ALISON WEIR

Gospa Elizabeta

BORBA ZA ŽIVOT - I ZA KRUNU

S engleskoga prevela
DIVINA MARION

Mozaik knjiga
 Mojim dragim prijateljicama
Tracy Borman,
Sarah Gristwood,
Kate Williams,
Marthi Whittome,
Ann Morrice
i
Siobhan Clarke,
za svu njihovu pomoć i podršku,
s velikom ljubavlju.
Rodoslovno stablo kuče Tudor1
 Prvi dio:
Kraljeva kći
 1. 1536.

Jednoga vrućeg, mirnog srpanjskog prijepodneva gospa Marija, kći

kralja Henrika Osmog, stiže u veliki ladanjski dvorac Hatfield, ukasavši u
dvorište na rasnome bijelom konju i u pratnji četvorice gospode, dviju
družbenica i jedne lakrdijašice.
Sjahavši, smjesta se sagne poljubiti malu djevojčicu što je čekala da
je pozdravi, djevojčicu koju je dadilja netom bila podsjetila da treba
klecnuti klanjajući se starijoj sestri koju nije vidjela već mnogo mjeseci.
Djetetovo je lice bilo svečano, svijetle puti i s pokojom pjegicom,
uokvireno dugim viticama sjajne crvene kose što su izvirivale ispod
izvezene bijele kapice svezane ispod brade.
- Bože, milena moja, kako ste samo narasli! - usklikne Marija
muklim glasom, milujući Elizabetu po kosi i popravljajući joj srebrni
privjesak. - Sada su vam gotovo tri godine, zar ne?
Elizabeta joj uzvrati pogled, ne pouzdajući se u bogato odjevenu
gospu tužna lica i mršava tijela. Marija nije bila lijepa kao Elizabetina
majka: imala je prćast nos i povijena usta, a kosa joj je, iako crvena kao i u
Elizabete i njihova zajedničkoga oca, bila tanka i puna sitnib kovrčica. A
Marija je, dakako, bila i jako stara - cijelih dvadeset godina, bar koliko je
Elizabeti bilo poznato.
- Donijela sam vam darove, sestro - reče Marija s osmijehom i pozva
jednu družbenicu da joj donese drvenu kutiju. Unutra je, zamotana u
baršun, bila krunica od jantarnih zrnaca i draguljima optočeno raspelo.
- Za vašu kapelicu - reče Marija pokazujući na raspelo.
- Zgodno - reče Elizabeta, nježno prebirući zrnca među prstima.
 - Kako je moja sestra, gospo Bryan? - Marija ustade i poljupcem
pozdravi odgojiteljicu. - A vi osobno? Dobro vas je opet vidjeti, ali voljela
bih da se to zbiva u sretnijim okolnostima.
- I ja, gospo Marijo. Obje smo prilično dobro, hvala na pitanju -
odgovori odgojiteljica.
Promatrajući ih, Elizabeta zbog njihovih riječi osjeti laganu
smućenost, kao i radoznalost, zamijetivši bolan izraz što poput sjenke
preleti preko Marijina ružnog lica.
Sada ću razgovarati s njom - reče njezina sestra. Gospa Bryan kimne.
- Zahvalna sam vam na tome, Vaša Milosti - reče. - No, molim vas da
najprije štogod pojedete jer je gotovo jedanaest sati i objed će domalo biti
pripravljen.
Elizabeta ih više nije slušala: pozornost joj je sada bila usmjerena na
novu krunicu.
- Dovela sam svoju lakrdijašicu da nas, bude li za to potrebe, poslije
malo oraspoloži - reče Marija, a Elizabeta naćuli uši. Voljela je lakrdijaše.
Bili su zabavni.
Uz odgovarajuće počasti, pred Mariju u velikoj dvorani iznesoše
pečenu gusku i vruću salatu, a Elizabetu poslaše na objed u dječju sobu.
- Nadam se da će nas Vaša Milost ispričati - reče dadilja gospi Mariji.
- Njezina Milost, gospa Elizabeta, još je premlada da jede s odraslima.
Potaknuvši djevojčicu da još jednom klecne u znak oproštaja, uhvati
je za ruku i izvede iz prostorije.

Čim je dadilja izišla, Marija odloži nož i tužno odmahne glavom.

- Uopće ne znam kako ću joj to sve objasniti, Margaret - reče sva
jadna, obraćajući se radi podrške svojoj nekadašnjoj odgojiteljici.
Gospa Bryan utješno položi ruku na njezinu.
- Da sam na vašemu mjestu, ne bih previše ulazila u pojedinosti,
gospođo.
 - Oh, ne - gorljivo se složi Marija. - Govori li ona često o majci?
Mislite li da će je ovo silno potresti? Na kraju krajeva, nije ju baš često
viđala.
Bojim se da jest. Njezina Milost, mislim na gospu njezinu majku,
držala je dijete uza se više nego što to priliči kraljici. Ako se sjećate, čak
je odbila i dojilju - podsjeti je gospa Bryan, s neodobravanjem šmrcnuvši.
Marija ju je gledala sa sve većom tjeskobom. Strepila je od
suočavanja koje ju je očekivalo.
Mislite li da će razumjeti? - upita.
Razumije ona puno toga - odvrati gospa Bryan. - Moja je gospa više
nego prerano sazrela. To dijete britko je kao sablja, a usto i bistro.
No, uza sve to, ipak je dijete - reče Marija - pa ću joj to priopćiti što
nježnije budem mogla, a Majka Božja i svi sveci neka mi budu na pomoći.
Vidjevši je tako utučenu, gospa Bryan pokuša razgovor preusmjeriti
na neku drugu temu, ali dok su ona i sir John čavrljali o pitanjima
kućanstva i vremenskim prilikama, a svi su gurkali hranu po tanjuru
nemajući teka, Marija, srca nabujala od ljubavi i sućuti za mladu sestru,
nije mogla misliti ni na što drugo osim na tešku zadaću što je ležala pred
njom.
Zašto uopće osjeća ovakvo što, pitala se. Zašto je pristala doći ovamo
i obaviti tu strašnu zadaću? Samo Elizabetino postojanje svojedobno joj je
donijelo neizrecivu bol i patnju, a upravo je zbog Ane Boleyn, te velike
bludnice i Elizabetine majke, Marija izgubila sve što joj je bilo drago u
životu: svoju majku, pokojnu mučenicu kraljicu Katarinu, položaj, izglede
da jednoga dana zasjedne na prijestolje i sklopi doličan brak, kao i ljubav
svojega oca kralja. Ipak, Marija nije nalazila ništa što bi mogla zamjeriti
tom nevinom djetetu, nego je zapravo dražesno malo stvorenje obasipala
svom ljubavlju za koju je bila sposobna, a sada, kada je opasni preokret
okrutne sudbine zahvatio i Elizabetu, mogla se samo sažaliti nad
djevojčicom.

Čim je objed završio, Elizabetu ponovno dovedoše pred sestru pa njih

dvije zajedno pođoše u šetnju po osunčanome perivoju, udaljavajući se od
dvorca, a njihova ih je pratnja slijedila na kratkoj udaljenosti. Jarko sunce
je bilo upeklo, jedva da se osjećao pokoji dašak povjetarca, a sestre su,
odjevene u svilene haljine dugih rukava, trpjele zbog sparine. Elizabeti je
bilo drago zbog slamnatoga šešira široka oboda što joj je zaklanjao lice od
sunca i njegova sjaja, a Marija je, sa zgodnom francuskom kapicom
vrpcama svezanom ispod brade, dostojanstveno podnosila svu neugodu.
Usnice su joj stisnute i izgleda nesretno, zapazila je Elizabeta.
- Često ste mi bili u mislima, sestro - reče Marija. - Morala sam doći
vidjeti vas, da se uvjerim je li s vama sve kako valja, a...
Glas joj se najednom slomi.
- Hvala vam, sestro - odvrati Elizabeta.
Marija je opet pomiluje po dugim crvenim kovrčama što su
provirivale ispod slamnatoga šešira pa joj se ona ponovno učini neizrecivo
tužnom. Koliko god mlada bila, djevojčica je osjećala njezin jad.
- Što je s vama? - upita je Elizabeta. - Zašto ste nesretni?
- Oh, draga moja sestro - zaplače Marija, klonuvši na koljena u travu i
čvrsto zagrlivši Elizabetu. Elizabeta joj se istrgne iz zagrljaja. Nije joj se
sviđalo da je itko tako stišće: bila je nepristupačno dijete. Ali, zbog
vlastitih suza, Marija to i ne primijeti. Elizabeta je vidjela da ih gospa
Bryan pomno motri, stojeći malo dalje zajedno s Marijinim družbenicama
i dadiljama, a zbunjivalo ju je što odgojiteljica nije pohitala da je spasi.
- Dođite, sestro - reče Marija, šmrcajući i tapkajući oči bijelim
rupčićem. - Sjednimo ovamo.
Ona povede Elizabetu prema kamenoj klupi smještenoj u sjeni
jednoga hrasta tako da oni koji se na njoj odmaraju mogu uživati u
veličanstvenom pogledu na dvorac od crvene opeke što se pružao s onu
stranu francuskih vrtova pa na nju podiže djevojčicu.
- Naš mi je otac povjerio zadaću da vas obavijestim o nečemu što će
vas silno rastužiti - reče Marija. - Morate biti hrabra djevojčica... baš kao
što sam i ja morala biti hrabra u svoje vrijeme.
 - Hrabra sam - uvjeravala ju je Elizabeta, ali ne previše
samouvjereno, bojažljivo se pitajući o čemu se zapravo radi.
Izvana gledano, ništa se nije promijenilo - njezin je svakodnevni
život ostao isti, a ljudi iz njezina kućanstva još su joj se nisko klanjali i s
poštovanjem se odnosili prema njoj. Da nije bilo nečega što joj je rekao
upravitelj, ne bi ni primijetila išta lose. No, bila je oštroumno dijete i
promjena titule nije joj promaknula.
Svojim je jasnim, lijepo moduliranim glasom upitala sir Johna
Sheltona: - Upravitelju, zašto ste me do jučer zvali kraljevno, a danas
samo gospo Elizabeta?
Uhvaćen tako na prepad, sir John Shelton pogladio je bujnu
kestenjastu bradu i s oklijevanjem se namrštio, a Elizabeta je stajala pred
njim, neumoljivim pogledom zahtijevajući odgovor. Nije bio prvi put da
ga iznenadi njezina kraljevska ćud, koja je po njegovu mišljenju bila
neprimjerena za žensku osobu, ali bi bila divna u kraljevića, koji je
Engleskoj očajnički potreban.
- Tako je naložio vaš otac kralj - obzirno je rekao.
- Zašto? - upitala je djevojčica, a tamne joj se oči suziše.
- Kraljevim se nalozima uvijek valja pokoravati - izjavio je
upravitelj.
Malo se lice smrkne, usne se stisnuše, a obrve skupiše. Sir John
izbjegao je izravan odgovor, ali Elizabeta je bila odlučna ne dopustiti mu
da se samo tako izvuče. U tom trenutku, srećom za njega, u sobu ude
gospa Bryan. Uvijek besprijekorna u tamnim, baršunastim haljinama,
uredne kose i odjeće na kojoj je svaka sitnica bila na svojemu mjestu,
smirenim je autoritetom upravljala vojskom sastavljenom od dadilja,
slugu, sluškinja i ostalih članova kućanstva još otkako joj je, zahvaljujući
svojoj tromjesečnoj kraljevskoj pitomici, ta dužnost bila povjerena.
Noseći hrpu svježe oprane posteljine prepune mirisnog bilja, gospa
Bryan uputi se prema izrezbarenoj škrinji što je stajala podno Elizabetine
postelje. Ugledavši sir Johna koji je imao najviši položaj u cijelome
kućanstvu, ona se spusti u dubok naklon, ne gubeći pritom ništa od svojega
dostojanstva, a potoni se posveti svojemu poslu. No, Elizabeta je povuče
za skut. Sigurno će joj odgojiteljica, koja sve zna, moći dati odgovor na
pitanje koje ju zanima.
- Gospo - molećivo joj se obrati - pitala sam sir Johna zašto me do
jučer nazivao kraljevnom, a danas mi se obraća s gospo Elizabeta. Zašto?
Elizabeta se zapanji vidjevši kako su odgojiteljici navrle suze na oči.
Gospa Bryan, koja je uvijek bila tako mirna, tako pribrana, tako suzdržana
- zar ona da zaplače? Ona, koja je Elizabetu uvijek učila da gospa nikada
ne pokazuje osjećaje, nikada se preglasno ne smije ili daje maha suzama.
Bilo je to nezamislivo, šokantno. No, možda joj se bilo samo prividjelo
jer, kad ju je ponovo pogledala, gospa Bryan opet se savršeno obuzdavala.
- To je vas novi naslov, gospo Elizabeta - reče glasom kojemu je jasna
nakana bila umiriti je. - Tako je odlučila Njegova Kraljevska Visost.
- Ali zašto? - ustrajala je djevojčica. Slutila je da nešto kriju...
- Sigurna sam da kralj ima vrlo dobre razloge za to - odgovorila je
gospa Bryan tonom koji nije dopuštao daljnju raspravu. - Nego, gdje su
one lutke kojima ste se prije igrali?
- Stavila sam ih u postelju - reče Elizabeta koju lutke očito nisu
zanimale.
- Prijepodne? Kako vam je to uopće palo na pamet! - uzvikne
odgojiteljica. - Gledajte, u košarici za šivanje imam nešto zgodne svile i
komadića holandskoga platna. Pođite po svoju najbolju lutku pa ću vam
pomoći da napravite kapicu za nju.
Elizabeta se nevoljko odgega do majušne kolijevke što je stajala
pokraj njezine postelje. Bilo joj je jasno da na svoja pitanja neće dočekati
odgovore.
Elizabeta je često sjedila sa svojom odgojiteljicom, učeći od nje sve
što mora znati svaka dobro odgojena djevojčica. Znale su gledati slike
pune života u nekoj od krasno iluminiranih knjiga koje bi im poslao kralj
ili prebirati svileni konac za vezenje, pri čemu je gospa Bryan djevojčici
dopuštala da sama odabere boje. Potom je učila Elizabetu kako da
različitim bodovima izrađuje red za redom. Elizabeta je i to naučila
jednako brzo kao što je učila i sve ostalo. Već je znala cijelu abecedu i
brojiti do sto, a u kapelici se već trudila razumjeti riječi mise na
latinskome.
- Što to govori otac Matthew? - zacvrkutala bi, stalno nešto ispitujući,
a gospa Bryan stavila bi prst na usnice i strpljivo joj objašnjavala,
mrmljajući tihim glasom. Poslije toga Elizabeta bi gnjavila kapelana,
tjerajući ga da je nauči riječi i fraze koje su u njoj pobuđivale toliko
zanimanje.
Odlučno tvrdim da kraljevna ima dara za jezike - izjavio je kapelan
pred sir Johnom Sheltonom i gospom Bryan, a doista se činilo da je u
pravu jer je Elizabeti bilo dovoljno da samo jednom nešto čuje i odmah bi
to zapamtila.
Kada bi Elizabeti dojadio vez - na kraju krajeva, još joj nisu bile ni tri
godine, a brz, strelovit um stalno je hrlio prema nečemu novom - gospa
Bryan pobrinula bi se za to da joj dan bude ispunjen razonodom: šetnjom
po veličanstvenom i velikom hetfildskom perivoju, posjetom
konjušnicama gdje će vidjeti svojega pjegavog konjića ili vremenom
provedenim u kuhinji gdje je promatrala kuharicu kako mijesi marcipan
koji joj je bilo dopušteno okusiti nakon što se ohladi: djevojčica je bila
neobično sklona slasticama. Potom bi uslijedila kakva priča - ništa previše
tmurno, nego možda ona stara priča gospodara Chaucera o pijetlu
Chaunticleeru2 koja bi Elizabetu uvijek natjerala na glasan smijeh, a
nakon toga lagana večera, juha i kruh, pa molitva i odlazak u postelju.
Kada bi se Elizabeta smjestila u udobnoj postelji, na pernatome
madracu i svježoj posteljini od teška platna, pod bogatim baršunastim
pokrivačem i iza baršunastih zavjesa, a s engleskim grbom izvezenim na
nebnici, gospa Bryan bi joj na čelu načinila znak križa pa je ostavila da
zaspi, a sama bi se s knjigom u ruci smjestila pokraj vatre u naslonjač
visoka naslona, uz treperavo svjetlo svijeće. Soba je bila topla pa bi uskoro
zadrijemala, a knjiga bi joj pala u krilo.
Elizabeta je, međutim, ležala budna, a plodni joj je um neprestano
radio, zadivljen nad tajnama i čudima njezina života...
 Najranije Elizabetine uspomene odnosde su se na oca. Visokoga,
vehčanstvenog oca, kralja Henrika Osmog, najljepšeg stvora na svijetu.
Najviše ju je rastuživalo upravo to što ga ne viđa dovoljno često. Rijetke
prigode u kojima ju je posjećivao u Hatfieldu bili su za nju najuzbudljiviji
dani. Božanstveno izgledajući u bogatu baršunu i krznu, ukrašen
draguljima i lancima, poškakljao bi je ispod brade, a potom je zanjihao u
zraku i zavrtio u krug, dok je ona vrištala od užitka, kapica ukrašena
vrpcama bi joj se naherila i duge crvene pletenice poletjele na sve strane.
- Kako je moja mala Bessy? - raspitivao se. - Jesu li vas jako gnjavili
knjigama i molitvama ili su vas pustili da se igrate onoliko često kao što
bi trebalo?
A onda bi joj zavjerenički namignuo pa bi Elizabeta shvatila kako joj
je najbolje sve potvrditi: puno vremena provodi u igri, a voli i najnoviju
lutku ili igračku što joj ih je poslao.
- No, učim i pisati, gospodine, kao i vjeronauk - rekla bi mu.
- Tako je dobro, tako valja - rekao bi, privukao je u široko krilo i
posjeo na snažna mišićava bedra, pri čemu bi joj se obraz prislonio uz
blistavu i hrapavu površinu njegova haljetka, ukrašena dragim kamenjem i
zlatnim uresima. Udisala je njegov zdravi miris, miris bilja, mošusni
miomiris i miris otvorenih prostranstava pa se privijala uza nj, uživajući u
osjećaju što je njegova nakostriješena crvena brada škaklja po čelu.
- Reći ću vam nešto, Bessy - rekao joj je jednom. - Kad sam bio mlad
kralj, nisam se želio baviti molitvama ili državnim poslovima; htio sam
uživati u životu. Možete li pogoditi što sam činio? Stražnjim stubištem
iskrao bih se iz dvorca i otišao u lov, a moji savjetnici nikada nisu znali da
sam pobjegao.
I niste zbog toga imali nikakvih nevolja? - razrogačenih bi očiju
upitala Elizabeta.
Hah! - grohotom se smijao otac. - Ja sam kralj. Nikada mi se ne bi
usudili ništa reći!
- Znači, kada ste kralj, možete učiniti sve što vam se svidi? - zapita, a
u umu joj se otvori cijeli novi vidik slobode.
 - Dakako da mogu - odvrati joj otac. - Svi moraju izvršavati moju
volju.
U glasu mu je bilo neke oštrine koju ona, onako mlada, nije
primijetila.
- Onda ću - reče mu - i ja biti kralj kad odrastem.
Nije u tom času shvaćala zašto ga je to razljutilo. Najednom više nije
bio otac pun ljubavi, nego čovjek od čelika, hladna lica i neobjašnjivo
ozlovoljen. Bez ijedne ju je riječi odmaknuo od sebe, spustivši je nimalo
nježno na pod pa se uspravio u punoj visini, prava gora od čovjeka, snažan
i strašan.
- Vi nikada ne možete postati kralj - reče joj glasom jednako mirnim
koliko i prijetećim. - Dok ne dobijete brata, moja ste nasljednica, ali protiv
prirode je i Božjega zakona da žena vlada pa dosta s tim ludostima jer ću
ja dobiti sina koji će me naslijediti!
Potom je otišao, široki mu je lik nestao kroz hrastova vrata dječje
sobe. No, poslije joj je opet došao u posjet, jednako razdragan i bučan kao
da ga ništa nije uznemirilo. Shvatila je po tome da su njegovi napadi bijesa
tek prolazne oluje.
Kad god bi otac došao, njezin bi tihi, uredni svijet buknuo od boje,
veselja i galame. Uvijek je bio okružen sjajno odjevenom gospodom i
gospama - koji su se prema njoj odnosili kao prema vrlo važnoj osobi - a
pratile su ga i horde ministara, dužnosnika i službenika, među kojima su
mnogi, kako je čula, bili jako važni ljudi. Sve ih je promatrala kako
laskaju njezinu ocu i pužu pred njim, a uvijek bi je se dojmilo kada bi
postupili točno onako kako bi on naložio. Bilo je čudesno biti kći takva
kralja.
Ona je gospa visoka roda, često joj je govorio otac. Svi joj se moraju
klanjati i nitko joj ne smije uskratiti poštovanje jer je i ona važna osoba.
Zato i živi daleko od dvora u vlastitome kućanstvu, s vlastitom poslugom.
Ona je engleska kraljevna i - jednoga joj je dana otkrila gospa Bryan - ako
Bog ne bude smatrao umjesnim poslati joj brata, bit će i engleska kraljica,
unatoč onomu što joj je otac svojedobno rekao. Nešto što se zove
Parlament odlučilo je o tome i nitko se ne može suprotstaviti toj odluci.
 Bilo je i novijih uspomena. Prvo čega se mogla sjetiti bilo je kako je
otac u naručju nosi po dvoru, tome blještavom svijetu u kojemu on živi, i
pokazuje ju svim lordovima i gospama. Oboje su - i on i ona - bili
odjeveni u žuto i bila je svjesna da je to poseban događaj, iako nije sigurno
znala zbog čega3 Otac je stalno ponavljao kako je zadovoljan što je neka
stara vještica mrtva, ali Elizabeta nije znala o kome govori i usto je imala
tek nejasnu predodžbu o tome što znači biti mrtav.
Njezina majka, također odjevena u žuto, te je noći bila ondje i toga se
sjećala. Njezina lijepa, vitka majka, vrane kose, nemirnih, susretljivih
očiju i osmijeha puna duha. No, ona je razgovarala s drugim ljudima dok
se kralj s Elizabetom šepirio po cijeloj prostoriji, potičući dvorane da joj
se dive. Čudno, ali Elizabeta je imala vrlo malo uspomena na majku i oca
jedno uz drugo. Obično su dolazili posebno posjetiti je u Hatfieldu pa je
shvatila kako joj je otac toliko zaokupljen kraljevanjem da se može samo
rijetko izvući od toga. Njezina majka, kraljica Ana, češće joj je dolazila u
posjet, dovodeći sa sobom svoje drage pse i donoseći darove za Elizabetu,
većinom krasno sašivenu odjeću - narančastu satensku haljinu, crvenkastu
baršunastu tuniku, par rukava od grimiznoga tafta, biserjem izvezenu
kapicu ili pak konjske uzde od gravirane kože. Majka se nije igrala s
njome bučno kao otac, nego bi sjedila uz nju u zidovima zatvorenome vrtu
pa bi zajedno razgledavale šarene slike u kraljičinu skupocjenome
časoslovu ili bi svirale na lutnji - već je u ranoj dobi Elizabeta pokazivala
sposobnost kao glazbenica, vještinu koju je naslijedila od oboje roditelja.
Ana je bila strpljivija s njome od Henrika i nikada se nije činilo da se
dosađuje u kćerinu društvu. Za Elizabetu je njezina majka bila idealna
kraljica, lijepa, staložena i ljubazna, a ljubav prema njoj bila je obojena
poštovanjem, dapače, strahopoštovanjem.
Ležeći u postelji, dok je svjetlo vatre treperilo na zidu, Elizabeta se
prisjeti da je prošlo već puno vremena otkako joj je majka bila u
Hatfieldu. Posljednji ju je put vidjela kada je dvor prije nekoliko tjedana
bio u Greenwichu, ali sve od te prigode Elizabeta je bila uznemirena i u
strahu. Po prvi je put u svojemu kratkom životu osjetila nesreću i opasnost
jer su se otac i majka ljutito ophodili jedno prema drugome, vrlo ljutito, a
majka je poslije toga bila plačljiva i rastresena, zbog čega se djevojčica
uplašila. Nije shvaćala zašto su se njih dvoje sukobili ni zašto ju je poslije
majka hitro podigla na ruke i još jednom pohitala u potragu za kraljem.
Stajao je pokraj otvorena prozora gledajući u dvorište kada mu je ona
prišla, a njegov je bijes bio nešto toliko opipljivo da se njegova kći zbog
toga zgrčila u majčinim rukama. S obje su strane pale oštre riječi, riječi
kojih se Elizabeta nije željela ni sjetiti. Mrzila je čuti oca kako njezinu
majku, između ostalih ružnih imena, naziva i vješticom. Vještice čine zle
stvari, koje ona nikada ne bi mogla povezati s majkom. A što je, pitala se,
bludnica? I zašto joj se majka toliko uzrujala samo zato što je zatekla
kralja s nekom curom po imenu Seymour koja mu je sjedila u krilu? Pa
nije u tome bilo ničega lošeg, zar ne? Elizabeta mu je i sama mnogo puta
sjedila u krilu.
Nije se mogla sjetiti kako je to završilo. Posljednje što je pamtila od
sveg susreta bilo je kako ju je majka podigla pružajući je ocu da je uzme u
naručje.
- Ona je vaša prava pravcata kći! - plakala je Ana. - Imenovali ste je
svojom nasljednicom, a i Parlament je to odobrio. Ona je vaša... dovoljno
je da je samo pogledate.
Otac se namrštio, crven u licu od bijesa. Nije ju htio uzeti u naručje.
Elizabeta se uzvrpoljila, a potom, puna straha, zabila lice u majčino
svilom obavijeno rame. Onda je kraljica gotovo potrčala zajedno s njome,
hitajući kroz jednu bogato ukrašenu odaju za drugom, sve dok nije stigla
do malene prostorije, zidova obloženih drvom i zastrte svijetlomodrom
tkaninom. Ondje je bio neki mlad čovjek, svećenik, sudeći po odjeći, koji
je Elizabetinoj majci, kada se spustila na tlo i kleknula na klecalo pred
malim oltarom, na rame položio ruku što pruža utjehu. Kažite, kćeri -
rekao je.
- Možda više nemamo mnogo vremena - šapnula je njezina majka,
tajanstveno i usplahireno. - Doktore Parkeru, tražim da mi nešto obećate.
Zakunite se da ćete to učiniti.
- Učinit ću sve što bude u mojoj moći, gospođo - odgovorio je. Na
njegovu se priprostome licu čitala velika dobrota. Potom je kraljica Ana
ustala i bez daha mu počela mrmljati nešto na uho, riječi su joj bile
nerazgovijetne i Elizabeta ih nije mogla čuti. Lice doktora Parkera se
uozbiljilo.
- Ako se meni ista dogodi zaključi kraljica nešto glasnije - vama
moram povjeriti dobrobit ovoga svojegajadnog djeteta. Obećajte mi da
ćete se skrbiti za njezino dobro.
Ljubazni čovjek obeća bez oklijevanja i Elizabeta se poče nadati da
će on razgovarati s njezinim ocem kraljem i reći mu da više ne bude
zločest prema majci. Užasnulo ju je što je svjedočila takvu bezobzirnu
očevu ponašanju prema majci, jer joj je otac inače bio idol, a zgrozilo ju je
što mora gledati Aninu bol. Sve je to bilo daleko izvan granica njezina
dječjeg razumijevanja i samo se htjela povući u sigurni mali svijet u
kojemu je do tada živjela, uz roditelje u uzajamnome skladu, a ona da
bude uz njih sretna i sigurna u njihovu ljubav.
Ubrzo nakon toga, Elizabetu poslaše natrag u Hatfield, s novom
lutkom u naručju kao oproštajnim darom od majke. Kada se, stišćući
gospu Bryan za ruku, pošla oprostiti s ocem, on je opet bio uobičajeno
srdačan, potapšao ju je po glavi i u obraz joj utisnuo vlažan cjelov. Opet je
bila njegova Bessy pa se zbog toga osjetila uvelike umirenom i malo-
pomalo, vrativši se u svakodnevicu dječje sobe, počela je zaboravljati na
ružne doživljaje u Greenwichu i opet povjerovala kako je u njezinu
malome svijetu sada sve dobro.
Sve dok je sir John Shelton nije nazvao gospom Elizabetom.

Dok je tako odozgor gledala malu polusestru koja je bila premlada da

u potpunosti shvati ono što joj je imala reći, Mariju ispuniše svi stari
međusobno sukobljeni osjećaji. Silno je ljubila djevojčicu znajući da je tek
nedužno biće koje ne bi bilo pošteno držati odgovornim za nepravdu što ju
je njezina majka nanijela Mariji i Marijinoj majci, kraljici Katarini. Ipak,
nikako nije uspijevala zaboraviti da je Elizabeta dijete Ane Boleyn, a
Marija je Anu Boleyn mrzila više od bilo kojega drugog smrtnoga stvora
na svijetu.
Trebala bi oprostiti, reče sama sebi, a i njezina vjera to zahtijeva. Ali,
bilo je to teško, dapače, nemoguće, jer je rana što su je uvrede nanijele bila
preduboka. Ta, da nije bilo Ane Boleyn, otac se nikada ne bi onako
posvađao s rimskim papom, majka joj ne bi umrla napuštena i u samoći, a
ona sama nikada ne bi bila proglašena kopiletom ni natjerana da glumi
sluškinjicu novorođenoj Elizabeti - ona koja je bila kraljeva istinska
nasljednica i nasljednica prijestolja. Ali, otac joj se - i ovdje se opet
javljao sukob emocija i odanosti jer je i njega voljela, unatoč svem svojem
strahu pred njime - zaljubio, omađijan crnim očima i podmuklim dražima
one bludnice Ane Boleyn pa nakon toga dvadeset godina braka s kraljicom
Katarinom, braka puna sklada i ljubavi, više ništa nije vrijedilo, a oko
Marije se urušio sav njezin svijet.
Ona je mučenica od njezine majke sve podnijela s velikim
strpljenjem i brabrošću - odbacivanje, zlostavljanje, izgnanstvo, kao i
smrtonosnu bolest - neprestano naglašavajući kako je ona kraljeva prava
supruga i vjerujući tijekom svih tih sumornih, gorkih godina da će Henrik
jednoga dana doći k pameti, čak i pošto ju je otjerao i oženio se Anom, čak
i suočena s Aninim prijetnjama da se Katarina i Marija imaju pogubiti
zbog odbijanja da priznaju njihov brak, koji, znala je Marija, uopće nije
bio pravi brak.
Marija se na koljenima molila Bogu da joj udijeli isto takvo
strpljenje, takvu čvrstinu. No, bila je mlada, gorko nesretna i duboko
ogorčena, a majka joj je očajno nedostajala. Kako li je željela biti s njom:
njezina je čežnja za utjehom koju joj je samo Katarina mogla pružiti bila
stalna, a čak je ni pet godina prisilne odvojenosti nije uspjelo smanjiti.
Niti je, otkrila je, to uspjela smrt jer je Katarina već šest mjeseci bila
mrtva, otrovana, bila je uvjerena Marija, po nalogu one žene. Nekoje
vrijeme bolovala, a kada su joj razrezali tijelo radi obdukcije, otkrili su da
joj je srce crno i istrunulo. Na što je to moglo ukazivati doli na otrov? A
onda su se otac i njegova bludnica odjenuli u žuto, u znak žalovanja, kako
su rekli, i šepirili se s Elizabetom po dvoru, pakosno likujući u svojoj
pobjedi.
Ana nije dugo likovala. Na sam dan Katarinina pogreba pobacila je
sina kojega je kralj tako očajnički želio, iznevjerila ga je jednako kao što
ga je iznevjerila Katarina. Već je dvadeset sedam godina bio engleski
kralj, a još uvijek nije imao sina koji će ga naslijediti. Samo dvije kćeri,
sada obje proglašene za kopilad.
A to je Mariju vraćalo na pitanje koje je stajalo pred njom, na strašnu
zadaću koje se žacala. Elizabetino je šiljato lišće bilo podignuto prema
njoj, crne su je oči upitno gledale. Zanemari li se njezina put, Elizabeta je
u potpunosti bila dijete Ane Boleyn - čak su joj i ruke dugih prstiju bile
kao u Ane. Ana je, prisjeti se Marija, imala šesti prst - vražji biljeg,
govorili su neki, znajući da je sada napokon mogu otvoreno ocrnjivati. No,
njezini klevetnici sada više nisu bili toliko brojni, nego je začudo, nakon
onoga što se nedavno dogodilo, sve više rastao broj ljudi koji su izražavali
sućut...
Da, Elizabeta je dijete svoje majke, po vanjštini i hitrome duhu, po
živahnoj ćudi i po taštini: već ima siguran nastup, uživa u lijepim
haljinama i ogledava se u zrcalima diveći se samoj sebi. No, je li i kći
kralja Harryja? Ova je misao mučila Mariju otkako je čula za optužbe
protiv Marka Smeatona, onoga svirača lutnje. Marija ga sama nikada nije
vidjela, već dugi niz godina nije bila na dvoru, ali su neki od njezinih
prijatelja bili mišljenja da Elizabeta nahkuje na njega, iako u to, dakako,
nisu mogli biti sigurni jer tijekom svih onih godina prije nego što se
pročuo nikada nitko nije obraćao pretjeranu pozornost na njega. To je pak
brinulo Mariju jer nitko drugi, pa čak ni kralj, kao da nije ni najmanje
sumnjao u to da bi Mark mogao biti Elizabetin otac, a nju je to i dalje
mučilo: svaki put kada bi vidjela Elizabetu, svjesno ili nesvjesno pomno je
proučavala dijete u nadi da će kod nje otkriti neku kraljevu crtu.
Odlučno odgurne tu misao u stranu. Tko god joj bio otac i što god da
je bila Ana Boleyn, Elizabeta je bespomoćna mala djevojčica kojoj treba
reći da joj je majka mrtva. Marija riješi biti nježna s njom i njezina
urođena dobrota prevlada.
Elizabeta je nemirno mahala nogama pitajući se hoće li Marija već
jednom progovoriti. Nešto u načinu na koji ju je sestra promatrala, u isti
mah žalosno i upitno, izazivao je u njoj nelagodu. Tada Marija položi ruku
na njezinu.
- Elizabeta, milena moja, znate li što znači veleizdaja?
 Marija se danima mučila razmišljajući kako će načeti to bolno
pitanje. Čak je mislila započeti time da je Ana otišla živjeti s Bogom u
raju, ali ni sama nije vjerovala u to - vještica je sigurno u paklu, a njezino
je urođeno poštenje zahtijevalo ođ nje da govori istinu.
- Ne - reče Elizabeta nesigurno, a nevine joj se oči zbunjeno raširiše.
- To znači da netko radi nešto loše protiv kralja. Da ga na neki način
uvrijedi ih snuje neke opačine. Razumijete li to?
Elizabeta kimne. Snivanje opačina često se opisivalo u pričama koje
joj je pripovijedala gospa Bryan, za što je primjer bio zločesti lisac u
Chanticleeru. Tu je bila na poznatome području.
- Ljudi koji počine veleizdaju kažnjavaju se, osuđuju se na smrt
nastavljala je Marija.
Smrt. Elizabeta je sada znala što to znači. Kapelan joj je to objasnio.
To znači da će vam tijelo spavati uvijek i zauvijek, a da će vam duša, iako
ona još uvijek nije bila posve sigurna što je to, otići na nebo živjeti s
Bogom i svim svecima i anđelima, ako ste bili dobri. Ako ste bih zli,
odlazili ste na strašno mjesto zvano pakao gdje su vragovi sve vrijeme
užasno postupali s vama i ubadali vas oštrim vilama. Elizabeta je jednom
prilikom u crkvi vidjela prikaz pakla na slici pa je morala odvratiti oči jer
ju je od pogleda na to hvatao strah. Sve od tada pokušavala je biti dobra,
ali to je bilo silno teško uz toliko zamki u koje može zapasti tvrdoglava
djevojčica kao ona.
Razumijete li, Elizabeta? - govorila je Marija. - Ljudi koji počine
veleizdaju bivaju pogubljeni. Veleizdaja je najgori zločin od svih, gori od
ubojstva ih krađe jer je uperen protiv kraljeva veličanstva, protiv kralja
koji je Božji pomazanik na zemlji.
Elizabeta kimne.
- Dušo, ne postoji lijep način da se to kaže - Marijine su riječi sada
navirale kao bujica - ali tvoja je majka počinila veleizdaju protiv našega
oca kralja i za to je pretrpjela kaznu. Pogubljena je.
Elizabeta kao da je nije čula. Zurila je u daljinu prema dvorcu
okupanom suncem, a lice joj je bilo smireno i prazno.
 - Razumijete li? - ponovno je zapitala Marija stišćući ručicu što se
nalazila ispod njezine. Elizabeta povuče ruku. Pretrpjela kaznu...
pogubljena... pretrpjela kaznu... pogubljena... Marijine su joj riječi sve
jače odzvanjale u glavi, a ona je pokušavala u njima naći neki smisao. Što
je Marija mislila? Osuđena na smrt... pogubljena...
Gospa Bryan išla je prema njima.
- Što ste joj rekli, gospo? - upita blagim glasom. Elizabeta najednom
sklizne s klupe i pritrči odgojiteljici, zarivši lice u njezine skute i
briznuvši u žestok plač.
- Majka! Moja majka! Majka! Gdje mi je majka? Hoću majku! -
žalobno je jecala, a tjelešce joj je drhtalo od straha. - Hoću majku!
Dovedite je!
I gospa Bryan i gospa Marija kleknuše uz potresenu djevojčicu dajući
sve od sebe da je utješe, ali ona se nije dala utješiti.
- Gdje mi je majka? - jecala je.
- Mrtvaje, janje moje - zaplače gospa Bryan. - Sada je uz Boga. Na te
riječi Elizabeta zavrišti: - Hoću majku! Hoću majku!
- Morate se moliti za nju - reče Marija nesigurnim glasom. No, od
onoga što su joj njih dvije govorile, Elizabeta nije čula ništa, jaučući iz
dubine srca.

U danima koji uslijediše svi su bili jako ljubazni prema njoj. Gospa
Bryan je za nju pronašla posebne zadaće koje je trebalo obaviti u kući,
kuharica joj je pripravljala omiljena jela, sestrina je lakrdijašica pred njom
zbijala šale i premetala se preko glave tijekom objeda, potresajući
zveckava zvonca, ali ona je htjela samo Mariju, Mariju koja je bila
najljubaznija od svih, koja je sate provodila u igri s njome i spašavala je
od dosadnih i nesnosnih, pa ma koliko bile dobronamjerne, sir Johnovih
priča.
- Što ćemo večeras, gospo? Strpljivu Grizeldu ili Tezeja i Minotaura?
- upita sir John.
 - Jučer sam čula sve o Tezeju, i to ponovno - s uzdahom odvrati
Elizabeta. - Čitajte mi o strpljivoj Grizeldi.
- Slušajte pažljivo - reče joj, otvarajući knjigu. - Ovo je prikladno
štivo za djevojčicu kao što ste vi, a kojoj bi ovaj uzor poslušne žene
mogao samo koristiti.
- Gospa Marija čita priče puno bolje od vas - izjasnila se njegova
slušateljica, uzvrpoljivši se još i prije nego što je završio prvu stranicu.
- Dopustite meni - nasmiješi se Marija preuzimajući knjigu. Sir John
se povuče, zahvalan, ali i prilično nezadovoljan zbog pokude.
Uvečer se Marija pridruži njemu i gospi Bryan uz pehar vina prije
spavanja.
- Je li gospa Elizabeta uživala u priči? - upita sir John.
- Ne - reče Marija. - Bila je vrlo odrješita u pogledu načina na koji bi
ona postupila s Grizeldinim mužem.
- Oh, Bože - žalosno se namršti sir John. Dobro je poznavao svoju
pitomicu. - Nadam se da ju je priča bar malo razonodila.
- Mislim da jest - reče Marija. - Na neko joj je vrijeme odvratila um
od drugih stvari.
Daljnjih provala suza nije bilo. Zahvaljujući djetinjoj otpornosti,
Elizabeta se prepusti razonodi pa je, iako potištena, odgovorila na utjehu
koju su joj drugi pružali. Bogu budi hvala, reče gospa Bryan samoj sebi,
najgori je trenutak sigurno prošao.
- Imam vam nešto reći - reče joj Marija hladeći se rupcem dok su u
cvijetnjaku sjedile u hladu. Bilo je još uvijek vruće, a miris ruža i
kozokrvine teško je lebdio u zraku.
Elizabeta je nesigurno pogleda.
- Ništa loše. Zapravo, vijest je dobra. Imamo novu maćehu.
- Ne želim maćehu - reče Elizabeta kroz stisnute usnice. - Želim vas!
Marija se osmjehne, dirnuta ovom izjavom pa pomiluje djevojčicu po
obrazu.
 - Sestro, trebali biste se radovati. To je ljubazna gospa. Bila je tako
dobra prema meni, a spremna je i vama biti majka.
Elizabeta se zamisli nad time.
- Kako joj je ime? - upita.
- Kraljica Jane - odgovori Marija. - A prije je bila Jane Seymour.
Seymour. Gdje li je Elizabeta već čula to ime?
- Kraljica me silno ljubazno dočekala na dvoru, a želi i da joj vi tamo
dođete u posjet - nastavi Marija, a potom zastade. O cijeni svojega
povratka na dvor i povratka u očevu milost bilo joj je nepodnošljivo i
misliti.

