Sveučilište J. J.

Strossmayera u Osijeku

Filozofski fakultet Osijek

Preddiplomski studij hrvatskog jezika i književnosti i engleskog jezika i

književnosti

Matej Gabud

Ana Tadić

O Djevojci bez očiju

Seminarski rad iz Stare hrvatske književnosti 1

Mentor: doc. dr. sc. Ivana Mikulić

Osijek, 2021.

1
Sažetak
Ovaj se rad bavi srednjovjekovnim mirakulom Djevojka bez očiju, točnije njegovom
hrvatskom redakcijom iz 14. stoljeća koja se nalazi u Petrisovu zborniku. Prvo ćemo
spomenuti mirakul smjestiti u kontekst europske književnosti i utvrditi zašto se i kada
pojavljuju prvi Marijini mirakuli. Za to će nam biti potrebno poznavanje povijesne, kulturne,
ali i književne pozadine srednjovjekovlja. Nakon toga ćemo se osvrnuti na prisutnost
Marijinih čudesa, ali i Djevojke bez očiju u hrvatskoj srednjovjekovnoj književnosti te ćemo
pokušati definirati mirakul kao književnu vrstu. Vidjet ćemo na koji način Marijini mirakuli
postoje sadržajno i izražajno. Bavit ćemo se detaljnom sadržajnom analizom mirakula
Djevojka bez očiju kako bismo dokučili sve njegove semantičke slojeve. Zatim ćemo odrediti
stilska i poetička obilježja u Djevojci bez očiju. Pokušat ćemo pronaći sva prisutna stilsko
izražajna sredstva te opisati njihov značaj u estetskoj strukturi spomenutoga djela. Na kraju
ćemo dublje analizirati likove prisutne u djelu i utemeljiti njihovu ulogu u cjelokupnom
razvoju djela.

Ključne riječi: Marijini mirakuli, srednjovjekovna književnost

Sadržaj

2
Uvod

3
Marija svoje mjesto pronalazi u mnogim književnim djelima europskoga srednjovjekovlja, ali
i cjelokupne europske književnosti. Njezina religijska prisutnost i moć protežu se raznim
srednjovjekovnim vrstama i žanrovima od kojih se posebno ističu Marijina čudesa ili
mirakuli. Ona se najčešće pojavljuju u proznim oblicima, ali ih možemo pronaći i u obliku
pjesama te drama. Na zapadu prvi poznati Marijini mirakuli nastaju u merovinskoj Galiji, a
datiraju iz šestoga stoljeća (Petrović 1977). U 11. stoljeću dolazi do procvata
zapadnoeuropskog kršćanstva koji je vođen ne samo intelektualnim, već i umjetničkim
razvojem tadašnjega srednjega vijeka. Dolazi do snažnijega osjećaja za individualno te dolazi
do prijelaza iz romanike u gotiku. Spomenuti osjećaj za individualno rezultirat će djelima
specifičnoga karaktera, a nerijetko će govoriti o specifičnoj osobi. Marijini se mirakuli tek u
dvanaestom stoljeću skupljaju u zbirke, a već u trinaestom stoljeću govorimo o „zlatnom
stoljeću Marijine legende u zapadnoeuropskoj književnosti.“ (Petrović 1977) Važan pomak
predstavlja četrnaesto stoljeće tijekom kojega nastaju Marijini mirakuli na pučkim odnosno
narodnim jezicima. Marijini mirakuli stoga se mogu pronaći u engleskoj, francuskoj,
nizozemskoj, španjolskoj, ali i nordijskoj književnosti te hrvatskoj književnosti, pa možemo
reći da se jačina Marijinog kulta zrcalila ne samo u zapadnoeuropskoj književnosti, već i u
cjelokupnoj europskoj književnoj sceni i kulturi. Ono što mirakule čini posebno zanimljivima
narodu jesu njihovi zanimljivi zapleti te završetci koji su najčešće neočekivani. Osim toga,
prisutnost Marije u religijskom životu naroda budi njihov interes za priče u kojima se ona
pojavljuje. Ona se prikazuje potpuno idealizirano, prepuna je razumijevanja za običnoga
čovjeka, empatična je te uvijek spremna oprostiti. Marija kao takva ulazi u književnost i
obogaćuje ju, a upravo se pojavljuje u mirakulu Djevojka bez očiju koji je središte našeg
interesa.

