UVOD

Proinako sam u samoći, tačnije u tišini. Kaotično-nevjerovatan

put sudbine učinio me ovakvim, a moja glad za razrješenjem
slagalice dovela me ovdje pred ova slova. Sve ono što sam
pretpostavljao da bi život trebao biti, nije imalo nikakve veze
sa onim što život zapravo jest. Ne znam kako su ostali ljudi
našli to misterijozno neopisivo, za kojim svim tragamo, ali
znam, da je moj put, bio put lutanja. Htio sam nešto reći o
samom početku, ali sve što više zadirem u prošlost, uviđam
da je po tom pitanju, sve već davno bilo predodređeno, tako
da pravog početka zapravo i nema.
Ako se ikad u životu odvažiš krenuti putevima bez cilja, ova
knjiga bi te mogla inspirisati da istražiš svoje privatno ludilo.
To ludilo bi moglo značiti svašta, ali je najbolje da ga shvatiš
doslovno, jer ćeš morati imati golema muda da uvidiš da ludilo
nije bolest, nego konačna sloboda. Mislim da vam ništa novo
neću reći, ništa što prije mene nije rečeno. Nov sam samo ja, i
svaki sljedeći momenat sam noviji i noviji. Zbog toga je
nemoguće imati mišljenje o meni, jer svaki naredni dan sam
neko drugi, neko koga ni sam ne poznajem.
Nisam neki poetičan čovjek, ali kada me obuzme opijenost
radošću koja pretvori u ljubav, sav svijet se pretvari u poeziju i
ništa drugo osim poezije i nema. Kao djetetu, poezija mi je
izgledala kao nejaasan film, ali danas kada shvatam, poezija
je najbliza toj nedostižnoj istini, koja mi polako ali sigurno
otvara svoja vrata. Ne posjedujem nikakvu vještinu stilskog
pisanja, niti sam aman-zaman pročitao knjiga. Pričaću vam
onako kako to izgleda iz kuta moje istine, nikako kroz
nametnuti stil pisanja, koji bi stavio okvir nečemu što nikako
ne može u okvir. Da budemo na čisto, i ove riječi, i ova slova,
nisu ništa drugo sem okviri, i sam ne znam čemu ovoliki
nagon da pišem o neopisivom. Sve ove zapise šarao sam po

1
papiru, mobitelu, kompjuteru, salvetama, računima, nisam im
dao da umru u samoći, onako kako su godinama umirale misli
sa kojima nisam znao šta da radim.Svi vi koji me znate,
ustvari me ne znate, jer se u meni događa suprotna priča od
onog što se može vidjeti sa vana. Tačnije, u isto vrijeme živim
dva života, jedan svjetovan i poznat, a drugi duhovan i samo
meni poznat. Konvencionalna medicina bi moje stanje
okarekterizrala kao psihički poremećaj, poremećaj percepcije
itd. Tamo odakle sam ja, ili se uklopiš u cirkus ili poludiš, ja
sam odabrao poluditi. Budite svjedoci mog privatnog ludila.
Bujrum.

2
 TI I JA

Ne znamo se
između nas prostor
gust i postojan
zavijen u nemir koji vrišti od želje da se spojimo u jedno.
I tako ti i ja
živimo u neznanju
u ljubavi koja je lijepa jer se nikada nije desila.
I nećemo znati šta bi sve moglo da bude
da nismo ovako blisko daleki.

3
 ŠUTANJE

Mislio sam da smo završili

ne znajući koliko je riječi spavalo u šutanju između nas.
Sve ono što sam ti želio reći
nabujalo je u gomilu neiskazanih rečenica
pa sada o tebi mislim i ono što nikada nisam mislio.
Iskreirao sam bezbroj mogućih verzija o tebi
samo da bih opravdao ovu lošu verziju o sebi.

4
 MUK

Šutnja i tišina nemaju ton

a obje su žive.
Šutnja grmi.
Ona se kreće po jednosmjernoj cesti
sva nabijena nemirom koji se želi doživjeti.
Ali tišina
ona je prazna
a opet beskrajno puna.
I tako moja šutnja
zna samo za jednu želju.
Želju da se sretnemo u tišini
tamo gdje želje više ne postoje.

5
 KAD ME SRETNEŠ

Šta bi se desilo kada bi skinula svu tegobu kao odjeću

kada bi me osjećala u grudima
slobodna od misli
slobodna od maski?
Kad me sretneš
prihvatiću te baš onakvom kakva jesi
a ti ćeš tad zagrliti slobodu da budeš u svojoj prirodi
u ljubavi.
Gledaćemo se kao da nepostojimo
ni mi
ni ovaj svijet.

6
 SAMOĆA

U samoći
gubeći sviju
pronašao sam tebe.

U samoći
gubio sam pamet
napipavajući srce.

U samoći
nisam bio usamljen,
kao sa vama.

U samoći
nisam našao odgovore,
nego izgubio pitanja.

7
 NEMIR

Želiš je povrijediti
samo da bi se na trenutak osjećao bolje.
Natopljen si nemirom
nije ti po volji.
Prekidaš je dok priča
ne možeš podnijeti istinu koja boli kao smrt.
Bol?
To joj je poznato
ali navikla je zarad mira gutati sve tvoje nemire.
Težak si joj
i ne bi mogao podnijeti gram onoga što ona može
jer si slab
zato te i voli.
Koliko god režao
u dubini sebe znaš da si bez nje k`o gluho pašče
zaboravljen od sviju.
Čuvaj je
jednom kada ode
žalićeš za njom
baš kao i ja sad.

8
 NJENE SUZE

Ajde da šutimo o ljubavi,

Bez i jednog dodira
Ajde da pravimo se mutavi,
Ko da nas ne zanima

Ajde da gledamo se očima,

zvijeri ranjene,
Dok ne popucaju sočiva,
Kao drago kamenje,

Želimo isto,
tišina grmi kao topovi,
Postoji mjesto,
gdje nas ne vide bogovi,

Skini tu haljinu ogoli dušu,

Ja biću oluja dok vjetrovi pušu,
Ostavljam trag na tvome ružu,
Nestajem u tebi dok ne pustiš suzu.

9
 JEDINO TAKO

Jedino tako
da te svaki put gledam kao da te prvi put vidim.
Da poznajem bezbroj uglova tvoga lica
ostajući zbunjen
kako svaki dan umiješ biti neka nova, mila i svježa.
Da nestanem dok tonem u tvoje nepoznate svjetove
upoznavajući dubinu tvoje ljubavi.
Jedino tako.

10
 NJOJ KOJU NE ZNAM

Od nekih bolova kao da ne želiš ozdraviti.

U njima ima toliko života, nemira i prošlosti od kojih se teško
odvajaš.
Sva bol te dovela ovdje
pored mene
jer zapravo želiš ozdraviti
baš kao i ja.
Volim tvoju bol
želim se stopiti s njom
i svu muku preuzeti na sebe.
A ova mutna voda oko nas
zagađena pravdom i nepravdom
ne zna ništa o čudima koja hodaju po vodi.
Ne znaju ništa o tebi,
čuvam te od njih.

11
 DOK SAM TE ČEKAO

Dok sam te čekao,

gledao sam svoje nemire ne znajući šta ću s njima.
Mirisao sam put kuda si nekada ostavila tragove
tražeći mene.
Uspio sam zaustaviti vrijeme i krenuti nigdje
tamo gdje si ti.
O ljubavi mi nisu pričali
kao da niko s njom veze nema.
I zato sam odlučio postati ono o čemu najmanje znam
postati ljubav.
Dok sam te čekao.

12
 SLOBODA

Slobodo
dugo ne plešem tvoj ples.
Zgrčen u svojim upitnicima
izgubljen u poznatim ulicama
pratim tvoj trag.
Samoća me naučila jeziku tišine
pa s njom taborim na jeziku bez riječi.
I napokon.
Miris slobode
miris kakav pamtim iz djetinjstva.
Lakoća koja me odvaja od tla.
Sloboda kao rođenje, sloboda kao kraj.

13
 SJEĆANJE

Zajedno smo kisnuli i smijali se kiši.

Kao prvi put
ljubila si me zatvorenih očiju
dok su se kapi s neba zapetljavale među jezike.
Tako pokisla
mirisala si na nešto što i sad pamtim
al ne znam izreći
jer riječi su malo
a sjećanja puno.
I ponekad kao danas
kada vidim ovu sivu boju pomiješanu sa zvukom kiše
sjetim se tvog mirisa ali lica nikad više.

