DRUGAČIJI, LJEPŠI SVIJET

Da li bi ja mogao imati svoj svijet i da u njemu živim? Mogu li birati da umjesto crvenim tepihom hodam
blatnjavom stazom u proljeće i zelenom travom u ljeto ili pak po dubokim snijegom u hladnoj zimi? Može li
moje prijevozno sredstvo biti drugačije, manje skupo i manje "glamurozno"? Može li moja jahta biti
skromna, a da prođe valove koje njihove ne mogu?

Ako mi dozvoljavate ja bih imao svoj svijet. I već ga imam.

Tamo negdje u dubini kanjona najljepše rijeke na svijetu, Tare. I mogu vam reći kako mi mnogi zavide,
imam posao koji volim, ovo gore na slici je moja kancelarija. Svakog dana imam klijente, ali ne one kojih
jedva čekam da se otarasim, ovo su neki fini ljudi željni avanture, ja sam čovjek koji im je pruža. U mojoj
kancelariji nemam klimu, zrak je čist a "stolica" udobna. Ja za razliku od mnogih ne bježim iz moje
kancelarije već joj se radujem i pokušavam u njoj ostati što duže. Na poslu svaki dan naučim nešto novo,
koncentriran sam i usredsređen, ne igram pasijans da mi vrijeme brže prođe, slušam ljude i njihove priče,
pokušavam naučiti njihov jezik ili možda saznam nešto više o zemlji ili gradu iz kojeg dolaze. Ljudi me
cijene, i cijene moj rad, ima li veće satisfakcije od toga?! I nijedan radni dan mi nije isti, često me pitaju: "je
li ti ikada dosadno"?! Ne zamjeram im, nisu bili u mojoj poziciji... Neko traga za avanturom cijeli život, ja
je imam svaki dan. Drugi plaćaju svoju avanturu, ja sam za moju plaćen. I ne razmišljam o vremenu i
danima u tjednu, meni je vikend kao radni dan. E to je ljepota mog posla i svijeta u kome živim, tamo na
Tari, u Grabu.

1
Moja kuća nema bazen, nema ni tri kata i sasvim je skromna, ali mirno spavam. Nemam čak ni krov a ni
štedljivu žarulju, imam tisuću zvijezda i mjesečinu, a kad mi to nije dovoljno zapalim i svijeću, baš volim
miris svijeće, i onaj plamen što se igra u tami. Pa kakva je to moja kuća?

2
Znam, skromna je, ali ima svoje draži, za onog tko ih zna prepoznati. Pogledajte samo pogled... Jedina buka
koju čujem je huk Tare, koju toliko volim. A zrak koji udišem, eee to je već priča za sebe. U ovoj kući
nemam briga, ni vrata, ni ključa. A ima li nešto ljepše od mirnog sna?!

Imam i susjede, sve svjetski ljudi, nisu one čagrizave babe kojima smeta čak i najmanja buka. Čak se i ne
svađam sa susjedima, nemam ograda a nemaju ni oni, i ne smeta mi kad prolaze kroz moje dvorište, jer
njihovo je koliko i moje. A sad da vidite moje susjede, pa ako imate neku zamjerku slobodno mi pišite.

A moje kolege, e o njima bih mogao pisati danima, ali pokušat ću da biti kratak. Ima tu svakakvih ljudi:
profesora, arhitekata, ekonomista, kuhara, vozača, kreativnih ljudi. Svako dobar u onom što radi. Različiti

3
smo, i isti. Svi sa jednim ciljem. Da udovoljimo tim ljudima koji su kao i mi došli uživati u prirodi i ljepoti
našeg mjesta.

Na našoj trpezi, oprostit ćete nam, nema kavijara ni egzotičnih jela. Nemamo ni konzervi ali domaće hrane
imamo u izobilju, pa ko voli nek' izvoli.

Vatru palimo da nas grije noću i zbliži dok sjedimo oko nje i ispijamo čašu domaćeg vina uz zvuke gitare i
nekog muzičara u prolazu. A pored vatre možete sresti pisca, slikara, balerinu, amasadora, princezu,
avanturistu, pekara, ljekara, apotekara. Sav šarolik svijet. A u nasšm svijetu skupio se on.

Eto, ja ću ipak odabrati da moj svijet bude ovakav, jer meni je tamo lijepo.