FB: Caffe biblioteka

Viber: Pocketbook Reader

Bronka Nowicka

Nahraniti kamen
Tuga me uči da služim životu.
- Kad jedeš - kaže - imaj na umu da moraš žvakati i
gutati, to je dovoljno. Vidiš, radi se o tome da kosa raste
bez tvoje pomoći, samo od sebe se diše i spava se, oči
znaju što trebaju napraviti da se zatvore. Zapravo sebi
nisi potrebna skoro ni za što.
I tako, hodajući, samo pomičem noge, a sjedeći, priti-
šćem stolicu koja škripi. Kad tako sjedim, pogled me sati-
ma koristi za gledanje.
Štrample

Voli okus koljena. Ljeti ga jede izravno s kože, zimi kroz

štrample sve dok se na jezik ne izlinjaju pamučne dlačice.
U glavi nataknutoj na koljeno dijete slaže stvari koje zna.
Mrav zgnječen prstima miriše na ocat. Leptir na pu-
der. Krtica na frak. Po koži se mogu kotrljati sivi valjušci
prljavštine. Stari se ljudi osjete na baršč. U masnoću pod
noktima uvlači im se iverje. Ima grbavih i ludih ljudi, ali
ne i pasa i ptica. Dok siše slano koljeno, dijete zna: jedina
stvar koja čovjeka dijeli od svijeta jest koža. Zahvaljujući
njoj neće se utopiti u neizmjemosti stvari.

9
Češalj

- Ako pronađeš uš, dobit ćeš novac! - kaže djed.

Na stolnjak stavlja dvadeseticu i češalj s nabijenim gu-
stim zupcima.
Mesnata glava: gledam je odozgo, stojeći na stolici.
Češalj ore kožu - kuda prođe, ostavlja bijele linije koje za
tren postaju ružičaste. Glava se spušta. Djed drijema.
Nekoliko dana kasnije ima ruke od voska.
- Hajde, ne boj se, poljubi! - lagano me guraju.
- Poljubi u ruku.
Prilazim i ljubim. Koža je kao daje nema: netopla, ne-
mekana. Pod njom nitko ne stanuje. Kutiju u kojoj su bile
čokoladice mogu zadržati. Vadila sam je i njušila, tako su
se u glavi slatkiši vraćali jedan za drugim, kao da su pravi.
Kutiju u kojoj je bio djed treba zakopati. Ali možemo ne-
što njegovo uzeti.
- Uzmi što želiš.
- Želim džemper.
- Sav je od znoja, stvarno ga želiš, tu krpu?
Džemper opran od djeda visi na štriku. Još vlažan
džemper peglaju od djeda. Taj džemper ne želim, više ne.
Ne pitam smijem li, uzimam češalj. Ne pitam, dakle
kradem, ali me nije sram. Na njemu je još uvijek djed.
Uzimam tebe, češlju, za uspomenu.

10
Žličica

Pokojnici šećere samo onda kad im gumemo žličicu u

ruku i sami opisujemo kružnicu po dnu šalice. Kristalići
šećera imitiraju tornada, zračni vrtlozi postavljaju listiće
čaja na vrtuljak. Vrte se i nakon što su se žličice, odložene
na tanjuriće, ohladile.
Neka bude pokret. Neka mrav bježi preko stolnjaka
vukući mrvicu kolača. Treba nam osa iznad stola. Neka
nešto zuji. Neka ukine tišinu te scene, prije nego što po-
kojnici progovore jezikom koji smo za njih sastavili od
tankih papirića sačuvanih riječi. Prije nego što se skrije-
mo iza njihovih leđa i počnemo govoriti umjesto njih,
zamišljući da miču usnama. Kasnije ćemo nad tanjure pri-
nijeti njihove prste koji će razlomiti kekse, pokupit ćemo
mrvice jagodicama koje ćemo mi polizati. Na kraju,
umorni od težine marioneta, spustit ćemo njihove ruke
na koljena, prihvaćajući da tu završava i popodnevni čaj i
uspomena.
Pokojnici se ne odijevaju sami. Mi to činimo za njih.
Isto je i sa češljanjem, brijanjem, stavljanjem ukosnica i
zakopčavanjem manžeta. I sa stavljanjem na štednjak i s
micanjem čajnika koji pišti.
Treba im očistiti cipele. Liznuti za njih poštanske mar-
kice i poslati pisma koja neće stići nama. Neće se sjetiti
ničeg čega se mi za njih ne sjetimo, pa tako i na nas misle
našim mislima.

11
 Događa se da sjede s rukavicama i vunenim kapama
kad je vruće. Ili s kapama od snijega - pokraj smrznute
rijeke, gdje smo ih zaboravili prošlog proljeća.
Dijete ostavlja djeda nad šalicom čaja. Sutra će opet
doći i zašećeriti ga. I opet. Sve dok ne potroši sav šećer na
svijetu.

12
Kamen

Ni kesteni ubačeni u džepove ni ukradene jabuke nisu

djeci tako teški kao tuga. Zadatak je tuge da dođe i bude.
Ništa više. Ostalo je na čovjeku - ako je prihvati, tuga će
narasti kao zakotrljana gruda snijega. Oblijepit će svaku
misao.
Ljeto je. Dijete stoji u dvorištu, ima otvorena usta kroz
koja se dimi zanijemjelost nad svijetom. Tuga leži pored
njega. Ne topi se. Čak se ni ne znoji.
Dijete zna, odnekud zna: nijedna stvar ne pripada sebi
samoj. Ni prugica na pčelinjem zatku, ni dlačica na užetu
od konoplje, ni list koji pada. Oni su dijelom svega. Kako
vidjeti sve ako uokolo ima toliko stvari i svaka od njih želi
daje se upozna?
Dijete osjeća uzbuđenje. Započinje u glavi, klizi izme-
đu nogu, golica, kao da ga netko dodiruje perom. Dodi-
ruje tamo. Zna: hoću sve. Također zna-bez upoznavanja
svake stvari posebno, neće dosegnuti sve. Tu golemost
nitko ne može provući kroz mlin ruku i misli. Nemoguće
je. Kugla tuge hrani se ledenom riječju „nemoguće”.
Dijete zatvara usta. Polako ide kući. Putem nailazi na
kamen.

13
Kutijica

Mama ne zna da postoji nebo. Od gledanja dolje stvara

joj se drugi podbradak. Taj nabor ispravlja glavom teš-
kom poput pegle.
Pod maminim se nogama mota otac. Kratak je. Da bi
dosegnuo odrasle stvari, propinje se na prste ili se penje
na stolicu. Upravo ju je odmaknuo, trbuhom gurajući sje-
dište. Sad pokazuje jastuke, treba mu ih podložiti da bi
dosegnuo stol. Pentra se, naslanja laktove na stol prekri-
ven stolnjakom, na kojem leže žlica, vilica i nož. Otac
otvara usta, a majka - žlicu po žlicu - u njih ulijeva juhu.
Krumpir i meso narezano na kockice unosi u ružičastu
duplju s gladnim mladunčetom.
Lijepo jede. Hvali ga što žvače zatvorenih usta. Jedna
mamina ruka radi, druga podupire glavu koja promatra
oca: naslikani dječak. Držala bi ga u kutijici, napravila bi
rupice na poklopcu. Unutra bi stavila vatu, perje, vunu,
komadiće mekog papira. U kut bi nasula razmrvljeni bis-
kvit. Katkad bi ga uzimala u ruku i gledala.
Naslikani dječak je gotov s jelom. Briše mu bradu po-
lizanim prstom.
- Sad se poigraj! - kaže teška žena kratkome mužu.
Sjedim pod stolom i promatram potplate kojima on ne
može dosegnuti pod.