14
 TO NEŠTO

"To nešto" što ne možeš staviti u riječ

a ipak je u svakoj riječi.
"To nešto" od čega bježiš
uvijek te nađe.
"To nešto" što ne možeš da shvatiš
apsolutno shvata tebe.

To nešto.

15
 TRAGOVI

Zapuha vjetar
nebo se naoblači.
Sve se učini kao tmina što nas vuče prema dnu.
Ali samo neki raširiše ruke prema kiši
i opraše ono što se oprati ne dade.
Kapi im kliznuše niz lice
sve se pretvori u vječnost o kojoj čeznu.
A onda pade noć
i ona im pokaza ono što se očima ne može vidjeti.
Samo neki preživješe do jutra.
Njih više nema
tamo gdje ih tražimo
kiša je oprala sve njihove tragove.

16
 MOŽDA

Od nje nisam dobio ništa

osim bolova.
Sve što zavolim
ubrzo ode.
Izgleda da nemam drugog izbora
nego zavoljeti ovu njenu bol.
Možda i ona ode od mene.

17
 MORE

Ja već odavno na agresiju nemam odgovor, a na nepravdu

sam navikao, pa svoje bolove krvarim u tišini. Od mene se
traži da budem životinja koja preživljava, da samo za neke
čuvam svoju milost, da gazim ostale kao da oni nekome
drugom nisu mili. Na polju po kojem hodamo, sigurno ne
izlazim kao pobjednik, jer tamo kuda sam krenuo nema
pobjednika, nema borbe. Sretan sam što mogu biti more u
koje se utapa sva malodušnost ovog svijeta, sretan sam što
ti mogu pokazati šta je ljubav.

18
 KIŠA

Dugo vremena je nisam volio, izbjegavao sam njene dane,

unosila je nemir u moje vrijeme. Nebo se naoblači i narod se
razbježa. A onda taj čuveni muk pred kišu, i kao da neka sila s
neba krenu prema zemlji. Evo je, pada. Sad je volim,
mirujemo zajedno, peremo ulice i sjećanja, jer želim biti čist
kad me sudbina pozove na drugu stranu. Trebalo je vremena
da uvidim da nije do nje, da ona nije krivac moje nejasne
patnje, što mi uze jesen i poneko ljeto. Danas je ona moja
učiteljica, ništa ne govori, kroz buku bezbrojni udaraca, samo
šuti kao da je nema. Kada sunce odmara, šaljem nam kišu s
kojom dolazi mir, i tad uviđamo sve ono što je duboko
potisnuto, a i dalje živi u nama. I nije stvarno do nje, ona nam
samo pokaže šta je u nama, onda kada smo zaslijepljeni
suncem.

19
 IMA NEKA TAJNA VEZA

Tihi očaj koji nas sviju skupa veže, sagradio je tvrđavu

kolektivne tuge, od materijala naših neostvareni snova. Živiš
to što živiš, radiš to što radiš, ali u dubini sebe i dalje osjećaš
tinjanje nekog drugog čovjeka koji si nekad htio postati. Život
je krenuo akrobatskim putevima da te lomi, i kada malo bolje
razmisliš, nije ti baš sasvim jasno kako si dospio tu gdje
upravo sjediš. Sa deset godina si želio jedno, sa dvadeset
nešto drugo, sa trideset nešto treće i tako dalje. Tada se
čovjek s pravom zapita, zašto se godinama mijenja set
ljudskih težnji i želja? Da li su sve te neostvarene želje bile
uopšte naše?. Možda je ultimativna želja naše duše da
prestanemo „željeti i biti“. Svi nas uče da postanemo neko, ali
nas niko ne uči da postanemo niko. Zbog toga tinjamo, jer
potrebne su vječnosti da napokon stignemo do sebe, do
konačne destinacije, do ljubavi.

20
 NEKO KO NISAM JA

Ne znam od kud nam svima nagoni, em što su drugačiji, em

što nemaju objašnjenje, i što ih više potiskuješ, sve su gori i
gori, kao želje, samo što želje vode u patnju, a nagoni ka
slobodi. Pred narodom se činim sasvim normalan, isti sam
kao i oni, poštujem pravila igre koja vješto skrivaju ovo ludilo
što se u meni rađa, kojem ne mogu ništa, a ne znam vala ni
šta ću s njim.
Do neki dan sam imao volju koja je bila moja, samo moja,
znao sam ko sam, šta želim i gdje idem, sanjao sam kao i
ostali.
I najednom, nešto je ušlo u mene, ili sam ja ušao u nešto,
samo ne znam u šta, jer ne vidim vrata kroz koja bi se vratio,
nit put kojim bi išao.
Znao sam da pitanja daju odgovore, samo mi niko nije rekao
da svaki odgovor otvara nova pitanja, i tako u krug ili u
beskonačnost, isto je.
Neko je pokucao na vrata mog srca, ali iznutra ka vani, neko
je htio da se rodi, taj neko nisam ja, jer, ja sam samo svjedok,
nečeg nad čim nemam kontrolu, a ni vlast.
Poznavao ljudski strah, ali ovo je drugačije, strah koji nema
lice, oblik ni jezik na kojem bi se čovjek borio. I što sam ulazio
dublje, sve mi se činilo kao da kopam po krasti, u želji da rana
što brže zaraste, klinački, nestrpljivo i naivno. Trajalo je samo
dva mjeseca, a činilo se kao da nikada neće stati, i evo dok
razmišlajm o tome, van svega toga, poželim da nikad nije ni
stalo.
Nemam imao ideju kako ispričati ovu priču, srećom imam
nagon, pa se više osjećam kao instrument kroz koji sviraju
ove note, pretvorene u slova i sjećanje.

21
Možda ipak nekog inspirišem, u nadi da odbaci okove zbog
kojih je samo čovjek, neznajući da u njegovom srcu stanuje
neko ko je neizmjerno velik, neko koga smo nazvali Bog.

22
 RUŽE

O kakve su divne ruže procvale u mojoj mahali. Gledajući u

njih, zaboravim svoje sitne ljudske probleme, zbog kojih
ponekad ne vidim svu ljepotu ovog proljeća. Svjetovni jezik je
tako malo, naspram gledanja u savršenstvo, koje u isto
vrijeme miriše i brani se. Onima kojim miriše, od njih se i brani.
Secirali smo ružu i sada znamo šta je u njoj, od čega se
sastoji, ali i dalje nismo naučili uživati u njenom postojanju.
Zašto je ne pustiti da raste, da bude, da miriše?
Isto tako, duboko smo ušli u život, u materiju, i znamo od čega
se sastoji, znamo brojke, načine, ali i dalje ne uživamo u
njemu. Mrzimo se, osuđujemo, ratujemo, varamo, bojimo.
Volio bih da na sekundu vidiš život, kao što ja ovog jutra vidim
ružu, vidio bih magiju kakvu sebi ne bi mogao objasniti.

23
 NE ZNAM ŠTA

Od mišljenja sam odustao davno, nekad, kada sam vidio da

ga može svako imati, od tada ga više nisam poželio. Sjećam
se, primijetio sam da najveća budala i najveću učenjak, mogu
dijeliti zajedničko mišljenje. Vidio sam da se stariji ljudi ne
slažu i svađaju oko mišljenja. Bože dragi, pomislio sam, kako
je to nemati misao? A onda se desilo nešto čudno i predivno,
ne znam šta, jer, nemam misao.

24
 DVOJNIK

O sebi sam čuo svašta, najviše od onih kojima ni ime ne znam,

a kamoli izgled. Ali, ima nešto interesantno u svemu tome.
Zamišljam osobu koja je identičnog izgleda kao ja, samo
totalno drugi karakter, tačnije, karakter satkan od vaših
mišljenja o meni.
Svi mi imamo jednog takvog dvojnika, koji živi u glavama ljudi
koje (ne)poznamo.

25
 AKO TE VIDE

Ako te na ulici vide nikakvog i tužnog, ljudi ćete lakše

razumjeti nego da te vide sretnog i nasmijanog. Izgleda da je
došlo vrijeme kada je nasmijan čovjek, zapravo sumnjiv
čovjek. Prateći logiku, trag nas vodi prema još većoj sumnji,
koja najzad postavlja konačno pitanje, da li je nasmijan čovjek,
zapravo lud čovjek? Jer, kako je moguće kroz sve nedaće
pokazivati zube nesavršenom linijom, zvana osmijeh? Biće da
smo naučili pokazivati zube, ali samo kad režimo jedni na
druge. Lakše će ti povjerovati ako pričaš o nesreći, nepravdi,
o jadima, nego da pričaš o sreći, miru i veselju, jer onda si lud
- to ne postoji bolesniče.