4
Marijini mirakuli u Hrvatskoj

Jačanje Marijinog kulta u četrnaestom stoljeću rezultira njegovim širenjem europskim tlom te
upravo u drugoj polovici četrnaestoga stoljeća Marijini mirakuli dolaze u Hrvatsku. Pronaći
ćemo ih razasute u raznim zbirkama, zbornicima i brevijarima, najčešće pisanim na glagoljici.
Na ovim prostorima oni će se zadržati do 18. i 19. stoljeća u obliku didaktičkih tekstova. U
hrvatskoj književnosti glagoljski Ivančićev zbornik smatra se najstarijom zbirkom Marijinih
mirakula, a datira s kraja 14. ili prve polovice 15. stoljeća. Naime, u Žićima svetih otaca s
kraja 14. stoljeća možemo pronaći dva latinička Marijina čudesa, a u Vinodolskom zborniku s
početka 15. stoljeća četiri glagoljska. Osobito nam je važan Petrisov zbornik koji je nastao
1468. godine jer se smatra „najznačajnijim neliturgijskim kodeksom hrvatskog
srednjovjekovlja“ (Petrović: 1977) te se u njemu nalazi redakcija Djevojke bez očiju koju
ćemo analizirati. Zbog svog raznovrsnog književnog i crkvenog sadržaja Petrisov zbornik je
kroz povijest bio predmet proučavanja mnogih hrvatskih povjesničara i teoretičara
književnosti. Njime su se bavili Eduard Hercigonja, Vjekoslav Štefanić, Ivan Kukuljević
Sakcinski, Vatroslav Jagić i ostali značajni povjesničari književnosti hrvatskog prostora.
Petrisov zbornik ukupno sadrži šest Marijinih mirakula koji su razasuti po cijelome zborniku,
međutim, iako ih nema puno, oni predstavljaju jedne od najljepših mirakula, ali i djela
hrvatske srednjovjekovne književnosti.

5
Marijini mirakuli kao književna vrsta

U ranome srednjem vijeku još ne možemo pričati o Marijinim mirakulima jer se tadašnje
priče o čudesima dotiču svetaca i njihov tjelesnih ostataka. Postanak Marijinih mirakula u 14.
stoljeću veže se za orijentalnu (istočnjačku) i grčku književnost, a na Zapadu prve zbirke
mirakula sastavlja Grgur iz Toursa još u šestom stoljeću. Pojavljuju se u različitim književnim
formama, od poezije i proze do drame. Jačanjem Marijinog kulta na Zapadu dolazi do njezina
štovanja te se gubi prikaz žene kao bludnice koju zamjenjuje bespomoćna žena u ulozi žrtve.
Upravo su žene najčešći likovi Marijinih mirakula, a Marija im indirektno ili direktno pomaže
prebroditi neki duhovni ili tjelesni problem. Ona pojedincima pomaže u nevolji na čudesan
način pa zato Marijine mirakule još zovemo čudesima. U Marijinim mirakulima pronalazimo
snažan utjecaj usmene tradicije pa u njima nećemo imati uzvišeni stil. Novelistička fabularna
struktura Marijinih čudesa omogućuje im dinamičnost radnje i vremensku napetost koja čini
čitanje zanimljivijim prosječnom čitatelju. Ona spajaju svjetovno i duhovno te stoga
predstavljaju poveznicu između zemaljskoga i duhovnoga svijeta. To se također očituje kroz
samu Mariju koja svojom brigom za ljude pokazuje svoju ljudsku, majčinsku prirodu. Ljudi
koji se pojavljuju u Marijinim mirakulima dolaze iz različitih društvenih staleža, a najčešće su
to žene, samo što su sada lišene mizoginije. Prisutnost mizoginije bila bi nedopustiva u ovoj
vrsti jer je sama Djevica Marija žena te stoga sve žene uzor pronalaze u njoj. Marijini
mirakuli upravo svojom lakom probavljivošću, ali ujedno i velikom književnom i vjerskom
važnosti čine jednu od najvažnijih književnih vrsta zapadnoeuropskog književnog
srednjovjekovlja.

