1

Mravi i cvrčci

Uf, to pisanje. Ima, kao što vidite, likova koji ne odustaju od desetak odlomaka teksta – kao
da ljudi imaju svo vrijeme ovoga svijeta da bi čitali njihove mudrolije - a za njih riječi kao da
proizvodi nekakav mlinac, blender, vješto skrpan kuhinjski aparat a ne neka pošteno napaćena
i izmorena ljudska duša; umjesto da napišu i pokušaju kao sav pošten svijet – u dvije ili tri
rečenice, negdje na fejsu, ispod slike na plaži, kavi ili pivi - promijeniti svijet - ispisat će ti i
takvi - tri ili četiri kartice rečenica gustih i teško prohodnih kao stara paučina s tavana; i još da
barem na koncu sasvim određeno i bez ikakve sumnje uzviknu ono što misle da treba -
nasuprot tome – dovest će u pitanje i to što su negdje pri sredini zaključili. Živi davež – i još
bi ih zbog toga i takvoga truda tkogod neupućen, ne daj Bože, proglasio mravima, pored sveg
njihovog zaglušujućeg zrikanja od kojeg se teško osloboditi.

Priča koja slijedi nije baš sasvim umjesna da bi se glavni likovi u njoj prozvali mravom i
cvrčkom – barem ne onakvim mravom i cvrčkom o kakvima nas već desetljećima uče po
školama, sa zloguko uzdignutim kažiprstom opominjući nesavjesne i lijene pojedince iz
posljednjih klupa, koji su danima i tjednima natjeravali loptu dvorištem (danas čitaj: surfali)
umjesto da su bubali godine bitaka na Marici, Krbavi ili Sommi. Mrav i cvrčak iz naše priče
imaju naglašene crte jednoga, sa sasvim pristojno usvojenim karakteristikama onog drugoga –
ali poslužit će, vjerujem - barem da pokušam reći što reći želim. Što ćete, život je prepun
kompromisa – rekli bi Vilim Galjer, , Fani Kaplan, Zvonko Bušić ili Urlike Meinhof, pa pošli
svojim putem – neka se netko ne naljuti ako se meni učini kako se ne radi o dvoslikama, i da
je taj put nekako – jedan, isti; ali to je već sasvim druga priča, i nemojte me hvatati na
digresije: držite se, molim vas – za potrebe ovog poduhvata - crvene niti.

A zbog čega sam se tek sada sjetio objaviti i oslikati ovu crvenu nit, tko će ga znati – star sam
i smušen, ali sam prilično siguran da o ovome događaju još nisam pisao. Dakle, ima tome već
skoro pet godina - u jednom međunarodnom institutu u užem središtu Zagreba bila je
postavljena izložba našeg dobrog prijatelja i vrhunskog fotografa, nazovimo ga Mrav, a ticala
se jednog madžarskog nacionalnog parka koji uključuje čitav kompleks spilja i krških
fenomena kakvih stotinjak kilometara sjeveroistočno od Budimpešte, već gotovo na samoj
granici sa Češkom. Otvorenje je bilo onakvo kakva već otvorenja jesu, prilično
konvencionalno, pomalo dosadno i sanjivo, u vrijeme kada posljednje sunce zalazi iznad
rasutih krovova zagrebačkih višekatnica, pozdravljajući se sa svijetom i ljudima kao sa nikad
prežaljenom ljubavi.

Opjevano i odsvirano uz lijepu narodnu glazbu sastava PasztorHora i govore nadležnih

službenika, veleposlanika i uvaženih osoba i gostiju - to otvorenje nije bilo predugo – a
zapravo smo tamo došli da bismo konačno nakon sto godina vidjeli ljude, među njima i
samog Mrava (jer sve smo te slike već odavna vidjeli na mobitelima i u pričama koje su nam
ljudi pričali kada smo se posljednji puta s njima na pivi našli), pa smo poslije, negdje u hladu
2

nekoga vrta, polustojeći i polusjedeći, kako to veći ide, pročavrljali uz neko piće, i obećanje
da ćemo se čuti kako bismo se dogovorili kada ćemo se vidjeti.

Prije nego kažem to što želim reći, svakako ću vam u vezi Mravom skrenuti pažnju i na to da
je čovjek negdje prije korone imao u Ilici, kod Kuglija, u nekom haustoru, fantastičnu izložbu
na temu - ruke umjetnika – i tako je fotografirao ruke gotovo stotinjak poznatijih ili manje
poznatih majstora svih lijepih umjetnosti – pa ako što od toga uspijete izguglati pod ove dvije
riječi među crticama, nećete požaliti, vjerujte mi (zato njegovo puno ime ovdje i nije važno –
a i zato što, kako ćete vidjeti, i kako i sam Mrav veli - nije on glavni junak priče). A druga
stvar, u koju sam siguran – jest to da dok mi ovo pišemo, čitamo, dangubimo – naš Mrav
negdje svojim fotoaparatom vrijedno i u tišini bilježi ono što jedva još čije oko umije zapaziti,
ili pretvoriti u ideju da bi se o tome moglo napraviti fotografiju, dapače – cijelu jednu izložbu,
koja bi ljudske duše umjela razvedriti, oplemeniti, proljepšati.

Netko će možda reći: sve bih ja te umjetnike, koji bilježe, preispituju i ne kopaju, pa nemaju
otkuda zaraditi žuljeve – poslao barem na deset godina u sibire i na gole otoke, da rade i
zarađuju u znoju lica svoga (iako, mislim da nema nikoga tko ne bi dobro znao da žuljevi ne
moraju izbiti samo na dlanovima ili stopalima, jer ima žuljeva koji žuljaju dulje, teže i bolnije,
a nisu baš prostim okom vidljivi – ili nisu vidljivi na prvu) – ali što ćemo s time da danas čak i
mravi što kopaju, tucaju, siju ili oru – dižu glave i viču kako od toga kuluka nema sreće, jer
rad nije više ono što čovjeka oplemenjuje, nego ga otuđuje?

Gdje samo ono stao? Ah, da – na dogovaranju uz piće: dogovorit ćemo se kako ćemo se čuti
da bismo se dogovorili kada ćemo se vidjeti. E sad, vidite, upravo to i takvo dogovaranje (o
tome kada ćemo se čuti da bismo se vidjeli) inače u životu, je li, znate to već - ne važi samo u
jednom slučaju, ako uz sebe imaš čovjeka koji će riječ provesti u djelo. Naš Cvrčak upravo je
takav, a i sebe bih mogao sasvim neskromno ubrojiti barem u kandidate za prijem u takvu
grupu, jer - kada se nas dvojica dogovorimo da ćemo u subotu u šest i trideset uloviti bus za
nekakve tamo Mikuliće, Kraljev Vrh ili Donju Planinu, onda to i učinimo, ma koliko teško,
naporno i ludo bilo (ili kako je jedan prijatelj – mrav definitivno, kao i ja sam, kada smo se u
pet i četrdeset vozali jednom negdje prema Šestinama rekao – pa ovo je kao vojska).

Nema tu mobitela ni isprika; nikome još nije otpala noga ili ne daj Bože glava; to je onako –
kako je bilo kada smo bili klinci: u četvrtak smo se dogovorili za subotu u pet kod sata, i tko
izda – jadna mu majka.

Ono što je važno, to je činjenica da je i sam Mrav onomad, kada se otvarala izložba o onom
nacionalnom parku – jer usred svih tih govora i izraza poštovanja, završna riječ pripala je
samom autoru - pa je naš dobri Mrav, skroman i tih kakav već jest, započeo obraćanje jedva
čujno, da se čovjek iz zadnjeg reda uplaši kako će se uskoro predomisliti, te nakon pozdrava
svim ekselencijama i glavatim gostima odustati od priče. Ali nije Mrav plašljiv – ne bi svih tih
slika bilo da jest, vjerujte mi – još je kako hrabar – kada treba posljednjim parama snimati ono
što će jednoga dana biti vječnost, a Mrav to umije, još kako - samo ne želi sebe isticati – i
čuješ ga u tom govoru, kako zahvaljuje i pozdravlja sve kojima treba i ne treba, i goste i
3

organizatore i one koji su izložbu omogućili, pa na kraju svega toga, sada već odlučnim i
čvrstim glasom, da ne bi tko prečuo - ističe:
- I još bih želio, na kraju, ali svakako ne i najmanje važno, istaknuti da ovoga svega ne bi bilo
bez …-a, i zato …-u - na svemu hvala.

Na to se nas nekoliko značajno pogledamo i nasmijemo (jer ostalih će stotina ili dvije možda i
namjerno prečuti ove riječi, već pokrivene prvim pljeskom i guranjem oko stola sa pićima) – a
među nama je i sam Cvrčak, koji jednu ruku o čijem je ramenu obješen ruksak poslovično
zabije u džep hlača, a u drugoj drži sa nekog švedskog stola ukebani sendvič i trusi ga sa
slašću i odanošću istinskog pravednika, pa jedva da ga se sve to i tiče (i na pitanje „dobro, a?“
sasvim iskreno veli“ kaj?“). Dobro mi znamo što znači to što je rekao Mrav: to znači, gospodo
ambasadori, organizatori, glavati i visoki uzvišeni gosti, da sa vašim dobro popunjenim
stražnjicama, automobilima i avionima, sa vašim nemaštovitim i čistim metodama,
napredovanjima, karijerama, kravatama - svega toga ne bi bilo – i to vam kažem ja, jedan
običan mravac, jer ne možeš do tih egela i tapolci i pesaka i jama i vrhova doći uvijek i baš
samo ne koristeći vlastita stopala, ili čak čitave noge – kao ovaj put. Dogovoriti se da se
nađemo negdje u pet, i otpedaliramo na kraj jedne države, a na rub druge, bez isprike – jer,
kako ćemo kasnije vidjeti – vrijedi.

Pa onda, ako ste nas godinama i pokoljenjima učili da je mrav uzor, a cvrčak budala – stanite,
i preispitajmo mi to vaše učenje; niste li to činili možda tek zato da bi više materijala – ponad
naše mravlje odanosti i šutnje – ostalo za vaše cvrčkovanje?

Ako naš Mrav ovako, svima u lice i bez ikakve dvojbe - kaže da bez Cvrčka svega toga ne bi
bilo, onda nemamo drugo, nego mu čista srca vjerovati – jer njegove fotografije ne zanimaju
ljude koji nemaju vremena i volje katkada čistiti uprljana srca (a srca se prljaju lako i često, to
svi znamo) - i na tom mjestu ja zamišljam nekakav pakleni kolovoz - i dva biciklista (Cvrčka i
Mrava) koji su sa vlaka sišli još na Keletiju, pa napravili krug po Pešti, obišavši manje-više
sve što u Pešti obići treba, red je; i onda baš onako sizifovski, kao posljednji normalni ljudi i
prvi luđaci, polako ali sigurno, gurali i gurali i gurali pedale sve do tih špilja i vrhova i jama;
sa kapama ili kacigama i bisagama punim vode, paštete i dvopeka, luftmadracima iz Konzuma
za petnaest kuna i vrećama svezanim iza sica - kao neki novovjeki jurodivi ili kinici, što ne
trebaju puno više od vode i korice kruha, ali zato ustrajno i dosljedno ištu čitavu jednu bogatu
trpezu što s neba na nas svakoga dana pada, ali je malo tko primjećuje - trpezu ljepote.

Čitav je taj poduhvat poduzet sa Cvrčkom na čelu kao velikim guruom – njime, koji te na
najvećem suncu sa šiltericom na čelu čeka u hladu zvonika ili autobusne stanice prvog
sljedećeg sela nakon brda, sa plućima maratonca i estetskim kodeksom tek porasle djevojčice
- kada već misliš da nemaš snage niti za tih pedeset posljednjih metara uzbrdice – jer znaj da
će tamo pored svoga bicikla stajati naš Cvrčak, siguran kao poplava, prelazeći vješto preko
svakog tvog uzdaha ili neke rečenice o tom tvome stanju – i skretati ti pažnju na to kako ovdje
ptice lijepo pjevaju, ili kako niti dva kilometra dalje ima neki potok.

Tamo gdje su već grčevi prevladali a sunce spržilo sve što je više od mravlje glave – polijegat
4

ćete po kućicama za rezervne igrače nekih provincijskih petoligaških terena, ili uz šumovite i
zelene potoke i rječice u hladu kakvog spasonosnog spruda – da odmorite, ne pitajući se više -
što je meni sve ovo trebalo, nego cijeneći da smo sada tu i ovdje, pod tim svemoćnim i
velikim suncem kao mravi ili pčele i cvijeće – tihi i izmučeni, a sretni i puni kao brodovi;
pardon – kao bisage naših bicikala spremnih za put.

Prošao sam i ja svojedobno sa Cvrčkom, a dobrim dijelom i sa drugima, ili sam - tu životnu
školu na dva kotača ili samo dvije obične noge, i premjerio dionice od mostova ob soči do
nekih tamo trnova ili kobarida ili ozljeva i marijagorica, i tko zna kojih još sve krnskih i
triglavskih jezera, otoka i vrhova ili spilja, i nisam umio slikati te ljepote kako to Mrav umije,
jer nisam nikakav fotograf nego neko obično piskaralo, pa slikam svojim umornim i već
pomalo starim očima, da bih poslije pokušao ono što je od tih slika u meni ostalo pretvoriti u
riječi u toj nekoj čudnoj i nepoznatoj alkemiji pustih večeri, kada čovjek ne zna što bi sa
sobom.

Čovjek tako u nekom času misli da ima nešto što bi valjalo podijeliti sa drugima; stoga mi je
jednako kao i Mravu, koji je mora spomenuti, makar i u tom svome govoru - dobro poznata ta
etika dvonožna isposnika, jer samo ono što si u spokoju i radosti obična namjernika, na dvije
noge ili hajde – dva kotača, bez neke zaštitne limene kutije u kojoj bi prelazio udaljenosti –
vidio i omirisao i doživio, možeš reći da si posjetio, pa zato i kada tim limenim ljubimcima
jezdimo kroz ravnice kao nezasitni termiti (a u stvari, apsurda li – i dalje: cvrčci), valja nam
stati bar na sat ili dva i prošetati tišinom, vrevom, blještavim svjetlom ili kakvom drugom
ljepotom nekog kraja, e da bismo sami sebi mogli priznati da smo tamo bili. I tako, najčešće i
ne dalje od dvjesta metara od vlastita praga, ugledati čarobnu kocku vedrine pored svoga oka,
kako se bezbrižno i tiho vrti u ovom ludom, strašnom i neponovljivom svijetu kao stari,
odavna poznati cilj: oživi me, i podijeli s drugima – da i oni znadu za me!

I ne odustajati; ne miriti se sa nemoći, starosti, godinama ili propuštenim prilikama: novac,

vrijeme, zdravlje, društvo – samo su dobre ili loše isprike za predaju. Svijet u kojemu ljudi
rade, ali i - putuju, druže se, traže i ispituju, uvijek bivajući gostima, došljacima,
namjernicima koji daju koliko i uzimaju - a ne osvajačima, potrošačima ili korisnicima; svijet
cvrčaka pored svijeta mrava – svijet je u kojemu smo živjeli i bili. Jedan bez drugoga nemaju
smisla; jedan s drugim čine savršenstvo.
5

Grad

Postoji Grad, razdijeljen rijekom na dva dijela – opisan i prepričan u davnim i dugim pričama
djedova i baka koji su u svojim životima prolazili svjetske ratove i fremtanje i tuđinske vlasti;
u vremenu o kojemu pričamo – bio je dalek i stran; u Njega se stizalo kojekako, a u to doba i
u tim prilikama, za ljude kao što su bili glavni junaci naše priče – vlakovima; kako drugačije.
O Gradu se čitalo malo ili nikako - interneta niti turističkih vodiča nije bilo; sve što se
saznavalo, slušalo se iz priča starijih prijatelja i poznanika koji su tamo bili, ili su od trećih
nešto o tom gradu čuli, ili je njihov netko bio tamo ili želio tamo otići; pričalo se dugo i
polako, pa je svaka priča u sebi nosila čitavo brdo tajanstvenosti i mističnosti, kako to već
biva u zadimljenim noćima po birtijama; uz muziku starih svirača i gutljaj jeftine tople pive za
koju se imalo para. Govorilo se o velikoj i snažnoj rijeci na obali koje stoje predivne stare
zgrade, i o sjajnim muzejima u kojima su se mogle vidjeti prelijepe slike, krune i kipovi, i o
velikim i nepoznatim nogometnim igralištima na kojima se nekada igrao najljepši nogomet na
svijetu, i o ljutim i dobrim jelima i sjajnim vinima koja se jedu i piju za malo para, a s puno
ushita i ljepote.

Njih dvoje doista na takvo što nije trebalo puno nagovarati; čak ni roditelji nisu previše bili
protiv (kao da ih je itko išta pitao), jer ispiti su na fakultetu u lipnju već bivali uglavnom
položeni – pa se usput nešto radilo, da se zaradi i ima, i da se upoznaju novi i nepoznati ljudi
koji će nas uputiti u to što je već dobro i lijepo i pametno – a ljudima se tada vjerovalo,
gotovo bespogovorno i sa poštovanjem, kako to mladi ljudi već čine.

Odavna već - još dok bijahu djeca – naučili su kako ne postoje toliko visoke ograde, toliko
duboka mora i toliko daleke zemlje a da se ljudi i pored njih ne bi mogli razumjeti, svidjeti,
pronaći – tako im se barem činilo tada, i još neko vrijeme, sve dok rat, mržnja i sivilo u tolikoj
mjeri nisu izubijali svijet i duše oko njih da je i maštanje postalo preskupo, suvišno i obično.
No, do tada će morati proći još nekoliko lijepih – zapravo čarobnih godina, godina u kojima
će se sanjati, putovati, ljubiti – sve u isti čas; godina u kojima je svijet svakoga jutra izgledao
kao bolje mjesto od onoga koje se sinoć ostavilo pored jastuka.

