Professional Documents
Culture Documents
Zajednička Polj - Pol. I Rur. Raz.
Zajednička Polj - Pol. I Rur. Raz.
1
Izraz koristi Dr. Zorka Zakić-Vujatović. O modernoj poljoprivredi vidjeti u: Zorka Vujatoviċ-Zakiċ,
Agrarna ekonomija, Ekonomski fakultet, Beograd, 2001. god., i u Zakić Zorka i Stojanović Žaklina,
Ekonomika agrara, CID, Ekonomski fakultet, Beograd, 2008. god.
1
Zemlje razvijene tržišne ekonomije su se transformisale od tradicionalne u
modernu agrarnu privredu. Tehnički progres i tehnološki razvoj velikih kompanija,
unapređenje proizvodnje na porodičnim farmama i dr. transformišu ovu privrednu
oblast ka modernoj poljoprivredi. Uticaj tehnologije na ponudu poljoprivrednih
proizvoda prikazan je na grafikonu 8.1.
2
8.2. Nastanak, ciljevi i uloga Zajedničke poljoprivredne politike (CAP 2) EU
Zajednička poljoprivredna politika (CAP) je najstarija zajednička politika EU. U
početku stvaranja Unije, postavljeno je pitanje podrške poljoprivredi. Insistiranje
Francuske na podršci poljoprivredi je prihvaćeno kao kompenzacija njemačkim
interesima na polju industrijske politike. Farmeri su ostvarili svoje početne ciljeve
a pobornici evropskih integracija u seoskoj populaciji dobili pouzdanog partnera.
CAP je uz zajedničku trgovinsku politiku i carinsku uniju, prva fundamentalna i
istinska državna politika.3 Poljoprivreda je, bez obzira na otpore i osporavanja
ostala važna koheziona snaga. Tome treba dodati spoljno-trgovinske, socijalne i
strategijske efekte, kao važna obilježja evropske poljoprivredne politike. Tada se
može opravdati njena dominacija na troškovnoj strani budžetu. Evropska
poljoprivreda je autohtona i tradicionalna. Vijekovna iskustva i vezanost
populacije za ovaj oblik privređivanja, stvorili su evropske brendove na svjetskom
tržištu poljoprivrednih proizvoda.
Ali, ova politika je i najkontroverznija u EU. Tako je njeno učešće u GDP mnogo
niže od učešća u ukupnom broju zaposlenih, ali i mnogo niže od učešća te grane
u troškovnoj strani budžeta. Ipak, planirani budžet za ovu oblast je još uvijek
dominantan. U periodu 2007-2013. on je u blagom padu. Analize pokazuju da se
smanjenje učešća poljoprivrede u budžetskim izdacima vrši u korist aktivnosti
"oko poljoprivrede". Zbog zaobilaženja pravila koja nameće WTO, subvencije su
premještene u razvoj "seoske privrede" i multifunkcionalne aktivnosti seoskog
kompeksa, a da pri tome nije narušen odnos sa WTO. Aktivnosti regionalnog i
ruralnog karaktera se usmjeravaju ka posrednoj podršci seoskoj privredi. Efekti
ulaganja se vide u ekonomskoj i socijalnoj sferi i jačanju kohezije u okviru šireg
shvatanja evro-integracija.
Dakle, ako bi zajedničku politiku u poljoprivredi tretirali samo kao odnos inputa i
outputa, ne uvažavajući sekundarne efekte koje ona prouzrokuje, tada bi se
mogao izvući zaključak o nelogičnom ulaganju ogromnih sredstava u ovaj sektor.
Ali, kako ekonomske nelogičnosti i neracionalnosti u razvijenim sistemima nisu
moguće, mora se prihvatiti konstatacija o kontroverznosti CAP. I više od toga,
ona je dobro inkorporirana u međunarodnu poziciju Zajednice. Bez obzira na sve
apsurde na internom planu (visoke subvencije i visoke cijene), EU je na
svjetskom tržištu afirmisana kao strateški proizvođač i trgovac poljoprivrednog
sektora. Opredjeljenje koncept CAP je potvrđeno na globalnom nivou, jer tražnja
i cijene poljoprivrednih proizvoda biljže brži rast u odnosu na rast cijena drugih
proizvoda i rast globalnog GDP.
3
prvim poratnim godinama i zastoj za američkom poljoprivredom, predstavljali su
dovoljan motiv evropskim poljoprivrednicima (koji u poslednjem vijeku postaju
homogena ekonomsko-politička grupacija) da se izbore za određene subvencije i
prije stvaranja EEZ. Rimski Ugovor im je samo dodatno ojačao političke pozicije
sa koje su kasnije insistirali na snažnoj podršci u procesima integracija. Ne treba
zanemariti činjenicu da su tadašnje članice EEZ imale veće učešće poljoprivrede
u GDP i zaposlenosti. U Francuskoj, Njemačkoj, Italiji, Holandiji i Belgiji učešće
poljoprivrede u društvenoj proizvodnji je bilo nešto veće od 10%, a zaposlenost
se približavala stopi od 20%.
4
Ciljevi Zajedničke poljoprivredne politike. Generalno, ciljeve definiše Ugovor iz
Rima. Član 3. određuje uvođenje Zajedničke poljoprivredne politike a član 33.
ciljeve. Član 34. reguliše mjere koje se mogu upotrijebiti za realizaciju zajedničkih
ciljeva. Prema Ugovoru, Komisija je zadužena za predlaganje i implementaciju
mjera iz poljoprivredne sfere, kao buduće komunitarne politke EU (odredbe člana
37.). Ciljevi zajedničke poljoprivredne politike prema Ugovoru iz Rima su:
● Najvažniji cilj je da se potrošačima osigura snabdijevanje poljoprivrednim
proizvodima po "prihvatljivim cijenama" (nije obrazloženo šta ova formulacija
podrazumjeva).
● Zajednička politika mora povećati produktivnost u poljoprivredi. Zahtijeva se
racionalna upotreba inputa, racionalnost u razvoju proizvodnje i potencira
uloga tehničkog progresa u poljoprivredi. Ovo ukazuje na potrebu nastavka
reformi i određuje pravac izgradnje moderne poljoprivrede.
● Mjere moraju uticati na stabilnost zajedničkog tržišta poljoprivrednih
proizvoda i obezbediti dostupnost snabdijevanja na cijeloj teritoriji Zajednice.
● Moraju se obezbjediti uslovi za povećanje životnog standarda populacije
koja u EU živi od poljoprivredne djelatnosti.