26
 ZA HRANU

- E, aj molim te pripazi auto pet minuta u slučaju da dođe ovaj

što naplaćuje parking, reci mu da ću kratko.
- Važi, biću tu.

Trebali smo direktno na kafu, pošta nam je bila usput, a da se

bez veze ne plaća parking, neko je morao ostati. Davor je
trebao podići pasoš. Nisam imao težak zadatak, pa mu rekoh
da slobodno ide, da se ne brine.
Sjedim u autu. Nemajući nikakvu zanimaciju, počeo sam
primjećivati detalje po autu, kakav je radio, je l' plastika, je l'
kinez, zato preskače cd, i tako u nedogled, misao traži žrtvu,
bilo kakvu. Čekanje je potrajalo duže od zamišljenog, poželio
sam izaći na snijeg, da se makar smrznem, ako ništa, sve je
bolje od dosade i čekanja.
Hladno, klizavo i tumorno, zrak oštar. Naslonio sam se na
haubu od auta i nastavio primjećivati detalje, samo sad ih je
bilo na pretek. Fokus mi je nekontrolirano skakao na sve što
mi je što bi oko zamjetilo. Negdje kroz buku sam registrovao
glas koji je ponavljao “za hranu, za hranu”. Okrenuo sam
glavu u pravcu odakle je dopirao zvuk i ugledao mršavog
muškarca kako prosi. Dok sam ga skenirao od glave do pete,
vidjeh da nosi hlače par brojeva manje, tako da mu je gornji
dio nožnog zgloba bio otvoren, noga se vidjela. Tijelo mu je
podrhtavalo, ali ne baš kao da mu je hladno, više kao da je
nervozan. Ni sekunda ne prođe, a već sam osjetio istu dobro
poznatu empatiju, prema ljudima koji nemaju za kruh. Par
momenata smo se gledali, i nakon kratkog oklijevanja, prišao
mi je s istim riječima “za hranu, za hranu”. Nisam si dao ni tren
razmišljanja, već sam se odma olakšao, rekavši mu da se
nadam da je za hranu. Da sam drugačije postupio, izjela bi

27
me savjest, kako sam bezosjećajni smrad i kako samo na
sebe mislim.
Šta ću, takav sam, sanjam kad ću se napokon sprijateljiti sa
svojom savješću, a ne stalno da me unizuje i stvara teret koji
me jaše ko konja.
Pored mene se parkira karavan iz kojeg izađoše čovjek, žena
i dijete. Po njihovom izgledu, dalo se zaključiti da su religijski
nastrojeni, žena je bila u marami, a čovjek je imao bradu koja
nije imala kraja. Moje skeniranje prekinu poznat glas, opet
sam čuo “za hranu, za hranu”. Prosjak je neprimjetno prišao
do auta, te zbunjeno gledao u pravcu žene, kojoj nije puno
trebalo da osjeti sažaljenje, i pogledom zamoli muža da mu
udijeli sadaku. On izvadi marku, pomalo ne rado, kao da mu
je muka što svakom jadniku daje paru zbog ženinog
sažaljenja.
- Uredu, evo halal jarane ako je za hranu, ako nije, onda nije
halal,al Allah sve vidi.”
Neočekujući riječi, s kojima se ljudi rasterete kad daju od srca,
prosjak mu ponovi tihim nesigurnim tonom da je za hranu.
Ovaj odmahnu rukom i požuri da plati parking. Napokon je
došao Davor i vratismo se u auto. Zagonetno se smijao
zagledan u prosjaka na parkingu, i prije nego što okrenu ključ
da upali, iznenada zastade i reče.

- Čuj ovoga majke ti, fol traži od ljudi za hranu, a godinama

dolazi u moju mahalu po heroin.

Iste sekunde me je preplavila kombinacija ljutnje, šoka i

žalosti, sve odjednom. Od nevjerice sam zanijemio, a htio
sam se raspasti od bezbroj grozni osjećaja koji su mi buktali
kroz tijelo. Stisnuo sam zube da mi riječi ne prevale zgrčene
usne, što su podrhtavale od huje. Dodatno me iritiralo
Davorovo smijanje, ne znajući da se zapravo meni smije.

28
Sram me bio reći da sam prevaren, da sam iz nabolje namjere
uradio najgoru stvar, sebi, a bogami I njemu.
Svašta sam nešto mislio reći, ali se nisam mogao razabrati od
mnogostruki misli, koje su se sudarale i suprotstavljale. Jedan
dio mene je bio ljut na sebe zbog loše procjene, zbog moje
naivnosti i želje, da stalno doprinosim koliko mogu. Drugi dio
mene osjećao je dodatnu empatiju prema prosjaku, jer ne
samo da prosi, on je i narkoman. Počeo sam osjećati tugu,
žalost me obuze misleći na šta liči taj nesretni život.
Muka nema morala, jer svakome je njegova patnja, najveća
patnja, i ko zna šta je sudbina sve uradila ovom čovjeku.
Istina je bolna, ali bolnije od ove istine je istina, da će večeras
neko dijete zaspati gladno, a ja sam dao za heroin. E to me
boli.
Još dugo mi je u glavi odzvanjalo “za hranu, za hranu”, jako
dobro znajući, da nije bilo za hranu.

29
 KAKO OTIĆI

Kako odlaziš, tako te i pamte. Ako odeš kao đubre, hladno i

sebično, malo ko će poželiti opet da te vidi. Nikome nećeš biti
želja, nit će kome faliti tvoja blizina. Ali, šta ako odeš kao
anđeo, pun ljubavi i razumjevanja? Da li time činiš dobro
prema onome kome si ostavio lijep utisak i sjećanje na svoju
dobrotu? Nekoga ćeš ostaviti u želji i strepnji na ponovni
susret. Kako onda otići?

30
 O MEHI I MRAKU

U moru svemogućih mogućnosti koje mi se odvrte po glavi,

jednoj sam dao dugo prostora, dovoljno prostora da me
izazove na lično iskustvo. Druženje s tim čudom od čovjeka,
ostavilo me u vječitom upitniku kojeg nosim kao križ. Potajno
sam želio zaviriti u mehin svijet vizualnog i beskrajnog
ništavila, naprosto zanimalo me kako je biti slijep. Kako je to
kada nestane sva materija koju si nekad vidio, volio, mrzio,
želio, imao i na kraju na neki način, zauvijek izgubio? Sjedimo
jedne noći i dido u vidno pijanom stanju otvara mi se kao
nikad do sad. Šutio je desetak minuta, nekakva se nelagoda
uvuče između nas te ga upita šta mu je. I dalje je šutao.
Očekivao sam da će mi opet prodati neku od svojih neobični
fora, za koje sam bio redovita mušterija. Ovaj put nije tako
bilo.
Slušajući tišinu koja mi je šaptala bezbroj nagađanja,
iznenada poteče tihi i promukli glas, izmučen najjeftinijim
hercegovačkim vinom.

- E moj Harko, meni je čitav život mrak. Nikada nisam vidio

svoju rođenu djecu, ženu, a ni tebe sine. Nekako sam sam od
kad je Tifa umrla.

Ne sjećam se da sam se ikada tako suosjećao s nečijom

tugom. Nisam znao šta da mu kažem. Šutnja mi se učinila kao
najbolji odgovor, u isto vrijeme shvatajući mehinu tišinu koja
mi je do malo prije, bila potpuna enigma. Pojma nemam kako,
ali vremenom sam se ušunjao u njegovu perspektivu. Kao da
sam na sebe preuzeo sve žudnje jednog čovjeka koji je bio
lišen vida.

31
Pitanja, pitanja, ta jebena pitanja! Ne znam da li ima smisla
kopati bezdan, ili je bolje tapkati po površini živeći ko sav
normalan narod. I odjednom pitanje. Kako to izgleda kada did
pješke, sam, ide na kafu do druga na drugom kraju grada?

