PRVO GUŽVANJE

OTIMANJE
OTIMANJE

Moraš prvo da se otmeš: da te svi izgube

niko da te nema;
moraš od svakoga da odeš
i da sebi oprostiš što si otišao,
što te nigdje nema,
što nisi tamo gdje si potreban;
moraš da odeš i da budeš sam,
i vidiš ko si,
i onda sebi da oprostiš
što si to što jesi,
i da oprostiš sebi što nisi
sve ono što si želio da budeš,
i tek onda da se vratiš,
da se daš onima koji su ti oprostili
što si otišao,
koji su ti oprostili što nisi
SAVRŠEN
Rođen si, zapravo, potpuno savršen, ali si dospio u ruke
onih koji to odavno nisu onih koji su se decenijama
kvarili na ovom svijetu koji bi da lebde jer im se ne
sviđa gravitacija koji su jedva nešto malo dobrog zadržali
u kojima postoje tek male, blijede, ali ipak vidljive,
naznake njihovog ranog savršenstva, koje tada ponovo
dođe do izražaja, zablješti, baš kad se ti, onako čist i
nepokvaren, pojaviš i zasijaš im pred umornim očima,
pa ih dobro podsjetiš, da je svijet, u stvari, oduvijek bio
savršen i da ga ne treba čistiti, ni popravljati, da ga ne
treba poricati, niti mu prkositi,već koristiti i uzimati
od njega sve ono što ti on bezuslovno daje; voljeti
ga onakvog kakvog ga zatekneš, baš kao što svijet
voli tebe onakvog kakav mu dođeš, savršen.
RAÐANJE

Prvi put sam se rodio

kad sam se rodio
i nisam znao ništa;
plakao sam,
imao sam četiri kila i dvjesta i bio sam dug četrdeset i šest.
Drugi put sam se rodio
kad sam upoznao nju
i nisam znao ništa;
smijao sam se,
bilo mi je dvadeset i sedam
i mogao sam stojeći
da zamijenim sijalicu.
Treći put sam se rodio
kada se rodila ona,
bila je teška kao…
kao vekna hljeba.
Smijao sam se
i plakao,
bila je duga pedeset i
dva,
a ja sam mogao stojeći
da je podignem i
dodirnem nebo.
MOJE SMRTNO JUČE
Otkud znam da nisam
umro juče
i da ovo nije samo još jedan moj novi život koji sam
počeo ispočetka
onaj u kome sam preživio
to moje smrtno juče
i danas započeo
svoj prvi
do sada neproživljeni dan.

STRAH OD ŽIVOTA

Kad čovjek umre jednom

zbog nečega
pa umre opet
zbog nečeg drugog
pa umre još jednom
jer ga je nešto opet ubilo
on tada prestane da broji svoje smrti prestane da ide na
svoje sahrane prestane da tuguje za sobom
ne čeka ruke saučešća
ne obilježava dane
nego živi
navikao na smrt
života se više ne boji.
KORAK

Naučiš da voliš,
pa i kad to više nije moguće, i kad je postalo
nelogično.
Voliš jer si,
ili previše glup,
ili previše tvrdoglav da bi
mrzio.
Odbijaš da mrziš,
pa čak iako je to poželjno i potrebno, jednako koliko
i ljubav.
Volio bih da umijem da mrzim, da uspostavim
ravnotežu,
da se u meni smjenjuju
Ijubav i mržnja,
kao noge koje koračaju.
Dajte mi nešto da mrzim, iz dubine duše,
iz dublje dubine od one iz koje volim.
Naučite me da mrzim,
jer mržnja pokreće svijet i ljude, a ja sam
se zaustavio,
jer umijem samo da volim.
Dajte mi nešto da
mrzim, da sa svijetom
uhvatim korak.
SAMO GLAVA
Vrele glave
ležiš na mokroj travi
pod kestenom
u kasnu oktobarsku veče
hladno je
ali ne drhtiš
goriš i gledaš gore
u grane u nebo u oblake
i vidiš samo kad sijevne
trepceš kad se ponovo umrači
pokušavaš da se sjetiš šta si vidio
a gromovi negdje
ćutke udaraju
ništa se ne čuje
sve je dobro
i mokra trava
i crno nebo
i gole grane
i mrak i svjetlost
i hladni oktobar
samo glava
samo glava.
TIJELO

Čovjek liježe kad je tužan

jer ne može
pored svega što osjeća
još i svoje teško tijelo da nosi preteško je za tugu i on ga
odlaže
kao radno odijelo
ostavlja za kasnije
a da može
najradije ga ne bi ni nosio
neko vrijeme
rado bi hodao po svijetu
bez tijela bez težine njegove
ali izaći se iz njega ne može to je tako i on to zna
to je jedino što čovjek
ne može da ostavi i ode
zato ga polaže u krevet
kao nešto sveto
kao slavni mac kojim se borio u najvećim bitkama i kad se
odmori isplače i ožali kad se tuga povuče
kao jutarnja magla
on svoje tijelo opet uzima
podiže zagleda ga
kao da je nešto što je vijekovima tu ležalo staro je
ali još uvijek vrijedno
umiva ga
briše i ponovo nosi.
PAD

Kad si na zemlji
i kad gmižeš,
kad nemaš za šta da se
uhvatiš da se digneš,
pogledaj dolje,
u napuklu zemlju ispred
nosa: diže se prašina,
nisi prestao da dišeš;
jak si; zato si i sam,
zato si i pao, zato ćeš
se i dići, ne moraš da
brineš.

JUČE

,,Je li ovo dovoljno daleko?”

upita Juče,
izmakavši se za još jedan dan.
Koliko god se odmicalo,
Juče nikada nije bilo dovoljno daleko da čovjek preboli,
a nepregledno Danas
traje vec godinama. Sutra nije blizu,
ni ne nazire se njegov dolazak, a ko zna da li se uopšte
i primiče. ,,Je li ovo dovoljno daleko?”
upita Juče, izmakavši se za još jedan dan.
NEKADA

Ti, koja si rekla:

,,Jak si ti izdržaćeš”;
Ti, koji si mi rekao:
”Ti uvijek nađeš način, riješićeš problem, Ti, koja si
mi rekla: „Možeš ti sve, uspjećeš”;
Vi, koji mi govorite:
„Strpljiv si ti, biće sve u redu”; mrzim vas, sve,
jer ste u pravu,
a nekada bih toliko volio da niste i da ja nisam jak,
i da ne znam da nađem nacin, i da ne mogu sve,
i da neću uspjeti,
i da nisam strpljiv,
i da neće sve biti u redu.