5
Grafikon 8.2.: Kriva ponude i proizvođačev višak
6
Grafikon 8.3.: Uticaj uvoznih taksi na ponudu i tražnju poljoprivrednih proizvoda
7
uspješnu CAP značajne su i mjere skladištenja, i to ne samo njihov fizički aspekt,
nego i njihova finansijska strana.5
Evropski prostor je karakterističan po specifičnostima koje su proizašle iz bogate
tradicije u proizvodnji poljoprivrednih proizvoda. Tako su u nekim proizvodnjama
evropski proizvođači nametnuli visoke standarde na svjetskom nivou. Vjekovna
tradicija seoske populacije ih je učinila esnafski i politički homogenom. Takva
situacija se zadržala do danas. "Evropski seljaci" organizovano i uspješno
ostvaruju interese svoje profesije. Negativne posledice drugog svjetskog rata su
omogućile da se organizovani uticaj na vlade evropskih zemalja ostvari već
početkom druge polovine prošlog vijeka. To je obezbjedilo prve podrške
poljoprivredama i prije stvaranja EEZ. Države osnivači su uglavnom kontrolisale
svoja nacionalna tržišta poljoprivrednih proizvoda otkupom planiranih količina po
višim cijenama. Pri visokoj ponudi, višak je otkupljivan po nižim cijenama. Na
ovim principima su stvoreni relativno funkcionalni modeli kontrole tržišta
poljoprivrednih proizvoda. Za kontrolu cijena na tržištu korišćene su i intervencije
iz budžeta. To se dešavalo kada bi vlade zemalja garantovale otkup.6
8
inkorporiranosti birokratije dovode u sumnju cijeli koncept, stvarajući tako
političku i esnafsku opoziciju. Netržišne motivacije su poljoprivrednu proizvodnju
dovele do neslućenih razmjera, pa se često, pored enormno visokog izvoza nije
znalo šta raditi sa preostalim viškovima. Jer, nekada je sladištenje bilo skuplje od
procesa proizvodnje. Rješenja su često tražena u uništavanju ili poklanjanju
poljoprivrednih proizvoda siromašnim zemljama.7
Kako EU štiti svoje tržište poljoprivrednih proizvoda? Prije svega politikom cijena
poljoprivrednih proizvoda. Pogledajmo stanje u oblasti žitarica, posebno pšenice.
Na tržištu Unije funkcionišu ciljne ili donje, granične ili prag i interventne cijene. 8
Ciljnu cijenu određuje cijena u Duisburgu, području sa najvećim deficitom žitarica
u Evropi. Zajedno sa troškovima transporta i skladištenja, to je maksimalna
moguća cijena pšenice u EU.
Granična, ili prag cijena, je ona cijena ispod koje je zabranjen uvoz na tržište
Unije. Ova mjera štiti domaće proizvođače od nižih cijena vanjskih konkurenata i
primjenjuje se na svim punktovima za uvoz roba u EU.
Uglavnom, politika cijena je izuzetno važna za uspješno provođenje CAP.
Grafikon 8.5. prikazuje kako se politika cijena odražava na potrošačev višak.
Grafikon pokazuje da svaka intervencija koja za rezultat ima pad cijena iz tačke
A u B, doprinosi stvaranju potrošačevog viška, predstavljenog zbirom šrafiranih
površina (d+e). Ovo će se desiti pod pretpostavkom iste kupovne snage, tako da
će potrošači sa istim novcem kupiti veću količinu proizvoda (rast od Q1 na Q2).
7
Problem ne bi bio dramatičan da ga ne prati degradacija poljoprivrednog okruženja. Prekomjerna upotreba
mineralnih gnojiva, pesticida i štetnih inputa zagađuje zemlju i okolinu. Sanacije šteta zahtijevaju velika
sredstva, veća i od prihoda od poljoprivrede. Zato se proizvodnja nadzire i uvodi zaštita na nivou EU.
8
Cijene određuje Savjet ministara, u aprilu za kelendarsku godinu.
9
Interventna cijena. To je minimalna nadoknada koja se garantuje poljoprivrednim
proizvođačima. Ona se koristi u periodima neusaglašene ponude i tražnje, kada
dolazi do suficita poljoprivrednih proizvoda. Posebno povoljne efekte za domaće
proizvođače predstavljaja kombinacija interventnih cijena i mjera uvozne zaštite.
Sprječavanja ulaska jefinih poljoprivrednih proizvoda na tržište EU su decenijama
omogućavala da domaći proizvođači ostvare veće individualne profite, a sektor
poljoprivrede privredni rast i tehnički progres. Ovaj model je, do reformi agrarne
politike, garantovao otkup svih ponuđenih količina što je često stvaralo velike
probleme u EU. Reformama agrarne politike takve devijacije su djelimično ili
potpuno otklanjane, jer su ogromni suficiti poljoprivrednih proizvoda lančanim
dejstvom prouzrokovali druge budžetske, političke i makroekonomske probleme.
Dakle, jaki instrumenti CAP su interventne cijene, varijabilni uvozni prelevmani i
subvencije za izvoz poljoprivrednih proizvoda.
10
intervencija koje bi bile suprotne od prethodno opisanih mjera. Ako ne bi došlo do
odgovarajućeg nivoa novčanih kompenzacija, tada bi poljoprivredni proizvodi
"bježali" od zemalja sa najnižim u zemlje sa najvišim interventnim cijenama.9
Ovaj sistem podrške poljoprivredi Zajednice kontinuirano je mijenjan. Tokom
1984. god. izvršene su promjene koje su se odnosile na vezanje mehanizma
isključivo za njemačku marku, što je donijelo stabilnost u razlikama navedena
dva kursa. Do devedesetih godina prošlog vijeka ukida se najveći broj novčanih
kompenzacija. Ovaj sistem kompenzacija se potpuno napušta 1993. god. kada
se "zeleni" kursevi izjednačavaju sa realnim, a definitivno uklanjanje pograničnih
kontrola učvršćuje jedinstveno tržište. U 1995. god. je uveden dvostruki sistem
"zelenih" valuta za podršku cijenama i za direktne isplate. Mjere su zahtijevale
složene postupke i finansijske operacije, koje su poslije uvođenja evra postale
nepotrebne, što je dodatno potvrdilo prednosti uvođenja zajedničke valute.
9
Ako bi npr. francuski franak devalvirao u odnosu na ostale valute u zemljama Zajednice, tada bi francuski
poljoprivredni proizvodi pojeftinili na zajedničkom tržištu, najmanje za iznos devalvacije. To znači da je
ova članica konkurentnija u poljoprivrednim proizvodima jer su proizvodi u njemačkim markama, funtama
ili lirama sada jeftiniji, najmanje za iznos devalvacije. Proizvodi ostalih članica tako posataju skuplji.
10
Ernst & Young u članku Blundel, J. & Frost, G., Friend or foe, What American should know about
European Union, 2004, str. 27. procjenjuju obim zloupotreba, smatrajući da je i veći od ovog iznosa.
(http://www.iea.org.uk/files/upld-article71pdf.).
11
Jedan od najvažnijih rezultata u primjeni CAP je osiguranje samodovoljnosti u
poljoprivrednoj proizvodnji. Upravo je EU sa najviše poljoprivrednih proizvoda
uspjela vlastitom proizvodnjom zadovoljiti potrebe domaće tražnje. U vrijeme
nastanka Zajednice, šest osnivača uglavnom nije bilo u moguće obezbjediti
samodovoljnost u poljoprivrednom sektoru (osim proizvodnje povrća i krompira).
Nije zanemarljiva strategijska okolnost da evropski prostor poslije dužih perioda
obilježenih ratovima, krizama, nepogodama, prvi put osigurava poljoprivrednu
proizvodnju. I ne samo to. Tržišni višak poljoprivrednih proizvoda je Uniju učinio
ključnim faktorom na globalnom planu, što je dodatno ojačalo i njenu komunitanu
ideju, ali i poziciju dominantnog faktora u ukupnih svjetskih trgovinskih odnosa.
Zato ne iznenađuju stalna protivljenja SAD i Japana koji evropskoj politici uporno
zamjeraju prekomjerni intervencionizam.
12
utiče na to da ove društvene grupacije imaju izuzetno visoko učešće troškova
ishrane u ukupnoj potrošnji.11
11
Niže cijene poljoprivrednih proizvoda utiču na rast realnih nadnica.
13
Poljska
115 103,9 96 180,8 164,1 181,1 221,6 182,5
UK
105,1 117 133,3 125,1 123,5 128,4 135,5 157,9
Izvor: EUROSTAT
14
razvoju i početkom Urugvajske runde pregovora (1986) postepeno dolazi do
liberalizacije trgovinskih odnosa.
