Memorandum SANU-a

Dokument srpskih akademika u septembru 1986. godine u „Večernjim novostima“. Ovaj

dokument je poznat pod nazivom Memorandum SANU-a.
Ovim dokumentom je trebalo osvijestiti Srbe, u smislu da im se ukaže da su oni najveće žrtve
podnijeli za zajedničku državu, a da su najmanje od nje dobili, te da je njihov opstanak doveden
u pitanje. Jugoslavija nije više bila mjesto koje zadovoljava srpske interese. Cilj je bio
transformisati Jugoslaviju u pravcu gdje bi Srbi mogli ostvariti svoje nacionalne interese ili je neće
biti.
Istaknut je i problem Kosova i Vojvodine. Smatrano je da su ove dvije autonomne pokrajine imale
poprilično velike ingerencije definisane u Ustavu od 1974. godine, te da su bile gotovo
izjednačene sa ingerencijama republika. U nekim dijelovima Memoranduma, ovaj problem je
istaknut na nalin da Srbi nikad nisu bili ugroženi kao danas, osim, možda, u vrijeme Nezavisne
Države Hrvatske.
Srpsko rukovodstvo je osudilo Memorandum i tražilo od Srpske akademije nauka i umjetnosti
da ga se odrekne, što su oni pod pritiskom i učinili, govoreći da je to tekst koji ne postoji, te da je
to nacrt koji je otuđen.

Mišljenje br.4. Badinterove komisije

Vlada i Predsjedništvo BiH su 20. decembra 1991. godine odlučili da od Evropske zajednice
zatraže priznanje.
Badinterova komisija u Mišljenju br.4. smatra da se izražavanje volje stanovništva Bosne i
Hercegovine da se SR BiH konstituiše kao suverena i nezavisna država ne može smatrati
potpuno osnovanim. Navedeno je da bi ta ocjena mogla biti promijenjena ukoliko bi republika,
koja je formulisala zahtjev za priznanjem, organizirala referendum na koji bi bili pozvani da
učestvuju svi građani SR BiH pod međunarodnom kontrolom.
Dakle, Bosni i Hercegovini je, kao jedina prepreka za priznanje nezavisnosti, bio postavljen
referendum koji je trebao da pokaže tačnu volju građana BiH o pitanju nezavisnosti.
(O Badinterovoj komisiji uopšte: Badinterova komisija, odnosno Arbitražna komisija je
petočlana komisija koju su sačinjavali predsjednici ustavnih sudova: Njemačke, Italije, Francuske,
Belgije i Španije. Za predsjedavajućeg ovog tijela određen je francuski sudija Robert Badinter,
otuda i naziv „Badinterova komisija“. Mišljenje br.1. – SFRJ u procesu disolucije. Mišljenje br.2.
– proces disolucije završen, SFRJ više ne postoji. Ova komisija je trebala da odredi uslove koje
svaka republika treba da ispunjava prije nego što je prizna Evropska zajednica.)
Referendum za nezavisnost i međunarodno priznanje Republike BiH

Referendum za nezavisnost BiH je održan 29. februara i 1. marta 1992. godine pod kontrolom
međunarodnih promatrača. Time je ispunjen potreban uslov za međunarodno priznanje Bosne i
Hercegovine. Shodno tome, EZ i države članice na sjednici u Luksemburgu 6. aprila 1992.
godine priznale su SR BiH kao suverenu i nezavisnu državu u postojećim granicama.
Predviđeno je da priznanje počne teći narednog dana jer je 6. april podsjećao Srbe na
bombardovanje Beograda od Hitlera i početak rata protiv Kraljevine Jugoslavije.
SAD su priznale 7. aprila BiH. Na sjednici 8. aprila donesena je Uredba o izmjeni naziva
Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine, dotadašnji naziv je promijenjen u Republika
Bosna i Hercegovina. Na istoj sjednici Predsjedništvo BiH je donijelo Odluku o proglašenju
neposredne ratne opasnosti.

Historijski sastanak Predsjedništva SFRJ

Historijski sastanak Predsjedništva SFRJ održan je od 13. do 15. marta 1991. godine kada je
vojska na čelu sa Kadijevićem zatražila od Predsjedništva za izglasa vanredno stanje.
Pred Predsjedništvo SFRJ postavljeno je devet zahtjeva od kojih se po značaju izdvajaju:
• proglašenje izvanrednog stanja u zemlji,
• podizanje borbene spremnosti jedinica,
• Armiji dati odriješene ruke u obavljanju policijskog nadzora,
• ukidanje svih odredbi neusklađenih s Ustavom SFRJ.
Nije postignut dogovor o uvođenju vanrednog stanja, sutradan 16. maja 1991. godine Milošević
izjavljuje da je „Jugoslavija gotova“ i objavio da se Srbija više ne smatra vezana za savezne organe.