DAH
Dišem,
ali imam osjećaj
kao da su mi jedna pluća malo i kao da se još neko
priključio na njih;
kao da deset ljudi uzima vazduh mojim plućima
JA KAMEN

Kada bih ja, kamen,

našao onu kojoj ću da budenm staklo, da kroz mene gleda u
svijet i na meni ostavlja svoj dah, na kome ću da pišem njeno
ime i crtam svoj
osmijeh…
Kada bih ja, kamen,
našao onu
pred kojom smijem biti
drhtav i lomljiv,
providan i zamagljen (tajnovit), prljav i
čist…
I, kada bih ja, staklo,
mogao da, nikada više,
ne moram da budem kamen…

LIJEK

Neka razočarenja
fizički bole, ali nemaš na šta led da staviš,
nemaš šta da namažeš i zaviješ vazduh te
boli. - Kako se lijeci vazduh? Disanjem.
- Kako se ljekovito diše? Hodanjem.
- Kako se Ijekovito hoda? Nezaustavljanjem.
DIMNJACI
Pod ovim nebom ima sedam milijardi ljudskih svjetova svaki
za po jednog čovjeka jedan svijet kroz jedne oči sedam
milijardi različitih pogleda, svi pod jednim nebom gledaju
svi maštaju svi zamišljaju.
svi traže neko nađe oči kroz koje se vidi sličan svijet svijet
koji traži slično jednom sam upoznao oči čiji svijet se pokla-
pao sa mojim kad bismo ih približili prozori i vrata su nam
poklapali mogao sam da vidim u njihov svijet da uđem i u
njemu budem iz njega da vidim i razumijem jedino nam
dimnjaci na tim našim svjetovima nisu bili isto postavljeni
drugačije smo sagorijevali užase koje smo ložili strahote koje
smo gledali ali rekao sam im tim očima ako nam svjetovi
budu blizu manje ćemo ložiti manje ćemo sagorijevati
dimnjaci nam neće biti potrebni
NIJE BITNO

Kako izgledamo
i koje nam je ime
iz čije smo kuće
i pod kojim krovom
sa koliko novca
i za koje pare
na čijoj smo zemlji
i za koju državu
kojim slovima
i na kome jeziku
kome bogu
i iz koga razloga
šta znamo
i koliko možemo
kojim povodom
i u kakvu svrhu
u kom pravcu
i za koliko vremena
nije bitno
čovjece
ako si čovjek.
OTKUCAJl KAMENA
Čovjeku je laknulo
i on reče:
,,Pao mi je kamen sa srca!”
pa stavi ruku na grudi
da to potvrdi,
ali on osjeti hladnoću,
teška studen pod rukom mu bi,
i tad čovjek shvati:
,,To je meni srce palo,
a ne kamen!”

ČOVJEK
Do petnaeste godine te svašta lažu uvjere te u gomilu gluposti
i u narednih pet godina si Ijut jer počinješ da shvataš i buniš se
na sve a od dvadesete do tridesete
tražiš istine
i tražiš sebe
ako uspiješ
tek tada postaneš čovjek
ili ne postaneš.
OBUKA
Dobar se čovjek
u zlo ne razumije,
pa mu dadoše pušku
da njome ubije
drugoga čovjeka,
koji razmišlja drugačije..
… i tako naučiše
dobroga čovjeka,
koji dotad znao nije,
da je dovoljan samo
jedan mali metak
da ga nema dovijeka.

LUDI LJUDI
Kad je neko srećan, prekrstimo ruke, pravimo se ludi.
Kad je neko tužan, grlimo ga, pravimo se ljudi. Kad
neko traži pomoć, sliježemo ramenima, pravimo se
ludi. Kad nama treba nešto, obećavamo sve, pravimo
se ljudi. Kad je neko bolestan, okrećemo glavu,
pravimo se ludi. Kad neko umre, previše ga žalimo,
pravimo se ljudi.
DRUGI LJUDI
Naći ću ja Druge Ljude,
Ovi me rastužuju.
Naći ću ja Druge Ljude da me okružuju.
Naći ću ja Druge Ljude,
Ovi me optužuju.
Naći ću ja Druge Ljude,
koji me zaslužuju.

BOG
Bog je drška
za koju se držimo
kad smo očajni
Bog je šipka
kojom udaramo
kad smo ljuti
Bog je kolac
koji lomimo
kad smo nezadovoljni
IZGUBLJEN
Bio sam kod doktora. pitao me šta je Ijudima.
Bio sam kod profesora.
pitao me je li greška njegova.
Bio sam kod generala.
pitao me koja zastava je bezbjedna.
Bio sam kod astronauta,
pitao me je li Zemlja izvan svemira.
Bio sam kod grobara,
pitao me zašto kopa svaki dan.
Bio sam kod sudije,
pitao me je li pravda mimo zakona.
Bio sam kod zidara,
pitao me je li temelj potreban.
Bio sam kod molera,
pitao me koja boja nije prljava.
Bio sam kod sveštenika,
pitao me koju molitvu da doziva.
Bio sam kod pjesnika,
pitao me je li ovo pjesma njegova.
PRAVEDNOST
Ponekad volim da zamišljam
kako negdje na ovoj planeti
postoji Muzej u kome je izložena Pravednost pa Ijudi iz
cijelog svijeta dolaze i sa ogromnim poštovanjem i
divljenjem gledaju taj jedini prastari primjerak
nadajući se da će udišući prašinu neke bolje prošlosti
pravednošću zaraziti gene budućeg čovjeka

TROVANJE
Izašao sam napolje i vidio Ijude kako povraćaju
nezaustavljivo vidio sam ih na svakom uglu
sa jednom rukom naslonjenom na zid stoje s mučninom na
licu vidio sam ih u svim kafanama za bučnim stolovima
kako povraćaju jedni po drugima
a čuo sam i pod prozorima kad sam prolazio ne zastajući i
one koji povraćaju pod sopstvenim krovom oni pate svi
boluju već godinama od trovanja slobodom govora.
LAŽOVI