Završetkom Urugvajske runde primjenjuje se Opšti ugovor o carinama i trgovini
WTO (1995.), a članstvo ove organizacije se sa 20 povećava na 150 carinskih
prostora. Ipak, i pored napretka, vlade zemalja, kao i EU još uvijek pružaju otpor
punoj liberalizaciji trgovine poljoprivrednim proizvodima. Razlozi zadržavanja
"ststusa quo" su donekle razumljivi. Ipak, opravdano se postavlja pitanje, zbog
čega se treba zalagati za punu liberalizaciju i kakve efekte od nje možemo
očekivati?
15
subvencije, carine i druge dažbine, te nastojati da se već postignute promjene iz
ove oblasti ne vrate nazad. Iz prethodnih analiza je jasna pozicija EU u svjetskoj
trgovini poljoprivrednim proizvodima i njen, još uvijek konzervativni stav i rezerva
po pitanju radikalnije liberalizacije. Sigurno je, da liberalizacijom trgovine Unija u
makroekonomskom smislu ne gubi toliko, koliko bi izgubila na planu političke
kohezije i strateške uloge u proizvodnji prehrambenih proizvoda.
16
članica EU.18 U direktnoj vezi sa ovim sporazumom je Fišlerova reforma. Po njoj,
izdaci za poljoprivredu ne prelaze više od 74% rasta GDP. Fišlerova reforma je
uz amandmane na sjednici Savjeta u Berlinu 1999. god.19 dovela do Berlinskog
sporazuma-kompromisa kojim se interventne cijene cerealija umanjuju za 15%, a
povećavaju se direktna plaćanja farmerima. Obavezno se povlači zemljište iz
poljoprivredne proizvodnje (set-aside) i svodi na 10% tokom perioda 2000-2006.
god. Sporazum predviđa dobrovoljno povlačenje zemljišta iz poljoprivredne
proizvodnje u funkciji očuvanja prirodne sredine. Sporazum predviđa smanjenje
podrške proizvodnji goveđeg mesa za 20%, a režim kvota za mlijeko produžava
do 2006. god. dok interventnu cijenu za maslac i pavlaku redukuje za 15%.
Važnije je da "Osnovna razlika između evropskog modela i modela poljoprivrede
naših glavnih konkurenata leži u multikulturalnoj prirodi evropske poljoprivrede i
njenoj ulozi u ekonomiji, okruženju društva i očuvanju prirodnih predjela iz čega i
proizilazi potreba za podrškom održanju poljoprivredne proizvodnje širom Evrope
i očuvanju farmerskih dohodaka."20 To održava subvencijonisanje poljoprivrede i
multifunkcionalni pristup u proizvodnji, što jača poziciju EU u WTO. Redukcije
cijena poljoprivrednih proizvoda u Berlinskom sporazumu nisu novost u reformi
CAP. Smanjenje podsticaja za intenzivnu proizvodnju je počelo Mekšerijevom
reformom 1992. god. Redukcije cijena su usmjerene suprotno, na ekstenzivne
metode proizvodnje i vraćanje graničnih zemljišta njihovom prirodnom stanju
(pošumljavanju i travnjacima). To nije dalo prednost spoljnoj konkurenciji. Ali,
sugerisano je da se sredstva od redukcija koriste za dodatnu podršku u očuvanju
poljoprivrednog okoliša i pošumljavanje graničnih prostora. Mjere podstiču
farmere na dobrovoljno i ugovorno obezbjeđenje usluga čuvanja životne sredine i
poboljšanja poljoprivredne proizvodnje (održiva poljoprivreda i zaštita prirode).
Berlinski sporazum preferira održivu, multifunkcionalnu evropsku poljoprivredu u
kojoj farmeri nisu isključivo proizvođači hrane, nego i čuvari prirodnih resursa i
životne sredine. S druge strane, tražnja za hranom će rasti a pregovori u okviru
WTO će postavljati nova ograničenja za CAP.
17
korist od njihove primjene je rast cijena zemlje. Dakle, makroekonomsko dejstvo
je limitirano na pozitivne ekonomske eksternalije. Brz ekonomski razvoj
prouzrokuje progres u svim sferama društva, utičući na pojavu štetnih
eksternalija.21 Zato je održivost razvoja centralna tema u EU. Preovladava stav
da je ona uslov tzv. "dobrog društva".22 Sve više se akcentira kvalitativni aspekt
održivosti koji postaje segment ekonomske nauke.
Odnos održivog razvoja i makroekonomske stabilnosti je odnos prema
izdvojenom GDP za održivi razvoj, koji ne ugrožava unutrašnju i spoljnu
ravnotežu.23 Agroekološke mjere štite poljoprivredne površine, šume, rijeke,
jezera, delte, močvare i sl.24 Životna sredina EU se ne štiti samo ovim mjerama.
Ona je predmet regionalne, ruralne i drugih politika. EU kontinuirano povećava
sredstva održivog razvoja, jer budžetski okvir od 2007. do 2013. god. pokazuje
rast sredstava, od čega je polovina direktno ili indirektno usmjerena na održivost
(rast kohezionih i strukturnih fondova u odnosu na CAP). Upravljanje životnom
sredinom je važan (drugi) stub ruralnog razvoja. Dijagram 8.8. prikazuje trendove
ovih mjera.
21
Ekonomske aspekte zaštite elaborira Eban S. Goodstein, Ekonomika i okoliš, Naklada MATE, Neum,
2003. O pozitivnim eksternalijama vidjeti u: Burda Majkl, Viploš Čarls, Makroekonomija, Centar za
liberalno-demokratske studije, Beograd, 2004., str. 418-419.
22
John Kenneth Galbraith smatra da je "potrebno obezbediti da proizvodnja, njeno korišćenje i potrošnja
nemaju negativne posledice po trenutno opšte dobro u celini i da se obezbedi da posledice ne mogu da
ugroze život i životne uslove generacija koje dolaze." (John Kenneth Galbraith, Dobro društvo-humani
redosled, PS Grmeč-Privredni pregled, Beograd, 2001. str. 27 i 72.).
23
O konsekvencama izdvajanja GDP za održivi razvoj, vidjeti u: Popović Goran, Makroekonomski aspekti
CSD indikatora, Acta Economica, Ekonomski fakultet, Banja Luka, br. 8, 2008. god.
24
O agroekološkim mjerama EU vidjeti u: European Commission (EC), Fact Sheet of the implementation
of rural development policy 2000-2006, 2003(a).
25
Izvor: EAGGF-Sekcija za garancije, izvršenje budžeta.
18
Dijagram pokazuje da sredstava zaštite poljoprivrednog okruženja kontinuirano
rastu. Stagnacija poslije 2000-te god. nastaje zbog spore primjene mjera u nekim
zemljama koje tradicionalno forsiraju poljoprivrednu i industrijsku proizvodnju.
Različitost poljoprivrednog okruženja EU utiče na principe od kojih ističemo: a)
princip konstruktivne kooperacije, ugovore iz domena agro-ekoloških mjera čini
neobavezujućim; b) princip raznovrsnosti; c) princip dugoročnosti; d) prag tj. nivo
plaćanja mora biti stimulativan; e) mjerama se izbjegavaju pravila WTO; f) princip
autonomije i diskrecionog prava kreiranja politike.
26
HNV, engl. skr. High Nature Value.
27
WFD, engl. skr. Water Framework Directive.
