PK 5

POUZDANOST KONSTRUKCIJA
5. Inženjerstvo pouzdanosti
Prof. dr. sc. Bernardin Peroš

Prof. dr. sc. Rašid Hadžović
SADRŽAJ
1. Pregled tehničke regulative u građevinarstvu

2. Uvod u teoriju pouzdanosti
3. Deterministički i probabilistički pristup
4. Otpornost i djelovanja na konstrukciju: veličine stohastičkog
modela
5. Probabilistički postupak utvrđivanja pouzdanosti konstrukcija
6. Inženjerstvo pouzdanosti
7. Primjeri proračuna pouzdanosti inženjerskih konstrukcija
V. Inženjerstvo pouzdanosti
5.1 UVOD U INŽENJERSTVO KOJE IZUČAVA POUZDANOST
Društvo očekuje da građevine predstavljaju pouzdan refugium za ljude koji u njima borave
ili se nalaze u njihovoj blizini. Zato ljudi smatraju da su otkazivanja ekstremno rijetka, pa se
u građevinama osjećaju sigurno. Osjećaj sigurnosti je jedan od temeljnih aspekata
življenja. Međutim, realnost je nešto drugačija. Mogućnost otkazivanja se nikada ne može
potpuno isključiti, lako je inženjerstvo postiglo zavidnu i visoku tehničku razinu, rijetko se
može predvidjeti hoće li se otkazivanje dogoditi ili ne, kao i vrijeme kada će ono nastupiti.
Zato se može reći da je pouzdanost jedan aspekt neizvjesnosti u inženjerstvu. Hoće li
konstrukcija ili konstrukcijski element biti u funkciji tijekom životnog vijeka, pitanje je na
koje se može odgovoriti samo u obliku izričaja vjerojatnosti. Već iz ovog kratkog uvoda
uočava se da je logična uobičajena inženjerska definicija pouzdanosti koja glasi:
"Vjerojatnost da će konstrukcija obavljati zahtijevanu funkciju bez otkazivanja pod zadanim
uvjetima u određenom vremenskom razdoblju."

3
Pouzdanost se može također kvantificirati kao broj otkazivanja tijekom nekog razdoblja.
Trajnost je jedan od aspekata pouzdanosti koji se tiče sposobnosti konstrukcije da se
odupre učincima od vremenski ovisnih mehanizama, kao što su npr. umaranje materijala i
konstrukcija, korozija, pojava i širenje pukotina itd. Uobičajeno je da se onda trajnost
izražava kao najmanje vrijeme prije nego što se dogodi otkazivanje zbog "istrošenosti"
konstrukcije ili nekog njenog elementa.
Važno: Skup znanja koja istražuju pouzdanost u inženjerstvu obično se naziva
inženjerstvo koje izučava pouzdanost ili kraće inženjerstvo pouzdanosti
(reliability engineering).
Bez obzira na specifičnosti inženjerstva pouzdanosti u pojedinim ograncima inženjerstva,
temeljna znanja, način pristupanja problemu, metodama primjene i ciljevima zajednička su
za sve inženjere. Ova nova inženjerska disciplina koja sve više postaje sastavni dio
edukacije inženjera, ima sljedeće prioritete:
4
• primijeniti inženjerska znanja i specijalizirane postupke kako bi se spriječila ili
smanjila vjerojatnost otkazivanja,
• prepoznati i otkloniti uzroke otkazivanja, koji se dogode usprkos naporima koji su
učinjeni da do njih ne dođe,
• odrediti načine otklanjanja otkazivanja koja se ipak dogode sa svrhom da se više
ne ponove,
• procijeniti pouzdanost novih postupaka proračuna - jedna od takvih procjena
naziva se 'kalibracija'.
M a t e m a t i č k e i statističke m e t o d e m o g u s e koristiti z a kvantif ikaciju
p o u z d a n o s t i i z a p o u z d a n o s t p o d a t a k a koji s e analiziraju. M e đ u t i m , u
i n ž e n j er stv u p o u z d a n o s t i u l o g a tih m e t o d a je o g r a n i č e n a . N a v e d e n e
m e t o d e m o g u p o n u d i ti z n a č a j a n d o p r i n o s u o d g o v a r a j u ć i m o k o l n o s t i m a , ali
i n ž e n j e r s k a p r a k s a s e m o r a p r e t post avi ti pri o d r e đ i v a n j u u z r o k a u o č e n o g
p ro b le ma i n a čin u n je g o vog rješavanja. Nažalost, o va se realnost vrlo
s l a b o ili u o p ć e n e s p o m i n j e . 5
Pošto je pouzdanost vrlo često kritičan parametar većine modernih inženjerskih proizvoda,
te budući da su otkazivanja tih proizvoda većim dijelom generirana od strane ljudi, ta se
pouzdanost može osigurati samo ujedinjenim naporom koji obuhvaća obrazovanje,
timski rad, disciplinu rada inženjera i primjenu najprikladnijih metoda. Eksperti
inženjerstva pouzdanosti ne mogu sami ostvariti povećanje pouzdanosti konstrukcijskih
elemenata, oni mogu samo pružiti potporu, odgovarajuće alate i pripomoći edukaciji na
razini visokog obrazovanja. Sa druge strane, manageri mogu organizirati, motivirati,
rukovoditi i dati ostale resurse kako bi se osigurala pouzdanost proizvoda. Znači,
inženjerstvo pouzdanosti je u krajnosti učinkovito upravljanje inženjerstvom
(management of engineering).
6
Kako proizlazi iz navedenih činjenica, upravljanje inženjerstvom može biti učinkovito samo
ako ga provode visokoobrazovani stručnjaci. Pri tome, oni moraju imati određena znanja
koja nisu samo ona tradicionalna. Uvesti u praksu jednu novu inženjersku disciplinu
moguće je samo ako inženjerski fakulteti uvedu nove kolegije koji educiraju o toj novoj
disciplini. Obzirom na to, moderno inženjerstvo neizbježno treba koristiti metode
inženjerstva pouzdanosti. Međutim, ponegdje još uvijek ima nerazumijevanja ukoliko se
postavi pitanje: "Zastoje potrebno educirati studente ali i stručnjake u praksi o inženjerstvu
pouzdanosti?". Odgovor na to pitanje može se dati putem sljedećeg obrazloženja.
Obrazovanje o inženjerstvu tradicionalno je usredotočeno na podučavanje o tome kako
funkcioniraju inženjerski proizvodi kao što su strojevi, konstrukcije unutar jedne građevine,
elektrotehnički uređaji itd.
7
Obično se podučava o načinu otkazivanja tih proizvoda, učincima tog otkazivanja,
aspektima projektiranja, načinu održavanja i uporabe. Dakle, studenti uče o svemu što
može utjecati na vjerojatnost otkazivanja. Ta su znanja potrebna iz razumljivih razloga, a to
je da treba shvatiti kako proizvod funkcionira prije nego se razmotre načini na koje bi
mogao otkazati. Mora se priznati, i to je danas postalo jasno, da je obrazovanje inženjera
u svojoj osnovi determinističko i obično ne obraća dovoljno pažnje na svojstvo
'promjenjivosti' (variability).
Osnovni parametri i proizvodi u inženjerstvu, a posebno u graditeljstvu, nikad nisu
apsolutni ili bolje rečeno nemaju deterministički karakter. Oni su podložni promjenjivosti
uslijed promjena koje proizlaze iz različitih izvora. Pri tome, neki parametri pokazuju
veliku ovisnost o vremenu. Razumijevanje zakonitosti 'slučaja' te uzroka i učinka
promjenjivosti, nužno je za stvaranje pouzdanih proizvoda i za rješavanje problema
nepouzdanosti.
8
Međutim, postoje praktični problemi u primjeni matematike i statistike kod inženjerskih

problema. Ovi su problemi vjerojatno odvraćali inženjere od korištenja statističkih metoda,
a literatura o inženjerstvu pouzdanosti i matematici, općenito je isticala teoretske aspekte i
većinom nije pružala pomoć za praktičnu primjenu. Teoretske osnove moraju biti
vjerodostojne da bi bile od pomoći, a statističke metode na koje se oslanjaju npr.
ekonomisti, osiguravajuća društva itd., ne odgovaraju jednako dobro inženjerima. Razlog
leži u činjenici da inženjeri rade sa puno većim stupnjevima neizvjesnosti. 9

Dolazi se do situacije da je potrebno uvesti jedan novi pojam, a to je pojam rizika. Rizik
se može općenito definirati kao mjera za veličinu opasnosti, lako se u literaturi pokušava
harmonizirati i dati jednoznačnu definiciju o pojmu rizika, predodžbe o njemu nikad nisu
jedinstvene. Jedan od mogućih prikaza iz čega proizlaze rizici može se vidjeti na slici 1.
Metode inženjerstva pouzdanosti mogu koristiti samo iskusni eksperti, a o području
primjene pojedine metode odlučuje se sagledavajući svaki problem posebno. Te metode
ne bi smjele u potpunosti zamijeniti dobru inženjersku praksu. One se uvode postepeno, a
u prvom trenutku one su samo dopuna dokazanoj praksi.
Svi navedeni razlozi govore u prilog činjenici da razumijevanje načela i metoda
inženjerstva, koje se bavi pouzdanošću, danas predstavlja esencijalni dio modernog
inženjerstva.
10
2. POUZDANOST I SIGURNOST U ŽIVOTU I TEHNICI
1. OPĆENITO
U jednom humanom društvu svaki čovjek ima osnovno pravo na sigurnost i slobodu.
Međutim, apsolutna sigurnost i apsolutna sloboda međusobno se isključuju, one se
manjim dijelom preklapaju, a unutar tog dijela odigravaju se veliki ljudski i društveni
konflikti. Ubrzani tehnički razvoj donosi nove opasnosti i nove rizike. Zato zadaća
inženjera ne može biti samo razvoj novih tehnologija i tehnika, nego se njihova zadaća
sastoji i u istovremenom osiguravanju što je moguće veće sigurnosti življenja.
Međutim, potrebno je ukazati na razlike između nekih osnovnih pojmova koji se koriste u
svakodnevnom životu, onih koje koriste inženjeri i koji su od njih opće prihvaćeni, te onih
pojmova koji su definirani normama. Te razlike mogu bit izvor nesporazuma a ponekad i
nerazumijevanja između inženjera i javnosti.
11
Obično se u svakodnevnom govoru smatra da se pod pojmom pouzdanosti podra-

zumijeva funkcioniranje nekog tehničkog uređaja. Naprotiv, ukoliko se spominje pojam
sigurnosti, uočava se da je taj pojam sveobuhvatniji, jer siguran čovjek je bezbrižan, bez
straha, neustrašiv, zaštićen itd. lako prema intuiciji mislimo slično pri spominjanju riječi
sigurnost, ipak se može reći da postoje ponekad i vrlo velike razlike u shvaćanju tog
pojma. Polazeći od filozofske kategorije tog pojma, različiti jezici ne shvaćaju ga
jednoznačno. Ponekad se, kada izgovorimo riječ sigurnost, misli na umirenje duha što
proizlazi iz uvjerenja da niti na koji način ne prijeti neka katastrofa. U nekim jezicima
aludira se k tome i na pomisao koja je povezana sa uštedom, tako da usprkos štednji
neće doći do neke nesreće. Ukoliko se i u najmanjoj mjeri može naslutiti da nešto nije
sigurno, javnost se vrlo lako uznemiri.
12
Suprotno, svakodnevnom govoru u inženjerstvu pouzdanosti i dijelovima normi koje govore
o pouzdanosti, pojmovi kao što su sigurnost, pouzdanost i rizik imaju točno određene
definicije, kako je već rečeno, te definicije često odudaraju od svakodnevnog govora. Da
se izbjegnu nesporazumi, u narednim točkama navest će se najvažniji pojmovi vezani uz
inženjerstvo pouzdanosti koji su navedeni u normama.
5.2.2 POJAM SIGURNOSTI
Društvena zajednica zahtijeva sigurnost ljudi različitih grupa obzirom na otkazivanje
nosivosti konstrukcija. Te su grupe sljedeće:
• radnici na gradilištu,
• korisnici građevina,
• ljudi koji se nalaze u blizini građevina.
Interesantno je pogledati kako na primjer norma SIA 160 (1989. god.) definira sigurnost:
"Sigurnost obzirom na neku opasnost postoji tada, ako se ta opasnost drži pod kontrolom
pomoću odgovarajućih zahvata ili ako se ograniči na prihvatljivo malu mjeru. Apsolutna
13
sigurnost ne može se postići."
Ako se dosljedno shvati ono što je dano u spomenutim normama, proizlazi da se riječ
sigurnost više odnosi na ljude nego na samu konstrukciju. Problemi sigurnosti identificiraju
se vrlo jednostavno i to pitanjem "Jesu /i ljudi u opasnosti ukoliko konstrukcija otkaže?".
Dakle, tipični problemi sigurnosti su otkazivanje konstrukcija u kojima se nalaze ljudi. Tako
gledajući, rušenje dalekovodnog stupa, a da u blizini nema ljudi, ne može se svrstati u
problem sigurnosti. Jasno, ovaj se zaključak nameće obzirom na shvaćanje gore
navedenih dokumenata.
Sigurnost konstrukcije je, dakle, jedan kvalitativan pojam, za razliku od pojmova rizika, koji
se može kvantificirati. Može se reći da je sigurnost prisutna ukoliko je rizik gubitka života ili
nastupanja ozljeda ljudi prihvatljivo mali.
14
5.2.3 POJAM POUZDANOSTI
Pouzdanost je svojstvo jednog događaja da zadovolji definiranu funkciju sa zadanom
vjerojatnošću pod unaprijed zadanim uvjetima za vrijeme utvrđenog vremenskog
razmaka. U domeni graditeljstva može se napisati daje:
DOGAĐAJ -» KONSTRUKCIJA
DEFINIRANA FUNKCIJA -> SIGURNOST
UNAPRIJED DANI UVJETI -»FUNKCIONALNOST
UTVRĐENI VREMENSKI RAZMAK -> TRAJNOST
Prema tome, pouzdanost konstrukcije uključuje pojmove sigurnost, funkcionalnost i
trajnost.
Ukoliko se sa Pf označi vjerojatnost otkazivanja konstrukcije, onda se pouzdanost može shvatiti
kao vjerojatnost da neće doći do otkazivanja ili kao vjerojatnost preživljavanja te se može
definirati kao komplement od Pf.
15
Ps 1Pf
Nasuprot sigurnosti, pojam pouzdanosti je mjerljiv tako da se može kvantificirati.

