Eto, tako smo i u pitanjima bijelih ženskih stražnjica stigli do ustaša i partizana.

Tko o čemu, a mi
Hrvati podijeljeni, u dva tabora, još uvijek u čet'erespetoj, kao pokvareni gramofon. Samo što ovoga
puta u našem najvećem derbiju omiljene dresove nose pojačanja iz zimskog prijelaznog roka,
Perković i Pušić.

Thompson nikada, unatoč sjajnom pripremnom razdoblju i obećavajućem početku, čak i pored
nemalog broja onih koji i danas imaju takve mokre snove, baš poput Jure ili Dide na mostu u Foči iz
onoga besmrtnog filmskog žurnala sa uzbuđenim piskutavim nazalnim purgerskim glasom spikera za
kojega nikako saznati kako se zvao - nije hrabro prešao Drinu, a taj je pak nesretni Rambo (čiju baš
niti jednu jedinu stvar nikada u životu nisam poslušao cijelu, a vjerojatno niti neću, no time se sada
baš nitko niti ne bavi) svoju karijeru gradio tamo gdje je sa takvim njegovim stavom to ipak bilo,
hajmo iskreno priznati, teže, na drugoj obali.

Tko u toj čudnovatoj komparaciji ima, bumo rekli, većega - ne mogu ocjenjivati zainteresirane strane,
zato bi u dvojbi je li Rambo ipak veći ustaša (zapravo "ustaša", na radost onih koje Prekodrinjani
živciraju) od Thompsona morale odlučivati Terazije (i nekako ne dajem male šanse prvome), jer -
nakon što se čovjek sjeti kako je ovaj u zimi devedesetprve na drugu upao na onaj njihov izravni
program i spominjao srpske granate u Dubrovniku i Tuzli, ne možeš nego reći, ima taj lik da prostite -
muda kao konj. Ili ih je barem tada uimao. To je otprilike kao da je Dino upao u rubriku domaće
politike kod Ljiljane Bunjevac Filipović i pričao o Pakračkoj Poljani i Pazarištu.

Sjećam se kada sam o tome čitao, bio je nekako baš mjesec kad su stradali oni naši nesretni
novozagrebački dečki na Kupi; pa sam mutna pogleda pomislio, vidiš da ni u tom Beogradu ne hodaju
ljudi sa rogovima na glavi, kako bi mnogi ovdje voljeli da jest. Da ih je pola bilo kao Milan, Rambo ili
Cane, ne bi se imalo na koga pucati, a nisam baš sto odsto siguran da na našoj strani zbog toga ne bi
bilo žalosnih.

E sad, stvar je u tome što tog Ramba ni takva prošlost nimalo ne oslobađa od tame ovoga aktualnog i
akutnoga pasjaluka. Ljepše je doduše mnogima kad visi jedan njihov nego jedan naš, ali kada su
nedjela u pitanju, nema naših ni njihovih; nedjela su nedjela. Slatko je prešućivati "naša" upiranjem
prstom u "njihova", ali damskim je stražnjicama svejedno da li ih štipaju srpski ili hrvatski, lijevi ili
desni prstići, u toj su raboti u crvenome i jedni i drugi. No, meni se čini da je on još veći grijeh počinio
verbalno, tako je barem dama nazvana glupačom to prezentirala.

Zato je grijeh primitivizma nekako, da prostite, teži kada ga počini ljevičar, a taj Rambo se izgleda
ubraja u to jato; ionako primjerice od uobičajenih ovostranih teoretičara i praktikanata na ženskom
međunožju (hrvatskih sudaca, šlagerpjevača ili estradnih umjetnika općeg usmjerenja, pa malo
desno, što nose krunice na retrovizorima i mZabom hvataju honorare kao golubice bijele), nitko
nikada nije očekivao herojštinu - baš kao što je i jedan Tito primjerice odgovorniji pred strašnim
sudom povijesti od Pavelića. Od potonjeg si nešto mogao očekivati petnaest dana, nakon toga je,
kada su rasovi zagrizli kame, svatko dobronamjeran mogao vidjeti da od toga brašna pogače nema - i
da će biti dobro ako te buhe uspijemo nekako bezbolno otresti sa krzna. No, ideja da su svi ljudi
jednaki svijetlila je svakoj napaćenoj duši od Seattlea do Vladivostoka desetljećima, pa izigrati,
izmesariti i upropastiti je - znači pasti s veće visine i u dublje blato. Čista geometrija, i zato svi koji
izjednačavaju ustaše i partizane moraju u svojim torbama nositi jako duga ravnala na kojima se
centimetri još nisu izbrisali. Kao što vidite, ne samo zato da izmjere mitsku duljinu svojih spolovila iz
lovačkih priča.

Jednostavno, Rambov grijeh je teži i mračniji zato što nije neka zadrta desničarska duša. Da jest, ništa
drugo se od njega zapravo po nekom vjerojatno jako, jako prenapregnutom kanonu od Cabo da Roce
do Odese i od Nordkappa do Soluna, po kojemu desničari žene vide u kuhinji, na madracu i rodilištu -
ne bi moglo niti očekivati. Ovako, ispada da smo svi mi muškarci, kada su prstići u pitanju - pomalo
sumnjivi, bez obzira na polt'čku orijentaciju. Oni pak koji nose leptir mašne, slušaju Šostakoviča, čitaju
neke tamo gavrane, šapću "nevermore" i dave mačiće po podrumima, čak su možda vjerojatnije
nekakve pederčine, što bi ih pravovjerni higijeničari s obje strane Drine najbolje umjeli poznati vičući
"to je vuk, to je vuk" i istjerujući king kongove, pardon bijele mužjake na čistinu nemoći.