14
Dugmad

Baka uzgaja svoju majku u sobi s pola vrata. Polovicu

je otpilila, da može vidjeti što stara izvodi. Polovicu s
bravom je ostavila. Okreće u njoj ključ, ubacuje ga u
grudnjak. Nikome ne da. Da tko ne pusti tu kugu u
kuću.
Prošlog ju je tjedna na trenutak ispustila iz vida: praba-
ka je poderala zastore, ubacila vreću šećera u peć. Mislila
je daje ugljen - i jedno i drugo je tvrdo. Razbacala je sve
iz ormara: tražila je pregaču jer ide u školu. Ima devede-
set godina, ne sjeća se svog prezimena, ali se pregače,
koja se zakopčavala ukriž na leđima, sjeća. Ako nije za-
tvorena, sve prevrne naopačke.
- Nešto si mi tiha, mama - viče baka kroz otvor u štoku.
- Postala sam se - iznad ruba prepiljenih vrata izviruje
glava.
- Strpi se.
Baka ne ostavlja posao. Neće da joj zagori meso. Kad
pod krovom imaš ludilo, sve ostalo mora biti normalno.
U ostalo spada i uredan ručak.
U kuhinju dolijeće vesta. Za njom lete: suknja, kombi-
ne, grudnjak.
- Oprostite, možete li pozvati moju kćer? Jer ja ovdje
stojim gola.
- Sad ću doći. Ja sam tvoja kći.

15
 - Nije istina. Moja kći ima crnu kosu i vitka je kao prut.
Ovakva - nad vratima izviruju prsti koji u kliješta hvataju
centimetar zraka. - Ti si sijeda i debela.
Baka previja svoju majku. Čičci pelena škripe na be-
drima.
- Umrijet ću ako mi dobro platiš - kaže staro novoro-
đenče.
Baka donosi vreću dugmadi za posteljinu. Istresa ih na
pod.
-Je li dovoljno?
- Otkud znam? Moram izbrojati.
Sjedim s prabakom na podu. Na prste brojimo dugmad.
-Jesi li ikad vidjela toliko novca? - pita.
Kad ne gleda, stavljam ih u cipele, ubacujem u košu-
lju, gutam. Neka ih bude manje. Premalo za smrt.

16
Krzno

Hoće mace. Ali ne bilo kakve, nego još tople, koje pužu.
Mace hoće. Njihove noge topotom zahtijevaju mace. Me-
koća da im se da - odmah, vole meke, tople i ružičaste.
Lutke hoće. One koje zatvaraju oči. Koje govore: ma-ma.
Hoće se igrati kućica, s namještajem, zavjesama, servi-
som: s plastikom i drvetom vježbaju veliku fikciju, već se
u njoj usavršavaju, kao na traci - poniji s volanima, maš-
nicama, pomponima. Grive im se talasaju, uredno izrav-
nane, svijetle.
- Kako ste mi Vi danas, gospođo lutko? Može torta?
Torta je od plastelina. Torta laže, a ipak ide na stol.
Potom pod nož pa u usta utisnuta u gumu, namazana
crvenim lakom.
-Je li fina? Ah. Još jedan komad?
Poslije: češljaju im kosu, skidaju ih. Što ona ima u ga-
ćicama, ta lutka, što ima? Ožiljak od stroja koji je topio
plastiku. Laž. Jedna od mnogih laži običnog djetinjstva.
Lutke, već obučene, stavljaju na jastuke. Pokrivaju ih
dekicom od pravog krzna. Lutka ima krzno. Krzno ima.
Gdje je to krzno? To krzno je na lutki. Kakvo je krzno?
Krzno je mekano. Ja imam kamen. Moj kamen.

17
Vilica

- Mi smo se češljali vilicom, njoke kuhali u čajniku. Ako

se jedna od nas, a bilo nas je četiri, nije na vrijeme poče-
šljala, morala je čekati da druga tim našim češljem povadi
sve njoke iz čajnika. Kad je čajnik prestajao biti lonac za
njoke, tek se onda u njega stavljala voda za čaj.
Lutku sam imala od kuhače za miješanje tijesta. Nije
bilo maslaca, šećera - kuhača nije ničemu služila. Tetka
joj je spržila oči žicom zagrijanom na svijeći, na glavu joj
stavila krpicu, sašila haljinu. Ali mi nismo imali čekić. Kad
je trebalo zabiti ekser u cipelu koja se raspala, lutka se
skidala i takva gola bila je čekić.
Za vrijeme napada čekali smo u grobnicama. Lijepi su
to spomenici, kao kuće s podrumima. Silazilo se stepeni-
cama. Ako je jedan pokojnik bio zazidan, bilo je nisko,
moglo se ugodno sjediti. Ako je bilo više - jer pokojnici
su se redali po katovima -bilo je teško. Ali nas je grobarka
vodila u takav grob gdje se mogla smjestiti majka s četve-
ro djece. Unutra, sjećam se, zidovi obojani u plavo, u bije-
lo, nama u stanu nije bilo tako čisto jer tko bi krečio u
ratu. Nije se krečilo. Žene su se šminkale - obrve uglje-
nom, usne ciklom.
Susjeda dolazi svaki dan. Pije kavu i pripovjeda svoja
stara vremena, koja leže u njoj kao talog na dnu čaše. Za-
lijeva ga po stoti put. Uspomene su sve tanje, ali se i dalje
mogu skuhati. Dijete ih voli slušati - uči o životu. Već

18
zna: rat je onda kad predmeti gube razum. Boji se jesti
vilicom. Drži je podalje od kose.

19
Parapet

Žene, prije nego što se utisnu u red, posjednu djecu na

parapet. U mesnici je velik izlog, s njega kapaju muhe.
Otpadaju sa stakla od prejedanja i starosti. Leže i sahnu.
Od njih se može svašta. One sa sjajnim krilima mogu se
nizati kao koralji. Debelim gađati mršave, rušiti ih na pod.
Imam ih punu šaku. Žene ih zobaju. Pogledom mi žele
pojesti muhe iz ruke. Žene su jako slične kokama. Pre-
mještaju se s noge na nogu, iako ne idu nikamo. Istežu
vrat gore-dolje da vide kako se meso baca na panj. Glave
uvis: režu se polovice. Glave dolje: škljocaju metalne ku-
glice na novčanicima. Žene sitniš iskopavaju noktima.
- Dalje, po-po-po-maknite se.
Uzimaju noge, pluća, srce.
- Čije? - pita dječak, kojem je dosadilo brojati muhe.
Mreža od najlonske pređe rastegnuta je. Trbusi i grudi
poguruju leđa.
- Po-po-po-maknite se.
Prve u redu vide cijene.
- Ko-ko-ko-liko? - prenose otraga slijepom ostatku.
Kvočka hoće preko reda. Pod haljinom ima poveliko jaje.
- Propustite je, još će nam tu snijeti.
Odlučujem da nikad neću biti žena. Čak i ako mi izbiju
grudi - s vremenom će otpasti, kao mliječni zubi.

20
Sudoper

Otac nam raste. Ne radi se o tome da ga je majka počela

brijati i da mu kupuje veće cipele. Radi se o tome da on
želi u svijet. Samo ne zna kako. Razmišljanje o tome od-
gađa za kasnije, ali već mjerka tijelo koje bi odgovaralo za
tu priliku.
Stoji pred ogledalom i brzo se češlja. Možda misli da
smjer u kojem se češlja određuje i tok drugih stvari. Pravi
razdjeljak kao da stvara planet. Uništava ga i nastaje novi.
Više ulijevo.
Nakon gradnje mnogih loših svjetova, otac na glavi do-
vršava odgovarajući, ostavlja češalj i odmara se. Potom
kreće s maženjem po trbuhu, ali ruke su premale da bi
izravnale toliko kože. Izgledaju kao lutkine ruke koje su
gumom zakačene za dugmad na rukavima košulje.
Osjećajući da neće napraviti više od onog što je već
napravljeno, otac se propinje na prste i ide prema vrati-
ma. Ne žele se otvoriti iako on iz sve snage laktom priti-
šće kvaku.
Majka pere lonac, otac gleda potočić što ga vuče vir na
dnu sudopera. Zavidi mu što može pobjeći iz te kuće. I
on bi htio nestati u odvodu, uhvaćen u nešto tako maleno
da se mogu zajedno provući kroz metalno oko. Vidi sebe
kako pliva u toploj školjci tek iscijeđene tjestenine, zabije-
nog noktom u peteljku jabuke. Ali u masnom sudoperu
nema ničega osim vode. Voda se ne može uhvatiti.