Smanjenje pouzdanosti očituje se u tome da neki uvjet nije održan sa nekom
određenom vjerojatnošću. To konkretno znači da su postojeći progibi veći od
dopuštenih, da se tijekom vremena konstrukcija srušila, da armatura prijevremeno
korodira itd.
5.2.4 POJAM RIZIKA
Rizik u općem smislu predstavlja mogućnost da dođe do nastanka neke štete. Ta šteta
može biti oštećenje konstrukcije, ozlijeđivanje ljudi itd. Može se reći da pojam rizik
predstavlje mjeru za veličinu neke opasnosti. Zato se rizik uvijek pokušava
kvantificirati. Za određivanje rizika R potrebno je poznavati:
16
• vjerojatnost nastupanja nekog događaja E koja se označava sa Pf (vrijednost

između 1 i 0), ili frekvenciju hf nekog događaja;
• prosječno očekivanje nekog oštećenja D pod uvjetom da je nastupio događaj
E. To se označava sa E (D/E).
Na ovaj način su dane podloge za najjednostavniji oblik kvantifikacije pojma rizika R
prema formuli produkta:
R = Pf • E (D/E) ili R = hf • E (D/E).
Tako se, na primjer, promatra određeno područje obilnih padalina snijega. Statistički
gledano, u jednoj godini dogodi se četiri rušenja krova, a u svakoj havariji ima dvoje
ozlijeđenih. Budući da se govori o određenom vremenskom razmaku, točnije je govoriti o
frekvenciji događaja nego o vjerojatnosti nastupanja događaja. Ta se dva pojma često
ne razlikuju pogotovo kada su frekvencije događaja manje od 1 (na primjer 0,20/1 god.).
17
Na jednom jednostavnom primjeru može se napisati da je:
hf= 4 rušenja/1 godinu.
Također vrijedi da je: E(D/E) = 2.
Rizik izražen kao mjera opasnosti ozljeda ljudi u tom slučaju iznosi:
R = hf • E (D/E) = 4 - 2 = 8 ozlijeđenih/1 godini.
Kod čestih događaja može se dogoditi da učestalost bude veća od 1. U takvim se
slučajevima ne može govoriti o vjerojatnosti nastupanja, koja prema definiciji nikada
ne može biti veća od 1. Ponekad se problem zaobilazi tako da se biraju manji
vremenski razmaci.
Poteškoće se mogu pojaviti kod malih vrijednosti Pf i velikih očekivanja oštećenja E(D/E).
U tim slučajevima, formula produkta daje matematički problem (0•∞ problem).
Odlučujuće u takvim slučajevima je razmatranje najvećeg zamislivog oštećenja, koje se
ne može prihvatiti. Da se to oštećenje ne bi pojavilo, ekstremno opasne aktivnosti trebaju
se izostaviti. 18
Rizici se trebaju od slučaja do slučaja pobliže definirati. Zadatak teorije sigurnosti je da

ih uvijek objasni na način koji je primjeren određenoj nastaloj situaciji. Tako se, na
primjer, govori o rizicima koji su:
• prihvatljivi, dobrovoljni ili prisilni,
• preostali,
• pojedinačni ili kolektivni,
 objektivni ili subjektivni.
5.2.5 ZAKLJUČNE NAPOMENE
Sa svim ovim dilemama potrebno je tražiti objašnjenja u teoriji pouzdanosti kon-
strukcija. Na temelju navedenog može se zaključiti sljedeće:
19
• Definicije o sigurnosti nisu jedinstvene i egzaktne, a ponekad su i vrlo neusklađene.
• Neusklađenost se očituje u domeni termina koji su vezani za sigurnost, a primje
njuju se u matematici i u uobičajenoj inženjerskoj komunikaciji. Također je očita
neusklađenost između pojedinih struka (graditeljstvo, strojarstvo, elektrotehnika itd).
• Kod rješavanja zadaća iz teorije pouzdanosti treba uvijek voditi računa o
tehničkom problemu. Pri tome treba biti vrlo oprezan, ukoliko se oslanjamo na
neku definiciju.
• Definicije temeljnih pojmova mogu biti vrlo korisne, pogotovo ako se primjenjuje
viša razina problema pouzdanosti, kao što je na primjer donošenje odluke o
razini pouzdanosti, koja će se usvojiti u normi. Tu u svakom pogledu treba izbjeći
nesporazume.
• U tehničkom okruženju uobičajeno je govoriti o pojmu sigurnosti ali i o pojmu
pouzdanosti. Prema strogoj definiciji, sigurnost je uključena u pojam pouzdano
sti, pa je nepotrebno govoriti u tom kontekstu o sigurnosti i pouzdanosti. 20

Definicije pojmova vezanih uz teoriju pouzdanosti mogu biti vrlo korisne. Međutim, treba
prepustiti znanstveno-tehničkoj struci da ih egzaktnije i sustavnije odredi. Stoga se
preporučuje čitateljima da budu dosta fleksibilni u pogledu korištenja definicija. Ovo se
naročito odnosi na primjenu pojma sigurnost odnosno pouzdanost. Tehnička definicija
je jasna, ali je još uvijek uvriježeno govoriti o parcijalnim faktorima sigurnosti, indeksu
sigurnosti, teoriji sigurnosti, sigurnosti konstrukcije itd. Zato pri korištenju pojma
sigurnost ili pouzdanost treba biti još uvijek dosta prilagodljiv, uz napomenu da postoji
tendencija da izraz pouzdanost konstrukcija postupno zamijeni pojam sigurnost
konstrukcija.
21
5.
(V.-1)
(V.-2) 22
(V.-1) (V.-2)
23
Postavlja se jedno vrlo važno pitanje, a to je koja je temeljna ideja, koji su temeljni
principi i metode kod donošenja odluke o izboru P Zaht . Ili  zaht .
Empirijska metoda optimizacije razine sigurnosti, koja ne obuhvaća uzročne veze
iz me đ u baznih varijabli učinka djelovanja E i otpornosti R, naziva se me to d a
pokušaja i p r o ma š aja (Trial a n d error Method). Princip te me to d e temeljene n a
iskustvu prikazan je na slici 2. 24

Dakle, za navedenu metodu potrebno je iskustvo. Međutim, iskustvo zahtijeva izvjesno
vrijeme da se približimo razini sigurnosti koja je društveno optimalna. Ova se ideja može
vidjeti na slici 3., uz napomenu da se još uvijek koristi izraz sigurnost umjesto izraza
pouzdanost.
25
Temeljna zadaća teorije sigurnosti konstrukcija je određivanje zahtijevane razine

sigurnosti znanstvenim metodama. Teoretske metode u teoriji sigurnosti, obzirom
na složenost i definiranje mjere sigurnosti, dijele se u četiri razine:
• Razina IV - postupak optimiranja prema teoriji sigurnosti,
-propisuje se vjerojatnost otkazivanja Pf,
-odluka o razini sigurnosti ovisi od odabrane funkcije cilja.
• Razina III - probabilistička teorija uz egzaktne metode,
-propisuje se vjerojatnost otkazivanja Pf,
-za sve bazne varijable zahtijeva se funkcija gustoće vjerojatnosti.
26
• Razina II - probabilistička teorija uz približne metode,
-propisuje se indeks pouzdanosti ,
-za sve bazne varijable zahtijeva se srednja vrijednost X i
standardna devijacija x.
• Razina I - semiprobabilistički postupak,
-propisuju se parcijalni faktori za učinke djelovanja E i otpornost R,
-parcijalni faktori dobivaju se na temelju indeksa pouzdanosti .
Sadašnje izdanje Eurocode dopušta korištenje razina I i II s tim da se u razvoju Eurocoda
može očekivati i primjena razine III. Razine IV i III rabe se kao pomoćno sredstvo u
znanstvenim istraživanjima u području teorije sigurnosti konstrukcija. Razina II rabi se kod
analize sigurnosti konstrukcija visokog rizika, dok se razina I rabi kod konstrukcija
uobičajenih rizika (obično se ova razina pojednostavnjeno usvaja u tehničkim normama).
Tehnički gledano, semiprobabilistička ideja praktično u svojoj strukturi spada u
deterministički postupak dokaza sigurnosti iako su u nju ugrađeni elementi statistike.

27
Uobičajeno je da se u tehničkoj regulativi propisuju zahtijevane razine sigurnosti u vidu
zahtijevanih indeksa pouzdanosti zaht (Eurocode).
5.
28
Postojeći sustav propisa dugogodišnjim empirijskim postupkom optimalizacije utvrdio

je društveno prihvatljivu razinu sigurnosti za postojeće konstrukcije. Ukoliko se za
dimenzioniranu konstrukciju prema starim propisima provede aktualizacija
informacija tj. sakupe se statistički podaci za bazne varijable u jednadžbi graničnog
stanja, može se izračunati indeks pouzdanosti rač. kako je prikazano na slici 4.
Izračunati indeks pouzdanosti rač. može poslužiti za harmonizaciju razine sigurnosti
između prošlosti i sadašnjosti. Dakle, prošlo iskustvo služi kao pomoć u izboru
zahtijevanih indeksa pouzdanosti za buduće konstrukcije. Obično se takav postupak
naziva kalibracija. Ovaj se postupak može provoditi obzirom na:
• pojedinačne konstrukcije,
• različite tehničke propise.
29
5.5 IZBOR ZAHTIJEVANE RAZINE SIGURNOSTI U OVISNOSTI RIZIKA U
ŽIVOTNIM SITUACIJAMA
U svakodnevnom životu ljudi su izloženi različitim opasnostima, koje je prvo
potrebno uočiti a nakon toga za njih prikupiti i odgovarajuće statističke podatke.
Ovdje u prvom redu treba razlikovati opasnosti koje nastaju od pojava iz prirodnog
okoliša, koje se ne mogu zaobići, od opasnosti koje nastaju kao posljedica ljudske
aktivnosti (slika 5.).
Kako bi se shvatila suština teorije sigurnosti kod konstrukcija, navode se neki rizici
gubitka ljudskog života u svakodnevnim situacijama. Na taj način može se usporediti
vjerojatnost gubitka života sa usvojenim vjerojatnostima otkazivanja konstrukcija.
30
Tako se, na primjer, broj poginulih osoba u SAD za pojedine vrste nesreća, može prikazati
relativnom učestalošću svedenu na ukupni broj stanovnika i na jednu godinu prema tablici 1.
31
32
Prema podacima iz tablice 1. može se zaključiti da se red veličine vjerojatnosti gubitka
života u ovisnosti različitih vrsta nesreća kreće između gornje i donje granice kako
sijedi:
• gornja granica vjerojatnosti gubitka života
Pf 1O-3,
•donja granica vjerojatnosti gubitka života
Pf 10-8.
Dakle, mogao bi se postaviti grubi zahtjev da vjerojatnost otkazivanja konstrukcija bude u

istom redu veličine kao što su naše svakodnevne situacije tj. između 10-3 do 10-8. To znači
da se od tisuću do otprilike deset milijuna objekata vjerojatno može urušiti samo jedan.
Tako se npr. za klasu pouzdanosti 2 propisuje u EN 1990:2002 vjerojatnost otkazivanja za
krajnje granično stanje za jednu godinu sa 10-6, što odgovara indeksu
pouzdanosti =4,7 (vidi tablicu 7.). Ovaj primjer pokazuje da se vjerojatnost otkazivanja
konstrukcija nalazi negdje između gornje i donje granice gubitka života u svakodnevnim
33
životnim situacijama.
Međutim, kod ocjene slučajeva otkazivanja, osim učestalosti pojave otkazivanja, bitna je
težina posljedice tog otkazivanja. Na taj se način uvodi pojam rizika prema izrazu:
R = PfVf (V.-3.)
gdje je:
Pf - vjerojatnost otkazivanja,
Vf - posljedica otkazivanja (prosječno očekivanje nekog oštećenja).
Prema tome, određeni riziko može imati veliku vjerojatnost otkazivanja Pf uz malu
posljedicu otkazivanja Vf. Situacija može biti i obrnuta tj. da riziko ima malu vjerojatnost
Pf ali zato veliku posljedicu Vf.
34
Izraz (V.-3.) predstavlja klasičnu definiciju rizika, ali taj je izraz podvrgnut u zadnje vrijeme
kritici, ukoliko su u pitanju veliki rizici. Tako je, na primjer, dokazano da se prihvaćanje rizika
dviju aktivnosti sa jednakim R, može razlikovati do 1000. Ta razlika ovisi o tome je li rizik
svojevoljan ili je nametnut.
Gore navedeni razlog govori u prilog činjenici da klasična definicija rizika ne može biti osnova
za postavljanje kriterija kod izbora zahtijevanih razina sigurnosti. Potrebno je tražiti bolje
puteve u pripomoći izbora zahtijevanih indeksa pouzdanosti . 35

4.6 EKONOMSKI OPTIMALNA VJEROJATNOST OTKAZIVANJA
Obično se smatra da postoji međusobna ovisnost između postignute sigurnosti
konstrukcije i cijene njenog koštanja. Logično bi bilo da jeftinije tehničko rješenje daje
nižu razinu sigurnosti, a trebalo bi važiti i obrnuto. Ova se misao mijenja ukoliko se,
gledajući samo ekonomske gubitke, uzme u obzir i posljedica otkazivanja ili nastala
šteta radi niže sigurnosti konstrukcije. Dakle, pojam sigurnosti i cijene koštanja trebalo
bi optimirati. Tu se mogu uočiti dvije strategije optimiranja.
a) U prvoj ideji smatra se da se minimum cijene koštanja građevine (konstrukcije)
može izraziti uvjetom da sljedeći zbroj bude najmanji:
min{Cb(Pf) + C(Vf)-Pf} (V.-4.)
gdje je:
Cb(Pf) - cijena građevine (konstrukcije),
C(Vf)Pf - potencijalna cijena uslijed otkazivanja konstrukcije. 36

Drugi član u izrazu (V.-4.) može se pomnožiti sa faktorom koji ovisi o kamatama i o
vijeku korištenja građevine. Na taj se način 'budući troškovi" transformiraju u 'sadašnje
troškove'.
b) U drugoj se ideji pretpostavlja da se korist maksimira na temelju opstanka
konstrukcije tako da je:
max{B-Cb(Pf)-[B + C(Vf)]Pf} (V.-5.)
gdje je:
B - očekivana korist pod uvjetom da konstrukcija nije otkazala tj. da je opstala.
Rješenjem problema u izrazima (V.-4.) i (V.-5.) dobiva se ekonomski optimalna
vjerojatnost otkazivanja. To znači da se može odrediti optimalna veličina indeksa
pouzdanosti  u ovisnosti cijene koštanja i sigurnosti konstrukcije.
37
Na slici 7. prikazan je problem optimalizacije koji je naveden u izrazu (V.-4.), a
daje ovisnost ukupne cijene koštanja i indeksa pouzdanosti .
Analizirajući sliku 7. može se zaključiti sljedeće:
• ovisnost ukupne cijene koštanja i indeksa pouzdanosti  nesimetričnog je oblika,
• ukupna cijena obzirom na 'predimenzioniranu'ili 'poddimenzioniranu'konstrukciju
vrlo je različita,
• treba paziti da se optimalni indeks pouzdanosti  ne bira na 'nesigurnoj strani'.
38
Izraz (V.-4.) Schneider je prikazao u preporuci za optimalno dimenzioniranje konstrukcije izričajem

da ukupni troškovi građevine C, koji se akumuliraju u njenom životnom vijeku, budu najmanji, tako
da vrijedi:
C = Cp +CE +CM +CR+P f E(D) → minimum.
gdje je:
Cp - troškovi projektiranja,
CE - troškovi izvedbe,
CM - troškovi eksploatacije i održavanja,
CR - troškovi restauriranja,
Pf E(D) - mogući troškovi uslijed otkazivanja u vijeku korištenja, koji su prikazani umnoškom
vjerojatnosti otkazivanja Pf i očekivanog oštećenja E(D).
39
5.7. UTJECAJ VREMENSKOG RAZDOBLJA TNA IZBOR ZAHTIJEVANIHINDEKSA
POUZDANOSTI 
Fraktilne vrijednosti stalnog djelovanja G ne ovise o promatranom vremenskom razdoblju T, dok
fraktilne vrijednosti promjenjivog djelovanja Q ovise od vremena T. Na slici 8. prikazane su funkcije
raspodjele za stalno djelovanje G (normalna raspodjela) i promjenjivo djelovanje Q (ekstremalna
raspodjela I. tipa).
40
41
Važno!
Dakle, ukoliko fraktilne vrijednosti ovise o vremenu T, to znači da indeks pouzdanosti  također
ovisi o vremenu T. Na taj se način može postaviti funkcionalna ovisnost između indeksa
pouzdanosti  i vremena T.
Ukoliko se razmotri slika 8. vidi se da se u nekom vremenskom razmaku T mogu izmjeriti slučajni
događaji S,. Pretpostavimo da nas zanimaju samo n-ekstremnih vrijednosti tj. relativna
maksimalna mjesta. Prema ekstremalnoj raspodjeli tipa I. daju se za n→∞ samo najveće
očekivane vrijednosti S.
U tom slučaju funkcija raspodjele glasi: Fs (s) = exp(- exp[- as (s -sc)]) (V.-6.)
42
s vrijednostima:
Rješenjem izraza (V.-6.) obziroma na vrijednost s dobiva se fraktilna vrijednost sp:
odnosno
(V.-7.)
Ukoliko se rezultat dobiven za vremensko razdoblje T želi preračunati za neko drugo

vremensko razdoblje T ’ onda slijedi:
(V.-8.)
Pomicanje srednje vrijednosti za s=const. daje:
(V.-9.)
Sada se može dobiti i promjenjena fraktilna vrijednost sp *:
(V.-10.)
Dakle, između indeksa pouzdanosti 1 (za T=1 god.) i indeksa pouzdanosti n (za T=n god.)
vrijedi analogija prema izrazu (V.-8.) tako da se može napisati da približno vrijedi:
43
(V.-11.)
Obzirom na vjerojatnost otkazivanja Pf , u slučaju da vektor bazne varijable ima samo jednu
komponentu može se napisati sljedeće:
(V.-12.)
Slika 9 predstavlja objašnjenje vjerojatnosti otkazivanja Pf.
44
Ukoliko se inverzna funkcija od g označi s g-1, a g(x) je monotono rastuća funkcija,
vjerojatnost otkazivanja Pf bit će:
(V.-13.)
Prema izrazu (V.-13.) Fx predstavlja funkciju raspodjele varijable X, a g(x) je monotono
rastuća funkcija ukoliko varijabla X predstavlja veličinu koja povećava otpornost konstrukcije
(vrijednost čvrstoće ili poprečnog presjeka).
Nasuprot tome, ako je varijabla X neko djelovanje, onda je g(x) monotono padajuća funkcija i
u tom slučaju dobivamo:
(V.-14.)
45
Ukoliko imamo samo jedno vremenski promjenjivo djelovanje X1, za jedno stanje
opterećenja vrijedi prema (V.-14.):
(V.-15.)
Analogno za više n vremenski promjenjivih stanja opterećenja vrijedi:
(V.-16.)
Iz izraza (V.-16.) slijedi ovisnost vjerojatnosti otkazivanja Pf i indeksa pouzdanosti

