Professional Documents
Culture Documents
Artur Rembo Sabrana Poetska Dela
Artur Rembo Sabrana Poetska Dela
PREDGOVOR
SABRANA POETSKA DELA
PESME
NOVOGODIŠNJI POKLONI SIROČIĆIMA
PREDOSEĆAJ
SUNCE I PUT17
OFELIJA
BAL OBEŠENIH
TARTIFOVA KAZNA
KOVAČ
UZ MUZIKU
VENUS ANADYOMENE
PRVO VEČE
ŠTA SPREČAVA NINU
ZATEČENI
ROMAN
ZLO
ĆESARSKI BES31
SAN ZA ZIMU
SPAVAČ U DOLU
U ZELENOJ KRČMI, u pet popodne
ZLOĆA
BLISTAVA POBEDA KOD SARBRIKENA IZVOJEVANA S POKLICIMA ŽIVEO
CAR!33
ORMAN
MOJE BOEMSTVO
GAVRANI
ZASELI35
FAUNOVA GLAVA
CARINICI36
VEČERNJA MOLITVA
PARISKA RATNA PESMA37
MOJE MALE DRAGANE
ČUČANIJA42
SEDMOGODIŠNJI PESNICI43
SIROMASI U CRKVI
OTETO SRCE44
PARISKA ORGIJA ili PARIZ SE PONOVO NASELJAVA
RUKE ŽANE-MARIJE
MILOSRDNE SESTRE
SAMOGLASNICI51
*
PRAVEDNIK53
Gospodinu Teodoru de Banvilu54 PESNIKU POVODOM CVEĆA
PRVE PRIČESTI
BIŠTENJA
PIJANI BROD
POSLEDNJI STIHOVI
SUZA
REKA OD KASISA77
KOMEDIJA ŽEĐI
DOBRA JUTARNJA MISAO
MLADI PAR82
SVETKOVINE GLADI
MIHAILO I HRISTINA83
SRAM
SEĆANJE
PUSTINJE LJUBAVI86
UVOD
JEVANĐELSKE PROZE87
BORAVAK U PAKLU
ZLA KRV
NOĆ U PAKLU
BUNILA
NEMOGUĆE
BLESAK
JUTRO
ZBOGOM112
ILUMINACIJE114
POSLE POTOPA
DETINJSTVO
PRIČA116
PARADA
ANTIČKA
BEING BEAUTEOUS117
ŽIVOTI
ODLAZAK
KRALJEVANJE
JEDNOM RAZLOGU120
PREPODNE PIJANSTVA
IZREKE
RADNICI
MOSTOVI
GRAD
KOLOTEČINE
GRADOVI
SKITNICE
GRADOVI
BDENJA
MISTIČNA
ZORA
CVETOVI
OBIČNI NOKTURNO
MARINA
ZIMSKA SVEČANOST
TESKOBA
METROPOLSKA135
VARVARSKA
RASPRODAJA
FAIRY139
RAT
MLADOST
RT
POZORNICE
ISTORIJSKO VEČE
BOTTOM144
H
KRETANJE
PREDANOST
DEMOKRATIJA
GENIJ
DODATAK
ZEZAČKI ALBUM153
STARI KOPEI157
DVA PISMA
ŽORŽU IZAMBARU
POLU DEMENIJU167
Notes
Naslov izvornika
Arthur Rimbaud
Euvres Garnier,
Paris, 1981
Izdavač
PAIDEIA, Beograd
Generalni direktor
PETAR ŽIVADINOVIĆ
SABRANA
POETSKA
DELA
PAIDEIA
Beograd, 2004.
PREDGOVOR
ARTUR REMBO
Jedina poezija dostojna tog imena danas je eshatološka, to jest takva koja negira današnji
neljudski svet u ime velike promene.
Česlav Miloš
Između 1850. i 1880. u istoriji francuske poezije događaju se presudne stvari. Na književnoj
sceni javljaju se pesnici sa novim, prefinjenijim, uz to i “tamnijim”, pesimističnijim osećanjem sveta,
sa dubljim i osetljivijim moralnim čulom, s novom, univerzalnijom i sintetičnijom vizijom. Ta pojava
je izraz promenjenog senzibiliteta savremenog, prvenstveno urbanog čoveka i intelektualne elite. Prvi
i najizrazitiji predstavnik ovog novog, modernog pesničkog plemena je Bodler. Druga tendencija tiče
se odnosa poezije i društva. Pesnička reč, u delu književnog “kralja stoleća” Viktora Igoa, prvi put se
izričito i smišljeno proglašava sredstvom društvene akcije, odnosno delovanja usmerenog ka
promeni, poboljšanju života. Treća tendencija javlja se samo delimično kao reakcija na ovu drugu, a
više je izraz postignutog stepena svesti o osvojenim autonomnim izražajnim mogućnostima poetskog
iskaza. U delima pesnika ove tendencije, čiji je najizrazitiji predstavnik Malarme, poezija se okreće
sebi, tražeći svoj smisao isključivo u bogatstvu i mogućnostima sopstvenih izražajnih sredstava.
Moglo bi izgledati, i izgledalo je, da su ovako različite ili čak divergentne tendencije morale
izazvati neku vrstu raskola u francuskoj poeziji tog perioda, a samim tim i u kasnijem razvoju
francuskog, pa i svetskog pesništva, budući da im se u osnovi nalaze tri nezavisna, ponekad naizgled
nespojiva, čak i protivrečna poetska fenomena. Međutim, da li neobičnom igrom slučaja ili dubljom
istorijskom logikom, problemi postavljeni skoro istovremenom pojavom ovih triju disparatnih tokova
razrešeni su takoreći u trenutku kad su nastali, pojavom pesnika koji je bio savremenik Bodlera, Igoa
i Malarmea, i koji je “spojio nespojivo”, pokazavši da je reč o tendencijama koje se uzajamno ne
negiraju, već se dopunjuju nalazeći se u nekoj vrsti paradoksalnog saglasja. Taj pesnik je “genijalni
deran iz Šarlevila” Žan Artur Rembo.
Pogledajmo, letimično, na koji su način kod Remboa usaglašena, a u isti mah produbljena i
proširena poetska saznanja njegovih velikih savremenika Bodlera, Igoa, i Malarmea.
U odnosu na Bodlera, Koji je u njegovim očima “kralj pesnika”, “najvidovitiji”, “pravi Bog”,
Rembo je osetio da se problem postavlja na planu forme. On za Bodlerovu formu kaže da je “često
kržljava”, dajući da se nasluti da to smatra posledicom “življenja u suviše umetničkoj sredini”.
Kasnije ćemo videti koliko je ovaj zaključak značajan za Remboa. Trenutno zaslužuje pažnju nešto
drugo: da konstatacija o “kržljavoj formi” znači, u stvari, ocenu o poetski nepotpuno ispoljenom
senzibilitetu, o “vidovitosti” koja je bar delimično ostala u latentnom stanju, pošto nije do kraja
izražena kroz uobličenje dela. Jer senzibilitet je u pesništvu pojačana osetljivost i izuzetna
delotvornost naročitog čula koje zovemo poetskim, a u kojemu imaju udela mogućnosti svih čula,
preobraženih u složeni instrument duha, kako bi se saznato moglo na odgovarajući način izraziti. Tu
sposobnost kreativnog aktiviranja istančanog senzibiliteta Rembo naziva “vidovitošću”. Ako je
Bodler, dakle, prvi uneo u poeziju nov senzibilitet modernog čoveka, Rembo je za tu novu poetsku
tekovinu prvi našao potpuno odgovarajuću formu. Ali u Remboovoj poeziji to nije, kao u Bodlerovom
slučaju, samo senzibilitet gradskog čoveka i moderne intelektualne elite. Za razliku od Bodlerovog,
remboovski poetski subjekt je univerzalan, kako po svom duhovnom poreklu tako i po svojim
osnovnim preokupacijama.
Viktor Igo je uspostavio nov odnos pesništva i društvene akcije, stavljajući poetsku reč - kao što
je više puta na različite načine sam istakao - “u službu progresa”. Ali on je to učinio ne uviđajući da
se za dosledno ostvarivanje jednog takvog načela mora promeniti i sama priroda poetskog izraza.
Promena društva je u Igoovoj viziji jedna od misija poezije; muzi je u ruci čas mač, a čas cvet; ona
menja uloge i sredstva, ali pri tom i dalje ostaje nešto odvojeno i nezavisno od njih: tradicionalna
muza pesništva. Promena koju Rembo donosi na ovom planu znatno je radikalnija. Za njega poetski
čin nije nešto što može, između ostalog, služiti revoluciji; on je revolucija sam po sebi. Remboova
deviza promeniti život zahteva preobražaj samog bića poezije. Poezija nije pokretač nekakvog
procesa menjanja života, već nešto mnogo više od toga: ona je sama ta promena.
Što se tiče malarmeovskog doprinosa promenjenom odnosu prema suštini i načinu poetskog
iskaza, može se, na prvi pogled, učiniti paradoksalnom ocena da je Rembo “proširio i produbio”
iskustvo koje je, sudeći po svim spoljašnjim znacima, doseglo krajnje granice svojih mogućnosti i
htenja. To bi uostalom značilo i neku vrstu anahronizma: izgledalo bi, naime, da je Rembo ostvario
neke tipično “malarmeovske” ambicije - u okvirima težnje ka “čistoj poeziji” - istovremeno sa
autorom Irodijade i Bačenih kocaka, ili čak i posle njega. Rembo je, međutim, taj koji se ukazuje
1
Malarmeu kao lik iz prošlosti, kao stečeno iskustvo, a ne obrnuto. Pa ipak, anahronizam je samo
prividan: pesnička traženja ove dvojice najvećih novatora iz razdoblja rađanja modernog poetskog
izraza teku paralelno i nezavisno jedan od drugog. Rembo se i u Malarmeovoj svesti ukazuje kao
fenomen van vremena i prostora (što znači: van vremena i prostora literature, van postojećih
književnih koordinata): “meteor, upaljen bez drugog motiva sem sopstvenog prisustva, koji se gubi
2
sam i gasi se” . Ništa nas, dakle, ne sprečava da iz istorijske perspektive uporedno ocenjujemo
domete ostvarene na Remboovom i Malarmeovom pravcu, kao na glavnim tokovima razvoja poetske
misli, ne obazirući se na hronološki redosled dela i ličnosti. A u toj perspektivi i Rembo i Malarme
prikazuju se kao tvorci dela koja se mogu podvesti pod koncept “čiste poezije”, ukoliko pod takvom
poezijom podrazumevamo onu koja, svodeći se u potpunosti na sopstveni iskaz, ništa ne duguje
okolnostima iz kojih je proistekla, ne uzima smisao iz bilo kakvog sebi stranog konteksta, već,
naprotiv, zrači sopstvenom egzistencijom, stvarajući oko sebe i iz sebe svoj svet. Treba, međutim,
ukazati na nešto što može izgledati neobično, i na šta se u krajnjoj liniji svodi Remboovo proširenje
malarmeovskog specifičnog iskustva u elaboraciji koncepta “čiste poezije”: to je činjenica da su do
pomenutih rezultata oba ova pesnika došla na sasvim različite, pa i protivrečne načine, iz čega se
ponekad stvara utisak da su njihova dela poetski antipodi. Malarme se, sudeći ne samo po njegovim
izričitim izjavama nego i po načinu življenja, trudio da svoje poetsko mišljenje i sam čin pesničkog
stvaranja potpuno odvoji od svog krajnje neuzbudljivog i sivog profesorskog života. On je samim tim
pristajao na podvojenost egzistencije, deleći je na sferu “vulgarnog”, koja je svet materijalnih
uslovljenosti, i sferu “apsolutnog”, koja je svet Ideja. Takvu podvojenost smatrao je čak i
neophodnim uslovom prave pesničke kreativnosti. Rembou je takvo podvajanje bilo sasvim
neprihvatljivo. Za njega je egzistencija jedna i jedinstvena: život i poezija se poistovećuju. Stoga
njegova najbolja pesnička ostvarenja, zadržavajući samosvojnost celovitih poetskih organizama, tih
potpunih i nezavisnih svetova, predstavljaju i neku vrstu životnih činova, kao što i njegov život, ne
samo u očima ljubitelja legendi, dobija izgled poetskog čina. A u tome se s razlogom može videti
obogaćenje malarmeovskog poetskog iskustva.
Remboovo je delo, dakle, u raznolikim i složenim razvojnim tokovima modernog pesništva od
samog njihovog početka neka vrsta čvorne tačke, pa i putokaza koji usmerava maticu; ono sažima i
objedinjava i danas aktuelne različite i protivrečne tendencije; ono u svojim krajnjim dometima
ostaje živo i neprevaziđeno. Izvršivši sintezu preovlađujućih poetskih tendencija svog doba, Rembo
je i nehotice dao lekciju svim kasnijim isključivim predstavnicima i zagovornicima bilo koje od njih,
ali ta lekcija ni do danas nije dovoljno naučena, možda upravo zato što ovaj pesnik uvek biva tretiran
kao “poseban slučaj”, ili, po rečima Malarmea, “značajni prolaznik”, neko ko je bio i ostao po strani,
ko ne igra ulogu, pa ga samim tim nema ni na sceni. Neko, najzad, čije prisustvo, u najboljem slučaju,
samo “sve dovodi u pitanje”.
Pogledajmo, dakle, pobliže kako je u stvarnosti izgledao taj “posebni slučaj” i na koji je način
svojim delom dovodio i doveo u pitanje zatečenu poeziju i svet koji mu je bio dosuđen.
Najpre nabrojmo životne činjenice:
Detinjstvo u poslednjim godinama francuskog Drugog carstva, u zagušljivoj i ustajaloj
društvenoj atmosferi i u uslovima provincijskog života, u Šarlevilu, gradiću na severu Francuske, u
porodici bez oca, pod tutorstvom bigotne, prestroge i neosetljive majke. - Izuzetna, skoro
“neprirodna” darovitost i prerana duhovna zrelost. - Emotivni i moralni konflikt i revolt izuzetno
senzualnog biča zbog osuđenosti na život bez prave ljubavi, kao i zbog suprotstavljenosti želja i
subjektivnih mogućnosti duhovnom sivilu i moralnoj skučenosti sredine. -Bekstva iz roditeljskog
doma, u Pariz ili u Belgiju; radosna skitničenja cestama Ardena ili ulicama prestonice. - Vraćanja, ali
ne i mirenja. -Pariska komuna: ushićenje, ogromna nada u promenu života kroz socijalnu revoluciju. -
Poraz Komune: ogromno razočarenje. - Stupanje u kontakt sa trenutno najistaknutijim pesnikom u
Parizu, Polom Verlenom; ulazak u pariski pesnički krug, ali bez ikakvih literarnih ambicija u
profesionalnom smislu. - Pokušaj prenošenja nade u promenu života na plan najuže zajednice dvojice
“izabranih” (drugi “izabranik” je Verlen), kako bi se, povratkom tih “saputnika u paklu” u stanje
“prvobitne čistote”, ostvarila mogućnost stvarnog opštenja duša u kontekstu onoga što se uobičajeno
zove “poduhvat sa vidovnjaštvom”, ili rastrojavanje svih čula, a što se u standardnom viđenju
društvene sredine ispoljava kao skandali. - Boravci sa Verlenom, otrgnutim od žene i porodice, u
Briselu i Londonu; nemiran, neuredan, “sablažnjiv” život. - Razlaz sa Verlenom, “briselska drama”:
pucanj iz pištolja zbog kojega Verlen dospeva u zatvor a Rembo u bolnicu. -Povratak u roditeljsku
kuću, pod majčin skut; gorko osećanje poraza; pisanje ispovednog dela Boravak u paklu. - Teskoba
zbog neizvesne budućnosti; trenutna iluzija da se štampanjem Boravka u paklu može početi život
profesionalnog književnika. - Otrežnjenje. - Početak lutanja Evropom. - U stanju opuštenosti zbog
rešenih duhovnih dilema, povremeno beleženje doživljenih utisaka, slika, vizija čiji su ključevi
“izgubljeni”: nastajanje lluminacija, tih literarnih tragova prenošenja nade u promenu života na plan
individualne egzistencije i zapisa koji uskoro, kao takvi, i sami postaju nepotrebni. - Postepeni
prestanak pisanja, “odustajanje od pesništva” (“živ se operisao od poezije”, reći će o tome, sa
prizvukom krajnjeg čuđenja i neverice, Malarme). - Mukotrpni skitnički život u potrazi za novcem
kao jedinim realnim sredstvom kojim se u ovom svetu može ostvariti konkretna sloboda; Kipar, Aden,
Etiopija; bavljenje trgovinom i istraživanje netaknutih krajeva daleko od evropske civilizacije. -
Bolest (rak), povratak u Francusku, amputacija noge; mučenje, smrt, sa navršenih samo trideset sedam
godina života (1891).
3
Tako je proteklo ono što je nazivano “pustolovinom jedinstvenom u istoriji umetnosti” , pa čak i
“zemaljskim životom Glasnika koji je zaboravio sadržinu svoje misije..., ‘duha’ višeg reda koji je
4
pao u telo jednog poročnog i strašnog deteta” . Kao što je ljudska sklonost za stvaranje mitova
pretvorila Remboov život u legendu, tako je od njegovog dela, prvenstveno od Boravka u paklu i
većine pesama iz Iluminacija, načinila neku vrstu modernog Jevanđelja. Potvrdila se prastara istina
5
da ljudi pretvaraju u mit ono što ne mogu racionalno da objasne. Remboova vera da će se pomoću
poetskih sposobnosti otrgnuti iz vlasti zakona i ograničenja ovozemaljske sudbine i tako ostvariti
neku vrstu božanske egzistencije nije se obistinila u toku njegovog kratkotrajnog života koji je
okončan u znaku gorčine i razočarenja, ali je on zato postao pravi bog i mesija u očima velikog dela
6
književnog potomstva. Mit o Rembou nije samo naslov obimnog “arhivskog” dela profesora
Etijambla nego i jedan od najparadoksalnijih fenomena u istoriji modeme književnosti.
Ovakvo viđenje ove neobične životne sudbine neizbežno se moralo odraziti i na tumačenje
Remboovog dela. Mitskim interpretacijama najviše su podvrgavana dva fenomena: prerano ispoljena
genijalnost i besprimerni kraj pesničke “karijere”, to jest odustajanje od književnosti i književne
slave. Videli smo već Rivijerovo mistično tumačenje Remboove rane duhovne zrelosti: ono je samo
jedno u čitavom nizu sličnih. Kao i sva kasnija sujeverna oduševljenja “detetom-genijem”, ono
verovatno proističe iz Verlenove formule o “izgnanom anđelu” i “mladom Satani”. Međutim, ako
pratimo Remboovo pesničko sazrevanje od samih njegovih početaka, videćemo nešto nimalo
mistično, jedan normalan razvoj, doduše veoma ubrzan, ali u kojemu ipak nema ničeg natprirodnog.
Izuzetnu darovitost već u dečaštvu i ranoj mladosti pokazivali su, uostalom, i drugi veliki pesnici.
Rembo ne ovladava odmah onim izrazom koji će značiti revoluciju u istoriji poezije: njegovi prvi
sastavi su samo vežbe, pisane na latinskom i francuskom; on uči od Igoa, tada najvećeg majstora
stiha, čiji će se uticaj osećati u nekim njegovim ranim delima; zatim od Bodlera, “najvidovitijeg”,
kao i na delima najboljih pesnika iz tada vladajuće parnasovske škole. Od samog početka ispoljava
se njegova sposobnost da uoči ono što je u datom trenutku najznačajnije i što ima budućnost. On,
dakle, ispunjava jedan od bitnih uslova za brz i uspešan pesnički razvoj: poseduje aktivan i
plodonosan kritički odnos prema književnoj tradiciji.
U početku Rembo pokazuje samo svest o sopstvenim izuzetnim sposobnostima i želju za
pesničkom vokacijom kojoj još nije pronašao pravi smisao i usmerenost. Nepodudarnost onoga što
mu je u duhu sa onim što mu je pred očima, to jest nesaglasnost te vokacije - makar još maglovite - sa
“hrapavom stvarnošću”, odnosno realnom sudbinom koja mu je u objektivnom poretku stvari
dodeljena, delovaće kao podsticaj da vrlo brzo nađe taj smisao i tu usmerenost. Ne treba zaboraviti
ni vaspitanje, patrijarhalno i katoličko, i sve one moralne stege s kojima se jedan izrazito bujan i
sasvim nekonformistički senzibilitet kao što je njegov ubrzo našao u sukobu. Što su dublji bili koreni
koje je to vaspitanje pustilo u njegovom duhu, to jača je bila njegova pobuna. Uostalom, i “obična”
deca, ako se nađu na emotivnom bespuću i na udaru nerazumljivih moralnih i drugih pravila i zabrana,
često požele smrt sebi - ili onima koji ih u taj položaj dovode. Rembo, lucidniji i dalekovidniji, želeo
je propast društva. Sa radosnim nestrpljenjem osluškivao je prve znake nailazećeg društvenog
potresa.
U trenutku kad u takozvanom Pismu vidovitog (od 15. maja 1871) izlaže svoj pesnički program,
sedamnaestogodišnjem pesniku izgleda da se - uporedo sa neviđenim i zadivljujućim razvojem kroz
koji prolazi njegov duhovni život - na presudan način menjaju i spoljašnji okviri života. U prestonici
je na vrhuncu prva socijalistička revolucija, Pariska komuna. Dva dana ranije, u pismu koje je poslao
svom bivšem profesoru Žoržu Izambaru, mladi pesnik je saopštio: “Ja ću biti radnik: to je ideja koja
me zadržava kad me ludi gnev goni u parisku bitku - u kojoj, međutim, toliki radnici ginu dok vam ja
ovo pišem!”
“Ja ću biti radnik...” Kakav on to radnik želi da bude otkriva nam Pismo vidovitog. Njegov će
“materijal” biti sopstveni duh, i on će, budući da je pesnik, raditi na preobražaju svog bića kako bi
sebe učinio “vidovitim”, a to se postiže “dugim, ogromnim i smišljenim rastrojavanjem svih čula”.
On za to mora da upozna “sve oblike ljubavi, patnje, ludila”; mora da “istražuje samog sebe”, da
postane “više nego iko veliki bolesnik, veliki zločinac, veliki prokletnik - i vrhovni Učenjak!” - kako
bi na kraju stigao do neznanog.
7
To je, kao što vidimo, istovremeno životni i pesnički program. Neznano, još neupoznato, novo ,
kao cilj postoji već i kod Bodlera, ali se njegovi obrisi kod Remboa jasnije naziru, a i putevi kojima
se do njega stiže određeniji su. Ni “rastrojavanje čula” nije isključivo Remboov izum: Bodler takođe
predlaže opijenost, proisteklu bilo iz grubih, neposrednih, bilo iz sublimisanih čulnih nadražaja, kao
sredstvo za pronalaženje skrivenijih, poetskih dimenzija života, te je stoga “naučnički”, u
doslovnijem smislu te reči nego što je onaj koji je podrazumevao Rembo, proučavao delovanje droga
8
i alkohola. Rembo je konkretizovao još jedno Bodlerovo otkriće koje se tiče čula. Reč je o
9
sinestezijama čiji je značaj Bodler naslutio , dok za Remboa one već predstavljaju područje
konkretnog eksperimentisanja: u sonetu ( Samoglasnici on zvuku svakog vokala pripisuje povezanost
sa određenom bojom. Ali ono u čemu Remboov pesnički poduhvat prevazilazi dostignuća svih
njegovih prethodnika tiče se posledica koje nov način primene čulnih doživljaja ima za promenu
uloge i osnovnih karakteristika jezika poezije. Nov način poetskog funkcionisanja čula kao da briše
dotad postojeće granice ličnosti, definisane njenom socijalnom, psihološkom, moralnom,
intelektualnom i emotivnom fasadom: prodiranjem pesničkog saznanja u dublje slojeve, gde prebiva
10
iskonsko i nesvesno, ja postaje neko drugi . Iz toga je Rembo izvukao dalekosežan zaključak: da
poetski jezik može da postane sredstvo suštinskog komuniciranja među ljudima, sredstvo za ukidanje
sudbinske usamljenosti pojedinca i za stvaranje “bratskog čovečanstva”.