Ni med cvetjem ni pravice, čak niti kada je u pitanju žensko meso. Možda tek, da se mužjaka, bez
obzira na to s koliko se prstiju i da li uopće krsti, pokuša polako, kroz nekoliko generacija naučiti kako
se suzdržavati; kako silu i nagon kanalizirati u nešto konstruktivno. Ovako, možeš ti muškarca istjerati
iz birtije, ali ne možeš birtiju iz njega.

Vele ionako, tamo gdje počinje sila, prestaje civilizacija. I počinje lov.
Anali svjetske umjetnosti bili bi, da još samo prigodno nadometnem, beznadno prorijeđeni kada bi ih
prošarala moguća higijeničarska cancel-kultura koja bi iz njih, kao Staljin (pardon, Gottwald) onog
fotografa i Masaryka na legendarnoj slici u Kunderinoj Knjizi smijeha i zaborava, ili Hitler Ernsta
Roehma, ili kao što će moderne ljevičarke iz svojih playlista sada deletati Rambo Amadeusa - izbrisala
primjerice narkomane, alkoholičare i muževe tinejdžerica. Treba li nabrajati dalje od Poea, Huxleya,
Borroughsa, Kinga, Baudelairea ili Ujevića, ili činjenice da je Shakespeare onaj nevjerojatni Macbeth
pisao opijen kukutom? Ili Hendrixa, Morrisona, Janis, Jonesa? Slikara, kipara, umjetnika svake vrste,
fele i roda na morfiju, maliganima i heroinu? Na svim mogućim odmacima od normi, pravila i
normalnoga?

Umjetnost je hod po rubu pakla koji uspijevaju tek rijetki - ona i jest umjetnost zato što nije za nas,
normalne, racionalne i uplašene s ove strane matriksa; daleko bilo da zagovaram droge, pijaču i
bežaniju takve vrste; samo velim da bi bilo kakvi anali bili osiromašeni do neprepoznatljivosti kada
bismo ih prosijali tako jednoznačno, moralnopolitički. Ti ljudi prelazili su granicu za nas, da bi nam
poručili kako je bolje i bezbolnije ostati ovdje u samo gledati, ovo o čemu piše AnnaBoni. Barem je
ona u svemu tome znalac, a na nama je da nas za znanje i iskustvo čovječanstva ne boli ona stvar. Ili
da tome vodimo računa, pa nešto pokušamo naučiti od drugih.

Nije li, na koncu, sam Vlado Gotovac napisao, ušutkajte pjesnika i sigurniji bit će trenutak, ali
izgubljeno bit će doba?

- -----

Što se pak tiče djevojčica u posteljama i ložnicama, to i jest jedna od temeljnih stvari zašto se danas
žene manjše žene. Pa još naši djedovi ženili su naše bake u nekim štatijaznam šesnaestima,
neobrazovane i utrapljene sasvim dogovornom ekonomijom; tako smo eto u tom salto mortaleu od
silne moralne čistoće došli do iskrene i borbene promocije jednog od osnovnih feminističkih
postulata i zahtjeva. Pa tko je danas, osim da prostite Cigana i zaljubljenih (bumo rekli: ljudi dobre
volje), lud ženiti curicu i preuzeti na sebe trošak njena dvanaestogodišnjeg školovanja bez ikakve
nade u povrat investicije? Nisu Poe, Tito i tko zna još koji drugi mužjaci u ono strašno (ili lijepo, kako
za koga) doba bili nikakav izuzetak i pedofili, nego ljudi koji čak nisu niti bježali od onoga od čega
mnogi jesu. Poeova dragana preminula je kasnije od tuberkuloze, voljena i oplakana (pa premda mu
je, kako veli legenda, bila sestrična, nisu ni prvi ni zadnji kojima je to dopušteno – kako je već odavna
dopušteno i u našem obiteljskom pravu), Titova se kasnije speljala sa ni manje ni više nego nesretnim
Ciligom, pa ovaj jadan, makar su se ovi i razveli, nije u Jugu smio prismrditi sve dok je Tito bio živ, i još
koju godinu poslije, da umre kao čovjek u onom domu u Klaićevoj i Miomiru Mariću ispriča svoje
besmrtne memoare.

Naime, kaj: nekada su zajapureni i osramoćeni očevi i braća po birtijama i drumovima dvocijevkama i
lasom kao stoku hvatali i ubijali odbjegle nesuđene ženike; danas ostavljeni, osamljeni i očajni muževi
ubijaju ostarjele, obrazovane i već pomalo da prostite otromboljene svoje bivše, sada odbjegle žene;
hajde - i jedna žena iz Dubrave preklala je svoga muža negdje oko Valentinova tek da pokvari tu
stravičnu statistiku, da bi se od toga luda, kada su im u usmrđeni i raskrvavljeni stan upali i provalili,
bacila kroz prozor. U svemu ostalome, ta je statistika onako, pravo muška: muškarci ubijaju, koga već
treba i koga je shodno, kako već bolji običaj od njih, pardon – nas – traži.

U tom je kopernikanskom obratu od ubijenih ženika do ubijenih žena - valjda, da budemo malo
prema čovječanstvu i cinični, sva tajna napretka i standarda.