Samopouzdanje i entuzijazam ne volim ih zarazne

bolesti prelazne i prolazne varljive kao sjenka
i nestaju kao sjenka
cim ugasiš svjetlo lažna svjetlost
potrošna svjetlost koja te napušta
kad ti je najpotrebnija
samopouzdanje i entuzijazam
ne volim ih kao tanak led su
puste te da dođeš na pola puta pa puknu
kreću se daleko ispred tebe
,i lažu o tome šta te čeka
kažu sve je čisto a tamo trnje
užasno veliko trnje
na koje naletiš i krvariš
cijelim putem nazad
samopouzdanje i entuzijazam ne volim ih.
ŠKOLA
Završio sam školu. Čim sam je završio spalio sam sve diplome i
priznanja, jer ne planiram da se selim, a u ovoj državi škola mi
više ništa ne znači. Završio sam školu, onako, radi sebe,
da ubijem vrijeme i da možda nešto naučim; da upoznam
neke Ijude i steknem prijatelje; i, možda, nađem djevojku.
Završio sam školu, iako mi nije bila potrebna,
jer ne planiram da se učlanim ni u jednu političku partiju
i znam da neću naći posao.
Ali sam ipak završio školu. Diplome i
priznanja dobro gore, jednako dobro kao i
prazan papir, što znači da sam mogao
odmah, sa sedam godina, spaliti čist papir
i ne ići u školu. Ali sam završio školu
radi mojih kuci. Njima je bilo lakše
kad znaju da sam školovan,
iako i oni znaju da mi u ovoj državi škola
ništa ne znači. Nisam spalio samo
fotografije iz školskih dana. Volim da
vidim one stare, požutjele, na kojima smo
još bili djeca, i na kojima se vidi da još
uvijek nismo znali da nam škola ne treba.
CIRKUS
Teško |e bilo šta reći,
ili bilo šta napisati
među toliko neslušača
i nečitača,
a naročito je teško
među toliko brbljivaca
i piskarala.
Teško je biti duhovit
među toliko cirkuzanata,
i biti svoj
među toliko tudih,
i biti jedinstven
među toliko istih.
I teško je biti čovjek
među toliko Ijudi,
a posebno je teško biti niko među tolikim
samozvanim ličnostima.
BUČNA TIŠINA

Niko nije primijetio

da on ćuti
sve dok nisu svi
prestali da govore
pa se svi zajedno mehanički
kao prema izvoru
neke iznenadne buke okrenuše prema njemu
i u čudu ga pogledaše
kao da je baš on kriv
što više niko ništa ne govori.

SEBE KRIVITE

Bučno razmišljam i tiho pričam,

pa se plašim da mi čujete misli
i ne čujete govor.
Zato vam i pišem,
pa citajte, glasno ili tiho,
kako vam odgovara.
I sebe krivite,
ako me niste dobro čuli
i razumjeli.
SIT LJUDI

O gladnima niko ne priča više shvatio je to i on

dok su sa velikog TV-a
popodnevne vijesti išle
u pariškom restoranu
gdje je ministar sa ministrom svoje omiljeno
vino pio na tamna kuhinjska vrata
istrča čovjek u bijelom
i zadihanim glasom reče:
hljeb u pekari se ubio.

GVOZDENA VRATA

Kažu da lijepa riječ i gvozdena vrata otvara,

ili kod tebe, draga moja, vrata uopšte ne postoje;
kod tebe ljudi slobodno ulaze i izlaze,
bez riječi, ili galameći; dok su moje lijepe riječi,
ništa ne htijući i ništa ne sluteći,
stvorile i, potom, odmah zatvorile,
neka posebna vrata; vrata koja su tu samo za mene; vrata bez
brave i ključa, bez puta koji do njih vodi
i bez nadstrešnice da se pod njom, pred njima,
čeka i stoji;gvozdena vrata na koja se ne kuca.
OBRIJAN
Provaljen si
slučajni prolazniče plavih očiju i sakrivene kose ispod
zimske kape. koraka sigurnog u pravac kretanja
provaljen si
jer si obrijan
a sitne dlake tvojih oštrih brkova se kod berbera na
hladnom podu jos uvijek pomjeraju na tvojo smijeh
upućen nebu dok ideš Njoj.
DRUGO GUŽVANJE

KAD SAM ĆUTAO

KAD SAM ĆUTAO
Napisala si mi
„Napiši bar Ok”
i napisao sam ti Ok .
Da si mi napisala
„Napiši bar knjigu…
čitavu… “ ja bih ti napisao knjigu
čitavu jer ne znam šta drugo da
kažem.

ZA MOJ ŽIVOT
Stvarno mislim da si se rodila samo da bih te ja vidio.
I siguran sam da, u trenutku kada si došla na ovaj
svijet, ja sam negdje osjetio sreću. Tada ja to nisam
znao, ali su znale moje oči koje su u tom trenu sigurno
zaiskrile. Ja sam, u tom momentu, vjerovatno negdje
srećan sjedio. A ti si se rodila i počela da rasteš, dok su
te zvijezde krojile uzimajući mjeru iz mojih očiju. U to
sam siguran, jer toliko te dobro vidim i osjećam da to
ne može biti slučajno. Sigurno su nekad, dok sam
spavao, zvijezde sišle s neba nježno podigle kapke na
mojim očima i u njima pročitale tvoj lik. Tako je to
bilo. Tvoja Ijepota je danas vidljiva svima, ali
namijenjena je samo za moj vid, jer prema njemu je
stvorena i njemu je najljepša. I zato, iako si svima
lijepa, nijedne oči na ovom svijetu ne uživaju kada te
vide kao moje.
Moje tijelo se hrani dok te gledam i ništa mu drugo ne bi ne-
dostajalo da nastavi da živi, samo ako oči u tebe gledaju jer
one bi iz tog pogleda uzele sve, baš sve ono potrebno za život
jednog ljudskog bića. Za moj život.