Tom ambicijom nadahnuta su njegova dela nastala otprilike u vreme Pariske komune. Propast
Komune neće za njega značiti odustajanje od takve jedne prometejske misije, ali će usloviti izvesno
prilagođavanje, promenu metode.
U trenutku kad stupa u kontakt sa Polom Verlenom šaljući mu nekoliko svojih pesama, i kad ga
ovaj poziva u Pariz jer je u tim delima prepoznao pesnika izuzetne snage i vizije, Rembo još nije
napustio neku vrstu tradicionalne komunikativnosti prilagođene njegovoj viziji društvenog bratstva. O
tome svedoči i pesma Pijani brod, čiji rukopis Rembo nosi u Pariz, svestan da je to delo “kakvo još
nije napisano”, ali kojim će ipak osvojiti književni Pariz: delo čije će vrednosti, dakle, biti
prepoznate. I zaista, Pijani brod je remek-delo, ali remek-delo kakvo su mogli priželjkivati najbolji
parnasovski pesnici. U njemu remboovska revolucija izražajnih sredstava još nije izvršena. Njime je
došljak iz Šarlevila postigao postavljeni neposredni cilj: zahvaljujući tim stihovima, pariski pesnici
smesta su ga proglasili genijem. Ali ta slava se proširila samo u uskom krugu, jer Rembou nije ni
najmanje bilo stalo da objavi Pijani brod i druge svoje stihove.
Tada ga je već zaokupljalo ono što će Iv Bonfoa nazvati “poduhvatom sa milosrđem”. Ako se
“bratsko čovečanstvo” ne može ostvariti revolucijom ili bilo kakvom društvenom akcijom, može li se
istinska komunikacija među ljudima, ona koja bi ukinula usamljenost jedinke i ostvarila “razgovor
duša”, postići među odabranim pojedincima? U takvoj se ambiciji nalazi Remboov početni i
nesumnjivo glavni motiv za uspostavljanje zajednice sa Verlenom. (Ovde nije mesto da se govori o
nekim drugim, za Remboa zacelo sporednim motivima, koji bi danas predstavljali poslasticu u
ružičastim ili crnim hronikama žute štampe.) Ali to menjanje, ili, tačnije, prilagođenje
egzistencijalnog cilja, značilo je smanjenje komunikativnosti Remboovog poetskog izraza.
Komunikacija među “izabranima” najčešće podrazumeva njihov vlastiti međusobni jezik koji samo
oni razumeju. Pada u oči da Rembo u to vreme trpi uticaj Verlenove poetike, njegovog muzikalnog,
lakog, lelujavog stiha. Tako su nastale “popevke Ništavila” koje je sam Rembo tako krstio (u
Boravku u paklu nazvao ih je “priglupim refrenima” i “prostodušnim ritmovima”), i o kojima će
Verlen, kasnije, u knjizi Ukleti pesnici, reći da su to “čudesa istančanosti i istinske lakoće, ljupkosti
koja je gotovo neprocenjiva zato što je krhka i nežna”. A upravo ta “čudesa istančanosti i istinske
lakoće” Rembo će, takođe u Boravku u paklu, proglasiti “najbudalastijim, najćaknutijim mogućim
izrazom”, “nekakvim romansama” koje su ga svojom maglovitošću, svojim “blaženim stanjem” zbog
kojega mu reč “beži i leti”, dovodile na ivicu ludila i učinile da on “više ne ume da govori”.
Eksperiment sa Verlenom, njihov zajednički život, odveo je Remboa u krizu i na životnom i na
pesničkom planu. Saopštavajući da više ne ume da govori, on je u stvari otkrivao da je za njega
iščezla svaka mogućnost komunikacije sa drugim. Stoga će se ubuduće služiti poetskim jezikom čiji
će ključ posedovati on sam i niko više. Ispovedno delo Boravak u paklu - neka vrsta izveštaja o
proživljenoj krizi i neuspehu, otrežnjenju i konačnom zaključku, odluci do koje sve to dovodi -
završava se rečima koje izražavaju želju da ubuduće poseduje “istinu u jednoj duši i jednom telu”.
Njegov budući skitnički život proteći će u znaku potpune duhovne usamljenosti, a njegovi poetski
zapisi, koje će posle “briselske drame” beležiti pre nego što kao pesnik definitivno ne umukne, biće
prvi poetski tekstovi u istoriji poezije pisani bez namere da se njima ostvari bilo kakva komunikacija.
11
Stoga je potpuno razumljiva Remboova nezainteresovanost za njihovo objavljivanje. Razumljivo je,
takođe, da je želji za pravljenjem takvih zapisa “za sopstvenu upotrebu” postepeno moralo sve više
ponestajati motiva. A iz toga je proizašao “jedinstven slučaj u istoriji poezije”: pesnik sa već
ostvarenim delom od epohalnog značaja, u godinama kad drugi tek počinju književnu karijeru
(najverovatnije 1875; dakle, u svojoj dvadeset i prvoj godini), zauvek je ućutao iako je sa mnogo
razloga mogao na svom pesničkom putu očekivati uspeh i slavu.
12
Međutim, prozne pesme pod naslovom Iluminacije , ti zapisi nastali na granici tišine, smatraju
se danas, po opštoj oceni, vrhuncem Remboovog poetskog dela, ostvarenjem potpune pesničke
zrelosti, najsnažnijim i najbogatijim izvorom onoga što danas zovemo modernim poetskim izrazom.
Šta su, u stvari, Iluminacije?
Bezbrojne su knjige, studije, doktorske disertacije, eseji, članci i drugi napisi u kojima se ovi
neobični tekstovi pokušavaju protumačiti pojedinačno ili u celosti. Pa ipak, svi ti egzegetski pokušaji
kao da samo potvrđuju utisak da smisao ovih pesama u prozi ostaje neuhvatljiv svakoj “racionalnoj”
interpretaciji koja pretenduje na konačnost svojih zaključaka. Reč je često o tumačenjima koja zbog
najveće moguće uprošćenosti izgledaju kao da se mogu odnositi na svako hermetično delo, a još
češće o onima koja otklanjaju teškoće tako što ih zaobilaze: sve takve interpretacije ostavljaju mučan
utisak o nemoći kritičke misli. Ti pokušaji obično su u znaku krajnosti: s jedne strane zalaze u
mistiku, a s druge u zdravorazumsko presecanje Gordijevog čvora, u stilu zaključka: teškoću ne treba
videti, pa je onda i nema. Prvu od tih krajnosti ilustruje ocena Žaka Rivijera, po kojoj su Iluminacije
“nasumični znaci kakve ostavlja Glasnik” (vesnik s nekog drugog sveta, prim. N. B.) “koji je
zaboravio poverenu mu poruku”. Drugu nalazimo, na primer, u rečima Etijambla i Goklera (iz njihove
zajedničke studije o Rembou) napisanim povodom pesme Being Beauteous: “taj se tekst”, kažu oni,
“ne može objasniti ni na koji od naših analitičkih načina, stranih Rembou. Uvek neka slika ostane van
objašnjenja. To je jednostavno vizija koju treba primiti kao takvu.” Doduše, ima i analitičkih
pokušaja koji koherentnošću i sistematičnošću pristupa, pronicljivošću, a mestimično i efektnim
rezultatima u interpretaciji pojedinih pesama, zaslužuju veću pažnju. Takve su analize Iluminacija iz
pera Iva Bonfoa, Marsela Rifa, Sizane Bemar, Žan-Pjera Rišara, Žorža Pulea, a u novije vreme Žan-
Pjera Đusta, Serđa Sakija, Olivjea Bivora, Pjera Brinela, Žan-Lika Stenmeca, kao i mnogih drugih,
među kojima posebno valja ukazati na predstavnike novije “filološke” metode u analizi Remboovih
dela, a među ovima, opet, naročitu pažnju zaslužuju Alber Anri i Andre Gijo: ovog poslednjeg danas
smatraju najeminentnijim “rembologom”. No i u najboljim kritičkim delima koja su do dana
današnjeg posvećena Iluminacijama samo je, u krajnjoj liniji, vešto iskorišćena mogućnost koju one
pružaju za efektne kritičko-teorijske konstrukcije. Moramo se čuvati pomisli da smo s njima došli do
egzaktnih, konačnih i nepobitnih zaključaka. Ako upravo količinu tajne koja izmiče svim kritičkim i;
interpretacijama smatramo jednim od bitnih činilaca za definisanje " poetskog dela, onda moramo biti
zadovoljni zaključkom da Iluminacije nikad neće biti dovoljno protumačene. To govori samo njima u
prilog; one se uzdižu iznad ogromne mase duhovnih proizvoda koji su kao “rimovana proza, igra,
13
izlapelost i slava bezbrojnih idiotskih generacija” bili predmet proučavanja, uzduž i popreko mereni
14
bezbrojnim aršinima skupljača “plodova mozga” .
Sve ovo nipošto ne znači da lluminacije ne pružaju nikakav doživljaj, ili da je doživljaj koji
pružaju mutan i neodređen. Naprotiv, utisak koji one ostavljaju veoma je jasan i snažan, ali se ne
može tačno opisati ili izraziti racionalnim sredstvima. Takav utisak ostavlja sve što je krajnje
konkretno, a pri tom sadrži ogroman naboj neke nepoznate energije. Konkretnost je glavna odlika
Remboovih poetskih vizija, posebno u Iluminacijama\ sve su te vizije građene od određenih
materijala, oblika, boja, sa sasvim preciznim “scenskim” aranžmanom u kojemu su tačno naznačeni
kretnje, odnosi, kao i efekti koje sve te gradnje i mizansceni ostavljaju u raznim čulnim područjima -
jer se pri tom ne angažuje samo čulo vida nego i sluh, opip, njuh. Posmatrač vidi, ali nije u stanju da
prevede viziju u jezik kojim se uobičajeno služi; stalno ima utisak da ono što se nudi njegovoj
percepciji prevazilazi njegove čulne registre. A to je ujedno i utisak o udvostručenosti stvarnosti i
njenim produžecima van našeg svakodnevnog i oveštalog iskustva: dakle, upravo ono što je krajnji i
najviši cilj poezije. Tumači Iluminacija likuju kad im se učini da su uspeli da otkriju šta je bilo
početni podsticaj ili izvor vizije, na primer sjaj na mokroj stazi u šumi preplavljenoj suncem; odraz
neba u barici na kolotečini puta; lepršanje snega; noćni pejzaž u parku i starinski kip, viđen na
mesečini; cirkuski defile; impresionistička vizija mostova na reci; itd. Međutim, banalnost i
beznačajnost takvih početnih motiva ukazuju na to da se bilo šta može naći u toj funkciji: bitno je da
s e svaki prizor koji nudi stvarnost sveta može remboovskom alhemijom pretvoriti u pozornicu
mnogostrukih vizija i značenja, za čiju percepciju treba imati “podešen” senzibilitet i odgovarajuću
duhovnu prijemčivost.
Ali valja nešto reći o jednoj mogućoj, a ponekad i izricanoj zamerki koja se odnosi na
hermetičnost Remboovog poetskog iskaza. Oni što prigovaraju ističu da je i dečje mucanje apsolutno
konkretno, da je takav i svaki neartikulisani govor. Zaista, bilo je meritornih mišljenja po kojima su
15
Iluminacije mucanje, kao logična etapa između koherentnog pesničkog govora i završnog ćutanja.
Racionalna zakerala nisu u stanju da zamisle konkretno bez apstraktnog: neki apstraktni smisao mora
da bude ili suština, ili zaštitni omotač konkretnih elemenata; bez njega konkretno po njihovom
mišljenju postaje nesuvislo. Ali u lluminacijama uzalud traže bilo šta što bi ličilo na takav apstraktni
smisao, na bilo kakvu apstrakciju, osim one koju u svom egzegetskom žaru tu i tamo pronađu revnosni
tumači, ali za čiju su nikakvu ili labavu vezu sa Remboovim tekstom zaslužni oni sami, a ne pesnik.
Konkretni elementi od kojih je izgrađena poetska vizija u ovim pesmama samo evociraju neku još
širu, još sveobuhvatniju, ali opet konkretnu stvarnost. A ta evocirana stvarnost sugeriše i sama neku
drugu, i tako dalje, kao da se oko nekog sasvim slučajno uzetog jezgra
- šume u osvitu, cveta, brazde na njivi, pozornice - šire, poput talasa, koncentrični krugovi stalno
novih stvarnosti, koje svojom konkretnošću istovremeno fasciniraju i “izluđuju” imaginaciju
posmatrača jer isključuju uhodani i podmazani mehanizam apstraktnog umovanja, razvrstavanja i
skladištenja slika i pojmova, i na taj način, skidajući takoreći mrenu sa očiju, otkrivaju Svet.
A to otkriveno bogatstvo je takvo da su nadrealisti, opčinjeni njime, nekoliko decenija posle
nastanka Iluminacija pokušali da primene recept nađen u ovim tekstovima, razradivši ga u formuli
takozvanog “automatskog pisanja”. Bretonova definicija nadrealizma kao “čistog psihičkog
automatizma pomoću kojeg čovek pokušava da izrazi, bilo usmeno bilo pismeno, ili na ma kakav
drugi način, stvarno funkcionisanje misli”, i kao “diktata misli u odsustvu svake kontrole od strane
razuma, van svake estetske ili moralne preokupacije”, izgleda kao da je uzeta upravo iz Remboovog
najdubljeg i najizvornijeg pesničkog iskustva, a prvenstveno onog iz Iluminacija. Ta formula,
primenjena od strane nadrealista, dala je automatske tekstove. Ambicija nadrealističkih
eksperimentatora bila je da se na ovaj način otkriju i oslobode neizmerne riznice koje krije podsvest i
da se ispolje neslućena saglasja sveta i čovekovog duha, a nipošto da se dođe do zaista proizvoljnih,
“apsolutno konkretnih” rezultata koje će Aragon, razočaran na kraju tog eksperimentisanja, nazvati
“žalosnim glupostima”. Reč je o tome da nadrealistički automatski tekstovi nisu uspeli da postignu
onaj viši stepen konkretnosti koji je u Iluminacijama postignut upravo zato što Remboov postupak
nije bio ni proizvoljan niti je njegov rezultat bio estetski neuobličen, pri čemu treba imati u vidu da
“estetsko” kod Remboa spontano proizlazi iz snage genija, a ne iz nekakve estetske “preokupacije”.
To dokazuje da njegov rezultat nije proizvod “formule” nego isključivo moći pesničkog subjekta koji
ga je ostvario.
A kad je već reč o nadrealistima, ne bi trebalo smetnuti s uma da oni ni na životnom planu nisu
dosledno primenili Remboovu lekciju, jer su taj plan na kraju odvojili od literarnog i umetničkog,
uprkos svom početnom snažno izraženom “antiliterarnom” i “antiumetničkom” opredeljenju. Rembo
bi verovatno rekao i za formu njihove “vidovitosti”, kao što je rekao za Bodlerovu, da je “zakržljala”
zbog “življenja u suviše umetničkoj sredini”. Avangardni umetnički pokreti iz prvih decenija ovog
veka, nikli kao neposredna posledica kataklizme kakva je bila svetski rat, ali i kao izraz šire svesti o
civilizacijskom bespuću, ponavljali su, svesno ili nesvesno, Remboov antiliterarni i antiumetnički
revolt, u nadi da će ih on dovesti do umetničkih rezultata sličnih njegovom. Ali čistota pobuda se u
ovom slučaju ne može ničim nadoknaditi. Forma o kojoj je govorio Rembo postiže se potpunim
poistovećenjem života i poezije. Ona prirodno nastaje samo onda kad se za nju i svesno i sudbinski
plaća ona visoka cena koja je izneta u Pismu vidovitog. A u tom slučaju, nema kompromisa, nema
spasonosnog povratka u okrilje literature, koje je, na kraju njihove pobune, čekalo dadaiste,
nadrealiste i ostale avangardiste. Stoga, do danas, niko kao Rembo nije tako ubedljivo i do kraja
dokazao da je poezija kvintesencija života i da je autentični život ujedno najviša i najuzbudljivija
poezija.
Nikola BERTOLINO
SABRANA POETSKA DELA
PESME
NOVOGODIŠNJI POKLONI SIROČIĆIMA
II
III
IV
II
III
IV
II
III
26
Dvorac Tiljerije, oko 10. avgusta 1792.
“To je šljam,
Kralju. To džiklja, vrvi, to je nakot sam.
- Zovu ih, jer su gladni, bagrom, lupežima!
Ja sam kovač, kralju: moja je žena s njima,
Pomamna! Ona ide po hleb u tvoj dvor!
- Pekar ga za nas nema: to je prastar spor.
Imam troje dece: ja sam šljam. - Znam za žene
Što vek proplakaše zbog dece, odvedene
U Bastilju - da mladost tu izgube svu.
To je šljam! Jedan čovek tamnov’o je tu,
Drugi na galiji, a bili su pošteni
Ljudi. Na slobodi besne, razulareni,
Jer povređeni behu! Znači, neko zlo
Postoji, i muči ih! Užasno je to
Što znaju da su žrtve, znaju svoju muku,
Pa urlikom vas svojim sad u lice tuku!
Šljam! - Gomila dole od sramnih žena vri,
Jer žensku ste slabost upoznali i vi,
Gospodo dvorani, a one, krotke, žele;
Zato im ispljuvaste duše nevesele!
Lepojke su vaše sad ovde. - To je šljam.
………………………………………….
Masa
Pored tog se čoveka pjana ustalasa,
I kroz odaje sjajne, kroz ogromne dvore,
Gde Pariz dahtaše i urlaše k’o more,
Ogromni jedan drhtaj prostrujao je pukom.
Tada, svojom snažnom, gordo nečistom rukom,
Kovač, strašan, mada kralj se kup’o u znoju,
Baci mu u lice crvenu kapu svoju!
*
“...Francuzi iz sedamdesete,
bonapartisti, republikanci,
setite se svojih očeva iz 92, itd... ”
27
POL DE KASANJAK
(Zemlja)
Golišava je u fotelju
Sela i blistala je sva.
Treptahu na tlu u veselju
Nožice divne, čuda dva.
…………………………………
ON. - Mi ćemo ići, zar ne? skupa,
K’o zagrljeni par,
Da vino zore nas okupa,
Jutarnjeg neba dar,
U tu dolinu zaljubljena,
Smeh ćeš da seješ svoj
I kao od šampanjca pena
Teći će on po njoj.
Otupeli, i tu se mole,
Sagnuti tako snažno dole
Ka nebu odškrinutom,
Da pucaju im bedne hlače
I košulje im se izvlače
U zimskom vetru ljutom.
II
III
IV
Zaćoren. Otkačen do avgusta. Još
I sonete pišeš: ona im se smeje.
Prijatelji odu. Kažu: “Ukus loš!”
Najzad stiže pismo: smilovala se je.
32
Kratkovidi kum mu možda mira ne da...
-I kao u veče Sen-Klua, on gleda
Oblak, što s cigare lebdi, plav i lak.
SAN ZA ZIMU
Njoj
Oktobra 1870.
U ZELENOJ KRČMI,
u pet popodne
Oktobra 1870.
ORMAN
Oktobra 70.
MOJE BOEMSTVO
Fantazija
41
Suzni hidrolat polja mije
Nebeskog kupusišta:
Pod sisavcem što slinu lije,
Kao dva obla prišta,
Tu su umobolni i padavičari
Od kojih bežaše svet s raskršća juče:
Tu njupaju nosom neki misal stari
Slepci koje džukac kroz dvorišta vuče.
Maja 1871.
PARISKA ORGIJA ili PARIZ SE PONOVO NASELJAVA
45
Juriš sa stanica! jer stigli ste, hulje!
Sunce žarkim dahom bulevare briše
Gde jednom varvarske vrvele su rulje.
Sveti Grad pred vama na zapadu diše!
Juna 1871.
51
SAMOGLASNICI
Fragmenti
55
- Ljiljan gospodina Kerdrela ,
Sonet iz tridesetih leta,
Krin što za slavu menestrela
56
S krasuljkom i klinčacom cveta!
II
III
IV
Ne reci pampe rascvetane
Gde crna buna žrtve traži,
Nego pamuke i duvane!
Berbe egzotične iskaži!
61
Lovče, potraži broća nama
Iz kog se miris isparava
Dok Priroda u čakširama
Za Armiju ga rascvetava!
64
Što se čitaju od Tregijea
Do najdaljega kutka sveta,
65
Ti kupi knjige od Figijea
66
Ilustrovane - kod Ašeta !
II
III
IV
VI
VII
VIII
IX
69
Gluvlji nego dečiji mozak, prošle zime ,
Dok me zapljuskivala plima rasrđena,
Ja krenuh! I slavniji darmar zahvati me
Od onog što odnosi kopna odronjena.
73
Luda daska, s pratnjama hipokampa crnih,
Zasuta električnim zračenjem iskara
Kad juli obarahu toljagama grdnim
Nebo ultramarinsko u levak pun žara;
Maja 1872.
77
REKA OD KASISA
1. RODBINA
2. DUH
O večite Ondine,
Odvojte vode fine.
Venero, sestro azura,
Uzbudi val kao bura.
Skitniče, pričaj mi nežno
Norveško nebo snežno.
Prognanici omiljeni,
Pričajte more meni.
3. PRIJATELJI
79
4. SIROMAH SANJA
5. ZAKLJUČAK
Maja 1872.
DOBRA JUTARNJA MISAO
Na grdnom se Gradilištu,
80
Gde sunce Hesperida teče,
S rukavima zasukanim
Komešaju Drvoseče.
Za Radnike - podanike
Jednog vavilonskog kralja –
Venero, pusti Ljubavnike
Čija je duša puna slavlja.
O Kraljice Pastira!
Daj Radniku rakiju životvornu,
Nek mu snaga bude mima
Do kupanja u podnevnom moru.
Maja 1872.
SVETKOVINE STRPLJENJA
1. MAJSKI BARJACI
2. PESMA S NAJVIŠE KULE
3. VEČNOST
4. ZLATNO DOBA
MAJSKI BARJACI
Maja 1872.
PESMA S NAJVIŠE KULE
O mladosti, dokonosti
Što za ropstvo samo zna,
Zbog previše tananosti
Uništih svoj život ja.
Ah! nek stigne onaj čas
Što zanosom prožme nas!
O mladosti, dokonosti
Što za ropstvo samo zna,
Zbog previše tananosti
Uništih svoj život ja.
Ah! nek stigne onaj čas
Što zanosom prožme nas
Maja 1872.
VEČNOST
81
Tu orietur pada,
Tu više nade nema.
Strpljenje, nauk vlada,
Muka se samo sprema.
Maja 1872.
ZLATNO DOBA
O veselje i milje
U lakom napevu tom,
Vidljivo golim okom...
- Ja se raspevam s njom, -
Juna 1872.
82
MLADI PAR
Brisel
Bulevar Namesnika
Jul
Jula 1872.
SVETKOVINE GLADI
Jedi
Šljunak od koga siromah živi,
Iz stare crkve kamen sivi,
Oblutke koje poplava širi,
Hleb koji leži na sivoj njivi!
Avgusta 1872.
*
U čistoj mu pari,
kada Feba sine,
glava se ozari
svetaca davnine.
No praznična nije
ni zvezdana za oči
tmuša što je lije
taj ugođaj noćni.
To smetajuće dete,
Poput životinje lude,
Neće prestati da plete
Varke, i izdajnik bude,
84
K’o mačak u gori Rošavoj ,
Kroz sve sfere smrad da digne!
