Dragoj taj-taj, Holly i Michaeli

Izražavam zahvalnost Hongkonžanima koji su mi podarili toliko svojeg

vremena i znanja i dopustili da uđem u njihovu sadašnjost i prošlost. Ovo,
naravno, nije povijest nego roman, napučen muškarcima i ženama koji su plod
autorove mašte, a sličnost s bilo kojom osobom ili kompanijom koja predstavlja
– ili je predstavljala – dio Hong Konga, nije namjerna.
PRVA KNJIGA
 Dirk Struan popne se na krmnicu admiralskog broda »Vengeance«.
Dugačkim koracima krene prema siznome mostiću. Taj engleski linijski brod,
naoružan sa sedamdeset i četiri topa, bijaše usidren pola milje od obale.
Okruživahu ga ostali ratni brodovi flotile, transportni brodovi ekspedicijskih
snaga, trgovački brodovi »kineskih« trgovaca i njihovi opijumski kliperi.
Siva i prohladna zora u utorak, 26. siječnja 1841.
Prolazeći glavnom palubom, Struan se zagleda prema obali. Zapljusne ga
uzbuđenje. Opijumski rat s Kinom odvijao se točno prema njegovim
predviđanjima. Pobjeda je ispala onakva kao što je očekivao. Pobjednički plijen
– ovaj otok – on već dvadeset godina priželjkuje. A sad će na kopnu
prisustvovati svečanom »stupanju u posjed«. Ovaj kineski otok postat će tim
činom dragulj u kruni Njezina veličanstva, britanske kraljice Viktorije.
Bijaše to otok Hong Kong. Tisuću četvornih kilometara brdovitog tla pred
sjevernom obalom goleme rijeke Čua u jugozapadnoj Kini, udaljen od
kontinenta kojih devet stotina metara. Negostoljubiv i neplodan otok. Samo na
njegovoj južnoj obali postoji jedno ribarsko naselje. Ispriječio se na putu
stravičnim olujama koje svake godine udaraju s Tihog oceana. S istoka i zapada
obrubljen je opasnim plićacima i grebenima. Posve beskoristan mandarinu –
visokom činovniku kineskog cara – u čijoj se pokrajini nalazio.
Samo što je Hong Kong najidealnija prirodna luka na svijetu, a Struanu će
postati odskočna daska za prodor u Kinu.
– Stani! – poviče mladi dežurni časnik jednome mornaru u grimiznom
kaputu. – Glavni čamac gospodina Struana pored mosta u sredini broda!
– Razumijem, gospodine! – Mornar se nagne preko ograde i izvikne
ostalima primljenu naredbu.
– Odmah, gospodine! – obrati se časnik Dirku Struanu, nastojeći svladati
strahopoštovanje prema tom basnoslovno bogatom gusaru i trgovcu koji je
prerastao u legendu Kineskih mora.
– Nema hitnje, momčino! – Bijaše Struan grdosija. Lice mu je prošlo kroz
tisuće oluja. Na sebi je imao plavi kaput sa srebrnim pucetima. Pripijene bijele
hlače nehajno je tutnuo u mornarske čizme. Naoružan po običaju – jednim
nožem za pojasom na leđima, a drugim u desnoj čizmi – taj riđokosi četrdeset
trogodišnjak imao je oči zelene kao smaragd.
– Divota od dana! – reče.
– Dakako, gospodine!
Struan se spusti niz mostić i sjedne na pramac glavnog čamca. Nasmiješio
se polubratu Robbu, koji je od njega bio mlađi deset godina, a sjedio je u sredini
čamca.
– Kasnimo! – primijeti Robb uz širok osmijeh.
– Točno! Odugovlačili su Njegova ekscelencija i admiral! – Dirk Struan se
na tren zagleda u otok. Nato mahne nostromu. – Otisnite se! Neka veslaju na
obalu, gospodine McKay!
 – Razumijem, gospodine!
– Napokon! Zar ne, taj-pane? – zapita ga Robb.
Taj-pan na kineskom znači vrhovni vođa. U svakoj trgovačkoj kući, vojsci,
brodovlju ili narodu postoji samo jedan taj-pan, a sva vlast nalazi se u njegovim
rukama.
– Napokon! – odgovori Dirk Struan.
Bijaše on taj-pan »Otmjene kuće«.
 PRVO POGLAVLJE

– Kuga ubila ovaj smrdljivi otok! – izusti Brock. Pogled mu s obale klizne
gore, prema planinama. – Pred našim je nogama cijela Kina, a uzimamo samo
ovaj goli i neplodni, jebeni otok!
Nalazio se na obali s još dvojicom kineskih trgovaca, a oko njih su se
raštrkale skupine trgovaca i časnici ekspedicijskog pohoda. Svi su oni čekali da
oficir Kraljevske mornarice započne svečanost. Pored kopljače za zastave
svrstala se u dva uredna niza počasna straža od dvadeset mornara koji su svojim
grimiznim uniformama unosili neočekivano šarenilo. Raštrkane skupine vojnika
oko njih upravo su u kamenito tlo zabili kopljaču sa zastavom.
– Zastavu su trebali dići u osam sati – primijeti Brock, a glas mu je kipio od
nestrpljivosti. – Prije sat vremena! Jarče Bože, čemu ovoliko kasne?
– Slab je džos huliti utorkom, gospodine Brock – reče Jeff Cooper, tanki
Amerikanac iz Bostona. Imao je orlovski nos, crni redingot i obješenjački
naheren pusteni cilindar. – Veoma slab!
Cooperov ortak Wilf Tillman se ukrutio, jer je unjkavi glas njegova mlađeg
kolege odavao otresitost. Rumeni i dežmekasti Tillman potjecao je iz Alabame.
– Reći ću ti što je i kako je. Ružan je džos cijeli ovaj usrani otok, jarče
Bože! – odvrati mu Brock. Na kineskom džos znači sreću, sudbinu, boga i vraga,
sve skupa. – Jarče Bože, baš slab!
– Ne bih tako rekao – odbrusi Tillman. – Ovdje je budućnost cjelokupne
trgovine s Kinom, pa bio džos dobar ili slab.
Brock ga pogleda sa svoje visine.
– Hong Kong nema budućnosti. Nama je bila potrebna otvorena luka na
kineskom kontinentu. Boga vam vašega, to znate!
– Ovo je najbolja luka u ovim vodama – reče Cooper. – Imamo mnogo
prostora za izvlačenje brodova na suhi dok i za popravke. I mnogo prostora za
izgradnju kuća i skladišta. Napokon nam se u poslove neće upletati Kinezi!
– Koloniji je potrebna obradiva zemlja i ratari koji će je obrađivati,
gospodine Cooperu! I vlastiti prihodi! – nestrpljivo će Brock. – Obišao sam
cijeli otok, kao i vi. Ništa ovdje ne uspijeva, nema polja, ni rijeka, ni pašnjaka.
Znači, nećemo imati mesa ni krumpira. Sve što nam je potrebno morat ćemo
voziti preko mora. Pomislite koliko će to stajati! Pa i ribarstvo je ovdje nikakvo.
Tko će platiti izdržavanje Hong Konga? Mi i naša trgovina, Boga vam!
– Znači, takvu koloniju biste željeli, gospodine Brock? – zapita Cooper. –
Smatrao sam da je Britanskom kolonijalnom carstvu – i vješto pljune u
privjetrinu – dosta takvih kolonija!
Brock približi ruku nožu.
 – Pljujete li da pročistite grlo ili pljujete po Britanskom kolonijalnom
carstvu? – Tyler Brock bližio se pedesetoj. Ta ćorava ljudeskara bijaše čvrsta i
tvrda kao željezo koje je u mladosti preprodavao po Liverpoolu; snažna i opasna
kao trgovačko-ratni brodovi na koje je pobjegao i naposljetku njima
zagospodario kao glava tvrtke »Brock i sinovi«. Bogato se nosio, a nož za
pojasom krasili su mu dragulji. Brada mu bijaše prosijeda, kao i kosa.
– Hladan dan, gospodine Brock! – žustro će Tillman. Ljutio se na svog
mlađeg ortaka koji nije imao dlake na jeziku. S Brockom se nije šaliti! Još ne
smiju sebi dopustiti da im on postane otvoreni neprijatelj. – Vjetar je užasno
svjež, zar ne, Jeffe?
Cooper odsječno kimne glavom, ne skidajući pogleda s Brocka. Nije nosio
nož, ali je u džepu imao kratak pištolj velikog kalibra. Bijaše podjednako visok
kao Brock, samo vitkiji. Nije znao za strah.
– Nešto bih vam savjetovao, gospodine Cooperu – reče Brock. – Bolje bi
bilo da ne pljujete prečesto nakon što izgovorite »Britansko kolonijalno
carstvo«. Naići ćete na ljude koji bi to mogli pogrešno shvatiti!
– Hvala, gospodine Brock, zapamtit ću – nehajno će Cooper. – I ja bih
vama nešto savjetovao: ružan je džos psovati utorkom.
Brock potisne bijes. Jednog će dana slistiti Coopera, Tillmana i njihovu
tvrtku, jer oni su najjači američki trgovci. Sad su mu još potrebni kao saveznici
protiv Dirka i Robba Struana. Brock prokune džos. Džos je od »Struana i
kompanije« učinio najjaču azijsku tvrtku, toliko bogatu i moćnu da su je drugi
kineski trgovci, puni strahopoštovanja i ljubomore, prozvali »Otmjena kuća«;
otmjena zbog toga što bijaše prva po bogatstvu, veličini, obujmu trgovine i broju
klipera, ali najviše zbog toga što joj je taj-pan Dirk Struan, najveći taj-pan od
svih taj-pana azijskih! A džos je Brocku iskopao oko; prije sedamnaest godina,
one iste godine kad je Struan osnovao svoje carstvo.
Bijaše to blizu otoka Čušana. Čušan se nalazi južno od velike luke Šangaj,
blizu ušća goleme rijeke Jangtzea. Brock se sa silnim teretom opijuma probijao
kroz monsun, a Dirk Struan samo nekoliko dana iza njega, također s teretom
opijuma. Na Čušan je prvi stigao Brock, prodao opijum i otplovio natrag,
presretan što će Struan morati otploviti još sjevernije, u potrazi za novom
obalom koja sadrži nove opasnosti. Brock je pohrlio na jug svojoj kući u Makau,
krcat zlatnim polugama. Snažan vjetar puhao mu je u krmu, kadli se iz Kineskih
mora odjednom digla snažna oluja, kakvu Kinezi nazivaju tajfun, što znači –
veliki vjetar. Tajfun je strah i trepet svih trgovaca-krijumčara po Kineskim
morima.
Tajfun se nemilice obrušio na Brockov brod. Slomljeni jarboli i oblice su
ga u padu prikliještili. Vjetar je dohvatio razderani konop za spuštanje i dizanje
jedrilja i taj je dizač ošinuo Brocka koji je bespomoćno ležao. Spasili su ga
njegovi mornari, ali dotle mu je taj konop-dizač, koji je završavao karikom
sidrenog lanca, već iskopao lijevo oko. Brod se užasno nagnuo na bok. Pomagao
je ljudima da potkrešu snast i križeve na jarbolima pa se brod pravim čudom
ispravio. Tad je Brock okrvavljenu duplju zalio brendijem. I dan-danas se sjeća
one užasne boli.
Sjeća se i kako se dovukao u luku, u kojoj su ga već odavno otpisali. Lijepi
trojarbolni kliper pretvorio se u olupinu. Napukle su mu grede koje spajaju
brodska rebra, izgubio je jarbole, topove i snast. Brock je morao nabaviti nove
oblice, snast, jarbole, topove, kugle, barut i mornare; i kupiti nov teret opijuma.
Kad je sve to pokupovao, potrošio je svu zaradu od te plovidbe.
Struana je onaj isti tajfun zatekao na malenoj lorči, brodu koji ima kinesku
kobilicu i engleska jedra, a služi za priobalno krijumčarenje po lijepom
vremenu. Međutim, Struan se izvukao u oluji pa je – dotjeran i ravnodušan,
prema svojem običaju – na pristaništu sačekao Brocka i podrugljivo ga mjerkao
svojim neobičnim, zelenim očima.
Dirk i njegov prokleti džos, pomisli Brock. Džos je Dirku omogućio da od
te usrane lorče sagradi brodovlje klipera, stotine novih lorča i skladišta. I
»Otmjenu kuću«, jarče Bože! I da se domogne neizmjernog zlata. Džos je
»Brocka i sinove« gurnuo na drugo mjesto, jarče Bože! Drugo mjesto... I,
pomisli na to Brock, džos mu je udijelio posebnu naklonost našeg kukavičkog
opunomoćenika, jarče Bože! Časnog Longstaffa, i to svih ovih godina, jarče
Bože. A sad su nas njih dvojica izdala.
– Kuga ubila Hong Kong i kuga ubila Struana!
– Bez Struanova plana ne biste tako lako dobili ovaj rat – primijeti Cooper.
Opijumski je rat započeo prije dvije godine u Kantonu, kad je kineski car –
u želji da prisili Evropljane da pokleknu – pokušao dokinuti krijumčarenje
opijuma, koje bijaše veoma važno za britansku trgovinu. Vicekralj Ling opkolio
je inozemnu Naseobinu u Kantonu i zatražio svaki sanduk azijskog opijuma kao
otkupninu za živote bespomoćnih engleskih trgovaca. Naposljetku su im predali
dvadeset tisuća sanduka opijuma, koji bijaše uništen, našto je Britancima
dopušteno da se povuku u Makao. Međutim, Englezi nisu tek tako prešli preko
miješanja u svoju trgovinu i prijetnji svojim sunarodnjacima. Prije pola godine
na Daleki istok stiže Britanski ekspedicijski pohod, dodijeljen glavnom
nadzorniku Opijumske razmjene, Longstaffu.
Međutim, Struanu je sinula sjajna zamisao: da zaobiđu Kanton u kojemu je
izbila sva gužva i da, umjesto u Kanton, pošalju ekspedicijske snage na sjever, u
Čušan. Struan je tvrdio da će posve lako zauzeti taj otok, bez gubitaka, jer
Kinezi nisu pripremljeni, a bespomoćni su protiv evropskog suvremenog oružja
i brodovlja. Ekspedicijske snage mogle bi na Čušanu ostaviti samo nekoliko
brodova da blokiraju Jangtze, pa otploviti na sjever, do ušća rijeke Pejho da
zaprijete glavnom gradu Kine, Pekingu, koji se nalazi stotinu milja uzvodno.
Znao je Struan da samo takva neposredna prijetnja može prisiliti cara da smjesta
zatraži mir. Izvanredna zamisao! I sjajno je djelovala. U mjesecu lipnju
ekspedicijske snage stigoše na Daleki istok. Već u srpnju zauzeše otok Čušan, a
u kolovozu se usidriše na ušću rijeke Pejho. Poslije petnaest dana car im posla
mandarina da otpočne mirovne pregovore. Po prvi put u povijesti kineski je car
službeno priznao jednu evropsku naciju. I rat završi. Dvije strane nisu pretrpjele
gotovo nikakvih gubitaka.
– Longstaff je mudro postupio što je poslušao Struana – primijeti Cooper.
– Svaki je kineski trgovac znao kako da pred njim pokleknu Kinezići –
otresito će Brock. Cilindar nabije na čelo i olabavi povez preko lijevog oka. –
Samo, zašto su Longstaff i Struan pristali da pregovaraju u Kantonu? Svaka
budala zna da Kinezu riječ »pregovarati« znači: dobiti na vremenu. Morali smo
ostati na sjeveru, na rijeci Pejho, dok se ne potpiše mirovni ugovor. A umjesto
toga vratili smo se s brodovljem i već pola godine čekamo i čekamo da oni
gadovi stave crno na bijelo. Brock pljune. – Glupo, užasno glupo! Izgubiti toliko
vremena i novca zbog ove usrane stijene. Morali smo zadržati Čušan. Taj bi se
otok isplatilo imati! – Čušan bijaše dug više od trideset kilometara, a širok
petnaestak. Zemlja na njemu... bogata i plodna. Dobra luka i velegrad Tinghaj. –
Ondje ima mjesta da čovjek diše, odande bi tri-četiri naše fregate mogle
blokirati Jangtze kao od šale! A tko drži tu rijeku, drži i srce Kine. Ondje smo se
morali utvrditi, Boga im!
– Još i sad imate Čušan, gospodine Brock.
– Jest, ali nije nam ustupljen nikakvim ugovorom, jarče Bože, pa prema
tome nije naš! – Snažno je gazio da se obrani od sve hladnijeg vjetra.
– Možda biste to mogli predložiti Longstaffu? – javi se Cooper. – On voli
primati savjete.
– Od mene ne, kao što i sami znate. No, kažem vam, kad za ovaj mir čuje
parlament, bit će vraga, ili se ja ne zvao Brock.
Cooper pripali cigaru otvorenu na oba kraja.
– S tim bih se složio. Neobičan je to sporazum, gospodine Brock, za
današnje vrijeme kad svaka evropska zemlja grabi zemlju i žudi za vlašću.
– A Sjedinjene Američke Države ne? – smrkne se Brock. – Što je s vašim
Indijancima? A kupnja Louisiane? Španjolska Florida? Sad smjerate na Meksiko
i na rusku Aljasku. Prema najnovijim vijestima, nastojite ukrasti i Kanadu.
Dakle?
– Kanada je američka, a ne engleska. Nećemo ratovati zbog Kanade, jer će
nam se ona dobrovoljno pridružiti – odgovori Cooper prikrivajući zabrinutost.
Čupkao je zaliske i čvršće se ogrnuo kaputom da se zaštiti od sve britkijeg
vjetra. Znao je da bi ih sad upropastio rat s Britanskim kolonijalnim carstvom.
Uništio bi cijelog »Cooper-Tillmana«. Prokleti ratovi! Znao je on da će se
Sjedinjene Američke Države morati zaratiti zbog Meksika i Kanade, ukoliko se
ne sporazume mirnim putem. Tako se i Velika Britanija morala zaratiti s Kinom.
– Rata neće biti! – javi se Tillman, nastojeći diplomatski smiriti Coopera.
Uzdahnuo je i požalio što nije u svojoj Alabami. Ondje čovjek može biti
džentlmen! A ne mora svakodnevno imati posla s prokletim Britancima ili s
bogohulnim ološem prljave jezičine kao što je Brock, ni s oličenjem vraga u
Struanovoj osobi, pa ni s mladim naprasitim ortakom kao što je Jefferson
Cooper, koji drži glavninu dionice i misli da je Boston središte Zemlje. – A ovaj
rat je završen, bilo kako bilo.
– Zapamtite moje riječi, gospodine Tillmane! – reče Brock. – Ovaj ugovor
neće koristiti ni nama ni njima, jarče Bože! Moramo zadržati Čušan i otvorene
luke na kineskom kontinentu. Za koji tjedan opet ćemo ratovati. U lipnju, kad
dođe povoljni vjetar i vrijeme, brodovlje će opet morati isploviti na sjever do
rijeke Pejho. A ako se opet zaratimo, kako ćemo nabaviti čaj i svilu? Lani zbog
rata gotovo i nismo trgovali. Nismo trgovali ni preklani, kad su nam uz to
opljačkali i sav naš opijum. Samo su meni »digli« osam tisuća sanduka! To me
stajalo dva milijuna srebrnih taela. U gotovini!
– Taj novac nije izgubljen – odvrati Tillman. – Longstaff nam je naredio da
im predamo opijum kako bismo otkupili svoje živote. Dao nam je ispravu za
britansku vladu! U ugovoru je utanačeno da se za to ima platiti šest milijuna
srebrnih taela.
– Mislite da će parlament potvrditi Longstaffov papirić? – podrugljivo se
nasmije Brock. – Svaka će vlada pasti čim zatraži kintu da plati naš opijum. A
onih šest milijuna jedva će podmiriti ratne troškove. Znam ja parlament bolje
nego vi! Obojici bih vam savjetovao da otpišete svojih pola milijuna taela.
Dakle, ako se i ove godine zaratimo, opet nećemo moći trgovati. A ako ove
godine ne budemo trgovali, svi ćemo propasti. Vi i ja... svaki kineski trgovac!
Jarče Bože, čak i »Otmjena kuća«!
Izvadi sat. Proslava je imala početi prije sat vremena. Kolo sreće se okreće,
pomisli. Ovaj put ne na štetu »Brocka i sinova«, Boga mu! Dirka već
sedamnaest godina prati dobar džos. Došlo je vrijeme da se to promijeni.
Brock se naslađivao pri pomisli na svog mlađeg sina Morgana, koji se
spretno i nesmiljeno brinuo za njihove poslove u Engleskoj. Je li Morgan uspio
potkopati Struanov utjecaj u parlamentu i u bankarskim krugovima? Slistit ćemo
te, Dirk, pomisli Brock, a s tobom i Hong Kong.
– K vragu, čemu ovoliko zakašnjenje? – reče i žurno se uputi pomorskom
oficiru koji je dugim koracima prolazio uz mornare.
– Što je tebi, Jeffe, kad znaš da on ima pravo... što se tiče Hong Konga –
primijeti Tillman. – Bolje ti je da ga ne dražiš!
Cooper se nasmiješi svojim diskretnim osmijehom.
– Brock je toliko samouvjeren da nisam mogao odoljeti.
– Ako ima pravo u pogledu naših pola milijuna taela, propali smo!
– Da, ali Struan će izgubiti deseterostruko više ako nam ne plate. Bez brige,
platit će oni njemu! Znači da će i nama biti plaćeno. – Cooper pogleda za
Brockom. – Što misliš, zna li za naš sporazum sa Struanom?
Tillman slegne ramenima.
– Ne znam, ali Brock ima pravo kad kaže da je ovaj mirovni ugovor glup.
Ogulit će nas do kože!
Tvrtka »Cooper-Tillman« je posljednja tri mjeseca djelovala kao tajna
posrednica »Otmjene kuće«. Britanski ratni brodovi blokirali su Kanton i
Bisernu rijeku Ču pa je britanskim trgovcima bila onemogućena trgovina.
Longstaff je, na Struanov nagovor, isposlovao taj embargo kao dodatnu mjeru
da iznudi mirovni ugovor, jer se znalo da su kantonska skladišta krcata čajem i
svilom. Međutim, budući da Amerika nije objavila rat Kini, američki su brodovi
mogli nesmetano prolaziti kroz blokadu i pokazivati ratnom brodovlju »dugi
nos«. Tvrtka »Cooper-Tillman« kupila je četiri milijuna funti čaja od Čen-ce
Đin Arna, zvanog Đin-kva, najbogatijeg od svih kineskih izvoznika. Čaj su
prebacili u Manilu, tobože španjolskim kupcima. U Manili je španjolski
činovnik, za znatno mito, ispostavio potrebne uvozno-izvozne dozvole pa je taj
teret – bez plaćanja carinskih pristojbi za čaj – prebačen na Struanove klipere i
žurno upućen u Englesku. Đin-kva je bio plaćen brodskim teretom opijuma što
mu ga je Struan potajno isporučio negdje na sjevernoj obali.
Savršen naum, zaključi Cooper. Svi smo se obogatili i dobili željenu robu.
Kako bismo mogli zaraditi da svojim brodovima smijemo dovoziti čaj ravno u
Englesku! Proklinjao je britanske pomorske zakone, »Navigations Acts«, koji
samo britanskim brodovima dopuštaju da robu dovoze u engleske luke. Vrag
neka ih nosi, cijeli je svijet njihov.
– Jeffe!
Cooper pogleda u istom smjeru kao i njegov ortak. Na tren nije razabirao
na što Tillman cilja u krcatoj luci. Tad spazi glavni čamac, koji se otisnuo od
zastavnog broda, a u čamcu visokog riđeg Škota, toliko snažnog da je po svojoj
volji mogao vrtjeti parlament oko prsta i uvući u rat najmoćniju naciju na
svijetu.
– Isuviše bi se bilo ponadati da se Struan utopio! – reče Tillman.
– Griješiš što se ftjega tiče, Wilfe – nasmije se Cooper. – Bilo kako bilo,
more se ne bi usudilo da ga proguta.
– Možda ipak hoće, Jeffe! Krajnje je vrijeme, to je sigurno kao što su dva i
dva četiri...

Dirk Struan stajaše na pramcu glavnog čamca odolijevajući valovima. Iako

je kasnio na slavlje, nije požurivao veslače. Znao je da ništa neće početi prije
njegova dolaska.
Glavni je čamac bio udaljen od obale tri stotine metara pa se nostromov
povik: »Veslaj složno!« stapao s prohladnim sjeveroistočnim monsunom. U
većim visinama vjetar je snažnije puhao i tjerao kumuluse s kontinenta nad otok
i na pučinu nepreglednog oceana.
Luka je vrvjela brodovima, uglavnom britanskim, s tek pokojim američkim
i portugalskim. Trgovački brodovi svih veličina. Inače su prije rata trgovački
brodovi bili na sidrištu u Makau, malenom portugalskom naselju na poluotoku
kontinenta, četrdeset milja jugozapadno, s onu stranu golemog estuarija Biserne
rijeke Čua, ili pred otokom Whampoom, trinaest milja južno od Kantona.
Kineski je zakon dopuštao evropskim brodovima da se Kantonu približe najviše
na trinaest milja. Carskom je naredbom sveukupna evropska trgovina bila
ograničena na Kanton. Legenda kaže da unutar zidina toga grada živi više od
milijun Kineza, samo što niti jedan Europejac nije mogao to znati zasigurno, jer
niti jedan nije nikad prošetao ulicama Kantona.
Kinezi odvajkada strogim zakonima udaljuju Europejce iz svoje zemlje.
Rat je započeo zbog tih neumoljivih zakona koji su Europejcima uskraćivali
slobodu kretanja i trgovine. Kad je glavni čamac prolazio kraj jednog
trgovačkog broda, neka djeca mahnu Struanu a on im odmahne. Djeci će goditi
da napokon dobiju dom na svojoj grudi, pomislio je. Kad je izbio rat, sve su
britanske podanike sklonili za svaki slučaj – na brodove. Bijaše otprilike stotinu
pedeset muškaraca, šezdeset žena i osamdesetero djece. Mnoge su obitelji već
gotovo godinu dana boravile na brodu!
Trgovačke je brodove opkoljavala ratna mornarica britanskih
ekspedicijskih snaga: linijski brodovi naoružani sa sedamdeset četiri, četrdeset
četiri i dvadeset dva topa; brigantini, fregate. Samo djelić najsnažnije mornarice
na svijetu. I deseci transportnih brodova, na kojima se nalazilo četiri tisuće
britanskih i indijskih vojnika, predstavnika najjače vojske na svijetu.
Među tim brodovima kočili su se divni vitki opijumski kliperi kosih
jarbola, najbrži brodovi koji su ikad sagrađeni.
Struan je nadasve uzbuđeno promatrao otok i planinu koja se gotovo
okomito uzdizala iz mora do visine od šest stotina metara. Nije još stupio nogom
na taj otok, iako je o njemu znao više od ikoga. Zakleo se da će se na otok
iskrcati tek kad pripadne Velikoj Britaniji. Veselio se što je toliko postojan, ali
to ga nije spriječilo da na otok pošalje svoje kapetane i polubrata Robba, deset
godina mlađeg od sebe, da prouče otok. Znao je svaki greben, svaki kamen,
svaku dolinu i brdo. Znao je gdje će sagraditi skladišta i Veliku kuću, i kuda će
prolaziti cesta.
Okrene se i pogleda svoj kliper »China Cloud«, naoružan s dvadeset dva
topa. Svi kliperi »Struana i kompanije« nosili su u sebi riječ Cloud, u čast
njegove majke, rođene McCloud, koja je umrla prije mnogo godina. Mornari su
bojili i čistili taj kliper koji je već bio besprijekoran. Pregledavali su topove,
proučavali snast. Na krmi se ponosno vila britanska zastava, a na vrhu krmenog
sošnog jedra – barjak njihove tvrtke.
»Otmjena kuća« je na svojoj zastavi imala kraljevskog crvenog škotskog
lava isprepletenog sa carskim zelenim kineskim zmajem. Vijorila se na dvadeset
naoružanih klipera rasutih po svim svjetskim morima i na stotini brzih
naoružanih lorča koje su uz obalu krijumčarile opijum. Vila su je tri golema
opskrbna opijumska broda. Naime, u spremišta opijuma preinačiše tri trgovačka
broda, stalno usidrena u luci Hong Kong. Vio ju je i »Resting Cloud«, njegov
velebni, glavni štab, koji je gotovo uvijek bio na istome mjestu, a na njemu je
bilo riznica za zlatne poluge, ureda, raskošnih odaja i blagovaonica.
Ti si divota od barjačića, ponosno pomisli Dirk Struan.
Taj je barjak prvi vila jedna gusarska lorča krcata opijumom koju je Struan
osvojio. Pirati i gusari harali su obalama pa su na njihove glave raspisale
nagrade u srebru – i kineske i portugalske vlasti. Kad bi vjetar onemogućio
krijumčarenje opijuma – ili kad ne bi imao opijuma za prodaju – i Struan je
harao Kineskim morima. Plijen koji bi skupio od gusara ulagao je u opijum.
Taj kleti opijum, pomisli on. No, znao je da je njegov život neodvojivo
vezan uz opijum, bez kojega ne bi mogla postojati ni »Otmjena kuća« ni
Britansko kolonijalno carstvo.
Trag nas vodi do 1699. godine, kad je prvi britanski brod mirno trgovao s
Kinom i vratio se u domovinu krcat svilom i – po prvi put – neusporedivom
travom po imenu čaj, što je jedino Kina na cijelom svijetu uzgaja jeftino i u
velikim količinama. Car je zauzvrat primao samo srebrne poluge. Tako sve
dosad.
Čaj je za pedesetak godina postao najomiljenije piće zapadnog svijeta, a
pogotovo u Velikoj Britaniji, najvećoj trgovačkoj sili na svijetu. Čaj je za
nepunih sedamdeset godina postao britanskoj vladi najveći izvor unutrašnjih
poreza. Poslije stotinu godina odljev srebra u Kinu stravično je smanjio
britansku riznicu, a neravnopravna trampa – čaj za srebro – postala je propast
cijele nacije.
U toku stotinu godina britanska je »Istočnoindijska kompanija« – ta
divovska poluprivatna-polujavna tvorevina kojoj je parlament dao potpuni
monopol nad indijskom i azijskom trgovačkom razmjenom – sve očajnije nudila
sve i sva umjesto srebra: pamučnu robu, tkalačke stanove, pa čak topove i
brodove, ali carevi su bahato odbijali. Smatrali su da je Kina sama sebi dovoljna,
prezirali su »one divljake«, kako su nazivali sve Nekineze, a sve narode svijeta
ubrajali su u podložnike kineske države.
Tada je, prije trideset godina, Bisernom rijekom Čuom zaplovio britanski
trgovački brod »Wagrant Star« i usidrio se pred otokom Whampoom, prevozeći
tajni teret, opijum, koji se jeftino i u silnim količinama uzgajao u britanskom
Bengalu. Doduše, opijumom su se već stoljećima služili u Kini... ali uživali su
ga samo najveći bogataši i stanovnici pokrajine Junan, gdje također uspijeva
mak. Smatrao se zabranjenom robom. »Istočnoindijska kompanija« potajno je
kapetanu broda » Wagrant Star « dala dopuštenje da Kinezima ponudi opijum,
ali samo u zamjenu za srebro. Udruga kineskih izvoznika, kojoj je car jednom
odredbom dao monopol za svekoliku trgovačku razmjenu sa Zapadom, kupila je
brodski teret opijuma i potajno ga prodavala uz silne zarade. Kapetan »Wagrant
Stara« potajno je primljeno srebro predao činovnicima »Istočnoindijske
kompanije« u Kantonu. U Londonu je dobio bankarski novac na ime zarade i
pojurio natrag u Kalkutu po novi opijum.
Dobro se Struan sjeća »Wagrant Stara«, na kojemu je služio kao brodski
mali. Na tom je brodu postao muškarac i upoznao Aziju. I zarekao se da će
slistiti Tylera Brocka, koji je tada bio nostromo na brodu »Wagrant Star«.
Struanu bijaše dvanaest, a Brocku osamnaest godina. Već je bio silno snažan.
Brock ga je na prvi pogled zamrzio i uživao u tome da ga hvata u grešci, da mu
skresava sljedovanja hrane, šalje ga na dodatne straže, upućuje u snast po
najgorem vremenu, da ga žesti i izaziva. Najmanja Struanova greška – i već bi
ga dao vezati za jarbol i bičevati devetorepim bičem.
Na »Wagrant Staru« Struan je plovio dvije godine. Jedne se noći brod
nasukao na greben u Malačkom tjesnacu i potonuo. Struan je doplivao na obalu i
nekako stigao u Singapur. Kasnije je doznao da se i Brock spasio. To ga je silno
razveselilo, jer je žudio za osvetom na svoj način i kad izabere vrijeme.
Struan se ukrcao na novi brod. Tada je »Istočnoindijska kompanija« već
potajno unovačila mnoge brižno probrane kapetane-trgovce pa je isključivo
njima veoma povoljno prodavala bengalski opijum. Kompanija je počela silno
zarađivati pa je gomilala velike količine srebrnih poluga. Udruga kineskih
izvoznika i mandarini žmirili su na tu nedopuštenu trgovinu, jer su i oni na njoj
silno zarađivali. Budući da im je to bila tajna zarada, nisu od nje morali ništa
izdvajati caru kao mito.
I postade opijum glavna trgovačka roba. Ubrzo je »Istočnoindijska
kompanija« prigrabila monopol svjetskog snabdijevanja opijumom izvan
pokrajine Junana i Otomanskog Carstva. U roku od dvadeset godina srebro koje
se trampilo za prokrijumčareni opijum izjednači se s količinom srebra koju su
dugovali za čaj i svilu.
Napokon se trampa uravnotežila. A onda i pretegla na kineskoj strani, jer je
potražnja u Kini bila dvadeset puta veća nego na Zapadu. Započe silan odljev
srebra, koji ni Kina nije mogla sebi priuštiti. Da uspori taj odljev,
»Istočnoindijska kompanija« predloži nove robe za razmjenu, ali kineski car
ostane pri svojemu: čaj za srebro.
Struan je tada, sa dvadeset godina, već bio brodovlasnik i kapetan. Na
svom je brodu krijumčario opijum. Najveći mu je suparnik postao Brock.
Nemilosrdno su se utrkivali. U roku od šest godina i tom granom trgovine
zavladali su Struan i Brock.
Krijumčare opijuma prozvali su »kineski trgovci«. Bijahu to poduzetni,
prekaljeni i nesalomljivi kapetani-brodovlasnici – Englezi, Škoti i nešto
Amerikanaca – kojima je prešlo u stalnu naviku da mrtvi-hladni upućuju svoje
sitne brodove u neznane vode i u neznane opasnosti. Na more su se otisnuli da
mirno trguju; da zarađuju, ali da ne osvajaju. No, kad bi naišli na neprijateljski
čin, njihovi su brodovi postajali – ratni brodovi. Ako se nisu vješto borili,
brodove bi im potopili i uskoro bi se njihovo ime zaboravilo.
Kineski su trgovci uskoro shvatili da oni snose samo opasnosti, a
»Istočnoindijska kompanija« samo ubire zaradu. Osim toga, bijahu potpuno
isključeni iz zakonite i silno probitačne trgovine čajem i svilom. I tako, iako su
se i dalje nesmiljeno takmili, na Struanov nagovor svi se složno pobune protiv
kompanije, kako bi razbili njezin monopol. Ako joj oduzmu monopol, sami će
moći opijum pretvarati u srebro, a srebro u čaj; čaj će prevoziti kući i prodati ga
izravno na svjetska tržišta. Kineski će trgovci osobno držati u svojim rukama
svjetsku trgovačku razmjenu čaja i silno će zarađivati.
Počeše kortešovati u parlamentu. »Istočnoindijska kompanija dobila je prije
dva stoljeća monopol od parlamenta pa joj ga je samo parlament mogao oduzeti.
I tako su kineski trgovci sve stavljali na kocku, kupovali glasove, podupirali
članove parlamenta koji su zastupali privatnu inicijativu i slobodnu trgovinu,
pisali novinama i predstavnicima vlade. Bijahu čvrsti i odlučni, a kako im se
povećavalo bogatstvo, povećavala im se i moć. Bili su strpljivi, uporni,
neukrotivi, kao što mogu biti jedino ljudi prekaljeni na moru.
»Istočnoindijska kompanija« ljutila se na buntovnike i nije im htjela predati
svoj monopol. Međutim, kineski su joj trgovci bili neophodni, jer su nabavljali
srebro za plaćanje čaja, a najveći im je izvor prihoda bilo srebro zarađeno
prodajom bengalskog opijuma. Zato im »Istočnoindijska kompanija« uzvrati
udarac u parlamentu, a parlament se našao u procijepu. Prezirao je prodaju
opijuma, ali bijaše mu potreban prihod od čaja i od Indijskog carstva. Parlament
je pokušao uslišiti i kineske trgovce i »Istočnoindijsku kompaniju« pa nije
zadovoljio ni jednu ni drugu stranu.
Nato »Istočnoindijska kompanija« odluči da svima utjera strah u kosti na
primjeru Struana i Brocka: povuče im dozvole za prodaju opijuma i uništi ih.
Brocku ostave brod, a Struanu ništa. Brock se potajno uortačio s još jednim
kineskim trgovcem i nastavio borbu. Struan je sa svojom posadom napao jedno
gusarsko gnijezdo južno od Makaa. Opustošio ga je i uzeo najbržu lorču.
Potajno je krijumčario opijum drugim trgovcima, neumorno osvajao sve više
gusarskih brodova i sve više zarađivao. U dogovoru s ostalim kineskim
trgovcima – još je više stavljao na kocku, kupovao sve više glasova, gnjavio i
kumio sve dok parlament nije zatražio potpuno uništenje »Istočnoindijske
kompanije«. Parlament je prije sedam godina izglasao zakon kojim je dokinut
monopol »Istočnoindijske kompanije« u Aziji i uvedena slobodna trgovina u
tom dijelu svijeta. Međutim, kompanija je zadržala isključivo pravo trgovanja s
Britanskom Indijom i svjetski monopol opijuma. Parlament je žalio zbog
prodaje opijuma. Kompanija nije željela njime trgovati, pa i sami trgovci više bi
voljeli neki drugi proizvod na kojemu bi podjednako zarađivali. No, svi su oni
znali da bi Britansko kolonijalno carstvo propalo bez te trgovinske ravnoteže
čaj-srebro-opijum. Bijaše to zakon svjetske trgovačke razmjene.
Dobivši slobodu trgovine, Struan i Brock postadoše neiskazivo bogati;
povećaše svoje oružano brodovlje, a to suparništvo samo još više zaoštri njihovo
neprijateljstvo.
Britanska je vlada – da ispuni politički vakuum nastao u Aziji poslije
raspuštanja »Istočnoindijske kompanije« i uvođenja slobodne trgovine – poslala
diplomata, časnog Williama Longstaffa, da kao glavni nadzornik trgovinske
razmjene pazi na vladine interese. Velika je Britanija težila za neprekidnim
povećanjem trgovačke razmjene – kako bi ubirala što više poreza – i za
udaljavanjem svih ostalih evropskih naroda. Za sigurnost trgovačke razmjene i
engleskih podanika odgovarao im je Longstaff, ali njegova su ovlaštenja bila
neodređena, a nije imao vlast da nameće političke smjernice.
»Jadni mali Willie!«, pomisli Struan bez trunka zlobe. »Uza sva moja
strpljiva objašnjenja u ovih osam godina, naša uzvišena ekscelencija, glavni
nadzornik trgovinske razmjene, još ni dan-danas ne vidi prst pred nosom.«
 Struan je gledao obalu dok je sunce izlazilo iznad planina i iznenadnim
svjetlom zapljusnulo ljude okupljene na žalu, prijatelje i neprijatelje, od kojih
svi bijahu suparnici. Obrati se polubratu Robbu.
– Bi l’ reko da nam je ovo odbor za doček?
Godinama je izbivao iz Škotske pa ipak je još zadržao tipičan škotski
izgovor.
Robb Struan se nasmiješi i naheri pusteni šešir.
– Kao da se svi oni nadaju da ćemo se utopiti, Dirk! – Bile su mu trideset i
tri godine. Imao je tamnu kosu, obrijano lice duboko usađenih očiju, tanak nos i
bujne zaliske. Sav je bio u crnom, osim zelenog baršunastog plašta, bijele
nabrane košulje i bijele kravate. Puceta na košulji i orukavlju bijahu od rubina. –
Bože blagi, je l’ ono kapetan Glessing? – zapita upiljivši pogled prema obali.
– Da – potvrdi Dirk Struan. – Smatrao sam ga prikladnim da pročita
proglas.
– Što je Longstaff kazao na taj tvoj prijedlog?
– »Duše mi, Dirk, u redu je, ako ga ti smatraš prikladnim!« – Nasmiješio
se. – Daleko smo se makli od početka, Boga im!
– Ti si daleko dotjerao, Dirk! Kad sam stigao ovamo, već si sve sredio.
– Robbe, ti si mozak, a ja samo mišić.
– Da, taj-pane, samo mišić! – Robb je dobro znao da je njegov polubrat taj-
pan u »Struanu i kompaniji« i da je najveći taj-pan u Aziji, on, Dirk Struan. –
Divan dan za dizanje zastave, zar ne?
– Kako ne!
Robb je gledao Dirka koji se opet okrene prema obali. Stojeći na pramcu
djelovao je golem, veći od planina, a tvrd kao planine. »Da sam kojom srećom
kao on!«, pomisli Robb.
Robb je samo jedanput krijumčario opijum, neposredno poslije dolaska na
Daleki istok. Kineski gusari napali su njihov brod. Robb se užasno prestrašio, pa
i danas se toga stidi, iako mu je Dirk kazao: »Nema u tome zla, momčino! Prvo
vatreno krštenje uvijek je mučno!« Međutim, Robb je znao da nije borac ni
junak. Polubratu je služio na druge načine, kupujući čaj, svilu i opijum,
dobavljajući mu zajmove i čuvajući zlato i srebro, upućujući se u sve zamršenije
postupke suvremene međunarodne trgovačke razmjene i financija. Pazeći na
polubrata, kompaniju i njihovu flotu i pružajući im sigurnost. Prodajom čaja u
Engleskoj, vođenjem knjigovodstva i obavljanjem svih poslova koji omogućuju
djelovanje suvremene tvrtke. Da, pomisli Robb, ali bez Dirka – ja sam nitko i
ništa.
Struan je motrio muškarce na obali. Njegov je glavni čamac još bio dvije
stotine metara udaljen od žala, ali je jasno razabirao lica. Većinom su gledali
glavni čamac. Struan se samom sebi nasmiješi.
»Da«, pomisli on. »Svi smo se ovdje okupili ovog sudbinskog dana.«
 Pomorski oficir, kapetan Glessing, strpljivo je čekao da započne
ceremonija dizanja zastave. Taj dvadeset šestogodišnji kapetan linijskog broda
bijaše viceadmiralski sin i Kraljevska ratna mornarica bila mu je u krvi. Na obali
je brzo svitalo, a nebo je, daleko na istočnom obzorju, bilo zastrto oblacima.
Za koji dan će oluja, pomisli Glessing procjenjujući vjetar. Svrne pogled sa
Struana i automatski odmjeri svoj brod, fregatu naoružanu s dvadeset i dva topa.
Ovo je značajan dan u mom životu. Ne zauzimamo svakog dana nove zemlje u
kraljičino ime, a velika je sreća za moju karijeru što me dopala čast da pročitam
proglas.
U floti bijaše mnogo kapetana starijih od njega, ali znao je da je izabran baš
on zato što najdulje boravi u ovim vodama, njegov ratni brod »Mermaid«
uveliko je sudjelovao u cijelom pohodu. Zapravo to i nije bio ratni pohod,
prezirno pomisli, nego obična nesuglasica, koja se mogla riješiti još prije dvije
godine da je onaj ludi Longstaff imao petlje. A svakako bih to riješio da su mi
dopustili da se na svojoj fregati približim ulazu u Kanton. Prokletstvo, potopio
bih cijelu vražju flotu ratnih džunka i očistio prolaz. Mogao sam bombardirati
Kanton, zarobiti onog poganskog vraga, potkralja Linga, i objesiti ga na križu
jarbola.
Glessing bijesno udari nogom po pijesku. Nije mi krivo što su oni pogani
ukrali vražji opijum... posve je u redu što žele obustaviti krijumčarenje koje
vrijeđa našu zastavu. No, da ti pogani vragovi raspišu ucjenu na engleske
podanike! Longstaff mi je morao dopustiti da odmah djelujem, a nije. Pokorno
se povukao, sve Engleze evakuirao na trgovačku flotu, a meni vezao ruke. Boga
mu, meni, koji sam morao štititi cijelu trgovačku flotu. Dabogda mu oči iscurile!
Dabogda crknuo Struan koji ga mota oko prsta!
Pa lijepo, zaključi on, ipak sam sretan što sam ovdje. Zasad nam je ovo
jedini rat. Zapravo, jedini pomorski rat, ostalo su omanji sukobi: jednostavno
zaposjedamo poganske indijske države (Bože, pa oni obožavaju svete krave,
pale udovice i klanjaju se do poda svojim idolima!) i ratujemo u Afganistanu.
Obuzme ga ponos što je dio najveće mornarice na svijetu. Bogu hvala što sam se
rodio kao Englez!
Odjednom opazi kako mu pristupa Brock. Lakne mu kad je Brocku prišao
onizak i debeo tridesetogodišnjak bez vrata. Golemi trbuh prelijevao mu se
preko hlača. Bijaše to Morley Skinner, vlasnik »Oriental Timesa«,
najznačajnijih engleskih novina na Dalekom istoku. Glessing je čitao svaki broj.
Dobro piše. Bitno je imati dobre novine, pomislio je. Bitno je da lijepo piše o
našim borbama za slavu Engleske. Samo što je Skinner odurnjak, kao i svi
ostali. Pa, ne baš svi! Stari Aristotle Quance nije oduran.
Baci pogled na ružnog čovječuljka koji je posve sam sjedio na uzvisini
okrenutoj prema obali, na stolici pred slikarskim stalkom, i očigledno zaneseno
slikao. Glessing se u sebi smijao sjećajući se kako se lijepo zabavljao sa
slikarom u Makau.
Osim Quancea Glessingu se nije sviđao nitko na obali. Volio je samo
Horatija Sinclaira, svojeg vršnjaka, kojega je dobro upoznao u ove dvije godine
otkako je na Dalekom istoku. I Horatio bijaše Longstaffov pomoćnik, tumač i
tajnik, kao jedini Evropljanin na Dalekom istoku koji tečno govori i piše kineski,
pa su silom prilika zajedno radili.
Glessing je klizio pogledom po žalu. Nevoljko opazi Horatija uz samu
obalu. Razgovarao je s Austrijancem Wolfgangom Maussom, kojega Glessing
nije trpio. Velečasni Mauss bijaše, uz Horatija, jedini Europejac na Dalekom
istoku koji je znao pisati i govoriti kineski. Taj krupni crnobradi raspop bijaše
Struanov tumač i krijumčar opijuma. Za pojasom je nosio pištolje, a skuti
redingota su mu se upljesnivili. Imao je crven nos pun nekih gomoljika i dugu,
prosijedu crnu kosu, zamršenu i bujnu kao bradu. Rijetki preostali zubi bili su
mu pokvareni i žuti a na debelom su mu se licu isticale oči.
Sušta suprotnost Horatiju, zaključi Glessing. Horatio bijaše plavokos, krhak
i čist kao Nelson, po kojemu je i dobio ime, zbog bitke kod Trafalgara i strica
koji je ondje poginuo.
S njima je razgovarao i visoki okretni Euroazijac. Glessing je tog mladića
znao samo iz viđenja. Bijaše to Gordon Čen, Struanov kopilan.
Bože moj, pomisli Glessing, kako to da se Englezi tako otvoreno razmeću
svojim kopilanima-polutanima? Ovaj se nosi kao svi oni vražji pogani. Ima dugu
haljinu, a niz leđa mu visi onaj užasan perčin! Bože, da nema plave oči i svijetlu
put, ne bi mu se reklo da ima imalo engleske krvi! Kog vraga se ne ošiša kao
muškarac? Odurnjak!
Glessing svrne pogled s njih. Taj polutan je vjerojatno posve u redu, nije za
to kriv. No, onaj užasni Mauss slabo je društvo i Horatiju i njegovoj sestri,
dragoj Mary. Bome se isplati upoznati tu djevojku! Bit će ona dobra žena, Boga
mu.
Zastane u hodu. Po prvi je put pomislio da bi mu Mary mogla postati
ženom.
»Zašto ne?«, zapitao se. »Poznajem je već dvije godine, ona je najljepša
djevojka u Makau, savršena domaćica u Sinclairovoj kući, a s Horatijem postupa
kao da je knez. Kod njih se jede najbolje u cijelom gradu, jer Mary sjajno
zapovijeda posluzi. Na harfi svira da je milina, a pjeva kao anđeo, časna riječ!
Očito sam joj drag: zašto bi me inače pozvala na ručak i večeru kad god sam s
Horatijem u Makau? Zašto da mi ne bude žena? Samo što nikad nije bila u
domovini, cijeli je život među poganima, nema prihoda, roditelji su joj umrli.
No, kao da je to važno? Velečasni je Sinclair za života bio uvažen u cijeloj
Aziji, a Mary je ljepotica, s nepunih dvadeset godina. Imam sjajne mogućnosti.
Godišnje zarađujem pet stotina funti, a jednog dana naslijedit ću zamak i
zemljišne posjede. Bože, ona je vjerojatno prava žena za mene! Mogli bismo se
vjenčati u engleskoj crkvi u Makau, unajmiti kuću dok mi istekne ova služba, a
onda se otisnuti u domovinu. Kad dođe vrijeme, reći ću Horatiju: »Horatio, staro
momče, želio bih o nečem s tobom razgovarati!...«
– Zašto kasnimo, kap’tane Glessing? – trgne ga iz sanjarenja otresiti
Brockov glas. – Zastava se imala podići u osam, a rok je istekao prije sat
vremena.
 Glessing se naglo okrene. Nije bio naviknut da se na njega izdire nitko tko
nije barem viceadmiral.
– Gospodine Brock, zastavu ćemo dignuti kad uslijedi jedna od ove dvije
stvari: ili kad se iskrca Njegova ekscelencija ili kad grune top s admiralskog
broda.
– A to će biti...?
– Vidim da još niste svi na broju.
– Mislite na Struana?
– Naravno! Nije li on taj-pan »Otmjene kuće«? – Glessing je to namjerno
kazao, jer je znao da će razljutiti Brocka. I nadoda: – Savjetovao bih vam da se
naoružate strpljivošću. Nitko nije niti jednom od vas trgovčića naredio da se
iskrcate.
Brock pocrveni.
– Bilo bi vam bolje da naučite razlikovati trgovčiće od nas veletrgovaca! –
Prebaci grudu duhana u drugu stranu i pljune po kamenju kraj Glessingovih
nogu. Kapljice pljuvačke pomute sjaj nalaštenih cipela sa srebrnim kopčama. –
Oprostite – reče Brock hineći poniznost. Udaljio se dugačkim koracima.
Glessingovo se lice sledi. Da mu se Brock nije ispričao, izazvao bi ga na
dvoboj. Ušljivi gad iz najnižih slojeva, pomislio je prezrivo.
– Oprostite, gospodine! – trgne ga profoš i salutira. – Signal s admiralskog
broda!
Glessing zažmiri prema oštrom vjetru. Signalne su zastavice saopćavale:
»Neka se svi kapetani u četiri sata jave na brod!« Sinoć je Glessing prisustvovao
tajnom sastanku admirala i Longstaffa. Admiral je tvrdio da je krijumčarenje
opijuma krivo za svu gužvu u Aziji. »Vrag neka me nosi, gospodine, oni nemaju
pojma što je to poštenje!«, proderao se. »Misle samo na novac. Zabranimo
opijum pa više nećemo imati vražjih neprilika s vražjim poganima ili s vražjim
trgovcima. Boga mi, Kraljevska ratna mornarica provest će vaše naredbe!«
I Longstaff je pristao, što je posve opravdano. Vjerojatno će danas objaviti
tu naredbu, pomisli Glessing, koji je jedva savladavao radost. Dobro! Već je i
vrijeme. Je li Longstaff već saopćio Struanu da će to narediti?
Pogleda glavni čamac koji se polako približavao. Struan ga je očaravao.
Divio mu se i prezirao ga, tog vrsnog pomorca koji je plovio svim svjetskim
morima, gazeći ljude, tvrtke i brodove, sve u slavu »Otmjene kuće«. Sušta
suprotnost Robbu – zaključi Glessing. Robb mi se sviđa!
Protiv volje protrne. Možda ima nešto istine u onome što pričaju mornari s
Kineskih mora: da Struan potajno obožava vraga, koji mu je zauzvrat dao moć
na zemlji. Kako bi inače muškarac njegovih godina izgledao tako mladoliko, bio
tako jak, imao bijele zube, svu kosu i mladenačku gipkost? Većina njegovih
vršnjaka već je iznemogla, istrošena, jednom nogom u grobu. Kinezi se
strahovito boje Struana. Prozvali su ga »Stari zelenooki štakorski vrag« i
raspisali ucjenu na njegovu glavu. Raspisali su ucjene na glave svih Europejaca,
ali taj-pan je vrijedio sto tisuća srebrnih taela – mrtav. Živa ga nitko ne bi
mogao uhvatiti.
Glessing razdraženo pokuša protegnuti prste u cipelama sa srebrnim
kopčama. Boljele su ga noge i nelagodno se osjećao u uniformi opšivenoj
zlatnim gajtanima. Prokleta odgoda! Proklet bio ovaj otok i luka... i gubitak
dobrih brodova i dobrih ljudi. Sjeti se kako mu je otac uvijek govorio: »Prokleti
civili, misle samo na novac ili na vlast. Nemaju nimalo osjećaja za čast! Čuvaj
leđa, sinko, kad ti zapovijeda civil. I ne zaboravi: i Nelson je morao staviti
dalekozor na slijepo oko kad mu je zapovijedao glupan!« Kako čovjek poput
Longstaffa može biti toliko glup? Potječe iz dobre obitelji, dobro je odgojen,
otac mu bijaše diplomat na španjolskom dvoru. Ili možda na portugalskom?
Zašto je Struan nagovorio Longstaffa da prekine rat? Naravno, dobili smo
ovu luku u kojoj bi se mogle usidriti sve flote na svijetu. Ali što se još krije iza
toga?
Glessing je proučavao brodove u luci. Struanov »China Cloud« ima
dvadeset i dva topa. Tu je i dika Brockova brodovlja, »White Witch«, »Bijela
vještica«, također naoružan s dvadeset i dva topa. I brik »Princess of Alabama«,
s dvadeset topova. Pripada američkoj tvrtki »Cooper-Tillman«. Sva tri su
prelijepa. Isplatilo bi se s njima pobiti, pomisli Glessing. Amerikance bih mogao
potopiti. Brocka? Teško, ali bolji sam od Brocka. A od Struana?
Zamišljao je pomorsku bitku sa Struanom. Tad Glessing spozna da se boji
Struana! A strah ga ispuni bijesom. Sit je on glumatanja da Struan, Brock,
Cooper i svekoliki kineski trgovci nisu gusari! Boga mi, zakune se, čim ona
naredba postane službena, povest ću brodovlje koje će sve njih slistiti s ovih
mora!

Aristotle Quance mrzovoljno je sjedio pred poludovršenom slikom na

svojem stalku. Taj sićušni prosijedi muškarac silno je držao do odjeće. Oblačio
se po posljednjoj modi: sive pripijene hlače, bijele svilene čarape i crne cipele s
mašnom, bisernosivi satenski prsluk i crni vuneni redingot, visoki okovratnik,
kravata i biserna igla. Pola Englez a pola Irac bijaše, sa svojih pedeset i osam
godina, najstariji Europejac na Dalekom istoku.
Skine zlatne naočale i počne ih brisati besprijekornim rupčićem od
francuske čipke. Žalostan mi je ovaj dan, pomislio je. Prokleti Dirk Struan! Da
nema njega, ne bi bilo ni vražjeg Hong Konga!
Znao je da proživljava posljednje dane jedne ere. Hong Kong će uništiti
Makao i oduzeti mu svu trgovinu. Ovamo će prebaciti svoja sjedišta svi engleski
i američki taj-pani. Ovdje će stanovati i graditi. Za njima će doći i svi
portugalski činovnici. I svi Kinezi koji žive od zapadnjaka i trgovačke razmjene
sa zapadom. »Pa... ja ovdje neću stanovati, ni za živu glavu!«, zakleo se.
»Povremeno ću ovamo morati svraćati, da nešto zaradim, ali Makao će uvijek
biti moj dom.«
 Makao mu je dom već više od trideset godina. Jedini je on od svih
Europejaca Daleki istok smatrao svojom domovinom. Svi ostali dolazili bi na
koju godinu i odlazili. Ostajali su samo oni koji bi umrli, pa i oni bi, ako su za to
imali sredstava, u posljednjoj volji zatražili da im se tijelo preveze natrag u
domovinu.
Bogu hvala, pokopat će me u Makau, pomislio je. Ondje sam se tako divno
zabavljao, kao i svi ostali. Ali tome je odzvonilo. Proklet da je kineski car! Glup
je što je zgazio zgradu koja je prije stotinu godina tako mudro podignuta.
Sve se tako lijepo odvijalo, ojađeno pomisli Quance, ali sad je gotovo.
Preuzeli smo Hong Kong! Sad, kad se engleska velesila ukotvila na Dalekom
istoku i kad su trgovci okusili moć, neće se zadovoljiti samo Hong Kongom.
– Pa lijepo – i nehotice je rekao naglas – car će požnjeti ono što je posijao!
– Zbog čega tako turobno, gospodine Quance?
Quance stavi naočale. Podno stijene zastao je Morley Skinner.
– Nisam turoban, mladiću, nego žalostan. Umjetnici imaju pravo, pa i
dužnost, da budu žalosni! – Odloži nedovršenu sliku i uloži na stalak nov list
papira.
– Potpuno se s vama slažem, potpuno! – Skinner se uzvere na stijenu.
Njegove svijetloplave oči podsjećale su na krigle starog piva. – Htjedoh vas
samo zapitati što mislite o ovom znamenitom danu. Pripremam posebno izdanje,
koje ne bi bilo potpuno ako ne uvrstim nekoliko riječi našeg najstarijeg
građanina!
– Točno tako, gospodine Skinneru. Možete napisati: »Gospodin Aristotle
Quance, naš istaknuti slikar, bonvivan i dragi prijatelj, odbio je da nam dade
izjavu, jer je upravo stvarao novo remek-djelo«. – Uzme komadić burmuta pa
snažno kihne. Tad rupčićem ispraši suvišan burmut s kaputa i mrljice s papira. –
Do viđenja, gospodine! – Ponovno se posveti papiru. – Ometate besmrtnost!
– Točno znam kako vam je! – reče Skinner i vedro kimne glavom. – Točno
znam kako... I meni je tako kad moram napisati nešto važno.
I ode teškim koracima.
Quance nije vjerovao Skinneru, kao ni svi ostali. Bar oni koji su u svojoj
prošlosti pokopali neku sumnjivu tajnu, a ovdje je svatko imao nešto skrivati.
Skinner je uživao uskrsavati prošlost.
Prošlost! Quance protrne pri pomisli na suprugu. Sto mu gromova! Kako
sam mogao biti tako glup i pomisliti da bi ono irsko čudovište moglo postati
valjana žena? Bogu hvala, ona je u ogavnim irskim baruštinama i nikad više
neće zastrti moje obzorje. Žene su krive za sve muške nevolje. Ipak ne sve žene,
oprezno je nadovezao. Draga mala Maria Tang nije... Nikad još nisam upoznao
takvu pohotljivicu! Ako itko poznaje besprijekornu mješanku Portugalca i
Kineskinje, ti je poznaješ, dragi, pametni Quance! K vragu, divan je moj život!
Iako proživljava posljednje dane jedne ere, shvati i da je sudionik novog
doba. Promatrat će i slikati novu povijest, crtati nova lica, nove brodove.
Ovjekovječit će novi grad, očijukati s novim djevojkama i štipati nove
stražnjice.
– Žalostan? Nikada! – zagrmio je. – Na posao, Aristotle, prdonjo stari!

Nasmiju se svi na obali koji su čuli Quancea. Bijaše veoma omiljen i svi su
se otimali za njegovo društvo, a znalo se da voli govoriti sam sa sobom.
– Bez dragog starog Aristotlea ne bi nam bio potpun dan! – s osmijehom će
Horatio Sinclair.
– Da! – Wolfgang Mauss češkao je bradu punu ušiju. – Toliko je ružan da
je gotovo umiljat!
– Gospodin Quance je veliki umjetnik – primijeti Gordon Čen. – Zbog toga
je ljubak.
Mauss teško pomakne krupnu tjelesinu i prostrijeli Euroazijca.
– Moraš reći »lijep«, momče. Godinama te učim, a još ne znaš da ljupka
može biti samo žena, a muškarac – lijep, nein ? Nije on nikakav veliki umjetnik.
Ima divan stil i prijatelj mi je, ali nema čaroliju koja stvara velikog umjetnika.
– Riječ »ljubak« upotrijebio sam u prenesenom značenju, gospodine!
Horatio opazi kako se Gordon Čen na tren zajapurio od bijesa. Jadni
Gordon, pomisli sažaljevajući ga. Ne pripada ni jednom ni drugom svijetu.
Očajnički nastoji biti Englez, a nosi kineske haljine i perčin. Svi znaju da je on
taj-panov sin s kineskom kurvom, a nitko ga ne priznaje, pa ni otac.
– Divno je njegovo slikarstvo, mislim – blago će Horatio. – I on je divan.
Neobično je da ga svatko obožava, a moj ga je otac prezirao.
– Ah, tvoj otac! – odbrusi mu Mauss. – Bijaše on svet čovjek. Imao je
visoka kršćanska načela, za razliku od nas, jadnih grešnika. Počivao u miru!
Ne, pomisli Horatio. Neka se prži u ognju vječnom!
Velečasni Sinclair pripadao je prvoj skupini engleskih misionara, koji su se
prije tridesetak godina nastanili u Makau. Surađivao je u prevođenju Biblije na
kineski i predavao u engleskoj školi osnovanoj u okviru misije. Cijeloga života
častili su ga kao istaknutog građanina – svi osim taj-pana – a kad je prije sedam
godina umro, sahranili su ga kao svetog čovjeka.
Horatio je oprostio ocu što je prije vremena otjerao majku u grob, što je
zbog svojih visokih načela gledao na život usko i cinično, što je fanatično
obožavao strogog Boga, što je bio ograničen u svojem opsesijskom
misionarskom žaru. Oprostio mu je sve batine koje je od njega primio, ali ni
poslije tolikog vremena nije mu mogao oprostiti što je onako mlatio Mary ni što
je prokleo taj-pana.
Taj-pan je pronašao malenu šestogodišnju Mary koja je prestrašeno
pobjegla. Utješio ju je i odveo kući ocu i zaprijetio mu: ako ikad više digne ruku
na nju, izvući će ga s propovjedaonice i bičevati po svim ulicama Makaa. Otad
Horatio obožava taj-pana. Otac više nije tukao Mary, ali kažnjavao ju je na drugi
način. Jadna Mary!
 Srce mu ubrzano zakuca kad se sjetio Mary. Pogleda prema admiralskom
brodu, njihovu privremenom domu. Ona sigurno gleda na obalu. Sigurno kao i
on broji dane do sretnog povratka u Makao! Udaljen je samo četrdeset milja
prema jugu, a opet je tako dalek. Svih dvadeset i šest godina života proveo je u
Makau, osim kratkog školovanja u domovini Engleskoj. Školu je mrzio, i u
Engleskoj i u Makau. Grozno je bilo imati oca za učitelja. Horatio se očajnički
trudio da ga zadovolji, ali to bijaše nemoguće. Nije bio kao Gordon Čen, prvi
Euroazijac kojega su primili u školu u Makau. Gordon Čen izvrsno je učio i u
svemu zadovoljavao velečasnog Sinclaira, ali Horatio mu nije zavidio. Gordona
Čena mučio je Mauss. Za svaki udarac koji je Horatio dobio od svog oca,
Gordon Čen je od Maussa dobijao tri. Bijaše Mauss i misionar. Poučavao ih je
engleski, latinski i povijest.
Horatio se uspravi. Opazi da Mauss i Gordon Čen ponovno netremice
gledaju glavni čamac. Zašto je Mauss za vrijeme školovanja bio toliko strog
prema Gordonu, zašto je od njega toliko tražio? Vjerojatno zato što Wolfgang
mrzi taj-pana. Zato što ga je taj-pan prozreo, ponudio mu novac i prevodilački
položaj na brodovima prilikom krijumčarenja opijuma duž obale. Zauzvrat je
Wolfgangu dopuštao da dijeli kineske biblije i proglase, kao i da propovijeda
poganima ondje gdje bi brod pristao – ali tek pošto bi zaključili trgovinu
opijumom. Wolfgang vjerojatno sama sebe prezire zato što je licemjer i što
sudjeluje u takvoj opačini. I zato što je prisiljen glumiti da svrha opravdava
sredstva iako zna da ih ne opravdava.
Čudak si ti, Wolfgang, pomisli Horatio. Sjeti se lanjskog odlaska na Čušan
kad su zaposjeli taj otok. Uz taj-panovo odobrenje, Longstaff je privremeno
postavio Maussa za suca da provodi ratno pravo i britanske zakone.
Za razliku od uobičajene prakse, na otoku Čušan su najstrože zabranili
pljačkanje i pustošenje. Svakom pljačkašu – bio to Kinez, Indijac ili Englez –
Mauss je pošteno i otvoreno sudio i sve ih osudio na smrt vješanjem, uvijek s
riječima: »Gott im Himmel, oprosti ovom bijednom grešniku. Objesite ga!«
Uskoro presta pljačkanje.
U sudnici, između dva vješanja, Mauss se prepuštao slobodnim
uspomenama pa je Horatio tako doznao da je već triput oženjen, svaki put
Engleskinjom, da su mu prve dvije žene umrle od dizenterije, a i treća je
bolesna. Mauss je, doduše, vjeran muž, ali vrag ga ipak iskušava i odvodi u
makaške javne kuće i točionice džina. Da je Mauss kineski naučio od jednog
poganina u Singapuru kamo je poslan kao mlad misionar, da je dvadeset od
svojih četrdeset godina proveo u Aziji i cijelo to vrijeme nije ni jedanput bio u
domovini. Sad nosi pištolje, jer: »Nikad se ne zna, Horatio, kad će neki pogani
vrag poželjeti da te ubije, ni kad će te neki poganin-gusar zaželjeti opljačkati!« I
da u svim ljudima vidi grešnike, a nadasve u sebi. Jedini mu je životni cilj:
preobratiti pogane i pretvoriti Kinu u kršćansku zemlju.
– O čemu razmišljaš? – Pitanje trgne Horatija iz razmišljanja.
Opazi kako ga Mauss mjerka.
– Ni o čemu! – žurno odgovori. – Tek... tek tako.
 Mauss se zamišljeno počeša po bradi.
– I ja! Pravi dan za razmišljanje, nein? Stubokom će promijeniti cijelu
Aziju.
– Da, i ja mislim. Odselit ćete iz Makaa i ovdje se nastaniti?
– Hoću! Bit će ugodno da imam zemlju i posjed, daleko od one papinske
gnojnice. Mojoj ženi će se to svidjeti. A meni? Za sebe ne znam. Moje je mjesto
ondje! – nadoda Mauss čeznutljivo i zamahne ručetinom prema kontinentu.
Horatio opazi kako su se Maussu smrknule oči kad je pogledao u daljinu.
»Zašto li je Kina toliko čarobna?«, zapitao se.
Zlovoljno je gledao po obali, znajući da odgovora nema. Da sam kojom
srećom bogat! Ne toliko kao taj-pan ili Brock, ali ipak toliko da sagradim lijepu
kuću, počastim sve trgovce i odvedem Mary na raskošno putovanje u domovinu
preko Evrope.
Sviđa mu se što je tumač i tajnik Njegove ekscelencije, ali potrebno mu je
više novaca. Čovjeku je potreban novac. Mary bi trebala imati plesnih haljina i
dijamanata. Da! Pa ipak je sretan što ne mora zarađivati svakidašnji kruh kao
trgovci. Trgovac mora biti bezobziran, isuviše bezobziran, a život mu je previše
neizvjestan. Mnogi koji se danas smatraju bogatašima, propadali bi u roku od
mjesec dana. Povremeno je stradavala i »Otmjena kuća«. Već mjesec dana
nikako joj ne stiže brod »Scarlet Cloud«. Možda je oštećen pa su ga izvukli na
suhi dok da ga poprave na nekom otoku koji nije unesen u zemljopisne karte,
negdje između ovog mjesta i Van Diemenove zemlje, udaljen dvije tisuće milja
sa svoga kursa. Najvjerojatnije je potonuo na dno mora, prevozeći u utrobi
opijum vrijedan pola milijuna gvineja.
Što sve mora raditi trgovac – ljudima i prijateljima – kako bi preživio, a što
sve zato da napreduje. Grozno!
Opazi da Gordon Čen netremice gleda u glavni čamac. »O čemu sad
razmišlja?«, zapita se Horatio. »Mislim da i on zapravo mrzi taj-pana, iako se
pravi da je suprotno. I ja bih ga mrzio!«
Gordon Čen je razmišljao o opijumu i blagoslivljao ga. Da nema opijuma,
ne bi bilo ni Hong Konga, a Hong Kong je najidealnija prilika za zgrtanje novca,
pomislio je zaneseno, koja mi se može pružiti u životu. Zaista je ovdje džos
nevjerojatno pomilovao Kinu.
Bez opijuma ne bi bilo kineske trgovinske razmjene, razmišljao je, a da
nema kineske trgovačke razmjene, taj-pan ne bi zaradio novac da kupi moju
majku iz javne kuće. I nikad se ne bih rodio! Otac je opijumom platio kuću koju
je prije mnogo godina kupio u Makau za mamu. Opijum mu je omogućio da
nam plati hranu i odjeću, opijumom mi je platio školovanje, engleske i kineske
nastavnike pa sam danas najobrazovaniji mladić na Dalekom istoku.
Letimično pogleda Horatija Sinclaira, koji je namršteno pogledavao po
obali. S tračkom zavisti pomisli da se Horatio neko vrijeme školovao u
domovini. Gordon Čen nikad nije bio u Engleskoj.
 Suzbije zavist. Domovina će doći poslije, vedro se zarekao. Za godinu-
dvije!
Ponovno pogleda glavni čamac. Obožavao je taj-pana. Struana nikad nije
zvao ocem, niti ga je taj-pan zvao sinom. U cijelom životu govorio je s njim
samo dvadeset-trideset puta, ali trsio se da se otac njime nadasve ponosi i uvijek
je potajno o njemu mislio kao o svom ocu. Ponovno ga je blagoslivljao što je
majku prodao Čen Šengu kao Treću Ženu. Divan je moj džos, zaključio je.
Čen Šeng, komprador »Otmjene kuće«, bijaše gotovo otac Gordonu Čenu.
Komprador je kineski posrednik koji kupuje i prodaje za inozemnu tvrtku. Svaki
je posao, velik ili malen, prolazio kroz kompradorove ruke. Prema običaju bi za
svaku uslugu ubirao postotak i to mu je bila zarada. Međutim, zarada mu je
zavisila o uspjehu kompanije, a velike dugove morao je sam namiriti. Znači, da
se obogati, morao je biti veoma oprezan i mudar.
Ah, pomisli Gordon Čen, da mi je biti bogat kao Čen Šeng! Ili, još bolje,
bogat kao Đin-kva, Čen Šengov ujak. U sebi se smješkao: šaljivo je što
Britancima kineska imena zadaju toliko poteškoća. Đin-kva se u stvari zove
Čen-ce Đin Arn, ali ni taj-pan, koji već gotovo trideset godina poznaje Čen-ce
Đin Arna, nikako da izgovori njegovo ime. Tako ga je prije mnogo godina taj-
pan nazvao Đin, a »kva« je pogrešno izgovorena kineska riječ što znači
»gospodin«.
Zna Gordon Čen da se Kinezi ne ljute na te svoje nadimke. Samo ih
zabavljaju, jer to im je daljnji dokaz koliko su divljaci nekulturni. Sjeti se kako
je nekoć, kao dijete, kroz rupu u vrtnom zidu krišom virio kako Čen-ce Đin Arn
i Čen Šeng puše opijum. Slušao je kako se smiju Njegovoj ekscelenciji. Naime,
kantonski mandarini prozvali su Longstaffa »gnusni pimpek«, šaleći se na račun
njegova prezimena. Taj kantonski izraz pisali su više od godinu dana kineskim
znakovima na sva službena pisma upućena Longstaffu – sve dok Mauss nije
stvar odao Longstaffu i tako im pokvario divnu šalu.
Krišom pogleda Maussa. Poštivao ga je zato što mu je bio nesmiljen učitelj.
Bio mu je zahvalan što ga je prisiljavao da bude najbolji đak u školi. Međutim,
prezirao ga je zbog prljavštine, smrada i okrutnosti.
Gordon Čen volio je misijsku školu, učenje i bilo mu je milo što je njihov
učenik. No, jednog je dana ustanovio da je drukčiji od ostale djece. Mauss mu je
pred svima objasnio što znači kopile, nezakonito dijete i polutan. Gordon Čen
užasnuto je odjurio kući. Po prvi je put jasno prozreo majku i prezirao je zato što
je Kineskinja.
Tad je plačući od nje doznao da je dobro i to što je bar napola Kinez, jer
Kinezi su najčistija rasa na svijetu. I doznao da je njegov otac – taj-pan.
»Pa zašto onda ovdje stanujemo? Zašto Čen Šenga nazivam ocem?«
»Divljaci imaju samo jednu ženu, a Kineskinjama se ne žene, sinko«,
objasni mu Kaj-Sung.
»Zašto?«
»Takav je njihov običaj. Glup običaj, ali takvi su oni.«
 »Mrzim taj-pana! Mrzim ga! Mrzim ga!«, briznuo je u plač.
Majka ga je snažno pljusnula po licu. Nikad ga dotad nije tukla.
»Klekni i moli za oprost!«, bijesno se derala. »Taj-pan ti je otac, poklonio
ti je život. On je moj bog. Kupio me, a onda me usrećio prodavši me za ženu
Čen Šengu. Zašto bi Čen Šeng uzeo ženu koja ima dvogodišnjeg sina polutana...
on koji bi mogao kupiti tisuću djevica... ako ne zato što taj-pan tako hoće? Zašto
bi mi taj-pan dao imovinu kad nas ne bi volio? Zašto bih najamninu primala ja, a
ne Čen Šeng, da taj-pan nije tako odredio? Zašto bi Čen Šeng ovako lijepo sa
mnom postupao, i pod stare dane, ako ne zbog taj-panove stalne naklonosti?
Zašto Čen Šeng postupa s tobom kao da si mu sin, nezahvalna budalo, ako ne
zbog taj-pana? Idi u hram, klanjaj se i moli za oprost. Taj-pan ti je poklonio
život. Stoga ga ljubi, časti i zahvaljuj mu kao i ja. A ako ovo ikad više ponoviš,
zauvijek ću okrenuti od tebe svoje lice!«
Gordon Čen se smješkao. Koliko je majka bila u pravu, a kako sam ja
griješio i bio glup! Ipak nisam toliko glup kao mandarini i prokleti car, koji su
pokušali obustaviti prodaju opijuma. Svaka budala znade da bez opijuma ne bi
bilo srebra za čaj i svilu.
Pitao je jednom majku kako se dobiva opijum, ali nije znala, kao i nitko
drugi u njihovoj kući. Sutradan je zapitao Maussa koji mu objasni da je opijum
sok – suza – zrele makove mahune.
»Uzgajač maka nježno zareže mahunu maka pa poteče suza bijelog tekućeg
soka, nein? Za koji sat suza se stvrdne i više nije bijela, nego tamnosmeđa. Tu
suzu postružu, spreme i ponovno nježno zarežu. I tu suzu ostružu, i po treći put
nježno zarežu. Skupe sve te suze i od njih učine loptu, obično tešku deset funti.
Najbolji opijum potječe iz Bengala, iz Britanske Indije, nein? Ili iz Malve. Gdje
se nalazi Malva, momče?«
»U Portugalskoj Indiji, gospodine!«
»Pripadala je Portugalcima, ali sad pripada ‘lstočnoindijskoj kompaniji’!
Preuzeše je da upotpune svoj svjetski monopol opijuma i to je upropastilo
portugalske trgovce opijumom kod nas u Makau. Prečesto griješiš, momče.
Prema tome, dobit ćeš bičem, nein?«
Gordon Čen i dan-danas se sjeća koliko je tog dana zamrzio opijum, a sad
ga je blagoslivljao. I hvalio džos što ima takva oca i Hong Kong. U Hong Kongu
će se obogatiti. Silno obogatiti.
– Ovdje će se zgrtati bogatstva! – reče Horatiju.
– Nekim trgovcima će se posrećiti – rastreseno će Horatio, buljeći u glavni
čamac koji se primicao. – Nekolicini! Trgovina je vraški zapetljan posao.
– Stalno misliš na novac, Gordone, nein? – otresito će Mauss. – Radije
misli na spas svoje besmrtne duše, momče. Novac nije bitan.
– Naravno, gospodine! – Gordon Čen nije pokazivao koliko mu je smiješna
Maussova glupost.
– Taj-pan djeluje kao moćni knez koji je došao u svoje kraljevstvo –
primijeti Horatio, kao za sebe.
 Mauss ponovno pogleda Struana.
– Pa on to i jest, nein?

Glavni čamac doplovi do obale.

– Uvucite vesla! – poviče nostromo. Mornari spreme vesla, kliznu preko
ograde i složno izvuku čamac na obalu.
Struan je oklijevao. Tad skoči s pramca. Čim je mornarskim čizmama
dodirnuo tlo, znao je da je ovaj otok – njegova smrt.
– Bože mili!
Robb je stajao uz njega. Vidje kako je Dirk odjednom problijedio.
– Što ti je, Dirk?
– Ništa! – Dirk se usiljeno nasmiješi. – Ništa, momčino!
Obrisa kapljice mora s čela i krupnim koracima krene prema kopljači. Tako
mi krvi Kristove, pomisli, godinama se mrcvarim i mozgam da budeš moj,
otoče. Nećeš me sad poraziti. Boga mi, nećeš!
Robb je gledao za Dirkom koji je lagano šepao. Sigurno ga boli noga,
pomislio je. Kakve su boli čovjeka kojemu nedostaje pola stopala? Dirk ga je
izgubio na jedinom krijumčarskom pohodu u kojemu je sudjelovao Robb.
Gusari su nasrnuli na Dirka kad je spašavao život Robbu, bespomoćnom i
ukočenom od straha. Hitac iz muškete raznio mu je gležnjaču i dva prsta. Kad su
odbili gusarski napadaj, brodski mu je liječnik spalio rane i prelio ih otopljenom
smolom. Robb i dan-danas osjeća zadah spaljenog mesa. Da nema mene, nikad
mu se to ne bi dogodilo, pomislio je.
Pun gnušanja prema samom sebi, slijedio je polubrata žalom.
– Dobro jutro, gospodo – reče Dirk Struan pridruživši se trgovcima pokraj
kopljače. – Boga mi, divota od jutra!
– Hladno je, Dirk – odvrati mu Brock. – Lijepo od tebe što si toliko točan.
– Uranio sam! Njegova ekscelencija još se nije iskrcala, a signalni top još
nije grunuo.
– Da, ali zakasnio si sat i pol, a sve si to dogovorio s onim kukavnim
slugom, u to bih se kladio.
– Gospodine Brock, molio bih vas da tako ne govorite o Njegovoj
ekscelenciji! – drekne kapetan Glessing.
– A ja bih vas zamolio da svoje mišljenje zadržite za sebe. Nisam u ratnoj
mornarici pa ne moram slušati vaše naredbe! – I Brock pljune. – Radije mislite
na rat koji ne vodite!
Glessing stegne balčak mača.
– Nikad nisam mislio da ću doživjeti dan kad će Kraljevska ratna
mornarica zaštićivati krijumčare i gusare, kao što ste vi! – Odmjeri Struana. –
Svi vi!
Odjednom nasta tajac. Struan se nasmije.
 – Njegova se ekscelencija ne slaže s vama.
– Imamo uredbe parlamenta, Acts of Parliament, Boga vam, zakone o
plovidbi, Navigation Acts... Jedan od njih glasi: »Svaki nedopušteno naoružan
brod mogla bi zaplijeniti ratna mornarica svake nacije.« Ima li vaša flota
dozvolu?
– Mnogo je gusara u ovim vodama, kapetane Glessing, kao što i sami znate
– hladnokrvno će Struan. – Imamo oružje da se branimo. Ni više ni manje!
– Opijum je protuzakonit. Koliko ste tisuća sanduka prokrijumčarili u Kinu
na ovim obalama, protiv kineskih zakona i zakona čovječnosti? Tri tisuće?
Dvadeset tisuća?
– Ovo čime se ovdje bavimo dobro je poznato svim engleskim sudovima.
– Vaša »trgovina« sramoti našu zastavu!
– Zahvalite Bogu što postoji ta trgovina, jer da nema nje, Engleska ne bi
imala ni čaj ni svilu, nego opće siromaštvo od kojeg bi joj prepuklo srce.
– Tako je, Dirk! – primijeti Brock pa se ponovno obrati Glessingu. – Utuvi
u tu svoju glavu: bez trgovaca nema Britanskog kolonijalnog carstva ni poreza
kojim se kupuju ratni brodovi i barut. – Odmjeri Glessingovu besprijekornu
uniformu, bijele hlače do koljena, bijele čarape, cipele s kopčom i trorogi šešir.
– Nema ni love kojom plaćaju šmokljane da budu kapetani na ratnim
brodovima!
Mornari se lecnu. Neki vojnici se nasmiju, ali oprezno.
– Zahvalite Bogu što postoji Kraljevska ratna mornarica. Boga vam! Da nje
nema, ne biste imali gdje trgovati.
Grune signalni top s admiralskog broda. Glessing naglo krene prema
kopljači.
– Oružje na pozdrav!
Izvuče proglas, a svjetina ušuti. Kad je malko svladao gnjev, započne čitati:
– Po naređenju Njegove ekscelencije, časnog Williama Longstaffa, glavnog
nadzornika kineske trgovačke razmjene prema ovlaštenju Njezina veličanstva
britanske kraljice Viktorije. U skladu s ispravom, poznatom kao Čuenpijski
sporazum, koju su dvadesetog siječnja ovog ljeta gospodnjeg, potpisale Njegova
ekscelencija, u ime vlade Njezina veličanstva, i Njegova ekscelencija Ti-sen,
opunomoćenik Njegova veličanstva Tao Kuanga, cara Kine... ja, kapetan
Glessing iz Kraljevske ratne mornarice, ovim stupam u posjed otoka Hong
Konga, u ime Njezina britanskog veličanstva, njezinih nasljednika i pravnih
sljednika za vječna vremena, bez ikakvih zapreka, na današnji dan, dvadeset i
šesti siječnja ljeta gospodnjeg 1841. Ovaj je otok sad englesko tlo. Bože, čuvaj
kraljicu!
Britanska se zastava digne na vrh kopljače, a počasna mornarska straža
ispali salvu. Tad zagrme topovi cijele flote i zasite zrak zapahom baruta.
Svjetina na obali poviče: »Triput hura za kraljicu!«
 Gotovo, pomisli Struan. Vezani smo. Možemo otpočeti! Odvoji se od
društva i spusti do mora. Po prvi put okrene leđa otoku pa se zagleda u divnu
luku i kopno iza nje: kineski kontinent, udaljen tek tisuću metara.
Poluotok na kontinentu bijaše nizinski, s devet zaobljenih brda. Stršio je u
luku koja ga je oplakivala gotovo sa svih strana. Zvao se Kau-lung, što na
kineskom znači devet zmajeva. Trgovci su to izgovarali Kowloon. A sjeverno su
se prostirala bezgranična i nepoznata prostranstva Kine.
Struan je pročitao sve knjige koje su napisali Europejci – njih trojica – koji
su doputovali u Kinu i vratili se. Prije gotovo šest stotina godina Marco Polo. I
dva katolička svećenika kojima su prije dvjesto godina dopustili da uđu u
Peking. Iz tih knjiga nije gotovo ništa otkrio.
Dvije stotine godina Kina bijaše zabranjena Europejcima. Dirk Struan je
jednom nedopušteno prodro milju na kopno, s obale u blizini Swatowa, ali
Kinezi bijahu neprijazni, a s njim je pošao samo prvi oficir. Nije ga odbilo
njihovo neprijateljsko držanje, nego silno mnoštvo Kineza i nepreglednost
njihove zemlje.
»Tako mi krvi Kristove!«, pomisli on. »Pojma nemamo o najdrevnijem i
najbrojnijem narodu na svijetu. Što se krije u Kini?«
– Longstaff se neće iskrcati? – zapita Robb kad ga je stigao.
– Neće, momčino. Ima Njegova ekscelencija važnijih poslova.
– Kako?
– Mora čitati i pisati izvještaje. I nagoditi se s admiralom.
– U koju svrhu?
– Da zabrane trgovinu opijumom.
Robb se nasmije.
– Ne šalim se! Zato je i želio sa mnom razgovarati u admiralovoj
prisutnosti. Da ga savjetujem kad da izda tu naredbu. Admiral tvrdi da će je
mornarica provesti bez pola muke.
– Bože blagi! Zar je Longstaff poludio?
– Nije, samo je priglup! – Dirk Struan pripali cigaru otvorenih krajeva. –
Rekoh mu da naredbu izda u četiri sata.
– Ludost! – drekne Robb.
– Veoma mudro. Ratna mornarica provest će naredbu tek za tjedan dana,
kako bi kineskim trgovcima dala vremena da se oslobode zaliha.
– Što da radimo? Propali smo bez opijuma. Propade i kineska trgovačka
razmjena. Propast će!
– Kolika nam je gotovina, Robbe?
Robb se ogleda nije li netko u blizini pa spusti glas.
– U Škotskoj imamo srebra i zlata. U našoj banci u Engleskoj: milijun i
stotinu tisuća funti sterlinga. Ovdje, u srebru, oko sto tisuća. Duguju nam tri
milijuna za zaplijenjeni opijum. »Scarlet Cloud« prevozi nam dvije stotine
tisuća gvineja opijuma, prema sadašnjim tržnim cijenama. Tu je i...
 – Otpiši »Scarlet Cloud«, momčino. Potonuo je.
– Još ima nade, Dirk! Dat ćemo mu još mjesec dana. U spremištima imamo
opijuma u vrijednosti od kojih sto tisuća gvineja. Dugujemo devet stotina tisuća
u mjenicama po viđenju.
– Koliki su nam troškovi poslovanja u slijedećih šest mjeseci?
– Sto tisuća gvineja namirit će brodove, nadnice i mito.
Dirk Struan se na tren zamisli.
– Sutra će trgovci biti usplahireni. Nitko od njih ne može prodati svoje
zalihe opijuma u roku od sedam dana. Jedino možda Brock! Popodne pošalji sav
naš opijum duž obale. Mislim da...
– Longstaff će morati preinačiti svoju naredbu – primijeti Robb sve
tjeskobnije. – Morat će! Uništit će blagajnu i...
– Zašto me ne slušaš? Sutra, kad izbije panika, pokupi svaki tael srebra koji
imamo, i svaki tael koji uspiješ pozajmiti, i kupuj opijum. Moći ćeš platiti deset
centi ono što inače vrijedi dolar.
– Ni ono što sami imamo nećemo moći prodati za tjedan dana, a kamoli
više!
Struan strese pepeo sa svoje cigare otvorene s oba kraja.
– Longstaff će opovrgnuti naredbu jedan dan prije stupanja na snagu.
– Ne razumijem!
– Da spasi obraz, Robbe! Kad je admiral otišao, objasnio sam Longstaffu
da bi zabranom prometa opijumom uništio svekoliku trgovačku razmjenu. Tako
ti krvi Kristove, koliko ti puta moram objašnjavati? Naglasio sam da on nikako
ne bi smio odmah opovrgnuti naredbu, jer bi izgubio obraz, a obraz bi izgubio i
admiral, koji je dobronamjeran, ali pojma nema o trgovini. Moguće je jedino da
izda naredbu pa da je zatim – kako bi spasio admiralov obraz i položaj, a i svoj –
poništi. Obećah mu da ću u međuvremenu admiralu objasniti bit trgovine. A i
Kinezima će se ta naredba svidjeti i dovesti ih u nezavidan položaj. Za tri dana
ponovno se sastaje s Ti-senom. Longstaff je na sve pristao i zamolio me da to
ostane između nas.
Robbovo se lice ozari.
– Ah, taj-pane, ti si muškarac nad muškarcima! No, tko nam jamči da će
Longstaff poništiti svoju naredbu?
Dirk Struan držao je u džepu proglas, s datumom koji će biti tek za šest
dana, kojim je opovrgavao svoju naredbu. Longstaff mu ga je naprosto
nametnuo.
»Evo ti, Dirk, uzmi ga sad, jer bih poslije mogao zaboraviti. Prokletstvo!
Kolika papirologija... Užasno, da znaš. A dotad će biti najbolje da to ostane
strogo između nas!«
– Zar ti ne bi opovrgnuo tako glupavu naredbu, Robbie?
– Pa naravno! – Robb bi najradije zagrlio polubrata. – Ako imamo šest
dana vremena, a nitko drugi ovo ne zna, zgrnut ćemo bogatstvo.
 – Hoćemo! – Dirk Struan odluta pogledom po luci. Našao ju je prije
dvadesetak godina. Vanjski rub tajfuna zatekao ga je daleko na pučini, pa iako
se spremio za oluju, nije uspio pobjeći i more ga je neumorno bacalo prema
kontinentu. Brod mu je bez jedrilja plovio niz vjetar i jedva se držao. Bio je dan,
ali nebo i obzorje zastirale su vodene zavjese koje »veliki vjetrovi« čupaju iz
oceana i pred sobom guraju. Kad su se na užasnom moru primakli obali,
popustiše im olujna sidra. Dirk je znao da brodu nema spasa. More ga je
dohvatilo i bacalo prema obali. Pravim je čudom vjetar za djelić stupnja
promijenio smjer i satjerao brod pokraj stijenja u uzak kanal, neoznačen na
pomorskim kartama, širok svega tri stotine metara – bijaše to prolaz što ga
stvara istočni rt Hong Konga i kontinent – pa u luku. Na sigurno!
Tajfun je oštetio većinu trgovačkih brodova u Makau i potopio na desetke
tisuća džunka uz obalu, a Dirk Struan i džunke koje su se nalazile u Hong
Kongu, dobro su se izvukli. Kad je prošla oluja, oplovio je otok i unio ga u svoje
karte. Sve podatke pohranio je u pamćenju i potajno počeo kovati planove.
A sad, otoče, kad si naš, smijem otići, zaključio je, pun uzbuđenja. Sad
parlament!
Dirk Struan već godinama zna da se jedino u Londonu može zaštititi
»Otmjena kuća« i nova kolonija. Parlament je pravo sjedište vlasti! Kao član
parlamenta, uz moć koju mu pruža silno bogatstvo »Otmjene kuće«,
zagospodarit će azijskom vanjskom trgovinom, kao što je zagospodario
Longstaffom. Da!
Za nekoliko tisuća funti izabrat će me u parlament, pomisli on. Neću više
morati djelovati preko drugih. Sad ću sve moći sam! Da, napokon, momčino! Za
koju godinu – viteštvo. Pa kabinet. A zatim... Zatim ću, Boga mi, zacrtati
Britanskom carstvu, Aziji i »Otmjenoj kući« kurs koji će potrajati tisuću godina.
Robb ga je motrio, znajući da je Dirk na nj posve zaboravio. Nije mu
zamjerao. Volio je promatrati polubrata kad bi bio odsutan duhom, kad bi taj-
panovo lice izgubilo tvrdoću, a oči ledeno zelenilo, kad bi mu misli ponijeli
snovi, koje Robb – znao je to dobro – nikad neće moći s njim dijeliti. Osjećao se
silno blizak Dirku i veoma siguran.
Tajac prekine Dirk.
– Za pola godine smijenit ćeš me na položaju taj-pana.
Robbu se od straha stisne želudac.
– Neću! Još nisam spreman.
– Spreman si! Samo u parlamentu moći ću štititi nas i Hong Kong!
– Da – odvrati Robb i nadoda, nastojeći da mu glas zvuči mirno: – No, to
smo ostavili za dalju budućnost, do dvije-tri godine. Ovdje imamo odviše
poslova!
– Možeš ih svladati.
– Ne!
– Možeš! A Sarah to vjerojatno od tebe očekuje, Robbe.
 Robb se zagleda u njihov glavni brod »Resting Cloud«, na kojemu su
privremeno stanovali njegova žena i djeca. Znao je da je Sarah previše
častohlepna, barem za njegov ukus.
– Još to ne želim! Ima mnogo vremena.
Dirk je razmišljao o vremenu. Nije žalio što je tolike godine proveo na
Dalekom istoku, daleko od domovine i žene Ronalde, sinova Culuma, Iana,
Lechieja i kćeri Winifred. Volio bi da su s njime, ali Ronalda je mrzila Daleki
istok. Vjenčali su se u Škotskoj, kad je njemu bilo dvadeset, a Ronaldi šesnaest
godina. Odmah su isplovili u Makao. Prvi im je sin umro u porođaju, a kad im
se dogodine rodio drugi sin, Culum, i on je bio boležljiv. Zato je Dirk poslao
obitelj kući. Posjećivao ih je svake tri-četiri godine za vrijeme odsustva. S njima
bi u Glasgowu proveo mjesec-dva pa bi se vratio na Daleki istok gdje ga je
čekao velik posao. I »Otmjena kuća« koju je tek trebalo sagraditi.
Ne žalim ni za jednim danom, pomisli on. Ni za jednim danom! Muškarac
se mora otisnuti u svijet da od njega i od sebe napravi što može. Nije li to smisao
života? Doduše, Ronalda je zgodna žena i volim djecu, ali muškarac mora
obavljati svoju dužnost. Nismo li se zbog toga rodili? Da rodonačelnik plemena
Struanovih nije pograbio svu plemensku zemlju, ogradio se i sve nas izdijelio –
nas, svoje suplemenjake koji smo naraštajima i naraštajima obrađivali zemlju –
možda bih postao sitan posjednik kao i moj otac prije mene. Da, i bio bih
zadovoljan što sam poljodjelac. No, veleposjednik nas posla u smrdljivo
predgrađe Glasgowa, a sebi prisvoji svu zemlju da postane grof Struan i rasturi
klan. Gotovo smo poumirali od gladi, otisnuo sam se na more, džos nas je spasio
i sad je moja obitelj bogata. Cijela obitelj! Zato što sam se ja otisnuo na more. I
zato što nam je uletjela »Otmjena kuća«.
Dirk Struan vrlo je brzo naučio da je novac – vlast. Vlast će iskoristiti da
slisti grofa Struana i da otkupi plemensku zemlju. Ni za čim u životu nije žalio.
Pronašao je Kinu, a Kina mu je pružila sve ono što mu domovina nikad ne bi
uspjela pružiti. Ne samo bogatstvo, jer bogatstvo je samo po sebi bljezgarija.
Pružila mu je bogatstvo i smisao bogatstva. On je dužnik Kine.
Znao je: iako će poći u domovinu da postane član parlamenta i kabineta, da
slisti grofa Struana i utvrdi Hong Kong kao dragulj u britanskoj kruni – uvijek
će se vraćati. Naime, svoj pravi cilj – za koji nitko nije znao, pa i od samoga
sebe uglavnom ga je krio – morat će ostvarivati još godinama.
– Nikad dovoljno vremena! – Pogleda najviši vrh. – Zvat ćemo ga Peak! –
rastreseno će on i odjednom ga ponovno obuzme neobičan osjećaj: otok ga mrzi
i traži njegovu smrt. Osjećao se opkoljen mržnjom i zbunjeno se zapita: Zašto?
– Za pola godine ti ćeš voditi »Otmjenu kuću«! – ponovi osornim glasom.
– Ne bih mogao. Sam nikako!
– Taj-pan je uvijek osamljen. To je tuga i radost taj-panova položaja! –
Vidje kako se iza Robbovih ramena primiče nostromo.
– Izvolite, gospodine McKay?
– Izvinite, gospodine. Dopuštate li da ljudima damo piće?
 McKay bijaše dežmekast i onizak, a kosu je upleo u zamršen crni perčin
ukrućen katranom.
– Da, dvostruko piće cijeloj posadi. Sve kako smo se dogovorili!
– Razumijem, gospodaru! – I McKay odjuri.
Struan se okrene prema Robbu, a Robb je osjećao samo one neobične
zelene oči koje kao da su ga obasjavale svjetlošću.
– Potkraj godine šaljem ti Culuma koji će završiti sveučilište. Ian i Lechie
otisnut će se najprije na more pa ga zamijeniti. Dotle će i tvoj sin Roddy stasati.
Bogu hvala, imamo dovoljno sinova da nas naslijede! Izaberi jednoga od njih da
te naslijedi. Samo taj-pan može odrediti tko će ga naslijediti, i kada. – Odlučno
je okrenuo leđa kineskom kontinentu i kazao: – Pola godine! – I ode.
Robb je gledao za njim. Odjednom je zamrzio Dirka, i sebe, i otok. Znao je
da će zatajiti na položaju taj-pana.

– Gospodo, hoćete li piti s nama? – obrati se Struan trgovcima. – Da

nazdravimo našem novom domu? Ima brendija, ruma, piva, sekta, viskija i
šampanjca. – Pokaže prema svojem glavnom čamcu. Njegovi su ljudi iskrcavali
bačve i prostirali stolove, dok su se neki povijali pod teretom hladnog pečenog
mesa – piletina, svinjski butovi, dvadeset odojaka i pola vola – štruca kruha,
hladnih slanih svinjskih pašteta, zdjelama hladnog kupusa skuhanog u slanini od
šunke, pod trideset-četrdeset dimljenih šunka, pod grozdovima kantonskih
banana i voćnim tortama od konzervirana voća, pod vrčevima od tankog stakla i
kositra, pa i kanticama s ledom (dopremiše ih sa sjevera na lorčama i kliperima)
da rashlade šampanjac. – Doručak za svakoga tko je gladan!
Trgovci oduševljeno kliknu i sjate se za stolove. Kad su svi dobili čašu ili
vrč, Dirk Struan digne čašu.
– Kucnimo se, gospodo!
– Kucnut ću se s tobom, ali ne za ovu usranu stijenu... pijem za tvoju
propast – reče Brock i digne vrč piva. – Kad malo razmislim, dižem ovaj vrč i za
ovu tvoju malenu stijenu i nazivam je Struanova glupost.
– Da, malen je – odvrati Dirk – ali dovoljno velik za »Struanovu
kompaniju« i za preostale kineske trgovce. A druga je stvar je li dovoljno velik i
za Struana i za Brocka.
– Reći ću ti jasno i glasno, Dirk, staro moje momče: za nas nije dovoljno
velika ni cijela Kina! – Brock istrusi vrč i baci ga prema unutrašnjosti otoka.
Razmetljivo se uputi prema svom glavnom čamcu. Za njim krene nekolicina
trgovaca.
– Časna riječ, užasan neotesanac! – primijeti Quance i u smijehu vikne: –
Van s tom zdravicom, taj-pane! Gospodin Quance besmrtno je ožednio. Neka to
uđe u povijest!
– Oprostite, gospodine Struane! – javi se Horatio Sinclair. – Zar prije
zdravice ne priliči da zahvalimo Bogu na darovima kojima nas je danas obasuo?
 – Naravno, momčino. Baš sam lud što sam na to zaboravio. Hoćeš li
povesti molitve?
– Stigao je velečasni Mauss, gospodine.
Struan zbunjeno zastane. Motrio je mladića. Sviđao mu se ozbiljan bistar
pogled njegovih nebeskosivih očiju. Tad reče:
– Gdje si, velečasni Mausse? Da se pomolimo!
Mauss je nadvisivao sve trgovce. Klimavo stane ispred stola i spusti praznu
čašu, praveći se da je oduvijek prazna. Muškarci skinu kape i ostanu gologlavi
na hladnom vjetru.
Na obali zavlada muk. Struan pogleda prema podnožju brežuljka na kojem
će se uzdizati crkva. Već je zamišljao tu crkvu, grad, pristaništa, skladišta, kuće i
perivoje. Veliku kuću u kojoj će naraštajima stolovati taj-pan. I druge kuće koje
će potvrđivatihijerarhiju kuće i njihovih obitelji. I njihovih djevojaka. Pomisli na
svoju sadašnju ljubovcu T’Čung Đin Mejmej. Mejmej je kupio prije pet godina
kad je bila netaknuta petnaestogodišnjakinja.
»Ajiiiija!«, vedro je pomislio. Taj kantonski izraz označava zadovoljstvo ili
bijes, gnušanje ili sreću, ili nemoć, zavisno o tome kako se izgovara. »Ako
divlja mačka postoji, to je Mejmej!«
– Bože blagi divljih vjetrova, valova i ljepote ljubavi, Bože velikih
brodova, zvijezde Sjevernjače i kućne slasti... Bože, oče Kristov... svrni oči
svoje na nas i smiluj nam se! – Mauss sklopljenih očiju digne ruke. Imao je
ugodan glas i snažnom je čežnjom ponio sve oko sebe. – Sinovi smo čovjeka, i
očevi naši brinuli su se za nas, kao što si se ti brinuo za svog blagoslovljenog
sina Isusa. Svece razapinju na križu, umnažaju se grešnici. Gledamo slavu
cvijeta i ne vidimo te. Prkosimo vrhunskim vjetrovima, a ne poznajemo te.
Mjerimo moćne oceane i ne osjećamo te. Žanjemo zemlju, a ne dodirujemo te.
Jedemo i pijemo, a ne kušamo te. Ti si sve to, i još više! Ti si život i smrt, uspjeh
i neuspjeh. Ti si Bog, a mi samo ljudi...
Zastane zgrčena lica, boreći se s bolom u duši. Bože, oprosti mi grijehe
moje! Dopusti da ispaštam zbog svoje slaboće time što obraćam pogane.
Dopusti da budem mučenik za svetu tvoju stvar. Promijeni me od onog što
jesam u ono što sam nekoć bio...
No, znao je Wolfgang Mauss da povratka nema, da je izgubio mir onog
trena kad je stupio u Struanovu službu. Napastuju ga putene želje. Bože, sigurno
sam učinio pravu stvar! Nije bilo drugog načina da odem u Kinu.
Otvori oči i nemoćno se ogleda oko sebe.
– Žao mi je, oprostite. Ne znam riječi! Vidim ih, divne riječi koje će vam
ga približiti kao što je nekoć bio meni približen... ali ne bih više mogao izricati
te riječi. Oprostite mi! Gospode, blagoslovi ovaj otok. Amen!
Struan uzme čašu viskija pa je pruži Maussu.
– Mislim da si to jako lijepo izrekao. Pijmo zdravicu, gospodo. Za kraljicu!
Ispiju. Kad su čaše bile prazne, Struan im naredi da ih ponovno napune.
 – Ako dopuštate, kapetane Glessing, ponudio bih piće vašim ljudima.
Naravno, i vama! Živio najnoviji kraljičin posjed! Danas ste ušli u povijest. –
Zovne trgovce. – Moramo počastiti kapetana. Nazovimo ovu obalu Glessingov
rt!
Gromko su mu povlađivali.
– Pravo davanja imena otoku, ili dijelu otoka, pridržano je najvišem
oficiru! – primijeti Glessing.
– Kazat ću to Njegovoj ekscelenciji.
Glessing odsječno kimne glavom i obrecne se na profoša.
– Piće za vojnike! Sve vas časti »Struan i kompanija«. Mornarima ništa.
Voljno!
Doduše, Glessing se ljutio na Struana, ali se rastapao od milja što će se
njegovo ime pamtiti dokle god postoji krunska kolonija Hong Kong. Naime,
Struanove riječi nikad nisu bile paučina.
Nazdrave Hong Kongu i poviču triput hura. Tada Dirk kimne gajdašu.
Obalom se zaori pjesma Struanova klana.
Robb nije ni okusio pića. Dirk je pijuckao brendi i šetao kroz svjetinu,
pozdravljajući one koje je želio, dok je drugima samo kimao.
– Ne piješ, Gordone?
– Ne, gospodine Struane, hvala vam! – Gordon Čen nakloni mu se po
kineskom običaju, silno ponosan što ga je otac primijetio.
– Kako si?
– Vrlo dobro, gospodine, hvala na pitanju.
Momak je stasao u naočita mladića, pomisli Struan. Koliko mu je godina?
Devetnaest. Vrijeme leti.
S ljubavlju se sjeti mladićeve majke Kaj-Sung. Bijaše mu ona prva,
najljepša ljubovca. Ajiija! Mnogo čemu ga je naučila.
– Kako tvoja mati? – zapita.
– Vrlo dobro! – Gordon Čen se nasmiješi. – Bilo bi joj drago da vam
prenesem koliko ona moli za vašu sreću. Svakog mjeseca vama u čast pali u
hramu štapiće za džos.
Dirk se zapita kakva li je sad. Sedamnaest godina nije je vidio, ali jasno se
sjećao njezina lica.
– Izruči joj moje najljepše želje.
– Iskazujete joj preveliku čast, gospodine Struane!
– Kaže mi Čen Šeng da mnogo radiš i da si mu silno koristan.
– On je previše dobrostiv prema meni, gospodine.
Čen Šeng dobrostiv je samo prema onima koji mu plaćaju i preplaćaju! Čen
Šeng je stari kradljivac, pomisli Dirk, ali, Boga mu, bez njega bismo propali.
– Pa lijepo! – primijeti Dirk Struan. – Boljeg učitelja od Čen Šenga teško
ćeš naći. U slijedećih nekoliko mjeseci očekuje nas velik posao. Moramo plaćati
mnogo mita!
 – Nadam se da ću uspješno služiti »Otmjenoj kući«, gospodine.
Dirk osjeti da mu sin nešto želi reći, ali samo mu vedro klimne glavom i
proslijedi. Znao je da će Gordon već naći načina da mu to saopći kad dođe
vrijeme.
Gordon Čen mu se nakloni i priđe jednom stolu. Uljudno je čekao malo
dalje od stola dok mu nisu učinili mjesta. Bijaše svjestan da ga svi gledaju, ali
nije se osvrtao. Znao je da je sve posve u redu dotle dok je Struan najveći taj-
pan.
Trgovci i mornari su na obali rukama komadali piliće i odojke i trpali se
mesom. Mast im se cijedila niz bradu. Pravi čopor divljaka, pomisli Gordon Čen
i zahvali svom džosu što je odgojen kao Kinez, a ne Europejac.
Da, pomislio je, silan je moj džos. Džos mu je prije nekoliko godina doveo
tajnog kineskog Nastavnika. O tom Nastavniku nije nikome govorio, pa ni
majci. Od tog čovjeka je naučio da ne mora biti točno baš sve što su mu govorili
velečasni Sinclair i Mauss. Naučio je mnoge stvari o Budi, Kini i njezinoj
prošlosti. I kako da se zahvali na daru života, kako da ga upotrijebi u slavu svoje
domovine. Lani ga je Nastavnik posvetio u najmoćnije, najtajnovitije i
najborbenije od svih tajnih kineskih društava – Hung Mun Tong – rašireno po
cijeloj Kini, koje se najsvetijim zakletvama krvnog bratstva zareklo da će zbaciti
omraženu mandžursku dinastiju Čing, tuđince koji su vladali Kinom.
To društvo već dva stoljeća pod raznim imenima snuje pobunti. Izbijali su
ustanci u cijelom Kineskom Carstvu, od Tibeta do Formoze, od Mongolije do
Indokine. Gdje god je vladala glad, ugnjetavanje ili nezadovoljstvo, Hung Mun
Tong huckao je seljake protiv dinastije Čing i njezinih mandarina. Svi su ustanci
propali. Dinastija Čing ih je nemilosrdno ugušila, ali tajno društvo se održalo.
Gordon Čen ponosio se što ga smatraju dostojnim da uđe u Hung Mun
Tong, iako ja samo Polukinez. Dolje Čing! Hvalio je svoj džos što se rodio baš u
ovom povijesnom razdoblju i u ovom dijelu Kine, i što ima takva oca, jer je
znao da će uskoro sazreti vrijeme da se pobuni cijela Kina.
I blagoslivljao je taj-pana, koji je Hung Mun Tongu predao neprocjenjiv
biser – Hong Kong. Njihovo društvo konačno ima sjedište, daleko od vječitog
mandarinskog tlačenja. Na Hong Kongu vladat će bijeli divljaci, a Gordon Čen
je znao da će društvo Hung Mun Tong procvasti na ovom otočiću. Iz Hong
Konga će bez opasnosti napadati kontinent i dosađivati Čingovima sve do
presudnog dana. A džos, pomisli on, džos će mi pomoći da našoj stvari
pomognem utjecajem »Otmjene kuće«.
– Odbij, prokleti poganine!
Gordon Čen zabezeknuto pogleda. Onizak ali naprasit mornarić prostrijeli
ga pogledom, držeći u ruci but odojka i kidajući ga pokvarenim zubima.
– Odbij ili ću ti perčinom obaviti okrvavljeni vrat!
Dojuri nostromo McKay i odgurne mornara.
– Jezik za zube, Ramsey, gade ušljivi! – reče. – Nije mislio nikakvo zlo,
gospodine Čen.
 – Da. Hvala vam, gospodine McKay.
– Hoćete klopu? – McKay nabode piletinu na svoj nož pa ponudi Gordona.
Gordon Čen pažljivo odlomi koščicu iz pilećeg krila, zgranut McKayevim
divljačkim ponašanjem.
– Hvala vam!
– Samo ćete ovo?
– Da! Ovo je najslađi dio. – Čen mu se nakloni. – Još jednom zahvaljujem.
– I udalji se.
McKay priđe onome mornaru.
– Jesi li čitav, momče?
– Morao sam ti srce isjeći. Je li on tvoj kineski ljubimac, McKay?
– Tiše, glupane! Ne diraj tog Kinezića. Ako želiš navaliti na neko pogano
kopile, imaš dovoljno drugih. Boga ti, onoga nikako! On je taj-panovo kopile,
eto zašto.
– Zašto onda ne nosi prokleti znak ili ne ošiša svoju prokletu kosu? –
Ramsey utihne i naceri se. – Navodno su drukčije te kineske cure. Drukčije
građe!
– Ne znam! Nisam nikad bio s tim ološem. Ima dovoljno naših žena u
Makau.

Dirk Struan je promatrao sampan usidren na pučini. Bijaše to omanja

brodica udobne kabine, sazdane od tankih hasura od isprepletene trstike
nategnutih na bambusove šibe. Ribar i njegova obitelj pripadahu brodarskom
narodu Hokla, koji cijeli život provodi na moru i rijetko se iskrcava, a neki od
njih i nikada. U sampanu spazi četvero odraslih i osmero djece. Sitnu su djecu
vezali za brod konopima oko pojasa. Vjerojatno su to sinovi. Kćeri nisu vezivali,
jer su posve bezvrijedne.
– Gospodine Struane, što mislite, kad bismo se mogli vratiti u Makao?
Dirk se okrene i nasmiješi Horatiju.
– Vjerojatno sutra, momčino, ali vjerojatno ćeš biti potreban Njegovoj
ekscelenciji za susret s Ti-senom. Morat ćeš prevoditi nove isprave.
– Kad se sastaju?
– Mislim, za tri dana.
– Ako neki vaš brod ide u Makao, biste li prevezli moju sestru? Jadna Mary
je već dva mjeseca na brodu.
– Drage volje! – Dirk se zapita što bi učinio Horatio da dozna istinu o
Mary. Istinu koju je on otkrio prije nešto više od tri godine...
Nalazio se na krcatoj tržnici u Makau kad mu je neki Kinez iznenada
tutnuo u ruku cedulju i odjurio. Bijaše ispisana kineskim znakovima. Pokazao je
cedulju Wolfgangu Maussu.
 »Upućuju vas kako da stignete u jednu kuću, gospodine Struane. A poruka
glasi: ‘Taj-panu ‘Otmjene kuće’ potrebne su posebne obavijesti za dobro
njegove kuće. Dođite tajno na sporedan ulaz u Sat majmuna.’«
»Kad je Sat majmuna?«
»U tri popodne.«
»Gdje se nalazi ta kuća?«
Wolfgang mu objasni i nadoda:
»Ne idite, to je zamka, nein? Zapamtite, na vašu glavu raspisana je ucjena
od stotinu tisuća taela.«
»Kuća se ne nalazi u kineskoj četvrti«, primijetio je Struan. »Po danu to
neće biti zamka. Okupi moju posadu. Ako ne iziđem za jedan sat, potražite me!«
I otišao je, ostavivši za svaki slučaj u blizini Wolfganga i naoružanu
brodsku posadu, spremnu za napadaj. Kuća se nalazila u tihoj ulici, u nizu
drugih kuća, uz drvored. Struan uđe kroz vrata na visokoj zidini i nađe se u
perivoju. Čekala ga je služavka, Kineskinja, uredno odjevena u crne hlače i crni
kaput, s kosom začešljanom u punđu. Naklonila mu se i dala mu znak da šuti i
da pođe za njom. Kroz perivoj ga je uvela u kuću, pa posebnim stubama u sobu.
Oprezno ju je slijedio, pripreman za nevolju.
Soba bijaše bogato namještena, a zidovi obloženi drvom i prekriveni
tapiserijama. Stolice, stol i kinesko pokućstvo od tikovine. Soba je odisala
čistoćom. U zraku se lagano osjećao tamjan. Prozor je gledao u perivoj.
Žena pristupi pobočnom zidu i brižno odmakne drvenu ploču. U zidu se
nalazio otvor za virenje. Zirnula je pa i njega pozvala da virne. Poznavao je tu
staru kinesku smicalicu: navedu neprijatelja da približi oko takvom otvoru, dok
netko na drugoj strani čeka i drži iglu. Zato se odmakne desetak centimetara od
otvora. I tako je dobro vidio drugu sobu.
Bijaše to spavaća soba. Na krevetu je hrkao goli debeli Vang Ču, glavni
mandarin u Makau, a pored njega naga Mary, oslonivši šiju na ruke, buljila je u
strop.
Struan je gledao, očaran i užasnut. Mary je mazno gurnula Vang Čua.
Milovala ga je dok se nije probudio, smijala se i razgovarala s njim. Dirk nije
znao da Mary govori kineski, a poznavao ju je bolje nego svi ostali – osim
njezina brata. Pozvonila je na zvonce. Uđe sluškinja i počne pomagati
mandarinu da se odjene. Vang Ču se nije mogao sam odijevati, jer su mu nokti
bili dugi deset centimetara i zaštićeni navlakama prepunim dragulja. Dirk se s
gnušanjem okrene.
Odjednom iz perivoja dopre jednoličan govor i on oprezno pogleda kroz
prozor. U perivoju su se okupljali Vangovi čuvari. Oni će mu prepriječiti put!
Sluškinja mu dade znak da ne brine; neka pričeka. Pristupi stolu i natoči mu čaj.
Zatim mu se nakloni i iziđe.
Za pola sata svi odu iz perivoja i Struan vidje kako su se svrstali ispred
nosiljke na ulici. Pomognu Vang Ču da se smjesti i odnesu ga.
»Dobar dan, taj-pane!«
 Dirk se strelovito okrenuo i isukao nož. Na vratima, skrivenim u zidu,
stajaše Mary, u prozirnoj haljini koja nije ništa skrivala. Imala je dugu plavu
kosu, plave oči i jamicu na bradi. Duge noge, tanak struk i sitne čvrste dojke. Na
zlatnom lancu oko vrata imala je neprocjenjiv ukras od izrezbarenog žada.
Motrila je Struana sa znatiželjnim, slabašnim smiješkom.
»Slobodno sklonite taj nož, taj-pane! Ne prijeti vam opasnost.«
Glas joj bijaše spokojan i podrugljiv.
»Tebe bi trebalo bičevati«, reče joj.
»Dobro mi je poznato bičevanje, zar ste zaboravili?« Pokaže mu spavaću
sobu. »Unutra će nam biti udobnije!«
Pristupila je ormariću i natočila brendi u dvije čaše.
»Što je?«, zapitala ga je uz onaj isti perverzni osmijeh. »Zar još nikad niste
bili u djevojačkoj spavaćoj sobi?«
»Misliš, u kurvanjskoj spavaćoj sobi?«
Pružila mu je čašu. Uzme je.
»Isti smo, taj-pane. I vi i ja volimo kineske partnere u postelji!«
»Boga ti, kučko prokleta, ti...«
»Ne izigravajte licemjera, to vam ne pristaje. Oženjeni ste, imate djecu, pa
ipak imate mnogo drugih žena. Kineskinja! Sve znam o njima. Pobrinula sam se
da sve otkrijem.«
»Nije moguće da si ti Mary Sinclair«, reče on kao za sebe.
»Nemoguće nije, samo je neobično!« Mirno je pijuckala brendi. »Pozvala
sam vas, jer sam htjela da vidite kakva sam.«
»Zašto?«
»Bit će bolje da najprije otpustite svoje ljude.«
»Kako znaš za njih?«
»Silno ste oprezni, kao i ja. Ne biste ovamo potajno došli, bez
tjelohranitelja!« Podrugljivo ga je mjerkala.
»Na što ciljaš?«
»Dokle ste ljudima kazali da čekaju?«
»Sat vremena.«
»Potrebno mi je više vremena. Otpustite ih!« Nasmijala se. »Pričekat ću.«
»To bi ti bilo najpametnije. I stavi nešto na sebe!«
Izišao je iz kuće, rekao Wolfgangu neka ga čekaju još dva sata, a tek onda
neka dođu po njega. Povjeri mu sve o tajnom ulazu, ali ništa ne zucne o Mary.
Kad se vratio, ležala je na krevetu.
»Molim vas, taj-pane, zatvorite vrata«, reče mu.
»Rekoh ti da staviš nešto na sebe.«
»Rekoh vam da zatvorite vrata!«
Bijesno ih je zalupio. Mary skine prozirnu haljinu i baci je sa strane.
»Smatrate li da sam privlačna?«
 »Ne. Gadiš mi se!«
»Vi se meni ne gadite, taj-pane. Jedini ste muškarac na svijetu kojem se
divim.«
»Sad bi te morao vidjeti Horatio!«
»Ah, Horatio!«, zagonetno će Mary. »Koliko ste sad rekli ljudima da vas
čekaju?«
»Dva sata!«
»Tajna vrata ste im otkrili, ali mene niste.«
»Zbog čega si toliko sigurna u to?«
»Poznajem vas, taj-pane, pa ću vam zato odati svoju tajnu.« Poniknutih
očiju igrala se sa čašom brendija. »Jesmo li svršili kad ste pogledali kroz otvor u
zidu?«
»Krvi ti Kristove, pametnije bi ti bilo da ne...«
»Budite sa mnom strpljivi, taj-pane«, rekla je. »Jesmo li svršili?«
»Jeste!«
»Drago mi je. I drago i žao. Htjela sam da znate.«
»Ne razumijem!«
»Htjela sam da znate da mi je Vang Ću ljubavnik.«
»Zašto?«
»Zato što imam obavještenja koja bi vam mogla koristiti. Ne biste mi
vjerovali da niste vidjeli da sam mu žena.«
»Kakva obavještenja?«
»Imam za vas mnogo korisnih obavještenja, taj-pane. Imam ja mnogo
ljubavnika! Ponekad ovamo zalazi i Čen Šeng. I mnogi kantonski mandarini!
Jednom i stari Đin-kva.« Pogled joj se smrkne, a oči kao da su promijenile boju.
»Njima se ne gadim. Sviđa im se moja boja kože i ugađam im. I oni se meni
sviđaju. To vam moram reći, taj-pane. Samo vam vraćam dug!«
»Kakav dug?«
»Dokrajčili ste ono bičevanje, doduše, prekasno, ali niste vi krivi.« Ustane
s kreveta i zagrne se teškom kućnom haljinom. »Više vas neću zadirkivati.
Molim vas, saslušajte me, a onda radite što vas je volja.«
»Što mi želiš reći?«
»Car je imenovao novog kantonskog potkralja. Potkralj Ling nosi carski
edikt da se okonča krijumčarenje opijuma. Stiže za dva tjedna, a za tri tjedna
opkolit će Naseobinu u Kantonu. Neće pustiti niti jednog Europejca iz Kantona
ako im ne predate sav opijum.«
Struan se prezirno nasmijao.
»Ne vjerujem!«
»Ako im predate opijum, koji će oni uništiti, svatko tko ima teret opijuma
izvan Kantona, silno će se obogatiti«, reče Mary.
»Nećemo im ga predati!«
 »Recimo da vas ucijene: cijelu Naseobinu za opijum! Što biste mogli
učiniti? Nemate ovdje ratnih brodova. Nemoćni ste, zar ne?«
»Da!«
»Pošaljite u Kalkutu brod s naredbom da kupi opijum, koliko god može,
dva mjeseca nakon što stigne! Ako je moja obavijest netočna, to vam daje
dovoljno vremena da povučete naredbu.«
»To ti je kazao Vang?«
»Samo to da stiže potkralj. Ostalo sam sama smislila, da vam isplatim
dug.«
»Ništa mi ne duguješ!«
»Vas nikad nisu bičevali.«
»Zašto nisi poslala nekoga da mi to potajno saopći? Zašto si me ovamo
dovela? Da te vidim ovakvu? Zašto si me prisilila da doživim ovaj... ovaj užas?«
»Željela sam vam sama reći. Željela sam da netko osim mene dozna što
sam. Vi ste jedini čovjek kojemu vjerujem«, odjednom će ona, bezazleno kao
dijete.
»Luda si! Trebalo bi te zatvoriti.«
»Zato što volim spavati s Kinezima?
»Križa ti, zar ne razumiješ što si?«
»Razumijem, sramota Engleskoj!« Bijes joj izbije na lice, koje se ukruti i
ostari. »Vi muškarci radite što vam se prohtjedne, a mi žene ne smijemo. Kriste
Bože, kako da spavam s Europejcima? Jedva bi dočekali da ispričaju drugima i
da me pred svima vama osramote. Ovako nitko nije oštećen, osim možda mene,
ali to se odavno dogodilo.«
»Što?«
»Da znate jednu životnu istinu, taj-pane: muškarci su ženi potrebni kao što
su žene potrebne muškarcu. Zašto bismo se zadovoljavale s jednim čovjekom?
Zašto?«
»Koliko to traje?«
»Od moje četrnaeste godine. Ne zgražajte se toliko! Koliko je godina bilo
Mejmej kad ste je kupili?«
»To je druga stvar!«
»Muškarcu je to uvijek druga stvar!« Mary sjedne za stol ispred ogledala i
počne četkati kosu. »Brock potajno pregovara sa Španjolcima u Manili oko
uroda šećera. Carlosu de Silveri ponudio je deset posto da mu dade monopol.«
Struana obuzme bijes. Ako Brocku upali ta smicalica oko šećera, mogao bi
zagospodariti cijelim filipinskim tržištem.
»Otkud znaš?«
»Od njegova kompradora Še-cina«.
»Još jedna tvoja... mušterija?«
»Da!«
»Želiš li mi još nešto reći?«
 »Na osnovi ovog što sam vam rekla mogli biste zaraditi stotinu tisuća taela
srebra.«
»Jesi li završila?«
»Jesam!«
Struan ustane.
»Što ćete učiniti?«
»Kazat ću tvom bratu. Bit će najbolje da te pošalje u Englesku.«
»Prepustite me mojoj sudbini, taj-pane, volim ovo što sam i nikad se neću
promijeniti. Samo nekolicina Kineza zna da govorim kantonski i mandarinski, a
niti jedan Europejac, osim Horatija i sad vas. No, samo me vi do srži poznajete.
Obećavam, bit ću vam vrlo, vrlo korisna.«
»Moraš poći kući, daleko od Azije.«
»Azija je moja domovina!« Namrštila se, a pogled kao da joj se ublažio.
»Molim vas, ostavite me ovako. Ništa se nije promijenilo. Kad smo se prije dva
dana sreli na ulici, bili ste mili i uljudni. Ja sam još uvijek ona ista Mary.«
»Nisi više ista! Ti smatraš da ovo nije ništa?«
»Svi smo mi istovremeno različiti. Ovo je jedno moje lice, a ona druga
djevojka, nježna nevina djevica koja luckasto razgovara, obožava crkvu, harfu,
pjevanje i vezenje... I to sam ja! Ne znam zašto, ali istina je. Vi ste taj-pan
Struan... vrag, krijumčar, knez, ubojica, suprug, jebač, svetac... i još stotinu
osoba! Koje je vaše pravo lice?«
»Neću kazati Horatiju. Samo otputuj natrag u domovinu. Dat ću ti novaca.«
»Imam dovoljno novaca da sama platim put, taj-pane. Primam mnogo
darova. Ovo je moja kuća, kao i susjedna. Poći ću kad odlučim i kako odlučim.
Molim vas, prepustite me mom džosu, taj-pane. Kakva sam-takva sam... Vi to
ničim ne možete promijeniti. Nekoć ste mi mogli pomoći. Ne, ni ovo nije
pošteno! Nitko mi nije mogao pomoći. Volim ovo što sam! Kunem se, nikad se
neću promijeniti. Bit ću ovo što sam: ili tajno, tako da za to ne zna nitko osim
vas i mene... ili javno. Zašto bismo druge rastuživali? Zašto da rastužimo
Horatija?«
Struan je pogleda svisoka. Znao je da Mary misli najozbiljnije.
»Znaš li u kakvoj si opasnosti?«
»Znam!«
»Zamisli da zatrudniš!«
»Opasnost je sol života, taj-pane!« Duboko ga je pogledala, a u plavim
očima zatitra joj sjena. »Samo zbog jednog žalim što sam vas ovamo dovela.
Ovako vam nikad neću moći biti žena. Bilo bi mi drago da vam budem žena!«
Struan ju je prepustio njezinoj sudbini. Ima pravo da živi kako ju je volja, a
ništa ne bi riješio da je oda svijetu. Još nešto gore bi postigao: upropastio bi
brata koji joj je toliko odan.
Iskoristio je njezine obavijesti i silno zaradio. Marynom je zaslugom
»Otmjena kuća« godinu dana uživala gotovo potpuni opijumski monopol, i više
nego nadoknadila troškove onih dvanaest tisuća sanduka opijuma koje su morali
žrtvovati kao otkupninu za englesku Naseobinu. Mary ga je točno obavijestila i
o Brocku kojeg su pravovremeno osujetili. Struan je u Engleskoj potajno otvorio
račun za Mary i uplatio jedan dio zarade. Zahvalila mu je, ali nju kao da novac
nije zanimao. Povremeno mu je saopćavala nove podatke. Samo mu nikako nije
htjela odati kako je otpočela svoj dvostruki život, a ni zašto. Bože na nebu,
nikad neću shvatiti ljude, pomisli Dirk.
A sad je na obali razmišljao što bi učinio Horatio da to sazna. Nije moguće
da će mu Mary vječno uspjeti tajiti svoj dvostruki život! Sigurno će joj se
potkrasti pogreška.
– Što je, gospodine Struane? – zapita ga Horatio.
– Ništa, momčino. Razmišljam!
– Polazi li danas ili sutra neki vaš brod?
– Kako?
– Plovi li u Makao? – u smijehu će Horatio. – Da prebacimo Mary u
Makao.
– Ah, da, Mary! – Struan se sabere. – Po svoj prilici sutra. Javit ću ti,
momčino.
Probijao se kroz gomilu trgovaca prema Robbu, koji je stajao uz jedan stol
i buljio u more.
– A što sad, gospodine Struane? – dobaci mu Skinner.
– Kako?
– Otok je naš. Koji je slijedeći potez »Otmjene kuće«?
– Građevinarstvo, dakako! Tko prvi sagradi, prvi i zaradi, gospodine
Skinneru! – Struan mu dobroćudno klimne glavom i nastavi šetnju. Što li bi rekli
ostali trgovci, pa čak i polubrat Robb, kad bi znali da je on vlasnik lista
»Oriental Times«, a da je Skinner njegov službenik? – Ne jedeš, Robbe?
– Poslije ću, Dirk. Imamo dovoljno vremena.
– A čaj?
– Hvala.
Pristupi im Cooper i digne čašu.
– Živjela Struanova ludost!
– Jeffe, ako je to ludost – odvrati Struan – svi ćete se s nama usositi!
– Da – primijeti Robb. – A bit će to skup sos ako »Struanova kompanija« u
to umiješa prste!
– »Otmjena kuća« radi sve u stilu... izvrstan viski, brendi, šampanjac, i
mletačko staklo. – Cooper noktom kucne po čaši i odjekne čist zvuk. – Divna je!
– Proizvedene u Birminghamu! Upravo su otkrili novi način, jedna tvornica
već izbacuje tisuće čaša tjedno, a za godinu dana bit će desetak takvih tvornica!
– Struan na tren ušuti. – U Boston ću vam dopremiti koliko god želite, po cijeni
od deset američkih centi!
Cooper se pažljivije zagleda u čašu.
 – Deset tisuća čaša po šest centi.
– Deset centi! Brock bi vam računao dvanaest.
– Petnaest tisuća čaša po sedam centi.
– Vrijedi, ako nam jamčite da ćete danas godinu dana naručiti još trideset
tisuća čaša uz istu cijenu i ako zajamčite da ćete uvoziti jedino preko »Struanove
kompanije«.
– Vrijedi, ako će taj isti brod na povratku prebaciti pamuk iz New Orleansa
u Liverpool.
– Koliko tona?
– Tri stotine, pod uobičajenim uvjetima.
– Vrijedi, ako ćete ove godine biti naš kantonski posrednik za čaj... Bude li
potrebno!
Cooper odjednom postane oprezan.
– Pa rat je završen! Zašto bi vam bio potreban posrednik?
– Važi?
Cooperov je mozak brujao kao roj pčela. Čeunpijski je mir otvorio Kanton
trgovini. Sutra će se svi vratiti u kantonsku Naseobinu da se opet ondje nastane.
Preuzet će svoje urede ili hongove, kako se na istoku zovu poslovne zgrade, i
ostati u Naseobini po običaju, sve do svibnja kad obustavljaju poslove. A to da
je sad »Otmjenoj kući« u Kantonu potreban posrednik – podjednako je glupo
kao kad bi netko rekao da je Sjedinjenim Američkim Državama potrebna
kraljevska obitelj!
– Važi, Jeffe?
– Važi! Opet očekujete rat?
– Cijeli je život patnja, zar ne? Nije li nam to pokušavao kazati Wolfgang?
– Ne znam.
– Kad će biti gotov vaš novi brod? – odjednom zapita Struan.
Cooper zažmiri.
– Kako si doznao? Nitko to ne zna izvan naše tvrtke.
– Naš je posao da sve znamo, Jeffe! – nasmije se Bobb.
– Mogao bi nam postati nepoštena konkurencija. Ako plovi brzo kao što
Dirk računa... možda bismo ga otkupili od brodograditelja... ili sebi sagradili
četiri takva broda!
– Prvi put da Britanci kupuju američke brodove! – napeto će Cooper.
– Oh, nećemo ih kupiti, Jeffe! – odvrati Dirk. – Već imamo nacrte tog
broda. Sagradit ćemo ga ondje gdje uvijek gradimo, u Glasgowu. Na vašem bih
mjestu još više ukosio jarbole prema krmi, glavnom i sošnom jedru nadodao
sljemenjaču... Kako će se brod zvati?
– »Independence«!
– Onda ćemo svoj brod zvati »Independent Cloud«, ako bude valjao.
– Udaljit ćemo vas s mora! Dvaput smo vas porazili u ratu, a sad ćemo vas
pogoditi u najbolnije mjesto. Oduzet ćemo vam trgovinu!
 – Nemate nimalo izgleda! – Struan opazi da Tillman odlazi. Odjednom
zaoštri glas. – Pogotovo zato što je pola vaše zemlje zasnovano na
robovlasništvu!
– S vremenom će se to promijeniti. To su započeli Englezi.
– To su započeli šuftovi!
Da, a nastavili luđaci, gorko pomisli Cooper, sjetivši se koliko se žestoko
uvijek prepirao sa svojim ortakom koji ima plantaže s robovima i trguje robljem.
Kako Wilf može biti toliko slijep?
– Još prije osam godina i vi ste se time bavili.
– Boga vam, »Struanova kompanija« nikad nije trgovala ljudima. I gospoda
vam Boga, raznijet ću svaki brod koji zateknem na moru da trguje robljem. U
britanskim vodama ili izvan njih. Pokazali smo svijetu primjer. Ukinuli smo
ropstvo! Boga mi, to smo uspjeli tek 1833. ali smo uspjeli. Uništit ću svaki takav
brod, jeste li zapamtili?
– Učinite onda nešto drugo. Iskoristite svoj utjecaj pa nam omogućite da
kupimo opijum od proklete »Istočnoindijske kompanije«. Zašto ste s
dražbovanja isključili sve osim britanskih trgovaca? Zašto nas prisiljavate da
kupujemo nekvalitetni turski opijum kad Bengal ima više nego što je dovoljno
za sve nas?
– Učinio sam više nego što sam bio dužan da razbijem »Istočnoindijsku
kompaniju«, kao što vam je dobro poznato. Potroši malo novaca, momčino!
Stavi nešto na kocku, kortešuj u Washingtonu, prikliješti brata svojeg ortaka.
Nije li on senator Alabame? Ili mu previše vremena oduzimaju vaši brodovi za
prijevoz roblja, jarče Bože, i nova »tržišta«u Mobileu?
– Boga vam, znate što o tome mislim! – obrecne se Cooper.– Otvorite nam
dražbovanja opijuma pa će vas naši trgovci slistiti s lica zemlje! Mislim da se svi
vi bojite slobodne konkurencije, ako vas zanima istina. Zašto inače držite na
snazi Zakone o plovidbi? Zašto zakoni nalažu da samo engleski brodovi smiju
uvoziti proizvode u Englesku? Kakvim pravom ste ščepali monopol nad
najvećim potrošačkim tržištem svijeta?
– Božanskim pravom nismo, momčino – odbrusi Struan – kojim su, čini se,
prožeti američki način mišljenja i vanjska politika.
– U nekim stvarima mi imamo pravo, a vi griješite. Hajde da se slobodno
takmičimo! K vragu i carinske tarife. Sloboda trgovini i sloboda na moru... to je
pravedno!
– U tome se »Struanova kompanija« potpuno s vama slaže. Zar ne čitate
novine? Slobodno vam kažem: kupujemo deset tisuća glasača godišnje da
podržimo šest članova parlamenta koji će glasati za slobodu trgovine. Silno se
trudimo!
– Jedan glas, jedan čovjek. Tako je to kod nas. Mi ne kupujemo glasove!
– Imate svoj sistem, a mi svoj. I još nešto ću vam kazati. Britanci su bili
protiv američkih ratova, protiv oba rata! I protiv onih hanoverskih kraljeva, jarče
Bože! Niste vi pobijedili u tim ratovima, nego smo ih mi izgubili. Sva sreća!
Zašto bismo ratovali s rođacima i prijateljima? No, ako naši s otoka ikad odluče
da se zarate sa Sjedinjenim Američkim Državama, čuvajte se, Boga vam, jer ste
propali!
– Mislim da je zdravica neophodna! – javi se Robb.
Cooper i Struan se okrenu i prostrijele ga pogledom. Zapanje se što je
natočio viski u tri čaše.
– Ti ne smiješ piti, Robbe! – plane Struan.
– Pijem. Prvi i posljednji put, za Hong Kong! – Robb im pruži čaše. Bijaše
to zlatnožuti viski, ispečen isključivo za »Otmjenu kuću«, u njihovu rodnom
Loch Tannochu. Robbu bijaše potrebna čaša. Bila bi mu potrebna cijela bačva!
– Položio si svečanu zakletvu!
– Da, ali da se kucnem vodom, izazvao bih zlu sreću. A ovo je važna
zdravica! – Robbu je drhtala ruka kad je dizao čašu. – Za našu budućnost! Za
»Independence« i »Independent Cloud«! Za slobodu mora! Za oslobođenje od
svih ugnjetavača!
Srkne i zadrži viski u ustima, osjećajući kako ga pali. Tijelo mu je izgaralo
od potrebe za viskijem. Nato ispljune i ostatak viskija izlije na žal.
– Ako ikad više ovo ponovim, izbij mi viski iz ruke!
S mučninom se okrenuo i pošao prema unutrašnjosti otoka.
– Za to mu je bilo potrebno više snage nego što je ja imam – javi se
Cooper.
– Robb je lud u glavu kad tako izaziva vraga – reče Dirk.
Prije šest godina Robb je počeo piti do ludila. Godinu dana prije toga u
Makao je stigla Sarah i iz Škotske dovela djecu. Neko je vrijeme sve bilo lijepo i
krasno dok nije doznala za Robbovu dugogodišnju ljubovcu Ming Su, s kojom
je imao kćer. Struan se sjeti kako je Sarah pobješnjela i kako je Robb trpio i
oboje ih požali. Odavno su se morali razvesti, pomislio je i proklinjao to što
jedino parlament može razvrgnuti brak. Sarah naposljetku pristane da oprosti
Robbu, ali samo ako joj se zakune Bogom da će se smjesta i zauvijek otarasiti
svoje obožavane ljubovce i kćeri. Robb je pristao i samog sebe zbog toga
zamrzio. Potajno je Ming Su od njega dobila četiri tisuće taela srebra pa s
kćerkom napustila Makao. Nikad ih više nije vidio ni čuo za njih. Sarah se,
doduše, primirila, ali nikad nije zaboravila lijepu Kineskinju i njezinu kćer pa
mu je neprestano sipala sol na vječno otvorenu ranu. Robb je počeo strahovito
piti. Uskoro mu se osladilo piće pa je mjesecima pijančevao. Jednog je dana
nestao. Dirk ga je jedva našao... u jednoj smrdljivoj točionici džina u Makau.
Odveo ga je kući i otrijeznio. Tad mu je pružio pištolj.
»Ustrijeli se ili se Bogom zakuni da nikad više nećeš taknuti piće. Piće ti je
otrov, Robbe. Piješ već gotovo godinu dana. Moraš misliti na svoju djecu. Jadni
mališani opravdano te se boje, a ja sam sit toga da te izvlačim iz kanala!
Pogledaj se, Robbe! Učini nešto!«
Dirk ga prisili da se pogleda u ogledalo. Robb mu se zakune. Nato ga
polubrat pošalje mjesec dana na more i naredi da mu ne daju žestoka pića. Robb
je maltene poginuo. S vremenom se oporavio, zahvalio polubratu, ponovno se
nastanio kod Sarah i pokušao sklopiti mir. No, između njih više nikad nije bilo
ni mira ni ljubavi. Jadni Robb, pomisli Struan. Da, i jadna Sarah! Grozan je
takav život muškarca i žene.
– Kog vraga je Robbie to učinio?
– Vjerojatno je htio prekinuti našu zadjevicu – odgovori Cooper. –
Raspalio sam se. Oprosti!
– Ne opravdavaj se, Jeffe, ja sam bio kriv! Pa lijepo! – nadoveže Struan. –
Nemojmo rasipati Robbovu hrabrost! Pijmo u njegovo zdravlje!
Šutke istruse. Trgovci i mornari bučili su unaokolo.
– Hej, taj-pane! I ti, prokleti robovlasniče! Ovamo dođite!
Dozivao ih je Quance. Sjedio je blizu kopljače sa stijegom, mahnuo im i
ponovno kliknuo.
– Vrag vas odnio, ovamo dođite! – Uštipne burmut, dvaput ga ušmrkne i
nestrpljivo strese prašinu rupčićem od francuske čipke. – Boga ti, gospodine! –
obrati se Struanu odmjerivši ga iznad svojih naočala bez okvira. – Kako, do
vraga, može čovjek raditi u ovoj urnebesnoj galami? Vi i vaša prokleta žestoka
pića!
– Jeste li kušali brendi, gospodine Quance?
– Nema mu mane, dragi mladiću... Kao ni sisama gospođice Tillman! –
Skine sa stalka sliku i pokaže im je. – Što mislite?
– O Shevaun Tillman?
– O slici! Nebesa, kakva besmislica! Kako možete misliti na žensku guzicu
kad se nalazite pred remek-djelom? – Quance ponovno ušmrkne burmut i
zagrcne se. Gucne iz svog krčaga Napoleonov brendi i nakašlje se.
Vodenim je bojama naslikao današnju primopredaju. Nježno, vjerno, i još
nešto više. Lako je bilo prepoznati Brocka i Maussa. I Glessinga kako u rukama
drži proglas.
– Izvrsno, gospodine Quance – reče Dirk.
– Pedeset gvineja!
– Prošlog tjedna sam kupio od vas sliku.
– Dvadeset gvineja!
– Niste me naslikali.
– Pedeset gvineja pa ću vas naslikati kako čitate proglas!
– Ne!
– Gospodine Cooperu, remek-djelo. Dvadeset gvineja!
– Osim taj-pana i Robba, ja imam najveću zbirku Quanceovih djela na
cijelom Dalekom istoku.
– Prokletstvo, gospodo! Moram odnekud smoći novac!
– Prodajte Brocku, on se lijepo vidi – primijeti Dirk.
– Kuga odnijela Brocka! – Quance dobrano otpije brendi i reče promuklim
glasom: – Odbio me, proklet bio! – Bijesno je premazivao kistom i uklonio
Brocka sa slike. – Boga mu, zašto bih ga ovjekovječio? Kuga vas obojicu
odnijela! Poslat ću sliku Kraljevskoj akademiji. Vašim prvim brodom koji kreće,
taj-pane.
– Tko će platiti prijevoz i osiguranje?
– Ja, momče.
– Čime?
Quance pogleda sliku. Znao je da i sad, pod stare dane, dobro slika i još se
razvija. Nadarenost mu neće zakazati.
– Čime, gospodine Quance?
Bahato je mahnuo prema Dirku.
– Novcem. Taelima! Lovom. Dolarima. Gotovinom!
– Imate novi izvor prihoda, gospodine Quance?
Quance mu ne odgovori. I dalje se divio svom djelu, znajući da je upecao
žrtvu.
– Da čujem, Aristotle, tko? – uporno će Dirk.
Quance snažno otpije brendi, opet ušmrče burmut i kihne.
– Sjednite! – urotnički je šapnuo. Diže glavu da provjeri da ih nitko ne
može čuti. – Tajna! – Digne sliku. – Dvadeset gvineja?
– U redu – odvrati Dirk. – Samo, nadam se da i vrijedi toliko.
– Vi ste princ među ljudima, taj-pane. Jeste li za burmut?
– Govori!
– Jedna se dama silno sebi divi, u ogledalu, gola. Naručila je da je takvu
naslikam.
– Bože svemogući! A koja to?
– Obojica je dobro poznajete! – I Quance nadoda glumeći žalost: – Zarekao
sam se da neću odati njezino ime, ali njezinu ću zadnjicu predati naraštajima
koji slijede, divna je! – Opet srkne brendi. – Navaljivao sam da je cijelu vidim,
prije nego što sam prihvatio posao. – Zanosno je poljubio prste. – Nema joj
mane, gospodo, nema joj mane! A tek sise! Bože blagi na nebu, zamalo sam se
srušio! – I opet gucne brendi.
– Nama možete reći. Da čujemo, koja to?
– Za akt vrijedi isto pravilo kao i za jebačinu: damino ime ne smije se
otkriti! – Quance sa žaljenjem istrusi krčag. – No, nema među vama muškarca
koji ne bi za tu sliku platio tisuću gvineja! – Ustane, snažno podrigne, ispraši se,
zatvori kutiju boja i složi slikarski stalak, prezadovoljan sobom.
– Pa, dosta sam radio ovaj tjedan! Javit ću se tvom kompradoru da mi
isplati trideset gvineja.
– Dvadeset gvineja – ispravi ga Dirk.
– Quanceov original najznamenitijeg dana u povijesti Dalekog istoka –
podrugljivo će Quance. – Stoji manje nego bačva Napoleonova brendija. – Vrati
se na svoj čamac i otpleše gigue. Svi na brodu kliknu: »Hura!«
– Bože svemogući, koja je to? – naposljetku zapita Cooper.
 – Zacijelo Shevaun! – odgovori Dirk i kratko se nasmije. – Ta mlada dama
kadra je da tako nešto učini!
– Nikada! Da, naprasita je, ali nipošto ne toliko! – Cooper uznemireno baci
pogled na stacioner »Cooper-Tillmana«, na kojemu je stanovala Shevaun
Tillman, nećakinja njegova ortaka, koja je lani doputovala iz Washingtona u
Aziju. U međuvremenu je postala prva ljepotica kontinenta. Ta divna
devetnaestogodišnjakinja bijaše odvažna i poželjna, ali niti jedan muškarac nije
je uspio dovući ni u krevet, a ni u brak. Prosili su je svi neženje Azije, pa i
Cooper, a ona ih je sve odbijala, ali nije konačno odbila. Držala ih je na uzdi,
kao i sve svoje udvarače. Cooperu to nije bilo krivo, jer je znao da će se ona za
njega udati. Njezin otac, senator Alabame, poslao ju je ovamo pod
starateljstvom strica, Wilfa Tillmana, u nadi da će se ona svidjeti Cooperu, a i on
njoj, kako bi time zapečatili obiteljsko poslovanje. Zaljubio se u nju na prvi
pogled.
»Onda ćemo odmah objaviti zaruke!«, oduševljeno mu je kazao Tillman
prije godinu dana.
»Ne, Wilfe, nema žurbe. Neka se navikne na Aziju i na mene!«
Cooper se smješkao kad se ponovno obratio Struanu. Isplati se pričekati
tako divlju mačku!
– Zacijelo je to neka od »mladih dama« gospođe Fortheringill.
– Te zečice bi svašta uradile.
– Jasno, ali za to ne bi platile Aristotleu.
– Mogla bi stara Konjska gubica. Isplati se to u poslu.
– Ima ona dovoljno poslova, jer je klijentela najbolja u Aziji. Možeš li
zamisliti da bi ta oštrokondža plaćala Aristotleu? – Cooper je nestrpljivo čupkao
zaliske. – U najboljem slučaju plaća u naturi. Možda se s nama samo šalio?
– Šali se on svime, ali nikad slikarstvom.
– Neka Portugalka?
– Nemoguće! Ako je udata, muž bi joj razbio glavu. Ako je udovica, to bi
dotuklo cijelu katoličku crkvu! – Dirkovo preplanulo lice ozario je osmijeh. –
Svu snagu »Otmjene kuće« uložit ću da doznam koja je to. Kladim se u dvadeset
gvineja da ću to prvi otkriti!
– Važi. Ako dobijem okladu, dobit ću i sliku!
– K vragu, sad mi se baš sviđa, jer je premazao Brocka.
– Pobjedniku će pripasti slika, a Aristotlea ćemo zamoliti da na njoj prikaže
onoga tko izgubi opkladu.
– Važi!
Stisnu jedan drugom ruku.
Odjednom grune top. Pogledaju prema moru.
Kroz istočni kanal je plovio brod punim jedrima. Slobodna pravokutna
jedra, glavna, vršna i gornja, skretala su prema zavjetrini, upraćana i zaobljena
konopima. Napinjalo se gizdavo jedrilje i pjevalo na brzu vjetru. Kliper je
skretao sa smjera, a valovi na pramcu zapljuskivali su ogradu. Iznad zapjenjene
brazde koja je ostajala od broda, pjevali su im dobrodošlicu galebovi, što su se
bjelasali nad sinjim oceanom.
Ponovno grune top. Dim se nadvije nad zavjetrinom. Na krmi se vila
engleska zastava, a na vrhu krmenog jarbola lav sa zmajem. Klicali su na obali
svi koji su dobili opkladu: naime, kladili su se u silne svote koji će brod prvi
stići u domovinu i koji će se prvi vratiti.
– Gospodine McKay! – zovne Dirk, ali nostromo je već jurio prema njemu,
noseći dalekozor.
– Uranio je tri dana i stigao u rekordnom vremenu, gospodine – reče
nostromo McKay otkrivši bezubi osmijeh. – Gle ga kako leti! Brock će nam
zbog njega isplatiti bačvu srebra! – I pohrli prema unutrašnjosti otoka.
Kroz kanal je izjurio »Thunder Cloud«. Izišavši iz prolaza, jurio je ispred
vjetra i povećavao brzinu.
Dirk prinese očima kratak dvostruki teleskop i usmjeri ga prema signalnim
zastavicama. Poruka je glasila: »Kriza nije riješena. Novi sporazum s
Otomanskim Carstvom protiv Francuske. Govorka se da će biti rata.« Nato je
pregledao brod. Dobra boja, napeto jedrilje, topovi na mjestu. Tad u uglu
prednjeg jedra zapazi crnu krpicu, tajni znak koji su upotrebljavali samo u
hitnim slučajevima, a značio je: »Nosimo važne vijesti.«
Spustio je dogled i pružio ga Cooperu.
– Da pogledaš?
– Hvala.
– Zove se durbin, dogled ili binokl, jer ima dva oka. Izoštrava se vijkom u
sredini – reče Struan. – Izrađen posebno po mojoj narudžbi!
Cooper se zagleda kroz dogled i vidje signalne zastavice. Znao je da cijela
flota pokušava odgonetnuti tu poruku i da su sve kompanije potrošile mnogo
vremena i novca da odgonetnu šifre »Otmjene kuće«. Taj je dogled mnogo jači
od običnih dalekozora.
– Gdje bih mogao dobiti dvanaest tuceta ovakvih dogleda?
– Stotinu gvineja po komadu, isporučivo u roku od godinu dana.
Moram prihvatiti ili otpisati, ogorčeno pomisli Cooper, jer Dirkov glas nije
trpio prigovora.
– Važi!
Pojave se nove signalne zastavice. Cooper mu vrati dogled.
Druga poruka sastojala se od jedne jedine riječi. »Zenit«, šifra unutar
sustava šifara.
– Da sam na tvome mjestu – obrati se Struan Cooperu – iskrcao bih
ovogodišnju berbu pamuka. I to hitno!
– Zašto?
Dirk slegne ramenima.
– Samo sam ti htio pomoći. Oprosti, idem!
 Cooper je gledao za Dirkom: išao je u susret polubratu Robbu koji mu se
približavao s nostromom. »Što li znače one proklete zastavice?«, pitao se. »I što
mu znači ono o našem pamuku? I zašto, do vraga, još nije stigao poštanski
brod?«
U tome se sastoji uzbudljivost trgovine. Kupoprodaja za tržište – četiri
mjeseca unaprijed, kad se zna tržišno stanje od prije četiri mjeseca. Pogreška
znači odlazak u dužnički zatvor. A uspjeh proračunate špekulacije omogućava
trgovcu da se povuče i da više nikad i ne primiriše Daleki istok. Iz utrobe ga
zapljusne bolni val. U sebi je uvijek osjećao tu bol Dalekog istoka. Kao i većini
trgovaca, to mu je postala mora. Da li mu je sad taj-pan dao prijateljski savjet ili
ga uvlači u lukavo smišljenu spletku?

Kapetan Glessing je u Horatijevoj pratnji sa zavišću mjerkao »Thunder

Cloud«. A i nestrpljivo... Isplatilo bi se osvojiti takav ratni plijen, a budući da je
ovo prvi brod ove godine koji stiže iz Engleske i Kalkute, zacijelo su spremišta
prepuna opijuma. »Što li znače oni signali zastavicama?«, pitao se Glessing. »I
zašto su na prednjem jedru istaknuli crnu krpu?«
– Divan brod – primijeti Horatio.
– Tako je.
– Iako je gusarski? – posprdno će Horatio.
– Gusarski je zbog tereta i vlasnika, a brod je kao svaki brod, ali ovaj je
jedan od najljepših koji je ikad služio čovjeku – odgovori Glessing jasno i
glasno, ne osvrćući se na Horatijevu duhovitost. – Kad već govorimo o
ljepotama – nastavi, nastojeći da ne bude proziran – biste li večeras s
gospođicom Sinclair došli k meni na večeru? Rado bih vam pokazao svoj brod.
– Vrlo lijepo od vas, George! Drage volje bih došao, a sigurno će i Mary
biti oduševljena. Još nikad nije bila na fregati.
Možda će mi se večeras pružiti prilika da procijenim kakvi su Maryni
osjećaji prema meni, pomisli Glessing.
– Poslat ću po vas glavni čamac. Hoće li vam odgovarati tri udarca
brodskog zvona, posljednja pasja straža?
– Bolje u osam otkucaja – nehajno će Horatio, tek tako da mu pokaže da
zna da tri udarca zvona u pasjoj straži znače sedam i po, dok će osam sati biti
kad odjekne osam udara zvona.
– Vrlo dobro – reče Glessing. – Gospođica Sinclair bit će prva dama koju
primam na svom brodu.
Bože blagi, pomisli Horatio, možda Mary ne zanima Glessinga samo
površno? Naravno! Zapravo je poziv upućen njoj, a ne meni. Kakva drzovitost!
Umišljeno magare! Kao da bi Mary ikad pomišljala da se za njega uda? Ili da
bih joj dopustio da se uda ovako mlada!?
Po kamenju zvekne mušketa. Ogledaše se. Jedan se mornar onesvijestio i
ležao na obali.
 – Koji mu je vrag? – zapita Glessing.
Profoš preokrene mladog mornara.
– Ne znam, gospodine, ovo je Norden, gospodine. Tjednima se već
neobično ponaša. Možda ima groznicu.
– Pa lijepo, neka ostane ondje gdje leži. Okupite mornare... mornare u
čamce! Kad se svi ukrcaju, vratite se po njega.
– Razumijem, gospodine! – Oružar digne Nordenovu mušketu, dobaci je
jednome mornaru i udalji ljude.
Kad se mogao bez straha pomaknuti, Norden se zavuče iza stijenja i
sakrije. Samo je odglumio nesvijest. Gospode Bože, čuvaj me dok se ne
probijem do taj-pana, očajnički je molio. Nikad mi se više neće pružiti ovakva
prilika! Zaštiti me, Isuse blagi, i omogući mi da do njega prodrem prije nego što
se vrate po mene!

Brock stajaše na krmnici broda, uperivši teleskop u zastavice. Prije pola

godine otkrio je Struanove tajne znakove i odgonetnuo prvu poruku. Što li mu
znači »Zenit«, što je to? I što je toliko važno u sporazumu s Otomanskim
Carstvom da se to Struanovi ljudi ustručavaju otvoreno izreći, čak i šiframa,
nego će o tome potajno govoriti tek kad se ukrcaju? Možda znaju da sam otkrio
njihovu šifru? Možda mi to i žele staviti na znanje, a na njihovu tajnom jeziku
»Zenit« znači: poruka je netočna. »Kriza« i »rat« znači da će skočiti cijene čaja i
svile. I pamuka. Bilo bi mudro da mnogo toga nakupujemo. Ako je vijest točna!
Ili da možda gurnem glavu u Struanovu klopku. Gdje li je, k vragu, »Gray
Witch«? Nije lijepo što je taj moj brod poražen. Prokleti Gorth! Stajao me tisuću
gvineja.
Gorth bijaše njegov najstariji sin i kapetan broda »Gray Witch«. Sin kojim
se s pravom ponosio: snažan kao on, prekaljen i krupan, najbolji pomorac koji je
ikad plovio. Da, taj sin će me naslijediti,dostojan je da za godinu-dvije postane
taj-pan. Brock se u sebi pomoli za Gorthov uspjeh, a onda ga ponovno prokune
zato što nije uplovio prije Struanova »Thunder Clouda«.
Uperi teleskop prema obali gdje se Struan sastao s Robbom. Šteta što ne
čuje o čemu razgovaraju!
– Oprostite, gospodine Brock! – Nagrek Thumb bijaše kapetan broda
»White Witch«, krupan i dežmekast otočanin s Mana. Imao je goleme ruke, a
lice mu bijaše boje pajcane hrastovine.
– Izvoli, Nagrek?
– Po floti se govorka... Ne bih mnogo tome vjerovao, ali nikad se ne zna.
Govorka se da će ratna mornarica dobiti ovlaštenje da nam onemogući
krijumčarenje opijuma. Da će s nama postupati kao s gusarima!
– Dobra šala! – podrugljivo se nasmije Brock.
 – I ja sam se isprva nasmijao, gospodine Brock, dok nisam čuo da će
naredba pasti u četiri udara brodskog zvona. I dok nisam čuo da je Struan kazao
Longstaffu neka nam odobri rok od šest dana da prodamo raspoložive zalihe.
– Jesi li siguran? – Brock je jedva stigao probaviti tu iznenadnu vijest kadli
ga trgne šuštanje na sizu. Na palubu se velebno dogega Eliza Brock, visoka žena
debelih mišica, snažna kao muškarac. Prosijedu je kosu vezala u labavu punđu.
S njom su došle i dvije kćeri, Elizabeth i Tess.
– Dobro jutro, gospodine Brock – pozdravi ga Liza i snažno stupi na
palubu, prekriživši ruke na bujnim prsima. – Lijep dan, Boga mu!
– Gdje si bila, ljubavi? Dobro jutro, Tess. Zdravo, draga Lillibet! – reče
Brock pun obožavanja prema kćerima.
Elizabethi Brock bijaše šest godina. Imala je smeđu kosu. Otrčala je
Brocku, poklecnula i gotovo se prevrnula. On se nasmije, a djevojčica mu skoči
u zagrljaj i obgrli ga.
– Bile smo kod gospođe Blair – odgovori Liza. – Baš joj je zlo.
– Zar će izgubiti dijete?
– S Božjom pomoću, neće – reče Liza. – Dobro jutro, Nagrek!
– Dobro jutro, gospođo – odvrati Thumb i svrne pogled s Tess koja se
naslonila uz ogradu i gledala otok.
Tess Brock navršila je šesnaestu i bila visoka i stasita, pomodno utegnuta u
struku. Imala je oštre crte lica i nije bila lijepa, ali bijaše odlučna, a živahan izraz
lica činio ju je privlačnom. I veoma poželjnom.
– Nešto ću skuhati! – Liza opazi kako Nagrek gleda Tess. Bilo bi vrijeme
da se uda, pomislila je, samo ne za Nagreka Thumba, Bože moj! – Siđi u
potpalublje, Tess. I ti, Lillibet! – reče maloj Elizabeth koja je ispružila ručice da
je nosi.
– Molim te, majčice, molim te, molim te! Molim te, molim te.
– Hodaj na svojim nogama, djevojko! – Pa ipak je Liza stisne u svoj golemi
zagrljaj i odnese u potpalublje. Za njima pođe Tess, koja se nasmiješila ocu i
samouvjereno klimnula glavom Nagreku.
– Jesi li siguran da je Struan to rekao Longstaffu? – zapita ga ponovno
Brock.
– Jesam! – Nagrek se okrene prema Brocku, prisiljavajući svoje vatrene
misli da otresu Tess. – Kad čovjeku tutnemo u ruku zlatnu gvineju, uši mu se
produlje. Na admiralskom brodu imam uhodu.
– Nikad Struan ne bi na to pristao. Nemoguće! Upropastilo bi ga to, kao i
nas ostale.
– O tome su jutros razgovarali.
– Što su još rekli, Nagrek?
– Uhoda je jedino to čuo.
– Onda je to smicalica... opet njegove vražje varke.
– Da, ali što ćemo?
 Brock je odmjeravao mogućnosti.
– Pošalji obavijest na lorče. Sve sanduke opijuma prodaj u priobalnom
pojasu. U međuvremenu našoj uhodi na brodu »China Cloud« pošalji kesu s
dvadeset gvineja. Reci mu da će dobiti još dvadeset ako sazna što se krije iza
toga. Ali pazi! Ne smijemo ga izgubiti!
– Ako ga Struan ikad ulovi, odsjeći će mu jezik pa nam ga poslati.
– Zajedno s glavom! Kladim se u pedeset gvineja da je i na našem brodu
neki Struanov uhoda.
– A ja za sto gvineja da ste se prevarili – odgovori Thumb. – Na našem su
brodu svi ljudi pouzdani!
– Ne dao Bog da ga ikad živa uhvatim prije tebe, Nagrek.

– Zašto su dali znak »Zenit«? – pitao se Robb. – Jasno da bismo odmah

došli na brod!
– Pojma nemam – odvrati Dirk. »Zenit« je značio: »Neka se brodovlasnik
smjesta ukrca na brod!« Namrgodi se gledajući brod »Thunder Cloud«.
Nostromo McKay strpljivo je čekao nešto dalje uz obalu i nije ih mogao čuti. –
Pođi na brod, Robbe. Pozdravi mi Isaaca i poruči mu neka se smjesta iskrca.
Dovedi ga u dolinu.
– Zašto?
– Na brodu ima previše ušiju. Možda je veoma važno. – I poviče:
– Nostromo McKay!
– Razumijem, gospodine! – pritrči mu McKay.
– Odvedi gospodina Struana na »Thunder Cloud«. Zatim pođi na moj brod,
po šator, ležaj i moje stvari. Noćit ću pod vedrim nebom, na obali.
– Razumijem, gospodine... oprostite, gospodine! – zbunjeno će nostromo
McKay. – Tu je jedan mladić, Ramsey, na brodu Njezina veličanstva
»Mermaid«. To je Glessingov brod. Ramsey je u rodu s McKayevima. Prvi
oficir uzeo je jadnog momka na zub i jučer mu odvalio trideset udaraca bičem, a
sutra će dobiti još. Silom ga ukrcaše u Glasgowu!
– I? – nestrpljivo će Dirk Struan.
– Čujem, gospodine – oprezno će nostromo – da traži novi brod.
– Tako ti krvi Kristove, zar si lud u glavu? Na brodove ne primamo
dezertere, jer ako takvog svjesno uzmemo, mogli bismo izgubiti brod... i to
posve opravdano!
– Točno! Mislio sam da biste ga mogli otkupiti – žurno će McKay – jer
vam je kapetan Glessing prijatelj. Ja ću pripomoći novcem, gospodine. Dobar je
to mladić i pobjeći će s broda ako ne bude druge.
– Razmislit ću o tome.
– Hvala, gospodine! – Nostromo dodirne kapu i odjuri.
– Robbe, da si ti taj-pan, što bi učinio?
 – Svi silom ukrcani uvijek su opasni i ne smijemo im vjerovati – odjednom
će Robb. – Ja ga ne bih iskupio! Sad bih držao na oku i McKaya. Možda je sad
McKay Brockov čovjek i smišlja kako da nam se osveti? Iskušao bih McKaya.
Našao bih posrednike... McKaya kao pokusnog kunića, a uz to i jednog
McKayeva neprijatelja... Izvukao bih sve iz Ramseya, ali nikad ne bih vjerovao
njegovim navodima.
– Kažeš mi što bih ja uradio – vedro će Dirk. – Pitao sam te što bi ti učinio.
– Nisam taj-pan, pa to nije moja briga. A i da jesam, vjerojatno ti ne bih
rekao. Ili bih i rekao pa učinio suprotno! Da te iskušam! – Robb se veselio što
povremeno može mrziti polubrata. Zato ga je u drugim prilikama tim više volio.
– Zašto se bojiš, Robbe?
– Reći ću ti za godinu dana! – Robb pođe za nostromom.
Dirk je neko vrijeme razmišljao o polubratu i o budućnosti »Otmjene
kuće«. Tad uzme bocu brendija pa se rascijepljenim stijenama uputi prema
dolini.
Prorijediše se redovi trgovaca, a neki su se već otisnuli na svojim čamcima.
Preostali su još jeli i pili i od srca se smijali nekolicini plesača koji su pijani
izvodili škotski narodni ples.
– Gospodine!
Dirk zastane i pogleda mladog mornara.
– Što je?
– Morate mi pomoći, gospodine, hitno! – reče Norden. Oči mu bijahu
neobične, a lice sivo.
– Pomoći? – Struan se smrkne opazivši da mornar steže bajunet.
– Imam onu opaku bolest koju dobivamo od žena. Možete mi pomoći.
Dajte mi lijek. Sve, sve ću vam učiniti!
– Nisam liječnik, momče – odgovori Dirk a kosa na šiji mu se naježi. – Zar
ne bi već morao biti u svojem čamcu?
– I vi ste bolovali od te bolesti, ali ste se izliječili. Samo mi recite kako, sve
ću za vas učiniti! – Nordenov glas pretvori se u kriještanje, a na usne mu izbije
pjena.
– Nikad nisam imao tu bolest, momčino! – Dirk opazi da prema njima ide
profoš i viče nešto. Vjerojatno nečije ime. – Pođi lijepo na svoj brod, momčino.
Oni te očekuju.
– Kako da se liječim? Imam ušteđevinu, gospodine! – Norden izvuče
prljavu krpu vezanu čvorovima pa mu je ponosno pruži. Znoj mu oblije lice. –
Štedljiv sam, a ovdje ima... Vjerojatno ima cijelih pet šilinga i četiri penija,
gospodine, i to je sve što imam na svijetu, gospodine, ali tu je još i moja plaća,
dvadeset šilinga mjesečno. Možete je dobiti! Sve ću vam dati, gospodine, kunem
vam se blagoslovljenim Gospodom Isusom, gospodine!
– Nikad nisam bolovao od ženske bolesti, momčino, nikad! – ponovi Dirk,
a srce mu se paralo kad se sjetio svoga djetinjstva. Tad se bogatstvo mjerilo na
penije, šilinge i polušilinge, a ne blagom od desetaka tisuća srebrnih taela.
Ponovno je proživljavao nezaboravne užase svojeg djetinjstva. Bez novaca i bez
nade, bez hrane i topline, bez krova nad glavom... samo oni podbuhli prazni
dječji želuci! Bože blagi, Isuse, svoju glad nekako i zaboravljam, ali ne i glad
svoje djece, ni njihov gladni plač nad uličnom gnojnicom šibanom vjetrom.
– Sve ću vam učiniti, gospodine, sve! Evo, mogu platiti. Ništa ne tražim
badava. Izvolite, gospodine!
Profoš se dugačkim koracima približavao obalom.
– Nordene! – bijesno je povikao. – Dobit ćeš pedeset batina zato što si
pobjegao iz vrste, Boga ti!
– Zoveš se Norden?
– Da, gospodine, Bert Norden. Molim vas! Samo tražim lijek. Pomozite mi,
gospodine. Evo, tu vam je novac. Sav je vaš, a bit će ga i više. Tako vam Isusa
Krista, pomozite mi!
– Nordene! – drekne brodski profoš s udaljenosti od stotinu metara, crven
od bijesa. – Tako ti krvi Kristove, amo dođi, kopile jedno, jarca ti Boga!
– Molim vas, gospodine! – govorio je Norden sve očajnije. – Čuo sam da
su vas pogani izliječili. Kupili ste lijek od pogana!
– Čuo si laž. Ne postoji ni kineski lijek za tu bolest, koliko ja znam. Nema
lijeka! Ne postoji. Vrati se u svoj čamac.
– Sigurno postoji lijek! – vrisne Norden i trgne bajunet. – Recite gdje da ga
nabavim ili ću vam rasporiti tu vražju trbušinu!
Profoš počne prestravljeno juriti.
– Nordene!
Nekolicina se na obali zapanjeno okrenu. Cooper, Horatio i još netko.
Pojure prema njima.
Tad popusti Nordenov mozak. Mumljajući i pjeneći se, baci se na Struana i
opasno zamahne bajunetom prema njemu, ali Struan žurno odskoči u stranu.
Neustrašivo je čekao, svjestan da bi lako mogao ubiti Nordena.
Nordenu se učini da ga opkoljavaju opaki divovi i svima je lice jednako, a
on niti jednog ne može dodirnuti. Osjećao je kako mu zrak šišti iz pluća, kako
mu se obala zariva u lice, i kao da lebdi u agoniji bez bolova. Tad oko njega
nastupi crnina.
Profoš razgoliti Nordenova leđa i ponovno ga odalami šakom. Pograbi
Nordena i protrese ga kao lutku krpenjaru. I opet tresne njime o tlo.
– Što li ga je, do vraga, spopalo? – zapita ustajući. Po licu mu izbiju pjege
od gnjeva. – Jeste li čitavi, gospodine Struane?
– Jesam!
Pritrče Cooper, Horatio i još neki trgovci.
– Što se dogodilo?
Dirk oprezno prevrne nogom Nordena.
– Jadnik je od žena zaradio onu opaku bolest.
– Isukrste! – vrisne profoš i smuči mu se.
 – Dalje od njega, taj-pane! – savjetovao ga je Cooper. – Ako udahnete
njegov izdisaj, mogli biste se zaraziti.
– Jadni glupan pomislio je da sam i ja od toga bolovao i da sam se izliječio.
Tako mi križa, da znam tomu lijeka, bio bih najbogatiji na svijetu.
– Bacit ću nitkova u okove, gospodine Struane! – reče profoš. – Uz
kapetana Glessinga požalit će što se uopće rodio.
– Pođite po lopatu – reče Dirk Struan. – Umro je.
– Prvog dana, a već krv – prekine tišinu Cooper. – Loš džos!
– Prema kineskim običajima to nije slab džos – rastreseno će Horatio,
kojemu je pozlilo. – Njegov će duh sad čuvati ovaj otok.
– Bio to dobar ili loš znak – primijeti Dirk Struan – jadni mladić je umro.
Nitko mu ne odgovori.
– Smilovao se Gospodin duši njegovoj! – reče Struan pa se okrene prema
zapadnom dijelu obale i planinskom proplanku koji se spuštao od lanaca gotovo
sve do mora. Bijaše pun zlih slutnji dok je pio na čistom zdravom zraku i
osjećao miris mora. Loš je ovo džos, pomisli. Užasno loš!
Dok se približavao proplanku, slutnja ga je sve jače spopadala, a kad se
napokon našao u dolini gdje je odlučio izgraditi grad, po treći put osjeti da je
opkoljen silnom mržnjom.
– Isuse Kriste! – glasno će Dirk. – Što mi je? – Još nikad nije iskusio toliki
užas. Nastojeći ga suzbiti, zirne prema brdu na kojemu je naumio sagraditi
Veliku kuću. I odjednom shvati zbog čega se otok ponaša ovako neprijateljski.
Glasno se nasmije. – Otoče, na tvome mjestu i ja bih mrzio Dirka Struana. Mrziš
moje naume... Pa, da znaš, otoče, naum je dobar, Boga ti! Dobar je, čuješ li?
Kini je potreban svijet, a svijetu je potrebna Kina. A ti si ključ koji otvara vrata
Kine. To znaš, i ja to znam. To ću učiniti, a ti ćeš mi pomoći!
Prestani, opomene samog sebe. Ponašaš se kao luđak. Da, svi bi te smatrali
ludim kad bi im rekao da ti nije cilj samo da se trgovinom obogatiš i pokupiš
odavde, nego da svoja bogatstva i moć upotrijebiš da otvoriš Kinu svijetu, a
pogotovo britanskoj kulturi i britanskom pravosuđu, kako bi mogle učiti jedna
od druge i razvijati se na sveopću korist. Da, to je ludi san!
No, bijaše siguran da Kina može svijetu pružiti nešto posebno. Nije znao
što. Možda će jednog dana otkriti.
– A i mi tebi imamo ponuditi nešto posebno – glasno nastavi Dirk Struan –
ako to prihvatiš. I ako u davanju to ne oskvrnemo. Otoče, sad si britansko tlo, u
dobru i u zlu. Mazit ćemo te i pretvoriti u središte Azije, koja je središte svijeta!
Tom naumu posvećujem »Otmjenu kuću«. Ako nas iznevjeriš, bit ćeš ovo što si
sad, ništavna, jalova mrvica smrdljive jalove stijene... I umrijet ćeš! I na kraju:
ako te ikad iznevjeri »Otmjena kuća«, uništi je, s mojim blagoslovom.
Uspentra se uz brijeg, isuče bodež i odreže dvije duge grane. Jednu
rascijepi i zabode u tlo, a s drugom učini grubi križ, polije ga brendijem i zapali.
Oni koji su s brodova vidjeli dolinu i zapazili dim i plamen, posegnuše za
dogledom. Vidješe usplamtjeli križ i pokraj njega taj-pana. Praznovjerno
protrnuše pitajući se kakvu vražju smicalicu sad priprema. Škoti znaju da je
zapaljeni križ poziv cijelom klanu i svim pripadnicima srodnih klanova. Znak da
se oko križa okupe u borbu.
Zapaljeni križ diže samo glavešina plemena. A kad jednom digne zapaljeni
križ, on prema drevnom običaju obavezuje klan da brani zemlju na kojoj je
uzdignut – do posljednjeg čovjeka.
 DRUGO POGLAVLJE

– Dobro mi došao na brod, Robbe – pozdravi ga kapetan Isaac Perry. – Jesi

li za čaj?
– Hvala, Isaac! – Robb se zahvalno zavali u duboki kožnati pomorski
stolac. Udisao je snažan miris kože i čekao. Nitko nije mogao požuriti Peryja, pa
ni taj-pan.
U porculanske šalice Perry je točio čaj.
Bijaše tanak, ali nevjerojatno snažan. Kosa mu je imala boju stare konoplje,
smeđa, prošarana srebrnim i crnim nitima. Prosijeda brada, lice puno brazgotina.
Zaudarao je na nasmoljenu konoplju i slano more.
– Dobra plovidba? – zapita ga Robb.
– Izvrsna.
Robb se, kao i uvijek, veselio što je u kapetanovoj kabini, prostranoj i
raskošnoj kao i sve kajite. Na cijelom brodu svi okovi bijahu od mjedi, bakra i
mahagonija, jedra od najprobranijeg platna, konopi uvijek novi. Savršeni topovi.
Najbolji barut. Taj-pan je u cijelom svojem brodovlju oficirima i posadi davao
najbolje prostorije, najbiraniju hranu i udio u zaradi, a na brodu je uvijek plovio
liječnik. Bičevanje je zabranio. Postojala je samo jedna kazna za kukavičluk i
neposluh, bilo za oficire bilo za mornare: da ih iskrcaju u prvoj luci i da im
nikad više ne pruže novu priliku. Tako su se mornari i oficiri trsili da budu u
Struanovoj floti i nikad nije bilo praznog mjesta.
Taj-pan nije nikad zaboravio prve brodove na kojima je plovio, ni njihove
pramnice ni bičevanja, a ni ljude koji su naredili da ga se tuče. Neki su od njih
umrli prije nego što ih je našao. Uništio je sve koje je otkrio. Samo još Brocka
nije dirao.
Robb nije znao zašto je polubrat poštedio Brocka. Protrnuo je, jer bez
obzira na razlog odgode, jednog će dana srediti s njim račune.
Perry stavi u čaj žličicu šećera i kondenzirano mlijeko. Pruži šalicu Robbu,
sjedne za pomorski stol od mahagonija i pogleda ga svojim očima usađenim
duboko ispod čupavih obrva.
– Je li gospodin Struan dobra zdravlja?
– Kao i uvijek. Mislio si da je bolestan?
– Ne!
Kucanje na vratima kabine.
– Slobodno!
Otvore se vrata, a Robb se zabulji u mladića koji je stajao na pragu.
– Miloga ti Boga, Culume, momčino, otkud ti ovdje? – Uzbuđeno ustane i
prevrne šalicu. – Pa da, »veoma važne obavijesti« i, naravno, »Zenit«! – Culum
Struan uđe u kabinu i zatvori vrata. Robb ga je s ljubavlju zagrlio. Tad opazi da
je blijed i da su mu obrazi upali. – Što ti je, momčino? – tjeskobno ga zapita.
– Hvala, striče, sad mi je mnogo bolje – odvrati Culum nadasve
iznemoglim glasom.
– A što ti je prije bilo, momčino?
– Pošast, bengalska pošast – zbunjeno će Culum.
Robb se naglo okrene prema Perryju.
– Na brodu je izbila zaraza? Za ime Krista, zašto niste podigli žutu
zastavu?
– Na brodu nema zaraze, jasno! Izbila je u Škotskoj prije mnogo mjeseci. –
Perry ušuti. – »Scarlet Cloud«? Znači, nije stigao?
– Kasni već mjesec dana. Nismo primili nikakvu poruku. Ništa! Što se
dogodilo? Govori, čovječe!
– Da mu kažem, Culume, momčino, ili ćeš ti?
– Gdje je otac? – zapita Culum Robba.
– Na kopnu. Čeka te na kopnu. U dolini. Za ljubav Božju, što se dogodilo,
Culume?
– U lipnju je u Glasgow stigla pošast – tupo će Culum. – Navodno opet
brodom iz Bengala iz Indije. Najprije u Sutherland, pa u Edinburgh i na kraju
nama u Glasgow. Umre mama, Ian, Lechie, baka. Winifred je tako slabašna da
se neće izvući. Njeguje je djed. – Bespomoćno zamahne rukom i sjedne na
naslon pomorskog naslonjača. – Umrla je baka, mama, tetka Uthenia, njezina
nejaka dječica i suprug. Od lipnja do rujna umrlo je deset-dvadeset tisuća ljudi.
Tad je pošast nestala. Nestala, tek tako!
– Roddy... što je s Roddyjem? Je li mi umro sin? – tjeskobno zapita Robb.
– Nije, striče, Roddyju je dobro. Ništa mu nije.
– Sigurno, Culume? Je li moj sin živ i zdrav?
– Da, vidio sam ga dan prije nego što smo isplovili. U njegovoj je školi
malo đaka oboljelo od te pošasti.
– Bogu hvala! – Robb protrne kad se sjetio prvog vala te pošasti koji je
prije mnogo godina harao Europom. Samo u Engleskoj umrlo je pedeset tisuća
ljudi. Milijun u cijeloj Europi. Na tisuće u New Yorku i New Orleansu. Neki tu
pošast nazivaju suvremenijim imenom – kolera.
– Majka ti je umrla? – s nevjericom zapita Robb. – Ian, Lechie, bakica?
– Da, i tetka Susan, sestrična Clair, tetka Uthenia, bratić Donald, mali
Stewart i...
Zavlada stravični tajac. Perry ga uzrujano prekine.
– Kad sam se usidrio u Glasgowu, Culum je bio posve sam. Nisam znao što
da učinim pa sam smatrao da će biti najbolje da ga ukrcam. Isplovili smo mjesec
dana poslije »Scarlet Clouda«.
– Pametno si učinio, Isaac – začuje Robb svoj glas. Kako da ovo saopći
Dirku? – Idem. Dat ću ti znak da se iskrcaš. Ostani na brodu!
 – Ne! – glasno će Culum kao da se obraća nečemu, duboko u svojoj nutrini.
– Ne, najprije ću se ja iskrcati. Sam! Tako je bolje. Osobno ću razgovarati s
ocem. Moram mu reći! Sam ću na obalu! – Ustane i mirno pristupi vratima.
Brod se blago ljuljao, čulo se tiho zapljuskivanje valova. Iziđe. Tad se nečeg
sjeti i vrati u kabinu. – Uzet ću obavijesti – reče slabašnim glasom. – Zanimat će
ga da ih pročita!

Kad se glavni čamac otisnuo od »Thunder Clouda«, Struan se nalazio na

brdu gdje će podići Veliku kuću. Srce mu zastane čim je u čamcu opazio svog
najstarijeg sina.
– Culumeeee! – zaneseno je zagrmio s vrha brda, strgnuo kaput i počeo
bjesomučno mahati kao brodolomac koji je šest godina na pustom otoku, kad
vidi prvi brod. – Culumeeee! – Glavom bez obzira pojuri bodljikavom šikarom
prema obali, ne osvrćući se na trnje, zaboravivši stazu koja s obale preko
planinskog lanca vodi u ribarsko naselje i gusarska gnijezda na južnom dijelu
otoka. Zaboravio je sve osim to da je današnjeg – prvog – dana stigao njegov
mili sin. Brže! Zaneseno je jurio obalom.
Culum ga prvi spazi.
– Ovdje, pristanimo ovdje! – I pokaza najbliže pristanište.
Nostromo McKay zaokrene kormilo.
– Potegnite, junačine! – poticao ih je prema obali.
Svi su već čuli vijest. Pročula se po floti i za sobom ostavljala strepnju.
Mnogima je rodbina živjela između Sutherlanda i Glasgowa, a većini ostalih u
Londonu.
Culum ustane i klizne preko boka čamca u plićak.
– Ostavite nas! – Počne gacati prema obali.
Struan potrči po priobalnim valovima, koji su zapljuskivali žal, ravno
prema sinu. Vidje njegove suze.
– Culume, momčino moja! – vikne i Culum na tren zastane.
Bespomoćan, uronjen u silnu očevu radost. Tad i on pojuri duž priobalnog
vala i naposljetku utone u očev zagrljaj. Sve grozote proživjelih mjeseci prsnu
kao čir. Plakao je i grlio, grlio oca. Struan je tetošio sina, na rukama ga prenio na
obalu šapćući: – Culume, momčino moja... Ne popuštaj! Oh, dijete moje!
– Umrli su! – jecao je Culum. – Svi su umrli... mama, Ian, Lechie, bakica,
tetke, sestrična Clair... svi su umrli, tata. Preostali smo samo ja i Winifred, a sad
je i ona umrla. – Uporno je ponavljao ta imena. Zarivala su se u Dirkovo srce
poput noža.
Zatim iznemogli Culum usne, konačno na sigurnom, uz snagu i toplinu. Po
prvi put otkako je izbila počast, spavao je bez snova. Spavao je cijeli dan i noć i
dio slijedećeg dana, a Dirk ga je zibao i nježno ljuljuškao.
Dirk Struan nije opažao kako prolazi vrijeme. Ponekad je razgovarao sa
ženom Ronaldom, sinovima Ianom i Lechieom i kćerkom Winifred. Svi oni
sjede tu na obali kraj njega. Dozivao ih je, ponekad, kad su odlazili... tiho, da ne
probudi Culuma, a zatim su mu se vraćali. Katkad je pjevao tihe uspavanke
kojima je Ronalda uspavljivala djecu. Ili velške pjesme svoje majke, ili
Catherine, svoje maćehe. Ponekad bi mu dušu zastrla magla pa ništa nije vidio.
Culum se probudio i osjećao spokojno.
– Zdravo da si, oče.
– Jesi li dobro, momčino?
– Sad je posve u redu! – I Culum ustane.
Bijaše hladno na obali u sjeni stijene, ali na suncu je bilo toplije. Flota
bijaše na sidrištu, a matični brodovi hitali su tamo-amo. Bilo je manje brodova
nego prije nekoliko dana.
– Ondje će biti Velika kuća? – zapita ga Culum pokazavši brdo.
– Da! Ondje bismo mogli živjeti od jeseni do proljeća, jer je tada klima
pogodna.
– Kako se zove ova dolina?
– Nema imena! – Struan pođe na sunce pokušavajući savladati bol u
ramenima i leđima.
– Morala bi dobiti ime!
– Mala Karen... tvoja sestrična Karen, Robbovo najmlađe dijete... želi da je
zovemo Sretna dolina. Ovdje bismo bili sretni. – Struanov glas zataji. – Jesu li
mnogo trpjeli?
– Jesu.
– Hoćeš li mi o tome pričati?
– Sad ne bih.
– Mala Winifred... Umrla je prije nego što si isplovio?
– Nije, ali bijaše užasno slaba. Liječnici su rekli: kad je tako slaba...
Liječnici su samo slijegali ramenima i odlazili.
– A djed?
– Njega pošast nije zarazila. Došao nam je odmah, kao vjetar i odveo
Winifred. Pošao sam da pomognem teti Utheniji, ali nisam joj pomogao.
Struan je gledao u luku, ali nije je vidio.
– Jesi li to kazao stricu Robbu?
– Jesam, mislim da jesam.
– Jadni Robb, bit će bolje da pođem na brod! – Struan se sagne i uzme
brzojave, napola zatrpane pijeskom. Bili su zatvoreni. Strese s njih pijesak.
– Oprosti – reče Culum. – Zaboravio sam ti ih predati.
– Nisi, momčino, predao si mi ih! – Struan vidje kako glavni čamac vesla
prema obali. Na krmi se nalazio Isaac Perry.
– Dobar dan, gospodine Struane! – oprezno će Perry. – Moja sućut!
– Kako je Robbu?
Perry ne odgovori. Stupi na kopno i drekne na posadu:
 – Požurite!
Iako mu je mozak otupio od boli, Struan se pitao zbog čega se Perry njega
boji. Nema razloga da ga se boji. Nikakva razloga.
Ljudi donesu na obalu stol, klupe i hranu, čaj, brendi i odjevne predmete.
– Požurite! – razdraženo ponovi Perry. – I udaljite se! Gubite se odavde,
udaljite se!
Veslači brzo gurnu glavni čamac, izvuku ga na obalu. Čekali su, sretni što
su podalje.
Dirk pomogne Culumu da se presvuče u suho, odjene čistu naboranu
košulju i topao mornarski kaput. Perry mu pomogne da izuje mokre čizme.
– Hvala – reče Dirk.
– Boli li te? – zapita Culum kad mu je vidio osakaćenu nogu.
– Ne boli.
– A što se tiče gospodina Robba, gospodaru – započne Perry. – Kad je
Culum otplovio, pošao je po piće. Zabranio sam mu, ali me nije slušao: –
Nesigurno je nastavio: – Izdali ste naredbu. Tako smo napravili mali rusvaj u
kabini, ali sam mu oduzeo piće. Kad se osvijestio, bio je posve u redu. Odveo
sam ga na »China Cloud« i prepustio u ženine ruke.
– Dobro si učinio, Isaac, hvala ti! – Struan pruži Culumu zdjele pune jela –
goveđeg gulaša, valjušaka, hladne piletine, krumpira i tvrdog dvopeka. Sam
uzme kositren vrč pun vrelog, slatkog čaja.
– Njegova ekscelencija upućuje vam svoju sućut. Želi da dođete na brod,
kad god vam odgovara.
Dirk Struan protrlja lice i osjeti kako ga škakljaju čekinje na bradi. Zašto se
uvijek osjeća prljavo kad je neobrijan i kad ne iščetka zube?
– Tamo vam je britva! – reče Perry pokazavši mu pokrajnji stolić.
Predviđao je da će se Dirk morati obrijati. Taj-pan je fanatično opsjednut
higijenom. – Ima i tople vode.
– Hvala! – Struan umoči ručnik u vodu pa prebriše lice i glavu.
Zatim se nasapuna i vješto obrije bez ogledala. Tad uroni četkicu u vrč pun
čaja i počne snažno četkati zube. Vjerojatno opet neka poganska praznovjerica,
prezirno pomisli Perry. Zubi ostare, istrunu i ispadnu, i spasa im nema.
Struan ispere usta čajem i ispljune. Novim čajem ispere vrč, ponovno ga
napuni i povuče dug gutljaj. U priboru za brijanje nalazila se bočica kolonjske
vode. Izlije nekoliko kapi na ruke pa ih utrlja po licu.
Osvježen sjedne. Culum je samo prčkao po jelu.
– Moraš jesti, momčino!
– Hvala, nisam gladan.
– Ipak jedi! – Vjetar je mrsio Dirkovu zlatnoriđu kosu, dugu i ravnu.
Začešlja je unatrag. – Isaac, jesu li mi razapeli šator?
– Naravno, tako ste naredili. Na brdu iznad kopljače sa zastavom.
 – Čen Šengu poruči da pođe u Makao i kupi meda i svježa jaja. I neka
nabavi kineskih trava za liječenje poremećaja i posljedica bengalske pošasti.
– Dobro mi je, oče, hvala ti – slabašno se pobuni Culum. – Nisu mi
potrebni nikakvi ljekoviti čajevi tih poganskih vještica.
– Nisu to onakve vještice koje mi poznajemo, momčino – odvrati Dirk. – A
ovo su kinezi, nisu pogani. Mnogo su me puta spasile njihove trave. Daleki istok
nije kao Europa.
– Nema razloga da za mene brineš, oče.
– Ima! Istok nije za slabašne. Isaac, neka Čen Šeng otplovi u Makao na
»China Cloudu«, a ako se ne vrati u rekordnom vremenu, otpustit ću kapetana
Orlova i sve oficire. Dozovi glavni čamac!
– Možda bi Culum tim brodom morao otploviti u Makao, gospodine
Struane?
– Ostat će uz mene dok ne zaključim da je zdrav.
– U Makau će ga lijepo njegovati. Na brodu nemamo...
– Krvi ti Kristove, Isaac, učini što sam rekao! Zovni čamac!
Perry se na tren ukoči i pozove glavni čamac na obalu.
U sredinu sjedne Dirk Struan. Do njega Culum, a iza njih Perry.
– Admiralski brod! – naredi Struan. Automatski prouči položaj svojih
brodova, omiriše vjetar i odmjeri oblake, nastojeći iz njih pročitati prognozu
vremena. More bijaše mirno, ali naslućivao je nepogodu.
Za vrijeme vožnje do admiralskog broda pročitao je poruke. Na
prošlogodišnjem čaju dobro smo zaradili. Dobro! Perry je lijepo zaradio na
ovom putovanju. Dobro! Primjerak teretnog lista broda »Scarlet Cloud« što ga je
Perry donio iz Kalkute. Zlo! Izgubili smo dvije stotine i deset tisuća funti
sterlinga u opijumu. Bogu hvala, brod bijaše osiguran, ali to nam neće
nadomjestiti ljude i izgubljeno vrijeme dok nam se ne izgradi novi brod.
Prevezeni opijum je krijumčarska roba i kao takav se nije mogao osigurati.
Izgubili smo godišnju zaradu! Što li se dogodilo tom brodu? Oluja ili gusari?
Najvjerojatnije oluja. Osim ako nije naišao na kojeg od onih španjolskih,
francuskih ili američkih – a na žalost i engleskih – gusarskih brodova koji haraju
morima. Na kraju otpečati pismo svog bankara. Pročita ga i plane od bijesa.
– Što je? – prestrašeno zapita Culum.
– Probada me stara boljka, nije ništa, ništa! – Dirk se pravio da čita
slijedeću vijest, a u njemu je sve vrilo zbog onog što je pisalo u pismu. Mili
Isuse! »Sa žaljenjem vam javljamo da smo, bez svoje krivice, odjednom dali
previše kredita. Zlobni suparnici otpočeli su najezdu na našu banku. Tako da
više ne možemo držati vrata otvorena. Upravni odbor nam je savjetovao da im
na svaku funtu isplatimo – šest penija. Čast mi je, gospodine, da vam budem
najponizniji sluga... « A imali smo gotovo milijun funti sterlinga njihovih
papira. Od tog milijuna sad imamo dvadeset pet tisuća sterlinga, a dužni smo
gotovo milijun funti. Bankrotirali smo! Bože blagi, opomenuo sam Robba da ne
uloži sav novac u jednu banku kad se u Engleskoj toliko špekulira i kad banka
može tiskati papirnatog novca koliko ju je volja.
»Sigurna je to banka«, rekao mu je Robb. »A nama je potreban novac na
jednome mjestu za sporedna jamstva!« Nato mu je Robb natenane objašnjavao
zapetljanu financijsku građevinu koja je obuhvaćala španjolske, francuske i
njemačke obveznice, pa i obveznice britanskog narodnog duga, koje »Struanu i
kompaniji« u krajnjoj liniji daju međunarodno siguran bankarski položaj i veliku
kupovnu moć za razvoj flote, kao što je Dirk želio, i omogućuju »Otmjenoj
kući« posebne povlastice na unosnim njemačkim, francuskim i španjolskim
tržištima.
»U redu, Robbe«, kazao je. Nije se razumio u te petljancije, ali vjerovao je
da Robb savjetuje pametne stvari.
Sad smo propali. Bankrotirali!
Bože mili!
Bijaše još toliko ošamućen da nije mogao smisliti rješenje. Mogao je samo
tugovati zbog strahovitog novog doba. Tako je složeno, i nevjerojatno
zahuktalo! Nova kraljica, Viktorija, prva omiljena vladarica poslije tolikih
stoljeća. Još ništa nije znao o njezinu mužu Albertu, vražjem strancu iz dinastije
Saksonija-Coburg, ali sad je parlament jak i drži vlast u svojim rukama pa je to
početak novog doba. Već dvadeset šest godina traje mir, ne prijeti im nikakav
veći rat, što je stotinama godina bilo nečuveno. Vražji Bonaparte je umro,
nasilna Francuska lijepo je smirena i Velika Britanija po prvi put vlada svijetom.
Prije osam godina ukinuto je ropstvo. Kanali su izgrađeni, pronađeni nova
prijevozna sredstva. Ceste s naplatom cestarine, površina im je nezapamćeno
glatka i trajna, tvornice, industrija, tkalački stanovi, masovna proizvodnja,
željezo, ugljen, dionička društva i čitav niz drugih novih stvari u posljednjih
deset godina: poštarina za jedan peni – ta prva jeftina engleska pošta na svijetu,
prva policija na svijetu, i »magnetizam«, pa što bio da bio... pneumatički parni
čekić, prvi zakon o tvornicama; napokon je parlament istrgnut iz ruku nekolicine
bogatih veleposjednika-aristokrata i sad – nevjerojatno! – može glasati svaki
Englez koji posjeduje kuću vrijednu dvadeset funti godišnje. Može glasati, a
svatko može postati premijer. Pa nevjerojatna industrijska revolucija, bajoslovno
bogata Velika Britanija, ekspanzija njezinih bogatstava. Nove ideje o vladi i
humanosti ruše stoljetne brane. Sve britansko, sve novo. Sad i lokomotiva!
– Taj će pronalazak potresti svijet – progunđao je.
– Što kažeš, tata? – zapita ga Culum.
Struan se prene.
– Razmišljam kako smo se prvi put vozili vlakom – objasni.
– Vozili ste se u vlaku, gospodine? – zapita McKay. – Kakav je? Kad ste se
vozili?
– Na prvoj vožnji Stephensonova stroja – odvrati Culum. – Zvao se
»Rocket«, bilo mi je dvanaest godina.
 – Ne, momče – ispravi ga Struan. – Bilo je to 1830. godine. Prije jedanaest
godina! Bijaše to prva vožnja prvog putničkog vlaka na svijetu, od Manchestera
do Liverpoola. Kočijom taj put traje cijeli jedan dan, a mi smo udaljenost
svladali vlakom za sat i po. – Dirk ponovno počne razmatrati sudbinu »Otmjene
kuće«. Sjeti se da je Robbu naredio da pozajmi novac gdje god stigne kako bi
špekulirao na opijumskom tržištu. Da vidimo! Mogli bismo na tome zaraditi
pedeset do stotinu tisuća funti. Da, ali to je kap u oceanu s obzirom na naše
potrebe. Za ukradeni opijum država nam duguje tri milijuna! Da, ali to možemo
dobiti tek kad se ugovor ratificira – što će trajati šest do devet mjeseci – a za tri
mjeseca moramo isplatiti mjenice!
Kako da namaknemo gotovinu? Naš je položaj dobar, a i ugled. Samo što
šakalima rastu zazubice. Prvi je Brock, a drugi »Cooper-Tillman«. Je li Brock
začetnik najezde na banku? Ili njegovo štene Morgan? Brockovi imaju dovoljno
moći i novca. Potrebna nam je gotovina. Ili veliki zajam, zasnovan na gotovini,
a ne na papiru. Pali smo pod stečaj! Propali smo ako se na nas obruše vjerovnici.
Na miški osjeti sinovu ruku.
– Što kažeš, momčino? Pričao si nešto o vlaku »Raketa«?
Culuma je silno uznemirila očeva bljedoća i prodorno svjetlucavo zelenilo
u njegovim očima.
– Admiralski brod. Stigosmo!
Za ocem se popne na palubu. Još nikad nije bio na ratnom brodu, a
pogotovo ne admiralskom. »Titan«, ratni brod Njezina veličanstva, bijaše jedno
od najsnažnijih plovila, golem – trojarbolni – sa sedamdeset i četiri topa na tri
palube. Culum se nije osupnuo: za brodove nije mario, a more je mrzio. Bojao
se siline, opasnosti i veličine mora, a nije znao plivati. Kako tata može voljeti
more?
Tolike stvari o ocu ne znam, pomisli. Nikakvo čudo! Vidio sam ga samo
nekoliko puta u životu, posljednji put prije šest godina. Tata se nije promijenio.
Ja sam se promijenio! Sad znam što ću raditi u životu. A sad, kad sam sam...
Drago mi je što sam sam, a i mrsko.
Za ocem pođe sizom na glavnu topovsku palubu. Strop bijaše nizak pa su
se morali prignuti dok su išli prema krmi i kabini koju uvijek čuva straža. Cijeli
je brod zaudarao na barut, katran, kudjelju i znoj.
– Dobar dan, gospodine – pozdravi mornar Dirka Struana, uperivši u njega
mušketu. – Brodski profoš!
Iz stražarske kabine pojavi se brodski časnik u grimiznoj uniformi, blistavo
dotjeranoj bijelim vrpcama, čvrst kao topovsko tane, a glava mu podjednako
toliko okrugla.
– Dobar dan, gospodine Struane. Samo trenutak, gospodine!
S poštovanjem pokuca na hrastova vrata kabine.
– Slobodno! – odjekne iznutra.
Profoš zatvori za sobom vrata.
Dirk izvadi cigaru otvorenih krajeva i pruži je Culumu.
 – Pušiš li, momčino?
– Pušim. Hvala ti, tata.
Dirk pripali jednu cigaru Culumu, a drugu sebi, naslonjen na jedan od
topova dugih četiri metra. Topovske su kugle bile uredno složene, spremne u
svakom trenutku, teške trideset kilograma.
Otvore se vrata kabine. Iziđe vitki, dotjerani Longstaff, tamne kose,
nakovrčane po posljednjoj modi, bujnih zalisaka, visoka čela i crnih očiju.
Straža digne oružje na pozdrav. Profoš se vrati u stražaru.
– Zdravo, Dirk, drago moje momče. Kako si? Tako me rastužilo kad sam
čuo... – Longstaff uzrujano stisne Dirku ruku, nasmiješi se Culumu pa i njemu
pruži ruku. – Vjerojatno si ti Culum. Ja sam William Longstaff. Žao mi je što si
stigao pod ovako užasnim uvjetima.
– Hvala vam, ekscelencijo – odvrati Culum, zapanjen mladošću glavnog
nadzornika trgovine.
– Bi li pričekao trenutak, Dirk? Admiral i kapetani su na dogovoru...
Završit će za nekoliko minuta – reče Longstaff i zijevne. – Moram ti o mnogo
čemu govoriti, ako si u stanju da...
– Jesam.
Longstaff tjeskobno zirne na zlatni sat na lancu optočen draguljima. Njihao
mu se na brokatnom prsluku.
– Gotovo jedanaest! Nikad nemam dovoljno vremena. Biste li sišli u
časničku blagovaonicu?
– Ne, ovdje ćemo pričekati.
– Kako hoćete! – Longstaff žurno uđe u kabinu i zatvori vrata.
– Premlad je za opunomoćenika, zar ne? – upita Culum.
– I da i ne. Ima trideset šest godina. Carstva grade mladi ljudi, Culume, a
upropašćuju ih starci.
– Ne izgleda mi kao Englez. Zar je Velšanin?
– Mati mu je Španjolka! – To opravdava njegovu okrutnost, pomisli Dirk. –
Bila je grofica. Otac mu bijaše diplomat na španjolskom dvoru. Bio je to jedan
od onih »plemenitih« brakova. Njegova je obitelj u srodstvu s grofovima Toth.
Čovjek nema nikakvih izgleda ako se ne rodi kao aristokrat, pomisli
Culum. Nikakvih izgleda! Pomoći će nam samo revolucija.
– Teško je stanje u Engleskoj – reče ocu.
– Kako misliš, momčino? – zapita Struan.
– Bogataši su previše bogati, a siromasi odviše siromašni. Ljudi naviru u
gradove i traže posla. Više je tražilaca nego poslova pa im poslodavci sve manje
plaćaju. Ljudi skapavaju od gladi. Čartistički vođe još su u zatvoru.
– Pravo im budi! Taj huškački ološ trebalo bi objesiti ili prognati, a ne
samo zatvoriti.
– Ti si protiv čartizma? – Culum odjednom postane oprezan. Prije nepune
tri godine donesen je čartistički program, koji je u međuvremenu svim
nezadovoljnim Britancima postao simbolom slobode. Čartisti su zahtijevali opće
pravo glasa, ukidanje imovinskog cenzusa za članove parlamenta, jednake
izborne okruge, tajno glasanje, godišnja zasjedanja parlamenta i plaće članovima
parlamenta.
– Ja sam za tu ispravu zato jer ima pravedne zahtjeve, ali sam protiv
čartista i njihovih vođa. Čartizam je nalik na mnoge dobre zamisli koje padnu u
ruke nevaljalih vođa.
– Nije greška zahtijevati reformu. Parlament mora provesti promjene!
– Da, agitiranje, pričanje, svađe, pisanje peticija... ali ne potičite žestinu i
ne vodite revoluciju. Vlada je posve opravdano ugušila gužvu u Walesu i
Midlandsu. Ustanak nije nikakvo rješenje, Boga im! Govorka se da se čartisti još
nisu naučili pameti, da kupuju oružje i održavaju tajne sastanke. Trebalo bi ih
satrti, Boga im njihova!
– Nemoguće ih je satrti. Previše ljudi ga žele i spremni su da za to umru.
– Onda će biti mnogo mrtvih, momčino. Ako se čartisti ne naoružaju
strpljivošću.
– Ne znaš ti kakvo je sad stanje na Britanskom otočju, tata. Tako si dugo
odsutan. Teško je biti strpljiv kad ti je trbuh prazan.
– Ista stvar je i u Kini. U cijelom svijetu je jednako. Nisu Britanci za
revolucije i ustanke.
Uskoro će se pobuniti, mrzovoljno pomisli Culum, ako se ne provedu
promjene. Požalio je što je iz Glasgowa otputovao na Daleki istok. Glasgow je
sjedište škotskih čartista, a on bijaše vođa sveučilištaraca koji su se potajno
posvetili teškom radu – a po potrebi i smrti – za čartističku stvar.
Ponovno se otvore vrata kabine, a straža se ukoči.
Iziđe admiral, zdepast muškarac, mrzovoljna i srdita lica. Krene prema
sizu, a za njim njegovi kapetani, uglavnom mladi, ali i nekolicina sijedih, svi u
pomorskim uniformama, s trorogim šeširom na glavi. Zveckali su mačevi.
Posljednji naiđe kapetan Glessing. Zastane pred Dirkom.
– Moja sućut, gospodine Struane. Baš huda sreća!
– Da! – »Zar je samo ‘huda sreća’ kad čovjek izgubi zgodnu ženicu i troje
slatke djece?«, zapita se Dirk..»Ili Bog – ili vrag imaju svoje prste u džosu? Ili
su svi oni – Bog, vrag, sreća i džos – samo različita imena za jednu te istu stvar?
– Posve je opravdano što ste ubili onog vražjeg mornara – reče mu
Glessing.
– Nisam ga ni pipnuo.
– Oh, tako? Mislio sam da jeste. Sa svog mjesta nisam vidio što se
dogodilo. Vrlo važno!
– Jeste li ga pokopali na obali?
– Nismo. Zašto da takvom boleštinom zarazimo otok? Znači li vam išta
prezime Ramsey, gospodine Struane? – naglo je Glessing dokrajčio udvornosti.
– Ramsey je prilično rašireno prezime! – oprezno će Dirk.
 – Da, ali Škoti su vrlo složni. Nije li to tajna uspjeha svih tvrtki u kojima
vladaju Škoti?
– Da, teško je naći povjerljive ljude – odgovori Dirk. – Znači li vama nešto
prezime Ramsey?
– Tako se zove dezerter s mojeg broda – naglasi Glessing. – Bratić vašeg
nostroma. Mislim da se nostromo zove McKay.
– Pa što onda?
– Ništa, samo vam to saopćavam. Naravno, znate da se svaki trgovački
brod, bio naoružan ili ne, na kojemu se skriva dezerter, može uzeti kao ratni
plijen... od strane Kraljevske ratne mornarice. – Glessing se nasmiješi. – Glupo
je dezertirati. Kamo je mogao pobjeći ako ne na neki drugi brod?
– Nikamo! – Dirk se osjeti satjeran uza zid. Ramsey se sigurno krije na
jednom od njegovih brodova, a jamačno je u to Brock upleo svoje prste. Možda i
Glessing!
– Danas ćemo pretražiti flotu. Naravno, nemate primjedbi?
– Naravno da nemamo. Brižno pazimo na posade svojih brodova.
– Vrlo mudro! Admiral smatra da »Otmjenoj kući« i u ovom slučaju
pripada prvo mjesto pa ćemo odmah pretražiti vaše brodove!
Znači, ništa se ne može učiniti, pomisli Dirk. I prestane o tome razmišljati.
– Kapetane, ovo je moj najstariji... Moj sin Culum! Culume, ovo je naš
glasoviti kapetan Glessing koji nam je izborio pobjedu u bitki kod Čuenpija.
– Dobar vam dan! – Glessing uljudno stisne Culumovu ruku, dugih prstiju,
nježnu i ženskastu. Kicoš, pomisli Glessing. Strukirani redingot, svijetloplava
kravata i visoki okovratnik. Zacijelo sveučilištarac. Neobično se rukovati s
momkom koji je dobio bengalsku pošast i preživio je. Bih li je ja preživio?... –
Nije to ni bila bitka.
– Dvije malene fregate protiv dvadeset ratnih džunka i trideset, pa i više,
brodova zapaljivača? I to vama nije bitka?
– Obična čarka, gospodine Struane! Mogla se pretvoriti u bitku... – »Da
nije bilo ovog kukavice Longstaffa, jarče Bože, i tebe, ukleti gusaru!«, zamalo
mu je odbrusio.
– Mi trgovci to smatramo bitkom, Culume – podsmješljivo će Dirk. – Ne
uviđamo u čemu se sastoji razlika između čarkanja i bitke. Mi smo obični
miroljubivi trgovci, ali prvi engleski oružani sukob s kineskom vojskom
zaslužuje naziv – bitka. Bilo je to prije nešto više od godinu dana. Prvi smo
pucali!
– A što biste vi učinili, gospodine Struane? Bijaše to ispravna taktička
odluka.
– Jasno!
– Glavni nadzornik vanjskotrgovačke razmjene u potpunosti se složio s
mojim postupcima.
– Jasno... kad zapravo nije mogao učiniti ništa drugo.
 – Opet stara prepucavanja, kapetane Glessing? – zapita Longstaff, koji ih je
s vrata kabine nezamijećen prisluškivao.
– Ne, ekscelencijo, samo podgrijavamo staru nesuglasicu. Poznato vam je
da se gospodin Struan i ja nikad nismo slagali u pogledu Čuenpija.
– Zašto biste se i slagali? Da je gospodin Struan zapovijedao, kao vi,
možda bi donio istu odluku, a da ste se vi našli na Struanovu mjestu, možda
biste znali da oni neće napadati pa biste riskirali. – Longstaff zijevne i počne se
poigravati lancem sata. – Culume, što bi ti učihio?
– Ne znam, gospodine. Nisu mi poznate postojeće komplikacije.
– Sjajno rečeno! »Komplikacija« je prava riječ! – nasmije se Longstaff. –
Biste li nam se pridružili, kapetane? Na čašicu pjenušca?
– Hvala, gospodine, ali radije bih se vratio na svoj brod!
Glessing ih uljudno pozdravi pa se udalji.
Longstaff uvede Struanove u dvoranu za sjednice koja je sad bila odaja
glavnog nadzornika vanjskotrgovačke razmjene. Bijaše spartanski svrsishodno
namještena: duboki kožnati naslonjači, stolovi za pomorske karte, komode i
teški stol od hrastovine. Sve to bijaše usađeno u pod. Iza bogato izrezbarenog
hrastova stola nalazio se polukrug krmnih prozorčića odvojenih stupcima.
Kabina je zaudarala na katran, ustajali duhan, more i neizbježni barut.
– Poslužniče! – zovne Longstaff.
Smjesta se otvore vrata kabine.
– Izvolite, gospodine?
– Pjenušac, brendi, port? – zapita Longstaff Dirka.
– Ja bih suhi pjenušac.
– I ja, gospodine – nadoda Culum.
– A ja ću port! – Longstaff ponovno zijevne.
– Dakako, gospodine! – Poslužnik donese boce iz ormarića bifea i natoči
im vino u tanke kristalne čaše.
– Pravo putovanje brodom, Culume? – zapita ga Longstaff.
– Da, gospodine.
– Vjerojatno si upućen u naše najnovije »komplikacije«?
– Nisam, ekscelencijo. Tata mi baš nije mnogo pisao, a naše novine ne pišu
o Kini.
– Uskoro će pisati, zar ne, Dirk?
Poslužnik ponudi čašu Longstaffu a zatim gostima.
– Pobrini se da nas nitko ne smeta.
– Dakako, gospodine! – Poslužnik im ostavi boce nadohvat ruku i iziđe.
– Dižem ovu čašu! – započne Longstaff, a Dirk se sjeti Robbove zdravice i
požali što je najprije navratio na admiralski brod. – Za ugodan boravak, Culume,
i za sretan povratak u domovinu.
Ispiju. Suhi pjenušac bijaše izvrstan.
 – Ovdje se stvara povijest, Culume, a nitko te u stvari ne može bolje uputiti
od oca.
– Stara kineska poslovica, Culume, kaže: »Istina ima mnogo lica!« – reče
Dirk.
– Ne razumijem!
– Znači da moje tumačenje činjenica ne mora ujedno biti i jedino! – Sjeti se
bivšeg potkralja Linga, koji je trenutačno u nemilosti u Kantonu jer je svojom
politikom doveo do otvorenog sukoba s Velikom Britanijom. Prijeti mu smrtna
kazna. – Je li vražji Ling još u Kantonu?
– Mislim da jest. Kad sam prije tri dana zapitao za njega Njegovu
ekscelenciju Ti-sena, nasmiješio se i zagonetno mi rekao: »Svijetlocrveni je sin
neba. Kako čovjek može znati što želi nebo?« Kineskog cara zovu »sinom
neba«! – objasni Longstaff Culumu. »Svijetlocrveni« je njegov daljnji nadimak,
jer uvijek piše svijetlocrvenom bojom.
– Neobičan... neobičan su narod ti Kinezi, Culume – nadoda Dirk. – Na
primjer, od tri stotine milijuna ljudi jedino car smije pisati svijetlocrvenom
bojom. Zamisli ti to! Kad bi kraljica Viktorija rekla: »Ubuduće samo ja smijem
pisati svijetlocrvenom bojom«, četrdeset tisuća Britanaca, bez obzira na svu
ljubav prema njoj, svečano bi se zarekla da će pisati baš svijetlocrvenom bojom.
Ja prvi!
– A svaki kineski veletrgovac – primijeti Longstaff i nesvjesno se naceri –
smjesta bi joj poslao bačvicu te boje, pouzećem, i poručio Njezinom britanskom
veličanstvu da će rado snabdijevati krunu uz povoljnu cijenu. I napisao bi joj
pismo svijetlocrvenom bojom. Vjerojatno posve opravdano! Što bismo postali
bez vanjskotrgovačke razmjene?
Nastupi kratka tišina. »Zašto je tata prešao preko ove uvrede?«, zapita se
Culum. »A je li to uopće uvreda? Možda je to samo ona davno poznata činjenica
da se plemstvo podsmjehuje svim neplemićima? Pa lijepo, čartisti će jednom
zauvijek pokopati plemiće.«
– Htjeli ste sa mnom razgovarati, Wille? – Dirk se osjećao smrtno umoran.
Boljele su ga noge i leđa.
– Da, dogodile su se neke beznačajne stvari otkako si... U ova dva dana!
Culume, ne zamjeri, ali trenutak bih želio razgovarati samo s tvojim ocem.
– Svakako, gospodine! – I Culum ustane.
– Nije potrebno, Wille – javi se Dirk. Da mu se Longstaff nije
podsmjehivao, i on bi udaljio Culuma. – Sad je Culum ortak u »Struanu i
kompaniji«. Jednog dana vladat će kao taj-pan. Možete mu vjerovati, kao što
meni vjerujete.
Culum se htjedne pobuniti da se nipošto nikad neće upletati u tvrtku jer ima
drugih planova. Ali riječ mu zape u grlu.
– Moram ti čestitati, Culume – javi se Longstaff. – Zato što si postao ortak
u »Otmjenoj kući«. Da znaš, to je neprocjenjiva nagrada.
Ne onda kad tvrtka padne pod stečaj, umalo nadoda Dirk.
 – Sjedni, Culume! – pozva sina.
Longstaff je išao tamo-amo po prostoriji i započeo:
– Sutra je zakazan sastanak s kineskim opunomoćenikom da raspravljamo
o pojedinostima oko ugovora.
– Tko je predložio vrijeme i mjesto, on ili vi?
– On.
– Možda bi bilo zgodnije da to promijenite i izaberete drugo mjesto i drugo
vrijeme.
– Zašto?
– Ako prihvatite njegov prijedlog, on i svi mandarini shvatit će to kao znak
vaše slabosti.
– U redu, ako vi tako mislite. Dakle, prekosutra? U Kantonu?
– Da! Povedite Horatija i Maussa. Ako hoćete, i ja ću s vama. Moramo
zakasniti četiri sata!
– Do vraga, Dirk, čemu tako smiješne krajnosti? Četiri sata? Mnogo, bome!
– Nije to smiješno. Ako se ponašamo kao pretpostavljeni prema
podređenome, dovodimo ih u nepovoljan položaj! – Dirk pogleda Culuma. –
Istočnjačku igru moramo igrati prema istočnjačkim pravilima. Pritom i
beznačajne stvari postaju silno važne. Ovdje je veoma težak položaj Njegove
ekscelencije. Ako mu se sad potkrade sitna pogreška, posljedice će trajati
pedeset godina! Mora postupati hitno i veoma oprezno.
– Da, a pomoći niotkuda, do vraga! – Longstaff istrusi porto i ponovno
natoči. – Nikad neću shvatiti zašto se oni ne žele ponašati kao kulturni ljudi.
Nikada! Osim tvog oca, nitko mi drugi ne pomaže. Kabinet u Londonu nema
pojma o mojim tegobama i za njih ne haje. Ovdje sam potpuno prepušten
samom sebi! Daju mi nemoguće upute i od mene očekuju da pregovaram s
nemogućim ljudima. Znači, moramo zakasniti četiri sata da bismo im dokazali
da smo nadmoćni, iako svatko, naravno, znade da smo nadmoćni!
Razdraženo ušmrkne burmut i kihne.
– Kad ćete prodavati zemljišne čestice, Wille?
– Pa ovaj... Mislio sam... kad kabinet odobri ugovor. Imamo mnogo
vremena. Recimo, u rujnu!
– Zaboravili ste svoj naum? Shvatio sam da želite da u Hong Kongu odmah
počne izgradnja.
Longstaff se pokuša sabrati. Nejasno se prisjećao da je o tome razgovarao s
Dirkom. Samo, što?
– Pa, naravno, ustupanje Hong Konga postat će službeno tek kad obje vlade
odobre ugovor... Mislim, tako je uobičajeno, zar ne?
– Da, ali ovo nisu uobičajene okolnosti! – Struan se igrao sa svojom čašom.
– Hong Kong je naš! Što prije počnemo izgradnju, tim bolje, zar tako ne mislite?
– Pa, jasno da je naš! – Što li je bio s njim naumio? Longstaff ponovno
priguši zijevanje.
 – Rekli ste da sva zemlja mora pripasti kraljici, a dok službeno ne postanete
prvi guverner Hong Konga, sva vlast mora biti u vašim rukama, jer ste
opunomoćenik. Ako izdate poseban proglas, sve će ići prema vašim planovima.
Na vašem mjestu bih slijedeći mjesec prodavao zemljišne čestice. Wille,
nemojte zaboraviti da će ti za koloniju biti potrebni vlastiti prihodi. Kabinet je
osjetljiv na kolonije koje same sebi ne pokrivaju troškove.
– Točno. Da! Posve točno! Naravno! Morali bismo što prije započeti.
Slijedećeg mjeseca je prva zemljišna prodaja. Da vidimo! Da dajemo u
vlasništvo, zakup, ili...?
– U zakup na devet stotina devedeset i devet godina. Uobičajene krunske
odredbe!
– Izvrsno! – Longstaff bespomoćno odmahne rukom. – Kao da nemamo
dovoljno briga. Culume! Moramo još izigravati i vražje trgovce. K vragu, kako
da sagradimo koloniju? Mora imati kanalizaciju, ulice, kuće i Bog zna što još.
Sud i zatvor, boga im! – Zaustavio se ispred Culuma. – Jesi li studirao pravo?
– Nisam, ekscelencijo – odgovori Culum. – Samo sam napola odslušao
povijest.
– Nema veze, moram imati kolonijalnog tajnika, ađutanta za opće poslove,
rizničara i Bog bi ga znao što sve još. Potrebna nam je i nekakva policija! Bi li
volio biti šef policije?
– Ne, hvala, gospodine! – Culum pokuša prikriti zgražanje.
– Pa, sigurno bismo te mogli upotrijebiti na nekom položaju. Svatko će
morati dobrano zapeti! Neću se moći za sve brinuti. Razmisli što želiš raditi pa
mi javi. Potrebni su nam povjerljivi ljudi.
– Zašto ga ne uzmete za tajnikova zamjenika? – zapita Dirk. – Pozajmit
ćemo vam ga na pola godine.
– Izvrsno! – nasmiješi se Longstaff Culumu. – Dobro, sad si zamjenik
kolonijalnog tajnika. Da vidimo! Pripremi prodaju zemljišta. To ti je prvi posao.
– Pojma nemam o prodaji zemljišta, gospodine. Pojma nemam o...
– Znaš o tome kao i svi ostali, a otac će ti pomagati. Postat ćeš, ovaj...
zamjenik kolonijalnog tajnika. Izvrsno! Sad to smijem smetnuti s uma. Utvrdi
što da se radi i kako, a meni javi što je potrebno da se to potvrdi službeno.
Pripremi javnu dražbu. Mislim da je to pošteno. – Longstaff ponovno napuni
čašu. – Oh, znaš, Dirk. Naredio sam da se evakuira otok Čušan.
Dirk Struan osjeti kako mu se prevrće želudac.
– Zašto ste to učinili, Wille?
– Primio sam prije dva dana posebno pismo u kojemu me Njegova
ekscelencija Ti-sen moli da to učinimo u znak dobre volje.
– Mogli ste pričekati!
– Htio je da smjesta odgovorim, a ja, ovaj... Nikako nisam mogao do tebe!
– Kinezu »smjesta« znači cijelo stoljeće! – »Oh, Willie, jadna budalo,
koliko ti puta sve moram objašnjavati?«, zapitao se.
Longstaff osjeti kako ga Dirk probada pogledom.
 – Spremao se caru poslati primjerak ugovora, a htio je da u to uđe i to da
smo naredili evakuaciju otoka. Ionako smo im ga namjeravali vratiti, zar ne?
Takav je bio plan. K vragu, zar je imalo važno sad ili poslije?
– Kinezima je vrijeme uvijek užasno važno. Je li naredba već otišla?
– Da, još jučer. Ti-sen je bio toliko dobar da nam je za to ponudio carsku
konjsku štafetu. Naredbu sam poslao štafetom!
Dabogda oči izgubio, pomisli Dirk. Nemoguća budalo!
– Vrlo je loše što njihove usluge koristite za slanje naše naredbe. Izgubili
smo obraz, a oni su dobili ovaj bod. Sad više ne možemo poslati brod! – Glas
mu bijaše hladan i tvrd. – Kad brod stigne na Čušan, otok će biti potpuno
napušten. Pa... što je, tu je! Samo, bijaše nezgodno. Kinezi će to protumačiti
samo kao našu slabost.
– Smatrao sam da je taj čin dobre volje sjajna, sjajna zamisao! – nastavi
Longstaff, nastojeći savladati uzrujanost. – Na koncu konaca, imamo sve što
nam je potrebno. Vladina je odšteta neznatna... tričavih šest milijuna dolara, ali
to i više nego pokriva trošak opijuma koji su nam uništili. Kanton je ponovno
otvoren za trgovinu. A imamo i Hong Kong. Napokon! – Oči su mu se iskrile. –
Sve prema planu! Otok Čušan nije važan. Rekao si da ga uzimamo samo kao
sredstvo. Ali, Hong Kong je naš! Ti-sen kaže da će u roku od mjesec dana
postaviti u Hong Kongu mandarina i...
– Kako? – zgrane se Dirk Struan.
– U Hong Kongu će postaviti mandarina. Što je sad?
Savladaj se, s krajnjim naporom se upozoravao Dirk Struan. Cijelo vrijeme
si strpljiv. Ovaj slaboumni nesposobnjaković ti je najpotrebnije oruđe.
– Wille, ako mu to dopustite, dat ćete mu vlast u Hong Kongu!
– Ni govora, drago moje momče! Kako? Hong Kong je britanski. Pogani će
biti pod našom zastavom i pod našom vladom. Netko mora zapovijedati tim
vragovima, zar ne? – Nekome moraju plaćati dužne pristojbe. Koje je mjesto
povoljnije od Hong Konga? Imat će svoju carinarnicu, svoje zgrade i...
– Kako? – odbije se riječ od hrastovih oplata. – Tako ti krvi Kristove!
Nadam se da na to niste pristali?
– Pa, ne vidim u tome nikakvog zla, Dirk, zar ne? Duše mi, to ništa ne
mijenja na stvari. To nas pošteđuje velikih nevolja. Ne moramo u Kanton! Sve
možemo odavde.
Da ne bi zgnječio Longstaffa kao stjenicu, Dirk priđe ormariću i natoči
brendi. Zauzdaj se! Nemoj ga sad uništiti. Nije pogodno vrijeme. Moraš ga još
iskoristiti.
– Jeste li pristali da Ti-sen postavi mandarina za Hong Kong?
– Pa, drago moje momče, nisam baš pristao, to nije ušlo u ugovor. Samo
sam rekao da je to sjajna zamisao.
– Jeste li im to dali napismeno?
 – Da, jučer! – Longstaffa zapanji Dirkova žestina. – Pa to već odavno
nastojimo! Da poslujemo izravno s mandarinima, a ne preko kineskih
veletrgovaca iz co-honga?
– Da, ali ne na svojem otoku, Boga ti! – Dirkov glas ostane miran.
Razmišljao je: »Jarče Bože, ti kukavna karikaturo vođe, glupo aristokratsko
neodlučno smeće, koje donosi samo pogrešne odluke!«
– Ako im to dopustimo, utopit ćemo Hong Kong. Sve ćemo izgubiti.
Longstaff se povuče za resicu uha. Klonuo je pod Dirkovim pogledom.
– Zašto, oče? – zapita Culum.
Longstaffu lakne kad je Dirk pogledao sina. Da, zašto, zašto ćemo sve
izgubiti? Smatrao sam da je to sjajna pogodba.
– Zato što su oni Kinezi.
– Ne razumijem.
– Znam, momčino! – Da odagna tugu zbog gubitka svojih najmilijih, tugu
koja ga je odjednom preplavila, a i da smetne s uma grozne brige zbog gubitka
bogatstva, odlučio je da objasni, i Longstaffu i Culumu. – Kao prvo, Kinezi već
pet tisuća godina nazivaju Kinu Središnjim Carstvom, jer njihovu su zemlju
bogovi smjestili između neba iznad nas i zemlje ispod nas. Svaki se Kinez
smatra neusporedivim, nadmoćnim bićem. Čvrsto su uvjereni da su svi, ama baš
svi ostali, bezvrijedni divljaci. I samo Kinezi imaju bogodano pravo, kao jedina
kulturna nacija, da vladaju svijetom. Za njih je kraljica Viktorija divljačka
podložnica koja bi im morala plaćati danak. Nema Kina ni brodovlja ni vojske,
možemo s njom raditi što zaželimo... ali Kinezi su uvjereni da su najkulturniji,
najmoćniji i najbogatiji narod na svijetu, u čemu možda i ne griješe. Znaš li što
je to »Osam pravila«?
Culum zatrese glavom.
– Pa, pod tim je uvjetima kineski car prije stotinu pedeset godina pristao da
trguje s »divljacima«. Tih osam odredaba svu trgovinu s »divljacima«
ograničava na jednu jedinu luku: Kanton. Sav čaj i svilu morali su plaćati u
srebru, nije im odobravao ni najmanji kredit, a krijumčarenje je potpuno
zabranio. »Divljaci« su smjeli sagraditi skladišta i poslovnice na zemljišnoj
čestici u Kantonu dugoj osam stotina, a širokoj dvije stotine metara. »Divljaci«
bijahu posve ograničeni na taj zidom ograđeni prostor, kantonsku Naseobinu.
Ondje su smjeli samo prezimiti, od rujna do ožujka, kad su morali ići u Makao.
Ni pod kojim uvjetima u kantonsku Naseobinu nisu smjele doći »divljačke«
obitelji. Zabraniše im bilo kakve žene! Naseobina nije smjela imati nikakvog
oružja. Zabraniše im da uče kineski, da se iz užitka voze brodom, da ih nose na
nosiljkama i da se druže s Kinezima. »Divljački« ratni brodovi nisu smjeli
uploviti u estuarij Biserne rijeke Čua. Svi »divljački« trgovački brodovi morali
su se usidriti kod otoka Whampoe, trinaest milja nizvodno, gdje su morali
prebaciti teret na drugi brod i platiti izvoznu carinu u srebru. Sve poslove s
»divljacima«, mogao je voditi samo jedan ceh koji je imao monopol, a
obuhvaćao je deset kineskih izvoznika, takozvani co-hong. Znači, co-hong
bijaše isključivi snabdjevač hrane, isključivi opskrbljivač određenim brojem
posluge, lađara i kompradora. I na kraju, jedna odredba koja nas je ubijala u
pojam, a sadašnjim je ugovorom dokinuta: da jedino co-hong može primati sve
»divljačke« molbe, zahtjeve i pritužbe, i samo ih co-hong smije proslijediti
mandarinima. Te su odredbe imale cilj da nas drže na uzdi, da nas gnjave, a da
iz nas istisnu svaki peni. Zapamti još nešto o Kinezima: vole novac, ali mito
prima samo vladajuća klasa, Mandžurci, a ne i Kinezi. Mandžurci smatraju da su
naše zamisli (kršćanstvo, parlament, biračko pravo, a nadasve jednakost pred
zakonom i sudovima) revolucionarne, opasne i opake. Ali žele naše srebro! Te
odredbe su nas onemogućavale i ograničavale nam trgovinu. Mogli su nas
cijediti kako ih je bila volja. Pa ipak smo zarađivali.
Dirk se nasmiješi.
– Zarađivali smo silan novac, a i oni. Većina odredba otpala je zbog
pohlepe njihovih službenika. Na snazi su ostale najvažnije: da ne smijemo
uploviti ratnim brodovima, da s njima smijemo poslovati samo preko co-honga,
da u Kantonu ne smijemo držati žene i da ondje ne smijemo boraviti poslije
ožujka i prije rujna. Tipično za Kineze, siromašni trgovci iz co-honga bijahu za
nas odgovorni. Ako bi se pojavila kakva »komplikacija«, na njih bi se srušio
carski gnjev. Opet klasično za Kineze! Co-hong su toliko cijedili, a i sad ga
cijede, dok većina njihovih trgovaca nije propala. Imamo šest stotina tisuća
gvineja njihova bezvrijednog papira, a otprilike toliko i Brock. Co-hong, prema
kineskim običajima, mora svoje položaje kupiti od cara. Pretpostavljeni od njih
neprekidno očekuju velike »darove«. Uobičajeno je da svatko od njih pokloni
caru za rođendan pedeset tisuća taela u srebru. Iznad co-honga nalazi se osobni
carski šef mita, takozvani Hopo, zadužen za ubiranje mita od mandarina u
Kantonu, od co-honga i od svakoga od koga uspije. I Hopo kupuje svoj položaj.
Uzgred budi rečeno, on je najveći trgovac opijumom i time se silno obogatio.
Dakle, ako u Hong Kong primimo jednog mandarina, primamo i cijelo njihovo
uređenje. Mandarin će postati Hopo i bit će mu podložni svi Kinezi. »Prodavat«
će dozvole svakom kineskom trgovcu koji dođe da ovdje posluje, tražit će od
njih mito, a oni od nas. Hopo će uništavati one koji nam žele pomoći, a
pomagati one koji nas mrze. A odustat će tek kad nas istjeraju.
– Zašto?
– Zato što su Kinezi! – Struan se protegne da ispravi leđa. Osjeti kako ga
obuzima umor. Tad priđe bifeu i natoči još brendija. Kad bih samo sat-dva bio
Kinez, umorno je pomislio. Znao bih od bilo kuda namaknuti milijun taela, bez
po muke. Ako je to rješenje, da pokušam misliti kao Kinez? Ti si taj-pan
»divljaka«, mandarin koji ima neograničenu vlast. Kakvog smisla ima vlast ako
njome ne djeluješ na džos i sebi pomogneš? Kako možeš iskoristiti svoju vlast?
Tko ima milijun taela? Koga ćeš prikliještiti da ih dobiješ? Tko ti duguje
uslugu?
– Što da radimo, Dirk? Mislim reći da se posve slažem s tobom! – reče
Longstaff.
– Bit će najbolje da smjesta pošaljete pismo Ti-senu. Javite mu... Ne,
naredite mu...
 Odjednom Dirk ušuti. Mozak mu se razbistrio. Nestade njegova umora. Ti
glupi, brbljavi, nedorasli slugane! Ti-sen... Ti-sen će te spasiti! Jedan mandarin.
Samo to moraš srediti. Dva jednostavna koraka: najprije poništiti Longstaff ovu
pogodbu, koja se ionako mora poništiti, a zatim, za tjedan-dva, potajno ponudi
Ti-senu da ćeš za milijun taela srebra udesiti da Longstaff promijeni mišljenje i
postavi mandarina za Hong Kong. Ti-sen objeručke će prihvatiti ponudu, jer će
tako odmah dobiti sve što je u ratu morao ustupiti. Milijun taela iscijedit će iz
co-honga, a co-hong će oduševljeno platiti, jer će taj iznos smjesta nadodati
cijeni čaja koji nam jedva čekaju prodati, kao što ga mi jedva čekamo kupiti.
Jadni mali Willie nije nikakav problem, a niti jedan naš veletrgovac neće imati
ništa protiv mandarina. Nećemo ga zvati mandarin. Izmislit ćemo novi naziv...
da i najpametnije odvratimo s pravog traga. Recimo, trgovački komesar!
Veletrgovci se neće pobuniti što postavljamo Kineza za »trgovačkog komesara«,
jer će on potpomagati trgovinu i pojednostavniti plaćanje carina. A tko da to
potajno ponudi? Naravno, stari Đin-kva, najbogatiji i najlukaviji u cijelom co-
hongu, tvoj glavni dobavljač. Poznaješ ga već dvadeset godina! Nema sumnje,
on je čovjek za to.
Mandarin će zajamčiti budućnosti »Otmjene kuće«. Da! Samo što će
upropastiti Hong Kong. I upropastiti moj plan! Smijem li se upustiti u takvu
pogodbu kad znam da ih poslije moram nadmudriti? Užasan je to rizik. Znam da
jedan mandarin znači i cijeli sistem. Ne možeš tu vražju ostavštinu namrijeti
Robbu, Culumu ili njihovoj djeci. Međutim, bez srebra nema »Otmjene kuće« ni
budućnosti!
– Što kažeš, Dirk?
– U kraljičino ime naredite Ti-senu da zaboravi mandarina na Hong Kongu.
– I ja sam tako zaključio! – Longstaff sav sretan sjedne za pisaći stol i
uzme guščje pero. – Što da napišem?
»A što ću ja učiniti u pogledu drugog koraka, jadni moj Willie?«, zapitao se
Dirk. »Opravdava li cilj sredstva?«
– Pišite ovako: »Ti-senu u Kantonu, poseban proglas. Samo Njezino
britansko veličanstvo, kraljica Viktorija, ovlaštena je da imenuje službene osobe
na britanskom otoku Hong Kong. Ovdje neće biti ni kineskih službenika ni
carinarnica. – Umuknuo je i odlučno nastavio, osjećajući da je sad pravo
vrijeme: – »Ovim su svi Kinezi u Hong Kongu, koloniji Njezina veličanstva,
britanski podanici, podložni isključivo engleskim zakonima.«
– To nadilazi moja ovlaštenja!
– Opunomoćenici obično nadmašuju svoja ovlaštenja! Zbog toga su oni
toliko brižno probrani, Wille. Zbog toga i imamo Carstvo, Rafflesa, Hastingsa,
Clivea, Raleigha, Wellingtona. Imate punomoć vlade Njezina veličanstva da
pregovarate s Kinom. Što je našima u domovini stalo do Kine, i što o njoj znaju?
Uvodite nove stvari i stvarate povijest, Wille! Spremni ste da prihvatite sićušan,
jalov i gotovo nenastanjen otok, a svijet je naviknut da grabi cijele kontinente.
Da želite, mogli biste osvojiti cijelu Kinu, ali vi ste mnogo lukaviji!
Longstaff je oklijevao i grickao vrh guščjeg pera.
 – Da, ali već sam pristao da Kinezi u Hong Kongu budu podložni kineskim
zakonima, osim što su izuzeta mučenja. – Na bradu mu izbiju graške znoja. – To
je uglavak u ugovoru i donio sam poseban proglas.
– Predomislili ste se, Wille. Kao što se predomislio Ti-sen. Nema uglavka
da ćete postaviti mandarina.
– O tome smo se sporazumjeli!
– Na to niste pristali ni vi, a ni ja. On vam nastoji podvaliti, kao što vam je
podvalio sa Čušanom.
– Tako je! – složi se Longstaff, sretan što se dao uvjeriti. – U pravu si,
Dirk. Potpuno! Ako dopustimo ikakvu kontrolu... Imaš pravo. Opet je proradila
njihova stara podvala, zar ne? Da. Vrijeme je da Kinezi spoznaju što je zapravo
pravosuđe. Red i mir. Da! Imaš pravo.
– Pismo završite kao car: »Boj se ovog i poslušaj me dršćući«, a potpiši
svojim punim naslovom – reče Dirk i otvori vrata kabine. – Brodski profoš!
– Izvolite, gospodine!
– Njegovoj ekscelenciji hitno je potreban tajnik, gospodin Sinclair.
– Da, gospodine!
Longstaff napiše pismo i ponovno ga pročita.
– Nije li pomalo drzovito, Dirk? Nisam naveo niti jedan njegov naslov, a
zaključujem kao carski ukaz?
– U tome i jest stvar. Trebalo bi to objaviti u novinama.
– Pa to je tajna isprava!
– Povijesna isprava, Wille. Njome se možete ponositi. Admiral će zbog nje
biti zadovoljan. Čujte, zašto se naljutio?
– Po njegovu običaju! – Longstaff počne oponašati admirala. – »K vragu,
gospodine, ovamo su nas poslali da se borimo protiv pogana, a vi ste poslije dva
iskrcavanja, na kojima tako reći nismo ni naišli na otpor, sklopili kukavan
ugovor kojim ste dobili kudikamo manje nego što je ministar vanjskih poslova
rekao da zahtijevate. Gdje su otvorene luke koje ste od njih trebali zatražiti?«
Dirk, jesi li siguran da smo u pravu što tražimo manje? Znam da si to već rekao,
ali trgovci smatraju da je to kobna pogreška. Mislim, to što nemamo otvorenih
luka.
– Hong Kong je važniji, Wille!
– Dobro ako si siguran. Admiral se jako ljuti zbog nekih dezertera, a i zbog
toga što smo odgodili provođenje naredbe protiv krijumčarenja. Osim toga, svi
se trgovci bune.
– Na čelu s Brockom?
– Da. Neotesani gad!
Struana nešto zazebe oko srca.
– Rekli ste trgovcima da ćete poništiti naredbu?
– Pa, Dirk, nisam im izričito rekao. Samo sam natuknuo da bih je mogao
poništiti.
 – A admiralu ste natuknuli da ćete povući onu naredbu?
– Pa, rekoh da nije preporučljivo da se to provede. Užasno se naljutio i
rekao da će Admiralitetu javiti svoj stav. – Longstaff uzdahne i zijevne. – Duše
mi, on ne razumije probleme. Nema pojma! Dirk, bio bih ti veoma zahvalan da
njemu objasniš bit trgovačke razmjene. Pokušao sam, ali nikako da mu to
utuvim u glavu.
Kao ni ja tebi, Willie, pomisli Dirk. Ako je Robb pokupovao opijum, još
smo se više usosili. Ako ga nije kupio, opet smo propali. Osim ako se ne
sporazumijemo: jedan kleti mandarin za jedan kleti milijun.
– Ne znam što bih bez savjeta tvog oca, Culume! – Longstaff uzme burmut
iz burmutice optočene draguljima. Prokletstvo, pa ja sam diplomat a ne ratni
huškač, pomislio je. Guverner Hong Konga je pravi naslov. Kad postanem
guverner Hong Konga, dobit ću i nešto vrednije. Možda Bengal? Jamaiku... To
je pravo mjesto. Kanada? Ne, previše je hladno, k vragu! Bengal ili kakva druga
indijska državica.
– U Aziji je sve veoma zapetljano, Culume. Moram rješavati tolike različite
stavove i interese, interese krune, veletrgovaca, misionara, Kraljevske ratne
mornarice, vojske i Kineza – a svi su oni zakrvljeni. A k vragu, i Kinezi su
rascjepkani u protivničke struje: veletrgovce, mandarine i mandžurijske
gospodare. – Natisne burmut u obje nosnice, duboko ušmrkne i kihne. –
Vjerojatno znaš da Kinom ne vladaju Kinezi?
– Ne znam, gospodine.
– To je njihova velika nevolja, tako nam kažu. Vladari su Mandžurci, iz
Mandžurije, divljaci sjeverno od Velikog zida. Navodno već dvije stotine godina
vladaju Kinom. Zacijelo misle da smo ludi. Kažu da postoji Veliki zid, nešto
nalik na Hadrijanov zid, utvrda po cijeloj sjevernoj Kini koja je štiti od upada
divljačkih plemena. Tvrde da je dug više od pet tisuća kilometara. Visok je
trinaest, a debeo deset metara. Toliko je širok da istodobno na njemu može
jahati osam konjanika. Navodno na svake tri stotine metara stoje stražarski
tornjevi. Građen je od opeke i granita prije dvije tisuće godina. – Prezirno frkne.
– Smiješno!
– Mislim da taj zid postoji – odvrati Dirk.
– Koješta, Dirk! – reče Longstaff. – Prije dvije tisuće godina bilo je
nemoguće sagraditi takvu utvrdu!
– Legenda nam, Culume, govori da je svaki treći Kinez bio pozvan da gradi
taj zid. I sagradiše ga za deset godina. Navodno je umrlo milijun ljudi koji su u
zidu pokopani. Zid čuvaju i njihovi duhovi.
– Ako je taj zid toliko velik, oče – nasmiješi se Culum – Mandžurci ga ne
bi mogli prijeći. Sigurno ne postoji!
– Legenda nam govori da su Mandžurci na prijevaru prešli Veliki zid.
Kineski general koji je morao čuvati zid, izdao je svoj narod.
– To je više nego vjerojatno – prezrivo će Longstaff. – Ovi istočnjaci ne
znaju za čast, zar ne? General je mislio da će se uz neprijateljsku pomoć popeti
na prijestolje, ali Mandžurci su se njime okoristili pa ga ubili. Bilo kako bilo, to
nam kaže priča.
– Strašna priča, gospodine! – primijeti Culum.
Dirkov se pogled smrkne.
– Morat ćeš se naviknuti na mnoge neobične priče i nešto naučiti, Culume,
a to je da je kineska civilizacija stara već pet tisuća godina. Knjige, tiskarski
strojevi, umjetnost, pjesnici, vlada, čaj, svila, barut i tisuće drugih stvari. Već
tisuće godina! Naša civilizacija stara je pet stotina godina, ako se uopće može
tako nazvati.
Kucanje na vratima. Horatio žurno uđe.
– Tražili ste me, ekscelencijo?
– Da! Da mi odmah prevedeš ovo na kineski i odašalješ po posebnom
glasniku. Primjerak pošalji i gospodinu Skinneru da ga objavi.
– Da, gospodine! – Horatio uzme list papira i okrene se Dirku Struanu. –
Teško me pogodila ona užasna vijest, gospodine Struane.
– Hvala. Moj sin Culum! Horatio Sinclair.
Rukovali su se. Odmah su zavoljeli jedan drugog. Horatio pročita pismo.
– Oduzet će mi malo vremena da pronađem prave dvorske izraze,
gospodine.
– Njegova ekscelencija želi da prevedeš baš tako – reče Dirk. – Točno
tako!
Horatio zine i neodlučno klimne glavom.
– Da, ja ću... ovaj... odmah prevesti! Ali Ti-sen ovo neće prihvatiti,
gospodine Struane. Nikad, Vaša ekscelencijo! Previše bi izgubio obraz.
Longstaff se sav nakostriješi.
– Obraz? Pokazat ću ja obraz tom podmuklom poganinu! Boga mu!
Admiralu prenesi moje komplimente. Neka linijskim brodom pošalje pismo na
otok Whampou, s naredbom da odmah proslijedi u Kanton ako se ovaj dopis bez
daljnjeg ne prihvati!
– Da, gospodine.
– Samo neka pokuša da ne prihvati! – reče Longstaff kad je Horatio izišao.
– Prokleta drskost! Sve su to divlji pogani. Svi oni! Kinezi, Mandžurci. Nemaju
osjećaj za pravdu, a nevjerojatan je njihov prezir prema ljudskom životu.
Prodaju kćeri, sestre i braću. Nevjerojatno!
Odjednom Culum pomisli na majku i braću, i kako su umrli. Vodnjikava
bljuvotina i izmet. Smrad, grčevi, užasne muke, oči, bolno trzanje. Konvulzije,
još veći smrad i zadahtala smrt. A poslije smrti iznenadno grčenje mišića. Majka
je već bila sat vremena mrtva kad se odjednom počela izvijati na krevetu, a
mrtve su joj se oči rastvorile, ona mrtva usta zinula.
Smuči mu se od tog starog straha. Nastojao je misliti na nešto, samo da
zaboravi te užase.
 – U pogledu prodaje zemljišta, gospodine. Zemljište je potrebno najprije
izmjeriti. Tko će to obaviti, gospodine?
– Bez brige, naći ćemo mi nekog.
– Možda Glessinga? – predloži Dirk Struan. – Vješt je skiciranju.
– Dobra zamisao! Spomenut ću to generalu. Izvrsno!
– Obalu na kojoj je podignuta zastava mogli biste nazvati Glessing’s Point,
Glessingov rt.
– Nikad te neću shvatiti! – zapanji se Longstaff. – Zašto bezrazložno
ovjekovječuješ ime čovjeka koji te mrzi?
Zato što su i dobri neprijatelji vrijedni, zaključi Dirk. A Glessinga ću
iskoristiti. Umrijet će braneći Glessingov rt, što znači i Hong Kong.
– To bi se ratnoj mornarici svidjelo – reče Dirk. – Samo mi je palo na
pamet.
– Dobra zamisao! Drago mi je što ste mi to predložili.
– Pa, da se vratimo na svoj brod – reče Dirk. Bijaše umoran, a čekalo ga je
još mnogo posla.