KAD PROÐE PUNO

Sanjao sum te noćas.
Došla si u jedan grad u mom snu grad u kome se budim da
tebe dočekam. Doputovala si vozom… Kad si prišla,
rekao sam ti: ,,Samo divni Ijudi putuju vozom!” I ti si
me onda zagrlila, a ja sam te pitao:
„Koliko želiš da zagrljaj traje?” Ti si rekla: „Puno!“
I onda sam ja rekao:
„Dobro, važi,
ali samo da znaš
ovo je tvoj zagrljaj i
kad prođe puno
onda cu ja tebe da zagrlim isto toliko.”
BOJ NA SRCU
Pričaće se o toj velikoj bici. Jednog dana će je neki putujući
pjesnik pretočiti u svoju najbolju pjesmu. Pjevaće se o boju na
ušću dvije vene, o Boju na Srcu. Neće to biti priča o žestokoj
borbi, već o lakoj pobjedi. O tome kako si opsjela debele zidine
moga Srca, naoružana svojom jednostavnom Ijepotom, dobrim
osobinama i smislom za humor, sjajnim očima i blistavim
osmijehom… Sve to činilo je ogromnu i nepobjedivu vojsku,
silu od koje se nemoguće odbraniti, ma koliko jake zidine oko
Srca bile, bile su slabe za tu silnu vojsku koja je tako žestoko
napala; sručila se svim snagama, bez milosti,
Srce se predalo. Zauzela si ga, a u njemu si sve spalila.
Ko god se unutra nalazio, ti si ga ubila. Ostala si samo ti.
Razvila si svoj barjak, koji se sad visoko vijori i svjedoči o
pobedi. I porazu... A ti, novi vladar, šetaš se zidinama,
kao prava i jedina kraljica. Otkako si unutra, u Srce više
niko nije ulazio. Pokušao je, ali si ga ti spriječila.
Probao sam da digne pobunu, da te izbacim. Bio je to
Prvi srčani ustanak. Ali ni je uspio. Za drugi nemam
snage. probao sam da u Srce ušunjam malog ubicu, ali
od trenutka kada sam ga poslao unutra, nikad o njemu
više ništa nisam čuo.
FELURIJANKl

Kad hoću da razmišljam o sebi stanem

u red jer razmišljam o tebi.

II

U Muzeju radosti
izložena je voštana figura mene sa veselim izrazom
lica kad ugledam tebe.

III

Pod težinom ljubavi,

siguran pod njenim čvrstim oklopom,
bez straha prkosim vremenu, kao
snažnom vjetru,
kao nabujaloj rijeci,
kao divIjoj vatri,
odupirem se,
odbijam strijelu
koju je vrijeme odapelo na tebe.
LJUBOMORA
Znaš li koliko sam puta vrijeđao Sunce
zbog tebe?
Slao sam ga u tri lijepe druge Galaksije,
pa neka tamo
nekome drugome
daje život,
meni ne treba.
Znaš li koliko sam puta kleo Mjesec zbog tebe?
Zakleo sam mu se
da ću natjerati Zemlju
da ga se odrekne.
Zašto bi to on
imao nju
kada ja
nemam tebe?

TAČKICA

Da postoji globus
na kome su milijarde tačkica označeni
svi Ijudi svijeta i da ga zavrtim
u bilo kom pravcu i koliko god puta
ja bih ga svaki put
prstom zaustavio
tačno na tebi.
ŠAV

Jedan mali šav

od milijardu milijardi malih šavova
koji su popucali na prsima
ovog raspuklog univerzuma
danas se svezao spojio je dvije strane galaksije dva velika krila
puna sjajnih zvijezda i moćnih šarenih planeta punih
života i svakakvoga svijeta a taj šav smo svezali mi kad smo
se zagrlili.

DOK IMA KRVI

Srce te plaća iako te ne gleda. A Mozgu sam govorio
,,isključi je vise!”
Ali on reče:
Pretplatu ćeš plaćati
dok god njenu siiku
u glavi imaš!“
Al’ ludi Mozak ne zna da će te Srce plaćati dok god krvi ima!
SUNCE

Pogledao sam je a nisam smio jer opasno je trebalo je da

znam da je opasno i znao sam ali sam je ipak pogledao
i nastavio sam da gledam gledao sam u nju
kao u Sunce kao u smisao gledao sam je i vidio boginju
u koju se gleda gledao sam je i gledao i sad je vidim i kad je
ne gledam kao ,,žuto” posle gledanja u Sunce vidim je u svemu
u vjetru u kiši u magli kad zaspim kad se probudim vidim je i
kad se probudim vidim je i kad umrem pa oživim jer jebo smrt
i jebo život tad sam je pogledao.
MOJA JEDINA POZITIVNA MISAO

Zatvorio sam oči i zviznuo glasno svim mojim pozitivnim

mislima da dođu sve, a došla je samo Ona. Kao i uvijek:
stajala je na ekranu mog bioskopskog kapka i čekala da joj se
obratim. Pitao sam je: Zar si samo ti jedina i jedino ti samo
uvjek pozivna moja misao? - Jesam - rekla je;
- Samo ja i uvijek sam tu. Prebrisao sam kapke vlažnim
očima , ali ona je još bila tu; sama i pozitivna.
Pogledao sam preko njenog ramena i vidi sve do ograde
polusvijesti: ne bi nikog i ničeg. samo hladna praznina.
A iza ograde, kao zarobljene zvijeri, sve moje crne i negativne
misli. Kapke nisam podigao, jer ubiće me stvarnost iza njih;
ostao sam na toj sceni, na mojoj pozornici, ali nisam drhtao,
ni od krupnih sjajnih oćiju iza ograde, ni od bodljikave
ledene pustoši, jer grijala me snažno, svojim mekim prisustvom,
moja jedina pozitivna misao.
NOVI SNIJEG

Kao krupni otisak u čistom bijelom snijegu,

među stotinama koraka Ijudi.
koji su se otisnuli u meni, u toj velikoj gužvi,
kompoziciji dolazaka i odlazak tvoj trag se najjasnije vidi,
zagazila si tamo gdje je snijeg najdublji;
i svaki put kada te vidim, tvoj osmijeh, crte tvog lica,
oblik tvog tijela, dublje se urezuju u mojoj mekanoj svijesti;
i svakim novim korakom ti postaješ sve više neizbrisiva...
A taj tvoj duboko utisnuti amblem ispunjava me hladnoćom
i tugom, jer taj trag predstavlja odsustvo, jasnu prazninu,
glasan nedostatak… I dok bespomoćno gledam
u tvoje neprisustvo, u znak tvog postojanja u meni,
u otisak bica koje volim, čiji oblik bi, samo kada bi tu stalo,
savršeno ispunilo to hladno mjesto…
a ja ga ozebao gledam i znam: samo ako okrenem glavu,
tek onda će početi da pada novi snijeg.
 HOTEL U GLAV1

Da sam joj naplaćivao sva noćenja u mojoj glavi

danas bih imao dovoljno da je vodim u Pariz.
A ovako je u Pariz vodi onaj koji uopšte nema
Hotel u glavi.