Sve što su to dvoje dvadesetogodišnjaka nakon dva mjeseca hodanja znali jedno o drugome,
bilo je da se vole i da jedno drugome vjeruju. Sve što su znali o cilju svoga puta - u času kada
su spakirali svoje ruksake, strpali teškom mukom preko studentskog servisa zarađenih dobrih
6

dvjestotinjak maraka u džep i našli se na autobusnom kolodvoru – bilo je da treba uhvatiti

autobus za Kanjižu, kako su čuli da se taj grad zove, jer tako je najjeftinije i najpogodnije, i
onda tamo pronaći željeznički kolodvor na kojeg će već odnekuda i u neko vrijeme koje se
pokaže prikladnim - stići vlak za grad u kojeg su naumili stići – jer ako se tim vlakom prelazi
granica, onda da je stvar daleko skuplja. I konačno, sve što su znali o toj zemlji, bile su neke
davne i daleke priče o nogometašima i blatnim jezerima ili beskrajnim ravnicama bez planina
i vlakovima koji su djedove vozili u ratove i vraćali iz njih, ako su imali dovoljno sreće za
takvo što – pa su se s ljubavlju gledali u oči i mislili kako mora biti da žive u raju, jer nikakvi
ratovi ne stoje im na putu, a sljedeće dane, tjedne, sve dok potraju one marke i još makar koji
sat ili dan dulje od toga, dok se trbusi ne zalijepe za leđa a stare patike ne raspadnu na nogama
– provest će zajedno, i to je bilo jedino što ih je istinski zanimalo.

Bili su to dani u kojima su jedno upoznali drugo za čitav život: jer kada se nalaziš samo
navečer, ili provedeš s nekime tek nekoliko sati u danu – ti o njemu znadeš malo ili ništa. No,
kada s njime provedeš nekoliko tjedana, tada si s njime bio i kada je bilo lijepo i kada nije, i
kada je snen i mrzovoljan i loš, a ne samo kada se trudi biti najbolji. Podijeliš li s nekime
posljednji zalogaj ili gutljaj; pođete li umjesto gdje si htio - tamo gdje drugo želi, jer tvoje oči
od tih želja jače sjaje; prođete li zajedno između kišnih kapi prvoga pljuska ili pretrčite
mračan park prepun pasa lutalica; ogrneš li ga u hladnoj noći svojom jaknom da mu ne bude
hladno – jer tebe samo njegova toplina grije; budeš li s njome ili njime i pred tim očima gol,
kao od majke rođen - čitava jutra – tako da budete onakvi kakvi doista jeste, a ne kakvi biste
jedno drugome željeli biti – tada možeš smatrati da si nekoga upoznao, pa ili ga zavoliš za
čitav život, kako se ljudi već vole - ili ne.

Tako su se njih dvoje upoznali u Gradu, i tako su iz njega konačno i izišli - prelazeći onu
veliku i široku rijeku u nekom starome vagonu čiji su točkovi kloparali šinama, šuteći i
gledajući u Njega kao neko svetište; praznih džepova, sa torbama punim potamnjela, od strasti
i ljepote podrapana veša, dvije karte do Zagreba i velikom flašom punom vode; prljavi,
umorni i lijepi kakvi već umiju biti samo ljudi što vole prvi puta u životu; plašeći se izreći
zavjet da će se jednoga dana vratiti u Njega, kao da će nešto od onoga što se upravo zbilo -
time pomaknuti, promijeniti ili oduzeti; ali ne usudivši se više ni zamisliti kakav će biti prvi
trenutak u kojemu će se nakon tih dva ili tri tjedna života rastati da po čitave dane ne budu
zajedno,pa da sve opet bude onako kako su se čitava života navikavali, jer nju će – kada samo
prekorače kolodvorska vrata - jedan tramvaj negdje tamo na raskrižju odvesti prema jugu, a
drugi njega prema zapadu.

Zato se u taj, njihov Grad i danas ulazi tiho, opreznim koracima, ili šušteći gumama bez
kočenja, u drugoj ili trećoj – oprezno parkirajući već negdje na periferiji, pa se zatim hoda
šutke, držeći se bez odvajanja za ruke – kao u mraku – i ulazeći u Njega kao u nekakvu
knjižnicu ili bogomolju: da se ne poremete krugovi što ih je njihov kamen započeo kada je
bačen u vodu, i koji još uvijek traju, šire se, putuju mirnom i tihom površinom svijeta kao
nekog zaboravljenog jezera, da nestanu na njoj – ali ne još, ne sada. U tome se gradu – gdje je
tada malo tko znao strane jezike - pričalo na mote, rukama, očima – baš onako kako su oni
sami pričali prije nego bi svake noći usnuli sijući netremice svoje poglede u mraku s jastuka
7

na jastuk - ili nakon što su se jutrima budili – i u tome su gradu prvi puta dijelili posljednje
zalogaje ili gutljaje, jedno drugome kupovali andole, uloške ili flastere za žuljeve, prali prljav
veš ili hranili jedno drugo žlicama uzavrelih juha iz vrećice.

A Grad ih dočekuje sneno, skrivajući sunce iza oblaka i tjerajući kišu od sebe kao one davne
godine, samo za njih – da mogu kao onda lutati satima i satima, još puno iza sumraka, bučnim
i prašnjavim avenijama, ili tihim uličicama do prvog parka sa klupom i pumpom, očiju
raširenih od nevjerice i miline. I da nikada više i ne pomisle kako im je ovo posljednji put da
su tu.

Jer na svaku takvu misao, Grad će im se samo tiho nasmiješiti, i šapnuti da jače stegnu te ruke
što ih jednu u drugoj drže, i ne pričaju gluposti: zbog tih i takvih, i svih onih koji Me gledaju
ovako – širom otvorenih očiju, brišući suze za koje na čas pomisliše da su obične trunke
prašine u njima - Ja sam tu, jer da vas nema, i Meni bi sve ovo odavna već dojadilo pa bih
ovom rijekom otplovio da se nikada više ne vratim – reći će, ali za svaki slučaj - dok budu
spavali: da im šapat prođe iznad glava i da ga ne čuju – pa da slučajno nešto ne umisle, nego
tek u polusnu pomisle da se opet u sobi ili ispod prozora nešto pomaklo, puklo, prošlo kroz
noć, i okrenu se jedno prema drugome u zagrljaj usred najslađeg sna.
8

Otok

Ljeto je, a vrućina ne posustaje. Ako imaš sreće, pa ne moraš paliti klima uređaje, a opet ti
tijelo nije pregrijano i tromo, možeš u trenucima u kojima izabireš što ćeš - ponirati dublje u
ono što želiš. Pa čitaš; čitaš knjige; što su ljeta toplija i dulja, a ti stariji – te su knjige deblje,
pa se pitaš ima li tome ikakva smisla – valjda bi trebalo biti obrnuto; ili letiš širokim i
raznolikim bespućem interneta. Ali niti to ti nije dovoljno; želio bi stvoriti nešto baš svoje;
želio bi podijeliti sa drugima ono što misliš da je važno. Preslaguješ u glavi teme i već gotove
rečenice; imaš ih nekoliko, i ono što ti se u jednom trenutku činilo prevažnim, već u
sljedećem pada u zaborav pred nečim drugim. Opredjeljuješ se tako; već si pomalo postao ljut
na sebe, jer ništa ti ne ide od ruke; a onda te svijet odjednom zgromi, kako on to samo zna.

Davno je to bilo; doduše, već u ovom tisućljeću; tada smo bili zadovoljni time što uopće
imamo kompjuter, jer smo većinu svog vremena provodili za nečim drugim; ako već ne
negdje vani, sa djecom; mobiteli su služili za zvanje i pisanje poruka a kompjuteri ponajviše
za pisanje dokumenata i obavljanje posla. Nabavio si tako na cd-u od poznanika neki dobar
ruski film koji se poklopio sa knjigom koju si netom pročitao; ne knjigom po kojemu je
snimljen film; ali svakako knjigom koja će te potaknuti da pogledaš nešto takvo. Eto, tek
negdje sa četrdeset prvi sam puta u životu pročitao Tolstojevo „Uskrsnuće“; što si stariji, to te
se teže dotiču knjige koje čitaš, ali one koje se dotaknu – dotaknu se potpuno. Davno sam
gledao taj film braće Taviani; nije me se osobito dojmio; bilo je to u vrijeme kada je čini mi se
još postojala Kinoteka, u onom starom smislu riječi. Uglavnom, uopće se ne radi o tom filmu;
ali ono što mi je utrlo put u film koji je tema ovog posta, to je svakako besmrtno Tolstojevo
djelo, sa temom okajanja davnih grijeha i o tome da je izgledno i lako moguće lagati o sebi
druge, ali da je nemoguće čitavo vrijeme lagati sebe sama. Prihvatio sam se tako gledanja
filma „Ostrov/Otok“, remek djela ruskog režisera Pavela Lungina, sa poznatim likom Petra
Mamonova u glavnoj ulozi. Odavna već imam neku svoju teoriju o tome kako Rusi i nisu neki
savršen susjed; puno ih je i previše da svoju kvantitativnu prednost ne bi počesto koristili
onako kako ne treba; tek toliko o Rusima kada ih je mnogo. Ne razlikuju se mnogo u toj
karakteristici od ostalih moćnika. No, Rus – kada je jedan, pa talentiran; kada ima što reći,
onda to doista i umije; tako kako to on umije, umije rijetko tko, ili vjerojatno nitko. Neću sada
posebno ovdje nabrajati pojedince; znate dobro o kome pišem – o Tarkovskom,
Dostojevskom, Šostakoviču, hajde – i Tolstoju, i svima ostalima koji vam padnu na pamet; s
početkom vrtnje Ostrova u mome kompjuteru očekivao sam tako logičan nastavak sjajnih
Zvjaginceva ili Sokurova; tada već svjetski eminentnih režisera. No, dobio sam nešto novo;
nešto sasvim neočekivano i toliko važno, da bih se usudio reći kako mi je Ostrov (uz naravno
nenadmašni Zvjagincevljev debitantski „Povratak“) osobno jedan od nekoliko najboljih
filmova ovog stoljeća. Dobio sam lik oca Anatolija; kao da ga je sam Tolstoj postavio na
palubu onog njemačkog razarača, pa od njega razvio grešnika, iscjelitelja i pokajnika bez
premca. Tek toliko o radnji filma; pa ako mogu preporučiti gledanje, ovdje to iskreno činim.
9

Ako još nekoga uspijem nagovoriti na to, doista iskreno vjerujem da će se oduševiti viđenim,
ukoliko od filma traži ispunjenje i doživljaj ljepote.

Zašto to sve pišem baš sada – do sada nije baš jasno, zar ne? Naime, Ostrov je otok u ledenoj
ruskoj pustoši, sa kojom ovo svakodnevno mučenje pod našom usijanom zvijezdom ima na
prvi pogled prilično malo veze. No evo – zato: negdje na internetu neki dan naletio sam na
šturu vijest koja me prenerazila; od posljedica zaraze koronavirusom preminuo je legendarni
Petar Mamonov, glumac glavnog lika – oca Anatolija u ovom filmu. Hajde, čovjek je doživio
već i sedamdesetu; nije to baš neka tragedija; tragedija je to što nam je nudio i mogao
ponuditi, a nije još ostvario; vjerujem kako mnogima nije nepoznato da se prvenstveno radilo
o legendarnom underground glazbeniku posljednjeg desetljeća ruskog socijalima; Zvuki Mu
bili su naširoko poznat projekt kojeg se svojedobno dotakao čak i jedan Brian Eno, a u
kojemu mi je Mamonov ponajviše ličio na – nama mnogo bližega – Tišmu iz Lune: zrelog,
maštovitog i beskompromisnog autora, prepunog duha, a opet bogatog u muzičkom izričaju –
bez ikakve potrebe za eksperimentom, sasvim vjerodostojnog i snažnog; njih dvojica - kao
neki proroci u okruženju eksplozivnih klinaca. Negdje sam pročitao da je u Ostrovu
Mamonov ponajviše zapravo odglumio sebe; svoj odmak od slave, svjetala pozornice i
uobičajenih vrijednosti u samoću, pokajanje i vrlinu. Snažno i lijepo, a opet jednostavno i
iskreno – uvjerljivošću nekog Rubljova ili Nehljudova; kao ispod ruke kakvog provjerenog i
ničim iskvarenog klasika, Mamonov je izronio u sivilo ruskog sjevera, pa svojim primjerom,
siromaštvom i bremenom - opominje i traži od čovjeka da se ne izmotava i bježi pred
grijesima koje je počinio. Takve snage dugo nisam osjetio u filmovima, možda tek pomalo u
sjajnom nedavno snimljenom Manchester By The Sea, ili u bezvremenskom The Readeru. Pa
kako bilo, na stranu i scenariji i režije, ali upravo si ti, Petre, podastro tu priču pred nas, kako
bi je malo tko drugi uspio.

Zbogom, Petre Veliki; tvoj daleki i opominjući lik pod kapuljačom i u dronjcima halje ostat
će mi najsnažnija slika besmisla svijeta i smisla duše. I vjerujem, svaki put kada neki par
mladih očiju zavrti priču o tvome otoku, neće ostati nevažno razmišljanje o tome koliko je u
životu važno ne činiti zlo. Nije pri tome toliko bitno koje je i kakvo zlo u pitanju i kako ga
doživljava svijet oko nas; puno je važnije to da mi znamo kako se radi o zlu, i da to nikada ne
zaboravimo.
10

Priča

Pogled iz našeg vrta najljepši je krajem kolovoza; ogromna zelena masa tek što će početi
dobivati rumenije boje, a iza nje kočopere se bogate šušteće breze i veliki grmovi hortenzija.
Nikada nisam zamišljala da će mi se u to doba desiti ono što će mi promijeniti život; ljudi
dolaze i odlaze u ledenim zimama ili po neprestanim kišama; što bi nam se uopće moglo
desiti dok su sunca snažna i sveprisutna?

Te je jeseni na naplatu dolazila naivnost i nepobjediva želja za bivanjem svojim. Naša ulica
lagano se uzdiže uz padinu brda što gleda na nepreglednu savsku ravnicu; naš gradić smjestio
se ispod brda što ga čuva s leđa i one velike ravnice; naši stari nisu imali novaca graditi kuću
negdje bliže uzvisini brda, pa je naša kuća jedna od nekoliko onih što se pružaju Savskom
ulicom; s donje strane dvorišta mogao si iz štale i sjenika vidjeti čitavu ravnicu sa kanalom
ispod brda i cestom koja se pruža s druge strane. Uzalud smo govorili stričevima i
poznanicima da ne mašu šarenim krpama; već od proljeća naši susjedi iz obližnjih sela gledali
su nas sa podozrenjem; nije ih bilo teško nagovoriti na to jer su mnogi od njihovih starih
završili u obližnjem logoru za onoga rata. Kako je vrijeme prolazilo, gradić je ostajao sve
pustiji i pustiji; prvo su sa krajem škole nestala djeca gradonačelnika, ravnatelja i upravitelja;
onih što su ponajviše mahali barjacima; zatim su nestale i njihove žene i rodbina, a na koncu i
oni sami.

Ostali smo zapravo ponajviše – mi koji nismo znali što bismo drugo sa svojim životima.

Jednog sparnog i teškog popodneva ostalo je u gradiću možda ne više od dvadesetak ljudi,
računajući i one koji su stigli tko zna otkuda, pokušavajući ljudima pomoći da se obrane od
sile što se valjala ravnicom ispod kanala, gomilajući velikom cestom svoja vozila i ljude.
Nisam popustila pod dozivanjem oca; jednostavno sam mu se istrgla iz ruku i uhvatila – kao i
uvijek – posla sa kašetama i pecivima. Otkada znam za sebe, bila sam debela i ružna, i bavila
sam se pecivima i kruhom: moji najmiliji ukrcali su se na tovarni sanduk jednog od
posljednjih kamiona što je prevozio ljude do velikog grada; a ja sam se sakrila u podrum i –
ostala. Nije me bilo briga hoće li me ovi koji dolaze počastiti zlosiljem ili batinama – jer
drugog osim zla i nisu što imali za donijeti; teško sam mogla zamisliti da bi mene itko ikada
poželio – zato sam vjerovala da me čeka trenutna i ne previše bolna smrt. Nisam nikada ni
pomislila na to da bih svoj život mogla nastaviti drugdje, u svijetu – van ovog lijepog vrta,
šumaraka i ravnica…

Spušta se sumrak, prekriven prvim hicima i granatama što su odjekivale pustim ulicama,
odbijajući vruće i snažne gelere od zidova kuća. Izlazila bih povremeno na ulicu, pa sam na
11

licima onih nekoliko ljudi što sam ih srela uočila tešku i neopisivu mržnju i bol. Doista,
štogod da smo učinili, nismo nikome davali pravo na ubijanje i protjerivanje; srela sam tako u
mojoj ulici tek četvero ljudi. Gosponu Mirku žena, djeca i punica već su odavna otišle u neko
morsko odmaralište, a znalo se da je sa njima već dugo u svađi; kao da mu je činjenica da je
ovdje sam davala blagoslov i snagu. Mali susjed Ivo bio je već oprobani švercer i kradljivac;
za petama mu je bila policija barem triju županija, pa ni on ovdje nije imao baš bogzna što
izgubiti. Uz njih, srela sam još i Loleka i Boleka – bili su to lokalni pankeri koji su vriskali od
ljutnje, jer im je neko puščano zrno probilo zvučnik na novokupljenoj liniji što su je neto
nabavili preko neke posredničke firme u gradu; iz njihovih riječi kao da si shvaćao da nema
druge nego li obraniti čast do posljednjeg koraka.

Stigao je tu s prvim mrakom i peti, posljednji čovjek; njegove korake prečula sam povlačeći
prazne kašete podrumom; kada sam se okrenula, vidjela sam starijeg gospodina u crnoj majici
i trapericama, sa nehajno prebačenom puškom preko ramena. Oko struka bila mu je svezana
maskirna bluza sa amblemom naše vojske; kako sam ustala i okrenula se prema njemu uočila
sam njegove tople, smeđe i crne oči kako me molećivo promatraju. Ne bih sada nakon svega
baš mogla reći da je bio smiren; više je unosio neki spokoj u mene: nisam se osjećala samom i
napuštenom pored njega dok je prilično nepovezano zborio o tome kako su dobili zapovijed
satnika Kurtovića da čitavu Savsku isprazne od civila; prilazio mi je polako i neodlučno, ne
znajući kako ću na sve reagirati; mogla sam u tom času promatrati njegovu prilično dugu
prosijedu kosu koja je padala sa strane; nevelika gusta brada obrubljivala je pravilne crte
njegova lica. Gledao me molećivo i oprezno; uvjeravajući me kako je krajnji čas da napustim
ulicu i pođem prema glavnome trgu, gdje su skupljali preostale ljude; govorio je da treba
izdržati samo ovu noć, a da već sutra dolaze Munje, i da će ova noć biti strašna, pa da se
nikako ne bih željela zateći negdje sama i napuštena. Kako mi se približavao, uočavala sam
suze u zakucima njegovih očiju; ni sam nije bio uvjere u to što govori; nastojao je tješiti i
djelovati sigurno, kako bi pobjegao od svojih strahova i zabluda štiteći ljude oko sebe.