- Potpišite! - poticao ju je glavni tajnik Cromwell. - Podvrgnite se

ocu, kao što vam je dužnost. Priznajte da je brak vaše majke bio nezakonit
i da ste bili u krivu što ste prkosili Njegovu Veličanstvu. Onda će za vas
sve biti dobro.
Ako potpiše, kao što su je tjerali da učini, ništa ponovno neće biti
dobro: to je sa sigurnošću znala. Kako bi mogla biti kukavica i popustiti, a
majka joj je tijekom tolikih godina onako odolijevala i čvrsto se držala
upravo u pogledu tih pitanja, i to suočena sa silnim nedaćama?
No, Marija je također znala i da će ovim podvrgavanjem ocu opet
steći njegovu ljubav pa mu je pisala, moleći ga za dopuštenje da dođe pred
njega, čak je ponudila da će mu se ničice baciti pred noge i zatražiti
njegov oprost za bilo kakvu uvreda koju mu je nanijela, ali on joj nije
odgovorio. Sve što ga je zanimalo bilo je njezino pismeno podvrgavanje
njegovim zahtjevima: vlastitim je očima morao vidjeti nedvosmislenu
potvrdu o ispravnosti svoje odluke da otjera njezinu majku.
Nije se mogla natjerati da to učini. Bila je bolesna, mučile su je
glavobolje i mjesečni bolovi od kojih je patila već mnogo godina, a ona
više nije mogla podnositi tu muku.
- Potpišite! - navaljivao je carev poklisar Chapuys kojega je njegov
gospodar bio poslao da se bori za stvar pokojne kraljice Katarine i njezine
kćeri. Car je bio Katarinin nećak i Marijin rođak, a Chapuys je uvjeravao
Mariju da mu na srcu leži njezina najveća dobrobit.
- Potpišite - ponovi. - Njegova Svetost papa odriješit će vas svake
moralne odgovornosti, jer je prisega dana pod prisilom ništavna.
I tako je Marija potpisala. Ne samo što je ona prihvatila tvrdnju da je
brak njezine majke bio nezakonit i da je ona sama, prema tome, kopile
nego je isto tako svojega oca kralja priznala kao vrhovnoga poglavara
Anglikanske crkve pod Kristom. Jednim je potezom izjavila da je
nezakonita podrijetla, odbacila papinu vlast i napustila sva načela i
odanost svemu do čega su i ona majka najviše držale pa, iako će obećano
odrješenje u dogledno vrijeme i stići, znala je da nikada, nikada neće sama
sebi oprostiti.

Elizabeta je promatrala sestru. Marija je bila zapala ujedno od svojih

turobnih sanjarenja i kao da je zaboravila na njezinu prisutnost.
- Ta kraljica Jane - reče, trgnuvši Mariju iz sanjarenja - je li lijepa?
- Zapravo nije - odvrati Marija - iako neki kažu da je mila. Vrlo je
svijetla... zapravo, tako blijeda da joj koža izgleda potpuno bijela.
- Moja je majka bila lijepa - reče Elizabeta tihim glasom. Marija ne
odgovori. Nije bludnicu smatrala lijepom, ne s onom grubom crnom
kosom i bolesno žućkastom kožom, ali nije to mogla reći Elizabeti, ne u
sadašnjim okolnostima. U svakom slučaju ne zato, zadržavala je dah, što
je to bio prvi put da je Elizabeta spomenula Anu Boleyn nakon onoga
strašnog dana u perivoju.
Dijete pogleda u nju, promatrajući je očima što su se doimale staro na
tome mladom licu.
- Što je loše učinila moja majka? - upita, naglas izgovorivši pitanje
kojejoj se već neko vrijeme vrzmalo po glavi. Iz noći u noć pitala se o
tome, goreći od želje da dozna istinu. Marija je, bila je zaključila, jedina
osoba koja joj to može reći.
- Bila je nevjerna kralju - reče Marija pomno birajući riječi. - I kovala
je zavjeru da ga ubije.
 Zabrinuto pogleda sestru očekujući oluju. Ali, to se ne dogodi.
Elizabeta je ovaj put vladala sobom. Bila je, zahvaljujući jednome
jedinom gorkom iskustvu, naučila da se suzama stvari ne mogu
promijeniti, a plakati je ionako bilo djetinjasto. No, u sebi je bjesnjela.
Kako je njezina lijepa, ljubazna majka mogla kovati zavjeru da ubije oca?
Nije mogla vjerovati u to. Dakako, ako Marija tako kaže, mora biti istina,
ali joj je to bilo teško probaviti i pomalo je osjećala mučninu. Borila se
obuzdati se.
- Kako je pogubljena? - zapita zureći u svoja stopala obuvena u cipele
četvrtasta vrha od meke jareće kože.
- Mačem - čvrsto odvrati Marija, kao da o tome više ništa ne želi reći.
Više od ovoga dijete sigurno ne može podnijeti. Pojedinosti su bile toliko
užasne da ih je bilo teško izdržati čak i nekome Marijine dobi pa zbog toga
i nije mogla likovati jer je Ana za svoje grijehe platila preveliku cijenu. A
i nije bilo Marijino da joj sudi: Ana se sada već nalazi pred višim sudom.
- Mačem? - Elizabetine se oči rašire, a Marija proguta knedlu.
- Sve je bilo vrlo brzo i nije se mučila. Kažu da je bila iznimno
hrabra. - Vještica je imala duha, to joj se moralo priznati. - Morate se
moliti za nju, sestro, molite se za pokoj njezine duše.
Marija ustane i pruži ruku Elizabeti. Djevojčica je prihvati, blijeda
lica. Zamišljala je mač kako se spušta i reže, poput noža kroz jabuku.
- Hajde da vidimo možemo li nečim napuniti ove krčage - reče Marija
krenuvši prema kuhinjama. - Danas je opet tako vruće.

Malo potom sjedile su u hladnoj sobi za učenje uživajući u povjetarcu

što je dopirao kroz otvorene prozore,
- Biste li voljeli poći na dvor vidjeti oca i našu novu maćehu? -
odvaži se Marija, zapazivši da je Elizabeta jako tiha i nadajući se da će je
tako razonoditi.
- Želim svoju majku - jednostavno reče Elizabeta, a glas joj se slomi.
- Nisu je smjeli ubiti mačem.
 Samosvladavanje je iščeznulo: suze su joj se slijevale niz lice. Ali,
tiho je podnosila svoju bol. Marija je privuče u naručje i zagrli.
- Tako mi je žao, milena - reče. - Tako mi je žao... Vjerujte mi,
razumijem vas. I ja sam izgubila majku, tako da smo obje u istom
položaju. I obje smo kopilad, kako to naš otac sada shvaća.
Elizabeta prestane plakati.
- Što znači kopile? - zapita.
Tu je riječ već bila čula, iz usta sir Johna Sheltona, kada ga je
nedavno iznenadila u povjerljivu razgovoru s gospom Bryan. Spazivši je
kako se iznenada pojavljuje na vratima, oboje su zapanjeno podigli pogled
i zašutjeli te je mucajući pozdravili. Dakako, njoj ta riječ nije ništa
značila.
Marija je izgledala kao da će zajecati.
- Kopile je nesretna osoba koja nije rođena u pravom braku - objasni.
- Kada su muškarac i žena vjenčani, sva su djeca koja im se rode zakonita.
Ali, ako nisu po zakonu vjenčani, onda su njihova djeca kopilad. Ne
očekujem da to shvatite, sestro... previše ste mladi da biste se
uznemiravali zbog takvih pitanja, ali neka bude dostatno reći da je naš
otac kralj nadošao na pomisao kako nije bio po zakonu vjenčan ni s vašom
ni s mojom majkom pa ih je obje uklonio, jednu za drugom, a vas i mene
pak proglasio kopiladima. To znači da ne možemo naslijediti prijestolje ili
vladati Engleskom poslije njega.
- Hoćete reći da ja zapravo više nisam kraljevna? - snuždeno upita
Elizabeta.
- Ne, sestro, niste, a nisam ni ja - odgovori Marija s gorčinom u glasu.
- Svi nam moraju iskazivati počast kao kraljevim kćerima, ali po zakonu
smo kopilad. A budući da smo ženska djeca, nitko se oko toga previše ne
uznemiruje jer ženama nije namijenjeno kraljevati. Ono što sada treba
našemu ocu, i to što prije, jest sin koji će poslije njega postati kraljem.
Moramo se moliti da kraljica Jane bude sposobna podariti mu ga. Hoćete
li to učiniti, Elizabeta?
 - Da - neodlučno odvrati djevojčica. - No, voljela bih da sam još
uvijek kraljevna.

- Zbogom, slatka sestro - reče gospa Marija sagnuvši se poljubiti

Elizabetu prije nego što će uzjahati na konja. - Reći ću ocu da ste u dobru
zdravlju i kako će mu vaš napredak dati razloga da se u budućnosti vama
ponosi. Sljedeći ću vas put vidjeti na dvoru, kada budete pozvani da
pozdravite našu novu maćehu.
Elizabeta nije morala dugo čekati na taj poziv. Otprilike tjedan poslije
stigao je u Hatfield, a u bisagama ga je donio glasnik odjeven u zeleno-
bijelu tudorsku odoru.
- Elizabeta, Njegovo Visočanstvo kralj zapovijeda vam da dođete u
Hampton Court - reče joj zadovoljno gospa Bryan, - Moramo se smjesta
početi spremati.
Uslijedi mahnita užurbanost: hrpa se odjeće - košulje, haljine, tunike,
rukavi, kapice i čarape - izvlačila iz škrinje ili skidala s klinova na zidu i
slagala u veliki putni kovčeg. Na vrh hrpe stavljeni su Elizabetina lutnja i
bukvar po kojemu je učila slova. Njezina je lutka imala putovati s njome u
kočiji.
Bilo je to dugo putovanje niz neravnu Veliku sjevernu cestu sve do
Londona, i to neudobno jer je, usprkos debelim jastucima kojima je bila
obložena kočija s konjskom zapregom u kojoj je Elizabeta putovala s
gospom Bryan, vozilo bilo bez opruga. Kola su se njihala i poskakivala na
neravnoj cesti, od čega je Elizabeti bilo malo mučno, ali sretno se zavalila
u jastuke i zanemarila neudobnost jer je putovala na dvor susresti se sa
svojom novom maćehom! Blizu dvorca Whitehalla, međutim, njihovo
napredovanje postade lakše jer su mogli prijeći na zasebnu kraljevsku
cestu, koju je kralj nedavno dao izgraditi, a koja je vodila kroz Chelsea i
potom sve do Hampton Courta.
Gledajući kroz prozor, Elizabeta vidje trošne nastambe za siromahe
nagomilane oko Westminsterske opatije, čvrste drvene kuće uspješnih
trgovaca, crkve sa zvonima koja su zvonila te gradske žitelje kako hitaju
na sve strane. Ona se povuče nabravši nos zbog smrada gradskoga otpada,
trule hrane i neopranih tijela, kao i zbog pogleda na prosjaka u dronjcima i
s bataljkom unakaženim čirevima, ali onda opet proviri, ohrabrena širokim
osmijehom žene ružičastih obraza koja joj je odvažno ponudila jabuku iz
svoje košare. Odjednom se začu tup udar kada se dobro usmjereno jaje
razbi na obojenome boku kočije, a ogorčena gospa Bryan zamahne šakom
prema drskome šegrtu koji, bezobrazno zagrizavši vlastiti palac, nestade u
nekoj uličici.
Duž cijeloga puta bile su se načičkale skupine ljudi, sa
strahopoštovanjem zureći u Elizabetinu lijepu kočiju s kraljevskim grbom
i domahujući malenoj putnici. Njoj je pak godilo što je smatraju tako
važnom, a gledajući na prostu, grubu odjeću običnoga puka, osjećala je
određeno zadovoljstvo što i sama ne mora obitavati u kakvoj skromnoj
kućici, nego živi u velikome dvorcu i odijeva se u bogate tkanine.
Ako je Elizabeta Hatfield smatrala velikim, ugledavši golemi dvorac
od ružičaste opeke smješten u Hamptonu uz rijeku Temzu, obuze je
strahopoštovanje. Protezao se ondje moćan i širok, na bezbrojnim mu se
prozorima odražavala treptava sunčeva svjetlost, a visoki se dimnjaci
ocrtavali na nebu. Izgleda, pomisli Elizabeta, kao legendarni dvorac iz
bajke. Kada stražari na glavnome ulazu podigoše helebarde da propuste
kočiju, oči joj se raširiše pred prizorom prostranih stanova za dvorane oko
stražnjega dvorišta, pred gomilom ljudi što su hitali ovamo i onamo,
većinom služinčad ili kućanski dužnosnici na kakvu zadatku, a tu i tamo i
pokoji lijepo odjeven lord ili gospa ili pak svećenik u crnoj halji. Kada se
kočija zaustavila nasred unutarnjega dvorišta, pozornost joj privuče
masivna velika dvorana što se uzdizala pred njom, gotovo dodirujući nebo.
Ako i jest već bila ovdje, nije se toga sjećala, a ovo sigurno ne bi
zaboravila jer je od sjaja ovoga mjesta zastajao dah. A unutrašnjost još
nije bila ni vidjela.
U pratnji glavnoga komornika koji ih je došao pozdraviti, gospa
Bryan uze Elizabetu za ruku i povede je kroz unutarnji prolaz te uz
impozantno i široko stubište kojim se dolazilo do velike dvorane.
Elizabeta dahne ulazeći u dvoranu, oči su joj upijale blistave boje na
tapiserijama što su zastirale zidove, visoke prozore s višebojnim staklom i
masivni krov na gredama visoko iznad njih. Za objed su se postavljali
stolovi na drvenim nogarima, a nju zadivi pogled na stotine tanjura i
krčaga što su se kočili na stolnjacima.
Potom preko zeleno-bijelo popločana poda posrćući pođe za gospom
Bryan do vrata s lijeve strane uzvišenja. Ovdje je, u uskome prolazu,
služinčad slagala stolnjake i laštila krčage od kovine. Komornik povede
gošće do male prostorije gdje ih je na stolu čekalo osvježenje.
- Ovdje se možete malo urediti, gospo Bryan - reče ljubazno.
Odgojiteljica dohvati jednu od pripremljenih četaka i poče uklanjati putem
nakupljenu prašinu iz vlastite i Elizabetine odjeće te uređivati kosu i
kapicu i jednoj i drugoj. Potom reče Elizabeti da se pred njom zavrti oko
sebe. Djevojčica je izgledala vrlo lijepo u narančastoj satenskoj haljini:
pripijen gornji dio četvrtasta izreza i široka suknja isticali su njezin vitki
lik. Bio je to jedan od posljednjih odjevnih predmeta što ih je za svoju
kćer bila kupila kraljica Ana.
- Dopustite mi samo da vam iščetkam kosu, a onda možemo ući -
žustro reče odgojiteljica. Elizabeta se vrpoljila od nestrpljenja.
Još jedna vrata, ponovno podizanje helebardi i njih dvije uđoše u
veliku dvoranu gdje su uza sva četiri zida stajali stražari prateći pomnim
pogledom sve koji su ulazili ili izlazili. Ondje je bila velika gomila ljudi,
uglavnom dvorana po izgledu, a oči su im iščekivanjem bile uprte u
masivna vrata u suprotnome kutu, vrata prema kojima su sada usmjeravali
Elizabetu i gospu Bryan.
- S puta Njezinoj Milosti gospi Elizabeti! - vikne glavni komornik, a
redovi pohlepnih, zavidnih ljudi poslušno se razdvojiše da ih propuste.
Kada im se približiše, velika se vrata otvoriše i komornik važnim glasom
najavi: - Njezina Milost, gospa Elizabeta!
Na njegove riječi, raskošno odjevene gospe i gospoda što su stajali u
unutarnjoj prostoriji udvorno se nakloniše ili klecnuše kada Elizabeta uđe
u sobu. Kako je bilo čudesno znati da ti važni odrasli ljudi sve ovo rade
zbog nje!
- Sada vi klecnite! - prišapne joj gospa Bryan.
 Elizabeta se graciozno spusti u naklon, a onda se odvaži podići oči
prema mjestu gdje se kraljevska nebnica uzdizala na suprotnome kraju
prostorije. Ispod nje je, na svojemu baršunastom prijestolju postavljenu na
sagovima prekrivenom uzvišenju sjedio kralj, njezin otac, veličanstven i
impozantan, a pokraj njega, u manjemu stolcu, gospa duge plave kose u
zlatnoj odjeći. Elizabeta odmah shvati da je to kraljica Jane, prepoznavši
je po koži nalik na mramor, bijeloj upravo onako kako joj je to bila opisala
Marija.
Tri koraka naprijed pa je ponovno trebalo klecnuti, još tri koraka, a
onda ona i gospa Bryan padoše na koljena, pognute glave. Kralj ustade,
svjestan da su sve oči uprte u njega, da svi čekaju vidjeti kako će primiti
kćer Ane Boleyn.
- Ustanite, gospo Bryan - naloži visokim, zapovjednim glasom pa,
rekavši to, siđe s uzvišenja i podiže Elizabetu u naručje.
- Dobro došli, mala moja gospo Bessy. Nasmiješi se i utisne joj
glasan cjelov u obraz.
- Dobar dan, gospodine - zacvrkuće ona, ostavši načas zatravljena
zbog svega i vidjevši oko sebe znatiželjna, ispitivačka lica, od kojih su se
neka sada smiješila.
- Vjerujem da vam putovanje nije bilo previše teško - raspitivao se
kralj.
- Oh, ne, gospodine, ali je bilo jako dugo! - odvrati Elizabeta. - Pa mi
je bilo silno dosadno.
Kralj ne uspje potisnuti osmijeh.
- Dođite i upoznajte svoju novu maćehu, Bessy. Dopustite da vas
predstavim kraljici Jane.
On spusti dijete na tlo.
Gospa što je sjedila na uzvišenju bila je prilično punašna, kako se
činilo Elizabeti, nos joj je bio izdužen, modre oči pomalo oprezne, a mala
usta čvrsto stisnuta. Ali, kada bi se osmjehnula - a upravo se sada
osmjehivala - lice bi joj se preobrazilo. Elizabeta prvo htjede klecnuti, ali
kada kraljica ispruži ruke, odustade od toga truda i uvuče joj se u naručje,
našavši se obavijena zlatnini brokatom i nježnim mesom, jer je maćehina
haljina bila oko vrata vrlo nisko izrezana.
- Dobro došli na dvor, gospo Elizabeta - reče, a u glasu joj se začu
sućut.
Nekolicina se dvorana odvaži zapljeskati ovome dirljivom prizoru, a
drugi su samo dalje promatrali, s osmijehom ili znatiželjom. Elizabeta je
bila jednostavno sretna što je opet uz oca. Samo je žalila zbog toga što
pokraj njega više nije njezina majka: majka je bila toliko ljepša od kraljice
Jane. Oh, kako li joj nedostaje.
Objedje bio odgođen kako bi kralj mogao dočekati kćer, ali sada je
već bilo prošlo jedanaest i sunce je bilo visoko na nebu pa su svi bih
gladni. Henrik je toga dana odlučio objedovati u javnosti, tako da svi
mogu svjedočiti sretnom obiteljskom skupu pa doskora na uzvišenju
postaviše stol i vrlo ga pomno prekriše damastnim stolnjakom izvezenim
cvijećem. Kod Elizabete je silno zanimanje pobuđivao postupak koji se
primjenjivao pri postavljanju kraljevskoga stola, postupak daleko složeniji
nego što se ikada primjenjivao u Hatfieldu. Na stolnjak su položeni ubrusi
i rasprostrto bilje slatkasta mirisa, potom je stavljen zlatni tanjur i pribor
zajelo, čaše od mletačkoga stakla, zdjele za pranje prstiju, hljebovi finoga
bijelog kruha i ukrašeni krčazi s vinom. Vrhunac sjaja predstavljala je
velika zlatna soljenka u obliku broda, postavljena pred kralja.
Ostali su se stolovi postavljali pod pravim kutom u odnosu na
uzvišenje pa se malo-pomalo lordovi i gospe, ostavši stajati sve dok kralj i
kraljica nisu bili spremni početi jesti, smjestiše oko njih. Elizabeta i gospa
Bryan sjedile su na čelu stola najbližega kralju. Za djevojčicu je bila
velika povlastica što smije službeno jesti s odraslima, s lordovima i
gospama u prisutnosti svojega kraljevskog oca pa se trudila prisjetiti kako
se valja ponašati za stolom. Ubrus mora položiti preko lijevoga ramena - u
tome joj je pomogla gospa Bryan - a ruke prati u zdjelici predviđenoj za
to. Nipošto se ne smije oslanjati o stol laktovima ili šakama, a nož ima
držati u jednoj ruci dok drugom prinosi hranu ustima. Gospodin koji je
sjedio sučelice njoj ljubazno joj svojim bodežom izreže meso jer nije
imala vlastiti. Vino se posluživalo čisto, a ne razrijeđeno pa joj udari ravno
u glavu, izazivajući kod nje pospanost i hihot. Odmah po završetku objeda
gospa Bryan, na kraljev mig, odvede Elizabetu do odaja koje su bile
pripravljene za nju te je ostavi da prespava poslijepodne.
Uslijediše tri dana uglavnom ispunjena gozbom i zabavom. Kralj je i
dalje pokazivao da silno drži do Elizabete, a ljubazna kraljica Jane
posebno se trudila pokazati ljubav prema djetetu čiju je majku istisnula.
Tada na dvor stiže i Marija pa za Elizabetu sve postade još veselije i činilo
joj se da je sada uvelike dijelom tople, ujedinjene obitelji. Kada bi bar i
njezina majka mogla biti dijelom ovoga...
Prebrzo se ponovno nasla na putu, vraćajući se kući s gospom Bryan,
a kralj i kraljica spremali su se za posjet Kentu. Elizabeta je bila
razočarana što se mora oprostiti s ocem, ali vrlo zahvalna zbog srdačna
oproštaja. Kada je dovedoše pred oca u prijestolnu dvoranu prepunu
uobičajene dvorske vreve, Henrik je podigne uvis, poškaklja je ispod brade
i s ljubavlju poljubi.
- Dražesna djevojčica, Vaše Veličanstvo - ulizivački primijeti
francuski poklisar. Kralj se ozari.
- Da, rastužuje nas što se moramo odijeliti od nje - reče on na
Elizabetino oduševljenje. - Prava Tudorova, tu nema greške, ha? Bistra
kao pčelica, a usto i duhovita!
Ondaje spusti.
- Pođite, kćeri, i neka Bog bude s vama. Uskoro ćete nam opet doći u
posjet.
Dok je sjedila u drmusavoj kočiji, tužna što za sobom ostavlja
dvorska uzbuđenja i užitke u zamjenu za mirnu svakodnevicu dječje sobe
u Hatfieldu, a još se više žalosteći zbog toga što se rastala od oca i drage
sestre Marije, razmišljala je o novoj maćehi. Koliko god da je Jane bila
ljubazna, Elizabeta je znala da joj neće previše nedostajati. Sjećanje na
majku bilo je još uvijek previše živo, a nova se kraljica ne može nadati da
je sposobna mjeriti se s time.
Prođe nekoliko mjeseci tijekom kojih se uvijek javljao neki razlog
zbog kojega Elizabeta nije mogla otići na dvor, a ni njezin otac doći njoj u
posjet.
- Njegovo Veličanstvo otišlo je u lov - rekao je sir John Shelton.
- Njegovo Veličanstvo zaokupljeno je pripremama za kraljičinu
krunidbu.
- U inozemstvu vlada kuga. Krunidba je odgođena, a nikome nije
dopušteno posjetiti dvor zbog straha od kuge.
Onda vijesti koje je donosio sir John počeše izazvati još veću
uznemirenost, iako Elizabeta nije u potpunosti razumijevala o čemu on
govori.
- Na sjeveru se digla velika buna. Nazivaju to hodočašćem milosti.
Katolici su odlučni u nakani zaustaviti kraljeve vjerske reforme.
Gospa Bryan izgledala je ozbiljno, ali Elizabetu je više zanimao
drveni konjić što joj ga je kraljica bila poslala u rujnu, za treći rođendan.
Jahala je na njemu gore-dolje po galeriji, prelazeći iz koraka u kas pa u još
brži kas te napokon u galop. Jurcajući tako naokolo, čula je vrlo malo od
razgovora između starijih pa tako nikada i nije doznala da joj je otac u
jednome času bio opasno blizu tome da izgubi prijestolje. Odista, njoj ta
pobuna nije ništa značila sve dok joj je bilo dopušteno sudjelovati u
proslavi kojom je u prosincu obilježeno njezino gušenje.
- I za Božić ćemo ići u Whitehall, a potom i u Greenwich! ozareno
reče gospa Bryan, držeći Elizabetinu ruku dok su zajedno promatrale
kriješ zapaljen u čast te prigode. Hatfildski žitelji poskakivali su oko
krijesa, isprepletenih ruku, a pivo je teklo u izobilju. Djevojčici zasjaše oči
pa i ona uzbuđeno poskoči od radosti. Užas zbog majčine smrti sada je
blijedio, a gospa Bryan se divila, i to ne prvi put, sposobnosti vrlo mladih
stvorova da žive za sadašnji trenutak.
I opet krenuše Velikom sjevernom cestom na jug prema Londonu.
Bila je ciča zima i odgojiteljica se pobrine da za putovanje Elizabeta bude
umotana u krzna. Za dijete je snijeg bio nešto čudesno pa je gospa Bryan
dršćući stajala dok se njezina pitomica zabavljala bacanjem gruda umjesto
da se posluži nužnikom u gostionici gdje su se putem nakratko zaustavili.
 U Londonu nije bilo daljnjih čudesa jer se Temza bila zamrznula.
Samo se o tome i vodio razgovor u dvorcu Whitehallu što se uzdizao nad
rijekom jer se takvo što većjako dugo nije vidjelo. Elizabeta nije bila
sigurna što joj pričinja veće uzbuđenje: divotni led na rijeci ili radost što
je opet s ocem. A tu je bila i sestra Marija, stojeći pokraj njegova
prijestolja. Nakon što je od kralja dočekala pozdrave pune ljubavi,
oduševljena Elizabeta pritrči sestri zagrliti je.
- Eh, sestro, zaboravljate dužnost prema kraljici! - uzvikne Marija, ali
se Jane Seymour smijala.
- Dobro došli, gospo Elizabeta! - reče joj ona. Drago nam je što ćemo
moći uživati u vašem društvu. Iako se bojim da zbog leda na rijeci možda
nećemo uspjeti stići do Greenwicha.
- Ne bojte se, draga - reče kralj. - Odjahat ćemo onamo. Pričekajte pa
ćete vidjeti!
Sutradan ujutro gospa Bryan rano probudi Elizabetu i odjene je u
toplu haljinu, samurovinom podstavljen plašt i krznenu kapicu.
- Brzo se pomolite i doručkujte - uputi je, iznijevši na stol malo
toploga kruha, nekoliko kriški govedine na pladnju i vrčić piva.
- Zašto? radoznalo je pitala Elizabeta.
- Kraljev nalog! - odvrati tajanstveno odgojiteljica.
Elizabeta nikada neće zaboraviti taj dan. Kralj i kraljica, u pratnji
malene skupine dvorana koje je Henrik nazivao svojom jahačkom
družbom, povedoše Mariju i Elizabetu do ulaza u kraljevske odaje u
Whitehallu, gdje su ih čekali osedlani dobri konji. Svi uzjahaše, a
Elizabetu kralj posadi preda se u sedlo. Bilo im je prilično tijesno jer je on
bio krupan muškarac, a usto su oboje bili umotani u krzno, no njoj se to
sviđalo: s konjskih leđa mogla je istraživati svijet oko sebe s neobično
visoke promatračnice, a još je uzbudljivije bilo to što se nalazi u očevoj
neposrednoj blizini, umirujuće naslonjena na njegov pozamašan trbuh.
Bilo je to uzbudljivo i čudno, a njoj se činilo da je u raju dok su kasom
izlazili iz dvorca i prolazili kroz njegovu okolicu do Charing Crossa i
Stranda. Elizabeta prije nikada nije bila u gradu Londonu pa se divila
velikim kućama što su se nizale duž ulica, prekrasnim crkvama i njihovim
raspjevanim zvonima te buci što su je stvarali ljudi koji su trkom pristizali
i redali se duž puta kako bi vidjeli svojega vladara.
- Bog čuvao kralja Harryja! - vikali su. - Bog neka štiti Vaše
Veličanstvo!
Njezin je otac skidao šešir i sa širokim se osmijehom klanjao slijeva
nadesno. Kako je samo divan! Sposobnost da se svidi običnom puku za
njega je bilo nešto jednostavno i lako: volio je laskanje. I Elizabeta ga je
voljela pa je i sama počela mahati, na opće oduševljenje: toga se dana u
njoj rodila žudnja da i njoj tako kliču, da bude poput oca, da uživa u
ljubavi i odobravanju puka. Nije bilo važno što se u gomili čula i
nekolicina neskladnih glasova što su rogoborili protiv kralja: bili su u
manjini i nisu se računali, barem što se ticalo Elizabete. Henrik ih je
zanemarivao pa ih je zanemarivala i ona jer je bilo toliko drugoga što ju je
veselilo i oduševljavalo. Nikada još nije doživjela takvo uzbuđenje!
Uz njih je s jedne strane jahala kraljica, smireno sjedeći postrance u
sedlu i ukočeno kimajući gomili. Rođena kao kći običnoga viteza, uvijek
je previše naglašavala svoje dostojanstvo kraljevske supruge, a njezina se
prirodna skromnost u javnim prigodama pokazivala kao nedostatak. No,
čak i nju uskoro uhvati svečano raspoloženje pa bi se od vremena do
vremena odvažila stidljivo nasmiješiti gomili.
S druge je kraljeve strane gospa Marija, vrsna jahačica, sjedila na
konju kao muškarac, radujući se užitku svoje sestrice, diveći se načinu na
koji Elizabeta nagonski odgovara gomili i zahvalna što i sama, nakon tako
duga izgnanstva s dvora, doživljava oduševljeno odobravanje puka. Koliko
god njezina savjest trpjela zbog toga, morala je priznati da joj je onaj iskaz
podvrgavanja donio mnogostruke prednosti. A onda joj, budući da je bila
takva kakvajest, kroz glavu prođe šokantna misao: da se njezina majka
nije onako prkosno suprotstavila ocu, njezin je vlastiti život mogao biti
sretniji. Ipak, tek što joj se ta misao pojavila u glavi, ona je užasnuto
odbaci: mučenica od njezine majke bila je u pravu, bez daljnjega je bila u
pravu, ustrajući u obrani svojih načela.
 Elizabeta, mahnito mašući ljudima natisnutim s obje strane puta i
umalo plešući koliko je poskakivala u kraljevu sedlu, načas primijeti da
joj se sestra mršti, a potom izgubi zanimanje za to kada projahaše kroz
Temple Bar i uđoše u sam grad London. Ondje je na njih čekao londonski
gradonačelnik, nisko se klanjajući pred svojim vladarom i nudeći mu mač
i ključeve grada. Kralj ih dotakne rukom u rukavici, a zatim uljudno kimne
gradonačelniku i njegovoj subraći pa malena povorka krene kroz Fleet
Street i uz brežuljak Ludgate, na vrbu kojega se ravno pred njima uzdizala
katedrala svetoga Pavla, veličanstveno gotičko zdanje čiji je visoki toranj,
kako se činilo, vrškom sezao sve do neba. Elizabeta se toliko zapanji pri
pogledu na golemu crkvu da prestade poskakivati te je, koračajući u
svečanoj povorci i držeći Mariju za ruku, dok su za kraljem i kraljicom
prolazile kroz crkvene portale, bila mirna i lijepo se ponašala.
Iznutra je katedrala bila mračna i hladna unatoč mnogobrojnim
svijećama zapaljenim da je učine vedrijom: u polumraku su se nazirali
kameni svodovi, impozantne grobnice i spomenici. Elizabeta je drhtala
tijekom cijele badnje mise, djelomice zbog hladnoće, ali većinom zbog
nelagode što se nalazi na tako mračnome mjestu pa. joj je bilo drago kada
Božja služba završi i kraljevska družba iziđe na slabašno podnevno
svjetlo, domahnuvši puku i uzjahavši na konje.
Onda započe zabava. Umjesto da se vrate u Whitehall, kralj ih povede
mimo dvorca Bridewella i dalje na rijeku Temzu koja se bila pretvorila u
čvrstu ledenu plohu. Elizabeta zavrišti shvativši da oni zapravo jašu kasom
duž smrznute rijeke pa se isprva nemalo bojala da će led pod njima
popustiti, ali kako su se otac, sestra i kraljica samo smijali, okrijepljeni
tom novinom, uskoro se i ona umiri.
- Rekao sam da ćemo niz rijeku poći do Greenwicha - uzvikivao je
kralj - a čak mi se ni vrijeme ne usuđuje proturječiti!
Snijeg se na riječnim obalama krijesio pod zrakama zimskoga sunca,
a zrak je bio jasan i oštar. Jašući duž zamrznute Temze, svi su od studeni
osjećali bol u vršcima prstiju i nosa, ali nitko se ne požali. Jednom ili
dvaput konji posrnuše ili se poskliznuše na ledu. Iako su, uz oštar trzaj
uzdama, uspješno povratili ravnotežu,
 Elizabeta zavrišti kada se to dogodilo i njoj i ocu, ali otac je još
čvršće uhvati, zbog čega se sjajno osjećala.
- Sjednite uspravno, Bessy! - zapovjedi joj. - Nikada se na konju ne
smijete zgrbiti. Gore bradu, tako se drži dobra cura!
Elizabeta ispravi leđa i ponosno zabaci glavu.
- Pogledajte me, gospodine! - uzvikne.
Kralj se zadovoljno nasmije zapazivši njezinu vatrenost.
Tu i tamo prolazili su mimo kućica postavljenih na smrznutoj Temzi,
u kojima su oni koji su na noge bili privezali klizaljke i odvažili se
iskušati svoju vještinu mogli kupiti vruće kestenje ili kuhano pivo da se
zagriju. Kralj je srdačno mahao klizačima koji nisu mogli vjerovati
vlastitim očima vidjevši njegovu pratnju u odorama i shvativši tko je on.
Jedan se čovjek pokuša nakloniti, ali pade ravno naprijed, na što se
Elizabeta poče smijati, a Henriku se usnice trznuše od veselja.
- Ni moja dvorska luda ne bi mogla bolje od toga! - promrmlja
Elizabeti na uho.
Prerano za nju, fantastično jahanje završi, a oni stigoše do
Greenwicha, gdje je, okrenut prema riječnoj obali, stajao kralju najdraži
dvorac, mjesto gdje je rođen. Ovdje je sve bilo u žurbi i vrevi zbog
priprema za nadolazeće božićno vrijeme.4 U velikoj je dvorani već na
ognjištu veselo pucketao golemi badnjak, a cijeli je dvorac bio ukrašen
granama bršljana i lovora. Elizabeta razrogači oči kada je gospa Bryan
dovede do njezinih odaja kako bi se spremila za večernju zabavu,
sumnjajući da će te noći, uza sve ovo uzbuđenje, uspjeti natjerati
djevojčicu da zaspi.
- Oh, ovo je bio lijep dan! - uzvikne Elizabeta, plješćući rukama i
plešući po sobi. - Jedva čekam da počne zabava.
Gospa Bryan se osmjehne odmahnuvši glavom u tobožnjem očaju i
spustivši na stol tanjur s ribom, malo kruha i jednom jabukom.
- Previše ste se uzbudili, dijete drago. Smirite se i povečerajte.
Večeras je obrok jednostavan jer na Badnjak postimo, prije sutrašnje
gozbe.
No, same su svečanosti imale početi još iste večeri pa Elizabeta
naposljetku, toplo umotana, završi u unutarnjem dvorištu gdje su se bili
okupili kralj i kraljica i njihov dvor, zajedno s pripadnicima njihovih
kućanstava. Ondje su, pri svjetlu baklji, svi gledali kako glumačka družina
izvodi prikazanje o svetome Jurju, svecu zaštitniku Engleske, i njegovoj
pobjedi nad zmajem. Sveti Juraj bio je visok, žustar i pristao na bijelome
bojnom konju, a zmaj dovoljno stvaran, s ugljevljem iz žeravnika što mu
je sjalo u ustima. Urlao je tako strašno da Elizabeta sakrije lice u
odgojiteljičine skute, uvjerena da će je zmaj svaki čas zgrabiti, ali onda u
mnoštvu začuje ohrabrujući smijeh pa, kada ga je ponovo pogledala, vidje
kako sveti Juraj kopljem probija grudi čudovištu, nakon čega se ono
prevrne trzajući svim četirima nogama u zraku, komično zajeca i
melodramatično izdahne. Najbolji je dio, bar što se ticalo Elizabete, bio
kada je svetac izbavio kraljevnu i kleknuo poljubiti joj ruku. Kraljevna je -
djevojčica nije shvaćala da tu ulogu igra mladić - izgledala vrlo lijepo,
crvenih usana i zlatne kose, a haljina što ju je imala na sebi bila je
prekrivena zlatnim šljokicama. Neobuzdani pljesak pozdravi završetak
predstave, a potom uslijedi navala na kuhinju u potrazi za osvježenjem.
Elizabeti je bilo dopušteno da se u kraljevoj primaćoj odaji nakratko
pridruži ocu i njegovu društvu te je ondje, na njezinu radost, poslužiše
ušećerenim voćem i kuhanim vinom. Zasitivši se slasticama punim šećera,
spavala je kada ju je gospa Bryan konačno položila u postelju.
Božićno vrijeme prođe u vrtlogu bogoštovlja, slavlja i veselja. Onako
mlađahna, Elizabeta se oduševljavala poletnim harmonijama zbora
kraljevske kapele, dahnula bi pri pogledu na pečenoga pauna kada bi se sa
svim svojim veličanstvenim perjem našao na kraljevskome stolu, vrištala
je od smijeha na nestašne šale Gospodara Bezakonja5 te se nemirno
vrpoljila zbog želje da se pridruži sjajno odjevenim lordovima i gospama
što su veselo plesali uz napjeve drevnih božićnih pjesama. A dvanaeste je
večeri prštala od uzbuđenja kada su se dijelili najprije kraljevi, a potom
kraljičini darovi: Elizabeta na dar primi sjajan mali srebrni pehar s
poklopcem te nisku bisera vezanih crvenom svilenom vrpcom. Biseri su
bili tako lijepi, tako savršeni da je, koliko god bilo kasno kada se povukla
na počinak, pošto joj je bilo dopušteno ostati u prijestolnoj dvorani i
promatrati krabulje, navaljivala na gospu Bryan da joj ih stavi oko vrata pa
se sretno vrtjela pred zrcalom diveći se dojmu što ga je ostavljala.
- U postelju, tašta djevojko! - opomene je odgojiteljica pa Elizabeta u
smijehu uteče.
Uistinu, nije se mogla sjetiti da je ikada bila tako sretna pa poželje da
se to nastavi unedogled, da može zauvijek ostati tu, u tom blještavom,
čarobnom dvorcu i više se nikada ne vratiti u tišinu Hatfielda. Kada bi
život uvijek mogao biti takav, možda bi mogla i početi zaboravljati svoju
majku i tragediju kojaju je snašla.
 2. 1537.