Naravno, sljedeće što znam je da po mahali hodam žmireći,

pokušavajući uvezati deset koraka nevidjevši apsolutno ništa.
Negdje na petom, šestom koraku, pamteći zadnju sliku koje
se sjećam, koraci postaše nesigurni i spori, kao šunjanje
pored nekog ko spava. Otišao sam dalje, ali ne pješaka, nego
autom. Sljedeći izazov nametnuo se sam od sebe. Kakav je
osjećaj voziti žmireći, u početku na par sekundi, a o ostalim
slijepim sekundama bojim se i pričati. Znam, potpuno luđački
uvid u nešto što je van zdravog razuma, ali na žalost
neprocjenjivog iskustva. Ne znam kuda će me odvesti
proučavanje mehinog svijeta, ali zasigurno znam da bi bez
njega moj svijet bio dosadan i siromašan.

32
 MAJCI

Gledam je. Ista je uvijek od kad je znam i pamtim. Vječito je

na nivou najbolje majke, a ponekad kada je to nužno, bude
bolja i od same sebe. Njeno davanje je za proučavanje. Ta
žena, pudingastog lica, iskrenog i lakog osmjeha, više liči na
meleka nego na insana. Njena hrabrost tjera u apsurd,
posebno onda kada je vjerovala u nešto što se kosilo zakonu
fizike i logike. Babo je bio matematika, on je sve posmatrao
kroz oči sumnje, a mater je više naginjala poeziji, vjerovala je i
prizivala čuda u naš život. Njene nelogične životne odluke
usko su vezane za prostor i vrijeme u kojem se trenutno
nalazim. Sjećam se da je babo negdje na početku rata jedne
noći došao s kartama za njemačku. Mama je odbila da idemo.
Možda bi neku sudbinu lakše proživio, ali ona zasigurno ne bi
bila ovakva, baš onakva zbog koje sam zavolio svaki sekund
ove igre. Napokon, počeo sam uviđati njenu nesvjesnu ulogu,
koju je htjela ili ne, igrala. Penjajući se stranputicom, uspio
sam doteturati do vrha planine, odakle se život činio mnogo
smisleniji od pretpostavljenog.
Gledam je. Isto kao i prvi put, mirna, opuštena i sigurna, samo
ovaj put je vidim s planine, i sve što jeste, odjednom nije,
pretvara se u anđela, čini mi se čuvara. Ne znam šta bi rekla
kada bi saznala da je vidim kao anđela s ulogom majke,
možda bi se prepala i priznala da nije s ove planete. I ovako
kilometrima daleko, znam da je ona meni jedna, a ja njoj
jedini.
- Sin jedinac

33
 MAČEVI

Dodajemo se riječima, zadužujemo se kao na teniskom

terenu, trudeći se vratiti nezgodnu loptu. Riječi su nam
postale mačevi, a trebale su biti mostovi koji spajaju
nepremostive razlike između mene i tebe. Mostove smo
porušili, i evo sad se dovikujemo sa ruba obale, pokušavajući
razumjeti eho. Smiješ li zaroniti u vodu da se nađemo na pola
puta, tamo gdje je rijeka najdublja, gdje ne vrijede ova
zemaljska pravila.? Bez kisika, riječi i gravitacije. A ako se ni
tad ne budemo razumjeli, možda nam je najbolje da
ostanemo pod vodom.

34
 DVA SVIJETA U JEDNOM

Did Meho, inspirirao me da potajano proučavam taj unutrašnji

svijet kojeg je on vidio. Volio sam njegov humor, bio je
nesvakidašnji, meni i klincima iz mahale znao je pričati po sat
vremena viceve, smijući se, kao da njemu neko priča vic. U
kući nam je bilo oko 200 kanarinaca u kavezima, po čitav dan
se čula simfonija ptica i sve je to moj dragi Meho sam hranio,
pazio, razmnožavao i na kraju uživao slušajući njihov cvrkut.
Od kad je umro, ne mogu se otarasiti ideje da se nismo
dovoljno ispričali, imam osjećaj da mi nešto nije uspio reći, a
trebao je. Jednog dana ću pribilježiti sve mehine priče I
situacije kojih se budem mogao sjetit, ali za sad evo jedna
koja me je natjerala da čačkam po mozgu. Slijepi ljudi su usko
vezani za radio, pored telefona, to im je jedini izvor u svijet po
pitanju informiranja I dešavanja. Imao sam možda desetak
godina, negdje iza rata, kada sam utrčao u kuću da se
napijem vode i produžio u boravak, odakle se čula buka s
radija, kao da pet ljudi priča u jedan glas. Otvorivši vrata, vidio
sam dida kako sjedi i sluša dva radija odjednom, jedan lijevo,
jedan desno. Uredu bi bilo da su na radiju bile dvije pjesme,
ali ono što me je šokiralo je činjenica je Meho slušao dva
različita dnevnika u isto vrijeme. Sve što sam čuo su dva
glasa koja se neprirodno isprepliću nepovezanim riječima, a
imao sam dojam kao da je soba puno ljudi koji se deru. Od tad,
pa evo do sad, razmišljam o podijeljenom fokusu, tačnije
podijeljenoj pažnji koju je Meho umio postići. Moguće je da
ljudi kad izgube jedno čulo, pojača im se neko drugo, ali kad
zatvorim oči i dalje ne shvatam koncept podijeljene pažnje u
linearnom protoku vremena. Je l' moguće slušati dvije različite
priče u isto vrijeme, pritom ne mislim naizmjenično slušati
malo jednu, malo drugu, nego zajedno?

35
 HLADNOĆA

Beton se sav nabio i skupio od hladnoće. Isto onako kako se

čovjek uvuče u samog sebe, kada ga prožme balkanska zima.
Pokušavao sam prikriti podrhtavanje tijela, ali što sam više
grčio stomak i ramena, drhtanje je postajalo sve neobuzdanije.
Bilo je donekle podnošljivo dok mi se hladnoća šetala po tijelu,
ali kada je došla do mozga, tada je nastupila psihološka
hladnoća, to znaju oni kojima se u isto vrijeme i pišalo, kao
meni sad. Ova kombinacija ima moć da dočara drugačiju sliku
stvarnosti, gdje čovjek ima osjećaj da nikada neće stići kući. I
što sam brže koračao produženim korakom, kuća je bila sve
dalja. Uskladio sam disanje s ritmom koje su zadavale noge,
sve u želji da što prije stignem u tople zidove. I dalje ništa,
kuća je na oko bila bliža, ali iza oka, unutar glave, imao sam
mentalni doživljaj prostornog nepomicanja. Eno je, blizu sam.
Sve me popustilo i shvatam da uopšte nije bilo toliko hladno.
Spadoše mi misaone stege i vidjeh da sam zapravo
podrhtavao od želje da budem tamo gdje nisam mogao biti.
To me potaklo na razmišljanje o tome da li je hladnoća
zapravo stvarna?

36
 LET

Promatrajući djecu, čovjek lako može uvidjeti njihovu slobodu

i radost čistog postojanja. Djeca još nisu usvojila ideju o
vremenu i svakako su bliža izvoru u svakom smislu te riječi.
Razmišljam nešto danas i pitam se, kako tolika radost
življenja nestane kao da tu nikad nije ni bila? Zašto ne
možemo zadržati takvu ljepotu postojanja, koja sve oko sebe
vidi kao predivnu misteriju punu divljenja?
Strah od nepoznatog postaje vremenska omča koja nas
zatvara u ljusku sigurnosti, a sva radost postojanja živi u
upoznavanju nepoznatog kroz srce, onako kako to djeca rade.
Izgleda da smo mi nezrelo odrasli ljudi, a da su oni zrelo
neodrasla djeca. Nemojte da ih strašimo, neka djeca polete
tamo gdje mi nikad nismo bili.

37
 PONEKAD

Ponekad ne razumijem šta se dešava oko mene, niti zašto me

tuga i jad oblada, pa me stisne tako jako, da mi stvori osjećaj
bespomoćnosti. Moj mir biva prekinut i drame se počnu redati
po uzoru na domino efekt, gdje se problem naslanja na svaki
sljedeći problem i tako u nedogled. Ćutim i gledam za šta bi
se uhvatio a onda vidim samo sebe, jedinog čovjeka u mom
životu za kojeg se mogu uhvatiti. Na trenutak posmatram i
shvatam svu kompleksnost tako banalne i istinske
situacije, koju čovjek može da prekomplicira svojim trenutnim
tupilom. I odjednom širina u grudima, lakoća u stomaku,
duboki udisaj, te mirnoća i shvatanje koje se nalazi s druge
strane uma. Srce je uvijek znalo. Razmišljanje o problemu
otvara nove probleme koliko god imao osjećaj da se baviš
rješenjem, ipak si i dalje u umu a ne u srcu. Čudno je kako se
srca sjetimo kao zadnje opcije i još je čudnije što srce uvijek
zna rješenje, jedino rješenje.