, što se može vidjeti iz slike 10.
46
Sa slike 10. vrijedi:
(V.-17.)
(V.-18.)
Ukoliko se razmotri izraz:
(V.-19.)
Može se izračunati indeks pouzdanosti n za n godina, ukoliko se poznaje vrijednost
indeksa pouzdanosti za n=1 godina koji se označava sa 1. U tom slučaju se može
napisati:
(V.-20.)
Izraz (V.-20.) se može za male vrijednosti vjerojatnosti otkazivanja približno napisati:
(V.-21.)
47
Obzirom da su u normama navedene vrijednosti indeksa pouzdanosti za vremensko
razdoblje od 1 i 50 godina, na sljedećem primjeru pokazat će se način preračunavanja
veličine indeksa pouzdanosti za bilo koje vremensko razdoblje koristeći izraz (V.-19.).
Primjer iz Eurocode
• Krajnje granično stanje
Za n=1 godina —> 1=4,7
Za n=50 godina —> 50=?
Koriste se tablice navedene u literaturi.
48
• Granično stanje uporabe
Za n=1 godina —> 1=3,0
Za n=50 godina —> 50=?
Indeks pouzdanosti za vremensko razdoblje od 50 godina za granično stanje uporabe
dobije se na isti način kao što je prikazano za krajnje granično stanje i iznosi 50 1,5.
Dakle, za 50 godina korištenja konstrukcije zahtijevani indeksi pouzdanosti smanjuju se na
vrijednost =3,8 za krajnje granično stanje i =1,5 za granično stanje uporabivosti, kako se vidi
na slici 11.
Kod toga je potrebno obratiti pažnju na sljedećečinjenice:
• Ukoliko postoje opažanja ekstremnih vrijednosti za npr. 100 godina, ne može se očekivati još
veća vrijednost u budućnosti. Zato se treba računati sa relativno manjim indeksom
pouzdanosti .
• Ukoliko postoje opažanja za vremenski period od 1 godine, odgovarajuće treba uzeti veći
49
indeks pouzdanosti .
• Za djelovanja stalnog karaktera G ne vrijedi ovisnost  -T, pa se može usvojiti daje indeks
pouzdanosti  u ovisnosti vremena konstantan.
• Za djelovanja promjenjivog karaktera Q važi ovisnost  -T, tako da se povećanjem
promatranog vremena T mogu usvajati niži indeksi pouzdanosti .
• Ukoliko je djelovanje Q manji dio ukupnog djelovanja, smanjenje indeksa pouzdanosti 
praktički leži na strani manje sigurnosti uz uvjet da se računa na primjer sa  za vremenski
period od T=50 godina. To je razlog da je uobičajeno propisati zahtijevane vrijednosti indeksa
pouzdanosti  za vremenski period od T=1 godina. Ovisnost -T prikazana je na slici 11.
50
Kod određivanja zahtijevanih vrijednosti indeksa pouzdanosti  potrebno je također odrediti utjecaj
povratnog razdoblja Tp. U praksi se uzima da su konstrukcije dimenzionirane obzirom za određeno
vremensko razdoblje. U okviru teorije sigurnosti uzimaju se kod proračuna konstrukcija u obzir
karakteristične vrijednosti, koje odgovaraju nekom povratnom razdoblju Tp. Na primjer, jedan
nepovoljan događaj u razdoblju od 100 godina odgovara 99%-tnoj fraktili raspodjele godišnjih
maksimalnih inteziteta tog događaja.
51
Budući da se konstrukcija projektira za određeni vremenski vijek korištenja N, inženjerima je
važna ovisnost između vijeka korištenja N i povratnog razdoblja Tp.
Vjerojatnost Pf da će se djelovanje određenog intenziteta, koje odgovara povratnom razdoblju Tp,
pojaviti u vremenu korištenja konstrukcije N iznosi:
Tako se može, na primjer, postaviti pitanje, kolika je vjerojatnost da nastupi neki stoljetni događaj
(Tp=100 god.) za vrijeme korištenja konstrukcije od N=50 god. Rješenje je sljedeće:
Za jednu godinu vrijedi:
52
Iz toga slijedi da bi se kod građevina sa manjim vijekom korištenja mogle zahtijevati niže razine
sigurnosti. Međutim, iz aspekta osnovnih postavki teorije sigurnosti pitanje je da li se to u praksi
može koristiti. Također, za određivanje zahtijevanih vrijednosti indeksa pouzdanosti treba voditi
računa o vremenskom intervalu T, odnosno o vijeku korištenja konstrukcije N kao i o povratnom
razdoblju promjenjivog djelovanja Tp.
4.8 ZAHTIJEVANE RAZINE SIGURNOSTI IZRAŽENE POMOĆU INDEKSA POUZDANOSTI 
Do danas ima malo preporuka za zahtijevane razine sigurnosti izražene probabi-listički, a i one
postojeće dane su kao privremene ili su orijentacijskih vrijednosti. Zahtijevani indeksi pouzdanosti
daju se obično obzirom na rizike gubitka ljudskih života, nastanka ekonomskih šteta, tipa graničnog
stanja, obzirom da li se predviđa krti ili žilavi lom, da li je otkazivanje izraženo nekom najavom itd.
53
Iz već navedenih razloga bitno je razlikovati da li se preporučene vrijednosti indeksa pouzdanosti
 odnose na 1 godinu ili vijek korištenja konstrukcije N. U tablici 2. prikazane su zahtijevane

veličine indeksa pouzdanosti prema Background documentation (ENV 1991) Part 1: Basis of
design.
54
55
56
57
58
5.9 UPRAVLJANJE POUZDANOŠĆU KONSTRUKCIJA U GRADITELJSTVU
Na slici 12. prikazanje pregled metoda pouzdanosti s načinom dobivanja parcijalnih faktora
sigurnosti uključujući determinističke, kao povijesne, i suvremene probabilističke metode.
59
Kalibracija parcijalnih faktora može se provesti:
• deterministički, kalibracijom povijesnih i empirijskih metoda,
• probabilistički, razinom III (potpuna),
• probabilistički, razinom II (FORM - First Order Reliability Method; metoda pouzdanosti prvog
reda).
Potpune probabilističke metode (razina III) daju u principu točan odgovor obzirom na
promatrani problem. Međutim, one se još uvijek rijetko koriste radi pomanjkanja opsežnijih
statističkih podataka.
Probabilističke metode razine II primjenjuju se sa određenim definiranim aproks macijama,
te daju rezultate koji se mogu prihvatiti za većinu konstrukcija kao dovoljno točni.
Za obje razine II i III, metoda mjera pouzdanosti mora se uzeti kao vjerojatnost preživljavanja
Ps = (1-Pf), gdje je Pf vjerojatnost otkazivanja za razmatrani način otkazivanja u odgovarajućem
referentnom razdoblju:
60
Ps - vjerojatnost preživljavanja,
Pf - vjerojatnost otkazivanja.
Ako je: Pf > Po može se smatrati da konstrukcija ili njezini elementi nisu sigurni gdje Po predstavlja
zahtijevanu vjerojatnost otkazivanja.
Treba paziti da 'vjerojatnost otkazivanja' ne predstavlja nužno stvarnu ratu otkazivanja, te se
uzima kao operativna vrijednost za svrhu kalibracije norme usporedbu razina pouzdanosti
konstrukcije.
Važno: Određivanje veličine parcijalnih faktora sigurnosti u europskim normama zasnovano je
na determinističkim metodama (metoda a) uz napomenu u tom određivanju ima probabilističkih
elemenata. Međutim, metode (b) (c) prikazane na slici 12. ili ekvivalentne metode (na primjer
projektiranje podržano kompjuterom) bit će primijenjene u daljnjem razvoju Eurocoda.
61
• Kratko objašnjenje indeksa pouzdanosti  prema normi EN 1990:2002
Na razini II alternativna mjera pouzdanosti konvencionalno se definira pomoći indeksa
pouzdanosti koji se odnosi na vjerojatnost otkazivanja Pf, pa se može napisati:
P f = (- ).
gdje je
 - kumulativna funkcija raspodjele standardizirane normalne raspodjele.
Odnos između Pf i  prikazan je u tablici 4.
62
Vjerojatnost otkazivanja Pf može se izraziti pomoću takve funkcije ponašanja
(performance function) g da se smatra da će promatrana konstrukcija preživjeti
ukoliko je g>0, a da će otkazati ukoliko je g<0, pa vrijedi:
pf = vjerojatnost (g <0). (V.-23.)
Ukoliko se sa Ft označi otpornost, a sa E učinak od djelovanja, funkcija ponašanja g
može se napisati:
g = R-E. (V.-24.)
U jednadžbi (V.-23.) R, E i g su slučajne varijable. Izraz (V.-24.) može u različitim
odnosima imati različite nazive kao na primjer jednadžba graničnog stanja itd.
Ukoliko je g normalno raspodjeljena, indeks pouzdanosti  može se usvojiti kako
sijedi:
g
 (V.-25.)
g
63
gdje je:
g - srednja vrijednost od g,
g - standardna varijacija od g.
Iz izraza (V.-25.) sijedi:
g - g =0. (V.-26.)
Sada se izraz (V.-23.) može napisati u obliku:
Pf = vjerojatnost (g0) = vjerojatnost (gg —   g). (V.-27.)
Ukoliko se za varijable u navedenim izrazima primjenjuju raspodjele koje nisu

normalne, postoje postupci koji rješavaju taj problem. Na primjer, sve se varijable
svode na normalne ili se primjenjuju druge transformacije.
Dakle, može se zaključiti da je mjera pouzdanosti u probabilističkom konceptu
vjerojatnost preživljavanja Ps:
64
P s =(1-P f ). (V.-28.)
Vrijednosti indeksa pouzdanosti , koje trebaju zadovoljiti konstrukcije da bi se mogle
smatrati sigurnim, navedene su u tablici 5. U normi EN 1990 te se vrijednosti
nazivaju ciljane vrijednosti (target values). Međutim, ponekad se u literaturi one
nazivaju repernim vrijednostima, računskim vrijednostima, projektiranim vrijednostima,
zahtijevanim vrijednostima itd.
Ciljane vrijednosti indeksa pouzdanosti  za različite računske situacije (granična
stanja) i za različita referentna razdoblja koje su prikazana u tablici 5. odgovaraju
razinama sigurnosti (levels of safety) za klasu pouzdanosti {reliability class) RC 2.
65
Napomena: Stvarna učestalost otkazivanja konstrukcija u velikoj mjeri ovisi o ljudskoj pogreški (human error),
koja nije uzeta u obzir sadašnjim proračunom sigurnosti pomoću parcijalnih faktora. Dakle, indeks
pouzdanosti  ne predstavlja nužno indikaciju stvarne učestalosti otkazivanja konstrukcije. Vrlo je
važno uvažiti tu činjenicu iz koje proizlazi bitan zaključak da će daljnji razvoj teorije pouzdanosti u
normama za konstrukcije morati krenuti u tom pravcu.
U svrhu diferencijacije pouzdanosti (reliability differentiation) u normi EN 1990:2002 [31] razlikuje
se:
• Klase posljedica otkazivanja (consequences classes - CC) - tablica 6.
• Klase pouzdanosti definirane indeksom pouzdanosti (reliability classes - RC) -
tablica 7.
•Diferencijacija pomoću mjera koje se odnose na parcijalne faktore sigurnosti za
djelovanja (differentation by measures relating to the partial factors) na temelju
faktora KR - tablica 8.
66
• Diferencijacija revizije projekata s razinama provođenja kontrole (design
supervision levels - DSL) – tablica 9.
• Diferencijacija razine pregleda (inspection level - IL) za vrijeme izvedbe kon
strukcije - tablica 10.
• Diferencijacije parcijalnih faktora sigurnosti za otpornost (  M može se smanjiti ali
se onda zahtijeva viša klasa inspekcije prema tablici 10.).
Tablica 6. Definicije klasa posljedica

Klase posljedica Opis Primjeri građevina
CC3 Visoka Tribine, koncertne dvorane

Vrlo velika posljedica radi itd., gdje su posljedice
gubitaka života, ekonomskih i otkazivanja visoke.
socijalnih posljedica kao i
posljedica obzirom na okoliš.
CC2 Srednja Stambene i poslovne zgrade

Znatna posljedica radi gdje su posljedice otka-
gubitka života, ekonomskih i zivanja znatne.
socijalnih posljedica kao i
posljedica obzirom na okoliš.
CC1 Niska Građevine za poljoprivredu

Mala ili zanemariva posljedica radi gdje se ljudi ne zadržavaju,
gubitka života, ekonomskih isoci- skladišta, staklenici itd.,
jalnih posljedica kao i posljedica gdje su posljedice otkazivanja
obzirom na okoliš. niske ili se mogu zanemariti.
67
Jedan od načina da se postigne diferencijacija pouzdanosti je da se razlikuju klase za
parcijalne faktore sigurnosti F koji se koriste u računskim situacijama za fundamentalnu
kombinaciju za trajnu računsku situaciju.
68
69
10. POUZDANOST I EUROPSKE NORME
1. OPĆENITO
Kako je već iz ranije navedenog vidljivo, problem donošenja odluke o uvođenju
norme nije jednostavan. Napuštaju se principi određivanja normi na temelju
iskustva na način da se razina sigurnosti vremenom približava 'optimalnoj razini1.
Uvođenjem norme sa velikim brojem parcijalnih faktora (semiprobabilistički pristup)
postiže se dobra fleksibilnost primjene. Međutim, sa druge strane, odluke koje se
temelje na iskustvu i daju determinirane veličine nisu više djelotvorne. Zato je
potrebno posegnuti za znanstvenim metodama unutar teorije pouzdanosti, pri čemu
dosadašnje iskustvo izraženo zahtjevima pouzdanosti u prijašnjim normama
predstavlja podlogu za dobar start i početak primjene znanstvenih metoda u teoriji
pouzdanosti. Kalibracija pojedinih konstrukcijskih elemenata ili čak cjelokupnih normi
predstavlja kvalitetan iskorak u donošenju normi nove generacije (vidi Ditlevsen
[32]). Donošenje takvih normi znači i postizanje kvalitetne preraspodjele odgovornosti

