Cvjetanje mase *

Mirko Kovač

V raćam se jednoj knjizi koju sam davno čitao. Uzimam je u ruke nakon
dvadesetak godina. Čitam posvetu i datum: Zagreb, maja 1971. godine i
potpis drage osobe. Knjiga se možda odloži za neko vrijeme, ali se ne zaboravlja.
Uvijek iskrsne kao drago lice, oplemeni i doda našem životu toplinu i svjetlo,
povrati intimu baš onda kad nam je potrebno. Montaigne je napisao kako mu
se dešavalo da uzme knjigu naizgled novu i nepoznatu, a onda shvati da ju je
čitao i išarao i već tada donio svoj sud o njoj. Ponovni povratak nekoj knjizi nije
provjeravanje te knjige, već sebe samog. Za mene je knjiga trenutak prisnosti.

U posljednje vrijeme nedostaje mi ta prisnost; knjige su potisnute događajima

koji predskazuju katastrofu, zlokobnim kricima mase što se razliježu poput ratnih
talambasa i najavljuju eru gomila. Knjiga o kojoj je ovdje riječ zove se Pobuna
masa, a napisao ju je španski filozof Jose Ortega y Gasset. Objavljena je u
Španiji 1930. godine, a ja posjedujem hrvatsko izdanje (Zagreb, 1941. godine) u
prijevodu Zlatka Gašparevića. Toj knjizi vratio sam se jedne noći, u kasne sate,
kada sam osjetio jezu od nadolazeće mase koja reži i pokazuje svoje varvarske
zube. Strah od gomile sposobne za zločine i ludosti već sam iskazao u intervjuima
što sam ih dao mnogim listovima u naivnom uvjerenju da ću te svoje zebnje
prenijeti i na druge i da jedan glas može uticati na opštu histeriju.

Sada se prisjećam davnašnje prepirke s prijateljem, urednikom ugledne

izdavačke kuće. Posudio sam tu Orteginu knjigu i predložio mu da je uvrsti u
izdavački plan. Kada smo se našli da porazgovaramo i prijateljski proćaskamo

*
Cvjetanje mase, 1990. Bosanska knjiga, Savremene teme, Sarajevo, 1997.
316
 Zeničke sveske

o filozofiji čudesnog stiliste Ortege, urednik se okomio na mene, grdio me što

sam poturio tu razornu knjigu koju on nije mogao intelektualno da svari. Psovao
je Ortegin elitizam, ta njegova nakaradna shvatanja mase, tu odbojnost prema
radničkoj klasi. Čudio se da čitam takvog pisca koji izjednačuje boljševizam i
fašizam, a nije bio vidovit i nije predvidio uspon “revolucionarne mase”, štaviše,
bio je neznalica, arogantan tip, a o narodu je pisao uvrjedljivo, dok je komunizam
shvatao pogrešno kao “kolektivnu halucinaciju”.

Ljutio se moj prijatelj i na termine kojima Ortega barata kao što su “čovjek-
masa”, primitivna rulja kao “divlja životinja”, masa kao “bezbrojna serija nula”,
“vođa kao tupoglavac”, kao homo vulgaris, narod kao “invazija varvara” itd. Počeli
smo da se sporimo oko toga da masa i narod nikako nisu jedno te isto. Zastupao
sam stajalište da je masa dirigovana i pijana, a narod disciplinovan i razborit. Masa
je neautentična, povodljiva; narod je postojan. Masa je stihija, nju na političkoj
sceni zapravo čini ta Ortegina “serija nula” s izrazitim rušilačkim nagonom, gomila
bjegunaca od vlastitog ja! Narod ustaje protiv tiranija, dok ih masa najčešće
uspostavlja. Masa je obezglavljena, jer nju pokreću mahom ludaci i neurotičari.
Masa izaziva strah, jer je uvijek totalitarna i rušilačka, dok se narod zalaže za politiku
koja je moguća. Istina, Le Bon tvrdi da može “cijeli narod pod dojmom stanovitih
uticaja da postane gomila”. Jaspers kaže da “masa krvavim prevratima pretvara
jedan totalitarizam u drugi”. Samo je takav filozof mogao da napiše u svojoj
autobiografiji o njemačkoj masovnoj zaslijepljenosti i histeriji tridesetih godina: “Sve
sam više sumnajo u rečenicu Glas naroda, glas Božji, ukoliko taj glas naroda potiče
od masa. Nisam mogao a da u duši ne prezirem sve one koje je taj zanos obuzeo.”
Srpski su pisci već po tradiciji stali na stranu rulje, pa je književnik Milorad Pavić,
autor Hazarskog rečnika, mahnitanje rulje po Vojvodini i srpskim provincijama
podržao izjavom Vox populi, vox Dei; posve suprotno Jaspersu.