6
Djevojka bez očiju u hrvatskoj srednjovjekovnoj književnosti

Marijin mirakul Djevojka bez očiju ima razvijenu pojavu u hrvatskoj srednjovjekovnoj
književnosti u kojoj se javlja u čak tri redakcije. Prva, kraća redakcija ovoga mirakula nalazi
se u Petrisovu zborniku, a ostale dvije pronalazimo u zbirci Marijinih mirakula iz Senja.
Djevojka bez očiju zapravo ima dvije verzije, jednu kraću i jednu dulju koja se sastoji od tri
prvotno samostalne legende. Spomenute tri legende jesu: legenda o pobožnom čovjeku ili
monahu i njegovu magarcu, legenda o obraćenju javnih žena i njihovu zaređenju za redovnice
te legenda o redovnici koja je žrtvovala svoje oči da bi sačuvala djevičanstvo zavjetovano
Mariji (Petrović 1997). Prve dvije spomenute legende čine temelje za treću legendu koja je
središte našega interesa. Kratko ćemo parafrazirati sadržaj prve dvije legende kako bismo
uočili njihov značaj i povezanost s trećom, 'pravom' verzijom legende o djevojci bez ruku.
Naime, jedan čovjek ostavlja svoje imanje i sa svojim magarcem odlazi u svijet širiti božju
riječ. Neprestano je brinuo o magarcu i to ga je ometalo u molitvi pa ga odlučuje prodati i taj
novac podijeli sirotinji. Tijekom jednoga putovanja susreo je mladića koji ga odvozi u javnu
kuću kako bi ondje zgriješio, ali čovjek svojim riječima dopire do žena i one na mjestu javne
kuće podižu samostan. U taj isti samostan nakon nekoliko godina dolazi djevojka koja je u
središtu našega mirakula, stoga možemo reći da mirakul počinje tek njezinim dolaskom u
samostan. Nije sigurno odakle je točno došao njezin motiv, ali neki smatraju da se on
pojavljuje na Istoku ili u Grčkoj. Naime, Djevojka bez očiju pronalazi svoje mjesto u zrelom
srednjem vijeku te su sve njene verzije cijenjene zbog svojih estetskih, sadržajnih i vjerskih
kvaliteta. Za razliku od redakcija iz senjske zbirke, ona iz Petrisova zbornika ne navodi
engleskoga kralja Richarda kao kraljevića te je nešto blaža od spomenutih senjskih redakcija.
Svojom književnom i sadržajnom ljepotom Djevojka bez očiju zauzima mjesto bisera
hrvatske i europske Marijine legende (Petrović: 1997).