Probudite se, gospo Elizabeta, upravo smo primili predivne vijesti! -

uzvikivala je gospa Bryan drmajući za rame svoju pitomicu.
Elizabeta protrlja oči, a potom ih otvori i vidje odgojiteljicu ozarenu
od sreće.
- Engleska je dobila kraljevića - vikala je ona. - Kraljica Jane kralju
je rodila sina! A vama mlađega brata, dijete moje! Oh, ovo je velik dan, za
Njegovo Kraljevsko Veličanstvo i za sve nas!
- Mlađi brat - ponovi Elizabeta, sada već potpuno budna. Na kraju će
ipak imati nekoga da se s njime igra! Taj bi novi brat mogao doći u
Hatfield i ovdje živjeti pa...
- Ime mu je Eduard - priopći joj gospa Bryan - a rođenje prije dva
dana, tojest 12. listopada, uoči Dana sv. Eduarda Ispovjednika, u vrlo
povoljnom trenutku. Sada moramo pohitati, moja mala gospo, jer smo bez
odlaganja pozvani na dvor. Kralj želi da preuzmete svoju ulogu pri
krštenju.
- Oh! - Elizabeta se izvlačila iz postelje pršteći od ushićenja. - Što ću
raditi?
- Sudjelovat ćete u povorci.
- Je li to važna uloga? - pitalo je dijete.
- Vrlo važna, vjerujem - čvrsto reče gospa Bryan, prigušujući
osmijeh. - Sada vas brzo moramo spremiti za put!
I opet se njih dvije nađoše u kočiji što se kotrljala Velikom sjevernom
cestom. Bilo je prošlo već deset mjeseci od Elizabetina posljednjeg
putovanja u London za onaj čarobni Božić i sada joj se sve činilo kao
začaran san. Život je brzo opet zapao u poznatu kolotečinu - učenje, jelo,
šetnje, jahanje i molitve, a od vremena do vremena oživljavala su ga
pisma i darovi od oca i sestre.
Približavajući se Londonu, čuli su moćan bruj radosnih zvona na
svim crkvama. Topovi na Toweru iz daljine su pozdravljali tutnjavom, a na
tisuće je ljudi vrvjelo ulicama plešući oko krijesova, slaveći i
nazdravljajući novorođenome kraljeviću. Elizabeti se činilo da se cijela
Engleska raduje njegovu rođenja jer se uz cestu koja je vodila najug prema
Hampton Courtu u svakome selu održavalo slavlje, uz vijence i šarene
komade tkanine što su visjeli s prozora i silno veselje.
- Bogu budi hvala, sada nam više ne prijeti opasnost od rata! - čula je
Elizabeta kako neki čovjek viče.
- Zašto je to rekao? - upita.
- Jer kralj sada ima sina koji će ga naslijediti i nitko mu ne može
osporiti to pravo - objasni gospa Bryan.
- Hoćete reći da će kraljević jednoga dana biti kralj? - upita Elizabeta.
Počinjala je shvaćati da će joj novorođeni brat biti i nešto više od sudruga
u igri.
- Kada Bog pozove vašega kraljevskog oca k sebi, za što se moramo
moliti da se još dugo ne dogodi.
- O, molim se za to - reče pobožno Elizabeta.
- I moramo se moliti da nam Bog očuva kraljevića - dometne gospa
Bryan.
- A ako ga ne očuva - zamišljeno reče Elizabeta - možda bih ja mogla
postati kraljica?
- Oh, ne, milena, to je nemoguće - žurno je prekinu odgojiteljica. -
Vama i vašoj sestri uskraćeno je pravo na prijestolje, a u svakom slučaju,
žene ne kraljuju niti vladaju nad muškarcima. Takvo bi što bilo
neprirodno.
- Mogla bih naučiti - navaljivala je Elizabeta. - Voljela bih sjediti na
prijestolju i naređivati drugima.
 - Kako vam to uopće pada na pamet?! - nasmije se gospa Bryan ne
uspijevajući zamisliti Elizabetu da to čini. - Sada imamo kraljevića, a s
vremenom će vam, uopće ne sumnjam u to, bude li Bog tako htio, kralj
pronaći dobra supruga pa ćete biti pobožna supruga i majka i nećete svoju
glavicu zamarati mislima o kraljevanju!
Elizabeta iskrivi lice. Bilo bi puno zabavnije biti kraljica, pomisli.

U Hampton Courtu pođe ocu iskazati poštovanje. Prijestolna je

dvorana bila prepuna dvorana i poklisara koji su jedva čekali da izraze
svoje čestitke, a usred svih njih nalazio se kralj, široko se osmjehujući i
srdačno plješćući čestitare po leđima.
- Gospo Elizabeta - reče primijetivši četverogodišnju kćer i
zanjihavši je u zraku, na njezino očito oduševljenje. - Bog te blagoslovio,
dijete moje!
- Mogu li vidjeti kraljevića, gospodine? - zamoli ona.
- Vidjet ćete ga, ali morate biti vrlo tihi. Ispričajte nas, gospe i
gospodo. Odmah ćemo se vratiti. Moram ovu malu djevojku predstaviti
njezinu bratu.
Visok, krupan i impozantan u crvenome baršunu i krznu, vedro se
smiješeći, kralj povede Elizabetu kroz svoje odaje do tajnih vrata što su
vodila u kraljičinu ložnicu. Kada se on ondje pojavi, kraljičine pratilje
prekinuše sa zadaćama što su ih obavljale i popadaše u dubok naklon, prije
nego što će nestati u sjenkama.
U sobi bijaše vrlo mračno jer su prozori bih zastrti tapiserijama, a
bilo je isto tako zagušljivo i neugodno toplo, zahvaljujući vatri koja je
plamsala i pucketala na rešetki ognjišta. Pri svjetlu svijeća Elizabeta je
vidjela kraljicu Jane naslonjenu na lijepe bijele jastuke pod nebnicom na
kojoj je bio izvezen engleski grb. Kraljica je jela ušećereno voće, ali
ugledavši posjetitelje, odloži pladanj u stranu, obriše prste o ubrus i
osmjehne se. Izgleda umorno, pomisli Elizabeta. Čak je i bjelja nego na
Božić!
- Gospodine, ovo je ugodno iznenađenje - reče. - A s vama je i gospa
Elizabeta.
 - Tako sam sretna što je Vaša Milost rodila kraljevića - reče Elizabeta
sjetivši se što joj je gospa Bryan objasnila da mora reći.
Kraljica se ponovno nasmiješi. Oči su joj bile tamno obrubljene i
malo podlivene krvlju.
- Elizabeta želi pozdraviti novorođenoga brata - reče kralj uzimajući
kraljičinu ruku i ljubeći je, dok su mu u očima blistale suze zahvalnice.
Elizabeta odvrati pogled od oca i maćehe pa se okrenu prema teškoj
zlatnoj kolijevci kraj postelje, kolijevci iz koje je dopiralo sitno i smiješno
šmrcanje.
- Eduard - ozareno će otac. - Kraljević Eduard. Elizabeta pogleda
ljudski komadićak što je ležao u kolijevci, čvrsto povijen u bogatu
grimiznu tkaninu tako da mu se vidjelo samo zgužvano lice s ustima nalik
na ružin pupoljak i šiljatom bradicom. Bio je tako sladak i dražestan taj
njezin maleni brat i nadala se kako će vrlo brzo porasti tako da ga može
uzeti za sudruga u igri.
- Smijem li ga podići, gospodine? - upita oca.
- Ne sada, morate ga pustiti da spava - reče joj on. Elizabeta se odvaži
i vrlo nježno pomiluje novorođenčetov obraz - bio je baršunast i nježan.
- Tako je hjep - šapne.
- Doista je lijep - složi se kralj ponosno, brišući oči. - To je najljepši
dječak na svijetu.
Kraljica se i dalje spokojno osmjehivala. Obavivši svoju dužnost,
osjećala je veliko samozadovoljstvo i silno olakšanje. Nikada je više neće
mučiti noćne more da bi mogla biti otjerana zbog druge žene ili nešto još
gore od toga. Znala je da je sada nepobjediva, kao majka budućega kralja,
kao kraljica koja je likovala ondje gdje njezine prethodnice nisu uspjele.
Nije mogla dočekati da uživa u općem odobravanju koje će sigurno
doživjeti čim jednom ponovno izađe u javnost.

I Marija je vidjela maloga kraljevića i izrekla čestitke kakve su se

očekivale, ali kada se poslije toga povukla u osamu svoje sobe, slušajući
povike i užurbane zvuke što su dopirali izvana tijekom užurbanih priprema
za krštenje, došlo joj je da zaplače. Rođenje njezina polubrata konačno je
uništilo dugotrajnu iako daleku nadu da će jednoga dana naslijediti oca.
Cijeloga života, mislila je, neću biti ništa drugo doli gospa Marija, ja
koja sam bila kraljevna, a sada sam kopile bez ikakvih izgleda. Što mogu
očekivati od budućnosti?
Ustala je i bezglavo krenula prema prozoru, gledajući odozgor veselu
jurnjavu. Koji bi muškarac plemenita roda sada poželio nju, razbaštinjenu
i lišenu nekadašnjega naslova? Čini se da će joj suprug i djeca za kojima
čezne zauvijek biti uskraćeni. Oh, kralj je u nekohko navrata dizao veliku
galamu oko toga da će je zaručiti za ovoga ili onoga kraljevića, ali od toga
nikada nije bilo ništa, a vjerojatno nikada neće ni biti.
Uspravi se. Mora biti zahvalna za utjehu koju joj Bog šalje, reče
strogo sama sebi. Uživa očevu ljubav koja joj je sada vraćena, u maćehi
ima dobru prijateljicu, a u osobi je svoje male sestre našla dijete za koje se
treba brinuti, najuspješnije i najzahtjevnije dijete što bi ga itko mogao
poželjeti. A sada je tu i ovo novo djetešce koje joj valja ljubiti. Mora se
zadovoljiti onim što joj je Bog udijelio, a ne tražiti više od toga.
Bilo je kasno navečer, a zrak prohladan. Palača je bila osvijetljena
stotinama baklji utaknutih u držače po zidovima. Gomile ljudi skupljale su
se u unutarnjem dvorištu, a svatko je od njih imao odigrati neku ulogu u
kraljevićevu krštenju, bilo to u povorci ili u samome obredu. Bilo je tu
vitezova, štitonoša, razvodnika i članova kraljevskih kućanstava pa
biskupa, opata, pripadnika klera i zborskih pjevača iz kraljevske kapele,
potom kraljevih savjetnika, poklisara iz stranih zemalja te mnoštvo velikih
lordova i gospi bogato odjevenih u ruho urešeno kao u pauna.
Gospa Bryan čvrsto je držala Elizabetu za ruku tražeći u toj gomili
kraljičina brata, Edwarda Seymoura, grofa od Hertforda. On je u povorci
imao pratiti Elizabetu.
Elizabeta je razrogačenih očiju promatrala sve što se događalo oko
nje, potpuno svjesna činjenice da je odjevena u svoju najbolju haljinu, onu
od narančastoga satena. Sada joj je već bila pomalo tijesna oko prsa i u
orukavlju, a gospa Bryan bila joj je morala otpustiti porub, no uz veselu
zelenu podsuknju i odgovarajuću francusku kapicu, izgleda jako dobro,
mislila je Elizabeta, a posebno joj ističe crvenu kosu. Držeći se kao prava
pravcata kraljevna, podigavši bradu uvis i ispravivši leđa, slijedila je
odgojiteljicu, kimajući dvoranima lijevo i desno, kao što je vidjela da joj
čini otac. Puno njih se nasmiješilo i uzvratilo naklonom.
Lord Hertford bio je vrlo uznosit, kao što je često slučaj s mnogim
novoproglašenim velmožama pa se pretjerano kićeno pokloni pred
Elizabetom, skinuvši pritom s glave šešir s raskošnom perjanicom. Uz
njega je bila i jedna od kraljičinih družbenica, s poštovanjem držeći
sićušan, bogato izvezen ogrtač, uredno presavijen, te zlatnu bočicu.
- Ovo morate odnijeti do kraljevske kapele, gospo Elizabeta - objasni
joj grof. - To je kraljevićeva krsna haljinica i ulje za njegovo pomazanje.
Mislite li da ćete ih moći nositi?
- Da, milorde - svečano reče Elizabeta, svjesna važnosti svoje zadaće.
Družbenica pažljivo položi haljinicu preko Elizabetinih ispruženih
ruku, a potom na nju stavi bočicu.
- Nema slobodnu ruku kojom će pridržavati povlaku - reče gospa
Bryan.
- Onda ću je ja ponijeti - kaza Edward Seymour, sagnuvši se podići u
naručje oduševljenu Elizabetu. Pode s njom, dok je ona čvrsto stiskala
dragocjeni teret, do reda u kojem su se bili smjestili dostojanstvenici te
zauze mjesto u stražnjemu dijelu.
- Njegova Visost kraljević! - reče netko i povik se prenese uokolo.
Elizabeta je izvijala glavom na sve strane ne bi li vidjela kako prema
njima dolazi markiza od Exetera noseći u naručju kraljevsko dijete, pod
zlatnom nebnicom što im je nad glavom pridržavaju četvorica lordova, a
dugu povlaku kraljevićeva baršunastoga plašta nosi gospodarica Penn,
njegova dadilja, koračajući iza njih. Za njom je išla gospa Marija praćena
brojnim drugim gospama. Kako se mala povorka približavala, svi su
prisutni redom padali na koljena, a potom ustajali zauzimajući mjesto u
povorci koja se sada spremala ući u dvorac.
Elizabeta se u naručju lorda Hertforda, odmah ispred kraljevića,
doista osjećala jako važnom, a u kapelici je dobro odigrala svoju ulogu,
predavši poprilično zgužvanu haljinicu gospodarici Penn i bočicu sjajno
odjevenome nadbiskupu od Canterburyja, ali do vremena kada je obred
završio i svi prisutni ushićeno zapjevali Te Deum, bilo je dobrano iza
ponoći i ona je vojevala unaprijed izgubljenu bitku sa snom. Kada povorka
stiže do kraljičinih odaja, gdje su kraljevski roditelji čekali dolazak upravo
krštenoga sina, gospa Marija zgrabi pospanu sestricu za ruku i zadrži je na
nogama sve do trenutka kada ju je opet smjela predati gospi Bryan.
Posljednje čega se Elizabeta sjećala od te čudesne noći, a što se dogodilo
tren prije nego što je sklopila oči, bio je otac kako plače od sreće
primajući u naručje njezina brata.

Kraljica Jane izgledala je sjajno sjedeći na urešenoj postelji i

dočekujući goste, tako da se Elizabeta zaprepastila doznavši dva dana
poslije da se razboljela.
- Njezino Visočanstvo ima groznicu - reče joj gospa Bryan. - Govore
da se prejela teške hrane.
Tjeskobna zabrinutost na odgojiteljičinu licu uznemiri Elizabetu.
Primjećivala je da se na cijeli dvor spustilo nešto zlokobno: razgovori su
se vodili prigušenim glasom i nitko se više nije veselio. To je uplaši.
Sviđala joj se kraljica Jane jer je bila dobra prema njoj, a znala je i da joj
otac silno ljubi kraljicu. Molila se Bogu da maćehi uskoro bude bolje.
No, poslije nekoliko dana, jedne večeri k njoj dođe sestra Marija.
- Našoj dobroj majci i kraljici vrlo je loše - tužno reče. - Uz nju su
ispovjednik i naš kraljevski otac.
Elizabeta klone duhom. Uplaši se za kraljicu, za oca, za sebe, kao i za
ono jadno djetešce što je ležalo u teškoj zlatnoj kolijevci. Hoće li još jedno
kraljevsko dijete ostati bez majke?
- Hoće li umrijeti? - šapne.
 - Moramo se moliti da se to ne dogodi - odvrati Marija jednom rukom
obgrlivši Elizabetu. - Moramo zamoliti Boga da je ostavi na životu.
Elizabeta smjesta pođe do svojega klecala i klekne.
- Odmah ću ga to zamoliti - reče pa se, zatvorivši oči i sklopivši ruke,
poče gorljivo moliti.
Iza njezinih leđa Marija je rukom pritiskala obraz.
- Oh, ovaj me zub strahovito muči - zastenje.
- Klinčići će vam pomoći, gospođo - reče gospa Bryan.
- Pokušala sam s klinčićima - reče Marija, očito trpeći bol. - Ne
pomaže. Moram to podnositi kako znam i umijem. Kao što je govorila ona
mučenica od moje majke, u kraljevstvo ćemo nebesko doći samo kroz
tegobe.
- Vruća opeka umotana u flanel, stavite li je na bolno mjesto, olakšat
će vam bol - ustrajala je gospa Bryan podižući se na noge. - A vama je,
gospo Elizabeta, vrijeme za odlazak u postelju. Odmah ću vas onamo
otpratiti, čim završite s molitvom.

Elizabeta se probudi začuvši tihe jecaje. Upravo je svitalo kada se

izvukla iz postelje i na sebe navukla kućni ogrtač. Zadržavajući dah, tiho
otvori vrata što su vodila u predsoblje. Tamo nije bilo nikoga. Činilo se da
plač dopire iza sljedećih vrata. Elizabeta podigne zasun.
Gospa Marija i gospa Bryan, obje već potpuno odjevene, smjesta se
podigoše na noge. Gledajući čas jedno, čas drugo suzama umrljano lice,
Elizabeta pogodi da se dogodilo nešto strašno. Marija joj hitro priđe.
- Sestro, ako od Boga prihvaćamo dobre stvari, onda moramo izdržati
i kušnje koje nam šalje - reče privinuvši Elizabetu uza se. - Jao, naša dobra
kraljica više nije s nama.
- Zasigurno je otišla na nebo, dijete moje, zbog svojih mnogobrojnih
dobrih djela - uvjeravala ju je gospa Bryan tapkajući oči rupčićem.
Elizabeta ništa ne reče. Bila je izgubila vlast nad sobom kada joj je
umrla majka i sumnjala je da će je ikada nešto drugo tako jako povrijediti
pa je pokušavala ne plakati. Sada je velika djevojka i mora prihvatiti
Božju volju, koliko god to bilo teško.
- Kraljičin je odlazak bio lagan. Umrla je u snu, a prije toga je primila
posljednju pomast - reče joj Marija. - To neka nam bude utjeha.
- Žao mi je što je umrla - šapne Elizabeta. - Bila je vrlo dobra prema
meni. Nedostajat će mi.
Suze su joj navirale, ali ona im se nije htjela prepustiti.
- Svima će nam nedostajati - kao jeka ponovi Marija - pogotovo
našemu jadnom ocu.
- Gdje je otac? - upita Elizabeta.
Odjednom poželje utjehu koju bi joj mogle pružiti njegove jake ruke,
snažna prisutnost i ohrabrujuća pouzdanost.
- Nije ovdje - reče Marija. - Otišao je u Windsor prije izlaska sunca.
Nije htio nikoga vidjeti i želi sam tugovati.
Elizabeta se osjeti dvostruko napuštenom. Izgubila je dvije majke,
obje u kratkom razdoblju, a njezin je otac odjahao, čak joj i ne pokušavši
pružiti utjehu.

Čvrsto stišćući Marijinu ruku, Elizabeta ude u kraljevsku kapelu. Tu

je pred njima, na odru presvučenom crnim suknom, ležalo ukočeno tijelo
kraljice Jane odjeveno u svečano ruho, s krunom na glavi i nakitom oko
vrata i na grudima. Ruke su joj bile prekrižene na prsima, a oči zauvijek
zatvorene.
Sestre su na sebi imale sumorne crne haljine u znak korote i bijele
kapice.
- Bijele kapice znače da je kraljica umrla u babinjama - objasnila joj
je Marija.
Zajedno su klečale tijekom svečane mise, a potom se, pošto odoše
svećenik i zborski pjevači, približiše odru. Slab se miris začina,
prikrivajući nešto manje ugodno, širio od kraljičina tijela koje je sada
ležalo već tri dana, a kada Elizabeta, koju je sestra bila podigla na ruke,
poljubi mrtvu ženu u bijelo čelo, ono joj se učini hladnim poput mramora
na koji je nalikovalo. Činilo se, međutim, da Jane Seymour samo slatko
spava. Kada bi se barem probudila, pomisli očajno Elizabeta, svi bi opet
bili sretni i kralj bi se vratio. Ali, znala je da se kraljica nikada više neće
probuditi, da je njezina duša odlepršala i daju je na neki tajanstven način
ubio kraljevićev porođaj.
Zgrožena zbog slatkastog mirisa smrti i sa strahom shvaćajući da na
ovome svijetu ima više opasnosti nego što je ikada mislila, Elizabeta
zarije lice u ruke da se sakrije od pogleda na bijelo, voštano lice i počne se
svim silama moliti.

- Kako je kralj? - gospa Bryan podigne pogled prema sir Johnu

Sheltonu koji joj se pridružio kraj razbuktale vatre. Bio je mjesec studeni,
a sir John se vratio u Hatfield čim je kraljica ispraćena na vječni počinak u
Windsoru. Elizabeta je ležala na trbuhu blizu ognjišta, pretvarajući se da
uči slova upisana na bukvaru.
- Bojim se da je klonuo duhom - reče upravitelj - ali prema svim
izvješćima, usmjerio je um na to da strpljivo podese svoj gubitak. Kaže se
da je usmjerio um i na to...
Nagne se naprijed i nešto promrmlja odgojiteljici na uho.
Napregnuvši se čuti, Elizabeta uhvati riječi „četvrti put”.
- A kraljica se još nije ni ohladila u grobu! - uzvikne gospa Bryan.
Oh, ali bila je hladna, bila je već vrlo hladna i prije nego što su je
onamo položili, pomisli Elizabeta, s drhtajem se prisjećajući onoga
mramornog tijela.
Glavni tajnik Cromwell rekao mu je kako mu je zbog revne brige za
podanike najvažnije prevladati ovo tužno raspoloženje reče sir John. -
Pritomje mislio na pitanje nasljednika. Između mira i kaosa u kraljevstvu
stoji samo kraljevićev život, a vi dobro znaate koliko djece umire mlado.
Radi budućnosti svih nas kralju je potrebno još sinova i on sam to jasno
uviđa. A, dakako, tu su i prednosti koje donosi novi bračni savez.
Elizabetu nisu zanimali bračni savezi. Više se brinula zbog svojega
dragog malog brata, onoga slatkog djetešca koje - baš kao ni ona - nije
imalo majke da ga voli. Zar to sir John nagoviješta da bi joj brat mogao
umrijeti? Molim te, Bože, ne - to bi bilo više nego što bi ona mogla
podnijeti.
Njezin se strah odmah stiša.
- Bar je kraljević u dobru zdravlju, Bogu budi hvala, snažno i zdravo
dijete, kako čujem - reče sir John. - A tako i treba biti jer kralj strogo pazi
na njegovo zdravlje.
- Jadno malo janje - promrmlja gospa Bryan.
- Njegovo je Veličanstvo zapovjedilo da se zidovi, podovi i stropovi u
kraljevićevoj sobi peru triput na dan i da nitko tko je bio u dodiru s bilo
kakvom zarazom ne smije pristupiti Njegovu Visočanstvu - objasni joj sir
John. - Teško da ga se u danim okolnostima može kriviti zbog toga.
- A kime se Njegovo Veličanstvo kani oženiti? - tiho zapita gospa
Bryan vraćajući se na malopnjašnji razgovor i pogledavši Elizabetu da vidi
sluša li ih ona. Djevojčica je naoko bila zaokupljena abecedom.
- Pa, trebala je to biti francuska kraljevna, kako sam čuo, ali se
Francuzima to nije svidjelo. Navodno je Njegovo Veličanstvo reklo
njihovu poklisaru da je za njega to pitanje silno važno pa mu je potrebno
vidjeti gospu prije nego što se potpiše bilo kakav ugovor. - Sir John opet se
nagne bliže odgojiteljici pa je Elizabeta morala zadržati dah kako bi čula
nastavak. - Zatražio je da prikladne francuske gospe dođu u Calais kako bi
se on s njima mogao sresti i malo se upoznati prije nego što odabere neku
od njih. Pa, poklisar je pobjesnio. Rekao mu je da se visoke francuske
gospe ne izlažu kao životinje za prodaju na tržnici. A onda se usudio
natuknuti - sir John je sada gotovo šaptao - da ih Njegovo Veličanstvo
možda želi zajahati jednu za drugom pa zadržati onu koja mu se najviše
svidi.
Gospa Bryan dahne i pritisne rukama obraze koji su postali
tamnoružičasti.
- Eh, lijepo ste porumenjeli, gospo - reče sir John - a tako je
porumenio i kralj. Nikada ga nisam vidio tako smetena. Kao što možete
zamisliti, odustao je od pomisli na savez s Francuzima. Sada gleda prema
Kleveu...
Elizabeta se dosađivala slušajući o raznim savezima. Osim toga, bila
je zbunjena. Zašto se gospa Bryan onako zaprepastila? I zašto bi njezin
otac jahao francuske gospe? Tako se postupa s konjima - na konje se
uzjahuje. Sve je to bilo jako čudno i izvan njezina razumijevanja. Zagleda
se u svoj bukvar. Kosa slova, fino urezana u drvo, plesala su joj pred
očima, a njihova ih vlasnica nije vidjela. Previše ju je zaokupljao trud da
zamisli vlastitoga oca kako na sve strane po Calaisu jaše na francuskim
gospama, baš onako kako ona jaše na svojemu drvenom konjiću. Na slike
što ih je tako sebi dočarala zahihoće ispod glasa. Odrasli se kadšto zbilja
silno smiješno ponašaju.
 3. 1538.

Elizabeta pohita niza stube do velike dvorane u Hatfieldu pitajući se zašto

je gospa Bryan zove. Kada se primakne dnu stuba, spazi da odgojiteljica
stoji na vratima pozdravljajući se s ukusno odjevenom sredovječnom
ženom tamne kose i očiju blagih kao u košute.
- Nisam vas tako skoro očekivala - reče gospa Bryan. - Molim vas,
imajte strpljenja sa mnom.
Malčice uzrujano, okrene se oko sebe i obrati svojoj pitomici.
- Gospo Elizabeta, dopustite mi da vam predstavim gospodaricu
Katherinu Champernowne - reče.
Klecnuvši, posjetiteljica se dražesno nakloni, a Elizabeta joj uzvrati
jednakim naklonom.
- Budite mi dobrodošli, gospodarice Champernowne - uljudno reče.
- Iskazujete mi čast, gospo - odvrati tamnokosa žena. Imala je blag
devonski naglasak, okrugle obraze, malčice prćast nos i nagovještaj
nestašnosti na licu, a oko nje se osjećao dašak profinjenosti. Je li to
prijateljica gospe Bryan, pitala se Elizabeta očekujući da će sada, nakon
razmjene pozdrava, moći otići. Ali, to se ne dogodi.
- Odmah će vam donijeti nešto za osvježenje - reče gospa Bryan
posjetiteljici, još uvijek zvučeći pomalo zbunjeno. - Molim vas, sjednite i
udobno se smjestite. Gospo Elizabeta, pođite sa mnom. Doskora ćemo se
vratiti.
Žena žustro krene ispred Elizabete prema njezinoj sobi. Djevojčica je
bila lagano znatiželjna i potpuno nespremna za ono što je slijedilo.
 - Moram vam reći da će vam gospodarica Champernowne odsada biti
odgojiteljica - objavi gospa Bryan.
- Odgojiteljica? - zaprepasti se Elizabeta. - Ali, već imam
odgojiteljicu. Vi ste mi odgojiteljica.
Gospa Bryan duboko udahne.
- Bojim se da više nisam, drago dijete. Sada sam kraljevićeva
odgojiteljica i vodit ću njegovo kućanstvo. Zbog toga je gospodarica
Champernowne poslana ovamo.
Elizabeta to nikako nije mogla prihvatiti. Ta, otkako se sjeća, gospa
Bryan brinula se za nju. U svakom pogledu, osim po krvi, bila joj je
majka, osoba koja se za nju skrbila, hranila je, tješila i tjerala u red.
Cijeloga njezina života gospa Bryan bila je uza nj, a sada, čini se, više
neće biti. Nezamislivo. - Je li to zapovjedio moj otac? - upita.
- Da, dijete moje - nježno reče gospa Bryan.
- To mora da je neka pogreška - izjavi Elizabeta. - Otpravite tu gospu.
Neka se ona brine za kraljevića, a vi ostanite ovdje.
Načas nastane muk.
- Kraljeviću je kao odgojiteljica potrebna iskusna gospa plemenita
roda - reče gospa Bryan. - Mnogo prije nego što ste se vi rodili, skrbila
sam za vašu sestru, gospu Mariju. Onda za vas. Sada sam dobila nalog da
pođem u Hampton Court i brinem se za kraljevića.
Kad je to rekla, u glasu joj se začuje neki ponos i Elizabeta najednom
shvati da nije posrijedi samo kraljeva zapovijed, nego i želja same gospe
Bryan. Brat je važniji od nje - bila je dovoljno stara da to zna - pa je za
gospu Bryan ovo značilo promaknuće i veliku čast. Koliko god bila mlada,
Elizabeta je shvaćala da bi bilo uzaludno dalje prosvjedovati: stvari mora
prihvatiti kakve jesu. No, to je boljelo, oh, kako je samo boljelo, jer je
shvatila ne samo to da njezin mali svijet nikada više neće biti isti kao prije
nego ju je zaprepastilo i otkriće da odanost što ju je gospa Bryan
iskazivala njoj nije u potpunosti bila lišena koristoljublja. Svijet se opet
potresao, kao što se to u punoj snazi dogodilo kada je doznala za užasnu
majčinu sudbinu, a u manjoj mjeri kad je umrla kraljica Jane.
 Ona je velika djevojka: četiri su joj godine i neće se duriti. Dopusti
gospi Bryan da je uzme za ruku i odvede u prizemlje pozdraviti se s
Katherinom Champernowne: kraljevski sagne glavu kada nova
odgojiteljica još jednom klecne pa joj čak uzvrati i osmijeh.
- Budite mi dobrodošli, gospodarice Champernowne - reče.
- Bit će mi čast služiti vam, gospo Elizabeta - reče odgojiteljica.
Gospa Bryan se ozari. Nije imala pojma o boli i ogorčenosti što su
plamtjele u Elizabetinim grudima ni o suzama što su prijetile da se izliju
kada joj je, dva dana kasnije, njezina pitomica domahivala na oproštaju,
stojeći na vratima velike dvorane.
Sama sam, nemam nikoga da se skrbi o meni doli ovu strankinju,
pomisli Elizabeta pa ispravi mlađahna ramena i odluči da će podnositi
zajednički život s pridošlicom najbolje što bude mogla.

Čim je kočija gospe Bryan nestala u oblaku prašine niz cestu prema
Londonu, gospodarica Champernowne okrene se k Elizabeti i ljubazno se
nasmiješi.
- Hajdemo prošetati vrtovima - reče joj vedro. - Tako je lijep dan.
Zašto ne pođete po loptu. Možemo se zabavljati raznim igrama ako vam je
tako po volji, gospo.
Elizabeta je pogleda u čudu. Gospa Bryan nikada nije predložila nešto
takvo; dakako, onaje bila znatno starija od gospodarice Champernowne, a
pomisao na tu dostojanstvenu gospu kako, u vrtlogu skutova i rukava, baca
ili udara loptu bila joj je tako smiješna da, trčeći do sobe, nije mogla
potisnuti hihot. Sama je igra bila toliko zabavna: obje su, nasmijane i
zadihane, jurile preko tratine, dobacujući loptu jedna drugoj i češće je
promašujući negoli je uspijevajući uhvatiti. Novaje odgojiteljica imala
puno energije za osobu svojih godina, a uopće joj nije bilo ispod časti
provlačiti se kroz ružino grmlje u potrazi za loptom, na veliko Elizabetino
čuđenje i divljenje.
Ostavši bez daha, ali još uvijek u dobru raspoloženju, njih se dvije
spustiše na klupu u osunčanoj sjenici.
 - Gospo Elizabeta - reče gospodarica Champernowne - hoćete li mi
učiniti čast i zvati me Kat? Puno je kraće i zvuči više prijateljski nego
gospodarica Champernowne, a Kat je ime kojim me obično zovu u krugu
obitelji.
- Kat - ponovi Elizabeta. - Da, voljela bih vas zvati Kat... Kat! -
Ponovno se grohotom nasmije. - Champernowne je smiješno ime.
- Staro devonsko ime - reče Kat - i stara obitelj. Jeste li znali da smo
nas dvije u rodu zahvaljujući bračnim vezama, gospo Elizabeta?
- U rodu? - upita Elizabeta oduševljeno. - Kako to?
- Preko obitelji vaše gospođe majke - reče Kat pažljivo birajući riječi.
Elizabeta se ugodno iznenadi, ali ne reče ništa. Već dugo radije nije
spominjala Anu Boleyn. Lakše joj je bilo zaboraviti da je ikada imala
majku pa se stoga i ne pitati o njezinu strašnome završetku i zastrašujućim
pojedinostima toga završetka. A ni gospa Bryan i ostali članovi kućanstva
nisu spominjali Anu od onoga strašnog dana kada je Elizabeta čula za
njezino smaknuće.
No, Kat nije o tome ništa znala, iako je ona, dakako, bila svjesna
činjenice da je to vrlo osjetljiv predmet, a sama je imala vlastite čvrste
stavove u vezi s Anom Boleyn, svojom rođakinjom, te u vezi s čovjekom
koji ju je poslao u smrt. Nije ih, dakako, smjela izraziti pred njegovom
kćeri, a ni pred bilo kime drugim, kada se već o tome govori, no bila je
čvrsto odlučila da Elizabeta jednoga dana treba doznati istinu. A ako se to
ima dogoditi, ime Ane Boleyn ne smije biti zabranjeno spominjati.
Za sada je, međutim, to moglo pričekati.
- Dođite - reče Kat - uskoro će vrijeme objedu. Objasnit ću vam kako
smo povezane kada sjednemo za stol.
Elizabeta je bila očarana. Već je osjećala bliskost s novom
odgojiteljicom, a na njezino iznenađenje, u njoj se budila i naklonost. Bilo
je nešto toplo i pouzdano u vezi s Kat Champernowne. Da se usudi nadati
kako će ova rođakinja biti netko tko će je doista voljeti i neće je ostaviti?
 Gotovo odmah Elizabeta primi poziv da dođe u Hunsdon, udaljen
desetak milja, i posjeti sestru Mariju.
- Budući da je gospa Bryan otišla, činilo mi se prikladnim da gospa
Elizabeta neko vrijeme bude uz osobu koju poznaje i kojoj vjeruje - rekla
je Marija Kat Champernowne netom nakon njihova dolaska i ne
primjećujući odnos koji je Elizabeta odmah uspostavila s novom
odgojiteljicom.
- To je bilo vrlo ljubazno od Vaše Milosti - reče Kat, misleći kako je
Marija velikodušna u brizi za dijete Ane Boleyn. Vjerojatno joj to nije
lako, pomislila je.
Ali, Elizabeti se život u Hunsdonu činio izluđujuće dosadnim. Iako je
voljela sestru, bilo je ondje malo toga u čemu bi četverogodišnja
djevojčica mogla uživati. Marija se igrala s njom, ali je isto tako od nje
zahtijevala i da u kapelici pribiva beskonačnoj službi Božjoj i očekivala od
nje da duge sate provodi u osobnim iskazima pobožnosti. Elizabeta se s
nestrpljenjem vrpoljila dok je pobožna Marija klečala uz nju kao miran i
ushićen lik, a Kat grčevito pritiskala prst na usnice ne bi li dijete zadržala
mirnim.
Kada sujednoga dana nakon mise izlazile iz kapelice, Elizabeta upita:
- Zašto zvone sva ta zvona? Marija se očevidno zaprepasti.
- Zar vas nitko nije poučio tome, sestro? - zapita namrštivši se. -
Zvona označuju podizanje hostije.
- Otac Parker kaže da je pogrešno zvoniti za mise - reče Elizabeta
bezazleno.
Mariju ovo kao da razdraži. Po čuvenju je donekle poznavala oca
Parkera jer je bio kapelan Ane Boleyn, a sumnjala je da je jedan od onih
užasnih reformista.
- Vrlo je loše od njega što govori takvo što - reče odlučno. - Zvona
označavaju najsvetiji trenutak mise. Pođite sa mnom.
Uzevši djevojčicu za ruku, povede je natrag u praznu kapelicu, do
oltarne pregrade.
 - Kada svećenik pred narodom podigne uvis kruh i vino - objasni -
čini to zato da bi pokazao kako se dogodilo čudo jer se za mise, kako je
naš Gospodin i obećao na posljednjoj večeri, dar kruha i vina pretvara u
njegovo tijelo i krv kojima je dragovoljno otkupio naše grijehe.
Elizabeta nesigurno pogleda prema oltaru, sada potpuno praznom,
osim bijeloga damastnog pokrova, bogatoga prednjeg zastora i zlatnoga
raspela.
- Pa kako je to moguće? - upita. - To je i dalje kruh i vino. Kušala sam
i jedno i drugo.
Marija se zaprepasti. Čemu li uče to dijete?
- Ne, to je čudo! - usklikne. - Kada se posvete, kruh i vino i dalje
izgledaju poput kruha i vina, ali postaju stvarno tijelo i krv Isusa Krista.
Iznenađuje me da vam otac Parker to nije objasnio. U to mi vjerujemo.
Elizabeta se suzdrži od toga da joj priopći kako joj je otac Parker
rekao nešto poprilično različito od ovoga: slutila je da će se Marija rasrditi
ako joj to kaže. Više ju je mučilo što pije vino koje je zapravo krv i jede
kruh koji je navodno meso. Nije zvučalo lijepo niti je imalo puno smisla.
Ali, puno toga nije imalo smisla, primjerice, zle vještice koje tkaju
čarobne uroke, kralj Perceforest koji se pretvara u medvjeda i kraljevna
Zellandina čiji je san trajao stotinu godina.6 Elizabeta je počinjala
sumnjati u istinitost takvih priča, ali s misom je bilo drukčije jer ako
Marija, kao i gotovo svi ostali koje je poznavala - ljudi dovoljno stari da to
znaju - govore da se za mise događa čudo, onda mora da su svi oni u pravu
i ona im mora vjerovati.

Marija pođe ravno do Kat Champernowne.