U tome sam trenutku sama začula svoj glas, kao glas neke nepoznate osobe, koji ga je snažno
i odrešito, ali polako, upitao:

- Da li bi me mogao voljeti? …

-------

Čovjek je bio osupnut mojim riječima i pogledom; zastao je sada već blizu mene, uhvativši
me blago - i držao lagano i dugo za ruku. Prihvatila sam njegovu ruku i stavila svoju na
njegov obraz, milujući ga i šapćući mu da će sve biti dobro.

Već možda sekundu ili dvije nakon toga našli smo se u snažnom i nerazdvojnom zagrljaju iz
kojeg više nikada nisam poželjela izići.

-----
Padala je noć, prožeta sve češćim nasumičnim hicima i eksplozijama, a nas dvoje nismo
12

odvajali svoja tijela jedno od drugoga. Cjelivala sam mu čelo i vrat, izvijajući se na njemu;
osjećala bujice topla sjemena što je ulazilo u mene, sve dok ga nisam počela moliti da stane.
Kada je negdje u dubokoj i tamnoj noći obližnji požar osvijetlio nebo, ugledala sam njegove
lijepe oči kako me mole da konačno odem. Nije mi govorio ništa, baš ništa, osim toga da
odem; čitavo je vrijeme – tek sam poslije shvatila – dovršavao odgovor na moje pitanje što
sam mu ga postavila kada je stigao. Bila je to nevjerojatna i čudna situacija; ja sam njemu –
čovjeku koji bi mi mogao biti otac – govorila ti i nježno ga oslovljavala milujući ga; on je pak
zbunjen od svega oslovljavao mene sa Vi, nagovarajući me da se konačno pridružim ostalima;
jer neprijatelj samo što nije stigao pred vrata. l u nekom času, tako nježno me izgurao na
stražnji izlaz i zatvorio vrata; pod svjetlom strašnih plamičaka ugledala sam njegovu bluzu
koju mi je ogrnuo oko ramena gurajući me prema centru gradića. Tek poslije shvatila sam da
u džepu te bluze preteže nekakva futrola sa dokumentima, što li; ispala mi je kroz bijeg,
eksplozije i noć - već u obližnjoj ulici u neki jarak, da je otamo u veliku rijeku što prolazi
ravnicom odnesu prvi kasnoljetni pljuskovi što su pali sljedeće noći, kada smo već bili
sigurni.

Bio mi je to jedini mogući trag do Njega: znala sam ja dobro kako se On zove; nadjenula sam
mu već te iste večeri ime – Nenad; no – baš ništa drugo o njemu ne znam niti danas.

Ili, znadem sve što trebam znati.

Čitave te noći njih petorica, po uputi i planu moga Nenada, kojeg sam čula kako dovikuje
dugovima kroz tminu i požar, trčali su iz jedne kuće u drugu, i tako stotinama metara i
kilometrima; sada ovdje – sad ondje - pucajući i izbacujući bez prestanka, naslijepo, mine iz
mnogobrojnih bacača što su ostali za onima koji su utekli. Napadači, pijani od moći i značaja,
nisu iz sigurnosti svoih zaklona u ravnici previše pridavali takvim detaljima, računajući kako
će – ako nisu u gradić ušli noćas, to zasigurno učiniti sutra, iznenađeni ipak brojnošću i
snagom hitaca koji su prema njihovim položajima bivali ispaljeni.

No, sutradan ujutro, već negdje iza svitanja, uspeo se polako ali zamjetno u gradić pun
autobus Munja, zajedno sa dva tenka na dugo čekanoj labudici i nekoliko oklopnih
transportera. Gradić je te noći utvrđen – i sva je ona zla i tamna sila otjerana preko kanala i
ceste da je više nikada sa naših prozora ne ugledamo – a ja još i danas sasvim sigurno znadem
da je za to što smo uspjeli bio zaslužan samo moj Nenad.

Prije svega, znadem to nedvojbeno iz riječi poručnika Babića, kada se uspeo našom Savskom,
pa u nevjerici na motorolu izvijestio svoga gospodina brigadira o tome kako ih u ovoj ulici
čitavu noć nije bilo više od petorice, a da su četvorica - ovdje; pa sada uz nevjericu i osmijeh
šutke grabe prva peciva i kruh koje sam dovukla iz podruma, časteći se svježim jogurtima što
su im iz nekog vozila dobacili pristigli vojnici.

Samo peti nikada nije izišao na ulicu: pronađen je mrtav u nekoj napuštenoj kući, sa krvavom
i tanašnom rupom u svojim snažnim i lijepim grudima; bio je to neki nesretan rikošet;
zloćudno tane, ispaljeno nasumce tko zna otkuda već pred samo svitanje; kao zlokoban kukac
13

zujao je i odbijao se od zidova, da počine u srcu moga Nenada.

Šutjela sam omatajući ljepljiva, nabujala tijesta i gledala u ravnicu; u meni dugo još, dugo -
nije bilo ni suza, ni riječi, ni sna. Slutila sam da od te noći - sebi više neću biti ona ista,
neželjena i ružna žena koju se trude ne zamijetiti; znala sam da sam već bila voljena i da sam
doživjela ono najvažnije što čovjek pod kapom nebeskom od dobra umije doživjeti.

Već sljedećeg dana, s prvom kišom toga ljeta, vratio se Stari; za njime i Stara i baka; bez
riječi počeli su otada prepuštati vođenje posla meni, uvidjevši kako nemaju više puno prava
pričati o dosljednosti, poštovanju i redu.

Jednog ledenog i sunčanog dana na početku zime, baka me, sjedeći na trijemu, dok sam
lagano prolazila pored nje, pomilovala po trbuhu i s osmijehom mi u njega udijelila cjelov.

Pa kada se jednog toplog svibanjskog dana od mene odvojio dječak; nisam imala baš nikakvih
dvojbi kako ga nazvati. Moj Nenad bio je oduvijek smireno i šutljivo dijete; poznavao je
gradić, dvorište i sve guštike bolje od ikoga i vodio ljude koji su u nevjerici demontirali mine
sa nepogrešivom točnošću do posljednje. Potom se, kako je počeo rasti, sve više počeo baviti
kašetama, pecivima i kruhom – isprva pomažući, a poslije i vodeći posao sasvim sam. Nije
bilo čovjeka koji ulazeći u gradić ranim jutrom ne bi, u odnosu na išta drugo, poželio ono što
bi Nenad pripremio za vruć doručak, odmah iza svitanja, i o tome se pročulo daleko – sve do
velike ceste u ravnici, s koje su pumpe, trgovine i restorani počeli naručivati hranu od nas. A
cesta ne miruje; po njoj putuju ljudi, glasovi i peciva; džemovi i slatko; kolači i pite; daleko, i
dugo, i stalno. U svakoga od njih utkala bih jedan malen poljubac nekome tko će toga jutra
putovati i tražiti što već treba naći; neka nađe sve ono što sam i ja našla.

Sada u životu više nisam bila sama; imala sam dva Nenada.

A da je onaj moj Nenad napravio one noći nešto što nitko drugi nije, zaključila sam nakon
svega i iz toga što su mi već nakon koju godinu upravo Lolek i Bolek, isposlovavši neku
invalidninu, naknadu, pomoć, što li – počeli s vremena na vrijeme donositi svežnjeve novca u
najlonskim vrećicama na kućni prag; odlazeći bez ikakve riječi ili pitanja. U početku -
pokušavala sam ih od toga odvratiti, da bi mi jednoga dana potiho odvratili:

- Pusti, nije to naše.

U godinama što su slijedile, blagoslovljeno blagim dodirom Nenadovih ruku u onoj noći,
moje tijelo postajalo je neko drugo – preoblikovano ljubavlju i njenom puninom; otkada je
moj dječak stasao radeći u tišini i s trudom, umjesto na poslu, dane sam provodila hodajući
besciljno brdima i slušajući vjetar u šumama. U neko sam vrijeme stala čitati knjige koje je
netko za onih dana iz gradske knjižnice odbacio u neku obližnju halu; pa sam - što dopisno,
što u velikome gradu (u kojeg me bez pitanja jutrom, kada sam tamo uopće trebala ići,
odvozio šutljivi gospodin Mirko, odlazeći svojim poslom, i vraćajući me uvečer), dovršila
studije fizike i biotehnologije što sam ih mogla upisati jer stanujem u kraju o kojemu se
14

posebno skrbi. Ugodno gibanje automobila omogućavalo mi je da naučim i ono što sjedeći
negdje za stolom ili na livadi nikada ne bih; zato sam s vremenom zavoljela putovanja u
kojima pored mene promiče svijet, a ja sam zagledana u rečenice na svojim koljenima.
Nikada me, međutim, taj grad, kao niti bilo koje drugo mjesto – ničime nije privuklo da bih
otišla iz svoga gradića; u njemu sam imala sve što mi treba; a trebalo mi je sve manje i manje;
čitav sam svoj rad konačno posvetila izumima i poboljšanjima na strojevima koji danas mome
Nenadu u podrumu, bivšem štaglju i još nekoliko velikih, velikih zgrada što ih je izgradio i
preuredio - služe za preradu hrane i omogućuju mu spokojan život od svoga rada u gradiću.
Na koncu je taj svijet počeo, umjesto da mi odlazimo u njega, dolaziti kod nas; pa su
gradićem sve češće hodočastile grupe turista, ili su u našu tvornicu dolazili strani, daleki i
nepoznati ljudi, da uče o onome što radimo i pokušaju blagost naših žita ili mekoću našeg
mlijeka i voća utkati u svoje planove.

Zapravo, rekla bih da svijet, kojega gotovo da i nisam vidjela, osim kao neki drvored što brzo
prolazi pored mene - nikada nije niti bio veći, i stao je tako velik i lijep u čitav jedan pogled
koji bi ga želio pojmiti; slaveći ga i veseleći mu se kao da je samo dobar, tih i mio. Jednoga
me jutra, kada sam već prilično teško ustala uslijed bolnih leđa što su me pomalo savijala,
paleći računala u postrojenju i navlačeći svoju radnu kutu, Nenad pod žmirkajućim svjetlima
stotina stropnih lampi što su se palile - pogledao smiješeći se i čudeći što uopće radim tako
rano izjutra na nogama; pa je, kao da iz njega progovara netko sasvim drugi, čiji glas već
dugo ovdje nisam čula – tiho uzdahnuo:

- Kako si lijepa, mama!

------------

Konačno i ja, dovršavajući u sebi, a gdje bih drugdje – do kraja moga vremena – ono svoje
jedino pitanje u onoj čarobnoj i strašnoj noći, slušam, kroz strah i tutnjavu, jedinu čitavu
rečenicu koju mi je tada, opraštajući se sa mnom, uputio moj Nenad – a koja nije bila molba
ili nagovaranje; rečenicu zbog koje sam mu uopće i dopustila da me istjera u zaklon:

- Naravno da bih mogao, gospođo!

Svime što je učinio, pokazao je da mi je nije izrekao samo zato da bi me otjerao u sigurnost.
Bez nje, mene ne bi niti bilo, i svijetu bi moglo biti svejedno baš sve što se zbilo. S njom;
iskrenom i snažnom, taj isti svijet postao je lijep, bogat i važan.
15

Poštar Kolbaba

Kada radiš neki posao - možeš biti ili odvratna zvijer, ili nezainteresirani sanjar, ili poštar
Kolbaba.

Odvratne zvijeri ljudi su koji posao rade zato da bi im drugi radi onoga što se na prvu čini –
nešto dali, prepustili, isplatili; u stvari – radi se samo o njihovoj osobnoj koristi; ništa drugo se
ne priznaje. Njihov posao ne uključuje samo prevaru, ili golu silu kojom grabe i teku i u
noktih sve drže; od njihove moći milijuni i milijarde stenju i plaču i hrže, kako veli pjesnik – i
pristaju na to. Od moći, ili potrebe za tuđom nevoljom, nema tu veće razlike: tuđa ih nesreća
jedina još čini živima i stvarnima.

Među nezainteresirane sanjare danas pripada većina ljudi: to su oni koje je narasli standard
doveo na višu razinu od načina života njihovih djedova i baka – čak i majki i očeva; više nisu
toliko bolesni, nemoćni, zaboravljeni, otuđeni – ili jesu, ali ih to puno manje boli nego li je
boljelo njihove, prije njih. Standard je, rodijače, to već znate, a pjeva jedan drugi pjesnik –
čak prorok – pokvario ljude: jedu, da prostite - govna i sanjare. Zapravo – prorok je bio
doslovno precizan. Od toga sanjarenja posao će većinom ostati neobavljen ili loše obavljen,
ali ono što ćeš u odnosu na odvratne zvijeri sasvim sigurno ovdje poznati (pa makar vam se
taj izraz činio onako, biblijski: tada Adam pozna Evu) - to je da takvi ljudi nisu to učinili ili
propustili učiniti zato što bi ih veselila tvoja ili uopće bilo čija tuđa nevolja; od svoga sna,
blještavila koje ih je preuzelo i nepomirenosti sa svijetom u kojemu jesu i bivaju – oni su
jednostavno nešto zaboravili, smetnuli s uma, ostavili u predvorju da čeka bolje dane.
Nezainteresirani sanjari pogonsko su gorivo današnjeg svijeta: potrošači spremni podići kredit
da bi pod svaku cijenu ugasli neizdrživu vatru njihovih želja što ih peče i prži kroz živote;
usamljeni i smrznuti vrapci pod strehama tuđih ljepota, vrijednosti i uzora; često isprazni, ali
općenito ne baš previše loši suputnici na našem zajedničkom putu ni u što.

Posljednji od nabrojanih – oni kojih je na žalost i najmanje – poštari su Kolbabe. Znate već te
likove; rade svoje poslove predano i sa velikim žarom bez neke veće koristi za sebe, a od
njihova tihog i požrtvovnog djelovanja svijet se svakoga jutra budi kao barem malo bolje
mjesto nego li si ga sinoć, kada si usnivao - ostavio. Nemaju mira dok ne dostave i posljednju
pošiljku, pa godinama istražuju i njuškaju oko sebe kao nezadovoljni odani psi; svaka
polagana vožnja sumnjiva im je i znakovita - kako bi za volanom otkrili nekog tužna čovjeka;
čovjeka koji je na svoje ljubavno pismo zaboravio napisati adresu pošiljatelja, pa sada
gospođica Marženka nema kome i kuda uzvratiti vlastitu najrođeniju ljubav. Toliko su tužni i
16

čemerni od svoga naizgled nerješiva propusta ili nesavršenosti - da čak i gospodu kojoj služe
u svojoj ponositoj i nedodirljivoj tuzi kao šoferi - voze polako, sumnjivo i čisto; izazivajući
dobre poštare, anđele ovoga svijeta da im pomažu i riješe ih njihove muke.

-------

Gledam poštara u svome dijelu grada kako za sobom vuče ogromna kolica na nekoliko katova
- puna reklama, računa, opomena i svakojake druge konzumerističke boranije; odavna već
poštari ne udovoljavaju kriterijima u staroj muškoj pošalici o tome kako je barem jedno dijete
poštarevo - ono koje s ocem i njegovom naravi ili izgledom nema previše veze.

Danas poštari više nisu mladi, zgodni i okretni, već stari, pognuti i isluženi mužici pod
teretom bolesti i starosti; mladi su odmaglili iz toga ropstva u svoje snove (njih valja potražiti
u drugom odlomku, onome o sanjarenju). Današnji poštari u poštama u kojima se prodaje
manje ili više sve osim mesa ili mlijeka i koje više ne služe ničemu do li dostavljanju računa,
reklama ili prijetnji – čekaju smrt kao što je čeka i sama pošta. Kroz trideset ili pedeset
godina, jeste li to ikada pomislili - pošti više biti neće; niti poštara.

Kada otpuste posljednjeg poštara, a rode su odavna već otjerali, umrla je i posljednja Malena i
posljednji je Klepetan odletio - tko će nam donositi djecu ili isporučivati neisporučiva pisma,
kako je u bajkama i red?

------

Prvo su došli po poštare; nakon toga doći će i po telefone (jer će, vrlo brzo, ne moramo u to
sumnjati, stići uređaji koji će naše misli pretvoriti u tekst) - tako da više nećemo trebati
govoriti, ili bolje rečeno: slušati što nam imaju za reći, odnosno - ponuditi.

Nestale su posljednje niti koje su ovaj svijet čvrsto vezivale sa stvarnošću i dopuštale da u
njemu jedni drugima imamo što za reći i čuti ili čak napisati izvan istoga vremena u kojemu
jesmo: kada one popucaju, umjesto da se i dalje vrtimo oko svojih sunaca, ekliptika ili osi,
otplovit ćemo u beskraj beznadno i tiho, kao kugla zemaljska iz davnih dnevnika u pola osam,
što je otplovila u nepovrat predstavljajući jedan davni svijet razgovora, slušanja i radosti.

Ostat će samo ledena golet bez lica, glasa i vrijednosti; mjesto u kojemu smo sakriveni iza
vlastita ekrana, slobodni od svih i svega - od obzira, topline, sućuti - pa na njemu možemo
sasvim slobodno pokazivati svoje pravo lice i govoriti ono što bismo inače samo mislili. Ili -
uživati ono što će nam drugi imati za ponuditi da trošimo, skupo i beznadno: pustoš golih
stvari bez ičijega glasa, pogleda i dodira.

Ostat će Internet.
17

Palež

Nedavno je na jednom blogu u više navrata tema bila paljenje knjiga – eto, zato smatram da
su blogovi dobri; bez tuđih ideja mnogo toga sam - nipošto ne bih uspio smisliti, a valjda nije
baš sve što uspijem smisliti – za smeće. I tako sam, pitajući se i istražujući o uništenju
knjižničarskog fonda početkom devedesetih u Hrvatskoj našao na netu jednu jako zanimljivu
stvar - diplomski rad Filipa Kanture iz 2022. „Kako je propast SFRJ utjecala na fond
hrvatskih knjižnica“ sa izvanrednim popisom bibliografije na koncu rada.

Osobito mi je zanimljiv bio sljedeći dio.

