Kroz tebe svjetlost gledam,

Prije godinu dana moja emotivna veza bila je na vrhuncu sreće. Osjetio sam da je ta veza
ispravno me usmjerila i ispravno usmjerila moje srce. Sve do 08.08.2022. kada su se
ugasile moje nade i potonule u dubine okeana. Od malena stalno sam sanjao isti san kako
ubirem najljepšu ružu sa posebnim mirisom ali je brzo venula. Možda tebi to ništa ne znači
ali ja i danas krišom lijem suze jer su te večeri potekle i ne prestaju do današnjeg dana ne
mogu se odvojiti od tbe. To za mene nije obična emocija nego katastrofa, i nikako da se
oporavim. Rastanak s tobom nikada ne mogu preboljeti, poput staklene vaze koja se
postavila na ivicu stola, nažalost moju kada sam se najmanje nadao ona se razbila,
pokušavam te djeliće uklopiti mada to mi nikako ne polazi za rukom. Kroz moje vezivanje
za tobom postao sam ovisan svega što me okružuje. Te emocije prema tebi određuju moju
sreću ili tugu, moju ispunjenost i prazninu. Ti si jedina osoba za koju vežem svoju ovisnost
u tebi tražim svoju konačnu sreću. 08.08. meni je umjesto sjetlosti donio mrak, Pitam se
jeli gubitak trajan ili je samo sredstvo za posizanje višeg cilja . Je li gubitak sam po sebi
KRAJ ili je privremeni lijek za bolesti srca? I na kraju se pitam da li će moja ruža iz kristlne
vaze čija ljepota oduzima dah ipak ipak uvenuti? Za kraj kažimo da život nije savršen