28
UAA, engl. skr. Utilised Agricultural Area
19
Dijagram 8.9.: Zemljište pod agroekološkim mjerama u EU29
Za četiri godine (osim Italije i Njemačke) raste učešće površina pod agro-
ekološkim mjerama, ali među članicama i dalje postoje razlike. Zaštita
poljoprivrednog zemljišta, šuma i okoline, očuvanje biljne i životinjske
raznovrsnosti ima sve veći značaj u EU, što utiče na njihov dalji rast. Od 2000-te
god. već je napravljen veliki progres. Ipak, ove mjere nemaju značajnije
makroekonomsko dejstvo. One negdje mogu dati i makroekonomske impulse u
srednjem ili dugom roku (kroz rast agregatne tražnje), jer na nerazvijenim
teritorijama direktne isplate utiču na ekonomsko-socijalnu sferu rastom agregatne
potrošnje.
29
Izvor: DG Agriculture, Common indicators for monitoring of implementationof Rural
Development Programmes 2001, 2002.
30
Ideja o održivom razvoju je lansirana početkom 1970-tih. Ona je međutim, postala šire poznata tek 1987.
god. kada je zvanično objavljena u izveštaju Brundtland (Gro Harlem Brundtland) komisije – svjetske
komisije za okruženje i razvoj pod nazivom "Naša zajednička budućnost" (WCED: Our common future). U
izvještaju se "održivi razvoj" definiše kao razvoj usmjeren ka zadovoljenju potrebe sadašnje generacije na
način koji ne dovodi u pitanje mogućnost budućih generacija da podmire svoje potrebe. Problem "održivost
razvoja" akceptiraju UN na Samitu o planeti Zemlji u Rio de Ženeiru 1992. god. (Tzv. Rio deklaracija). On
je prioritet ekonomsko-socijalnog razvoja.
20
razvoj urbanih i industrijskih centara pokazao je slabosti u odnosu na
decentralizovani model uravnoteženog razvoja.
Danas su prisutne kritike CAP, posebno u kontekstu regionalnih proširenja, što je
dovelo do teritorijalnog pristupa ruralnoj politici. Ekonomska i socijalna kohezija,
subsidijarnost, partnerstvo i integrisani teritorijalni razvoj reformišu strukturne
findove 1988. god. a poslije i razvoj ruralnih područja, kao dijela zajedničke
ekonomske i socijalne politike (Mastriht 1992). Ciljevi iz Korka i Agenda 2000
vide budućnost u teritorijalnom pristupu, posebno poslije istočnih proširenja. Ipak,
sektorska poljoprivredna politka je najveći pojedinačni element budžeta EU (oko
40%), dok je teritorijalni koncept manji (oko 5% budžeta). Poljoprivreda troši
100% fondova Unije, dok su teritorijalne razvojne politike kofinansirane od strane
članica i regija.31 Tenzije izmedju CAP i teritorijalne politike postoje u samoj
Komisiji, ali i van nje. Stvaraju ih lobiji koji poljoprivredu vide kao sektorski
prioritet. To je generisalo i razlike unutar birokratije Generalnog Direktorata za
Poljoprivredu ali i razlike izmedju DG Agri i DG Regio.
Ruralnu politiku čine aktivnosti u poljoprivredi, šumarstvu, ribarstvu, saobraćaju,
trgovini, socijalnom blagostanju, infrastrukturi, javnom zemljištu, lokalnoj upravi,
poljoprivrednom okruženju, zdravstvu, edukaciji, stanovanju, energetici itd.
Politika koja ima za cilj ruralni razvoj, uključuje regionalne razvojne programe
strukturnih fondova sa prioritetnim regionalnim ciljevima Objectives 1 (ranije 1 i
6), i 2 (ranije 5b), i lokalne razvojne programe pod LEADER+ (ranije LEADER 1 i
2). Ali, postoje i nacionalni programi za razvoj ruralnih regiona u Španiji, Finskoj,
Švedskoj, Njemačkoj, Irskoj, Velikoj Britaniji i dr.32
Y = f (K, L, Tp, z)
21
rada, koje se postavlja fleksibilnije prema tražnji za radnom snagom. Kao efekat,
realna najamnina je niža, što pruža mogućnost profitabilnije proizvodnje. Neke
zemlje i regioni EU su iskoristili komparativnu prednost i značajno povećali nivo
eksterne konkurentnosti. Kada je riječ o ulozi tehničkog progresa (Tp) u
doprinosu razvoju ruralnih teritorija, može se konstatovati da je on limitiran zbog
deficita naučnog, tehničkog i tehnološkog fundusa. I na kraju, rezidualni faktori
(z) imaju različit uticaj na privredni razvoj ruralnih prostora. Očuvana prirodna
sredina je pozitivna eksternalija, a nedostatak infrastrukture negativna
eksternalija koja koči privredni razvoj. Ovo inicira potrebu da ruralna područja
mobilišu endogene potencijale. Istovremeno, ona treba da privuku i eksterne
resurse. Kohezija EU zavisi od sposobnosti povezivanja i stavljanja u funkciju
svih različitosti zajedničkog naslijeđa ruralnih područja.
Ruralna ekonomija. "Ruralna ekonomija" je relativno nov termin, koji nije moguće
precizno definisnti.34 Slično je i sa terminom agrarna ekonomija 35 (AE) koji je
prethodio terminu ruralne ekonomije. Oba su vezana za proces reformisanja
agrarne politike (AP) koji je počeo u razvijenim zemljama ranih 80-tih. U njima je
agrarna politika bila sektorski orijentisana (primarna poljoprivreda) i parcijalno
rješavala probleme ruralnih područja. Ali, relativni značaj primarne poljoprivrede
u ukupnom outputu je kontinuirano opadao. 36 Ruralna ekonomija je "integralna
(multisektoralna), teritorijalno zaokružena, seoska privreda koju čini skup
međusobno povezanih privrednih djelatnosti i drugih aktivnost. Pored primarne
poljoprivredne proizvodnje tu spada prerađivačka industrija (najčešće bazirana
na sirovinama poljoprivrednog porijekla i raspoloživoj lokalnoj radnoj snazi),
vodoprivreda sa ribarstvom, rudarstvo, šumarstvo, lovstvo, trgovina i druge
usluge, turizam, zanatstvo, te brojne aktivnosti vezane za prostorno uređenje,
organizaciju stanovanja, korišćenje slobodnog vremena, očuvanje zdravlja ljudi,
obrazovanje i permanentnu obuku, održavanje ekološke ravnoteže između
čovjeka i prirode koja, između ostalog, podrazumijeva samoodrživi razvoj
poljoprivrede."37 Osnovni principi po kojima se upravlja ruralnom ekonomijom su:
ravnomjernost razvoja na bazi raspoloživih resursa, zaustavljanje napuštanja
sela, veza sa okruženjem itd. Dakle, ruralna politika je usmjerena, ne samo na
poljoprivredu, već i na ruralnu privredu. Tako je stvoren novi model razvoja koga
neki nazivaju i “ruralna industrijalizacija.”38
22
8.6.2. Nastanak i razvoj ruralne politike u EU
Istorijski, ideju razvoja slabije razvijenih regiona rađa pokret ”Životni standard”
lansiran u projektu “Osnovnih potreba.” Prvi projekti su se odnosili na komunalni
razvoj. Zatim dolazi "Program zelene revolucije" koji ima za cilj rast proizvodnje
hrane. Tako počinju ulaganja bogatih prema siromašnim. Interesantno je navesti
jedan aspekt definisanja zelene revolucije39: "Obično se smatra da je zelena
revolucija ono što danas podrazumijeva ubrzani rast poljoprivredne proizvodnje u
zemljama trećeg svijeta, i to onaj rast koji je kombinacija novog sjemena,
uglavnom pšenice i pirinča, uz korišćenje velikih količina mineralnih đubriva i
odgovarajućeg načina upotrebe vode preko irigacionih sistema. Međutim, zelena
revolucija je daleko više od razvoja jedne biljke i genetike. Ona je utkana u
osnove američke spoljne politike, ispoljavajući se tako kao integralni dio njenih
poslijeratnih nastojanja da socijalne revolucije drži u određenim granicama koje
bi svijet profita činile bezbjednim." Realnija vizija koncepta integralnog ruralnog
razvoja (IRR) se javlja početkom 1970-tih. U Rimu 1971. god. FAO i
Međunarodna banka za obnovu i razvoj (IBRD) organizuju simpozijum
"Poljoprivredne institucije za integralni ruralni razvoj," a koncept podržava i Mc.
