BRIGU NA VESELJE :-)

(prerađeno iz knjige „Kako se riješiti suvišnih briga“ – Dale Carnegie)

„Čovjekov zadatak nije naprezati oči gledajući u maglovite daljine, nego usredotočiti se na ono što
mu se jasno ocrtava pred očima.“ Ove riječi engleskog povjesničara Thomasa Carlylea snažno su
utjecale na mladog američkog liječnika Williama Oslera, po prirodi sklonog opterećivati se brigama
o budućnosti. Osler je kasnije postao jedan od nauglednijih liječnika i sveučilišnih profesora svog
doba. Uvijek je tvrdio da se tajna njegova uspjeha krije u načinu života „na jednodnevne rate“: „Ne
treba dopustiti problemima da nas preplave, probleme treba rješavati redom, jedan po jedan.
Zaboravite prošlost i ne opterećujte se budućnošću. Živite dan po dan! Današnji dan je ustvari sve
što realno imate.“

Je li Osler htio reći da se ne moramo pripremati za budućnost? Ne, nipošto. Htio je reći da ćemo se
za budućnost najbolje pripremiti ako se svim snagama usredotočimo na sadašnjost, na savjesno
obavljanje poslova koji su sada pred nama. To je po Osleru jedini mogući način pripremanja za
budućnost. „Najbolju opremu sam podijelio najboljim ljudima i poslao ih na najkorisniji mogući
zadatak.“ – rekao je američki admiral King. „To je sve što mogu učiniti. Svoje vrijeme koristim
radeći na zadacima koji stoje preda mnom, a ne razbijam glavu jučerašnjim propustima. Kad bih
dopustio da me brige počnu opsjedati, ne bih dugo izdržao u ovom poslu.“

Prepuštanje brigama je destruktivno, stvara konfuziju u glavi i dovodi do napetosti, pa čak i

nervnog sloma. Pola kreveta u našim bolnicama popunjeno je pacijentima sa nervnim smetnjama,
ljudima koji su se srušili pod teretom nagomilanih „jučer“ i strahom ispunjenih „sutra“.

Osler je na svom stolu uvijek držao Pozdrav zori, pjesmu indijskog pisca Kalidase:

Zagledaj se u ovaj dan.

Jer on je život, život života.
U njegovom kratkom dahu
skrivene su sve istine,
sva zbilja postojanja tvoga.

Blaženstvo rasta,
divota rada,
blagoslov ispunjenja.
Jučer je tek san,
a sutra tek slutnja.

Dobro proživljeno danas

u sretni san pretvorit će jučer,
a svako sutra u slutnju punu nadanja.

Stoga dobro zagledaj se u ovaj dan!

Takav je moj pozdrav zori.

Škotski pisac Robert Louis Stevenson je napisao „Svatko može nositi svoj teret, pa ma kako bio
težak, na jedan dan. Svatko može živjeti skladno, čisto i vedro do smiraja dana.“ Dakle ako želite
izbjeći brige, sjetite se na vrijeme i zalupite čelična vrata prošlosti i budućnosti. Živite na
jednodnevne rate.

1
Posljedice pretjeranih briga su opake. Liječnici kažu: „Poslovni ljudi koji se ne umiju suprotstaviti
brigama umiru mladi.“ Probavne smetnje, visoki krvni tlak, dijabetes, čir na želucu, srčane smetnje,
nesanica, glavobolja, problemi sa štitnjačom, reuma i artritis - do toga vas mogu dovesti vaše brige.
Možemo li uspješnima zvati ljude koji napredovanje u poslu plaćaju ovim tegobama? Što vrijedi
slava i bogatstvo, ako ste izgubili zdravlje?

Krevet za počinuti i tri obroka dnevno su dovoljni za održanje na ovom svijetu, sve drugo je ipak
manje bitno. A toliko ima i perač ulica, koji zacijelo mirnije spava i više uživa u jelu no uvaženi
poslovni čovjek. Carnegie piše: „Nedavno je umro vlasnik najpoznatije svjetske kompanije za
proizvodnju cigareta. U 61. godini, od srčanog udara. Siguran sam da je desetljeća uložio u ono što
nazivamo poslovnim uspjehom. No za mene taj čovjek nije bio ni upola uspješan kao moj otac,
farmer iz Missourija koji je u 89. godini umro bez prebite pare u džepu. Bolje biti siromašni
veseljak sa gitarom u ruci i pjesmom u srcu nego ruševina od čovjeka na čelu velike kompanije.“