38
 MAČKA

Mazeći se sa mačkom imaćeš predivan osjećaj ugode, koji se

kasnije pretvara u ljubav. Ali nemoj misliti da ugoda i ljubav
dolaze od mačke, nego od tebe, jer si ti centar osjećaja. Zbog
toga je besmisleno tražiti bilo šta sa vana, jer sva ljepota
svijeta izvire iz tebe. Bezuvjetno davanje je istina koja ne
stanuje u uvjetovanom svijetu. Onaj ko daje, ne prosi.

39
 ILUZIJA JEDNE BIHAĆKE ŠETNJE

Nikada nisam umio biti kao Una, tako mrtva, a tako živa.
Često sam odlazio osjetiti poniznost slušajući njenu tišinu,
koja je misteriozno pričala o nekom davnom životu o kojem
nemam pojma. Ovog jutra je hladno, pogodno za razmišljanje
o svemu što nema veze sa istinom. Dani poput ovog, vape za
neobičnom tišinom koja beskrajno prija, a s druge strane,
beskrajno muči.
Skoro sam napustio ulicu, al najednom me presiječe misao:
“Nisi zaključao vrata”.
Ovo sam mrzio, najviše zbog činjenice što je brava bila
zaključana, svakog puta kada bih se vratio, pa me vrata toliko
nisu brinula, koliko moja odsutnost i strah da bi se nešto
moglo dogoditi. Nastavio sam hodati prema gradu, potisnuvši
strah idejom da se nemam zbog čega vraćati, jer
bih se svaki put vraćao bezveze.
Usporio sam hod i opet počeo razmišljati o tome da se vratim,
dok još nisam daleko.
Ipak se vraćam, i ubrzavam korak, želim što prije uhvatiti
nepomičnu bravu i tako još jednom biti svjedok uzaludnog
povratka na već poznatu scenu. Hodam, ubrzo vidim kuću i
već mi je lakše, vraćanje me ohrabrilo kao nekog ko je
odgovoran, duboko znajući, da se vraćam zbog vlastite
neodgovornosti. Ne sjećam se kako sam prošao kroz dvorište.
Uobičajno sam se penjao stubištem, preskakujući po tri četiri
stepenice, ta navika me nikada nije napustila, ona me sjećala
na košarku koju sam nekada volio. Prišao sam vratima,
došavši se uvjeriti po ko zna koji put, da je strah lažljivac, i da
iz neki svoji razloga uživa praviti cirkus na račun moje
nesvijesti. Spustio sam ruku na kvaku, gurnuo, i za divno
čudo ruka je propala, vrata su bila otključana. Vraćanje se
ipak isplatilo. Laknulo mi je kada sam napokon zaključao

40
vrata, al me sljedeća misao počela probadati zbog činjenice,
da se to po prvi put desilo. Moj strah, više nije bio mentalna
igrica u glavi, ovog puta, strah je ipak bio upravu, govorio je
istinu.

Napokon izlazim iz ulice i krećem se prema gradu. Obuzet

nemilim događajem, više nisam znao kome da vjerujem, sebi
ili strahu. U glavi je nastala totalna zbrka, slušao sam dijalog
između “preplašenog”, i onog koji ga “plaši”. Poludio sam.
Cijeli ovaj kaos prekida moja želja za kikirikijem. Kupio sam
ga na kiosku i sjeo u park na prohladnu klupu, ispred koje je
bilo bezbroj opušaka. Na njima se jasno vidio trag crvenog
karmina, isti oni tragovi koje su konobari mrzili, perući rubove
čaša poslije prenašminkani gospođa, što ni po kruh ne idu
bez pudera. Ovu bezveznu misao prekidam spoznajom da
već pet minuta, uzaludno pokušavam jezikom iščeprkati
jebeni kikiriki. Poznajem sve pukotine u kojima se vješto
skrivaju ovi orašasti plodovi, ali s jednom pukotinom vodim
vječiti rat. Donja lijeva vilica, između petog i šestog zuba,
taman da vrhom jezika mogu da je dodirnem. Kada se u
ustima sretnu upornost i želja, jezik često utrne, jer biva
iziritiran nesvjesnim ponavljanjem istog pokreta, u nadi da je
svaki put bliže izbavljenju kikirikija iz zloglasne pukotine. Na
svadba sam potajno promatrao ljude koji bi jeli jagnjetinu. Svi
redom bi vodili borbe sa svojim pukotinama, bez želje za
čačkalicom. S vana bi im se preko obraza ocrtavao jezik, kao
da im po ustima šeta zmija. Podsjećali su me na majmune,
pijane majmune, mogu misliti na šta ja ličim. Odustajem od
borbe, jer mi se jezik skoro zgrčio. Iz džepa vadim Pueblo, i u
miru, kao po nekom ritualu, u smeđu rizlu motam najfiniji
duhan. Ne pušim često, al vala, ima nešto u tom dimu poslije
hrane, ili je to samo navika, iskreno ne znam ni sam.
Prstima razabirem po džepovima i mogu osjetiti bezbroj stvari
koje mjesecima skupljam po kaputu. Dobro je, imam upaljač,

41
sve ostalo ću lakše. Tako sam barem mislio, dok se nisam
susreo s najvećom noćnom morom kada upaljač, iz neki
razloga, naprosto ne radi. Rijetko šta čovjeku može ovako
izvući živac, pogotovo ako uokolo nema nikog da mu uskoči u
pomoć. Najzad, otpočinjem novu borbu, prisjećam se
momenata kad su se neki upaljači uspijevali dići iz mrtvi,
pomislio sam da i ovaj to može. Krešem, krešem i krešem, ali
ništa, otresem ga par puta, sačekam sekund, i opet krešem,
pa krešem, ali neće ni da čuje. Ako ne znaš šta je upornost,
samo posmatraj čovjeka kada pokušava pripaliti cigaru,
upaljačem koji ne radi. Odustajem, jer već deset minuta
uzaludno tražim od mrtvaca ono što on više ne umije. Gledam
u opuške na podu i razmišljam o ženi, o njenom upaljaču, i
pitam se, šta li je ona tu radila sama? Trinaest komada, toliko
sam ih izbrojao ispred klupe, nesretan broj. Mora da je bila
umorna od svijeta i pila gorko vino, sjećala se ko zna čega iz
nekad slatke prošlosti. I evo me, tu sam. Stojim ispred
nepomične tišine predivne rijeke Une, koja potapa sve moje
nemire što me obuzeše, ni za šta. Nit sam zaključao vrata, nit
sam iščeprkao kikiriki, nit sam našao upaljač, a nit sam sreo
ženu crvenog karmina, o kojoj i dalje ne prestajem da mislim.

42
 MILIMETAR OD BOGA

Muškarac je najbliži bogu onda kada je u ljubavi sa ženom, jer

žena je po svojoj prirodi na milimetar od boga. Sve ono što
žena umije po svom rođenju, to mi braćo muškarci moramo
da naučimo. Čini nam se da je ovaj put od materije u našim
rukama, ali ne zaboravi da je svakog od nas u svojim rukama
čuvala jedna žena, koja je bila kanal našeg dolaska na ovaj
planet. Ne zaboravi da ne znaš voljeti kao ona, da nemaš
intuiciju kao ona, i na kraju krajeva, da nisi lijep kao ona.
Džaba gradiš kule i gradove da bih je fascinirao, ona u dubini
sebe zna da si mali dječak željan mamine pažnje.

43
 PAUKOVI ZIDOVI

Danas sam iz kuće izbacio dvadeset i jednog pauka. Volim ih,

strašno ih volim, međutim došlo je vrijeme da se veliki dečki
otisnu u pustolovinu zvana život. Male paukove sam ostavio
da stasaju u velike momke, pa da se i oni jednog dana upute
u život van zidova. Možda su trenutno na mene ljuti, ali sjetiće
se tog šokantnog dana kada su uplovili u čudesni svijet
beskrajnog prostranstva.
Veli otac :

– Nemoj ih puštati daleko od kuće, oni nas brane.

Vala, i bi tako. Neka ih tu s nama, možda se nekad vrate

svojim drugovima u ćetiri zida, pa im kažu, da tamo negdje iza
ovih vrata postoji predivno mjesto, gdje nije tako sigurno, ali je
slobodno za popizditi. I možda neki od paukova povjeruje, i
nađe slobodu koja mu je oduvijek bila pred očima.