TVOJE MESTO

Još uvek često pređem mislima preko praznine koju si za sobom

ostavila kad si otišla, baš kao što se jezikom prelazi preko rupe na
mjestu gdje je nekad bio zub. A doktor mi je rekao,
kad sam išao da ga pitam,
ovako mi je rekao.
grom ga ubio zašto je to rekao!: .Ne brini, mali,
niknuće novi ljudi.”
Ali ja znam da neće.
Jer…
Na tvom mjestu niko
ne niče.
TREĆE GUZVANJE

RUPA TIŠINE
BEZBOJAN
U početku, nekada davno, sve je bilo besmisleno i beznačajno,
ali čovjek je polako stvarima počeo da daje značaj i smisao,
davao im je ime i vrijednost; bezbojnom platnu je dao boju i
znak, dao mu je misao veću od sebe, djelo važnije od svog i dao
mu je sebe, svoju pripadnost, dajući tako sebi zamišljeni značaj
i nezasluženu vrijednost, oslobadajući sebe licnih dužnosti da
bude dobar čovjek, jer on to već jeste, zato što je obojeno plat-
no kome pripada veliko u njegovim očima, pa tako i on sam; a
bez tog obojenog platna, koje je stavio iznad svog djela i ime-
na, on je niko, ne zato što neko drugi tako misli, nego on sam
obezređuje sebe, i druge koji ne pripadaju tom ili nekom drugom
obojenom platnu. To će ostati tako sve dok čovjek ponovo ne
oduzme važnost svemu onome čemu je dao tu silnu besmislenu
pažnju i vrijednost, pa konačno počne da cijeni sebe onakvog
kakav je bezbojan.

NIKO
Čovjek je ono što jeste samo kad je Sam U ostalim
trenucima, on je sve samo ne on, Kad je kod roditelja, on je
njihovo Dijete Sin ili Kcer. Kad je sa sestrom onda je Brat
a kad je sa djevojkom, on je onda Ljubav njena ili njen
Život cijeli. Kad je u društvu onda je Ime ili Nadimak,
Drugar, Pajdo ili Jaran... Kad je na Sjevernoj tribini onda je
Delija, a na Južnoj Grobar, a ispod zastave je Srbin. Na
njivi je Seljak, a na poslu Radnik ili Šef. U prodavnici je
Mušterija ili Trgovac, a u bolnici Doktor ili Pacijent. U
drugom gradu je Neznanac, a u drugoj državi je Stranac.
Samo kad je sam, samo tada je ono što zaista jeste - Niko
LOŠA ZAJEDNIČKA MAŠTA

Svijet u kome danas živimo je rezultat Ioše mašte cijele

ljudske vrste, koja je čak i „onaj svijet” na koji se vjerovanjem
„presjeda” kada se dođe na „stanicu smrti“, svijet za koji je
imala potpunu slobodu stvaranja, bez ikakvih ograničenja koja
je sputavaju na ovom stvarnom svijetu - takođe loše izmaštala,
toliko loše da se mnogima iskače iz voza koji tamo vodi. Kako
onda, zapita se misleci čovjek, uopšte očekivati da svijet u
kome ljudi zaista žive i stvaraju ga zajedničkom maštom -
bude dobar?

GUŽVA NA SREDINI
Bilo bi dobro da jedni od drugih ne očekujemo samo pros-
ječnost; a ne bi bilo loše da malo više očekujemo perfekciju i
savršenost, pa iako je ona previsoko i možda mnogima nedostiž-
na, dobro je makar težiti joj i tako se možda malo odmaći od
ove dosadne i ustajale osrednjosti, jer postalo je previše tijes-
no toj sredini. Pa hajde onda da postavimo daske onima koji
mogu dalje i više od nas da ih izvučemo iz ovog zajedničkog
blata, jer muka mi je da gledam sve te velike genijalne Ijude
medu nama prosječnima. Čemu da ih zadržavamo na svom
nivou kad su oni za visine? Uostalom, ako ih pustimo gore,
onda ćemo i mi, u ovom blatu, lakše disati.

VELIKO IGRALIŠTE
Tada mi je bilo bitno samo da te osvojim.Taj takmičarski duh
kojim je proklet ovaj svijet, proganjao je i mene. I kad sam te
osvojio, kao i sa svime što čovjek na takav način osvaja, nisam
znao kud ću s tobom.
poslije osvajanja nečega, što ni sam ne zna zašto osvaja,
čovjek obično mora toga nekako da se oslobodi; a to
oslobađanje od lovine nekad bude teže od samog lova. O
tome lovac ne razmišlja dok lovi. Njemu su u tom trenutku
vidljivi samo veliki izazov i dobra prilika koji su mu se
pnmamljivo ponudili. Šta će biti poslije, u tom trenutku o
tome on ne misli, jer nema vremena, svijet ne čeka, a svaku
priliku treba iskoristiti. Tako čovjek razmišlja, a svijet je
postao veliko igralište sa mnogo nesrećnih takmičara.

LUDAK
Čovjek je ulagao previše napora u sticanje sposobnosti i moći da
kontroliše drugoga dok sobom jedva da imalo vlada, što znači da je,
takav, pao pod kontrolu nekoga ko je sličan njemu, nekoga ko je
podložan manipulaciji i ko je, u mnogim slučajevima, nesvjesno
željan moći da manipuliše, pa se na taj način stvorio neraskidivi
krug manipulacije i samozavaravanja; i, tek poneko, ko je stekao
sposobnost samokontrole u svakom pogledu, taj stoji izvan tog
kruga, zbog čega izgleda kao cudak i ludak.