„U bivšoj Jugoslaviji tiskano je jako puno nepotrebnih knjiga (knjige čelnika u državi, knjige
ideologa i djela „klasika“ koji su tu ideologiju formulirali) čije izdavanje je bilo omogućeno
izdašnom financijskom potporom koja je u vrijeme vladavine komunista bila predviđena
zakonima o izdavačkoj djelatnosti i financijskim planovima različitih ustanova – državnih,
partijskih i sl. Dakle, knjige su se otkupljivale državnim novcem i slale besplatno pučkim i
drugim javnim knjižnicama, bez obzira na to jesu li su oni željeli imati te knjige u svojim
fondovima. Zbog toga su hrvatske knjižnice bile pune raznih djela istaknutih dužnosnika iz
vremena komunističkog sistema, koje su često služile kao dokaz odanosti sistemu i svojevrsni
„ideološki namještaj“. Tu tezu donekle potvrđuje i istraživanje Borisa Skitarelića o čitanosti
knjiga komunističkog usmjerenja poznatih domaćih autora kao što su Vladimir Bakarić i
Dušan Dragosavac u zagrebačkim knjižnicama 1980-ih. Prema njemu, te su knjige u zadnjem
desetljeću prije velikih otpisa 1990-ih bile vrlo slabo čitane. Teško je pak tako velike količine
knjižne građe staviti pod neki zajednički nazivnik kad se ocjenjuje njihova
kvaliteta i značaj. U promjeni fonda hrvatskih knjižnica 1990-ih u kontejnerima i starom
papiru završila je i velika količina knjižne građe koja je još uvijek imala mjesta u društvu ma
kakve ono promjene doživjelo.“

Na stranu Dragosavac, Tito i Kardelj, osobno mislim kako je jedna od najsramotnijih epizoda
hrvatske povijesti uništenje nekoliko desetaka tisuća kompleta Lexove Jugoslavenske
enciklopedije koja je već bila spremna za tisak (čitao sam nedavno o tome u Viskovićevim
memoarima; sam veli da je tada imao ženu – i djecu - sa adresom između Beograda i
Budimpešte i da se nije usuđivao talasati više nego je procijenio da može, a posebno je
dramatičan opis jednog njegova i Mandićeva puta kroz Mađarsku za Beograd devedesetih
kada je potonji shvatio da bez vize na Horgošu neće moći dalje). Pri tome su – vratimo se opet
na ovaj rad - značajne i izjave više knjižničarki iz Knjižnica grada Zagreba koje potvrđuju
kako su otpisi knjiga srpskih pisaca brojni jer vlada raspoloženje u kojem pojedinci
preuzimaju ulogu nacionalno svjesnih cenzora, pa su prisiljeni radi takvih korisnika knjige
sklanjati na manje vidljiva mjesta te su knjižnice požurile s otpisom knjiga tako da je otpis
daleko veći nego prijeratnih godina.
18

U tekstu koji navodim – da i to ne zaboravim reći - kronološki se prikazuju uputstva koja je

vlast u tom pravcu davala knjižnicama; mislim da bi to bio sasvim lijep početak jednog
istraživanja – možda čak i neke novele, romana, koji bi se ovakvim čime pozabavio. Postoje
tako razne epizode spaljivanja knjiga, spaljivali su knjige kršćana, i kršćani su spaljivali
knjige, zapravo kroz povijest nema značajnije vlasti od početka povijesti do današnjih dana
koja to u nekoj svojoj fazi nije činila.

Vjerojatno najstrašnije od svega bilo je to što je u ovoj, hrvatskoj epizodi, zapravo sve manje
ili više bilo prepušteno na diskrecionu ocjenu ravnateljima – što ne samo da je dovelo do
kaosa, nego i do toga da se time pružila grozna mogućnost dokazivanja tko je ispravniji i bolji
u vremenu koje je nastupilo. I sam sam prije nego sam u listopadu 1991. mobiliziran bio
žalosnim svjedokom - prilikom jednog moga odlaska u obližnju knjižnicu u Zagrebu između
uzbuna, naslućujući gdje ću provoditi dane preda mnom – hrpa knjiga pred odvoz, pa sam iz
njih („samo dajte, mladi gospon“) uspio spasiti nekoliko naslova na ćirilici odnosno ekavici - i
to eminentnih pisaca kao što su bili Pekić, Kiš ili Kovač.

Zamislite sliku, dvadesetitrogodišnjak od skoro metaridevedset i devedeset kila u prastaroj

traper jakni (za koju je baka govorila da bi, kada bih je negdje vani objesio na ogradu, ljudi
mislili da su je radnici ostavili); kopam po tim hrpama i slažem te knjige pažljivo, možda se
posljednji put prema njima netko odnosi kao prema knjigama a ne bezvrijednoj gomili papira;
nosim dugu kosu i – što je još strašnije – bradu, zbog koje će me poslije i rođena djeca
podbadati, kada vide slike možda dva tjedna mlađe od toga događaja sa knjigama („tata, a u
kojoj si ti vojsci bio u ratu?“) - i takav od propasti spašavam neke sumnjive knjige, koje ću
poslije, uniformiran i opremljen kako svaka švejskovska logika nalaže - nosati okolo pod
miškom, ili u velikim džepovima maskirnih uniformi na nogavicama; onakve, na ćirilici i
ekavici, po požarstvima, stražama i bespućima toga našega rata (iako moj rat ne može biti niti
jedan, mogu tek ja biti njegov), da njima nerviram ozbiljne zapovjednike, narednike i – da
prostite - ostrašćene pričuvne dojebnike u lovu na tek započetu vojnu karijeru: vidi ovoga
luđaka!

Da ne pričam pri tome, idući sada već daleko u prošlost, negdje u recimo – sedamdesete -
kako sam sa se izdanjima Lexa kao klinac uspavljivao, trpeći do duboko u noć u vremenima
prije interneta da mi teške knjižurine pritišću prsa u snu. I onda takve stvari u potaji pričao
prijateljima; znaš, i ja sam tako, samo nemam onaj šesti tom; taj ti lomi rebra.

Zašto o svemu ovome imam potrebu pisati? Pridružio sam se onima koji su ratovali protiv
ovih koji nisu palili samo knjige, nego i čitave knjižnice, gradove, ljude – eto, mislim da sam
utoliko učinio barem sićušan dio, barem nešto od onoga što sam mogao; ne bih onda više
dalje pisao o tima na drugoj strani - drugima; prepuštam ih njihovima i njihovoj savjesti – a ja
ću dalje o svojima, o onima koji su bili na mojoj strani; tako su me učili: počisti pred svojim
vratima; tu si nešto ipak možda mogao učiniti. Spasio sam tri knjige, zapravo – možda uopće
nisam učinio baš ništa.
19

Ali zato mogu učiniti sada, pa reći: djeco, nemojte nikada paliti knjige, ma kako vam se
bezvrijedne, pa čak i zle činile; u knjigama je puno manje zla nego u ljudima.

Naravno, kadgod se u vezu dovede knjige i ljude – ne možemo ne sjetiti se legendarne izreke
Thomasa Manna: tko pali knjige, palit će i ljude, jasan je i nedvosmislen citat iz prošlosti od
kojega ništa nismo naučili – radi sebe. Siguran sam, prije svega, da se te dragosavce, bakariće
i blaževiće koje već osamdesetih nitko nije čitao - moglo rasprodati budzašto, poklanjati,
istovariti barem u prostore napuštenih prostora bivše vojske koje su ionako tih godina po
gradovima služile malo čemu korisnome - pa umjesto troškova možda čak nešto i zaraditi, i
što je najvažnije – samima sebi ne priskrbiti stigmu palitelja knjiga.

Uostalom, nije niti književnost daleko od strojarstva, pa sigurno u svim vremenima i na svim
mjestima ima svoje jasne kriterije, kao što i strojarstvo uvijek ima dokaz o tome da je fi šest
jednako fi šest. Jer, postavlja se pitanje: a zašto su paljene druge, vrijedne knjige koje sam
svojim očima vidio na toj hrpi, o tome zapravo ne želim niti pričati. Sva sreća, u mjestu u
kojemu sada živim očito da je u to doba bilo puno više razuma nego strasti, pa sam prošlih
godina iz depoa bez problema mogao nabaviti i čitati i navedene autore i recimo Đilasov
„Revolucionarni rat“ ili ne znam – Pekićevu „Atlantidu“ (preporučam obje, kad smo već kod
njih).

Pri tome, uz pronađenu sjekiricu koja mi je puno puta poslije poslužila u mojim planinarskim
pothvatima – u kojima sam se sretan, čitav i ispunjen sjećao tih strašnih ratnih dana što su
nam odnijeli mladost kao plamen suh papir - kao jedini svoj ratni plijen, vrijedan i predivan,
smatram knjigu o receptima bivše armije pronađenu u nekom zakutku tog napuštenoga
svijeta, ne samo kao svjedočanstvo vremena – nego i kao spomenik mojoj malo značajnoj,
povremenoj i tihoj životnoj borbi sa naređenjima, pravilima i uputstvima.

Bože, jesmo li doista prihvatili rat da bismo sačuvali sebe same – a to znači, da bismo činili
bolje stvari od onih koji su nas napali – ili smo to učinili tek tako, jer nismo znali što bismo
drugo, čekajući iz potaje: doći će i naših pet minuta, pjevat ćemo tada cijelu noć!
20

Uloga svinjske glave u svekolikoj povijesti hrvatskog političkog tijela

Politička povijest neke zemlje svakako da govori ponajviše o njoj samoj. Postoje zemlje čija
je politička povijest duga i uzorna; stoljećima njihovih političkih borbi prevladavaju pravila
koja su oduvijek ista; njihovi se travnjaci kose na isti način i uređuju već naraštajima, tako da
je svakome tko se nov pojavi na sceni istodobno i teško i lako; teško – jer ne postoje izuzeci
koje bi se moglo tolerirati; lako – jer sigurno znade koja su to sredstva i alati koji mu stoje na
raspolaganju.

S nama nije na žalost tako, mi često iskačemo iz okvira – u nas su tradicija, opći interes,
stalnost jako relevantni i slabo poznati pojmovi. Naša politička povijest nije odveć duga, ali je
burna i puna obrata. Ako bi se išta iz nje dalo izvući kao stalnost; to bi bila upravo –
nepredvidivost. Danas eto više pojma nemamo o tome kako su i što su važna i značajna
politička imena ove zemlje i naroda (primjerice Mažuranić, Starčević, pa i Matoš) mislili i u
što su vjerovali u ono svoje neko, posebno vrijeme, mijenjajući često svoje nazore, metode ili
opredjeljenja u godinama iza ili ispred sebe.

Manje je poznato kako su za političku povijest Hrvata u velikoj mjeri u stoljeću što je još
nedavno hujalo za nama puno značaja imale – dvije sušene svinjske glave.

Kažu da je svinjska glava zahvalan komad mesa; ne samo sirova – osim mozga i materijala za
solidno pečenje ili čak hladetinu, poseban specijalitet na ovim prostorima predstavlja ona koja
je dimljena, sušena i potom – kuhana.

Prva od svinjskih glava koje su odigrale važnu ulogu u formiranju naše političke povijesti
svakako da je ona poznatija,zapravo nezaobilazna - kumrovečka, na prijelazu dvaju stoljeća.
Glavni akter te priče bio je vjerojatno, ne sjećam se sada svih detalja, najstarije ili jedno od
21

najstarije djece u brojnoj seljačkoj obitelji. Djeca gladna, hrane malo, a roditelji u poslu – bila
je to česta slika većine naših seljačkih, a i mnogo gradskih obitelji onoga doba. Nije tada bilo
teta čuvalica, baka i djedova nestalo bi već poslije pedsete kada bi kako-koji redom poumirali
od starosti – i tako se naš junak našao sam na čelu buljuka gladne djece u kući. Djeca oko
njega plaču, očajavaju od gladi – i on se sjeti da negdje na tavanu, o debeloj gredi što drži
krov – visi sušena svinjska glava; pa zagrije dosta vode u loncu na ognjištu, ubaci unutra tek
skinutu glavu sa tavana i skuha je, na radost svoje braće. Poslije je, koliko se sjećam priče, a
bila nam je pričana još dok smo i mi bili baš nekako tako – jedni drugima od uha do uha,
taman da nas je takvo što moglo zanimati – ubacio u kuhanu vodu i kukuruznog brašna, da se
voda zgusne, pa su onda glavu ogulili i pojeli meso, a uz to pokusali i onu masnu, gustu juhu.

Djeca su poslije – toga se dobro sjećam – imala znatne tegobe sa probavom, i po tome su
stariji i shvatili da se nešto zbilo – a tek su poslije nazreli prazninu na tavanskim gredama;
tako je eto drug Tito za neko svoje nedjelo dobio rijetku od više zasluženih kazni - i otkrio
radikalizam u svojim stavovima – ali svakako i poriv da se na bilo koji način bori protiv
socijalne nepravde; to je ono što je u mojoj glavi ostalo od te priče, kao nekakvo nasljeđe za
buduća pokoljenja.

Oko tih istim kumrovečkih kotaca i koliba, kao oko kakvih bijednih nastambi
srednjeameričkih indijanaca, zujati će i lebdjeti čitavih pola stoljeća kasnije duh Krleže i Tita,
da se prisjećaju marijaterezijanskih i francjozefinskih zvonika oko kojih zvona zvone jednako
kao i trista godina prije, u mraku, među sovama i ćukovima i duhovima starih zagorskih
plemića što otimaju kmetovima sav urod i masne svinjske glave kao kopci i svrake. Tako će
prva sušena svinjska glava, makar i sasvim neizravno, donijeti jedno od po meni najboljih
štiva u našoj književnosti, onaj Krležin esej o povratku iz Rusije – a da li i što drugo dobroga,
to ćete morati procijeniti sami.

Druga, ona manje poznata svinjska glava skakala je veselo krajem osamdesetih u loncu
obitelji Čičak. I ta je obitelj, kao i sve prave hrvatske, bila brojna – trebalo je puno materijala,
a bome i nešto umijeća da se sve nahrani, pa mi je kao jedan od najvećih bisera iz vremena
kada se otvarala novija povijest demokracije u nas Hrvata – ostala priča iz neke Hudelistove
knjige na tu temu, a ticala se toga kako je Zvonimir Čičak kuhao sarme. Dakle, i ovdje je
fabula počinjala od sušene svinjske glave sa tavana; nije uopće bila tako i toliko tragična kao
ona Titova: glavu se skuhalo, meso ogulilo i samljelo u flajšmašini, pa dodalo običnome
mljevenome mesu - i od te smjese se s dodanom rižom potom pravilo punjenje za sarme; voda
u kojoj se kuhala glava, naravno – poslužila bi kao temeljac za kuhanje sarmi, a kosti su
veselo pojeli psi.
22

I tako su Čičak, a poslije i svi ostali koji su došli (i koji valjda nisu bili toliko zabavljeni
kuhanjem svinja, pa su se mogli jače posvetiti politici), kuhajući i po stotinjak sarmi u
jednome loncu, odredili svoj, a i politički put suvremene i suverene nove Hrvatske: kao put
prepun meandara, dugih i strpljivih postupaka – koji se nekada baš i nisu poštovali – i kao put
moguće izmjene materijala i ljudstva. Težak i trnovit smjer od guljenja mesa sa vrele svinjske
glave (muke usporedive samo sa obrambenim ratom) pa do tihog i ugodnog krčkanja brojnih
sarmi u bijeloj, zimskoj noći – kao što se naša domovina sada krčka sa ostalim europskim
sarmicama u velikom, plehnatom, unificiranom loncu suvremene europske politike.

Poučen tim znakovitim i važnim pričama punim simbolike, pretprošlog sam prosinca zaželio i
ja osjetiti čaroban okus svinjske glave. Hajde, naći danas sušenu svinjsku glavu prava je
lutrija, nemamo više tavana i greda, ili se na njih ne umijemo penjati, ili ne ložimo više naše
štednjake, a dimnjaci nam po kućama stoje kao žalosni podsjetnici na prohujala vremena po
kojima u veljačama i ožujcima huče prve i posljednje bure, dok nam fasadni bojleri stružu po
zahodima. I tako, preostaje nam ufati se u strani kapital, kao jednog od najznačajnijih
čimbenika suvremene političke povijesti, a ufanje u nj rijetko ostaje bez rezultata, pa sam i ja
tako daleko na sjeveru, jedne hladne prosinačke subote pronašao svoju svinjsku glavu. Bila je
–kako iz priloženoga nedvojbeno proizlazi - sirova, tako izražajna i puna boli, da je
jednostavno nisam mogao zaobići – pogotovo kada sam na užas svoje Drage uočio da se
prodaje, pazite sad – čitava svinjska glava za deset kuna! Kakva devalvacija poštovanja i
kakvo ruganje našoj prošlosti, pomislih –i odlučih ispravljati stvar svojim nemalim ulogom.

Odmah mi je jasno bilo da je jedina stvar kojoj se možda u svome projektu mogu nadati
hladetina; nabavio sam stoga dobrih mrkava, celera i peršina, provjerio u kući zalihe kvasine i
ne bez čuvstava pobratimstva svrnuo pogled na lovor što se zimi smjestio u garaži. Došla je
stoga i ta ledena zimska noć u kojoj ću s glavom stići Bogu na istinu: rekoh sam sebi, ako
ništa drugoga, moj Žac mi je nedavno sa sjetom (ima već nekoliko godina da mu je preminula
majka) pričao o hladetini – pa zašto da čovjeka ne razveselim. I tako, mesar je odmjereno
raščetvorio materijal, ja sam ga dobro oprao, rastrgao i razrezao na komade, nasolio, stavio u
veliki lonac i dodao to povrće, papar, lovor – pa onda, još vruće – posložio u dubok protvan;
podlivši stvar obilato juhom od kuhanja, paprom, lovorom, octom i solju. Moja garaža
zahvalan je i skroman prostor – odavna već planira se pretvoriti je u nešto više, ali to više
nikako da stigne, kako to već u političkim povijestima biva – i tako sam sljedećeg popodneva,
taman nakon posla – uočio kako se u njoj stvorila sjajna i obećavajuća masa, vrijedna
sudbonosnog poziva: dođi sutra navečer na hladetinu!
23

Moja Draga je Dalmatinka; kada se zagledaš u njene oči, moraju proći godine da shvatiš kako
zapravo gledaš u more; u oči koje su odrasle i gledale more kao jednu od prvih stvari koje su
vidjele. Njoj su valjda zato svinjske glave - s punim pravom - tek malo primamljivije od
recimo šarana ili kupanja u rijeci; sin je poslovično nepovjerljiv prema tatinim poduhvatima,
život ga je naučio dužnome oprezu i muci; kći je odavna već na svome putu: tko bi sa mnom
kusao hladetinu da Žaca nema, veselo sam se pitao očekujući ga uz hladan gemišt te večeri!