44
 ONA

Od kako se uselila u moj duh, porobila je sve tjelesne stanice

moje kraljevine od mesa. Postao sam rob predivne diktatorice,
što me ritmično nosi na zvučnim valovima. Htjedoh o njoj
nešto reći, ali se sjetih, da ona počinje, tamo gdje riječi
završavaju – muzika.

45
 ŽABA NA ZMIJU

Igrati na sigurno. Tako je vala najlakše, ušuškati se u poznate

ulice, u prepričane priče kojima na pamet znam kraj. Kao da
želimo preživjeti, ali ne baš i živjeti. Pitam se ima li smisla ići
putem koji od tebe traži da vjeruješ u nemoguće, ali kad opet
razmislim, sve je bolje od puta na kojem završavamo sigurni,
ali nesretni. Podrška svima vama koji ste krenuli na put u
nemoguće, kao žaba na zmiju, kao pijun na kraljicu.

46
 BEZ GLASA

Mišljenja nemam, a i da imam, duboko u sebi znam da ono

nije moje. Većinu vremena stanujemo u glavi, pa nam
druženje s istim, iziskuje da imamo slaganje ili ne slaganje s
nečijim mišljenjem. Tako se nekako formirala ova zajednica
koja je ovisna o mišljenju, o stavu.
Ali čemu uopšte mišljenje?
Možemo li ponekad odustati od želje da “kažemo”? Možemo li
naprosto samo sjediti i uživati u zajedničkoj tišini? Možemo li
se osjećati, bez riječi, bez glasa?

47
 NEZAVRŠENI

Nebo me podsjeća na slobodu.

Isprepleten nezavršenim pričama, otvaram nove i nove,
beskonačno nezavršene, baš kao i ja.
Jedino čemu se izlažem je moja neizvjesnost, koja me čini
fluidnim, kroz krutu materiju sačinjenu od naših neopipljivih
ideja.
Neka nas ovakvim, beskrajno nesavršenima, možda se
nekada i sretnemo u savršenosti, tamo odakle smo došli,
tamo gdje cijeli život putujemo.

48
 POZNATA PATNJA

Kad te u životu ništa neće, prvo na šta pomisliš je da kaos

nikada neće stati, kao i što ne staje. Međutim, čovjek ponukan
tim iskustvom osjeća strah i onda kada ga u životu ponekad
krene. A onda iznenada, kada se napokon počnu se dešavati
predivne stvari, čovjek se ni tad ne zna opustiti, jer sjećanje
na patnju ga lišava vjerovanja da je sve uredu i da će sve biti
uredu. Zapravo, toliko smo naviknut na probleme, da se
sretnih trenutaka plašimo više od patnje. I zato su nam draži
poznati problemi nego nepoznata sreća.

49
 TVOJA TIŠINA

Neke ljude dobro poznam, pa mi se često dogodi da snjima

vodim monolog, na način, da ogovaram na pitanje koje sam
prethodno postavio. Nakon toga se nejasno smijemo, najviše
zbog očitog poznavanja, kada se dijalog pretvara u monolog,
a nakon toga, ovlada šutnja. Riječi su suvišne, toliko suvišne,
da samo mogu pokvariti ovu tišinu između nas, koja je življa
od bilo kakve izgovorene riječi.

50
 PTICE LJUBAVI

Ptica doleti pred naša vrata i cvrkuće, ali neće od nas tražiti
svjedodžbu ili znak poštovanja. Otpjeva svoju pjesmu, a onda
sretno odleti, ne ostavljajući trag za sobom. O toj vrsti ljubavi
ne znamo mnogo, ptice znaju, one nemaju razlog.

51
 ŽENA U MARAMI

Popodnevnu kafu imam običaj piti do prozora u nekom od

kafića, gdje potajno gledajući ljude, promatram njihova lica i
pokrete tijela. Iznova sam očaran ljudskom fizičkom kreacijom,
satima mogu promatrati ljude kako prolaze gore dole pored
prozora, ponekad osjećajući njihov nemir i zabrinutost koja im
se suptilno skriva u očima. Na vrata je ušla starija gospođa
koja prosi po centru grada. Svaki put kada je sretnem halalim
joj sitan novac a ona me zauzvrat pogleda najnevinijim očima
koje sam vidio u životu. Nosila je maramu preko glave kroz
koju se naziralo neobično mladoliko lice. Bio sam sretan što je
vidim. Blag i milostiv osmjeh krio se iza marame i kao da ju je
po malo bio sram prekinuti nečiji razgovor i zamoliti za sadaku.
Krenula je od stola do stola u nadi da će joj neko dati makar
sekundu pažnje. Pomno sam promatrao njeno kretanje i
odnos ljudi prema njoj. Ostao sam zbunjen kada sam uvidio
da je niko ne doživljava niti joj se obraća. Na trenutak sam
pomislio da je u kafić ušao duh kojeg samo ja vidim.
Sporim korakom obišla je sve stolove i napokon došla do
posljednjeg stola, nemajući ideju da je špijuniram i čekam
cijelo vrijeme. Već ranije pripremio sam novac koji sam
planirao da joj dadnem, ovaj put duplo više nego što bih joj
dao ranije. Kada su nam se napokon pogledi susreli, stala je
ukopana i oduševljena što me vidi. Prepoznala me. Osjetio
sam da je zaboravila razlog zbog kojeg je ušla u prostor.
Ustadoh da je izgrlim i od jednom se cijeli kafić okrenuo u
totalnom čudu, valjda zato što je neko odvojio vrijeme i pažnju
ženi koja prosi. Razgovarali smo kratko i naposljetku joj
dadoh novac. Sljedeće što znam jeste da svjedočim sceni
koju sam najmanje očekivao. U jednom momentu svi su
počeli da vade sitan novac, cijeli kafić. Stajali smo u čudu i
gledali se, ništa nam nije bilo jasno. Sa svih strana su se

52
pojavljivale ruke s kovanicama na dlanu. Bio sam napokon
siguran da nisam vidio duha, gospođa je bila stvarna.
Gledajući prizor koji se nije dao naslutiti, oči mi se napuniše
srećom i malo je falilo da mi kliznu suze niz lice. Bio sam
presretan što je primijećena i doživljena. Dok je uzimala
novac, svako malo se zbunjeno okretala prema meni, kao da
joj novac više nije bio primaran. Vidio sam kako u praktičnom
smislu mogu mijenjati svijet i ljude, svojim ponašanjem a ne
prisilom. Kroz glavu mi je prošla jedna od mnogobrojnih
mudrosti koje mi je podario moj drugar Renato: „Kada
pomisliš da nekoga možeš promijeniti, samo se sjeti koliko je
teško sebe promijeniti“. Jedni drugima trebamo biti inspiracija,
a ne težina.

53
 DOBRO JE

Godinama sam pokušavao shvatiti svu ovu buku od riječi,

koja je trebala imati smisao, ali ništa drugo ne nađoh osim
predivne tišine. Riječi bi trebale biti u službi neobjašnjive sile
što cvijeta duboko iz srca, a ipak, riječi postadoše hladan
prostor između nas, nepremostiv i mrtav. I dobro je dok
umijem slušati tišinu između tvojih riječi, tišinu između tonova
tvoje pjesme.

54
 ANĐELI

Kad prelistam neobjašnjive događaje mog života, sine mi

ideja da neki ljudi nisu nikada ni postojali. Kao da je sve bilo
namješteno. Svi ljudi iz takvih predstava dese ti se samo
jednom u životu i više ih nikada ne vidiš. Zato čovjek
posumnja, da su ti ljudi bili stvarni ljudi, jer možda se družimo
s anđelima a da o tome nemamo pojma. Neki ljudi umiju biti
divni bez ikakvog razloga, baš kao stranci koje samo srećemo
samo jednom. Kladim se da su to bili anđeli, jer čovjek od krvi
i mesa je rijetko divan bez razloga.

TIHI RASTANCI

55
Kao da potajno nestajemo jedni drugima. Nekada najbolji
prijatelji, nečujnim koracima otišli smo u neke druge filmove,
natjerani sudbinom i odlukom koju sami donosimo.
Osjećam žal prema starom sebi koji se sjeća ljudi, momenata
i mirisa. Jasno je da se mijenjamo, i baš zbog toga mi je draga
ova igra, tihi rastanaka.