NACIONALISTI
Nigdje ništa tako dobro ne uspijeva i ne opstaje kao u glavam a
nacionalista. Sjeme posađeno u njihovim glavam a uvijek daje
dobar rod i tačno one plodove koje želi ideal, koji ih je zasadio i
koji ih po potrebi bere, ili ostavlja da se osuše i otpadnu, a nji-
hova zemijišta, njihovi mozgovi, tako ostaju neiskorišćeni i bez
ikakvog drugog roda, što je u suštini i najpoželjniji rezultat ide-
je nacionalizma. Takođe, neću mnogo pogriješiti ako kažem da
svaki nacionalista iz države A, svog kolegu nacionalistu iz
države B, smatra šovinistom, koji, za razliku od njega mrzi
tuđe, dok on samo voli svoje, te ga zbog toga, logično, smatra
drugačijim od sebe, tačnije rečeno, smatra ga lošim čovjekom, a
sebe cvijetom svoje nacije. Ta osjećanja plove u oba smjera, pa
zato možda neću pogriješiti i ako kažem da su u pravu što tako
misle jedni o drugima. Koliko su nacionalisti iz svih država
jednaki najbolje se može vidjeti u njihovom složnom neslaganju
sa mnom da su upravo spustili nišane koje su uperili jedni na
druge i na trenutak, ali samo na trenutak. okrenuli cijevi prema
meni. Ali neće opaliti, mogao bih reći - nažalost neće opaliti,jer
da hoće to bi značilo da ih trajno mogu ujediniti protivnečeg
trećeg. Protiv mene, nacionalno nesvjesnog, kako me optužu-
juće zovu. Ali od tog trajnog odvlačenja pažnje nema ništa, jer
kad su vidjeli da ne držim ništa upereno protiv njih, nikakvu
cijev, nikakvu vremensku nepogodu ili prirodnu katastrofu,
ništa osim ove svijeće pod kojom pišem, zajedničkim vjetrom
će dunuti i ugasiti je , da se više ne vidim, proglasivši me tako
za nekoga ko nije vrijedan trošenja ružne riječi i metka kog
valja imati kad dođe vrijeme da se krene. Tad će se okrenuti
ponovo, svom životnom pozivu - da se sa velikom strašcu
međusobno mrze.

MAGIJA GLUPOSTI
Izvlačenje ljudskih gluposti na vidjelo izgleda kao onaj
mađioničarski trik u kome, iz šešira, čovjek izvlači raznobojne
marame, čvrsto vezane jednu za drugu, izvlači ih i izvlači, a
nikad kraja; i koliko god on izvukao, u šeširu ih još uvijek ima:
marame neprestano izlaze kao da ih je beskonačno unutra stalo,
a onima koji gledaju je to zanimljivo i naprosto su
srećni što uvijek ima još.
JADNIK

Nijedan istinski dobar i velik čovjek ne bi

dozvolio da mu se bez ikakvog razloga i
bilo kakve zasluge kliče i kleči, ali ljudi su
po svojoj prirodi nepokolebljivi klečavci,
koji jedva čekaju da se sa velikom strašću i
vjemošću nekome poklone, a uvijek se
nađe neki jadnik koji će da odigra tu ulogu
velikog i važnog čovjeka.

OBMANA

Tako to uvek biva: ćovjek koji ničim nije zalsužio, odabira

vIadara, izabrao je čovjeka ničim ne zaslužuje da bude izabran.
Zar svaki, čovjek ne bi trebalo da se zapita: Pa zasto sam
dobio pravo da biram? Čime sam stekao to pravo? Zar ne bi
trebalo da posjedujem neku vještinu i znanje da bih o tako
nećemu rasuđivao?! Zar ne bi trebalo da 1 sam budem
sposoban da vladam, da bih odlučivao ko če biti vladar?! Sta
to oni smjeraju?! Da mojim neznanjem opravdaji svoje neznan-
je?! Obmana je to!
SMRAD LJUDSKE POTREBE
Debata. Svaki put kada ćujem tu rijeć,
mozak mi se steže u jakom grću, kao da
je osjetio žestoki smrad iz septićke jame.
Smrad Ijudske potrebe da se kaže svoje
mišljenje, smrad Ijudske potrebe da se
bude u pravu, smrad ljudske potrebe da
se brani svoj stav o svemu, smrad Ijudske
potrebe da se svoj stav nametne
drugome, smrad ljudske potrebe za
važnošću, smrad Ijudske potrebe za
pažnjom: prirodne su te potrebe, kao što
je prirodno i fiziloško vršenje nužde.
RUPA TIŠINE
Tišina je izvor misli, a buka začeplja tu
rupu koju tišina otvara. Prije nego
da mi govoriš, otvori rupu tišine i tvoj
govor će biti kao osmišljena melodija. Je-
dina melodija vrijedna moga slušanja je
ona koja je izašla iz rupe tišine, a
ostalo je samo buka. Nekada možete bez
otvaranja te rupe da kažete nešto, a ja ću
po melodiji govora shvatiti da to nije buka
i pitaću se - iz koje rupe tišine je lzašla ta
misao?
OSTAVLJEN
Ponekad se ostavim. Spustim se dolje.
Prestanem da držim sebe. I onda
posmatram svoje ponašanje. Tako
ostavljen, počnem da radim sve: da se
raspravljam, da mrzim, budem
ljubomoran, da se Ijutim, bezveze
smijem i nizašta plačem, previše
pričam i premalo mislim, da mnogo
želim, a malo znam... I posmatram sebe
tako ostavljenog, i pitam se zašto sam
to uradio sebi, zasto sam to uradio
jedinom čovjeku koga imam?
BESKUĆNIK
Svijest ne zna, a Podsvijest neće ništa da kaže. Ne oglašava
se, ne šalje nikakvo pismo, nikakav znak ili naznaku. Samo
ćuti. A Razum ludi. jer mu treba odgovor, da preživi. Pa
mahnito pretražuje misli. I one koje su bačene. Njih najviše
pretražuje Prekopava po smeću, po onome što ne bi trebalo
dirati. To je vrijeme kada Razum bježi iz svog doma i danima
luta kao beskućnik. Vratiće se tek kada ga Svijest dozove i
kaže mu da je dosta. Preumornom će mu reći da je Podsvijest
poslala znak da će i pored svega, ipak, sve biti u redu.
SMOTULJAK

Jutros. kad sam se probudio, u glavi sam našao smotuIjak papira na

kome je pisalo ovo: ,,Ja sam misao koja je sinoć dugo tjerala tvoj
san. Ono sam te ja noćas u krevetu okretala i znojila te. Ja sam te
dvaput ustajala da piješ vode i ja sam te umornog u zoru bacila u
snažan san. A sada, kada si opet budan, znam da ne mogu vratiti
vrijeme i podariti ti lak san, ali ti sada mogu dati svoje objašnjen-
je...”