I bilo je dobro. Bila je to, eto, moguće treća svinjska glava u političkoj povijesti Hrvatske: ona
obična, sirova, nesušena; ona nakon koje se neće desiti – ništa. Nakon ove glave, u slast
pojedene i odnesene da se podijeli dobrim ljudima željnim nekih davnih i zaboravljenih jela –
nitko neće osnivati nikakve stranke niti udruge, niti planirati kopernikanske i revolucionarne
obrate iu raspodjeli društvenih bogatstava; niti će se išta promijeniti u našim životima, osim
što se moj Žac ovoga ljeta konačno dočepao zaslužene penzije. Buljuci musavih zagorskih
srednjoškolaca naučili su pod njegovom sigurnom rukom mnogošto o književnim ljepotama;
toliko je to znalo biti važno i veliko i lijepo da mu se još i danas, kada s njime idem cestom –
s ljubavlju i poštovanjem javljaju po gradu, dok se ovom zadovoljno smije njegov nikad
obrijani brk, a bome i brada. Brada koju je često mastio mnogom malom ali slatko delicijom,
umišljam si ja, kakva je bila i ova moja; ova koja je možda značila da nakon svinjskih glava
više u našoj povijesti neće padati i ljudske.

Ovog prosinca ponovno sam u Sparu ugledao svinjsku glavu, bila je nekako ljubičasta, tužna,
napuštena – i nisam je više poželio obrađivati. Vođen Njenom sigurnom rukom (nećemo
kupovati ništa što nam ne treba), prošli smo kraj te glave kao recimo pored preskupog voćnog
jogurta punog dodana šećera i umjetnog okusa borovnice u onom blještavom frižideru: ne
gledam ja tebe, nemoj niti ti mene, prijatelju; pa se obreli kraj neke police sa Kozelovim
tamnim pivama (dakle, ne pitam ja Nju, nego Ona mene: hoće li vam dvije ove biti dobre za
Božić?, a ja mislim, pa velim – hoće, Dušo, kako ne bi bile, popit ćeš i ti gutljaj prije nego
odemo z krpe, može?).

Zbogom, svinjske glave – zborim ja s veseljem napuštajući sparove i lidlove prošlih nekih
dana – sada kuham tople nemasne juhe pune povrća i uz njih pečem pite od kopriva i
medvjeđeg luka; u svemu tom čušpajzu od dobre, stare svinjetine možda se sinu - u nekom
sendviču - zalomi kakav pohani komadić; meni više ne treba.

Dobro je živjeti u vremenu koje baš nimalo ne pretendira postajati poviješću, mrmljam sebi u
bradu dok činim ta svoja mala, ne baš mirisna zlodjela. Nešto si rekao, ljube? – znade me
24

upitati Najdraža u oblaku tog gustog dima što se nad mojim papazjanijama digao, a ja joj
odvraćam: ništa, ništa, prozračit ću ja to prije nego odemo na spavanje.
25

Kupa

Kada negdje iza Velike Gorice siđete sa autoputa za Sisak, cesta će vas preko Male i Velike
Bune dovesti do mjesta Krušak u kojemu počinje poučna staza Šumarica. Nije to izlet od ovih
dana, bilo je to u doba lockdowna koji ipak nije bio toliki da se ne bi smjelo prelaziti granice
županija, pa smo iskoristili lijep dan u ovo doba godine i otisnuli se na kakav-takav put. Nije
put baš ni mali, ima u njemu preko pedesetak kilometara u jednom smjeru; no ja ipak više
mislim na jedan drugi put, vidjet ćete već koji; polako.

Staza Šumarica vodi uz neke manje uspone prilično ravnim terenom, tako da se nakon nekog
vremena nađete u gotovo potpunoj divljini – u kojoj se uopće ne čuju nikakvi zvuci
civilizacije. Osobno mi je u Turopolju od takvih mjesta nekako najdraže otići uz Odru;
zapadna obala te rijeke doista je pravi primjer netaknute prirode u priličnoj blizini velegrada.
Odru smo posjetili i slikali negdje ujesen osamnaeste, toga se sjećam: pisao sam o tome, kao o
zlatnoj dolini - u studenom te godine i postavljao tu slike koje ću poslije gledati i čuditi se tom
predivnom mjestu. No, ovaj puta bilo je dovoljno prošetati nekoliko sati ovim samotnim
mjestom – od Krušaka do Kozjače, ili barem nedaleko; mjestom prepunim sjećanja na neka
sada već davno prohujala vremena i istodobnim osjećanjem nesputane snage u prirodi što
buja, rađa se i kreće ponovno u još jedan krug postojanja. Čitava ova trasa vodi sada sve do
naselja Kozjača, radi se o brdima što se pružaju sjeverno do Kupe, pa nakon nekoliko sati
hoda i boravka u toj okrepljujućoj i stamenoj tišini – obližnja rijeka nekako kao da te vuče k
sebi, da je vidiš, osjetiš, čuješ.

Kupa mi je sve do prošloga rata zapravo bila sasvim nepoznata. Znao sam kao dijete da tamo
negdje u Karlovcu postoji rijeka koju valja prijeći da bi se približilo moru; sjećao sam se kako
stara cesta za Rijeku vodi sve do njene doline prije nego će se okrenuti prema jugu (djed je
često, kada sam bio mali pa smo se autom vozili tom cestom, znao pričati o tome kako je na
tom mjestu Kupa odvajkada bila granica dviju zemalja – Hrvatske i Slovenije). No, sve se to
promijenilo one predivne i strašne jeseni kada je počeo rat i kada je Kupa postala razdjelnica
svjetova: nekih drugih svjetova.

Zato je sada nekako važno, kao da se radi o nekom zavjetu – što li – povremeno doći ovdje,
pa se zagledati u mirnu i blješteću površinu vode što pod ovim sjajnim i – ponekad se čini –
26

beskrajnim suncem odlazi prema istoku, prema gradovima, velikim rijekama i morima;
potražiti u vodi sjećanja na tvoje ondašnje vršnjake, praktički još dječake što su ovdje negdje,
na ovim obalama, izginuli onog strašnog prosinca u jednom jedinom danu – a još ste samo
koji mjesec prije toga zajedno, niti ne znajući jedni za druge, odlazili na ista mjesta; slušali
istu glazbu i sanjali iste stvari. Spuštate se sada, dok tebe preplavljuju sjećanja - sve do
Pokupskoga, pa tamo, šećući uz rijeku – da se Najdraža, dok puši i uživa na suncu, ne zabrine
– potiho odlaziš do malo udaljenog korita Kupe, stavljajući ruku u mirnu ledenu vodu,
šapćući im: još niste sasvim zaboravljeni; još vas ima.

Kupa, kakva strašna riječ; Kupa tada bješe granica koju je valjalo čuvati, jer iza naših leđa bio
je čitav jedan svemir radosti, punine i voljenja. Upravo u tome i bila je snaga koju si osjećao
kao nešto pravedno i važno: ne dopustiti toj tmini i sili, makar i golim rukama – da otme ono
što je najvrednije. U ta ledena i maglovita svitanja ispraćale bi te u taj svijet podzemlja i
strave zaplakane dvije od tri najvažnije žene tvoga života: djevojka i majka; jedna (kao
uostalom i ti sam) potpuno nesvjesna svega – jer bili ste prava djeca pijana od ljubavi; druga –
poluslijepa i bolesna, pa nije ništa drugo niti znala, i ničega se drugog nije niti bojala, čak ni
svoje vlastite smrti i patnje – nego samo te teške i mračne nevolje za koju je više srcem nego
očima naslućivala kako se nadvila nad tebe.

Ništa mi zapravo o svemu tome tada nismo znali – tako je bilo najlakše i najljepše; otrgnuti
zorom iz posljednjih i najvrelijih zagrljaja naših šutnjom isprepadanih djevojaka mi smo
odlazili u tu tminu i mrak – o, Bože – zapravo htijući to, ili se tome barem ne protiveći, pa
sada, kada o tome poskrivećki razmišljaš i sjetiš se svega, gotovo da ne možeš povjerovati
kako se radilo i o tebi, ili – o sebi; kao da je tada, prije četvrt i više stoljeća te neke tuđe,
strane i tmurne uniforme, puške i mjesta - navlačio, drhtavim rukama držao i pohodio neki
sasvim drugi čovjek; netko meni potpuno nepoznat i stran.

Da li sam doista bio spreman i sposoban ubiti, pitam se baš svakoga dana od onda, pa sada –
niti samome sebi, a kamo li kome drugome – ne umijem dati drugog odgovora, osim zahvale
što to nisam nikada morao učiniti.

Jer, da sam nakon svega morao živjeti svoj život u kojemu bih se svakoga jutra budio sa
slikom čovjeka kojemu sam oduzeo njegov – bio bih to neki sasvim drugi i nepoznati, strani
ja; trnci me od toga prolaze dok me proljetno sunce peče pa se usred ožujka skidam u majicu
kratkih rukava: koža i lice mi gore, a iznutra kao da sam se smrzao.
27

Glas iz te ledene daljine, opominjući i tješeći me, govori mi glasno da se vratim; da budem
veseo, tih i malen kao mrav - i tako jedino uistinu dostojan svega što me snašlo i nagradilo me
kroz vrijeme - nakon što sam se vratio iz te noći neizvjesnosti i sumnje. Taj glas postaje sve
jači, odjednom vriskajući u moje uho da ne mislim više o tome, do vraga i razmišljanje. Ne
misli više o tome – nego se okreni i brzo pođi nazad; nazad od tog grmlja, vlage i blata; iziđi
iz sjene i konačno uhvati dobru, suhu, tvrdu stazu na suncu.

- Gdje si ti, već nekako zabrinutim glasom pita me Ona.

Ista je to ona koja je tada plakala i grlila me kao što me danas grli i smije se, jer postala je
negdje putem Ona – i samo je jedna Ona; a ja Joj sasvim tiho i mirno, kao da se baš ništa
desilo nije, odvraćam da sam tu - i da sam samo malo prošetao.

Tu sam, Tebi sam tu - to sada mislim i pričam u sebi, slušajući još jedva čujan odjek onoga
glasa s rijeke; pa kao što sam onda znao gdje sam i kamo ću poći, tako to sada znadem samo
radi Tebe: da još uvijek ima mjesta za mene, tu, ovdje, sada - i da nije vrijeme otploviti onom
ledenom i samotnom rijekom, kao što su oni morali.

Ne zamaram se više pitanjem zbog čega oni jesu, a ja nisam; da li ste me vi sačuvale, ili njih
druge neke – nisu uspjele sačuvati, ili to nisu htjele, ili ih nije imao tko čuvati.

Jer, ako me itko držao, spašavao, čuvao na svakome metru ovog moga puta – to ste onda bile
vi, žene mog života; vama dvjema pridružila se kasnije i treća, moja kćer, pa ste na mene
trošile i poklanjale mi svoje vrijeme, život, zdravlje da vam budem siguran i da sa mnom
budete sigurne (dobro, bilo je tu, a ima i sada još dobrih muževa, još kako, ali to su neke
druge priče). Žene su me, znam to dobro pod ovih niskim i snažnim suncem - čuvale da ne
ishlapim ili otplovim nekim rijekama ni u što, nego da me još uvijek ima – tiho govorim u
sebi, dok putem od obale kroz travu hodamo; a ja sam iza, uvijek posljednji - polagani ja, na
putu iza najljepših leđa i vjeđa.

Zaboravljam na one dječake kojih više nema; otplovili su i nestali - i lagano dotičem svijet
svojim dlanom; polažem ruke kao da ispitujem je li sve to još uvijek stvarno, ili sam samo
nešto umislio.
28

Nisam. Sve je čvrsto, sigurno i meko kao u najljepšem snu. Polako, kao prvi put, utiskujem
pored vozila, dok otvaramo vrata - usnama poljubac u čelo i šapćem pitanje, hoćemo li sada
preko Jamnice pa nazad, a Ona bezbrižno veli kako pojma nema što bi drugo - i još mi svojim
osmijehom pokazuje koliko mi vjeruje; uvijek potvrdno i strpljivo odgovara na moja retorička
i često sasvim suvišna pitanja, pa se svaki put iznova pitam, jesam li to sve zavrijedio, ili sam
samo uspio proći između kapi.

Kako je to samo strašno i predivno - da se čovjek od ozbiljnosti smrzne kada ga taj plamen
ogrije i oprlji, a o svemu ja sam nikada ne bih imao ni najblažeg pojma: vjeruje mi tako i
toliko da odavna već baš sve što ima prepušta u moje ruke – pa sada ponovno pojma nema
gdje sam Je zapravo opet doveo; ne zna ni gdje je, ni kako se odavde izvući, ni kuda – a ja
sam u tome svemu dokazani majstor; sve što zna – jest to da nas samo ja – da bi bilo dobro -
mogu dovesti nazad s nekog mjesta o kojemu još jutros nije imala pojma niti da postoji;
nekom uskom cestom na kojoj (to ja odgovaram na Njeno pitanje gdje smo) nema nekog
većeg mjesta usput. Zapravo, nema nikakvog mjesta; vozim dugo i polako zavojitom cestom
kroz duboke i tamne šume, pa odjednom, kao da nam se priviđa, usred ničega - ugledamo
tablu na kojoj piše Zagreb; kao da smo putovali nekim drugim svijetom prije nego što smo u
ovaj ponovno stigli.

Ako ne računamo Hudi Bitek.

Molim te, možeš li mi objasniti - pita me gotovo prestrašena tim nevjerojatnim toponimom -
što to zapravo znači, a ja (nakon svega o čemu sam tamo, na rijeci razmišljao) ne znam bih li
se grčio od smijeha ili gorko plakao. Hudi bitek, to je kmetsko poimanje bitka, puta i smisla,
velim. Da bi bilo dobro, prvo valjda - smatrao je neki davni kartograf, upravnik ili povjerenik
- moramo upoznati zlo, završavam veleumno s elaboriranjem odgovora na pitanje - mogu li to
objasniti, to ime.

Mogu, mogu; sve s Njom mogu; još kako; baš sve, samo nije u redu da to (da mogu) prečesto
govorim; zabrine se od toga – ili još više, od toga kada predugo šutim pa Je gledam - pitajući
se onda zabrinuto, što mi je.

Ništa mi nije. Ništa više; zaboravio sam na sve ono. Podižem sjenilo na vjetrobranu pod ovim
neobranjivim nebom; sunce nas već pomalo tuče u leđa; dan zamire a mi se vraćamo - i moja
ruka katkad s mjenjača siđe na Njeno koljeno i pod Njen dlan. Dobro je.
29

Ljuštura 1

Prilazim jučer kasno popodne nekim povodom kojeg ću možda uskoro opisati – Kockici na
Prisavlju; nekadašnjoj katedrali iz koje su sijevali gromovi i munje moći i ljutih bogova u
prošlosti i pred kojom sam jučer bio prvi puta u životu; sada je to ubav dom nekoliko
ministarstava i pripadajućih državnih institucija. Pravo mjesto za razmišljanje o formi i
sadržaju, o besmislu i smislu: kako prijestolju koje to prestane biti – ne samo da je
ispražnjeno, nego ga više nitko niti ne vidi prijestoljem – dati nekakav sadržaj i smisao.
Vječita borba izgleda i suštine: vjerojatno glavno bojno polje ove civilizacije, na kojemu se
smisao pretvara u pustoš, slabost, besmisao, ništavilo i kraj.

Obitelji i države jako sliče jedne na druge. Znate već one obitelji koje odaju dojam uzornih,
čak dobrostojećih - u kojima izvana sve izgleda sjajno – ljudi su besprijekorno obučeni, vozi
se po nekoliko automobila, valjda onih koji su bolji (obično automobile razlikujem po boji a
ne po marki; moj klinac je već sa tri ili četiri godine, fasciniran time - znao sve marke svih
vozila nasuprot svome starome koji razlikuje samo crvene od plavih); kada s tim ljudima
razgovaraš, nastup im je odrešit i odlučan; gledaju iz nekog drugog svijeta i neke druge
duljine – a u stvari u sebi kriju tešku i tmurnu tajnu. Kada negdje putuju, ne umiju biti zajedno
u četiri kvadrata dulje od pola sata a da ne iskoče iz kože; zato putuju odvojeno; kada žive u
istom prostoru, jedva jednom tjedno nešto pojedu zajedno, a i tih je petnaest minuta ispunjeno
elektricitetom dovoljnim za pet ili šest dobrih svađa; potom nečujno otplove u svoje sobe, da
se susretnu što je moguće kasnije, manje, ili nikako.

Uvijek sam, iako u ono doba nije bilo lako vršnjacima oko mene tumačiti zašto petkom
popodne sa torbom odlaziš tramvajem u drugi dio grada – bio zahvalan svojim starcima što
nisu imali tu potrebu izigravati pred drugima sreću; hajde – nikada se nisu formalno razveli –
ali to bi valjda njima osobno predstavljalo priznanje kapitulacije u odnosu na mene i preda
mnom, pa su se zato zadovoljili time da žive na deset kilometara udaljenosti; no ono što je
najvažnije – ja sam uvijek, baš uvijek imao dojam da se oko mene, doduše na svoj čudan i
nigdje viđen način - trude najviše što umiju; zapravo sam siguran kako je Stari čak i imao još
nekih prilika naći drugu ženu, ali sam sasvim uvjeren da to nije učinio samo zato što je sam,
ni od koga natjeran -smatrao da bi time zapostavio mene; vjerojatno je s vremenom zavolio i
Staru na taj jedan drugačiji način, kao ortaka – čak su na koncu zajedno, kada sam već bio
student ili se zaposlio – odlazili u kazalište, nekoliko dana ljetovali zajedno, uzimajući od
svega ono što vrijedi (a rijetko kada su stvari takve da nešto baš nimalo ne vrijedi).