21
Jastučić za igle

Dijete se brine jer ne zna kako da nahrani kamen. Ne zato

što na njemu ne nalazi usta. Zna da su njegova usta on
sav. Ne zna što bi im ponudilo kako bijela.
Ide u kuhinju zamoliti za okrnjeni tanjurić, iz kojeg je
pila mačka. Povlači za pregaču, jednom, drugi put, tako
kuca na majčinu pozornost. Naprijed - u trenutak izre-
zan iz sjeckanja mesa. Dijete pokazuje tanjurić, potpuno
se pretvorilo u molbu.
- Uzmi.
Majka se vraća ritmu noža i daske. Jedan-dva.
- Pazi da se ne porežeš.
Ali to se dogodi prije nego što prijeđe prag. Jako je pri-
tisnulo palcem staklenu krhotinu. Skuplja krv na mačji
tanjurić.
Sad nosi kamen. S toliko je pažnje nosilo jedino pile.
Čučne i spusti ga uz rub tanjurića. Nježno ga gurka, kao
slijepu životinju, da se približi tamo gdje je krv. Teče i
stvrdnjava se. Ne miče se.
Dijete moli jastučić. Onaj koji je bio za igle, a sad je ni
za što, star je i izboden. U noći, kad je mrak, stavlja na ja-
stučić kamen. Daje mu koricu kruha. Liježe pokraj. Čeka.
Bjelina uz koricu - pulpa kruha - jedino je što svijetli.
Dijete zna, odnekud zna, da je noć teška, svaku stvar
otežava: ugljen u kanti, gumb, konac i kapke. Noć ima
utege. Kora kruha i dalje svijetli, netaknuta.

22
 Dijete ne može zaspati. Boji se da neće znati ako ka-
men umre. Nosit će ga mrtvog u ruci, govorit će mu mr-
tvom, s mrtvim ležati u krevetu. Boji se da će umrijeti jer
ništa ne jede.
- Mama.
Ne smije buditi majku na koju je noć stavila uteg.

23
Džepovi

Jednoga dana otac je pronašao ruke. Svoje vlastite. Bile su

skrivene u džepovima kaputa. Desna jače stisnuta, lijeva
slabije.
Desnu je izvukao prvu. Učinio je to zubima hvatajući
kožu. Ispustio je ruku na pod, zaboljelo je. Nogom ju je
prevrnuo na leđa, rastvorio dlan i svih pet prstiju. Prije
upotrebe trebalo ju je prebrisati, učinio je to koljenom u
nogavici od flanela. Lijevu je ruku izvukao iz džepa za-
jedno s komadićem podstave za koju se držala. Na siluju
je rastvorio, položio i oprao.
Nakon nekoliko dana stajanja na mjestu, ruke su jele,
pile i pucketale prstima. Poslije nekog vremena, prohtje-
lo im se tući. Tada im je otac pokazao mene.

24
Mreža

Dijete želi stanovati u kujinom trbuhu. Roditi se u noći,

biti lizano od krvi, ujutro se vraćati, puzati prema kući
kroz tunel u psu.
U džepu ima kruh namazan mašću, stoji kraj žičane
mreže i čeka. Ako stoji dovoljno dugo, životinja dolazi.
Samo po kruh, jer ne želi da joj se čovjek, pa čak ni mali,
unutra useli.
- Bit ću dobra u tebi.
Kuja želi jesti, ali nije za iznajmljivanje. Guta kruh i
vuče se niz ulicu, stara i pohabana na bokovima. U dani-
ma što slijede vraća se i gleda džep iz kojeg na obje strane
izrasta dijete.
- Skinut ću cipele, neću te uprljati.
Kuja odlazi kad poliže mrvice sa staze.
Nakon nekoliko tjedana prst provučen na drugu stra-
nu kroz metalno oko češka kuju po glavi tako dugo da
jagodica postaje crna od prašine. Kuja zatvara oči, možda
čak i spava, naslonjena na ogradu.
Tada dijete zamišlja kako se namješta u trbuhu oblo-
ženom krznom. Kako ga trbuh vodi tamo gdje nikad nije
bilo.
Kad se završi ljeto, kuja prestane dolaziti. Dijete istresa
mrvice iz džepa. Od psećih misli ima zagnojene oči i crve-
ne plikove od češanja.
- Ne prilazite mu - govore. Smrdi na šupu.

25
Grumen gline

Dijete je stavljalo kamen na mnoge stvari, ali nijedna se

nije smanjila. A kako su ostajale stalno iste, to je značilo
da mu nisu jestive. Onda je dijete našlo udubinu pod jezi-
kom, tamo stavilo kamen i nije zbog toga postalo teže.
Osjetilo je da ga ima manje. Ne onako manje kako se biva
manjim kad se živi i troši život. Nego onako manje kao
kad se od sebe daje. Dijete je išlo po dvorištu i gledalo što
je. Kamenje taj prizor jeo zajedno s djetetom, koje je već
znalo: kamen će se nahraniti svime što mu prođe kroz
misli. Čak i grumenom gline, ako nju pogleda, običnom
travom - ako je dodirne. Možda čak i samom mišlju o
travi.

26
Naftalin

U ormaru se vjetre grudice naftalina. Neke imaju oštre

ivice, neke zaobljene, jer ih je baka cuclala kao kocke
šećera.
- Cuclaj ih i ti jer će te izjesti iznutra - govorila je i
drobila moljca u sivozlatni prah.
- Ko se u mladosti najede naftalina, u starosti neće biti
šupalj.
Prije nego što se prabaka ugnijezdila u ormaru, odnosi-
la je tamo ukradenu hranu. Nakon njezine smrti u odjeći
smo pronalazili griz i orahe, u vrhovima cipela napunje-
nih novinama - krupni kristalni šećer za posipanje kolača.
Jednom, dugo nakon što je ormar počišćen, baka je
obukla mantil, a kad je izvukla ruke iz džepova, pokazala
nam je veliku zagriženu žemlju.
- Pogledajte: mama! - rekla je tonom kao daje našla
nekog tko je netragom nestao.
Uzela je krpu, zamotala žemlju u nju i istukla je drškom
noža. Svakom od nas ravnomjerno je razdijelila prabaku
koju je pronašla u obliku peciva.
Prabaka me nikad nije povela u ormar, iako sam je
molila. Samo sam gledala kako u njega ulazi - uvijek bosa.
Otvarala je srednja vrata, razmicala odjeću između bunde
i radne kute. Stavljala je desnu nogu na prag visok dvade-
set centimetara od poda, hvatala šipku s vješalicama i dr-
žeći se za nju, podizala lijevu nogu. Bio je to najduži korak

27
od svih koje sam vidjela. Nakon njega dugo se odmarala.
Zatim ja zatvarala vrata, povlačeći ih - sve dok se ne za-
lupe - žicom koju je pričvrstila na njih. A potom je, tako
sam tada mislila, šetala naftalinskim mrakom.