Na krmnici »Thunder Clouda« je Isaac Perry gledao kako pripadnici ratne

mornarice kopaju ispod nepromočive jedrenine, glavnih čamaca i po
mornarskim sanducima. Mrzio je ratne mornare i oficire. Jednom su i njega
silom ukrcali u ratnu mornaricu.
– Na našem brodu nema dezertera! – ponovio je.
– Naravno – reče mladi oficir.
– Molim vas, naredite svojim ljudima da ne stvaraju ovakav nered. Cijela
straža će morati pospremati za njima.
– Vaš će brod biti slastan plijen, kapetane Perry. Brod i teret! – podsmjehne
mu se oficir.
Perry prostrijeli McKaya koji je pokraj brodskog siza bio pod oružanom
stražom. Mrtav si čovjek, McKay, pomisli Perry, ako si pomogao Ramseyu da
se sakrije na našem brodu.
– Glavni čamac pokraj krmenog siza – vikne drugi oficir. – Stiže nam
brodovlasnik!
Perry pohrli u susret Dirku Struanu.
– Misle da je na našem brodu dezerter, gospodine.
– Znam – reče Struan stupivši na palubu. – Zašto je moj nostromo pod
stražom? – zapita ratobornog mladog oficira, a glas mu bijaše strog i promukao.
– Mjera opreza! On je s Ramseyem u rodu pa...
– Kuga odnijela mjere opreza! Nedužan je dok mu se ne dokaže krivica,
boga vam! – zagrmi Struan. – Ovdje ste zato da pretražite brod, a ne da moje
ljude gnjavite i hapsite!
 – Ništa nisam znao, gospodine – plane McKay. – Nisam pomogao
Ramseyu da se ukrca. Nisam, nisam!
– Bog neka ti pomogne ako si mu pomogao – odgovori Dirk. – Da se nisi
maknuo s broda, do mog novog naređenja. U potpalublje!
– Razumijem, gospodine! – procijedi McKay’i pobjegne.
– Tako ti krvi Kristove, Isaac! – pobjesni Dirk Struan. – Valjda si ti
kapetan na ovom brodu? Koji zakon kaže da ratna mornarica bez naloga za
hapšenje smije uhapsiti mornara... kao mjeru opreza?
– Nikakav, gospodine! – zastenje Perry. – Znao je da raspravljanje nema
smisla.
– Gubi mi se s broda, k vragu! Otpušten si!
– Ali, gospodine... – problijedi Perry.
– Da si do zalaska sunca nestao s mog broda! – Dirk pođe prema mostu
koji se spuštao u utrobu broda. – Idemo, Culume.
Culum ga stigne u hodniku prema glavnoj kabini.
– Nije pošteno! – reče. – Nije pošteno, kapetan Perry ti je najbolji kapetan.
Sam si to rekao.
– Bio je najbolji, momčino! – odgovori mu Dirk. – Samo, nije se brinuo za
svoje ljude. I boji se! Ne znam čega, ali preplašeni su ljudi opasni, a nama takvi
nisu potrebni.
– McKayu se nije dogodilo nikakvo zlo.
– Prvi zakon svakog mojeg kapetana glasi: štiti svoj brod. A drugi: štiti
svoju posadu. Tad će i oni štititi njega. Kapetan može sam upravljati brodom, ali
ne može na njemu neograničeno vladati!
– Perry nije ni u čemu pogriješio.
– Dopustio je da ratna mornarica protuzakonito stavi McKaya pod stražu –
oštro će Dirk. – Kapetanu nije dovoljno da zna samo upravljati brodom, Boga ti!
Isaac se morao oduprijeti onom mladom štencu. Uplašio se i iznevjerio jednog
svojeg čovjeka u najpresudnijem trenutku. Slijedeći put mogao bi zakazati i na
svom brodu, a to ne želim riskirati.
– Godinama radi za tebe. To nimalo nije važno?
– Da... znači da nas je godinama pratila sreća. Više mu ne vjerujem. A sad
neka se nosi, i gotovo! – Dirk otvori vrata kabine.
Za pisaćim stolom sjedio je Robb i buljio u krmene prozore. Po stolu
porazbacane kutije, škrinje, dječje igračke i odjeća. Na jednom pomorskom
stolcu sklupčala se Robbova žena Sarah i drijemala. Bijaše to sitna ženica u
poodmaklom stupnju trudnoće, a lice joj je u snu bilo naborano i umorno.
Opazivši Dirka i Culuma, Robb se bezuspješno pokuša nasmiješiti.
– Zdravo, Dirk i Culume!
– Zdravo, Robbe! – U ova dva dana ostario je deset godina, pomisli Dirk.
Sarah se najednom probudi.
 – Zdravo, Dirk! – S mukom je ustala i pošla prema vratima. – Zdravo,
Culume!
– Kako si, strina Sarah?
– Umorno, dragi moj, jako umorno. I mrsko mi je što sam na brodu. Jesi li
za čaj?
– Ne, hvala.
Robb se pun strepnje zagleda u Dirka.
– Što da ti kažem?
– Ništa, Robbie. Oni su mrtvi, a mi živi, i to je sve.
– Zaista sve, Dirk? – Sarah je imala plave oči koje su otvrdnule. Poravnala
je kestenjastu kosu i pogladila dugu zelenu haljinu podstavljenu jastučićima na
stražnjici. – Zaista?
– Da! Bi li nas ostavila, Sarah? Moram razgovarati s Robbom.
– Pa naravno! – Pogledala je muža. Prezirala ga je jer je bio slabić. –
Odlazimo, Dirk. Zauvijek odlazimo s Dalekog istoka. Odlučila sam! Žrtvovala
sam »Struanu i kompaniji« pet godina svog života i jedno dijete. Kucnulo je
vrijeme da odemo.
– Pametna si ti, Sarah. U današnja vremena Daleki istok nije mjesto za
obitelji. A za godinu dana, kad sagradimo Hong Kong, bit će idealan.
– Možda nekima, ali ne nama. Ni mojem Roddyju, ni Karen, ni Naomiju, ni
Jamieju. Ni meni! Nikad nećemo stanovati u Hong Kongu! – I ode.
– Robbe, jesi li kupio opijum?
– Nešto. Potrošio sam svu našu gotovinu i pozajmio oko sto tisuća... Ne
znam točno koliko. Cijene nisu mnogo pale. Zatim me to prestalo zanimati.
Znači, još smo se dublje usosili, pomisli Dirk.
– Zašto naša obitelj? Užasno, užasno! – reče Robb žalosno. – Zašto cijela
naša obitelj?
– Džos.
– Kleti džos! – Robb se zagleda u vrata kabine. – Brock želi čim prije s
tobom razgovarati.
– Zašto?
– Nije mi rekao.
Dirk sjedne. Na tren izuje čizmu. Razmišljao je o Brocku.
– Culuma sam uzeo za ortaka – reče.
– Dobro – odgovori Robb, ali glas mu bijaše bezbojan. Još je zurio u vrata.
– Oče! – upadne Culum. – Želim s tobom o tome razgovarati!
– Poslije, momčino! Robb, ima još nešto. Snašla nas je teška nesreća.
– Moram ti to odmah reći – Robb svrne pogled s vrata.
– Dirk, sa Sarah i s djecom odlazim s Dalekog istoka. Prvim brodom!
– Što?
– Nikad neću postati taj-pan, niti to želim.
 – Odlaziš zato što mi je Culum postao ortak?
– Znaš da ne. Mogao si me pitati, ali nije važno. Želim otputovati.
– Zašto?
– Zamislio sam se nad tolikim smrtima u našoj obitelji. Ima Sarah pravo.
Prekratak je život da bismo se ovdje krvili i pomrli. Želim mira, a novaca imamo
više nego dosta. Možeš kupiti moj dio. Prvim brodom želim isploviti!
– Zašto?
– Umoran sam. Umoran!
– Slabić si, Robbe. Opet ti zanovijeta Sarah, zar ne?
– Da, slabić sam, da, opet mi je zanovijetala, ali odlučio sam sam. Previše
smrtnih slučajeva, previše.
– Neću te moći iskupiti, pali smo pod stečaj! – Dirk mu pruži bankarovo
pismo.
– Robb pročita. Lice mu još više ostari.
– Bog neka ih nosi u pakao!
– Da, ali to ništa ne mijenja na stvari da smo propali! – Dirk navuče čizmu i
ustane. – Oprosti, Culume, naše ortaštvo je ništavno. Najezda na našu banku!
Zrak u kabini kao da se zgusnuo.
– U Škotskoj imamo sto tisuća – reče Robb. – Daj mi polovicu, a ostatak
uzmi.
– Hvala, Robbie, to si muško kazao.
Robb tresne pesnicom po pisaćem stolu.
– Nisam kriv što je banka zatvorila svoja vrata!
– Da, zato ne traži pola svog novca sad, kad će nam biti potreban svaki
peni!
– Bit će potreban tebi, a ne meni. Naći ćeš rješenje, kao i uvijek.
– Sarah s tih pedeset tisuća funti neće izdržati ni pet godina.
– To je moja briga! Taj novac nije uknjižen pa je samo naš. Uzet ću
polovicu. Moj udio u tvrtki vrijedi dvadeset puta više!
– Pali smo pod stečaj! Zar to ne možeš utuviti u tu svoju glavu? Pali pod
stečaj!
Otvore se vrata kabine i uđe malena zlatokosa djevojčica, držeći u ruci
slamnatu lutku. Mrštila se.
– Zdravo, tata, zdravo, striče Dirk! – Zagledala se u Dirka. – Jesam li
ružna?
Dirk s naporom svrne pogled s Robba.
– Što, Karen, djevojče moje?
– Jesam l’ ružna?
– Nisi, naravno da nisi, Karen! – Dirk je digne. – Tko ti priča takve užasne
stvari, djevojčice?
– Igrali smo se škole na »Resting Cloudu«. To mi je rekla Lillibet.
 – Lillibet Brock?
– Ne ona, ona mi je najbolja prijateljica, nego neka druga Lillibet.
– Pa, nisi ružna. Reci toj »nekoj drugoj« Lillibet da nije lijepo govoriti
takve stvari. Baš si zgodna!
– Oh, sjajno! – Karen se široko nasmiješi. – Tata mi uvijek kaže da sam
lijepa, ali pitam tebe, jer se u to više razumiješ. Ti sve znaš! – Snažno ga je
zagrlila. – Hvala, striče Dirk. Sad me spusti. – Otplesala je do vrata. – Baš sam
sretna što nisam ružna.
Robb se skljoka na stolicu. Naposljetku je rekao:
– Prokleti bili bankari! Oprosti, kriv sam i oprosti što sam onako govorio...
oprosti. Žao mi je!
– I meni je žao, momčino.
Uzalud je Robb pokušavao misliti.
– Što da se radi?
– Ne znam. Znaš što, Robbe? Daj mi nekoliko mjeseci vremena. Prvim
ćemo brodom poslati natrag Sarah i djecu. Najbolje čim prije, da izbjegnu
sezonu tajfuna.
– Mogao bih negdje uzajmiti, moramo isplatiti mjenice po viđenju... izgubit
ćemo brodove, sve! – Robb se prisiljavao da smetne s uma Sarah. – Samo,
kako... u ovo malo vremena što nam je preostalo? – Uzrujano je grčio prste. –
Jučer je stigla poštanska pošiljka. Nama ništa bitno, nikakve vijesti iz domovine.
Možda i drugi znaju za navalu na našu banku. Kupili smo maleni blok dionica u
Brockovoj banci da ga držimo na oku. Možda on zna za najezdu nanašu banku?
Možda zato želi s tobom razgovarati?
– Možda! U svakom slučaju, odmah će nam zarinuti nož u grlo ako to
otkrije. Možda je on otpočeo tu najezdu na banku? Pokupovat će naše mjenice i
upropastiti nas.
– Zašto? – zapita Culum.
– Zato što bih i ja upropastio njega da mi se ukaže i najmanja prilika.
Culum ga htjedne zapitati zašto. Htjedne im reći da se i on prvim brodom
vraća kući, ali otac je djelovao tako izmoreno, a Robb utučeno. Reći će mu
sutra!
– Nekoliko sati moram odspavati – reče Dirk. – Idem na kopno. Ti i Sarah
vratite se na »Resting Cloud«! Naredio sam Perryju da nestane do zalaska sunca.
Otpustio sam ga.
– Tko će zauzeti njegovo mjesto?
– Ne znam! – Dirk mu izlazeći dobaci: – Javi Brocku da ću se sastati s njim
na obali u zalazak sunca.
 TREĆE POGLAVLJE

Dirk je malo spavao. Jelo na stolu osta netaknuto. Kroz šatorska vrata
zagleda se u brodove na sidrištu. Umiralo je sunce, a zamagljeni mjesec nisko se
spustio nad obzorjem. Na nebu su se isticale goleme mase kumulusa. Vjetar je
nago vještao oluju.
Ti-sen, ponavljao je u sebi. Ti-sen! Jedino te on može spasiti. Da, samo što
je to izdaja svega u što vjeruješ, svega za što si se borio.
Uđe McKay, donese upaljenu svjetiljku i odloži je na stol. Šator bijaše
prostran i udoban, a kameni pod prekriven sagovima.
– Brockov glavni čamac približava se obali, gospodine.
– Vodi ljude i ukloni se izvan domašaja glasa, McKay.
– Razumijem, gospodine.
– Zna li se jesu li pronašli Ramseya?
– Ništa nisam čuo, gospodine.
– Gdje je on?
– Ne znam, gospodine.
Struan rastreseno klimne glavom.
– Sutra zaduži sve naše uhode da doznaju gdje se nalazi.
– Oprostite, gospodine, već sam ih za to zadužio, gospodine! – McKay
pokuša prikriti tjeskobu. – Ako je na našem brodu, to je nečija smicalica. – I
nadoda: – Žalim zbog slučaja kapetana Perryja, gospodine.
Odjednom Dirkov pogled otvrdne.
– Dajem ti petnaest dana da dokažeš da sam u pogledu Isaaca imao pravo.
Petnaest dana, ili ću i tebe za njim otpustiti.
– Da, gospodine! – McKay osjeti kako mu se bolni žmarci penju iz jaja u
želudac. Prokune sama sebe što se izlajao. Kad ćeš se konačno naučiti pameti,
budalo blesava?
Po žalu odjeknu teški Brockovi koraci.
Zastao je na ulazu u šator.
– Dopuštaš li da uđem, Dirk?
– Naprijed, Tyleru!
McKay iziđe. Brock sjedne za stol, a Dirk mu natoči punu čašu brendija.
– Teško je izgubiti obitelj. Znam kako ti je. Dvije sam žene izgubio u
porodu, a i djecu. Teško je to!
– Da!
– Nije ovo osobit stan – reče Brock ušavši u šator.
– Jesi li gladan? – Dirk mu pokaže hranu.
 – Hvala lijepa! – Brock dohvati pile, raspolovi ga i odere pola bijelog mesa.
Na najmanjem prstu nosio je veliki zlatni smaragdni prsten.
– Reklo bi se da je džos ostavio »Otmjenu kuću«.
– Džos je značajna riječ.
– Ma nemoj, Dirk – nasmije se Brock. – Svaka tvrtka mora svoj ugled
potkrijepiti srebrom, pa čak i »Otmjena kuća«.
– Da!
– Dirk, potrošio sam mnogo vremena i novaca raspitujući se o tebi. –
Brock odlomi i drugi dio pilećih prsica pa ih proždere. – Imaš dobra kuhara.
Reci mu da ću ga zaposliti.
– Voli raditi kod mene.
– Bez novaca nema zaposlenja, lijepi moj. Bez banke nema kredita, ni
brodova, ničega! – Brock raspolovi i drugo pile. – Možda imaš i šampanjac?
Ovo je posebna prilika, je li?
Dirk pažljivo otvori šampanjac. Natoči ga Brocku i sebi u čiste čaše.
– Najljepše je rashlađen, momče, baš najljepše! – Brock mljacne usnama. –
Nije mnogo kad ti od milijuna preostane dvadeset i pet tisuća!
Struan je šutio, neprobojna izraza lica.
– Kažu da si od funte dobio šest penija! Jučer sam poštanskim brodom
dobio pismo. Izgubio sam deset tisuća! Teško je to! Baš je teško kad se banka
igra novcem svojih štediša! – Brock se smijuljio. – Slučajno sam sreo onog tipa
Skinnera. I on misli da je to teško. Piše članak, vjerojatno bombastičan naslov.
Posve opravdano!
Odreže komad pite od jabuka i slasno ga pojede.
– Oh, da ne zaboravim, imamo osam stotina tisuća mjenica »Struana i
kompanije«. Već pola godine kupujem, za ovakav slučaj. Zapravo ih kupuje moj
sin Morgan i naši londonski agenti.
– Dobro, uložen novac, Tyleru, veoma dobro.
– Da, i Skinner tako misli, Dirk, mladiću! Zgranuo se čuvši za tvoj zao
džos, ali rekoh mu da ću zadržati imena tvojih brodova. Slab je džos mijenjati
ime. Tvoji brodovi procvast će pod mojim stijegom.
– Najprije ih moraš dobiti.
– Za trideset dana, momče, tad dospijevaju mjenice. Svi to znaju. Na
Dalekom istoku više nećeš dobiti kredita, gotov si, momče.
– Možda potopim brodove prije nego ih tebi predam.
– Nećeš, Dirk, znam te ja. Drugi bi brodovlje potopili, ti nećeš. U tome smo
obojica slični. Brodovi su nešto posebno. Vredniji su od bilo koje ženske. –
Istrusi šampanjac, a Dirk mu opet natoči. Brock podrigne. – Oprosti! – Ponovno
srkne. – Šampanjac je idealan za podrigivanje, zar ne?
– Ti si otpočeo najezdu na našu banku?
– Nisam. Davno bih to učinio da sam se toga sjetio. To je mudra zamisao.
Zamisli da su ti ulovili jaja u omču.
 – Doznat ću ako je to bilo namjerno.
– Bilo je namjerno, momče.
– A tko?
– Morgan – odgovori Brock. – To mu se mora priznati! Dijete je odraslo.
To je smislio moj sin i strašno se njime ponosim. – Zadovoljno je češkao uši
koje su mu dosađivale. To mu je prešlo u naviku. – I tako si slomljen, Dirk.
Poslije tolikih godina! Dotučen si.
– U trideset dana mnogo se toga može dogoditi.
– Može! Čujem da će tvoj sin prodavati zemljišne čestice?
– Da, ali bit će pošteno. Zemljište će pripasti onom tko najviše ponudi. Mi
ne podvaljujemo kao drugi, Tyler. To nam nije potrebno!
– Proklete ti oči bile! – rikne Brock. – Tvrdiš da ja varam?
– Ti vječito varaš – plane Dirk Struan i prostrijeli ga pogledom. – Varaš
svoje ljude, varaš svoje brodove, i to će te upropastiti. Ne možeš se vječito
oslanjati na bič!
– Nimalo više od drugih, boga ti! Ne znači da mi griješimo ako su tvoji
nazori slabićki i suvremeni. Bič drži ološ u poslušnosti. Ološ!
– Tko se biča laća, od biča će i poginuti.
– Želiš li da sad sredimo račune? Bič protiv biča? Nož protiv noža? Boga ti,
sada! Ili si još kukavica?
– Rekoh ti već jedanput, a sada ti kažem posljednji put. Jednog ću dana
navaliti na tebe bičem. Možda noćas, možda sutra, a možda prekosutra. Boga ti,
znaj da ću jednom na tebe navaliti. I još nešto ću ti reći: slučajno umreš prije
nego što budem spreman, uhvatit ću se Gortha i Morgana i slistiti vašu tvrtku.
Brock isuče nož.
– Mladiću, sad bih ti mogao prerezati grkljan!
Dirk ponovo natoči šampanjac. Bocu je potpuno ispraznio.
– Otvori novu bocu. Ima ih još mnogo!
– Ah, Dirk, mladiću, zaista si divan! – nasmije se Brock. – Dotučen si, a još
se praviš važan. Gotov si, čuješ li, mladiću? Gotova je tvoja »Otmjena kuća«, a
ti si kukavica.
Nisam ja kukavica, Tyleru, a ti to dobro znaš!
– Znaš ono brdo na kojemu si htio sagraditi svoju Veliku kuću? – zapita ga
Brock svjetlucavih očiju.
– Da.
– Moje je, momče. Kupit ću ga. Bez obzira na ostale ponude, ponudit ću
još više!
Dirk osjeti kako mu krv navire u lice. Znao je da više nema novca da se
takmiči s Brockom. Jedino ako se nagodi s Ti-senom. I ako mu proda Hong
Kong!
– Bog neka te nosi da truneš u paklu!
 – Brdo će biti moje, i cijela ova smrdljiva stijena! – Brock istrusi
šampanjac i ponovno podrigne. – Kad Ti dotučemo tvrtku, najurit ću tebe i tvoje
iz ovih mora! – Izvadi kesu, odbroji dvadeset zlatnih gvineja i zavitla ih na pod
šatora. – Kupi lijes!
I razmetljivo iziđe.
– Oprostite, gospodine! – reče McKay.
– Da? – trgne se Dirk iz snatrenja.
– Iskrcao se gospodin Culum i traži vas.
Dirk se iznenadi što se vodnjikavi mjesec uspeo visoko na nebo i što je
mrkla noć.
– Primit ću ga!
– Stigoše i drugi, gospodine. Onaj Kinez Gordon Čen, gospođica Mary
Sinclair, nekolicina koju ne poznajem. Stari Quance. Rekoh im da ćete ih sutra
primiti. Nadam se da sam ispravno postupio što nisam pustio gospodina Culuma
bez vašeg dopuštenja. – McKay je na tlu vidio zlatne gvineje, ali ništa ne reče.
– Sve dotle dok slušaš naredbe, nećeš nikad pogriješiti, McKay.
Na šatorskim vratima pojavi se Culum.
– Smetam li ti, oče?
– Ne smetaš, momčino. Sjedni!
Culum na tlu spazi zlatnike i sagne se da ih skupi.
– Ostavi ih na podu.
– Zašto?
– Zato što želim da tu ostanu.
Culum sjedne.
– Htio sam s tobom razgovarati.
– Nisam raspoložen za razgovor, momčino.
– Ozbiljno si mislio da me uzmeš za ortaka?
– Jesam.
– Ne želim ti biti ortak, ne želim ostati na Istoku. Pošao bih kući!
– Znam to bolje nego ti, Culume. Pusti da prođe vrijeme.
– S vremenom se ništa neće promijeniti.
– Mlad si, momčino. Imaš mnogo vremena. Budi strpljiv sa mnom, a i s
Kinom! Je li ti Robb kazao kako da pripremiš prodaju zemljišnih čestica?
– Da! – Proklet bio stric Robb, pomisli Culum. Da kojom srećom nije
planuo na tatu i rekao mu da odlazi odavde... Proklet bio, proklet, proklet!
Prokleta ona vražja banka! Sve je upropastila. Jadni otac! – Mislim da ću to
uspješno obaviti.
– Neće biti poteškoća ukoliko budeš pošten. Zemljište će dobiti onaj tko za
nj najviše ponudi.
– Pa da, naravno! – Culum se zagleda u zlatnike. – Zašto želiš da novac
ostane na podu?
 – To je novac za moj lijes.
– Ne razumijem!
Dirk mu ispriča što mu je rekao Brock.
– Upozoravam te na njega, Culume. Čuvaj leđa, jer on će proganjati tebe
kao što bih ja njegovog Gortha.
– Očinski grijesi ne moraju prijeći na sinove.
– Gorth Brock pljunuti je sin svog oca.
– Zar nas Isus ne uči praštanju?
– Uči, momčino, ali nikako da im oprostim! Oni predstavljaju sve zlo ovog
svijeta. Nasilni su, uvjereni da bič pruža odgovor na sva pitanja. Na zemlji
vrijedi ovo: novac je vlast, bez obzira na to jesi li kralj, veleposjednik, kapetan,
trgovac ili zakupnik. Bez vlasti ne možeš sačuvati ono što imaš niti popraviti
tuđu sudbinu.
– Znači, tvrdiš da je pogrešno Isusovo učenje?
– Nije pogrešno, momčino. Kažem da ima svetih ljudi. Neki su ljudi sretni
ako su krotki, ponizni i neslavohlepni. Neki se rode zadovoljni i drugim
mjestom. Ja nisam takav, a ni Brock. A ti?
– Ne znam.
– Jednog dana ćemo te iskušati pa ćeš otkriti kakav si.
– Znači, misliš da je novac sve?
– Tvrdim da bez novca ne možeš biti svetac u današnje vrijeme. Moć, samo
radi moći, predstavlja grijeh. A i novac, sam po sebi, predstavlja grijeh.
– Zar su novac i vlast toliko bitni?
– Nisu, momčino! – reče Dirk uz podsmijeh. – Presudna je nestašica novca!
– Zbog čega ti je potrebna vlast?
– A tebi, Culume?
– Meni možda nije potrebna.
– Da, možda! Bi li nešto popio, momčino?
– Malo šampanjca.
– Jesi li jeo?
– Da, hvala. Nisam još dovoljno upoznao sebe – reče Culum.
– Imaš vremena, momčino. Toliko sam sretan što si ovdje. Vrlo sretan!
Culum se ponovno zagleda u zlatnike na podu.
– Zapravo to i nije važno! Mislim, ortaštvo i sve ostalo. Kompanija je
propala. Što ćeš sad?
– Propast ćemo tek za dvadeset devet dana. Ako je protiv nas džos, propast
će ovaj lik »Otmjene kuće«. Onda počinjemo iznova!
Ne zavaravaj se, pomisli. Nikad više nećeš moći početi iznova.
– Borbu bez kraja?
– A što ti, momčino, misliš da je život?
 – Smijem li se povući kao ortak ako mi se to ne svidi? Ili ako zaključim da
nisam valjan i da toga nisam dostojan? Kad god zaželim?
– Da, ali ne ako postaneš taj-pan. Taj-pan se smije povući samo ako je
čvrsto uvjeren da »Otmjenu kuću« ostavlja u dobrim rukama. Mora biti čvrsto
uvjeren u to. To je njegova krajnja odgovornost!
– Ako nam kineski veletrgovci toliko duguju, zar ne bismo mogli prikupiti
novce? Mogli bismo tako isplatiti Brocka.
– Kad oni nemaju novaca! – Vrag ga odnio, uhvatio te u klopku, pomisli
Dirk. Odluči se! Ili Ti-sen ili ništa.
– A Njegova ekscelencija? Zar nam ne može isplatiti predujam od novca
koji nam vlada duguje u ime odštete za opijum?
– To su krunska sredstva. Parlament će možda priznati njegov zahtjev, a
možda i neće. Proći će gotovo godina dana dok nam ne isplate taj iznos.
– Ali će nam ga isplatiti. Brock će valjda prihvatiti tu jamčevinu?
– Već ti rekoh koliko je Brock milosrdan – Dirk pooštri glas. – Da se on
nalazi u ovakvoj stupici, ja mu ne bih pomogao ni s dvadeset gvineja! Bog
prokleo njega i njegovu vražju štenad!
Culum se nevoljko meškoljio na stolici. Dotakne cipelom jednu gvineju
koja odjednom zasvjetluca.
– Njegova ekscelencija nije baš osobito... Pa, prilično je ograničena!
– Nije za njega Azija, u tom grmu leži zec. Pogrešan čovjek na položaju. Ja
bih bio izgubljen na evropskim dvorovima. No, on je opunomoćenik i samo je to
važno. Da, ograničen je, ali i njega se čuvaj. Čuvaj se svakoga!
– Radi li on uvijek ono što mu kažeš?
Dirk se kroz šatorska vrata zagleda u noć.
– Uglavnom sluša moj savjet, ako mene posljednjeg zapita.
Culum pomakne još jednu zlatnu gvineju.
– Valjda postoji nešto... Netko kome se možeš obratiti. Sigurno imaš
prijatelje?
Dirkov je mozak bio neizbrisivo zaokupljen jedinim čovjekom koji bi ga
mogao izvući iz klopke: Ti-sen. Brock će odmah preuzeti brodove, pomisli
kipeći od nemoćnog bijesa. Izgubljen si bez naših brodova, momčino. Kuća,
Hong Kong, plan. Da, možeš početi iznova, ali nemoj se zavaravati! Nikad više
nećeš sagraditi takvu flotu ni okupiti takve pomorce. Nikad više nećeš stići
Brocka! Nikad! Probit ćeš se tek na drugo mjesto. Zauvijek ćeš biti samo drugi.
Osjeti kako mu kucaju vratne žile. Grlo mu se sasušilo. Neću biti drugi!
Boga mu, ja to neću moći. Neću, neću! Ni iza Brocka, ni iza ikog drugog.
– Sutra, kad se vrati »China Cloud«, idem u Kanton. Ti ćeš sa mnom.
– A prodaja zemljišnih čestica? Da počnem s tim?
– Vrag odnio prodaju zemljišta! Najprije moramo spasiti »Otmjenu kuću«!
Ukrcaj se na »Resting Cloud«, momčino. Isplovit ćemo čim bude moguće.
– U redu! – Culum se digne.
 – Laka ti noć, momčino.
Culumov pogled zapne za zlatnicima koji su ga opčinjavali. Počne ih
skupljati.
– Rekoh ti da ih ostaviš na mjestu!
– Ne mogu! – Na Culumovu čelu izbiju graške znoja. Zlatnici kao da su mu
pržili prste. – Moram... moram ih skupiti.
– A zašto, Boga ti?
– Ne znam, jednostavno ih želim! – Spusti zlatnike u džep. – Sad su moji.
Laku noć, oče!
 ČETVRTO POGLAVLJE

Dirk Struan sam je večerao u prostranoj blagovaonici njihove velebne

poslovnice u kantonskoj Naseobini. Tu veliku trokatnicu sagradila je prije
četrdeset godina »Istočnoindijska kompanija«, a Struan ju je stalno držao na oku
kao idealno sjedište »Otmjene kuće«. Prije osam godina ju je kupio.
Blagovaonica se nalazila na prvom katu, s pogledom na Bisernu rijeku Čua.
Ispod prvog kata prostirao se labirint ureda, skladišta, a iznad njega stambeni
prostori i taj-panove, brižno izdvojene, odaje. U unutrašnjosti zgrade je bilo
dvorišta, šetališta, stanova i spavaćih soba. U zgradi je živjelo i radilo četrdeset
do pedeset činovnika, Portugalaca; deset-petnaest ostalih Evropljana i stotinjak
kineskih slugu. Kineski im je zakon zabranjivao sluškinje.
Dirk Struan odgurne od stola izrezbarenu stolicu i bijesno pripali cigaru
otvorenu na oba kraja. Zidovi i pod bijahu obloženi mramorom koji je grijalo
veliko ognjište. Za stolom je moglo sjediti četrdeset ljudi, srebrnina bijaše
engleska iz osamnaestog stoljeća. Kristalni luster blještao je od svijeća. Priđe
prozoru i baci pogled na trgovce koji su se vrzmali po perivoju.
Iza perivoja se duž cijele Naseobine prostirao trg, sve do pristaništa i obale
rijeke, a po običaju je vrvio kineskim uličnim prodavačima, znatiželjnicima,
kupcima i prodavačima, gatarama, pismopiscima, prosjacima i psima. Trgovci
su se, osim u svojim poslovnicama, mogli srazmjerno mirno kretati samo u
takozvanom engleskom perivoju. Od Kineza su jedino sluge smjele doći u
perivoj i u poslovnice. Iza tratina i stupovlja što su se pružali duž Naseobine,
nalazilo se trinaest zgrada, ispresijecano dvjema uličicama koje su se zvale Hog
Street i Old China Lane. Samo su Struan i Brock imali cijelu kuću. Ostatak
prostora podijeliše ostali veletrgovci, iskoristivši oskudni prostor prema svojim
potrebama. Najamninu su plaćali »Istočnoindijskoj kompaniji«, koja je prije
stotinu godina sagradila Naseobinu.
Naseobinu je na sjeveru razgraničavala Thirteen Factory Street. Do zidina
grada Kantona dijelilo ih je četiri stotine metara, a između kantonskih zidina i
Naseobine pružao se pravi mravinjak kuća i koliba. Rijeka bijaše zakrčena
neizbježivim plutajućim gradovima lađara, a nad svim tim nadvijala se vječna
jednolična graja koja je podsjećala na zujanje silne košnice.
U jednom dijelu perivoja Dirk opazi Brocka koji se udubio u razgovor s
Cooperom i Tillmanom. Možda Brocku objašnjavaju zapetljanu španjolsku
razmjenu čaja za opijum? Sretno im bilo, zaključi bez zlobe. U ljubavi i trgovini
sve je dopušteno.
– Jarče Bože, gdje li je Đin-kva? – glasno će on.
Već dvadeset i četiri dana pokušavao se sastati s Đin-kvaom, ali se glasnik
svakog dana vraćao u Naseobinu s istim odgovorom: »On još ne natrag doći. Ti
čekati možeš. Nema veza, sutra se on vrati u Kanton!«
 Culum je s njim u kantonskoj Naseobini proveo deset dana. Jedanaestog
dana stiže mu od Longstaffa hitna poruka da se vrati u Hong Kong. Ima
poteškoća oko prodaje zemljišta.
Uz Longstaffovu poruku nalazilo se i Robbovo pismo. Robb mu je javljao
da je Skinnerov uvodnik o propasti »Struana i kompanije« zaprepastio trgovce i
većina je hitno poslala poruke u Veliku Britaniju da se njihov novac uloži u
razne banke. Uglavnom će svi sačekati trideseti dan, kredit nikako ne može
dobiti, a svi prijedlozi koje je podnio Brockovim neprijateljima ostadoše
bezuspješni. Ratna mornarica je pobješnjela kad je objelodanjeno da Longstaff
odustaje od naredbe da se unište krijumčari opijuma. Admiral je poslao jednu
fregatu u Englesku, sa zahtjevom da vlada izravno njemu pošalje zatraženo
dopuštenje. I na kraju, njihova kompradora Čen Šenga salijeću vjerovnici koji
traže da im namiri sve manje dugove koji bi pod drugim okolnostima mogli
dulje čekati.
Dirk je znao da je gotov ako u slijedećih šest dana ne nađe Đin-kvaa.
Ponovno se zapita: izbjegava li me Đin-kva ili uistinu nije u Kantonu? Stari je to
lupež, zaključi Dirk, ali još me nikad nije izbjegavao. A ako ga vidiš, momčino,
zar ćeš se zaista nagoditi s onim vražjim Ti-senom?
Odjeknu bijesni, jednolični glasovi. Vrata se naglo otvore. Uđu prljava
mlada Hoklo-lađarica i sluga koji ju je pokušavao zaustaviti. Djevojka je imala
veliki stožasti sampanski šešir, prljave crne hlače i bluzu, a preko nje zamazani
podstavljeni kaput.
– Nitko ne zaustavi ova krava malo, gospod’ne – reče mu sluga na piđžinu,
zadržavajući nezaustavljivu djevojku. Trgovci su se sa poslugom
sporazumijevali samo na posredničkom jeziku pidžinu, na kojemu »krava« znači
– žena, a »malo« znači dijete. Prema tome, »krava malo« znači djevojka, cow
chillo.
– Krava malo,van! Brzo, brzo, znaš! – naredi Dirk.
– Ti uzeti krava malo, heja? Krava malo jako dobra u krevet, samo dva
dolar! – vikne djevojka.
Pograbi je sluga i padne joj šešir. Tad joj Dirk vidje lice, jedva
prepoznatljivo pod slojem prljavštine. Uhvati se za trbuh od smijeha. Sluga se
zableji u njega da je Dirk poludio i pusti djevojku.
– Ovaj krava malo– u smijehu će Dirk – ostati može. U redu stvar.
Djevojka ljutito poravna prljavu odjeću i obaspe slugu, koji se udaljavao,
novom bujicom psovki.
– Krava malo jako dobra, uvidite vi, taj-pan.
– Ti, Mejmej! – odmjeri je Dirk sa svoje visine. – Kog vraga ti ovdje radiš,
i čemu će ti, boga ti, ta prljavština?
– Krava mala mislila: ti tucaš nova krava malo, heja!
– Krvi ti Kristove, djevojče, pa sad smo sami, ne govori mi više pidžin!
Potrošio sam mnogo vremena i novaca da te naučim najpravilnijem engleskom!
– Dirk ispruži ruke pa je podigne. – Boga ti tvoga, Mejmej, smrdiš sve do neba.
 – I ti bi u ova usmrađena odjeći.
– U ovoj usmrđenoj odjeći – automatski ju je ispravio. – Što ovdje radiš i
čemu usmrđena odjeća?
– Spusti me, taj-pane! – Spustio ju je, a ona mu se žalosno nakloni. –
Dolazim potajno, u velikoj žalosti, jer si izgubio svoju vrhovnu gospu i svu
djecu s njom, osim jednog sina. – Suze su tekle niz njezino zamazano lice. –
Moja sućut, moja sućut.
– Hvala, djevojče, ali bilo pa prošlo, nikakva ih tuga ne može vratiti. –
Pogladi je po glavi i pomiluje po obrazu, ganut njezinom sućuti.
– Ne poznajem vaše običaje. Koliko moram biti u koroti?
– Nikakva korota, Mejmej. Njih više nema. Nećemo plakati ni naricati.
– Zapalila sam tamjan za njihov sretan preporod.
– Hvala. Reci mi što ovdje radiš i zašto si otišla iz Makaa. Rekoh ti da
ondje ostaneš.
– Najprije kupelj, presvlačenje pa razgovor.
– Nemamo ovdje odjeće za te, Mejmej.
– Dolje je moja nevaljala ama Ah Gip, donijela mi je stvari i odjeću. Gdje
je kupaonica?
Dirk pozvoni. Odmah se pojavi zapanjeni sluga.
– Krava malo u moja kupaonica! Ama neka doći. Donesi hrana! – Obrati se
Mejmej: – Ti mu reći koja hrana.
Mejmej se zapovjednički izdere na zapanjenog slugu i ode.
Dirka je uvijek uzbuđivao njezin neobičan, ljuljuškav hod. Mejmej je imala
vezana stopala. Bijahu joj dugačka samo osam centimetara. Dirk joj je prerezao
spone kad ju je prije pet godina kupio. Užasnula ga je nakaznost tih sitnih
stopala koja su prema stoljetnom običaju bila glavna oznaka djevojačke ljepote.
Samo žena kojoj su stopala u djetinjstvu stegnuta – takozvana lotosova stopala –
može postati žena ili suložnica. Žene s nogama normalne veličine bijahu
seljakinje, sluškinje, prostitutke najniže vrste, ame ili radnice, a svi su ih
prezirali.
Mejmej je imala osakaćene noge i da joj ih spone nisu čvrsto sapinjale,
užasno bi se mučila. Zato je Dirk dopustio da joj ponovno stave zavoje. Za
mjesec dana bol je uminula i Mejmej je mogla ponovo hodati. Vezane noge tek
pod starost postaju neosjetljive na boli.
Nato ju je Dirk, preko tumača Gordona Čena, zapitao kako je to bilo.
Ponosno mu je kazala da joj je mati počela povezivati noge kad je navršila šestu
godinu.
»Vlažnim zavojima, širokim pet centimetara a dugim četiri metra! Majka
mi je čvrsto obavila stopala, oko pete, rista i ispod tabana. Četiri malena prsta
savinula je uz sam taban, a ostavila nepovezan samo veliki prst. Zavoji su se
osušili, ukrutili i bol bijaše užasna. Tokom mjeseca i godina peta se približava
velikom prstu, a rist se uvija. Jedanput tjedno skidaju nam zavoje na nekoliko
minuta i peru noge. Za nekoliko godina mali prsti zakržljaju i osuše se pa ih
otkinu. Kad sam imala dvanaest godina, hodala sam dosta dobro, ali noge mi još
uvijek nisu bile dovoljno sitne. Tad se mama obratila ženi vještoj umijeću
vezivanja nogu. Na moj dvanaesti rođendan ta je mudra žena došla u našu kuću i
donijela oštar nož i masti. Duboko mi je nožem zarezala po sredini tabana. Taj
duboki ubod omogućio je peti da se još više primakne prstima. Tad su mi
ponovo povezali noge.«
»Koje li okrutnosti! Pitaj je kako je izdržala muke.«
Dirk se sjećao njezina začuđenog pogleda kad joj je Čen preveo pitanje, a
ona odgovorila ljupkim jednoličnim pjevuckanjem.
»Kaže da svaka djevojčica prolije jezero suza nad svojim povezanim
nogama, ali što znače suze i boli? Sad se ne stidi da ikome pokaže noge da ih
izmjeri. Rekla je neka joj izmjerite noge, gospodine Struan.«
»Ni za živu glavu!«
»Molim vas, gospodine. Bit će silno ponosna! Ima savršene noge... prema
kineskim shvaćanjima. Ako joj ih ne izmjerite, ona će misliti da je se stidite. I
užasno će pred vama izgubiti obraz.«
»Zašto?«
»Misli da ste joj odvili zavoj zato što mislite da vas vara!«
»Zašto bi to pomislila?«
»Zato što ste... Pa, još nije upoznala ni jednog Evropljanina. Molim vas,
gospodine! Samo kad vidi da se njome ponosite, uvidjet će da sve njezine suze
nisu bile uzaludne.«
I tako joj je izmjerio noge i izrazio radost koju nije osjećao a ona mu se
triput naklonila sve do poda. Gadilo mu se kad bi vidio da se Kinezi tako
klanjaju, kleknu i čelom dodiruju zemlju, ali prema starom običaju podložnik je
morao ukazivati gospodaru takvo poštovanje i Dirk to ne može spriječiti.
Da joj to zabrani, Mejmej bi se samo uplašila i izgubila obraz pred
Gordonom Čenom.
»Pitaj je bole li je sad noge.«
»Ujek će je boljeti, gospodine. No, budite uvjereni da bi joj bilo mnogo
teže kad bi imala velike, užasne noge.«
Nato Mejmej nešto reče Čenu. Dirk razabere riječi fan-kvaj, što znači vražji
divljak.
»Pita me kako bi ugodila čovjeku koji nije Kinez«, reče mu Gordon.
»Reci joj da se fan-kvaj nimalo ne razlikuje od Kineza!«
»Hoću, gospodine!«
»I reci joj da ćeš je učiti engleski, i to odmah! A nitko ne smije znati da je
učiš. Nitko ne smije znati da ona zna engleski. Pred svijetom smije samo
govoriti kineski ili pidžin, koji ćeš je također naučiti. I na kraju, štitit ćeš je
svojim životom!«
 – Smijem li sad ući? – Mejmej stajaše na pragu, ljupko naklonjena.
– Izvoli!
Imala je jajoliko lice, oči u obliku badema, a obrve savršene polumjesece.
Sad se od nje širio divan miris. Duga nabrana haljina bijaše od najboljeg plavog
svilenog brokata. Kosu je podijelila u sredini, uzdigla na glavi i ukrasila iglama
od žada. Bijaše visoka za Kineskinju, a koža joj je bila toliko bijela da se
doimala kao da je prozirna. Potjecala je iz pokrajine Sučou.
Dirk ju je, doduše, kupio od Đin-kvaa i tjednima se za nju cjenkao, ali znao
je da mu je Đin-kva zapravo poklonio Mejmej da mu se oduži za niz usluga koje
mu Struan godinama čini. Đin-kva mogao ju je mirne duše prodati najbogatijem
čovjeku u Kini, kakvom knezu Mandžurcu pa i samom caru, za onoliko žada
koliko je teška T’Čung Mejmej. A naposljetku se Dirk s njim pogodio za
tričavih petnaest tisuća taela srebra! Bijaše Mejmej jedinstvena, neprocjenljiva.
Dirk je podigne i nježno poljubi.
– A sad reci što se događa! – Sjedne u dubok naslonjač, s njom u naručju.
– Kao prvo, prerušena sam došla zbog opasnosti. Ne prijeti samo meni,
nego i tebi. Na tvoju je glavu još raspisana ucjena, a stari je običaj da se čovjeka
otme i zatraži otkupnina.
– Kome si ostavila djecu?
– Pa naravno, Starijoj sestri – odgovori Mejmej koja je tako zvala
Struanovu bivšu ljubavnicu Kaj-Sung, jer je takav bio običaj, iako uopće nisu
bile u rodu. Kaj-Sung je sad Treća žena Struanova kompradora. Mejmej i Kaj-
Sung su se iskreno voljele i Dirk je znao da će »starija sestra« čuvati i paziti
Mejmejinu djecu kao svoju vlastitu.
– Dobro – reče. – Kako su djeca?
– Duncan ima modricu kod oka, pao je. Zato sam njegovu amu, taj
kornjačin izmet, bičevala dok mi nije otpala ruka. Duncan je naprasit jer u
njegovim žilama teče divljačka krv.
– Naprasit je na tebe, a ne na mene. A Kate?
– Izbili su joj drugi zubi. To je velika sreća. Prije drugog rođendana! – Na
trenutak se meškoljila u njegovu zagrljaju. – Pročitala sam i novine. Onaj
Skinner... opet hudi džos, he– ja?Ona hrpa psećeg mesa, Brock, uništit će te zato
jer mu mnogo duguješ. Je li to istina?
– Djelomice. Da, dok se ne promijeni džos, gotovi smo. Nema više svile, ni
mirisa, ni žada, ni kuća! – zadirkivao ju je.
– Ajiiiiija! – povikala je i zatresla glavom. – Nisi jedini muškarac u Kini.
Pljesnuo ju je po stražnjici. Navalila je na njega dugim noktima, ali ju je
čvrsto zgrabio za ručne zglobove.
– Da to više nisi rekla! – reče i strastveno je poljubi.
– Tako ti krvi Kristove! – rekla je nastojeći doći do daha. – Pogledaj što si
mi učinio od kose. Ona lijena kurva Ah Gip češljala me sat vremena.
Znala je da mu se silno sviđa. Ponosila se što danas, u svojoj dvadesetoj
godini, zna pisati i čitati engleski i kineski. Engleski i kantonski govori
podjednako dobro kao svoje rodno narječje pokrajine Sučou, pa i mandarinski,
taj pekinški jezik, kojim govore dvor i car. Zna i mnoge stvari koje je Gordon
Čen učio u školi pa njoj prenosio, jer je bio dobar učitelj, a lijepo su se slagali.
Mejmej je znala da je jedinstvena u cijeloj Kini.
Tiho kucanje na vratima.
– Europejac? – šapnula je.
– Ne, djevojče, samo sluga. Naredio sam im da mi svakoga najave.
Slobodno!
Uđe jedan sluga, a za njim još dvojica. Svi svrnu pogled s Dirka i djevojke.
No očigledno ih je obuzela znatiželja, jer su beskonačno dugo postavljali posude
pune kineskih jela i štapiće.
Mejmej ih obaspe bujicom kantonskih psovki. Uzrujano se naklone i iziđu.
– Što si im rekla? – zapita je Dirk.
– Boga im, samo sam ih upozorila: ako ikom kažu da sam ovdje, sama ću
im odsjeći jezik i uši. Tebe ću nagovoriti da ih okuješ na jednom od svojih
brodova i utopiš u oceanu, zajedno s njihovim vražjim ženama, djecom i
roditeljima, a prije toga ćeš svojim opakim okom ureći sav taj vražji ološ i sve
potomstvo vražjeg ološa, zauvijek.
– Dosta, si psovala, krvožedna mala vražice! I dosta je šala o zlopogleđi.
– Nije to šala, ti si zlopogleđa, vražji divljače! Svima osim meni... Znam ja
kako valja s tobom!
– Vrag te odnio, Mejmej! – Pođe u susret njezinim rukama i nježnom
milovanju. – Jedi jelo dok je vruće, a poslije ću imati posla s tobom. – Podigne
je i prenese za stol.
Dvorila ga je prhkim prženim račićima, nemasnom svinjetinom, pečurkama
polako pirjanim u soji s mirođijskim orašastim plodom malajskog oraha,
gorčicom i medom. Tad se i sama posluži.
– Smrti ti Kristove, što sam gladna – rekla je.
– Hoćeš li prestati psovati?
– Zaboravio si na kraju dodati »Bogati ti«, taj-pane!
Sva ozarena počela je jesti s najvećim uživanjem.
Uzeo je štapiće. Vješto se njima služio. Hrana je bila izvrsna. Mjesecima se
navikivao na taj novi okus. Niti jedan drugi Evropljanin nije jeo kinesku
kuhinju. Nekoć je i Dirk više volio tešku hranu stare Engleske, ali od Mejmej je
naučio da je kineska ishrana zdravija.
– Kako si doputovala? – zapitao ju je.
Mejmej izdvoji jednu veliku kozicu, najprije prženu pa onda pirjanu u
sojinu umaku i travama. Pažljivo joj skine glavu i počne ljuštiti.
– Platila sam da me prebace na lorči. Vrlo jeftino dobila sam mjesto u
potpalublju i zaprljala se, za svaki slučaj. Dužan si mi pedeset u gotovini.
– Plati od svojih prihoda. Nisam te pozvao ovamo!
– Ova »krava malo« lako novac zaradi.
 – Umukni i pazi kako se ponašaš!
Nasmijala se, pružila mu kozicu i počela ljuštiti novu.
– Hvala, ne bih više.
– Pojedi, dobro će ti doći. Mnogo puta sam ti rekla da rakovi daju zdravlje i
mušku snagu.
– Onda daj, djevojče!
– Zaista je tako! – najozbiljnije će Mejmej. – Kozice su jako dobre za
mušku snagu. Vrlo je važno biti pun snage! Žena se mora brinuti za muža! –
Obrisala je prste vezenim stolnim ubrusom i štapićima dohvatila glavu jedne
kozice.
– K vragu, Mejmej, zar baš moraš jesti glave?
– Da... Zar ne znaš, boga ti, da je to najslađe?– oponašala je njegov način
govora i gušila se od smijeha. Lupnuo ju je po leđima, ali lagano, a ona nato
popije čaj.
– To će te naučiti pameti – rekao je.
– Glava je najslađa, da znaš.
– Ali je grozna, da znaš.
Neko je vrijeme šutke jela.
– Je li opasno to s Brockom?
– Vrlo!
– To zlo možeš jako lako riješiti. Ubij Brocka. Sad je čas.
– To je jedno rješenje.
– Već ćeš ti naći rješenje, na bilo koji način.
– Zašto si tako čvrsto uvjerena?
– Ne želiš me izgubiti.
– Zašto bih te izgubio?
– Ni ja ne volim biti s onim koji je drugi po redu. Pripadam velikom taj-
panu, nisam Haka, jarče Bože! Ni lađarica, ni kantonska kurva. Čaj?
– Da!
– Vrlo je dobro kad uz jelo piješ čaj, nikad se nećeš udebljati! – Natočila
mu je čaj i ljupko mu pružila šalicu. – Volim te kad se ljutiš, taj-pane, ali se tebe
ne bojim. Znam da ti se previše sviđam, kao što se i ti meni previše sviđaš. Kad
zaslužim tek drugo mjesto, nova će me zamijeniti. Što ću, takav je džos, i meni,
a i tebi.
– Možda si mi već sad drugorazredna, Mejmej.
– Nisam, taj-pane, sad još nisam. Poslije možda, ali sad još nisam. –
Nagnula se nad njega, poljubila ga i kliznula kad ju je pokušao zadržati. – Ajiija,
ne smijem te hraniti s toliko kozica! – U smijehu je od njega pobjegla. Ulovio ju
je, a ona ga zagrli oko vrata i poljubi. – Dužan si mi pedeset, u gotovu!
– Vrag te odnio! – Poljubio ju je. Bijaše mu silno potrebna kao što je i on
njoj bio silno potreban.
– Tako je lijep tvoj okus. Najprije igrajmo trik-trak s kamičcima na daski.
 – Ne!
– Najprije trik-trak, a onda ćemo se voljeti. Imamo mnogo vremena. Ostat
ću s tobom. Igrajmo za dolar po trokutu.
– Ne!
– Trokut vrijedi dolar. Možda dobijem glavobolju, previše sam umorna.
– Možda ti neću dati novogodišnji dar o kojemu razmišljam.
– Kakav dar?
– Nije važno!
– Molim te, taj-pane, više te neću zadirkivati. Kakav dar?
– Vrlo važno!
– Molim te, reci mi, molim te. Pribadača od žada? Ili zlatna narukvica? Ili
svilene tkanine?
– Kako tvoja glavobolja?
Snažno ga je odalamila i još mu se čvršće objesila oko vrata.
– Tako si zločest prema meni, a ja sam prema tebi toliko dobra. Daj da se
volimo!
– Odigrat ćemo četiri partije. Trokut vrijedi tisuću dolara.
– Prevelik je to ulog! – Na licu mu je opazila podrugljiv izazov. Oči joj
bijesnu. – Četiri partije. Boga ti, pobijedit ću te!
– Boga ti, nećeš!
Odigraše četiri partije. Klela je, likovala, plakala, smijala se i dahtala, puna
uzbuđenja, već prema tome kako joj se sreća mijenjala. Izgubila je osamnaest
tisuća dolara.
– Tako mi smrti božje, upropaštena sam, taj-pane, upropaštena. Jao meni,
jao, jao! Sva moja ušteđevina i još mnogo više. Moja kuća... Samo još jedna
partija – moljakala ga je. – Moraš mi omogućiti da pokušam dobiti ono što sam
izgubila.
– Sutra, uz isti ulog.
– Nikad se više neću kockati za takav ulog. Nikad, nikad, nikad! Samo još
jedanput, sutra.

Nakon što su se voljeli, Mejmej ustane iz kreveta sa četiri stupića i

baldahinom i priđe ognjištu. Na malenoj željeznoj polici pokraj plamena blago
je pištio željezni kotlić.
Kleknula je i vrelom vodom iz kotlića prelila čiste bijele ručnike. Plamičci
su plesali na njezinu besprijekornom tijelu. Na noge je stavila sićušne cipelice za
spavanje, čvrsto svezavši zavoje oko gležnjeva. Noge joj bijahu duge i lijepe.
Začešlja unatrag crno plavetnilo sjajne kose i vrati se krevetu.
Dirk ispruži ruku prema jednom ručniku.
– Ne – reče Mejmej. – Ja ću! Zadovoljstvo mi je i dužnost.
 Kad ga je osušila, oprala se i spokojno smjestila uza nj ispod jorgana od
pahuljica. Svježi vjetar šuštao je u damastnim zavjesama i poigravao se
plamenom u ognjištu. Sjene su plesale po zidovima i na visokom stropu.
– Gle zmaja! – reče Mejmej.
– Nije zmaj nego brod. Je li ti dovoljno toplo?
– S tobom uvijek. A ono je pagoda!
– Da! – zagrlio ju je, uživajući u nježnoj svježini njezine kože.
– Ah Gip nam sprema čaj.
– Dobro! Baš će mi goditi čaj.
Ćaj ih osvježi. Legnu, a on utrne svijeću. Ponovno su promatrali sjene.
– Prema vašem običaju muškarac smije imati samo jednu ženu, heja?
– Da.
– Bolji su kineski običaji. Taj-taj je mnogo pametnije...
– Što je taj-taj,djevojče?
– Najviša od najviših! Naravno, u porodici je najviši muž, ali u kući je prva
žena najviša od najviših. Takav je kineski zakon. Zakon je da muž može imati
mnogo žena, ali samo jednu taj-taj.– Namjestila je dugu kosu tako da joj bude
udobnije. – Kad ćeš se preoženiti? Kakav je vaš običaj?
– Mislim da se više neću ženiti.
– Morao bi se oženiti Škotkinjom ili Engleskinjom, ali najprije moraš mene
uzeti za ženu.
– Da – odgovori Dirk. – Možda bih zaista morao!
– Da, možda bi morao, ja sam tvoja taj-taj! – I smjesti se tik uza nj,
utonuvši u miran san.
Dirk je dugo gledao sjene i zaspao.

Probudio se neposredno poslije zore, jer je naslutio opasnost. Izvuče nož

ispod jastuka, tiho priđe prozoru i razgrne zavjesu. Zapanji se videći da je trg
posve pust, a iza trga kao da se nelagodna tišina nadvijala nad rijekom i
plovećim naseljima.
Tad začuje prigušene korake koji su se približavali sobi. Pogleda Mejmej,
koja je još mirno spavala. Dirk pripremi nož i nasloni se na zid iza vrata.
Pričekao je.
Koraci utihnu.
Tiho kucanje.
– Slobodno!
U sobu tiho uđe sluga, sav preplašen. Videći da je Dirk gol, s nožem u ruci,
dahne:
– Gospodaru, ovdje Orlovski Nos i Crnokosi gospodar. Kažu vrlo brzo,
molim.
 – Reci: može vrlo brzo, brzo.
Dirk se žurno odjene. Padne mu četka za kosu pa se Mejmej napola
probudi.
– Prerano je za ustajanje, dođi opet u krevet! – pospano će ona. Sklupča se
još dublje u poplune i smjesta ponovno zaspi.
Struan otvori vrata. Ah Gip je strpljivo čučala na hodniku gdje je spavala.
Dirk je odustao od pokušaja da Ah Gip nagovori da spava na drugom mjestu, jer
bi se Ah Gip samo nasmiješila, klimnula glavom i kazala: »Da, gospod’ne!«, pa
ipak je i dalje spavala pred vratima. Bijaše niska i zdepasta, a na njezinu
okruglom, kozičavom licu kao da bijaše vječno utisnut smiješak. Već tri godine
bijaše osobna Mejmejina sluškinja. Dirk je za nju platio tri srebrna taela.
Dade joj znak da uđe u sobu.
– Gospođa spavati. Ti čekati u ova soba.
– Da, gospod’ne.
Pohrlio je niza stube.
U blagovaonici su ga čekali Cooper i Wolfgang Mauss koji je mrzovoljno
provjeravao svoje pištolje.
– Oprosti što te uznemiravamo, taj-pane, ali izbila je gužva – reče Cooper.
– Kako?
– Govorka se da je sinoć u Kanton stiglo dvije tisuće mandžurskih
stjegonoša.
– Jeste li sigurni?
– Nismo – odgovori Cooper. – Ali ako je to istina, bit će gužve!
– Jutros me pozvao Ho-kva – ozbiljno će Mauss.
– Što kaže, da li se vratio Đin-kva?
– Nije, taj-pane. Još tvrdi da mu je otac odsutan. Što se mene tiče, ne
vjerujem mu, nein? Ho-kva bijaše silno uplašen. Navodno su ga jutros rano
probudili i uručili mu naredbu koju je potpisao car, a u njoj piše da smjesta
moraju obustaviti bilo kakvu trgovinu s nama. Pročitao sam tu naredbu, pečati
na njoj su ispravni. Cijeli co-hong je izvan sebe!
Začuje se zveket na trgu. Pohrle na prozor. Mandžurski konjanici ispod njih
otkaskaju na istočni dio trga i sjašu. Bijahu to ljudeskare, teško naoružane
mušketama, dugim lukovima i strijelama, mačevima i kopljima na kojima su se
vijorili stjegovi. Neki su nosili bradu. Nazivali su ih stjegonoše, jer su to bile
posebne carske jedinice, a nosile su carske stjegove. U svoje redove nisu primali
Kineze. Bijaš to cvijet carske vojske.
– Pa lijepo, u Kantonu ih sigurno ima četrdeset-pedeset – izjavi Dirk
Struan.
– A ako ih ima dvije tisuće? – zapita Cooper.
– Bilo bi nam najpametnije da odemo iz Naseobine.
– Loše su nam znamenje stjegonoše – primijeti Mauss. Nije želio otići iz
Naseobine. Želio je ostati sa svojim kineskim obraćenicima i nastaviti
propovijedati poganima: u tome je provodio sve vrijeme kad nije prevodio
Dirku. – Schrecklich slabo.
Dirk je razmatrao mogućnosti i pozvonio slugi.
– Mnogo hrana brzo, brzo. Kava, čaj, jaja, meso. Brzo, brzo!
– Na trgu su stjegonoše, a ti misliš samo na doručak? – zapita ga Cooper.
– Nema smisla da brinem prazna želuca – odgovori Dirk. – Jutros sam
ogladnio!
Mauss se nasmije. Čuo je kako posluga šapće da je potajno stigla taj-
panova legendarna ljubovca. Prije dvije godine je na Dirkov nagovor uputio
Mejmej u kršćanstvo i obratio je. Da, ponovno je pomislio, taj-pan mi vjeruje.
Oh, gospode, njegovom je zaslugom bar jedna preobraćena! Njegova je zasluga
što će i drugi biti spašeni po velikom milosrđu tvojemu.
– Dobra je zamisao da se doručkuje.
Cooper je stajao uz prozor i gledao kako trgovci hitaju po perivoju u svoje
poslovnice. Stjegonoše su se okupili, čučeći i čavrljajući.
– Možda će biti kao prošli put, kad su nas mandarini držali da dobiju
otkupninu – reče Cooper.
– Momčino, ovaj put neće... Ako išta otpočnu, najprije će nas pobiti.
– Zašto?
– Zašto su poslali u Kanton stjegonoše? To su ratnici, za razliku od
ovdašnje kineske vojske.
Uđu sluge i počnu postavljati golemi stol. Zatim donesu jela. Hladne piliće,
kuhana jaja, hljebove kruha, vrući gulaš, valjuške, tople mesne paštete, maslac,
pekmez i džem.
Struan je slasno jeo, kao i Mauss, dok Coopera jelo nije veselilo.
– Gospod’ne! – javi se jedan sluga.
– Da?
– Ovdje Jednooki gospodar! Može?
– Može!
U prostoriju razmetljivo uđe Brock sa sinom Gorthom.
– Dobro jutro, gospodo. Dobro jutro, Dirk, momče.
– Doručak?
– Hvala lijepa.
– Jesi li dobro putovao, Gorthe?
– Da, gospodine Struane, hvala vam. – Gorth bijaše visok kao otac,
prekaljen, pun brazgotina, slomljena nosa, prosijede kose i brade. – Slijedeći ću
put pobijediti »Thunder Cloud«!
– Mladiću, slijedeći ćeš put biti kapetan »Thunder Clouda«! – kroza smijeh
će Brock. Sjedne i počne žderati. – Biste li mi dodali gulaš, gospodine Cooper?
– Upre izvijenim palcem prema prozoru. – Oni gadovi ne spremaju nikakvo
dobro.
– Da! Što misliš, Brock? – zapita ga Dirk.
 – Co-hong čupa perčine. Znači da je trgovini odzvonilo. Prvi put da vidim
te klete stjegonoše!
– Da evakuiramo Naseobinu?
– Odavde me neće istjerati ni Kinezi ni stjegonoše! – Brock nagrabi još
gulaša. – Naravno, mogao bih se malo povući, kad sam zaželim. Većina nas
vraća se sutra zbog prodaje zemljišta, ali bilo bi dobro da se odmah dogovorimo.
Imaš li ovdje oružja?
– Nedovoljno!
– Imamo dovoljno za opsadu, donio ga je Gorth. Ovo je najbolja zgrada za
obranu. Ionako će uskoro postati naša – nadoda.
– Koliko imaš boraca?
– Dvadeset. Gorthovi momci. Svaki od njih odbit će stotinu Kineza.
– Ja imam tridesetoricu, ubrojivši i Portugalce.
– Portugalce prekriži! Bolje samo mi! – Brock obriše usta, raspolovi hljeb
pa ga namaže maslacem i pekmezom od naranče.
– Ne možeš obraniti Naseobinu, Brock – reče Cooper.
– Mladiću, obranit ćemo ovu zgradu! Za nas ne brini! Ti i ostali
Amerikanci drž’te se svoje poslovnice. Tebe neće dirati. Nas traže!
– Da – odvrati Dirk. – Morat ćeš se brinuti za našu trgovinu ako se budemo
morali povući.
– To je drugi razlog zbog kojeg sam ovamo došao, Dirk. Da otvoreno
govorimo o trgovini i »Cooper-Tillmanu«! Moj je prijedlog prihvaćen!
– Prihvaćen zato što »Struan i kompanija« neće moći ispuniti svoje ranije
ugovore – objasni Cooper. – Dajemo ti još trideset dana, Dirk, povrh prvih
trideset.
– Hvala ti, Jeffe. Darežljiv si!
– Glupo, mladiću, ali ne hajem ja za vrijeme. I ja ću ti biti darežljiv s
vremenom. Dajem ti još pet dana, Dirk.
Dirk Struan okrene se prema Maussu.
– Vrati se co-hongu i doznaj sve što možeš. Pazi i uzmi jednog mojeg
čovjeka.
– Nije mi potreban čovjek! – Mauss digne iz stolice svoju tjelesinu i iziđe.
– Dolje ćemo se sastati na vijećanje – reče Dirk.
– Dobro. Možda bismo se svi morali ovamo preseliti? Prostora ima
dovoljno.
– Time bismo se odali. Bolje da se pripremamo i čekamo. Možda je to
obična smicalica!
– Imaš pravo, mladiću. Bit ćemo sigurni sve dok ne nestane posluga.
Idemo, Gorth. Za jedan sat dogovor, dolje?
– Da!
Brock i Gorth odu. Tajac prekine Cooper.
– Što sve to znači?
 – Mislim da je to Ti-senova smicalica da nas uznemiri. Da nas pripremi za
neke ustupke koje želi od nas izvući. – Dirk stavi Cooperu ruku na rame. –
Hvala što si mi udijelio još trideset dana. To ti neću zaboraviti.
– Mojsije je imao četrdeset dana. Smatram da je tebi trideset sasvim
dovoljno.

Dogovor bijaše bučan i gnjevan. Najviše su se čuli Brock i Struan. Svi

veletrgovci, osim Amerikanaca, okupiše se u velikoj svečanoj prostoriji koja je
Dirku služila kao osobna kancelarija. Na jednom su zidu bile bačve konjaka,
viskija, ruma i piva, a na drugom nizovi knjiga i knjigovodstvenih dnevnika. Po
zidovima su visjele Quanceove slike, krajolici Makaa, portreti i brodovi. Škrinje
sa staklenim gornjim dijelom, a u njima kositreni vrčevi i srebrni pehari. Stalci
za sablje i muškete, barut i naboje.
– Kažem vam ja, nije to ništa – podrugljivo će Masterson,
tridesetogodišnjak s podvoljkom i crvenim obrazima, glava tvrtke »Masterson,
Roach i Roach«. Na sebi je, kao i ostali prisutni, imao redingot od fine tamne
vunene tkanine, blistavi prsluk i pusteni cilindar. – Kinezi nikad nisu napadali
ovu Naseobinu, Boga im! Sve otkako je osnovana!
– Da, ali to je bilo prije nego što smo se s njima zaratili i pobijedili ih! –
Dirk poželi da se što prije dogovore i da odu. Pred nosom je držao namirisani
rupčić da ne udiše ustajali smrad njihovih tijela.
– Kažem ja, smjesta rastjerajmo one vražje stjegonoše s trga! – reče Gorth i
ponovo napuni kriglu pivom.
– I hoćemo, bude li potrebno! – Brock pljune u kositrenu pljuvačnicu. –
Umoran sam od ovih govora. Dakle, slažemo li se s Dirkovim naumom ili se ne
slažemo?
Prostrijeli pogledom po sobi.
Većina veletrgovaca ga bijesno odmjeri. Bijaše ih četrdeset, što Engleza,
što Škota, osim Danca Eliksena, koji je zastupao jednu londonsku tvrtku, i
Ramiđija, gojaznog Parsa iz Indije, koji je nosio široku lepršavu haljinu. Glavni
veletrgovci bijahu MacDonald, Kerney, Maltby iz Glasgowa i Messer, Vivien,
Tobe, Smith iz Londona – sve sami prekaljeni tridesetogodišnjaci, čvrsti kao
dub.
– Njušim neprilike, gospodine – reče Ramiđi i čupne bujne brkove. –
Savjetujem da se smjesta povučemo.
– Za miloga Boga, Ramiđi, pa smisao plana ne sastoji se u povlačenju –
zajedljivo će Roach. – Povući ćemo se tek ako bude potrebno. Glasam za taj
plan! I slažem se s gospodinom Brockom. Previše pričamo, do vraga, pa sam se
umorio. – Struanov je plan bio jednostavan: svi će pričekati u svojim
poslovnicama, a ako izbiju neredi, na Dirkov znak svi će se skloniti u njegovu
kuću. Bude li potrebno, njegovi će ih ljudi štititi pucanjem. – Da uzmaknemo
pred poganima? Boga mi, ni za živu glavu!
 – Smijem li nešto predložiti, gospodine Struane? – javi se Eliksen.
Dirk kimne tom visokom, plavokosom, šutljivom čovjeku.
– Naravno!
– Možda bi se netko od nas morao dobrovoljno javiti da odnese vijesti na
Whampou, jer odande bi brza lorča mogla dovesti flotu iz Hong Konga, samo za
slučaj da nas opkole i odsijeku, kao što nam se već jednom dogodilo.
– Dobra zamisao! – reče Vivien, visok, blijed i veoma nakresan. – Svi se
dobrovoljno javimo. – Još bih jedan viski! Hvala ti, dobri moj mladiću!
Svi odjednom počnu ponovo govoriti i prepirati se oko toga tko će poći.
Naposljetku ih Dirk smiri.
– Prijedlog je dao gospodin Eliksen. Ako je to njemu palo na um, zašto ga
ne bi zapala i ta čast? Ako na to pristane!
Nahrupe u perivoj. Gledali su kako Struan i Brock prate Eliksena preko
trga do lorče koju mu je Dirk stavio na raspolaganje. Stjegonoše se nisu na njih
osobito osvrtali. Jedino su prema njima pokazivali prstom i smijali im se.
Lorča otplovi nizvodno.
– Možda ga nikad više nećemo vidit’ – reče Brock.
– Mislim da ga oni neće ni taknuti... inače ga ne bih pustio da ode.
– Nije loš, s obzirom na to da je stranac – promrsi Brock.
S Gorthom se vrati u svoju poslovnicu. Ostali trgovci pohrle u svoje.
Kad je Dirk Struan rasporedio oružanu stražu u perivoju i na stražnja vrata
koja su vodila u Hog Street, zadovoljno se vrati u svoje odaje.
Mejmej je nestala. I Ah Gip.
– Gospođa gdje?
– Gospod’ne, ne znamo. Mi ne vidjet’ »krava malo«!
Pretražio je cijelu zgradu, ali su nestale. Kao da ih nikad nije ni bilo.
 PETO POGLAVLJE

Dirk Struan nalazio se u perivoju, malo prije ponoći. Zrak bijaše nelagodno
tih. Znao je da većina trgovaca zacijelo spava, odjevena, s oružjem nadohvat
ruke. Kroz vrata zirne prema stjegonošama. Neki su spavali, a neki čavrljali uz
vatru koju su zapalili na trgu. Bijaše ledena noć. Na rijeci se gotovo ništa nije
micalo.
Dirk se makne s vrata i počne zamišljeno tumarati po perivoju. K vragu,
gdje je Mejmej? Ne bi ona tek tako otišla iz Naseobine. Dirk je to znao. Možda
ju je netko namamio? Možda... Krvi ti Kristove, to je nemoguće i pomisliti! No,
znao je da i najbogatiji knez-ratnik u Kini ne bi oklijevao da je uzme – po
potrebi i silom – čim bi je ugledao.
Sjena preskoči pobočni zid. Dirku se odmah stvori nož u ruci.
Preskočio je neki Kinez i uzdrhtalo mu pružio komad papira. Bijaše to
nizak žilav čovjek pokvarenih zubi, i smežurana lica, požutjela od opijuma. Na
papiru bijaše otisnut čop Đin-kvaa, posebni pečat što su ga upotrebljavali samo
na ugovorima i posebnim ispravama.
– Gospod’ne! – tiho će Kinez. – Sa mnom poći. Sam!
Dirk je oklijevao. Opasno je da napusti ove sigurne zidine Naseobine i
udalji se od svojih ljudi. Ludo smiono!
– Ne može. Đin-kva može ovdje.
– Ne može! Sa mnom poći ti! – Kinez upre prstom u čop. – Đin-kva tebe
zvati, brzo, brzo.
– Sutra – reče Dirk.
Kinez je odmahivao glavom.
– Sada! Brzo, brzo! Jasno?
»A možda je Đin-kvaov čop dopao drugih ruku?«, pitao se Dirk. »Ovo je
možda stupica!« No, nije se usuđivao povesti Maussa ni nekog svog čovjeka, jer
ovo mora biti tajni sastanak. Što prije, to bolje.
Pod svjetiljkom prouči ispravu i do kraja se uvjeri je li čop pravi.
– Može! – kimnuo je glavom.
Kinez krene prema pobočnom zidu i uspentra se. Za njim i Dirk, pripreman
na varku. Kinez pohita uz pobočni zid poslovnice i skrene u Hog Street.
Nevjerojatno, ulica je bila pusta! Ali Dirk je na sebi osjećao mnogo pogleda.
Na kraju Hog Streeta Kinez skrene na istok. Čekale su ih dvije nosiljke
zastrte zavjesama. Kuliji koji će ih nositi, djelovali su užasnuto. Strah se pojača
kad ugledaše Dirka.
Struan se popne u jednu nosiljku, a Kinez u drugu. Kuliji ih odmah dignu
pa počnu kaskati po Thirteen Factory Street. Skrenu na jug, u uske, opustjele
uličice koje Dirk nije poznavao. Uskoro je potpuno izgubio osjećaj za
orijentaciju. Zavali se i prokune samog sebe što je toliko glup, a istodobno je
uživao iščekujući opasnost. Naposljetku se kuliji zaustave u prljavoj uličici,
ograđenoj visokim zidinama, punoj otpadaka u stanju truljenja. Šugavi je pas
tražio hranu.
Kinez plati kulijima, a kad su nestali u mraku, pokuca na vrata. Otvore se.
Kinez se odmakne da propusti Dirka. Struan mu dade znak da uđe prvi, a zatim
umorno krene za njim u smrdljivu staju u kojoj je sa svijećom čekao drugi
Kinez: taj se čovjek okrene i šutke prođe stajom kroz druga vrata. Za sobom se
ne osvrne. Probijali su se po velikom skladištu, uza trošne stube, pa niza nove
stube u drugo skladište. U mraku su bježali štakori.
Dirk je znao da su blizu rijeke, jer je čuo zapljuskivanje vode i škripanje
debelih konopa. Svakog časa bijaše spreman za okršaj. U ruci je stezao držak
noža, a oštricu sakrio u rukav. Čovjek koji je nosio svjetiljku, sagne se ispod
mosta od sanduka i krene prema drugim, polusakrivenim vratima. Pokuca i
otvori vrata.
– Zdravo, taj-pane – reče Đin-kva. – Dugo te ne vidio.
Dirk uđe u prostoriju, novo prljavo skladište, slabo rasvijetljeno svijećama,
zakrčeno sanducima i trulim ribarskim mrežama.
– Zdravo, Đin-kva! – s olakšanjem će Dirk. – Ja te dugo ne vidio.
Đin-kva bijaše prastar, krhak, sićušan. Koža mu je podsjećala na
pergament. Na prsa su mu padali tanki pramenovi sijede brade. Nosio je haljine
od bogata brokata, a šešir mu bijaše ukrašen draguljima. Imao je vezane cipele s
debelim potplatom i dugi, sjajni perčin. Nokte na malom prstu zaštitio je
navlakama ukrašenim draguljima.
Vedro kimne, prijeđe u kut skladišta i sjedne za stol na kojemu bijaše jelo i
čaj.
Dirk Struan sjedne njemu sučelice, okrenuvši leđa zidu. Đin-kva mu se
nasmiješi. Imao je samo tri zuba, sa zlatnim navlakama. Đin-kva reče nešto na
kineskom čovjeku koji mu je doveo Dirka, našto vodič iziđe kroz druga vrata.
– Čaj, može? – zapita Đin-kva.
– Može.
Đin-kva klimne glavom slugi koji je nosio svjetiljku. Sluga im natoči čaj i
posluži hranom Đin-kva i Struana. Nato pođe u stranu. Gledao je Đin-kvaa. Dirk
opazi da je čovjek mišićav i da za pojasom drži nož.
– Molim – reče Đin-kva, pokazavši Dirku neka jede.
– Hvala ti! – Struan je nešto malo prigrizao, popio nešto čaja i čekao. Bitno
je da Đin-kva prvi počne.
Nakon što su šutke jeli, Đin-kva ga zapita:
– Ti mene tražio?
– Đin-kva dobro trgov’o daleko od Kanton?
– Posao dobar-loš, ista stvar.
– Sad trgovina prestaje?
 – Sad prestaje. Hopo grozno loš mandarin. Vojnici mnogo, mnogo. Ja
platio velik mito za vojnici. Ajiija!
– Slabo! – Dirk otpije čaj. Sad ili nikad, zaključi. Sad, kad je konačno
kucnuo pravi trenutak, znao je da nikad ne bi mogao prodati Hong Kong. Kuga
ubila mandarina! Dok sam ja živ, jarče Bože, u Hong Kongu neće biti
mandarina! Brocka bih morao ukloniti... ali ubojstvima se ne može riješiti stečaj.
Znači, Brocku ne prijeti opasnost, jer svi od mene očekuju da ću se tako izvući.
A je li on izvan opasnosti? K vragu, gdje je Mejmej?
– Kažu, Jednooki vrag Brock uhvati taj-pana za grlo.
– Kažu, vražji Hopo ufati co-hong za grlo – odgovori mu Dirk. Laknulo mu
je kad je odlučio da ne prihvati mandarina. – Ajiija!
– Sve isto! Mandarin Ti-sen ljut, ljut.
– Zašto?
– Gospodar Gnusni pimpek njemu posla ružno-ružno pismo.
– Ovaj čaj jako dobar – primijeti Dirk.
– Gospodar Gnusni pimpek sluša taj-pana, heja?
– Koji put.
– Ružno! Ti-sen ljut, ljut.
– Ružno, gospodar Longstaff ljut, ljut.
– Ajiija! – Đin-kva polako izabere hranu i pojede, a oči mu se još više
skupe. – Znaš za Kung Haj Fat Čoj?
– Kinesku Nova godina? Znam?
– Uskoro godina nova. Co-hong nosi ružan dug iz godina starih. Nova
godina počne dobar džos ako nema dugova. Taj-pan ima puno co-hongov papir
na dug.
– Nema veze, može čekati! – Đin-kva i ostali veletrgovci iz co-honga
dugovali su Dirku šest stotina tisuća.
– Jednooki vrag čekati može?
– Đin-kva novac čekati može. Ova hrana jako dobra!
– Jako slaba! – Đin-kva je srkao čaj. – Čujem, taj-panu umre vrhovna
gospa i djeca. Težak džos, žalim.
– Težak džos, mnogo – reče Struan.
– Nema veze! Ti mnogo mlad... mnogo mlade »krava malo«. Tvoja jedna
»krava malo«... Mejmej. Zašto taj-pan ima samo jedna »krava malo«? Možda
taj-pan treba lijek? Imam lijek.
– Kad zatrebam, pitam te – vedro će Dirk. – Čujem, Đin-kva ima novo
»mlado bik«. Koji sad sin po redu?
– Deset i sedam – ozari se Đin-kva.
Mili Bože, pomisli Struan. Sedamnaest sinova, a vjerojatno isto toliko
kćeri, koje Đin-kva ne računa. Sagne glavu i zadivljeno zvizne.
Đin-kva se nasmije.
– Koliko čaj ti hoće ova godina?
 – Trgovina gotova! Kako mi sad trgovati?
– Može! – namigne mu Đin-kva.
– Ne znam. Ti prodaj Brock. Kad meni treba čaj, kažem ti, heja?
– Moram znati dva dana prije.
– Ne može.
Đin-kva nešto oštro naredi slugi koji priđe jednom trulom sanduku i digne
poklopac. Sanduk bijaše pun srebrnjaka. Đin-kva mu pokaza ostale sanduke.
– Ovdje četrdeset lâka dolar.
Lâk iznosi oko dvadeset i pet tisuća funti sterlinga. Četrdeset lâka je
milijun sterlinga.
Đin-kva još više stisne oči.
– Ja uzajmio. Vrlo teško, jako skupo. Hoćeš? Đin-kva možda pozajmi.
Dirk pokuša prikriti zgranuće. Znao je da će svaka pozajmica biti teška.
Znao je da je Đin-kva zacijelo založio svoje tijelo i dušu, svoju kuću i
budućnost, i budućnost svojih prijatelja i sinova, samo da potajno namakne
ovoliku srebrninu. Namakao ju je potajno, inače bi mu Hopo sve ukrao, a Đin-
kva bi nestao po kratkom postupku. Kad bi gusarske i razbojničke družine, kojih
toliko ima u Kantonu i okolici, doznala da im je nadohvat ruke i stotnina ovog
blaga, slistile bi Đin-kvaa.
– Mnogo lâka dolar – reče Struan. – Usluga za uslugu.
– Ove godine kupi dvaput više čaj nego lani, ista cijena kao lani. Može?
– Može.
– Ove godine prodaj dvostruk opijum, ista cijena od lani. Može?
– Može! – Dirk izračuna da bi čaj platio skuplje od tržišne cijene, a opijum
bi im morao prodati ispod sadašnje tržišne cijene, ali ipak će lijepo zaraditi. Ako
su i ostali uvjeti prihvatljivi! Možda ipak nije propao! Samo da Đin-kva ne
zatraži da postavi mandarina. Dirk se u sebi molio da mandarin ne uđe u
pogodbu, ali je znao: bez mandarina u Hong Kongu, nemoguć je opstanak co-
honga. A bez co-honga nema monopola! Đin-kva i svi ostali veletrgovci-
izvoznici izgubili bi posao. I njima je potrebno staro uređenje.
– Deset godina kupuj samo od Đin-kva i sina od Đin-kva. Može?
Bože mili, pomisli Dirk, ako mu dodam monopol u »Otmjenoj kući«, moći
će nas do mile volje ucjenjivati.
– Može, ako cijena za čaj i svila kao kod drugih co-honga.
– Dvadeset godina! Tržišna cijena uvećaj za deset posto.
– Uvećaj za pet posto... Da, pet posto. Može!
– Osam.
– Pet.
– Sedam!
– Pet.
– Sedam.
– Ne može. Zarada nema. Previše! – reče Dirk.
 – Ajiija! Zarada previše. Sedam!
– Deset godina šest posto... deset godina pet posto.
– Ajiija! – vatreno će Đin-kva. – Slabo, vrlo slabo. – Krhkom rukom mahne
prema škrinjama. – Trošak velik! Velika kamata. Jako visoka! Deset godina šest,
deset godina pet. Još dodaj novih deset godina... po pet.
»Je li njegov gnjev iskren ili glumljen?«, pitao se Dirk’.
– Ako nema Đin-kva, i nema sina od Đin-kva?
– Mnogo sinova. Mnogo sina od sina. Može?
– Još deset godina uvećano za četiri posto.
– Pet!
– Četiri.
– Slabo, slabo. Jako visoka kamata, jako. Pet!
Struan svrne oči sa srebra, ali osjećao ga je svugdje oko sebe. Ne budi lud!
Uzmi, pristani na sve. Izvukao si se, momčino, imaš sve!
– Mandarin Ti-sen rek’o: jedan mandarin za Hong Kong! – iznebuha će
Đin-kva. – Zašto ti rek’o ne?
– Đin-kva mandarin ne voli, heja? Zašto da ja mandarina, volim heja? –
odgovori Dirk a želudac mu se stisne.
– Četrdeset lâk dolar, jedan mandarin. Može?
– Ne može.
– Vrlo lako. Zašto kažeš: ne može? Može!
– Ne može! – Struanov je pogled ostao čvrst. – Mandarin ne može.
– Četrdeset lâk dolar. Jedan mandarin. Jeftino!
– Četrdeset puta deset lâk dolar: ne može, prije ja umrem! – Dirk odluči da
okonča cjenkanje. – Gotovo – oštro će on. – Tako mi mojih otaca, gotovo! –
Ustane i krene prema vratima.
– Zašto ideš? – upita ga Đin-kva.
– Bez mandarina nema dolar. Zašto govorimo, heja?
Na Struanovo zaprepaštenje, Đin-kva se nasmije i reče: – Mandarina oće
Ti-sen. Đin-kva ne pozajmi novac od Ti-sena. Đin-kva pozajmi svoj novac.
Onda, još deset godina pet posto. Može?
– Može! – Struan ponovno sjedne, sav ošamućen.
– Pet lâka dolara kupiš za Đin-kva zemlja u Hong Kong. Može?
»Zašto?«, zbunjeno se pitao Struan. »Ako mi Đin-kva pozajmljuje novac,
zacijelo znade da je odzvonilo co-hongu. Zašto bi sebe uništio? Zašto da kupuje
zemlju u Hong Kongu?«
– Može? – ponovno zapita Đin-kva.
– Može.
– Pet lâk dolara mi čuvaj! – Đin-kva otvori škrinjicu od tikovine i izvadi
dva čopa. Čop je kockica od slonovače duga pet centimetara. Starac ih je
spretno držao i umočio im krajeve, brižno izrezbarene, u krutu tintu. Na arku
papira otisne oba čopa. Jedan čop preda Dirku, a drugi vrati u škrinjicu. –
Čovjek ti donese ovaj čop... daj mu zemlja i dolar, pet lâka. Dobro?
– Dobro!
– Dogodine pošaljem jedno svoje »bik malo« u Hong Kong. Ti svoj sin
šalješ u London. Može?
– Može.
– Tvoj »bik malo« Gordon Čen, dobar? Možda loš?
– Dobar »bik malo«. Čen Šeng kaže: mnogo zna misliti. – Dirk će očito
morati učiniti nešto Gordonu Čenu. Zašto i kako se Gordon uklapa u Đin-
kvaove smicalice? – Možda dam Gordon bolji pos’o.
– Kakav bolji pos’o? – prezrivo će Đin-kva. – Pozajmi jedan lâk dolar
Čenu malom.
– Kakva kamata?
– Pola zarada.
Zarada od čega? Struan osjeti da ga Đin-kva vrti oko prsta. »Ali otrgnuo
sam se s udice!«, samo što nije kliknuo. »Dobit ću srebro – bez mandarina!«
– Može.
Đin-kva uzdahne pa Dirk pomisli da je sporazum zaključen. Prevario se.
Đin-kva zavuče ruku u džep u rukavu, izvuče osam polunovčića pa ih poreda na
stolu. Četiri je polunovčića grubo prelomio. Jednim štitnikom za nokat Đin-kva
gurne preko stola četiri polunovčića.
– Kraj: četiri usluge. Čovjek koji ovaj novčić donese, dobi od tebe uslugu.
– Kakvu uslugu?
Đin-kva se zavali u naslonjač.
– Ne znam, taj-pan – reče. – Jedanput, bilo kad, četir’ usluga. Možda ne
dok ja živi, možda moj sin. Ne znam kad, ali tražim čet’ri usluga. Usluga za
polunovčić. Može?
Dirka po leđima oblije hladni znoj. Ako pristane na takav zahtjev, otvoreno
bi izazvao nesreću. No, ako odbije, srebro mu ode. »Stavljaš glavu u vražju
zamku!«, pomislio je. »Da, odluči se! Želiš li budućnost ili ne želiš? Već
dvadeset godina poznaješ Đin-kvaa. Uvijek je bio pošten, a najpromućurniji je
čovjek u Kantonu! Već te dvadeset godina pomaže i vodi, zajedno ste stekli moć
i bogatstvo. Vjeruj mu, možeš mu vjerovati. Ne, ne možeš vjerovati nikom
živom, a najmanje Đin-kvau. S njim si dobro napredovao samo zato što uvijek
držiš posljednju kartu. A sad od tebe Đin-kva traži da mu dadeš četiri aduta iz
svojih karata koje odlučuju o životu i smrti.
Dirk ponovno osjeti strahopoštovanje prema istančanosti i vražjoj
prepredenosti kineskog načina razmišljanja i prema njegovom veličju i
bezobzirnosti. Da, obojica smo kockali na velike uloge, pomisli Dirk, obojica
igramo na suparnikovo poštenje, jer ništa mu ne jamči da ćeš mu učiniti uslugu.
Samo, ipak ćeš mu je učiniti i moraš učiniti, jer pogodba je pogodba.
 – Može – reče pružajući ruku. – Moj običaj, rukovanje. To ne kineski
običaj, nema veze. – Nikad se još nije rukovao s Đin-kvaom. Znao je da Kinezi
smatraju rukovanje divljačkim običajem.
– Možda usluga protuzakonita – reče Đin-kva. – Protiv mog, tvog zakona?
– Jasno. Ti prijatelj. Ti ili sin ne donesete polunovčić za loša usluga.
Na tren Đin-kva sklopi oči i pomisli na divlje Europejce. Dlakavi su kao
majmuni! Ponašaju se gnusno i ružno. Nevjerojatno smrde, nemaju kulture,
uljuđenosti ni finoće. I najniži kuli deset je tisuća puta bolji od najboljeg
Europejca. A ono što je gadljivo kod Europejaca, još je gadljivije kod
Europljanki.
Sjeti se kako je jedan jedini put bio kod one divljačke kurve, Engleskinje iz
Makaa, koja zna kineski. Posjetio ju je više iz znatiželje nego naslade, jer su ga
na to potakli prijatelji koji su mu obećali nezaboravan doživljaj, jer nema te
profinjene tehnike koju ona neće revno primijeniti ako se to od nje zatraži.
Naježio se kad se sjetio njezinih dlakavih ruku i pazuha, dlakavih nogu i
mindže, njezine hrapave kože i lica, zadaha znoja pomiješanog s užasnim
parfemom.
Divljaci jedu odurnu hranu! Mnogo je puta bio kod njih na večeri i morao
izdržati brojna jela. Od mučnine bi zamalo pao u nesvijest, a pravio se da nije
gladan. Zgranuto je gledao kolike silne zalogaje polusirova mesa nožem trpaju u
usta dok im se krvavi umak cijedi niz bradu. I koliko užasnih žestokih pića loču!
A tek ono njihovo užasno, neukusno kuhano povrće! I neprobavljive, teške
paštete. Sve u čudovišnim količinama. Poput svinja! Ne, nego poput oznojenih,
proždrljivih, gorostasnih vragova! Nevjerojatno!
Ništa im ne služi na čast, zaključio je. Ama baš ništa! Jedino možda
sklonost prema ubijanju, a ubijati znaju nevjerojatno grubo, ali bez finoće.
Barem su sredstvo da zgrćemo novac.
Divljaci su utjelovljenje zla. Svi osim ovog čovjeka, Dirka Struana. Nekoć
je i Struan bio kao svi divljaci, a sad je djelomice Kinez. Duhom. Duh je bitan,
jer Kinez sve svodi na duševni život. Čist je, lijepo miriše. Naučio je neke naše
navike. Još je to nasilan divljak i ubojica, ali malo se i promijenio. Ako smo
jednog divljaka pretvorili u kulturnog čovjeka, zašto i mnoge druge ne bismo
mogli preobratiti?
Mudar je moj plan, pomisli Đin-kva.
Otvori oči, pruži preko stola ruku i nježno dodirne Struanovu.
– Prijatelj!
Đin-kva mahne slugi da im natoči čaja.
– Moji ljudi donesu srebro tvoja poslovnica. Dva dana. U noć, jako tajno –
reče Đin-kva. – Velika opasnost, jasno? Jako velika.
– Jasno, ja dam za srebro svoj papir i čop. Pošaljem ti sutra.
– Bez čopa, bez papira! Bolja riječ, heja?
Struan klimne glavom. Kako da objasni – recimo, Culumu? – da Đin-kva
daje milijun funti u srebru, i to pod poštenim uvjetima, iako zna da bi mogao
zahtijevati bilo kakve uvjete... da daje sve što čovjek može poželjeti, uz običan
stisak ruke?
– Tri puta deset lâka dolara plati Đin-kva, dug co-honga. Sad Nova godina
bez duga! Dobar džos! – ponosno će Đin-kva.
– Da – reče Struan. – Meni dobar džos.
– Jako velika opasnost, taj-pan. Nitko ne pomogne.
– Da!
– Jako, jako velika opasnost. Moraš čekaj dva noći.
– Ajiija, opasnost! – klikne Dirk i uzme četiri polunovčića. – Hvala, Čen-ce
Đin Arne. Hvala ti lijepa.
– Ne zahvaljuj mene, Dirk Struan. Prijatelj!
Odjednom upadne čovjek koji je Struana doveo Đin-kvau. Počne uzbuđeno
govoriti Đin-kvau koji se preplašeno okrene prema Dirku.
– Posluga otići. Napustili Naseobina. Svi otišli!
 ŠESTO POGLAVLJE

Struan je sjedio u nosiljci i s lakoćom se prilagođavao njezinom

ljuljuškanju dok su ga kuliji kaskajući nosili po tihim uličicama. U zastrtoj
nosiljci bijaše prljavo i puno znojnih mrlja. Povremeno je virio kroz zastrte
prozorčiće sa strane da vidi ulice. Nebo nije vidio, ali je znao da se bliži zora.
Vjetar je nosio smrad trulog voća, izmeta, smeća, jela i začina, a sa svime se
miješao znoj kulija.
Sa Đin-kvaom je skovao bolji naum da se srebro prebaci u Hong Kong.
Đin-kva će sanduke pune srebra ukrcati na naoružanu lorču. Za dvije noći lorča
će potajno doploviti u pristanište kod Naseobine. Točno u ponoć. Ako to ne
bude moguće, neka lorča ostane uz južnu stranu pristaništa, s jednom
svjetiljkom na prednjem jarbolu, a drugom na pramcu. Da nikako ne bude
zabune, Đin-kva je rekao da će »najbliže pobočno oko« na lorči obojiti crvenom
bojom. Svaka lorča ima dva oka urezana u tikovinu na pramcu. Oči služe za
džos, a i zato da se duši broda pomogne da vidi ispred sebe. Kinezi su znali da je
brodu bitno da ima oči kojima će gledati.
»Samo, zašto mi Đin-kva tek tako predaje Hong Kong?«, pitao se Dirk.
»Đin-kva sigurno shvaća koliko je važan mandarin. Zašto želi sina školovati u
Londonu? Zar je Đin-kva, od svih njegovih znanaca Kineza, toliko dalekovidan
da je najzad shvatio da se budućnost Kine mora vječno udružiti s budućnošću
Velike Britanije?«
Začuje lavež pasa i kroz zastor vidje kako su se obrušili na noge prvog
kulija. Tad kuli, koji je nosio svjetiljku ispred nosiljke, otrči natrag i vješto
navali na pse svojim štapom na kojemu bijaše željezna drška. Psi zavijajući
pobjegnu u tamu.
Na slijedećem raskršću Dirk opazi gomilu stjegonoša pješadinaca, otprilike
njih stotinjak. Bijahu naoružani i imali su svjetiljke. Kobno su šutjeli.
Nekolicina ustane i krene prema nosiljci. Dirku lakne kad su kuliji skrenuli u
uličicu. A sada, momčino, u sebi je rekao, samo lijepo prebaci srebro u Hong
Kong. Ili na otok Whampou, gdje ga možeš prebaciti na »China Cloud«. Izvući
ćeš se tek kad ga ukrcaš na siguran brod, momčino.
Nosiljka se nakrivi, jer je kuli umalo pao u jednu od brojnih rupčaga na
putu. Dirk se okrene u tijesnoj nosiljci, nastojeći se orijentirati. Vidje jarbole
brodova. Kućerci su ih napola skrivali. Ispred sebe još ništa nije raspoznavao.
Kuliji ponesu nosiljku iza ugla i pođu prema rijeci. Presijeku usku uličicu i uđu
u drugu. Naposljetku je ispred sebe, iznad krovova koliba, razabirao kuće u
Naseobini koje su blistale na mjesečini.
Odjednom nosiljka zastane. Bace je na zemlju. Dirk padne u stranu, razdere
zavjese i iskoči, s nožem u ruci, baš kad su tri koplja razderala tanke stijenke
nosiljke.
 Tri kopljanika očajnički pokušaju osloboditi oružje kad se Dirk bacio na
najbližeg i zarinuo mu nož u bok. Okrenuo se kad je drugi kopljanik navalio na
njega dvosjeklom ratnom sjekirom. Oštrica sjekire zahvati mu rame. Od boli
iskrivi lice, ali odskoči u stranu i dohvati se s protivnikom u koštac oko sjekire.
Istrgne je napadaču iz ruke. Čovjek vrisne kad ga je probolo koplje namijenjeno
Struanu. Dirk se nasloni na zid. Priđe mu preostali kopljanik, dašćući i psujući.
Dirk se zaleti i zamahne sjekirom na njega, ali promaši i kopljanik skoči na
njega. Kopljem probode Struanov kaput, ali Dirk se istrgne, zarine mu do korica
nož u želudac i okrene ga, rasporivši mu utrobu.
Dirk se odmakne od tjelesa. Leđa prisloni uza zid, za svaki slučaj, i počeka.
Rikao je čovjek kojega je probo nožem, drugi bijaše nepokretan, a onaj kojemu
je rasporio utrobu, držao se za želudac i puzio s mjesta okršaja.
Dirk trenutak pričeka da prikupi snagu. U zid iznad njegove glave zarine se
strijela. Digne jedno koplje i pojuri ulicom prema Naseobini. Za sobom začuje
korake i brže jurne. Kad je skrenuo iza ugla, ugleda pred sobom Thirteen
Factory Street. Baci koplje i krivudajući pojuri ulicom. Upadne u Hog Street,
jurne niz nju i preleti trg na kojemu bijaše još više stjegonoša nego prije.
Prije nego što su ga stjegonoše stigli uhvatiti, upao je kroz vrata perivoja.
Mušketa ga odalami po želucu.
– Oh, pa to si ti, Dirk! – reče mu Brock. – K vragu, gdje si bio?
– Vani! – Struan je hvatao zrak. – Tako ti krvi Kristove, napali su me
prokleti razbojnici.
– Je li ovo tvoja ili njihova krv?
Pod svjetlom svijeće Struan razdere kaput i košulju s ranjenog ramena.
Rameni mišić bijaše zarezan poprijeko, ali plitko i čisto.
– Ubod komarca! – nasmije se Brock. Nađe bocu ruma, prelije ranu i
nasmiješi se kad se Dirk trgnuo. – Koliko ih je bilo?
– Trojica.
– I ozlijediše te? Ostario si! – Brock natoči dvije čaše ruma.
Struan ispije. Odmah se bolje osjećao.
– Mislio sam da spavaš. Vrata su ti bila zaključana. Gdje si bio?
– Što se ovdje događa?
– Prije sat vremena nestade nam posluga. Eto, to! Mislio sam da će biti
najbolje da do zore nikoga ne dozivam ovamo. Valjda te stotinu pušaka
pokrivalo dok si trčao.
– Kog si me vraga onda mlatnuo mušketom u želudac?
– Htio sam ti zaželjeti čestitu dobrodošlicu! – Brock poloče rum. – Tako da
znaš da smo budni!
– Zna li itko zašto je posluga nestala?
– Ne! – Brock pristupi vratima. Stjegonoše nastave spavati. Na obzorju je
oklijevala uznemirena zora. – Jarče Bože, slabo ti je to! – reče kruta lica. –
Stalno su ovakvi. Gadovi, ništa ne rade, nego sjede i katkad udare u bubanj. Bit
će najbolje da se povučemo dok se još možemo povući.
 – Možemo mirne duše ostati još koji dan.
Brock odmahne glavom.
– Obuzela me crna slutnja. Nešto uistinu teško. Bolje da se pokupimo!
– To je smicalica, Brock! – Struan odere komad košulje i obriše znoj s lica.
– Možda, ali obuzela me crna slutnja, a kad me to obuzme, znači da je
vrijeme da se maknem. – Brock upre palcem prema stjegonošama. – Izbrojili
smo ih! Stotinu pedeset. Ho-kva tvrdi da ih oko cijele Naseobine ima više od
tisuće.
– Vidio sam ih jedno dvije-tri stotine, na istoku.
– Gdje si bio?
– Vani! – Dirka obuzme napast da mu kaže. Nikakve pomoći od toga,
pomislio je. Brock će učiniti sve što može kako bi mi pomutio prijevoz srebrne
pošiljke. A bez tog srebra sam mrtav čovjek! – Iza ugla je jedna djevojka! –
obijesno će Dirk.
– Kuga ubila djevojku! Nisi tako lud da odeš zbog nekakve djevojke! –
Brock je zlovoljno čupkao bradu. – Hoćeš li me zamijeniti za sat vremena?
– Hoću!
– Krećemo u podne.
– Ne!
– Rekoh: u podne.
– Ne!
– Što te ovdje zadržava? – namršti se Brock.
– Ako odemo prije nego što počne prava gužva, užasno ćemo ocrniti obraz!
– Da, znam. Ne volim bježati, ali nešto mi šapće da je to najpametnije.
– Pričekat ćemo koji dan!
Brock je bio silno sumnjičav.
– Znaš da nikad nisam izabrao pogrešno vrijeme za povlačenje. Zašto
toliko želiš ostati?
– Opet Ti-sen i njegove smicalice! Ovaj put griješiš. Zamijenit ću te za
jedan sat – reče Dirk i uđe u kuću.
»Što smjera Dirk?«, pitao se Brock. Glasno hračne.
Iz noći koja je zamirala dopirao je zadah opasnosti koji mu se nije sviđao.

Dirk se mramornim stubama popne u svoje odaje. Zidovi bijahu prekriveni

Quanceovim slikama i kineskim svilenim goblenima. Na odmorištima stuba –
golemi zmajevi dinastije Ming, od tikovine. I škrinje od tikovine. Hodnici koji
su vodili s prvog odmorišta bijahu prepuni slika brodova i pomorskih bitaka, a
na postolju se nalazio model broda Njezina veličanstva »Victory«, u umanjenom
mjerilu.
Struan ustanovi da su zaključana vrata njegove sobe.
 – Otvori vrata! – reče i pričeka. Ah Gip ga pusti u sobu. – K vragu,
Mejmej, gdje si bila? – zapitao je, nastojeći prikriti olakšanje.
Stajala je u sjeni kraj prozora. Obratila se Ah Gip i dala joj znak da iziđe.
Dirk povuče zasun na vratima.
– K vragu, gdje si bila?
Došla je do svjetiljke. Užasne ga njezino bljedilo.
– Što je?
– Mnogo toga se govorka, taj-pane. Da će odrubiti glavu svim divljacima!
– Nije to nikakva novost. Gdje si bila?
– Stigoše novi stjegonoše. Govorka se da je Ti-sen pao u nemilost i da je
osuđen na smrt.
– Besmislica! On je carev rođak, drugi po bogatstvu u Kini.
– Kažu da je car vraški ljut što je Ti-sen sklopio ugovor. Ti-sen će biti
javno mučen!
– Glupost! – Dirk stane uz ognjište. Skine kaput i košulju. – Gdje si bila?
– Što ti se dogodilo? – vrisnula je videći ozljedu.
– Napali su me razbojnici.
– Sastao si se sa Đin-kvaom?
– Kako znaš za Đin-kvaa? – zapanji se Dirk.
– Pošla sam se pokloniti i ukazati poštovanje njegovoj Vrhunskoj gospi.
Rekla mi je da se upravo vratio i da te pozvao.
Dirk nije znao da Mejmej poznaje prvu Đin-kvaovu ženu, ali u bijesu je to
potpuno smetnuo s uma.
– Zašto mi, k vragu, nisi rekla kamo ideš?
– Zato što bi mi zabranio – obrecne se Mejmej. – Pošla sam je posjetiti, i da
uredim kosu i da pitam astrologa.
– Što?
– Đin-kvaove gospe imaju strašno valjanu vlasuljarku. Strašno valjana za
kosu! Ta je žena glasovita u cijelom Kvantungu. Vrlo skupa! Astrolog kaže da je
moj džos dobar. Vrlo dobar! Samo moramo pripaziti kako gradimo kuće.
– Stavila si na kocku život da pitaš gatare za savjet i da dotjeraš kosu? –
plane Dirk. – Koji je vrag tvojoj kosi? I ovako je lijepa!
– Ne razumiješ se ti u te stvari, taj-pane – hladno će Mejmej. – Kod
vlasuljarke čujem svakakva naklapanja! – Uzme ga za ruku i prinese je kosi. –
Vidiš da je mnogo mekanija, zar ne?
– Nije, nije! Tako ti smrti Kristove, ako ikad više odeš a da mi prethodno
ne kažeš kamo ćeš, toliko ću ti isprašiti stražnjicu da tjedan dana nećeš moći
sjediti.
– Samo pokušaj, taj-pane! Boga ti! – prostrijelila ga je pogledom.
Žurno ju je digao i prenio na krevet. Batrgala se, a on joj nadigne haljinu i
podsuknje. Tako ju je pljesnuo po guzici da ga je ruka zapekla. Mejmej se
strovalila na krevet. Još je nikad nije udario. Mejmej poleti s kreveta na njega i
nemilo ga dugim noktima zagrebe po licu. Svjetiljka se smrska na podu. Tad ju
je Dirk ponovno digao i nastavio mlatiti. Istrgnula mu se, zamahnula noktima
prema njegovim očima, promašila ih za djelić centimetra i izgrebla po licu.
Uhvatio ju je za zglavke, prevrnuo je, strgnuo joj haljinu i donje rublje. Mlatio
ju je po goloj guzi. Očajnički mu je uzvraćala, zarinula mu lakat u slabine i
ponovno mu zabrazdala po licu. Skupivši svu snagu, prikovao ju je za krevet, ali
je istrgnula glavu i zarila mu zube u podlakticu. Od bola je izgubio dah i
ponovno je odalamio po stražnjici slobodnom rukom. Zagrizla je snažnije.
– Boga ti, nikad me više nećeš gristi! – procijedio je kroza stisnute zube.
Još ga je dublje zagrizla, ali namjerno nije povukao ruku. Suze mu navru od
bola, ali je sve snažnije udarao Mejmej, stalno po guzi, dok ga ruka nije
zaboljela. Napokon je odmaknula zube.
– Nemoj... nemoj više... Molim te, molim! – zacvilila je i bespomoćno
zaplakala na jastuku.
Struan povrati dah.
– Reci da ti je žao što si izišla bez dopuštenja!
Prošarana i pocrvenjela guzica sva se napela kad se Mejmej povukla da
izbjegne očekivani udarac, ali Dirk nije dignuo ruku, jer je znao da se duh svake
čistokrvne životinje može samo ukrotiti, a nikako slomiti.
– Dajem ti tri sekunde!
– Oprosti... oprosti. Istukao si me, nemilo istukao! – jecala je.
Sišao je s kreveta, prinio podlakticu svjetlu i pogledao ujed. Mejmej ga je
veoma duboko ujela i tekla mu je krv.
– Amo dođi! – mirno će on. Nije se pomaknula. Samo je i dalje plakala. –
Amo dođi! – ponovio je, ali ovaj put mu je glas šibao kao bič pa se naglo digla.
Nije je ni pogledao. Žurno je ostatak haljina skupila oko sebe i počela se spuštati
s kreveta. – Nisam ti rekao da se odjeneš! Rekoh ti da dođeš ovamo.
Pohrlila je prema njemu, crvenih očiju. Puder na licu bijaše joj prošaran
šminkom s očiju.
Upre podlakticom na stol, obriše krv i zalije ozljede brendijem. Upalio je
šibicu pa joj je pružio.
– Zarini šibicu u ozljede... Jednu po jednu!
– Neću!
– Jednu po jednu! – reče on. – Ljudski je ugriz otrovan kao ujed bijesnog
psa. Žurno!
Potrošila je tri šibice. Svaki put je još malko zaplakala. Smučilo joj se od
zapaha spaljenog mesa, ali ruka joj nije zadrhtala. A kad god bi se brendi
zapalio, Dirk bi stisnuo zube i šutio.
Na kraju ponovno zalije brendijem pocrnjele rane. Mejmej nađe noćnu
posudu i užasno povrati. Dirk brzo prelije ručnik vrelom vodom iz kotlića i
prijeđe po Mejmejinim leđima. Kad je povratila, nježno joj je obrisao lice i
natjerao je da vrućom vodom ispere usta. Tad je digne i prenese na postelju.
Ostavio bi je, ali se priljubila uza nj i počela plakati, onim dubokim plačem koji
dopire iz srca i rastapa mržnju.
Smirivao ju je i milovao dok nije usnula. Tad je ostavi i siđe da preuzme
stražu od Brocka.

U podne su se ponovno sastali. Mnogi su htjeli smjesta otići, ali Dirk je

nadglasao Brocka i nagovorio veletrgovce da čekaju do sutra. Nevoljko su
pristali i odlučili da se svi dosele u njegovu poslovnicu, radi veće sigurnosti.
Cooper i Amerikanci pođu u svoju poslovnicu.
Dirk se vrati u svoje odaje.
Mejmej ga strastveno dočeka. Zatim su smireno zaspali. Jednom su se
zajedno probudili. Pospano ga je poljubila i prošaptala:
– Imao si pravo što si me istukao. Pogriješila sam, taj-pane. Samo, nikad
me nemoj tući ako imam pravo. Jer jednom ćeš zaspati pa ću te ubiti.
Odjednom im usred noći poremete mir. Na vrata je lupao Wolfgang Mauss.
– Taj-pane, taj-pane!
– Da?
– Brzo. Siđi, brzo!
Začuju kako trg zuji od svjetine.
 SEDMO POGLAVLJE

– Moj otac vas je sve upozorio, proklete vam oči bile! – drekne Gorth,
okrenuvši se od prozora blagovaonice i probijajući se među trgovcima.
– I prije je bilo ovakvih najezda – oštro će Dirk Struan. – Znaš da ih
mandarini drže na uzdi i da samo oni mogu narediti takvu gužvu.
– Da, ali ne ovakvu! – odvrati Brock.
– Razlog vjerojatno postoji. Nema još smisla da se uznemirujemo.
Trg ispod njih bijaše prepun ustreptale gomile Kineza.
Neki su nosili svjetiljke, a drugi baklje. Mnogi naoružani. Svi su složno
vikali.
– Gadovi, ima ih dvije, tri tisuće – reče Brock i drekne. – Čuj, Wolfgang,
što to viču pogani vragovi?
– »Smrt vražjim divljacima!«
– Kakva vražja drskost! – reče Roach, sitan pticolik čovjek. Mušketa bijaše
viša od njega.
Mauss se zagleda u svjetinu. Srce mu uznemireno zatrepće, slabine su mu
se ulijepile od znoja. Je li kucnuo tvoj čas, gospode, čas tvog neusporedivog
mučeništva?
– Idem pa ću s njima razgovarati, propovijedat ću im – reče grlenim
glasom. Priželjkivao je smirenje koje bi mu donijela tolika žrtva, pa opet ga je
užasavala.
– Hvale vrijedan prijedlog, gospodine Mauss! – složi se Ramiđi. Crnim je
očima uzrujano zvjerao od Maussa na svjetinu i natrag. – Sigurno će saslušati
vaša uvjeravanja, gospodine!
Struan vidje krupne graške znoja na Maussovu licu, opazi koliko je jezivo
blijed i zaustavi ga na vratima.
– Da to nisi učinio!
– Vrijeme je, taj-pane.
– Nećeš se tako lako iskupiti.
– Tko si ti da o tome sudiš? – Mauss se htjedne progurati, ali Dirk mu se
ispriječi na putu.
– Kažem da je iskupljenje dugotrajno i tegobno – dobrostivo će Dirk. Već
je dvaput u Maussovim očima vidio ovako neobičan izraz, svaki put uoči borbe s
gusarima. Zatim je Mauss za vrijeme okršaja odbacio oružje i u vjerskom
zanosu prišao neprijatelju, tražeći smrt. – Dug je to put.
– Mir... Mir Gospodnji teško je naći! – progunđa Mauss. Riječ mu zapne u
grlu. Veselio se što ga je Dirk zaustavio, i mrzio sama sebe što se tome veseli. –
Htio sam samo da...
 – Posve ispravno, i ja sve znam o otkupljenju! – upadne Masterson. Spoji
vrškove prstiju i zauzme pobožan stav. – Gospode, sačuvaj nas od prokletih
pogana! Potpuno ti odobravam, taj-pane. K vragu i ova galama!
Mauss se s naporom sabere. Osjećao se razgolićenim pred Struanom, koji
ga je i ovaj put prozreo do dubine duše.
– Imaš... imaš pravo. Da, imaš pravo!
– Na koncu konaca, ako tebe izgubimo, tko će nam propovijedati Riječ
Božju? – zapita ga Dirk. Odluči da Maussa mora dobro držati na oku ako
nastane istinska gužva.
– Posve točno – reče Masterson useknuvši se u prste. – Kakvog ima smisla
da vrijednog kršćanina bacimo vucima? Ta gomila vražjeg ološa sad je
bjesomučna i ne bi slušala nikakve propovijedi. Gospodine, pomiluj nas! Do
vraga, taj-pane, rekoh da će nas oni napasti.
– Vraga si rekao! – prodere se Roach s druge strane sobe.
– K vragu, tko te pita za mišljenje? Boga ti! Lijepo mirno razgovaram s taj-
panom i velečasnim Maussom – obrecne se Masterson. Tad će Maussu: – A da
se ti pomoliš za nas? Na koncu konca, mi smo kršćani, boga ti! – Pohrli prema
prozoru. – Zar se ne smije vidjeti što se događa?
Mauss obriše znoj sa čela. Oh, Gospode Bože, slatki Isuse, sine njegov
jedini, daj mi spokoj svoj. Pošalji mi učenike i misionare da njima predam tvoje
breme. Blagoslovljen da si što si mi poslao taj-pana, koji je moja savjest i koji
me vidi onakva kakav sam.
– Hvala ti, taj-pane.
Vrata se naglo otvore i u prostoriju uđu još neki trgovci. Svi bijahu
naoružani.
– K vragu, što se događa? Što je pošlo naopako?
– Nitko ne zna – odgovori im Roach. – Trenutak je sve bilo mirno, a onda
su se sjatili.
– Kladim se da nikad više nećemo vidjeti jadnog Eliksena.
Zacijelo su jadniku već prerezali grkljan – reče Masterson, zlobno
nabijajući mušketu. – Večeras ćemo umrijeti u postelji.
– Umukni, za ljubav Božju! – reče mu Roach.
– Ti si nosilac slasti i ugode, zar ne? – prostrijeli Mastersona trgovac
Vivien, građen kao bik. – Idi pišaj u svoj šešir!
Trgovci su galamili. Tad se Gorth probije do vrata.
– Povest ću svoje junačine i raznijeti ih u pakao!
– Ne! – Dirkov glas ošine ih kao bič. Zavlada tajac. – Još nam nisu učinili
nikakvo zlo. Što ti je, Gorthe? Zar se bojiš nekolicine ljudi koji nas psuju?
Gorth pocrveni i zaleti se prema Dirku Struanu, ali mu se otac ispriječi na
putu.
– Silazi! – naredi mu. – U perivoju čuvaj stražu i raznesi vražju glavu
prvom Kinezu koji upadne!
 Gorth s naporom savlada bijes i iziđe. Svi opet dignu graju.
– Nije lijepo što dražiš mladića, Dirk – Brock natoči pivo u pehar s
poklopcem i žedno ga ispije. – Mogao bi ti skinuti glavu!
– Možda, ali trebalo bi ga naučiti pristojnosti.
– Oprostite, gospodine Struan – prekine ih Ramiđi kod kojega je uzrujanost
nadvladala uglađenost. – Čuvaju li straže stražnji ulaz?
– Da, tri moja čovjeka. Odoljet će pravoj navali ove rulje!
Trgovci se stanu prepirati, a Roach reče:
– Slažem se s Gorthom da se smjesta moramo probiti!
– I hoćemo, po potrebi – odgovori mu Dirk.
– Da – odvrati Brock. – Da sad to učinimo, izazivali bismo vraga. Čekat
ćemo i držati straže do zore. Možda dotad odu!
– A što ako ne odu? To bi me zanimalo!
– Nastat će krvoproliće. Trojicu ljudi poslao sam na svoju lorču da nas
čekaju na sredini rijeke. Na njoj je top od deset funti.
– Mislim da gospodinu Brocku moramo izglasati povjerenje! – nasmije se
Dirk Struan.
– Boga vam, gospodine Brock, uistinu ste mudri – primijeti Masterson. –
Triput hura za gospodina Brocka!
Viknu hura, a Brock se široko nasmiješi.
– Hvala lijepa, momci. Sad je najpametnije da malo odspavamo. Ne prijeti
nam opasnost.
– Gott im Himmel! Gledajte! – Mauss pogleda kroz prozor, iskolačivši oči.
Iz Hog Streeta je na trg stizala povorka ljudi koji su nosili svijeće, gongove
i bubnjeve. Na čelu su išli stjegonoše s golemim bičevima i probijali put kroz
svjetinu. Prvi je stupao neki užasno debeo čovjek, bogato odjeven, ali bos i
gologlav. Posrtao je pod teškim okovima.
– Tako mi smrti Kristove! – klikne Dirk. – Ono je Ti-sen!
Povorka skrene do sredine trg ali stane. U njoj su stupali svi veletrgovci iz
co-honga osim Đin-kvaa. Svi su s kapa skinuli dugmad koja je označavala
njihov položaj. Tresli su se. Svjetina počne psovati i zviždati. Tad glavni
stjegonoša, visok crnobrad ratnik, lupne u golemi gong. Gomila ponovno utihne.
Na trg donesu otvorenu nosiljku. Ispred nje i iza nje jahali su stjegonoše. U
nosiljci je sjedio carski Hopo, Hi’pia ko, u svečanoj sivogrimiznoj odori. Bijaše
to zbijen i gojazan mandarin, Mandžurac, gotovo bez vrata, a u ruci je nosio
carsku lepezu koja je svjedočila o njegovu položaju. Bijaše to lepeza od slonove
kosti, ukrašena žadom.
Hopovu nosiljku spuste nasred trga, a glavni stjegonoša poviče naredbu.
Svi na trgu naklone se, tri put dodirnuvši čelom tlo. Nato poustaju.
Hopo odvije svitak. Stražar mu je pridržavao svjetiljku pa on visokim
glasom počne čitati.
– Što kaže? – upita Brock Maussa.
 – Gle starog Ho-kvaa – cerekao se Masterson. – Kako samo drhti, do
vraga...
– Tišina, molim! Ništa ne čujem! – reče Mauss i nagne se kroz prozor.
Svi su slušali..
– Carska naredba – žurno će Mauss. – »Izdajicu Ti-sena, bivšeg rođaka
našeg, smjesta baciti u okove i poslati u naš glavni grad da se na njemu izvrši
smrtna kazna i...« Ne čujem! Čekajte malo! »Opozivamo sramotni Čuenpijski
ugovor koji je potpisao bez našeg ovlaštenja. Naređujemo da divljaci napuste
naše kraljevstvo, Kanton i Hong Kong, pod prijetnjom neposredne i polagane
smrti i da...«
– Nevjerojatno! – posprdno će Roach.
– Umukni! Kako da ga Wolfgang čuje?
Mauss je napeto slušao stravično visoki glas koji je presijecao tešku tišinu.
– Tjeraju nas – reče. – Moramo ih obeštetiti za sve nevolje koje smo
stvorili. Trgovina se može odvijati samo u okviru Osam odredaba. Naređuje
kraljici Viktoriji da u koroti dođe u Kanton ... nešto... kao da su raspisali ucjenu
na naše glave i... »A u znak našeg nezadovoljstva zločinac Ti-sen bit će javno
bičevan a cijela njegova imovina zaplijenjena. Bojte se ovog i dršćući
poslušajte!«
Glavni stjegonoša priđe Ti-senu te bičem pokaza tlo. Blijed kao kreda, Ti-
sen klekne. Glavni stjegonoša digne bič i ošine Ti-sena po leđima. Pa još
jednom, i još jednom, i još jednom. Na trgu se čulo jedino fijukanje biča. Ti-sen
padne ničice, a stjegonoša ga nastavi bičevati.
– Nevjerojatno! – reče Masterson.
– Nemoguće! – primijeti Mauss.
– Ako bičuju Ti-sena... Križa mi, nas će sve pobiti.
– Glupost! Možemo zaposjesti cijelu Kinu, u bilo koje doba.
Brock prasne u smijeh.
– Što je toliko smiješno? – nestrpljivo će Mauss.
– Znači, opet rat – reče Brock. – Dobro, kažem ja. – Letimično i
podrugljivo odmjeri Struana. – Rekoh ti ja, mladiću. Evo što se događa kad s
ološem sklopiš previše blag sporazum.
– To je nekakvo lukavstvo – mirno će Dirk. Bijaše ošamućen onim što se
dogodilo. – Ti-sen je najbogatiji čovjek u Kini. Car ga je izabrao za žrtveno jare,
da se na njemu iskali. I uzima cijelu Ti-senovu imovinu. Pitanje obraza! Car
spašava svoj obraz.
– Ti i tvoj obraz, mladiću! – upadne Brock kojemu više nije bilo do
smijeha. – Pocrvenjet će ti obraz! Gotov je dogovor, gotova trgovina, gotov je
Hong Kong. I ti si gotov, a govoriš jedino o obrazu.
– Užasno se varaš, Tyleru. Hong Kong tek počinje! – javi se Struan. –
Mnoge su stvari tek počele.
– Da, Rat, boga ti!
 – Ako izbije rat, gdje nam je luka za flotu? Makao je neupotrebljiv, kao i
uvijek, jer predstavlja dio kontinenta pa ga Kinezi mogu zauzeti kad im se
prohtije. Naš otok, boga mu, neće moći! Neće sve dok ga štiti flota. Priznajem,
bez Hong Konga smo gotovi. Bez Hong Konga nećemo moći ponovno poslati
vojni pohod na sjever. Nikada! Niti ćemo moći štititi luke na kontinentu ili
naselja koja ubuduće steknemo. Čuješ li, Tyleru? Hong Kong je ključ Kine.
Hong Kong će nam se pozlatiti!
– Sve ja znam o otočkoj tvrđavi, Boga ti! – prodere se Brock zaglušivši
potvrdnu graju. – Hong Kong nije jedino mjesto, kažem ti ja. Čušan je
povoljniji.
– Čušan ne možemo braniti kao Hong Kong – zaneseno će Dirk, znajući da
je Brock vezan za taj otok kao i svi oni. – Ta »gola, jalova stijena«, kao što je
nazivaš, to je tvoja budućnost, jarče Bože!
– Možda... a možda i nije – kiselo će Brock. – Vidjet ćemo. Nećeš više
uživati u Hong Kongu! Domoći ću se tvog broda, a tebi je odzvonilo!
– Ne budi toliko siguran! – Dirk ponovno pogleda trg. Šibanje nije
posustajalo. Žalio je Ti-sena koji je upao u stupicu, i to ne svojom voljom. Nije
tražio da ga postave za opunomoćenika Kine. Narediše mu da se toga prihvati.
Žrtva je razdoblja u kojem živi. Kao i Dirk, Longstaff, Brock, Hopo i svi oni
sad, kad je učinjen prvi korak. Ishod će biti neumoljiv kao bič! Krenut će da
osvoje Kanton, kao i prošli put. Zauzet će tvrđave na prilazima gradu, a zatim
samo zaprijetiti Kantonu. Nema potrebe da ga osvoje, jer će im Kanton radije
platiti ucjenu. A ljeti, kad vjetar bude povoljan, ponovno ćemo otploviti na
sjever, do ušća rijeke Pejho, da se ondje iskrcamo. I opet će car, koji će kao i svi
mi upasti u klopku, odmah zatražiti mir. Ugovor će ostati nepromijenjen, jer
bijaše pravedan. A s vremenom će nam Kinezi dragovoljno otvarati svoje luke,
jer će uvidjeti da od Velike Britanije mogu mnogo toga dobiti: zakon,
pravosuđe, nepovredivost privatnog vlasništva i slobodu.
Svaki Kinez želi isto što i mi, zaključi Dirk. Između nas nema razlike!
Možemo zajednički raditi za opće dobro. Možda pomognemo Kinezima da
zbace divljačke Mandžurce. I hoćemo, ako sad sklopimo povoljan ugovor, a mi
smo strpljivi: u kineskoj igri podvrgavamo se kineskim pravilima i kineskom
vremenu. Vrijeme se ne mjeri danima ni godinama, nego naraštajima. Sve dotle
dok u međuvremenu možemo trgovati! Da nema trgovine, svijet bi se srozao na
ono što je nekoć bio – na pakao u kojemu zakon predstavljaju samo najsnažnija
ruka i najteži bič. Krotki nikad neće baštiniti zemlju! Da, ali zakon ih može
barem zaštititi da svoje živote prožive kako žele.
Kad je Ti-senu izbrojeno stotinu udaraca, stjegonoše ga podignu. Krv mu je
tekla iz lica i vrata. Halja mu na leđima bijaše razderana i okrvavljena. Svjetina
mu se rugala i vikala. Stjegonoša udari u gong, ali svjetina se na to nije obazirala
pa se stjegonoše na nju obruše, zamahujući bičevima. Vriska. Gomila se povuče
i ponovno utihne.
Hopo bahato mahne prema perivoju. Podignu njegovu nosiljku. Pred njom
su jahali stjegonoše i bičevima krčili put prema evropskim trgovcima.
 – Idemo! – obrati se Struan Maussu i Brocku. – Neka se ostali pripreme za
napad!
Izjuri u perivoj, a odmah za njim Brock i Mauss.
– Jesi li lud u glavu? – zapita ga Brock.
– Nisam!
Napregnuto su pratili kako se svjetina razmiče i kako se stjegonoše
pojavljuju na vratima perivoja. Hopo se zadrži na nosiljci i bahato ih zovne.
– Naređuje vam da uzmete prijepis carske naredbe, gospodine Struane –
reče mu Mauss.
– Reci mu da nismo u svečanoj odori. Ovako značajnu naredbu potrebno je
dostojno uveličati... svečanim ruhom.
Kao da se Hopo zapanjio. Malo poslije ponovno prozbori.
– Kaže da divljaci ne poznaju svečanosti i da su prezira vrijedni. Međutim,
Sin neba bit će milostiv prema svima koji ga se boje. Ujutro će u moju palaču
stići poslanstvo, u Sat zmije.
– Do vraga, koliko je to sati? – zapita Brock.
– Sedam sati ujutro – objasni mu Mauss.
– Nećemo gurnuti glave u njegovu klopku, jarče Bože. Reci mu da se
posere!
– Odgovori mu – započne Struan – da nam osam pravila ne dopuštaju da se
osobno sastajemo s uzvišenim Hopom! Njegove isprave moramo primati jedino
posredstvom co-honga ovdje u Naseobini. Sat zmije ne ostavlja nam dovoljno
vremena! – Pogleda uvis. Svitalo je. – Kad je jedanaest sati navečer?
– To je Sat štakora – reče Mauss.
– Reci mu da ćemo tu ispravu primiti uz dužnu svečanost ovdje, preko co-
honga,u Sat štakora. Sutra navečer!
– Mudro si smislio tu »dužnu svečanost«, Dirk – javi se Brock. – Imamo
dovoljno vremena da im pripremimo krvavu dobrodošlicu!
Mauss je saslušao Hopa.
– Kaže da će nam co-hong uručiti ispravu u Sat zmije, što znači danas u
devet ujutro. Svi britanski divljaci moraju napustiti Naseobinu do Sata ovce, a to
je jedan sat popodne. Već danas!
– Odgovori da nam jedan sat popodne ne daje dovoljno vremena. Sutra, u
Sat ovce!
– Kaže da moramo evakuirati Naseobinu danas u tri popodne, u Sat
majmuna! Dotad će nam život biti pošteđen i možemo mirno otići.
– Reci mu, sutra u Sat majmuna!
Hopo odgovori Maussu i drekne naredbu. Podignu njegovu nosiljku.
Povorka se ponovno skupljala.
– Kaže da moramo danas otići. U Sat majmuna! Danas popodne u tri sata.
– Proklet da je u paklu! – pobjesni Dirk.
 Povorka krene prema Hog Streetu. Jedan stjegonoša gurne Ti-sena za
nosiljkom i mlatne ga kad je posrnuo. Neki su udaljavali svjetinu koja je
psovala. Preostali se stjegonoše podijele u dvije čete, jedna priđe poslovnici pa
je odsiječe od Hog Streeta, a druga prema zapadu. Poslovnica bijaše opkoljena.
– Zašto si toliko navaljivao da odgodi? – zapita Brock.
– Uobičajeni pregovori.
– Dobro si znao da bi, nakon onog što se dogodilo Ti-senu, za odgodu
trebalo, dati nešto vrednije od Hopova života! Što li je toliko važno da ostanemo
još jednu noć, a? Većina nas ionako danas polazi, zbog prodaje zemljišnih
čestica.
»Kriste milostivi!«, pomisli Struan, znajući da Brock ima pravo. »Kako ću
sačekati srebro?«
– A? – ponovi Brock.
– Bez određenog razloga!
– Razlog sigurno postoji! – reče Brock i uđe u poslovnicu.

Točno u Sat zmije svi veletrgovci iz kineskog co-honga osvanu na trgu.

Pratilo ih je pedeset stjegonoša koji su udarali u gong i bubanj. Stjegonoše-
stražari ih propuste pa ponovno zbiju svoje redove. Đin-kva opet nije došao. No,
stigao je njegov sin Ho-kva, vodeći trgovac co-honga. Sredovječni i
debeljuškasti Ho-kva uvijek se smješkao, ali danas bijaše mrk, znojav i toliko
prestrašen da je maltene ispustio uredno savijenu carsku naredbu vezanu
svijetlocrvenom vrpcom. I ostali trgovci bili su isto toliko prestravljeni.
Struan i Brock čekali su ih u perivoju, u svojim najboljim kaputima, bijelim
kravatama i cilindrima. Dirk se obrijao, a Brock začešljao bradu. Obojica su u
zapučak upadljivo umetnula cvijet. Znali su da im ova primopredaja može samo
silno osvjetlati obraz, a Hopo će zbog ovog izgubiti obraz.
– Imaš pravo – primijeti Brock uz promukli smijeh. – Struan i ja uzet ćemo
vražju naredbu, a ako se ne budemo ponašali pristojno kao oni, možda će nas
zapaliti kao štakore u klopki i neće nam udijeliti vrijeme koje su nam obećali. A
sad poslušajmo Struana!
Povorka zastane na ulaznim vratima. Mauss ih otvori. Struan i Brock dođu
na prag. Stjegonoše su ih prostrijelili pogledom. Struan i Brock nelagodno su
razmišljali o ucjeni raspisanoj na njihove glave, ali nisu pokazivali strah, jer su
ih štitile nevidljive puške na puškarnicama iza njih i top na Brockovoj lorči
usidrenoj usred rijeke.
Glavni je stjegonoša vatreno govorio zamahujući bičem.
– Kaže da iziđete po carsku naredbu – prevede Mauss.
Struan samo digne šešir, ispruži ruku i čvrsto se usadi.
– Hopo reče da će nam naredba biti predana. Neka nam je preda! I ispružio
im je i dalje ruku.
Mauss im prevede njegov zahtjev. Nastupi uzrujani tajac.
 Stjegonoša opsuje Ho-kvaa, koji pohrli naprijed i preda svitak Struanu.
Struan, Brock i Mauss odmah skinu šešire i gromko kliknu:
– Bože, čuvaj kraljicu!
Na taj znak Gorth pripali stijenj na žabicama i hitne ih u perivoj. Trgovci iz
co-honga odskoče, stjegonoše izvuku luk i mač, ali Struan i Brock su svečana
lica i dalje stajali kao kipovi, držeći šešire u zraku.
Žabice prasnu i ispune perivoj dimom. Kad je praskanje prestalo, Mauss,
Struan i Brock su – na užas co-honga – kliknuli:
– Bože, satri sve Mandžurce! – a iz poslovnice odjekne triput gromko hura.
Glavni stjegonoša ratoborno pristupi i okomi se na Maussa.
– Pita što je sve to, taj-pane.
– Reci mu ono što sam ti rekao! – Struan uhvati Ho-kvaov pogled i krišom
mu namigne, znajući koliko on mrzi Mandžurce.
– Ovako slavimo osobito značajne događaje – reče Mauss jasno i glasno, na
savršenom mandarinskom. – Nemamo svakog dana čast da primamo ovako
vrijednu ispravu.
Stjegonoša ga je neko vrijeme psovao, a onda naredio co-hongu da odstupi.
Trgovci iz co-honga odu, očigledno ohrabreni.
Brock se nasmije. Smijeh se prolomi poslovnicom, a s druge strane trga
odvrate im Amerikanci iz svoje zgrade. Na jednom prozoru pojavi se britanska
zastava i junački se zavijori.
– Najbolje da se pripremimo za pokret – reče Brock. – Ovo bijaše sjajno!
Struan mu ne odgovori. Dobaci carsku naredbu Maussu.
– Točno mi je prevedi, Wolfgang – reče i vrati se u svoje odaje.
Ah Gip mu otvori i nakloni se, a zatim se vrati kuhanju. Mejmej je
odjevena ležala na postelji.
– Što je, Mejmej?
Prostrijelila ga je pogledom i okrenula mu leđa. Zadigne haljinu i otkrije
mu stražnjicu punu modrica.
– Evo što je! – pravila se bijesna. – Gle što si učinio, grubi divljački fan
kvaju!Moram stajati ili ležati po trbuhu!
– Ležati potrbuške! – ispravi je on i mrzovoljno klone u naslonjač.
Mejmej spusti halju i oprezno siđe iz postelje.
– Zašto se ne smiješ? Mislila sam da ću te time nasmijati.
– Oprosti, djevojče, morao sam se nasmijati, ali imam mnogo briga.
– Što? – Kad je pokazao Ah Gip, Mejmej joj reče: – Iziđi, heja? – I za
njom navuče rezu na vrata. Mejmej klekne uz lonac i počne štapićem miješati.
– U tri moramo otići – reče Dirk. – Da želiš do sutra ostati u Naseobini, što
bi učinila?
– Sakrila bih se! – žurno će Mejmej. – Na... Kako zoveš onu sobicu pod
krovom?
– Na tavanu?
 – Da, na tavanu. Zašto želiš ostati?
– Misliš da će poslije našeg odlaska pretražiti poslovnicu?
– Zašto bi ostao? Nije preporučljivo ostati.
– Misliš da će nas stjegonoše prebrojiti kad krenemo?
– Onaj vražji ološ ne zna brojati! – Bučno se nakašljala i pljunula u
ognjište.
– Da nisi pljuvala!
– Mnogo ti puta rekoh, taj-pane, to je važan i mudar kineski običaj –
odgovorila je. – U grlu uvijek imamo otrove i jako se razbolimo ako ih ne
izbacimo. Vrlo je mudro izbacivati otrov. Što jače hračneš, više preplašiš boga
otrovnih ispljuvaka!
– Besmislica! To je odvratan običaj.
– Ajiija! – nestrpljivo će ona. – Zar ne razumiješ engleski? Pitam se
ponekad zašto se trudim pa ti objašnjavam tolike stvari iz kineske kulture! Zašto
bismo se morali ovdje sakriti? Opasno je ako ne odemo s ostalima. Bit će užasno
opasno ako me opaze stjegonoše. Bit će nam potrebna zaštita. Zašto bismo se
morali sakriti?
Reče joj da mora pričekati lorču i srebrni teret.
– Sigurno mi mnogo vjeruješ – reče ona silno ozbiljno.
– Vjerujem ti.
– Što moraš zauzvrat dati Đin-kvau?
– Poslovne ustupke.
– Naravno! I što još?
– Samo poslovne ustupke.
Zavlada tajac.
– Mudrac je Đin-kva, ne bi on zatražio samo poslovne ustupke –
zamišljeno će Mejmej. – Kakve bih ustupke od tebe zatražila da sam ja Đin-kva?
Moraš pristati na sve. Na sve!
– Što bi ti zatražila?
Zabuljila se u plamen. »Što bi Dirk rekao da zna da sam ja Đin-kvaova
unuka?«, zapitala se. »Druga Kći njegova najstarijeg sina Ho-kvaa s Petom
Ženom. Zašto su mi zabranili da mu to odam? Uz prijetnju da će moje ime
zauvijek izbrisati iz drevnih svitaka! Čudno!«, zaključi Mejmej. Protrne pri
pomisli da bi je izopćili iz obitelji, jer bi to značilo da bi iz matice zauvijek bila
odstranjena, ne samo ona, nego i njezina djeca, djeca njezine djece i praunučad.
Time bi ostali bez uzajamne pomoći i zaštite, tog jedinog oslonca u kineskom
društvu. Vječne stijene, jedine istinske vrijednosti koja se tokom pet tisućljeća
kineske civilizacije potvrdila kao sigurna i valjana – obitelj.
»Zašto sam uopće dodijeljena Struanu?«, zapita se Mejmej.
»Druga Kćeri Pete Matere«, rekao joj je otac kad je navršila petnaest
godina. »Dični otac moj jako će te počastiti. Dat ćemo te divljačkom taj-panu!«
 Prestrašila se, jer još nikad nije vidjela divljaka pa ih je sve smatrala
prljavim i gnusnim ljudožderima. Plakala je i molila da joj se smiluju. Tad su joj
potajno pokazali Struana kad je posjetio Đin-kvaa. Uplašila se gorostasnog
Dirka, ali vidjela je da nije majmun. Pa ipak ih je ponovno molila da je udaju za
Kineza.
Otac je pobjesnio i pružio joj dvije mogućnosti.
»Ili ćeš poslušati ili napusti ovu kuću i zauvijek budi izopćena!«
Otišla je u Makao i u Struanovu kuću s uputama da mu u svemu ugađa.
Neka nauči divljački jezik, a Dirka neka neopazice uči kineskim običajima.
Đin-kva i otac jedanput godišnje poslat će joj nekoga da vidi kako ona
napreduje i da joj donesu vijesti iz obitelji.
Veliko čudo, pomisli Mejmej. Nisu me poslali kao uhodu, nego da
postanem Struanova suložnica. Ni tata ni djed ne bi to olako učinili, nikako
djevojci svoje krvi. Nije li mene djed Đin-kva najviše volio od svih unučica?
– Toliko srebro – reče ona izbjegavajući odgovor. – Ovoliko je srebro
užasno velika napast. Silna! Sve na jednome mjestu. Samo jedanput opasnost,
napad ili krađa i osigurano je dvadeset, pa i četrdeset naraštaja! – Baš sam bila
luda kad sam se bojala taj-pana! Muškarac kao svaki drugi, a moj gospodar.
Snažan muškarac! Uskoro ću postati njegova taj-taj. Napokon! I napokon ću
sebi osvjetlati obraz...Duboko mu se naklonila. – Počašćena sam što mi vjeruješ.
Blagoslivljat ću tvoj džos, taj-pane, zauvijek! Učinio si mi silnu čast i silno mi
osvjetlao obraz. Naime, svi bi pomislili kako da to ukradu. Svi!
– Što bi ti učinila u ovom slučaju?
– Pošalji Ah Gip Hopu – prasne kao iz puške i ponovo promiješa hranu u
loncu. – Ako mu zajamčiš polovicu plijena, on bi iznevjerio i samog cara.
Dopustio bi ti da ostaneš, tajno ako želiš, do dolaska lorče. Kad bi vidio da je to
ta lorča, pustio bi te da se potajno ukrcaš, a nizvodno bi te stigao i prerezao ti
grkljan. No, tada bi mi oteo moj dio, a morala bih mu postati žena. Prljavo
kornjačino govno! Ni za sve kineske čajeve neću tog svinjojepca! Nastran je.
Znaš da gotovo nema mušku snagu?
– Što? – zapita Struan. Rastreseno ju je slušao.
– To se zna – nastavi Mejmej. Vično kuša gulaš i doda malko sojina
umaka. – Mora istodobno imati dvije djevojke, a jedna se s njim mora igrati dok
druga radi. A uz to je toliko nenadaren da na svoj mora pričvrstiti velike stvari.
A voli spavati s patkama.
– Dosta je tih bljezgarija!
– Što znači »bljezgarija«? – zapita ga Mejmej.
– Glupost!
– Nije to glupost, to se zna! – Ljupko zabaci glavu. Zapleše duga bujica
njezine kose. – Uopće te ne razumijem, taj-pane. Zgražaš se kad ti pričam takve
najobičnije stvari. Mnogi se koriste pomagalima da poboljšaju svoje veze. Vrlo
je važno da si pomognu ako mogu. Da jedu pravu hranu i uzimaju prave
lijekove. Tko je sitan ajiija, nije loše da popravi džos i priušti svojoj ženi veću
nasladu. Samo, ne kao ona gnusna svinja! On sve radi samo da bi ženi zadao
boli.
– Umukni, ženo!
Prestala je miješati i pogledala ga. Blago je namrštila čelo.
– Jesu li svi Europejci kao ti, taj-pane? Ne vole otvoreno govoriti o žensko-
muškim stvarima, heja?
– O nekim stvarima se ne govori, i gotovo!
Zatresla je glavom.
– Ne valja tako! Dobro je govoriti. Kako da se inače poboljšamo? Muško je
muško, a žensko – žensko. Hrana te ne užasava! Zašto tako ludo? Seks je kao
hrana! – Vragolasto je žmirnula i odmjerila ga od glave do pete. – Heja! Zar svi
Europejci ljube kao ti?
– Jesu li sve kineske djevojke kao ti, heja?
– Jesu – mirno je odgovorila. – Uglavnom! Kao ja, ali nisu ovoliko vješte,
nadam se! – Nasmijala se. – Mislim da si ti sigurno nešto osobito. I ja sam
osobita.
– I skromna!
– Kuga ubila takvu skromnost! Iskrena sam, taj-pane. Kinezi su iskreni.
Zašto ne bih sebe cijenila? I tebe. Lijepo mi je s tobom, kao i tebi sa mnom.
Glupo bi bilo da se pravimo da nije.
Zagleda se u lonac, štapićima podigne komadić mesa i okusi ga. Skine
lonac s ognjišta i ostavi ga uz vatru da se ne ohladi. Otvori vrata i šapne nešto
Ah Gip, koja odgega. Mejmej se vrati vatri.
– Kamo je pošla?
– Da nam pronađe skrovište.
– Ja ću ga naći.
– U tome je ona vještija. Najprije jedimo pa odluči o Brocku.
– Što je s njim?
– Neće ti tek tako dopustiti da ostaneš i sakriješ se, heja?
– Već sam odlučio što ću s njim. – Struanovo je lice ozario širok smijeh. –
Veoma si, veoma osobita, Mejmej.
– Dovoljno osobita da me uzmeš za svoju taj-taj? Za svoju Vrhovnu gospu,
prema vašem običaju?
– O tome ću odlučiti kad obavim tri stvari.
– Koje tri stvari?
– Najprije da srebro u redu prebacim na »China Cloud«.
– Zatim?
– Drugo, da nam Hong Kong bude posve siguran.
– I posljednje?
– Ne znam. Za posljednje se moraš strpiti.
 – Pomoći ću ti oko prve dvije stvari, a posljednju ne znam. Kineskinja sam.
Kinezi su veoma strpljivi. No, ja sam i žena.
– Jesi! – rekao je poslije duge šutnje.
 OSMO POGLAVLJE

Dirk Struan je u svojoj kancelariji u prizemlju pisao poruku Robbu. Još

malo pa će biti dva sata. Vani su trgovci, činovnici, kuliji i posluga prenosili
stvari iz poslovnica na lorče. Hopo je povukao naredbu da sve sluge moraju
otići. Posluga i kuliji smiju ostati do Sata majmuna, do tri popodne, kad se
Naseobina mora isprazniti. Stjegonoše su se još zadržavali na trgu i sprečavali
pristup američkoj poslovnici.
Dirk napisa pismo, udari svoj poseban čop te zapečati omot voskom i
pečatnjakom. Robbu je javljao da ne brine. U Hong Kong im nosi dobre vijesti,
a ako on zakasni, neka Robb pođe na prodaju zemljišnih čestica i neka pokupuje
svu onu zemlju za koju su se već davno dogovorili. Brdo neka kupi po svaku
cijenu. Što god ponudi Brock, Robb ga mora nadmašiti za jedan dolar!
Dirk se zavali, protrlja umorne oči i razmotri svoj plan, nastojeći da u
njemu otkrije rupe. Kao i svi planovi, zavisio je o drugim ljudima i džosu. Dirk
je osjećao da se njegov džos vratio u onaj djelić kruga u kojemu ga uvijek čuva i
sve će se odvijati prema njegovim željama.
Dvaput odbije veliki starinski zidni sat. Dirk ustane od izrezbarena stola od
tikovine pa se pridruži posluzi koja je pod nadzorom portugalskih činovnika
ulazila u poslovnicu i žurno izlazila.
– Još malo pa gotovo, gospodine Struan – obrati mu se Manoel de Vargas,
postariji blijedi Portugalac sijede kose, koji bijaše silno dostojanstven. U
»Otmjenoj kući« zaposlio se prije jedanaest godina i sad je radio kao glavni
pisar. Prije toga je imao vlastitu tvrtku sa sjedištem u Makau, ali nije izdržao
utrku s britanskim i američkim trgovcima. Nije im zamjeravao. Božja volja,
tvrdio je bez kivnosti, okupljao ženu i djecu, išao s njima na misu i hvalio
Madonu na njezinim darovima. Bijaše on kao većina Portugalaca, vjeran,
smiren,zadovoljan i trom. – Čim kažete, možemo krenuti! – umorno će on.
– Je li ti dobro, Vargas?
– Malo osjećam groznicu, Senhor. No, čim preselimo, opet će mi biti
dobro! – Vargas odmahne glavom. – Ne valja se stalno seljakati i seljakati! –
Oštro se na kantonskom izdere na kulija koji je teturao pored njih pod teškim
knjigovodstvenim spisima, i pokaza mu lorču.
– Posljednje knjige, gospodine Struan.
– Dobro!
– Žalostan je ovo dan, žalostan. Mnogo ružnih vijesti, pa i glupih.
– Kako?
– Da će nas prilikom odlaska sve napasti i ubiti! Da je Makau odzvonilo i
da će nas zauvijek istjerati s Dalekog istoka. I uobičajene glasine da ćemo se
vratiti za mjesec dana i da ćemo trgovati uspješnije nego ikad dosad! Dapače,
govorka se da se u Kantonu nalazi četrdeset lâka u srebru.
 Dirk Struan se usiljeno smješkao.
– Toliko lâka srebra nema u cijeloj pokrajini Kvantung!
– Naravno! Glupa vijest, ali rado se priča. Navodno će to srebro co-hong
pokloniti da smiri cara.
– Bljezgarija!
– Naravno, bljezgarija! Nitko se ne bi usudio na jednome mjestu držati
toliko srebro! Na to bi se sručili svi kineski razbojnici!
– Ovo pismo predaj na ruke gospodina Robba. Što prije! – reče mu Dirk. –
Zatim smjesta idi u Makao i okupi građevinske radnike. Do dva tjedna neka
dođu na otok Hong Kong! Pet stotina ljudi.
– Da, Senhor! – uzdahne Vargas. »Koliko ću još morati glumiti?«, zapitao
se. »Svi znamo da je propala ‘Otmjena kuća’. Pet stotina građevinara? Što će
nam ti ljudi kad nemamo novaca da kupujemo zemljišne čestice?« – Teško će to
ići, Senhor.
– U roku od dva tjedna! – ponovi Struan.
– Teško će biti naći dobre radnike – uljudno će Vargas. – Svi trgovci otimat
će se za njihove usluge, a ugovor je opozvati carskom naredbom. Možda
građevinski radnici neće pristati da rade u Hong Kongu.
– Predomislit će se zbog dobre zarade. Potrebno mi je pet stotina ljudi, i to
najboljih. Bude li potrebno, plati im dvostruko!
– Da, Senhor!
– Ne budemo li ih imali čime platiti – nadoda Dirk uz žalostan smiješak –
Brock će ti dobro platiti, budi bez brige!
– Ne brinem za svoj posao – odgovori Vargas veoma dostojanstveno. –
Brinem se za opstanak »Otmjene kuće« i ne želim da se ugasi.
– Da, znam! Vjerno si mi služio, Vargas, i hvala ti. Sa sobom povedi sve
pisare. Idem s Maussom i sa svojim ljudima!
– Da ja zaključam, ili ćete vi, Senhor?
– Zaključaj kad se ukrcaju svi tvoji pisari.
– Vrlo dobro! Zbogom, Senhor.
– I tebi zbogom, Vargas!
Dirk prijeđe trg. Ljudi su unaokolo hitali da u posljednji čas još nešto
utovare na svoje krcate lorče, koje su se ukotvile uz pristanište. Malo dalje opazi
Brocka i Gortha kako prostački ohrabruju svoje mornare i pisare. Neki trgovci
već su isplovili. Srdačno je mahao lorči koja je zaplovila nizvodno. Lađari su s
druge riječne obale pratili opći odlazak i nudili da će evropske brodove svojim
sampanima otegliti do matice jer je puhao takav vjetar da se bilo teško otisnuti
od pristaništa.
Struanova dvojarbolna lorča bijaše dugačka trinaestak metara i vrlo
prostrana. Mauss se već popeo na krmu.
– Sve je spremno taj-pane! Navodno je Hopo zaplijenio Ti-senovu kuću. U
njoj se nalazilo pedeset lâka u srebru.
 – Pa onda?
– Ništa, taj-pane! – Navodno, nein? – Mauss je djelovao umorno. –
Nestadoše svi moji obraćenici.
– Bez brige, vratit će se oni! I bit će mnogo ljudi koje ćeš obratiti, i u Hong
Kongu! – reče Dirk žaleći ga.
– Hong Kong nam je jedina nada, zar ne?
– Da! – Struan krene duž pristaništa. Iz američke zgrade iziđe visoki kuli i
pridruži se svjetini na trgu. Zato Dirk promijeni smjer. – Heja, što Jenki radi? –
drekne na kulija.
– Vrag te odnio, taj-pane! – reče Cooper ispod kulijskog šešira. – Zar sam
se tako neuspješno prerušio?
– Odala te visina, momčino.
– Samo ti htjedoh zaželjeti sretan put. Ne znam kad ću te ponovno vidjeti.
Naravno, dao sam ti rok od trideset dana!
– Iako sumnjaš da će mi koristiti?
– To ću vidjeti za tridesetak dana, zar ne?
– U međuvremenu nam kupi osam milijuna funti čaja.
– Čime, taj-pane?
– Čime se obično plaća čaj?
– Naravno, mi smo tvoji posrednici za slijedećih trideset dana, ali kako da
za tebe kupujem bez srebra?
– Jesi li prodao sav svoj pamuk?
– Još nisam!
– Brže ga prodaj, momčino!
– Zašto?
– Možda mu se sprema pad cijene.
– U tom slučaju propada »Independence«!
– Šteta bi ga bilo, zar ne?
– Nadam se da ćeš se nekako nagoditi s Brockom i da ćeš sagraditi svoj
»Independent Cloud«. Želim zadovoljstvo da te osobno porazim!
– Smiri živce, momčino – dobroćudno će Dirk. – Budi spreman da kupuješ
velike količine, i to brzo. Javit ću ti se!
– Bez tebe, taj-pane, ovo neće biti ista stvar. Ako odeš, svi ćemo mi malko
izgubiti.
– Možda ipak ne odem!
– S jedne strane želim da nestaneš, jer si dulje nego itko imao preveliku
krišku našeg tržišta... predugo! Vrijeme je za slobodna mora!
– Slobodna za američke brodove?
– I ostale, ali ne pod britanskim uvjetima.
– Uvijek ćemo vladati morima, momčino. Drugo nam ne preostaje! Vi ste
poljodjeljska zemlja, a mi industrijska. Potrebna su nam mora.
 – Jednog dana ćemo vam ih preoteti!
– Tad nam možda more više neće biti potrebno, jer ćemo zavladati nebom.
– Ne zaboravi našu opkladu! – zasmijulji se Cooper.
– Da, baš se sjetih, prije nekoliko dana pisao mi je Aristotle i zatražio
zajam da izgura. Naime, »njegova slatka narudžba mora pričekati do ljeta, jer
ona ima zimi guščju kožu!« Imamo dovoljno vremena da je povalimo na
zemlju... ili na krevet!
– To sigurno nije Shevaun. Umjesto krvi ima led!
– Zar te opet odbila?
– Da! Reci koju lijepu riječ za mene, hoćeš?
– Ne ulazim u takve poslove!
Cooper je iza Dirkovih ramena vidio kako se približavaju Brock i Gorth.
– Da Brockovi ne stignu u Hong Kong, imao bi vremena koliko ti je
potrebno. Zar ne?
– Zar mi predlažeš malo ubojstvo?
– Ne bi bilo malo, nego veoma veliko, taj-pane. Dobar dan, gospodine
Brock.
– Mislio sam da je to gospodin Cooper! – vedro će Brock. – Lijepo od vas
što nas ispraćate! – Obratio se Dirku: – Sad odlaziš?
– Da, u toku cijele plovidbe do Whampoe Gorth će gledati u krmu mom
brodu. Zatim ćemo mu pokazivati krmu »China Clouda«, sve do Hong Konga.
Po običaju!
– Pokazat ćeš nam jedino svoja leđa, za četiri dana kad ćemo te strpati u
dužnički zatvor, kamo pripadaš – reče Gorth promuklim glasom.
– Tokom cijele plovidbe u Hong Kong, Gorthe! No, nema se smisla s
tobom utrkivati. Kao pomorac nisi vrijedan ni da čamac veslaš!
– Ja sam bolji o tebe, Boga ti!
– Da ti nema oca, smijala bi ti se cijela Azija!
– Boga ti, kučkin...
– Jezik za zube! – zareži Brock. Znao je da bi Struan bio presretan kad bi
ga Gorth na javnome mjestu nazvao »Kučkin sine!«, jer bi ga mogao izazvati na
dvoboj. – Zašto razdražuješ mladića?
– Ne razdražujem ga, Tyleru. Samo zamjećujem činjenicu! Bolje bi ti bilo
da ga ne učiš samo pomorstvu, nego i pristojnosti.
Brock se obuzda. Gorth još nije dorastao Struanu. Za godinu-dvije, kad
postane lukaviji, bit će druga stvar! Sada ne, boga mu! Nije engleski običaj da
netko nogom raspali u trbuh neprijatelja koji bespomoćno leži na leđima. Kao
sad Struan, jarče Bože!
– Prijateljska opklada! Dajem sto gvineja da te moj sin može potući. Prvi
će dodirnuti kopljaču sa zastavom na Hong Kongu!
– Dvadeset tisuća gvineja, njegova novca, a ne tvojeg! – reče Struan
izazivajući Gortha pogledom.
 – Kako ćeš platiti, taj-pane? – prezirno zapita Gorth, a u Brocku sve uskipi
što mu je sin toliko glup.
– On se samo našalio – žurno će Brock. – Važi, dvadeset tisuća!
– Da, to je šala, ako ti tako kažeš, Tyleru! – Struan se pravio hladan, ali je u
sebi likovao. Progutali su mamac! Sad će Gorth i Brock juriti u Hong Kong, jer
dvadeset tisuća gvineja velik je novac, iako nije ništa u usporedi s četrdeset lâka
srebra na »China Cloudu«! Brocka je lijepo uklonio s puta. No, igra je opasna.
Gorth se zamalo zaletio i bila bi prolivena krv. Previše bi lako bilo ubiti Gortha!
Pruži ruku Cooperu.
– Za trideset dana! – Rukovali su se. Tad Struan odmjeri Gortha. –
Kopljača za zastavu u Hong Kongu! Sretan put, Tyleru!
Jurne prema svojoj lorči koja se već otisnula i probijala prema sredini
rijeke.
Skoči na brodsku ogradu, razmu, okrene se i podrugljivo mahne. Tad
nestane u potpalublju.
– Oprostite, idemo, gospodine Cooper! – reče Brock i uhvati Gortha ispod
ruke. – Čut ćemo se!
Gurne Gortha prema njihovoj lorči. Na krmenoj palubi ga silovito gurne uz
brodsku razmu.
– Prokleti blesavi štakoru iz sliva, koji imaš kugu! Želiš da tvoj vražji
grkljan bude prerezan od uha do uha? Ako u ovim vodama čovjeku kažeš da je
kučkin sin, moraš se s njim pobiti. Ako mu to kažeš, punim pravom će te ubiti! –
Zapešćem pljusne Gortha po licu. Krv potekne Gorthu iz usta. – Sto sam ti puta
rekao da se čuvaš tog vraga. Dobro ga se čuvaj!
– Mogao bih ga ubiti, tata. Znam da bih mogao!
– Stotinu puta sam ti rekao, budi s njim oprezan. Jedva čeka da te prikolje,
glupane! A može. Samo jedanput ćeš se dohvatiti s tim vragom! Jasno?
– Da! – Gorth u ustima osjeti krv, a taj okus pojača njegov gnjev.
– Slijedeći put pustit ću da te ubije, glupane! I još nešto. Nikad ne izazivaj
čovjeka kao što je on zbog kockarskog duga. I ne udaraj ga nogom ispod pojasa
kad je potučen i bespomoćan. To nije pošteno!
– Serem na poštenje!
Brock ga ponovno odalami zapešćem.
– Brockovi su pošten rod. Čestito se borimo, muškarac protiv muškarca.
Ako se o to ogriješiš, letjet ćeš iz »Brocka i sinova«!
Gorth obriše krv s usta.
– Da me više nisi pljusnuo, tata!
Brock osjeti bijes u sinovu glasu pa se namršti.
– Nemoj da se ovo više ponovi, tata, tako ti gospodina Isukrsta, vratit ću ti
udarac! – reče Gorth, oprijevši se na obje noge. Imao je šake kao granit. – Ovo
je posljednji put da si me udario. Ako me ponovno udariš, neću znati kad ću
prekinuti. Tako ti gospodina Isusa, posljednji put si me udario!
 Žile na Brockovu vratu bijahu crne. Nabrekle su kad se borbeno uzdigao
prema svojem sinu, koji ne bijaše više sin nego neprijatelj. Ne, ne neprijatelj!
Samo sin koji više nije mladić. Sin koji je izazvao oca kao što svi sinovi
izazivaju očeve. Brock je znao, kao što je i Gorth znao, da će se proliti krv ako
se zakvače i da će jedan poginuti. Nisu htjeli da se pobiju, ali ako do toga dođe, i
otac i sin su znali da su postali smrtni neprijatelji.
Brock je zamrzio Gortha, jer se uz njega osjetio starim. I volio ga je što mu
se usudio usprotiviti, iako je nesumnjivo znao da je prepredeniji u borilačkim
vještinama na život i smrt nego što će ikad biti Gorth.
– Radije kreći u Hong Kong!
Gorth s naporom opusti pesnice.
– Da – reče promuklo. – A ti radije odmah obračunaj s onim gadom, ako
imaš petlje... ili ću ga drugi put srediti na svoj način! – Prostrijelio je nostroma.
– Kog vraga čekate, gadovi? Na posao!
Obriše krv s brade i pljune u more, ali srce mu je još ubrzano kucalo. Žalio
je što nije pao i treći udarac. Boga mi, bio sam spreman, i mogao sam ga
poraziti... kao što bih pobijedio i onog zelenookog kučkina sina! Znam da bih ga
pobijedio.
– Koji kurs da udarimo, tata? – zapitao je. Imali su nekoliko mogućnosti.
Rječni prilazi Kantonu sastojahu se od labirinta velikih i malih otoka i
nebrojenih vodenih tokova.
– Sam si se uvalio u ovo pa sam izaberi kurs! – Brock se zaputi prema
lijevoj razmi. Osjećao se užasno star i umoran. Sjeti se svojeg oca, radnika uz
visoku peć. Kako je kao dijete morao podnositi batine, slušati oca, suzdržavati
se i raditi ono što mu je otac govorio. Sve do svog petnaestog rođendana, kad
mu je dogustilo. A kad se malo ohladio, ispod njega je počivalo očevo
nepomično tijelo.
Bože na visini, zamalo smo se dohvatili, pomisli on. Sreća što se nisam s
njim pobio! Ne želim izgubiti sina.
– Ne diraj u Dirka Struana, Gorthe! – reče blažim glasom.
Gorth je šutio. Brock protrlja praznu očnu duplju i namjesti povez preko
oka. Promatrao je Struanovu lorču koja je već plovila sredinom rijeke. Dirku ni
traga ni glasa! Sampan zaobiđe pramac i naglo krene na drugu obalu. Gomila
Struanovih ljudi potezaše konope. Uz pjesmu su dizali jedra. Sampan se
motkom probijao natrag prema Vargasovoj lorči. Dirku nije slično da tako brzo
ode, pomisli Brock. Nije to njegov običaj! Osvrne se prema pristaništu. Vidje
ondje Vargasa i ostale Struanove činovnike, a lorča još bijaše privezana. Ne, to
nije slično Dirku! Da ode prije svojih pisara. Dirk mnogo drži do takvih stvari.
To bi bilo pravo čudo. Da!

Dirk se sakrio u kabini sampana. Kad su sampanom obišli pramac

Vargasove lorče, duboko nabije kulijevski šešir na glavu i čvršće nategne oko
sebe kineski podstavljeni kaput. Vlasnik sampana i njegova rodbina kao da ga
nisu primjećivali. Dobro su im platili da ništa ne vide i ne čuju.
S Maussom je skovao plan koji je pod tim okolnostima bio najsigurniji.
Maussu je naredio neka odjuri na »China Cloud«, koji bijaše usidren na otoku
Whampoi trinaest milja nizvodno. Neka ondje krene kraćim – sjevernim –
putem pa neka tad zapovjedi kapetanu Orlovu da razapne sva jedra i jurne
nizvodno na kraj otoka. Ondje će promijeniti kurs, oploviti riječni otok i krenuti
natrag južnim prolazom, uzvodno prema Kantonu. Opomene ga da je najhitnije
da Brock ne zapazi taj manevar. Dirk će pričekati lorču punu srebra, otploviti
najduljim putem i provlačiti se zabačenim prolazima do južne strane otoka gdje
će se sastati. Kod Mramorne pagode. Pagoda bijaše visoka sedamdeset metara
pa se lako vidjela.
»Zašto, taj-pane?«, bijaše ga zapitao Mauss. »Opasno je. Čemu se toliko
izlagati opasnosti?«
»Samo ti mene ondje čekaj, Wolfgang«, kazao mu je Dirk.
Kad je sampan stigao na pristanište, Dirk uzme nekoliko unaprijed
pripremljenih košara pa se kroz svjetinu probije na vrata perivoja. Nitko se na
njega nije osvrtao. Kad je ušao u perivoj, baci košare u stranu, potrči na prozor
blagovaonice i oprezno zirne kroza zavjese.
Njegova se lorča dobrano udaljila. I Brock je plovio sredinom rijeke, sve
brže: jedra su mu se napuhala jer su uhvatila povjetarac. Na krmi stajaše Gorth.
Dirk je nejasno čuo njegove prostote. Brock je uz lijevu razmu zurio nizvodno.
Vargas se odvojio od svojih pisara i vraćao se u perivoj.
Dirk jurne kroz blagovaonicu i žurno potrči uza stube. S odmorišta spazi
Vargasa kako ulazi u predvorje, sve konačno provjerava i odlazi. Struan začuje
kako se ključ okreće u bravi. Opusti se i uskim stubama popne na tavan.
Probijao se kroz stare sanduke i oprezno išao prema pročelju zgrade.
– Zdravo, taj-pane! – reče mu Mejmej, odjevena u prljave hlače i
podstavljen kaputić Hoklo lađarice. Nije nagaravila lice. Klečala je na jastuku
iza sanduka. Ah Gip ustane i nakloni mu se da bi se zatim ponovno šćućurila uz
maleni svežanj odjeće i pribora za kuhanje. Mejmej pokaza Dirku drugi jastuk.
Stavila ga je nasuprot svojem i pripremila ploču za igru trik-trak. – Igramo uz
iste uloge, heja?
– Trenutak, djevojče!
Na krovu se nalazio prozorčić. I još jedan na pročelnom zidu. Dirk je
mogao nesmetano promatrati cijeli trg. Ljudi su još prolazili, muvali se i u
zadnji čas nešto mijenjali.
– Jesi li me opazila?
– Jesam, kako da ne! – odgovori mu Mejmej. – No, gledala sam odozgo.
Možda te odozdo nije nitko vidio. Zašto je Brock pljusnuo sina, heja?
– Nisam znao da ga je pljusnuo.
– Da, i to dvaput. Kakve pljuske! Umirale smo od smijeha. Sin mu ih je
zamalo uzvratio. Nadam se da će se potući i pobiti pa im nećeš morati vratiti
novce. Još uvijek mislim da si strašno lud što nisi platio gusaru da ga ubije! –
Sjedne na jastuk pa uz psovku ponovno klekne.
– Što ti je?
– Boli me moja dupe.
– Moje dupe! – ispravi je Dirk.
– Moja dupe... samo sam se šalila. Ajiija, ovaj put ću te oguliti i vratiti sve
svoje dolare! – Nedužno je zapitala: – Koliko sam ti dužna? Četrnaest tisuća?
– Znaš ti vrlo dobro.
Sjeo je i uzeo šalicu za kocke.
– Četiri igre, zatim spavanje, jer je pred nama duga noć!
Bacio je kocku, a ona opsuje.
– Koliki džos imaš! Dvostruka šestica, dvostruka šestica! Kuga ubila
dvostruku šesticu! – Bacila je kocku, izjednačila se s njim, prevrnula šalicu i
kliknula: – Draga, mila, slatka dvostruka šestice!
– Tiše malo ili nećemo igrati.
– Ne prijeti nam opasnost, taj-pane. Danas mi je dobar džos!
– Nadajmo se da je vrlo dobar – reče on. – A i sutra.
– Ajiija to tvoje sutra, taj-pane! Danas, važan je današnji dan. – Ponovno je
bacila. Opet dvostruka šestica. – Draga, slatka kockice, obožavam te! –
Namrštila se. – Što znači »obožavam te«?
– Ljubav!
– A što znači »ljubav«?
Struan stisne oči i priprijeti joj prstom.
– Više se ne upuštam u takva raspravljanja!
Jednom joj je pokušao objasniti što znači ljubav, ali u kineskom ne postoji
riječ koja bi označavala ljubav u evropskom značenju te riječi.