70
unutar učesnika izgradnje.
Zemlje Europske unije donijele su odluku o primjeni zajedničkih normi za projektiranje

građevinskih konstrukcija pod nazivom Eurocode. Na taj je način olakšano međusobno
razumjevanje inžinjera.
Međutim, harmonizacija europskih i svjetskih normi ISO značila bi daljnju kompati-
bilnost načina razmišljanja inženjera o pouzdanosti i 'specifikacijama' kojima mora
udovoljavati projektirana i izgrađena građevina.
U ovom su poglavlju prikazane podloge za teoriju pouzdanosti koje su zastupljene u
europskim normama za konstrukcije koje se zovu Eurocodes. Područje rada
Eurocoda odnosi se na dvije aktivnosti:
•općenite ciljeve pouzdanosti konstrukcija prikazati pomoću temeljnih zahtjeva
dimenzioniranja;
•detaljno navesti pravila koja procijenjuju zadovoljavanje navedenih zahtjeva u
vezi pouzdanosti konstrukcija prilikom dimenzioniranja.
U Eurocodeu treba razlikovati četiri kategorije specifikacija, kako je prikazano na slici

71
13.
Dimenzioniranje konstrukcije temelji se na ispunjenju zahtjeva prema principima i

pravilima primjene, koja zadovoljavaju opće pretpostavke u EN 1990 do EN 1999.
Osnovne pretpostavke u EN 1990 su:
72
• izbor konstrukcijskog sustava i samo dimenzioniranje obavlja osoblje koje ima
odgovarajuće iskustvo i kvalifikaciju,
• izvedbu obavlja osoblje koje ima odgovarajuću vještinu i iskustvo,
• za vrijeme izvedbe radova tj. u projektnom birou, tvornicama i radionicama, te na
gradilištu treba predvidjeti odgovarajući nadzor i kontrolu kvalitete,
• građevinski materijali i proizvodi se koriste kako je navedeno u EN 1990 ili u EN
1991 do EN 1999, u relevantnim standardima izvedbe, ili referentnim podacima o
materijalu te specifikacijama proizvoda,
• konstrukcija će biti odgovarajuće održavana,
• konstrukcija će biti korištena shodno pretpostavkama dimenzioniranja.
Kako bi se izbjegao problem različitog shvaćanja nekih pojmova, na početku se u
europskoj normi EN 1990:2002 uvode definicije važnijih tehničkih pojmova vezanih uz
sigurnost konstrukcija, a koji se usklađuju sa ISO normama (ISO 2394, ISO 3898,
ISO 8930, ISO 8402). 73

2. POJMOVI I DEFINICIJE
1. Općeniti pojmovi koji se koriste u EN 1990 do EN 1999
• Građevina (construction works)
Sve što je izgrađeno ili je rezultat aktivnosti građenja.
• Tip zgrade ili građevinsko djelo (type of building or civil engineering vvorks)
Tip građevine koji predviđa njezinu smišljenu svrhu, na primjer kuće za stanova
nje, potporni zid, industrijske zgrada, cestovni most.
• Tip gradnje (type of construction)
Pokazuje osnovni materijal od kojeg je konstrukcija izvedena, na primjer, armira-
nobetonska gradnja, čelična gradnja, drvena gradnja, zidana gradnja, spregnuta
gradnja od čelika i betona.
• Metoda gradnje (method of construction)
Način na koji će izvedba biti obavljena, na primjer betoniranje na gradilištu,
prefabricirani elementi, konzolna gradnja.

74
• Materijal za gradnju (construction material)
Materijal koji se rabi za određenu građevinu, na primjer beton, čelik, drvo, zid.
• Konstrukcija (structure)
Organizirana kombinacija spojenih dijelova dimenzioniranih da nose
opterećenja i pružaju odgovarajuću krutost.
• Konstrukcijski element (structural member)
To je dio konstrukcije koji se fizički razlikuje, na primjer stup, nosač, ploča, piloni.
• Oblik konstrukcije (form of structure)
Raspored konstrukcijskih elemenata (okviri, viseći sustavi itd.)
• Konstrukcijski sustav (structural system)
Nosivi elementi zgrade ili građevinskog djela i način na koji ovi elementi djeluju
(funkcioniraju) zajedno.
75
• Model konstrukcije (structural model)
Idealizacija konstrukcijskog sustava koji se rabi u svrhu analize,

dimenzioniranja i provjere.
• Izvedba (execution)
Sve aktivnosti koje su obavljene za fizičko kompletiranje građevine a koje uklju-
čuju kontrolu i ishođenje pripadajuće dokumentacije.
5.10.2.2. Posebni pojmovi koji se općenito odnose na dimenzioniranje
• Kriteriji za dimenzioniranje (design criteria)
Kvantitativni izričaji koji opisuju uvjete koji se moraju zadovoljiti za svako
granično stanje.
• Računske situacije (design situations)
Skupovi fizikalnih uvjeta, koji predstavljaju stvarne uvjete nastale tijekom
određenog vremenskog razdoblja, za koje se u proračunu dokazuje da nisu

76
prekoračena odgovarajuća granična stanja.
• Prolazna računska situacija (transient design situation)
Računska situacija koja je relevantna kroz razdoblje mnogo kraće od projektiranog
vijeka trajanja konstrukcije, a koja ima veliku vjerojatnost događanja.
• Trajna računska situacija (persistent design situation)
Računska situacija koja je relevantna tijekom određenog razdoblja koje je istog reda
veličine kao i projektirani vijek trajanja konstrukcije.
• Izvanredna računska situacija (accidental design situation)
Računska situacija koja uključuje izvanredne uvjete u kojoj se nalazi ili je
izložena konstrukcija uključujući požar, eksploziju, udar ili lokalno otkazivanje.
• Dimenzioniranje za slučaj požara (fire design)
Dimenzioniranje konstrukcije na način da se potpuno zadovolji zahtijevano
ponašanje u slučaju požara.
77
• Računska situacija za potres (seismic design situation)
Računska situacija koja uključuje izvanredne uvjete konstrukcije kada je izložena
potresu.
• Projektirani životni vijek (design vvorking life)
Pretpostavljeno razdoblje tijekom kojeg se konstrukcija ili njezin dio koristi za
namijenjenu svrhu, uz predviđeno održavanje ali bez potrebe većih popravaka.
• Potencijalna razina opasnosti (hazard)
Za potrebe EN 1990 do EN 1999, to je neuobičajen događaj s teškim posljedicama,
na primjer abnormalno djelovanje ili utjecaj okoline, nedovoljna čvrstoća ili otpornost
ili prekomjerno odstupanje od predviđenih dimenzija.
78
• Raspored opterećenja (load arrangement)
Prepoznavanje položaja, veličine i smjera djelovanja.
• Slučaj opterećenja (load case)
Kompatibilni rasporedi opterećenja, skupovi deformacija i imperfekcija razmatranih
istovremeno sa promjenjivim djelovanjima i stalnim djelovanjima ustanovljenim za
pojedini dokaz.
• Granična stanja (limit states)
Stanja iznad kojih konstrukcija više ne ispunjava odgovarajuće kriterije za dimen-
zioniranje.
• Krajnja granična stanja (uItimate limit states)
Stanja povezana sa urušavanjem ili nekim drugim sličnim oblicima otkazivanja
konstrukcije.
79
• Granična stanja uporabivosti (serviceability limit states)
Stanja koja odgovaraju uvjetima iznad kojih potanko navedeni zahtjevi uporabe
konstrukcije ili konstrukcijskog elementa više nisu zadovoljeni.
• Nepovratna granična stanja uporabivosti (irreversible serviceability limit
states)
Granična stanja uporabe gdje neke određene posljedice djelovanja, koje su
prekoračile potanko navedene zahtjeve uporabe, ostaju i nakon što su djelovanja
odstranjena.
• Povratna granična stanja uporabivosti (reversible serviceability limit states)
Granična stanja uporabe gdje neke određene posljedice djelovanja, koje su
prekoračile potanko navedene zahtjeve uporabe, ne ostaju nakon što su djelovanja
odstranjena.
80
• Kriterij uporabivosti (serviceability criterion)
Računski kriterij za granično stanje uporabe.
• Otpornost (resistance)
Sposobnost elementa ili komponente, ili poprečnog presjeka elementa ili kompo-
nente konstrukcije, da se suprotstavi djelovanjima bez mehaničkog otkazivanja npr.
otpornost na savijanje, otpornost na izvijanje, vlačna otpornost itd.
• Čvrstoća (strength)
Mehaničko svojstvo materijala koje pokazuje njegovu sposobnost da se
suprotstavi djelovanjima, uobičajeno izražena u jedinicama napona.
• Pouzdanost (reliability)
Sposobnost konstrukcije ili konstrukcijskog elementa da ispuni potanko navedene
zahtjeve uključujući projektirani vijek trajanja, za koji je konstrukcija ili konstrukcijski
element dimenzioniran. Pouzdanost se uobičajeno iskazuje probabi-lističkim
izrazima. Pouzdanost podrazumijeva sigurnost, uporabivost i trajnost konstrukcije. 81

• Diferencijacija pouzdanosti (reliability differentiation)
Mjere za socijalno-ekonomsku optimalizaciju resursa koji se koriste za izgradnju
građevine, uzimajući u obzir sve očekivane posljedice otkazivanja i troškove gra-
đevine.
• Osnovne varijable (basic variable)
Dio posebnog skupa varijabli koje predstavljaju fizičku kvantitativnu vrijednost koja
karakterizira djelovanja i utjecaje okoliša, geometrijske veličine i karakteristike
materijala uključujući karakteristike tla.
• Održavanje (maintence)
Skup aktivnosti koji se provodi tijekom projektiranog životnog vijeka građevine kako
bi omogućili ispunjavanje zahtjeva pouzdanosti.
• Sanacija (repair)
Aktivnosti koje ne spadaju u održavanje, a provode se kako bi sačuvali ili povratili

funkcionalnost konstrukcije. 82
• Nominalna vrijednost (nominal value)
Vrijednost koja nije utvrđena na statističkoj osnovi, nego na primjer na stečenom
iskustvu ili iz fizikalnih uvjeta.
5.10.2.3. Izrazi koji se odnose na djelovanja
• Djelovanja F (action)
a) Skup sila (opterećenja) koji djeluju na konstrukciju (direktna djelovanja).
b) Skup nametnutih deformacija ili ubrzanja uzrokovanih na primjer promjenama
temperature, varijacijama vlažnosti, nejednolikim slijeganjem ili potresom (indi
rektno djelovanje).
• Učinak djelovanja E (effect of action)
Učinci djelovanja na konstrukcijske elemente (npr. unutarnje sile, momenti,
naponi, deformacije) ili na čitavu konstrukciju (npr. progibi, rotacija).
83
• Stalno djelovanje G (permanent action)
Djelovanje koje će vrlo vjerojatno djelovati kroz cijelo zadano referentno razdoblje i
za koje se zanemaruje promjena veličine u vremenu, ili za koje je promjena uvijek
u istom smjeru (monotona) dok djelovanje ne postigne određenu graničnu
vrijednost.
• Promjenjivo djelovanje Q (variable action)
Djelovanje za koje promjena veličine u vremenu nije niti zanemariva niti monotona.
• Izvanredno djelovanje A (accidental action)
Djelovanje, obično kratkog trajanja ali značajne veličine, čija pojava nije vjerojatna
na zadanoj konstrukciji za vrijeme projektiranog životnog vijeka.
Napomene:
- Od izvanrednog djelovanja može se očekivati da u mnogim slučajevima
uzrokuje teške posljedice osim ako nisu poduzete odgovarajuće mjere.

84
- Udar, snijeg, vjetar i potresno djelovanje mogu biti promjenjiva ili izvanredna
djelovanja, ovisno o raspoloživim informacijama o statističkim raspodjelama.
• Potresno djelovanje A^ (seismic action)
Djelovanje koje nastaje zbog gibanja tla uslijed potresa.
• Geotehničko djelovanje (geotehnical action)
Djelovanje preneseno sa tla, ispune ili podzemne vode na konstrukciju.
• Nepomično djelovanje (fixed action)
Djelovanje koje ne mijenja raspodjelu i položaj na konstrukciji ili konstrukcijskom elementu
tako da su veličina i smjer djelovanja određeni nedvosmisleno za čitavu konstrukciju ili
konstrukcijski element, ako su ova veličina i smjer određeni u jednoj točki konstrukcije ili
konstrukcijskog elementa.
• Pomično djelovanje (free action)
Djelovanje koje može imati različite prostorne raspodjele na konstrukciji.

85
• Pojedinačno djelovanje (single action)
Djelovanje za koje se može pretpostaviti da je statistički neovisno u vremenu i prostoru od
bilo kojeg drugog djelovanja na konstrukciju.
• Statičko djelovanje (static action)
Djelovanje koje ne uzrokuje značajno ubrzanje konstrukcije ili konstrukcijskih
elemenata.
• Dinamičko djelovanje (dynamic action)
Djelovanje koje uzrokuje značajno ubrzanje konstrukcije ili konstrukcijskih elemenata.
• Kvazi-statičko djelovanje (quasi-static action)
Dinamičko djelovanje zamjenjuje se ekvivalentnim statičkim djelovanjem na statičkom
modelu.
86
• Karakteristična vrijednost djelovanja Fk (characteristic value ofanaction)

Glavna reprezentativna vrijednost djelovanja.
Napomena: lako se karakteristična vrijednost određuje na statističkim osnovama, odabire se
tako da odgovara propisanoj vrijednosti koja neće biti prekoračena za vrijeme
povratnog razdoblja uzimajući u obzir projektirani životni vijek konstrukcije i trajanje
računske situacije.
• Povratno razdoblje (reference period)
Odabrano vremensko razdoblje koje se upotrebljava kao osnova za statističko procjenjivanje
promjenjivih djelovanja, a po mogućnosti za izvanredna djelovanja.
• Kombinacijska vrijednost promjenjivog djelovanja - 0Qk (combination value of a
variable action)
Kombinacijska vrijednost izražava se kao određeni dio karakteristične vrijednosti koristeći faktor
o1 da bi se smanjila vjerojatnost istovremenog nastupa ekstremnih vrijednosti djelovanja
koja su promjenjiva i međusobno vremenski neovisna (pojednostavljena definicija- vidi sliku
14.). 87
88
Učestala vrijednost promjenjivog djelovanja - 1Qk (frequent value of a variable action)
Ona može biti izražena kao određeni dio karakteristične vrijednosti koristeći faktor 1 <1. Preporučuju
se dva kriterija:
za određivanje učestalih vrijednosti prema prvom kriteriju uzima se da slučajno djelovanje nastupa u 5
do 10% predviđenog životnog vijeka korištenja s većim intenzitetom od 1Qk;
prema drugom kriteriju promatra se koliko će puta u jednoj godini biti prekoračena vrijednost 1Qk -
npr. 300 do 2000 puta u jednoj godini (pojednostavljena definicija - vidi sliku 14.).
Kvazi-stalna vrijednost promjenjivog djelovanja - 2Qk (quasi-permanent value ofa variable
action)
Ona može biti izražena kao određeni dio karakteristične vrijednosti koristeći faktor 21. Preporučuje
se za određivanje kvazi-stalnih vrijednosti uzeti da slučajno djelovanje nastupa u 50% predviđenog
životnog vijeka korištenja s većim intenzitetom od 2Qk (pojednostavljena definicija-vidi sliku 14.).
89
Prateća vrijednost promjenjivog djelovanja -Qk (accompanying value of a variable action)
Vrijednost promjenjivog djelovanja koje u kombinaciji prati vodeće djelovanje. Prateća vrijednost
promjenjivog djelovanja može biti: 0Qk, 1Qk ili 2Qk.
Reprezentativna vrijednost nekog djelovanja - Frep (representative value of an action)
Vrijednost koja se koristi za dokaz graničnog stanja. Reprezentativna vrijednost može biti
karakteristična vrijednost F^ ili neka prateća vrijednost Fk.
Računska vrijednost nekog djelovanja - Fd (design value of an action) Vrijednost koja se dobije
ako se reprezentativna vrijednost nekog djelovanja pomnoži s parcijalnim faktorom f (vidi izraz
(V.-61.)). Također se može dobiti množenjem sa parcijalnim faktorom F (vidi izraz (V.-64.)).
Kombinacije djelovanja (combination of actions)
Skup računskih vrijednosti koje se koriste za dokaz pouzdanosti konstrukcije kod graničnog stanja
uslijed istovremenog utjecaja različitih djelovanja.
90
5.10.2.4. Pojmovi koji se odnose na svojstva materijala i proizvoda
Karakteristična vrijednost-Xk ili Rk (characteristic value)
Vrijednost svojstva materijala ili proizvoda koja ima propisanu vjerojatnost da neće biti prekoračena u
hipotetski neograničenim serijama ispitivanja. Ova vrijednost općenito odgovara potanko određenoj
fraktili pretpostavljene statističke raspodjele pojedinog svojstva materijala ili proizvoda. U nekim
okolnostima, nominalna vrijednost upotrebljava se kao karakteristična vrijednost.
Računska vrijednost svojstva materijala ili proizvoda - Xd ili Rd (design value of a material or
product property)
Vrijednost dobivena podijelivši karakterističnu vrijednost sa parcijalnim faktorom Tm ili M. ili u posebnim
okolnostima direktnim određivanjem.
Nominalna vrijednost svojstva materijala ili proizvoda - Xnom ili Rnom (nominal value ofa material
or product property)
Vrijednost uobičajeno rabljena kao karakteristična vrijednost i ustanovljena na odgovarajućem
dokumentu kao stoje europski standard. 91