Nek ipak na smrt mu, Bože moj,
Molitva koja stigne!
SEĆANJE
II
III
IV
Žal što prože čistu i mladu travu gustu!
Zlato aprilskih luna što greju krevet svet!
Slavlje smetlišta rečnih gde buja divlji splet
kada klijati počne trulež u avgustu!
Ovi spisi potiču od jednog mladog, sasvim mladog muškarca, čiji se život odvijao nije vazno
gde; bez majke, bez rodnog kraja, ne brinući brigu ni o čemu poznatom, bežeći od svakog
moralnog pritiska, nalik na život već mnogih kukavnih mladića. Ali on, toliko mrcvaren i toliko
smućen, da je samo dospeo do smrti, kao do jedne strašne i kobne nevinosti. Pošto nije voleo žene
- iako pun krvi! - bio je vaspitao svoju dušu i svoje srce, svu svoju snagu, u čudnim i žalosnim
zabludama. Iz snova što slede - njegovih ljubavi! - koji su ga obuzimali u njegovim posteljama ili
na ulicama, iz njihovog nizanja i njihovog svršetka, proističu pitoma religiozna razmišljanja.
Možda će se neko setiti stalnog sna legendarnih muslimana, - koji su ipak srčani i obrezani! Ali
pošto ova čudnovata patnja poseduje izvesnu onespokojavajuću moć, treba iskreno zaželeti da ova
Duša, koja je zabludela između svih nas, i koja, kao što izgleda, želi smrt, nađe u onom trenutku
ozbiljnu utehu i da bude dostojna!
To je zbilja isto polje. Ista seoska kuća mojih roditelja: čak i prostorija sa nadvratnikom od
osmuđenih pastorala, sa grbovima i lavovi-ma. Za vreme večere, ima jedan salon sa svećama i
vinima i seoskom oplatom po zidovima. Sto za ručavanje je veoma velik. Sluškinje! koliko se sećam,
bilo ih je više. - Bio je tamo jedan od mojih nekadašnjih mladih prijatelja, sveštenik i odeven kao
sveštenik, tada: tako se moglo biti slobodniji. Sećam se njegove purpurne sobe, sa prozorima od
žutog papira, i njegovih skrivenih knjiga koje su bile zamočene u okean!
Ja sam bio napušten u toj kući usred beskrajnog polja: čitajući u kuhinji, sušeći svoje blatnjavo
odelo pred domaćinima, za vreme ćaskanja u salonu; samrtno uzbuđen žuborenjem jutarnjeg mleka i
noću prošlog stoleća.
Bio sam u jednoj veoma mračnoj sobi; šta sam radio? Jedna sluškinja dođe k meni; mogu da
kažem da je to bilo jedno kuče: iako je bila lepa i imala materinsku plemenitost koja mi je neizreciva:
čista, poznata, savršeno ljupka! Ona me uštinu za ruku.
Čak se ne sećam dobro njenog lica: ne zato da bih se setio njene ruke, čiju sam kožu uhvatio
među dva prsta, ni njenih usta, koja su moja usta dograbila kao neki mali zdvojni talas koji uvek nešto
potkopava. Oborih je u jednu korpu s jastucima i brodskim jedrima, u jednom crnom uglu. Sećam se
samo njenih gaćica s belom čipkom.
Zatim, o očajanje, zid neodređeno postade sena drveća, i ja se sunovratih u ljubavnu tugu noći.
II
Ovog sam puta u Gradu sreo Ženu, i govorio sam joj i ona mi govori.
Bio sam u nekoj sobi, bez svetlosti. Dođoše da mi kažu da je ona došla k meni, i ja je videh u
mom krevetu, sasvim moju, bez svetlosti! Bio sam silno uzbuđen, a osobito jer je to bio porodični
dom: stoga me obuze teskoba! Ja sam bio u dronjcima, a ona - svetska dama koja se podaje: trebalo
je da ode! Teskoba bez imena: dograbih je i pustih je da padne van kreveta, gotovo gola, i, u svojoj
neopisivoj slabosti padoh na nju i počeh se s njom vući po ćilimima, bez svetlosti. Porodična
svetiljka obli crvenilom susedne sobe, jednu za drugom. Tada žena iščeze. Isplakah više suza nego
što ih je Bog ikad mogao da zatraži.
Izađoh u beskrajni grad. O umore! Utopljen u gluhu noć i u bekstvo sreće. To je ličilo na zimsku
noć, s nekim snegom koji će zacelo ugušiti svet. Prijatelji kojima sam vikao: gde boravi ona,
odgovarali su mi lažima. Nađoh se pred prozorima njenog svakovečernjeg boravišta; otrčah u jednu
baštu prostrtu pod mrtvačkim pokrovom. Izbaciše me. Silno sam plakao zbog svega toga. Najzad,
sišao sam na neko mesto utonulo u prašinu, i sedeći na balvanima, pustio sam da s tom noći iz mene
isteku sve suze.
Razumeh da Ona pripada svome svakodnevnom životu, i da će se nastup dobrote sporije obnoviti
nego neka zvezda. Ona se nije vratila i nikad se neće vratiti, Voljena koja je došla k meni, što nikada
ne bih bio pretpostavio. Tada sam se zaista više naplakao nego sva deca sveta.
87
JEVANĐELSKE PROZE
88
U Samariji, mnogi su ispoljili svoju veru u njega. On ih nije video. Samarija (se uzoholila),
skorojevićka, (verolomna,) sebična, strožija izvršiteljka svoga protestantskog zakona nego Juda
svojih starinskih ploča. Ovde opšte bogatstvo zaista nije dopuštalo mnogo prosvećenog raspravljanja.
Sofizam, taj rob i vojnik navike, ovde je već poklao mnoge proroke, pošto im je najpre laskao.
89
Zlokobne su bile reči žene kod kladenca : “Vi ste proroci, vi znate šta sam učinila.”
Žene i muškarci su verovali prorocima. Sada se veruje državniku.
Na dva koraka od stranoga grada, nesposoban da mu stvarno zapreti, šta bi on učinio da su ga
shvatili kao proroka, pošto se tamo pokazao tako čudan?
Isus nije mogao ništa da kaže Samariji.
90
Lagani i ljupki vazduh Galileje ; stanovnici ga tu primiše s radoznalom radošću: oni ga behu
videli u hramu kako u groznici svete srdžbe bičuje menjače novca i prodavce divljači. Čudo blede i
besomučne mladosti, verovahu oni.
On oseti svoju ruku u rukama teškim od prstenja i na ustima nekog činovnika. Činovnik je klečao
u prašini, a glava mu beše prilično zabavna, iako napola ćelava.
Kola su promicala kroz uske ulice (grada); bilo je to prilično veliko kretanje za tu varoš; činilo
se da su te večeri svi morali biti prezadovoljni.
Isus povuče ruku u trenutku detinjastog i ženskog ponosa. “Ako ne vidite čuda, vi ni ne verujete.”
Isus još nije napravio čuda. Na jednoj svadbi, u zelenoj i ružičastoj trpezariji, on se malčice
oholo obratio svetoj Devici. I niko u Kafarnaumu nije govorio o vinu iz Kane, ni na trgu, ni na
obalama. Možda građani.
Isus reče: “Idite, vašem sinu je dobro.” Činovnik pođe, kao da izlazi iz apoteke, a Isus produži
put po pustijim ulicama. U kaldrmi su se (narandžasti) ladoleži i boražine javljali čarobnim
svetlucanjem. Najzad on vide u daljini prašljivu livadu i ljutiće i bele rade kako mole dan za milost.
91
Bet-Saida , banja s pet tremova, bila je stecište čame. Izgledaše kao kobno ispiralište, uvek
pritisnuto kišom i plesnivo; a prosjaci su se komešali po unutrašnjim stepenicama pobledelim od
svetlucanja oluje, te prethodnice paklenih munja, i rugali se svojim plavim svetlim očima, svom
belom ili plavom rublju u koje su bili umotani patrljci njihovih udova. O vojnička perionice, o
narodno kupatilo! Voda je bila stalno crna, i nijedan nemoćnik nije padao u nju čak ni u snu.
To beše mesto gde je Isus izvršio prvo ozbiljno delo, sa gadnim bogaljima. Bio je neki dan u
februaru, martu ili aprilu, kad sunce od dva popodne širi veliku kosu svetlosti po sahranjenoj vodi; i
kako bih ja, daleko iza nemoćnika, mogao da vidim sve one pupoljke i kristale i svice probuđene tim
jedinim zrakom, u tom su se odrazu, sličnom belom anđelu što leži na boku, micali svi beskrajno
bledi odsjaji.
Tada se svi gresi, laki i žilavi sinovi demona, koji su, za malo osetljivija srca, činili te ljude
groznijima od čudovišta, htedoše baciti u tu vodu. Nemoćnici silažahu, ne rugajući se više, nego sa
željom.
Govorilo se da oni koji su prvi ušli izlaze isceljeni. Ne. Gresi su ih bacili natrag na stepenice i
prisiljavali ih da traže druga mesta, jer njihov Demon može da ostane jedino tamo gde je milostinja
sigurna.
Isus uđe odmah posle podnevnog časa. Niko nije dovodio ni prao životinje. Svetlost u banji bila
je žuta kao poslednje lišće u vinogradima. Božanski učitelj stajao je pored jednog stuba; posmatrao je
sinove Greha; u njihovom jeziku demon je plazio svoj jezik; i smejao se ili poricao.
Diže se Uzeti, koji je bio ostao da leži na boku, i oni, Osuđenici, videše ga kako neobično
sigurnim korakom prolazi ispod tremova i iščezava u gradu.
BORAVAK U PAKLU
Nekada, ako se dobro sećam, moj život bio je gozba na kojoj su se sva srca otvarala, na kojoj su
tekla sva vina.
Jedne večeri posadio sam Lepotu na kolena. - I našao sam da je gorka. I izružio sam je.
Naoružao sam se protiv pravde.
Utekao sam. O veštice, o bedo, o mržnjo, vama je moje blago bilo povereno!
Tako sam postigao da iz mog duha iščili svaka ljudska nada. Kao divlja zver podmuklo sam
skakao na svaku radost, da je zadavim.
Zvao sam dželate da bih, ginući, grizao kundake njihovih pušaka. Prizivao sam pošasti da me
uguše u pesku, u krvi. Nesreća je bila moj bog. Bio sam opružen u blatu. Sušio sam se na vazduhu
zločina. I dobro sam izigrao ludost.
A proleće mi je donelo užasan smeh idiota.
Naposletku, kada sam gotovo skiknuo, dokonah da opet potražim ključ nekadašnje svetkovine
koja bi mi možda vratila apetit.
Taj ključ je milosrđe. - Ovo nadahnuće dokazuje da sam sanjao!
“I dalje ćeš biti hijena, itd...” uzvikuje zloduh koji me počastio tako ljupkim tlapnjama.
“Zaslužuješ smrt sa svim svojim apetitima, sa svojim sebičnjaštvom i sa svim smrtnim gresima.”
Ah! dosta mi je svega. - Ali, dragi Sotono, preklinjem vas, ne razdražujte toliko zenicu! u
92
očekivanju nekih malih zadocnelih podlosti , vama, koji volite kad pisac ne poseduje sklonost za
opisivanje ili poučavanje, otkidam iz svoje beležnice prokletog ovih nekoliko ružnih listića.
ZLA KRV
Od svojih galskih predaka imam beloplavo oko, skučen mozak i nespretnost u borbi. Smatram da
je moja odeća varvarska koliko i njihova. Ali ja ne mažem kosu.
Gali behu živoderi i u svoje vreme najnespretniji palitelji trava.
Od njih su mi: idolopoklonstvo i ljubav za svetogrđe: - oh! svi poroci, jarost, bludnost -
veličanstvena bludnost; - naročito laž i lenost.
Užasavam se svih poslova. Gazde i radnici, sve je to sam seljak, prostak. Ruka s perom vredi
koliko i ruka s plugom. - Kakav je to vek ruku! - Ja nikad neću imati ruku. A uz to, služenje vodi
predaleko. Čestitost prosjaštva para mi srce. Zločinci su odvratni poput uškopljenika: ja sam čist, i to
mi je svejedno.
Ali ko je moj jezik učinio tako podmuklim, te je sve do sada vodio i štitio moju lenost? Nisam se
služio ni svojim telom da bih živeo, bio sam lenji od žabe, a ipak sam živeo svuda. U Evropi nema
porodice koju ne poznajem. - Mislim na porodice poput moje, porodice koje sve duguju Deklaraciji o
pravima čoveka. - Upoznao sam sve sinove iz tih dobrih porodica!
Da sam barem imao neki raniji život bilo kad u istoriji Francuske!
Ali ne, ništa.
Jasno mi je da sam uvek bio niža rasa. Ja ne mogu da shvatim pobunu. Grabež je bio svrha svih
ustanaka moje rase: kao vuci na životinju koju nisu oni ubili.
Sećam se istorije Francuske, najstarije kćeri Crkve. Mora da sam, kao geak, hodočastio u svetu
zemlju; u glavi su mi ceste u švapskim ravnicama, vidici Vizanta, bedemi Jerusalima; obožavanje
Marije, razneženost nad raspetim u meni se bude zajedno sa hiljadama ovosvetovnih čarolija. -
Sedim, gubav, na razlupanim loncima i na koprivama, u podnožju zida izjedenog suncem. - Docnije,
kao najamnik, mora da sam logorovao pod noćima Nemačke.
Ah! još nešto! igram u vrzinom kolu na nekom crvenom proplanku, sa staricama i decom.
Sećanje mi ne dopire dalje od ove zemlje i hrišćanstva. Nikad mi ne bi dosadilo da se ogledam u
toj prošlosti. Ali uvek sam bio sam; bez porodice; štaviše, kojim sam jezikom govorio? Nikad ne
vidim sebe na Hristovim savetima, pa ni na savetima Vlastele - Hristovih predstavnika.
Šta sam bio u prošlom veku: nalazim sebe samo danas. Više nema skitnica, nema nejasnih ratova.
Sve je prekrila niža rasa - ili narod, kako kažu, razum; nacija i nauka.
Oh! nauka! Svega smo se domogli. Za telo i za dušu – poputninu - imamo medicinu i filosofiju -
bablje lekove i narodne pesme u obradi. I zabave kneževa i igre koje su oni zabranjivali! Geografiju,
kosmografiju, mehaniku, hemiju!...
Nauka, novo plemstvo! Napredak. Svet se kreće. Pa zašto da se i ne okreće?
To je priviđenje brojeva. Mi idemo k Duhu. To je sasvim sigurno, to je proročanstvo, ovo što
govorim. Ja shvatam, a pošto ne znam da se izrazim bez paganskih reči, voleo bih da ćutim.
Paganska krv se vraća! Duh je već blizu; zašto mi Hrist ne pomogne dajući mi duši plemenitost i
93
slobodu. Avaj! Jevanđelje je prošlo. Jevanđelje! Jevanđelje.
94
Oblaporno čekam Boga. Pripadam najnižoj rasi od pamtiveka.
Evo me na armoričkome žalu. Neka gradovi uveče pale svoja svetla. Moj dan se svršio; ja
napuštam Evropu. Morski vazduh će sažeći moja pluća; u izgubljenim podnebljima koža će mi
potamneti. Plivati, mrviti travu, loviti, a nadasve pušiti; piti pića jaka poput kipućeg metala, kao što
su radili oni dragi preci oko vatara.
Vratiću se sa udovima od železa, mrke kože, besomučna pogleda: zbog moje maske misliće da
pripadam snažnoj rasi. Imaću zlata: biću dokon i surov. Žene neguju ove divlje nemoćnike što se
95
vraćaju iz žarkih krajeva. Biću umešan u političke poslove. Biću spasen.
A sada sam proklet, užasavam se domovine. Najbolji od svega je san, zaista pijan, na žalu.
Ostajemo ovde. - Krenimo opet ovdašnjim putevima, pod teretom mog poroka, poroka koji je
kraj mene pustio svoje korenje patnje, počev još od doba saznanja - koji se penje do neba, i tuče me,
obara me, vuče me za sobom.
Poslednja nevinost i poslednja bojažljivost. Rešeno je. Ne pokazivati svetu svoje odvratnosti i
svoja izdajstva.
Napred! Kretanje, breme, pustinja, čama i gnev.
Kome da se iznajmim? Koju životinju treba obožavati? Koju svetačku ikonu svi napadaju? Koja
ću srca da skršim? Kakvu laž moram podupirati? U kojoj krvi hodati?
Radije čuvati se pravde. - Mučni život, jednostavno poživotinjenje - podignuti isušenom
pesnicom poklopac mrtvačkog sanduka, sesti, gušiti se. Na taj način nema ni starosti ni opasnosti:
strah nije francuska osobina.
- Ah! toliko sam prepušten sam sebi, da bilo kojoj božanskoj slici nudim zanos ka savršenstvu!
O moje samoodricanje, o moje čudesno milosrđe! Međutim, na ovom svetu!
De profundis, Domine, baš sam glup!
Još kao dete divio sam se neumoljivom robijašu na koga uvek zjapi robija; posećivao sam krčme
i svratišta koja bi on posvetio svojim boravkom; njegovim očima sam gledao plavo nebo i cvetni rad
polja; njegovu sam kob njušio u gradovima. On je imao više snage nego neki svetac, više razboritosti
nego neki putnik - i sebe, samo sebe! za svedoka svoje slave i svoje razložnosti.
Na putevima, u zimskim noćima, kad sam bio bez ležaja, bez odeće, bez hleba, jedan je glas
stezao moje sleđeno srce: “Slabost ili snaga: ti si tu, i to je snaga. Ne znaš ni kud ideš ni zašto ideš,
uđi svuda, odgovori na sve. Kao ni neku lešinu, niko te ne može ubiti.” Ujutro bih imao tako izgubljen
pogled i tako mrtvo držanje da me oni koje sam sreo možda nisu ni videli.
Blato bi mi se u gradovima odjednom prikazalo crvenim i crnim, kao ogledalo kad se lampa
kreće kroz susednu sobu, kao neko blago u šumi! S dobrom srećom! vikao sam, i video sam na nebu
more vatara i dima; i sleva, zdesna, sva bogatstva kako plamte poput milijarde munja.
Ali orgijanja i drugovanja sa ženama bila su mi zabranjena. Nisam imao čak ni druga. Video bih
sebe pred razdraženom gomilom, nasuprot četi koja će da me strelja, kako plačem zbog nesreće koju
oni nisu mogli razumeti, i kako opraštam! - Kao Jovanka Orleanka! -“Sveštenici, profesori,
gospodari, vi se varate predajući me pravdi. Ja nikad nisam pripadao ovom narodu; nikad nisam bio
hrišćanin; pri-padam rasi koja je pevala u mukama; ne razumem zakone; nemam osećanja za moral, ja
sam životinja: vi se varate...”
Da, moje oči su zatvorene za vašu svetlost. Ja sam životinja, crnac. Ali zato mogu da budem
spasen. Vi ste lažni crnci, vi ste nastrani, svirepi, škrti. Trgovče, ti si crnac; sudijo, ti si crnac;
generale, ti si crnac; care, stari svrabe, ti si crnac; pio si neocarinjeno piće iz Satanine fabrike. -
Nadahnuće ovog naroda jesu groznica i rak. Nemoćnici i starci toliko su dostojni poštovanja da traže
da budu skuhani. - Najpromućurnije je napustiti taj kontinent, kojim tumara ludilo da bi tim bednicima
96
pribavilo taoce. Ja ulazim u pravo kraljevstvo Hamove dece.
Da li još poznajem prirodu? Poznajem li sebe? - Ni reči više. Ja sahranjujem mrtvace u svom
trbuhu. Uzvici, doboš, ples, ples, ples, ples! Ne vidim čak ni onaj čas kad će se belci iskrcati, i kad
ću pasti u ništavilo.
Glad, žeđ, krici, ples, ples, ples, ples!
Belci se iskrcavaju. Pucanj topa! Treba se potčiniti krštenju, odevati se, raditi.
Dobio sam samilosni udar u srce. Ah! nisam ga bio predvideo!
Ja nisam činio zla. Dani će mi biti laki, kajanje prišteđeno. Duša će mi sigurno biti lišena muka,
duša koja je gotovo umrla za dobro, koju će ispuniti svetlost stroga kao sa pogrebnih voštanica. Udes
sina iz dobre porodice, preuranjeni mrtvački sanduk posut prozirnim suzama. Razvrat je bez sumnje
glup, porok je glup, treba odbaciti trulež. Ali časovnik valjda neće doći dotle da otkucava samo čas
čistoga bola! Valjda neću kao neko dete biti podignut u raj da se igram u zaboravu svih nesreća?
- Brzo! Postoje li drugi životi? - Usnuti u bogatstvu nemoguće je. Bogatstvo je uvek bilo opšte
dobro. Samo božanska ljubav dodeljuje ključeve nauke. Vidim da je priroda samo prizor dobrote.
Zbogom tlapnje, ideali, zablude!
Razumna pesma anđela dopire sa spasiteljske lađe: to je božanska ljubav. - Dve ljubavi! Ja
mogu umreti od zemaljske ljubavi, umreti od predanosti. Za sobom sam ostavio duše čija će se muka
povećati zbog mog odlaska. Vi birate mene između brodolomnika, a zar oni koji su ostali nisu moji
prijatelji?
Spasite ih!
Moj se razum rodio. Svet je dobar. Ja ću blagosiljati život. Voleću svoju braću. To više nisu
detinjasta obećanja. Niti je to nada da ću izmaći starosti i smrti. Bog mi daje snagu, i ja slavim Boga.
Čama više nije moja ljubav. Jarost, razvrat, ludilo, čije zanose i slomove ja poznajem - čitavo to
moje breme je odloženo. Procenimo bez vrtoglavice kolika je moja nevinost.
Više neću biti sposoban da zatražim batine kao okrepu. Ne verujem da sam se ukrcao na neku
svadbu, sa Isusom Hristom kao tastom.
Nisam zarobljenik svog razuma. Rekao sam: Bog. Ja hoću slobodu u spasenju: kako da je
postignem? Napustile su me ništavne sklonosti. Više mi nije potrebna predanost ni božanska ljubav.
Nije mi žao veka osetljivih srdaca. Svako ima svoj razum, svoj prezir i svoju milosrdnost: ja
zadržavam svoje mesto na vrhu te anđeoske lestvice zdravog razuma.
Što se pak tiče utemeljene sreće, bilo domaće ili ne... ne, ja ne mogu. Mnogo sam rastrojen,
mnogo slab. Život cveta u radu, to je stara istina; a moj život nije dovoljno težak, on uzleće i leprša
daleko iznad akcije, tog dragog stanja sveta.
Kako postajem usedelica, kad mi ponestaje hrabrost da volim smrt!
Kad bi mi Bog obećao nebeski, vazdušni mir, molitvu - kakve imaju starinski sveci. - Sveci!
snažne duše! Pustinjaci, umetnici kakvi više nisu potrebni!
Neprekidna lakrdija! Gotovo bih zaplakao zbog svoje nevinosti. Život je lakrdija u kojoj treba
svi da učestvuju.
Progutao sam golem gutljaj otrova. - Neka je triput blažen savet na koji sam nadošao! - Utroba
mi gori. Žestina otrova savija mi udove, izobličuje me, obara me. Umirem od žeđi, gušim se, ne mogu
da vičem. To je pakao, večno mučenje! Vidite plamen kako suklja! Gorim baš propisno. Požuri,
đavole!
Nazirao sam povratak dobru i sreći, spasenje. Zar mogu opisati svoje priviđenje kad vazduh
pakla ne podnosi himne! To su bili milioni divnih bića, jedan ljupki duhovni koncert, snaga i mir,
plemenite ambicije, i šta sve ne?