56
 TAJ NEKO

Baviti se samim sobom je najbolje što možeš uradit, a i za

druge ljude. Razumijevanje nekoga s druge strane, rijetka je
pojava. To ne znači da se neko slaže s tvojim pogledom na
svijet, nego da ima razumijevanje šta god da jesi, ne želeći
promijeniti ni jedan dio tebe. Sve ovo skupa zove se
prihvatanje, svega onog što jesi i što ćeš biti. Ako ste sreli
nekog takvog, taj neko vas opasno voli.

DAVNI LJUDI

57
Kad god prolazim kroz srednju Bosnu uvijek me opali
melanholija, dal zbog vremena koje je tamo stalo, dal zbog
tragova ljudi u napuštenim trgovinama, restoranima, što pršte
od života iz nekog prošlog vremena. Ima nešto lijepo
zapisano u duhu prošlosti, o kojem ne znam mnogo, ali ga
osjetim. Sto puta sam prolazio ovim putem, i čini mi se, kao
da se sve promjenilo od zadnjeg puta kada sam gledao ovu
bajku. A zapravo, sve je ostalo isto, samo sam nabavio nove
oči za gledanje i novo srce za slušanje.

DŽABA SE ŠMINKAŠ

58
Bez obzira koliko se tvoje biće skrivalo daleko iza kože, mesa
i kostiju, dovoljno je da se jednom pogledamo i već o tebi
mnogo znam. Nije teško primijetiti kako se karakter osobe
vidljivo iscrtava na licu, zavisno od sadržaja koji je iznutra, i na
svu sreću (ne)vidljiv je. Nezadovoljne, razočarane i negativne
osobe, često grče vilicu, skupljaju usne kao da su pojeli limun.
Nervozne i zabrinute osobe ritmično tapkaju nogom, rukom,
imaju kratke pokrete glavom, zamišljen pogled u prazno, pale
jednu za drugom, nemajući pojma kad su ranije ispušili kutiju.
Ovi koji lažu, pričaju nesigurnim tonom, tišim tonom,
izbjegavajući izravne poglede u oči, drže se konstantno iste
priče, bez imalo oscilacije i novih detalja. Poznavajući neke
ljude jako dugo, primijetio sam koliko je unutrašnja
transformacija oblikovala njihovo “novo lice”, bukvalno su im
se pojavile nove crte po faci, do mjere da ih na ulici nisam
prepoznao. Sve ono što je unutar čovjeka, ima tendenciju
izaći ka vani. Lutko džaba se šminkaš, ljepota dolazi iznutra.

JASMINU

59
Ne znam šta pamtim kod ljudi, ne znam zbog čega mi se
sviđaš, više nego neko drugi, ali znam da sam odlazio od onih
koji su mi u lice gurali bitnost i nemir. Moj prirodna sloboda,
koja me stalno zove, priuštila mi je upoznavanje anđela, ali i
demona. Demone sam ostavljao same, s anđelima sam bio
do posljednjeg pozdrava, poslije kojeg mi ostaje samo
sjećanje kao što je ovo.
Kratko smo se znali, dovoljno da ostanem zbunjen nečijom
dobrotom, pozitivom i rijetko viđenom karizmom. Bio je
generacija mog oca, čak su se jedno vrijeme i družili dok im je
sudba to dopuštala.
Svi su ga se klonili, bojali su se njegovog slobodnog duha,
okretali bi glavu kad ga vide i nastavljali koračati u svoje
mizerne živote. Ali ja, mene je strah naučio svemu, zato i
pratim njegove tragove, gdje god da me vodi.
Osim moje matere i oca, niko toliko veselja i smijanja nije unio
u moj život, kao Jasmin. Stalno sam ga posjećivao, odnosio
hranu, novac, cd-ove, knjige, a on bi iz svoje bijede, inzistirao
na simboličnim poklonima koji i dalje žive sa mnom. Sjećam
se, jednom mi je dao da pročitam pismo, što ga je napisao
ženi, u koju se tad zaljubio. Bože dragi, koliko je samo bilo
iskrenosti i ljubavi na tom komadu papira. Odnosio bi joj
pismo i uručivao lično, odlazio kući sa strepnjom i čekao njen
odgovor, nestrpljivo kao dijete.

Kad su mi javili da je iznenada umro, isplakao sam se kao

nikad, kao neko ko nije godinama plakao, pa mu se očepe
okeani suza i sve mu se po podu raspe.

Ljubav za mog brata Jasmina Morića, znam da ovo gledaš i

smiješ se, isto kao nekad.

60
 KROZ ALEJU

61
Taj dan bio sam težak i pomalo bezidejan. Po glavi mi se
izmotavala slika iz prošlosti, kada sam kao klinac, brao
maslačak kanarincima koje je did Meho držao u kući. Iz nekih
razloga, kanarinci obožavaju maslačak, tačnije list maslačka.
Kanarinaca i dida odavno već nema, ali je ta predivna
uspomena ostala živjeti duboko u meni i dan danas. Odlučio
sam protegnuti noge kroz Žegarsku aleju, pa da usput u
Borićima kao nekad, naberem maslačka. Nisam ni slutio kuda
me maslačak vodio, kuda me vodilo sjećanje u njemu.
Ulaskom u aleju nisam pridavao značaj dužini drvoreda, kao
nekad, zagledavao sam se pojedinačno u svako drvo,
pridavajući značaj kompletnoj kreaciji krošnje, listova, oblika,
nijansama boja, komplementarnostima. Preplavila me neka
čudna vrsta divljenja. Začudio sam se, zašto drvo nije kao
nekad, samo drvo, zašto mi se ovoliko sviđa svako sljedeće
drvo koje vidim, čemu toliko divljenje. Imao sam osjećaj kao
da nikada ranije nisam hodao alejom, a hiljadu puta sam je
prehodao. Neke su me kreacije drveta toliko oduševile da
sam se na par momenata hvatao kako buljim u drvo ko kakav
luđak. Skroz sam se izgubio. Odjednom više nisam umio da
kažem da je jedno drvo ljepše od drugog, nastalo je opšto
oduševljenje koje nadilazi osjećaj ljepote. Znam samo da je
sve lijepo i da ništa nije manje lijepo. Došavši u Boriće, krenuo
sam brati maslačak i samo što sam smirio tenzije
oduševljenje s drvećem, dočekalo me je novo oduševljenje s
maslačkom. Malo sam zastao, zatvorio oči da osjetim šta se
dešava unutar mene, jer vani se odvijao spektakl. Nanjušio
sam nemir koji je dolazio iz straha od nepoznatog, jer, bio
sam pred vratima širenja percepcije, to ću kasnije saznati.
Polako, otvorio sam oči i sve je bilo tako sjajno i živo, osjetio
sam povezanost sa svim oko sebe. Sjeo sam naslonjen na
bor, opet zatvorio oči i više se ne sjećam, da li sam tu sjedio
pola sata ili pola minute. Nestao sam. Bio sam niko i bio sam
sve.

62
 PARADAJZ

63
Ovo mora biti neka luda igra u kojoj je sve savršeno od smisla
do beskonačne progresije, recimo evolucije. Jedino čovjek
ima priliku da se razvija, sve ostalo ostaje isto u ciklusu
postojanja. Paradajz se ne može promijeniti u papriku, samo
se čovjek može promijeniti u nešto, što ni sam ne može
zamisliti.
Ako ostaneš isti, možda je bolje da si bio pradajz , a ne čovjek,
nesavršenstvo mogućeg savršenstva.

64
 TI MENE JA TEBE

Mnogi očevi, majke, sinovi, kćeri, tetke, strine, dajdže, nikad

jedni s drugima ne bi protaborili ni riječ, ali eto sudbina ih spoji
i sad se podnose, ne zato što žele, nego zato što moraju. Ko
koga više može da podnese, ti mene ili ja tebe? Izgleda da je
igra tako kreirana, na način da nas veže za one koji nam piče
po rubu podnošljivosti. Jedni druge uvjetujemo u nadi da
ćemo se moći kontrolirati, ti mene, a ja tebe. I sve smo dalji,
umjesto da smaknemo gardove podnošljivosti koji unose
nemir u naše postojanje, jer nema veće istine od ljubavi.