5. Pojmovi koji se odnose na geometrijske podatke
• Karakteristična vrijednost geometrijskog svojstva – ak (characteristic value

of a geometrical property)
Vrijednost koja obično odgovara izmjerama potanko navedenim u proračunu. Gdje su
bitne, vrijednosti geometrijskih veličina mogu odgovarati nekim propisanim fraktilama
statističke raspodjele.
• Računska vrijednost geometrijskog svojstva – ad (design value of a geometrical

property)
Općenito je to nominalna vrijednost. Gdje su bitne, vrijednosti geometrijskih veličina mogu
odgovarati nekoj propisanoj fraktili statističke raspodjele.
92
Napomena: Računska vrijednost geometrijskog svojstva općenito je jednaka

karakterističnoj vrijednosti. Međutim, ovo se može tretirati drugačije
u slučajevima gdje je razmatrano granično stanje vrlo senzitivno na
vrijednost geometrijskog svojstva. Na primjer, to je slučaj kada se
razmatra učinak geometrijskih imperfekcija na instabilitet. U takvim
slučajevima, računska vrijednost bit će normalno ustanovljena kao
direktno specificirana vrijednost, npr. u odgovarajućem europskom
standardu. Alternativno, ona se može ustanoviti na statističkoj osno
vi, s vrijednosti odgovarajućoj prikladnijoj fraktili (rjeđa vrijednost) od
one koja se primjenjuje za karakterističnu vrijednost.
93
5.10.2.6. Pojmovi iz ostalih dokumenata koji nisu sadržani u Eurocode
Da bi se uočilo koliko se još uvijek nije ustalila terminologija iz inženjerstva koje izučava
pouzdanost i uvidjelo da ti izrazi nisu u različitim dokumentima harmonizirani, navest će se
još definicije iz nekih značajnijih dokumenata ili normi.
Definicije u Background documentation (Eurocode 1 - ENV 1991, N° 94)
• Pouzdanost konstrukcije (structural reliability)
Sposobnost u probabilističkom smislu da konstrukcija ili konstrukcijski element
ispunjava specificirane zahtjeve za spriječavanje otkazivanja u dogovorenom vremenu
trajanja.
• Zahtjev za pouzdanost konstrukcije (requirement for structural reliability)
Iskazivanje dopuštenih vjerojatnosti ili razina otkazivanja konstrukcija, ili ih svesti
na skup kvalitativno ustanovljenih zahtjeva koji karakteriziraju konstrukciju tako
da se omogući njihova realizacija i ispitivanje.

94
• Rizik (risk)
Opasnost koju nepoželjni događaji predstavljaju za ljude, okoliš ili materijalne
vrijednosti. Rizik se izračunava pomoću posljedica i vjerojatnosti neželjenih
događaja.
• Analiza rizika (risk analysis)
Sustavni pristup za opisivanje i/ili vrednovanje rizika. Analiza rizika obuhvaća
prepoznavanje elementa koji je u opasnosti, nepoželjnih događaja i posljedica tih
događaja.
• Politika sigurnosti (safety policy)
Cjelokupna organizacija namjera i smjernica obzirom na rizike koje formalno
iskazuje državna institucija ili gremij stručnjaka.
• Upravljanje sigurnošću (safety management)
Organizacija sustavnih mjera koje se poduzimaju da bi se postigla i održala
razina sigurnosti koja zadovoljava svrhu prihvatljivog rizika. 95

• Mjera sigurnosti (safety measure)
Mjere koje nastoje smanjiti mogućnost i/ili posljedice nekog neželjenog događaja.
Definicije pojmova u ISO 8930/TC 98 'Opća načela pouzdanosti konstrukcija'.
• Pouzdanost
Pokriva sigurnost, uporabivost i trajnost konstrukcije.
• Sigurnost, sigurnost konstrukcije
Do sada se ovaj naziv općenito rabio u smislu pouzdanosti. U svom ograničenom
značenju on znači sposobnost konstrukcije da se odupre djelovanjima, ali i nekim
posebnim izvanrednim događajima kojima se odupire tijekom građenja i predviđene
uporabe (u vezi krajnjeg graničnog stanja).
• Uporabivost
Sposobnost konstrukcije i konstrukcijskih elemenata da tijekom vremena zadrže
odgovarajuća svojstva (ponašanje).

96
• Trajnost
Sposobnost konstrukcije i konstrukcijskih elemenata da tijekom vremena zadrže
odgovarajuće ponašanje.
Daljnje definicije mogu se vidjeti u gore navedenom dokumentu.
Kako bi se u potpunosti mogla shvatiti osnovna ideja strukture Eurocode, važno je
uočiti tri tipa pravila:
• Definicija Nije potrebno komentirati.
• Zahtjev Sadržava dva dijela i to su djelokrug i razina zahtjeva.
Zahtjevi mogu biti izjave ili pretpostavke.
• Procjena suglasja Pravilo procjene suglasja obuhvaća tri dijela: 'principe',
'pravila za primjenu principa' i 'uvjeta za primjene
principa'.
97
Što se tiče pravila procjene suglasja ona daju sredstva za vrednovanje suglasja
dimenzioniranja konstrukcija obzirom na specificirane zahtjeve za sigurnost. Princip propisuju
analitičke modele i općenito postupak procjene. Pravila za primjenu principa su opće priznata
pravila koja slijede principe i zadovoljavaju zahtjeve na koje se odnose. Uvjeti primjene
principa trebaju biti zadovoljeni za suglasje dimenzioniranja konstrukcija obzirom na
specificirane zahtjeve koje treba izračunati i atestirati.
5.10.3. ZAHTJEVI
Cilj dimenzioniranja konstrukcija ili određivanja razine sigurnosti je dati joj takva svojstva koja
se zahtijevaju tijekom njenog namjeravanog korištenja. Kod toga se traže temeljni zahtjevi
obzirom na:
• uporabivost - konstrukcija mora ostati prikladna za zahtjevanu uporabu;
• otpornost - konstrukcija mora odoljeti svim
djelovanjima i utjecajima koji se vjerojatno mogu dogoditi za
vrijeme izvođenja i uporabe; 98

• robusnost - konstrukcija ne smije pretrpjeti oštećenja do opsega koji je neraz-
mjeran početnoj svrsi (npr. izbjegavajući, eliminirajući ili reducirajući opasnost
ili odabirući redundantne statičke sustave);
• trajnost - indikativni projektirani životni vijek različitih tipova konstrukcija;
• otpornost na požar - konstrukcija mora imati odgovarajuću otpornost obzirom

na zahtijevanu klasu vatrootpornosti, kojom se propisuje vrijeme koliko
konstrukcija mora odoliti djelovanju požara - vidi detaljnije u EN 1991-1-2;
• izbjegavanje oštećenja - treba predvidjeti moguća oštećenja koja se mogu
pojaviti prilikom eksplozije, udara ili kao posljedica ljudskih grešaka tako da se
njihov učinak minimizira;
• ostali temeljni zahtjevi - treba odabrati odgovarajući materijal, projektiranje

povjeriti stručnim osobama, kvalitetno razraditi nacrte u skladu sa statičkim
proračunom, definirati opseg i postupke kontrole itd.
99
Da bi se zadovoljili temeljni zahtjevi potrebno je pronaći optimalni balans (optimal
balance) između različitih mjera, koje određuju razinu pouzdanosti. Strategija
pronalaženja takvog balansa naziva se politika pouzdanosti (reliability policy).
Sustavna i racionalna sredstva, koja pomažu inženjeru pronaći optimum, zovu se
analiza rizika (risk analysis).
Konstrukcije kao i njezine komponente mogu se svrstati u klase obzirom na poslje-
dice njihovog otkazivanja. Klasifikacija je dana u tablici 11.
100
Drugi način klasifikacije konstrukcija može se postići preko klasificiranja elementa.

To znači da se mora uzeti u obzir da li otkazivanje elementa utječe na otkazivanje
sustava, kako je prikazano u tablici 12.
Vrijednosti projektiranog životnog vijeka prema EN 1990:2002 za različite tipove
građevina prikazane su u tablici 13.
101
11. DOKAZ POUZDANOSTI POMOĆU PARCIJALNIH FAKTORA
1. TEORETSKE PODLOGEPRORAČUNA
Općenito se može reći da parcijalni faktori uzimaju u obzir sljedeće:
• nepovoljno odstupanje od reprezentativnih vrijednosti,
• netočnosti u modelima djelovanja i modelima konstrukcija,
• netočnosti u faktorima pretvorbe (conversion). 102

Numeričke vrijednosti parcijalnih faktora ovise od stupnja neizvjesnosti (degree of
uncertainty) obzirom na:
djelovanja,
otpornosti,
geometrijskih veličina i modela,
vrste konstrukcija,
tipa graničnog stanja.
U temeljnoj ideji postoje dva načina određivanja numeričkih vrijednosti parcijalnih
faktora:
103
• kalibracijom postojećih konstrukcija, dakle princip prošlog iskustva usvaja se kao
način rada (ovaj je način uglavnom prihvaćen u Eurocode),
• probabilističkom teorijom pouzdanosti na temelju vrednovanja statističkih podata
ka opažanja ili rezultata eksperimenata.
Da bi se dobio uvid u osnovnu ideju formata dokaza pouzdanosti u europskoj normi,
potrebno je navesti metode koje se danas koriste. Pregled metoda pouzdanosti vidi
se na slici 12.
5.11.2. SEMI-PROBABILISTICKA METODA
- POSTUPAK ZA KALIBRACIJU RAČUNSKIHVRIJEDNOSTI
Semi-probabilistička metoda (razina I) obično se naziva još i metoda računskih vrijednosti
(design value method). U toj metodi, računske se vrijednosti trebaju definirati za sve bazne
varijable. Smatra se da je proračun zadovoljavajući ako granično stanje nije dosegnuto kada se
u analizirani model uvedu računske vrijednosti. Simbolički izraženo, ta se formulacija može
napisati u sljedećem obliku: 104

Ed < Rd (V.-29.)
Izraz (IV.-29.) predstavlja praktičan način kako bi se osiguralo da indeks pouzdanosti
p bude jednak ili veći od ciljane (zahtijevane) vrijednosti indeksa pouzdanosti.
Ed =E{Fd1 ,Fd2 ,...ad1 ,ad2 ,... d1 , d2 ,...}, (V.-30.)
R d=R{X d1,X d2 ,...a d1 ,a d2 ,... d1,  d2,...} (V.-31.)
gdje je:
Ed - računska vrijednost učinka djelovanja kao što su unutarnje sile, momenti ili
vektor koji predstavlja ukupne unutarnje sile ili momente,
Rd - odgovarajuća računska otpornost, pridružena svim konstrukcijskim karakte-
ristikama sa odgovarajućim računskim vrijednostima,
E - učinak djelovanja,
R - otpornost,
105
F - neko djelovanje,
X - svojstvo materijala,
a - geometrijsko svojstvo,
 - neizvjesnost modela.
Za pojedina granična stanja kao npr. granično stanje kod umaranja, potrebna je
općenitija formulacija od onih prikazanih u izrazima (V.-29.), (V.-30.) i (V.-31.).
Probabilistička metoda FORM (razina II) sastoji se u tome da se u računskoj točki
funkcija (jednadžba) graničnog stanja razvije u Taylorov red. U obzir se uzimaju
samo linearni članovi, dok se oni višeg reda zanemaruju. Zato se ta metoda naziva
metoda pouzdanosti prvoga reda (First Order Reliability Method- FORM). Metoda,
koja uzima u obzir članove višeg reda, naziva se metoda pouzdanosti drugog reda
(Second Order Reliability Method - SORM). Kod metode FORM linearizacijom se
dobiva tangenta u računskoj točki ako postoje samo dvije varijable.
106
U slučaju više varijabli, tangenta prelazi u hiper ravninu. Kao rezultat, koji proizlazi iz metode
FORM dobivaju se rd (računska vrijednost otpornosti), ed (računska vrijednost učinka djelovanja) i
 (a indirektno i Pf jer vrijedi Pf =(-)). Kako se vidi na slici 15., koordinate računske točke Pd su rd i
ed (pisano je malim slovima jer se radi o konkretnim vrijednostima).
Računske vrijednosti moraju se temeljiti na vrijednostima baznih varijabli u FORM računskoj točki
Pd. Ona se definira kao točka na površini otkazivanja (failure surface), te vrijedi g=0. Ova točka
najbliža je ishodištu transformiranog koordinatnog sustava (označenog sa 0') kako se vidi na slici
15.
107
Računske vrijednosti Ed i Rd moraju se definirati tako da će vjerojatnost da se
pojave nepovoljnije vrijednosti biti kako slijedi:
P(E>Ed) = (+), (V.-32.)
P(R<Rd) =  (-) (V.-33.)
gdje je:
 - općenito faktor senzibiliteta (sensitivity factor,weight factor), a posebno se
iskazuje za E i R,
 - indeks pouzdanosti.
Budući da u normi nije navedena detaljna analiza ove metode, u nastavku se daje
njen opširniji prikaz, kako bi se bolje razumjela sama suština i način uvođenja
FORM faktora senzibiliteta E i R ili drugim riječima uvođenjem globalnih linearizi-
ranih faktora senzibiliteta.
108
Faktori senzibiliteta uzimaju se posebno za učinke djelovanja i otpornost. Za učinke
djelovanja faktor senzibiliteta je negativan, dok je za otpornost pozitivan.
Temelj metode računskih vrijednosti je usvajanje numeričkih vrijednosti faktora
senzibiliteta kao empirijskih 'globalnih' vrijednosti, tako da se izbjegne njihovo
izračunavanje iteracijskim putem. Na taj se način parcijalni faktori ili računske
vrijednosti baznih varijabli mogu izračunati direktno. Naravno, može se reći da se
radi o metodi razine II odnosno o približnoj metodi FORM.
Ukoliko su poznate karakteristične vrijednosti za učinke djelovanja i otpornosti,
izrazi za parcijalne faktore glase:
(V.-34.)
(V.-35.)
109
Samo faktori senzibiliteta i ovise o tipu jednadžbe graničnog stanja. Postavlja se
pitanje koje empirijske globalne vrijednosti faktora senzibiliteta treba usvojiti da
pokriju široko područje graničnih stanja uz dovoljnu točnost?
Poznavanjem vrijednosti i mogu se odrediti parcijalni faktori pojedinih baznih
varijabli za određene računske situacije (jednadžba graničnog stanja). Ukoliko se
vrijednosti i procjenjuju, onda se takve procjene temelje na ograničenjima prikaza-
nim na slici 16.
110
Značajna pretpostavka da se primjenjuje pregledan i jednostavan koncept pouzdanosti metodom