28
Pepeo

-Je li krizantema ukusna? - pitalo je dijete kamen i stavi-

lo u usta latice stisnute u kuglicu poput minijaturne glavi-
ce kupusa. Svaka je krizantema imala jednu takvu u sebi,
ali je ova bila najokruglastija i najzlatnija. Škripala je kao
kupus, ali je imala okus groblja.
- Vruće - dijete je gurnulo prst u sivo brdo koje je
raslo u pepeljari.
- Hladno - reklo je i polizalo jaknu prekrivenu injem.
- Krv - dodalo je.
Počastilo se zemljom, a kad ju je sažvakalo, reklo je:
- Crno.
Prutom je po tijelu pisalo: „trešnje", „čarobnjaci", „ju-
tra". Iz riječi koje na koži nestaju, mogla su se povaditi
manja. I tim istim prutom vaditi snove iz trešanja.
Tako je dijete hranilo kamen, da bi živio.

29
Moje noge hodaju po sobi. Ruke brane pristup ušima.
Imam zatvorene oči. Hodam sa zatvorenim. Zidovi, u
koje udaram, govore: okreni se na vrijeme i idi na drugu
stranu, inače ćeš strunuti od modrica kao jabuka. To se
mora završiti, ali sada se zbiva. Neka netko ubrza „sad”
bičem naprijed. Neka umuknu ribe zaklane na pragu.
U stanuje samo jedan. Onaj na ulaznim vratima se ne
broji. Ne pripada nama nego svijetu. U kući s jednim
pragom premalo je mjesta da se sakriješ. Ne čuje se tupi,
hrskavični govor šarana kojima se odsijecaju glave.
Prag je širok - prijeratni posao. Više vole ubijati na
njemu nego na stolu. Riba sa stola voli kliziti - a na pragu
se može koristiti koljeno. Na pragu se ne moraju trošiti
novine. S praga se lako pere krv. Prag neće biti ružniji
zbog ožiljaka od noža.
Moje noge neće više nikamo. Vezao je gležnjeve poja-
som od ogrtača. Moja usta vrište u njegove ruke, ali ono
što vrištim ne prodire mu u krvotok. Dijete ne može mo-
liti milost za ribu koju je nedavno nahranilo kruhom.
Koju je tog jutra krstilo. Otac ne sluša, zna samo držati.
Zna gdje treba pritisnuti da zaustavi vrisak. Majka to ne
bi mogla, ona teško radi na pragu.
Što da se radi s trenutkom koji neće proći? Zaglavio se
ovdje kao oštrica posred glave. Ne želi proći iako se pro-
bija. Probija se na ručku tupog noža. Treba se na nešto

30
osloniti da bi se moglo dobro prodrijeti. Gurnuti prste u
škrge - i sad - jednim snažnim pokretom poroditi smrt
ribe.
Kako je tiho. Miče ruku. Vrlo tiho. Skida mi pojas s
nogu. Izlazi iz sobe. Moj otac jednostavno prelazi preko
praga.

31
Vreća

Životinje spavaju plitko ispod svoje površine. Čovjek ide

spavati dalje nego pod kožu i krv.
Dijete gleda gole ljude kojima je san zalijepio oči i
otvorio usta. Zna da se ne smije tako gledati. Tako se kra-
de, a ne gleda. Majčino tijelo je tijesto - buja iznad oca
koji leži kao vreća. Po njemu hoda muha. Nitko je ne tjera.
Tu nikog nema.
Izašli su iz sebe na nogama glatkijim od ovih razbaca-
nih kako bilo po krevetu. Tamo gdje se drže za bjelje
ruke. Te ruke im se ne znoje na luk. Imaju djevojčicu
koju ne treba pritiskati po trbuhu da nešto kaže. Kotrljaju
je ispred sebe na biciklu koji guraju štapom. Za guvemale
su mu privezali balon. Djevojčica se osmjehuje. U ustima
ima ružičasti jezik i puno bijelih zubi.
Dijete stoji nad krevetom, drži češalj. Htjelo bi prona-
ći i u tijelima zalupiti vrata koja se daju otvoriti jedino od
strane svijeta. Majka i otac bi po njima lupali šakama od
sna, ali dijete bi čulo samo muhu, koja se vrpolji između
tijesta i vreće. Dijete bi češljalo kosu.

32
Brod

Dijete je uzelo žlicu i krenulo kopati grob za ostatke ribe.

Raka nije bila dobra jer nije bila šivana po mjeri, previše
je čudno skrojena. Put iz vode kroz zrak sve do zemlje
čini se predug, čak i kad je posljednji.
Tuga se ispružila na ležaljci i čita.
- Kako to - pitala je sklapajući novine - da ti uopće ne
umiješ plakati? Pa nisi životinja, mali si čovjek, tu vještinu
trebaš imati u malom prstu. Provjerimo da možda ne pla-
češ u sebi.
Otvorila je djetetu usta, iz kojih je trenutak kasnije na-
drla voda, prelila se i nije se prestajala slijevati niz bradu.
Tuga ju je dodirnula prstom i liznula ga:
- Slano. To sam i mislila.
Otkinula je komad novina, napravila brod, na njega
stavila mrava i porinula ga u otvorena usta.
- Tako - rekla je gledajući kako se papir natapa vo-
dom, a mrav uspinje na jedro.
- Tako - ponovila je, a to je značilo isto što i uzdah
nad ljepotom figure stvorene trenutak ranije.
Nakon nekog vremena brod je bio izbačen na obalu
usta. Mrav se na njima sušio sve dok nije bio u stanju opet
micati nogama. Potom je sišao. Kad je dijete izlilo sve za-
ostale suze, tuga je rekla:
- Sad ću te naučiti kako se plače. Ako to ne shvatiš,
utopit ćeš se u sebi.

33
Štap

Taj čovjek klapa petama jer nosi preduge noge naslijeđene

od nekog iz obitelji. Oči ima posve rasparene. Usta složena
na lijevoj strani, pa govori sebi u trbuh. Toliko su mu puta
pucali pljuvačkom u leđa da odavno ne bi trebao biti živ.
- Glupan! - viču mu, a „u" se razvlači kao karamela.
Svijet je s glupanom na ti. Ja govorim: gospodin glupan.
Stanuje tako svugdje da nitko ne zna reći gdje. Oni
koji putuju izvan grada kažu da strši uz ceste kao stup.
Kad hoda, razjapljuje i zatvara usta, kao da se ne kreće po
zemlji nego grize po zraku. Često se gospodina glupana
može vidjeti u društvu muha, koje ga ljube u ostatke ne-
čega što je jeo.
Sad je tu, na malom trgu pokraj dućana. Majka je unu-
tra, ja čekam pred vratima i gledam: gospodin glupan iz-
vlači štap iz rukava džempera i po zraku crta liniju. Vrlo
sporo. Isto tako sporo ide kolona mrava - prelaze s jed-
nog na drugi travnjak. Marširaju kako im određuje štap,
koji se potom bavi vjetrom: kamo mu pokaže, tamo za-
puše. Tren kasnije, štap je uperen u oblake. Premješta ih
s jednog na drugo mjesto iako nema namjeru stvoriti kišu
ili sunce, nego tek tako.
Kad su gospodinu glupanu oblaci dosadili, usmjerio se
na lišće i ono koje je pokazao, to je otpadalo. Na kraju je
štap uperio u čovjeka na klupi: taj se polako okrenuo na
bok i zaspao.

34
 Vidjela sam, iako mi nitko nije vjerovao: gospodin glu-
pan je stajao na malom trgu i dirigirao svijetom. Kad se
umorio, pospremio je štap u nogavicu hlača i otišao.