Starinski zidni sat počne odbijati jedanaest. Struan je umorno prebacivao

težinu s noge na nogu na svom stražarskom mjestu kod prozorčića na zidu.
Mejmej se sklupčala i spavala, a Ah Gip zgrčila uz pljesnivi sanduk. Prije
nekoliko sati i on je na tren zaspao, ali su ga morili neobični snovi, pomiješani
sa stvarnošću. Na brodu »China Cloud« ležao je, prignječen teškim srebrom. U
prostoriju je ušao Đin-kva, izbavio ga tereta, a svo srebro uzeo u zamjenu za
lijes i dvadeset zlatnih gvineja. Tad se odjednom nije više nalazio na svom
brodu nego u Velikoj kući na brdu. Winifred mu je donijela tri jaja, doručkovao
je, a Mejmej je iza njega rekla: »Tako ti krvi Božje, kako možeš jesti nerođenu
djecu kokoši?«. Okrenuo se, vidio da ona nema ništa na sebi i da je bezobrazno
lijepa. »Je li mama bila ovako lijepa kad je bila gola?«, zapitala ga je Winifred, a
on joj je odgovorio: »Da, ali na drugi način!«. I odjednom se probudio.
Rastužio se što je sanjao svoju obitelj. Moram uskoro kući, pomislio je. Ne
znam ni gdje su pokopani.
 Istezao se, gledao komešanje oko rijeke i razmišljao o Ronaldi i Mejmej.
Različite su, veoma različite... Bijahu različite! Obje sam podjednako volio.
Ronalda bi voljela London, lijep dvorac u Londonu i ljetovanje i kupanje u
Brightonu ili u Bathu. Bila bi savršena domaćica za sve svečane večere i
plesove. A sada sam sam!
Hoću li Mejmej povesti sa sobom kući? Možda! Kao taj-taj? Nemoguće,
jer to bi me izopćilo iz svijeta koji još moram iskoristiti!
Prestao je razmišljati i posvetio pažnju trgu. Bijaše pust. Stjegonoše su
otišli malo prije mraka. Ostade samo mutna mjesečina i nejasne sjene. Ta se
pustoš Dirka doimala jezivo i okrutno.
Htio je spavati. Sad ne možeš spavati, reče samom sebi. Da, ali sam
umoran!
Ustane, protegne se i ponovno se smjesti. Sat odzvoni četvrt sata, a onda i
polovicu sata. Odluči da za četvrt sata probudi Mejmej i Ah Gip. Nema hitnje,
pomislio je. Nije se upuštao u razmatranje što li će se dogoditi ako ne stigne
lorča Đin-kvaa. Dodirivao je ona četiri polunovčića u džepu i ponovno pomislio
na Đin-kvaa. Kakve usluge? I kad?
Djelomice je shvaćao Đin-kvaove pobude. Sve je objasnila Ti-senova
nemilost. Očigledno će izbiti rat. Britanci će očigledno pobijediti. Trgovina će se
očigledno uspostaviti, ali ne u okviru »Osam pravila«. Tako će co-hong izgubiti
monopol i svatko će biti prepušten sebi. I zbog toga tridesetogodišnji ugovor!
Đin-kva je osigurao poslovne odnose u slijedeća tri desetljeća! Tako rade
Kinezi, zaključi Dirk. Ne brinu za trenutačnu zaradu, nego za dobit kroz mnoge
godine.
Da, ali što zapravo Đin-kva ima na umu? Zašto kupuje zemljište u Hong
Kongu? Zašto želi sina školovati kod »divljaka« i u koju svrhu? I koje će četiri
usluge zatražiti? Sad si pristao i obećao mu, a kako ćeš održati riječ? Kako ćeš
obvezati Robba i Culuma da poštuju dogovor?
Sve je to razmatrao i pretresao desetak mogućnosti prije nego što je našao
odgovor. Bijaše mu mrsko ono što mora učiniti, no tad odluči i posveti se
drugim tegobama.
Što će s Brockom? A Gorth? Dirk je na pristaništu na tren htio navaliti na
Gortha. Da je samo izrekao još jednu riječ, morao bi ga izazvati. Čast bi ga
prisilila da ponizi Gortha, čast bi mu to dopustila: nožem u crijeva ili bičem.
A Culum? Što on sprema? Zašto mi nije pisao? Da, a i Robb. Kakve
smicalice priprema Longstaff?
Odzvoni jedanaest sati. Dirk probudi Mejmej. Zijevnula je i protegnula se
mazno kao mačka. Ah Gip ustala je čim se Struan maknuo i već je skupljala
zavežljaje.
– Lorča je stigla? – zapita ga Mejmej.
– Nije, ali možemo sići i spremiti se!
Mejmej šapne nešto Ah Gip koja joj skine igle iz kose i snažno je počešlja.
Mejmej je sklopljenih očiju uživala. Tad joj Ah Gip splete pletenice, kao Hoklo
lađarici, veže ih crvenom vrpcom i spusti niz leđa. Mejmej protrlja ruke
prašinom i isprlja lice.
– Što sve radim za tebe, taj-pane! Prljavština će uništiti savršenstvo moje
lijepe kože. Bit će mi potrebno mnogo srebra da je popravim. Koliko, heja?
– Miči se!
Oprezno ih je poveo u blagovaonicu. Mahne im da strpljivo sjede i priđe
prozoru. Trg je i sad bio pust. Na gomilama sampana u plovećim selima gorjele
su uljanice. S vremena na vrijeme lajali su psi i praskale žabice. U svađi bi se
podigli glasovi i utihnuli, ponekad bi odjeknuli i vedri glasovi, uz vječno
zveckanje pločica mah-džonga, koje su udarale po palubi ili stolu, i jednolično
čavrljanje. S ognjišta se dizao dim. Estuarij su ispunjavale džunke, lorče i
sampani. Struanu se učini da je sve normalno: zvukovi, mirisi i prizori. Začudi
ga jedino pustoš na trgu, jer je pretpostavljao da će biti dosta svijeta. Tako će
njih troje morati prijeći po praznom prostoru, a po mjesečini ih se može vidjeti
na stotine metara.
Sat odbije ponoć.
Čekao je, gledao i čekao.
Minute su se oduljile. Prođe čitava vječnost kad sat ponovno odzvoni četvrt
sata. Onda i polovinu sata.
– Lorča je možda na jugu – reče Mejmej i priguši zijevanje.
– Da! Pričekat ćemo još pola sata, a onda ćemo pogledati.
Gotovo u jedan sat vidje dvije svjetiljke lorče koja je plovila nizvodno.
Brod bijaše previše udaljen pa nije vidio ono crveno oko. Suzdržao je dah i
čekao.
Lorča je lijepo plovila, ali tromo i sporo. To je dobar znak, jer srebro je
sigurno teško mnogo tona! Prošavši sjeverni rt Naseobine, brod promijeni kurs i
zađe na pristanište. Dva kineska mornara skoče na obalu i vežu konope. Dirku
lakne kad treći Kinez priđe svjetiljci na pramcu i ugasi je, jer tako su se
dogovorili on i Đin-kva.
Dirk je proučavao polumrak u potrazi za opasnošću. Nije je naslućivao.
Provjeri jesu li mu pištolji nabijeni i tutne ih za pojas.
– A sad brzo za mnom!
Šutke priđe ulaznim vratima, otključa, pa ih oprezno povede kroz perivoj.
Otvorio je vrata. Pohitaju preko trga. Dirk se osjećao kao da ih promatra cijeli
Kanton! Stigavši do lorče, vidje crveno oko, a na palubi prepozna čovjeka koji
ga je odveo Đin-kvau. Pomogao je Mejmej da se ukrca. Ah Gip kao od šale
skoči na palubu.
– Zašto dvije »krava malo«, heja? Ne može! – reče čovjek.
– Kako se zoveš? – zapita ga Struan.
– Vung, heja!
– »Krava malo«... moja. Otisni se, Vung!
 Vung opazi sitna Mejmejina stopala i stisne oči. Nije vidio Mejmejino lice,
jer je sampanski šešir nabila na čelo. Struanu se nije sviđalo što Vung oklijeva, a
ni kako mjerka Mejmej.
– Otisni se! – otresito drekne i stisne pesnicu.
Vung izda naredbu. Odvežu konope i lorča se polako otisne od pristaništa.
Struan je poveo Mejmej i Ah Gip niz most na donju palubu. Skrene na krmu
gdje se trebala nalaziti glavna kabina i otvori vrata. U kabini je našao pet
Kineza. Mahne im da iziđu. Nevoljko su ustali i izišli, odmjerivši Mejmej od
glave do pete. I oni su zamijetili njezina sićušna stopala.
U malenoj kabini bila su četiri ležaja, jednostavan stol i klupe. Zaudaralo je
na kudjelju i trulu ribu. Vung je s praga kabine promatrao Mejmej.
– Zašto »krava malo«? Ne može!
Dirk se nije na njega osvrtao.
– Mejmej, zatvori vrata, heja? Otvori tek kad ti kucnem.
– Jasno, gospod’ne!
Struan pođe na vrata i mahne Vungu da iziđe. Začuje kako se iza njega
navlači zasun na vratima.
– U skladište! – reče Vungu.
Vung ga odvede u skladište. Četrdeset sanduka bijaše uredno poslagano u
dva niza uz brodske bokove, a između njih se protezao širok prolaz.
– Što je u sanduk, heja?– zapita ga Struan.
Vung je djelovao zapanjen.
– Zašto upitate, heja? Ono što obeća gospodar Đin-kva.
– Koliko ljudi znade?
– Samo ja! Svi oni da znaju... ajiija! – odgovori mu Vung i prijeđe prstom
preko grla.
– Čuvaj vrata! – promrmlja Struan. Nasumce izabere jedan sanduk i otvori
ga željeznom polugom. Zabulji se u srebro pa digne jednu srebrnu opeku iz
najgornjeg reda. Osjećao je Vungovu napetost pa se i sam uzrujao. Vrati opeku
na mjesto i spusti poklopac sanduka.
– Zašto »krava malo«, heja? – zapita ga Vung.
– »Krava malo«... moja, gotovo! – Struan čvrsto pritisne poklopac sanduka.
Vung tutne palce u pojas svojih dronjavih hlača?
– Jelo? Može?
– Može!
Struan se popne na palubu i pogleda snast i jedra. Na pramcu se nalazio top
za zrna od četiri funte i još jedan na krmi. Uvjeri se da su oba nabijena i
podmazana, da je bačva baruta puna a barut suh.
Pri ruci je bilo karteča i naboja. Naredi Vungu da okupi posadu. Uzme
kljunu, klin za motanje konopa. Na brodu se nalazilo osam ljudi.
– Reci njima – obratio se Vungu – svi noži i bum-bum, sve na palubu.
Brzo, brzo!
 – Ajiija, ne može! – usprotivi se Vung. – Na rijeci mnogo gusara, mnogo...
Struan ga pesnicom pogodi u grlo i tresne njime o razmu. Posada se bijesno
javi i htjedne napasti Dirka, ali ih obeshrabri podignuta kljuna.
– Svi noži i svi bum-bum na palubu, brzo, brzo! – ponovi Dirk čeličnim
glasom.
Vung se slabašno osovi i promrmlja nešto na kantonskom. Poslije
stravičnog tajca baci nož na palubu, a ostali su ga mrmljajući slijedili. Struan mu
reče da skupi noževe i da ih veže u juteno platno koje se nalazilo na palubi.
Zatim natjera posadu da se okrene pa ih sve pretraži. Kod trećeg čovjeka nađe
maleni pištolj pa ga drškom tresne po sljepoočici. Ostali bace na palubu četiri
noža. Dirk krajičkom oka opazi kako Vung baca preko brodske ograde bojnu
sjekiricu. Pretraživši ljude, naredi im da ostanu na palubi. Uzme sa sobom
oružje i brižno pretraži ostatak broda. U potpalublju se nitko nije krio. Iza nekih
sanduka pronađe skrovište i u njemu četiri muškete, šest mačeva, četiri luka i
strijele i tri borilačka lanca. Odnese ih u kabinu.
– Heja, Mejmej, čula si što kažu gore? – šapne on.
– Da – odgovorila mu je isto tako tiho. – Kazao meni, pred Ah Gip
možemo slobodno govoriti engleski. Sad ne bi?
– Zaboravio sam. Moć navike! Ne, djevojče, sve je u redu.
– Zašto si udario Vunga? On je Đin-kvaov pouzdanik, zar ne?
– Teret je magnet, gvozdoteg... na cijeloj ovoj plovidbi.
– Magnet? Gvozdoteg?
– Privlačna ruda, igla kompasa.
– Oh, razumijem! – Mejmej sjedne na postelju. Nosnice je stiskala zbog
smrada trule ribe. – Užasno će mi pozliti ako ovdje ostanem. Smijem li na
palubu?
– Čekaj da iziđemo iz Kantona. Ovdje si sigurnija. Mnogo sigurnija!
– Kad ćemo naći »China Cloud«?
– Malo poslije zore, ako Wolfgang ne izostane na sastanku.
– Zar je to moguće?
– Uz ovakav teret, sve je moguće! – Struan uzme jednu mušketu. – Znaš li
njome baratati?
– Zašto da znam pucati iz pušaka, ja sam kulturna i bojažljiva žena.
Naravno neobično sam lijepa, ali pucati ne znam.
Pokazao joj je.
– Ako u kabinu dođe itko osim mene, ubij ga!
Vratio se na palubu, noseći novu mušketu.
Sad je lorča plovila sredinom kanala, uzdizao se mjesec. Duboko je utonula
i vukla brzinom od oko četiri čvora. Još su prolazili kroz kantonska predgrađa, a
obje riječne obale bile su gusto obrubljene plutajućim selima. Povremeno su
sretali čamce, sampane i džunke koji su plovili uzvodno. Rijeka bijaše široka
pola milje, a ispred i iza njih plovili su nizvodno čamci svih veličina.
 Dirk po nebu odredi da će vrijeme biti lijepo, ali vjetar je imao neodređen,
suh, neukusan okus, kao bez tijela. Znao je da će vjetar oslabiti i još više
smanjiti njihovu brzinu. Nije se zabrinjavao. Ovuda je toliko puta plovio da je
izvrsno poznavao plićake, struje, pritoke i značajnija mjesta.
Kantonu se moglo prići samo kroz labirint riječnih putova i velikih i malih
otoka na površini od osam naprama trideset kilometara. Postojale su mnoge
mogućnosti za plovidbu uzvodno i nizvodno.
Dirk se veselio što ponovno plovi. I bijaše sretan što je započelo putovanje
prema Mramornoj pagodi. Vično se prilagođavao gibanju lorče. Vung je stajao
pored kormilara, a članovi posade su se – neraspoloženi i mrzovoljni – raštrkali
po palubi. Struan vidje da je pramčani osmatrač na svojemu mjestu.
Pola milje ispred njih rijeka se račva oko otoka pa ispred otoka moraju
izbjeći plićak. Struan je šutio i čekao. Čuo je kako Vung govori nešto kormilaru
koji okrene kormilo i ukloni lorču od plićaka. Dobro, pomisli Dirk. Vung barem
poznaje put! Zanimalo ga je koji će put Vung izabrati da zaobiđu otok. Obje su
mogućnosti bile dobre, ali sjeverni put bijaše povoljniji od južnog. Lorča zadrži
kurs i skrene u sjeverni kanal. Struan se okrene, zatrese glavu i pokaže prema
južnom kanalu ukoliko je Vung pripremio zasjedu.
Kormilar pogleda Vunga da mu on potvrdi. Struan se lagano nagne prema
kormilaru koji brzo zaokrene kormilo. Na tren zadršću sva jedra, a lorča udari
novi kurs.
– Zašto ovaj put, heja? Zašto me tuče? Baš zlo, zlo! – Vung pođe na
brodsku razmu i zagleda se u noć.
Vjetar se malko rashladi i lorča poveća brzinu kad su skrenuli u južni
kanal. Kad su toliko promijenili smjer da što više iskoriste udar vjetra sa strane,
Struan mahne kormilaru da vrati kormilo. Brod se polako makne, a kad je
krenuo u novom smjeru, vjetar puhne u razapeta jedra. Zaškripe deblenjaci na
jarbolima. Lorča se malko nagne i opet poveća brzinu.
Naredi im da skrate jedra. Pola sata lijepo su plovili u općem riječnom
prometu. Struan krajičkom oka opazi veliku lorču koja im je brzo prilazila iz
privjetrine. Na pramcu stajaše Brock. Dirk se zguri, pohrli na kormilo i odgurne
kormilara. Vung i kormilar se zapanje i počnu glasno govoriti. Cijela posada
promatrala je Dirka.
Oštro okrene kormilo na desni bok, moleći Boga da lorča brzo slijedi
pokrete kormila. Oslabljeno začuje Brockov glas:
– Kormilo drž’ na desnom boku!
Osjeti vjetar kako ga udara iz Brockovih jedara. Struan okrene kormilo da
promijeni smjer, ali lorča se nije pomaknula pa Brockova dođe tik uz njihovu.
Vidje kako bacaju čakije i hvataju se za njihov brod. Digne mušketu.
– Oh, pa to si ti, Dirk, Boga ti! – vikne Brock, glumeći veliko
zaprepaštenje. Naslanjao se na razmu, a na licu mu je titrao širok smiješak.
– Čakije su oznaka gusarstva, Brock! – Struan dobaci nož Vungu, s drškom
prema njemu. – Čakije odsijeci, brzo, brzo!
 – Imaš pravo, mladiću, oprosti za čakije! – reče Brock. – Mislio sam da bi
tvoju lorču trebalo tegliti! Ne vije tvoju zastavu. Možda se stidiš te lorče?
Dirk vidje da je Brockova posada naoružana i da je zauzela borbene
položaje. Na krmnici se nalazio Gorth, pokraj malenog pokretnog topa. Top
doduše nije bio uperen u njegovu lorču, ali znao je da je sigurno nabijen i
spreman da opali.
– Kad mi slijedeći put čakijom zakačiš brod, pretpostavit ću da ste gusari
pa ću ti raznijeti glavu.
– Dopuštaš li da dođem na tvoj brod, Dirk?
– Dopuštam!
Brock se uhvati za konope na svojoj lorči i skokne na Dirkovu. Na razmu
skoče još trojica da prijeđu za njim, ali Dirk nanišani mušketom i poviče:
– Ne mičite se! Svakoga tko na moj brod prijeđe bez mojeg dopuštenja,
raznijet ću u pakao!
Sva trojica zastanu kao ukopana.
– Tako je – podrugljivo će Brock. – Takav je pomorski zakon. Kapetan
može na svoj brod pozvati koga god hoće. Ostanite gdje ste!
Dirk Struan gurne Vunga naprijed.
– Odsijeci čakije!
Prestrašeni Kinez potrči i počne sjeći konope. Gorth okrene pokretni top pa
Struan nanišani prema njemu.
– Miči se, Gorthe! – oštro će Brock.
Pomorski je zakon bio na Struanovoj strani. Čakljanje je gusarski čin. I
prijelaz naoružanih ljudi na tuđi brod, ako ih kapetan ne pozove. Od svih
engleskih zakona niti jedan se tako gorljivo ne čuva i ne primjenjuje kao
pomorski zakon koji se odnosi na brodove i ovlaštenja kapetana broda. Za
gusarstvo je predviđena samo jedna kazna – vješanje.
Vung prereže posljednji konop. Brodovi se počnu odvajati. Kad se
Brockova lorča odmaknula desetak metara, Struan spusti mušketu i poviče:
– Ako mi se bez mojeg dopuštenja približite više od petnaest metara, boga
mi, optužit ću vas za gusarstvo! – Nagne se na brodsku razmu. – Čemu sve ovo,
Tyleru?
– I ja bih tebi mogao postaviti isto pitanje, Dirk – vedro će Brock. – Jučer
sam te vidio kad si se uvukao na onaj sampan. – Oči su mu blještale na svjetlu
svjetiljke. – Tad te vidjeh, neobično odjevena, kao kulija. Bogu hvala, vratio si
se u poslovnicu. Čudno, mislim ja. Možda je stari Dirk pobenavio? Ili je možda
starom Dirku potrebna pomoć da isplovi iz Kantona? Tako smo otplovili
nizvodno pa se krišom vratili i usidrili sjeverno od Naseobine. Tad smo vidjeli
kako si se ukrcao na ovu smrdljivu lorču. S dvije ženske.
– Samo se mene tiče ono što radim!
– Da, tako je.
 U Dirkovoj glavi rojile su se misli. Znao je da je Brockova lorča kudikamo
brža od njegove, a posada opasna i dobro naoružana. Ne bi se mogao s njima
ogledati! Proklinjao je samog sebe što je bio previše pun pouzdanja i što nije
više pazio.
Kako sam mogao vidjeti Brocka da plovi uzvodno? Kako da ovaj položaj
okrenem u svoju korist? Valjda postoji neki način! U noći će me lako poraziti,
pa i ako izvučem glavu, ništa mu neću moći dokazati. Brock će svima tvrditi da
je to bio nesretan slučaj. A osim toga, Mejmej ne zna plivati.
– Ova stara podrtina nisko plovi. Možda propušta vodu? Ili zbog teškog
tereta?
– Što ti je na umu, Tyleru?
– Govorkanja, mladiću. Šuškalo se nešto cijelo jučerašnje jutro, prije nego
što smo isplovili. O Ti-senovu srebru. Jesi li i ti to čuo?
– Koješta se šuškalo.
– Da, ali svi su rekli da je u Kantonu sva sila srebra. Nisam na to mislio
dok nisam vidio kako se vraćaš. To mi se učinilo veoma znimljivim, pogotovo
poslije oklade s tobom o dvadeset tisuća gvineja! Veoma zanimljivo. Nato si se
noću, kao lupež, ukrcao na tešku lorču i krenuo na jug pogrešnim kanalom. –
Brock se protegne pa snažno počeša bradu. – Ovdje nema starog Đin-kvaa?
– Ne! Nema ga u Kantonu.
– Stari Đin-kva je tvoj pas – podrugljivo će Brock. – On je tvoj čovjek, zar
ne?
– Prijeđi na stvar!
– Nije žurba, mladiću. Nije, Boga mi! – Pogleda pramac svoje lorče. –
Lagana je pramca, zar ne? – Brock je mislio na željeznu šipku debelu trideset
centimetara, koja je stršila tri metra s pramca, iznad same vodene razine. Prije
niza godina Struan je izmislio tog ovna kao jednostavan način za bušenje i
potapanje broda. To su od njega preuzeli Brock i mnogi drugi kineski
veletrgovci.
– Da, i teški smo, ali smo dobro naoružani.
– Vidio sam, imate krmeni i pramčani top, ali nisu pokretni. – Nastupi
mučni tajac. – Za pet dana dospijevaju tvoje obaveze, je li?
– Da.
– Hoćeš li im udovoljiti?
– Vidjet ćeš za pet dana!
– Četrdeset ili pedeset lâka iznosi mnogo tona srebra.
– Vjerojatno!
– Pitam ja Gortha: »Što bi učinio stari Dirk sad kad ga progoni zao džos?«
Gorth će meni: »Nastojat će ga promijeniti?« »Da!«, kažem ja njemu. »Ali
kako?« – »Pozajmicom«, odgovara mi on. »Aha, pozajmicom, tako je!«, kažem
mu ja. Samo, od koga? I tada se, Dirk, mladiću, sjetim Đin-kvaa i Ti-sena. Ti-
sen je dotučen, znači, od Đin-kvaa. – Na tren se zamisli. – Na brodu su dvije
ženske. Rado bih ih prebacio na otok Whampou ili u Makao. Kamo god ti kažeš!
 – Već ću ih ja prebaciti.
– Da, ali ova stara podrtina može potonuti. Ne volim da se ženske utope
ako nije potrebno.
– Nećemo potonuti, Tyleru!
Brock se ponovno istegne. Vikne da mu s lorče pošalju glavni čamac. Tad
žalosno zatrese glavom.
– Znaš, mladiću, samo sam ponudio da ću prebaciti te ženske. Jasno, i tebe!
Čini mi se da je ovaj brodić veoma nepodoban za plovidbu. Neuobičajeno
nepodoban!
– Mnogo je gusara u ovim vodama. Ako mi se ijedan brod previše približi,
upotrijebit ću svoj top.
– Pametno, Dirk! Ali ako u mrkloj noći odjednom ispred sebe vidim brod i
pokušam ga zaobići, a taj je brod toliko drzovit da na mene zapuca topovima, ja
ću, mladiću, učiniti ono što učinim. Pretpostavit ću da je to gusarski brod pa ću
ih dignuti u zrak. Je li tako?
– Ako još budeš živ poslije prvog hica.
– Da! Živimo u okrutnom svijetu. Nije mudro pucati iz topa. – Uz lorču
pristane Brockov glavni čamac.
– Hvala lijepa, Dirk. Radije vij svoju zastavu dok je još imaš, da ne bi
došlo do greške, jarče Bože! Oprosti zbog čakiji. Vidimo se u Hong Kongu!
Brock klizne preko ograde lorče i skoči u glavni čamac. Podrugljivo
mahne, a njegovi ljudi žurno zaveslaju.
– Što hoće Jednooki gospodar? – drhtavo zapita Vung.
Brockova je lorča utjerala cijeloj posadi strah u kosti.
– Što misliš, heja? Poslušaj me pa te neću ubiti! – odsječno će Dirk. – Sva
jedra, brzo, brzo! Gasi morsku vatru, heja!
Žurno pogase brodska svjetla i pobjegnu pred vjetrom.
Brock se ukrca na svoju lorču i pogleda u mrak. Nije razabirao Dirkovu
lorču u mnoštvu brodova koji su avetinjski nizvodno plovili prema jugu.
– Vidiš li ga? – zapita Gortha.
– Vidim, tata!
– Idem u potpalublje. Ako mu slučajno probušiš lorču, zlo će to biti, užasno
zlo!
– Srebro je na brodu?
– Srebro, Gorthe? – zapita Brock glumeći iznenađenje. – Ne znam o čemu
govoriš. – Snizi glas: – Ako ti je potrebna pomoć, zovni me. Zapamti, ne pucaj
iz topa, ako on ne zapuca po nama. Nećemo ga napasti kao gusari. Imamo
mnogo neprijatelja koji bi bili presretni da nas žigošu kao gusare.
– Slatko spavaj, tata – reče mu Gorth.
Struan je tri sata krivudao kroz riječni promet, na mahove plovio natrag i
mijenjao kurs, opasno prilazio plićacima, neprestano pazeći da se između njega i
Brockove lorče nalaze drugi brodovi. Brock ga je neumorno slijedio. Izlazili su
iz južnoga kanala, zaobišli otočić i ponovno se našli u širokom riječnom koritu.
Znao je da će sad imati više manevarskog prostora, ali to će više koristiti Brocku
nego njemu.
Kad Brock zađe u južni kanal, moći će lijepo jedriti u privjetrini i napasti
ga kad se nađe u zavjetrini. Vjetar neće pomoći Dirku da okrene i Brock će ga
udariti usred broda. Ravan ili kosi udar željeznom šipkom probušit će Dirkovu
lorču i potopit će se kao kamen. Topovi su mu tvrdo prikovani na pramcu i krmi
i ne može ih prebaciti na sredinu lorče da se obrani. Druga bi stvar bila da ima
svoju posadu. Izdržao bi do zore, jer bi njegovi ljudi oružanim napadom
onemogućili Brocku da se približi. Sumnjao je u ovu kinesku posadu i u prastare
kineske muškete koje mogu ispaliti u lice na pritisak otponca. Brock je pravo
rekao: ako Dirk prvi zapuca u mraku, Brock mu punim pravom smije uzvratiti
paljbu. Vješta salva raznijet će ih nebu pod oblake.
Ni sam nije znao po koji put već gleda nebo. Očajno mu je bila potrebna
iznenadna oluja i kiša, ili oblaci koji bi zastrli mjesec! A nigdje ni traga oluji,
kiši ni oblacima.
Ogleda se unatrag i vidje da im se približava Brockova lorča. Sada ih je
dijelilo stotinu metara. Zašla je u privjetrinu pa je bolje koristila vjetar nego oni i
primicala im se.
Mozgao je da smisli nekakav izvediv plan. Znao je da bi se mogao izvući
ako olakša lorču i baci u rijeku srebro. Još pola milje i rijeka se ponovno račva
oko otoka Whampoe. Sigurnija je plovidba sjevernim kanalom jer njime plovi
većina brodova pa će tako izbjeći Brockov udar. No, nikako mu neće moći
toliko pobjeći da plovi uz cijeli otok Whampoa i da ga oplovi kako bi našao
»China Cloud«, na južnoj strani otoka. Mora krenuti južnim kanalom!
Izlaza iz klopke nije vidio. Za dva-tri sata sviće zora i bit će izgubljen.
Mora pobjeći u mraku i sakriti se. Zatim se nekako iskrasti na sastanak. Samo,
kako?
U mraku ispred sebe vidje kako se blistavosrebrna rijeka račva oko otoka
Whampoe. Tad na mostu opazi Ah Gip koja mu mahne. Brockova je lorča bila
poprilično iza njih, ali se sve više držala privjetrine, spremna da jurne ispred
vjetra ako on krene južnim kanalom. Pa i ako se zaputi sjevernim kanalom, ipak
će biti u privjetrini u odnosu na njega.
Pokaže malenu pagodu na južnoj obali i mahne kormilaru.
– Jasno?
– Jasno, gospod’ne!
– Jasno? Jako dobro! – Struan prijeđe prstom po grlu i žurno siđe u
potpalublje.
Mejmej se užasno osjećala. Užasna ju je mučnina obuzela zbog smrada
ribe, tjesnoće u kabini i ljuljanja lorče. Bila je gotovo nemoćna, ali je ipak još
držala mušketu. Struan je digne u naručje i krene s njom na palubu.
– Ne! – slabašno će Mejmej. – Molim te, zbog Ah Gip.
– Što je s njom?
 – Potajno sam je poslala sprijeda, da sluša posadu. – Mejmej podrigne. Kad
su grčevi prošli, reče: – Čula je kako dvojica razgovaraju o teretu srebra. Mislim
da svi znaju!
– Da – odvrati Dirk. – I ja sam u to siguran! – Potapša Ah Gip po ramenu.
– Uskoro ti jako dobro platim!
– Ajiija! – klikne Ah Gip. – Čemu platiš? Heja?
– Brock nam je još za petama? – zapita ga Mejmej.
– Da!
– Možda ga pogodi grom?
– Možda! Ah Gip, skuhaj za gospođa. Juha, jasno? Juha!
Ah Gip klimne glavom.
– Nikakva juha. Čaj dobar!
– Juha!
– Čaj.
– Nema veze! – bijesno će Dirk. Znao je: ma koliko puta joj ponavljao da
skuha juhu, ona će ipak skuhati čaj.
Odnese Mejmej na palubu i odloži je na bačvu baruta. Vung, kormilar i
članovi posade nisu je pogledali, ali Dirk je osjećao da ih peče njezina prisutnost
i da pojačava napetost na palubi. Tad se sjeti što mu je ona rekla o gromu i
odjednom skuje plan. Više nije bio zabrinut. Glasno se nasmije.
– Zašto haha, heja? – zapita ga Mejmej. Duboko je udisala morski zrak, a
želudac joj se smirivao.
– Znam kako da udarim Jednookog! – reče joj Dirk. – Heja, Vung, dođi! –
Struan pruži Mejmej jedan pištolj. – Muškarac se približi, ubij! Jasno?
– Jasno, gospod’ne!
Struan mahne Vungu da dođe za njim i krene na pramac. Dok se spretno
kretao palubom, kineska mu se posada micala s puta. Zastade kod prednjeg
kaštela da posljednji put provjeri da je Brockova lorča dovoljno udaljena. Požuri
u potpalublje, a Vung za njim. Kabina za posadu sastojala se od jednog jedinog
velikog brodskog prostora koji se protezao cijelom širinom lorče, a s obje strane
bijahu ležajevi. Ispod otvorenog rešetkastog palubnog grotla bijaše ognjište
sazidano od opeke. Iznad žeravice koja se gasila, njihao se kotao. U blizini su se
nalazile vezice trave, suhih gljiva, suhe i svježe ribe, svježeg povrća i vreća riže.
I veliki i mali zemljani krčazi.
Skine poklopce s vrčeva. Pomiriše što je u njima.
– Gospodar hoće jelo? Može!
Dirk odmahne glavom. U prvom se krčagu nalazila soja, u drugom
đumbirov sirup, u trećem korijen žensena u octu i začinima, pa razne vrste
kuhinjskog ulja: u jednoj posudi kikirikijevo ulje, a u drugoj kukuruzovo. Struan
baci na vatru kapi iz oba vrča. Kukuruzovo je ulje gorjelo dulje nego
kikirikijevo.
– Vung, uzmi gore! – reče mu pokazavši posudu kukuruzova ulja.
 – Zašto, heja?
Struan se žurno vrati na palubu. Lorča se bližila mjestu gdje će morati
skrenuti u sjeverni ili južni kanal. Dirk pokaza prema jugu.
– Zašto dug put, heja?– zapita Vung i odloži ulje.
Dirk ga prostrijeli, a Vung neznatno ustukne. Kormilar je već okrenuo
kormilo. Zaplove južnim rukavcem. Brockova ih je lorča hitro slijedila. Između
njih se još nalazilo mnogo brodova. Dirk je neko vrijeme bio izvan opasnosti.
– Ostani – reče Vungu. – Heja, »krava malo«, ostani. Ipak iskoristi bum-
bum!
– Jasno, gospod’ne! – reče Mejmej. Mnogo bolje se osjećala.
Dirk uđe u glavnu kabinu, skupi sve oružje i donese ga natrag na krmnicu.
Izdvoji mušketu, dva luka sa strijelama i borilačke lance. Ostalo oružje baci u
rijeku.
– Možda gusari – mrko progunđa Vung. – Bum-bum ovdje nema!
Dirk digne borilačke lance i besciljno zamahne. Bijaše to bič od željeznih
karika, izbliza smrtonosno oružje. Sastojalo se od tri povezana željezna štapa.
Svaki bijaše dug trideset centimetara, a na kraju se nalazila željezna kugla s
bodljama. Kratka željezna drška lijepo je sjedila u ruci, a zaštitni kožnati remen
ovijao se oko ručnog zgloba.
– Dođu gusari, mnogo mrtav! – oštro će Dirk Struan.
Vung bijesno upre prstom prema Brockovoj lorči.
– On stati ne može, heja?– Pokaza najbližu obalu. – Eno, mi na obala, tamo
zaštita!
– Ajlija! – Dirk mu prezirno okrene leđa. Sjedne na palubu pričvrstivši oko
ručnog zgloba remen borilačkog željeza. Preplašena posada zapanjeno je
promatrala kako kida rukav podstavljenog kulijevskog kaputa i trake umače u
ulje. Jednu takvu vrpcu brižljivo veže oko željeznog vrška strijele. Ustuknu od
njega kad je strijelu namjestio u luk, nanišanio na jarbol i odapeo. Promašio je
jarbol, ali strijela se zabije u tikova vrata prednjeg kaštela. Jedva je izvukao
strijelu.
Vrati se, odveže traku od podstave svog kaputa i uroni je u ulje. Brižno je
pospe barutom, ponovno veže oko vrška strijele, a oko toga obavije novu vrpcu.
– Hola! – oglasi se promatrač na krmi. Brockova lorča opasno im se
primicala.
Dirk uzme kormilo. Neko je vrijeme upravljao brodom. Pogibeljno skrene
iza jedne teške džunke i vješto promijeni smjer. Kad je završio taj manevar,
plovio je drugim kursom. Brockova lorča naglo skrene da ga stigne, ali morala
je malo obilaziti da izbjegne konvoj džunka koje su plovile na sjever. Dirk
prepusti kormilo jednom Kinezu i dovrši četiri strijele. Vung se više nije mogao
suzdržati.
– Heja, gospod’ne, što može?
– Daj morska vatra, heja?
Vung ode mrseći psovke i donese pomorsku svjetiljku.
 – Morska vatra!
Struan mu pokaže kako da strijelu stavi na plamen svjetiljke, a zapaljenu
odapne na glavno jedro Brockove lorče.
– Mnogo vatra, heja? Oni stanu, mi idemo, heja?
Vung zine. Odjednom prasne u smijeh. Kad je došao do riječi, sve objasni
posadi koja ozareno pogleda Struana.
– Ti velik, velik taj-pan, ajiiiiija!– reče mu Vung.
– Da, jako sjajno – reče Mejmej, pridruživši se općem smijehu. – Zajebi
mnogo Jednooki gospodar!
– Hola! – vikne promatrač.
Brockova lorča obišla je sve džunke i pristizala ih. Struan preuzme
kormilo. Krivudao je između brodova, sve dublje i dublje u južni kanal.
Brockova lorča neumitno im se primicala, neprestano se držeći privjetrine.
Struan je znao da Brock čeka da se promet prorijedi. Tek tad će zadati udarac!
Dirk se osjećao pouzdanije. Ako strijela pogodi jedro i ne prođe kroza nj, ako se
ne ugasi u letu, ako je glavno jedro dovoljno suho da plane, ako oni pričekaju
još samo četiri milje prije nego na nas udare i ako me bude pratio dobar džos,
onda ću ih se otresti!
– Kuga ubila Brocka! – reče.
Riječni se promet znatno smanjio. Struan okrene kormilo prema privjetrini
da se što više primakne južnoj riječnoj obali. Tako će mu, kad se ponovno
okrene, vjetar puhati prema krmi i moći će bježati ispred vjetra.
Južna je riječna obala bila puna plićaka i pogibeljna. Takva plovidba,
daleko od privjetrine, opasno je izlagala bok Struanova broda. Brockova je lorča
hvatala zalet. Struan je htio da ga sad napadne. Bijaše najpovoljnije vrijeme.
Odavno je naučio osnovni zakon opstanka: neprijatelja u borbu namami samo
pod svojim uvjetima, a nikako pod njegovim!
– Heja, Mejmej, siđi u potpalublje!
– Gledam malo! Može, u redu!
Struan uzme drugu mušketu. Dade je Ah Gip.
– I ti u potpalublje!
Obje siđu ispod palube.
– Vung, daj druga morska vatra!
Vung mu donese drugu brodsku svjetiljku i Struan obje zapali. Pripremi
strijele i dva luka. »Naša jedina nada!«, pomisli.
Brockova lorča bijaše u privjetrini, dvije stotine metara od njegove.
Postepeno je na rijeci nestajalo prometa. Dvije lorče ostanu same. Brockova
odmah skrene i nasrne na njegovu. Struanova se posada raštrkala i otrčala na
suprotnu brodsku razmu. Uhvatiše se za konope, spremni da skoče u rijeku. Sa
Struanom na krmnici osta samo Vung.
Dirk je jasno vidio Gortha koji je kormilario lorčom. Posada oko njega
zauzela je bojne položaje. Na palubi je tražio Brocka, ali ga nije vidio. »Koju
psinu sad sprema?«, zapita se Dirk. Kad je razmak između lorča pao na
pedesetak metara, Struan okrene kormilo i tromo zaplovi pred vjetar, okrenuvši
Gorthu krmu. Gorth je brzo jedrio, držeći se privjetrine, a Struan je znao da je
Gorth prevelik lukavac da ga napadne iz zavjetrine.
Vungu dade znak da preuzme kormilo i zadrži kurs. Pripremi luk i strijele i
sagne se ispod brodske razme. Vidje jarbolje lorče kako mu se žurno primiče.
Vršak strijele gurne u plamen brodske svjetiljke. Nauljana traka odmah plane.
Dirk ustane i nanišani. Od lorče ga je dijelilo trideset metara. Strijela je, uz
povike »Čuvaj se!«, opisala plameni luk i pogodila ravno u sredinu glavnog
jedra, ali od sudara se plamen ugasio.
Gorth se derao na svoju posadu i još više prišao Dirku kadli poleti druga
strijela. Zabila se u glavno jedro i nije se ugasila. Po palubi su od nje frcale
iskre. Plane barut u nauljanoj vrpci i prasne uz niz plamičaka. Gorth i nehotice
okrene kormilo. Lorča skrene i zadršće uslijed silovitog skretanja.
Struan pripremi treću strijelu. Odapne je kad se lorča probijala pored njih.
Pogodi veliko prednje jedro, a plamen lizne po jedrenini. Slavodobitno je
okrenuo kormilo i skrenuo u privjetrinu. Opazi kako Brock juri iz potpalublja,
gura Gortha, grabi kormilo i okreće lorču. Tad Brock snažno okrene kormilo i
uputi svoj brod na desni bok Struanova, točno u sredini, presjekavši mu uzmak.
Dirk je predvidio Brockov potez, ali lorča nije reagirala na njegov okret
kormilom. Znao je da je gotov. Upalio je posljednju strijelu i čekao, prislonivši
se svom težinom na kormilo, moleći Boga da izvuče lorču. Brock je s krme
vikao na posadu koja je očajnički pokušavala ugasiti vatru. Zapaljeno jedrilje
padne blizu Brocka, ali se na to nije osvrtao. Svu pažnju posvetio je desnom
boku u sredini koji je izabrao za sudar.
Struan pažljivo nanišani i opali kad im se Brockova lorča približila na
petnaest metara. Strijela se zarine u nepropusnu pregradu pokraj Brockove
glave, ali Brockova lorča održi kurs. Struanova se počne okretati, ali prekasno!
Dirk odjednom začuje tresak. Užasno škripanje slomljenog drva, jer je šiljak
Brockove lorče probo njegovu lijevu stranu. Dirkova se lorča nagnula i gotovo
prevrnula, a on padne na palubu.
Ustane, poprskan iskrama zapaljenog jedrilja. Prestravljeni Kinezi su
vrištali, a Brockovi ljudi hrapavo vikali dok su se obje posade pokušavale izvući
iz vatrene zamke. U gužvi Dirk začuje Brockov povik:
– Moli za oproštenje!
I dva se broda odvoje. Brockova lorča zaplovi naprijed zapaljenih jedara, a
Struanova se uspravi i pijano nakrivi na desni bok. Nato se propne, opasno se
naginjući na lijevi bok.
Dirk zgrabi kormilo i svom snagom ga okrene. Lorča ga je tromo slušala, a
kad je uhvatila vjetar u jedra, Struan je upravi prema obali, u bjesomučnoj nadi
da bi je mogao nasukati prije nego što potone.
Vidje da gore oba Brockova jedra. Znao je da će ih morati skinuti i
zamijeniti novim. Tad opazi da se paluba nagnula deset stupnjeva ulijevo –
prema suprotnom boku od probijenog. Uspentra se uz kosu palubu i preko
ograde zabulji u golemu rupu koja se razjapila poslije sudara. Dno rupe uzdizalo
se samo nekoliko centimetara iznad površine vode. Dirk Struan shvati da su se
uslijed snažnog udarca sanduci srebra u spremištu pomaknuli, a njihova je težina
izazvala ovoliki nagib broda.
Izdere se na Vunga da preuzme kormilo i da drži lorču na istom kursu.
Uzme borilačka željeza, probije se prema naprijed i, mašući oružjem, stjera
nekolicinu članova posade u potpalublje. Na putu u spremište spazi Mejmej i Ah
Gip u olupini glavne kabine. Ništa im se nije dogodilo, samo su bile potresene.
– Gore poći! Drž’ bum-bum!
U skladištu je vladao krš. Razbijeni sanduci, razasute srebrne opeke.
Neoštećeni sanduci kliznuše na lijevi bok. Kroz otvor je nadirala voda. Posada
se ratoborno okrene, ali još ih dublje potjera u spremište i natjera da ugase
manje požare izazvane razbacanom žeravom.
Psujući i mlatarajući rukama, objasni im da sanduke odguraju i poslažu uz
lijevi bok. Kinezi su zagazili u vodu do gležnja. Užasno su se bojali da se ne
utope, ali još su se više bojali udaraca željeznog biča. Poslušaju Dirka. Lorča se
opasno nagne i zaškripi ali otvor se polako uzdigne iz rijeke. Struan dohvati
rezervnu košnjaču i počne trpati jedreninu u probijeni brodski bok, koristeći
srebrne cigle kao klinove.
– Krvi ti Kristove! – zagrmio je. – Brzo, brzo!
Posada mu pohrli u pomoć. Uskoro otvor nepropusno začepe. Struan
mahne ljudima da pokupe rezervno glavno jedro i odvuče ih natrag na palubu.
Mejmej i Ah Gip bijahu potresene, ali ništa im se nije dogodilo. Mejmej je
još stezala pištolj, a Ah Gip mušketu. Vung je, uzet od straha, držao kurs. Struan
je tjerao ljude naprijed i s njihovom pomoći gurnuo glavno jedro ispod
pramčane kobilice pa ga čvrsto navukao na otvor. Usisna snaga vode nategnula
je jedro na otvoru dok se lorča bespomoćno nakrivljavala i samo što se nije
prevrnula.
Ponovno natjera ljude u potpalublje. Jače utisne srebrne cigle u jedreninu
našepurenu kudjeljom i smolom. Prisili ih da preslože ostale sanduke kako bi
brod bio što manje opasno nagnut.
Vrati se na palubu i osmotri spone na glavnom jedru. Uvjerivši se da su
čvrste, napete i otporne, ponovno počne slobodno disati.
– Dobro si, Mejmej?
– Kako ti? – zapitala ga je.
– Ranila si se?
– Da! – I pokaza mu ručni zglob, razderan i okrvavljen.
Pažljivo ga je pregledao. Boljelo ju je, ali činilo se da nije slomljen. Prelije
rane rumom, pa povuče dobar gutljaj i pogleda prema krmi. Brockova je lorča
plutala, a snast glavnog i prednjeg jedra divlje je plamtjela. Gledao je kako
posada presijeca konope. Jedra padnu u rijeku. Neko su vrijeme gorjela u vodi.
Tad nasta mrkla noć. U blizini se nalazilo još nekoliko džunki i sampana, ali niti
jedan brod nije priskočio u pomoć zapaljenoj lorči.
 Struan se zabulji prema naprijed. U zavjetrini nailazi jedan slabo poznati
vodeni prolaz – Six Rocks Channel. Oprezno gurne kormilo, a brod malko
skrene. Vjetar napuše jedra i brod se oštro nagne. Potone otvor na boku. Posada
ga opomene vriskom i Dirk ispravi nagib. Opasno je ovako jedriti, pomislio je.
Ne usuđujem se manevrirati desnim bokom. Malo jača voda strgnut će »čep« s
razjapljenog otvora i potonut ćemo kao kamen. Ako prođem kanalom Six
Rocks, Brock me neće nikad pronaći, ali neću se moći okretati. Dakle, moram se
držati rijeke i juriti pred vjetrom, što ravnije.
Proučio je svoj položaj. Do Mramorne pagode mora još ploviti osam-devet
milja nizvodno.
Zaštitno jedro oko kobilice djelovalo je kao olujno sidro pa je lorča
napredovala brzinom od svega dva-tri čvora. Budući da mora juriti pred vjetrom,
kako bi izbjegao okretanje broda, brzina će se još smanjiti. Rijeka je pred njim
zavijala i krivudala. Uz malo džosa, neću morati manevrirati na desno. Spustit
ću jedra pa neka lorča pluta, a ponovno ću podići jedra kad naiđe povoljan
položaj.
Preda kormilo Vungu, siđe u potpalublje i provjeri jedreninu našepurenu
kudeljom i smolom. Neko vrijeme će izdržati... ako me posluži džos, pomisli on.
Podigne šalice čaja i pođe na palubu.
Posada se skupila na jednom boku i žalosno se držala za ogradu. Bijahu
samo šestorica.
– Heja, samo šest ljud. Gdje još dva?
Vung pokaza preko ograde i nasmije se.
– Tres-bum, u vodu pali! – Mahne prema krmi i slegne ramenima. – Ništa!
– Krvi ti Kristove, zašto njih ne spasi? Heja?
– Zašto spasim, heja?
Struan je znao da im nema smisla ni pokušavati objasniti. Prema kineskom
uvjerenju, džos je ako ljudi padnu s broda. Samo je džos što su se utopili –
njihov džos – a i Božja volja. Vrlo je neuputno upletati se u volju božju. Ako
spasiš čovjeka od smrti, za njega si odgovoran sve dok taj čovjek živi. Tako je i
pravedno! Naime, ako se umiješaš u volju Božju, moraš biti pripreman da
preuzmeš i njihovu odgovornost.
U šalicu natoči rum i pruži ga Mejmej. Ponudi rum svakom Kinezu. Nije
očekivao zahvalnost i nije je dobio. Neobično, pomislio je, ali tipično kineski.
Zašto bi mi zahvaljivali što im spašavam život? Džos je što nismo potonuli.
Bože, zahvaljujem ti na svojoj sudbini. Zahvaljujem ti!
– Hola! – tjeskobno poviče jedan član posade, zagledavši se preko ograde.
Voda je zahvatila »čep« od našepurene jedrenine. Struan pojuri u
potpalublje, otkopča s ruke borilačka željeza i promočeno jedro tutne dublje u
ranu na brodu. Voda, duboka jedan metar, taložila se u lokve. Čvršće navuče
sanduk na jedreninu, a u pukotine natisne još nekoliko srebrnih opeka.
– Izdržat će! – glasno će on. – Da, možda!
 Uzme borilačka željeza i uđe u glavnu kabinu. Bijaše uništena. Žudno
pogleda ležaj, podigne slamaricu i popne se uza stepenice.
Na vrhu stuba se sledi. Vung je u njega uperio pištolj. Drugi Kinez držao je
mušketu, a Ah Gip nepomično je ležala podno njegovih nogu. Jedan je mornar
laktom držao Mejmej u »kravati«, a rukom joj je začepio usta. Vung povuče
otponac kad je Struan nagonski podigao strunjaču i skočio na rub stube. Osjeti
kako mu je metak okrznuo vrat. Skoči na palubu, lica oprljena barutnim dimom,
a strunjača ga je neznatno zaštitila. I drugi Kinez opali u njega iz neposredne
blizine, ali mušketa eksplodira i raznese mu ruke. Zapanjeno je buljio u batrljke
i vrištao.
Struan zavitla borilačkim željezima kad ga je napao Vung sa svojim
ljudima. Željezna lopta sa šiljcima zahvati Vungov obraz i razdere mu pola usta.
Zateturao je i pao. Struan zamahne. Još jedan padne, a drugi mu se baci na leđa i
pokuša ga ugušiti, upotrijebivši svoj perčin kao omču, ali Dirk ga zbaci. Istupi
čovjek koji je držao Mejmej. Struan zamahne borilačkim željezima prema
njegovu licu, a kad je čovjek vrisnuo i pao, Dirk ga zgazi. Dva neozlijeđena
čovjeka pobjegnu na pramac. Struan je hvatao dah. Tad jurne za njima. Skoče u
rijeku. Začuje se vrisak s krme. Vung je slijepo tražio Mejmej dok mu je iz pola
lica šikljala krv. Izmakla mu je i odšepala u zaklon.
Struan se vrati pa ga ubije.
Užasno je vrištao čovjek koji je izgubio ruke. Struan ga ubije, brzo i
bezbolno.
Na palubi zavlada tajac.
Mejmej se zabulji u otkinutu ruku i užasno joj se smuči. Struan nogom baci
ruku u rijeku. Kad mu se vratila snaga, baci preko ograde sva tijela osim jednog.
Promatrao je Ah Gip. Disala je kroz usta, a iz nosa joj je tekla krv.
– Mislim da joj nije ništa – reče zapanjivši se kako mu glas muklo zvuči.
Opipa lice. Bol je nadirala u snažnim valovima. Klone pored Mejmej. – Što se
dogodilo?
– Ne znam – rekla je, toliko užasnuta da nije mogla ni plakati. – Ja sam
držala u ruci pištolj... kad su mi stavili ruku na usta i pucali u tebe. Zašto nisi
mrtav?
– Osjećam se kao mrtav – reče. Lijeva strana lica bijaše mu teško oprljena,
kosa osmuđena, ostao je bez polovice obrve. Bol u prsima umine.
– Zašto su oni... Vung i ostali... to učinili? Zašto? On je pouzdanik Đin-
kvaa – reče Mejmej.
– Sama si rekla da bi ovoliko srebro svatko pokušao ukrasti. Da, da! Ne
okrivljujem ih. Bio sam lud što sam sišao u potpalublje.
Prouči kurs ispred sebe. Još uvijek su se vukli u željenom smjeru.
Mejmej mu opazi ozljedu na vratu.
– Još jedan-dva centimetra – prošapće. – Zahvali bogovima na džosu.
Prinijet ću im golem dar!
 Dirk osjeti slatki zapah krvi. Sad više nije bio u opasnosti ali želudac mu se
preokrene. Uhvati se za ogradu i povrati. Zatim pronađe drveno vjedro i očisti
palubu. Nato očisti borilačka željeza.
– Zašto si ostavio ovog čovjeka? – zapita ga Mejmej.
– Još je živ.
– Baci ga u rijeku!
– Kad umre... ili kad se probudi, ako se probudi, može sam skočiti. –
Struan duboko udahne. Prođe mučnina. Noge su ga boljele od umora. Pristupi
Ah Gip i digne je na grotlo.
– Jesi li vidjela gdje se ozlijedila?
Dirk joj raskopča podstavljeni kaputić i temeljito je pregleda. Na prsima i
leđima nije bilo ozljeda, ali joj je na šiji vidio krvav trag. Ponovno je zamota i
smjesti kako je najbolje znao. Lice joj bijaše sivo i pjegavo. Jedva je disala.
– Slabo izgleda.
– Koliko još moramo ploviti? – zapita ga Mejmej.
– Još dva-tri sata! – Uzme kormilo. – Ne znam, možda i više.
Mejmej se nasloni da joj vjetar i svjež zrak razbistre glavu. U brodskom
slijevu Dirk spazi razbijenu bocu ruma.
– Siđi u potpalublje i potraži drugu bocu ruma. Mislim da su bile dvije.
– Oprosti, taj-pane. Gotovo sam nas ubila svojom glupošću.
– Ne, djevojče! Kriv je teret srebra. Pogledaj u spremište!
Polako se spuštala u potpalublje, pipajući. Dugo se zadržala.

Vratila se noseći čajnik i dvije šalice čaja.

– Skuhala sam čaj – ponosno će Mejmej. – Zapalila vatru i skuhala čaj.
Ona boca ruma se razbila pa ćemo popiti čaj.
– Nisam znao ni da znaš skuhati čaj, a kamoli zapaliti vatru! – zadirkivao
ju je Dirk
– Kad ostarim i izgubim zube, postat ću ama! – Rastreseno je opazila da na
palubi više nema ni onog posljednjeg kineskog mornara. Natočila je čaj i
ponudila mu šalicu, uz slabašan osmijeh.
– Hvala!
Ah Gip se osvijestila, povraćala i ponovno utonula u nesvijest.
– Nimalo mi se to ne sviđa – reče Struan.
– Dobra je ona ropkinja!
Sa zahvalnošću je popio čaj.
– Koliko vode ima u spremnici?
– Prekriva pod! – I Mejmej srkne čaj. – Pomišljam da bi bilo pametno da...
da... kako se ono kaže? Da podmitim riječnog boga!
– Da ga osvojiš? Da, da ga osvojiš.
 – Da! – klimnula je glavom. – Pametno je podmititi riječnog boga.
– A kako?
– Dolje ima mnogo srebra. Jedna opeka bit će dovoljna.
– Bila bi je šteta, velik gubitak srebra. Tisuću puta prošli smo kroz ovo. Ne
postoje bogovi, Bog je jedan.
– Tako je, ali molim te... Molim te, taj-pane, molim te! – Očima ga je
preklinjala. – Užasno nam je potrebna pomoć. Savjetujem da se odmah obratimo
riječnom bogu za poseban blagoslov.
Dirk je odustao od pokušaja da joj objasni da je samo jedan Bog, da je Isus
sin njegov i da je kršćanstvo jedina prava vjera. Prije dvije godine pokušao ju je
uputiti u kršćanstvo.
»Želiš da budem kršćanka? Pa bit ću kršćanka!«, vedro mu je kazala.
»Nije to lako, Mejmej. Moraš u to vjerovati!«
»Naravno, vjerujem u ono u što ti želiš da vjerujem. Postoji samo jedan
Bog. Bog kršćanskih divljaka! Novi bog!
»To nije divljački bog i nije novi bog, nego...«
»Bog tvoj Isus nije bio Kinez, heja? Znači da je divljak. A zašto tvrdiš da
taj bog Isus nije nov, kad se rodio prije nepune dvije tisuće godina? Znači da je
jako nov. Ajiija, naši su bogovi stari pet do deset tisuća godina.«
Dirk nije znao kako da počne. Iako je bio kršćanin, išao u crkvu, katkad je
molio, a Bibliju poznavao onoliko koliko većina ljudi, običnih ljudi, nije bio
učen ni vješt da u vjeru uputi Mejmej. Zamolio je Wolfganga Maussa da joj na
mandarinskom objašnjava Evanđelje. I kad ju je Mauss uputio u kršćanstvo i
krstio, Dirk je otkrio da Mejmej i dalje ide u kineski hram.
»A zašto tamo ideš? Znači, ponovno si poganka. Klanjaš se idolima.«
»A što je onaj drveni izrezbareni Isus na križu u crkvi ako nije idol? Pa i
samo raspelo? Zar i to nije idol?«
»To nije ista stvar.«
»Buda je samo simbol Bude. Ja idole ne obožavam, momčino! Kineskinja
sam! Kinezi ne obožavaju idole, nego samo ideju kipa. Nismo mi Kinezi glupi.
Užasno smo pametni što se tiče božanskih pitanja. Kako da znam da gospodin
Isus, koji bijaše divljak, voli Kineze, heja?«
»Da to nisi ponovila! To je bogohuljenje. U ovih nekoliko mjeseci
Wolfgang ti je objasnio cijelo Evanđelje. Jasno da Isus voli sve ljude jednako!«
»Zašto onda kršćanski svećenici, koji nose duge mantije i nemaju žena,
kažu da su ludi oni kršćanski svećenici koji se odijevaju kao muškarci i imaju
mnogo djece? Heja? Gospodar Mauss reče da je nekoć bilo mnogo ratova i
mnogo ubijanja. Ajiija, dugomantijaški vragovi palili su na lomačama muškarce
i žene!« Odlučno je zatresla glavom. »Bolje da se odmah promijenimo, taj-pane.
Budimo kršćani dugomantijaši, jer ako nas ulove u zlu, neće nas zapaliti. Tvoji
kršćani ne pale ljude, heja?«
»Nećemo se tek zbog toga promijeniti. Katolici griješe, jer...«
 »Znaš što, taj-pane. Smatram da bismo morali postati kršćani
dugomantijaši! A mislim i ovo: vrlo pažljivo slušaj svog novog boga Isusa, a ja
ću gospodina Isusa slušati kako znam i umijem, ali ću u isto vrijeme služiti vrlo
pažljivo i našim kineskim bogovima«. Odlučno je klimnula glavom i divno se
nasmiješila. »Tad će se onaj bog koji je najsnažniji... pobrinuti za nas.«
»To ne možeš učiniti! Postoji samo jedan Bog. Samo jedan!«
»Dokaži!«, rekla mu je.
»To je nemoguće!«
»Vidiš! Kako smrtnik može dokazati boga, bilo kojeg boga? Kršćanka sam
kao i ti. Sreća moja što sam i Kineskinja, a u ovim božanskim stvarima poželjno
je misliti kineski. Vrlo je mudro imati vrlo otvoren um. Vrlo! Tvoj je džos da
sam Kineskinja pa ću za nas osvajati i kineske bogove! – Žurno je nadodala: –
Koji, naravno, ne postoje! – Nasmiješila mu se. – Nije li to divno?«
»Nije!«
»Naravno, kad bih imala izbora... a nemam ga, jer postoji samo jedan
Bog... bio bi mi draži kineski bog! Oni od svojih vjernika ne zahtijevaju da kolju
druge bogove ni da ubijaju sve one ljude koji im se ne klanjaju duboko do
zemlje.« Ponovno žurno nadoda: »A bog divljačkih kršćana, taj jedini Bog, meni
se, kao jadnoj priprostoj ženici, čini veoma krvožednim. Teško mu je ugoditi,
ali, naravno, vjerujem u njega! Toliko!«, zaneseno je završila.
»Ništa to nije!«
»Smatram da je tvoj raj pakleno, neobično mjesto, taj-pane. Svi lete kao
ptice, svi imaju krila. Ljubite li se u raju?«
»Ne znam!«
»Ako se ne možemo ljubiti, neću u tvoj raj! Ne, ni za živu glavu! Bez
obzira na pravog i jedinog Boga. To je onda sigurno neko grozno mjesto.
Moram to ispitati prije nego pođem u raj. Da, uistinu! I još nešto, taj-pane. Zašto
taj jedan pravi i jedini Bog, koji je tako silno mudar, zapovijeda muškarcu da
drži samo jednu ženu, heja? Pa to je užasno glupo! A ako si kršćanin, zašto živiš
sa mnom kao muž sa ženom kad već imaš ženu? Preljub, zar ne? Vrlo ružno!
Zašto se ogrješuješ o tolike zapovijedi iz Deset zapovijedi, heja, pa ipak se
nazivaš kršćaninom?«
»Znaš, Mejmej, neki su od nas bijedni grešnici. Gospodin Isus će nam
oprostiti. Oprostiti će nekima od nas! Obećao je da će nam oprostiti ako se
pokajemo.«
»Ja vam ne bih oprostila!«, odlučno je kazala Mejmej. »Ne bih, da sam taj
jedini Bog. Ni govora! I još nešto, taj-pane. Kako bog može biti trojstvo, a ima
najstarijeg sina koji je također bog, ali ga je rodila prava žena... bez pomoći
pravog muškarca... I ta žena zatim postaje Majka Božja! Ja to ne razumijem, ali
nemoj me krivo shvatiti, taj-pane, kršćanka sam kao svaka druga, heja?«
Vodili su još mnogo takvih razgovora. Svaki put uvukla bi ga u svađu bez
kraja i konca. Znao je jedino da postoji samo jedan pravi i jedini Bog, a znao je i
to da Mejmej to nikad neće shvatiti. Nadao se da će joj se jednom, možda, to
razjasniti...
– Molim te, taj-pane – ponovi Mejmej. – Mala žrtva ništa neće naškoditi.
Već sam se pomolila jedinom Bogu. Ne zaboravi da smo u Kini i da je ovo
kineska rijeka.
– Nije to dobro!
– Znam! Oh, da, taj-pane, i te kako znam, ali tek sam dvije godine kršćanka
pa ti i Bog morate biti strpljivi prema meni. On će mi oprostiti! – slavodobitno je
zaključila.
– U redu – reče Struan.
Spustila se u potpalublje. Kad se vratila, već je oprala ruke i lice, a kosu
splela u pletenice. Nosila je srebrnu opeku umotanu u papir, ispisan kineskim
ideogramima.
– Ti si to napisala?
– Da, našla sam crnilo i pero i napisala molitvu rječnom bogu.
– Što si mu napisala?
– »Oh, veliki mudri i moćni riječni bože, zauzvrat za ovaj dar golemi, od
gotovo stotinu srebrnih taela, molim te, lijepo nas sprovedi do divljačkog broda
‘China Cloud’, koji pripada mojemu divljaku, a zatim na otok Hong Kong koji
nam divljaci ukradoše!«
– Ne sviđa mi se ta molitva – reče. – Na koncu konca, djevojče, to je moje
srebro, a ne volim kad mi kažeš da sam divljak!
– To je udvorna molitva, a kaže nam istinu. To je kineski riječni bog.
Kinezi te smatraju divljakom. Najhitnije je u molitvi reći istinu! – Oprezno
krene nagnutom stranom broda. S naporom je u ispruženim rukama držala tešku
srebrnu opeku umotanu u papir. Zatvorila je oči i pjevušila molitvu koju mu je
napisala. Tad je sklopljenih očiju pažljivo odmotala srebrnu opeku, spustila
papir u rijeku, a opeku žurno gurnula u nabore kaputa. Otvorila je oči i gledala
kako zapjenjeni cijep lorče uvlači papir u rijeku.
Veselo se vratila Dirku, držeći u rukama srebrenu opeku.
– Gotovo! Sad se možemo odmarati.
– Boga ti, pa to je prijevara! – plane Dirk Struan.
– Kako?
– Nisi bacila opeku u rijeku.
– Psst, ne tako glasno, jer ćeš sve pokvariti! – Šapnula je: – Jasno da nisam.
Misliš da sam luda?
– Mislio sam da ćeš prinijeti žrtvu.
– I jesam! – zapanjeno je šapnula. – Ne misliš valjda da ću toliko srebro
uistinu baciti u rijeku? Krvi ti Kristove, zar sam gruda psećeg mesa? Zar sam
luda?
– Zašto si onda...?
– Psst! – umoli ga Mejmej. – Ne tako glasno. Mogao bi te čuti riječni bog.
 – Zašto si glumila da bacaš srebro u rijeku? To nije nikakva žrtva.
– Kunem ti se Bogom, taj-pane, uopće te ne razumijem. Što će bogovima
pravo srebro, heja? Što će njima pravo srebro? Da kupuju pravu odjeću i pravu
hranu? Bogovi su bogovi, a Kinezi – Kinezi. Prinijela sam žrtvu i sačuvala ti
srebro. Kunem ti se Bogom, čudni su svatovi divljaci!
I siđe u potpalublje mrmljajući na narječju pokrajine Sučou.
– Kao da bih ja upropastila toliko srebro? Zar sam carica pa da srebro
bacam u rijeku? Ajiija! – govorila je spuštajući se hodnikom u spremnicu. – Pa
ni vražja carica ne bi bila takva glupača! – Vrati srebrnu opeku u lokvu gdje ju
je našla i popne se na palubu.
Dirk je čuo kad se vratila i bijesno mumljala na kineskom.
– Što kažeš? – zapitao ju je.
– Zar sam toliko glupa da bacim ovo krvavo stečeno srebro? Zar sam
divljakinja? Zar sam raspikuća?
– Dobro, ali ipak ne razumijem zašto misliš da će rječni bog uslišati tvoje
molitve kad si mu očigledno podvalila. Sve je to užasno glupo!
– Nemoj to glasno govoriti! – ukorila ga je Mejmej. – Prinijela sam mu
žrtvu. Sad će nas štititi. Bog ne traži pravo srebro, nego samo misao. To je i
dobio! – Zabacila je glavu. – Bogovi su kao ljudi. U sve vjeruju ako im kažemo
na lijep način. – Nadodala je: – Možda je bog izišao pa nam ionako neće
pomoći... Ipak ćemo potonuti!
– Još nešto – kiselo će Dirk. – Zašto šapćemo? To je kineski riječni bog.
Kako bi on, do vraga, razumio engleski, heja?
Mejmej se zbuni. Namrštila se i napregnuto razmišljala. Tad je slegnula
ramenima.
– Bog je uvijek bog! Možda govori i divljački jezik? Hoćeš li još čaja?
– Da, hvala.
Natočila je i njemu i sebi. Tad sklopi ruke na koljenima, sjedne na palubno
grotlo i zapjeva pjesmicu.
Lorča se valjala u riječnoj matici. Pucala je zora.
– Sjajna si ti žena, Mejmej – reče joj Dirk.
– I ti se meni sviđaš! – Stisnula se uz njega. – Koliko u tvojoj zemlji ima
ljudi kakav si ti?
– Oko dvadeset milijuna. Muškaraca, žena i djece!
– Kažu da Kineza ima tri stotine milijuna.
– Znači da je svaki četvrti čovjek na svijetu – Kinez!
– Zabrinuta sam za svoj narod ako su svi divljaci kao ti. Ubijaš tako mnogo
i tako lako.
– Ubio sam ih zato jer su htjeli mene ubiti. Mi nismo divljaci!
– Drago mi je da sam te vidjela kako ubijaš – sudbonosno će ona, blistavih
očiju. Glavu joj je uokvirivalo sve jasnije svjetlo zore. – I jako sam sretna što
nisi poginuo.
 – Jednog ću dana poginuti!
– Jasno, ali sretna sam što sam te vidjela kako ih ubijaš. Naš sin Duncan bit
će dostojan tebe!
– Kad on odraste, više neće morati ubijati.
– Ubijanja će biti i kad odraste njegova praunučad. Čovjek je ubilačka
zvijer. Uglavnom! Mi Kinezi to znamo, ali vi divljaci gori ste od nas. Gori ste!
– Tako misliš zato što si Kineskinja. Imate mnogo više divljačkih običaja
nego mi. Ljudi se mijenjaju, Mejmej.
– Nauči od nas! – jednostavno će ona. – Ono što nas uči Kina, Struane!
Ljudi se nikad ne mijenjaju.
– Nauči od nas, ono što nas Engleska uči, djevojče. Svijet može postati
sređeno mjesto gdje su svi pred zakonom jednaki. A zakon je pravedan, čestit,
nepodmitljiv.
– Zar je to toliko važno onome tko umire od gladi?
O tome je dugo razmišljao.
Lorča je mukotrpno plovila nizvodno. Mimoilazila se s brodovima koji su
plovili uzvodno i nizvodno. Posade su radoznalo buljile u tu lorču, ali ništa nisu
govorile. Rijeka se pred njima uvijala, a Struan uvede lorču u rukav. Činilo se da
»čep« od jedrenine drži.
– I ja mislim – napokon je odgovorio. – Da! Mislim da je to veoma važno.
Oh da, nešto sam te htio zapitati. Rekla si da si bila kod Vrhunske gospe Đin-
kvaa. Gdje si je upoznala?
– Bila sam robinja u njezinoj kući – mirno će Mejmej. – Malo prije nego
što me Đin-kva tebi prodao. – Zagledala mu se u oči. – Kupio si me, je li?
– Da, nabavio sam te prema vašim običajima. Ali nisi mi robinja. Slobodno
možeš otići ili ostati. To sam ti rekao već prvog dana!
– Tada ti nisam povjerovala, a danas ti vjerujem, taj-pane! – Gledala je
obalu i brodove koji su se s njima mimoilazili. – Još nikad nisam vidjela
ubijanje. Ne volim ubijanje! Možda zato što sam žensko?
– I da i ne. Ne znam!
– Voliš li ti ubijanje?
– Ne volim!
– Šteta što je tvoja strijela promašila Brocka.
– Nisam ni nišanio u njega. Nisam ga ni pokušavao ubiti, samo sam htio da
promijeni kurs.
Zaprepastila se.
– Kunem ti se Bogom, taj-pane, neobično si fantastičan.
– Kunem ti se Bogom, Mejmej – reče, a oči mu se skupe od smiješka –
neobično si fantastična.
Legla je na bok, promatrala ga i milovala. Zatim je zaspala.
 Kad se probudila, sunce je izišlo. Obala uz rijeku bijaše niska, a prostirala
se sve do zamagljenog obzorja. Plodna zemlja prekrivena nebrojenim rižištima,
na kojima se lelujala zelena zimska riža. A u daljini brda zastrta oblacima.
Ispred njih se nalazila Mramorna pagoda, a ispod nje »China Cloud«.
DRUGA KNJIGA
 DEVETO POGLAVLJE

Četiri dana poslije »China Cloud« potajno se usidrio u zaljevu Deepwater,

na južnoj strani otoka Hong Kong. Bijaše hladno jutro. Nebo zastrto oblacima, a
more sivo.
Dirk je stajao u glavnoj kabini, uz prozore u obliku dijamanta, i promatrao
otok. Goletne planine okomito su se spuštale u more uokolo zaljeva, a vrhunci
im bijahu sakriveni oblacima. U dnu zaljeva nalazila se malena pješčana plaža, a
zatim se zemlja ponovno brzo uzdizala u oblake, jalova i pusta. Kriještali su
galebovi. Valovi su blago zapljuskivali brod, a zvono odbije šest udaraca.
– Slobodno! – poviče Dirk kad mu netko pokuca na vrata.
– Vratio se kuter – umorno će kapetan Orlov, plećati grbavac visok svega
sto i pedeset. Imao je snažne mišice i golemu glavu. Za ručni je zglob remenom
pričvrstio borilačka željeza. Otkako je na brod prevezen srebrni teret, danonoćno
je uza se imao borilačke lance. Dapače, s njima je i spavao. – Tako mi brade
Odinove, naš je teret gori nego crna smrt, kuga.
– Opet gužva?
– Gužva, kažeš? Na mojemu brodu nikad! Tako mi glave Bogorodičine! –
Sićušni nakazni čovječuljak zlobno se isceri. – Bar ne onda kad sam budan, zar
ne, Zelenooki?
Prije niza godina Dirk je našao Orlova kako tumara po luci u Glasgowu.
Taj Norvežanin doživio je brodolom blizu opasnih otoka Orkneys i nije mogao
naći novi brod. Doduše, pomorci ne gledaju na narodnost ali niti jedan
brodovlasnik nije htio svoj brod povjeriti tako neobičnom čovjeku, koji nikoga
nije oslovljavao s »Gospodine« ili »Gospodaru«, a pristajao je da služi samo kao
kapetan, ništa manje nego kao kapetan.
»Najbolji sam na svijetu!«, znao bi se derati Orlov, a njegovo pjegavo lice
šiljata nosa treslo se od gnjeva. »Odslužio sam ja svoje ispred jarbola. Nikad
više! Iskušaj me i dokazat ću ti, tako mi krvi Torove!«
Dirk je iskušao Orlovljevo poznavanje mora i vjetra; iskušao njegovu
jakost i hrabrost, i nije mu našao mane. Orlov je govorio engleski, francuski,
ruski, finski i norveški. Imao je mudru glavu i sjajno pamćenje. Iako je izgledao
kao vilenjak, a po potrebi znao ubiti kao morski pas – bijaše pošten i posve
pouzdan. Dirk mu je najprije povjerio mali brod, pa zatim veći. Onda kliper.
Lani ga je postavio za kapetana na brodu »China Cloud«, jer je znao da Orlov
ispunjava sve njegove zahtjeve.
Struan natoči još čaja, vrućeg i slatkog, začinjenog rumom.
– Čim se ukrcaju gospodin Robb i Culum, plovi u luku Hong Kong!
– Što prije, to bolje, je l’ da?
– Gdje je Wolfgang?
 – U svojoj kabini. Je li ti potreban?
– Nije. Pobrini se da nam nitko ne smeta.
Orlov je izišao, razdraženo grčeći promočenu kabanicu.
– Što se prije riješimo ovog kužnog tereta, to bolje. Najužasniji od svih
koje sam vozio.
Dirk mu ne odgovori. Bijaše iscrpljen, ali um mu je bio budan. Gotovo smo
stigli kući, pomisli. Još nekoliko sati i bit ćemo u sigurnoj luci. Bogu hvala što
imamo Kraljevsku ratnu mornaricu! Tek uz kakvu fregatu moći ću se opustiti.
Glavna kabina bijaše raskošna i prostrana, ali sad je bila pretrpana
mušketama, noževima, borilačkim lancima, mačevima i kratkim širokim
sabljama. Razoružao je cijelu svoju posadu prije nego što su na brod prenijeli
srebro. Sad su samo on i kapetan Orlov bili naoružani. Dirk je osjećao snažnu
napetost koja je prožimala brod. Teret srebra svakog je zarazio. Da, pomisli on,
to na svakog djeluje. I na Robba, i na Culuma, a možda i na Orlova.
Na plovidbi iz Mramorne pagode Ah Gip je pala u komu i preminula.
Struan je htjedne sahraniti na moru, ali Mejmej ga zamoli da je prebaci na
kopno.
»Ah Gip je bila vjerna robinja«, reče. »Bio bi loš džos da je ne vratimo
njezinim roditeljima pa da je sahrane kao Kineskinju. Oh, to bi svakako bio jako
loš džos, taj-pane.«
I tako Dirk promijeni kurs i krene u Makao. Mauss mu je pomogao da za
Ah Gip kupi lijep lijes. Predao ju je roditeljima, kao i deset taela srebra za njezin
ukop. Roditelji joj bijahu Hoklo lađari. Zahvaljivali su mu i moljakali ga da
uzme Ah Gipinu mlađu sestru, Ah Sam, vedru petnaestogodišnju djevojku
okrugla lica, koja je također govorila pidžin i – neobično za Hoklo lađaricu –
imala vezane noge. Mejmej je poznavala Ah Sam i složila se da je uzmu. I Dirk
je pristao. Roditelji su za Ah Sam zatražili tri stotine srebrnih taela, koje bi im
Dirk odmah i isplatio, ali Mejmej mu reče da bi i on i ona užasno izgubili obraz
ako isplate prvu zatraženu cijenu. Tako se cjenkao s roditeljima i skresao cijenu
na stotinu šesnaest taela.
Struan se toliko natezao oko kupnje djevojke, jer su tako tražili običaji, ali
kad je kupnja obavljena i kad je prema kineskim zakonima postao robovlasnik,
razderao je tu ispravu u prisutnosti Ah Sam i rekao joj da mu nije robinja nego
služavka. Ah Sam ga nije shvatila. Struan je znao da će ona naknadno zapitati
Mejmej zašto je razderao tu ispravu, a Mejmej će joj na to odgovoriti da divljaci
imaju neke čudne običaje. Ah Sam će se s njom složiti i još će se više prestrašiti
Dirka.
Dok je »China Cloud« bio u Makau, Struan je zabranio posadi da se
iskrcava, osim Wolfgangu Maussu. Bojao se da se ne raširi vijest o srebrnom
teretu. Inače je vjerovao svojoj posadi, ali im nije vjerovao kad se na okupu
nalazi toliko srebro koje bi samo trebalo uzeti. Očekivao je da ga napadnu gusari
iznutra ili izvana. U Makau gotovo izbije pobuna. Po prvi put su on i njegovi
oficiri morali nemilice šibati bičem, postaviti stražu na krmnicu i usidriti se
daleko, u plićaku. Svim sampanima zabraniše da se brodu »China Cloud«
približe više od stotinu metara.
Prvog časnika Cudahyja poslao je kuterom u Hong Kong da Robba i
Culuma doveze na tajno sastajalište u zaljevu Deepwater, sa najstrožim uputama
da im ne spominje srebro. Znao je da je to dodatna opasnost, ali znao je da mora
riskirati. Budući da je srebro na »China Cloudu« ne sigurnom, imao je vremena
da razmišlja o Đin-kvau, »Otmjenoj kući«, Robbu, Culumu i što da uradi u
budućnosti. Znao je da je kucnuo čas da odredi buduće smjernice svoje tvrtke. S
Robbom i Culumom, ili bez njih. Kud puklo da puklo!
Mejmej ostavi u Makau, u kući koju joj je poklonio. Prije nego što će
isploviti, otišao je s Mejmej u kuću Čen Šenga.
Njegov trogodišnji sin Duncan počne mu se klanjati do poda, ali Dirk ga
podigne i reče mu da to nikad više ne radi, nikom živom.
»Da, taj-pane!«, reče mu Duncan pa zagrli njega i Mejmej. Malena Kate
bijaše mažena kao Duncan, a Čen Šeng je trčkarao oko njih kao stara kokoš.
Donesu jelo i čaj. Nato Čen Šeng zapita Struana za dopuštenje da dođe Kaj-
Sung, koja se želi pokloniti taj-panu.
Kaj-Sung bijaše sad trideset i šest godina. Prekrasno se odjenula u zlatne i
srebrne haljine, ukrasivši svoju ahatnu kosu kopčama od žada i srebra. Kao da i
nije prošlo sedamnaest godina od njihova posljednjeg susreta! Lice joj bijaše
kao alabaster, oči duboke kao u mladosti.
Suze su joj tekle niz obraze. Šaptala je nešto na kantonskom, a Mejmej
vedro prevede.
»Starijoj sestri jako žao što ti je umrla taj-taj, taj-pane. Starija sestra kaže:
kad god želiš da djeca ovdje ostanu, bit će kao da su njezina. Zahvaljuje ti što si
tako dobar prema njoj i njezinu sinu.«
»Reci joj da je jako lijepa i zahvali joj!«
Mejmej ga posluša. Još je malo plakala s Kaj-Sung, a onda su ponovno bile
vedre. Kaj-Sung mu se ponovno duboko nakloni i ode.
Čen Šeng odvuče Struana u stranu.
»Čujem ti možda imaš dobar džos, taj-pane!«
Njegovo se krupno lice pretvorilo u osmijeh. »Možda!«
»Za dobar džos ja jeftino kupim ljude za gradnju u Hong Kong!« Čen Šeng
držao se za golemi želudac i grohotom se smijao. – Heja, taj-pane! Imam robinja
djevica. Hoćeš? Kupim je tebi, heja? Jeftino, jeftino?«
»Ajiija, djevica! Kao da ionako nemam dosta neprilika!«
Dirk i Mejmej poveli su svoju djecu natrag kući. Mejmej je u igri izgubila
više od vrijednosti te kuće. Svečano mu je uz obredne pokrete predala zemljišnu
ispravu svoje kuće i istodobno mu pružila snop karata.
»Taj-pane, dug udvostruči ili ništa!«
Izvukao je dečka. Mejmej jaukne i počne čupati kosu.
»Joj, joj, joj! Ja sam drolja, uličarka od psećeg mesa! Zašto sam otvorila
ustašca?«
 U užasnoj boli zatvorila je oči i izvukla kartu. Sva protrne i pritvori oči.
Izvukla je kraljicu, kliknula od sreće i bacila mu se u zagrljaj.
Dogovorio se s Mejmej da će se brzo vratiti iz Hong Konga ili da će po nju
poslati »China Cloud«. Nato je otplovio u zaljev Deepwater.

Otvore se vrata kabine.

– Zdravo da si, oče! – reče mu Culum.
– Zdrav mi bio, Dirk! – kazao je Robb.
– Dobro došli na brod. Jeste li dobro plovili?
– Nikad bolje! – Robb se skljoka na stolac. Imao je tamne kolobare oko
očiju.
– Izgledaš iscrpljeno, Robbe.
– I jesam! Iskušao sam sve, baš sve! – Izvuče se iz teškog i zaparenog
kaputa. – Nitko nam ne želi pozajmiti. Propali smo! Kakve nam dobre vijesti
nosiš, Dirk? – Posegne u džep mornarskog kaputa i izvadi pismo. – Na žalost,
možda ni ovo nisu dobre vijesti. Ovo ti je stiglo jučerašnjom poštom. Od oca!
Dirku splasnu uzbuđenje i sreća zbog postignutog uspjeha. Winifred,
pomisli on. Sigurno ona! Uzme pismo. Pečat bijaše nedirnut. Prepozna očev
kitnjasti rukopis.
– Što nam javljaju od kuće? – zapita nastojeći da sačuva miran glas.
– Samo je to stiglo, Dirk. Ja ništa nisam primio. Žao mi je. Kako si? Što ti
je licu? Opržio si ga? Oprosti, nisam ti ni od kakve pomoći.
Dirk Struan spusti pismo na stol.
– Jesi li kupio zemljište?
– Nisam, odgođena je prodaja zemljišta! – Robb je nastojao skinuti pogled
s pisma.
– Prodaja je sutra, oče. Nismo imali dovoljno vremena za izmjeru zemljišta
pa smo odgodili prodaju. – Culum se nesigurno zaljulja kad se brod nagnuo pod
pritiskom jedrilja. Opre se o stol. – Da ti otvorim pismo?
– Ne, hvala. Jeste li vidjeli Brocka?
– Prije dva dana »White Witch« vratio se s otoka Whampoe – reče Robb. –
Nisam ga vidio. Opet smo se zaratili?
– Da – odgovori Dirk. – Flota je još na Hong Kongu?
– Jest, ali kad nam je Eliksen donio vijesti, zauzeše bojne položaje. Na
istočne i zapadne izlaze u luku odaslaše patrole. Zar će napasti Hong Kong?
– Ne budi smiješan, Robbie.
Robb pogleda zapjenjenu brazdu iza broda. Dirk se promijenio, pomisli.
Tad opazi nered u kabini.
– Zašto je ovdje ovoliko oružja, Dirk? Što ne valja?
– Culume, što smjera Longstaff? – zapita Dirk Struan.
 – Ne znam – odvrati Culum. – Vidio sam ga samo jedanput, i to samo zato
da od njega dobijem odobrenje za odgodu.
– Ni ja ga nisam vidio, Dirk. Otkako su novine objavile ono o nama,
užasno mi je teško da nađem mnoštvo ljudi, a Longstaffa pogotovu!
– Oh? Što se dogodilo?
– Sutradan sam ga posjetio. Zapitao me: »Duše ti, je li istina?« A kad sam
mu potvrdio, uzeo je pregršt burmuta i rekao: »Šteta! Pa, užasno sam zauzet,
Robbe. Do viđenja!« i natočio novu čašu porta.
– A što si drugo očekivao?
– Ne znam, Dirk, očekivao sam valjda sućut, ili nekakvu pomoć.
– Longstaff nije otpustio Culuma. Svaka mu čast!
– Zadržao me samo zato što trenutačno nema drugog čovjeka koji bi mu
obavio taj posao – reče Culum. U protekla dva tjedna malo se popunio i više nije
bio bolesno blijed. – Mislim da se veseli što smo propali. Zapravo, ja sam
nebitan! – žurno nadoda. – Drago mu je što je propala »Otmjena kuća«!
– Ako ne bude nas, dolazi nova tvrtka, Culume.
– Znam, tata, ali mislio sam da... Pa, mislim da si bio čudan prema
Longstaffu! Poštivao je tvoje znanje i duboko mu se klanjao zato što si bio
bogat. Bez bogatstva nemaš više »finoće«. Bez »finoće« ne možeš mu biti
ravnopravan. Bez ravnopravnosti nemaš više ni znanja, prema njegovim
shvaćanjima. Nimalo! Mislim da je to prilično žalosno.
– Otkuda ti to da mi se »duboko klanjao«?
– Čekaj dok ne dođeš u Hong Kong.
– Što to znači, momčino?
– Stići ćemo za nekoliko sati. Sam ćeš vidjeti! – Culumov glas se zaoštri. –
Oče, molim te, otvori pismo.
– Vijesti mogu pričekati. Kad si odlazio, Winifred bijaše na samrti. Zar
očekuješ čudo?
– Da, nadam se čudu. Da, molio sam da se dogodi čudo!
– Siđite u potpalublje! – reče im Dirk.

Pod svjetiljkom koja se ljuljala u spremištu sablasno su svjetlucale uredne

hrpe srebrnih opeka. Zrak bijaše zasićen mučno-slatkim mirisom sirovog
opijuma. Rojili su se žohari.
– Nemoguće! – šapne Robb dodirujući srebro.
– Nisam znao da ovoliko srebro postoji na jednom mjestu na cijeloj kugli
zemaljskoj! – primijeti Culum, podjednako zaprepašteno.
– Tu je, i ima ga dovoljno – reče Dirk.
Robb uzme jednu opeku da se uvjeri. Ruka mu je drhtala.
– Nevjerojatno!
 Dirk im ispriča kako je dobio to srebro i ponovi sve što mu je kazao Đin-
kva, osim o čopu, o četiri polunovčića, o onih pet lâka koje bi trebalo potrošiti
za kupnju zemljišta u Hong Kongu, o pet lâka koje valja sačuvati i o jednom
lâku namijenjenom Gordonu Čenu. Opiše im pomorsku bitku s Brockom, ali im
ne spomene Mejmej.
– Vražji gusar! – plane Culum. – Longstaff će objesiti Brocka i Gortha kad
čuje za to!
– Zašto? – zapita Dirk. – Brock nije učinio ništa više od mene. Slučajno se
sa mnom sudario.
– To je laž! Možeš dokazati da je...
– Ništa ne mogu i ne želim dokazati. Brock je pokušao i nije uspio, to je
sve. To je naš posao, i nikoga drugoga!
– Ne sviđa mi se to – reče Culum. – Nije to zakonit način gledanja na
samovoljno gusarstvo!
– Osvetit ću se, u vrijeme koje izaberem.
– Bože, pomozi nam, spašeni smo! – reče Robb slabašnim glasom. – Sad
ćemo ostvariti sve svoje međunarodne novčarske planove. Postat ćemo
najbogatija tvrtka na Dalekom istoku. Blagoslovljen da si, Dirk! Nevjerojatan si!
– Budućnost nam je osigurana, likovao je Robb. Imat ćemo dovoljno, čak i za
rastrošnu Sarah. Sad ću odmah moći poći kući. Možda će se Dirk predomisliti
pa nikad neće odavde otići, neće se nikad vratiti u domovinu, zaboravit će
parlament. Nemam više briga! Sad ću moći kupiti zamak i živjeti mirno, kao
zemljoposjednik. Djeca će mi se poženiti i poudavati, dobro će živjeti, a bit će
dovoljno i za djecu njihove djece. Roddy može završiti sveučilište, posvetiti se
bankarstvu i nikad više ne misliti na Daleki istok! – Blagoslovljen da si, Dirk!
I Culum se zanio. Ovo nije samo srebro, nego vlast, vrištao je njegov
mozak. Moć da kupujemo oružje, ili da kupimo glasove i da prevladamo u
parlamentu. Evo odgovora čartistima i njihovu pokretu! Ja bih kao taj-pan
mogao upotrijebiti moć svega ovog bogatstva – pa i više – u valjane svrhe.
»Hvala ti, Gospode!«, vatreno je molio. »Što si nam pomogao u nevolji!«
Sad je Culum bitno drukčije gledao na oca. Proteklih je tjedana mnogo
mislio o onom što mu je otac kazao o bogatstvu, moći i o njihovim namjenama.
U Glessingovoj blizini, a na rubu Longstaffove moći, osjećajući opće
kradomično podrugivanje i otvoreno naslađivanje zbog propasti »Otmjene
kuće«, shvatio je da je pojedinac bespomoćan ako rođenjem nije stekao neka
prava. Ili ako nema moć.
Dirk je osjećao Robbovu i Culumovu gramzivost. Da, pomislio je. Budi
iskren, srebro tako djeluje na sve nas! Na primjer, dosad sam ubio osam-deset
ljudi da sačuvam ovo srebro. Da, a ubio bih još stotinu! Gle što te srebro sili da
radiš sinu i polubratu.
– Da jednu stvar raščistimo – reče im. – Srebro je meni pozajmljeno, na
moju riječ. Ja odgovaram Đin-kvau za ovo srebro. Ja, a ne »Otmjena kuća«!
– Ne razumijem, Dirk – odvrati Robb.
 – Što kažeš, oče?
Dirk Struan izvadi Bibliju.
– Zakunite se najprije na Sveto pismo da će ovo što vam kažem ostati tajna
između nas trojice.
– Zar se baš moramo zakleti? – zapita Robb. – Jasno da nikom neću reći.
– Hoćeš li se zakleti, Robbe?
– Naravno!
Robb i Culum zakunu se da će čuvati tajnu. Dirk Struan stavi Bibliju na
srebrne opeke.
– Ovo srebro upotrijebit ću da spasim »Otmjenu kuću«, jedino pod uvjetom
da vi, kad postanete taj-pani, pristanete da našu tvrtku potpuno posvetite podršci
Hong Konga i vanjske trgovačke razmjene s Kinom. Drugo, da tvrtku stalno
smjestile u Hong Kong; treće, da preuzmete moja obećanja i moju odgovornost
prema Đin-kvau i njegovim nasljednicima; četvrto, da se pobrinete da tako
postupa i osoba koju izaberete da vas naslijedi na položaju taj-pana, i na kraju –
Dirk upre prstom u Bibliju – sporazumimo se da taj-pan može biti samo
kršćanin i naš rođak. Zakunite se na Sveto pismo! Obavežite se da ćete i svoje
nasljednike zakleti na Sveto pismo, da pristanu na ove uvjete, prije nego što im
predate vlast u »Otmjenoj kući«.
Zavlada tajac, a tad će Robb, koji je polubrata predobro poznavao:
– Znamo li sve uvjete koje ti je postavio Đin-kva?
– Ne znate.
– Kako glase ostali?
– Reći ću vam kad se zakunete. Možete mi vjerovati, a i ne morate. Kako
god želite!
– To nije baš pošteno.
– Ovo srebro nije baš pošteno stečeno, Robbe. Moram se uvjeriti. Ovo nije
dječja igra! Sad u vama ne gledam svoje srodnike. U pitanju je stotinu godina,
dvije stotine godina.
– Struanove se oči pretvore u blistave zelene krijesnice u polusvjetlu
svjetiljke. – Ja sam »Otmjenu kuću« prebacio na kinesko shvaćanje vremena, s
vama dvojicom ili bez vas!
Kao da se zrak vidljivo zgusnuo. Robb na ramenima i šiji osjeti vlagu.
Culum se zaprepašteno zabulji u oca.
– Što ti znači to »potpuno posvetiti tvrtku podršci Hong Konga«?– zapita
ga Robb.
– Da ga branimo, čuvamo i učinimo svojim stalnim trgovačkim sjedištem.
A trgovina znači otvaranje Kine svijetu. Cijele Kine! Dovest ćemo Kinu u
obitelj naroda.
– Nemoguće! – reče Robb. – Nemoguće!
– Da, možda, ali to će »Otmjena kuća« pokušati učiniti.
– Misliš... pomoći Kini da postane svjetska sila? – zapita ga Culum.
 – Da!
– To je opasno! – odbrusi Robb. – To je ludost! Na zemlji ima dovoljno
nedaća i ako ne budemo pomagali ovoj poganskoj masi ljudi! Oni će nas ugušiti,
sve nas, cijelu Evropu.
– Danas je svaki četvrti čovjek na svijetu Kinez, Robbe. Sad nam se pruža
prilika da im pomognemo. Da ih naučimo našim običajima, britanskim
običajima. Redu, zakonu, pravosuđu, kršćanstvu. Jednog dana sami će poletjeti.
Moramo ih zato naučiti našim običajima.
– Nemoguće! Nikad ih nećemo promijeniti. Nikad! To nema smisla.
– To su uvjeti. Za pet mjeseci postat ćeš taj-pan, a iza tebe Culum... ako
bude vrijedan.
– Bože na nebesima! – prasne Robb. – Za tim ti težiš svih ovih godina?
– Da!
– Znao sam da si sanjar, Dirk, ali ovo... ovo je pretjerano. Ne znam da li je
čudovišno ili divno, mene to nadilazi.
– Možda – oštro će Dirk. – No, to je uvjet da opstanemo, Robbie, i tvoja
obitelj, i njihova budućnost. Za pet mjeseci postat ćeš taj-pan. I ostati barem
godinu dana!
– Već sam ti rekao, smatram da je to još jedna neuputna odluka – plane
Robb, a lice mu se izobliči. – Nisam toliko stručan ni lukav da pregovaram s
Longstaffom ili da »Otmjenu kuću« zadržim u prvim redovima kroz sve ove
ratne smicalice. Ili da se uhvatim ukoštac s Kinezima.
– Znam! Znam kakve rizike preuzimam, ali Hong Kong je sada naš. Rat će
završiti brzo, kao i prethodni! – Struan mahne prema srebru. – Sve je ovo stijena
koja se ne može lako raspasti. Odsad je sve pitanje trgovine. Valjan si trgovac!
– Nije stvar samo u trgovinskoj razmjeni, tu su brodovi kojima valja jedriti,
gusari s kojima se moramo boriti... Brock kojega se moramo riješiti, i još tisuće
drugih stvari!
– U pet mjeseci raščistit ćemo najvažnija pitanja, a ostalo je tvoja briga.
– Zaista?
– Da! Zbog ovolikog srebra teški smo više od tri milijuna. Kad odem, uzet
ću milijun, i dvadeset posto sveukupne zarade dokle sam živ! Ti isto toliko! –
Odmjeri Culuma. – Kad završi tvoje vrijeme, bit ćemo teški deset milijuna, jer
ću tebe i »Otmjenu kuću« štititi od parlamenta i obogatit ću je iznad svih vaših
očekivanja. Nećemo se više morati oslanjati na Sira Charlesa Crossea, Donalda
MacDonalda, McFeea, Smyhea, Rossa i sve ostale koje podržavamo da tjeraju
vodu na naš mlin... Ja ću to raditi! Povremeno ću navraćati u Hong Kong pa se
vas dvojica ne morate zabrinjavati.
– Potrebno mi je tek toliko bogatstva da mirno spavam i da se spokojno
probudim – reče Robb. – U Škotskoj! Ne na Dalekom istoku. Ovdje ne želim
umrijeti. Slijedećim brodom putujem.
– Tražim od tebe godinu i pet mjeseci, a to nije mnogo.
– To je zahtjev, a ne molba, Dirk!
 – Ne silim te! Robbe, prije mjesec dana bio si spreman prihvatiti pedeset
tisuća i otploviti. Jako dobro! Ta ponuda i sad vrijedi. Ako želiš ono što ti
zapravo pripada, a to je više od milijuna... to ćeš dobiti u roku od dvije godine! –
Struan se okrene Culumu. – Momčino, od tebe zahtijevam dvije godine tvojeg
života. Ako postaneš taj-pan, još tri godine. Ukupno pet godina!
– Ako ne pristanem na te uvjete, moram otići? – zapita Culum suha grla i
uzlupana srca.
– Ne, ostaješ mi ortak, doduše, mlađi ortak, ali nikad nećeš postati taj-pan.
Nikada! Morat ću pronaći i osposobiti nekog drugog. Godina dana je najviše
koliko smijem tražiti... moliti, od Robba. On već ovdje gradi tvrtku jedanaest
godina!
Podigne |cdnu opeku. – Moraš se dokazati, Culume, i ako se sad s ovim
slažeš. Ti si zakoniti nasljednik, i to je sve. Nećeš živjeti na mojoj slavi, a ni na
Robbovoj. To je zakon našeg klana i pošteni životni zakon. Svatko se mora
osoviti na svoje noge! Naravno, pomagat ću ti koliko god budem mogao, dokle
god živim, ali na tebi je da dokažeš koliko vrijediš. Samo pravi čovjek ima
pravo da stoji na vrhu!
Culum pocrveni.
Robb je buljio u Struana i prezirao ga.
– Nije tebi potreban taj-pan do pet mjeseci, Dirk, nego samo dadilja na
godinu dana, zar ne?
– Zajamči da ćeš preuzeti na pet godina pa biraj koga želiš.
– I već sad smijem ukloniti Culuma ako ti obećam tih pet godina?
– Da! – ispali Dirk kao iz topa. – Smatram da će to biti šteta, ali na tebi je
da odlučiš. Da!
– Vidiš li što moć čini od čovjeka, Culume? – zapita Robb neprirodnim
glasom.
– Bez ovog srebra propala bi »Otmjena kuća« kakva je danas – izjavi Dirk
bez pakosti. – Iznio sam vam svoje uvjete. Odlučite!
– Shvaćam zašto si omražen na ovim morima – reče Culum.
– Shvaćaš, momčino?
– Da!
– Nikad to nećeš shvatiti, do kraja shvatiti... dok ne prođe tvojih pet
godina!
– Znači, nemam izbora, oče? Pet godina ili ništa?
– Sve ili ništa, Culume. Ako si pripreman da budeš tek drugi, izvoli!
Pokušavam ti utuviti ovo: ako želiš biti taj-pan »Otmjene kuće«, moraš biti
pripreman da živiš sam, da budeš omražen, da imaš nekakav besmrtan cilj i da si
spreman žrtvovati svakoga u koga posumnjaš. Zato što si mi sin, nudim danas
tebi, iako si neiskusan, zgodu da se dokopaš vrhovne moći u Aziji. Ta moć znači
da možeš raditi gotovo sve na svijetu. Ne nudim ti to tek tako. Znam što znači
biti najveći taj-pan. Biraj, Boga ti!
 Biblija je privlačila Culumov pogled. Biblija i srebro. Neću da budem tek
drugi, pomisli. Sad to znam! Onaj tko nije prvi, neće nikad moći raditi vrijedne
stvari. Imam beskrajno vremena da brinem za uvjete, za Đin-kvaa, Kineze i
svjetske jade. Možda se neću morati brinuti kako ću se ponašati na položaju taj-
pana. Možda me Robb neće smatrati podobnim? Bože, daj da se dokažem
vrijednim da postanem taj-pan pa da tu moć upotrijebim za dobru stvar. Neka
postanem sredstvo za ciljeve tvoje! Čartistički program se mora usvojiti! To je
jedini način.
Znoj mu oblije čelo. Podigne Bibliju.
– Kunem se gospodinom Bogom da ću poštivati ove uvjete. Ako... i kad
postanem taj-pan, tako mi Bog pomogao! – Prsti su mu drhtali kad je vratio
Bibliju na mjesto.
– Robbe? – zapita Dirk, he dižući pogled.
– Ako pet godina izdržim kao taj-pan, smijem li poslati Culuma natrag u
Škotsku, već sad? Smijem sve mijenjati po svojoj volji?
– Da, boga ti, zar se moram ponavljati? Za pet mjeseci radi što te volja. Da,
ako pristaneš na ostale uvjete!
U spremištu zavlada tajac. Čulo se samo neprekidno tapkanje štakora u
mraku.
– Zašto me želiš podijeliti, striče? – zapita ga Culum.
– Da napakostim tvojem ocu. Ti si mu posljednji potomak.
– Da, Robbe, točno tako!
– Užasno je to što govoriš, užasno! – zgrane se Culum. – Pa mi smo
rodbina, rodbina!
– Da – tjeskobno će Robb. – Ali govorimo istinu. Tvoj otac želi svojim
ciljevima žrtvovati mene, tebe, moju djecu. Zašto i ja ne bih?
– Možda i hoćeš, Robbe, možda hoćeš – reče Dirk.
– Znaš da nikad ne bih učinio ništa da ti napakostim!
Gospode bože na nebu, što je to s nama? Domogli smo se srebra i
odjednom nas je zarazila pohlepa i bogzna što još. Molim te, pusti me! Poslije
pet mjeseci. Molim te, Dirk.
– Moram otići! Samo u parlamentu moći ću uistinu vladati Longstaffom i
njegovim nasljednicima. Kao i ti, kad odeš iz Azije. Tamo ćemo ostvariti svoj
plan! No, moramo pripremiti Culuma. Bit ćeš taj-pan godinu dana pa onda
putuj!
– Kako se može osposobiti u tako kratkom vremenu?
– Za pet mjeseci ću znati hoće li on moći biti taj-pan. Ako nije sposoban,
smislit ću nešto drugo.
– A što?
– Jesi li spreman da prihvatiš uvjete, Robbe? Ako jesi, zakuni se na Sveto
pismo i idemo na palubu.
– Što ćeš drugo smisliti?
 – Tako ti smrti Božje! Robbe, slažeš li se ili se ne slažeš“ Godinu dana ili
pet godina? Ili ništa?
Robb prebaci težinu s noge na nogu dok se brod naginjao na prohladnom
vjetru. Cijelo ga je biće tjeralo da ne položi zakletvu. A mora! Zbog svoje
obitelji mora... Uzme Bibliju. Bijaše mu teška.
– Iako mrzim Daleki istok i sve što on predstavlja, kunem se Bogom da ću
poštivati navedene uvjete kako znam i umijem, tako mi Bog pomogao! – Pruži
Bibliju Dirku. – Mislim da ćeš požaliti što si me prisilio da ostanem kao taj-
pan... godinu dana!
– Ja možda hoću, ali Hong Kong neće! – Dirk otvori Bibliju i pokaza im
četiri polunovčića koje je zapečatio na unutrašnju stranu korica pečatnim
voskom. Navede im sve Đin-kvaove uvjete, osim jednog lâka srebra
namijenjenog Gordonu Čenu. »To je moja stvar!«, zaključi Dirk. Na tren se
zapita što će Culum pomisliti o svojem polubratu – i o Mejmej – kad za njih
čuje. Robb je znao za Mejmej, ali je nikad nije vidio. »Jesu li moji neprijatelji
već rekli Culumu sve o Gordonu i o Mejmej?«, zapitao se Dirk.
– Mislim da si nas opravdano prisegnuo, Dirk – reče Robb. – Sam Bog zna
kakve se opačine kriju iza ovih polunovčića!

Vrativši se u kabinu, Dirk priđe pisaćem stolu i slomi pečat na pismu.

Pročita prvi odlomak i veselo klikne.
– Živa je! Winifred je živa, Boga mu! Oporavila se!
Robb mu zgrabi pismo. Dirk je bio izvan sebe od sreće. Zagrli Culuma i
zapleše brzi gigue koji se pretvori u škotski ples. Struan uhvati Culuma ispod
ruke, povuku i Robba. Odjednom nestane njihove mržnje i nepovjerenja.
Tad ih Dirk svojom silnom snagom zaustavi.
– A sad složno, jedan, dva, tri! – I što ih je grlo nosilo, uzviknu na
latinskom bojni poklič svojega plemena. – Feri!
To znači: pun pogodak.
Nato ih je ponovno zagrlio i dreknuo:
– Poslužniče!
– Izvolite, gospodaru? – zapita ga sluga koji je dojurio.
– Cijeloj posadi dvostruko sljedovanje ruma. Gajdaša pošalji na krmnicu!
Donesi bocu šampanjca i još jedan čajnik čaja! Boga ti!
– Razumijem, gospodine!
I tako su se tri Struana pomirila, ali svi su u dnu duše znali da se između
njih sve promijenilo. Previše su toga rekli! Uskoro će svatko od njih krenuti
svojim odvojenim putem, posve sam.
– Bogu hvala što si tek naknadno otvorio pismo, Dirk – reče mu Robb. –
Bogu hvala što je došlo to pismo! Užasno sam se osjećao.
– I ja! – priznade Culum. – Pročitaj nam pismo, tata!
 Dirk se smjesti u duboki kožnati naslonjač pa im pročita. Pismo bijaše na
velškom, s nadnevkom od prije četiri mjeseca, mjesec dana poslije Culumova
odlaska Iz Glasgowa. Parlan Struan je javljao da je Winifred dva tjedna visjela
između života i smrti, a onda se počela oporavljati. Liječnici nisu znali razlog.
Samo su slijegali ramenima, govoreći: »Volja Božja!« Winifred je s njim na
malom imanju koje mu je Dirk kupio prije mnogo godina.
– Ondje će joj biti lijepo – reče Culum. – Samo, tamo može govoriti jedino
s plemićkim slugama i kozama! Gdje li će se školovati?
– Neka se najprije do kraja oporavi, a onda ćemo se i za to pobrinuti – reče
Robb. – Nastavi, Dirk!
Nadalje je Parlan Struan pisao o ostaloj obitelji. Imao je dva brata i tri
sestre, i svi su se poženili, a sestre poudale. Sad su se poženila i njihova djeca pa
su i oni imali djecu. Parlan Struan imao je iz prvog braka dvoje djece, Dirka i
Floru, a u drugom braku rodiše mu se Robb, Uthenia i Susan. Sva su njegova
djeca već osnovala obitelj.
Mnogi potomci iseliše mu se u kanadske kolonije i Sjedinjene Američke
Države, a neki su se raštrkali po Zapadnoj Indiji i španjolskoj Južnoj Americi.
Parlan Struan je javljao kako se Alastair McCloud, muž Robbove sestre
Susan, sa sinom Hectorom vratio iz Londona u Škotsku i ondje će se trajno
nastaniti. Teško ga je pogodila i umalo dotukla smrt Susane i njezine kćeri Clair
od kolere. Parlan Struan primio je pismo od Kernovih. Dirkova sestra Flora
udala se za Farrana Kerna i lani su otplovili u Virginiju u mjesto Norfolk. Sretno
su stigli i udobno putovali. I oni i njihovo troje djece bijahu sretni i zadovoljni.
Zatim je Parlan Struan pisao:
Reci Robbu da je Roddy jučer pošao na sveučilište. Otpratiti ga na kočiju
za Edinburgh, dao sam mu u džep šest šilinga i hranu za četiri dana. Tvoj rođak
Dougall Struan obećao je da će ga uzeti preko praznika i biti mu skrbnik dok se
Robb ne vrati kući. Bio sam toliko slobodan pa sam poslao mjenicu na Robbovo
ime u iznosu od pedeset gvineja, jer toliko stoji jednogodišnji smještaj s
prehranom, i dao sam mu šiling džeparca tjedno. Predao sam mu i Bibliju i
opomenuo ga da se čuva razbludnih žena, pijanstva i kockanja. Pročitah mu onaj
odlomak iz Willa Shakespearea koji govori da se novac nikom ne pozajmljuje i
ni od kog ne uzajmljuje. Prisilih momka da to zapiše na korice Biblije. Ima lijep
rukopis.
Tvoja draga Ronalda i djeca pokopani su u jednoj od zajedničkih kužnih
jama. Oprosti, Dirk, momčino moja, ali zakon nalaže da se svi pokojnici moraju
zapaliti i preliti živim vapnom kako bi živi bili sigurni. Pokopali smo ih prema
našoj vjeri, a zemlju izdvojili kao posvećeno tlo. Bog im dao duši lako!
»Za Winnie ne brini, djevojče je sad dobro, a ovdje, uz jezero Lomond,
gdje je stala noga Božja, odrast će u dobru i bogobojaznu ženu. Pripazi se,
nemoj da ti pogani divljaci kineski osvoje dušu, brižno zatvaraj vrata svoja
protiv zla koje se krije u tim vražjim zemljama. Spremaš li se uskoro kući?
Dobra sam zdravlja i dragi me Bog blagoslovio. Još samo sedam godina do
sedamdesete, koju je Gospodin ljudima obećao ali samo jedan od četiri stotine
ljudi doživljuje te godine, u ove opake dane. Dobro sam. Bilo je nereda u
Glasgowu, Birminghamu i Edinburghu, tako piše u novinama. Opet čartistički
nemiri! Tvornički radnici zahtijevaju da ih se bolje plati za rad. Prije dva dana
jedan je obješen u Glasgowu jer je krao ovce. Prokleti Englezi! Kakav je ovo
danas svijet kad vješaju valjanog Škota samo zato što je ukrao jednu englesku
ovcu, a na smrt ga osuđuje škotski sudac. Užasno! Isti je sud nekoliko stotina
ljudi osudio na deportiranje u australsku Van Diemenovu zemlju zbog izazivanja
nemira i štrajkanja kao i zbog toga što su zapalili jednu tvornicu. Culumov
prijatelj Bartholomew Angus, osuđen je na deset godina deportiranja u Novi
Južni Wales, zato što je u Edinburghu vodio čartistički nemir. Ljudi su...«
– Bože moj! – vrisne Culum.
– Tko je Bartholomew, Culume? – zapita ga Struan.
– Dijelio sam s njim sobu na sveučilištu. Jadni stari Bart!
– Jesi li znao da je čartist? – oštro će Dirk.
– Naravno! – Culum priđe prozoru i zagleda se u brodski cijep.
– Jesi li ti čartist, Culume?
– Sam si rekao da je čartistički pokret valjan.
– Da, ali rekoh ti i što mislim o pobuni. Jesi li aktivan čartist?
– Da sam kod kuće, bio bih! Većina sveučilištaraca odobrava čartiste.
– Boga ti, baš dobro što si ovdje! Ako je Bartholomew vodio buntovnike,
zaslužio je deset godina! Imamo dobre zakone i najbolji parlamentarni sistem na
svijetu. Ništa se neće postići bunom, neredima i štrajkovima!
– Što još piše djed, tata?
Dirk pogleda sinu leđa, jer je na tren u njegovu glasu razaznao Ronaldin.
Zarekne se da će se ubuduće više baviti čartistima. Tad nastavi čitati.
»Ljudi još svakodnevno nadiru u Glasgow iz Highlandsa gdje
veleposjednici još ograđuju klansku zemlju i izdjeljuju one koji su se u klanu
rodili. Naš zakleti dušmanin, grof Struan, (Bog ga ubio!), skuplja puk vojske da
se bori u indijskim kolonijama. Ljudi hrle pod njegov stijeg, privučeni
obećanjima da će biti plijena i zemlje. Šuška se da ćemo morati ponovno u rat s
prokletim Amerikancima zbog kanadskih kolonija, a pričaju da je izbio rat
između vražjih Franceza i Rusa zbog Otomanskog Carstva. Prokleti Francezi!
Kao da nismo dovoljno pretrpjeli pod prokletim Bonaparteom! Živimo u tužnoj
državi, momčino. Oh, zaboravih ti navesti da je u planu da se u roku od pet
godina željezničkom prugom povežu Glasgow i Edinburgh. Zar to neće biti
divno? Možda ćemo se tad mi Škoti ujediniti, zbaciti vražje Engleze i opet imati
svojega kralja. Grlim tebe i brata, a ti zagrli Culuma umjesto mene. S
poštovanjem, tvoj otac Parlan Struan.«
Dirk Struan digne glavu i iskrivljeno se nasmiješi.
– Još i sad je krvožedan, po svojem običaju!
– Ako grof okupi pukovniju za Indiju, možda i ovamo stigne! – primijeti
Robb.
 – Da, to je i meni palo na um. Znaš, momčino, ako grof Struan ikad stane
na put »Otmjenoj kući«, njegov puk vojske bez glava će se vratiti kući, tako mi
Bog pomogao!
– Tako mi Bog pomogao! – ponovi Culum.
Začuje se kucanje na vratima. Žurno uđe poslužitelj noseći šampanjac, čaše
i čaj.
– Kapetan Orlov zahvaljuje u ime posade, gospodine!
– Poruči njemu i Wolfgangu neka nam se pridruže kad završe stražu!
– Razumijem, gospodine.
Kad su natočili vino i čaj, Dirk Struan digne čašu.
– Živjela Winifred koja nam se vratila iz mrtvih! Ispiju, a Robb reče:
– Još jedna zdravica. Živjela »Otmjena kuća«! Možda nikad više nećemo
jedan o drugom zlo misliti ni rovariti jedan protiv drugog.
– Da!
Ponovno popiju.
– Robbe, čim stignemo u Hong Kong, piši našim agentima neka utvrde tko
je upravljao našom bankom i tko je odgovoran što smo davali previše zajmova.
– U redu, Dirk.
– A zatim, tata? – zapita Culum.
– Krivce ćemo slistiti – reče Dirk. – I njihove obitelji!
Culum se sledi začuvši neumoljivu odlučnost te rečenice.
– Zašto i njihove obitelji?
– Što su svojom pohlepom učinile našim obiteljima, nama i našoj
budućnosti? Godinama ćemo morati otplaćivati zbog njihove pohlepe. Zato će
nam platiti jednakom mjerom Svi oni!
Culum ustane i pođe prema vratima.
– Što želiš, momčino?
– Zahod, mislim... čučavac.
Za njim se zatvore vrata.
– Žao mi je što ono rekoh – uzdahne Dirk. – Moralo se to tako obaviti.
– Znam, i meni je žao, ali potpuno si u pravu što se tiče parlamenta.
Parlament će dobivati sve veću moć i u njemu će se zaključivati značajni
trgovački poslovi. Pazit ću na financije, a obojica ćemo paziti na Culuma i
pomagati mu. Zar nije sjajno što je Winifred ozdravila?
– Jest!
– Culum o nekim stvarima ima vrlo čvrste ideje, zar ne?
– Veoma je mlad. Odgajala ga je Ronalda, a znaš da je ona doslovce
shvaćala Sveto pismo. Culum jednog dana mora odrasti.
– Što ćeš s Gordonom Čenom?
– Misliš s njim i s Culumom? – Dirk Struan je gledao galebove koji su
kriještali. – To moramo raščistiti čim se vratimo u Hong Kong.
 – Jadni Culum! Nije lako sazrijevati!
– To nije nikad lako! – potvrdi mu Dirk. Robb malo kasnije zapita:
– Sjećaš li se mojeg djevojčeta, Ming Su?
– Da!
– Često razmišljam što je s njom i našom kćerkom.
– Dao si joj toliko novaca da živi kao princeza i nađe dostojnog muža,
Robbe. Bit će da je žena nekog mandarina. Ne moraš za njih brinuti!
– Sad je maloj Isabel deset godina! – Robb se prepusti divnom sjećanju na
njezin smijeh i na zadovoljstva koja mu je pružala Ming Su. »Toliko radosti!«,
pomislio je. Pružila mu je više ljubavi, dobrote, nježnosti i razumijevanja u
jednome danu nego Sarah u cijelom njihovu braku. – Morao bih se opet oženiti,
Dirk!
– Imam vremena da o tome razmislim! – Dirk rastreseno pogleda
barometar. Sedam stotina šezdeset i dva milimetra žive. Lijepo vrijeme. –
Robbe, kad postaneš taj-pan, budi jako strog prema Culumu!
– I hoću! – obeća mu Robb.

Kad je Culum došao na palubu, »China Cloud« se nagne i izbije iz kanala

što ga priobalni otočić Tung Ku Čau tvori s Hong Kongom. Brod žustro iziđe iz
tog brdovitog kanala na pučinu i skrene na jugozapad. Dvije milje lijevo bijaše
još jedan veći otok, Pokliu Čau. Valove je šibao oštri sjeveroistočni monsun, a
nad njima se prostirala mutna oblačna plahta neba.
Culum se probijao prema pramcu, brižno izbjegavajući uredne smotke
konopa i priveza. Prođe uz blistave redove topova i zadivi se što je sve toliko
čisto. Bio je na mnogim trgovačkim brodovima u hongkonškoj luci i svi bijahu
užasno prljavi.
U čučavcu na lijevom boku već bijahu dva mornara pa je pošao preko
ograde u desni zahod. Grčevito se držao konopaca za spašavanje. S teškom
mukom spusti hlače i nesigurno čučne nad mrežu od užadi.
Naiđe mlad crvenokos mornar, preko razme spretno klizne na čučavac i
svuče hlače. Bijaše bos, a kad je čučao, nije se držao konopa.
– Dobro vam jutro, gospodine! – reče mu mornar.
– I tebi! – odgovori mu Culum, grčevito se držeći užadi.
Mornar brzo obavi nuždu. Nagne se prema razmi, iz kutije izvadi komadić
novinskog papira pa se obrisa. Brižno baci papirić u more i veza hlače oko
pojasa.
– Što to radiš? – zapita ga Culum.
– Mislite papir, gospodine? Bog me ubio ako znam, gospodine. Taj-pan je
naredio da papirom brišemo guzicu ili će nam odbiti dvomjesečnu plaću i poslati
nas deset dana u prokletu ćuzu. – Mornar se nasmije. – Taj-pan je čudan, da
prostite, ali ovo je njegov brod pa brišemo guzicu! – Lako skoči na palubu, uroni
ruke u vjedro morske vode pa je pljusne po nogama. – Boga ti, moramo prati i
proklete ruke, noge, ili nam ne gine ćuza. Baš čudnovato! Lud je... Oprostite,
gospodine, ali to s brisanjem prokletih ruku... i proklete guzice... i kupanjem
jedanput tjedno, i čistom odjećom jedanput tjedno... zagorčava nam život!
– Ništa ti to ne zagorčava! – javi se drugi mornar koji se naslonio na
brodsku razmu i žvakao duhan. – Plaća li ti pravim srebrom, uvijek na vrijeme?
Boga ti, jedeš kao kralj, a uz to imaš pravo na nagradu. Što bi ti još htio? – Tad
reče Culumu: – Ne znam kako taj-panu to uspijeva, ali na njegovim brodovima
koji plove pučinom ima manje bolesti i manje skorbuta nego na drugim
brodovima! – Duhanski sok ispljune u privjetrinu. – Ja brišem guzicu i sretan
sam. Oprostite, gospodine, na vašem mjestu i ja bih to učinio. Taj-pan mnogo
voli kad slušamo njegove zapovijedi!
– Skrati gornja i vršna jedra! – prodere se s krmnice kapetan Orlov. Glas
mu bijaše užasno snažan za tako malena čovjeka.
Mornari dodirnu kapu da pozdrave Culuma i pridruže se ostaloj posadi koja
se već penjala u snast.
Culum se obriše papirom, opere ruke i siđe u potpalublje. Čekao je priliku
da se umiješa u razgovor.
– Zašto da se brišemo papirom?
– Kako? – trgne se Dirk.
– U zahodu. Briši se papirom ili ti ne gine deset dana zatvora.
– Oh, zaboravih ti reći, momčino. Kinezi smatraju da je izmet uzrok
bolesti.
– Smiješno! – posprdno će Culum.
– Kinezi tako ne misle, a ni ja! – Dirk se okrene prema Robbu. – To
iskušavam već tri mjeseca na »China Cloudu«. Bolest je opala!
– I u usporedbi s »Thunder Cloudom«? – zapita ga Robb.
– Da!
– Puka slučajnost – reče Culum.
– Na našim ćeš brodovima otkriti mnoge slučajnosti, Culume – progunđa
Robb. – Prije svega pedesetak godina kapetan Cook je ustanovio da limun i
svježe povrće liječe skorbut. Možda i izmet ima nekakve veze s boleštinama!
– Culume, kad si se zadnji put okupao? – zapita ga Struan.
– Ne znam... prošli mjesec... Ne, sjetio sam se! Kapetan Perry je zahtijevao
da se s posadom »Thunder Clouda« kupam jedanput tjedno. Umalo sam poginuo
od studeni. Zašto?
– Kad si prošli put oprao odjeću?
Culum začuđeno pogleda oca pa svoje smeđe hlače od debele vune i
redingot.
– Nikad ih nisam oprao! Zašto bih ih prao?
Dirku Struanu zakrijese se oči.
 – Odsad ćeš, bio na kopnu ili moru, jedanput tjedno prati cijelo tijelo.
Brisat ćeš se papirom i prati ruke. Jednom tjedno prat ćeš odjeću. Vodu nećeš
piti, nego samo čaj. I svakog dana četkat ćeš zube!
– Zašto? Da ne pijem vodu! Glupost! Da perem odjeću? Pa skupit će mi se
ili izvjesiti... i bogzna što sve ne!
– Poslušaj me! Ovo je Daleki istok. Želim da ostaneš živ i da budeš zdrav.
– Neću, nisam dijete ni neki tvoj mornar!
– Slušaj ti oca – reče mu Robb. – I ja sam mu se opirao. Nisam usvajao sve
njegove novosti, dok nisam otkrio da pomažu. Nitko ne zna zašto. Ondje gdje
drugima ljudi umiru kao muhe, mi smo živi i zdravi!
– Ti nisi zdrav – reče Culum. – Rekao si mi da vječno boluješ!
– Da, ali to već godinama traje. Nisam vjerovao tvojem ocu da ne smijem
piti vodu. Pio sam je pa mi sad krvare crijeva i vječito će krvariti. Za mene je
prekasno, ali, Boga ti, žao mi je što ga nisam poslušao. Možda mi sad ne bi
istrunula crijeva. Dirk nikad ne pije vodu, nego samo čaj!
– Tako rade i Kinezi, momčino.
– Ne vjerujem!
– Pa, dok ne otkriješ da li je to istina ili nije – otresito će Dirk Struan –
slušat ćeš ove zapovijedi, jer ovo su zapovijedi!
Culum prkosno izbaci bradu.
– Da zbog poganskih kineskih običaja promijenim cijeli način života? To
tražiš?
– Spreman sam da od njih učim. Da! Sve ću pokušati da se održim u dobru
zdravlju, a i ti ćeš, Boga ti! – zagrmi Dirk Struan. – Poslužitelju!
Otvore se vrata kabine.
– Gospodinu Culumu priredi kupelj u mojoj kabini. I novu odjeću!
– Razumijem, gospodaru!
Dirk prođe kroz kabinu i nadvije se nad Culuma. Pregledavao je sinu glavu.
– Kosa ti je puna ušiju!
– Uopće te ne razumijem! – otrese se Culum – Svi u kosi imaju uši. Imamo
uši, htjeli mi to ili ne. Malo se počešemo i u redu stvar!
– Ja nemam uši, a nema ih ni Robb.
– Znači da ste izuzetak, nešto jedinstveno! – Culum bijesno ispije
šampanjac. – Kupanje je glupo izvrgavanje boleštini, to svi znaju!
– Smrdiš, Culume!
– Svatko smrdi! – nestrpljivo će Culum. – Zašto bismo inače upotrebljavali
pomade? I smrad je sastavni dio našeg načina života. Ušenke su bič ljudski, i u
redu stvar!
– Ja ne smrdim, a ni Robb, ni njegova obitelj. Ni moji ljudi, a po
zdravstvenom stanju prvi smo na Dalekom istoku. Poslušaj me! Uši nam nisu
neophodne, a ni smrad!
 – Samo pođi u London, tata, ondje je najveći smrad na svijetu! Da te ljudi
čuju što govoriš o ušima i smradu, pomislili bi da si poludio.
Otac i sin bijesno su se odmjeravali.
– Poslušat ćeš moja naređenja, oprat ćeš se, boga ti, ili ću natjerati
nostroma da to učini umjesto tebe. Na palubu!
– Poslušaj, Culume – umiješa se Robb. Osjećao je Culumovo opiranje i
Dirkovu neumoljivost. – Kao da je to važno? Nagodi se! Pokušaj samo pet
mjeseci, a ako se dotle ne budeš bolje osjećao, vrati se svojim uvriježenim
navikama.
– A ako odbijem?
Dirk ga neumoljivo prostrijeli s visine.
– Culume, volim te više nego život svoj, ali neke stvari moraš učiniti, inače
ću prema tebi postupati kao s neposlušnim pomorcem.
– A to je?
– Deset minuta teglit ću te brodom i tako ću te oprati.
– Umjesto što stalno naređuješ – ogorčeno će Culum – zašto mi katkad ne
bi rekao »molim te«?
Dirk prasne u smijeh.
– Bože, imaš pravo, momčino! – Potapša Culuma po ramenima. – Molim
te, bi li učinio ovo što ti rekoh? Boga ti, imaš pravo. Češće ću govoriti »molim
te«! Za odjeću ne brini. Naći ćemo ti najboljeg krojača u Aziji. Ionako ti je
potrebno više stvari! – Dirk odmjeri Robba. – Tvoga krojača Robbe?
– Da! Čim se nastanimo u Hong Kongu.
– Sutra ćemo poslati po njega i dovesti njegove ljude u Makao. Ukoliko
već nije stigao u Hong Kong! Pet mjeseci, momčino?
– Dobro, ali još i sad mislim da je to nastrano.
Dirk Struan ponovno natoči u čaše.
– A sada da proslavimo preporod »Otmjene kuće«!
– Kako, Dirk? – zapita ga Robb.
– Priredit ćemo ples.
– Kako? – Culum uzbuđeno digne glavu, zaboravivši ogorčenje.
– Da, ples! Za cijelu evropsku zajednicu. Kneževski ples, za mjesec dana!
– Bit će kao da soko upada među golubove! – primijeti Robb.
– Kako misliš, striče?
– Među gospama će izbiti neviđena strka! Takmičit će se koja će biti
najbolje odjevena, po posljednjoj modi! Muževima neće dati mira, pokušavat će
jedna drugoj preoteti krojačicu! Bože, ples je sjajna zamisao. Što li će obući
Shevaun?
– Ništa, ako joj se tako prohtjedne! – Dirkove oči planu. – Da, ples!
Raspisujemo nagradu za najbolje odjevenu gospu. Mislim da će nagrada...
– Ne znaš za Parisov sud? – prestrašeno će Robb.
– Da, ali sudit će im Aristotle!
 – Prevelik je to lukavac da se prihvati te dužnosti.
– Vidjet ćemo! – Dirk se na tren zamisli. – Nagrada mora biti velebna.
Tisuću gvineja!
– Zacijelo se šališ! – poviče Culum.
– Tisuću gvineja.
Culuma zgrane tolika rastrošnost. Sramota, zločin! Za tisuću gvineja čovjek
bi danas u Engleskoj mogao kraljevski živjeti pet... deset godina! Tvornički
radnik, koji dirinči od jutra do sutra, duboko u noć, šest dana tjedno, zaradi
petnaest do dvadeset funti za cijelu godinu! Od toga mora živjeti, odgajati djecu,
izdržavati ženu, plaćati stanarinu, hranu, odjeću i ogrjev. Tata je poludio, novac
ga je zaludio!, pomisli Culum. Kad samo pomislim na onih dvadeset tisuća
gvineja koje je sprćkao, da... baš ih je sprćkao ...na onu glupu opkladu s
Brockom i Gorthom. No, igrao je na tu kartu, da Brocka skine s vrata. Ulog bi se
isplatio da je prijevara uspjela... U neku ruku je i uspjela, jer srebro je sad na
»China Cloudu« i ponovno smo bogati. Bogati smo!
Shvatio je Culum da biti bogat ne znači samo: ne biti siromašan. Znao je da
otac ima pravo. Novac sam po sebi nije bitan, ali je bitan kad ga nemaš!
– Previše je to, previše! – zgrane se Robb.
– Da, u neku ruku! – Dirk pripali cigaru otvorenu s oba kraja. – No,
dužnost je »Otmjene kuće« da djeluje kraljevski. Ta vijest proširit će se kao još
ni jedna! A o plesu će se pričati još stotinu godina! – Stavi ruku na Culumovo
rame. – Nikad nemoj zaboraviti daljnje pravilo, momčino: kad igraš na velike
svote, moraš mnogo i ulagati. Ako nisi pripreman mnogo uložiti, ispadaš iz igre!
– Takva... takva silna svota natjerat će neke osobe da na kocku stave više
novca nego što mogu sebi dopustiti. A to nije dobro, zar ne?
– Svrha novca je da se njime služimo. Smatram da će to biti dobro potrošen
novac!
– A što ćeš time dobiti?
– Obraz, momčino! – Dirk se okrene Robbu. – Koja će biti pobjednica?
Robb nemoćno odmahne glavom.
– Ne znam! Po ljepoti... Shevaun. Ali koja će se najljepše obući? Ima žena
koje bi na kocku stavile cijelo bogatstvo samo za tu čast, a kamoli za toliku
nagradu!
– Jesi li upoznao Shevaun, Culume?
– Nisam, oče. Jedanput sam je vidio kad je šetala putem koji je George...
George Glessing... sagradio od Glessingova rta do Sretne doline. Divna je
gospođica Tillman, ali smatram da je mnogo privlačnija gospođica Sinclair.
Veoma ljupka! George i ja proveli smo stanovito vrijeme s njom u društvu.
– Zaista? – Dirk sakrije iznenadno zanimanje za taj predmet.
– Da! – bezazleno odgovori Culum. – Na Georgeovu brodu bijaše
oproštajna večera za gospođicu Sinclair i Horatija. Jadnom Georgeu oduzeše
brod! Užasno se ražalostio. Zaista priređujemo ples?
– Zašto je Glessing izgubio brod?
 – Longstaff ga je imenovao lučkim kapetanom i glavnim mjernikom, a
admiral mu je naredio da preuzme te obaveze. Gospođica Sinclair slaže se sa
mnom da je za njega to sjajna prilika, ali on ne misli da je tako.
– Sviđa li ti se Glessing?
– Kako da ne! Prema meni je bio veoma drag. – Culum je zamalo nadodao:
»Iako sam taj-panov sin!« Bio je presretan što ga s Glessingom ujedinjuju
zajednički interesi. Obojica su dobro igrala kriket. Culum bijaše kapetan
sveučilišne momčadi i lani je igrao za svoj okrug.
»Boga ti!«, rekao mu je Glessing. »Sigurno jako dobro igraš. Ja sam igrao
samo za ratnu mornaricu. Na kojem mjestu si igrao?«
»Prvi vratar!«
»Boga ti, ja sam dosad najbolje postigao da igram drugog! Do vraga,
Culume staro momče, mogli bismo izdvojiti malo zemljište i sagraditi igralište
za kriket? Da malo vježbamo!«
Culum se smješkao, presretan što zna igrati kriket. Inače bi ga Glessing
sigurno otpisao pa Culum ne bi uživao u Marynu društvu. Možda bi je mogao
pratiti na ples?
– Gospođica Sinclair i Horatio mnogo te vole, oče.
– Mislio sam da je Mary u Makau.
– Bila je, oče, ali se vratila u Hong Kong, na nekoliko dana. Prije otprilike
jedan tjedan! Divna djevojka, zar ne?
Odjednom zazvoni brodsko zvono, ljudi se ustrče i odjekne:
– Svi na palubu!
Dirk Struan odjuri iz kabine.
Robb krene za njim, ali zastane na vratima kabine.
– Brzo dve stvari, dok smo sami, Culume. Kao prvo, uradi što ti kaže otac i
budi s njim strpljiv. Neobičan je on čovjek i ima neobične ideje, ali uglavnom
mu uspijevaju. Nadalje, svim silama ću ti pomagati da postaneš taj-pan!
Tad i on odjuri iz kabine, a Culum za njim.
Kad je Dirk dojurio na krmnicu, već je posada zauzela bojne položaje i
otvarala topnice. U snasti su se rojili mornari. Ispred njih se po obzorju
rasprostrta prijeteća flota ratnih džunka.
– Tako mi lijevog Torova guza, to je vraško brodovlje! – poviče kapetan
Orlov. – Izbrojio sam više od stotinu brodova, taj-pane. Da se okrenemo i
bježimo?
– Zadrži kurs, kapetane, brži smo od njih. Pripremi se za borbu! Prići ćemo
im i pogledati. Stavi vršna jedra i sljemenjače!
– Razapnite vršna jedra i sljemenjače! – prodere se Orlov u snast. –
Razapnite sva jedra!
Njegovu naredbu ponavljali su brodski časnici. Ljudi su hitali u snast i
razapinjali jedra pa je »China Cloud« povećanom brzinom sjekao valove.
 Nalazili su se u kanalu, između velikog otoka Pok Liu Čau, koji im bijaše
dvije milje slijeva, i manjeg otoka Ap Liu Čau, pola milje nadesno. Otok Ap Liu
Čau bijaše udaljen četvrt milje od otoka Hong Konga s kojim je tvorio lijepi
zaljev Aberdeen. Na obalama Aberdeena nalazilo se maleno ribarsko naselje.
Struan u njemu zapazi više sampana i ribarskih džunki nego prije mjesec dana.
Robb i Culum popnu se na krmnicu. Robb ugleda džunke i kosa mu se
naježi.
– Tko je to, Dirk?
– Ne znam, momčino. Sklanjaj se!
Culum i Robb sklone se s puta jer se čopor mornara sjurio iz jedrilja. Uz
pjesmu su pričvrstili konope za dizanje jedara i otrčali na svoje bojne položaje.
Dirk doda dogled Maussu koji se teško uspentrao do njega.
– Razaznaješ li zastavu, Wolfgang?
– Još ne, taj-pane! – Wolfgang je sasušenih usta buljio u golemu tešku
džunku na čelu, jednu od najvećih koje je ikad vidio. Bijaše duga više od
sedamdeset metara, teška kojih pet stotina tona. Široka krma polako se naginjala
pod pritiskom tri krupna jedra. – Gott im Himmel! Previše ih je za gusarsko
brodovlje. Možda je to invazijska armada? Ne bi se valjda usudili napasti Hong
Kong kad je naša flota tako blizu!
– Uskoro ćemo doznati! – primijeti Dirk. – Skreni udesno dvije desetinke!
– Dvije desetinke udesno! – poviče kormilar.
– Drži kurs! – Struan provjeri jedra. Uzbuđivalo ga je puhanje vjetra i
napinjanje jedrilja.
– Gledajte! – klikne kapetan Orlov i pokaže prema krmi. Iza južnog rta
otoka Pok Liu Čau pomoli se nova flotila sastavljena od džunka, spremna da im
presiječe odstupnicu.
– To je zasjeda, spremite se za povrat... – Dosta, kapetane! Ja sam na
brodskoj krmnici!
Kapetan Orlov mrzovoljno pristupi kormilaru i ostane pored stakla za
kompas. Kleo je pravilo koje glasi: kad se taj-pan »Otmjene kuće« nalazi na
krmnici bilo kojeg svojeg broda, on je brodski kapetan!
Pa, sretno ti bilo, taj-pane, pomisli Orlov. Ako se ne okrenemo i ne
pobjegnemo, ove proklete džunke presjeći će nam put, a oni ispred će nas
napasti. Neće više biti mojeg divnog broda! Vraga ga neće biti! Tridesetak njih
raznijet ćemo u ognjene jame u Valhalli i odjedriti preko njih kao Valkira!
Po prvi put u ova četiri dana zaboravio je srebrni teret i radosno mislio
samo na predstojeću bitku. Brodsko zvono udari osam.
– Dopuštate li da siđem u potpalublje, kapetane? – zapita Orlov.
– Da! Odvedi gospodina Culuma i pokaži mu što da radi.
Orlov spretno pođe ispred Culuma u brodsku utrobu.
– U osam sati prijepodnevne straže, a to ti je podne prema kopnenom
vremenu, kapetan je dužan navinuti kronometar – reče. Laknulo mu je što se
maknuo s krmnice na kojoj je Struan prigrabio vlast. »Pa i ja bih tako postupao
da sam taj-pan!«, zaključi. »Nikom drugom ne bih prepustio taj najljepši posao
na svijetu kad sam u blizini!«
Sitnim plavim očima proučavao je Culuma. Osjetio je da mu je antipatičan
na prvi pogled, opažao je kako Culum krišom gleda njegovu grbu i kratke noge.
U ovih četrdeset godina navikao se na takvo mjerkanje, pa ipak mu je bilo
mrsko da svi u njemu gledaju nakazu.
– Rođen sam za vrijeme snježne oluje, na otkinutom djeliću ledene poljane.
Mama mi je rekla da sam bio toliko lijep da me zloduh Vorg zgnječio
kopitima... sat nakon rođenja!
– Da? – Culum se nevoljko meškoljio u polumraku.
– Vorg ima rascijepljena kopita – nasmiješi se Orlov.
– Vjeruješ li u duhove?
– Ne! Ne, mislim da ne vjerujem.
– Ali u vraga vjeruješ? Kao svi dobri kršćani?
– Da! – Culum je pokušao odagnati strah s lica. – Što morate učiniti
kronometru?
– Potrebno ga je navinuti! – Orlov se ponovno nasmiješi. – Da si se rodio
kao ja, možda bi te zvali Culum Grbonja umjesto Culum Visonja ili Ljepotan! Iz
mog položaja sve stvari su drukčije.
– Oprostite... zacijelo vam je jako teško!
– Ne samo teško! Vaš Shakespeare imao je bolje riječi. Ali bez brige!
Culume Snažni, kap od šale ubijam čovjeka dvaput jačeg od sebe! Da te naučim
ubijati? Ne bi mogao naći boljeg učitelja, osim taj-pana.
– Ne! Ne, hvala!
– Mudro je učiti, veoma mudro. Pitaj oca! Jednog dana zatrebat će ti i to
znanje. Da, uskoro! Jesi li znao da sam vidovnjak?
– Nisam! – Culum protrne.
Orlovu zasjaje oči. Osmijeh ga je činio još vilovnjačkijim i zlobnijim.
– Mnogo toga imaš naučiti. Želiš postati taj-pan, zar ne?
– Da, nadam se da hoću! Jednoga dana!
– Tog dana bit će krv na tvojim rukama!
Culum je pokušavao suspregnuti iznenadnu tjeskobu.
– Što pod time podrazumijevaš?
– Imaš uši da čuješ! Tog dana krv će se liti po tvojim rukama, da! Uskoro
će ti biti potreban netko u kojega ćeš se uvijek moći pouzdati. Sve dok je
Norstedt Stride Orlov, grbonja, kapetan na jednom od tvojih brodova, možeš u
njega imati povjerenja!
– Zapamtit ću, kapetane Orlov – reče Culum, zarekavši se da Orlov nikad
neće biti njegov kapetan kad postane taj-pan! Kad se nato zagledao Orlovu u
lice, obuzme ga neobičan osjećaj da ga je Orlov prozreo do dna duše. – U čemu
je stvar, kapetane?
 – To sebe zapitaj! – Orlov otključa kućište kronometra. Za to se morao
popeti na ljestvice. Tad velikim ključem počne pažljivo navijati sat. – Ovaj se
sat navija trideset tri puta.
– Zašto vi to radite, a ne neki časnik? – zapita Culum koji zapravo za to
nije ni mario.
– To je kapetanov posao! Među ostalim poslovima. Navigacija se ubraja u
tajnovite poslove. Kad bi svi na brodu to znali, redala bi se pobuna za pobunom.
Najbolje da navigaciju poznaje samo kapetan i nekolicina časnika! Tako su bez
njihove pomoći mornari izgubljeni i bespomoćni. Za svaki slučaj držimo
kronometar ovdje, pod ključem. Zar nije divan? Kakav rad? Djelo mudrih
engleskih mozgova i vrijednih engleskih ruku. Točno po londonskom vremenu!
Culumu pozli od skučenog prostora, od straha pred Orlovim i predstojećom
bitkom. Ipak se savladao. Ne smije dopustiti da ga Orlov izbaci iz ravnoteže!
Pokuša odagnati općeprisutni kiseli zadah od lokava na brodskom dnu. Poslije
ćemo obračunati, zarekao se.
– Zar je kronometar toliko bitan?
– Pohađao si sveučilište i još me pitaš? Bili bismo izgubljeni bez ove
divote! Čuo si za kapetana Cooka? Prije šezdeset godina prvi se koristio
kronometrom i ispitao ga. Dotad nikako nisu mogli točno odrediti dužinu, ali
sad, kad imamo točno londonsko vrijeme i sekstant, na milju točno znamo
odrediti svoj položaj! – Orlov zaključa kućište i iznenada odmjeri Culuma. –
Služiš li se sekstantom?
– Ne!
– Pokazat ću ti kako se njime barata... kad potopimo one džunke. Misliš da
kao taj-pan »Otmjene kuće« možeš stalno biti na kopnu?
Netko se ustrči po palubi a »China Cloud« još brže jurne po valovima.
Ovdje u potpalublju činilo se kao da cijeli brod titra od života.
– Možemo li ih toliko potopiti i pobjeći? – obliza Culum suhe usne.
– Ako ne uspijemo, plivat ćemo! – Čovječuljak sav ozaren pogleda
Culuma. – Jesi li kad doživio brodolom? Ili potonuo?
– Nikad, a ne znam plivati!
– Ako si mornar, najbolje ti je da ne znaš plivati. Plivanje samo produljuje
ono neizbježno... ako te more želi i ako ti je došlo vrijeme. – Orlov povuče lanac
da provjeri je li brava zaključana. – Plovim već trideset godina a ne znam
plivati! Tonuo sam već više od deset puta, od Kineskih mora do Beringova
tjesnaca, ali uvijek sam se dohvatio za oblicu jarbola ili čamac. Jednog dana
more će me dokrajčiti, a kad... to će samo odlučiti! – Popusti borilačke lance na
ručnom zglobu – Bit će mi drago da se vratim u luku!
Culum se veselio kad se penjao s njim po mostiću.
– Ne vjerujete svojim ljudima?
– Kapetan vjeruje svojem brodu... samo brodu i sebi!
– Pouzdajete li se u mog oca?
– On je kapetan!
 – Ne razumijem?
Orlov ne odgovori. Našavši se na krmnici, provjeri jedra i namršti se.
Previše ima jedara, preblizu je obala! Previše ima nepoznatih litica, a u zraku
osjeća zadah oluje. Dvije milje pred njima prostirao se niz prijetećih džunki koje
su ih opkoljavale, tiho, neumoljivo.
Razapeše sva brodska jedra. Glavna su jedra još bila skraćena. Cijeli je
brod treperio od radosti. Radost je prožimala i posadu. Kad im Struan naredi da
razapnu kratice, mornari pohrle u snast i s pjesmom dotjeraju jedra, zaboravivši
srebrni teret koji ih je dotle zaokupljao. Vjetar postane svježiji, škripala su jedra.
Brod se ljuljao i povećavao brzinu, dok se morska voda poput kvasca pjenila u
rubnim sljevovima.
– Gospodine Cudahy, straža u potpalublje! Oružje na palubu!
– Razumijem, kapetane! – Prvi časnik Cudahy bijaše crnokos Irac živih
očiju. Imao je zlatnu naušnicu.
– Drž’ kurs! Palubna stražo, pripremi top! Nabij karteče!
Ljudi se bace na topove, otkotrljaju ih s topišta, nabiju kartečom i ponovno
vrate na mjesto.
– Posada trećeg topa dobija posebno sljedovanje ruma! Posada
osamnaestog topa neka očisti brodsko dno!
Odjeknu povici hura i psovke.
Taj je običaj Dirk uveo prije niza godina. Kad bi započinjali bitku, ona
topovska posada koja bi prva završila – dobila bi nagradu, a posljednja –
najprljavije brodske poslove.
Dirk ispitivački pogleda nebo i zategnutost jedara pa svrne dogled na
golemu ratnu džunku. Imala je mnogo topnica, na pramcu zmaja, a stijeg joj se
ni na ovoj udaljenosti nije razabirao. Dirk vidje desetke Kineza koji su se tiskali
na palubama, noseći razbuktale baklje.
– Pripremite bačve vode! – zagrmi Orlov.
– Zašto bačve, oče? – zapita Culum.
– Da ugasimo vatru. Na džunkama su upalili zublje, sigurno imaju mnogo
raketa i smrdljivih bombica. Smrdljive bombe izrađuju od smole i sumpora. Ako
kliper nije pripreman, oni ga unište!
Pogleda iza broda. Druga flotila džunki ulazila je u kanal iza njih.
– Odsječeni smo, zar ne? – zapita Culum, a želudac mu se preokrene.
– Da, ali samo bi luđak onuda pošao. Pogledaj vjetar, momčino! U tom
smjeru morali bismo ploviti protiv vjetra, a nešto mi kaže da će se vjetar uskoro
ponovno protiv nas promijeniti. No, sprijeda imamo veću brzinu i vjetar od bilo
koje džunke. Gle što su trome, momčino! Kao kola s konjskom zapregom u
usporedbi s nama, a mi smo hrt. Naš brod deset puta je bolje naoružan od bilo
kojeg njihovog.
Odjednom popusti jedan konop-dizač na vrhu glavnog jarbola. Zaškripi
križ jarbola, smrska se uz jarbol a slobodno jedro zavijori.
– Lijeva straža u snast! – drekne Dirk. – Dizač za vršno jedro, gore!
 Culum je gledao kako se mornari veru na križ jarbola, gotovo na samom
vrhu glavnog jarbola. Vjetar ih je nosio, držali su se rukama i nogama. Znao je
da on to nikad ne bi mogao. Osjeti kako mu se želudac prevrće od straha i nije
mogao zaboraviti ono što mu je rekao Orlov: »Okrvavit ćeš ruke!« Čijom
krvlju? Nagne se preko brodske razme i povraća.
– Evo, momčino! – Dirk mu ponudi mješinu vode koja je visjela na kljuni.
Culum ga odgurne. Zamrzi oca zato što je vidio da mu je pozlilo.
– Isperi usta, Boga ti! – oštro će Dirk Struan. Ojađeni Culum ga posluša.
Nije opazio da to i nije voda nego hladni čaj. Otpije, ali mu opet pozli. Tad
ispere usta i oprezno srkne. Užasno se osjećao.
– Kad sam prvi put bio u borbi, smučilo mi se kao pijanom mornaru. Ne
možeš zamisliti koliko mi je bilo zlo. Smrtno sam se preplašio!
– Ne vjerujem! – slabašno odgovori Culum. – Nikad u životu nisi se bojao i
nije ti nikad pozlilo.
– Ne vjeruješ? – progunđa Dirk. – Bilo je to kod Trafalgara!
– Nisam znao da si bio u bitki kod Trafalgara! – Zapanjeni Culum na tren
zaboravi da mu je muka.
– Bio sam barutni mali, tako u ratnoj mornarici zovu momke koji nose
barut iz skladišta do topovske palube. Taj prolaz je vrlo uzak, kako ne bi izbio
požar i kako ne bi cijeli brod odletio u zrak! – Dirk se sjeti gruvanja topova,
vriskova ranjenika, udova razbacanih po palubi, klizavoj od krvi, zadaha krvi i
crvenih brodskih izljeva. Zadah bljuvotine u beskonačnom crnom uskom
prolazu, oblijepljenom bljuvotinom. Pentrao se do topova koji su gruvali i
hranio ih bačvicama baruta, zatim se spuštao u strahotni mrak, ustreptalih pluća,
uzlupana srca, dok je lio prestravljene suze. I tako iz sata u sat. – Smrtno sam se
prestrašio!
– Zaista si bio u bitki kod Trafalgara?
– Da, bijaše mi sedam godina, a bio sam najstariji u svojoj škvadri i najviše
sam se bojao. – Dirk toplo potapša sina po ramenu. – Budi bez brige! Nema u
tome zla!
– Više se ne bojim, tata. Pozlilo mi je od smrada u potpalublju!
– Nemoj se zavaravati! Čini ti se da osjećaš zadah krvi... i bojiš se da to ne
bude tvoja krv!
Culumu se ponovno podrigne pa se žurno nagne nad brodsku razmu. Iako
bijaše snažan vjetar, nikako da mu iz glave odagne onaj mučni, sladunjavi
zadah, ni Orlovljeve riječi.
Dirk Struan priđe bačvi brendija, natoči i pruži čašu Culumu. Promatrao ga
je kako pije.
– Oprostite, gospodine! – javi se poslužitelj. – Pripremljena je kupka, kao
što ste naredili, gospodine.
– Hvala! – Dirk pričeka da poslužitelj dođe do svoje topničke posade pa se
obrati Culumu, – U potpalublje, momčino!
Culum osjeti kako ga preplavljuje poniženje.
 – Neću! Ovdje mi je sasvim dobro.
– U potpalublje! – Doduše, bijaše to naredba, ali blaga.
Culum shvati da mu otac pruža zgodu da siđe u potpalublje i tako spasi
obraz.
– Molim te, oče! – reče na granici suza. – Dopusti mi da ostanem! Žao mi
je.
– Neka ti ne bude žao! U ovakvoj opasnosti našao sam se na tisuće puta pa
mi je lako. Znam što se može očekivati! U potpalublje, momčino! Imaš dovoljno
vremena da se okupaš i vratiš na palubu. I da sudjeluješ u borbi, bude li borbe.
Molim te, sidi u potpalublje.
Culum ga malodušno posluša.
Dirk se okrene prema Robbu, koji se, siv u licu, naslanjao na brodsku
razmu. Dirk na tren razmisli pa mu pristupi.
– Bi li mi učinio uslugu, Robbe? Da činiš društvo momčini? Užasno se
osjeća!
Robb se usiljeno nasmiješi.
– Hvala, Dirk, ali ovaj put moram ostati, bez obzira da li mi je muka. Je li
ono invazijska armada?
– Nije, momčino, ali ne brini. Zatreba li, topovima ćemo se kroz njih
provući!
– Znam znam!
– Kako Sarah? Došlo joj je vrijeme, je li? Oprosti, zaboravih te pitati.
– Dobro joj je, kao većini žena u posljednjim tjednima trudnoće. Bit ću
sretan kad prođe čekanje.
– Da! – Dirk se okrene i malko ispravi kurs.
Robb se prisili da ne misli na džunke koje kao da su preplavile sve more
ispred njih. »Nadam se da će nam se opet roditi kćer!«, pomislio je. Kćeri je
mnogo lakše odgajati nego sinove. Nadam se da će biti kao Karen! Slatka mala
Karen!
Ljutio se na samog sebe što se jutros na nju izderao. Zar su još jutros svi
bili zajedno na »Thunder Cloudu«? Karen je nestala. On i Sarah pomisliše da je
pala u more. Izvan sebe od straha, počnu je tražiti. Tad se Karen veselo popela
na palubu iz spremišta u kojem se igrala. Robbu je toliko laknulo da se na nju
izderao. Karen je jecajući pobjegla u majčin zagrljaj. Robb je opsovao ženu što
nije bolje pazila na Karen. Iako je znao da Sarah nije kriva, nije se uspio
obuzdati. A za nekoliko minuta mala Karen se, kao i svako dijete, vedro smijala,
zaboravivši na sve. A on i Sarah su, kao svi roditelji, još kiptjeli od bijesa jedno
na drugo... i nisu sve zaboravili...
Brodovlje džunka zatvorilo je i sprijeda i straga sve mogućnosti uzmaka
»China Cloudu«. Robb vidje kako mu se polubrat naslanja na stalak kompasa i
prpošno pali cigaru upaljenim topovskim stijenjem. O, kad bih ja mogao biti
toliko smiren!
 Bože, daj mi snage da izdržim ovih pet mjeseci, pa daljnjih dvanaest, i
povratak kući. I molim te, daj Sarah sretan porod!
Nagne se preko ograde i užasno mu pozli.
– Dva djelića stupnja ulijevo – reče Dirk, pažljivo gledajući obalu Hong
Konga. Gotovo je došao nadomak litica desno od pramca, u sigurnoj privjetrini
od džunki. Još nekoliko minuta pa će se okrenuti i nasrnuti na džunku koju je
već žigosao smrću. Lijepo će se probiti kroz brodovlje... ako to nisu brodovi
zapaljivači, ako ne oslabi vjetar i ako ga ne onesposobi skriveni greben ili
plićak.
Na sjeveru se nebo natmuri. Monsun je i dalje puhao, ali Dirk je znao da u
ovim vodama vjetar zna stravično i iznenada skrenuti za cijelu četvrtinu, pa i
više, ili se s mora može iznebuha podići žestoka oluja. Našao bi se u velikoj
opasnosti, jer je dao razapeti sva brodska jedra pa bi mu ih vjetar strgnuo prije
nego što bi ih stigao skratiti ili srušiti jarbole. Tada bi naišao i na mnoge litice i
plićake koji jedva čekaju da njegovu brodu raspore utrobu. Ne postoje pomorske
karte ovih voda! Međutim, Dirk je znao da ih može spasiti jedino brzina. I džos.
– Gott im Himmel! – Mauss pogleda kroz dogled. – Lotos! Srebrni lotos!
Dirk mu otme dogled i usmjeri ga prema zastavi koja se vila na velikoj
džunki: srebrni cvijet na crvenoj pozadini. Bez greške. Bio je to srebrni lotos,
zastava Vu Fang Čoja, gusarskog kralja, ozloglašenog po svojoj okrutnosti.
Njegove su nebrojene flote pustošile i vladale obalama cijele južne Kine i
ubirale danak tisućama milja na sjeveru i jugu. Navodno mu je sjedište na
Formozi.
– Što će Vu Fang Čoj u ovim vodama!? – zapita Mauss. Ponovno osjeti
kako u njega navire neobična mješavina nade i straha. Budi volja tvoja,
Gospode!
– Srebro – reče Dirk Struan. – Vjerojatno srebro! Inače se Vu Fang Čoj
nikad ne bi izlagao opasnosti da ovamo dojedri kad je naša flota ovako blizu.
Portugalci i ostali trgovci već godinama plaćaju danak Vu Fang Čoju da
njihovim brodovima omogući slobodnu plovidbu. Danak im bijaše jeftinije
plaćati nego izgubiti trgovački brod. Njegove su džunke čistile – uglavnom –
sve ostale gusare iz južnokineskih mora. Međutim, lani, kad je doplovila ratna
mornarica, britanski trgovački brodovi prestali su mu plaćati za pravo slobodne
plovidbe pa je jedna gusarska flota Vu Fanga počela pljačkati pomorske putove i
obalu blizu Makaa. Četiri fregate Kraljevske ratne mornarice tražile su i
uništavale većinu gusarskih džunka, slijedeći one koje bi se sklonile u zaljev
Bias, to priobalno gusarsko gnijezdo, četrdeset milja sjeverno od Hong Konga.
Ondje su fregate uništile gusarske džunke i sampane i spalile dva gusarska sela.
Otad im se Vu Fang Čoj nije usudio prići.
Grune top s gusarskog admiralskog broda. Za divno čudo, sve džunke osim
jedne skrenu u vjetar i spuste glavna jedra, ostavivši samo kratka krmena jedra
da iskoriste zavjetrinu. Od brodovlja se izdvoji omanja džunka i krene prema
»China Cloudu«.
 – U zavjetrinu! – naredi Dirk Struan i »China Cloud« se okrene prema
vjetru. Jedra su tjeskobno udarala. Brod izgubi polet i gotovo potpuno zastane. –
Drž’ kurs prema vjetru!
– Razumijem, gospodine!
Struan je promatrao malenu džunku kroz dogled. Na vrhu glavnog jarbola
vila se bijela zastava.
– Tako ti smrti Božje, što li im ovo znači? Kinezi nikad ne viju zastavu
mira!
Džunka se približi. Dirk se još više zapanji ugledavši gorostasnog
crnobradog Evropejca – u teškoj mornarskoj odori, s kratkom sabljom o pojasu
– kako kormilari džunkom. Uz njega se nalazio mali Kinez, odjeven u bogatu
halju od zelenog brokata, iste takve hlače i mekane crne čizme Dirk vidje kako
Evropejac usmjerava svoj dugi dogled prema »China Cloudu«. Uskoro
crnobradi odloži dogled. Bučno se nasmije i mahne rukom.
Struan pruži dogled Maussu.
– Što misliš o tom čovjeku? – Nagne se prema kapetanu Orlovu, koji je
usmjerio dogled prema džunki. – Kapetane?
– To je sigurno gusar! – Orlov pruži Robbu dogled.
– Potvrđena je daljnja glasina: da u floti Vu Fang Čoja ima Evropljana.
– Zašto su svi skupili jedra, Dirk? – s nevjericom ga zapita Robb.
– Reći će nam izaslanik! – Struan dođe do ruba krmnice. – Gospodine! –
vikne Cudahyju. – Spremite se da mu opalite u pramac!
– Razumijem, gospodaru! – Cudahy skoči do prvog topa i uperi ga.
– Kapetane Orlov! Pripremi glavni čamac. Vodi posadu koja će se iskrcati
na njihov brod, ako ga prije toga ne potopimo.
– Zašto da se iskrcamo na taj brod, Dirk? – zapita Robb prišavši polubratu.
– Niti jedan gusarski brod neće nam prići ni na pedeset metara! Možda je to
brod zapaljivač pun baruta. U ovakva vremena najbolje je da se spremimo na
sve opačine.
Na hodniku se pojavi samouvjereni Culum, u mornarskoj odjeći, teškoj
vuneno košulji, vunenom kaputu, hlačama širokih nogavica i cipelama pletenim
od konopa.
– Zdrav mi bio, momčino! – javi mu se Dirk.
– Što se događa?
Struan mu objasni i nadoda:
– Pristaje ti ova odjeća, momčino. Bolje mi izgledaš!
– Mnogo mi je bolje – reče Culum, iako se osjećao neugodno i otuđeno.
Kad im gusarska džunka priđe na stotinu metara, »China Cloud« im uputi
topovski hitac ispred palube, a Dirk Struan uzme rog.
– Okreni! – prodere se. – Ili ću te raznijeti s mora!
Džunka poslušno skrene na vjetar, spusti jedra i počne ploviti samo po
plimi.
 – »China Cloud«, smijemo li se ukrcati na vas? – poviče crnobradi.
– Zašto? I tko si?
– Kapetan Scragger iz Londona – odazove se čovjek i prasne u smijeh. –
Želim vam reći nešto u četiri oka, gospodine Struane!
– Iskrcaj se na naš brod, sam i nenaoružan!
– I zastava mira, prijatelju?
– Da! – Struan pođe na ogradu krmnice. – Drž’te džunku na nišanu,
gospodine Cudahy!
– Džunka je već na nišanu, gospodine!
Preko ograde džunke spuste malen čun. Scragger se spretno ukrca i zavesla
prema »China Cloudu«. Približivši se, vedro zapjeva pomorsku pjesmu »Blow
the Man Down.«
– Drzoviti gad! – promrsi Dirk i preko volje se razvedri.
– Scragger mi nije nepoznato prezime – primijeti Robb. – Nije li se
pratetka Ethel udala za nekog Scraggera iz Londona?
– Da, i ja sam to pomislio, momčino – nasmiješi se Struan. – Možda imamo
rođaka gusara!
– Zar nismo svi mi gusari?
Dirk Struan nasmiješi se još šire.
– Robbe, u tvojim će rukama »Otmjena kuća« biti sigurna. Mudar si ti,
mudriji nego što mislimo! – Opet pogleda čun. – Drzoviti gad!
Scraggeru bijaše tridesetak godina. Imao je dugu zamršenu kosu i bradu,
gavranasto crne, sitne svijetloplave oči, a ruke kao šunke. Na ušima zlatne
naušnice i krivudavu brazgotinu preko lijevog obraza.
Priveže čun i popne se na brod smireno i vično. Skočivši na palubu, s
hinjenim poštovanjem dodirne kosu na čelu. Prema krmnici se duboko naklonio.
– Dobro jutro, velecijenjeni! – Tad se obrati mornarima koji su zijali u
njega. – Dobro jutro, posado! Moj gospodar Vu Fang Čoj želi vam sretan put
kući! – Nasmije se otkrivši pokvarene zube. Stupi na krmnicu i zaustavi se
ispred Dirka Struana. Bijaše niži od Dirka, ali deblji. – Siđimo u potpalublje!
– Gospodine Cudahy, pretražite ga!
– Ne, vijemo bijelu zastavu mira i nisam naoružan, istina je. Imaš moju
riječ pa mi vjeruj! – bezazleno će Scragger.
– Ipak ćemo te pretražiti!
Scragger se pomiri sa sudbinom.
– Jeli li zadovoljan, taj-pane?
– Zasad jesam.
– Onda siđimo u potpalublje. Samo ti, kao što rekoh.
Dirk provjeri naboje u pištolju i pokaže Scraggeru da siđe.
– Svi ostali da ste bili na palubi!
 Struan se zapanji kad se Scragger počne kretati po brodu kao da ga već
otprije poznaje, kao da je na njemu već bio. Ušavši u kabinu, tresne na naslonjač
i zadovoljno protegne noge.
– Prije nego što počnem, navlažio bih grlo, ako može. Ožednio sam od
veslanja.
– Rum?
– Brendi... da, brendi! I ako imaš bačvicu viška, bit ću raspoložen.
– Za što?
– Da budem strpljiv! – Scraggerove su oči bile čelične. – Točno si onakav
kakvim sam te zamišljao.
– Rekao si da si iz Londona?
– Da, davno je to bilo. Hvala ti! – reče Scragger prihvativši vrč jakog
brendija. Znalački ga primiriše, strusi, uzdahne i protrlja masne zaliske. – Ah
brendi, brendi! Na sadašnjem položaju smeta mi samo to što nemamo brendija.
Godi mi srcu.
Dirk mu ponovno natoči u vrč.
– Hvala ti, taj-pane!
Struan se igrao svojim pištoljem.
– Iz kojeg si dijela Londona?
– Shoredltch, prijatelju, ondje sam odrastao.
– Kako ti je krsno ime?
– Dick! Zašto?
Dirk Struan slegne ramenima.
– Prijeđimo na stvar! – reče. Odluči se prvom poštom raspitati da li se
potomak njegove pratetke zove Dick Scragger.
– I hoću, taj-pane, i hoću! Vu Fang Čoj želi s tobom razgovarati, nasamo, i
to sad!
– O čemu?
– Nisam ga pitao, a on mi nije kazao. Rekao mi je: »Idi po taj-pana!« I evo
me. – Istrusi vrč pa se iskesi. – Kažu da voziš srebro, zar ne?
– Javi mu da ću ga ovdje primiti. Može doći, sam i nenaoružan.
Scragger prasne u smijeh i nesvjesno počeše uši koje su ga morile.
– Znaš da to neće učiniti, taj-pane, kao što se ni ti ne bi bez zaštite ukrcao
na neki njegov brod. Jesi li vidio onog dječaka na mojoj džunki?
– Jesam!
– To mu je najmlađi sin, njegov talac. Ukrcaj se, možeš i naoružan ako
hoćeš, a dječak će ovdje ostati!
– Ispostavit će se da je onaj dječak samo preodjeveni sin nekoga kulija, a
meni ode glava!
– Neće, neće – uvrijedi se Scragger. – Kunem ti se! Boga ti, imaš i njegovu
riječ. Nismo mi gusarski ološ, u brodovlju imamo tri tisuće brodova i vladamo
ovim obalama, kao što ti je poznato. Imaš moju riječ, Boga ti, a i njegovu.
 Struan na Scraggerovim ručnim zglobovima opazi bijele brazgotine. Znao
je da će mu na gležnjevima biti još izrazitije.
– Zašto si s njim ti, koji si Englez?
– Zašto, prijatelju? Zaista, zašto? – odgovori Scragger ustajući. – Smijem li
se još malo poslužiti brendijem? Hvala lijepa! – Bocu odnese za pisaći stol i
ponovno se smjesti. – U njegovu brodovlju ima više od pedeset nas Engleza. I
još petnaestak drugih bijelaca, pretežno Amerikanaca, i jedan Francuz.
Kapetani, topnici, oružari, pomorci. Bio sam nostromov pomoćnik! – vatreno
nastavi, oraspoložen brendijem. – Prije deset, pa i više godina, doživio sam
brodolom na nekim sjevernim otocima. Odvratni poganski mali gadovi uhvatiše
me u roblje, oni Japci. Prodali me nekakvim drugim poganskim gadovima, ali
sam pobjegao i namjerio se na Vu Fanga. Doznavši da sam nostromov
pomoćnik i da se razumijem u većinu brodskih poslova, dao mi je brod. – Istrusi
vrč, podrigne i opet ga napuni. – Pa, idemo ili ne idemo?
– Zašto ne bi ostao na ovom brodu? Lako ću se topovima probiti kroz Vu
Fangovo brodovlje.
– Hvala, prijatelju, ali sviđa mi se položaj na kojem sam.
– Koliko si robijao?
Scraggerov vrč zastane u zraku. Izraz mu postane oprezan.
– Posve dovoljno, prijatelju! – Odmjeri ožiljke na ručnim zglobovima. –
Uspomene od okova! Ostadoše i nakon dvanaest godina.
– Odakle si pobjegao? Iz zaljeva Botany?
– Da, iz zaljeva Botany – odgovori Scragger. Opet postade ljubazan. – Kao
mlad momak dobih petnaestogodišnju deportaciju... bilo mi je jedno dvadeset i
pet godina! Koliko je tebi godina?
– Posve dovoljno!
– Nikad ne znam, možda mi je trideset pet, a možda četrdeset pet godina.
Da! Petnaest godina zato što sam udario usranog potčasnika na usranoj fregati!
– Sreća tvoja što te nisu objesili.
– Tako je! – Scragger vedro ponovno podrigne. – Volim s tobom
razgovarati, taj-pane. – Za razliku od priča s mojim mornarima! I odvedu me iz
zatvora u Londonu. Devet mjeseci bio sam okovan na moru, s još četiri stotine
jadnika i otprilike isto toliko žena. Okovani u potpalublju! Devet i više mjeseci.
Voda i dvopek, mesa nimalo. Ne postupa se tako s ljudima, nikako! Stotinu nas
je doživjelo ulazak u luku. U luci Sydney se pobunismo i strgosmo okove.
Ubismo sve usrane tamničare. Godinu dana krio sam se u šikari, a tad našao
brod, trgovački brod! – Scragger se lukavo nasmiješi. – Na trgovačkom brodu
bar smo jeli! – Zirne u dubinu vrča i nestane njegova smiješka. – Da, svi smo mi
hrana za vješala. Bog prokleo sve usrane uhode! – zareži on. Na tren ušuti,
uronjen u sjećanja. – Kao što rekoh, doživio sam brodolom, a onda sve ovo.
Dirk Struan pripali cigaru otvorenu s oba kraja.
– Zašto služiš bijesnom gusarskom psu kakav je Vu Fang?
 – Reći ću ti, prijatelju. Slobodan sam kao vjetar, imam tri žene, hrane
koliko mogu pojesti, plaću i kapetan sam na brodu. Prema meni postupa bolje
nego moji prokleti rođaci! Prokleti rođaci, da! Po njima bih visio. Vu Fang me
ne smatra takvim »obješenjakom«. A gdje drugdje i kako drukčije bi ljudi poput
mene imali žene, jelo, plijen i uživali na slobodi, daleko od vješala? Jasno da
sam s njim, ili s bilo kim tko mi to pruža. – Ustane. – Ideš li sad kao što te Vu
Fang pozvao ili te moramo na juriš zauzeti?
– Morate me osvojiti, kapetane Scraggeru! Ali najprije ispij ovaj brendi. Bit
će ti to posljednji na ovoj zemlji.
– Imamo više od stotinu brodova protiv tebe.
– Misliš da sam takva budala? Vu Fang se nikad osobno ne bi osmjelio u
ove vode. Nikada, jer naša ratna mornarica čeka s onu stranu Hong Konga. Nije
Vu Fang s ovom flotom.
– Lukav si, taj-pane – zasmijulji se Scragger. – Na to su me upozorili. Da,
nije s nama Vu Fang, nego njegov glavni admiral, Vu Kvok, njegov najstariji
sin. Dječak je njegov sin, istina je.
– Istina ima mnogo lica, Scraggeru! – reče Dirk. – K vragu, miči se s mog
broda. Zastava mira vrijedi samo za tvoj brod. Pokazat ću ti što mislim o tvojoj
usranoj gusarskoj floti!
– I hoćeš, taj-pane, ako ti se iole pruži prilika. Da, zaboravio sam! – reče i
izvuče kožnatu vrećicu obješenu oko vrata. Iz nje izvadi savijen list i gurne ga
preko pisaćeg stola. – Ovo ti moram predati! – reče, a lice mu se posprdno
iskrivi
Dirk odvije list. Na njemu bijaše Đin-kvaov čop i jedan polunovčić.
 DESETO POGLAVLJE

Dirk Struan spretno je stajao na pramcu svojeg glavnog čamca, tutnuvši

ruke duboko u džepove teškog pomorskog kaputa, pričvrstivši za ručni zglob
borilačke lance, s pištoljima za pojasom. Njegovi su ljudi, naoružani do zuba,
hitro veslali. U sredini je sjedio Scragger i pijano pjevao mornarsku pjesmu. Od
gusarskog admiralskog broda dijelilo ih je stotinu metara. Dirk je od Scraggera
zatražio da se admiralski brod odvoji od zaštitne flote džunki i da se približi
obali, nekoliko stotina metara u zavjetrini od »China Clouda«. Bijaše razapeto
samo maleno krmeno jedro da bi admiralski brod mogao koristiti zavjetrinu.
Topovi »China Clouda« bijahu u nj uprti, kineska im je džunka bila prepuštena
na milost i nemilost. Ostatak armade džunki još je zauzimao blokadne položaje
oko dva broda.
Dirk je znao da je opasno da se sam ukrca na gusarski brod, ali polunovčić
mu nije ostavljao izbora. Htjedne povesti Maussa, jer mu je tumač bio potreban,
a Mauss uz to bijaše pravi vrag u tučnjavi. Međutim, Scragger je odbio.
»Sam, taj-pane! Na džunki ima onih koji govore poganski i engleski. Sam...
Naoružan, ako želiš, ali sam! Tako je rečeno.«
Prije odlaska s »China Clouda«, Dirk je pred Scraggerom izdao posljednje
naredbe.
»Ako admiralski brod digne jedro, raznesite ga s površine morske. Ako se
ne vratim za jedan sat, raznesite džunku!«
»Ma, taj-pane!«, nelagodno će Scragger uz usiljeni smijeh. »Ti kao da se ne
veseliš pozivu? Nimalo, nimalo! Zastava mira, prijatelju!«
»Raznesite džunku s površine morske, ali najprije dječaka objesite na
jarbol.
»Bez brige!«, zlurado će Orlov. »Dječaka ćemo objesiti, a tako mi krvi
Isukrstove, neću se maknuti iz ovih voda dok ijedna džunka bude plovila!«
Kad se kuter primaknuo džunki, Dirk Struan poviče:
– Uvucite vesla!
Uz ogradu džunke stajalo je stotinu kineskih gusara, brbljalo i rugalo mu
se. Dirk opazi topnice na lijevom boku. Dvadeset! Znači, ukupno na oba boka
četrdeset topova.
Popne se na palubu. Vidje da su topovi u savršenom redu, bačve baruta
neuredno porazbacane, uz bezbrojne smrdljive bombe i vatrene bombice.
Gusarski je brod imao mnogo članova posade. Posvuda prljavština, ali ne bijaše
znaka bolesti ni skorbuta. Jedra uredna, konopci napeti. Teško bi ga bilo – ako
ne i nemoguće – zauzeti u borbi čovjek protiv čovjeka. No, »China Cloud«
potopit će ga bez po muke, bude li džosa!
Siđe za Scraggerom u glavnu kabinu ispod pramčane palube. Nesvjesno je
pamtio mostiće i zapreke ako se bude morao povući. Stigoše u prljavo predvorje
krcato mornarima. Scragger se kroz njih progura do vrata na suprotnoj strani.
Čuvao ih je snažan Kinez, koji pokaza Struanovo oružje i prodere se na
Scraggera. Scragger mu poviče nešto na kantonskom, prezirno jednom rukom
odgurne stražara i otvori vrata.
Kabina bijaše golema. Na uzvišenom postolju bijahu razasuti prljavi
jastuci, a iznad svega se kočio niski stol lakiran grimiznom bojom. Soba je, kao i
brod, zaudarala po znoju, truloj ribi i krvi. Iza postolja, od poda do nepropusne
pregrade paluba, bogato izrezbareni rešetkasti zid, a s druge strane postelja, na
kojoj je spavao gospodar-ratnik, zastrt zavjesom. S ove strane se ništa ne vidi,
pomisli Dirk Struan, ali lako je pucati ili nekoga probosti mačem. Zapazi četiri
zatvorena prozorčića i šest uljanica koje su se njihale sa stropnih greda.
Otvore se vrata na rešetkastom zidu.
Vu Kvok bijaše nizak, zdepast, sredovječan, okrugla okrutna lica i duga
masnog perčina. Skupocjena haljina od zelene svile, vezana oko ispupčenog
trbuha, bijaše zamašćena. Imao je lijepe kožnate mornarske čizme, a na rukama
bezbroj neprocjenjivih narukvica od žada.
Trenutak je mjerkao Struana. Zatim mu pokaza svoje uzdignutomjesto i
sjedne na jedan kraj stola. Dirk nasuprot njemu. Scragger se nasloni na
zatvorena vrata. Rastreseno se češkao, a na licu mu je titrao podrugljiv smiješak.
Dirk i Vu Kvok netremice su buljili jedan u drugog. Nisu se micali.
Naposljetku Vu Kvot malko digne ruku, a sluga donese štapiće za jelo, šalice,
čaj i mjesečeve kolače, prhko pecivo od rižina brašna, nadjeveno kremom od
vanilije i badema. I tanjur probranih dim suma. Dim sum je sitna, slasna
poslastica od rižina tijesta nadjevenog račićima, pečenom svinjetinom,
piletinom, povrćem ili ribom; kuhana na pari ili pržena u vrelom ulju.
Sluga im natoči čaj.
Vu Kvok digne šalicu i mahne Struanu da je digne. Šutke su pili,
sklopljenih očiju. Tad gusar digne štapiće za jelo i odabere jedan dim sum.
Spusti ga na tanjurić ispred Dirka Struana i dade mu znak da jede. Struan je
znao: iako mu je dao štapiće, Vu Kvok misli da će on jesti kao divljak, rukama, i
izgubiti obraz.
Goni se, umišljeno đubre, pomislio je i zahvalio džosu što mu je dao
Mejmej. Spretno uzme štapiće i prinese ustima dim sum. Odloži štapiće na
porculanski stalak i slasno pojede. Još se više razveseli videći koliko se gusar
zapanjio što divljak jede kao kulturan čovjek.
Struan ponovno uzme štapiće i brižno izabere novi dim sum, najsitniji i
najnježniji, koji je najteže bilo uhvatiti. Bijaše to tijesto kuhano na pari i
nadjeveno račićem. Bijela ovojnica bijaše toliko tanka da je gotovo djelovala
prozirna. Digne brzo i bez napora, moleći Boga da ne ispusti poslasticu. Ispruži
ruku i preda Vu Kvoku.
Vu Kvok približi štapiće, zahvati dim sum i prenese ga na svoj tanjurić, ali
mu na stol padne komadić raka. Vu Kvok osta mrtav-hladan, ali Struan je znao
da kipi od gnjeva: izgubio je obraz.
 Dirk ga spasi iz nevolje. Nagne se, zahvati račića, prebaci ga na svoj tanjur
i izabere novi sićušni dim sum. Ponovno ga ponudi Vu Kvoku, koji ga uzme, ali
ovaj put nije ispustio ni mrvicu.
Ponudi Dirka svojim dim sumom. Struan ga bez po muke uhvati u zraku i
slasno pojede, ali odbije slijedeći ponuđeni dim sum. Vrhunac kineske finoće
sastoji se u tome da domaćinu odglume kako je hrana toliko slasna da se više ne
može jesti, iako i domaćin i gost znaju da bi mogli do beskraja klopati.
– Momče, klopaj još! Ima toga puno! – Odjednom ga počne nukati Vu
Kvok, kao pravi domaćin.
Dirk Struan toliko se zapanjio začuvši da Vu Kvok govori oštrim
koknijevskim narječjem – da to pomuti njegovo uživanje što je opet sebi
osvjetlao obraz pustivši da Vu Kvok prvi progovori.
– Hvala, drago mi je što govoriš engleski, jer nam to olakšava stvari –
odgovori Dirk. – Sve će biti znatno lakše.
– Da, jasno! – Vu Kvok silno se ponosio što zna taj divljački jezik.
– Gdje si naučio engleski? – Dirk se sagne i počeša po gležnju. Postolje i
jastuci bijahu prepuni buha.
– A gdje s’ naučijo jest k’o Kinez? Heja?
Dirk Struan uzme još jedan dim sum.
– Mnogo puta pokušavao sam naučiti kantonsko narječje, ali ne ide mi i
nikako da točno izgovaram glasove! – Polako je jeo dim sum i pio čaj. – Izvrstan
čaj. Iz pokrajine Sučou?
Vu Kvok zatrese glavom.
– Lin Tin! Voliš čaj iz pokrajine Sučou?
– Bolji je iz Lin Tina.
– Engleski sam naučio od Scraggera i ostalih, tokom godina.
Neko je vrijeme jeo i ponovno nukao Struana da jede poslastice.
– Klopaj, momče! Čudan si ti svat! Baš mi je drago što sam upozn’o tebe.
Ti nisi normalan čovjek. Mnogo tebi dana treba da umreš, mnogo dana!
Struanove oči postanu zelenije i blistavije.
– Vrlo ćeš brzo umrijeti! Moji običaji nisu kao tvoji. Sad si živ, a sad više
nisi! – Zapucketa prstima. – Najbolje tako, za prijatelja ili neprijatelja. Ili za
bijesnog psa!
– Što ti govoriš tako čudno? – upita Vu Kvok poslije opasne stanke.
– Kako?
– Ne govoriš k’o ja! Teško te pratim. Drugi imaš izgovor.
– U Engleskoj ima mnogo narječja – mirno će Dirk Struan da Vu Kvoku
osvjetla obraz.
– Vu Kvok, on je školovan, rek’o sam ti – plane Scragger. – Oni koji idu u
školu, drukč’je govore, rek’o sam ti!
– Govori l’ istinu ovaj obješenjak Scragger, momče? Ne govorim dobro
engleski?
 – Tko bolje govori kantonski, seljak ili učitelj? Seljak govori dobro za
polje, a učitelj za školu.
Vu Kvok zavali se na jastuke i srkne čaj. Prekine tajac.
– Čujemo da na brodu imaš srebro. Četrdeset lâka!
– Otkud ti ovo? – Dirk otvori pesnicu i spusti polunovčić na stol.
– Pola novčića, jedna usluga, momče, je l’ da?
– Da! – odgovori Dirk, bijesan na samog sebe što je upao u Đin-kvaovu
klopku. – Otkud ti to?
– Od mog starca.
– Otkud njemu?
– Što misliš, kako je onaj stari razbojnik Đin-kva stavio svoje prljave šape
na četrdeset lâka srebra, momče? Jasno, pozajmio od svojih bivših brodskih
prijatelja. Na tvojem brodu je deset lâka srebra od mog tate. – Vu Kvok se
hvatao za trbuh od smijeha. – Natoči velecijenjenom rum, Scraggeru. Bit će mu
potreban.
– Vu Fang Čoj i Đin-kva su brodski prijatelji? – zapanjeno zapita Dirk.
– Tako reć, momče. Štitimo njegovu trgovinu od usranih gusara. Čuvamo
more! Pravedno je što naplaćujemo uslugu, je l’ da? Mudar čovjek ulaže novac
da zaradi, heja? Tako povremeno ulažemo u njega. Čaj, svila, opijum, zajmove.
– Vu Kvok držao se za trbuh, a iz kosih očiju tekle su mu suze od smijeha. –
Tako smo sad takoreć ortaci »Otmjene kuće«. Zar bismo mogli uložiti u nešto
bolje, momče?
– Koju uslugu tražiš, Vu Kvok?
– Pijmo za to srebro i za tvoj džos, taj-pane. Onda ćemo govoriti!
– Rekao im je neka objese dječaka ako se ovdje zadrži više od sat vremena
– kazao je Scragger napunivši rumom tri krčaga. – A ako digneš jedra, oni će
nas raznijeti s mora i objesiti dječaka.
– Koliko je jedan sat, momče?
– Dovoljno dugo!
Vu Kvok je neko vrijeme jeo.
– Objesili biste dječaka?
– A ti ne bi? – Dirk izvadi sat i stavi ga na stol. – Prošla ti je polovica
vremena.
Vu Kvok uzme od Scraggera vrč i polako ispije. Dirk osjeti kako mu se
kosa na šiji naježila od napetosti. Čuo je prigušenu graju Kineza, zatezanje
brodskih konopa i škripanje drva.
Na palubi iznad njih lagano je padala kiša. Vu Kvok uzme čačkalicu i očisti
zube, pokrivši jednom rukom usta. Kiša se pojača.
– Usluga Vu Fang Čoju – započne Vu Kvok. – U tvojoj floti ima dvadeset
klipera, je l’ da?
– Devetnaest!
 – Devetnaest! Na svaki ukrcaj jednog našeg momka! Dobro ih uvježbaj! Da
budu valjani kapetani. Bičuj ih, provlači ispod brodske kobilice, što god hoćeš,
ako te ne slušaju, ali ih ne ubijaj! Pet godina bit će tvoji, a onda će se vratiti
kućama. Nadalje: za godinu dana tražimo jedan kliper kao »China Cloud«.
Srebrom ćemo platiti koliko god stoji. Daj nam račune i sve ostalo, a mi
plaćamo srebrom. S topovima, jedriljem kao »China Cloud«. Deset naših ljudi
poći će u Blighty da vide kako se brod gradi, a onda će se na brodu vratiti kući.
Poslije ćemo se dogovoriti gdje i kako ćemo preuzeti brod, zar ne, Scraggeru?
– Da!
– Nadalje, dat ćemo ti klince... tri klinca da ih uvježbaš. Tri momka ćeš
školovati, da postanu gospoda. U najboljim londonskim školama! – reče Vu
Kvok. – Po svaku cijenu!
– Najbolja odjeća, kočije, stan i klopa – nadoda Scragger. – Da odrastu kao
vražji školovani gospodski sinovi. Da se s njima lijepo postupa! Studij u
Oxfordu, Cambridgeu, da! Završit će sveučilište i poći doma.
– To nije jedna usluga – odgovori Struan. – Mnogo je to usluga!
– Malo ili mnogo, to je ta usluga! – zlurado će Vu Kvok. – Boga ti, to se od
tebe traži. Možda uzmem natrag onih deset lâka srebra i još preostalih trideset?
Zatim ću kupiti brod. Za novac se sve može kupiti, je l’ da, momče? Da, uzet ću
deset lâka srebra i možda se nagodim s Jednookim vragom. Kako se on zove?
– Brock! – reče Scragger.
– Da, Brock! – Nagodit ćemo se s Brockom ili s kojim drugim. Posao je
posao. Samo da osposobi ljude. Jedan brod! Pošten zahtjev! Reci da ili ne!
– S tobom ću sklopiti novu pogodbu. Uzmi svoj polunovčić i, sa mnom ili
bez mene na »China Cloudu«, samo pokušaj osvojiti sav srebrni teret. Boga ti!
– Na obzorju ima dvije stotine brodova. Ništa zato ako izgubim stotinu ili
dvije stotine brodova. Uzet ću lâk srebra, taj-pane, lâk!
Struan uzme polunovčić i ustane.
– Slažeš se?
– Ne slažem se! Usluga, pristani na uslugu. Ima li taj-pan »Otmjene kuće«
obraz ili ga nema, heja? Ima ili nema?
– Za mjesec dana dovedi mi stotinu ljudi. Samo neka niti jednog od njih ne
gone mandarini za kakav zločin, i neka svi znaju čitati i pisati. Devetnaestoricu
od njih izabrat ću za buduće kapetane, a desetoricu da prate brodogradnju. Tada
dovedi i ona tri dječaka!
– Previše je to opasno, momče – reče Vu Kvok. – Toliki ljudi odjednom! Je
l’ da, Scraggeru?
– Nije opasno ako ih, recimo, odvedemo u Aberdeen. Ako ih ondje pošteno
pokupi, nema u tome zla. Dakle? Potajno?
Vu Kvok je trenutak razmišljao.
– Slažem se! Mjesec dana, Aberdeen.
– Kliper ću predati tebi osobno, ili Vu Fang Čoju, samo vama! – reče Dirk
Struan. – Nikom drugom!
 – Svakomu koga ti pošaljem.
– Neću!
– A meni, momče? – zapita Scragger.
– Neću! Vu Kvoku ili Vu Fang Čoju. Na pučini!
– Zašto? – zapita Vu Kvok. – Da, zašto? Kakvu smrdljivu prijevaru
spremaš, momče?
– Brod će biti tvoj. Takvu ljepotu neću predati nikom drugom. U pitanju je
tvoj obraz, zar ne?
– Slažem se – naposljetku će Vu Kvok. – Boga ti, bez prijevare, ili ćeš
platiti.
Dirk Struan prezirno krene prema vratima, ali mu se Scragger prepriječi na
putu.
– Svečano se zakuni, taj-pane!
– Već sam se zakleo Đin-kvau, Scraggeru. Boga ti, znaš koliko vrijedi moja
zakletva!
Scragger klimne glavom Vu Kvoku i stane korak u stranu.
– Hvala, taj-pane.
– Kad si tako pristojno i prijateljski pristao, taj-pane – počne Vu Kvok –
šalje ti moj tata dar i poruku. – Mahne Scraggeru koji otvori pomorsku škrinju.
Izvuče zavežljaj pa ga pruži Dirku.
U zavežljaju bijaše zastava, isprepleteni lav i zmaj. I brodski dnevnik,
dnevnik izgubljenog broda »Scarlet Cloud«.
Dirk otvori dnevnik i okrene posljednju stranicu.
»Šesnaesti studenog, podne, 11° 23’ i 11’ sjeverne geografske širine i 114°
9’ i 8" istočne dužine. Oluja i dalje traje, puše orkanski vjetar. Noćas, u tri zvona
ponoćne straže, odnesena su nam posljednja olujna jedra i jarboli. Naš brod
bespomoćno je udario o greben Tizard i, milošću Božjom, ondje ostao, otkinute
kobilice i probušena trupa.
»Osamnaesti studenog, četiri sata. Na sjeveroistoku opažene četiri džunke.
Obavljene posljednje pripreme da napustimo brod.«
»Osamnaesti studenog, pet sati. Četiri džunke mijenjaju smjer, idu na nas.
Izdao sam ljudima muškete. Pokušao sam pripremiti top, ali nam to nagib broda
onemogućuje. Pripremili smo se kako smo najbolje mogli. Ukoliko su to
gusari.«
»Osamnaesti studenog, osam sati. Pregaziše nas gusari. Pobismo njihov
prvi val, ali oni...«
Dirk Struan zatvori brodski dnevnik.
– Sve ste ih pobili?
– Te džunke nisu u sastavu naših redovnih flota, momče. Zapravo,
uglavnom nisu!
– Sve ste ih pobili?
– Sami su se ubili, taj-pane. Nisam ondje bio!
 – Znaš kakav je ponekad taj ološ, taj-pane! – javi se Scragger. – Da su to
bili Vu Fang Čojevi ljudi, zar bi ti on predao brodski dnevnik? Vu Fang Čoj čuo
je za događaj i poslao me onamo da izvidim. Kad sam stigao, ondje više nije
bilo ni ljudi ni leševa. Ničega!
– Opljačkali ste brod?
– Znaš pomorske zakone, taj-pane. Brod je doživio brodolom i bio
napušten. Spašena je polovica brodskog tereta, šesnaest topova i mnogo baruta i
naboja.
– Gdje je brodski kronometar?
Scragger uzvine obrvama.
– Pa naravno, na mojoj džunki, iako mi ne služi. Zasad još ne! Tko ga je
našao, njegov je. Tako je pravedno, je li? Taj-pane, jesi li znao... jesi li znao što
učini onaj prokleti ološ? Zaustaviše ga. Zamisli! Živa istina. Pustiše da stane.
Tjednima smo tražili trgovca koji zna londonsko vrijeme! Amerikanac na brodu
»Boston Skylark«! – Prasne u smijeh kad se toga sjetio i doda: – Četiri
momka s tog broda pristali su da pođu s nama.
– A ostali?
– Prepustili smo ih valovima pred Filipinima, blizu obale. Kunem ti se!
Prije tri-četiri tjedna.
Vu Kvok meškoljio se na jastucima i opušteno češkao.
– I na kraju je, taj-pane, moj tata rek’o: »Deset taela po brodu nije mnogo
za sigurnost plovidbe. Deset taela po brodu i Vu Fang Čoj zaštićivat će englesku
zastavu!« Čujemo da ovdje na Hong Kongu imate novu luku. Plaćaj prolaz
svojem mandarinu!
– Platio bih mu jedan tael.
– Šest je najniži iznos, najniži! Tako mi je odredio tata, jer zna da se užasno
cjenkaš. Šest taela!
– Jedan tael!
– Šest... Još ćemo popiti ruma i dobiti novu klopu – reče Vu Kvok.
– Za pet minuta brod će biti raznesen s površine morske, a talac će visjeti!
Vu Kvoku se podrigne.
– Nećeš objesiti mojega sina, momče!
– Jasno! – prezirno će Dirk. – Samo nekog jadnog dotjeranog dječaka!
Vu Kvok se cerekao i duboko gucnuo.
– Veoma si lukav, taj-pane. Neka bude dva taela za brod. Plati svojemu
mandarinu, vrijedi? I znaš što? Dječaka zadrži, objesi ili baci u more. Tvoj je!
Ukrcaj ga na naš brod pa ću ga ja za te objesiti!
– Kako? – plane Scragger. – Onaj dječak ti nije sin?
– Jasno da nije, Scraggeru. Misliš da sam lud? – otresito će Struan. – Znam
koliko vrijedi šuftova zakletva. – Ponosno se udalji.
– Zakleli smo mu se i ti i ja – zapanjeno se obrati Scragger Vu Kvoku. –
Zakleli smo mu se! Kazao si da ti je ono sin. Rekao si mi tako, Boga ti!
 – Taj-pan na naš brod nikad ne bi ukrcao svojeg sina, zašto da ja svojeg
ukrcam na njegov?
– Zakleo sam mu se. Boga ti, to je prijevara!
Vu Kvok polako ustane.
– Kažeš da sam varalica, momče?
– Ne, gospodaru! – žustro odvrati Scragger potisnuvši s lica slijepi gnjev. –
Samo sam mu se zakleo, a mi zakletvu poštujemo. Kod nas nije pošteno to što se
dogodilo, i to je sve!
Vu Kvok umorno zaklima glavom kad se povlačio u spavaće odaje.
– Divljaci su čudni svati, momče. Baš čudni svati!
Rešetkasta se vrata za njim zatvore.
Scragger se popne na palubu. Boga mi, pomisli i zamalo zaplače od bijesa.
Bože, gotovo je! Sredit ću ja tog usranog jebenog poganina, boga mi, hoću!
Samo, tek nakon što proberu ljude. Oh, ni tad još ne! Prije toga nikako ne
smijem Boga mu, jer bih time sve pokvario.
A poslije toga, Bože, poslije toga...
 JEDANAESTO POGLAVLJE

»China Cloud« se po gustoj kiši probijao uz južnu obalu otoka Hong

Konga prema luci na sjeveru. Struanovi su večerali u glavnoi kabini: pirjane
ostrige, dimljene kobasice, losos, kuhani kupus sa slaninom, hladnu pečenu
piletinu, pomorski dvopek, tortu od jabuka i kolače od konzervirana voća. Suho
bijelo vino i šampanjac... ohlađeni na moru, i čaj.
– Četrdeset lâka... četiri polunovčića – reče Robb igrajući se s jelom. –
Jedan ima Vu Fang Čoj. Kod koga su preostala tri?
– Đin-kva sigurno je jedan zadržao, a možda i dva – reče Dirk.
Posegne preko stola i posluži se novom porcijom lososa.
– Obvezali smo im se na užasno veliku uslugu – reče Robb – koja tim
vragovima vrijedi deset lâka srebra. Ako u njihove ruke dospije kliper kao što je
»China Cloud«, opljačkat će oni i fregate! Presjekli bi azijske pomorske puteve
za cijelo naše carstvo. Jedan brod i deset ljudi obučenih da grade nove brodove...
Devetnaest ljudi osposobit ćemo im za kapetane, a oni će osposobiti nove
učenike! Upali smo u stupicu. U stupici je naša budućnost. Užasno!
– Prevario te Đin-kva, prevario te! – reče Culum.
– Nije. Namagarčio me, ali ni to nije točno. Nisam bio dovoljno lukav. Ja
sam kriv, a ne on. Kad sjedne za stol da sklopi posao, svaka strana nastoji
sklopiti što povoljniji posao. Posve jednostavno! Da, bio sam slabiji nego on, i
to je sve. Pa i da sam znao da će on podijeliti te polunovčiće, ipak bih pod
njegovim uvjetima sklopio pogodbu. Nismo imali drugog izbora, nikakvog
drugog izbora!
– Ako je nadmudrio tebe, Dirk, kakve izglede onda imamo ja i Culum?
– Nikakve, osim ako ne budete mislili svojom glavom i učili na tuđim
greškama. I ne postupajte s Kinezima kao s našima, oni su drukčiji.
– Da, drukčiji su – potvrdi Culum. – Ružni, odvratni pogani! I nemoguće ih
je razlikovati.
– Ne slažem se s tim – odvrati Dirk. – Htjedoh reći da oni drukčije misle.
– Kako da to riješimo, oče?
– Da to znam, uvijek bih imao pravo. Iza njih je pet tisuća godina
uvježbavanja, i to je sve. Molim te, momčino, dodaj mi ostrige!
Culum mu doda zdjelu, a Dirk nagrabi po treći put.
– Nisi uznemiren, Dirk – reče Robb. – Ovo bi nas moglo upropastiti.
Uništiti azijsku trgovačku razmjenu!
– Ne jedeš, Robbe, a ni ti, Culume! Jedite! – Dirk otrgne pileću nogu i
odloži je na tanjur. – Naš položaj uopće nije tako težak. Najprije ona
devetnaestorica. Da, uhodit će za račun Vu Fang Čoja i njegove bagre, ali da
bismo ih mogli poučavati, najprije moraju naučiti engleski, zar ne? A kad
budemo s njima razgovarali, zašto ih ne bismo mogli promijeniti? Da gusare
pretvorimo u korisne građane! Možda bismo ih mogli i pokrstiti? Postoji
devetnaest mogućnosti da ih osvojimo za svoju stranu. To su lijepi izgledi,
smatram. A ako prijeđe na našu stranu barem jedan od njih, doznat ćemo gdje su
gusarska gnijezda pa ćemo ih posjetiti i uništiti. A drugo, onaj kliper. Za godinu
dana to ćemo riješiti pomorskom bitkom. Predat ću im brod pa ga potopiti.
Nisam im obećao da ga neću potopiti!
– Zašto da im ga ne predamo s bačvama baruta u spremištu, u koje ćemo
ostaviti polagani fitilj? – zapita Robb.
– Prevelik je lukavac Vu Kvok da nam to prođe.
– Zar ne bismo mogli objesiti mine s vanjske strane brodskog trupa, ispod
morske površine?
– To bi možda bilo moguće, moglo bi im promaknuti, ali i kad padneš u
stupicu, moraš se nastojati nekako izvući, ne smiješ prekršiti zakletvu. Bez
prijevare. Robbe! Osramotili bismo obraz za stotinu godina. Ubit ću Vu Kvoka.
– Zašto?
– Da ga naučim koliko vrijedi zakletva. I da zaštitim cijeli naš slijedeći
naraštaj!
Zavlada tajac.
– Mislio sam da do pet mjeseci ideš kući – primijeti Robb.
– Idem! Kad bude gotov novi brod, na njemu ću se vratiti. Nazvat ćemo ga
»Lotus Cloud«! – Dirk ubrusom obriše usta. – Razumijem za ljude i brodove, ali
zašto da im školujemo tri dječaka kao gospodske sinove? To ne razumijem. Ti
me dječaci brinu, a ne znam zašto.
– Vjerojatno su Vu Kvokovi sinovi?
– Sinovi ili unuci, to sigurno. Ali zašto? Što time dobivaju?
– Sve englesko, sve naše tajne – odgovori Culum.
– Ne, momče! Za te dječake vrijedi ono što vrijedi za mlade kapetane, pa i
više. Dječake ćemo lakše obrlatiti! Vu Fang i Vu Kvok zacijelo su na to mislili.
Zašto bi bili pripremni da izgube tri sina? Zašto žele da postanu učeni ljudi, a ne
kapetani, vojnici, brodograditelji, oružari ili nešto korisno? Zašto da im postaju
učeni? Kao gospodska djeca?
Na to pitanje nisu znali odgovora.

Kad se »China Cloud« probio kroz zapadni ulaz u hongkonšku luku, Dirk
se na krmnici pridružio Culumu i Robbu. Prestala je kiša, brio je vjetar. Spuštao
se sumrak. Dirk se osjećao silno smiren i osvježen, ali čim je stupio na palubu,
nestane njegova spokoja.
– Bože svemogući!
Luka bijaše prepuna trgovačkih brodova azijske mornarice i brodova
Kraljevske ratne mornarice. Obala krcata šatorima u kojima je boravilo četiri
tisuća vojnika ekspedicijskih snaga. A najviše ga zapanje stotine kineskih
sampana natisnute sjeverno od Glessingova rta. Rojevi džunka i sampana išli su
tamo-amo, a na padinama jednog brda niknule su tisuće kućica, kao gljive
poslije kiše.
– Otkako sam se vratio iz Kantona, ovamo neumorno nadiru Kinezi – reče
Culum. – Sam Bog zna koliko ih je. Bar četiri-pet tisuća. Zagušit će nas!
Iskrcaju se iz sampana ili džunka i nahrupe na otok pa uskoro utonu u općoj
gužvi. Ti se vragovi noću iskradaju i kradu sve što se može ponijeti.
– Bože svemogući!
– Isprva su se širili po cijelom otoku, ali sam nagovorio Longstaffa da im
privremeno dodijeli ono brdo. Zovu ga Taj Ping Šan, tako nekako.
– Zašto mi to nisi rekao?
– Htjeli smo da sam vidiš, i stric, i ja. Nekoliko sati prije ili poslije, ništa ne
mijenja na stvari. Evropljana ima sto i pedeset, ako ne računamo vojnike.
Longstaff čupa i ono malo kose što mu je preostalo. Svake noći pronađemo u
luci deset-petnaest utopljenih Kineza. Ubijenih ili utopljenih.
– Moraš vidjeti njihovu bijedu i prljavštinu... inače ne bi povjerovao – reče
Robb. – Kako samo žive! Bilo je dovoljno mjesta, ali oni svakodnevno naviru.
– Pa lijepo – reče Struan – neće nas mučiti nestašica kulija i sluga. –
Obratio se Orlovu. – Pozdravi admiralski brod i u svoje ime pošalji znak:
»Dopustite da se ukotvimo osam kabela od vas!« Sva posada na palubu, i na
krmu!
Orlov klimne glavom.

Grunu topovi na »China Cloudu«. Odgovori im top s kopna i dade

dopuštenje. Posada se okupila. Dirk Struan pođe na ogradu krmnice.
– Do sutra u podne da se nitko nije micao s broda! I nitko da se do sutra u
podne nije ukrcao! O našem teretu ni riječi. Ni da sam ja na brodu. Provlačit ću
ispod brodske kobilice svakog tko zucne. Cijela posada dobit će dvostruku
mjesečnu plaću, a isplata je sutra u suton, u srebrnjacima. Oficiri moraju
postaviti oružanu stražu na krmnici! Otpušteni ste.
Odjekne triput hura za taj-pana i ljudi se raštrkaju.
– U koliko je sati prodaja zemljišta, Culume?
– Sutra u tri popodne, tata. U Sretnoj dolini.
– Robbe, pobrini se da dosta unaprijed dobijemo točne brojeve zemljišnih
čestica.
– Da, imamo spisak. Hoćemo li kupiti brdo?
– Naravno!
Robb se na trenutak zamislio.
– Ako je Brock neumoljiv kao ti, možda ćemo na taj vražji brijeg uložiti
cijelu svoju budućnost.
 – Da! – Dirk mahne Orlovu. – U dva sata poslijepodnevne straže, to jest, u
devet ujutro, pošalji Brocku signal u Robbovo ime pa ga u četiri zvona, u deset
sati, pozovi na brod. Mene probudi u dva zvona... Dotle da me nitko nije
uznemiravao! Sad preuzimaš zapovjedništvo.
– Dobro – odvrati Orlov.
– Idem spavati. Robbe, lezite i ti i Culum. Sutra nam je dug dan. Oh, da,
Culume, možda bi mogao razmisliti o plesu, gdje i kako. Za trideset jedan dan! –
siđe u potpalublje.
Dok se »China Cloud« približavao admiralskom brodu, Culum priđe
Orlovu.
– Molim vas, čim se usidrimo, spustite glavni čamac.
– Taj-pan je naredio da nitko ne napušta brod. Bez njegova dopuštenja neću
spustiti glavni čamac!
– To očigledno ne vrijedi za nas... za gospodina Struana i za mene! – oštro
će Culum.
– Ne poznaješ ti oca svojeg, Culume Snažni – smijuljio se Orlov. – Rekao
je da nitko ne napušta brod, i nitko ga neće napustiti!
Culum se okrene prema palubnom grotlu, ali ga zaustavi Orlov, s
borilačkim lancima u ruci.
– Nitko da ga nije smetao. Tako je naredio.
– Miči mi se s puta!
– On nikad ne izdaje naređenje ako ne misli ozbiljno. Pitaj strica! Dok sam
ja kapetan »China Clouda«, nitko neće na obalu! Da je htio da se iskrcaš, rekao
bi mi.
– Ostajemo na brodu do podneva, Culume! – reče mu Robb.
Culum se u bijesu pitao hoće li i njega ljudi ovako slijepo slušati kad
postane taj-pan. Znao je da ovakav posluh ne ide automatski uz naslov taj-pana,
nego se mora krvavo zaslužiti.
– Vrlo dobro, kapetane! – Stane uz brodsku razmu pored Robba. Tiho su
gledali kako se otok približava. Uskoro spaze brežuljak.
– On će nas upropastiti! – reče Robb.
– Sad kad imamo srebra, Brock neće dražbovati.
– Dražbovat će i dražbovati, jer zna da Dirk taj brežuljak želi kud puklo da
puklo. Brock će odustati od dražbovanja tek kad postigne vrtoglavu cijenu! Dirk
je vezan za to brdo kao što smo mi vezani uz »Otmjenu kuću«. To je postalo
pitanje obraza, k vragu i obraz! Užasna mržnja naposljetku će obojicu uništiti.
– Tata je rekao da će s njim raščistiti za pet mjeseci, zar ne?
– Da, momčino. Mora, jer ja to neću moći, a ni ti.
Culum prikuje pogled za brežuljak i Hong Kong. Sviđalo se to meni ili ne,
pomisli dok mu se želudac preokretao, to je moje kraljevstvo. Ako smognem
snage i hrabrosti da ga uzmem!
Odjednom se užasno prestraši.
 Orlov u zoru digne sve ljude i natjera ih da plavućcem operu i očiste ionako
besprijekoran brod. U dva sata pošalje signal i siđe u potpalublje.
– Dobro jutro, dva brodska zvona! – reče Orlov ispred zakračunatih vrata.
– Dobro jutro, kapetane – reče Dirk otvarajući vrata. – Slobodno! – Na sebi
je imao haljetak od zelenog svilenog brokata, i ništa ispod. Dirk Struan je i po
hladnom i po vrućem vremenu gol spavao. – Naruči mi doručak i poruči
gospodinu Robbu i Culumu da mi se pridruže za pola sata.
– Naručio sam.
– Gdje je Wolfgang?
– Gore
– A onaj kineski dječak?
– S njim! Ide za njim kao pas! – Orlov pruži Dirku uredno ispisan papir. –
Ovi su čamci sinoć i jutros pristajali uz naš brod i raspitivali se za vas. Vaša je
snaha poslala čamac i zahtijeva da joj muž što prije dođe. Kapetan Glessing
pitao je za vašeg sina, kao i Sinclair i njegova sestra. Tražila je i vas pa je na
vašem popisu. Dobili smo signal s admiralskog broda. »Neka vaš sin čim prije
dođe na brod!« Kapetan Glessing psovao je kao ogavni štakor kad sam ga
otpravio!
– Hvala ti! – Začuje se kucanje na vratima. – Slobodno!
– Dobro jutro, gospodine! – pozdravi ga mornar. – Signal s »White Witch«
glasi »Sa zadovoljstvom!«.
– Hvala ti, signalisto!
Čovjek odjuri. Dirk pruži Orlovu bankarski nalog na tisuću gvineja.
– Najljepše ti zahvaljujemo, kapetane!
Orlov pročita iznos, zažmiri i ponovno pročita.
– Kneževska nagrada, kneževska! – Vrati mjenicu Dirku. – Samo sam
obavljao svoju dužnost.
– Nisi, uz ovoliki srebrni teret! Uzmi, zaradio si.
Orlov oklijevajući spusti papir u džep. Odveže remen na borilačkom lancu
pa ga zamišljeno odloži na policu uz ostale.
– Vaš sin! – naposljetku će on. – Čuvajte ga, očekuje ga jad.
– Kako? – Dirk naglo digne pogled sa spiska.
– Da! – Orlov se trljao po čekinjastoj bradi.
– Što je to? Opet one tvoje vražje čarolije?
– Da, opet ona moja vidovitost.
– Kakav jad? – Struan je na temelju dugog iskustva znao da Orlov ništa
olako ne predviđa. Neobični je čovječuljak prečesto imao pravo.
– Ne znam! – Lice mu ozari iznenadni osmijeh. – Kad postane taj-pan,
namjerava mi oduzeti brod.
 – Morat ćeš steći njegovo poštovanje i natjerati ga da se predomisli. Ili ćeš
izgubiti brod!
– Da! – široko se nasmiješi Orlov. – I hoću, bez brige! – Tad nestane
smiješka. – Bit će ružan dan kad on preuzme vlast. Okrvavit će ruke.
– Čijom krvlju? – zapita Dirk razmislivši. – Mojom?
– Ne znam! – Orlov slegne ramenima. – On vam sprema velike jade, u to
sam siguran.
– A koji sin ocu ne priprema jade?
– U tome imate pravo! – Orlov pomisli na svoju obitelj u Narviku i na
svoja dva sina, lijepe kršne dvadesetogodišnjaka Obojica ga mrze i preziru, a on
ih obožava, kao i svoju suprugu, Laponku Leku. Sretno su živjeli dok je sinovi
nisu nuhuckali protiv njega. – Da! – reče užasno umorno. – Imate pravo, po
običaju!
– Malo odspavaj – reče mu Dirk. – Bit ćeš mi potreban u osam otkucaja
brodskog zvona!1
Orlov iziđe.
Dirk Struan dugo je zurio u prazno. Kakav jad? Čija krv? Kakav »ružan«
dan? Tad prestane misliti na ta pitanja na koja nije mogao odgovoriti. Dovoljno
što misli na današnjicu, a možda i na sutrašnjicu!
– Svakog se dana ponašam sve kineskije – glasno će on.
Nasmiješi se i ponovno prouči spisak. Gorth Brock, gospođica Tillman,
Quance, Gordon Čen, Skinner, nostromo McKay. McKay? – Poslužitelju! –
klikne.
– Izvolite, gospodine! – Poslužitelj donese toplu vodu na ormarić pored
pribora za brijanje.
– Javi gospodinu Cudahyju: ako stigne nostromo McKay, neka ga pusti na
brod.
– Razumijem, gospodine! – Poslužitelj iščezne.
Dirk je stajao pored prozora kabine. Vidje ustreptalu masu kineskog naselja
Taj Ping Šan. Misli su mu bile zaokupljene drugim pitanjima. Zašto me traži
Shevaun Tillman? Prava kraljica za krevet, ako se imalo u to razumijem. Je li još
djevica? Sigurno da jest! Mora biti. Bi li je povalio da znaš da je djevica? Bez
vjenčanja? Ne, u tom slučaju ne bih je povalio. Djevičanstvo je muškarcu
potrebno samo dvaput u životu. Jedanput sa svojom ženom, a drugi put u cvijetu
života, s mladom ljubavnicom koja je brižno izdvojena. Kad muškarac zna što je
strpljivost i razumijevanje pa može bezbolno djevojku pretvoriti u ženu.
Jasno da je Shevaun djevica. Misliš kao budala! Ali ona iskra u njezinim
očima i vrckanje stražnjicom obećavaju lijepu budućnost njezinu mužu! Bila bi
zanimljiva ljubavnica. Želim li Shevaun za ženu ili bih je samo povalio?
Da sam Kinez, mogao bih otvoreno držati nekoliko žena i sve bi u miru
živjele pod istim krovom. Dirk se nasmiješi. Volio bih vidjeti Shevaun i Mejmej

1
U podne (Pr.prev)
zajedno, pod istim krovom. Koja bi pobijedila u toj borbi? Naime, nastala bi
borba, jer obje su divlje mačke.
– Zdrav bio, oče! – na pragu je zastao Culum.
– Jesi li dobro spavao; momčino?
– Jesam, hvala! – Culum je ružno sanjao: Orlov mu se miješao s
brežuljkom i proricao mu siromaštvo. Bože, ne daj da ponovno sve izgubimo!
Pomozi mi da učinim ono što moram učiniti. – Kad smo već domaćini plesa, ne
bismo li trebali pozvati svoju plesačicu?
– Mary Sinclair?
– Da! – Culum je bezuspješno pokušavao biti ravnodušan.
Dirk zaključi da sinu mora hitno pronaći djevojku.
– Možda bi nama kao domaćinima bilo bolje da svima poželimo
dobrodošlicu, a da niti jednu posebno ne ističemo. Ima dvadesetak djevojaka na
koje bi mogao baciti oko!
– Orlov kaže da je s admiralskog broda stigla poruka da odem onamo.
Smijem li sad otići? Da se s Longstaffom dogovorim za posljednje pojedinosti
oko prodaje zemljišta. Htio bih da taj posao dobro obavim!
– Da! – reče Dirk Struan poslije stanke. – Na tvome mjestu ne bih otpustio
Orlova!
– Oh, rekao ti je? – pocrveni Culum. – On mi se ne sviđa, hvata me jeza
kad ga vidim.
– Prihvati ga kao najboljeg kapetana, budi s njim strpljiv. Mogao bi ti
postati dragocjen saveznik.
– Tvrdi da je vidovit!
– Da, ponekad! Kao i mnogi ljudi. »Okrvaviti ruke« može značiti sve ili
ništa. Bez brige, momčino!
– Ne brinem, tata. Smijem li sad na admiralski brod?
– Da! Čim ode Brock.
– Misliš da ne bih mogao držati jezik za zubima?
– Neki nadareni ljudi sve otkriju čim ti vide lice. Na primjer, Orlov i Brock.
Promijenio si se otkako si vidio onoliko srebra!
– Nisam se promijenio.
Dirk Struan uzme četku za brijanje.
– Za dvadesetak minuta poslužit će nas doručkom.
– U kojem smislu sam se promijenio?
– Velika je razlika između momčine koji zna da je pao na prosjački štap i
onog koji zna da nije. Ti si u sedmom nebu, momčino, vidi se to na milju! –
Dirk počne sapunati lice. – Jesi li već imao ljubavnicu, Culume?
– Nisam – zbunjeno odgovori Culum. – U bordelu sam bio, ako me to pitaš.
Zašto?
– Ovdje muškarci uglavnom imaju ljubavnicu.
– Kineskinju?
 – Kineskinju ili Eurazijku.
– Imaš li je ti?
– Jasno da imam! – Dirk uzme britvu. – U Makau ima bordela, istočnjačkih
i evropskih, ali rijetko je koji pouzdan. Uglavnom su zaraženi, po običaju... Znaš
li za žensku bolest, francusku bolest ili španjolsku bolest... ili kako se već ne
zove?
– Da, jasno da znam!
Dirk Struan počne se brijati.
– Navodno ju je u Evropu prvi donio Kolumbo i njegovi mornari, a oni su
se zarazili od američkih zapadnih Indijanki. Smiješno je što je mi Englezi
zovemo španjolska ili francuska bolest, dok je Francuzi zovu engleska ili
španjolska bolest, a Španjolci – francuska bolest. A svi smo za to krivi!
Navodno u Indiji i Aziji oduvijek postoji. Znaš li da za nju nema lijeka?
– Znam.
– I znaš da se može zaraziti samo preko žene?
– Znam!
– Znaš li kako da se zaštitiš?
– Da, pa jasno!
– Ne budi sramežljiv. Nema razloga! Žao mi je što sam toliko bio na
putovanjima, bilo bi mi drago da ti ja osobno... pokažem put u život. Možda
znaš, možda se samo stidiš. Ipak ću ti reći! Neophodno je potrebno da se služiš
navlakom. Najbolje su svilene navlake, a proizvode se u Francuskoj. Postoje i
suvremenije navlake, izrađene od nekakve riblje kosti. Nabavit ću ti ih!
– Sumnjam da će mi zatrebati...
– U redu – prekine ga Dirk. – Ali nije zlo ako ih imaš. Za svaki slučaj! Ne
nastojim zadirati u tvoj život, niti ti predlažem da odeš u razvratnike. Samo
želim provjeriti poznaješ li neke obične stvari, i da li si zaštićen. Navlaka te čuva
od zaraze! A djevojku štiti da ne zatrudni, pa nju pošteđuje nevolje, a tebe brige.
– To je protiv svih zakona Božjih, zar ne? Mislim, služiti se time... Pa to je
grijeh, zar ne? Zar to ne poništava cijelu svrhu ljubavi? Razlog je rađanje djece!
– Da, tako misle katolici, i veoma pobožni protestanti.
– Sumnjaš u Sveto pismo? – prestravi se Culum.
– Ne, momčino, nego samo u neka njegova... kako da se izrazim? Samo u
neka tumačenja.
– Smatram sebe naprednim misliocem, ali ti... Ovo što kažeš je hereza!
– Nekim ljudima... ali meni je kuća Božja veoma važna, bitnija od mene,
tebe, svakog, pa i »Otmjene kuće«! – Dirk se i dalje brljao. – Ovdje vlada običaj
da svatko ima svoju djevojku, samo za sebe, uzdržava je, plaća njezine račune,
nabavlja joj hranu, odjeću, poslugu i slično. Kad je više ne žele, daju joj novac i
otprave je.
– Nije li to bezdušno?
 – Da, ako se radi... bez obraza! Ono malo novca, malo prema našim
shvaćanjima, obično je više nego dovoljno da djevojci bude miraz pa da nađe
dobra muža. Djevojka se vrlo zgodno bira, preko posrednika provodadžije, sve
prema drevnim kineskim običajima.
– Nije li to robinja najgore vrste?
– Da, ako misliš da je kupuješ u roblje i ako prema njoj postupaš kao s
ropkinjom. A kako je kad unajmiš poslugu? Plaćaš im novac i kupiš ih na
stanovit broj godina. Ista stvar! – Dirk prijeđe prstom preko brade i ponovno
premaže pjenom tvrda mjesta. – Idemo u Makao, sve ću ti pripremiti ako hoćeš!
– Hvala, oče, ali... – Htio je nadodati: »Odurno je, grijeh je kupiti ženu, pa
bila kurva, ropkinja ili ljubavnica!« – Ja... ovaj, hvala ti, ali nije potrebno!
– Javi mi se ako se predomisliš, momčino. Nemoj se toga sramiti. Smatram
posve prirodnim da poželiš djevojku, a da ne sagriješiš, ali čuvaj se javnih kuća.
Nikad u njih ne zalazi pijan! Nikad ne budi s djevojkom ako se ne zaštitiš. Nikad
se ovdje ne upuštaj sa ženom ili kćerkom Evropejca, a pogotovo ne Portugalaca,
jer ćeš vrlo brzo izgubiti život, i to sasvim opravdano. Muškarcu nikad nemoj
reći da je kučkin sin, ako te riječi nisi spreman potkrijepiti mačem ili metkom. I
nikad, nikad ne idi u javnu kuću koju ti ne preporuči pouzdan čovjek. Ako ne
želiš pitati mene ili Robba, pitaj Aristotlea! Njemu možeš vjerovati.
Culum je uznemireno gledao oca koji se odlučno i spretno završavao
brijati. Djeluje tako siguran u sebe, pomisli Culum. Ali, vara se u mnogim
stvarima. Vara se! Sveto pismo posve jasno kaže: čulnu pohotu šalje nam vrag, a
ljubav Bog. Pohota je kad se ljubav vodi a ne želi se dijete. I grijeh! O, da imam
ženu pa da zaboravim na požudu! Ili da imam ljubavnicu... ali to je
protuzakonito i protiv Svetog pisma.
– Kupio si ljubavnicu? – zapitao je.
– Jesam!
– Koliko si za nju platio?
– Što te briga, momčino? – blago će Dirk Struan.
– Oprosti, nisam te htio uvrijediti, njuškati ili...
Culum je pocrvenio.
– Znam, ali to pitanje drugim muškarcima ne smiješ postavljati.
– Da! Mislim, koliko stoji žena kad je kupuješ?
– Ovisi o tvojem ukusu. Od jednog taela pa do bilo koje visine! – Dirk nije
požalio što se upustio u taj razgovor. Bolje da to dozna od mene, nego da mu to
drugi kažu, zaključio je. – Slušaj, Culume, nismo riješili pitanje tvoje plaće.
Počinješ od pedeset gvineja mjesečno, a to ti je tako reći džeparac, jer sve ostalo
ćeš imati.
– Veoma, veoma darežljivo! – klikne Culum. – Hvala ti!
– Plaća će ti se znatno povećati u ovih pet mjeseci. Čim kupimo zemljište,
započinje izgradnja! Skladišta, Velika kuća i kuća za tebe.
– Divno! Nikad nisam imao kuću, ni vlastitu sobu. Ni na sveučilištu!
 – Čovjeku je potrebna kućica, pa ma kako malena. Svoja kućica, svoja
slobodica... to je veoma važno za bistru glavu!
– Pedeset gvineja mjesečno velik je novac! – reče Culum.
– Zaradit ćeš ih!
Dovoljno da se oženim, pomisli Culum. Bez muke! Nisu za mene bordeli
ni smrdljive Kineskinje. S gađenjem se sjećao onih triju posjeta bordelu u koji
su zalazili sveučilištarci jer su jedino to mogli sebi priuštiti. Morao se napiti da
se ponaša kao muško pa da uđe u smrdljivu sobu. Šiling da se u postelji,
smrdljivoj od znoja, valja s kravolikom vješticom, dvaput starijom od sebe. Da
se otarasi onih jada koje vrag šalje muškarcima. A poslije toga se uvijek
tjednima plašio i čekao da dobije francusku bolest. Bože, sačuvaj me od grijeha,
pomislio je.
– Osjećaš li se dobro, Culume?
– Da, hvala. Idem se obrijati prije doručka. Oprosti. Nisam mislio, znaš...
Nisam mislio ispasti otresit!
– Znam!

– Brock je pristao uz brod, gospodine! – reče mornar.