7
Sadržajna analiza Djevojke bez očiju

Odmah u prvoj rečenici Djevojke bez očiju doznajemo o engleskom kralju te stoga
zaključujemo da je radnja smještena negdje na prostoru Engleske, ali ne znamo točno gdje i
kada, budući da je vrijeme nedefinirano: „Bješe v jedno vrjemje da kralj Angliski hotješe
umrjeti.“ (SHK) Spomenuti kralj umire, a za njegova se sina brinu njegovi podanici na dvoru:
„I ti dobri muži ki hranahu toga kralića, počeše ga dobro hraniti i varovati.“ (SHK) Mladi
kraljević svakodnevno je odlazio u samostan u kojemu su divno pjevale redovnice, a jedna
redovnica posebno ga je očarala: „I ta kralić, prihodjeć va t kloštr, poče mu se misal vžigati i
srce k toj djevici, i ne morje se strpjeti.“ (SHK) Spomenuta mlada redovnica bila je nešto
poput zvonara te je čak imala ključeve samostana. Kraljević ne može suzdržati svoje
rasplamsane osjećaje pa šalje „ženu mudru“ redovnici da je umjesto njega pita hoće li se
vjenčati. Mudra žena odlazi mladoj redovnici i priopćuje joj kraljevićeve misli i nakane, ali
joj redovnica odlučno odgovara: „Pojdi od mjene stanovito ti, ne hoću!“ (SHK) Djevojka ne
razumije zašto bi ju kraljević uzeo za svoju ženu, ona nije bogata i ne pripada istom
društvenom sloju: „On morje ot kraljeva roda, kako je sam, sebje ženu pojeti.“ (SHK)
Međutim, kraljević ne odustaje i neumorno je preklinje: „Gospoje, prošu tje, da narjedi sa
svojimi sestrami da ta tvoja djevica budje moja žena, i hoću ju koruniti da budje kralica!“
(SHK) Kraljević također odlučuje da će dati novac samostanu. Djevojku je to neprestano
moljenje iscrpilo te sada odgovori: „Budi tako kako vi hoćete.“ (SHK) Redovnica se pak
duboko u sebi ne želi dati kraljeviću pa se moli Mariji: „Milostiva Gospoje, ne daj se tjelu
mojemu oskvrniti grjehom sega svjeta, da daj mi prvo smrt!“ (SHK) Možemo zaključiti da
djevojka želi ostati vjerna Gospodinu i Mariji živeći u askezi. Ipak, kako ne bi zamjerila
kraljeviću ona govori da voli. Redovnica želi da kraljević dođe po nju u samostan te kraljević
upravo to i čini. Uzima krunu i s biskupom odlazi u samostan sav veseo. Djevojka se pita
zašto bi netko poput Kraljevića htio biti s njom i što ga je toliko očaralo:

„O, pljemjeniti kraliću, prošu tje, kako pljemljenitu krv ot ke si ti rojen, povjej
mi, prošu tje, zač sam ti ja tukilo draga i zač sam ti tuliko vzljubljena? Za ku rič i za ku
moju ljepotu jednu ubogu djevicu kako sam ja, ka bim ne bila dostojna tjebje kudjelje
prjesti, ni tvoje počtenje komore pomjesti, ki si tuliko pljemenit gospodin?“ (SHK)

Kraljević odgovara da su njezine lijepe oči povod njegove ljubavi: „Za nijednu rič tje nisam
vjeće vzljubil, nerje za tvoji ljepi oči!“ (SHK) Nakon toga redovnica odlazi u svoju sobu i