35
Klupko

Iznenadni nalog za pretres. Pretražuju se usta: inspektor

kažiprst i inspektor palac. Obojica debeli, osjete se na du-
han i mokraću. Zavrću jezik, provjeravaju desni, spremni
su premještati zube, samo da nešto nađu. Netko je tu sa-
krio riječ. Ružnu riječ o ocu. On zna daje imam.
- Ispljuni. Takve se riječi kvare u ustima. Hoćeš da ti
tamo strunu?
Ne da se istresti riječ iz djeteta, ali on pokušava. Kao
što se iz vreće istresa zadnji krumpir, mrvice iz džepa, u
grlo ostatak votke. Umorio se. Teža sam više od vreće,
džepa, flaše.
Diže me na stolicu. Postavljena sam. Imam samo jed-
nu cipelu, druga mi je ispala. On ima drugu. Staru, ali
elastičnu, s gumenim đonom.
- Reci to kao pjesmicu, to što si rekla. Reci onoliko
puta koliko imaš prstiju na ruci.
Otac u džepu nosi crveno klupko. Voli na njega na-
matati nit nečije krvi. To klupko ga svrbi. Upravo ga
vadi. U jednoj je ruci klupko, u drugoj cipela. Cipela koja
se priprema za skok. Skače mi na lice. Tuče me moja ci-
pela. Za đon se prilijepila crvena nit. Otac je namata na
klupko. To ga umiruje.

36
Zemlja

Katkad je moli da malo umru. Onoliko malo koliko se

soli jaje.
- Gdje ćemo to učiniti? - pita tuga.
Dijete želi umirati na zemlji. Uzima je za ruku i vodi
iza gredica cinije, tamo gdje je crno od iščupanog cvijeća.
Polaže tijelo, tapka po grudama lopaticama koje su nalik
na krila očerupane kokoši. Odozdo se probija gnjili pro-
puh, zemlja je mesojedna, iz usta joj se osjeti na čovjeka.
Dijete ne umije vidjeti da je grob cm, mašta uvijek
unutra pali svjetlo. Koliko dugo je tamo kosa koju se može
češljati? Zjenice, vezice, nešto tako tanko kao štrample ili
koža, krhko kao naočale?
Dijete moli tugu da učini ono što je na njoj - složilo je
ruke, opustilo kutove usana, bacilo na koljena nekoliko
maslačaka. Čulo je - kad ljudi umiru, zazivaju majku. Tad
znamo da je vrijeme, da kreću. Htjelo bi sad viknuti
„mama", ali se boji da će ona doći s lavorom punim prljav-
štine i prat će ga sivim sapunom. Dovući će žlice, noževe
i daske, da na njima nakucka ručak za dvoje. Sastrugat će
ribu, skinuti koricu s mlijeka. Znojit će se, ali neće plakati.
Možda će čak i sjesti, ali neće dotaknuti.
- Treba odrezati nekoliko cinija - reći će.
Zato dijete umire malo. Da bi umiralo više, treba imati
kome.

37
Stol

Stol je stajao u polju - bio je tako velik da ne bi prošao ni

kroz jedna vrata ili prozor. Oko njega je djed izgradio
kuću. To je moralo biti na samom početku postojanja,
tamo gdje pamćenje samog sebe ima pupak.
Dijete je podizalo ruke iznad glave i vukući pet prstiju
po drvenoj površini stola, išlo je tako daleko da bi putem
zaspalo. Kad se budilo, nije bilo sigurno u kojem je svije-
tu ostavilo stol: tamo gdje je sanjalo o hodanju ili tamo
gdje je zaspalo hodajući.
- On je predvječan - govorio je djed i stavljao ruku na
stol. - Pod svakom nogom ima korijen širok kao trup
odraslog čovjeka. Prisloni ovdje uho - pokazivao je na
čvor u drvetu - i čut ćeš kako stol pije vodu iz zemlje.
Dijete je slušalo: mrmljao je i škripao, sigurno je još
rastao.
Baka je na stol stavila lonac, deku za peglanje, votku
i konce. Djed gaje u svađi udario šakom. Stol je izgubio
predvječnost. Smanjivao se. Putovanja oko njega više
nisu trajala satima, bile su dovoljne sekunde da ga se obi-
đe. Tada gaje dijete posjetilo. Sa svih strana gaje prekrilo
dekom: u mraku je našlo odmor u zavjesi.
Miris drveta bio je nizak i sladak. Podsjećao je na sasu-
šene medenjake. Dijete je na sebi imalo samo košulju, ali
nije osjećalo hladnoću. Stol je davao toplinu, iako je na
dodir bio grub. Na drvetu se nisu primjećivali tragovi lije-

38
pijenja ni udaraca. Stol je bio stvoren. Ta djed je govorio:
predvječan.
Te noći dijete je leglo u tvrđavu. Spavalo je na sigur-
nom, pod zaštitom stola.

39
 crq £ 5 3
3 B su O n> (T)
a 3 Qr a N
s< N a
o
3 i-t
O GT su o
0 rt) Q CZX
< o o a o
rt> 3 a QT QTQ
a B a Q
CTQ a
-
Z r
o
N a
< o r- a
a CT 1 3
Q t a 3
3. a a ( o
<z> QK?
O
a a
N <
< T
>-• 3

a C o > 3
B
3 N
D a
3 -a
3 &<
8 3 CTQ
3

C N
£ 3n o 2
D a a
E a QT N
n Q
era a a a o
c M 7
a 3 5 O
3 z D
CD N<
3 Cr 3 rt)
3 a
CT N<
rt>
3 Q
3 a
3 N a
3 rta'
3 N
3 3 n
P >’ rt)
c a
njim kao veo. Dijete se prerano vjenčava sa životom.

3 a a
r>- n
3 a 3
O O O
<3 O N 3 3 3 OT
N P. 3 O
a ■a
a a 3 3
N
C
D a 3 3 a
N 3
3
3 O
pa
B 3 rt' o
3 N 3 N<
< 3 3
3
O a g< a
N<
3 3 a
3 o N<
rt>
3 QTQ
3 3 er
rt 3
C/)
a a 3 3
a
a
< °s. O Of O N S
Q N 3 3
ro B <
O a o
N £
a o 3
3
N< C 3 O

a N
ro
3 e era B 3
a
a N
O 3 a a
r 3 O CZ)<

3
8
<
p O 3
N
a N a'
a. 3
3
3
3 3 n 3 o
N<
3
3 N
B er < O
3 a ca 3
3
Jastučnica

Iza prepiljenih vrata bilo je sumnjivo tiho sve dok se im

se prabaka nije približila i obznanila svima koji su sjedili
u kuhinji da je rodila. Netko je okrenuo ključ da može
ući. Ušla je s dojkom izvađenom iz košulje, na koju je
priljubila čvor napravljen od navlake za jastuk. Svi su po-
digli glavu s tanjura i gledali nešto novorođeno, čemu je
dugmad od jastučnice slučajno napravila oči. Prabaka je
hotimice namještala bradavicu niže, tamo gdje čovjek
ima usta.
Sjela je za stol kao bogorodica, koju treba obasuti za-
vjetnim darovima ili barem pozdraviti. Nitko nije reagi-
rao. Samo se baka rasplakala - kratko i bez suza.
Svi su prihvatili neuspjelo prabakino dijete, iako nije
htjela reći tko mu je otac. Najprije je tvrdila daje to nje-
zin muž.
- On nije živ, mama - kazala je baka.
- Pa šta? - ljutila se, ali znala je da kad kćer lupka pr-
stom u čelo, tad treba kazati nešto drugo. - Onda tvoj
muž.
- Ni on nije živ.
- Pa onda ovaj ovdje - ljutila se kao i uvijek kad nešto
nije išlo onako kako je zamislila, i pokazivala unukinog
sina koji puže. Kad je prabaka prestala dojiti, pravila je
svome djetetu mlijeko od brašna razmućenog u vodi -
pritom je nešto pjevala, mrmrljala po svom.

42
 - Sad ga ti uspavaj - govorila je nekom od nas, ako bi
osjetila da nekamo mora, iako nije znala ni kamo ni radi
čega. Taj netko bi poslušno ljuljao prljavu krpu i nije pre-
stajao čak ni kad bi ga prabaka izgubila iz vida.