- Užasnuta sam neukošću toga djeteta - reče joj prijekorno. - Zar vi to
niste primijetili? Što se pak tiče oca Parkera, čini se da je očito podbacio u
svojoj dužnosti. Molim vas, uvjerite me da su Elizabeti poznati barem
vjeronaučne osnove i Očenaš.
- Svakako jesu, gospođo - reče Kat. - Žao mi je ako sam u tom
pogledu bila nemarna, istinski mi je žao. Iskreno sam vjerovala da ju je
kapelan u to u potpunosti uputio.
- Ne baš u potpunosti, bojim se - dometne Marija. - Kada se vratite
kući, hitno morate razgovarati s njim. U međuvremenu, moj će joj kapelan
podrobno protumačiti sve što bi trebala znati. Elizabeta nema majke i ja se
osjećam odgovornom za nju. Odlučna sam pripaziti na to da ne skrene s
pravoga puta. Za sada vam predlažem da neko vrijeme pripazite na njezine
redovite molitve, radi dobrobiti njezine duše.
- Da, gospođo - krotko reče Kat spustivši se u dubok naklon. No,
pošto Marija iziđe iz Elizabetine sobe, Kat, vjerujući da do Boga ne vodi
samo jedan put te imajući za to jutro u vidu nešto jako važno, tek kratko
zadrži Elizabetu u obavljanju pobožnosti i već nakon četvrt sata oslobodi
svoju nemirnu pitomicu od klečanja na klecalu.
- Mislim da ćemo se danas pozabaviti jednom poviješću - reče joj -
poviješću o svecima, s obzirom na to da je danas nedjelja. Ispripovjedit ću
vam povijest o svetoj Uršuli jer ta svetica za vas ima posebno značenje.
Vidite, rođeni ste u djevičanskoj odaji u Greenwichu čiji su zidovi urešeni
tapiserijama koje prikazuju povijest o svetoj Uršuli i njezinih jedanaest
tisuća djevica.
Elizabeta se smjesti do Katinih nogu. Voljela je priče. Kat je ovu
priču bila odabrala s posebnom svrhom.
- Sveta Ursula bila je britanska kraljevna i otac je za nju bio ugovorio
brak - započe - ali ona je željela ostati djevica pa su joj otac i zaručnik
pristali ostaviti rok od tri godine da uživa u svojemu djevičanstvu.
- Što je djevica? - upita Elizabeta.
- Neudana, čista i kreposna gospa - objasni joj Kat. - I tako je sveta
Ursula to vrijeme provela ploveći preko sedam mora u društvu još deset
plemenitih djevica, a svaka je od njih sa sobom bila povela tisuću
djevojaka.
 - Mora da je to bio vrlo nakrcan brod! - primijeti Elizabeta. Kat se
osmjehne.
- Doista mora da je bilo tako. Ali, nakon hodočašća u Rim i
mnogobrojnih pustolovina, jaki su vjetrovi njihov brod uz rijeku Rajnu
odnijeli sve do Kölna u Njemačkoj, gdje su tada živjeli opaki pogani koji
nisu vjerovali u Boga. Vidjevši da su sveta Ursula i jedanaest tisuća
djevica u njezinoj pratnji kršćanke, pokušali su ih natjerati da se odreknu
svoje vjere, a kada su to odbile, sve su ih pogubili.
Elizabeta je načas šutjela, prisjećajući se da je već čula te riječi.
- Sve su ih pogubili? - upita nakon nekoliko trenutaka, za kojih joj
misli odlutaše drugamo.
- Sve. - Kat zastane. - Nakon nekoliko stotina godina kosti su im
pronađene i Crkva ih je sve proglasila sveticama.
- Kako... - drhtavim će glasom Elizabeta - kako su ih pogubili? Kat se
pripremala na ovaj trenutak. Bolje je, rasuđivala je, da Elizabeta ovo
dozna od nje nego od nekoga tko vjeruje u krivnju Ane Boleyn.
- Jednu po jednu natjerali su ih da kleknu, a potom im glave odsjekli
mačem.
- Strašno - reklo je dijete.
- Ah, vjerujem da nisu ništa osjetile. Sve je bilo vrlo brzo - uvjeravala
ju je Kat.
Elizabeta podigne tragično izobličeno lice prema odgojiteljici. Kat joj
pomiluje kosu i zagleda joj se u tamne oči.
- Jesu li tako... jesu li tako postupili i s mojom majkom? - upita
djevojčica.
- Da, dijete moje - reče Kat, još je uvijek milujući po kosi. Jadnica,
vrlo je hrabro umrla. A vjerojatno nije ni osjetila bol jer je sve bilo gotovo
u tren oka.
Elizabeta opet zašuti.
- Počinila je neka zlodjela - promrmlja tihim glasom.
 - Ne, nije! - čvrsto reče Kat. - Govorilo se da je bila nevjerna kralju i
da je snovala urotu za njegovo umorstvo. Ali, sigurna sam da su te optužbe
izmislili njezini neprijatelji kako bi je se riješili pa su lukavo izgradili
slučaj protiv nje tako da vaš otac kralj povjeruje u to.
- Tko su bili oni? - upita Elizabeta. Prava je mudrica, pomisli Kat.
- Ljudi koji su se u to vrijeme motali oko kralja.
Kat nije kanila spomenuti ime glavnoga tajnika Cromwella jer je
Cromwell još uvijek bio kraljev glavni savjetnik i već se bojala da je rekla
previše.
- I govorili su istinu?
Elizabeti je već, uglavnom zahvaljujući gospi Bryan i gospi Mariji,
bilo usađeno načelo da uvijek treba govoriti istinu.
Kat je znala da mora biti vrlo oprezna: što god sada kaže bit će
ključno za Elizabetin budući mir i dobro, ali to joj mora reći na takav
način da ne zvuči kao pokuda, za slučaj da dijete to ikada nekome ponovi.
- Velika je porota bila uvjerena da govore istinu - reče - a najviši
plemići kraljevstva proglasili su kraljicu Anu krivom. No, bilo je i mnogo
drugih koji su tvrdili kako je sve to samo izlika za njezino uklanjanje.
Sve je ovo bilo točno i nitko to nije mogao osporiti.
Elizabeta, međutim, još uvijek nije bila zadovoljna.
- Vi, znači, mislite da moja majka nije počinila rečena zlodjela? -
ustrajala je.
- Tako mi Bog pomogao, mislim da nije - šapne Kat. - Ali, naći ću se
u strašnoj nevolji ako vi ikada ikome ponovite moje riječi. Gospo moja,
vaša je majka bila nedužna, u to sam uvjerena. Nemojte to nikada
zaboraviti.
- Neću - svečano izjavi Elizabeta. - No, ako je bila nedužna, onda je
bilo pogrešno pogubiti je.
- Kadšto, dijete moje, i nedužni moraju umrijeti, a kraljevi, koji
imaju moć nad životom i smrću, moraju se suočiti s teškim izborom.
Sigurna sam da se Njegovoj Milosti vašemu ocu u ono vrijeme činilo kako
ispravno postupa. Ne smijete ga kriviti.
- O, da mu bar mogu reći koliko je pogriješio - reče strastveno
Elizabeta, ali se onda, ugledavši prestrašen izraz Katina lica, požuri
umiriti je. - Obećavam da neću ništa reći, uistinu neću.
- Blagoslovljeni bili, dijete moje dahne Kat. - Hajde, idemo se igrati
loptom. Sigurna sam da smo molitvama posvetili dovoljno vremena!
- Vaše Veličanstvo - izjavi carev poklisar Chapuys, blag čovjek crnih
obrva i šiljate brade - gospa Elizabeta vrlo je lijepa. Na čast Vašemu
Veličanstvu.
- Hmm - zagunđa kralj kojega su mučili bolovi u nozi: gnojna se
upala pogoršavala i znao je da će je uskoro morati dati očistiti. Doista
nesnosno za čovjeka kakav je on - čovjeka koji je blistao na turnirima i
isticao se u svakom sportu - da bude ograničen u zatvoren prostor zbog sve
veće nemoći pa mu je ćud zbog toga bivala sve opakija. Isto se tako naglo
debljao, što ga je još više usporavalo pa je, otkako mu je ona vještica
nabila rogove i dovela u pitanje njegovu muškost, počeo pretjerivati za
stolom, a jednako bi postupio i u ložnici, samo da je za to bio sposoban. A
još ga je uvijek peklo i to što ga je kao prosca odbacila mlada milanska
vojvotkinja čiji ga je zavodljivi portret potaknuo da odbaci žalobno ruho i
zatraži njezinu ruku.
- Recite Njegovu Veličanstvu - drsko je rekla mlada vjetropirka - da
bih mu, kada bih imala dvije glave, jednu rado stavila na raspolaganje.
Kako se samo usudila! Zar on nije najbolja prilika za udaju u cijeloj
Europi? Ma, nevažno. Ima i drugih kneginjica. Možda bi trebao u obzir
uzeti onu... kako li se zove... Klevsku?
- Nikada nisam vidio tako napredno dijete - govorio je Chapuys.
Henrik je gledao preko dvorane prema mjestu gdje se njegova mlada
kći dražesno vrtjela oko sebe i klanjala u kolu, uviđajući istinitost
poklisarovih riječi. Sve je upućivalo na to da će Elizabeta izrasti u lijepu i
duhovitu djevojku: nije uzalud bila njegova kći, kao i Anina, nerado je
priznavao. Već su se u ovoj ranoj dobi kod nje pokazivale majčina taština i
sklonost očijukanju, kao i sposobnost da svakoga očara, a one crne oči...
Nikako nije uspijevao zaboraviti one zamamne crne oči, njegovo je
prokletstvo bilo da ih nikada ne zaboravi...
Jednoga dana, odlučno pomisli, morat će Elizabeti naći muža. Unatoč
svemu njezinu nezakonitom položaju, bit će dovoljno prosaca spremnih da
sklope savez s njezinim ocem. Do tada će im se njihati pred nosom kao
mrkva - vrlo lijepa mrkva - koja će se u dogledno vrijeme, pretpostavljao
je, pokazati popriličnim izazovom za bilo kojeg muškarca.
To je pitanje, međutim, za sada valjalo odložiti jer su Henrika previše
zaokupljali ženidbeni pregovori i otkriće još jednoga izdajničkog legla.
Nakon uskrsnoga svetkovanja Elizabeta se s Marijom vratila u Hunsdon,
gdje ju je polusestra ponovo stala primoravati na dolično vladanje i
pribivanje službi Božjoj. Zamarao ju je strogi način života koji joj se
nametao jer joj se činilo da je stalno na koljenima ili s iglom u ruci. Kako
li je samo mrzila šivanje! Kakve li dosade!
Kat je obuzdavala njezin buntovni duh, ali je isto tako i podilazila
njezinoj razmaženosti potajno joj u sobu za učenje donoseći ušećereno
voće, čitajući joj očaravajuće priče, hihoćući zajedno s njom zbog
smiješnih lakrdija i napuhanih dužnosnika, ali svejedno joj namećući
blage vidove stege.
Učenje s Kat očaravalo je Elizabetu. Uskoro otkrije da voli učiti i
pokaže se revnom učenicom. Svakodnevno je ustajala rano i puna vedrine,
brzo izmolila molitve i doručkovala kako bi mogla pohitati u sobu za
učenje i naučiti što više o velikome svijetu koji ju je privlačio širom se
otvarajući pred njom.
Kat ju je brojeve učila uz pomoć računaljke i zadavala joj lakše
zadatke koje je valjalo riješiti.
- Ako imam pet trešanja i dvije pojedem, koliko će mi trešanja ostati?
Elizabeta je brojila na prste.
- Tri! - brzo reče.
- Dobro - nasmiješi se Kat koje se dojmila djetetova sposobnost.
 Kat ju je učila pisati, tjerajući je da ispisuje redove i redove slova u
vježbenicu. Uskoro je Elizabeta znala napisati vlastito ime, a nakon toga je
bilo samo pitanje vremena kada će početi sastavljati jednostavne rečenice.
Kat joj je pripovijedala priče o kraljevima i kraljicama od kojih je
potekla, a Elizabeta je osobito voljela slušati o Vilimu Osvajaču i bitki kod
Hastingsa te kraljici Filipi koja se uspješno založila za stanovnike grada
Calaisa, ali joj je najdraža bila priča o Henriku Sedmome, njezinu djedu,
koji je pobijedio opakoga Rikarda Grbavca u bitki kod Boswortha i tako
postao kralj iz Tudorove kuće. Elizabeta bi zadrhtala slušajući kako je
Rikard dao u Toweru umoriti svoje mlade nećake i kraljeviće te je bila
mišljenja da ga je snašla sudbina kakvu je u potpunosti zaslužio. Kako li
se samo divila svojemu djedu pobjedniku! Jednoga dana Kat na stolu
razmota zemljovid.
- Ovdje je prikazano Britansko otočje - reče. - Ovaj je dio Engleska,
ovo je Wales, a ovo Irska. Vaš otac kralj vlada nad svime.
- A što je ovaj dio? - upita Elizabeta pokazujući mjesto na vrhu
zemljovida. Uvijek je predviđala nastavak poučavanja.
- Škotska, a tu vlada vas rođak, kralj Jakov Peti. Na drugoj strani,
preko mora... pogledajte ovamo, ovo je Engleski kanal... nalazi se
Francuska, a vaš je otac po pravu krvi i francuski kralj.
- Moj je otac moćan vladar! - oduševljeno će Elizabeta. Sljedeći
prikaz što joj ga je Kat pokazala prikazivao je nebo, s planetima koji se
okreću oko Zemlje, a bio je tu još jedan prikaz s veselo obojenim
znakovima zodijaka.
- Pogledajte, ovo je vaša natalna karta, gospo Elizabeta - reče Kat. -
Vi ste Djevica. Pametna, ali skromna i, dakako, čedna,
- Djevica - ponovi Elizabeta. - Znači li to da sam djevica, kao što je
bila sveta Ursula?
- Blagoslovi Bože, dijete, za sada jeste, sve dok se ne udate -
smiješeći se odgovori Kat.
- Hoćete reći da ne mogu biti djevica kad se udam? - zbuni se
djevojčica.
 - Uvijek ćete biti Djevica jer ste rođeni pod tim znakom. No, kada se
uda, djevojka prestaje biti djevica.
Zašto? - ustraje Elizabeta.
- Zato što je njezina nevinost nešto što mora prepustiti mužu -
odgovori Kat, ne želeći se previše upuštati u pojedinosti.
Elizabeti, koja je pamtila priču o Strpljivoj Grizeldi, uopće se nije
milila pomisao da se u bilo kojem pogledu mora prepustiti mužu. Već je
bila odlučila da će, kada odraste, sve činiti onako kako njoj bude po volji i
da nikome neće dopustiti da joj zapovijeda.
Elizabeta je bila na vrhuncu sreće tijekom satova plesa. S lakoćom je
naučila otmjene korake ronde, saltarella, alletnande i basse dance, umjela
se kretati polako i dostojanstveno u svečanoj pavani i pokazivati silnu
energiju u divljem branim i gigueu, vješto udarajući nogom o pod,
poskakujući i okrećući se kao vihor.
- Bravo! - uzvikivao je učitelj plesa, a Kat je pljeskala diveći se
Elizabetinoj ljupkosti, ali se ujedno i podsjećajući na to da joj valja
obuzdavati djetetovu taštinu jer Elizabeti ništa nije bilo draže doli se
razmetati svojim umijećem. No, nikada nije doista uspjela u tome jer je
već bila potpala pod utjecaj djevojčičine živahne dražesti, a uostalom -
rekla bi sama sebi svaki put kada bi Elizabeta zanemarda njezine slabašne
opomene da se stalno samoj sebi ne divi u zrcalu - kraljevoj je kćeri
potrebno stanovito samopouzdanje, pogotovo ako na plećima mora nositi
teret nezakonitosti.
Jahanje je bilo još jedna vještina u kojoj se Elizabeta isticala. Brzo je
svladala jahanje na prvom konjiću i uznapredovala do poslušna jahaćega
konja. Uz pratnju nekolicine konjušara i Kat koja je jahala uz nju, svaki je
dan na konju obilazila perivoje u Hunsdonu, Hatfieldu, Hertfordu,
Enfieldu, Elsyngeu i Ashridgeu, dvorcima u kojima je provodila
djetinjstvo, naizmjence boraveći u svakome od njih i odlazeći iz njih kada
bi na red došlo temeljito čišćenje. Isto je tako s Kat rado odlazila u duge
ranojutarnje šetnje po svježem zraku, bez obzira na vrijeme, pokušavajući
korak uskladiti s odgojiteljičinim kada je bilo studeno pa su morale
ubrzati hod da se zagriju.
 Poslijepodneva su obično bila posvećena učenju jezika.
- Za kraljevu je kćer važno znati razne jezike kako bi mogla
razgovarati sa stranim vladarima i poklisarima - rekla joj je Kat.
Blagoslivljala je svojega naprednog oca koji ju je svojedobno
poučavao francuskome, talijanskome, španjolskome i nizozemskome, tako
da je sada bila u stanju osnovno znanje o tim jezicima prenijeti svojoj vrlo
sposobnoj učenici. Elizabeta je brzo učila - imala je dara za to - pa su njih
dvije doskora mogle na tim jezicima voditi jednostavne razgovore.
Jednoga dana Elizabeta naiđe na jednu od sluškinja koja je, čisteći
sobu za učenje, pjevala neku pjesmu na čudnom i živahnom jeziku.
- Što to pjevaš? - upitala je pjevačicu, ženu kose svijetle poput slame
i očiju modrih kao različak, koja klecne brzo se spustivši u naklon.
- Staru velšku baladu, gospo - odgovori ugodnim, pjevuckavim
glasom. - Zove se Carol Llygoden yn y Felin: Miš u mlinu.
- Zvuči veselo - reče Elizabeta. - Hoćeš li me naučiti da je pjevam?
Oh, ne znam, gospo - zamuca žena. - Moram obavljati svoj posao.
- Moraš me slušati - uznosito reče Elizabeta. - Ja sam kraljeva kći.
- Da, gospo, dakako, gospo - promrmlja žena. - Sigurna sam da je to
onda u redu.
- Naravno da jest! - reče Elizabeta. - Zar ne, ti si Blanche?
- Blanche Parry, ako vam je po volji, gospo.
- Sjest ćemo ovdje.
Elizabeta je odvuče do klupice kraj prozora i Blanche, isprva s
oklijevanjem, a potom sa sve većim samopouzdanjem, stade Elizabetu
učiti pjevati pjesmu, redak po redak, sve dok je dijete nije savršeno
naučilo.
- Sad je idem otpjevati Kat! - uzvikne Elizabeta i požuri pred Kat se
pohvaliti savršenim izgovorom velškoga.
 - Naučila sam novu pjesmu - objavi. - Sad ću vam je otpjevati. Kat
sjedne na klupu i odloži pletivo.
- Slušajte - uputi je dijete pa, bez i najmanje pogreške, jasnim i čistim
glasom otpjeva velšku božićnu pjesmu. Kada je završila, Kat zaplješće od
udivljenja.
- Otkuda ste to naučili? - upita zapanjeno.
- Od Blanche Parry - reče Elizabeta. - Hoću od nje naučiti još
velškoga.
- To će biti silno primjereno - izjasni se Kat. - Vaš djed, kralj Henrik
Sedmi, bio je napola Velšanin i potjecao je od drevnih velških vladara.
Rođenje u Walesu, u Pembrokeu, a ime Tudor, ime vaše kuće, također je
velško. Pobrinut ću se da se Blanche svaki tjedan oslobodi drugih poslova
kako bi vas mogla učiti velški.
Blanche nije bila posebno dobra učiteljica, ali je Elizabeta uz nju
naučila pjevati i recitirati raznorazne pjesme te njihovo značenje, a u
Blanche se tijekom tih sati što su ih njih dvije provodile zajedno rodila
silna odanost prema živahnoj mladoj gospodarici koja se toliko zanimala
za povijest i predaje njezina pokorenog naroda i koja je prema njoj bila
tako prijateljski raspoložena i ljubazna.
Onoga dana kada joj Elizabeta darova crvenu vrpcu za koju je mislila
da će lijepo izgledati u Blanchinoj kosi, ženu svlada takvo ganuće da je
jedva bila u stanju govoriti, a kada joj se glas vrati, pade pred Elizabetom
na koljena.
- Najradije bih da vam mogu zauvijek služiti, gospo, tako mi Bog
pomogao - gorljivo izjavi.
Elizabeta se nasmiješi: Blancbino ju je ponašanje silno
zadovoljavalo.
- Pobrinut ću se za to! - reče. - Morate ostati uz mene.
- I hoću, to vam obećavam! - uzvikne Velšanka.
 4. 1539.

Kada su šestogodišnja Elizabeta i njezina mala pratnja za božićne

blagdane stigli u dvorac Whitehall, ondje je bilo mnoštvo ljudi. Sve je bilo
ispunjeno sretnim iščekivanjem čiji razlog nisu bile isključivo predstojeće
svetkovine.
- Jedva čekam da upoznam novu maćehu - izjavi Elizabeta dok su za
glavnim komornikom išli prema odajama što su bile pripravljene za nju i s
čijih se prozora pružao vidik na široku Temzu koja je vijugavo tekla
nizvodno prema Londonu.
- Eh, gospo, morat ćete se strpjeti jer je, prema onome što sam čuo,
ona još uvijek u Calaisu gdje čeka povoljan vjetar - rekla je Kat otvarajući
putnu škrinju.
- Toliko je mnogo gospi na dvoru! - divila se Elizabeta bogatim
haljinama, draguljima ukrašenim kapicama, istančanome dojmu što su ga
te žene ostavljale.
- Vaš otac kralj vjerojatno ih je pozvao u čast novoj kraljici - objasni
Kat vadeći iz škrinje košuljice i spavaćice. - Jamčim vam da je već neke
od njih odredio za pripadnice njezina kućanstva.
- Kažu da je jako lijepa - reče Elizabeta. - Nadam se i da je ljubazna.
- Sigurna sam da će biti takva - osmjehne se Kat.
Kralj je, dočekavši mlađu kćer u prijestolnoj dvorani, bio u dobru
raspoloženju.
- Pozdrav, gospo Bessy! Vaša je sestra Marija već ovdje, a vaš brat
kraljević stiže sutra.
 - Jako mi je drago zbog toga, gospodine - reče Elizabeta, oduševljena
što je opet uz oca. - Jedva čekam da dođe. Ne viđam ga često, ali stalno
mislim na njega. A napravila sam mu još jednu košulju.
Lice joj poprimi kiseo izraz, a kralj Henrik se osmjehne.
- Siguran sam da će dobro izgledati u njoj, koliko god da je za vas bio
velik napor načiniti je!
- Ali, gospodine... - prosvjedovala je Elizabeta.
- Ma, dajte. Sjećam se koliko mi je, dok sam bio dječak, bilo
nepodnošljivo sjediti u zatvorenome i nešto črčkati, umjesto da vježbam
bacanje koplja ili gađanje iz luka. Poslije, kad sam postao kralj, na mene
se svalilo breme državnih poslova, a ja sam samo htio poći u lov...
Zašuti, prisjećajući se predivnih davnih dana kadaje i u sedlu i u
ložnici bio kao mladi bog, kada se svijet činio punim obećanja, a Kate i on
uzajamno se voljeli. Biloje to prije nego što mu je život uništilo „veliko
pitanje”7 Sada je Kate već četiri godine mrtva, a isto tako i Ana, Bog je
prokleo, pa potom i Jane..., a on je debeo, star muškarac koji se sprema po
četvrti put oženiti kako bi osigurao veći broj nasljednika svojemu
kraljevstvu i nada se da će pronaći ljubav bar samo još jednom prije nego
što ga vječnost pozove k sebi.
- Nas smo dvoje od iste vrste, Bessy - kazao je žalosno. - Obavljamo
svoju dužnost zanemarujući svoje najveće želje.
Elizabeta ustrepće čuvši te riječi.
- Trudim se biti nalik na vas, gospodine - reče ona predano.
Henrik promotri vatrenu djevojčicu plamene kose, rođenu iz njegove
očajničke požude za njezinom majkom i začetu prije njihova braka.
- Vi i jeste nalik na mene - reče.
Doista, bila mu je tako slična da je bilo nesporno kako je njegova kći,
iako je bilo i onih koji su izražavali sumnju u to, s obzirom na ono što se
poslije dokazalo protiv Ane. No, Elizabeta je puno toga naslijedila od
njega, a također i od majke, bolje rečeno, najbolje majčine osobine: to mu
je bivalo sve očitije svaki put kad bi je vidio. Imala je Aninu pamet,
smisao za humor, snažan značaj, zamamne oči... Kako su ga te oči
omadijale! Je li ga doista prevarila sa svim onim muškarcima? Morao je u
to vjerovati. Ipak, sumnje su ga još uvijek mučile. Zar se nikada neće
osloboditi Ane Boleyn?
No, Ane više nema. Ovo pred njime stoji njezina kći, koju je on
glavom lišio majke. Dakako, potpuno opravdano: imao je pravo onako
postupiti, potpuno pravo. A sada će se taj nedostatak ionako ispraviti.
Hoće li vam biti po volji pozdraviti novu maćehu? - upita kćer.
- Oh, da, gospodine. Čujem da je vrlo lijepa.
- Tako mi kažu. Gospodar Cromwell kaže da ljepotom nadmašuje i
Sunce i Mjesec, a majstor Holbein načinio je za mene njezinu sliku.
Iz njedara izvadi okruglu kutijicu od sjajne bjelokosti, izrezbarenu u
obliku ruže koja tek što nije procvala pa s nje podigne poklopac kako bi
djetetu pokazao što se unutra skriva. Bila je to slika žene očiju zasjenjenih
nježnim vjeđama i bijelih obraza urešenih blagim rumenilom, a na
crvenim joj je usnama lebdio nagovještaj osmijeha.
- Kako je samo lijepa! - uzvikne Elizabeta, pomislivši da kneginja
doista izgleda nježno i ljubazno.
Henrik je zurio u minijaturu.
- Ana - dahne. - Ana Klevska. Neka Bog ubrza njezin dolazak!
Sutradan gospa Marija povede Elizabetu u posjet bratu, kraljeviću
Eduardu, ozbiljnome dvogodišnjaku kojega nađoše kako sjedi na podu u
svojoj bogato opremljenoj dječjoj sobi, okružen raznim igračkama, kao što
su drvene kocke, minijaturni drveni bodež i štit, zlatna zvečka, zvrk,
drveni konjić, a usto i zgodna bijela pudlica koja je, sjećala se Elizabeta,
nekoć pripadala njegovoj majci, kraljici Jane. Njegova dadilja,
gospodarica Penn, neprivlačna žena s bijelom pregačom prebačenom
preko golublje sive haljine, ustane kada kraljevske kćeri uđoše u prostoriju
i sagne glavu.
Elizabeta se nisko pokloni pred kraljevićem koji podigne pogled i
upre u nju ledeno modre oči. Ispod široka oboda šešira s perom izvirivali
su vrlo svijetli pramenovi, okrugli su mu obrazi bili rumeni, usta crvena
poput trešnje, a brada šiljata i odlučna. Gospodarica Penn podigne ga u
krilo.
- Poželite dobrodošlicu svojim sestrama, gospi Mariji i gospi
Elizabeti - uputi ga.
- Dobro mi došle, gospo Marija i gospo Lisbeth tepalo je dijete. Nije
se osmjehivalo.
- Donijela sam vam dar, brate - reče Elizabeta pružajući mu sitno
prošivenu košulju od tanka platna. Eduard ispruži debelu ručicu i od nje
uzme košulju, na tren je prouči, a onda izgubi svako zanimanje za nju i
predade je dadilji.
- Sigurna sam da će u njoj lijepo izgledati, gospo - nasmiješi se
gospodarica Penn.
- Smijem li ga malo držati? - upita Elizabeta pa sjedne pokraj dadilje
raširivši skute. Dadilja pažljivo podigne dijete i ono se zadovoljno smjesti
u Elizabetinu naručju.
- Moj gospodar i kraljević sve je teži - reče djevojčica uživajući u
toploj blizini malenoga tijela što se privijalo uz nju. - Zar ne, brate?
On podigne čeličnomodre oči prema njoj. Kroz njih ju je promatrao
njihov zajednički otac.
- Zar mi se nećete ni nasmiješiti?
Od njega dobi samo slabašan odgovor.
- Uskoro će mu se vratiti dar govora, gospo - predviđala je dadilja.
Nježno, Elizabeta poškaklja kraljevića ispod pazuha. On poskoči u
njezinu naručju i glasno se nasmije.
- Dobro vam ide s njim, gospo - primijeti gospodarica Penn. - On je
ozbiljan dječak i rijetko se smiješi.
Eduard je sada ozareno gledao Elizabetu, a ona mu je uzvraćala
osmijeh saginjući se k njemu kako bi nosom protrljala njegov.
- Smijem li ga sada ja malo držati? - upita Marija.
 Dadilja joj predade Eduarda i Marija ga posadi sebi na koljeno,
pjevušeći mu, mazeći ga i čvrsto ga stežući uza se. Dječačić je to nakratko
podnosio, a potom se, na njezino očito razočaranje, poče otimati. Potom
otrči prema igračkama, dohvati drvenoga konjića pa pojuri po sobi,
progoneći zamišljenu divljač.
- Kada stigne kraljica - reče Elizabeta - nadam se da ćemo svi zajedno
živjeti na dvoru.
Marija se doimala nesigurnom.
- Moramo pričekati da čujemo volju našega oca i nove maćehe - reče.
Upravo u tom trenu pred njima zastane Eduard.
- Poklonite se! - bahato zacvrkuće.
Sestre ga pogledaše iznenađeno i s oklijevanjem.
- Poklonite se! - ponovi. - Ja ću biti kralj, kao i otac! Marija i
Elizabeta ustadoše susprežući osmijeh pa se duboko pokloniše pred njim.
- Ustanite - zapovjedi im, savršeno oponašajući kralja Henrika. Sestre
se pokoriše. - Sada možete ići - reče Eduard. Gospođa Penn odmahivala je
glavom nad njegovim drskim samopouzdanjem.
Na odlasku Elizabeta iz džepa izvadi prilično ljepljiv komad
marcipana i utisne ga dadilji u ruku.
- Dajte ovo kraljeviću - prošapće.

Božić je prošao u vrtlogu svečanosti i u općemu željnom iščekivanju

nove kraljice. Novogodišnje je svetkovanje bilo u punom jeku: velika
dvorana u Whitehallu bila je prepuna svijeta, svijeće su treperile, oganj
plamsao na velikome ognjištu, psi se otimali oko dobačenih zalogaja, a
sluge s krčazima obilazile dvoranu puneći pehare do vrha. Elizabeta je
silno uživala. Gospodar Bezakonja zahtijevao je kaznu za nju pa joj je
zapovjedio da poljubi desetoricu najpristahje gospode u dvorani. Svi su se,
a među njima i njezin otac, grohotom smijali kada je najprije odabrala
jednoga muškarca, pa drugoga te im, čvrsto zatvorenih očiju, svakome
ponudila napućene usnice. Na kraju od smijeha više nije mogla ni disati pa
je morala odustati od igre da malo predahne, držeći se za bolne slabine sve
dok nije opet došla do daha.
- A što je sa mnom? - s tobožnjom ogorčenošću vikne kralj. - Zar ja
nisam ovdje najpristahji muškarac?
Elizabeta, još uvijek bez daha, pritrči k njemu i utisne mu u usta
dugačak cjelov. Dvorani su pljeskali i odobravali.
- Svakako jeste, gospodine! - zamuca.
Upravo u tome trenu uđe teklić u kraljevskoj odori i prišapne
Elizabetinu ocu nešto na uho. Henrik se široko osmjehne, uspravi se u
punoj visini i podigne ruku zahtijevajući tišinu.
- Vehka vijest, gospe i gospodo! Kneginja Ana Klevska živa i zdrava
stigla je u naše kraljevstvo i sada se nalazi u Rochesteru. Što kažete?
Hoćemo li čekati na službeni prijam prije nego što ugledamo nevjestu ili
da odmah odjašemo u Rochester, pod krinkom vatrena udvarača te
osvojimo njezinu ljubav?
Društvo, zajapureno od vina, na sav se glas složi s ovim drugim
naumom pa se Elizabeta uskoro nade usred mnoštva okupljena u dvorištu
što se mahanjem opraštalo od kralja i osmorice gospode u njegovoj
pratnji.
- Krzno, sir Anthony! Moj dar za kneginju! Jeste li se sjetili ponijeti
ga?! - vikne Henrik podižući se u sedlo i umatajući se u samurovinu.
- Ovdje je, sir - nasmiješi se sir Anthony Browne.
Kralj se široko osmjehne, nabije šešir čvrsto na glavu i domahne
okupljenim dvoranima.
- Vrlo brzo opet ćemo vas vidjeti, a onda ćemo do Greenwicha na
svadbu. Zbogom!
- Bog neka bude uz Vašu Milost! - dovikivali su gospoda i gospe, a
Elizabeta začu nekoga kako mrmlja: - Samo idi, stari jarce!
- Mogu li i ja s vama? - naglo uzvikne kada kralj okrene konja.
 - Ne večeras, Bessy! Idem udvarati jednoj gospi, a djevojčice pri
tome mogu samo smetati! - veselo joj odvrati otac, a potom uz topot
kopita i na čelu svojih pratilaca prođe kroz glavna vrata dvorca.
 5. 1540. - 1541.

Nitko nije znao kada će se kralj vratiti pa glavni komornik objavi da će se

proslava Nove godine nastaviti kako je predviđeno, ali bez njega.
Elizabeta je veći dio dana provela s Kat u svojoj odaji, gdje su obje klečale
pred ognjištem i označavale darove koje će te večeri podijeliti.
Bilo je kasno poslijepodne i vani se već bilo smračilo, kad najednom
Elizabeta stavi ruku na usta.
- Zaboravila sam! Obećala sam gospi Mariji da ću joj se pridružiti u
kapelici za večernju - usklikne.
- Ne brinite - reče Kat pogledavši na pješčani sat. - Ako požurimo,
nećemo zakasniti.
Potom potraži Elizabetin plašt i rukavice, pomogne joj odjenuti se, a
onda je zavojitim stubištem otprati do dvorišta. Kapelica se nalazila preko
puta i kroz prozore od šarena stakla nazirao se sjaj svijeća. Marija je
sigurno već bila ondje u molitvi.
Elizabeta začuje topot kopita po tvrdom tlu. Ona i Kat povukoše se
propustiti konjanike. Kroz glavna vrata prođoše kaskajući, a Elizabeta
zadrhti od radosti što joj se otac kralj, na kraju krajeva, vraća na vrijeme
za večernju zabavu. Prvo od radosti, a potom od zbunjenosti, jer se otac
nije doimao poput sretna zaručnika. Doista, lice mu je bilo ukočeno od
bijesa, a nju kao da uopće nije primjećivao. Sav natmuren, teško sjaše s
konja, a potom zabrza prema svojim odajama, dok su ga njegovi pratitelji,
predavši konje stajskim momcima, slijedili na sigurnoj udaljenosti
obješenih lica.
Elizabeta i Kat zaprepašteno se pogledaše.
- Zašto otac izgleda tako zlovoljno? - upita Elizabeta.
 - Nikakav mi razlog ne pada na pamet - odgovori Kat. - Požurite,
gospo, zakasnit ćemo u kapelicu.
Marija, već na koljenima, kratko ih i prijekorno pogleda dok su žurno
ulazile, a potom se mirno vrati molitvi. Elizabeti je bilo teško usredotočiti
se i mehanički je odgovarala. Zašto je otac izgledao onako strahovito ljut?
Zazebe je od strepnje. Do sada je već bila naučila da se, kada se otac
rasrdi, događaju loše stvari. Njegov gnjev ulijeva daleko veći strah nego
gnjev drugih muškaraca jer on ima moć nad životom i smrću. Ljudi su
zbog toga čak i umirali... Primakne se bliže Kat i uhvati je za ruku.

Henrik se mrštio zauzimajući mjesto na uzvišenju za gozbu. Samo je

sjedio, onako ogroman u haljetku ukrašenom draguljima, na proćelavoj,
prosijedoj glavi kočio mu se šešir s perjanicom, očito se ljuteći i suženih
očiju pogledom prelazeći po dvoranima. U dvoranije bilo tiho: umjesto
uobičajenog šuma razgovora čuo je suzdržan kašalj, povremeno šmrcanje,
prigušen šapat. Promatrao je kćeri što su s drugoga kraja velikog stola
gledale u nj očiju punih tjeskobe. I one su, baš kao i on, bile iznevjerene.
Očekivale su novu maćehu, a on suprugu koju bi mogao voljeti. Činilo mu
se da će se rasprsnuti od bijesa.
Gdje je ona hulja od Cromwella? Trebao bi biti ovdje! Ah, evo ga,
sam osmijeh i ljubaznost, ulazi u dvoranu poslije svojega suverena. No,
njegova je neučtivost sada od svega najmanje važna, pomisli Henrik.
Cromwellu se oči susretoše s kraljevima, a osmijeh mu zadrhti i
nestane. Dvorani zadržaše dah, gledajući čas jednog čas drugog. Elizabeta,
kojoj je malo toga promicalo, najednom shvati da je gospodar Cromwell
na neki način uvrijedio oca. Znači, to je razlog kraljevu lošem
raspoloženju. Stvari su počinjale dobivati smisao.
- Nedostajali ste nam kad smo se vratili, glavni tajnice - prijeteći reče
Henrik, napetim glasom.
- Molim Vaše Veličanstvo da mi oprosti - glatko odgovori Cromwell.
- Odijevao sam se za gozbu. Do prije jednoga sata nisam ni znao da se
Vaše Veličanstvo vratilo.
 - Vratili smo se, glavni tajnice, jer nije bilo razloga da ostanemo u
Rochesteru.
Kraljev je glas bio poput leda.
- Želi li Vaše Veličanstvo time reći da kneginje Ane tamo nije bilo? -
upita Cromwell.
Cijeli je dvor proždirao svaku riječ.
- Oh, bila je tamo, glavni tajnice, bila je tamo.
- To je olakšanje, sir - brzo će Cromwell. - A kako se Vašemu
Veličanstvu svidjela kraljica?
Kralj se prijeteći nagne naprijed.
- Uopće mi se nije svidjela. Nije mi se svidjela! - Posljednje riječi
ispljune naglašavajući svaku od njih. - Uopće ne izgleda onako dobro kako
ste mi tvrdili i vi i ostali. A da sam znao ono što sada znam, ne bi ona
nikada ni zakoračila u ovo kraljevstvo!
Zavali se u stolac, doimajući se poput lava koji se sprema navaliti na
plijen.
- Kako da to riješimo, gospodaru Cromwelle? Kako da to riješimo?
Cromwell je izgledao kao čovjek kojega je netko upravo opalio
šakom.
- Sir, ugovor je potpisan i potvrđen. Tu bi moglo biti teškoća... -
Pogledavši gospodaru u lice, brzo dometne: - Ali, sve ću pomno provjeriti
i vidjeti postoji li način da se to razriješi.
- Bolje vam je da ga nađete - reče kralj. - Uvukli ste me u ovu stupicu
pa me iz nje imate i izvući!
Kada Cromwell pobježe iz dvorane poput išibana psa, Henrik kimne
sviračima pa oni zasviraše, a dvorani s olakšanjem nastaviše razgovor
prigušenim glasom. Elizabeta se osjećala nelagodno. Ovo nije bilo sretno
novogodišnje slavlje kakvo je očekivala i sada se bojala da na kraju
krajeva i neće dobiti novu maćehu. A nije tomu uspijevala shvatiti razlog
jer je kneginja Ana na slici izgledala tako ljupko. Što se to ocu kod nje nije
svidjelo?
Uto primijeti da kralj nešto gunđa obraćajući se vojvodi od Norfolka
koji je sjedio lijevo od njega.
- Siromašni se ljudi mogu oženiti ženom po vlastitom izboru - tužio
se Henrik - a vladari moraju prihvatiti ono što im drugi izaberu. U koga da
se muškarac pouzda?
- Vaše je Veličanstvo bilo loše obaviješteno - primijeti vojvoda,
suosjećajno odmahujući glavom. - U to nema sumnje.
- Doista je tako - žalosno se složi Henrik. - No, zar mi zbog toga o
vratu mora biti taj jaram? Kakvo je rješenje za to?
- Moramo se nadati da će ga gospodar Cromwell pronaći, sir -
umirivao ga je vojvoda.
Elizabeta se iznenadi vidjevši kako mu se tanke usne iskrivljuju u
kradomičan osmijeh.

Sutradan se dvor premjesti u Greenwich, bez obzira na činjenicu da

sada više nitko nije znao hoće li se kraljevsko vjenčanje ondje održati ih
neće. Kralj je prethodne večeri rano napustio gozbu i odonda ga nitko nije
vidio, a glavni se tajnik Cromwell negdje skrivao.
Prije odlaska Elizabeta pođe u oproštajni posjet bratu Eduardu koji je
uskoro imao krenuti prema zamku Hertfordu. Tijekom proteklih dana
vidjela ga je nekoliko puta pa ju je sada prepoznavao i s oduševljenjem
dočekivao.
- Lisbeth! - vrisnuo bi kad god bi ušla u sobu i raširenih ruku pritrčao
zagrliti je. U pojedinim je prigodama umio biti bahat, ali je isto tako bio
slatko dijete i njoj je srce bilo prepuno ljubavi prema njemu.
Njegova se pratilja duboko nakloni. Elizabeta zastane. Bila je to je
gospa Bryan.
- Gospo Elizabeta, budite nam dobrodošli - reče ona pribrano.
 - Zahvaljujem vam - ukočeno kimne Elizabeta. Još je uvijek osjećala
bol zbog toga što ju je bivša odgojiteljica iznevjerila. - Došla sam vidjeti
svojega gospodara i kraljevića.
Gospa Bryan shvati razlog njezine hladnoće.
- Poslat ću gospodaricu Penn - reče i povuče se.
- Odlazim u Greenwich - reče Elizabeta Eduardu, držeći ga na krilu. -
Došla sam oprostiti se. Moram požuriti. Dao Bog da se uskoro ponovno
sretnemo, slatki brate. I Bog vas čuvao do tada.
Cjelov, naklon i više je nije bilo. Nije vidjela suzu što je dječačiću
potekla niz obraz čim su se za njom zatvorila vrata.
- Kraljevo je vjenčanje određeno za sutra - uzbuđeno reče Kat ušavši
u Elizabetinu sobu. - Čula sam razgovore dvorana.
- Hoću li ići i ja? - upita Elizabeta podigavši pogled s knjige. - Mogla
bih odjenuti novu modru haljinu.
- Nisam sigurna, gospo - nesigurno odvrati Kat. - Morate čekati poziv.
- Nadam se da ću ga primiti - odvrati djevojčica. - Sutra je
Bogojavljenje. Bit će slavlja i zabave. Toliko želim biti ondje!
Čekala je, sva ustreptala. Sati su prolazili, a ništa se ne dogodi: kralj
ne posla po nju.
Elizabeta je bila gorko razočarana otkrivši, sutradan kasno
prijepodne, da je vjenčanje već obavljeno, u sklopu privatnoga obreda u
kapehci.
- Ne brinite se zbog toga - reče joj Kat - dobro je to što ste večeras
pozvani da se pridružite Njegovu Veličanstvu u prijestolnoj dvorani. Bit će
tu žive slike pa ples i uobičajena gozba prigodom bogojavljenske noći.
Elizabeta zaplješće od radosti. To joj je bilo najdraže...
- Modru haljinu, mislim - reče Kat sa smiješkom.