Pregovori u Dejtonu

Pregovori su vođeni od 1. do 21. novembra 1995. godine.

Delegacija Bosne i Hercegovine: Alija Izetbegović, Haris Silajdžić, Krešimir Zubak, Jadranko
Prlić, Miro Lazović, Ivo Komšić i Muhamed Šaćirbegović. Delegacija SRJ predvođena
Slobodanom Miloševićem.
Pregovori su vođeni uz posredovanje, Ričarda Holbruka te Vorena Kristofera.
Tri problema
❖ Model da Sarajevo bude distrikt je bio prihvatljiv za bosansku stranu, međutim Milošević
se suprostavio govoreći da je to nemoguće, da će se ljudi poubijati i slično. Milošević
prihvatio da se Sarajevo da bosanskoj strani s tim da za Srbe zadrži Grbavicu. No, na kraju
je odustao od Sarajeva i predao ga Federaciji BiH.
 ❖ Drugi problem je bio koridor koji bi povezivao Goražde sa teritorijom FBiH. Ovaj problem
riješen je uz pomoć mehaničke scene. Naime, cijela BiH je snimljena i pohranjena u ovoj
mašini koja je u tri dimenzije prikazivala teren sa velikom tačnošću. Milošević tražio
rješenje za koridor predlažući širinu od 3 km, no američki generali su smatrali da je to
preusko. Nakon nekoliko pića, Milošević postaje „velikodušan“ i proširuje koridor na preko
8 km. Koridor za Goražde – „Viski put“.

❖ Treći teritorijalni problem se ticao Brčkog. Svako rješenje ovog pitanja osim da Brčko
ostane u okviru srpskog entiteta za bosanske Srbe je bilo neprihvatljivo. Ako bi Brčko bilo
u FBiH to bi srpske teritorije prepolovilo na dva dijela, a bošnjačka strana ni pod koju cijenu
nije htjela prihvati da grad koji je simbol etničkog čišćenja i stradanja pripadne srpskom
entitetu. Milošević prihvata arbitražu o Brčkom na jednu godinu.
Teritorijalni problem u smislu procenta je nastao kada je Milošević davanjem Sarajeva
omjer bio 55 % FBiH i 45 % RS. Haris Silajdžić nudi područje u zapadnoj Bosni srpskom
entitetu. Međutim, to je bilo pod kontrolom bosanskih Hrvata koji tek nakon molbe
Klintona pristaju da se odreknu nekoliko procenata uz uslov da se i Bošnjaci odreknu 1 %.
Nakon velike zategnutosti o ovom pitanju i ovaj problem biva riješen.

Mitinzi

Milošević se odlučuje za mitinge koji treba da izgledaju kao samonikli, odnosno da izraze narodno
raspoloženje. Moć mase se pokazala kao najjače oružje. Grupa Crnogoraca i Srba kreće 9. jula
1988. godine sa Kosova u Novi Sad. U Novom Sadu su ih čekale organizovane grupe nacionalista.
Kritike na mitinge dolaze, BiH, Hrvatska, Vojvodina i Kosovo daju oštru ocjenu, nešto blaža dolazi
iz Srbije, kompromisna iz Crne Gore, a Makedonija se ne oglašava. Pokušalo se sa zakazivanjem
mitinga u BiH, no bio je spriječen zahvaljujući odlučnosti rukovodstva Bosne i Hercegovine.
Zakazan je drugi udar na Vojvodinu u kojem je rukovodstvo podnijelo ostavke, a Milošević je
instalirao svoje ljude.
U mitingaškom pohodu sljedeća je bila Crna Gora. Nakon uspjelog pada zvaničnih institucija vlasti
u Crnoj Gori, Momir Bulatović je došao na mjesto vođe Saveza komunista Crne Gore. Milošević
je ostvario i drugi sebi zadani cilj, a to je proširenje svoje vlasti van Srbije.
Kada je riječ o Kosovu, kosovski parlament je 23. marta 1989. godine izglasao ukidanje svoje
autonomije, a 28. istog mjeseca Srbija je usvojila ustavne amandmane na Ustav Srbije i uspostavila
željenu državnost na cijeloj svojoj teritoriji.