parcijalnih faktora je ta, da se odvoje bazne varijable učinaka djelovanja E i otpornosti R. Na taj
način parcijalni faktori baznih varijabli učinaka djelovanja E ovise samo o osipanju vrijednosti na
strani djelovanja, a parcijalni faktori baznih varijabli otpornosti R ovise samo o osipanju vrijednosti
na strani otpornosti. Za uvjete otkazivanja može se napisati:
R-E=0. (V.-36.)
U izrazu (IV.-36.) R i E su funkcije varijabli otpornosti i varijabli učinaka djelovanja. Potrebno je
uočiti važnu činjenicu da se mogu R i E prikazati na razini sila i momenata. Općenito vrijedi:
gR(R1,R2,...,Rm) za otpornost, (V.-37.)
gE(Ei,E2,...,En) za učinke djelovanja. (V.-38.)
Oznake velikim slovima R i E odnose se na otpornost i učinak djelovanja općenito, dok se
mala slova r i e koriste za konkretne vrijednosti otpornosti i učinka djelovanja.
111
U računskoj se točki Pd izrazi (V.-36.), (V.-37.) i (V.-38.) mogunapisati u sljedećem
obliku:
r d -e d = 0, (V.-39.)
r d= gR(rd,1, rd,2,..., rd,m) (V.-40.)
e d= gR(ed,1, ed,2,..., ed,n). (V.-41.)
Parcijalni faktori općenito glase:
(V.-42.)
(V.-43.)
112
Indeks pouzdanosti ovisi o jednadžbi graničnog stanja i tipu raspodjele varijabli otpornosti
R, i varijabli učinka djelovanja E; tako da se odgovarajući faktori senzibiliteta R i E.
mogu napisati u sljedećem obliku:
(V.-44.)
(V.-45.)
gdje je:
gR - funkcija ponašanja za otpornost,
gE - funkcija ponašanja za učinak djelovanja,
Rd,Ed - standardne devijacije za R i E u računskoj točki Pd,
P - ciljani indeks pouzdanosti za normalnu raspodjelu R i E. 113

Faktori senzibiliteta Ri i Ei u izrazima (V.-44.) i (V.-45.) mogu se napisati u
takvom obliku da se razlikuju dva dijela:
Ri  ˜R  ˆRi , (V.-46.)
Ei  ˜E  ˆEi . (V.-47.)
gdje su:
Ei, Ri, - faktor senzibiliteta za varijable učinka djelovanja E i i varijable
otpornosti Ri
˜E,˜ R
- faktori senzibiliteta za ukupan učinak djelovanja Ei ukupnu
otpornost R, određeni iz jednadžbe graničnog stanja r-e=0,
ˆEi - faktor senzibiliteta koji ovisi o relativnom udjelu veličine Ei obzirom na
ukupan učinak djelovanja E,
ˆRi - faktor senzibiliteta koji ovisi o relativnom udjelu veličine R i, obzirom na
ukupnu otpornost R.
114
Uvrštavanjem izraza (V.-46.) i (V.-47.) u izraze (V.-42.) i (V.-43.) dobije se:
(V.-48.)
(V.-49.)
Ukoliko se pretpostavi da se može procijeniti značenje pojedinih baznih varijabli
te dati redoslijed reda veličina njihovih faktora senzibiliteta vrijedi:
Prema tome, vodeće varijable R1 i E1 su dakle one koje su za određeni problem
od najvećeg značenja. Pokazalo se da za široko područje graničnih stanja
sljedeće empirijske vrijednosti daju dobre aproksimativne rezultate:
115
(V.-50.)
(V.-51.)
Dakle, prema izrazima (V.-50.) i (V.-51.) faktori senzibiliteta mogu
poprimiti sljedeće približne vrijednosti:
116
Nadalje se može objasniti temeljna ideja metode računskih vrijednosti. Temelj metode je
usvajanje globalnih lineariziranih faktora senzibiliteta za učinke djelovanja E i za otpornost R
(koristi se metoda FORM). Područje važenja tih vrijednosti ograničava se za slučaj kada je
indeks sigurnosti =3,8 za odnos standardnih devijacija E /R između 0,16 i 7,6. Eurocode
daje sljedeće vrijednosti:
 E =-0,7,
R =0,8,
uz uvjet da je  = 3,8 i 0,16 < E /R < 7,6.
Ukoliko je odnos E /R izvan navedenog područja, preporučuje se usvajanje =±1,0 za
varijable koje imaju veće vrijednosti standardne devijacije , a vrijednost =±0,4 za varijable s
manjom standardnom devijacijom.
Ovakvim odabirom vrijednosti za FORM faktore senzibiliteta postavlja se pitanje da li su usvojeni
parcijalni faktori na strani sigurnosti ili ne.
117
Poznato je da vrijedi:
(V.-52.)
Može se zaključiti da računska točka Pd leži izvan kruga kojeg opisuje indeks
pouzdanosti , kako se vidi na slici 17.
Dakle, može se zaključiti da se usvajanjem R=0,8 i E=-0,7 dobivaju parcijalni
faktori na strani veće sigurnosti.
118
U tablici 14. vide se izrazi za izračunavanje računskih vrijednosti varijabli za
zadane faktore senzibiliteta  i indekse pouzdanosti .

119
U tablici 14. oznake ,  i V doznačavaju srednju vrijednost, standardnu devijaciju i

koeficijent varijacije zadanih varijabli. Te vrijednosti za varijable promjenjivih djelo vanja
trebaju se temeljiti na istom vremenskom razdoblju kao i za indeks pouzda nosti .
Jedna od metoda za dobivanje primjenjivih parcijalnih faktora je da se računske
vrijednosti promjenjive varijable podijele sa njihovim reprezentativnim ili karakterističnim
vrijednostima.
Metoda je primjenjiva ukoliko projektant ima prethodno znanje o rangu senzibiliteta
različitih baznih varijabli unutar jednadžbe graničnog stanja. Prethodni podaci dobivaju
120
se iskustvom i analizom na razini II.
U svakom slučaju inženjer-projektant mora imati iskustva u području teorije pouz-

danosti. Nažalost, u većini slučajeva takvo iskustvo nedostaje. Zato se prednost daje
metodi koja ne uvodi u izraze (V.-34.) i (V.-35.) za određivanje veličine parcijalnih
faktora računske vrijednosti baznih varijabli Xd i Fd nego se u izraze uvode
reprezentativne vrijednosti Xrep i Frep. Takav pristup je prihvaćen u Eurocode i bit će
prikazan u točkama 5.11.3. i 5.11.4. Ova metoda, koja se temelji na pristupu dokaza
sigurnosti pomoću parcijalnih faktora, naziva se metoda parcijalnih faktora (partial factor
method).
5.11.3. OPĆE PODLOGE DOKAZA SIGURNOSTI METODOM
PARCIJALNIH FAKTORA U EUROCODEU
• Općenito
U pojedinim ENVs 1991 do 1999 računske vrijednosti baznih varijabli za otpornost Xd i
računske vrijednosti za djelovanja Fd ne koriste se direktno za dokaz sigurnosti, nego se
bazne varijable uvode u proračun pomoću njihovih reprezentativnih vrijednosti Xrep i

121
Frep koje mogu biti:
o karakteristične vrijednosti - vrijednosti koje će sa unaprijed propisanom vjerojatnošću

biti prekoračene (odnose se na djelovanja, svojstva materijala i geometrijske
karakteristike);
o nominalne vrijednosti - koje se mogu tretirati kao karakteristične vrijednosti za
svojstva materijala i računske vrijednosti za geometrijske karakteristike.
Reprezentativne vrijednosti Xrep i Frep moraju se podijeliti ili pomnožiti sa odgovarajućim
parcijalnim faktorima, kako bi se dobile računske vrijednosti Xd i F^ Računske
vrijednosti za djelovanja F, svojstva materijala X i geometrijska svojstva a dobiju se iz
izraza (V.-61.), (V.-66.) i (V.-67.).
Ukoliko se primjenjuje gornja vrijednost računske otpornosti, izraz (V.-66.) poprima
sljedeći oblik:
(V.-52.)
122
Računske vrijednosti za model mogu se uvesti u računske izraze pomoću parcijal-
nih faktora sd i Rd koji se primjenjuju za totalni model:
(V.-53.)
(V.-54.)
Koeficijent  uzima u obzir smanjenje računske vrijednosti varijabli djelovanja
(primjenjuje se kao 0, 1 ili 2 za istovremenu pojavu pratećih varijabli
djelovanja).
Izrazi (V.-53.), (V.-54.) mogu se pojednostavniti ukoliko se zahtijeva:
a) Na strani djelovanja (za pojedinačno djelovanje ili gdje postoji linearnost učinka
djelovanja):
(V.-55.)
123
b) Na strani otpornosti opći format dan je izrazom (V.-53.), a daljnja pojednostav
ljenja mogu se dati u Eurocodeovima za pojedine materijale. Pojednostavnjenja
se mogu napraviti samo ako se ne smanjuje razina pouzdanosti.
Napomena: Nelinearni modeli za otpornost i djelovanja i modeli sa više varijabli,
također za otpornost i djelovanje, navedeni su u pojedinim djelovi-ma
Eurocoda. U tom slučaju gore navedeni izrazi postaju daleko složeniji.
• Pregled parcijalnih faktora
Odnosi između pojedinih parcijalnih faktora prikazani su na slici 18. gdje vrijede
sljedeće oznake:
f - parcijalni faktor za djelovanja koji uzima u obzir mogućnost nepovoljnog odstu-
panja vrijednosti djelovanja od reprezentativne vrijednosti,
Sd - parcijalni faktor u vezi neizvjesnosti modela djelovanja i/ili modela učinaka dje-
lovanja,
124
F - parcijalni faktor za djelovanje uključujući također neizvjesnost modela i
promjene dimenzija,
m - parcijalni faktor za svojstvo materijala,
Rd - parcijalni faktor u vezi neizvjesnosti modela otpornosti,
M - parcijalni faktor za svojstvo materijala, uključujući također neizvjesnost
modela i promjenu dimenzija.
125
 Faktori \|/0
U tablici 15. prikazani su izrazi za dobivanje y/0 faktora u slučaju dva promjenjiva djelovanja.
Izrazi u tablici 15. mogu se izvesti uz sljedeće pretpostavke i uvjete:
o dva djelovanja koja se kombiniraju neovisna su od svih ostalih,
o osnovno razdoblje (T1 ili T2) za svako djelovanje je konstantno i T1 je veće osnovno
razdoblje,
o vrijednosti djelovanja unutar pojedinih osnovnih razdoblja su konstantne, o intenziteti
djelovanja unutar osnovnog razdoblja nisu korelirani, o dva djelovanja pripadaju
ergodičnim procesima.
Funkcije raspodjele u tablici 15. odnose se na maksimume unutar referentnog razdoblja T.
Ove funkcije raspodjele su totalne funkcije koje smatraju vjerojatnim da je vrijednost nekog
djelovanja nula za vrijeme određenog razdoblja.
126
Postupak u izrazima (V.-53.) i (V.-54.) teoretski je savršen, ali nije još uvijek prihvatljiv za
svakodnevnu primjenu. Zato su za potrebe prakse provedena sljedeća pojednostavljenja ugrađena u

127
ENV 1991-1:1994:
(V.-56.)
(V.-57.)
Ukoliko se izjednači izraz (V.-56.) i izraz (V.-53.), koji u nerazvijenom obliku glasi:
(V.-58.)
Parcijalni faktor djelovanja f, dakle, uzima u obzir neizvjesnost modela i promjene dimenzija.
U europskim normama vrijednost F je strogo standardizirana. Tako, na primjer, za sva
promjenjiva djelovanja preporučena veličina parcijalnog faktora iznosi F=1,5. Radi toga se
preporučuje, tamo gdje je to potrebno, prilagoditi karakterističnu vrijednost.
128
b) Na strani otpornosti
(V.-59.)
(V.-60.)
129
4. OPERATIVNI POSTUPAK METODE PARCIJALNIH FAKTORA U
EUROCODE
1. Računske vrijednosti
• Računska vrijednost djelovanja
Računske vrijednosti Fd nekog djelovanja F mogu se napisati u općenitom
obliku:
Fd=f Frep (V.-61.)
Frep=Fk (V.-62.)
gdje je:
Fk - karakteristična vrijednost djelovanja,
Frep -mjerodavna reprezentativna vrijednost djelovanja,
f - parcijalni faktor za djelovanje koji uzima u obzir mogućnost nepovoljnog
odstupanja vrijednosti djelovanja obzirom na reprezentativnu vrijednost,

130
 - je 1 ili 0, 1ili 2.
• Računska vrijednost učinka djelovanja
Za posebne slučajeve opterećenja računske vrijednosti učinka djelovanja Ed mogu se
općenito napisati kako sijedi:
Ed=sdE{f,iFrep,i ;ad} i 1
. (V.-63.)
gdje je:
ad - računske vrijednosti geometrijskih podataka,
sd - parcijalni faktor koji uzima u obzir neizvjesnost u modeliranju učinka
djelovanja, a u nekim slučajevima i modeliranje djelovanja.
U mnogim slučajevima može se usvojiti sljedeće pojednostavljenje:
Ed=E{F,iFrep,i ;ad} i 1 (V.-64.)
F,i=Sdf,i (V.-65.)
Tamo gdje se radi razlika između povoljnih i nepovoljnih učinaka stalnih

131
djelovanja, treba primijeniti dva različita parcijalna faktora (G,inf i G,sup).
Za nelinearnu analizu mogu se uzeti u obzir sljedeća pojednostavljena pravila u
slučaju jednog prevladavajućeg djelovanja:
a) Ukoliko učinak djelovanja raste više nego samo djelovanje, parcijalni faktor
YF treba primijeniti na reprezentativnu vrijednost djelovanja.
b) Kada učinak djelovanja raste manje nego djelovanje, parcijalni faktor yF

treba primijeniti na učinak djelovanja reprezentativne vrijednosti djelovanja.
Primjedba: Većinom su konstrukcije ili konstrukcijski elementi kategoriji a),
izuzimajući konstrukcije izvedene od žica, užadi i membrana. U onim
slučajevima, gdje su detaljnije razrađene metode u odgovarajućim EN
1991 do EN 1999, one se prvenstveno mogu primijeniti prema
zahtjevima za nelinearnu analizu, 6.3.2(4) u EN 1990:2002 [31].
132
(V.-66.)
(V.-67.)
133
(V.-68.)
(V.-69.)
134
(V.-70.)
(V.-71.)
(V.-72.)
(V.-73.)
135
5.11.4.2. Krajnja granična stanja
• Općenito
Provjeravaju se sljedeća krajnja granična stanja:
a) EQU: Gubitak statičke ravnoteže konstrukcije ili nekog njezinog dijela, pri čemu se
konstrukcija smatra krutim tijelom, gdje:
- su manje promjene u vrijednostima djelovanja ili prostornim raspodje
lama djelovanja iz jednog izvora značajne.
- općenito čvrstoće materijala od kojeg su izvedene konstrukcije ili tlo nisu
mjerodavni.
b) STR: Unutarnje otkazivanje ili prekomjerna deformacija konstrukcije ili kon-
strukcijskih elemenata, uključujući temeljne stope, pilote, zidove podruma itd., gdje je
čvrstoća materijala konstrukcije mjerodavna.
136
c) GEO: Otkazivanje ili prekomjerna deformacija tla, gdje je čvrstoća
zemlje ili stijene značajna za otpornost.
d)FAT: Otkazuje konstrukcija ili konstrukcijski element uslijed umora.
• Dokazi statičke ravnoteže i otpornosti
Kada se razmatra krajnje stanje statičke ravnoteže konstrukcije (EQU), treba provjeriti
da je:
Ed,dst  Ed,stb (V.-74.)
gdje je: .
Ed,dst - računska vrijednost učinka destabilizirajući djelovanja,
Ed,stb - računska vrijednost učinka stabilizirajući djelovanja.
Izraz (V.-74.) za granično stanje statičke ravnoteže, gdje je to prikladno, može se
nadopuniti dodatnim pojmovima uključujući, na primjer, koeficijent trenja između krutih
tijela. 137
U slučaju graničnog stanja kod loma ili prekomjerne deformacije poprečnog
presjeka, konstrukcijskog elementa ili spoja (STR i/ili GEO) vrijedi:
E d<Rd (V.-75.)
gdje je:
Ed- računska vrijednost učinka djelovanja kao što su unutarnje sile, momenti ili
vektor koji predstavlja nekoliko unutarnjih sila ili momenata,
Rd - računska vrijednost odgovarajuće otpornosti.
o Općenito
Za svaki kritični slučaj opterećenja, računske vrijednosti učinaka djelovanja (Ed)
trebaju se odrediti kombinirajući vrijednosti djelovanja koje su razmatrane kao da
djeluju u isto vrijeme.
Svaka se kombinacija djelovanja treba sastojati od:
- vodećeg promjenjivog djelovanja, ili -