Poznati američki specijalist-internist u svojoj čekaonici drži veliki natpis sa savjetima za svoje
pacijente: „Ono što vam najviše može pomoći da se opustite je san, glazba i smijeh. Vjerujte u
život, naučite dobro spavati. Uživajte u glazbi i nastojte vidjeti veselu stranu života. Prihvatite li ove
savjete, saznat ćete što znači zdravlje i sreća.“

Odmor i brige
Kakve veze imaju odmor i brige? Pa ako ste umorni, brige će vas lakše spopasti, bit ćete manje
otporni prema snažnim emocijama poput straha i briga. Fiziolozi tvrde da se u stanju potpune
relaksacije gube sve snažne emocije, tj. ako se opustimo, brige će iščeznuti same od sebe, htjeli mi
to ili ne.

Prvo pravilo za sprečavanje umora glasi: Često se odmarajte. Odmarajte se prije no što se umorite!
Česti kraći odmori su odlični za sprečavanje umora. Kao kad vojnici naporno marširaju u punoj
ratnoj spremi, deset minuta odmora na svaki sat hoda učinit će čuda.

Winston Churchill je u poodmaklim šezdesetima radio po šesnaest sati na dan. Kako mu je to

polazilo za rukom? Jednostavno, često se odmarao. Ujutro je ostajao u krevetu do 11,
pregledavajući poštu i novine, vodeći važne telefonske razgovore i odgovarajući na poštu. Poslije
objeda bi počinuo sat vremena, a prije večere još dva sata. A radio bi do kasnih noćnih sati.
Churchill nije liječio umor, on ga je aktivno sprečavao i tako se održavao tjelesno i umno svježim i
ornim za rad.

Rockefeller se svaki dan poslije objeda odmarao pola sata u svom uredu. Zaključao bi vrata,
isključio telefon i legao na kauč u radnoj sobi, pola sata nedostupan za cijeli svijet.

Znanstveno je dokazano da se fizički poslovi brže i bolje obavljaju ako se radnik

često odmara. Isto važi i za umni rad. Zato često prekinite s poslom i zastanite
da se odmorite, bit ćete efikasniji na poslu i odmorniji općenito. Odmarajte se
prije no što se umorite.

2
Kako istjerati brige iz glave
„Nemam vremena za brige!“ Rekao je Winston Churchill kad je u jeku drugog svjetskog rata radio
dan i noć. Netko ga je tih dana upitao ne brine li ga silna odgovornost što je ima na sebi, a on je
odgovorio: „Suviše sam zauzet. Nemam vremena za brige.“ Kad je izgubio najboljeg prijatelja,
pjesnik Tennyson je napisao: „Moram se utopiti u radu kako se ne bih utopio u očaju.“

Priča jednog Amerikanca koji je u nepunih godinu dana izgubio dvije kćeri: „Bio sam očajan.
Nisam mogao ni jesti ni spavati. Nigdje nisam nalazio utjehu. Živci su mi popustili, izgubio sam
samopouzdanje. Obilazio sam liječnike, isprobao svašta, no pomoći nije bilo. Srećom ostao nam je
još četverogodišnji sinčić i on me je usmjerio prema oporavku. Ustrajno me molio da mu izradim
drveni brodić. Nisam se dao, no on nije odustajao sve dok nisam popustio. Proveo sam puna tri sata
izrađujući taj brodić - prvi period opuštenosti i mira u puno proteklih mjeseci. Bavljenje brodićem
je nokautiralo sve moje brige i odagnalo konfuziju iz glave. Ta spoznaja me trgnula iz apatije.
Odlučio sam baviti se nečim, bilo čim, samo da sam zaposlen. Prošetao sam po stanu i počeo
bilježiti sitne popravke koji su bili nužni, a nikad prije ih nisam stizao obaviti. U dva dana popisao
sam čak 242 popravka. Trebalo mi je dvije godine da sve to sredim! U međuvremenu sam se počeo
baviti i drugim stvarima. Aktivan sam i toliko zauzet da više nemam vremena za brige.“

Zašto zaposlenost suzbija brige? Ljudski mozak, ma koliko briljantan bio, ne može se istovremeno
baviti dvjema stvarima. Ovim jednostavnim zakonom rukovode se vojni psihijatri u ratu. Vojnicima
koji se vraćaju iz borbe duboko potreseni onim što su na bojištu prošli liječnici su za ozdravljenje
propisuju aktivnost. Svaku slobodnu minutu rastrojena vojnika popunjavaju obično fizičkim
aktivnostima na svježem zraku poput sporta ili vrtlarenja.