Kod Canettija ima jedno poglavlje o inflaciji i masi. Canetti smatra da je

inflacija potres ravan ratu i da “gomilanje nula” simbolizuje gomilu, a milioni
predstavljaju istovremeno i milione izbezumljenih lica koja se sve više grupišu
u bezlično mnoštvo. Tada se obično javljaju vođe koje Ortega naziva “osrednjim
vanvremenim ljudima, bez dugog sjećanja, bez istorijske svijesti”, koji se
“ponašaju kao prošlost, kao da su dio nekadašnje faune”. Brodski veli da bezlični
tupi vođa odgovara masama, jer one u njemu vide vlastiti lik. Vođa odmah počne
da se frlja brojkama i umnožava masu dodavajući sve više nula kako bi narasla i
317
 ^asopis za dru{tvenu fenomenologiju i kulturnu dijalogiku

njegova veličina. On je sjedinjen s masom, preuveličava brojke kako bi se njegov

uspon nečim mjerio. Ali to je narastanje praznine, a ti lažni milioni na mitinzima i
zborovima nisu ništa drugo do vizualni simboli inflacije. To gomilanje obezvrjeđuje
samo sebe. Pojedinac gubi svoj lik. Tako će se, kaže Canetti, u inflacionoj masi
naći ljudi koji se inače ne bi međusobno pozdravili. U tom “padu miliona” mnoge
su se osobe osramotile. Ako se obezvrjeđena lova nekad i nadoknadi, kako će se
to postići s obrazom.

I ovo cvjetanje srpske mase započelo je procesom inflacije. To su najprije

bili pohodi na stadione i dvorane, na hale sajmišta gdje su se održavali masovni
koncerti novokomponovane muzike. Tu je zapravo počela da se uvježbava
politička scena na koju će stupiti ta ista publika duhovno odgojena na Knjizi
o Milutinu, toj novoj lektiri malograđanskih slojeva koji su se pripremali za
nacionalnu predstavu i povratak u prošlost. Ta publika na estradnim mitinzima
napajala se i erotikom, a poslije ju je samo preusmjerila prema novom čovjeku,
vođi na političkoj estradi. Ali “erotska žudnja zahtijeva uzvrat”, kaže L. Strauss.
Ako je “pevaljka” uzvraćala razgolićenim sisama i butinama, onda se i od vođe
traži da podigne atmosferu, pokaže snagu i muškost i najavi odrubljivanje glava
onima koji ne slijede masu. Vođa takođe žudi da ga vole svi njegovi podanici, on
se više i ne zanima za ovo ili ono biće, već samo za mnoštvo. Ne usuđujem se
dalje da razmatram te odnose, osjećam nedostatak kulturnih i socio-psiholoških
istraživanja na ovom području, a nisam zadovoljan ni vlastitim uvidom u literaturu
iz ovih oblasti. Montaigne je ovako rekao: “Često mi se dešavalo da govorim o
stvarima kojima su znalci bolje i tačnije ovladali od mene, ali ja ovdje izlažem
oglede svojih prirodnih, a nikako stečenih sposobnosti. I ko god me bude uhvatio
u neznanju, neće mi ništa nažao učiniti.”

Dođe vrijeme kad “stvari poteku vrtoglavom brzinom”, rekao bi Ortega.

Svjedoci smo toga vremena. U nekim istočnoevropskim zemljama jednopartijske
diktature narod je preokrenuo vlastitu sudbinu, čak i po cijenu žrtava. Ti su narodi
nastupili razborito zahtjevajući slobode, parlamentarnu demokratiju, evropsko
povezivanje. Nešto ranije i našim prostorima prohujali su mitinzi. Jedan je srpski
politolog, mada čovjek sumnjivog morala, tačno rekao da se Jugoslavija uvijek
razvijala u suprotnom smjeru, pa su i ti mitinzi bili posve oprečni onom izlasku
evropskih naroda na političku scenu. To su jedini mitinzi koji nisu izražavali
potrebu za Evropom, već štaviše eurofobiju! Nisu zahtijevali parlamentarnu
318
 Zeničke sveske

demokratiju, niti slobodu štampe, već naprotiv gušili svako kritičko mišljenje ako
se odnosilo na njihov nastup i njihovu politku. Zalagali su se da neki politički
šefovi odu, a umjesto njih da dođu drugi, ali po istom principu i u okviru
netaknutog sistema. Nije li to pretvaranje “jednog totalitarizma u drugi?” I najzad,
bio je to jedini evropski veliki skup koji je ispred Narodne skupštine u Beogradu
osudio pluralizam i višestranački sistem. To što je masa urlala hoćemo oružje,
dolje pluralizam, Slovenci lažu, smrt Šiptarima itd., govori samo o nevjerovatnom
zaostajanju intelektualnom, moralnom, političkom i svakom drugom. Ako je taj
miting predstavljao srpski narod, onda je tu pao mit o srpskoj demokratičnosti.
Bio je to jedini milionski skup održan u Evropi koji je bio antidemokratski. Tu se
tražilo oružje, ali za osvajački i osvetnički rat. Tu su se ispisivale parole vjernosti
centralnom komitetu i klicalo kompartiji! Prohujali su mitinzi, ali je ostala mržnja.
Dakle, uvijek i samo u suprotnom smjeru!

Ivo Andrić bavio se političkim spisima Francesca Guicciardinija, pomno ih

je čitao, bili su mu duhovno srodni, pa ih je sam prevodio. Htio bih da završim
jednim lijepim zapažanjem Guicciardinija o masi: “Svjetina je u stvari isto što i lud
čovjek, jer je ona čudovište u kome sve vrvi od nereda i zabluda, a njena jalova
mišljenja su toliko udaljena od istine, koliko prema Ptolomeju, ima od Španije do
Indije.”

319