Kralj, ozaren od vrhunskoga vina, sjedio je mršteći se na

predstavljače živih slika koji su uznemireno prikazivali priču o tome kako
Himenej, bog svadbe, blagoslivlja vjenčanje Orfeja i Euridike želeći da im
brak bude plodan. Mlade djevojke iz dobrih obitelji u lepršavim bijelim
haljinama pjevale su svadbenu pjesmu i izvijale tijelom izvodeći zamršene
plesne pokrete.
Elizabeta je mislila da su izvođači predivni, a pjesma prekrasna, ali ju
je jednako zanimala i nova kraljica koja je ukočeno sjedila uz kralja,
uglata lica namještena u osmijeh kojijoj se nije ogledao u očima što su ih
zastirale teške vjeđe. Baš i ne nalikuje na svoju sliku, pomisli Elizabeta, a
njezina inozemna njemačka haljina užasno je neugledna i nedostaje joj
dugačka povlaka koja se na dvoru smatra obvezom. Još je gori od toga,
gori od dubokoga, grlenog glasa kojim ju je Ana prethodnoga dana
pozdravila prilikom upoznavanja, bio neugodan miris neoprane posteljine
i ustajale ribe koji je kneginju pratio kamo god pošla. Ipak, činila se
dovoljno prijateljski raspoloženom i naklonjenom novim pastorkama pa
Elizabeta zaključi da će to zanemariti, pitajući se jedino što će o tome reći
njezin otac, poznat kao gadljiv muškarac.
On se pak zacijelo nije doimao zadovoljnim novom nevjestom pa je
ta nesretna gospa sada izgledala jednostavno užasnuta, i to s razlogom, jer
je Henrik, posljednjih dana ionako napet do krajnjih granica, konačno
odbacio svako pristojno ponašanje, a nitko nije ni najmanje sumnjao u to
da je vrlo loše raspoložen. Suprotno uobičajenoj navici, nije nijednom
zapljeskao izvođačima pa su oni stoga silom prilika predstavu prikazivali
pred šutljivim dvorom.
Himenej se sada obraćao Njegovu Veličanstvu, podsjećajući ga na
radosti koje ga očekuju u bračnoj postelji. Elizabeta nije razumijevala
puno od onoga što je govorio, ali se otac nije činilo pretjerano
zadovoljnim: zapravo, nije izgledao nimalo radosno.
Kada je prikazivanje živih slika završilo i izvođači s olakšanjem
pobjegli iz dvorane, Will Somers, kraljev lakrdijaš, pokuša podići
raspoloženje zbijajući šale, ali Henrik je i dalje sjedio lica mrka poput
olujna neba i stisnutih očiju. Somers nepromišljeno odluči iskoristiti
povlašteni položaj dvorske lude.
 - Sprječavamo li mi tebe u nečemu, Harry? Hajde, stari moj, kreni,
ništa ne odgađaj! Odvedi svoju slatku nevjestu u postelju i prihvati se
posla!
Kralj udari šakom po stolu tako da svi poskočiše.
- Dosta! - zareža. - Drži jezik za zubima, ludo. Sjeti se da su ovdje
kraljica i brojne gospe.
Zamahom ruke otjera Somersa i još jednom dade znak glazbenicima.
- Svirajte! - zapovjedi.
Započe glazba, poletna i popraćena živahnim udaranjem bubnja.
Henrik prijekim okom promotri dvorane.
- Što je s vama? - drekne. - Hajde, hajde, brzo na ples!
Nekolicina gospode hitro poskoči, nakloni se pred svojim gospama pa
ih povede do prostora za ples. Elizabeta je nogom tapkala u ritmu glazbe,
moleći se da je netko pozove na ples, kad ugleda kralja koji se okrenuo
prema kraljici, sa zlobnim sjajem u oku.
- Hoćete li mi učiniti čast, gospođo? - upita.
Kraljica Ana zbunjeno se osvrne prema prevoditeljici,
dostojanstvenoj njemačkoj matroni što je stajala uz nju, tražeći tumačenje.
- Gospođo, kralj želi da zaplešete s njime - s neodobravanjem se
namršti matrona, kao da je riječ o najneobičnijem i najnećudorednijem
zahtjevu. Henrik sijevne očima na nju.
Ani se lice snuždi i ona tihim glasom nešto reče prevoditeljici.
- Vaše Veličanstvo, kraljica ne pleše - kreposno objavi gospa. - U
Kleveu ne običavamo plesati.
- Tako mi Boga, plesat će! - začu Elizabeta bijesne očeve riječi. -
Maknite mi tog zmaja ispred očiju!
Kada ženu, unatoč njezinim prosvjedima, ispratiše iz dvorane, kralj
se okrene k Ani.
- Hajde! - zapovjedi, i sam listajući.
 Ovo nije trebalo prevoditi. Kraljica ustane i dopusti mu da je povede.
Istina, nije umjela plesati i dvorani su zadržavali dah dok je posrtala,
griješila u koracima te naposljetku svom težinom kralju nagazila na prste.
On se trgne, ali ništa ne reče, nego se nastavi hramajući kretati po prostoru
za ples. Napokon se ples primakne neugodnom završetku, a nevjestu, svu
rumenu u licu, kralj povede natrag na mjesto.
- Sada ćemo se povući - najavi, a cijeli se dvor podigne na noge. Anu
ispratiše njezine gospe, a kralj i njegova pratnja pođoše za njima. Dok su
izlazili, Elizabeta začuje kralja kako mrmlja vojvodi od Norfolka: -
Kažem vam, milorde, da ne moram udovoljiti svijetu i kraljevstvu, ne bih
ovo što noćas moram učiniti učinio nizašto na svijetu! - Potom teška
koraka ode iz dvorane.
Nakon toga Kat pospanu Elizabetu žurno otpravi u postelju, iz straha
da do nje ne dopru daljnji nepristojni razgovori i nagađanja među
dvoranima.
Elizabeta je u životu vidjela puno pisama što su ih bili napisali
odrasli pa je znala kako treba postupiti. Umoči gusje pero u crnilo te
urednim, djetinjim rukopisom stade polako i pomno pisati.

Dopustite mi da Vam ovim pismom iskažem silno poštovanje koje

osjećam prema vama kao kraljici te svu svoju poslušnost kao prema majci.
Premlada sam i preslaba da bih mogla učiniti više doli Vam poslati
čestitke na početku Vašega sretnog braka. Nadam se da će Vaše
Veličanstvo prema meni pokazati jednako toliko dobrohotnosti koliko ja
iskazujem žara služiti Vam.

Ovo dobro zvuči, pomisli, a moglo bi kraljicu Anu potaknuti na to da

je opet pozove na dvor. Uživala je u boravku u Hertfordu, tome ugodnom
dvorcu od crvene opeke smještenu na obalama rijeke Lee, kao i u društvu
svojega malog brata, jer je bilo rijetko da zajedno borave na jednome
mjestu, ali u njoj je oduvijek tinjala želja da živi na dvoru i očajnički je
čeznula za time da se onamo vrati.
Uto u sobu za učenje ude Kat.
 - Što to pišete, gospo? - stade se raspitivati.
- Pismo kraljici - uznosito odgovori Elizabeta.
- Kraljici? - zapanji se Kat. - Dopustite da pogledam. Pažljivo
pročitao pismo, i to dvaput.
- Nisam sigurna da biste ga trebali poslati - reče. Elizabeta je
izgledala potišteno.
- Toliko želim otići na dvor - kaza sa žaljenjem. - Molim vas, Kat.
Kat se na tren zamisli.
- Onda dobro - reče nevoljko. - Pretpostavljam da u njemu nema
ničega što bi moglo izazvati nevolje. Zapečatite ga pa ću se pobrinuti da se
pošalje.
Nekoliko sljedećih dana Elizabeta provede u uzbuđenome očekivanju
povratka na dvor. Jedva je čekala na to da opet sudjeluje u gozbama, u
zabavama, na priliku da odjene lijepe haljine, a da je lordovi i gospe hvale
i dive joj se. Bila je odlučna, bez obzira na sve neugodne mirise, steći
ljubav kraljice Ane koja će sigurno kod kralja upotrijebiti svoj utjecaj da
Elizabeta dobije vlastite odaje na dvoru. To bi bilo prekrasno!
Tim je veći udarac predstavljalo ono što se dogodilo.
- Dobili ste pismo od glavnoga tajnika Cromwella - najavi Kat
ulazeći u njezinu sobu. Elizabeta uzbuđeno skoči, a onda se pribere jer je
Katino lice bilo ozbiljno.
- Što kaže? - uzvikne djevojčica.
- Ne znam kako da vam to kažem, dijete moje - reče Kat, a glas joj je
zvučao neuobičajeno potreseno. - Piše: Od kralja mi je naloženo da vam
poručim kako ne želi ni čuti za Vaš dolazak na dvor da biste služili kraljici,
a imam Vam reći i to kako se Vaša majka toliko razlikovala od ove žene da
Vam je bolje to ne željeti.
Elizabeta najednom brizne u glasan plač, na što se Kat zaprepasti jer
je djevojčica inače bila vrlo staložena i suzdržana.
- Što to znači? - jecala je.
 - Ne bih ja to preozbiljno shvaćala - umirivala ju je Kat. - Ovo je
teško vrijeme za Njegovo Veličanstvo. Prema svim izvješćima, kralj nije
sretan s kraljicom.
- Ali što znači to da mi se majka toliko razlikovala od te žene pa mi
je bolje da i ne želim biti uz nju? - Elizabeti presahnuše suze, ali su joj se
na licu još uvijek čitale žalost i zbunjenost.
Kat sjedne pokraj nje za stol i odmakne vježbenicu, uzme djetetove
ruke u svoje i čvrsto ih stisne.
- Elizabeto, vaša je majka bila vrlo dražesna žena. Nije bila li jepa, ali
su je muškarci smatrali privlačnom. Vaš otac kralj sedam joj je godina
udvarao, po čemu možete zaključiti koliko ga je očarala. A isticala se u
svemu. Sve što je činila, činila je s velikom dražešću - plesala, pjevala,
vezla, pisala pjesme, svirala na lutnji i virginalu8 a što se tiče pameti i
duhovitosti, u tome je prednjačila. Bila je vitka, staložena i uvijek otmjeno
odjevena jer je umjela s haljinama i znala s malim puno postići. Silno joj
nalikujete. To se već vidi.
Elizabeta se slabašno nasmiješi, pohlepno upijajući ove podatke o
majci. Nije prije znala sve ove pojedinosti, a ipak su joj na neki čudan
način bile poznate. Sjećala se samo sjajno odjevene žene, namirisane
ružinom vodicom, koja je zajedno s njom trčala hodnikom ili ispod brade
vezivala vrpce biserjem izvezene kapice. Bilo je i drugih slika, nejasnih i
manje utješnih, ali su one sada bile izvan granica njezina sjećanja, bez
obzira na to koliko ih je jako pokušavala prizvati. Te su uspomene bile sve
što joj je ostalo od majke, ali sada ih je mogla dopuniti ovim što joj je
otkrila Kat.
- Kralj je u pravu nastavi Kat. - Kraljica Ana silno se razlikuje od
vaše majke. Ni na koji način ne bi se mogla nadati da će se uklopiti u
kraljeve ideale o ženstvenosti, Bog neka joj bude na pomoći. Dakle, moj je
dojam da kralj sebe silno sažalijeva što se oženio tom gospom. Nikada to
ne bi priznao, ali se vjerojatno sjeća koliko ga je privlačila vaša majka, a
tko zna, možda čak i žali što ju je dao smaknuti. Ne vjerujem da će ikada
neku drugu voljeti onoliko koliko je volio nju.
Ona potapša Elizabetinu ruku.
 - To je gotovo sigurno razlog njegovim riječima da ne biste trebali
željeti biti uz kraljicu. Naziv „ova žena” nije laskav, a čini se kako bi volio
da se ne zbližite s njome.
- No, moglo bi značiti i to da je kraljica Ana dobra, a da je moja
majka bila loša žena pa zato ne želi da budem uz nju... zato što nisam toga
dostojna.
- Nakon ovoga pisma baš i ne mislim da je tako - reče Kat. - Milena,
znala sam da će vas pismo povrijediti, ali mislim da ono odražava
nezadovoljstvo vašega oca. Nemojte mu pridavati previše važnosti.
Dođite, imam vam nešto pokazati.
Kat ustane i povede radoznalu Elizabetu uza stube što su vodile iz
njezine sobe i zavojito se uspinjale sve do tavana. Ondje se nalazilo
nekoliko međusobno povezanih prostorija, prašnjavih i neiskorištenih.
Prve dvije u koje su ušle bile su prazne, ali treća je bila ispunjena
predmetima što su ih bili odbacili nekadašnji stanovnici hertfordskoga
zamka. Na jednoj su staroj klupici ležala dva otrcana jastuka s izvezenim
majmunskim i leptirskim likovima, boja izblijedjelih od starosti. Izlizana
tapiserija i nagorjeli sag smotani su ležali na podu. Bilo je tu starih
škrinja, slomljinih stolaca, dijelova ulubljena oklopa, a na jednom je klinu
visio čudnovat dvorogi ukras za glavu prekriven paučinom. Elizabeta
posegne za njim. Vidjela je da je nekoć bio izrađen od fine tkanine.
- Ne dirajte to - upozori je Kat. - Prljavo je, a vjerojatno će se na
dodir i raspasti.
- Nikada nisam vidjela takav ukras za glavu - reče Elizabeta.
- Vrlo je star - reče Kat. - Iz davnih vremena. Vidjela sam slične
ukrase na kipovima u crkvama. Mnogi su vaši preci nekoć ovdje živjeli pa
je možda pripadao nekome od njihovih žena. U stvari, većina tih predmeta
vjerojatno je u ovom ili onom trenutku bila u kraljevskom posjedu.
Ogledavala se na sve strane.
- Nije mi jasno zašto netko već jednom ne raščisti ovo mjesto. Bila
sam ovdje samo jednom, kadaje sir John htio tu nešto pohraniti.
Pretpostavljam da nisam trebala, ali sam malo pronjuškala i pronašla nešto
vrlo zanimljivo.
Uputi se do mjesta gdje je na zid bilo naslonjeno mnoštvo slika u
okvirima. Elizabeta pođe za njom, goreći od znatiželje, a Kat poče
pregledavati slike. Prva je prikazivala muškarca u oklopu i bila je
potamnjela od starosti, druga je bila portret zgodne mlade žene u smeđoj
baršunastoj haljini, s kapicom na glavi i bogatim ovratnikom: imala je
zlatnu kosu, okruglo lice i sramežljiv izraz.
- Tko je to? - upita Elizabeta.
- Pokojna kraljica Katarina, majka gospe Marije. Mora da je ovo
naslikano još dok je bila djevojka, prije nego što joj je ljepota izblijedjela,
a ona dobila na težini.
Elizabeta i protiv volje osjeti sažaljenje prema toj zgodnoj djevojci.
Znala je kako je njezin otac otpustio prvu suprugu i zbog njezine je
tvrdoglavosti protjerao s dvora. Dakako, bezuvjetno je imao pravo na to,
ali svejedno je bilo dirljivo vidjeti sliku mlade žene koja mora da je
svojedobno bila oduševljena time što će postati njegovom kraljicom, a čiji
se život na kraju pretvorio u tugu.
- Nisam vam htjela pokazati to - reče Kat izvlačeći između slika
drvenu ploču bez okvira - nego ovo. Ovo je vaša majka, kraljica Ana.
Podigla je veliki portret tamnokose žene veselih, zamamnih očiju,
visokih jagodica i nasmiješenih usana. Bila je odjevena u nisko izrezanu
crnu haljinu urešenu biserjem, vrpcom i krznom. Biserima joj je bio
izvezen i rub francuske kapice, a biserna joj se niska ovijala i oko vitkoga
vrata. Isto je tako nosila draguljima urešen privjesak u obliku slova B. Na
ispucaloj tamnozelenoj podlozi bile su zlatom ispisane latinske riječi
ANNA BOLINA UXOR HENRI OCTA9
Elizabeta je udivljeno zurila. Dakle, ovo je majka. Nikada nije vidjela
njezinu sliku, samo se nejasno sjećala njezina lika i često se pitala kako je
izgledala.
- Ova je slika dobro prikazuje - reče Kat. - Vidjela sam je nekoliko
puta.
 Elizabetu zapanji sličnost između žene na slici i nje same. Crne oči,
jagodice, šiljata brada, usta. Ona je gotovo pljunuta Ana Boleyn, shvati.
Samo je crvena kosa obilježava kao Tudorovu. A Kat joj je rekla da i u
svakome drugom pogledu nalikuje na majku. Umije dobro plesati, kao što
je umjela i Ana, a već je ovladala i sviranjem na lutnji i virginalu: učitelj
glazbe rekao joj je da je nadarena. Ana je bila vješta i ručnome radu i
voljela je lijepu odjeću, a držanjejoj je bilo skladno. Bila je pametna, a i
Elizabeta je o sebi znala da je pametna. Promatrajući portret, shvati da
napokon zna tko je.
- Mogu li dobiti ovu sliku? - upita.
- Oh, ne znam - reče Kat koja se počinjala pitati je li bilo mudro ovo
joj pokazati.
- Zašto ne? Nitko je drugi ne želi. Kat se na časak zabrinuto zamisli.
- Pa, ako biste je držali dobro skrivenu, valjda biste je smjeli uzeti -
reče. - No, nitko je ne smije vidjeti.
Elizabeta zgrabi prljavo staro oslikano platno i omota ga oko portreta.
Potom žurno niza stube pođe za Kat, sve do svoje ložnice, gdje sliku
zagura iza postelje.
- Nitko je tamo neće naći - reče.
- Neće - složi se Kat. - Ova postelja već godinama nije pomicana.
Vjerojatno je i sastavljena u ovoj sobi.
Poslije toga Elizabeta je tijekom nekoga vremena svake noći ustajala
iz postelje i promatrala majčinu sliku pa je domalo napamet znala svaku
pojedinost na njoj.
- Onaj privjesak koji majka na portretu nosi oko vrata... - reče ona
jednoga dana Kat. - Znate li što se dogodilo s njime?
- Ne - odgovori Kat. - Sve su njezine stvari nestale. Nakon što je
proglašena krivom za veleizdaju, kralj ih je dao zaplijeniti. Ne znam što je
učinio s njima.
Elizabeta se ražalosti. Voljela bi imati nešto što je pripadalo majci.
Makar samo za uspomenu, samo da može dotaknuti nešto što je nekoć bilo
Anino.

Završivši s učenjem, Elizabeta dohvati slamnati šešir i istrči na

kolovoško sunce.
Veliki je hertfordski perivoj ležao pred njom, zelen i zlatan na
vrućini, a ona je koračala ravno naprijed, odlučan mali lik u kremastoj
ljetnoj haljini. Kat ju je promatrala s prozora sobe za učenje, diveći se
brzini kojom odrasta njezina pitomica.
- Gotovo joj je sedam godina - promrmlja zamišljeno - a kao da joj je
dvadeset!
Kada se opet okrenula prema stolu i počela slagati knjige na hrpu, uđe
sir John Shelton. Očito je bio u žurbi.
- U dvorištu je kraljevski glasnik. Upravo mu odvode konja. Moramo
sići.
Kat žurno ubaci gusja pera u držač, popravi haljinu i pođe za
upraviteljem.
Elizabeta je upravo bila sjela u hladovinu svojega omiljenog hrasta i
zagrizla prvi zalogaj jabuke koju je ponijela sa sobom, kad ugleda Kat
kako trči prema njoj i mahnito joj domahuje.
- Dođite, gospo! Stigla je važna vijest s dvora!
Elizabeta skoči na noge, umalo se ugušivši komadom jabuke u ustima
pa potrči prema kući.
- Kakva vijest? - uzvikne.
- To se ne može ukratko prepričati! - reče Kat, stavljajući joj ruku oko
ramena i kroz otvorena je vrata požurujući u veliku dvoranu.
Ondje je stajao sir John pružajući glasniku pehar s pivom. Sir John se
nakloni: dijete ga je gledalo bez daha.
- Gospo Elizabeta, primili smo važne vijesti. Kao prvo, kraljev brak s
kneginjom Anom Klevskom razriješen je nakon otkrića da je ona
prethodno bila obećana drugome pa stoga nije bila slobodna udati se.
 - Oh, jadna gospa! - uzvikne Elizabeta sažalno, ali sir John odmahne
glavom.
- Nema potrebe za sažaljenjem, uvjeravam vas - reče. - Njegovo je
Veličanstvo s kneginjom sklopilo vrlo velikodušan sporazum. Dodijelio joj
je lijep prihod, kao i dvorac Richmond, zamak Hever i vlastelinstvo
Bletchingly, a odsada se ima nazivati kraljevom najdražom sestrom.
- Prema onome što smo čuli, vrlo je zadovoljna tim sporazumom -
upade Kat - tako da nema razloga za zabrinutost.
Glasnik se cerekao:
- Po svemu sudeći, kralj nije bio nimalo polaskan njezinom živom
željom da prihvati ono što joj je on ponudio.
- Hvala vam - oštro reče sir John. - Možete ići. U kuhinji vas čeka
dodatno osvježenje. Ja ću ostatak vijesti prenijeti gospi Elizabeti.
Čovjek skine šešir s glave i iziđe.
Elizabeti vidljivo lakne, ali joj se uši naćuliše na sir Johnove riječi.
- Kakvih još vijesti ima, upravitelju? - upita. Sir John dade Kat znak
glavom.
- Moramo vam reći da se vaš otac kralj oženio drugom ženom - reče
odgojiteljica. - Imate novu maćehu.
- Drugom ženom? - ponovi Elizabeta, na brzinu računajući. - To je
sve skupa pet supruga!
- Hm, siguran sam da se Njegovo Veličanstvo ne bi s time složilo,
gospo - usprotivi se sir John. - Nova kraljica Katarina njegova je druga
zakonita supruga, nakon kraljice Jane. Bilo bi dobro da to ne zaboravite.
- Zar niste zadovoljni što imate novu maćehu... zakonitu maćehu? -
upade Kat spazivši Elizabetin pokunjen izgled.
- Tko je ta nova maćeha? - upita djevojčica.
- Katarina Howard - reče Kat. - Nećakinja vojvode od Norfolka, a
time i vaša rođakinja, jer joj je otac bio brat vaše bake s majčine strane.
Kažu da je vrlo lijepa, a svakako je vrlo mlada.
 - Kada ču je upoznati? - htjela je znati Elizabeta. - Hoćemo li ići na
dvor?
- Ne još - reče joj sir John. - No, tu stižemo do posljednje vijesti.
Kneginja Ana pokazala je zanimanje za vas i pitala kralja smijete li je
posjetiti, a on je pristao. Pošla je razgledati svoja nova imanja, a sada se
nalazi u zamku Heveru u Kentu. Vi ćete sutra otputovati onamo na
nekoliko dana, a Kat će ići s vama.
- Kako je to ljubazno od kneginje! - uzvikne Elizabeta, iznenađena i
oduševljena. Zamak Hever neće biti isto što i dvor, ali će barem značiti
dobrodošlu promjenu okoline. A moglo bi biti i plesa i zabave...
Sir John ozareno je promatrao Elizabetu.
- Pođite i spremite se za put - reče.
Elizabeta pohita iz sobe, unaprijed razmišljajući koju će odjeću
ponijeti u Hever. Nikada nije bila tamo, čak za to mjesto nije bila ni čula,
ali je bila sigurna da će kneginja Ana u zamku urediti lijepo kućanstvo.
Sir John nije mislio na to da ga ona još uvijek može čuti u trenu kada
se okrenuo prema Kat i zapitao je:
- Je li pametno pustiti je da ode onamo? Ona ništa ne zna o tome
mjestu, sir Johne - čula je Katin odgovor. - A zašto i ne bi tamo išla?
Jednom mora doznati sve o majci.
Sir John zagunđa i više ništa ne reče, ali je Elizabeta ćutjela neobično
uzbuđenje što odlazi u kuću koja je na neki način povezana s njezinom
majkom. To je budući posjet činilo još uzbudljivijim.

Kada se mala konjička povorka uspela na vrh brežuljka, odande se

pružao pogled na zamak, nalik na meku kamenu gomilu smještenu usred
bujne zelene doline. Elizabeta podbode konja, žudno iščekujući početak
radosnoga boravka, svjesna da je počasna gošća i da svojim dolaskom
iskazuje naklonost svojoj gostoprimki.
- Kako da kneginju Anu oslovljavam sada kada više nije kraljica? -
upita ona Kat.
 - Vaša Visosti, pretpostavljam - reče Kat, razmišljajući o tome kako
se izmišljanje naslova za bivše kraljice počinje pretvarati u novu
razbibrigu. Prva kraljica Katarina postala je kraljevna udova, a Elizabetina
je majka ostala bez kraljevskog položaja i otišla na stratište kao obična
gospa Ana Boleyn.
S dvojicom naoružanih pratilaca što su jahali za njima i trima
pratiljama, Elizabeta i njezina odgojiteljica uz topot kopita prijeđoše
preko pokretnog mosta i nađoše se u dvorištu zamka. Tu je na otvorenim
vratima stajala kneginja Klevska, a iza nje članovi njezina kućanstva.
Kada se Elizabeta približila, ona se spusti u dubok naklon. Elizabeta
primijeti da na sebi ima zelenu haljinu po engleskoj modi, a kada sjaha i
pridiže bivšu maćehu, lakne joj osjetivši da je jedini miris što lebdi oko
nje slabašan ružin dašak pomiješan s daškom klinčića. Bit će da je
kneginja prihvatila nečiji savjet!
- Dobro mi došli, gospo Elizabeta! - smiješila se Ana. - Vrlo je
ljubazno od Njegova Veličanstva što vam je dopustio doći ovamo.
Govorila je zastajkujući, ali je očito puno vremena provodila u učenju
engleskoga jezika.
Elizabeta kraljevski prikloni glavu i dopusti kneginji da je povede u
zamak. U dvorani su na stolovima na nogarima bili posluženi narezano
hladno meso, mesne pite i prhki kolači punjeni kremom od jaja te mnoštvo
ušećerenoga voća, od čega je djevojčici dolazila voda na usta.
- Imamo i jedno jelo iz Klevea! - ponosno objavi Ana kada nešto
kasnije sjedoše za povišeni stol, s Elizabetom na počasnome mjestu. Na
Anin znak glavom, istupiše dvojica sluga. Jedan je točio vino, a drugi
nosio pladanj nakrcan nečim što je izgledalo poput zelenkasto-bijele hrpe.
- Što je to? - znatiželjno upita Elizabeta.
- Kiseli kupus - reče Ana. - Kupus sa solju, vinom i smrekinjama.
Na drugi znak glavom sluga stavi obilnu količinu toga jela na
Elizabetin tanjur. Elizabeta ga okusi.
- Izvrsno! - prosudi ona, uživajući u kiselom okusu. Princeza se ozari.
Kat je, promatrajući ih obje, bila oduševljena obećavajućim početkom
ovoga posjeta.

Čim su zašle u dugačku galeriju, Elizabeta ugleda portret.

- To je moja majka! - uzvikne, a onda stavi ruku na usta, shvativši što
je rekla. Već je odavno bila shvatila da se ime njezine majke nikada ne
smije javno spomenuti. No, tu je pred njom bio portret vrlo sličan onome
kojije sakrila u svojoj sobi, samo što je na ovome kraljica Ana držala u
ruci ružu, a preko čela imala zlatnu mrežicu te izgledala mlade i ljepše
nego na onoj drugoj slici.
Kneginja se snuždi.
- Trebala sam misliti na to! - uzvikne. - Namjeravala sam dati
skloniti tu sliku, ali bilo je toliko posla oko priprema...
Kat joj priskoči u pomoć.
- Sve je u redu, Vaša Visosti. Gospa Elizabeta već je vidjela slike koje
prikazuju njezinu majku. Mislim kako je važno da dozna nešto o njoj.
- Oh, da - suosjećajno reče kneginja. - Jadno dijete. I ta jadna žena. -
Ona zadrhti. - Zbog toga i želim učiniti nešto za gospu Elizabetu. Sad joj
više ne mogu biti majka, ali joj mogu biti prijateljica.
- Dobrota Vaše Visosti bit će prihvaćena s dubokom zahvalnošću -
reče Kat i dvije žene razmijeniše poglede pune međusobnoga
razumijevanja.
Elizabeta se zagleda u sliku, jedva svjesna njihovih riječi. Žalila je
što ne može sliku imati samo za sebe.
- Tako lijepo izgleda - reče.
- Slika je vjerno prikazuje - reče Kat.
- Bilo mi je drago kad sam je ovdje pronašla - reče Ana. - Na dvoru je
nitko i ne spominje.
- Previše se boje kralja - tiho reče Kat. Kneginja obzirno uhvati
Elizabetu za ruku.
- Dođite. Imam vam još nešto pokazati.
 Povede djevojčicu niz galeriju dojedne spavaonice. Tuje stajala
prekrasna postelja od hrastovine, s engleskim grbom urezanim u
zamršenoj rezbariji.
- Rekli su mi da je to postelja vaše majke - reče. Elizabeti poskoči
srce.
- Zašto se nalazi ovdje? - upita.
- Ovo je bio dom vaše majke - objasni Kat. - Djetinjstvo je provela
ovdje, a vaš joj je otac ovamo dolazio udvarati. Ali, nije to prihvaćala:
dugi niz godina ostavljala ga je bez odgovora.
- Ali on je bio kralj! - Elizabetu je ovo zaprepastilo, no istodobno je
se i dojmilo.
- Da, bio je kralj, ali je, kadaje od vaše majke zatražio da mu bude
izabrana gospa, time nju postavio iznad sebe, štujući je poput lika na
oltaru, da se tako izrazim. Ona je bila gospodarica njegova srca, osoba u
čijim je rukama ležala njegova sreća. Uvijek je tako u igri ljubavi - reče
Kat.
- Nije tako u Kleveu - s gorčinom dometne kneginja. - Tamo se
djevojka uvijek udaje za muškarca kojeg joj odabere otac.
- I ovdje je takav običaj - reče Kat. - No, kralj je već bio oženjen. Nije
mogao zatražiti od gospe da mu bude supruga pa je zatražio da mu bude
gospodaricom.
- Gospodaricom? - upita Elizabeta prelazeći prstima preko rezbarije:
mora da je tu nekoć počivala majčina glava.
- Da vlada njegovim srcem - reče Kat, samo napola govoreći istinu10
- Kao što sam ja vaša učiteljica pa vas usmjeravam.
- I ona je odbila? Bila je, kako se to kaže, hrabra žena! - izjavi Ana.
I Elizabeta se zadivi. Mora da je majka bila izvanredna žena: kakvu li
je snagu pokazala, kakvu odvažnost! - Je li je moj otac sve to vrijeme jako
volio? - upita. Kat časkom zašuti, razmišljajući o odgovoru.
 - Da, jest. Ni na koju drugu nije mislio. Samoga je sebe postavio za
poglavara Engleske crkve tako da se može njome oženiti pa ju je
naposljetku i osvojio.
Nakon toga je, dakako, sve pošlo po krivu pa Kat odluči odvratiti
Elizabetu od daljnjih pitanja.
- Da pođemo do vaše spavaonice? - reče.
- Ah, da. Pođimo ovuda - Ana brzo shvati mig.
- Zar ne mogu spavati ovdje? - upita Elizabeta.
Znala je da će se osjećati bliže majci ako bude spavala u njezinoj
postelji.
- Mislim da je to ložnica kneginje Ane - reče nesigurno Kat.
- Sve je u redu - ljubazno reče kneginja. Gospa Elizabeta može
spavati ovdje. Naložit ću tako.
Ozareno svrne oči na djevojčicu, a ona joj uzvrati zahvalnim
pogledom.
- A sada vam želim pokazati prekrasne vrtove! - izjavi Ana.
Kad god bi poslije toga došla u Hever, Elizabeta bi naišla na nešto što
ju je podsjećalo na majku. Uspomena na nju nalazila se u svakoj sobi, na
svakoj vrtnoj stazi, u svakoj sjenici. Velik dio predmeta što su pripadali
obitelji Boleyn uklonili su kraljevi službenici, ali je nešto ipak preostalo,
primjerice, majčina postelja i portret. Ta kome bi, mislila je Kat, trebali
takvi podsjetnici na palu kraljicu? Ipak, čak i u zamku lišenom njezinih
stvari, bilo je lako zamisliti Anu u Heveru.
- Jeste li ikada bili ovdje dok... dok je ona ovdje živjela? - upita
Elizabeta Kat dok su toga prvog poslijepodneva šetale veličanstvenim
vrtovima.
- Jednom - prisjeti se Kat. - Tada je sve ovdje bilo u velikom sjaju.
Pamtim da sam nazočila velikoj svetkovini kojom se proslavljala dodjela
plemićkoga naslova vašemu djedu, sir Thomasu Boleynu, kada ga je kralj
proglasio lordom Rochfordom. Bilo je tu plesa i pantomimičara pod
maskama, a vaša je majka bila u središtu pozornosti. Mladići su se
otvoreno natjecali za njezinu naklonost.
Čuvši ovo, Elizabeta se oduševi. Kako je krasno kada si tako omiljen,
kada ti se ljudi dive.
- Je li ona lijepo izgledala? Recite mi što je imala na sebi - potakne
odgojiteljicu.
- Bila je odjevena u haljinu od tamnomodre svile, s biserima oko
vrata, a kosa joj je bila raspuštena. Vrlo duga i vrlo tamna, a sjećam se i da
je blještala od sitnih upletenih dragulja. I često se smijala...
Kat tužno odmahne glavom, prisjećajući se da je Ana u kasnijim
godinama imala vrlo malo razloga za smijeh.
- Kad odrastem bit ću kao ona! - objavi Elizabeta. - Bit ću lijepa i
nosit ću svilene haljine i dragulje u kosi!
Kat se osmjehne. Svakim je danom sve više voljela svoju taštu
pitomicu, njezin živahni značaj i odlučno lišce.
Elizabeta se zaustavi berući poljsko cvijeće. Nebo je blistalo, zlatno i
zamagljeno od kasnoga poslijepodnevnog sunca, a puhao je blag
povjetarac. Kat na trenutak zastane uživajući u miru i ljepoti toga mjesta.
- Hajde, mlada gospo - reče naposljetku. - Kneginja Ana uskoro će se
probuditi nakon poslijepodnevnog odmora pa se moramo urediti za večeru.

Elizabeta je ležala u majčinoj postelji. Zavjese su bile navučene, a

svijeća utrnuta. Soba je bila mračna, ali u polumraku je mogla razabrati
obrise stolaca, klecala i škrinje za odjeću što su se nizali duž zidova, a na
klinuje visjela njezina kremasta haljina, iščetkana i spremna da je sutradan
ujutro odjene. U daljini tišinu razbije huk sove.
Djevojčica nije uspijevala zaspati. Nepoznata soba, čudna kuća,
uzbudljiva otkrića i ono što je tijekom dana doznala - sve ju je to
uznemirilo pa, bez obzira na to koliko je čvrsto stiskala oči ili u sebi
ponavljala molitve, kao da je prošlo stotinu godina prije nego što je
konačno zaspala, a i onda je spavala na mahove ili se barem tako činilo.
 Nije bila sigurna što ju je trgnulo iza sna. Vjerojatno studen, jer se
probudila drhteći. Potom postade svjesna da nije sama. U dnu njezine
postelje stajala je tamna sjena.
- Kat? - prošapće.
Ali lik ništa ne odgovori niti se pomakne. Lice mu je bilo u sjeni,
cijelo mu je tijelo prikrivala tmina, no izgledao je kao žena, a Elizabeta,
uz prve drhtaje nelagode, osjeti kako je ta žena promatra. Osjeti ubod
straha.
- Kat?
Odgojiteljičino je ime izgovorila naglašenije nego inače,
prikupljajući posteljinu oko sebe i uplašenim očima izvirujući preko ruba
plahte. Tamni je lik još uvijek bio tamo, ali je bio previše vitak za Kat,
shvati Elizabeta. Počinjala se pitati ne poigrava li se to tama s njome ili je
posrijedi sjenka što je baca neki komad pokućstva pa čak i sama postelja,
kad lik najednom ispruži ruke prema njoj. Ta je dirljiva kretnja bila puna
preklinjanja, čežnje, kao ijoš nečega, nečega što nije bilo nimalo
zastrašujuće, nego iznenađujuće utješno.
Zapanjena, Elizabeta odagna san iz očiju. Kada ih ponovno otvori,
nikakva lika više nije bilo. Soba je bila prazna.
Srce joj je uplašeno tuklo. Je li sanjala? Ili je onaj lik uistinu bio
ovdje? Dakako da jest, osjetila je studen, probudio ju je osjećaj studeni,
još i prije negoli je primijetila taj lik. Čudno, ali više joj nije bilo hladno.
Soba je sada bila ugodno topla: na kraju krajeva, bio je kolovoz.
Ležala je i razmišljala.
- Majko? - prošapće, kušajući na jeziku slatku i nepoznatu riječ.
Neminovan je zaključak, jedini u koji je željela vjerovati, bio da je sjenka
Ane Boleyn došla u njezinu sobu. No, odgovora nije bilo.

Elizabeta svoje iskustvo ne spomenu ni Kat ni kneginji. Na hladnome

dnevnom svjetlu ionako joj se sve činilo kao san ili kao nešto što je samo
zamislila. Čak i ako to jest bio majčin duh, u što je sada sumnjala, sigurno
joj je došao poručiti koliko ju je Ana voljela za života, a vjerojatno je još
uvijek voli i na onome svijetu. Lik se više nije pojavljivao, a do kraja
njezina boravka u Heveru ruje se dogodilo ništa loše, što je sve samo išlo u
prilog ovakvu zaključku. Dani su letjeli, ona je dobro spavala pa je
trenutak kada joj se uz naklon valjalo oprostiti od kneginje Ane stigao i
prebrzo.
- Morate opet doći - reče joj gospa. - Vaš mi je posjet pričinio veliko
zadovoljstvo. Nadam se da ćete o meni misliti kao o prijateljici.
- Hoću - gorljivo izjavi Elizabeta ispruživši ruku.
Ana to, međutim, zanemari. Sagne se, privuče djevojčicu u topao
zagrljaj i poljubi je.
- Vratite se uskoro! - reče.