Nije se teško posvetiti radu kada nas posao zanima ili kada smo prisiljeni obavljati svakodnevne
dužnosti. No opasnost vreba u trenucima slobodnog vremena, baš kad bismo trebali uživati i
osjećati se najsretnijima. Tada se počinjemo mučiti pitanjima: Što sam uopće postigao u životu? Što
će biti sa mnom, mojim poslom, mojom djecom, svijetom? Što je šef mislio današnjom
primjedbom? I tako redom.. Slikovito rečeno, kad nemamo posla, svijest nam je „prazna“, no
poznato je da priroda ne trpi „praznu svijest“ već je isti čas ispunjava i to najčešće emocijama.
Zašto baš emocijama? Zato što su one vrlo snažne i uvijek prisutne. Zabrinutost, strah, mržnja,
ljubomora, zavist, to su jake emocije koje vrlo lako nadvladavaju sve smirene, vedre misli i osjećaje
i brzo raspaljuju maštu stvarajući brojne nove misli i osjećaje. Ljudska svijest u tim trenucima
nalikuje na pregrijani stroj koji će se, ako se ne zaustavi na vrijeme, ili zapaliti ili raspasti na
komadiće. Jedini lijek protiv briga je predati se konstruktivnom poslu u potpunosti.

Admiral Byrd je proveo pet mjeseci sasvim sam u malom skloništu usred ledenih glečera Južnog
pola. Sam i izložen strahovitoj hladnoći, Byrd je jedva izvukao živu glavu. U svojoj knjizi opisuje
kako je zahvaljujući radu uspio sačuvati zdrav razum: „Navečer, prije nego bih ugasio fenjer,
prisilio bih se skicirati plan zadataka za sutrašnji dan. Pritom bih rasporedio svoje vrijeme: sat
vremena ću raditi u ledenom tunelu, pola sata ću čistiti snježne nanose, sat vremena ću raditi na
policama u smočnici, dva sata mi trebaju za popravak sanjki... Bilo je divno što sam došao na ideju
da raspoređujem vrijeme i poslove. To mi je davalo osjećaj sigurnosti, osjećaj da umijem vladati
samim sobom, osjećaj da stvari funkcioniraju. Da toga nisam imao, dani bi mi bili besciljni, a život
bez cilja bi me doveo do očaja i samouništenja.“

Stoga je najbolje ne zamarati se jalovim razmišljanjem. Pljunite u šake i dajte se

na posao. Krv će vam življe poteći žilama, mozak će vam proraditi, a
novoprobuđeni život tijela rastjerat će vam brige iz glave. Aktivirajte se! I
ostanite aktivni! To je najjeftiniji lijek protiv briga na svijetu. I najbolji!
3
Primjećujete li ono što imate?
Rijetko kada mislimo na ono što imamo, a gotovo uvijek na ono šta nam nedostaje. Takav stav je
uzrokovao više nevolja i jada nego svi ratovi u povijesti čovječanstva. Svi mi posjedujemo
neizreciva bogatstva, a da toga jedva da smo svjesni. Zar ima novca na svijetu za koji biste prodali
svoje oči? Noge ili ruke? Sluh? Svoju djecu? Ta blaga su vrijednija od novca svih milijunaša ovog
svijeta. Netko je rekao da su samo dvije stvari u životu vrijedne borbe. Prvo, da dobijemo ono što
želimo, i drugo, da znamo uživati u dobivenom. Samo najmudrijim ljudima ovo drugo polazi za
rukom.

