Psi (Canidae) su porodica unutar natporodice psolikih životinja.

U tu porodicu pripadaju lisice, razne

vrste poznate pod imenom "šakali", kojoti, vukovi, ali i domaći psi. Danas su rasprostranjeni na
svim kontinentima, ali ih prvobitno nije bilo u Australiji, na Novom Zelandu, Novoj
Gvineji, Madagaskaru i Antarktici. Međutim, danas su gotovo svuda udomaćeni, i to uz
pomoć čovjeka.
Psi su se razvili u oligocenu na području Sjeverne Amerike od životinje koja je bila veličine lisice a i
potsjećala je na nju, samo što je još mogla uvlačiti pandže.

Sadržaj

 1Izgled i građa tijela

 2Ponašanje
 3Sistematika
 4Izvori i dokazi
 5Drugi projekti

Izgled i građa tijela[uredi | uredi kod]

Građom tijela psi se na prvi pogled ne razlikuju bitno od mačaka. Svi psi su manji rastom od velikih
mačaka. Tijelo im je vitko, a glava malena, izbočena njuška je tupa. Trup im je udubljen u slabinama,
a noge visoke s malim šapama. Canidae imaju na stražnjim nogama po četiri potpuno razvijena
prsta kao i četiri (Lycaon) odnosno pet (Canis, Cyon, Icticyon, Otocyon) prstiju na prednjim šapama.
Snažne kandže ne mogu uvući u šape, pa su tupe. Rep im nije dugačak, a često je obrastao
čupavom dlakom.
Imaju 42 zuba, pri tome uvijek po četiri pretkutnjaka s obje strane i u gornjoj i u donjoj vilici. Prema
tome, potpuna zubna formula izgleda ovako:
3.1.4.
2
3.1.4.
3

Formula prvih "mliječnih" zubi je: 3 1 3. Još mladi, članovi ove porodice nemaju kutnjake, dok kao
odrasli imaju po dva u gornjoj i tri u donjoj čeljusti sa svake strane[1].
Imaju krupne oči, a uši su im zašiljene i veće nego mačje. Ženke imaju brojne sise na prsima i
trbuhu. Plodniji su od mačaka, i najčešće imaju četiri pa do devet mladunaca, iako su poznati i
iznimni slučajevi od 18 pa i 23 mladunca u jednom okotu.

Ponašanje[uredi | uredi kod]

Jedva je moguće donijeti zaključke o ponašanju ove porodice koje bi bilo zajedničko svim vrstama,
jer se pojedini rodovi i vrste previše međusobno razlikuju. Na primjer, sve vrste ove porodice su po
definiciji mesojedi i stoga svi imaju nagon lova i ubijanja, no on se značajno razlikuje već
između vukova i domaćih pasa[2].
Razlike u ponašanju između na primjer vukova i lisica izražene su već kod mladunaca u dobi između
četvrtog i petog tjedna starosti. Zoolog Erik Zimen je promatrajući mladunce opazio, da mladi lisičići
komade hrane prvo uzmu, i u okolici zakopaju, a tek nakon toga počnu s jelom; mladi vučići pak prvo
pojedu koliko god mogu, i tek nakon toga počinju zakapati ostatke hrane[3]
Kao slično ponašanje kod svih Kanida Michael W. Fox opisuje uvod u socijalni susret pripadnika iste
vrste. Susret počinje uzajamnim njušenjem genitalnog i analnog područja, kao dijelom i ušiju, njuške
i analne žlijezde. Njušenje područja repne žlijezde opaženo je samo kod crvenih, arktičkih i sivih
lisica, rjeđe kod prerijskih vukova, a nikada kod domaćih pasa, jer oni vrlo rijetko uopće imaju repnu
žlijezdu[4].
Dijelom su prepoznati isti obrasci ponašanja i između različitih vrsta; tako Fox opisuje uspješan
poziv na igru između chihuahue i prerijskog vuka, uzajamno pokazivanje podređenosti između
mladih kojota i vukova, kao i trenuci igre odraslog vuka i odrasle crvene lisice[5].