Namara. Tako najrazvijenije zemlje počinju primjenu ovog razvojnog modela
(Japan, SAD, Švajcarska, Švedska, Francuska, Španija i dr.) u cilju valorizacije
ruralnih područja. Koncept omogućava korišćenje ogromnih prirodnih potencijala.
Ruralna ekonomija i ruralni kompleks su sinonimi za integralnu, teritorijalno
zaokruženu seosku privredu, koju čini skup brojnih međusobno povezanih
djelatnosti i aktivnosti. No, savremeni ruralni razvoj nije moguć bez
institucionalnih pretpostavki. Jer, prva je potrbno odrediti prioritete, zatim
strateške ciljeve, koje treba da prate zakonske pretpostavke i rad institucija, i
konačno, potrebno je utvrditi ciljeve i aktivnosti poslije analize postojećeg stanja.
Integralni karakter ruralnog razvoja je određen interakcijom ekonomskih,
institucionalnih, socijalnih, demografskih i ekoloških komponenti. Iskustva
razvijenih zemalja zavise od veličine, visine nacinalnog dohotka, mjesta
poljoprivrede i dr. Primjer Španije40 koja (u odnosu na najrazvijenije članice
Zajednice) nije imala dovoljno kapitala za rješavanje nagomilanih problema u
ruralnom sektoru, ukazuje na razlike među članicama u nekim istorijskim
etapama njihovog razvoja. Karakterističan geografski i geostrategijski položaj,
nedostatak infrastrukture, nezaposlenost, ekonomska kolebanja u agrarnom
kompleksu, učinili su Španiju interesantnom za primjenu strategije ruralnog
razvoja. Vlada Španije je posebnim programima ulagala u industrijske pogone na
ruralnim područjima, podržavala lokalne programe i inicijative. Rezultati su se
ogledali u novim radnim mjestima koja su nastjala kao rezultat korišćenja
prirodnih resursa i ekspanzije malih i srednjih preduzeća itd. Interesantan primjer
je proizvodnja vina. Bez obzira što je Španija već bila uspješan proizvođač, bilo
integracije", Valjevo, maj 2006. god., publikovano u Ekonomika poljoprivrede, br. 2, Beograd, 2006. god.
39
Michael Perelman: The Green Revolutin, American Agriculture in the Third World, print in Radical
Agriculture, ed. by R. Merril, Harper Colophon Books, N.York 1976, p.111 (u Z. Vujatović -Zakić,
Agrarna ekonomije, str. 48).
40
Vidjeti više u: Antonio Vasquez Barquero, Inicijative za lokalni razvoj, Glasnik poljoprivredne
proizvodnje, prerade i plasmana broj 1-2/88, Beograd 1988. god., str. 42-45.
23
je neophodno adaptiranje sortimenta tržišnim trendovima. Unapređenje je
rješeno projektima ruralnog razvoja, uz marketing pristup plasmanu vina na
svjetsko tržište. Izvoz vina i konjaka poslednjih decenija je eksterno konkurentan.
Posljednjih decenija Španija ostvaruje relativno stabilan rast, afirmiše se kao
uspješan izvoznik vina i drugih poljoprivrednih proizvoda, nudi vrhunske turističke
usluge itd. To je olakšalo poziciju vlade i regionalnih vlasti pred domaćom
javnosti i opravdalo poreska izdvajanja.
Francuska je među prvima primjenila ruralnu politike u cilju 41 međusektorske
orijentacije razvoja ruralnih područja, uredjenja prostora, razvoja seljačkih
imanja, spriječavanja migracija, dislokacije manje prljavih industrija itd. Ciljevi su
integralni,42 a Francuska ima rast zaposlenosti na ruralnim područjima, koristi
prirodne resurse, razvija malu privredu, posebno turizam, raste tražnja u sektoru
usluga itd. Francuski model je karakterističan po tome što obrazovanje
prilagođava lokalnoj privredi u cilju otvaranja lokalne berze rada i prilagođavanja
školskog sistema rastućoj tražnji u ruralnom sektoru. Sistem obrazovanja je u
funkciju smanjenja frikcione i strukturne nezaposlenosti. Jer, ovim pristupom se
stopa nezaposlenosti ne smanjuje, samo zbog otvaranja novih radnih mjesta, već
i zbog toga što se ponuda i tražnja radne snage na tržištu rada usaglašavaju sa
ponudom i tražnjom određenih kadrovskih profila.43
Evropski model razvoja ruralne ekonomije. Temelj politici ruralnog razvoja EEZ je
postavljen 1968. god. Manšoltovim (Mansholt) planom, koji se vezuje za
modernizaciju poljoprivrede strukturnim reformama proizvodnje, prerade i
marketinga poljoprivrednih proizvoda, kroz tzv. "zajedničke akcije" finansirane
fondovima Zajednice.44 Plan polazi od dvije tvrdnje: prve, da "politika netržišne
podrške cijenama sama po sebi ne može riješiti fundamentalne probleme
poljoprivrede", i druge, da su cijene u Zajednici "previsoke da bi omogućile izvoz
po zadovoljavajućim rezultatima."45 Ciljevi Manšoltovog memoranduma su bili:
brža adaptacija poljoprivrednih struktura, utvrđivanje regionalnih razlika i mjere
za manje razvijena područja čime Zajednica uvodi teritorijalni pristup radi
ostvarenja ekonomske, socijalne i prirodne ravnoteže u poljoprivredi i drugim
djelatnostima.46 Uspostavljena politika je izgrađivana reformisanjem Zajedničke
agrarne politike (CAP).
Zvanični početak snažnijeg uticaja politike ruralnog razvoja na evropskom
prostoru, prezentiran je dokumentom "Budućnost ruralnog društva."47 Odnosi
među članicama EU15 na relaciji urbano-ruralno se vidi iz tabele 8.10.
41
Vidjeti više u: Christina Kovachazy, Postupak formulisanja seoske politike, Glasnik poljoprivredne
proizvodnje, prerade i plasmana, broj 1-2/1988. god., str. 38-41.
42
U Francuskoj je još polovinom 1970-tih formiran Međuministarski odbor za razvoj sela.
43
O frikcionoj i strukturnoj nezaposlenosti vidjeti u Burda i Viploš, Makroekonomija...(Ibidem).
44
Strukturni fondovi: Fond za evropski regionalni razvoj (ERDF), Evropski socijalni fond (ESF) i Garantni
fond (EAGGF) sa dve sekcije ("Guarantee" and "Guidance").
45
Rural Developments, European Commission for Agriculture (DiG VI), CAP 2000, Working Document
1997., p.2.
46
Vidjeti više: Z. Vujatović-Zakić i Ž. Stojanović: op.cit., str. 215-216.
47
European Commission COM/88, Final 28.07.1988: "The future of rural society", Brussels 1988.