Elizabeta je Anu Klevsku ponovno vidjela tek za Novu godinu, kada

su 1541. obje bile pozvane sudjelovati u svetkovinama u Hampton Courtu.
- Napokon ću upoznati novu maćehu! - uzvikivala je Elizabeta,
uzbuđeno plešući naokolo po spavaonici. - Moram dobiti novu haljinu!
Molim vas, Kat, mogu li dobiti novu haljinu?
Kat pošalje po krojača.
- Bože, što ste narasli, gospo Elizabeta - reče on uzimajući joj mjere.
- Sada mi je sedam godina - objasni mu Elizabeta. - Zar nisam visoka
za svoju dob?
- Doista jeste - reče krojač susprežući osmijeh. - I vrlo lijepi, ako to
smijem kazati.
- Smijete - reče mu ona kraljevski. - Idem na dvor pa mi morate sašiti
posebnu haljinu.
- Gospo, kada je završim, zasjenit ćete sve ostale gospe! - reče joj pa
pozva pomoćnike. Elizabeta zine od udivljenja pred balama raskošnih
tkanina što su se odmatale pred njom.
- Moramo paziti na trošak - zabrinuto reče Kat. - Odobren mi je
stanovit iznos za razne troškove... koji u prošlosti nije bio dostupan.
 Potom iskrivi lice prisjećajući se onoga što je čula o junačkim
naporima gospe Bryan da sastavi kraj s krajem u tjednima nakon pada Ane
Boleyn, kada se činilo da je kralj potpuno zaboravio na mlađu kćer. Poslije
se, međutim, pokazao prilično velikodušnim.
Krojač se nakloni. Bio mu je poznat Elizabetin neizvjestan položaj.
- Što mislite o ovome, gospodarice Champer nowne? Pokaže joj
tamnozeleni taft protkan zlatnim koncem. Cijena koju je naveo bila je
razumna.
- Izgledat će zanosno uz crvenu kosu gospe Elizabete - reče.
- Ovoje prekrasno! - poviče Elizabeta, molećivo gledajući u Kat.
- Dobro - reče Kat. - Ovo jest posebna prigoda.
I tako Elizabeta u Hampton Court stiže s veličanstvenom haljinom
spremljenom u prtljazi, zajedno s darovima koje je sama mukotrpno i
nevoljko izvezla za oca, sestru, brata i novu maćehu.
Čim ude u odaje koje joj bijahu dodijeljene, u posjet joj dođe gospa
Marija.
- Dobro došli, sestro!
Osmjehne se primijetivši da je Elizabeta od njihova posljednjega
susreta porasla i izgubila bucmasti dječji izgled. Djevojka koja se pred
njom spuštala u naklon doista se vrlo otmjeno držala i iz nje je izbijao
novostečeni ponos. Ipak, ona je, na kraju krajeva, još uvijek vrlo mlada,
podsjeti se Marija, pa će joj sada, kadaje došla na dvor, biti potrebna
ćudoredna zaštita.
Dok je Kat raspremala prtljagu i slagala Elizabetinu opremu, Marija
je sjedila na klupici uz prozor i slušala sestrine novosti koje su se
uglavnom odnosile na učenje i štence te nešto što je zvučalo kao
govorkanje među služinčadi.
- A bila sam i u Heveru, u posjetu Ani Klevskoj - reče Elizabeta.
- U Heveru? - ponovi Marija sva u čudu pa pogleda Kat.
 - Kneginja je tada ondje boravila, gospođo, pa se to činilo
najprikladnijim.
Marija više ništa ne reče, ali joj se tanke usnice stisnuše. Kadšto je
sumnjala u Katinu mudrost. Što se Elizabeti bude manje govorilo o onoj
njezinoj bezvrijednoj majci, to bolje.
- Jeste li se već sreli s našom novom maćehom, sestro? - upita
Elizabeta.
- Jesam - oprezno reče Marija. - Njezino Veličanstvo veseli se što će
se upoznati s vama.
- Je li lijepa? - htjela je znati Elizabeta.
- Zgodna je - reče Marija. - Poslije ću vas odvesti da je vidite.
Obećala je da će poslati po nas. U međuvremenu se morate presvući, a
onda možemo poći u kraljevsku kapelu na večernjicu.
Opet molitve, pomisli Elizabeta. Marija i njezine stalne molitve!
Elizabeta je izmolila jutarnju molitvu i ne vidi potrebe da se opet moli.
No, poslušno otrpi da je Kat odjene u drugu po redu najbolju haljinu, onu
od grimiznoga damasta, te da je Marija duž beskrajnih hodnika odvede do
kapelice.
Kraljičina je odaja bila blistavo osvijetljena bezbrojnim svijećama
zabodenim u razgranate zidne držače, a vatra je pucketala na ognjištu. U
kutu su tiho svirali glazbenici. Kada se Elizabeta i Marija s poštovanjem
pokloniše, iz jata gospi okupljenih u sobi izdvoji se sićušni lik i priđe k
njima.
- Ustanite, gospo Marija, gospo Elizabeta - začuje se djetinji glas.
Elizabeta pred sobom ugleda punašnu nisku ženicu, vrlo mladu, u
bogatim haljinama preplavljenu draguljima. Nova je kraljica imala
kestenjastu kosu, ohole oči zastrte teškim vjeđama, pune i napućene
usnice, a u naručju je držala najslađe štene na svijetu.
- Dobro mi došle - reče pružajući im ruku na poljubac te usput umalo
ispustivši štene.
 - Gospa Elizabeta čezne za time da vas upozna, gospođo - reče
Marija.
Koliko god da je Marija bila niska, bila je viša od Katarine Howard, a
izgledala je, pomisli Elizabeta, i mnogo starije. Kako je čudno kada si
stariji od vlastite maćehe!
- Vrlo ste lijepi, Elizabeta - reče kraljica. Vidjela je kako dijete zirka
prema štenetu. - Želite li je uzeti u ruke? - upita pa spusti toplo, krzneno
tjelešce u Elizabetino naručje. Elizabeta opazi kako im se kneginja Ana
smješka.
- Baš smo se spremale vježbati neke plesne korake - reče Katarina. -
Mogle biste nam se obje pridružiti. Gospe, molim vas! La Mourisque!
Elizabeta žurno spusti štene na pod. Žene načiniše dva kruga, a
glazbenici zasviraše živahan napjev. Netko Elizabeti u ruku gurne par
kastanjeta i ona se odjednom nađe usred plesa, poskakujući najprije u
jednom, a potom u drugom smjeru te se svaki put sastajući s drugom
plesačicom. U tim se trenucima morala zavrtjeti oko sebe i udariti
kastanjetama. Sve je to bilo silno zabavno pa nikako nije shvaćala zašto ih
njezina sestra, kad god bi je u gužvi uspjela opaziti, gleda tako prijekorno.
Mala se kraljica sretno smijala, s užitkom trčkarajući naokolo, a gospe su
nevjerojatno uživale, kad se otvoriše vrata i sluge najaviše kralja.
Plesačice se spustiše u dubok naklon, a suknje im se raširiše po tlu,
kada u sobu, šepajući i teško se oslanjajući o štap, uđe pozamašan i visok
lik u golemu krznenom ogrtaču. Elizabeta se uplaši ugledavši ga tako stara
i bolesna, onoga njezina moćnog oca koji joj se uvijek činio nepobjedivim.
No, bio je u oduševljenu raspoloženju.
Uspravite se, moje gospe! - reče domahnuvši im rukom da ustanu i
krenuvši ravno prema kraljici. - Kako je danas moja slatka Kate? - upita,
sagnuvši se i poljubivši je ravno u usta. Očima ju je proždirao.
- Dobro sam, gospodine - odgovori ona - ali još sam sretnija zbog
toga što vas vidim.
Elizabeta, čekajući da je otac zamijeti, pomisli kako kraljičine riječi
ne zvuče posve iskreno, a uoči i da Marija gleda Katarinu s loše
prikrivenim neodobravanjem.
Henrik, posjednički je obujmivsi rukom, povede mlađahnu suprugu
prema dvama svečanim stolcima na povišenu mjestu. Elizabeta ih je
promatrala kako sjedaju, a potom vidje kako je otac posegnuo rukom i stao
milovati kraljicu, zadržavajući prste na njezinu obrazu, grlu, bujnim
grudima koje je nisko izrezan gornji dio haljine otkrivao gotovo do
bradavica... Pokraj nje, Marija se ukoči.
Katarina se sagne prema kralju i nešto mu reče. On se nasmiješi i
poškaklja je pod bradom, na što ona zahihoće. Odjednom, primijetivši
kćeri kako stoje i čekaju, on makne ruku s kraljičinih grudi i pozva ih k
sebi. Marija stupi u sredinu prostorije i duboko se nakloni, a Elizabeta se
povede za njezinim primjerom.
- Bog vas obje blagoslovio, kćeri moje - reče Henrik. - Obje ste nam
dobrodošle na dvor. Za večeras su predviđene sjajne zabave u kojima sam
siguran da ćete uživati. A naša kraljica - prisno se nasmiješi Katarini -
jedva čeka da se s vama, Elizabeto, bolje upozna.
Katarina se ukočeno osmjehivala, ali bilo je jasno da je nestrpljiva
pozabaviti se nečim drugim. Elizabeta brzo shvati da se njezina nova
maćeha zapravo uopće ne zanima za nju, a predmnijevala je da i Marija
isto osjeća.
Ali, Marija se nije dala izazvati da to prizna. Kad su sestre sutradan u
Marijinoj sobi sjele za šahovsku ploču, Elizabeta se usudi iznijeti svoje
mišljenje.
- Ne mislim da naša maćeha previše mari za nas - izjavi.
- Silno je mlada - reče Marija. - Mora naučiti još puno o tome kako se
kraljica treba ponašati.
- Sinoć nijednom nije obratila pažnju na mene - reče Elizabeta. -
Pokušala sam uhvatiti njezin pogled, ali ona uopće nije gledala u mojemu
smjeru. Samo je htjela plesati i kočoperiti se.
- Puno je ljudi zahtijevalo njezinu pozornost - reče Marija.
 - Ali ja sam kraljeva kći! - nato će Elizabeta. - Važna sam osoba i ona
me nije smjela zapostaviti.
- Možda i jeste važna osoba, ali morate se naučiti poniznosti -
prijekorno će Marija. - Sestro, sigurna sam da će kraljica poslati po nas i
provesti s nama neko vrijeme.
- Ona se vama ne sviđa, zar ne? - ustrajala je Elizabeta.
- Nisam to rekla, sestro - oštro će Marija. - Jedva je poznajem. No,
ona je iz dobre katoličke obitelji. Radije bih nju imala za kraljicu nego
neku ženu koju bi nam doveli vjerski reformatori, kao što je kneginja Ana.
- Meni se kneginja Ana sviđa! - reče Elizabeta. - Sinoć je dugo sjedila
uz mene, a donijela mi je i lijep poklon. - Podiže draguljima ukrašen
pomander11 što joj je visio za pojasom i ponovno ga s udivljenjem
promotri. - I uživala sam gledajući je kako pleše s kraljicom. Mislim da je
otac trebao ostati u braku s njome.
- Pst! - prosikće Marija. - Ne smijete to govoriti. Upast ćete u
nevolju. A ako kraljicu maknete tamo kamo ste naumili, pojest ću vam je!
Usredotočite se!
 6. 1541. - 1542.

Voljela bih da smo za Božić mogli poći na dvor - gunđala je Elizabeta,

nabadajući komad pečene veprovine i bez puno zanimanja promatrajući
pelivane. - Cijele godine gotovo da nismo bili ondje.
- Nije bilo moguće, gospo - reče sir John Shelton.
Elizabeti ne promakne pogled što ga razmijeniše on i Kat. Nešto se
zbivalo i ona je bila odlučna otkriti što. Barem će joj život postati malo
zanimljiviji. Promatranje gomile prostaka što skakuću po hatfildskom
dvorištu nije ni izdaleka primamljivo kao veličanstvene dvorske zabave pa
se slomila od razočaranja kada očekivani poziv nije stigao. Već je bio
Badnjak i znala je da ga više nema smisla očekivati.
- Otac je bolestan, zar ne? - upita najednom obrativši se Kat.
Odgojiteljičino je priprosto lice, rumeno u svjetlu baklji, izgledalo
smeteno.
- Ne, gospo, on je dobro, kako vjerujem - reče ona. - Nismo čuli ništa
suprotno tomu.
- No, nešto nije u redu - ustrajala je Elizabeta, tjerana snažnom
slutnjom. - Zašto ovoga Božića ne idem na dvor, a prošle sam godine išla?
Jesam li na neki način uvrijedila kralja?
- Nipošto - reče Kat. To nema nikakve veze s vama, dijete moje.
- Dakle, ipak nešto nije u redu - nije popuštala Elizabeta. Kat se
okrene sir Johnu.
- Morat ću joj reći - promrmlja.
- Čekajte - opomene je on. - Nismo dobili nikakve upute.
 - Ne - tiho reče Kat. - Kralju su druge stvari na pameti.
- Kakve stvari? - upita Elizabeta koja je željno slušala.
- Dođite sa mnom - reče Kat. Sir John je odmahivao glavom. - Je li to
pametno? - upita.
Kat se namršti na njega i odlučno usmjeri Elizabetu prema otvorenim
vratima dvorca. Ponekad čovjek mora uzeti stvari u svoje ruke. Ako bude
čekala naloge s dvora, možda će ih čekati dovijeka.

Kat posjedne Elizabetu na klupu u velikoj dvorani koja je bila prazna.

Svi su bili vani uživajući u zabavi i pečenju s ražnja. Plamen krijesa bacao
je skakutavo svjetlo na visoke prozore razdijeljene stupićima.
Kat i sama sjedne uz svoju pitomicu.
- U pravu ste, Elizabeta - reče ona - nešto se dogodilo, a kada vam
kažem o čemu je riječ, shvatit ćete zašto u ovom trenutku ne možete poći
na dvor.
Elizabeta osjeti napetost. Znala je, otac je bolestan ili ozlijeđen, a
možda čak i na samrti. Pripremi se na loše vijesti i iznenadi se kada Kat
reče:
- U pitanju je kraljica.
- Kraljica? Je li bolesna?
- Ne, dijete, pala je u nemilost. Zapravo, još gore od toga. Nalazi se u
kućnom pritvoru u Sionskoj opatiji zbog svojih loših postupaka.
- Što je učinila?
Elizabeta se nejasno sjećala odjeka jednoga sličnog razgovora,
vođenog prije mnogo mjeseci, čije je pojedinosti vrijeme bilo zamaglilo.
- Bila je nevjerna kralju s dvojicom gospode. Pa, teško da bi ih se
moglo nazvati gospodom, s obzirom na ponašanje. Razumijete li što hoću
reći?
- Dopustila... dopustila im je da je poljube? - nesigurno upita
Elizabeta, prisjećajući se oca kako ljubi i miluje mladu suprugu.
- Ne samp to - reče Kat. - Ima puno toga što se može dogoditi između
muškarca i djevojke, više nego što ste ikada i sanjali, nevini i zaštićeni kao
što jeste, dijete moje.
Glas joj je zvučao trunčicu sjetno, a isto tako i tužno.
- Muškarci se - nastavi Kat pažljivo birajući riječi - rađaju s kopljem,
a žene s rascjepom. Znate, tamo dolje.
Elizabeta shvati na što Kat misli pa pocrveni, a odgojiteljica
nepokolebljivo nastavi.
- Da bi se napravilo dijete, koplje mora ući u rascijepljeni dio, ali je
takav čin dopušten samo u braku. No, kraljica je, kažu, to učinila izvan
braka i time je izdala vašega oca kralja kojemu je trebala biti vjerna.
- Pa kako je mogla?
Elizabeta otvori usta i raširi oči. Bilo je već dovoljno loše zamišljati
muškarce i žene kako rade nešto tako neobično kada se vjenčaju, a još gore
da to žele činiti s drugima. A što se tiče toga da je njezin otac to činio s
kraljicom, i sama je pomisao na to bila sablažnjiva! Dakako, Elizabeta je
imala samo najopćenitiju predodžbu o tome što je Kat doista mislila, ali
sve joj je to zvučalo prilično zastrašujuće i vrlo nečedno.
- I učinila je to s dvojicom gospode? - upita dijete. Bojim se da jest -
reče Kat.
- Istodobno? - htjela je znati Elizabeta.
- Oslobodi Bože, ne! - uzvikne Kat. - To je osobna stvar. Uvijek!
- I zbog toga je u kućnom pritvoru? - plašljivo upita Elizabeta. - Što
to znači?
- Da nije u tamnici, nego je zatočena u svojim odajama - objasni Kat.
- Hoće li dugo ostati tamo?
 - Dok kralj ne odluči što će biti s njom - polako izgovori Kat.
- Mislite... neće joj valjda odsjeći glavu? - upita Elizabeta sitnim
glasićem.
Sva je drhtala.
- Vjere mi, ne znam - iskreno reče Kat. - Moramo se moliti za nju.
Elizabetin se hitri um nije zaustavljao.
- Ovi kraljičini grijesi... - reče ona nakon nekoliko trenutaka. - Je li to
isto što je učinila i moja majka i time zaslužila smrt?
- To je bilo izneseno kao optužba protiv nje, da - odgovori polako Kat.
- Ali ja u to ne vjerujem, a ne biste trebali ni vi. Uvjerena sam da je bila
nedužna.
- No, moj je otac vjerovao da nije - reče Elizabeta.
- Oh, bez brige, protiv nje su izgradili uvjerljiv slučaj. Mnogi su ljudi
vjerovali da su te optužbe istinite. Međutim, ona se odvažno branila na
suđenju pa su čak i njezini neprijatelji, kao što sam vam rekla, naposljetku
govorili kako je to bila samo izlika da je se makne. Ali, vaš otac kralj nije
stajao iza toga, u to čvrsto vjerujem. To je smislio gospodar Cromwell,
Bog mu dao duši lako, kako bi uklonio i nju i sve njezine pristalice jer su
mu stajali na putu.
- Bio je to zao čovjek! - prasne Elizabeta.
Bilo joj je drago čuti, nakon raskida kraljeva braka s Klevskom, da je
i glavni tajnik završio na stratištu, pod optužbom za krivovjerje.
- Jest, ali je za to i platio - reče Kat. - Napravio je kobnu pogrešku
kada je kneginju Anu doveo u Englesku i tako se otvoreno izložio zlobi
svojih neprijatelja.
- Dobio je što je zaslužio - strogo reče djevojčica. - Ubio mi je majku.
- Nemojte razmišljati o tome - ljubazno reče Kat. - To će vam samo
škoditi. Molite se za kraljicu kad god budete mogli, kao i za pokoj majčine
duše. I za Thomasa Cromwella, jer je to vaša kršćanska dužnost. U
međuvremenu, uživajmo u Božiću. Život je prekratak za potištenost!
 - Bojim se da vam moram priopćiti ružne vijesti, Elizabeta - iznenada
reče Kat.
Bilo je hladno jutro u veljači pa su stol u sobi za učenje privukle bliže
ognjištu: Elizabeta je sada sjedila ondje vježbajući pisanje kosih slova
gusjim perom. Kat joj se u posljednjih sat vremena činila neobično tihom,
ali je pretpostavljala da se odgojiteljica silno usredotočila na provjeru
njezine zadaće iz matematike.
Elizabeta podigne pogled. Srcoliko joj je lišce bilo upitno,
prestrašeno, a Kat odvažno nastavi:
- Kraljici je jučer ujutro odrubljena glava - tiho reče. - Odlukom
Parlamenta proglašena je krivom za veleizdaju i osuđena na smrt.
Elizabeta nije uspijevala progovoriti. Nikako nije mogla prihvatiti
činjenicu da više nema one punašne i zgodne mlade žene koja je hihotala
dok ju je kralj milovao po grudima, da je ona privlačna glava grubo
odvojena od vrata. To mora da je bila bol, brza i oštra, a bilo je i mnogo
krvi. Mogla je zamisliti strah mlade kraljice, njezine kolebljive korake
dok se približavala stratistu, njezin užas kad je kleknula iščekujući
spuštanje sjekire. Elizabeta zadrhti. Bilo joj je kao da su joj opet smaknuli
majku, kao da su opet smaknuli Anu Boleyn.
Osjećala je kako joj se želudac diže u grlo. Iznenada ustane, pokrije
usta rukama i otrči u nužnik, gdje povraćajući izbaci doručak u kameni
otvor. Potom ostade stajati dršćući, pokušavajući se pribrati: takvu je nađe
zabrinuta Kat.
- Psst, dušice - umirivala je svoju očajnu pitomicu, privlačeći je u
topao zagrljaj.
Elizabeta je pokuša odgurnuti, ne želeći da Kat vidi kako gubi vlast
nad sobom, ali je tuga i užas preplaviše pa, zaboravljajući da je velika
djevojka od osam godina i prestara da plače kao malo dijete, potraži
utočište na odgojiteljičinu ramenu i zaplače. Držeći u naručju djevojčicu
koja je jecala i drhtala, Kat osjeti njezinu nepodnošljivu bol i suzajoj
klizne niz obraz.
 Nakon toga ime Katarine Howard više se nije spominjalo. Ni Kat ni
Elizabeta nisu se htjele izložiti opasnosti od ponavljanja ovoga bolnog
prizora. Svjesna koliko je njezinu pitomicu morala duboko potresti
spoznaja o sudbini pokojne kraljice, Kat je Elizabetu od morbidnih misli o
smrti nastojala odvratiti veselim pričama, igrom skrivača pa čak gađanjem
snježnim grudama kada je vrijeme bilo dovoljno hladno. Grijale su pecivo
na vatri, kuglale se u galeriji i pjevale razne pjesme, a Elizabeta je njihovo
pjevanje pratila na lutnji ili virginalu.
- Sviranje vam tako dobro ide - hvalilaju je Kat. - Zapravo, u svakom
se pogledu pokazujete tako sposobnom učenicom da se bojim kako više
nema puno toga čemu bih vas ja mogla naučiti. Mislim, dijete moje, da
vam je došlo vrijeme za pravoga učitelja.
- Ali, ja volim učiti s vama - prosvjedovala je Elizabeta.
- I ja volim učiti s vama - reče Kat - ali iscrpila sam slabe zalihe
svojega znanja. Moram vam reći da sam pisala Njegovu Veličanstvu
zamolivši ga da vam dopusti učiti zajedno s kraljevićem.
- To ste učinili? - oduševi se Elizabeta. Njezina je žeđ za učenjem bila
neutaživa, a velika je bila i želja da što više vremena provede s bratom
kojega je i odveć rijetko viđala. - Hoću li ići na dvor?
Kat se nasmiješi.
- Ne, mlada gospo, nego ćete odlaziti u Ashridge ili Enfield, kad god
kraljević ondje bude boravio. Njega sada očekuju osnove pa će za vas
oboje biti zgodno da ponekad imate zajedničke satove.
Elizabeta se tomu silno radovala pa je narednih nekoliko tjedana
provela u grozničavu iščekivanju, čeznući za očevim odgovorom na
Katinu zamolbu.
- Zašto mu treba toliko dugo da dade svoj pristanak? - gunđala je.
- Pretpostavljam da u ovom trenu ima puno toga o čemu mora
razmišljati - odgovori Kat.
 Nije ponovila Elizabeti ono što je doznala iz pisma svoje sestre Joan,
kojajc bila udana za sir Anthonyja Dennyja, jednog od kraljevih
komornika, pa je povjerila Kat da je Njegovo Veličanstvo zapalo u duboku
utučenost i da ga muče bolovi u bolesnoj nozi. Kat je, prema tome, znala
da ne može očekivati brz odgovor. I doista, pismo je stiglo tek u svibnju.
- Dobre vijesti! Idući tjedan imate poći u Ashridge i započeti s
učenjem - sva sretna reče Kat ushićenoj Elizabeti. - Pod jednim uvjetom.
Morate dobro paziti s kim dolazite u dodir prije posjeta kraljeviću, a ako
budete izloženi bilo kakvoj zarazi, morate ostati kod kuće.
- Da, da, svakako - složi se Elizabeta, jedva je slušajući. - Mora da mi
otac pridaje veliku važnost kada sam zaslužila učiti zajedno s kraljevićem.
- Dakako da vam pridaje važnost! - nasmije se Kat. - Pa vi ste mu kći.
- I dobit ću nove haljine! - zacvrkuće Elizabeta izvodeći okretan,
radostan plesni korak.
- Stanite malo! - smijuckala se Kat. - Idete na satove, a ne na zabavu!
- Ali, moram se tamo pojaviti u punom sjaju - uporno će djevojčica,
diveći se svojim vitkim rukama.
- Doista, čovjek koji se vama oženi morat će biti silno bogat! -
podsmjehne se Kat.
- Ja ću biti bogata - reče Elizabeta. - Ja sam kraljeva kći. I neću se
udavati.
- Dakako da hoćete - reče Kat odmahujući glavom. - Sve se plemenite
djevojke udaju. Ženina je dužnost udati se i imati djecu. Za to nas je Bog
stvorio.
- Zašto se onda vi niste udali, Kat? - nestašno upita Elizabeta.
- Nekoć sam imala zaručnika - reče odgojiteljica, trunčicu sjetno. -
Odabrao mi ga je otac. Bio je dobar mladić, ali je umro. Sada mi je otac
previše star i nemoćan da bi mi našao supruga, a ovdje nemam mnogo
prilike nekoga susresti, no još se uvijek nadam da ću se jednoga dana
udati.
 - Ako se to dogodi, ne smijete me ostaviti - izjavi Elizabeta. - Vaš
suprug mora doći živjeti s nama.
- Reći ću mu - nasmiješi se Kat. - Čim ga upoznam.

Elizabeta je ležala u postelji, potpuno budna, zureći u žeravicu koja je

gasnula. Nije shvaćala zašto joj toliko smeta svaki razgovor o braku što bi
ga povela Kat. Vjerojatno je to u vezi s onim odvratnim stvarima o kojima
joj je Kat govorila prije nekoliko tjedana, stvarima koje ljudi čine u braku,
a koje je Katarina Howard učinila s onom dvojicom opake gospode.
Stvarima za koje su njezinu majku optužili da ih je činila s muškarcem
koji joj nije bio muž.
Pokušala je zamisliti što je Kat mislila kada je rekla da se muškarci
rađaju s kopljem, ali mogla se sjetiti samo čudnoga sićušnog privjeska što
ga je nazrela dok su njezinu bratu u najranijoj dobi mijenjali pelenice. Je li
to ono što muškarac mora staviti u ono mjesto tamo dolje, mjesto koje se
ne smije spominjati, da bi napravio dijete? Smiješno, ta je stvarčica za to
premala, a Elizabeta je uostalom bila neopozivo sigurna kako ne želi da
bilo koji muškarac s njom čini nešto tako grubo. Izlaz je, dakako, u tome
da se nikada ne uda. No, što ako joj otac odabere muža, kao što se
dogodilo s Kat? Bi li se usudila proturječiti kralju?
Usudila bi se, pomisli prkosno. Nije ju u svemu tome odbijala samo
nedoličnost. Bilo je tu još nečega, mračnijeg i zlokobnijeg, nečega
povezanog s užasom što ga je u njoj izazivalo smaknuće kraljice Katarine,
kao i majčino. Obje su umrle zbog istoga ružnog čina, a bio je tu još jedan
razlog za strah: ta nije li kraljica Jane umrla nakon porođaja? Dijete je
posljedica činjenice da je muškarac onu svoju šiljatu stvarčicu stavio u
vas. Dakle, ako dopustite muškarcu da vam to učini ili - još gore - ako vas
on na to prisili, mogli biste umrijeti, ovako ili onako. Nepodnošljivo je na
to i pomišljati.
- Ne - odluči Elizabeta, prevrćući se i čvrsto zatvarajući oči - nikada
se neću udati.
Elizabeta je bila zadivljena promjenom svojega brata kraljevića.
Nestalo je bucmasto dijete koje je posljednji put vidjela - kada ono? - prije
osamnaest mjeseci, a zamijenio ga je vitak petogodišnjak koji, doduše, još
nije nosio hlače, ali se vrlo muževno držao u baršunastom haljetku s
dugačkim skutima.12
- Budite mi dobrodošli, sestro - reče joj svečano, starmalo naginjući
glavu kada se Elizabeta pred njime spustila u dubok naklon. - Smijem li
vam predstaviti doktora Coxea, našega učitelja?
Mršav, sredovječan čovjek buljava izgleda, odjeven u crnu svećeničku
halju i s kapicom na glavi, klanjajući se stupi naprijed.
- Gospo Elizabeta, ovo je za mene posebna povlastica - reče. - Čuo
sam izvanredna izvješća o vašim sposobnostima i ne dvojim da ćete na
svojega brata kraljevića imati blagotvoran utjecaj.
Sjedoše za stol pretrpan knjigama, komadima pergamenta, perima i
tintarnicama.
- Mislim da ćete otkriti kako se mene ne trebate bojati - reče im
doktor Coxe. - Učenje bi trebalo biti užitak, a batinama utjerivati
učenicima znanje u glavu nije način na koji radim, iako znam da se mnogi
učitelji toga drže, pogotovo u našim školama. Ne, vaše milosti, više volim
mrkvu nego batinu. Zajedno ćemo se otisnuti u predivnu pustolovinu.
Elizabeta je uživala u satovima jer je učenje trajalo dulje i bilo teže
nego kada je učila s Kat, a onaje uživala u izazovima. Doktor Coxe bio je
dobar lingvist i pod njegovim se vodstvom njezino poznavanje stranih
jezika poboljšalo. Doskora je čitala jednostavne latinske tekstove i
prevodila kraće francuske pjesme. Posebno ju je očaravao vjeronauk jer je
za doktora Coxea taj predmet bio poseban izvor nadahnuća.
- Na nebo dolazimo kroz vjeru u Isusa Krista - izjavljivao je. - Samo
nam je to potrebno za spas. Morate ga ljubiti svim srcem svojim i
vjerovati u njega kao u svojega Spasitelja.
Eduard kimne, ozbiljna izraza srcolikog lica.
- Moja odgojiteljica kaže da moramo činiti dobra djela kako bismo
dospjeli na nebo - reče Elizabeta. - I siromasima davati milostinju ili
posjećivati bolesne.
 - Silno poučno - reče učitelj - ali ne i nužno za naš spas. Samo nas
vjera može spasiti.
Elizabeta nije bila posve sigurna što on pod time misli, a bila je
sigurna da to ne zna ni Eduard jer je sjedio izgledajući poprilično
izgubljeno, ali doktora Coxea toliko je bila ponijela snaga vlastitih
argumenata da to nije primjećivao. Međutim, nakon toga se počela truditi
sve jače ljubiti Boga. To joj je, međutim, bilo teško jer je zapravo najviše
voljela oca i Kat.
Drugom prilikom doktor Coxe otvori veliku, prekrasno uvezanu
knjigu koju je donio na sat.
- Ovo je Biblija, po prvi put službeno objavljena na engleskom jeziku,
a na naslovnoj stranici prikazan je vaš otac kralj kako Božju riječ
predstavlja puku i svećenstvu.
Djeca sa strahopoštovanjem pogledaše sliku. Doktor Coxe pobožno
prelista nekoliko stranica te im naglas pročita priču o Adamu i Evi.
- To je - zaključi - priča o čovjekovu padu.
- Kako je zmija izgledala? - plašljivo upita Eduard.
- Kao velika zelena guja! - reče Elizabeta s nestašnim pogledom u
očima.
- Vaše milosti, zmija je bila vrag glavom, poslan da tako prerušen
zavede ženu. Eva je po vlastitoj slobodnoj volji odlučila ne poslušati
Gospodina pa su zbog njezine slabosti ona i Adam istjerani iz raja.
- Ja se ne bih dala zavesti - živo reče Elizabeta.
- Ne biste, gospo - reče doktor Coxe - ali vi ste neuobičajen slučaj
svojega spola jer je dobro poznato da su žene općenito slabi i bespomoćni
stvorovi koji, poput Eve, mogu muškarca navesti na grijeh.
- Ja nisam ni slaba ni bespomoćna! - pomalo ogorčeno izjavi
Elizabeta.
- Nikada se takvo što ne bih usudio reći, gospo - glasno je
prosvjedovao doktor Coxe. - No, razlozi što je Bog muškarca postavio
iznad žene i dao mu vlast nad njom općenito su jaki. Svemu je tome uzrok
grijeh naše pramajke Eve.
Katarina Howard bila je slaba, pomisli Elizabeta. Ali, slušala je o
drugim ženama koje su bile jaka značaja. Recimo, Kleopatra. Hrabra sveta
Katarina koja se usprotivila poganskome rimskom caru i prihvatila
okrutnu smrt? Pa Izabela Kastiljska koja je vodila vojsku u bitku protiv
maurskih neznabožaca i sve ih pobijedila. Danas ima još puno takvih žena,
predmnijevala je, koje bi se pokazale kao nesavladive, samo kad bi za to
dobile priliku, pa se pitala zašto li je Bog muškarcima odredio da budu
jači spol. Zar zbog toga što je Eva Adama navela na grijeh?
- To je vjerojatno izmišljena priča - reče ona, zaprepastivši tim
riječima i sebe i doktora Coxea.
- Nebesa, dijete, vi u pitanje dovodite Sveto pismo? - uzvikne učitelj.
- To se ne smije! Dakako da tu ništa nije izmišljeno.
- No, kako Bog može ženu načiniti od rebra? - upita Elizabeta,
odlučna dokazati svoj stav.
Bog može učiniti sve što mu se prohtije - namršti se doktor.
- A vama bi valjalo obratiti pažnju na ono što kažu mudrije i iskusnije
glave nego što je vaša. Bog je ženu, u svoj njezinoj nesavršenosti, stvorio
zato da muškarcu služi i da ga sluša. Tako je svijet načinjen. A sada ćemo
čitati priču o Potopu.
- Djevojke su glupe - samodopadno reče Eduard, a Elizabeta mu bez
oklijevanja isplazi jezik.
- Dosta! - zagrmi doktor Coxe. - Ovako se kraljevska djeca ne
ponašaju.
- Da, ne ponašaju se tako, sestro - strogo reče dječak. - Ipak sam ja
kraljević.
- Onda biste trebali biti dovoljno mudri i znati da djevojke nisu glupe
- uzvrati mu Elizabeta, a Eduard se snuždi.
- Priča o Potopu, molim vas - podsjeti ih doktor Coxe.
 - Žalim svojega brata - reče Elizabeta dok ju je Kat spremala u
postelju. - Tako je ozbiljan. Nema smisla za zabavu. Znate, jedva da se
ikada nasmiješi.
- Siroti dječačić, bojim se da mu je svijest o tome da će jednoga dana
biti kralj prevelik teret primijeti Kat.
- U pravu ste - reče Elizabeta.
- Sigurna sam da se gospa Bryan i gospodarica Penn trude oko njega
najbolje što mogu - umirivalaju je Kat.
- Istina, ali ga odasvuda okružuje ceremonijal, a to mu ostavlja malo
slobode. Ljudi oko njega stalno mu govore da veličanstvenošću mora
nasljedovati oca.
Elizabeta je relativnu slobodu koju je uživala uspoređivala u mislima
sa strogim protokolom kojim joj je bio okružen brat, a jednostavnu
sklonost između nje i Kat s formalnošću i poštovanjem s kojima su se
prema Eduardu odnosili njegovi dvorani.
- Kralj, dakako, ima za to svoje razloge, ali siroto je dijete uistinu
pretjerano zaštićeno - mislila je Kat.
- Ima prijatelje s kojima se može igrati i učiti. U njegovu je
kućanstvu nekoliko dječaka dobra roda, uključujući i Barnabyja
Fitzpatricka. Barnaby je dobar dečko.
Elizabeti je mladi Irac bio silno drag. Bio je stariji od svojega
gospodara i privlačan kao i svi njegovi sunarodnjaci, a Elizabeta je na
satovima rado sjedila uz njega i dičila se svojom nadarenošću. Kada ih
doktor Coxe nije gledao, Barnaby ju je ispod stola znao golicati,
vragolasto se osmjehujući pod neposlušnim tamnim kovrčama. Eduard se,
primijetila je, rijetko uključivao u bilo kakve vragolije, nego je ozbiljno i
marljivo punu pozornost posvećivao učenju, mršteći se kada bi ostali
zbijali nestašluke.
- Hajdemo se igrati, brate - pozove ga Elizabeta jednoga dana kada im
je učitelj dao slobodno poslijepodne.
- Radije bih čitao knjigu - odvrati Eduard.
 Bio je rano naučio čitati i za svoju je dob sjajno napredovao,
primjećivala je Elizabeta.
- Knjigu možete čitati bilo kada - mamila ga je. - Vani je toplo pa
bismo se mogli utrkivati po perivoju.
- Izvrsna zamisao, gospo! - nasmiješi se Barnaby. - Kako bi bilo da
vas učim mačevanju, gospodine?
Eduard odmahne svijetlom glavom.
- Moj otac kralj to ne bi dopustio - tužno reče. - To bi bilo previše
opasno. Mogao bih se ozlijediti ili biti ubijen, a onda bi on ostao bez
nasljednika.
- Svaki se gospodin mora naučiti mačevati - reče Barnaby.
- Mogli biste mene naučiti da se mačujem - predloži Elizabeta, a oči
su joj se krijesile.
Barnaby se zasmijucka.
- Vas, djevojku? Ispričavam se, gospo, ali to ne bi bilo dolično.
- Dovraga s doličnošću! - zločesto mu uzvrati Elizabeta. - Hajde,
idemo se mačevati!
Djeca otrče u perivoj, a Eduardove dadilje na pristojnoj udaljenosti
pođoše za njima. Barnaby odnekud izvuče dva mača za vježbanje i stade
Elizabetu učiti kako zauzeti ispravan stav - stopala okrenuti prema van,
jednom se rukom osloniti o bok, a drugom pred sobom držati oružje.
Potom joj pokaže kako valja napadati, parirati i izvoditi finte. Elizabeti se
sva ta vježba učini uzbudljivom i veselom te u njoj pokaže zavidnu
vještinu. Eduard je čeznutljivo promatrao.
- Da se bar i ja mogu okušati u tome - sjetno reče.
- Pa možete, gospodine! - reče Barnaby.
- Zađimo iza onih stabala - predloži Elizabeta. - Tamo nas nitko neće
vidjeti.
Kratkim pokretom glave pokaže prema Eduardovim dadiljama koje
su ih izdaleka zabrinuto promatrale.
 - To! - složi se Eduard, s više živosti nego što ju je ikada u njega
vidjela.
Kada su se tako sklonili od nepoželjnih pogleda, Barnaby ponovi
vježbu, ovaj put s kraljevićem kao učenikom.
- Garde! - uzvikne dječačić kada mu je Barnaby diplomatski
prepustio inicijativu i borba započe.
- Bravo! - vikne Elizabeta, pljesnuvši rukama.
Eduardovo se bljedoputo lice zarumenje od užitka. Poigravao je po
travi, nasrtao i sjekao mačem po zraku. Svi su se tako dobro zabavljali da
nisu ni primijetili kako im se približavaju gospodarica Penn i njezine
pomoćnice.
- Stanite! - zagrmi gospa. - Što vam pada na pamet? Hoćete li da svi
završimo u Toweru?
Djeca se ukipe na mjestu.
- Žao mi je, gospodarice Penn - otegnuto reče Barnaby. - Nisam
mislio ništa loše. Samo smo se malo zabavljali.
- Moj brat kraljević morao bi se naučiti mačevati - prkosno reče
Elizabeta.
Eduard ne reče ništa, nego u dadilju upre leden pogled, ali ona se
napravi da to ne primjećuje.
- Sve u svoje vrijeme i kako kralj odredi - reče gospodarica Penn. -
Njegova Visost još nije obukla ni prve hlače. A vi, gospodaru i kraljeviću,
vrlo dobro znate da se ne smijete izlagati opasnosti. Kada dođe vrijeme da
se učite mačevanju, poučavat će vas iskusan mačevalac koji će paziti na
vašu sigurnost.
Elizabeta se namršti, a Barnaby otvori usta prosvjedovati, ali ga brzo
ušutkaše riječi što ih dadilja uputi namrgođenome Eduardu:
- Bili ste neposlušni, gospodine, a bojim se da će Barnaby za to
ispaštati.
Barnaby muklo zastenje.
 7. 1543.