43
Prozor

Sigurno je vrijeme - tlo po kojem stvari prelaze sjedne na

drugu stranu. Kroz prozor jurećeg vlaka dijete vidi kako
prolazi ptica, šuma, čovjek kraj šume i list. List se sudara
s čovjekovom glavom. Vjetar prišiva list za beretku. Čo-
vjek i beretka čine da list ne prolazi tako brzo kao ptica.
Vlak se zustavlja. Sad list hodočasti u prošlo vrijeme u
ritmu čovjeka koji šepa.
- Kad bi se - misli dijete - trčalo brže od vlaka, moglo
bi se sustići sve što je bilo.
Zamišlja kako silazi i trči na suprotnu stranu od jure-
ćih vagona. A ako to potraje godinama? A ako je do djeda
takav komad puta da će mu doći sijedo i umorno, s puno
smeđih fleka po nogama?
Vani su se stvari ponovo pokrenule: kuće, ograde i sve
što nije ljudsko, iako nitko ne zna čije je. Oblaci, drveće i
komarči na nogama tanjim od trepavica prolaze sve brže
sjedne strane prozora na drugu.

44
Šibica

San: majka reže kruh, otac sapuna četku za brijanje. Obo-

je stoje u raskoraku, kao da se nogama hoće osloniti o
život. Ja držim šibicu. Hodam bez papuča - dakle tiho -
nosim im vatru, majci dajem prvoj. Skoči na nju kao ku-
kac, penje se po stabljikama cvijeća na ogrtaču, deblja
se na pašnjaku jeftinog materijala. Majka rukama prelazi
preko grudi - želi s njih otresti brašno od kruha, ali po sebi
samo razmazuje plamen. Još uzima nož, navika traži da
ga umoči u maslac, obriše o komad kruha i opet. Žvače
pougljenjeni kruh koji ubacuje u usta. Gleda: plamen kra-
de drvene žlice, grabi ormariće, brzo čita i odmah baca
novine. Pravilno maršira po pukotinama na podu. Majka
se ne čudi - poznaje stvari koje život daje. Neke iznenađu-
ju, neke ne, sve ih se može pričekati. Dakle, sjedne i čeka.
Sjedi na podu sve sličnija ugljenu.
Otac na lice stavlja čađu umjesto pjene. Razmazuje je
četkom od ključne kosti do očiju. Neće drukčije uzeti br-
tivicu nego preko mokrog ručnika. Metal struže, čekinje
se tope, oštrica skuplja crni umak s kože. Otac spušta
ruke - ogrtač se raspada na stotine listića pepela - stoji
pred ogledalom kao golo drvo.
- Dobro je - kaže. Nije htio umirati neobrijan.

45
Zmajevi

Taj čovjek i pas imali su pergamentnu kožu i konopcem

uvezane kosti, iznutra prazne i šupljikave, jer kad bi jače
zapuhalo, obojica su piskutali kao flaute.
Kad su hodali, nisu radili ništa drugo. Kad je čovjek ne-
što htio reći psu - zaustavljao se. Pasje radio to isto kad
je htio pogledati čovjeka. Činjenje dviju stvari odjednom
nadilazilo je njihovu snagu. Samo je povremeno čovjek
mljackao dokje hodao. Očigledno je jezik bio sekundarica
njegova unutarnjeg sata koji se i dalje mogao navijati.
Pasje imao prednost u odnosu na čovjeka, koja se te-
meljila na dvjema nogama više, zato ga je prestizao za
jedan korak, zaustavljao se i čekao da se izjednače. To je
trajalo.
- Možda zna kad ga zovem, možda je čuo? - pitao je
nerijetko čovjek prolaznika i pokazivao na psa jer se čo-
vjeku događalo da zaboravi njegovo ime, kao što se i psu
događalo da zaboravi put do kuće.
- Uvijek idemo ovuda - crtao je krug bambusovim
štapom jer nije bio siguran da li se za toliko stabala kaže
pilana, park ili šuma. Na kraju krajeva to nije imalo neku
važnost, kao ni ime - bilo čije, a pogotovo vlastito.
Došlo je vrijeme kada su čovjek i pas postali toliko
prozirni da se kroz njih mogao vidjeti zakrivljeni svijet,
kao kroz čaše. Došao je i jači vjetar pa su hodali još bliže
jedan uz drugog, da polete skupa ako ih odnese.

46
 Odnio ih je gore, a oni su i dalje mrdali nogama, iako
više nisu morali. Nakon nekog vremena izgledali su kao
zmajevi, još kasnije kao dvije točke, koje bi jednako mo-
gle biti i ptice i priviđenje.
Dijete je vidjelo, iako mu nitko ne vjeruje.

47
Fotoaparat

Kad je otac kupio fotoaparat, u početku je samo uzimao

pozajmice od svijeta - uzetu sliku svake stvari vraćao je u
obliku fotografije.
Nekoliko puta mije dopustio da uđem u komoru, pod
uvjetom da šutim i ništa ne diram. Bilo mije samo dopu-
šteno da s pregrizenim jezikom i rukama skrivenim pod
džemperom gledam kako papir ubacivan u kemikalije
postaje osobama i predmetima koje sam znala iz života.
Bojala sam se, toliko da me znao trbuh zaboljeti, da će se
na slici ukazati drukčiji nego što jesu, jer im se tamo, ot-
kud su dolazili, nešto moglo dogoditi. Tamo - u vreme-
nu uhvaćenom u tijesnu kutiju. Brinula sam se da će nas
vrijeme plašiti osvećujući se za hapšenje: nekog tko je
pozirao licem prema objektivu, okrenut će leđa, nekome
će raspustiti kosu ili će umjesto jednog repa svezati dva.
Provjeravala sam da li u tom kratkotrajno podvodnom
svijetu ljudi imaju po pet prstiju. Da se nije zazidao neki
prozor ili se presadilo drvo.
Poslije otac više nije uzimao pozajmice nego je krao.
Ono što je pohlepno fotografirao, nije izrađivao iz vreme-
na koje je prošlo. Otac pejzažima duguje stotine oblaka i
kuća, nekim psima kućice, a ljudima - tim još živim i već
umrlim - lica. Meni ga je također uzeo iako sam ugurala
glavu između čamaca ili sam je skrivala rukama. To ga
nije obeshrabrilo, zato mije također dužan ruke i prste.

48
Kapija

- Idemo - rekla je prabaka, ali nije me uzela za ruku nego

mi je dala svoju kao toplo pomagalo za vođenje slijepih.
Tek što sam jedva uspjela obuhvatiti prstima njezinu
šaku, promijenila je stisak u tipičan za odrasle i sad su
moji prsti bili u njezinima. Stisnula sam ih i opustila. Nje-
zini su jednako tako odgovorili. Pokucala sam palcem na
vrh dlana, a ona je jednako tako pokucala na moj. Ako
me je nešto u prabaki još pamtilo, bila je to ruka, u koju
su se slijevale neuništene uspomene. Ostatak zadržan u
glavi isparavao je kroz procijepe koje je u njoj nalazio i
vjetar je raznosio nešto više od kose. Još uvijek cme.
Kad su naše ruke razgovarale, mi smo hodale kroz
dvorište u tišini. Tako sporo da su oblaci nad nama bili
jako brzi. Hodale bismo kroz travu i naše bi se papuče od
filca smočile. Poslije su na vrhovima skupljale prašinu sa
staze koja je vodila do kapije. Promatrale smo ulicu, a
tamo su bili ljudi. Kapija se otvorila i napravile smo korak
izvan doma. Samo jedan korak jer nismo na sebi imale
cipele za hodanje po svijetu. Tada se prabakina ruka sjeti-
la moje glave, spustila se na nju i dugo tako ostala.