24
Tabela 8.10.: Ruralna populacija u EU15
Populacija u Populacija po tipovima regiona
Ruralnim Predominantn Značajno Predominant
zajednicama* o ruralni** Ruralni*** no urbani****
(% nacionalne populacije)
Belgija 4.9 3.4 4.9 91.7
Danska 32.4 39.6 31.3 29.1
Njemačka 12.0 5.4 25.2 69.3
Grčka 30.8 28.1 28.3 43.6
Španija 24.4 12.7 41.5 45.8
Fransuka 23.7 10.5 56.5 32.9
Irska 43.1 46.6 15.1 38.3
Italija 14.1 4.1 27.1 68.8
Luksemburg 19.3 ... 100.0 ...
Holandija 3.1 0.0 6.7 93.3
Austrija 34.6 30.2 28.9 41.0
Portugal 21.2 18.1 22.8 59.1
Finska 50.6 58.9 41.1 0.0
Švedska 66.8 63.2 17.7 19.1
Velika Britanija 8.7 1.0 18.7 80.3
EU15 17.5 9.7 29.8 60.5
populacija
EU15 površina 80.90% 47.00% 37.40% 15.60%
* Populacija lokalnih zajednica sa gustinom naseljenosti ispod 100 stanovnika/km².
** preko 50% populacije živi u ruralnim zajednicama.
*** 15-20% populacije živi u ruralnim zajednicama.
**** manje od 15% populacije živi u ruralnim zajednicama.
Izvor: Rural Developments, European Commission, op.cit. p. 8. (preuzeto iz Z. Zakić i Ž.
Stojanović, str. 210).
25
nove, u pravilu manje razvijene zemlje, pa se može konstatovati da EU25 i EU27
imaju izraženiji "ruralitet" u odnosu na EU15.
Tabela 8.11.: Bruto društveni proizvod po stanovniku za EU15 (GDP p.c. 1994.)
Tipovi regiona
Nacionalni Predominantn Značajno Predominantn
prosjek o ruralni Ruralni o urbani
(nacionalni prosjek=100)
Belgija 100.0 79.5 85.9 101.7
Danska 100.0 92.5 93.4 117.4
Njemačka 100.0 75.4 81.7 120.3
Grčka 100.0 87.2 96.8 110.9
Španija 100.0 79.9 94.0 111.1
Fransuka 100.0 80.2 88.2 119.5
Irska 100.0 90.7 107.2 -
Italija 100.0 68.9 94.5 102.5
Luksemburg 100.0 - 100.0 -
Holandija 100.0 ... 81.1 101.5
Austrija 100.0 74.4 91.0 143.6
Portugal 100.0 79.4 85.9 126.0
Finska 100.0 87.6 117.3 ...
Švedska 100.0 91.1 102.4 126.7
Velika 100.0 83.3 94.3 101.6
Britanija
EU15 100.0 80.4 88.4 109.6
Izvor: Rural Developments, European Commission, (prema Z. Zakić i Ž. Stojanović, str. 211).
26
Tabela 8.12.: Nezaposlenost u EU15 (1994-96)
Tipovi regiona
Nacionalni Predominantn Značajno Predominantn
prosjek o ruralni Ruralni o urbani
(u % od radno sposobnog stanovništva)
Belgija 9.5 9.7 10.7 9.5
Danska 7.8 7.5 7.7 8.3
Njemačka 8.4 6.4 8.7 8.5
Grčka 9.0 7.8 7.6 11.1
Španija 23.2 23.1 23.1 23.4
Fransuka 11.8 9.7 11.9 12.3
Irska 13.1 12.7 13.2 13.4
Italija 11.4 13.9 11.4 11.3
Luksemburg 3.1 - 3.1 -
Holandija 6.8 ... 7.5 6.7
Austrija 4.1 4.2 3.9 4.2
Portugal 7.1 12.1 5.8 8.6
Finska 17.5 19.1 15.5 ...
Švedska 10.0 10.0 10.0 ...
Velika Britanija 8.7 8.1 7.7 9.0
EU-15 10.7 11.4 11.3 10.2
Izvor: Rural Developments, European Commission, (prema Z. Zakić i Ž. Stojanović, str. 212).
27
ruralnog stanovništva i ruralnih područja za neke članice EU, i druge relevantne
zemlje na počeku novog milenijuma (tabela 8.13.).
levels and the national administrative units, 2003.; FAO, "Collecting statistics on agricultural population
and employment," FAO economic and social development paper 7, Rome, 1978.; FAO (1988). "World
Conference on Agrarian Reform and Rural Development Ten Years of Follow-Up: Guidelines on Socio-
Economic Indicators for Monitoring and Evaluating Agrarian Reform and Rural Development," Rome,
1988. te u UN, "World Urbanization Prospects: The 2001 Revision," New York, 2002. i druga literatura.
28
Škotska 30,90 n/a
Vels 32,00 82,00
Sjeverna Irska n/a n/a
SAD 21,00 97,00
Izvor: Hay, K., Rural Indicators and Rural Development/Final report, Eurostat, Luxembourg,
2002. (u Handbook on Rural Households' Livelihood and Well-being); V Inventory of Rural
indicators by international organizations, 2003.
49
Vidi u: Marjorie Jouen, The European Rural Model, Leader Magazine No 25, winter 2000/2001., ili
Popović Goran, Ruralna politika EU i modaliteti inkorporacije RS i BiH u evropski koncept integralnog
ruralnog razvoja, Vlada Republike Srpske, 2008. god. (naučno-istraživački projekat).
50
Leader - Liasons entre actions de developpement de l'economic rurale (Ruralni razvoj kroz integralne
projekte).
29
Njemačke. Belgijski regioni djeluju prema opštim pravilima nacionalnog nivoa,
propisanim od centralne vlade. Centralizovane zemlje (Francuska, Grčka i
Portugal) su glavni koordinatori ruralne politike. Između ovih ekstrema,
pozicionirane su ostale članica Unije kao Austrija ili Finska (gdje vlade djeluju
harmonizovano sa regionalnim ili lokalnim vlastima, a odgovornost se dijeli).
Generalno, politički ciljevi se reflektuju na nacionalne i regionalne tendencije.
Politički ciljevi su: izjednačavanje (ublažavanje) zaostalijih perifernih ostrva i
graničnih regiona EU, reforme intenzivne poljoprivrede u Belgiji, Britaniji i Gornjoj
Austriji, politika zaštite životne sredine i resursa u Kantabriji, Kalabriji, Salcburgu,
prostorno planiranje i politika planiranja u Portugalu, Grčkoj i novim pokrajinama
u Njemačkoj. Politički ciljevi su i poljoprivredna proizvodnja i zanati u
zajednicama Madrida, Kanara, Burgenlanda i sl.
Što se tiče drugih pristupa, postojale su dvije suprostavljene vizije. Prva je vjera u
vlastite kapacitete revitalizacije (Francuska i Švedska). Ovo konvergira sa
endogenom strategijom kvaliteta življenja, edukacije stanovništva i mobilizacije
lokalnih privrednika (Danska, Belgija, sjeverni regioni Italije, Luksemburg). Drugi
pristup je usmjeren na spoljnu modernizaciju i rast tercijalnih djelatnosti (turizam i
informacione tehnologije) ili razvoj primarnih djelatnosti (poljoprivreda, industrija
hrane, ribarstvo) i program marketinga (Andaluzija, Galicija i dr. i slične regione
Italije, Arktičke regione Finske itd.). Iako su ruralna područja opterećena starijom
populacijom, problemi su različiti i zavise od ekonomskih mogućnosti stanovnika
koji žive na tim područjima. Farmeri ponekad imaju više od jedne aktivnosti
(Austrija i Luksemburg), neki su profesionalno obučeni (Danska, Belgija i Alzas)
itd. Takve šanse se ne pružaju žiteljima tzv. "staračkih regiona" (Alenteđo-
Portugalija, Galicija, Španija, Apuliu-Italija i Epir-Grčka).