Plemenite ambicije!
I to je još život! - Ako je osuda večita! Čovek koji želi da se obogalji zaista je osuđen, zar ne? Ja
verujem da sam u paklu, dakle i jesam u njemu. Tako se ostvaruje veronauka. Ja sam rob svoga
krštenja. Roditelji, vi ste izazvali moju nesreću; izazvali ste i svoju. Siroto nevinašce! - Pakao ne
može da napadne pagane. - To je još uvek život! Slasti prokletstva biće docnije još dublje. Hoću
zločin, brzo, neka pad-nem u ništavilo, na osnovu ljudskog zakona.
Ćuti, ali ćuti!... Sramno je to prebacivanje ovde: Satana koji tvrdi da je plamen gadan, da je moj
bes užasno glup. Dosta!... Dosta s tim zabludama što mi ih šapuću, s tom magijom, lažnim mirisima,
detinjastom muzikom. - Kad pomislim da posedujem istinu, da vidim pravdu: moje rasuđivanje je
zdravo i odrešito, spreman sam za savršenstvo... Oholost. - Koža na mojoj glavi sasušuje se. Milost!
Gospode, bojim se. Žedan sam, tako žedan! Ah, detinjstvo, trava, kiša, jezero na stenama, mesečina,
kad je zvonik izbijao dvanaest... Đavo je tada na zvoniku. Marijo! Sveta device!... Užasava me moja
glupost.
A tamo dole, zar nisu sve to čestite duše, koje mi žele dobro... Dođite... Imam nekakav jastuk na
ustima, one me ne čuju, to su aveti.
Uz to, niko nikad ni ne misli na drugoga. Neka se ne približuju. Ja mirišem na izgoretinu, bez
sumnje.
Priviđenja su bezbrojna. To je zaista ono što sam uvek imao: ne verujem više u istoriju,
zaboravljam načela. Ćutaću o tome: pesnici i vidoviti ljudi mogli bi da budu ljubomorni. Ja sam
hiljadu puta bogatiji od najbogatijih, budimo škrti kao more.
Ah! gle! časovnik života upravo se zaustavio. Ja više nisam na svetu. - Bogoslovlje je zaista
ozbiljno, pakao je sigurno dole - a nebo gore. Zanos, mora, spavanje u plamenom gnezdu.
97
Koliko u pažnji polja ima zluradosti... Satana, Nečastivi , trči sa divljim semenkama... Isus ide
98
preko purpurnih kupina, ne savijajući ih... Isus je hodao po razljućenim vodama. Fenjer nam ga je
pokazao kako stoji, beo i smeđih vitica, uz bok smaragdnog vala...
Ja ću skinuti veo sa svih tajni: s tajanstvenosti verskih ili prirodnih, sa smrti, rođenja,
budućnosti, prošlosti, kosmogonije, ništavila. Ja sam majstor u fantazmagorijama.
Slušajte!...
Ja posedujem sve darovitosti! - Ovde nema nikoga i nekog ima: ne bih hteo da rasipam svoje
blago. - Da li neko želi crnačke pesme, ili plesove hurija? Želi li neko da iščeznem, da uronim u
99
potragu za prstenom? Želi li neko? Praviću zlato, lekove.
Poverite se, dakle, meni; vera daje olakšanje, vodi, isceljuje. Dođite svi - čak i mala deca - da
vas utešim, da se za vas raspe naše srce - čudesno srce! - Siromasi, radnici! Ja ne tražim molitve;
dovoljno mi je vaše poverenje da bih bio srećan.
- I mislimo na sebe. Ja zbog ovoga ne žalim mnogo za svetom. Imam sreću da ne patim više. Moj
život je bio samo slatka ludost, to treba žaliti.
Koješta! Nakreveljimo se što bolje možemo.
Zaista, mi smo izvan sveta. Nema više nikakvog zvuka. Moje čulo opipa je iščezlo. Ah! moja
kulo, moja Saksonijo, moja vrbova šumo! Večeri, jutra, noći, dani... što sam umoran!
Morao bih da imam svoj pakao za gnev, svoj pakao za oholost - i pakao milovanja; koncert
paklova.
Umirem od umora. To je grob, ja odlazim k crvima, o užase nad užasima! Satano, lakrdijašu, ti
hoćeš da me rastopiš svojim čarolijama. Ja tražim. Ja tražim! udarac vila, kaplju plamena.
Ah! opet se popeti u život! Ošinuti očima naše nakaznosti. I onaj otrov, taj hiljadu puta prokleti
poljubac! Moja slabost, okrutnost sveta! Bože moj, smiluj se, sakrij me, držim se suviše loše! - Ja i
jesam i nisam sakriven.
To je plamen koji se propinje sa svojim osuđenikom.
BUNILA
I
LUDA DEVICA
PAKLENSKI SUPRUG
100
Saslušajmo ispovest jednog saputnika u paklu:
“O božanski Supruže, moj Gospode, ne odbijte ispovest najtužnije od vaših službenica. Ja sam
izgubljena. Ja sam opijena. Ja sam nečista. Kakav je ovo život!
Oprostite, božanski Gospode, oprostite! Ah! oprostite. Koliko suza! I koliko će suza biti još
docnije, nadam se!
Docnije ću upoznati božanskog Supruga! Rodila sam se pokorna Njemu. Drugi sad može da me
bije!
Sada sam na dnu sveta! O moje prijateljice!... ne, ne moje prijateljice... Nikada buncanja ni
slične muke... Baš je to glupo!
Ah, ja patim, vičem. Zaista patim. Međutim, sve mi je dopušteno, sad kad sam pod teretom
prezira čak i onih duša koje su najdostojnije prezrenja.
Iznesimo, najzad, tu ispovest, iako ću je ponoviti još dvadeset puta - ne manje sumornu, ne manje
beznačajnu!
101
Ja sam robinja paklenog supruga, onoga koji je zaveo lude device. To je zaista taj zloduh. To
nije avetinja, to nije sablast. Ali mene, mene lišenu mudrosti, osuđenu, mrtvu za svet - mene neće
ubiti! - Kako da vam ga opišem! Ja čak više ne znam ni da govorim. U žalosti sam, plačem, bojim se.
Malo svežine, Gospode, preklinjem vas, zaista vas preklinjem!
Udovica sam... - Bila sam udovica... - zaista, nekad sam bila vrlo ozbiljna, i nisam se rodila da
bih postala kostur!... - On je bio skoro dete... Zavela me njegova tajanstvena tankoćutnost. Da bih
njega pratila, zaboravila sam sve svoje ljudske dužnosti. Kakav je ovo život! Pravi život je odsutan.
Mi nismo na svetu. Ja idem kuda ide on, tako se mora. A on često plane na mene, na mene, ubogu
dušu. Demon! - to je Demon, znate, to nije čovek.
On kaže: ‘Ja ne volim žene. Ljubav treba ponovo pronaći, to se zna. One su sposobne samo da
žele osiguran položaj. A kad ga osiguraju, odstrane srce i lepotu: ostane samo hladni prezir, hrana
današnjeg braka. Ili pak vidim neke naizgled srećne žene od kojih bih ja mogao napraviti dobre
drugarice, ali njih najpre progutaju prostaci osetljivi poput lomača...’
Slušam ga kako pretvara bestidnost u slavu, okrutnost u čaroliju. ‘Ja sam od daleke rase; moji
očevi su bili Skandinavci: bušili su sebi bedra, pili svoju krv. - Izbošću čitavo svoje telo, tetoviraću
se, hoću da postanem ružan kao Mongol: videćeš, urlikaću po ulicama. Hoću da pomahnitam od
jarosti. Nikada mi ne pokazuj nakit, puzio bih i uvijao se na ćilimu. Hoću da svekoliko moje
bogatstvo bude poprskano krvlju. Nikada neću raditi...’ Mnogih noći, kad bi me njegov zloduh
ščepao, mi bismo se valjali, ja sam se borila s njim! - Često u noći on bi se pijan smestio na ulici ili
u nekoj kući, da me smrtonosno prestravi. - ‘Zaista će mi odrubiti glavu; to će biti ogavno.’ Oh ti dani
kad on želi da hoda sa izgledom zločinca!
Ponekad bi nekom vrstom razneženog žargona govorio o smrti koja pobuđuje kajanje, o
nesrećnicima koji zacelo postoje, o mučnom dirindženju, o odlascima koji razdiru srca. U ćumezima,
gde smo se opijali, on bi plakao posmatrajući one što su nas okružavali, stoku bede. Pridizao je
pijance po crnim ulicama. Za malu decu imao je sažaljenje zle majke. - Odlazio bi, umiljat kao
devojčica na času veronauke. - Pravio se da se razume u sve, u trgovinu, umetnost, medicinu. Ja sam
ga pratila, jer tako se mora!
Videla bih ceo dekor kojim bi se on u duhu okružio; odela, sukna, nameštaj: ja sam mu pružala
oruđe, jedan drugi lik. Sve što ga se ticalo videla sam upravo onako kako je on to za sebe smišljao.
Kad bi mi se činilo da mu se duh olenio, pratila sam ga daleko u čudnim i zamršenim poduhvatima,
dobrim ili lošim: bila sam sigurna da neću nikada ući u njegov svet. Pored njegovog dragog zaspalog
tela probdela sam mnogo noćnih sati nastojeći da shvatim zašto toliko želi da se izvuče iz stvarnosti.
Nikad nijedan čovek nije imao sličnu želju. Shvatila sam - ne bojeći se za njega - da je mogao postati
ozbiljna opasnost u društvu. - On možda zna neke tajne kako da se promeni život? Ne, on to samo
traži, odgovarala sam sama sebi. Ukratko, njegova je milosrdnost začarana, a ja sam njena
zarobljenica. Nijedna druga duša ne bi imala toliko snage - snage očaja! - da nju podnosi -zato da bi
je on štitio i voleo. Uostalom, ja ga nisam zamišljala s nekom drugom dušom; vidimo svog anđela,
nikada tuđeg - verujem. Bila sam u njegovoj duši kao u nekom dvorcu koji su ispraznili da ne vide
neku osobu tako malo plemenitu kao što ste vi: to je sve. Avaj, zaista sam zavisila od njega. Ali šta je
on hteo s mojim mutnim i kukavnim opstankom? Čak i da me nije ubijao, nije me činio ni boljom.
Žalosno ogorčena, rekla bih mu ponekad: ‘Razumem te.’ On bi slegnuo ramenima.
I tako, pošto se moj jad neprestano obnavljao i pošto sam i u sopstvenim očima sve više bila
zabludela - kao i u svim očima koje bi htele na meni da se zadrže, da nisam bila zauvek osuđena na
zaborav svih! - postajala sam sve gladnija njegove dobrote. S njegovim poljupcima i s njegovim
prijateljskim zagrljajima to je zaista bilo nebo, mračno nebo u koje sam ulazila i u kojemu sam želela
da budem ostavljena, jadna, gluha, nema, slepa. Počela sam već da se navikavam na to. Videla sam
nas dvoje kao dva dobra deteta kojima je dozvoljeno da se šeću kroz Raj tuge. Mi smo se slagali.
Veoma ganuti, radili smo zajedno. Ali posle prodirnog milovanja, on bi rekao: ‘Kad ja više ne budem
tu, kako će ti izgledati smešno to što si doživela. Kad se tvoj vrat ne bude više oslanjao na moju ruku,
kad ne budeš imala moje srce da se na njemu odmoriš, ni moje usne na svojim očima. Jer jednog će
dana biti potrebno da odem, veoma daleko. A treba da u tome pomognem i drugima; to je moja
dužnost. Makar to i ne bilo naročito prijatno... draga dušo...’ Istoga trenutka predosetila bih kako ću
postati plen vrtoglavice, kad on ode, kako ću se srušiti u najužasniju tamu: u smrt. Izmamila bih mu
obećanje da me neće napustiti. Dvadeset puta mi je dao to ljubavničko obećanje. Bilo je to isprazno
kao i kad sam ja njemu govorila: ‘Razumem te.’
Ah! Nikad nisam bila ljubomorna na njega. Ja verujem da me on neće napustiti. Šta će biti s
102
nama? On nije od onih što znaju neko znanje i nikad neće raditi. Hoće da živi kao mesečar. Zar će
mu samo njegova dobrota i milosrdnost dati pravo u stvarnome svetu? Ponekad zaboravim na žalosno
stanje u koje sam dospela; on će me učiniti snažnom, mi ćemo putovati, lovićemo u pustinjama,
spavaćemo na pločnicima nepoznatih gradova, bez briga, bez nevolja. Ili ću se probuditi pošto se -
zahvaljujući njegovoj čarobnoj moći - promene zakoni i običaji, a svet, ostajući isti, prepustiće me
mojim željama, radostima, bezbrižnostima. Oh! hoćeš li mi dati pustolovni život iz dečjih knjiga kao
nagradu za sve što sam pretrpela? On to ne može. Ja ne znam njegov ideal. On mi je rekao da zna za
žaljenja i nade: to ne mora mene da se tiče. Govori li on s Bogom? Možda bi trebalo da se obratim
Bogu. Nalazim se u najdubljem ponoru i ne znam više ni da se molim.
Kada bi mi on objasnio svoje žalosti, da li bih bila kadra da ih razumem bolje nego njegova
ismevanja? On me napada, provodi čitave sate nastojeći da me posrami zbog svega što me je moglo
ganuti na svetu, i razljuti se ako plačem.
- Vidiš li onog otmenog mladića što ulazi u lepu i spokojnu kuću: on se zove Dival, Difur,
103
Arman, Moris, ko zna kako! Jedna se žena žrtvovala da voli tog zlog glupaka: umrla je, i sad je
sigurno svetica na nebu. Ti ćeš skriviti moju smrt kao što je on skrivio njenu. To je udes nas
milosrdnih duša... - Avaj! bilo je dana kad su mu se svi delatni ljudi pričinjavali igračkama
grotesknih bunila: on bi se dugo, jezivo smejao. - Zatim bi opet počeo da se ponaša kao mlada majka,
kao voljena sestra. Kad bi bio manje divalj, mi bismo bili spaseni! Ali i sama njegova blagost je
smrtonosna. Ja sam mu pokorna. - Ah! ja sam luda!
Možda će on jednog dana čudesno iščeznuti: ali ja treba da doznam hoće li se popeti na neko
nebo, da bar malo vidim vaznesenje svog dragog prijatelja!”
Smešne li zajednice!
BUNILA
II
104
ALHEMIJA REČI
A na silnom radilištu
Sunce Hesperida teče,
Za mišice posla ištu
Drvoseče.
Za Radnike - podanike
Vavilonskog kralja - sini,
Zvezdo jutra! Ljubavnike
Pusti njinoj svetkovini.
Zavoleh pustinju, osmuđene voćnjake, uvele dućane, razmlačena pića. Vukao sam se po
smradnim uličicama i sklopljenih očiju nudio se suncu, bogu plamena.
“Generale, ako na svojim srušenim bedemima još imaš neki stari top, bombarduj nas gomilama
suhe zemlje. Tuci po izlozima sjajnih prodavnica! po salonima! Neka grad jede svoju prašinu.
Oksidiši oluke. Napuni budoare gorućim prahom rubina...”
Oh! mušica koja se opila na mokrionici krčme, zaljubljena u boražinu, i koja se rastvara u zraku
svetlosti!
GLAD
Najzad, o srećo, o razume, ja sa neba uklonih plavet, koja je crno, i živeh kao zlatna iskra
svetlosti prirode. Pun radosti, usvojio sam najbudalastiji, najćaknutiji mogući izraz:
Opet je sa nama.
Ko to? Večnost: more
U kom vatre gore
Sunčanoga plama.
- Tu gine uzdanje,
Orietur pada.
Strpljenje i znanje,
Muka samo vlada.
Nema sutrašnjice!
Svetlost žeravice
Od satenskog žara
Svu dužnost nam stvara.
Opet je sa nama.
Ko to? Večnost: more
U kom vatre gore
Sunčanoga plama.
Postadoh basnoslovna opera: videh da sva bića imaju sudbinu koja ih neminovno vodi k sreći:
akcija nije život, nego način da rasipamo snagu, iznuravanje. Moral je slabost mozga.
Činilo mi se da svakom biću pripada još mnogo drugih života. Ovaj gospodin ne zna šta radi: on
je anđeo. Ova porodica je leglo pasa. Pred mnogim ljudima glasno sam govorio s jednim trenutkom
njihovih drugih života. - Tako sam voleo jednu svinju.
Nisam zaboravio nijedan sofizam ludila - ludila zbog kojeg se biva zatvaran - mogao bih sve da
ih ponovim, znam ceo njihov sistem.
Moje zdravlje bilo je ugroženo. Stizala me strava. Znao sam spavati ne budeći se više dana, a
ustavši, nastavljao bih s najtužnijim snovima. Bio sam zreo za smrt, a moja me slabost vodila putem
105
punim opasnosti do granica sveta i Himerije , domovine mraka i vihora.
Morao sam putovati, otresti se čarolija nakupljenih u mojem mozgu. Nad morem, koje sam voleo
kao da me ono moralo oprati od neke ljage, video sam kako se diže krst utehe. Proklela me duga.
Sreća je bila moja sudbina, moje grizodušje, moj crv; moj je život suviše ogroman da bi bio
posvećen snazi i lepoti.
Sreća! Njen zub, smrtonosno sladak, opominjao me pri pevanju petla - ad matutinum, pri
106
Christus venit, - u najmračnijim gradovima:
107
To je bilo i prošlo. Ja danas znam da pozdravim lepotu.
NEMOGUĆE
Ah! taj život moga detinjstva, velika cesta kroz sva vremena, natprirodno trezven, nesebičniji
nego najbolji od prosjaka, ponosan što nema ni zavičaja, ni prijatelja, kakva je glupost on bio. -1 ja
to tek sad opažam!
- Imao sam razloga da prezirem te dobričine koji ne propuštaju priliku za milovanje, nametnike
čistote i zdravlja naših žena, danas kad se one tako malo slažu s nama.
Sva moja prezrenja imala su razloga: jer ja sam u bekstvu!
Ja sam u bekstvu!
Objasniću to.
Još juče, ja sam uzdisao: “Nebo! zar nas nema dovoljno osuđenih na ovom svetu! Toliko sam već
vremena proveo u njihovoj družini! Sve ih poznajem. Mi smo se uvek prepoznavali; postali smo
odvratni jedan drugom. Milosrđe nam je nepoznato. Ali mi smo učtivi, naši odnosi sa svetom sasvim
su kako treba.” Je li to čudno? Svet! trgovci, naivčine! - Mi nismo obeščašćeni. - Ali kako bi nas
primili izabrani-ci? Međutim, ima čangrizavaca i likovalaca, lažnih izabranika, budući da su nama
potrebne smelost i poniznost da bismo im prišli. To su jedini izabranici. Takvi ne blagosiljaju!
Pošto sam opet našao dve pare razuma - to je tako prolazno! -vidim da moje neprilike potiču
otuda što nisam na vreme shvatio da se nalazimo na Zapadu. Baruštine Zapada! Ne, ja ne smatram
svetlost izopačenom, oblik iznemoglim, pokret zabludelim... Pa u redu! Eto kako moj duh hoće da po
svaku cenu prođe kroz sav onaj okrutni razvoj kroz koji je duh prolazio od konca Istočnog sveta...
Moj duh to želi!
...Moje dve pare razuma su dokrajčene! - Duh vlada, i on hoće da ja budem na Zapadu. Trebalo
bi ga ućutkati, da bih mogao zaključiti kako sam hteo.
Poslao sam dođavola palme mučenika, zračenje umetnosti, ponos pronalazača, revnost
kradljivaca; vračao sam se Istoku, iskonskoj i večnoj mudrosti. - Čini se da je to san grube lenosti!
Međutim, nisam pomišljao na zadovoljstvo od bekstva iz modernih patnji. Nisam imao u vidu
polutansku mudrost Kurana. Ali, zar nije istinsko mučenje to što počev od hrišćanstva, te obznane
nauke, čovek igra sebe, dokazuje očevidnosti, nadima se od zadovoljstva ponavljajući te dokaze, i
samo kroz to živi? Prefinjeno, glupo mučenje; izvor mojih duhovnih zastranjivanja. Priroda bi možda
mogla da se dosađuje! Gosp. Ćifta rodio se kad i Hrist.
Zar to nije zato što gajimo maglu! Mi jedemo groznicu s našim vodnjikavim povrćem. A
pijančenje! A duvan! A neznanje! A pobožnosti! - Je li to sve dovoljno daleko od mudre misli Istoka,
prvo-bitne domovine? Čemu modemi svet, ako ljudi pronalaze takve otrove!
Crkveni ljudi će reći: Razumemo. Ali vi govorite o Zemaljskom raju. U istoriji istočnjačkih
naroda nema ničega za vas. - Tako je; mislio sam na Zemaljski raj! Kao da za moj san nešto znači ta
čistota starodrevnih rasa!
A filosofi: svet nema starosti. Čovečanstvo se jednostavno seli. Vi ste na Zapadu, ali slobodno
vam je da živite na vašem Istoku, pa neka bude i star koliko vam je potrebno - i da tu lepo živite. Ne
dopustite da budete poraženi. - Filosofi, vi pripadate vašem Zapadu.
Moj duše, budi oprezan. Ne rešavaj se na prenagljena ozdravljenja. Vežbaj se. - Ah! nauka ne
ide dovoljno brzo za nas!
- Ali ja opažam da moj duh spava.
Kad bi od ovog trenutka on bio uvek budan, mi bismo uskoro došli do istine, koja nas možda
okružuje sa svojim anđelima što plaču!... Da je on bio budan do ovog časa, ja ne bih popustio
ubistvenim nagoni-ma, u nekom prastarom dobu!... - Da je on uvek bio budan, sada bih plovio u
mudrosti!...
O čistoto! čistoto!
Ovaj trenutak budnosti predočio mi je viziju čistote! - Duhom se stiže k Bogu!
Nesreća što srce para!
BLESAK
Nisam li jednom imao jednu ljupku, junačku, basnoslovnu mladost, koju bi trebalo ispisati po
zlatnim listovima - previše bi to bilo sreće! Kojim sam zločinom, kojom greškom zaslužio svoju
današnju slabost? Vi koji tvrdite da životinje jecaju od žalosti, da bolesnici očajavaju, da mrtvi ružno
sanjaju, potrudite se da ispričate moj pad i moje spavanje. Ja ne mogu da se izrazim bolje nego što to
110
čini prosjak svojim neprekidnim Očenašima i Zdravomarijama. Ja više ne znam da govorim!
Međutim, danas verujem da sam završio izveštaj o mom paklu. To je zaista bio pakao; starinski,
111
onaj čija je vrata otvorio sin čovečji .
Dižući se iz iste pustinje, u istoj noći, uvek se pogled mojih umornih očiju budi na srebrnoj
zvezdi, uvek, a da se pri tom ne ganu Kraljevi života, tri mudraca, srce, duša, duh. Kad ćemo poći s
onu stranu žala i planina, da pozdravimo rođenje novog rada, novu mudrost, bekstvo tirana i demona,
kraj praznoverja, i da se poklonimo - prvi! - Božiću na zemlji!
Pesma nebesa, pokret naroda! Robovi, ne proklinjimo život.
112
ZBOGOM
Već jesen! - Ali zašto žaliti za večnim suncem, kad smo zauzeti otkrivanjem božanske svetlosti -
daleko od ljudi koji umiru po godišnjim dobima.
Jesen. Naš čamac, uzdignut u nepomične magle, skreće ka luci bede, ka ogromnom gradu čije je
nebo umrljano ognjem i blatom. Ah! gnjili dronjci, hleb namočen kišom, pijanstvo, hiljade ljubavi
koje su me raspele! Ono, dakle, neće da prestane, to ždrelo što vlada hiljadama duša i mrtvih tela
kojima će biti suđeno! Ja opet vidim sebe s kožom izjedenom od blata i kuge, kako, s kosom i
pazusima punim crva i s još krupnijim crvima u srcu, ležim ispružen među neznancima bez dobi, bez
osećaja... Tu sam mogao umreti... Užasno priviđenje! Ja se gnušam bede.