– Dovedi ga u potpalublje! – reče Dirk Struan, ne dižući pogleda sa spiska
koji mu je dao Robb.
Culum i Robb osjećali su kako se u kabini povećava napetost dok su ga
čekali.
Brock uđe teškim koracima. Široko se smješka.
– Ah, ipak si tu, Dirk. Mislio sam da si na brodu!
– Grog?
– Da, hvala. Dobro jutro, Robbe! Dobro jutro, Culume.
– Dobro jutro! – odgovori Culum, bijesan što se preplašio Brocka.
– Odjeća ti pristaje. Ideš li u pomorce, kao i tata?
– Ne.
Brock sjedne u naslonjač.
– Kad sam prošli put vidio tvog tatu, Culume, užasno mu se nagnuo brod.
Potapao se, zaista grozno! Nešto nezgodno... Nesretan slučaj! – Prihvati krčag
ruma od Dirka Struana. – Hvala ti! Kad sam ugasio onaj vražji požar koji nam je
došao iz noći, kao grom iz vedra neba, i kad sam bio spreman da mu pomognem,
on je... nestao! Cijelu noć i veći dio dana smo ga tražili.
– Lijepo od tebe, Tyleru! – reče mu Dirk.
– Sinoć sam poslao Gortha da se za tebe raspita. Zaista neobično, zar ne,
Culume?
– Što je neobično, gospodine Brock?
 – Pa to da onaj vražji patuljak nije znao da je tvoj tata na brodu. A čujem
da do podneva nikoga ne primate na brod? Sidrite pod topovima admiralskog
broda... zaista jako neobično!
– Je li Gorth dodirnuo koplje admiralskog stijega? – zapita Struan.
– Da, užasno se ožalostio. Kaže da je to kao da zabija još jedan čavao u
tvoj lijes. Nikako nije htio dodirnuti admiralski stijeg.
Dirk Struan mu pruži bankarski nalog na dvadeset tisuća gvineja.
– Hvala ti, Dirk! – reče Brock ne dodirujući ga i ne gledajući.
– Nije to moje, možda je najbolje da ga dadeš Gorthu ili da pošalješ na
brod. To nije za mene!
– Kako želiš, Tyleru! Hoće li Gorth doći na prodaju zemljišta?
– Hoće!
Dirk Struan uzme popis zemljišnih čestica.
– Najbolje su čestice sedam i osam, uz more, zapadno od Sretne doline,
šesnaest i sedamnaest u središtu... dvadeset dva i dvadeset tri, prema istoku.
Koje hoćeš?
– Prepuštaš mi da slobodno biram, Dirk?
– Ima dovoljno za nas obojicu. Izaberi što hoćeš! Nećemo se nadmetati ni
mi protiv tebe ni ti protiv nas.
– I ja sam to pomislio, tako je pravedno i mudro. Šesnaesta i sedamnaesta
primorska čestica, šesta i sedma u predgrađu.
– Uzimamo primorske čestice sedam i osam, a u predgrađu tri i četiri.
– Važi! Preostao nam je brežuljak. Namjeravaš se nadmetati, je li?
– Da!
Brock povuče rum. Osjećao je Culumovu uznemirenost.
– Dirk, sutra će isploviti flota. Jesi li čuo?
– Nisam! Kamo plovi?
– Na sjever, u rat – podrugljivo će Brock.
– Zaboravih rat! – reče Dirk uz kratak osmijeh. – Opet na Peking? Zimi?
– Da, naši zapovjednici šalju ih na sjever. Tvoj slugan ima glavu punu
topovskih kugli! Čuo sam kako admiral vrišti, ali Longstaff je uporno
zahtijevao: »Na sjever! Boga vam, dobili ste naredbu da idete na sjever! Naučit
ćemo mi pameti taj poganski ološ koji gazi ugovor! Naučit ćemo mi njih
pameti!«
– Neće oni na sjever.
– Možda neće sad kad si se ti vratio. Žalosna je država u kojoj su taj-pani
tipovi kao Longstaff! Smiješno! I kad ljudi kao što si ti tako lako djeluju na
njega. Kad se u tebe moramo uzdati da nam spasiš flotu! – Bučno se nakašlja i
pomiriše zrak. – Čudno zaudara ovaj brod.
– Oh?
– Zaudara na srebro, da, srebro, svakako! – Brock dobaci pogled Culumu. –
Znači, nisi propao, je l’ da, momčino?
 Culum je šutio, ali krv mu navre u lice.
– Nanjušio sam srebro čim si se usidrio, Dirk – promrmlja Brock. –
Dapače, čim si uplovio u luku! Dakle, nisi potonuo, imaš novaca da platiš i opet
si me potukao!
– Kad nam dospijevaju mjenice?
– Danas, kao što znaš.
– Želiš li mi produljiti rok?
– Da nije zbog obraza ovoga mladića i svih na brodu, pitao bih se da me
možda ne varaš. Možda u spremištu nemaš srebrni teret? Ali znam ja... to piše
na licima svakoga na ovom brodu, osim na tvojem i na Robbovu. Danas
zahtijevam da mi isplatiš mjenicu svojega bankara, Boga ti! Ne dam ti kredit!
– Sredit ćemo račune poslije prodaje zemljišta.
– Prije... da, prije, bolje da prije dražbe podmiriš sve dugove – reče
svjetlucava oka, kipteći od bijesa. – Opet si me potukao, Bog poslao u pakao
tebe i vraga kojemu služiš! No, brežuljak će meni pripasti, meni!
– Pripada »Otmjenoj kući«, a ne drugoj tvrtki, po veličini.
Brock ustane stisnutih šaka.
– Još ću ja pljuvati po tvojem grobu, Boga ti!
– Boga mi, sa svojeg brda pljuvat ću na tvoju kuću, prije sutona.
– Možda nema tog blaga u Aziji da se plati to brdo, boga ti! Do viđenja! –
Brock odjuri. Njegove čizme dugo su još udarale po mostu.
Culum obriše znoj s ruku.
– Brdo će te dotući, Dirk... on će odustati od dražbovanja i upropastiti nas!
– reče Robb.
– Da, tata, i ja znam.
Dirk Struan otvori vrata kabine.
– Poslužitelju!
– Da, gospodaru!
– Odmah mi pozovi gospodina Cudahvja!
– Razumijem gospodine!
– Slušaj, Dirk! – započne Robb. – Eto zgode! Učini mu ono što bi on tebi
učinio; odjednom odustani od dražbovanja, ostavi ga u kaši i upropastit ćeš ga.
On će propasti, a ne mi!
Dirk Struan je šutio. Netko pokuca. Cudahy žurno ude.
– Izvolite, gospodine?
– Pripremi kuter, nostromu reci da gospodina Robba i gospodina Culuma
prebaci na »Thunder Cloud«. Pričekaj gospodina Culuma pa ga prebaci na
admiralski brod. Zatim se meni javi. Svi mornari na palubu i na krmu!
Cudahy nato zatvori vrata kabine.
– Tata, ima stric pravo. Za ljubav Božju, zar ne vidiš da te onaj vražji gusar
uhvatio u stupicu?
 – Onda ćemo vidjeti hoće li nas ljubav Božja izvući iz stupice. To je pitanje
obraza!
– Dirk! – molećivo će Robb. – Zar nećeš saslušati razum?
– Sarah te zove na brod. Da joj nisi zucnuo o srebru! I, Culume, momčino,
ako te Longstaff za mene upita, samo reci da sam na brodu. Ništa više!
– Dirk, ovo ti je jedina prilika...
– Daj, požuri, Robbe! Isporuči moje najbolje želje Sarah i djeci! – Vrati se
hrpi papira na stolu.
Robb je znao da daljnja prepirka nema smisla i ode bez riječi. Za njim
Culum, tužna srca. Znao je da ništa neće promijeniti njegova oca ni Brocka, da
je »Otmjena kuća« sudbinski vezana za bezvrijedno brdo na bezvrijednoj stijeni.
Glupane, opsuje samog sebe. Zašto je otac tako užasno glup?
 DVANAESTO POGLAVLJE

Dirk Struan je tog popodneva stajao pored velikog šatora što ga je razapeo
na obali uz Sretnu dolinu. Gledao je kako kapetan Orlov nadzire mornare koji su
izvlačili bačve iz glavnog čamca pa ih slagali u šator. Bijaše toliko zaokupljen
da nije čuo kad je iza njega došla Mary Sinclair.
Lice joj je uokvirivala kapica vezana ispod brade. Smeđa debela haljina
vukla joj se po pijesku, utegnuta u struku da bi joj tijelo izgledalo moderno, kao
pješčani sat, ali tkanina bijaše jeftina a kroj starinski. Imala je dronjav muf, a
oko ramena prebacila sivi šal boje očiju. Bijaše ljupka i jednostavna, siromašna i
čedna, prava dama.
– Zdravo da ste, taj-pane! – obratila mu se. Dirk se trgne iz snatrenja.
– Zdravo da si mi, Mary! Izgledaš veoma lijepo.
– Hvala, dragi gospodine! – odgovori Mary uz letimičan osmijeh. Ljupko
mu se naklonila. – Ovo je zaista velika pohvala!
Obala i Sretna dolina punile su se trgovcima, njihovim ženama i djecom,
svečarima u najboljoj odjeći. Uzajamno su se pozdravi ali i neumorno čavrljali.
Unaokolo skupine vojnika, mornara, časnici u sjajnim odorama. Velikim
čamcima stizahu na obalu nove obitelji i oficiri. Uz obalu su ribarile gomile
sampana. Na zapadu su vojnici odvajali iz Sretne doline gomilu bučnih,
znatiželjnih Kineza.
Na malenoj uzvisini udaljenoj pedesetak metara nalazilo se postolje za
voditelja javnog nadmetanja. U blizini Dirk zapazi Gordona Čena. Sin mu se
odmah nakloni. Struanu bijaše jasno da mladić želi s njim razgovarati. Zacijelo
strpljivo čeka da mu se neopazice ukaže zgoda.
– Dobar dan, Gordone, odmah ću doći – dovikne mu.
– Hvala, gospodine! – odvrati mu Gordon Čen i ponovno se nakloni.
Struan vidje Robba kako šeće sa Sarah. Bila je noseća do zuba, a lice joj je
djelovalo umorno. Pored njih je skakutala Karen. Dirk je tražio Culuma, ali
nikako da ga pronađe. Vjerojatno je još na admiralskom brodu. Tad ga zapazi.
Culum je napregnuto razgovarao s Glessingom. Neobično što me Culum nije
potražio čim se iskrcao, pomisli Dirk.
– Oprostite, taj-pane i gospođice Sinclair! – javi se Orlov. – To bi bilo sve!
– Nadam se, kapetane Orlov! – obješenjački će Mary. – Čujem da već dva
sata iskrcavate na obalu bačve! Zar želite opiti cijelo evropsko pučanstvo,
gospodine Struan?
– Ne! – kratko se nasmije Dirk. – Hvala, kapetane!
Orlov pozdravi Mary dodirnuvši rukom kapu, pa s nekolicinom mornara
uđe u šator. Ostali se okupe oko šatora, a neki posjedaju na obalu i počnu bacati
kocku.
 – Uranila si, Mary. Nadmetanje počinje tek za jedan sat!
– Kapetan Glessing mi je ljubazno ponudio pratnju – reče ona. – Hoćemo li
malko prošetati?
– Svakako! – odgovori Dirk osjetivši poseban prizvuk u njezinu glasu.
Krenu prema unutrašnjosti otoka.
Dolina bijaše vlažna, jučerašnja kiša ostavila je mnogo lokava. Ispod
malena vodopada tiho je krivudao potočić. Valove su svojim zujanjem pratile
muhe, vretenca, pčele i komarci. Sunce je nosilo nagovještaj proljeća.
Kad su se dobrano odmaknuli od svjetine, Mary zastane.
– Kao prvo, moja sućut povodom vašeg gubitka.
– Hvala, Mary!
– Pokušavala sam vas uhvatiti prije nego što ste otplovili u Kanton.
– Sjećam se! Baš lijepo od tebe!
– Sinoć sam pokušala doći na brod da vidim kako ste. Ružan džos!
– Da, ali sve je gotovo. Prošlo je!
– Da, ali na licu vam čitam umor. Drugi to ne vide, ali ja vidim.
– Kako si? – zapita je, zapanjen, kao i uvijek, kako Mary može izgledati
tako obična, slatka, nježna i sve najljepše... a opet nije takva. Ne bi mi se smjela
sviđati, pa opet mi je draga, pomislio je.
– Život mi je zabavan, barem zasad! – Mary ponovno pogleda obalu. Iz
velikog čamca iskrcavali su se Brock. Gorth, Nagrek Thumb, Eliza Brock i
kćeri. – Drago mi je što ste opet potukli Brocka. Baš mi je drago!
– Zar sam ga potukao?
Mary zažmiri.
– Četrdeset lâka srebra? Četiri polunovčića?
– Otkud znaš?
– Zar ste zaboravili, taj-pane? Imam prijatelje na visokim položajima! –
Govorila je nehajno, ali kad je bila s taj-panom, prezirala je te svoje »prijatelje«.
– Tko... tko ima te polunovčiće?
– Želite da otkrijem?
– Možda mislim da već znaš.
– Ah, taj-pane, vi ste muškarac nad muškarcima! – Silno se zagrijala. –
Znam za dva polunovčića. Reći ću vam kad doznam i kod koga su preostala dva.
– Kod koga su ta dva polunovčića?
– Kad biste digli tako velik zajam, koliko biste polunovčića zadržali?
– Sve! Da, Boga ti, sve! Dva polunovčića su kod Đin-kvaa?
– Jedan! – Igrala se svojim šalom i ljepše ga namjestila. – Sad je u Kantonu
četiri tisuće stjegonoša i velika armada vatrenih brodova. Napast će našu flotu
ako se pokušamo probiti do tvrđave Bogue. Pedeset milja prema sjeveru čeka
druga flota. Kazuje li vam nešto ime Vu Kvoka?
 Dirk se pravio da razmišlja, ali u njemu je sve kipjelo. Prije sastanka sa
Scraggerom nikad nije čuo za Vu Kvoka. Jasno, znao je za oca, Vu Fang Čoja,
ali ne i za sina. Maussu nije kazao što je bilo na džunki ni što mu je rekao
Scragger. Znaju samo Robb i Culum. Nemoguće da je Mary od njih čula za Vu
Kvoka. Znači, čula je od samog Vu Kvoka ili Đin-kvaa. Samo, kako?
– Ime je dosta rašireno – reče. – Zašto?
– To je najstariji sin Vu Fang Čoja.
– Veliki gusar? Bijeli lotos? – Struan se pravio zapanjen.
– Obožavam vas zaprepašćivati – vedro će Mary. – Dakle, car je
posredstvom Hopa u Kantonu obećao Vu Kvoku i Vu Fang Čoju položaj
mandarina, kao i generalsko-guvernersku čast u pokrajini Fukjen i na otoku
Formozi, ako svojim brodovima napadnu luku Hong Kong. Cijelom svojom
flotom!
– Kad je napad? – Ovaj put bijaše iskreno zapanjen.
– Još nisu pristali. Pregovori su u toku, rekli bi Kinezi.
Je li moguće da su usluge koje je zatražio Vu Kvok samo smicalica?, zapita
se Dirk. Vražje lukavstvo u lukavstvu da ga udobrovolji i namami u klopku?
Zašto onda polunovčić? Zar bi izlagali opasnosti cijelu svoju flotu? Četiri tisuće
džunki s onim gusarskim ološem... Mogli bi nas dotući! Možda!
– Bi li mogla doznati da li su pristali i da će napasti?
– Nisam sigurna, ali mislim da bih mogla. Samo što to nije sve, taj-pane!
Da znate, udvostručili su ucjenu na vašu glavu, a sad je ucijenjen i Culum, na
deset tisuća dolara. I svi Englezi! George Glessing, Longstaff, Brock. – Snizi
glas. – A i Mejmej, Duncan i Kate, ako ih žive otmu.
– Kako?
– To sam čula prije tri dana. Nije vas ovdje bilo pa sam se prvim brodom
odvezla u Makao, no i odande ste upravo isplovili. Pošla sam u posjet Mejmej i
rekla joj da me vi šaljete čuvši da su ona i djeca u opasnosti. Nato pođem vašem
kompradoru pa mu u vaše ime rekoh da Mejmej i djecu primi u svoju kuću. Ako
im se išta dogodi prije vašeg povratka, objesit ćete njegovu djecu i djecu
njegove djece.
– Što ti je kazao Čen Šeng?
– Poručuje vam da ne strahujete. Otpratih Mejmej i djecu u njegovu kuću i
vratih se u Hong Kong. Mislim da su zasad izvan opasnosti.
– Zna li on za srebrni teret?
– Naravno, jedan je dio... djelić... i njegov. Koje bi bolje ulaganje našao?
– Tko je još sudjelovao u prikupljanju tog srebra?
– Znam za Čen Šenga, Đin-kvaa i trgovce iz co-honga, Svi oni imaju
udjela. Oni su skupili otprilike petnaest lâka, a za ostale nisam sigurna.
Vjerojatno Mandžurci, mandarini.
– Ti-sen?
 – Ne! On je u potpunoj nemilosti. Zaplijenjena mu je cijela imovina,
otprilike dvije tisuće lâka u zlatu, procjenjuje co-hong.
– Čen Šeng je rekao da će ih čuvati?
– Da! Sad kad ste ponovno bogati, čuvat će ih kao zjenicu oka. Bar zasad!
– Pričekaj me, Mary! – Dirk krene prema obali. Ugledao je Wolfganga,
viknuo mu nešto, mahao i odjurio prema njemu.
– Wolfgang, povedi Orlova i otplovi u Makao na »China Cloudu«. Po
Mejmej i djecu. Dovedi ih ovamo, s amom. Punim jedrima! Cudahyju prepusti
zapovjedništvo u šatoru!
– Da ih ovamo dovedem?
– Da, do sutra ćete se vratiti! Oni su kod Čen Šenga.
– Da ih ovamo dovezem? Otvoreno?
– Da, Boga ti! Odmah krenite!
– Neću, taj-pane, nikako ne otvoreno. Upropastili biste samog sebe. Znate
da bi vas izopćili.
– Mandarini su raspisali ucjene na njihove glave. Požurite!
– Gott im Himmel! – Mauss je uzrujano čupkao bradu. – Potajno ću ih
dovesti na brod i zakleti Orlova da čuva tajnu. Gott im Himmel, oprosti ovom
bijednom grešniku.
Dirk Struan vratio se do Mary.
– Tko ti je rekao za otmicu, Mary?
– Netko koga ne poznajete.
– Dovela si sebe u veliku opasnost, djevojče. Sakupila vijesti i u tom smislu
postupala.
– Veoma sam oprezna!
– Ostavi zauvijek Makao, spasi se ako ti je život mio. Neće vječno trajati
tvoj džos!
– Govorimo o vama, taj-pane. Ovdje ne smijete pokazivati svoju kinesku
ljubovcu.
– Ona i djeca bit će na brodu, izvan opasnosti, a to je najvažnije!
– U našem društvu nije, boga vam, i vi to znate. Oni će vas slomiti, taj-
pane, čak i vas... ako se ogriješite o njihove proklete običaje Moraju vas slomiti,
jer je ona Kineskinja.
– Kuga ih ubila!
– Da, ali bit će to usamljena psovka, a vi morate misliti na »Otmjenu
kuću«. Dokle god krijete Mejmej, ona im ne predstavlja prijetnju. Ono što ne
vidimo, kao da ne postoji. Nisam pozvana da vas savjetujem... Vi to znate bolje
od bilo koga... ali molim vas, krijte je.
– Krijem je i krit ću je od njih... osim ako im ne zaprijeti opasnost. Zadužila
si me, Mary.
– Da! – Oči joj neobično usplamte. – Trebala bih uslugu.
– Reci!
 – Što god zatražim?
– Samo reci.
– Sad ne! Kad mi zatreba usluga, zatražit ću je. Hoću! Jednog dana zatražit
ću uslugu. – Prpošno je nadodala: – Morali biste biti oprezniji, taj-pane. Žena
sam, a ženski mozak misli bitno drukčije od muškog.
– Da! – reče on uz širok smiješak.
– Tako se lijepo smješkate, taj-pane.
– Hvala, draga gospo – rekao je i elegantno joj se naklonio. – To je zaista
velika pohvala! – Uhvatio ju je ispod ruke. Vraćali su se na obalu. – Tko ti je
rekao za Mejmej i djecu?
– Prije dvije godine smo se dogovorili da su moji izvori podataka –
svetinja!
– Ne služi se tako krupnim riječima!
– Drago mi je da sam konačno upoznala Mejmej. Tako je lijepa! I djeca! –
Oduševila se što ju je uhvatio ispod ruke.
– Da tvoji podaci slučajno nisu netočni?
– Točni su! Otmica zbog ucjene stara je kineska navada.
– Podlo je dirati u žene i djecu! – Dirk na trenutak ušuti. – Koliko ostaješ
ovdje?
– Nekoliko dana! Horatio... Horatio je izgubljen kad ostane sam. Naravno,
Čen Šeng znade da govorim kantonski, a sad zna i Mejmej. Zamolila sam je da
čuva tu tajnu. Čuvat će je, zar ne?
– Hoće, ne boj se, ali ću je podsjetiti! – Prisili sebe da ne misli na Mejmej,
djecu, Vu Kvoka, brodove zapaljivače i tri preostala polunovčića. – Tajna za
tajnu: za tridesetak dana »Otmjena kuća« priprema ples. Naravno da si pozvana.
– Divna zamisao!
– Podijelit ćemo nagradu od tisuću gvineja najbolje odjevenoj gospi.
– Bože blagi, taj-pane, one će vam oči iskopati!
– Sudit će im Aristotle.
– Ipak će vama iskopati oči! – Oči kao da su joj promijenile boju. –
Zapamtite, sad ste najpoželjniji ženik u Aziji.
– Što?
Nasmijala se malčice podrugljivo.
– Izaberite ženu dok još imate vremena. Mnoge će pokvarene ženske tresti
pred vama gaćicama, a mnoge će majke gurati dotjerane kćeri u vašu postelju.
– Ne govori takve stvari!
– Nemojte reći da vas nisam upozorila, momčino. Tisuću gvineja? Voljela
bih dobiti takvu nagradu! – Odjednom se promijeni njezino raspoloženje. – Kao
što znate, imam novaca da kupim takvu haljinu, ali kad bih je kupila, time bih...
pa, time bih pokvarila dojam one Mary Sinclair koju ljudi poznaju. Svi znaju da
smo siromašni kao kuliji.
 – Nitko ne kaže da ti ne smijem pokloniti haljinu. Barem... Nitko ne kaže
da ti je ne bih mogao pokloniti preko Horatija!
– Božje vam krvi, taj-pane, zar biste zaista? Vratit ću vam novac.
– Da, ako prestaneš psovati »Božja krv!«, ali dar je dar! – Zamišljeno ju je
promatrao. – Jesi li ikad mislila na pratetku Wilhelminu?
– Koga?
– Sestrična tvoje majke koja se preselila u Nizozemsku.
– Tko?
– Ostaviteljica... koja bi ti mogla ostaviti velik novac.
– Nemam rodbinu u Nizozemskoj.
– Možda ti je mama zaboravila kazati? Možda bi neki amsterdamski
bilježnik mogao javiti da si postala baštinica. – Zapalio je cigaru otvorenu s oba
kraja. – Kao baštinica mogla bi nesmetano trošiti novac, zar ne?
– Ali, ali... – Izda je glas. – A Horatio?
– Njemu bi tetka Wilhelmina mogla ostaviti dvije tisuće gvineja. Sve
ostalo, glavninu, tebi... jer je jedino voljela ženske potomke. Tvoja majka bijaše
joj miljenica. Čudno da tebi ni Horatiju nitko nije o njoj govorio. Jadna tetka
Wilhelmina! Jučer je umrla.
Mary od uzbuđenja razrogači oči.
– Biste li mogli, taj-pane? Biste li mi to učinili?
– Tri mjeseca da pismo stigne u London, mjesec dana da sve sredimo u
Nizozemskoj, tri mjeseca da doputuje ovamo. Za sedam mjeseci postat ćeš
baštinica, ali najpametije je da dotle izigravaš siromašnog crkvenog miša. I da se
iznenadiš kad doznaš vijest!
– Da! Gospodine, puna sam, puna zahvalnosti... Bez brige, bez brige! Ako
malo poludim i briznem u plač ili vrisnem... obožavam vas, taj-pane!
Nestane njegova smiješka.
– Da nisi to govorila!
– Nisam to još nikad rekla, a možda više i neću, ali za mene ste vi Bog! –
Okrenula se i sama pošla prema dolini.
Dirk je na tren gledao za njom, a onda pošao prema Gordonu Čenu. Svakog
dana sve više izgleda kao Kinez, pomisli Dirk. Čamac u kojem su se vozili
Orlov i Mauss bijaše na pučini, ali još daleko od »China Clouda«. Požurite!
Boga vam!
Skinner mu tjeskobno pođe u susret.
– Dobar dan, gospodine Struane!
– Zdravi bili, gospodine Skinneru.
– Znamenit dan za nas na Dalekom istoku, zar ne?
– Da! Ako biste me ispričali, moram da...
– Samo trenutak, gospodine Struane, sinoć sam vas pokušavao naći! –
Skinner snizi glas. Znojio se više nego obično, a smrdio kao i uvijek. – Sjetih se
da danas dospijevaju mjenice »Otmjene kuće«.
 – Sjetili ste se?
– Hoćete li ih isplatiti?
– Zar ste u to imalo sumnjali, gospodine Skinner?
– Govorka se o srebrnom teretu.
– I ja sam čuo te glasine.
– Nadam se da su istinite. Ne bih volio da se promijeni vlasnik našeg
»Oriental Timesa«.
– Ni ja. Večeras ću vam dati zanimljivu temu. Biste li me sad ispričali?
Skinner je gledao kako Dirk prilazi Gordonu Čenu i požali što ne može čuti
njihov razgovor. Tad zapazi Brocka i njegovu obitelj kako razgovara s
Nagrekom Thumbom. Ovo je divan dan, slavodobitno je pomislio, teško gazeći
prema njima. Kome će pripasti brdo?
– S velikim sam žaljenjem čuo za vaš gubitak, gospodine – reče mu
Gordon Čen. – Pokušao sam vas naći, ali zakazao sam u svojoj dužnosti.
Pomolio sam se!
– Hvala.
– Mama vam poručuje da će, po običaju, sto dana biti u koroti.
– Molim te, reci joj da nije potrebno – odvrati Dirk, iako je znao da će ona
ionako držati korotu. – Što je s tobom otkako sam te posljednji put vidio?
– Ništa osobito. Nastojao sam pomoći Čeng Šenu da nađe kredit za
»Otmjenu kuću«, gospodine, ali, na žalost, nismo uspjeli. – Vjetar mu dohvati
perčin i zatrese ga.
– Teško je dobiti kredit – reče Dirk.
– Da, vrlo teško, žao mi je! – Gordon Čen pomisli na ono silno srebro na
»China Cloudu« i zadivi se ocu. Jutros je čuo glasine koje potvrdiše ranije
glasine što su prodrle na Taj Ping Šan: taj-pan je prokrijumčario to srebro iz
Kantona pred nosom omraženim Mandžurcima. No, ništa ne spomene o
preporodu »Otmjene kuće«, jer bi to bilo neuljudno.
– Možda je vrijeme da ti dobiješ mali kredit. Mogao bih ti ga dati. Recimo,
jedan lâk srebra!
Zatrepere oči Gordona Čena.
– Užasno je visok taj kredit, gospodine – dahne.
– Tebi četvrtina zarade, a meni tri četvrtine.
– Bilo bi vrlo pošteno – odvrati Gordon Čen. Brzo mu se vrati prisutnost
duha. – Velikodušno! U ovako teška vremena nadasve pošteno, ali kad bih ja
dobio dvije trećine, a vi jednu trećinu... to bi mi pomoglo da znatno povećam
vašu zaradu. Vrlo značajno!
– Nadam se da će zarada biti značajna! – Struan odbaci cigaru. – Ortaci
smo, tebi pola, meni pola. Ovo je naša tajna uglava, i neka ostane tajna.
Mjesečno ćeš voditi knjige i podnositi mi račune. Vrijedi?
– Vrijedi! Više ste nego velikodušni, gospodine, hvala vam!
 – Večeras dođi k meni pa ću ti dati potrebne isprave. Bit ću na »Resting
Cloudu«.
Gordon Čen poželi skočiti i klicati od puste sreće. Nikako da dokuči zašto
je otac toliko velikodušan, ali znao je da je taj jedan lâk kod njega veoma
siguran i on će ga tisućurostruko uvećati. Ako bude džosa, žurno nadoda. Tad se
sjeti Hung Mun Tonga. »Hoće li se odanost Tongu sukobiti s odanošću prema
ocu?«, zapitao se. »A ako se sukobi, tko će nadvladati?«
– Gospodine, ne mogu vam se dovoljno zahvaliti. Bi li ovaj sporazum
mogao odmah stupiti na snagu?
– Da! Vjerojatno se želiš nadmetati za neko zemljište?
– Pomislih da... – Gordon Čen ušuti.
Približavao im se Culum, ozbiljna lica.
– Zdrav bio, Culume! – reče mu Dirk.
– Zdravo da si, oče!
– Ovo je Gordon Čen. Moj sin Culum – započne Dirk, svjestan pogleda i
tajaca koji je zavladao među svjetinom na obali.
Gordon Čen se nakloni.
– Čast mi je što sam vas upoznao, gospodine!
– Gordon ti je polubrat, Culume – reče Dirk.
– Znam! – Culum pruži ruku. – Drago mi je što sam te upoznao.
Gordon mu slabašno stisne ruku, još zapanjen što ga je Dirk Struan priznao
za sina.
– Hvala vam, velika vam hvala!
– Koliko ti je godina, Gordone? – zapita ga Culum.
– Dvadeset, gospodine.
– Polubraća se nazivaju po krsnom imenu, zar ne?
– Ako vam je drago.
– Moramo se bolje upoznati! – Culum se okrene prema Dirku koji se
zapanjio što je tako prihvatio Gordona. – Oprosti što sam vas smetao, tata, samo
sam htio upoznati Gordona! – reče i ode.
Struan začuje kako se narušava tišina kad je »mrtva priroda« na plaži –
oživjela. Zapanji se videći da niz Gordonovo lice teku suze.
– Oprostite... ja... ovo čekam cijeli život, gospodine Struan. Hvala vam,
hvala vam! – uzbuđeno će Gordon.
– Ljudi me uglavnom zovu taj-pan, momčino. Zaboravimo to »gospodine
Struan«!
– Da, taj-pane! – Gordon Čen se nakloni i udalji.
Kad je Dirk krenuo za Culumom, vidje kako na obalu pristaje Longstaffov
kuter. S Longstaffom stiže admiral i skupina oficira ratne mornarice. I Horatio.
Dobro, pomisli Dirk. A sad Brock!
Mahne Robbu i pokaza mu Brocka. Robb klimne glavom, ostavi Sarah i
pristigne Culuma. Pridruže se Dirku.
 – Imaš li isprave, Robbe?
– Imam.
– Onda idemo! Vratimo novac i preuzmimo svoje mjenice! – Dirk odmjeri
Culuma. – Nema smisla da se uzrujavaš, momčino.
– Nema smisla.
Malo su hodali, a tad će Dirk:
– Drago mi je da si upoznao Gordona, Culume. Hvala ti!
– Htio... htio sam ga danas upoznati, s tobom. Znaš... javno!
– Zašto?
– Zar ti to ne osvjetljava obraz, a tebi je to toliko važno?
– Tko ti je rekao za Gordona?
– Kad sam se vratio iz Kantona, čuo sam govorkanja, ljudi su uvijek
spremni da šire neugodne vijesti.
Sjećao se podrugljivih osmijeha većine trgovaca i njihovih supruga.
»Momče«, tako je žalosno što si došao u ovako nezgodno vrijeme, šteta što je
‘Otmjena kuća’ propala! Bez ‘Otmjene kuće" neće biti ono što je bilo!«, govorili
su mu na razne načine, ali Culum je znao da svi uživaju i raduju se što je
»Otmjena kuća« ponižena. Strina Sarah zapravo mu je otvorila oči i više nije bio
naivčina. Kad su šetali po Queen’s Roadu, naišao je na neke Euroazijce, prve
koje je sreo, dječaka i djevojčicu, pa je zapitao strinu koje su narodnosti i odakle
su. »Odavde«, rekla mu je, »Polutani su to, pola Englezi, a pola pogani. Mnogi
naši trgovci imaju kopilad sa svojim kineskim ljubovcama. Naravno, sve je to
velika tajna, ali svi znaju. Stric Robb ima jedno kopile.«
»Kako?«
»Prije nekoliko godina otpravila sam i nju i njezin nakot. To i ne bi bilo
toliko loše, pretpostavljam... da je ta žena bila kršćanka i da je bila lijepa. To bih
shvatila. Ali ona... ne!«
»Ima li... ima li i moj otac ovdje djece?«
»Za djecu ne znam, Culume. Ima odraslog sina koji radi za njegova
kompradora. Sin mu se zove Gordon Čen. Tvoj otac obdaren je neobičnim
smislom za humor kad svom sinu daje kršćansko ime svojega klana. Navodno su
ga i pokrstili. To je već nešto! Možda ti ovo nisam smjela reći, Culume, ali
netko ti to mora reći pa je možda bolje da istinu doznaš od svoje obitelji, a ne da
nešto načuješ dok ti hihoću iza leđa. Oh, da! Imaš barem jednog polubrata u
Aziji.«
Te noći nije mogao zaspati. Sutradan je očajnički pošao na obalu.
Nekolicina časnika ratne mornarice, a među njima i Glessing, igrali su kriket pa
su ga pozvali u ekipu. Kad je na njega došao red da udari, sav bijes iskalio je na
lopti, udarao je, kao da je želi ubiti, a s njom i svoju sramotu. Izvrsno je igrao,
ali to ga nije veselilo. Glessing ga je poslije pozvao i pitao što mu je. Culum mu
se izjadao.
»Nisam zagrijan za tvog oca, kao što nesumnjivo i sam znaš«, kazao mu je
Glessing. »Samo što to nema veze s njegovim privatnim životom. I ja imam isti
problem kao ti. Znadem da moj otac ima ljubovcu u Maida Valeu. Dva sina i
kćer. Nikad mi to nije spominjao, ali mislim da mu je poznato da to znam.
Vraški teško, ali što da se radi? Vjerojatno ću i ja biti takav kad budem tako star.
Živi bili pa vidjeli! Naravno, slažem se s tim da je vraški nelagodno saznanje da
imamo polubraću – polutane!«
»Poznaješ li ga?«
»Vidio sam ga! S njim nisam nikad razgovarao, ali čujem da je valjan
mladić. Čuj moj savjet! Nemoj se previše uzrujavati zbog onog što tvoj otac radi
u privatnom životu. On ti je jedini otac!«
»Nisi za njega zagrijan, pa ipak si na njegovoj strani. Zašto?«
Glessing slegne ramenima.
»Možda zato što sam shvatio da su očinski grijesi – njihovi grijesi, a ne
grijesi sinova. Možda zbog toga što je taj-pan bolji pomorac nego što ću ja ikad
biti, zapovjednik najbolje flote, sazdane od najljepših brodova na svijetu. Prema
svojim mornarima postupa kao što se pristoji, daje im dobru hranu, visoku
nadnicu i lijep smještaj, dok mi moramo izlaziti na kraj s onim što nam daje onaj
vražji parlament. Prokletog novca nema, a u posadi imamo silom ukrcane i
ptičice za vješala. Možda zbog Glessingova rta... ili zato što je on najveći taj-
pan. Možda zbog toga što ga Horatio i Mary Sinclair obožavaju. Ne znam! I
kažem ti: ako mi ikad narede da ga gonim, gonit ću ga do granica zakona. Pa
ipak se nadam da će on uspjeti ponovno nadmudriti onog gnusnog neotesanca
Brocka! Ne bih podnosio takvog gada na mjestu vrhovnog taj-pana.«
Od tog dana Culum je često bio s Glessingom. Njihovo je prijateljstvo
sazrijevalo...
– Kad sam danas vidio tebe s Gordonom Čenom – govorio je Culum ocu,
veoma zbunjeno – zapitao sam Georgea Glessinga, koji bijaše toliko čestit da mi
to kaže.
Dirk Struan se zaustavi.
– Misliš da sam bio nepošten što ti to nisam kazao?
– Ne! Meni se ne moraš opravdavati ni zbog čega što činiš. Otac se ni zbog
čega ne mora opravdavati sinu, zar ne?
– Gordon je valjan mladić – tjeskobno će Robb.
– Zašto te zanima koliko mu je godina? – upita ga Dirk.
– On je otprilike moj vršnjak, zar ne?
– Pa što onda?
– Nije važno, oče.
– Tebi jest važno. Zašto?
– Bilo bi mi draže da mi nije vršnjak.
– Zašto?
– Vjerojatno pitanje morala! Budući da smo vršnjaci, znači da je njegova
majka bila... Kako se ono kaže? Suparnica mojoj majci.
– Da! Suparnica je prava riječ.
 – Druga bi prava riječ bila »preljub«, zar ne?
– Jedna je od živih istina da je preljub neizbježan kao smrt i izlazak sunca.
– To nije u skladu s deset zapovjedi! – Culum je izbjegavao očev pogled. –
Prodaja bi mogla početi, jer je stigao Longstaff! – reče.
– Zbog toga si toliko uzrujan? Zato što si upoznao Gordona i što na mene
primjenjuješ deset zapovijedi?
– Nisam ti potreban s Brockom, je li, oče? Mislim da ću... Ako mi ne
zamjeravaš, idem pogledati da li je sve spremno.
– Kako hoćeš, momčino. Smatram da bi morao biti s nama, jer je ovo
rijetka prilika. Ali, kako hoćeš! – Dirk je brzao cestom. Culum je oklijevao, a
onda ga dostigao.
Queen’s Road protezala se iz doline obalom prema zapadu. Poslije jedne
milje prolazila je pokraj šatora pomoraca koji su čuvali sve veće zalihe
pomorskih skladišta. A milju od njih razapeše šatore vojnici – pokraj
Glessingova rta, krajnje točke ceste Queen’s Road.
Iznad Glessingova rta nalazio se Taj Ping Šan, povezan za obalu
ustreptalim, beskrajnim nizom Kineza koji su se povijali pod teretom svoje
imovine. Taj se dugi niz vječno micao i neprekidno nadopunjavao, jer su
neumorno pristizale nove džunke i sampani.
– Dobar vam dan, ekscelencijo – reče Struan, podigavši šešir kad su sreli
Longstaffa i njegovu pratnju.
– Dobar dan, Dirk, i tebi, Robbe! – Longstaff se ne zaustavi. – Jesi li
spreman za početak, Culume?
– Samo još trenutak, ekscelencijo.
– Požuri! Moram se hitno opet ukrcati! – Nadoda Dirku kao da se tek sad
sjetio, pomalo uvredljivo: – Drago mi je da si se vratio, Dirk.
I nastavi naprijed, pozdravljajući se s okupljenima.
– Za otprilike tri minute on će se promijeniti – reče Dirk.
– Glupi, odurni, kužni glupan! – Culumov glas bijaše promukao i tih. –
Bogu hvala, ovo je posljednji dan što mu služim.
Dirk Struan odmahne glavom.
– Da sam na tvojemu mjestu, iskoristio bih položaj zamjenika glavnog
tajnika.
– Kako?
– Vratila nam se moć, ali još njegova ruka potpisuje papir koji prerasta u
zakon. A tu ruku bi još i sad trebalo voditi, zar ne?
– Mislim, mislim da bi! – odvrati Culum.
Tajac se spusti na obalu kad su se Struanovi približili Brocku. Naraste
uzbuđenje.
Gorth i Nagrek Thumb svrstali su se uz Brocka, Lizu i njihove kćeri.
Skinner tiho zvizne i pristupi.
Aristotle Quance zastane usred poteza kistom.
 Samo oni najmlađi nisu osjećali uzbuđenje, nisu gledali ni slušali.
– Dobar dan, gospođe i gospodo! – reče Dirk Struan i digne šešir.
– Dobar dan, gospodine Struan – umiljato će Liza Brock. – Poznajete Tess i
Lillibet, je l’ da?
– Naravno! Dobar dan, gospođe! – reče Dirk kad su klecnule i naklonile
mu se. Opazio je da je Tess znatno narasla otkako ju je zadnji put vidio. –
Možemo li srediti račune? – zapita Brocka.
– Sad je povoljno vrijeme. Liza, pođi s djevojčicama na brod. A ti, Lillibet,
dalje ruke od mora ili ćeš nastradati. Da nisi pala preko ograde! Draga Tess,
čuvaj sebe i Lillibet. Sad bježite i učinite što vam majka kaže.
Žurno se naklone i potrče pred majkom, sretne što ih je otac pustio.
– Djeca nikako ne pristaju na brod! – reče Brock. – Stalno moraš paziti
gdje su. Da poludiš!
– Da! – Dirk pruži Gorthu bankarski nalog. – Namirio sam dug, Gorth.
– Hvala – reče Gorth i pažljivo prouči ispravu.
– Možda želiš to udvostručiti?
– Kako?
– Još dvadeset tisuća da će jedan od naših brodova stići kući prije tebe.
– Hvala, ali kaže se da glupan brzo izgubi novac, a ja glupan nisam... niti
kladilac! – Pogleda bankarski nalog. – Došlo mi je u pravi čas! Možda od tate
uspijem otkupiti djelić brda!
Struanov pogled potamni.
– Idemo u šator – reče i pođe prvi.
Robb i Culum pođu za njim. Robb se silno veselio što mu je brat taj-pan
»Otmjene kuće«. Vrati se njegov stari strah. Kako ću izići na kraj s Brockom?
Kako?
Dirk se zaustavi ispred šatora i klimne glavom Cudahyju.
– Idemo, momčine! – obrati se Cudahy omanjoj skupini mornara koji su
čekali. – Hitro!
Na opće zaprepaštenje, mornari sruše šator.
– Mjenice bih molio, Tyleru!
Brock nepovjerljivo izvadi isprave iz džepa.
– Osam stotina dvadeset i četiri tisuće funti?
Dirk pruži mjenice Robbu, koji ih brižno usporedi s kopijama.
– Hvala – reče Dirk Struan. – Bi li ovo potpisao?
– Što je to?
– Prijamnica!
– A gdje ti je bankarski nalog? – sumnjičavo zapita Brock.
– Odlučili smo platiti u gotovu – reče Dirk Struan. Mornari odvuku srušeni
šator. Uredni zidovi srebrnih opeka gotovo su sakrivali gomilu praznih bačava.
Stotine i stotine srebrnih opeka blještalo je na ugaslom suncu. Brock se
zaneseno u njih zabulji. Čudovišni se tajac spusti nad Hong Kong.
– »Otmjena kuća« odlučila je platiti u gotovu! – opušteno će Dirk Struan.
Zapali šibicu i prinese je svitku mjenica. Izvadi tri cigare otvorene s oba kraja.
Jednu pruži Robbu, drugu Culumu, pa ih pripali zapaljenim mjenicama. – Sve je
odvagano, ali ako želiš provjeriti točnu količinu, tu je vaga!
Krv navre Brocku u lice.
– Bog te odnio da truneš u paklu!
Dirk baci spaljeni papir i zgnječi ga na pijesku.
– Hvala, gospodine Cudahy! Vodite ljude na »Thunder Cloud«!
– Razumijem, gospodine! – Cudahy i njegovi ljudi posljednji put zaneseno
pogledaju silno srebro i odjure prema čamcima.
– Dakle, gotovo! – reče Dirk Robbu i Culumu. – A sad zemlja!
– Uistinu izuzetna prilika, Dirk! – reče mu Robb. – Sjajna ti je ta zamisao.
Culum je odmjeravao obalu. Vidje pohlepu, zavist, mnoštvo kradomičnih
pogleda upućenih prema sebi i ocu. O, Bože, hvalim te što si mi dopustio da
budem ortak u »Otmjenoj kući«! Hvala ti što si mi dopustio da postanem oruđe
tvoje!
Brock se oporavio od zaprepaštenja.
– Gorthe, iskrcaj svoje ljude, i to hitro!
– Kako?
– Hitro, jarče Bože! – reče tihim, ali silovitim glasom. – Naoružane! Za
nekoliko minuta imat ćemo za vratom sve pogane gusare u Aziji.
Gorth potpraši pete.
Brock isuče pištolje i pruži ih Nagreku.
– Ako itko pristupi bliže od pet metara, raznesi mu glavu! – Odgega prema
Longstaffu. – Smijem li uzeti vaše vojnike, ekscelencijo? Inače ćemo se naći u
gadnoj gužvi.
– Eh? Vojnike, vojnike? – Longstaff zažmiri prema srebru. – Vrag me
odnio, zar je sve ovo pravo srebro? Zar sve? Vrag me odnio, vrijedi osam stotina
tisuća funti, kažeš?
– Malko više! – nestrpljivo će Brock. – Vojnike, mornare i marince. Što
god nosi oružje. Da mi ga čuvaju, boga im!
– Oh, naoružane! Naravno! Admirale, biste li vi to sredili, molim vas?
– Gledaj! – klikne admiral, razbješnjen pohlepom koja se čitala na svim
licima, pa i na časnicima Kraljevske ratne mornarice. Žurno su pristizali
mornari, vojnici, pomorci. – Stanite u krug pedeset koraka od ovog blaga. Nitko
da nije prišao bliže, razumijete li? – Prostrijelio je Brocka. – Jedan sat
preuzimam na sebe odgovornost za blago, a onda ću ga ostaviti ovdje gdje jest.
– Hvala lijepa, admirale! – reče Brock potiskujući psovku.
Pogleda prema moru. Gorthov je kuter oštro napredovao prema »White
Witch«. Bit će dovoljan jedan sat, pomisli psujući Dirka Struana i blago. Kako
da stignem ukrcati toliko srebro, za ime Božje? Čije papire da se usudim
primiti? Sad kad je na pomolu rat i možda neće biti trgovinske razmjene? Bude
li trgovine, ovo je srebro za cijelu ovogodišnju žetvu čaja. Ukoliko nam ne
zajamče trgovinsku razmjenu, sve kompanijine isprave bit će bezvrijedne, osim
isprava »Otmjene kuće«, jarče Bože!
Nema te banke, nema tog trezora i nema te sigurnosti, sve dok mi ovo
srebro ne isklizne iz ruku. Život mi je u opasnosti! Boga mi, na ovo sam morao
misliti. Morao sam pomisliti da bi to mogao učiniti ovaj prokleti jebač!
Namamio me u lijepu klopku. Brock smetne s uma blago i pogleda Dirka
Struana. Zapazi njegov posprdan smiješak pa se razbjesni.
– Boga mi, još nije završen ovaj dan.
– Tako je, Tyleru! – odgovori mu Dirk Struan. – Moramo još srediti jednu
stvar.
– Da, Boga mi! – Brock se kroz nijemu gomilu progura prema povišenom
postolju za dražbovanje.
Odjednom se vrati Culumova tjeskoba, užasnija nego prije.
– Slušaj, oče – žurno će on prigušivši glas. – Ima pravo stric Robb. Brock
će se povući kad nadmetanje dosegne...
– Mani se toga, momčino, za ljubav Božju. Brežuljak pripada »Otmjenoj
kući«!
Culum se bespomoćno zagleda u oca. I ode.
– Koji mu je vrag? – zapita Dirk Robba.
– Ne znam! Cijeli dan je uzrujan kao vruća kuja.
Na rubu gomile Dirk zapazi Sarah, blijedu, ukočenu kao kip. Pored nje
bijaše Karen. Uhvati Robba ispod ruke pa ga povede prema ženi i kćeri.
– Još nisi kazao Sarah, zar ne, Robbe? Da ostajete?
– Nisam!
– Sad je pogodno vrijeme. Sad kad smo opet bogati!
Pristupili su Sarah, koja ih nije opazila.
– Zdravo, striče Dirk! – javi mu se Karen. – Smijem li se igrati s lijepim
opekama?
– Jesu li prave, Dirk? – zapita ga Sarah.
– Jesu, Sarah! – odgovori Robb.
– Sam Bog zna kako si u tome uspio, ali zahvaljujem ti. – Prenula se kad
joj je zaigralo čedo u utrobi. Prinese nosu mirišljive soli. – Znači... znači da smo
spašeni, zar ne?
– Da! – reče Dirk.
– Smijem li se igrati s opekama, mamice? – cikne Karen.
– Ne, dušo, trči i igraj se! – odgovori joj Sarah. Priđe Dirku pa ga poljubi.
Suze su joj potekle niz lice. – Hvala ti!
– Ne zahvaljuj mi, Sarah! Ovoliko srebro užasno je skupo!
Dirk dodirne šešir pa ih ostavi.
 – Što mi je time mislio reći, Robbe? Objasnio joj je. – Ipak ću otputovati! –
reče Sarah. – Čim budem mogla, čim se rodi dijete.
– Da, najbolje je tako.
– Molit ću Boga da je nikad ne nađeš!
– Nemoj opet s time, Sarah, molim te! Ovo je divan dan, opet smo bogati.
Možeš imati sve što želiš na svijetu.
– Možda samo želim da mi muž bude muško! – Sarah teškim koracima
pođe prema glavnom čamcu, a kad je Robb krenuo za njom, obrecne se na
njega: – Hvala ti, ali sama znam poći na brod. Dođi, draga Karen!
– Kako hoćeš! – odgovori Robb i vrati se obalom. U gomili nije zapazio
Dirka. Kad je prišao dražbovateljevu postolju, vidje da polubrat razgovora s
Aristotleom Quanceom. Pridružio im se.
– Zdravo, Robbe, dragi moj mladiću! – srdačno će Quance. – Veleban čin,
upravo govorim taj-panu. Veleban! Dostojan »Otmjene kuće«! – Tad se obrati
Dirku, dok je njegovo ružno lice poigravalo od radosti. – Da znaš, dužan si mi
pedeset gvineja.
– Ni govora!
– Za Culumov portret, spreman je za isporuku. Nisi valjda zaboravio?
– Cijena je trideset gvineja, a deset sam ti već dao! Boga ti tvoga!
– Dao si mi? Vrag neka me nosi! Jesi li siguran?
– Gdje je Shevaun?
– Kažu da je bolesna, jadna gospa! – Quance ušmrkne burmut. – Ti si pravi
knez, eto što si, momče. Hoću li dobiti pozajmicu? Za vrijednu stvar!
– Kakva bolest?
Quance se ogleda oko sebe i tiho odgovori:
– Ljubavna!
– A tko je taj?
Quance je oklijevao.
– Ti, mladiću.
– Goni se u pakao, Aristotle! – kiselo će Dirk Struan.
– Vjerovao ili ne, ja to znam. Više puta pitala je za tebe.
– Kad ti je pozirala?
– Kakvo poziranje? – bezazleno će Quance.
– Znaš kakvo poziranje.
– Ljubavni jadi, mladiću! – Čovječuljak se nasmije. – A sad si opet bogat
pa će te povaliti u sijeno! Tako mi besmrtnih Jupiterovih jaja! Sigurno bi bila
veličanstvena. Samo pedeset gvineja i mjesec dana te neću gnjaviti.
– Kakva je to »valjana stvar«?
– Ja, dragi mladiću... potreban mi je lijek. Slabo se osjećam.
– Da, znam ja kakve su to muke. Pun si muške snage! Odvratno kod
muškarca tvojih godina!
 – O, da si ti toliko sretan, drago momče. Moram priznati da sam sjajan.
Pedeset nije mnogo za siromašnog besmrtnika.
– Dobit ćeš svojih dvadeset gvineja kad dobijem sliku! – Dirk se nagne i
značajno šapne: – Aristotle, hoćeš li narudžbu? Za recimo sto funti? U zlatu?
Quance smjesta ispruži ruku.
– Tvoj sam čovjek. Ruku za to dajem. Koga moram ubiti?
Dirk se nasmije pa mu ispriča o plesu i suđenju.
– Tako mi gromova ognjenih, nikada, Boga mi! – plane Quance. – Zar sam
prokleta budala? Želiš da mi odsijeku jaja? Da prije vremena odem u grob? Da
me progoni svaka ženska u Aziji? Da me zamrze? Nikada!
– Samo čovjek tvojega znanja, tvojega ugleda i tvojega...
– Nikada, Boga mi! Ti, negdašnji moj prijatelj... zbog bijednih stotinu funti
dovodiš me u smrtnu opasnost. Da, Boga mi, u smrtnu opasnost! Da me
proklinju, pomrze, upropaste, da umrem prije vremena... Neka bude dvije
stotine!
– Vrijedi! – reče Dirk Struan.
Quance baci šešir u zrak, otpleše gigue i uhvati se za želudac. Namjesti
ljubičasti svileni prsluk, digne šešir i obijesno ga natakne na glavu.
– Taj-pane, ti si knez! Tko bi se usudio obaviti takav posao, osim mene,
Aristotlea Quancea? Tko je za to stvoren, osim mene? Stvoren za to! Oh, divni
Quance, knez slikarski! Dvije stotine, unaprijed.
– Poslije »presude«!
– Zar mi ne vjeruješ?
– Ne! Mogao bi otići ili se razboljeti!
– Sa samrtničke postelje bih sišao da sudim na tom natjecanju. Zapravo,
dobrovoljno bih se javio! Da, tako mi krvi Rembrandtove, drage volje bih
platio... Platio bih sto gvineja, kad bih morao plaziti pred Brockom da mi ih
uzajmi... samo da mi je ta čast!
– Kako?
Quance ponovno zavitla šešir u zrak.
– Sretan je ovo dan! Oh, savršeni Quance, besmrtni Quance, osigurao si
sebi mjesto u povijesti. Besmrtni, savršeni Quance!
– Uopće te ne razumijem, Aristotle – reče Robb. – Zaista želiš tu dužnost?
Quance digne šešir, strese s njega pijesak, a oči mu se zakrijese.
– Jesi li razmotrio prednosti koje mi pruža takav položaj? Pa, svaka žena u
Aziji bit će... kako da se izrazim? Bit će spremna da djeluje na suca, unaprijed!
– A ti ćeš im dopustiti da na tebe djeluju? – upita Dirk.
– Naravno, ali pošteno ću birati. Savršeno ću izabrati. Već znam koja će
pobijediti.
– Koja?
– Da dobijem još stotinu funti? Danas?
 – Što radiš s tim pustim novcem? Samo Robb, Cooper i ja dajemo ti čitavo
bogatstvo!
– Dajete, dajete, je li? Uživate povlasticu da izdržavate besmrtnost!
Povlasticu, tako mi stražnje Luciferove sise! A ima li brendija u tim bačvama?
Imam besmrtnu žeđ!
– Nema ga, nimalo!
– Baš neuljudno, odurno! – Quance uzme još burmuta i ugleda Longstaffa
kako im se približuje. – Pa, idem. Do viđenja, momci! – Zvižduci se udaljio, a
kad je prolazio pokraj Longstaffa, ozbiljno je digao šešir.
– Oh, Dirk – reče Longstaff sa širokim osmijehom na licu. – Zašto je
Aristotle tako dobro raspoložen?
– Veseli se, kao i ti, što smo još »Otmjena kuća«!
– Pa i posve opravdano, zar ne? – Longstaff bijaše vedar i pun poštovanja.
– Nisam znao da u Aziji postoji toliko blago. Veleban je takav način plaćanja!
Da te pitam, bi li mi večeras bio gost? Zanima me tvoje mišljenje o nekim
pitanjima.
– Bojim se da sam večeras zauzet, Wille. Sutra? Zašto ne dođeš u moj
glavni štab na »Resting Cloudu«? U podne.
– Podne mi odgovara. Baš mi odgovara. Tako mi je drago...
– Oh, znaš što, Wille, zašto ne poništiš naredbu floti da isplovi na sjever?
– Pa ti vragovi su prezreli naš dogovor, zar ne? – namršti se Longstaff.
– Da, mandžurski car, ali sad je vrijeme tajfuna. Bolje da nam flota bude na
jednome mjestu i pod tvojim zapovjedništvom!
Longstaff otkine burmuta i strese prašinu s nabora svog sjajnog prsluka.
– Admirala ne brine vrijeme, ali ako ti tako kažeš... – Kihne. – Ako ne
pođemo na sjever, što ćemo?
– A da sutra o tome razgovaramo?
– Vrlo mudro, prespavajmo s time! To je uputno, zar ne? Bit će mi drago
da opet čujem tvoj savjet. Pa, čini se da smo spremni za početak. Da znaš,
oduševio me i onaj tvoj drugi potez! – Longstaff sav sretan ode.
– Što je pod time mislio? – zapita Robb.
– Ne znam, valjda blago. Čuj, Robbe, sutra mu zaželi dobrodošlicu – reče
Dirk Struan. – Reci mu što da radi.
– A to je? – Robbovo lice pretvori se u osmijeh.
– Tvrđave Bogue, pa napadaj na Kanton, odmah! Ucijeniti Kanton na šest
milijuna taela srebra, a kad počnu povoljni vjetrovi, idemo na sjever, kao što je
utanačeno.
– Pa on želi s tobom razgovarati.
– Sad ga možeš motati oko malog prsta. Vidio je blago!
– Meni neće vjerovati kao što vjeruje tebi.
– Morat će, do pet mjeseci. Kako je Sarah primila vijest?
 – Kao što si očekivao! Ipak će otputovati. – Robb se zagleda prema podiju
jer se začuo uzbuđeni žagor. Longstaff se penjao uza stube. – Toliko si drag
prema njemu, Dirk, iako te izvrijeđao. Pa ipak znam da ćeš ga sad kazniti. Zar
ne?
– On je prvi guverner Hong Konga. Guverner će biti četiri godine. Za
Longstaffa imamo i više vremena nego što je potrebno!
– A brdo?
– O tome smo već odlučili.
– Zar ćeš ga prepustiti... da ga Brock kupi?
– Neću!

– Gospodo – obrati se Longstaff okupljenim trgovcima – prije nego što

počnemo, želim potvrditi načela zemljovlasništva i pripadne odredbe koje sam
preporučio vladi Njezina veličanstva! – Počne čitati službenu ispravu. – Sva
zemlja pripada Njezinom veličanstvu. Zemljišne čestice dražbuju se na javnom
nadmetanju i bit će dodijeljene osobi koja ponudi najviši godišnji zakup. Naime,
dražbujemo na godišnju zakupninu, a zemlju dajemo na devet stotina devedeset i
devet godina. U roku od godine dana mora se sagraditi kuća vrijedna najmanje
tisuću dolara, a odnos se određuje prema omjeru: četiri šilinga i četiri penija za
jedan dolar, inače ćemo zaplijeniti zemljišnu česticu. Na licu mjesta potrebno je
isplatiti gotovinski polog u iznosu od polovice vrijednosti zakupnine. – Digne
glavu. – Isprva smo mislili da ćemo danas dražbovati stotinu čestica, ali nismo
ih sve stigli izmjeriti. Ponudit ćemo pedesetak, a ostale čim bude izvedivo.
Također preporučam da nadmetavači zemljišne čestice uzimaju u vlasništvo, po
volji Njezina veličanstva. Oh, još nešto! Kupci »primorskih čestica« mogu
izabrati i zemljišne čestice u predgrađu ili okolici. Primorske čestice široke su
trideset metara, s čelom na Queen’s Roadu, a prostiru se do mora. – Opet digne
glavu i zadovoljno se nasmiješi. – Danas nudimo na prodaju zemljišne čestice i
time možemo pretpostaviti da su postavljeni temelji novoga grada. Izdvojena je
zemlja za sudnicu, vladine urede, zgrade, vladinu palaču, zatvor, igralište za
kriket, tržnicu, i za Kineze. Naš budući grad svečano nazivam Kraljičinim
gradom!
Odjeknu povici hura.
– Prvi put poslije mnogo dana pruža mi se prilika da se svima vama
obratim. Rekao bih da nas očekuju teška vremena, ali nemojmo posustajati.
Moramo se svi udružiti. Moramo prionuti na posao pa ćemo, s Božjom pomoću,
pridobiti pogane za slavu Njezina britanskog veličanstva i za slavu kolonije
Hong Kong.
Odjekne triput hura za kraljicu, triput hura za koloniju i triput hura za
Longstaffa. Kinezi koji su ih promatrali čavrljali su i smijali se.
– A sad, ako bi gospodin Brock ljubazno smetnuo s uma taj sitniš
»Otmjene kuće«, proglašavam početak nadmetanja!
 Brock i Gorth se smrknu kad su im se okupljeni nasmijali.
Longstaff siđe s podija. Tad mu pristupi Glessing.
– Moram ponoviti, ekscelencijo – reče Glessing – da zbog nedostatka
vremena nisu točno izmjerene sve zemljišne čestice.
– To su sitnice, drago moje momče! Sitnice! Što znači metar manje ili više?
Ima zemljišta za sve. Molim te, nastavi, Culume, mili moj mladiću! Do viđenja!
– Longstaff krene prema svojem kuteru, a u prolazu se nasmiješi Dirku Struanu i
digne šešir. – Sutra u podne, Dirk!
Culum obrisa znoj s lica i pogleda čovječuljka pored sebe.
– Gospodine Hibbs!
Henry Hibbs istegne se u svoj visini svojih sto šezdeset centimetara i popne
na podij.
– Dobar dan, gospodo – započne uz himben smiješak. – Henry Hardy
Hibbs, iz grada Londona, predstavnik tvrtke »Hibbs, Hibbs i Hibbs«,
dražbovatelji i posrednici za prodaje nekretnina... službeni dražbovatelj Njegove
ekscelencije Longstaffa. Stojim vam na usluzi! – Bijaše to neuredan, odbojan
patuljčić ćelave glave i ulizivačkog držanja. – Čestica broj jedan. Dakle, što mi
nudite?
– Gdje si ga, do vraga, našao, Culume? – zapita Dirk.
– Na jednom trgovačkom brodu! – Culum začuje svoj glas i poželi da je taj
dan već prošao. – Radio je kao mornar da ga prevezu iz Singapura, jer su ga
ondje okrali i digli mu sav novac.
Dirk je slušao kako Hibbs stručno i vješto nabija cijene. Ispitivački je
motrio svjetinu i mrštio se.
– Što je, Dirk? – zapita Robb.
– Tražim Gordona. Jesi li ga vidio?
– Kad sam ga zadnji put vidio, išao je prema Glessingovu rtu. Zašto?
– Nije važno! – odgovori Struan koji se čudio što ovdje nema Gordona.
Mislio sam da će se i on nadmetati za zemlju. U što bi mogao bolje uložiti
novac?
Zemljišne čestice brzo su se prodavale. Svi trgovci su znali da će ova
kolonija dugo potrajati, što znači da će vrijednosti zemlje skočiti nebu pod
oblake. Pogotovo u otočnoj koloniji gdje ima malo ravne zemlje pogodne za
izgradnju. Zemlja znači sigurnost, zemlja nikad neće propasti. Tako će se
zgrnuti bogatstva.
Kako se nastavljala prodaja, Dirk je osjećao kako mu raste uzbuđenje.
Brock je čekao u svjetini, također nabrušen. Gorth bijaše blizu njega, a oči su
mu skakale od Dirka do ljudi koji su opkoljavali blago. Struan i Brock kupiše
čestice za koje su se unaprijed dogovorili, ali za mnogo više cijene nego što su
mislili, jer je nadmetanje bilo žestoko. Nadmetali su se jedan protiv drugog i za
neke manje čestice. Dirk je neke kupio, a od nekih odustao. Među trgovcima je
rasla napetost.
 Bijaše ponuđena i posljednja primorska čestica. I kupljena. Nato su
dražbovali prigradske i okolne čestice te su i one za skupe novce kupljene.
Preostalo je samo brdo, najveće i najbolje građevinsko zemljište.
– Pa, gospodo, gotovo! – reče Hibbs glasom promuklim od silnog
izvikivanja. – Kupci neka sad uplate polovicu iznosa. Zamjenik kolonijalnog
tajnika ispostavit će im priznanice. Ako želite...
Nad svjetinu se spusti tišina puna zaprepaštenja.
– Prodaja još nije završena! – Dirkov glas propara zrak.
– Nije, Boga mi! – reče Brock.
– Izvolite, gospodo? – oprezno će Hibbs, naslućujući gužvu.
– A što je s brdom?
– S kakvim brdom, velecijenjena gospodo?
Dirk Struan odlučno upre prstom.
– S onim brdom!
– Ovaj... nije na popisu, gospodine. Nisam ja kriv, gospodine! – žustro će
Hibbs koji se spremao pobjeći. Baci pogled na Culuma koji bijaše ukočen kao
kip. – Zar ne, veleuvaženi?
– Niste vi krivi! – Culum se prisili da pogleda oca. Gušila ga je tišina.
– Zašto nije na popisu, Boga ti?
– Zato što... zato što... Pa, već je kupljen! – Culumu se naježi kosa na šiji
kad je kao kroza san vidio kako se otac baca na njega. Iz glave mu nestanu sve
brižno pripremljene riječi.
Razlozi! Kako to da je jutros u nastupu očaja rekao Logstaffu da je otac na
brdu naumio sagraditi crkvu za dobro cijelog Hong Konga? Bijaše to jedini
način, htjedne povikati Culum. Zar ne uviđaš? Ti bi nas sve upropastio. Da sam
ti kazao, ne bi me htio saslušati. Zar ne uviđaš?
– Tko ga je kupio?
– Ja... za crkvu – promuca Culum. – Jedna funta godišnje. Brdo pripada
crkvi.
– Uzeo si moje brdo? – Te tihe riječi bijahu ubitačno zagrižljive. Culum
osjeti svu njihovu okrutnost.
– Za crkvu, da! – procijedi. – Ispra... isprava je jutros potpisana. Ja...
Njegova ekscelencija potpisala je ispravu. Za vijeke!
– Znao si da želim to područje?
– Da! – Culum vidje samo zasljepljujuću svjetlost koja kao da je tekla iz
očevih očiju, proždirala ga i pekla mu dušu – Da, da, ali odlučio sam da je to
prikladnije za crkvu. Da! Brdo pripada kući Božjoj.
– Znači, usudio si mi se prkositi?
Nastupi stravični tajac. I Brocka prestravi snaga koja kao da je izbijala iz
Dirka Struana i sve ih prožimala.
Culum je očekivao udarac, koji će – znao je to kao i svi prisutni –
neizostavno pasti, ali Dirk opusti pesnice, okrene se i ode iz doline.
 Mučni tajac protrese Brockov divlji smijeh. Svi nehotice uzmaknu.
– Prestani, Brock! – reče mu Quance. – Prestani!
– I hoću, Aristotle! – odvrati Brock. – I hoću!
Trgovci se raštrkaju u skupine i počnu došaptavati.
– Hoće li kupci izvoljeti ovuda? – vikne Hibbs drhtavim glasom. – Molim
vas, gospodo!
Brock je gotovo sućutno odmjeravao Culuma.
– Mislim da su ti dani odbrojani, mladiću – reče. – Ne poznaješ ti tog vraga
kao što ga ja poznajem. Čuvaj leĐa!
Krene prema Hibbsu da plati zemlju.
Culum je sav drhtao. Osjećao je kako ga ljudi motre.
Ćutio je njihovo strahopoštovanje. Ili užas?
– Za ljubav Božju, zašto ga nisi pitao? – izusti Robb koji se još nije
oporavio od zaprepaštenja. – Prije nego si to učinio?
– Ne bi on na to pristao!
– Ne znam, ne znam, možda i bi, ili bi možda Brocka... – Nemoćno
umukne. – Ne osvrći se na ono što ti kaže Brock, samo te nastoji zaplašiti. Nema
razloga da se zabrinjavaš. Nikakvog!
– Mislim da je otac vrag!
Robb i nehotice protrne.
– Glupost, momčino! Glupost! Samo si iscrpljen, kao i svi mi. Ono blago i
sva druga uzbuđenja. Nema razloga da se zabrinjavaš! Jasno da će te shvatiti
kad... – Robba izda glas.
Pojurio je za polubratom.
Culum nikako da se pribere. Činilo mu se da je galama oko njega jača nego
prije, ali glasovi kao da su bili udaljeniji, a boje i ljudi neobičniji. U daljini
razabere Mary Sinclair i njezina brata.
Odjednom mu se obratiše.
– Oprostite – reče. – Nisam vas čuo!
– Rekoh da je to divno mjesto za crkvu! – Horatio se usiljeno nasmiješi. –
Idealno mjesto.
– Da!
– Tvoj otac oduvijek želi to brdo. Otkako je ugledao Hong Kong! – ubaci
Mary.
– Da, ali sad pripada kući Božjoj.
– Da – žalosno će ona. – Samo, po koju cijenu?
Nisu mu se više obraćali. Culum se zabuljio u Hibbsa.
– Da?
– Oprostite, gospodine, priznanice, za kupce zemljišta – nesigurno će
Hibbs.
– Priznanice?
 – Da, priznanice za zemljišta. Morate ih potpisati.
Culum je nesigurno pošao za Hibbsom na podij. Nesvjesno se potpisivao.
Robb je hitao po Queen’s Roadu, ne osvrćući se na zapanjene poglede
kojima su ga pratili. Od napornog trčanja zaboljela su ga prsa.
– Dirk, Dirk! – dozivao je.
Dirk na tren stane.
– Poruči mu da ću se u zoru s njim sastati, na njegovu brdu!
– Čuj, Dirk, Culum se samo...
– Poruči mu da dođe sam!
– Dirk, poslušaj me, ne idi! Čekaj! Jadna momčina samo je...
– Poruči mu da dođe sam!
 TRINAESTO POGLAVLJE

Te noći je u sredini straže vjetar skrenuo sa sjeveroistoka na istok i smanjio

se za jedan čvor. Vlažnost se pojača, temperatura se popne za jedan stupanj,
kapetani flote meškoljili su se u snu i smjesta probudili. Znali su da se probija
novi monsun. Sad će puna tri mjeseca puhati vlažni i topli istočnjak, sve do
mjeseca svibnja, a onda će isto tako naglo skrenuti na jug, noseći vrelinu i vlagu.
Zatim najesen ponovno prema sjeveroistoku, suh i prohladan, sve do proljeća
slijedeće godine, kad će ponovno skrenuti na istok i smanjiti se za jedan čvor.
Kapetani ponovno usnu, ali manje smireno. Istočni je vjetar nagovještavao
razdoblje tajfunskih vjetrova.
Brock se razdražljivo meškoljio na ležaju i češkao.
– Što ti je, Tyleru? – zapita Liza koja se smjesta probudila i razbudila, kao i
svaka žena kad joj je muž u nevolji ili kad joj se razboli dijete. Ležala je na
suprotnoj strani smrdljive kajite.
– Ništa, Liza! Promijenio se vjetar, i to je sve. Sad spavaj!
Namjestio je flanelsku noćnu kapicu i teško zijevnuo. Liza teško ustane i
odgega se na suprotni kraj kabine.
– Što to radiš?
– Otvaram prozorčić. Spavaj!
Brock se okrene na bok i sklopi oči, ali je znao da od spavanja neće biti
ništa. Osjećao je kako mirisan vjetar brije po kabini.
– Uskoro će pasti magla – reče.
Liza se zavali na svoju postelju. Zaškripi slamarica. Udobno se smjestila
ispod pokrivača.
– Tebe zabrinjava blago, zar ne?
– Da!
– Ne razbijaj glavu zbog toga. Sutra imaš vremena! – Zijevnula je i
počešala se jer ju je ugrizla stjenica. – Bit će divno kad ponovno budemo
stanovali na kopnu. Hoće li dugo potrajati dok sagradimo kuću?
– Neće dugo – odgovori Tyler Brock i okrene se na bok.
– Taj ples što ga priređuje Struan – rekla je brižno birajući riječi – bit će ti
pljuska u lice!
– Smiješno! Spavaj! – Brock odmah postade oprezan.
– Naravno, da se lijepo odjenemo, vratili bismo mu pljusku, zar ne, Tyleru?
Brock jaukne, ali tiho, da ga Liza ne čuje. Vijest o plesu proširila se po floti
čim ju je Dirk Strun saopćio Skinneru. Svi su muževi u Aziji zamrzili taj-pana,
znajući da im je upropastio mir. Svima se uzburkala krv. Počeše padati opklade.
Najviše izgleda imala je Shevaun Tillman.
 – Misliš da mu napakostimo svojom otmjenošću? – zapita Brock. – Mudra
ti je ta, Liza. Baš si lijepa u onoj crvenoj svilenoj haljini koju sam ti...
– U onoj staroj krpi? – zapita Liza i podrugljivo frkne. – Sigurno se šališ?
– Kažeš, stara krpa? Pa nosila si je samo tri-četiri puta, a mislim da ti stoji
kao...
– Imam je već tri godine. I tebi je potreban novi redingot, hlače, moderan
prsluk i što sve ne.
– Sviđa mi se ovo što imam – reče Brock. – Mislim da...
– Vrijeme je da nešto kupim, prije nego što se proda ona najbolja azijska
svila i prije nego što sve krojačice budu zauzete. Sutra idem u Makao. Na »Gray
Witch«!
– Slušaj, Liza, samo zbog nekakvog plesa kod Dirka...
– Isplovit ću u podne!
– Da, Liza! – odvrati Brock jer je u njezinu glasu nazreo onu posebnu boju
i znao da ona ne trpi prigovora. Kuga ubila Dirka Struana! No, i usprkos bijesu
pomisao na nagradu i suđenje ga je uznemiravato. Sjajna zamisao! Sjajna! Zašto
se ja nisam toga sjetio? Kuga ubila Dirka Struana!
Liza namjesti jastuk i nastavi razmišljati o plesu. Već je odlučila da će
nagradu dobiti Tess. I čast najljepše, po svaku cijenu. Da, ponovno se zarekla,
po svaku cijenu! No, kako bi Tylera nagovorila da Tess pusti na ples? Užasno je
svojeglav kad je u pitanju Tess.
– Vrijeme je da razmislimo o našoj Tess – reče Liza. – Vrijeme je da joj
potražiš muža.
– Kako? – Brock se uspravi na postelji. – Zar si poludjela? Tess je tek izišla
iz pelena. Tek joj je šesnaest godina.
– Koliko je meni bilo godina kad sam se za te udala?
– To je druga stvar, Boga ti! Bila si razvijena za svoje godine, boga ti!
Vremena su se promijenila. Ona curica ima još dovoljno vremena pred sobom,
mnogo vremena! Boga ti! Muža za Tess? Luda si u glavu, ženo Božja! I to mi
kažeš sad, u pola noći? Da mi to više nisi spominjala ili ću te remenom išibati po
leđima! – Ljutito joj okrene leđa, tresne jastukom i zatvori oči.
– Da, Tyleru – nasmiješeno će Liza. Nije mu zamjeravala što je tuče.
Tukao ju je rijetko, i to nikad iz nasilja ili u pijanom bijesu. Odavno nije primila
batine. Već dvadeset godina živi s Tylerom i zadovoljna je svojim mužem.
– Liza, djevojčice! – neodlučno će Brock, još okrenut licem prema zidu. –
Zna li Tess one... one stvari?
– Jasno da ne zna! – zgrane se Liza. – Lijepo je odgojena.
– Boga ti, vrijeme je da joj u četiri oka sve kažeš! – raspalio se i ponovno
sjeo. – Samo je ti čuvaj! Križa mi, ako ikoga uhvatim da se mota oko naše
Tess... Zašto misliš da je dovoljno zrela? Zar ti je štogod rekla? Ponaša li se
drukčije?
– Jasno da je čuvam. Bilo bi smiješno misliti suprotno. Smiješno! – odbrusi
mu Liza. – Svi ste vi muškarci jednaki. Ha! »Učini ono, učini ono!« Same
prijetnje, a djevojka sazrijeva i priprema se za udaju! I molila bih te da ne psuješ
toliko, gospodine Brock. Nije to lijepo i nije pošteno!
– Da više nisi o tome govorila, Boga ti, i u redu stvar, Boga ti!
Liza se zadovoljno smješkala. Tko će biti ženik? Boga mi, onaj Nagrek
Thumb nikako. Tko? Mladi Sinclair? Novaca nema, previše je nadmen i
pobožan. Međutim, pred njim je lijepa budućnost jer je savjetnik onog
Longstaffa, jarče Bože. Dobro je imati u obitelji svećeničkog sina! Možda...
Amerikanac Jefferson Cooper? Još bolje! Dovoljno je bogat, ali taj vražji
sjevernjak mrzi nas Engleze. Pa ipak bi udruženim snagama Brock i »Cooper-
Tillman« zadali lijep udarac »Otmjenoj kući«. Gorth je valjan, ali joj je polubrat
pa otpada. Šteta!
Prevrtala je po glavi mnoge muškarce koji bi bili dobri muževi. Mora imati
novaca, moć i budućnost, željeznu volju i snažnu ruku da je ukroti. Da, pomisli
Liza, neće biti zgorega da muž povremeno našoj Tess dobrano ispraši stražnjicu.
Svojevoljna je, neće je biti lako ukrotiti. Longstaff je kao stvoren za nju, samo
što je oženjen. Doduše, kažu da je njegova žena u Londonu i da boluje, pa bismo
možda trebali pričekati.
Slovo spadne na dvojicu. Kojega će?
– Tyler?
– Za ljubav Božju, ne daš mi da spavam! Što je sad?
– Što će onaj vrag učiniti Culumu Struanu?
– Ne znam! Možda ga ubije. Ne znam, učinit će mu nešto užasno, u to sam
siguran!
– Drzovit je Culum! I hrabar, kad mu se usudio onako prkositi.
– Da si samo vidjela Dirkovo lice! – nasmije se Brock. – Onaj gad ozbiljno
se naljutio, ozbiljno!
– Pametan je mladić kad je zemljište predao crkvi. Izbavio je iz opasnosti
oca i tebe.
– Smiješno, ženo! Mene nije... Boga ti! Dirk ludo čezne za tim brdom.
Nadmetao bi se i nadmetao, a ja bih se povukao kad bih ga dotukao cijenom. Da
nije bilo onog drznika, Dirk bi već sad bio preda mnom na koljenima.
Upropašten, do posljednjeg novčića!
– Ili bi Dirk Struan tebe opelješio. Na isti način!
– Ne! On želi dobiti to brdo.
– Još više želi tebe upropastiti.
– Ne, varaš se. Spavaj!
– Što će učiniti Culumu?
– Ne znam, osvetoljubiv je Dirk. Sad se otac i sin mrze. Još nikad nisam
vidio Dirka onoliko razdražena. Svađa između njih dvojice pridobit će mladića
na našu stranu.
Liza se odjednom naježi. Bojala se za svog čovjeka, bojala se okršaja
između njega i Struana. To neprijateljstvo može završiti samo smrću jednog od
njih. Ili obojice. Bože mili, molila se po milijunti put, daj mir među njima. Tad
je ostavi strah i pomisli kao i uvijek: »Što biti mora, bit će!« To je podsjeti na
»Hamleta« i Willa Shakespearea, koji joj bijaše strast.
– Zašto ne bi izgradio kazalište, Tyleru? Na Hong Kongu! Ovdje ćemo se
trajno nastaniti, zar ne?
– Da! – Tyler se razvedri kad je smetnuo s uma Dirka. – Dobra ti je ta
zamisao, Liza, baš dobra! Prije nego se toga sjeti onaj gad. Da, sutra ću
razgovarati sa Skinnerom. Osnovat ću zakladu. Pozvat ćemo kazališnu družinu i
već za Božić dati predstavu. Ti smisli što će to biti!
Liza se ugrize za jezik. Htjela je predložiti »Romea i Juliju« ali znala je da
bi bilo glupo, jer bi muž odmah prozreo njezinu namjeru. Da! Tess je ključ za
Brockove i Struanove, samo što njihova utakmica neće tragično završiti kao kod
obitelji Montecchi i Capuletti.
– Da je Gorth to tebi učinio, da ti je preoteo tvoje brdo, što bi mu ti učinio?
– Ne znam, milo moje. Drago mi je da mi to Gorth nije učinio. Sad spavaj!
Liza Brock je razmišljala. Koji je od njih dvojice bolji? Bolji i za nas i za
Tess? Culum Struan ili Dirk Struan?

Magla je obavijala brodove na mirnom sidrištu. S njom se prikradao

zasjenjeni sampan i brzo odsjekao sidrišni konop na pramcu »White Witch«. Na
tren su prihvatili konop, sjekira se digne i spusti, a sampan nestane isto onako
tiho kao što se pojavio.
Naoružani mornari na palubi i Nagrek koji je tad čuvao stražu nisu opazili
ništa neuobičajeno. Kad je magla, a u blizini nema obale ni drugih brodova po
kojima bi se moglo zapaziti da se brod kreće, ne može se zamijetiti da brod pluta
– ako je more mirno, plima blaga, a vjetar slab. »White Witch«, plutao je prema
obali.
Nostromo udari osam zvona, a Nagrek se prestraši što srlja u toliku
opasnost. Prokleta budalo, pomislio je. Dovodiš sebe u smrtnu opasnost što se
ovako sastaješ s Tess. Ne idi! Ostani na palubi ili podi u postelju pa spavaj.
Samo ne idi k njoj! Zaboravi je, zaboravi današnji dan i prošlu noć. Nagrek ju je
mjesecima već gledao, ali sinoć je za vrijeme svoje straže virnuo kroz prozorčić
u kabinu u kojoj je stanovala Tess sa sestrom. Vidio ju je kako u košulji kleči
pored postelje, kao anđeo, i moli se. Otkopčala je dugmad na košulji pa su joj se
bradavice isticale na bijeloj svili. Kad se pomolila, otvorila je oči i na tren je
pomislio da ga je vidjela. Međutim, skrenula je pogled s prozorčića i skupila
košulju, pripijajući je uz tijelo. Nato je rukama prelazila po tijelu i mazila se,
čulno i sanjarski. Prsa, bokove i bedra. Zatim je skinula košulju i stala ispred
ogledala. Sva je protrnula i nato se polako odjenula, uzdahnula, utrnula svijeću i
uvukla se u krevet.
A danas, gledajući je kako trči obalom a suknje joj lepršaju, gledajući
njezine noge i priželjkujući da je među njima, zarekao se da će biti njegova.
Danas popodne na brodu, bespomoćan od užasa i čežnje, prišapnuo joj je nešto,
opazio da je pocrvenjela i čuo kako mu šapće:
»Da, Nagrek, večeras u osam zvona!«
Na palubu je došla nova straža.
»Pođi u potpalublje, Nagrek«, reče Gorth i teško zagazi po pramcu. Pišao je
u izljev, zijevnuo, zauzeo svoje časničko mjesto na krmnici pokraj stalka za
kompas i stresao se, gotovo kao pas.
– Vjetar je skrenuo na istok.
– Osjetio sam! – Gorth razdraženo natoči čašu ruma. – Prokleta magla!
Nagrek pođe u svoju kabinu, izuje cipele i sjedne na ležaj. Probijao mu je
ledeni znoj. Gušila ga je vlastita glupavost, ali nije je mogao potisnuti. Iskrao se
iz kabine i nečujno otapkao hodnikom prema krmi. Zastane ispred kabine. Ruka
mu bijaše vlažna kad je oprezno spustio kvaku. Teško dišući uđe u kabinu i
zatvori za sobom vrata.
– Tess? – prošapće i gotovo poželi da ga ona ne čuje.
– Pst! – odgovori mu ona. – Ili ćeš probuditi Lillibet.
Poveća se njegov užas, sve je u njemu vikalo »Odlazi!«, ali ga je čežnja
prisilila da ostane.
– Ovo je užasno opasno – reče. Osjeti kako iz tame dolazi njezina ruka.
Uhvatila ga je za ruku i odvela na ležaj.
– Htio si sa mnom razgovarati? Što si htio? – zapitala ga je, zagrijana
mrakom, tajnovitošću i Nagrekovom prisutnošću, užasnuta tom vatrom i
uživajući u njoj.
– Nije sad vrijeme, ljubavi!
– Htio si da potajno razgovaramo. Kako bismo inače mogli tajno
razgovarati? – Sjela je na postelju, pripila oko sebe košulju i stavila ruku u
njegovu. Svi su joj se udovi zažarili.
Sjedio je na postelji. Gušila ga je žudnja. Ispruži ruku i pomiluje je po kosi.
Zatim po šiji.
– Nemoj! – šapnula je i protrnula kad joj je pogladio prsa.
– Želim te uzeti za ženu, ljubavi.
– Oh, da, da!
Usne im se dodirnu. Nagrek ju je zagrlio i prebirao po njezinim oblinama.
Iza tog dodira ostajala je u njemu bjesomučna mješavina užasa i vreline. Išao je
sve dalje i dalje...

Gorth se okrene od magle kad je nostromo udario jedno zvono. Krene

prema stalku kompasa. Pogleda dolje. Svjetiljka sa zaslonom se zaljulja. Nije
vjerovao svojim očima. Strese glavom da je razbistri i ponovno pogleda.
– Nemoguće!
– Što je, gospodine? – zaprepasti se nostromo.
 – Vjetar, Boga ti! Zapadnjak, zapadnjak!
Nostromo odjuri prema stalku kompasa, ali Gorth je već jurio po palubi i
tjerao mornare.
Nagne se nad pramcem i spazi presječen konop.
– Gle, plutamo! – poviče i odjednom se užasne.
Na palubi nastane strka. – Spustite krmeno sidro. Žurno, jarče Bože!
Dok su mornari jurili da bace krmeno sidro, kobilica strugne po
stjenovitom dnu. Brod se strese i zaškripi.
Škripa prodre kroz drvenu statvu i u usijanu kabinu. Na tren su Nagrek i
djevojka bili kao oduzeti. Tad se istrgne iz njezina toplog zagrljaja, izjuri u
hodnik i potrči na palubu.
Brock naglo otvori vrata svoje kabine. U magli vidje kako Nagrek juri
stubama, nesvjesno zapazi da su pritvorena vrata djevojačke kabine, ali sve to
zaboravi u slijepoj jurnjavi na palubu. Liza izjuri iz glavne kabine, potrči
hodnikom i uđe kroz otvorena vrata.
Kad je Brock stigao na krmnicu, sidro bijaše spušteno, ali prekasno.
»White Witch« posljednji put zaškripi, lagano se nagne na lijevi bok i snažno se
nasuče. U tom trenu iz magle nagrnu sampani, i navale na jedrenjak kukama za
privlačenje. Na brod su se već penjali gusari.
Gusari naoružani mušketama, noževima i kratkim sabljama. Na palubu prvi
skoči Scragger. Posada » White Witch« počne se boriti za goli život.
Gorth se izmakne Kinezu koji je na njega skočio. Uhvati čovjeka za grlo i
slomi mu vrat. Nagrek diže borilačke lance i zamahne prema rulji koja ga je
odasvud napadala. među kinezima spazi Scraggera i još neke bijelce. Jednog
osakati i jurne prema Brocku koji je branio ulaz na stube, u potpalublje i pristup
do blaga u spremištu.
Scragger jednog sasiječe. Ustukne i pogleda kako njegovi nadiru.
– U potpalublje, Boga vam! – klikne i povede juriš na Brocka.
Scraggerovi ljudi nasrnu. Desetkovali su prve stražare koji su nahrupili iz
potpalublja.
Brock raznese lice jednom Evropljaninu, beskorisni pištolj zarine drugom u
slabine i počne divljački kositi kratkom sabljom. Baci se na Scraggera koji
odskoči u stranu i povuče otponac pištolja, ali se uto na njega surva Nagrek i
metak bezopasno završi u magli. Scragger zareži i okrene se, zasiječe kratkom
sabljom prema Nagreku i lakše ga ozlijedi, a tad se vrati u gužvu i ponovno
navali na Brocka. Probode sabljom jednoga mornara. Nato ga Brock zgrabi za
vrat. Padnu, lupajući pesnicama i koljenima. Brock jaukne, kad mu se
Scraggerov mač sruši na lice. Ustane, odbaci Scraggera u stranu i zasiječe prema
njemu. Scragger se na vrijeme otkotrlja, a sablja se slomi pri udaru o palubu.
Slomljenom sabljom Brock proburazi Kineza, koji ga je ščepao za vrat, a
Scragger se zakloni iza bedema svojih ljudi.
 Gorth se zaleti u gungulu na glavnoj palubi, mašući i sjekući, kadli mu
netko zarine nož u bok. Uzdahnuo je i klonuo. Brock vidje kako mu pada sin, ali
i dalje se borio na stubama i ubijao.
Liza je u potpalublju ugurala Tess i Lillibet u glavnu kabinu.
– Bez brige, cure! – rekla je i zalupila vratima s vanjske strane.
Nasadila se u hodniku, držeći u svakoj ruci pištolj, a u džepu dva rezervna.
Ako se neprijatelj sjuri niza stube prije kraja bitke, znači da je njezin muž mrtav
ili onesviješten, ali četiri gusara će poginuti prije nego što prijeđu preko nje.
Gusari na čelu sa Scraggerom nasrnu na Brockovu posadu. Ponovno bijahu
odbijeni. S pramca su nadirali novi mornari. Trojica se pridruže Brocku pored
siza. Navale na gusare i odbiju njihov nasrtaj.
Brodska kljuna pogodi Scraggera u leđa. Znao je da je bitka izgubljena.
Smjesta vikne nešto kineski. Njegovi prekinu borbu, kao štakori kliznu niz
brodski bok, skoče u svoje sampane i pobjegnu. Scragger skoči s pramca i
nestane u moru. Brock od jednog svog čovjeka zgrabi mušketu i pojuri za njim
prema boku. Kad se na tren Scraggerova glava pojavila na površini, Brock opali,
ali promaši. Scraggerova glava ponovno iščezne. Brock opsuje pa praznu
mušketu zavitla u mrak.
Njegovi ljudi počnu pucati prema sampanima koji se brzo rasplinu u magli.
Kad na nišanu više nije bilo odbjeglih gusara, Brock naredi da mrtve i ozlijeđene
neprijatelje bace u more. Skrene pažnju na Gortha.
Krv je šikljala iz rane koju je Gorth pokrio pesnicom. Brock odmakne
sinovu ruku. Nož je duboko zasjekao ispod mišice prema leđima.
– Iskašljavaš li krv, mladiću?
– Ne, tata.
– Dobro! – Brock obrisa s lica znoj i ustane. – Donesite mi smolu i rum!
Brzo, Boga vam! Ozlijeđeni neka dođu na krmu. Ostali neka se ukrcaju u čamce
i neka nas vrate natrag u luku. Plima je sad najviša. Brzo!
Nagrek pokuša razbistriti bolnu glavu dok je rukovodio spuštanjem čamca.
Krv mu je liptala iz ozljede na ramenu.
Brock dade Gorthu krčag ruma. Čim je smola usključala na žeravniku,
uroni u nju brodsku kljunu i razmaže smolu po rani. Gorth zgrči lice, ali ne dade
ni glasa od sebe. Zatim je Brock i drugima pružio pomoć – rumom i smolom.
– Mene, gospodine, mene ste zaboravili! – zaječi jedan mornar. Držao se za
prsa. Krvava pjena izbila mu je na usta. Kroz ranu na prsima izlazio je i šištao
zrak.
– Mrtav si, radije se oprosti sa Stvoriteljem – reče mu Brock.
– Neću, neću, Boga mi! Dajte mi smolu, gospodine. Dajte, Boga vam! –
Vrištao je. Brock ga udari i čovjek ostane nepomično ležati, dok je iz njega
izlazio i šištao zrak u mjehurima.
Brock pomogne Gorthu da ustane. Kad se osovio, Gorth se uspio zadržati
na nogama.
– Bit će u redu, Boga mi!
 Brock ga ostavi i pogleda prema krmi. Čamci su ih snažno teglili. More
bijaše nepokretno, kao i obično prije oseke.
– Uprite! – poviče. – Pripremi pramčano sidro, Nagrek! Veslali su i
spašavali brod. Predvodnici su izvikivali dubinu. Kad je vidio da su se sretno
izvukli, Brock im naredi da spuste sidro. Brod se nagne na oseci i smiri.
– Jedraru!
– Da, gospodine! – oglasi se starac.
– Sašij im mrtvački pokrov – reče pokazavši sedam leševa. – Od starog
glavnog jedra. Lanac na noge, a u izlaz sunca preko brodske ograde. Pročitat ću
im službu Božju, po običaju.
– Razumijem, gospodine!
Brock skrene pažnju na Gortha.
– Koliko si bio na straži kad smo se nasukali?
– Svega nekoliko minuta. Ne... bijaše točno jedan sat. Dobro se sjećam.
Brock se zamisli.
– Za jedan sat nismo mogli otplutati od sidrišta do obale. Nikako! Znači da
smo plutali već za vrijeme prethodne straže! – Brock pogleda Nagreka i on se
lecne. – Tvoja straža! U izlaz sunca svi koji su se nalazili na palubi dobit će
dvadeset udarca bičem.
– Da, gospodine! – prestravljeno će Nagrek.
– Ali, da nije bilo tebe, usmrtio bi me onaj prokleti gusar svojim pištoljem
pa ću zato o tebi još razmisliti, Nagrek.
I siđe u potpalublje.
– Sve u redu, milo moje! – reče.
Liza je kao stijena stajala pred kabinom u koju je zatvorila kćeri.
– Hvala ti, Tyleru! – odgovori ona i spusti pištolje. – Je li bilo gadno?
– Prilično gadno. Sve to zbog blaga! Gusari nas napali u luci... U luci!
Među gusarima je bilo i Engleza. Ubio sam jednog, ali vođa mi je, jarče Bože,
umaknuo! Jesu li cure zdrave?
– Jesu, unutra su i sad spavaju! – Liza je oklijevala. – Najbolje će biti da s
tobom razgovaram.
– Pa razgovaramo, zar ne?
Teškim koracima zaputila se hodnikom prema glavnoj kabini. On za njom.
Liza zatvori vrata.

Brock se u tri zvona uspne na palubu. Magla se razrijedila, ali je vjetar

oslabio. Udisao ga je, ispitivao i ustanovio da će vjetar uskoro ponovno ohladiti
a pred jutro će se povući magla.
– Gorth, idemo u potpalublje provjeriti teret!
– Niti jedan od onih jebača i ptičica za vješala nije se provukao u
potpalublje, tata!
 – Ipak ćemo provjeriti. Dođi i ti, Nagrek.
Brock uzme svjetiljku. Krenu u spremište.
– Gle, vrata su još zakračunata! – reče Gorth. Ozljeda ga je probadala.
Brock otključa. Uđu. Spusti svjetiljku na srebro i opet zaključa.
– Zar si se izbezumio, tata? – zapita ga Gorth. Brock je buljio u Nagreka.
– Što je pošlo naopako, gospodine Brock? – sledi se Nagrek.
– Čini se da je Nagrek pipkao tvoju sestru, Gorth. Našu Tess!
– Nisam, nisam, boga mi! – plane Nagrek. – Nisam nimalo!
Brock zgrabi devetorepi bič koji je visio na zidu spremišta.
– Čini se da je sišao u njezinu kabinu dok je spavala, probudio je i igrao se
s njom.
– Nisam je taknuo, nisam joj učinio ništa nažao, nisam, boga mi! – vrisne
Nagrek. – Pozvala me u kabinu. Pozvala me! Danas popodne me pozvala. Da,
Boga mi!
– Znači, bio si u njezinoj kabini!
Gorth skoči na Nagreka i bolno opsuje kad mu se razdvojila smola kojom
mu je otac zalio ranu. Nagrek jurne prema vratima, ali ga Brock odgurne.
– Mrtav si čovjek, Nagrek!
– Nisam joj učinio ništa nažao, Bogom se kunem, Bogom se...
Devetorepi bič neumorno je padao po Nagreku, a Brock ga je tjerao sve
dublje u spremište.
– Jesi, Boga ti! Kažeš da nisi?
– Bogom vam se kunem, nisam je taknuo. Nisam, gospodine Brock! Molim
vas! Ništa joj nažao nisam učinio... Oprostite... Samo sam je dirnuo... I ništa
više... Ništa više!
Brock se zaustavi. Grčevito je disao.
– Znači, istina je! Jesi li ga čuo, Gorthe? – Obojica se bace na Nagreka, ali
Brock bijaše brži. Dohvati Nagreka pesnicom, tako snažno da ga je onesvijestio.
Brock odgurne Gortha. – Čekaj!
– Ali, tata... ovo smeće...
– Čekaj! Mama kaže da se jadnica isprva bojala da išta kaže. Tess misli da
je noseća samo zato što ju je dirao. No, Liza tvrdi da je Tess još djevica. Samo
ju je dirao... Bogu hvala!
Došavši do daha, Brock svuče Nagreka i pričeka da dođe k svijesti. Tad mu
odsiječe muškost i smrtno ga pretuče.
 ČETRNAESTO POGLAVLJE

– Pozvao si me, oče? – Culumovo lice bijaše blijedo.

Dirk Struan stajaše na vrhu brda. Oko vrata ovjesio dogled. Za pojasom mu
nož, a na zemlji složeni borilački lanci. Gledao je kako Culum prilazi obali, ide
u dolinu i penje se na brdo. Vjetar je posve pročistio nebo, a sunce na obzorju
nagovještalo je lijep dan.
Dirk mahne prema dolje.
– Odavde se pruža lijep vidik, zar ne?
Culum je šutio. Koljena su mu klecala pod plamenom očeva pogleda.
– Ne slažeš se sa mnom?
– Crkva će... Svi će...
– O crkvi znam sve – prekine ga Dirk. – Jesi li čuo za Brocka?
Glas mu bijaše pretih, previše smiren.
– Što je s njim?
– Noćas su ga napali gusari, presjekli mu sidrišni konop pa je plutao prema
obali. Tad su se iskrcali na njegov brod. Zar nisi čuo puškaranje?
– Jesam! – Culum bijaše utučen i iznemogao poslije besanih noći. Shvatio
je da ih samo on može spasiti pa se odlučio i podvalio Longstaffu. – Samo što
nisam znao što je.
– Da! Gusari ih napadoše u hongkonškoj luci. Pošao sam k njemu čim se
digla magla. Brock mi reče da je izgubio sedmoricu i kapetana.
– Gortha?
– Ne! Nagreka Thumba. Jadnik je podlegao ranama. I Gorth je ozlijeđen,
ali lakše! – Kao da se smrklo Dirkovo lice. – Kapetan je poginuo braneći svoj
brod. To je lijepa smrt!
Culum se ugrize za usnu i pogleda po brdu, ubrzana srca.
– Misliš da je ovo moja golgota?
– Ne razumijem te.
– Kapetan poginuo braneći svoj brod... Ovo je moj brod... ovo brdo... Zar
nisi na to mislio? Pitaš me želim li poginuti braneći ovo brdo?
– Želiš li?
– Ne bojim se tebe! – Culum procijedi te riječi kroz sasušeno grlo. –
Postoje zakoni protiv ubojstva. Protiv tebe se ne bih mogao boriti. Možeš me
ubiti, ali ćeš za to visjeti. Nenaoružan sam.
– Misliš da ću te ubiti?
– Da, ako ti stanem na put. A stao sam ti na put, zar ne?
– Stao si mi?
 – Nekoć si mi bio Bog, ali u ovih mjesec dana spoznao sam što si.
Razbojnik, ubojica, gusar, krijumčar opijuma, preljubnik. Ljude kupuješ i
prodaješ, namnožio si kopilad i njima se ponosiš. Tvoje ime zaudara u
nosnicama poštenih ljudi.
– Kojih poštenih ljudi?
– Pozvao si me. I tu sam. Reci što želiš pa da to riješimo. Dosadilo mi je da
se igram s tobom mačke i miša.
Dirk Struan digne naprtnjaču i ovjesi je na rame.
– Idemo!
– Zašto?
– Želim s tobom biti sam.
– Pa i sad smo sami.
Dirk Struan glavom pokaže brodove na sidrištu.
– Tamo su oči... osjećam kako nas gledaju! – Upre prstom u priobalni
pojas, načičkan Kinezima i Evropljanima. Trgovci su koracima mjerili svoje
zemljišne čestice. Djeca su se već igrala. – Odasvud nas motre! – Pokaza
brežuljak na zapadu. – Idemo onamo!
Bijaše to gotovo brdo, visoko više od četiri stotine metara, krševito, golo i
neplodno.
– Ne!
– Zar ti je predaleko? – Na Culumovu licu Dirk spazi mržnju i pričeka da
mu sin odgovori, ali nije odgovorio. – Mislio sam da se ne bojiš.
Okrene se, siđe niz brdo pa se zaputi pristrankom planine. Culum je
oklijevao, pun straha. Tad pođe za ocem, savladan njegovom snažnom voljom.
Dirk Struan je u toku tog uspona znao da vodi novu opasnu igru. Zaustavio
se i osvrnuo tek kad je stigao na vrhunac, brijan vjetrom, sablasan. Okrene se i
daleko ispod sebe vidje kako se Culum mukotrpno pentra.
Okrene sinu leđa.
Vidik bijaše širok i sablasno lijep. Sunce visoko na plavom nebu. Tihi
ocean prostire se kao plavozeleni sag, načičkan zelenosmeđim otočjem. Na
jugozapadu Pok Liu Čau, a petnaest milja na zapad golemi otok Lan Tao, veći
od Hong Konga. I stotine goletnih otočića i nerodnih stijena što opkoljavaju
arhipelag Hong Konga. Kroz dogled je jasno vidio brodove u luci, a na sjeveru
kineski kontinent. Vidje flote džunka i sampana kako se kanalom Lan Tao sa
zapada primiču Hong Kongu. Druge su brodice plovile natrag u estuarij Biserne
rijeke Čua. Sjeverno, južno, istočno i zapadno – pomorski promet: fregate u
patroli, ribarske džunke i sampani, samo ne trgovački brodovi. Pa, pomisli on,
još nekoliko tjedana dok ne završi ovaj drugi rat pa će trgovački brodovi opet
zagospodariti morem..
Culum se mukotrpno penjao stazom koju je prokrčio Dirk. Bijaše na
izmaku snaga, a kretao se samo zahvaljujući svojoj tvrdokornoj volji. Odjeća mu
bijaše razderana, a lice izgrebeno od korova. Ipak se penjao.
Napokon stiže na vrh. Prsa su mu se zadahtalo nadizala, vjetar ga je šibao.
 Dirk je sjedio na zemlji nekoliko metara ispod njega. U zavjetrini je prostro
stolnjak, uz jelo i bocu vina.
– Evo, ti, momčino! – ponudi mu Dirk pola čaše vina.
Zadahtani Culum prihvati vino i pokuša ga ispiti, ali mu se uglavnom izlilo
niz bradu. Obriše ga i stane hvatati zrak.
– Sjedni! – reče Dirk Struan.
Culum se zapanji što mu se otac dobroćudno smješka.
– Daj, sjedni, momčino! Sjedni, molim te.
– Ne raz... Ne razumijem!
– Odavde je vidik ljepši, je li?
– Trenutak si bio vrag! – reče Culum, a pluća su mu gorjela od naporna
uspona. – A sad... sad... Jednostavno ne razumijem...
– Donio sam hladno pile i kruh – odvrati Dirk Struan. – I još bocu vina. To
ti ne odgovara?
Culum iscrpljeno sjedne na zemlju.
– Piletina?
– Pa, doručkovao nisi, zar ne? Sigurno umireš od gladi.
– Što se tiče brda, ja...
– Neka ti se povrati dah, počini pa jedi. Molim te! Ove dvije noći sigurno
nisi spavao. Ne valja razgovarati prazna želuca. Jedi polako da ti ne pozlije.
Bijaše ovo oštar uspon. I ja sam umoran.
Culum se nasloni na kamen, sklopi oči i prikupi snagu. Cijelo mu je tijelo
vapilo za počinkom. Silom je držao oči otvorene, očekujući da je sve ovo san...
ali tu je otac! Kroz dogled proučava južno more.
– Što se brda tiče, ja sam...
– Jedi! – prekine ga Dirk pa mu ponudi piletinu. Culum uzme batak.
– Ne mogu jesti, najprije ti moram reći. Morao sam to učiniti, morao sam!
Ti na to ne bi pristao, a to je bio jedini izlaz. Brock bi te uništio. Odustao bi od
nadmetanja. Znam da bi odustao! Da te ne mrzi toliko, i da ti ne mrziš njega,
imao bi ono svoje brdo! Ti si izazvao to, ti, ti si kriv. Brdo pripada crkvi i to je
pravedno. Ti si to izazvao!
– Da – reče Dirk Struan. – Naravno, silno se tobom ponosim. Za to bijaše
potrebna silna hrabrost. Robb se nikad ne bi usudio to učiniti... i da se toga
sjetio, ne bi to uspio provesti.
– Hti... htio si da to izvedem? – zapanji se Culum.
– Pa jasno, momčino, bijaše to jedini izlaz iz bezizglednog položaja.
– Znao... znao si da ću tako postupati?
– Da, išao sam na to da ćeš tako postupiti. Naslućivao sam da nam to
spremaš. Kad si se onoliko uzrujao zbog sastanka s Longstaffom... i kad si me
izbjegavao u Sretnoj dolini... pomislih da si to ugovorio. Nadalje, zavelo me
tvoje ponašanje prema Gordonu, ali Longstaff je zatim kazao: »Sjajan je i onaj
tvoj drugi potez!« Tako sam znao da si našao jedini mogući izlaz. Silno se
tobom ponosim, momčino. Brock bi nas zacijelo dotukao, a to nisam nikako
mogao spriječiti. Brdo bijaše pitanje obraza.
– Dva... dva dana i dvije noći pretvorio si mi u pakao, iako si znao da je
odgovor posve jednostavan?
– Zar je toliko jednostavan?
– Tebi je bio! – klikne Culum. Skoči na noge.
– Da! – odjednom će oštro Struan. – Meni da! Ali tebi nije. No, ti si odlučio
i zbog toga si bolji. Sad si muško! Da sam ti ja predložio to s kućom Božjom, ti
to ne bi uspio izvesti. Nikako! Izdao bi se. Morao si vjerovati u to što činiš. Da
je Brock i na tren pomislio da sam ovo s tobom planirao, pretvorio bi nas u ruglo
cijele Azije. Zauvijek bismo izgubili obraz.
– Mene bi žrtvovao obrazu? – vrisne Culum. – Svom obrazu, jarče Bože!
– Našem obrazu, Culume – odgovori Dirk. – Veseli me što si napokon
opsovao. Popravljaš se, momčino.
– Znači, sav onaj gnjev, tvoj gnjev... bijaše hinjen?
– Naravno, momčino – reče Dirk. – Zbog Brocka i ostalih.
– I zbog Robba?
– Robba više nego ikoga. Pojedi štogod!
– Kuga ubila hranu! Ti si vrag! Sve ćeš nas sa sobom odvući u pakao! Tako
mi gospodina Boga, kunem se da ću...
Dirk Struan skoči na noge i uhvati Culuma oko ramena.
– Poslušaj me prije nego što mi kažeš nešto zbog čega bi mogao požaliti!
Išao sam na to da imaš petlje da se odlučiš. I odlučio si se! Posve sam, bez moje
pomoći. I zahvaljivao sam ti. Ti si sad Culum Struan, čovjek koji se usudio
prkositi taj-panu, čovjek koji mu je oduzeo žudeni brežuljak. Jedinstven si! U
jednom danu osvjetlao si obraz više nego što si mogao u dvadeset godina. Za
ime Božje, kako misliš da gospodarim ljudima i kako ih vučem za nos? Zar
samo snagom mišica? Ne! Mozgom. I čarolijom! – Pusti Culuma.
– Čarolijom! – gušio se Culum. – Pa to je crna čarolija.
Struan se tiho nasmije, sjedne i natoči čašu vina.
– Oni koji imaju mozga, uvidjet će koliko si mudar. »Mudar je onaj Culum,
dao je brdo crkvi i tako spriječio onog vražjeg Dirka da upropasti ‘Otmjenu
kuću’ time što bi sve svoje bogatstvo uložio u taj bezvrijedni brežuljak.
Međutim, Culum je time istodobno spasio taj-panovo lice. Vrag ne može ubiti
Culuma Struana samo zato što je crkvi dao zemlju!« – Dirk je srkao vino. –
Sigurno će i Brock biti zadivljen, bez obzira na to smatra li da smo se tako
dogovorili i li ne... jer si ti to dobro izveo! Vjernici će te slaviti zato što si
najbolje zemljište dodijelio crkvi. Glupani poput Longstaffa bojat će se tebe i
tražiti od tebe savjet. Cinici će biti puni strahopoštovanja zbog tvojeg mudrog
rješenja. Zamrzit će te i kazati: »U Culumu je vražji duh njegova oca. Najbolje
će biti da ga se čuvale.« Vidim da si porastao u mnogim očima, momčino.
– Da, ali ako sam ja osvjetlao... ti si osramotio obraz?
 – Jesam, ali imam ga dovoljno i za bacanje, za te i za Robba, a nemam
mnogo vremena da utvrdim tvoj položaj. Pazi, momčino, svi će oni misliti:
»Culum je jedanput glatko prošao... ali hoće li se ponovno usuditi?« I nadat će
se da se nas dvojica toliko mrzimo da ćemo jedan drugog upropastiti. A mi
ćemo upravo to i pokušati. Otvoreno i javno.
– Što?
– Svakako! Hladno neprijateljstvo kad god se sretnemo. Uskoro će te
Brock pokušati pridobiti na svoju stranu. I Cooper, i Tillman. Napunit će ti uši
lažima, ili iskrivljenim istinama, u nadi da će te toliko zadojiti mržnjom da ćeš
me uništiti, a s time i sebe. I »Otmjenu kuću«! Naime, za njom čezne svaki naš
trgovac, samo što je nikad neće dobiti. Dokazao si se, Boga ti.
– Ne želim imati veze s tim – mirno će Culum.
– Imat ćeš s time i te koliko veze, ovih pet mjeseci i još pet godina.
Svečano si mi se zakleo.
– Vežeš me tom zakletvom? Sada?
– Sam ćeš se držati te zakletve. Utrostručujem ti zaradu!
– Misliš da je u ovakvom slučaju bitan novac?
– Slaba je to plaća za dva dana pakla.
– Neću ja novac! I neću to učiniti, jer ne mogu.
Struan zamišljeno izabere batak.
– Pažljivo sam te promatrao! Bio sam u napasti da ti uopće ne kažem, da te
pustim da nesvjesno igraš svoju ulogu, ali tad sam te odmjerio i shvatio da to
možeš izvesti i ako znaš za to. Obojici će nam biti zabavnije sada kad to znaš.
– Dopustit ćeš da živim i umrem mrzeći te? Samo zato da ojačaš »Otmjenu
kuću«?
– Znaš odgovor na to.
– Užasan si!
– Slažem se... u nekim pogledima! – reče Dirk žvačući piletinu. – Ja sam
sve to što si mi rekao, pa i više. Ogriješio sam se o mnoge zapovijedi Božje, ali
ne o sve. Znam što radim i spreman sam odgovarati za to što radim. Ja sam
jedini čovjek na svijetu u kojega se možeš potpuno pouzdati... pod uvjetom da
namjerno ne radiš protiv »Otmjene kuće«. Ja sam najveći taj-pan. Budeš li trpio
i spletkario, i ti ćeš biti isti.
– Nije to vrijedno himbe ni opačine.
– O, momčino, razgalio si mi srce – reče Dirk odbacujući pileću kost. –
Toliko si mlad, zavidim ti na godinama koje pred tobom stoje. Zar nije vrijedno
biti najbolji... vladati Brockom i ostalima vještinom svoje prisutnosti?
Longstaffom, a preko njega krunom? Kineskim carem? A preko njega s tri
stotine milijuna Kineza? – Dirk Struan otpije vino. – Isplati se to! Mnogo mržnje
i malko glumatanja jeftina je cijena za to.
Culum se nasloni na stijenu. U mozgu su mu se neumorno rojile riječi,
pitanja i neumoljivi odgovori. »Je li ovo volja Božja?«, pitao se »Da najjači
opstanu na štetu slabih?« Bog je stvorio sve stvari. I čovjeka, na svoju sliku i
priliku, ali Isus reče: »Krotki će baštiniti zemlju!« Je li mislio zemlju... ili
Kraljevstvo nebesko?
Krotkošću ne bi došli do blaga i zaštitili ga. Krotkost ne bi u ovom slučaju
spasila »Otmjenu kuću«! Krotkost nikad ne bi dovela do napretka, ne bi
pobijedila okrutne i pohlepne. Ako postanem taj-pan, čartisti će ići naprijed.
Bogatstvo s ciljem, besmrtnim ciljem, rekao je On. Vrlo dobro!
Culum Struan nije više mrzio oca. S mržnjom nestane ljubavi, a preosta
samo poštovanje.
– Zbog čega si se popeo ovamo? – zapita ga Culum.
Dirk je znao da je sina izgubio. Rastužio se kao otac, ali ne i kao muškarac.
Neprijatelja je naveo da se ogledaju pod uvjetima koje je sam izabrao i u vrijeme
koje je sam odredio. Znači, obavio je svoju očinsku dužnost.
– Da te izmorim, da se s tobom može razgovarati, i da me shvatiš! – reče. –
I da ti pokažem da je odavde... iako je vidik s onog brda lijep... odavde je još
ljepši!
Culum po prvi put odmjeri vidik.
– Da, divan je! – Nagne se, izabere komadić piletine i počne jesti.
Dirk potisne tugu s lica. Vratit će se ovom momčini smiješak, pomisli on.
Dat ću mu vremena! Teško je ovako naglo stasati. Dat ću momku vremena.
Osjeti se užasno umornim. Nasloni se na stijenu i uperi dogled prema jugu.
Tražio je »China Cloud«, ali nigdje ga nije vidio. Dokono je proučavao obzorje.
Uto mu se pogled na nečem zaustavi.
– Gledaj, momčino, ono je »Blue Cloud«!
Culum uzme dogled i opazi kliper, brata »Thunder Clouda«. Bijaše
naoružan s osamnaest topova, isto tako vitak i lijep. I Culum, koji je mrzio
brodove i mora, smatrao ga je lijepim.
– Prevozi opijum u vrijednosti od sto tisuća gvineja – reče Dirk Struan. –
Što ćeš sad učiniti? Ovdje imamo tri broda, a u roku od mjesec dana stiže nam
još šesnaest!
– Šalješ ih na sjever, da prodaju svoj teret?
– Da! – Dirkovim licem preleti sjena. – Sad sam se sjetio. Sjećaš li se
Isaaca Perryja?
– Da! Čini mi se da je to bilo prije sto godina.
– Otjerao sam ga, sjećaš li se? Zato što je iznevjerio McKaya, a i zato što se
mene bojao, iako nisam znao razlog. McKayu sam dao petnaest dana da nađe
odgovor na tu zagonetku, ali se nije vratio u Kanton. Sinoć sam vidio McKaya,
našao je posao na obali, kao sučev zamjenik i redar. – Pripali cigaru, dlanom je
zaštiti od vjetra, doda Culumu i upali novu. – Pa, čini se da sad Perry radi za
»Cooper-Tillmana«, na njihovim rutama Virginija-Afrika. Vozi roblje.
– Ne vjerujem!
– Sinoć mi reče Wilf Tillman. Slegnuo je ramenima i rekao da Perry više
nije htio voziti u Kinu. Tako je Perryju ponudio da vozi roblje. Perry je prihvatio
i prije tjedan dana isplovio. Malo prije nego što je isplovio, McKay mu je
podvalio. Zajedno su pili. McKay mu reče da sam ga otpustio kao što i jesam.
Psovao me i molio Perryja da ga uzme na svoj novi brod, kunući se da će mi se
osvetiti. Vino svakome odriješi jezik, pa tako i Perryju. Odao je McKayu da je
Morganu Brocku prodao primjerak naših tajnih trgovišta uz obalu, po
zemljopisnim širinama i dužinama, kao i imena naših opijumskih posrednika,
kad je prošli put bio u Londonu.
– Znači, Brock zna sva tajna mjesta?
– Ona na kojima je bio Perry. Plovio je za mene deset godina pa uglavnom
sve poznaje.
– Što možemo učiniti?
– Naći nova mjesta i nove povjerenike. Vidiš, momčino, nikome ne možeš
previše vjerovati.
– Užasno!
– To je zakon opstanka. Jedan sat počini pa onda krećemo.
– Kamo?
– U Aberdeen. Mirno ćemo ga pogledati da uzmemo ljude Vu Kvoka. –
Otvori naprtnjaču i doda Culumu pištolj. – Znaš li njime baratiti?
– Ne osobito!
– Bilo bi pametno da uvježbaš.
– U redu! – Culum ga pregleda. Jednom je na sveučilištu, poslije glupe
svađe, pucao iz pištolja za dvoboj, ali su i on i njegov protivnik bili toliko
užasnuti da su promašili nekoliko metara! – Sad možemo poći – reče Culum. –
Nisam više umoran.
Dirk odmahne glavom.
– Pričekat ću dok se na obzorju ne pojavi »China Cloud«!
– Gdje je bio?
– U Makau.
– Zašto?
– Ja sam ga onamo poslao! – Dirk otrese mrvice kruha s kaputa. – Ucjeniše
glavu moje ljubavnice... i sina: kćeri, koje s njom imam, ako ih žive uhvate.
Poslao sam Maussa na »China Cloudu« da ih oboje ovamo doveze. Na brodu će
biti izvan opasnosti.
– Pa Gordon je već ovdje. Jučer sam ga vidio.
– Ta mu djevojka nije mati.
Culum se zapanji što sad uopće ne tuguje zato što njegov otac ima dvije –
ne, nego tri obitelji. Tri, ako se ubroje on i Winifred.
– Otmica je grozna stvar, grozna! – reče.
– I na tvoju glavu raspisaše ucjenu. Deset tisuća dolara.
– Zar toliko vrijedim? Ne znam...
– Ako Kinezi nude deset, možeš se kladiti da vrijediš stotinu. – Dirk
ponovno upravi dogled prema »Blue Cloudu«. – Smatram da bi bilo ispravnije
stotinu tisuća. Za tebe!
 Culum zaštiti oči od sunca i potpuno shvati očevu pohvalu. No, nije se na
to osvrtao. Razmišljao je o drugoj ljubavnici i pitao se kakva je. Kakva je
Gordorlova mati? Razmišljao je hladno i trijezno, bez kivnosti, ali prezirući
slabost svog oca koji se miješa s tolikim ženama. Culum se i sam zapanji što je
toliko smiren.
– Što će Brock s blagom? Gusari će ga napadati dok god ga ima.
– Morat će nas zamoliti da nešto uzmemo natrag, a da mu damo naše
papire. To ćemo odmah učiniti! I to uz manju kamatu od uobičajene. Reci
Robbu da to sredi.
– Onda će nas napadati gusari!
– Možda! – Dirk je gledao kako »Blue Cloud« polako jedri uvjetar u kanalu
između otoka Lan Taoa i Hong Konga. – Idem čim se vrati »China Cloud«.
Krećem s ekspedicijskim snagama, a u Hong Kong se vraćam tek jedan dan prije
plesa.
– Zašto?
– Da ti dadem vremena da se navikneš na naše »neprijateljstvo«. Potrebna
ti je vježba. Ti i Robb počet ćete izgradnju, već smo izradili nacrte, osim za
Veliku kuću. O njoj ću poslije odlučiti. Počni na brdu graditi crkvu, neka ti je
projektira Aristotle. Plati mu desetinu iznosa koji zatraži. Ti i Robb ćete sve
učiniti.
– Da, taj-pane!
Taj-pan, a ne otac. Obojica su osjetila neopozivost te riječi i prihvaćala su
je.
– Sagradi mi kućicu na prigradskoj čestici broj sedamnaest. Robb ima plan.
Neka bude gotova do tri tjedna, perivoj obrađen, opasan zidom visokim tri
metra.
– To je nemoguće!
– Koliko stoji da stoji. Neka je gradi stotinu, dvije stotine ljudi, ako je
potrebno. Namještena, s obrađenim perivojem, sve prema nacrtu. A sve naše
zgrade neka budu podignute za tri mjeseca.
– To bi trebalo graditi bar deset mjeseci. Godinu, pa i dulje.
– Da, pa ćemo uzeti više ljudi. Više novaca. I završit ćemo ranije.
– Čemu žurba?
– A zašto ne?
Culum se zagleda u more.
– A ples?
– Ti sve pripremi s Robbom i Čen Šengom, našim kompradorom.
– A Robb? On ne smije znati da samo glumimo neprijateljstvo?
– Sam ćeš o tome odlučiti. Možeš mu reći one noći kad bude ples, ako
želiš.
Na obzorju se pomoli »China Cloud«.
– Sad možemo poći – reče Dirk.
 – Dobro!
Dirk složi u naprtnjaču čaše i preostalu hranu.
– Ovamo potajno pošalji nekolicinu ljudi da po danu neprekidno stražare.
– Zašto?
– Brodove ćemo odavde vidjeti četiri-pet sati prije nego što uplove u luku,
pogotovo poštanske. Poslat ćemo im u susret brz kuter i dobiti poštu prije nego
drugi.
– I onda?
– Sve ćemo ih prestići. Za četiri sata može se mnogo toga kupiti i prodati.
Ako doznamo nešto četiri sata prije ostalih... to je razlika kao između života i
smrti!
Culum je sve više cijenio svog oca. Veoma mudro, pomisli. Dokono se
zagleda prema zapadu, prema velikom otoku Lan Taou.
– Gle! – odjednom klikne pokazavši malo južnije od otoka. – Eno dima.
Gori neki brod!
– Imaš oštre oči, momčino – reče Dirk, uperivši onamo dogled. – Tako mi
smrti Božje, ono je parobrod!
Bijaše to crn, tanak, ružan brod šiljasta kljuna. Iz zdepasta dimnjaka
sukljao je dim. Imao je dva jarbola i jedrilje, ali plovio je bez jedara i zlokobno
puštao paru protiv vjetra, dok se na krmi vijorila crvena zastava.
– Pogledaj tu trbušastu smrdljivu jebačinu... taj brod Kraljevske ratne
mornarice!
– U čemu je stvar? – Culuma zapanji očev bijes.
– Taj prokleti kurvenjak sazdan od željeza... U njemu je stvar. Pogledaj tu
paru!
Culum se zagleda kroz dogled. Brod mu se učini bezopasnim, već je vidio
takve parobrode s kotačima. Poštu iz Irske već deset godina prevoze parobrodi.
Vidje dva velika kotača s lopaticama, u sredini broda na lijevom i desnom boku,
dim koji suklja i zapjenjeni cijep koji za sobom u moru ostavlja parobrod. Imao
je i topove. Mnogo topova.
– Ne vidim mu mane.
– Pogledaj za tim brodom i smjer u kojem plovi. Uvjetar, Boga mu! Plovi
na istok, uvjetar! Pogledaj, pretječe naš jedrenjak kao da je »Blue Cloud« usrani
brigantin u rukama vražjih majmuna... a ne u rukama jedne od najboljih posada
na svijetu!
– Pa u čemu se sastoji ta mana?
– U svemu! Na Daleki istok probio se parobrod, učinio je nemoguće. Ona
rđava kužna drolja željeznog trupa, na strojni pogon, koju je izmislio
Stephenson, doplovila je iz Engleske dovde, prkoseći moru i vjetru. Kad može
jedan parobrod, može i tisuću. To je napredak, početak nove ere! – Struan digne
praznu bocu vina i zavitla je na stijenu. – Njima ćemo se morati koristiti do
dvadeset-trideset godina. Tim jebenim kurvanjskim nakazama od broda, Boga
mi!
 – Ružan je u usporedbi s jedrenjakom, s »Blue Cloudom«, ali budući da
može ploviti uvjetar, kao da vjetra i nema, znači da je brži, ekonomičniji i da...
– Nikako! Nije brži kad mu vjetar puše u krmu, i nije toliko sigurno
plovilo. U oluji nikako! Ti smrdljivi lonci izvrnut će se kao kornjače i potonuti
kao kamen. Nisu ni toliko ekonomični. Za kotlove moraju nabaviti drvo ili
ugljen. Nisu pogodni za čajnu trgovinu. Čaj je osjetljiv pa bi se u onom smradu
pokvario. Bogu hvala, čaj će morati prevoziti jedrenjaci.
Culum se razvedrio, ali nije ništa pokazivao.
– Da, ali s vremenom će se sigurno popraviti. A ako jedan parobrod može
ovamo doploviti, može i tisuću parobroda. Mislim da bismo morali kupovati
parobrode.
– Ti možeš, posve opravdano, ali vraže me odnosi ako kupim ijedno od tih
smradnih čudovišta. Vraže me odnesi ako se, dok sam ja živ, na ijednom od tih
brodova zavijori lav i zmaj!
– Misle li svi pomorci kao ti? – Culum je pitanje postavio nehajno, ali je u
njemu sve kipjelo.
– Baš glupo pitanje! Što ti je na pameti, Culume? – oštro će Dirk.
– Samo razmišljam o napretku, taj-pane! – Culum ponovno pogleda brod. –
Kako li se samo zove?
Dirk je sumnjičavo promatrao Culuma, znajući da taj čovjek nešto smišlja,
ali ne znajući što. Čudno je to, pomisli. Po prvi put mislim o Culumu kao o
muškarcu, a ne kao o svom sinu. Ne kao o Culumu, momčiću ili momčini.
– Bogu hvala, neću doživjeti smrt jedrenjaka, ali onaj kurvenjak nagovješta
smrt kineskih klipera, najljepših brodova koji su ikad plovili morima.
Prvi krene nizbrdo prema Aberdeenu. Parobrod je poslije plovio toliko
blizu obale da su mu mogli pročitati ime. Zvao se »Nemesis«. Brod Njezina
veličanstva »Nemesis«.
TREĆA KNJIGA
 Dvije su fregate sipale salvu za salvom u prvo od utvrđenja preko Boguea,
tog tjesnaca od deset milja koji čuva prilaz Kantonu. Bijaše Bogue snažna
tvrđava, s uzdignutim utvrđenjima, a na ušću opasno uska. Činilo se kao da se
fregate nalaze u samoubilački nepovoljnom položaju: premalo prostora za
manevriranje, a topovi s tvrđava lako su mogli držati napadače na blizoj meti
dok su se oni mukotrpno probijali uzvodno i lavirali amo-tamo. Međutim, topovi
bijahu učvršćeni na postolja i nisu se dali pokretati, a tvrđave su zarđale tokom
stoljetne nevaljale uprave. Tako su simbolični topovski hici iz tvrđava
bezopasno šišali lijevo ili desno od
Od fregata se odvoje kuteri i na obalu navru marinci. Tvrđave zauzmu lako
i bez gubitaka, jer su se branioci – znajući da su bespomoćni – mudro povukli.
Marinci zaglave topove, a neki ostanu kao posada utvrda. Ostali se opet ukrcaju.
Fregate su jednu milju plovile prema sjeveru, sipajući salvu za salvom u
slijedeća utvrđenja, koja su isto tako lako zaposjele.
Zatim na njih poslaše flotu džunka i brodova zapaljivača, ali fregate potope
tu flotu.
Dvije su fregate mogle s takvom lakoćom desetkovati tolike džunke zato
što su bile nadmoćno naoružane, a i zato što im je snast i jedrilje omogućavalo
brzinu na sve strane svijeta, kad god je puhao vjetar. Džunke nisu mogle
manevrirati kao fregate, a ni ići protiv vjetra. Džunke bijahu sagrađene za
kineske vode i monsunske vjetrove, a fregate za vrištavu bijedu kanala La
Manche, Sjevernog mora ili Atlantskog oceana gdje je nevrijeme svakodnevna
pojava, a oluja sastavni dio pomorskog života.
 PETNAESTO POGLAVLJE

– Ovo je pucanje u nepomične mete – zgražao se admiral.

– Da – odvrati Dirk. – Ali njihovi su gubici neznatni, i naši zanemarivi.
– Odlučna pobjeda, to je prava stvar – reče Longstaff. – To želimo!
Horatio, podsjeti me da Aristotlea zamolim da ovjekovječi današnji juriš na
Bogue.
– Hoću, Ekscelencijo.
Nalazili su se na krmnici admiralskog broda Njezina veličanstva
»Vengeance«, milju iza fregata koje su krčile put. Iza njih je dolazila glavnina
ekspedicijskih snaga, a u prethodnici »China Cloud«, na kojemu je potajno
boravila Mejmej s djecom.
– Zaostajemo, admirale – reče Longstaff. – Zar ne možete sustići fregate?
Admiral se savladavao i s mukom bio uljudan prema Longstaffu. Izmoriše
ga svi protekli mjeseci čekanja naredaba i povlačenja naredbi, svi ovi mjeseci
prezira vrijednog rata.
– Lijepo, napredujemo, gospodine!
– Ne, nego idemo tamo-amo, naprijed-natrag. Gubitak vremena! Pošaljite
signal na »Nemesis« da nas otegli uzvodno.
– Da tegli moj linijski brod, naoružan sa sedamdeset i četiri topa? Rekoste
da ga tegli?
– Da, neka ga tegli, dragi moj mladiću – reče Longstaff – pa ćemo prije
stići u Kanton!
– Boga mi... nikad!
– Onda ću svoj glavni štab prebaciti na »Nemesis«. Spustite kuter!
Smiješna je ovolika ljubomora. Brod kao brod, jedrenjak ili parnjak, a moramo
pobijediti u ovom ratu. Možete doći na taj brod kad god vam se prohtjedne. Bit
će mi drago ako me otpratiš, Dirk. Dođi, Horatio! – Longstaff se udalji, ljut na
admirala i njegovo ludo ponašanje, na razmirice kopnenih i pomorskih snaga.
Natežu se oko toga tko će zapovijedati, čiji je savjet najvredniji, komu pripada
pravo prvog izbora prostora za suhi dok i kasarne u Hong Kongu, da li je ovo
pomorski ili kopneni rat, i tko ima prednost. U sebi se još ljutio na onog malog
lukavog vraga Culuma koji ga je prešao i natjerao da odobri prodaju taj-panova
brda, uvjeravajući ga da je taj-pan već odobrio taj potez. Time je ugrozio dobre
odnose koje Longstaff tako brižno godinama njeguje s onim opasnim taj-panom
i koristi ga u svoje svrhe.
Bijaše i Longstaff izmoren od svih tih pokušaja da osnuje koloniju,
izmoriše ga vječna moljakanja i psovanja, uhvatio se u klopku mučnog
nadmetanja između trgovaca Bjesnio je na Kineze što su se usudili popljuvati
divan dogovor što im ga je velikodušno pružio on, i samo on. Vrag me odnio,
pomislio je, i evo me ovdje, na svojim plećima nosim svu težinu Azije, donosim
sve odluke, ljude uklanjam od grla njihovih susjeda, vodim rat za slavu
Engleske, spašavam joj, boga im, trgovinu, a kakva mi je za to hvala? Prije
mnogo godina morali su me proizvesti u viteza! Nato se smanji njegov bijes, jer
je znao da će se Azija uskoro smiriti. Iz čvrste krunske kolonije Hong Kong
isprest će se niti britanske vlasti, ovisno isključivo o guvernerovu hiru.
Guverneri postaju vitezovi. Sir William Longstaff, kako to lijepo zvuči. Budući
da je u kolonijama guverner vrhovni zapovjednik svih kolonijalnih snaga, kroji
pravdu službeno i po slovu zakona, a izravno predstavlja kraljicu, moći će po
svojoj procjeni i volji obračunati s gizdavim admiralima i generalima. »Kuga ih
sve ubila!«, pomisli i već se bolje osjećao.
Tako se Longstaff premjesti na »Nemesis«.
Dirk Struan mu se pridruži. Bio to parobrod ili ne, prvi će stići u Kanton.
Do pet dana flota se usidri na Whampoi. Rijeka iza njih bijaše pokorena i
bezopasna. Smjesta stigne na pregovore poslanstvo trgovaca co-honga koje je
poslao novi potkralj Čing-so. Međutim, po Dirkovu savjetu otprave to
poslanstvo a sutradan osvoje Naseobinu.
Kad se trgovci iskrcaše u Naseobini, sva njihova stara posluga čekala ih je
pred vratima radionica, kao da Naseobina nikad i nije bila napuštena. Za vrijeme
njihove odsutnosti sve je ostalo netaknuto. Ništa nije nestalo.
Na trgu razapne svoje šatore jedan vojnički odred. Longstaff odabere za
svoj štab »Otmjenu kuću«. Stiže novo poslanstvo trgovaca iz co-honga i
ponovno ih otprave. Složno započnu podrobne pripreme da zaposjednu Kanton.
Hog Street i Thirteen Factory Street bijahu danonoćno ustreptala, uzavrela
masa u znaku kupoprodaje, tučnjave i krade. Cvali su bordeli i točionice džina.
Mnoge je muškarce ubilo piće, nekima su prerezani grkljani, dok su drugi
jednostavno nestali. Trgovci su se borili za prostor; cijene su se vrtoglavo dizale
ili spuštale, ali uvijek bi ih tržište uspjelo izdržati.
Treće izaslanstvo zatraži da ih Longstaff primi, ali Dirk Struan ponovno je
nagovorio Longstaffa da ih otpravi. Linijski se brodovi usidre poprijeko Biserne
rijeke Čua. Parobrod »Nemesis« je mirno plovio tamo-amo, sijući za sobom
strah i trepet, a džunke i sampani i dalje su obavljali trgovinu uzvodno i
nizvodno. Iz zaleđa je stizao čaj i svila pa su skladišta co-honga, nanizana uz
riječne obale, bila krcata.
Noću stiže Đin-kva. Potajno.
– Hola, taj-pane! – reče ulazeći u blagovaonicu namijenjenu samo za Dirka
Struana. Naslanjao se na mišice svojih osobnih robova. – Dobro ti meni
izgledaš. Zašto ti mene ne posjetio, heja?
Robovi mu pomognu da sjedne. Naklone se i odu. Starac je izgledao stariji
nego ikad, a koža mu je djelovala još naboranija. Međutim, njegove su oči bile
mlade i veoma mudre. Na sebi je imao dugu svilenu svijetloplavu haljinu, hlače
od plave svile, a na sićušnim nogama mekane papuče. Od vlažne i prohladne
proljetne noći štitila ga je lagana zelena svilena jakna, podstavljena perjem.
Glavu mu je resila šarena kapa.
 – Hola, Đin-kva. Mandarin Longstaff jako ljut. Ne da taj-panu da vidi
prijatelja, ajiija! Čaj?
Dirk je namjerno primio Đin-kvaa samo u košulji, da mu jasno pokaže
koliko se ljuti zbog polunovčića Vu Fang Čoja. Natoči čaj. Posluga donese
pladnjeve pune poslastica koje je posebno za ovaj susret naručio Struan. Đin-
kvau i sebi dade nekoliko dim suma.
– Jelo baš jako dobro – reče Đin-kva ukočeno sjedeći na stolici.
– Jelo jako slabo – ispričavao se Dirk, iako je znao da su to najveće
kantonske poslastice. Sluga donese ugljen i stavi ga na vatru. Nadoda nekoliko
štapića mirisavog drva. Malenu prostoriju ispuni divan miris drva.
Đin-kva dostojanstveno pojede dim-sum, pijuckajući kinesko vino,
zagrijano – kao i sva kineska vina – na najpogodniju temperaturu. Zagrije ga
vino, a još više spoznaja da se njegov štićenik Dirk Struan savršeno ponaša, kao
najistančaniji protivnik Kinez. Posluživši ga navečer dim sumom, koji se obično
jede samo u ranim poslijepodnevnim satima, Dirk mu nije samo pokazao svoje
nezadovoljstvo, nego ga je stavio na ispit: da vidi koliko Đin-kva znade o
njegovu susretu s Vu Kvokom.
Đin-kva bijaše očaran što je njegova škola – ili točnije, škola njegove
unuke T’čung Mejmej – urodila takvim plodovima, ali su ga mučile neodređene
slutnje. Izlažeš se beskrajnim opasnostima kad divljaka učiš kulturi, pomisli on.
Učenik može tako dobro učiti da za tili čas nadmaši učitelja. Budi oprezan!
I zato Đin-kva ne učini ono što je namjeravao, a to je bilo da izabere
najmanje tijesto nadjeveno račićima-kozicama pa da ga Dirku ponudi u zraku,
kao što ga je Dirk ponudio Vu Kvoku na brodu, iako bi tako fino dao na znanje
da zna što se događalo u Vu Kvokovoj kabini. Umjesto toga uzme prženi
uštipak, spusti ga na svoj tanjur i smireno pojede. Znao je da je zasad mnogo
mudrije da prikrije ono što zna. Poslije može, ako želi, pomoći taj-panu da
izbjegne opasnost u kojoj se nalazi. I pokazati mu kako se može izvući iz
propasti.
Mljackajući dim sum, razmišljao je o užasnoj gluposti mandarina i
Mandžuraca. Budale! Odvratne govnožderske budale što nemaju majke! Neka
im se kurci sasuše, a crijeva napune crvima!
Sve je tako mudro pripremljeno i obavljeno, pomisli Đin-kva. Uvukli smo
divljake u rat – a sami smo izabrali vrijeme i mjesto – kojim smo riješili svoje
privredne poteškoće. Iako smo poraženi, nismo im dali bitnijih ustupaka.
Vanjskotrgovinska razmjena nastavlja se kao i prije, samo kroz Kanton, pa je
tako Središnje Carstvo i dalje zaštićeno od prodora nesnosnih evropskih
divljaka. A prepustili smo im samo onaj smrdljivi otok pun muha, ali smo i
njega već počeli osvajati čim je prvi kuli stupio na obale Hong Konga.
Đin-kva se divio savršenom lukavstvu: iskoristiše carevu pohlepu i njegov
strah da je Ti-sen prijetnja prijestolju. Natjeraše cara da osobno zgazi svojega
rođaka. Božanska šala! Ti-sen je tako divno upao u klopku, a tako su ga mudro
izabrali toliko godina unaprijed. Idealno sredstvo da spase obraz caru i Kini.
Samo, poslije tolikih godina planiranja, strpljivosti i potpune pobjede nad
neprijateljima Središnjeg Carstva, onaj pohlepni, kurviški komad psećeg mesa –
car – bio je tako neočekivano, nevjerojatno glup da popljuje savršeni ugovor!
Sad se britanski divljaci ljute, i to opravdano. Osramotili su obraz u očima
svoje vražje kraljice i njezinih glupih savjetnika. Sad sve moramo ispočetka!
Odgođena je drevna nakana Središnjeg Carstva: da kultiviramo divljačke zemlje,
da ih iz mraka izvedemo u svjetlost, da stvorimo jedan svijet, pod jednom
vladom i jednim carem.
Đin-kva nije bio ljut što počinju ispočetka, jer je znao da se vrijeme mjeri
stoljećima. Samo se malo razdražio zbog nepotrebne odgode. I zbog toga što im
je promakla sjajna prigoda.
Najprije Kanton, pomislio je. Najprije moramo isplatiti ucjenu za naš dragi
Kanton. Na koliko da pristanem? Na što manje...
Dirk Struan kipio je od gnjeva. Očekivao je da će Đin-kva uzeti jedno
tijesto nadjeveno kozicama i da će mu ga predati u zraku. Znači li to da još ne
zna da mu je Vu Kvok podastro prvi polunovčić? Valjda shvaća znamenje dim
suma? Čuvaj se, momčino!
– Mnogo brod bum-bum, heja? – naposljetku će Đin-kva.
– Longstaff ima još mnogo, da. Jako zlo kad mandarin ljuti.
– Ajiija! – odvrati Đin-kva. – Mandarin Čin-so jako ljuti. Car kaže: svi isto
k’o Ti-sen. – Prijeđe rukom preko grla i nasmije se. – Fiit! Ako Longstaff ne
ide, bude rat... bez trgovina.
– Rat, bez trgovina. Longstaff jako ljuti.
– Koliko tael da ne ljuti, heja? – Đin-kva uvuče ruke u rukave svilenog
zelenog kaputića, i zavali se u naslonjač. Strpljivo je čekao.
– Ne znam! Možda sto lâk.
Đin-kva je znao da se stotina dade prijateljski skresati na pedeset, a pedeset
lâka za Kanton ne bijaše pretjerano kad se grad nađe u bezizlaznom položaju. Pa
ipak je hinio užas. Tad čuje kako Struan govori:
– Nadodaj tome još stotinu lâka. Pristojba!
– Nadodaj još stotinu čeg? – istinski se prestravio.
– Moj pristojba – otresito će Dirk. – Ne volim pristojba na glava moja žena
– robinja i moja djeca. Mandarin Čin-so baš jako loš.
– Pristojba za žena i djeca? Ajiija! Baš jako loš vražji mandarin, jako loš! –
reče Đin-kva praveći se da je zapanjen. Hvalio je svoj džos što je čuo za ucjenu i
već brzo i vješto sredio stvari. Posrednik je dojavio vijest onoj engleskoj kurvi –
a preko nje i Struanu – samo ako bi netko pokušao ubrati nagradu za Mejmej i
djecu prije nego što budu na sigurnom.
– Đin-kva sredi, ne brini, heja! Đin-kva prijatelju sredi za nekoliko dana.
Jako loš mandarin Čin-so. Baš jako loš, loš.
– Jako loš – prihvati Struan. – Možda dogovor težak, stoji mnogo lâk. Zato
ne dodajem sto lâk. Dodaj dvije sto lâk!
– Đin-kva prijatelju sredi – smirivao ga je Đin-kva. – Ne dodaj sto, ne
dodaj dvije sto! Sredim jako brzo, brzo! – Sretno se smješkao zato što je već
našao savršeno rješenje. – Jako lako. Na popis Čing-so stavim novo ime. Žena
Jednookog i dvije kćeri.
– Što? – plane Dirk Struan.
– Kakvo zlo, heja? – »Što mu je sad?«, pitao se Đin-kva.
Ugovorio je jednostavnu razmjenu: bezvrijednu divljakinju i njegove dvije
bezvrijedne kćeri s čovjekom koji se zarekao da će upropastiti Dirka Struana –
zamijenit će za bezbrižnost njegove obitelji. Kakva zla ima u tome? Kako da
dokuči što divljak misli?
Za ime Božje, pomisli Dirk, kako da shvatimo ove poganske vragove?
– Taj popis ne valja – reče. – Ni moja djeca, ni djeca Jednookog, ničija
djeca. Baš jako zlo.
Naravno, otmica je jako užasna, slagao se s njim Đin-kva, koji je i sam
stalno živio u strahu da netko ne otme njega, djecu ili unučad i za njih zatraži
otkupninu. Samo, na mandarinov popis mora staviti neka druga imena. Čija?
– Đin-kva ne stavi na popis djeca, sredi stvari. Ne brini. heja?
– Dobro, dodaj još dvije sto lâka! – reče Dirk Struan.
Đin-kva pijuckao je čaj.
– Sutra co-hong govori s Lon’st’ff, može?
– Čing-so može.
– Čing-so doda co-hong, može?
– Sutra Čing-so može. Prekosutra co-hong može. Dogovor za koliko tael.
Dok dogovor traje, mi kupujemo i prodajemo čaj.
– Dogovor prestane, može trgovina.
– Dogovor traje, trgovina ipak može.
Đin-kva se pobuni. Molio je, čupao kosu i na kraju popustio. Čing-so već je
pristao da trgovina smije odmah početi i predao mu je polovicu dogovorenog
mita. Drugu polovicu isplatit će mu za pola godine. Već je natuknuo kako će
Čing-so spasiti obraz i zaštititi se od gnjeva cara kojemu nije izvršio naređenja:
neka se pregovori odulje sve dotle dok i posljednji brod ne natovare čajem i
isplate posljednji tael srebra. Tad će Čing-so napasti Naseobinu, zapaliti je, i
opljačkati, a zapaljivače poslati na trgovačke brodove svih onih divljaka i
otjerati ih s Biserne rijeke. Trgovina će uljuljati divljake u lažnu sigurnost i dati
vremena da stignu očigledno neophodna kineska pojačanja. Divljaci će biti
bespomoćni, a Čing-so će izboriti sjajnu pobjedu.
Đin-kva se divio svom velebnom planu, jer znao je da divljaci neće biti
bespomoćni i da će pobješnjeti zbog paleža i pljačke Naseobine. Smjesta će iz
Kantona isploviti na sjever i Pej Hoom pokušati prodrijeti do Pekinga, a čim se
flota pojavi na Pej Hou, car će ponovno zatražiti mir i sporazum će opet stupiti
na snagu. Onaj savršeni sporazum! I to zato što je taj-panu stalo do tog
savršenog sporazuma, a »gnusni pimpek« samo je taj-panov pas.
I tako izbjegavam da sad plaćam otkupninu za naš voljeni Kanton.
Izbjegavam i plaćanje drugog dijela mita, jer Čing-soa i njegovu obitelj osudili
smo u bjesove pod zemljom kamo, naravno, i pripadaju. Neka taj odvratni lihvar
iz Fukiena bude spolno nemoćan ovih posljednjih nekoliko mjeseci koji mu
preostaju na svijetu! Otkupnina koju ćemo morati namaknuti – da sad smirimo
cara, a poslije njega divljake – potjecat će iz zarade na ovogodišnjoj žetvi čaja,
od svile i opijuma. Imat ćemo mnogo zarade, a i povrh toga će nam ostati. Što je
život divan i uzbudljiv!
– Ne brini djeca, heja? Đin-kva sredi.
Dirk Struan ustane.
– Dodaj dvije stotine, moj pristojba. – I blago nadoda: – Đin-kva reći Čing-
sou: »Dirneš jedna vlas moja djevojka, taj-pan donese zmaj morski koji riga
vatra. Poždere Kanton, znaš!«
Đin-kva se nasmiješi, ali protrne pri toj prijetnji. Cijelim putem kući je
psovao. Sad ću morati uzeti više uhoda i stražara, i potrošiti više novca da
zaštitim Struanovu djecu, ne samo od onih otmičara koji jebu patke, nego i
protiv svih otpadnika iz zatvora, koji u svojoj gluposti misle na lak način zaraditi
dolar. Jao, jao, jao!
Našavši se među svoja četiri kućna zida, otjera svoju najmiliju suložnicu.
Naredi da dvjema ropkinjama stežu palce škripcima i već se mnogo bolje
osjećao. Poslije se iskrade iz kuće i pođe na tajno sastajalište, odjenuvši
grimiznu svečanu halju svog staleža. Bijaše on Taj Šan Ču, vrhovni vođa Hung
Mung Tonga za južnu kinu. S vođama tonga, nižim po položaju, sasluša prvi
izvještaj o netom stvorenoj udruzi u Hong Kongu. A Gordona Čena potvrdi za
prvaka hongkonške udruge.
Tako počne trgovina, na zanosno oduševljenje i olakšanje kineskih
trgovaca i evropskih izvoznika. Svi vojnici vrate se u Hong Kong, osim
simboličnog odreda od pedeset ljudi. Flota otplovi u matičnu luku Hong Kong.
Samo je parni brod Njezina veličanstva »Nemesis« i dalje patrolirao rijekom,
nadzirući prilaze Kantonu i unoseći u kartu sve vodene prolaze koje je otkrivao.
Danonoćno su Naseobina i putovi do Whampoe prštili od bjesomučnog
nadmetanja. Trebalo je trgovačke brodove pripremiti za osjetljivi čaj: ponovno
obojiti spremišta, očistiti i popraviti brodsko dno. Valjalo je naći namirnice za
povratak u domovinu i riješiti podjelu brodskog prostora.
Veletrgovci koji nisu ujedno bili i brodovlasnici – a takvih je bilo mnogo –
oblijetali su brodovlasnike i borili se za najpovoljniji teretni prostor na najboljim
brodovima. Za to su im naplaćivali basnoslovnu vozarinu, koju su oni rado
plaćali.
»Otmjena kuća« i »Brock i sinovi« kupovahu uvijek za vlastiti račun čaj,
svilu i začine, ali promoćurni Struan i Brock prevozili su i za druge, ne samo
kao brodari, nego i mešetari, bankari i agenti, u pravcu Engleske i natrag. Iz
Engleske su za druge osobe prevozili pamučne proizvode, uglavnom pamučno
predivo i žestoka pića, sve i sva što je izvozila industrijska velesila Velika
Britanija, i sve što su trgovci očekivali da se dade uvaliti na tržište. Ponekad bi
im neka engleska kompanija povjerila svoj brod, a oni bi na sebe preuzeli da u
Aziji uz proviziju prodaju teret, pa kakav bio da bio. Za proviziju bi im našli i
teret koji je trebalo provesti u Englesku. Struanovi i Brockovi su iz Engleske
dovozili jedino opijum, topove, puščani prah i naboje.
Srebro počne mijenjati ruke. Struan i Brock namaknuli su pravo malo
bogatstvo opskrbljujući srebrom ostale trgovce, od kojih su primali bankovne
papire. No, srebro je trebalo platiti tek kad bi brod i teret sretno prošli kroz
Bogue i jedan dan otplovili na pučinu.
Struan je ove godine nadglasao Robba pa je zadržao sav teretni prostor na
»Blue Cloudu«, sav čaj i svilu, samo za potrebe »Otmjene kuće«. Četiri stotine i
pedeset devet tisuća funti čaja, nježno složenog u sanduke obložene cedrovinom
u koje je stalo po pedeset funti čaja. I pet i pol tisuća bala svile počnu
ispunjavati spremišta »Blue Clouda«, od jutra do sutra. Ako prvi stignu u
London i to sretno dovezu, dobit će šest stotina tisuća funti sterlinga, a ako budu
prvi, još i stotinu šezdeset tisuća funti nagrade.
I Brock je ove godine za sebe zadržao sav teretni prostor na »Gray Witch«.
Prevest će pola milijuna funti čaja i četiri tisuće bala svile. Brock je, kao i
Struan, znao da će mirno zaspati tek kad im poštanski brod do pola godine
donese vijest da je brod sretno stigao i da je teret sretno prodan.

Longstaff se silno ponosio zato što je on, i samo on, tako lako otvorio
trgovinu i za pregovarački stol doveo potkralja Čing-soa glavom i bradom.
– Da, dragi moj admirale, zašto bih inače otpravio tri poslanstva? Pitanje
obraza. Valja shvatiti to pitanje obraza i ćud pogana. Pregovori i trgovina, a
gotovo nismo ispalili ni jedan hitac! A trgovina, gospodine dragi... trgovina je
žila kukavica Engleske.
Odustao je od zaposjedanja Kantona, što još više ogorči kopnene i
pomorske vojne snage. Ponavljao je ono na što ga je podsjetio Struan, da je on,
Longstaff ranije govorio:
»Gospodo, prema poraženima moramo biti velikodušni, i štititi krotke.
Trgovina engleska ne može plivati u krvi bespomoćnih, zar ne? Za nekoliko
dana završit ćemo pregovore i Azija će se jednom zauvijek stabilizirati.«
A pregovori nikako da završe. Dirk je znao da se u Kantonu i ne mogu
završiti. Samo u Pekingu, ili pred vratima pekinškim. Sad mu i nije bilo stalo do
završetka pregovora, samo do trgovine. Najhitnije je ukrcati ovogodišnji čaj i
svilu i riješiti se ovogodišnjeg opijuma. Zaradama od ovogodišnje trgovinske
razmjene, sve trgovačke tvrtke nadoknadit će svoje gubitke. Zarada će ih
ohrabriti da izdrže i dogodine, i da prošire poslove. A proširiti se dade jedino na
Hong Kong. Zaradom i trgovinom dobit će presudno vrijeme. Vrijeme da
sagrade skladišta, pristaništa i kuće u svojem otočnom pribježištu. Vrijeme da
im ljetni vjetrovi ponovno omoguće prodor na sjever. Vrijeme da se zaklone od
svake oluje do slijedeće trgovačke sezone dogodine. Vrijeme i novac da utvrde
Hong Kong i pretvori ga u odskočnu dasku u Aziju.
 Tako je Dirk Struan ublažavao Longstaffovu nestrpljivost i održavao
pregovore na laganoj vatri, a s Brockom se nadmetao tko će nabaviti bolji čaj i
svilu i sklopiti povoljnije brodarske poslove. Trebalo je utovariti i otpremiti
osamnaest klipera, pobrinuti se za osamnaest brodskih posada i za osamnaest
kapetana.
Brock prvi otpremi svoju »Grev Witch«, koja krcatih spremišta zaplovi
nizvodno. Posljednje palubno grotlo na »Blue Cloudu« prikucaše letvama pola
dana kasnije. »Blue Cloud« jurne u potjeru za »Sivom vješticom«. Utrka
započne.
Gorth je bio izvan sebe što je njegov brod isplovio s novim kapetanom, ali
Brock bijaše neumoljiv.
– Ozlijeđen si pa ne bi valjalo da isploviš, a ovdje si mi potreban!
Tako je Gorth smišljao kakav će biti kad postane taj-pan. Najveći taj-pan,
boga mu! Vratio se na »Nemesis«. Otkako je parobrod uplovio u luku, na njemu
je provodio svaki slobodni trenutak i učio kako da njime upravlja i kako da se s
njim bori, što parobrod može a što ne može. Naime, on je, kao i njegov otac,
znao da »Nemesis« navješćuje smrt jedrenjacima, a bude li htio džos, i smrt
»Otmjenoj kući«. Obojica su znala da Struan ne podnosi parobrode, pa iako su
shvatili da će užasno opasno biti prijeći s jedara na paru, odluče da u budućnosti
mnogo stave na kocku. Onaj isti vjetar i iste morske struje koje je »Nemesis«
potukao kad je stigao u hongkonšku luku, poslije omogućiše poštanskom brodu
povratak u Englesku. Brod je vozio Brockovo pismo upućeno sinu Morganu. U
njemu je poništio narudžbu za izgradnju dvaju novih klipera i zatražio da se
izgrade prva dva parobroda nove parobrodarske pruge »Brock i sinovi«. Zvat će
se »Orient Queen Line«.

– Taj-pane – reče Mejmej na udobnoj postelji u tami njihove spavaće sobe

– smijem li se vratiti i Makao? Na nekoliko dana? Sa sobom ću odvesti djecu.
– Dosadila ti je Naseobina?
– Ne, ali teško je ovdje bez odjeće i dječjih igračkica. Samo nekoliko dana,
heja?
– Već sam ti rekao kako je s ucjenom, a ja...
Poljupcem ga je ušutkala i primakla se njegovom toplom tijelu.
– Tako lijepo mirišeš.
– I ti!
– Ona Mary Sinclair. Draga mi je.
– Veoma... veoma je hrabra.
– Čudno da si mi poslao ženu. Nije to tebi slično.
– Nisam imao vremena da ti pošaljem neku drugu osobu.
– Nevjerojatno dobro govori kantonski i mandarinski.
– To je tajna! Ne smiješ nikom reći.
 – Naravno, taj-pane!
Nad njima se zgusne tama. Zadube se, svaki u svoje misli.
– Oduvijek spavaš gol? – zapita Mejmej.
– Da.
– Kako se ne ohladiš?
– Ne znam. Naš Highlands hladniji je nego ovaj kraj. Kao klinac bio sam
užasno siromašan.
– Što ti znači klinac?
– Dijete!
– Volim razmišljati o tebi dok si bio dijete – nasmiješi se Mejmej. – Ali
više nisi siromašan, a obavio si dvije od one tri stvari, žar ne?
– Koje tri stvari? – zapita, uživajući u njezinu mirisu i dodiru sa svilom
koja ju je okruživala.
– Najprije si želio osvojiti blago, sjećaš se? A kao drugo, učvrstiti Hong
Kong. A treća stvar?
Prevrnula se na bok, stavila nogu preko njegovih. Nepomično je ležao.
Kroz svilu je osjećao dodir njezine noge i čekao, sasušena grla.
– Još nismo učvrstili Hong Kong – rekao je.
Počela ga je milovati po cijelom tijelu.
– Učvrstit će ga ovogodišnja trgovina, zar ne? Znači, uskoro će ti se
ostvariti i druga želja.
– Ako bude džosa.
Bez žurbe joj je raskopčao spavaćicu i počeo gladiti njezino tijelo.
Pomogne joj da skine spavaćicu. Upali svijeću i odmakne svilene plahte. Gledao
je, pun divljenja, glatko blistavilo njezine kože – poput rastaljenog porculana.
– Uzbudljivo je kad me tako gledaš, a znam da sam ti draga – reče Mejmej.
Nato su vodili ljubav. Bez žurbe.
– Kad se vraćaš u Hong Kong? – poslije ga je zapitala.
– Do deset dana! – Deset dana, pomislio je. Tada u Aberdeenu biram Vu
Kvokove ljude. A sutradan navečer je ples!
– Hoću li poći s tobom?
– Hoćeš.
– Hoće li dotad biti gotova nova kuća?
– Hoće. U njoj ćeš biti izvan opasnosti! – Ruka mu je počivala na njezinim
preponama. Vrškom jezika prelazio joj je po obrazu i ugurao joj ga u grlo.
– Bit će lijepo što ćemo se nastaniti u Hong Kongu. Češće ću se viđati s
učiteljem svojim. Mjesecima nisam čestito razgovarala s Gordonom. Možda
bismo opet mogli vježbati svakog tjedna? Moram naučiti više riječi, bolje riječi.
Kako je Gordon?
– Dobro! Vidio sam ga neposredno prije nego što sam isplovio.
 – Nije lijepo što se svađaš sa svojim sinom broj jedan – blago će ona
poslije stanke.
– Znam!
– Zapalila sam tri svijeće da gnjev tvoj odleti na Javu i da mu oprostiš. Kad
mu oprostiš, htjela bih ga upoznati.
– I hoćeš! S vremenom.
– Smijem li najprije u Makao pa onda u Hong Kong? Molim te, bit ću jako
oprezna. Ovdje ću ostaviti djecu. Ovdje će biti izvan opasnosti.
– Zašto ti je Makao toliko važan?
– Potrebne su mi neke stvari i... To je tajna, lijepa tajna, iznenađenje. Samo
nekoliko dana? Molim te! Ako želiš, možeš sa mnom poslati Maussa i neke
ljude.
– Previše je opasno.
– Nije više opasno! – reče Mejmej, znajući da su njezino ime i imena djece
prekrižena s popisa. Ponovno se začudila što Dirk ne plješće rukama od dragosti,
kao što je ona pljesnula kad joj je rekao kako je tu teškoću riješio Đin-kva.
Ajiiija, pomislila je, veoma su neobični ti Evropljani. Veoma! – Nije više
opasno, pa ipak ću biti vrlo oprezna.
– Što je toliko važno? Kakva tajna?
– Tajna, iznenađenje. Reći ću ti vrlo skoro. Ali sad je to još tajna.
– Razmislit ću o tome. A sad spavaj!
Mejmej se zadovoljno opustila, znajući da će za nekoliko dana isploviti u
Makao i znajući da žena na mnoge načine može gospodariti svojim mužem, bio
on dobar ili zao, mudar ili glup snažan ili slab. Moja plesna haljina bit će
najdobrija, najdobrija uzbuđeno je razmišljala. Ponosit će se mnome moj taj-
pan Silno će se ponositi! Toliko će se ponositi da će se sa mnom vjenčati i
pretvoriti me u svoju Vrhovnu gospu.
A posljednja pomisao prije nego što ju je osvojio san odnosila se na dijete
koje joj zrije u utrobi. Tek mu je nekoliko tjedana. Bit će to sin, zarekla se. Sin
kojim će se on ponositi. Pripremam mu dvije divne tajne, iznenađenja kojima će
se on ponositi.

– Ne znam, Vargas – zlovoljno će Dirk Struan. – Raščisti to s Robbom, on

se bolje razumije u brojke nego ja.
U Struanovu posebnom uredu naginjali su se nad knjigu računa. Kroz
otvorene prozore dopirao je kantonski žagor, rojile su se muhe. Bijaše topao
proljetni dan, a smrad, koji je zimi bio neznatan, osjetno je porastao.
– Đin-kva jedva čeka da čuje našu konačnu narudžbu. Senhor i...
– Znam, ali sve dok konačno ne naruči od nas opijum, ne možemo mu dati
konačnu narudžbu. Nudimo najbolje cijene za čaj i dajemo najbolju cijenu za
opijum. Zbog čega se to odlaže?
 – Ne znam, Senhor! – reče Vargas. Nije pitao, iako je htio, zašto »Otmjena
kuća« plaća Đin-kvau deset posto više čaj nego ostali trgovci i zašto vrhunski
indijski opijum Padua prodaje Đin-kvau deset posto ispod tržišne cijene.
– Vrag neka ga nosi! – opsuje Dirk i natoči čaj. Požali što je dopustio da
Mejmej otplovi u Makao. S njom je poslao Ah Sam, a čuvat će je Mauss i još
nekolicina njegovih ljudi. Jučer se morala vratiti, a još je nema. Naravno, nimalo
neobično, jer plovidba iz Makaa do Naseobine u Kantonu nikad se ne može
točno procijeniti. Kao ni jedna plovidba. Zato što smo ovisni o moru, gorko je
pomislio. Druga bi stvar bila da je Mejmej na smrdljivom parobrodu! Parobrod
može voziti po voznom redu, ne osvrćući se na struje i oluje. Jarče Bože, ti
parobrodi! – Da? – zareži začuvši kucanje na vratima.
– Oprostite, gospodine Struane! – reče Horatio otvorivši vrata. – Njegova
ekscelencija vas čeka!
– Što ne valja?
– To će vam možda kazati Njegova ekscelencija, gospodine. Nalazi se u
svojim odajama.
Dirk Struan zaklopi knjigu.
– Ovo ćemo raščistiti s Robbom čim se vrati, Vargas. Hoćeš li doći na
ples?
– Slijedećih deset dana ne bih imao mira ako ne odu na ples moja žena, sin
i najstarija kći.
– Dovest ćeš ih iz Makaa?
– Neću, Senhor. Prijatelji će ih dopratiti u Hong Kong. Idem ravno odavde.
– Javi mi čim se vrati Mauss!
Dirk Struan iziđe, a Horatio u stopu za njim.
– Ne mogu vam se dovoljno zahvaliti, gospodine Struane, što ste podarili
Mary...
– Što?
– Plesnu haljinu, gospodine.
– Oh! Jesi li vidio što je nabavila?
– Oh, nisam, gospodine, sutradan po prodaji zemljišta isplovila je u Makao.
Jučer sam primio od nje pismo. Najljepše vas pozdravlja! – Horatio je znao da
poklonjena haljina daje Mary sjajnu priliku da dobije prvu nagradu. Jedino joj
prijeti Shevaun Kad bi se kojom srećom Shevaun razboljela! Ništa ozbiljno, tek
toliko da tog dana ne dođe. I Mary bi dobila nagradu od tisuću gvineja. S time bi
mogli učiniti neviđene stvari! Otputovati na neko vrijeme u domovinu, sjajno
živjeti. Oh, Bože, daj da Mary odnese nagradu! Sretan sam što nije u Hong
Kongu dok sam ovdje, pomisli. Tako je izvan Glessingova domašaja.
Prokletnik! Zar će je zaista zaprositi? Kakav drznik! On i Culum... Ah, Culum...
jadni Culum!
Horatio se penjao uza stube iza Dirka pa nije morao prikrivati
uznemirenost. Jadni, smioni Culum! Sjećao se koliko je Culum bio čudan
sutradan nakon prodaje zemljišnih čestica. S Mary je potražio Culuma. Nađoše
ga na »Resting Cloudu«. Culum ih je pozvao da ostanu na večeri, a kad god su
pokušali povesti razgovor o taj-panu, u nadi da će pomiriti oca i sina, Culum je
mijenjao predmet. Naposljetku im je rekao:
»A da zaboravimo mog oca? Ja sam ga već zaboravio!«
»Ne smiješ, Culume!«, rekla mu je Mary. »On je divan čovjek!«
»Sad smo neprijatelji, Mary, htjela ti to ili ne. Mislim da se on neće
promijeniti, a ako se ne promijeni on, neću ni ja!«
Jadni, smioni Culum, pomisli Horatio. Znam kako je kad netko mrzi oca.
– Taj-pane! – reče stigavši na odmorište. – Mary i ja užasno smo se
ražalostili zbog onoga oko brda, a još smo se više rastužili zbog onog što se
dogodilo između vas i Culuma. Culum mi je... postao dobar prijatelj i...
– Hvala ti na dobroj namjeri, Horatio, ali bilo bi mi drago da mi to više ne
spominješ
Horatio i Dirk šutke prijeđu odmorište i uđu u Longstaffovo predsoblje,
prostrano i raskošno. Golemi svijećnjak nadvijao se s kićenog stropa nad
blještavi stol za dogovore. Na čelu je sjedio Longstaff, a njemu uz bok admiral i
general, lord Rutledge-Cornhill.
– Dobar dan, gospodo!
– Hvala što si nam se pridružio, Dirk – reče Longstaff. – Sjedni, dragi moj
mladiću. Pomislih da će nam vrijediti tvoj savjet.
– Što se dogodilo, ekscelencijo?
– Pa... i gospodina Brocka zamolih da nam se pridruži. Pričekajmo dok on
ne dođe da ne moram ponavljati, u redu? Šeri?
– Hvala!
Otvore se vrata i uđe Brock. Poveća se njegov oprez kad je ugledao Dirka
Struana i oficire u gala uniformi.
– Tražili ste me, ekscelencijo?
– Da. Izvolite sjesti, molim vas!
Brock klimne glavom Dirku.
– Dobar dan, Dirk. Dobar dan, gospodo! – nadoda znajući da će time
razbjesnjeti generala. Baš su ga zabavljali hladni nakloni glavom kojima su mu
uzvraćali!
– Vas dvojicu pozvah da nam se pridružite – započne Longstaff. – Pa, osim
toga što ste glavni trgovci, vaši će nam savjeti biti dragocjeni, čini se da se u
Hong Kongu utvrdila družina anarhista.
– Kako? – plane general.
– Uistinu? – podjednako se iznenadi Brock.
– Odvratni anarhisti, možete li zamisliti? Čini se da su ti vragovi zarazili i
pogane. Da, ako ne pripazimo, Hong Kong će postati anarhističko leglo.
Prokleta gamad, je li?
– Kakvi anarhisti? – zapita Struan. Anarhisti znače gužvu, a gužva ometa
trgovinu.
 – Ovaj... kako se ono zovu, Horatio? Tang, tung?
– Tong, gospodine.
– Dakle, taj tong već djeluje nama pred nosom. Grozota!
– Na koji način djeluje? – nestrpljivo upita Dirk Struan.
– Možda je najbolje da počnete iz početka, gospodine! – reče admiral.
– Dobar prijedlog! Danas je potkralj Čing-so bio silno uzrujan na sastanku.
Reče da su kineske vlasti upravo doznale da su se ti anarhisti, tajna udruga,
utaborili u onom kužnom leglu gadosti, na Taj Ping Šanu. Anarhisti imaju
bezbroj naziva, i to... Daj ih ti nabroj, Horatio.
– Čing-so reče da je to udruženje revolucionarnih fanatika koji su se zarekli
da zbace cara – započne Horatio. – Njegovoj ekscelenciji naveo je desetke
imena koje nosi to udruženje: »Crvena stranka«, »Crveno bratstvo«, »Društvo
neba i zemlje«, i tako dalje... Neke od tih naziva gotovo je nemoguće prevesti na
engleski. Neki ih nazivaju samo Hung Mun ili Hung Tong. Tong, naime, znači
tajno bratstvo. – Zamislio se. – U svakom slučaju, ti su ljudi anarhisti najgoreg
soja. Kradljivci, gusari, revolucionari. Vlasti ih već stoljećima pokušavaju zatrti,
ali bezuspješno. Navodno u Južnoj Kini ima milijun članova, okupljenih u
udruge. Obredno primanje u članstvo je krvavo. Pod svakom izlikom dižu bunu
koristeći se strahom svojih zemljaka. Ubiru »novac za zaštitu«. Svaka
prostitutka, trgovac, seljak, zemljoposjednik, kuli... svi im moraju plaćati mito.
Ako netko ne plati mito, uskoro ga ubiju ili osakate. Svaki član plaća pristojbu,
kao naši sindikalisti sindikalnu članarinu. Gdje god se pojavi nezadovoljstvo,
tong nezadovoljnike dižu na bunu. To su fanatici. Siluju, muče i šire se kao
pošast.
– Jesi li ikad čuo za kineska tajna društva? – zapita ga Dirk Struan. – Prije
nego što ti ih je spomenuo Čing-so?
– Nisam, gospodine!
– Anarhisti su pravi vragovi! – zabrinuto će Brock. – Kinezi vole takve
opačine!
Longstaff gurne po stolu maleni crveni trokutni stijeg. Na njemu su se
nalazila dva kineska ideograma.
– Potkralj tvrdi da im je trokut oduvijek znamenje, a znakovi na ovom
stijegu znače Hong Kong. U svakom slučaju, zlo nam se piše, to je sigurno.
Čing-so želi u Taj Ping Šan poslati stjegonoše i mandarine da ih potamani
ognjem i mačem.
– Niste valjda pristali? – zapita Dirk.
– Za miloga Boga, nisam! Na našem otoku ne trpimo tuđe upletanje, boga
im! Rekoh mu da pod našom zastavom ne trpimo anarhiste i da ćemo ih hitno
srediti, na svoj način, što da sad radimo?
– Izbacimo iz Hong Konga sve Kineze i gotova stvar! – predloži admiral.
– Nemoguće, gospodine! – odvrati Struan. – To bi nam štetilo.
– Da – potvrdi Brock. – Potrebni su nam radnici, kuliji i posluga. Silno su
nam potrebni!
 – Odgovor je posve jednostavan – reče general i pomiriše burmut. Bijaše to
sijeda ljudeskara crvena naborana lica. – Naredite da će svaki pripadnik toga...
kako se ono zove? Tong! Da će biti obješen. – Kihne. – Pobrinut ću se da se ta
naredba provede.
– Ne možete objesiti Kineze, milorde, samo zato što žele zbaciti tuđinsku
dinastiju... to je protiv engleskih zakona – reče Dirk Struan.
– Bila to tuđinska dinastija ili ne – odvrati admiral – pozivanje na bunu
protiv cara jedne »prijateljske zemlje«, a on će uskoro postati naš prijatelj, boga
mi, kad bi nam se dopustilo da obavimo posao koji nam je naredila vlada... kosi
se s međunarodnim pravom. I s engleskim pravom. Pogledajte onaj ološ od
čartista boga vam!
– Ne vješamo ih samo zato što su čartisti, nego onda kad ih zateknemo da
se bune ili da krše zakon. Tako je pravedno! – Struan prostrijeli admirala. –
Engleski zakoni jamče ljudima slobodu zbora i dogovora.
– Ali ne i udruživanja koja potiču bunu! – reče general.
– Odobravate bunu protiv zakonitih vlasti?
– To je toliko smiješno da vas neću udostojiti odgovora!
– Gospodo, gospodo – upadne Longstaff. – Naravno da ne možemo objesiti
svakog tko je... što bilo da bilo. No isto tako ne možemo dopustiti da nam Hong
Kong zagade anarhisti, zar ne? Ili one kužne sindikalne zamisli.
– Možda je to Čing-soova lukavština da nas ukloni s nečeg – Struan se
zagleda preko stola prema Brocku. – Jesi li ikad čuo za tongove?
– Nisam, ali ako trokutaši od svakoga ubiru »zaštitninu«, uskoro će to mito
tražiti od trgovine, pa i od nas.
General savjesno otrese nepostojeću prašinu s besprijekornog kaputa
grimizne uniforme.
– Ovo očigledno spada u djelokrug vojske, ekscelencijo. Zašto ne biste
izdali proglas pa ih stavili izvan zakona? A ostatak ćemo mi učiniti. To jest,
primijeniti ono što smo naučili u Indiji, raspisati nagradu za obavijesti.
Domoroci su uvijek spremni da za nekoliko gvineja prodaju suparničku stranku.
Na prvih deset dat ćemo im zastrašujući primjer pa više nećete imati teškoća.
– Ovdje ne možemo primijeniti indijska iskustva – reče Struan.
– Nemate iskustva u upravi, dragi moj gospodine, pa smatram da niste
ovlašteni da iskazujete svoje mišljenje. Domoroci su domoroci, i gotovo! –
General bijesno odmjeri Longstaffa. – Za vojsku je ovo posve jednostavno,
gospodine. Budući da će se Hong Kong uskoro potvrditi kao vojni okrug, doći
će to pod naš djelokrug. Izdajte proglas kojim ih bacate izvan zakona pa ćemo se
pobrinuti da se izvrši pravda.
– Tisuću puta sam kazao da Hong Kong mora doći u nadležnost ratne
mornarice! – zareži admiral. – Ako ne vladamo pomorskim putovima, Hong
Kong je mrtav. Zbog toga mornarica ima prvenstvo i ovo spada u našu
nadležnost.
 – Vojska odlučuje u ratu, admirale, kao što sam već mnogo puta
napomenuo. Ratove odlučuju kopnene bitke. Dakako, naša mornarica je
pokosila Bonaparteovu flotu i izgladnjela Francusku, ali smo ipak mi morali
dokrajčiti taj sukob. Kod Waterlooa!
– Da nije bilo Trafalgara, ne bi bilo Waterlooa.
– To je sporno pitanje, dragi admirale. Uzmimo Aziju! Uskoro ćemo imati
za vratom Francuze, Nizozemce, Španjolce i Ruse koji će zadrijeti u naše pravo
prvenstva na ovom području. Da, možete vladati pomorskim putovima, a Bogu
hvala, njima i vladate... ali ako Hong Kong ne bude vojno neosvojiv, Engleska
nema ni luke da zaštićuje svoje flote, a ni da iz njih isplovi na neprijatelja.
– Najvažnija je svrha Hong Konga, milorde – odvrati Struan – da bude
trgovački emporij za Aziju.
– Oh, shvaćam ja da je trgovačka razmjena važna, dobri moj čovječe –
zlovoljno će general. – Ovo je strategijska rasprava, koja se vas ne tiče!
– Da nema trgovine – reče Brock a lice mu pocrveni – ne bi bilo razloga za
postojanje vojske i flote.
– Gluposti, dobri moj čovječe, ja ću vam dokazati da...
– Bez obzira na svu strategiju – glasno će Struan – Hong Kong je kolonija!
Spada pod Ministarstvo vanjskih poslova pa će o ovom odlučiti kruna. U ovom
pitanju Njegova ekscelencija mudro je postupala i siguran sam da je uvjerena da
i Kraljevska ratna mornarica i kraljičine vojske imaju presudnu ulogu za
budućnost Hong Konga. Osigurana mu je budućnost kao brodogradilištu
Kraljevske ratne mornarice, vojnoj bazi i trgovačkom emporiju.
Brocka neopazice gurne nogom ispod stola.
Brock zatomi trzaj i žustro nadoda:
– Oh, kako da ne! Slobodna će luka značiti silnu paru za krunu, to svakako,
i prihod za najbolji arsenal i kasarne na svijetu. Njegova ekscelencija ima na
srcu sve vaše interese, ljudi! Vojska je veoma važna, a i Kraljevska ratna
mornarica. Otvorena luka svima će vama biti na korist. A kraljici nadasve, Bog
je blagoslovio!
– Posve točno, gospodine Brock – reče Longstaff. – Naravno, potrebna
nam je i ratna mornarica i vojska. Trgovina je žila kucavica, a sloboda trgovine
je budućnost. U svačijem je interesu da nam Hong Kong napreduje.
– Njegova ekscelencija želi otvoriti Aziju svim civiliziranim narodima, bez
naklonosti. – Struan je pažljivo birao riječi. – Kako bolje nego iz slobodne luke?
Koju će čuvati probrane jedinice naše krune.
– Nisam za to da se tudinci debljaju na našim leđima – otresito će admiral,
a Struan se u sebi smješkao kad je mamac upalio. – Borimo se u ratovima i
pobjeđujemo, a moramo se boriti jer je mir neprekidno u pitanju zbog nekakvih
građanskih razmirica. Kuga ubila strance, kažem vam ja.
– Vrijedan je taj osjećaj, admirale – odvrati Longstaff podjednako otresito
– ali nije preporučljiv. A što se tiče građanskih razmirica, sva je sreća što
diplomati na stvari gledaju dugoročno. Na koncu konaca, rat je zapravo samo
produžena ruka diplomacije, kad se izjalovi sve ostalo.
– A diplomacija se ovdje izjalovila – reče general. – Prema tome, što prije
iskrcamo vojsku u Kini i u cijeloj zemlji nametnemo engleski zakon i uređenje,
to bolje!
– Diplomacija se nije izjalovila, dragi generale. Pregovori napreduju,
oprezno i uspješno. I da znate, u Kini živi tri stotine milijuna Kineza!
– Gospodine, jedan engleski bajunet vrijedi kao tisuću domorodačkih
kopalja. K vragu, Indijom gospodarimo sa šačicom ljudi, a ovdje možemo isto
tako... gledajte kakvu je korist donijela onim divljacima u Indiji naša vladavina!
Potrebno im je nasilno nametnuti zastavu, to je potrebno. Odmah!
– Kina je jedan narod, milorde – reče Struan. – A ne desetine naroda kao u
Indiji. Ovdje ne možete primijeniti ista pravila.
– Da pomorski putovi nisu bili osigurani, vojska ne bi ni jedan tjedan
držala Indiju – reče admiral.
– Smiješno, pa mogli bismo...
– Gospodo, gospodo – umorno će Longstaff – raspravljamo o anarhistima.
Što nam savjetujete, admirale?
– Izbacite s otoka sve Kineze. Ako su vam potrebni radnici, izdvojite tisuću
ili dvije tisuće... koliko vam ih je potrebno na otoku, a sve ostale istjerajte.
– Milorde?
– Već sam izrazio svoje mišljenje, gospodine.
– Oh, da! Gospodine Brock?
– Slažem se s vama, ekscelencijo, da Hong Kong postane slobodna luka i
da su nam Kinezi potrebni, a tongove sami moramo riješiti. Slažem se i s
generalom: objesimo sve pripadnike koje uhvatimo da snuju bunu. Slažem se i s
admiralom: da nam na otoku nije potrebna nikakva tajna urota protiv cara. Da,
stavimo ih izvan zakona! A s tobom se, Dirk, slažem da nije zakonito da ih
objesimo ako se miroljubivo ponašaju. No, svatko njihov koga uhvatimo bit će
bičevan, žigosan i zauvijek prognan!
– Dirk? – zapita ga Longstaff.
– Slažem se s gospodinom Brockom, samo bez bičevanja i žigosanja. To
spada u srednji vijek!
– Prema onome koliko sam vidio te pogane – s gađenjem će general – oni
još žive u srednjem vijeku. Naravno, potrebno ih je kazniti ako pripadaju
otpadnicima, a uobičajena je kazna bičevanjem. Neka bude pedeset udaraca! A
žigosanje obraza posve je prihvatljiva engleska kazna, za stanovita zlodjela, pa
ih i žigošite! No, bit će najbolje da objesimo prvih dvanaest uhvaćenih pa će se
svi razići u vidu lastina repa!
– Ako ih zauvijek žigošete – plane Struan – nikad više neće imati priliku da
opet postanu ispravni građani.
 – Dobri građani ne udružuju se u tajna anarhistička društva, dragi moj
gospodine – odgovori mu general. – Međutim, samo džentlmen znade cijeniti
vrijednost takva savjeta.
Dirk osjeti kako mu krv navire u lice.
– Kad mi slijedeći put uputite takvu primjedbu, milorde, poslat ću
sekundante da vas izazovu i... naći ćete se s metkom među očima!
Nastupi stravičan tajac. Longstaff, bijel od zgranuća, udari po stolu.
– Obojici vam zabranjujem da nastavite s takvim razgovorima. Zabranjeni
su! – Izvuče čipkasti rupčić i obrisa znoj koji mu je odjednom oblio čelo. Usta
mu bijahu sasušena i kisela.
– Potpuno se slažem, ekscelencijo – odvrati general. – Nadalje, smatram da
ovaj problem smiju rješavati samo vlasti. Znači, da to morate riješiti vi, u
dogovoru s admiralom i sa mnom. Nisu za to nadležni... trgovci!
– Toliko si pun vjetrova, milorde generale – javi se odjednom Brock – da
bi, kad bi ti ovdje u Kantonu prdnuo, raznio vrata londonskog Towera!
– Gospodine Brock! – započne Longstaff. – Ne smijete tako...
General se naglo digne.
– Molio bih vas, dragi gospodine, da takve primjedbe zadržite za sebe.
– Nisam vaš »dragi gospodin«, nego »kineski trgovac«, a što prije to
dokučite, tim bolje. Davno su prošla ona vremena kad su meni slični morali tebi
lizati guzicu zbog tvog kurvanjskog naslova koji se nekoć darivao kraljevskim
drocama i kraljevskoj kopiladi ili osvajao nožem kralju u leđa.
– Boga mi, zahtijevam zadovoljštinu. Danas će vam se obratiti moji
sekundanti!
– Neće, milorde! – reče Longstaff i tresne rukom o stol. – Ako između vas
dvojice nastanu trzavice, obojicu ću vas pod stražom poslati kući i okriviti vas
pred tajnim kraljevskim vijećem. Ja sam opunomoćenik Njezina veličanstva za
Aziju i ja predstavljam zakon. Odnio me vrag, to je krajnje nedolično. Ispričajte
se jedan drugom, ja vam to naređujem. Smjesta!
Admiral sakrije zluradost. Horatio je s nevjericom gledao od lica do lica.
Brock bijaše svjestan da mu Longstaff može nauditi, a nije se želio pobiti s
generalom. Istodobno je bjesnio što je dopustio da se između njih razvije
otvoreno neprijateljstvo.
– Milorde, ispričavam se što sam te nazvao prdonjom!
– A ja se vama ispričavam zato što mi je to naređeno.
– Mislim da bismo zasad mogli zaključiti ovaj sastanak – javi se Longstaff
kojemu je silno laknulo. – Da! Zahvaljujem vam na savjetu, gospodo. Odluku
ćemo odložiti. Tako ćemo svi imati vremena da razmislimo, zar ne?
General stavi kapu od medvjeđe kože, salutira i krene prema vratima, dok
su mu zveketale mamuze i mač.
– Oh, generale, da vas pitam! – nehajno će Dirk. – Čujem da je mornarica
izazvala vojsku na boksački susret.
 General zastane kao ukopan, ruka mu se zadrži na kvaki. Sav se
nakostriješi kad se sjetio što navodno priča admiral o njegovim vojnicima.
– Da, samo što se bojim da to i neće biti neki osobit susret!
– Zašto, generale? – srdito će admiral, sjetivši se što navodno general priča
o njegovim junačkim mornarima.
– Zato što tvrdim da će pobijediti naš čovjek, milorde. Bez po muke!
– Zašto se susret ne bi održao onog dana kad bude ples? – predloži Dirk
Struan. – To ćemo smatrati čašću i sa zadovoljstvom ćemo dati nagradu.
Recimo, pedeset gvineja!
– To je veoma darežljivo, Struane, ali sumnjam da će vojska dotle biti
spremna.
– Boga mi, bit će to onog dana kad se održava ples! – poviče general sav
crven u licu. – Stotinu gvineja na našeg čovjeka!
– Vrijedi! – istodobno potvrde admiral i Brock.
– Stotinu vama, obojici! – General se okrene na peti i iziđe.
Longstaff natoči šeri.
– Admirale?
– Ne, hvala, gospodine. Vratio bih se na svoj brod!
Admiral uzme mač, kimne Struanu i Brocku, salutira i iziđe.
– Šeri, gospodo? Horatio, možda bi ti to preuzeo?
– Svakako, ekscelencijo – odvrati Horatio, sretan što ima nekakvog posla.
– Hvala! – Brock isprazni čašu i pruži da mu je ponovno napuni. – Dobar
ukus! Imate izvrstan ukus, ekscelencijo. Dakle, Dirk, mladiću?
– Moram vas ukoriti, gospodine Brock. Neoprostivo je govoriti onakve
stvari. Lord...
– Da, gospodine! – Brock je izigravao pokajnika. – Imali ste pravo, a ja
krivo. Sreća naša što nam ti zapovijedaš! Kad ćete izdati proglas o slobodnoj
luci?
– Pa... nema hitnje. Moramo srediti te vražje anarhiste!
– A zašto ih ne bismo i jedne i druge istodobno sredili? – upita Struan. –
Čim se vratite u Hong Kong! Zašto ne bismo svojim kineskim podanicima
udijelili »dobrobit sumnje«? Otjerajmo ih, ali bez bičevanja i žigosanja! To je
pošteno, zar ne, Tyleru?
– Ako ti tako kažeš, a Njegova ekscelencija se slaže – velikodušno
odgovori Brock. Obujam trgovine je veličajan. »Gray Witch« daleko je odmakla
prema Engleskoj i jedri ispred sviju. U Sretnoj dolini napredovala je izgradnja.
Između Struana i Culuma nastalo je otvoreno neprijateljstvo, a sad će Hong
Kong postati i slobodna luka! Da, Dirk, momčino, zaneseno pomisli, pun si
ideja, bistar kao sunce. Slobodna luka nadomjestit će ti sva tvoja spletkarenja, a
za dvije godine naši parobrodi natjerat će te da bankrotiraš. – Da! – nadoda
Brock. – Ako se vas dvojica slažete, ali uskoro ćete morati bičevati i žigosati.
 – Nadam se da nećemo morati – javi se Longstaff. – Odvratno! Međutim,
zakone moramo primjenjivati, a zlodjela kažnjavati. Izvrsno rješenje, gospodo,
za one... kako ste ih nazvali, gospodine Brock? Ah, da, trijade! Ubuduće ćemo
ih nazivati trijadama. Horatio, napiši kineskim znakovima sva ona imena
tongova koja smo dobili od Njegove ekscelencije Čing-soa pa ćemo ih pridružiti
proglasu. A kad smo već na tome, napiši: »Stavljamo izvan zakona sve
navedene tongove, koje ćemo ubuduće označavati zajedničkim imenom trijade!
Pripadnik trijada bit će smjesta otjeran i izručen kineskim vlastima. Poticanje
bune protiv vlade Njezina britanskog veličanstva, ili protiv Njegove visosti
kineskog cara, bit će kažnjeno vješanjem.«
 ŠESNAESTO POGLAVLJE

Seoce Aberdeen prostiralo se pod punim mjesecom, mračno, vlažno i

nijemo. Ulice puste, vrata kolibica zakračunata. U tihim mutnim vodama bijaše
usidreno na stotine sampana, ali iako su bili pretrpani, kao i kućice, od njih nije
dopirao ni glas ni pokret.
Dirk Struan stajaše na ugovorenome mjestu pokraj zdenca, na raskršću
staze odmah izvan sela. Na kameni zid zdenca objesio je tri svjetiljke. Bijaše
sam. Zlatni sat na lancu pokazivao je da se bliži vrijeme sastanka. Hoće li Vu
Kvok i njegovi ljudi doći iz sela, s onih sampana, iz pustih brda ili s pučine?
Pažljivo je promatrao more. Pomicahu se jedino valovi. Negdje u mraku
nečujno je plovio »China Cloud«, a mornari su zauzeli bojne položaje. S broda
ga ne mogu dobro vidjeti, ali su dovoljno blizu da vide svjetlo triju svjetiljki.
Dirk im je naredio: ako se svjetiljke iznenada ugase, neka se ljudi – naoružani
mušketama i kratkim sabljama – ukrcaju u čamce i jurišaju na obalu.
S obale je čuo prigušene glasove šačice ljudi koje je sa sobom doveo.
Čekaju ga pored dva kutera. Naoružani su i spremni, a također paze na tri
upaljene svjetiljke. Dirk naćuli uši, ali nije čuo o čemu govore. Bilo bi sigurnije
da sam posve sam, pomisli Dirk. Bolje bi bilo da me ne motri toliko radoznalih
očiju. No, bilo bi ludo da sam se iskrcao sam, bez zaštite. Što je još gore, time
bih uistinu izazivao svoj džos! Tako je to.
Ukoči se kad u tihom seocu zalaje pas. Naćulio je uši, očekujući da će
prema njemu krenuti neke sjene, ali ništa nije vidio. Onaj pas sigurno samo traži
ostatke hrane. Dirk se nasloni na zdenac i malo opusti, sretan što je opet na
otoku, sretan što su Mejmej i djeca izvan opasnosti, u kući koju im je sagradio u
Sretnoj dolini.
Za vrijeme njegove odsutnosti su Robb i Culum spretno obavili sve što je
trebalo. Bijaše podignuta kućica opasana zidinama i jakim vratima. Na njoj je
danonoćno radilo dvije stotine pedeset ljudi.
Još je potrebno obaviti mnoge sitnice i zasaditi cijeli perivoj, ali kuća je
useljiva i uglavnom namještena. Sagrađena je od opeke, ima drveni krov i
ognjište, na stropovima soba su grede. Zidovi su uglavnom obloženi papirom a
neki obojeni. Svi su prozori ostakljeni.
Kuća gleda na more. U njoj su odaje za gospodara, blagovaonica i velika
prostorija za dnevni boravak. Na zapadu je oko vrta rešetkom omeđeno
pribježište, zabranjeno ostalim ukućanima. Tu se nalaze odaje za Mejmej i
djecu, a iza njih sobe za služinčad.
Prekjučer je u kuću doveo Mejmej, djecu i amu Ah Sam. Ondje ih je
smjestio. Sa sobom je iz Kantona doveo i pouzdanog kuhara Lim Dina, pralju i
mladu sudoperku.
 Niti jedan Evropejac nije vidio Mejmej, ali većina bijaše čvrsto uvjerena da
je taj-pan doveo svoju ljubavnicu u prvu stalnu nastambu na Hong Kongu. među
sobom su se smijali ili o njemu ljubomorno raspredali, ali svojim ženama nisu
ništa govorili. Doskora će i oni ovamo dovesti svoje ljubovce pa će biti najbolje
da se o tome što manje govori. Žene koje su nešto i posumnjale, morale su
šutjeti, jer im nije bilo druge.
Dirk Struan bijaše silno zadovoljan kućom i izgradnjom skladišta i
poslovnice. A i javnim djelovanjem svoje očevidne hladnoće prema Culumu.
Culum mu je krišom dojavio da mu je već prišao Brock, a Wilf Tillman pozvao
ga je na skupi opijumski brod tvrtke »Cooper-Tillman« i raskošno ga ugostio.
Culum mu je prenio da su raspravljali o trgovini. O tome da je za
budućnost Azije presudna suradnja, a posebno suradnja anglosaksonskih naroda.
Reče da je na večeri bila i Shevaun, prelijepa i živahna.
Iz mora skokne riba. Na tren ostane lebdjeti u zraku i ponovno utone. Dirk
je proučavao okolinu i naćulio uši. Nato se ponovno opusti i dade maha svojim
mislima.
Shevaun bi bila sjajna partija za Culuma, mirno je razmišljao. Ili za mene!
Da. Bila bi izvrsna domaćica i zanimljiv ukras na banketima koje ću davati u
Londonu, za lordove, dame i članove parlamenta. I za ministre iz kabineta. Hoću
li kupiti baronetski naslov? Mogao bih ih kupiti i deset! Ako »Blue Cloud«
stigne prvi u Englesku. Pa i ako stigne drugi i treći! Glavno da stigne. Ako
ovogodišnja trgovinska razmjena sretno završi, moći ću kupiti i grofovski
naslov!
Mlada je Shevaun, ima značajan miraz i zanimljive političke veze. A što je
s Jeffom Cooperom? U nju je zaljubljen preko ušiju. Ako ga Shevaun odbije, to
je njegov problem.
A Mejmej? Bi li ti supruga Kineskinja onemogućila da postigneš svoje
ciljeve? Naravno da bi! Ona bi opasno prevagnula tezulju protiv tebe. Vjenčanje
s njom ne dolazi u obzir.
U Engleskoj će mi biti onemogućen društveni život bez prave žene.
Diplomacija se rješava uglavnom u privatnim salonima, u raskoši. Možda kakva
lordovska kći, ili kći grofa, ili ministra iz kabineta? Čekat ću do povratka kući.
Imam mnogo vremena.
Imam li zaista mnogo vremena?
Među sampanima oštro zalaja pas. Počne zavijati kad su ga napali drugi
psi. Borba na život i smrt čula se sad jače, sad slabije, da bi na kraju posve
utihnula. Ponovno nastane muk. Čulo se samo pritajeno zavijanje, koprcanje i
batrganje u mraku, kad su pobjednici počeli jesti.
Okrenut leđima svjetiljkama, Dirk je promatrao sampane. Vidje kako se
miče jedna sjena, pa još jedna. Uskoro je nijema gomila Kineza napustila
plutajuće seoce i okupljala se na obali.
Dirk ugleda Scraggera.
 Dirk Struan opušteno je držao pištolj i mirno čekao. U mraku je tražio Vu
Kvoka. Muškarci su se nečujno približavali stazom, a Scragger se oprezno držao
u sredini. Zastanu pored zdenca i zagledaju se u Dirka. Odreda
dvadesetogodišnji mladići, svi u crnim kaputima i crnim hlačama. Na nogama su
nosili sandale od remenčića, a lica su im sakrivali veliki kulijevski šeširi.
– Dobru večer ti želim, taj-pane – tiho će Scragger. Bio je na oprezu,
spreman da smjesta uzmakne.
– Gdje je Vu Kvok?
– Moli te da mu oprostiš, ali užasno je zauzet. Doveo sam ti stotinu
momaka. Proberi ih pa idemo!
– Reci im da se podijele u desetine i neka se svuku.
– Kažeš da se svuku?
– Da! Neka se svuku, Boga im!
Scragger začuđeno zirne prema Struanu. Nato slegne ramenima, vrati se
mladićima i počne govoriti, tiho i jednolično. Kinezi su tiho razgovarali. Zatim
se svrstaju u desetine i skinu.
Dirk mahne prvoj desetini koja pristupi svjetlu. Iz prve desetine izabere
jednog, iz slijedećih dvojicu-trojicu, a iz nekih niti jednog. Birao ih je nadasve
brižno. Znao je da izdvaja udarnu snagu koju će zarinuti u svom prodoru u srce
Kine. Ako ih obradi po svojoj volji! Odmah bi otpisao mladiće koji su
izbjegavali njegov pogled. Isključivao je svakoga tko je imao prljav i
nepočešljan perčin. Slabašni nisu dolazili u obzir. Boginjavi su imali prednost,
jer Dirk je znao da boginje haraju na brodovima po svim morima, a čovjek koji
preboli tu bolest i oporavi se, imun je, snažan i zna cijeniti život. Posebno je
volio one koji su imali lijepo zacijeljene ozljede od noža. I one koji su nehajno
stajali u svojoj golotinji. Prodorno je motrio sve koji su, onako nagi, mrko
čekali, jer je znao da su nasilje i more bliski prijatelji. Neke je izabrao zbog
izraza mržnje u pogledu, a neke samo zbog slutnje koja bi ga obuzela kad bi im
se zagledao u lice.
Scragger je sve nestrpljivije pratio odabiranje. Isuče nož pa ga nekoliko
puta baci u zemlju.
Dirk Struan napokon odabere i dvadesetog čovjeka.
– Njih bih izdvojio. Svi neka se sad odjenu.
Scragger zareži naredbu i ljudi se odjenu. Dirk izvuče svežanj papira i
jedan pruži Scraggeru.
– Ovo im pročitaj!
– Što je to?
– Pravila službe, plaća i uvjeti petogodišnjeg rada. Svaki mora potpisati
svoj ugovor.
– Ne znam čitati! Čemu će im taj papir? Vu Fang Čoj im reče da će ovih
pet godina biti tvoji.
Dirk mu pruži drugi list, ispisan kineskim ideogramima.
 – Daj ga nekome tko zna čitati. Svatko će potpisati ugovor ili ih ne primam
u službu pa naš dogovor više ne vrijedi.
– Sve radiš temeljito, vidim! – Scragger uzme list i pozove niskog
kozičavog Kineza kojega je Dirk izabrao u onu dvadesetoricu.
Mladić pristupi i uzme list papira. Čitao ga je na svjetlosti svjetiljaka.
Scragger upre palac prema svima koje je Dirk odbacio.
Momci nestanu na sampanima.
Kozičavi Kinez počne čitati.
– Kako se zove?
– Fong.
– Fong, i kako još?
– Fong, i kako god hoćeš! Tko bi znao sva imena ovih majmuna?
Kinezi su pažljivo slušali Fonga. Odjednom se nasmiju, prigušeno i
uzrujano.
– Što je toliko smiješno? – zapita Scragger kantonski. Fong mu je nadugo
objašnjavao.
Scragger se obrati Dirku.
– Što je sad ovo? Moraju obećati da se tih pet godina neće tucati ni ženiti?
To nije pošteno! Što misliš, kako će živjeti?
– To je uobičajen uvjet u svim ugovorima o zaposlenju, Scraggeru!
– U mornarskim ugovorima to nije uobičajeno, boga mi!
– Ovi će postati kapetani i oficiri pa moraju imati valjane ugovore, da sve
bude zakonito.
– Užasno nepošteno, ako mene pitaš. Znači da pet godina ne smiju leći sa
ženom?
– To je puka formalnost. No, ženiti se ne smiju.
Scragger se okrene mladićima i održi im kratak govor.
Opet odjekne smijeh.
– Rekoh im da te slušaju kao svemogućeg Boga... osim što se tiče tucanja!
– Obriše znoj s lica. – Vu Fang im reče da će pet godina biti tvoji pa nema
razloga da brineš.
– Zašto si onda toliko uzrujan?
– Nisam, kažem ti, ni najmanje!
Fong nastavi čitati. Nastupi tajac, a netko zamoli da se ponove određene
stavke ugovora. Scragger se sve više zanimao. Raspredalo se pitanje plaće.
Budući kapetani prvu godinu dana dobit će pedeset funti, drugu i treću godinu
sedamdeset, stotinu funti kad polože oficirski ispit, a stotinu pedeset za
kapetanski. Šezdesetinu zarade svakog broda na kojemu budu služili kao
kapetani, a nagradu od dvadeset funti ako u roku od tri mjeseca nauče engleski.
– Stotinu i pedeset funti? Više nego što bi zaradili u deset godina! – javi se
Scragger.
– Tražiš li posao?
 – Zadovoljan sam i sadašnjim poslom, hvala ti lijepa! – Iskrivi lice kad mu
sine zamisao. – Neće im Vu Fang plaćati tolike novce! – oprezno će on.
– Nećemo ga ni tražiti. Ovi će mladići zaraditi svaki peni, u to možeš biti
siguran... ili ćemo ih otpustiti.
– Bitno da ih ne plaća moj gazda! Plaćaj im koliko želiš i rasipaj svoj
novac.
Kad je Fong pročitao ugovor, Struan zatraži da svaki mladić na primjerku
svojeg ugovora napiše svoje ime ideogramima. Svi su bili pismeni. Reče da
svaki momak premaže lijevi dlan tintom za čop i da dlan otisne na poleđini
ugovora.
– Čemu ti to?
– Svaki je dlan drukčiji. Sad poznajem svakog čovjeka, bez obzira na
njegovo ime. Gdje su dječaci?
– A mladići neka odu u čamce?
– Da! – Dirk pruži Fongu svjetiljku i pokaže prema obali.
Ostali šutke krenu za Fongom.
– Mudro si ih probrao i vezao ugovorom, taj-pane. Baš si mudar! –
Scragger je zamišljeno sisao dršku noža. – Čujem da si baš namagarčio Brocka.
I ono o blagu...
Struan odjednom sumnjičavo odmjeri Scraggera.
– Brock reče da su u napadaju sudjelovali i Europejci. Jesi li i ti jedan od
njih?
– Da je Vu Fang to meni povjerio, taj-pane, ne bi bilo neuspjeha. Vu Fang
Čoj ne trpi neuspjeh Vjerojatno su krivi neki mjesni šeprtlje. Užasno! – Scragger
je zirkao po tami. Uvjerivši se da su posve sami, počne zavjerenički. – Vu Kvok
je Fukienac, potječe iz Quemoya, uz obalu! Poznaješ li taj otok?
– Poznajem!
– Oni slave Ivanjsku noć. Vu Kvok će sigurno ondje biti, jer to ima
nekakve veze s njegovim precima. – Scraggerove oči zlobno bijesnu. – Da ondje
prođu jedna ili dvije fregate, uhvatile bi ga kao kužnog, ogavnog štakora u
bačvu!
– Kako ne! – prezirno si nasmiješi Dirk Struan.
– Boga ti, govorim ti istinu. Kunem ti se, boga ti! Onaj me gad nasamario
kad sam ti se lažno zakleo i to mu neću oprostiti. Scraggerova zakletva vrijedi
isto koliko tvoja!
– Da, svakako! Misliš da ću vjerovati čovjeku koji kao štakora prodaje
svoga gospodara?
– Nije mi on gospodar! Vu Fang Čoj je moj šef, i to je sve. Zakleo sam mu
se na vjernost. Samo njemu... Kunem ti se!
Dirk je pažljivo promatrao Scraggera.
– Razmislit ću o Ivanjskoj noći.
 – Imaš moju zakletvu. Boga mi, želim da on pogine. Zakletva je jedino što
čovjeku preostaje između njega i propasti. Ona je svinja pogazila moju zakletvu
pa neka ga Bog prokune. Želim da to plati svojom smrću!
– Gdje su dječaci?
– Bit će gospodski školovani, kao što si mi obećao?
– Požuri, želim otići.
Scragger se okrene i zvizne u mrak. Iz sampana se izdvoje tri malene sjene.
Dječaci su oprezno silazili klimavim mostićem i pohitali stazom. Struan
razrogači oči kad dječaci iziđu na svjetlo, jedan Kinez, drugi Eurazijac, a treći
zamazani engleski deran. Mali Kinez u bogatoj odori, gustog i uredno
začešljanog perčina, s torbom u ruci. Druga, dvojica bijedno odjevena u
zamazanu, »englesku« odjeću za dječake. Kaputići im bijahu tkani kod kuće,
mali cilindri istrošeni, hlače i cipele domaće izrade i grozno zakrpane. Ta
dvojica su preko ramena nosila štap sa zavežljajem na kraju.
Svi su dječaci pokušavali, očajnički i bezuspješno, prikriti svoju tjeskobu.
– Ovo je Vu Pak Čuk – reče Scragger. Mali Kinez se uzrujano nakloni. –
Vu Fang Čojev unuk. Jedan od njegovih unuka, ali nije sin Vu Kvoka. A ovo su
moji sinovi. – Ponosno upre prstom u derana koji se i nehotice lecne. – Ovo je
Fred. Šest mu je godina. A ovo je sedmogodišnji Bert.
Na njegov znak obojica skinu šešire, naklone se, u strahu nešto
promrmljaju pa ponovno pogledaju oca da vide jesu li ispravno postupili.
Eurazijcu Bertu bijaše perčin podvijen ispod šešira, a sad mu se odvezao i pao
niz leđa. Deran je imao prljavu kosu koja mu, kao i očeva, bijaše na šiji vezana
komadom nasmoljene konoplje.
– Ovamo, momci! – sućutno im se obrati Dirk Struan.
Deran uhvati polubrata za ruku i obojica polako pristupe. Zastanu, jedva
dišući. Mali Englez zapešćem obrisa bale koje su mu tekle iz nosa.
– Ti si Fred?
– Da, velecijenjeni gospodine! – šapne jedva čujnim glasom.
– Glasnije, momče! – ohrabri ga Scragger.
– Da, velecijenjeni, ja sam Fred! – izusti dječak.
– A ja Bert, velecijenjeni! – Eurazijac zadršće kad ga je Dirk pogledao.
Bijaše to visok i lijep dječak divnih zuba i zlatne kože, najviši od trojice dječaka.
Struan odmjeri Vu Paka. Dječak spusti pogled i počne stupati po zemlji.
– On ne zna engleski?
– Ne zna, ali Bert zna njegov jezik, a nekoliko riječi i Fred. Bertova je mati
Fukijenka! – Scragger je bio sve smeteniji.
– Gdje ti je mati, Frede?
– Umrla je, velecijenjeni – procijedi deran. – Umrla, gospodine!
– Umrla je prije dvije godine, od skorbuta! – reče Scragger.
– U svojoj floti imate i Engleskinja?
– Neki ih imaju. Vratite se onamo, momci! – reče.
 Sinovi potrče kamo im je pokazao. Stajali su kao skamenjeni, izvan
domašaja sluha. Vu Pak je oklijevao pa otrčao do njih i stao blizu Scraggerovih
sinova.
Scragger snizi glas.
– Fredova je mati bila robijašica... Deportirali su je na deset godina zato što
je po cičoj zimi krala ugljen. U Australiji nas je oženio svećenik, ali bijaše
raspop pa nam brak možda nije valjan. Ipak smo se vjenčali. Prije smrti sam joj
se zakleo da ću se pobrinuti za sina.
Dirk Struan izvadi nekoliko listova papira.
– Ovim postajem staratelj tih dječaka dok ne navrše dvadeset i jednu
godinu. Možeš potpisati za svoje sinove, ali što ćemo s Vu Pakom? Morao bi
potpisati neki njegov srodnik!
– Na sve ću staviti svoj znak. Imaš li za mene jedan primjerak da ga
pokažem Vu Fangu? Da vidi što sam potpisao!
– Da, uzmi ovaj.
Struan htjedne ispisati imena, ali ga Scragger zaustavi.
– Taj-pane, nemoj napisati da se djeca zovu Scragger, nađi im novo ime.
Koje god želiš! Ne, neću da čujem koje – žurno nadoda. – Bilo koje ime! Smislit
ćeš ti nešto valjano. – Znoj mu je orosio čelo. Drhtavim prstima uzme olovku i
ispiše svoj znak. – Fred me mora zaboraviti. I svoju majku! Potrudi se koliko
god možeš oko Berta! Njegova mi je mati još žena i nije loša ako se uzme u
obzir da je poganka. Učini za njih najbolje što možeš i imaš prijatelja za cijeli
život. Kunem ti se! Obojicu sam naučio moliti! – Usekne se u prste i obrisa ih u
hlače. – Vu Pak mora jedanput mjesečno pisati Đin-kvau. Oh da, a Đin-kvau
šalji račune za troškove školovanja i ostalog. Jedanput godišnje! Sva trojica
moraju ići u istu školu i zajednički živjeti!
Mahne malom Kinezu. Vu Pak mu nevoljko pristupi. Scragger upre palcem
prema čamcima i Vu Pak poslušno ode onamo. Tad Scragger mahne sinovima.
– Sad idem, momci!
Dječaci mu pritrče, privinu se uz njega i stanu ga moliti da ih ne šalje od
sebe. Tekle su im suze, bijahu ustrašeni, ali ih Scragger odgurne i prisili sebe da
strogo govori.
– Sad idite. Slušajte taj-pana, on će vam biti drugi otac!
– Ne tjeraj nas od sebe, oče! – kukao je Fred. – Dobar sam dječak. Bert i ja
bit ćemo dobri dečki. Tata, ne tjeraj nas od sebe!
Stajahu u silnoj tugi. Ramena su im se tresla.
Scragger se glasno nakašlje i pljune. Sekundu je oklijevao, naglo isukao
nož i dohvatio Bertov perčin. Eurazijac prestravljeno cikne i pokuša mu se
istrgnuti, ali mu Scragger odsiječe perčin. Tresao je histeričnog dječaka sve dok
ga nije trgnuo.
– Oh, tata! – zapišti Fred drhtavim glasićem. – Znaš da je Bert obećao
mami da će uredno držati kosu.
 – Frede, bolje da mu to učinim ja prije nego što to učini netko drugi – reče
Scragger slomljenim glasom. – Bertu više nije potreban perčin. Mora postati
učen gospodin kao ti.
– Ne želim biti učen! Želim ostati kod kuće!
Scragger posljednji put pomiluje po kosi Berta i Freda.
– Zbogom, djeco! – reče. Odjuri i proguta ga noć.
 SEDAMNAESTO POGLAVLJE

– Zašto tako rano odlaziš, taj-pane? – Mejmej priguši zijevanje. – Nije to

dovoljno što si noćas spavao samo dva sata. Izgubit ćeš snagu!
– Mani me se, djevojče moje! I rekao sam ti da me ne čekaš!
Dirk Struan odgurne pladanj s doručkom, a Mejmej mu ponovno natoči čaj.
Jutro bijaše prekrasno. Sunce je sjalo kroz rešetkaste prozore i bacalo na pod
sićušne šare.
Mejmej je pokušala oguglati na udaranje i piljenje građevinara u cijeloj
Sretnoj dolini, ali bezuspješno. Otkako su prije tri dana stigli, danonoćno je
vladala nesnosna buka.
– Još ima mnogo posla, a želim da za ples sve bude gotovo – reče joj Dirk.
– Jedan sat poslije zalaza sunca započinje ples!
Mejmej protrne od dragosti kad se sjetila svoje haljine koja je toliko lijepa.
– Divalj je doručak u zoru!
– Divljački – ispravi je on. – Sad nije zora nego devet sati.
– Čini mi se da je zora! – Udobnije se ogrne ogrtačem od svijetložute svile.
Osjeti kako su joj se bradavice prsa nakostriješile ispod tkanine. – Dokle će
trajati ova grozna buka?
– Prestat će za jedno mjesec dana. Naravno, nedjeljom se ne radi! –
odgovori Dirk. Slušao ju je samo na pola uha, jer je razmišljao o svemu što još
danas mora obaviti.
– Previše ima buke – reče ona. – I nešto ne valja s ovom kućom.
– Što? – rastreseno je zapitao, ne slušajući je.
– Užasna je, grozno užasna. Je li feng šuj točan, heja?
– Kakav feng? – zapanjeno ju je pogledao i posvetio joj punu pažnju.
– Nisi pozvao gospodina feng šuja? – zgrane se Mejmej.
– Tko je taj?
– Krvi ti Kristove, taj-pane! – ojađeno će ona. – Gradiš kuću, a ne pitaš
feng šuja! Ludo, luđački! Ajiija! Danas ću to srediti.
– Što radi taj feng šuj? – zlovoljno zapita Dirk. – Osim što me stoji novaca?
– On, naravno, provjerava da li je feng šuj točan.
– A što ti je taj feng šuj, za ljubav Božju?
– Ako je feng šuj nepovoljan, vražji duhovi upadnu u kuću pa te prati
užasno slab džos i grozne bolesti. Ako je feng šuj dobar, u kuću ne dolaze vražji
duhovi. Svi znaju za feng šuja.
– Dobra si kršćanka koja ne vjeruje u zloduhe i vradžbine.
– Potpuno se slažem, taj-pane, ali feng šuj je za kuće presudan. Ne zaboravi
da smo u Kini, a u Kini je...
 – U redu, Mejmej! – pomirio se sa sudbinom. – Neka taj gospodin za feng
šuj baci čari, ako baš moraš.
– Ne baca on čari – ozbiljno će ona. – Provjerava ima li kuća povoljan
položaj za zračne struje između neba i zemlje. I da nije građena na zmajevu
vratu.
– Kako?
– Boga ti tvoga! Tako ti ponekad psuješ... Bio bi to užas, jer onda zmaj,
koji spava u zemlji, više ne bi mogao mirno spavati. Tako ti krvi Kristove,
nadam se da nismo na njegovoj šiji! Ili na zmajevoj glavi! Bi li ti mogao spavati
da ti je na vratu ili na glavi... kuća? Naravno da ne bi! Ako je poremećen zmajev
san, naravno da se događaju najgore stvari koje možeš zamisliti! Morali bismo
odmah seliti!
– Smiješno!
– Grozno smiješno, ali ipak ćemo odseliti. Ja ću nas zaštititi. Oh, da! Vrlo
je važno da žena štiti svojeg muža i svoju obitelj. Ako smo sagradili kuću na
zmaju, selit ćemo!
– Onda ti lijepo kaži tom gospodinu feng šuju neka u blizini nipošto ne
nađe nikakvog zmaja, boga mu!
Izbacila je bradu.
– Gospodin feng šuj te ne uči kako da ploviš brodom pa zašto da ti njega
učiš o zmajevima, heja? Užasno je teško kad je netko gospodin feng šuj.
Dirk se veselio što je Mejmej ponovno postala ona stara. Otkako se iz
Makaa vratila u Kanton i za vrijeme plovidbe na Hong Kong, opazio je da je
nekako razdražljiva i rastresena. Pogotovo u nekoliko posljednjih dana. Ima ona
pravo, ova galama je nesnosna.
– Onda idem!
– Smijem li danas pozvati Mary Sinclair?
– Smiješ, ali ne znam gdje je... Nije li već stigla?
– Nalazi se na admiralskom brodu, a stigla je jučer sa svojom amom Ah Tat
i s novom plesnom haljinom, koja je crna i veoma lijepa. Stajat će te dvije
stotine dolara. Ajiiija, da si meni prepustio brigu oko haljine, uštedjela bih ti
šezdeset do sedamdeset dolara! Nema veze! Njezina je kabina odmah do
bratove.
– Otkud sve to znaš?
– Njezina je ama četvrta kći sestre Ah Samine matere. Kakve koristi imam
od medenouste ropkinje kakva je Ah Sam ako ne obavještava svoju majčicu i
ako nema poznanstava?
– Kako ti je to kazala Ah Samina majčica?
– Oh, taj-pane, baš si smiješan! – klikne Mejmej. – Nije to Ah Samina
majčica, nego ja. Sve kineske ropkinje nazivaju svoju gospodaricu majčicom
Kao što tebe naziva ocem.
– Ona me zove ocem?
 – Svi robovi zovu gospodara kuće ocem. To je drevni, veoma uljudni
običaj. Tako je Maryna ropkinja Ah Tat sve rekla mojoj Ah Sam. Ah Sam je
ništavna lijena ušljivka koju bi valjalo bičevati, ali je sve rekla svojoj majčici,
meni! Uistinu posve jednostavno. Oh da, a da sve bude u najboljem redu, da
znaš govoriti kineski, morao bi Ah Sam zvati kćerkom.
– Zašto želiš razgovarati s Mary?
– Osamljena sam kad ni s kim ne razgovaram. Bez brige, govorit ću s njom
samo kantonski. Zna da sam ovdje.
– A kako?
– Ah Sam je kazala njezinoj Ah Tat – rekla mu je kao djetetu kojemu se
sve mora objašnjavati. – Jasno da je Ah Tat prenijela svojoj majčici, a to je
Mary, ovako zanimljivu vijest. Ona stara kučka Ah Tat je pravi rudnik žada
prepun tajna.
– Ah Tat je kučka?
– Tako ti krvi Kristove, taj-pane, govorim u prenesenom smislu. Moraš
opet leći, jer si jutros baš tup.
Dokrajčio je čaj i odgurnuo šalicu.
– Nije ni čudo kad slušam ove puste besmislice! Ručat ću s Longstaffom pa
ću poslati Mary poruku. Kad da je pozovem?
– Hvala ti, taj-pane, nije potrebno, bolje da to obavi Ah Sam, jer tako će za
to znati samo posluga, a posluga ionako sve zna.
Lim Din otvori vrata. Bijaše to osobni Struanov sluga i kuhar, omanji
dežmekasti pedesetogodišnjak, uredno odjeven u crne hlače i širok bijeli kaput.
Imao je oblo, vedro lice i prodorne, žive oči.
– Gospod’ne! Došli vas vidjeti gospojica i gospodin! Može?
– Koji gospodin? – Dirk se zapanji kako itko može biti toliko neuljudan da
dođe bez poziva.
Lim Din slegne ramenima.
– Gospodin i gospojica. Da pitam tko gospodin, tko gospojica?
– U redu! – reče Dirk Struan i ustane od stola.
– Očekuješ li goste? – zapita ga Mejmej.
– Ne! – Struan iziđe iz sobe i dođe u omanje predsoblje.
Otvori vrata na suprotnoj strani prostorije te ih za sobom zatvori. Nađe se u
hodniku koji je vodio u predvorje i odvojene odaje u prednjem dijelu zgrade.
Stupivši u hodnik, znao je da je ona gospođica Shevaun, jer je njezin miris,
poseban turski parfem koji je samo ona upotrebljavala, već ugodno promijenio
aromu zraka.
Srce mu brže zakuca a gnjev splasne dok je prolazio hodnikom. Niske
čizme od mekane kože odzvanjale su po kamenim pločama.
Ušao je u sobu za dnevni boravak.
– Zdravo, taj-pane! – obrati mu se Shevaun.
 Bijaše joj dvadeset godina. Shevaun je bila umiljata kao gazela.
Tamnocrvenu je kosu, tamniju od Struanove, uplela u duge uvojke. Obla su joj
se prsa, ispod umjereno izrezane haljine od zelena baršuna, nadvijala iznad
struka tankog četrdeset i pet centimetara. Ispod desetaka podsuknja izvirivali su
joj nježni gležnjevi i stopala. Imala je zelenu kapicu i suncobran jarkonarančaste
boje.
Da, svakim je danom sve ljepša, pomisli Dirk Struan.
– Dobro jutro, Shevaun i Wilfe!
– Dobro jutro, oprosti što stižemo bez poziva – smeteno će Wilf Tillman.
– Ostavi to, striče! – vedro će Shevaun. – U Americi vlada dobar stari
običaj da svakoj novoj kući zaželimo sve najbolje.
– Nismo u Americi, draga! – Tillman je danas poželio da se nalazi u
Americi i da je Shevaun udata za Jeffa Coopera. Da mu nije više na brizi. Vražja
Shevaun! I vražji Jeff, pomisli Wilf. »Daj joj vremena, vremena imamo
dovoljno!«, vječno mi govori Jeff. K vragu, znam da vremena imamo prokleto
malo, sad kad je Dirk obudovio. Posve sam siguran da je Shevaun bacila oko na
taj-pana! Zašto bi me inače prisilila da jutros dođemo ovamo? Zašto bi me inače
stalno zapitkivala o njemu?
Cijelim putem prema Struanovoj kući razmišljao je bi li bila mudra bračna
veza između Struana i Shevaun. Naravno, postoje određene financijske
prednosti, ali Dirk je izrazito protiv njihova američkog načina života. On to
naprosto ne želi shvatiti. Shevaun bi sigurno nahuckao protiv nas, pomisli
Tillman, preko nje bi djelovao. Jeff bi se razljutio što ju je izgubio i vjerojatno bi
razvrgnuo »Cooper-Tillmana«. Ničim to ne bih mogao spriječiti! Da nam tvrtka
propadne, brat John više ne bi imao novaca za raskošna primanja u
Washingtonu. Skupa je politika, a bez političkog oslonca težak bi bio život naše
obitelji. Potrebna nam je i najneznatnija pomoć protiv onih prokletih
sjevernjačkih država. Ne, Boga mi, Shevaun će se udati za Jeffa, a ne za taj-
pana, i gotovo.
– Oprosti što stižemo bez poziva – ponovio je.
– Dobro mi došli! – Struan pokaže Lim Dinu da donese bocu i čaše. – Šeri?
– Pa, hvala ti, ali mislim da bismo morali otići – reče Tillman.
Shevaun se nasmije i lagano namršti prćasti nosić.
– Pa tek smo stigli! Htjela sam da vam prva zaželim svako dobro u novom
domu, taj-pane! – reče ona.
– Zaista ste prvi došli. Sjednite, drago mi je što vas vidim.
– Donijeli smo vam darove za dom! – Otvorila je torbu. Izvadi malenu
štrucu kruha, sićušnu solnicu i bocu vina. – Stari običaj da kući poželimo svako
dobro. Došla bih i sama, ali stric reče da bi to bilo užasno neukusno. On nije
nimalo kriv.
– Drago mi je što ste došli! – Dirk prihvati kruh, zlatno-smeđ, prhak,
mirisan.
– Sinoć sam ga ispekla!
 Dirk Struan otkine komad i kuša.
– Izvrstan je!
– Zapravo ga i ne morate jesti. Zapravo, samo se radi o maloj pažnji! –
Ponovno se nasmijala i uzela torbu i suncobran. – Sad sam obavila svoju
dužnost pa idemo.
– Moji prvi gosti ne smiju tek tako otići. Ponavljam, barem šeri?
Lim Din im donese čaše. Shevaun uzme jednu i udobno se smjesti. Wilf
Tillman se mrštio, a Lim Din ode.
– Zaista ste vi ispekli ovaj kruh, posve sami? – zapita Dirk.
– Djevojka mora znati kuhati, jer to je veoma važno – reče Shevaun i
izazovno mu uzvrati pogled.
Tillman je pijuckao šeri.
– Shevaun je dobra kuharica!
– Preporučio bih se za jedan ovakav kruh dnevno! – reče Dirk Struan.
Sjedne u veliki kožni naslonjač i podigne čašu. – Živjeli mi!
– I vi!
– Imate divnu kuću, taj-pane.
– Hvala! Kad bude gotova, rado ću vam je cijelu pokazati. – Dirk je znao
da Shevaun želi otkriti je li istina da ovdje stanuje Mejmej, kao što ljudi
govorkaju. – Kad sam prošli put vidio Aristotlea, rekao je da ste bolesni.
– Obična prehlada – odvrati Shevaun.
– Slika vam novi portret?
– Razmišljam o tome! – mirno je odgovorila. – Dragi gospodin Quance!
Toliko volim njegove slike. Stric i ja ga pokušavamo nagovoriti da se jedne
godine okuša u Washingtonu. Mislim da bi se ondje basnoslovno obogatio.
– U tom slučaju ćete sigurno imati posjetioca! – »Je li bezazlenost njezina
lica odglumljena ili iskrena?«, zapita se Dirk. Pogledao je Tillmana. – Kako
poslovi?
– Izvrsno, hvala. Popodne se Jeff vraća iz Kantona. U Naseobini sve cvjeta.
Hoćeš li se onamo vratiti?
– Za koji dan!
– Čujem da »Blue Cloud« i »Gray Witch« plove bok o bok. Jedan naš brod
koji je plovio iz Singapura, mimoišao se s njima prije dva dana, dok su jedrili
najvećom brzinom. Sretno ti bilo!
Dok su njih dvojica uljudno čavrljali o poslovima, a niti jedan nije iskreno
mario za mišljenje drugoga, Shevaun je srkala šeri i proučavala Struana. Na sebi
je imao lagano vuneno odijelo, elegantno i dobro sašiveno.
»Pravi si muškarac!«, pomisli Shevaun. »Možda ti to još ne znaš, Dirk
Struan, ali za tebe ću se udati. Kakva li je tvoja istočnjačka ljubovca? Njezinu
prisutnost osjećam u ovoj kući. Bez obzira na tu ljubovcu, ja sam djevojka za
tebe. A kad ti postanem žena, dugo nećeš morati tražiti sreću izvan braka. Vrlo
dugo!«
 – E, pa otišao bih – reče Tillman i ustane. – Još jednom, oprosti što
stigosmo bez poziva.
– Dobro ste mi došli u svako doba.
– Sad mi pade na pamet, taj-pane! – javi se Shevaun. – Kako sam shvatila,
danas popodne na boksanje nisu pozvane dame. Biste li u moje ime uložili
gvineju na mornara?
– Za ime Boga, Shevaun! – zgrane se Tillman. – Ne smiješ tako govoriti.
To ne dolikuje damama.
– Užasno si zatucan – odbrusi mu ona. – I staromodan! Vi muškarci uživate
u boksu, pa zašto ne bismo i mi! Muškarci vole kockati pa zašto se ne bismo
kockale i mi?
– Umjesno pitanje, Shevaun! – odgovori Struan. Zabavljalo ga je što se
Tillman toliko zbunio.
– Na koncu konaca, to je istočnjački običaj! – Nedužno je pogledala Dirka.
– Čujem da Kinezi neprekidno kockaju, a pogotovo njihove žene.
Dirk mudro prijeđe preko njezine primjedbe.
– Kockanje je ružna navika – reče Tillman.
– Potpuno se slažem, striče. Koliko si ti uložio?
– Nema to s ovim veze.
– S tvojim dopuštenjem, Wilfe, popustit ćemo joj – nasmije se Dirk Struan.
– Gvineja za mornara?
– Hvala, taj-pane! – javila se prije nego što je Tillman stigao zaustiti. Ruku
u rukavici pružila je Struanu. – Radi se samo o načelu. Zaista ste puni
razumijevanja!
Njezinu je ruku zadržao u svojoj trenutak više nego što je bilo potrebno.
Nato je poljubi, očaran mišlju kako da je ukroti. I otprati ih do vrata.
– Večeras se vidimo! – reče on Shevauni i Wilfu.
– Ako ne dobijem tu nagradu, bit ću bijesna... i dospjet ću u dužnički
zatvor!
– Ti nećeš, Shevaun, ali će možda u zatvor tvoj jadni mučenik otac i stric –
odgovori Tillman.
Kad su otišli, Dirk se vrati u Mejmejine odaje. Hladno ga je motrila.
– Što se ljutiš?
– Ona vražja medenousta drolja te lovi Zato se ljutim!
– Ne budi luda i ne psuj! A kako si je vidjela?
– Zar nemam očiju i nosa? Zašto bih inače iz sata u sat buljila u nacrt kuće,
boga ti? Tako je zamišljena da ja vidim tko ovamo dolazi i tko navraća, a mene
nitko ne vidi. Ha! Ona ušljiva govnara široke suknje, drolja, ona te lovi da se za
tebe udade.
– Da se uda! – ispravi je Dirk.
– Ljubiš joj ruku? Zašto meni ne ljubiš ruku? – Tresnula je čajnikom po
stolu. – Zašto je gledao kao krava? Ajiiija!
 – Sebi govori ajiiija! Još jedna takva primjedba pa ću te izlemati! Hoćeš da
te izlemam?
– Čovjeki! – Lamatala je glavom – Čovjeki!
– Ljudi, a ne »čovjeki«. Koliko te puta moram ispravljati?
– Ljudi! – Mejmej drhtavo natoči čaj pa tresne šalicom o stol i ustane. –
»Čujem da Kinezi neprekidno kockaju, a pogotovo njihove žene!« – oponašala
je Shevaun isprsivši se da joj prsa djeluju veća, vrteći stražnjicom. – A ti ondje
sjediš i proždireš joj prsa. Zašto ne gledaš moja prsa, heja?
Dirk šutke spusti šalicu čaja i ustane. Mejmej ustukne na drugi kraj stola.
– Nisam ništa rekla, ništa! – žustro će ona.
– To sam i mislio! – Mirno je pio čaj, a ona ga je gledala. Nije se micala,
ali bijaše spremna da pobjegne.
Spustio je šalicu.
– Amo dođi!
– Neću, jer ti ne vjerujem kad ti iz očiju šiklja zelena vatra.
– Amo dođi, molim te – nadodao je blagim glasom. Od bijesa su joj oči
postale gotovo razroke. Izgledala je poput onih sijamskih mačaka koje je vidio u
Bangkoku. Opasna kao i one, pomislio je.
Oprezno mu je prilazila, stalno spremna da se povuče ili da ga zagrebe
noktima po licu. Nježno ju je potapšao po obrazu i okrenuo se prema vratima. –
Dobra moja djevojčice!
– Taj-pane! – Mejmej zapovjednički ispruži ruku na poljubac.
Suzdržavajući smiješak, vratio se i galantno joj poljubio ruku. Okrene
Mejmej i, prije nego što je shvatila što on hoće, pljesne je po stražnjici. Dahtala
je, otrgnula mu se iz ruku i sakrila se iza stola. Našavši se u sigurnosti, zavitla na
njega šalicu. Smrskala se na zidu pored njegova uha. Mejmej uzme drugu.
– Da je nisi bacila!
Mejmej spusti šalicu.
– Takvu te volim. Jedna šalica je dovoljna, dvije bi bile rasipanje! – I krene
prema vratima.
– To sam ti rekla samo zato da te zaštitim – viknula je. – Da te zaštitim od
medenoustih, ružnih starih drolja kravljih prsa!
– Hvala ti, Mejmej! – rekao je i za sobom zatvorio vrata.
Pravio se da se udaljuje hodnikom, a onda je u tajacu osluškivao, nastojeći
suspregnuti smijeh. Šalica poleti sa druge strane vrata i razlupa se na drvu,
popraćena bujicom psovki, Ah Saminim imenom i novim psovkama. Dirk se
udalji, vedro, na prstima.