51
Mediteranski programi se elaboriraju u regionalnoj politici EU.
30
reformi strukturnih fondova u primjeni multi-sektrorsog pristupa. Sve je
podrazumijevalo novi vid donošenja odluka Komisije i zemalja članica EEZ.
31
O ekonomskoj diverzifikaciji ruralnih područja brinu regionalni "Ciljni programi,"
temelj savremene strukturne politike EU, odnosno politike ruralnog razvoja: Ciljni
program 1 (regionima koji zaostaju ekonomski i GDP manjim od 75% prosjeka
EU), ciljni program 5b (ruralna područja nižeg ekonomsko-socijalnog nivoa,
visokom nezaposlenosti, niskim dohotkom i demografskim problemima i ciljni
program 6 (za sjeverne regione iznad 62-ge paralele i gustinom naseljenosti
ispod 8 stanovnika po km²).
32
da plate kako bi Zajednica ostvarila uravnoteženiji i održivi rast, kako bi se
podigao kvalitet života i ujednačili uslovi socijalne politike, zdravstva itd. Ruralno
se često povezuje sa seoskim, jer su seoske teritorije po kritrijumima Unije,
najčešće ruralna područja. Zato je i Konferencija u Korku održana pod motom
"živjeti na selu." Deklaracija ima devet tačaka zasnivanih na slijedećem:
● Održivi ruralni razvoj je jedan od prioritetnih zadataka Unije.
● Ruralni razvoj mora biti multidisciplinaran i multisektorski.
● Podrška rastu i diversifikaciji ekonomsko-socijalnih aktivnosti održivog razvoja.
● Postojanje privatne i zajedničke inicijative u investicijama, tehničkoj pomoći,
servisima, infrastrukturi, obrazovanju, obuci, informacionim tehnologijama i dr.
● Razvoj se zasniva na principu subsidijarnosti regionalnih i nacionalnih nivoa.
● Principi jedinstvenosti, jednostavnosti, fleksibilnosti i decentralizacije.
● Politike treba biti koherentna, bazirana na transparentnim procedurama i
integrisana u pojedinačne programe ruralnog razvoja.
● Korišćenje lokalnih izvora sredstava za finansiranje u ohrabrivanju lokalnih
razvojnih projekata. Sredstva treba usmjeravati u mala i srednja preduzeća.
● Tehnička pomoć, obrazovanje, obuka, komunikacije, uspostavljanje poslovnih
odnosa sa ruralnim područjima i praćenje provođenja mjera ruralnog razvoja EU.
33
Od raspoloživih Strukturnih fondova 5% se usmjerava za zajedničke inicijative.
Članice sa GDP "per capita" manjim od 90% prosjeka Unije koje su pristale na
treću fazu EMU su zadržale pravo upravljanja tim fondom. Fond koji je imao
godišnji budžet oko 3 mlrd. ekija kontinuirano se koristio za podršku projektima
na području izgradnje transevropske mreže i transportne infrastrukture.
60
Agricultural Council, Political agreement on CAP reform, Agricultural Newsletter, Special edition 11.
1999.
61
Vidjeti u: COM (1999), Presidency Conclusions: Berlin European Council 24 and 25 March 1999.
62
Vidjeti u: Agenda 2000, Bulletin EU, No 5/97, Brussels 1997; Explanatory Memorandum: The Future of
European Agriculture, Brussels 1998; Evolution of Financial Impact of the Commission Proposals
Concerning the Reform of the Common Agricultural Policy, Agenda 2000 (2000-2006), Brussels 1998.
63
Ekonomske aspekte agroekoloških mjera naći u: Popović Goran, Makroekonomski aspekti agroekoloških
mjera u EU, Ekonomika poljoprivrede, Beograd, 2009. god.
34
ruralna politika je jednim svojim dijelom i koheziona politika, pa zato ima i
obilježja regionalne politike. Upravo ova isprepletenost sa ostalim zajedničkim i
nacionalnim politikama omogućava ekskluzivitet ruralnoj politici EU. Ipak,
prioritetne su njene relacije sa poljoprivrednom politikom, što se može vidjeti iz
tabele 8.14.
Tabela 8.14.: Plan trošenja budžetskih sredstava EU (mil. evra, cijene iz 1999.)
Mjere 2000 2001 2002 2003 2004 2005 2006
Ukupno 40920 42800 43900 43770 42760 41930 4166
0
CAP bez 36620 38480 39570 39430 38410 37570 3729
R.R. 0
R.R. i prat. 4300 4320 4330 4340 4350 4360 4370
mj.
Izvor: Pamela M. Barnes and Ian G. Barnes, p. 225.
35
Realnost, relevantnost i percepcija rezultata ruralne politike EU se već dvije-tri
decenije kontinuirano mijenja. Zato se indikatori i relevantne baze unapređuju. 64
Tome doprinose nerazjašnjeni odnosi između sektorskog, obično poljoprivrednog
i teritorijalnog pristupa razvoju, koji nekad generišu i dijametralno različite ciljeve
pa se i njihovi kreatori pokatkad mogu naći u konfuziji. No, dilemene ne mogu
ugroziti generalne tendencije EU koja ima iskristalisane prioritete u ekonomskoj,
socijalnoj i političkoj sferi. Unija stvara uslove za koheziju i decentralizaciju koji
vode ka jednom novom načinu teritorijalnog približavanja, jedinstvenom u svijetu.
Ovo podrazumijeva uvođenje novih, kompleksnih heterogenih indikatora i baza
podataka koji su kompatibilni na cijeloj teritoriji Unije. Ovi pokazatelji moraju biti
dostupni na više korisničkih nivoa. Kao takvi, oni predstavljaju ključne političko-
analitičke instrumente odlučivanja na ruralnim područjima EU. Realni problemi
ruralnih područja poslednjih 20 godina promjenili su sliku EU. Ruralna ekonomija
se razlikuje u odnosu na nekadašnji pristup rješavanju tog problema, kada su
troškovi prenošeni u druge sektore i kada nije bilo finansijskih kompenzacija i
drugih vidova rješavanja razvojnih problema.
64
Treba istaći ulogu CORDIS-a. Izveštaj Irske delegacije u Komitetu za Regione od 18. Jula 2006. god.
ističe da je CORDIS, servis za informacije, istraživanje i razvoj EU, inoviran i lansirana radi reanimacije
regionalnih istraživanja i inovacionih servisa. Ključni zadatak CORDIS su regionalna istraživanja i
inovacije sa fokusom na lokalne i regionalne subjekte ? (SMEs, Univerzitete, sub-nacionalne vladine
agencije). Ciljevi su: potrebe regija da promovišu lokalna istraživanja i inovacije u oblasti očuvanja životne
sredine, da se lokalnom i regionalnom nivou omogući veza sa istraživačkom bazom i fundusom EU i da se
promoviše kontinuitet pristupa vezama i inovacijama.
65
Oni predstavljaju konceptualizaciju ekonomskog, socijalnog okvira koji slijedi Bruntlandov izveštaj (koji
proizilazi iz Sporazuma Unije 1992 sporazuma iz Amsterdama 1999. Sporazuma iz Nice 2001. god.).