I bojim se zime, jer je to doba udobnosti!
- Ponekad vidim na nebu beskrajna žala prekrivena belim narodima koji se raduju. Velika zlatna
lađa maše iznad mene šarenim zastavama na jutarnjem povetarcu. Ja sam stvorio sve svetkovine, sva
slavlja, sve drame. Pokušao sam da pronađem nove cvetove, nove zvezde, nove puti, nove jezike.
Verovao sam da stičem natprirodnu moć. I eto, moram da sahranim svoju maštu i svoje uspomene!
Divna jedna slava umetnika i pripovedača uništena je!
Ja! ja koji sam se proglasio žrecom ili anđelom, oslobođenim svakog morala, ja sam vraćen na
zemlju da tražim neku dužnost, da prigrlim hrapavu stvarnost! Seljak!
Da li sam obmanut? Da li je milosrdnost, za mene, sestra smrti?
Ali nigde nijedne prijateljske ruke! A gde ću crpsti pomoć?
Aprila-avgusta 1873.
114
ILUMINACIJE
POSLE POTOPA
Taj idol, crnook i plavokos, bez predaka i dvora, plemenitiji nego basna, porekla je
meksikanskog i flamanskog; njegov posed, obesno plavetnilo i zelenilo, prostire se po žalima koja su
od talasa bez lađa nazvana imenima što su divlje grčka, slovenska, keltska.
Na ivici šume - snovidno cveće zvoni, pršti, sjaji, - devojka s usnom od narandže, kolena
prekrštenih u bistrom potopu što izvire iz livada, nagota koju zasenjuju, opasuju i oblače duga,
bilnstvo, more.
Dame što se vrte po terasama kraj mora, devojčice i ispolinke, ponosite crnkinje u
bakarnozelenoj mahovini, nakiti što stoje uspravno na tlu gojaznom od gajeva i okopnelih vrtića, -
mlade majke i velike sestre s pogledima punim hodočašća, sultanije, kneginje tiranskog držanja i
tiranske nošnje, male strankinje i ljupko nesrećne osobe.
Kakva čama, trenutak “dragog tela” i “dragog srca”.
II
To je ona, mala pokojnica, iza ružičnjaka. - Mlada preminula mama silazi niza stepenice. -
Rođakove karuce viču na pesku. - Mali brat (on je u Indiji!) tamo, ispred sunčevog zalaska, na livadi
karanfila. - Starci koje su uspravne zakopali u zidinu od šeboja.
Roj zlatnih listova okružuje kuću generala. Oni su na jugu. - Ide se crvenim putem da bi se stiglo
u praznu krčmu. Zamak je na prodaju: prozorski kapci su skinuti. - Župnik mora da je odneo ključ
crkve.
- Kućice stražara oko parka su nenastanjene. Plotovi su tako visoki da se vide samo šumni
vrhovi. Uostalom, unutra nema ništa da se vidi.
Livade se opet penju u zaseoke bez petlova, bez nakovanja.
Ustava je dignuta. O križni putevi i pustinjski mlinovi, ostrvlje i plašće!
Čarobno cveće je zujalo. Padine su ga njihale. Basnoslovno otmene životinje išle su tamo-amo.
Oblačine su se gomilale na pučini stvorenoj od večnosti toplih suza.
III
U šumi ima jedna ptica, njena pesma vas zaustavlja i čini da crvenite.
Ima jedan časovnik koji ne otkucava.
Ima jedna jama sa gnezdom belih životinja.
Ima jedna katedrala što se spušta i jedno jezero što se penje.
Ima jedan šumarak gde su napuštene male kočije, koje ponekad jureći silaze niza stazu, okićene
trakama.
Ima jedna družina malih prerušenih glumaca, opažena na putu kroz ivicu šume.
Ima najzad, kada ste gladni ili žedni, neko ko vas tera.
IV
Ja sam svetac, u molitvi na terasi, - kao što bezazlene životinje pasu sve do mora Palestine.
Ja sam učenjak u tamnom naslonjaču. Granje i kiša bacaju se na prozor biblioteke.
Ja sam pešak na velikom drumu kroz patuljaste šume; huka brana pokriva moje korake. Dugo mi
je pred očima melanholična zlatna ceđ smiraja.
Bio bih zaista dete ostavljeno na molu koji se otisnuo na debelo more, mali sluga što ide duž
drvoreda dotičući nebo čelom.
Staze su hrapave. Brežuljci se pokrivaju grmljem žutilovke.. Vazduh je nepomičan. Kako su
daleko ptice i izvori! Do čega dopreti, ako ne do kraja sveta, ovim napredovanjem?
Neka mi najzad iznajme taj grob, izbeljen krečom, sa linijama od cementa u reljefu - veoma
daleko pod zemljom.
Nalakćujem se na sto, lampa vrlo živo obasjava te novine koje ja poput idiota opet pročitavam,
te sasvim beskorisne knjige.
U ogromnoj visini iznad moje podzemne dvorane - kuće se usađuju, tmine se skupljaju. Glib je
crven ili cm. Čudovišni grade, beskonačna noći!
Manje visoko su kanali s nečistoćom. Sa strana - ništa osim gustine globusa. Možda ponori
plavetnila, zdenci plamena. To su možda one površine gde se susreću meseci i komete, mora i bajke.
U časovima gorčine dočaravam sebi safirne i metalne kugle. Ja sam gospodar tišine. Zašto bi
priviđenje podrumskog okna izbledelo u uglu svoda?
116
PRIČA
Nekom Knezu beše grdno dojadilo da se uvek bavi samo usavršavanjem otrcane plemenitosti.
Predviđao je začuđujuće prevrate u ljubavi, i sumnjičio svoje žene da mogu dati i više od one
podatnosti ukrašene podnebljem i raskošju. Hteo je da upozna istinu i trenutak bitne želje i bitnog
zadovoljenja. Bilo to zastranjenje od pobožnosti ili ne, on je tako hteo. Barem je imao dosta veliku
ljudsku moć.
Sve žene koje ga poznavahu behu umorene. Kakvo je to bilo haranje u vrtu lepote! Pod sabljom,
one ga blagosloviše. On ne zatraži nove. - Žene se ponovo pojaviše.
Posle lova ili pijanke, on pobi sve koji su ga pratili. - Svi su ga pratili.
On nađe zabavu u klanju ukrasnih životinja. Dvorce predade požaru. Obarao se na ljude i sekao
ih na komade. - Gomila, zlatni krovovi, lepe životinje, sve je to i dalje postojalo.
Može li se do ekstaze doći uništavanjem, podmladiti se okrutnošću! Narod nije roptao. Niko nije
pokušao da mu protivreči.
Jedne večeri on je ponosno jahao. Pojavi se jedan Genij, neopisive, čak zazorne lepote. Iz
njegovog izraza i iz njegovog držanja proizlazilo je obećanje ljubavi mnogostruke i složene! sreće
neizrecive, čak nepodnošljive! Knez i Genij verovatno uništiše sebe u suštinskom zdravlju. A kako bi
i mogli da ne umru od njega? Umrli su, dakle, zajedno.
Ali taj Knez je preminuo u svome dvorcu, u godinama uobičajenim za to. Knez je bio Genij.
Genij je bio Knez.
Znalačka muzika nedostaje našoj želji.
PARADA
Vrlo postojana spadala. Više njih je iskorišćavalo vaše svetove. Oslobođeni potreba, i ne mnogo
primorani da stave u pokret svoje sjajne sposobnosti i svoje poznavanje vaših savesti. Kako su to
zreli ljudi! Njihove oči, tupe kao letnja noć, crvene i crne, trobojne, od čelika su posutog zlatnim
zvezdama; izraz im je izobličen, olovan, izbledeo, spečen, glas im je vragolasto promukao! Imaju
svirepo držanje onih što se kinđure krpama! - Među njima je nekoliko mladih - kako bi oni gledali
Heruvima? - koji raspolažu strašnim glasovima i nekim opasnim sredstvima. Šalju ih da s leđa
hvataju u gradu, napirlitani s odvratnom raskošju.
O najžešći raju pomamnog kreveljenja! Nema poređenja s vašim Fakirima i sa ostalim scenskim
lakrdijama. U kostimima na brzinu sklepanim s ukusom ružnog sna, oni izvode žalopojke i glume
tragedije o razbojnicima, ili o duhovitim polubogovima, kakvi nikad ne behu istorija ni religije.
Kinezi, Hotentoti, Cigani, bedaci, hijene, Molosi, stari maloumnici, kobni zlodusi, oni mešaju
narodske, materinske postupke sa bestijalnim stavovima i nežnostima. Oni bi da prikazuju nove
komade i da pevaju pesme “valjanih devojaka”. Majstori opsenari, oni preobražavaju mesto i osobe i
pribegavaju magnetskom dejstvu igrokaza. Oči plamte, krv peva, kosti se šire, teku suze i tanke
crvene pruge. Njihovo ruganje ili užas koji oni šire traju minutu, ili cele mesece.
Jedino ja imam ključ te divlje parade.
ANTIČKA
Ljupki sine Pana! Uokrug tvoga čela, ovenčanog cvetićima i bobicama, miču se dragocene kugle,
tvoje oči. Umrljani smeđim talogom, tvoji obrazi postaju šuplji. Očnjaci ti blistaju. Prsa ti liče na
citru, zvon odjekuje u tim plavo omaljavelim rukama. Tvoje srce kuca u toj utrobi gde spava
dvostruki pol. Šetaj se u noći, blago pokrećući to bedro, to drugo bedro i tu nogu sleva.
117
BEING BEAUTEOUS
Pred nekim snegom jedno Biće Lepote, visoka stasa. Smrtonosno fijukanje i krugovi gluhe
muzike čine da se to obožavano telo širi, raste i drhti poput aveti; na divnoj puti rastvaraju se
skerletne i crne rane. Čiste boje života igraju, tamne i oslobađaju se oko Priviđenja, na radilištu. I
drhtaji se dižu i tutnje, i dok pomamnu slast tih dojmova opterećuju promukla muzika i smrtonosno
fijukanje koje svet, daleko iza nas, upravlja na našu prelepu majku, - ona uzmiče, ona se uspravlja.
Oh! naše su kosti odevene u novo zaljubljeno telo.
***
O pepeljavo lice, kosmati štite, kristalne ruke! Tope, na koji moram da se sunovratim kroz metež
drveća i lakog vazduha!
ŽIVOTI
O nedogledni putevi svete zemlje, terase hrama! Šta su učinili sa bramanom koji mi je objasnio
118
Poslovice? Ja čak još vidim i starice od tada, iz onih strana! Sećam se srebrnih i sunčanih časova
119
oko reka, ruke polja na mome ramenu i naših milovanja kad smo stajali u ravnicama začinjenim
biberom. - Uzlet grimiznih golubova grmi oko moje misli. - Prognan ovamo, imao sam pozornicu za
igranje dramskih remek-dela iz svih književnosti. Mogao bih vam pokazati neviđena bogatstva.
Razmatram istoriju riznica koje ste vi pronašli. Ja vidim nastavak! Moja je mudrost prezrena kao i
haos. Šta je moje ništavilo pred obamrlošću koja čeka vas?
II
Ja sam pronalazač čije su zasluge mnogo drukčije nego svih onih što su mi prethodili; štaviše, ja
sam muzičar koji je pronašao nešto kao ključ ljubavi. Sada, kao plemić iz jednog oporog polja s
trezvenim nebom, pokušavam da se uzbudim sećajući se prosjačkog detinjstva, šegrtovanja ili
dolaska u nanulama, polemika, pet ili šest udovištava, i nekoliko svadbi na kojima me moja
svojeglavost sprečila da dosegnem dijapazon drugova. Ne žalim zbog moga starog udela u božanskoj
veselosti; trezveni vazduh s tog oporog polja veoma delotvorno hrani moj svirepi skepticizam. Ali
kako se taj skepticizam od sada ne može pokrenuti na delovanje, i kako sam ja uostalom odan novom
nemim, - očekujem da ću postati veoma zao luđak.
III
U jednom ambaru gde su me zatvorili kad sam imao dvanaest godina, upoznao sam svet, oslikao
ljudsku komediju. U jednom podrumu naučio sam istoriju. Na nekoj noćnoj svečanosti u jednom
severnom gradu sreo sam sve žene nekadašnjih slikara. U nekom starom pariskom pasažu poučili su
me iz klasičnih nauka. U nekom veličanstvenom stanu okruženom celim Istokom ostvario sam
ogromno delo i izveo svoje slavno povlačenje. Promućkao sam svoju krv. Razrešen svoje dužnosti.
Više ne treba čak ni misliti na to. Nalazim se stvarno s one strane groba, i okanite se punomoćja.
ODLAZAK
Dosta viđenog. Vizija se susretala u svim napevima. Dosta imanog. Žagor gradova, uveče, i u
suncu, i uvek. Dosta spoznatog. Prekretnice života. - O Žagori i Vizije! Odlazak u novo čuvstvo i u
nov šum!
KRALJEVANJE
Jednog lepog jutra, kod nekog veoma blagorodnog naroda, par gordih ljudi - muškarac i žena -
vikali su na javnom trgu: “Prijatelji moji, ja hoću da ona bude kraljica!” “Ja hoću da budem kraljica!”
Ona je treptala i smejala se. On je govorio prijateljima o otkrovenju, o dokrajčenom iskušenju. Njih
dvoje su gubili svest jedno pored drugog.
Doista, oni kraljevahu celog jednog prepodneva, kad su se karminski zastori uzdigli preko kuća, i
celog poslepodneva, kad se zaputiše ka palmovim vrtovima.
120
JEDNOM RAZLOGU
Udarac tvog prsta po bubnju oslobađa sve zvuke i započinje novu harmoniju.
121
Tvoj korak je uzdizanje novih ljudi i njihovo Pokret.
Okreneš glavu: nova ljubav! Okreneš je nazad: nova ljubav!
“Izmeni nam udele, prorešetaj nam nevolje, a pre svega vreme”, pevaju ti ova deca. Molbe ti se
upućuju: “Uzdigni bilo kuda srž naših sudbina i naših želja.”
Ti što si došao iz uvek i što ćeš poći u svuda.
PREPODNE PIJANSTVA
O moje Dobro! O moje Lepo! Svirepa svirko od koje ne posrćem! Vilinsko mučilo! Hura za
nečuveno delo i za čudesno telo, prvi put! To je započelo u detinjem smehu, to će i svršiti s njim. Taj
će otrov ostati u našim žilama čak i onda kad se svirka izopači i mi budemo vraćeni nekadašnjem
neskladu. Sada, mi koji smo tako dostojni ovih mučenja, usrdno pribirajmo to natčovečansko
obećanje dato našem stvorenom telu i duši: to obećanje, to bezumlje! Otmenost, učenost, silovitost!
Obećano nam je da će stablo dobra i zla biti zakopano u mraku, da će tiranske čestitosti biti prognane,
kako bismo mogli dovesti našu prečistu ljubav. To je počelo s malo odvratnosti i to se svršava, -
122
pošto nas nije moglo smesta obuzeti tom večnošću, - to se svršava metežom mirisa.
Detinji smehu, suzdržljivosti robova, strogosti devica, užase ovdašnjih likova i predmeta,
blagosloveni budite zbog uspomene na ovo bdenje. Počelo se potpunim prostaštvom, a evo gde se
svršava s anđelima plamena i leda.
Malo bdenje puno opijenosti, sveto si! makar samo i zbog maske kojom si nas podarilo. Mi te
potvrđujemo, metodo! Ne zaboravljamo da si ti juče proslavilo svako od naših doba. Imamo vere u
otrov. Mi znamo da žrtvujemo svoj život, - sav, svakog dana.
123
Evo stiže doba Asasina .
IZREKE
Kada svet bude sveden na jednu jedinu crnu šumu za naša četiri začuđena oka, - na jedno žalo za
dva verna deteta, - na jednu muzičku kuću za našu vedru naklonost, - ja ću vas pronaći.
Bude li na ovom svetu jedan jedini starac, spokojan i lep, okružen “nečuvenom raskoši”, - evo
me kraj Vaših nogu.
Ostvarim li sva vaša sećanja, - budem li ona što zna da vas veže, - ja ću vas ugušiti.
Kada smo vrlo jaki, - ko da ustukne? vrlo veseli, - ko od smeha da pukne? Kada smo vrlo zli, -
šta da se čini s nama?
Kitite se, igrajte, smejte se. Ja nikad neću moći da izbacim Ljubav kroz prozor.
***
Julsko popodne zastro oblacima. Ukus pepela lebdi u vazduhu, - miris drveta što znoji na ognjištu, -
namočeno cveće, - pustoš po šetalištima, - ledeno roskanje kanala po poljima – zašto se već ne
počinje sa igračkama i tamjanom?
***
Užad sam razapeo od zvonika do zvonika; vence od prozora do prozora; zlatne lance od zvezde
do zvezde, i plešem.
***
Visoko jezerce stalno isparava. Kakva to veštica nad belim zapadom iskrsava? Kakvo de
ljubičasto lišće da se spusti?
***
Dok javna dobra otiču u proslavama bratstva, u oblacima zvoni zvono od ružičastog plamena.
***
Oživljujući prijatni miris tuša, cmi prah tiho kiši po mome bdenju. - Smanjujem plamen
svećnjaka, bacam se na krevet i - okrenut prema senci - vidim vas, kćeri moje! kraljice moje!
RADNICI
O to toplo februarsko jutro. Nesnosno Jugo stiže da oživi besmislene uspomene nas ubogih, našu
mladu bedu.
124
Henrika je imala pamučnu, smeđebelu kariranu suknju, koja mora da je bila nošena u prošlom
veku, zatim kapu s trakama i svilenu maramu. To je zaista bilo žalosnije nego crnina. Prošetali smo
malo po predgrađu. Vreme je bilo oblačno, a vetar s juga podsticao je sve ružne zadahe iz
opustošenih vrtova i sa sparušenih livada.
Moju ženu to kao da nije zamaralo koliko mene. U jednoj lokvi, koju je poplava od prošlog
meseca ostavila na prilično visokom putu, ona mi pokaza majušne ribice.
Grad, sa dimom i bukom svojih poslova, pratio nas je vrlo izdaleka po putevima. O drugi svete,
naselje blagosloveno od neba i hladovine! Južni me vetar podsećao na žalosne događaje iz mog
detinjstva, na moje letnje očajavanje, na užasnu količinu snage i znanja koju je sudbina uvek
udaljavala od mene. Ne! mi nećemo provesti leto u toj škrtoj zemlji, gde ćemo uvek biti samo verena
siročad. Ja hoću da ova očvrsla ruka više ne nosi dragu sliku.
MOSTOVI
Nebo sivo, kristalno. Čudna šara mostova, ovih ovde ravnih, onih tamo izvijenih, nekih što se
spuštaju na one prve ili sklapaju uglove sa njima. Ti se oblici ponavljaju i na drugim rasvetljenim
zavijucima kanala, ali su tako dugi i lagani, da se obale, opterećene kubetima, snižavaju i smanjuju.
Neki od tih mostova još su pritisnuti udžericama. Drugi podupiru jarbole, signale, krhke ograde.
Molski akordi ukrštaju se i teku, užad se penje na obale. Razabire se jedan crveni prsluk, a uz njega
možda i drugi kostimi i muzički instrumenti. Da li su to narodne pesme, delovi vlasteoskih koncerata,
ostaci javnih himni? Voda je siva i plava, razlivena kao morski rukavac. - Jedan beli zrak, padajući iz
nebeske visine, uništava tu komediju.
GRAD
Ja sam privremeni i ne baš previše nezadovoljni građanin jedne metropole koju smatraju
modernom, jer je svekoliki poznati ukus bio izbegnut u nameštaju i u spoljašnjem izgledu kuća, kao i u
nacrtu grada. Ovde nećete moći da ukažete na trag bilo kakvog spomenika praznoverja. Moral i jezik
svedeni su - najzad! - na svoj najjednostavniji izraz. Ti milioni ljudi, koji nemaju potrebe da se
poznaju, toliko naliče jedni drugima po obrazovanju, poslu koji obavljaju i starosti, da taj životni tok
mora da je višestruko kraći nego što to nekakva luda statistika nalazi za narode kontinenta. Isto tako
ja, sa svoga prozora, vidim nove sablasti kako se miču u gustom i večnom dimu uglja, - u našoj
125
šumskoj hladovini, našoj letnjoj noći! - nove Erinije , ispred moje poljske kućice koja je moja
domovina i sve moje srce jer tu sve liči na ovo, - vidim Smrt bez suza, našu marljivu kćer i sluškinju,
jednu očajnu Ljubav, i lepi Zločin kako pišti u blatu ulice.
KOLOTEČINE
Zdesna letnja zora budi lišće i isparenja i šumove ovog ugla parka, a padine sleva skrivaju u
svojoj ljubičastoj senci hiljade hitrih kolose-ka vlažnoga druma. Mimohod čarolija. U stvari: kola
natovarena životinjama od pozlaćenog drveta, jarbolima i išaranim jedrima, iza dvadeset pegavih
cirkuskih konja u brzom galopu, i deca i ljudi na svojim najčudnovatijim životinjama; dvadeset kola s
razvijenim zastavama i ispupčenim ukrasima, kitnjastih poput kočija iz starine ili iz priča, krcatih
decom nagizdanom za pastoralu predgrađa. - Čak, pod svojim baldahinom noći, i mrtvački sanduci
što uzdižu perjanice od abonosa i jure kasom velikih plavih i crnih kobila.
GRADOVI
Kukavni brat! Koliko svirepih bdenja mu dugujem! “Nisam se baš gorljivo upuštao u taj pothvat.
Poigravao sam se s njegovom nemoći. Ja ću biti kriv ako se vratimo u izgnanstvo, u ropstvo.”
Pripisivao mi je neobičan baksuzluk i veoma čudnu nevinost, dodavao onespokojavajuće razloge.
128
Odgovarao sam cereći se tom đavolskom učenjaku , te bih se na kraju dočepao prozora. S one
strane polja kojim su promicale družine svirača retke muzike stvarao sam sablasti buduće noćne
raskoši.
Posle te zabave koja teško da je higijenska, prostro bih se po slamarici. I skoro svake noći, tek
što bih zaspao, jadni brat se dizao, istrulelih usta, iščupanih očiju, - onakav kakvim je sebe sanjao! - i
vukao me u dvoranu urličući svoj san pun idiotske tuge.
Ja sam zaista, s potpunom duhovnom iskrenošću, bio uzeo obavezu da ga vratim u njegovo
prvobitno stanje sina Sunca, - i mi smo lutali, hraneći se vinom iz pećina i biskvitom sa drumova, dok
je mene gonilo nestrpljenje da nađem mesto i formulu.
GRADOVI
II
Osvetljenje se vraća stablu zdanja. Sa oba kraja dvorane, bilo kakvi dekori, skladna ispupčenja,
hitaju da se spoje. Zidina nasuprot bdeocu predstavlja psihološko nizanje preseka frizova,
atmosferskih traka i geoloških slučajnosti. - Žestok i munjevit san o čuvstvenim skupinama sa bićima
svih karaktera među svim prividima.
III
131
Svetiljke i ćilimi bdenja stvaraju šum talasa, noću, uzduž trupa lađe i oko steeragea .
More bdenja, slično grudima Amelije.
Tapeti, sve do poluvisine, smaragdno obojeni čipkani šumarci gde proleću grlice bdenja.
……………………………………………………
Pločica crnog ognjišta, stvarna sunca sa žala: ah! zdenac mađija; jedini pogled u zoru, ovog puta.