Cijela je Sretna dolina odisala djelatnošću. Struan se silno ponosio dok se s

uzvisine na kojoj mu se nalazila kuća spuštao prema obali. Mnoge su kuće bile u
izgradnji, dvije najveće, trokatna »Otmjena kuća« i zgrada »Brocka i sinova«,
jedna i druga na Queen’s Roadu. Velike zgrade u kojima su se nalazila skladišta,
uredi i prostorije za stanovanje, koje su voljeli kineski trgovci, a podsjećaju na
njihove zgrade u kantonskoj Naseobini. Zasad su to bile samo ljušture
bambusnih skela koje strše visoko prema nebu, a na njima se roje stotine
kineskih radnika. A oko tih visokih zdanja uzdizalo se na desetke drugih kuća,
nastambi i skladišta.
Struan je u daljini, na pola puta do Glessingova rta, vidio da su na
pristaništu već započeli radovi. Beskrajan niz kulija uranjao je kamenje da
sagrade prvo duboko pristanište. Nasuprot kućici lučkog kapetana, kojoj je još
samo nedostajao krov, pružahu se kamene zidine zatvori, tri četvrt gotovog. Iza
pristaništa prostirahu se prve vojne kasarne i njihove
Dirk se okrene prema zapadu, prema nizu velikih šatora u kojima se
privremeno smjestio glavni štab, razapetih na rubu doline. Crkvu još nisu počeli
graditi, ali je Dirk vidio ljude kako mjere vrh brda.
– Dobro jutro, Robbe – reče ulazeći u šator.
– Dobro nam se vratio! – Robb bijaše neobrijan, s tamnim kolobarima
ispod očiju. – Aberdeen si riješio?
– Jesam. Kako ovdje stoje stvari?
– Dobro i slabo. Ne možeš proći po Queen’s Roadu, da se na tebe ne obruši
smrdljivi roj prosjaka. A što je još gore, dnevno nam sampani i džunke prevezu
iz Makaa deset tisuća opeka, a do sutradan ujutro nestane više od dvije tisuće. –
Snažno zalamata rukama. – I ne samo opeke, nego i drvo, klupe, cement, pera,
papire, sve nam oni kradu. Ako se tako nastavi, udvostručit će nam troškove
izgradnje! – Pruži mu spisak brojeva. – Evo ti dara: troškovi za tvoju kuću.
Dosad! Triput su veći nego što ih je procijenio Vargas.
– Zašto su toliki?
– Pa, kad si želio da je sagrade u tri tjedna.
– Za tisuću funti mogao bih kupiti maltene petinu klipera.
– Bit ćemo u užasnoj gužvi ako »Blue Cloud« ne stigne u London. Opet!
– Stići će.
– Kad bih srećom bio toliko pun povjerenja kao ti! – obrecne se Robb.
Dirk sjedne za pisaći stol.
– U čemu je zapravo stvar, momčino?
– Pa, ne znam. Krađa, prosjačenje, a previše posla. I ova neprekidna
prokleta buka! Vjerojatno sam umoran. Ne, nije istina! Dvije stvari. Kao prvo,
Sarah. Prenijela je dva tjedna, a nemaš pojma koliko su žene u takvom slučaju
razdražljive. Jadnica se boji da će umrijeti. Opravdano! Nikako joj ne mogu
pomoći, osim da kažem da će sve biti u redu. Tu je, nadalje i problem vezan za
moj ostanak. Samo se neprestano svađamo! Čvrsto je odlučila da ode za jedno
mjesec dana, čim ponovno bude sposobna za put.
– Želiš da s njom razgovaram?
– Ne, ne bi pomoglo. Odlučila je, a kad Sarah odluči, tu nema pomoći.
Jasno, presretna je da smo ponovno bogati, ali ipak se želi vratiti kući. Ples tu
ništa ne pomaže: bijesna je što je trudnica. »Debela sam i ružna«, kaže ona za
sebe. Što god joj kažem, nimalo ne pomaže.
– To je prva stvar. A druga?
– Culum! Ti i Culum.
Dirk kroz šatorska vrata pogleda luku i mnogobrojne usidrene brodove.
– Čini mi se da ga zdravlje dobro služi.
– Nisam na to mislio.
– Ostavimo to zasad.
– Stanje je veoma teško. Teško za vas dvojicu i našu tvrtku.
– Ostavi to, Robbe!
– Molim te, oprosti mu, meni za ljubav. Molim te!
– Prepusti to vremenu, Robbe! – Dirk se opet okrene prema njemu. – Neka
prođe malo vremena.
– U redu, Dirk! – Robb tutne ruke u džepove. – Što je bilo noćas u
Aberdeenu?
Dirk mu ispriča i preda pomorske ugovore i starateljske isprave, ali mu ni
jednom riječju ne spomene Vu Kvoka, Quemoy i Ivanjsku noć. Ivanjska će noć
nastupiti dok još on bude taj-pan pa je samo na taj-panu da odluči kako da
postupa. Odluka pripada samo njemu!
– Gdje su sad dječaci? – zabrinuto će Robb.
– Na »Resting Cloudu«. Predao sam ih Wolfgangu. Mladići su na »China
Cloudu«.
– Moramo što prije poslati dječake u Englesku. Ako se pročuje da
održavamo veze s onim gusarskim ološem... sam Bog zna kakve ćemo nevolje
uprtiti sebi na vrat!
– »Thunder Cloud« je gotovo nakrcan. Za četiri-pet dana bit će spreman za
plovidbu pa će njime otploviti.
– Danas ću ih poslati na Whampou!
– Ne, momčino, ja ih osobno sutra vodim. Tako je sigurnije. U Kantonu
imamo važnih poslova pa će biti najbolje da se odmah vratim. Želiš li sa mnom?
– Nikako, Dirk, kad je Sarah pred porodom. Zašto ne povedeš Culuma?
– Ovdje imamo mnogo posla.
– Moraš ga naučiti mnoge stvari o čaju, svili, brodarstvu. Ovdje si još samo
četiri mjeseca.
– Dobro.
– Što namjeravaš s kineskim mladićima?
– Najprije će ih Wolfgang i Gordon naučiti engleski. Za tri mjeseca ukrcat
ćemo ih na klipere. Samo jednog na jedan brod! Upotrijebi tu svoju mudru
glavicu kako da ih pridobijemo na svoju stranu.
– Pokušat ću. Kakve smicalice smišljaju Vu Kvok i Scragger? Nimalo im
ne vjerujem.
 – Da! – »Što li bi ti učinio u Ivanjskoj noći, Robbe?«, pitao se Dirk. »Da
znaš... Sigurno bi onamo uputio fregate i možda bi ih poslao u zamku. Hoću li
ja...? Još ne znam!«
Robb pogleda kroz šatorska vrata prema gradilištima.
– Bude li ove godine Bog na našoj strani, daleko ćemo premašiti Brocka.
– Da! – Ali što da se s njim uradi? A s Gorthom?
– Mislim da bismo trebali preoteti zemlju moru i proširiti pristanište
duboko na pučinu – reče Robb. – Možda je sad bolje nego dogodine!
– Dobra zamisao, momčino.
– Oprostite, gospodine! – reče Cudahy koji je pohrlio do njih. – Javili ste
mi da odmah dođem.
– Uđite, gospodine Cudahy – odgovori Robb. – Kako je bilo?
– Kao po loju, gospodine. Kao što ste rekli, ondje se nalazi poštanski brod.
Dobio sam popis putnika, kao što ste zatražili. Predusreli smo ih kod otoka Pok
Liu Čau. Za tri sata stići će u luku. – Cudahy se nasmiješi i odloži malenu
poštansku vreću. – Oprostite, gospodine, ali kako ste znali da stiže poštanski
brod? Uranio je cijeli jedan dan!
– Slutnja, gospodine Cudahy – reče Robb. – Pričekajte vani, molim vas! – I
počne pregledavati poštu.
Cudahy dodirne rukom čelo i ode.
– Sjajna ti je bila zamisao – reče Robb – da na planinu postaviš osmatrače.
– Culum se toga sjetio, je li? – Dirk se tome razveseli, a još više tome kako
su Robb i Culum potajno ostvarili njegov naum.
– Kako signalizirate?
– Zadužili smo jednoga pisara, koji je nećak starog Vargasa... Jesusa de
Vargasa, da svakih četvrt sata gleda na planinski vrh. Naravno, dogledom, i to
tajno. Culum je izmislio signalne zastavice. Tako da znamo da li dolazi
poštanski brod, naš jedrenjak ili neki brod Brocka ili »Cooper-Tillmana«.
Pregledavali su poštu. Tromjesečnu pošiljku novina i časopisa odlože da se
time pozabave kad uhvate slobodnog vremena. A i knjige, muzičke partiture,
igrokaze i modne časopise za Sarah, brodograditeljska dostignuća za Dirka i
financijske časopise za Robba.
Najprije poslovi!
Na londonskom je tržištu znatno porasla cijena začinima: đumbiru,
muškatnom oraščiću, papru i cimetu. Melasa je u padu. Uslijed slabe ponude
cijena čaja narasla je pedeset posto. Znači, stigne li »Blue Cloud« prvi, zaradit
će više od dvije stotine i četrdeset tisuća funti. Ozbiljni čartistički nemiri
ugrozili su proizvodnju predionica u Lancashireu i rudnika ugljena u Walesu, što
znači da će skočiti ulje za svjetiljke, a i cijene pamučnih tkanina bit će više nego
što se očekuje. Pala je cijena kalkutskog opijuma, jer je godina vrlo plodna.
Zbog toga Dirk promijeni naređenje za »Sea Cloud«, svoj kliper na morskim
putovima oko Hong Konga, pa ga hitno uputi u Manilu da utovari začine –
umjesto da ga pošalje na Whampou da ukrca čaj – pa neka punom brzinom
otplovi u Englesku oko Rta dobre nade. Robb izda Vargasu naredbu da
pokupuje svaki metar pamučne tkanine koji nađe, pamučno predivo i konac za
šivanje, da istovari sve zalihe melase koje ima, da poveća narudžbu opijuma koji
se imao kupiti u Kalkuti, a da se što prije riješi sadašnjih zaliha.
I prije nego što se poštanski parobrod ukotvio u luci, »Sea Cloud« isplovi u
Manilu, a tri sala prednosti možda će ih obogatiti za četrdeset tisuća funti.
Naime, ta tri sata omogućit će im da pokupuju sve uvezene zalihe ulja za
svjetiljke, pamučnih proizvoda, prediva, konca za šivanje i začina i da unaprijed
zakupe sav raspoloživi teretni brodski prostor, na svim američkim i engleskim
jedrenjacima osim »Brocka i sinova«. A čim pristane poštanski parobrod i
proširi se ta vijest, nagrnut će kupci na njihova vrata da pokupuju pamučne
proizvode i začine i zakupe brodski prostor na jedrenjacima koji brzo plove u
Englesku. Nitko osim Dirka i Robba neće znati da ih je sve preduhitrio »Sea
Cloud«, koji ima barem jedan dan prednosti pa će obrati vrhnje na londonskom
tržištu.
– Šteta što će proći barem dva dana da ispunimo sve narudžbe svojih
mušterija i uputimo brodove u Manilu – zlovoljno će Robb.
– Tužno, Robbe, vrlo tužno.
– Čini mi se da smo jutros obavili dobar posao.
Sa šatorskih su vrata gledali kako poštanski parobrod spušta sidro. Opkole
ga rojevi kutera, prepuni ljudi koji su željno iščekivali poštu. Dirk Struan baci
pogled na popis putnika koji su na brodu.
– Miloga ti Boga, gle ti to! – I gurne papir prema Robbu.
Robb preleti preko spiska. Pogled mu zastane. Njegova carska visost
nadvojvoda Sergejev.
– Što li taj ruski velikaš radi u Aziji?
– Ne, nisam na njega mislio, momčino, iako je sumnjiv. Završi spisak!
Robb nastavi čitati. Žene trgovaca. Tri trgovca koji se vraćaju i imena ljudi
koja mu ništa nisu značila. Napokon dođe na ono pravo.
– Maureen Quance i obitelj? – Grohotom se nasmije.
– K vragu, nije to smiješno – reče Dirk. – A suđenje?
– Bože blagi!
Prije šest godina Aristotleova se žena bijesno u Makau ukrcala u brod za
Englesku, uvjerena – kao i svi ostali – da je Aristotle, koji je pred njom živio u
smrtnome strahu, pobjegao u Englesku A zapravo se samo sakrio u »Ustanovi
gospođe Fortheringill za otmjene mlade dame«. Mještani su taj bordel prozvali
»UF« kratica za uvijanje i fukanje. Tjedan dana poslije Maureenina odlaska
Aristotle je izišao iz zaklona, a prošlo je mnogo mjeseci dok opet nije postao
onaj stari i dok ga nije prošla »mučnina«. Njegovu »mučninu« trgovci su
pripisivali pretjeranom uživanju u dobrodošlici tog bordela, što je on žestoko
porekao. »Boga mu, kad se nađete u takvoj krajnosti, niste baš skloni da
sudjelujete u onome (kako da se izrazim?) što bih mogao opisati jedino kao
tegobu. Naravno, divno je to, ali tegobno. Ne, dragi moji neupućeni prijatelji,
užas i tegoba ne idu rame uz rame!« Nitko mu nije vjerovao.
– Što ćemo učiniti? – zapita Robb.
– Ako Aristotle čuje da je stigla, sigurno će iščeznuti. Pobjeći će u Kanton i
prženi smo. Najprije ga moramo pronaći i do večeras joj ga sklanjati s puta.
– Gdje je?
– Ne znam. Pošaljite tragače! Svakog slobodnog čovjeka. Pod bilo kojim
izgovorom ukrcajte ga na »Thunder Cloud« i ondje zadržite dok ne budemo
spremni za suđenje. Smjesta na poštanski brod pošalji Cudahyja. Reci Maureen
da su ona i njezina obitelj naši gosti, ukrcaj ih na naš mali brod. Možda bismo je
do sutra mogli uposliti
– Nećeš uspjeti! Nanjušit će ona Aristotlea.
– Moramo pokušati. Jesi li ti spreman da sudiš?
– A boks? On to neće propustiti!
– Hoće, ako mu naručiš da portretira Sarah ili koje dijete.
Robb izjuri.
Dirk pogleda na ručni sat. Na admiralski brod mora doći tek za jedan sat.
Pošalje po Gordona Čena i zatraži od njega da nađe trideset Kineza koji će biti
stražari.
– Smatram da bi bilo uputno, taj-pane, kao dodatna mjera opreza, da
postavite stražare i na vašoj kući – reče Gordon. – Bio bih mirniji da to učinite.
– Dobra zamisao, Gordone. Povećaj taj broj na trideset pet!
– Na žalost, Kinezi koji su se naselili na Taj Ping Šanu uglavnom su veoma
opasni, većinu njih u Kvantungu traže zbog zločina, a evo, ovdje u Hong Kongu
izbjegli su domašaju svojih mandarina! – Iz dubokog rukava svoje halje izvuče
pergamentni svitak. – Oh, uzgred budi rečeno, sporazumio sam se s Kraljem
prosjaka za vaš večerašnji ples! – Svitak odloži na pisaći stol. – Evo njegove
priznanice. Možda bi mi komprador mogao nadoknaditi ta sredstva?
– Priznanica? Za što?
– Na tri taela! Ova skromna ucjena spasit će naše goste, da ih večeras ne
salijeću prosjaci. Također sam s njim sklopio vrlo povoljnu mjesečnu pogodbu u
iznosu od tri taela, u vaše ime, kako bi se prosjaci klonili vašeg doma i
»Otmjene kuće«.
– To neću platiti! – plane Dirk Struan. – Baš me briga što Makao ima svog
Prosjačkog kralja, kao i svi ostali kineski gradovi. Boga mi, to nećemo
započinjati u Hong Kongu!
– Pa on je već stigao i sve ovdje pripremio – mirno će Gordon Čen. – Tko
bi drugi izdavao prosjacima dozvole? Tko bi drugi bio za njih odgovoran?
Komu bismo inače plaćali ucjenu kako bismo osigurali poseban položaj koji
pripada imućnim i utjecajnim ljudima poput nas? Molim vas da razmislite, taj-
pane. Ja vam to najtoplije preporučujem. Uvjeravam vas da će to biti dobro
uložen novac. Pokušajte barem mjesec dana! Ne zahtijevam previše. Vidjet ćete
kako je mudar taj običaj. Uostalom, to će zaštititi i vašu imovinu, jer će prosjaci
uhoditi kradljivce. Vjerujte mi, to je prijeko potrebno.
– Pa dobro! – na kraju će Dirk. – Ali samo mjesec dana, i ni dana više! –
Napiše na priznanicu početna slova svog imena i prezimena, znajući da će to biti
stalna naknada Kralju prosjaka. Nema nikakvog načina da se ukine taj običaj,
osim da s Hong Konga udalje sve Kineze.
– Sutra ovo možeš unovčiti kod Čen Šenga.
– Hvala!
– Što tom čovjeku daje pravo da bude Kralj prosjaka?
– Vjerojatno mu drugi vjeruju, taj-pane! – Gordon Čen zaključi da danas
popodne mora razgovarati s tim čovjekom kako bi se pobrinuo da slijedećeg
mjeseca sve ide po planu. Bijaše silno zadovoljan, ne samo vrlo niskom ucjenom
koju je postigao za Struana (za večeras dva taela i svakog mjeseca dva taela,
dok je razliku od jednog taela sebi zadržao kao opravdanu naknadu) nego i zato
što je bio toliko dalekovidan te je od Đin-kvaa zatražio da im iz Kantona pošalje
Kralja prosjaka, mlađeg brata kantonskoga Kralja prosjaka, što znači da je vičan
tom poslu i dovoljno vješt da uz najmanje napore izvuče najviše. Naravno, i taj
je čovjek imao niži položaj u hongkonškoj udruzi Hung Mun. Izvrsna pogodba
zaključi Gordon. Mito koje će naš tong ubirati od prosjaka, bit će nam vrijedan i
stalan izvor prihoda!
Nato mu otac postavi pitanje koje je Gordon i očekivao. – Jesi li čuo za
trijade, Gordone?
– Jasno, pročitao sam proglas – mirno će Gordon. – Zašto?
– Znaš li išta o njima?
– Pa lijepo, taj-pane, čuo sam da su u povijesti Kine tajna društva uvijek
služila za obranu od stranih uljeza. I da imaju brojna imena.
– Dobro otvori oči i podrobno me izvještavaj o svemu što rade. Ako uopće
išta rade! Nadalje, za svoju flotu uzeo sam dvadeset mladih Kineza koje ću
pokušati osposobiti za časnike. Ti i gospodin Mauss učit ćete ih engleski. A
daljnja desetorica putuju u Englesku da se školuju za brodograditelje.
– Da, gospodine! – Gordon je sav sijao. Tridesetorica! Naravno, trideset
novih pripadnika trijada. Da, lijepo zvuči riječ trijada, ljepše nego Hung Mun. A
dvadeset takvih ljudi, lukavo raspoređenih na brodovima »Otmjene kuće«,
znatno će povećati moć udruženja. Bijaše silno zadovoljan samim sobom.
Izvrsno su nalazili članove. Svi sluge učlanjeni u trijade bijahu pod njegovom
komandom. Naime, sve otkako su divljaci stigli u Aziju, posluga im je bila
sastavljena od probranih članova trijada. Sad će Gordon stvoriti društvo
brodskih kulija i svi će oni pristupiti trijadi. Već se osniva i društvo građevinskih
radnika. Uskoro će sva radna snaga i svi Kinezi na Hong Kongu plaćati
trijadama, za slavu svoje zemlje i za opće dobro. Da, zanosno je razmišljao,
ovdje na Hong Kongu, bez straha od mandarina, postat ćemo najmoćnije
kinesko udruženje. A kad izbacimo Mandžurce, vođe trijada silno će zadužiti
novog cara. »Smrt Čingovima, neka što prije dođe vrijeme pravednih vladara,
naše bivše kineske dinastije, Mingovih!« – Kad smijem započeti?
– Sutra.
– Izvrsno. Možete biti sigurni da me to jako zanima. – Lagano se naklonio.
– Možda bih, s vašim dopuštenjem, smio poći da se poklonim i iskažem
poštovanje gospođi T’ Čung? I djeci! Mjesecima ih već nisam vidio.
– Naravno, Gordone – reče Dirk. – Dođi sutra u podne. Zašto ne počnemo
opet tjednu poduku? Mislim da bi joj koristila.
– Bit će mi zadovoljstvo, a i razgovor s djecom! – Gordon izvuče iz rukava
još dva svitka. – Evo izvještaja za prošli mjesec o našem tajnom ortaštvu. Da vas
upoznam s podacima?
– Izvoli.
Gordon razvije svitke. Jedan bijaše ispisan ideogramima, a drugi slovima,
na engleskom.
– Zadovoljstvo mi je da vam javim, taj-pane, da smo od početnog uloga u
iznosu od deset tisuća dolara ostvarili zajedničku zaradu od šest tisuća pedeset
osam dolara i četrdeset dva centa.
Dirk Struan razrogači oči.
– Lijepa zarada za jednomjesečno poslovanje!
– I ja se time ponosim. Izvrsna su i naša ulaganja u zemljišta, a čini se da će
nam donijeti velike zarade.
– Pa nisi uopće kupio zemljište!
– Na vašem zemljišnom nadmetanju nisam, ali... ovaj... kupujem čestice u
naselju Taj Ping Šan. Prošlog tjedna ih je odobrio Zemljišni ured. A
posjedujemo i znatne površine oko seoceta Aberdeena i Deepwater Baya.
– Pa ta zemlja još nije ponuđena na prodaju!
– Taj-pane, to je, ovaj... zemlja koju drže otočani, stara prava. Pokupovao
sam sve postojeće otočke isprave, odnosno, sve za koje sam dosad utvrdio da
postoje.
– Pa kad nisu zakonite, momčino... Sva zemlja pripada kruni!
– Da, ali, naravno, bit će potrebno sklopiti i neke pogodbe da se obeštete
otočani iz seoceta. Oni su već godinama ovdje, a kruna je velikodušna! – Oči mu
bijahu nedužne. – Gospodin Culum smatra da će Njegova ekscelencija povoljno
gledati na isprave koje potvrde... da, to je prava riječ... seoski starješine!
»A koliko te ‘potvrđene’ zemlje ne pripada seocetu ni otočanima i nikad im
nije pripadalo?«, zapita se Dirk Struan.
– Jesu li sve te naše isprave potvrđene?
– Svakako, taj-pane, veoma brižno. Inače bi bile posve bezvrijedne, zar ne?
– nasmiješi se Gordon. – Sve što smo nabavili, držimo preko raznih posrednika.
Naravno, nama otvoreno ne pripada nikakvo zemljište, samo prvotna isprava.
Ostali posjednici i korisnici izdržali bi i najstrožu provjeru! Bio sam dovoljno
oprezan.
 – Mislim da je pred tobom velika trgovačka budućnost, Gordone! –
Pažljivo je pregledavao izvještaj. – Što je ova stavka? Dvije tisuće devet stotina
sedamdeset i osam dolara?
– Najamnina za našu zemlju na Taj Ping Šanu.
– Pogriješio si! Prema tvojim podacima, u ovoj stavki iskazana je stanarina
za razdoblje od dva mjeseca... a ti samo mjesec dana držiš to zemljište!
– Pa lijepo, taj-pane, čim se Kinezi počeše naseljavati na našem zemljištu
na Taj Ping Šanu, počeo sam ubirati stanarinu. Što ih briga ako smo to zemljište
kupili tek mjesec dana kasnije, zar ne?
– Ne, ali to je prijevara.
– Ni govora, gospodine! Činjenice dokazuju suprotno. Prvi došljaci su,
naravno, željeli unajmiti najbolju zemlju, a mi smo im je dali na otplatu i
omogućili da se koriste zemljištem unaprijed, sve na dobru vjeru. Zadovoljni su
što nam plaćaju »stanarinu«, jer stanarinu svi moraju platiti. Zapravo je taj iznos
cijena naše usluge. Izlagao sam se silnim opasnostima da im učinim tu uslugu.
Da nisam ja uspio kupiti to zemljište i tako im omogućio povoljnu dugogodišnju
zakupninu, sigurno bi pali u ruke lihvarima, kradljivcima i razbojnicima!
– Što namjeravaš učiniti s ostatkom novca? – proromumlja Dirk Struan.
– Ako vas smijem zamoliti da budete strpljivi, to bih ostavio za slijedeći
mjesec. I dalje ću se koristiti vjerom koju ste mi dobrostivo ukazali, ali s velikim
oprezom.
Dirk smota svitak i pruži ga Gordonu.
– Ni govora, taj-pane! To je vaš primjerak.
– Vrlo dobro.
Struan na tren razmisli pa oprezno započne:
– Čujem da su Kinezi naučeni na pozajmice uz silno visoke kamate.
Uvjeren sam da niti jedno naše ulaganje neće biti na taj način upotrijebljeno. –
Upre pogled u Gordona. Nastane dugi tajac. – Lihva je ružan posao!
– Pozajmljivanje novca veoma je značajan posao.
– Uz umjerene kamate.
Gordon se igrao s koncem svog perčina.
– Jedan posto ispod uobičajene?
– Dva posto!
– Jedan i po bit će zaista posve umjereno.
– Da, posve umjereno! Bistar si trgovac, Gordone. Možda ti dogodine
povećam kredit.
– Nastojat ću ostvariti još bolju zaradu na temelju te vaše odluke.
– Kladim se da hoćeš, Gordone! – reče Dirk Struan. Zirne kroz šatorska
vrata i iznenadi se videći da profoš hita prema njima. – Gospodine Struane! –
ukočeno ga pozdravi brodski profoš. – Njegova ekscelencija lijepo vas
pozdravlja i poziva da mu se smjesta pridružite na admiralskom brodu.
Dirk pogleda na svoj sat. Nije još zakasnio, ali ne reče ništa osim:
– Naravno!
 OSAMNAESTO POGLAVLJE

Longstaff bijaše okrenut leđima prema vratima. Kroz prozore glavne

kabine promatrao je poštanski brod. Dirk opazi da je stol postavljen za četiri
osobe. Na pisaćem su se stolu nalazile mnogobrojne službene poruke.
– Dobro jutro, Wille!
– Zdravo, Dirk! – Longstaff se okrene i pruži ruku. Dirk ustanovi da već
mjesecima nije izgledao toliko mlad. – Pa, neobično je ovo, zar ne?
– Što? – zapita Dirk, iako je pretpostavljao da se radi o Rusu. Prepustio je
Longstaffu zadovoljstvo da mu to priopći. Osim toga, želio je čuti što o tome
misli Longstaff koji je u Aziji doduše izgubljen i posve beskoristan kao glavni
nadzornik vanjskotrgovinske razmjene, ali zato su njegovi pogledi na evropske
diplomatske odnose oštroumni i veoma znalački, u što se Dirk već više puta
uvjerio.
Riješivši problem s Aristotleom i uvjerivši se da ga je Robb sproveo na
brod, Dirk se pitao zbog čega je ovamo stigao nadvojvoda Sergejev. Dolazak
Rusa silno ga je uznemirivao, iako nije znao zašto.
– Vjerojatno još nisi čuo da imamo nezvana gosta.
– A koga to?
– Ni manje ni više nego nadvojvodu. Ruskog nadvojvodu! Alekseja
Sergejeva. Stigao je poštanskim parobrodom.
Dirk odglumi dolično iznenađenje.
– Zašto li nas je »počastio« ovdje, u Aziji?
– Da, zašto? – Longstaff zadovoljno protrlja ruke. – Pridružit će nam se na
ručku. Dopratit će ga Clive.
Clive Monsey bijaše Longstaffov zamjenik nadzornika vanjskotrgovinske
razmjene, po zanimanju državni službenik. I njega je, kao i Longstaffa izabralo
Ministarstvo vanjskih poslova. Monsey je inače po službenoj dužnosti boravio u
Makau gdje je Longstaff držao stalno sjedište.
– Stigoše i neke zanimljive vijesti – reče Longstaff a Dirka obuzme
znatiželja. Znao je da sigurno još nije stiglo formalno odobrenje Čuenpijskog
ugovora ni imenovanje Longstaffa za prvoga guvernera kolonije Hong Kong, jer
su vijesti o uspješnom ishodu rata mogle tek stići u Englesku. Dirk Struan
prihvati ponuđeni šeri.
– Bliski istok? – zapita suzdržavajući dah.
– Da! Bogu hvala, kriza je završena! Francuska je prihvatila nagodbu
ministra vanjskih poslova pa nam više ne prijeti opći rat. Turski nam je sultan
toliko zahvalan na podršci da je s nama potpisao trgovački sporazum u kojemu
dokida sve turske trgovačke monopole i cijelo Otomansko Carstvo u potpunosti
otvara trgovačkoj razmjeni s Velikom Britanijom.
 – Predivno! – klikne Dirk. – Odavno nisam čuo tako dobru vijest.
– Mislio sam da ćete biti zadovoljni – reče Longstaff.
Dugogodišnja kriza nastala je zbog tjesnaca Dardanela što ga drži Tursko
Carstvo. Taj je tjesnac ključ evropskog Sredozemlja i vječiti casus belli među
velesilama, Velikom Britanijom, Francuskom, Rusijom, Austro-Ugarskom i
Prusijom, jer Dardaneli su prečica po kojoj ruski ratni brodovi ulaze u
Sredozemno more, a istodobno tim prolazom ratni brodovi drugih naroda mogu
ući u Crno more i zaprijetiti slabom »donjem trbuhu« južne Rusije. Rusija je
prije osam godina prisilila Tursku da potpiše sporazum kojim je Rusija stekla
prevlast nad Dardanelima. Još otad vlada oštra međunarodna napetost. Prije tri
godine je Mehmed Ali, buntovni paša kojega su u Egiptu podržavali Francuzi,
napao Carigrad i proglasio se kalifom Otomanskog Carstva. Francuska ga je
otvoreno i oduševljeno podržavala protiv sultana, ali francuski saveznik pred
Dardanelima ugrozio bi interese ostalih velesila pa se činilo da će se u ponovni
otvoreni sukob umiješati cijela Evropa.
Britanski ministar vanjskih poslova, lord Cunnington, uvjerio je velesile –
osim Francuske s kojom se uopće nije dogovarao – da svoj utjecaj iskoriste za
sultana, a protiv Mehmeda Alija. Francuska se razljutila i zaprijetila ratom.
Predloženo je da se Mehmed Ali vrati u Egipat, da mu se preda doživotna vlast
nad Sirijom, da ga se potvrdi kao samostalnog vladara Egipta, da turskome
sultanu plaća samo simboličan godišnji danak, a što je najvažnije, sve velesile
jamčit će Turskom Carstvu za Dardanelski tjesnac: dok traje mir s Turskom,
zabranjen je prolaz kroz tjesnac svim ratnim brodovima svih naroda.
Francuski prihvat predložene nagodbe i povlačenje njezina egipatskog
saveznika znače nova bogatstva »Otmjenoj kući«. Sad će se učvrstiti složene
financijske odredbe koje su u posljednje dvije godine previše pogibeljno stvarali
Dirk i Robb. Njihova će se trgovačka moć zarinuti u srce velesila i tako će se
Struanovi oprijeti neprekidnim međunarodnim krizama i otvoriti velika nova
tržišta za čaj i svilu. Nadalje, ako u Turskom Carstvu sad prevladava britanski
utjecaj, možda bi mogli stati na kraj turskoj proizvodnji opijuma. A kad turski
opijum prestane predstavljati ravnotežu američkom odljevu srebra, Amerikanci
će morati povećati vanjskotrgovinsku razmjenu s Velikom Britanijom i tješnje
će se povezati s njom, a to je Struan želio. »Da, danas je sjajan dan!«, vedro
pomisli Dirk Čudio se što je Longstaff prije njega primio službeno saopćenje.
Struana su njegovi ljudi u parlamentu obično mnogo unaprijed obavještavali o
važnim promjenama kao što je ova.
– Pa to je sjajno! – reče.
– Sad će dugo vladati mir. Sve dotle dok Francuska ne pribjegne novim
smicalicama!
– Ili Austro-Ugarska. Ili Prusija. Ili Rusija!
– Da, a to nas vodi natrag Sergejevu. Zašto u ovo doba stiže u Aziju taj
znameniti ruski velikaš? I kako to da nismo ni službeno ni neslužbeno
obaviješteni? A u našim su rukama svi pomorski putevi istočno od Afrike!
 – Možda samo namjerava službeno posjetiti rusku Aljasku pa je putovao
oko Rta dobre nade.
– Kladim se u stotinu gvineja da će nam on to reći! – reče Longstaff.
Udobno se smjestio u naslonjač i stavio noge na stol. – Sergejev je u Petrogradu
znamenito prezime. Ondje sam kao dječak živio pet godina jer mi je otac bio
diplomat na carskom dvoru. Svi su carevi silnici. Tipičan je primjer sadašnji car
Nikolaj I.
– U kojem je smislu Sergejev značajan? – zapita Dirk, iznenađen što mu
Longstaff u toku dugogodišnjeg poznanstva još nikad nije rekao da je živio u
Petrogradu.
– Veliki zemljoposjednici, carevi rođaci, drže na desetke tisuća kmetova i
na stotine sela, ako me pamćenje ne vara. Sjećam se kako mi je otac govorio da
je knez Sergejev, a vjerojatno taj potječe iz iste obitelji, pripadao carevu
najužem krugu savjetnika i da je jedna od najmoćnijih osoba u Rusiji. Neobično
je da se baš ovdje nalazi jedan takav, zar ne?
– Mislite da će se Rusija pokušati miješati u Aziju?
– Čini mi se da je taj čovjek previše dobro odabran a da bi ovo bio tek
slučaj... Sad kad je na Bliskom istoku uspostavljen status quo, a sukob oko
Dardanela riješen, eto nam nadvojvode!
– Mislite da između toga postoji neka veza?
Longstaff se tiho nasmije.
– Pa, sporazum oko Bliskog istoka zaustavlja ruski prodor na zapad, ali
Rusija sebi može priušiti da mirno čeka. Francuska jedva čeka rat, a isto tako i
Prusija. Austrougarski vrag Metternich ima muke oko toga da svlada svoje
talijanske zemlje, a ljuti se na Francusku i Veliku Britaniju koje pomažu
Belgijancima da stvore vlastitu državu na uštrb Nizozemaca. Bit će još silne
gužve između Velike Britanije i Francuske oko španjolske baštine. Španjolskoj
je kraljici dvanaest godina i uskoro će se udati. Louis Philippe želi da joj muž
postane njegov kandidat, a mi ne smijemo dopustiti da se udruži francusko
prijestolje sa španjolskim. Prusija želi proširiti svoju vlast u Evropi koju je
Francuska oduvijek smatrala svojim isključivim pravom što potječe od Boga.
Oh, da! – nadoda uz osmijeh. – Rusija može sebi priuštiti da čeka. Kad propadne
Tursko Carstvo, mirno će zgrabiti cijeli Balkan... Rumunjsku, Bugarsku,
Besarabiju i Srbiju, i onoliko Austrougarske koliko uspije progutati. Naravno,
mi joj to nećemo moći dopustiti pa će izbiti opći rat, osim ako ne pristane na
doličan sporazum. Tako s ruskog stajališta Evropa više ne predstavlja opasnost.
Rusija je vješto blokirana, ali nema veze! Povijest je pokazala da Rusija uvijek
osvaja lukavstvom: podmitivši vođe neke zemlje, kao i vođe opozicije, ako ih
uopće ima. Rusija se širi uz pomoć »interesnih sfera«, a ne ratovima, a zatim
ruši vođe i guta narode. Kad joj prestane prijetiti Zapad, mislim da će Rusija
svrnuti pogled prema Istoku. Naime, i Rusija je uvjerena da na Zemlji uživa
božanski položaj, i da je i njoj, kao i Francuskoj i Prusiji, Bogom dano pravo da
vlada svijetom. Na Istoku se između nje i Tihog oceana ne nalazi niti jedna
velesila.
 – Osim Kine!
– A i ti i ja znamo da je Kina slaba i nemoćna da se brani. To ne govori
nama u prilog, zar ne? Da je Kina slaba a Rusija silno snažna i da se možda
domogne vlasti u Kini?
_ Ne – reče Dirk. – Tad bi nas mogla zadaviti kad god zaželi. Nas i Indiju!
Obojica ušute, zadubljeni u svoje misli.
– Zašto nam onda ovamo šalju tako uglednu ličnost? – zapita Dirk Struan.
– Da nas iskušaju! Odgovor nam pruža povijest. Rusija posije sjeme
razdora, i uvijek će ga sijati, sve dok ne nađe ono što su, prema njezinu
mišljenju, njezine prirodne granice. Graničiš Turskom pa su u Turskoj neredi.
Graniči s Indijom pa je i ondje nered. Graniči s Kinom, bar koliko mi znamo, pa
moraju izbiti neredi i u Kini. Sergejev je došao da ispita doseg naših uspjeha!
Što je Kina slabija, oni će imati više razloga da ubrzaju svoje širenje na Istok.
Zbog toga ga moramo pokušati učiniti bezopasnim, zavesti ga na pogrešan trag,
uvjeriti ga da je Kina veoma snažna. Potrebna će mi biti sva vaša pomoć! Možeš
li ga pozvati večeras na ples?
– Svakako.
– U svakom slučaju, moramo mu pokazati da Kina pripada isključivo
interesnoj sferi Njezina veličanstva... i da vlada Njezina veličanstva ovdje neće
trpjeti nikakvo miješanje.
Struan je užurbano razmišljao. Što je kruna više umiješana u Aziju, to bolje
za njegov davni naum da Kinu uvede u obitelj naroda kao velesilu. Što Kina
bude jača i bliža Engleskoj koja joj pomaže – bolje za cijeli svijet. Da! I ne
smijemo podnijeti rusko despotsko upletanje sad kad smo na pragu uspjeha.
Kucanje na vratima. Na pragu se pojavi Clive Monsey, mršav, neugledan i
tih četrdesetogodišnjak rijetke kose i golema krumpirasta nosa.
– Vaša ekscelencijo! – započne. – Smijem li najaviti Njegovu visost
nadvojvodu Alekseja Sergejeva?
Longstaff i Struan ustanu. Longstaff priđe nadvojvodi i reče na savršenom
ruskom jeziku:
– Drago mi je što sam vas upoznao, visosti. Izvolite ući i sjesti. Jeste li
dobro putovali?
– Izvrsno, ekscelencijo – spokojno mu odvrati Sergejev, rukujući se s
Longstaffom koji mu je pružio ruku. Pritom se lagano naklonio. Savršena
uglađenost. – Preljubazni ste što me pozivate na ručak iako nisam bio toliko
pristojan da vas obavijestim o svojem dolasku... a pogotovo stoga što je moj
posjet neslužben i neplaniran.
– To je naša dobra sreća, visosti.
– Nadam se da ste sin dičnog prijatelja Rusije, Sira Roberta. Ovo je
nadasve sretan stjecaj okolnosti!
– Da, zaista! – suho će Longstaff. – A kako vaš otac knez? – zapita
naslijepo.
– Dobra je zdravlja, zadovoljstvo mi je reći. A vaš?
 – Umro je prije nekoliko godina.
– Oh, žao mi je. A vaša mati, ledi Longstaff?
– Zdravlje je izvrsno služi, užitak mi je kazati.
Struan je odmjeravao Rusa, naočita visoka muškarca, odjevena
besprijekorno i bogato. Sergejev bijaše plećat, uskih bokova. Lice mu je
djelovalo egzotično zbog visokih jagodičnih kostiju i neobičnih, pomalo
ukošenih plavih očiju. Ispod otvorenog redingota nosio je za pojasom kratki
ukrasni mač koji mu je pristajao kao saliven. Oko vrata je ispod čiste bijele
kravate nosio na tankoj grimiznoj vrpci nezamjetno odlikovanje nekakvog reda.
S njim nema raspravljanja, zaključi Dirk. Kladim se da je vrag na maču, a pravi
demon ako netko dirne njegovu čast.
– Smijem li vam predstaviti gospodina Dirka Struana? – zapita Longstaff
na engleskom.
Nadvojvoda pruži ruku, nasmiješi se i nadoda na engleskom u kojem se
jedva osjećao ruski naglasak:
– Ah, gospodine Struan, zadovoljstvo mi je.
Struan se rukovao sa Sergejevim, koji je imao čelični stisak.
– Imate prednost, visosti – reče namjerno otvoreno i nediplomatski – jer
sve mi se čini da o meni znate mnogo, a ja o vama ne znam ništa.
– Ugled taj-pana »Otmjene kuće« seže sve do Petrograda! – nasmije se
Sergejev. – Nadao sam se da će mi se ukazati čast da vas upoznam, a rado ću
vam pričati i govoriti o sebi, ako vas zanima. – Nasmiješio se Longstaffu. –
Preljubazni ste prema meni, ekscelencijo. Uvjeravam vas da ću Njegovu visost
cara obavijestiti da je opunomoćenik Njezina britanskog veličanstva nadasve
gostoprimljiv. Sad kad sam imao čast da vas upoznam, povući ću se i dopustiti
vam da nastavite razgovore o državnim poslovima.
– Oh ne, molim vas, Vaša visosti, očekujemo vas na ručku! – Longstaff se
uživio u ulogu za koju je bio uvježban i u koju se dobro razumio. – Silno ćemo
se razočarati. A kao što vidite, sve je u najužem krugu.
– Pa, hvala vam. Smatram to čašću.
Otvore se vrata i uđe poslužitelj noseći čaše i rashlađeni šampanjac. Posluži
najprije Sergejeva pa Longstaffa, Struana i Monseya.
– Za sretan povratak u domovinu! – nazdravi Longstaff.
Ispiju zdravicu.
– Izvrstan šampanjac, ekscelencijo. Izvrstan!
– Izvolite sjesti!
Ručak bijaše poslužen besprijekorno, prema protokolu. Sergejev je sjedio
Longstaffu zdesna, a Struan slijeva. Sluge su ih dvorile dimljenfm kobasicama,
jorkširskom šunkom, vrelim gulašem od netom ubijena goveda, pečenim
janjećim butom, kuhanim krumpirom i kiselim kupusom.
– Žao mi je što nemamo kavijara – reče Longstaff.
 – Sa zadovoljstvom ću vam ga dati, eskcelencijo, čim stigne moj brod. Na
nesreću nas je u Sundskom tjesnacu uhvatila oluja. Brod nam je oštećen pa smo
uplovili u vašu luku Singapur. Upravo je polazio poštanski parobrod pa sam se
na nj ukrcao.
Tako je izbjegao da nas obavijesti, pomisli Longstaff. Sundski tjesnac znači
da je plovio oko Rta dobre nade. Kojeg li vraga hoće?
– Čujem da je u ovo doba godine klima u Singapuru veoma neugodna,
gospodine Struane – reče Sergejev.
– Tako je! – potvrdi Dirk. – Prvi put ste u Aziji, Vaša visosti?
– Da!
– Pa, možda bismo vam mogli uljepšati boravak. Večeras priređujem ples.
Bila bi mi čast da nam se pridružite. Tako biste imali prilike da svakoga
upoznate?
– Vi ste preljubazni.
– Koliko kanite ostati?
– Samo dotle dok ne stigne moj brod. Neslužbeno ću posjetiti naše posjede
na Aljaski.
– Je li brod jako oštećen?
– Pa, ne bih znao, gospodine Struane, ne razumijem se previše u takve
stvari. Proslijedit će u Hong Kong čim bude moguće.
– Znači da vam je potreban smještaj – reče Dirk, smatrajući da se Sergejev
i te kako »razumije u te stvari«, a da mu »brodsko oštećenje« pruža prikladnu
izliku da po volji produlji boravak na Hong Kongu. Osim toga, nešto je Dirku
govorilo da im je Singapur prva luka u koju su pristali otkako su isplovili iz
Petrograda. – Sa zadovoljstvom ćemo vam ponuditi apartman na jednom od
naših stalno ukotvljenih brodova. Neće biti raskošno, ali nastojat ćemo da vam
bude udobno.
– Nadasve ste dobrostivi. Sam sam, s četiri sluge, koji mogu spavati bilo
gdje.
– Pobrinut ću se da ih dobro smjeste. Ah, hvala! – obrati se Struan slugi
koji mu ponovno natoči šampanjac. – Imate četverojarbolni brigantin?
– Trojarbolni.
– I meni su trojarbolni miliji, na pučini su po oluji spretniji, lakše je skratiti
jedra. Imate vršna i gornja jedra?
– Jedara je, čini se, dovoljno, gospodine Struane, bez obzira na njihove
nazive.
Struan osjeti nezamjetno oklijevanje. Shvati da je Sergejev pravi pomorac.
Samo, zašto se trudi da to prikrije?
– Čujem da je riješena bliskoistočna kriza – reče Sergejev.
– Da – odgovori Longstaff. – Tu nam je vijest donio poštanski parobrod.
– Sva sreća! Francuska se mudro povukla sa svojih vojničkih stajališta.
 – Dardaneli su očigledno veoma važni Velikoj Britaniji – reče Longstaff. –
Svima nam je u interesu da se sačuva mir.
– Šteta da Francuska i Prusija misle suprotno. I Habsburgovci! Britanija i
Rusija davnašnje su saveznice i imaju slični interese. Srećom ćemo ubuduće još
tješnje surađivati.
– Da – blago će Longstaff. – Naravno, Pariz je veoma blizu Londona.
– Nije li šteta što taj divni grad uvijek nalazi najčudnije vođe? — zapita
Sergejev. — Divan narod, divan! A njegove su vođe uvijek napuhani od taštine i
kao da su odlučili da rascjepkaju svijet.
– To je veliki svjetski problem, visosti, Evropa i kako skresati kneževsku
taštinu! Naravno, mi smo Britanci sretni što imamo parlament pa se tako
britanske sile više ne upuštaju u rat zbog hira pojedinaca.
– Da! Velik je to i sjajan pokus, dostojan blistavih oznaka vaše zemlje,
gospodine, ali nije prikladan za sve narode! Zar nisu drevni Grci došli do
zaključka da je dobronamjerna diktatura najsavršeniji oblik vladavine?
Vladavina pojedinca!
– Da, dobronamjerna, ali izabrana, a ne vladar Božjim pravom.
– Tko može s punom sigurnošću kazati da ne postoji Božje pravo?
– Ah, visosti – reče Longstaff – nitko ne sumnja u Božje postojanje, nego
samo u pravo kraljeva da rade ono što im se prohtjedne, kad im se prohtjedne,
ne pitajući narod. Imali smo mnogo engleskih »božanskih« kraljeva koji su se
pokazali užasno pogrešivima. Veoma je opasno kad vođa griješi, zar ne? Vođa
može prolijevati toliko tuđe krvi.
Sergejev se nasmiješi
– Volim britanski humor! – Pogleda Struana. – Vi ste Škot, gospodine
Struan?
– Da, Britanac, jer danas više nema razlike između Škota i Engleza! –
Pijuckao je šampanjac. – Dosadilo nam da im krademo stoku pa smatramo da je
bolje da im ukrademo cijelu zemlju pa smo iz Škotske otišli na jug.
Svi su se nasmijali i ponovno pili vino. Longstaff sa zadovoljstvom opazi
da Monsey za vrijeme cijelog ručka šuti, uzrujan Struanovom neusiljenošću.
– Što mislite, gospodine Struane? – zapita Sergejev. – Biste li mogli
upravljati »Otmjenom kućom« a da se borite s parlamentom?
– Ne, visosti, ali samo bih svoju tvrtku mogao ubaciti u sukob, u
nadmetanje s drugim trgovcima. Izlažem opasnosti samo sebe i svoju tvrtku. A
ne živote drugih!
– Pa ipak je sad rat s Kinom. Zato što su pogani bili toliko smioni da se
umiješaju u vašu trgovinu. Nije li tako?
– Djelomice. Naravno, za odluku da se ratuje teško se može reći da je bila
moja.
– Naravno! Tvrdim da ste samo vi ovlašteni da odlučite kako da vodite
veliku trgovačku kompaniju, a to je i najuspješniji način. Vladavina pojedinca!
Tako valja u kompaniji, floti, državi!
 – Da, ukoliko postizavate uspjehe! – našali se Struan i ozbiljno nadoda: –
Možda zasad Rusiji ne odgovara parlamentarni sistem, pa i nekim drugim
zemljama, ali uvjeren sam da na zemlji nikad neće zavladati mir sve dok svi
narodi ne dobiju engleski parlamentarni sistem, dok svi ljudi ne dobiju pravo
glasa i kad više niti jedan pojedinac ne bude upravljao sudbinom cijele države,
bilo pravom od Boga ili pravom koje mu daju glupi glasovi na glupim biranjima.
– Slažem se – odgovori Sergejev. – Vaša je pretpostavka točna. Samo što
ima jedan veliki nedostatak. Polazite od prosvijećenog svjetskog stanovništva,
koje bi bilo jednako obrazovano i jednako imućno... što je, naravno, nemoguće,
zar ne? Morate proputovati Rusiju pa da vidite da je to nemoguće! Zanemarujete
i nacionalizam i vjerske razlike. Da ste nadodali »sve dok svi narodi ne postanu
kršćanski«, onda biste možda imali pravo, ali kako možete zamisliti da bi se
francuski katolici mogli složiti s protestantskim Englezima? Ili ruska
pravoslavna crkva sa španjolskim isusovcima? Ili svi oni s masama nevjernih
muslimana, a muslimani s bijednim Židovima, a ovi pak s idolopoklonicima i
poganima?
Dirk Struan duboko udahne
– Drago mi je da ste postavili to pitanje – reče i ušuti.
– Vidim da ćemo imati mnogo zanimljivih razgovora – prpošno će
Longstaff. – Jeste li za čaj, visosti? Za jedan sat počinje boksački susret. Ako
niste suviše umorni, možda biste mu prisustvovali? Čini se da će to biti
zanimljiv susret. Mornarica protiv kopnene vojske.
– Sa zadovoljstvom, ekscelencijo. Kojega biste izabrali? Ja ću uzeti
suprotnog.
– Stavljam gvineju na mornara.
– Vrijedi!
Poslije ručka su pili čaj i pušili cigare. Na kraju Monsey otprati nadvojvodu
na poštanski parobrod. Longstaff otpusti poslugu.
– Smatram da bi naša fregata morala smjesta »slučajno« posjetiti Singapur
– reče on Dirku.
– I meni je pala na pamet ista misao, Wille... on je pomorac, u to sam
siguran.
– Da, mudro ti je bilo ono, Dirk! – Longstaff se igrao svojom šalicom čaja.
– I nadasve je lukav. Takav bi čovjek vjerojatno bio veoma pažljiv sa službenim
ispravama.
– I ja mislim.
– Volio sam život u Petrogradu, osim onih dugih sati u školi. Morao sam
naučiti ruski da čitam i pišem, kao, naravno, i francuski. Ruski je veoma težak
jezik!
Struan natoči čaj.
– Nikad niste voljeli boks, zar ne, Wille?
 – Nisam! Mislim da ću ga samo dopratiti na obalu pa se vratiti na brod. Da
na miru zakunjam! – Longstaff se suho nasmije. – Pa, pripremi se za večerašnje
slavlje!
Dirk Struan ustane.
– Da! A ja ću razmisliti o sjemenu razdora koje bih sam mogao posijati!
Dok je posluga sređivala stol, Longstaff je dokono buljio u listiće čaja u
svojoj šalici.
– Ne! – reče zadržavajući svoju šalicu i čajnik. – I pobrinite se da mi ne
smetaju. Javite mi se za sat vremena.
– Razumijem, gospodine!
Priguši zijevanje. U tihoj kabini prepustio se mislima.
– Časna riječ, sretan sam što je ovdje Sergejev. Sad možemo malko uživati
život! Diplomatski parirati i navaljivati! Dokučiti što on misli, to je prava stvar!
Zaboraviti ove neprekidne kolonijalne brige! I proklete trgovce, prokletog cara i
proklete pogane, vražju gomilu kradljivaca!
Otvori vrata svoje kabine i udobno legne na postelju, naslonivši šiju na
ruke. »Što je ono rekao Dirk?«, pitao se. »Ah, da, sjeme razdora! Dobro se
izrazio. Koje bismo sjeme mi mogli posijati? Nejasne podatke o kineskoj snazi?
O njezinom silnom stanovništvu? Da vlada Njezina veličanstva smije pripojiti
cijelu zemlju ako se umiješa bilo koja druga sila? O zapetljanosti opijumske
trgovine? O čaju? «
Iznad sebe začuje bat koraka: smjena straže. Započne vježba mornarskog
orkestra. Ponovno zijevne i zadovoljno zatvori oči. Nema do drijemeža poslije
ručka, zaključi Longstaff. Bogu hvala što sam džentlmen i ne moram sijati pravo
sjeme kao smrdljivi seljak ili prljavi ratar. K vragu, zamisli da moraš cijeli dan
raditi rukama! Sijati sjeme, uzgajati usjeve. Uokolo razvlačiti gnoj...
Grozne li pomisli. Mnogo je važno što smo dobili čaj. Svakako! Ne
shvaćam kako su ljudi živjeli bez čaja. Šteta što ne uspijeva u Engleskoj. To bi
nas poštedjelo mnogih nedaća.
– Bože blagi! – klikne i sjedne na postelju. – Čaj! Naravno, čaj! Godinama
mi je pred nosom, a ja ga ne vidim! Ja sam genij! – Ta ga pomisao toliko ponese
da je skočio s postelje i zaplesao mornarski ples. Obavi nuždu u lonac, pođe u
glavnu kabinu i ustreptala srca sjedne za pisaći stol. – Znam kako ću riješiti
britansko-kinesku stravičnu neuravnoteženost čaj-srebro-opijum. Znam! –
pomisli, zgranut i zapanjen mudrošću i jednostavnošću zamisli na koju ga je
navela posljednja rečenica Dirka Struana. – Bože blagi, Dirk! – vikne. – Kad bi
ti znao! Prerezao bi sebi grkljan, a time i svim kineskim trgovcima. Za slavu
Velike Britanije i za moju besmrtnost!
Da, svakako. Bit će najbolje da držim jezik za zubima, iz opreza. I zidovi
imaju uši.
Zamisao je posve jednostavna! Uništiti kineski monopol čaja. Kupiti,
izmusti ili ukrasti, u najvećoj tajnosti – tonu čajeva sjemenja. Sjemenke potajno
prebaciti u Indiju. Sigurno ima na desetke područja na kojima bi dobro
uspijevao čaj. Na desetke! I još za mojeg života mogle bi procvjetati čajne
plantaže, uzgajali bismo svoj čaj na svojoj zemlji. Kad dobijemo svoj čaj, više
nam neće biti potrebno srebro ni opijum da plaćamo kineski čaj. Zarada na
indijskom čaju uskoro će biti jednaka zaradi od prodaje opijuma, a onda će se
udvostručiti, utrostručiti... pa to nije problem. Uzgajat ćemo sve čajeve svijeta i
prodavati ih svijetu. Kruna će zaraditi na izvanredno povećanim prihodima od
čaja, jer mi ćemo ga, naravno, uzgajati jeftinije i bolje. Prodavat ćemo po cijeni
nižoj od kineskog čaja. Britanski mozgovi i tome slično! I dobit ćemo na
moralnom ugledu zato što prekidamo krijumčarenje opijuma. Prokleti krijumčari
opijuma ostat će bez posla, jer bez opijumske trampe neće imati korisnu svrhu,
pa ćemo opijumu stati na kraj. Indija će silno dobiti. Dobit će i Kina, jer će
prestati krijumčarenje opijuma, a Kina ionako može popiti sav svoj čaj.
A ti, Williame Longstaffe, jedini čovječe koji možeš ostvariti ovaj naum,
dobit ćeš nezamisliv ugled. Uz malo sreće, zahvalni će ti parlament ponuditi
vojvodstvo, jer ćeš ti, i samo ti, riješiti ono što se riješiti ne može.
No, u koga da se pouzdam da mi nabavi sjemenke čaja? I kako da Kineze
nagovorim da mi ih prodaju? Naravno, oni će smjesta procijeniti posljedice. I
kome da povjerim da uspješno prebaci sjemenke? Nikako ne bih mogao
upotrijebiti nekog trgovca, jer bi odmah sabotirali, ako bi naslutili u čemu je
stvar! I kako da sad privučem na svoju stranu indijskog potkralja, da mi ne
ukrade ovu zamisao?
 DEVETNAESTO POGLAVLJE

Tajac bez daha spusti se nad nebrojene gledaoce kad su se dva boksača i
njihovi pomoćnici popeli na ring podignut pokraj zastave na Glessingovu rtu.
Bijahu to dva kršna dvadesetogodišnjaka prekaljena lica, visoki iznad
metar osamdeset. Obrijaše glavu da se zaštite od protivnikova zahvata. Kad su
skinuli grube košulje, svaki otkrije uzbibane čvoriće čeličnih mišića, dok su na
leđima imali negdašnje tragove od devetorepog biča.
Boksači su bili idealan par. Obojica su znala da je borba veoma važna.
Izbor boksača osobno odobriše admiral i general koji su ih sokolili da pobijede.
Na njihovim leđima počivala je čast cijele vojske, kopnene i pomorske, cijelo
bogatstvo sastavljeno od ušteđevina njihovih drugova. Pobjedniku će se
budućnost osladiti, a poraženi neće imati budućnosti.
Henry Hardy Hibbs popne se preko konopa i zastane usred ringa na kojemu
je kredom bio označen jedan četvorni metar.
– Vaša ekscelencijo, visosti! Milordi i velecijenjena gospodo! – započeo je.
– Borba do kraja! U ovom je uglu nostromo Jem Grum, pripadnik Kraljevske
mornarice..
Odjekne zaglušno klicanje gomile mornara na istoku, a psovke iz zbijenih
redova engleskih i indijskih vojnika na zapadu. Longstaff, nadvojvoda, admiral i
general sjedili su na počasnom mjestu na sjevernoj strani ringa, okruženi
počasnom stražom nepokolebljivih mornara. Iza nadvojvode nalazila su se
njegova dva tjelohranitelja u livreji, naoružana i budna. Na južnoj su strani
sjedili Struan, Brock, Cooper, Tillman, Robb Gorth i svi taj-pani, a iza njih
manje značajni trgovci, pomorski i kopneni oficiri. Svi su se laktali da bolje
vide. A na kraju kruga je sve veća gomila Kineza, koji nagrnuše iz kolibica na
Taj Ping Šanu, čavrljala, hihotala, i iščekivala...
– A u ovom uglu predstavnik Kraljevske kopnene vojske, narednik Bill
Tinker...
Ponovno ga prekine prodorna vriska. Hibbs digne uvis ruke, a trošni
kaputić nadigne mu se s trbuha koji je podsjećao na loptu. Kad zamre klicanje i
vika, proderao se:
– Važe londonska boksačka pravila! Svaka runda završava tek padom.
Između runda stanka od trideset sekundi, a kad odjekne zvono, svatko ima osam
sekundi vremena da dođe do crte i da se bori. Zabranjeno je podmetanje nogu,
lupanje glavom, udarci ispod pojasa i davljenje! Gubi onaj koji ne iziđe iz svog
ugla, ili onaj kojemu pomoćnici dobace ručnik.
Značajno pokaza pomoćnike koji su svakom boksaču pregledavali pesnice
da vide jesu li umočene u lješnjakov sok, kao što bijaše uobičajeno, i da nemaju
kamenja. Pregledavali su i boksačke cipele da vide imaju li na potplatima samo
tri propisana klina.
 – Sad se rukujte i neka pobijedi bolji!
Boksači iziđu nasred ringa. Mišići na ramenima podrhtavali su im od
suzdržanog uzbuđenja, trbušni su im se mišići napinjali, a nosnice širile dok su
udisali kiseo, vlažan zadah protivnikova znoja. Stanu na crtu i dodirnu se
rukama. Nato stisnu pesti nalik na stijene. Čekali su, napeti kao strune.
Hibbs i pomoćnici provuku se ispod konopa i uklone s puta.
– Vaša visosti? – reče Longstaff prepuštajući čast Sergejevu.
Nadvojvoda ustane i pođe do brodskog zvona blizu ringa. Udari klatnom i
na obali zavlada pomama.
Čim je odjeknulo zvono, boksači navale, usadivši noge kao dubove, snažne
kao hrastovi, ne mičući se s crte. Grum zarine zglavke Tinkeru u lice
ostavljajući krvavu prugu, a Tinker snažno zarine pesnicu Grumu u trbuh.
Neprekidno su se mlatili, poticani svjetinom, svojim bijesom i mržnjom. Nije
bilo nikakva umijeća u njihovu boksanju, ni najmanjeg pokušaja da izbjegavaju
udarce.
Za osam minuta tjelesa im obasuše grimizne mrlje. Bijahu im okrvavljena
lica. Obojica slomiše nos, članci su im bili oguljeni i klizavi od znoja i krvi.
Hvatali su zrak, prsa su im se uzdizala poput snažnih mijehova, obojica su u
ustima imala krv. Tad u devetoj minuti Tinker izvede desni kroše. Dohvati
Gruma u grlo pa ga sruši. Vojnici su likovali, a mornari psovali. Grum se digne,
izvan sebe od bijesa i boli. Nasrne na neprijatelja zaboravljajući da je završena
prva runda, zaboravljajući sve osim da tog vraga mora ubiti. Uhvati Tinkera za
vrat. Bacakali su se, davili. Vojska klikne: »Vara!« U ring nagrnu pomoćnici i
pokušaju razdvojiti rvače. Umalo izbije tučnjava između vojnika, mornara i
njihovih časnika.
– Gospoda mu Boga! – klikne Glessing ne obraćajući se nikom određenom.
– Onaj gad mučki je udario našega!
– A tko je zapodjenuo gužvu, boga ti? Runda bijaše završena! – razdraženo
će major Turnbill i prinese ruku maču. Bijaše to gizdav tridesetpetogodišnjak
glavni sudac za Hong Kong. – Samo za to što si imenovan lučkim kapetanom
misliš da imaš prava da prikriješ njegov prekršaj?
– Ne mislim, Boga ti! Ali ne pokušavaj u ovom boksačkom susretu isticati
sveukupno veličje svojeg položaja! – Glessing mu okrene leđa i progura se kroz
svjetinu.
– Zdravo, Culume!
– Zdravo, George! Dobar susret, zar ne?
– Jesi li vidio kako je onaj gad mučki napao našega?
– Pa mislim da mu je naš vratio, zar ne?
– Boga ti, nije stvar u tome!
Uto protekne pola minute i boksači navale jedan na drugog.
Druga i treća runda potrajahu gotovo isto toliko dugo kao prva. Gledaoci su
znali da nitko ne može dugo izdržati takvo mrcvarenje. U toku četvrte runde
mornar lijevim krošeom dohvati vojnika ispod uha pa on tresne na platno.
Odjekne zvono i pomoćnici zgrabe svog čovjeka. Poslije okrutno kratkog
poluminutnog predaha, vojnik navali na crtu, obaspe mornara udarcima pa ga
dohvati oko prsa i divljački sruši. Pa opet natrag u kut. I trideset sekundi odmora
pa ponovno borba.
Iz runde u rundu. Padaju. Čas jedan, čas drugi. Vodi čas jedan, čas drugi.
Tinkerova pesnica u petnaestoj rundi završi na Grumovu slomljenom nosu.
U Grumovoj glavi plane vatra koja ga zaslijepi. Vrisne i u panici divljački
zalamata rukama. Lijevom pesnicom je mlatio. Oči mu se na tren razbistre, vidje
da je neprijatelj nezaštićen i da posrće, začuje urnebesnu viku i graju, u blizini
pa ipak daleko. Grum zamahne desnicom i stisne je kao nikad dotad. Vidje kako
se zariva u vojnikov trbuh. Ljevicom odalami neprijatelja sa strane lica, osjeti
kako mu puca koščica šake i ostade sam. Ponovno ono prokleto zvono. Dohvate
ga one ruke, netko mu u slomljena usta tutne bocu žestokog pića. Duboko
potegne, izbljuje alkohol pomiješan s krvlju i grakne:
– Koja je ovo runda, prijatelju?
– Devetnaesta! – odgovori mu netko.
I ponovno mora navaliti na neprijatelja koji ga mlati i ubija, a on mora
ustrajati da pobijedi ili pogine.
– Dobar susret, Dirk, je li? – rikne uzbuđeni Brock.
– Da!
– Hoćeš li se predomisliti i kladiti?
– Neću, Tyleru, hvala ti! – reče mu Dirk, zadivljen hrabrošću boraca.
Bijahu im snage na izmaku. Užasno su bili pretučeni.
Grumova je desnica gotovo nemoćna. Tinker jedva drži oči otvorene. – Ne
bih se želio ogledati u ringu s jednim od ove dvojice, Boga mi!
– Hrabri su... neviđeno! – Brock se nasmije otkrivši požutjele, kvarne zube.
– Tko će pobijediti?
– Biraj! Kladim se da niti jedan neće odustati i da ni jedan neće dobiti
ručnik.
– Živa istina, Boga ti!
– Dvadeset i četvrta runda! – najavi Hibbs a boksači teško stanu usred
ringa, olovnih udova. I navale jedan na drugog. Samo su se snagom volje držali
na nogama. Tinker zamahne čudovišnom ljevicom koja bi i vola srušila, ali
udarac klizne niz Grumova ramena te je posrnuo i pao. Mornari su likovali, a
vojnici režali dok su pomoćnici nosili narednika u ugao. Kad je isteklo pola
minute, vojnici su napregnuto gledali kako se Tinker hvata za konope i
uspravlja. Od napora su mu se napele žile na vratu, ali ustane i otetura na crtu.
Dirk na sebi osjeti nečiji pogled. Okrene se i vidje kako mu maše
nadvojvoda. Gurao se oko ringa i napeto se pitao: je li Orlov, kojega je poslao
da pomaže nadvojvodi prilikom promjene broda, uspio nadmudriti ruske sluge i
da li je pronašao ikakvu vredniju ispravu?
– Jeste li se odlučili za pobjednika, gospodine Struane? – zapita ga
Sergejev.
 – Nisam, visosti! – Struan odmjeri admirala i generala. – Obojica služe na
diku svojem rodu vojske, gospodo!
– Mornar je ludo srčan! – vedro će general. – Boga mi, izvanredan je, ali
smatram da je naš čovjek izdržljiviji.
– Ne, naš čovjek će se zadržati, ali, Boga mi, valjan je i vaš, milorde.
Svakom bi rodu osvjetlao obraz!
– Zašto nam se ne pridružite, gospodine Struane? – zapita ga Sergejev i
pokaže prazan stolac. – Možda biste mi objasnili neke finese boksa?
– S vašim dopuštenjem, gospodo – udvorno će Struan i sjedne. – Gdje je
Njegova ekscelencija?
– Boga mu, rano je otišao – reče general. – Zbog nekih poruka.
Ponovno zvono.
Sergejev se uznemireno meškoljio u naslonjaču.
– Koliko je rundi potrajao najduži ovakav boksački susret?
– Susret Burke-Byrne 1833. godine – odbrusi admiral. – Devedeset i devet
runda! Tako mi krvi Kristove, bijaše to sjajna borba. Neviđena hrabrost! Byrne
je podlegao udarcima, ali nije se predao.
– Neće se predati niti jedan od ove dvojice, bezumno su premlatili jedan
drugog – primijeti Dirk Struan. – Šteta bi bila da pogine jedan od njih ili
obojica, zar ne, gospodo?
– Da prekinemo takmičenje? – s nevjericom zapita nadvojvoda.
– Takmičenje služi da se vidi snaga i hrabrost, čovjek protiv čovjeka –
odvrati mu Struan. – Podjednako su snažni i podjednako hrabri. Smatram da su
obojica dokazala koliko vrijede.
– Onda nemamo pobjednika. To nije pošteno. Slabićki je to i ništa ne
dokazuje.
– Da, nepošteno je ubiti hrabra čovjeka – mirno će Struan. – Samo ih
hrabrost drži na nogama. – Okrene se ostalima. – Na koncu konaca, obojica su
Englezi. Sačuvajte ih za pravog neprijatelja!
Iznenadno klicanje prene admirala, ali ne i Sergejeva.
– Zvuči maltene kao izazov, gospodine Struane – reče i osmjehne se mrtav-
hladan.
– Ne, visosti! – dostojanstveno će Struan. – Samo činjenica. Poštujemo
hrabrost, ali u ovakvom slučaju nije toliko važna pobjeda koliko očuvanje
njihova ljudskog dostojanstva.
– Što kažete, admirale? – zapita general. – Ima Struan pravo, zar ne? Koja
je ovo runda? Trideset i peta?
– Trideset i šesta – odgovori Struan.
– Ograničimo ovo natjecanje, na, recimo, pedeset. Jedan će valjda dotle
odustati! Nemoguće je da se dotle održe na nogama. No, ako obojica u pedeset
prvoj rundi stanu na crtu, zajedno ćemo im ubaciti ručnik! I proglasiti susret
neriješenim. Hibbs to može objaviti.
 – Slažem se, ali vaš čovjek neće toliko izdržati.
– Kladim se u daljnjih stotinu gvineja da hoće! Boga mi!
– Vrijedi!
– Opklada, gospodine Struane? – zapita nadvojvoda kad su se admiral i
general namrgođeno okrenuli i mahnuli Hibbsu. – Samo recite ulog i izaberite
čovjeka.
– Vi ste naš gost, visosti, pa je na vama čast da birate, ako vam se sviđa...
Jedno pitanje na koje će vam večeras nasamo odgovoriti gubitnik. Pred Bogom!
– Kakvo pitanje? – polako zapita Sergejev.
– Sve što zanima pobjednika.
Nadvojvoda bijaše u iskušenju, ali pun zlih slutnji. Bijaše to velik rizik, ali
bi se isplatilo. Mnogo toga bi želio doznati od taj-pana »Otmjene kuće«.
– Vrijedi!
– Tko je vaš izabranik?
Sergejev smjesta pokaza nostroma Gruma.
– Na njega stavljam svoju čast! – I smjesta se prodere na mornara: – Ubij
ga, Boga ti!
Nizale su se runde. Četrdeset treća. Četrdeset četvrta. Četrdeset peta,
četrdeset šesta. Četrdeset sedma, četrdeset osma, četrdeset deveta. Sad su i
gledaoci bili gotovo isto toliko iscrpljeni kao borci.
Na kraju vojnik padne. Sruši se kao pogođeni hrast, a njegov bučan, tup
pad odzvanjao je obalom. Mornar je, pijan od bola, još slijepo mlatarao zrakom,
nemoćno tražeći neprijatelja. Tad padne i on, podjednako nepokretan.
Pomoćnici prenesu boksače, svakoga u njegov ugao. Protekne pola minute.
Vojnici su se derali na svojeg čovjeka da se osovi, a general lupao nogom po
ringu, sav crven u licu, preklinjući Tinkera:
– Diži se, diži se, Boga ti tvoga, momče!
Admirala oblije crvenilo kad se Grum s mukom osovi i posrćući ustane u
svojem kutu.
– Stani na crtu, momče, stani na crtu!
Dirk Struan poticao je vojnika, dok je nadvojvoda u bujici rusko-francusko-
engleskih ohrabrenja dovikivao mornaru da stane na crtu.
Svaki je boksač znao da je suparnika pobijedio. Obojica doteturaju na crtu.
Njihali su se, ruke i noge bijahu im mrtve, nemoćne. Dignu ruke i pokušaju
udariti, ali napusti ih sva snaga.
Obojica padnu.
Posljednja runda.
Svjetina podivlja, jer je očigledno bilo nemoguće da bilo koji od te dvojice
za pola minute ustane iz svojeg ugla i vrati se na crtu.
Odjekne zvono i ponovno nastupi sablasna tišina. Boksači su se naprezali
da se osove. Vješali se za konope, teturali u svojem uglu. Mornar jaukne i učini
prvi mučni korak jednom nogom prema crti, a poslije tjeskobne vječnosti i drugi
korak. Vojnik je u svojem kutu još drhtao, njihao se, gotovo se rušio. Nato
kukavno zamahne nogom. Odjekne bjesomučna vika: poticanje, ohrabrivanje,
molbe, preklinjanja, psovke – sve se to miješalo u nezapamćenom, urnebesnom
uzbuđenju dok su obojica posrtala naprijed, centimetar po centimetar. Odjednom
vojnik nemoćno zalamata rukama i gotovo se oklizne. Tad je general umalo
izgubio živce. Uto se i mornar pijano zanese: admiral sklopi oči, znoj mu se
cijedio niz lice dok se molio.
Začuje se zaglušna vika kad obojica stanu na crtu, a ručnici polete iznad
konopa. Tek kad se ring prepuni ljudima koji su oko njih skakali, boksači shvate
da je susret završen. I tek tada su se opustili u grozomornoj boli, ne znajući tko
je pobjednik, a tko gubitnik – ni tko je budan, mrtav, tko sanja, a tko je živ –
Znali su samo da su sve dali od sebe.
– Tako mi brade svetog Petra! – reče nadvojvoda promuklim, bolnim
glasom, a odjeća mu bijaše mokra od znoja. – Ovo je bila borba nad borbama!
Struan, također oznojen i iscrpljen, izvuče pljosku pa mu je ponudi.
Sergejev je nagne i potegne dug gutljaj ruma. Otpije i Struan i pruži pljosku
admiralu koji je doda generalu. Tako zajedničku dokrajče pljosku.
– Tako mi krvi Kristove! – zavapi Dirk Struan. – Tako mi krvi Kristove!
 DVADESETO POGLAVLJE

Sunce je već utonulo iza planina, ali luka se još kupala u zlatu. Ah Sam
odmakne s očiju dogled i tjeskobno se odmakne od virke u vrtu perivoja. Potrči
kroz gomile kamenja i zemlje koje će se uskoro pretvoriti u pravi vrt. Žurno uđe
u sobu za dnevni boravak.
– Majčice, očev je čamac blizu obale – reče. – Oh-ko, reklo bi se da je
zaista jako ljutit.
Mejmej prestane siti podsuknju.
– Dolazi li s »China Clouda« ili s »Resting Clouda«?
– S »Resting Clouda«. Za svaki slučaj, pogledajte sami.
Mejmej zgrabi od nje dogled. Izjuri u perivoj, zastane pored rešetkastog
prozorčića i zagleda se u priobalne valove. Upre dogled u Struana koji je sjedio
u sredini glavnog čamca. Na krmi se vio lav i zmaj. Imala je pravo Ah Sam.
Zaista djeluje silno ljutit.
Zatvorila je otvor svoje virke, navukla zasun i otrčala natrag.
– Sve ovo pospremi i pobrini se da bude dobro sakriveno! – Kad je Ah Sam
počela nehajno kupiti plesnu haljinu i podsuknje, Mejmej je snažno uštipne za
obraz. – Da ih nisi zgužvala, kučko medenousta, to vrijedi cijelo bogatstvo!...
Lim Din! – proderala se. – Brzo pripremi ocu kupelj, pobrini se da mu odjeća
bude lijepo složena... i da ništa nisi zaboravio! Oh, da, i neka kupka bude vruća,
ako ti je život mio. Stavi novi mirišljivi sapun.
– Da, majčice!
– I čuvaj se! Čini se kao da gnjev očev leti ispred njega!
– Oh-ko!
– Da, oh-ko. Neka sve bude ocu spremno ili ćete oboje biti izbičevani. A
ako mi išta pomuti planove, i tebi i njoj zavrtit ćemo palce u škripcu i bičevat ću
vas dok vam ne iskoče očne jabučice! Gubite se!
Ah Sam i Lim Din žurno iziđu. Mejmej pođe u svoju spavaću sobu i
pogleda ima li ikakva traga plesnoj haljini. Namirisala se iza uha i sabrala. Bože
mili, pomislila je, ne bih htjela da je večeras slabe volje.
Struan ljutito krene prema ulazu u visokom zidu oko kuće. Ispruži ruku
prema kvaki, ali vrata mu naglo otvori Lim Din, koji mu se sav ozaren klanjao.
– Lijep zalaz sunce. Heja, gospod’ne?
Dirk Struan mu odgovori režanjem.
Lim Din zaključa vrata i pohita prema ulaznim vratima u kuću. Nasmiješi
se još šire i nakloni još dublje.
Dirk automatski odmjeri brodski barometar koji je visio na zidu predvorja,
na kardanskom zglobu. Tanki stup žive sadržane u staklenoj cijevi pokazivao je
sedam stotina pedeset i sedam milimetara žive; lijepo vrijeme.
 Lim Din tiho zatvori vrata i pohita ispred Dirka, prođe kroz hodnik i otvori
vrata spavaće sobe. Struan ude, naglo tresne vratima i zakračuna ih. Lim Din
upre pogled uvis. Trenutak se sabirao pa nestao u kuhinji.
– Netko će izvući gadne batine – tjeskobno je rekao preplašenoj Ah Sam. –
Isto tako sigurno kao što su sigurne smrt i ucjena.
– Ne brini za našeg vražjeg oca divljaka – šapne mu Ah Sam. – Kladim se s
tobom, o zaradu slijedećeg tjedna, da će majčici za jedan sat gukati kao golub.
– Vrijedi!
Na vratima je stajala Mejmej.
– O čemu to šuškate vas dvoje robova, hrpe psećeg mesa, koji nemate
majke? – siknula je.
– Samo se molimo da otac ne bude okosit prema našoj jadnoj, dragoj i
lijepoj majčici – reče Ah Sam trepćući.
– Onda žuri, kučko medenousta, jer ću te uštipnuti za svaku ružnu riječ
koju mi on kaže!
Dirk stajaše usred spavaće sobe, buljeći u prljavi, čvorovima vezan rupčić
što ga je izvukao iz džepa. »Vrag me odnio, a što sad?«, pitao se.
Poslije boksanja je otpratio nadvojvodu na novi brod, »Resting Cloud«.
Laknulo mu je kad mu je Orlov potajno kazao da je bez po muke pregledao
nadvojvodin prtljag.
»Samo što unutra nisam našao nikakve isprave«, rekao mu je Orlov.
»Bijaše i malena škrinja, ali mi rekoste da ništa ne provaljujem. Tako sam je
ostavio nedirnutu. Iako sam imao dovoljno vremena, jer su naši ljudi zadržavali
nadvojvodinu poslugu.«
»Hvala ti. Nikome ni riječi!«
»Zar me smatrate glupanom?«, uvrijedi se Orlov. »Uzgred da vam kažem,
gospođa Quance i njezinih petero djece smješteni su na malom brodu stacioneru.
Rekoh joj da je Quance u Makau i da stiže sutra u podne. Jedva sam izbjegao
sva ona njezina vražja pitanja. Ona bi i iz školjke priljepka izmamila odgovor!«
Nato je Dirk ostavio Orlova i pošao u kabinu trojice dječaka. Sad su bili
čisti, u novoj odjeći. S njima je još bio Wolfgang, kojega se nisu bojali. Struan
im reče da ih sutra vodi u Kanton gdje će ih ukrcati na brod za Englesku.
»Velecijenjeni!«, obratio mu se maleni engleski deran kad se već okrenuo
da ide. »Smijem li s vama razgovarati? Nasamo!«
»Da!«, odgovorio mu je Struan i poveo dječaka u susjednu kabinu.
»Tata mi reče da vam ovo predam, velecijenjeni, i da nikome ne kažem
ništa, ni Vu Paku, pa ni Bertu!« Fred je drhtavim prstima odvezao zavežljaj koji
mu je još visio na kraju štapa. Rastvori krpu u kojoj se nalazio nožić, lutka
krpenjara i pozamašan, čvorovima vezan rupčić. Uzrujano pruži taj rupčić i, na
Struanovo zaprepaštenje, okrene mu se leđima i sklopi oči.
»Što radiš, Frede?«
»Tata mi reče da ne smijem gledati i da vam okrenem leđa, veleuvaženi. I
da ne gledam!«, odgovori Fred koji je još uvijek čvrsto stiskao oči.
 Struan je razvezao rupčić i zinuo videći što je u njemu: rubinske naušnice,
dijamantni privjesci, prstenje prepuno dijamanata, krupan smaragdni broš i
mnogo slomljenih ili iskrivljenih zlatnih kopča za opasač, bogato urešenih
dijamantima i safirima. Vrijednost od četrdeset do pedeset tisuća funti. Gusarski
plijen.
»Što je htio da s ovim uradim?«
»Smijem li sad otvoriti oči, velecijenjeni? Ne smijem to vidjeti!«
Struan veže rupčić pa ga tutne u džep na redingotu.
»Da! A što je tvoj tata htio da s ovim učinim?«
»Reče mi da je to moja... zaboravio sam tu riječ! Nešto kao ština...
buština!« Fredove se oči ispune suzama. »Dobar sam dječak, velecijenjeni, ali
zaboravio sam.«
Struan čučne pa ga prigrli, čvrsto i nježno. »Nemoj plakati, momčino. Da
razmislimo! Možda ti je rekao da je to tvoja baština?«
Dječak se zabulji u Dirka kao u čarobnjaka.
»Tako je, baština. Kako znate?«
»Samo nemoj plakati. Muško si! Muškarci ne plaču.«
»Što je to baština?«
»Dar... obično novac, od oca sinu.«
Fred je dugo o tome razmišljao. Na kraju izusti:
»Zašto mi je tata zabranio da o tome govorim bratu Bertu?«
»Ne znam!«
»Zašto, velecijenjeni?«
»Možda zato što je htio da to bude tvoje, a ne bratovo!«
»Može li baštinu dobiti više sinova?«
»Može.«
»Možemo li braco Bert i ja podijeliti baštinu ako je imamo?«
»Da, ako je dobijete.«
»Baš dobro!«, klikne dječak brišući suze. »Braco Bert mi je najbolji
prijatelj.«
»Gdje ste stanovali ti i tata?«, zapitao ga je Dirk.
»U kući, s Bertovom mamom.«
»Gdje se nalazila ta kuća, momčino?«
»Kraj mora, pored brodova.«
»Je li to mjesto imalo kakvo ime?«
»Kako ne, zvalo se Luka! Živjeli smo u kući u Luci«, ponosno će dječak.
»Tata mi reče da vam sve kažem, po istini.«
»A sad se vratimo! Osim ako nema još nešto.«
»Oh da!«, Fred žustro veza zavežljaj. »Tata mi reče da ga vežem kao što je
prije bio. To je tajna. I da nikome ništa ne govorim. Spreman sam,
velecijenjeni!«
 Struan ponovno odveže rupčić. Bože sveti, što da radim s ovim blagom?
Da ga bacim? To ne smijem. Da nađem vlasnike? A kako? Možda su Španjolci,
Francuzi, Amerikanci ili Englezi. I kako da im objasnim otkud mi taj nakit?
Priđe golemom krevetu s četiri stupa i baldahinom pa ga odgurne od zida.
Vidje da mu je novo večernje odijelo brižno složeno. Klekne pored kreveta. U
podu bijaše zazidana željezna škrinja. Otključa je i odloži svežanj uz svoje
najtajnije isprave. Pogled mu padne na Bibliju u kojoj su se nalazila tri preostala
polunovčića. Opsuje. Ponovno zaključa škrinju, vrati postelju na mjesto i pođe
prema vratima.
– Lim Dine!
Odmah se stvori Lim Din, blistavih očiju, nasmiješen.
– Kupka odmah, brzo!
– Kupka gotova, gospod’ne! Dobro!
– Čaj!
Lim Din nestane. Struan prijeđe u posebnu prostoriju namijenjenu
isključivo za kupanje i dotjerivanje. Robb se nasmijao kad je vidio nacrt pa ipak
je Dirk ustrajao da se ta novotarija sagradi točno onako kako je zamislio.
Na omanjem postolju bijaše usađena bakrena kada iz koje je kroza zid
vodila cijev u duboku jamu ispunjenu kamenjem, što su je iskopali u perivoju.
Iznad kade je s greda visila probušena željezna kanta, u koju je cijev vodila
kišnicu sa spremnice na krovu. Cijev je završavala slavinom. Zahod se sastojao
od ormarića s pokretnim poklopcem i prenosivom kantom za veliku potrebu.
Kada bijaše puna vrele vode. Struan skine kiseloznojnu odjeću i sa
zadovoljstvom uđe u kadu. Legne i umoči se.
Otvore se vrata spavaće sobe i uđe Mejmej. Za njom Ah Sam, noseći
pladanj s čajem i vrućim dim sumima. Odmah za njom Lim Din. Svi uđu u
kupaonicu i Struan sklopi oči, pun nijemog ogorčenja. Ma koliko objašnjavao
Ah Sam, ma koliko je kudio, djevojka nikako da shvati da ne smije ući u
kupaonicu kad se on kupa.
– Zdravo, taj-pane! – obrati mu se Mejmej s divnim osmijehom. Nestane
sav njegov bijes. – Zajedno ćemo popiti čaj! – nadodala je.
– Dobro – reče on.
Lim Din pokupi prljavu odjeću i nestane. Ah Sam veselo spusti
poslužavnik, jer je znala da je dobila opkladu s njim. Reče Mejmej nešto
kantonski, a Mejmej se tome nasmije. Zahihoće i Ah Sam, istrči iz kupaonice i
zatvori vrata.
– Kojeg ti je vraga rekla?
– Ženska posla!
Dirk dohvati spužvu da je baci na Mejmej koja žurno objasni:
– Rekla mi je da si snažno muški građen.
 – Za ljubav Božju, zašto Ah Sam ne želi shvatiti da je kupka samo moja
stvar?
– Ah Sam zna čuvati tajne. A zašto se stidiš, heja? Ona se tobom silno
ponosi. Nemaš se čega stidjeti. – Skinula je haljinu, ušla u kadu i sjela na
suprotnom kraju. Natoči čaj i ponudi ga.
– Hvala ti! – Ispio je čaj i posegnuo za jednim dim sumom. Pojede ga.
– Je li natjecanje bilo napeto? – zapita Mejmej. Zapazi na njegovoj
podlaktici dobro iscijeljene ožiljke koje su ostavili njezini zubi i prikrije
osmijeh.
– Izvanredno!
– Zašto se onda ljutiš?
– Bez razloga. Baš su slasne! – reče i pojede drugu slasticu. Tad joj se
nasmiješi. – Lijepa si i ne bih mogao zamisliti ljepši način da pijemo čaj.
– I ti si lijep!
– Je li feng šuj kazao mišljenje o kući?
– Kad se ocjenjuju haljine?
– U ponoć. Zašto?
Slegnula je ramenima.
– Hoćeš li se pola sata prije ponoći vratiti k meni?
– Zašto?
– Želim vidjeti svog čovjeka, odvući ga od one kravoprse žižice! – Uroni
nogu pod vodu. Dirk se sklupča da izbjegne taj prisni nasrtaj. Pritom umalo
ispusti šalicu čaja. – Da to nisi radila i pazi, boga ti! – Uhvati njezinu ruku u letu
i nasmije se. – Sad budi dobra djevojčica!
– Hoću, taj-pane, ako i ti budeš isto tako pažljiv! – Mejmej se blago
nasmiješi i šutke položi ruku u njegovu. – Ne buljiš u mene kao u one proklete
žene, iako nemam ništa na sebi. Što ne valja s mojim prsima?
– Savršene su. Sva si savršena! Naravno, savršena si. Sad me prestani
zadirkivati!
– Znači, vratit ćeš mi se pola sata prije ponoći?
– Sve, samo da bude mira! – Dirk ponovno otpije čaj. – Oh, da! Nisi mi
odgovorila. Je li feng šuj donio svoj sud?
– Da! – Uzela je sapun i počela se sapunati. Ali ništa više nije rekla.
– Dakle, ima li ili nema?
– Ima! – Ponovno je umuknula, okružena divnom blagošću od koje mu je
dolazilo da poludi.
– Dakle, što se dogodilo?
– Užasno mi je žao, taj-pane, ali nalazimo se baš na zmajevoj očnoj
jabučici pa moramo odseliti.
– Nećemo odseliti, i gotovo!
Pjevušila je dok se sapunala. Ispere sa sebe sapunicu pa ga pogleda,
razrogačeno i nježno.
 – Okreni se da ti nasapunam leđa! – rekla je.
– Nećemo se odseliti – sumnjičavo će on.
– Danas popodne posjetila me Mary i lijepo smo razgovarale.
– Nećemo seliti... i u redu stvar.
– Ma znaš, taj-pane, nisam glupa, izvrsno sam te čula i prvi put. Želiš da ti
leđa protrljam ili ne želiš?
Okrene joj leđa, a ona ga počne sapunati.
– Odselit ćemo... i u redu stvar! Zato što je tako odlučila tvoja stara
majčica! – rekla je na kantonskom narječju.
– Što? – zapita Dirk i malko pomakne vrat, uživajući u njezinu
napasničkom dodiru dok mu je nježno masirala leđne mišiće.
– Stara kantonska poslovica glasi: »Kad se gnijezde laste, smješka se
izlazak sunca.«
– Što bi to trebalo značiti?
– Točno ono što znači. – Bijaše silno zadovoljna sama sobom. – To je samo
jedna sretna pomisao i to je sve. – Zagrabila je vode i isprala ga od sapunice. –
Ah Sam! Ahhhh!
Utrči Ah Sam i donese goleme ručnike. Mejmej ustane i Ah Sam je ogrne
jednim ručnikom dok je drugi pridržavala za Dirka.
– Boga ti, reci joj da ću se sam ogrnuti! – poviče on. Mejmej prevede, a Ah
Sam odloži ručnik, zahihoće i istrči. Struan ustane iz kade i Mejmej ga umota u
ručnik. Iznenadi se videći da je zagrijan.
– Ubuduće ću kazati Ah Sam da nam malko prokuha ručnike – reče mu
Mejmej. – Dobro je to za zdravlje.
– Sjajno se osjećam! – reče te se obriše. Otvorio je vrata i vidio da je
postelja namještena, a njegovo novo odijelo složeno na komodi.
– Imaš vremena za kratak odmor – reče mu Mejmej, a kad je zaustio da
negoduje, zapovjednički je nadovezala: – Ima da se odmoriš!
Dirk zirne na sat. Imam dovoljno vremena, pomisli. Popne se u postelju i
od dragosti protegne.
Mejmej mahne Ah Sam koja uđe u kupaonicu i zatvori vrata. Ah Sam
klečeći odveza Mejmejine noge pa ih obriše. Napudra ih, stavi suhe zavoje a
preko njih nove vezene papučice.
– Kako su lijepe, majčice! – reče.
– Hvala, Ah Sam! – Mejmej je nježno uštipne za obraz. – Samo ne govori
toliko o očevim privjescima.
– Samo sam uljudna, a njegovi privjesci nisu vrijedni samo malog, nego
velikog poštovanja! – Ah Sam izvuče ukosnice iz Mejmejine kose pa je počne
četkati. – Svakom je ocu inače milo kad čuje takav kompliment. Uistinu nimalo
ne razumijem našeg divljačkog oca. Nije me niti jedanput odveo u postelju. Zar
sam toliko ružna?
 – Kad ti stalno govorim da divljački očevi ne vode u postelju svaku ženu iz
kuće! – umorno će Mejmej. – Oni to ne rade, jer je to protiv njihove vjere.
– To je stvarno ružan džos! – frkne Ah Sam. – Imati takvog taticu, tako
nadarenog i snažnog, a to je protiv njegove vjere!
Mejmej se nasmije pa joj pruži ručnik.
– Juri, malena medenousta! Za jedan sat donesi čaj, a ako zakasniš,
dobrano ću te izbičevati!
Ah Sam odjuri.
Mejmej se namiriše i, sva uzbuđena, misleći na plesnu haljinu i ono drugo
iznenađenje, uđe u spavaću sobu.

Liza Brock otvori vrata kabine i priđe krevetu. Osjećala je kako joj se niz
pazuha cijedi hladni znoj. Znala je da je kucnuo čas za Tess: sad ili nikad!
– Dođi, milo moje – reče i ponovno protrese Brocka. – Vrijeme je da
ustaneš!
– Ostavi me! – Brock se ponovno okrene na bok, blago uspavan ljuljanjem
»White Witch« na plimnom valu. – Na vrijeme ću se odjenuti.
– To mi ponavljaš već pola sata. Diži se ili ćeš okasniti.
Brock zijevne, protegne se i ustane na ležaju.
– Još ni sunce nije zašlo – pospano će on zagledavši se kroz prozorčić.
– Uskoro dolazi Gorth, a htio si rano biti spreman. Nadalje, moraš s
kompradorom proučiti knjige računa. Zamolio si me da te probudim.
– Bez brige, ne ljuti se, Liza! – Ponovno zijevne i pogleda Lizu, odjevenu u
novu haljinu od tamnocrvenog svilenog brokata, sa širokom krinolinom. Ispod
haljine su izvirivale brojne podsuknje. Kosu je podigla u punđu. – Izgledaš baš
lijepo! – spontano reče i ponovno se protegne.
Liza se igrala s perjanicom velikog šešira koji je držala u rukama pa ga
odloži.
– Pomoći ću ti da se odjeneš – reče.
– Što je sad ovo? Rekoh ti da je moje staro odijelo veoma lijepo! – planuo
je videći na stolcu novo odijelo. – Nemoj misliti da se novac zarađuje tako lako
da ga možeš razlijevati kao slanu vodu!

– Ne, milo moje, potrebno ti je novo svečano odijelo i moraš izgledati

najbolje! – Pruži mu maleni steznik koji je moda izmislila za muškarce da imaju
vitak struk. Brock opsuje i ustane iz postelje. Navuče steznik iznad dugog
vunenog donjeg rublja i preko volje joj dopusti da mu pomogne pri odijevanju.
No, bijaše silno zadovoljan kad se pogledao u ogledalo. Nova naborana
košulja prelijevala mu se na prsima, a smeđi baršunasti kaput, s posuvracima
izvezenim zlatom – savršeno mu je pristajao. Širok u ramenima a pripijen u
pojasu. Tijesne bijele hlače bijahu čvrsto nategnute remenjem ispod nalaštenih
mekanih crnih večernjih cipela. Prsluk izvezen narančastim koncem. Zlatni
lanac i privjesak s pečatnjakom.
– Boga ti, izgledaš kao kralj Engleske, milo moje!
Protrlja bradu i žestoko je izbaci.
– Pa – osorno će on, nastojeći prikriti zadovoljstvo – možda si imala pravo.
– Okrene svoj profil i poravna baršun na prsima. – Možda bi mi morao biti
priljubljeniji uz prsa?
Liza se nasmije.
– Ma smiri se, mladiću! – reče. Sad se već manje bojala. – Mislim da će
rubinska igla u kravati biti bolja nego dijamantna.
Promijenio je iglu, i dalje se diveći samom sebi. Nato se nasmijao, uhvatio
je oko pojasa, zapjevušio valcer i prisilio je da zapleše.
– Bit ćeš najljepša na plesu, milo moje! – reče joj.
Liza je na tren pokušala biti vedra, ali Brock joj u očima pročita da nešto
nije u redu.
– U čemu je stvar?
Izvadila je rupčić, obrisala znoj sa čela i sjela.
– Pa... radi se o Tess.
– Zar je bolesna?
– Nije, nego... Pa, vodimo je na ples!
– Jesi li poludjela?
– Dala sam joj šiti haljinu... oh, baš je divna! I dotjerala sam joj kosu pa će
ti se doći pokazati prije nego što pođemo...
– Boga ti, onda joj reci da legne u postelju! Ne ide ni na kakav ples, boga
ti! Znala si što o tome mislim! Ti si joj naručila haljinu, je li? – I već digne ruku
da je udari.
– Slušaj me! – reče Liza jedva svladavajući strah. – Najprije slušaj!
Nagrek... i ona.
Pljuska zastane u zraku.
– Što je s Nagrekom?
– Srećom je te noći stradao. Tess, pa znaš, Tess je... – Navru joj suze. –
Nisam te htjela zabrinjavati, ali ona je...
– Noseća?
– Nije! Živjela sam u strahu cijeli prošli mjesec dok si bio u Kantonu, da se
slučajno nisam prevarila, ali prošlog tjedna počela joj je mjesečnica, Bogu hvala,
pa tako više ne moramo zbog toga strahovati.
– Samo što više nije djevica? – zapitao je užasnuto.
– Još je djevica! – Suze su joj tekle niz obraze.
– Za ljubav Božju, ako je još djevica, kojeg se vraga brineš? Smiri se, Liza,
smiri se! – reče i potapša je po obrazu.
 Liza se zarekla da mu nikad neće kazati da Tess više nije djevica, ali
hvalila je Boga što joj je omogućio da kćer uvjeri da je sve to uglavnom bilo
plod njezine mašte i da je čista kao prava djevojka.
– Užasno mi je bilo prošli mjesec – reče. – Užasno! Međutim, to nam je
opomena, Tyleru. Brinem se zbog tebe, zato što ne uviđaš da je odrasla, i bojim
se. Ne vidiš ono što ti je pred očima! – Zaustio je da joj nešto kaže, ali je žurno
nastavila: – Molim te, Tyleru, preklinjem te! Samo je pogledaj, pa ako se slažeš
sa mnom da je odrasla, povest ćemo je. Ako misliš drukčije, neće poći. Kazala
sam joj da ćeš ti o tome odlučiti.
– Gdje je sad Tess?
– U glavnoj kabini.
– Čekaj me ovdje.
– Hoću, milo moje.
 DVADESET PRVO POGLAVLJE

Kad se noć čvrsto nadvila nad Hong Kongom, Culum pođe na rub
pramčane palube »Thunder Clouda« i dade znak. Grune top i na tren se nad
flotom nadvije tajac. Uzrujano se zagledao prema obali Sretne doline. Sa sve
većim uzbuđenjem gledao je jedan tračak svjetla, pa još jedan, i uskoro se cijela
pomorska čestica broj osam pretvori u more ustreptala svjetla.
Sluge su uz obalu žurile da zapale ostale svjetiljke. Bijaše ih na stotine oko
velikog kruga sazdanog od izblanjanih podnica, a njihovo svjetlo bijaše toplo i
zamamno. Stolovi i stolice bijahu zgodno poredani, a na svakom stolu svjetiljka
i cvijeće iz Makaa. Lampioni bijahu nanizani na konopima između vitkih
bambusa, pored jednostavnih stolova koji su se povijali pod težinom hrane.
Lampioni su se zibali i nad bačvama s portugalskim i francuskim vinima,
rumom, brendijem, viskijem, pjenušcem i pivom. Na ledu se hladilo četrdeset
sanduka šampanjca, svima nadohvat ruke.
Posvuda su hitale sluge, u crnim hlačama i širokim bijelim kaputima. Zibali
su se njihovi perčini. Strogo ih je nadzirao komprador »Otmjene kuće«, Čen
Šeng, izuzetno krupan čovjek u bogatim haljinama, kojemu je šešir bio prepun
dragulja. Kopča na pojasu bijaše mu izrađena od neprocjenjiva komada čistog
bijelog žada. Noge mu bijahu u crnim svilenim cipelama s bijelim potplatima.
Poput golemog pauka sjedio je nasred plesnog podija, poigravajući se dugim
dlakama što su mu rasle iz kvržice na bradi. Posebni ga je sluga lepezom hladio,
jer bijaše tiha noć bez povjetarca.
Ustanovivši da je sve spremno i po njegovoj ćudi, teško je ustao i dignuo
ruku. Posluga pojuri na svoja mjesta. Stajali su kao okamenjeni dok ih je
posljednji put nadzirao. Na drugi njegov znak jedan sluga izjuri iz rasvijetljenog
kruga u obalni mrak, s bakljom u ruci.
Odjekne urnebesan prasak žabica koji je trajao nekoliko minuta, a svi u
floti i na obali jurnu da pogledaju. Zatim prasnu vatrene kugle i obojena
svjetlost. Još jača graja, dim, prasak, i opet praskalice. Vatreni kotači i šareni
vulkani rasvijetljene vatre. Prasak potraje još nekoliko minuta. Uto nešto grune
kao brodska salva, a na nebu eksplodira stotinu raketa. Njihovi se izdanci
uzdignu i iščeznu. Poslije kratkog tajaca cijelo se nebo prelijevalo od grimiznog,
zelenog, bijelog i zlatnog perja. Perje se veličanstveno razilazilo i uranjalo u
more.
Sluga upali posljednju baklju i odjuri. Crvena i zelena vatra lizne uz
golemu bambusovu skelu koja uskoro bukne u znaku lava i zmaja. Zastava
»Otmjene kuće« blistala je nekoliko minuta, a onda se ugasila uz snažnu
eksploziju, isto onako iznenadno kao što se pojavila.
 Na tren zavlada mrak, prekinut jedino snažnim klicanjem koje je odjekivalo
od okolnih brda. Kad se oči naviknu na mrak, ponovno se zažare zamamna
svjetla na plesnom podiju i silna se radost iščekivanja nadvije nad Hong Kong.

Shevaun je stenjala od bola.

– Nemoj više! – molila je.
Sobarica čvršće dohvati uzice steznika i koljenom pritisne Shevauninu
stražnjicu.
– Izdahni! – naredila je, a kad ju je Shevaun poslušala, sobarica odlučno
stegne uzice i čvrsto ih veže u čvor.
Shevaun je teško disala.
– Tako, draga moja – reče sobarica koja je na glavi imala kapicu. – To smo
riješile! – Bijaše to sitna uredna Irkinja čeličnih ruku, a zvala se Kathleen
O’Rourke. Shevaun je čuvala i služila još dok bijaše u pelenama i obožavala ju
je. Tamnosmeđa je kosa uokviravala zgodno lice vedrih očiju, s jamicama na
bradi. Kathleen O’Rourke bijaše trideset i osam godina.
Shevaun se pridrži za stolicu u kabini i jaukne, teško dišući:
– Past ću u nesvijest prije nego što ples završi.
Kathleen pronađe metar i izmjeri Shevaunin struk.
– Četrdeset i pet centimetara, tako mi Blažene Djevice Marije! A kad
padneš u nesvijest, draga moja, pobrini se da budeš lepršava kao oblak i da te svi
gledaju!
Na sebi je imala duge nabrane hlače i svilene čarape. Steznik od kitove
kosti obuhvaćao joj je bokove i snažno stezao struk, pridržavajući joj prsa i
uzdižući ih.
– Moram na tren sjesti! – iznemoglo će ona. Kathleen joj tutne pod nos
mirišljive soli.
– Udahni, srce moje malo. Čim te one babe vide, više ti neće biti nimalo
slabo. Tako mi Djevice Marije, majke Isusove! Tako mi Josipa, bit ćeš najljepša
na plesu!
Odjekne nestrpljivo kucanje na vratima.
– Još nisi gotova, Shevaun? – vikne Tillman.
– Nisam, striče, ali neću još dugo.
– Pa, požuri malo, draga. Moramo stići prije Njegove ekscelencije!
– I udalji se teškim koracima.
Kathleen se tiho zasmijulji.
– Glupa li čovjeka, srce moje drago! Nikako da shvati da djeva uvijek mora
ostaviti snažan dojam!

– Gotovo! – reče Quance odlažući boje.

 – Sjajno, Aristotle! – reče Robb i podigne malu Karen da joj pokaže njezin
portret. – Zar ne, Karen?
– Zar sam ovakva? – razočarano će Karen. – Grozna sam!
– Besmrtna si, Karen – zgranuto će Quance. Uzme je iz Robbova naručja i
čvrsto zagrli. – Gle veleban sjaj obraza tvojih, svjetlosti u tvojim divnim očima,
sreće koja te poput ozračja okružuje. Tako mi brade Alcazabedabrine, divota te
je pogledati!
– Oh, dobro! – Zagrlila ga je. Spustio ju je, a ona se opet zagleda u sliku. –
Tko je taj Alcaza... kako ono reče?
– Moj prijatelj – ozbiljno će Quance. – Bradati prijatelj koji čuva slikare i
lijepu djecu.
– Divna slika, divna je! – reče Sarah umorna lica. – A sad brzo idi, jer si
već odavno morala spavati.
– Još je rano – reče Karen napućivši usne. – I obećala si mi da smijem
ostati na nogama sve dok tata ne pođe.
Quance se nasmiješi, terpentinom očisti prste i skine slikarsku pregaču.
– Sutra ću navratiti po svoje boje, Robbe.
– Naravno!
– Pa, bit će najbolje da odemo! – Quance prijeđe rukom po prekrasnom
prsluku izvezenom ljubičastom bojom i zagrne se redingotom od zlatne svile.
– Dragi ste mi, gospodine Quance – reče Karen. – Jako ste lijepi, iako je
sama slika užasna.
Nasmijao se, zagrlio je i stavio cilindar.
– Čekam te u glavnom čamcu, Robbe!
– Karen, zašto ne ispratiš gospodina Quancea? – reče Robb.
– Kako ne! – odgovori Karen i otpleše do vrata. Quance iziđe za njom,
kočeći se kao paun.
– Jesi li dobro, Sarah? – zabrinuto zapita Robb.
– Nisam – hladno će Sarah – ali nije ni važno. Idi, da ne zakasniš!
– Ostat ću, ako će ti to pomoći! – uzrujano će Robb.
– Pomoći će mi jedino rođenje djeteta i brod koji će nas odvesti kući! –
Sarah ljutito makne s očiju pramen rijetke kose. – Daleko od ovog prokletog
otoka!
– Oh, ne budi smiješna! – reče on. Nije se mogao obuzdati. Bijes je
nadjačao njegovu odluku da se ne svađa. – Nema to veze s Hong Kongom!
– Otkako smo ga dobili, progone nas nesreće – reče Sarah. – Ti si se
promijenio, Dirk se promijenio. I Culum, i ja! Za ljubav Božju, što se to događa?
Kad smo napokon odlučili da odemo, pali smo pod stečaj. Svi smo bili smrtno
uplašeni, užasno se prepirali, umrla je jadna Ronalda i cijela Dirkova porodica.
Tad nas je spasilo ono blago, ali Dirk te opet satjerao u kut. Bio si preslab da
odeš pa si se zakleo da ćeš ostati. Culum mrzi Dirka, Dirk mrzi Culuma, a ti kao
glupan stojiš u sredini. Nemaš hrabrosti da uzmeš ono što nam po svim pravima
pripada i otputuješ kući da u tome uživaš. Još nikad nisam prenijela čedo, a sad
sam ga prenijela. Nikad se još nisam slabo osjećala, a sad se osjećam kao pred
smrt. Ako te zanima kojeg su dana započele sve naše nedaće, započeše dvadeset
šestog siječnja 1841.
– Gluposti, besmislice! – odbrusi on, bijesan što je izrazila ono što se već
dugo i njemu mota po glavi. I on je proklinjao taj dan u toku mučnih noćnih
bdijenja. – Praznovjerne besmislice! – nadodao je, više zato da uvjeri sebe nego
nju. – Lani je harala kolera, lani bijaše i najezda na našu banku, ali su nam te
vijesti stigle tek kad smo dobili Hong Kong. Nisam glup! Moramo imati novaca,
mnogo novaca, a godinu dana manje ili više ništa ne znači. Mislim na te, na našu
djecu i na njihovu djecu. Moram ostati! Sve je dogovoreno.
– Jesi li se već pobrinuo za brod kojim ćemo se vratiti kući?
– Nisam!
– Bilo bi mi drago da to odmah riješiš. Neću se predomisliti, ako na to
računaš!
– Ne, Sarah! – ledeno će Robb. – Mislim da se nećeš predomisliti. Čekao
sam da vidim kako će ti biti. Imamo na raspolaganju mnogo brodova, kao što
dobro znaš.
– Za mjesec dana dovoljno ću se oporaviti da...
– Nećeš! Opasno je da tako brzo kreneš na put. I za tebe i za dijete!
– Onda će možda biti najbolje da nas ti otpratiš kući.
– Nikako!
– Naravno, ne možeš, jer imaš važnijeg posla! – obrecne se Sarah. – Možda
si već našao novu pogansku kurvu?
– Umukni, boga ti, tisuću puta sam ti već rekao da...
– Dirk je već doveo na otok svoju. Zašto je ti ne bi doveo?
– Zar ju je doveo?
– A zar nije?
Bijesno su se odmjeravali. Mrzio ju je, kao i ona njega.
– Najbolje ti je da odeš – reče mu i okrene se od njega. Uto se otvore vrata i
u sobu doskakuće Karen. Baci se ocu u zagrljaj pa otrči do Sarah i obujmi je.
– Tata nam je našao brod kojim ćemo otploviti kući, dušo – reče Sarah.
Osjeti kako joj se čedo snažno koprca u utrobi. Napokon započeše trudovi.
Morio ju je neshvatljiv strah. – Ove godine provest ćemo Božić kod kuće. Je li
da će to biti divno? Bit će snijega, božičnih pjesama i divnih darova. I mali Isus.
– Divno, baš volim darove malog Isusa. Što je to snijeg?
– Sve je bijelo, stabla i kuće... Snijeg je kiša koja se sledi. Veoma je lijep, a
trgovine su tad pune igračaka i divnih stvari! – Sarah zadršće glas. Robb osjeti
koliko se ona muči. – Bit će krasno kad opet dođem u pravi grad! A ne ovako
u... u divljini.
– Idem! – reče Robb tužno. Ovlaš poljubi Sarah, koja neprimjetno odmakne
lice i time ga još više razbjesni. Zagrlio je Karen i izišao.
 Mary Sinclair konačno dotjera kosu i ukosnicama pričvrsti vjenčić poljskog
cvijeća koji joj je poslao Glessing.
Haljinu od ahatnocrne šantung svile, s krinolinom, navukla je iznad
bezbrojnih podsuknja koje su joj šuštale u hodu. Haljina je bila moderno
sašivena, otkrivajući gola glatka ramena i bujna prsa.
Mrtva-hladna promatrala je svoj odraz u ogledalu.
Bijaše neobično to lice koje ju je gledalo iz ogledala. Izrazito lijepe i blage
oči, obrazi bez boje. Usne tamnocrvene, sjajne.
Mary je znala da nikad nije bila ljepša.
Uzdahne i uzme kalendar, iako je znala da više nema smisla ponovno
odbrojavati i prebrojavati dane. Ishod će uvijek biti isti, a otkriće koje joj je
jutros grozomorno sinulo – bit će isto.
Noseća je.
Oh, Bože, oh, Bože, oh, Bože!
 DVADESET DRUGO POGLAVLJE

Culum se uljudno nakloni i automatski pozdravi:

– Dobra večer! – I taj gost se raspline u svečanoj gomili. Culum već gotovo
sat vremena stajaše uz oca i strica. Svečano je primao goste i jedva čekao kad će
završiti taj obred.
Odmjeri plesni podij. Među nagim ramenima, raznobojnim plesnim
haljinama, blistavim uniformama i lepezama koje su se neprekidno micale –
tražio je Mary Sinclair. Na tren mu se smrkne videći da Mary razgovara s
Glessingom. Ne smijem biti ljubomoran, pomislio je. Mary je očigledno
najljepša djevojka u dvorani i George ima pravo što je s njom. Ne smijem mu
zamjeriti!
Na jednom kraju kruga uzdizao se jedan podij za orkestar, a na drugom
kraju drugi. Svirači iz mornarice i kopnenih snaga. Doznavši da je admiral
pristao da za ples ustupi svoj orkestar, i general je Struanu ustupio svoj.
Sad su svirali vojnici u grimiznim uniformama. Svi su jedva čekali da
počne ples, ali morali su pričekati da stigne Longstaff. A zakasnio je, jer to
bijaše njegova povlastica.
Culum se nakloni novom gostu, pa opet slijedećem i s olakšanjem primijeti
da se pridošlice prorjeđuju. Baci pogled prema obali gdje je niz svjetiljaka vodio
goste iz čamaca. Vidje kako na obalu stiže Longstaffov glavni čamac. Mornar
pomogne Longstaffu, nadvojvodi i admiralu da se iskrcaju. Dobro, pomisli
Culum. Uskoro će početi! Pogled mu ponovno odluta plesnim podijem i ovaj put
se zaustavi na Manoeliti de Vargas koja ga je mjerkala iznad lepeze. Manoelita
bijaše prekrasna: blistavo bijela put i tamne oči, a u crnoj kosi ukrasna čipka.
Culum joj se nasmiješi i lagano nakloni. Manoelita zatrepće očima, mahne
lepezom i okrene se. Culum se zarekao da s njom mora otplesati barem jedan
ples.
Strese s posuvratka prašinu, znajući da je odjeven po najnovijoj engleskoj
modi, mnogo gizdavije od okupljenih muškaraca. Nebeskoplavi kaput sa
svilenim posuvratkom tamnoplave boje, utegnut u struku, slobodno mu je padao
niz bokove. Svijetloplave pripijene hlače uvučene u crne, mekane polucipele.
Kovrče iznad ušiju i visokog uškrobljenog okovratnika. Robbov je krojač sjajno
obavio svoj posao, pomisli Culum. A kako je samo jeftin! S plaćom od stotinu
pedeset gvineja mjesečno moći ću sebi priuštiti desetke divnih odijela i cipela.
Što je život lijep!
Naklonio se kad je kraj njega prošla nova skupina uzvanika, ostavljajući za
sobom ustajali znoj pomiješan s parfemom. Čudno, pomisli Culum, sad i ja
osjećam tuđi zadah i svi ti ljudi smrde. Čudno da to nisam prije osjećao!
Naravno, osjećam se bolje, mnogo bolje otkako se svakodnevno kupam i
mijenjam odjeću. Imao je pravo taj-pan!
 Pogleda oca, udubljenog u razgovor s Morleyem Skinnerom. Culum je
znao da ga ljudi motre, a znao je i da mu na licu počiva neprijateljski izražaj.
Gosti ne smiju opaziti da se smanjilo neprijateljstvo između oca i sina! Dapače,
neprijateljstvo se pretvorilo u hladnu udvornost. Otkad je ta igra započela,
Culum je sve lakše obmanjivao javnost. »Budi iskren, Culume!«, govoraše
samom sebi. »Više ga ne obožavaš. I dalje ga poštuješ, ali on je heretik,
preljubnik, opasan je njegov utjecaj. Prema tome, nimalo ne glumim. Prema
njemu sam hladan. Hladan i oprezan.«
– Nemoj tako, Culume, momčino! – uznemireno šapne Robb.
– A što, striče?
– Oh, ništa! Samo to da bi večeras trebalo slaviti.
– Da, da! – U Robbovim očima Culum vidje zbunjen izraz, ali se samo
šutke okrene da pozdravi nove goste i da mjerka Mary, a povremeno i
Manoelitu. Zarekao se da Robbu neće odati što je na brdašcu bilo između njega i
taj-pana.
– Ne poznajete mojeg nećaka Culuma – začuo je Robbov glas. – Culume,
ovo je gospođica Tess Brock.
Culum se okrene. Srce mu poskoči. Zaljubio se na prvi pogled.
Tess se nakloni. Imala je dugu nabranu haljinu od bijelog svilenog brokata
iznad slapova podsukanja koje su se ispod ruba haljine prelijevale kao pjena.
Struk joj je izgledao nevjerojatno tanak ispod tijesnog steznika s dubokim
izrezom. Plava joj je kosa u mekanim kovrčama padala na gola ramena. Culum
vidje da su joj oči plave, a usne zamamne. Gledala ga je isto kao i on nju.
– Čast mi je što sam vas upoznao – začuo je vlastiti glas koji mu je zvučio
strano. – Možda biste mi udijelili prvi ples?
– Hvala vam, gospodine Struane! – začuje njezin zvonki, srebrni glas, i ona
nestane.
Liza ih je pažljivo motrila, vidjela Culumovo lice i Tessin odaziv. »Oh,
Gospode, daj da se to dogodi... Učini da se to dogodi!«, razmišljala je dok je za
Brockom išla po plesnom podiju.
– Nisam prepoznao malu Tess, a ti? – zapita Dirk Robba. I on je zapazio
susret između Culuma i Brockove kćeri pa su mu se po glavi motale sve
prednosti i opasnosti vezane uz brak Culuma i Tess. Bože mili!
– Ni ja. Pogledaj Brocka, kako puca od ponosa!
– Da!
– I pogledaj Mary. Nikad ne bih pomislio da ona može biti toliko... toliko
čarobna!
– Da! – Dirk na tren pogleda Mary. Crna je haljina pojačavala blistavu
prozračnu bljedoću njezine kože. Zatim odmjeri Manoelitu, pa opet Tess, koja se
smješkala Culumu, a on joj je uzvraćao smiješak, zaboravljajući sve ostale.
»Bože blagi!«, pomisli Dirk. »Culum Struan i Tess Brock!« – Prokleti
Shakespeare! – nehotice je rekao.
– Što kažeš, Dirk?
 – Ništa! Mislim da bi Mary lako mogla odnijeti nagradu.
– Boga ti, ne može se usporediti s Manoelitom de Vargas! – reče Quance
namignuvši dok se provlačio pored njega.
– A kladim se, ni sa Shevaun! – reče Dirk. – Kad nas udostoji počastiti
svojom prisutnošću.
– Ah, divna gospođica Tillman! Čujem da će doći samo u hlačama i tilu.
Ništa drugo! Tako mi Jupitera!
– Ah, Aristotle – priđe mu Jeff Cooper. – Smijem li s vama razgovarati?
Imam narudžbu za jednu sliku.
– Bog te blagoslovio... Ne razumijem što je odjednom ovim ljudima! –
sumnjičavo će Quance. – Cijelog dana obasipaju me narudžbama.
– Odjednom smo shvatili da su vaši radovi savršeni – žustro odgovori
Cooper.
– I krajnje je vrijeme. Boga vam, to je besmrtna istina! Dižem cijenu. Na
pedeset gvineja!
– Da se dogovorimo uz čašu šampanjca? – Cooper iznad Quanceove glave
krišom namigne Dirku Struanu i odvuče čovječuljka.
Dirk se smješkao. Pobrinuo se da svi obaspu Quancea narudžbama i
udaljuju ga od brbljivih jezika – sve do »suđenja«. A Maureen Quance osuđena
je da čami na brodu jer je udaljio sve čamce.
Uto na svjetlost iziđu Longstaff, nadvojvoda i admiral. Zabubnjaju
bubnjevi. Svi ustanu kad orkestri zasviraše »Bože, čuvaj kraljicu!«. Zatim malo
slabije odsviraju rusku himnu i na kraju »Vladaj, Britanijo!«. Odjekne bučan
pljesak.
– Nadasve pažljivo od vas, gospodine Struan – primijeti Sergejev.
– Zadovoljstvo nam je, visosti. Želimo da se osjećate kao kod kuće. –
Struan je znao da su u njih dvojicu uprti svi pogledi pa se zbog toga brižno
odjenuo. Za razliku od svih ostalih bijaše u crnom. Crninu je narušavala jedino
zelena vrpca kojom je na šiji vezao dugu kosu. – Možda biste otvorili ples?
– Bio bih počašćen... Samo što, na žalost, ne poznajem dame!
Sergejev je obukao divnu kozačku odoru i elegantno prebacio kaput preko
ramena. O opasaču, ukrašenom draguljima, držao je kratak ukrasni mač. Dva
livrirana sluge svečano su ga pratila.
– To se lako može popraviti – vedro će Dirk. – Možda biste sami izabrali?
Sa zadovoljstvom ću vas upoznati?
– Bilo bi to nadasve neuljudno s moje strane. Možda biste sami odredili
koja bi me udostojila te časti?
– Pa da mi iskopaju oči? Vrlo dobro! – Dirk se okrene i zaputi podijem.
Najidealnija je Manoelita, time bi silno polaskao i ugodio Portugalcima, a
»Otmjena kuća«, kao i svi ostali trgovci, isključivo je za pisare, knjigovođe i
skladištare uzimala Portugalce, na najvažnija mjesta u kompaniji. Gotovo isto
toliko idealna bila bi i Mary Sinclair koja je večeras izuzetno čarobna, najljepša
žena na plesu, ali ništa ne bi dobio ako nju odabere, osim Glessingove podrške.
Dirk je opazio koliko se Glessing oko nje uzvrtio. Otkako je imenovan lučkim
kapetanom, narastao mu je utjecaj. I Glessing bi mu bio veoma koristan
saveznik!
Vidje kako Manoelita širi oči, a Mary Sinclair ubrzano diše kad je krenuo
prema njima. Međutim, Dirk stane ispred Brocka.
– Ako dopuštaš, Tyleru, možda bi Tess otvorila ples s nadvojvodom? –
Dirka oduševi zapanjena graja koja se odmah diže.
Brock kimne glavom, crven od ponosa. Liza bijaše očarana. Tess pocrveni i
gotovo padne u nesvijest. Culum opsuje i zamrzi oca, a istovremeno mu bijaše
zahvalan što je tu čast udijelio Tessi. Svi su se trgovci pitali: nije li taj-pan
sklopio mir s Brockom? A ako jest, zašto?
– Ja u to ne vjerujem – reče Glessing.
– Da! – zabrinuto potvrdi Cooper, znajući da mu ne bi nimalo koristio mir
između Brocka i Struana. – To je neshvatljivo!
– Posve shvatljivo! – javi se Mary. – Njoj kao najmlađoj pripada ta čast.
– Ima u tome i nešto više, gospođice Sinclair – reče Glessing. – Taj-pan
nikad ništa ne radi tek tako. Možda se nada da će ona pasti pa slomiti nogu ili
nešto slično. On Brocka mrzi!
– Nije to lijepo govoriti, kapetane Glessing! – oštro će Mary.
– Nije, i ispričavam se što sam glasno izrekao ono što svi misle! – Glessing
se pokajao što se tako glupo izrazio. Mogao je unaprijed znati da će osjećajna i
nedužna Mary braniti onog vraga! – Ljutit sam samo zato što ste vi najljepši od
prisutnih dama pa bi vama nedvojbeno morala pripasti ta čast!
– Hvala, ali nemojte misliti da taj-pan to radi u zloj namjeri. Ni govora!
– Imate pravo, a ja sam pogriješio – reče Glessing. – Možda bih mogao
dobiti prvi ples i povesti vas na večeru? Onda ću znati da ste mi oprostili? –
Mary je već preko godinu dana u Georgeu Glessingu gledala mogućeg muža.
Sviđao joj se, ali ga nije voljela. »A sad sam sve upropastila!«, pomisli ona.
– Hvala vam – reče ona, spusti pogled i zamahne lepezom. – Ako mi
obećate da ćete biti uvi... uviđavniji.
– Vrijedi! – vedro će Glessing.
Dirk Struan povede Tess preko plesnog podija.
– Znaš li plesati valcer, djevojko? – Klimnula je glavom, nastojeći da ne
gleda taj-panova sina. – Smijem li vam predstaviti gospođicu Tess Brock,
visosti? Nadvojvoda Aleksej Sergejev.
Tess se ukoči. Klecnu joj koljena, ali pri pomisli na Culuma i na onaj
njegov pogled pojača se njezino pouzdanje i vrate joj se samosvijest i mir.
– Čast mi je, visosti – rekla je naklonivši se.
Nadvojvoda joj se nakloni i galantno joj poljubi ruku.
– Meni je čast, gospođice Brock.
– Jeste li ugodno putovali? – zapita ga Tess hladeći se.
 – Jesam, hvala na pitanju! – Sergejev pogleda Struana. – Jesu li sve
engleske mlade dame ovako lijepe?
Nije još ni dorekao a na svjetlost izbije Shevaun, oslanjajući se na
Tillmanovu ruku. Imala je haljinu od zelena tila s velikom zvonolikom suknjom.
Gornji sloj dopiraše do koljena da istakne desetak ljupkih smaragdnih
podsuknjica koje su se spuštale poput vodopada. Na rukama je imala duge
zelene rukavice, a u crvenoj kosi perje ptice rajčice. Nevjerojatno: gornji dio
haljine bijaše bez naramenica.
– Oprostite što smo zakasnili, ekscelencijo... Gospodine Struane – reče ona
i u općoj tišini se nakloni. – Baš kad smo pošli, pukla mi je kopča na cipeli!
Longstaff s mukom skrene pogled s njezinih otkrivenih prsiju. Pitao se –
kao i svi prisutni – što, do vraga, drži Shevauninu haljinu i hoće li joj pasti!
– Uvijek dolazite u pravo vrijeme, Shevaun! – Okrene se prema Sergejevu.
– Smijem li vas upoznati s gospođicom Shevaun Tillman iz Amerike? Oh, i s
gospodinom Tillmanom. Njegova visost, nadvojvoda Aleksej Sergejev.
Tess stajaše, od svih zaboravljena, promatrajući kako se Shevaun ponovno
klanja. Zamrzi je što joj je ukrala slavni trenutak. Po prvi put u životu osjeti
ljubomoru prema ženi! I prvi put pomisli na sebe kao na ženu, a ne djevojku.
– Kako divna haljina, gospođice Tillman – blago će ona. – Sami ste je šili?
Shevaun je prostrijeli, ali odgovori isto tako umiljato:
– Oh, nisam, draga, na žalost, nisam nadarena kao vi! – Ti kučko... kurvo
štakorske gubice!
– Možda mi može pripasti čast za prvi ples, Shevaun? – pozove je
Longstaff.
– Očarana sam, ekscelencijo! – Uživala je u zavisti i ljubomori koju je
izazvala. – Sve je tako divno, taj-pane! – I nasmiješi se Struanu.
– Zahvaljujem vam! – odgovori Dirk, okrene se i dade znak dirigentu.
Dirigent spusti palicu i započnu prvi zanosni taktovi bečkog valcera.
Doduše, na valcere se tada još gledalo malo svisoka, ali ipak su to bili
najomiljeniji plesovi.
Nadvojvoda povede Tess na sredinu podija. »Bože, daj da Tess posrne i
padne!«, molila je Shevaun. Ili, još bolje, neka pleše kao krava! Ali Tess je
lebdjela kao list. Longstaff povede Shevaun. Dok se preumiljato i dražesno
vrtjela, opazi kako Dirk Struan prilazi tamnookoj lijepoj Portugalki koju još
nikad nije vidjela. Razljutila se. No, kad se ponovno okrenula, vidje da Dirk na
podij izvodi Lizu Brock i pomisli: »Ah, taj-pane, mudrac si ti. Obožavam te
upravo zbog toga!« Uto u sredini spazi Tess i nadvojvodu. Zato Shevaun odvuče
Longstaffa, koji je veoma dobro plesao, do sredine, a da nije ni osjetio kako ga
je odvukla.
Culum se držao postrance i promatrao. Uzme čašu šampanjca i ispije je, ne
osjećajući okusa. Nato se nakloni Tess i zamoli je za drugi ples.
Nije vidio kako se Brock namrštio ni kako ga Liza žurno odvlači. Nije
vidio da je odjednom pobudio Gorthovu znatiželju.
 Nizali su se valceri, polke, škotski reeli, galopi. Poslije svakog plesa
muškarci su okruživali Shevaun, a i Manoelitu, samo nešto opreznije. Culum je
već treći put plesao s Tess, a pristojnost je dopuštala da se s istom partnericom
pleše najviše četiri puta u toku jedne večeri.
Uoči posljednjeg plesa prije večere Dirk Struan se probije kroz
obožavatelje koji su okruživali Shevaun.
– Gospodo! – započeo je smireno ali odlučno. – Žao mi je, ali ovaj ples
pripada domaćinu.
Prisutni uzdahnu i puste ga da je odvede. Nije čekao da orkestar zasvira
nego je odmah povede prema podiju.
Jeff Cooper ljubomorno ga je gledao. Ovaj ples pripadao je njemu.
– Lijep su par – rekao je Tillmanu.
– Da! Zašto je ne isprosiš? Znaš moj stav. I mišljenje mog brata.
– Ima vremena!
– Sad više nema... Dirk Struan je udovac.
Cooper zažmiri.
– Ti bi ohrabrivao tu vezu?
– Jasno da ne bih, ali jasno mi je da se Shevaun u njega zatelebala! –
Tillman bijesno nadoveže: – Vrijeme je da se Shevaun sredi. Otkako je ovamo
stigla, progone me same nedaće, a dosadilo mi je da joj budem pas čuvar. Znam
što misliš pa je zato isprosi po svim propisima, i gotova stvar!
– Tek onda kad budem siguran da je spremna da me prihvati, i da je to
veseli, dragovoljno. Nije stoka da je kupujemo i prodajemo!
– Slažem se, ali je djevojka, maloljetnica i učinit će ono što njezin otac i ja
smatramo da je za nju najbolje. Moram priznati da ne odobravam tvoj stav,
Jeffe. Samo izazivaš vraga!
Cooper ništa ne odgovori. Zurio je u Shevaun, a u slabinama mu uzavre.

– Oni su savršen par! – reče Mary i očajnički požali što nije na Shevauninu
mjestu. U tom trenutku odjednom se osjetila nečistom, zbog svojeg tajnog
života, čeda i Glessinga. Večeras je toliko nježan, muževan, tipičan Englez. I
vrlo čist! Gotovo je zaplakala od muke zbog svoje beznadne ljubavi prema taj-
panu.
– Da! – potvrdi Glessing. – Ali ako ima malo pravde, nagrada će pripasti
vama, gospođice Sinclair.
Uspjela mu se nasmiješiti i ponovno pokušala otkriti tko bi mogao biti otac
njezina djeteta, iako to nije bilo nimalo važno, jer otac bijaše Kinez. »Da rodim
kinesko kopile? Radije ću umrijeti!«, zarekla se. »Još dva-tri mjeseca pa će mi
se početi opažati. No, neću doživjeti da vidim užas i predbacivanje na njihovim
licima!« Oči joj se ispune suzama.
 – Lakše malo, Mary – reče Glessing i nježno joj dodirne mišku. – Ne
plačite samo zato što sam vam dao kompliment. Vi ste ovdje uistinu najljepši...
Najljepša djevojka koju sam ikad vidio. Istina je!
Iza lepeze je obrisala suze. U toj užasnutoj magli sjetila se Mejmej. Možda
bi mi Mejmej mogla pomoći? Možda Kinezi znaju za lijekove koji izazivaju
pobačaj? Pa to je ubojstvo... Čedomorstvo! Ne, tijelo je moje... Bog ne postoji, a
ako rodim dijete, gotova sam!
– Oprostite, dragi George – reče. Sad kad se odlučila, osjećala se
smirenijom. – Na trenutak sam osjetila slabost.
– A sad vam je bolje?
– Da, da!
Glessing bijaše pun zaštitničke ljubavi. Jadna krhka djevojčica, pomislio je.
Potreban joj je čovjek koji će se za nju brinuti, a to sam ja. I samo ja!

Struan zastane na samoj sredini plesnog podija.

– Već sam se pitala kad ćete me počastiti, taj-pane! – Shevaun je odisala
obiješću.
– Ovaj je ples vama u čast, Shevaun – blago će on.
Odjekne prvi takt najvatrenije glazbe na svijetu. Kankan. Taj divlji,
pomamni, prpošni ples, u kojemu se noge izbacuju visoko uvis, postao je silno
omiljen tridesetih godina u Parizu i na prepad osvojio sve glavne gradove
Evrope, ali u najotmjenijim krugovima bijaše zabranjen i osuđivan.
– Taj-pane! – zapanjila se Shevaun.
– Podmitio sam dirigenta! – šapne joj Dirk. Oklijevala je, ali kad je na sebi
osjetila zgranute poglede prisutnih, nehajno je uhvatila Struana za ruke.
Zapljusne je divlji ritam.
– Nadam se da ništa neće kliznuti? – zapita Dirk.
– Ako i klizne, nadam se da ćete me zaštititi.
I visoko izbace noge. Shevaun se odvoji od Struanovih ruku, digne suknje,
izbaci nogu visoko u zrak i pokaže duge gaće. U prpošnom klicanju muškarci
jurnu prema svojim plesačicama. Već su svi plesali i visoko izbacivali noge,
poneseni zaraznim, neodoljivim ritmom.
Glazba ih je sve osvojila. Na prepad.
Kad je svirka prestala, odjekne pomamni pljesak. Uporno su tražili da se
ples ponovi, pa orkestar ponovno zasvira. Mary zaboravi da je noseća, a
Glessing odluči da će večeras svakako zatražiti – boga mu, zamolit će – da
Horatio blagoslovi njihovu vezu. Plesači su se uvijali, dizali noge, klicali i
dahtali. Nato ples prestane. Mladi se svijet okupi oko Struana i Shevaun,
zahvaljujući njemu, čestitajući njoj. Čvrsto ga je držala ispod ruke kao da ga
svojata samo za sebe, i hladila se lepezom, silno zadovoljna sobom. Obrisao je
znoj sa čela, presretan što su uspješno završila njegova dva smjela poteza: Tess i
kankan.
 Svi se vrate na svoja mjesta. Posluga počne nositi na stolove pladnjeve
pune hrane. Dimljeni losos, dimljena šunka, riba, ostrige, školjke i kobasice.
Svježe voće što je Čen Šeng kupio na jednoj lorči koja je stigla s pogibeljnog
puta iz Manile. Polovice netom zaklana vola, otkupljenog od ratne mornarice,
pekle su se na ražnju. Odojci, svinjske nožice u slatkoj hladetini.
– Života mi moga! – poviče Sergejev. – Još nikad nisam vidio ovoliko
hrane i već se godinama nisam ovako divno zabavljao, gospodine Struane.
– Da znate, visosti! – javi se Shevaun nadignuvši obrvu. – Ovo je posve
uobičajeno za »Otmjenu kuću«!
Dirk se nasmije zajedno s ostalima i sjedne na čelo stola. Sergejev njemu
zdesna, a Longstaff slijeva. Shevaun pored nadvojvode, Mary Sinclair uz
Longstaffa, a pored nje – nadasve pažljivi Glessing. Za istim su stolom sjedili
Horatio, Aristotle, Manoelita i admiral. Pa još Brock, Liza i Jeff Cooper. Robb i
Culum sjedili su na čelu slijedeća dva stola.
Struan odmjeri Aristotlea. Kako je Aristotle uspio nagovoriti Vargasa da
mu za večeru prepusti Manoelitu? »Bože mili, a možda mu Manoelita gola
pozira za onu sliku?«, pomisli Dirk.
– Duše mi, onaj kankan bio je vražja, opasna zamisao, taj-pane! – reče
Longstaff.
– Nije, jer ovdje imamo mnogo suvremenih ljudi, ekscelencijo. Čini se da
su se svi dobro zabavljali.
– Samo... da gospođica Tillman nije prihvatila poziv – primijeti Sergejev –
sumnjam da bi itko od nas smogao hrabrosti.
– A što sam drugo mogla učiniti, visosti? – odvrati Shevaun. – U pitanju
bijaše čast! – Okrenula se prema Dirku. – Učinili ste veoma zločestu stvar, taj-
pane.
– Da! – rekao je. – Ako biste me na trenutak ispričali, moram vidjeti jesu li
svi moji gosti dobro smješteni.
Šetao je između stolova i sve uzvanike pozdravljao. Kad je prišao
Culumovu stolu, odjednom zavlada tajac. Culum digne glavu.
– Dobra večer! – reče on.
– Sve u redu, Culume?
– Da, hvala! – Culum bijaše krajnje uljudan, ali bez imalo topline u glasu.
Gorth, koji je za Culumovim stolom sjedio nasuprot Tessi, u sebi se smijao.
Dirk Struan se udalji.

Kad je završila večera, dame se povuku u veliki šator podignut postrance

posebno za njih. Muškarci se okupe oko stolova. Pušili su i pijuckali port,
zadovoljni što su na tren sami. Opustiše se i počnu govoriti kako rastu cijene
začinima. Robb i Dirk sklope povoljne ugovore prodavajući začine i brodski
prostor. Svi su se složili da će nagradu odnijeti Shevaun, ali Aristotle kao da se
još nije odlučio.
 – Ako joj ne dodijeliš nagradu – reče mu Robb – Shevaun će te ubiti!
– Ah, Robb, ti dragi nedužniče! – odvrati Aristotle. – Sav si zanesen
njezinim sisama. Doduše, besprijekorne su, ali nagrada ima pripasti najbolje
odjevenoj, a ne najlaganije odjevenoj!
– Pa njezina je haljina divna. Sigurno je najbolja.
– Jadniče, nemaš slikarsko oko... Ni odgovornost zbog besmrtnog izbora!
Splasnulo je oduševljenje za Shevaun. Neki su se zalagali za Mary. I
Manoelita je imala mnogo pobornika.
– Za koju si ti, Culume? – upita Horatio.
– Naravno, za gospođicu Sinclair! – galantno će Culum, iako je prema
njegovu mišljenju samo jedna bila vrijedna nagrade.
– Baš si udvoran! – odgovori Horatio. Okrenuo se kad ga je pozvao Mauss.
– Oprosti, idem samo trenutak.
Culum sjedne za jedan stol, zadovoljan što je ostao sam sa svojim mislima.
Tess Brock, divna li imena! Što je lijepa! Divna je to djevojka.
Opazi kako mu prilazi Gorth Brock.
– Smijem li ti šapnuti nešto u povjerenju, Struane? – upita Gorth.
– Naravno, izvoli sjesti! – Culum pokuša prikriti nemir.
– Hvala ti! – Gorth sjedne. Odloži na stol svoje ručetine. – Najbolje će biti
bez uvijanja, jer ja znam samo tako. O tvom i mom ocu. Neprijatelji su,
činjenica je. Tu ništa ne možemo pomoći, ni ti ni ja. No, ako su oni neprijatelji,
ne moramo i mi biti neprijatelji! Barem ja tako mislim. Kina je dovoljno
prostrana za tebe i za mene. Barem tako mislim! Smrtno su mi dosadila ona
dvojica koja se tako glupo ponašaju. Na primjer, zbog onog brdašca, kao da je i
jedan i drugi htio staviti na kocku svoju tvrtku zbog »obraza«. Ne budemo li
pažljivi, u neprijateljstvo će uvući i tebe i mene, a nemamo razloga da se
mrzimo. Što na to kažeš? Mućnimo malo svojom glavom. Ono što misli moj
otac ili što misli tvoj otac... pa, to je njihova stvar! Počnimo ti i ja otvoreno.
Pošteno! Tko zna, možda bismo mogli postati prijatelji? Smatram da nije
kršćanski da se mrzimo samo zato što se mrze naši očevi. Što kažeš?
– Slažem se – reče Culum, zapanjen što mu Gorth nudi prijateljstvo.
– Ne tvrdim da je moj tata u krivu, a tvoj u pravu, nego samo kažem da
bismo ti i ja morali pokušati da kao muškarci živimo svoj život kako najbolje
znamo i umijemo! – Gorthovo grubo lice razvuče se u osmijeh. – Reklo bi se da
si dobrano zapanjen, mladiću!
– Oprosti, ali... Da, da, htio bih da budemo prijatelji, ali nisam očekivao
da... Pa, da si toliko širokogrudan!
– E, pa vidiš! Boga mi, to sam ti htio reći. U cijelom životu izgovorili smo
najviše nekoliko riječi, pa ipak misliš da te užasno mrzim. Smiješno!
– Da!
– Nije lako to što pokušavamo. Ne zaboravi da potječemo iz različitih
sredina. Meni je brod bio škola. Bilo mi je deset godina kad sam došao pod
jarbol! Zato oprosti što sam neotesan i što govorim neuvijeno. Unatoč tome, o
kineskoj vanjskotrgovinskoj razmjeni znam više od većine ljudi i najbolji sam
pomorac u ovim vodama. Poslije mog oca... i onog kučkinog sina Orlova!
– Zar je Orlov toliki stručnjak?
– Da! Toga je gada učinio morski pas, a rodila ga morska sirena! – Gorth
zahvati sa stolnjaka malo prosute soli pa je praznovjerno baci iza leđa. – Jeza me
hvata od toga gada!
– I mene! – složi se Culum.
Gorth je na tren šutio, a onda kazao:
– Našim se očevima neće nimalo svidjeti što smo prijatelji.
– Neće! Znam da neće.
– Bit ću iskren, Struane. Tess mi je rekla da je večeras zgodna prilika da s
tobom razgovaram u četiri oka. Nije meni palo na um to da večeras otvoreno
razgovaramo. Ipak mi je drago što sam ti to rekao. Što kažeš? Možemo pokušati,
je l’ da? U to ime se rukujmo!
Culum veselo stisne pruženu ruku.

Glessing je ljutito pio brendi s druge strane plesnog podija i nestrpljivo

čekao. Htio je prekinuti Horatijev razgovor s Culumom, ali je tad Mauss prišao
Horatiju. »Zbog čega sam ovako vraški uzrujan?«, pitao se. »Nisam! Samo
jedva čekam da to odvalim. Bože, što je Mary neodoljiva. Zaista neodoljiva!«
– Oprostite, kapetane Glessing! – dostojanstveno će major Turnbull kad mu
je pristupio. Bijaše to sivook, brižljivo dotjeran čovjek, koji je veoma ozbiljno
shvaćao svoj položaj glavnog suca za Hong Kong. – Uspjela zabava, zar ne?
– Da!
– Mislim da je sad kucnuo čas, ako se slažete. Njegova je ekscelencija
slobodna. Bit će najbolje da ga uhvatimo dok imamo prigodu.
– Dobro! – Glessing spontano namjesti mač i krene za Turnbullom između
stolova sve dok nisu stigli do Longstaffa.
– Biste li nam posvetili malo vremena, ekscelencijo? – zapita ga Turnbull.
– Svakako!
– Oprostite što na ovakvoj zabavi iznosim službene stvari, ali važno je.
Jedna naša patrolna fregata uhvatila je čopor gusarsko ološa.
– Vrlo dobro! Je li slučaj jasan?
– Da, ekscelencijo. Mornarica je te gadove uhvatila na jugu, nedaleko od
Aberdeena. Gusari su napali neku džunku i pobili posadu.
– Proklete svinje! – poviče Longstaff. – Jeste li im sudili?
– U tome je problem – odgovori Turnbull. – Kapetan Glessing smatra da bi
to trebalo doći pred Admiralitet, a ja mislim da je to za građansku parnicu.
Međutim, nadležan sam samo za sitne zločine, a nipošto ne za teške. Ovaj slučaj
morao bi doći pred pravnog suca i porotu. Opravdano bi spadao pred sud.
 – Tako je, ali suca možemo dobiti tek kad službeno postanemo kolonija, a
dotle će još proći mjeseci. Nikoga ne smijemo držati u zatvoru, pod optužbom ni
za kakav zločin, bez brzog i pravednog suđenja, to je nezakonito! – Longstaff je
trenutak razmišljao. – Smatram da je to građanska parnica. Ako porota presudi
pošaljite mi spise pa ću potvrditi presudu. Bit će najbolje da vješala dignete pred
zatvorom.
– Ja to ne mogu učiniti, ekscelencijo, jer ne bi bilo zakonito. Zakon je
posve jasan: u takvu slučaju smije suditi samo pravi sudac!
– Pa... ne možemo beskonačno držati u zatvoru ljude optužene za krivična
djela. Moramo im suditi, otvoreno i pravedno! Što predlažete?
– Ne znam, gospodine.
– Uistinu nezgodno! – reče Longstaff. – Naravno, imate pravo!
– Možda bismo ih trebali predati kineskim vlastima da im one sude? –
ubaci Glessing koji je jedva čekao da srede tu stvar pa da može razgovarati s
Horatijem.
– Ne slažem se – otrese se Turnbull. – Zločin je počinjen u britanskim
vodama!
– Slažem se! – odvrati Longstaff. – Zadržite sve uhvaćene u zatvoru. Hitno
ću zatražiti od Ministarstva vanjskih poslova savjet što da se radi.
– Da, ekscelencijo! – Tumbali umukne. – Htio bih da nam odobrite
sredstva za proširenje zatvora. Imam nekoliko desetaka slučajeva oružane
pljačke, jednu provalu i upad smrtonosnim oružjem.
– Vrlo dobro! – preko volje će Longstaff. – Sutra ćemo o tome razgovarati.
– Možda bismo za sutra mogli zakazati sastanak, Vaša ekscelencijo? –
zapita Glessing. – Moram namaknuti novac da unajmimo peljare, moramo
utanačiti sve o lučkim pristojbama i dažbinama. Zahtijevam da mi vlasti dopuste
da uzmem neke brze gusarske brodove! Govorka se da je na sjeveru flota onog
vraga Vu Fang Čoja. Također će mi biti potrebno odobrenje da proširim svoju
nadležnost na sve vode oko Hong Konga. Neophodno je potrebno da se
dogovorimo oko lučkih pitanja i sličnog.
– Vrlo dobro, kapetane! – reče Longstaff. – U podne! – Tad se obrati
Turnbullu. – U devet sati?
– Hvala vam, ekscelencijo.
Longstaff se na Glessingovu žalost okrene i pođe prema Horatiju. Bože
mili, danas nikako da Horatija uhvatim nasamu!

Dirk Struan gledao je usidrene brodove i nebo. Bit će lijepo vrijeme,

zaključio je.
– Lijepa luka, gospodine Struane – prijazno mu se obrati Sergejev koji je
došao do njega.
 – Da, lijepo je što napokon imamo svoje vode! – Dirk Struan bijaše
oprezan, ali se pravio opušten. – Hong Kong će postati savršen dragulj u
kraljičinoj kruni!
– Hoćemo li malko prošetati?
Dirk je s nadvojvodom krenuo prema moru.
– Koliko sam shvatio, ovaj otok držite tek nešto dulje od dva mjeseca! –
Nadvojvoda mahne prema novogradnjama po Sretnoj dolini. – A podigli ste
gotovo cijeli grad. Zapanjuju me vaša energija i marljivost.
– Pa, visosti, ne odgađamo za sutra ono što možemo učiniti danas!
– Da, ali čudi me da ste od Kine, koja je toliko slaba, uzeli samo golu
stijenu. Zacijelo ima i značajnijeg plijena?
– U Kini ne tražimo plijen nego samo omanje uporište da svoje brodove
popravljamo i obnavljamo. A ne bih rekao da je slaba država koja ima tri stotine
milijuna stanovnika!
– Budući da niste okončali rat, znači da očekujete značajna pojačanja.
Vojske, a ne tek nekoliko tisuća ljudi... Flote, a ne tridesetak brodova!
– Njegova ekscelencija vjerojatno o tome zna više nego ja, ali tvrdim da će
se svaka zemlja naći u nebranom grožđu ako se okomi na Kinu. Ukoliko ne
obavi potrebne pripreme i ne nađe potrebne ljude... – Dirk Struan upre preko
luke prst prema kopnu. – Zemlja je bezgranična.
– Bezgranična je i Rusija – primijeti Sergejev. – Ali samo simbolično.
Zapravo je i Rusija omeđena. Arktikom i Himalajom. Baltičkim morem i Tihim
oceanom.
– Zaposjeli ste sjeverna područja? – Struan je nastojao da mu se u glasu ne
nazre zaprepaštenje. Gdje, za ljubav Božju? Sjeverno od Mandžurije?
Mandžuriju? Ili Kinu? Moju Kinu?
– Majčica Rusija proteže se od mora do mora! – jednostavno će Sergejev. –
Božja volja, taj-pane. Morali biste vidjeti zemlju majčice Rusije pa biste shvatili
što mislim. Crna je, plodna, puna života. Pa ipak smo opustošili dvije i pol tisuće
kilometara te zemlje da zaustavimo Napoleona i njegovu veliku vojsku. Vi
pripadate moru, a ja zemlji. Prepuštam vam more, taj-pane! – Kao da su se
Sergejevu zamaglile oči. – Popodne bijaše veličanstven boksački susret. I
zanimljiva opklada. Nadasve zanimljiva!
Struan se nasmiješi, a bore na obrazima mu se prodube.
– Šteta što je neriješeno. Ovako se nikad neće znati, zar ne, Vaša visosti,
tko je bolji borac!
– Sviđate mi se, gospodine Struane, i htio bih vam postati prijatelj. Jedan
drugome mogli bismo učiniti velike usluge.
– Bit ću počašćen da vam pomognem u bilo kojem pogledu.
Sergejev se nasmije otkrivši blistave, bijele zube.
– Imamo dovoljno vremena. Azija je pred Evropom u prednosti zbog
svojeg poimanja vremena. Moja obitelj potječe iz Karagande, koja se nalazi s
ovu stranu Urala pa sam možda pomalo Azijat. Mi smo Kazaci, a neki nas zovu
kozacima.
– Ne razumijem. Kakav Ural?
– Planinski lanac koji se proteže od Arktika do Kaspijskog jezera, a dijeli
Rusiju na istok i zapad.
– Tako malo znam o Rusiji, odnosno Evropi općenito! – priznao je Dirk
Struan.
– Morali biste doći u Rusiju. Posvetite mi pola godine svog vremena i
dopustite da vas ugostim. Ima mnogo toga da se vidi. Gradovi i travna mora!
Moglo bi vam to biti silno korisno iskustvo! Nepregledna tržišta za čaj, svilu i
svakojaku trgovačku robu! – Oči mu zatrepere. – A žene su predivne.
– Ovaj tjedan imam dosta posla. Možda idući tjedan?
– Nemojmo se šaliti. Budimo malo ozbiljni. Molim vas, razmislite o tome.
Dogodine, ili godinu dana poslije toga. Mislim da je to silno važno. Za vas, za
vašu zemlju i za budućnost. Rusija i Velika Britanija nisu nikad ratovale.
Stoljećima su saveznice, a obje zemlje sukobljavaju se s Francuzima, našom
vječnom neprijateljicom. Rusija ima silna zemljišna prostranstva i milijune ljudi,
snažnih ljudi. Siromašni ste zemljom pa vam je potrebno kolonijalno carstvo, a
mi smo za to. Vladate morima, a mi smo i za to. Imate zadivljujuću industrijsku
snagu i bogatstvo koje ona stvara. I to nas silno veseli. Imate trgovačku robu i
sredstva da je dopremite, a mi imamo tržišta. No, imamo i mi trgovačku robu
koja bi mogla vama koristiti: sirovine potrebne da pokrećete svoje nevjerojatne
strojeve i hranu za svoje divne ljude. Zajedno smo nepobjedivi! Zajedno
možemo nadvladati Francusku, Sveto Rimsko Carstvo, Prusiju i nevjerničku
Tursku. Zajedno možemo održavati, mir, razvijati se i napredovati za opće
dobro.
– Da – primijeti Dirk Struan isto tako ozbiljno. – Ja sam za! Samo što vi ne
govorite na međunarodnom nivou! Polazite s povijesnog stajališta, a to je danas
neodrživo. Nadalje, smatram da ne smijete Francuze okrivljavati zbog ambicija
njihovih kraljeva. I ne možete opravdati onoga tko mačem preobraća Turke u
kršćane! Na ručku sam se o tome izrazio. Na međunarodnom nivou, bez kakve-
takve kontrole nad kraljevima i kraljicama, uvijek ćemo imati ratove. Njegova je
ekscelencija to jako dobro izrekla. Kraljevi, kao i svi ostali vođe, prolijevaju
tuđu krv, a ja tu vrlo malo mogu učiniti. Moja zemlja ne stoji iza mene, a
poznato vam je da nemam prave vlasti ni u Parlamentu.
– Međutim, pažljivo slušaju vaše mišljenje o Aziji, a ja sam veoma
utjecajan u Petrogradu.
Struan povuče dug dim iz cigare i izdahne.
– Što tražite u Aziji?
– Što vi tražite u Kini?
– Trgovinu – smjesta odgovori Dirk Struan, ali vrlo suzdržano, pazeći da
ne otkrije svoj pravi cilj. »Vraška je razlika između Azije i Kine!«, pomisli on.
 – Možda bih se mogao pobrinuti da »Otmjena kuća« dobije isključivu
dozvolu za uvoz čaja na području cijele Rusije, a zauzvrat bi mogla isključivo
izvoziti krzna i žito iz cijele Rusije.
– A što zauzvrat? – zapita Dirk, zapanjen toliko velikom ponudom. Takav
bi im monopol donio milijune, a takav utjecajan položaj povećao bi mu ugled u
engleskim političkim krugovima i silno bi mu osvjetlao obraz.
– Prijateljstvo! – odgovori Sergejev.
– Ta riječ ima mnogo značenja, visosti.
– Ima samo jedno značenje, gospodine Struane. Naravno, prijatelj može
prijatelju pomoći na mnoge načine.
– Kakvu određenu pomoć tražite u zamjenu za tu posve određenu
trgovačku suradnju s mojom tvrtkom?
– Previše je to pojedinosti za jednu jedinu večer, gospodine Struane! –
nasmije se Sergejev. – No, isplati se o tome razmisliti i to temeljito razmotriti. I
u određeno vrijeme o tome porazgovarati, zar ne? – Zagleda se preko luke i
brodova prema kopnu. – Morate doći u Rusiju! – ponovio je.

– Kad želite da vam ovo prevedem, Vaša ekscelencijo? – Horatio digne

glavu s papira koji mu je predao Longstaff.
– U bilo koje doba, drago moje momče. U ovih nekoliko dana! Samo...
iznad engleskih riječi napiši kineske znakove, zar ne?
– Da, gospodine. Da to nekome pošaljemo?
– Ne, samo to meni vrati. Naravno, stvar je tajne prirode.
I Longstaff se udalji, zadovoljan kako se odvija njegov naum. Pismo je
glasilo: »Njegova ekscelencija, glavni engleski nadzornik vanjskotrgovinske
razmjene, želi kupiti pedeset funti murvina sjemena, ili tisuću sadnica, s tim da
isporuka bude čim prije!« Kad mu Horatio vrati prijevod, samo će umjesto
»murva« napisati čaj. To i sam zna, jer na svakom sanduku koji ide za izvoz,
stoji kineski ideogram za čaj. I čekat će dok ne odluči tko je dovoljno pouzdan
da primi to pismo.
Ostavši sam, Horatio ponovno pročita pismo. Što će murva Longstaffu? U
južnoj Francuskoj ima na desetke tisuća murvi i njezina dudova svilca pa bi se
odande lako moglo naručiti sjemenje. Nije ga tako jednostavno dobiti iz Kine.
Možda bi Longstaff ovdje zasadio murvin gaj? Što će mu pedeset funti
sjemenja? To je silna količina sjemenja, a on nije vrtlar. I zašto mi je onako
naglasio: »Naravno, stvar je tajne prirode!«?
– Horatio?
– Zdravo George. Kako si?
– Dobro, hvala.
Horatio opazi da je Glessing oznojen i zbunjen.
– O čemu se radi?
 – Ni o čemu, samo... Znaš, u životu svakog muškarca dođe vrijeme kad...
kad mora... Znaš, kad sretne osobu koja... Nisam se sretno izrazio. Radi se o
Mary. Želim se njome oženiti pa od tebe tražim pristanak.
Horatio se s naporom svlada i reče ono što je prethodno odlučio kazati.
Večeras je odmah opazio koliko je Glessing pažljiv prema Mary i sjećao se
kakav mu je izraz bio na licu već prvog dana kad ju je upoznao. Zamrzi
Glessinga što se usudio umiješati u njegov i Maryn život i što je toliko drzovit
pa se osmjelio ponadati da bi Mary mogla i na tren pomisliti da se za njega uda.
– Silno sam polaskan, George, a bit će i Mary, ali ona... Pa, ne znam je li
već spremna za vjenčanje.
– Naravno da je spremna! Preda mnom je lijepa budućnost, a djed će mi
ostaviti dvorac. Bit ću veoma imućan, u službi me čeka lijepa budućnost i...
– Lakše malo, George! Moramo veoma pažljivo razmotriti stvari. Jesi li već
o tome razgovarao s Mary?
– Nisam, zaboga! Najprije sam htio čuti tebe, naravno!
– Pa, neka i ostane na tome. Nisam mislio da su tvoje namjere ovako
ozbiljne. Morat ćeš, na žalost, biti sa mnom strpljiv, jer uvijek mislim da je
Mary mnogo mlađa nego što jest. Naravno, još je maloljetna! – nehajno je
dobacio.
– Znači, ti to uglavnom odobravaš?
– Oh, da, ali nikad nisam mislio da... Pa, kad dođe vrijeme i ona postane
punoljetna, sigurno će te lijepo saslušati i biti počašćena što si je zaprosio.
– Misliš da moram pričekati dok ne navrši dvadeset jednu godinu?
– Pa, mislim samo na njezino dobro. Ona je moja jedina sestra i znaš...
veoma smo privrženi. Ja je odgajam otkako je umro otac.
– Da – ojađeno će Glessing. – A svaka ti čast na takvu odgoju! Lijepo od
tebe što si me uopće uzeo u obzir, do vraga! Ona je toliko... Znaš, mislim da je
divna.
– Ipak će biti najbolje da se strpiš. Vjenčanje je presudan korak. Pogotovo
za osobu kao što je Mary.
– Da, posve točno! Pa, da se kucnemo za budućnost? Pa i ne žuri mi se da...
Znaš, volio bih čuti određen odgovor. Moramo kovati planove, zar ne?
– Naravno! Kucnimo se za budućnost!

– Vrag neka ga nosi! – reče Brock kad mu je prišao Gorth. – Struanova

kompanija domogla se svakog četvornog metra brodskog prostora, osim na
našim brodovima. Kako su uspjeli? Jutros? Nemoguće!
– Kao da je doznao prije nas... To je nemoguće!
– Boga mi, nije važno! – reče Brock presretan što je već hitno odaslao brod
u Manilu. Nije znao da ga je za nekoliko sati pretekao Struanov brod. – Dobar
ples, zar ne?
 – Zagrijao se Culum za našu Tess, tata.
– Da, i ja sam opazio. Vrijeme je da Tess pođe kući.
– Tek poslije suđenja! – Gorth plamenim pogledom odmjeri oca. –
Koristilo bi nam njihovo vjenčanje!
– Ni govora, boga im! – procijedi Brock pocrvenjevši.
– Boga mi, ja sam za. Načuo sam od jednog našeg pisara Portugalca koji je
to doznao od jednog Struanova čovjeka... da se za pola godine taj-pan vraća
kući.
– Što?
– Zauvijek se vraća.
– Ne vjerujem!
– Kad ode taj vrag, tko će postati taj-pan? Robb! – Gorth glasno pljune. –
Robba ćemo lako smotati, a prije prodaje zemlje smatrao sam da i Culuma
možemo sažvakati kao slaninu. Sad više nisam tako siguran, ali ako se Tess uda
za njega... onda će oni postati »Brock Struan i kompanija«. Poslije Robba taj-
pan će postati Culum.
– Dirk se neće povući, ni govora! Lud si u glavu. Ne znači da je Culum,
samo zato što je s njom plesao...
– Utuvi to u tu svoju glavu, tata! – prekine ga Gorth. – Struan će se jednog
dana povući. Svatko zna da želi u parlament. Kao što ćeš i ti jednog dana
zaželjeti da se povučeš.
– Ima za to dovoljno vremena, Boga ti!
– Da, ali jednog ćeš se dana povući, zar ne? Tad ću ja postati taj-pan. –
Gorthov glas ne bijaše otresit, već smiren i odlučan. – Boga mi, postat ću taj-pan
»Otmjene kuće«, a ne druge po veličini tvrtke. To će mi omogućiti Culumovo
vjenčanje s Tess.
– Neće se Dirk povući – reče Brock, ljutit na Gortha koji je time kazao da
će on, Gorth, uspjeti u onome što nije uspjelo ocu.
– Mislim na nas, oče, i na našu tvrtku. I kako ti i ja danonoćno nastojimo da
ga potučemo. I mislim na budućnost. Bit će savršena Culumova ženidba s našom
Tess! – neumoljivo nadoda Gorth.
Brock se sav nakostriješi na taj izazov. Znao je da će, kad dođe vrijeme,
morati sinu predati uzde. Ali ne tako skoro, boga mu! Kad ne bude vodio svoju
tvrtku i kad prestane biti taj-pan »Brocka i sinova«, sasušit će se i umrijeti.
– Zašto misliš da bi se tvrtka zvala »Brock-Struan«? Zašto ne »Struan-
Brock« pa da ti on postane taj-pan, a tebe izdijeli?
– Bez brige, tata. Ti i onaj vražji Struan isti ste kao oni današnji boksači.
Podjednako ste jaki, podjednako snažni, podjednako lukavi. Ali ja i Culum?
Posve druga stvar!
– Razmislit ću o tome što si mi rekao pa ću onda odlučiti.
– Jasno, tata, pa ti si taj-pan. Bude li džosa, prije mene ćeš postati taj-pan
»Otmjene kuće«! – Gorth se nasmiješi i krene prema Culumu i Horatiju.
 Brock olabavi povez preko oka. Gledao je za sinom. Tako je visok, poletan
i snažan, i tako mlad. Pogleda Culuma pa se osvrne oko sebe tražeći Dirka
Struana. Taj-pana je ugledao posve sama, uz more, kako gleda prema luci.
Brockova ljubav prema Tessi i silna briga za njezinu sreću bijahu u koštacu s
istinom koju je čuo od Gortha. Isto je tako znao da će Gorth zgaziti Culuma ako
između njih izbije sukob, i da će Gorth, kad dođe povoljno vrijeme, izazvati
sukob. Je li tako ispravno? Da dopusti Gorthu da satare muža kojega Tess
možda voli?
»A što bih učinio da nastane ljubav?«, zapitao se. »Što bi učinio Dirk
Struan? To bi sve riješilo!«, zaključi Brock. »A to ne bi bilo loše, zar ne? Ne bi!
Samo što znam da stari Dirk nikad ne bi napustio Kinu ni mene... a razmirica
između mene i njega kad-tad se mora riješiti!«
Otvrdne svoje srce. Zamrzi Gortha jer se uz njega osjećao star. Pa ipak je
znao da mora srediti taj-pana. Naime, dok je Dirk živ, Gorth se ne može mjeriti s
Culumom.

Kad su se vratile dame, još se plesalo, ali kankan se nije ponovio. Struan je
najprije plesao s Mary, a ona je u tome silno uživala. Njegova ju je snaga
smirivala, pročišćavala i ulijevala joj hrabrost.
Zatim je pozvao Shevaun. Stiskala se uz njega toliko da ga uzbudi, ali ne i
toliko da ispadne nametljiva. Bijaše okružen njezinom toplinom i mirisom.
Zapazi kako Horatio odvodi Mary s plesnog podija, a kad se ponovno okrenuo,
vidje kako šeću prema moru. Uto odjekne brodsko zvono. Jedanaest i pol sati.
Mora se javiti Mejmej.
Kad je završio ples, otpratio je Shevaun natrag za stol.
– Oprostite, Shevaun, moram na trenutak izići.
– Slobodno, Dirk, samo se brzo vratite!
– Hoću! – obećao joj je.

– Divna noć – reče Mary neobičnim glasom.

– Da! – Horatio ju je lagano držao ispod ruke. – Htio sam ti reći nešto
smiješno. George me odveo nasamo i propisno te isprosio.
– Čudiš se što me itko želi uzeti za ženu? – hladno ga je zapitala.
– Jasno da se ne čudim, Mary, ali umišljen je ako smatra da ćeš uzeti u
obzir takvog napuhanog magarca kao što je on, to je sve!
Zagledala se u svoju lepezu i uznemireno zabuljila u noć.
– Rekoh da ga smatram...
– Čula sam te, Horatio! – prekinula ga je okosito. – Bio si udvoran i
zaustavio ga pričama o »čekanju« i »svojoj dragoj jedinoj sestrici«. Mislim da
ću se udati za Georgea.
 – Nemoguće! Nemoguće da ti se onaj dosadnjaković toliko sviđa da ga i na
trenutak shvaćaš ozbiljno!
– Mislim da ću se udati za Georgea. Za Božić! Ako bude Božića.
– Kako to misliš: ako bude Božića?
– Nikako, Horatio. Toliko mi se sviđa da ću se za njega udati i... Pa, mislim
da je vrijeme da se maknem iz Azije!
– Ja u to ne vjerujem!
– Ne vjerujem ni ja! – Glas joj je drhtao. – Ali ako me George želi uzeti za
ženu... odlučila sam da je George za mene dobra partija.
– Ali, Mary, meni si potrebna. Volim te i znaš da...
Odjednom joj oči zasjaju. Gušila se od gorčine i žalosti koje je tolike
godine zatomljivala.
– Ne govori mi o ljubavi!
Lice mu mrtvački problijedi, a usne zadršću.
– Milijun puta molio sam Boga da nam oprosti.
– Nije li malo prekasno što moliš Boga da nam oprosti?
Sve je započelo poslije bičevanja kad je još bio dječak, a ona malena
djevojčica. Zajedno su se zavukli u postelju i zagrlili se da zaborave bol i užas.
Ugodno se osjećala uz toplinu njegova tijela i uto osjetila novu bol zbog koje je
zaboravila očeve batine. Bilo je i drugih takvih susreta, sretnih susreta. Mary
bijaše premalena da shvati, ali ne i Horatio. Nato je otputovao u Englesku na
školovanje. Kad se vratio, nikad nisu govorili o onome što se dogodilo, jer je tad
i ona shvatila što to znači.
– Bogom ti se kunem, molio sam ga da nam oprosti!
– Drago mi je, mili brate, ali nema Boga! – reče muklim, okrutnim glasom.
– Opraštam ti, ali to mi neće vratiti djevičanstvo, zar ne?
– Mary, preklinjem te, molim te, za ljubav Božju, molim te...
– Sve ti opraštam, mili brate, osim tvog prokletog licemjerja. Nismo
zgriješili mi... nego ti! Moli za spas svoje duše, a ne i moje.
– Više molim za tvoj nego za svoj spas. Zgriješili smo. Bog neka nam se
smiluje. A Bog će nam oprostiti. Oprostit će nam, Mary!
– Bude li džosa, ove godine ću se udati za Georgea pa zaboraviti i tebe i
Aziju.
– Nisi punoljetna, ne možeš otputovati, jer sam ti zakoniti skrbnik, neću te
moći pustiti. S vremenom ćeš spoznati koliko je to mudro. Za tebe je tako
najbolje! Zabranjujem ti da otputuješ. Onaj gad nije dovoljno dobar za tebe,
čuješ li? Nećeš otići!
– Kad se odlučim udati za Glessinga – prosiktala je kidajući mu srce svojim
glasom – bit će ti najpametnije da mi hitno dadeš svoj jebeni pristanak, jer ako
mi ga ne dadeš, kazat ću svima... Ne, najprije ću kazati taj-panu pa će s bičem
doći po tebe. Nemam što izgubiti... Nemam! Nimalo ti neće pomoći sve to tvoje
prokleto moljenje tvom nepostojećem Bogu i Isusu Kristu, sinu njegovu... jer
Bog ne postoji, nikad nije postojao i nikad neće postojati, a Isus Krist bijaše
samo čovjek... Svetac, ali ipak samo čovjek!
– Nisi ti više Mary, nego... – Izdao ga je glas. – Ti si zlo. Jasno da Bog
postoji. Naravno da imamo dušu. Ti si heretik. Ti si vrag! Ti si kriva, a ne ja!
Oh, gospode Bože, smiluj mi se...
Mary ga pljusne.
– Umukni, mili brate, sita sam tvojih beskorisnih molitava. Čuješ li? Već
godinama se sva naježim kad te vidim, jer po pohoti u tvojim očima znam da bi
još želio sa mnom u postelju, iako znaš što je rodoskvrnuće, iako si to znao i
prije nego što si počeo ono sa mnom! – Nasmijala se groznim smijehom. – Gori
si nego otac. Bio je pomaman zbog vjere, dok ti... ti se samo praviš da vjeruješ.
Nadam se da postoji tvoj Bog, jer ćeš se pržiti u ognju vječnom. I sretan ti put!
I ode. Brat je buljio za njom, a onda slijepo odjurio u noć.
 DVADESET TREĆE POGLAVLJE

– Heja, gospod’ne! – poviče Lim Din i sav ozaren širom rastvori vrata.
– Heja, Lim Dine! – odvrati Dirk i pogleda barometar.
Lijepo vrijeme, sedam stotina pedeset i devet milimetara žive. Sjajno!
Zaputi se hodnikom, ali Lim Din mu se ispriječi na putu i značajno pokaza
prema sobi za dnevni boravak.
– Gospoja kaže ovdje može. Može?
– Može! – promrmlja Dirk.
Lim Din mu pruži brendi koji mu već bijaše natočio. S naklonom ga
smjesti u kožnati naslonjač visoka naslona i žurno iziđe. Struan položi noge na
otoman. Snažno je mirisala koža starog udobnog naslonjača, pomiješana sa
Shevauninim parfemom koji ga je još oplakivao.
Sat na ognjištu pokazivao je dvadeset minuta do ponoći.
Dirk zapjevuši mornarsku pjesmu. Začuje kako se otvaraju vrata. I kako mu
se primiče šuštanje svile. Čekajući da se na pragu pojavi Mejmej, ponovno ju je
uspoređivao sa Shevaun. Uspoređivao ih je cijele večeri, nastojeći da ih
nepristrasno ocijeni. Shevaun je lijepa igračka, naravno, veoma živahna i puna
poleta. Da, takvu bi ženu volio ukrotiti. Da je uzme za ženu, Shevaun bi bila
savršena domaćica, samouvjerena, pametna i otvorila bi mu mnogo vrata. S
Mejmej bi u Engleskoj stravično mnogo riskirao – kad bi se njome oženio. S
njom kao ljubavnicom ne bi se izložio nikakvoj opasnosti. Da, pomisli Dirk, pa
ipak ću Mejmej uzeti za ženu. Sa zaleđem »Otmjene kuće« i s isključivom
ruskom izvozno-uvoznom dozvolom, slobodno bih mogao prkositi svim
zastarjelim shvaćanjima i srušiti gotovo nepremostivu ogradu između Istoka i
Zapada. Mejmej će nesumnjivo za sva vremena dokazati svim ljudima koji nešto
predstavljaju u društvu, da su istočnjaci veoma vrijedni i da se isplati s njima
pozabaviti. Sama će Mejmej ubrzati dan ravnopravnosti, a ja ću ga doživjeti!
Da, likovao je, divan mi je rizik Mejmej. Zajedno ćemo uspjeti, za sva
vremena! Uz malo džosa, cijeli će joj London pasti pred noge.
Uto se njegova radost raspline.
Na vratima stajaše Mejmej i prpošno se okrene, sa zanosnim osmijehom na
licu. Njezina je evropska haljina bila kričavo šarena, ukrašena draguljima, s
dugom suknjom i krinolinom. Kosa joj je u dugim uvojcima padala po nagim
ramenima. Na glavi je imala šešir s perjanicom. Djelovala je nakaradno. Prava
rugoba!
– Tako mi krvi Kristove!
Nastupi stravičan tajac kad su se odmjeravali.
– Baš... baš je jako... lijepa – rekao je neuvjerljivo, ožalošćen tugom u
Mejmejinim očima.
 Nato i Mejmej jezivo problijedi. Samo su joj se na obrazima rumenjele
dvije grimizne mrlje. Znala je da je pred Struanom užasno osramotila obraz.
Zanjiše se i samo što ne padne u nesvijest. Nato brižne u plač i odjuri.
Struan se za njom zatrči hodnikom i jurne kroz njezine odaje, ali na vrata
spavaće sobe navukla je rezu da on ne uđe.
– Mejmej, djevojče moje, otvori vrata!
Nije mu se javila. Osjeti da su iza njega Lim Din i Ah Sam. Kad se
okrenuo, preplašeno su se izgubili.
– Mejmej! Otvori vrata!
Ni tad mu se nije javila. Ljutio se na samog sebe što ne može zatomiti svoje
osjećaje. A i zato što je tako glup i nepripremljen. Jasno da Mejmej želi na ples.
Dakako, na osnovu njezinih pustih pitanja mogao je ovo očekivati. Ona je,
naravno, naručila plesnu haljinu i... O, Isukrste!
– Otvori vrata!
Opet mu se nije javila. Udari nogom po vratima koja se naglo otvore, viseći
na slomljenim šarkama. Mejmej stajaše uz postelju, gledajući u pod.
– Nisi smjela navući na vrata rezu, djevojko. Ti... Pa znaš, ti... Ti i ta
haljina na tren ste me prenerazili! – Znao je da joj mora »vratiti« osramoćeni
obraz ili će Mejmej umrijeti. Umrijeti od stida ili od svoje ruke! – Dođi! –
pozove je. – Idemo na ples!
Kad se bacila na koljena da mu se pokloni do zemlje i da ga zamoli za
oproštenje, haljina joj se saplete među noge pa je posrnula. Mejmej otvori usta
da nešto kaže, ali ne istisne ni glasa. Klizne joj s glave šešir s perjanicom.
Struan pohrli k njoj i počne je podizati.
– Nemoj, Mejmej, djevojče moje, ne smiješ tako!
Nije mu dopuštala da joj pomogne ustati. Još je dublje zarinula lice u sag i
pokušala se ukopati noktima.
Nespretno ju je osovio i zagrlio. Nije ga htjela gledati. Odlučno ju je
uhvatio za ruku.
– Dođi!
– Što? – tupo ga je zapitala.
– Idemo na ples! – Znao je da će time upropastiti i sebe i nju. Znao je da će
ga društvo prezreti, a nju će izvrgnuti ruglu, ali znao je i to da je mora odvesti ili
će joj duša umrijeti. – Idemo! – ponovio je, a glas mu bijaše bijesan. Ali ona je i
dalje dršćući buljila u pod. Nježno ju je trgnuo a ona zamalo padne. Nato ju je
žalosno podigao. Ležala mu je u naručju kao mrtva. Odlučio je da je iznese. –
Idemo, i gotovo!
– Čekaj! – zavapi Mejmej. – Mo...mo...moram... še...šešir!
Spustio ju je. Vratila se u spavaću sobu. Zbog haljine je njezin ljuljuškavi
hod djelovao nakaradno. Dirk je znao da između njih dvoje nikad više ništa neće
biti kao prije. Užasno je pogriješila. Da, morao je to predvidjeti, ali...
 Vidje kako se bacila na stravično oštar nožić kojim se služila dok je vezla.
Skočio je do nje upravo kad se htjela probosti i zgrabio držak noža. Oštrica
klizne na kitovoj kosti Mejmejina steznika. Izvinuo je nož u stranu i pokušao je
zadržati, ali ona je nešto vrištala na kineskom, odgurnula ga i noktima zahvatila
haljinu, parajući je. Struan je žurno obrne oko osi i otkopča haljinu i steznik
Mejmej razdere prednji dio, iskoprca se iz haljine i steznika i zasiječe po dugim
gaćama. Oslobodivši se, gazila je haljinu i vrištala.
– Prestani! – povikao je i ščepao Mejmej koja ga pomamno odgurne. –
Prestani!
Pljusnuo ju je po licu. Pijano je oteturala i srušila se na postelju. Treptala je
očima i onesvijestila se.
Prošlo je neko vrijeme dok Dirku nije prestalo zvoniti u ušima. Razgrnuo je
posteljni prekrivač i pokrio Mejmej.
– Ah Sam! Lim Dine!
Na razvaljenim vratima pojave se njihova dva zgranuta lica.
– Čaj, brzo, brzo! Ne, hoću brendi!
Lim Din donese bocu. Struan nježno podigne Mejmej pa joj pomogne da se
napije. Zagrcnula se. Tad zatrepće očima i otvori ih. Buljila je u njega, kao da ga
ne prepoznaje.
– Jesi li dobro, djevojče moje? Je li ti dobro, Mejmej?
Ničim nije odavala da ga čuje. Njezin preplašeni pogled zapne na iskidanoj
haljini. Tad se žalosno šćućurila. Ote joj se jecaj. Progunđala je nešto na
kineskom. Ah Sam joj neodlučno pride, izvan sebe od užasa. Klekne i počne
skupljati haljine.
– Što ti je rekla? Što reče gospoja? – Struan nije skidao pogleda s Mejmej.
– Vražja haljina vatri, gospod’ne.
– Ne vatri, Ah Sam. Nosi moja soba. Sakrij. Sakrij. Jasno?
– Jasno, gospod’ne!
– I vrati se.
– Jasno, gospod’ne.
Struan mahne rukom, otpuštajući Lim Dina koji se žurno udalji.
– Smiri se, djevojče – nježno će on, prestravljen njezinim nepomičnim,
suludim pogledom. – Odjeni se u uobičajene haljine. Moraš doći na ples, želim
da upoznaš moje prijatelje.
Krenuo je korak prema njoj, a ona se odjednom izvine unatrag kao zmija
kad se sprema na skok. Zastao je. Lice joj se zgrči, prsti joj bijahu poput kandža.
U uglu usana skupi joj se slina. Oči su joj bile mahnite.
Prestrašio se za Mejmej. Već je kod drugih vidio takav pogled. Prvog dana
u Hong Kongu, u očima onog mornara koji je izgubio razum.
U sebi se molio Svemogućem i skupljao snagu volje.
– Volim te, Mejmej – tiho joj je ponavljao dok je polako išao po sobi.
Bliže. Polako, polako. Uzdizao se iznad nje. Vidje da su njezini nokti-čaporci
spremni za napadaj. Digao je ruke i nježno je pomilovao po licu. – Volim te –
ponovi on. Opasno izloži oči, kroteći je svom snagom svoje volje. – Potrebno si
mi, djevojče, potrebno si mi.
Ludilo u njezinim očima preraste u bol. Jecajući mu padne u zagrljaj.
Držao ju je i slabašno hvalio Boga.
– Ža... žao mi je – jecala je.
– Neka ti ne bude žao, djevojče. Smiri se, smiri se!
Prenese je na postelju i sjedne držeći je u naručju i uljuljkujući je kao
dijete.
– Smiri se, malo moje.
– Ostavi me... Sad je... sve u redu.
– Ni govora! – odgovorio je. – Najprije prikupi snage pa ćemo se obući i
idemo na ples.
Kroza suze je odmahivala glavom.
– Ne... ne bih mogla. Ja... molim te... – Prestala je plakati.
Izvukla se iz zagrljaja i nesigurno stajala. Struan je uhvati i povede u
postelju, pomažući joj da svuče razderane haljine. Prebaci preko nje prekrivač.
Mlitavo je ležala na postelji, iscrpljena, sklopljenih očiju.
– Molim te, sad je sve u redu. Moram... spavati. Idi!
Nježno ju je pomilovao po glavi i uklonio joj s lica nakaradne uvojke.
Tad osjeti da na pragu stoji Ah Sam. Djevojka uđe u sobu. Suze su joj tekle
niz obraze.
– Idi, gospod’ne! – šapnula je. – Ah Sam pazi, bez brige. Ne boj se. Može!
Umorno je klimnuo glavom. Mejmej bijaše u dubokom snu. Ah Sam
klekne kraj kreveta pa blago i nježno pomiluje Mejmej po glavi.
– Ne boj, gospod’ne! Ah Sam dobro pazi dok gospodar ne dođe.
Struan na prstima iziđe iz sobe.
 DVADESET I ČETVRTO POGLAVLJE

Kad se Struan vratio na ples, prvi ga pozdravi Culum.

– Može li započeti biranje? – naglo je zapitao. Ništa mu nije moglo
pomutiti razdraganost zbog najnovije ljubavi i njezina brata, svog najnovijeg
prijatelja, ali ipak nije zaboravljao da glumi.
– Niste me smjeli čekati! – otrese se na nj Dirk. – Gdje je Robb? Tako mi
krvi Kristove, zar baš sve moram sam?
– Morao je otići jer su mu javili da je strina Sarah dobila trudove. Čini se
da nešto nije u redu.
– A što?
– Ne znam, ali s njim je otišla i gospođa Brock da vidi bi li joj mogla
pomoći.
Culum se udalji. Struan se nije na to osvrtao. Ponovno se zabrine za
Mejmej, a tu brigu poveća tjeskoba zbog Robba i Sarah. Liza Brock najbolja je
babica u Aziji i ako je Sarah potrebna pomoć, ona će joj je pružiti.
Pride mu Shevaun pa mu ponudi brendi. Šutke mu je pružila čašu i lagano
stavila na ruku na njegovu. Znala je da riječi nisu potrebne. U ovakvim
prilikama najbolje je šutjeti! Misli što god želiš, samo ništa ne pitaj. Znala je
Shevaun da je ponekad i najjačem muškarcu potrebna tiha i strpljiva toplina
puna razumijevanja. Tako je čekala, djelujući na njega svojom prisutnošću.
Dirk polako ispije brendi. Obuhvati pogledom svjetinu i vidje da je sve u
redu, tu i tamo veseo smijeh, mahanje lepeza, bljesak sabalja. Opazi da Brock
razgovara s nadvojvodom, sluša i povremeno klima glavom, posve zadubljen u
razgovor. Možda Sergejev njemu nudi isključivu izvozno-uvoznu dozvolu?
Mary je stajala uz Glessinga i hladila se lepezom. Između njih nešto zapinje,
primijeti Dirk. Tess, Culum i Gorth su se smijali. Divno!
Kad je ispio brendi i oporavio se, Dirk spusti pogled na Shevaun.
– Hvala vam! – reče i ponovno osjeti oštru suprotnost između Mejmej u
evropskoj haljini i frizuri i savršene Shevaun. – Veoma ste lijepi i puni
razumijevanja.
Glas mu bijaše utučen. Znala je da je to sigurno zbog njegove ljubavnice.
Nije važno, pomislila je i sućutno ga držala za mišku.
– Sad mi je dobro! – rekao je.
– Stiže gospodin Quance! – tiho ga je upozorila. – Vrijeme je da padne
presuda.
Smrknu se njegove svijetlozelene oči.
– Niste samo lijepi, Shevaun, nego i veoma pametni.
Htjedne mu zahvaliti, ali je šutjela. Samo je malko micala lepezom.
Osjećala je da su brendi, šutnja, razumijevanje – a nadasve to što mu nije
postavljala nikakva pitanja – mnogo pridonijeli tome da Dirk Struan donese
odluku.
– Ah, taj-pane, drago moje momče! – reče Quance kad mu je prišao, vesela
pogleda, zagrijan pićem. – Vrijeme je za biranje!
– Vrlo dobro, Aristotle.
– Onda je proglasi i u redu stvar!
– Gospodine Quance! – proparaju noć te dvije riječi, poput groma.
Svi se zgranuto okrenu.
Quance glasno zastenje.
Ugleda Maureen Quance koja ga je šibala pogledom. Ta visoka koščata
Irkinja imala je hrapavo lice i krupan nos, a noge usađene kao dva hrasta. Bijaše
Quanceova vršnjakinja i snažna kao vol. Prosijedu je kosu neuredno začešljala u
punđu. U mladosti je vjerojatno bila zgodna, ali sad se isuviše udebljala od
krumpira i piva.
– Dobra večer, gospodine Quance, lijepi moj – reče Maureen. – Tu sam,
slava Bogu!
Odgega se po plesnom podiju, ne osvrćući se na uprte poglede i zbunjeni
tajac, i zaustavi se ispred muža.
– Svugdje te tražim, lijepi moj.
– Oh? – zaustavi on drhtavim falsetom.
– Da, da! – Okrenula je glavu. – Dobra vam večer, gospodine Struane.
Hvala što ste me smjestili i što nas hranite. Slava Bogu, sama sam pronašla
propalicu.
– Ovaj... lijepo izgledate, gospođo Quance.
– Da, zaista se izvrsno osjećam. Sveti Patrik mi je pravim čudom poslao
jedan kineski čamac pa sam stigla na ovo besmrtno mjesto! – Tužno je odmjerila
Aristotlea koji protrne.
– Zaželimo im laku noć, lijepi moj!
– Slušajte, gospođo Quance! – žurno započne Struan koji se sjetio da
odluka još nije pala. – Gospodin Quance ovdje ima posla...
– Želimo vam laku noć – zareži Maureen. – Reci im laku noć, lijepi moj.
– Laku noć, taj-pane! – piskutavo će Aristotle. Krotko dopusti da ga
Maureen uhvati ispod ruke i izvede.
Kad su izišli, svi prasnu u smijeh.
– Tako mi smrti Božje! – klikne Struan. – Jadni stari Aristotle!
– Što se dogodilo gospodinu Quanceu? – zapita Sergejev.
Dirk mu objasni Aristotleove bračne jade.
– Možda bismo ga morali spasiti? – predloži Sergejev. – Veoma mi se
svidio.
– Teško da se smijemo upletati između muža i žene.
– Tako je... ali tko će donijeti odluku?
– Vjerojatno ću ja morati presuditi.
 – Smijem li se dobrovoljno javiti? – Sergejevu su se zakrijesile oči. – Kao
prijatelj?
Struan ga je odmjeravao. Okrene se na peti i krupnim koracima krene
prema sredini plesnog podija. Orkestri su glasno svirali tuš.
– Vaša ekscelencijo! Visosti, gospođe i gospodo, moramo presuditi koja je
dama večeras najbolje odjevena. Na žalost, naš nezaboravni Quance zauzet je
drugim poslom, ali Njegova visost nadvojvoda Sergejev dobrovoljno mi je
ponudio da će presuditi.
Dirk pogleda Sergejeva i zaplješće. Prisutni prihvate njegov pljesak i
oduševljeno kliknu kad je Sergejev prišao Dirku.
Sergejev uzme kesu u kojoj je bilo tisuću gvineja.
– Koju da izaberem, taj-pane? – zapitao je jedva čujno. – Tillmanovu da
ugodim vama, Vargasovu za svoj ukus, a Sinclairovu zato što je najzanosnija?
Odredite koja će biti pobjednica!
– Odredite je vi, prijatelju! – reče Struan i udalji se uz smiren osmijeh.
Sergejev trenutak pričeka, uživajući u napetosti koja je popratila izbor.
Znao je da mora izabrati onu koju želi i taj-pan.
Odlučio se i pošao preko podija, naklonio se i spustio joj pred noge kesu
punu zlatnika.
– Mislim da ovo vama pripada, gospođice Brock!
Tess je zapanjeno zurila u nadvojvodu, a kad nastupi tajac, sva se
zarumenjela.
Odjekne bučan pljesak, a oni koji su sklopili visoke opklade da će
pobijediti Tess, iako joj većina nije davala mnogo izgleda, oduševljeno su
klicali.
Shevaun je s njima pljeskala, suzdržavajući bijes. Znala je da je to mudar
izbor.
– Idealan politički izbor, taj-pane – mirno mu šapne. – Veoma ste mudri!
– Odlučio je nadvojvoda, a ne ja.
– Razlog više da mi se sviđate, taj-pane. Igrate na veliko, i imate
nevjerojatan džos!
– A vi ste žena nad ženama!
– Da – odgovorila je bez trunka taštine. – Vrlo dobro se razumijem u
politiku. Moj otac, ili jedan od moje braće... jednog će dana postati predsjednik
Sjedinjenih Američkih Država.
– Morali biste živjeti u Evropi – reče joj Dirk. – Ovdje uzalud rasipate
svoje snage.
– Mislite da ih rasipam? – izazovno ga je pogledala.
 DVADESET I PETO POGLAVLJE

Dirk tiho uđe u kuću. Bijaše zora. Kraj vrata je spavao Lim Din i trgnuo se
iza sna.
– Čaj, gospod’ne, doručak? – pospano je zapitao.
– Lim Din krevet – blago će Struan.
– Da, gospod’ne! – Lim Din se odgega.
Prolazeći hodnikom Dirk se zagleda u dnevni boravak i zastane. U
kožnatom naslonjaču nepomično je sjedila blijeda Mejmej i promatrala ga.
Kad je ušao u sobu, ustala je i umiljato mu se naklonila. Podigla je kosu i
skupila je u punđu. Njezine su crne oči bile divne, obrve izvinute. Na sebi je
imala dugu široku kinesku haljinu.
– Kako si, djevojče? – zapita je.
– Hvala, sad je ovoj robinji dobro! – Njezino silno dostojanstvo još su više
povećavale bljedoća i svježa zelena boja svilene haljine. – Bi li popio brendi?
– Ne bih.
– A čaj?
Odmahnuo je glavom, zadivljen njezinom velebnošću.
– Drago mi je da ti je bolje. Morala bi biti u krevetu.
– Ova vas robinja moli da joj oprostite. Ova robinja...
– Nisi robinja, niti si ikad bila! Nemam ti što oprostiti, djevojče, pa lezi u
krevet.
Strpljivo je sačekala dok nije dorekao.
– Ova robinja moli vas da je saslušate. Mora sama kazati ono što se mora
kazati. Sjednite, molim vas!
Suze joj poteku iz ruba očiju i kliznu niz bjelinu obraza. Sjeo je, kao da ga
je opčinila.
– Ova robinja moli gospodara da je proda.
– Nisi robinja da te netko kupuje ili prodaje.
– Molim, prodajte me, bilo kome. U bordel ili drugom robu.
– Nisi na prodaju!
– Ova robinja nesnosno vas je uvrijedila. Molim, prodajte me.
– Nisi me uvrijedila. – Ustao je, glas mu postade metalan. – A sad idi u
krevet!
Pala je na koljena i klanjala mu se do zemlje.
– Ova robinja nema više obraza pred gospodinom svojim i gospodarom.
Ona ovdje živjeti ne može. Molim, prodajte me!
– Diž’ se! – Struanovo se lice namršti.
Mejmej ustane, mračna, prozračna lica.
 – Nisi na prodaju, jer ne pripadaš nikome. Ovdje ćeš ostati. Nisi me
uvrijedila. Iznenadila si me, i to je sve. Ne pristaju ti evropske haljine. Volim
odjeću koju inače nosiš. Sviđaš mi se takva kakva si, ali ako ne želiš ostati,
slobodno idi.
– Molim vas, prodajte. Ovo je vaša robinja. Robinja ne može otići sve dok
je gospodar ne proda.
Struan samo što nije prasnuo. Moram se svladati, očajnički pomisli. Ako
sad izgubim živce, zauvijek ću je izgubiti.
– Idi u krevet!
– Morate prodati ovu robinju. Prodajte ovu robinju ili joj naredite da ide.
Struan shvati da se nema smisla s Mejmej svađati ni nadmudrivati. S njom
ne smijem postupati kao s Evropljankom, pomislio je: Postupaj s njom kao da si
Kinez! A kako postupa Kinez? Ne znam. Postupaj s njom kao sa ženom, odluči
on kad je izabrao metodu.
Planuo je od hinjenoga gnjeva.
– Ti si bijedna robinja, boga ti! Namjeravam te prodati u Ulicu plavih
svjetiljaka! – navede ime najzloglasnije mornarske ulice u Makau. – Iako ne
znam tko bi kupio takvu beskorisnu robinju kao što si ti. Stvaraš samo nesreću
pa sam te naumio dati gubavcima. Da, boga mi! Platio sam te osam tisuća taela
dobra srebra pa kako me se usuđuješ ljutili? Prevaren sam, Boga mi!
Bezvrijedna si! Prljava robinjo, ne znam kako sam sve ove godine s tobom
izdržao! – Zamahne joj pesnicom u lice, a Mejmej ustukne. – Zar nisam prema
tebi dobar i velikodušan? Je li, je li? – derao se on, zadovoljan što joj u očima
vidi strah. – Dakle?
– Da, gospodaru – prošapće ona grizući usne.
– Usuđuješ se meni iza leđa naručiti haljinu i usuđuješ se obući tu haljinu
bez mog odobrenja, Boga ti! No, je li?
– Da, gospodaru.
– Sutra ću te prodati. Sad te namjeravam izbaciti, bijesna kučko koja majke
nema! Klanjaj mi se do zemlje. No, klanjaj mi se, Boga ti!
Problijedjela je što se toliko razljutio i brzo mu se počela klanjati čelom do
zemlje.
– Da si se klanjala sve dok se ne vratim!
Jurnuo je iz sobe i pošao u perivoj. Isuče nož i iz nedavno zasađenog
bambusova gaja izabere stabljiku, odsiječe je, šišne njome po zraku i dotrči
natrag u sobu za dnevni boravak.
– Skidaj se, bijedna robinjo! Tući ću te dok me ne zaboli ruka!
Dršćući se svukla. Zgrabi joj haljinu iz ruke i baci na pod.
– Tamo lezi! – I pokaže joj otoman.
Poslušala ga je.
– Molim te, nemoj me prejako tući, već sam dva mjeseca noseća!
I zagnjurila je glavu na otoman.
 Dirk je htjedne zagrliti, ali znao je da bi zbog toga u njezinim očima
izgubio obraz. Dostojanstvo joj može vratiti jedino batinanjem.
I odalami je bambusom po stražnjici, toliko da je zaboli, ali da je ne
ozlijedi. Uskoro je vrištala, plakala i previjala se, ali Dirk nastavi. Dvaput ju je
namjerno promašio i snažno odalamio po koži otomana, uz strahovit tresak.
Zbog Lim Dina i Ah Sam koji sigurno prisluškuju.
Zastao je poslije desetog udarca, rekao joj da ostane na mjestu i pošao po
bocu brendija. Povuče dugi gutljaj, tresne bocom o zid i nastavi tući, ali još
uvijek veoma pažljivo.
Napokon je prestao i za kosu je podigao uvis.
– Oblači se, bijedna robinjo! – Kad se obukla, zarežao je: – Lim Dine! Ah
Sam!
U tren oka stvore se na vratima, dršćući.
– Zašto nema čaja, jela, bijedni robovi? Donesite jelo!
Zavitla bambusov štap pored vrata i opet se okrene prema Mejmej.
– Klanjaj mi se do poda, ti ništarijo koja nemaš majke!
Žurno ga je poslušala, prestravljena njegovim bezgraničnim gnjevom.
– Očisti se i vrati ovamo! Trideset sekundi ili ću sve početi iznova!
Lim Din ga posluži čajem. Smatrao je da je čaj izvrstan, ali mu Struan reče
da je prehladan i tresne čajnikom o zid. Mejmej, Lim Din i Ah Sam odjure i
žurno mu donesu novi čaj.
I hrana stiže nevjerojatno brzo. Struan dopusti da ga Mejmej služi. Od bola
je jecala, a on drekne:
– Umukni ili ću te još mlatiti! – Nato je zlokobno umuknuo i jeo, mučeći ih
svojom šutnjom. – Donesi mi bambus! – poviče kad je pojeo.
Mejmej mu donese bambus. Upre joj ga u želudac.
– Krevet! – oštro je naredio. Tad Lim Din i Ah Sam pobjegnu, čvrsto
uvjereni da je taj-pan oprostio svojoj taj-taj koja je bezgranično osvjetlala sebi
obraz izdržavši njegov pravedan bijes.
Mejmej se uplakana okrene i krene hodnikom u svoje odaje.
– Moj krevet, boga ti! – zareži on.
Potrčala je u njegovu sobu, a on za njom. Tresnuo je vratima i povukao
rezu.
– Znači, noseća si. Čije je to dijete?
– Tvoje, gospodaru! – zajecala je.
Sjeo je i pružio joj nogu da mu izuje čizmu.
– Hajde, brže malo!
Bacila se na koljena i izula mu čizme. Tad stane kraj kreveta.
– Kako si se usudila pomisliti da želim da upoznaš moje prijatelje? Boga ti,
kad poželim da te izvedem iz kuće, reći ću ti.
– Da, gospodaru!
– Ženino je mjesto kod kuće. Ovdje!
 – Da, gospodaru.
Udostoji je malko blažeg izraza lica.
– Boga mi, to mi se već više sviđa.
– Nisam ni htjela na ples – slabašno je šapnula. – Samo da se onako
odjenem... Na ples nisam htjela. Zašto bih na ples? Nisam to htjela. Samo da ti
ugodim. Žao mi je, baš žao!
– Zašto bih ti oprostio? – Počeo se svlačiti. – Je li?
– Nema razloga, nikakvog. – Jadno je plakala, nijemo, ali znao je da je još
prerano da joj potpuno popusti.
– Možda ću ti, zato što si noseća, pružiti novu priliku, ali pazi da rodiš sina,
a ne bezvrijednu kćer!
– Oh, da, molim te, molim te. Molim te, oprosti mi! – Duboko mu se
klanjala i glavom udarala po podu.
Razdirao ga je njezin plač, ali se i dalje mrzovoljno svlačio. Tad utrne
svijeću i popne se u postelju. Nju ostavi da stoji.
Poslije nekoliko minuta otresito joj reče:
– Dođi u krevet. Hladno mi je!
Poslije, kad više nije mogao izdržati njezin plač, nježno ju je obujmio
rukama i poljubio.
– Opraštam ti, djevojče moje.
U njegovu je zagrljaju plakala sve dok nije zaspala.
ČETVRTA KNJIGA
 Prolazili su tjedni i proljeće se pretvori u rano ljeto. Ojača sunce i zrak
postane užasno vlažan. Evropljani su se stravično mučili u svojim uobičajenim
odijelima i dugom vunenom donjem rublju, u haljinama s krinolinama i
steznicima od kitove kosti. Ispod pazuha i na preponama sušio im se znoj,
izbijali su im čirevi. Započnu uobičajene ljetne bolesti: kantonska crijevobolja,
makaoški proljev i azijske boljetice. Mrtvace bi oplakali, a živi su i dalje
strpljivo podnosili te pokore kao neizbježna iskušenja koja nam šalje dragi Bog
da mrcvari čovječanstvo. Prozore su uporno držali zatvorene jer se u ono doba
smatralo da zrak raznosi otrovne plinove koji ljeti isparuju iz zemlje. Liječnici
su im i dalje davali čišćenje i puštali krv, jer su to bili jedini poznati lijekovi
protiv bolesti. I dalje su pili vodu koju su zagadile muhe i jeli meso koje su
upljuvale muhe. I dalje su zazirali od kupanja, jer su svi znali da je pogibeljno za
zdravlje. I dalje su molili da stigne hladna zima i da ponovno pročisti zemlju od
smrtonosnih otrova.
U lipnju je boljetica desetkovala vojničke redove. Trgovačka je sezona
maltene završila. Mnogi će se ove godine silno obogatiti, uz malo džosa. Naime,
još se nikad nije u tolikoj mjeri kupovalo i prodavalo u kantonskoj Naseobini.
Trgovce, njihove portugalske pisare i kineske kompradore, kao i predstavnike
co-honga, do kraja je iscrpla vrelina, ali još više suludi rad koji trajaše tjednima.
Svi su jedva čekali odmor koji će potrajati do zime, kad opet započnu kupnje.
Ove su se godine, za razliku od prethodnih, Evropljani napokon poveselili
da će ljeto provesti u svojim kućama, na svome tlu, na otoku Hong Kongu.
Njihove obitelji na Hong Kongu već su iz skučenih brodskih prostorija
preselile u Sretnu dolinu. Izgradnja bijaše u punom jeku. Već se uobličio
Queen’s Town. Ulice, skladišta, zatvor, pristaništa, dva svratišta, točionice i
stambene kuće.
Krčme namijenjene vojnicima smjestiše se blizu njihovih šatora oko
Glessingova rta. Mornarske su se gostionice pružale po Queen’s Roadu,
nasuprot brodogradilištu, neke smještene u privremenim straćarama ili šatorima,
ali bijaše i trajnijih točionica.
Stizahu brodovi iz Engleske koji su im dovozili hranu, rođake, prijatelje i
mnoštvo stranaca. Svakodnevno je pristizalo sve više ljudi iz Makaa –
Portugalaca, Kineza, Eurazijaca i Evropljana – jedrara, tkalaca, krojača, pisara,
sluga, trgovaca, prodavača i kupaca, kulija, ljudi koji su tražili posao ili koje
poslovi prisiliše da se iskrcaju na Hong Kong. Svi su oni služili
vanjskotrgovinskoj razmjeni s Kinom, svi su oni od nje živjeli i na njoj se
bogatili. Među došljacima bijahu vlasnice bordela – Madame, lake djevojke,
narkomani, proizvođači džina, kockari, krijumčari, džepari, otmičari, lupeži,
prosjaci i gusari – ološ svih mogućih narodnosti. I oni nađoše stan ili počeše
graditi stan i trgovine. Queen’s Town su zagadile točionice džina, bordeli i
pušionice opijuma, nanizani duž Queen’s Roada. Silno poraste kriminalitet pa je
malobrojna policija bila pretrpana poslom. Srijedu odaberu za bičevanja.
Osuđene zločince su, na radost pravednika, javno šibali pred zatvorom da bi
time opomenuli ostale.
Britansko je pravosuđe, doduše, djelovalo brzo i strogo, ali Kinezima se
nije činilo okrutnim. U Kini su uvriježene kazne poput javnog mučenja,
bičevanja do smrti, stezanja palaca u škripcu, sakaćenja, vađenja jednog ili oba
oka, odsijecanja živog mesa, davljenja garotom, osljepljivanja, odsijecanja
jezika, gnječenja spolovila. Kinezi nisu poznavali porotu. Budući da Hong Kong
bijaše izvan dosega kineskog pravosuđa, svi zločinci s kineskog kontinenta
pobjegli bi kad god su mogli i sklanjali se u pribježišta na Taj Ping Šanu,
sprdajući se sa slabostima divljačkih zakona.
Kako je na otoku evala civilizacija, sakupljali su se otpaci. Na otpacima su
se rojile muhe.
U odbačenim bačvama ustajala je voda, a i u polupanim posudama.
Skupljala se na bambusovim skelama, u perivojima koji su tek nastajali i u
močvarnoj dolini. Uskoro su te lokvice uzavrele od života – ličinaka koje su se
razvijale u komarce. Sićušne, krhke i neobične komarce, toliko nježne da bi
poletjeli tek poslije zalaska sunca. Bijaše to komarac malaričar, anofeles.
I počnu umirati ljudi u Sretnoj dolini.
 DVADESET I ŠESTO POGLAVLJE

– Boga ti, Culume, ne znam ništa više od tebe. U Queen’s Townu vlada
smrtna groznica, nitko ne zna koji joj je uzročnik. Sad je oboljela i mala Karen!
– Dirk bijaše ojađen. Mejmej mu se već tjedan dana nije javljala. Hong Kong je
napustio prije gotovo dva mjeseca. Onamo je na brzinu skočio samo na dva dana
prije nekoliko tjedana kad više nije mogao izdržati da ne vidi Mejmej. Sva se
proljepšala. Trudnoća nije bila popraćena mučninom i bili su sretniji nego ikad.
– Bogu hvala, isplovio nam je posljednji brod i sutra napuštamo Naseobinu!
– Stric Robb tvrdi da je malarija – vatreno će Culum, mašući Robbovim
pismom koje bijaše netom stiglo. Bijaše izvan sebe zbog brige za Tess. Jučer je
od nje primio pismo u kojemu mu je javila da se sa sestrom i majkom preselila s
broda u Brockovu djelomično završenu poslovnu zgradu. Malariju mu nije
spominjala. – Kako se malarija liječi?
– Ne znam. Nikako, nisam liječnik, a Robb tvrdi da samo neki liječnici
misle da je malarija! – Dirk razdraženo otjera muholovkom roj pčela. – Malarija
na latinskom znači »loš zrak«, i to je sve što znam... Sve što ljudi znaju. Majko
Božja, ako je u Sretnoj dolini zrak loš, upropašteni smo!
– Rekoh ti da ondje ne gradiš – pobjesni Culum. – Zamrzio sam tu dolinu
čim sam je ugledao!
– Tako ti krvi Kristove, zar si unaprijed znao da je ondje loš zrak?
– Ne, nisam to mislio, nego... Pa, mrska mi je bila ta dolina, samo toliko.
Struan zatvori prozor da ne prodire smrad s trga ispred Naseobine. Otjera
nove rojeve muha. Molio se da ta groznica nije malarija. Ako je to malarija,
mogla bi zaraziti sve one koji noće u Sretnoj dolini. Zna se da su neka područja
na kugli zemaljskoj zatrovana malarijom, a iz nekog tajnovitog razloga smrtni se
plinovi šire baš noću.
Robb im je javljao da je groznica tajanstveno započela prije mjesec dana.
Najprije je zapažena kod kineskih radnika, a zatim se proširila i na ostale, na
evropske trgovce i djecu. Samo u Sretnoj dolini. Nigdje drugdje na Hong
Kongu. Sad boluje četiri do pet stotina Kineza i dvadeset do trideset Evropljana.
Kinezi se praznovjerno boje, uvjereni da ih bogovi kažnjavaju zbog toga što bez
careva dopuštenja izgrađuju Hong Kong. Samo su ih povećanim nadnicama
privoljeli da se vrate na posao.
A sad je zaražena i mala Karen. Robbovo je pismo ovako završavalo:
»Sarah i ja očajavamo, bolest ima podmukli tok. Najprije pola dana traje
stravična groznica. Tad nastupa poboljšanje da bi se za dva-tri dana groznica
ponovila u mnogo težem obliku. I tako se to neprestance ponavlja, a svaki je
napadaj gori od prethodnog. Liječnici su dali da Karen popije čišćenje, toliko
jako koliko su se usudili. Pustili su jadnoj djevojčici krv, ali ne očekujemo
mnogo. Kuliji umiru poslije trećeg-četvrtog napadaja. A Karen je poslije
čišćenja i puštanja krvi toliko slaba, užasno slaba. Bože, pomozi nam, mislim da
će nam Karen umrijeti.«
Dirk krupnim koracima pođe prema vratima. Bože mili, najprije
novorođenče, a sad Karen! Sarah je rodila sina Lochlina Rossa, sutradan poslije
plesa, ali dječačić se rodio slabunjav, s ozlijeđenom lijevom rukom. Porođaj
bijaše veoma težak i Sarah je maltene umrla. Nije oboljela u babinjama kao što
su se bojali. Doduše, mlijeko joj se upalilo, a kosa posjedjela, ali joj se malo-
pomalo vraćala snaga. Kad se Struan vratio na Hong Kong da posjeti Mejmej,
svratio je do Sarah. U lice su joj se duboko usjekle tjeskobne i gorke bore.
Izgledala je kao starica. Dirk se još više rastužio kad je vidio njezina sinčića:
bolešljiva, s nemoćnom lijevom rukom. Jadno je plakao i svi su mislili da neće
ostati živ. Možda je i umro, pomisli Dirk i naglo otvori vrata. Robb ga ne
spominje!
– Vargas!
– Da, Senhor?
– Je li u Makau ikad harala malarija?
– Nije, Senhor! – Vargas problijedi. U »Otmjenoj kući« radili su njegov sin
i nećak, a sad su živjeli na Hong Kongu. – Jesu li sigurni da je ono malarija?
– Ne, tako misle samo neki liječnici. I to ne svi! Nađi mi Maussa. Reci mu
da smjesta želim razgovarati s Đin-kvaom. U njegovoj prisutnosti.
– Da, Senhor. Njegova ekscelencija pozvala vas je večeras u devet da
večerate s njim i nadvojvodom.
– Prihvati poziv u moje ime.
– Da, Senhor.
Struan zatvori vrata i žalosno sjedne. Na sebi je imao laganu košulju bez
kravate, lagane hlače i lagane cipele. Ostali su ga Evropljani smatrali ludim što
se izvrgava vražjim prehladama; naime, svi su znali da ljetni vjetrovi donose
nazebe.
– Ne može to biti malarija – reče. – Malarija nikako! Štogod drugo.
– Ono je prokleti otok.
– Sad govoriš kao žena – reče mu Dirk.
– Groznicu su donijeli kuliji. Ako udaljite kulije, riješit ćete se pošasti. Oni
je prenose, oni je izazivaju.
– Kako da to znamo, Culume? Priznajem, započela je među kulijima. I
priznajem, oni stanuju u nizinskim predjelima. Priznajem i to da se malarija,
koliko je nama poznato, može dobiti jedino ako udišemo zatrovani noćni zrak.
No, zašto groznica vlada samo u dolini? Zar je loš zrak samo u Sretnoj dolini?
Zrak kao zrak, za ljubav Božju, a ondje danju i noću puše uglavnom ugodan
lahor. To nema smisla.
– I te kako da ima smisla. To je volja Božja.
– Kuga te ubila ako mi samo to možeš odgovoriti.
– Molio bih te da ne huliš! – Culum je ustao.
 – A ja bih te molio da se prisjetiš da su ljude, ne baš tako davno, palili na
lomači samo zato što su tvrdili da se Zemlja okreće oko Sunca. To nije volja
Božja!
– Bez obzira na ono što misliš, Bog je presudno i trajno prisutan u našim
životima. A to što se groznica širi baš na onome dijelu u Aziji što smo ga
izabrali za mjesto stanovanja, također je volja Božja. To se ne može poreći, jer
je nemoguće dokazati suprotno, kao što ni ja ne mogu dokazati da je to istina.
No, mislim da je istina, a tako misli i većina ljudi... I smatram da bismo se
morali iseliti iz Sretne doline.
– Ako se iz nje iselimo, napustit ćemo Hong Kong.
– Mogli bismo podići naselje na području uz Glessingov rt.
– Znaš li koliki smo novac mi i svi ostali trgovci uložili u Sretnu dolinu?
– Znaš li koliko se može uživati u novcu kad počivaš dva metra ispod
zemlje?
Struan je hladno saslušao sina. Već tjednima je osjećao da Culumovo
neprijateljstvo postaje sve stvarnije, ali nije se na to obazirao. Znao je on: što
Culum više nauči, nastojat će tim više ostvarivati svoje naume i sve će više
hlepiti za vlašću. Tako je dobro, pomisli Dirk. Bijaše silno zadovoljan
Culumovim napredovanjem. Istovremeno se brinuo zbog Culuma koji previše
vremena provodi s Gorthom, pa je opasno izložen njegovu utjecaju.
Prije deset dana otac i sin žestoko su se dohvatili, a njihova svađa nije
završila. Culum je iznosio svoje poglede o parobrodima – očito ponavljajući
Gorthovo mišljenje – a Dirk se s tim nije slagao. Tad mu Culum predbaci davnu
svađu s Brockom i reče da mladi naraštaj neće pasti u iste greške kao njihovi
očevi. Gorth zna da mladi naraštaj ne mora slijepo slijediti roditelje. Gorth i on
su se složili da pokopaju svako neprijateljstvo i obojica će se truditi da izmire
očeve. Kad je Dirk nato htio iznijeti svoj stav, Culum ga nije htio ni slušati i
samo je odjurio.
Bijaše tu i problem s Tess Brock.
Culum je nikad nije spominjao Dirku, a ni Dirk njemu, iako je znao da
Culum očajnički čezne za njom i da mu ta čežnja zamagljuje um. Dirk se sjećao
svoje mladosti kad je venuo za Ronaldom. Sve mu se u tim godinama činilo
posve jasno, toliko važno i toliko čisto.
– Ah, Culume, mladiću, ne uzrujavaj se! – reče jer se nije želio svađati sa
sinom. – Vruć je dan i svi lako gubimo živce. Sjedni i odmori glavu. Mala Karen
je bolesna, a i mnogi naši prijatelji. Čujem da i Tillman ima groznicu. I tko zna
tko sve još!
– Gospođica Tillman?
– Ona mislim nema.
– Gorth kaže da sutra zatvaraju poslovnu zgradu. Ljeto će provesti u
Makau, kao i cijela porodica Brock.
– Mi idemo u Hong Kong, a naša poslovna zgrada ovdje u Kantonu
nastavlja s radom.
 – Gorth kaže da bi bilo bolje da se ljeto provede u Makau. Ondje ima kuću.
I mi ondje još imamo kuću, zar ne?
Dirk se promeškolji na stolcu.
– Da! Ako hoćeš, uzmi slobodni tjedan pa ga provedi u Makau, ali potreban
si mi u Queen’s Townu. I ponavljam: čuvaj se. Gorth ti nije prijatelj.
– A ja ti ponavljam, mislim da mi je prijatelj.
– Nastoji te zbuniti, a jednog dana sasjeći će te na komadiće.
– Varaš se! Razumijem ga i drag mi je. Lijepo se slažemo. S njim se da
razgovarati, a njegovo mi je društvo ugodno. Obojica znamo da to teško
shvaćate i ti i njegov otac, ali... pa, teško je to objasniti.
– I predobro razumijem Gortha, Boga ti!
– Nemojmo o tome raspravljati – reče Culum.
– Mislim da moramo. Opčinio te Gorth, a to jednom Struanu može biti
smrt.
– Ti Gortha gledaš drugim očima. On mi je prijatelj.
Dirk otvori kutiju, izabere havansku cigaru i zaključi da je kucnuo čas.
– Što misliš, odobrava li Brock tvoje vjenčanje s Tess? Culum pocrveni i
vatreno odgovori:
– Ne vidim razloga zašto ne bi. Gorth je za to.
– Jesi li o tome razgovarao s Gorthom?
– Nisam razgovarao s tobom ni s ikim drugim pa zašto bih onda o tome
razgovarao s Gorthom?
– Kako onda znaš da je on za to?
– Ne znam, ali uvijek kaže kako smo se gospođica Brock i ja očigledno
lijepo slagali, koliko joj bijaše ugodno moje društvo, ohrabruje me da joj pišem,
i slično.
– Misliš da nemam prava da te zapitam kakve namjere imaš s Tess Brock?
– Naravno da imaš pravo, ali... Pa, da, pomislio sam da je uzmem za ženu,
ali to još nisam rekao Gorthu. – Culum zbunjeno umukne i obriše čelo.
Zaprepastio se kako je taj-pan iznenadno dodirnuo ono što mu bijaše najpreče.
Iako je o tome želio razgovarati, nije želio da se prlja njegova ljubav.
Prokletstvo, morao sam biti pripreman, pomislio je. Začuje svoj glas kako
vatreno nastavlja i nikako da se zaustavi: – Ali, mislim da se moja... moja
naklonost prema gospođici Brock zasad nikoga ne tiče. Ništa još nije rečeno i ne
postoji ništa što... Pa lijepo, ono što osjećam prema gospođici Brock tiče se
samo mene.
– Da, to je tvoje mišljenje – odgovori Dirk – što ne znači da imaš pravo.
Jesi li razmišljao o tome da te možda netko iskorištava?
– Gospođica Brock?
– Gorth! I Brock.
– Jesi li razmišljao o tome da ti mržnja prema njima pomućuje moć
rasuđivanja? – razljuti se Culum.
 – Da, razmišljao sam o tome, a ti, Culume? Jesi li pomislio da te oni možda
koriste?
– Recimo da imaš pravo. Recimo da mi gospođica Brock postane žena. Zar
to neće biti povoljno za tvoje poslove?
Dirk se poveseli što je to pitanje izbilo na površinu.
– Neće, zato što će te Gorth prožderati čim postaneš taj-pan. Pokupit će sve
što imamo, a tebe će uništiti kako bi oni postali »Otmjena kuća«.
– Zašto bi uništio svojeg svaka? Zašto ne bismo udružili svoje tvrtke u
»Brock-Struana«? Ja ću voditi trgovinu, a on brodove.
– A tko će biti taj-pan?
– To se može podijeliti... između Gortha i mene.
– Može postojati samo jedan taj-pan. U tome je stvar. To je zakon.
– Samo što tvoj zakon nije moj zakon. A ni Gorthov! Možemo učiti na
tuđim greškama. Dobili bismo silne prednosti ako udružimo naše tvrtke.
– Zar Gorth to namjerava? – Dirk se pitao nije li pogriješio što se tiče
Culuma. Mladićeva opčaranost Tessom Brock i povjerenje prema Gorthu možda
će »Otmjenu kuću« uništiti, a Brocku i Gorthu pružiti sve ono što žele. Imam još
samo tri mjeseca vremena. Onda putujem u Englesku. Bože mili! – To on
namjerava? – zapita Dirk Struan sina.
– O tome nikad nismo razgovarali. Razgovaramo o trgovini, brodarskim
poslovima, tvrtkama i tome slično. I kako da unesemo mir između vas dvojice.
Međutim, spajanje tvrtki bilo bi nam povoljno, je li?
– Nikako s njihovom tvrtkom. Nisi dorastao njima dvojici, još nisi.
– Ali jednog ću im dana biti ravan?
– Možda! – Struan pripali cigaru. – Zaista misliš da bi mogao zavladati
Gorthom?
– Možda mi neće biti potrebno da njime zavladam, kao što ni njemu nije
potrebno da zavlada sa mnom! Recimo da se oženim gospođicom Brock. Gorth
ima svoju tvrtku, a mi svoju. Odvojene tvrtke. I dalje bismo se mogli takmičiti,
ali prijateljski, bez mržnje! – Culumov glas otvrdne. – Razmišljat ću na tren kao
da sam taj-pan. Brock ima kćer mezimicu. Umiljavam se njoj i Gorthu. Ako je
uzmem za ženu, znatno ću ublažiti Brockovo neprijateljstvo prema nama... dok
ne prikupim iskustva. Uvijek ću ih držati mamcem da ćemo udružiti tvrtke. A
kad budem spreman, moći ću ih slistiti. Mudra i lijepa zamisao. Kuga ubila
Tess, njome bih se samo poslužio da još više proslavim »Otmjenu kuću«!
Dirk Struan je šutio.
– Zar nisi trijezno razmatrao te mogućnosti? – nastavi Culum. – Zaboravio
sam da si previše lukav a da ne zapaziš da sam u nju zaljubljen.
– Da – primijeti Dirk i brižno strese u srebrnu pepeljaru pepeo s cigare
otvorene s oba kraja. – Trijezno sam razmišljao o tebi i o Tess.
– I što si zaključio?
– Da su ti opasnosti veće od pogodnosti.
 – Znači, potpuno si protiv toga da se njome oženim?
– Ja sam protiv toga da je voliš, ali činjenica je da je voliš ili misliš da je
voliš. A druga je činjenica da ćeš se njome oženiti, ako uzmogneš. – Struan
povuče dug dim iz cigare. – Misliš da će se Brock složiti?
– Ne znam... Mislim da neće... Bog neka mi se smiluje.
– Mislim da on hoće... Bog neka ti se smiluje!
– Ali ti nećeš?
– Već sam ti jedanput rekao: ja sam jedini čovjek na svijetu kojemu
potpuno možeš vjerovati. Pod uvjetom da se sračunato ne okomiš na »Otmjenu
kuću«!
– Ali misliš da je takvo vjenčanje protiv dobra naše tvrtke?
– To nisam rekao. Tvrdim da ne uviđaš opasnosti! – Struan ugasi cigaru i
ustane. – Maloljetna je. Hoćeš li je čekati pet godina?
– Hoću – odgovorio je zapanjen toliko dugim vremenom.
– Hoću, boga mi! Ne znaš koliko mi ona znači. Ona je... Pa, ona je jedina
djevojka koju bih istinski mogao voljeti. Neću promijeniti mišljenje... ti me ne
razumiješ, niti me možeš razumjeti. Da, čekat ću je pet godina. Volim je!
– Voli li ona tebe?
– Ne znam, ja... Čini se da me voli. Molim se da me zavoli. Bože na nebu,
što da uradim?
Bogu hvala što više nisam ovako mlad, sućutno pomisli Struan. Sad znam
da je ljubav poput mora, ponekad mirna, a ponekad olujna. Opasna je, i lijepa,
smrtonosna i životvorna. Ali nikad nije stalna, vječno se mijenja. Jedinstvena je
jedino u kratkom razdoblju, kad se gleda u odnosu na vječnost.
– Ništa ti nećeš uraditi, momčino, ali večeras ću ja razgovarati s Brockom.
– Ne – tjeskobno će Culum. – To je moj život! Ne želim da mi ti...
– To što namjeravaš učiniti zadire u moj i Brockov život – prekine ga Dirk.
– Razgovarat ću s Brockom!
– Onda ćeš mi pomoći?
Dirk Struan otjera s lica muhu.
– Što je s onih dvadeset gvineja, Culume?
– Kako?
– Novac za moj lijes. Onih dvadeset gvineja koje mi je dao Brock, a ti ih
pokupio. Jesi li zaboravio?
Culum zausti da kaže ne, ali se predomisli.
– Da, zaboravio sam ih... zapravo, smetnuo sam ih s uma. – Tjeskoba mu se
vidjela u dubini očiju. – Zašto bih ti lagao? Zamalo sam ti lagao. Grozno!
– Da – odgovori Dirk, zadovoljan što je Culum položio i ovaj ispit i naučio
nešto novo.
– Što je s tim zlatnicima?
– Ništa, ali ih zapamti! Takav ti je Brock. Gorth je još gori od njega, jer od
oca nije naslijedio ni širokogrudnost.
 Bila je gotovo ponoć.
– Sjedni, Dirk – reče Brock trljajući bradu. – Rum, pivo ili brendi?
– Brendi.
– Brendi! – naredi Brock slugi pa pokaza hranu koja je na stolu blještala
pod svjetlom svijeća. – Posluži se, Dirk! – Počeša se ispod pazuha, zadebljala od
čireva i osipa koji izbijaju od vrućine. – Prokleto vrijeme! Kog vraga se i ti ne
mučiš kao mi ostali?
– Ispravno živim – reče Dirk i udobno protegne noge. – To sam ti rekao
milijun puta. Da se kupaš četiri puta dnevno, ne bi ti izbijali čirevi. Riješio bi se
ušiju iz kose i...
– Nema to s tim veze – reče Brock. – Bilo bi to ludo i protuprirodno, boga
mi! – Nasmijao se. – Oni koji tvrde da si vragov prijatelj, možda te pokazuju baš
zato što si takav, zar ne? – Gurne prazni srebrni dvolitarni krčag prema slugi
koji ga smjesta napuni pivom iz bačvice prislonjene uza zid. Na okolnim
policama nalazile su se muškete i kratke sablje. – Ali ti ćeš uskoro ubrati
nagradu, zar ne, Dirk? – Brock upre prema podu svojim debelim palcem.
Struan uzme veliku okruglastu kristalnu čašu i pomiriše brendi.
– Svi ćemo ubrati svoju nagradu, Tyleru! – Struan je brendi držao tik pred
nosom da ublaži smrad te prostorije. Smrdi li i Tess kao njezin otac i majka? I
zna li Brock zbog čega ga posjećuje? Prozori bijahu čvrsto zatvoreni da ne uđe
noćni zrak s trga ispod njih, na kojem je vladala čudovišna graja.
Brock promumlja, digne pun krčag i žedno ga istrusi. Na sebi je imao
vuneni redingot, po svom običaju, teško donje rublje, visoku kravatu i prsluk.
Mrko je mjerkao Dirka, svježeg i snažnog u laganoj košulji, bijelim hlačama i
polucipelama. Svjetlo svijeća prelijevalo se na zlatnoriđim dlakama po njegovim
širokim plećima.
– Djeluješ kao da si gol, momčino. Zaista gadljivo!
– To ulazi u modu, Tyleru. Živio! – Struan digne čašu pa ispiju.
– Kad već spominjemo vraga, čujem da je Maureen Quance dobrano
prikliještila jadnog Aristotlea. Govorka se da putuju u domovinu prvim brodom.
– On će pobjeći ili prerezati sebi grkljan!
Brock se grohotom smijao.
– Kad se onako iznebuha pojavila na plesu, smijao sam se kako se nisam
smijao sve otkad je mamica uhvatila sise u stroj za glačanje! – Mahne rukom u
znak da otpušta slugu koji iziđe. – Čujem da su isplovili svi tvoji brodovi.
– Da! Sjajna trgovina, zar ne?
– Tako je, a bit će još bolja kad moj »Blue Witch« prvi stigne u London,
čujem da je jedan dan ispred tvog broda! – Brock potegne dug gutljaj piva.
Obilno se preznojavao. – Jeff Cooper kaže da je isplovio njegov posljednji brod
pa je otok Whampoa čist.
 – Ostaješ u Kantonu?
Brock zatrese glavom.
– Sutra odlazimo, u Queen’s Town pa u Makao, ali ovu svoju trgovinu
ostavljamo otvorenu, a nećemo je zatvoriti kao prije.
– Longstaff ostaje, vjerojatno se pregovori nastavljaju!
Dirk u zraku nanjuši napetost i njegova se uznemirenost pojača.
– Znaš da se ovdje ništa ne može zaključiti! – Brock se igrao povezom
preko oka. Napola ga je podigao i trljao nazupčenu, krivo sraslu duplju. Uzica
koja mu je godinama pridržavala povez, ostavila mu je crvenu udubinu na čelu.
– kaže mi Gorth da Robbova najmlađa ima groznicu.
– Da. Vjerojatno mu je to rekao Culum?
– Da! – Brock je zamijetio oštrinu u Dirkovu glasu. Povuče dug gutljaj piva
i nadlanicom obrisa pjenu s brkova. – To mi je žao čuti. Ružan džos! – Ponovno
se napije. – Tvoj i moj sin su kao stari prijatelji.
– Drago će mi biti kad opet isplovim! – Dirk se nije obazirao na Brockovu
podrugljivu primjedbu. – Popodne sam dugo razgovarao s Đin-kvaom o
groznici. Koliko je njemu poznato, u Kvantungu je nikad nisu imali.
– Ako je zaista malarija, u lijepom smo sosu! – Brock uzme pileća prsa. –
Posluži se! Čujem da rastu cijene kulijima. U Hong Kongu stravično rastu
troškovi života.
– Ne toliko da nam naude. Proći će ta groznica.
Gorth mukotrpno odmakne trbušinu i iskapi krčag.
– Htio si sa mnom povjerljivo razgovarati? Zato da pričamo o groznici?
– Ne – odgovori Dirk. Osjećao se zaprljan Brockovim smradom i
parfemom, pomiješanim sa zadahom ustajala piva. – Nego o onom mom
davnom obećanju da ću te jednog dana kazniti devetorepim bičem.
Brock sa stola uzme zvonce i snažno pozvoni. Cilinkanje se odbijalo od
zidova. Budući da se vrata nisu odmah otvorila, ponovno je zazvonio.
– Prokleti majmun! – reče. – Potreban mu je pristojan bubotak u guzicu! –
priđe pivskoj bačvi, napuni krčag, ponovno sjedne i odmjeri Struana. Brock je
čekao.
– Što je s tim? – naposljetku zapita.
– Tess Brock! – odgovori Dirk.
– Kako? – Brock se zapanji što Struan ubrzava odgovor na to pitanje koje
već noćima uznemirava njega, a vjerojatno i Dirka.
– Moj se sin u nju zaljubio.
Brock ponovno otpije pivo i opet obriše usta.
– Sreli su se samo jedanput, na plesu. Nadalje, popodne su šetali s Lizom i
Lillibet. Tri puta!
– Da, ali zaljubljen je u nju. Siguran je da se u nju zaljubio.
– Jesi li i ti u to siguran?
– Jesam.
 – I što misliš?
– Bit će najbolje da o tome raspravimo. Posve otvoreno!
– Zašto baš sad? – sumnjičavo zapita Brock, nastojeći dokučiti pravi
odgovor. – Kao što znaš, vrlo je mlada.
– Da, ali dovoljno je odrasla za udaju.
Brock se zamišljeno igrao krčagom i gledao svoj odraz u uglačanom
srebru. Je li točno procijenio Struana?
– Prosiš Tessinu ruku za svog sina?
– Njegova je dužnost, a ne moja, da je isprosi. Ali najprije nas dvojica
moramo o tome porazgovoriti.
– Što ti misliš? – ponovno zapita Brock. – O tom braku?
– Već znaš, ja sam protiv. Ne vjerujem ti i ne vjerujem Gorthu, ali Culum
misli svojom glavom pa me prisilio da ovo učinim. Otac ne može uvijek navesti
sina da radi ono što bi on htio.
Brock je razmišljao o Gorthu.
– Kad si već toliko protiv njega – reče slabim glasom – ubij vraga u njemu
ili ga pošalji kući, otpravi ga. Lako ćeš se otarasiti tog mladog gizdelina.
– Znaš da nemam izlaza – gorko će Dirk. – Ti imaš tri sina, Gortha,
Morgana i Toma, a meni je sad preostao jedino Culum. Pa prema tome, bez
obzira što ja želim, on mi je jedini nasljednik.
– Tu su Robb i njegovi sinovi – reče Brock, presretan što je točno prozreo
Dirka. Sad će se s njim igrati kao s ribom.
– Znaš odgovor na to pitanje. »Otmjenu kuću« stvorio sam ja, a ne Robb.
Što ti misliš?
Brock zamišljeno iskapi krčag. Ponovno zazvoni. Opet mu se nitko ne
odazove.
– Napravit ću podvezice za čarape od crijeva onog majmuna! – Ustane i
opet napuni krčag. – I ja sam protiv tog vjenčanja – oštro će Brock. Vidje kako
se po Struanovu licu razlijeva rumenilo iznenađenja. – Pa ipak – nadoda Brock –
prihvatio bih tvog sina da mi je isprosi.
– Boga ti, i ja sam mislio da bi ga prihvatio! – Dirk ustane, stisnutih
pesnica.
– Tess će dobiti najveći miraz u Aziji. Dogodine će se vjenčati.
– Prije bih te poslao u pakao!
Prijeteći su pošli jedan na drugog.
Brock vidje ono isto odlučno lice kao i prije trideset godina, prožeto istom
životnošću. Onim nečim neodredivim što je cijelo njegovo biće poticalo da tako
silovito djeluje. Gospode Bože, ne razumijem zašto si na moju stazu doveo ovog
vraga, ali znam da si mi ga ovamo doveo da ga uništim. Ne samo nožem u leđa,
nego nečim još gorim!
– To poslije, Dirk – reče. – Najprije će se oni lijepo vjenčati. Dovoljno si se
usosio. Ne mojom krivicom, nego zbog nečeg drugog, i ne nosim ti ja tvoj ružan
džos. Međutim, mnogo razmišljam isto kao i ti, o njima dvoma i o nama.
Smatram da je to najbolje za njih i za nas.
– Znam što mislite ti i Gorth.
– Tko zna što će biti Dirk? Možda se u budućnosti spojimo?
– Dok sam ja živ, nikako!
– S druge strane, možda se nećemo spojiti, nego ćeš ti zadržati svoje, a mi
naše.
– Nećeš preko ženske suknje zauzeti i slomiti »Otmjenu kuću«!
– Saslušaj ti mene, Boga ti! Ti si ovo izvukao! Ti si rekao da otvoreno
razgovaramo, a još nisam završio. Zato me saslušaj, Boga ti! Ukoliko nisi
izgubio petlju, kao što si izgubio pristojnost i mozak.
– U redu, Tyleru! – Struan natoči drugi brendi. – Reci što misliš.
Brock se malko opusti, ponovno sjedne i napije se piva.
– Mrzim te i uvijek ću te mrziti. I ne vjerujem ti! Smrtno sam umoran od
ubijanja, ali kunem ti se Isukrstom, ubit ću te onog dana kad na mene navališ
devetorepim bičem. Neću ja započeti tu borbu, to nikako. Ne želim te ubiti,
samo te želim smrviti. Razmišljam da će možda naša djeca srediti ono što mi...
što nije uspjelo nama. I zato kažem: što biti mora, bit će. Ako se naši baš moraju
spojiti, spojit će se! To o njima ovisi, a ne o tebi i o meni. Ako se ne spoje, i to
isto tako o njima ovisi. Što god rade, o njima ovisi. Ne o nama! I zato kažem da
je vjenčanje u redu.
Struan iskapi čašu i vrati je na stol.
– Nikad nisam mislio da ćeš biti tolika kukavica pa da se poslužiš Tessom
kad si protiv toga isto toliko koliko i ja.
Sad ga je Brock promatrao bez gnjeva.
– Nisam iskoristio Tess, Dirk! Bogom ti se kunem! Ona Culuma voli, to je
živa istina. Samo zbog toga ovako govorim s tobom. Obojici su nam vezali ruke.
Govorimo istinu! Ona je kao Julija svojem Romeu. Da, Boga mi, i toga se
bojim. A i tebe, istini za volju. Ne želim da moja Tess umre na mramornoj ploči
samo zato što tebe mrzim. Ona ga voli i na nju moram misliti!
– Ne vjerujem ti.
– Ni ja, Boga mi, ali Liza mi je desetak puta pisala o Tess. Tess uzdiše dok
priča o plesu, ali uvijek samo o Culumu. A Tess mi je bezbroj puta pisala što joj
je Culum rekao i što joj Culum nije rekao, i što je ona rekla Culumu, i kako je
izgledao Culum, i što joj je Culum odgovarao... sve dok mi ne dođe da puknem.
Oh, da, istinski ga je zavoljela.
– To je mladenačka ljubav, koja ništa ne znači.
– Gospoda ti Boga, ti užasno teško shvaćaš! Griješiš, Dirk! – Odjednom se
Brock osjeti užasno umornim i užasno starim. Htio je to riješiti. – Da nije bilo
tvog plesa, to se ne bi dogodilo. Ti si je izabrao da otvori ples, ti si je izabrao da
odnese nagradu, ti si...
– Nisam ja... izabrao ju je Sergejev, a ne ja!
 – Je li to istina, tako ti Boga?
– Istina je.
Brock prodorno pogleda Struana.
– Onda je možda u to ipak umiješana ruka Božja. Tess nije bila najljepše
odjevena na plesu. Ja sam to znao, kao što su znali svi osim Culuma i Tess. –
Iskapi krčag i spusti ga na stol. – Evo što ti predlažem: ti svoga Culuma ne voliš
kao što ja volim Tess, ali daj im povoljan vjetar, otvoreno more i sigurnu luku,
pa ću im i ja to dati. Mladić to zaslužuje. Spasio te kad si htio kupiti ono brdo,
jer kunem ti se Bogom, ja bih te tim brdom uništio. Ako želiš bitku, imaš je!
Ako mi se ukaže prilika da te uništim, kunem ti se Kristom, uništit ću te! Ali
njih dvoje ostavimo. Daj im povoljan vjetar, otvoreno more i sigurnu luku,
zakuni mi se Bogom!
Brock ispruži ruku.
– Slažem se za Culuma i Tess – zareži Dirk – ali ne za Gortha.
Brock se sledi kad je Dirk takvim glasom izgovorio »Gorth«. Međutim,
nije povukao ruku, iako je znao da se iza dogovora krije niz opasnosti.
Odlučno su se rukovali.
– Još jedna čaša da zapečatimo dogovor – predloži Brock. – Onda možeš iz
moje kuće ravno u pakao. – Uzme zvonce, zazvoni treći put, a kad se nitko nije
pojavio, tresne njime o zid.
– Li Tang! – drekne Brock.
Glas mu je čudnovato odjekivao.
Odjeknu žustri koraci uza goleme stube i pojavi se preplašeno lice pisara
Portugalca.
– Nestala je sva posluga, Senhor. Nigdje ih nisam našao.
Struan potrči na prozor. S trga su šutke odlazili ulični prodavači, trgovci na
tezgama, prolaznici i prosjaci. U Engleskom su perivoju zapanjeno stajale mirne
skupine trgovaca, slušale i gledale.
Dirk se okrene i potrči prema mušketama. Istodobno se pored stalka stvore
i on i Brock.
– Svi neka se spuste! – poviče Brock pisaru.
– Moja zgrada, Tyleru! Moraš ih sve uzbuniti! – reče Dirk Struan i istog
trena nestane.

