U jeku revolucije koja će utjecati na kompletno

čovječanstvo, jako važna stvar prolazi ispod radara

Viktor Vresnik

Nema zadanih pravila tržišnog gospodarstva. Izmišljamo ih u hodu, pišu Daron Acemoglu i
Simon Johnson u netom objavljenoj knjizi "Power and Progress". Ljeto je odlično vrijeme za
obračun sa zaostalom literaturom. Kada se tu umiješa nešto svježe, poput Acemogluova i
Johnsonova udara na predrasude o "presudnosti" tehnologije na globalnom putu razvoja, tim
bolje. I da, postoje stvari zanimljivije od sukoba disfunkcionalnog predsjednika s Vladom koja
funkcionira parcijalno.

U trenutku kada svijet sa zadivljenom zabrinutošću promatra eksploziju utjecaja "umjetne

inteligencije" na svakodnevicu, Acemoglu i Johnson udarili su ritam inače lijenoj ljetnoj raspravi.
Zaključak kako danas "digitalne tehnologije poput umjetne inteligencije i interneta povećavaju
nejednakost i potkopavaju demokraciju" svakome je u nekom trenutku bio na pameti, malo tko
htio se, međutim, pokazati partibrejkerom. Treba biti hrabar da bi se priznalo da nismo dorasli
tehnologiji ili trenutku u kojem živimo.

Tehnologija je dobra kad je pod kontrolom, pišu Acemoglu i Johnson, a to je samo ako proces
odlučivanja oduzmemo tehnokraciji "koja postoji uglavnom zato da bi uzdigla vlastitu moć,
bogatstvo i prestiž".

Hipergrabežljiva Crkva

Povijest je puna potvrda njihove teze. U srednjem vijeku došlo je do važnih tehnoloških inovacija,
koje su omogućile pomak u produktivnosti u većem dijelu Europe. Dobitak od tehnoloških
iskoraka tada je isisala Crkva. Tada novi, veliki samostani i katedrale apsorbirali su golem dio viška
proizvedenog u poljoprivredi. To je smanjilo životni standard i zarobilo resurse prije nego što bi se
usmjerili povećanju produktivnosti.

Pitanje za raspravu: tko je danas preuzeo ulogu hipergrabežljive Crkve?

Rane godine industrijske revolucije u Engleskoj 19. stoljeća bile su povezane s padom životnog
standarda radništva. Tvornički radnici, a posebno djeca, bili su prisiljeni raditi dulje u lošijim
uvjetima nego ikada.

Novac koji se danas koncentrira na vrhu piramide raspodjele zbog monopola na patente i autorska
prava, tamo je samo zbog sposobnosti "pobjednika" da napišu sebi podređene zakone o
intelektualnom vlasništvu. Da ljudima koji kopiraju Microsoftov softver bez dozvole korporacije ne
prijeti zatvor, Bill Gates bi i dalje zarađivao za život.
Jednako tako, nije tehnologija stvorila "pet milijardera" farmaceutskog diva Moderne, već
činjenica da je njemačka vlada u suradnji s Bruxellesom platila kompaniji da razvije cjepivo protiv
covida, a zatim joj dopustila da zadrži monopol nad distribucijom.

Golem novac

Tu je, naravno, i golem novac koji zarađuju vodeći ljudi u financijskoj industriji, koji nije rezultat
"tehnološkog čuda ", nego činjenice da je politički moćna industrija znala i mogla namjestiti
pravila. Financijske su korporacije u vrijeme velike krize 2008./2009. nametnule uvjerenje kako
su "prevelike da bi ih se smjelo pustiti da propadnu". Činjenica je, pišu Acemoglu i Johnson, da
danas imamo tehnologiju koja financijski sustav može učiniti učinkovitijim, ali se ne primjenjuje
jer veliki igrači ne žele vidjeti pad svojih prihoda.

Zaključak prepisujem: "Naši problemi ukorijenjeni su u golemoj ekonomskoj, političkoj i

društvenoj moći korporacija, posebice u tehnološkoj industriji. Koncentrirana moć biznisa
potkopava zajednički prosperitet jer ograničava dijeljenje dobiti od tehnoloških promjena. Njezin
poguban utjecaj stiže putem tehnologije koja je pretjerano usmjerena automatizaciji, nadzoru,
prikupljanju podataka i oglašavanju".

Želimo li sustav u kojem većina, a ne samo nekolicina sretnika, dijeli dobrobiti napretka, možemo
izabrati dva načina. Jedan je ojačati pregovaračku moć radnika i proširiti socijalnu državu. Drugi je
oslabiti institucionalne strukture koje su bogati uspostavili kako bi sebe učinili bogatijima.

Autori progresivnom pokretu (u SAD-u su to političari okupljeni oko Bernieja Sandersa i

Elizabeth Warren, u Hrvatskoj je to krug kojemu je u centru Možemo!) predlažu tri koraka.
Prvo, da se suprotstave narativu koji tehnologiju izjednačava s napretkom, što je "zgodan mit koji
propagira golema industrija i njezini pomoćnici u vladi, medijima i akademskoj zajednici". Drugi je
da kultiviraju i potiču snage koje će zamijeniti moć industrijskog kompleksa - organizacije civilnog
društva, aktiviste i suvremenu verziju sindikata. I, konačno, svima trebaju progresivni, tehnički
informirani politički prijedlozi iz think tankova i drugih institucija koje mogu osigurati stabilan
protok ideja o tome kako se digitalna tehnologija može usmjeriti na dobro svih, a ne isključivo za
privatni profit.