MISTIČNA
Na strmini obronka anđeli obrću svoje vunene haljine po travnjacima od čelika i smaragda.
Plamene livade poskakuju sve do vrha glavice. Na levoj ivici crnica je utabana svim ubistvima i
svim bitkama, a svi zlosrećni šumovi ispredaju svoju krivulju. Iza desne ivice pruža se linija istoka i
napretka.
I dok se šum morskih školjki i ljudskih noći vrti i propinje sačinjavajući pojas u gornjem delu
slike,
Rascvetana blagost zvezda i neba i ostalog spušta se prema padini, kao kotarica, - ka našem licu,
i tamo dole stvara mirisavi i plavi ponor.
ZORA
Sa zlatnog stepenika, - između svilenih uzica, sivih koprena, zelenih kadifa i kristalnih koturova
što se crne kao tuč na suncu, - ja vidim cvet pustikare kako se otvara na filigranskom ćilimu od
srebra, očiju i kose.
Žuti dukati rasuti po ahatu, mahagonski stubovi što podupiru smaragdno kube, buketi belog satena
i tananih prutova od rubina okružuju vodenu ružu.
Poput boga s ogromnim plavim očima i snežnim oblicima, more i nebo privlače na mramorne
terase mnoštvo mladih i opojnih ruža.
OBIČNI NOKTURNO
Jedan dah otvara operske procepe u pregradama, - ometa obrtanje izjedenih krovova, - rastura
međe ognjišta, - pomračuje prozore.
Niz vinovu lozu, oslonivši se nogom na oluk, sišao sam u tu kočiju čije je doba dovoljno
naznačeno konveksnim ogledalima, ispupčenim panoima i zaobljenim sofama. Ta usamljena kola,
133
mrtvačka kočija moga sna, pastirska kućica moje gluposti, vrludaju po travi velikog zbrisanoga
puta; a u jednoj falinki u gornjem delu desnog ogledala vrte se mutna mesečeva lica, listovi, dojke; -
zagasita zelen i tamna modri-na preplavljuju sliku. Zatim ispregnuće u okolinu šljunkovite mrlje. -
134
Hoće li sad ovde zviznuti za oluju i za Sodome i Solime i divlje zveri i vojske, - (da li će kočijaš i
životinje iz sna produžiti kroz najzagušljivije guštike. da me do očiju urone u svileni izvor).
-1 poslati nas, šibane preko zapljuskujućih voda i razlivenih pića, da se kotrljamo po lavežu
doga...
- Jedan dah rasturi međe ognjišta.
MARINA
Slap odjekuje iza operetnih koliba. U voćnjacima i drvoredima u susedstvu Meandra, - buketima
vatrometa nastavljaju se zelenilo i rumen sunčevog zalaska. Horacijeve nimfe očešljane u stilu Prvog
Carstva - Sibirske izvidnice, Kineskinje od Bušea.
TESKOBA
Je li mogućno da zbog Nje opraštam stalne slomove slavoljublja, - da udobni svršetak briše
doba nevolje, - da nas dan uspeha uspavljuje nad sramotom naše kobne nespretnosti?
(O palmino granje! Dijamante! - Ljubavi, snago! - visoko, još više, iznad svih radosti i
slavodobića! - na sve načine, svuda, -demone, bože, - Mladosti ovog bića koje sam ja!)
Zar da slučajnosti naučnih čarolija i pokreti društvenog bratstva budu omiljeni kao postepena
obnova prvobitne nesputanosti?
Ali Vampirka koja nas čini dobrima naređuje da se zabavljamo onim što nam ona ostavlja, ili,
drugim rečima, da budemo još smešniji.
Odlutati u povrede, kroz zamorni vazduh i kroz more; u ispaštanja kroz tišinu smrtonosnih voda,
ubilačkog vazduha; u mučenja što se smeju u svom svirepo uzburkanom muku.
135
METROPOLSKA
Prodaje se ono što Jevreji nisu prodali, što plemstvo ni zločin nisu uživali, ono što ukleta ljubav
i paklensko poštenje masa ne znaju; ono što vreme i nauka ne treba da priznaju;
Obnovljeni Glasovi; bratsko buđenje svih horskih i orkestarskih snaga i njihova trenutna
primena; prilika, jedinstvena, da oslobodimo svoja čula!
Prodaju se Tela bez cene, nepripadajuća nikakvoj rasi ni polu, nijednom svetu, nikakvom
poreklu! Bogatstva što kuljaju pri svakom poduhvatu! Rasprodaja dijamanata bez žiga!
Prodaje se anarhija za mase; nesavladljivo zadovoljstvo za bolje amatere; okrutna smrt za
vernike i ljubavnike!
Prodaju se naselja i seobe, sportovi, čarolije i savršeni komfori, i buka, metež i budućnost što ih
oni donose!
Prodaju se primene računa i nečuveni harmonijski skokovi. Srećni pronalasci i neslućeni izrazi,
neposredno posedovanje,
Bezumni i beskrajni polet u nevidljiva blistanja, u neosetne miline, - i njegove izluđujuće tajne
za svaki porok - i njegova zastrašujuća veselost za gomilu.
138
Prodaju se Tela, glasovi, i ogromno, neosporno bogatstvo; ono što se nikada neće prodati.
Prodavci još nisu na kraju rasprodaje! Putnici ne moraju žuriti sa vraćanjem svojih punomoći!
139
FAIRY
Dok sam bio dete, izvesna nebesa istančaše moju optiku: svi karakteri iznijansiraše mi
fizionomiju. Pokrenuše se fenomeni. - Sada, večita infleksija trenutaka i beskonačnost matematike
gone me po tom svetu gde podnosim sve građanske uspehe, poštovan od čudnog detinjstva i
bezmernih naklonosti. - Maštam o Ratu, zasnovanom na pravu ili na snazi, o Ratu sa zaista
neočekivanom logikom.
To je jednostavno poput muzičke fraze.
MLADOST
I
NEDELJA
Kad se odlože proračuni, neizbežno silaženje neba i poseta uspomena i seansa ritmova zauzmu
stan, glavu i svet duha.
- Neki konj umače utrinom u predgrađu, pa uzduž obrađenih i pošumljenih krajeva, boden
ugljeničnom kugom. Neka dramska umetnica uzdiše negde u svetu posle neverovatnog napuštanja.
Desperadosi čame, željni bure, opijenosti i ozleda. Mala deca guše kletve duž reka.
Vratimo se proučavanju u buci nezasitog dela koje se ponovo prikuplja i raste u masama.
II
SONET
III
DVADESET GODINA
Prognani poučni glasovi... Čemerno nataložena telesna bezazlenost... Adagio. Ah! beskonačna
sebičnost mladićstva, marljivi optimizam: kako je tog leta svet bio pun cveća! Napevi i oblici što
umiru... Hor, da ublaži nemoć i odsustvo! Hor čaša, izvor noćnih melodija... U stvari, živci će ubrzo u
lov.
IV
140
Još uvek si u Antunovom iskušenju. Nestašluk potkušene revnosti, grčenje detinjastog ponosa,
klonulost i užas. Ali ti ćeš se baciti na taj posao: sve harmonijske i arhitekturalne mogućnosti
pokrenuće se oko tvog sedišta. Tvoji će ogledi otkriti savršena, nepredviđena bića. U tvoju će
okolinu sanjalački priticati radoznalost za drevne gomile i za dokone raskoši. Tvoje sećanje i tvoja
čula biće samo hrana stvaralačkog poriva. A svet, kakav će on biti kada izađeš? U svakom slučaju, ni
nalik sadašnjim prividima.
RT
Zlatna zora i drhtavo veče zatiču naš brod na pučini, nasuprot tom letnjikovcu i svemu što je uz
njega izgrađeno, a što sačinjava jedan rt koji se rasprostire kao Epir ili Peloponez, ili kao veliko
Japansko ostrvo, ili kao Arabija! Svetilišta obasjana povratkom litija, ogromni izgledi odbrane
savremenih obala; dine ukrašene vrućim cvećem i bahanalijama; veliki kanali Kartagine i nasipi
mutnih Mletaka; mlitave erupcije Etna i raspukline od cveća i od glečerskih voda; perionice okružene
nemačkim jablanima; padine neobičnih parkova što saginju glave Japanskog Stabla; i kružna pročelja
141
“Roajala”, “Granda” iz Skarboroa ili Bruklina; a njihove železnice opasuju, dube, nadvisuju oblike
te Palate, koji su izabrani u istoriji najotmenijih i najgorostasnijih građevina Italije, Amerike i Azije,
i čiji su prozori i terase sada puni svetlosti, pića i bogatog lahora i otvoreni duhu putnika i plemića -
koji dopuštaju časovima dana, svim tarantelama s obala, i čak ritornelima slavnih dolina umetnosti,
da čudesno ukrase pročelje Palate-Rta.
POZORNICE
U bilo kojem sumraku, na primer, da se nađe naivni turist, izbavljen iz naših privrednih grozota,
ruka jednog gospodara oživljava glasovir livada: igra se u karte na dnu jezerca, tog ogledala što
dočarava kraljice i miljenice; nađu se i svetice, koprene, vlakna harmonije, basnoslovne obojenosti,
na sunčevom zalasku.
On drhti dok promiču lovovi i horde. Komedija kaplje na bine ledine. A smetenost siromaha i
nemoćnika na tim glupim površinama!
U njegovoj ropskoj viziji, Nemačka se gradi ka lunama; tatarske se pustinje obasjavaju; drevne
142
pobune vrve u središtu Nebeskog Carstva; po stepenicama i naslonjačima hridina biće izgrađeni
Afrika i Zapad, jedan mali i bledi, pljosnati svet. Zatim balet poznatih mora i noći, hemija bez
vrednosti, i nemoguće melodije.
Iste građanske mađije svuda gde nas kočija ostavi! Čak i fizičar-početnik oseća da više nije
moguće potčiniti se toj ličnoj atmosferi, magli fizičkog grizodušja, što nas ucveli već kad se samo
ustanovi.
Ne! Trenutak isušenja, dignutih mora, podzemnih užarenosti, odnesene planete i proizlazećeg
143
istrebljenja jeste izvesnost koju su s tako malo zlobnosti naznačile Biblija i Norne , a biće predat
nadzoru ozbiljnog bića. Međutim, to neće biti učinak legende!
144
BOTTOM
Pošto je stvarnost previše trnovita za moj snažni karakter, - nađoh se ipak kod svoje gospođe, u
obliku velike sivoplave ptice što se zaleće na vence na tavanici i vuče krila u večernjoj tmini.
Bio sam u podnožju baldahina što nosi njen omiljeni nakit i njena fizička remek-dela, veliki
medved ljubičastih desni i dlake osedele od tuge, očiju punih kristala i srebra sa konsola.
Sve postade senka i žarki akvarijum. Ujutro - beše prgava junska zora - ja potrčah na polja,
145
magarac, trubeći i mašući svojom žalbom, sve dok Sabinjanke iz predgrađa ne dođoše da mi se
bace na rutava prsa.
H
146
Sve grozote siluju svirepe pokrete Hortenzije. Njena samoća je putena mehanika , njen umor
ljubavna dinamika. Pod nadzorom detinjstva, ona je u mnogim dobima bila žarka higijena rasa. Njena
vrata su otvorena bedi. Tu, u njenoj strasti i u njenom dejstvu, moralnost savremenih bića postaje
bestelesna. - O strašni drhtaju neiskusnih ljubavi na krvavom tlu i u treptanju hidrogena! nađite
Hortenziju.
KRETANJE
147
Vrpčano micanje na obali slapova rečnih ,
148
Ponor pod statvom ,
Hitrina ograda,
Ogromni protoci struje
Provode kroz svetlosti nečuvene
I hemijsku novost
Putnike okružene vodenim trubama dola
149
I stromom .
To su osvajači sveta
Što traže lično hemijsko dobro;
Sport i komfor putuju sa njima;
Oni dovode obrazovanje
Rasa, klasa i životinja, na ovom brodu
Odmora i vrtoglavice
U potopskoj svetlosti,
U groznim noćima učenja.
150
Mojoj sestri Lujzi Vanen od Voringema: - Njen plavi preves okrenut Severnom moru. - Za
utopljenike.
151
Mojoj sestri Leoni Oboa od Ešbija. Bau - letnja trava što bruji i smrdi. - Za groznicu majki i
dece.
Lili, - demonu - koja je sačuvala sklonost za oratorijume iz doba Prijateljica i svog nepotpunog
vaspitanja. Za muškarce! – Gospođi ***.
Mladiću koji sam bio. Onom svetom starcu, pustinjaštvo ili misionarstvo.
Duhu siromašnih. I jednom veoma visokom sveštenstvu.
Isto tako, svakom kultu u toj tvrđavi kulta uspomene, i usred takvih događaja da bi trebalo
ustuknuti, prateći težnje trenutka ili pak naš sopstveni ozbiljni porok.
152
Ove večeri, Kirketi visokih ledaca, debeloj kao riba i išaranoj kao deset meseci crvene noći -
(njeno srce ambra i sutlija) - nemoj na moju jedinu molitvu poput onih noćnih predela, i prethodnici
junaštava žešćih od ovog polarnog haosa.
Po svaku cenu i sa svakim napevom, čak i u metafizičkim putovanjima. Ali ne više tada.
DEMOKRATIJA
On je privrženost i sadašnjost jer je kuću otvorio penušavoj zimi i žamoru leta, on koji je
pročistio pića i jela, on koji je draž jurećih mesta i natčovečanska slast postaja. On je privrženost i
budućnost, snaga i ljubav koju mi, uspravni u jarostima i nevoljama, vidimo kako promiče olujnim
nebom, sa zastavama ekstaze.
On je ljubav, savršeno i opet otkriveno merilo, čudesni i nepredviđeni razlog, i večnost: voljeni
stroj kobnih osobina. Mi smo svi osetili užas njegove i naše povlastice: o uživanje našeg zdravlja,
poletu naših sposobnosti, sebična naklonosti i strasti za njega, njega koji nas voli zbog svog večnog
života...
I mi ga opet zovemo k sebi, i on putuje... I ako nestane Obožavanje, neka odjekuje, neka zvoni
njegovo obećanje: “Natrag s tim praznoverjima, s tim zastarelim telima, sa domaćim ognjištima, sa
dobima. Ovo je epoha što je propala!”
On neće otići, neće ponovo sići s nekog neba, neće iskupiti ženske srditosti i muške veselosti i
čitav ovaj greh: jer to je učinjeno, budući da on postoji, budući da je voljen.
O njegovi dahovi, njegove glave, njegova hitanja; strašna brzino savršenstva oblika i akcije.
O plodnosti duha i ogromnosti sveta!
Njegovo telo! sanjano oslobođenje, slom milosti ukrštene s novim nasiljem!
Njegov pogled, njegov pogled! Sva bivša kleknuća i muke uzvišene u njegovu pratnju.
Njegova svetlost! Ukinuće svih zvonkih i pokretnih patnji u još moćnijoj muzici.
Njegov korak! Seobe ogromnije od drevnih najezda.
O On i mi! Ponos blagonakloniji nego izgubljena milosrđa.
O svete! i svetla pesmo novih nesreća!
On nas je sve poznavao i sve voleo. Znajmo, u ovoj zimskoj noći, od rta do rta, od burnog pola
do zamka, od gomile do žala, od pogleda do pogleda, da ga dozivamo i da ga vidimo, umorni snagom
i osećanjima, i da ga vraćamo, da pod plimama i u visini snežnih pustinja sledimo njegove poglede,
njegove dahove, njegovo telo, njegovu svetlost.
DODATAK
153
ZEZAČKI ALBUM
BURGIJE
PIJANI KOČIJAŠ
Lola
Loče:
Bolan,
Toče!
Smola
Poče:
Kola
Koče!
Mune
Cajku.
Kune
Majku!
Ječi!
Dreči!
MLADI PROŽDRLJIVAC
Ni stare,
Ni tračka.
Šta mare
Čast đačka
I škare
I mačka.
Ormare
Pol pljačka.
Na krušku
Trbušku
Računa.
Proguta.
I vuna
Zbog pruta.
A. R.
154
PARIZ
A. R.
156
STARI IZ STARE
Seljacima imperatora!
Imperatoru seljaka!
Marsovom sinu,
Slavnome 18. martu!
Kad je nebo Evgeniji blagoslovilo utrobu!
SKLOPLJENE USNE
Viđeno u Rimu
U mističnu tu suvoću
Stalno sipaju bez straha
Jeretičku nečistoću
U obliku finog praha.
Leon Dijerks
A. R.
GALANTNASVEČANOST
Skapen, sanjar,
Češe miša
Ispod pliša.
Kolombina
- Đoki fina! -
- Do, mi, - dirka
Tog nemirka
Kom pre prija
Da bekrija.
Pol Verlen
A. R.
UKLETI ANĐELAK
Kapije bele, krovovi plavi,
Noćna nedelja sada se slavi.
Luj Ratisbon
A. R.
KRIN
Arman Silvestr
A. R.
***
…………………………………………….
Oprošteno?
Noge u papuče stavi,
Oče.
O detinjstvo!............
.……………………………………
………………………i dalje ga gnjavi!
Fransoa Kope.
A.R.
157
STARI KOPEI
Fransoa Kope
A. R.
Fransoa Kope
A. R.
OPSADNO STANJE?
Fransoa Kope
A. R.
SEĆANJE
Fransoa Kope
162
Kad Pubertetlija koji đulad kupi ,
S krvlju slavnog oca i izgnanstva, stupi
U doba kad čuje rast životne klice
S nadom lika, stasa - želi zavesice
Drukčije no one s Jasala i Trona.
Stremljenja poprsja carskog nisu sklona
Rupama Budućeg! - Baca zvečke stare.
163
O lepi Angijen* njegov! Sni što zare!
A oči mu zjape samoćom u dnima.
“O taj jadni mladić, on Naviku ima!”
Fransoa Kope
METLA
F. K.
164
„SAN”
Valcer
Dragi gospodine,
Opet ste profesor. Rekoste mi da čovek sam sebe duguje Društvu: vi pripadate nastavničkom
pozivu; na dobrom ste koloseku. - I ja se držim principa: cinički dajem da me izdržavaju; pronalazim
stare budale, drugove iz koleža: prepuštam im sve gluposti, prljavštine, pakosti koje mogu da
smislim, u delu ili u rečima: plaćaju mi kriglama i čašama piva. Stat mater dolorosa, dum pendet
165
filius. -I ja sebe dugujem Društvu, to je tačno, - a u pravu sam. -I vi ste u pravu, bar danas. U
suštini, vi u svom principu vidite samo subjektivnu poeziju: tome je dokaz vaša upornost da ponovo
dođete na univerzitetske jasle - izvinite! - Ali na kraju, vi ćete uvek biti neko ko je zadovoljen, a ništa
nije učinio, pošto ništa nije hteo da učini. Ne računajući to da će vaša subjektivna poezija uvek biti
užasno bljutava. Jednog dana, nadam se, -mnogi drugi se isto nadaju, - ja ću u vašem principu videti
objektivnu poeziju, videću je iskrenije nego što biste vi mogli! - Ja ću biti radnik: to je misao koja me
zadržava kad me ludi gnev goni u parisku bitku, -u kojoj, međutim, toliko radnika gine dok ja pišem
vama! A da sada radim, - nikad, nikad; ja štrajkujem.
Sada bekrijam koliko god mogu. Zašto? Hoću da budem pesnik, i radim na tome da budem
166
vidovit : vi to nećete nimalo razumeti, a ja gotovo ne bih ni umeo da vam objasnim. Reč je o tome
da do nepoznatog treba dopreti rastrojavanjem svih čula. Patnje su ogromne, ali treba biti jak, treba
biti rođeni pesnik, a ja sam shvatio da sam pesnik. To nikako nije moja greška. Netačno je reći:
mislim. Trebalo bi kazati: mišljen sam. Oprostite za igru reči.
JA, to je neko drugi. Utoliko gore po stablo koje se smatra violinom; ja fućkam na bezveznjake
koji se preganjaju oko nečega o čemu nemaju ni pojma.
Vi za mene niste nastavnik. Dajem vam ovo: da li je to satira, kao što biste vi rekli? Da li je to
poezija? U svakom slučaju, to je fantazija. - Ali preklinjem vas, nemojte podvlačiti ni olovkom, a ni
mišlju previše.
Namučeno srce
Odlučio sam da vam priredim sat nove literature. Počinjem odmah jednim aktuelnim psalmom:
Eto. Kad se ne bih bojao da ću vas koštati još 60 centi poštarine, ja, izgubljena sirota koja već
sedam meseci nije videla marijaša! - znajte da bih vam poslao svoje Pariske ljubavnike, sto
heksametara, Gospodine, i svoju Smrt Pariza, dvesta heksametara!
- Nastavljam:
Pesnik je, dakle, zaista kradljivac plamena.
On je odgovoran za čovečanstvo, čak i za životinje', on mora postići da se njegovi pronalasci
mogu osetiti, opipati, čuti; ako ono što on donosi od tamo imaju oblik, on daje oblik; ako to nema
oblik, on daje bezobličnost. - Pronaći neki jezik; - Uostalom, pošto je svaka reč ideja, doći će doba
sveopšteg jezika! Treba biti akademik, - mrtviji nego fosil, - pa napraviti rečnik, bilo kog jezika.
Slabići koji bi počeli da razmišljaju o prvom slovu abecede brzo bi svršili u ludnici!
To će biti jezik duše za dušu, koji će sažimati sve, mirise, zvuke, boje, kojim _će misao kačiti i
povlačiti misao. Pesnik će određivati količinu neznanog koje se u njegovo vreme budi u sveopštoj
duši: on će pružati više od formule svoje misli, od tumačenja svog puta k Napretku! Kad ogromnost
postane norma prihvaćena od svih, on će zaista biti umnožitelj napretka!
Kao što vidite, ta će budućnost biti materijalistička. – Ta poezija, uvek puna Ritma i Harmonije
biće stvorena da ostane. - U suštini to će opet biti pomalo grčka poezija.
Kao što su pesnici građani. tako će i večna umetnost imati svoj delokrug. Poezija više neće
ritmovati akciju: ona će prednjačiti.
Ti pesnici će postojati! Kad beskrajno ropstvo žene bude skrhano, kad ona bude živela za sebe i
sobom, kad joj muškarac, - dosad tako gnusan, - pusti na volju, ona će takođe biti pesnik! Žena će
pronalaziti neznano! Da li će se svet njenih predstava razlikovati od naših? - Ona će pronalaziti
čudne, neizmerne, odbojne, divne stvari; mi ćemo ih primiti, mi ćemo ih shvatiti.
A dotle, tražimo od pesnika novo, - nove ideje i forme. Svi koji su ovladali veštinom uskoro će
poverovati da su udovoljili ovom zahtevu.
- Ali nije reč o tome!
Prvi romantičari bili su vidoviti ne uviđajući to previše: obrađivanje njihovih duša počelo je
slučajno: napuštene, ali naložene lokomotive, koje se neko vreme drže šina. - Lamartin je ponekad
vidovit, ali sputan starom formom. - Igo, previše tvrdoglav, ima dosta viđenog u svojim poslednjim
knjigama. Jadnici su prava poema. Pri ruci su mi Kazne: Stella je otprilike merilo onoga što Igo vidi.
Suviše ima Belmontea, Lamnea, Jehova i stubova, starih crknutih strahota.
Mise je sto puta zaslužio da ga se gnušamo mi bolne generacije obuzete vizijama, - pogođene
njegovom anđeoskom lenošću! O! bljutave priče i poslovice! o noći! O Rolo, o Namuno, o Peharu!