Za sat vremena svi se trgovci i njihovi pisari natisnu u Struanovoj

poslovnici i u Engleskom perivoju koji se ispred nje nalazio. Pored vrata stajaše
u ratnoj opremi odred od pedeset naoružanih vojnika. Njihovu zapovjedniku
kapetanu Oxfordu bijaše nepunih dvadeset. Bio je to okretan i zgodan mladić
plavih paperjastih brkova.
U sredini perivoja stajali su Struan, Brock i Longstaff, a blizu njih Jeff
Cooper i Sergejev. Noć bijaše vlažna i vrela, puna kukaca.
 – Bit će najbolje da smjesta naredite povlačenje, Vaša ekscelencijo – reče
Struan.
– Da – složi se Brock.
– Nema smisla da naglimo – javi se Longstaff. – Ovo se i prije događalo,
zar ne?
– Da, ali uvijek su nas unaprijed upozoravali ili co-hong ili mandarini,
nikad nije bilo ovako iznenadno. – Struan je napregnuto osluškivao u noć, ali je
usput i prebrojavao lorče usidrene uz gatove. Ima dovoljno mjesta za sve,
zaključi. – Ne sviđa mi se ova noć.
– Ni meni, boga mi! – Brock bijesno pljune. – Ukrcajmo se na lorče, kažem
ja vama.
– Valjda ne mislite da nam prijeti opasnost? – upita Longstaff.
– Ne znam, Vaša ekscelencijo, ali nešto mi kaže da se maknem odavde –
reče Struan. – Ili da se barem ukrcam. Trgovina je za ovu sezonu završila pa
možemo poći ili ostati, kako želimo.
– Neće se oni usuditi da nas napadnu! – posprdno će Longstaff. – A i zašto
bi? Što bi time dobili? Pregovori se tako lijepo odvijaju. Smiješno!
– Samo predlažem da ostvarimo ono što uvijek govorite, Vaša ekscelencijo:
najbolje je da se pripremimo, za svaki slučaj.
Longstaff s dosadom mahne kapetanu Oxfordu.
– Podijelite ljude u tri voda, čuvajte istočni i zapadni ulaz i Hog Street.
Nikoga ne puštajte na trg, do novog naređenja.
– Da, gospodine!
Struan vidje Culuma, Horatija i Gortha kako su se skupili blizu jedne
svjetiljke. Gorth je objašnjavao Culumu kako se nabija mušketa, a Culum ga je
pažljivo slušao. Uz Culuma je Gorth djelovao nadasve snažno, poletno i moćno.
Dirk skrene pogled i u sjeni spazi Maussa kako razgovara s visokim Kinezom
kojega Struan nikad prije nije vidio. Zato im radoznalo pristupi.
– Jesi li štogod čuo, Wolfgang?
– Ništa, taj-pane. Nikakvih glasina, ništa. A nije ni Horatio. Gott im
Himmel! Ja ovo ne razumijem.
Dirk je odmjeravao Kineza, tridesetogodišnjaka u prljavoj seljačkoj odjeći.
Imao je prodorne oči teških vjeđa i podjednako znatiželjno odmjeravao Dirka.
– Tko je ovaj?
– Hung Hsu Čun – reče Wolfgang silno ponosno. – Pokršteni Haka, taj-
pane. Ja sam ga krstio. Najbolji kojega sam ikad našao, taj-pane. Bistra glava,
marljiv, a običan seljak. Napokon imam obraćenika koji će širiti riječ Božju... i
pomagati mi u Njegovu radu.
– Najbolje će biti da mu kažeš da ode. Izbije li gužva, a ako ga mandarini
nađu s nama, imat ćeš jednog obraćenika manje.
 – To sam mu već rekao, na što mi je on odgovorio: »Nedokučivi su putevi
gospodnji, a ljudi Božji ne okreću leđa poganima!« Bez brige, Bog će ga čuvati,
a ja ću svojim životom paziti na njega!
Struan kratko klimne glavom čovjeku pa se vrati Longstaffu i Brocku.
– Idem na brod, i gotovo! – reče Brock.
– Tyleru, pošalji Gortha i njegove ljude da pruže vojnicima pojačanje! –
Struan pokaza početak ulice Hog Street. – Preuzimam istok i pokrit ću te ako
bude gužve. Možeš se ovamo skloniti.
– Gledaj svoja posla! – odbrusi mu Brock. – Ja ću gledati svoja. Nisi
vrhovni zapovjednik, boga ti! – Mahnuo je Gorthu. – Dođi sa mnom. Almeida,
ti i ostali pisari pokupite knjige i ukrcajte se!
Brock se sa svojim ljudima udalji iz perivoja i zaputi preko trga.
– Culume!
– Da, taj-pane?
– Pokupi sve iz škrinje i ukrcaj se na lorču.
– Razumijem! – Culum snizi glas. – Jesi li razgovarao s Brockom?
– Da, ali nećemo sad o tome, momčino. Požuri... O tom potom!
– Je li rekao da ili ne?
Dirk osjeti na sebi mnoge poglede pa iako je silno htio kazati Culumu kako
je bilo, perivoj ne bijaše za to pogodno mjesto. – Tako ti smrti Božje, hoćeš li
me poslušati ili nećeš?
– Zanima me – odgovori Culum usplamtjela oka.
– Sad nisam raspoložen da razmatram tvoje brige! Poslušaj me! – Dirk
gnjevno krene prema vratima.
Zaustavio ga je Jeff Cooper.
– Zašto se povlačimo? Čemu hitnja, taj-pane? – zapita.
– Puki oprez, Jeffe. Imaš li lorču?
– Imam.
– Rado ću smjestiti sve tvoje ljude koji nemaju mjesta! – Dirk uputi pogled
Sergejevu. – Veoma je lijep pogled s rijeke, Vaša visosti, ako biste nam se
pridružili.
– Uvijek bježite... čim se isprazni trg, a posluga nestane?
– Samo onda kad mi se prohtjedne! – Struan se progura kroz svjetinu. –
Vargas, ukrcaj knjige i sve ljude. Naoružane!
– Da, Senhor.
Videći da se Struan i Brock uistinu pripremaju za hitno povlačenje, i ostali
se trgovci žurno vrate u svoje poslovnice. Pokupe knjige, teretne listove i sve što
im je služilo kao dokaz za ovogodišnju trgovinu – a time i cijelu svoju
budućnost – pa ih počnu utovarivati na brodove. Nisu se morali brinuti za blago,
jer se glavnina trgovine odvijala mjenicom, a Brock i Struan su svoje srebrno
blago već poslali natrag na Hong Kong.
 Longstaff počisti svoj pisaći stol, pohrani u škrinjicu za poštu knjigu sa
šiframa i tajne isprave te se pridruži Sergejevu u perivoju.
– Jeste li se posve spremili, Visosti?
– Nemam ništa ozbiljnog. Sve je ovo neobično. Opasnost ili postoji ili ne
postoji. Ako opasnost postoji, zašto nisu ovdje vaše jedinice? A ako ne postoji,
zašto bježimo?
– Poganski je um, dragi gospodine, bino drukčiji od pameti nas, kulturnih
ljudi! – nasmije se Longstaff. – Vlada Njezina veličanstva već više od stotinu
godina ima s njima posla pa smo naučili kako se postupa s Kinezima. Naravno –
suho je nadovezao – nas ne zanima osvajanje, nego samo mirna trgovina. Iako
smatramo da ovo područje pripada isključivo britanskoj interesnoj sferi.

Struan je pretraživao škrinju, provjeravajući jesu li na brodu sve važne

isprave.
– Već sam sve provjerio – reče Culum kad je upao u prostoriju i zalupio
vratima. – Da čujem kakav je bio odgovor, Boga ti!
– Zaručen si! – blago će Struan. – Boga ti!
Culum bijaše odviše preneražen da bi govorio.
– Brock je očaran što ćeš mu postati zet. Možete se vjenčati dogodine!
– Brock je pristao?
– Da, čestitam! – Dirk mirno pregleda pretinac u pisaćem stolu i zaključa
ga, sretan što se razgovor s Brockom odvijao prema njegovu planu.
– Znači, on je pristao? A pristao si i ti?
– Da, moraš je ti isprositi, ali rekao mi je da te prihvaća. Moramo još
razmotriti miraz i ostale pojedinosti, ali rekao je da se dogodine možete vjenčati.
Culum se objesi ocu oko vrata.
– Oh, oče, hvala ti, hvala! – Nije čuo kako ga je nazvao ocem, ali Dirk je to
čuo.
Noć potrese pucnjava. Struan i Culum odjure na prozor i vide kako se
prednji redovi svjetine na zapadnom prilazu trgu ruše pod hicima. Stotine ljudi
otraga guralo je naprijed one ispred sebe. Kad je vrištava bujica Kineza navrla
na suprotni kraj trga, samo je kosila vojnike.
Svjetina je nosila zublje, sjekire, koplja i stjegove trijada. Nagrnu na
najzapadniju poslovnu zgradu koja je pripadala Amerikancima. Kroz prozor
ubace zublju, provale vrata. Gomila počne zgradu pljačkati, paliti, uništavati.
Dirk Struan zgrabi mušketu.
– Nikome ni riječi o Tess, neka sve ostane naša tajna dok ne razgovaraš s
Brockom! – Nahrupe na hodnik. – K vragu s tim spisima, Vargas! – klikne
videći Portugalca kako posrče pod teretom duplikata računa. – Ukrcaj se!
Vargas podbrusi pete.
 Trg ispred Struanove poslovnice i Engleski perivoj bijahu puni trgovaca
koji su iz petnih žila bježali na lorče. Neki su se vojnici smjestili uz vrtni zid,
spremni da se bore do posljednje kapi krvi, pa im se Struan pridruži da pomogne
čuvati odstupnicu. Krajičkom oka opazi kako Culum juri natrag u zgradu, ali mu
pažnju skrene na sebe nova gomila koja se sunovratila niz Hog Street. Vojnici
koji su štitili ulaz ispale salvu i uredno se povuku prema Engleskom perivoju
gdje zauzmu položaje pored ostalih vojnika da brane posljednje trgovce koji su
trčali na brodove. Oni koji su se već ukrcali na brodove, žurno su dohvatili
muškete, ali kineske su se gomile zadržavale samo uz poslovnice na suprotnoj
strani trga, a za divno čudo, trgovcima nisu posvećivali gotovo nikakvu pažnju.
Struanu lakne kad na jednoj lorči opazi Coopera i Amerikance. Mislio je da
su još u svojoj poslovnici.
– Časna riječ, kakvi probisvijeti! – reče Longstaff ne obraćajući se nikom
određenom. Stajao je pred perivojem i motrio svjetinu, držeći u ruci štap. Znao
je da je ovo kraj pregovora i da je rat neminovan. – Uskoro će snage Njezina
veličanstva obustaviti ovu besmislicu. – Teškim se koracima vrati u perivoj i
zatekne Sergejeva kako promatra opći nered. Pored njega stajahu dva livrirana
sluge, naoružana i uzrujana. – Možda biste se sa mnom ukrcali, Visosti? – reče
nadjačavši galamu.
Longstaff je znao da bi svaka Sergejevljeva ozljeda mogla postati
međunarodni incident, što bi caru dalo željenu priliku da u kineska mora pošalje
ratne brodove i vojsku zbog odmazde. A to se neće dogoditi, Bog ih prokleo,
pomisli Longstaff.
– S tim mrcinama moguće je postupati samo na jedan način. Mislite da ćete
s njima imalo uspjeti svojom demokracijom?
– Naravno, moramo im dati vremena, zar ne? – nehajno će Longstaff. – Sad
se ukrcajmo. Sreća naša što je ovo lijepa večer.
Jedan ruski sluga reče nešto Sergejevu koji ga samo odmjeri. Sluga
problijedi i umukne.
– Ako želite, Vaša ekscelencijo – reče Sergejev koji nije nasjeo na
Longstaffov očigledan prezir prema kineskoj gomili. – No, radije ću pričekati
taj-pana! – Izvadi burmuticu i ponudi Longstaffa, sretan što mu se prsti ne tresu.
– Hvala! – Longstaff zagrabi burmut. – Prokleta rulja! – Priđe Dirku. –
Koji ih je vrag poslao, Dirk?
– Naravno, mandarini! Još nikad nije bilo ovoliko svijeta, još nikad! Bit će
najbolje da se ukrcamo! – Struan je motrio trg. Posljednji trgovci ukrcavali su se
na lorče. Nije bilo Brocka. Gorth i njegovi ljudi još su čuvali ulaz u svoju
poslovnicu na istočnoj strani trga pa Struan pobjesni što Gorth puca u pljačkaše
koji im nisu predstavljali izravnu prijetnju.
Bijaše u napasti da naredi da se odmah povuku, a da zatim u općoj gužvi
nanišani mušketom i ubije Gortha. Znao je da to u metežu nitko ne bi opazio.
Tako ga neće morati kasnije ubiti. No, Struan ne opali. Nije htio sebi uskratiti
zadovoljstvo da vidi užas u Gorthovim očima kad ga ubije.
 Lorče se žurno otisnu i već su se mnogi brodovi našli na sredini rijeke. Za
divno čudo, svjetina se i dalje nije na njih osvrtala.
Iz poslovnice »Cooper-Tillman« sukljao je dim. Kad je zapuhao topli
vjetar, plane cijela zgrada. Jezici su lizali u noći.
Struan vidje kako Brock juri iz svoje poslovnice, s mušketom u jednoj, a
kratkom sabljom u drugoj ruci. Džepovi su mu bili puni spisa. Ispred njega je
glavni pisar Almeida jurio prema lorči, savijen pod teškim knjigama. Štitili su ga
Brock, Gorth i njegovi ljudi. Zatim nova svjetina navali na istočni ulaz i preplavi
vojnike. Struan shvati da je vrijeme da bježe.
– Ukrcajte se! – poviče okrenuvši se prema vratima perivoja. Zastane kao
ukopan. Na zid perivoja oslanjao se Sergejev, s pištoljem u jednoj a rapirom u
drugoj ruci. Uz njega stajaše Longstaff. – Vrijeme je da bježimo! – drekne Dirk
nadglasivši galamu.
– Kamo? – nasmije se Sergejev.
Odjekne snažna eksplozija jer je vatra zahvatila američki arsenal. Zgrada se
sruši. Plameni otpaci obasuše gomilu pa su neki poginuli, a neki bili ozlijeđeni.
Stjegovi trijada prijeđu Hog Street, a za njima bjesomučna gomila pljačkaša koja
počne pustošiti po istočnim poslovnicama. Struan iziđe. Tad se sjeti Culuma.
Vikne svojim ljudima da ga štite i odjuri natrag.
– Culume, Culume!
Culum je jurio niza stube.
– Nešto sam zaboravio! – reče i jurne prema lorči. Sergejev i Longstaff još
su sa Struanovim ljudima čekali na ulazu. Prolaz im je onemogućavala treća
gomila koja je nahrupila preko trga i obrušila se na poslovnu zgradu do njihove.
Struan im pokaza zid i svi ga preskoče. Culum padne, ali ga otac podiže.
Zajedno pojure prema brodovima, a tik za njima Sergejev i Longstaff.
Svjetina ih propusti, ali čim su oni stupili na trg i oslobodili ulaz u
poslovnicu, vode upadnu u perivoj. Mnogi su imali zublje. I navale na »Otmjenu
kuću«.
Sad je plamsala većina poslovnih zgrada. Uz tužan uzdah sruši se neki krov
i bezbrojni plameni jezici zapljusnu tisuće Kineza okupljenih na trgu.
Brock je na glavnoj palubi lorče prostačkim psovkama tjerao posadu. Svi
bijahu naoružani, a topove su uperili prema kopnu.
Gorth bijaše na krmenoj palubi. Vidje kako se odvezuju pramčani i krmeni
konopi. Kad se lorča počela odvajati od gata, Gorth zgrabi mušketu, nanišani na
Kineze koji su se natisnuli na vratima njihove zgrade i povuče oroz. Vidje kako
jedan Kinez pada i podmuklo se nasmiješi. Uzme i drugu mušketu kadli opazi
Dirka koji je sa svojom družinom jurio prema svojoj lorči, okružen Kinezima.
Provjeri da ga nitko ne vidi i brižno nanišani. Dirk je stajao između Culuma i
Sergejeva, a pored njih Longstaff. Gorth opali.
Sergejev se zaljulja i tresne na tlo.
Gorth uzme drugu mušketu, ali Brock dojuri na krmeni palubac.
 – Na pramac i postavi ljude na prednji top! – drekne. – Ne pucaj dok ti ne
kažem! – Gurne Gortha i prodere se na svoje ljude: – Miči tim kormilom, boga
ti! Spustite kratice i razapnite svoja jedra!
Zagleda se prema obali i vidje kako se Struan i Longstaff naginju nad
Sergejeva. Pokraj njega stajaše Culum, a prema njima je nadirala gomila. Zgrabi
mušketu koju je Gorth ispustio, nanišani i opali. Padne vođa Kineza, a gomila
zastane.
Dirk uprti Sergejeva na rame.
– Pucajte im iznad glava! – Naredio je. Ljudi se rašire da bi ih štitili i iz
neposredne blizine ispale plotun. Ustuknu Kinezi u prednjim redovima, a oni u
stražnjim ih potisnu. Nastade užasna gužva, što je Struanu i njegovim ljudima
dalo dovoljno vremena da se sklone na svoj brod.
Na gatu kraj lorče čekao je Mauss, a s njim njegov neobični obraćenik
Kinez. Obojica naoružani. Mauss je u jednoj ruci držao Bibliju, a u drugoj
kratku sablju.
– Blagoslovljen budi Gospod! – vikao je. – Oprosti ovim bijednim
grešnicima! – Sabljom zasiječe zrak i gomila ga zaobiđe.
Ogledaju se tek kad su se svi ukrcali i lorča zaplovila rijekom. Buktila je
cijela Naseobina. Trepte plameni jezici, suklja dim, odjekuju neprijateljski
pokliči. Sve se to stapalo u urnebesnu galamu.
Longstaff je klečao pokraj Sergejeva koji je ležao na krmnici. Struan pohrli
prema njima.
– Na pramac! – drekne na Maussa. – Budi osmatrač!
Blijed od užasa, Sergejev se držao za desne prepone. Ispod ruke mu je tekla
krv. Njegovi su tjelohranitelji užasnuto vikali. Struan ih odmakne i raspori
Sergejeve hlače. Prereže nogavicu. Kugla iz muškete zahvatila je želudac,
prodrla nisko i koso, dva centimetra iznad njegova spolovila i ušla u desno
stegno. Krv je obilno tekla, ali nije šiktala. Struan je hvalio Boga što kugla nije
ušla u želudac kao što je isprva mislio. Prevrne Sergejeva na bok. Rus zatomi
jecanje. Stegno mu je straga bilo smrskano i okrvavljeno na mjestu gdje je
metak izišao. Struan je oprezno pregledao ozljedu i izvukao komadić smrskane
kosti.
– Donesi plahte, brendi i žeravnik! – obrecne se Struan na jednog mornara.
– Visosti, možete li micati desnom nogom?
Sergejev je lagano podigne i bolno zastenje, ali uspije pomaknuti nogu.
– Mislim da ti je bok čitav, momčino. Budi miran!
Kad mu doniješe pokrivače, umota Sergejeva. Udobnije ga smjesti na
stolac iza kormilara i ponudi brendijem.
Donijeli su žeravnik. Tad Dirk otkrije ranu i obilno je zalije brendijem. Na
žeravi zagrije nož.
– Drž’ ga, Wille. Pomozi nam, Culume! – Kleknu. Longstaff podno
njegovih nogu, a Culum do njegove glave.
 Usijani nož Dirk stavi na ulaznu ranu. Plane brendi, a Sergejev se
onesvijesti. Struan je spalio ulaznu ranu i prodirao nožem, duboko i brzo. Želio
je da što prije sve obavi sad kad je Sergejev onesviješten. Okrene ga i ponovno
ispita dubinu ozljede. Zrak se ispuni smradom spaljena mesa. Longstaff se
okrene i povrati, ali Culum je izdržao i pomagao ocu. Longstaff se ponovno
okrene.
Dirk opet usije nož. I izlaznu ranu zalije brendijem. Spali je duboko i
temeljito. Glava ga zaboli od smrada, znoj mu se cijedio niz bradu, ali ruke mu
nisu drhtale. Znao je, ako ranu temeljito ne spali, zagnojit će se i Sergejev će
sigurno podleći, a devet od deset ljudi s ovakvom ranom – umire.
I završi posao.
Stavi Sergejevu zavoj pa i svoja usta ispere brendijem. Alkoholne pare
pročiste zadah krvi i spaljena mesa. Nato je snažno povukao i pogledao
Sergejeva kojemu je lice bilo sivo, beskrvno.
– Sad je u rukama svojega džosa – reče. – Jesi li čitav, Culume?
– Jesam, mislim da jesam.
– Podi u potpalublje i pobrini se da svi ljudi dobiju vrući rum. Provjeri
zalihe. Sad si ti na brodu drugokomandujući. Utvrdi tko se sve nalazi na brodu!
Culum odjuri s palube.
Dva su ruska sluge klečali pokraj Sergejeva. Jedan od njih dodirne Struana
i počne isprekidano govoriti. Očigledno mu je zahvaljivao. Struan im dade znak
da ostanu pokraj gospodara.
Umorno se protegne. Stavi ruku Longstaffu na rame, odvuče ga u stranu i
sagne mu se do uha.
– Jeste li vidjeli da Kinezi imaju muškete?
Longstaff odmahne glavom.
– Nisam!
– Nisam ni ja – primijeti Dirk Struan.
– Posvuda se pucalo! – Longstaff bijaše blijed i silno uznemiren. – Jedna
od onih neželjenih nesreća!
Struan je trenutak šutio.
– Ako umre, izbit će velika nevolja, zar ne?
– Nadajmo se da neće umrijeti, Dirk! – Longstaff se ugrize za usnu. –
Moram smjesta obavijestiti o ovoj nesreći našeg ministra vanjskih poslova.
Morat ću provesti istragu.
– Da!
Longstaff pogleda Sergejevljevo sivo, mrtvačko lice. Nadvojvoda je teško
disao.
– Vraški nezgodno, zar ne?
– Prema položaju ozljede, a i po mjestu na kojemu je stajao prije nego što
je srušen, nema sumnje da ga je pogodio jedan od naših metaka.
– To je jedan od nesretnih slučajeva.
 – Da, ali možda je netko baš u njega ciljao.
– Nemoguće! Tko bi ga htio ubiti?
– Možda bi netko htio ubiti vas, Culuma ili mene? Stajali smo jedan do
drugoga.
– Tko?
– Imam mnogo neprijatelja.
– Brock te ne bi mučki ubio.
– To i ne tvrdim. Ponudite nagradu onome tko nam to dojavi. Možda je
netko nešto vidio!
Zajedno su promatrali Naseobinu. Ležala je daleko iza njih. Iznad
kantonskih krovova vidješe se još samo plameni jezici i dim.
– Ludo je onako pljačkati, to se još nikad nije dogodilo. Zašto nam to rade?
Zašto? – zapita Longstaff.
– Ne znam.
– Čim stignemo u Hong Kong, idemo na sjever, ovaj put na pekinška vrata,
Boga ti. Car će gorko požaliti što je to naredio.
– Da, ali najprije hitno napadnimo Kanton.
– Nije li to gubitak vremena?
– Napadnite u roku od tjedan dana. Nećete morati biti milosrdni. Opet
ucijenite Kanton! Na šest milijuna taela.
– Zašto?
– Proći će mjesec ili dva dok flota ne bude spremna da se probije na sjever.
Vrijeme još nije povoljno. Morat ćete pričekati dok ne stignu pojačanja. Kad bi
trebala stići?
– Za jedan mjesec... mjesec i pol!
– Dobro! – Struanovo se lice smrklo. – U međuvremenu će co-hong morati
prikupiti šest milijuna taela. To će ih naučiti pameti što nas nisu unaprijed
obavijestili, Boga im njihova! Prije nego što se otisnemo na sjever, morat ćete
ovdje pokazati zastavu, ili ćemo osramotiti obraz. Ako oni glatko prođu, a spalili
su našu Naseobinu, nikad više nećemo imati mira. Naredi neka se »Nemesis«
drži ispred grada. Dajte im ultimatum od dvanaest sati... ili ćete srušiti Kanton!
Sergejev zajauče. Dirk mu priđe. Rus bijaše još u šoku, gotovo u nesvijesti.
Dirk opazi kako ih promatra Maussov obraćenik, Kinez, koji stajaše na
glavnoj palubi pokraj desne razme. Prekrsti se nad Struanom, sklopi oči i počne
tiho moliti.
 DVADESET I SEDMO POGLAVLJE

Struan iskoči iz kutera na novi gat u Queen’s Townu i pojuri duž pristaništa
prema svojoj velikoj, gotovo završenoj trokatnici. Danas je pod usijanim bijelim
nebom izrazitije šepao. Na vrhu kopljače vijorili su lav i zmaj.
Zapazi da su po Sretnoj dolini dovršene mnoge manje, poslovne i stambene
zgrade i da je započeta izgradnja crkve na brdu, da je završen Brockov gat na
suprotnoj strani zaljeva i da je maltene gotova poslovna zgrada uz nju. Ostale
poslovne i stambene zgrade još su bile zaštićene bambusovim skelama koje su
se uzdizale u nebo. Queen’s Road već su nasuli tucanikom.
Iako bijaše tek rano poslijepodne, radilo je veoma malo kulija. Bio je vreo,
veoma vlažan dan. U dolini je lagano zapuhao ugodan istočnjak.
Krupnim koracima uđe u glavno predsoblje. Košulja mu se lijepila za leđa.
Oznojeni pisar Portugalac zapanjeno diže pogled.
– Madre de Deus! Gospodine Struane! Dobar dan, Senhor. Nismo vas
očekivali.
– Gdje je gospodin Robb?
– Gore, Senhor, ali...
Dirk je već jurnuo uza stube. Odmorište na prvom katu vodilo je sjevernim,
istočnim i zapadnim hodnikom u dubine zgrade. Brojni su prozori gledali na
more i na kopno. Flota bijaše nijemo usidrena, a njegova je lorča prva doplovila
iz Kantona.
Skrene na istok, kroz poluzavršenu blagovaonicu. Njegovi su koraci
odjekivali po kamenu na kojemu ne bijaše saga. Pokuca na vrata te ih otvori.
Vrata su vodila u prostrane odaje koje su bile napola namještene. Stolice,
sofe, kameni pod, na zidu Quanceove slike, raskošni sagovi i prazno ognjište.
Sarah je sjedila u naslonjaču visoka naslona pokraj jednog prozora i hladila se
krhkom bambusovom lepezom. Zurila je u njega.
– Zdravo, Sarah!
– Zdravo, Dirk.
– Kako Karen?
– Karen je umrla.
Sarahine svijetloplave oči nisu trepnule. Lice joj bijaše rumeno, oznojeno.
Kosa prosijeda, lice ostarjelo.
– Žao mi je, tako mi je žao! – reče on.
Sarah se rastreseno hladila lepezom. Lagani vjetrić što ga je stvorila
svojom lepezom, puhne joj na lice suhi pramen kose, ali nije ga odmaknula.
– Kad je umrla? – zapita Dirk.
– Prije tri dana, ili možda dva – rekla je tupo. – Ne znam! – Hladila se
lepezom tamo-amo, kao da se lepeza pomiče sama od sebe.
 – Kako novorođenče?
– Još je živo. Lochlin je još živ.
Struan obrisa prstima kapljicu znoja na bradi.
– Prvi stigosmo iz Kantona. Zapalili su nam Naseobinu. Baš prije odlaska
primili smo Robbovo pismo. Upravo sam stigao.
– Vidjela sam kako tvoj kuter pristaje – reče Sarah.
– Gdje je Robb? – zapitao je.
Lepezom mu pokaže vrata. Dirk zapazi koliko su tanki njezini ručni
zglobovi, na kojima su se isticale plave žile.
Pođe u spavaću sobu. U toj velikoj prostoriji nalazio se veliki bračni krevet
ukrašen baldahinom, izrađen prema Dirkovu krevetu.
Na postelji je počivao Robb, sklopljenih očiju, siva mršava lica, na
oznojenom, požutjelom jastuku.
– Robbe! – zovne ga Dirk, ali Robb ne otvori oči. Usne mu bijahu malko
rastavljene. Struanu se srce sledi.
Dodirne polubratovo lice. Hladnoća. Smrtna hladnoća.
U blizini zalaje pas. Po prozoru se uzletjela muha. Struan se okrene, iziđe
iz prostorije i tiho zatvori vrata.
Sarah je još sjedila u naslonjaču visoka naslona. Lepezu je polako
pomicala. Naprijed-natrag. Naprijed-natrag.
Užasno mu se zamjerila što ga nije upozorila.
– Robb je preminuo prije sat vremena – rekla mu je. – Prije dva-tri sata ili
prije sat vremena. Ne sjećam se! Prije smrti mi je ostavio za tebe poruku. Mislim
da je to bilo jutros. Možda i noćas... Mislim da je ipak bilo jutros. Robb mi reče:
»Poruči Dirku da nikad nisam želio postati taj-pan!«
– Učinit ću sve što je potrebno, Sarah. Bit će najbolje da se s djecom ukrcaš
na »Resting Cloud«.
– Sklopila sam mu oči. Sklopila sam oči i našoj Karen. Tko će tebi sklopiti
oči, taj-pane? A tko će ih meni sklopiti?

Sve je utanačio i zaputio se uzvisinom prema svojoj kući. Sjećao se prvog

dana, kad je Robb tek stigao u Makao.
»Dirk, gotove su tvoje muke, stigao sam ti!«, kazao mu je Robb uz vedar
osmijeh. »Razorit ćemo ‘Istočnoindijsku kompaniju’ i slistiti Brocka. Postat
ćemo velikaši i udariti temelje dinastiji koja će se vječno zadržati u Aziji! Našao
sam djevojku kojom ću se oženiti, Sarah McGlenn. Sad joj je petnaest godina,
zaručeni smo, a vjenčat ćemo se za dvije godine.«
»Bože, reci mi, u čemu smo pogriješili?«, pitao se Dirk Struan.
»Kako? Zašto se ljudi mijenjaju? Kako se blagost, mladost, nježnost i
ljubav može preokrenuti u svađu, nasilje, mržnju i kivnost? I zašto? A uvijek se
tako preokreću, i kod Sarah, i kod Ronalde. A bit će tako i u slučaju Culuma i
Tess. Zašto?«
Stajao je pred vratima u visokom zidu koji je okruživao njegovu kuću.
Otvori vrata i pogleda kuću. Sve bijaše tiho, zlokobno tiho. Mozak mu zapljusne
riječ malarija. Lagani vjetrić povijao je visoke bambuse. Sad je perivoj bio lijepo
dotjeran, pun cvijeća i grmlja. Zujale su pčele.
Zaputi se uza stube i otvori svoja vrata, ali nije odmah ušao. Osluškivao je
na pragu. Nije mu smijeh zaželio dobrodošlicu, nije čuo prigušeno, jednolično
čavrljanje posluge. Kao da je kuća prazna.
Pogleda barometar. Sedam stotina pedeset i sedam milimetara žive. Bit će
lijepo vrijeme.
Polako krene hodnikom. Zrak bijaše zasićen tamjanom. Zapazi prašinu i
ondje gdje je prije nije bilo.
Otvori vrata Mejmejine sobe. Postelja bijaše pospremljena i prazna, a
prostorija neuobičajeno uredna i čista.
Dječja je soba bila prazna, bez ležaja i igračaka.
Pogleda kroz prozor. Mejmej se vraćala iz skrovitog dijela perivoja, noseći
cvijeće koje je ubrala. Lice je zaštitila narančastim suncobranom. Tad je izletio i
zagrlio je.
– Tako ti krvi Kristove, taj-pane, gnječiš mi cvijeće! – Mejmej spusti
cvijeće i objesi mu se oko vrata. – Otkud ti, heja? Taj-pane, previše si me
stisnuo! Molim te! Zašto ti je lice tako čudno?
Podigao ju je i sjeo na sunčanu klupu. Sretno je ostala u njegovu naručju,
razgaljena njegovom snagom i olakšanjem što ju je našao.
Nasmiješila mu se.
– Tako, užasno sam ti nedostajala. Heja?
– Užasno si mi nedostajala, heja.
– Dobro! Zašto si nesretan? I zašto si bio kao zgranut kad sam te vidjela?
– Nevolje, Mejmej! Mislio sam da sam te izgubio. Gdje su djeca?
– U Makau. Poslala sam ih u Čen Šengovu kuću da ih čuva Starija sestra.
Smatrala sam da je to jako mudro čim je ovdje izbila groznica. Poslala sam ih po
Mary Sinclair. Zašto misliš da si me izgubio, heja?
– Ništa. Kad su djeca otputovala?
– Prije tjedan dana. Mary ih je ispratila. Vraća se sutra.
– Gdje su Ah Sam i Lim Din?
– Poslala sam ih po hranu. Kad smo zapazili tvoju lorču, pomislila sam:
Ajiiija, kuća je užasno prljava, a hrane nema pa sam ih poslala da brzo očiste
kuću i da donesu hranu, sve u redu. – Zabacila je glavu. – Trebalo bi izmlatiti te
lijene, ništavne kurve. Užasno sam sretna što si se vratio, taj-pane, oh, da, da.
Narasli su troškovi za kućanstvo i nemam više novaca pa ćeš mi ga morati dati
više, jer moramo izdržavati cijelo pleme, i Lim Dinovo i Ah Samino. Pa, nije mi
žao da prehranjujemo njihovu neposrednu obitelj, jer je to, naravno, poštena
cijena, ali cijelo njihovo pleme? Tisuću puta kažem tome, ne... Boga mi! Da,
bogati smo, ali nismo toliko bogati, a moramo čuvati svoju imovinu ili ćemo
uskoro spasti na prosjački štap! – Mrštila se dok ga je promatrala. – Kakve
nevolje?
– Umro je Robb. I mala Karen.
Razrogačila je oči. Nestane njezine vedrine.
– Znala sam da je djevojčica umrla, ali nisam znala da je i brat Robb. Čula
sam da je dobio groznicu... prije tri-četiri dana, ali ne i da je umro. Kad se to
dogodilo?
– Prije nekoliko sati.
– Užasan je to džos! Bit će najbolje da odemo iz ove proklete doline.
– Nije prokleta, djevojče moje, samo što u njoj vlada groznica.
– Da, ali oprosti mi što ti to ponavljam: ne zaboravi da živimo na zmajevoj
očnoj jabučici! – Digne gogled uvis i izvali bujicu kantonskih i mandarinskih
psovki. Kad se ponovno smirila, kazala je: – Ne zaboravi da je naš ovdašnji feng
šuj stravično loš.
Dirk se morade uhvatiti ukoštac s nedoumicom koja ga već tjednima mori:
ako se odseli iz doline, svi će odseliti, a ako ostane, Mejmej može dobiti
groznicu i umrijeti, a toj se opasnosti on ne želi izlagati. Ako on ostane, a ona
otputuje u Makao, umrijet će i oni koji ne bi smjeli umrijeti. Kako da sačuva
ljude od groznice, a istodobno da zadrži Queen’s Town i Hong Kong?
– Taj-pane, čujemo da je bilo gužve u Kantonu.
Ispričao joj je što se dogodilo.
– Stravično ludo. Zašto pljačkanje, heja?
– Pa, ne znam.
– Ali jako su mudri što nisu spalili Naseobinu dok je trajala trgovina. Jako
mudro! Što će sad biti? Ideš na Peking?
– Najprije ćemo smrviti Kanton pa tek onda Peking.
– Zašto Kanton, taj-pane? Naredio je to car, a ne oni, oni samo slušaju
naredbe.
– Da, ali morali su nas opomenuti što se sprema. Platit će šest milijuna
taela ucjene. I to će hitno platiti, ili više neće biti njihova grada, Boga mi!
Najprije Kanton, a onda ćemo na sjever.
Mejmej se još više namršti. Znala je da mora obavijestiti svog djeda Đin-
kvaa, jer cijelu ucjenu morat će namaknuti co-hong, a Đin-kva će propasti ako
ga ona na vrijeme ne obavijesti. Još nikad nije slala poruke svome djedu i nikad
se nije okoristila tajnama koje bi doznala, ali ovaj put je smatrala da se time
mora okoristiti. Silno ju je uzbuđivala pomisao da sudjeluje u spletki. Na koncu
konca, bez spletaka i tajni život bi izgubio velik dio svoje radosti, pomislila je.
Zašto je svjetina pljačkala kad nije bilo potrebno pljačkati? Glupost!
– Hoćemo li tvog brata oplakivati stotinu dana? – zapitala je.
 – Nemoguće je da ga oplakujem više nego što ga oplakujem, djevojče moje
– reče posve onemoćalo i dotučeno.
– Običaj zahtijeva sto dana. S Gordonom Čenom pripremit ću kineski
sprovod i pedeset plaćenih narikača, bubnjeve, škrebetaljke i stijegove.
Godinama će se pamtiti sprovod strica Robba, mi tu nikad ne škrtarimo. Tako
ćeš ti biti zadovoljan isto kao što će i bogovi biti zadovoljni.
– To nikako! – zgranuto će Dirk. – Nikakav kineski sprovod. Nikakve
plaćene narikače!
– Kako ćeš onda javno počastiti svog voljenog brata i osvjetlati mu obraz
pred pravim stanovništvom Hong Konga? Naravno, moramo unajmiti narikače.
Jesmo li »Otmjena kuća« ili nismo? Možemo li osramotiti obraz pred
najprezrenijim kulijem? Osim što bi to bilo užasno nepristojno, i loš džos, to se
jednostavno ne može učiniti!
– Naši običaji nisu takvi, Mejmej. Mi drukčije oplakujemo.
– Naravno – vedro će ona. – U tome i jest stvar, taj-pane. Ti se sa svojim
divljacima pobrini da sačuvaš obraz, a ja ću se pobrinuti da se ne osramotimo
pred mojim narodom. Kod kuće ću ga oplakivati stotinu dana, jer, naravno, ne
smijem javno doći ni na tvoj ni na kineski sprovod. Odjenut ću se u bijelo, jer to
je boja korote. Naredit ću da pripreme škrinjicu, kao i uvijek, i noću ćemo mu se
klanjati do poda. A kad prođe stotinu dana, zapalit ćemo škrinjicu, kao i uvijek,
a njegova će se duša preporoditi lijepo kao i uvijek. To je džos, taj-pane. Nema
veze, bogovima je on bio potreban.
No, nije je slušao. Mozgao je da nađe odgovor na pitanja: kako da se
suzbije groznica, kako da se dolina zadrži i kako da se spasi Hong Kong?
 DVADESET I OSMO POGLAVLJE

Do tri dana pokopaše Robba pokraj Karenina groba. Wolfgang Mauss čitao
mu je misu pod nebom bez ijednog oblaka, u crkvi koja još bijaše bez krova.
Dođoše svi taj-pani osim Wilfa Tillmana koji je još ležao na brodu
stacioneru »Cooper-Tillmana«, više mrtav nego živ, od groznice iz Sretne
doline. Longstaff nije prisustvovao službi Božjoj. On, general i admiral već su
isplovili u Kanton, s flotom, transportnim brodovima i svim zdravim vojnicima.
Njihove je redove desetkovala dizenterija. Ispred sebe poslaše parobrod
»Nemesis«.
Sarah je sjedila u prvoj, grubo obrađenoj klupi, u crnoj haljini pod crnom
koprenom. I Shevaun bijaše u crnini, kao i Mary, Liza, Tess i ostale žene.
Muškarci su se također odlučili za tamna odijela i užasno su se znojili.
Struan ustane da pročita dnevnu pouku, a Shevaun se pažljivo u njega
zagleda. Jučer mu je izrazila sućut i znala je da se sad više ništa ne da učiniti.
Sve će ponovno biti dobro za tjedan-dva. Sad kad je Robb umro, morala bi
promijeniti planove. Mislila se hitno udati za Dirka pa ga odvući. Najprije u
Washington da ga upozna s uglednicima, pa u London i u parlament, gdje će mu
silno pomoći prisne veze s Amerikancima. Zatim bi se vratio u Washington kao
engleski ambasador. No, sad se to mora odgoditi, jer je znala da on neće moći
otputovati sve dok Culum ne bude spreman da ga zamijeni.

Istovremeno, dok je nijema i mračna, u crno odjevena povorka, napuštala

Sretnu dolinu i po Queen’s Roadu kretala prema groblju, zaglušna kineska
pogrebna povorka, sva u bijelom, krivudala je uskim uličicama Taj Ping Šana i
kukala bogovima zbog silnoga gubitka »Otmjene kuće«. Vrištali su, jecali,
stenjali i kidali odjeću uz udaranje bubnjeva.
Stanovnici Taj Ping Šena silno su se divili širokogrudnosti taj-pana i
veličju njegove tvrtke. Gordona Čena stanu više cijeniti, jer je tom prilikom
njegov otac silno sebi osvjetlao obraz. Naime, nitko na tom brdu nije ni slutio da
taj-pan toliko štuje njihove bogove i običaje. Doduše, Gordon Čen više nije
morao sebi osvjetlati obraz. Zar već nije postao najveći zemljoposjednik na
Hong Kongu? Zar se njegovi poslovni pipci već ne šire u svim pravcima? Zar
njemu ne pripada većina zgrada? I udruženje nosača nosiljki. Tri praonice,
četrnaest ribarskih sampana, dvije ljekarne, šest svratišta, devetnaest laštionica
cipela, i još nebrojene krojačnice, cipelarnice i nožarnice. I zar mu ne pripada
pedeset i jedan posto od prve draguljarnice u kojoj rade najvještiji majstori iz
Kvantunga koji rezbare i nakit i drvo?
Uza sve to – silno pozajmljivanje novca. Ajiiiija! Kako on pozajmljuje!
Nevjerojatno, ali istinito, toliko je bogat da novac pozajmljuje uz kamatu koja je
jedan i pol posto niža od uobičajene i tako sebi osigurava sve pozajmljivačke
poslove. Šuška se da je u ortaštvu sa samim taj-panom pa će mu sad, poslije
smrti njegova divljaka-strica, pripasti i druga bogatstva.
Gordon Čen nije morao nimalo isticati svoj položaj u redovima trijada.
Znali su tko je i slušali su ga bez pogovora. No i trijade zaposleni u
građevinarstvu, slaganju brodskog tereta, čišćenju i pobiranju noćnog izmeta, u
ribarstvu, kuharstvu, pokućarstvu i praonicama, kao kućna posluga i kuliji,
također su povremeno morali pozajmljivati od njega novac, a bijahu im potrebni
i stanovi pa su se i oni silno rastužili što je preminuo onaj divljak, stric njihova
vođe, pa su drage volje dali dodatni tjedan mita. Znali su da je mudro biti na
strani taj-pana na Taj Ping Šanu. Znali su da će jedan dio mita koji su oni dali
poći za žrtve bogovima – pečeni odojci, poslastice, slatko meso i nebrojene vrste
kuhana mesa, cijeli sampani jastoga, kozica, riba i račića, brda kruha i riže. Znali
su oni i to: kad bogovi blagonaklono svrnu pogled na te divote, jestvine će se
podijeliti pa će u svetkovini sudjelovati i svi oni, a najest će se i najveće izjelice.
Tako su svi glasno jecali s narikačama, silno uživajući u tom smrtnom
ispraćaju, blagoslivljajući svoj džos što su ostali živi da nariču, jedu, vode
ljubav, stječu novac i da, bude li džosa, postanu isto tako bogati pa da tako i
poslije smrti sebi sjajno osvjetlaju obraz pred svim svojim susjedima.
Gordon Čen išao je za povorkom, veoma dostojanstven. I odjeću je kidao,
ali opet veoma dostojanstveno, glasno naričući bogovima kakav je užasan
gubitak pretrpio. Za njim je išao Kralj prosjaka pa su tako obojica sebi silno
osvjetlali obraz. A bogovi su se smješkali.

Kad su zatrpali grob suhom, neplodnom zemljom, Dirk je Sarah otpratio na

kuter.
– Večeras ću doći na brod – reče joj.
Sarah mu nije odgovorila. Sjedne na krmu i okrene otoku leđa.
Kad se kuter otisnuo, Dirk krene u Sretnu dolinu.
Cestu su zaposjeli prosjaci i kuliji koji nose nosiljke, ali taj-pana nisu
smetali jer je Kralju prosjaka redovito plaćao mjesečnu pristojbu.
Usred cijele porodice Brockovih Dirk vidje Culuma kako stoji pored Tess.
Pristupi im i uljudno digne šešir da pozdravi dame. Odmjerio je Culuma.
– Hoćeš li se sa mnom prošetati, Culume?
– Svakako – odgovori Culum. Otkako su se vratili na Hong Kong, nije s
ocem razgovarao o značajnim stvarima. Na primjer, kako će se na njihove
planove odraziti smrt strica Robba i kad će javno proglasiti zaruke. Nije bila
nikakva tajna da je prilikom povlačenja iz Kantona na otoku Whampoi propisno
zaprosio Tess kod Brocka, koji je preko volje pristao. I nije nikakva tajna da je
zbog ove nenadane tragedije odgođeno javno objavljivanje zaruka.
Dirk ponovno digne šešir i udalji se, a Culum odmah pokraj njega.
 Šutke su hodali cestom. Drugi ljudi koji su ih vidjeli s porodicom Brock,
zapanjeno su klimali glavom što Brock pristaje na to vjenčanje koje je vjerojatno
smislio samo taj-pan.
– Dobro jutro, Mary – reče Dirk kad mu je pristupila Mary Sinclair s kojom
su bili Glessing i Horatio.
Mary je djelovala iscrpljeno i bolesno.
– Dobro jutro, taj-pane. Smijem li popodne navratiti? – zapitala ga je. –
Možda biste mi mogli posvetiti malo vremena?
– Da, naravno! Oko zalaza sunca, u mojoj kući?
– Hvala vam. Ne bih mogla iskazati žalost povodom... vašeg gubitka.
– Da! – potvrdi Glessing. – Huda sreća! – Posljednjih se tjedana sve više
divio Struanu. K vragu, svaki pripadnik Kraljevske ratne mornarice koji je u
bitki kod Trafalgara prenosio barut dostojan je najvećeg poštovanja, Boga mu!
Kad mu je to Culum rekao, odmah ga je zapitao: »Koji brod?« i zapanjio se kad
mu je Culum odgovorio: »Ne znam, nisam ga pitao!« Možda je taj-pan služio s
njegovim ocem? Bijaše mu na jeziku da to sad zapita Dirka, ali je odustao jer
mu je Culum ono povjerio kao najveću tajnu. – Užasno mi je žao, taj-pane.
– Hvala vam. Kako vaši poslovi?
– Dobro, hvala. Imam užasno mnogo posla, u svakom slučaju.
– Možda ne bi bilo zgorega da linijski brodovi spuste dubinska olujna sidra.
Glessing se odjednom sav pretvori u uho.
– Njušite da se približava oluja?
– Ne, ali ovo je doba tajfuna. Ponekad urane, ponekad zakasne.
– Hvala na prijedlogu. Naredit ću da to počnu, već danas popodne! – Vrlo
mudro, do vraga, pomisli Glessing. Ovaj čovjek dobro podnosi ovoliku tugu. A
najmudriji je pomorac koji je ikad plovio morima. Mary ga silno cijeni, a
njezino je mišljenje vrijedno, Boga mu! Njegovom zaslugom flota udara na
Kanton, Boga mu, svega nekoliko dana otkako su se oni vragovi osmjelili da
zapale Naseobinu. Proklete bile admiralove oči! Zašto mi taj prokletnik neće da
vrati moj brod? A da zamolim taj-pana da mu kaže koju povoljnu riječ za mene?
– Hoćete li se pridružiti floti?
– Ne znam! – Dirk odmjeri Horatija. – Kad si se vratio, momčino?
– Noćas, taj-pane! Njegova ekscelencija poslala me ovamo da na sprovodu
budem njegov predstavnik. Drago mi je da vam mogu iskazati sućut. Vraćam se
prvom plimom.
– Lijepo od njega i lijepo od tebe. Molim te, pozdravi mi ga.
– Bijaše silno nestrpljiv da vidi kako je Njegovoj visosti.
– Nije mu tako loše, sad je na »China Cloudu«. Zašto ga ne posjetiš?
Mislim da mu je bok ukočen, ali zasad se još ništa ne može sa sigurnošću reći.
Dovidenja, Mary! – Ponovno digne šešir i udalji se s Culumom. Što mu hoće
kazati Mary? Vjerojatno kako je otpratila djecu. Nadam se da je sve u redu. Što
je Horatiju i Glessingu? Djeluju mi tako napeti i razdražljivi.
 – Smijem li vas otpratiti u svratište, gospođice Sinclair? – zapita Glessing.
– Možda biste mi se oboje pridružili danas na ručku u lučkoj kapetaniji?
– Vrlo rado, dragi George – odgovori Mary – ali Horatio nam se ne bi
mogao pridružiti. – Prije nego što je Horatio stigao išta reći, mirno je nadodala:
– Moj dragi brat mi reče da ste zaprosili moju ruku.
– Da, ovaj... – zapanji se Glessing. – Da, zaprosio sam vas. Nadam se da...
Pa... da!
– Željela bih vam kazati da prihvaćam.
– Boga mu! – Glessing je uhvati za ruku i poljubi. – Kunem vam se
Bogom, Mary, gospodinom Bogom, kunem se... – Okrene se da zahvali
Horatiju. Nestane njegove radosti. – Tako ti smrti Kristove, što je?
Horatio je zlokobno zurio u Mary. Usiljeno se smješkao, ali nije skidao s
nje pogleda.
– Nije ništa!
– Zar si protiv? – tjeskobno zapita Glessing.
– Ne, on je za! Zar ne, dragi brate? – upadne Mary.
– Ovaj... veoma si... veoma mlada i...
– Ali si za to, je li? I vjenčat ćemo se tri dana prije Božića. Ako vam to
odgovara, George?
Glessing se sledi zbog nepritajenog neprijateljstva između brata i sestre.
– Slažeš li se i ti s time, Horatio?
– Horatio, taj-panu će sigurno biti drago ako pristaneš! – Mary se veselila
što je odlučila da se uda za Georgea. Sad se još samo mora riješiti djeteta! Ako
joj ne bude mogla pomoći Mejmej, morat će se obratiti taj-panu da joj učini
uslugu koju joj duguje. – Prihvaćam, George! – nepovjerljivo će ona prikrivajući
strah.
– Da ste oboje prokleti! – Horatio se udalji krupnim koracima.
– Što je njemu, za ime Boga? Znači li to da je on za? Ili da nije? – bijesno
zapita Glessing.
– On je za, dragi George, bez brige. I molim te, oprosti što sam ovako
naglila, ali htjela sam da se to sad riješi.
– Ne, Mary, oprosti. Nisam ni slutio da je tvoj brat toliko protiv nas. Da
sam to i na tren pomislio... pa, ne bih ovoliko naglio! – Radost što je prihvaćen
pomuti tužan izraz koji je spazio na Marynu licu. I njegov vječni bijes što nije u
floti. Vrag neka nosi admirala! Prokleto ovo zaposlenje na kopnu i prokleti
Sinclair. Kako mi se, do vraga, ikad mogao sviđati taj gad? Kako se usuđuje biti
onako prost?
– Tako sam sretna što si ovdje, George – začuje Maryn glas.
 Vidje kako ona briše suze i opet mu se vrati radost. Da nema ovaj posao na
kopnu, ne bi mogao ovoliko vremena provoditi s Mary. Blagoslivljao je svoju
sreću. Ona ga je prihvatila i samo je to važno. Stavi ruku ispod njezine.
– Ne plači više – reče. – Ovo je najsretniji dan u mojem životu pa ćemo
večerati i proslaviti. Večeras ćemo zajedno večerati... i svaki ručak, i svaku
večeru ubuduće bit ćemo zajedno. Zaruke ćemo objaviti slijedeći mjesec. Odsad
ću se ja brinuti za tebe. Ako ti itko učini nešto nažao, morat će meni odgovarati,
Boga mu!

Struan i Culum pili su brendi u kancelariji svoje poslovne zgrade, velikoj

prostoriji, popločenoj kamenim pločama. Bijaše tu uglačani pisaći stol od
tikovine, brodske svjetiljke, a blizu tikovih vrata – kardanski zglob i barometar.
Na zidovima Quanceove slike. Sjajno nalašteni kožnati naslonjači i sofa lijepo
su mirisali.
Dirk je s prozora gledao luku. Bez flote i transportnih brodova to se mirno
prostranstvo doimalo prazno. Od klipera su još preostali samo »China Cloud« i
»White Witch«. Bijaše i nekoliko trgovačkih brodova koji još nisu do kraja
ukrcali robu za povratak u Englesku. Upravo stigoše neki brodovi koji su
donijeli robu naručenu još lani.
Culum je proučavao portret obješen iznad ognjišta. Bijaše to kineska
lađarica u plaštu. Djevojka je bila neobično lijepa. Pod rukom je nosila košaru i
smješkala se.
»Je li istina ono što se govorka?«, zapita se Culum. »Da je ovo očeva
ljubavnica koja živi u njegovoj kući, nekoliko stotina metara odavde?«
– Sad ne bih otputovao kao što smo se dogovorili, odlučio sam da ostanem
– reče Dirk ne okrećući se od prozora.
Culum se gorko razočarao.
– Snaći ću se i sam, sigurno ću se snaći.
– Da! S vremenom.
Culum se ponovno zadivi pameti svojeg prijatelja Gortha. Sinoć mu je
Gorth kazao na krmnici »White Witch«: »Zapamti što ti govorim, stari
prijatelju. On neće htjeti da ode, kladimo se u što god hoćeš da će te on pozvati
k sebi i reći da ne odlazi. Grozno je ovo što ću ti reći: ti i ja čekamo da starci
umru pa naslijedimo njihove cipele!«
»Ne bih se ja sam snašao, Gorthe. Ne kao taj-pan. Ne sam!«
»Jasno da bi se snašao, a da ti i zatreba pomoć... a neće ti zatrebati, pomoći
ću ti koliko god ti bude potrebno. A i tata! Na koncu konaca, Culume, sad si
nam u porodici. Jasno da ćeš se i sam snaći, Boga ti! Ali ako to kažeš taj-panu,
on će ti reći: »Jasno da ćeš se snaći, Culume, s vremenom!’«
»Zaista misliš da bih to mogao?«
»Nema sumnje, tako mi Božje zelene zemlje. Što je u tome toliko teško?
Kupuješ i prodaješ, a glavninu rizika snosi tvoj komprador. Brodovi kao
brodovi, čaj kao čaj, opijum kao opijum. Odlučuje taj-pan, i to je sva mudrost.
Uglavnom samo zdrav razum... Pa vidi što si učinio s brdom. Ispravno si
odlučio, i mudro. Ti i nitko drugi! I prisilio si ga da tati govori o Tess, a tata je
prisilio njega da tebi i Tess dade sigurnu luku.«
»Možda bih mogao voditi tvrtku... da je sve mirno, ali ne uz Longstaffa, rat
i Đin-kvaa.«
»Oni su beznačajni, a rat nam ionako izmiče iz ruku, bez obzira na to što
tvoj otac tvrdi suprotno. A što se tiče onog starog lisca Đin-kvaa, pomoći ću ti
da tog majmuna držiš na njegovu mjestu. Ne, Culume, moramo čekati da nam
umru starci, a to je grozno za mlada čovjeka punog ideja i što sve još ne. Pa ako
nam sad i daju vlast, zar u tome ima ikakva zla? Očevi neka se brinu za naše
poslove u Engleskoj, a kad zatreba, zatražit ćemo od njih pomoć. Ne znači to da
ih izbacujemo. Naravno, tvrtka bi ostala njihova, ali oni nam ne bi povjerovali!
Obojica umjesto mozga imaju slanu vodu. Vole sve držati samo za sebe i tek su
onda... tek su onda sretni. Ušutkat će te izmotavanjima kao: ‘Potrebno ti je
iskustvo... dvije-tri godine!’, a to znači zauvijek...«
Culum se zabulji u očeva leđa.
– Snaći ću se ja, taj-pane.
– Longstaff? – Struan se okrene prema njemu. – Đin-kva, rat?
– Rat nije u tvojim rukama, zar ne?
– Nije, ali da ga ja ne vodim, Longstaff bi nas već odavna upropastio.
– Pa, i da odeš, ne znači da pereš ruke od naše tvrtke. Ako se pojavi nešto
što neću moći sam riješiti, zamolit ću te za pomoć.
– Momčino, kad odem, moraš sve sam preuzeti. Potrebno je pola godine da
pošta stigne u Englesku i pola da se vrati ovamo. U međuvremenu se previše
toga može dogoditi. Potrebno ti je iskustvo. Još nisi spreman!
– A kad ću biti?
– O tebi ovisi.
– Obećao si mi da ću taj-pan postati godinu dana poslije... Da, godinu dana
poslije strica Robba.
– Da! Ako budeš pripremljen, a nisi pripremljen tako da ja smijem
otputovati kao što sam naumio. Prožderat će te Brock i Gorth.
Da, pomisli Culum, Gorth i u tome ima pravo, moramo čekati da nam umru
očevi, a tek tad ćemo naslijediti njihove cipele.
– Vrlo dobro! Što da učinim da dokažem da sam vrijedan?
– Ništa više nego što činiš, momčino. Potrebno ti je više iskustva. Dvije-tri
godine! Reći ću ti kad vidim da si spreman.
Culum je znao da ništa neće postići ako se usprotivi.
– Želiš da preuzmem poslove strica Robba?
– Da, ali još ništa ne naručuj, ništa nemoj prodavati i nikoga nemoj otpustiti
bez mojeg odobrenja. Dat ću ti određeno pismo s uputama. Vargasu pomozi da
procijeni naše gubitke u Naseobini i da sredi knjige.
 – Što misliš, kad bismo mogli objaviti zaruke?
– Jesi li o tome razgovarao s Brockom?
– Jedino onda kad smo se sreli na Whampoi. Predložio je Ivanjsku noć.
Odjednom se Struan sjeti Scraggera i onog što mu je on rekao o Vu Kvoku.
Mogli bi lako uhvatiti Vu Kvoka u zasjedu u toku Ivanjske noći na Quemoyu.
Dirk je znao da sad više nema izlaza: mora riskirati da mu je Scragger rekao
istinu i navaliti na Vu Kvoka. Ako Vu Kvok pogine, bit će jedna opasnost manje
koja bi bila na Culumovu vratu. A tri preostala polunovčića? Kakve će stravične
usluge morati dati za njih? I kad? Pogleda kalendar na svom pisaćem stolu.
Danas je petnaesti lipnja. Za devet dana je Ivanjska noć.
– Ostavimo to za Ivanjsku noć, ali samo omanje društvo, samo obitelj! –
rekao je pomalo podrugljivo.
– Razmišljali smo što da ti damo za vjenčani poklon. Tess je odlučila ovo!
– Pruži Dirku jedan list.
– Što je to?
– Svečano obećanje da ćemo prošlost zaboraviti i da ćemo biti prijatelji. To
će potpisati Brockovi i Struanovi.
– S onom dvojicom već sam sklopio jedini mogući dogovor – reče Dirk pa
mu vrati spis i ne čitajući ga.
– Gorth se slaže, a tvrdi da će se suglasiti i njegov otac.
– Boga mu, kladim se da se Gorth slaže, ali Tyler neće potpisati taj papir.
– Ako se on suglasi, hoćeš li ga ti potpisati?
– Neću!
– Molim te.
– Ne.
– Naša djeca bit će i tvoji i njegovi unuci i...
– Razmišljao sam i o vašoj djeci, Culume – prekine ga Dirk. – I o mnogim
drugim stvarima. Sumnjam da će vaša djeca imati djeda... majčina oca, i ujaka
kad budu dovoljno zrela da shvate što su to djed i ujak.
Culum krupnim koracima krene prema vratima.
– Čekaj, Culume!
– Molim te, hoćeš li nam udijeliti dar koji smo zatražili... za koji te
molimo?
– Nikako, jer oni to nikad neće poštivati. Gorth i Brock žele tvoju kožu i...
Culum mu pred nosom zalupi vratima. Dirk popije još jednu čašu brendija
pa je zavitla prema ognjištu.

Te je noći budan ležao pored Mejmej na velikoj postelji s baldahinom.

Kroz otvorene prozore prodirala je mjesečina i lahor pomiješan sa svježim
slanim mirisima alga. Krevet bijaše zaštićen velikom mrežom koja je
mnogobrojnim komarcima onemogućavala ulaz iako su neumorno nastojali
ugristi plijen. Za razliku od većine Evropljana, Dirk je uvijek držao mrežu protiv
komaraca. Već odavno mu je Đin-kva savjetovao da je to dobro za zdravlje.
Razmišljao je o noćnim plinovima koji izazivaju malariju. Bojao se da ih
sad udiše i on i Mejmej.
Brinuo se zbog Sarah. Kad ju je prije nekoliko sati posjetio, rekla mu je da
je čvrsto odlučila otputovati prvim brodom.
»Nisi dovoljno jaka«, rekao joj je. »A ni Lochlin!«
»Ipak idemo. Hoćeš li to srediti ti, ili moram ja? Imaš primjerak Robbove
oporuke?«
»Imam.«
»Upravo sam je pročitala. Zašto da njegovim dijelom tvrtke upravljaš ti, a
ne ja?«
»Nije to ženski posao, Sarah! No, ne moraš brinuti. Dobit ćeš svaki
novčić!«
»Za to će se pobrinuti moji odvjetnici, taj-pane.«
S naporom je savladavao bijes.
»Sad je doba tajfuna, nepovoljno vrijeme za odlazak u Englesku. Pričekaj
jesen. Tada ćete oboje biti snažniji.«
»Odmah putujemo!«
»Neka bude po tvojem.«
Posjetio je Sergejeva kojemu se rana zagnojila, ali nije dobio gangrenu.
Znači, ima nade! Zatim se vratio u svoj ured i javio u pismu Longstaffu kako je
čuo da će gusar Vu Kvok za vrijeme Ivanjske noći biti na Kvemoju i da bi ga
ondje mogle sačekati fregate, da on dobro poznaje te vode pa će drage volje
povesti ekspediciju ako to želi admiral. Poslao je tu poruku Horatiju. A upravo
kad se spremao poći kući, posjetiše ga vojni liječnici i rekoše da više nema
sumnje: groznica u Sretnoj dolini zapravo je malarija...

Nemirno se premetao na postelji.

– Hoćeš da igramo trik-trak? – zapita Mejmej koja bijaše isto toliko
umorna i uznemirena kao on.
– Ne, hvala ti, djevojče moje. Ni ti ne možeš spavati?
– Ne, ali nije važno! – odgovorila je. Brinula se za taj-pa-na. Danas je
neobičan. Brinula se i zbog Mary Sinclair, koja ju je danas popodne posjetila
prije nego što se vratio Dirk. Mary joj je povjerila sve o čedu koje nosi i o
svojem tajnom životu u Makau. Pa i o Horatiju i Glessingu.
»Baš mi je žao!«, reče joj Mary kroza suze. Govorile su mandarinski, jer je
taj jezik i jednoj i drugoj bio draži nego kantonski. »Morala sam se nekome
povjeriti... Nikome se ne mogu obratiti da mi pomogne. Nikome!«
»Smiri se, draga Mary!«, odgovorila joj je Mejmej. »Ne plači. Najprije
ćemo popiti čaj, a onda ćemo odlučiti što ćemo.«
 I popiše čaj. Mejmej se čudila divljacima i njihovim pogledima na život i
spolnost.
»Kakva ti je pomoć potrebna?«
»Pomoć da se... da se riješim djeteta. Bože, već mi se počinje vidjeti.«
»Zašto me nisi pitala prije nekoliko tjedana?«
»Nisam smogla hrabrosti. Da se nisam danas zamjerila Horatiju, ni sad ne
bih skupila hrabrosti. Ali sad... što da radim?«
»Koliko je već u tvojoj utrobi?«
»Gotovo tri mjeseca, manje tjedan dana.«
»Ne valja to, Mary. Već poslije dva mjeseca može biti užasno opasno!« –
Mejmej je razmatrala kako da se riješi Maryna nevolja i koje su opasnosti za to
vezane. »Poslat ću Ah Sam na Taj Ping Šan. Čujem da je tamo neki travar koji
bi ti mogao pomoći. Jasno ti je da bi moglo biti veoma opasno?«
»Jasno mi je. Ako mi pomogneš, učinit ću ti sve, sve!«
»Prijateljica si mi, a prijateljica mora pomagati prijateljici. Ali nikad...
Nikad ne smiješ nikome reći!«
»Obećavam ti, Boga ti!«
»Kad nabavim te trave, poslat ću Ah Sam tvojoj sluškinji Ah Tat. Možeš li
joj vjerovati?« »Mogu.«
»Kad ti je rođendan, Mary?«
»Zašto?«
»Jasno, zvjezdoznanac će morati naći povoljan dan kada da popiješ lijek.«
Mary joj reče dan i sat.
»Gdje ćeš popiti taj lijek? U svratištu ili ovdje ne možeš. Možda ćeš se
danima morati oporavljati.«
»U Makao, idem u Makao, u moju... moju tajnu kuću. Ondje ću biti na
miru. Da, ondje mi se ne može ništa dogoditi!«
»Ti lijekovi ne pomažu uvijek, draga moja, a nikad nisu laki.«
»Ne bojim se. Meni će pomoći, moraju mi pomoći!«, rekla je Mary.

Mejmej se promeškolji na postelji.

– Što ne valja? – zapita Struan.
– Ništa. Dijete se koprca.
Struan joj stavi ruku na lagano zaobljeni trbuh.
– Bit će najbolje da te pregleda liječnik!
– Ne, hvala ti, taj-pane, ne treba. Nikakav tvoj divljački vrag, hvala lijepa!
U tome ću, kao i uvijek, biti Kineskinja.
Mejmej se udobno zavali, sretna zbog svojeg čeda, a žalosna zbog Mary.
– Je li da Mary loše izgleda? – zapitala je da ga iskuša.
– Da, to djevojče nešto je od nas htjelo. Je li ti rekla?
 Mejmej mu nije htjela lagati, ali nije mu htjela ni reći ono što ga se ne tiče.
– Mislim da se brine samo zbog brata.
– Što je s njim?
– Rekla mi je da bi se udala za Glessinga.
– Oh, shvaćam! – Struan je znao da je Mary uglavnom došla da razgovara s
Mejmej, a ne s njim. Gotovo nije s njom ni govorio, jedino joj je zahvalio što je
djecu otpratila u Makao. – Horatio je vjerojatno protiv pa Mary želi da ja s njim
razgovaram! Zbog toga je došla?
– Ne, njezin brat je pristao – odgovori mu Mejmej.
– To me čudi.
– Zašto? Zar je taj Glessing loš čovjek?
– Nije, djevojče, ali Mary i Horatio godinama su vrlo prisni. Bez nje će mu
ovdje biti veoma pusto! – Dirk se pitao što bi rekla Mejmej da zna za Marynu
tajnu kuću u Makau. – Zacijelo joj je loše što je za njega zabrinuta.
Mejmej je šutjela. Samo je žalosno tresla glavom zbog nevolja muškarca i
žene.
– Kako mladi zaljubljeni par? – zapitala ga je, nastojeći dokučiti što ga
zapravo izjeda.
– Dobro! – Nije joj kazao o čemu je onomad govorio s Brockom.
– Jesi li odlučio što ćeš s vražjom groznicom?
– Još nisam! Mislim da bi se morala vratiti u Makao.
– Da, molim te, taj-pane, ali tek kad odlučiš o Hong Kongu.
– Ovdje je opasno. Ne želim da ti se štogod dogodi.
– Džos – reče slegnuvši ramenima. – Naravno, naš feng šuj je vrlo grozan!
– Stavi ruku na njegova prsa i pomiluje ga. Nato ga nježno poljubi. – Jednom si
mi kazao da moraš obaviti tri stvari prije nego što odlučiš da ti budem taj-taj.
Dvije stvari znam. Koja je treća?
– Da ostavim »Otmjenu kuću« u sigurnim rukama! – reče i povjeri joj što
mu je rekao Brock. I kako se danas posvadio s Culumom.
Dugo je šutjela, razmišljajući o trećoj stvari. A budući da je rješenje tako
jednostavno, sakrila ga je duboko u srcu i nedužno kazala:
– Rekoh da ću ti pomoći s prve dvije stvari, a o trećoj ću razmisliti. Treća
nadilazi moje snage! Ne bih ti mogla pomoći, iako silno želim.
– Da! – reče Struan. – Ne znam što bih učinio. Zapravo – nadoveže on –
postoji samo jedan odgovor.
– Nije mudar odgovor ubiti – odlučno će ona. – Vrlo nerazumno opasno.
Brockovi to očekuju, i svatko. I izlažeš se osveti svog groznog zakona koji
glupo zahtijeva oko za oko bez obzira tko ima to oko, to je glupo ludo! Čemu
inače služi bogatstvo, heja? To ne smiješ učiniti, taj-pane. Nadalje, savjetujem ti
da sinu i novoj kćeri pokloniš ono što žele.
– To nikako ne mogu, jer bih time sam prerezao Culumovo grlo!
– Ipak bih ti to savjetovala. I nadalje, savjetujem ti da ih odmah vjenčaš.
 – Isključeno! – plane Dirk. – To bi bilo užasno neukusno, uvreda Robbovoj
uspomeni, smiješno!
– Od srca se slažem, taj-pane – potvrdi Mejmej – ali kao da se sjećam da
prema vašem divljačkom položaju, koji je začudo isti kao naš mudri kineski
običaj, djevojka dolazi u muževu kuću. A ne suprotno, heja? Prema tome, što
Brockova kći prije izmakne Gorthovu utjecaju, Brockovi će prije izgubiti utjecaj
na tvog sina.
– Kako?
– Ajiija, i te kako! Zašto je tvoj sin lud u glavu? Njemu je hitno potreba da
je povali na postelju! – Podigla je glas kad je Dirk sjeo na krevet. – Nemoj mi
protusloviti, Boga ti, nego slušaj, a onda ću i ja tebe poslušno saslušati. Zbog
toga on i jest lud u glavu, zato što je jadni mladić umoran, hladno mu je, jer
nema noću nikoga. To je činjenica. Zašto da se to otvoreno ne rekne, heja? Ja to
kažem otvoreno. Bjesomučno je zagrijan pa zato kao pas sluša sve gluposti koje
mu sipa Gorth. Da sam na njegovu mjestu, i ja bih to radila, jer brat na sestru
ima utjecaja! Ali neka tvoj sin Culum dobije djevojku. Hoće li Culum i tada
satima slušati bracu Gortha, jarče Bože? Neće, Boga mi! Svaki će trenutak
provesti igrajući se njezinim uzbibanim prsima, iscrpljivat će se, stvarati djecu i
ljutiti se kad ga prekinete ti, Brock ili Gorth! – Nježno ga je pogledala. – Je li?
– Da – rekao je. – Volim te što si toliko promućurna.
– Voliš me zato jer te zaludujem ludo, a onda s tobom spavam, spavam dok
ne pukneš! – Nasmijala se, silno zadovoljna sobom. – Zatim neka hitno sagrade
svoju kuću. Od sutra! Neka se posvete tome i udalje od fan-kvaja Gortha.
Mlada je, je li? Potpuno će je zaokupiti briga za vlastitu kuću. Brockovi će se
naljutiti, počet će joj govoriti kakva ima biti ta kuća, a ona će se zbog toga
raspaliti pa će ti se još više približiti zato jer si joj dao dom. Gorth će se sigurno
protiviti brzom vjenčanju, jer će to okrenuti Culuma protiv njega zato što je
izgubio (kako vi to kažete?) asa u rukavu!
– Adut u rukavu! – Očarano ju je zagrlio. – Sjajna si! Morao sam se ja toga
sjetiti! Slijedeći tjedan je javno nadmetanje zemljišta. Kupit ću ti primorsko
gradilište zato što si mudra.
– Što? – otresito će Mejmej. – Misliš da svog muža štitim zbog smrdljive
hongkonške zemlje? Zbog jednog jedinog bijednog zemljišta u predgrađu? Za
nekoliko taela srebra, zbog zada? Što ti misliš, tko je ova neprocjenjiva T’Čung
Mejmej, heja? Kurva od ušljivog psećeg mesa?
Tako je mljela i mljela i preko volje mu dopustila da je miluje, ponosna što
on shvaća koliko civiliziranoj ženi vrijedi zemlja i zahvalna što joj je toliko
osvjetlao obraz – tako što se pravio da ne vidi koliko ju je usrećio.
Sad je soba bila tiha, osim blagog zujanja komaraca.
Mejmej se šćućuri uz Struana i posveti rješavanju treće zagonetke. Odluči
misliti na mandarinskom jeziku, a ne na engleskom na kojem ne zna dovoljno
riječi i nije još otkrila sve finese njihova značenja. Na primjer riječ preljev,
pomislila je, kako se to kaže na divljačkom jeziku? Ili istančanost? Treća
zagonetka može se riješiti jedino istinskom kineskom istančanošću i
razumijevanjem najfinijih preljeva značenja.
Rješenje je predivno lako, slavodobitno je zaključila. Ubiti Gortha!
Pobrinuti se da on pogine, ali tako da svatko misli da su ga usmrtili razbojnici ili
gusari. Ako se to tajno obavi, uklonjena je taj-panu jedna opasnost, a Culuma će
zaštititi od očigledno nesigurne budućnosti. A tata Brock neće moći ništa
poduzeti, jer će ga još uvijek vezivati ona začudna i nevjerojatno neopoziva
obaveza koju divljaci gledaju u svečanoj zakletvi. Tako je to jednostavno, a
prepuno opasnosti! Moram biti silno oprezna. Ako to moj taj-pan ikada dozna,
izvest će me pred nekog divljačkog suca, vjerojatno pred onoga groznog
Maussa! Moj taj-pan bi me optužio... čak i mene, svoju najmiliju suložnicu. I
objesili bi me. Smiješno!
Poslije svog ovog vremena i svih mojih napora da naučim njihov jezik i
ustrajnih pokušaja da ih shvatim, neki stavovi ovih divljaka ipak su mi
neshvatljivi. Smiješno je što imaju jedan zakon za sve, i za bogataše, i za
siromahe. Kakvog onda smisla ima sav rad i napori da se čovjek obogati i
postane moćan?
»Pa, koji je najbolji način?«, zapitala se. »Tako malo znam o ubojstvu.
Kako da to učinim? Gdje i kad?«
Mejmej je cijelu noć bdjela. Kad je svitala zora, odlučila je što bi bilo
najbolje. I slatko je usnula.
 DVADESET I DEVETO POGLAVLJE

Na Ivanje je Sretna dolina bila u očajnom stanju. Malarija se i dalje širila,

ali bez ikakva pravila. Niti su bili zaraženi svi ukućani u pojedinim zgradama,
niti se bolest pojavljivala u svakoj kući na stanovitom području. Kuliji su u
Sretnu dolinu dolazili tek kad bi se sunce visoko diglo, a na Taj Ping Šan vraćali
su se prije mraka. Struan, Brock i svi ostali trgovci nisu znali što bi započeli.
Rješenja nije bilo, osim da odsele, a seoba bi značila propast. Ako ostanu, srljaju
u još veću propast. Doduše, mnogi su tvrdili da malariju ne izaziva otrovno
zemljište i zagađeni noćni zrak, ali obolijevali su samo oni koji su u dolini
spavali. Bogobojazni su smatrali, kao i Culum, da je groznica bič Božji pa su se
još jače molili Bogu da ih zaštiti. Bezbožnici su slijegali ramenima, podjednako
preplašeno, i govorili: »Džos!«. Najprije su neke porodice odselile na brodove,
pa za sobom povukle cijelu bujicu, a Queen’s Town posta sablasni grad.

Longstaffa nije hvatao očaj. Sinoć se opijen uspjehom vratio iz Kantona na

admiralskom brodu, a budući da je na njemu stalno stanovao i nije se
namjeravao odseliti u Sretnu dolinu, znao je da je izvan domašaja otrovnih
noćnih plinova.
Postigao je sve što je želio, pa i više.
Jedan dan poslije polaska ekspedicije na Kanton, plaćena mu je cjelokupna
ucjena u iznosu od šest milijuna taela pa je odustao od napadaja, ali je naredio
da se smjesta pripremaju za veliki prodor prema sjeveru. Ovaj put neće uzmicati
sve dok car ne potvrdi ugovor. Za nekoliko tjedana stići će im obećana pojačanja
iz Indije, a zatim će armada ponovno otploviti na sjever prema Pejhou – u
Peking – i Daleki istok bit će jednom zauvijek otvoren.
– Da, svakako! – smijuljio se Longstaff. Bijaše sam u svojim odajama na
brodu »Vengeance« i promatrao se u ogledalu. – Baš si mudar, drago momče! –
glasno reče sam sebi. – Da, uistinu! Mnogo mudriji nego taj-pan, a on je oličenje
mudrosti! – Spusti ogledalo i protrlja po licu kolonjsku vodu. Zatim pogleda sat
na lancu. Za nekoliko minuta dolazi mu Dirk. – Pa ipak nije potrebno da desnica
znade što radi ljevica, zar ne? – zasmijuljio se.
Longstaff gotovo nije mogao povjerovati da je tako lako ugovorio nabavu
sjemenki čaja. Zapravo, vedro je pomislio, to je sredio Horatio. Zašto je toliko
žalostan što će mu sestra poći za Glessinga? Meni se čini da joj je to sjajna
partija. Na koncu konca, prilično je neugledna i neprivlačna, iako je na plesu
bila čarobna. Velika je sreća što Horatio mrzi Glessinga i velika je sreća što
oduvijek mrzi krijumčarenje opijuma. I vražje sam mu mudro to natuknuo: na
udicu sam mu stavio mamac obećavši da ću ukloniti Glessinga.
 »Duše mi, Horatio!«, kazao mu je prije tjedan dana u Kantonu. »Vraški je
posao sva ova opijumska trgovina, zar ne? I to samo zato što čaj moramo plaćati
srebrom. Šteta što čaj ne uspijeva u britanskoj Indiji, zar ne? Onda nam opijum
ne bi bio potreban. Jednostavno bismo ga zabranili, a one pogane poštedjeli za
bolje stvari, je li? Umjesto te proklete droge među njima bismo sadili sjeme
dobrote, zar ne? Naša bi flota mogla krenuti u domovinu, a mi bismo vječno
živjeli u redu i miru!«
Do dva dana Horatio ga je odveo u stranu pa mu uzbuđeno izložio kako da
se od Kineza domognu sjemenki i pošalju ih u Indiju. Pravio se silno zapanjen,
kao što je trebalo, ali je dopustio Horatiju da ga uvjeri kako se ta zamisao može
lako ostvariti.
»Za miloga Boga, Horatio!«, povikao je. »Kako ćeš, zaboga, nabaviti
sjemenke čaja?«
»Evo što sam smislio: u četiri oka razgovarat ću s potkraljem Čing-soom,
ekscelencijo. Reći ću mu da se bavite vrtlarstvom pa da želite Hong Kong
pretvoriti u perivoj. Zamolit ću po pedeset funti sjemenka duda, pamuka,
proljetne riže, kamelija i drugog cvijeća, kao i raznih vrsta čajeva. Tako ću mu
zamazati oči da ne uoči čaj!«
»Horatio, pa on je veoma pametan čovjek. Vjerojatno zna da niti jedna od
tih biljaka neće uspijevati na Hong Kongu!«
»Naravno, ali će misliti da smo mi divljaci glupi!« Horatio bijaše izvan
sebe od uzbuđenja.
»A kako ćeš ga privoljeti da tu tajnu čuva? Čing-so će to reći mandarinima
ili co-hongu, a oni će zacijelo obavijestiti naše trgovce. Znaš da će oni vražji
gusari preokrenuti nebo i zemlju da onemoguće ovaj tvoj prijedlog. Sigurno će
prozrijeti tvoju nakanu. A taj-pan? Valjda ti je jasno da će mu ovaj tvoj prijedlog
onemogućiti poslove?«
»Sad se dovoljno obogatio, ekscelencijo. Moramo iskorijeniti kobni
opijum. To je naša dužnost!«
»Da, ali i Kinezi i Evropljani bili bi svim silama protiv tog nauma. A kad
Čing-so shvati što zapravo namjeravaš... a sigurno će mu to sinuti... pa, onda
nikad nećeš dobiti sjemenke!«
Horatio je na tren razmišljao pa rekao:
»Da, ali ako mu kažem da ću mu zauzvrat za tu uslugu kojom samo želim
ugodno iznenaditi vas, svog poslodavca... da ću mu ja, koji brojim škrinje srebra
i potpisujem prijem, možda jednu škrinju zaboraviti... onda će on to sigurno
svima zatajiti.«
»Koliko vrijedi jedna škrinja?«
»Četrdeset tisuća srebrnih taela!«
»To blago pripada vladi njezina veličanstva, Horatio.«
»Naravno! U pregovorima biste se mogli potajno pobrinuti da se pojavi i
jedna škrinja koja neće biti »službeno« proknjižena pa tako kruna ništa neće
izgubiti. Sjemenke će biti vaš dar vladi Njezina veličanstva, gospodine! Bila bi
mi čast kad biste kazali da je to vaša zamisao. Sigurno je i bila! Nešto što ste mi
rekli, potaklo je to u mom umu. I s pravom vam pripada zasluga za to. Na koncu
konca, vi ste opunomoćenik.«
»Ali ako tvoj plan uspije, nećeš uništiti samo vanjskotrgovinsku razmjenu s
Kinom, nego i sebe. To ne dolazi u obzir!«
»Opijum je užasan porok, gospodine. Opravdano je sve što god stavimo na
kocku, ali moj posao ovisi o vašem uspjehu, a ne o opijumu.«
»Ako nam ovo uspije, podrovat ćeš same temelje Hong Konga!«
»Proći će mnogo godina dok čaj negdje drugdje ne uspije. Za vašeg života
Hong Kong je siguran, gospodine. Hong Kong će i dalje biti emporij azijske
vanjskotrgovinske razmjene. Tko zna, što će se sve dogoditi kroz te godine?«
»Pretpostavljam da bih ja s indijskim potkraljem morao razmotriti
mogućnosti uzgajanja čaja?«
»Tko bi osim vas, ekscelencijo, mogao savršeno ostvariti tu zamisao... vašu
zamisao?«
Nevoljko je pustio da ga Horatio nagovara i na koncu mu preporučio da
bude krajnje oprezan.
Već sutradan Horatio mu je sav sretan saopćio:
»Čing-so je pristao! Kaže da će u roku od mjesec i pol ili dva mjeseca,
škrinje sjemenki biti izručene na Hong Kong, ekscelencijo. A sada nam
preostaje jedino, kako bi sve bilo savršeno, da Glessinga smjesta otpravite u
Englesku. Mislim da se Mary samo zatelebala u njega. Šteta što joj ne možemo
dati koju godinicu da bude potpuno sigurna da znade što radi, daleko od utjecaja
svakodnevnog viđanja s njim...«
Longstaff se ponovno zasmijulji: taj mladić uzalud se trudi da bude
diplomatski istančan. Iščetka kosu, otvori vrata kabine i uđe u dvoranu za karte.
Pretraživao je papire u svojem sefu i našao pismo koje mu je prije nekoliko
tjedana preveo Horatio.
– Više mi neće biti potrebno! – glasno je rekao. Razdere papir, nagne se
kroz prozorčić i baci komadiće u more. Gledao je kako odlaze.
Možda bi Glessinga trebalo poslati natrag u Englesku? Djevojka je
maloljetna, a Horatio je u veoma teškom položaju. Pa, o tome ću razmisliti.
Nakon što sjemenke krenu za Indiju.
Vidje kako se približava Struanov glavni čamac, a u sredini je sjedio
neutješni Dirk. Taj-panova ozbiljnost podsjeti Longstaffa na malariju. Kog ćemo
vraga učiniti u tom pogledu? To bi nam moglo uništiti cijeli Hong Kong!

Struan je buljio kroz krmene prozore i strpljivo čekao da Longstaff završi.

– Duše mi, Dirk, kao da je Čing-so znao da ćemo zatražiti šest milijuna
taela! Otkupnina smjesta bijaše spremna, do novčića. Bijaše mu silno žao što je
opustošena Naseobina. Reče da su to učinili oni prokleti anarhisti... Trijade!
Naredio je da se temeljito provede istraga i nada se da će ih uništiti, jedanput
zauvijek. Čini se da mu je u ruke pao jedan od njihovih vođa. Ako on ne može
nešto izvući iz tog čovjeka, onda nitko ne može. Obećao je da će mi smjesta
kazati imena ovdašnjih trijada.
Struan se okrene od prozora i sjedne u duboki kožnati naslonjač.
– Veoma dobro, Wille. Čini se da ste sjajno obavili posao, sjajno!
Longstaff bijaše silno zadovoljan.
– Priznajem, sve se odvijalo prema planu. Oh, uzgred budi rečeno, ona
obavijest koju si mi poslao o gusaru Vu Kvoku... Bilo bi mi najdraže da ti
povedeš flotilu, ali admiral je pobjesnio. Pošao je osobno!
– To je njegovo pravo. Nadajmo se da će večeras dobro obaviti posao.
Mnogo ću mirnije počivati ako se taj vrag potopi.
– Posve točno!
– Sad je samo potrebno da spasite Hong Kong, Wille. Samo vi možete to
učiniti! – reče Struan moleći se da ponovno uspije navesti Longstaffa da ostvari
plan koji im je jedini mogući izlaz i koji će im svima spasiti život. – Smatram da
bi bilo preporučljivo da naredite da se Sretna dolina smjesta iseli!
– Duše mi, Dirk! – klikne Longstaff. – Kad bih to učinio, bilo bi to kao da
naredim da se napusti Hong Kong!
– Queen’s Town je malaričan. Barem je malarična Sretna dolina. Zbog toga
je moramo napustiti.
Longstaff drhtavom rukom uzme burmut.
– Ne bih mogao narediti da je napuste, jer bih time snosio odgovornost za
sve gubitke.
– Da, a odlučili ste da s tih šest milijuna taela srebra svima nadoknadite
gubitke.
– Miloga ti Boga, ja to ne mogu! – plane Longstaff. – Srebro pripada kruni
pa kruna... i samo kruna... može odlučiti što da se s tim uredi!
– Odlučili ste da je Hong Kong previše dragocjen a da ga riskiramo. Znate
da morate brzo postupati. Taj je potez dostojan guvernera!
– Nikako ne bih mogao, Dirk! Ni govora, nemoguće!
Dirk priđe bifeu i natoči dvije čaše šerija.
– O tome ovisi cijela vaša budućnost.
– Zar zaista? A kako?
Struan mu pruži čašu.
– Vaš ugled na dvoru vezan je za Hong Kong. Cijela vaša politika u Aziji, a
to znači azijska politika naše krune, usredotočena je na Hong Kong. Opravdano!
Ako Hong Kong nije osiguran, ni guverner ne može u ime Njezina veličanstva
vladati Azijom kao što bi trebalo. Ako se ne podigne grad, niste sigurni ni vi ni
kruna! Sretna dolina je mrtva pa se brzo mora sagraditi novi grad. – Dirk popije
šeri. Uživao je u njemu. – Ako odmah obeštetite one koji su sagradili naselje,
smjesta ćete povratiti povjerenje! Svi će vam trgovci priskočiti u pomoć, a ona
će vam ubuduće biti potrebna. Ne zaboravite, Wille, da mnogi naši trgovci imaju
znatan utjecaj na dvoru. To je veleban potez, dostojan vas! Osim toga, tu
naknadu ionako zapravo plaćaju Kinezi!
– Ne razumijem.
– Za tri mjeseca naći ćete se pred vratima Pekinga, kao vrhovni
zapovjednik nepobjedive vojske. Recimo da će nas ta ekspedicija stajati četiri
milijuna. Nadodajmo tome i onih šest milijuna na ime odštete za Naseobinu!
Deset milijuna! No, vi zatražite četrnaest milijuna, jer to će biti pravedno
obeštećenje. Dodatna četiri milijuna postat će osnovica riznice naše hongkonške
vlade, pa će prema tome to biti jedna od najbogatijih kolonijalnih riznica u
cijelom Carstvu. Zapravo ćete umjesto četrnaest zatražiti dvadeset milijuna.
Onih dodatnih šest bit će naknada za šest milijuna koje ste u mudrosti svojoj, u
ime krune uložili u Hong Kong. Ne zaboravite, bez čvrste osnovice ne možete se
ni usuditi udariti na sjever. Ako Hong Kong nije siguran, Engleskoj je u Aziji
odzvonilo. Ako nije siguran Hong Kong, i vama je odzvonilo. Mislite na cijelu
budućnost Engleske, Wille. To je posve jednostavno!
Struan je osjećao kako Longstaff razmatra mogućnosti. Bijaše to jedino
moguće rješenje. Jedini način da svi spase i obraz i otok. A čim je vidio da je
Longstaff zaustio da nešto kaže, reče:
– Posljednja stvar, Wille. Smjesta ćete povratiti taj novac, najveći dio.
– Kako?
– Odmah održite nadmetanje za zemljišta. Ljudi će se tući za nova
gradilišta. A kamo će se sliti taj novac? Natrag u riznicu vaše vlade. U svakom
pogledu ste dobitnik. Zemlja koju prodajete ništa vas ne zapada. Znate kako vam
je novac očajnički potreban za sve vladine izdatke, plaće, provođenje politike,
guvernersku palaču, ceste, sudove, lučke brodove i za tisuću drugih stvari, a za
to nipošto ne smijete upotrijebiti novac od ucjene! Smatram da bi to bio
veličanstven trgovački potez! Sad morate odlučiti, jer ne možete čekati pola
godine da vaš zahtjev stigne u Englesku i da vam oni ovamo upute... a što drugo
nego privolu? Besplatno ćete spasiti Hong Kong. A najglavnije je što ćete time
Sergejevu jasno dokazati da Engleska namjerava zauvijek ostati u Aziji. Wille,
smatram da ćete svojom pronicljivošću zadiviti cijeli kabinet, a Njezino
veličanstvo kraljicu svakako. A uz tu privolu vezane su trajne počasti.
Na brodu odzvoni osam sati. Longstaff izvadi svoj sat na lancu. Zaostajao
je pa je kazaljke namjestio na podne i naprezao mozak da nađe manu u
Struanovu razmatranju. Nema mane, zaključio je. Smuči mu se kad je spoznao
da ništa ne bi poduzeo u vezi s groznicom da nema taj-pana. Jedino bi se klonio
Sretne doline, u nadi da će se pojaviti neki lijek. I njega je ta zaraza mučila, ali
bijaše mu mnogo važnije da najprije pobijedi u ratu s Kantonom.
Da, nema mane! K vragu, umalo sam u opasnost doveo svoju blistavu
budućnost. Naravno, prekoračujem ovlaštenja, ali guverneri i opunomoćenici
imaju nepisana ovlaštenja, a ovo je samo nužno sredstvo! Ne možemo čekati da
tek dogodine primijenimo na pogane volju Njezina veličanstva. Ni govora! A
plan sa sjemenkama lijepo se u sve to uklapa i pokazuje dalekovidnost koja
premašuje i taj-panovu!
 Longstaffa obuzme neodoljiva želja da Dirku iznese naum sa sjemenkama,
ali se obuzdao.
– Mislim da imaš pravo. Smjesta ću to objaviti!
– Zašto sutra ne sazovete sjednicu svih taj-pana? Dajte im dva dana
vremena da vašem blagajniku podnesu račune za troškove zemljišta i zgrada. Za
tjedan dana utanačite novu prodaju zemljišta. Tako ćete imati vremena da se ta
gradilišta izmjere. Vjerojatno želite da novi grad bude blizu Glessingova rta?
– Da, baš i ja tako mislim, bit će to najbolje mjesto. Na koncu konaca, o
tome mjestu smo i davno prije govorili! – Longstaff ustane i opet natoči šeri.
Nato zazvoni. – Kao i uvijek, zadovoljstvo mi je čuti tvoj savjet, Dirk. Naravno,
ostaješ na ručku?
– Morao bih otići! Sutra Sarah putuje natrag u Englesku na brodu »Calcutta
Maharajah« pa imam još mnogo posla.
– Baš huda sreća. Mislim na Robba i na tvoju nećakinju.
Otvore se vrata.
– Izvolite, gospodine? – zapita profoš.
– Pitaj generala hoće li mi se pridružiti na ručku.
– Razumijem, gospodine! Oprostite, gospodine, ali čeka vas gospođa
Quance i gospodin Quance. I onda svi ovi! – Pružio je Longstaffu dugačak
spisak imena. – Došli su da utanače sastanak. Da gospođi Quance kažem da ste
zauzeti?
– Ne! Sad ću je primiti. Molim te, ne idi, Dirk, Bojim se da će mi biti
potrebna moralna podrška.
Krupnim koracima uđe Maureen Quance, a za njom Aristotle. Ispod
njegovih beživotnih očiju bijahu tamni podočnjaci, izgledao je kao jadni starac. I
odjeća mu je postala neuredna, bezbojna.
– Dobro jutro, gospođo Quance! – pozdravi je Longstaff.
– Svi sveci čuvali ekscelenciju ovog lijepog dana!
– Dobro jutro, ekscelencijo – reče Aristotle. Glas mu bijaše jedva čujan, a
oči uprte u pod kabine.
– Dobar dan vam želim, taj-pane! – reče Maureen. – Sredit ćemo s vama
račune za nekoliko dana, s pomoću svetoga Patrika.
– Nema hitnje. Dobro jutro, Aristotle!
Aristotle Quance polako digne pogled prema Struanu. Oči mu se ispune
suzama kad je na Struanovu licu pročitao suosjećanje.
– Slomila mi je sve kistove, Dirk! – zavapio je. – Jutros! Sve moje kistove!
A moje... moje boje bacila je u more.
– Zbog toga i dolazimo k vama, ekscelencijo! – reče Maureen zadebljanim
glasom. – Gospodin Quance konačno je odlučio da odustane od svih onih
slikarskih gluposti. Želi se smiriti i naći uredan posao. Zbog tog posla i
dolazimo ekscelenciji. – Ponovno je pogledala muža, a lice joj se izobliči. – Bilo
što! Bitno da je mjesto stalno i da je plaća dobra. – Opet se okrenula prema
Longstaffu. – Možda neki fini pisarski posao. Jadni gospodin Quance nema baš
mnogo iskustva!
– Želiš... želiš li ti to, Aristotle?
– Potrgala mi je kistove – očajnički će Quance. – To je sve što sam imao.
Boje i kistovi!
– Dogovorili smo se, lijepi moj, zar nismo? Tako ti svega što ti je sveto, zar
ne? Da više nećeš slikati. Naći ćeš lijep stalan posao i snositi odgovornost za
svoju obitelj. I bez gluparenja!
– Da! – tupo će Aristotle.
– Sa zadovoljstvom bih mu ponudio zaposlenje, gospođo Quance – upadne
Struan. – Potreban mi je pisar! Plaća je petnaest šilinga tjedno. Uz to besplatan
smještaj na mom brodu cijelu godinu dana. Poslije toga prepušteni ste sami sebi.
– Čuvali vas svi sveci, taj-pane. Važi! Sad zahvali taj-pa-nu! – reče
Maureen.
– Hvala, taj-pane!
– Sutra u sedam ujutro da ste došli u ured, Aristotle. Točno!
– Doći će, taj-pane, budite bez brige. Blagoslovio vas sveti Patrik! U ova
žalosna vremena... pobrinuli ste se za jednu ženu i za njezinu gladnu djecu. Do
viđenja obojici!
Odoše. Longstaff natoči jako piće.
– Bože blagi, nikad ne bih u to povjerovao. Jadni, jadni Aristotle. Zaista ćeš
Aristotlea Quancea pretvoriti u pisara?
– Da, bolje ja nego netko drugi. Nemam dovoljno ljudi! – Struan stavi
šešir, silno zadovoljan sobom. – Neću se upletati između muža i žene. Ali svaka
koja to učini jadnom Aristotleu, nije dostojna da se naziva ženom!
Odjednom se Longstaff nasmiješi.
– Dat ću poseban linijski brod ako bi ti to pomoglo. Na raspolaganju su ti
sva sredstva vlade Njezina veličanstva.

Struan pohrli na obalu. Zaustavi zastrtu nosiljku i reče kulijima kamo da ga

nose.
– Čekajte, jasno? – reče im kad su stigli.
– Jasno, gospod’ne.
Pored iznenađenog vratara uđe u predvorje jedne kuće. Na podu sag, velike
sofe, zavjese od šarenog pamuka, ogledala i ukrasi. Otraga se začuje šuštanje.
Približavali su se koraci. Kroz zastor od perlica uđe omanja starica, uredna,
uškrobljena i sijeda, s naočalama na krupnim očima.
– Dobar dan, gospođo Fortheringill! – uljudno će Struan.
– Pa, taj-pane, lijepo što vas vidim – rekla je. – – Godinama nas niste
udostojili svojeg ugodnog društva. Malo je rano za goste, ali mlade dame se već
dotjeruju! – Nasmiješila se otkrivši požutjele umjetne zube.
 – Pa, znate, gospođo Fortheringill...
– Sve razumijem – znalački će ona. – U životu svakog muškarca dođe
vrijeme kad...
– Riječ je o mom prijatelju.
– Bez brige, taj-pane, u ovoj se kući čuvaju tajne! Nije potrebno da brinete.
Sredit ćemo vam sve u tren oka. – Žurno je ustala. – Djevojke! – dozvala je.
– Sjednite i slušajte me! Riječ je o Aristotleu.
– Oh, jadnik se uvalio u lijepu kašu!
Dirk joj reče što želi. Djevojke se ražaloste kad je otišao.
Čim je stigao kući, Mejmej ga zapita:
– Zašto si bio u kurve, heja?
Uzdahnuo je pa joj objasnio.
– Misliš da ti vjerujem, heja? – Prkosno ga je gledala.
– Da, bit će dobro da mi povjeruješ.
– Vjerujem ti, taj-pane!
– Onda me prestani gledati kao aždaja! – Pošao je u svoju sobu.
– Dobro! – reče Mejmej zatvarajući za sobom vrata. – Sad ćemo vidjeti jesi
li mi rekao istinu. Odmah ćemo voditi ljubav. Ludo žudim za tobom, taj-pane.
– Hvala ti, ali imam posla – reče jedva suzdržavajući smijeh.
– Ajiiija na to što kažeš da si zaposlen – reče i počne otkopčavati svoju
pidžamu boje meda. – Odmah ćemo voditi ljubav. Ubrzo ću vidjeti da li ti je
kakva medenousta drolja oduzela snagu, boga ti! A onda će se tobom pozabaviti
tvoja stara majčica.
– I ti imaš posla – reče Struan.
– Imam mnogo posla! – Izvukla se iz svilenih hlača. Naušnice joj zveknu
kao praporci. – I bolje će ti biti da vrlo brzo budeš jako zaposlen!
Gledao ju je, prikrivajući radost. Trbuh joj se lijepo zaoblio jer je dijete
nosila puna četiri mjeseca. Brzo ju je uzeo u naručje, silovito poljubio, povalio
na postelju i malko je prignječio svom svojom težinom.
– Budi pažljiv, taj-pane! – ostala je bez daha. – Nisam ja od tvojih
divljačkih orijašica, golemih i prsatih! Poljupci ništa ne dokazuju. Skidaj odjeću
pa ćemo onda znati na čemu si.
Ponovno ju je poljubio. Tad mu se obratila posve drukčijim glasom:
– Skidaj se!
Nalaktio se i pogledao je pa protrljao nos o njezin. Više se nije šalio.
– Nemam vremena, moram poći na svečane zaruke i moraš se spakovati.
– Zašto spakovati? – zapanjila se Mejmej.
– Selimo na »Resting Cloud«!
– Zašto?
– Slab nam je ovdje feng šuj, djevojče moje.
– Oh, dobro, oh, baš jako dobro! – Bacila mu se oko vrata.
 – Zaista odlaziš odavde? Zauvijek?
– Da!
Poljubila ga je, brzo kliznula iz njegovih ruku i počela se oblačiti.
– Mislio sam da želiš da se volimo! – reče joj Dirk.
– Ha, a što bi time dokazao? Predobro te poznajem. I da si prije jedan sat
imao kurvu, dovoljno si jak kao bik da se praviš i da staviš paučinu na oči svojoj
jadnoj staroj majčici! – Nasmijala se i ponovno ga zagrlila. – Oh, dobro je što
ostavljamo loš feng šuj. Brzo ću se pokupiti.
Potrčala je prema vratima i vrisnula:
– Ah Sam... – ahhhh!
Dojuri zabrinuta Ah Sam, a za njom Lim Din. Poslije urnebesnog vriskanja
i brbljanja, Ah Sam i Lim Din odjure, zahvaljujući bogovima, puni silnog,
bučnog uzbuđenja. Mejmej se vrati, sjedne na postelju i počne se hladiti
lepezom.
– Spakovat ću se – vedro će ona. – Sad ću ti pomoći da se odjeneš.
– Hvala, ali to mogu i sam.
– Onda ću te gledati i protrljati ti leđa. Čeka te kupka. Baš sam sretna i
presretna što si odlučio da odemo! – Oduševljeno je čavrljala dok se svlačio.
Okupao se, a ona je vrisnula posluzi neka mu donesu tople ručnike. Kad ih je
dobila, osušila mu je leđa. A cijelo je vrijeme razmišljala nije li ipak bio s
kurvom kad je sve ugovorio za onog smiješnog slikarčića koji ju je tako divno
naslikao. Nije mi krivo, zaključi ona i snažno ga protrlja. Samo što ne bi smio ići
na takva mjesta. Nipošto! To je užasno loše za njegov obraz i užasno loše za moj
obraz. Užasno loše! Uskoro će oni ogavni sluge od psećeg mesa početi
govorkati da se ne znam brinuti za svog čovjeka. Oh, bogovi, zaštitite me od
poganih jezika, a njega od svakojakih poganskih ženetina.
Pao je suton, a ona, Ah Sam i Lim Din još nisu bili gotovi. Bijahu iscrpljeni
zbog dramatičnosti i uzbuđenja vezanih uz polazak. Kuliji im ponesu prtljag.
Ostali su strpljivo čekali pored zastrte nosiljke koja će je odvesti na kuter.
Mejmej je nosila tešku koprenu. Na trenutak je sa Struanom zastala na
vratima perivoja i ogledala se prema svojoj prvoj kući na Hong Kongu. Da nema
nepovoljnog feng šuja i da i groznica nije sastavni dio tog feng šuja, bilo bi joj
teško što je napušta.
Bijaše ugodan sumrak. Oko njih su neumorno zujali komarci. Jedan joj se
spusti na gležanj, ali Mejmej ga nije osjetila.
Komarac je ubode i odleti.

Dirk uđe u veliku kabinu na brodu »White Witch«. Svi Brockovi su ga

čekali, osim Lillibet koja je već legla. Culum je stajao uz Tess.
– Dobra večer – reče Struan. – Sarah se opravdala jer se slabo osjeća.
 – Dobro došao na naš brod! – reče Brock. Glas mu bijaše hrapav i zabrinut,
a lice zamišljeno.
– Pa – reče Dirk i nasmije se – ovako se ne započinje sretna svečanost!
– Nije ovo nikakva svečanost, kao što ti je dobro poznato. Svi smo
propali... odnosno, užasno nas je oštetila prokleta malarija, jarče Bože!
– Da – potvrdi Struan. Nasmiješi se Culumu i Tessi. Videći da su
uznemireni, odluči da im odmah saopći ugodne vijesti. – Čujem da je Longstaff
naredio da se smjesta isprazni Queen’s Town! – nehajno će on.
– Tako mi krvi Kristove! – plane Gorth. – Ne možemo ga napustiti. Previše
smo novca uložili u onu zemlju i zgrade. Ne možemo ih napustiti! Da ti nisi,
jarče Bože, izabrao onu prokletu Sretnu dolinu, ne bismo...
– Jezik za zube! – reče mu Brock. Okrene se prema Dirku. – Možeš
izgubiti više nego mi. Boga ti, pa smješkaš se! Zašto?
– Tata – započne Tess koja se prestrašila da bi gnjev mogao pokvariti cijelu
večer, a tako i ovo nevjerojatno, povoljno prihvaćanje Culumove prosidbe. –
Bismo li nešto popili? Šampanjac je ohlađen i čeka.
– Da, naravno, draga Tess! – reče Brock. – No, razumiješ li što kaže Dirk?
Izgubit ćemo užasno mnogo novaca ako se povučemo. Budućnost će nam biti
crna kao smola. A i njegova, Boga mu!
– Budućnost »Otmjene kuće« bijela je kao doverske stijene – mirno će
Dirk. – Ne samo naša, nego i vaša. Longstaff će svima nama nadoknaditi
sredstva koja smo uložili u Sretnu dolinu. Svaki novčić, u gotovini!
– Nije moguće! – klikne Brock.
– Lažeš, Boga ti! – reče Gorth.
Struan se okrene prema njemu.
– Nešto bih ti savjetovao, Gorthe. Nemoj me nazvati lašcem, nikad više! – I
iznese im što je naumio učiniti Longstaff.
Culum bijaše zadivljen prekrasnim naumom. Bijaše mu jasno da je otac
sigurno pridonio tako divnom raspletu, iako Dirk uopće nije spominjao da je
djelovao na Longstaffovu odluku. Prisjeti se prvog susreta s Longstaffom koji je
tom prilikom plesao kako je htio otac, kao lutka na žici. Splasne Culumova
samouvjerenost. Postade mu jasno da nije posve točno sve što mu je govorio
Gorth i da on nikad ne bi mogao djelovati na Longstaffa ovako kao otac – da ih
sve ponovno spasi.
– Pa to je gotovo kao čudo! – reče stisnuvši Tessinu ruku.
– Tako mi svega, taj-pane! – javi se Gorth. – Povlačim ono što sam rekao.
Ispričavam se... kazao sam ono u zgranuću. Da, svaka ti čast!
– Dirk! – započne Brock pun turobnosti i dobrodušnosti. – Drago mi je, baš
mi je drago što ćemo postati rod. Spasio si nam život, živa istina!
– Ništa ja nisam učinio, sve je to smislio Longstaff.
– Posve točno – podrugljivo će Brock. – Svaka mu čast! Liza, piće, boga ti!
Dirk, dao si nam valjan razlog za večerašnje slavlje. Ti si nam uljepšao ovu noć,
boga ti. Zato se napijmo i veselimo! – Uzme čašu šampanjca, a kad su svi u
rukama imali čaše, započne zdravicu. – Živjeli nam Tess i Culum, i neka, dok
god žive, uvijek imaju mirno more i zaštićenu luku.
Svi se napiju. Brock se rukovao s Culumom. Dirk snažno zagrli Tess i
među svima zavlada prijateljstvo.
Samo privremeno. To su svi znali. No, večeras su bili spremni da zaborave.
Ugodno su se osjećali samo Tess i Culum.
Svi sjednu za večeru. Tess je na sebi imala plesnu haljinu koja je isticala
njezine zrele obline. Culum bijaše gotovo nemoćan od silnog obožavanja.
Ponovno napune čaše, opet odjekne smijeh i zdravice. U tišini Dirk izvuče tvrdu
omotnicu pa je pruži Culumu.
– Mali dar za vas dvoje!
– Što je to? – zapita Culum. Otvori omotnicu, a i Tess istegne vrat da vidi
što je. U omotnici je bilo nekoliko listova papira, a jedan gusto ispisan kineskim
ideogramima.
– Zemljišna isprava, na zemljište odmah iznad Glessingova rta.
– Ta se zemlja nikad nije prodavala – sumnjičavo će Brock.
– Njegova je ekscelencija potvrdila neke zemljišne isprave Kineza u onom
seocetu. Bili su vlasnici tih područja još prije nego što smo mi zauzeli Hong
Kong. To je jedna od tih zemljišnih isprava. Culume, sad ti i Tess zajednički
imate gotovo dva jutra zemlje. Vidik vam je lijep. Da, a zajedno s gradilištem,
dobit ćete dovoljno građe za kuću sa sedam spavaćih soba, s perivojem i
ljetnikovcem.
– Oh, taj-pane! – reče Tess uz divan osmijeh. – Hvala vam, hvala!
– Naša zemlja i naša kuća? Misliš ozbiljno? – zapita Culum, zabljesnut
očevom darežljivošću.
– Da, momčino! Smatrao sam da želiš odmah započeti s izgradnjom. I tebi i
Tess zakazao sam sastanak s graditeljem sutra u podne. Da se dogovorite za
nacrt.
– Sutra svi odlazimo u Makao – oštro će Gorth.
– Čuj, Gorthe, ništa zato ako odgodimo za dan-dva? – reče mu Culum. –
Na koncu konaca, ovo je veoma važno i...
– Da, da! – reče i Tess.
– Budući da je riješeno i pitanje Queen’s Towna, a prodavat će se zemlja...
– Culum umukne i uzbuđeno se okrene prema svojoj zaručnici. – Sousa je
najbolji graditelj na Dalekom istoku.
– Mislim da je bolji naš graditelj Remedios – žustro će Brock, bijesan što
njemu nije palo na pamet da im omogući da sagrade kuću. Namjeravao im je
kao vjenčani dar pokloniti jednu od kuća svoje kompanije. U Makau, dakako od
Struanova utjecaja.
– Oh, da, vrlo je sposoban, gospodine Brock! – odmah odvrati Culum
osjećajući Brockovu ljubomoru. – Ako ne budemo zadovoljni sa Sousom,
možda bismo se mogli obratiti Remediosu! – Zapita Tess: – Slažeš li se? – I reče
Struanu: – Ne mogu ti se dovoljno zahvaliti.
 – Ne zahvaljuj mi, Culume, mladi ljudi moraju bogato započeti svoj život i
imati vlastitu kuću! – Struan bijaše oduševljen kako je »digao« Gortha i Brocka.
– Da – veselo će Liza. – Boga mi, živa istina!
Brock uzme zemljišnu ispravu pa je pregleda.
– Jesi li siguran da je isprava uredna? – zapitao je. – Nije u redu, čini mi se.
– Ipak je uredna, potvrdio ju je Longstaff. Službeno! Na posljednjoj stranici
nalazi se njegov čop.
Brock se namršti Gorthu. Čupave obrve pretvore mu se u crnu prugu na
preplanulom licu.
– Možda bi bilo dobro da pogledamo te urođeničke isprave?
– Da! – reče Gorth. Pogleda ravno Struana. – Možda više nema ništa na
prodaju, tata.
– Vjerojatno ima i drugih ovakvih isprava, Gorth – nehajno će Struan – ako
ste spremni da ih potražite. Uzgred budi rečeno, Tyleru, čim se izmjere nove
zemljišne čestice, mogli bismo razmotriti svoje stavove.
– I ja sam na to mislio – reče Brock. – Kao i prije, Dirk. Ali ovaj put ti prvi
biraš! – Nato vrati ispravu Tessi koja ju je pomilovala.
– Culume, jesi li još zamjenik kolonijalnog tajnika?
– Mislim da jesam! – nasmije se Culum. – Doduše, moje dužnosti nisu
nikad bile pobliže određene. Zašto?
– Tek tako!
Dirk iskapi vino i odluči da je vrijeme da prijeđe na stvar.
– Sad kad napuštamo Sretnu dolinu, i kad smo to riješili tako da će se novi
grad podići na krunski trošak, osigurana je budućnost Hong Konga!
– Da! – vedro će Brock i vrati mu se nešto dobre volje. – Sad, kad kruna
riskira zajedno s nama.
– Smatram da nije potrebno da odgađamo vjenčanje. Predlažem da se Tess
i Culum vjenčaju slijedeći mjesec!
Zavlada tajac pun zgražanja.
Kao da je svima njima vrijeme stalo. Culum se pitao što li se krije iza
Gorthova usiljena smiješka, i zbog čega je taj-pan izabrao slijedeći mjesec i...
oh, Bože, daj da se oženim slijedeći mjesec!
Gorth je znao da će slijedećeg mjeseca izgubiti vlast nad Culumom, a to se,
Boga mu, neće dogoditi. Bez obzira što kaže tata, neće se tako brzo vjenčati,
zarekao se Gorth. Dogodine, možda. Da, možda! Što li smjera taj vrag?
I Brock je nastojao dokučiti Struanove namjere. Naime Struan sigurno
nešto smjera, a to njemu ni Gorthu ne navješćuje nikakvo dobro. Nagon mu je
šaptao da odgodi vjenčanje, ali zakleo se pred Bogom da će im dati zaštićenu
luku, kao i Struan, i znao je da takva zakletva vezuje Struana isto koliko i njega.
– Ove nedjelje mogli bi im pročitati prvu napovijed u crkvi – reče Struan,
namjerno prekidajući napetost. – Mislim da je ova nedjelja posve u redu. –
Nasmiješio se Tessi. – Dakle, djevojče?
 – Oh, da, da! – reče ona uhvativši Culuma za ruku.
– Ne – reče Brock.
– Prebrzo je to – obrecne se Gorth.
– Zašto? – zapita Culum.
– Samo sam mislio na tebe, Culume – smireno će Gorth – i na tužan
gubitak strica. Bilo bi to nedolično brzo, veoma nedolično.
– Liza, milo moje – promuklo će Brock. – Ostavljamo tebe i Tess, a
pridružit ćemo vam se poslije porta.
Tess mu se objesi oko vrata i prošapće:
– Oh, tata, molim te!
Nato ona i majka ostave same njih četvoricu. Brock teško ustane i nađe
bocu porta. Natoči u četiri čaše i ponudi ih okolo.
Dirk je znalački pijuckao vino.
– Veoma dobar port, Tyleru.
– Berba 1831.
– Sjajna berba za port!
Ponovno zavlada tajac.
– Bi li bilo prikladno da nekoliko dana odložite odlazak, gospodine Brock?
– zbunjeno zapita Culum. – Mislim, ako to nije moguće... ali svakako bih htio da
Tess vidi gradilište i da razgovara s graditeljem.
– S obzirom da napuštamo Sretnu dolinu, da će se prodavati zemlja i sve
ostalo, sad nećemo isploviti – reče Brock.
– Barem ne idemo Gorth i ja. Liza, Tess i Lillibet morale bi što prije otići.
U ovo doba godine Makao je zdraviji i svježiji, zar ne, Dirk?
– Da, sad je u Makau ugodno! – reče Struan i zapali cigaru otvorenu na
jednom kraju. – Čujem da će slijedećeg tjedna provesti istragu o nadvojvodinoj
nesreći! – Ispitivački je motrio Gortha.
– Imao je loš džos – reče Brock.
– Da – potvrdi Gorth. – Posvuda se pucalo.
– Da – reče Struan. – Baš malo poslije nego što je pogođen, netko je
ustrijelio vođu one gomile.
– Ja sam pucao – reče Brock.
– Hvala, Tyleru! – odgovori Dirk. – Jesi li i ti pucao, Gorthe?
– Na pramcu sam izdavao naredbe da zaplovimo.
– Da – potvrdi Brock. Pokušavao se sjetiti da li je ikoga vidio da puca.
Sjećao se samo da je Gortha vidio na pramcu.
– Loš džos! Užasne su te gomile, a tko zna što se sve može dogoditi u
takvim prilikama.
– Da – kazao je Dirk. Znao je: ako je netko nišanio na nadvojvodu, onda je
to bio Gorth, a ne Brock. – Događa se!
 Uljanice obješene na gredi lagano se nagnu, jer se vjetar neznatno
promijenio. Odjednom se trgnu pomorci: Gorth, Brock i Struan. Brock otvori
prozorčić i udahne vjetar. Gorth je kroz krmene prozore gledao more dok je
Struan osluškivao »duh« broda.
– Ništa – izjavi Brock. – Vjetar se samo promijenio za koji stupanj, i to je
sve.
Struan iziđe na hodnik u kojemu je visio barometar. Tlak je pokazivao
sedam stotina pedeset i sedam milimetara žive. U ovih nekoliko tjedana zračni
se tlak neznatno smanjio.
– Tlak je stalan – reče.
– Da – odgovori Brock. – No, uskoro više neće biti stalan pa ćemo se
zakloniti. Vidim da si pred svoje pristanište stavio olujne plutače.
– Da! – Dirk natoči još porta i ponudi bocu Gorthu. – Želiš još?
– Hvala – reče Gorth.
– Naslućuješ li da će uskoro oluja, Dirk?
– Ne, Tyleru, ali pripremio sam plutače, za svaki slučaj. Glessing je naredio
da ih stavi i flota.
– Na tvoj prijedlog?
– Da.
– Govorka se da će se oženiti Sinclairovom sestrom.
– Čini se da je vjenčanje na pomolu.
– Mislim da će biti vrlo sretni – upadne Culum. – George je obožava.
– Teško će biti Horatiju – primijeti Gorth. – Tako ga iznenadno napušta, a
ona mu je jedina obitelj. A i mlada je, maloljetna.
– Koliko joj je godina? – zapita Culum.
– Devetnaest! – reče mu Struan.
Napetost u kabini se povećavala.
– Tess je vrlo mlada – reče Culum tjeskobnim glasom. – Ne bih htio da joj
se dogodi ikakvo zlo. Iako... pa, da li bismo mogli? Što mislite, gospodine
Brock? O vjenčanju? Slijedećeg mjeseca? Pristajem na sve što je dobro za Tess.
– Veoma je mlada, momčino – reče Brock zagrijan vinom – ali drago mi je
što si rekao to što si rekao.
Gorth je nastojao da mu glas bude ljubazan i čvrst.
– Nekoliko mjeseci vam neće ništa značiti, zar ne, Culume? Do slijedeće
godine dijeli nas samo pola godine.
– Do siječnja mora još proći sedam mjeseci, Gorthe – nestrpljivo će Culum.
– Ne ovisi o meni. Ono što je dobro za vas dvoje, dobro je i za mene! –
Gorth iskapi čašu i natoči još vina. – Što ti kažeš, tata? – reče, namjerno uvlačeći
Brocka u razgovor.
– I ja o tome razmišljam – reče Brock pažljivo promatrajući čašu. – Vrlo je
mlada, hitnja je neprilična. Poznajete se nepuna tri mjeseca i...
 – Kad je volim, gospodine Brock! – ustrajno će Culum. – Tri mjeseca ili tri
godine ništa ne mijenjaju na stvari.
– Znam, mladiću – reče Brock prilično ljubazno. Sjećao se koliko se Tess
razveselila kad joj je rekao da prihvaća Culumovu prošnju. – Samo mislim na
tvoje dobro i na njezino dobro. Potrebno mi je vrijeme da razmislim! – »Da
dokučim što smjeraš, Dirk!«, pomisli.
– Mislim da bi to bilo veoma dobro za njih i za nas! – Struan je osjećao
kolika toplina zrači iz Culuma. – Da, mlada je Tess, ali bila je mlada i Liza, a i
Culumova mati. Danas je u modi da se djevojke mlade udaju. Imaju novca preko
glave i bogatu budućnost! Bude li džosa. Zato tvrdim da bi to bilo dobro.
Brock se zapešćem protrlja po čelu.
– Razmislit ću pa ću ti onda kazati, Culume. Palo je tako iznenada pa mi je
zbog toga potrebno vrijeme.
Culum se nasmiješi, ganut iskrenošću u Brockovu glasu. Po prvi put mu se
Brock sviđao. Ulijevao mu je povjerenje.
– Naravno! – reče.
– Što misliš, Tyleru, koliko će ti još vremena biti potrebno? – zapita Struan
s neba pa u rebra. Osjećao je kako se Culum sav smekšao zbog njihova lažnog
prijateljstva. Smatrao je da će ih okositošću natjerati da pokažu kakvi su. – Ne
smijemo mladost držati kao ribu na udici! Osim toga, moramo mnogo toga
pripremiti. Ovo mora biti najveličanstvenije vjenčanje u Aziji.
– Koliko se ja sjećam – odsječno će Brock – vjenčanje priprema mladenkin
otac, a ja, vjeruj mi, znam što je prava stvar, a što nije! – Znao je da ga je Struan
uhvatio na mamac i da se s njim poigrava. – Znači, sve oko vjenčanja
pripremamo mi.
– Naravno – odgovori Struan. – Kad ćeš saopćiti Culumu?
– Uskoro! – Brock ustane. – Pridružit ćemo se damama.
– Kako skoro, Tyleru?
– Čuo si tatu! – razdraženo će Gorth. – Zašto ga ljutiš?
Međutim, Dirk se nije osvrtao na Gortha, nego je i dalje buljio u Tylera.
Culum se prestraši da će započeti tučnjava i da će se Brock predomisliti pa
mu uopće neće dati Tess za ženu. Istodobno ga je zanimalo dokle će morati
čekati i veselio se što otac zahtijeva od Brocka određen odgovor.
– Molim te – reče. – Gospodin Brock sigurno neće... on će ovo pažljivo
razmotriti. Ostavimo to zasad!
– Tvoja je stvar ono što želiš učiniti, Culume! – reče Dirk, praveći se ljutit.
– No, ja želim doznati, i to sad! Zanima me da li te netko iskorištava ili se s
tobom igraju mačke i miša! Boga mi!
– Užasno je to reći – kazao je Culum.
– Da, ali zasad sam s tobom gotov pa drži jezik za zubima!
– Struan se okrene prema Brocku, znajući da se i Gorthu i ocu sviđa što je
prekorio Culuma. – Koliko još, Tyleru?
 – Tjedan dana. Tjedan dana, ni manje ni više! – Brock pogleda Culuma, a
glas mu ponovno postane ljubazan. – Nema zla ako se pita kada, kao što nema ni
zla u tome da muškarac od muškarca zatraži odgovor. To je posve u redu! Za
tjedan dana, Dirk. Da li to zadovoljava tvoju neuljudnost, jarca ti Boga?
– Da. Hvala, Tyleru! – Struan dođe na vrata pa ih širom otvori.
– Iza tebe, Dirk!

U svojim odajama na »Resting Cloudu« Dirk ispriča Mejmej sve što se

dogodilo.
Slušala ga je pažljivo i očarano.
– Oh, dobro, taj-pane. Oh, jako dobro!
Skinuo je kaput, a ona mu ga objesi u ormaru. Iz rukava široke haljine
ispadne joj svitak. Dirk ga digne i pogleda. Bijaše to blijeda kineska slika
vodenim bojama, s bezbroj ideograma. Nježan pomorski krajolik, a sićušan
muškarac klanjao se sićušnoj ženi pod visokim maglovitim planinama. Od
stjenovite obale otisnuo se sampan.
– Otkud sad ovo?
– Ah Sam je to dobila na Taj Ping Šanu – reče mu Mejmej.
– Lijepo – primijeti Dirk.
– Da – mirno će Mejmej. Ponovno je obuzme strahopoštovanje pred
djedovom silnom mudrošću. Ovaj je svitak poslao jednom svom čovjeku na Taj
Ping Šanu, kod kojeg je Mejmej povremeno kupovala žad. Ah Sam je to uzela, i
ne sluteći što je, uvjerena da je to dar namijenjen gospodarici. Mejmej bijaše
sigurna da su Ah Sam i Lim Din nadasve pažljivo pregledali crtež i ideograme,
ali znala je da pojma nemaju da je to zapravo tajna poruka. Toliko je dobro bila
prikrivena! Dapače, i obiteljski čop njezina djeda mudro je prekriven drugim
čopom. A kitica »Šest gnijezda smješka se orlovima, zelena vatra sastavni je dio
sunčeva izlaska, a strijela navještava ptiće nade« toliko je jednostavna i divna. I
tko bi drugi osim nje mogao dokučiti da joj djed zahvaljuje što mu je unaprijed
javila za onih šest milijuna taela, da »zelena vatra« označava taj-pana i da će joj
djed poslati glasnika koji će u znak raspoznavanja donijeti nekakvu strelicu, da
joj pomogne na sve moguće načine.
– Što znače ovi znakovi? – zapita je Struan.
– Teško ih je protumačiti, taj-pane. Ne znam sve riječi, ali tu piše: »Šest
ptičjih kuća smješka se velikim pticama, zelena vatra je na izlasku sunca, strijela
donosi«... – Namrštila se da se sjeti prave engleske riječi. – »Strijela donosi
male ptice nade«!
– Boga ti, pa to je bljezgarija! – nasmije se Struan.
Sva sretna je odahnula.
– Obožavam te, taj-pane!
– Obožavam te, Mejmej.
 – Kad budemo gradili novu kuću, najprije zapitajmo gospodu feng šuj,
molim te!
 TRIDESETO POGLAVLJE

Struan u zoru pođe na trgovački brod »Calcutta Maharajah« kojim će se

Sarah vratiti kući. Bijaše to brod »Istočnoindijske kompanije«. Isplovit će kad se
do tri sata digne plima pa su mornari obavljali posljednje pripreme.
Struan siđe u potpalublje i pokuca na vrata Sarahine kabine.
– Naprijed! – odjekne njezin glas.
– Dobro jutro, Sarah! – Zatvorio je za sobom vrata. Bijaše to prostrana,
udobna kabina, a posvuda pobacane igračke, odjevni predmeti, torbe i cipele.
Plačljivi Lochlin nikako da zaspi u zipci pokraj prozorčića. – Jesi li se smjestila,
Sarah?
– Jesam.
Dirk izvadi omotnicu.
– Evo ti mjenice na pet tisuća gvineja. Svaka dva mjeseca primat ćeš jednu
takvu mjenicu.
– Veoma si izdašan.
– To je tvoj novac... Zapravo, novac je Robbov, a ne moj. – Odloži
omotnicu na hrastov stol. – Samo postupam prema njegovoj oporuci. Napisao
sam neka se ostavinska masa sredi prema njegovoj želji i dobit ćeš podatke o
tome. Osim toga, oca sam zamolio da te dočeka kad brod stigne. Želiš li se
smjestiti u mojoj kući u Glasgowu dok ne pronađeš neku koja ti se sviđa?
– Ne želim ništa od tebe!
– Javio sam našim bankarima da na tvoj potpis izdaju do pet tisuća gvineja
jedanput godišnje, povrh redovitih isplata. I to je prema Robbovim uputama!
Vjerojatno ti je jasno da si bogata baštinica pa te moram savjetovati da budeš
oprezna, jer će mnogi pokušati da ti oduzmu imovinu. Mlada si i život je pred
tobom...
– Nisu mi potrebni tvoji savjeti, Dirk! – okosito će Sarah. – A što se tiče
toga da bi mi mogli oduzeti imovinu... znam čuvati ono što mi pripada! Kao i
uvijek. A što se tiče moje mladosti, pogledala sam se u zrcalo. Stara sam i ružna,
ja to znam, i ti to znaš. Iscrpljena sam! Samo ti sjedi u pozadini... jarče Bože... i
puštaj u igru muškarce protiv muškaraca i žene protiv žena! Sretan si što je
umrla Ronalda, jer ti više nije bila nimalo potrebna. Tako je slobodan put
slijedećoj. Koja je to? Shevaun? Mary Sinclair? Možda vojvodina kći? Ti uvijek
pucaš na visoko. No, tko bila da bila, bit će mlada i bogata, a ti ćeš je isisati kao
i sve dosad. Živiš na tuđi račun, a zauzvrat im ništa ne pružaš. Proklinjem te
pred Bogom i molim Boga da doživim da ti pljunem na grob.
Novorođenče tužno zaplače, ali nisu ga čuli ni Sarah ni Dirk. Bijesno su se
odmjeravali.
 – Zaboravljaš jednu istinu, Sarah. Sva tvoja gorčina potječe odatle što
smatraš da si izabrala pogrešnog brata. I zbog toga si Robbu pretvorila život u
pakao.
Dirk otvori vrata i iziđe.
– Mrzim istinu! – drekne Sarah u prazninu koja ju je okružavala.

Struan se mrzovoljno opustio za pisaćim stolom u uredu poslovnice. Mrzio

je Sarah, iako ju je potpuno shvaćao. Brinulo ga je njezino prokletstvo.
– Zar živim od tuđe krvi? – zbunjeno reče naglas. Pogleda Mejmejin
portret. – Da, valjda je tako! Zar to ne valja? Zar i oni ne žive od moje krvi,
cijelo vrijeme? Tko griješi, Mejmej, a tko ima pravo?
Sjeti se Aristotlea Quancea.
– Vargas!
– Izvolite, Senhor.
– Kako gospodin Quance?
– Jako žalosno, Senhor, jako žalosno.
– Molim te, pošalji ga ovamo.
Uskoro se na pragu pojavi Quance.
– Uđi, Aristotle! – reče mu Struan. – I zatvori vrata.
Quance ga posluša pa sav jadan stane ispred pisaćeg stola.
– Aristotle, nemaš vremena za gubljenje – žustro će Struan. – Iskradi se iz
ove zgrade i pođi na gat. Čeka te jedan sampan. Ukrcaj se na »Calcutta
Maharajah« koji će za nekoliko minuta isploviti.
– Kako, taj-pane?
– Ondje te čeka pomoć, momčino. Kad se budeš ukrcavao na »Calcutta
Maharajah«, budi veoma bučan. Maši i vrišti dok budete isplovljavali iz luke.
Neka svi vide da si na tom brodu.
– Bog te blagoslovio, taj-pane! – U oči mu se vrati veseli, sjajni treptaj. –
No, ne želim napustiti Aziju. Ne bih mogao!
– Na sampanu je odjeća za kulija. Kad iziđete iz luke, ušuljaj se na
peljarovu lorču. Podmitio sam posadu, ali ne i peljara, pa mu se zato sklanjaj s
puta.
– Živoga ti Boga! – Činilo se kao da je Quance narastao nekoliko
centimetara. – Ali... ali kamo da se sakrijem? Na Taj Ping Šan?
– Očekuje te gospođa Fortheringill, dogovorio sam se s njom da kod nje
ostaneš dva mjeseca. Samo, duguješ mi novac koji sam za tebe potrošio, Boga
ti!
Quance se baci Struanu oko vrata i drekne.
– Boga ti tvoga, pazi! – prekine ga Struan. – Ako Maureen išta posumnja,
živote će nam pretvoriti u pakao i nikad neće otputovati.
 – Dobro! – promuklo šapne Quance i jurne prema vratima. Zastane kao
ukopan. – Novac... bit će mi potreban novac! Možete li mi malo pozajmiti, taj-
pane?
Struan mu već pruži vrećicu zlatnika.
– Tu je sto gvineja, pribrojit ću ih na tvoj račun.
Vrećica nestane u Quanceovu džepu. Aristotle ponovno zagrli Struana i
dobaci poljubac portretu iznad ognjišta.
– Deset portreta predivne Mejmej! Deset gvineja ispod moje uobičajene
cijene. Boga ti! Oh, besmrtni Quance, obožavam te. Slobodan! Slobodan, Boga
mu!
Zaplesao je kankan, a onda se bacio u zrak i iščeznuo.

Mejmej se zagleda u narukvicu od žada. Prinese je bliže sunčevoj zraki

koja je prodirala kroz otvoren brodski prozorčić da je pažljivo pregleda. Nije
pogrešno shvatila nježno urezanu strelicu ni znakove koji su glasili: »Ptići
nade«.
– Divan je ovaj žad – rekla je na mandarinskom.
– Hvala, najviša nad najvišima – odgovori joj Gordon Čen na istom jeziku.
– Da, vrlo je lijepa – odgovori Mejmej pa mu je vrati. Uzeo je narukvicu i
na trenutak uživao u doticaju sa žadom, ali nije je ponovno stavio na ruku.
Umjesto toga ju je vješto bacio kroz brodski prozorčić i gledao za njom sve dok
nije nestala pod morem.
– Bila bi mi čast da ste je prihvatili kao dar, najviša nad najvišim gospama!
Međutim, neki darovi pripadaju morskoj tmini.
– Veoma si mudar, sinko – rekla je. – Samo što nisam najviša nad najvišim
gospama, nego samo suložnica.
– Otac nema žene, pa ste mu prema tome vi najviša nad najvišima!
Mejmej ne odgovori. Zapanjila se ustanovivši da je glasnik Gordon Čen.
Bez obzira na narukvicu od žada, odlučila je da će biti vrlo oprezna i da će
govoriti u zagonetkama, ukoliko je on tu narukvicu nekom oduzeo... a znala je
da će i Gordon Čen biti isto tako oprezan i da će govoriti u zagonetkama.
– Jesi li za čaj?
– Bio bi to prevelik trud, majčice.
– Nikakav trud, sinko – reče Mejmej i pođe u susjednu kabinu. Gordon Čen
pođe za njom, pun strahopoštovanja prema ljepoti njezina hoda, njezinoj
malenoj nozi, dok mu se u glavi mutilo od Mejmejina nježna mirisa. Zavolio
sam je na prvi pogled, pomislio je. U neku ruku ja sam je stvorio, jer ja sam je
naučio onaj divljački jezik i uputio je kako divljaci razmišljaju.
Blagoslivljao je svoj džos što mu je otac taj-pan i što ga silno poštuje. Znao
je, da ga toliko ne poštuje, njegova ljubav prema Mejmej ne bi mogla ostati
samo sinovska.
 Stiže čaj. Mejmej otpusti Lim Dina, ali je reda radi dopustila da ostane Ah
Sam, znajući da djevojka ne razumije narječje pokrajine Sučou na kojemu je
nastavila razgovarati s Gordonom.
– Strelica zna biti vrlo opasna.
– Da, najviša nad najvišim gospama... u pogrešnim rukama. Zanima li vas
strijeljanje?
– Kad sam bila veoma malena, s braćom sam puštala zmajeve. Jednom mi
dadoše i luk, ali sam se prestrašila. Međutim, mislim da strijela ponekad zna biti
i dar Božji, i nije nimalo opasna.
Gordon Čen se trenutak zamisli.
– Da, ako se nalazi u rukama gladna čovjeka koji cilja na divljač i pogađa
svoj plijen.
Ljupko se hladila lepezom, sretna što zna kako Gordon gleda na stvari.
Tako je prijenos misli lakši i uzbudljiviji.
– Takav čovjek mora biti nadasve oprezan ako postoje i najmanji izgledi da
pogodi cilj.
– Tako je, najviša nad najvišima, ali mudar lovac nosi mnogo strijela u
tobolcu! – »Koju to divljač valja uloviti?«, zapitao se.
– Jadna žena nikad ne može iskusiti muške radosti lova – spokojno će
Mejmej.
– Muškarac predstavlja načelo jang, on je lovac prema izboru bogova, a
žena je načelo jin, ona kojoj lovac donosi hranu da mu je pripremi.
– Veoma su mudri bogovi, veoma. Uče lovca koja se divljač smije jesti, a
koja ne smije.
Gordon Čen s užitkom srkne čaj. Želi li mi reći da joj nekoga pronađem? Ili
da nekoga ulovim i ubijem? Koga bi htjela da nađem? Možda bivšu ljubavnicu
strica Robba i njihovu kćer? Vjerojatno ne, jer to ne zahtijeva ovoliku
tajnovitost pa Đin-kva to nikako ne bi meni povjerio. Tako mi svih bogova,
kakvu vlast ima ova žena nad Đin-kvaom? Što li mu je učinila da ga prisili da mi
naredi – a preko mene i svim moćnim trijadama – da učinimo što god ona
zaželi?
Uto se sjeti onoga što je načuo: Đin-kva je navodno prije svih doznao da se
flota smjesta vraća u Kanton i da neće otploviti na sjever kao što su svi
pretpostavljali. Zacijelo je poslala potajno tu vijest Đin-kvau pa ga je time
zadužila! Ajiiiija, kakav dug! Tim što je unaprijed za to doznao, Đin-kva, je
sigurno uštedio tri do četiri milijuna taela.
Njegovo poštovanje prema Mejmej još se više povećalo.
– Lovac se ponekad mora koristiti svojim oružjem i da se zaštiti od
šumskih zvijeri – reče uputivši razgovor u novom smjeru.
– Tako je, sinko! – Naglo je zatvorila lepezu i sva se stresla. – Bogovi štite
jadnu ženu od takvih opakih stvari.
Znači, ona želi da nekoga ubijemo, pomisli Gordon. Promatrajući
porculansku šalicu za čaj, pitao se: koga?
 – Džos je da zlo šeće po mnogim mjestima, visoko i nisko. Po kopnu i na
ovom otoku.
– Da, sinko – reče Mejmej. Lepeza joj zatitra, a usne lagano zadršću. – Pa i
na moru. I među visokorođenim ljudima i velikim bogatašima. Užasni su putovi
božji!
Gordon Čen umalo ne ispusti šalicu. Okrenuo se leđima Mejmej i pokušao
sabrati zbrkane misli. »More« i »visokorođeni« ukazuje samo na dvojicu:
Longstaffa ili samog taj-pana. O, zmajevi smrti, užasno će biti ubiti ijednog od
njih! Prevrne mu se želudac. Ali zašto? A ako je to taj-pan? O, bogovi, samo da
to nije moj otac. Nemojte dopustiti da to bude moj otac!
– Da, najviša od najviših – reče s natruhom sjete, jer je znao da ga zakletva
vezuje da učini sve što ona naređuje. – Bogovi imaju užasne putove.
Mejmej opazi da se Gordon Čen iznenada promijenio, samo što nije znala
zašto. Zbunjeno je oklijevala. Nato ustane i pođe prema krmenim prozorima.
Admiralski brod bijaše spokojno usidren u luci, okružen sampanima na
blistavome moru. Straga na olujnom sidru bijaše »China Cloud«, a u blizini
»White Witch«.
– Brodovi su tako lijepi – rekla je. – Što misliš, koji je najljepši?
Pristupio je prozoru. Smatrao je da Longstaff ne dolazi u obzir. Ne bi to
imalo nikakva smisla, za Mejmej nikako. Za Đin-kvaa možda, ali za Mejmej
nikako.
– Mislim da je onaj! – ozbiljno će on pokazavši »China Cloud«.
Mejmej teško uzdahne. Ispadne joj lepeza.
– Tako ti krvi Kristove! – poviče engleski.
Ah Sam na tren je zapanjeno pogleda pa se Mejmej smjesta sabere. Gordon
Čen digne lepezu i duboko se nakloni vraćajući joj je.
– Hvala ti – nastavila je na narječju pokrajine Sučou. – No, meni je draži
onaj brod! – Lepezom pokaza » White Witch«, još sva ustreptala od užasnog
saznanja da je Gordon Čen pomislio da ona želi da ubiju njezina obožavanog
taj-pana. – Onaj drugi brod je neprocjenjivi žad. Neprocjenjiv je, čuješ li?
Neprikosnoven, tako ti svih bogova! Kako se usuđuješ biti toliko drzovit da
pomisliš suprotno?
Osjetno mu je laknulo.
– Oprostite mi, najviša nad najvišima. Na licu mjesta klanjao bih vam se
tisuću puta do poda da pokažem svoje ponizno ispričavanje, ali moglo bi se to
učiniti čudnim vašoj robinji – zadahtalo će on, namjerno miješajući mandarinske
riječi s izrazima iz narječja pokrajine Sučou. – Na tren je vrag ušao u moju ludu
glavu pa vas nisam dobro shvatio. Naravno, ja nikada, nikada ne bih razmišljao
kad bi trebalo odlučiti o ta dva broda, jedan naprama drugom.
– Da – reče Mejmej. – Ako se na onom drugom brodu takne ijedna nit na
konopu, ijedna trešćica, slijedila bih u paklenu utrobu onoga tko bi se usudio
zaprljati takav žad, a ondje bih mu istrgnula jaja, iskopala oči i nahranila ga time
zajedno s njegovim crijevima!
 Gordon Čen se trgne, ali sačuva sabran glas.
– Bez straha, najviša nad najvišima, bez straha! Stotinu puta klanjat ću se
do poda u znak pokore što nisam uvidio razliku između žada i drva. Nikad ne
bih pomislio... Nikad ne bih poželio da pomislite da vas ne razumijem.
– Dobro!
– Ako biste me sad ispričali, najviša nad najvišima, radi se o mojem poslu.
– Tvoj je posao nedovršen – odsječno će ona. – A pristojnost nalaže da
popijemo još čaja. – Kraljevski je pljesnula rukama i naredila da Ah Sam donese
novi čaj i vruće ručnike. Kad se Ah Sam vratila, Mejmej prijeđe na kantonski. –
Čujem da vrlo skoro polaze za Makao mnogi brodovi – reče, a Gordon Čen
smjesta shvati da bi Brocka trebalo ukloniti u Makau, i to odmah.
Ah Sam se sva ozari.
– Mislite da idemo? Oh, divno što ću opet vidjeti Makao! – Umilno se
nasmiješila Gordonu Čenu. – Poznajete li Makao, dični gospodaru?
– Naravno! – reče. Obična robinja ne bi mu se usudila obratiti, ali znao je
da je Ah Sam pouzdanica i osobna robinja Mejmej pa da kao takva uživa brojne
povlastice. Uz to mu se činila vrlo zgodna za običnu lađaricu naroda Hoklo.
Ponovno pogleda Mejmej. – Na žalost, ove godine neću moći u Makao, ali
mnogi moji prijatelji putuju onamo i natrag.
Mejmej klimne glavom.
– Jesi li čuo da se sinoć zaručio očev divljački sin? Možeš li to zamisliti?
Za kćerku njegova neprijatelja. Neobični su ljudi ti divljaci.
– Da! – reče Gordon Čen, iznenađen što Mejmej smatra potrebnim da mu
potanko objasni kako da ukloni Brocka. Ne želi valjda da pobijem cijelu
njegovu obitelj? – Nevjerojatno!
– Ne smeta mi otac, star je i, budu li bogovi pravedni, uskoro će isteći
njegov džos! – Mejmej zabaci glavu. Zazvekeću svi njezini ukrasi od žada i
srebra. – A što se djevojke tiče, smatram da će rađati dobre sinove... Iako nikako
ne shvaćam što ijedan muškarac može vidjeti u toj debelonogoj curi kravljih
prsa.
– Da – povlađivao joj je Gordon. Znači, nije potrebno ubiti Brocka ni
njegovu kćer. Preostaju majka i brat. Majka je vjerojatno isključena pa prema
tome preostaje brat. Gorth. Ali zašto samo brat, zašto samo Gorth Brock? Zašto
ne i otac i brat? Naime, obojica su očigledno opasni taj-panu. Gordonovo
poštovanje prema ocu silno se pojača. Kako je mudro što izgleda kao da je sve
ovo zamislila Mejmej! Kako je lukavo što je to Dirk natuknuo Mejmej, koja se
obratila Đin-kvau, a on meni! Kako je to mudro! Naravno, zaključi Gordon, to
znači da taj-pan znade da Mejmej javlja Đin-kvau tajne. Zacijelo joj je namjerno
to saopćio da zaduži Đin-kvaa. Znači li to da zna za trijade? I za mene? Sigurno
ne zna!
Osjećao se silno umoran. Um mu bijaše zasićen silnim uzbuđenjima i
opasnostima. Bijaše zabrinut zbog sve jačeg pritiska svih mandarina na trijade u
Kvantungu i na trijade u Makau. Pa i na Taj Ping Šanu. Mandarini su među
stanovnicima tog brda imali mnogo doušnika, pa iako su ih trijade većinu znale,
a četvoricu već dotukle, silno ih je tištila tjeskoba što uopće ima uhoda. Ako se
pročuje da je on hongkonški vođa trijada, nikad se neće moći vratiti u Kanton, a
njegov život ovdje neće vrijediti niti koliko izmetine vlasnika sampana.
Osim toga, misli su mu pomutili divan Mejmejin miris i neprikrivena
seksualna privlačivost Ah Sam. Rado bih povalio ovu robinju, pomislio je, ali to
je ludo, i opasno. Osim ako mi to ne predloži majčica. Bit će najbolje da pohrlim
na Taj Ping Šan, u zagrljaj najskuplje suložnice na tom brdu. Tako mi svih
bogova, ona gotovo vrijedi onih tisuću taela koliko me zapadala. Ovu noć vodit
ćemo ljubav deset puta, na deset različitih načina.
Nasmiješio se. Budi iskren, Gordone, vodit ćete ljubav samo tri puta. I to tri
puta ako bude džosa... ali kako je to divno!
– Žao mi je što neću moći u Makao – reče. – Pretpostavljam da idu svi
očevi srodnici po tazbini? Pogotovo sin?
– Da – reče Mejmej i uzdahne od milja, jer joj je sad postalo jasno da je
točno shvatio što je mislila. – Pretpostavljam.
– Pfuj! – prezirno će Ah Sam. – Bit će velika sreća kad sin napusti Hong
Kong.
– Zašto? – znatiželjno zapita Mejmej, a Gordon Čen sav se pretvorio u uho,
smjesta nestade njegova umora.
Ah Sam je tu vrijednu obavijest sačuvala upravo za ovako napet trenutak.
– Taj sin pravi je divljački vrag! Dva ili tri puta tjedno ide u jednu od onih
divljačkih javnih kuća.
Umuknula je i ponovno natočila čaj.
– Nastavi, Ah Sam! – nestrpljivo će Mejmej.
– I tuče ih – važno će Ah Sam.
– Možda mu ne ugađaju – reče Mejmej. – Dobre batine nikad ne škode tim
divljačkim kurvama.
– Da, samo što ih on bičuje i mlati prije nego što s njima legne.
– Misliš, svaki put? – s nevjericom zapita Mejmej.
– Svaki put – odgovori Ah Sam. – Plaća im što ih tuče, a zatim im plaća za
trud... jer čini se da se ostatak svodi samo na to. Pfuj, unutra i gotovo! –
Zapucketala je prstima. – Samo to!
– Ha, a kako sve to znaš? – zapita Mejmej. – Mislim da si zaslužila dobro
štipanje. Mislim da si sve ovo izmislila, luda robinjo!
– Jasno da nisam, majčice. Ona divljačka madam... ona stara vještica koja
ima ono nemoguće ime, staklene oči, i nevjerojatne zube koji se dadu izvaditi!
– Fortheringill! – javi se Gordon Čen.
– Tako je, dični gospodaru, Fortheringill. Pa, ta madam ima najveću kuću u
Queen’s Townu. Nedavno je kupila šest djevojaka Hoklo i jednu Kantonku, a
jedna od tih...
– Ne šest nego pet Hoklo djevojaka – ispravi je Gordon Čen.
 – Zar se baviš i tim poslovima? – uljudno zapita Mejmej.
– Oh, da – odvrati on. – Na tome se lijepo zarađuje.
– Nastavi, Ah Sam, miljenice moja.
– Pa, majčice, kao što rekoh, jedna od tih Hoklo djevojaka rođakinja je Ah
Tat, a poznato vam je da je moja Ah Tat nećakinja moje majke. I ta je djevojka
te večeri izabrana za njega. Jedanput joj je bilo dovoljno! – Ah Sam još više
spusti glas. – Zamalo ju je ubio. Mlatio ju je po trbuhu i guzici sve dok nije
potekla krv. Onda ju je natjerao da s njegovim spolovilom radi čudne stvari i
onda...
– Kakve čudne stvari? – zapita je Gordon Čen podjednakim šapatom i
nagne se još bliže.
– Da – javi se i Mejmej. – Kakve stvari?
– Sigurno nije lijepo da pričam o tako nastranim i prostačkim običajima,
oh, ni za živu glavu... ali morala je dopustiti da joj spolovilo stavlja po svim
dijelovima tijela.
– Po svim?
– Da, majčice. A poslije onih groznih batina i nakon svih njegovih ugriza,
udaraca nogama i mrcvarenja, jadna je djevojka umalo umrla.
– Zaista neobično! – oštro će Mejmej. – Ipak mislim da si sve ovo
izmislila, Ah Sam. Čini mi se da si nam kazala da je to bilo ovako! – nato
Mejmej zapovjednički zapucketa prstima. – Pfu, i gotovo s njim.
– Posve točno, tako je. I uvijek užasno okrivljuje djevojku, iako ona nije
nikad kriva. To je glavna nevolja. To, a i što je tako malen i mlohav. – Ah Sam
digne ruke prema nebu i zavapi: – Dabogda nikad ne imala djece ako lažem!
Dabogda umrla kao sasušena usidjelica ako lažem! Dabogda crvi prožderali
pretke moje ako lažem! Dabogda preci predaka mojih nikad ne počivali u miru
ako lažem! Dabogda moji...
– U redu je, Ah Sam – mrzovoljno će Mejmej. – Vjerujem ti!
Ah Sam hitro pođe do čaja pa ga srkne.
– Kako bih se usudila lagati svojoj divnoj majčici i njezinu dičnom rođaku?
Međutim, mislim da bi bogovi svakako morali kazniti takvu divlju zvijer!
– Da – reče Gordon Čen.
A Mejmej se smješkala.
PETA KNJIGA
 Struan se tog popodneva ukrcao na »China Cloud«. Kapetana Orlova posla
na jednu lorču, a Sergejeva u prostrane odaje na »Resting Cloudu«. Naredi da
dignu sva jedra i da izvuku sidra. Nato isplovi iz luke.
Tri dana tjerao je »China Cloud« na jugoistok kao strelicu. Križevi na
jarbolu škripali su pod punoćom napetog jedrilja.
Otisnuo se na more da se pročisti. Očisti od ološa, od Sarahinih riječi, od
tuge zbog gubitka Robba i Karen.
I da blagoslovi Mejmej i radost koju mu ona pruža.
Pohrlio je na grudi pučine kao ljubavnik koji bijaše odsutan cijelu vječnost,
a pučina mu vjetrom i olujom zaželi dobrodošlicu, ali suzdržano, nikad ne
izvrgavajući opasnosti brod ni onoga koji ga vodi. Škrta mu je pučina slala svoja
bogatstva, ponovno ga ojačala, ulila mu život i vratila dostojantvo,
blagoslivljajući ga kao što jedino morska pučina može čovjeka blagoslivljati,
čisteći ga kao što jedino ocean može čovjeka pročistiti.
Naprezao je sebe kao što je naprezao svoj brod. Nije spavao – da spozna
granice svojih snaga. Redala se straža za stražom, a on je stalno bio na krmnici.
Redao se jedan izlazak sunca, pa drugi i treći izlazak sunca, a on je tiho pjevušio
i gotovo ništa nije jeo. I nikad nije govorio, osim da postignu veću brzinu, ili da
naredi da zamijene poderano ili stave novo jedro. Jedrio je po pučini Tihog
oceana, u beskonačnost.
Četvrtog se dana okrenuo i pola dana plovio prema sjeverozapadu. Nato se
okrenuo, sišao u potpalublje, obrijao, okupao i spavao cijeli dan i cijelu noć. A
sutradan je pojeo cijeli obrok. Tad se popeo na palubu.
– Dobro jutro, gospodine – reče mu Cudahy.
– Udari kurs prema Hong Kongu!
– Da, gospodine.
Na krmnici ostane cijeli dan i dio noći. I ponovno usne. U zoru je odredio
položaj sunca, označio položaj na karti i ponovno naredio neka okrenu brod. Tad
skoči s ograde i gol zapliva u moru. Mornari su se praznovjerno krstili. Oko
njega su kružili morski psi.
Samo što su se morski psi držali na razmaku.
Uzvere se na palubu. Naredi da očiste brod koji je već bio besprijekoran i
da ostružu palube kamenom plavućcem, pijeskom, metlom i vodom; da
promijene konope, napnu jedra, očiste brodsko dno i topove. Baci u more svu
svoju odjeću i odjeću svojih ljudi. Posadi izda novu odjeću, a i sam se obuče u
mornara.
Svim mornarima podijeli dvostruko sljedovanje ruma.
U zoru sedmog dana na obzorju se pojavi Hong Kong, ravno ispred njih.
Vrhunac Peak bijaše zastrt maglom. Iznad njega oblaci cirusi, a ispod blještavo
more.
Stajaše na pramcu dok se ispod njega pjenušala brodska brazda.
– Učini najgore, što hoćeš otoče! – prodere se u istočnjak.
– Vraćam se kući!
 TRIDESET I PRVO POGLAVLJE

»China Cloud« se zapadnim kanalom vrati u luku. Bijaše snažno sunce na

istoku i puhao je stalan, vlažan istočnjak.
Struan je stajao na krmnici, gol sve do pojasa, preplanule kože.
Crvenozlatna kosa poblijedjela mu je na suncu. Uperi dogled prema brodovima
u luci. Najprije »Resting Cloud«. Na vršnom jedru viju se tajne signalne zastave
koje kažu »Zenit«. Znači da se brodovlasnik mora smjesta ukrcati! To sam
mogao i očekivati, pomislio je. Sjeti se da je posljednji put pročitao poruku
»Zenit« na »Thunder Cloudu« prije čitave vječnosti, onomad kad mu je to
navijestilo tolike smrti i Culumov dolazak.
U luci bijaše više ratnih transportnih brodova nego prije, a na svima se vila
zastava »Istočnoindijske kompanije«. Dobro! Stigoše im prva pojačanja. Pored
admiralskog broda opazi veliki trojarbolni brigantin. Na krmi se vila ruska
zastava, a na vrhu glavnog jarbola carski plamenac.
Po luci je plovilo mnogo više sampana i džunki nego inače.
Kad je brižno osmotrio i ostatak flote, okrenuo se prema obali. Morski se
zapah divno miješao s mirisom zemlje. Vidje silnu gužvu blizu Glessingova rta,
a mnoge Evropljane i gomile prosjaka na Queen’s Roadu. Učini mu se da se Taj
Ping Šan znatno povećao.
Nad napuštenom poslovnom zgradom »Otmjene kuće« vio se lav i zmaj,
kao i nad praznom i napuštenom Sretnom dolinom.
– Četiri stupnja udesno!
– Razumijem, gospodine! – odgovori mu kormilar.
Struan vješto uputi lorču tik uz »Resting Cloud«. Stavi košulju i ukrca se
na brod.
– Dobro jutro – reče mu kapetan Orlov. I predobro je poznavao taj-pana pa
je znao da ga nema smisla pitati gdje je bio.
– Dobro jutro. Vijete znak »Zenit«! Zašto?
– To nam je naredio vaš sin.
– Gdje je on?
– Na obali.
– Molim te, dovedi ga na brod.
– Poslali smo po njega čim ste uplovili u luku.
– Pa zašto onda nije ovdje?
– Hoćete li mi vratiti moj brod? Tako mi Tora, Zelenooki, smrtno sam
umoran što sam kapetan na lorči. Dajte da budem kapetan čajnog broda, ili
opijumskog broda, ili mi povjerite brod da ga vodim u arktičke vode. Znam
stotine mjesta gdje bi se mogao naći teret krzna... a to je novo vrijedno blago za
vaš teretni prostor. Ne tražim od vas previše!
 – Ovdje si mi potreban! – Struan se nasmiješi. Izgledao je pomlađen.
– Lako se vama smijati, tako mi Odinove kože! – I Orlov iskrivi lice od
smiješka. – Vraćate se s mora, a mene držite na usidrenoj lorči. Izgledate kao
Bog, Zelenooki. Jeste li imali oluju? Tajfun? I zašto je promijenjeno moje
glavno jedro, i još prednje, križno i vršno jedro? Po cijelom brodu novi konopi
za spuštanje, pripone i praće. A zašto? Zar ste pretrgnuli srce mojem divnom
jedrenjaku samo zato da pročistite svoju dušu?
– Kakva krzna, kapetane?
– Tuljanova, samurova, lasičina... što god vi kažete!
Sve dotle dok svakome mogu kazati: »Bjež’ u Had s mojeg broda!«... pa i
vama!
– U listopadu ideš na sjever. Samo ti! Jesi li zadovoljan? Krzna za Kinu,
zar ne?
Orlov pogleda Struana i odmah shvati da u listopadu neće otploviti na
sjever. Obuzme ga lagana jeza. Prokleta ova vidovitost koja me muči! Što će sa
mnom biti između lipnja i listopada?
– Smijem li sada dobiti svoj brod? Da ili ne, Boga vam? Dalek je mjesec
listopad i nepovoljan. Smijem li sada dobiti svoj brod, da ili ne?
– Da.
Orlov preskoči ogradu i teškim koracima krene na krmnicu.
– Pustite prednji konop! – poviče pa mahne Dirku i glasno se nasmije.
»China Cloud« se odvoji od matičnog broda i vješto počne krivudati prema
svom olujnom sidrištu ispred Sretne doline.
Struan se spusti u Mejmejine odaje. Duboko je spavala. Rekao je Ah Sam
da je ne budi, jer će kasnije navratiti. Popne se na palubu u svoje odaje, okupa,
obrije i presvuče u čistu odjeću.
Lim Din mu donese jaja, voće i čaj.
Uto se otvore vrata kabine i Culum žurno ude.
– Gdje si? – žustro otpočne. – Valja riješiti tisuće stvari, a danas popodne je
prodaja zemljišnih čestica. Mogao si mi reći da ideš, prije nego što si nestao.
Posvuda pomutnja, a ti...
– Ne znaš kucati na vrata, Culume?
– Naravno da znam, ali žurilo mi se. Oprosti!
– Sjedni! Kakvih tisuću stvari? – zapita Struan. – Mislio sam da se znaš
snaći i sam.
– Taj-pan si ti, a ne ja! – odgovori mu Culum.
– Da, ali što bi uradio da se nisam danas vratio?
Culum je oklijevao.
– Pošao bih na javno nadmetanje zemljišta i kupio zemljišne čestice.
– Jesi li se s Brockom sporazumio za koje čestice se ne smije nadmetati s
nama?
Očev pogled zbunjivao je Culuma.
 – Pa, u stanovitom smislu jesam. Privremeno smo se nagodili. Sad
očekujem tvoje odobrenje! – Izvadi zemljopisnu kartu pa je raširi na stolu.
Površina za novi grad okruživala je Glessingov rt, dva ili tri kilometra zapadno
od Sretne doline. Građevinsko zemljište bijaše skučeno zbog okolnih planina,
široko svega osam stotina metara, a samo osam stotina metara prostiralo se od
brda do mora. To je područje nadvisivala uzvisina Taj Ping Šan, koja im je
onemogućavala širenje prema istoku. – Označena su sva gradilišta. Izabrao sam
broj osam i devet, a Gorth kaže da bi oni uzeli broj četrnaest I dvadeset i jedan.
– Jesi li se dogovorio i s Tylerom?
– Jesam.
Dirk Struan pogleda zemljopisnu kartu.
– Zašto si se odlučio za ta dva gradilišta koja su jedno do drugog?
– Pa, ne razumijem se u zemljišta, poslovne zgrade ni pristaništa pa sam
razgovarao s Georgeom Glessingom, Vargasom, a potajno i s Gordonom
Čenom...
– Zašto s Gordonom?
– Ne znam! Smatrao sam da bi bilo pametno. Čini mi se da je veoma
mudar.
– Nastavi!
– Pa, svi se slažu da su primorska gradilišta broj osam, devet, deset,
četrnaest i dvadeset jedan najbolja. Gordon mi je predložio da kupimo dva
susjedna zemljišta, za slučaj da se poželimo proširiti, jer bi tako jedno pristanište
moglo služiti za dvije poslovne zgrade. Na Glessingov prijedlog naredio sam
kapetanu Orlovu da ispita kakve su morske dubine. Kaže da je dno čvrsto i
stjenovito, iako je priobalno more plitko. Morat ćemo otimati zemlju moru i
isturiti gat daleko na pučinu.
– Koja si prigradska zemljišta izabrao?
Culum mu ih uzrujano pokaže.
– Gordon smatra da bismo se morali nadmetati za ovo područje. Doduše...
Doduše, na brdu je, ali... ali mislim da bi bilo zgodno za našu Veliku kuću.
Struan ustane, priđe stražnjim prozorima i kroz dogled pogleda brdo.
Nalazilo se zapadno od Taj Ping Šana, s druge strane budućega grada.
– Morali bismo do gore sagraditi cestu, zar ne?
– Vargas tvrdi da bismo kupnjom prigradskih čestica 9A i 15B dobili...
kako je ono rekao? Čini mi se nekakvu olakšicu, i to bi zaštitilo naš posjed.
Poslije bismo na tim gradilištima mogli sami nešto podići, a možemo ih i
iznajmiti ako želimo. Ili naknadno preprodati.
– Jesi li o tome razgovarao s Brockom?
– Nisam.
– S Gorthom?
– Ne.
– A s Tess?
 – Da.
– Zašto?
– Tek tako. Volim s njom razgovarati. Razgovaramo o mnogim stvarima.
– Opasnoje s njom razgovarati o takvu pitanju. Htio ti to ili ne, stavio si je
na kušnju.
– Kako?
– Ako se Gorth ili Brock počnu nadmetati za čestice broj 9A i 15B, znat
ćeš da joj se ne može vjerovati, a bez te dvije omanje čestice izuzetno nam je
riskantno kupiti cijelo brdo.
– Ona neće ni zucnuti – ratoborno će Culum. – Bijaše to samo između nas
dvoje. Možda je to i Brockovima palo na um. Ako se ipak počnu s nama
nadmetati, to ništa ne dokazuje.
Dirk ga pažljivo odmjeri pa zapita:
– Hoćeš li neko žestoko piće ili čaj?
– Molio bih čaj! – Culumu su se slijepili dlanovi. Pitao se da li je Tess
zaista sve ono povjerila Brocku ili Gorthu. – Gdje si to bio?
– O čemu je još potrebno odlučiti?
Culum je s naporom sabirao misli.
– Stiglo je mnogo pošte, i za tebe i za strica Robba. Budući da nisam znao
što ću s tim, sve sam pohranio u sef. Zatim su Vargas i Čen Šeng procijenili naše
troškove u Sretnoj dolini i... Pa, potpisao sam primitak srebra! Kao što si i rekao,
Longstaff nas je sve isplatio. Potpisao sam i izbrojio srebro. Jučer je na
Sergejevljevu brodu stigao jedan momak iz Engleske, Roger Blore. Navodno se
ukrcao u Singapuru. Hitno želi s tobom razgovarati. Nije mi htio reći što želi,
ali... Smjestio sam ga na mali brod. Tko ti je taj?
– Ne znam, momčino – zamišljeno će Dirk. Pozvoni zvoncem na pisaćem
stolu. Uđe sluga, a Struan mu naredi da pošalju kuter po Blorea. – I što još,
momčino?
– Nakupilo se narudžaba za građevinski materijal I brodske potrepštine.
Moramo naručiti nove zalihe opijuma... tisuću stvari.
Struan se igrao svojim krčagom čaja.
– Je li ti Brock već odgovorio?
– Danas je posljednji dan. Večeras sam pozvan na »White Witch«.
– Tess ti ništa nije natuknula o očevoj odluci?
– Nije.
– A Gorth?
Culum ponovno odmahne glavom.
– Sutra svi idu u Makao osim Brocka. Pozvali su me da s njima otputujem.
– Ideš li?
– Drage volje sad, kad si se vratio. Ostao bih tjedan dana... ako mi kaže da
bismo se uskoro mogli uzeti. – Culum srkne čaj. – Moramo nabaviti namještaj
i... Pa, takve stvari.
 – Jesi li se sastao sa Sousom?
– Da, bili smo s njim. Zemljište je divno, a nacrti su već gotovi. Ne
možemo ti se dovoljno zahvaliti. Pomislismo da bi se moglo... Pa, Sousa nam je
rekao da si u svojoj kući izdvojio jednu prostoriju za kupaonicu i zahod. I mi
smo... zamolismo ga da i nama to izvede.
Dirk ga ponudi cigarom te je pripali.
– Dokle bi me bio čekao, Culume?
– Ne razumijem te!
– Dokle bi čekao da se vratim? Moglo me progutati more.
– Tebe nikako, taj-pane.
– Jednog dana će me možda... jednog dana će me svakako progutati! –
Struan otpuhne kolut dima i zagleda se u njega dok je lebdio uvis. – Ako ikad
ponovno odem, a ne kažem ti kamo, čekaj me četrdeset dana. Ni dana više! Ako
me dotad nema, znači da sam poginuo ili da se više neću vratiti.
– Vrlo dobro! – Culum se pitao na što cilja otac. – Zašto si se tek tako
pokupio?
– Zašto si se povjerio Tessi?
– To nije odgovor na moje pitanje.
– Što se još dogodilo otkako, sam otišao?
Culum se očajnički trudio da shvati, ali nikako. Oca je više poštivao nego
prije, ali ni sad nije osjećao nikakvu sinovsku ljubav. Satima je razgovarao s
Tess i ustanovio da je neuobičajeno bistra. Raspravljali su o svojim očevima,
nastojeći dokučiti tu dvojicu muškaraca koje su voljeli, kojih su se bojali, a
katkad ih mrzili više od svega na svijetu pa ipak su se njima utjecali kad bi se
pojavila opasnost.
– Vratile su se fregate s otoka Quemoya.
– I?
– Uništiše pedeset do stotinu džunka, velikih i malih. I tri gusarska gnijezda
na obali! Možda su potopile i Vu Kvoka, a možda nisu.
– To ćemo uskoro doznati!
– Prekjučer sam bio u tvojoj kući u Sretnoj dolini. Čuvari... Pa znaš da
nitko ondje ne želi noćiti... Čini se da su provalnici upali u kuću i gadno je
opljačkali.
Struan se pitao jesu li otkrili i tajnu škrinju.
– Ima li i koja dobra vijest?
– Aristotle Quance pobjegao je iz Hong Konga.
– Oh?
– Da, gospođa Quance u to ne vjeruje, ali svi... zapravo, gotovo svi, vidješe
ga na brodu, na onom brodu kojim je strina Sarah otputovala kući. Jadna je žena
uvjerena da je Aristotle još u Hong Kongu. Jesi li čuo da će George Glessing
oženiti Mary Sinclair? To je lijepo, ali Horatio je užasno ljutit. Ali opet ni tu nije
sve dobro, jer smo upravo čuli da je Mary teško bolesna.
 – Ima malariju?
– Ne, nego nekakvu pošast, u Makau. Baš čudno! Jučer je George primio
pismo nadstojnice katoličkog samostana. Jadnik, užasno je zabrinut. Tim
papistima nikad se ne može vjerovati.
– Što mu piše nadstojnica?
– Samo to da joj je dužnost da obavijesti Marynu najbližu obitelj, a Mary
joj je rekla neka piše samo Georgeu.
– Kog vraga nije pošla u »Misijsku bolnicu«? – namršti se Dirk. – I zašto
nije obavijestila Horatija?
– Ne znam.
– Jesi li to rekao Horatiju?
– Nisam.
– Možda mu je kazao Glessing?
– Sumnjam, čini se da se sad ta dvojica mrze.
– Radije pođi s Brockovima i ispitaj kako joj je.
– I mislio sam da želiš vijesti iz prve ruke pa sam jučer poslao u Makao
Vargasova nećaka Jesusa, na našoj lorči. Jadni George nije mogao od Longstaffa
dobiti odsustvo pa sam mu želio pomoći.
Struan ponovno natoči čaj i s više poštovanja odmjeri Culuma.
– Vrlo dobro!
– Pa, znam da ti je ona gotovo kao kći.
– Da!
– Još je jedina novost to da je prije nekoliko dana provedena istraga o
nadvojvodinu nesretnom slučaju. Porota je ustanovila da je to bio puki nesretni
slučaj.
– Misliš li i ti da je bio slučaj?
– Naravno... a ti ne misliš?
– Jesi li posjećivao Sergejeva?
– Bar jedanput dnevno. Naravno, bio je na istrazi i... i rekao je mnogo
lijepih stvari o tebi. Kako si mu pomogao i spasio mu život, i tome slično.
Sergejev nikoga ne okrivljuje, a tvrdi da je u tom smislu obavijestio i cara.
Otvoreno je rekao da je uvjeren da tebi duguje život. Skinner je u posebnom
izdanju »Oriental Timesa« pisao o toj istrazi. Sačuvao sam ti primjerak! –
Culum mu pruži novine. – Ne bih se iznenadio ako od samog cara dobiješ
odlikovanje!
– Kako je Sergejev?
– Sad hoda, ali mu je bok veoma ukočen. Mislim da ga užasno boli, iako on
ništa ne govori. Tvrdi da nikad više neće moći jahati.
– Inače mu je dobro?
– Koliko može biti dobro čovjeku koji voli jahanje.
Dirk pristupi bifeu i natoči dva serija. »Promijenio se Culum!«, pomislio je.
»Da, silno se promijenio. Ponosim se sinom!«
 Culum uzme čašu i zabulji se u nju.
– Živio mi, Culume, vrlo si se dobro snašao.
– Živio, tata! – Culum je namjerno izabrao tu riječ.
– Hvala ti.
– Ne zahvaljuj mi. Želim postati taj-pan »Otmjene kuće«, silno želim! Ali
ne želim naslijediti mrtvačeve cipele.
– Nisam to ni mislio! – obrecne se Struan.
– Da, ali ja sam o tome razmišljao i, istini za volju, to mi se ne sviđa.
Struan se zapita kako njegov sin može tako mirno reći nešto slično.
– Mnogo si se promijenio u ovih nekoliko tjedana.
– Možda otkrivam samog sebe. Uglavnom Tessinom zaslugom... i zato što
sam sedam dana bio sam. Ustanovio sam da još nisam spreman da ostanem sam.
– Dijeli li i Gorth tvoje mišljenje o mrtvačevim cipelama?
– U Gorthovo ime ne bih mogao odgovoriti, taj-pane, nego samo u svoje
ime. Znam da uglavnom imaš pravo, da volim Tess, i da ćeš prekoračiti sve što
ti je milo... da mi pomogneš!
Dirk se ponovno sjeti onog što mu je rekla Sarah.
Zamišljeno je pijuckao šeri.

Roger Blore bijaše dvadesetogodišnjak, a lice mu je djelovalo podjednako

napeto kao i oči. Imao je skupo, ali izlizano odijelo, bio je nizak, neugledan, bez
sala. Imao je tamnoplavu kosu, a plave su mu oči bile silno umorne.
– Izvolite sjesti, gospodine Blore – započne Dirk. – Da čujem, čemu tolika
tajanstvenost? I zbog čega želite sa mnom razgovarati u četiri oka?
Blore nije sjeo.
– Vi ste Dirk Lochlin Struan, gospodine?
Struan se zapanji. Malo tko je znao njegovo srednje ime.
– Jesam, a tko ste vi? – Ni lice ni ime ovog mladića ništa mu nisu govorili,
ali imao je kulturan naglasak, kao da se školovao u Etonu, Harrowu ili
Charterhouseu.
– Smijem li vidjeti vašu lijevu nogu, gospodine? – uljudno zapita mladić.
– Tako mi smrti Kristove, drska li derišta! Prijeđite na stvar ili se gonite!
– Opravdano se ljutite, gospodine Struane! Mogućnosti da ste taj-pan
iznose pedeset naprama jedan, ili sto naprama jedan, ali moram se uvjeriti da li
ste zaista onaj koji tvrdite.
– Zašto?
– Zato jer nosim vijesti za Dirka Lochlina Struana, taj-pana »Otmjene
kuće«, kojemu je lijevo stopalo napola razneseno... Nosim mu nadasve važne
vijesti.
– Od koga?
 – Od svog oca.
– Ne poznajem vaše ime ni vašeg oca, a jako dobro pamtim imena, boga
mu!
– Pravo mi ime nije Roger Blore... to je pseudonim, za svaki slučaj. Otac
mi je član parlamenta. Gotovo sam siguran da ste vi taj-pan, ali prije nego što
vam predam obavijesti, moram se u to do kraja uvjeriti.
Struan izvuče bodež iz desne čizme i digne lijevu.
– Izujte mi je! – prijeteći će on. – Ako vijesti nisu zaista nadasve važne,
urezat ću vam na čelo svoje inicijale.
– Znači, stavljam na kocku svoj život. Život za život!
Izuo je čizmu, olakšano uzdahnuo i nemoćno sjeo.
– Zovem se Richard Crosse, a otac mi je Sir Charles Crosse, član
parlamenta za mjesto Chalfont St. Giles.
Dirk je prije nekoliko godina dvaput sreo Sira Charlesa koji je tad još bio
pokrajinski vlastelin bez sredstava, vatreni pristaša slobodne trgovine i važnosti
vanjskotrgovinske razmjene s Azijom. Bijaše omiljen u parlamentu. Struan ga
već godinama financijski potpomaže i nikad nije požalio što u nj ulaže. Zacijelo
se radi o potvrđivanju ugovora, pomislio je uzbuđeno.
– Zašto mi to odmah niste rekli?
Crosse umorno protrlja oči.
– Molim vas, bih li mogao nešto žestoko popiti?
– Grog, brendi, šeri ... poslužite se!
– Hvala, gospodine! – Crosse natoči brendi. – Hvala vam! Oprostite, ali...
malo sam umoran. Otac mi reče da budem silno oprezan i da se koristim
pseudonimom. Da govorim samo vama, a ako ste mrtvi, Robbu Struanu! –
Otkopča košulju i pokaže tobolac koji je privezao oko struka. – Ovo vam šalje!
– Pruži Dirku prljavu omotnicu s mnogim pečatima i sjedne.
Struan uzme omotnicu koja bijaše na njega naslovljena s nadnevkom:
London 29. travnja. Odjednom digne glavu i zareži:
– Lažete! Nemoguće da ste ovako brzo stigli! Pismo je napisano prije
nepunih šezdeset dana.
– Tako je, gospodine – vedro će Crosse. – Učinio sam nemoguće! –
Uzrujano se nasmijao. – Otac mi zacijelo nikad neće oprostiti.
– Još nitko nije stigao ovamo u šezdeset dana. Kako ste uspjeli?
– Otputovao sam u utorak, 29. travnja, poštanskom kočijom iz Londona u
Dover. Stigao sam upravo na poštanski brod koji je plovio u Calais. Poštanska
me kočija prebacila u Pariz, a odatle u Marseille. Za dlaku stigoh na francuski
poštanski parobrod koji je išao u Aleksandriju. Kopnom sam se prebacio do
Sueza, zahvaljujući uslugama Mehmeda Alija kojega je otac jednom upoznao.
Stigoh taman na poštanski brod za Bombaj. U Bombaju sam trunuo tri dana i tad
mi se nasmiješila sreća. Platio sam prijevoz na opijumskom kliperu koji je
plovio u Kalkutu i...
 – Na kojemu.kliperu?
– Zove se »Flying Witch«, a pripada »Brocku i sinovima«.
– Nastavite! – reče Struan i nadigne obrve.
– Odatle me brod »Istočnoindijske kompanije« prevezao u Singapur. Zvao
se »Bombay Prince«. Tu me snašla zla sreća, jer tjednima niti jedan brod nije
polazio u Hong Kong. Tad mi se opet nasmiješila sreća, jer sam se smjestio na
ruski brod... onaj tamo! – reče Crosse i upre prstom kroz krmene prozore. –
Bijaše to užasno opasno, ali to mi je bila posljednja prilika. Kapetanu sam dao i
posljednju gvineju, unaprijed! Pomislih da će mi sigurno prerezati grkljan i
baciti me u more kad se otisnemo na pučinu, ali bijaše mi to posljednja prilika. I
tako sam zapravo za pedeset devet dana stigao iz Londona na Hong Kong.
Dirk ustane. Natoči Crosseu novi brendi, a i sebi veliku čašu. Da, moguće
je, pomisli on. Nije vjerojatno, ali je moguće.
– Znate li što piše u pismu?
– Ne, gospodine! Zapravo, znam samo ono što se na mene odnosi.
– A što je to?
– Otac vam piše da sam propalica, ništarija, kockar, konjski kladilac! – reče
Crosse i razoruža ga svojom iskrenošću. – Da mi je zbog dugova izrečena
presuda za zatvor Newgate. Da me preporučuje vašoj velikodušnosti i da se nada
da ćete uspjeti iskoristiti moju »nadarenost«. Bitno da me do kraja života
udaljite iz Engleske i od njega! I iznosi uvjete opklade.
– Kakve opklade?
– Stigao sam jučer, gospodine, 28. lipnja. Svjedok mi je vaš sin i mnogi
drugi. A da pročitate to pismo, gospodine? Uvjeravam vas da se otac ne bi sa
mnom onako opkladio da to nije nadasve važna vijest.
Struan ponovno pregleda pečate i slomi ih. Pismo je glasilo:
»Westminster, jedanaest sati navečer, 28. travnja 1841.
Dragi gospodine Struane, upravo sam potajno pročitao poruku koju je
ministar vanjskih poslova lord Cunnington jučer poslao časnom Williamu
Longstaffu, opunomoćeniku Njezina veličanstva u Aziji. Poruka je glasila:
‘Oglušili ste se i zanemarili moje upute kao da govorim u prazno. Čini se da ste
odlučili da prema svojim hirovima uredujete politiku vlade Njezina veličanstva.
Drsko ste prešli preko upute da bi pet-šest luka na kineskom kontinentu trebalo
biti otvoreno za vanjskotrgovinsku razmjenu s Velikom Britanijom i da bi se
ondje morala u potpunosti uspostaviti trajna diplomatska predstavništva. Da se
to mora hitno učiniti, po mogućnosti mirnim putem, ali ako je to nemoguće,
upotrebom sile koja je uz znatne troškove poslana samo zbog toga. Umjesto toga
ste prihvatili bijednu stijenu na kojoj gotovo nema ni jedne kućice, jedan posve
neprihvatljiv mirovni ugovor, a istovremeno – ako je vjerovati pomorskim i
vojnim depešama – neprekidno zloupotrebljavate snage Njezina veličanstva koje
se nalaze pod vašim zapovjedništvom. Hong Kong nikada ne može postati
trgovački emporij za Aziju, kao što nije postao ni Makao. Čuenpijski mirovni
ugovor potpuno je odbačen. Uskoro stiže vaš nasljednik, Sir Clyde Whalen,
dragi gospodine. Biste li bili toliko dobri da svoje dužnosti predate svojem
zamjeniku gospodinu C. Monseyu, čim primite ovu depešu, i smjesta napustite
Aziju na fregati koju vam u tu svrhu upućujemo? Javite se u moj ured čim vam
bude moguće. Nisam nacistu što bih...«
Nemoguće! Nemoguće da će oni učiniti ovako jebeno glupu neoprostivu
grešku, jarče Bože, pomisli Dirk i nastavi čitati.
»Nisam nacistu što bih učinio. Ništa ne bih mogao, sve dok se ova vijest
službeno ne objavi u parlamentu. Ne usuđujem se otvoreno istupiti s tom tajnom
obaviješću, jer bi mi Cunnington došao glave i istjerao me iz političkog života.
Već samim time što vam to na ovaj način pismeno saopćavam, pružam svojim
neprijateljima – a koji političar ima samo malo neprijatelja? – priliku da me
unište, a sa mnom sve one koji potpomažu slobodu trgovine i brane položaje za
koje se tako revno borite tolike godine. Boga molim da moj sin ovo uruči na
vaše ruke! (Uzgred budi rečeno, on nema pojma o tome što sadrži ovo pismo!)
Poznato vam je da je ministar vanjskih poslova despot. Zakone kroji za
sebe. On je lukobran naše stranke whigovaca. U depeši se posve jasno očituje
njegov stav. Bojim se da je Hong Kongu odzvonilo! Ukoliko ne padne vlada i na
vlast dođu konzervativci sa Sirom Robertom Peelom, što je u sagledivoj
budućnosti nezamislivo (prema mojem uvjerenju), Hong Kongu je odzvonilo.
Londonom se širi vijest da ste propali, a rastrubiše je vaši suparnici, na čelu
s mladim Morganom Brockom. Morgan Brock je vješto »u najvećem
povjerenju« posijao sjeme razdora, kao i podatak da sad Brockovi drže glavninu,
ako ne i sve, vaših zaostalih mjenica, što je ovdje silno naškodilo vašem
utjecaju. Nadalje, stiglo je i pismo gospodina Tylera Brocka, I još nekih
trgovaca s Kinom, gotovo u isto doba kad i Longstaffov Čuenpijski mirovni
ugovor, a oni se svim silama protive naselju na Hong Kongu i Longstaffovu
vođenju rata. Pismo bijaše naslovljeno na premijera i ministra vanjskih poslova,
a kopije upućene njihovim neprijateljima kojih, kao što vam je poznato, ima
mnogo.
Znajući da ste sva svoja preostala sredstva, ako vam je još išta preostalo,
uložili u svoj voljeni otok, pišem vam kako bih vam pružio priliku da se
izvučete i da nešto spasite od propasti. Možda ste se nekako nagodili s
Brockom? (Nadam se da jeste!) Iako bi se, ako je vjerovati naprasitom Morganu
Brocku, stanje moglo srediti samo kad bi se do kraja slomila vaša »Otmjena
kuća«. Opravdano vjerujem da su najezdu na vašu banku otpočeli Morgan Brock
i skupina kontinentalnih bankara – navodno francuskih i ruskih – a to mu je
predložila ta skupina kontinentalnih bankara kad se pročulo da je gospodin Robb
zacrtao međunarodno širenje vaše tvrtke. Upropastiše vašu banku, u zamjenu za
pedeset postotaka zarade od sličnog plana, što Morgan Brock sad pokušava
ostvariti.
Oprostite što vam javljam tako neugodne vijesti, ali javljam u najboljoj
namjeri, nadajući se da će vam te obavijesti koristiti i da ćete i ovaj put izdržati
u borbi. Još i sad vjerujem da je ispravan vaš plan s Hong Kongom. I dalje ću se
truditi da se ostvari.
 Vrlo malo znam o Siru Clydeu Whalenu, novom glavnom nadzorniku
vanjskotrgovinske razmjene s Azijom. Odlikovao se služeći u Indiji i uživa
najbolji glas kao vojnik. Mislim da se ne razumije u politiku. Navodno sutra
polazi u Aziju pa će uskoro stići.
I na kraju, preporučujem vam svog najmlađeg sina, propalicu, crnu ovcu i
ništariju. Jedini mu je cilj života klađenje, po mogućnosti na konjskim trkama.
Nad njim visi nalog za hapšenje u dužničkom zatvoru Newgate. Rekoh mu da ću
posljednji put namiriti njegove ovdašnje dugove ako pođe na to opasno
putovanje. Pristao je, uz opkladu da ću mu – ako učini nemoguće i stigne u
Hong Kong u razdoblju kraćem od šezdeset i pet dana, što je polovica
normalnog vremena – uz to dati i tisuću gvineja.
Da ga natjeram da vam što prije preda ovo pismo, obećao sam mu pet
tisuća gvineja ako stigne prije šezdeset pet dana, a taj se iznos umanjuje za pet
stotina funti za svaki dan prekoračenja tog roka, ali sve pod uvjetom da se do
kraja mojeg života kloni Engleske. Novac će mu se isplaćivati u obrocima od pet
stotina funti godišnje sve dok se ne isplati sve. Prilažem prvu otplatu. Molim
vas, javite mi povratnom poštom kojeg je dana stigao.
Ako biste na bilo koji način mogli iskoristiti njegove »darovitosti« i
zauzdati ga, stekli biste vječnu zahvalnost jednog oca. Pokušao sam, Bog
pomogao i meni i njemu, i nisam uspio, iako ga silno volim.
Molim vas, prihvatite moju sućut povodom vaše zle sreće. Izručite moje
najljepše pozdrave gospodinu Robbu. I završavam u nadi da ću imati
zadovoljstvo da vas osobno sretnem u povoljnijim okolnostima. Čast mi je da
budem, gospodine, vaš pokorni sluga, Charles Crosse.«
Struan pogleda kroz prozor luku i otok. Sjeti se križa što ga je prvog dana
spalio, Brockovih dvadeset zlatnih gvineja, Đin-kvaovih preostalih triju
polunovčića i svih onih lâka srebra koje bi trebalo uložiti za jednu osobu koja će
se jednog dana pojaviti i donijeti određeni čop. Sav taj trud, rad, smicalice i sve
one smrti sad su uzaludne. Zbog glupe umišljenosti jednog čovjeka, Lorda
Cunningtona. Bože sveti, Kriste, što da sad uradim?
Struan prebrodi užas kojim ga je ispunila ta vijest i prisili se na
razmišljanje. Ministar vanjskih poslova je pametan čovjek i neće tek tako
pregaziti Hong Kong. Vjerojatno postoji neki razlog. A koji? I kako da svladam
Whalena? Kako da u budućnost uklopim »vojnika koji se ne razumije u
politiku«?
Možda bih danas morao prestati kupovati zemlju. Neka je ostali trgovci
pokupuju i nek odu k vragu! Brock će propasti zajedno s ostalima, jer će Whalen
i ta vijest stići tek za mjesec dana, a možda i poslije. Dotle će oni već punom
parom graditi. Da, to bi bio jedan način, a kad se vijest proširi, svi ćemo se
povući u Makao – ili u koju drugu priobalnu luku koju će iskamčiti Whalen – i
svi drugi su propali! Ili će biti teško oštećeni. Da! Ali, ako je meni stigla ova
vijest, možda je stigla i Brocku. Tako možda neće nasjesti. Možda!
Da, ali ja ću izgubiti ključ za Aziju: ovaj bijedni goletni otok bez kojega bi
bile besmislene sve otvorene luke i cijela budućnost.
 Mogao bih kupiti zemljišta i graditi pod pretpostavkom da bih možda i
Whalena, kao i Longstaffa, mogao nagovoriti da prekorači svoja ovlaštenja... da
bih na to mogao nagovoriti i samog Cunningtona. Da bogatstva »Otmjene kuće«
prelijemo u novi grad! Riskiraj, neka cvjeta Hong Kong. Tako da vlada bude
prisiljena da prihvati našu koloniju.
To je smrtno opasno. Neću moći na to prisiliti krunu. Opasnosti su užasne,
užasne. Pa i uza sve to, izbora nemam. Moram se osmjeliti!
Opasnost ga podsjeti na mladog Crossea. Momak je valjan. Kako bih ga
mogao iskoristiti? Kako da šuti o svom nevjerojatno brzom putovanju? Da, i
kako da na Whalena ostavim povoljan dojam o Hong Kongu? I da se približim
Cunningtonu? Kako da mirovni ugovor ostane ovakav kakvim ga želim?
– Znate, gospodine Crosse, iza vas je nezapamćeno putovanje. Tko sve zna
koliko ste dana putovali?
– Samo vi, gospodine.
– Onda neka to ostane tajna! – Struan načrčka nešto na papir. – Dajte ovo
mom glavnom pisaru.
Crosse pročita što je Struan napisao.
– Dajete mi svih pet tisuća gvineja?
– Na ime Rogera Blorea. Mislim da će biti uputno da zadržite to ime,
barem zasad.
– Da, gospodine, sad sam Roger Blore! – Ustao je. – Jeste li gotovi sa
mnom, gospodine Struane?
– Želite li posao, gospodine Blore?
– Na žalost, gospodine Struane... okušao sam se u desecima poslova, ali
bezuspješno. Otac je sve pokušao i... Što ću, gotov sam, možda mi je bilo
suđeno da postanem ovakav kakav sam. Žao mi je, ali propast će sve vaše lijepe
namjere.
– Kladim se u pet tisuća gvineja da ćete prihvatiti posao koji vam nudim.
Mladić je znao da će on dobiti tu opkladu, jer nema tog posla koji bi mu
taj-pan mogao ponuditi a da ga on prihvati. Čekaj, ovo nije čovjek s kojim se
može poigravati, s njim se ne smijem olako kladiti. Mirne oči ovog vraga su
hladne. Ne bih ih želio vidjeti s onu stranu pokerskog ili bankarskog stola. Čuvaj
se, Richarde Crosse, odnosno Rogere Blore! Ovaj čovjek ubrat će ono što mu se
duguje.
– Dakle, gospodine Blore? Gdje vam je hrabrost? Ili niste kockar kao što
tvrdite?
– Meni pet tisuća gvineja predstavljaju cijeli život, gospodine, pa opklada
nije pravedna. Vama je taj iznos zanemariv. Dajte mi mogućnost klađenja.
Stotinu naprama jedan!
Dirk se zadivi mladićevoj odvažnosti.
– Vrlo dobro... gospodine Blore, tako mi Boga! – Pruži ruku, a Blore
zatetura, jer je smatrao da će opklada propasti ako zatraži toliki omjer opklade.
»Nemoj to učiniti, budalo!«, opomene samog sebe. »Pet stotina tisuća gvineja!«
 Stisnuo je Struanovu ruku.
– Tajnik »Konjičkoga kluba« Hong Kong! – reče mu Dirk.
– Kako?
– Upravo smo osnovali »Konjički klub«. Vi ste tajnik I dužnost vam je da
pronađete konje, zacrtate trkalište i podignete klupsku zgradu. Da osnujete
najbogatije i najbolje trkaće konjušnice u cijeloj Aziji, dostojne Aintreea ili bilo
koje druge ergele na svijetu. Tko će pobijediti, momčino?
Bloreu je bilo sila pišati. »Saberi se, za ljubav Božju!«, klikne samom sebi.
– Trkalište?
– Da, vi ga osnujte i vodite. Konje, kladionice, tribine, omjere opklada,
nagrada, sve. Već danas počnite!
– A boga vam, gdje da nađemo konje?
– Gdje biste vi potražili konje?
– Boga mi, u Australiji – plane Blore. – Čujem da ondje imaju konja za
izvoz! – Pokaza Struanu bankovni nalog i zaneseno klikne. – Gospodine Struan,
nikad nećete požaliti! – Okrene se i pohrli prema vratima.
– A kamo? – zapita ga Dirk.
– Jasno, u Australiju.
– Zašto se najprije ne obratite generalu?
– Kako?
– Čini mi se da on ima nešto konjice. Posudite njegove konje. Mislim da
biste prvu utrku mogli pripremiti već sad, u subotu.
– Zaista?
– Da, subota je zgodan dan za konjske trke, a Indija nam je bliža od
Australije. Poslat ću vas prvim brodom koji naiđe.
– Poslat ćete me?
– Da – nasmiješi se Dirk. – Vrati mladiću papirić. – Pet stotina vam je
nagrada za prvu godišnju plaću, gospodine Blore, koja iznosi pet stotina
godišnje. Ostatak su sredstva za prvih četiri ili pet utrka. Recimo osam utrka. Pet
konja u svakoj, svake druge subote.
– Bog vas blagoslovio, gospodine Struane.
Ostavši sam, Struan kresne šibicom. Gledao je kako pismo gori. Zgnječi
pepeo i siđe u potpalublje. Mejmej je još ležala, ali se dotjerala i divno izgledala.
– Heja, taj-pane! – pozdravi ga Mejmej. Ovlaš ga poljubi i nastavi se
hladiti lepezom. – Baš sam sretna što si se vratio. Htjela bih da mi kupiš malu
zemljišnu česticu, jer sam odlučila da se upustim u poslove.
– U kakve poslove? – zapitao je, pomalo začuđen njezinom srdačnom
dobrodošlicom, ali zadovoljan što je bez pogovora prihvatila njegov odlazak i
povratak. I što mu ne prigovara.
– Vidjet ćeš, nema veze. No, za početak mi je potrebno nekoliko taela.
Plaćam ti deset posto kamata, a to je izvrsno. Stotinu taela. Bit ćeš mi ortak za
spavanje, tihi ortak.
 Stavio joj je ruku na prsa.
– Kad si već spomenula spavanje, onda...
Odmaknula je njegovu ruku.
– Najprije posao pa onda spavanje. Hoćeš li mi kupiti zemljište i uzajmiti
mi taele?
– Spavanje prije poslova!
– Ajiiija, zar u ovoj vrelini? – nasmije se Mejmej. – Vrlo dobro, užasno je
da se uvučeš u ovu vrelinu, košulja ti se sva slijepila za leđa. Dođi, sa mnom!
Poslušno je krenula prema vratima svoje spavaće sobe, ali ju je uhvatio.
– Samo sam te zadirkivao. Kako si? Muči li te čedo?
– Jasno da me ne muči. Veoma sam brižna majka i jedem probranu hranu
da uzgojim divnog sina. I ratoborno razmišljam, da bude hrabar kao taj-pan.
– Koliko taela tražiš?
– Sto, već ti rekoh. Zar nemaš uši? Danas si užasno čudan, taj-pane, da!
Zaista vrlo čudan. Nisi valjda bolestan? Imaš loših vijesti? Ili si samo umoran?
– Samo sam umoran. Svakako, sto taela. Za kakav posao?
Uzbuđeno je pljesnula rukama i ponovno sjela za stol.
– Oh, vidjet ćeš, mnogo sam razmišljala otkako te nema. Što ti ja radim?
Vodim ljubav s tobom, čuvam te. Jasno, i jedno i drugo radim užasno dobro, ali
to nije dovoljno. Tako ću ti sada zarađivati i taele, za svoju starost! – Ponovno
se nasmijala, a on je uživao u njezinu smijehu. – Ali samo od divljaka. Obogatit
ćemo se... o, vidjet ćeš da sam mudrijakica!
– Ne postoji ta riječ.
– Dobro si me razumio. – Zagrlila ga je. – Želiš li sada voditi ljubav?
– Za pola sata je nadmetanje za zemljište!
– Tako je, onda se presvuci i brzo mi dođi. Malena čestica uz Queehs Road,
ali neću plaćati stanarinu višu od deset taela godišnje. Jesi li mi donio dar?
– Što?
– Pa, to je lijep običaj – reče ona bezazlena pogleda. – Kad muž ostavi
svoju ženu, donese joj dar. Žad! Tako nešto.
– Nisam donio žad, ali drugi put bit ću pažljiviji.
Slegnula je ramenima.
– To su lijepi običaji. Tvoja jadna stara majčica užasno je osiromašila. Jest
ćemo poslije, heja?
– Da! – Struan pođe u svoju kabinu na palubi iznad njezine.
Nakloni mu se Lim Din.
– Kupka vrlo hladna, gospod’ne. Hoćete ipak?
– Da!
Dirk strgne ulijepljenu odjeću, ispruži se u kadi i razmotri posljedice onoga
o čemu ga je obavijestio Sir Charles. Užasno se ljutio na glupog Cunningtona.
Osuši se i uzme čistu odjeću, ali doskora mu se i ona sva oznoji.
 Bit će najbolje da sjednem i razmislim, zaključio je. Neka se Culum
pobrine za zemljište. Kladim se u svoj život da je Tess rekla ocu što Culum
namjerava s onim brdom. Možda će oni Culuma nasamariti pa se s njim
nadmetati u vrtoglave iznose? Momak se dosad dobro držao pa mu i sad moram
ukazati povjerenje.
I javi Culumu da se nadmeće za »Otmjenu kuću«, a uz to ga zamoli da kupi
malenu ali dobru česticu uz Queen’s Road.
Javio je Horatiju da je Mary bolesna i našao mu lorču koja će ga smjesta
odvesti u Makao.
Tad sjedne u duboki kožnati naslonjač. Kroz prozorčić se zagleda prema
otoku i prepusti razmišljanjima.

Culum je kupio čestice uz more i malo dalje od grada, ponosan što istupa u
ime »Otmjene kuće« i što je još više sebi osvjetlao obraz. Mnogi ga zapitaše
gdje je taj-pan i kamo je plovio, ali im je odsječno odgovorio da nema pojma. I
dalje je glumio neprijateljstvo prema ocu, ali ga više nije osjećao.
Kupio je brežuljak i ona dva manja gradilišta koja su mu osiguravala
pristup. Laknulo mu je što se Brockovi nisu s njim nadmetali, jer to dokazuje da
se Tessi može vjerovati. Pa ipak odluči da ubuduće bude oprezniji i da je više ne
dovodi u takav položaj. Previše je opasno povjeravati neke podatke, zaključio je
Culum. Opasno je i za nju i za mene! Na primjer, podatak da izluđuje od žudnje
kad god pomisli na nju, kad je i najneznatnije dodirne. A o tome ne smije
razgovarati ni sa svojim ocem ni s Brockom, nego samo s Gorthom koji ga
shvaća.
»Da, Culume, momče, i te kako te razumijem! To su užasne boli, užasne!
Jedva hodaš i užasno ti se teško savladavati. Ali ne brini, momče, prijatelji smo
pa te shvaćam. Moramo biti iskreni ti i ja. Užasno je opasno da budeš kao
redovnik! Da! A još je gore što ti to za ubuduće sprema nevolje, a što je još
gore, čuo sam da su ti djeca onda bolešljiva! Bol u utrobi opomena je od Boga.
Da, ta bol progonit će muškarca do kraja života i to je živa istina, tako mi Boga!
Bez brige, znam jednu kuću u Makau. Bez brige, staro momče!«
Iako nije povjerovao Gorthovim praznovjericama, Culum je tog dana i noći
bio na takvim mukama da je okopnila njegova volja da odolijeva. Htio se
isprazniti. Pa ipak, zarekao se, ako Brock pristane da nam dopusti da se
vjenčamo slijedeći mjesec, neću poći u javnu kuću. Neću!

Culum i Struan su se u zalazak sunca ukrcali na »White Witch«. Na

krmnici ih dočeka Brock, a pored njega stajaše Gorth. Bijaše svježa, ugodna
noć.
– Odlučio sam o tvojem vjenčanju, Culume – započne Brock. – Nije
dolično već slijedeći mjesec. Vjerojatno će biti bolje dogodine, ali do tri mjeseca
Tess će navršiti sedamnaestu i toga dana, desetog dana u mjesecu, možeš se
oženiti.
– Hvala vam, gospodine Brock – reče mu Culum. – Hvala vam!
– Odgovara li ti to, Dirk? – Brock se široko smješkao Struanu.
– Odluka je na tebi, Tyleru, a ne na meni, ali mislim da je svejedno, do tri
mjeseca, do dva ili do jedan. I dalje glasam za slijedeći mjesec.
– Odgovara li ti mjesec rujan, Culume, kao što rekoh? Budi iskren,
mladiću.
– Da, naravno! Nadao sam se, ali... Pa, odgovara mi, gospodine Brock! –
Culum se zarekao da će pričekati još ta tri mjeseca, ali je u dnu duše znao da
neće moći izdržati.
– Znači, to smo utanačili.
– Da – potvrdi Dirk. – Onda do tri mjeseca! – Da, do tri mjeseca, pomisli.
Upravo si potpisao smrtnu presudu, Tyleru. A možda i dvije.
– Dirk, možda bismo se sutra mogli sastati da dogovorimo miraz i sve
ostalo?
– U podne?
– Da, u podne, a sad bismo se mogli pridružiti damama u potpalublju.
Ostaješ li na večeri, Dirk?
– Ne, hvala, moram obaviti neke poslove.
– Misliš utrke? Svaka ti čast! Lukavo je što si iz Engleske pozvao onog
Blorea. Zgodan mladi gizdelin. Posljednja trka uvijek će se zvati »Brockov
pokal«. Mi dajemo novac za nagradu!
– Da, čuo sam. Red je da imamo najbolje trkalište u Aziji.
Blore je objavio tu vijest na zemljišnom nadmetanju. Longstaff je pristao
da postane prvi predsjednik »Konjičkog kluba«. Dogovoriše se da će godišnja
članarina iznositi deset gvineja pa su se svi Evropljani na otoku smjesta učlanili.
Blorea su opsjedali dobrovoljci. Svi su htjeli jahati na grlima konjice koje im je
pristao ustupiti general.
– Znaš li jahati, Dirk?
– Znam, ali nikad se nisam utrkivao.
– Ni ja, ali možda bismo mogli pokušati. A ti, Culume?
– Jahati znam, ali ne osobito!
Gorth ga potapša po leđima.
– U Makau bismo mogli naći konje, Culume, i malo vježbati. Možda bismo
se mogli natjecati s očevima?
Culum se nesigurno nasmiješi.
– Da, Gorthe, mogli bismo – reče Struan. – Pa, laku noć. Do viđenja u
podne, Tyleru!
– Da, laku noć, Dirk.
I Dirk ode.
 Culum je za vrijeme večere nastojao izgladiti neprijateljstvo koje kao da je
izbilo između Gortha i Brocka. Činilo mu se čudnim što obojicu voli i obojicu
shvaća. Zna zašto Gorth želi postati taj-pan, a zna i zašto mu Brock ne želi
prepustiti vlast, barem ne zasad. I čudno je što se on, Culum, osjeća mudrijim od
Gortha. Zapravo i nije čudno, zaključio je. Gorth nije odjednom sedam dugih
dana ostao posve sam, opterećen svim odgovornostima. Onog dana kad se
oženim s Tess, bacit ću Brockovih dvadeset zlatnika. Sad više nije dobro da ih
držim! Bez obzira na sve, počet ćemo iznova. Još samo tri mjeseca. O, Bože,
hvala ti!
Culum i Tess su se poslije večere sami popeli na palubu. Ubrzano su disali
dok su se pod zvijezdama držali za ruke i patili. Culum joj okrzne usne u prvom
pokušaju poljupca, a Tess se sjeti muškog Nagrekova poljupca, vatre koje je
ostajala za njegovim rukama i boli koju joj je to zadalo. Zapravo to i ne bijaše
bol nego neka slatka muka, a kad god bi se toga sjetila, sva bi se raspalila.
Veselila se što će uskoro moći utažiti tu žed u sebi. Još samo tri mjeseca i
zavladat će mir.
Vrate se u smrdljivu kabinu u potpalublju, a kad je Culum otišao, legla je
na svoju postelju. Spopadne je žudnja i Tess zaplače, jer je znala da joj je
Nagrek učinio ono što bi joj smio učiniti samo Culum. Znala je da mu zauvijek
mora zatajiti tu stvar. Samo, kako? Oh, ljubavi moja, ljubavi moja!

– Kažem ti, tata, pogriješio si – tiho je govorio Gorth u glavnoj kabini. –

Grdno si pogriješio!
Brock lupi krčagom po stolu pa se pivo prolije po stolu i podu.
– Odluka je moja i gotovo, Gorthe. Vjenčat će se desetog rujna!
– Pogriješio si što se nisi nadmetao za ono brdo. Onaj vrag nas je i tu
prešao, Boga mu!
– Mućni malo svojom glavom, Gorthe! – sikne Brock. – Da sam to učinio,
mladi Culum bi se uvjerio da mi Tess u svojoj bezazlenosti govori sve što joj
kaže Culum. To s brežuljkom posve je nebitno. Možda će mi jedanput kazati
nešto što će Dirka slistiti, a mene zanima to i ništa drugo. – Brock je samog sebe
prezirao što sluša Tess koja mu i ne znajući uhodi Culuma, a služi mu i kao
sredstvo protiv Dirka Struana. Međutim, još mu se više gadio Gorth i prema
njemu je osjećao veće nepovjerenje nego ikad. Zbog toga što je znao da Gorth
ima pravo. Međutim, više od ičega želio je da Tess bude sretna, a to saznanje
čini ga opasnim. Sad će se plod Struanovih prepona, jarče Bože, spojiti s
njegovom obožavanom Tessom. – Kristom ti se kunem, ubit ću Culuma ako joj i
dlaka s glave bude pala! – rekao je groznim glasom.
– Pa zbog čega onda, Boga ti, dopuštaš da se Culum tako brzo njome
oženi? Naravno da će joj on nanijeti zlo i iskoristiti je protiv nas.
– Zbog čega si se predomislio? – plane Brock. – Bio si za to, time si se
zanosio.
 – I sad sam za... ali ne do tri mjeseca. Boga ti, to bi nam sve upropastilo.
– Zašto?
– Naravno da će sve upropastiti – reče. – Kad sam bio za to, Robb je još bio
živ, zar ne? Taj-pan je namjeravao ovog ljeta zauvijek otići i prepustiti položaj
taj-pana Robbu... a za godinu dana Culumu. Živa istina! Bilo bi nam izvrsno da
se vjenčaju dogodine, ali ovako taj-pan ostaje. Pristao si da se vjenčaju za tri
mjeseca pa će ti je taj-pan odvući i dignuti Culuma protiv nas, a smatram da se
on sad više nikad neće povući. Svakako ne, sve dotle dok si ti taj-pan »Brocka i
sinova«!
– Nikad on neće otići iz Azije, bez obzira što govorio Culumu ili Robbu.
Poznajem ja Dirka.
– A ja poznajem tebe!
– Kad on otputuje ili pogine, i ja ću otputovati.
– Onda je najbolje da što prije pogine.
– Bilo bi ti najbolje da se naoružaš strpljivošću.
– Strpljiv sam, tata! – Gorth se umalo ne izlane kako se naumio osvetiti
Struanu: u Makau, na Culumu. Obuzdao se. Ocu je više stalo do Tessine sreće
nego do toga da postane taj-pan »Otmjene kuće«. Njegov otac više nema one
svemoćne bezobzirnosti kao Struan pa da postane najglavniji taj-pan. – Zapamti,
tata, nadmudrio te s onim srebrom, s kućom, s ovim vjenčanjem pa i plesom.
Tess je tvoja slabost! – plane on. – On je to znao, a ti si mu je predao kao janje
na klanje. Da znaš, srljaš u propast.
– Ne, ne, znam ja što radim! – reče Brock nastojeći da mu glas ostane tih –
Žile na sljepoočnicama podsjećale su na čvorove devetorepog biča. – Već sam te
prije upozorio: ne idi sam za tim vragom. Odrezat će ti jaja i prisiliti te da ih
proždereš. Poznajem ja tog vraga!
– Poznaješ ga, tata! – Gorth je osjećao koliko je otac ostario i po prvi put
postane mu jasno da bi ga smoždio u borbi prsa o prsa. – Zato mi se miči s puta i
dopusti da muški obavim posao, Boga ti!
Brock se naglo osovi i prevrne stolicu. Ustane i Gorth, čekajući da se otac
maši noža. Znao je da sad može čekati unedogled jer je točno procijenio oca.
Brocku bijaše posve jasno da mu je ovo posljednja prilika da nadvlada
Gortha. Ako se ne maši noža, gotov je. Ako se maši noža, morat će ubiti Gortha.
Znao je da ga može ubiti, ali samo uz pomoć lukavstva, a ne više samo snagom.
Gorth mi je sin, najstariji sin, pomislio je, a ne neprijatelj!
– Nije to u redu – reče prigušivši žeđ za ubijanjem. – Nije to u redu od
tebe... ni od tebe ni od mene! Nije, boga ti! Posljednji put ti kažem, ako mu išta
učiniš, sastat ćeš se sa svojim Stvoriteljem.
Gorth se pobjedonosno naslađivao.
– Samo bi nas džos mogao izvući iz ove kaše! – Nogom udari stolac da ga
makne s puta. – Idem na obalu.
 Brock ostane sam. Ispije krčag, pa drugi, i treći. Liza otvori vrata, ali je nije
opazio. Ostavila ga je da loče, pošla u krevet i molila za sreću mladenaca. I za
svojeg čovjeka.
Gorth se iskrca na kopno. Krene ravno u javnu kuću gospođe Fortheringill.
– Ne želim s vama imati posla, gospodine Brock – rekla mu je. – Prošli put
ste mi užasno ozlijedili djevojku.
– U kakvom si srodstvu s majmunima, vještice stara? Evo ti! – Gorth tresne
na stol dvadeset zlatnih gvineja. – I isto toliko da držiš jezik za zubima.
Dala mu je mlado djevojče narodnosti Haka, i podrum koji se nalazio
daleko straga u kući.
Gorth je djevojku izmrcvario, nemilice je išibao i ostavio na samrti.
Sutradan je na »White Witch« krenuo u Makao koji se nalazi četrdeset
milja prema jugozapadu. Na brodu bijahu svi Brockovi osim Tylera Brocka. Na
krmnici stajaše i Culum, držeći Tess ispod ruke.
 TRIDESET DRUGO POGLAVLJE

Za pet dana održat će se utrke.

U međuvremenu su udareni temelji novom gradu. Po uzoru na »Otmjenu
kuću« i ostali su trgovci natjerali svu stručnu i nestručnu radnu snagu iz Taj Ping
Šana da kopa, nosi i gradi. U zemlju su uložili sve srebro koje im je dao
Longstaff. U Makau su proizvođači opeka, u Kvantungu tesari, kao i svi koji su
sudjelovali u izgradnji kuća, poslovnih prostora ili skladišta, počeli danonoćno
raditi da zadovolje bjesomučne potrebe trgovaca da se što prije podigne ono što
su napustili. Povećavale su se nadnice. Uskoro im ponestane kulija iako su
svakim brodom stizali novi radnici. Samo je »Otmjena kuća« zapošljavala tri
tisuće zidara, graditelja i svakojakih obrtnika. I pridošlice su ubrzo nalazili
dobro plaćen posao. Taj Ping Šan neprekidno je bujao. Priobalni pojas oko
Glessingova rta treperio je od neumornog rada.
Utrke su se održavale četrnaest dana nakon što su Dirk Struan i Mejmej
napustili svoju kuću u Sretnoj dolini pa odselili na »Resting Cloud«.
– Slabo izgledaš, djevojče – reče Struan. – Bit će najbolje da danas ostaneš
u postelji.
– I hoću – odgovorila je. Cijelu se noć koprcala; počeše je boljeti glava,
vrat i leđa. – Nije to ništa. Bez brige! Izgledaš strašno dobro.
– Hvala! – Dirk je na sebi imao novo odijelo naručeno posebno za konjske
utrke. Tamnosivi jahaći kaput od najbiranije, najlaganije vune. Ispod njega
bijele nabrane hlače uvučene u polucipele. Prsluk od žutog kašmira i zelena
kravata. Mejmej se namjesti da joj popusti bol u ramenima, a Ah Sam joj
udobnije složi jastuke.
– To je obični ljetni vrag. Pozvat ću liječnika. Ideš na obalu?
– Da, utrke počinju za jedan sat. Pozvat ću našeg liječnika, djevojče moje.
On će te...
– Liječnika ću ja pozvati! Kineskog liječnika, i gotovo! Nemoj zaboraviti,
dvadeset teala na četvrtog konja u četvrtoj utrci. Zvjezdoznanac me uvjerava da
će on sigurno pobijediti.
– Neću zaboraviti! – Dirk je potapša po obrazu. – Odmori se!
– Kad pobijedim, osjetim se mnogo bolje, heja? Sad idi!
Ututkao ju je u jastuke i pokrivače, pobrinuo se da joj donesu topli čaj i
zemljanu bocu punu vruće vode – za leđa. I krene na kopno.
Trkalište se prostiralo zapadno od Glessingova rta i bijaše krcato svijetom.
Jedan dio priobalnog prostora, blizu stupa koji je označavao početnu i završnu
točku, konopima su izdvojili za Evropljane da se obrane od horda radoznalih
Kineza koji su se motali naokolo. Tu i tamo razapeli su šatore. Sagradiše
šetalište za konje i tezge za klađenje. Jajoliko trkalište bijaše ukrašeno
zastavama na bambusovim kopljima.
Naveliko su padale opklade, a najviše ih je primao Henry Hardy Hibbs.
– Birajte, narode! – vikao je zvonkim glasom udarajući po crnoj ploči na
kojoj je kredom ispisivao opklade. – Major Trent na crnom pastuhu Satanu,
glavni je favorit prve utrke. Ulažite, tri naprama jedan!
– Bog te ubio, Hibbs! – mrzovoljno će Glessing koji se preznojavao tog
vrelog dana. – Tri naprama jedan pa ćeš svakako pobijediti. Meni napiši šest
naprama jedan za onu sivu kobilu. Ulažem jednu gvineju!
Hibbs pogleda ploču i promuklo prošapće:
– Za vas, gospodine kapetane, pet. Jedna gvineja. Na Mary Jane.
Glessing se okrene, bijesan što nije u Makau i što nije stiglo pismo koje mu
je obećao Culum. Oh, Bože na visinama, pomislio je izvan sebe od brige, već mi
se morao javiti. Kog vraga ovoliko odugovlači? Što radi onaj gad Horatio? Zar
joj opet pije krv?
Nezadovoljno pođe do konjske promenade i vidje Struana i Sergejeva kako
razgovaraju. Uto im pristupi Longstaff pa im se Glessing nije htio pridružiti.
– Kojeg ste vi izabrali, visosti? – vedro zapita Longstaff.
– Uškopljenog! – odgovori Sergejev. Oslanjao se na štap.
Osvježavalo ga je ovo uzbuđenje i konjski zadah. Malo mu popusti
neprekidna bol. Žalio je što ne može jahati, a opet je hvalio svoju sreću što je
ostao živ. I blagoslivljao Dirka Struana, jer je znao da bi bez njegove pomoći
podlegao ozljedama.
– Zdravi bili, visosti! – obrati mu se Shevaun koja je do njih došla,
oslonjena na ruku Jeffa Coopera. Bijaše odjevena u blještavu zelenu haljinu, a u
ruci je držala narančasti suncobran. – Što biste mi predložili? – Svima se
nasmiješila, a pogotovo Struanu.
– Najbolji je onaj uškopljeni konj, ali ne znam tko je najbolji jahač,
Shevaun – reče Sergejev.
Shevaun odmjeri velikog smeđeg konja blistave dlake i plemenita pogleda.
– Jadan konj! – reče i vragoljasto zatrepće očima. – Da sam konj i da meni
to rade, kunem se da ne bih trčala ni jedan korak. Ni za živu glavu! To je
divljaštvo!
Smijali su se zajedno s njom.
– Kladit ćete se na uškopljenog, taj-pane?
– Ne znam – odgovorio je, uznemiren zbog Mejmej. – Nekako mi je draža
ždrebica, ali mislim da ću se odlučiti tek kad se svi poredaju na startu.
Trenutak ga je mjerkala, pitajući se govori li on u zagonetkama.
– Pogledajmo pobliže ždrebicu! – reče Jeff pa se usiljeno nasmije.
– Izvoli, dragi Jeffe! Ja ću te ovdje pričekati.
– Idem i ja! – javi se Longstaff koji nije opazio koliko je Cooper ljutito
pocrvenio.
 Cooper je oklijevao, pa se udaljio s Longstaffom.
Brock uljudno digne šešir prolazeći pored Shevaun, Struana i Sergejeva, ali
se ne zaustavi. Veselio se što je Struan odlučio da ne uzjaše niti jednoga konja,
jer ni on nije volio jahati i samo je slučajno ono natuknuo Dirku. Bog Neka ga
ubije, pomisli.
– Kako ozljeda, visosti? – zapita Shevaun.
– Dobro, još malo pa ću opet biti čitav! Taj-panovom zaslugom.
– Ništa ja nisam učinio – odvrati Dirk, zbunjen Sergejevljevom pohvalom.
Kod konjske promenade opazi Blorea koji se zadubio u razgovor sa Skinnerom.
»Jesam li pogriješio kad sam izabrao tog momka?«, zapita se.
– Dobro vam pristaje skromnost, gospodine – reče Shevaun Dirku i ljupko
mu se nakloni. – Znate ono: noblesse oblige? Plemstvo nameće obaveze!
Struan opazi kako se Sergejev otvoreno divi djevojci.
– Imate lijep brod, visosti! – Ruski je brod imao tri jarbola, osam stotina
tona nosivosti i mnoštvo topova.
– Bio bih počašćen da vas kapetan povede da razgledate brod – reče
Sergejev. – Možda bismo se o tome mogli dogovoriti kad budete spremni?
– Hvala, drage volje! – Struan htjedne nastaviti kadli dotrči do njih Blore,
prašnjav i iscrpljen.
– Gotovo smo spremni za početak, taj-pane! Čarobno izgledate, gospođice
Tillman! Dobar dan, visosti! – žustro će on. – Vi ste se okladili na četvrtog
konja u četvrtoj utrci pa sam odlučio da ga ja jašem. Da, taj-pane, sinoć sam
iskušao pastuha. Dobro podnosi žvale pa bismo ga mogli uvrstiti u slijedeće
trke. Vaša visosti, dopustite da vas odvedem na mjesto, jer ćete vi dati znak za
početak prve utrke.
– Zar ja?
– Nije li Vaša visost to natuknula? Prokletstvo... biste li to učinili? – Blore
još nikad nije ovoliko radio, još nikad nije bio ovako silno uzbuđen. – Biste li
došli sa mnom, molim vas?
I žurno povede Sergejeva kroz gomilu.
– Blore je zgodan mladić – reče Shevaun, sretna što je napokon sama s
Dirkom. – Gdje ste ga našli?
– Našao je on mene – odgovori Struan. – I sretan sam što me našao! –
Pažnju mu privuče gužva blizu jednog šatora. Stražari-vojnici tjerali su jednog
Kineza iz ograđenog prostora. Spadne mu kulijski šešir i perčin. Struan
prepozna Aristotlea Quancea. – Oprostite, samo trenutak? – reče Struan, odjuri
onamo i stane ispred čovječuljka, sakrivajući ga svojom tjelesinom. – U redu,
momčine, ovo mi je prijatelj! – reče stražarima.
Vojnici slegnu ramenima i udalje se.
– Tako mi gromoglasnih topovskih kugli, taj-pane! – procijedi Quance
namještajući prljavo odijelo. – U zadnji čas si me spasio! Bog te blagoslovio!
Struan nabije Quanceu na glavu kulijski šešir pa ga gurne iza šatorskog
krila.
 – Kog vraga ovdje radiš? – prošapće.
– Boga ti, morao sam vidjeti utrke – reče Quance i tako namjesti šešir da
mu se perčin spuštao niz leđa. – I htio sam s tobom razgovarati.
– Sad nije vrijeme. Maureen je negdje u onoj gužvi.
– Bože, spasi me! – Quance je problijedio.
– Da, iako ne znam zašto bi te spasio. Gubi se dok si čitav! Čujem da je
platila prevozninu na brodu koji slijedeći tjedan kreće u domovinu. Ako ona
posumnja... Pa, koprcat ćeš se kako znaš!
– Samo prva trka, taj-pane? – molećivo će Quance. – Molim vas! A imam
za vas obavijest.
– Koju?
Struan se zgrane kad mu je Quance ispričao što je Gorth učinio onoj
prostitutki.
– Grozno! Jadnica je na samrti. Gorth je lud, taj-pane. Lud je!
– Javi mi ako djevojka umre pa ćemo... Pa, morat ću razmisliti što da se
učini. Hvala ti, Aristotle. Bit će bolje da nestaneš dok možeš.
– Samo prva trka? Molim vas, za ljubav Božju! Ne znate što to znači
jadnom starcu!
Struan se ogleda. Shevaun ih je namjerno izbjegavala. Tad pored njih prođe
Glessing.
– Kapetane!
Glessing digne pogled prema nebu kad je prepoznao Quancea.
– Boga vam, mislio sam da ste na pučini!
– Biste li mi učinili uslugu? – žustro će Struan. – Gospođa Quance stoji
pored starta. Biste li Aristotlea izvlačili iz nevolje i micali joj ga s puta? Bit će
najbolje da ga onamo povedete!
– Struan im pokaže kinesku svjetinu. – Neka gleda prvu utrku, a onda ga
otpratite kući.
– Hoću! Boga vam, Aristotle, drago mi je što vas vidim – reče mu Glessing
pa se obrati Struanu: – Je li se javio Culum? Užasno sam zabrinut za gospođicu
Sinclair.
– Nije se javio, ali rekoh Culumu da je posjeti čim stigne. Svakog časa
mogao bi se javiti. Sigurno joj je dobro.
– I ja se nadam. A kamo da poslije utrke odvedem Aristotlea?
– Gospođi Fortheringill!
– Boga vam, kako je ondje, Aristotle? – zapita Glessing nadvladan
znatiželjom.
– Strašno, dječače, zaista strašno! – Quance ga uhvati ispod ruke i reče
promuklim glasom: – Ni oka ne mogu stisnuti, a hrana je očajna. Samo ona
tegoba za doručak, ručak, uz čaj, za užinu i večeru. Možete li mi uzajmiti koju
gvineju, taj-pane?
Struan progunđa pa se udalji.
 – Kakva tegoba, Aristotle?
– Pa, ovaj... neka vrst predjela!