36
cilj PAIS66 je bio razvoj kategorizacije u databazi i obezbjeđenje relevantnosti u
donošenju zaključaka. Razvoj indikatora vodi, od ekoloških prema ekonomskim
performansama i socijalnoj jednakosti. Potrebno je naglasiti da su ovi indikatori
pretežno ekonomski. Iako su veoma heterogeni, oni u najvećoj mjeri istražuju
ekonomske procese na ruralnim teritorijama (G. Popović). 67 Treba naglasiti da
postoje brojne druge metode mjerenja ruralnosti i održivosti privrednog razvoja
koje se koriste u makroekonomskim analizama i drugim ispitivanjima.68
Tokom 1996. god. od strane Teritorijalnog Razvojnog Servisa OECD predložena
je shema glavnih razvojnih tema za ruralna područja, kako je prikazano u shemi
8.15.
Promjene Stanovanje
Struktura Edukacija
Domaćinstva Zdravlje
Zajednice Sigurnost
37
Shema 8.16. Osnovne grupe pokazatelja po PAIS metodi
1. Kvalitet života, socijalni napredak i blagostanje
Karakteristike okoliša,69 raspoloživi servisi (zdravstvena zaštita, obrazovanje,
lokalna uprava), stanje domaćinstva, socijalna sigurnost, prihodi i deficiti.
2. Ekonomska struktura i performanse
Opšte makroekonomske karakteristike, sektorska struktura, investicije, radna
snaga, nivo razvoja industrije, konkurentnost preduzeća, stanje infrastructure itd.
Primarne sektorske aktivnosti se odnose na multifunkcionalnost poljoprivrede,
mogućnost njene diversifikacija i rast produktivnosti, rasoložive finansijske
resurse. Dalje, prate se performanse i karakteristike turističkog sektora, nivo i
struktura potrošnje i zaposlenosti i stanje u monetarnoj sferi.
3. Demografija
Ovi pokazatelji prate gustinu, strukturu i promjene stanovništva, tip određene
zajednice, njena kulturna dostignuća, migracije i sl.
DORA70 utvrđuje tzv. grube mjere relativnih ekonomskih performansi u NUTS III,
ili nižim nivoima. Performanse su sublimirane u praćenju promjena stanovništva,
migracija, otvaranja novih preduzeća, nivoa turizma i iskorišćenosti turističkih
kapaciteta, zapošljavanja i samozapošljavanja radno sposobnog stanovništva i
nivoa edukacije radne snage.
Indikatori uglavnom pomažu sagledavanju ekonomskog stanja i diversifikacije te
interakcije razlnih faktora (npr. razvoj turizma i stopa nezaposlenosti). Ipak, treba
ukazati da zaključci koji vrijede za jedno, ne moraju biti relevantni za drugo
ruralno područje. Stoga se moraju utvrditi limiti mogućih objašnjenja na nivou EU.
U tom kontekstu, izdvajaju se generalno indikativni pokazatelji sa minimalnom
zajedničkom relevantnosti donošenja zaključaka o ruralnom sektoru, i to71:
69
Vidi u: Bryden, J., Section 3: Rural Development, In Landsis g.e.i.e. Proposal on Agri-Environmental
Indicators PAIS. Luxembourg, 2001.
70
DORA eksplicitno identifikuje lokalne uticaje, zajedništvo, kvalitet života i kulturu, te važne faktora kao
što su prirodni resursi i ljudski resursi, ekonomska struktura, investicije, infrastruktura itd.
71
Lako je uočiti da je riječ o mješavini mikroekonomskih i makroekonomskih pokazatelja.
38
2. Analiza promjena u sektoru zaposlenosti. Akcenat je na lokalnoj analizi
zaposlenosti. DORA uočava da dobro provodjenje ruralne politike afirmiše
lokalne faktore u odnosu na područja manje intenzivne implementacije.
Zapošljavanje u javnom sektoru koje u EU uključuje javnu administraciju,
odbranu, zdravstvo, socijalnu brigu, obrazovanje itd. iznosi i do trećine
zaposlenosti ruralnih teritorija i veoma je važna ekonomska komponenta.
Treba ukazati i na uticaje privatizacije, decentralizacije i fiskalnih politika
koje zahtijevaju ravnotežu na nacionalnom i regionalnom nivou.
3. Neto migracioni tokovi ukazuju na efikasnost u zapošljavanju, kvalitetu
posla i životnih uslova. Baze podataka prirodnih migracionih tokova su još
uvijek limitirane. Ipak, može se ocijeniti da uspešnija i atraktivnija područja
vraćaju dio ranije migracije, pa čak i privlače nove migrante. Suprotno, na
nerazvijenim ruralnim područjima je i dalje prisutno raseljavanje.
4. Važna komponenta ruralnih područja je njihova infrastrukturna pozicija i
pozicija periferijalnosti. Postoji nekoliko načina mjerenja periferijalnosti.
Jedan od načina je metoda EPI.
39
a) Konkurentnost farmerskog i sektora šumarstva.
b) Upravljanje okolišom (agroekološke mjere) i zemljišnom politikom.
c) Širenje (ekspanzija) ruralnog razvoja na, i oko farme.
d) Približavanje LEADER inicijativi.
40
2) Mjere koje ciljaju održivu upotrebu šumskog zemljišta, kao pošumljavanje,
uspostavljanje agro-šumskog sistema i razvoj Nature 2000. Ove mjere se odnose
i na zaštitu šumskog okoliša, obnavljanje proizvodnji, prevenciju i investicije.
41
od kreiranja do implementacije politike ruralnog razvoja EU. Planirani finansijski
izvori su u institucijama Unije uglavnom usvojeni uz manje korekcije.
72
Primjer Republike Irske najbolje govori da se primjenom odgovarajuće razvojne politike može postići
željena makroekonomska stabilnost, rast i strukturne promjene. Pored ostalih strukturnih i kohezionih
politika, stabilizaciji njene ekonomije doprinosi i ruralna politika Irske i EU.
42
pet propisa regulišu i definiše ciljeve i kriterijume za Strukturne fondove,
raspoložive finansijske resurse i kriterijume alokacije. Oko 308 mlrd. evra ili oko
35,7% budžeta Unije je raspoloživo, kao što je planirano. Donošenje ovih propisa
je pratio proces pregovora, usvajanja, dopuna itd. Uglavnom, predvidjaj se
unapređenje politike očuvanja okoliša, unapredjenje vodjenja Fonda, pojačano
partnersvo između aktera i afirmacija principa udruživanja itd. Izvještaji o stanju u
ruralnom sektoru su bazirani na zajedničkom okviru. Godišnji izveštaji o
napredovanju programiranih nivoa u EU su zasnovani na zbirnim izvještajima
nacionalnih institucija o stanju i napretku nacionalnih strategija. Treba istaći da
se rade godišnji zbirni izveštaji Komisije za Savjet Evrope i Evropski parlament o
napretku, implementaciji i prioritetima strategije EU u oblasti ruralnog razvoja.
73
Vidjeti više: European Commission, Rural Development, p. 72-74.
74
Popović Goran konstatuje da se na tim područjima povećava cijena zemlje. Vidjeti u radovima: Popović
Goran Makroekonomska efikasnost ulaganja u ruralni sektor metodom kapitalnih koeficijenata, Ekonomika
poljoprivrede, br. 4, Beograd, 2006. god., i u Popović Goran, Uloga proizvodnih koeficijenata u mjerenju
efikasnosti uloženih sredstava u ruralni kompleks, Acta economica br. 6, Ekonomski fakultet Banja Luka,
2007. god.
43