Ta je priča povremeno čak dovodila do situacija u kojima bismo na neka putovanja ili
pojedine vikende kada sam još bio tinejdžer - odlazili zajedno; bila je to jedna prava zajednica
interesa koja se nije niti trudila bivati nečim višim i romantičnim. Iz perspektive današnjeg
doba mi se ta velikodušnost i žrtva čine zapravo nepotrebnima, ponekad i stravičnima,
30

strašnima; no, ljudi su dobro poznavali život u tim nekim svojim već pedesetima, tamo gdje
sam ja sada – i ako nisu željeli lagati jedno drugo ili – valjda im najvažnije - mene, shvaćam
da nisu željeli niti sebe. To je i moje iskustvo sa djecom: možeš ti pričati štogod želiš, da ti na
usta izlazi strogoća, ili med, ili oboje – ali ako svojim primjerom pokazuješ nešto drugo - da
nemaš samodiscipline, da lažeš, varaš, kradeš, da potireš to o čemu pričaš – uzalud ti sav trud.
Djeca se odgajaju primjerom i upijaju u sebe ono što nije izrečeno a tako je vidljivo – kao
spužve. Zapravo, tako jednostavno: važan je sadržaj, a forma malo ili nimalo.

Točnije: nikada nisam imao dojam da je mojim starcima, ma kako različiti bili - potrebna
prazna ljuštura da bi mi davali nekakav sadržaj – i u tome su bili jedinstveni; ono što su
cijenili i što im je bilo vrijedno – bio je upravo taj sadržaj i smisao onoga što sa mnom
postižu; kada su već zakoračili u taj posao roditeljstva, nisu željeli pretpostaviti tome ništa za
što su sumnjali da bi moglo ponoviti neuspjeh iz područja njihova međusobnog odnosa. Nije
sada važno tko je kriv za njihov razlaz – na njega su s vremenom pristali kao na gotovu stvari,
i bilo ih je briga što o tome misle svi oko njih, računajući i njihove obitelji. Baš radi tog
odnosa sa starcima, iz te muke da izgledaš različit, stršiš – a opet od života uzimaš ono što
valja - i odbaciš sasvim jasno i odrešito što ne valja - pojavila mi se vrlo rano u životu misao
da ću radije provesti ga sam, nego u nekoj praznoj ljušturi s još nekime tko bi mi služio samo
kao privid. Ako su me tome uspjeli naučiti baš vlatiti starci, na svoj čudan, težak, bolan način
– zahvalan sam im na tome dokle god dišem i mislim.

---

Države su na tom polju izgleda i smisla - jako slične obiteljima; obje države u kojima sam
živio ili živim sliče na obitelji koje sam opisao – a kakva nije bila moja. Ona prva država,
kako je vrijeme odmicalo (a ja se nisam niti mogao sjećati nekog ranijeg doba u kome su
pucale kosti) sve je više – i u sistemu prisile, ali i u svakodnevnom značaju i smislu - gubila
na važnosti i sadržaju kao ispuhana nogometna lopta, pa se od mjesta moguće hvale i ugleda
(nesvrstanost, samoupravljači, socijalna sigurnost, treća ili peta armija kontinenta i slično)
pretvarala u mali, slabo kome izvana poznati pakao koji se skrivao pred gostima i pometao
pod tepih.

Ono što je od te države na koncu ostalo, bio je idealan, svima poznat i velevažan ustav i njeni
zakoni koji su odražavali projekciju idile – potpuno različitu od stvarnosti. Odrastao si u
nečemu za što si i sam, po licima odraslih oko sebe, ili riječima što su te okruživale, ili strahu
i napetosti koji su ispunjavali zrak oko tebe – shvaćao da je sve već odavna mimikrija, trulež i
laž (na koncu, o tome su govorile i sve pjesme svih tvojih idola novog vala koji je i nastao na
buntu prema takvoj laži i mimikriji). Bila je to na koncu obična, pusta i ispražnjena ljuštura iz
koje je davno već nestao svaki smisao; ostao je jedino taj mali, skriveni plamen nevolje,
razlika, svađa - koji se svakoga dana i svakoga daha sve više povećavao, da bi konačno postao
pravi, veliki, vatreni pakao pun boli i razdora, rata i uništenja, mržnje koja je nastala iz
navodne ljubavi; lišen svakoga smisla daljeg nastavljanja – kao neki strašan, nekada blještav
brak kojeg su žena i djeca morali napuštati paničnim skokovima sa kata kuće u mraku noći -
pune vike, udaranja i tuče.
31

Druga država, nastala na ruševinama te prve, ispražnjene, krenula je u suprotnome smjeru:

sam njen nastanak bio je ispunjen smislom i važnošću bez ikakva prvotnog oblika; ako ništa
drugo – bila je većini ipak značajna zato da brani, štiti, hrani i pazi; u jednom trenutku imala
je valjda pola milijuna izbjeglica i prognanika u sebi – ma koliko je oni drugi i drugačiji, često
i s pravom – radi zlodjela koja su činjena, odobravana, prešućivana – doživljavali tuđom,
nametnutom, neželjenom. Kao da smo namjerno previđali koji je smisao zajednice; najvažnija
je i u nastanku ove države ipak uvijek – pa sve do danas – bila forma: prvo se tuklo i ginulo
da bi se uopće očuvala, pa da bi zadobila svoje granice, valutu, priznanje; kada je to
postignuto, valjalo je kroz desetljeća koja su slijedila izgraditi nekakav sustav kojeg bi se
zvalo državom i uklopiti ga u svjetske tokove; zato su od drugih, starijih, pametnijih, većih –
u njenom osnivanju marljivo prepisivani zakoni i prenošeni u naše sirotinjsko okružje; što je
često izgledalo nakaradno i teško.

Tome su sljedile borbe za primitak u razne svjetske i kontinentalne konferencije, udruženja,

saveze; sve to završava koncem ove godine nestankom vanjske granice prema sjeveru i
zapadu (pa ćemo tako doista barem neko vrijeme moći stizati do hladnih sjevernih ili
zapadnih mora kao obični putnici namjernici bez zaustavljanja) – i uvođenjem istog novca
koji već postoji u većini ostatka tog bijelog, blještavilom i osmijehom ispunjenoga svijeta.
Kao i obično, malo smo pažnje posvećivali tome što se ispod tog osmijeha, svjetla, bjeline
krije; važno nam je bilo pohitati tamo, tješeći se da je to najbolje društvo u kvartu u koje
bismo mogli ući, pa se šepiriti pred susjedima: vidite kako smo mi važni, veliki, lijepi.

Upravo to ovih dana govore i vladajući: postigli smo sve strateške ciljeve o kojima smo
sanjali. Sagradili smo predivnu, velebnu, sjajno ožbukanu zgradu, punu blještavila, sjaja nove
armature, stakla, čelika, betona – ali sve što nam je još preostalo, to je: ispuniti je smislom,
značajem, važnošću; sve što nam još predstoji, jest samo to da ljudi svoju državu doista počnu
doživljavati kao svoju, onako kako bi trebali i razmišljati o državi; da je počnu doživljavati
kao zajednicu koja će se o njima brinuti, podupirati onda kada bude teško, garantirati to da
čovjek u nevolji, nepravdi, bolesti – neće ostajati sam na cesti, bez pomoći; zajednicu u kojoj
funkcioniraju školstvo u kojemu nije važnija brojka ocjene od stvarnog znanja; zdravstvo u
kojemu nije važan broj pretraga i zahvata nego njihov rezultat; pravosuđu u kojemu nije
važan broj riješenih predmeta, nego njihov ishod; socijali u kojoj nije važna forma nego
sadržaj; u kojoj po neumoljivim brojkama nećemo imati najveći broj umrlih na broj oboljelih,
jer imamo sustav u koji jednostavno ne možeš ući – toliko je važan sam sebi da ga nije briga
za ljude koje bi treba liječiti. Imamo svoj vlastiti, čudnovati svijet predivan kao ledena pustoš
Arktika u kojoj caruju polarni medvjedi; ako imaš sreće, moći ćeš u njoj uživati, ako nemaš,
jedan će te proždrijeti živa.

Moramo još samo stvoriti zajednicu u kojoj će se živjeti bolje. Ne bolje u odnosu na ono
ranije; ranije nije mjerilo ničega – nego bolje u odnosu na ovo sada. Jer, ako smo se najboljoj
klapi u kvartu pridružili samo zato da bismo nosili njihovu obleku i izgledali kao oni, onda
čitav taj trud nije imao smisla. Trebali bismo i živjeti kao oni a ne od njih: ne samo po
nekakvim bedepeovima i prosječnim primanjima, nego i po suštini. Da, na dvjesta kilometara
32

od mjesta na kojemu ovo pišem, postoje ljudi koji žive od pisanja, ili tko zna još koje
djelatnosti koju naš vrijednosni sustav prezire kao beskorisnu i slabo profitnu; zapravo – ljudi
koji žive od plaće i svoga rada; ljudi koji uz puni iznos mirovine nakon četrdeset godina rada
ne prekapaju smeće; koji nakon diplomiranja u roku ne traže posao godinama – nego ih on
čeka.

Ne mogu se othrvati strašnoj pomisli na to da prije svega moramo promijeniti vlastiti pogled
na život i sustav vrijednosti; ne cijeniti ljušture, imetak, blještavilo, nasuprot onoga što vrijedi
i traje. Ta pomisao dovodi do zaključka da, kao i obično, za sve naše nevolje – ili najveći dio
njih – nisu krivi drugi, koji bi nešto oteli, utajili, učinili ispod stola – nego mi sami. Jer i ti
koji otimaju, varaju, kradu, taje, izabiru po babi i stričevima naše nasuprot njihovih - a ne po
vrijednosti – jedni su od nas; odgojile su ih naše majke i očevi, nisu pali s neba. Nitko nam
drugi nije kriv za to što smo loši; to samo znači da smo rijetko kada imali istinske volje
postati boljima – jer to je tražilo rad, odricanje, trud, samodisciplinu – stvari koje su tako
teške, zahtjevne, daleke i ne nude rješenja koja bi nas odmah mogla zadovoljiti. Nasuprot
tome, mi oduvijek težimo za čarobnim štapićima, instant rješenjima, revolucijama umjesto
evolucijama - koje će u pet minuta ispraviti staro i stvoriti novo, bolje, ljepše. Uvijek padamo
na foru novog početka, koja zvuči puno lakše, bolje, smislenije nego dugotrajan, strpljiv,
rudarski posao koji će trajati generacijama i iznjedriti kvalitetu.

Trebali bismo sada ovu svoju prilično praznu ljušturu ispuniti smislom.
33

Ljuštura 2

Stariji ljudi imaju malo šansi na natječajima za posao. Tko će zaposliti nekoga u drugoj
polovici šestog desetljeća života - a taj nije niti za penziju, niti za posao - to bih još volio
vidjeti; makar o onome što je posao koji se traži - ovaj koji se javlja znade u suštini više od
svih koji testiraju ili ispituju zajedno, osim nekakvih suvremenih engleskih fraza, računalnih
prezentacija i sličnih stvari koje nikome ne trebaju ali služe kao prazna ljuštura za filtriranje
kandidata; no – ako se taj nesretnik ili nesretnica ne javlja na natječaje, izgubit će i
zdravstveno sa burze. Ni manje ni više – u nekoj neizravnoj ili manje izravnoj vezi sa time,
prilazim onog posljednjeg lijepog sunčanog dana kasno poslije podne nekadašnjoj Kockici na
Prisavlju; tadašnjoj katedrali iz koje su sijevali gromovi i munje moći i ljutih bogova u
prošlosti i pred kojom sam tada prvi puta u životu; sada je to ubav dom nekoliko ministarstava
i pripadajućih državnih institucija. Pravo mjesto za razmišljanje o formi i sadržaju, o besmislu
i smislu.

Okupan kasnopopodnevnim toplim suncem kao morem što me neki dan na otoku plahnulo i
mazilo - gledam u tu danas polupraznu ljušturu u kojoj su u prizemlju vide oni stravični open-
space radni prostori; u njima je možda ispunjeno svako treće ili peto mjesto – nekim
nesretnikom ili nesretnicom što bulji u računalo pa u papire pored sebe - i u tom polumraku i
sjeni nastoji nešto učiniti. Izvana sjaje čelik, beton i staklo; iznutra stari zaštitari i portirke loše
obojane kose i šminkom prikrivenih bora, umora i godina. Vječita borba izgleda i suštine:
vjerojatno glavno bojno polje ove civilizacije, na kojemu se smisao pretvara u pustoš, slabost,
besmisao, ništavilo i konac.

Doba je ručka; negdje sa dna zgrade, iz restorana dolazi miris jela; ja sam upravo pojeo
sendvič pa sam utažio glad, ali ipak ne toliko da o hrani ne bih razmišljao.

----

Sjednem pred velikom zgradom na široku i veliku klupu u hlad. Tko zna odakle i zašto, dolazi
mi u sjećanje prizor iz nekog restorana brze prehrane u Draškovićevoj; valjda me isto tako na
to asociraju ovaj beton, staklo, čelik, arhitektura onog vremena; baka i djed doveli su me
unutra da ne kisnemo na iznenadnom ljetnom pljusku i pričekamo majku koja je radila u
obližnjem poduzeću za poštu, telegraf i telefon na informacijama (PTT; tako se to tada zvalo);
sjedimo i čekamo (tada u polupraznim restoranima konobari nisu pravili probleme starijim
ljudima dok je vani kišilo – a ravno je najvećemu grijehu da se ovdje nešto naruči, jer vani se
po kanonu moje bake ne jede, ako se ne mora – bila bi to najteža kletva njenoj kuhinji i
domaćinstvu, i djed to prihvaća kao posljednji i najvažniji zakon ovog dijela svemira). Djed
će možda umjeti koji puta uteći sa svojim pajdašima na neke kobasice ili kakav dobar grah u
neku birtiju na Črnomercu ili Trešnjevci, na putu do Zagrebova stadiona, ali meni od tog
zavjeta dugo, dguo neće biti spasa.
34

Potom ja poskrivećki – u tom restoranu, sjedeći sa djedom i bakom - kradem sa stola ostatke
kruha od onoga koji je tu prije sjedio i jeo, i umačem ga u ukusan crvenosmeđi umak na
širokom, plitkome tanjuru sa debelim plavim obrubom; imam možda četiri ili pet godina;
zasićen sam domaće hrane, variva i zelenja koje se stalno kuha kod kuće – u vrtić ću poći tek
sljedeće jeseni; tako se kod kuće kuha jer majka i baka moraju zbog svojih kroničnih bolesti -
jesti dijetnu hranu, a taj nedostatak djed sebi kompenzira sjajnom slaninom, lukom i
gemištima u radioni u dvorištu; zato sam jednostavno lud za okusima restorana, instant jelima
iz vrećica i snažnim začinima; oni mi jamče nova iskustva, okuse i saznanja do kojih ne mogu
doći kod kuće – pa sanjam kako jedem vani, po tko zna kakvim prčvarnicama, bilo kakva jela
– samo da je vani; uživam u okusu jela i gotovo sam sve već pojeo kada baka shvati što
radim, pa me naglas izgrdi. Danas se tome smijem od srca, i shvaćam: i tamo sam bio
privučen izgledom, mirisom, ambalažom; prisjelo mi je previše blaga, zdrava i raskuhana
sadržaja. No, danas više ne moram očajavati bez legendarne bakine zlijevke; Najdraža se u
tom poslu toliko izvještila da se bake sada sjetim s radošću nazdravljajući njoj i njenoj light
kuhinji od prije pola stoljeća.

Moj skriveni nagon često u djetinjstvu ipak nadopunjava otac; otkad znam za sebe, Stari nije s
nama; kada sam s njime, prije nego me vodi u lunapark, ili na utakmicu, ili jednostavno
šećemo gradom dok mi priča predivne priče o starim zgradama, povijesti, dalekim i
izgubljenim vojskama, ljudima, brodovima, krajevima – usput pođemo u neku zalogajnicu
kakvih je tada još pun grad, pa tamo s nogu, jer stojimo za nekim pultovima gledajući kroz
prozore van - pojedem kakvu dobru kobasicu, komad jako začinjena mesa ili plućica na
kiselo; kada o tome pričam kod kuće – baka lomeći prste kaže da će Stari sve što ima pojesti i
rastepsti, a majka šuti.

Majka na to šuti, i šuti, i šuti još – dok ne postane napadno; i ja šutim s njom – možda sam tek
neznatno stariji, sada mi je vjerojatno sedam; znam da je ta šutnja njena mjera samostalnosti –
majka voli biti ničija i svoja - više od svega, samo se to pred bakom ne smije previše pokazati.
Da bi bila svoja i samostalna, majka kupuje krojeve za šivanje; baka je prva generacija
školovanih krojačica iz nekadašnjeg Tivara (oni koji poznaju povijest šivanja u nas, znat će
što to znači) – kao svoj miraz, ima singericu i spavaću sobu koju je djed zajedno sa njenim
ocem istesao od drva iz djedove šumu u Delnicama; majka takve stvari više ne poštuje koliko
bi trebalo; sada je već otada prošlo pola stoljeća i došao je neki novi svijet; krojevi su
nemogući i strašni; majka je o tome sve što treba - naučila u nekom zavodu za domaćinstvo
gdje je radila kada je upoznala oca – pa sada šije i kroji na svoj način, na bakin užas.

Već tada siguran sam kako i baka znade sve o toj majčinoj potrebi za samosvojnošću koja je
meni tako draga i lijepa – možda i osjeća da na njoj iz tko zna kojih, meni sasvim nepoznatih
razloga - ima neke krivice za to što otac više nije s nama; u našoj obitelji nema previše
stanova, pa mlađi uvijek moraju počinjati živjeti sa starijima – a to je često katkad turobno i
teško, kada nemaš ničega čega bi se uhvatio, nego se moraš povlačiti u jednu sobu gdje živite
i spavate svo troje – da u njoj grizeš i pormišljaš sve nevolje, poniženja i strahove koje si
preživio.
35

Razmišljam sada o tome i tim glupim optužbama koje ljudi jedni drugima zadaju kao ubode
sitnim iglama, često i bez riječi – pa se smiješim i još uvijek vjerujem da nema drugog načina
da ljudi razvežu te čvorove i rastjeraju taj strašni pakao – do li običnog, iskrenog razgovora, i
znadem da – ako sam po ičemu različit od svojih starih, onda sam po tome: po volji, želji,
htijenju da ostavim sve što činim ili ne činim – i sjednem razgovarati sa Njom - samo kako
nad našom mržnjom, ne daj Bože, ne bi zašlo sunce.