Svečana je zelena haljina bila teška zbog raskošnih rukava i duge povlake,
a biserjem opšiven rub širokoga četvrtastog vratnog izreza neugodno joj se
urezivao u kožu na vitkim ramenima, ali Elizabeta je bila odlučna sve to
zanemariti jer je toga dana bila jedna od glavnih počasnih gostiju na očevu
vjenčanju.
Pokraj nje je u pozlaćenom sjaju blagdanske niše u kraljevskoj
kapelici u Hampton Courtu stajala gospa Marija promatrajući ceremoniju
sa svečanim izrazom lica. Haljina joj je bila od zlatastoga damasta s
bogatim ukrasnim rukavima od grimiznoga baršuna. Poput nje, i svi
prisutni lordovi i gospe bijahu veličanstveno odjeveni te, slijedeći kraljev
primjer, u vedromu, prazničnom raspoloženju.
Elizabeta je promatrala nadbiskupa Cranmera kako nevjestinu tanku
ruku stavlja u očevu divovsku šapu i proglašava kraljevski par mužem i
ženom. Katarinu Parr bila je vidjela tek nekoliko puta, ali joj se
neizmjerno svidjela i bilo joj je drago što ćejoj postati najnovijom
maćehom.
Kralj se okrene prema okupljenoj pastvi, a sreća i likovanje jasno su
mu se vidjeli na licu te novu suprugu između dvorana što su se klanjali
provede do gornje galerije, odande kroz svečane dvorane sve do
kraljevskih odaja, a uzvanici, uz šale i smijeh, pođoše za njima. Uz put
kojim se kretala povorka stajali su pripadnici dvora i kraljeva kućanstva,
svi se gurajući kako bi vidjeli novu kraljicu.
Nije lijepa sama po sebi, razmišljala je Elizabeta gledajući nasmijanu
Katarinu kako kraljevski kima glavom lijevo i desno, ali ima zgodno lice
uokvireno crvenkastosmeđom kosom, a ponašanje joj je nježno i
dostojanstveno.
 - Vrlo je dobro obrazovana - bila joj je rekla Kat kada se pročulo da se
kralj sprema oženiti Katarinu.
- Meni je nje žao - bilo je Elizabetino mišljenje. - Udati se za dvojicu
staraca, jednog za drugim, meni bi to bilo grozno.
- Čula sam da je bila manje žena, a više njegovateljica - primijeti Kat.
Predmnijevam, mislila je, da je i kralj čuo za to pa je sličnu ulogu u
budućnosti predvidio za nju. Henrikovo se zdravlje, naime, od smaknuća
Katarine Howard stalno pogoršavalo. Čak su mu se i u vjenčanome ruhu
ispod finih bijelih čarapa vidjele zamotane potkoljenice pune čireva,
primjećivalo se kada bi se lecnuo od boli dok je šepao uokolo po prostoriji
oslanjajući se o štap, a u crvenoj su mu se bradi mogle prebrojiti bijele
vlasi. Također se bio i udebljao pa su se na dvoru potajno zbijale šale o
tome da u njegov haljetak mogu stati trojica muškaraca.
Elizabeta je mrzila to slušati, nije mogla podnijeti pomisao na to da
joj je otac smrtan. On je veliki Harry, vladar svojega kraljevstva, vrhovni
crkveni poglavar i branitelj vjere, a potreban je Engleskoj. Potreban je
njoj. Uskoro će mu biti bolje, mora mu biti bolje.
Pomoći će mu kraljica Katarina, bila je sigurna u to. Katarina je
dobra žena, ljubazna žena, nije mogao bolje odabrati.
- Barem nije praznoglava djevojka kao njezina prethodnica - rekla je
Marija prilikom nedavnog posjeta Hatfieldu. - Iako se bojim da u vezi s
religijom ima neke sumnjive poglede.
- Ta gospa doista ljubi evanđelje - rekao je u hertfordskoj sobi za
učenje doktor Coxe. - Bit će prijateljica svima koji priželjkuju da se Crkva
reformira iznutra.
- Gospe koje je izabrala za svoje kućanstvo sve su istoga uvjerenja -
šmrcne Marija. - Budite vrlo oprezni, Elizabeta. Ne smijete se zaraziti
takvim razmišljanjem.
- Ništa bolje ne biste mogli učiniti doli nju uzeti kao uzor - rekao je
doktor Coxe Elizabeti. - Ona će vas voditi u skladu s dobrim načelima.
 Elizabeta odluči da će se ravnati prema vlastitoj prosudbi. Katarina
Parr već je bila pokazala majčinsko zanimanje za nju, pozvavši je na dvor
čim je vjenčanje najavljeno. Mnogo je mjeseci prošlo otkako je Elizabeta
bila ondje pa je bila ushićena kada su je, odmah po dolasku, odveli
budućoj maćehi.
- Gospo Elizabeta! - uzvikne gospa udova Latimer, kako se tada
nazivala, spustivši se u naklon pun poštovanja, a potom objema
ispruženim rukama uhvati Elizabetine pa bez prenemaganja poljubi
djevojku.
Dobro došh na dvor! - reče joj toplo. - Čast mi je upoznati vas, gospo
Elizabeta.
Nasmiješi se gospi Mariji koja je sjedila uz nju kadaje Elizabeta ušla
u sobu. Djevojčica primijeti da sobu ispunja opojni miris ljetnoga cvijeća
raspoređena u loncima i posudama po svim odajama. Očito, gospa Latimer
voli cvijeće. Primijeti i Katarinine krasne baršunaste cipele, izvezene
zlatom, što su joj provirivale ispod ruba svilene grimizne haljine.
Marija, iako je do sada uvijek iznosila prigovore na njezin račun, sada
se - na Elizabetino iznenađenje - smješkala Katarini, otvoreno joj
pokazujući prijateljstvo.
- Gospa Latimer upravo me podsjetila na to da je njezina majka nekoć
služila mojoj - reče ona.
- Bila je odana kraljici Katarini - reče gospa Latimer. - Međutim, to je
bio prije mnogo godina, gospo Elizabeta, a vi i gospa Marija pretrpjele ste
u životu velike nevolje. Moja je iskrena nada da ćete me obje smatrati
briznom maćehom koja je spremna učiniti vam svaku uslugu koju
uzmogne.
Elizabeta se zaprepasti vidjevši kako se Marijine oči pune suzama te
kako se sestra iznenada nagnula i zagrlila Katarinu.
- Sigurna sam da ćemo postati dobre prijateljice - izjavi Marija.
- A vi, Elizabeta? - reče Katarina ispruživši ruku. - Još uvijek ste
dijete pa vam je potrebna majčinska ljubav i vodstvo. Znam da vam je
odgojiteljica vrsna Katherine Champernowne, ali se nadam da ćete o meni
misliti kao o majci i doći k meni ako zatrebate bilo kakvu pomoć ili
savjet. Pomoći vam, bit će mi zadovoljstvo, a ne dužnost.
- Hoću, gospođo - gorljivo i sa sjajem u očima reče Elizabeta.

Kada se gosti okupiše, bi poslužena sjajna gozba, a Elizabeta se

pobrine da se domogne slatkiša i ušećerenoga voća koliko god ih je mogla
pojesti jer su odrasli bili previše zaokupljeni vinom i razgovorom da bi
primijetili malu proždrljivicu kako se prejeda.
Kralj i nova kraljica kružili su među gostima i sve ih redom
pozdravljali.
Moje čestitke, sir - govorio mu je lord Hertford. - Vaše Veličanstvo
vrlo je sretan čovjek.
Udvorno se nakloni pred Katarinom. Elizabeta sa zanimanjem
pogleda bivšega kraljeva šurjaka, muškarca trijezna izgleda i mršava lica,
velika nosa i guste crvenkaste brade, koji je i nakon smrti kraljice Jane,
svoje sestre, uspio ostati u blizini prijestolja samim time što je mladome
kraljeviću bio ujak i čovjek stanovite političke dovitljivosti.
- Doista to jesmo, milorde! - lupne ga Henrik po leđima, namigujući
Katarini. - Bilo je vrijeme da opet nađem ženu, kako radi kraljevstva, tako
i da mi bude utjeha u starosti.
- To je samo prolazna slabost, gospodine - nasmiješi se Katarina pa,
kada se kralj ozareno i široko osmjehne, nastavi: - Kako nam je kraljević,
lorde Hertforde?
- Moj je nećak u dobru zdravlju, gospođo, i izvrstan je u učenju.
Utješno je znati da je naposljetku dobio i briznu maćehu.
Voljela bih da je mogao doći na dvor - reče ona. - Gospodine, zar ga
ne bismo mogli dovesti ovamo? Uostalom, sestre su mu ovdje.
Kralj odmahne glavom.
- Malo je toga što vam mogu odbiti, Kate - reče joj - ali kraljevićevo
mi zdravlje mora biti na prvome mjestu. Dvor, kao što znate, može biti
leglo zaraze, a ako bi on bio izložen tome... Odveć je strašno i razmišljati
o tome što bi se moglo dogoditi, a samo njegov život stoji između mojega
života i građanskoga rata.
- Dakako, gospodine, ne bih htjela navaljivati - žurno se složi ona.
- No, ako u dogledno vrijeme nas dvoje dobijemo sina, Kate - nastavi
Henrik, a oči mu se pohotljivo stisnuše - onda se ne bih morao tako
zaštitnički postavljati spram Eduardove sigurnosti.
- Molit ću se za to, gospodaru - mirno ga je uvjeravala Katarina,
nimalo se ne zarumenjevši.
- Samo se vi molite - promrmlja John Dudley, vikont od Lislea,
stojeći u blizini i obraćajući se gospi Margaret Douglas, Henrikovoj
nećakinji, a Elizabeta je iza njihovih leđa, potajice posežući za još kojom
kandiranom šljivom, mogla čuti svaku riječ, - Da to postigne, trebat će joj
pravo pravcato čudo!
Pridruži im se Ana Klevska, koja je na vjenčanje pozvana u svojstvu
kraljeve najdraže sestre.
- Gospo Margaret, milorde Lisle - pozdravi ih, a potom baci pogled
prema mladencima.
- Krasan je teret ova gospođa preuzela na sebe - promrmlja.
- Prema onome što sam čula - tihim glasom reče gospa Margaret -
naša bi se nova kraljica bila voljela udati za nekoga drugog.
- Za Hertfordova mlađega brata, sir Thomasa Seymoura - priklopi
Dudley.
- Zbilja? Pa, doista je vrlo pristao - primijeti Ana, a Elizabeta se s
time složi; često ga je viđala na dvoru.
- On je ništanja - osmjehne se gospa Margaret - a prema svim
izvješćima, ona se bila zaljubila u njega. Međutim, kralj, dobri moj ujak,
poslao ga je odavde. Čujem da je otišao u Bruxelles.
- Po prikladnome diplomatskom poslu - dometne Dudley. - Neko ga
vrijeme nećemo viđati, to vam jamčim.
 - Nego, čula sam - šapne Ana - da je ova gospa, kada joj je kralj
predložio brak, rekla da bi mu radije bila ljubavnica nego supruga.
- Može li joj se to zamjeriti? - upita Margaret Douglas. - Sjetite se
Ane Boleyn i Katarine Howard! I onoga što je meni učinio. Dvaput sam
bila u Toweru, i to samo zato što sam se dvaput zaljubila u muškarce koji
njemu nisu bili po volji.
Elizabeta, besramno prisluškujući ovaj fascinantni razgovor, osjeti
nelagodu čuvši da je nova kraljica prije bila zaljubljena u drugoga
muškarca. Očajnički je željela upozoriti Katarinu da se pripazi jer strašne
stvari mogu snaći gospu koja se uda za kralja, ali voli nekoga drugog ili je
pak samo optuže za to. Sama je Elizabeta, više od većine ljudi, imala
dobar razlog to znati.
Osim toga, čuvši o kaznama dosuđenim Margareti Douglas, na svoj je
užas počinjala shvaćati da, ako i kada za to dođe vrijeme, možda na kraju
krajeva i neće baš uspješno prkositi ocu u vezi sa svojom udajom. Ta ju je
pomisao zabrinjavala - pa to je gospa Elizabeta! - vikne kneginja od
Klevea primijetivši Elizabetu u njihovoj blizini i djevojčica se najednom
nađe u njezinu srdačnom zagrljaju, zbog čega se odmah osjeti nešto bolje.
Dudley dobaci oprezan pogled gospi Margaret i mala se skupina rasprši, a
kneginja povede dijete natrag do stola krcata hranom. Ali, slatkiši kojima
ju je Ana nudila nekako su bili izgubili slast.

Kasnije, dok joj je Kat pomagala pri svlačenju, Elizabeta ponovi

odgojiteljici što je čula.
- Dobro da ih nije čuo kralj - primijeti Kat tjeskobna izraza lica -
inače bi se gospa Margaret možda i treći put našla u Toweru!
- Mislite li da je to istina, da je kraljica bila zaljubljena u Thomasa
Seymoura prije nego što ju je moj otac zaprosio? - upita Elizabeta
sjedajući tako da joj Kat može iščetkati kosu.
- Bilo je riječi o tome - odgovori Kat - ali to je možda bilo samo
dvorsko govorkanje, a u govorkanju se puno toga iskrivljuje. Po svemu
sudeći, ona je vašemu ocu jako sklona.
 - Pa, meni je drago što se oženio njome - reče Elizabeta. - Mislim da
će biti vrlo dobra kraljica. I nježna i ljubazna maćeha. Uvijek sam sanjala
upravo o takvoj maćehi.
Kat nije uspijevala suzbiti ubod ljubomore. U svakome je pogledu
ona Elizabeti bila majka, već je dugi niz godina bila zapravo središtem
njezina svijeta. Mislila je da taj položaj ništa ne može poljuljati. Istina,
bilo joj je drago što je nova kraljica tako blagonaklona prema njezinoj
pitomici, ali je isto tako u sebi strahovala da bi joj se Katarina Parr mogla
pokazati suparnicom u pogledu Elizabetine privrženosti. Ni njemačka
kneginja ni ona praznoglava djevojka, Katarina Howard, nisu se činile
tolikom prijetnjom Katinu položaju kao ova dražesna udovica i njezina
vrlo iskrena briga za djevojčinu dobrobit, kao i njezina moć da Elizabeti
priskrbi svako dobro koje bude mogla.
No, Kat je bila odlučna osigurati svoje mjesto u Elizabetinu životu,
mjesto koje joj neće preoteti nitko - pa čak ni engleska kraljica.

- Imam vam reći nešto za što mislim da će vam se svidjeti, Elizabeta

- reče kraljica. - Obratila sam se kralju i on je pristao da ubuduće dobijete
stalan smještaj na dvoru, kao što ga ima gospa Marija. A složio se i s time
da vas obje imenuje mojim glavnim družbenicama.
- Oh, gospođo! - ushićeno uzvikne Elizabeta koja je novoj maćehi već
bila silno sklona, a sada je imalajoš više razloga osjećati se njezinom
dužnicom. - Tako sam vam zahvalna! Sigurna sam da ne zaslužujem toliku
ljubaznost.
- Koješta! Znala sam da ćete biti zadovoljni - nasmiješi se Katarina, a
potom ustraje Elizabeti sama pokazati njezine nove odaje.
- Odmah su do mojih, a imaju i pogled na rijeku - reče joj, pošavši
pred njom niz galeriju - kao i odaje koje ćete dobiti u Whitehallu. Već sam
izdala naloge za to.
- Vaše Veličanstvo tako je ljubazno prema meni - uzvikne Elizabeta,
gotovo poskočivši od radosti. - Jedva čekam da dođem ovamo, da budem s
vama... tako sam dugo uzdisala za takvom srećom. A ove su prostorije
jako lijepe.
 Zadivljenim je pogledom prelazila preko živopisnih tapiserija i
turskih sagova, po ulaštenome izrezbarenom pokućstvu i svijetlim
zavjesama. Sve ovo za nju!
- Zatražila sam da vam se stol smjesti u udubljenje ispod prozora -
reče kraljica. - Tako ćete imati najbolje svjetlo za učenje.
- Ne mogu vam dovoljno zahvaliti, gospođo.
Kat, koja se već bila smjestila i sada je odjeću pospremala na mjesto,
osjeti nalet suza kada Elizabeta, iako nikada nije bila dijete koje pokazuje
naklonost, pritrči maćehi pa je spontano zagrli i poljubi.
- Obećavam - reče djevojčica - da nećete imati razloga ikada se
požaliti na mene i da ću vam ustrajno pokazivati poslušnost i poštovanje.
- Ne sumnjam u to - osmjehne se kraljica. - Sada ćete pomoći u
sređivanju svojih stvari, a potom ćete mi se nakon objeda pridružiti u
mojoj primaćoj odaji.
Kraljica poljubi pastorku u oba obraza, a potom, ljubazno kimnuvši
prema Kat, nestade.
- Dođite i sjednite uz mene - zazove kraljica Elizabetu i ova klekne
do njezinih nogu. - Ostavite nas, molim vas, gospodarice Champernowne -
zapovjedi pa ih Kat ukočeno napusti. - Uistinu ste vrlo lijepi, znate, s tom
vašom izrazitom puti - reče Elizabetina maćeha. - Morat ćemo vam
naručiti nove haljine, budući da ćete od sada živjeti na dvoru.
- Oh, to bi bilo divno! - dahne djevojčica.
- Sutra ćemo to učiniti - reče Katarina. - Sada želim s vama
razgovarati o vašem obrazovanju. Kralj i ja primijetili smo koliko ste
pametna i bistra djevojka. Stoga mora da ste i sami svjesni kako nema više
puno toga čemu bi vas gospodarica Champernowne, koliko god bila
obrazovana, mogla naučiti. Kralj mi kaže da ste zajedno s bratom slušali
neke njegove satove, ali sada, kada odrastate, a i boravit ćete na dvoru,
prikladno je i dolično da dobijete vlastitoga učitelja. Vaš vam otac, u
svojoj velikoj mudrosti, želi pružiti svaku priliku da postanete uzor
kreposne ženstvenosti i ures kuće Tudorove pa mi je, imajući to na umu,
povjerio da se raspitam o nekome pogodnom da vas poučava. Sretna sam
što vam mogu reći da sam našla takva čovjeka. Ime mu je William Grindal
i slavan je grecist.
- Grecist? Hoćete reći da ću učiti grčki, gospođo? - uzvikne Elizabeta.
- I još puno toga - objasni joj kraljica tapšući je po glavi.
- Gorim od nestrpljivosti! - željno izjavi dijete. - Ne mogu dočekati
da počnemo.

Sjedokosi William Grindal više nije bio mlad, ali je bio vrlo učen i
imao je tih i miran nastup. Prvoga je dana izvukao raspored sati i predao
ga svojoj učenici.
- Ako je po volji Vašoj Milosti, jezike ćemo proučavati u jutarnjim
satima, kada um najviše pamti - počeo je smirenim, autoritativnim
glasom. - Već znate ponešto latinski, francuski, talijanski i španjolski,
koliko razumijem.
- I malo velški, gospodine - prekine ga Elizabeta.
- Svakako. Zanimljivo. Vrlo dobro. Pa, dakako, i dalje ćete učiti te
jezike, a također ćete naučiti i grčki jer je važan za proučavanje Novoga
zavjeta i djela drevnih pisaca kao što su Sofoklove tragedije i Izokratovi
govori. Tako ćete steći sposobnost da sami postanete velika govornica.
- Nadam se da vas neću razočarati, gospodine - reče Elizabeta
ponizno.
Ovo je bilo sve ono čemu se nadala, a i više od toga pa nije mogla
prestati blagoslivljati oca i maćehu što su joj to omogućili.
- Tijekom tri sata svakoga poslijepodneva čitat ćemo povijest -
nastavi meštar Grindal. - Dobro je usvojiti takvu naviku. Kroz proučavanje
povijesti više doznajemo o vlastitoj civilizaciji. Onda ćemo razmatrati
antičku i suvremenu filozofiju. A, dakako, s gospodaricom Champernowne
morate vježbati krasopis i baviti se ručnim radom. Veliki stručnjak
Battista Castiglione dolazit će dva puta tjedno poučavati vas talijanskome
jeziku, a shvatio sam da kraljica nije zaposlila samo novoga učitelja
glazbe uz kojega ćete poboljšati umijeće sviranje na lutnji, virginalu i
violi, nego i - tu uzdahne - učitelja plesa, jer je takva taština ovoga svijeta,
ali ako ćete biti uresom velikaških dvorova, morate naučiti kako vam se
valja ponašati. Njezino Veličanstvo želi da svakodnevno izlazite na zrak,
da redovito idete u šetnje i na jahanje, u čemu mi kaže da ćete uživati. Oh,
kralj posebno zahtijeva da dobijete pouku o korištenju samostrijela. Misli
da biste se možda željeli okušati i u strijeljanju iz luka, s obzirom na to da
ste tako dobri u mačevanju. - Ovo je bilo popraćeno iskrivljenim
osmijehom. - Ali, nije na meni da propitujem mudrost Njegova
Veličanstva - dometne Grindal.
- Meni bi se to silno svidjelo! - uzbuđeno mu objasni Elizabeta.

Kat naizgled staloženo primi vijest o imenovanju meštra Grindala, ali

u sebi je kiptjela od bijesa. Znači, njezin je udio u poučavanju sada sveden
na krasopis i ručni rad? Očito, polagano je gubila ulogu odgojiteljice, a
nije bilo ničega što je u vezi s time mogla učiniti. Kao iskrena žena,
priznavala je samoj sebi da doista nema više puno toga čemu bi mogla
samostalno poučiti Elizabetu, a ipak se osjećala omalovaženom i
povrijeđenom.
Naravno, znala je koga za sve ovo treba kriviti. Bio je to još jedan
urez na rovašu na kojemu je bilježila zamjerke suparnici u borbi za
Elizabetinu naklonost.

Kada Elizabeta za Eduardov šesti rođendan dođe u Ashridge, zapanji

se vidjevši da joj brat više ne nosi duge suknje, nego hlače.
- Krasan je izbor ovoga muškog ruha što ga imate na sebi, brate! -
pohvali dječaka koji je stajao pred njom, raširenih nogu, oslanjajući se
jednom rukom o bok, a drugom se hvatajući za balčak bodeža, u
potpunosti izgledajući kao minijaturna očeva slika i prilika. Kada mu se
ona nakloni, on zauzvrat skine šešir urešen perom.
- Zahvaljujem vam, slatka sestro - odgovori. - Bilo je krajnje vrijeme
da odbacim one glupave suknje.
 Doktor Coxe priđe pozdraviti Elizabetu.
- Njegova Visost sada izgleda kao pravi pravcati kraljević - smiješeći
se izjavi.
- Doktor Coxe sada mi je odgojitelj - ponosno objasni Eduard. - Od
danas više neću biti pod ženskom skrbi. Gospa Bryan i gospodarica Penn
već su otišle.
Govorio je bez strasti, kao da je riječ o nečemu nevažnome, kakav je,
primjerice, razgovor o vremenu. Elizabeta pokuša zamisliti kako bi se
osjećala da nju napusti njezina voljena Kat. Bratova ju je hladnoća
zbunjivala.
- Zar niste tužni? - upita. - Te su se gospe brinule za vas od rođenja.
Bolno će vam nedostajati.
- Za prestolonasljednika nije prikladno da bude predmetom bapske
vladavine - oholo reče Eduard, očito ponavljajući riječi koje je vjerojatno
čuo nekoliko puta posljednjih nekoliko dana i odbacujući daljnju raspravu.
- Dođite i upoznajte mladu gospodu koju mi je otac dodijelio da zajedno sa
mnom uče i budu mi drugovi u igri.
Okrenuo se prema nekolicini mlađahnih dječaka što su čekali
poredani u vrstu, sve velmože po rođenju, pa ih jednoga za drugim
predstavi Elizabeti.
- Henry Brandon, sin vojvode od Suffolka... Henry, lord Hastings...
Svaki se dječak nisko klanjao kako je Elizabeta napredovala duž
vrste.
- Robert Dudley, sin vikont od Lislea.
Elizabetine se oči susretoše sa smionim pogledom i ona u mladome
drzniku prepozna srodnu dušu. Robert Dudley otprilike je njezine dobi,
nagađala je, a tamne puti kao u kakva Talijana i lisičjeg lica nalikuje na
Ciganina ili satira i u očima mu titra nestašna iskra. Naklon što ga je pred
njom izveo bio je gotovo uvredljivo pretjeran i zacijelo smišljen kako bi
privukao njezinu pozornost.
 Na ovoga ću morati pripaziti, pomisli Elizabeta. A rado bih ga
naučila pristojnom ponašanju...
Kako je Eduardu bio rođendan, toga dana nije bilo učenja. Umjesto
toga, kraljeviću se imala ispuniti dugo priželjkivana želja. Kralj mu je
odobrio da službeno započne s vježbom u mačevanju i usvajanju jahačkih
vještina. Odlažući haljetke i ispitujući vrhove mačeva za vježbanje,
momci su uzbuđeno raspravljali i o jednome i o drugome.
- Gospo Elizabeta, molim vas, izvolite sjesti - pozove je doktor Coxe,
pokazujući na visok izrezbaren stolac postavljen na povišenu mjestu, a za
sebe privukavši klupicu da se smjesti pokraj nje.
- Odavde ćemo imati dobar pogled na njihovu vježbu.
- Zar ću ja samo gledati? - pomalo ogorčeno upita Elizabeta. - Ovaj
ovdje Barnaby zna da mogu rukovati mačem jednako dobro kao i bilo koji
momak. On me tomu naučio.
Barnaby Fitzpatrick, čuvši njezine riječi, široko se osmjehne.
- Živa istina, gospodine. Gospa Elizabeta mogla bi nas sve posramiti.
- Djevojka pa da se mačuje? - upita Robert Dudley, zlobno podigavši
obrvu.
- Bezobrazni ste, gospodine - reče mu oholo Elizabeta. - Očito ću vam
morati pokazati. Učitelju mačevanja, smijem li biti protivnica ovome
gospodinu?
Robert razjapi usta, a ona mu se slatko osmjehne.
- Borit ćemo se da odlučimo tko se bolje mačuje, momak ili djevojka
- izjavi.
- No, Vaša se Milost ne može mačevati u tim dugim suknjama - reče
Barnaby. - Gospodar Robert bit će u prednosti.
- Pa neka! - nasmije se Elizabeta, a Robertu se obrazi zajapuriše od
neugode.
- Zar baš moram, gospodine? - obrati se on doktoru Coxeu.
 - Ne možemo proturječiti gospi, pogotovo ne kraljevoj kćeri - uz
zadovoljan mu osmijeh objasni učitelj. Bit će dobro za uobraženog
momčića ako pretrpi malo poniženja.
Kada i druga mlada gospoda odabraše svoje protivnike, učitelj svima
pokaže ispravan stav i nekoliko stručnih udaraca.
- Postoje dvije vrste mačevalaca. Duelist će se oslanjati na svoje
vještine s rapirom - objasni im - a sportaš će pobjedu postići radom nogu.
Morate se unaprijed odlučiti, gospodo... i vi, gospo!
- Borit ću se kao duelist - svjetlucavih očiju izjavi Elizabeta.
- Onda i ja moram isto odabrati - preko volje promrmlja Robert.
- Garde! - uzvikne ona i nasrne na njega.
Zatečen bez priprave, jer nije uistinu vjerovao u njezino hvastanje,
Robert nespremno dočeka njezin napad pa korakne unatrag i sudari se s
mladim lordom Hastingsom.
- Branite se! - vikne pribirući se, ali Elizabeta mu se odlučno odupre,
a nakon nekoliko časaka učitelj ih, vidjevši da borba postaje opasno
vatrena, pozove da se zaustave.
- Dobar početak, Vaša Milosti! - vikne, ozareno pohvalivši kraljevića
koji se također pokazao dobrim u borbi.
Kada se poslije toga preko volje povukoše na povišenje, Robert, ne
bojeći se više da bi mogao biti poražen od obične djevojke, udvorno reče:
- Dobro ste se iskazali, gospo.
Pogledavši postrance tamnokosa momka, Elizabeta se iznenadi
spazivši divljenje na njegovu licu.
- Imala sam dostojna protivnika, gospodine - odgovori. Dokazavši se,
mogla je sebi dopustiti velikodušnost.
Često je viđala Roberta Dudleyja tijekom toga tjedna koliko je trajao
njezin posjet jer joj je bilo dopušteno da se kraljeviću i njegovim
sudrugovima pridruži i za trajanja nastave. Robert u sobi za učenje baš i
nije blistao.
 - Zašto bih morao učiti grčki? - gunđao je, iskor istivši privremenu
odsutnost doktora Coxea i odloživši pero.
- Tako da možete biti humanist i proučavati djela starih pisaca -
objasni mu Eduard.
- Radije bih bio vani i jahao - reče Robert koji je strastveno volio
konje.
- Mogu to razumjeti jer i ja volim jahanje - reče Elizabeta - ali isto
tako volim i učiti, pogotovo povijest i jezike.
- Za vas je to u redu, gospo, jer ste djevojka i niste obvezni naučiti
sve ono što treba naučiti jedan mladi gospodin - reče Robert, trunčicu
snishodljivo.
- Uvjeravam vas, gospodaru Roberte, da učim sve što i vi! - žestoko
odvrati Elizabeta.
- Što, proučavate zemljopis, državničko umijeće i klasike? - upita
Robert.
- I još puno više od toga - ponosno mu reče. - I volim svaki časak koji
tako provedem.
- Kako to možete voljeti? - zastenje on.
- Pssst! - prosikće Henry Brandon. - Cut će nas doktor Coxe.
- On se otišao popisati - izvještačeno se zasmijucka Hastings. - Uz
vaše oproštenje, gospo.
Elizabeta se smješkala. Voljela je slušati dječake dok brbljaju tako
bez ustručavanja.
- No, sestro, vi nećete biti engleski kralj - istakne Eduard. - Zašto
biste takvo što učili ako ćete se, kada odrastete, jednostavno udati i imati
djecu, kao i sve druge djevojke.
- Neću! - vatreno vikne Elizabeta. - Nikada se neću udati!
- O, da, hoćete - spokojno reče kraljević.
- Pričekajte pa ćete vidjeti! - izazivala ga je sestra.
 - Ako otac tako zapovjedi, morat ćete mu se pokoriti - reče joj brat
samodopadno.
- To ćemo još vidjeti! - srčano će ona.
- Volio bih vas vidjeti kako mu prkosite - reče Robert, a momci se
nasmijaše.
- Glavu bi vam dao skinuti! - vikne mladi Henry Brandon, a potom se
začudi kada najednom zavlada muk.
Petnaest opreznih pari očiju s nelagodom pogleda prema crvenokosoj
djevojčici što je namrštena sjedila na kraju dugačkoga stola.
- Sve je u redu - reče Elizabeta, brzo se pribirući. - Zar ne bi bilo
bolje da se vratimo na posao? Mislim da čujem korake doktora Coxea.

- Jeste li ono ozbiljno mislili, gospo Elizabeta? - upita Robert Dudley,

hvatajući korak s Elizabetom kada je u Ashridgeu u rano jutro krenula na
brzu šetnju kroz šumu, vodeći za sobom Blanche Parry. Bilo je studeno i
dah im se maglio u zraku. Bio je to posljednji dan njezina posjeta.
- Što to, gospodaru Roberte? - uzvrati Elizabeta.
- Ono što ste jučer rekli, da se nikada nećete udavati. - Oči mu
neočekivano bijahu pune razumijevanja. - Biste li se zbilja odbili pokoriti
kralju ako bi vam to naredio?
- Ozbiljno sam mislila - reče ona. - Odbila bih. Otac me voli. Ne bi
me silio.
Robert se doimao kao netko tko baš i nije siguran u to.
- Možda vas želi udati za kakva visokorođenoga kraljevića ili lorda, i
to zato što bi to njemu koristilo. Tada to ne biste mogli odbiti.
- Odbila bih, čak i da me obeća samome caru - odvrati ona žestoko. -
Mrzila bih živjeti u braku.
- Moj otac kaže da nam je dužnost stupiti u brak - reče joj Robert. -
Veli da on sve naše brakove dogovara iz lukavosti ili iz koristi.
- Sve brakove? - upita Elizabeta.
 - Imam mnogo braće i sestara, neki su i stariji od mene - objasni
Robert. - Pretpostavljam da ću se i ja jednoga dana morati oženiti. Ali, ne
tako skoro, tek mi je deset godina.
- I meni - reče Elizabeta.
- Pa, za dvije godine - upozori je on - bit ćete spremni za udaju.
- Ne, ako se mene bude pitalo - hrabro odvrati ona.
- Zašto se toliko bojite? - upita Robert.
- Neću vam reći - odgovori ona.
- Primijetio sam da ste se uzrujali kada je onaj glupan od Henryja
Brandona počeo zbijati šale o kralju i skidanju glave odvaži se on. Mislim
da znam zašto. Mojemu je djedu odrubljena glava. Moj otac kaže da svaka
velika obitelj među precima ima ponekog veleizdajnika.
- Moja majka, kraljica Ana, nije počinila veleizdaju - reče Elizabeta.
- Baš kao ni moj djed - dočeka Robert. - No, pridonio je vlastitoj
neomiljenosti razrezavši visoke poreze u korist kralja Henrika Sedmog, a
vaš je otac, kada je stupio na prijestolje, htio da ga puk voli pa je mojega
djeda dao pogubiti. Oh, ne brinite - dometne, vidjevši joj izraz na licu - ne
zamjeram to ni vama ni kralju.
- Nadam se da ne zamjerate - odvrati ona, a potom su neko vrijeme
šutke šetali.
- Čini se da onda imamo nešto zajedničko - reče Elizabeta
naposljetku.
- I ne samo to - nasmiješi se Robert. - Vi volite jahanje.
- Obožavam ga - odvrati ona.
- Hoćemo li zajedno izjahati? - predloži joj on.
- Da! - raspoloženo uzvikne Elizabeta. - Hajdemo odmah! Okrenuvši
se oko sebe, potrči prema konjušnici, a Robert ju je slijedio u stopu.
 8. 1544.

Život na dvoru bio je upravo onoliko prekrasan i uzbudljiv koliko je

Elizabeta i očekivala. Šaren, užurban i bučan, sve ono što život u dvorcima
u kojima je odrastala nije bio, a najvrednija je bila povlastica što se nalazi
u očevoj blizini. On je bio središte ne samo njezina svijeta nego i svijeta
svih drugih - golem, moćan i veličanstven. Sve se okretalo oko njega, a iz
njega je tekla beskrajna rijeka zaštite i naklonosti. Elizabeta se naviknula
na gomile niolitelja koji su se neprestano okupljali po galerijama i
svečanim odajama, svaki od njih tražeći od kralja, prilikom njegova
svakodnevnoga odlaska u kapelicu, položaj ili unapređenje ili pak samo
riječ ili znak glavom.
Kao kraljeva kći, i sama je bila okružena udvornošću i laskanjem.
Dvorani su se trudili zadobiti njezinu naklonost, klanjajući joj se do
zemlje kuda god bi prolazila. Uživala je u opojnom osjećaju vlastite
važnosti, kao osoba koja je, unatoč svojemu nezakonitom podrijetlu, o sebi
uvijek čvrsto vjerovala dajest važna. Ipak, bila je već dovoljno stara da
nasluti tamniju stranu života na dvoru, neiskrenost, pakosne spletke,
himbu, napetost i zavist. A isto tako i strah... koji se često mogao gotovo
opipati. Kako i ne bi kada je kraljevo nezadovoljstvo moglo značiti
tamnicu, propast pa čak i smrt?
No, Elizabeta radije nije razmišljala o tim stranama dvorskoga života
jer ju je to previše uznemiravalo. Srećom, bilo je puno sjajnih zabava,
primjerice, prvi Božić što ga je Katarina dočekala kao kraljica, a koji je
bio prekrasan baš kao što je Elizabeta i očekivala, s raskošnim
svetkovinama u Hampton Courtu i zabavama u kojima je toliko uživala, a
njezinu je maćehu oduševila platnena kapica koju je Elizabeta bila
mukotrpno izvezla za nju.
 Ali sljedeće, to jest 1544. godine, kralja je bolesna noga oborila u
postelju.
- Mogu li vidjeti oca? - upita Elizabeta Katarinu Parr. - Zabrinuta sam
za njegovo zdravlje.
- Za sada ne - reče rastreseno kraljica, slažući i preslagujući cvijeće
koje je voljela. Nije dovoljno dobro da bi primao posjete.
- Hoće li mu biti bolje? - zabrinuto se raspitivala djevojčica, a
Katarina se s naporom pribere.
- Da, naravno da hoće - žustro odvrati, pokazujući više pouzdanja
nego što ga je doista osjećala. - Pričekajte koji dan pa ćete ga onda možda
vidjeti.
Katarina održi riječ, ali kada, nakon tjedan dana, Elizabeti
naposljetku dopustiše ući u kraljevu sobu, užasne je pogled na Henrika
tako sijeda i izmučena bolovima, noge u debelim zavojima podignute na
podnožak. Njegov je izgled snažno prizivao izglede za to da bi čak mogao
i umrijeti, ali ona je zazirala od te nedopustive misli, ne želeći ni
zamišljati svijet bez oca. Zacijelo se, bez njega da o svemu odlučuje, ni
dani ni noći više ne bi nizali jedni za drugima! On ne može umrijeti, on ne
smije umrijeti! To je nemoguće.
Trudeći se ne nabrati nos zbog sladunjava zadaha u sobi, spusti se u
najdublji mogući naklon.
- Ustanite, kćeri - reče kralj. - Žao mi je što sam vas držao daleko od
sebe. Nisam htio da me vidite dok mi ne bude bolje.
Teško se pomakne u naslonjaču, trgnuvši se kada ga bol propara duž
cijeloga lista.
- Kost je probila kožu - reče joj, mršteći se. - To me silno muči
otkako sam imao prokletu nesreću da prije mnogo godina padnem s konja.
A da bi stvari bile još gore, oni me prokleti liječnici tjeraju da se
ograničim na jednostavna jela. Kažu da sam se previše udebljao. Mislite li
i vi tako, Bessy?
- Nikada, sir - reče ona. - Nikada ne bih išla tako daleko.
 - Upravo sam to i ja rekao tim lupežima, da idu predaleko! Hah! Ti
dokazuješ dajabuka ne pada daleko od stabla, eh, Bessy!
Elizabeta se nasmiješi. Voljela je kada ju je otac nazivao Bessy i
smijao se zajedno s njom. Tada se osjećala sigurnom u njegovu ljubav i
bila ispunjena blagoslovljenim osjećajem pouzdanja i sreće.
- Nemate se zbog čega brinuti - reče joj on. - Za nekoliko ću dana biti
kao nov, zdrav kao dren. Sada sjedite na taj stolac i pričajte mi što ste u
posljednje vrijeme učili.
- Proučavala sam Cicerona - ponosno reče Elizabeta.
- Appetitus rationi pareat, umijete li to prevesti? - upita kralj.
- Da, gospodine. Požuda neka se pokorava razumu.
- To je dobra maksima - reče on, pomislivši kako ju je korisno mogao
primijeniti na sebe u vrijeme kada je udvarao njezinoj majci ne
razmišljajući o posljedicama svoje neobuzdane strasti. Oh, ali onda je bio
mladi, jak i muževan, a sam je sebe smatrao nepobjedivim. Sada sam,
žalosno pomisli, olupina od čovjeka, ostario prije vremena. Neka me Bog
održi na životu dok mi sin ne odraste.
- Saepe ne utile quidem est scire quid futurum sit - žalosno izgovori, a
Elizabeta ga nesigurno pogleda.
- Trebam li i to prevesti, gospodine? - odvaži se napokon.
- Da, da - reče on, uspjevši se osmjehnuti.
- Često - reče ona, pažljivo birajući riječi - nije ni korisno znati što će
biti.
- I to je istina - primijeti kralj - i to žalosno prikladna. Mudro je
razmišljao taj Ciceron.
- Jedna mi se njegova izreka posebno sviđa - objasni Elizabeta. -
Semper eadem, uvijek ista13 Nadam se da će sa mnom uvijek biti tako, da
ću biti nepromjenjiva u svojoj ljubavi i dužnosti prema vama, gospodine,
prema kraljici i prema kraljeviću, svojemu bratu.
 - Drago mi je vidjeti da ste tako poslušno dijete - reče Henrik, teško
ispruživši ruku ukrašenu prstenjem i potapšavši je po ramenu, - Silno me
se dojmio vaš dar kraljici. Jednoga dana morate i meni izraditi takvu
noćnu kapicu.
Kralj zločesto zatrepće očima.
- Oh, gospodine, nisam vas namjeravala zanemariti! - uzbuđeno je
prosvjedovala Elizabeta. - Samo sam željela iskazati odanost Njezinu
Veličanstvu koja je prema meni bilo tako dobra.
- Samo se šalim, Bessy! - široko se smijao Henrik, a stisnute su mu
modre oči, utonule u masnim naborima, treperile. - Dakako da ste to zato
učinili i ja to pozdravljam jer znam koliko mrzite ručni rad!
Začuje se lagan udarac po vratima.
- Uđite, Kate! - pozove kralj.
Vrata se otvoriše i uđe kraljica, noseći pokrivenu srebrnu zdjelu.
- Malo kuhanog piva s kruhom14 gospodine, da vas dovedem u
iskušenje - rekla je stavivši zdjelu na stolić pokraj kraljeva naslonjača i
pruživši kralju srebrnu žličicu s likom apostola na dršku.
- Dobra ste vi supruga, Kate - nasmije se, pohlepno žlicom grabeći
komadiće namočena kruha.
- Što je to, gospodine? - upita Elizabeta kojoj je od mirisa bila došla
voda na usta.
- Zar nikada niste kušali kuhano pivo, Bessy? - upita kralj pružajući
joj žlicu. - To vam je kao puding od kruha s voćem. Evo, kušajte malo.
- Tako je ukusno - kaza njegova kći, oduševljena što tako prisno jede
iz iste zdjele s ocem koji je obično jeo uz mnogo pompe.
Uzmite još jednu žlicu - ponudi joj kralj.
- Vi biste to trebali pojesti, gospodine, kako biste povratili snagu -
reče Katarina, graciozno prešavši na drugu stranu sobe zagladiti posteljni
prekrivač i protresti jastuke.
 - Vidite kako mi zapovijeda, Bessy - turobno reče Henrik. - Vaša
dobra maćeha zaboravlja tko sam ja.
- Oh, gospodine, nikada mi nije bila namjera... - uzvikne Katarina.
- Znam, Kate - široko se osmjehne kralj. - Smirite se, samo sam se
šalio. Sada mi pomozite, htio bih malo leći. Elizabeta, možete dovršiti
puding.
Pruži joj zdjelu i pokuša se sam podići iz naslonjača, čvrsto se
uhvativši za naslone za ruke kako ne bi zateturao.
- Ne ide - zadašće, zavalivši se ponovno u naslonjač - nemam snage.
- Hoću li pozvati vaše komornike, sir? - upita kraljica, na čijem se
licu čitala zabrinutost.
- Ne, Kate, nemojte ih uznemiravati. Radije ću ostati ovdje nego da
me vide ovako slaba. Elizabeta, možete ići. Prionite uz Cicerona, bit će
vam višestruko uzvraćeno.
Elizabeta proguta ostatak kuhanog piva, duboko se nakloni i iziđe iz
sobe.