8
izvadi si oba oka te ih u časi odnese kraljeviću i kaže: „O kraljevići pljemjeniti, kada sta ti
tuliko dragi moji oči, ljubi iju koliko hoćeš, a mene ne buš nigdarje ljubil!“ (SHK) Poslije
toga čina kraljević odlazi razočaran i žalostan u pustinju k svetom Bernardu i postaje
redovnik. Naime, sveti Bernard se može odnositi na Bernarda iz Clairvauxa koji je bio
katolički svetac, a posebno se zanimao za život i štovanje djevice Marije. Marija djevojci
vraća oči, stoga i vid te se svi ljudi čude njezinom činu: „I to čudo vidjevše vsi ki tu bjehu, i
proslaviše Gospodina Boga i svetu djevu Mariju.“ (SHK) Djelo završava poprilično dugom
formulom pobožnosti upućenoj samoj djevici Mariji, ali i Bogu: „Tako i nas ta ista gospoja
sveta djeva Marija v život vječni postavi, i oči naši k nje milosti otvorimo, da duše naše
primjet svojima rukama v svjetlost vječnu, v ku svetlost privedi nas Gospodin Bog
vsemogući. Amen.“ (SHK) Uočljivo je da Djevojka bez ruku u svome središtu ima redovnicu
čvrstoga, nepokolebljivoga karaktera, koja je spremna žrtvovati vlastitu vanjštinu za čistoću
pred Djevicom. S jedne strane imamo kraljevića koji ima veliko materijalno bogatstvo, a s
druge imamo redovnicu koja živi askezi. Ovaj mirakul upravo se temelji na kontrastu ovih
dvaju načina življenja, ali i sam kraljević na kraju postaje redovnik i time stupa u skroman
život. Djevojka činom vađenja očiju pokazuje svoju vjernost Mariji i odbojnost prema
zemaljskim, prolaznim užicima. Upravo dramatičnost ovoga čina i njegova prikaza čine
mirakul neočekivanim, gotovo apsurdnim. Međutim, djevojka djeluje po svojoj savjesti i
odanosti božanskome te biva izliječena. Nadalje, na primjeru kraljevića i djevojke možemo
uočiti odnos muškarca i žene, ali i razliku klasnog položaja. Naime, kraljević gotovo opsjeda
djevojku i ne ostavlja joj puno izbora. On posjeduje mnogo novca i spreman ga je dati
samostanu kako bi pokazao svoju velikodušnost. Djevojka pak živi skroman, svet život i ne
želi odustati od svojih uvjerenja. Unatoč posjedovanju iznimne ljepote, ona u njoj ne vidi
smisao, već ga pronalazi u zbližavanju s Bogom. O njezinoj ljepoti govori nam činjenica da
kraljević odlazi u pustinju postati redovnik jer je ne može imati za ženu. U njoj je vjerojatno
vidio čisto i neiskvareno biće koje je izvana ostavljalo dojam običnim pogledom.

9
Poetička i stilska obilježja Djevojke bez očiju

Djevojka bez očiju počinje in medias res, često prisutnim postupkom donošenja
početka fabule u Marijinim mirakulima: „Bješe v jedno vrjemje da kralj Angliski hotješe
umrjeti.“ Početak ima karakter kronike zbog iznošenja događanja poput utvrđenih činjenica,
već doživljene stvarnosti: „I ta kralj imješe jednoga sina, i togo sina prvo nego umrje,
naporuči dobrim mužem ki bjehu njega vjerni sluge te zemlje i vjernici toga kralja, da ga oni
hrane i obaruju, kako je dostojno kraljevo djete hraniti.“ (SHK) Pripovjedač je, kao u većini
proznih vrsta hrvatskog srednjovjekovlja, autorski odnosno sveznajući te nas o svemu
obavještava objektivno. Pripovjedač prikazuje svoju pripadnost radnji tek na kraju mirakula
kada iznosi formulu pobožnosti. Slijed događaja je kronološki pa govorimo o stepenastoj
fabuli o kojoj nas izvješćuje pripovjedač.

Djevojka bez očiju obiluje izrazito složenim rečenicama punim nabrajanja. U drugoj
već citiranoj rečenici prisutno je stilsko ponavljanje riječi sin. Također uočavamo paragmenon
na primjeru „kralja“ i „kraljevo“ te poliptoton na primjeru „kralja“ i „kralj“. U rečenici „I ti
dobri muži ki hranahu toga kralića, počeše ga dobro hraniti i varovati.“ (SHK) pronalazimo
stilsko ponavljanje glagolja hraniti u službi postizanja ritmičnosti. Homeoteleuton, odnosno
ponavljanje istih završetaka riječi, u ovom slučaju glagolja, uočljiv je na sljedećem primjeru:
„I bješe v tom kloštri jedna djevica ka držaše ključe toga kloštra i hranaše vse crjekvjene rječi
i zvonaše kada bješe potrjeba.“ (SHK) Homeoteleuton također je vidljiv u rečenici „I ta ista
djevica veliko služaše gospoji svetoj djevi Mariji i njeje post pošćaše, i njeje oficij govoraše
na vsaki dan.“ (SHK) – on se opet uočava u istim gramatičkim nastavcima glagola. Veliku
učestalost stilskog ponavljanja pronalazimo u rečenici: „Tako ti stanovito pravlju da ja hoću
ako ti hoć da budješ žena moja, i hoću te koruniti da budješ kralica moja zakonna žena.“
(SHK) Kada djevojka preispituje kraljevićevu želju za ženidbom, iznosi nam uočljiv kontrast
uboge djevice i kraljice: „Kako to morje biti, da ja, budući jedna uboga djevica, mogla bim
biti kralica, ka sam od uboge ruke rojena?“ (SHK) Nadalje, uspoređuje sebe i kralja te opet
uočavamo kontrast: „On morje ot kraljeva roda, kako je sam, sebje ženu pojeti.“ (SHK)
Unutarnji monolog pojavljuje se u trenutku kada djevojka govori da se želi udati za kraljevića,
a zapravo to ne misli: „Milostiva Gospoje, ne daj se tjelu mojemu oskvrnuti grjehom sega
svjeta, da daj mi prvo smrt!“ (SHK) Opet uočavamo paragmenon, stilsku figuru ponavljanja