Otuda i naš, Njen i moj zavjet: radit ćemo sve tako i toliko, da naša djeca ne moraju počinjati
tako kako smo i mi počeli – u očaju, tmini i šutnji vlastite sobe u nečijemu tuđem stanu; tamo
gdje si bio, jesi i postaješ strancem – na koncu i samome sebi, jer dolaze vremena u kojima
djeca i neće moći ništa drugo, do li zakopati i udati se za kredite i banke i kamate, i tako
robovati i kulučiti u tome strašnom, sjajnom i odvratnom vremenu pola života ili dulje, samo
da ne bi bila stranci u tuđim sobama tuđih stanova.

No, ja sam sada još samo restorana željni sedmogodišnjak; kada budem malo stariji, Stari će
naučiti kuhati onako za pravo; u trgovinama će već i kupovati komplete za špagete milanez
kao najnoviji izum domaće prehrambene industrije koja cvjeta, sa umjetnim dodacima u maloj
vrećici, paketom tijesta i ispisanim receptom na omotu (tada još nitko ne pazi na umjetne soli,
dodatke i pojačivače okusa, to će doći tek kasnije, puno kasnije; sada još svi vjerujemo
trgovcima i proizvođačima kao starijoj i mudrijoj braći i sestrama). Kada sve to ranom zorom
na tržnici kupi i donese u stan, pa mi ištruka netom kupljenu naranču, da je popijem natašte,
Stari će još dodati – neka se nađe – i dobar kilogram mljevena mesa (meso se tada još uvijek
kupuje samo kod mesara koji ga pred tvojim očima melje, i to traje beskonačno dugo, a ja sam
još ipak malen pa ne mogu gledati iznad one staklene vitrine, nego sve promatram kroz staklo,
kroz beskonačne nizove i komade crvena, krvava i hladna mesa i kroz rukom ispisane cijene,
šifre i iznose beskonačnih znamenki i nula).

Konačno tako i ja u kuhinji svoga Staroga vikendima bivam sit i zadovoljan, jer kada gledam
svoje fotografije iz ranih sedamdesetih – doista sam mršav preko svake mjere; u školu sam
pošao sa tek malo više od šest godina, jer su tako - onoga dana kada Zagreb nije uspio zabiti
gol hrasničkom Famosu na prepunom Maksimiru što sam gledao na svoje oči držeći za ruku
svoga djeda - odlučili mudri i važni ljudi, pedagozi, psiholozi, odgajatelji, profesori - koji
brinu o kvotama djece u razredima – i samo svojoj visini i činjenici da sam već samouk u
pisanju i čitanju (jer djed još od zime nema živaca stalno mi iščitavati čitave članke iz
Sportskih Novosti) moram zahvaliti to da me stariji nisu previše maltretirali i gnjavili, kako to
već među okrutnom i nemilosrdnom djecom svih krajeva, vremena i dobi bude. Samo tome, i
očima jedne Sonje – koje ću gledati dok nas po odlasku prve razrednice u mirovinu ne
razdvoje u različite razrede; očima pred kojima su se sva dječačka mržnja, poruga i zloća
topile sigurno i snažno, da nikada ne budu ispripovijedane, učinjene i zapečaćene nad nečijim
životom i djetinjstvom.

Onda mi, dok tako sjedim pred ovom velikom zgradom mirišući neki prekuhani glablec -
odjednom na pamet pada jedan davni razgovor mojih roditelja već gotovo neposredno pred
majčinu smrt; mislim da smo bili samo nas troje doma na nekome kasnom ručku, zapravo
36

siguran sam, jer inače se to sasvim izvjesno ne bi tako odvilo – ja sam uletio negdje iz vojske,
ili s posla, Stari je donio nešto iz grada, mama je kuhala i Stari je pohvalio njenu hranu, a ona
je sasvim neočekivano kazala kako bi bilo bolje da je kuhala više; on na to sa zadivljujućim
spokojem, džentlmenski i ne bez iskrene radosti - kaže da je i ovo predivno.

Baš tako je tada rekao Stari: i ovo je predivno.

Nekako, iz tog strašnog i tmurnog vremena rata, neizvjesnosti, neimaštine – pamtim da sam
kao sasvim siguran recept uočio usredotočenje na lijepo i dobro – na ono što će se desiti ili bi
se moglo desiti, a ne ono što je bilo, pogotovo ako je bilo tmurno i teško; majka se tome u
svojoj bolesti, slabosti, nemoći nikako nije mogla do kraja okrenuti, ali Starome je to
uspijevalo, još kako. Ta njegova okrenutost svjetlu, barem kada razgovara o važnim stvarima
– bila mi je veliki putokaz; tog se svjetla u prve dvije godine života nagledala i moja mala
kćer – kada je djed sa njom znao sjesti na pod boravka i rasprostrti po njemu valjda dvjesta
nekih malih figurica, igračaka, slikovnica, knjižica, i onda bi njih dvoje, valjda tri ili četiri
sata, u neko magleno hladno popodne i večer, truseći mandarine, čokoladice i topli čaj,
sjedeći na podu, slagali sve to u kutije pričajući, baš onako kako je i meni kada sam bio nešto
stariji, na našim šetnjama gradom - pričao o onim dalekim gradovima, brodovima, ljudima, na
putu u zalogajnice našeg grada.

Kada je majka umrla, imao sam jedva dvadesetipet godina; taj razgovor za onim ručkom se
zbiva valjda koji mjesec ranije – već je toplo, proljeće je, počinje rat Hrvata i Muslimana u
Mostaru i majka sa meni tada jedva shvatljivom strašću očajava nad tim vijestima i
mogućnosti da budem poslan u taj pakao (njena očito davna simpatija iz mladosti - nestao u
onome ratu na njegovu koncu - je Musliman, dvadeset godina prije nego će upoznati Staroga,
to ću nekako naslutiti iz nekih njenih riječi). Tek nekoliko dana prije njene smrti pogiba i
Dražen Petrović; sva ta silina stravičnih i loših vijesti pritišće je kao nesavladiv teret, i u
svome mraku nema ničega za što bi se prihvatila – ničega osim straha, strepnje, bolesti.

Zamišljam sebe na početku rata; Draga i ja tek smo diplomirali; ja već radim; razmišljamo o
tome da bismo jednostavno sjeli na nekakav vlak i otišli van; sestrična mi je već prije
nekoliko godina rekla da me u gradskoj knjižnici u jednom gradu gdje ona radi – može čekati
posao, samo trebam u nekoliko mjeseci naučiti jezik. I tako, ja nas već vidim vani, ali
zamišljam moju majku, samu, bolesnu i staru, kako umire dok se ja trudim u toj nekoj sretnoj
zemlji, bez rata i mržnje – započeti život, i shvaćam da je to bio jedini razlog zašto nisam
otišao. Već kroz nekoliko dana stigao je rat, i uzbune, i pucnjava, i ja sam u taj rat odveden
kao u neku birtiju – s puno buke i malo razloga, kako već ljudi u birtije idu, da bi tamo tratili
život i vrijeme, kada već prilike ne dopuštaju nešto bolje – jer su prilike uvijek jače od nas,
osobito ako su neprilike.

Vraćam se opet u mislima na ovaj razgovor mojih roditelja o kuhanju; shvaćam već tada,
punih usta, dok tome prisustvujem - da svode račune, imaju već preko šezesetipet, razumiju
da je ono glavno najvjerojatnije iza njih.
37

Nitko to još ne zna, ali konac je majčina života, tada su roditelji, vidim to - konačno shvatili
da ja više nisam njihov i da su me pustili u život – imam svoju plaću, ženu, život, uniformu u
koju su me ugurali zajedno sa puškom; odbijam tračeve i podstrek nekih susjeda i poznanika
da okupim ljude iz svoje postrojbe pa da na silu uđemo u neki stan u susjedstvu – jer ovaj gdje
živimo sa mamom je u privatnom vlasništvu sa stanarskim pravom; tako žena i ja nemamo
kuda pa još uvijek nas dvoje živimo sa majkom – a znate kako turobno znade biti kada tek
zaposlena snaha i svekrva šute zajedno od nevolje, neimaštine, bolesti, straha, usred ratnog
pakla – pa negdje između redaka i riječi moraš osluškivati i odgonetavati što je bilo ili je
moglo biti; još si dijete i ništa o životu ne znaš, pa ne prihvaćaš i ne miriš se sa stvarima što u
životu dolaze i prolaze, kao sa širokom i snažnom rijekom. Majka je poluslijepa, ima
retinopatiju, no još se ne predaje; znade iz ormara izvući neki lisičji okovratnik, šešir i lijep
kaput za kojeg kaže da joj je Stari rekao kako joj dobro stoji, pa dolazli u grad prepun vojske,
prognanika, svakovrsne ljudske nevolje i bijede. Ja ne samo da nemam vremena, nego nemam
niti snage ispitivati je kamo ide – ili to ja zapravo sada zamišljam, a onda nisam niti
zamjećivao niti mi je bilo važno?

Bože, koliko sam bio dijete; moja Najdraža i moj Stari imali su tako sjajan odnos da je on
njoj, a ne meni – jednom za nekom šalicom iz lonca turske kave što bi ga oni skuhali subotom
popodne u danima kada mi nismo mogli planinariti, pa bi on dolazio na ručak – ispričao kako
je imao curu iz Beograda, i kako je malo nedostajalo da je oženi, i kako ga je zapravo u
suzama proklela kada ju je ostavio; to je bilo možda deset godina prije nego je upoznao
mamu; na koncu života (a i on je preminuo u toj kobnoj šezdesetišestoj) – plašio se te kletve,
možda čak više za nas nego za sebe; ljudi kada ih pritisnu godine i sklope kapke počinju
vjerovati u prošlost i duhove iz nje, a Stari – ako misli na zlo u tim danima kada mame više
nema - misli na to kako je njemu njegova žena, ma koliko daleka i razdvojena od njega skoro
za čitava njihova vijeka bila – iscurila kroz šake kao malo vode sa dlana – jer sam je ja odveo
doktorima u bolnicu, umjesto da sam je prepustio njemu; i kako je taj odlazak možda povezan
sa tom dalekom i strašnom kletvom čije se riječi nikada i nikome nije niti usudio ponoviti.

Saznat ću to sa njegovim očajem - iz jednog telefonskog razgovora sa ocem, nakon što majka
umre kroz koji mjesec praktički s nogu; srce joj je već toliko oslabjelo da jedva pumpa; Stari
mi nakon nekoliko mjeseci, dok ga zovem telefonom iz nekog poštanskog ureda sa mora
kamo smo otišli, u strahu i suzama veli da zašto njega nisam zvao kada joj je pozlilo nego sam
majku vodio izravno u bolnicu; veli da bi je on sačuvao, da ne bi pustio da ode – točno
pamtim njegove riječi - a doktori nisu; onda u času shvaća što mi je kazao (mislim, shvaća da
me osuđuje za nešto što je samo njegova misao, i ništa više), pa veli da zaboravim; već za
koju sekundu kada ga pitam kako je, kaže da je dobro i da ide u knjižnicu; kada me pita što
sam taj dan jeo – znam da je dobro i da se primirio.

Sasvim je moguće – to sada više nisu sjećanja – mogu to razaznati; to ja sada nagađam na
ovome toplome jesenskome suncu dok čekam Nju - da su tih dana i mjeseci pred majčinu
smrt - moji roditelji provodili više vremena kod Staroga u stanu, čak puno više nego što su mi
bili spremni priznati – često sam znao zamijetiti da mame nema doma kada bih zvao sa
položaja ili s posla; nije me se ticalo, i bilo bi strašno i nepristojno da sam pitao, ali sada se,
38

kada ih više odavno nema – razumijete me, možda, je li, važno bi mi to bilo –čak mogu nadati
i tome da su možda pokoji puta vodili ljubav nakon tolikih godina.

Sada shvaćam da žene i muškarci koji osjećaju nešto jedno prema drugome mogu voditi
ljubav bez obzira na svoju dob; nismo niti mi sada više mladi i lijepi – ali uživamo jedno u
drugome sasvim sigurno i više nego li je to bilo prije; često se uopće ne dodirujemo, nego
samo udišemo jedno drugome kosu, kožu, ili ljubimo prste dok ono drugo tone u san ili čvrsto
spava u nekoj mrkloj noći; možda smo tako jedno drugome još ljepši nego li smo ikada bili.
Tako žmirkam i zamišljam samo lica mojih roditelja, koji su do ovih godina za mene bili
razdvojeni, dva svijeta i dvije sudbine u toj tmini - i pokušavam razaznati jesam li u svome
sjećanju to tek zamislio, ili se stvarno vidjelo kako se gledaju, pomalo skrivajući se – da ih ne
primijetim – i kako su jedno drugome tada i u tom vremenu, toliko bliskome njihovu kraju -
ako ne radost, a ono barem utjeha. Jer, znamo to već svi – barem oni koji su zakoračili u
drugu polovicu svoga puta – ova stvar sa životom završit će prije ili kasnije i završit će loše,
jako loše – barem za ono što je tu i sada i ovdje, i kakav lijep i nježan dodir, pogled ili čak
poljubac pun utjehe predstavlja čitavu jednu škrinju s blagom koju ćemo poslije, kada se
tmine skupe i nevolje priđu bliže, potiho i štedljivo otvarati među njima, da nas grije i krijepi.

Nakon godina neslaganja, razilaženja, brige o meni i zajedničkih trenutaka preda mnom –
možda su moji starci imali nešto samo svoje, vlastito, što nije pripadalo nikome drugome, čak
niti meni – jer tko sam uopće ja da stanem među njih dvoje svaki put i svagdje? Premlad sam
tada još da bih to do kraja razumio, ali i da bih se u to uopće miješao; što bih na njihove riječi
u tome razgovoru o hrani uopće pametnog imao za reći osim kakve gluposti – osjećam se kao
stranac u toj priči, ali ne stranac kojemu je neugodno, nego stranac kojemu je drago da je
konačno postao strancem. Pa se tako prisjećam tog njihovog razgovora o majčinom kuhanju, i
iz njega mi krene sva ova rijeka misli i sjećanja u kojoj je teško razlučiti što je ono što se
zbilo, a što bih ja tek želio da se zbilo – ili se nije uopće zbilo.

---

Sunce izvire iza velike betonske grdosije i udara mi ravno u oči; okrećem se prema ulazu;
vraćam se u današnje vrijeme i čekam Nju, gaseći žeđ gutljajem vode iz ruksaka.

Usred takvih misli, sa testiranja izlazi nekoliko dotjeranih mlađih žena, a među njima ona
naljepša, najdraža i najvažnija; dok mlađe drhtureći od nelagode, pazeći na izgled čuvaju
ravnotežu, hodajući uspravno i ponosito na visokim petama, moja sa tek pripaljenom
cigaretom u jednoj i prebačenim kaputićem u drugoj ruci brzim i snažnim korakom hita u
zagrljaj na posljednjem toplom suncu ove jeseni. Zaslijepljen tim blještavilom, što Njenim,
što onime sa neba - slušam bat njenih starih, dobro poznatih, ubavih niskih cipelica na betonu;
moj dlan i moj trbuh poznaju svaki šušanj i toplinu tog samo meni znanoga blaženstva; već
kujem savršen plan: poslije ću joj kod kuće našaptati vruće molbe pa će mi dopustiti da
kleknem pred nju i svučem joj prozirne dokoljenke u sobi, a onda i dahom ugrijem i izljubim
od prve večernje hladnoće crvena koljena; sjetim se radostan u sebi.
39

Još uvijek, nakon tolikih godina, osjeća nekakav sram preda mnom (kada o tome
razgovaramo, sasvim je svjesna toga, i veli da ne može objasniti ga, a ja je onda dahom punim
češnjaka upitam za to, u mojim čarapama sa rupama na palcima što su izišle negdje u gradu –
i dugo se, dugo svemu tome smijemo valjajući se i škakljajući po krevetu kao mala djeca).
Lako je taj sram na koncu razbiti i nadvladati, ponekad tek jednim pogledom ili dodirom –
već sam naučio mnogo o tome, zato što mi je to važno – učio sam godinama i desetljećima;
važnije mi je od… zapravo bilo čega drugoga na svijetu. Sada ću, nakon dugog zagrljaja
kojim mi – dok krećemo na tu našu šetnju, sladoled, kavu, što li - priča o svemu strahu,
neugodi i tremi što ih je upravo preživjela - malo njirgati oko dima cigarete kojeg vjetar
uvijek nosi prema meni; Ona će to prečuti i dalje govoriti kako je bilo, a ja ću je slušati,
gledajući u predivne zelene oči i držati je za ruku ili oko struka.

Nosim na nogama crne tenisice koje na prvi pogled izgledaju poput cipela pa mogu zavarati
nevješta i nadobudna šefa ili promatrača; moje hlače imaju veliku izbljedjelu fleku od pranja
ali su svjetlije, pa se na njima to slabije vidi – zašto da ih onda ne nosim još koju godinu –
predobre su još za šumu; u ruksaku na leđima mi je materijal što sam ga uzeo sa posla
(godinama već tamo dolazim sa ruksakom – nitko drugi to ne čini – nije baš prikladno i ne
donosi nekakav ugled ili poštovanje, je li, ali baš me briga – ako ne umiješ među ljudima do
kojih ti je stalo stvoriti poštovanje znanjem ili dobrotom, onda sigurno nećeš niti izgledom;
uostalom ne želim opterećivati ruke teretom ako to mogu činiti na leđima).

Sjedim prethodno na stepenicama iako bi to već moglo biti sasvim opasno za moja već
prilično staračka leđa ili čak prostatu; gore iznad nasipa smije nam se veliko i žuto sunce koje
će nas sada još malo grijati: pred nama je još jedno slobodno predvečerje u kojemu se
možemo počastiti jednom kavom, jednim sladoledom, ili s možda one dvije mandarine što
sam ih ujutro stavio u svoj ruksak - i dugom šetnjom tamo gdje smo isti ovakvi – bez para, s
malo planova i puno radosti – šetali i prije trideset godina, okupani pjevom dalekih ptica i
romorom toplinom uspavanog velegrada. U autobusu nije radio automat za karte, pa je
prijevoz tako praktički ispao besplatan; poslije, kada padne mrak iz grada će nas pokupiti
kćer: držimo se za ruke i uživamo u tome što nas ništa ne boli i što smo zajedno, radosni.