Sve je francusko, što će reći u najvećoj meri mrsko; francusko, ne parisko! Eto još jednog dela tog
mrskog duha koji je nadahnuo Rablea, Voltera, Žana Lafontena! s komentarima g. Tena! Prolećnog li
duha Miseovog! Ljupke li njegove ljubavi! Eto slikarstva na gleđi, čvrste poezije! Francuska poezija
će još dugo biti predmet uživanja, ali u Francuskoj. Svaki bakalski kalfa je u stanju da raspali jednu
tiradu kao iz Role, svaki bogoslov nosi pet stotina takvih rima u skrovitosti svoje beležnice. U
petnaestoj godini ta ponesena ostrašćenost budi pohotu mladića, u šesnaestoj oni se već
zadovoljavaju da o njoj recituju iz srca; u osamnaestoj, u sedamnaestoj čak, svaki gimnazijalac koji
za to ima mogućnosti - pravi svog Rolu, piše svog Rolu! Neki možda i umiru od toga. Mise nije bio ni
za šta: bilo je vizija iza tkanja zavese: on je zatvorio oči. Kočoperni Francuz, koga su iz krčme
dovukli na gimnazijsku katedru, taj lepi mrtvac je mrtav, i odsada prišteđujmo sebi trud da ga budimo
svojim gnušanjem!
Kasniji romantičari su veoma vidoviti: T. Gotje, Lek. De Lil, T. de Banvil. Ali pošto nadziranje
nevidljivog i slušanje nečujnog nema ničega zajedničkog sa oživljavanjem duha mrtvih stvari, Bodler
je najvidovitiji, on je kralj pesnika, pravi Bog. A ipak, on je živeo u suviše umetničkoj sredini, i
njegova forma koju toliko hvale često je kržljava: pronalaženje neznanog zahteva nove forme.
Naviknuta na nove forme, među bezazlenima, A. Renoom, - koji je napravio svog Rolu; - L.
Grandeom, - koji je napravio svog Rolu; - Galima i Miseima, Ž. Lafnestrom, Koranom, Kl.
Poplenom, Sularijem, L. Salom, među učenicima, Markom, Ekarom, Terjeom; među mrtvacima i
glupacima, Otranom, Barbjeom, L. Pišaom, Lemoanom, braćom Dešan i Dezesar; među novinarima,
L. Kladelom, Roberom, Lizaršom, Ks. de Rikarom; među zanesenjacima, K. Mandesom; među
boemima, ženama, talentima, Leonom Dijerksom, Sili-Pridomom, Kopeom, nova škola, zvana
pamasovskom, ima dva vidovita čoveka, Albera Meraa i Pola Verlena, jednog istinskog pesni-ka. -
Eto. - Tako ja radim na tome da postanem vidovit. - I završimo jednom pobožnom pesmom.
Čučanja
…………………….
Bićete dostojni prezrenja ako mi ne odgovorite: brzo, jer ću možda za osam dana biti u Parizu.
Do viđenja,
A. REMBO
Štampa BIGZ, Beograd
Kompjuterska priprema
i grafička produkcija
PAIDEIA
Sabrana poetska dela / Artur Rembo ; prevod, predgovor i napomene Nikola Bertolino. - 1. izd. -
Beograd : Paideia, 2004 (Beograd : BIGZ). - (Biblioteka Poezija / Paideia, Beograd)
Notes
1 Ovo ipak treba primiti sa izvesnom ogradom. Malarme je već šezdesetih godina XIX veka
objavljivao pesme koje je Rembo verovatno čitao. Iv Bonfoa, na primer, misli da je Remboova
programska kratka poema Pesniku povodom cveća napisana kao neka vrsta “kritike” Malarmeove
pesme Cveće (koju je Rembo mogao pročitati u zborniku Parnasse contemporian iz 1866).
4 Citat iz jednog teksta Žaka Rivijera iz 1913. Tu čitamo i da je “prolazak Remboa kroz ovaj svet
jedna od najneobičnijih pustolovina koje su zadesile čovečanstvo”.
5 Marsel Kulon, jedan od Remboovih boljih biografa, inače ozbiljan autor, pisao je: “Pojava i nes-
tanak Remboa su jedinstven slučaj koji nikakva poznata činjenica ne može da objasni i čija se tajna
ne može rasvetliti bilo čim sličnim, problem čije rešenje ne omogućava nikakva prirodna hipoteza.”
7 V. završetak pesme Putovanje iz Cveća zla: “Smrti, stari pomorče, diži sidro! Kreći! /Ta zemlja je
dosadna! Sada je trenutak! / Nebesa i pučinu mračnu će proseći / Oganj naših srdaca k’o blistavi
vrutak! // Daj da tvojim otrovom krepimo se žedno! / Ronićemo - tako nas žeže htenje ovo - / U
ponore, Pakao ili Raj, svejedno, / U neznano, da bismo upoznali novo!"
10 Rembo nije prvi izrekao bezbroj puta citiranu misao iz Pisma vidovitog: Ja, to je neko drugi. Istu
misao izrekao je pre njega Žerar de Nerval. Svaki od dvojice velikih pesnika samostalno je, dakle,
naslutio jednu od velikih istina svoje epohe.
12 Ne zna se sasvim pouzdano ni da li je autor zaista dao ovoj zbirci pesama u prozi (medu kojima se
nalaze i dve pesme u slobodnom stihu) naslov Iluminacije, ili je “kum” možda bio Verlen.
13 V. Pismo vidovitog.
14 V. isto.
16 Dečak Rembo je u izvesnom smislu živeo “bez majke”: bigotna, stroga, patrijarhalno vaspitana
Vitalija Rembo nije bila u stanju da svojoj deci pruži ljubav. Uz to nije imao ni oca: kapetan Frederik
Rembo živeo je odvojen od svoje porodice.
17 Ovu pesmu, zajedno sa pesmama Predosećaj i Ofelija, Rembo je poslao Teodoru de Banvilu,
pesniku i uredniku zbomika Pamasse contemporain, u nameri da budu objavljene u toj pamasovskoj
publikaciji. Pesma je pisana pod očiglednim uticajem Viktora Igoa i, u manjoj meri, Lekonta de Lila.
18 Kibela, frigijska boginja zvana majkom svih bogova ili “velikom majkom”, u grčkoj mitologiji
ponekad smatrana inkarnacijom Zevsove majke Reje.
21 Kiprida, takode jedno od imena Afrodite ili Venere, čiji je kult naročito bio poštovan na Kritu.
25 Saladin ili Salah-ad-din (1138-1193), egipatski sultan koji je osvojio Jerusalim i izazvao III
krstaški rat.
26 Remboovo datiranje opisanog događaja nije tačno: događaj se zbio 20. juna 1792. Tog dana je Luj
XVI, da bi zadovoljio narod okupljen na Tiljerijama, stavio na glavu crvenu “frigijsku” kapu, simbol
revolucije.
28 Bitka kod Valmija, 20. septembra 1792, donela je “goljama” (vojsci revolucije pod komandom
Dimuijea i Kelermana) pobedu nad elitnim pruskim trupama. Kod Flerija su 1794. pod komandom
generala Žurdana potučeni Austrijanci. Bonapartina italijanska kampanja 1796-1797. omogućila je
stvaranje republike u Italiji pod francuskom kontrolom.
29 Kavatina, kratka vokalna kompozicija izrazito lirske inspiracije.
31 Posle poraza francuske vojske kod Sedana, Napoleon III je pao u nemačko zarobljeništvo. Rembo
je bio čitalac Igoovih Kazni i politički istomišljenik izgnanog pesnika, ali njegova antipatija prema
“Napoleonu malom”, za razliku od Igoove suviše lične netrpeljivosti, ovde prerasta u osudu same
institucije carstva.
32 Rembo misli na Emila Olivjea, predsednika Ministarskog veća, koji je 19. jula 1870. objavio rat
Nemačkoj.
34 Zašto “prekjučerašnjoj”? Data su tri tumačenja: po prvom, to bi značilo “iz pretprošle godine”, iz
čega bi proisticalo da je pesma napisana 1872, te da je reč o mrtvima iz rata 1870. koji su
“prekjučerašnji” u odnosu na one (”jučerašnje”) koji su pali u vreme Pariske komune 1871; po
drugom, teško prihvatljivom, tu reč su prosto-naprosto diktirali zahtevi versifikacije; i po trećem, reč
je o mrtvima iz devedeset druge (v. pesmu Vi koji poljupcem slobode opiste se...).
36 Remboov drug Ernest Delae ispričao je kako je sa Remboom prelazio obližnju belgijsku granicu
zbog kupovine duvana za vlastitu potrebu. Pri povratku carinici su ih pitali nose li duvan, kafu,
cigare, barut za lovačku pušku. Njih dvojica bi pokazali svoja dva dozvoljena paketića duvana.
Carinici, čija je dužnost bila da budu nepoverljivi, ipak bi ih ispipali, što je Remboa ljutilo.
37 Ova pesma nastala je pre “krvave sedmice” (21-28. maja 1871) tokom koje je Pariska komuna
surovo ugušena. Ton prkosa i likovanja svedoči da je Rembo daleko od pomisli na poraz Komune,
što se jasno vidi iz poslednje strofe. Ovo je Remboov poetski obračun sa snagama poretka, vladom u
Versaju čija vojska bombarduje pariska predgrađa zasipajući ih petrolejskim granatama: ona je ta
koja slika petrolejem svoje prolećne pejzaže (ili “Koroe”, po imenu poznatog slikara) i zasipa
“petrolejskim tušem” pločnike velegrada, iako će komunari biti optuženi kao palikuće (“petroleri”).
38 Adolf Tjer, francuski političar i istoričar, odigrao je kao predsednik vlade presudnu ulogu u
gušenju Pariske komune.
39 Ernest Pikar bio je Tjerov najbliži saradnik i član njegovog kabineta.
40 Žil Favr je bio ministar spoljnih poslova i veoma nepopularna ličnost, jer je sa Bizmarkom
pregovarao o kapitulaciji Francuske i potpisao Frankfurtski ugovor 10. maja 1871.
41 "Hidrolat” je jedan od učenih termina kakve Rembo voli. To je tečnost koja se u farmaciji dobija
destilovanjem vode nad cvećem ili drugim mirisnim materijama.
42 Simboliku ljudske otuđenosti Rembo nalazi i u nekim stavovima tela, kao što su sedenje (v.
Zaseli) ili čučanje. Glagol čučati i njegove izvedenice česti su u Remboovim delima. Mogu biti
upotrebljeni u lirskom kontekstu, kao u Pijanom brodu, gde jedan dečak čuči puštajući papirne čamce
na “evropsku” lokvu, a mogu se nalaziti u jetko persiflažnoj funkciji, kao ovde ili u Pariskoj ratnoj
pesmi: A Seljani što se sada bane /I šepure u čučanju svome...
43 Ova autobiografska pesma omogućuje da se naslute motivi Remboovog dečačkog revolta, “sistem
terorizma koji je vladao u porodici” i o kome je mladi pesnik pričao Ernestu Delaeu, uloga majke o
kojoj je Rembo u jednom pismu rekao da je “neumoljiva kao i sedamdeset tri administracije sa
gvozdenim šlemovima”, i čija je kruta strogost izazivala u njemu bunt, ali i nastupe dvoličnosti.
44 Povodom ove pesme postavlja se pitanje Remboovog učešća u Pariskoj komuni. Po mišljenju
Delaea, ovde je opisan Remboov mučni doživljaj u pariskoj kasarni “Babilon”, za vreme Komune.
Priču su ponavljali mnogi Remboovi biografi, od kojih su neki, kao Patem Berišon, izostavljali
šokantne detalje, dok su drugi, kao Pjer Amu, naturalistički verno “rekonstruisali” najsitnije
pojedinosti jednog neobičnog vatrenog krštenja, sasvim drukčijeg od onog kome se Rembo navodno
nadao. Prema toj verziji, mladi pesnik je izazvao simpatije komunara iz kasarne, grubih vojničina od
kojih je većina dezertirala iz redova Versajaca, pa su oni organizovali skupljanje dobrovoljnih
priloga u njegovu korist. On se odrekao tog novca da bi ih sve počastio pićem, a onda su njegove
dečačke draži u veselosti koja je nastala dovele u iskušenje neke od prisutnih, i oni su ga uz njegovo
očajničko opiranje silovali. Pesma Oteto srce bila bi, dakle, izraz mučnine koju je ovaj doživljaj
izazvao u mladom pesniku. - Međutim, Remboov profesor Žorž Izambar i mnogi drugi kritičari
porekli su mogućnost Remboovog boravka u Parizu u vreme Komune. Prema Izambaru, Rembo se
inspirisao knjigom u kojoj je našao opis obreda uobičajenog prilikom prelaska brodova preko
Ekvatora, kad mornari prisiljavaju brodskog “malog” da pije, puši i žvaće duvan. Krma, kormilo, val
kazuju da pozornica te neobične drame nije kasarna nego brod.
45 Rembo se obraća “pobednicima”, nosiocima starog omraženog poretka, koji su posle poraza
Komune nagrnuli u pokoreni grad da se ponovo parazitski hrane i uživaju na njegovom telu. “Varvari”
iz trećeg stiha su po svoj prilici Nemci.
47 Kataplazma je, po Leksikonu M. Yiyaklije, “gusta kaša od raznih vrsta brašna ili od ukuvanih
trava (upotrebljava se u obliku zavoja).
48 Striks je naziv za grabljive noćne ptice i, u legendama, za jednu vrstu vampira: polu-ženu, polu-
psa.
49 Ime Huana bilo je pesniku po svoj prilici potrebno samo da bi dočarao neku tamnoputu španjolku.
U ovoj strofi, kao i u nekoliko sledećih, naizmenično se ređaju aluzije na prozračno bledu i na mrku,
suncem opaljenu put.
50 “Jučerašnje” (majčinske) grudi imaju smeđu mrlju - to je bradavica koja je za ljude izvor života.
Svetina na njima ostavlja (udarcima, ili izražavanjem prostačke želje) mrlje koje postaju svete kao
materinske dojke, budući da su simbol patnje i požrtvovanja.
52 U originalu: O l’Omega, rayon violet de Ses Yeux! U ovom se stihu javlja problem koji je
posebno težak za prevodioca, s obzirom na to da je zamenični oblik Ses u francuskom zajednički za
oba roda, pa prevod nameće i opredeljenje koje predstavlja i određeno tumačenje. O čijim očima je
reč? Mnogi kritičari smatraju da su to oči Verlena, dok drugi tu vide neku devojku. U svom prevodu
prvobitno sam se opredelio za ženski rod, ne misleći time da je Rembo imao u vidu neko žensko biće,
nego isključivo u želji da izbegnem svaku pomisao na Verlena. Na kraju sam se opredelio za
neutralno rešenje koje upućuje na neko apstraktno, irealno biće, možda na Genija iz Iluminacija - pri
čemu ne treba misliti da je to biće Bog (tumačenje koje katolički egzegeti nisu propustili, pozivajući
se i na velika slova u Ses Yeux.)
53 Neki današnji kritičari vide Viktora Igoa u ovom “pravedniku” kome se Rembo ruga u ovoj
žestokoj invektivi. No pre će biti da se u ovoj pesmi pravi Pravednik (Rembo, ili Čovek uopšte)
obara na lažnog koji je u stvari Hrist. Rembo najverovatnije ismeva Hristovu patnju na Maslinskoj
gori (uoči Judine izdaje), smatrajući je beznačajnom pored patnje istinskog buntovnika, onoga koji
sebe s pravom naziva Prokletnikom. Ali to ne mora da znači da Hrist ovde nije figura iza koje se kriju
svi lažni pravednici, među njima možda i Viktor Igo.
54 “Banvil, taj prevashodno subjektivni pesnik” - kaže pesnik Iv Bonfoa - “opevao je cveće do
iznemoglosti. Od ljiljana, karanfila ili tratora on je načinio uspavljujući ukras svoje krotke misli.
Neka, međutim, sazna kako ti klistiri ekstaza mogu u Šarlevilu biti predmet okrutnog sprdanja.”
55 Ovde se ljiljan javlja kao simbol kraljevstva. De Kerdrel je bio poznati rojalist.
56 Krin, krasuljak (trator) i klinčac (karanfil) bili su glavne nagrade na poetskim “Cvetnim igrama” u
Tuluzi. Dobitnici su nazivani “menestrelima” (tako su se u Srednjem veku zvali putujući svirači i
pevači).
57 Asoka je biljka iz Indije (možda tako nazvana po jednom od najvećih indijskih vladara, iz III veka
pre n. e.).
61 Iz broća se dobija alizarin kojim se tkanine boje u crveno. Pantalone francuske vojničke uniforme
bile su crvene.
62 Ernest Renan (1823-1892), francuski pisac, autor poznatog dela Isusov livot. Verovatno znajući za
tu knjigu, Rembo asocijacijom dolazi na pomisao o Renanu: silna ljubav (mistika, religija) - Oprost -
Isusov život – Renan.
63 Tirs je štap ili koplje boga Dionisa, sa vrškom u obliku šišarke, vinove loze ili bršljana.
65 Figije je autor Istorije čudesnog u modernim vremenima (1866). Figuier, međutim, na francuskom
znači i “stablo smokve”.
67 Te dve karte su najverovatnije geografske karte koje među ostalim slikama i gravirama vise na
zidu, na šta upućuju i reči “dan učenja”.
69 Bilo je pretpostavki da ovo prošle zime sasvim precizno ukazuje na Remboov odlazak u Pariz
februara 1871. Čak bi se i deset noći iz sledeće strofe moglo odnositi na taj pesnikov boravak u
prestonici, koji je trajao samo nešto malo više (od 25. februara do 10. marta).
70 Brod, koji se kupa u moru, obliven sjajem zvezda odraženih na vodi, “mlečan” je od svetlosti
Mlečnog puta, a možda je ovo i reminiscencija na “mlečno more” koje spominje Žil Vern u Dvadeset
hiljada milja pod morem.
71 U pripovetci Silazak u Malstrom E. A. Po upoređuje huk oluje sa topotom i rikom stada divljih
bivola. Možda je to kod Remboa izazvalo asocijaciju na stada koja su u Kamargi, blizu mesta Sent-
Mari de la Mer, uzgajana za borbu. Marije su tri Marije o kojima legenda priča da su se na tom mestu
iskrcale prebrodivši oluju.
75 Malstrom je podmorski jaz u blizini Lofotskih ostrva u Norveškoj, poznat po snažnim i veoma
opasnim strujama.
77 Prema Emestu Delaeu, “reka od kasisa” je rečica Samoa koja se severno od Šarlevila uliva u
Mezu. Njene bistre vode - tamo gde je dno dublje - izgledaju ljubičastocrne, tako da liče na “kasis”,
liker od crne ribizle. Predeo koji opisuje Rembo pokriven je legendarnom ardenskom šumom i pun
srednjovekovnih uspomena: tu je i kula u gradiću Bujonu, odakle je u krstaški rat krenuo budući
jerusalimski kralj Godfroa Bujonski.
78 “Dedovi” su se vratili sa groblja gde su ispratili pokojnike: “cveće” i “slike” su simboli još
jednog lažnog “pića”, onog koje gasi žeđ za tradicijama - porodičnim i drugim. Želeći, u sledećem
stihu, da “presuše sve urne”, pesnik odbija i tu mogućnost.
79 Naslov u originalu (LE PAUVRE SONGEI) može se prevesti ovako, ali može i kao Siromašni san,
ukoliko se prva reč shvati kao pridev, a ne kao imenica, a druga kao imenica, a ne kao glagol. Razlika
između dvaju značenja je velika: san siromaha nije isto što i siromašni san. Iako se oba ova značenja
mogu potkrepiti ozbiljnim argumentima, prevodilac se opredelio za ono po kojemu je reč o siromahu
koji “sanja” jer mu ne ostaje ništa drugo, budući da je siromašan pošto je lišen i novca i iluzija.
80 Hesperide su ostrva koja se po legendi nalaze u Atlantskom okeanu (možda Kanarska ostrva).
Tako su se zvale i nimfe, vlasnice vrta gde su stabla rađala zlatne jabuke koje su davale besmrtnost.
81 Orietur (lat.), od glagola orior koji znači dizati se ili izlaziti kad je reč o suncu, odnosno nastati,
početi.
82 Podeljena su mišljenja o tome ko sačinjava ovaj “mladi par”. Po nekima, to su Verlen i njegova
žena Matilda, dok bi Rembo bio “zlobni pacov” koji im kvari bračnu sreću. Po drugima, to su Verlen
i Rembo, dok je Matilda ta koja smeta (uostalom, Verlen joj je u jednom pismu prišio posprdnu titulu
“princeza miš”) - U svakom slučaju, ovde imamo, kao što je sasvim uobičajeno kod Remboa, poetsku
sublimaciju neposrednog povoda koji se više ne razaznaje. Tema se može smatrati uopštenom, tako
da prvenstveno dolazi do izražaja atmosfera “medenog meseca” ili zajedničkog življenja bilo kog
para - lični doživljaj dobija univerzalno značenje.
83 Etijambl i Gokler govore povodom ove pesme o vodvilju (zajedničkom delu Skriba i Dipena čiji
je naslov bio Mihailo i Hristina), Pjer-Žan Žuv o tragediji - večitom ratu između Francuske (Hristine)
i Nemačke (Mihaila), a Ernest Delae govori o - pastorali: “Najzad on (Rembo) stavlja tačku rekavši
kraj idile, jer mu je azur, koji se ponovo pojavio, vratio njegov smisao za humor, i jer je po sredi bila
jedna bukolička scena.”
84 Monts-Rocheux iz originala pesme predstavlja teško prevodljivu igru rečima: ukazuje na Stenovite
planine, ali i na selo Roš u kome je Rembo često boravio jer se tu nalazilo imanje njegove porodice.
85 Na osnovu ove strofe često se pretpostavljalo da je u osnovi inspiracije za ovu pesmu neki
određeni događaj: bilo Remboovo bekstvo od majke, bilo rastanak njegovih roditelja. Mnogo je
uverljivije, međutim, tumačenje Etijambla i Goklera, po kojemu pesma “pokazuje tok reke i sve
moguće asocijacije, sve igre mašte koje je on, sa slikama okoline odraženim na njemu, izazvao u
Remboovom duhu. To je najpre bleštavi odraz, belina, zatim zlatno prelivanje, radost koju lije sunce.
Nebo je baldahin, senke mosta i brežuljka su zastori, obale pružaju ruke od trave. On, to je sunce koje
(rasipajući se kao hiljadu anđela) nestaje za gorom. Ona, to je reka koja, postavši hladna i bez sjaja,
hita za njim. Posle svih nejasnih prizora koji su odrazi okoline, ostaje ‘siva voda’, i Rembo u čamcu
čije je sidro u neznanom blatu”.
86 Ernest Delae piše o nastanku ovih poetskih proza: “Treba spomenuti jednu vrstu književnog rada
koji Rembo započinje tog istog proleća [1871], a u kome će daleko stići. Čitanje Bodlera navelo ga
je da se okuša u pesmama u prozi. Napisao je početak jedne serije pesama čiji je naslov Pustinje
ljubavi.” Ne može se sa potpunom sigurnošću reći da li je ta serija ostala nedovršena ili su preostali
tekstovi izgubljeni.
87 I o ovoj, “jevanđelskoj” seriji Remboovih proznih tekstova svedoči Remboov drug Ernest Delae,
tvrdeći da je njen naslov trebalo da glasi Fotografija minulih vremena. Kritičar Marsel Rif, međutim,
misli da bi ti tekstovi mogli da budu delovi Remboovog izgubljenog dela koje se zvalo Duhovni lov.
88 U Jevanđelju po Jovanu (4, 16-19) opisuje se susret Hrista i žene Samaritanke, kod izvora. “Reče
joj Isus: idi zovni muža svojega, i dođi ovamo. - Odgovori žena i reče mu: nemam muža. - Reče joj
Isus: dobro si kazala - nemam muža; Jer si pet muževa imala, i sad koga imaš nije ti muž; to si pravo
kazala. - Reče mu žena: Gospode! vidim da si ti prorok.”