49
Ogledalo

Dijete je ušlo u staklenik jer je htjelo nahraniti kamen ne-

čim crvenim. Paradajzi su izgledali kao srca i bili su na-
pravljeni od pravoga mesa. Svaku su stabljiku pridržavali
konopci prebačeni uvis na hrđavu cijev koja je vukla vodu.
Privezane stabljike podsjećale su na marionete i iako su
sve imale više od jednog srca, dijete se nije usudilo otkinu-
ti nijedno, samo je svako dodirnulo prstom, a njemu je
ponestajalo zraka od mirisa koji navješćuje tegle.
Kod ulaznih vrata stajao je ormarić: na klinovima je
visila radna odjeća koja nikad nije bila oprana i dalo se iz
nje nanjušiti čija je bila. Ormarić je imao krastavo ogleda-
lo koje je i dalje zrcalilo.
-To je nepravda - pomislilo je dijete jer je češće sebe
promatralo iznutra. Prešlo je rukom preko kose, koju se
može odrezati i odložiti kao predmet ili dati nekome tko
bi je htio imati. Kosa je ležala na glavi kao loše sašivena
kapa. Tamo je dijete imalo svoj početak. Završavalo je na
sandalama - cipelama sa živim prstima i petama. Bilo je
čvrsto zatvoreno u svom neskladnom čovjeku.
Na trenutak je htjelo otvoriti usta i podići jezik, ali je
shvatilo da se takvo ne treba pokazivati kamenu. Zato je
otišlo dodirivati paradajze, koji su postali još teži no što
su bili nekoliko trenutaka prije.

50
Vrata

Mama je izašla i ostavila me samu s ocem, a on mije za-

mro. Učinio je što i crv kad ga uzmeš u ruku ili gurneš
prstom. S tom razlikom što crv to radi iz straha, a otac
onda kad se prestane bojati. Kad je majka bila kod kuće,
osjećao je da se mora kretati. Kad je ostajao sa mnom,
nije morao.
Vrata su se zatvorila: otac je ušao u sobu i sjeo. Naj-
prije je iz pupka izvadio mrvice uzgojene iz prašine. Pro-
učio ih je i stavio u džep hlača, kao daje to nešto što mu
još može zatrebati. Potom je k licu poslao ruku koja je
imala zadatak da provjeri treba li se brijati danas ili sutra.
Ruka se vratila na koljeno i on se više nije pomaknuo.
Stajala sam na pragu i gledala. Prvi sam put vidjela
nekoga tko čini toliko malo da je samo postojao. Išla
sam svojim igrama, a kad sam se vraćala na prag, vidjela
sam kako sjedi tijelo koje pripada ocu. Prišla sam, a on je
gledao kroz mene, čak mu nisam ni zid zakrila. Bila sam
sigurna: kad bih imala dovoljno snage da mu nečim pod-
bočim i otvorim usta, vidjela bih u njima šine lifta kojim
se spustio dolje. Nisam ništa rekla, samo sam pokucala
ocu na čelo, kao da kucam na vrata. A kako nitko iznutra
nije pitao „tko je" - otišla sam.

51
Zavjesa

Nedjelja je tiha retardirana djevojka u bijelim dokoljen-

kama. Na kraju pletenice ima svilenu mašnu. U šešir joj
ubadaju broš u obliku trešnje. Ne štede sitniš za sladole-
de, neka ima čime ciljati predebeli jezik. U ruke joj tutnu
grane s cica macama. Neka s njima maše dok pjeva ho-ho.
Još i trostruko presavijena maramica. Dobro će doći u
crkvi. Kad klekne, da joj se ne uprljaju koljena.
A nedjelja ne bi ništa, samo bi promatrala pogrebe.
Dirigira im prutićem - neka znaju kamo da idu. Oni se
množe, kao daje žalost zarazna bolest.
Najmanju pogrebnu povorku čine mrtvačka kola ije-
dan ožalošćeni: kobila vuče kolica s djetetom, iza ide otac
obitelji. Misli kako je snove pokopao prerano. Sja sunce.
Pogrebne se povorke mimoilaze. Skidaju se šeširi. Ožalo-
šćeni gledaju čija je kobila zdravija. A one vire iza naočnja-
ka da vide kod koje je mrtvački sanduk ukrašeniji, u kojem
život izgleda kao daje živ. Neke se žure na karmine.
A na karminama juha i ispolirane žlice. Svijet se u
njima tako lijepo zrcali, iako naopačke. Kopar pada na
krumpir kao zeleni snijeg. Radio zuji poput pčele. Vjetar
podiže uštirkanu zavjesu.
- Ho-ho - kaže nedjelja. - Ho-ho.

52
Ormar

Pica je usred stida. Stid je usred ugode. Ugoda bježi po

ormaru. Ormar stoji u sobi. Soba je u mraku. Pica u or-
maru poprima miris naftalina, sad su to dvije šnite mesa
za moljce. Rukav bunde visi pokraj lica. Stari zec s bunde
skače u usta. Ima okus slane prašine. U ormaru je tijesno.
Zec liže krzno dječjim jezikom.

53
Fotografija

Majka ima stopala kao buhtle u koje se urezuju remeni

sandala. Po zemlji od njih bježi sjena, uvis se penju noge
- valjci tijesta. Ima ruku kao plišani medo - kratku i okru-
glu na kraju, preveliku kapu koju je od nekog naslijedila i
kaput do koljena. Majka je na toj fotografiji dijete.
Iza nje stoji kuća u kojoj se rodila. Jedan od sedam
prozora otvoren je, vjetar kroz njega izvlači zavjesu.
Ispred majke koju vode za ruku jest dvorište. S obiju stra-
na staze izlazi trava, druga ili treća nakon rata. Žena koja
vodi majku stara je. Pridržava vestu tamo gdje joj fale
gumbi. Njezina lijeva noga ima podignutu petu, kao i
buhtlasto stopalo moje majke.
Za trenutak će se rastvoriti krila veste. Za trenutak će se
zavjesa vratiti prozoru. Moja će majka napraviti još neko-
liko koraka i ući u dvorište iza granica sve žućeg papira.

54
Bunar

- Dođi ovamo! Što to imaš? Ispljuni to! Ispljuni! Otac ti

kaže: ispljuni. Tko? - usna daleko od desni, uhvaćena za-
jedno s kožom obraza, podignuta.
- Tko? - vuče prema gore. - Tko nosi? - vuče jače.
Neka đavo nosi! - prst podiže, prodire, čupa. - Tko u gu-
bici nosi? - čupa mi, uzima mi moje. -Tko u gubici nosi
kamenje?
Udarac. Mrak pred očima. Krv ima okus struje. Znam
jer sam lizala bateriju. Samo stoje krv topla, a struja hladna.
U stakleniku je vruće, osjete se paradajzi, to miriše cr-
vena boja. Žuta boja miriše isto, a zelena uopće ne miriše.
Zelena ne.
- Ne tuci me.
Otac ima lijepe usne. Debele. Sa srcem na sredini, kao
na čestitci. Usne se razvlače, srce nestaje - otac se smije.
Drži kamen u ruci. Taman, omotan kamenim proširenim
venama tvrđim od ostalih kad je ispod jezika, kad se cucla.
Pružam ruku.
-Toje moje. Moje.
Poklopac prstiju pada na kamen. Više nije. Sad je
njegov.
-Daj!
Ne da. Izlazimo. Nosi me. Nošena sam. Ide prema bu-
naru. Zašto tamo?
- Ne, ne.

55
 Ali ide.
- Molim te!
Već je pored.
- Ne, molim te!
Pruža ruku iznad.
- Molim te, ne!
Ispušta kamen. Bunar ga guta.
Gnijezdo je prazno. Savijeno pod jezikom, tamno,
vlažno gnijezdo za kamen. Ništa se neće izleći. Kamen
neće progovoriti. Ne govori se kad se leži u vodi. Nemo-
guće je, sve dok se voda ne pretvori u oblak. Prije nego
što protutnji vrijeme. Tada će dijete pronaći svoj kamen.