138
jednog slučajnog djelovanja.
U slučajevima u kojima su rezultati dokaza (verification) vrlo osjetljivi na promjene
veličine stalnog djelovanja od mjesta do mjesta u konstrukciji, povoljni i nepovoljni
dijelovi ovog djelovanja trebaju se razmatrati kao individualna djelovanja.
Kada nekoliko učinaka jednog djelovanja (npr. moment savijanja i uzdužna sila
uslijed vlastite težine) nisu ovisni, parcijalni faktor primjenjen na povoljnu
komponentu djelovanja može biti reduciran.
Deformacije uslijed indirektnih djelovanja (imposed deformations) trebaju se uzeti
kod proračuna kada je to relevantno.
(V.-76.)
139
(V.-77.)
(V.-78.)
(V.-79.)
(V.-80.)
149
Ako relacija između djelovanja i njihovih učinaka nije linearna, izrazi (V.-76.) ili
(V.-77.) primjenjuje se direktno ovisno o relativnom povećanju učinaka djelovanja
uspoređenom s povećanjem veličine djelovanja. Postoji li pojedinačno prevladava-
juće djelovanje, potrebno je učiniti sljedeće:
a) Kada se učinak djelovanja povećava više od djelovanja, mora se reprezentativ
na vrijednost djelovanja pomnožiti s parcijalnim faktorom F .
b) Kada se učinak djelovanja povećava manje od djelovanja, mora se učinak
djelovanja od reprezentativne vrijednosti djelovanja pomnožiti s parcijalnim
faktorom F (odnosi se na konstrukcije od užadi, kablova i membrana).
(V.-81.)
(V.-82.)
141
(V.-83.)
(V.-84.)
142
5.
143
(V.-85.)
(V.-86.)
144
(V.-87.)
(V.-88.)
(V.-89.)
(V.-90.)
145
146
147
148
5.12. ZAKLJUČAK I DALJNJI RAZVOJ INŽENJERSTVA POUZDANOSTI
Novi pristup pouzdanosti tehničkih sustava počeo se javljati u područjima koja nisu bila
graditeljstvo. U tome je prednjačila avio-tehnika. Inženjeri su bili prisiljeni koristiti niz
pojmova matematičke statistike i teorije vjerojatnosti. Otvaraju se putovi za usporedbu
različitih vrsta rizika ili usporedbe sigurnosti života čovjeka sa razinom sigurnosti
konstrukcija. Na taj se način javila mogućnost određivanja razine sigurnosti
konstrukcije koja je primjerena sigurnosti života čovjeka u svakodnevnim životnim
situacijama.
Posebno je bio trnovit put uvođenja inženjerstva pouzdanosti konstrukcija kao
kolegija na dodiplomskom studiju tehničkih fakulteta. Može se reći da su tu fakulteti
većinom zakazali jer takav kolegij nije uvršten u dodiplomsku nastavu. Zato je
temeljna svrha ovog poglavlja poboljšati situaciju obzirom na edukaciju studenata iz
područja teorije pouzdanosti. Obzirom na tu činjenicu, nastojalo se voditi računa o
didaktičnom pristupu učenja pomoću ovog udžbenika.

149
Danas je nemoguće zamisliti koji su mogući dometi u daljnjem razvoju teorije

pouzdanosti. Međutim, ipak treba napomenuti da je potrebno i dalje sakupljati
statističke podatke o konstrukcijama i djelovanjima na još sustavniji i organiziraniji
način nego do sada. Može se pretpostaviti da će u budućnosti i razvoj normi ići u
smjeru primjene sofisticiranih razina sigurnosti, na primjer egzaktne razine II, pa čak
i razine III.
Novu kvalitetu teoriji pouzdanosti u svakom slučaju može dati primjena tzv. mekane
nauke, soft science, pri čemu se koristi matematički jezik koji je različit od
klasičnog formalizma proračuna vjerojatnosti. To je jezik koji govori o stupnju istine
(fuzzy logics) ili stupnju pripadnosti elementa nekom skupu (fuzzy set theory).
150
Pouzdanost građevina ne odnosi se samo na buduće još neizgrađene konstrukcije,
nego se posebna pažnja mora posvetiti i postojećim građevinama. Zato se i kaže da
su graditelji custodes temporis acti i creatores temporis futuri, što znači oni se
brinu o sigurnosti građevina izgrađenih u prošlosti, ali se brinu i o sigurnosti građevina
koje se kreiraju za budućnost.
Poznavanje metoda inženjerstva pouzdanosti omogućit će u budućnosti visokokva-
litetni stručni rad, ali će s druge strane također poticati znanost u graditeljstvu. Trebat
će uložiti dosta napora da se u budućnosti grade i projektiraju različiti tipovi građevina,
čiji će konstrukcijski sustavi imati ujednačenu razinu pouzdanosti. U buduće će se, pa
makar to u početku smatrali formalizmom, sve više govoriti o pouzdanosti
konstrukcija umjesto sadašnjeg termina sigurnost konstrukcija. In- ženjerska
disciplina, koja će izučavati pouzdanost konstrukcija, sadržana je u inže- njerstvu
pouzdanosti.
151
Bez znanja i dobrog poznavanja te discipline, već sada nisu rješive neke složenije
inženjerske zadaće. Rješenje tih zadaća može uveliko utjecati na boljitak društva
u ekonomskom i tehničkom smislu. Obzirom na sadašnje stanje poimanja
osnovnih tehničkih pojmova u graditeljstvu, u nastavku se neće razlikovati izraz
sigurpost od izraza pouzdanost.
Staru i ustaljenu inženjersku praksu vrlo je teško promijeniti jer se nakon
dugogodišnjeg rada mora ponovo učiti. Međutim, permanentno i dugo životno
obrazovanje više se ne može zaobići. Takav način edukacije donosi napredak i
novine u graditeljstvu koje se ne mogu zaustaviti. Kako je u prvom poglavlju
prikazano, napredak i razvoj modernog graditeljstva nije bio nimalo lagan. Lijepi
primjer, koji govori o napretku, prikazao je švicarski grafičar i slikar Paul Klee (1879.-
1940.) na slici "Angelus Novus". Anđeo licem okrenut prema prošlosti gleda oluju
koja mu lomi krila i nezadrživo ga gura u budućnost, kojoj je okrenut leđima. Ta oluja,
koja se ne da zaustaviti, naziva se napredak.
152
Pojam sigurnosti građevina u koji su ljudi i inženjeri vjerovali, promijenio se nakon 11.
rujna 2001. godine. Taj dan promijenio je svijet, taj je dan promijenio našu predodžbu
o sigurnosti. Neki eksperti odmah su ishitreno izjavili da su projektanti "blizanaca",
koji su građeni od 1966. do 1973. godine, arhitekt Minoru Yamasaki i inženjer Leslie
E. Robertson, mogli bolje koncipirati te građevine. Međutim, udruženje ASCE
(American Society of Civil Engineers) odmah je reagiralo i u svom izvješću navodi
"kako su konstrukcije pokazale izuzetnu sposobnost da se dosta vremena odupru
nastalim oštećenjima tj. nastaloj situaciji, tako da su spašeni mnogi životi".
Ovaj će događaj, između ostalog, utjecati a možda i ubrzati nove poglede na
sigurnost konstrukcija. Da bi se bolje razumjelo što se dogodilo, ukratko će se
objasniti statički koncept konstrukcije, kako bi se moglo dati objašnjenje
mehanizma rušenja te iz toga izvući eventualne pouke.
153
Konstrukcije blizanaca bile su ponos svjetskog graditeljstva iz razloga koji će biti razjašnjen u
daljnjem tekstu. Statički koncept konstrukcije bio je predviđen kao "cijevni sustav". Svaka
stranica cijevi bio je zapravo okvir, koji se sastojao od 59 sandučastih stupova dimenzija
450x450 mm i prečki od čeličnih limova visine 1 320 mm. Unutrašnja čelična jezgra sastojala se
od 44 stupa i to je bila zona u kojoj su bili smješteni dizala i stepeništa. Između vanjskih stupova
i stupova jezgre oslanjali su se rešetkasti nosači međukatnih konstrukcija. Na te su nosače
položeni trapezni limovi, koji su nosili ploču od laganog betona debljine 10 cm. Na krajevima
međukatnih konstrukcija bilo je ugrađeno 20000 viskoelastičnih prigušivača (amortizera), koji
su bili novina i koji su pridonijeli do sada neviđenoj otpornosti konstrukcije obzirom na
horizontalne pomake. Projektom je predviđeno da se u roku 5 minuta može evakuirati 50000
ljudi uz pomoć 100 osobnih dizala, 4 teretna dizala i stepeništa. Zaštita od požara čelične
konstrukcije predviđena je vermikulit namazom debljine 3 mm. U svakom "tehničkom" katu bili
su smješteni rezervoari za gašenje požara sa volumenom od 18500 litara vode svaki. Vlastita
težina međukatne konstrukcije bila je 0,50 kN/m2 a predviđeno korisno opterećenje
154
iznosilo je 4,88 kN/m2. Malo je poznata činjenica da je u projektu predviđen

scenario udara aviona. U ono doba radilo se o avionu manjih dimenzija u odnosu
na današnje tj. o Boeingu 707.
Kod VVTC tornjeva dogodio se vremenski pomaknut, i prema tome, progresivni
mehanizam rušenja, koji su izazvala četiri ekstremna djelovanja, koja su u kratkom
vremenu slijedila jedno za drugim:
• udarac u vidu naleta aviona,
• eksplozija,
• požar,
• udarac uslijed težine katova iznad oštećene zone na neoštećene katove u
donjem dijelu zgrade (mehanizam rušenja).
155
a) Udarac
• Prouzrokuje veliko lokalno oštećenje konstrukcije na mjestu udara u području
otprilike 5 do 7 katova visine.
• Udarac je prouzročio avion Boeing 767 težak 187 tona pri brzini od 600
km/sat,
• Pri udarcu kinetička energija iznosila je 5400 MJ ili 1500 kWh i ona je
pretvorena u lokalnu energiju razaranja, te se dogodilo sljedeće:
- na jednoj fasadnoj stijeni udara, odmah je presječeno 40 stupova od
ukupno 59,
- od 44 stupova jezgre, veliki je broj znatno oštećen.
Usprokos velikom lokalnom oštećenju, statički sustav je bio u stanju izvršiti pre-
raspodjelu sila sa oštećenih područja na ona neoštećena (to se obično naziva
redundancija sustava), tako da nije došlo do urušavanja cijele konstrukcije.
156
b) Eksplozija
• Eksplozija je dodatno pogoršala situaciju tako da su se sve međukatne
konstrukcije praktično 'rastrgnule' po visini od cea 5 katova. Može se reći da
je nastalo uništenje prostora volumena 63x63x20=80000 m3.
• Praktično su razbijeni svi prozori, tako da je bio omogućen dovod kisika u
uništeni prostor.
• Sve što nije bilo čvrsto usidreno u tom prostoru, otkinuto je, pa je tako, na
primjer, zaštita od požara odvojena od samih čeličnih profila.
c) Požar
• Nastali su uvjeti za požar velikog intenziteta praktički na 4000 m2 površine s
utjecajem na već navedenih 80000 m3 volumena zgrade.
157
• Kod požara bila su tri osnovna izvora njegovog nastanka i to: 21% kerozin,
7% gorivi dio aviona i 72% gorivi dio zgrade.
• Uobičajeni požar u poslovnoj zgradi daje 100 do 200 MW i ukupnu
temperaturu od 500 do 800°C, dok je u blizancima požar proizveo 4000 MW.
Dakle, vrijednost 20 puta veću od uobičajenog požara.
U uvjetima ekstremnog udara, snažne eksplozije i ekstremnog požara samo je
bilo pitanje kada će konstrukcija otkazati. To se dogodilo kod južnog tornja
nakon 56 minuta i sjevernog tornja nakon 101 minute.
d) Mehanizam otkazivanja konstrukcije (rušenje)
Definirati točno mehanizam rušenja nije moguće, on se može samo pretpostaviti i
prema tome, ostaje na samom rubu spekulacije.
• S velikom su se vjerojatnošću nosači stropa odvojili od fasadnih stupova i
uslijed utjecaja navedenih pod a), b) i c) otkazala je konstrukcija u razini

158
udara aviona.
• Težina katova iznad te razine (20 do 30 katova) pala je s oko 20 metara
visine na donji dio zgrade, na još neoštećene stropne konstrukcije, s velikom

kinetičkom energijom. Dalje vjerojatno dolazi do progresivnog odvajanja
međukatnih konstrukcija od vanjskih stupova. Sam udarac bio je tako
strahovit da su seizmografi na Columbia Universitv zabilježili "potres" jačine 2
stupnja.
Neposredni zaključci i pouke iz te havarije jesu:
• U teoriji pouzdanosti konstrukcija poznat je pojam stvaranja "slika opasnosti"
kojem je izložena konstrukcija. Norme poznaju taj pojam i tehnički ga nazivamo
"kombinacija djelovanja", dok se u teoriji taj pojam naziva "hazard scenarios".
Međutim, ono što se dogodilo kod WTC tornjeva, može se slobodno nazvati
"horror scenarios". Dakle, radi se o pojmu do sada nepoznatom u stručnoj
literaturi.
• Pouzdanost konstrukcije određuje se u normi obzirom na učinke nepovoljnih
situacija, koji nisu željeni. U ovom se slučaju radilo o nastupanju nepovoljne ali 159
željene situacije.
• Usprkos visoke razine pouzdanosti konstrukcija, koja je bila osigurana statičkim
proračunom ali i samom izvedbom, rušenje se nije moglo izbjeći.
• Mehanizam otkazivanja nametnuo je da u prvi plan dođe način koncipiranja
konstrukcije, o kojem se doduše i ranije razmišljalo, ali ne u tolikoj mjeri da bi
bio prihvaćen u prijašnjim normama.
Eurocode je taj novi pojam ipak predvidio tj. radi se o pojmu robusnosti
konstrukcije tj. osiguranja građevine u statičkom konceptu kako ne bi došlo do
progresivnog rušenja. Konkretno, na primjeru jedne visoke građevine, to bi
značilo da se svakih cea 20 katova predvidi jedan ojačani kat, koji bi imao visinu
otprilike 2 do 3 normalna kata (tzv. Last Chance Floor). Na taj bi se način spriječilo
progresivno rušenje međukatnih konstrukcija.
• Jedna od ideja, koje su se javile nakon ovog rušenja, bila je i poboljšanje
koncepcije evakuacije ljudi iz visokih građevina. Na primjeru blizanaca to znači
da se centralna zona stepeništa i dizala treba premjestiti u sva četiri kuta tlocrta,
160
tako da nikada ne bi bila prekinuta kompletna vertikalna komunikacija.
Osim ovih navedenih razmišljanja vezanih uz rušenje blizanaca, o daljnjem razvoju
pouzdanosti konstrukcija navest će se neka razmišljanja neovisno o ovom
opisanom događaju.
• Vjerojatno će u budućnosti sve više biti zastupljena ideja koja će promijeniti
poimanje sadašnjeg pojma sigurnosti. Naime, sve se više nameće razmišljanje
da problem sigurnosti konstrukcija treba promatrati iz stanovišta spašavanja
"života ljudi" a ne "spašavanja oštećenja građevina".
• Razvoj i primjena inteligentnih materijala (smart materials) omogućit će se u
graditeljstvu izgradnja inteligentnih konstrukcija (smart struetures). Promjene u
dokazu pouzdanosti takvih konstrukcija u odnosu na one iz klasičnih materijala
bit će drastične. Kod klasičnih konstrukcija dokaz pouzdanosti provodi se za
željeni projektirani životni vijek, i otpornost se ne može prilagođavati (adaptirati).
Nasuprot tome, inteligentne konstrukcije trebale bi se brzo prilagoditi "nepovolj
nim utjecajima" uz pomoć elektronskog i softverskog monitoringa.