Dirk se vratio do Shevaun.

– Vaš prijatelj, taj-pane?
– Neke prijatelje poželjno je ne zapažati, Shevaun!
Lagano ga je lepezom udarila po mišici.
– Ne morate mene podsjećati što je poželjno, a što nije, Dirk! Nedostajali
ste mi! – nježno je nadodala.
– Da – odgovori on. Shvati da bi bilo lako i mudro uzeti Shevaun za ženu.
Samo što je to nemoguće zbog Mejmej! – Zašto želite da vas slika golu? –
iznenada je zapitao, a po bljesku u njezinim očima shvati da je točno pogodio.
– To vam reče Aristotle? – mirno je zapitala.
– Nije, za miloga Boga, on mi to nikad ne bi rekao, ali nas je prije nekoliko
mjeseci zadirkivao. Reče da je dobio novu narudžbu za akt. Zašto?
Pocrvenjela je, hladila se lepezom i smijala.
– Goya je naslikao vojvotkinju od Albe, i to dvaput, mislim. Postala je
ljepotica svijeta.
Oči mu se namreškaju od dragosti.
– Vi ste vražica, Shevaun. Zar ste mu uistinu dopustili da... ovaj... da vas
vidi u prirodi?
– Poslužio se pjesničkom slobodom. Dogovarali smo se za dva akta. Vi ste
protiv?
– Vjerojatno bi vaš stric, a i otac, skočili do stropa da za to čuju... ili da
aktovi završe u pogrešnim rukama.
– Biste li ih vi kupili, taj-pane?
– Da ih sakrijem?
– Da se naslađujete.
– Neobična ste vi djevojka, Shevaun.
– Možda mrzim licemjerje! – Ispitivački ga je pogledala. – Kao i vi.
– Da, ali vi ste žensko u muškom svijetu pa su vam neke stvari
onemogućene.
– Ima mnogo takvih »nekih stvari« koje bih rado učinila! – Odjekne
klicanje i konji počnu šetati u paradi. Shevaun konačno odluči. – Mislim da ću
napustiti Aziju. U roku od dva mjeseca.
– To zvuči poput prijetnje.
– Ne, taj-pane, ali sam zaljubljena... a zaljubljena sam i u život! I slažem se
s vama, pobjednika valja birati onda kad svi konji stanu na start. – Hladila se
lepezom, moleći se da opasnost kojoj se izlaže opravda dobitak. – Koga birate?
Nije ni pogledao konje.
 – Onu ždrebicu, Shevaun! – mirno je rekao.
– Kako se zove? – zapitala ga je.
– Mejmej! – rekao je. Nježno mu zaiskre oči.
Lepeza joj zastane u zraku, a onda nastavi svoj put.
– Trka je izgubljena tek kad proglase pobjednika i kad ga ovjenčaju! –
Nasmiješila se i udaljila, uzdignuta čela, ljepša nego ikad.
Ždrebica je izgubila trku. Samo za duljinu njuške, ali je izgubila.

– Tako si se brzo vratio, taj-pane? – slabo zapita Mejmej.

– Da, umorio sam se na trkama, a brinem za tebe.
– Jesam li pobijedila?
Odmahnuo je glavom.
Nasmiješila se i uzdahnula.
– Pa, ništa zato! – Bjeloočnice su joj bile crvene, a zlatna koža na licu
posivjela.
– Je li došao liječnik? – zapita Struan.
– Još nije! – Mejmej se sklupča na boku, ali to joj nije nimalo pomoglo.
Odmakne i jastuk, ali ni tad joj nije uminula bol pa ga je ponovno namjestila kao
prije. – Tvoja jadna stara majčica je ostarjela! – reče i žalostivo se nasmiješi.
– Gdje te boli?
– Svagdje i nigdje. Dobar san će me izliječiti, bez brige.
Masirao joj je šiju i leđa. Nikako nije htio pomisliti ono što je nezamislivo.
Naredi da joj donesu čaj i laganu hranu i pokuša je nagovoriti da jede, ali nije joj
se jelo.
Kad je sunce zalazilo, uđe Ah Sam i nešto reče Mejmej.
– Stigoše liječnik i Gordon Čen – reče Mejmej Struanu.
– U redu! – Struan ustane i protegne se.
Ah Sam pristupi ormariću za nakit i izvadi kipić od slonove kosti koji je
predstavljao golu ženu koja leži na boku. Struan se zapanji kad je Mejmej
pokazala neke dijelove tijela na malenom kipu i dugo nešto objašnjavala Ah
Sam. Ah Sam klimne glavom i iziđe. Za njom i začuđeni Struan.
Liječnik bijaše postariji čovjek, duga i brižljivo nauljana perčina, u staroj
trošnoj crnoj haljini. Imao je bistre oči, a iz bradavice na obrazu raslo mu je
nekoliko dugih dlaka. Imao je duge tanke prste, a na gipkim zapešćima isticale
su mu se plave vene.
– Jako žalim, taj-pane – reče Gordon i nakloni mu se zajedno s liječnikom.
– Ovo je Ki Fa Tan, najbolji liječnik na Taj Ping Šanu. Stigli smo čim prije smo
mogli.
– Hvala vam, izvolite... – Umuknuo je.
 Ah Sam je pristupila liječniku, duboko mu se poklonila i pokazala mu
kipić, objašnjavajući mu pojedine dijelove na isti način kao Mejmej. Zatim
počne rječito odgovarati na liječnikova pitanja.
– Kog vraga on radi?
– Donosi dijagnozu – reče Gordon Čen koji je pažljivo slušao Ah Sam i
liječnika.
– Na kipu?
– Da, ne pristoji se da on vidi gospu ako nije baš neophodno, taj-pane. Ah
Sam objašnjava gdje gospodaricu boli. Molim vas, budite strpljivi. Siguran sam
da nije ništa ozbiljno.
Liječnik je šutke promatrao kip. Na kraju pogieda Gordona pa mu tiho
nešto reče.
– Kaže da nije lako donijeti dijagnozu. Ako dopuštate, pregledao bi gospu.
Struan je kipio od nestrpljivosti dok ih je vodio u spavaću sobu. Mejmej je
navukla zastore oko postelje, a iza njih su se vidjeli samo njezini obrisi.
Liječnik pristupi Mejmejinoj postelji i ponovno umukne.
Malo poslije tiho joj je nešto rekao. Mejmej poslušno provuče lijevu ruku
kroz zavjese. Liječnik joj uzme ruku pa je pažljivo pregleda. Nato stavi prste na
bilo i sklopi oči. Počne joj lagano tuckati po koži.
Prolazile su minute. Liječnik je polako tuckao prstima kao da traži nešto što
je nemoguće pronaći.
– Što on sad radi? – zapita Struan.
– Osluškuje joj bilo, gospodine – šapne Gordon. – Moramo biti veoma tihi.
U svakom ručnom zglobu ima devet otkucaja, tri na površini, tri malo ispod, a
tri posve duboko. Po otkucajima zna uzrok bolesti. Molim vas, taj-pane, strpite
se! Užasno je teško »osluškivati« prstima.
Liječnik je i dalje tuckao prstima. Bijaše to jedini zvuk u kabini. Ah Sam i
Gordon Čen gledali su kao začarani. Struan se malko promeškolji, ali posve
nečujno. Činilo se da je liječnik utonuo u tajanstveno sanjarenje. Tad iznenada –
kao da je uhvatio teško ulovljiv plijen – tapkanje prestane i liječnik snažno
stisne. Minutu je stajao kao kip. Nato spusti ruku na pokrivač. Mejmej mu
nijemo pruži desnu ruku na kojoj je ponovio isti postupak.
I ponovno, tek poslije dugih minuta, tapkanje odjednom prestane.
Liječnik otvori oči, uzdahne i spusti na pokrivač Mejmejinu ruku. Dade
znak Gordonu Čenu i Dirku Struanu.
Gordon Čen je za njima zatvorio vrata. Liječnik se nasmije, tiho i uzrujano,
pa počne govoriti, tiho i brzo.
Gordon razrogači oči.
– Što je? – oštro ga zapita Struan.
– Nisam znao da je majčica noseća, taj-pane! – Gordon se okrene prema
liječniku i nešto ga zapita.
Liječnik mu je natenane odgovarao. Nato zavlada tajac.
 – Pa, kojeg je vraga rekao?
Gordon ga pogleda, uzaludno nastojeći odglumiti mirnoću.
– Kaže da je majčica teško bolesna, taj-pane, da joj je otrov ušao u krvotok
kroz donje udove. Otrov joj se skupio u jetri pa je sad jetra... – Tražio je pravi
izraz. – Jetra je oštećena i uskoro će izbiti groznica, teška groznica. Jako teška
groznica! A do tri-četiri dana nova groznica. I ponovno!
– Malarija? Groznica iz Sretne doline?
Gordon se okrene i zapita liječnika.
– Rekao je da je tako.
– Svatko zna da su uzrok noćni plinovi, a ne trovanje kožom, boga mi! –
prasne na Gordona. – Tjednima nije ondje bila!
Gordon slegne ramenima.
– Rekoh samo ono što sam od njega čuo, taj-pane. Ja nisam liječnik, ali
ovom bih liječniku vjerovao. Mislim da bismo mu trebali povjerovati.
– A kakav je lijek?
Gordon zapita liječnika.
– Ovako mi je odgovorio, taj-pane: »Liječio sam neke koji su oboljeli od
otrova iz Sretne doline. Oporavili su se jedino snažni muškarci koji su prije
trećeg napadaja groznice uzeli određeni lijek, ali ovo je žena. Doduše, tek je u
dvadeset prvoj godini, snažna je i mudra, ali sva njezina snaga odlazi u dijete
koje je četiri mjeseca u njezinoj utrobi. – Gordon zbunjeno ušuti. – Boji se za
gospu i za dijete.
– Reci neka donese lijek i neka je odmah liječi. Ne tek poslije napadaja.
– U tome i jest nevolja, gospodine, što on to ne može, jer više nema tog
lijeka.
– Reci mu onda neka ga nabavi, Boga mu!
– Na Hong Kongu ga nema, taj-pane, u to je siguran.
Struanovo se lice smrkne.
– Sigurno ga negdje ima. Reci mu da ga nabavi, po svaku cijenu.
– Ali, taj-pane, on je...
– Tako ti krvi Kristove, reci mu!
I ponovno uslijedi razgovor u oba smjera.
– Kaže da na Hong Kongu nema lijeka i da ga neće biti ni u Makau ni u
Kantonu. Lijek se dobiva iz kore veoma rijetkog stabla koje raste negdje u
južnim morima ili u prekomorskim zemljama. Onu malu količinu koju je imao,
naslijedio je od oca, također liječnika, koji ga je pak baštinio od svojeg oca. –
Gordon nemoćno nadoda: – Tvrdi da je potpuno siguran da toga više ovdje
nema.
– Dvadeset tisuća taela srebra ako je izliječi!
Gordon razrogači oči. Trenutak je razmišljao pa se žustro obratio liječniku.
Obojica se naklone i žurno iziđu.
Struan izvadi rupčić, obriše znoj s lica i vrati se u spavaću kabinu.
 – Heja, taj-pane! – pozdravi ga Mejmej još nemoćnijim glasom. – Kakav je
moj džos?
– Oni će nam donijeti onaj poseban lijek koji će te izliječiti. Ne brini!
Smirio ju je kako je najbolje znao i umio. Bijaše uzrujan. Odjuri na
admiralski brod i glavnog pomorskog liječnika zapita za tu koru.
– Žao mi je, dragi gospodine Struane, ali to su priče za stare babe. Postoji
legenda o grofici Cinchon, supruzi španjolskog potkralja u Peruu, koja je u
sedamnaestom stoljeću uvezla koru iz Južne Amerike u Evropu. Kora je poznata
pod imenom isusovačka kora ili cinchona. Kad se usitni u prašinu i otopi u vodi,
navodno liječi groznicu, ali kad su je okušali u Indiji, doživjeli su potpun
neuspjeh. Bezvrijedna je! Vražji papisti svašta govore, samo da obrate ljude na
svoju vjeru.
– Gdje bih, do vraga, mogao dobiti tu koru?
– Zaista ne znam, gospodine dragi. Možda u Peruu? No, zbog čega se
uzrujavate? Sad je Queen’s Town napušten. Nema razloga da se brinete ako ne
udišete noćni zrak!
– Moj je prijatelj upravo obolio od malarije.
– Ah, onda neka se muški očisti kalomelom, i to što prije. Naravno, ništa ne
bih mogao obećati. Odmah ćemo mu pustiti krv.
Nato se Struan obratio glavnom vojnom liječniku, a zatim, tokom vremena,
i svim manje uglednim liječnicima, i vojnim i građanskim, i svi su mu rekli istu
stvar.
Tad se Struan sjeti da je Wilf Tillman živ. Pohita na opijumski stacioner
»Cooper-Tillmana«.
A dok je Struan obilazio liječnike, Gordon Čen vrati se na Taj Ping Šan i
pozove devet trijadskih vođa nižih od sebe. Pođu u svoj štab pa svaki pozove
deset daljnjih vođa ispod sebe. Nevjerojatnom brzinom proširi se vijest da se
mora pronaći kora nekakvog stabla. Sampani i džunke odnesu tu vijest preko
luke na poluotok Kowloon, a odatle se proširila u seoca, zaseoke, mjesta i
gradove. Uz obalu i niz obalu, u unutrašnjost. Uskoro su svi hongkonški Kinezi
– trijade i netrijade – znali da se traži kora nekog rijetkog stabla. Nisu znali tko
je traži ni zašto. Znalo se samo da je raspisana visoka nagrada. Za to su čuli i
mandarinske uhode koji su hvatali trijade. I oni počeše tražiti tu koru, i to ne
samo zbog nagrade. Znali su da bi tom korom kao mamcem možda mogli
raskrinkati vođe trijada.

– Oprosti što stižem nenajavljen, Wilfe, ovaj... – Struan umukne zgranut

Tillmanovim izgledom.
Tillman bijaše poduprt na znojav jastuk. Lice mu je bilo sablasno, boje
neopranog starog rublja, a bjeloočnice žute.
– Uđi! – reče jedva čujnim glasom.
 Tillman je donedavna imao lijepe i snažne bijele zube. Dirk vidje da više
nema ni jednog.
– Što ti je zubima?
– Kalomel tako djeluje na neke ljude... – otegnuto će Tillman. Oči mu
neobično zasvjetlucaju. – Očekivao sam te. Moj odgovor glasi: ne!
– Kako?
– Ne. Naprosto ne! – Tillman pojača glas. – Ja sam joj skrbnik i nikad se
neće za tebe udati.
– Nisam ovamo došao da pitam za nju, nego da vidim kako si i kako
malarija...
– Ne vjerujem ti! – histerično poviče Tillman. – Nadaš se da ću umrijeti!
– Smiješno! Zašto bih želio tvoju smrt?
Tillman nemoćno digne zvonce sa znojavog prekrivača i pozvoni. Otvore
se vrata i bos uđe Tillmanov krupni crni rob.
– Jebidiah, smjesta mi pozovi gospodina Coopera i gospođicu.
Jebidiah klimne glavom i zatvori vrata.
– Još uvijek trguješ ljudima, Wilfe?
Jebidiah je i ovakav zadovoljan, vrag te odnio! Imaš svoj način života, a mi
svoj, svinjo kužna!
– Kuga ubila tvoj način, prokleti trgovce robljem!
U Dirkovu sjećanju bijaše nezaboravno urezan drugi brod na kojemu je
plovio, a ponekad bi ga morili snovi da još plovi na tom brodu. Zaradom poslije
trafalgarske bitke iskupio se iz Kraljevske ratne mornarice i ukrcao kao brodski
mali na engleski trgovački brod koji je plovio u Atlantski ocean. Tek kad su se
otisnuli na pučinu, otkrio je da je to protuzakoniti brod za robove koji je u
Dakaru pokupio crnce pa ih preko donjeg Atlantika i prostora bez vjetrova,
prevezao u Savannah. Muškarci, žene i djeca tiskali su se ispod palube kao
sardine. Uši su mu bile ispunjene njihovim samrtničkim vapajima i jecanjem,
gušio ga je zadah, iz tjedna u tjedan. Bijaše mu osam godina, nije si mogao
pomoći. U Savannah je pobjegao s broda. Bijaše to jedini brod s kojeg je ikad
pobjegao.
– Gori si od kapetana koji vozi roblje – reče muklim glasom. – Samo kupiš
meso, odvedeš ga na klanje i pokupiš zaradu. Vidio sam tržnicu robovima.
– S njima lijepo postupamo! – vrisne Tillman. – To su obični divljaci i
pružamo im dobar život. Tako je! – Lice mu se trzalo kad se zabacio i prikupljao
snagu, očajnički zavideći Struanu na poletu i zdravlju. A sam se osjećao na
pragu smrti. – Nećeš se okoristiti mojom smrću, Bog neka te osudi na pakao
vječni!
Dirk se okrene prema vratima.
– Radije pričekaj. Tebe se tiče ovo što ću reći.
– Mene se ne može ticati ništa što ti kažeš!
 – Mene nazivaš trgovcem robljem? A kako si ti stekao ljubovcu, prokleti
licemjere?
Vrata se širom otvore i utrči Cooper.
– Zdravo, taj-pane! Nisam znao da si ovdje.
– Živ mi bio, Jeffe! – reče Struan koji se jedva svladavao.
Cooper pogleda Tillmana.
– Što se dogodilo, Wilfe?
– Ništa. Pozvao sam tebe i svoju nećakinju.
Uđe Shevaun i iznenađeno zastane.
– Zdravo, taj-pane. Je li bolje, striče?
– Ne, dijete, osjećam se vrlo slabo.
– Što je, Wilfe? – ponovno ga zapita Cooper.
Tillman se nemoćno nakašlje.
– Došao me »posjetiti« taj-pan pa smatram da je kucnuo čas da riješimo
važno pitanje. Sutra ću ponovno dobiti napad groznice pa mislim da... Ovaj... –
Vlažne oči uperi u Shevaun. – S ponosom ti saopćavam da te Jeff propisno
zaprosio i da sam sa zadovoljstvom pristao.
Shevaun je problijedjela.
– Još se ne želim udati.
– Sve sam veoma pažljivo razmotrio...
– Ne želim!
Tillman se s krajnjim naporom nalakti.
– Da si me poslušala! – poviče. Bijes mu je dao snagu. – Ja sam tvoj
zakoniti skrbnik. Mjesecima se dopisujem s tvojim ocem. Moj brat odobrava taj
brak ako ja smatram da je za tebe probitačan, a smatram da jest. Prema tome...
– Pa, ja ne smatram, striče. Ovo je devetnaesto stoljeće, a ne srednji vijek.
Ne želim se još udavati.
– Ne tiču me se tvoje želje. Potpuno si u pravu, ovo je devetnaesto stoljeće,
zaručena si i udat ćeš se! Otac i ja smo se nadali da ćeš se Jeffu svidjeti za
vrijeme svog boravka u Aziji, i svidjela si mu se. – Tillman iznemoglo legne. –
To je veoma povoljno vjenčanje, i gotovo!
Cooper je pristupio Shevauni.
– Draga Shevaun, znaš kakvi su moji osjećaji. Nisam imao pojma da će
Wilf... Nadao sam se da će, ovaj...
Maknula se od njega i zaustavila pogled na Struanu.
– Taj-pane, recite mom stricu. Recite mu da to ne radi... Ne može me
zaručiti... Recite mu da ne može!
– Koliko ti je godina, Shevaun? – zapita je Struan.
– Devetnaest.
– Ako se slaže tvoj otac i ako se slaže tvoj stric, nemaš izbora! – Pogledao
je Tillmana. – Pretpostavljam da to imaš napismeno?
 Tillman pokaže prema pisaćem stolu.
– Ondje je pismo, iako se to tebe ne tiče, proklet da si!
– Takav je zakon, Shevaun, maloljetna si pa moraš poslušati oca! – Struan
se žalosno okrene prema vratima, ali ga Shevaun zadrži.
– Znate li zašto me prodaju? – prasnula je.
– Umukni, djevojko! – krikne Tillman. – Otkako si došla ovamo, samo
stvaraš neprilike, a vrijeme je da naučiš poštivati one koji su stariji i bolji od
tebe.
– Prodana sam zbog dionica – gorko je kazala. – Dionica u »Cooper-
Tillmanu«!
– Nije istina! – reče Tillman stravična izraza lica.
– Shevaun, previše si napeta – žalosno će Cooper. – Došlo je tako iznenada
i...
Struan htjedne proći pored nje, ali ga je uhvatila za ruku.
– Čekajte, taj-pane, to je pogodba. Znam kako misle političari. Politika je
skupa.
– Umukni! – poviče Tillman pa zastenje od bola i skljoka se natrag na
postelju.
– Bez prihoda odavde – drhtavo je nastavila – otac ne može sebi priuštiti da
bude senator. Stric mu je najstariji brat i ako stric umre, Jeff može za simboličan
iznos iskupiti Tillmanove dionice i...
– Lakše malo, Shevaun! – oštro je prekine Cooper. – To nema veze s
mojom ljubavlju prema tebi. Što misliš, kakav sam?
– Budi iskren, Jeffe! Istina je, zar ne? To o simboličnom minimalnom
iznosu?
– Da – odvrati Cooper poslije mrzovoljne stanke. – Pod tim uvjetima
mogao bih otkupiti Tillmanove dionice, ali nisam sklopio takvu pogodbu. I ne
kupujem stoku. Volim te i želim da mi postaneš žena!
– A ako ne... nećeš otkupiti stričeve dionice?
– Ne znam, o tome ću odlučiti kad dođe vrijeme. Tvoj stric može otkupiti
moje dionice ako umrem prije njega.
Shevaun se ponovno okrene prema Struanu.
– Molim vas, kupite me, taj-pane!
– Nikako, djevojko, ali mislim da te ni Jeff ne kupuje. Znam da te voli.
– Molim vas, kupite me! – slomljeno će Shevaun.
– Nemoguće, djevojko, to je protuzakonito!
– Nije, nije! – Grčevito je plakala.
Cooper je žalosno zagrli.

Kad se Struan vratio na »Resting Cloud«, Mejmej je još nemirno spavala.

 Dok je uz nju bdio, tupo se pitao što da radi s Gorthom i Culumom. Znao je
da mora smjesta poći u Makao, ali ne smije prije nego Mejmej ozdravi... Oh,
Bože, daj da se izliječi. Da pošaljem »China Cloud« i Orlova? Možda i Maussa?
Ili da pričekam? Rekao sam Culumu da se čuva, ali hoće li se čuvati? Oh, Isuse
Kriste, pomozi Mejmej.
U ponoć odjekne kucanje na vratima.
– Slobodno!
Tiho uđe Lim Din. Pogleda Mejmej i uzdahne.
– Debeli traži taj-pana. Može? Heja?
Struana su boljela leđa i ramena, a glava mu bijaše teška kad se popeo u
svoje odaje na gornjoj palubi.
– Oprostite što dolazim bez poziva i još ovoliko kasno, taj-pane – reče mu
Morley Skinner i uzdigne iz naslonjača svoju masnu, znojavu tjelesinu. –
Prilično je važno.
– Uvijek volim primati novinare, gospodine Skinneru! Izvolite sjesti. Jeste
li za piće? – Pokuša skrenuti misli s Mejmej i sabrati se, jer je znao da ovo nije
običan posjet.
– Hvala vam, ja bih viski! – Skinner je odmjeravao prostranu i raskošno
namještenu kabinu; na dobro oribanim podnicama zeleni kineski sagovi,
naslonjači, sofe i miomiris čiste nauljane kože, soli i kudjelje. I slab, slatkast
zapah opijuma iz spremišta u utrobi broda. Dobro očišćene uljanice pružale su
toplu, čistu rasvjetu i zasjenjivale grede na glavnoj palubi. Kakva suprotnost s
kućerkom u kojemu on stanuje ovdje na Hong Kongu, u trošnoj, prljavoj i
smrdljivoj prostoriji iznad velike prostorije u kojoj se nalazi tiskarski stroj!
– Lijepo od vas što me ovako kasno primate – reče.
Dirk Struan digne čašu.
– U vaše zdravlje!
– Da, u zdravlje, to je vrijedna zdravica u ova grozna vremena, uz malariju
i sve ostalo. – Malene svinjske oči oštrije ga pogledaju. – Čujem da imate
prijatelja koji je dobio malariju.
– Znate li gdje da se nađe cinchona?
Skinner odmahne glavom.
– Ne znam, taj-pane, ali iz svega onoga što sam čitao ispada da je to na vrbi
svirala. Izmišljotina! – Uzme špalte tjednog »Oriental Timesa« pa ih pruži
Struanu. – Vjerojatno vas zanima uvodnik o današnjim trkama? Za sutra
pripremam posebno izdanje.
– Hvala vam. Zbog toga ste me tražili?
– Ne, gospodine. – Skinner žedno iskapi viski i pogleda praznu čašu.
– Slobodno se poslužite viskijem, ako želite.
– Hvala! – Skinner se odgega prema boci dok su mu se tresli slonovski
guzovi. – Da kojom srećom imam vaš stas, gospodine Struane!
– Onda ne jedite toliko mnogo.
 – Nema jelo veze s debljinom! – nasmije se Skinner. – Čovjek je ili debeo
ili nije debeo. To je jedna od onih stvari koje dobri Bog odredi prilikom rođenja!
Uvijek bio sam težak! – Napuni čašu i vrati se Struanu. – Sinoć sam nešto čuo.
Ne bih vam naveo izvor, ali htio sam s vama o tome razgovarati prije nego što to
objavim.
»Kakve si tajne nanjušio, dragi prijatelju?«, pitao se Dirk. »Imaš tajni na
biranje, ali se nadam da si se odlučio za onu pravu.«
– Da, ja sam vlasnik »Oriental Timesa«, a koliko je meni poznato, za to
znamo samo ja i vi. No, nikad vam nisam govorio što da objavite, a što ne. Vi
ste urednik i nakladnik i snosite potpunu odgovornost. Ako objavite nešto
utuživo, tužit će vas, tko god da je uvrijeđen!
– Da, gospodine Struane, i cijenim slobodu koju mi dajete! – Kao da su mu
se oči zalijepile za pecivo sa želatinom. – Sloboda znači slobodu prema meni
samom, prema novinama i prema društvu. Ne mora baš tim redom, ali ovaj put
je druga stvar. Kako da se izrazim? Posljedice bi mogle biti dalekosežne. –
Uzme list papira pokriven brzopisnim hijeroglifima koje je samo on znao čitati.
Digne pogled. – Kruna je odbacila Čuenpijski dogovor, a s njim i Hong Kong.
– Je li to vic, gospodine Skinneru? – Struan se zadivi koliko je Blore
uvjerljiv. »Jesam li igrao na pravog čovjeka?«, zapitao se. »Momak baš ima
smisla za humor. Rekao mi je ‘Pastuh je zagrizao’, iako je mogao točnije kazati
‘konj za vuču’!«
– Nije, gospodine – odgovori Skinner. – Možda će biti najbolje da vam
pročitam.
I gotovo doslovce pročita ono što je Struanu napisao Sir Charles Crosse.
Dirk je zamolio Blorea neka to potajno prišapne Skinneru, jer je smatrao da je
Skinner pravi čovjek koji će trgovce razjariti pa će svaki od njih spriječiti da se
Hong Kong ugasi. Potajno će kortešovati, kao i prije toliko godina kad su
napokon svladali »Istočnoindijsku kompaniju«.
– Ne vjerujem!
– Možda biste morali, taj-pane! – Skinner iskapi čašu. – Smijem li opet?
– Svakako, i donesite bocu, da ne morate ići tamo-amo. Od koga ste
doznali?
– Ne bih vam smio reći.
– A ako ustrajno navaljujem?
– Ipak vam neću reći, jer bih uništio svoju novinarsku budućnost. U pitanju
su važna moralna načela.
Struan odluči da ga iskuša.
– Novinar mora imati novine – oštro će on.
– Da, pa to riskiram time što sam vam se obratio. No, i ako mi postavite taj
uvjet, ipak vam neću kazati.
– Jeste li sigurni da je to istina?
– Nisam, ali vjerujem da jest.
– Koji je nadnevak poruke? – zapita ga Struan.
 – Dvadeset i sedmi travnja.
– Ozbiljno mislite da tako brzo može doći ovamo? Smiješno!
– I ja sam to rekao, ali ipak mislim da je vijest točna.
– Ako je tako, svi smo propali.
– Vjerojatno – primijeti Skinner.
– Ne vjerojatno... nego sigurno.
– Zaboravljate moć novina i snagu trgovaca s Kinom.
– Nemamo utjecaja na ministra vanjskih poslova, a vrijeme je protiv nas.
Hoćete li ovo objaviti?
– Da. Kad kucne čas!
Struan pomakne čašu. Gledao je kako se svjetlost prelijeva na izbrušenom
rubu.
– Mislim da ćete dignuti stravičnu paniku, a Longstaff će vam očitati lijepu
bukvicu.
– To me ne brine, gospodine Struane! – Skinner bijaše u nedoumici. Struan
se ne ponaša onako kao što sam očekivao, što znači da je možda to već znao,
pomišljao je već po stoti put. No, zašto bi mi poslao Blorea? Blore je stigao prije
tjedan dana, a u ovih tjedan dana taj-pan je u Hong Kong uložio nebrojeno
mnogo taela. Bio bi to luđački čin. U čije ime mi se Blore obratio? U Brockovo
ime? Nevjerojatno, jer Brock isto toliko rasipa kao Struan. Vjerojatno mi ga je
poslao admiral... ili general... ili Monsey. Monsey! Tko osim Monseya ima veze
na visokim položajima? Tko osim Monseya mrzi Longstaffa i čezne za
njegovim položajem? Tko se osim Monseya svim silama brine za uspjeh Hong
Konga? Naime, ako izostane uspjeh Hong Konga, Monsey nema nikakve
budućnosti u diplomaciji. – Čini se da je odzvonilo Hong Kongu. Uzaludan je
sav novac i napori koji ste u nj uložili... koje smo svi uložili.
– Nije moguće da je Hong Kongu odzvonilo. Bez ovog otoka, sve kopnene
luke koje ćemo ubuduće imati, bit će bezvrijedne.
– Znam, gospodine, i svi to znamo.
– Da, ali ministar vanjskih poslova misli drukčije. Zašto? Pitam se zašto? I
što bismo mogli učiniti? Kako da ga uvjerimo? Kako?
Skinner bijaše isto tako vatreni pristalica Hong Konga kao Struan. Bez
Hong Konga nema »Otmjene kuće«, a bez »Otmjene kuće« nema ni tjednika
»Oriental Times« i njegova zaposlenja.
– Možda nećemo morati uvjeravati toga gada – odsječno će on, ledena
pogleda.
– Kako?
– Neće uvijek biti na vlasti taj gad.
Pojača se Struanovo zanimanje. Ovo je nov, neočekivan obrat. Skinner
požudno čita sve novine i časopise pa je od svih najbolje upućen u
parlamentarna zbivanja o kojima se u novinama piše. Istodobno je Skinner,
obdaren izuzetnim pamćenjem i živim zanimanjem za ljude, imao mnogostruke
izvore podataka.
– Misliš da postoji mogućnost da se vlada promijeni?
– Kladio bih se da će dogodine Sir Robert Peel i konzervativci zbaciti
stranku whigovaca.
– To je vraški opasna opklada, jer bih se ja opkladio protiv vas.
– Hoćete li se kladiti o »Oriental Times« da će u roku od godine dana pasti
whigovci, a da će kruna zadržati Hong Kong?
Struan je dobro znao da bi ovakvom opkladom Skinner potpuno stao na
njegovu stranu, a novine su za to niska cijena, ali ako odmah pristane, priznat će
da je u to umiješan.
– Nemate nikakvih izgleda da dobijete tu opkladu!
– Imam dobrih izgleda, gospodine Struane. Lanjska je zima u Engleskoj
bila nezapamćeno loša, i privredi i industriji. Nevjerojatna nezaposlenost,
pogubne žetve. Znate li da je kruhu skočila cijena na šiling i dva penija po
struci, prema pošti koja nam je stigla prošlog tjedna? Glava šećera stoji osam
penija funta, čaj sedam šilinga i osam penija, komad sapuna devet penija, tucet
jaja četiri šilinga, krumpir šiling za jednu funtu, a funta slanine tri šilinga i šest
penija. A uzmite s druge strane zarade: svakojaki obrtnici, zidari, instalateri,
tesari... zarade najviše sedamnaest šilinga i šest penija tjedno za šezdeset i četiri
radna sata u tjednu... ratarski radnici devet šilinga tjedno, a sam Bog zna za
koliko sati rada, tvornički radnici oko petnaest šilinga, i to ako su uspjeli naći
posao. Bože blagi, gospodine Struane, živite u brdima nevjerojatnog bogatstva,
možete dati tisuću funti djevojci samo zato što ima lijepu haljinu, pa ne znate...
ne možete znati, ali svaki deseti Englez je siromah. U Stocktonu je lani gotovo
deset tisuća ljudi zarađivalo manje da dva šilinga tjedno. U Leedsu trideset
tisuća manje od jednog šilinga! Uglavnom svi umiru od gladi, a najbogatija smo
država na svijetu. Whigovcima su glave u guzici i neće da se suoče s tim
užasnim nepravdama koje svatko vidi. Ništa nisu poduzeli u vezi s čartistima,
jedino tvrde da su to anarhisti. Nikako da pogledaju u oči užasnom stanju u
radionicama i tvornicama. Bože blagi, šestogodišnja i sedmogodišnja djeca rade
po dvanaest sati dnevno, kao i žene. To je jeftinija radna snaga pa tako muškarci
ostaju bez zaposlenja. Zašto bi stranka whigovaca išta poduzimala? Njima
pripada većina tvornica i radionica. Bog je njihov novac. Sve više i više novaca,
a k vragu svi ostali! Whigovci se ne žele suočiti s irskim problemom. Bože, lani
je vladala glad, a bude li i ovo gladna godina, cijela Irska ponovno će se
pobuniti, a i vrijeme im je. A whigovci nisu prstom maknuli da reformiraju
bankarstvo. A i zašto bi? Pa njima pripadaju i banke! Pogledajte svoju zlu sreću!
Kad bismo imali poštene zakone, koji bi štediše zaštićivali od prokletih
smicalica vražjih whigovaca... – Jedva se zaustavio. Tresli su mu se obrazi, lice
mu se zacrvenjelo. – Oprostite, nisam vam htio držati govor. Naravno da se
whigovci moraju maknuti. Smatram da će u Engleskoj biti krvoprolića ako se ne
maknu u ovih pola godine, pa će u usporedbi s tim Francuska revolucija
podsjećati na piknik. Jedini čovjek koji nas može spasiti jest Sir Robert Peel,
duše mi!
Dirk se prisjeti što mu je Culum pričao o prilikama u Engleskoj. On i Robb
su to odbacivali kao trabunjanja idealističkog sveučilištarca. A Dirk je i navode
u očevu pismu odbacio kao nevažne.
– Ako padne lord Cunnington, tko će postati novi ministar vanjskih
poslova?
– Sir Robert, a ako ne on, onda lord Aberdeen.
– Obojica su protiv slobode trgovine!
– Da, ali obojica su pacifisti i liberali. A kad dođu na vlast, sigurno će se
promijeniti. Opozicija se uvijek promijeni, čim dobije vlast i odgovornost.
Sloboda trgovine jedini je način da Engleska opstane, i to vam je poznato.
Prema tome, morat će nas podržati! I bit će im potrebna svekolika podrška
moćnika i bogataša.
– Kažete da ih ja podržim?
– »Oriental Times« sa svim pripadnostima... ako dobijem opkladu da će
ove godine pasti vlada whigovaca. I za budućnost Hong Konga!
– Mislite da mu možete pomoći?
– Hong Kongu? Da, kako da ne!
Struan udobnije namjesti lijepu cipelu i ponovno se zavali u naslonjač.
Pustio je neka ih tišti tišina.
– Dobit ćete pola novina i vrijedi! – reče.
– Sve ili ništa!
– Možda bih vas morao izbaciti pa da ovo riješimo?
– Možda, jer ste nagomilali dovoljno bogatstvo da zauvijek potraje vama i
vašoj obitelji. Pitam vas koliko želite Hong Kong i budućnost Engleske. Mislim
da imam ključ.
Struan natoči još viskija i ponovno napuni Skinnerovu čašu.
– Vrijedi, sve ili ništa! Biste li mi se pridružili na večeri? Malko sam
ogladnio.
– Da, mogao bih, hvala vam. Ogladni čovjek od govora. Hvala lijepa!
Struan zazvoni i blagoslovi svoj džos što se odvažio na ovaj korak. Stiže
Lim Din. Dirk naruči večeru.
Skinner je lokao viski i hvalio Boga što je ispravno ocijenio taj-pana.
– Nećete požaliti, taj-pane. Čekajte malo! Ako Hong Kong izgubi
Longstaffa, bit će mu to silna sreća. Znam, prijatelj vam je, ali govorim u
političkom smislu. Prvo, plemić je... drugo, whigovac, a treće, budala! Sir Clyde
Whalen je viteški sin. Drugo, nije budala, a treće, on je čovjek od akcije.
Četvrto, dobro poznaje Indiju u kojoj je trideset godina službovao za
»Istočnoindijsku kompaniju«. Prije toga plovio je u Kraljevskoj ratnoj
mornarici. I na kraju ono što je najvažnije: iako je na izgled whigovac, siguran
sam da potajno mrzi Cunningtona i sadašnju vladu pa bi učinio sve što je u
njegovoj moći da izazove pad ove vlade.
– Zašto?
– Irac je, a posljednjih petnaest godina Cunnington donosi sve
zakonodavstvo koje je protiv Iraca. Svi Irci smatraju da je izravno kriv za irsku
pogubnu politiku. To je ključ za Whalena, ako uspijemo naći načina da to
iskoristimo. – Skinner je sisao nokat na palcu zamrljanom od tinte.
Dođe Lim Din i još jedan sluga. Donesu na pladnjevima hladno meso,
kisele kobasice, slatko meso, hladne kolače, voćne torte, velike vrčeve
rashlađenog piva i šampanjac u kantici leda.
– Gozba dostojna vlasnika tvornice! – Skinner se pohlepno nasmiješi.
– Za vlasnika novina i izdavača! Poslužite se! – Struan je napregnuto
razmišljao. Kako da djeluje na Whalena? Hoće li whigovci pasti s vlasti? Da se
prebacim na konzervativce? Da više ne podržavam ljude poput Crossea? Dosad
se već u Engleskoj zna da je »Otmjena kuća« i dalje »Otmjena kuća«, snažnija
nego ikad. Da zaigram na Sira Roberta Peela? – Svakoga će uhvatiti panika kad
objavite tu vijest – reče, odlučivši da zada završni udarac.
– Da, gospodine Struane, i da se ovako oštro ne protivim da pustimo Hong
Kong, morao bih misliti na budućnost svojih novina! – Skinner natrpa u usta još
hrane i nastavi govoriti žvačući: – Međutim, svaka se vijest može iskazati na
razne načine. Zbog toga je novinarstvo toliko uzbudljivo! – Nasmijao se, a hrana
mu poteče niz bradu. – Oh da, moram misliti na budućnost svojih novina! –
Posveti punu pažnju večeri i pojede čudovišne količine.
Struan je malo jeo, zaokupljen razmišljanjima. Na kraju, kad se Skinner
prejeo, ustane pa mu zahvali na obavještenjima i savjetima.
– Javit ću vam prije nego što iziđe ta vijest – reče mu Skinner nabrekla
trbuha. – Za nekoliko dana, ali potrebno mi je vrijeme da planiram. Hvala, taj-
pane! – I ode.
Struan siđe u potpalublje. Mejmej se još koprcala u snu. Naredi da mu u
njezinoj kabini postave ležaj i utone u polusan.
U zoru Mejmej počne tresavica. Ledile su joj se žile, glava, maternica.
Bijaše petnaesti dan.
 TRIDESET I TREĆE POGLAVLJE

Mejmej je ležala pod težinom dvanaest prekrivača, krhka i bespomoćna kao

novorođenče. Lice joj bijaše sivo, a oči staklaste. Već četiri sata cvokotala je
zubima. Odjednom tresavica preraste u groznicu. Struan joj lice okupa ledenom
vodom, ali to joj nije donijelo olakšanje. Mejmej je buncala. Mlatila je po
postelji, mumljala i vrištala na nesuvisloj mješavini kineskog i engleskog,
izmorena užasnom vrućicom. Struan ju je grlio i pokušao utješiti, ali ga nije
prepoznavala ni čula.
Ognjica se povuče isto onako nenadano kao što je nastupila. S Mejmej se
cijedio znoj pa joj se natopila spavaćica i plahte. Usne joj se lagano rastvore,
zaneseno je odahnula od olakšanja. Otvorila je oči i malo-pomalo počela gledati
oko sebe.
– Tako mi je lijepo, tako sam umorna – slabašno će ona.
Struan je pomagao Ah Sam da joj promijeni oznojene jastuke, plahte i
odjeću.
Tad Mejmej usne, nepokretnim, mrtvim snom. Struan je sjedio u
naslonjaču i bdio pored nje.
Probudila se poslije šest sati; spokojna, ali iscrpljena.
– Zdravo, taj-pane! Imam li groznicu iz Sretne doline?
– Imaš, ali tvoj liječnik ima lijek kojim će te izliječiti. Dobit će ga za dan-
dva.
– Dobro, vrlo dobro. Ne brini, sve je dobro.
– Zašto se smješkaš, djevojče moje?
– Ah! – dahnula je i zadovoljno sklopila oči. Uvuče se dublje pod čiste
plahte i jastuke. – Kako da inače nadvladam džos? Ako se smješkaš i onda kad
gubiš, pobijedit ćeš u životu.
– Lijepo ćeš ozdraviti! – rekao joj je. – Bez brige ozdravit ćeš.
– Ne brinem za sebe, nego samo za tebe.
– Kako misliš? – Struan bijaše iscrpljen od bdijenja i jadan, zato što se
Mejmej stanjila i uvenula, a oko očiju imala duboke kolobare. I ostarjela je.
– Ništa. Htjela bih juhu, pileću juhu.
– Liječnik ti je poslao lijek da ojačaš.
– Dobro, osjećam se užasno slabo. Lijek ću popiti poslije juhe.
Naručio joj je juhu. Mejmej je malko srkne pa ponovno legne.
– Sad počivaj, taj-pane – reče. Namrštila se. – Koliko još dana do slijedeće
groznice?
– Tri ili četiri – očajno će on.
 – Bez brige, taj-pane, četiri dana je cijela vječnost, bez brige. Molim te,
počini, a poslije ćemo razgovarati.
Pošao je u svoju kabinu i slabo spavao. Svaki čas se budio pa zaspao i
sanjao da je budan; ili bi bio gotovo budan i nikako da se odmori.
Kad se probudio, umiruće sunce nisko se spustilo nad obzorje. Okupao se i
obrijao, uzrujana i nečista mozga. Zabuljio se u svoje lice u ogledalu, a ono što
je vidio nije mu se svidjelo. Naime, oči su mu rekle da Mejmej neće izdržati tri
takve bitke. Ostaje joj još najviše dvanaest dana života.
Začuje kucanje na vratima.
– Slobodno!
– Taj-pane?
– Zdravo, Gordone, što je nova?
– Na žalost, ništa. Radim sve što je moguće. Kako gospa?
– Prvi napadaj došao i prošao. Nije dobro, momčino.
– Sve smo poduzeli. Liječnik joj šalje lijekove za jačanje i posebnu hranu.
Ah Sam zna što da uradi.
– Hvala ti.
Gordon ode, a Struan se opet prepusti svojim mislima. Očajnički je tražio
rješenje. Gdje na nabavim cinchonu? Vjerojatno negdje postoji. Gdje bi se u
Aziji mogla nalaziti ta kora iz Perua? Ne peruanska kora, nego isusovačka kora.
Odjednom se ta mutna pomisao razvije u nešto određeno.
– Za ljubav Božju! – glasno je povikao, pun nade. – Tko traži konjske
muhe, neka pođe konju, a tko traži isusovačku koru... Gdje nego kod njih,
budalo blesava?

Do dva sata »China Cloud« jurio je poput Valkire iz luke koja se utapala u
sutonu. Sva su jedra bila razapeta, ali djelomice upraćena protiv opasnih
monsuna. Kad je izbio iz zapadnog kanala i svom snagom zaplovio u vodama i
na vjetru Tihog oceana, nagnuo se, a jedrilje zanosno zapjeva.
– Jug-jugoistok! – nadjača Struan zavijanje vjetra.
– Da, gospodine, jug-jugoistok! – ponovi kormilar.
Struan pogleda uvis jedrilje koje se ocrtavalo na nesmiljenom sutonu, i
ražalosti se videći da su skratili tolika jedra, ali znao je da na ovako istočnom
kursu i u ovim vodama mora biti baš tako.
»China Cloud« dobije novi kurs i probije se u noć, ali još se borio s morem
i s vjetrom. Uskoro će se ponovno okrenuti, vjetar će zapuhati u krmu i tad će
slobodno moći zaploviti.
– Sva posada na palubu! – poviče Struan poslije sat vremena. – Spremite se
da okrenemo brod!
– Ljudi pohrle iz prednjeg kaštela i u mraku zauzmu svoja mjesta na
konopima, dizačima i priponama.
 – Zapad-jugozapad! – naredi Dirk.
Kormilar prebaci kormilo na novi kurs i kliper se zanese na vjetru. Zaškripe
konopi i nategnu se u privjetrini, zareže dizači i napnu se. Nato brod zaplovi
novim kursom, a Struan vikne:
– Spustite glavna jedra i kratice na vršnim jedrima!
Brod se probijao po valovima. Vjetar mu je lijepo puhao u krmu. Od
pramca se širili slapovi vode.
– Zadrži ovaj kurs! – naredi Struan.
– Razumijem, gospodine! – reče kormilar i napne oči da vidi treperava
svjetla na stalku za kompas i da zadrži kurs.
Kormilo mu pruži otpor.
– Kapetane Orlove, preuzmi komandu.
– Već je vrijeme, Zelenooki.
– Možda postigneš veću brzinu – reče Struan. – Želio bih hitno stići u
Makao! – I siđe u potpalublje.
Orlov je zahvaljivao Bogu zato što je, kao i uvijek, bio spreman za hitan
polazak. Čim je vidio taj-panovo lice, odmah mu je bilo jasno da »China Cloud«
mora hitno isploviti iz luke ili će izgubiti brod. Iako mu je pomorska opreznost
govorila da je opasno noću ploviti s ovoliko jedara po ovako plitkim vodama,
prepunim grebena, zaneseno je povikao:
– Spustite kratice s prednjih i gornjih jedara! – Uživao je što je slobodan, i
ponovno plovi morem, ponovno kao zapovjednik poslije tolikih dana na sidrištu.
Promijeni za dlaku kurs prema lijevo, spusti još kratica i nesmiljeno nastavi
plovidbu. – Pripremite pramčani kuter, gospodine Cudahy! Bog zna, bit će bolje
da je spreman kad se on popne na palubu... a u snast stavite peljarsku svjetiljku!
– Razumijem, gospodine!
– Mani peljarsku svjetiljku, u ovo doba noći nećemo nikoga dobiti – ispravi
se Orlov. – Neću čekati zoru i nekakvog ništavnog peljara. Sam ću uvesti brod u
luku. Vozimo dragocjen teret.
Cudahy se nagne i prinese usne Orlovljevu uhu.
– Je li to ona, gospodine, ona za koju je platio toliko zlata koliko je teška?
Jeste li joj vidjeli lice?
– Idi na pramac ili ću tvojim crijevima podstaviti svoje hlače! Drž’ jezik za
zubima, a i ostalima to reci, tako ti krvi Kristove! Svi neka ostanu na brodu kad
stignemo u Makao!
– Razumijem, dični gospodine kapetane! – u smijehu će Cudahy. Ispravi se
u punoj visini, mnogo iznad sićušnog Orlova kojega je volio i kojemu se divio. –
Naša su usta kamenice, tako mi brade svetog Patrika! Ne bojte se! – Pojuri niz
most koji je vodio s krmnice i pođe na pramac.
Orlov je krupnim koracima prolazio po krmnici. »Čemu sva ta
tajanstvenost?«, pitao se on. »Što je s onom sićušnom, zamotanom djevojkom
koju je taj-pan na rukama unio na brod?« Pogledao je dežmekastog Kineza
Fonga koji je kao strpljivi pas slijedio Cudahyja. Ponovno se zapita zašto su ga
primili na brod da uči za kapetana i zašto je taj-pan na svaki svoj kliper ukrcao
jednog poganina.
Volio bih vidjeti lice one žene, pomisli. Platio je za nju toliko zlata koliko
je teška, pričaju. Htio bih... oh, koliko bih htio da nisam ovakav kakav sam pa da
smijem muškarcima i ženama pogledati u lice a da ne vidim zgražanje, da im ne
moram stalno dokazivati da sam čovjek kao svaki drugi, a najbolji sam pomorac
na svijetu. Dozlogrdilo mi je da budem Stride Orlov, grbavac. Jesam li se toga
prestrašio kad mi je taj-pan rekao: »U listopadu ćeš samo ti otploviti na
sjever!«?
Mrzovoljno pogleda preko brodske ograde. Kraj njih su prolazili crni
valovi. Kakav sam, takav sam, a more čeka! Ja sam kapetan najljepšeg broda na
svijetu. Jedanput u životu pogledao sam mu u lice i vidio da me Zelenooki
promatra kao svakog čovjeka. »Ah, Zelenooki!«, pomislio je i prođe ga tuga.
»Pošao bih u pakao za taj trenutak koji si mi priuštio.«
– Pazite, ušljivci! Lijepo praćajte vršna jedra! – povikao je.
Na njegovu naredbu ljudi ponovno pohrle u snast da vjetru otmu još snage.
A kad je nato na obzorju vidio svjetla Makaa, naredi da skupe jedra i oprezno,
ali stalno u najvećoj brzini, uplovi na svojem brodu u plitku luku Makao, dok je
osmatrač na pramcu broda neprekidno izvikivao dubinu.
– Vješto vodiš brod, kapetane – reče mu Dirk Struan.
Orlov se zaprepašteno okrene.
– Oh, nisam vas vidio. Prikradate se čovjeku kao duh. Kuter je spreman za
spuštanje. – Nehajno je nadodao: – Pomislih da bih slobodno mogao sam utjerati
brod u luku, a ne da do zore čekamo peljara.
– Čitaš mi misli, kapetane! – Struan pogleda svjetla i još nevidljiv grad,
smješten uz samo more, koji se zatim uzdizao na vrhunac. – Usidri se na našem
uobičajenom sidrištu. Osobno čuvaj moju kabinu! U nju ne smiješ ući... Ni ti ni
itko drugi. Nitko da nije napustio brod. I drž’ jezik za zubima!
– Već sam izdao te naredbe.
– Kad se ukrcaju portugalske vlasti, opravdaj im se što nismo sačekali
peljara i plati uobičajene pristojbe. A Kinezima izbroji mito. Reci im da sam na
obali.
Orlov je toliko dobro poznavao taj-pana da je znao da ga nema smisla pitati
koliko će se zadržati.

Zora je svitala na obzorju kad se »China Cloud« usidrio pola milje od još
nerazgovijetnih gatova na jugozapadnoj luci. Mogli su sa sigurnošću prići
najviše toliko, jer je zaljev opasno plitak i prema tome gotovo neupotrebljiv.
Razlog više da Hong Kong postane privredna neophodnost! Dok je na kuteru
hitao prema obali, Struan opazi položajna svjetla još jednog klipera, prema jugu.
»White Witch«. Na sidrištu bijaše još nešto manjih evropskih brodova, a na
stotine sampana i džunki nijemo je plovilo tamo-amo.
 Struan pohrli po gatu koji je još držala »Otmjena kuća«. Vidje da ne gore
svjetla u velikom sjedištu njihove kompanije koje su također unajmili od
Portugalaca. Bijaše to četverokatni zamak ukrašen stupovljem, na drugom kraju
praye, šetališta oivičenog stablima. Skrene na sjever i zaputi se prayom uz
kinesku carinarnicu, presiječe široku ulicu i započne se penjati uz laganu
uzbrdicu prema crkvi São Francisco.
Veselio se što je opet u Makau i u civilizaciji, na popločanim ulicama,
među velebnim katedralama, ubavim sredozemnim kućama, trgovima (praças)
na kojima su fontane: veseo što je među prostranim perivojima, miomirisnim od
bujnog cvijeća.
Ovakav će jednog dana biti Hong Kong, pomislio je... bude li džosa! Nato
se sjeti Skinnera, Whalena, malarije i Mejmej koja je na »China Cloudu«, slaba i
iznemogla, a za dva-tri dana dolazi nova groznica. A »Blue Cloud«? Uskoro bi
trebao stići u domovinu. Hoće li potući »Gray Witch«? Ili je tisuće milja iza
njega, na dnu mora? A svi ostali kliperi? Koliko ću ove godine izgubiti? Neka
prvi stigne »Blue Cloud«! Kako mala Winifred? Je li Culum čitav? Gdje je
Gorth? Hoće li danas biti dan obračuna?
U zoru, grad je još spavao, ali Dirk je na sebi osjećao kineske poglede.
Popeo se na brežuljak i prešao po divnom trgu Praça de São Francisco.
Na sjeveru, iza praçe, na najvišoj točki tjesnaca, pružaju se zidine drevne
tvrđave São Paulo de Monte, a iza toga kineski dio Makaa s uskim uličicama,
kućercima sagrađenim na kućercima, po cijelom sjevernom obronku brežuljka.
Osam stotina metara dalje prostire se nizina, a tjesnac se suzuje na pukih
stotinu pedeset metara. Tu su perivoji, šetališta, maleno smaragdno trkalište i
igralište za kriket koje već stoljećima grade i održavaju Englezi. Portugalci se ne
zanimaju za utrke i ne igraju kriket.
Stotinu metara iza igrališta za kriket uzdiže se zid gdje Makao prestaje, a
počinje Kina.
Zid je visok sedam, a širok tri metra; proteže se od jedne do druge obale.
Tek kad je prije tri stotine godina podignut taj zid, car je pristao da tjesnac
iznajmi Portugalcima i da im dopusti da se nasele na tom području.
Nasred tog zida uzdiže se stražarski portal s tornjem i jedna jedina
veličanstvena vrata. Uvijek su otvorena ta vrata u Kinu, ali kroz njih ne smije
stupiti niti jedan Europejac.
Struanove su čizme glasno odzvanjale dok je prelazio praçu i otvorio
visoka vrata biskupove palače. Bijahu od kovana željeza. Prođe kroz perivoje
njegovane već tri stoljeća. »Jednog ću dana i ja imati ovakav vrt!«, zarekao se.
Prošao je kroz popločano dvorište, udarajući čizmama, i prišao golemim
vratima. Povuče zvono i začuje kako unutra odzvanja. Uporno je vukao i vukao
zvono.
Konačno trepne svjetiljka pored donjih prozora. Začuje kako se primiču
koraci i bujicu portugalskih psovki. Otvore se vrata.
– Bom dia. Tražim biskupa!
 Poluodjeveni i polusneni sluga zurio je u njega, jer ga nije ni prepoznao ni
razumio. Zatim ispljune novu bujicu portugalskih psovki i počne zatvarati vrata.
Međutim, Struan gurne nogu na prag, otvori vrata i uđe u kuću. Skrene u prvu
prostoriju, divnu radnu sobu s mnogo polica za knjige, i sjedne u naslonjač
izrezbarena naslona. Tad pogleda slugu koji ga je zapanjeno promatrao.
– Biskupa! – ponovio je.

Poslije pola sata je u sobu u koju se uvukao Struan veličanstveno ušao

Falarian Guineppa, makaški biskup i general rimske crkve, visoki patricij koji je
mladenački nosio svojih pedeset godina. Imao je rimski orlovski nos, visoko
čelo i izražajne crte lica. Nosio je ljubičastu kapicu i ljubičaste haljine, a oko
napetog vrata visjelo mu je raspelo ukrašeno draguljima. Crne su mu oči bile
pospane i mrzovoljne, ali kad je vidio Struana, nestane bijesa i pospanosti.
Biskup zastane na pragu, a svaki mu živac bijaše napregnut.
Dirk Struan ustane.
– Dobro jutro, preuzvišeni! Oprostite što stižem bez poziva, a uz to još
ovako rano.
– Dobro došli u ime Božje, Senhor – blago će biskup. Pokaza mu
naslonjač. – Sad bih doručkovao. Biste li mi se pridružili?
– Hvala vam!
Biskup se odsječno obrati slugi na portugalskom, a sluga se nakloni i žurno
iziđe. Polako priđe prozoru, s prstima na raspelu, pa se zagleda u izlazeće sunce.
Daleko u zaljevu na sidrištu vidje »China Cloud« i grozdove sampana oko
njega. »Što je toliko hitno da k meni dolazi taj-pan ‘Otmjene kuće’?«, zapitao
se. »Neprijatelj kojega tako dobro poznajem, ali ga nikad nisam sreo.«
– Zahvaljujem vam što ste me ovako probudili. Divna je ova zora.
– Da!
Obojica su glumila uljudnost koju ni jedan nije osjećao.
Biskupu je Struan bio utjelovljenje materijalističkog, podlog i fanatično
protestantskog Engleza koji je prekršio zakone Božje i zaslužio vječno
prokletstvo porekavši papu, kao što su se Židovi odrekli Krista. Njihov vođa,
čovjek koji je gotovo sam svojim rukama uništio Makao, a s Makaom i
katoličku prevlast nad azijskim poganima u Aziji.
Biskup je Struanu predstavljao sve one osobine koje je kod katolika
prezirao: dogmatski fanatizam onih ljudi koji se sami uškopljuju u potrazi za
vlašću, a od siromaha u ime katoličkog Boga sišu bogatstva, krvavu kap po
krvavu kap, da od tih kapi grade velebne katedrale u slavu svojeg poimanja
vjere. Kao idolopoklonici postaviše u Rimu jednog čovjeka za papu i odrediše
ga da bude nepogrešiv sudac drugim ljudima.
Sluge u livreji svečano su donosili srebrne pladnjeve, vruću čokoladu,
peciva lagana kao perce, svjež maslac i slatki žele od naranče po kojemu je taj
samostan bio čuven.
 Biskup izmoli Zdravomariju. Ta latinska molitva još više pojača Struanovu
uznemirenost, ali je šutio.
Obojica su šutke jeli. Na mnogobrojnim su crkvama zvona zvonila na
jutarnju misu. Šutnju ispuni slabašna grlena litanija zbora redovnika iz katedrale.
Poslije čokolade uslijedi kava iz portugalskog Brazila, vrela, jaka, slatka i
ukusna.
Na pokret biskupove ruke sluga otvori kutiju za cigare, urešenu draguljima,
pa ponudi Struana.
– Iz Havane su, ako izvolijevate. Poslije doručka uživam u »daru« koji je
čovječanstvu namijenio Sir Walter Raleigh.
– Hvala! – Struan izabere cigaru. Sluge im upale cigare pa na biskupov
znak iziđu.
Biskup se zagleda u kolut dima.
– Zbog čega se taj-pan »Otmjene kuće« meni obraća za pomoć? Traži
papističku pomoć? – nadoda uz slabašan osmijeh.
– Budite uvjereni, preuzvišeni, da je ne tražim bez valjana razloga. Jeste li
čuli za koru cinchone? Isusovačku koru?
– Znači, imate malariju, groznicu iz Sretne doline? – blago će biskup.
– Žao mi je što ću vas razočarati. Ne, nemam malariju, ali ima je jedna
meni draga osoba. Liječi li cinchona malariju?
Biskup se igrao velikim prstenom na srednjem prstu pa dodirnu raspelo.
– Da, ako je u Sretnoj dolini ona ista malarija kao u Južnoj Americi! –
Pogled mu bijaše prodoran. Struan je osjećao njegovu snagu, ali mu neumoljivo
uzvrati pogled. – Prije mnogo godina bio sam misionar u Brazilu i dobio njihovu
malariju, ali me cinchona izliječila.
– Imate li cinchonu ovdje, u Makau?
Nastupi tišina, isprekidana tuckanjem prstiju po raspelu, što je Struana
podsjećalo na kineskog liječnika koji je tuckao po Mejmejinu ručnom zglobu. Je
li ispravno procijenio biskupa?
– Ne znam, Senhor Struan.
– Ako cinchona može izliječiti našu malariju, spreman sam platiti. Ako
hoćete novaca, možete ga dobiti. Moć? I to ću vam dati. Ako hoćete moju dušu,
možete je imati, ne dijelim vaše gledište pa će to biti sigurna razmjena! Dapače,
rado bih pristao i da postanem katolik, ali to bi bilo besmisleno, kao što vi znate
i kao što znam ja. Dat ću vam što god zaželite, ako je u mojoj moći da vam to
dam. Ali hoću tu koru. Želim jednu osobu izliječiti od groznice. Recite svoju
cijenu.
– Ponašate se neobično za čovjeka koji dolazi kao molitelj.
– Da, ali pretpostavljam da, bez obzira na moje ponašanje ili na ono što
mislite o meni ili što ja mislim o vama... da možemo sklopiti posao. Imate li
cinchonu? Ako je imate, hoće li izliječiti malariju iz Sretne doline? A ako je
izliječi, koja je vaša cijena?
 Prostorija bijaše veoma tiha. U toj tišini naprezali su mozak, volju i misli.
– Sad ne bih mogao odgovoriti ni na jedno vaše pitanje – reče biskup.
Struan ustane.
– Večeras ću ponovno navratiti.
– Nema potrebe da navraćate, Senhor.
– Znači, nećemo se trampiti?
– Tvrdim da je večeras možda prerano, proći će stanovito vrijeme dok to
javim svim iscjeliteljima i dok mi odgovore. Povezat ću se s vama čim mi stigne
odgovor. Na sva vaša pitanja! Gdje ćete biti? Na »China Cloudu« ili u svojoj
kući?
– Poslat ću čovjeka neka sjedi na vašim stubama i čeka.
– Nije potrebno, javit ću vam se! – Biskup je i dalje sjedio u naslonjaču.
Tada, videći koliko se Struan silno zabrinuo, sućutno nadoda: – Ne brinite,
Senhor. Poslat ću poruku na oba mjesta, U ime Krista.
– Hvala vam!
Dok je odlazio, Dirk Struan začuje kako mu biskup kaže:
– Idite s Bogom!
Nije se zaustavio. Za njim se zalupe ulazna vrata.
Biskup duboko uzdahne u maloj tihoj sobi. Pogleda raspelo, ukrašeno
draguljima, koje mu je visjelo na prsima. Tiho se molio. Tad pozove svog
tajnika i naredi da započnu traganje. Kad je ponovno ostao sam, rascijepi se u tri
osobe, jer svaki general crkve mora istodobno predstavljati tri osobe: prvo,
pomazanika Petra, prvog biskupa crkve, sa svim osobinama koje u to spadaju.
Drugo, budnog čuvara crkvenog hrama sa svim što u to spada: i na kraju,
običnog čovjeka koji vjeruje u učenje jednostavnog čovjeka, sina Božjeg.
Zavali se u naslonjač i pusti da se te njegove osobine bore jedna s drugom.
I posluša ih.
 TRIDESET I ČETVRTO POGLAVLJE

Struan se penjao mramornim stubama zgrade svoje kompanije, umoran pa

opet neobično smiren. Učinio sam sve što je moguće, pomisli on.
Prije nego što je stigao otvoriti vrata, širom se raskrile. Bezubo mu se
smješkao Lo Čum, majordom posluge u »Otmjenoj kući« u Makau, sićušan
čovječuljak s licem poput starinske slonovače i vragoljastim osmijehom. Nalazio
se u Struanovoj službi sve otkako je Dirk sebi mogao priuštiti slugu. Imao je
lijepu bijelu kecelju, crne hlače i pletene sandale od konopa.
– Hola, taj-pane! Kupka spremna, doručak spreman, odjeća spremna, sve
što taj-pan želi. Dobro je.
– Heja, Lo Čume! – Struan se uvijek čudio brzom širenju vijesti. I da je
odmah po iskrcavanju potrčao uz gat i pošao ravno u kuću, znao je da bi se vrata
isto tako naglo otvorila, a na njima bi ga čekao Lo Čum, isto kao i sad.
– Kupka i odjeća može – reče Struan.
– Bio komprador Čen Šeng. Dođe opet u devet. Može?
– Može! – umorno odgovori Dirk.
Lo Čum zatvori vrata i pred Struanom potrči uza mramorne stube. Otvori
vrata gospodarove spavaće sobe. Velika željezna sjedeća kada pušila se od vrele
vode, kao i uvijek. Na stoliću ga je, kao i uvijek, čekala čaša mlijeka, pribor za
brijanje bijaše pripremljen. Na postelji nova košulja i odjeća, kao i uvijek.
Lijepo se vratiti kući, reče Struan.
– Taj-pan noće u kada krava malo, heja? – i zanjišti od smijeha.
– Ajiija, Lo Čume, uvijek ti velika gužva, uvijek spremaš meni krava malo
da tucam u kada, nema veze. Probudi gospodara Culuma, neka dođe ovamo! –
reče Struan skidajući prljave stvari.
– Gospodar Culum ne spava.
– Gdje je gospodar? – zapita Struan.
Lo Čum podigne odjeću i slegne ramenima.
– Cijela noć Culum nema, gospod’ne.
Struan se namršti.
– Tako svaku noć, heja?
Lo Čum odmahne glavom.
– Ne, gospod’ne. Jedna dvije noći ovdje spava! – Žurno iziđe.
Struan se zagnjuri u kadu, uznemiren viješću o Culumovoj odsutnosti.
Uzdam se u Boga da Culum ima dovoljno pameti da ne ide u Kinesku četvrt!
 Pred kućom se točno u devet zaustavi bogata nosiljka iz koje teško iziđe
Čen Šeng, komprador »Otmjene kuće«, u grimiznim haljinama, sa šeširom
ukrašenim draguljima. Bijaše silno svjestan svoje velebnosti.
Krene uza stube, a vrata mu otvori osobno Lo Čum, kao i uvijek. Time je
silno osvjetlavao obraz Čen Šengu, jer Lo Čum je vrata otvarao samo taj-panu i
kompradoru.
– Očekuje li me? – zapita na kantonskom narječju.
– Naravno, uzoriti, oprostite što sam vam tako rano ugovorio sastanak, ali
smatrao sam da želite biti prvi.
– Čujem da je u ludoj hitnji napustio Hong Kong. Znaš li u čemu je stvar?
– Pošao je ravno taj-panu dugosuknjaša i...
– To znam – nestrpljivo odgovori Čen Šeng. Nikako nije shvaćao zašto je
Struan pojurio u samostan. – Zaista mi nije jasno zašto sam s tobom toliko
strpljiv, Lo Čume, ni zašto ti svakog mjeseca plaćam nagradu da me točno
obavještavaš u ova izuzetno teška vremena. Mnogo prije nego što je stigla tvoja
poruka, znao sam da je brod u luci. Ogavno se malo zanimaš za moje poslove!
– Uistinu mi je užasno žao, uzoriti – reče Lo Čum. – Naravno, taj-pan je na
brodu doveo i svoju suložnicu.
– Ah! – »Dobro!«, pomisli Čen Šeng. »Jedva čekam da joj predam djecu i
da skinem s vrata tu odgovornost.« – To je već malo bolje, iako bi mi za jedan
sat to javili i drugi. Kakve druge biserne podatke imaš da opravdaš što te toliko
bogato plaćam svih ovih godina?
Lo Čum razrogači oči.
– Kakvu bih mudrost ja, ponizni rob, mogao imati za mandarina kao što ste
vi? – Govorio je veoma žalosno. – Teška su vremena, uzoriti. Žene me gule za
novac, a sinovi rasipaju taele na kockanje, kao da srebro raste na travnjaku.
Žalosno! Čovjek se od takve sudbine može obraniti samo ako predvidi nešto
veoma važno. Grozno je pomisliti da bi neki takav podatak mogao dospjeti u
pogrešne uši!
Čen Šeng igrao se svojim perčinom, smjesta shvativši da Lo Čum ima neke
posebne obavijesti.
– Slažem se, u ovako teškim vremenima veoma je važno pomagati
siromasima, jer nam i bogovi to nalažu – ozbiljno će on. – Razmišljam da ti
pošaljem nedostojan dar u ime tvojih dičnih predaka: tri pečene svinje, četrnaest
kokoši-nosilica, dva svitka šantunške svile, biser vrijedan deset taela najčišćeg
srebra, divnu kopču za pojas od žada iz rane dinastije Čing, vrijednu pedeset
taela i uz to slatko meso i poslastice koje možda nisu dostojne tvog ukusa, ali bi
ih možda mogao ponuditi svojoj posluzi.
– Teško da bih mogao prihvatiti tako veličanstven dar – dostojanstveno
odgovori Lo Čum. – Time bih vam postao vječiti dužnik.
– Odbiješ li, pretpostavit ću samo to da je to nedostatan dar tvojem dičnom
pretku pa ću tako osramotiti obraz.
 Naposljetku mu Lo Čum dopusti da ga nagovori da pristane, a Čen Šeng se
dade uvjeriti da je to kneževski dar.
– Čujem da taj-pan nešto traži – prošapće Lo Čum – jer mu je suložnica
teško bolesna. Oboljela od otrovne groznice iz Hong Konga.
– Kako? – Vijest je užasnula Čen Šenga, ali se veselio što je dobro uložio
dar. – Izvoli nastaviti!
Lo Čum mu ispriča za liječnika i za neobičan lijek, i sve što je jutros
prišapnula Ah Šam vlasniku sampana kojega je Lo Čum poslao k njoj.
– Nadalje, govorka se da je taj-pan ponudio nagradu u iznosu od dvadeset
tisuća taela. Njegov sin, dični sin tvoje Treće Žene, a tvoj posinak, zapodjenuo
je bjesomučnu potragu za drogom u Hong Kongu.
Mozak Čen Šenga bijaše pun pretpostavki o posljedicama. Mahne Lo
Čumu koji ga odvede u Struanovu sobu.
– Heja, taj-pane! – srdačno će on. – Lijepo došli u Makao.
– Heja, Čen Šeng! – reče Struan i pokaže mu stolicu. – Sjedni!
– Brod »Blue Cloud« kući doš’o broj jedan, heja?
– Ne znam, reći ću ti brzo. Čen Šeng mene tražio, heja?
Čen Šeng se zabrinuo. Njega je, kao vođu makaoških trijada, Đin-kva
osobno zadužio da pazi da se ništa ne dogodi T’ Čung Mejmej i njezinoj djeci.
Od svih Đin-kvaovih ortaka samo je on znao da je Mejmej Đin-kvaova unuka i
da im je silno dragocjena kao taj-panova suložnica i neprocjenjivo vrijedna za
buduću borbu trijada, koja je ujedno borba za Kinu. Vijest da se flota smjesta
vraća u Kanton, a ne ide odmah u Peking, uštedjela im je gotovo četiri milijuna
taela, stotinu puta više nego što je potrebno za Mejmejino obrazovanje.
Blagoslivljao je svoj džos što imaju Mejmej. Da nema nje, morao bi osobno
namaknuti znatan dio otkupnine.
A sad je ta glupa, bezvrijedna žena imala opaki džos da dobije neizlječivu
bolest. Neizlječivu, žurno se ispravio, ukoliko ne nađemo lijek. A ako ga
nađemo, oporavit će se, bit će osigurana naša ulaganja u nju i u taj-pana i uz to
ćemo dobiti dvadeset tisuća taela. Uto se u mozaik uklopi daljnji podatak. Da,
zato je Gordon Čen jučer potajno poslao iz Hong Konga u Makao četrdeset
svojih trijada, pomislio je. Zacijelo je ovdje lijek. Što bi kazao Gordon Čen kad
bi znao da mu je tajni Naučitelj poslan po naredbi Đin-kvaa, da je Đin-kva vođa
trijada za cijeli Kvantung, a on, Čen Šeng, dolazi odmah poslije Đin-kvaa. Ah,
pomislio je, veoma je mudro čuvati mnoge tajne. Nikad ne znamo kad će se
nekome potkrasti pogreška!
– Taj-panova djeca u moja kuća vrlo dobro, vrlo vesela – vedro će on. –
Hoćete vidjeti? Odvesti natrag na Hong Kong?
– Vidim ih danas, odvedem uskoro, ja kažem kad! – Struan je razmišljao da
li da Čen Šengu kaže da je Mejmej bolesna.
– Taj-pane, vaša djeca dobro – započne Čen Šeng. – Dobro da vi dovedete
na kopno mama. Mama sretna ovdje. Ovdje jako dobar liječnik. Jako dobar lijek.
Sve dobro! Možda ima lijek ovdje u Makau. Čen Šeng jako dobro sredi.
 – Kako znaš da ona ovdje? I da ima malarija?
– Kako? Ne razumijem.
– Kako znaš djevojče jako bolesno?
Čen Šeng se nasmiješi i slegne ramenima.
– Ja to znam, nema veze.
– Lijek? Ovdje, zaista?
– Ako ovdje dođe, ja pošaljem brzo, brzo džunku na »China Cloud«.
Dovedi na obala djevojče. Čen Šeng sredi.
Uljudno se naklonio i izišao.
Struan pođe na »China Cloud«, a posadi dopusti da na smjenu iziđe na
kopno. Uskoro pristane Čen Šengova džunka. Brižno prevezu na obalu Mejmej i
prebace je u njezinu kuću na brdu São Antonio. Uz nju je stalno bio kineski
liječnik.
Kuća bijaše čista i prepuna posluge, a čaj svježe pripremljen. Ah Sam je
švrljala i grlila djecu koja su je u kući dočekala sa svojim amama. Mejmej je
smjestila na golemu postelju i dovela joj djecu. Lile su suze radosnice, trčale
tamo-amo, klicale. Ah Sam i Mejmej su se veselile što su napokon stigle kući.
Liječnik je donio posebnu hranu i lijekove da ojača Mejmej i da okrijepi
čedo u njezinoj utrobi. I naredio joj je da ostane u postelji.
– Uskoro ću se vratiti! –reče Struan.
– Dobro! Hvala, taj-pane, hvala.
– Idem u poslovnu zgradu, a onda možda u Brockovu kuću.
– Oni su u Makau?
– Da, svi osim Tylera. Mislim da sam ti to rekao! Ne sjećaš se? Ovdje su i
Culum i Tess.
– Oh, da! – odgovorila je i sjetila se dogovora s Gordonom Čenom. –
Oprosti, zaboravila sam. Glava mi je kao cjedilica. Jasno, sad se sjećam! Baš
sam vesela što više nisam na brodu nego kod kuće. Hvala ti!
Vrati se u sjedište tvrtke. Culuma još nije bilo pa je odšetao prayom do
Brockove kuće, ali ni Tess ni Liza nisu znale gdje je Culum. Gorth mu reče da je
sinoć pošao s Culumom kartati u Engleski klub, ali je on, Gorth, rano otišao.
– Otpratit ću vas do vrata – reče Gorth. Kad ostadoše sami na vratima,
podrugljivo se nasmiješio, uživajući u slavodobitnosti osvete. – Znate kako je...
ja sam našao žensku, a možda i on. Nema u tome nikakva zla, zar ne? Dobijao je
na kartama kad sam ga ostavio, ako vas to brine.
– Ne, Gorthe, mene to ne brine. Znaš da su veoma dobri britanski zakoni o
ubojstvu... Brzo suđenje i brza omča, bez obzira tko je ubijen! Pa i prostitutka.
– Što pod time podrazumijevate? – problijedi Gorth.
– Ako netko zasluži vješala, rado ću ga objesiti.
– Zar mi prijetite? I za to postoji zakon, Boga mi!
– Ako netko pogine, ubojica će biti optužen za ubojstvo, Boga mi!
– Ne razumijem vas! – prasne Gorth. – Nedužnog me optužujete!
 – Ni za što te ne optužujem, Gorthe. Samo te podsjećam na činjenice. Da!
Čujem da možda postoje dva svjedoka te smrti koja je pod znakom upitnika...
koji će biti spremni iskazivati na sudu.
Gorth svlada strah. Vjerojatno ona prokleta kučka Fortheringill i vražji
Quance. Dovoljno sam joj platio da drži jezik za zubima. Pa, bude li potrebno,
odmah ću je srediti, ali neće biti potrebno, jer ona kurvica ionako neće podleći.
– Ne bojim se ja takvih kao što ste vi... Ni vaših vražjih, lažnih optužbi!
– Ne optužujem te, Gorthe! – reče Struan. Bijaše u silnoj napasti da izazove
neizbježnu tučnjavu, ali znao je da mora pričekati da Gorth prvi pogriješi i da ga
neoprostivo uvrijedi na javnome mjestu. Tek mu u tom slučaju može nesmetano
poslati sekundante, propisno ga izazvati i pred svjedocima ubiti. Samo bi tako
mogao izbjeći kobno vjenčanje između Culuma i Tess; i tako Brocku neće dati
mogućnost da ga uništi na sudu. Naime, imala je pravo Mejmej: svatko u Aziji
zna da on jedva čeka da ubije Gortha. – Ako vidiš Culuma, molim te da mu
kažeš da ga tražim.
– Sam predaj svoje poruke, nisam tvoj sluga. Nećeš više dugo biti taj-pan
»Otmjene kuće«, Boga ti!
– Pazi što radiš – reče mu Struan. – Ne bojim te se.
Gorth proguta mamac.
– Ni ja tebe, Dirk. Kažem ti, kao čovjek čovjeku: pazi što radiš ili ću te
srediti.
Struan se vrati u sjedište svoje tvrtke, zadovoljan sobom. Uhvatio sam te na
udicu, Gorthe.
Culum se još ne bijaše vratio. Biskup ništa nije javljao. Struan reče Lo
Čumu da pokuša pronaći Culuma. Iziđe na prayu i počne se penjati prema
katedrali pa u manje poznate ulice, pored ubavih restorana uz pločnik i šarenih
suncobrana. Prođe preko velikog trga (praça) i uđe u široku vežu.
Časna sestra za pisaćim stolom podigne glavu.
– Dobro jutro! Govorite li engleski? – zapita je Struan.
– Pomalo, Senhor.
– Imate bolesnicu, gospođicu Mary Sinclair. Ja sam njezin prijatelj.
Zavlada dugi tajac.
– ‘Oćete je vidit’?
– Molio bih vas.
Mahnula je redovnici Kineskinji i dugo joj nešto govorila portugalski.
Struan krene za kineskom redovnicom po hodniku i popne se nekoliko stuba do
Maryne sobe. Bijaše tijesna, prljava i smrdljiva, a prozori zatvoreni. Nad
krevetom je visjelo raspelo.
Maryno lice bijaše ispijeno, a osmijeh slabašan. Od bolesti je ostarjela.
– Zdravo, taj-pane!
– Što ti je, Mary? – nježno ju je upitao.
– Zaslužila sam što sam dobila.
 – Izvući ću te iz ovog prokletog mjesta – reče Dirk.
– Dobro mi je, taj-pane. Veoma su dragi prema meni.
– Da, ali ovo nije mjesto za protestantsku englesku djevojku.
Uđe žuti redovnik s tonzurom, u jednostavnoj haljini koja se skorila od
sasušenih krvavih mrlja i prolivenih tekućina. Nosio je obično drveno raspelo.
– Dobro jutro – pozdravi ga redovnik. Engleski je govorio kao obrazovan
čovjek, bez stranog naglaska. – Ja sam otac Sebastian, bolesničin liječnik.
– Dobro jutro! Odveo bih je iz vaše bolnice.
– Ne bih vam savjetovao, gospodine Struane. Barem mjesec dana ne smije
se maknuti.
– Što joj je?
– Bolesna joj je utroba.
– Vi ste Englez?
– Zar je to toliko čudno, gospodine Struane? Ima mnogo Engleza, pa i
Škota, koji priznaju pravu crkvu Kristovu, ali zato što sam katolik ne znači da
sam imalo slabiji liječnik.
– Imate li ovdje koru cinchone?
– Što?
– Koru cinchone... isusovačku koru.
– Nemamo! Nikad je nisam koristio, ni vidio. Zašto?
– Ništa! Od čega boluje gospođica Sinclair?
– Veoma je složeno. Gospođica Sinclair ne smije se micati mjesec dana...
ili, još bolje, dva mjeseca!
– Osjećaš li se dovoljno snažna da te odvedemo, djevojče?
– Njezin brat, gospodin Sinclair, ne protivi se da ona ostane kod nas. A
mislim da i gospodin Culum Struan odobrava moj prijedlog.
– Je li Culum bio danas ovdje? – zapita Struan Mary.
Odmahnula je glavom i žalosno kazala redovniku:
– Molim vas, kažite taj-panu. O... o meni!
– Mislim da je to mudro – ozbiljno će otac Sebastian. – Netko mora znati!
Gospođica Sinclair teško je bolesna, gospodine Struane. Popila je kineske
trave... možda bi točnija riječ bila: otrove... da izazove pobačaj. Lijek je izbacio
plod, ali je izazvao i krvarenje, koje smo sad, milošću Božjom, gotovo posve
zaustavili.
Struana odjednom oblije znoj.
– Tko to još zna, Mary? Horatio? Culum?
Odmahnula je glavom.
Dirk se ponovno okrene prema redovniku.
– Kažete da ste ga gotovo potpuno zaustavili? Znači li to da je djevojče
zdravo i da će za mjesec-dva posve ozdraviti?
 – U tjelesnom pogledu da, ako ne bude otrovanja krvi... i ako bude volja
Božja.
– Kako mislite »u tjelesnom pogledu«?
– Gospodine Struane, mislim da se tijelo ne smije odvajati od duše. Gospa
se užasno ogriješila o zakone Božje, o zakone katoličke, pa i vaše crkve, pa se
prije nego što ozdravi mora pomiriti s Bogom. Samo sam to htio reći.
– Kako... kako je ovamo došla?
– Dovela ju je njezina ama, katolikinja. Dobio sam posebno dopuštenje da
je liječim i... pa lijepo, smjestili smo je ovdje i pomagali kako smo najbolje
znali. Majka nadstojnica je zahtijevala da nekoga obavijesti, jer smo vidjeli da
kopni. Obavijestili smo kapetana Glessinga, pretpostavljajući da je on ot... otac
djeteta, ali gospođica Sinclair nam se kune da nije... da nije bio otac čeda. I
zamolila nas je da nikome ne otkrijemo uzrok njezine bolesti! – Otac Sebastian
ušuti. – Milošću Božjom, ono najgore je prošlo.
– Sačuvat ćete tajnu? O... o tome što joj se dogodilo?
– Znate samo vi i sestre. Imamo zakletve prema Bogu koje ne smijemo
prekršiti. Nas se ne morate bojati! Ali znam da ova jadna grešnica neće ozdraviti
ako joj Bog ne oprosti. Naime, On zna.
Otac Sebastian ih ostavi same.
– Otac... otac je bio jedan od tvojih »prijatelja«, Mary?
– Da! Ne... ne žalim za svojim životom, taj-pane. Ne žalim i ne mogu žaliti.
Ni... ni za onim što sam učinila. To je džos! – Mary se zagleda kroz prozor. –
Džos! – ponovila je. – Silovana sam još kao djevojčica... zapravo... nije istina!
Nisam znala što je to... Nisam shvaćala, ali prvi put sam bila pomalo prisiljena.
Onda... onda me više nije trebalo prisiljavati. Htjela sam to.
– Tko ti je to učinio?
– Jedan dječak u školi. Umro je. Davno je to bilo.
Struan je naprezao pamćenje, ali nije se sjećao da je ijedan dječak umro.
Nema tog dječaka koji je imao pristup u Sinclairovu kuću.
– A poslije toga – nastavi zadahtano Mary – to mi je postala potreba.
Horatio... Horatio je bio u Engleskoj pa sam zamolila... zamolila sam jednu amu
da mi nađe ljubavnika. Objasnila mi je da bih... da bih mogla imati jednog, pa i
više ljubavnika, a budem li pametna ja i bude li pametna ona, mogla bih imati
tajni život i lijepih stvari. Moj stvarni život nije nikad bio ugodan. Znate kakvog
sam oca imala! I tako me ama u to uputila. Ona... ona mi je namirivala
muškarce. Zajedno... zajedno smo se obo... obogatile i to mi je drago. Kupila
sam dvije kuće, a ona mi je uvijek dovodila samo veoma bogate muškarce. –
Ušutjela je, a poslije duge stanke zajecala. – Oh, taj-pane, toliko se bojim!
Struan je sjedio pored nje. Sjeti se što joj je rekao prije samo nekoliko
mjeseci. Sjetio se i njezina odgovora punog povjerenja.
 TRIDESET I PETO POGLAVLJE

Struan je kroz otvoreni prozor mrzovoljno gledao krcatu prayu ispod sebe.
Zalazilo je sunce. Svi su Portugalci imali večernja odijela. Šetali su tamo-amo,
klanjali se i živahno razgovarali. Mladi fidalgosi i djevojke oprezno su očijukali
pod budnim okom roditelja i duenna, paziteljica. Nekoliko nosiljki tražilo je
mušterije ili su kuliji nosili zakašnjele šetače na prayu. Večeras je ples u
guvernerovoj palači. Dirk bijaše pozvan, ali nije znao hoće li poći. Culum se još
nije vratio. A ni biskup ništa nije javio.
Popodne je vidio Horatija koji se ljutio jer je nestala Maryna ama Ah Tat.
»Sigurno je ona dala jadnoj Mary onaj otrov, taj-pane!«, rekao mu je. Mary
mu je rekla da je pogreškom popila neki čaj od trava što ga je našla u kuhinji.
Ništa mu više nije rekla.«
»Glupost, Horatio, pa Ah Tat je već godinama kod vas! Zašto bi ona to
uradila? Bijaše to nesretan slučaj.«
Poslije Horatijeva odlaska Struan je tražio ljude s kojima su noćas bili
Culum i Gorth. Uglavnom su to bili Gorthovi znanci, a tvrdili su da je Culum
otišao nekoliko sati poslije Gortha, da je pio, ali da nije bio pijaniji od ostalih.
Nimalo pijaniji nego inače.
Budalo blesava, pomisli Struan. Culume, mogao si. se pametnije ponašati.
Odjednom opazi kako mu prilazi besprijekorno livriran sluga koji je imao
vlasulju. Smjesta prepozna biskupov grb. Čovjek je polako išao prayom, ali je
prošao pored Struanove kuće i nastavio šetalištem.
Sad se brzo spuštao sumrak. Palile su se uljanice na stupovima šetališta.
Struan vidje kako ispred njegove kuće zastaje nosiljka zastrta zavjesama. Dva
kulija koja je u mraku spazio odmaknu se od nosiljke i iščeznu u uličici.
Struan se sjuri iz sobe i niza stube.
U stražnjem dijelu nosiljke ležao je onesviješteni Culum. Odjeća mu bijaše
razderana i poprskana bljuvotinom. Zaudarao je na žestoka pića.
Dirk se više zabavljao nego ljutio. Podigne Culuma, prebaci ga preko
ramena i unese u kuću, ne obazirući se na poglede prolaznika.
– Lo Čume, brzo kupelj!
Spusti Culuma na postelju pa ga svuče. Na prsima i ramenima nije imao
modrica. Okrene ga. Na trbuhu ogrebotine od noktiju i tragovi sisanja.
– Budalo! – reče pregledavši ga brzo ali temeljito. Ništa nije slomljeno.
Nije mu izbijen ni jedan zub. Nema pečatnjaka ni sata, džepovi su mu prazni.
– Nasamarile su te, momčino, vjerojatno prvi put, ali nipošto ne i
posljednji! – Struan je znao da se u javnim kućama od pamtivijeka služe starom
smicalicom: da uspavljujući prašak podvale momku u piće.
 Posluga je nosila kante tople vode i napunila željeznu kadu. Struan smjesti
Culuma u kadu, nasapuna ga i opere spužvom. Lo Čum držao je mladićevu
klimavu glavu.
– Gospodar užasno jako pio, užasno jaka ševa, heja!
– Ajiija! – klikne Struan. Dok je izvlačio Culuma iz kade, prodorna bol
proširi se iz lijevog gležnja. Današnjim je hodanjem više umorio nogu nego što
je mislio. Morat ću je nekoliko dana čvrsto vezati, zaključio je.
Obrisa Culuma i položi ga u postelju. Nježno ga je pljuskao po licu, ali ga
nije probudio. Struan je večerao i čekao. Zabrinutost je rasla kako su prolazili
sati, jer je znao da bi se Culum već morao probuditi, bez obzira na to koliko je
popio.
Culum je disao duboko i pravilno. Srce mu je snažno kucalo.
Struan ustane i protegne se. Nema mu druge, mora čekati.
– Idem Gospoja broj jedan. Ti dobro čuvaj, heja! – reče.
– Lo Čum čuva k’o mama!
– Javi mi, jasno? Kad se gospodar probudi, javi, kad bilo. Jasno?
– Zašto taj-pan govori »jasno«? Meni sve jasno, dobro. Heja?
Međutim, Lo Čum mu te noći nije ništa javio.
Struan u zoru otiđe iz Mejmejine kuće i vrati se u sjedište tvrtke. Mejmej je
mirno spavala, ali Dirk je čuo svakog prolaznika i svaku nosiljku, a mnogo toga
bijaše samo plod njegove mašte.
Lo Čum mu otvori ulazna vrata.
– Zašto taj-pan rano, heja? Doručak gotov, kupka gotova, što taj-pan hoće,
heja?
– Gospodar budan?
– Zašto pitate? Da je budan, ja vama javim. Jako dobro znam, taj-pane! –
odgovori Lo Čum kao povrijeđeno dostojanstvo.
Struan se popne u sobu. Culum je još čvrsto spavao.
– Gospodar jedan, dva puta ovako... – I Lo Čum zastenje, napuhne obraze,
frkne, zijevne i glasno štucne.
Struan poslije doručka javi Lizi i Tessi da se Culum vratio ali im nije
objašnjavao u kakvom je stanju. Zatim se pokuša rastresti poslovima.
Potpisivao je isprave i odobravao povećane troškove izgradnje na Hong
Kongu, ogorčen vrtoglavim cijenama drvne građe, opeka, radne snage i brodskih
potrepština, brodskih popravaka i brodske opreme.
Kuga ih ubila! Cijene su skočile pedeset posto, a nema izgleda da se spuste.
Da li da naručim kobilicu za nove klipere ili da se zadovoljim ovim što sad
imamo? Da se uzdam da niti jedan neće potonuti! Moram sagraditi nove
brodove.
I naruči novi kliper. Nazvat će ga »Tessan Cloud« i pokloniti ga Culumu za
rođendan. No, ni pomisao na novi divni kliper nije ga onako uzbuđivala kao što
bi trebalo. Podsjeti ga na to da se u Glasgowu uskoro ima započeti »Lotus
Cloud« i da će dogodine imati pomorsku bitku s Vu Kvokom, ako je još živ, ili s
njegovim ocem, Vu Fang Čojem i njegovim gusarima. Hoće li Scraggerovi
dječaci sretno stići u Englesku? Proći će još barem mjesec dana dok stignu u
Englesku. I još tri mjeseca da ovamo stigne ta vijest.
Zatvorio je kancelariju i pošao u Engleski klub. Neko je vrijeme čavrljao s
Horatijem pa s nekim trgovcima i odigrao partiju biljara, ali ga nije zabavljalo ni
društvo ni biljar. Govorili su samo o poslovima, puni tjeskobe zbog poraznih
međunarodnih događaja i zbog silnih trgovačkih rizika kojima se ove godine
izlažu.
Sjeo je u veliku i tihu čitaonicu i uzeo najnovije listove, stare tri mjeseca,
koji su stigli posljednjim poštanskim brodom.
S naporom je pročitao uvodnik u kojemu je pisalo o silnim industrijskim
nemirima u Midlandsu, sa zaključkom da se za pošten rad mora plaćati poštena
nadnica. U drugom članku je pisac kukao da silna engleska industrijska
mašinerija radi samo s pola kapaciteta i završavao da se moraju naći nova velika
tržišta kako bi se proizvodnja povećavala. A veća proizvodnja znači jeftinije
proizvode, povećanu zaposlenost i veće zarade.
U nekim je člancima pisalo o napetosti i ratnim oblacima koji se nadvijaju
nad Francuskom i Španjolskom zbog nasljedstva španjolskog prijestolja. Prusija
je svojim krakovima zahvatila sve njemačke državice u želji da njima zavlada.
Svakog časa može izbiti rat između Francuske i Prusije. Ratni oblaci nadvijaju
se nad Rusijom i nad habsburškim Svetim Rimskim Carstvom, ratni oblaci
prijete talijanskim državicama koje bi htjele zbaciti francuskog napuljskog kralja
i ujediniti se ili se ne ujediniti. Na političku arenu stupio je i papa, kojega
podržavaju Francuzi. Ratni se oblaci nadvijaju nad Južnom Afrikom, zato što
Buri (koji su se u protekle četiri godine proširili iz svoje kolonije na Rtu da
osnuju Transvaal i Slobodnu državu Oraniju) sad prijete engleskoj koloniji Natal
pa će sigurno slijedećim poštanskim brodom stići vijest o tom ratu. U cijeloj su
Evropi protusemitski pokreti i pogromi. Katolici se bore protiv protestanata,
muslimani protiv Indijaca, katolika i protestanata, a i međusobno. U Americi
ratovi s Indijancima, zakrvljenost sjevernih i južnih država. Amerika i Velika
Britanija glođu se zbog Kanade. Nemiri su u Irskoj, Švedskoj, Finskoj, Indiji,
Egiptu i na Balkanu...
– Što čitao da čitao, cijeli svijet je poludio, Boga mi! – plane Struan ne
obraćajući se nikom određenom.
– Što je, taj-pane? – zapita ga Horatio kojega je Struan trgnuo iz sanjarenja
ispunjenog mržnjom.
– Cijeli je svijet poludio, eto što je! Zašto ljudi nikako ne prestanu da
sjeckaju jedni druge pa da žive u miru?
– Potpuno se slažem! – oglasi se Masterson s druge strane prostorije. –
Potpuno! Užasno je stvarati djecu na ovakvom svijetu, Boga mi. Cijeli ovaj
svijet ide k vragu. Već je otišao k vragu. Mnogo je bolje bilo prije nekoliko
godina, zar ne? Odurno!
 – Da – reče Roach. – Svijet prebrzo ide. Vražja vlada ima glavu, kao što svi
kažu, u stražnjici! Boga mi, čovjek bi pomislio da je vlada nešto naučila, ali
nikad ništa od nje. Svakog prokletog dana čitamo da premijer kaže: »Svi
moramo stegnuti pojas!« Jeste li ikad čuli nekoga kako kaže da možemo malo
opustiti pojas? Za ljubav Božju!
– Čujem da je udvostručena uvozna carina na čaj – reče Masterson. – A ako
se ikad na vlast probije onaj manijak Peel, taj gad sigurno će uvesti i porez na
prihode! To je sam vrag izmislio!
Nastade opća graja. Svi su se okomili na Peela.
– On je prokleti anarhist! – javi se Masterson.
– Glupost! – reče Roach. – Nisu krivi porezi nego to što ima previše ljudi.
Moramo uvesti kontrolu rađanja!
– Što? – zagrmi Masterson. – Da nisi više započinjao s tom bogohulnom,
odvratnom idejom! Zar si antikrist, boga ti tvoga?
– Nisam, Boga mu, ali preplavljuju nas niži staleži. Ne kažem da bismo to
morali provoditi mi, ali oni bi to morali provoditi, boga im. Uglavnom je to ološ,
hrana za vješala!
Struan odbaci novine i pođe u »Engleski hotel«, velebnu zgradu ukrašenu
stupovljem, kao i »Engleski klub«.
U brijačnici se ošiša i opere kosu. Zatim pozove švedskog pomorca
Svensona, masera. Kvrgavi ga je starac lupao čeličnim rukama. Cijeloga ga
protrljao ledom i brisao oštrim ručnikom sve dok Dirku nije zabridjela sva koža.
– Tako mi svega, Svensone, ja sam kao preporođen!
Svenson se nasmije, ali ništa ne odgovori. Prije mnogo godina u
Sredozemlju su mu gusari odsjekli jezik. Pokaže Struanu da legne na stol na
kojemu se nalazila strunjača. Dobro ga pokrije dekama i ostavi da kunja.
– Taj-pane! – zovne ga Lo Čum.
Struan se smjesta razbudi.
– Gospodin Culum?
Lo Čum odmahne glavom i nasmiješi se otkrivši bezube desni.
– Gospodin dugosuknjaš!

Struan je za šutljivim isusovcem išao uz zgrade katedrale koje okružuju

unutrašnje dvorište i predivni perivoj.
Zvonik katedrale odbije četiri sata.
Na kraju šetališta isusovac skrene pa ga kroz velika vrata od tikovine uvede
u prostrano predsoblje. Zidovi bijahu prekriveni tapiserijama, a glatki mramorni
pod sagovima.
Pun poštovanja pokuca na vrata u dnu predsoblja i uđe u sobu. Falarian
Guineppa je kraljevski dostojanstveno sjedio u visokom naslonjaču koji je
podsjećao na prijestolje. Isusovcu mahne da je otpušten pa se redovnik nakloni i
iziđe.
– Izvolite sjesti, Senhor.
Struan sjedne u označeni naslonjač, neznatno niži od biskupova. Osjeti
kako snažna volja tog biskupa nastoji podjarmiti njegovu.
– Pozvali ste me?
– Zovem vas, da! Cinchona. U Makau je nema, ali mislim da je imaju u
našoj misiji u Lo Tingu.
– Gdje je to?
– U unutrašnjosti! – Biskup naravna nabor na ljubičastoj haljini. – Otprilike
stotinu pedeset milja prema sjeverozapadu.
Struan ustane.
– Odmah ću poslati po nju čovjeka.
– To sam već učinio, Senhor. Molim vas, sjednite! – Biskup bijaše
dostojanstven. – U zoru smo poslali glasnika i naredili mu da nadasve hita.
Mislim da hoće! Kinez je, a potječe baš iz toga kraja.
– Što mislite, koliko će putovati? Sedam dana? Šest dana?
– Zbog toga i jesam zabrinut. Koliko je napadaja groznice dosad imala?
Struan htjedne zapitati biskupa otkud znade za Mejmej, ali se savlada.
Katolici sigurno imaju niz tajnih izvora podataka, a ovako promućuran čovjek
kao što je biskup mogao je lako zaključiti da je bolesna ženska osoba.
– Jedan! Prestala se znojiti prije dva dana, otprilike u ovo doba.
– Onda će sutra početi novi napadaj, a u roku od četrdeset i osam sati
svakako. Proći će najmanje sedam dana da glasnik stigne u Lo Ting i da se vrati.
Bude li sve dobro i ako mu se ne pojave nepredviđene poteškoće.
– Sumnjam da će ona izdržati još dva napadaja.
– Čujem da je mlada i snažna! Sigurno će izdržati još osam dana.
– Četiri je mjeseca noseća.
– To je veoma opasno.
– Da! Gdje je Lo Ting? Dajte mi zemljovid. Možda bih mogao skratiti to
putovanje za jedan dan?
– U ovim krajevima moj glasnik je tisuću puta snalažljiviji od vašeg –
odgovori mu biskup. – Možda se vrati za sedam dana. Ako bude volja Božja.
Da, pomisli Struan. Tisuću puta snalažljiviji! Kad bih srećom o Kini znao
ono što su tokom ovih stoljeća otkrili katolici, koji u nju stalno prodiru! Koji Lo
Ting? U području od tri stotine kilometara sigurno ih ima pedesetak!
– Da – na kraju će on. – Ako bude volja Božja.
– Neobičan ste vi čovjek, Senhor. Drago mi je što mi se ukazala prilika da
vas upoznam. Jeste li za čašu madeire?
– Koja je cijena te kore? Ako kora postoji, ako stigne na vrijeme i ako je
izliječi?
– Jeste li za čašu madeire?
 – Jesam, hvala.
Biskup pozvoni. Na vratima se odmah stvori sluga u livreji. Na
ugraviranom srebrnom pladnju nosio je bocu i čaše.
– Za bolje razumijevanje mnogih stvari, Senhor!
Ispiju, odmjeravajući jedan drugog.
– Koja je cijena, preuzvišeni?
– Imamo previše tih »ako«. Taj odgovor može pričekati!
– Biskup je polako uživao u vinu. – Madeira je savršen apéritif. – Sabrao je
misli. – Silno sam zabrinut za Senhoritu Sinclair.
– I ja – priznade Struan.
– Otac Sebastian je čudotvoran iscjelitelj, ali naveo me na pomisao da bi
Senhorita mogla sebi oduzeti život ako joj duhovno ne pomognemo.
– Mary nikako! Veoma je snažna, ona to neće učiniti.
Falarian Guineppa spoji vrške svojih vitkih prstiju. Zraka sunca prelijevala
se na njegovu golemom prstenu od rubina.
– Ako bi se potpuno predala u ruke oca Sebastiana, i u ruke crkve Kristove,
mogli bismo njezino prokletstvo pretvoriti u blagoslov. Za nju bi to bilo
najbolje. Svim srcem sam uvjeren da je to jedino pravo rješenje. Ali, ako to nije
moguće, prije nego što je otpustimo, moram odgovornost za nju prebaciti na
nekoga tko će je prihvatiti.
– Ja je prihvaćam!
– Vrlo dobro, ali ne znam da li vam je to pametno, Senhor. Pa i uza sve to,
vaš život i duša... a i njezin život i duša... nalaze se u rukama Božjim. Molim ga
da njoj i vama dade milost boljeg razumijevanja. Vrlo dobro! Prije nego što ona
ode, učinit ću sve što je u mojoj moći da joj pokušam spasiti dušu... ali čim bude
toliko snažna da ode, javit ću vam se.
Zvonik katedrale odbije pet sati.
– Kako ozljeda nadvojvode Sergejeva?
– To je ta druga stvar koja ne može čekati? – namršti se Struan.
– Za vas Britance, možda!
Falarian Guineppa otvori jedan pretinac i izvadi kožnatu torbu zapečaćenu
teškim pečatima.
– Zamoljen sam da vam ovo oprezno uručim. Čini se da se neki
diplomatski krugovi silno uznemiruju zbog nadvojvodine prisutnosti u Aziji.
– Crkveni krugovi?
– Ne, Senhor! Zamoliše me da vam kažem: ako želite, možete proslijediti
ove isprave. Smatram da neki pečati dokazuju njihovu valjanost! – Licem mu
preleti slabašan smiješak.
– Zapečaćena je i torba!
Struan prepozna pečat ureda guvernera-generala.
 – Zašto meni dajete diplomatske tajne? Postoje diplomatski kanali.
Gospodin Monsey udaljen je od vas samo osam stotina metara, a Njegova
ekscelencija je u Hong Kongu. Obojica izvrsno poznaju protokol.
– Ništa vam ne dajem! Radim samo ono što su me zamolili. Senhor,
nemojte zaboraviti, iako osuđujem sve ono što vi predstavljate, vi ste moćni na
dvoru svetoga Jakova i imate trgovačke veze širom svijeta. Živimo u opasnim
vremenima, a Portugal i Britanija dugogodišnji su saveznici. Britanija je
Portugalu velika prijateljica, a mudro je da prijatelj pomaže prijatelju, zar ne?
Možda je to posve jednostavno!
Struan prihvati torbu koju mu je pružao biskup.
– Javit ću vam čim se vrati glasnik iz Lo Tinga – reče mu Falarian
Guineppa. – Bez obzira u koje doba! Želite li da gospođu pregleda otac
Sebastian?
– Ne znam – reče Struan ustajući. – Možda! Htio bih o tome razmisliti,
preuzvišeni!
– Kako hoćete, Senhor! – Biskup je oklijevao. – Idite s Bogom.
– Idite s Bogom, preuzvišeni! – odgovori mu Struan.

– Zdravo, taj-pane! – reče Culum. U glavi mu je šumilo. Jezik mu je imao

okus sasušenog izmeta.
– Zdravo, momčino! – Struan odloži još neotvorenu torbu koja mu nije dala
mira cijelo vrijeme dok se vraćao kući. Pristupi ormariću i natoči brendi.
– Jelo, gospod’ne Culum? – vedro zapita Lo Čum. – Svinjetina? Krumpir?
Umak? Heja?
Culum umorno odmahne glavom pa Struan otpravi Lo Čuma.
– Izvoli – reče Culumu pružajući mu brendi.
– Ni govora! – s gađenjem će Culum.
– Popij!
Culum ga proguta. Zagrcne se i na brzinu popije čaj koji se nalazio pored
kreveta. Zavali se. Bubnjalo mu je u sljepoočnicama.
– Želiš li govoriti? Da mi kažeš što se dogodilo!
Culumovo je lice bilo sivo, a bjeloočnice crvenkaste.
– Ničega se ne sjećam! Bože, užasno se osjećam.
– Počni ispočetka!
– Igrao sam vist s Gorthom i nekolicinom naših prijatelja – s naporom će
Culum. – Sjećam se da sam dobio otprilike stotinu gvineja. Mnogo smo pili, ali
sjećam se da sam dobitak strpao u džep. I tada... pa, sve ostalo mi je praznina!
– Sjećaš li se kamo si pošao?
– Ne, ne baš točno! Žedno otpije čaj i obrisa rukama lice, pokušavajući se
riješiti boli. – Oh, Bože, osjećam se kao mrtvac!
– Sjećaš li se u koju si javnu kuću pošao?
 Culum odmahne glavom.
– Imaš li neku stalnu javnu kuću u koju zalaziš?
– Zaboga, nemam!
– Ne uzrujavaj se, momčino. Bio si u javnoj kući, to je jasna stvar.
Nasamarili su te, jasna stvar. Usuli ti u piće sredstvo za uspavljivanje, jasna
stvar!
– Uspavali su me?
– Najstarija smicalica na svijetu. Zato sam te upozorio da nikad ne zalaziš u
javnu kuću ako ti je ne preporuči neki čovjek u kojega se možeš pouzdati. Jesi li
sad prvi put bio u nekoj makaškoj javnoj kući?
– Da, da! Miloga ti Boga, zar su me uspavali?
– Mućni malo glavom. Razmisli, momčino. Sjećaš li se te kuće?
– Ne, ničega! Sve mi je mutno.
– Tko ti je izabrao tu kuću?
Culum se podupre i sjedne na postelji.
– Pili smo i kockali, bio sam... pa, prilično pijan. I tad, e pa... odjednom su
svi počeli govoriti o djevojkama. I o javnim kućama. I onda... – Pogleda oca,
pun stida i bola. – Bio sam baš... baš nakresan i... ludo sam zaželio ženu.
Odlučih da moram... da moram poći u javnu kuću!
– Nema u tome nikakva zla, momčino. Tko ti je dao adresu?
– Mislim... Ne znam, ali mislim da mi je svatko savjetovao drugi bordel.
Napisaše adrese... ili su mi ih rekli, ne sjećam se više. Sjećam se da sam otišao
iz kluba. Čekala me nosiljka i u nju sam se smjestio. Čekaj... sjetio sam se!
Rekoh da me odvedu u »F i U«!
– Ondje te ne uspavljuju, momčino, niti ti sipaju prašak u piće, i ne šalju te
natrag ovako. Drže one do svojeg ugleda.
– Siguran sam, rekoh da me onamo nose. Da, posve sam siguran!
– Kamo su te odveli? U kinesku četvrt?
– Ne znam. Mislim da se sjećam... ne znam!
– Spomenuo si da si zaželio ženu. Kako si se to uspalio?
– Pa, kao da... Sjećam se da sam se užasno zagrijao i... Tako mi smrti
Božje, ludo žudim za Tess, a kad sam polokao onoliko pića i... Nisam imao mira
pa sam... pošao u javnu kuću... – Otezao je riječi. – Oh, Bože, puca mi glava!
Molim te, ostavi me.
– Jesi li se barem zaštitio?
Culum odmahne glavom.
– Ta vatra i želja za ženom... jesu li sinoć bile drukčije?
I opet Culum odmahne glavom.
– Ne, tako mi je već tjednima, ali... Pa, u neku ruku su bile iste... Pa, nije
baš! Bio sam ukrućen kao željezni štap, uspalile su mi se prepone, morao sam
imati žensku i... Ne znam ništa više! Ostavi me! Molim te... Oprosti, ali molim
te, ostavi me...
 Dirk pođe prema vratima.
– Lo Čum... ahhh!
– Da, gospod’ne?
– Idi kuća Čen Šeng. Odmah dovede liječnik Djevojke broj jedan, brzo!
Ovamo, jasno?
– Jasno, jasno! – uvrijeđeno će Lo Čum. – Dolje već jako dobar liječnik za
bolesna glava i bolesna tijelo. Mladi gospodin isti taj-pan, sve isto!
Struan siđe i uz pomoć Lo Čuma počne razgovarati s liječnikom, koji mu
reče da će smjesta poslati lijekove i posebnu hranu i primi veliku nagradu.
Dirk se popne u Culumovu sobu.
– Sjećaš li se još nečega, momčino?
– Ne, ničega, žalim. Nisam te htio uzrujavati.
– Slušaj me, momčino! Saberi se, Culume, važno je.
– Molim te, oče, ne govori tako glasno – reče Culum i tužno otvori oči. –
Što je?
– Čini mi se da su ti podvalili afrodizijak.
– Što?
– Da, afrodizijak. Ima desetak afrodizijaka koje su ti mogli sasuti u piće.
– Nemoguće! Samo su piće i moja... moja želja za... Nemoguće!
– Postoje samo dva objašnjenja, prvo je da su te kuliji odveli u javnu kuću,
koja nipošto nije bila makaoški ogranak »F i I«... i ondje dobili veliku »šapu«
što su doveli bogatog klijenta, a uz to su sudjelovali i u pljački. Tamo te
ženska... ili ženske drogiraše, okradoše i otpremiše ovamo. Nadam se da ti se
samo to dogodilo! Druga je mogućnost da ti je neki od tvojih prijatelja u Klubu
usuo afrodizijak, unajmio nosiljku da te čeka i otpremi u određenu javnu kuću.
– Glupost! Zašto bi mi to itko učinio? Za stotinu gvineja, prsten pečatnjak i
sat? Jedan od mojih prijatelja? To je ludost!
– Recimo da te netko mrzi, Culume, i da te htio spandžati s bolesnom
djevojkom... S kužnom djevojkom!
– Što?
– Da! Bojim se da te to snašlo.
Culumu se na trenutak učinilo da zamire.
– Samo me pokušavaš zaplašiti!
– Ne pokušavam te uplašiti, sinko. Boga mi! To je posve moguće!
Vjerojatnije od prvog objašnjenja... jer su te ovamo donijeli.
– Tko mi je to mogao učiniti?
– Na to mi ti odgovori, momčino! Pa i ako ti se to dogodilo, nije još sve
izgubljeno. Naručio sam kineske lijekove, ali moraš ih sve neizostavno popiti.
– Ne postoji lijek protiv ženskih kuga!
– Ne ako se bolest ustali, ali Kinezi smatraju da se kužni otrov, ili neki
drugi uzročnici te bolesti, dadu ubiti ako smjesta poduzmeš mjere opreza da
pročistiš krv. I meni se to dogodilo prije mnogo godina, kad sam tek stigao
ovamo. Aristotle me pronašao u kanalu u kineskoj četvrti, ali je pozvao kineskog
liječnika i izliječio sam se. Tako sam ga upoznao i zbog toga mi je toliko godina
prijatelj. Nisam mogao znati da li je ona javna kuća... ili ona ženska... bila
zaražena ili ne, ali nikad nisam dobio tu bolest.
– Bože, pomozi mi!
– Da, tek za tjedan dana bit ćemo sigurni. Ako se ne pojavi oteklina, bol ili
gnoj... ovaj put si se izvukao! – U sinovim očima vidje užas pa ga obuzme sućut.
– Očekuje te pakleni tjedan, momčino! U iščekivanju jesi li zaražen. Znam kako
će ti biti... pa se nemoj uzrujavati. Pomoći ću ti koliko god budem mogao. Kao
što je meni pomogao Aristotle.
– Ubit ću se, ubit ću se ako sam... Bože, kako sam mogao biti tako glup?
Tess! Bože, bit će najbolje da joj kažem...
– Da joj nisi ništa rekao! Reci joj da su te na povratku kući napali i okrali
razbojnici. I mi ćemo svima reći da su te napali. To reci i svojim prijateljima!
Da misliš da si malko previše popio... poslije javne kuće. I da se ne sjećaš ničega
osim da si se divno zabavljao i da si se tek ovdje probudio. I tjedan dana ponašat
ćeš se kao i obično.
– Ali Tess? Kako smijem...?
– Učinit ćeš kako ti kažem, momčino! Učinit ćeš tako, Boga ti.
– Nikako, oče, nemoguće je...
– Nipošto nikome ne smiješ reći za kineske lijekove. U javnu kuću ne idi
dok ne budemo sigurni, a Tess ne dodiruj dok se ne vjenčate.
– Užasno se sramim.
– Ne moraš se sramiti, momčino. Teško je mladom čovjeku, ali na ovom
svijetu mora se paziti. Oko nas ima mnogo bijesnih pasa.
– Kažeš da mi je podvalio Gorth?
– Ništa ti ne kažem. Misliš da ti je on...?
– Ne, jasno da nije, ali ti to misliš, zar ne?
– Zapamti, ponašaj se kao inače, ili ćeš izgubiti Tess.
– Zašto?
Misliš da će ti Liza i Brock dati Tess za ženu ako doznaju da si tako glup i
nezreo da se pijan kurvaš po Makau, uz to još u nepoznatom bordelu, gdje ti
podvaljuju ljubavni napitak i pljačkaju te? Da sam ja Brock, rekao bih ti da
nemaš dovoljno mozga da mi postaneš zet!
– Oprosti.
– Spavaj, momčino. Doći ću ti poslije.
Dok je išao prema Mejmejinoj kući, Struan je odlučivao kako da ubije
Gortha... ako se Culum zarazio. Na najokrutniji način! Da, hladnokrvno je
pomislio, znam ja biti užasno okrutan! Neće to biti neko jednostavno ubijanje... i
neće biti brza smrt, Boga mi!
 – Užasno izgledaš, dragi Culume – reče mu Tess. – Zaista moraš rano leći.
– Da!
U noćnoj tišini poslije večere šetali su prayom. Glava mu se malko
razbistrila, ali bijaše na nesnosnim mukama.
– Što je? – zapitala je naslućujući da ga nešto muči.
– Ništa, draga, previše sam popio, a oni razbojnici nisu baš bili ljubazni.
Boga mi, godinu dana neću ni okusiti piće. – Bože, molim te, ne daj da mi se
išta dogodi. Ubrzaj ovaj tjedan... i ne daj da mi se išta dogodi!
– Vratimo se – rekla je, čvrsto ga uhvatila pod ruku pa krenula prema
Brockovu sjedištu. – Godit će ti noćni počinak. – Osjećala se izrazito majčinski i
uživala što je toliko bespomoćan. – Drago mi je da ćeš se okaniti pića, dragi.
Otac se ponekad užasno naloče, a i Gorth, mnogo putova vidjela sam ga
naljoskana.
– Mnogo puta! – ispravi je Culum.
– Mnogo puta vidjela sam ga naljoskana. Oh, baš sam sretna što ćemo se
ubrzo vjenčati.
»Zbog čega bi mi Gorth to učinio?«, pitao se Culum. »Taj-pan sigurno
pretjeruje. Sigurno!«
Sluga otvori vrata, a Culum uvede Tess u salon.
– Tako ste se brzo vratili, mili moji? – začudi se Liza.
– Malko sam umorna, mama.
– Pa, onda idem – reče Culum. – Vidjet ćemo se sutra. Hoćete li doći na
utakmicu kriketa?
– Oh, hoćemo! Idemo, mama!
– Možda bi nas otpratio, Culume?
– Hvala, drage volje, do viđenja sutra! – Culum je poljubio Tessinu ruku. –
Laku noć, gospođo Brock!
– Laku noć, mladiću!
Culum je pošao prema vratima baš kad je stigao Gorth.
– Zdravo da si, Gorth!
– Zdravo, Culume, čekao sam te. Idem nešto popiti u klub. Dođi sa mnom!
– Večeras ne bih, hvala. Sav sam iscrpljen. Previše noći sam bančio. A
sutra je utakmica kriketa.
– Čašica ti neće škoditi. Poslije onog što si pretrpio, to ti je najbolje!
– Večeras ne bih, Gorthe. Ipak, hvala. Do viđenja sutra!
– Kako hoćeš, staro momče. Čuvaj se! – I Gorth zatvori za njim vrata.
Liza ga je sumnjičavo mjerkala.
– Gorthe, što se sinoć dogodilo?
– Jadnik se nakresao. Kao što ti rekoh, iz kluba sam otišao prije njega pa ne
znam. Što ti je rekao, Tess?
 – Samo to da se naljoskao i da su ga opljačkali razbojnici. – Nasmijala se. –
Jadni Culum! Mislim da će ga to zadugo izliječiti od prokletog alkohola.
– Bi li mi donijela cigare, draga Tess? – zamoli je Gorth. – U komodi su.
– Naravno! – reče Tess i žurno iziđe.
– Čuo sam... – započne Gorth. – Čuo sam da se naš mali Culum razulario.
– Što? – Liza prestane šivati.
– Nema zla u tome – odgovori Gorth. – Možda ti nisam smio reći. Nema
zla u tome ako čovjek pazi. Znaš kakvi su muškarci.
– On uzima za ženu našu Tess! Neće se ona udati za razvratnika.
– Da, mislim da moram razgovarati s tim mladićem. Najbolje će biti da u
Makau pazimo. O tome nema sumnje! Da je ovdje tata, sve bi bilo drukčije. Ali
sad ja moram štititi obitelj... a jadnoga mladića od grijeha. Da o tome nisi ni
zucnula!
– Naravno da neću! – Liza je mrzila ono što muškarce čini muževnima.
Zašto se ne obuzdavaju? Možda će biti pametnije ako odustanemo od te udaje? –
Tess se neće udati za razvratnika, ali Culum nije takav. Jesi li siguran u to što mi
kažeš?
– Jesam – odvrati Gorth. – Bar tako tvrde neki momci.
– Šteta što ovdje nije tata.
– Da! – potvrdi Gorth i nadoda kao da je iznenada odlučio: – Idem na dan-
dva u Hong Kong. Razgovarat ću s tatom, to će biti najbolje. Onda ću muški
razgovarati s Culumom. Odlazim čim se digne plima.
 TRIDESET I ŠESTO POGLAVLJE

Struan stigne na posljednju stranicu engleskog prijevoda ruskih isprava.

Polako složi stranice pa ih vrati u torbu i odloži je na krilo.
– Dakle? – zapita ga Mejmej. – Zašto tako grozno šutiš, heja?
Podbočila se na postelji ispod mreže protiv komaraca, a zlatna svilena
haljina isticala je bjelinu njezine kože.
– Ništa, djevojče moje.
– Poslove na stranu, razgovaraj sa mnom. Već si cijeli jedan sat jako učen.
– Dopusti da pet minuta razmišljam pa ću onda s tobom razgovarati, može?
– Da – reče Mejmej. – Da nema moje bolesti, cijelo bi se vrijeme sa mnom
tuckao.
– Oh da, djevojče moje! – Struan pristupi vratima perivoja i zagleda se u
noćno nebo. Zvijezde su sjale, a sve je navještalo lijepo vrijeme.
Mejmej se namjesti na postelji. Promatrala ga je. Djeluje užasno umorno,
pomislila je. Jadni taj-pan, toliko ima briga! Rekao joj je što se dogodilo
Culumu i čega se boji, ali joj nije povjerio da sumnja u Gortha. Rekao je da će
za koji dan stići kora protiv groznice. Ispričao joj je i što je bilo s Mary i prokleo
Ah Tat.
»Prokleta glupa ubojica! Mogla je pametnije postupati. Da je Mary to rekla
meni ili tebi, mogli smo je nekamo poslati da potajno rodi, bez opasnosti. U
Ameriku ili nekamo. Dijete bi netko usvojio i...«
»A njezin Glessing?«, zapitala je Mejmej. »Bi li je i poslije toga vjenčao, i
poslije devet mjeseci?«
»To sad ionako otpada!«
»Tko je otac djeteta?«, zanimala se Mejmej.
»Nije mi htjela reći!«, odgovorio joj je Dirk, a Mejmej se smješkala.
»Jadna Mary!«, nadodao je. »Sad je njezin život završen.«
»Besmislica, taj-pane! Vjenčanje se može održati... ako Glessing i Horatio
za to ne doznaju.«
»Zar si poludjela? Naravno da to otpada... Nemoguće je to što kažeš.
Nepošteno, užasno nepošteno.«
»Da, ali ono što se ne zna, kao da ne postoji, a razlog za sakrivanje dobar
je. Nije loš, bez brige.«
»Kako je moguće da on za to nikad ne sazna, boga ti? Je li? Naravno da će
otkriti. Sigurno će otkriti da ona nije djevica!«
Postoji mnogo načina taj-pane, pomisli Mejmej. Mnogo načina da vas se
prevari! Vi muškarci ste u nekim stvarima tako glupi! Žene su u mnogim
važnim stvarima i te koliko pametnije!
 Odlučila je poslati nekoga k Mary, neku osobu koja bi joj objasnila sve što
je potrebno i tako je odvratila od glupog samoubojstva. Koga? Jasno, Stariju
sestru, treću Čen Šengovu ženu, koja je nekoć radila u javnoj kući pa sigurno
zna takve tajne.
»Sutra ću je poslati, ona će znati što da kaže Mary. Znači, Mary više neće
biti u nevolji, bude li džosa! A Culum, Gorth i Tess? Uskoro više neće biti
neprilika, ubojstvo će sve riješiti. Moja užasna groznica? To će se odvijati prema
mojem džosu. Džos određuje sve stvari pa zašto da se brinemo? Bit će bolje da
ga prihvatimo. Žao mi je tebe, taj-pane! Toliko mnogo misliš, tolike naume
kuješ i vječno nastojiš džos prilagoditi svojim hirovima... ali ne ide, je li?«,
pitala se. »Jasno, on radi ono što i ja, kao svi Kinezi. Smije se usudu, džosu i
bogovima i pokušava iskorištavati muškarce i žene za ostvarenje svojih ciljeva.
Nastoji djelovati na džos! Da, svakako, tako valja. Taj-pane, u mnogo čemu si
bolji Kinez nego ja!«
Uvukla se pod miomirisni pokrivač i čekala da joj se Struan obrati.
A on se potpuno posvetio onome to je pročitao u ispravama.
Bijaše to prijevod tajnog izvještaja pripremljenog prvog srpnja prošle,
1840. godine, za cara Nikolaja I. Za divno čudo, tu je bilo zemljovida raznih
zemalja između Rusije i Kine. Same te karte, prve koje je Struan vidio, bijahu
neprocjenjive. Tu se nalazila i analiza posljedica tih tajnih podataka.
Tajni izvještaj sastavio je šef tajnog Planskog odbora u okviru Ministarstva
vanjskih poslova, knez Tjergin. Glasio je:
»Naše je vrijedno mišljenje da će za pola stoljeća car vladati od Baltičkog
mora do Tihog oceana, od Sjevernog ledenog mora do Indijskog oceana, i biti u
mogućnosti da gospodari svijetom ako se u slijedeće tri godine bude slijedila
ova strategija. Ključ svjetske prevlasti jesu Azija i Sjeverna Amerika. Sjeverna
je Amerika gotovo u našim rukama. Ako nam Britanija i Sjedinjene Države
dadu deset godina slobode u rusko-američkoj Aljaski, cijela Sjeverna Amerika
postat će naša.
Ondje je naš položaj čvrst i prijateljski. Sjedinjene Države ne vide nikakvu
prijetnju u našem silnom teritorijalnom širenju po sjevernim bespućima. Evo
kako da ojačamo naše položaje od Aljaske do našeg najjužnijeg »trgovišta« u
Sjevernoj Kaliforniji, a odatle do Atlantskog oceana. Na uobičajeni način,
bitnim masovnim naseljavanjem. Zasad Sjedinjenih Američkih Država, kao i
gotovo cijeli prostor Kanade osim malog područja na istoku, sad je gotovo
nenaseljen. Prema tome, naše useljavanje u tu zapadnu divljinu može ostati
tajnom... i mora ostati tajna! Odatle će se naši iseljenici – sastavljeni od naših
smionih euroazijskih ratobornih plemena, Uzbeka, Turkmena, Sibiraca, Kirgiza,
Tadžika i Ujgura, namjerno izabiremo glavninu nomadskih naroda – lepezasto
proširiti i gotovo po svojoj volji zaposjesti cijelu zemlju.
U slijedećih deset godina moramo održavati srdačne odnose s Britanijom i
Sjedinjenim Američkim Državama. Dotle će naši iseljenici Rusiju pretvoriti u
najsnažniju američku moć, a naša plemena, koja su u davna vremena sačinjavala
horde Tamarlena i Džingis-kana, moći će prema našim željama – a uz
suvremeno naoružanje i pod zapovjedništvom Rusa – satjerati Anglosase u
more.
Međutim, tisuću je puta važnija Azija. Amerika se možemo odreći, ali
Azije nikada.
Kina je ključ Azije, a leži nam pod nogama. Imamo gotovo osam tisuća
kilometara neprekidne kopnene granice s Kineskim Carstvom. Moramo
savladati Kinu ili nikad nećemo biti na sigurnom! Ne smijemo joj dopustiti da
ojača ili da njome zavlada koja druga velesila, ili ćemo se zaglaviti između
Istoka i Zapada i možda biti prisiljeni da se borimo na dva bojišta. Naša je
azijska politika aksiomatska: Kina mora ostati slaba, da postane ruska vazalka i
ruska interesna sfera.
Između nas i uspjeha ispriječila se samo jedna velesila: Britanija. Azija je
naša ako Britaniju uspijemo – lukavstvom ili pritiskom – spriječiti da dobije i
učvrsti stalnu otočku tvrđavu pred obalama Kine.
Naravno, još se ne smijemo udaljiti od naše saveznice Britanije. Francuska,
Prusija i Habsburgovci nipošto nisu zadovoljni smirivanjem Dardanela, kao ni
Rusija. Moramo neprekidno biti na oprezu jer nas ustrajno gnjave. Bez britanske
podrške, sveto srce Majčice bilo bi otvoreno za njihov upad. Ukoliko se Britanci
budu držali svojih uvriježenih položaja u Kini, ‘da samo žele stvoriti trgovačke
odnose i otvoriti tržišta, koja s njima mogu dijeliti sve zapadne zemlje’, možemo
prodrijeti u Sinkjang, Turkestan i Mongoliju i držati pod nadzorom kopneni put
u Kinu. (Već držimo putove na domaku Kiberskog klanca i Kašmira koji vode u
Britansku Indiju). Ako se pročuje za naša kopnena osvajanja, zauzet ćemo
službeni stav »da Rusija samo pokorava neprijateljska divljačka plemena u
svojem zaleđu«. U roku od pet godina mogli bismo se učvrstiti na pragu srca
Kine, sjeverozapadno od Pekinga, a odatle bismo jednostavnim diplomatskim
pritiskom mogli nametnuti savjetnike mandžurskom caru i pomoću njega vladati
Kineskim carstvom, dok ne dođe vrijeme da ga zgodno rascjepkamo u vazalske
državice. Neizrecivo nam pomaže neprijateljstvo između mandžurskih
gospodara i kineskih podanika pa ćemo ga, naravno, i dalje podstrekivati.
Moramo po svaku cijenu poticati britanske trgovačke interese i pomagati
im da se uvuku u kineske kopnene luke, jer će ih ondje ograničavati izravan
kineski utjecaj koji bismo s vremenom mogli diplomatski držati pod nadzorom.
Moramo po svaku cijenu odvratiti Englesku da utvrdi i naseli bilo koji otok, kao
što su već učinili u Singapuru, na Malti, Cipru (ili na neosvojivoj tvrđavi poput
Gibraltara) – jer tu ne bismo mogli na njih vršiti pritisak pa bi to postao trajni
bastion njihove vojno-pomorske moći. Bilo bi korisno da smjesta uspostavimo
bliske trgovačke odnose s odabranim tvrtkama na tom području.
Temeljno načelo naše vanjske politike mora glasiti: ‘Engleska neka vlada
morima i trgovačkim putovima i neka bude vodeća industrijska zemlja svijeta, a
Rusija neka vlada kopnima!’ Naime, kad zavladamo zemljom, a to je naša sveta
baština, naše bogodano pravo, da civiliziramo zemlju... sva mora će postati
ruska mora. I tako će car cijele Rusije zavladati svijetom.«
 Lako je moguće da je ključ tog plana Sergejev, pomisli Dirk Struan. Je li
poslan da ispita kolika je naša moć u Kini? Da uspostavi »bliske trgovačke
odnose s odabranim tvrtkama«? Spada li u njegovu zadaću i to da iz prve ruke
izvještava o stavu Amerikanaca prema ruskoj Aljaski? Je li poslan da rusku
Aljasku pripremi za horde? Sjećam se da mi je rekao: ‘Kopno je naše, a more
vaše!’
Mišljenje o tom izvještaju bijaše podjednako smiono i opsežno.
»Na temelju tajnih isprava i popratnih zemljovida, u čiju vrijednost ne
možemo posumnjati, moramo izvući slijedeće zaključke koji imaju dalekosežnu
važnost:
1) Što se tiče sjevernoameričke strategije, potrebno je naglasiti da su
Sjedinjene Američke Države, doduše, sada silno zaokupljene pograničnim
razmiricama između Sjedinjenih Država i Kanade, ali čini se da se ne žele dalje
širiti na sjevernoameričkom kontinentu. A zbog prijateljskih odnosa između
Sjedinjenih Američkih Država i Rusije – koje ćemo vjerojatno brižno njegovati
da ostvarimo svoj cilj – sada u Washingtonu prevladava politički stav da ruski
prodor na Aljasku i prema jugu uz zapadnu obalu, ne zadire u američku
suverenost. Ukratko, Sjedinjene Američke Države neće protiv Rusije upotrijebiti
»Monroeovu doktrinu« pa će zbog toga – začudno – ostaviti leđa otvorena
stranoj velesili, iako bi Amerikancima bilo bolje da postupe suprotno. To je
svakako protiv interesa britanske Kanade. Ako na sjever neprimjetno dovedemo
pet stotina tisuća pripadnika euroazijskih plemena, što je posve moguće, Englezi
i Amerikanci sigurno će se naći u posve neodrživom položaju.
Nadalje, potrebno je naglasiti i ovo: iako sadašnji car prezire rusku
Ameriku, to područje predstavlja ruski ključ za kontinent. Ako u Sjedinjenim
Američkim Državama izbije građanski rat zbog robovskog pitanja, kao što nam
se čini neizbježnim, ta će ruska plemena moći utjecati na taj sukob... Naravno, to
će Englesku i Francusku neminovno dovesti u rat. U značajnoj će prednosti biti
ruske nomadske horde koje se lako mogu prebaciti preko Beringova mora, a
toliko su primitivne da žive od zemlje. Budući da su zapadni i jugozapadni
krajevi uglavnom rijetko naseljeni, naši bi se naseljenici, ili ratnici, mogli
prilično lako probiti na jug.
Dakle, ako Britanija želi sačuvati svoju svjetsku prevlast, a osujetiti rusku
neprekidnu težnju za prevlašću u svijetu, morat će najprije od Kanade i slabih
Sjedinjenih Američkih Država otkloniti prijetnju koju im predstavlja ruska
Aljaska. Mora svim silama uvjeriti Sjedinjene Američke Države da se pozovu na
»Monroeovu doktrinu« da skinu s vrata rusku prijetnju. Ili se Britanija mora
poslužiti diplomatskim pritiskom pa to područje kupiti ili ga silom zauzeti.
Naime, ako brzo ne uklonimo Rusiju, za pola stoljeća će pod njom biti cijela
Sjeverna Amerika.
2) Engleska mora sačuvati potpunu vlast nad Kinom. Potrebno je slijediti
ruska osvajanja iza Urala da se vidi koliko su već prodrli u područja koja su
povijesno bila pod vlašću kineskog cara.«
 Cijeli prikaz ruskog prodora na istok bijaše popraćen nizom zemljopisnih
karata, datuma i mjesta, prijevoda raznih ugovora.
»U posljednje tri stotine godina, sve od 1552. godine, moskovske vojske
neumorno prodiru na istok u svojim težnjama za ‘konačnom’ granicom. Godine
1640. stigoše na Ohotsk, na Ohotskom moru, sjeverno od Mandžurije na Tihom
oceanu. Te su se vojske odmah probile na jug i prvi put sukobile s mandžursko-
kineskim snagama.
Nerčinskim mirom iz 1689. godine, koji su potpisale Rusija i Kina,
sjeverna je granica između dviju zemalja određena rijekom Argun i
Stanovojskim gorjem. Rusiji je pripao cijeli mandžurski istočni Sibir. Tada je to
bila konačna ruska granica na sjeveru Kine.
Nekako u to doba, 1690. godine, u Peking je za ambasadora poslan Rus po
imenu Zaterjev. Usput je razmatrao kako bi se moglo zaposjesti nevjerojatno
bogato srce Kine. Najbolji put koji je našao išao je prirodnim koridorom,
rijekom Selenga koja teče ravnicama sjeverno od Pekinga. Ključ tog puta je
zauzeće Turkestana, Vanjske Mongolije i kineske pokrajine Sinkjang.
Kao što je naveo knez Tjergin, njihove vojske već vladaju Euroazijom
sjeverno od Mandžurije sve do Tihog oceana, i već su na granicama Sinkjanga,
Turkestana i Vanjske Mongolije. Iz tog će pravca uslijediti ruski prodor u Kinu
koji će dugo trajati.«
Dalje je u izvještaju pisalo:
»Ako Britanija ne bude čvrsta u svojem stavu da Kina i Azija spadaju u
njezinu interesnu sferu, neće proći ni jedan naraštaj, a već će u Pekingu biti ruski
savjetnici. Ruska će vojska držati sve lake pristupe iz Turkestana, Afganistana i
Kašmira u Britansku Indiju pa cijelo Britansko kolonijalno carstvo može po
svojoj volji zaposjesti i prožderati.
Ako Britanija želi ostati svjetska velesila, mora Kinu pretvoriti u bedem
protiv Rusije. Bitno je zaustaviti rusko nadiranje u pokrajini Sinkjang. Bitno je
da moćna britanska utvrda bude u središtu Kine, jer Kina je sama po sebi
nemoćna. Prepustimo li Kinu njezinoj staromodnosti i ako joj ne pomognemo da
se razvija u novom dobu, lako će je pregaziti Rusija i tako će uništiti ravnotežu u
Aziji.
Zaključak: Velika je šteta što Portugal nije dovoljno snažan da zadrži rusku
glad za zemljom. Jedina nam je nada da će naša stara saveznica Britanija svojim
ugledom i snagom spriječiti ono što nam se čini neizbježnim.
Samo zbog toga smo potajno pripremili ovaj izvještaj bez ikakva službenog
ili neslužbenog dopuštenja. Izvještaj i zemljovidi kneza Tjergina došli su nam u
ruke u Petrogradu, odakle dospješe u prijateljske ruke u Portugalu, a odande
ovamo.
Zamolismo Preuzvišenoga, koji nije upućen u ove podatke, da ove isprave
povjeri na ruke taj-pana ‘Otmjene kuće’, jer smo uvjereni da će se on pobrinuti
da stignu do pravog cilja, da se nešto poduzme prije nego što bude kasno. A u
znak svoje iskrenosti potpisali smo svoja imena, moleći se da u sigurne ruke
dospiju i naše karijere, a možda i naši životi.«
 Izvještaj su potpisala dva portugalska nevažna stručnjaka za
vanjskopolitička pitanja. Struan ih je površno poznavao.
U perivoj baci opušak cigare. Gledao je kako se gasi. Da, pomislio je, to je
neizbježno. Ali ne ako zadržimo Hong Kong. Proklet da je lord Cunnington!
Kako da iskoristim ove podatke? Posve lako! Čim se vratim na Hong
Kong, šapnut ću riječ u uho Longstaffu. I Cooperu. No, što bih time dobio?
Zašto da sam ne odem u domovinu? Ovakvi su mi podaci životna prilika. A što
je sa Sergejevim? Hoćemo li se sad dogovoriti o pojedinostima? Hoću li s njim
sklopiti sporazum?
– Taj-pane!
– Da, djevojče moje?
– Bi li zatvorio taj prozor, vrata koja vode u perivoj! Baš je jako hladno.
A bijaše topla noć.
 TRIDESET I SEDMO POGLAVLJE

Mejmej se tresla od vrućice, proždirala ju je ognjica. U bunilu je osjećala

kako joj se razdire utroba pa je vrištala. Život nerođenog djeteta je iz nje odlazio
i oduzimao joj gotovo svaku iskricu duše i snage. Tad prestane groznica, a
znojenje je spasi užasnih mora. Četiri je sata visila na granici smrti, ali njezin je
džos htio da se vrati.
– Zdrav mi bio, taj-pane! – Osjećala je kako joj neprekidno teče iz
maternice. – Ružan je džos izgubiti čedo! – šapnula je.
– Ne uzrujavaj se, samo se oporavi. Kora cinchone stići će svakog trenutka,
znam da hoće.
Mejmej prikupi snagu i slegne ramenima. Slegne ramenima u nastupu
negdašnje nadmoćnosti.
– Kuga ubila dugomantijaše! Kako muškarac može trčati u mantiji, heja?
Napor ju je dotukao; pala je u nesvijest.
Poslije dva dana mnogo je ojačala.
– Dobro jutro, djevojče moje. Kako se danas osjećaš?
– Sjajno dobro! – odgovori Mejmej. – Lijep dan, heja?Jesi li bio kod
Mary?
– Da, izgleda mnogo bolje. Silna promjena! Gotovo čudotvorna.
– A zašto tako dobra promjena, heja? – nedužno je zapitala, iako je znala
da ju je jučer posjetila Starija sestra.
– Ne znam – reče. – Upravo kad sam odlazio, sreo sam Horatija. Donio joj
je cvijeće. I da znaš, zahvalila ti je na stvarima koje si joj poslala. Što si joj to
poslala?
– Mango i neki čaj od trava koje mi je preporučio moj liječnik. Ah Sam ju
je posjetila prije dva-tri dana! – Mejmej se trenutak odmarala. I govor ju je silno
umarao. Danas moram biti veoma jaka, odlučila je.
Danas imam toliko toga uraditi, a sutra će mi ponovo doći groznica. Pa
lijepo, Mary nam više nije problem. Spašena je! Sad joj je posve lako, jer joj je
Starija sestra objasnila ono što nauče sve mlade djevojke u javnim kućama:
brižna djevojka – koja dobro glumi, plače, izigrava bol i strah i na kraju lukavo
namjesti izdajničke krvave mrlje – može, ako je potrebno, i deset puta biti
djevica, za deset raznih muškaraca!
Uđe Ah Sam, nakloni se do poda i nešto joj promrmlja. Mejmej se razvedri.
– Oh, jako dobro, Ah Sam! Možeš otići! – Obratila se Struanu. – Taj-pane,
potrebno mi je melo taela srebra, molim te.
– Koliko?
– Mnogo! Osiromašila sam. Tvoja stara majčica mnogo te voli. Zašto me to
pitaš?
 – Ako brzo ozdraviš, dat ću ti koliko god hoćeš taela.
– Silno si mi osvjetlao obraz, taj-pane, silno si mi ga osvjetlao. Dvadeset
tisuća taela za lijek... Ajiiija, ja ti vrijedim kao carica.
– To ti je rekao Gordon?
– Ne, slušala sam na vratima. Jasno! Misliš da tvoja stara majčica ne želi
znati što kaže liječnik i što ti kažeš, heja?
Pogledala je prema vratima.
Dirk se okrene i ugleda prekrasnu djevojku koja im se ljupko klanjala.
Kosa joj u debeloj tamnoj zmiji bijaše uvijena oko divne glave, ukrašena
nakitom od žada i cvijećem. Lice u obliku badema bijaše poput najčišćeg
alabastera.
– Ovo je Jin-hsi – reče Mejmej. – Moja sestra!
– Nisam znao da imaš sestru, djevojče. Vrlo je lijepa.
– Da, ali nije mi prava sestra, taj-pane. Kineske gospe često jedna drugu
nazivaju »sestro«! To je znak uljudnosti. Jin-hsi ti je rođendanski dar.
– Kako?
– Kupila sam ti je za rođendan.
– Jesi li poludjela?
– Oh, taj-pane, ponekad si užasno nemoguć! – reče Mejmej i zaplače. –
Rođendan ti je do četiri mjeseca. U to vrijeme bila bih s trbuhom do zuba pa
sam ti našla zamjenu, sestru. Teško sam se odlučila za najbolju. Ona jest
najbolja... a budući da sam bolesna, dajem ti je već sad i ne čekamo. Ne sviđa ti
se?
– Bože blagi, djevojče moje! Ne plači. Mejmej, slušaj, ne plači... Jasno da
mi se tvoja sestra sviđa, ali djevojka se ne kupuje za rođendanski dar, za ljubav
Božju!
– Zašto ne?
– Pa zato jer ne.
– Veoma je mila... želim da mi bude sestra. Kanila sam je u sve uputiti u
ova četiri mjeseca, ali sad... – I ponovno brizne u plač.
Jin-hsi pohrli s praga i klekne pored Mejmej. Držala ju je za ruku, nježno
joj brisala suze i pomogla joj da popije malo čaja. Mejmej ju je upozorila da su
divljaci ponekad čudni i da u znak sreće viču i psuju, ali neka se zbog toga ne
zabrinjava.
– Taj-pane, pogledaj kako je lijepa! – reče Mejmej. – Sigurno će ti se
svidjeti.
– Nije u tome stvar, Mejmej. Jasno da mi se sviđa.
– Znači, to smo riješili! – Mejmej sklopi oči i zavali se na svoje gnijezdo
od jastuka.
– Znači, to nismo riješili!
 – Riješili smo i više se s tobom neću prepirati, boga ti! – započela je
posljednji napad. – Platila sam silne novce, ona je najdobrija. Ne smijem je
otpraviti, jer će ona osramotiti obraz pa će se morati objesiti.
– Ne budi smiješna!
– Kunem ti se da će se objesiti, taj-pane. Svi znaju da sam sebi i tebi tražila
novu sestru pa ćeš joj osramotiti obraz ako je otpraviš. Otpisana je. Objesit će
se, časna riječ!
– Ne plači, djevojče, molim te.
– Ne sviđa ti se rođendanski poklon koji sam ti namijenila.
– Ona mi se sviđa i ne moraš je otpraviti – žurno će on. Sve, samo da
zaustavi njezine suze. – Ovdje je zadrži. Bit će... Bit će ti sestra, a kad ozdraviš,
naći ćemo... Naći ćemo joj dobra muža, je li? Nema smisla da plačeš. Hajde,
djevojče, zaustavi te suze!
Napokon Mejmej prestane plakati. Opet se zavalila. Napad joj je odnio
previše dragocjene snage, ali isplatilo se, zaključi Mejmej. Ovako će Jin-hsi
ostati, a ako umrem, on će biti u dobrim rukama. Ostanem li živa, ona će mi biti
sestra. Druga sestra ovoga domaćinstva, jer on će je, naravno, poželjeti. Jasno da
će je poželjeti, razmišljala je dok je gubila svijest. Jin-hsi je tako lijepa!
Uđe Ah Sam.
– Gospod’ne, vani mladi gospodar. Vidjeti, može?
Dirk se prestraši videći koliko je Mejmej užasno blijeda.
– Zovi liječnika, brzo brzo. Jasno?
– Jasno, gospod’ne!
Ojađeni Dirk iziđe iz sobe. Ah Sam za njim zatvori vrata, klekne pored
postelje i obrati se Jin-hsi:
– Druga majčice, promijenit ću Vrhunsku gospu prije nego što dođe
liječnik.
– Da! Pomoći ću ti, Ah Sam – reče Jin-hsi. – Otac je čudan div, svakako.
Uplašila bih se, jako, da me niste pripremile Vrhunska gospa i ti.
– Otac je veoma drag ako se zna da je divljak. Naravno, Vrhunska gospa i
ja strpljivo ga odgajamo! – Ah Sam se namršti videći da Mejmej duboko spava.
– Zaista izgleda jako slabo.
– Da, ali zvjezdoznanac nam je predvidio dobre događaje pa moramo biti
strpljive.

– Zdrav bio, Culume! – reče Struan ušavši u divan perivoj, omeđen

zidovima sa svih strana.
– Zdravo da si, taj-pane! Nadam se da ne zamjeravaš što sam ovamo
došao? – Culum se digne sa stolice u sjeni vrbe i izvadi pismo. – Upravo je
stiglo i... pa, umjesto da ti pošaljem Lo Čuma, htio sam vidjeti kako si. I doznati
kako joj je.
 Struan uzme pismo s naznakom »Osobno, tajno i hitno«. Pisao mu je
Morley Skinner.
– Prekjučer je izgubila čedo – reče.
– Grozno! – klikne Culum. – Je li stigla cinchona?
Dirk odmahne glavom.
– Sjedni, momčino! – Razdere omotnicu. Morley Skinner mu je pisao da je
vijest o ukidanju Hong Konga namjeravao odgađati do Struanova povratka, jer
smatra da je opasno da je objavi u doba njegove odsutnosti, ali sad to mora
smjesta objaviti. »Jutros je iz Engleske stigla fregata. Moja veza na admiralskom
brodu obavijestila me je da admiral bijaše očaran povjerljivom depešom koju je
primio iz Admiraliteta. Naime, nato je kazao: ‘Prokletstvo, bilo je već i vrijeme,
boga im. Uz malo sreće ćemo u roku od mjesec dana stići na sjever!’ To može
značiti jedino to da i on zna za tu vijest i da nam Whalen može svakog časa stići.
Ne moram posebno naglašavati da se vratite. Uzgred vam javljam da navodno
postoji neobičan dodatak sporazumu između Longstaffa i Čing-soa u pogledu
ucjene za Kanton. I na kraju, nadam se da ste na bilo koji način uspjeli dokazati
vrijednost kore cinchone. Žao mi je što se ovdje ta kora ne može naći, koliko je
nama poznato. Ostajem, gospodine, vaš najponizniji sluga, Morley Skinner.«
Mejmej neće izdržati novi napadaj groznice, tjeskobno pomisli Dirk. To je
istina i moram se s tim pomiriti. Sutra će umrijeti... ako ne stigne cinchona. A
tko zna hoće li je uistinu izliječiti?
Ako umre, moram spasiti Hong Kong. – I ako ostane živa, moram spasiti
Hong Kong! Ali zašto? Zašto da ovaj prokleti otok ne ostavim kao što je bio?
Možda griješim... Možda Hong Kong nije neophodno potreban Britaniji. Što ću
dokazati svojim ludim križarskim ratom da se Kina otvori i da se pod mojim
uvjetima uključi u svijet? Kinu prepusti njezinu džosu i vrati se kući! S Mejmej
ako preživi. Neka se Culum sam snalazi kao taj-pan. Jednog dana ću umrijeti i
tad će se »Otmjena kuća« morati snalaziti kako zna i umije. Takav je zakon...
Božji zakon, prirodni zakon i zakon džosa.
Idi kući i uživaj u onom za što si se znojio i čemu si sve žrtvovao. Culuma
oslobodi njegova petogodišnjeg ropstva. Ima i više nego dovoljno da traje tebi,
njemu i djeci njegove djece! Neka Culum odluči želi li ostati ili ne želi. Vrati se
u domovinu i zaboravi! Bogat si, moćan i možeš sjediti u Kraljevskom dvoru
ako želiš. Da! Ti si veliki taj-pan. Povuci se kao veliki taj-pan i k vragu cijela
Kina! Odustani od Kine, te vampirove ljubovce.
– Opet ružne vijesti?
– Oprosti, Culume, momčino, na tebe sam zaboravio. Što kažeš?
– Opet ružne vijesti?
– Ne, ali značajne vijesti! – Struan opazi da je proteklih sedam dana
ostavilo dubok trag na Culumu. Nemaš više momačko lice, momčino,
omuževnio si. Tad se Dirk sjeti Gortha. Postane mu jasno da bez obračuna ne
smije otići iz Azije. Bez obračuna s Gorthom i Brockom. – Danas ti je sedmi i
posljednji dan, je li, momčino?
 – Da – odvrati Culum. Bože, poštedi me od još jednog ovakvog tjedna,
zavapio je. Dvaput se smrtno uplašio, jednom kad ga je zaboljelo dok je pišao, a
drugi put kad mu se učinilo da se pojavila oteklina i osip, ali taj-pan ga je
ohrabrivao pa su se otac i sin silno zbližili. Struan mu je ispričao sve o Mejmej.
Za vrijeme noćnih bdijenja Struan je sa sinom govorio kao što ponekad
može govoriti otac kad ga obuzme žalost, a ponekad i sreća. O planovima za
budućnost i prošlim tegobama. Kako je užasno teško nekoga voljeti i godinama
s nekim živjeti.
Dirk Struan ustane.
– Želim da smjesta podeš u Hong Kong – rekao je Culumu. – I to na
»China Cloudu«, čim se digne plima. Službeno ću ti podrediti kapetana Orlova.
U toku ove plovidbe bit ćeš zapovjednik »China Clouda«.
Culumu bijaše milo što će zapovijedati pravim kliperom. Da!
– Čim stignete u Hong Kong, neka kapetan Orlov pozove na brod Skinnera.
Njemu na ruke predaj pismo koje ću ti uručiti. Zatim ćeš i Gordonu predati moje
pismo. Nipošto se nemoj sam iskrcavati, a nitko živ ne smije doći na brod! Čim
Skinner i Gordon napišu odgovore, pošalji ih natrag na obalu i odmah se ovamo
vrati. Imaš da se vratiš do sutra navečer! Isplovi na podnevnoj plimi!
– Izvrsno, ne bih ti se mogao dovoljno zahvaliti na... Pa, na svemu!
– Tko zna, momčino? Možda ti ženska zaraza nije ni prijetila?
– Da, pa ipak... Hvala ti!
– Vidjet ćemo se za jedan sat u uredu.
– Dobro, tako ću imati vremena da se oprostim od Tesse.
– Jesi li ikad razmišljao da svoj život uzmete u svoje ruke? Da ne čekate
ova tri mjeseca?
– Misliš da je odvedem?
– Samo pitam jesi li na to pomišljao. Ne kažem da to učiniš!
– Kamo sreće da mogu... da možemo. To bi riješilo... Nemoguće je, inače
bih to učinio. Nitko nas ne bi vjenčao.
– Brock će se sigurno razjariti, a i Gorth. Ne bih ti preporučio takav korak.
Je li se Gorth već vratio? – zapita, iako je znao da se nije vratio.
– Ne, stiže tek danas.
– Javi kapetanu Orlovu da se za jedan sat sastaje s nama u uredu.
– Potpuno ćeš mi ga podrediti? – zapita Culum.
– Ne u pitanjima pomorstva, ali u svemu drugome – da! Zašto?
– Ništa, taj-pane! – odgovori Culum. – Vidimo se za jedan sat.

– Dobra večer, Dirk! – reče Liza i krupnim koracima uđe u blagovaonicu

Struanove tvrtke. – Oprosti što ti prekidam večeru.
– Ništa, Liza! – reče Struan i ustane. – Izvoli sjesti! Hoćeš li mi se
pridružiti?
 – Ne, hvala. Jesu li ovdje djeca?
– E? Kako bi bila ovdje?
– Čekam ih već više od jedan sat za večerom – bijesno će Liza. – Mislila
sam da opet negdje šeću. – Okrenula se prema vratima. – Oprosti što te
prekidam usred večere!
– Ne razumijem! Culum je na podnevnoj plimi isplovio na »China
Cloudu«. Kako da ga onda očekuješ na večeri?
– Što?
– Podnevnom je plimom isplovio iz Makaa – strpljivo ponovi Dirk Struan.
– Ali Tess... Mislila sam da je s njim... danas cijelo popodne na utakmici
kriketa.
– Odjednom sam ga morao poslati. Jutros! Posljednje što sam čuo bijaše to
da se ide pozdraviti s Tess. Oh, sigurno je to bilo malo prije podneva.
– Nisu rekli da on danas putuje... samo da će mi se poslije javiti. Da, bilo je
to prije podneva! Gdje li je onda Tess? Nema je cijeli dan.
– Nema razloga da se brineš! Vjerojatno je Tess s prijateljima... Znaš,
mladost ne opaža kako promiče vrijeme.
Liza se tjeskobno ugrize za usnu.
– Još nikad dosad nije kasnila. Ovoliko nikad nije zakasnila. Ona voli kuću,
nije kao današnja skitalačka mladež. Nešto joj se dogodilo. Tyler će me... Ako je
s Culumom pobjegla na brodu, bit će vraga.
– Zašto bi oni pobjegli, gospođo Brock? – zapita Dirk.
– Bog neka im pomogne ako su pobjegli. I ako si im ti pomogao!
Kad je Liza otišla, Struan natoči čašu brendija i pođe na prozor da gleda
prayu i luku. Siđe kad je vidio da je »White Witch« gotovo stigla na sidrište.
– Idem u klub, Lo Čume!
– Da, gospod’ne!
 TRIDESET I OSMO POGLAVLJE

Poput divljeg bika nahrupi Gorth u predvorje kluba. U ruci je držao

devetorepi bič. Odgurne s puta zapanjenu poslugu i goste i upadne u igračnicu.
– Gdje je Struan?
– Mislim da je u baru, Gorthe! – reče Horatio, zgranut Gorthovim licem i
devetorepim bičem kojim je prijeteći mahao.
Gorth se naglo okrene, jurne kroz predvorje i uđe u bar. Dirka spazi za
stolom, sa skupinom trgovaca. Svi se maknu s puta kad je Gorth dugačkim
koracima krenuo prema Dirku.
– Gdje je Tess, kučkin sine?
U prostoriji zavlada mrtva tišina. Horatio i još neki natisnu se na pragu.
– Ne znam, a ako me ponovno tako osloviš, ubit ću te!
Gorth silom podigne Struana.
– Je li Tess na »China Cloudu«?
Dirk se istrgne iz Gorthovih ruku.
– Ne znam, a i ako jest, što onda? Nema zla da mladić i djevojka...
– Ti si to smislio! Ti, gade! Rekao si Orlovu da ih vjenča!
– Ako su pobjegli, što onda? Ako su sad vjenčani, što onda?
Gorth zamahne prema Struanu devetorepim bičem. Jedan rep s željeznim
šiljkom posiječe Dirkov obraz.
– Naša Tess udata za onog razvratnika koji je od žena dobio zarazu? –
vikne. – Smrdljivi kučkin sine!
»Znači, imao sam pravo«, zaključi Dirk. »Ti si onaj...«
Skočio je na Gortha i zgrabio dršku biča, ali prisutni se bace na njih dvojicu
pa ih razdvoje. U gužvi tresne na pod svijećnjak koji se nalazio na jednom stolu.
Horatio zgazi plamen koji je već zahvatio mekani sag.
Struan se istrgne i prostrijeli Gortha.
– Večeras ću ti poslati sekundante.
– Boga ti, nisu mi potrebni sekundanti. Izaberi oružje, jarca ti Boga. Hajde!
Poslije tebe ću Culuma, kunem ti se Bogom!
– Zašto me izazivaš, Gorthe? I zašto prijetiš Culumu?
– Znao si, kučkin sine. On ima zarazu, Boga ti!
– Lud si!
– Nećeš mi zatajiti, Boga ti! – Gorth se pokuša istrgnuti četvorici koja su ga
držala, ali bez uspjeha. – Pustite me, Boga vam!
– Nije Culum zaražen! Zašto kažeš da jest?
– Svi znaju, bio je u kineskoj četvrti. Ti si to znao i zato su pobjegli... prije
nego što se otkrije zaraza.
 Struan desnicom podigne bič.
– Pustite ga, momci!
Svi ustuknu. Gorth se maši noža i spremi se za napadaj. Kao čarolijom
pojavi se nož u Struanovoj ljevici.
Gorth ga pokuša zavarati, ali Struan se ne makne s mjesta. Na tren je
Gorthu pokazao neizmjernu žudnju za ubijanjem koja ga je obuzimala. I slast.
Gorth zastane kao ukopan. Sve ga je upozoravalo na opasnost.
– Nije ovo mjesto za borbu – reče Dirk. – Nisam izabrao ovaj dvoboj, ali
nema mi druge. Horatio, hoćeš li mi biti sekundant?
– Da, hoću, naravno! – odgovori Horatio. Zapeče ga savjest zbog čajeva
sjemena za koje se dogovorio s Longstaffom. Zar ovako zahvaljujem Dirku koji
nam je cijeloga života pomoćnik i prijatelj? Taj-pan mi je javio gdje je Mary i
dao mi lorču za Makao. Prema meni i Mary bijaše kao otac, a ja mu zarivam nož
u leđa. Da, ali ja mu nisam ništa! Samo uništavam veliko zlo. Ako u tome
uspijem, na Božjem sudu bit će mi to olakšica za zlo koje sam učinio!
– Bit ću počašćen ako ti budem drugi svjedok, taj-pane – reče Masterson.
– Možda ćete onda doći sa mnom, gospodo? – Struan obriše s brade krvavu
nit. Devetorepi bič baci preko bara i pođe prema vratima.
– Ti si mrtav čovjek! – vikne za njim Gorth koji ponovno bijaše pun
samouvjerenosti. – Požuri, prokleto kučkino štene!
Struan se zaustavio tek kad je izišao iz kluba i našao se na mirnoj prayi.
– Odlučih se za borilačka željeza.
– Bože blagi, taj-pane, to nije... nije uobičajeno! – reče Horatio. – Veoma je
snažan i... Pa, vi... vi ste... Prošli tjedan izmorili ste se više nego što mislite.
– Potpuno se slažem – reče Masterson. – Pametnije je metak između očiju.
Oh, da, taj-pane!
– Vratite se pa mu sad to recite. Ne prepirite se. Odlučio sam!
– Gdje... gdje ćete se...? Ovo mora ostati u tajnosti, zar ne? Možda će vas
Portugalci pokušati zaustaviti.
– Da! Unajmite džunku. U zalazak sunca isplovit ćemo, vas dvojica, ja,
Gorth i njegovi sekundanti. Želim svjedoke i pošten dvoboj. Na palubi džunke
bit će više nego dovoljno prostora.
Neću te ubiti, Gorthe, likovao je Dirk Struan. Oh ne, to je odviše lako. Ali,
tako mi gospodina Boga, od sutra više nećeš moći hodati, nećeš moći sam jesti,
nećeš više vidjeti i nećeš se više jebati! Pokazat ću ti što je osveta.

Do sumraka je vijest o dvoboju išla od usta do usta, a novost bijaše

popraćena sklapanjem opklada. Mnogi su bili skloni Gorthu koji je bio u punoj
snazi i, na koncu konaca, imao opravdane razloge da izazove taj-pana ako ima
istine u glasinama da je Culum zaražen i da je taj-pan, znajući to, poslao Tess i
Culuma na more, s kapetanom koji će ih vjenčati čim prijeđu granicu od tri
milje.
Oni koji su ulagali novac na taj-pana kladili su se zato što su se nadali da će
on pobijediti, iako u to nisu vjerovali. Svima bijaše poznata njegova užasna
tjeskoba zbog cinchone. I da umire njegova legendarna ljubovca. Svi su vidjeli
koliko ga je to strašno pogodilo. Jedino su Lo Čum, Čen Šeng, Ah Sam i Jin-hsi
pozajmili svaki peni koji su uspjeli namaknuti pa se puni povjerenja kladili na
taj-pana, moleći bogove da ih čuvaju. Bez taj-pana ionako su svi propali.
Nitko nije spominjao dvoboj pred Mejmej. Struan ju je rano ostavio i vratio
se u sjedište svoje tvrtke. Želio je čvrsto spavati. Dvoboj mu nije smetao. Bijaše
siguran da će Gortha srediti. Međutim, nije htio da ga Gorth osakati, a znao je da
mora biti veoma snažan i veoma brz.
Mirno je prolazio tihim ulicama te tople i lijepe zvjezdane noći.
Vrata mu je otvorio Lo Čum.
– Večer, gospod’ne! – Mirno pokaza predvorje u kojemu je čekala Liza
Brock.
– Dobra večer! – pozdravi je Dirk.
– Je li Culum zaražen?
– Jasno da nije zaražen! Tako mi krvi Kristove, ne znamo ni jesu li
vjenčani. Možda su samo pošli na tajni izlet?
– Ali bio je u javnoj kući... tko zna gdje? One noći kad su ga napali
razbojnici.
– Nije Culum zaražen, Liza!
– Zašto onda ljudi to govore?
– Pitaj Gortha!
– Pitala sam ga. Odgovorio je da su mu tako rekli.
– Ponavljam ti, Liza, Culum nije zaražen.
Lizina široka ramena tresla su se od jecaja.
– Bože, što smo učinili? – Kad bi mogla spriječiti dvoboj!
Gortha je voljela iako joj ne bijaše sin. Znala je da je i ona kriva za krv koja
će se proliti. Gorthovu, taj-panovu, Culumovu... ili krv svojeg čovjeka. Da nije
Tylera prisilila da Tess pusti na ples, možda se sve ovo ne bi dogodilo.
– Bez brige, Liza! – blago će Struan. – Tess je dobro, siguran sam. Ako su
vjenčani, nemaš se čega bojati!
– Kad se vraća »China Cloud«?
– Sutra navečer.
– Hoćeš li dopustiti da ga pregleda naš liječnik?
– Ovisi o Culumu, ali neću mu braniti. Nije zaražen, Liza. Misliš da bih
dopustio ovaj brak da je on zaražen?
– Mislim da bi! – žalosno će Liza. – Ti si vrag i samo vrag zna što ti je na
umu, Dirk Struane! No, kunem ti se Bogom, ako lažeš, ja ću te ubiti ako te ne
ubiju moji muškarci.
 Jedva je došla do vrata. Lo Čum ih otvori i za njom zatvori.
– Gospod’ne, bolje spavaj! – vedro će Lo Čum. – Brzo će jutro, heja?
– Idi k vragu!

Uspavana zgrada potmulo zatreperi od udaranja željeznim zvekirom po

ulaznim vratima. Struan je napregnuto osluškivao u toploj i zračnoj tami svoje
spavaće sobe i začuo tihe korake Lo Čuma. Iskrade se iz postelje, s nožem u ruci
i zgrabi svileni haljetak. Brzo i tiho dođe na stubišno odmorište i zagleda se
preko ograde. Dva kata ispod njega Lo Čum spusti svjetiljku i skine s vrata
zasun. Starinski je sat otkucavao jedan i petnaest.
Na pragu stajaše otac Sebastian.
– Može li me taj-pan primiti?
Lo Čum klimne glavom i odloži sjekiricu za meso koju je nosio iza leđa.
Uputi se uza stube, ali zastane kad ga je pozvao Dirk Struan.
– Da?
Pater Sebastian izvije vrat da vidi u mraku, a dlake na šiji naježe mu se od
iznenadnog povika.
– Gospodine Struane!
– Da? – zapita Struan prigušenim glasom.
– Poslao me preuzvišeni! Imamo koru cinchone.
– Gdje je?
Redovnik digne omanju prljavu vrećicu.
– Evo. Preuzvišeni mi reče da nekoga očekujete.
– A cijena?
– O cijeni ništa ne znam, gospodine Struane – slabašno će pater Sebastian.
– Preuzvišeni mi reče samo to da liječim svakoga kome me dovedete. To je sve!
– Evo mene odmah! – poviče Struan i poleti natrag u sobu.
Nabaci na sebe odjeću. Navuče čizme, jurne na vrata i zastane. Načas
razmisli, uzme borilačka željeza i počne preskakati po četiri stube odjednom.
Pater Sebastian vidje borilačka željeza i protrne.
– Dobro jutro, oče! – reče mu Struan. Savlada gađenje pred prljavom
redovnikovom haljom i ponovno zamrzi sve liječnike.
– Lo Čume, kad ovdje gospodar Sinclair... mene dovedeš, jasno?
– Jasno, gospod’ne!
– Idemo, oče Sebastiane!
– Samo trenutak, gospodine Struane! Prije odlaska moram vam nešto
objasniti. Nikad još nisam upotrebljavao cinchonu... Ni itko od nas!
– Pa, to nije važno!
– Naravno da je važno! – poviče ispijeni redovnik. – Znam samo to da
moram skuhati ovu koru, ali na žalost ne znam koliko mora vreti ni koliko jak
mora biti taj čaj. Ni koliko ga bolesnik mora popiti! Ni koliko često mora
primati taj lijek. Jedino liječničko tumačenje o primjeni cinchone starinsko je, na
latinskom i vrlo neodređeno!
– Biskup mi reče da je prebolio malariju. Koliko je popio cinchone?
– Preuzvišeni se ne sjeća, samo kaže da je bila užasno gorka i da mu se
gadila. Misli da ju je pio četiri dana. Preuzvišeni reče neka vam jasno kažem da
je liječim na vaš rizik.
– Da, razumijem. Idemo!
Struan izleti kroz vrata, a pokraj njega pater Sebastian. Malko su išli
prayom, a onda skrenuli u tihu ulicu uz koju je rastao drvored.
– Molim vas, gospodine Struane, ne tako brzo! – reče zasoptali pater
Sebastian.
– Sutra će joj početi groznica, moramo požuriti! – Struan prijeđe trg Praça
de São Paulo i nestrpljivo se zaputi u drugu ulicu. Odjednom ga nagon
opomene. Dirk zastane i odskoči u stranu. Kugla muškete zabije se u zid pokraj
njega. Prestrašenog redovnika baci na tlo. Novi hitac. Metak okrzne Struanovo
rame. Psovao je samog sebe što nije ponio pištolje. – Trčite što vas noge nose! –
Povuče redovnika i preko ulice ga gurne u zaštićenu vežu. U kućama su se palila
svjetla.
– Ovuda! – prosikće i jurne. Iznenada promijeni pravac. Novi hitac promaši
ga za djelić centimetra kad je stigao na siguran put. Uz njega je dahtao pater
Sebastian. – Imate li još cinchonu? – zapita ga Dirk.
– Da! – Za ljubav Božju, što se ovo događa?
– Razbojnici! – Struan uhvati prestravljenog redovnika ispod ruke. Protrči
tamnom uličicom i popne se na otvoreni prostor ispred tvrđave São Paulo do
Monte. Malo odahne u sjenama tvrđave. – Gdje je cinchona?
Petar Sebastian mlitavo je držao vrećicu. Mjesečina obasja blijedi trag od
biča na Struanovoj bradi i zatreperi mu u očima. Kao da ga je učinila još
krupnijim i još sablasnijim.
– Tko je to bio? Tko je na nas pucao? – zapita pater Sebastian.
– Razbojnici! – ponovi Struan. Znao je da su u zasjedi sigurno bili
Gorthovi ljudi ili Gorth. Na tren se zapita nisu li mu patera Sebastiana poslali
kao mamac. Nevjerojatno! Biskup to ne bi učinio i ne bi mu po njemu poslao
cinchonu. »Pa, uskoro ću otkriti!« zaključio je. »A ako je tako, presjeći ću
grkljan nekim papistima.«
Oprezno je proučavao mrak. Iz čizme izvuče nož, olabavi remen borilačkih
lanaca koje je stegnuo oko ručnog zgloba. Kad je otac Sebastian lakše disao,
Dirk pođe prema vrhuncu pokraj crkve São Antonio pa niz brdo ulicom koja je
vodila do zida Mejmejine kuće. U visokom i debelom granitnom zidu bijahu
vrata.
Odlučno zakuca zvekirom. Doskora kroz tajni prozorčić zirne Lim Din.
Naglo se rastvore vrata. Uđu u dvorište. Za njima zakračunaju vrata.
 – Sad smo na sigurnom – reče Dirk. – Lim Dine, čaj... pij mnogo, mnogo!
Brzo, brzo! – Pokazao je sjedalo ocu Sebastianu i odložio na stol borilačka
željeza. – Najprije dođite do daha!
Redovnik spusti ruku s raspela koje je grčevito stiskao. Obriše čelo.
– Zar nas je netko ozbiljno pokušavao ubiti?
– Čini mi se – odgovori Struan. Skine kaput i pogleda rame. Kugla mu je
samo okrznula meso.
– Ja ću vam ga povezati – reče redovnik.
– Nije ništa! – Struan stavi na sebe kaput. – Bez brige, oče Sebastiane.
Liječite je na moj rizik! Jeste li čitavi!
– Da! – Redovnikove su usne bile sasušene, u ustima je osjećao ustajali
okus. – Najprije ću pripremiti čaj od cinchone.
– Dobro, ali prije nego što započnemo, zakunite mi se križem da nikad
nikome nećete spomenuti ovu kuću, ni tko je u njoj, ni što će se ovdje dogoditi!
– Nije potrebno, jer nema ničega...
– Ima, kako da ne! Volim miran život! Ako mi ne prisegnete, sam ću je
liječiti. Čini se da o primjeni cinchone znam koliko i vi. Odlučite!
Redovnik bijaše ojađen što tako malo znade. Očajnički je priželjkivao da u
ime Božje izliječi bolesnicu.
– Vrlo dobro, kunem vam se križem da će mi usne biti zapečaćene.
– Hvala vam! – Struan ga uvede kroz ulazna vrata i uputi se hodnikom. Ah
Sam iziđe iz svoje sobe i stidljivo se nakloni, skupivši oko sebe zelenu pidžamu.
Kosa joj bijaše razbarušena, a lice još podbuhlo od sna. Svjetiljkom im je
svijetlila do kuhinje.
Bijaše to omanja kuhinja, s ognjištem i žeravnikom na drveni ugljen,
smještena uz stražnji perivoj. Krcata loncima, tavama i čajnicima. Na zidovima
crnim od dima visjelo je na stotine stručaka suhih trava, gljiva, povrća, iznutrica,
kobasica. Na prljavom podu bijahu vreće riže.
Dvije sanjive kuharice podignu se na neurednim posteljama. Tupo se
zagledaju u Struana, ali kad je nehajno odgurnuo neuredne tave i prljave tanjure
da napravi na stolu mjesta, skoče iz postelje i pobjegnu iz kuće.
– Čaj, gospod’ne? – zapita zapanjena Ah Sam.
Dirk odmahne glavom. Uzme uzrujanom redovniku oznojenu platnenu
vrećicu pa je otvori. Kora bijaše smeđa, posve obična, usitnjena na komadiće.
Pomiriše je. Bez mirisa.
– A što sad?
– Bit će nam potrebna posuda u kojoj ćemo skuhati koru! – Pater Sebastian
izdvoji prilično čistu posudu.
– Kao prvo, biste li najprije oprali ruke? – Struan mu pokaže bačvicu i
sapun koji su se nalazili u blizini.
– Kako?
 – Najprije operite ruke, molim vas! – Struan umoči ruke u bačvu i pruži mu
sapun. – Možete započeti raditi tek kad operete ruke.
– A zašto je to potrebno?
– Ne znam, staro kinesko praznovjerje. Molim vas, operite ruke, pater,
molim vas.
Dok je Struan prao tavu i stavljao je na stol, Ah Sam je blistavih očiju
gledala kako pater Sebastian trlja sapunom ruke, ispire ih i suši čistim ručnikom.
Nato sklopi oči, sastavi vrhove prstiju i tiho se pomoli.
– A sad nešto da mjerimo – reče povrativši se u stvarnost. Nasumce uzme
šalicu i do vrha je napuni korom cinchone. Koru uspe u posudu pa polako i
pažljivo ulije još deset takvih šalica vode. Stavi da ključa na žeravniku. – Počet
ćemo u omjeru jedan naprama deset! – reče sasušena grla. Ruke je uzrujano
brisao uz bokove haljine. – A sada da pregledam bolesnicu.
Struan mahne Ah Sam pokazujući joj tavu.
– Ne diraj!
– Ne dirnem, gospod’ne! – odlučno će Ah Sam. Prošao ju je prvi strah zbog
iznenadnog buđenja i počela je uživati u svim tim neobičnim radnjama. – Ne
dirnem, gospod’ne, bez brige!
Struan i redovnik izađu iz kuhinje i krenu u Mejmejinu spavaću sobu. Za
njima pođe Ah Sam.
Svjetiljka je u mraku širila snopove svjetlosti. Jin-hsi je pred ogledalom
četkala zamršenu kosu. Prestala je i žurno se poklonila. Njezina slamarica bijaše
na podu uz Mejmejin veliki krevet s četiri stupa i baldahinom.
Pod,teškim pokrivačima Mejmej je drhtala.
– Zdravo, djevojče, dobili smo cinchonu! – reče joj Struan kad je došao tik
do nje. – Napokon. Sve će biti dobro!
– Užasno mi je hladno, taj-pane! – bespomoćno će Mejmej. – Užasno mi je
hladno. Što ti je licu?
– Ništa, djevojče moje.
– Porezao si se! – Drhtala je. Sklopi oči i ponovno utone u maglu koja ju je
gušila. – Užasno je hladno!
Struan se okrene i pogleda patera Sebastiana. Na njegovu umornom licu
čitao je zaprepaštenje.
– Što vam je?
– Ništa, ništa! – Redovnik stavi na stol maleni pješčani sat. Klekne pored
postelje, uhvati Mejmejin ručni zglob i počne brojiti otkucaje srca. »Kako ova
Kineskinja zna engleski?«, zapitao se. »Je li mu ona druga žena – druga
ljubavnica? Zar sam u haremu vraga? Oh, Bože, zaštiti me! Daj mi moć
iscjeljenja i dopusti da ove noći budem oruđe tvoje!«
Mejmej je imala tako polagane i tihe otkucaje bila da ih je jedva osjećao.
Neobično nježno okrene joj lice i pogleda je u oči.
 – Ne bojte se – reče joj. – Nemate se čega bojati. U rukama ste Božjim.
Moram vam pogledati oči. Ne bojte se, u rukama ste Božjim!
Mejmej ga posluša, bespomoćna, skamenjena. Jin-hsi i Ah Sam stajale su u
pozadini i tjeskobno ih gledale.
– Što on radi? Tko je to? – šapne Jin-hsi.
– Vražji divljački vrač – odvrati joj šapatom Ah Sam. – On je redovnik,
jedan od dugomantijaša golog bogočovjeka kojega su razapeli na križu.
– Oh! – protrne Jin-hsi. – Čula sam za njih! Grozno je učiniti tako nešto!
Oni su pravi vragovi! Zašto ocu ne doneseš čaja? To uvijek pomaže u tjeskobi.
– Već ga kuha Lim Din, Druga majčice! – šapne Ah Sam. Zarekla se da se
ni za živu glavu neće micati, jer bi mogla propustiti nešto silno važno. – O, da
razumijem taj njihov grozni jezik!
Redovnik stavi na prekrivač Mejmejin ručni zglob i pogleda uvis prema
Dirku.
– Preuzvišeni mi reče da je malarija izazvala pobačaj. Moram je pregledati!
– Izvolite!
Kad je isusovac razgrnuo pokrivače i plahte, Mejmej ga pokuša spriječiti.
Jin-hsi i Ah Sam joj žurno priskoče u pomoć.
– Ne! – drekne Struan. – Stanite! – Sjeo je pokraj Mejmej i uhvatio je za
ruke. – Sve u redu, djevojče moje. Izvolite! – obratio se redovniku.
Pater Sebastian pregleda Mejmej pa je opet pokrije.
– Krvarenje je gotovo prestalo. To je jako dobro!
Duge prste stavi joj na šiju i oprezno ih počne micati. Mejmej je osjećala
kao da joj njegovi prsti odagnavaju jedan dio bolova, ali ponovno ju je uhvatio
led i zacvokotala je zubima.
– Užasno mi je hladno, taj-pane. Smijem li dobiti toplu bocu, termofor ili
pokrivače? Molim te, tako mi je hladno.
– Da, djevojče, samo trenutak! – Na leđima je već imala termofor i ležala
pod četiri popluna od pahuljica.
– Imate li sat, gospodine Struane? – zapita pater Sebastian.
– Imam.
– Molim vas, pođite u kuhinju. Čim voda zakipi, pazite na vrijeme. Kad
bude kipjela sat vremena... – U očima patera Sebastiana ogledao se sav njegov
užas. – Dva? Pola sata? Koliko? O, Bože, molim te, pomozi mi u nevolji.
– Jedan sat! – odlučno će Struan, pun pouzdanja. – Istu količinu stavit
ćemo i da se kuha dva sata. Ako joj prva ne pomogne, pokušat ćemo s drugom.
– Da, da!

Dirk Struan je na svjetlu svjetiljke u kuhinji gledao na sat. Skine sa

žeravnika čaj i stavi ga da se hladi u kanti vode. Već se kuhala kora u drugoj
posudi.
 – Kako joj je? – zapita kad je ušao redovnik. Odmah iza njega uđoše Ah
Sam i Jin-hsi.
– Ima užasnu tresavicu, a srce joj je vrlo slabo. Sjećate li se koliko se tresla
prije nego što je dobila ognjicu?
– Četiri sata, možda i pet, ne znam! – Struan natoči toplu tekućinu u
malenu šalicu za čaj i kuša. – Krvi mi Kristove, strašno je gorko!
Redovnik srkne pa i on iskrivi lice.
– Pa, da započnemo! Nadam se da će to progutati i zadržati. Svakog sata
čajna šalica! – Nasumce uzme šalicu sa zadimljene police, a sa stola digne
prljavu krpu.
– Čemu to? – zapita ga Dirk.
– Moram procijediti taj čaj od kore da izdvojim koru. Ovo mi odgovara,
sve će zadržati.
– Ja ću procijediti! – reče Struan, uzme srebrnu cjedilicu koju je pripremio i
ponovno je obrisa rupčićem.
– Zašto to radite?
– Kinezi uvijek brižno održavaju čistoću čajnika i šalica. Navodno je onda
čaj ukusniji! – Počne liti smrdljivu tekućinu od prokuhane kore u besprijekoran
porculanski čajnik, da napitak bude onoliko snažan koliko je potrebno. – Zašto
da ih i u ovome ne slijedimo?
Odnese u spavaću sobu čajnik i šalicu.

Prvu je šalicu Mejmej povratila, a i drugu.

Iako ga je očajnički molila da joj to više ne daje, Struan ju je prisilio da
ponovno ispije. Mejmej proguta; radije to nego da mora popiti još jednu šalicu!
Nikakva promjena. Jedino se još jače tresla.
Poslije sat vremena Dirk je ponovno prisili da popije. I tu je šalicu uspjela
progutati, ali sve se jače tresla.
– Neka budu dvije šalice! – reče Struan suzbijajući paniku.
I prisili je da popije dvostruku količinu.
Ponavljalo se to iz sata u sat. Zora je svitala.
Struan pogleda na sat. Šest sati, a poboljšanja nema, Mejmej se tresla kao
grančica na jesenjem vjetru.
– Za ljubav Kristovu! – poviče Dirk. – Mora djelovati!
– Za ljubav Kristovu, djeluje, gospodine Struane – reče pater Sebastian.
Držao je Mejmej za ručni zglob. – Ognjica joj je morala početi prije dva sata.
Ako se ne pojavi, ima nade. Doduše, bilo joj jedva kuca, ali cinchona djeluje.
– Izdrži, djevojče! – reče Struan uhvativši Mejmej za ruku.– Još nekoliko
sati. Izdrži!
Nešto poslije začuje se kucanje na vratima vrtnog zida.
Dirk mamurno iziđe iz kuće i skine rezu s vrata.
 – Dobro jutro, Horatio. Lo Čume, heja!
– Je li umrla?
– Nije, momčino. Mislim da je... milošću Božjom, spašena!
– Nabavili ste cinchonu?
– Jesam.
– Masterson čeka kod džunke. Vrijeme je da dođe Gorth. Zamolit ću ih...
njegove sekundante... da odgode za sutra. Niste u stanju da se borite!
– Nema razloga da se brineš. Zmija se može ubiti na razne načine, a ne
samo tako da joj zgazimo glavu, jarče Bože! Doći ću za jedan sat!
– Dobro, taj-pane! – Horatio se žurno udalji.
Za njim ode i Lo Čum. Dirk navuče na vrata rezu i vrati se k Mejmej, koja
je posve nepomično ležala na postelji.
Pater Sebastian joj je mjerio bilo. Lice mu se od tjeskobe ukočilo. Sagnuo
se i slušao otkucaje njezina srca. Prolazile su sekunde. Redovnik digne glavu i
ispitivački pogleda Dirka.
– Na tren sam mislio... ali dobro joj je. Srce joj užasno slabo kuca, ali
mlada je ona. Milošću Božjom... Groznice nema, gospodine Struane! Peruanska
cinchona izliječit će groznicu iz Sretne doline. Kako su divni putevi Gospodnji!
Struan se osjećao, za divno čudo, posve spokojan.
– Hoće li se vratiti groznica? – zapitao je.
– Možda povremeno i hoće, ali cinchona će je zaustaviti... Sad se više
nemate zbog čega brinuti. Ova je groznica ugušena! Zar ne razumijete?
Izliječena je od malarije.
– Hoće li ostati živa? Kažete da joj srce jako slabo kuca. Hoće li ostati
živa?
– Uz Božju pomoć, izgledi su veliki. Veoma veliki! Ali nisam siguran.
– Sad moram poći – reče Struan ustajući. – Molim vas, biste li ovdje ostali
dok se ne vratim?
– Hoću! – Pater Sebastian htjedne nad njim učiniti znak križa, ali odustane.
– Ne bih mogao blagosloviti vaš odlazak, gospodine Struane. Idete radi ubijanja,
je li?
– Čovjek se rodio zato da umre, oče! Samo nastojim da štitim sebe i svoje,
kako najbolje znam i umijem... I da sam izaberem vrijeme svoje smrti, to je sve!
Uzme borilačka željeza i pričvrsti ih na ručni zglob. Zatim ode iz kuće.
Dok je prolazio ulicama, osjećao je na sebi mnoge poglede, ali se nije na
njih osvrtao. Snagu je crpio iz jutra, sunca, mora i mirisa soli.
Lijep dan da zgazim zmiju, pomislio je. Ali ja ću poginuti. Nemam snage
da borilačkim željezom navalim na Gortha. Danas nemam!
 TRIDESET I DEVETO POGLAVLJE

Pokraj džunke se okupila silna svjetina, trgovci, odred portugalskih vojnika

pod zapovjedništvom mlada časnika, mornari. Džunka bijaše usidrena uz
pristanište ispred praye. Kad je stigao Struan, zgranu se svi koji su se na njega
kladili, dok su oni koji su se kladili na Gortha počeli likovati. Portugalski je
časnik uljudno zaustavio Struana.
– Dobro jutro, Senhor!
– Dobro jutro, kapetane Machado – odgovori Struan.
– Guverner vam javlja da su u Makau zabranjeni dvoboji.
– Shvaćam! – reče Struan. – Biste li mu zahvalili u moje ime i poručili da
sam posljednji koji bi narušio portugalske zakone? Znam da smo svi gosti, a
gosti su obvezni svojim domaćinima! – Pomakne remen na borilačkim lancima i
pođe prema džunki. Gomila se razdvoji. Vidje neprijateljstvo na licima
Gorthovih pristaša i svih onih koji su priželjkivali njegovu smrt, a takvih biješe
mnogo.
Na visokoj krmnici pored Horatija čekao ga je Lo Čum.
– Dobro jutro, gospod’ne! – Pruži mu pribor za brijanje. – Oćete?
– Horatio, gdje je Gorth?
– Traže ga njegovi sekundanti.
Dirk je molio Boga da Gorth negdje leži u kakvoj javnoj kući, pijan kao
majka. O, Bože, daj da se tek sutra ogledamo!
Počne se brijati. Svjetina ga je tiho gledala i mnogi su se prekrstili,
zadivljeni taj-panovom smirenošću.
Već se bolje osjećao kad se obrijao. Pogledao je nebo. Bijele niti oblaka
prekrivale su nebo, a more bijaše mirno kao jezero. Pozvao je Cudahyja, kojega
je digao s broda »China Cloud«.
– Čuvaj mi leđa!
– Da, gospodine.
Dirk se izvali na palubno grotlo i smjesta usne.
– Bože blagi! – reče Roach. – Pa on nije čovjek!
– Da – reče Vivien. – On je pravi vrag.
– Da udvostručimo opkladu kad si toliko pun povjerenja?
– Neću... Jedino ako Gorth stigne pijan!
– A ako on ubije Gortha... što će biti s Tylerom?
– Mislim da će se pobiti na život i smrt.
– A što će učiniti Culum ako Gorth danas iziđe kao pobjednik?
 – Ništa! Što može učiniti? Da ga možda zamrzi? Jadan mladić, drag mi je.
On ionako mrzi taj-pana... pa će možda blagoslivljati Gortha, zar ne? Tako će
postati taj-pan. Do vraga, gdje je Gorth?
Sunce se neumorno dizalo. Iz susjedne ulice dojuri portugalski vojnik i
počne živo nešto govoriti časniku koji odmah posla svoje ljude brzim korakom
po prayi. Za njima se upute prisutni.
Dirk se vrati u bolnu stvarnost. Svaki djelić njegova tijela vapio je za snom.
S mukom se osovio na noge. Horatio ga je čudno gledao.

U prljavoj uličici blizu pristaništa u kineskoj četvrti ležalo je Gorthovo

izmrcvareno tijelo, a oko njega leševi trojice Kineza. Četvrti je Kinez, više
mrtav nego živ, s drškom slomljena koplja u slabinama, stenjući ležao pred
patrolom portugalskih vojnika.
Trgovci i Portugalci tiskali su se da što bolje vide. Oni koji su vidjeli
Gortha, s mučninom se okrenu.
– Patrola je čula vrisku i tučnjavu – reče portugalski oficir Struanu i
ostalima koji su se nalazili u blizini. – Kad su se ovamo sjurili, vidješe da je
Senhor Brock na tlu, kao i sad. Tri ili četiri Kineza probadala su ga kopljem.
Ubilački vragovi su, vidjevši naše ljude, pobjegli onuda! – I pokaza nijemu
gomilu kućeraka, zavojitih uličica i prolaza. – Vojnici su ih gonili, ali... –
Slegnuo je ramenima.
Struan shvati da su ga ubojice spasile.
– Raspisat ću ucjenu na glave bjegunaca – reče Dirk. – Sto taela ako su
mrtvi, a pet stotina taela ako su živi.
– Sačuvajte taj novac za žive glave, Senhor. Pogani će vam samo donijeti
tri leša, i to prva tri na koja naiđu, a što se tiče živih... – Nato časnik prezirno
upre palcem prema zarobljeniku. – Vaš novac posve je siguran ukoliko nam ovaj
bastardo degenerado ne kaže tko je još sudjelovao. Kad malo bolje razmislim,
smatram da bi preslušavanje vještije vodile kineske vlasti! – Počne oštro
govoriti portugalski.
Vojnici stave Kineza na razvaljena vrata pa ga odnesu.
Časnik otare s uniforme prljavštinu.
– Glupa, besmislena smrt! Senhor Brock dobro je znao da se ne smije
vrzmati po ovom području. Čini se da čast nije zadovoljena.
– Sreća vaša, taj-pane! – podrugljivo će jedan Gorthov prijatelj. – Velika
sreća!
– Da, sretan sam što nisam zaprljao ruke njegovom krvlju.
Struan se okrene leđima prema lešu i polako ode.
Skrene iz uličice pa se popne na staru tvrđavu. Stigavši na vrh – okružen
nebom i morem – Sjedne na klupu i počne hvaliti Beskonačnost zbog blagoslova
ove noći i blagoslova ovog dana.
 Nije opažao prolaznike, ni vojnike na vratima tvrđave, ni pjesmu crkvenih
zvona. Ni zov ptica, ni blagi vjetar, ni iscjeljivačko sunce. Ni vrijeme.
Pokuša odlučiti što da radi, ali mozak mu je zatajio.
– Saberi se! – glasno će samom sebi.
Spusti se niz brdo do biskupova stana, ali biskupa nije našao. Pođe u
katedralu i raspita se za biskupa. Jedan mu redovnik reče da ga pričeka u
samostanskom perivoju.
Struan sjedne na sjenovitu klupu. Slušao je žubor česme. Cvijeće mu se još
nikad nije činilo ovoliko divno, a njegov miris ljepši. A kucanje njegova srca,
snaga njegovih udova, pa i uporna bol u gležnju – ne bijahu san nego stvarnost.
Bože, hvala ti što živimo!
S prolaza ispod arkada promatrao ga je biskup.
– Dobar dan, preuzvišeni! – reče Struan koji se divno osvježio. – Došao
sam vam zahvaliti.
Biskup napući svoje tanke usne.
– Što ste sada vidjeli, Senhor?
– Ne znam – odvrati mu Dirk. – Samo sam gledao perivoj i u njemu uživao.
Uživao u životu! Ne znam točno što...
– Mislim da ste bili vrlo blizu Bogu, Senhor. Možda tako ne mislite, ali
znam da ste bili.
Struan odmahne glavom.
– Ne, preuzvišeni, samo sam sretan zbog lijepog dana u divnom perivoju, i
to je sve!
Lice Falariana Guineppe ne promijeni izraz. Tankim je prstima dodirnuo
raspelo.
– Dugo sam vas promatrao i osjetio da ste blizu... Vi! To je sigurno
netočno? – Uzdahnuo je. – No, kako možemo mi, bijedni grešnici, znati puteve
Gospodnje? Zavidim vam, Senhor. Željeli ste sa mnom razgovarati?
– Da, preuzvišeni. Cinchona je izliječila groznicu.
– Deo gratias! Divno! Nedokučivi su putevi Gospodnji!
– Odmah ću otpremiti brod u Peru, s naredbama da dovezu cinchonu – reče
Dirk Struan. – Ako dopuštate, poslao bih patera Sebastiana da utvrdi kako oni
skupljaju ovu koru, odakle im kora i kako liječe malariju... Sve! Kad se on vrati,
napola dijelimo i teret i ta otkrića. Htio bih da pater Sebastian pod vašim
vodstvom smjesta napiše liječnički izvještaj i da ga pošalje u Englesku! U
»Lancer« i u »Times«... O tome kako ste cinchonom uspješno izliječili malariju.
– Takav službeni medicinski izvještaj trebalo bi odaslati službenim
vatikanskim putevima, ali naredit ću mu da ga napiše. A što se tiče toga da ga
pošaljem u Peru... o tome moram razmisliti. Međutim, nekoga ću poslati na
vašem brodu. Kad će isploviti?
– Za tri dana!
– Vrlo dobro! Teret i otkriće dijelimo napola. To je veoma velikodušno.
 – Nismo utanačili cijenu za izlječenje. Izliječena je! Biste li mi sad rekli
cijenu?
– Ništa, Senhor.
– Ne razumijem.
– Nema cijene za šačicu cinchone koja je spasila život jednoj mladoj ženi!
– Jasno da postoji cijena. Rekao sam vam: što god želite! Spreman sam
platiti. Na Hong Kongu sam ponudio dvadeset tisuća taela. Poslat ću vam
mjenicu na donosioca!
– Ne, Senhor! – strpljivo će visoki svećenik. – Ako mi je i pošaljete, samo
ću je razderati. Ne želim da mi išta platite za tu koru.
– Osnovat ću zadužbinu za katoličku crkvu u Hong Kongu – reče Struan. –
Ako želite, samostan! Nemojte se sa mnom titrati, preuzvišeni. Trgovina kao
trgovina! Recite cijenu!
– Ništa mi ne dugujete, Senhor. Crkvi ništa ne dugujete, ali veoma mnogo
dugujute Bogu! – Digne ruku i učini znak križa. – In nomine Patris, et Filii, et
Spiritus Sancti! – tiho će on i ode.
 ČETRDESETO POGLAVLJE

Mejmej se probudi. Dirk ju je pridržavao. Na usnama joj bijaše šalica čaja.

Čuje kako Struan nešto tiho i nejasno govori ocu pateru Sebastianu, ali se nije
trudila da shvati te engleske riječi. Poslušno je ispila cinchonu i ponovno
utonula u polusvijest.
Začuje kako redovnik izlazi. Osjeti da više nema tuđe osobe i to joj je
godilo. Oćuti da je Struan ponovno diže. Progutala je drugu šalicu tekućine koja
bijaše tako neukusna da joj je izazivala mučninu.
U divnoj maglici čula je kako Dirk sjeda u bambusov naslonjač. Do nje
uskoro dopre njegovo teško i pravilno disanje. Znala je da je zaspao pa se veoma
ugodno osjećala.
Toliko ju je veselilo čavrljanje ama u kuhinji, vedra i zajedljiva duhovitost
Ah Sam i divan miris Jin-hsi... da se Mejmej jednostavno nije htjela potpuno
prepustiti snu.
Nepomično je ležala i skupljala sve više snage, svakim trenom. I znala je
da će ostati živa.
Bogovima ću zapaliti tamjan zbog džosa svojeg. Možda i voštanicu
dugomantijaškom Bogu? Na koncu konaca koru je donio redovnik, zar ne? Iako
ima ogavan okus. Možda bih trebala postati dugomantijaška kršćanka? To bi
redovniku silno osvjetlalo obraz! Samo što se s tim ne bi složio moj taj-pan. Pa
ipak bih mogla! Naime, ako dugomantijaški Bog ne postoji, neće mi škoditi, a
ako postoji, bit ću vrlo pametna. Da li je divljački Bog kao naši kineski bogovi?
Kad malo bolje razmislim, naši su vrlo glupi. Pa zapravo i nisu! Oni su kao
ljudska bića, sa svim našim slabim i dobrim stranama. To je mnogo pametnije
nego da se pravimo, kao što se prave divljaci, da je njihov Bog savršen, da sve
vidi, sve čuje i sve sudi i sve kažnjava.
Sretna sam što nisam jedna od njih!
Začuje kako šušti haljina Jin-hsi i osjeti njezin miris. Mejmej otvori oči.
– Bolje izgledate, Vrhunska gospo – šapne Jin-hsi i klekne uz nju. – Gle,
donijela sam vam cvijeće!
Maleni stručak bijaše prekrasan. Mejmej slabašno klimne glavom, ali osjeti
da je puna snage. Struan je, izvaljen u naslonjaču, čvrsto spavao. Lice mu je
izgledalo mlado. Ispod očiju mu tamni podočnjaci, a na bradi crveni trag od
udarca bičem.
– Otac je već sat vremena ovdje, pa i više! – reče Jin-hsi koja je na sebi
imala hlače od svijetloplave svile i svilenu tuniku s dvostrukim kopčanjem,
zelenu kao ocean, koja joj je sezala do koljena. U kosi je nosila cvijeće.
Mejmej joj se smješkala i micala glavom. Vidje da je sumrak.
– Koliko je prošlo dana otkako je počela ova groznica, sestro?
 – Sinoć je počela. Otac je došao s redovnikom dugomantijašem. Donijeli su
čarobni napitak. Zar se ne sjećaš? Jutros sam rano poslala onu bijednu ropkinju
Ah Sam u kuću džosa da zahvali bogovima. Zašto mi ne dopustite da vas
okupam? Dopustite da vam dotjeram kosu! Odmah ćete se bolje osjećati.
– Oh, da, molim te, sestro – reče Mejmej. – Sigurno užasno izgledam.
– Da, Vrhunska gospo, ali samo zbog toga što ste zamalo umrli. Za deset
minuta bit ćete lijepi kao uvijek... časna riječ!
– Budi tiha kao leptir, sestro – reče Mejmej. – Ne budi oca, bez obzira što
radiš, a onim robovima od kornjačina govna reci: ako se otac probudi prije nego
što budem dotjerana, ti ćeš im osobno po mojem naređenju pritegnuti palce
škripcem.
Jin-hsi očarano ode. Nad kuću se spusti mrtva tišina.
Jin-hsi i Ah Sam vrate se na prstima u sobu i okupaju Mejmej u mirisnoj
vodi. Donesu joj mirisne hlače od najfinijeg grimiznog šantunga i grimiznu
tuniku te joj pomognu da se odjene. Okupaju joj noge i promijene zavoje pa je
podupru dok je četkala zube i ispirala usta mokraćom novorođenčeta.
Naposljetku je Mejmej prožvakala mirisno lišće čaja i osjetila se veoma
pročišćenom.
Kosu su joj češljale i četkale, uplele u pletenice i lijepo okitile svježim
mirisavim cvijećem. Promijene plahte i jastučnice, poškrope ih mirisom, a ispod
jastuka tutnu mirišljive trave.
Iako joj je kretanje i presvlačenje oduzelo mnogo snage, Mejmej se
osjećala preporođenom.
– A sad krepka juhica, Vrhunska gospo, pa svjež mango – reče Jin-hsi.
– A onda – važno će Ah Sam i zazvekeće srebrnim naušnicama – imamo za
tebe divne vijesti!
– Što?
– Tek kad pojedeš, majčice! – reče Ah Sam. Mejmej se usprotivi, ali Ah
Sam odlučno odmahne glavom. – Moramo te njegovati, još si bolesna. Druga
majčica i ja znamo da lijepe vijesti pogoduju probavi. No, najprije moraš nešto
pojesti da imaš što probaviti.
Mejmej popije juhu i pojede nekoliko kriški manga. Nukale su je da jede.
– Mora ti se vratiti snaga, Vrhunska gospo!
– Pojest ću sav mango ako mi odmah kažete vijesti! – reče Mej-mej.
Jin-hsi se namršti pa klimne glavom Ah Sam.
– Možeš, Ah Sam, ali počni od onog što ti je rekao Lo Čum... Kako je sve
započelo?
– Ne tako glasno! – opomene je Mejmej. – Da ne probudiš oca.
– Pa lijepo! – započne Ah Sam. – One noći prije nego što smo stigli... prije
sedam užasnih dana... očev divljački sin padne u kandže jednog divljaka,
oličenja samog vraga. Taj je čudovišni divljak smislio toliko podmukli i strašni
plan... da upropasti očeva voljenog sina... da ga gotovo ne bih znala opisati.
Noćas i danas, dok je vražji čudotvorni napitak skidao vašu groznicu, događaji
su dostigli svoj sudbonosni vrhunac. Cijelu smo noć bdjele i na koljenima se
molile bogovima, ali bezuspješno. Otac bijaše izgubljen. Vi ste bili izgubljeni,
mi smo bili izgubljeni. I još gore, neprijatelj je pobijedio.
Ah Sam ušuti i počne se praviti iznemogla. Otetura do stola, uzme čašicu
vina koje je Jin-hsi donijela da podari Mejmej pa otpije, sva iscrpljena od
uzbuđenja.
Kad se okrijepila, cijelu je priču iznijela uz stravične stanke, nevjerojatne
uzdahe i široke pokrete.
– I ondje, na prljavoj ulici – zaključi Ah Sam uz tiho jecanje, upirući
prstima u pod – sasječeno u četrdeset komada, okruženo lešinama petnaestorice
ubojica, ležalo je tijelo vražjega divljaka, Gortha... I tako je naš otac spašen!
Mejmej slavodobitno pljesne rukama i čestita samoj sebi što je bila toliko
dalekovidna. Bogovi nas svakako štite! Bogu hvala, razgovarala sam u pravo
vrijeme s Gordonom Čenom. Da nije bilo njega...
– Divota! Oh, Ah Sam, sjajno si ovo ispričala! Umalo sam umrla kad si
došla do onog dijela kako je otac jutros otišao od kuće. Da mi već u početku nisi
rekla da su to divne vijesti, sigurno bih umrla.
– Zdravo, djevojče moje! – Struana je probudilo Mejmejino pljeskanje.
Jin-hsi i Ah Sam žurno ustanu te mu se naklone.
– Osjećam se znatno bolje, taj-pane – reče Mejmej.
– Izgledaš mnogo bolje.
– Moraš jesti, taj-pane – primijeti Mejmej. – Vjerojatno nisi cijeli dan ništa
jeo.
– Hvala ti, djevojče, ali nisam gladan... poslije ću nešto pojesti u sjedištu
tvrtke! – Struan ustane i protegne se.
– Molim te, jedi ovdje – reče mu Mejmej. – Ovdje prenoći, molim te. Ne
bih htjela... Pa, molim te, ostani! To bi me silno usrećilo.
– Naravno, djevojče moje – reče Struan. – Još četiri dana moraš piti
cinchonu. Triput dnevno!
– Pa... kad se tako divno osjećam, taj-pane. Molim te, ne bih više!
– Triput dnevno! Mejmej, još četiri dana!
– Tako ti krvi Božje, ima okus kao ptičji izmet pomiješan s octom i
zmijskom žuči.
U spavaću sobu donesu stol krcat hranom. Jin-hsi ih posluži i ostavi same.
Mejmej profinjeno izabere hrskave pržene račiće.
– Što si danas radio? – zapitala ga je.
– Ništa važno, ali jednu brigu skinuli smo s vrata. Gorth je poginuo.
– Oh? A kako? – zapita Mejmej pa se dolično iznenadi i zgrane kad joj je
saopćio vijesti. – Vrlo si mudar, taj-pane, ali tvoj je džos sjajno dobar!
Struan odgurne tanjur, priguši zijevanje i razmisli o džosu.
– Da!
– Hoće li se Brock užasno razljutiti?
 – Nisam skrivio Gorthovu smrt. Pa i da jesam, zaslužio ju je. Donekle mi je
i žao što je onako poginuo! – Gorthova smrt i Tessina otmica dotući će Brocka,
pomislio je. Najbolje da pripremim pištolj... ili nož! Hoće li me napasti noću,
kao ubojica? Ili otvoreno? O tome ću sutra brinuti. – Uskoro će se vratiti Culum.
– Zašto ne legneš? Izgledaš užasno umoran. Kad Lo Čum donese vijesti,
Ah Sam će te probuditi, heja? Sad bih i ja malo odspavala.
– I ja ću, djevojče moje! – Dirk je nježno poljubi i zagrli. – O, djevojče,
djevojče! Toliko sam se bojao za tebe.
– Hvala, taj-pane. Sad spavaj, pa ćemo se sutra i ti i ja mnogo bolje
osjećati.
– Moram isploviti u Hong Kong, djevojče moje, što prije. Na nekoliko
dana!
Zastane joj dah.
– Kad odlaziš, taj-pane?
– Sutra, ako ti bude dobro.
– Hoćeš li mi učiniti uslugu, taj-pane?
– Svakako.
– Povedi me sa sobom. Neću... Neću da ovdje budem sama ako tebe nema!
– Nisi toliko jaka da putuješ, a ja moram poći, djevojče.
– Oh, sutra ću biti jaka, časna riječ! Ležat ću na brodu, a možemo živjeti na
»Resting Cloudu« kao i prije. Molim te!
– Bit ću odsutan samo nekoliko dana, djevojče, a bit će ti bolje ako ovdje
ostaneš. Mnogo bolje!
No, Mejmej se ugnijezdi bliže uz njega i pomiluje ga.
– Molim te! Bit ću jako dobra, poslušno ću piti sve šalice lijeka. Ležat ću,
ozdraviti... jesti, jesti, jesti... i sjajno se osjećati. Časna riječ! Molim te, ne
napuštaj me dok posve ne ozdravim.
– Pa, sad spavaj, a sutra ćemo odlučiti.
Poljubila ga je.
– Sutra nećeš ništa odlučiti. Ako isploviš, neću jesti ni piti lijek, boga mi!
Da! – reče oponašajući njegovu otresitost. – Tvoja stara majčica stupit će na
palubu i neće ni pisnuti!
Struan je čvrsto zagrli. Iz minute u minutu osjećao je kako ona jača. Bog
neka blagoslovi cinchonu!
– Dobro, ali sutra ne idemo, nego prekosutra u zoru. Budeš li se dovoljno
oporavila i budeš li se...
– Oh, hvala, taj-pane. Bit ću veoma jaka.
Držao ju je podalje od sebe i ispitivački mjerkao. Znao je da će morati
proći mnogo mjeseci dok joj se ne vrati negdašnja ljepota. Ali ljepotu ne čini
samo lice, zaključio je, nego ono što je ispod kože, u očima i u srcu. – Ah,
djevojče moje, tako si lijepa. Volim te!
Sitnim prstićem dodirne mu nos.
 – Zašto svojoj staroj majčici govoriš takve stvari? – Stisne mu se u naručju.
– Mislim da si i ti jako lijep.
Dao joj je dvije šalice čaja. Začepila je nos i ispila ih. Ubaci u usta
mirišljivo lišće da odagna ogavan okus. Ututkao ju je kao dijete, ponovno je
poljubio i pošao u svoju sobu.
Zbacio je sa sebe odjeću, legao na postelju i uživao na hladnim plahtama.
Ubrzo ga obuzme san.
Dok je on spavao, uporno su preslušavali kineskog ubojicu. Njegovi su
mučitelji bili veoma strpljivi i silno vješti u izvlačenju priznanja.
 ČETRDESET I PRVO POGLAVLJE

Malo poslije zore uplovi »China Cloud« u luku Makao. Kad se približio
sidrištu, Struan je već hitao po gatu. Čekat ga je kuter.
– Dirk!
Zapanjeno je digao pogled.
– Dobro jutro, Liza.
Liza Brock bijaše ispijena i iznemogla.
– Idem s tobom!
– Jasno! – Struan joj pruži ruku da joj pomogne uskočiti, ali ga je odbila. –
Otisnimo se! – naredio je.
Veslači su snažno zaveslali. Bijaše divan dan, a more mirno. Na brodskoj
krmnici Struan vidje sitnu spodobu kapetana Orlova. Znao je da i Orlov njega
gleda. Pa dobro, pomislio je.
– Sutra ću na Hong Kong prebaciti Gorthov leš! – reče Liza.
Struan ne odgovori. Samo klimne glavom i pogleda svoj brod.
Kad su došli do siznog mosta, pusti Lizu da se prva popne na palubu.
– Dobro jutro! – reče kapetan Orlov.
– Je li na brodu gospođica Brock? – zapita Struan.
– Da!
– Jesi... jesi li ih vjenčao? Culuma i Tess? – zapita Liza.
– Da! – Orlov se okrene prema Struanu. – Naredio si mi da ga slušam.
Naredio mi je da ih vjenčam. Gospodar je gospodar, a to je tvoj zakon. Poslušao
sam naređenje.
– Potpuno se slažem – blago će Struan. – Bio si odgovoran samo za
pomorska pitanja. To sam Culumu lijepo objasnio.
Liza se ljutito okrene prema Struanu.
– Znači, bijaše namjerno, ti si to udesio. Znao si da bježe?
– Nije znao, gospođo Brock! – Na mostu se pojavi Culum, uzrujan, ali
samouvjeren. – To je meni palo na um. Zdravo, taj-pane! Naredio sam Orlovu
da nas vjenča. Ja sam za to odgovoran!
– Da. Idemo u potpalublje, momčino!
Liza je, pepeljasta u licu, uhvatila Culuma za rame.
– Jesi li zaražen?
– Naravno da nisam. Otkud vam to? Mislite da bih se oženio Tessom da
sam zaražen?
– Molim Boga da govoriš istinu? Gdje je Tess?
– U kabini. Mi smo... Idemo u potpalublje!
– Da li... da li joj je dobro?
 – Pa jasno, gospođo Brock!
– Ovo nije mjesto za rješavanje obiteljskih stvari – reče Dirk. Zaputi se
mostom, a Liza za njim.
– Zdravo – stidljivo će Tess koja je izišla iz glavne kabine. – Zdravo,
mama!
– Jesi li dobro, mila moja?
– Oh, da, da!
Tad se majka i kći bace jedna drugoj u zagrljaj.
Struan mahne Culumu da iziđe iz kabine.
– Oprosti, taj-pane, ali zaključili smo da je to najbolje.
– Slušaj, momčino, bilo je gužve za vrijeme vaše odsutnosti! – Reče
Culumu sve o Gorthu. – Nema sumnje da ti je on podvalio. Podvalio ti je, kao
što sam i mislio.
– Nema... Nema izgleda da mi se išta pojavi nakon sedam dana... Ili ima?
– Nema, ali najbolje da pođeš Brockovu liječniku. Tako da Liza bude
mirna.
– Opet si imao pravo. Upozorio si me! Bože mili, upozorio si me. Zašto mi
je Gorth to učinio? – »Kako to itko može učiniti?«, zapita se u sebi Culum.
– Ne znam! Je li između tebe i Tess sve u redu?
– Kako da ne! Prokleti Gorth, sve je upropastio! – Iz džepa izvadi dva
pisma. – Tu su odgovori Skinnera i Gordona.
– Hvala, momčino, i ne brini zbog...
– Idemo na obalu – reče Liza i prijeteći stane na prag. – Odvest ću Tess i
onda...
– Nikamo nećete odvesti moju ženu, gospođo Brock! – prekine je Culum. –
A što se tiče glasina da sam zaražen... odmah idemo vašem liječniku da to hitno
skinemo s vrata.
– Tyler će poništiti taj brak, jer je sklopljen bez njegova dopuštenja.
– Vjenčani smo pred Bogom i zakonom, i gotovo! – Culum je govorio kao
što se dogovorio s Tessom. No, sad, poslije Gorthove smrti, njegova je smionost
šuplje djelovala. – Žao mi je što smo pobjegli... Ne, nije mi žao! Vjenčani smo i
učinit ću sve što je u mojoj moći da vam budem dobar zet, ali Tess će sa mnom
ostati i raditi ono što joj kažem.
– Tyler će te izbičevati!
– Oh, mama, ne! – Tess brižne u plač i dotrči do Culuma. – Vjenčani smo.
To je isto sad kao i za tri mjeseca, i gotovo! Recite joj, taj-pane... Recite joj da
griješi.
– Tvoj otac sigurno će pobjesnjeti, Tess, i to s pravom, ali isto tako sam
siguran da će oprostiti i tebi i njemu. Liza, zar im ne možeš ovdje, na licu
mjesta, oprostiti?
– Nije na meni da im opraštam, Dirk Struane!
 – Nemoj tako, mamice! – reče Tess. Sad nam se više ništa ne može
dogoditi, pomislila je. Sad kad smo muž i žena, sad kad me obljubio, i kad me
boljelo, kao i prije, samo drukčije. Zadovoljan je, tako nježan i divan. Zauvijek
je potisnula Nagreka. – Hajde da svi zajedno doručkujemo.
Liza obriše oznojene usne.
– Bit će najbolje da dođete u našu kuću. Javit ću tvom ocu.
– Odsjest ćemo u »Engleskom hotelu«! – reče Culum.
– Nije potrebno, Culume – upadne Struan. – U našem sjedištu imamo sobe
i za vas!
– Hvala, ali zaključili smo da će tako biti najbolje. Smatramo da se smjesta
moramo vratiti na Hong Kong da pođemo gospodinu Brocku i da ga zamolimo
za oproštenje. Molim vas, gospođo Brock, budimo prijatelji! Otac mi je ispričao
što se dogodilo Gorthu. Nije otac kriv!
– Mislim da jest, mladiću. I ne možete odmah isploviti, jer sutra moramo
odvesti i lijes.
– Kako? – zapita Tess.
– Gorth je poginuo, draga – objasni joj Culum. – Jučer!
– Što?
– Mučki su ga ubili plaćene ubojice! – vrisne Liza.
– Oh, Bože, ne!
Dirk joj ispriča sve osim onog što je Gorth pokušao učiniti Culumu.
– Nisam imao druge nego da ga izazovem – zaključi Dirk. – Ali njegova
krv nije na mojim rukama. Mislim da će biti najbolje da se svi iskrcamo.
Tess je tiho jecala. Culum ju je obgrlio.
– Hajde, ljubavi, obriši oči. Nismo krivi ni mi ni tata!
I odvede je iz kabine.
– Vjenčali su se i sretni su, Liza! – prekine tišinu Dirk. – Zašto da ne ostane
na tome?
– Ja bih se s tim složila ako je Culum rekao istinu, ali Tyler to neće
prihvatiti. Poznaješ ga, kao i on tebe. Znam da si ti sve ovo smislio, Dirk. I on će
to znati. Ubit će te! Ili će te pokušati ubiti... A mislim da si ti s tim i računao.
Tyler i ti ćete se pobiti čim se on obruši na tebe ili ti na njega. Zašto si se u to
miješao? Tri mjeseca mogao si pričekati. Ali sad... Oh, Bože!