(ZLO)PAMĆENJE

Čovjek ne može da pamti neko zlo, a da ga ne zlopamti. Zbog toga

se zločini i ponavljaju. U glavi svakoga od nas postoje
SOBA PAMĆENJA ZLA (mržnje) i SOBA PAMĆENJA
DOBROG (ljubavi). Pitam vas sada: u kojoj sobi ste okačili više
slika? Ja sam svoju sobu zla raspremio i preuredio, slike mržnje
sam poskidao i bacio, a eksere na zidovima zamijenile su police sa
knjigama. U toj sobi sada često boravim, sjedim , čitam i pišem. A
oni koji mi još uvijek donose slike zla i mržnje, nemaju više gdje
da ih zakače, a svaki onaj koji mi je došao i kog sam odbio da to
okači u mojoj glavi, kada ode, uzevši mi za zlo toodbijanje, u
svoju sobu mržnje stavio je moju sliku. I možda ću ja zbog
ovoga nekada u životu, u nekoj okolnosti, ispasti naivan i
nastradati, ali sa mirom i tišinom u jednoj, dobrotom, i ljubavi u
drugoj sobi u mojoj glavi
isplatilo se živjeti i umrijeti za to.
OLUJNI SAN
Jutros sam se probudio svjestan svakog svog problema, odjed-
nom i potpuno kao da mi je neko, dok sam spavao, ukrao tepih
ispod koga sam ih sakrio. Sada su problemi bili tu, poslati iz
zaborava, a onaj koji ih je donio tu, samo je pozvonio i otišao,
ostavivši neprijatnu pošiljku na mom pragu, a ja sam otvorio
vrata i vidio probleme kako leže razgolićeni na hladnom podu
moje podsvijesti, užasno izloženi pogledu moje nespremne,
tek probuđene i ranjive svijesti, koja sada drhti od pogleda na
tu užasnu sliku gomile neriješenih problema, otkrivenih nekim
teškim i olujnim snom.
(NE) GOVORITI
Rijetko govorim i uvijek kad to činim osjećam se loše, kao
da mi je neko nešto ukrao, kao da sam riječi koje sam
izgovorio, neiskusne i nezrele bacio u vjetar i više ih nema; ili
tužno gledam onoga kome govorim, nemoćno posmatram
kako prisvaja moje riječi i odnosi ih u nepoz-natom pravcu, pa
se zbog toga osjećam bespomoćno i siromašnije nego prije, a
nemam pravo ni mogućnosti da se nekome žalim, jer sam ih
sam dobrovoljno dao. Pa čak i kad nešto napišem, poslije se
zagledam te rijeći na papiru i bude mi ih žao, jer izgledaju kao
da sam ih ubio, mrtve su i nepomične, nesposebne da se mijen-
jaju razvijaju, a u glavi su još mogle da žive budu slobodne.
POGREŠNO SHVATANJE je jedan od najvećih Ijudskih
neprijatelja koje sam ikada sreo, a sretao sam ih mnogo, raznih
vrsta, strašnih i često nepobjedivih, a baš takav je ovaj. Mnogo
puta sam se borio s njim i osjećao sam se toliko bespomoćno,
kao da sam na najžešćem bojnom polju, bez oružja i štita;
nemoćan da ućinim bilo šta, često sam od njega bivao poražen.
A, poseban primjer teškog poraza od pogrešnog shvatanja
može se vidjeti kada onaj koji je u raspravi pogrešno shvatio i
u ćijoj glavi se u tom ključnom trenutku dogodila određena
vrsta prelaska misli u drugi kolosjek, i koji je, malo poslije,
uvidio da je pogrešno shvatio, on tada i sebi i sagovorniku
oprašta grešku, sebi onu što je pogrešno shvatio, a njemu onu
koju nije ni ućinio, ali je upisana, i tada će, kao iskupljenje, sa
tog pogrešnog kolosjeka na koji je nepažnjom skrenuo (a sa
kojeg se ispravni vraćaju samo oni najjači, prave mašinovođe
svojih misli), gledati prema onom ispravnom I priznavati ga
kao jedinog pravog, ali uzalud, jer je na tom pogrešnom
koloseku proveo taman tollko vremena da je, posmatrajući
stvari sa njega, izgradio niz. novih (pogrešnih) stavova koji su
brzo pustih korijenje u njegovoj glavi (a koje kasnije čovjeko-
vo zlopamtiio - još jedan veliki ljudski neprijateij, roditelj
osvete - vješto iz podsvijesti, po potrebi, izvlaći. da njima u
novim raspravama kao jedinim oružjem
vrijeđa) i steta je dugotrajna, a poraz u toj raspravi je obostran,
iako se u tom trenutku, zbog olakšanja nakon završetka
rasprave, to ne vidi toiiko jasno, posljedice će se kasnije
postepeno pokazivati. Takve poraze sam doživljavao, tako da i
dan danas osjecam posljedice od tih pogrešnih shvatanja.
Pogrešna shvatanja se dešavaju u raznim oblicima, svakog
trenutka oko nas i prave veliku i nepopravljivu štetu mnogima.
Ustalom, zar je potrebno reći bilo šta osim da je i sam ljudski
život pogrešno shvaćen?!
POISTOVIJEĆIVANJE je moćna stvar, pruža zadovoljstvo
kao malo šta drugo. Mi konstantno tražimo nešto sa čime ćemo
se poistovijetiti, da olakšamo sebi nekakvu trenutnu patnju, ili
podignemo posrnulo samopouzdanje. Međutim, u današnjem
vremenu, u našoj zemlji, čovjek se najlakše može poistovijetiti
sa nekom glupošću, jer, priznali mi to ili ne, u svakom od nas
čući i krije se iskra naše sopstvene gluposti, a ovdašnja
kultur-na i društvena scena nam nudi izobilje materijala na
koji ona može da reaguje. Kada čovjek čuje neku glupost,
iskra u njemu se odazove bez njegove kontrole, sama osjeti
energiju koju prikazana glupost emituje i ona se njome hrani
bez našeg znanja, ona u nama vremenom tako postaje veća.
Primjera radi, kako će, čovjek koji je nedavno doživio krah u
ljubavnom živ-otu, zaustaviti iskru svoje gluposti da se ne
napoji energijom tuge iz glupih stihova neke patetične
Ijubavne pjesme? On se jednostavno ne može oduprijeti tome
njegova iskra gluposti je automatski reagovala i priuštila mu
zadovoljstvo poistoviječi-vanja. I kako onda da ne ponovi tu
pjesmu ako mu već pruža zadovoljstvo? Nikako. Ponoviće je,
stotinu puta; iskra u njemu će narasti u užarenu kuglu gluposti
koja i sama zraći, a pjesma će, iako je oćigledno glupa, postati
veliki hit. Tako naša glupost živi odvojeno od nas i radi protiv
nas, a u nama se, za to vrijeme, sve druge iskre koje smo, uz
glupost, takođe dobili pri rođenju, polako gase; sobe u kojima
se one nalaze su skoro u potpunom mraku, a svi naši talenti
tako zgasnu, jer im nikada nismo priuštili zadovoljstvo pois-
tovijećivanja.
BOL I NJEGOV DOMAĆIN
Bol je neopozivi gost. On te učini jako sprenom osobom,
pa naućiš da ga oćekuješ i doćekuješ. Zna bol da dođe
usred noći, iii pred spavanje onako, svrati do tebe. Zdra-
vo, Čovječe, kaže on, kad se pojavi u dva sata iza ponoći.
Zdravo?, pomislim u sebi. Ma baš. Zdravo, Bolu, odgov-
orim mu. Da li sam te probudio, upita Bol, kao da mu je to
važno. Nisi, kažem. taman sam uranjao u san. da si došao
koji trenutak kasnije, ne bi me našao. Sjedi, kažem mu.
Znaš, kaže on sjedajući, imam jednu muku koju moram da
podijelim sa nekim. Došao sam da razgovaram sa tobom.
Činiš mi se kao pristojan, Čovječe. Bol ima svoju muku?,
začuđeno pitam sebe. koja muka njegova može biti?
Pričaj, Bolu, slušam te. kažem mu, uspravljajući se u
krevetu i namještajući jastuk iza leđa. Ja sam Bol,
poče on. i znaš. mene niko ne voli, svi me psuju, svi
me mrze a ja da moram kod nekoga da dođem,
moram negdje prenoćim i predanim. A, ne sviđa mi
se ni moje ime! Čuj Bol! Kakvo je to ime? Bolno,
kažem mu odsutno razmišljajući. Nasmijao se. Da, bolno,
složi se on. Ali. bolje je i to ime kažem, nego da su ti na
primjer, ime dali. neki policijski službenici. pa da se
zoveš Osumnjićeni za krivično djelo - nanošenje tupe
tjelesne nelagode, zar ne? Bol se zasmija, ali se ubrzo
uozbilji i nakratko zamisli. Ti nisi kao drugo ljudi, reče
Bol, nakon par minuta tišine, ti me ne psuješ, ne mrziš i
uvijek me nesvojstveno ljudski primiš, prihvataš me
takvog kakav jesam, zaista, izuzetan si domaćin.
Razmislio sam trenutak o njegovom
čudnom komplimentu. U pravu je. Jesam,
prihvatio sam ga, a da možda toga nisam bio ni
svjestan, sve do sada. Jesam ponekad, možda, u
njegovom prisustvu, bio isuviše zauzet da bih
obraćao pažnju na njega, a nekad sam imao
naviku i da popijem nešto, da sebi olakšam
njegovo prisustvo, da bih lakše radio druge
stvari. Razmišljajući tako, odsutno pogledah na
sat bilo je šest i dvadeset i tek tada shvatih da je Bol otišao.
Kliznuo sam u krevet i utonuo u čvrst san.