65
 BIBLIOAPOTEKA

Vidjeti ova slova kao svojevrsnu terapiju, čovjeka može

udaljiti od bolničkog praga, taman dovoljno da zaboravi onaj
sterilni miris kojim odišu hodnici bolničke strepnje. Kroz slova
sam naučio odbolovati svoju bol, što čitajući što pisajući, a
doktore uglavnom vidim po kafama i da bog da ih vazdan
tamo sretao. Prvo te nešto muči, o čemu šutiš, onda taj
osjećaj potiskuješ do momenta kad si primoran reći dobar dan,
čovjeku koji savršeno zna, da tvoj dan, baš i nije dobar dan.
Šta te to muči? Da li tvoja muka dolazi od tebe ili od svijeta?
Muka, muka je samo moja I besmisleno je tražiti spasenje s
vana. I zato, onaj koji piše je bolesnik koji se zacjeljuje
pisanjem, onaj što čita je isti, otvaraju rane za koje lijeka
apoteka nema. Lijek će ti trenutno promijeniti život, knjiga
zauvijek. Pročitaj neku knjigu.

66
 ZBOG VAS

Mnogo sam puta plakao zbog vas, jer istina koju vidim
ponekad je pregolema da stane u riječ bol. Bol je nešto čemu
se nisam opirao, niti sam imao želju bježati pred njom. Htio
sam je upoznati i gledati u oči onako kako sam prodorno
gledao svoju mater ne osjećajući prostor ni vrijeme. Tuga i
težina koju čovjek nosi u predjelu grudnog koša, pretežno
dolazi od nemoći i nepravde koja ga paralizira u njegovom
djelovanju. Ti koji nemaš muda da voliš, krenućeš putem
nepravde, jer je to jedina igra koju umiješ da igraš mišu
preplašeni.

67
 PSI

Zašto se svi ljudi međusobno ne pozdravljaju?

Ako se lično ne znamo, ne trebamo li se pozdravljati? Izgleda
da smo jedina živa bića na planeti koja se ne pozdravljaju kad
se sretnu. Pa ista smo vrsta?
Kad si vidio da prođe pas pored psa, a da se nisu onjušili?

68
 MI I ONI

Postoje dvije vrste ljudi na našoj cirkus planeti, kreatori i

konzumenti. Jedni progresivno stvaraju, dok drugi ovisnički
konzumiraju ideje od ovih prvi. Konzumenti obično uzimaju
malo od života jer im je mogućnost djelovanja ograničena na
ideje od kreatora. Odatle dolazi želja, tačnije želja za
posjedovanjem, jer konzument želi imati. Međutim, htjeli mi to
ili ne, konzumenti smo tudjih ideja. Tv, auto, patike, mobitel,
semafor, novac, burek, facebook, veš mašina, biciklo itd, sve
su to tuđe ideje koje teško možemo izbjeći.
Pitam se, da li mi zapravo živimo nečiju ideju, a da o tome ne
znamo ništa, ili još gore, ne želimo znati?

69
 SRAM

Uvijek kada ga se sjetim, pred njim zatvaram oči, grčim stomak i

stežem vilicu, bespomoćno čekam da me prođe. Svaki moj
sram me umio toliko umanjiti, da sam poželio da me nema.
Sjećam te jedne, koju sam volio kao nikog, uspjela je posramiti
moju muškost, onda kada je odlučila biti sa drugim i vješto šutati
o tome. Poslje nje, tri godine sam izbjegavao žene.
Sjećam se, u školi sam bio najgori. Tog dana nisam znao
padeže, pa me profesorica odliči posramiti, ne jedinicom, nego
nulom.
Sjećam se pijanih poruka svojim bivšim curama, današnjim
udatim ženama. Poruke koje od srama nisam ponovo smio da
pročitam.
Ali najveći sram koji sam doživio je bio onda, kada sam bio
posramljen pred tuđom dobrotom.
Taj sram je posramio sve moje sramove.
Taj sram me natjerao da postanem dobrota, pred kojom se
danas ostali srame.

70
 AKO SI UMRO

Prije ili kasnije, svi ćemo morati krenuti ovim putem. Izgleda
da mi je bilo potrebno mnogo života da svjesno odlučim, ono
što za života svi pokušavamo izbjeći. Odlučio sam umrijeti. Ali
ne, ne brini se, to nije slobodni pad sa zgrade ili ne daj bože
samoubistvo, radi se o svjesnom umiranju dok smo još
živi.Moje smrt se deisla prije 5 godina, tako da bi ovaj zapis
mogao biti od pomoći, onima koji su nedavno umrli. Ne znam
u potpunosti šta se dešava sa druge strane, ali svakim novim
buđenjem prepoznajem jasne oblike novog svijeta u koji sam
zakoračio. Dovoljno sam mrtav da mogu bivati u smrti, i
dovoljno sam živ da mogu pričati zemaljskim jezikom.
Naravno, tebi koji ovo čitaš, jasno je o čemu pričam, jer da
nisi umro ne bi došao do ovih slova što čitaš. Vi koji još niste
umrli, ovo vam baš i neće biti od neke pomoći, u najboljem
slučaju možda kao inspiracija da se odlučite umrijeti, a jednog
dana ćete morati. Ako si već umro, onda znaš da si dosta
puta sam sebe uhvatio u čuvenom upitnku koji ide od prilike
ovako “ili sam ja lud ili su svi oko mene ludi”? To je pitanje oko
kojeg sam se dosta vremena vrtio, čak što više, mnogo više
puta se odlučivao za ludilo, jer kako je moguće da su svi ludi,
jedino ja normalan? I tu se lagano lomiš, povlačiš u sebe, jer
ne znaš šta ti se dešava, a kako bi i znao? Potrebno je mnogo
snage i muda, da bi prihvatio veličanstveno ludilo, u prevodu
smrt, jer jedan mora da umre, da bi se drugi rodio.

71
 VIJUGANJE

Razmišljanje je bolno, ono mi donosi bezbroj zaključaka,

bezbroj sumnji, i eto mi mog bola. Kopajući po mozgu, umio
sam biti nesretan. Ili sam tugovao zbog prošlosti ili sam
strahovao o budućnosti koja nikada nije došla. Razmišljanjem
sam pravio gotove odgovore na život koji prokleto nepredvidiv,
a ja tako malen, pokušavajući se opravdati pred nečim što je
neizmjerno veće od mene. Možda sam glup za ovaj zemaljski
život u kojem razmišljanje daje odgovore, ali ništa mi više nije
važno od kad slušam “njega”, njega koji mi napuni srce
beskrajnim ćutanjem. I samo onda, kada sam pričao iz srca,
mogao sam pjevati s pticama i razumjeti tu nepodnošljivu tišinu.

72
 MRAV U BEOGRADU

Dolazak u Beograd činio se prostim, i bio je, ali ova gromada od

grada, učinite zrnom u pijesku, jer tamo gdje ne znaš nikog,
najlakše upoznaš sebe. Evo već će četvrti mjesec kako lutam
po ovom beskonačnom gradu, i čini mi se da sam mu vidio
samo nožne prste.
Dok sam otvarao kofere svojih uspomena, spazio sam jednog
mrava kako izlazi iz torbe, kojeg sam u neznanju prošvercao
dolazeći iz Bihaća. Tu je negdje po stanu, sretnemo se ponekad,
milo mi ga vidjeti, nisam sam. Njemu je moj stan postao kao
meni Beograd, nepregledan i tuđi. Razmišljam, koliki je njemu
ovaj grad, kad mu je dovoljna ova moja soba. Šta misli o meni?
Gledajući zalazak sunca opet blesavo razmišljam, postoje li
negdje u univerzumu druge vrste bića, kojima sam ja mrav, i
kojima je ovaj planet kao meni Beograd?

73
 MEHINE OČI

Ne, ovo nisam ja, ovo je lice, koža, oči, kosa, nos, trepavice,
usne, ruke i mladež. Sve ovo mi je dodijeljeno, nisam imao izbor
da budem drugačiji, ni ljepši ni ružniji. Možda ti se ne sviđa ovo
moje prijevozno sredstvo, i volio bih da je tako, jer onda bi
mogao da vidiš, ono što oči ne mogu da vide, vidio bi me onako
kako me vidio moj Meho. On je od svoje dvadeset i pete izgubio
sav vizualni svijet, a umio je da me vidi kao niko sa očima.
Danas kada po Beogradu prilazim nepoznatim slijepcima,
prevodeći ih preko ceste, uvijek im pričam o tebi, o svom djedu,
o jedinom čovjeku koji je istinski poznavao, ovo moje prijevozno
sredstvo sa slike.

74