91 Evo, radi poređenja, odgovarajućeg mesta iz Jovanovog jevanđelja (5, 2-9): “U Jerusalimu pak
kod Ovčijeh vrata ima banja, koja se zove jevrejski Vitezda, i oko nje pet pokrivenijeh trijemova - U
kojima ležaše mnoštvo bolesnika, slijepijeh, hromijeh, suhijeh, koji čekahu da se zaljulja voda; - Jer
anđeo Gospodnji silažaše u određeno vrijeme u banju i mućaše vodu; i koji najprije ulažaše pošto se
zamuti voda, ozdravljaše, makar kakva bolest da je na njemu. - A onde bijaše jedan čovjek koji
trisedet i osam godina bješe bolestan. - Kad viđe Isus ovoga gdje leži, i razumje da je već odavno
bolestan, reče mu: hoćeš li da budeš zdrav? - Odgovori mu bolesni: da, Gospode; ali nemam čovjeka
da me spusti u banju kad se zamuti voda; a dok ja dođem drugi siđe prije mene. - Reče mu Isus:
ustani, uzmi odar svoj i hodi. -I odmah ozdravi čovjek, i uzevši odar svoj hodaše. A taj dan bješe
subota.”
92 Po mišljenju većine kritičara, ove “male zadocnele podlosti” su tekstovi Iluminacija: Rembo još
uvek ne može da odoli “Antunovom iskušenju”, svom pesničkom poroku.
93 ”Doba Jevanđelja je za nas prošlo”, tumači ovo mesto Etijambl. “Suviše je kasno za hrišćanskog
Boga.”
94 U rečenici Oblaporno čekam Boga katolički interpretatori nalaze dokaz Remboovog povratka
hrišćanstvu. Zanemaruju, međutim, sledeću rečenicu, kojom Rembo osuđuje samu tu pomisao, videći
upravo u njoj znak pripadanja najnižoj rasi.
95 Ove “proročanske” reči izazivale su mnogo čuđenja i divljenja. Osamnaest godina kasnije Rembo
će se vratiti u Evropu sa zarađenim zlatom, ali ne i sa “udovima od železa”, već sa bolesnom nogom
koja će u marseljskoj bolnici biti amputirana i zamenjena drvenom protezom. “Divljeg nemoćnika”
zaista će negovati žene: majka i sestra Izabela. To su svakako koincidencije, gotovo neizbežne u
jednoj željenoj, i u znatnoj meri unapred zamišljenoj skitničkoj sudbini. Slutnje o budućim mukama i
tragičnom kraju česte su kod Remboa.
97 U originalu: Satan, Ferdinand... Ernest Delae je objasnio da seljaci u okolini Vuzjea (u Ardenima)
zovu đavola Ferdinandom.
99 Verovatno je reč o prstenu koji je osnova zapleta Pesme o Nibelunzima. U Vagnerovoj Tetralogiji
jedan od junaka te epske priče, Hagen, skače u Rajnu pokušavajući da pronađe taj prsten.
100 “Taj saputnik bila je jedna saputnica”, pisao je E. Delae povodom saputnika u paklu. I dodao:
“Ako bismo više voleli da vidimo muškarca, lišili bismo se uživanja u jednom od Remboovih
najneospornijih remek-dela. Reč je o ženi, i to čudesno dirljivoj ženi... Ako umesto nje vidimo
Verlena, znači da Remboa nismo upoznali nimalo, nimalo, nimalo!” Ovo tvrđenje, izneto tako
kategoričkim tonom i, reklo bi se, sa strašću, ponovio je još jedan Remboov poznanik iz Šarlevila,
Luj Pjerken. Po njemu, “luda devica” je postojala: bila je to neka nepoznata devojka koja je 1871.
pošla sa Remboom u Pariz. Drugi “rimbaldisti”, kao što su Remon Klozel i Andre Fonten, a u novije
vreme Jošikazu Nakaži, smatraju da paklenski suprug i luda devica predstavljaju dva dela Remboove
ličnosti. Suzana Bernar, međutim, ističe kako “danas više niko ne sumnja da je ‘luda devica’ Verlen,
a da ‘paklenski suprug’ nije niko drugi do Rembo, koji je na taj način prikazao sebe onakvog kakav je
izgledao Verlenu”.
101 Parabola o ludim devicama nalazi se u Jevanđelju po Matiji (25, 1-13).
102 Rečenica u originalu je dvosmislena zbog složenog značenja reči connaissance. Može da znači:
“On nikoga ne poznaje”, ali i “On nema nikakvih znanja”.
103 Ovo je možda aluzija na Damu s kamelijama od Dime sina; junakinja tog romana, Margarita,
“žrtvovala se” da voli čoveka koji će je napustiti (i koji se zove Arman Dival), dok će ona umreti od
sušice. Dramatizacija tog romana prikazana je u Londonu juna 1873, u vreme Remboovog boravka u
britanskoj prestonici.
104 U ocenjivanju značaja i značenja ovog teksta nema bitnijih razilaženja; svi se slažu da je on od
neprocenjive vrednosti za praćenje Remboove pesničke evolucije i da je u njemu reč o neuspehu
eksperimenta sa “vidovitošću”. Razlike postoje samo u ocenjivanju prirode “bolesti” o kojoj govori
Rembo. Neki s pravom protestuju protiv pois-tovećivanja vidovitosti i toksikomanije, od kojih su
takoreći napravljeni sinonimi. Osim toga, dugo se mislilo da je Remboova osuda vidovitosti u stvari
osuda Iluminacija, iako on citira samo stihove iz 1872. Rasprava o tačnom datiranju lluminacija
rasvetlila je i ovo pitanje.
105 Himerija je, u legendama starog veka zemlja na kraju sveta, uvek oblačna i maglovita, u
susedstvu boravišta mrtvih.
106 U jutarnjem času, pri Dolasku Hrista. Rembo verovatno misli na reči iz jutarnje mise, a možda i
na odricanje svetog Petra (koji je na dan Isusovih muka, u zoru, pri javljanju prvih petlova, porekao
da poznaje Hrista).
107 U skicama za Boravak u paklu na ovom se mestu nalaze značajne rečenice koje je Rembo
verovatno zbog prevelike eksplicitnosti i jednoznačnosti izostavio iz definitivne verzije: “Ja sada
mrzim mistične zanose i stilske bizarnosti. Sad mogu reći da je umetnost glupost.”
108 Aluzija na poznato mesto iz Starog zavjeta: “Taština nad taštinama, veli propovjednik, taština
nad taštinama, sve je taština.” (Knjiga Propovjednikova, I, 2.)
109 Većina komentatora slaže se da Rembo misli na bolnicu Sen-Žan u Briselu, gde se lečio nakon
što ga je Verlen ranio.
110 U vreme dok se Boravak u paklu smatrao poslednjim delom Remboa i njegovim poetskim
testamentom, ove rečenice su shvatane kao izraz svesti o završetku njegovog pesničkog puta.
111 Sin čovečji je Hrist, koji je sa ljudi skinuo prokletstvo istočnog greha i tako ih oslobodio dotad
neminovnog pakla.
112 Ovaj tekst, s obzirom i na ovakav naslov, dugo je tumačen kao konačno “zbogom” književnosti.
115 Euharis je ime jedne nimfe iz romana Telemahove pustolovine čiji je autor Fransoa Fenelon.
116 Među Remboovim pesmama u prozi ovo je jedina koja je ostvarena u obliku apologa (priče sa
poukom).
119 U rukopisu stoji jasno: la main de la campagne. Međutim, već prilikom prvog objavljivanja u
časopisu Vogue, kao i u sledećim izdanjima, priređivači su “ispravljali”: campagne (polje) pretvarali
su u compagne (drugarica). Na taj način “postaju shvatljivi” i ruka na ramenu i milovanje o kome je
reč u nastavku rečenice. Ova pojedinost ilustruje upornu težnju da se Remboov iskaz nekako uvuče u
zonu shvatljivosti, iako bi pomenuta zamena (ruka drugarice na mome ramenu umesto ruka polja...)
značila, očevidno, osiromašenje i banalizovanje.
120 Naslov ove pesme prvobitno sam preveo kao Jednom razumu. Izvršenoj izmeni doprinelo je
tumačenje Etijambla i Goklera, koji uzimaju reč raison u oba njena značenja (razum i razlog). “Čovek
za sve svoje promene i pokrete traži viši razlog”, kažu oni, “za svaki svoj pokret po jedan (podv. N.
B.) razlog, bez koga ne bi znao da deluje. Čovek moli jedan viši razlog, personifikovan i jedinstven,
da uzdigne bilo kuda suštinu njegovog bića... Nigde, ni u prošlosti ni u budućnosti, čovek ne bi znao
da deluje a da ne prizove nekakav razlog da motiviše njegov postupak.” U većini tumačenja, ipak, reč
raison uzima se u značenju razum. Ali i u našem jeziku reč razlog ima i značenje razbor, razum, pamet
(v. Rečnik srpskohrvatskog književnog jezika, izd. Matice srpske, knj. V, str. 375).
121 Reč pokret ovde ima značenje naređenja: novi ljudi su vode koje će povesti čovečanstvo.
122 Bodler je u Veštačkim rajevima (Poema o hašišu, III) opisao mnoge simptome delovanja hašiša
koje ovde navodi Rembo (početna veselost, osećanje svežine u ekstremitetima, kratkotrajno gađenje,
itd.).
123 Francuska reč assassin (koja znači i ubica) postala je od reči hašiš. Asasini su u XI veku u
Persiji bili članovi jedne razbojničke sekte koji su morali da ubijaju putnike; njihov vođa, zvan
“Starac sa planine”, opijao ih je hašišom da bi ih učinio hrabrima i podstakao u njima želju za
ubijanjem.
125 Erinije (ili Eumenide), čudovišne boginje osvete i kazne, zaštitnice poretka, kod Rimljana
nazvane Furijama.
126 Orfeonima se u Francuskoj, počev od tridesetih godina XIX veka, nazivaju amaterska pevačka
udruženja.
127 Dijana je boginja lova. Stoga “kazati da jeleni sisaju Dijanu”, zapaža Suzana Bemar, “znači
evocirati neku vrstu zlatnog doba”.
128 Verlen se u pismu Šarlu de Sivriju iz 1878. godine prepoznao u “đavolskom učenjaku”
(premestivši ga, doduše, u Boravak u paklu).
130 U rukopisu originala ovde je nečitka reč u kojoj su jasnije vidljiva samo prva tri slova: Bra...
Andre Gijo je dešifrovao tu reč kao Brame (Brahmas).
132 U originalu je ovde nemačka reč wasserfall. Nekim komentatorima je služila kao dokaz da je
pesma pisana 1875, dok je Rembo boravio u Štutgartu. Pri prevođenju iščezava eufonijski efekat koji
je zacelo naveo Remboa da upotrebi nemačku reč (uz wasserfall srećno ide pridev blond koji bi se sa
francuskim chute d’eau - s obzirom i na promenu roda - slabo slagao). Stoga u prevodu nemački izraz
nije zadržan.
133 Ovo je po svoj prilici aluzija na istoimenu pesmu Alfreda de Vinjija. (Pastirska kućica je inače
koliba na točkovima.)
134 Solim je biblijsko ime Jerusalima.
135 Podzemna železnica se u Parizu zove Metropolitain. U Remboovo vreme, međutim, metro je
postojao samo u Londonu, gde su ga zvali Tube, i jedino je njegov spoljašnji deo, onaj pod vedrim
nebom, nosio naziv Metropolitain Railway. Zato su neosnovane pretpostavke da Remboova
inspiracija za ovu pesmu ima nekakve veze sa podzemnom železnicom. To je jedna “metropolska”
vizija, gde se reč metropola može shvatiti u oba njena značenja, ali pri tom oba ukazuju na zapadnu
civilizaciju, bilo da Rembo misli na evropski velegrad, bilo na zapadnoevropsku zemlju koja je
“metropola” u odnosu na kolonije (ili na zemlje zabiberene i raskvašene, kako su nazvane u pesmi
Demokratija).
136 U originalu: Damas damnant de langueur. U ovom delu pesme vidljivo je Remboovo
pribegavanje aliteracijama. Reč langueur (čama) mogla bi da se čita i kao longueur (dužina); rukopis
je tu nejasan. Mada se većina priređivača opredeljuje za reč longueur, prevodilac se ovde privoleo
manjini i izabrao reč langueur koja u kontekstu ima mnogo više smisla, a uz to se i reč čama
neuporedivo bolje uklapa u ono što je ovde od suštinskog značaja: u igru aliteracijama.
138U originalu inquestionable. Rembo je po svoj prilici hteo da napiše na engleskom unguestionable
(neosporan).
140Ukoliko je tačno da je ovo aluzija na Floberovo Kušanje svetog Antuna koje se pojavilo 1874,
onda je to podatak više za datiranje ove pesme (prvi podatak je naslov prethodne pesme ciklusa,
budući da je Rembo rođen 1854, pa je u godini kad je objavljeno Floberovo delo imao dvadeset
godina). Treba imati u vidu i to da je Verlen, pod uticajem Floberovog dela, hteo da napiše svoje
Kušanje svetog Antuna. Ova rečenica, dakle, mogla bi se odnositi i na tu Verlenovu nameru (od koje
je, kako tvrde neki komentatori, Rembo odvraćao svog druga).
142P. Hartman, jedini koji je video rukopis ove pesme, pročitao je na ovom mestu rois (kraljevi) a
ne rocs (hridine). Videći u ovoj slici jedan mikro-pejzaž u kojemu se naziru konture kontinenata, čitav
“jedan mali i bledi, pljosnati svet”, prevodilac se ipak opredelio za drugo značenje.
144Remboov prvobitni naslov ove pesme bio je Metamorfoze. Taj naslov je u rukopisu precrtan i
umesto njega stavljeno je Bottom. To je, u Šekspirovom Snu letnje noći, ime komičnog junaka kome
vilenjak Puk pretvara glavu u magareću i u koga se, dok je u takvom stanju, zaljubljuje kraljica vila
Titanija, takođe pod dejstvom čarolije. Preobražaj na koji je ukazivao prvobitni naslov vidljiv je u
trećem pasusu pesme.
145Sabinjanke, junakinje iz starorimske legende, bile su čest motiv u književnosti i slikarstvu. One su
telima preprečile put razjarenim, međusobno zavađenim očevima i braći koji su sa isukanim
mačevima jurnuli jedni na druge.
146Putena mehanika je nesumnjivo neki “veštački” vid erotskog života, bez obzira na to o kojoj je
varijanti reč. Andre Gijo je po svoj prilici definitivno utvrdio da je habitude (navika, odnosno
masturbacija) reč koja predstavlja rešenje zagonetke.
147Putovanje od Antverpena do Londona (koje su Verlen i Rembo obavili zajedno 1873) značilo je i
plovidbu rekama: Šeldom i Temzom. “Slapovi” se ipak teško mogu objasniti: obe ove reke su
ravničarske i mirne.
150Prva dva pasusa pesme počinju rečima Mojoj sestri. Po nekim pretpostavkama, pesnik bi ovde
mogao biti shvaćen najbukvalnije, pa bi Lujza Vanen od Voringema i Leoni Oboa od Ešbija mogle
biti Remboove sestre Vitalija i Izabela. Zbog “prevesa”, međutim, pre bi se reklo da reč sestra
označava duvnu, kaluđericu. Pa ipak, taj prevesi asocijacije na utopljenika mogli bi imati neke veze
sa Vitalijinom smrću (18. decembra 1875). Ime Leoni prisutno je u Remboovoj biografiji: tako se
zvala sestra Žila Dezesara, Remboovog druga kod koga je mladi pesnik boravio u vreme svog
skitničenja po Belgiji; a Leoni je bilo i ime broda kojim se Rembo 1876. vratio sa Dalekog istoka u
Liverpul. Ali posle 1875. Rembo se verovatno više nije bavio poezijom.
151Šta je to “bau” (baou)? Neka vrsta onomatopeje? Većina tumačenja zasniva se na Remboovom
boravku na Dalekom istoku: ta reč, na malajskom jeziku, navodno znači “smrdeti”; ili pak označava
“jedinicu površine”, ali ne vidi se kakvog bi to smisla moglo imati u kontekstu pesme. Na stranu
okolnost da Rembo posle 1875. najverovatnije više nije pisao pesme. “Bau” je “uzvik iznenađenja i
odvratnosti”, tvrdi jedan komentator, izvlačeći to značenje iz produžetka rečenice.
152Reč Cireeto, kaže Rober Forison, jedan od “erotskih” tumača Remboa čija su objašnjenja
najčešće nategnuta i neuverljiva, “ne nalazi se ni u jednom francuskom, latinskom, italijanskom ili
engleskom rečniku, kao ni u jednom istorijskom ili geografskom leksikonu”. Međutim, u ovom slučaju
Forison je pružio objašnjenje koje je po mišljenju A. Bretona ubedljivo i pruža veoma lep erotski
ključ pesme, a prema kojemu je reč nastala spajanjem imena Circe (Kirka) i Ceto (Keto, ime morskog
božanstva iz grčko-rimske mitologije). Grčko ketos ili latinsko cetus (caetaceus) označava veliku
morsku ribu. U oba dela ove komponovane reči (CIRCE + CETO = CIRCETO) Forison nalazi
očevidne erotske simbole.
153Godine 1871. i 1872, za vreme Remboovog boravka u Parizu, u jednom lokalu na Bulevaru Sen-
Mišel okupljalo se društvo sastavljeno od pisaca, slikara i drugih umetnika koji su naginjali
nekonformističkom načinu mišljenja i delanja. Oni su sebe nazvali “Grupom pakosnih dobričina”.
Neki od njih osnovali su “Zajednicu zezača” koja je francusku književnost obdarila jednim
interesantnim kolektivnim delom pod naslovom Zezački album. U njemu su svoje parodijske stihove
zapisivali, pored Remboa i Verlena, i Š. Kro, Ž. Nuvo, L. Valad, E. Blemon, A. Mera, Ž. Rišpen, R.
Ponšon i drugi. Parodirani su stihovi članova društva, ali su “žrtve” često bili i drugi poznati pesnici,
kao što su F. Kope, L. Dijerks, L. Ratisbon i drugi. Album je pronađen 1935, kad ga je otkupio jedan
kolekcionar, a prvi put ga je 1943. objavio Paskal Pia.
154Naturalistički doživljaj “šetnje” pariskim ulicama čiju atmosferu pesnik dočarava firmama radnji,
izloženom robom, u magnovenju opaženim likovima prolaznika.
155Treba li u ovom imenu (Gvido) videti lapsus ili pogrešno čitanje? Pjer Ptifis, naime, misli da je
reč o “vodiču Gonen” (Guide Gonin) koji je u ono vreme bio poznat kao što je danas poznat vodič
“Mišlen”.
157Ne treba se čuditi što je Fransoa Kope najviše parodiran od svih pesnika čija se imena nalaze u
Albumu. Zbog svoje idilično “realističke” vizije i didaktičkog tona morao je među nosiocima
avangardnih stremljenja postati predmet podsmeha, tim pre što su u to vreme svi prolazni vidovi
uspeha - publicitet, ugled, društveni položaj - bili na njegovoj strani. Kope je smatrao Remboa
“mistifikatorom” (v. napomenu uz pesmu SamoglasnicL) Danas je književna istorija definitivno
svrstala Kopea među minorne pesnike.
158Ovo su sve dela koja “mirišu na naftalin”: Nalonja od Boaloa, romani gđe De Žanlis i
Senankurov roman Oberman.
159U stvari, Nikola Venet (Nicolas Venette), pisac knjige O nastanku čoveka ili Slika bračne ljubavi.
160Rembo verovatno misli na Napoleona III, koji je prvi put osuđen na zatočeništvo godine 1840, a
drugi put - od strane Nemaca – posle francuskog sloma 1870.
161Španska princeza Eugenija de Montiho postala je supruga Napoleona III i francuska carica.
162Rembo je u pesmi Blistava pobeda kod Sarbrikena, napisanoj 1870, već ismejao
prestolonaslednikov “junački čin”. Princ je uzeo jedno đule koje je palo blizu njega, što je car,
njegov otac, odmah proglasio podvigom i poslao o tome trijumfalni telegrafski izveštaj u Pariz.
163Angijen je mesto po kome je dobila ime poznata lekovita mineralna voda. U Svesci br. 6
Kulturnog centra “Artur Rembo” u Šarlevilu, od novembra 1978, objavljen je faksimil novinskog
oglasa koji objašnjava Remboovu napomenu da je “Angijen kod kuče” (Enghien chez soi): pod ovim
naslovom pojavljivala se u novinama, proleća 1870, reklama za boce mineralne vode sa
pulverizatorom, koje su omogućavale kućnu terapiju lekovitom vodom iz Angijena.
164Ova pesma predstavlja deo pisma koje je Rembo uputio 14. oktobra 1875. Ernestu Delaeu, u
trenutku kad se činilo da će morati da stupi u - kako on kaže - 2. “deo” “kontingenta” “klase 74”.
(Izvukao se, ipak, tako što je umesto njega pod zastavu otišao njegov stariji brat Frederik.) Zato on
zamišlja vojničku “spavaonicu u noći”. Verovatno videći u pesmi simboličnu i sumornu sliku ljudske
sudbine, Andre Breton je proglašava “najdivnijom od svih”, “Remboovim pesničkim i duhovnim
testamentom”. Takva ocena je zacelo preterana, ali ipak, ne treba gubiti iz vida činjenicu da su ovo
poslednji poznati stihovi koje je Rembo napisao.
165“Stoji ožalošćena majka, dok visi sin.” Upotrebljavajući čest latinski izraz koji se odnosi na
Bogorodicu (mater dolorosa), Rembo sarkastično aludira na svoju majku.
166Rembo ovde prvi put govori o vidovitosti. O vidovitosti I vidovnjaštvu mogao je da čita kod
Mišlea, Balanša i drugih.
167Ovo “programsko” pismo nazvano je Pismom vidovitog. Ima komentatora koji misle da je ono
“splet naivnosti”, ali većina ga ipak ne shvata samo kao lični manifest, značajan isključivo za
pesnikovu evoluciju, nego i kao čitav “misaoni sistem”. Istina je negde na sredini između ta dva
ekstremna shvatanja. Ipak, ne bi trebalo pridavati preveliki značaj činjenici da Rembo nije mogao
izbeći izvesnu naivnost koja je, na kraju krajeva, prirodna u njegovim godinama. Kao ni mnogi drugi
njegovi tekstovi, ni ovaj dokument, i pored svoje naivne iskrenosti, još nije otkrio sve svoje tajne. U
njemu se naziru neki ključevi za razumevanje pesnikovog dela, ali i sam sadržaj ovog pisma može biti
shvaćen samo uz pomoć dela kojima je ono poslužilo kao teorijska podloga. Taj svojevrsni dijalog
pesničkog programa i njegove realizacije ne može se smatrati okončanim; on stalno angažuje, pored
komentatora i proučavalaca Remboovog dela i života, i pesnike novih generacija, koji nastavljaju
tamo gde se strahoviti radnik srušio. To je najbolji dokaz da “Pismo vidovitog” nije jedna od
mrtvorođenih pesničkih proklamacija koje zajedno sa svojim trenutkom nepovratno tonu u zaborav.
Ono je sudbonosan putokaz za jednu pesničku evoluciju koja je u mnogome opredelila i samu sudbinu
modernog poetskog izraza. To pismo se s pravom može smatrati prvim autentičnim manifestom
modeme poezije. Značajno je i to da je napisano u trenutku kad je mladom pesniku izgledalo da će
socijalna revolucija u Parizu trijumfovati. Daleko od toga da predstavlja suvoparni traktat, ono je
životni dokument, proizvod jednog izuzetnog istorijskog trenutka i ogromne nade koju Rembo izražava
definišući funkciju pesnika u društvu.