LUTANJE

Dugo sarn bio odsutan iz Sebe. Lutao sam okolo, stavljajući se u

Tuđe pozicije, sa namjerom da stvari vidim iz Njihove
perspektive. Želio sam da dobijem stvarnu sliku onoga što pos-
matram. I zaista sam to dobio: stvarnu sliku, realnost i istinu.
Ali nisam računao da će me to možda koštati.
Poslije dugog lutanja van Sebe, razmišljanja
i sakupljanja, kada sam pokušao da se vratim nisam mogao; nisam
ležao sam Sebi. Dok sam bio odsutan, promijenio sam se i
onaj moj stari kalup nije odgovarao za novog Mene koji se
izobličio: postao je iskusniji, spoznao je mnoge, dosad
neshvaćene stvari. I tako sam, na trenutak, ostao ispred Sebe, ne
znajući kuda sa Sobom. Morao sam da se vratim tamo odakle sam
se Sebi vraćao. Morao sam, taj novi da, da sagledam i samog
Sebe iz daljine, da shvatim kako Sebi da se vratim.
Naposlijetku sam shvatio: prišao sam ponovo Sebi i ućinio ono što
je davno trebalo da uradim - otpustio sam šavove koji su me
stezali i nisu mi dozvoljavali da se mijenjam, da učim, da sazrije
vam , da širim poglede, da razumijevam ... Ušao sam.
Vratio sam se.

„Da nije oblaka, šta bi bilo sa mnom i šta bih radio?

Najviše vremena provodim gledajući ih kako prolaze”
Emil Sioran

Napisala si mi
.Napiši bar Ok”
i napisao sam ti„Ok’
Da si mi napisala
„Napiši bar knjigu...
ćitavu.
ja bih ti napisao knjigu
čitavu
jer ne znam šta drugo da kažem.

kad sam ćutao