56
Žlica

Majka reže paradajze, a oni krvare. Miješa ih ocrtavajući

krug čas ulijevo, čas udesno. Ništa mi ne govori.
Zašto se može tako malo? Ne da se zaokrenuti vrijeme
žlicom. Ni mlinom s drvenom ručkicom, ni ladicom koja
miriše na papar, ni prstom koji se okreće u zraku. Ne
mogu se spojiti dvorišta.
Kad bi se moglo povezati, kao krajevi konopca, sadaš-
nje dvorište s dvorištem negdašnjim, bila bih u njemu ja i
moja majka u prevelikoj kapi koju je od nekog naslijedila.
Rekle bismo jedna drugoj svoja imena i otišle bismo se
igrati u kuću.
Prije toga bih mami skinula tu jadnu kapu koja joj pada
preko očiju.

57
Kesten

Dijete sanja pejzaž koji laže. Gleda lišće: prišiveno je za

stabla. Psi stoje oko kućica jer imaju šape ukopane u ze-
mlju. Tko je vidio takva jata vrabaca koji sjede ne zemlji?
Baciš li nešto, neće odletjeti. Zatrči se na njih - neće pole-
tjeti, pozabijat ćeš njihove glavice kao eksere.
Dijete se spušta na rijeku stvari koja prima sve, a ništa
ne daje. Stvari teku. Fotografije: kao mrtve ribe izvrnutih
trbuha, tako su one s licima na vrhu. Ljudi na portretima
nakupili su vode u ustima, naučili se disati na škrge, koje
su im narasle otraga na glavi, na obodima šešira i na ple-
tenicama prebačenim na leđa.
Igle. Hrpe zahrđalih igala. Kalemi konaca. Naprsci.
Stolovi za sobom vuku nedjeljne stolnjake, rijeka iz njih
isisava štirku, razvodnjuje votku, krade kruh. Lutke: cije-
le, obezglavljene, obučene i gole.
Zakrpani džep džempera izbacuje kesten - ide prema
rukavu, kao da se nada ruci koja će ga zaustaviti. Kesten
je sličan kamenu.
Svaki predmet u toj rijeci traži svoju ruku, svaki čo-
vjek na obali traži svoje stvari. Ne može se ući u vodu,
može se samo gledati. Dijete će tu pričekati dok se ne
probudi. Možda će ugledati ono što je nekad znalo po
dodiru, a sada zna samo po imenu.

58
Ima dana kad se otac prestaje događati i sve pripovijeda-
nje o njemu prelazi na stvari.
Odjeća ne ustaje s poda, samo cipele tupo idu na gola
stopala i gnječe petama. Češalj odlučuje da će i on obaviti
svoj posao u ime neke simetrije, jer kad već gol čovjek
ima cipele, onda i s gornje strane treba završavati nekim
skladom. Češalj zna kako natjerati ruku da se dopusti
pljucnuti i prijeći ocu preko glave. To znatno olakšava.
Kasnije dolazi tegla, da se skupi mokraća. Okreće se i od-
miče cipelom, koji je za to vrijeme stigao navući dublje
na nogu. Tegla će danas doći još nekoliko puta, češalj
možda jednom, a cipele će se znojiti ovako ili onako.
Sad se okreću koturi sa smeđom trakom. Magnetofon
se nije uključio zato što otac voli country.To stvari pro-
vjeravaju može li se s malo dobre volje tu scenu pretvo-
riti u komediju. Cipele su se na kraju uvrtjele na petama i
počinju udarati ritam o tlo. Češalj tjera ruku da lupa njime
po izlizanom naslonu fotelje. Sve brže i brže.

59
Kofer

Prabaka je htjela na kolodvor svaki dan u isto vrijeme.

- Baš kao pas - govorili su. Po staroj možeš navijati
sat, iako sama na njega već odavno ne zna.
Puštali su je, ali najprije su stavljali kukicu u bravu na
izlaznoj kapiji.
- Neka ide na zrak.
Izlazila je s kartonskim koferom, u papučama koje se
više nije isplatilo pođonjivati. Prabakina obuća i lice bili
su napravljeni od iste kože.
- Kamo ćeš opet, mama? - pitala ju je kći jednog dana.
- Na onaj svijet.
Nije mogla pobjeći daleko unutar granica dvorišta pa
se zaustavljala i započinjala dugo čekanje, kakvo je po-
znato ljudima sa stanica i perona. Možda je mislila daje
smrt prijevozno sredstvo koje na kraju stigne, pa makar i
s višegodišnjim zakašnjenjem.
Dok je prabaka hvatala daleke zvižduke vlaka, okreta-
la je glavu na jednu stranu, snažnije hvatala ručku kofera
i pravila dva koraka unatrag, odmičući se od nepostoje-
ćeg kolosijeka u travi. Gledala je cvijeće koje bi lokomo-
tiva za tren oka mogla pokositi. Već se njihalo. S njega su
jedan za drugim bježali leptiri. Kad vlak nije stigao u dvo-
rište, prabaka je odgađala svoje posljednje putovanje za
sljedeći dan.

60
 - Toliko si puta ustala po smrt, a umrla si mi sjedeći -
rekla je baka, kad je svoju majku našla mrtvu na stolici.
Imala je glavu obješenu preko naslona za ruke i široko
otvorena usta, kao da je cijelim tijelom snimala posljed-
nju fotografiju ovog svijeta.

61
Koža

Jednoga dana otac je odjenuo pravu kožu šivanu po mjeri.

Bila je manje ružičasta, ali deblja od prethodne. Napra-
vio je sebi i žute zube i pete. Sjeo je na zemlju i govorio.
Najprije samo životinjama. U početku su to bile male ži-
votinje, na primjer pauci i mušice. Nakon nekog vremena
nije se sramio govoriti pred pticama i psima mješancima.
Kasnije pred djecom. Potom je otac razgovarao sa sobom
pred svima. Stao bi pred ogledalo i gledao ga kao da je
prozor. Nitko ne zna što je tamo vidio, ali on se o tome
htio konzultirati s Bogom.
Kucao je po stolu.
- Tko je? - pitao je.
- Bog - odgovarao je, kao da sama ta riječ može dove-
sti Boga u kuhinju. Pokušao gaje nazvati telefonom. Bog
se nije javljao na pozive.
Otac mije rekao:
- Kad sam bio dječak, vidio sam sotonu. Ima crni šešir.
Rekao je i:
- Samo psi znaju voljeti.
To je sve što mije otac rekao. Sve ostalo sačuvao je za
sebe.

62
Sapun

Svake se večeri u kutu kuhinje pravila kupaonica. Gradila

se od cigle sivog sapuna, lonca s vodom, lavora i stolice
na koju su ga stavljali. Onaj koji je dolazio u kut, ostavljao
se sam, da mu ostali očima ne pretražuju tijelo. To se nije
odnosilo na dijete. Kupalo se, a svi su sjedili za stolom.
Gurali su si hranu u glave i otamo izvlačili riječi - s veli-
kim naporom, kao da vade riblje kosti. Tu i tamo netko bi
pogledao u kut, kao da gleda mačku koja se liže.
Sada, kad se dijete treba kupati, izlaze. Vidi se da su
svjesni daje to već tijelo koje se može pretraživati.
Ne skida se golo ni pred kim. Miče po podu vlastite
prste. Uzima novi sapun s oštrim rubovima. Kocku koja
nikad nije jela čovjeku iz ruke, dakle, nanosit će bol prije
nego što bude pripitomljena. To je dobro: da se proguta
tuga, nije dovoljno oprati je. Treba joj oderati kožu.

63