10
istog korijena riječi u: „I počeše čudovati se vsi kakovo to čudo bje (…)“ (SHK) i „I ta kralić
prtjece napravi vse, i vazam koronu koju hotješe koruniti (…)“ (SHK). U sljedećem citatu
možemo uočiti poliptoton te mnogo stilskog nabrajanja koje rezultira lijepim prizvukom i
ritmom: „O, pljemjeniti kraliću, prošu tje, kako pljemjenitu krv o tke si ti rojen, povjej mi,
prošu tje, zač sam ti ja tukilo draga i zač sam ti tuliko vzljubljena?“ (SHK) Kraljević odgovara
i čini dijalog s djevojkom: „Za nijednu rič tje nisam vjeće vzljubil, nerje za tvoji ljepi oči!“
(SHK) Opisivanje možemo pronaći u prikazu postupaka kopanja očiju: „I vzamši one dvje
zbicje, tr izvže van svoji oči i položi je v jednu zlatu času (…)“ (SHK).Nakon što si djevojka
iskopa oči, kraljević odlazi u pustinju te primjećujemo stilsko ponavljanje te važnije, kontrast
kraljevstva, mjesta punog meteža i pustinje, samotnoga prostora: „I za tu vjeliku žalost pojdje
van iz kraljevstva i pojdje v jednu pustinju k svetomu Brnardu opatu i kolundar se učini.“
(SHK)

Na kraju samoga mirakula imamo očekivanu, ali poprilično dugačku formulu

pobožnosti:

„Tako i mi, drazi hrstjane, prosimo gospoju svetu djevu Mariju, kako ju je ona
djevica prosila koj je oči v glavu vložila i zdravu ju učinila i ot grjehov ju izbavila.
Tako i nas ta ista gospoja sveta djeva Marija v život vječni postavi, i oči naši k nje
milosti otvorimo, da duše naše primjet svojima rukama v svjetlost vječnu, v ku
svjetlost vječnu, v ku svetlost privedi nas Gospodin Bog vsemogući. Amen.“ (SHK)

Dakle, Djevojka bez očiju obiluje mnogim stilskim izražajnim sredstvima koji čine
njezinu estetsku strukturu. Ta struktura ne sastoji se samo od jezičnih sredstava, kao što su
polisindeton, poliptoton, homeoteleuton i stilska nabrajanja, već i od likova koji utjelovljuju
određene ideje i stavove te čine to na svoj specifičan način. Uporabom spomenutih stilskih
izražajnih sredstava postiže se ritam i zvučnost samoga djela. U ovome mirakulu veliku
važnost imaju kontrasti te je upravo na jednom od njih utemeljeno djelo. Govorimo o
kontrastu između dva središnja lika, djevojke i kraljevića. Kontrast dvaju glavnih likova ne
temelji se samo na njihovoj egzistencijalnoj različitosti, već i na opoziciji duhovnog i
zemaljskog. Detaljniji opis likova prikazat ćemo u sljedećem poglavlju.