161
• U budućnosti će se sigurno i dalje razvijati nove metode proračuna pouzdanosti

u odnosu na probabilističku ili klasičnu teoriju pouzdanosti, koja se oslanja na
principe teorije vjerojatnosti. Teorija vjerojatnosti za evaluaciju probabilističke
razine povjerenja uvodi probabilističku mjeru pouzdanosti. Kao alternativa
javlja se teorija koja razlikuje pojam vjerojatan (probable) i pojam moguć
(possible). Na taj način dane su podloge za uvođenje teorije mogućnosti
(possibility theory) koja primjenjuje jednu novu mjeru povjerenja, koja se naziva
mjera mogućnosti pouzdanosti.
162
5.13 TEMELJNI PRINCIPI DONOŠENJA ODLUKE O POUZDANOSTI U NORMAMA
Treba uočiti da su u prethodnoj točki navedene neke od mogućih definicija temeljnih pojmova
iz teorije pouzdanosti. Te definicije nikad nisu jedinstvene ili egzaktne. Međutim, one su vrlo
korisne kada se definiraju složeni problemi više razine teorije pouzdanosti. U takvu višu
razinu može se svrstati svakako i strategija rješavanja problema pouzdanosti konstrukcija u
okviru strategije donošenja tehničkih normi. Filozofija analize pouzdanosti odnosno rizika je
vrlo široka, a u graditeljstvu se posebno svodi na identifikaciju opasnosti, opasnih situacija,
neželjenih događaja i posljedica koje mogu nastati uslijed tih događaja. Pojam događaja treba
shvatiti u onom smislu kako je objašnjeno u prethodnim točkama.
163
Svakako je važan pojam kojeg određuju nacionalne institucije za norme, a koji se rabi kod
strategije rješavanja sigurnosti konstrukcija. Taj se pojam obično naziva structural safety
policy i uključuje:
• analizu rizika,
• razinu rizika,
• tipologiju rizika,
• prihvatljivu razinu rizika,
• tipologiju mjera sigurnosti konstrukcija.
• Analiza rizika
Analita rizika predviđa teorijske i praktične podloge koje definiraju structural safety policy.
Ova analiza u graditeljstvu primjenjuje se u pojednostavljenom obliku tako da se koristi izraz
preliminary risk analysis. Takav je pristup praktično indukcijski jer se u početku identificiraju
posljedice štete iz kojih se onda izvlače zaključci o uzrocima. Na slici 21. prikazana je shema
modela nesreće sa preliminarnom analizom rizika.

164
Obzirom na gornju sliku može se dati sljedeći ilustracijski primjer. Recimo da je nesreća u
graditeljstvu jedna škola, koja je u plamenu. U tom slučaju škola ima značenje konstrukcije.
Hazard je požar koji može ili ne mora dovesti do otkazivanja nosivosti.
Oklonosti mogu biti takve da se požar dogodi danju ili noću. Ukoliko se dogodio noću,
tada u školi nema djece i posljedica je samo oštećena konstrukcija.
Slika 21. Model nesreće unutar preliminarne analize rizika
165
• Razina rizika
Razina rizika predočena je sa vjerojatnošću pojave različitih posljedica mogućih nesreća k što
su otkazivanje konstrukcije i slično. Ova vjerojatnost iznosi:
P( C k )= P (Ck /F i /Hj) P (F i /H j )P (Hj)
gdje je:
Fi - moguće otkazivanje i,
Hj - nesreća j
Ck - posljedica k,
P(x/y) - uvjetovana vjerojatnost događaja x, ukoliko je nastupio usvojeni
događaj y.
166
• Tipologija rizika
Svrha safety policy je kontrolirati dvije osnovne grupe rizika:
—> Grupa A - rizik ima socijalne i/ili ekonomske posljedice;
—> Grupa B - rizik da konstrukcija neće biti sposobna za korištenje, obzirom
na zahtijevam namjenu.
U grupi A rizik može imati i dvije podgrupe pretpostavljajući da taj rizik može
imati socijali političke posljedice.
• Prihvatljiva razina rizika
Da bi se definirala prihvatljiva razina rizika potrebno je naći kompromis
između želje da rizik smanji i da se izbjegne određeni rizik. Takav kompromis
može se postići tako da se i optimum ukupne cijene rizika (C T ):
167
CT=Cp+Cc
gdje je:
CT – ukupna cijena rizika,
Cc – cijena posljedice tog rizika
Cp – cijena izbjegavanja tog rizika ( ck  p(Ck)),
Ck – k-ta posljedica
ck – cijena od Ck
Cijena ukupnog rizika prikazana je na slici 22.
Slika 22. Cijena ukupnog rizika 168

• Trilogiju mjera pouzdanosti konstrukcija
Podjela zahtjeva za razinom pouzdanosti koje služe kao preporuka u normama, slična je podjeli
mjera sigurnosti. Te mjere mogu se vidjeti u tablici 15a.
Tablica 15a Grupe i kategorije mjera sigurnosti

GRUPE MJERA
1 Sprječavanje • Sprječavanje hazarda
otkazivanja • Sprječavanje efekata hazarda
(zahtjevi za • Sprječavanje otkazivanja
pouzdanost)
2 Sprječavanje i zaštita od nesreća • Sprječavanje nesreća kao rezultat otkazivanja
kao rezultat otkazivanja • Smanjenje posljedica kao rezultat otkazivanja
Na temelju navedenog u ovom poglavlju može se zaključiti da načela pouzdanosti konstruk trebaju
poslužiti kod donošenja odluke o zahtijevanoj pouzdanosti u pojedinim nacional' normama. Kod
toga treba postojati kompatibilnost između načela i zahtjeva pouzdanosti 1 strukcija. Dakle, svrha je
normi da prevedu svrhu načela pouzdanosti u izraze za zato pouzdanosti. Sa druge strane, t
zahtjevi trebaju odgovarati svrsi safety policy. Kod donoi-odluke o pouzdanosti u nacionalnim
normama sudjeluju u pravilu predstavnici vlasi korisnika objekata, projektanti, izvođači,
osiguravajuća društva, institucije osiguranja kakv kao i svi ostali zainteresirani u izgradnji
građevina. 169
ZAKLJUČNE NAPOMENE
Na temelju navedenog može se zaključiti sljedeće:
• Definicije o sigurnosti i pouzdanosti nisu jedinstvene i egzaktne, a ponekad su i vrlo neusklađene.

• Neusklađenost se naročito očituje u domeni termina, koji su vezani za sigurnost, a primjenjuju se u
matematici i u uobičajenoj inženjerskoj komunikaciji. Također je očita neusklađenost između pojedinih
struka (graditeljstvo, strojarstvo, elektrotehnika itd.).
• Kod rješavanja zadaća iz teorije pouzdanosti treba uvijek voditi računa o tehničkom problemu. Pri tome
treba biti vrlo oprezan, ukoliko se oslanjamo na neku definiciju.
• Definicije temeljnih pojmova mogu biti vrlo korisne, pogotovo ako se primjenjuje viša razina problema
pouzdanosti, kao što je na primjer donošenje odluke o razini pouzdanosti, koja će se usvojiti u normi. Tu
u svakom pogledu treba izbjeći nesporazume.
170
• U tehničkom okruženju uobičajeno je govoriti o pojmu sigurnosti, ali i o pojmu pouzdanosti. Prema
strogoj definiciji, sigurnost je uključena u pojam pouzdanosti, pa je nepotrebno govoriti u tom
kontekstu o sigurnosti i pouzdanosti. U praksi se pak govori o indeksu pouzdanosti, ali i o mjerama
sigurnosti. To je i razlog da se u knjizi posvetilo dosta teksta o obrazloženju te suprotnosti.
Definicije pojmova vezanih uz teoriju pouzdanosti mogu biti vrlo korisne. Međutim, treba prepustiti
znanstveno-tehničkoj struci da ih egzaktnije i sustavnije odredi. Stoga se preporučuje čitateljima da budu
dosta fleksibilni u pogledu korištenja definicija.
171
14. PRILOZI
Uz oznaku tablice navedene su i oznake istih koje se nalaze u EN 1990:2002 [31].
1. PREPORUČENE VRIJEDNOSTI FAKTORA  ZA KOMBINACIJE

DJELOVANJA KOD ZGRADA
172
5.14.2 PRILOZI ZA DOKAZ KRAJNJIH GRANIČNIH STANJA
173
174
175
5.14.3 PRILOZI ZA DOKAZ GRANIČNOG STANJA UPORABE
176

PK 5

Uploaded by

Document Information

Original Title

Copyright

Available Formats

Share this document

Share or Embed Document

Sharing Options

Did you find this document useful?

Is this content inappropriate?

Copyright:

Available Formats

PK 5

Uploaded by

Copyright:

Available Formats

POUZDANOST KONSTRUKCIJA

Prof. dr. sc. Bernardin Peroš

1. Pregled tehničke regulative u građevinarstvu

5.1 UVOD U INŽENJERSTVO KOJE IZUČAVA POUZDANOST

u građevinama osjećaju sigurno. Osjećaj sigurnosti je jedan od temeljnih aspekata

življenja. Međutim, realnost je nešto drugačija. Mogućnost otkazivanja se nikada ne može

Zato se može reći da je pouzdanost jedan aspekt neizvjesnosti u inženjerstvu. Hoće li

uočava se da je logična uobičajena inženjerska definicija pouzdanosti koja glasi:

"Vjerojatnost da će konstrukcija obavljati zahtijevanu funkciju bez otkazivanja pod zadanim

uvjetima u određenom vremenskom razdoblju."

Trajnost je jedan od aspekata pouzdanosti koji se tiče sposobnosti konstrukcije da se

konstrukcija, korozija, pojava i širenje pukotina itd. Uobičajeno je da se onda trajnost

konstrukcije ili nekog njenog elementa.

Važno: Skup znanja koja istražuju pouzdanost u inženjerstvu obično se naziva

inženjerstvo koje izučava pouzdanost ili kraće inženjerstvo pouzdanosti

Bez obzira na specifičnosti inženjerstva pouzdanosti u pojedinim ograncima inženjerstva,

temeljna znanja, način pristupanja problemu, metodama primjene i ciljevima zajednička su

edukacije inženjera, ima sljedeće prioritete:

• primijeniti inženjerska znanja i specijalizirane postupke kako bi se spriječila ili

smanjila vjerojatnost otkazivanja,

• prepoznati i otkloniti uzroke otkazivanja, koji se dogode usprkos naporima koji su

učinjeni da do njih ne dođe,

• odrediti načine otklanjanja otkazivanja koja se ipak dogode sa svrhom da se više

• procijeniti pouzdanost novih postupaka proračuna - jedna od takvih procjena

M a t e m a t i č k e i statističke m e t o d e m o g u s e koristiti z a kvantif ikaciju

i n ž e n j e r s k a p r a k s a s e m o r a p r e t post avi ti pri o d r e đ i v a n j u u z r o k a u o č e n o g

p ro b le ma i n a čin u n je g o vog rješavanja. Nažalost, o va se realnost vrlo

pouzdanost može osigurati samo ujedinjenim naporom koji obuhvaća obrazovanje,

timski rad, disciplinu rada inženjera i primjenu najprikladnijih metoda. Eksperti

inženjerstva pouzdanosti ne mogu sami ostvariti povećanje pouzdanosti konstrukcijskih

razini visokog obrazovanja. Sa druge strane, manageri mogu organizirati, motivirati,

rukovoditi i dati ostale resurse kako bi se osigurala pouzdanost proizvoda. Znači,

inženjerstvo pouzdanosti je u krajnosti učinkovito upravljanje inženjerstvom

disciplini. Obzirom na to, moderno inženjerstvo neizbježno treba koristiti metode

inženjerstva pouzdanosti. Međutim, ponegdje još uvijek ima nerazumijevanja ukoliko se

pouzdanosti?". Odgovor na to pitanje može se dati putem sljedećeg obrazloženja.

Obrazovanje o inženjerstvu tradicionalno je usredotočeno na podučavanje o tome kako

elektrotehnički uređaji itd.

Obično se podučava o načinu otkazivanja tih proizvoda, učincima tog otkazivanja,

može utjecati na vjerojatnost otkazivanja. Ta su znanja potrebna iz razumljivih razloga, a to

mogao otkazati. Mora se priznati, i to je danas postalo jasno, da je obrazovanje inženjera

u svojoj osnovi determinističko i obično ne obraća dovoljno pažnje na svojstvo

Osnovni parametri i proizvodi u inženjerstvu, a posebno u graditeljstvu, nikad nisu

veliku ovisnost o vremenu. Razumijevanje zakonitosti 'slučaja' te uzroka i učinka

promjenjivosti, nužno je za stvaranje pouzdanih proizvoda i za rješavanje problema

Međutim, postoje praktični problemi u primjeni matematike i statistike kod inženjerskih

a literatura o inženjerstvu pouzdanosti i matematici, općenito je isticala teoretske aspekte i

vjerodostojne da bi bile od pomoći, a statističke metode na koje se oslanjaju npr.

ekonomisti, osiguravajuća društva itd., ne odgovaraju jednako dobro inženjerima. Razlog

leži u činjenici da inženjeri rade sa puno većim stupnjevima neizvjesnosti. 9

Metode inženjerstva pouzdanosti mogu koristiti samo iskusni eksperti, a o području

primjene pojedine metode odlučuje se sagledavajući svaki problem posebno. Te metode

ne bi smjele u potpunosti zamijeniti dobru inženjersku praksu. One se uvode postepeno, a

u prvom trenutku one su samo dopuna dokazanoj praksi.

Svi navedeni razlozi govore u prilog činjenici da razumijevanje načela i metoda

inženjerstva, koje se bavi pouzdanošću, danas predstavlja esencijalni dio modernog

2. POUZDANOST I SIGURNOST U ŽIVOTU I TEHNICI

Međutim, apsolutna sigurnost i apsolutna sloboda međusobno se isključuju, one se

sastoji i u istovremenom osiguravanju što je moguće veće sigurnosti življenja.

nerazumijevanja između inženjera i javnosti.

Obično se u svakodnevnom govoru smatra da se pod pojmom pouzdanosti podra-

pojma. Polazeći od filozofske kategorije tog pojma, različiti jezici ne shvaćaju ga

aludira se k tome i na pomisao koja je povezana sa uštedom, tako da usprkos štednji