Poučna je životna priča Borghilde Dahl, žene koja se rodila gotovo potpuno slijepa. Imala je samo
jedno oko i to vrlo oštećeno, tako da je vidjela samo sićušnim krajičkom na lijevoj strani. Uprkos
tome, nije se predavala već je bila odlična učenica i završila fakultet, a kasnije je i predavala na
fakultetu. A čitala je knjige s uveličanim slovima i to iz takve blizine da su joj trepavice dodirivale
stranicu, toliko je loše vidjela. U 52. godini života je progledala nakon operacije na Mayo klinici.
Pred njom se otvorio nov i čudesan svijet. Uživala je u svemu što joj je dotad bilo nedostupno:
„Uživam čak i u pranju suđa. Pritom se igram sapunicom kao malo dijete, umočim ruke u pjenu i na
svjetlu promatram sjaj različitih boja na mjehurićima. Neizmjerno sam zahvalna prema životu što
mi je, premda dosta kasno, pružio to blago vida.“

U životu svakog čovjeka ima 90% dobroga i 10% lošega. Želite li biti sretni,
nastojte misliti na onih 90% dobroga i zaboraviti loše. No, ako želite biti vječnim
nezadovoljnikom, ako vam je stalo da budete trpki, da dobijete čir na želucu,
samo naprijed, zaboravite sve one dobre stvari kojima vas je život obdario i
usredotočite se isključivo na onih 10%. Zbrajajte blagoslove života, a ne brige.

Život je prekratak da bi bio sitan

Neka sitnice stvarno i ostanu sitnice! Jedan čikaški sudac koji iza sebe ima tisuće brakorazvodnih
parnica rekao je da su sitnice i sitničavost u osnovi većine bračnih problema. Istina je, vaš muž nije
savršen, kad bi bio vjerojatno se ne bi vama niti oženio :) Vrijedi i obratno! Admiral Byrd je
napisao da su njegovi ljudi pokazivali izvanrednu hrabrost i izdržljivost u nemogućim uvjetima
jezive polarne hladnoće, ali i nevjerojatnu sitničavost i tvrdoglavost u nevažnim stvarima. Byrd
piše: „U polarnom logoru sitnice ponekad mogu dovesti do ludila i najdiscipliranije ljude.“

Na jednom obronku u Coloradu leže ostaci ogromnog oborenog stabla. Kažu da je živjelo punih
400 godina. Bilo je tek sadnica kad je Kolumbo otkrio Ameriku. U svom dugom životnom vijeku
odolijevalo je burama i olujama, gromovima i mrazi i snježnim lavinama. Što ga je uništilo? Roj
skakavaca! Dubili su mu koru i polako, ali sigurno isisali sve životne sokove. Tako je taj šumski div
pao pobijeđen sićušnim stvorenjima koje svako dijete može uništiti. Nismo li mi ljudi nalik tome
šumskom divu?

Savladavamo brojne krupne životne probleme, a izjedamo dušu sitnim

brigama? Nemojte si dopustiti uzrujavanje zbog gluposti. Život je isuviše kratak
da bi bio sitan.

4
Surađujte s neizbježnim
Schopenhauer je rekao: „Dobra doza rezignacije je najvažnija zaliha na putu života.“ Svatko od nas
prije ili kasnije će naučiti da se neizbježno mora prihvatiti i s njim živjeti. Nije lako savladati tu
životnu lekciju, no ona čeka sve nas. Svatko od nas može podnijeti tragediju, ako mora. U nama se
kriju neizmjerne zalihe snage, snage koja će nam pomoći u teškim trenucima. Svaki čovjek je
snažniji no što misli.

Kratka dječja pjesmica kaže:

Svakoj boljki što nas može snaći
Lijeka ima ili nema
Ima li ga, treba nam ga naći
Zaboravit', ako li ga nema.

Veliki poslovni čovjek J.C.Penny je rekao: „Ne bih se zabrinjavao ni da izgubim sve što imam, jer
ne shvaćam šta bih zabrinjavanjem mogao dobiti. U svakom poslu dajem sve od sebe i radim
najbolje što mogu, a rezultat s povjerenjem prepuštam sudbini.“

Starogrčki filozof Epiktet je naučavao: „Samo je jedan put ka sreći, a taj traži da prestanemo brinuti
o stvarima koje su izvan domašaja naše volje.“

Neizbježno ne možemo izmijeniti ni revoltom ni gorčinom ni bijesom. Time

jedino možemo upropastiti život sebi i svojim bližnjima. To ne znači slijepo
pokoravanje sudbini ili prihvaćanje svega što život donosi. Nikako! Čovjek se
treba boriti dok god ima nade. No kad svaka nada iščezne ljudski je prihvatiti
situaciju kakva jest i ne žaliti za onim što ne može biti.