11
Likovi

U središtu Djevojke bez očiju nalazimo engleskog kraljevića i djevojku koja je

redovnica. Kraljević je ostao bez oca te je na redu za prijestolje. Djevojka svoje vrijeme
provodi u samostanu s ostalim redovnicama, a ondje se mole i pjevaju. Kraljević je upravo
pronalazi u samostanu, svetome mjestu posvećenom duhovnom štovanju Boga. On se
zaljubljuje u vanjsku ljepotu djevojke, točnije u njezine oči, ali ona ljepotu pronalazi u
duhovnoj sferi života. Djevojka svoj život posvećuje Bogu i Mariji te živi u askezi koja joj ne
dopušta tjelesno uživanje i ostale zemaljske užitke. Ona bi radije umrla nego dala svoju ruku
kraljeviću: „Milostiva Gospoje, ne daj se tjelu mojemu oskvrnuti grjehom sega svjeta, da daj
mi prvo smrt!“ (SHK) Svojom upornošću u vjeri ona je utjelovljenje dostojnoga vjernika koji
bi dao svoj život za duševni mir i predanost Bogu. Iako postoji bitna razlika među spomenuta
dva lika, ne možemo govoriti o kraljeviću kao nositelju zla jer njegov cilj nije povrijediti
djevojku. Ipak, njegov je cilj sebičan, ali iskren. O tome nam govori njegov postupak odlaska
u pustinju nakon što si djevojka oduzima oči. On odlazi k svetom Bernardu i postaje redovnik
te se sam predaje skromnom životu u askezi. Iz njegova čina možemo zaključiti da je uistinu
osjećao posebnu privlačnost prema djevojci te da je iskreno htio biti s njom, a iz njezina čina
možemo zaključiti da niti jedna zemaljska ljubav nije vrjednija od one duhovne.

Opozicija kraljevića i djevojke očituje se u različitosti njihove realnosti. Govorimo o

kontrastu onoga zemaljskog i duhovnog. Poveznicu između tih dvaju svjetova predstavlja lik
Marije. Ona predstavlja oprost, nadu i svojom intervencijom u zemaljskome svijetu pokazuje
koliko joj je stalo do samih ljudi. Ona dolazi pomoći onima u nevolji, onima u potrebi te tako
pokazuje svoju ljudsku narav. Bogorodica je potpuno idealizirana i čudotvorna, ona sama čini
čuda kako bi pomogla običnome čovjeku i zadržala ga u svome okrilju. Ona djevojki vraća
oči, stoga vid i time joj iskazuje zahvalu za svoju istinsku žrtvu. O njoj se stvaraju legende
kojima svjedoči običan puk: „I to čudo vidjevše vsi ki tu bjehu, i proslaviše Gospodina Boga i
svetu djevu Mariju.“ (SHK) Marija svojom pojavom mijenja pojedinačne sudbine o kojima se

12
kasnije priča i piše. Bogorodica pokazuje svoju ljudsku prirodu koju dijeli sa onom
božanskom.

Zaključak

13
Popis literature

Hrvatska srednjovjekovna proza II.: apokrifi, vizije, prenja, Marijini mirakuli, priredila i
transkribirala Marija-Ana Dürrigl, Stoljeća hrvatske književnosti, Matica hrvatska, Zagreb,
2013.

Pet stoljeća hrvatske književnosti, knjiga 1, priredio Vjekoslav Štefanić sa suradnicima,

Zagreb, 1969.

Petrović, I. 1977. Marijini mirakuli u hrvatskim glagoljskim zbirkama i njihovi evropski

izvori. Radovi Staroslavenskog instituta, vol. 8, br. 8, str. 3-243. (URL:
https://hrcak.srce.hr/13997)

Hercigonja, E. 2010. Ivanka Petrović – proučavateljica hrvatske i europske književnosti

srednjega vijeka. Slovo, br. 60, str. 1-24. (URL: https://hrcak.srce.hr/65861)

mirakul. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža,

2021. Pristupljeno 12. 12. 2021. (URL: http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?
ID=41113)

14