Kada nam je teško, ja je uvijek – upravljajući našim osjećajima sasvim manipulatorski i

otvoreno, kao tipkama na nekom fliperu - podsjetim što nam je u životu bilo najteže kada smo
hodali: rastati se na uglu Ilice i Frankopanske; sve što smo postigli iznad i iza toga – dobro je
nasuprot toj strahoti, je li tako, Draga? Odvraća na taj moj dramolet s dragošću već godinama
kako sam ja jedan obični Štef Loborec, kralj svih neambicioznih kmetova kojima je krov nad
glavom što im ga je u amanet ostavio njihov japa, a japi njegov japa – vrhunski izum, jer im
ne pada kiša na glavu dok pućkaju svoje brezove lule, i da bi po nama svijet odavna već
propao da nema ljudi koji ga tjeraju naprijed. Slušam je i gledam, i znam što će reći – i svaki
puta to kaže sve ljepše i maznije; pa se pitam je li uopće moguće reći to ljepše od onoga kako
je to učinila upravo sada.

Prepričava mi potom sa smješkom kako je tješila i ohrabrivala uplašene mlade kolege,

prestravljene tamo unutra, u dvorani - od treme i straha. Ponašamo se sada već onako kako su
40

se i ova djeca ponašala još do prije pet ili osam godina, kada im nije bilo važno što drugi o
njima misle: čovjek se u životu vraća na mjesto sa kojega je krenuo – i pri tome je jedino
važno radi li to što radi sa nekim smislom, ili tek tako, jer se mora.

Ne razmišljam već dugo o nesreći koja bi nas mogla zadesiti – i hoće, sigurno, jer život je
takav, predivni i pokvareni stari gad, uvijek završava loše - odmah tu negdje, iza ugla; o
bolestima, nevoljama, neimaštini i samoći, što im izmičemo ili im se sklanjamo, ili brodimo
ravno kroz njih i njihove strahote i tmine, s više ili manje vještine, ali zajedno - evo već skoro
četiri desetljeća.

Kad god mogu, razmišljam samo o lijepim stvarima; o stvarima koje mi donose mir i san pred
oči.

Ne čekam više ništa do li sljedeće jutro; da još i prije njegova početka zahvalim Bogu što mi
je uopće dano. Jednom, kad počne boljeti, a nesreća će sigurno boljeti, ma koliko trajala –
prvo čega ću se sjetiti, obećavam sam sebi – jest to da Ga se sjetim; zapravo – da se sjetim
svih ovih savršenstava koja sam imao prilike kušati, kao što znatiželjan dječak kuša pjenu sa
piva ili namaz sa čokoladne torte.

Punim svoju ljušturu tim jedva vidljivim prahom, i zazivam usput dobro na svijet, ljude i
zemlju.
41

Jesen

Oblak se spustio na svijet, ili je svijet postao oblak. Teško se i rijetko naziru putevi i ljudi;
uzduh je od vlage zasićen i težak, a mokra se kosa mrtvo lijepi o ledeno čelo. Bezvoljne i
teške noge bježe jedna pred drugom, tražeći kakav zaklon, toplinu, iskru pogleda i sućuti.
Kažu, stigla je jesen, ta vjesnica kraja i nevolje. Pa dobro, neka je, jer dok je još nije bilo, ili
dok se još samo tiho i sramežljivo mrmorilo kako je netko pred vratima i stiže, uspjeli smo
uhvatiti buketić lijepih časaka, prkoseći nejasnoj slutnji tuge i svršetka. Zastali nad dolinama
plavih i sjetnih rijeka, umorni od duga i besciljna hodanja, preplašeni nagovještajima skorog i
neumitna kraja, znali smo se nerijetko okrenuti prema drugoj obali, hvatajući željno i snažno
vesele trenutke tog kasnog i poklonjenog ljeta; komadiće ispunjena i spokojna življenja, kao
tople i nježne trake svjetlosti među tamnim i već ogoljelim deblima. Ostali su djelići, ostala su
sjećanja pod spuštenim kapcima; ostale su slike i mirisi; valovi čvrste i sretne tišine kao
nepotrošene hridi tog vedrog i lijepog svijeta u nama. Ostale su uspomene.
42

Naši mrtvi

Tko su nama mrtvi, i zašto odlazimo posjetiti grobove baš na ovaj dan – a mnogo je,
priznajmo, drugih dana – u kojima ih se, ako nam doista nisu netko bez koga ne možemo –
niti ne sjetimo? Pretrpani smo poput loše posloženih kovčega što ih za sobom vuku užurbani i
nervozni putnici - onim svakodnevnim, životnim, običnim – i sami naši mrtvi, barem u svome
voljenju koje su nam za života iskazivali, ako su doista bili i jesu naši – prvi bi nam kazali
kako i nije red da ih se stalno prisjećamo. Kada bismo na njih mislili puno više – ili čak stalno
– teško da bismo zapravo živjeli, ili da bismo živjeli za naše žive. Pa onda na koncu, zapravo i
sami sebi teško priznajemo kako - kada mislimo o svojim mrtvima – ponajviše mislimo o sebi
samima; mislimo o pustoši, prazninama i boli koju je njihov nestanak u nama izazivao – i o
tome kako smo otamo došli do mjesta na kojemu smo sada.

Moji su mrtvi do sada hvala Bogu umirali po redu; oni najbliži mi -možda ne baš na vrijeme,
nego puno, puno prije njega, ali svakako ne tako da bi stariji umirali nakon mlađih – i to je
ono što me dobrim dijelom činilo smirenijim, dajući mi pouzdanje u to da ću svoje zacrtane
poslove moći posvršavati; barem one od njih koje smatram značajnima (a odnose se zapravo
na to da svoje sljednike ostavim ne previše daleko od mjesta gdje su mene uspjeli ostaviti oni
koje ja slijedim – mjesta gdje ću biti koliko toliko siguran); no - ako te poslove neću stići
posvršavati – to mi saznanje daje barem toliko pouzdanja da ću ih barem privesti njihovome
skorome koncu – što mi je, kada o sebi razmišljam kao o nečijem mrtvome – zapravo
najvažnije.

Priznati stoga, prije svega – valja i to da na groblja krajem listopada odlazimo zapravo
prvenstveno zato da nam netko od naših živih ne bi zamjerio kako zapostavljamo naše mrtve;
osjećamo se snažnima, uklopljenima i zadovoljnima kada dobivamo potvrdu svoje okoline o
tome da brinemo i o njima: tamo gdje su oni stali, mi smo nastavljali – ili smo trebali
nastaviti, baš kao što se nadamo da će oni kojima ćemo mi jednoga dana biti njihovi mrtvi –
kročiti dalje.

Jer, ono što imamo za reći, osjetiti i posvetiti prema našim mrtvima – možemo lako učiniti i
sve ostale dane u godini; samo što tada to neće nikoga, ili malo koga interesirati. Zato i
dijelimo mrtve na naše mrtve i ostale; naši mrtvi neodvojivi su dio nas samih; tkivo od kojeg
smo jednom davno bili građeni, a sada smo izgrađeni; netko se od nas pored njihova umijeća
urušava poput loše sagrađene zgrade što tek izvana odaje dojam čvrstine; drugi su se malo ili
nimalo nisu starali o vanjskom izgledu, ali su u nama gradili potpornje, čelične svitke i
ugaono kamenje koje nas i danas s uspjehom čuva, podupire i drži.

Naši mrtvi – to smo mi sami, i što je manje nas u njima – to smo bezbrižniji, lakši i vedriji; što
je više njih u nama – to smo čvršći, trajniji i bolji, pa umijemo i sami graditi neke druge; neke
koji će još dugo, dugo – dokle god i mi sami živjeli s njima - biti živi – naši živi.

No, tko su nama oni drugi, ostali mrtvi; oni koje ne samo da nismo poznavali – jer to ili
43

nikako nismo mogli (budući da su se naši počeci i svršeci daleko razilazili) – nego smo sve do
nekog časa vjerovali da nam njihova svjetla i tmine baš ništa ne znače?

Upravo na tim, drugim mrtvima – spoznat ćeš što znači biti vezan uz nekoga. Život nije samo
udisanje, smijeh i umaranje kroz dane i noći; pa kada zajedno počnete provoditi vrijeme – vas
dvoje, da, dvoje onih što odabiru jedno drugo umjesto samoće – neće vas lijepe, zanosne i
vedre stvari donositi jedno drugome. Vodit ćete ljubav toliko i tako da nećete znati ništa o
vremenu koje je proteklo; dijelit ćete posljednje zalogaje ili gutljaje utažujući jedno drugome
glad ili žeđ; naučit ćete kako izgleda, diše i miriše ono drugo nakon dvadeset ili trideset
zajedničkih svitanja – ali nije to ono što će vas povezivati u godinama koje su pred vama.

Jednog takvog, prvog vašeg zajedničkog sumraka na same Sve svete, naumit ćete ponijeti na
gradsko groblje svijeću, kako biste je zajedno upalili na mjestu koje zovu križem – za sve one
vaše mrtve koji su pokopani daleko. Hodat ćete tako ruku pod ruku šuteći u toj nakani;
gledajući oko sebe tisuće ljudi što žure i uređuju grobove svojih mrtvih, pa ćete u toj
polaganoj i tihoj šetnji prvim studenim mrakom sa zanosom promatrati odsjaje dalekih svijeća
na licu onoga drugoga. Što bliže budete mjestu na koje ste nakanili stići - žamor, gužva i
nemir bit će sve jači i teži; miris užeglog i vrelog voska spajat će se sa bučnom zvonjavom
zvona i nemirnim dovikivanjem ljudi oko vas. Što bliže tom mjestu budete, sve ćete snažnije i
iskrenije razumijevati još doduše svaki za sebe – da vam tamo nije mjesto, jer ako doista
želite biti i postajati jednim i graditi takav svijet počevši od sebe – tada morate stvarati i svoje,
vlastite mrtve; mrtve koji još nikada nisu bivali takvima, vašima, zajedničkima, nego su bili
neki drugi, posebni, nepoznati - nečiji drugi mrtvi.

Ne sjećaš se uopće više sada nakon tolikih godina iza vas – tko je takvo što spomenuo – jesi li
to bio ti, uvijek bez zadrške sklon stvarima što imaju nakanu širiti nečije kapke od čuda, ili to
bijaše Ona – uvijek tako sigurna i spokojna kada se radi o prvim i posljednjim stvarima na
svijetu; sasvim je vjerojatno da vaše misli još nisu postale niti riječima kada ste već zapravo
odlučili udaljiti se od mjesta gdje su svi – i poći dalje, gdje nema nikoga; ne toliko daleko da
od mraka ne biste umjeli razaznavati oštre i svijetle rubove grobnica i uske, vlažne i skliske
puteljke između njih, ali dovoljno daleko da zaključite kako ovdje više nema svih – jer ovdje
postoje još samo neki tuđi mrtvi, kojima želite dojaviti da su upravo postali vaši.

Jedva otimajući zagrljaju isprepletene ruke, shvatili ste oboje bez ijedne riječi – što ono drugo
misli; uzeli ste tako negdje, nakon lutanja mrakom - široku bijelu svijeću iz tvoga džepa, pa
sigurno i brzo upalili šibicu osvijetlivši njenim u početku slabim plamičkom gust i težak mrak
oko sebe. Među rijetkim grobovima na kojima je svijetlila pokoja već skoro dogorjela svijeća
– na dijelu groblja gdje su neki drugi, zaboravljeni, gotovo tuđi i nepoznati mrtvi – uočili ste
sasvim jasno jedan grob dobrano raspuknute gornje ploče obrasle bršljanom, sa jedva
vidljivim, tko zna kada uklesanim uskim i zavinutim slovima. Između te ploče, što se već
opasno nagibala u stranu - i ploče što je ležala nad nekime u tome grobu; nad tom
zaboravljenom, nepoznatom, tko zna otkada ni po kome zazvanom osobom - bio je uzak
prostor pun crne i vlažne zemlje, pa si prstima uspio u njoj udubiti malenu i plitku rupu kako
bi u nju stala vaša svijeća. Svijeća za vaše mrtve.
44

Njene ruke prinesle su već oslabjeli plamen šibice kratkom stijenju što je izvirivao iz tvoje
šake; kroz koji časak kaplja ili dvije vreloga voska krenula je s vrha svijeće prema dolje – pa
si od hladnoće već utrnulim prstima mogao učvrstiti je tamo gdje si maloprije načinio onaj
utor u zemlji. Šuteći zajedno u toj sada već dubokoj tmini, pod prvim zvijezdama što su ih
naporna i teška svjetla velegrada otjerala prema grobljima - da bdiju nad svijećama i
lampionima napuštenih grobova i podupiru ih kao svoju malenu i slabašnu braću i sestre do
prve zore – kratko ste jedno drugo pogledali u oči; možda je to bio odsjaj neke svijeće,
pomislio si vjerojatno u prvome času – da bi već sa sljedećim udahom nakon toga jasno u tim
očima vidio to do tada neznano ali odlučno i jako svjetlo; postao si posve siguran da zvijezde
od te noći pa sve do konca vašeg vremena više ne svijetle same – ma kako skrivene nad
tmurnim oblacima bile.

Pronašli ste svoje mrtve.

45

Elementarne nepogode

Prvo su došle vrućine;

kao i svi ljudi što mirno gledaju svoja posla, mislili smo: vrućina se dešava drugima. Mi
imamo klime, lepeze, ventilatore i hladne tuševe; imamo ugodne trgovačke centre, rijeke što
se spuštaju sa hladnih planinskih vrhunaca i umjereno topla mora.
Nama neće biti vruće.

Onda su stigle kiše;

mi smo imali kišobrane, nadstrešnice, kuće na uzdignutim terenima sa dobrom drenažom;
visoke i snažne automobile sa brisačima na senzor;
nije bilo potrebe za zdvajanjem: mi nemamo ništa s kišama.

Nakon kiša stigle su zime;

mi smo uredno plaćali račune za plin i struju, oblačeći duge gaće ispod hlača kada bismo
izlazili i navlačeći podstavljene kožne rukavice na blijede i umrtvljene prste;
dakle - ni sa zimama nismo imali ništa.

Nakon hladnoća stigli su vjetrovi;

hučili su visoko bučeći poklopcima naših dimnjaka, golim krošnjama stabala u našim vodom
promočenim vrtovima i laganim jastucima sa stolaca na našim zatvorenim verandama.
Vjetrovi nas se također nisu ticali jer su otpuhali lagane i neukorijenjene.

Nakon vjetrova slijedili su požari;

vatre su bile zapaljene kako bi pročistile navodno zaprljano meso;
one su – kako pričaju susjedi u razgovorima što ih načuješ na putu sa posla kući - bile toliko
slabe i predvidive da su se ugasile daleko prije no što su stigle do naših debelih bridećih
obraza ili trbuha.

Na koncu je stigla grižnja savjesti; govore otvoreno u magazinima za kvalitetu života kako je
to samo još jedna od prirodnih nepogoda;
no – mi nemamo niti savjesti.
Ne brinemo stoga previše o onima koji stradavaju jer su je imali.
46

Doba, nenaglašena

Nama je to gotovo nemoguće zamisliti, ali sasvim sam siguran kako će i današnje doba - ovo
sa četverotračnim prometnicama po kojima šušte pneumatici i urlaju milijuni konja; doba bez
okusa i mirisa kao lignje iz nekog memljiva, mračnog bolskog ili buzetskog suterena; ovo
jalovo, silikonsko doba od plastike sa žutim grozdovima od gume i pustim škojima na koje
jugo nanosi tone tko zna čijeg smeća - današnji klinci, puni alergija, anksioznosti ili
nesagorenih masti u svojim tkivima - pamtiti kao zlatno.
Kakvo će biti doba u kojemu će ti današnji klinci biti ono što sam u ovome dobu primjerice
danas i sam (običan starac), ne usuđujem se niti zamisliti.
Po čemu to sve znam? Pa, po jednom detalju; nema tome davno, jedna danas ozbiljna žena
koja je očito devedesetprve bila dijete, negdje na radiju ili kakvoj društvenoj mreži, pamtila je
naglas u nekome svome javno obznanjenom sjećanju - to doba kao zlatno; rekavši sasvim
odrešito i bez okolišanja - kako smo tada svi bili skromni, složni, bliski, dobri jedni drugima u
tim podrumima za vrijeme uzbuna i pucnjave! A gdje je, pitala se ona, nestala ta skromnost i
dobrota?
A mi - kojima su te iste pucnjave i uzbune surovo i jasno označile početak prokletstva i
godina koje su pojeli skakavci - svoje djetinjstvo pamtimo kao ubavo i slatkasto doba opće i
neuništive sigurnosti; doba nepromjenjivih i neoborivih sekvoja, hrastova i jela što su činile
gustu i zaštitničku šumu od gustog i ljepljivog mraka, tišine i gluhoće; doba dosade što se
vukla sumracima naših odrastanja kao mliječna mekana magla bez početka ili kraja. Bilo je to
doba u kojemu su se i beatlesi raspadali, i ratovi zamrli, i gladi nahranile i bombe uskladištile
kao višak proizvedenih cipela ili rukavica za neke hladne zime; doba bez snjegova ili žeđi,
rastava ili krvi, potresa ili boleština; doba sigurno i predvidivo kao karađorđevski ili
wolfratshausenski protokoli (pa su naši djedovi i bake znali po tome van svake sumnje da je
svijetu već stigao dugo očekivan svršetak); a mi još i danas vjerujemo da je tada i tako bilo
najbolje.
Djetinjstvo pamti samo lijepe stvari; djeca o svijetu u kojeg su bačena poput žireva - što su još
do maloprije bili ukrasom snažnih zelenih krošanja - u blato na prvom jesenskom vjetru - ne
znaju ništa, zato su tako plemenita i stamena u dobroti; da znadu koliko je ovaj predivni svijet
turoban i strašan, istog bi časa poludjela.
Zato svijet i ostaje na djeci; samo su ona dovoljno čista i snažna da ga se ne libe uzimati među
prste.
Razlika djeteta i odrasla čovjeka tek je u jednome: u vjeri u budućnost. Tko vjeruje u bolje
sutra, nesalomiv je i nepobjediv; nema jačeg oružja od snage takve vjere. Usnuti sretan radi
toga što danas još nije bilo dovoljno dobro, bez strepnje i bljedila svejednosti - može samo
dijete. Dijete još, naime, jasno ne razlikuje sebe od svijeta, i u njega još nije ušla ta sveopća
smrtonosna kuga posebljenja: duša mu još nije zastrta neprobojnim velom sebičnosti, smisla i
utjehe. Sretnim dušama utjeha je višak: kao žir u skladu snažne ranojesenske šume.
Bože me sačuvaj budućnosti, zaključuje tako, tup, tust i malodušan neki pisac, sasvim
nepoetski, na koncu svog bijedna izlaganja.
47