Duh Polidora, Hekabina i Prijamova sina, kojeg je otac (Prijam) kratko vrijeme prije opsade Troje

povjerio tračkom kralju Polimestoru, luta oko šatora svoje majke Hekabe koja je nakon propasti
Troje postala Odisejeva robinja. Polidor javlja u snu svojoj majci da ga je Polimestor ubio i
njegovo mrtvo tijelo bacio u more.

HEKABA:

O, Zeusova zrako, o crna tmino, ti

što dižu me u ovako tamnu noć

te strašne prikaze što san moj remete?

O majko naša, zemljo-majko snova nam,

od sablasti me ovih noćnih sačuvaj.

O, vidim Polidora mrtvog, sina svog,

kog Tračanin je u zaštitu uzeo.

Zar nisam i ja mrtva, zar još ima me?

O, sine, sine.

Već bezumnu pjesmu počinjem.

Bez uzdaha, bez suza nikad neće mi

novi dan osvanuti.

Kakvom li si smrću umro?

Od bojna koplja pade? Il more ga meni donese?

Tek sad shvaćam san svoj.

Moj gost prijatelj Polimestor, Tračanin

kom muž moj preda sina da ga sakrije.

On ga ubi, to mi san moj kaza.

Zacijelo se na zlato polakomio?

A nekad i gost bješe u domu mome.

Ubico prokleti, kako si mogao...

Medeja je čarobnica, kći kolhidskoga kralja Ejeta. Zaljubila se u Jazona, vođu Argonautâ, i
pomogla mu svojim čarobnim moćima da učini junačko djelo i domogne se zlatnoga runa te
izdala svoga oca i ubila svoga brata. Kada ih je na otoku Kerkiri (Krf) sustigla Ejetova vojska
tražeći od tamošnjega kralja Alkinoja da preda Medeju, ovaj je odgovorio da će ju predati samo
ako je djevica, pa se Medeja potajno vjenčala s Jazonom te su napustili otok. Dok su živjeli na
Korintu, Medeja je saznala da se Jazon planira oženiti kćerkom korintskog kralja. Iz straha da će
čarima naštetiti njegovoj kćeri, korintski kralj naređuje da se Medeju izbaci iz zemlje. Kako god,
Medeja ga uvjerava da joj dozvoli još jedan dan na Korintu.

MEDEJA (zboru):

Svud nesreća me bije, tko će poreć to?

Al' neće tako biti, ne vjerujte još!

Još borba čeka teška one mladence,

A oca tasta brige, muke nemale,

Zar ikad, misliš, milo bih mu zborila,

Da korist mi na umu, varka ne bješe?

Nit riječce rekla bih nit ruke takla se!

Al' ludost ti tolika njega zaslijepi,

Te makar me iz zemlje bacit mogo on

I razbit snutke moje, jedan da mi dan

Da ostanem, i ja ću tri dušmana sad

Pogubit: oca, kćer mu i još muža svog.

A za umorstvo imam mnogo načina,

Al' ne znam, drage, kojeg da se mašim ja:

Bi l' dvore nevjestine ja upalila

Il' tiho ušla u dom, gdje joj krevet je.

I oštar mač joj zarinula u srce.

Al' jedno smeta mi, zateku l' oni me

Gdje u kuću se šuljam, snujem tako što,

Tad glavom platit ću, dušmanima bit ću smijeh.

Put ravan najbolji je, njemu vješta sam

Ja najviše, umorit ću ih otrovom.