Dirk Struan digne glavu s pisama kad je Culum utučeno ušao u ured i sjeo.
– Je li sve u redu?
– Da! Liječnik reče da sam čist.
– Jesi li ručao?
– Nisam! Ni meni ni njoj nije bilo do jela. Oh, Bože... Sve nam je tako
lijepo krenulo. Bog ubio Gortha i njegovu vražju ludost!
– Kako gospođa Brock?
 – Kao što se može očekivati... tako bi pisalo u novinama. Kako je... Da li je
stigla cinchona?
– Da, oporavila se Mejmej.
– Oh, pa to je divno!
– Da! – No, iako se dobro osjećao, Struana je mučila neka neodređena, pa
ipak prodorna strepnja. Nije je mogao iskazati. Bijaše to samo nagovještaj
nekakve opasnosti. Pisma mu ni na što nisu ukazivala. Gordon Čen mu je javio
da se još nada da bi mogao nabaviti cinchonu, a Skinner je pisao da će odmah
objaviti onu vijest i da danas očekuje Dirka.
Danas nikako neću stići! Bože, da sam srećom bio čvrst i naredio Mejmej
da ovdje ostane.
– Sutra se vraćam na Hong Kong. Bit će najbolje da vas dvoje dođete sa
mnom.
– Mislim da će biti bolje ako pođemo na »White Witch« s gospođom Brock
i s Lillibet – reče Culum. – Jutros je gospođa Brock poslala gospodinu Brocku
vijest po jednoj lorči. O nama... I o Gorthu!
– Bez brige, momčino. Liza Brock će ovo prevaliti, a ni Tyler vas neće
mučiti. Sjećaš li se da je prisegnuo?
Culum je trenutak odmjeravao taj-pana.
– Jesi li znao da ću oteti Tess na »China Cloudu«?
– Pa, momčino, kad je nestala, ponadao sam se da si je oteo – zaobilazno će
Dirk Struan.
Culum s pisaćeg stola uzme teški bijeli žad koji je služio da se ne razlete
papiri, kao pritiskivač.
– Bio sam baš glup!
– Mislim da nisi. Učinio si najbolje što si mogao učiniti. Sad si se okućio.
– Baš sam bio glup, jer sam opet obična marioneta.
– Kako?
– Mislim da si mi utuvio u glavu da pobjegnemo. Smatram da si mi
namjerno podredio Orlova, jer si znao da ću mu zapovjediti da nas vjenča.
Mislim da si mene i Tess poslao znajući da ćeš time razljutiti Gortha pa da će te
on javno napasti, što će ti pružiti priliku da ga javno ubiješ. Zar ne?
Struan je nepomično sjedio u naslonjaču. Nije izbjegavao Culumov pogled.
– Ne znam kako da ti odgovorim, Culume. Nisam baš siguran želiš li da ti
odgovorim. Činjenica je da si se što prije želio oženiti Tessom i oženio si se.
Činjenica je da te Gorth pokušao ubiti na najpodliji mogući način. Činjenica je
da je poginuo. Činjenica je da žalim što mi je uskraćeno zadovoljstvo da ga
ubijem, ali je činjenica i to da mi na rukama nije njegova krv. Činjenica je da si
živ zato što je on poginuo... I ti i Tess! Činjenica je: što god Brock htio učiniti
zbog toga, položio je svečanu zakletvu da će ti omogućiti da sretno uploviš na
čvrstom brodu u mirnu luku. A posljednja je činjenica da ćeš sad uskoro moći
zauzeti moje mjesto i postati taj-pan!
 Culum spusti pritiskivač papira.
– Nisam osposobljen da postanem taj-pan.
– Znam, ali uskoro ćeš postati. Za nekoliko mjeseci vraćam se kući – reče
Struan. – Dogodine ću doploviti na »Lotus Cloudu« i raščistiti s Vu Kvokom, ali
sve ostalo morat ćeš ti riješiti.
Culum je razmišljao kako će biti kad postane taj-pan i bude prepušten
samom sebi. Znao je da više nije prepušten samom sebi. Sad ima Tessu!
– Mislim da bih mogao sklopiti mir s Brockom... ako mi ga ti ne pokušaš
sklopiti! – reče. – Jesi li sve ovo smislio? Hoćeš li mi odgovoriti s da ili ne? –
Čekao je i očajnički priželjkivao da čuje »ne«.
– Da! – namjerno se odluči Dirk – Poslužio sam se nekim činjenicama da
postignem proračunati cilj.
– Kad postanem taj-pan, spojit ću »Struana i kompaniju« s »Brockom i
sinovima« – reče Culum. – Brock će postati glavni taj-pan, a ja ću doći odmah
iza njega.
Dirk skoči na noge.
– Taj gad neće postati taj-pan »Otmjene kuće«! Neće zapovijedati mojim
brodovima!
– Brodovi nisu tvoji pripadaju našoj tvrtki. Nije li i Brock samo figura koju
ćeš po svojoj volji iskorištavati?
– Bogom ti se kunem, Culume, ja te ne razumijem. U tvojim je rukama
cijeli tvoj život, a sad radiš upravo ono što će ti upropastiti život.
Odjednom Culum prozre svojeg oca... kao čovjeka. Vidje njegovu veličinu
i snagu, odlučno prekaljeno lice... Zlatnocrvenu kosu i neobično zelenilo očiju.
Znao je da će uvijek biti oruđe tog čovjeka. Znao je da se s njim nikad neće
moći boriti. Neće ga moći uvjeriti da se jedina mogućnost da preživi kao taj-pan
sastoji u tome da se udruži s Brockom... i da se nada da će Brock ostaviti na
miru njega i Tess.
– Nikad neću moći postati veliki taj-pan »Otmjene kuće«, jer nisam kao ti –
reče mirno i odlučno. – Ne želim, i nikad neću biti!
Kucanje na vratima.
– Da? – drekne Dirk Struan.
Lo Čum otvori vrata.
– Vojnik traži gospodara! Može?
– Samo trenutak!
– Pošao bih i... – Culum je ustao.
– Samo trenutak, Culume! – Struan se okrene prema Lo Čumu. – Sad
primam, jasno?
Lo Čum ljutito frkne i širom otvori vrata. Uđe mladi portugalski časnik.
– Dobar dan, Senhor!
– Izvolite sjesti, kapetane Machado. Poznajete li mog sina Culuma?
Mladići su se rukovali i časnik sjedne.
 – Budući da ste vi vođa engleskih državljana, pretpostavljeni su me
zadužili da vam službeno priopćim rezultate istrage o ubojstvu Senhora Brocka
– započeo je.
– Jeste li uhvatili ostale ubojice? – prekine ga Struan.
Časnik se nasmiješi i odmahne glavom.
– Ne, Senhor, i sumnjam da ćemo ih ikad uloviti. Ubojicu smo izručili
kineskim vlastima, kao što smo obvezni. Preslušavali su ga onako kako samo
Kinezi znaju. Priznao je da je član tajnog društva Hung Muna... trijada, mislim
da ih tako zovete. Čini se da je prije nekoliko dana stigao odavde iz Hong
Konga. Navodno je na Taj Ping Šanu veoma snažno to udruženje! – Časnik se
ponovno nasmiješi. – A čini se i da imate mnogo neprijatelja, Senhor Struan.
Onaj cabrão tvrdi da im je vođa vaš... vaš vanbračni sin Gordon Čen.
– Najbolji vic koji sam čuo u dugo vremena – vedro će Struan, pomislivši
da to možda ipak nije točno. »A ako jest?«, zapitao se. »Ne znam, ali moram to
odmah ispitati, na bilo koji način.«
– To je zabavljalo i mandarine, tako nam rekoše – nastavi Machado. – Bilo
kako bilo, pogani vrag je, na žalost, umro prije nego što im je stigao odati ime
pravog vođe! – Prezirno je nadodao: – On im je rekao da su ga ovamo poslali da
ubije Senhor Gortha, a to im je naredio vođa. Naravno, naveo je i imena svojih
suučesnika, ali isto su toliko bezvezna kao i ostatak njegove priče. Bijaše to
obična pljačka. One proklete trijade najobičniji su razbojnici, ili možda... –
naglasio je – Stvar osvete!
– Kako?
– Pa, Senhor, mladi Senhor Brock nije baš bio... kako da se izrazim? Nije
bio omiljen u nekim ozloglašenim krugovima. Čini se da je išao u javnu kuću
blizu koje je nađen. Prije otprilike tjedan dana grubo je navalio na prostitutku, a
ona je prekjučer umrla. Upravo su nam mandarini poslali tužbu protiv njega.
Tko zna? Možda su mandarini odlučili, oko za oko, zub za zub... a ovim nam
samo odvlače pažnju? Znate kako su prepredeni. Možda je i dobro što je ubijen,
jer bismo morali nešto protiv njega poduzeti, a to bi svima bilo neugodno! –
Ustao je. – Naravno, moji će pretpostavljeni poslati Njegovoj ekscelenciji
službeni izvještaj, budući da je u to upleten jedan vaš sunarodnjak.
Struan mu pruži ruku.
– Biste li im zahvalili u moje ime? A možda bi se to moglo zataškati?
Mislim, ono o prostitutki. Moj sin oženio se njegovom sestrom pa bih želio
zaštititi prezime Brock. Tyler Brock mi je stari znanac.
– Čuo sam! – odgovori mu časnik pomalo podrugljivo. Baci pogled na
Culuma. – Čestitam vam, Senhor!
– Hvala!
– Spomenut ću pretpostavljenima vaš prijedlog, Senhor Struan, i sigurno će
uvidjeti u kakvom ste nezavidnom položaju.
– Zahvaljujem – odgovori Struan. – Ako uhvatite ostale, moja nagrada još
vrijedi.
 Časnik ih pozdravi i iziđe.
– Hvala što si mu ti predložio – reče Culum. – Što bi se dogodilo Gorthu?
– Objesili bi ga. Mi Englezi imamo zakone protiv ubojstva.
– Baš bi bila ironija sudbine da je to istina.
– Kako?
– Ono o Gordonu Čenu i o tajnom društvu. Ako uistinu nisi kanio izazvati
Gortha zato jer si se već potajno pobrinuo da ga ubiju!
– To je užasna optužba, užasna!
– Ne optužujem te – primijeti Culum. – Samo rekoh da bi to bila ironija
sudbine. Znam kakav si. Ako ubijaš, želiš da to bude javno, čovjek protiv
čovjeka, jer tako na to gleda najveći taj-pan, ali ja na to ne gledam tako, i nikad
neću tako gledati! Dosadilo mi je da ljudima postavljam zamke i da se ljudima
koristim. Nisam ti, i nikad to neću postati. Moraš me podnositi kako znaš i
umiješ. A ako u mojim rukama ugasne tvoja »Otmjena kuća«, pa... Upotrijebit
ću tvoje riječi, bit će to džos! Tvoj je obraz spašen. Otići ćeš kao najveći taj-pan,
bez obzira na ono što bude poslije. Nikad te neću shvatiti, a znam da ni ti mene
nećeš nikada shvatiti, ali ipak možemo biti prijatelji.
– Naravno da smo prijatelji! – reče Struan. – Pa ipak ... Obećaj mi da se
nikad nećeš udružiti s Brockom!
– Kad postanem taj-pan, radit ću ono što ja budem smatrao najpovoljnijim.
Više ti nećeš o tome odlučivati! Ti si izmislio taj zakon, a ja sam se zakleo da ću
ga slušati.
Odjeknu zvukovi s praye. Negdje u daljini započnu brujati zvona.
– Hoćeš li s nama večerati? U klubu?
– Hoću.
Culum iziđe. Struan ostane za pisaćim stolom. »Kako da zapalim
Culuma?«, pitao se.
Nikako da smisli odgovor. Pozove tajnika i s njim se dogovori da riješe sve
poslove tvrtke prije nego otplovi u Hong Kong.
Ode iz ureda. Na putu prema Mejmejinoj kući razmišljao je o Brocku.
Hoće li večeras nahrupiti u klub onako kao Gorth?
Struan na trenutak zastane i zagleda se prema moru. »White Witch« i
»China Cloud« divno su izgledali na popodnevnom suncu. Pogledom prijeđe
iznad krovova Makaa i vidje katedralu. Zašto onaj vražji biskup nije za koru
zatražio pravednu cijenu? Budi pošten, Dirk! Nije on vražji! Da, ali podvalio ti
je. Sad mu to nikad nećeš moći zaboraviti, dok si živ... i ukazivat ćeš crkvi
svakojake usluge. I vražjim katolicima. A jesu li oni zaista vragovi? Reci samo
istinu! Nisu!
Jedini vrag kojega si poznavao bijaše Gorth, a Gorth je mrtav, gotov. Bogu
hvala!
Da. Mrtav je Gorth, ali nije zaboravljen.
ŠESTA KNJIGA
 ČETRDESET I DRUGO POGLAVLJE

U zoru se »China Cloud« otisne sa sidrišta. More bijaše mirno, a vjetar

istočni i stalan. Međutim, poslije dvosatne plovidbe, lahor postane svježiji pa
Struan ostavi Mejmej u glavnoj kabini i popne se na palubu.
Orlov je proučavao nebo. Na obzorju bijaše vedro, ali u daljini su se
nakupili kumulusi.
– Ondje nema opasnosti! – reče.
– I tu je sve dobro – odvrati Struan pokazujući mu more. Šetao je palubom
i skrenuo u snast prednjeg jarbola. S lakoćom se penjao. Vjetar ga je ugodno
brijao. Zastao je tek kad se podupro na konop na nastavku jarbola blizu vrha
prednjeg jarbola.
Promatrao je nebo i more, brižno tražeći nagovještaje vjetra ili oluje,
skriveni greben ili plićak koji nije unesen u zemljopisne karte. Međutim, dosad
na obzorju ne bijaše znakova opasnosti.
Na trenutak se prepustio uživanju u brzini, vjetru i bezgraničnosti,
blagoslivljajući svoj džos što je živ i što ima Mejmej. Mnogo joj je bolje.
Doduše, još je slaba, ali u usporedbi s onim od jučer, znatno je ojačala.
Proučavao je svu snast koja se vidjela, tražeći oštećenje ili slabija mjesta.
Spusti se i vrati na krmnicu. Za jedan sat vjetar ponovno osvježi i kliper se jače
nagne, dok mu je pjena prštila po donjim jedrima.
– Večeras ću se veseliti kad uplovimo u luku – uznemireno će Orlov.
– Da! I ti to osjećaš?
– Ništa ne osjećam, samo to da ću večeras biti sretan kad uplovim u luku! –
Orlov pljune u zavjetrinu i prebaci duhan na drugu stranu. – Povoljno je i nebo, i
more, i vjetar... pa ipak se sprema zlo.
– U ovim se vodama uvijek sprema zlo.
– Ako dopuštate, istražit ćemo dno, a dubinomjerača ću zadužiti da
uzvikuje dubinu u sežnjevima. Možda je tu samo kakav plićak ili smrdljiva
stijena na kojoj bismo mogli rasporiti utrobu.
Orlov protrne i obavije oko sebe mornarski kaput, iako dan bijaše topao a
vjetar povoljan.
– Da!
Poslaše na pramac dubinomjerača koji počne očitavati sežnjeve. Posada se
popne u snast da olakša jedrilje »China Clouda«.
U kasno popodne sretno uplove u zapadni kanal, lijevo se nalazio otok
Hong Kong, a desno kontinent. Bijaše to ugodna plovidba, bez nesreća.
– Možda smo samo ostarjeli! – reče Struan i kratko se nasmije.
 – Što si stariji, to te više more želi usisati – reče Orlov bez kivnosti
gledajući iza sebe ocean. – Da nemam ovaj divni brod, danas bih napustio
službu.
Dirk Struan pristupi kormilu.
– Zamijenit ću te, kormilaru! Podi na pramac!
– Razumijem, gospodine! – Mornar ih ostavi same na krmnici.
– Zašto? – zapita Struan Orlova.
– Osjećam kako me more gleda... Kao što uvijek gleda pomorca i iskušava
ga, ali jednom dođe vrijeme kada ga gleda drukčije... ljubomorno. Da,
ljubomorno je more, kao žena. I isto toliko opasno! – Orlov ispljune u more
komad duhana i ispere usta hladnim čajem iz platnene torbe pored stalka za
kompas. – Još se nikad nisam ponašao kao svećenik i još nisam nikoga vjenčao.
Bijaše smrtno neobično... Neobično, Zelenooki... bijaše gledati ono dvoje
mladih, strastvenih i samouvjerenih. I dok sam slušao tvoju »jeku«, napuhanu
kao paun. »Boga ti, Orlove, vjenčaj nas, Boga ti! Boga ti, ja sam kapetan China
Clouda’. Znaš kakav je taj-panov zakon, Boga ti!« A ja sam se usplahirio i
zajapurio, i užasno odugovlačio, kako bih mu sačuvao obraz... a cijelo sam
vrijeme znao da nas Zelenooki sve vuče na koncu kao lutke! – Orlov se smijuljio
i podigao pogled prema Struanu. – Međutim, jako sam dobro glumio i dopustio
da mi on zapovijeda, kao što ste i željeli da mi zapovijeda. Bijaše to... Da, bijaše
to moj vjenčani dar mladiću. Je li ti kazao kako smo se dogovorili?
– Nije.
– »Vjenčaj nas pa ćeš zadržati ovaj brod, Boga ti. Ako nas ne vjenčaš,
najurit ću te sa svih mora, Boga ti!« – Orlov se smijuckao. – Ionako bih ih bio
vjenčao!
– Razmišljao sam o tome da ja preuzmem tvoj brod.
– Kako? – Nestane Orlovljeva smiješka.
– Razmišljam da preuredim tvrtku... i da flotu stavim pod zapovjedništvo
jednog čovjeka. Privlači li te taj posao?
– Na kopnu?
– Jasno, na kopnu! Možeš li zapovijedati cijelom flotom s krmnice jednoga
klipera?
Orlov stisne pesnicu i zatrese je prema Struanovu licu.
– Ti si vrag pakleni! Napastuješ me silom koja nadilazi moje snove, da mi
oduzmeš jedinu stvar na svijetu koju volim. Na krmnici zaboravljam tko sam...
Bože, ti to znaš. Što sam ja na kopnu? Grbavi Stride Orlov!
– Mogao bi biti... Stride Orlov, taj-pan najplemenitije flote na svijetu.
Smatram da je to muški posao! – Struan nije skidao pogleda s patuljkova lica.
Orlov se okrene, pristupi razmi u privjetrini i počne sipati najžešće
norveško-ruske psovke, koje su trajale minutama.
Teškim koracima vrati se do Dirka.
– Kad bi to bilo?
 – Potkraj ove godine! Možda i poslije.
– A plovidba na sjever, po krzna? Zar si to zaboravio?
– To ćeš sigurno prekrižiti, je l’ da?
– Tko ti daje pravo da se s ljudima igraš kao s lutkama?
– Kormilaru, dođi na krmu! – Struan prepusti kormilo mornaru kad je
»China Cloud« izišao iz kanala i zaplovio mirnim lučkim vodama. Milju ispred
njih stršio je poluotok Kowloon. S obje strane broda zemlja bijaše neplodna,
sparušena i strmo se spuštala u more. Otprilike milju ispred njih, s lijeve strane,
nalazila se otočna hridina po imenu Sjeverni rt. Iza Sjevernog rta protezala se
Sretna dolina i Glessingov rt. Odavde ih nisu mogli vidjeti, kao ni mali dio luke
koji bijaše u upotrebi. – Sjever-sjeverozapad! – naredi Struan.
– Sjever-sjeverozapad, gospodine! – ponovi kormilar.
– Drži kurs! – Preko ramena pogleda Orlova. – Dakle?
– Nemam izbora, znam kakav si kad o nečemu čvrsto odlučiš. Bez
oklijevanja bi me otpustio. Međutim, postavljam uvjete.
– Kakve?
– Prvo, hoću »China Cloud«! I to na pola godine. Želim se vratiti u
domovinu, posljednji put! – Ili će sa mnom doći žena i sinovi ili će ostati,
razmišljao je Orlov. Ostat će oni, pljunut će mi u lice, poslati me u pakao... a
protratit ću šest mjeseci života broda.
– Slažem se, čim mi ovamo stigne novi kliper, »China Cloud« postat će
tvoj. Natrag ćeš mi donijeti teret krzna. Dalje!
– Dalje, Zelenooki, tvoj zakon: kad sam na brodu, ja sam jedini kapetan.
– Slažem se! Dalje!
– Nema nikakvog »dalje«.
– Nismo raspravili pitanje novca.
– Kuga ubila novac! Bit ću taj-pan flote »Otmjene kuće«. Što bi čovjek
mogao poželjeti više?
Struan je znao odgovor. Mejmej! Ali ništa nije rekao. Rukuju se da
zapečate pogodbu, a kad brod bijaše udaljen od Kowloona četiri stotine metara,
Struan naredi da »China Cloud« udari kurs prema jugu-jugozapadu i lijepo ga
uvede u luku.
– Svi na palubu! Spustite sidro! Preuzmi brod, kapetane! Pristanite uz
»Resting Cloud«. Najprije će brod napustiti naše putnice, a onda spuštamo
olujno sidro.
– Hvala, kapetane! – progunđa Orlov. – Lijepo se naći u luci, Boga ti!
Struan je dalekozorom proučavao obalu. Sad je mogao odmjeriti cijelu
Sretnu dolinu, napuštene zgrade, bez ikakva gibanja. Malko pomakne dogled i
izoštri ga. Ugleda gradilišta novog Queen’s Towna oko Glessingova rta. Već
bijaše podignuta skela njegove nove, goleme poslovne zgrade. Vidje kulije kako
mile kao mravi, nose, grade i kopaju. Dizale su se skele i na brdašcu gdje je
naredio da se gradi Velika kuća. Ugleda tanku prugu ceste koja je krivudala uz
brdo.
Taj Ping Šan je znatno narastao. Prije je samo nekoliko stotina sampana
plovio između luke i kontinenta, a sad tisuću.
Na sidrištu su se zibali novi ratni i transportni brodovi, kao i još neki
trgovački. Vrpca ceste Queen’s Road, koja je išla duž obale, bijaše s obje strane
načičkana kućama, kućercima i privremenim nastambama. A cijela je obala
treperila od rada.
»China Clud« pozdravi admiralski brod čim su zašli za rt. Umjesto
odgovora s admiralskog broda grune top.
– Signal s admiralskog broda, gospodine! – klikne osmatrač.
Struan i Orlov upere dalekozor prema zastavama koje su im poručile:
»Neka nam se odmah javi kapetan broda!«
– Da pristanem uz admiralski brod? – zapita Orlov.
– Ne, kad nas budu odvajala dva kabla, spusti u more moj kuter.
Odgovoran si mi da sretno prebaciš moje putnice na »Resting Cloud«! Daleko
od tuđih pogleda!
– Pouzdajte se u mene.
Struan siđe u potpalublje i reče Mejmej da će je uskoro posjetiti. Naredi da
se s Ah Sam i Jin-hsi spremi za prijevoz na drugi brod.
Orlov je prelazio očima po brodu. Posao na kopnu? Pa, vidjet ćemo.
Moram još ploviti mnogo milja, pomislio je. Vrag ga odnio! Da, ali ja bih i na
samog vraga navalio poradi Zelenookog, tog Odinova štenca. Potreban mu je
čovjek kao što sam ja. No, i ovaj put ima pravo. To bi bio muški posao.
Ta ga je pomisao razgalila.
– Živo! – drekne posadi jer je znao da su sad u njih upereni mnogi dogledi.
Plovio je punim jedrima i nehajno se probijao prema admiralskom brodu. Srce
mu je pjevalo s jedriljem i u zadnji tren drekne: »Kormilo u zavjetrinu!« Brod se
okrene i poleti zasoptalo kao hrt na jato jarebica.
Spuste u more kuter. Struan poleti niz ljestve. Kuter se otisne. »China
Cloud« zaostane nekoliko djelića stupnja i savršeno pristane uz »Resting
Cloud«.
– Svi u potpalublje! – naredi Orlov. – Ispraznite palube, gospodine Cudahy.
Naše i njihove. Prebacujemo teret koji nitko ne smije vidjeti, Boga vam!

Dirk Struan otvori vrata glavne kabine na admiralskom brodu.

– Boga ti, Dirk, svi smo upropašteni! – uznemireno će Longstaff dok mu je
prilazio i tutnuo mu pod nos »Oriental Times«. – Jesi li vidio? Propali smo,
propali!
Struan uzme novine. Na drugoj uredničkoj stranici isticao se naslov:
MINISTAR VANJSKIH POSLOVA ZAPAPRIO KINESKIM TRGOVCIMA.
 – Nismo, Wille! – reče.
– Tako ti svega, kako se usudio učiniti toliku glupost? Prokleta budala! Što
ćemo učiniti?
– Dajte da pročitam, Wille, pa ćemo vidjeti što je to.
– Glupi Cunnington poništio je naš ugovor. To je to! A mene je žrtvovao i
smijenio. Mene! Kako se usuđuje?
Struan nadigne obrve i zazviždi.
– Zar o tome još niste obaviješteni službenom depešom?
– Jasno da nisam! Tko, do vraga, obavještava opunomoćenika?
– Možda je ovo netočno?
– Skinner se kune da je točno. A ako nije točno, tužit ću ga zbog uvrede,
Boga mu!
– Kad je to objavio, Wille?
– Jučer! K vragu, kako je onaj debeli smrdljivi kicoš Skinner stavio svoje
tuste, prljave ruke na tajnu depešu koja do mene još uopće nije stigla? Morali
bismo ga izbičevati! – Natoči čašu porta, iskapi i ponovo natoči. – Noćas nisam
ni oka sklopio jer sam smrtno zabrinut za našu budućnost u Aziji. Pročitaj!
Prokleti Cunnington!
Dok je čitao članak, Struan sav uskipi. Doduše, činjenice su u članku bile
točno iznesene, a depeša vjerno prenesena, kao što ju je poslao Crosse, ali
Skinner je u svojem uvodniku naglasio da Cunnington, dobro poznat po
brzopletom krojenju vanjske politike, nije potpuno pregazio samo mirovni
ugovor, nego i cjelokupno trgovačko iskustvo, kao i Kraljevsku ratnu mornaricu
i vojsku.
»Lord Cunnington nikad nije stigao dalje od Sueza, a izdaje se za
stručnjaka vrijednosti Hong Konga. Najvjerojatnije je da nema pojma nalazi li se
Hong Kong sjeverno ili južno od Makaa, istočno ili zapadno od Pekinga. Kako
se usuđuje tvrditi da je admiral naše slavne flote obična vreća sala i da pojma
nema o pomorstvu i o povijesnom značenju najveće azijske luke? Što bi s nama
bilo da nema Kraljevske ratne mornarice? Ili vojske koja je podjednako
pregažena, dapače i uvrijeđena, glupim miješanjem u naše poslove! Da nema
Hong Konga, gdje bi naši vojnici našli luku a naši brodovi utočište? Kako se taj
čovjek (koji je već predugo na tom položaju) usuđuje tvrditi da su ludi svi oni
iskusni trgovci koji su posve opravdano u Hong Kong uložili svoju imovinu i
svoju budućnost? Kako se usuđuje tvrditi da oni, koji su cijeli život proveli u
Kini za veću slavu Engleske, nemaju pojma o kineskim poslovima, ni o silnoj
vrijednosti slobodne luke, trgovačkog emporija i otočke tvrđave...?«
U članku je, nadalje, bio opisan otok i kako su, uz veliku opasnost po sebe,
trgovci sagradili naselje u Sretnoj dolini, a kad su ga napustili, neustrašivo su
počeli podizati novi grad, za slavu Britanije. Bijaše to remek-djelo iskrivljavanja
vijesti.
Struan prikrije zadovoljstvo. Ako je ovaj uvodnik razjario njega koji ga je
izmislio... sigurno će svi ostali podivljati!
 – Zgranut sam! Kako se usuđuje? Trebalo bi Cunningtona pozvati na
odgovornost!
– I ja mislim! – Longstaff ponovno istrusi čašu i tresne je o stol. – Pa, sad
su me najurili. Propade toliki rad, napori, pregovori i ratovi... Sve zbog jednog
bahatog, umišljenog manijaka, koji smatra da je gospodar svijeta.
– Proklet bio ako će se on tek tako izvući, Wille! Moramo mu nešto učiniti.
Neće se on nekažnjeno izvući!
– Izvukao se, Boga ti! – Longstaff ustane i počne krupnim koracima šetati
gore-dolje po kabini. Struan se nad njim sažali. – Što će biti? Moja je karijera
uništena... Svi smo uništeni!
– Što ste poduzeli u tom smislu, Wille?
– Ništa! – Longstaff se zagleda kroz prozore kabine. – Korijen svih mojih
nevolja nalazi se u ovom prokletom otoku. Uništila me ta stijena koju je nakotio
sam pakao. Sve nas je upropastila! – Sav utučen sjedne. – Jučer je zamalo
buknula buna. Ovamo je stiglo poslanstvo trgovaca i zahtijevalo da odbijem
otići! Drugo poslanstvo, na čelu s Brockom, zahtijevalo je da s flotom smjesta
isplovim iz Azije u London. Da zahtijevam da optuže Cunningtona i da po
potrebi blokiramo londonsku luku! – Nasloni bradu na ruke. – Pa, kriv sam!
Morao sam doslovce postupati po uputama, ali to ne bi bilo u redu. Nisam
osvajač gladan vlasti, nisam otimač zemlje. Kuga ih sve ubila! – Digne pogled, a
lice mu se iskrivi od poniženja. – Naravno, admiral i general su očarani. Jesi li
za piće?
– Hvala! – Struan natoči brendi. – Nije sve propalo, Wille. Naprotiv! Kad
se vratite u domovinu, možete upotrijebiti svoje veze.
– Kako?
– Ovdje ste posve ispravno postupali. Cunningtona ćete uspjeti u to
uvjeriti... ako još bude na tom položaju. Kad ostanete licem u lice, vaš je položaj
veoma snažan. Na vašoj strani je pravda, u svakom slučaju.
– Jesi li ikad upoznao Cunningtona? – ogorčeno zapita Longstaff. – S tim
čudovištem nema prepiranja!
– Istina je, ali imam i ja prijatelje. Zamislite da uspijete dokazati da ste
imali pravo, a on da je pogriješio?
Longstaffove oči bijesnu. Ako grozna vijest ne zabrinjava Struana, znači da
im još nisu sve lađe potonule.
– A kako, drago moje momče? – zapita.
Struan je s nasladom pijuckao brendi.
– Diplomati su stalni, a vlade se mijenjaju. Prije nego što stignete u
Englesku, premijer će postati Peel.
– Nemoguće!
– Vjerojatno hoće! Zamislite da donesete neke važne vijesti kojima ćete
dokazati da je Cunnington budala. Kako bi na vas gledali Peel i konzervativci?
– Divno, časna riječ! Kakve vijesti, Dirk, prijatelju moj!
 Nastane gužva pred vratima i upadne Brock. Očajni ga je stražar uzalud
pokušavao zaustaviti, Struan ustane u tren oka, spreman da isuče nož.
Brockovo je lice bilo podbuhlo od mržnje.
– Jesu li vjenčani?
– Jesu.
– Je li Gorth ubijen?
– Jest.
– Kad stiže » White Witch«?
– Vjerojatno prije mraka, jer je imala isploviti oko deset ujutro.
– Najprije ću razgovarati s Lizom pa s njima dvoma. Onda ću, gospoda ti
Boga, razgovarati s tobom! – Izjuri van.
– Prostak neotesani! – razljuti se Longstaff. – Bar je mogao pokucati!
Struan se opusti, kao mačak kad prođe opasnost. Mišići su mu se rastezali,
spremni da se na prvu slijedeću prijetnju ponovno napnu, ali oči mu se nisu
promijenile. Još je očekivao opasnost.
– Od Cunningtona se nemate čega bojati, Wille. Gotov je!
– Da, naravno, Dirk... i sretan mu put, do vraga! – Pogledao je vrata i sjetio
se boksačkog susreta. Podjednako će tako užasan biti okršaj između Dirka i
Brocka. – Što smjera Brock? Hoće li te izazvati? Jasno, čuli smo za tvoj sukob s
Gorthom. Ružne vijesti brzo stižu, zar ne? Užasna stvar! Baš sreća što su ga oni
ubili.
– Da! – potvrdi Struan. Sad, kad je opasnost prošla, osjećao se pomalo
mučno i slabo.
– Što li je spopalo ono dvoje mladih budala da pobjegnu kako bi se
vjenčali? Jasno da će Brock podivljati. Glupost!
– Nije glupost, Wille, nego najbolje što su mogli učiniti.
– Naravno, ako ti tako kažeš! – Longstaff se zapita je li točno ono što se
priča, da je taj-pan namjerno ubrzao vjenčanje i izazvao dvoboj. Taj-pan je
odviše prepreden a da to ne smisli, zaključi Longstaff. Znači, taj-pan protiv
Brocka. – Što je s Peelom, Dirk?
– Diplomat ste, Wille, a diplomati ne bi trebali biti vezani ni za koju
stranku, odnosno, trebala bi ih uvažavati svaka stranka!
– I ja mislim! – Longstaff razrogači oči. – Misliš da postanem
konzervativac... I da podržim Peela?
– Podržite i whigovce i konzervativce. Hong Kong odgovara Engleskoj, a
vi ste Hong Kong, Wille! Možda je ovo vaša velika sreća! – Struan zamahne
novinama. – To dokazuje da Cunnington nije samo budala nego i blebetalo.
Sramota je da se u novinama objavila tako tajna depeša! – I ispriča mu o
portugalskoj pošiljci, ali samo toliko da se Longstaffu pomuti pamet.
– Bože blagi! – Ako je to, kao što tvrdi taj-pan, prijevod pravog tajnog
izvještaja, sa zemljovidima rusko-kineske granice i zaleđa, moja sreća je
velika... To će mi biti ulaznica za ambasadorski položaj i plemićki stalež. –
Otkud ti to?
– Iz izvora u koji nepokolebljivo vjerujem! – Struan ustane. – Prije nego
što odete, dat ću vam to na ruke. Upotrijebi kako želiš! To će svakako dokazati
da vi imate pravo i da se Cunnington vara... I ne samo to!
– Bi li večerao sa mnom, Dirk? – Longstaff se već godinama nije osjećao
ovako dobro. – Mogli bismo razgovarati o dobrim starim vremenima.
– Večeras ne, ako biste me ispričali. Možda sutra?
– Dobro, hvala. Toliko sam sretan što je dokazano da smo imali pravo.
– I na kraju, moramo posvetiti punu pažnju još nečemu. Trijadama!
– Kako?
– Gortha Brocka ubiše hongkonške trijade iz Taj Ping Šana.
– Gle ti to! A zašto?
– Ne znam! – Struan mu ponovi sve što je od portugalskog časnika čuo o
trijadama, i o Gordonu Čenu. Znao je da to mora saopćiti Longstaffu, jer bi
inače, kad stigne službeni izvještaj, izgledalo kao da je pokušao zaštititi svog
sina. Ako je Gordon s njima upetljan, ovo će ga zaplašiti, a ako nije, ništa se zla
nije dogodilo.
– Tako mi svega! – reče Longstaff u smijehu. – Smiješna priča.
– Da, a šire je moji neprijatelji, u to nema sumnje, ali izdaj proglas o
trijadama i naredi majoru Trentu da ih zgazi! Inače će nam za vrat sjesti prokleti
mandarini.
– Dobra zamisao, sjajno, Jupitera mi! Reći ću Horatiju... K vragu, dao sam
mu dva tjedna odsustva da pođe u Makao. Možeš li mi ustupiti Maussa?
– Naravno. Poslat ću vam ga!
Kad je Dirk izišao, Longstaff zaneseno sjedne za pisaći stol.
– Dragi moj Sir Williame! – obratio se čaši. – Divno se osjećam! Istini za
volju, užasno sam sretan što odlazim s ovog smrdljivog otoka. Baš me briga što
će biti s njim... I s trgovcima, Kinezima ili kužnim trijadama! – pođe na prozor i
zasmijulji se. – Vidjet ćemo što je u onoj pošiljci, a odlučit ćemo kad se vratimo
u Englesku. Ako je Cunnington svrgnut, mirno ću podržati Hong Kong i to će
mi pojačati položaj. Ako je Cunnington još na vlasti, složit ću se s njim i zgaziti
ovaj otok. Jer tad ću imati tajni izvještaj, koji mi otvara vrata spavaće sobe
svakog ministra vanjskih poslova. A imat ću i mnogo čaja! – Grohotom se
nasmijao. Prije nekoliko dana Čing-so mu je poslao tajnog izaslanika i javio da
će u roku od dva tjedna biti poslane sjemenke koje je zatražio Horatio. – Danas
ste obavili sjajan posao, ekscelencijo!

Struan je na »Resting Cloudu« našao Mejmej u njezinim odajama. Već je

legla i veoma dobro izgledala; ojačala je.
 – Jako sam sretna što sam kod kuće, taj-pane. Vidiš, tvoja stara majčica
sluša te kao mornar. Popila sam već dvije šalice cinchone i spremam se popiti
još tri.
– Kako? – zapitao je, jer se u njemu rodila sumnja.
– Pa da, svakako! I ne gledaj me tako, govorim istinu. Zar sam Hoklo
kurva? Prosjakinja od psećeg mesa? Zar samoj sebi lažem u lice? Obećanje je
obećanje, ne zaboravi! Naravno! – blago je nadodala. – Sad ovaj otrovni
napitak, koji ima okus izmetine, pijem uz mangov sok, čega bi se odmah sjetila i
najobičnija žena, samo ne čovjeki! Ni govora, za njih je to previše jednostavno!
– Zabaci glavu bahato kao i prije. – Čovjeki!
Struan prikrije smiješak i zadovoljstvo što je Mejmej opet postala ona stara.
– Brzo ću se vratiti, a ti ostani u postelji.
– Zar ja gazim obećanja? Zar sam ništavan kornjačin izmet? – Carskim
pokretom pruži mu ruku. – Taj-pane!
Galantno joj je poljubio ruku. Prasnula je u smijeh i zagrlila ga.
– Bjež’, sinko, i ne zalazi u prljave javne kuće!
Struan je ostavi i pođe u svoju kabinu. Otključa sef. Uzme jedan od dva
primjerka izvještaja i brižno pripremljene zemljovide. Tutne ih u džep, kao i
vrećicu u kojoj se nalazila preostala kora cinchone.
Ponovno se ukrca na svoj kuter.
– »Boston Princess«! – naredi. Tako se zvao stacioner »Cooper-Tillmana«.
Sunce se diglo iznad obzorja, ali mutno je sjalo, kao da je po nebu razapeta
koprena.
– Što o tome misliš, nostromo?
– Ne znam, gospodine. Vidio sam ovako nešto na Južnim morima, prije
lijepog i ružnog vremena. Ako večeras oko mjeseca bude vijenac, možda će
početi kišno razdoblje.
Ili nešto još gore, pomisli Struan. Ustane i pogleda prema zapadnom
kanalu. Ni traga od »White Witch«! Pa, možda su odgodili putovanje i stižu tek
u zoru. Još ne bih na tebe mislio, Tyleru.
Kuter stane uz »Boston Princess«, veliki trojarbolni i trgovački brod, koji
bijaše trajno usidren.
Struan potrči uz brodski most.
– Dopustite da se popnem na brod! – reče američkom časniku na palubi. –
Možda bi me primio gospodin Cooper? Hitno je!
– Trenutak, gospodine Struane! – Časnik siđe u potpalublje.
Struan upali cigaru i baci u more šibicu. »China Cloud« plovio je prema
sidrištu u dubokoj vodi pred Sretnom dolinom.
– Zdrav bio, taj-pane! – pozdravi ga Jeff Cooper koji je žurno došao na
palubu. – Vjerojatno ste čuli što je učinio onaj kučkin sin Cunnington? Bilo nam
je užasno žao kad smo čuli za dvoboj i sve ostalo. Je li ono dvoje mladih budala
vjenčano?
 – Jest. Kako Wilf ?
– Umro je.
– Prokletstvo! Kad je umro?
– Prije tri dana.
– Da siđemo u potpalublje?
– Dobro. A to što je Longstaff svrgnut, a mirovni ugovor poništen?
– To ništa ne znači. Glupa politička omaška! Siguran sam da će je ispraviti.
Cooper ga povede u potpalublje, u raskošnu glavnu kabinu.
– Brendi?
– Da, hvala! – Struan uzme čašu. – Živio!
– Živio!
Struan otvori vrećicu i izvadi malo cinchonine kore.
– Vidiš li, Jeffe? Ovo je kora, cinchonina kora, ponekad je zovu i
isusovačka kora. Ako se skuha, taj napitak liječi malariju.
– Jesi li siguran?
– Jesam! Tako sam izliječio svoju ljubavnicu, ali to je moja stvar.
Međutim, sigurno je da liječi malariju.
Cooper drhtavim prstima uzme komadić kore.
– Bože, taj-pane! Je li ti jasno što si učinio? Shvaćaš li što govoriš?
– Da, malarije ima po cijelom svijetu! Kod vas, u Sjedinjenim Američkim
Državama, na Floridi i u Louisiani. Znam lijek. I kako se može doći do kore. Što
iz toga slijedi?
– Usluga čovječanstvu... a bogatstvo onome tko prvi stigne na cilj.
– Da, momčino! Predlažem ti ortaštvo! – Struan vrati koru u vrećicu.
Odjednom se rastužio. – Smiješno, zar ne? Prije nekoliko tjedana ovo je moglo
spasiti Robba i malu Karen, pa i sve ostale... I Wilfa, iako sam ga prezirao.
– Užasno je umro! – reče Cooper.
– Žao mi je! – Struan srkne brendi i zaboravi prošlost.
– Moj je prijedlog jednostavan. Osnovat ćemo novu tvrtku koja će se baviti
samo tom korom. Ulažemo jednako novaca. Bit će četiri upravitelja! Ti i tvoj
izabranik, ja i Culum. Ti ćeš upravljati kompanijom, a ja ću ti odmah odati gdje,
kako i što... Već sutra počni planirati!
Cooper mu pruži desnicu.
– Vrijedi!
Struan mu ispriča kako i od koga je dobio koru, i kako je unajmio brod koji
sutra iz Makaa polazi u Peru.
– Biskup mi je javio da će tim brodom isploviti pater Sebastian. Predlažem
da pošaljemo dva broda, da se ne izlažemo opasnosti. Tvrtka će snositi troškove
toga broda, a mi ćemo poslati još jedan brod, ali ravno iz Amerike. Platit ćemo
dva liječnika i dva trgovca da otplove na tom brodu i da o cinchoni otkriju sve
što se dade. Onog dana kad brod isplovi iz Sjedinjenih Američkih Država, preko
tvojih veza objavit ćemo u Americi tu vijest. Takmace ćemo preteći za jedan
korak i ispuniti moj dogovor s biskupom. Ovdje ćemo odmah proširiti tu vijest
da skinemo prokletstvo sa Sretne doline, a u Evropi čim prije. Kad se naši
brodovi vrate, liječnici širom svijeta vapit će za cinchonom. Moji brodovi vozit
će je u Britansko kolonijalno carstvo, a ti preuzimaš američki kontinent. Ostatak
svijeta ćemo podijeliti! Samo u južnoj Italiji možemo prodati tone cinchone.
– Tko još za to zna?
– Samo ti, i to tek danas. Večeras ću to ispričati Skinneru... ako ga
pronađem. Znači, poslove smo obavili. Kako Shevaun?
– Dobro i loše. Pomirila se sa činjenicom da je zaručena, ali moram
priznati... iako je silno volim, ona mene ne voli.
– Hoćeš li otkupiti Tillmanove dionice?
– Ako se Shevaun za mene uda, neću, a ako ne pristane... pa, bio bi loš
posao da ih ne kupim. Sad, kad je Wilf umro, moram naći novog ortaka. To
znači da ću dionice prodavati... Izvrsno znaš u čemu je nevolja.
–- Znam! Što sprema Sergejev?
– Oh, još je ovdje. Bok mu ne smeta osobito. Sad ga često viđamo. S njim
objedujemo dva do tri puta tjedno! – Cooper se blijedo nasmiješi. – Vrlo je
privržen Shevauni, a čini se da i ona njega voli. Sad je pošla da razgleda njegov
brod!
Struan zamišljeno protrlja bradu.
– Imam za tebe još jednu igru, opasniju od cinchone.
– Što?
– Pošalji Shevaun na godinu dana u Ameriku. Daj joj slobodu! Ona je rasna
kobila. Ako se za godinu dana vrati, lijepo ćeš se s njome vjenčati, a ako odluči
da se za tebe ne uda, vrati joj slobodu! U svakom slučaju joj reci da ćeš njezinu
ocu isplaćivati dionice dok je živ. Njezina braća neka se gone! Ne zaboravi,
veze senatora Tillmana mogle bi nam silno koristiti u poslu sa cinchonom.
Novac koji mu dadeš, višestruko će se isplatiti.
Cooper pođe za svoj pisaći stol po cigare. A i da dobije na vremenu. Zašfo
mu taj-pan ovo predlaže? Namjerava li sam zaprositi Shevaun? Ne, nema
potrebe da toliko okoliša. Shevaun bi poletjela k njemu na njegov prvi znak.
– O tome moram razmisliti, taj-pane – reče. – Cigaru?
– Ne, hvala. A dok razmišljaš, evo daljnje igre. Zamoli Sergejeva da joj
ponudi povratak u Ameriku na svojem brodu... Naravno, uz pratilju.
– Poludio si!
– Nisam, momčino! – Struan mu pruži prijevod izvještaja, uredno vezan
zelenom vrpcom. – Pročitaj!
Cooper uzme izvještaj.
– Što je to?
– Pročitaj! Bez žurbe.
Cooper sjedne za stol i odveže vrpcu.
 Pa, pomisli Struan, cinchona je krenula. A što ću s Culumom? Možda
momčina ima pravo, potreban mu je ortak. Jeff je pravi čovjek. »Struan-Cooper-
Tillman«. Zapravo »Struan-Cooper«, zaboravimo Tillmana. Zašto ne? Jeff u bi
to silno koristilo, a nama je korisno da osvojimo Amerikance. Jeff je pametan i
iskren. O tome vrlo pažljivo razmisli! To je dobro rješenje. Longstaff?
Longstaffa sam sredio koliko se god dalo. Kad mi se izgubi iz vida, učinit će
ono što mu predloži netko jači ođ njega. A Skinner? Dosad se dobro drži. Blore?
Moram pogledati što je s njim. I s Maussom. I zatim? Kuća i Mejmej. Možda je
Orlov imao pravo. Možda sam ono samo osjećao kako me more gleda... Dobro
mi je bilo u životu. Ovakve osjećaje ne možeš tek tako odbaciti!
Misli su mu se nezaustavljivo vraćale Brocku. Da! Moram ga ubiti. Liza je
imala pravo. Kad to započne, možda neće nikad prestati. Ili će nas obojicu
dokrajčiti.
– Koliko ima u ovome istine? – Cooper je pročitao izvještaj.
– Izvor možemo nazvati posve pouzdanim. Što misliš o svemu?
– Vražji plan! Sergejev je očigledno čovjek... jedan od ljudi... poslanih da
istražuju »britanske interesne sfere« u Aziji i da prouče kako da se ostvari seoba
na rusku Aljasku! – Cooper na tren razmisli i zapita: – I što da se radi? Pa,
prema tvojem prijedlogu, Shevaun... Sergejev će biti očaran da je otprati u
Ameriku. Ona će ga očarati, namjerno ili bezazleno, i odvesti u Washington.
Njezin otac, koji je očito pravi čovjek kome se ovo mora predati, u četiri oka
kazat će Sergejevu da se Sjedinjene Američke Države ljute na Rusiju i da žele
da se oni pokupe iz Aljaske. U smislu »Monroeove doktrine« i slično. Na to si
mislio?
– Pametan si ti čovjek, Jeffe.
– Ovaj izvještaj pretvara lorda Cunningtona u budalu.
– Tako je!
– I potpuno jasno dokazuje potrebu i neophodnost Hong Konga.
– Da.
– Moramo se još dogovoriti kako da te podatke brzo i sretno doturimo u
senatorove ruke. Ovo će neizrecivo povećati njegov ugled u političkim
krugovima pa će on nastojati to što više iskoristiti. Hoćemo li se osmjeliti da u
sve to uputimo Shevaun ili ćemo joj samo predati prijevod ovog izvještaja da ga
preda ocu?
– Ne bih joj dao da izvještaj pročita, a ne bih joj rekao ni što u njemu piše.
Na koncu konaca, žensko je! Žene su nepredvidljive. Mogla bi se zaljubiti u
Sergejeva pa ostaviti na cjedilu Sjedinjene Američke Države, jer ženska logika
nalaže da štiti muža, bez obzira na svoju baštinu i tome slično. Bilo bi pogubno
ako Sergejev dozna da smo otkrili što piše u tom izvještaju.
– O svemu bih želio razmisliti – reče Cooper, veže spise i vrati ih Struanu.
– Zvuči previše pompozno, taj-pane, ali moja zemlja bit će vam zahvalna.
 – Nije mi potrebna zahvalnost, Jeffe. Možda bi nam pomoglo da senator
Tillman i ostali diplomati počnu ismijavati glupi postupak lorda Cunningtona na
našem području.
– Da, računaj da je to već učinjeno. Uzgred da ti kažem, dužan si mi
dvadeset gvineja.
– Za što?
– Zaboravio si našu opkladu? Koja pozira gola... onog prvog dana, Dirk. U
opkladu spada i Aristotleova slika o primopredaji otoka, zar se ne sjećaš?
– Da. Tko je ona? – zapita Struan. Dvadeset gvineja nije mnogo u odnosu
na daminu čast, pomisli. No, k vragu, sviđala mi se ona slika.
– Shevaun! To mi je rekla prije dva dana... Da će naručiti taj svoj portret.
Kao vojvotkinja od Albe.
– Hoćeš li joj dopustiti?
– Ne znam! – Cooperovo lice rasvijetli slabašan osmijeh i na trenutak
nestane uobičajenog izraza tjeskobe. – Njezin odlazak bi to onemogućio, zar ne?
– Toj djevojci ne... Sutra ću ti na brod poslati kesu. Koliko se sjećam, onaj
tko izgubi mora reći Aristotleu da na slici prikaže pobjednika. Računaj da je to
već obavljeno.
– Možda bi tu sliku primio kao dar? Reći ću Aristotleu da nas obojicu
naslika! Što kažeš na to?
– Pa, hvala ti. Ta mi se slika uvijek sviđala.
Cooper pokaže izvještaje.
– Sutra ćemo o tome podrobnije razgovarati. Preko noći ću odlučiti da li da
pošaljem Shevaun.
Struan pomisli na sutrašnjicu. Vrati izvještaj Cooperu.
– Stavi u svoj sef, za svaki slučaj.
– Hvala... Hvala ti što mi vjeruješ, taj-pane!

Struan se iskrca i pođe u privremeni ured koji je dao sagraditi na novom

primorskom gradilištu. Čekao ga je Vargas.
– Da najprije čujemo sve loše vijesti, Vargas.
– Senhor, javljaju nam iz Kalkute da je navodno »Grey Witch« tri dana
ispred »Blue Clouda«... prema najnovijim izvještajima.
– Dalje!
– Građevinski troškovi strašno su veliki, Senhor. Kad sam pročitao
jučerašnji uvodnik, obustavio sam sve radove. Možda ćemo smanjiti gubitke!
– Odmah nastavite s radom i sutra zaposlite dvaput više radnika!
– Da, Senhor. Vijesti s engleske burze su nepovoljne. Veoma je
promjenjiva! Budžet još nije izravnan pa se očekuju financijske nedaće.
– Normalno! Nemate mi saopćiti nikakvu posebnu nesreću?
 – Ne, Senhor. Naravno, pljačke su nevjerojatno česte, otkako ste otišli
bijahu tri gusarska napadaja i dvadesetak pokušaja. Uhvaćene su dvije gusarske
džunke, a sva posada javno obješena. Svake srijede bičuju četrdeset do pedeset
kradljivaca, razbojnika i pljačkaša. Gotovo svake noći provale u neku kuću.
Užasno! Uzgred da vam kažem, major Trent naredio je svim Kinezima da im je
redarstveni sat u zalazak sunca. Čini se da je to jedini način da ih nadziremo.
– Gdje je gospođa Quance?
– Još je na istom malom stacioneru, Senhor. Odustala je od povratka u
Englesku. Govorka se da je Senhor Quance još u Hong Kongu.
– A je li?
– Ne bi mi bilo drago da izgubimo besmrtnog Quancea, Senhor.
– Što radi gospodin Blore?
– Rasipa novac kao da su stijene Hong Konga od čistoga zlata. Naravno,
novac nije naš – reče Vargas, nastojeći da ne pokaže svoje nezadovoljstvo. –
Pripada blagajni »Konjičkoga kluba«. Shvatio sam da taj klub ne donosi zaradu,
a sva njegova sredstva idu za trkalište, konje i tako dalje. – Obriše rupčićem
ruke. Bijaše veoma vlažan dan. – Čujem da je Senhor Blore navijestio borbe
pijetlova. Pod pokroviteljstvom »Konjičkoga kluba«.
– Dobro! – razvedri se Struan. – Kad će se održati?
– Ne znam, Senhor.
– Što radi Glessing?
– Sve što spada u dužnosti lučkog kapetana, ali čujem da se ljuti što ga
Longstaff nije pustio u Makao. Šuška se da će ga poslati natrag u Englesku.
– A Mauss?
– Ah, velečasni Mauss! Vratio se iz Kantona i odsjeo u hotelu.
– Zašto kažeš »ah«, Vargas?
– Ništa, Senhor, samo sam još nešto načuo! – odgovori Vargas, bijesan što
se zaletio. – Pa, čini se... Jasno, mi katolici se s njim ne slažemo i žalosni smo
što svi protestanti nisu vjernici kao mi, za spas njihovih duša. U svakom slučaju,
jako je volio jednog svog sljedbenika, pokrštenog Haku koji se zove Hung Hsiu-
čuan.
– Ima li Hung Hsiu-čuan ikakve veze s Hung Munom i trijadama?
– Oh, nema, Senhor, to je posve obično ime.
– Da, sjećam ga se. Visok, neobičan čovjek. Nastavi!
– Pa, nemam ništa osobito reći, samo to da je započeo propovijedati među
kantonskim Kinezima, bez znanja velečasnog Maussa. Izdaje se za brata Isusa
Krista, tvrdi da noću razgovara s ocem svojim, Bogom, da je on novi Mesija, da
će hramove počistiti kao što ih je počistio njegov brat... i mnoštvo suludih
bogopokloničkih gluposti. Očito, luđak! To bi me silno zabavljalo da nije tako
užasno bogohulno.
Struan je razmišljao o Maussu. Kao čovjek mu se sviđao i žalio ga je. Tad
se ponovno sjeti što mu je rekla Sarah. Da, pomisli on, Wolfganga sam
višestruko iskoristio, ali zauzvrat sam mu dao ono što je htio: priliku da
preobrati pogane. Da nema mene, on bi davno poginuo. Da nema mene... Mani
to! Mauss mora sam naći svoj spas. Nedokučivi su putevi Gospodnji.
– Tko zna, Vargas? Možda je Hung Hsiu-čuan zaista ono za što se izdaje.
Bilo kako bilo – nadoda videći kako se Vargas sav nakostriješio – slažem se!
Nije to smiješno! Razgovarat ću s Wolfgangom. Hvala što si mi ovo rekao.
Vargas se nakašlje.
– Biste li mi dali slobodan tjedan? Ova vrućina i... Pa, volio bih posjetiti
svoju obitelj.
– Da, uzmi dva slobodna tjedna, Vargas! I smatram da bi Portugalcima
godilo da dobiju svoj klub. Počinjem dobrovoljno prikupljanje priloga!
Privremeno te postavljam za blagajnika i tajnika! – Nešto načrčka i razdere list
papira od arka. – Ovo odmah možeš unovčiti! – Bijaše to račun na tisuću
gvineja.
– Hvala vam, Senhor! – Vargas bijaše izvan sebe od sreće.
– Ne zahvaljuj mi – odvrati Struan. – Da nam Portugalci ne pomažu, ne bi
bilo ove zajednice!
– Samo, Senhor, ove vijesti... onaj uvodnik! Hong Kong je propao. Kruna
je poništila mirovni ugovor. Da unajmim dvostruko više radnika? Tisuću
gvineja? Ne razumijem!
– Hong Kong će živjeti dok ovdje bude ijednog trgovca i dok u luci bude
usidren ijedan trgovački brod. Bez brige Ima li za mene kakvih poruka?
– Gospodin Skinner ostavio je poruku. Želi s vama razgovarati kad želite.
A i gospodin Gordon Čen.
– Skinneru javi da ću večeras navratiti u uredništvo, a Gordonu da ću se s
njim sastati u osam sati na »Resting Cloudu«.
– Da, Senhor. Uzgred da vam još nešto kažem! Sjećate li se Ramseya?
Odbjeglog mornara? Cijelo vrijeme živio je kao pustinjak u planinama, u jednoj
pećini, na Peaku, a opstao je zato jer je krao hranu iz ribarskog seoceta
Aberdeen. Navodno im je silovao žene pa su ga Kinezi vezali i predali vlastima,
jučer su ga osudili na stotinu udaraca bičem i na dvije godine zatvora.
– Mogli su ga objesiti! – primijeti Struan. – Dvije godine neće izdržati! –
Zatvori bijahu smrtne zamke, neopisivo okrutne.
– Da, užasno! Još jednom vam zahvaljujem, Senhor. Naša zajednica bit će
vam veoma zahvalna! – reče Vargas. – Ode, ali se gotovo odmah vrati.
– Oprostite, taj-pane, stigao je jedan vaš pomorac! Kinez Fong.
– Pošalji mi ga!

Fong se nijemo nakloni.

Struan je mjerkao tog dežmekastog kozičavog Kineza. U ova tri mjeseca
otkako je na brodu, promijenio se u mnogo čemu. Sad je nehajno nosio evropsko
mornarsko odijelo, a perčin je uredno uvio ispod pletene kapice. Engleskim se
dosta dobro služio. Vrstan mornar, poslušan i tih. Lako je učio.
– Što radiš na obali?
– Kapetan kaže: možeš obala! Taj-pane, moja straža pošla na obala.
– Što želiš, Fong?
Fong mu pruži zgužvani komadić papira ispisan dječjim rukopisom.
»Aberdeen, isto mjesto, momak. U osam sati posljednje straže. Dođi sam!«
Bijaše potpisano »Bertov i Fredov tata«.
– Otkud ti ovo?
– Zaustavio me kuli i ovo mi dao.
– Znaš li što tu piše?
– Da, pročitao sam. Nije lako čitati. Vrlo teško, da!
Struan ponovo pogleda komadić papira.
– Nebo! Jesi li ga vidio?
– Jesam, taj-pane.
– Što ti kazuje nebo?
Fong je znao da ga taj-pan iskušava.
– Tajfun! – reče.
– Koliko?
– Ne znam. Tri dan, četir’ dan. Možda manje, možda više. Tajfun, da!
Sunce je već zašlo za obzorje. Brzo je zamirala svjetlost. Obala bijaše
posuta svjetiljkama, gradilišta obasjana. Zgusne se koprena na nebu. Divovski
krvavi mjesec nakrivio se deset stupnjeva iznad vedrog obzorja.
– Mislim da imaš dobar nos, Fong.
– Hvala, taj-pane!
Struan podigne onu cedulju.
– Što ti o ovom kaže tvoj nos?
– Ne idi sam! – reče mu Fong.
 ČETRDESET I TREĆE POGLAVLJE

Kako se spuštala tama, nebo se naoblači a vlaga poveća. Kineski trgovci,

prekaljeni na vjetru i moru, znali su da ću uskoro kiša. Oblaci su nagovještavali
prvu kišu ove godine. Kiše će privremeno smanjiti užasnu žegu. Slegnut će se
prašina. Bude li im sklon džos, past će samo pljusak, a ako se džos na njih
okomi, bit će oluja. A samo će džos odlučiti hoće li se oluja pretvoriti u tajfun.
– Vruće mi je, taj-pane – reče Mejmej koja se na postelji hladila lepezom.
– I meni – reče Dirk. Svukao je vlažnu prljavu košulju i navlačio novu. –
Rekoh ti da ostaneš u Makau. Ondje je mnogo svježije.
– Možda... ali onda ne bih imala zadovoljstvo da ti saopćim da mi je vruće,
Boga ti!
– Draža si mi bila dok si bolovala. Nisi bila drska i nisi prostački psovala.
– Uh! – frkne Mejmej. – Ne budi mi lažo!
– Što da ne budem!
– Lažo, taj-pane. Zar ne znaš svoj jezik? Cijeli dan si odsutan i ne brineš za
svoju jadnu staru majčicu. Užasno sam zauzeta čitanjem knjige riječi onog
doktora Johnsona i poboljšavam znanje divljačkog jezika. Svatko zna da lažo
znači lažljivac, onaj koji laže. A ti si lažo, Boga ti! – Usiljeno se durila i
izgledala još ljepša. – Više me ne obožavaš!
– Naumio sam ti isprašiti stražnjicu.
Mejmej paćenički jaukne.
– Taj-pan oče tucati krava malo, heja, gospod’ne? Može, oh ko! U redu.
Struan se primakne postelji, a Mejmej ustukne.
– Čuj, taj-pane, samo sam se šalila.
Čvrsto ju je zagrlio.
– Da, djevojče, samo ti meni ozdravi, to je najvažnije.
Na sebi je imala svijetloplavu svilenu tuniku. Kosa joj bijaše otmjeno
začešljana, parfem opojan.
– Da se nisi usudio ići u javne kuće, čuješ me?
– Ne budi glupa! – Poljubio ju je i završio se odijevati.
Tutne nož u korice na leđima, a maleni bodež u lijevu čizmu. Kosu uredno
veže vrpcom na šiji.
– Zašto se šišaš, taj-pane? Goji kosu pa pleti perčin, kao fin čovjek. Veoma
lijepo je to.
Pokuca Lim Din i uđe u kabinu.
– Gospod’ne! Ovdje gospodin Čen. Može?
– Primam ga u gornjoj kabini.
– Vratit ćeš se, taj-pane?
 – Neću, djevojče moje. Idem ravno na obalu.
– Zamoli Gordona da mi se javi. U redu?
– Da, djevojče moje.
– Kamo ćeš?
– Boga ti, izlazim! Samo se lijepo ponašaj dok sam odsutan. Vratit ću se
tek poslije ponoći, ali ću te posjetiti čim dođem na brod.
– Dobro – mazno će Mejmej. – I probudi me ako zaspim. Tvoja stara
majčica želi znati da je sretno stigao njezin sin lažo.
Nježno ju je potapšao i pošao u kabinu na gornjoj palubi.
– Dobra večer, Gordone.
Gordon Čen je na sebi imao dugu haljinu od plave svile i lagane svilene
hlače. Bijaše silno zabrinut. Kuhao se od vrućine.
– Dobra večer, taj-pane. Dobro nam došli natrag! Sa zadovoljstvom sam
čuo da ste našli cinchonu. Kako gospa T’Čung?
– Vrlo dobro, hvala.
– Žao mi je što su moji nedostatni napori bili uzaludni.
– Hvala ti što si se potrudio.
Gordon Čen se ljutio jer je u potrazi potrošio lijep broj taela, ali njegova
ozlojeđenost bijaše sitnica kad se usporedi sa strepnjom za Hong Kong. Cijela
hijerarhija trijade za Kvantung podivljala je kad su stigle vijesti iz Engleske.
Đin-kva ga je pozvao i naredio mu da ispita taj-pana, da iskoristi cjelokupnu
moć trijada i da pribjegne svim potrebnim sredstvima – srebru, mitu, pojačanoj
trgovini – da divljacima onemogući odlazak s otoka i da ih potakne da ostanu.
– Stvar je silno važna, taj-pane, inače vam se ne bih nametao. Hong Kong...
Onaj uvodnik... je li točno? Ako jest, propali smo, gotovo je!
– Čujem da si ti taj-pan hongkonških trijada.
– Kako?
– Taj-pan hongkonških trijada! – blago ponovi Struan. Ispriča mu sve što je
čuo od portugalskog časnika. – Glupa priča, zar ne?
– Nije glupa, taj-pane, nego užasna! Stravična laž! – Da je bio sam, Gordon
bi čupao kosu, trgao odjeću i bijesno se derao.
– Zašto bi trijade ubile Gortha?
– Ne znam. Kako bih znao što rade ti anarhisti? Taj-pan trijada? Zar ja?
Glupe li optužbe! – Moj život ne vrijedi koliko kulijski izmet, ponavljao je u
sebi. Onaj izdajica od kornjačina govna! Kako se usudio da oda tajnu? Saberi se,
motri te divljački taj-pan... pa mu moraš mudro odgovoriti! – Pojma nemam. Za
miloga boga, trijade na Taj Ping Šanu, meni pred nosom. Užasno!
– Imaš li neprijatelja koji bi mogli pustiti takve glasine?
– Zacijelo ih imam, taj-pane. Bože blagi! Ne znam da li... – Toliko
razrogači oči da su mu se isticale bjeloočnice.
– Da li što?
 – Pa, ja... Pa, otac ste mi. Možda vam netko želi nauditi time što mene
napada?
– Možda, Gordone... A možda si zaista vođa trijada!
– Anarhist? Zar ja? – »Oh, bogovi, zašto ste me napustili? Samo prošlog
tjedna dadoh pedeset taela za tamjan, darove i za plaćanje molitava! Zar nisam
najizdašniji darovatelj svih vaših hramova, bez iznimaka? Zar nisam osobno
obdario tri hrama i četiri ukupna mjesta? Zar na svojem platnom spisku ne držim
četrdeset trojicu budističkih svećenika?« – Zašto bih se petljao s tim zločincima?
Omogućili ste mi da se obogatim pa mi nije potrebno da kradem ni da pljačkam.
– Ali bi htio da svrgnete Mandžurce s kineskog prijestolja?
– Meni je svejedno, Mandžurci ili Kinezi, taj-pane. Zašto bi mi trebalo biti
stalo do toga? Nema to veze sa mnom! – Oh, bogovi, začepite na tren uši! –
Nisam Kinez, nego Englez. Smatram da bi svako kinesko društvo meni
najmanje vjerovalo. Bilo bi to opasno, ne mislite li tako?
– Možda, ne znam. Možda bi morao potrošiti pokoji tael, Gordone, i
zasnovati mrežu uhoda. Otkrij tko su ti ljudi i tko su im vođe.
– Odmah, taj-pane!
– Čovjeku, koji je bistar kao ti, trebalo bi biti dovoljno tri mjeseca da
potkaže vođe.
– Šest mjeseci! – automatski će Gordon Čen, koji je očajnički nastojao
smisliti kako da se izvuče iz stupice. Odjednom mu je sinulo. Naravno! Neka
divljaci srede ona kornjačina govna koja su protiv trijada! Među divljacima
ćemo izabrati uhode, omogućiti im da pristupe našem udruženju i uputiti ih u
lažan obred. Izvrsno! I onda... Da vidim! Proglasit ćemo da je pravi vođa
trijada... Tko? Kad dođe vrijeme, sjetit ću se nekog neprijatelja pa ćemo ga
divljacima prikazati kao člana trijada i ode mu glava. – Oh, da, taj-pane, odmah
ću se prihvatiti posla.
– Moraš, jer ću na neki način stati trijadama na kraj.
– Pomagat ću vam koliko najviše budem mogao! – vatreno će Gordon Čen.
Deset glava trebalo bi čak i tebe zadovoljiti, taj-pane. Šteta što mi je Čen Šeng u
obitelji, jer bi bio idealan čovjek da ga potkažem kao vođu trijada. Ako imam
imalo džosa, na meni bi bio red da postanem komprador »Otmjene kuće«. Bez
brige, pomoći će meni Đin-kva da nađem pravi mamac. – Taj-pane, još dvije
stvari. Što je s onim uvodnikom? Je li Hong Kong dotučen? Mogli bismo
izgubiti silno bogatstvo. Bilo bi grozno da izgubimo otok.
– Imamo i nekoliko sporednijih tegoba, ali ćemo ih riješiti. Hong Kong
ostaje! Uskoro će vlada biti svrgnuta. Bez brige, »Otmjena kuća« i Hong Kong
su jedno.
Nestane tjeskobe Gordona Čena.
– Jeste li sigurni? Smijenit će Cunningtona?
– Na neki način! Svakako.
 Gordon Čen zadivljeno pogleda oca. Da, pomislio je, pa makar ga i ubili!
Izvrsno! Htjedne odati taj-panu da je on uklonio Gortha i time mu spasio život.
Ali, to može pričekati neki važniji trenutak, pomislio je sav oduševljen.
– Izvrsno, taj-pane, silno ste me smirili, slažem se! »Otmjena kuća« i Hong
Kong zaista su jedno te isto! – Ako nisu, mrtav sam, pomisli on. Samo ne
smijem nikad više stupiti nogom na kontinent, sad kad kolaju glasine da sam
vođa trijada. Ne, osuđen sam na Hong Kong! On mi je palača ili grob. – Onda se
moramo proširiti i silno riskirati. Potrudit ću se da silno ojačam Hong Kong. Oh,
da! Možete se u mene pouzdati. Hvala vam, taj-pane, što ste me smirili.
– Moja gospa te želi pozdraviti. Pođi k njoj u potpalublje.
– Hvala vam! I hvala što ste me upozorili na te smiješne ali opasne glasine!
– Gordon Čen se nakloni i iziđe.
Struan je nadasve pažljivo mjerkao sina. »Je li ili nije?«, zapitao se.
»Možda se iskreno iznenadio, a sve što je kazao, posve je razložno. Ne znam.
Ali, ako je Gordon zaista vođa trijada, morat ću biti veoma lukav da ga uhvatim.
A što onda?«

Skinnera je Struan našao u tiskari »Oriental Timesa«. Bijaše zagušljivo i

bučno. Čestitao je novinaru kako je vješto izložio stvari.
– Bez brige, taj-pane! – reče Skinner. – Sutra slijedi nastavak! – Pruži
Struanu špalte. – Bit ću zadovoljan kad prođe ovo prokleto ljeto. – Na sebi je, po
običaju, imao crni redingot od fine tkanine i debele hlače.
Struan pročita članak, pun jeda i podrugljivosti, koji je sve trgovce pozivao
da se udruže, napadnu parlament i svrgnu Cunningtona.
– Smatram da će ovo mnoge naše momčine razjariti! – zadovoljno će
Struan.
– I ja se nadam! – Skinner odvoji ruke od tijela ne bi li mu uminuo užasan
svrbež ispod pazuha. – Prokleta vrućina! Nosite glavu u torbi, taj-pane, kad
takvi šetate po noći – reče.
Struan je na sebi imao samo laganu košulju, lanene hlače i lagane čizme.
– Pokušaj i ti, manje ćeš se znojiti i neće ti po vrućini biti izjedeno ispod
pazuha.
– Ne spominjite mi tu prokletu pošast! Nema to veze sa vrućinom, to je
ljetna bolest. Rodili smo se da se preznojavamo.
– Da, i da budemo znatiželjni. U pismu spominješ neobičnu dodatnu uglavu
Longstaffovu dogovoru s potkraljem Čing-soom. Što je to?
– Jedan od onih neobičnih podataka koje skuplja novinar. – Skinner obrisa
lice krpom koja za sobom ostavi tragove tinte. Sjedne na visok stolac. Ispriča
Struanu sve o sjemenkama.
– Murva, kamelija, riža, čaj i svakojako cvijeće.
Struan je neko vrijeme razmišljao.
 – Da, neobično je to, i to poprilično.
– Koliko mi je poznato, Longstaff nije vrtlar. Možda je to Sinclairova
zamisao, on ima smisla za vrtlarstvo. Odnosno, ima ga njegova sestra. – Skinner
pogleda kineske kulije koji su radili za tiskarskim strojem. – Čujem da je teško
bolesna.
– Zadovoljstvo mi je reći da se djevojče oporavlja. Liječnik tvrdi da je
pokvarila želudac.
– Čujem da je popodne Brock došao na admiralski brod.
– Jako si dobro obaviješten!
– Zanima me kada da pripremim posmrtno slovo.
– Tvoji vicevi ponekad nisu šaljivi.
Znoj je curio Skinneru niz podbuhle obraze i kapao mu na prljavu košulju.
– Nisam se kanio šaliti, taj-pane!
– A ja to shvaćam kao šalu – vedro će Struan. – Loš je džos ako govorimo
o posmrtnim slovima! – Gledao je kako stroj bljuje sutrašnje novine. – Sjetio
sam se Whalena. Longstaff je stari grad nazvao Queen’s Town. Sad imamo novi
grad! Možda bi Whalenu trebala pripasti čast da mu izabere novo ime?
– To bi ga obavezalo! – nasmiješi se Skinner. – Koje ste ime izabrali, taj-
pane?
– Victoria.
– Sviđa mi se! Victoria, je li? Longstaff će jednim udarcem biti srušen.
Neka taj »prijedlog« ostane između nas, taj-pane. Prepustite stvar meni! Whalen
nikad neće shvatiti da nije sam na to došao, za to vam jamčim! – Skinner se
zadovoljno počeša po trbuhu. – Kad će mi pripasti novine?
– Onog dana kada kruna prihvati Hong Kong i kad obje vlade ratificiraju
mirovni ugovor! – Struan mu pruži ispravu. – Ovdje sve piše, udario sam svoj
čop... Naravno, pod uvjetom da tada »Oriental Times« još postoji.
– Zar imalo sumnjate, taj-pane? – sretno zapita Skinner. Jasno je vidio
budućnost. »Deset godina«, pomislio je, »i obogatit ću se. Vratit ću se u
domovinu, oženiti plemićkom kćerkom, kupiti u Kentu dvorac, a u Londonu
osnovati list. Da, Morley, staro momče,« pomislio je, »daleko si dotjerao od
uličica u Limehouseu, onog prokletog sirotišta i prekapanja po kanalima u
potrazi za hranom. Bog prokleo one vragove koji su me rodili i napustili!« –
Hvala vam, taj-pane. Ne bojte se, neću zakazati.
– Uzgred budi rečeno, možda te zanima ekskluzivna vijest? Cinchona liječi
malariju iz Sretne doline.
Skinner na tren ostane bez riječi.
– Oh, bože moj, taj-pane, to nije vijest... nego besmrtnost! – na kraju je
izustio. – Kažete, ekskluzivna vijest? Ovo je najdivnija vijest na svijetu!
Naravno – oprezno će on – vijest ćemo nadopuniti... bolesnicom ili bolesnikom
koje je cinchona izliječila.
– Napiši što god hoćeš... Samo ne upleći mene ni moju obitelj!
 – Nitko nam neće vjerovati dok svojim očima ne vidi izliječenu osobu.
Liječnici će tvrditi da prodajemo maglu.
– Neka tvrde! Njihovi bolesnici će umrijeti. To i napiši! – oštro će Struan. –
Toliko vjerujem u to da sam mnogo u tu stvar uložio. Sad sam se uortačio s
Cooperom da iskorištavamo cinchonu. Za pola godine imat ćemo raspoloživih
zaliha.
– Smijem li to objaviti?
Struan se odsječeno nasmije.
– Ne bih ti to rekao da je tajna.

Struana je na Queen’s Roadu spopala noćna vrelina. Mjesec se visoko

uzdizao, nekako zamagljen, a nebo bijaše gotovo posve naoblačeno, ali još nije
vidio nimbuse.
Zaputio se cestom i zastao tek na pristaništu. Tad skrene u razrovanu ulicu
– prepunu rupa. Popne se kratkim stubištem i uđe u kuću.
– Gle koga to vidim! – klikne gospođa Fortheringill.
Smiješno je izgledala zbog umjetnih zuba. U salonu je večerala ribu, crni
kruh i pivo. – Moje dame! – povikala je i pozvonila zvonom koje je držala za
pojasom. – Nema do dobre zabave po vreloj noći, to vam ja uvijek kažem! –
Opazila je da je Dirk samo u košulji. – Da ne gubite vrijeme na oblačenje, taj-
pane?
– Samo sam došao u posjet... svom gostu.
– Stari gad je premašio svoja prava! – slatko se smješkala. Ulete četiri
djevojke. Vuneni kimoni ukrašeni perjem bijahu puni mrlja. Zaudarale su na
parfem i ustajali znoj. Nije im bilo ni dvadeset godina. Izgledale su prekaljene,
proste, naviknute na život koji vode. Čekale su da Struan izabere jednu.
– Nelly je kao stvorena za vas, taj-pane! – reče gospođa Fortheringill. –
Ima osamnaest godina, zdrava je i snažna.
– Hvala, gospođo! – Nelly se nakloni a puna prsa preliju se iz kimona. Ta
krupna plavuša imala je umorne hladne oči. – Hoćete li sa mnom, taj-pane, mili
moj?
Struan svakoj dade gvineju pa ih otpremi.
– Gdje je gospodin Quance?
– Na kraju drugog kata lijevo, u Plavoj sobi! – Gospođa Fortheringill
zagleda se u njega iznad naočala. – Vremena su teška, taj-pane. Vaš gospodin
Quance jede kao vuk i užasno psuje. Plaši moje mlade dame. Prešao je svoj
račun.
– Gdje nalazite svoje djevojke?
Staričine oči se skamene.
– Gdje god postoji tržište, nadu se i dame koje ga zadovoljavaju, zar ne? Iz
Engleske, neke iz Australije, sa svih strana. Zašto?
 – Koliko vas svaka stoji?
– Poslovna tajna, taj-pane. Vi imate svoje poslovne tajne, a mi svoje! –
Kimne glavom prema stolu i promijeni temu. – Biste li večerali? Riba je
posebno naručena iz Engleske, a stigla je ovaj tjedan poštanskim parobrodom.
– Hvala vam, već sam večerao.
– Tko će podmiriti dug gospodina Quancea?
– Koliko?
– Račun je kod njega. Čujem da je gospođa Quance očajna zbog njega.
– O računu ću s njim razgovarati.
– Uvijek kod nas dobivate na veresiju, taj-pane.
– Je li umrla Gorthova djevojka? – odjednom upita Struan.
Starica se ponovno pretvori u suštu ljubaznost.
– Što? Ja vas ne razumijem. U mojem zavodu ne događa se ništa zla!
U Struanovoj se ruci pojavi nož. Vrškom dotakne mlohave nabore kože
koja je visjela s vrata gospođe Fortheringill.
– Je li umrla?
– Ovdje nije, odvedoše je. Za ljubav Božju, nemojte...
– Je li umrla ili nije?
– Čula sam da je umrla, ali nema to veze sa mnom.
– Koliko vam je Gorth platio da držite jezik za zubima?
– Dvije stotine gvineja.
– Što je bilo s djevojkom?
– Ne znam, i to vam je živa istina. Rodbina je došla po nju. Platio im je
stotinu funti i bili su zadovoljni. Odvedoše je. Bila je to obična poganka.
Struan odmakne nož.
– Možda ćete ovo morati ponoviti pred sudom!
– Čujem da je gad poginuo pa se nema što govoriti. Barem tako mislim. I
kako da išta kažem? Ne znam joj ime i ne znam ni za kakav leš. Znate kako je,
taj-pane. No, pred Brockom ću se zakleti na Bibliju ako to hoćete.
– Hvala, gospođo Fortheringill.
Popne se u Plavu sobu. Okrečeni zidovi bijahu prljavosivi. Vjetar je fijukao
kroz pukotine. Na jednom zidu veliko ogledalo. Golemu postelju s četiri stupa i
baldahinom zastirale su grimizne nabrane zavjese. Slike po podu i na zidovima.
Pod bijaše poprskan uljanim i vodenim bojama. U sredini sobe slikarski stalak, a
oko njega porazbacano desetak posuda za boje i slikarskih kistova.
Na postelji je hrkao Aristotle Quance. Vidio mu se samo nos i noćna
kapica.
Struan uzme razbijeni vrč i zavitla ga u zid. Smrska se na komadiće, ali
Quance se samo dublje zavuče ispod prekrivača. Struan odabere veći vrč pa ga
ponovno baci u zid.
Quance se podigne i otvori oči.
 – Jadan ti sam, ovo je sam vrag, tako mi svih svetaca! – Iskoči s postelje i
zagrli Struana. – Taj-pane, ljubljeni moj zaštitniče! Obožavam te! Kad si stigao?
– Skini mi se – reče Struan. – Upravo sam danas stigao!
– Čujem da ubiše Gortha.
– Da!
– Bogu hvala! Taj govnožder mi je došao prije tri dana i zarekao se da će
mi prerezati grkljan ako ikome pisnem da je izmrcvario onu djevojku.
– Koliko ti je platio da šutiš?
– Ni penija, odvratni škrtac! Tako mi vatrenih kugli, tražio sam samo
stotinu.
– Kako si inače?
– Užasno žalosno, drago momče. Ona je još ovdje. Bože, spasi me! Tako
moram ovdje čamiti. Ne mogu izići, ne usuđujem se. – Quance skokne na
postelju, uzme veliki štap i triput udari o pod. – Naručujem doručak! – objasnio
je. – Hoćeš li mi se pridružiti? A sad, da čujem što je nova kod tebe!
– Doručkuješ u devet navečer?
– Pa, drago moje momče, u javnoj kući ponašam se kao javna ženska! –
Grohotom se nasmijao i uhvatio se za prsa. – Tako mi krvi Kristove, taj-pane,
slab sam. Pred sobom vidiš sjenu čovjeka ... istinski duh besmrtnog Quancea.
Struan sjedne na postelju.
– Nešto mi je gospođa Fortheringill spomenula neki račun. Dao sam ti kesu
zlatnika, Boga ti!
– Račun? – Quance tutne ruku ispod jastuka i izvuče napola pojedeni
sendvič, dvije knjige, nekoliko kistova i primjerke donjeg ženskog rublja. Nađe
račun i zadahtalo ga preda Struanu. – Gle koliko su ti obračunale lihvarice.
– Misliš reći koliko su tebi zaračunale! – javi se Struan. Pročita ukupan
iznos. – Bože Svemogući! – »Ukupno četiri stotine šesnaest funti četiri šilinga
četiri penija i bakrenjak. Dnevno sedam funti i šest penija za stan i hranu.
Stotinu sedam funti za boje, kistove i platno. Zatim stavka mješovitih troškova.«
– Što, do vraga, ovo znači?
Quance napući usne.
– Duše mi, to sam i ja nastojao doznati od one stare krave!
Struan pođe na vrata i prodere se niza stubište:
– Gospođo Fortheringill!
– Zvali ste me, taj-pane? – slađano je zapitala s podnožja stubišta.
– Da, biste li došli ovamo, molim vas?
– Tražite me? – zapitala je još umiljatije kad je ušla u sobu.
– Koji je ovo vrag? – Struan bijesno upre prstom u račun. »Razni troškovi«
u iznosu od... gotovo tri stotine dvadeset funti!
– Ah! – uzdahne ona. – Posao, taj-pane.
– Kako?
 – Gospodin Quance u svako doba traži društvo, a toliko ga to zapada
otkako je pod našim okriljem! – Prezrivo je frknula. – Mi pošteno vodimo
knjige. Točna je svaka sitnica.
– Laže! – drekne Quance. – Ona je krivotvorila knjige, taj-pane. To je
ucjena!
– Ucjena? – vrisne gospođa Fortheringill. – Ti, ti... a ja i moje dame
spašavamo te od nečega što je gore od smrti, i to po drugi put!
– Samo... tri stotine dvadeset funti? – zapita Struan.
– Posve točno, boga mi. On ih voli slikati, a voli ih i... Imam najboljeg
knjigovođu u Aziji. Mora biti najbolji!
– Nemoguće! – uporno se protivio Struan.
Quance stane na postelju. Jednu ruku stavi na srce, a drugom pokaže prema
staroj gospodi.
– U ime tvoje, taj-pane, odbijam cijeli račun! – Napuhao se kao paun. – To
je lihva!
– Zar lihva? Reći ću ti, umišljena stara prdljava vrećo govana, ravno u
lice... Gubi se! Večeras ću javiti tvojoj ženi! – Sitna žena se zavrti i vrisne: –
Moje dame!
– Nema potrebe da se uzrujavate, gospođo Fortheringill! – mrko će
Quance.
U sobu utrče djevojke. Njih osam.
– Sve ovo izbacite i nosite u moju sobu! – naredila je pokazujući boje,
kistove i slike. – Više mu ne dajem na vjeru, a ovo pripada meni sve dok ne
podmiri račun, do posljednjeg penija.
I ljutito iziđe.
Quance se iskoprca iz postelje. Lepršala mu je noćna košulja.
– Moje dame, tako vam Boga, nemojte ništa dirati!
– Budi dobar – mirno će Nelly. – Ako je gospođa rekla da to odnesemo,
odnijet ćemo, pa došao ovdje i Gospodin Bog.
– Tako je, mudrice naša! – javi se druga. – Naša Nelly ti je dobro rekla.
– Samo trenutak, moje dame – javi se Struan. – Gospodin Quance je dobio
račun i to je razlog ove gužve. Gospođice Nelly, jeste li se... ovaj... s njim
zabavljali?
Nelly se zagleda u Dirka.
– Zabavljala, taj-pane? Naš dragi gospodin Quance zabavu shvaća
ozbiljnije nego Bibliju.
– Oh, da, taj-pane! – potvrdi treća djevojka i zasmijulji se. – Ponekad
poziva i dvije odjednom, strašan je.
– Da vas slikam, Boga vam vašega! – krikne Quance.
– Nemojte tako, gospodine Quance – javi se Nelly. – Pa prijateljice smo.
– Jedan dio vremena nas slika – potvrdi jedna djevojka.
– Kad? – zapita slijedeća. – Mene nije nikad slikao.
 – Lažu, Boga im! – Quance će ogorčeno Struanu, ali videći izraz na taj-
panovu licu, skupi se i legne na postelju. – Lakše malo, taj-pane – molećivo će
on. – Nije potrebno da nagliš. Nisam kriv ako sam... omiljen.
– Ako misliš da ću ti platiti tu tegobu, lud si u glavu!
– Što vam znači tegoba? – ogorčeno upita Nelly. – Mi smo uvažene
gospođe, eto što je. Tako je to, do vraga, i ne trpimo ružne riječi!
– Na latinskom tegoba znači zabava, draga gospođice Nelly – promuklo će
Quance.
– Oh! – izustila je i naklonila se. – Oprostite, taj-pane!
Quance se uhvati za srce i zakoluta očima.
– Taj-pane, gotov sam ako me napustiš. Ne gine mi dužnički zatvor! Molim
te! – Spustio se s postelje i molećivo kleknuo. – Ne okreći leđa starom prijatelju!
– Podmirit ću ovaj račun, a zajam ću pokriti uzevši sve tvoje slike. Ali ovo
je posljednji peni, jasno, Aristotle? Više ti neću plaćati!
– Blagoslivljam te, taj-pane, ti si knez!
– Oh, da! – reče Nelly i plašljivo se primakne Struanu. – Idemo, mili moj.
Gospođi plati račun, a sad te časti kuća.
– A ja? – zapita druga djevojka. – Naravno, Nelly je spretnija.
Sve su vedro kimale glavom i čekale.
– Preporučio bih je... – započne Quance, ali ga Struan prostrijeli pogledom
i ušutka. – Kad god me ovako pogledaš, taj-pane, osjećam se blizu smrti.
Izgubljen, propao, napušten!
Struan se nasmije usprkos srdžbi.
– Vrag te odnio! – I krupnim koracima krene prema vratima, ali se
odjednom nečega sjeti i zastane. – Zašto ovu sobu zovete Plava soba?
Nelly se sagne i ispod postelje uzme noćnu posudu. Bijaše plave boje.
– Gospođa je uvela novu modu, taj-pane. Svaka je soba u drugoj boji, taj-
pane! Moja je zelena.
– A moja stara, boje starog zlata! – frkne jedna djevojka. – Uopće nije
damska.
Dirk je bespomoćno odmahivao glavom i nestao.
– A sad, moje dame – zaneseno šapne Quance, a one mu odgovore tajacom
punim iščekivanja. – Budući da je dug podmiren, poslije doručka predlažem
skromnu proslavu.
– Baš dobro! – kliknu i skupe se oko postelje.
 ČETRDESET I ČETVRTO POGLAVLJE

Lorča je u ponoć pristala pred Aberdeenom. Struan skoči u plićak, a s njim

Fong. Malo prije toga je potajno iskrcao svoje ljude zapadno i postavio ih oko
zdenca. Gazio je obalom prema zdencu i raskršću. Fong je nosio svjetiljku i bio
silno uzrujan.
Naoblaka je sakrila mjesec, ali i kroz nju je prodirao njegov sjaj. Zrak
bijaše usmrđen zbog oseke. Stotine sampana u tijesnom zatonu podsjećale su na
mnoštvo kukaca koji spavaju zimski san. Mrak nije narušavala niti jedna druga
svjetiljka osim Fongove. Osim neizbježivog traganja pasa za hranom ne bijaše
drugog glasa.
I selo je djelovalo podjednako stravično.
Izbivši na raskršće, Struan se zagleda u mrak. Na sebi je osjećao mnoge
poglede iz sampana.
Namjesti pištolje za pojasom. Brižno se klonio svjetlosti svjetiljke što ju je
Fong ostavio na rubu zdenca.
Pojača se tišina. Odjednom se Fong ukoči i uzdrhtalo nešto pokaže. Odmah
iza raskršća na stazi se nalazila vreća. Podsjećala je na vreću riže. Struan
pripremi pištolje i mahne Fongu neka pođe ispred njega. Nije mu vjerovao.
Uplašeni Fong pođe naprijed.
Došavši do vreće, Struan dobaci Fongu bodež, s drškom prema njemu.
– Razrezi vreću!
Fong klekne i razreže vreću od konoplje. Prestravljeno vrisne i ustukne.
U vreći bijaše Scragger, bez ruku, nogu, očiju i jezika. Batrljci ruku i nogu
bijahu mu spaljeni katranom.
– Dobru večer želim, druškane! – Iz noći zlokobno odjekne podmukli Vu
Kvokov smijeh. Struan skoči na noge.
Smijeh kao da je dopirao od onih sampana.
– Što želiš, vraže pakleni? – odazove se Struan.
Uslijedi bujica grlenih kantonskih povika, a Fong problijedi. Slabašnim
glasom je nešto odgovorio.
– Što kaže?
– On... Vu Kvok me zove da dođem.
– Ostani ovdje – reče mu Struan. – Što želiš, Vu Kvok? – prodere se prema
sampanima.
– Tebe živa, zbog Kvemoja, Boga ti! Tebe i tvoje usrane, upišane fregate!
Sa sampana navru spodobe i pojure uzbrdo, mašući kopljima i kratkim
sabljama. Struan je čekao dok nije jasno razaznao prve gusare. Jednog sruši
prvim hicem. Smjesta opale muškete Struanove posade koja je čekala u zasjedi.
Odjekne vriska. Pokose prvi val od dvadeset do trideset gusara.
 Stazom jurne novi val drečavih razbojnika. Ponovno ih muškete pokose, ali
četvorica stignu do zdenca. Jednog sasiječe Struan, drugog Fong, a preostalu
dvojicu sruše muškete.
Ponovno tajac.
– Kuga te ubila, druškane!
– I tebe, Vu Kvok! – zagrmi Struan.
– Moje flote ustat će protiv »Lava i zmaja«!
– Iziđi iz svoje štakorske rupe i pokaži mi se, pa ću te ubiti gade!
– Kad te uhvatim, ovako ćeš umrijeti, druškane. Svakog tjedna novi ud.
Onaj gad živio je pet-šest tjedana, ali ti ćeš umirati godinu dana, časna riječ! Za
godinu dana naći ćemo se licem u lice, ako ne i prije! – Ponovno opaki smijeh i
tajac. Struan bijaše u napasti da zapuca na sampane, ali je znao da su na njima
stotine muškaraca, žena i djece.
Zagleda se u poluotvorenu vreću na zemlji.
– Digni je, Fong! – Dovikne svojim ljudima, u mraku koji ga je okruživao:
– Vratite se na lorču, momčine!
Pokrivao je Fonga i povlačili su se. Kad su se otisnuli na pučinu, veže
vreću lancem, pročita službu i baci je u dubinu. Gledao je kako vreća nestaje
pod malenim zapjenjenim krugom.
Struan je htio Scraggeru ispričati kako se rastao s njegovim sinovima.
Na Whampoi ih je predao kapetanu. I pisma za londonske agente »Otmjene
kuće«, koje je zadužio za dječake i za njihovo školovanje.
»Pa, sretno, dečki. Kad dođem u Englesku, posjetit ću vas!«
»Velecijenjeni, smijem li s vama razgovarati u četiri oka?«, zapitao ga je
maleni Fred, koji je zatomljivao plač.
»Da, dečko, dođi!« Struan ga je odveo u kabinu. Eurazijac Bert se zabrine
što ostaje sam. Vu Pak uhvati Berta za ruku.
»Da, Frede?«, zapitao ga je Dirk kad su ostali sami.
»Tata mi je rekao da moramo dobiti pravo prezime prije nego što isplovimo
kući, velecijenjeni.«
»Da, dečko, to prezime piše u tvojim ispravama. Sinoć sam ti ga rekao. Ne
sjećaš se?«
»Oprostite, velecijenjeni, ne sjećam se. Zaboravio sam! Molim vas, hoćete
li mi ga ponoviti?«
»Ti si Frederick MacStruan!«, reče, jer mu se dječak svidio pa mu je
izabrao prezime svojega klana. »A Bert se zove Bert Čen.«
»Oh!«, klikne dječačić. »Da, sad se sjećam. Ali zašto imamo drukčije
prezime? Ja i braco?«
»Pa lijepo!«, odgovori Struan mrseći dječakovu kosu. S užasnim se bolom
sjeti da je izgubio sinove, njegove vršnjake. »Imate drukčiju majku, zar ne? To
je razlog!«
 »Da, ali braća smo, velecijenjeni!«, reče mu Fred obliven suzama.
»Oprostite, bismo li mogli dobiti isto prezime? Čen je vrlo lijepo prezime. Sviđa
mi se da se zovem Frederick Čen, taj-pane.«
I tako je Struan promijenio ime na jednoj ispravi, a kapetan je posvjedočio
njegov potpis.
»Evo, dečki, sad se obojica prezivate MacStruan. Albert i Frederick
MacStruan!«
Obojica od sreće zaplaču i zagrle ga.

Struan siđe u potpalublje i pokuša zaspati, ali san nikako da mu dođe.

Dotukla ga je Scraggerova smrt. Znao je da takva mučenja najviše voli Vu
Kvokov otac a Vu Pakov djed, Vu Fang Čoj. Žrtvi, kojoj bi naumili sjeći udove,
najprije bi dali tri dana vremena da odluči što će se najprije odsjeći. Treće noći
potajno bi mu poslali prijatelja da mu šapne da pomoć stiže. Tako bi čovjek
izabrao onaj ud za koji bi smatrao da najlakše može bez njega živjeti, dok ne
stigne pomoć. Kad bi smola zaliječila batrljak, čovjeka bi prisilili da izabere
slijedeći ud, i ponovno su mu obećavali da će hitno stići pomoć, a pomoć nikako
da stigne. Samo su najsnažniji mogli preživjeli da im odsijeku dva uda...
Dirk siđe s postelje i popne se na palubu. Bijahu slabi valovi, naoblaka se
pojačala. Mjesečine više nije bilo. Nebo uzburkano, ali prilično sigurno.
– Sutra će padati kiša, gospodine Struane! – reče Cudahy.
– Da! – odgovorio je. Zagleda se u vjetar, prema istoku. Osjeti kako ga
more gleda.

– Vrhovna gospo! – reče Ah Sam i dodirne Mejmej koja se probudi. –

Približava se očev kuter.
– Je li mu Lim Din pripremio kupku?
– Da, majčice. Pošao je na palubu da ocu zaželi dobrodošlicu.
– Možeš se vratiti u krevet, Ah Sam.
– Da probudim Drugu majčicu? – Jin-hsi bijaše sklupčana na postelji uz
suprotni zid kabine.
– Ne, vrati se u krevet, ali najprije mi daj četku i češalj i pobrini se da Lim
Din pripremi doručak ukoliko ga otac zatraži.
Mejmej na tren legne na leđa. Sjećala se onog što je čula od Gordona Čena.
Onaj odvratni ubojica od kornjačina izmeta! Mojeg sina optužio da je vođa
tajnog društva! Platili su ga i preplatili da drži jezik za zubima i da nijemo umre.
Budala!
Oprezno se izvukla iz kreveta. Isprva su joj noge bile slabe i drhtave, a
onda je prestala teturati i osovila se.
 – Oh! – glasno je kliknula. – Već mi je bolje! – Pošla je do ogledala i
kritički se odmjerila. – Stara si! – reče ženi u ogledalu.
– Uopće ne izgledate stari, a ne biste smjeli ustajati! – reče joj Jin-hsi i
sjedne na krevet. – Dopustite da vam iščetkam kosu. Je li se otac vratio? Tako
mi je drago da vam je bolje. Zaista jako dobro izgledate.
– Hvala ti, sestro, njegov se brod približava! – Mejmej dopusti da joj Jin-
hsi iščetka kosu i splete pletenice. – Hvala, draga moja.
Namirisala se i vratila u krevet. Osjeti se osvježenom.
Otvore se vrata. Struan uđe na prstima.
– Zašto si budna? – zapitao ju je.
– Htjela sam vidjeti da si se sretno vratio. Kupka ti je spremna, a i doručak.
Presretna sam što se vraćaš živ i zdrav!
– Nekoliko sati bih odspavao. Spavaj i ti, djevojče moje, a doručkovat
ćemo kad se probudim. Rekao sam Lim Dinu neka me pusti da spavam ako me
ne čeka ništa hitno.
Ovlaš je poljubi, malko zbunjen Jin-hsinom prisutnošću. Mejmej to opazi
pa se nasmiješi. Baš su divljaci čudni!
Struan neodređeno klimne glavom Jin-hsi i iziđe iz sobe.
– Slušaj, draga sestro! – reče Mejmej kad se uvjerila da ih Struan ne može
čuti. – Okupaj se u mirišljivoj vodi, a kad otac čvrsto zaspi, pođi u njegovu
postelju i spavaj s njim!
– Ali, Vrhunska gospo, sigurna sam da otac nije ničim pokazao da želi da
mu dođem. Gledala sam ga vrlo pažljivo! Ako odem bez poziva, mogao bi se
jako razljutiti i otpraviti me pa bih osramotila obraz i pred vama i pred njim.
– Moraš shvatiti da su divljaci bitno drukčiji nego mi, Jin-hsi. Obraz ne
shvaćaju kao mi. No, poslušaj me! Okupat ćeš se i leći. Pričekaj sat vremena pa
mu se pridruži. Ako se probudi i naredi ti da iziđeš, budi strpljiva i reci mu... –
Mejmej prijeđe na engleski: – Šalje me Vrhunska gospa!
Jin-hsi nauči te četiri engleske riječi i zapamti ih.
– Ako to ne pomogne, vrati se ovamo – nastavi Mejmej. – Obećavam ti,
nećeš osramotiti obraz. Ne boj se, ja dobro poznajem oca i znam kako on gleda
na obraz. Ne možemo mu dopustiti da zalazi u one prljave javne kuće. Sinoć je
taj zloćko pošao k njima.
– Ne! – odgovori Jin-hsi. – Užasno nam je osramotio obraz. Jadna ja,
sigurno sam ocu mrska. Možda bi bilo bolje da me prodate grobaru.
– Ha! – frkne Mejmej. – Da sam zdrava, lijepo bih ga ukorila. Bez brige,
Jin-hsi! Još te nije ni vidio. Stalno ti govorim, on je divljak. Užasno je što zalazi
u javnu kuću kad si ovdje ti... a i Ah Sam.
– Potpuno se slažem. Baš podlo!
– Svi su muškarci podli, draga moja – reče Mejmej. – Nadam se da je tako
umoran da te neće otpraviti, to očekujem. Samo spavaj u njegovoj postelji! S
ocem moramo biti vrlo strpljive. Iako je čovjek u godinama, još je jako
sramežljiv u ljubavi.
 – Zna li da nisam djevica? – Jin-hsi pomiluje Mejmej po glavi.
– Još je premlad da bi mu bila potrebna djevica da ga uzbudi, draga sestro,
a prestar da bi imao strpljivosti da djevicu uputi u ljubavne čarolije. Samo mu
reci: »Šalje me Vrhunska gospa!«.
Jin-hsi ponovi još jednom te engleske riječi.
– Veoma si lijepa, sestro. Sad trči! Čekaj sat vremena pa pođi k njemu!
Mejmej sklopi oči i zadovoljno se istegne na postelji.

Jin-hsi je gledala Struana koji je čvrsto spavao prebacivši jednu ruku

nehajno preko jastuka. Zavjese na prozorima kabine bijahu navučene da mu ne
smeta jutarnja svjetlost. Sve bijaše vrlo tiho.
Jin-hsi svuče pidžamu i polako klizne pod pokrivač pokraj Struana.
Uzbudi je toplina postelje.
Zadihano je čekala, ali nije ga probudila. Priljubi se uza nj i nježno mu
stavi ruku na mišicu. Čekala je. Ni tad se nije probudio. Priđe mu još bliže, stavi
mu ruku na prsa i ondje je ostavi. Čekala je.
Struan je u maglici snova znao da je pored njega Mejmej. Osjećao je njezin
miris i blizinu, presretan što je groznica sad daleka prošlost i što je Mejmej
ozdravila. Zajedno su bili na suncu i osjećao je kako je sretna. Pitao ju je što bi
htjela za rođendan, na što se samo nasmijala i stisnula uza nj na suncu, koje
bijaše tamno, neobično i nestvarno, ali divno. Bijahu tik jedno uz drugo, slušao
je njezino čavrljanje, a zatim su zajedno plivali. To ga je začudilo jer je znao da
Mejmej ne zna plivati. »Kad li je naučila?«, pitao se. Nato su goli ležali na obali,
bok uz bok, a ona ga je dodirivala cijelim tijelom. Tad je počela drhtati, a on se
užasno prestrašio da joj se vratila groznica. Pojavi se redovnik u okrvavljenoj
mantiji, nosio je šalicu koja je izliječila Mejmejinu groznicu. Nastupi mrak, ali
nad njima su se nadvijali oblaci. Bijaše mrak, a morao bi biti dan. Fong je iz
valova vikao: »Tajfun!« Zatim su pobjegli iz oblaka i našli se u krevetu,
zajedno, na sigurnom.
Meškoljio se u snu i napola probudio. Osjećao je kako ga dodiruje toplo i
nježno tijelo. Ruka mu zaluta, obuhvati joj dojke i osjeti kako se trese i ona i on.
Ležao je u polumraku sobe, na granici sna i jave. Dojka u njegovoj ruci
bijaše mekana. Osjeti kako su joj se nakostriješile bradavice.
Otvorio je oči.
Jin-hsi mu se ponizno smješkala.
– Tako ti krvi Božje! – Struan se osloni na lakat. – Kog vraga radiš ovdje?
Jin-hsi treptala je očima. Nije ga razumjela.
– Šalje me Vrhunska gospa.
– Kako? – Struan pokuša razbistriti glavu.
– Šalje me Vrhunska gospa, taj-pane.
 – Kako? Mejmej? Mejmej? Zar je poludjela? – Pokaže prema vratima. –
Izlazi!
Jin-hsi odmahne glavom.
– Šalje me Vrhunska gospa.
– I da te šalje engleska kraljica, svejedno mi je. Odlazi!
Jin-hsi digne nos.
– Šalje me Vrhunska gospa! – Čvrsto usadi glavu na jastuk i prostrijeli ga
pogledom.
Struan se nasmije.
Jin-hsi se zapanjila. Bože moj, imala je pravo Vrhunska gospa. Neobični su
ovi divljaci, ali ne mičem se iz njegova kreveta! Kako se usudio poći u javnu
kuću i time mi osramotiti obraz pred mojom taj-taj! Zar sam stara odurna
vještica, tako mu svega? Oh, ne, taj-pane! Ne mičem se! Vrlo sam zgodna, ja
sam Druga sestra... Druga gospa u tvojoj kući, i gotovo!
– Tako mi svih bogova! – reče Struan kad se sabrao. – Vjenčat ću se s
Mejmej pa makar to bila posljednja stvar koju učinim u životu. I kuga ih sve
ubila!
Ležao je i razmišljao što bi on i Mejmej radili u Engleskoj. Ona će biti
ljepotica Londona... ako nikad na sebe ne stavi evropsko ruho. Zajedno ćemo
uzdrmati englesko društvo. Sad moram požuriti kući. Možda bih sam mogao
uništiti ministra vanjskih poslova! Ili ga osujetiti. Da! Sad se u Londonu nalazi
ključ za Hong Kong. Dakle, kući... što prije, to bolje.
Okrene glavu na jastuku, pogleda Jin-hsi. Zaista je tad prvi put vidje. Bijaše
silno poželjna... Miris joj je isto toliko profinjen kao koža.
– Ah, djevojče moje, u strašnoj sam napasti – rekao je.
Još se više priljubila uz njega.
 ČETRDESET I PETO POGLAVLJE

»White Witch« dovukao se u luku malo prije podneva. Izgubili su prednji

jarbol, a na glavnoj palubi ležao je splet slomljenih jarbolnih križeva i
iskrivljene snasti.
Brock pristane svojim kuterom uz kliper koji se primicao sidrištu.
– Boga mi, netko će mi ovo platiti! – zagrmi došavši na palubu. Po
uništenim, neskraćenim jedrima među konopima-dizačima odmah mu je bilo
jasno da je brod plovio s previše jedara. – Što se dogodilo?
– Dobar dan, gospodine! – pozdravi ga Michaelmas, prekaljeni i kozičavi
prvi časnik. – Zamijenio sam gospodina Gortha... dok ne čujem što namjeravate!
– U golemoj pesnici stezao je bič. – Dva sata poslije odlaska iz Makaa naišli
smo na oluju. Prokleta oluja umalo nas je okrenula... Odnijela nam je jarbol i
pedeset nas je milja skrenula s kursa.
Brock stisne pesnicu i prodrma je časniku ispred nosa.
– Nemaš toliko pameti da prepoznaš oluju? Nemaš toliko soli u glavi da u
ovo doba godine skratiš jedra?
– Imam, gospodine Brock! – neustrašivo će Michaelmas. – Samo što je
oluja došla iz zavjetrine. Nemojte mene psovati zbog oluje, Boga vam vašega!
Brock ga odalami tako da je udario po brodskoj razmi i onesviješten se
srušio na palubu.
– Pennyworth! – prodere se Brock na drugog časnika, dežmekastog kršnog
muškarca. – Do daljnje naredbe ti si kapetan! Spusti olujna sidra. Očekuje nas
nevrijeme.
Tad na krmnici opazi Culuma. Mornari su se sklanjali s puta Brocku koji
preskoči konope i zaputi se kratkim mostićem. Nadvijao se nad Culuma.
– Dobro jutro, gospodine Brock! Htio sam...
– Gdje je gospođa Brock?
– U potpalublju, gospodine. Nije kriv gospodin Michaelmas. Samo sam
htio da...
– Zaveži! – drekne Brock i prezrivo okrene leđa Culumu. U Culumu sve
uskipi zbog te uvrede. Brock se nikad ne bi usudio okrenuti leđa taj-panu. –
Nitko da se nije iskrcao! – zareži Brock. – Pennyworth, brže počisti ovu
svinjariju ili ću te otpustiti kao onog gada Michaelmasa. Izbaci ga s mog broda!
– Ponovno se okrene prema Culumu. – Još malo pa ću s tobom razgovarati!
– Htio bih sad s vama razgovarati.
– Zucneš li još ijednu riječ prije nego što ti se obratim, satrt ću te u prašinu!
Culum siđe u potpalublje za Brockom. Žalio je što nema taj-pana. O, Bože,
kako ću izići na kraj s Brockom? Zašto smo morali upasti u ono vražje
nevrijeme?
 Na vratima svoje kabine Tess se stidljivo smješkala i klecnula, ali Brock
samo projuri pored nje. Otvorio je vrata glavne kabine pa ih za sobom zatvorio.
– Oh, Bože, pomozi nam, dragi! – poviče Tess Culumu.
– Bez brige, sve će biti dobro! – Culum je nastojao da mu glas bude miran i
očajnički žalio što nema pištolj. Pristupi polici, uzme kljunu, klin za motanje
jedara, i dade Tessi znak da uđe u kabinu. – Ne brini, svečano nam se zakleo i
obećao...
– Bjež’mo dok je još vrijeme! – moljakala ga je.
– Sad više ne možemo bježati, draga – odgovori joj Culum. – Bez brige, bit
će najbolje da sad to raščistimo. Moramo!

– Dopustila si da ti Tess kidne i da ti onaj gad pusti maglu na oči? – zapita

Brock.
– Da! – odvrati Liza pokušavajući suzbiti strah. – Pazila sam je, a nisam ni
pomislila da bi oni mogli... Evo, ipak su to učinili i kriva sam, ali vjenčani su,
momče, i ništa više ne možemo...
– O tome ja odlučujem, Boga Ti! Što je bilo s Gorthom?
Ispričala mu je sve što je znala.
– Gorth je izazvao Dirka Struana – reče ona. Nije se toliko bojala za sebe
koliko za Tess, Culuma i za svog čovjeka. Ako sad Tyler navali na onoga vraga,
gotov je. – Gorth je kriv, Tyleru. Užasno je izvrijeđao taj-pana i ošinuo ga
bičem, na javnome mjestu. Rekla sam Gorthu neka čeka, neka pođe po tebe... ali
me udario i otišao.
– Što?
Pomakla je kosu s desnog uha, natečenog i modrog. U školjci se skrutnula
sasušena krv.
– Još i sad me užasno boli! – Otkopčala je bluzu. Na prsima je imala
užasne modrice. – On mi je to učinio, tvoj sin. Pravi je vrag, kao što si i znao.
– Boga ti, Liza, da sam... da sam znao... I bolje je da je mrtav! Ali ne mučki
ubijen, i ne nečasno, Boga mu! – Lice mu bijaše grozno. Natoči iz bačvice krčag
piva. Liza je zahvaljivala Bogu što je bila toliko dalekovidna i spremila bačvicu.
– Je li liječnik pregledao mladoga gada i vidio da nema zarazu?
– Nije zaražen i nije gad, nego tvoj zet!
– Znam to, jarče Bože!
– Oprosti im, Tyleru, molim te. Dobar je to mladić! Jako voli Tess, ona je
sretna i...
– Zaveži! – Brock iskapi pivo i tresne vrčem po stolu. – Sve je ovo smislio
Dirk. Znao sam! Da mi napakosti! Najprije mi je ubio najstarijeg sina, a onda ne
dopušta da kćer svečano udam. Proklet bio, Struane, i to si mi oduzeo! – Tresne
vrčem po nepropusnoj pregradi. – Danas ćemo sahraniti Gortha na pučini.
 – Tyleru, milo moje – započne Liza i uhvati ga za mišku. – Tyleru, milo
moje, tu je još nešto što ti moram reći. Moraš mu oprostiti... a mnogo toga im
imaš oprostiti. Radi se o Nagreku.
– Da?
– Gorth mi je rekao što ste ti i on učinili Nagreku. Bijaše to užasno, ali je
zaslužio jer je povalio našu Tess. Povalio ju je. Čini se da Culum to ne zna...
Dakle, tvoja je kći pošteđena grozne sudbine.
Stravično zatitraju mišići oko Brockove prazne očne duplje.
– Što si rekla?
– Istina je, Tyleru – reče Liza i tad provali njezina žalost. – Barem im daj
priliku. Zakleo si im se Bogom i Bog nam je pomogao s Tessom. Oprosti im! –
Zarinula je glavu među ruke i grčevito zajecala.
Brock je pomicao usne, ali nije se čulo glasa. Teško ustane, prođe kroz
hodnik i nađe se pred Culumom i Tess.
Vidje strah u Tessinim očima. To ga zabolje i posta okrutan.
– Odlučila si da prekršiš moju odluku. Rekao sam: za tri mjeseca, a ti si...
– Oh, tata... oh, tata...
– Gospodine Brock, smijem li...?
– Zaveži, ionako ćeš uskoro propjevati! A ti si, Tess, odlučila pobjeći kao
jeftina droca. Vrlo dobro! Pođi se oprostiti s majkom. Gubi se iz našeg života...
Iskrcaj se na obalu s mužem.
– Oh, tata, slušaj, molim te...
– Gubi se! Želim s njim razgovarati.
– Ne idem! – histerično poviče Tess i uzme brodsku kljunu. – Nećeš me ni
taknuti. Ubit ću te!
Prije nego što se snašla, istrgnuo joj je kljunu iz ruku.
– Izlazi i iskrcaj se! – Brock se osjećao kao u mori. Htio im je oprostiti,
htio je da ga Tess zagrli, ali nešto zlo u njemu tjeralo ga je naprijed i nije mogao
odoljeti. – Gubi se, Boga ti!
– U redu je, draga – reče joj Culum. – Hajde, spakuj stvari.
Uzmicala je do vrata kabine i otrčala.
Brock udari nogom u vrata i zatvori ih.
– Zarekao sam se da ću vam dati slobodu i sigurnu luku, ali to je bilo pod
uvjetom da se pošteno vjenčate.
– Slušajte, gospodine Brock...
– Ti mene slušaj, Boga ti, ili ću te zgnječiti kao stjenicu! – Iz ugla usta
poteče mu slina. – Pošteno sam te pitao, kao muškarac muškarca, pristaješ li na
tri mjeseca čekanja. Rekao si da se slažeš, a pregazio si obećanje. Rekao sam ti:
»Budi iskren, momče!«
Culum je šutio. Molio je Boga da mu dade snage, ali znao je da je poražen.
Ali trudit će se, Boga mu!
– Jesi ili nisi?
 – Jesam.
– Zbog toga smatram da me više ne vezuje zakletva.
– Smijem li sad ja govoriti?
– Još nisam gotov! Doduše, prevario si me, ali ste se vjenčali. Hoćeš li mi
odgovoriti na jedno pitanje, tako ti Boga? Onda ćemo srediti račune.
– Svakako! – Culum je htio reći Brocku sve o zarazi i javnoj kući. I zbog
čega sve to.
– Tako ti Boga?
– Da, nemam što kriti i...
– Je li sve ovo smislio tvoj otac? – prekine ga Brock. – On ti je rekao da je
umakneš? Znajući da će Gorth podivljati zbog toga? Znajući da će Gorth toliko
podivljati da će ga izazvati na javnome mjestu pa će se tako Struan moći
propisno s njim ogledati? Jesi li pošao u javnu kuću, pijan, ne znajući gdje si ni s
kim si? Ne moraš odgovoriti. To ti piše na čelu.
– Da, ali morate me saslušati, jer mnogo toga je...
– Dajem ti slobodnu luku, ali reći ću ti otvoreno: uništit ću tvog oca. Uništit
ću »Otmjenu kuću«. Smirit ću se tek kad ona propadne. Tvoja jedina luka su
»Brock i sinovi«, samo to, Culume Struane, jarče Bože! Dotad ćeš za mene biti
mrtav. I ti i Tess.
Silovito otvori vrata.
– Niste čuli moju stranu! – poviče Culum. – Nije pošteno!
– Ne spominji mi poštenje! – odgovori Brock. – Zatražio sam da mi se
zakuneš. Samo tri mjeseca! Rekoh ti: »Budi iskren, momče« pa ipak si pregazio
riječ. Ne spominji mi nikakvo poštenje! Boga ti!
Udalji se krupnim koracima. Culum je buljio za njim, gušeći se od
tjeskobe, olakšanja, stida i mržnje.
– Niste pošteni! – poviče i zabolje ga glas.

Brock se popne na palubu. Posada se skutrila.

– Pennyworth!
Drugi časnik prestane nadzirati mornare koji su izdvajali slomljene jarbolne
križeve i potrganu snast. Oprezno se uspentrao prema Brocku.
– Nađi mi Struana – započne Brock. – Reci mu da ću ga čekati u Sretnoj
dolini, između njegova i mojeg pristaništa! – Ušutio je, a lice mu se iskrivi u
tugaljiv smiješak. – Ne! Na brdašcu u Sretnoj dolini. Da, na njegovu bivšem
brdašcu. Reci mu da ga čekam na brdašcu u Sretnoj dolini... Onako kao što se
htio ogledati s Gorthom! Jasno?
– Da, gospodine! – Pennyworth se ugrize za usnu. – Da, gospodine.
– I ako to šapneš ikome osim njemu, Gospoda mi Boga, jaja ću ti odsjeći.
Brock se uputi niz mostić.
– Tko će dotjerati brod, gospodine?
 – Ti! Ti si kapetan »White Witch«. Dotjeraj brod kad mu predaš poruku.

Struan je gledao Jin-hsi koja je još spavala uz njega. Uspoređivao ju je s

Mejmej, Mejmej sa svojom davnom kineskom ljubovcom, a sve tri sa svojom
ženom Ronaldom. Koliko su različite, pa opet su u mnogo čemu iste. Zašto su
ga te tri istočnjakinje uzbuđivale više od Ronalde, koja mu je bila jedina
ljubav... dok nije upoznao Mejmej. I zapita se što je ljubav.
Znao je da tri Kineskinje imaju mnogo čega zajedničkog: nevjerojatno
svilastu kožu, a mudrost, podatljivost i čulnost veću od svega što je doživio, ali
Mejmej je kudikamo nadmašila i njih dvije, jer bijaše savršena.
Nježno je pomilovao Jin-hsi. Promeškoljila se, ali se nije probudila.
Pažljivo se iskrao iz postelje i kroz prozorčiće pogledao nebo. Naoblaka se
pojačala. Obukao se i sišao k Mejmej.
– Dakle? – započne Mejmej. Bijaše predivna na postelji.
– Dakle! – odgovorio joj je.
– Gdje je moja sestra?
– »Šalje me Vrhovna gospa!«
– Hu! – frkne Mejmej i zabaci glavu. – Ti si najobičniji pohotljivi lažo i ne
obožavaš više svoju staru majčicu.
– Tako je! – zadirkivao ju je Struan. Mejmej bijaše ljepša nego ikad.
Pristajala je mršavost njezinu licu. – Mislim da ću te otpraviti!
– Ajiiija! Baš me briga!
Nasmijao se i podigao je u naručje.
– Pazi, taj-pane! – reče Mejmej. – Bilo ti je lijepo s Jin-hsi? Drago mi je što
ti je bilo lijepo. Vidi ti se!
– Kako bi ti se sviđalo da postaneš taj-taj?
– Što?
– Pa lijepo, ako te ne zanima, više nećemo to spominjati.
– Ni govora, taj-pane! Misliš taj-taj? Prava taj-taj, prema običajima? I ne
zadirkuješ me? Molim te, nemoj se šaliti s tako važnim pitanjem.
– Ne zadirkujem te, Mejmej! – Sjedne u naslonjač držeći je u naručju. –
Zajedno ćemo u Englesku. Ukrcat ćemo se na prvi kliper koji kreće i na moru se
vjenčati. Za nekoliko mjeseci!
– Oh, divno! – Zagrlila ga je. – Pusti me samo trenutak.
Pustio ju je. Malko su joj klecala koljena dok je išla prema postelji...
– Evo... Već sam gotovo posve ozdravila.
– Sad lezi u postelju! – rekao joj je.
– Misliš da ćemo se zaista vjenčati? Prema tvojim običajima, a i prema
mojim?
– Da! Ako želiš, i prema jednim i prema drugim.
Ljupko je kleknula ispred njega, dodirnula čelom sag i naklonila mu se.
 – Kunem ti se, bit ću dostojna da ti postanem taj-taj.
Brzo ju je podigao i smjestio na postelju.
– Ne radi to, djevojče moje!
– Klanjam ti se, jer mi nisi mogao više osvjetlati obraz nego ovim! –
Ponovno ga je zagrlila pa ga odgurnula i nasmijala se. – Kako ti se svidio moj
rođendanski dar, heja? Da li ćeš se zbog toga vjenčati sa svojom starom
majčicom?
– I da i ne, ali lijepo što si se toga sjetila.
– Mila je, užasno mi je draga. Milo mi je da je i tebi draga.
– Gdje si je našla?
– Bijaše suložnica u kući mandarina koji je umro prije pola godine. Jesam
li ti rekla da joj je osamnaest godina? Njegova je kuća došla u teške prilike pa je
taj-taj zamolila ženidbenog posrednika da joj nađe dobra muža. Čula sam za nju
i s njom razgovarala.
– Kad? U Makau?
– Oh, ne... Prije dva-tri mjeseca! – Mejmej se još više priljubi uz njega. – S
njom sam razgovarala u Kantonu. Za nju sam čula od Đin-kvaove taj-taj. Kad
sam zatrudnjela, pomislila sam, pa baš dobro. I poslala sam po nju, jer moj je
muž pohotljiv i umjesto da ostane kod kuće, možda bi pošao u javnu kuću.
Obećao si mi da nećeš, pa ipak si sinoć bio u javnoj kući. Odvratna kornjačina
izmetino!
– Nisam bio ni s jednom djevojkom. Samo sam posjetio Aristotlea.
– Ha! – Mejmej mu zaprijeti prstom. – To je tvoja priča. Nemam ništa
protiv kurvi, ali one u onoj kući mi se ne sviđaju. Pa, da znaš, ovaj put ti
vjerujem.
– Najljepša ti hvala.
– Jin-hsi je osobito lijepa pa ti nije potrebna javna kuća. Oh, toliko sam
sretna! Divno pjeva, svira mnoga glazbala, lijepo šije i jako brzo uči. Učim je
engleski. Otplovit će s nama u Englesku. A i Ah Sam, i Lim Din! – Lagano se
namrštila. – Ali često ćemo se vraćati kući u Kinu? Vrlo često?
– Da, možda.
– Dobro! Jasno da ćemo se vraćati. – Ponovno se slabašno nasmiješila. –
Jin-hsi je veoma savršena. Je li ugodna u postelji?
Struanove su se oči zakrijesile od dobre volje.
– Nisam s njom ljubav vodio, ako me to pitaš.
– Što?
– Volim izabrati s kim ću u postelju i kada.
– Ona je s tobom u postelji, a ne vodite ljubav?
– Tako je!
– Boga ti, taj-pane, ne razumijem te. Nisi je poželio?
– Naravno da jesam, ali zaključio sam da danas nije vrijeme. Možda
večeras... ili sutra. Kad ja odlučim! Prije nikako. No, hvala ti na pažnji.
 – Boga mi, ti si čudak! Ili te ona ogavna kurva toliko izmorila da si ostao
bez snage. Dakle?
– Odlazi!
Začuje se kucanje na vratima.
– Slobodno!
Teško dogega Lim Din.
– Taj-pane, došla gospodin. Traži taj-pan. Može?
– Koji gospodin?
– Gospodin Pennyworth.
 ČETRDESET I ŠESTO POGLAVLJE

Brock je gledao kako se Struan penje stazom koja je od sjena napuštene,

još nepokrivene crkve, vodila uzbrdo. Opazi smotana borilačka željeza. Smuči
mu se, ali ipak se veselio što će napokon raščistiti račune.
Popravi remen na svojem borilačkom željezu, uspravi se i iziđe na
otvoreno. U ljevici stisne nož.
Struan spazi Brocka čim je izišao iz zaklona crkve i odjednom zaboravi sve
što je smislio. Zaustavio se. Sjetio se samo da je ovo njegov neprijatelj kojeg
mora uništiti. Struan s naporom razbistri misli i nastavi se penjati uzbrdo. Od
puste tjeskobe da započne trzali su mu se svi mišići.
Napokon su stajali jedan drugom sučelice.
– Ti si smislio otmicu i bijeg, je li? – zareži Brock.
– Da! – Struan ispusti smotane borilačke lance koji prijeteći zazveckaju.
Ponovno se morao napregnuti da se sjeti onog što je odlučio kazati.
Brock uhvati dršku svojih borilačkih lanaca, pomakne se korak naprijed i
pripremi.
Na Struanu su se micale jedino oči.
– Žao mi je što je Gorth umro onakvom smrću – reče. – Bilo bi mi
zadovoljstvo da ga ubijem.
Brock ne odgovori. Neprimjetno pomakne nogu. Istočnjak mu je mrsio
kosu.
U Struanovoj ljevici pojavi se bodež. Lagano se prignuo.
– Tess je zaražena!
Brock zastane kao ukopan.
– Nije... Liječnik je rekao da je Culum čist!
– Liječnika se može potkupiti – odgovori Struan, osjećajući kako ga
zapljuskuje pomama za krvlju. – Namjerno je zaražena!
– Čuj, ti... – Brock bijesno zamahne lancima i skoči na Struana. Metalni
šiljak za djelić centimetra promaši Dirkove oči.
Struan uzmakne i zamahne, ali Brock odskoči. Započnu kružiti jedan oko
drugog, kao dvije životinje.
– Tako ti Gortha... jer to je smislio Gorth! – reče Struan. Htio je da prestane
pričanje. – Čuješ li? Gorth je to učinio!
U Brockovoj glavi je lupalo. Samo jedno mu bijaše na umu: završiti s
dušmaninom, ubiti ga.
Ponovno žestok okršaj. Opet se jedan na drugoga okome borilačkim
lancima. Brock odbije Struanov nasrtaj nožem. Dirk ustukne, znajući da se neće
moći dulje obuzdavati ni uzmicati.
 – Gorth je smislio to sa zarazom!
– Bog te prokleo, lažljivče! – Brock nasrne na Struana.
– Gorth je Culumu podvalio prašak u piće i afrodizijak... Gorth je platio
javnoj kući da ga spandžaju sa zaraženom ženskom! Htio je zaraziti Culuma. To
je učinio tvoj prokleti sin, jasno?
– Lažljivče!
– Samo što, milošću Božjom, Culum nije zaražen... To sam ti rekao samo
zato da ti objasnim zašto sam htio ubiti Gortha. Culum nije zaražen, a nije ni
Tess.
– Što?
– Da! Bogom ti se kunem, istina je.
– Vraže, bogohulniče! Pred Bogom lažeš!
Struan nasrne, a Brock ustukne i prijeteći se pripremi. No, Dirk nije
zamahnuo oružjem. Uđe kroz otvorena vrata napuštene crkve i stane ispred
oltara.
– Kunem ti se Bogom, istina je! – Okrene se i izgubi vlast nad sobom.
Učini mu se da je zavladala mrtva tišina i cijeli se svijet sveo na Brocka i na
mahnitu želju da ga ubije. Struan se polako vraćao sredinom crkve. – U Makau
je Gorth ubio jednu kurvu, a ovdje drugu! – siktao je. – I to je istina! Nisam
omastio ruke njegovom krvlju, ali tvojom hoću.
Brock ustukne s praga, ne skidajući oka sa Struana. Vjetar je oslabio.
Bijaše neobičan taj vjetar, stravično neobičan, ali nije se na to osvrtao.
– Znači... znači da si imao razloga – izusti Brock. – Pov... povlačim ono što
sam rekao. Imao si razloga, Boga ti! – Izišao je iz crkve i zastao, zauzimajući
obrambeni stav. – Povlačim sve što sam rekao za Gortha, ali time se ništa neće
srediti između tebe i mene! – Kipio je od bijesa na Gortha, Struana i na sve
protekle godine. Znao je samo to da se sad mora boriti, udariti, ubiti. Da sačuva
goli život.
Uto na obrazu osjeti novi vjetar.
Odjednom mu se glava razbistri. Zagledao se prema kontinentu. Struana na
trenutak zbuni Brockov iznenadni pokret. Zastao je i on.
– Promijenio se vjetar! – procijedi Brock.
– Kako? – Struan se s naporom sabrao i ustuknuo, jer nije imao povjerenja
prema Brocku.
Obojica su zurila u kineski kontinent i pažljivo osluškivala. Svim osjetilima
ispitivali su vjetar.
Puhao je sa sjevera, lagano, ali zabune nije bilo.
– Možda oluja? – zapita Brock. Boljelo ga je dok je govorio. Srce mu je
lupalo, iz njega je iskopnila sva snaga.
– Nemoguće, sa sjevera! – izusti Struan koji se osjećao isto toliko iscrpljen.
Bože, na trenutak sam postao životinja, a da se odjednom nije promijenio
vjetar...
 – Tajfun!
Pogledaše prema luci. Džunke i sampani hitali su prema obali.
– Da – zaključi Struan. – Ali rekao sam ti istinu o Gorthu.
Brock u ustima osjeti žuč i ispljune.
– Ispričavam se zbog Gortha, da! Izazvan si, ubijen je, i gotovo! – »U čemu
sam pogriješio?«, zapita se. »U čemu?« – Što je bilo, bilo je. U Naseobini sam ti
se zakleo na mir. Da, pogriješio sam što sam te danas izazvao, ali u Kantonu
sam ti se obvezao na mir i neću se promijeniti. Neću se promijeniti, kao ni ti. Ali
onog dana kad na mene navališ devetorepim bičem... tog dana se nećemo
zaustaviti. Ti izaberi taj dan, kao što sam već jednom rekao. Slažeš li se?
Struan se osjećao izuzetno slabim.
– Slažem se! – Ustukne, odveže borilačke lance i vrati nož u korice.
Neprestano je motrio Brocka, jer mu nije vjerovao.
I Brock odloži oružje.
– Oprostit ćeš Culumu i Tessi?
– Za mene su oni mrtvi, kao što rekoh. Sve dok Culum ne postane dio
»Brocka i sinova«! Sve dok »Brock i sinovi« ne postanu »Otmjena kuća«! Sve
dok ja ne postanem taj-pan »Otmjene kuće«!
Struan baci na tlo svoj metalni bič, a i Brock svoj.
Užurbano su se spuštali s brda različitim stazama.
 ČETRDESET I SEDMO POGLAVLJE

Cijelog dana jačao je sjevernjak. Navečer je Queen’s Town bio pripremljen

koliko je to uopće moguće. Prozori zabrtvljenih kapaka, vrata zatvorena. Oni
koji bijahu toliko dalekovidni da iskopaju podrum, hvalili su svoj džos. Oni koji
su imali tek privremene ili slabe nastambe, potražiše utočište u jačim zgradama.
Takvih bijaše malo, osim u Sretnoj dolini, ali rijetko se tko usuđivao izložiti
noćnim otrovnim plinovima iako su u današnjem »Oriental Timesu« pročitali
kako se liječi malarija. Danas se cinchona još nigdje ne može naći.
Sva jedra na brodovima skupiše. Duboko spustiše sva raspoloživa sidra.
Brodove su nastojali što više maknuti jedan od drugog kako bi imali oko sebe
što više slobodnog prostora kad vjetar uzmakne ili promijeni smjer.
Neki su tvrdili da ovaj vjetar ne može nikako nagovještavati tajfun kad
stalno puše sa sjevera. Nitko još nije čuo da tajfun puše samo sa sjevera. Tajfun
neprekidno mijenja smjer i uzmiče.
I Struan bijaše spreman da se s tim složi. Još se nikad nije živa toliko
popela na barometru, a tajfun puše tek onda kad živa padne.
Iz tmastog neba spusti se predvečer kišica i donese olakšanje od užasne
žege.
Struan je oprezno odmjerio opasnosti. Da je u pitanju samo on, otisnuo bi
se na »China Cloudu« i plovio na jug sve dok vjetar ne skrene ili ne uzmakne, a
onda bi pošao najsigurnijim kursom i izvukao se. No, neki neshvatljivi nagon
šaptao mu je da se ne izvrgava moru. Umjesto toga je Mejmej, Jin-hsi i Ah Sam
smjestio u napuštenu poslovnu zgradu u Sretnoj dolini i odveo ih u svoje
prostorije na trećem katu, smatrajući da su kiša i vjetar sigurno rastjerali noćne
otrovne plinove. Mejmej je svakako zaštićenija u zgradi od opeka i kamena nego
na pučini ili u rupi iskopanoj u zemlji, a to je najvažnije.
Culum je ocu zahvalio što mu je ponudio da se skloni u njegovu kuću, ali
on će Tess radije skloniti u lučku kapetaniju, nisku zgradu od granita. Glessing
je u svom stanu izdvojio sobu za njega i Tess.
Struan im je ispričao što se dogodilo na brdu. Sklopljena je neka vrst mira.
A cijeli je dan, dok se pripremao na tajfun koji možda i ne dođe, razmišljao o
ljudskoj silovitosti.
– Što ti je, mužu?, – zapitala ga je Mejmej.
– Ne znam. Brock, ja, tajfun... Ne znam! Možda je naoblaka preniska.
– Reći ću ti što je! Previše misliš o tome što se dogodilo... I što je još gore,
brineš se za ono što se moglo dogoditi. Ha, glupost! Budi kao Kinezi!
Naređujem ti, prošlost pripada prošlosti. S Brockom si sklopio mir! Ne gubi
vrijeme mršteći se tako kao kokoš koja ima začepljenu stolicu. Jedi, popij čaj i
ljubi Jin-hsi.
 Nasmijala se i pozvala Jin-hsi, koja je pohitala po velikoj spavaćoj sobi,
sjela na postelju i uhvatila je za ruku.
– Pogledaj je, Boga ti! Već sam je u sve uputila.
Nasmiješio se i laknulo mu je.
– To mi je draže!, – reče Mejmej. – Ja stalno na tebe mislim. Jin-hsi je u
susjednoj sobi, sama. Poslušno čeka cijelu noć.
– Idemo, djevojče moje! – Nasmijao se, a Mejmej se na kineskom obrati
Jin-hsi. Jin-hsi se sva pretvorila u uho. Tad očarano pljesne rukama, nasmiješi se
Struanu i brzo iziđe.
– Što si joj kazala, Mejmej? – sumnjičavo ju je zapitao.
– Rekla sam joj kako vodiš ljubav. I kako da te silno uzbudi. I neka se ne
prestraši kad na kraju kličeš.
– Vrag te odnio, zar ne smijem imati tajne?
– Taj-taj zna što je najbolje za njezina dječačića koji tako lako izgubi živce.
Sad te Jin-hsi čeka.
– Što?
– Jin-hsi! Rekla sam joj da se spremi. Znaš, ugodno je navečer voditi
ljubav. Zar si zaboravio?
Struan je gunđao i pošao prema vratima.
– Hvala lijepa, zauzet sam! – Sišao je i odjednom ustanovio da se mnogo
bolje osjeća. Da, glupost je razmišljati o prošlosti. I ponovno je blagoslivljao
svoj džos što ima Mejmej.

Brock je osigurao glavni jarbol »White Witch« i za svaki slučaj ga vezao.

Izdvojiše sve slomljene oblice jarbola i rastrganu snast i ponovno skratiše
brodska jedra. Sprijeda je spustio tri sidra i olujno sidro na krmi da brod odoli
promjenama vjetra.
Cijelog se dana osjećao ošamućeno. Boljela ga je glava i prsa. Znao je da
će ga ove noći moriti ružni snovi. Najradije bi se napio i sve zaboravio, ali znao
je da se sprema opasnost.
Posljednji put je svjetiljkom obišao pokislu palubu pa sišao u potpalublje
da vidi što je s Lizom i Lillibet.
– Izvoli čaj, milo moje – reče mu Liza. – I presvući se u suho. Sve ti je
pripremljeno! – Uprla je prstom na postelju, mornarski kaput, hlače, kapu i
čizme.
– Hvala ti, mila moja! – Sjeo je za stol i popio čaj.
– Tata! – javi se Lillibet. – Hoćeš li se sa mnom igrati? – A kad joj Brock
ne odgovori, zato što je nije čuo, povukla ga je za mokri kaput. – Tata, molim te,
hoćeš li se sa mnom igrati?
– Daj ocu mira – reče joj Liza. – Ja ću se s tobom igrati.
 Povede Lillibet u susjednu kabinu i zahvali Bogu što su se Brock i Struan
pomirili. Muž joj je ispričao što se dogodilo pa je zahvaljivala Bogu što joj je
uslišao molitve. Vjetar je pravo čudo, pomislila je. Sad moram samo biti
strpljiva! Još će on i Tessi dati blagoslov. Liza je molila Boga da čuva Tess i
Culuma, brod i sve njih. Tad sjedne i počne se s Lillibet igrati brojeva i križića u
kvadratićima.
Popodne prenesoše na kuter Gorthov lijes. Liza i Brock otisnuli su se na
pučinu i on je održao pogreb. Kad je to obavio, prokleo je sina i spustio lijes u
dubinu. Vrativši se na »White Witch«, Brock se povukao u svoju kabinu,
zakračunao vrata i plakao zato što je izgubio sina i kćer. Po prvi put otkako je
postao muškarac. I napusti ga sva životna radost.

Po noći su se vjetar i kiša sve više pojačavali. Pred zoru pljusak bijaše
strašan, ali ne i stravičan, a more uzburkano, ali ne olujno.
Brock je odjeven spavao i krmeljiv izišao na palubu. Pogleda barometar.
Još sedam stotina pedeset i sedam milimetara žive, bez promjene. Kucne prstom
po barometru, ali živa se ne promijeni.
– Dobro jutro, gospodine! – pozdravi ga Pennyworth. Brock mu je
bezvoljno klimnuo glavom.
– Mislim da se sprema obična oluja s kišom – reče Pennyworth.
Uznemiravala ga je Brockova bezvoljnost.
Brock se zagleda u more i nebo. Oblačni zid bijaše udaljen samo stotinjak
metara. Zastirala je otočne planine i Peak, ali ni to nije bilo nimalo neobično.
Brock se prisili da krene naprijed i da provjeri sidrišne konope. Bili su
čvrsti, tri sidra i tri konopa debela kao ljudska butina. Dovoljno da brod izdrži u
svakoj oluji, pomislio je, ali to mu se nije sviđalo. Ništa ne osjeti.
»China Cloud« bijaše u luci, vitak i divan. Straža se šćućurila u zavjetrini
krmnice. I svi ostali brodovi bez muke su čekali na sidrištu. U luci se posebno
isticao golemi admiralski brod. Neki zakašnjeli sampani i džunke tražili su
sidrište pored plutajućeg naselja u zavjetrini zatončića pokraj Glessingova rta.
Brock siđe u potpalublje. Pennyworthu i ostalim stražarima silno lakne što
je otišao.
– Od jučer je ostario – reče Pennyworth. – Kao da umire, a na nogama je.

Struan je na svjetlu zore pregledavao hrapave rebrenice na prvom katu.

Siđe u prizemlje i pregleda ostale. Očita živu. Stupac na barometru pokazivao je
i dalje sedam stotina pedeset i sedam milimetara žive. Bez promjene.
– Tako mi svih bogova! – povikao je i glas mu se zaori po zgradama. – Ili
se počni spuštati ili prekini ovu kišu, jarca ti Boga, pa neka ovo završi.
– Što je, taj-pane? – poviče mu Mejmej sa stubišnog odmorišta. Izgledala je
sićušna i divna.
 – Ništa, djevojče moje. Lezi! – rekao joj je.
Mejmej je slušala pljuštanje kiše i žalila što nije u Makau gdje kiša tako
milozvučno rominja po krovu.
– Ne sviđa mi se ova kiša – rekla je. – Nadam se da su djeca dobro. Užasno
mi nedostaju!
– Da! Samo lezi, djevojče moje. Idem malo van.
– Čuvaj se, dragi! – I klonulo mu mahne rukom.
Kiša je i dalje lila. U ovaj sat vremena nije se pojačala, dapače, kao da
jenjava, pomislio je. Naoblaka je veoma nisko. Proučio je položaj »China
Clouda«. Lijep brod i posve na sigurnom, zaključio je.
Ponovno pogleda barometar. Opet nikakve promjene.
Krepko je doručkovao i ponovno se spremao za izlazak.
– Gore, dolje, zašto si tako nestrpljiv? Kamo ćeš sad, heja? – zapita ga
Mejmej.
– Lučkom kapetanu, da vidim je li Culumu dobro. Nipošto ne izlazi! I ne
otvaraj vrata ni prozore, vrhunska gospo, taj-taj... ili nećeš postati Vrhunska
gospa, taj-taj.
– Da, mužu! – Mejmej ga poljubi.

Queen’s Road bijaše prepuna dubokih lokava i gotovo pusta. Vjetar i kiša
ga osvježe. Ovdje mu je bilo ugodnije nego u zatvorenoj kući. Kao proljeće na
sjeveroistoku Engleske, pomislio je. Ne, nije ipak ovako nemilo!
Uđe u lučku kapetaniju i strese sa sebe kišu.
Glessing ustane od svog pisaćeg stola.
– Dobro jutro. Neobična oluja, zar ne? Jeste li za čaj? – Pokaže mu stolicu.
– Vjerojatno tražite Culuma i gospođu Struan? Rano su pošli na misu.
– Što?
– Svaki čas će se vratiti. Danas je nedjelja.
– Oh, zaboravio sam.
Glessing natoči čaj iz velikog čajnika koji odloži pored žeravnika.
Prostorija bijaše velika, puna karata. Kroz strop, sazdan od greda, izlazio je
jarbol, a pored njega nalazilo se palubno grotlo. Uredno poslagane signalne
zastave, na policama odložene muškete. Cijela prostorija bijaše uredna,
besprijekorna.
– Što mislite o ovoj oluji?
– Ako se sprema tajfun, stali smo mu ravno na put, to je jedini odgovor.
Ako se vjetar ne vrati ili ne skrene, vrtlog će proći iznad nas!
– Bog neka nam pomogne ako imate pravo!
– Jednom me je tajfun uhvatio nedaleko od Formoze. Nikad se više ne bih
želio naći u moru blizu tajfuna, a bili smo daleko od vrtloga.
 Po rebrenicama zapuše vjetar pomiješan s kišom. Pogledali su vjetrokaz.
Još pokazuje da puše sjeverac.
Glessing spusti šalicu čaja.
– Zadužili ste me, gospodine Struane. Prekjučer sam dobio Maryno pismo.
Piše mi kako ste bili dragi prema njoj, i vi i Culum. Vi pogotovo! Čini se da joj
je mnogo bolje.
– Posjetio sam je malo prije nego što sam isplovio. Svakako da joj je bilo
deset puta bolje nego kad sam je prvi put vidio.
– Piše da će je za dva mjeseca pustiti i da ste vi papistima rekli da
preuzimate odgovornost za nju. Naravno, sad je to na meni.
– Kako hoćete, to je puka formalnost! – Struan se pitao što će učiniti
Glessing kad otkrije istinu o Mary. Naravno da će to otkriti. Kako Mejmej može
i pomisliti da neće?
– Je li liječnik rekao od čega boluje?
– Pokvareni želudac.
– I meni je to napisala. Još jednom vam zahvaljujem! – Glessing pomakne
pomorsku kartu na pisaćem stolu i obriše kapljicu čaja s tikovine. – Culum mi je
pričao da ste kao dječačić služili u Kraljevskoj ratnoj mornarici, u bitki kod
Trafalgara. Nadam se da mi nećete zamjeriti ako vas to pitam... Naime, i moj je
otac imao čast da ondje služi. Zanimalo me na kojemu ste brodu plovili. On je
bio ađutant admirala lorda Collingwooda, i to na...
– Na brodu »Royal Sovereign«! – nadopuni ga Struan. – Da, plovio sam na
tom brodu.
– Boga ti! – bijaše sve što je uspio procijediti Glessing.
Struan je to namjerno dotad krio pred Glessingom, znajući da je to adut
više koji po potrebi može izvući da pridobije na svoju stranu Glessinga.
– Da. Naravno, vašeg se oca ne sjećam... prebacivao sam barut i bio smrtno
prestrašen. No, na našem brodu bijaše admiral. I ja sam bio na »Royal
Sovereignu«!
– Boga mu! – ponovi Glessing. Jednom je kao dječak vidio pred
Spitheadom taj linijski brod sa stotinu i deset topova. – Brod s osam stotina
trideset i šest članova posade i budući taj-pan »Otmjene kuće«! Boga mi, nije
čudo što smo pobijedili!
– Hvala – odgovori mu Struan. – Samo što s bitkom nisam imao mnogo
veze.
– Boga vam, taj-pane... smijem li vas tako zvati? Mislim da je to divno. Baš
mi je drago! Najiskrenije. Časna riječ! Znate da sam vas nekoć mrzio. Više vas
ne mrzim. Još sam uvjeren da sam u bitki kod Čuenpija donio ispravnu odluku,
ali sad mi je jasno da je onaj prokleti nikogović, onaj vražji glupan Longstaff
imao pravo kad je rekao: da sam ja vi, a vi ja, ponašali bismo se na isti način.
– Zbog čega ste ljuti na Longstaffa?
Glessingovo lice se smrkne.
 – Prokleti gad toliko je drzak da se petlja u pomorske poslove. Admiralu je
»predložio« da me otpravi u Englesku. Bogu hvala, admiral je pravi čovjek
Kraljevske ratne mornarice, a onaj gad je odvisio. Kad već govorimo o
luđacima, sigurno ste pročitali jučerašnje večernje izdanje. Glupi gad
Cunnington! Kako se usuđuje tvrditi da je Hong Kong vukojebena stijena na
kojoj gotovo i da nema kuća? Zaista je vraški drzak! Najbolja luka na svijetu...
Kako se usuđuje tvrditi da ništa ne znamo o moru?
Struan se sjeti prvog dana. Bože blagi, zar je otad prošlo samo šest
mjeseci?... Znao je da je ispravno postupio. Glessing će možda s Hong Kongom
propasti, ali do smrti će se boriti da zaštiti Glessingov rt.
– Možda će se novi čovjek... Whalen, složiti s Cunningtonom?
– Neće, ako mene itko bude pitao, ili admirala. Umalo ga je udarila kap kad
je to pročitao. Posve shvatljivo! Pogledajte flotu, na sigurnom je, kao u luci
Portsmouth. Što bi s nama bilo na današnji dan da nemamo Hong Konga? Bože
blagi! Bio bih smrtno preplašen da smo još na sidrištu u Makau. Moramo
zadržati Hong Kong, i gotovo! I onaj glupi general konačno je to shvatio i
potpuno se složio! – I Glessing nastavi psovati Cunningtona i Longstaffa na
najveće Struanovo zadovoljstvo.
Otvore se vrata, a karte zašušte od britkog vjetra i kiše.
Uđu Culum i Tess, vedri i usprkos nevremenu.
– Zdrav bio, taj-pane! – javi mu se Culum. – Možemo li dobiti čaja,
Glessing, staro momče? Pomolili smo se za tebe!
– Hvala vam! – Glessing pokaza željezni čajnik na žeravniku. – Poslužite
se!
Tess se naklonila Struanu i skinula promočeni kaput.
– Dobro jutro, taj-pane!
– Danas ste predivni, gospođo Struan! – rekao joj je.
Pocrvenjela je, zaokupljena nalijevanjem čaja.
– Vas dvoje baš sretno izgledate – nastavi Struan.
– Da, i jesmo – odgovori Culum. – Zahvalili smo Bogu. A i zato što nam je
poslao promjenu vjetra.
– Nećeš se predomisliti, momčino? Da preseliš u naše sjedište?
– Ne, hvala, ovdje smo potpuno zaštićeni.
Struan opazi kako s lanca Culumova sata visi srebrna kutijica ukrašena
draguljima.
– Što je to, Culume?
– Uspomena od Tesse! – Sad je Brockovih dvadeset zlatnika bilo u toj
kutijici, a Culum opet osjeti grižnju savjesti što Tess nikad nije uputio u tu tajnu.
Kad su se on i Tess iskrcali s »White Witch«, pohranio ih je u kutijicu da ga
podsjećaju na Tylera Brocka. Da Brock nije bio pošten i nije mu dao priliku da
iznese svoj stav.
 – Pripadala je mojoj baki i nije osobit vjenčani poklon – rekla je Tess
Struanu. – Ali budući da nemam miraza, ne smijem biti izbirljiva.
– Ne brini za to, djevojče moje. Ti pripadaš »Otmjenoj kući«. Kad ćete
useliti u svoju kuću?
– Za tri tjedna – zajedno odgovore Culum i Tess i nasmiju se, opet su bili
sretni.
– Dobro, bit će to divan dan. Pa, do viđenja!
– Pogledajte onu budalu, taj-pane! – javi se Glessing.
Uperio je dalekozor kroz rupicu prema lorči koja je skraćenih jedara
uplovila u istočni kanal.
– Kog vraga radi? Nije danas dan za plovidbu! – reče Struan.
– S vašim dopuštenjem, gospodine Struane, signalizirao bih im da pristanu
na vaš gat u Sretnoj dolini. Bit će im teško da spuste sidro uz Queen’s Road, a
vaš gat je prazan.
– Da, sa zadovoljstvom. Kakav je to brod?
– Lorča, a vije plamenac zamjenika glavnog nadzornika trgovine! –
Glessing sklopi dalekozor. – Kapetan nije priseban kad je po ovakvu vremenu
isplovio iz Makaa. Ili se gospodinu Monseyu vraški žuri? Što vi mislite?
– Ne znam gatati, kapetane Glessing! – nasmiješi se Struan.
Glessing izda naredbe mornaru koji smjesta veže na konop signalne
zastave. Otvori grotlo na stropu. Prštila je po njima kiša dok je mornar dizao
zastave.
– Gdje je Longstaff? – zapita Dirk Struan.
– Na admiralskom brodu – odgovori Glessing. – Priznajem da bi i meni
bilo draže da sam na brodu.
– Meni ne bi! – javi se Culum.
– Nije tako, dragi! – ubaci Tess.
Dirk Struan ispije čaj.
– Pa lijepo, idem! Ako me zatrebate, znate gdje sam.
– Ovaj... Nije li opasno, taj-pane? – zapita ga Tess. – S obzirom na
groznicu iz Sretne doline i sve ostalo? Što ste se ondje smjestili?
– Vjetar i kiša isprat će sve otrovne plinove – odgovori Struan iako ni sam
nije u to vjerovao.
– Ne zaboravi, Tess, ostalo je još malo cinchone, a uskoro ćemo je imati
mnogo – reče Culum. – Taj-pane, mislim da je novi pothvat sjajan. Usluga
cijelom ljudskom rodu!
Još prije nego što je vijest objavljena, Struan je Culumu povjerio dogovor s
Cooperom. Poticao je Culuma da se što više druži s mladim Amerikancem. Što
je više razmišljao o tome da Culuma poveže s Cooperom, stvar mu se više
sviđala.
– Jeff je veoma lukav, momčino. Bit će ti drago što s njim surađuješ! –
Navuče kišnu kabanicu. – Pa, idem. Slušajte vas dvoje, za Brocka ne brinite! Ne
brini za svog oca, djevojče moje. Sigurno će se promijeniti ako mu date
vremena. Samo mu dajte vremena.
– Nadam se – odgovori Tess. – I te koliko se nadam!
Dok je išao prema izlazu, Struan zastane pored barometra.
– Bože blagi, pao je na pet stotina četrdeset i šest milimetara žive!
Glessing tjeskobno pogleda na sat. Gotovo deset sati.
– Znači, cijeli centimetar u pola sata! – Zabilježi na karti tlaka i za
Struanom izleti van.
Na istoku je četvrtina obzorja bila crna. Kao da više nije bilo granice
između mora i neba. Vjetar zapuše jače, bridak, još uvijek samo sa sjevera, a i
kiša se pogorša.
– Eno broda, još se drži! – napeto će Struan. – Držite se u kući ako vam je
život mio. – I jurne po Queen’s Roadu prema Sretnoj dolini.
– U kuću, Culume, Tess! – naredi Glessing. Tresne vratima i zakračuna ih.
– Što radili da radili, ne otvarajte ni jedna vrata do daljnje naredbe! – Na olujne
prozore navuče zaštitnike i provjeri da li je sve zabrtvljeno. Shvati da je Struan
imao pravo. Vrtlog će proći ravno iznad njih. – Baš mi je drago da si se pomirio
s ocem, Culume. A sada biste možda nešto doručkovali? – reče da ih smiri. –
Gospođo Struan, možda biste vi nadzirali podvorbu?
 ČETRDEST I OSMO POGLAVLJE

Struan je trčao iz petnih žila. Nekoliko kulija žurno su na Taj Ping Šan
nosili nosiljke, a zalutali Evropljani tražili su zaklon. Struan je kroz kišu opazio
u luci lorču kako sva pod kraticama hita prema Sretnoj dolini. Uskipjelo je more
bilo mutno i sivozeleno. Tamna crta oluje nevjerojatnom je brzinom jurila nad
lukom, jednim krajem zahvatila lorču, otrgnula joj glavno jedro i nakrivila je.
Trajalo je to samo nekoliko sekundi, ali osjećao je bič zasljepljujuće kiše koju
šiba vjetar. I umalo ga je zbacila s nogu. Kad je uspio otvoriti oči, pogleda
prema moru. Za divno čudo, lorča se još držala i probijala naprijed s vršnim
jedrom. More i kiša prelijevahu joj palube, a na krmi su poput zastave letjeli
dronjci glavnog jedra.
Struan ponovno potrči. Stiže do svoga gata u Sretnoj dolini upravo kad su
bijeli zapjenjeni valovi pograbili lorču i tresnuli je o stupice. Mornar skoči s
ograde da veže pramac, ali se oklizne i padne između gata i broda. Dohvati se za
rub gata i užasno vrisne kad je brod tresnuo o gat i prepolovio mu tijelo. Kad je
more povuklo brod od gata, mornara više nije bilo.
Dirk počne dovikivati prestrašenoj posadi i pojuri naprijed. Jedan mu
mornar baci konop i on ga čvrsto stegne oko stupa. Drugi se mornar izloži
smrtnoj opasnosti, ali sretno skoči na gat držeći krmeno uže.
Bješnjelo je more, stenjala lorča i stupovlje na gatu. Tad lorču čvrsto
privežu i ljudi počnu skakati na gat.
– Sklonite se u zgradu! – Struan im mahne da jure za njim i potrči prema
ulaznim vratima.
Naglo ih otvori. Vjetar ga ponese. Ujuri sva posada od osam ljudi, psujući i
blagoslivljajući svoju sreću.
Struan skine promočenu odjeću. Tad opazi Horatija i Monseya.
– Bože mili, što ovdje radiš, Horatio? Dobro jutro, gospodine Monsey!
– Mislio sam da nikad više nećemo vidjeti kopno – ošamućeno će Monsey.
Horatio se nasloni na zid. Prsa su mu se snažno nadimala. Povraćao je.
Otvore se vrata i u vrtlogu vjetra i kiše bijesno uđe krupnim koracima
kapetan – mladi poručnik. Strese se kao pas. Struan mu priđe i zalupi vrata.
– Tako mi Gospodina Boga Mojsijeva! – obrati se čovjek Struanu. – Jeste li
vidjeli nebo?
– Kog vraga radite na moru po ovakvu vremenu? Niste imali toliko soli u
glavi da u Makau pogledate kako je?
– Imao sam, Boga mu, ali su mi naredili da isplovim u Hong Kong i stigao
sam u Hong Kong. Mi smo u rukama manijaka.
– Kako?
 – Govnastog glavnog nadzornika za trgovinu, govnastog Sira Clydea
Whalena, Boga mi! Taj glupi irski gad zamalo mi je potopio brod i cijelu
posadu. Rekoh mu da je nevrijeme, a on je samo pogledao nebo i kazao: »Imate
dovoljno vremena da stignete onamo. Naređujem vam da isplovite!« Bogu hvala
što imamo Hong Kong.
– Kakvo je more na pučini?
– Da smo ostali jedan sat dulje, ne bismo stigli. Valovi su visoki sedam do
deset metara, a ovaj prokleti vjetar nikako da skrene i nikako da se okrene
natrag... Nemoguć je! Je li ovo tajfun ili nije? Kako je to moguće?
– Zato što je oluja istočno od nas, a mi smo joj na putu, momčino.
– Bože, spasi nas!
– Raskomotite se, a ja ću se pobrinuti da posada dobije čaj i rum.
– Hvala – reče mladić. – Oprostite što sam se raspalio.
Struan pođe preko sobe i pristupi Monseyu i Horatiju.
– Možete li se popeti, gospodine Monsey?
– Da, hvala, taj-pane! Veoma ste pažljivi.
– Pomozite mi da maknem Horatija.
– Svakako, ne znam što je spopalo jadnog mladića. Otkako smo isplovili iz
Makaa, nešto neshvatljivo mumlja. Veoma čudno!
– Strah je to! – reče Struan.
Pomognu Horatiju da skine promočen kaput. Sad mu je lice bilo prljavo-
sivo. Bijaše gotovo bespomoćan, toliko mu je bila muka. Prenesu ga uza stube i
polože na kauč u zapadnom krilu odaja koje su nekoć pripadale Robbu.
Dirk priđe bifeu i natoči im brendi. Monsey uzme čašu drhtavom rukom i
isprazni. Prihvati novu čašu.
– Hvala.
– Dajte i Horatiju – reče mu Struan. – Odmah se vraćam!
Prođe kroz hodnik i nađe se na odmorištu. Produlji hodnikom u istočno
krilo. Na južnom dijelu ovog kata nalazile su se njegove odaje.
Mejmej, Jin-hsi i Ah Sam igrale su mah-džong za stolićem u dnevnom
boravku. Bijahu upaljene svjetiljke, a plamičci su veselo plesali.
– Zdravo, taj-pane – javi se Mejmej. Uzme pločicu od slonovače ukrašenu
bambusovinom i baci je na stol. Opsuje. – Usran dan, taj-pane! – rekla je. –
Užasno mi je loš džos. Nisam dobila ni jednu partiju. Izgubila sam četiri stotine
u gotovu, a već satima igramo. Jao, jao, jao! Drago mi je što te vidim, da znaš. –
Kiša je šibala rebrenice, a vjetar jačao. – Prokleta buka! Bi li mi pozajmio koji
tael? Osiromašila sam!
– Oduzet ću ti od plaće. Igraj, djevojče moje! – Struan se široko nasmiješi.
– Dolje je društvo, a i oko nas, pa ne izlazi.
– Zašto bih izlazila?
Vratio se u Robbov stan.
 Monsey je bolje izgledao. Svukao je smočenu odjeću i omotao se dekom.
Horatio je nemirno spavao.
– Bog nas je ovaj put spasio, taj-pane – reče Monsey.
– Zašto ste, do vraga, isplovili iz Makaa? Tražili ste gužvu. Sigurno ste
vidjeli kakvo je vrijeme.
– Službeni posao, taj-pane – posprdno odgovori Monsey. – Sinoć je fregata
dovezla Njegovu carsku ekscelenciju Whalena. Naredio mi je da isplovim u
Hong Kong i predao mi službenu depešu za bivšeg opunomoćenika. Zamislite,
po ovakvu vremenu! Kao da je bitno koji dan prije ili poslije? Nisam imao srca
da mu kažem da je ta »važna vijest« već objavljena u našim novinama.
– Kakav je?
– Pa, prilično težak. U Makao je stigao oko ponoći, na fregati, nenajavljen.
Poslije četiri minute pozvaše me na brod. Pokazao mi je svoje isprave, dao da
pročitam depešu ministra vanjskih poslova, od riječi do riječi ono što je objavio
Skinner. Odakle tim prokletim novinarima tako tajne isprave? I naredio mi da u
zoru isplovim i da smjesta uručim depešu Longstaffu. On će proslijediti u Hong
Kong, a Longstaff mora smjesta otići. Da pođem admiralu i generalu i da im
kažem da sve mora biti spremno za hitan odlazak na sjever! – Monsey se skljoka
na stolicu. – Irac! Što se više može reći?
– Zašto nije sam došao?
– Ovdje ne smiju istodobno biti dva opunomoćenika, to se kosi s
propisima, gospodine Struane. Bogu hvala što imamo protokol. Moram odmah
preuzeti poslove od Longstaffa. Čim napusti luku, javit ću Njegovoj
ekscelenciji. Tad on dolazi.
Zapuh vjetra protrese rebrenice i sve ih prodrma.
– Prokletnik, zamalo me ubio. U Aziji će sve uzavreti sad kad on dolazi na
čelo. Kao prvo nam je rekao: »Što se mene tiče, ona prokleta stijena može
potonuti!« Duše mi! Ako ne zamjeravate, na nekoliko minuta bih legao. Ne
osjećam se dobro.
Horatio ponovno zastenje i povraća.
– Dajte mu još brendija – reče Struan. – Odmah do ove sobe je spavaća.
Siđe da vidi kako posada lorče. Već su našli hranu i žestoka pića. Oni koji
nisu jeli i pili, spavali su ili nastojali zaspati.
Barometar je pokazivao sedam stotina trideset i sedam milimetara žive, a
neprestano je padala.
– Bože blagi, više od pola centimetra u sat vremena – reče mladi poručnik.
Bijaše visok i plavokos. – Oh, uzgred da vam kažem, gospodine Struane, ja sam
poručnik Vasserly-Smythe, od Kraljevske ratne mornarice.
Struan se rukovao s mladićem koji mu je pružio ruku.
– Hvala vam što ste nas prihvatili.
Naglo se otvori sjeverni prozor. U predsoblje nagrnu kiša i vjetar. Tri
mornara ponovno zatvore prozor i navuku rebrenice.
– Pogledao bih svoj brod! – javi se poručnik.
 – Dođite ovamo! – Struan ga hodnikom povede prema pobočnom prozoru
koji bijaše čvrsto zatvoren, ali zaštićen od sjeverca. Oprezno ga otvori i izviri.
Vidje da se »China Cloud« i »Resting Cloud« lijepo drže. Poručnikova se lorča
uzdizala i spuštala na valovima, škripala i stenjala uz stupove, a prema istoku
više nije bilo obzora nego samo crnilo. Ta se crnina spuštala na njih.
– Vaš je brod posve siguran, poručnice.
– Da! – mladić posljednji put prestrašeno pogleda istočno nebo i zasunom
učvrsti rebrenice. – Ovo mi je prvi brod, a u ovim vodama sam tek nekoliko
mjeseci. Što se događa kad je tajfun?
– Vrhunski vjetrovi dolaze iz oluje protiv nas.
– A kakvi su?
– Navale i orkani. Ponekad ih zovu Vražji vjetrovi.
 ČETRDESET I DEVETO POGLAVLJE

Prvi Vrhunski vjetar obrušio se za jedan sat na luku i navalio na »Resting

Cloud«. Puknu konopi i brod bespomoćno zapluta po mraku. Mauss je u jednoj
kabini digao glavu s Biblije i zahvalio Bogu milostivom što mu je dao Hung
Hsiu-čuana. Nalet vjetra okrene »Resting Cloud«. Mauss onesviješten tresne o
nepropusnu pregradu i brod zaplovi prema obali. Na putu mu se nađe stacioner
»Cooper-Tillmana« – »Boston Princess«. Brodovi se snažno sudare, a kljun
»Resting Clouda« raznese dio nadgradnje »Boston Princess«. Nastavi
nakrivljen, s krmom prema obali. Oluja gurne »Resting Cloud« na plutajuće
naselje sampana. Prevrnu se deseci čamčića. »Resting Cloud« se nasukao.
Utopiše se stotine Kineza, a oni koji su na sampanima još bili zaštićeni, šćućure
se pod tankim bambusovim pokrivačima, ali novi Vrhunski vjetar raznese tu
zaštitu a s njom i mnoge obitelji.

Jeff Cooper se na brodu »Boston Princess« izvukao iz glavne kabine i

pomogao Shevaun da se osovi. Vjetar se pojača i obruši na brod, ali konopi su
izdržali.
– Jesi li čitava? – prodere se Cooper u urnebesnoj buci.
– Mislim da jesam. Bože, pomozi nam!
– Ostani ovdje! – Cooper otvori vrata kabine i probije se prema palubi,
okružen užasnim nevremenom, ali je pred naletom vjetra i vodoravne kiše
morao pobjeći u potpalublje. Spusti se još tri palube i hodnikom siđe u
spremište. Svjetiljkom je sve razgledavao. Drvena oplata smrskala se od udara
»Resting Clouda« i rebra su počela popuštati.
Cooper se vratio k Shevaun.
– U redu je – lagao joj je. – Samo da nam ne puknu konopi!

Vrhunski se vjetar sunovratio na Glessingov rt i strgnuo admiralski stijeg.

Poput koplja ga hitne u ured lučkog kapetana.
Stijeg probije granitni zid i odsiječe Glessingu ruku kod lakta. Produži kroz
drugu stranu zgrade, odbaci Culuma i zaspe Tess slapovima opeka, otpadaka i
žeravice. Tek se tad zaustavi.
Kiša i vjetar tulili su kroz razvaljene zidove. Plane Tessina haljina. Culum
se osovi i rukama navali na zapaljenu haljinu.
Kad je ugasio vatru, uze Tess u zagrljaj. Onesvijestila se. Lice joj bijaše
bijelo, kosa djelomično oprljena. Strgne joj haljinu i pažljivo pregleda svoju
ženu. Na leđima je imala opekotine.
 Culum začu vrisak. Okrene se i ugleda Glessinga: krv mu je šikljala iz
batrljka, a s onu stranu sobe ugleda odsječenu ruku. Culum ustane, ali noge
nikako da se pomaknu.
– Učini nešto, Culume! – prodere se Glessing u vjetar.
Culuma poslušaju noge. Zgrabi konop zastave, poveže batrljak i zaustavi
krvarenje. Pokuša odlučiti što da učini. Odjednom se sjeti kako je postupao otac
kad je bio pogođen Sergejev.
– Očistiti ranu! – glasno će on. – To moram učiniti... a zatim je spaliti.
Nađe čajnik. U njemu je još bilo vode pa je kleknuo pokraj Glessinga i
počeo polijevati batrljak.
– Drž’ se, staro momče! – promrmljao je. Glessingove boli parale su mu
srce.
Tess je jaukala kad se osvijestila. Osovila se. Vjetar je zapuhne papirima,
zastavama i prašinom i napola zaslijepi. Razbistre joj se oči i ona vrisne.
Culum se prestravljeno okrene i vidje da Tess bulji u odsječenu ruku.
– Pomozi mi, nađi žarač! – nadglasao je oluju.
Odmahnula je glavom i histerično uzmaknula. Pozlilo joj je.
– Daj mi žarač, jarče Bože! – prodere se Culum. Opržio je ruke na vatri. –
Poslije možeš povraćati!
Tess se s mukom osovi, zgranuta Culumovim zagrižljivim glasom. Počela
je tražiti žarač.
– Boga ti, požuri!
Našla je žarač i u mori ga pružila Culumu.
Culum žaračem pokupi užareni ugljen i prinese batrljku. Glessing vrisne i
ponovno se onesvijesti. Užasno je zaudaralo oprljeno meso. Culum je susprezao
mučninu sve dok nije potpuno ispalio batrljak.
Tad okrene glavu i ispovraća se.

Brock pogleda barometar. Cijeli se brod tresao a rebra škripala.

– Sedam stotina šesnaest milimetara žive, Liza! Još nikad se živa nije
ovoliko spustila.
Liza je grlila Lillibet i nastojala suzbiti strah.
– A gdje li je Tess? Oh, Bože, čuvaj nam je.
– Da – reče Brock.
Zaškripe rebra i brod se sav nakrivi, ali se opet uspravi.
– Idem na palubu!
– Ostani ovdje, za ljubav Božju, mladiću, ne riskiraj...
Umuknula je, jer se Brock već izgubio.
– Kad će ovo prestati, mamice? – jaukala je Lillibet.
– Svaki čas, malo moje.
 Brock oprezno gurne glavu kroz grotlo u privjetrini. Izvije vrat da vidi
jarbole. Savijali su se kao grančice. Odjekne stravičan tresak kad se odvoji
glavni prednji jarbol.
– Čuvaj se! – prodere se Brock niz most. – Lijeva straža na palubu!
Vrhunski vjetar zagrmi sa sjevera. Odleti još jedan konop, pa još jedan
dizač. Glavni se jarbol slomi odmah iznad palube i tresne o vršno jedro. Na
palubu se sruše oba jarbola, oblice i snast i udare po mostu krmnice. »White
Witch« se stravično nakrivi.
Brock se izvuče iz krša i vikne skamenjenoj posadi:
– Na palubu, gadovi, život vam je u pitanju! Odsijecite jarbole ili smo
gotovi!
Natjera ljude na palubu. Jednom se rukom držao, dok ga je vjetar mlatio a
kiša zasljepljivala, i bjesomučno udarao sjekirom po konopima glavnog jedra.
Sjeti se da je jednom u tajfunu izgubio oko pa se pomolio Bogu da mu sačuva
ovo jedino oko, da spasi Tess, i da se Liza i Lillibet ne utope.

Odavno su se srušile skele novoga grada. Vrhunski se vjetar spustio na

obalu, prevalio posljednje vojničke šatore i opustošio brodogradilište. Projurio je
po točionicama džina, krčmama i javnim kućama uz brodogradilište. Sravnio je
sa zemljom zgradu gospode Fortheringill, slike pretvorio u prašinu i zatrpao
Aristotlea Quancea. Poput strijele je kosio kućerke na Taj Ping Šanu, uništio
stotine obitelji, a otpatke odnio milju daleko, na pristranke Peaka.

Duboko ispod zemlje, na obroncima Taj Ping Šana, Gordon Čen šćućurio
se u tajnom podrumu što ga je iskopao. Samom sebi je čestitao na razboritosti.
Podrum bijaše ozidan kamenjem i veoma jak. Doduše, znao je da mu je
sravnjena cijela kuća iznad zemlje, ali se tješio da su ovdje na sigurnom sve
vrijednosti koje ima, a brzo će sagraditi novu kuću. Prelazio je pogledom po
gomilama knjiga, spisima punim zemljišnih isprava, bilježaka, zaostalim
dugovima i nekretninskim zajmovima, po sanducima srebra, kutijama žada,
balama skupe svile i bačvama najboljeg vina. I po svojoj suložnici Dragocjenom
Cvijetku, koja se udobno nalaktila pod pokrivačima od najlaganijih pahuljica, na
postelji smještenoj uz jedan zid. Natočio je još šalicu čaja i zavukao se pored
nje.
Mudar sam ja momak, pomislio je.

Vjetar i kiša jurišali su na sjeverni zid Struanove kuće u Sretnoj dolini, a

povremeno bi je stresao poneki Vrhunski vjetar. Kuća je junački odolijevala, tek
tu i tamo bi se potresla i odjeknula bi bjesomučna buka.
 Struan je pripaljivao cigaru, bijesan što mora biti u kući i što ništa ne može
uraditi.
– Previše pušiš – prodere se Mejmej i nadjača oluju.
– Pušenje je dobro za živce.
– Ružna je to navika, smrdljiva!
Ništa nije rekao. Samo je ponovno pogledao barometar.
– Zašto svakih deset minuta buljiš u barometar?
– On nam kazuje gdje je oluja. Kad prestane padati, središte vrtloga bit će
iznad nas! Mislim da će se onda početi penjati.
– Nisam najoduševljenija što smo ovdje, taj-pane. Mnogo bi nam bolje bilo
u Makau.
– Mislim da ne bi.
– Kako?
– Ne bi!
– Oh, zar i večeras moramo ovdje spavati? – zapitala ga je, umorna od
dernjave. – Ne bih htjela da dobijete groznicu, ni ti, ni Jin-hsi, pa ni ona Ah Sam
od kornjačinih govana.
– Mislim da nam ne prijeti opasnost.
– Što?
– Ne prijeti nam opasnost! – Pogledao je na sat. Dva i dvadeset. A kad je
zirnuo kroz pukotinu rebrenica, ništa nije vidio. Samo neodređeno gibanje u
mraku i vodoravne pruge kiše na oknima. Srećom su u zavjetrini! Ovaj dio
zgrade gleda na istok, zapad i jug, i zaštićen je od siline vjetra. Struan bijaše
sretan što je na kopnu. Ovo ne može izdržati ni jedan brod, pomislio je. Nema te
luke na svijetu koja bi dugo mogla zaštititi brodovlje od ovakve Božje siline.
Kladim se da je tajfun zahvatio i Makao. On nije zaštićen i kladim se da je ondje
pola brodova oštećeno, kao i deset tisuća džunka i sampana na području od osam
stotina kilometara duž obale. Da! A brod što smo ga poslali u Peru? Kladim se
da je zahvaćen i da je potopljen, a s njim i pater Sebastian. – Pogledat ću što je s
ostalima.
– Nemoj se dugo zadržati, taj-pane!
Uputio se hodnikom i provjerio jesu li zabrtvljene sve rebrenice. Prođe
preko odmorišta i rastreseno popravi Quanceovu sliku. Zatim uđe u Robbov
stan.
Horatio je sjedio u polusjeni, na bambusovu stolcu u kojemu je nekoć, tako
davno, sjedila i Sarah. Na slabom treperavom svjetlu svjetiljke Struan je načas
pomislio da je to Sarah.
– Zdravo, Horatio! Gdje je Monsey?
Horatio je pogledao Struana, ali ga nije prepoznao.
– Pronašao sam Ah Tat! – reče Horatio stravičnim glasom.
– Ne čujem te, momčino. Moraš vikati!
– Ah Tat, da, našao sam je.
 – Što?
– Horatio se grozomorno nasmije, kao da Struan nije u sobi.
– Mary je pobacila, ona je odurna kurva smrdljivih pogana i to već
godinama traje.
– Glupost! To je glupost, momčino, ne vjeruj u to! – reče Dirk.
– Našao sam i izbičevao Ah Tat. Sve mi je priznala. Mary je vražja kurva
za Kineze i u utrobi je nosila polutana, ali joj je Ah Tat dala otrov da ga ubije! –
Ponovno grohotni smijeh. – Ali ja sam uhvatio Ah Tat i tukao je dok mi nije
otkrila istinu. Ona je bila Maryna svodilja... Mary se prodavala poganima! – Oči
mu svrnu na svjetiljku. – Glessing se nikad neće oženiti kurvom ogavnih Kineza
pa će ponovno biti moja, samo moja. Oprostit ću joj ako bude puzala i moljakala
me da joj oprostim.
– Horatio, Horatio!
– Opet će biti samo moja, kao kad smo bili djeca. Opet će biti samo moja.
Oprostit ću joj!
Zgrada se ponovno strese od užasnog vjetra, pa od drugog i trećeg nasrtaja.
Kao da su usred deset tisuća bijesnih vrtloga. Struan je čuo kako vjetar odnosi s
prozora rebrenice. Podbrusio je pete i pojurio hodnikom u svoje odaje. Mejmej i
Jin-hsi jecale su na postelji, a Ah Sam jaukala, sva skamenjena. Struan jurne
prema postelji i digne Mejmej u naručje. Divlja, gromoglasna huka stalno se
pojačavala.
Odjednom presta oluja.
Zavlada tišina.
Prodre svjetlost kroz pukotine na rebrenicama. Svakim trenom se
pojačavala.
– Što se dogodilo? – zapita Mejmej, a glas joj je nestvarno zvučao u
zaglušnoj tišini.
Struan je spusti na pod i pođe na prozor. Zirne kroz jednu pukotinu pa
oprezno otvori prozor i skine zasun s rebrenica.
Trgne se kad sobu zapljusne vruć i suh zrak.
S nevjericom se zagleda u luku.
»China Cloud« još bijaše na sidrištu. »White Witch« izgubila je jarbole i
završeci konopa dizača ovjesiše se preko boka. »Resting Cloud« se nasukao kod
Glessingova rta. Lorča još bijaše vezana za gat »Struanove kompanije«. Vidje
da se nasukala jedna fregata i nagnula na bok, ali ostala flota, i transportni i
trgovački brodovi, još su bili na sidru, netaknuti.
Nad njima paperjasti oblaci, plavo nebo i sunce. U luci je podivljalo more.
Piramidni valovi uzdizali su se s površine i sudarali. Vidje kako se voda
prelijeva preko oba boka »China Clouda«, a istovremeno i preko krme i pramca.
Daleko iza brodova odvajala se s mora maglica divovskih olujnih oblaka i
uzdizala se u nezapamćenu visinu od mnogo tisuća metara.
A nad svim se nadvijala stravična tišina, narušena jedino burkanjem
valova.
 – Mi smo u vrtlogu!
– Što?
– Mi smo u samom oku oluje. Da, u središtu!
Do njega dotrče Mejmej, Jin-hsi i Ah Sam.
– Flota je spašena, tako mi svih svetaca! – zaneseno će Struan. – Brodovi
su cijeli. Cijeli su! – Odjednom nestane njegove radosti. Zalupio je rebrenicama
i prozorima i navukao reze. – Idemo! – pozvao ih je i naglo otvorio širom vrata.
Zapanjeno pođu za njim. Protrčao je kroz hodnik i stubišno odmorište, sve
do suprotnog krila. Otvori vrata najsjevernijih odaja.
Rebrenice bijahu djelomično popucale, jedan prozor razbijen, a posvuda
staklovina.
– Ovdje ostanite! – reče im.
– Što je, taj-pane? Oluja je prošla.
– Poslušajte me! – I izjuri.
Mejmej slegne ramenima i sjedne na slomljenu stolicu.
– Što je spopalo oca? – zapita Jin-hsi.
– Ne znam, ponekad ga uistinu ne razumijem. Bogu hvala, buka je prestala.
Zar nije tiho? Tako tiho da me uši bole...
Jin-hsi priđe prozoru i otvori ga.
– Oh, gledajte! – rekla je. – Zar nije lijepo? Tako sam sretna što je oluja
prošla.
Mejmej i Ah Sam stanu pored nje.

Brock je kao uzet stajao na palubi. Vidje da odasvud idu na njega valovi,
ali ovdje, u zavjetrini obale, ne bijahu previsoki. Sunce toplo i suho. Voda je
glasno pljuskala. Naoblaka je podsjećala na zidove goleme katedrale, široke
osam kilometara, samo što su se ovi zidovi primicali. Nad njih se spuštao istočni
kvadrat.
– Što će biti, milo moje? – zapita ga Liza koja je s Lillibet došla na palubu.
– Oh, što je ovo lijepo!
– Oh, baš je divno! – reče Lillibet.
– Mi smo u samom oku oluje, u vrtlogu tajfuna! – drekne Brock.
Mornari koji su pristizali na palubu okrenu se i pogledaju ga.
– Oh, gledajte! – reče Lillibet i pokaza otok. – Baš čudno!
Stabla načičkana po otoku bijelila su se na smeđem tlu, posve golih grana,
bez lišća. Novi Queen’s Town gotovo je iščeznuo, a Taj Ping Šan pretvorio se u
gomilu ruševina. Po obali su se počele micati sitne spodobe.
– U potpalublje! – zareži Brock.
Zaprepašteno su ga poslušale.
– Kapetane Pennyworth!
 – Da, gospodine!
– Bit će ti najpametnije da se pomiriš sa Stvoriteljem – reče mu Brock. –
Samo on zna što se krije s onu stranu vražjih oblaka. Svi u potpalublje!
Uzme dalekozor i uperi ga prema sjedištu »Otmjene kuće«. U sredini
skupine ljudi pred ulazom opazio je Struana, a nekoliko glava izviri kroz
prozore na drugom katu. Naglo sklopi dalekozor.
– I ti se skloni unutra, Dirk! – tiho će on. Ostatke grotla vrati na mjesto.
Natisne ih kako je najbolje znao i umio i siđe u potpalublje. – Mislim da se
možemo pomoliti! – vedro će on.
– Baš dobro! – javi se Lillibet. – Smijem li se ja prva pomoliti, kao kad
idemo spavati?

Culum je obgrlio Tess.

– Ako se živi izvučemo, vrag me odnio ako ću ovdje ostati – rekao je. –
Vraćamo se u Englesku, a vrag odnio Hong Kong!
– Da! – odgovori Tess. Pozlilo joj je od općeg razaranja. Preplašeno je
gledala oblačnu zavjesu koja im se postepeno primicala i proždirala poluotok
Kowloon. – Bolje da uđemo! – rekla je.
Culum zatvori za njom vrata. Užasno su ga boljele opekotine na rukama,
ali je uspio navući rezu.
Probijala se kroz ruševine i klekla pokraj Glessinga. Lice mu je bilo
mrtvački blijedo, ali srce mu je još kucalo.
– Jadni George!

Struan je odmjeravao razmak od gata do »China Clouda« i do najistočnijih

oblaka. Znao je da nema vremena da spuste kuter pa je otrčao na kraj gata i
stavio ruke oko usta.
– Orlove! – prodere se. – Zovem »China Cloud«! – Glas mu je stravično
odjekivao po luci Sretne doline. Vidje kako mu Orlov maše.
– Da? – začuje kako mu Orlov slabašno viče.
– Kurs prema jugu! Sad će vjetrovi udariti s juga! Okreni brod prema jugu!
– Da! – odgovori Orlov.
U tren oka Struan vidje kako ljudi hitaju na pramac, spuštaju u more kuter i
počinju grozničavo vući jedrenjak da mu okrenu pramac.
Struan pohrli natrag do skupine ljudi na ulaznim vratima.
– U kuću!
Neki su ušli, ali mladi poručnik još je s nevjericom zurio u svoju lorču i u
luku.
 – Bože svemogući, još plovi! A gle flotu, gle brodove! Mislio sam da su svi
otišli k vragu, a nasukala se samo jedna fregata. I onaj je kliper izgubio jarbole.
Nevjerojatno, Boga mi! Kažete, prema jugu? Zašto?
– Dođite! – Struan ga povuče za mišicu. – U kuću, i okupite u njoj svoje
ljude.
– Što je?
– Boga vam vašega, za koji tren izlazimo iz vrtloga, a onda vjetar mijenja
smjer... Mislim da će zapuhati s juga pa uvedite ljude u... – Umalo je pao kad je
pored njega prošišao Horatio pa po Queen’s Roadu jurnuo prema
brodogradilištu.
– Vrati se, luđače, poginut ćeš! – derao se Struan, ali Horatio se nije na to
obazirao. Struan poleti za njim. – Horatio, koji ti je vrag? – zapita ga kad je
stigao do njega. Uhvati ga za ramena.
– Moram reći Glessingu i spriječiti to glupo vjenčanje! – vrisne Horatio. –
Dalje od mene... Ubojico! Ti i tvoja odvratna ubilačka drolja! Doživjet ću da vas
oboje objese! – Otrgne se i odjuri.
Struan ponovno jurne za njim, ali počne kiša i on odustane.
Oblačni zid već je prešao pola luke. More je pod njim ključalo. Vidje kako
se posada kutera penje na »China Cloud« i nestaje u potpalublju. Orlov mu
posljednji put mahne pa i on nestane.
Dirk se okrene i jurne da se skloni u zgradi. Zahvati ga vjetar pa počne
trčati iz sve snage. Po najvećem pljusku stigao je na prag i osvrnuo se.
Horatio je trčao obalom iz Sretne doline. Oblačni je zid prekrio
brodogradilište i Horatio počne iščezavati u magli. Struan vidje kako se
zaustavlja i gleda prema nebu, a onda vjetar ponese njegovo sitno tijelo kao list.
Struan silovito otvori vrata i naglo ih zatvori, ali prije nego što ih je stigao
zakračunati, padne mrak. Nasrne Vrhunski vjetar i gurne ga duboko u predvorje.
Razlupa sve prozore u prizemlju, ubije tri mornara i nestane.
Dirk ustane, zapanjen što je još živ. Navali na vrata i svom svojom
divovskom snagom ih zatvori i navuče zasun. Vrtlog prođe pored prozora.
Usisao je iz zgrade krhotine, papire i svjetiljke. Sve što nije bilo prikucano.
Trčeći prema stubištu, Struan naiđe na zgnječeno tijelo mladog poručnika.
Zaustavio se, ali ga ponese novi nalet vjetra i zahvati leš. Struan se borio protiv
usisnog vala i stubama uspentrao na sigurno.

Kad je navalio vjetar s juga, »White Witch« se pijano trgne, nagne na bok i
okrene oko pramčanih konopa, ali se nekim čudom osovi i drhtavo krene u
vjetar. Brock digne Lillibet i Lizu i vrati ih na postelju. Vikao je da ih ohrabri,
ali ga nisu čule. Svi su se očajnički držali da sačuvaju goli život.
Voda nahrupi niz most, udari na zabarikadirana vrata kabine i počne
prodirati ispod njih. Vražji vjetar okomio se na brod. Odjekne gromki tresak.
Brod zadršće, a Brock je znao da je popustio sidrišni konop.
 Shevaun je na brodu »Boston Princess« držala ruke na ušima da zatomi
urlanje vjetra koji je nasrnuo na brod. Cooper osjeti kako popušta posljednji
sidrišni konop. Vikne Shevaun neka se drži, ali ga nije čula. Otetura do nje i
posljednjim je snagama pritisne uza stup.
Brod se nagne. Lijeva razma s jaukom se izvije iz mora. Zapljusne ih voda
i počnu tonuti. Ponese ih oluja i baci na ruski brod.

Rasprsne se bife sa staklenom prednjom stranom u glavnoj kabini golemog

brigantina. Rasprše se boce, kristalne čaše, posuđe. Sergejev se čvrsto prihvati,
opsuje i počne moliti. Kad se njegov brod uspravio, s kljunom u vjetar, nogama
odbaci krhotine ispod sebe, ponovno se pomoli i natoči novi brendi.
Kuga ubila Aziju, pomislio je. Da sam srećom kod kuće! Kuga ubila vražju
oluju. Kuga ubila Britance! Kuga ubila ovaj grozni otok. Kuga ih sve ubila.
Kuga ubila kneza Tjergina koji me ovamo poslao. Kuga ubila Aljasku i
iseljavanje, obje Amerike i Amerikance. Živjela Shevaun!
Da, pomislio je kad se brod ponovno propeo i zastenjao pod silinom oluje. I
živjela Majčica Rusija, njezina svetost i njezino mjesto u povijesti. Naum kneza
Tjergina sjajan je i ispravan, jasno, i pomoći ću mu da ga ostvari. Da! Proklet
bio onaj metak i ova bol. Nema mi više jahanja po nepreglednim ravnicama.
Gotovo je s tim! Sad sam prisiljen zaboraviti zabavu. Saberi se, Alekseju! Sreća
je što si dobio metak. Kako ono kaže taj-pan? Ah, da, džos. Onaj ti je metak bio
džos. Dobar džos! Sad bih sve svoje snage mogao posvetiti služeći Rusiju.
Što da učinim? Sad ću otići iz Hong Konga. Gotov je! Glupi lord
Cunnington ugušio je Veliku Britaniju i dao nam ključ Azije. Dobro! Sklopit ću
trgovački sporazum s taj-panom ili s Brockom, a onda ću što prije otići, i to na
Aljasku. Pripremit ću sve za dolazak naših plemena. I onda kući! Ne, još bolje
ako proslijedim u Washington. Gledat ću, slušati, razmišljati. I raditi ono za što
sam rođen... služiti Majčici Rusiji do na kraj svijeta. Njezina svijeta!
Sergejeva probode bol u boku. Po prvi je put u tome uživao. Baš dobar
džos, zaključi on. Znači, odlučio sam. Odlazim, ako ostanem živ.
A što će biti sa Shevaun? Ah, isplati se misliti na tu djevojku, tako mi
križa! Vrijedna je u političkom pogledu, a i u tjelesnom. No, nije za udaju, iako
joj je otac senator. A možda je prava udavača. Možda bi to bio mudar potez?
Razmisli o tome, Alekseju. Bit će nam potrebne vođe u ruskoj Americi.
Kontinent ćemo rascjepkati na kneževine. Mješoviti brakovi su stari način
osvajanja, zar ne? Možda bih mogao ubrzati stvar.
Tako mi svetoga Petra, volio bih da mi bude ljubovca. Kako da to sredim?
Bi li pristala? Zašto ne? Cooper je baš budala.
Nezgodno što je zaručena. Šteta! Rekla mi je da ga ne voli.
 Tajfun je dosegao vrhunac, ali planinski prsten još je sačuvao luku od
glavnine tajfunske snage.
»Boston Princess« posrtao je u sredini luke. Jedna mu razma bijaše pod
vodom. More je snažno prodiralo. Cooper je znao da je blizu kraj, ali je grlio
Shevaun i vikao joj da će sve biti dobro.
Brod još više utone i pojuri prema Kowloonu. Svom snagom se nasukao.
Stijene ga proburaze, valovi upadnu u spremišta. Tad ga Vrhunski vjetar
podigne iz pobjesnjelog mora i baci na bok na obalu.

Vjetar je sad puhao s juga i preko planinskih lanaca uzdizao se prema

kontinentu, povećavajući svoju neslućenu snagu baš u lijevku Sretne doline.
Obruši se na »Otmjenu kuću«, tražeći njezino slabo mjesto.
U razmjerno sigurnoj sjevernoj odaji Struan je ljuljkao u naručju Mejmej.
Svjetiljka je treptala i bacala čudne skakutave sjene. Iza razlupanih prozora, u
zavjetrini kišne oluje koja je bješnjela – bijaše samo tama. Ah Sam je klečala na
podu, a Jin-hsi se šćućurila uz Struana tražeći zaštitu.
Mejmej se okrene, stavi usne blizu Struanova uha i vikne:
– Taj-pane, užasno me gnjavi ova halabuka.
Nasmijao se i još je jače privinuo. Stavila mu je ruke oko vrata. Znao je da
im sad više ništa ne može nauditi. Ono najgore je prošlo.
– Još tri-četiri sata i sve će proći, djevojče moje.
– Prokleta oluja! Jesam li ti rekla da je ovo zmaj? Zmaj, morsko čudovište?
– Da.
– Tako ti krvi Kristove!
– Što je?
– Zaboravila sam popiti posljednju šalicu otrovne cinchone, koja ima okus
izmeta. Nema veze, danas je ionako zadnji dan.
– Popit ćeš je za nekoliko sati. Nema veze!
– Da, mužu! – Mejmej se osjećala silno sretnom i posve zdravom. Igrala se
s dugom kosom na Dirkovoj šiji. – Nadam se da je djeci dobro!
– Da, ne brini. Za njih će se brinuti Čen Šeng.
– Kad putujemo, heja? Užasno mi se žuri udati!
– Za tri mjeseca, a svakako prije Božića.
– Mislim da bi morao uzeti Treću Ženu. Novu divljačku ženu!
Nasmijao se.
– Veoma je važno da imaš mnogo sinova. Ne smij se, Boga ti!
– Možda ti je ovo pametno, djevojče moje – rekao je. – Možda bih trebao
uzeti tri divljakinje, a tu ste još ti i Jin-hsi. Mislim da je užasno važno da prije
odlaska uzmemo još jednu sestru Kineskinju.
 – Ha, ako za nas budeš tako zagrijan kao dosad za Drugu sestru, morat
ćemo naći sebi ljubavnike, Boga ti! – Poljubila ga je u uho i povikala: – Baš sam
zadovoljna što mi je moj džos dao tebe, taj-pane!
Topovska paljba Vrhunskih vjetrova raznese sve prozore na južnoj strani i
cijela se zgrada strese kao da je potres. Čavli na krovu zaškripe pod neslućenim
pritiskom. Tad vražji vjetar zahvati krov i odnese ga u more.
Struan osjeti kako vrtlog usisava Jin-hsi. Posegne prema njoj, ali je nestala.
Struan i Mejmej čvrsto se zagrle.
– Nemoj se predati, taj-taj!
– Nikada! Ljubim te, mužu.
Tad se na njih obruše Vrhunski vjetrovi.
 PEDESETO POGLAVLJE

Sunce se divno rodi i toplinom obaspe razoreni grad i neoštećenu luku.

Culum je u srušenoj kući našao oca, šćućurena u kutu sjeverne odaje, kako
drži u naručju malenu mršavu Kineskinju. »Kako li ju je otac mogao voljeti?«,
pitao se Culum, jer mu se nije činila lijepom.
Smrt ih nije unakazila. Lica im bijahu spokojna, kao da spavaju.
Culum iziđe iz sobe. Spusti se niz oštećeno stubište i nađe se vani, na
blagom istočnom lahoru.
Čekala ga je Tess. Videći da on očajnički trza glavom, i njezine se oči
ispune suzama. Uhvatila ga je za ruku. Po Queen’s Roadu iziđu iz Sretne doline.
Ništa nisu vidjeli od tuge.
Novi je grad bio srušen. Posvuda krhotine, ali neke su zgrade izdržale; od
nekih su ostali samo zidovi, a neke su bile neznatno oštećene. Po obali su ljudi
hitali ili još procjenjivali štetu svojih kuća ili poslovnih zgrada. Mnogi su
nadzirali nizove kulija koji su im spašavali promočenu imovinu ili su već
popravljali zgrade. Cvali su poslovi kulijima koji su nosili nosiljke, a i
prosjacima. Na određenim mjestima su vojne patrole čuvale zgrade od
neizbježne pljačke. Za divno čudo, bijaše veoma malo pljačkaša.
Među olupinama uništenih čamaca ribarili su sampani i džunke u mirnoj
luci. Pristizale su nove brodice i dozivale nove naseljenike. I ponovno započne
ići povorka Kineza od obale na Taj Ping Šan.
Nad pristrankom se nadvijao dim. Među porušenim kolibama bijaše dosta
požara, ali ispod dima sve je užurbano radilo. Gostionice, čajdžinice,
prodavaonice hrane i ulični uzvikivači ponovno su poslovali, a stanovništvo je
udaralo čekićima, pililo, kopalo i čavrljajući popravljalo svoje domove ili
gradilo sve ispočetka, blagoslivljajući džos što im je poštedio život.
– Gledaj, Culume, milo moje! – reče Tess kad su došli do brodogradilišta.
Culum bijaše ošamućen, mozak mu je jedva radio. Pogleda u pravcu koji
mu je pokazivala. Njihova gotovo završena kuća na brdu ostala je bez krova i
odvojila se od temelja.
– Jadni mi! – kliknula je. – Što ćemo sad?
Nije odgovorio. Zahvati je silan strah kad je osjetila koliko je Culum
prestrašen.
– Idemo, milo moje, idemo... Idemo u hotel, a onda... Onda na »White
Witch«! Idemo, milo moje.
Prema njima je žurio Skinner, zamazana lica. Odjeća mu bijaše potrgana i
prljava.
– Oprostite, gospodine Culume, gdje je taj-pan?
– Što?
 – Taj-pan... Znate li gdje je? Moram odmah s njim razgovarati.
Culum mu nije ništa odgovorio pa se javila Tess.
– On je... on je mrtav.
– Kako?
– Mrtav, gospodine Skinneru. Mi... moj... Culum ga je vidio. Mrtav je, u
svojoj poslovnici.
– Oh, Bože, nemoguće! – vrisne Skinner. – To je moj kleti džos!
Promrmlja »Moja sućut« i vrati se u tiskaru, svojim uništenim tiskarskim
strojevima. »Sad sam vlasnik-nakladnik! Čega?«, vikao je. »Čega? Nemam
tiskarski stroj, ni novaca da kupim novi, a sad je taj-pan poginuo pa neću moći
od njega pozajmljivati. Znači da ništa nemam i da sam propao! Propao! Kog ću
vraga raditi?«
Nogom udari po kršu, ne osvrćući se na kulije koji su stajali po strani i
strpljivo čekali. Kog vraga je morao baš sad poginuti?
Tako je urlao nekoliko minuta i sjeo u visoku stolicu.
– Što da radim? Moram se sabrati i razmisliti!
Pa, pomislio je, najvažnije je da izdam novine. Posebno izdanje. Kako?
Ručna tiskara.
– Da, ručna tiskara – glasno je ponovio. – Radne snage imam i mogao bih
to učiniti. A što onda?
Vidje kako ga kuliji promatraju. Onda drž’ jezik za zubima, upozori samog
sebe. Objavi novine pa pođi onom bespomoćnom mladom glupanu Culumu.
Nagovori ga da ti dade novac za kupnju novog tiskarskog stroja. Lako ćeš ga
obrlatiti. Da! I drž’ jezik za zubima.
Uđe Blore, beživotna lica.
– Dobro jutro – reče. – Kakva užasna gužva. Nestadoše tribine, a i trkaća
staza. Sve! Uginula su nam četiri konja, medu njima i uškopljeni, vrag ga odnio!
– Poginuo je taj-pan.
– Bože! – Blore se nasloni na rasklimani prag. – Gotovo! Pa i mislio sam
da je to predobro... da potraje!
– Kako?
– Hong Kong... »Konjički klub«... Sve! Sad je svemu odzvonilo. Jasno,
kolonija je propala. Novi blesavac Whalen samo će je pogledati i nasmijati se,
budala! Sada, bez taj-pana, više nema nade. K vragu, volio sam ga!
– On vas je nagovorio da dođete k meni, je li? I da mi date onu depešu?
– Nije – odgovori Blore. Zakleo se taj-panu da to nikom neće odati. Tajna
je tajna. – Jadnik! U neku ruku mi je i drago što je poginuo, tako barem neće
doživjeti kraj naše kolonije.
Skinner ga uhvati za mišicu i upre prstom prema luci.
– Što je ono?
– Ono? Pa luka, Boga vam!
 – To je najveća mana ljudi! Ne koriste glavu ni oči. Flota je čitava, i svi
trgovački brodovi! Samo se jedna fregata nasukala, ali za tjedan dana će je
popraviti i opet će ploviti. Isto tako i »Resting Cloud«. »Boston Princess«
razbila se na Kowloonu, ali to je sve. Ne razumijete? Najgori tajfun u povijesti
stavio je Hong Kong na ispit, koji je sjajno položen, Boga mi! Tajfun bijaše
velik, divan džos. Mislite da admiral to ne shvaća? Mislite da ni onaj priglupi
Cunnington neće shvatiti da je flota naša snaga... bez obzira na mišljenje onog
tupoglavog generala? Mi smo pomorska velesila, Boga im!
– Bože blagi, zar zaista tako mislite?
Skinner se već vratio u prostoriju i sklanjao krhotine s puta. Sjedne, nađe
pero, crnilo, papir i počne črčkati.
– Zaista tako mislite?
– Na vašem bih mjestu odmah počeo zacrtavati nove tribine. Hoćete li da
objavim da će se slijedeća utrka održati kao što je najavljeno?
– Svakako. Oh, divota! Da! – Blore se zamisli. – Morali bismo uvesti
običaj... Znam! Imat ćemo posebnu utrku, uz najveće nagrade svake godine...
Posljednja utrka u sezoni! Zvat ćemo je »Taj-panov pehar«.
– Dobro. Večeras ćete o tome čitati!
Blore je gledao kako Skinner piše.
– Sastavljate mu osmrtnicu?
Skinner otvori ladicu i prema njemu gurne mnoštvo papira.
– Napisao sam je prije nekoliko dana. Pročitajte! Onda mi možete pomoći
na ručnoj tiskarni.

Culum i Tess još su stajali ondje gdje ih je ostavio Skinner.

– Dođi, milo moje! – reče Tess i tjeskobno ga povuče za ruku.
Culum se s naporom sabrao.
– Zašto se ne ukrcaš na »White Witch«? Sigurno... sigurno nestrpljivo
čekaju da čuju kako ti je. Ja ću poslije navratiti. Ostavi me malo sama, hoćeš li,
draga? Moram... Daj, ostavi me sama!
– Oh, Culume, a što ćemo sad?
– Ne znam, ne znam!
Pogledala je prema njemu i nestala. Krenuo je prema Glessingovu rtu.
Ništa nije ni čuo ni vidio, vrijeme je prestalo postojati. Oh, Bože na nebu, što da
uradim?
– Gospodine Struane?
Culum osjeti kako ga netko vuče za ruku. Prene se iz sna. Opazi da je sunce
visoko na nebu i da je naslonjen o prelomljenu kopljaču na Glessingovu rtu.
Pred njim stajaše brodski profoš.
– Pozdravlja vas Njegova ekscelencija, gospodine Struane. Biste li došli na
brod?
 – Da, da, svakako! – reče Culum. Osjećao se iznemoglo, tupo.
Dopustio je da ga profoš odvede do kutera koji je čekao. Popne se na
admiralski brod i siđe u potpalublje.
– Dragi moj Culume – započne Longstaff. – Užasna vijest, užasna. Jesi li
za port?
– Ne, ne, hvala, ekscelencijo.
– Sjedni. Da, užasno! Stravično! Čim sam čuo vijest, poslao sam po tebe da
ti izrazim sućut.
– Hvala vam!
– Sutra odlazim, kad počne plimni val. Novi mi je opunomoćenik po
Monseyu javio da je u Makau. – Prokleti Whalen! Kog vraga nije pričekao?
Prokleti tajfun! Prokleti Dirk! Prokleto da je sve! – Poznaješ Monseya, zar ne?
– Ne... Ne, gospodine!
– Nije važno. Duše mi, baš nezgodno. Monsey je bio u kući, a nije ni
ogreben. Da, užasno! To je ipak džos! – Ušmrkne burmut i zakašlje. – Jesi li čuo
da je i Horatio poginuo?
– Nisam, nisam, gospodine. Posljednji put... Mislio sam da je u Makau.
Prokleta budala, zašto je morao poginuti? To nam je sve zakompliciralo.
– Uzgred da ti kažem, kod tvojeg oca bile su neke moje isprave. Morao bih
ih naći prije nego što odem.
Culum je prekapao po sjećanju. Taj ga napor još više iscrpi.
– Ništa mi o tome nije govorio, ekscelencijo. Ništa o tome ne znam.
– Sigurno ih je pohranio na neko mjesto! – reče Longstaff, presretan što
Culum nije u to upućen. – Sigurno su u sefu, Culume. Gdje je njegov sef?
– Ne... ne znam, gospodine. Pitat ću Vargasa.
– No, Culume, saberi se. Život se nastavlja. Moramo pokopati mrtve i ići
naprijed! Ne smijemo se predati, zar ne? Gdje se nalazi njegov sef? Razmisli! U
sjedištu tvrtke? Na »Resting Cloudu«?
– Ne znam.
– Onda ti savjetujem da ga potražiš i to brzo! – Longstaff pooštri glas. –
Ovo je nadasve važno. I sve ovo drži za sebe. Znaš kako se kažnjava izdaja?
– Da... Da, naravno! – odgovori Culum. Longstaff ga je uplašio.
– Dobro! I ne zaboravi da si još i sad zamjenik kolonijalnog tajnika i da si
svečanom zakletvom vezan za Krunu. Isprave sam povjerio tvom ocu da ih
pohrani. To su nadasve tajne diplomatske isprave, koje se odnose na jednu
prijateljsku zemlju. Zemljovidi i ruske isprave, kao i engleski prijevod. Pronađi
ih! Javi mi se na ovaj brod čim ih nađeš. U svakom slučaju, u zalaz sunca mi se
ponovno javi. Ako ne možeš obaviti taj posao, ja ću to učiniti. Oh, da, povjerit
ću ti neke sjemenke. Stižu za nekoliko dana. Preadresiraj ih na mene i
podjednako tajno postupaj i u tom slučaju. Posilni! – povikao je.
Smjesta se otvore vrata.
– Izvolite, gospodine?
 – Isprati gospodina Culuma na obalu!
Culum se zastrašeno vrati na glavni čamac i požuri na »Resting Cloud«
koji je gotovo okomito stajao usred sampanskog naselja. Vojnici su ga čuvali od
pljačkaša. Popne se na brod i siđe u potpalublje.
Pred Struanovim kabinama je Lim Din čuvao stražu, naoružan sjekirom.
– Gospodin je poginuo? – zapitao je.
– Da!
Lim Din ništa ne odgovori. I ne promijeni se izraz njegova lica.
– Kad je taj-pan imao isprave... važne isprave... gdje ih drži? – zapita ga
Culum.
– Heja?
– Isprave... pohranio. Na sigurno. U sef!
Lim Din ga pozove da uđe i pokaza sef u nepropusnoj pregradi Struanove
spavaće sobe.
– Zar ovo?
– Ključ?
– Ključ nema. Ima taj-pan.
»Gdje li mu je ključ?«, zapita se Culum sav očajan. »Drži ga uza se. Jasno,
uza se! Morat ću... Možda je duplikat kod Vargasa? Oh, Bože na nebu, pomozi
mi! Bit će... Da, sprovod i lijes. Kamo ću...? I... A što je s onom ženom, s onom
Kineskinjom? Može li biti ukopana s njim? Ne, to nije opravdano. Ima li s njom
djece? Zar mi nije rekao da ih ima? Gdje su? U ruševinama? Razmisli, Culume!
Trgni se, Boga ti! A što je s brodovima? I novac? Je li ostavio oporuku?
Zaboravi to, sad to nije važno... Ništa više nije važno! Moram pronaći tajne
isprave. Što je rekao Longstaff? Zemljovidi i ruske isprave?«

U kabinu je neopaženo ušao Brock. Na mladićevu licu vidje strah i

bespomoćnost. I krvave mrlje na njegovim rukama i na odjeći.
– Dobro jutro, mladiću – ljubazno će Brock. – Čim sam čuo, došao sam.
Žao mi je, momče, ali ne brini. Sve ću ti ja obaviti.
– Hvala vam, gospodine Brock! – reče Culum kojemu je očigledno laknulo.
– Ali ja... – I iznemoglo sjedne.
– Tess kaže da bi poginula da joj nije bilo tebe, a isto tako i Glessing. Zao
džos pogodio je tvog oca, ali ne brini. Bio sam u sjedištu tvrtke i sve pripremio.
Orlovu sam naredio da »Lava i zmaja« spusti na pola stijega, a vrlo brzo ću
osposobiti »Resting Cloud«. Samo se odmori. Ja ću se za sve pobrinuti.
– Hvala vam, gospodine Brock. Jeste li vidjeli njegov ključ? Morao bih
naći... – Culum mu htjedne objasniti da traži isprave, ali se sjeti što mu je
Longstaff rekao o izdaji. Na vrijeme je umuknuo. – Samo sam pomislio –
nemoćno će on. – Pa, mislim da bih morao pregledati njegove isprave.
 – Nisam mu pretraživao džepove – hladno će Brock. – Samo sam ga lijepo
izložio i sklonio onu ženu. – Ah, Dirk, pomislio je, nikad neću zaboraviti kako
ste izgledali, ti i poganka, zajedno... ali za tvoje dobro, i za dobro djece, pokopat
ćemo te kao kršćanina. – Tiho ću sve za nju obaviti.
– Da, svakako – reče Culum.
– Udružit ćemo se, Culume. Brockova i Struanova tvrtka. Bit će to najbolje
za sve. »Otmjena kuća« zvat će se »Brock-Struan«. Odmah ću sastaviti isprave i
u redu stvar. – Da, pomislio je. Ne miješam se u tvoj džos, Dirk, ali sad ću ja
postati veliki taj-pan. Napokon! Ako Culum bude sposoban, bit će taj-pan...
poslije Morgana i Toma. – Sve što je bilo između tebe, Tess i mene,
zaboravljeno je, mladiću. Lijepo se ukrcaj na »White Witch«. Moraš utješiti
Tess.
– Da, u redu, gospodine Brock! Hvala vam, ali... Pa... ako se zamjeravate,
htio bih da... da najprije svratim u sjedište tvrtke.
– Dođi k nama na brod kad zade sunce! – I Brock iziđe.
Culum rukama obriše lice. To je najbolje. Udružiti tvrtke. To je najbolje!
Uvijek si tvrdio da ćeš ih udružiti, Culume, saberi se. Pođi po ključ!
– Gospod’ne? – Lim Din mu mahne da pođe za njim i uvede ga u drugu
kabinu. – Na podu je ležao Mauss. Bijaše ružan u smrti. – Džos! Ništa zato! –
reče Lim Din i uzrujano se nasmije.
Culum ustreptala srca napusti brod i nesigurno pođe drvenim uličicama
sampanskog naselja. Nađe se blizu Glessingova rta. Išao je po Queen’s Roadu,
obilazio ruševine i uništene predmete. Mumljao je nerazumljivo »Hvala!« svima
onima koji su mu pristupali i izražavali sućut. U njegovoj zbrkanoj glavi bijaše
samo jedna misao: Moram mu pretražiti džepove!
– Culume!
Kao u magli vidje Coopera, a do njega Shevaun, u skupini trgovaca blizu
hotela. Pođe naprijed, ali mu oni priđu.
– Upravo smo čuli, Culume, moja sućut – započne Cooper. – Bismo li ti
mogli pomoći na neki način? Grozan je to džos!
– Da! – reče Shevaun. Lice joj bijaše puno modrica, a haljina razderana. –
Užasan džos! Upravo smo stigli s Kowloona. Mislim da je to tako užasno i tako
nepravedno.
– Ja, ja bih... Op... oprostite, sad ne mogu govoriti, ja, ja...
Gledali su kako se žurno udaljuje.
– Jadnik! – klikne Cooper.
– Izgleda užasno uplašen.
– Nije ni čudo, s obzirom na ono što se dogodilo taj-panu i Glessingu.
– Hoće li se izvući? Glessing?
– Ne znam, nadam se! – Cooper pogleda preko luke. Vidje olupinu
»Boston Princess« i ponovno zahvali Bogu što su ostali živi. – Na njegovu
mjestu, i ja bih se uplašio. – Jadnom mladiću bit će potrebna sva moguća
pomoć, pomisli Cooper. Bogu hvala što mi je taj-pan stigao predati one isprave.
Možda je imao slutnju? Ne, sigurno nije. A Culum? Što će učiniti? Bespomoćan
je kao dijete. Možda bih ga morao paziti? Dugujem to taj-panu, pa i više. Sad
zajedno vodimo posao oko cinchone. Prekrižit ćemo ona druga dva upravitelja,
tako da ostajemo samo Culum i ja. Zašto ne bismo udružili snage i potpuno
spojili naše tvrtke? Nova »Otmjena kuća«... »Cooper-Struan«. Ne, nego
»Struan-Cooper«. Bit ću pošten prema Culumu, on će me naslijediti.
Udruživanje nam pruža silne mogućnosti. Da, svakako! No, bit će najbolje da
hitno postupam ili će Brock natjerati jadnog momka da mu jede iz ruke. Taj-pan
»Otmjene kuće«! Veliki taj-pan. Zašto ne?
– Zašto se smješkaš? – zapita ga Shevaun.
– Nešto mi je palo na um – reče i stavi joj ruku ispod ruke.
»Mudar si bio, Dirk, prijatelju moj! U oba slučaja. Da, proći će godina dana
dok sve sredim!« – Toliko sam sretan što sam ostao živ. Idemo na gat, da
vidimo je li čitav i Sergejev. Slušaj, Shevaun! Odlučio sam te na godinu dana
poslati kući, prvim brodom.
– Što? – zapita Shevaun i zastane.
– Da! A kad prođe godina dana, ako zaključiš da me voliš i ako se htjedneš
za mene udati, bit ću najsretniji čovjek na svijetu. Ne, nemoj ništa govoriti! –
nadoda Cooper kad je zaustila da govori. – Dopusti da završim. Ako zaključiš da
me nećeš, dajem ti slobodu i svoj blagoslov. U oba slučaja neću otkupiti
Tillmanove dionice, a tvoj otac primat će, sve dok bude živ...
Shevaun se okrene. Ponovno su krenuli, držeći se ispod ruke. Nastavio je
govoriti, ali više ga nije slušala. »Godina dana!«, likovala je, prikrivajući svoju
sreću. »Za godinu dana bit ću slobodna... Slobodna od ovog prokletog otoka, a
ocu ostaju njegove dionice! Oh, Bože, uslišao si moje molitve. Hvala ti, hvala,
hvala. Jadni Dirk, ljubavi moja. Sad sam slobodna, a ti mrtav!«
Pogledala je ruski brigantin. Da, pomislila je, taj-pan je poginuo, ali ja sam
slobodna, a nadvojvoda mi je idealna partija.
– Oprosti, Jeffe, što si rekao?
– Samo to da ću ti predati neke povjerljive isprave za tvog oca.
– Naravno, dragi. I hvala ti, hvala! Brzo će nam proći ova godina.

Gordon Čen naklonio se Budi u ruševnom hramu i zapalio posljednji štapić

za džos. Oplakao je oca i Mejmej.
Nije sad vrijeme za plač, zaključi. Džos je džos! Sad je vrijeme za
razmišljanje.
Propade »Otmjena kuća«.
Nema Culum snage da nastavi poslovanje. Brock će njime zavladati i
udružiti kompanije. Brocka ne bih mogao svladati. Ako se udruži s Brockom,
Culum je gotov. Znači da mi ne može pomoći ni na koji način. Bih li ja mogao
njemu pomoći? Da, ali nikako mu ne bih mogao pomoći u radu s divljacima i ne
bih mu mogao pomoći da postane vrhunski taj-pan. To je ono što čovjek sam
mora postići.
Nit tamjanskog dima nježno se izvijala u zraku. Gordon ju je gledao. Volio
je taj miris.
Za uglavu je znao samo moj otac. Imam jedan lâk srebra, što će s
vremenom postati pedeset pa stotinu lâka. Najbogatiji sam Kinez u Hong
Kongu. I najmoćniji. Vrhunski taj-pan svih Kineza.
Da budem iskren: niti sam Kinez niti Englez. Ne! No, zadovoljan sam
svojim džosom, a više sam Kinez nego Englez. Oženit ću se Kineskinjom, a i
moji sinovi, i sinovi sinova mojih.
Hong Kong? Sudjelovat ću u jačanju otoka. Danas sam spriječio pljačkaše.
U budućnosti ćemo imati mnogo poslušne radne snage.
Vjerujem u ono što je rekao moj otac: past će britanska vlada. Mora pasti!
O, bogovi, zahtijevam da padne... za budućnost Kine! Kinezi ste, mislite na
Kinu. Zasnovat ću najveći hram u južnoj Kini... Pa, zapravo hram dostojan
sjedišta trijada i Taj Ping Šana, čim padne vlada i Hong Kong stopostotno
postane britanski.
Duboko se klanjao i čelom dotaknuo pod ispred kipa, kako bi potkrijepio
svoju nakanu.
Da, samo otac znade koliko bismo se obogatili. Pa ipak će Culum dobivati
polovicu. Svakog mjeseca podnosit ću mu račune i jednako ćemo dijeliti, sve
dotle dok on bude izvršavao ono na što se otac meni obvezao: da ću ja o svemu
voditi brigu, a on neće postavljati mnogo pitanja, a možda i nikakva pitanja. I
sve će to ostati tajna, samo između nas dvojice.
Sad idi i potraži ga. Iskaži mu poštovanje!
Šteta što se Culum oženio Brockovom kćerkom. To je njegova propast.
Šteta što nema snage da sam nastavi. E, kad bismo on i ja mogli zamijeniti
mjesta! Divljacima bih pokazao kako da vode »Otmjenu kuću«. A i caru. Kad bi
Culum imao malo više snage i bio pripreman da sluša naše savjete, Čen Šeng i ja
mogli bismo ga zaštititi od svih Brockovih i od ostalih šakala.
Pa, ništa! Ocu i njegovoj taj-taj priredit ću sprovod o kojemu će se pričati
stotinu godina. Zapalit ću škrinjicu, i njemu i njegovoj taj-taj i oplakivat ću ih
stotinu dana. Zatim ću zapaliti škrinjicu i za njihovo ponovno rođenje.
Otići ću po Duncana i po malu Kate i odgajati ih kao rođenu djecu. I
zasnovat ću dinastiju.

Bližio se suton. Culum je sjedio na stubama napuštene crkve na brdašcu u

Sretnoj dolini, zagnjurivši glavu u ruke. Zurio je u daljinu. Moram se dokopati
ključa, ponavljao je neumorno. Nemam se čega bojati! Moram se dokopati
ključa i naći isprave. No, Culume!
Prošao ga je strah, ali sad ga je razdiralo gađenje prema samom sebi i
osama. Pogleda kuću ispod sebe. Pored ulaza su još stajali Vargas i Orlov.
Nejasno se sjećao kako je prije mnogo sati došao u dolinu, ugledao ih i skrenuo
da ih izbjegne, a kad su pošli za njim, povikao je: »Ostavite me na miru!«
Opazi da je sad s njima i Gordon Čen. Sjeti se da Gordona prije nije bilo.
Što hoće? Da mi se izruguje? Da me sažaljeva kao i drugi? Longstaff... Brock...
Cooper... Shevaun... Skinner... Vargas... Orlov. Pa i Tess! Da, i na njezinu sam
licu opazio sažalijevanje kad smo zastali na Queen’s Roadu. I na njezinu licu. I
ima pravo, Potpuno je u pravu.
Što da uradim? Što bi se moglo uraditi? Nisam kao otac. Rekao sam mu da
nisam. Bio sam prema njemu pošten.
Pronađi ključ! Pronađi ključ i dokopaj se isprava. Moraš predati te isprave.
Longstaff ti je naredio da dođeš na admiralski brod. Uskoro će isteći vrijeme.
Oh, Bože, Bože!
Gledao je kako se sjene izduljuju.
Da ispričam Brocku o Đin-kvaovim polunovčićima? O tri preostala
polunovčića, o tri milosti, o svečanoj zakletvi i o »Lotus Cloudu«? Morat ću.
Oh, Bože, a što ću s Vu Kvokom? S mladim Kinezima koji se osposobljavaju za
kapetane i s ona tri dječaka, očevim štićenicima? Brock neće poštovati moju
zakletvu, znam da neće. Baš me briga! Kao da to išta mijenja na stvari?
– Dobar dan!
– Dobar dan, gospodine Quance! – Culum tupo zažmiri u sjene. – Molim
vas, ostavite me na miru. Molim vas!
Aristotlea Quancea bolio je svaki ud. Iskopaše ga iz razvalina prije svega
jedan sat. Kosa i lice bijahu mu ulijepljeni krvlju i prašinom, a odjeća razderana.
– Iskrena sućut – reče. – Bijaše to džos, samo džos.
– Mrzim tu riječ! Molim vas, molim vas, ostavite me na miru.
Quance vidje bespomoćnost, bol i gorčinu na licu koje ga je nejasno
podsjećalo na ono lice što ga je tako dobro poznavao. Sjeti se u kakvim je
prilikama prvi put vidio Dirka Struana, u sporednoj uličici u Makau, dok je
onesviješten ležao u blatu. Isto ovako bespomoćan, isto ovako, pomislio je. Ne,
nije bio ovakav, nikad nije bio ovakav! I ležeći u onoj prljavštini Dirk je
izgledao kao bog. Ah, Dirk, uvijek si imao lice boga i snagu božansku, bilo
budan, bilo u snu. Da, a kladim se, čak i u smrti. Obraz... to je ono što si imao!
Toliko si drukčiji bio od svojeg sina!
Da, ali ipak nisi toliko drukčiji. Culum ti se opirao kad si htio kupiti ono
brdo, na tvojoj je strani istupio protiv Brocka. U tvojoj prisutnosti rukovao se s
Gordonom Čenom, pobjegao s djevojkom bez obzira na posljedice. I spasio
Glessingu život. Dakle, iskra postoji. Sjećaš li se što si rekao kad si se
osvijestio?
»Ne znam tko ste, ali hvala što ste me spasili da ne osramotim obraz!«
Nikad ti nisi osramotio obraz, Dirk, prijatelju moj.
»Nisam... Pomozi mom sinu da osvjetla obraz!«
Zar ne da bi mi to rekao da si ovdje? Jesi li možda ipak ovdje? Nedostaješ
mi, momčino.
 Aristotle Quance zaboravi na svoju žalost i sjedne na stubu pored Culuma.
– Znam da sad nije vrijeme da ovo spominjem, taj-pane, ali biste li mi
mogli pozajmiti četiri stotine i pedeset gvineja?
– Kako? Što kažete?
– Biste li mi pozajmili četiri stotine i pedeset gvineja, taj-pane? Znam da je
sad grozan trenutak, ali ona stara vještica Fortheringillova ostala je živa. Boga
joj njezina, nema tog tajfuna koji bi se njoj usudio nauditi! Prijeti da će me
strpati u dužnički zatvor. Nemam se kome obratiti osim vama.
– Rekao si mi »taj-pane«! Zoveš me »taj-pane«?
– Pa ti jesi taj-pan, zar ne?
Tad se Culum sjeti što je rekao njegov otac, o tuzi i radosti vezanim uz
položaj taj-pana, o tome da mora biti pravo muško i boriti se vlastitim snagama.
O životu i borbi koje idu s tim.
Nestane njegove samotinje. Pogleda onu trojicu ispod brda. Vrati mu se
tjeskoba. Lako je Aristotleu reći »taj-pane«, pomislio je. A što će biti s ovom
trojicom? Morat ću ih pridobiti na svoju stranu! Kako? Što li mi je ono rekao
otac? »Ljudima vladamo mozgom i čarolijom!«
Drhtavo je ustao.
– Po... pokušat ću! Tako mi gospodina Boga, istinski ću se potruditi. Nikad
te neću zaboraviti, Aristotle! Nikada!
Siđe s brda, dok mu se želudac prevrtao od mučnine. S kutera mu se
približavao profoš. Sastanu se pred ulazom u kuću.
– Njegova ekscelencija vas smjesta poziva na brod.
– Molim vas, poručite mu da ću svratiti čim budem mogao! – reče Culum
mirno, iako uopće nije bio miran.
– Sad vas zove.
– Zauzet sam. Poručite mu da sam zauzet!
Čovjek pocrveni, salutira i teškim korakom se udalji.
»Što je zapravo u onim ispravama?«, zapita se Culum.
Skupi svu snagu volje i priđe Orlovu, Vargasu i Gordonu Čenu.
– Brock je na moj brod poslao čovjeka koji mi je isporučio njegove naredbe
– započne Orlov. Na Culumovim rukama i rukavima vidje krvave mrlje i sav
protrne. – Naredbe da spustimo zastavu na pola stijega, tako mi Odina! Ionako
bih to već učinio čim sam čuo. Zar da sad slušam njegove naredbe? Je li?
– Brock će nas uništiti, gospodine Culume. Što da radimo? – zapita Vargas
kršeći ruke.
– Vargas, smjesta sve pripremi za ukop. Moj otac i njegova žena bit će
zajedno pokopani.
– Što?
– Da, zajedno! Kršćanka je i bit će s njim sahranjena. Čekaj me, Gordone!
Moram s tobom razgovarati. Orlove, pođi na svoj brod i digni zastavu. Digni je
na glavni jarbol. Zatim pođi na »White Witch« i dovedi na obalu moju ženu.
 – Velite da je dovedem?
– Da... i još nešto! – Izvuče dvadeset zlatnika. – Predaj ih Brocku i
pozdravi ga u moje ime. Poruči mu da sam kazao neka sebi kupi lijes.
Sva trojica se začuđeno zagledaju u Culuma.
Tad rekoše:
– Da, taj-pane!
I poslušaju ga.