- Mislim da ćemo imati razloga ponositi se tom mladom gospom -

reče Henrik Katarini kada se vrata zatvoriše. - Još će od nje postati
učenjak!
Katarina se nasmiješi i pruži mu pehar s vinom.
- A i Marija je nastavi on - prilično prilagodljiva ovih dana.
Pripitomili ste je, Kate.
- Ako se smijem usuditi reći, gospodine, ono što treba Mariji jest
suprug. Kada biste imali na limu nekoga za nju... Njoj je već dvadeset
osam godina pa čezne za brakom i djecom.
Henrik se namršti.
- Razmišljao sam o tome. Bilo je tu razgovora i pregovora... bojim se
da joj je nezakonito podrijetlo prepreka da se uda za nekoga kraljevske
krvi, a za sada ne vidim dvorana kojemu bih iskazao milost da mu dam
njezinu ruku. No, imat ću to na umu.
- Vaše se Veličanstvo, kao i uvijek, silno brine za svoju djecu -
primijeti Katarina, sjedajući pokraj njega na stolac i uzimajući u ruke iglu
i konac.
- Htio sam nasamo razgovarati s vama, Kate - reče on osorno i uz
neuobičajeno kolebanje. - Donijet će se novi nasljedni zakon kojim će se u
obzir uzeti naš brak i još neka druga pitanja. Moji su savjetnici mislili da
je to preporučljivo učiniti.
Nije joj rekao kako ga požuruju da se pobrine za nasljedne odredbe iz
straha da bi kraljević mogao podleći nekoj dječjoj bolesti, kao što se
događa s brojnom djecom. Misle da neće dugo živjeti, pomisli, iako se ne
usuđuju izraziti tu zabrinutost jer se predviđanje kraljeve smrti sada
smatra veleizdajom.
Henrik duboko uzdahne. Ono što je imao reći Katarini bilo je krajnje
ponižavajuće priznanje za nekoga poput njega, ali to se moralo reći.
- Zakon obuhvaća mogućnost da naša veza bude blagoslovljena
potomstvom - reče. - Htio bih vas uvjeriti da se ne morate bojati takvih
očekivanja s moje strane. Nisam se do sada baš iskazao kao suprug, a
predmnijevam da će i dalje biti tako.
Katarini se oči ispune suzama. Nije joj bilo teško pogoditi koliko ga
stoji kazati takvo što.
- Dakako da neće, gospodine - požuri umiriti ga. - Bolesni ste i niste
nimalo kao inače. A ako vaš oporavak potraje dulje nego što se predviđa,
onda dobro, uistinu sam sretna i zadovoljna i ovako kako nam je sada.
Kralj joj se žalosno nasmiješi i potapše je po ruci.
- Nikada nisam imao suprugu koja bi mojemu srcu bila draža od vas,
Kate - tiho reče. - Vi ste svjetlo mojih očiju, oslonac mojoj starosti. I ja i
moja djeca moramo vam biti zahvalni za puno toga. A nedvojbeno će vam
biti po volji čuti da će, kada ovaj novi zakon stupi na snagu, Marija i
Elizabeta biti ponovno uvrštene u nasljedni red... nakon Eduarda.
 Kraljičine se ugodne crte lica ozariše radošću.
- Oh, gospodine, zasigurno shvaćate što će to značiti i za jednu i za
drugu.
Henrik, skromno uživajući u njezinu odobravanju, nastavi:
- Namjera mi je da prijestolje prijeđe u ruke nasljedniku od moje
krvi, a ne škotskoj kraljici, unuci moje sestre Margarete. Nju kanim udati
za Eduarda i u tome me neće spriječiti ni svi Škoti od Jedburgha do
Invernessa. Škotska će postati mojom i dvije će se krune ujediniti.
- Zar to neće značiti rat? - upita Katarina.
- Možda - mračno reče Henrik. - Ali, o tome ćemo razmišljati kada za
to dođe vrijeme. U međuvremenu, namjera mi je da moje kćeri dobiju
pravo naslijediti me, kada na koju dođe red, i to nakon Eduarda, a nakon
njih da to pravo dobiju nasljednici moje sestre Marije, Brandonovi i
Greyevi. No, do toga nikada neće doći. Eduard će se oženiti i izroditi
djecu, a čak ću možda i Mariji naći muža.
Nasmiješi se supruzi.
- A isto tako i Elizabeti, ako me Bog tako dugo očuva na životu.
- Elizabeta svakome tko je želi slušati tvrdi kako se nikada neće
udavati - povjerljivo će Katarina.
Henrik se smijuckao.
- Djevojačka čednost, eh? Vrlo dolično. Već će za koju godinu
promijeniti mišljenje, samo dok je zasvrbi na onome mjestu!
- Sir! - usklikne njegova supruga porumenjevši. - Sramite se! Nego,
ozbiljno, gospodaru, mislim da je odlučna u vezi s tim pitanjem.
- Onda ću joj ja razbiti tu odlučnost - nasmije se kralj. Premlada je da
bi donosila odluke o takvim pitanjima. Treba joj vremena da to preraste.
Brak je prirodno stanje za ženu. Samo pričekajte dok ne sretne krepka
muškarca o kakvome mašta!
Kraljica se nasmiješi.
 - Što se tiče kćeri Vašega Veličanstva - reče - znači li njihov povratak
u nasljedni red da će im se priznati zakonito podrijetlo?
Henrik se namršti.
- Ne, Kate. To bi značilo dirnuti u zmijsko leglo, budite sigurni. Obje
su plod nezakonite veze i ono što sam već učinio neću poništiti. Ipak, ja
sam kralj pa, ako mi se prohtije nataknuti noćnu kapicu na vrh motke i
proglasiti tu motku svojim nasljednikom, mogu to učiniti. Tako i svoje
nezakonite kćeri mogu uvrstiti u nasljedni red.
- Mudrost je Vašega Veličanstva, kao i uvijek, besprijekorna - polaska
mu Katarina.
Henrik se zavali u naslonjač, uvjeren da je odabrao najbolje moguće
rješenje.

- Opet ću biti uvrštena u nasljedni red? - Elizabeta je od čuda i radosti

do te mjere ostala bez riječi da se ocu zaboravila obratiti naslovom koji
mu je pripadao kao kralju. On je iskoristio prigodu da njoj i Mariji priopći
dobre vijesti na posebnoj večeri priređenoj u njegovoj primaćoj odaji,
samo u nazočnosti kraljice i nadbiskupa Cranmera. Stol je raspremljen,
sluge su se povukle pa su svi zajedno uživali u slatkim oblandama
zalijevajući ih začinjenim vinom poznatima kao hipokras15
Marijine su oči bile prepune suza. Promatrajući obje sestre, kraljici
Katarini činilo se da bi od radosti i sama mogla zaplakati.
- Da - velikodušno odvrati kralj - ali tek nakon Eduarda i njegovih
nasljednika. Onda, Marija, na red dolazite vi i vaši nasljednici, a nakon vas
Elizabeta.
- I moji nasljednici, sir? - upita Elizabeta.
- Dakako. No, pronosi se glas, mlada Bessy, da nemate namjere uzeti
supruga pa tako najvjerojatnije i nećete imati nikakvih nasljednika -
namigne joj kralj.
- Tako je, gospodine - kaza Elizabeta ozbiljna lica.
 U posljednje je vrijeme, sada kada ju je još samo osamnaest mjeseci
dijelilo od dobi za udaju, puno više razmišljala o braku, a čak i nešto više
o njegovu vidu koji se odnosio na koplje i rascjep i koji joj je zadavao
popriličnu brigu, ali joj se još uvijek činilo da bračno stanje nema
nikakvih prednosti u odnosu na sve ostalo i da se protiv njega doista može
reći puno toga.
- Hmm - promrmlja Henrik čupkajući bradu. - Vidjet ćemo kada za to
dođe vrijeme.
Činilo mu se kako će jednoga dana, a taj se dan sve više bližio,
Elizabetine tek propupale draži muškarce obarati s nogu. Već je sada
umjela dobro očijukati, baš kao što je znala i Ana, Bog je prokleo. Ana...
Tada je bio mlad i u punoj muškoj snazi. A ona ga je prezrivo odbacila.
Sve te godine protraćene i ispunjene čežnjom... Najednom se pribere. Sada
je u braku s Kate i mora zaboraviti Anu. Godinama već pokušava
zaboraviti Anu. Dobro mu se raspoloženje bilo raspršilo.
Kraljica i nadbiskup trudili su se prikriti osmijeh. Marija je izgledala
zabrinuto, pokušavajući prihvatiti ovu važnu vijest i jedva se usuđujući
postaviti pitanje koje joj je plamtjelo u mislima.
- Sir - poče nemirno, a glas joj je zvučao kao kriještanje. - Znači li to
da Vaše Veličanstvo namjerava nas dvije proglasiti zakonitima?
- Jao, ne mogu to učiniti, kćeri - odgovori kralj - jer nikada nisam bio
zakonito vjenčan s vašom, kao ni s Elizabetinom majkom, kao što može
potvrditi ovdje prisutna njegova milost od Canterburyja.
Cranmer smjesta prihvati:
- Doista, Vaše Visočanstvo. Brak kao što je bio vaš s pokojnom
kraljevnom udovom Sveto pismo izričito zabranjuje... Levitski zakonik,
glava osamnaesta, stih...
- Da, da, sve to već znamo - prekine ga kralj.
- A što se tiče majke gospe Elizabete - zabrza Cranmer - tu je,
dakako, u pitanju krvno srodstvo uzrokovano... ovaj... ranijim odnosima
Vašega Veličanstva s njezinom sestrom.
 - Doista - s nelagodom ga presiječe Henrik. - Dakle, kćeri moje, jasan
vam je vaš položaj.
- Da, sir - rekoše sestre uglas, obje izgledajući nelagodno i nesretno,
iako je u Elizabetinu oku iskrilo pitanje.
- Oprostite, gospodine - reče nedužno - mislila sam da sam
proglašena nezakonitom zato što je moja majka, kraljica Ana, pogubljena
zbog veleizdaje.
Marija prigušeno dahne, na Katarininu se licu ukaže užas, a Cranmer
je izgledao kao da bi radije bio negdje drugdje. Nitko se tijekom osam
dugih godina nikada nije pred kraljem usudio spomenuti ime Ane Boleyn,
a još manje njezino smaknuće.
Henrikov je neumoljivi pogled počivao na mlađoj kćeri.
- Uistinu ste to mislili, Elizabeta? Zar vam nitko nije drugačije
objasnio?
- Ne, gospodine.
- Pa, netko je bio jako nemaran - mračno primijeti on. - Trebali biste
znati da moja veza s vašom majkom nije bila pravi brak i razvrgnuta jejoš
i prije njezine smrti. To je razlog zašto ste proglašeni nezakonitom.
No, da moja majka nije počinila veleizdaju, gospodine, vi biste
sigurno ostali s njom u braku? - s drskom se pronicavošću raspitivala
Elizabeta.
Znala je da zalazi na nesigurno tlo, ali se zbog uspomene na majku i
nepravde za koju je bila sigurna da joj je učinjena osjećala obveznom tako
postupiti. Otac joj na to pitanje odgovori na sebi svojstven način.
- Dosta! - udari Henrik šakom po stolu tako da svi poskočiše.
Vaša je majka bila izdajnica - zareži on. - Prevarila me s petoricom
muškaraca, od kojih je jedan bio njezin vlastiti brat, čujete li vi mene? I
snovala je moju smrt! Mislite li da sam i dalje trebao ostati u braku s
njom?
- Gospodine - nemirno se odvaži kraljica uhvativši ga za rukav -
djevojčica je sva jadna...
 Iz Elizabetinih očiju lile su zaprepaštene suze.
- Kakva drugo i može biti - zaurla on - uz majku kakvu je imala!
- Nije bila takva! - vikne Elizabeta zaboravljajući na svaku obzirnost.
Henrik prestane bjesnjeti i zagleda se u nju. Marija naglo ustane,
pokloni se klecnuvši i tiho istrči iz sobe, gotovo jecajući. Nadbiskup je bio
sklopio ruke kao da se moli i pognuo glavu. Katarina je promatrala
ojađenu Elizabetu: lice joj je bilo blijedo, a obrazi vlažni.
- Što ste rekli? - tiho je pitao kralj. Glas mu je zvučao prijeteći.
- Gospodine, znam da mi je majka bila nedužna - zamuca Elizabeta.
- A tko vam je to rekao?
- Čula sam to od mnogih ljudi... od služinčadi... od raznih gospi -
slaže djevojčica, usrdno se nadajući da njezin otac neće posumnjati u Kat.
- Onda ste pogrešno čuli! - odlučno drekne kralj. Modre mu oči
bijahu hladne kao led, ali Elizabeta je i dalje opasno ustrajala.
- Čula sam da se govori kako je gospodar Cromwell iskoristio priliku
da se nje riješi, gospodine, i kako je smislio tako čvrste optužbe da ste vi
morali povjerovati u njih.
Ovo je barem zvučalo diplomatski.
- To je bestidna glupost - zareza Henrik. - Zar sam ja lutka da se drugi
sa mnom poigravaju? Ta je žena bila kriva kao grijeh. Dobro sam je
poznavao, nemojte to nikada zaboraviti.
- Ne vjerujem u to! Bila je nedužna! - jaukne Elizabeta, ponovo
briznuvši u glasan plač.
Katarina joj htjede pristupiti, ali je kraljeva čvrsta ruka na ramenu
zadrži na mjestu.
- Moramo vam dati dovoljno vremena da o ovome razmislite -
prijeteći odredi kralj. - Zbog drskosti ćete biti protjerani s dvora. Sutra
ćete s gospodaricom Champernowne poći u Hatfield i neće vam biti
dopušteno vratiti se sve dok ispravno ne sagledate istinu. Razumijete li?
 Elizabeta je lila suze, a tijelo su joj potresali drhtavi jecaji. - Jeste li
me čuli?! - zagrmi njezin otac.
- Da, gospodine - promrmlja ona.
- Sada idite! - naredi joj, a ona pobježe iz sobe.
Gospodaru moj - odvaži se Katarina iste večeri, kada su ostali sami
sjedeći uz ognjište u ložnici. - Oprostite mi što se miješam, ali smijem li
se zauzeti za gospu Elizabetu?
Henrik zagunđa gledajući je prijekim okom. Još se uvijek ljutio,
prekinuvši večeru čim je Elizabeta izišla. Nadbiskup se zahvalno oprostio,
a kraljica je ostala smirujući živce uz velik pehar rajnskoga vina. Kralj je
pijuckao u tišini, turobno zureći u lelujave plamenove.
- Ne znam što biste mogli reći u njezinu obranu, Kate - srdito će on. -
Usudila se proturječiti mi, dovesti u pitanje moju pravičnost.
- Sir, smijem li biti iskrena s vama? - zamoli Katarina.
- Da? - mrzovoljno odvrati kralj. - Govorite, na sunce s tim. Katarina
duboko udahne.
- Ona je dijete, sir, i sigurno joj je teško pomiriti se s onim što se
dogodilo njezinoj majci, koliko god to bilo pravično. Slušala je govorkanje
među služinčadi i u njega povjerovala. Ne možete je kriviti zbog toga što o
vlastitoj majci želi misliti sve najbolje.
- Ah, Kate, ako o vlastitoj majci misli sve najbolje, onda o meni,
svojemu ocu, sigurno misli sve najgore. Vjerujte mi, s punim sam
pravom...
- Dakako da jeste, sir, to zna cijeli svijet. Ona, međutim, želi misliti
da ste bili zavedeni, ali da ste postupili u dobroj vjeri.
Stisnutih očiju, Henrik je promatrao suprugu.
- Hoćete li time reći da me ona smatra budalom, Kate?
- Ne, sir, ne daj Bože. Kao što ste i sami rekli, dobro ste poznavali
njezinu majku. Jasno je da su optužbe bile potpuno vjerodostojne.
 - Sada ste otišli predaleko, Kate - optuži je kralj mršteći se. Žalosno
je da me vlastita kći i vlastita supruga optužuju da sam nedužnu ženu
poslao na stratište. Kažem vam, bila je kriva. A vi se usuđujete
preispitivati moju pravičnost!
- Ni govora, sir! - vikne Katarina. - Nisam rekla da vjerujem u
njezinu nedužnost, nego da u to vjeruje desetogodišnja djevojčica. I molim
vas da u obzir uzmete njezinu mladost, kao i činjenicu da govorimo o
njezinoj majci.
- Svejedno, mora iz toga izvući pouku - oštro izjavi kralj. - Tu se više
nema o čemu raspravljati.
Katarina se snuždi. Zavalila se u stolac i poigravala praznim
peharom, razmišljajući o tome da ga ponovo napuni.
- Vi hoćete biti ljubazni, Kate - Henrikov glas postade nježniji. - No,
petljate se u stvari koje vas se ne tiču. Oh, dođite - reče umorno, vidjevši
izraz na njezinu licu. - Vi ste ljubazna i nježna duša, draga moja, to znam.
Vječni ste mirotvorac. Kažem vam, Elizabeti neće nimalo škoditi da malo
ostane u Hatfieldu i razmisli o svojemu nečuvenom ponašanju. Bez obzira
na to što sam joj otac, mora naučiti kako se jedino smije obraćati
suverenu, kao i da mu nikada ne smije proturječiti i propitkivati njegove
odluke.
- Da, sir - slabašno se osmjehne Katarina i posegne za vrčem punim
vina.
Vozeći se zamrznutom cestom prema Hatfieldu, Elizabeta se truckala
u kočiji, zajedno s Kat koja je smrknuto sjedila uz nju.
- Voljela bih da nam je kralj ostavio više vremena za pripreme -
jadikovala je Kat trčkarajući kroz Elizabetine odaje i strogo tjerajući
sluškinje da spreme za put djevojčicu i njezine stvari. - Trebalo je za put
spremiti sve vaše ruho, kuća neće biti prozračena, a kladim se da će u njoj
biti ledeno jer ondje tjednima nitko nije palio vatru.
Elizabeta je bila previše obuzeta tugom i jadom da bi brinula o svemu
tome. Otjerana s dvora, otjerana... te su joj strahotne riječi odzvanjale u
glavi. Jedva je i primjećivala ledene zapuhe što su udarali po kožnim
zastorima na kočiji. Nikako nije uspijevala zaboraviti kraljevu izjavu, i to
ne samo one oštre riječi kojima ju je otjerao s dvora. Bio je nepokolebljiv
u pogledu majčine krivnje, a što je još gore, optuživao je Anu da ga je
prevarila s petoricom muškaraca od koji je jedan - o, sablazni! - bio njezin
vlastiti brat. Ona do tada nije bila ništa čula o tome, pretpostavljajući
zapravo da je Ana u svojemu zlodjelu imala tek jednoga sudionika. No,
vlastiti brat? Je li moguće da je to istina? Bilo joj je mučno već pri samoj
pomisli na to. Zacijelo je bilo silno, silno grešno upustiti se u taj čin s
vlastitim bratom? Već je bilo dovoljno loše to učiniti s četvoricom drugih
muškaraca. Zar je Ana bila toliko izopačena? U pogledu njezine krivnje,
otac je bio nepokolebljiv.
Činilo se da bi se pažljivo izgrađena slika o majci kojoj je nanesena
nepravda svaki čas mogla srušiti kao kula od karata. Bilo je to više nego
što je bila u stanju podnijeti pa odjednom shvati da se više ne može
suzdržavati.
- Kat - reče okrenuvši ispaćeno lice prema odgojiteljici. - Kralj kaže
da ga je moja majka prevarila s petoricom muškaraca, od kojih je jedan
bio njezin vlastiti brat.
Glas joj utihne... Ne smije nastaviti jer se više neće moći obuzdati.
Kat vidje očaj i jad u Elizabetinim očima. Do sada joj je bilo poznato
samo to da je njezina pitomica uvrijedila kralja pa joj je naloženo da se u
nemilosti vrati u Hatfield: lord Hertford poslan je da to sa žaljenjem
potvrdi. Više od ovoga Kat nije bila sposobna izvući iz Elizabete čija su
usta bila čvrsto stisnuta, a nije bilo vremena da potraži kraljicu, čak da je
to i htjela učiniti.
No, sada se sve počinjalo razjašnjavati. Utješno rukom obgrli
djevojčina mršava ramena.
- Smirite se, dijete moje. To su navodna nedjela za koja je vaša majka
optužena. No, kao što sam vam već rekla, čvrsto vjerujem da to nije istina.
- Upravo sam to i ja rekla ocu! - uzvikne Elizabeta.
- Što ste učinili? - zgrozi se Kat.
 - Rekla sam mu da je bila nedužna - objasni Elizabeta. - Nisam rekla
da ste mi to vi ispričali. Pitao me gdje sam to čula, a ja sam odgovorila da
sam čula govorkanje među služinčadi.
Kat se zavali u sjedalo. Srce joj je udaralo kao da će iskočiti iz grudi i
drhtala je cijelim tijelom.
- Gospode Bože, naći ću se u strašnoj nevolji ako kralj dozna da sam
vam ja rekla kako vamje majka bila nedužna - dahne ona.
- To znam - reče Elizabeta kako bi je umirila. - Pobrinula sam se da
vas zaštitim. Nije me dalje ispitivao pa mislim da ste sigurni. No, moram
znati što se dogodilo, Kat. Moram.
Dobro, ali nikada ne smijete ponoviti ovo što ću vam sada reći -
upozori je Kat. Osim ako ne želite novu odgojiteljicu. Nije se šalila.
- Uvjeravam vas da ne želim - obeća Elizabeta. Kat se malo opusti.
- Vaša je majka optužena za vezu s petoricom muškaraca, to je istina -
započe - a jedan je od njih bio i njezin brat, lord Rochford. Dokaze protiv
njega iznijela je njegova supruga. On nju nikada nije voho, a ona je bila
odvratno ljubomorna zbog njegove prirodne ljubavi prema sestri. Moje je
uvjerenje da je to učinila iz pakosti, i to pošto joj je gospodar Cromwell
ponudio mito. Dakako, poslije se, kada je sve bilo gotovo, držala vrlo
velikodušno. Svi su ostali optuženi muškarci, osim jednoga, bih kraljevi
komornici, a peti je bio Mark Smeaton, dvorski glazbenik. Mogu vam reći
da je to izazvalo veliku sablazan. Ljudi su se pitali kako je kraljica mogla
pasti tako nisko, ali ona ga je, dakako, jedva poznavala, a i inače je bila
previše ponosna da bi se toliko ponizila. Vjerujte mi, razgovarala sam s
onima koji su je poznavali.
- Vi, znači, mislite da je gospa Rochford lagala? - upita Elizabeta,
moleći se da dobije nedvojben odgovor.
- Doista tako mislim - mračno reče Kat. - Bila je užasna žena.
Podržala je Katarinu Howard u njezinu prijestupu i pogubljena je zbog
njezinih muka.
- Pogubljena? - zaprepašteno ponovi Elizabeta.
 - Da, neposredno poslije svoje mlađahne gospodarice. Gospa
Kochford je poludjela tijekom istrage pa je kralj morao izdati poseban
parlamentarni zakon koji dopušta izvršenje smrtne kazne nad luđacima.
Ali, kažu da je umno bila posve zdrava kada se popela na stratište. Ja
kažem da je dobila ono što je debelo zaslužila zbog lažnoga svjedočenja
protiv svojegajadnog muža i vaše majke.
- Zar nije i s time u vezi izbila velika sablazan? - htjela je znati
Elizabeta. - Hoću reći, u vezi s onim za što je gospa Rochford optužila
moju majku.
Nije se mogla natjerati da to drukčije kaže.
- Gledajte, neki su se ljudi pretvarali da su šokirani, ali mislim da je
većini bilo jednostavno teško povjerovati u to. Gospodar Cromwell kao da
se hvatao bilo čega za što je mislio da će mu poslužiti da se otarasi
kraljice Ane. Što se tiče optužbe da je snovala kraljevo umorstvo, to je
krajnja besmislica. Nije bila, kako bih to rekla... nije bila posebno
omiljena, a bez kralja koji bi je štitio, neprijatelji na dvoru brzo bi joj
došli glave. Zašto bi se onda željela riješiti vlastitoga zaštitnika? Bila bi to
prava ludost, a ona nije bila budala.
- Dakle, mislite da je bila nedužna u pogledu svake optužbe? -
poticala ju je Elizabeta.
- Da, gospo, mislim - izjavi Kat. - Četvorica optuženih muškaraca sve
do kraja zaklinjali su se u njezinu, kao i u vlastitu nedužnost. Samo je
Mark Smeaton priznao, ali sigurna sam da je to bilo pod mukama.
- Pod mukama? - s jezom uzvikne Elizabeta. Znala je što to znači.
Kat zastane. Elizabeta je još uvijek vrlo mlada. Je li spremna čuti sve
krvave pojedinosti o onome što se - kako se vjerovalo - zbilo u kući
gospodara Cromwella?
- Gospodar Cromwell bacio ga je na muke - reče oprezno. - Kažu da
je bol bila tako jaka da bi rekao bilo što samo da ga prestanu mučiti.
- Što su mu učinili? - razrogači Elizabeta oči od užasa.
 - Stavili su mu preko očiju uže puno čvorova i sve jače ga zatezali -
objasni joj Kat, nadajući se da će želudac njezine pitomice to moći
podnijeti.
- Oh, jadan stvor - kaza Elizabeta osjetivši laganu mučninu. - Nije ni
čudo što je progovorio. I ja bih progovorila.
- Vaša je majka na suđenju pred Bogom izjavila da je nedužna -
nastavi Kat. - Što da vam još kažem? Jednostavno su iskoristili priliku da
je se riješe. Gospodar Cromwell imao je za to, pretpostavljam, svoje
razloge, ali ja o njima ništa ne znam. No, Elizabeta, vi nikada ne smijete
posumnjati u to da vam je majka bila dobra žena i da vas je silno voljela.
Čuvajte spomen na nju, dijete moje, ali to naučite prikrivati. Govoriti o
njoj kako ste vi govorili pred kraljem bilo je nepromišljeno i opasno pa
sada za to plaćamo cijenu. No, ne zaboravite, naša je kazna mogla biti i
daleko teža.
- Neću zaboraviti, draga Kat, to vam obećavam - reče Elizabeta,
osjećajući kako ju je sve ovo uvelike obodrilo. - Nikada neću spominjati
majčino ime ni pred kime osim pred vama.
- Gospo, stigao je glasnik! Ima nešto za vas!
Kada je stiglo kraljičino pismo, ljeto je bilo u punom jeku, a kralj je,
zanemarujući svoju slabost i bolesnu nogu, bio otišao u Boulognu boriti se
s Francuzima. Elizabeta je elanima iščekivala vijesti pa je, kada je glasnik
ujahao u hatfildsko dvorište, a ona čula Katino dozivanje, štrcala niza
stube što je brže mogla i zgrabila pergamentni svitak što joj ga je čovjek
jednostavno pružio.
Sada je već nekoliko dugih mjeseci čamila u izgnanstvu. Kat je
kraljici slala povoljna izvješća o njoj naglašavajući njezinu poslušnost, a
Katarina se zalagala za nju, ali od kralja nije bilo ni riječi o ukidanju
kazne.
Elizabeti se činilo da će uvenuti, a izgon joj je postajao nepodnošljiv.
Bez očeve naklonosti, nije bila u stanju živjeti.
Dala sam sve od sebe, reče sama sebi. Svim sam snagama prionula uz
učenje, meštar Grindal kaže da ne zna nikoga tko bi bio tako dobro
obrazovan, a trudim se besprijekorno ponašati. Zašto onda od oca nema ni
riječi? Zar me više ne ljubi? Jesam li zauvijek izgubila njegovu ljubav?
Život joj je, zasjenjen njegovim nezadovoljstvom, bio pust, bez
utjehe. Kao da je bila lišena sunca.
Kat je primijetila njezinu potištenost, vidjela ju je kako pokunjeno
sjedi kraj prozora i petama udara po drvenoj oplati.
- Hajde reče joj žustro. - Prestanite tratiti vrijeme. Ako nemate što
drugo raditi, uzmite kakvu knjigu.
Elizabeta je pogleda žalobnim očima.
- Ne gledajte u mene! - ogorčeno uzvikne Kat. - Sami ste to skrivili,
dijete moje. Možda ćete iz toga naučiti da ubuduće ne budete tako
nepromišljeni i pred kraljem ne govorite sve što mislite. Pametniji od vas
nisu se lako izvukli kada su tako postupili pa možete biti samo zahvalni
što smo obje ovdje na sigurnom, a nismo završile u Tower u.
- Da pišem ocu i molim ga za oproštenje? - upita Elizabeta. - Onda će
me možda pozvati k sebi i sve će se srediti. Toliko želim da se sve sredi.
- Čekajte pravi trenutak - posavjetuje ju Kat. - Otac vam je u
Francuskoj i zauzet je ratom. Pričekajte njegov povratak. Možda će onda
biti drukčije raspoložen, pogotovo ako mu Bog podari značajne pobjede.
Ali, Elizabeta je bila previše utonula u vlastiti jad da bi poslušala
takvu utjehu. Naposljetku, ne mogavši to više podnijeti, sjedne za stol i
sastavi pismo maćehi, objašnjavajući da se ne usuđuje pisati ocu i moleći
Katarinu da se još jednom zauzme za nju.
„Izgnanstvo mi silno teško pada”, pisala je. „Zahvaljujem vam za sva
posredovanja u moju korist te vas preklinjem da od Njegova Veličanstva
još samo jednom izmolite slatki blagoslov za njegovu poniznu kćer...”
Pročita što je napisala, a potom dometne: „... i kažete mu kako molim
Boga da mu pošalje potpunu pobjedu nad neprijateljima, i to uskoro, tako
da se Vaše Visočanstvo i ja možemo zajedno radovati njegovu sretnom
povratku.”
 Sada, danima poslije toga, prsti su joj drhtali dok je odmotavala
pergamentni svitak što ga je bila primila kao odgovor. Na njemu je bio
kraljičin pečat. Kat je stajala uz nju, a Elizabeta očima hitro preletje
poruku, jedva se usuđujući nadati.
- Popustio je! - ushićeno vikne. - Otac je popustio i rekao da smijem
otići u Hampton Court kako bih kraljici pravila društvo. Znala sam da će
mi kraljica biti sklona. Upravo njoj moram zahvaliti za ovo, u to sam
sigurna! Oh, tako mi je laknulo i tako sam sretna!
Kat je zagrli, skrivajući svoju razočaranost što je bolje mogla.
Tijekom ovih nekoliko posve ispunjenih mjeseci, Elizabeta je opet
pripadala samo njoj. Sada će je ponovno morati dijeliti s uljezom, naime, s
kraljicom - jer je Kat tako gledala na Katarinu Parr. A opet, nije mogla ne
radovati se tomu što će se Elizabeta vratiti u očevu milost i što je gotovo s
ovim tjeskobnim tjednima provedenim u izgnanstvu.

Povratak na dvor nije bio onako radostan kako je Elizabeta očekivala.

Katarina je dočeka toplo i raširenih ruku, ali oči boje lješnjaka bijahu joj
zamućene brigom. Kralj joj je bio povjerio da za njegove odsutnosti
upravlja kraljevstvom, a sada se našla suočena s opasnošću smrtonosnijom
od francuskih snaga s kojima se on sukobljavao.
- U Londonu vlada kuga - uplašeno reče. - Moramo napustiti
Hampton i otići u Enfield, a kraljevića ćemo povesti sa sobom, i to
najžurnije.
Enfield je bio dvorac koji je Elizabeta dobro poznavala jer je ondje
boravila u nekoliko navrata. Barem će ovoga puta tamo biti i dvor.
Dok su se ona i Kat spremale, u njezinu sobu ude gospa Marija.
Elizabeta primijeti da se Marija drži neobično kruto i ravnodušno. Nakon
dugih tjedana odvojenosti zapažala je kod sestre gotovo nevidljive
promjene kojih prije nije bila svjesna. Marija je izgledala starije: oko
očiju su joj se javljale tanke bore i činila se pomalo blijedom unatoč
sjajnoj odjeći.
Sestre se zagrliše.
- Drago mi je što vas opet vidim na dvoru - reče Marija. - Vjerujem
da vas je ovo protjerivanje naučilo smotrenosti i mudrosti.
Stav joj je bio blago prijekoran.
Elizabeta nije htjela razgovarati o razlogu zbog kojegje otjerana s
dvora. Bilo je najbolje to pitanje ostaviti po strani.
- Nadam se, sestro - tiho reče.
Kada je Kat izišla, naručja puna košulja i čarapa, Marija se smjesti u
jedinom naslonjaču u sobi. Činilo joj se da neke stvari svakako mora reći.
- Nikako ne uspijevam zaboraviti ono što ste rekli našemu
kraljevskom ocu - započe.
Elizabeta je začuđeno pogleda.
- Nije istina da je vaša majka bila nedužna - žestoko reče Marija, a
riječi su samo kuljale iz nje. - Nimalo ne dvojim da je bila kriva za sve za
što su je optužili. Bila je nemilosrdna žena i mnoge je ljude povrijedila,
među njima mene i moju mučenicu majku. Bila je sposobna izigrati kralja,
uvjeravam vas. Savjetujem vam, sestro: zaboravite da ste ikada imali
majku kao što je bila ona.
Elizabeta u Marijinu glasu osjeti prizvuk opsesivne uvrijeđenosti.
Instinktivno shvati kako ne bi bilo mudro izazivati sestru i dalje
raspravljati s njome.
- Oprostite mi, sestro, ali čula sam drukčije - jednostavno reče.
- Onda ste pogrešno čuli - odvrati Marija prodornim glasom. - Ta je
žena bila zla. Neprestance je poticala kralja da mene i moju majku pošalje
na stratište. Još dok ste bili malo dijete, poslala me da vam služim, a
onima koji su me nadzirali zapovjedila je da me šibaju jer sam samo
obično kopile. Kako takvu osobu možete smatrati nedužnom?
 - Silno mi je žao zbog vaših nevolja, sestro - šaptom će Elizabeta,
svjesna kako je sada potrebnije da se sa sestrom ophodi diplomatski negoli
braniti majku. - Za njih nisam ja kriva niti sam to željela.
- Kako ste mogli misliti da je nedužna? - ustrajala je Marija. Tanke
joj usne bijahu stisnute od ogorčenja. Elizabeta je nikada prije nije vidjela
takvu, tako vatrenu, tako strastvenu.
- Čula sam neke stvari - odgovori, a potom mrvicu prkosnije
dometne: - Ne smatraju baš svi moju majku krivom.
- Tko vam je to rekao? - zahtijevala je Marija.
- Zaboravila sam - čvrsto odvrati Elizabeta.
- Oh, pametni ste vi - uzvikne Marija. - Nalik ste na nju, izvrćete
riječi. Ali, ona nije bila tako suzdržana. Cijeli je svijet znao za njezine
opačine: nije ih se ni trudila prikriti.
- Sestro, ne osjećam mržnju prema vama - požuri Elizabeta uvjeriti
je. - Uvijek se spominjem vaše dobrote prema meni.
- Možda ijest tako, ali svejedno ste njezina kći - reče Marija.
Elizabeta se nije pouzdavala u sebe da će biti sposobna mirno odgovoriti
pa priđe prozoru i ostade ondje gledajući van, leđima okrenuta Mariji.
Odjednom shvati da joj sestra jeca pa, kada se okrenula, vidje kako je
Marija zarila lice u ruke.
- Oprostite mi, sestro! - uzvikne starija djevojka. - Neljubazno je od
mene što svoju povrijeđenost iskaljujem na vama. Vi ste još dijete i
vlastita vas nepromišljenost još mora mnogočemu naučiti.
Elizabeta pohita k uplakanoj sestri i zagrli je. Novootkrivena sreća
bila je preskupo plaćena da bi se ugrozila svađom između njih dvije.
- Sve je u redu, Marija - umirivala ju je. - Opraštam vam. I vjerujte
mi, vlastita me nepromišljenost nečemu naučila. Nisam imala nikakvih
zlih nakana, uvjeravam vas.
Nećemo više govoriti ni o vašoj ni o mojoj majci - reče Marija. -
Bolje nam je, ako želimo ostati prijateljice, taj predmet ostaviti na miru. A
vjerujte mi, ja sam vam prijateljica i nadam se da ćete slijediti moje
vodstvo.
Rekavši to, u ushitu naklonosti ponovno zagrli Elizabetu.
Vrativši se u sobu i našavši ih tako, Kat se zagleda u njih. Marija
žurno rupčićem obriše oči i oprosti se, ne želeći da je osoba iz nižega
staleža vidi kako plače. Hitajući prema sigurnosti vlastitih odaja, shvati
kolika joj zbrka vlada u umu. Kako se mogla tako nepromišljeno i okrutno
ponijeti prema nedužnom djetetu? Nije se smjela iskaliti na Elizabeti zbog
vlastitih unutarnjih jada i bespomoćnosti. Ali, je li njezina sestra doista
tako nedužna kao što se čini? Je li ta popustljiva prostodušnost iskrena ili
hinjena? Na kraju krajeva, Ana Boleyn umjela se i te kako dobro pretvarati
pa zašto joj Elizabeta u tome ne bi bila nalik? I na koga još nalikuje?
Nalikuje li ono lice što ga je načas ugledala iz profila, kada se djevojčica
sagnula da je zagrli, i kralju, a ne samo Ani? Ili je slika i prilika Marka
Smeatona? U Marijinoj grozničavoj mašti, hranjenoj gorčinom tijekom
tolikih godina, to je pitanje ostajalo bez odgovora.

Vratio se! Otac je stigao kući, u Englesku, uz radosno klicanje svojih

podanika jer se vratio kao pobjednik koji je osvojio Boulognu.
- Akobogda, upravo se vraćaju dani veličine ovoga kraljevstva, a ovaj
će trijumf biti prvi od mnogih - vatreno je govorila kraljica dok su na
kralja čekali u zamku Leedsu do kojega se na konju brzo moglo stići iz
Dovera. Dobro je znala što pobjeda nad starim suparnikom mora značiti
ostarjelome kralju.
- Amen - odvrati Marija. - Bit će da nam se Bog sigurno smiješi jer je
i kuga jenjala, što nam daje još više razloga za radost.
Odjevene u najljepše haljine, kraljeve su kćeri stajale iza kraljice i
mladoga kraljevića pod lukom na glavnome ulazu u zamak, promatrajući
šarenu konjičku povorku što se približavala uz lepršanje stjegova. Iako se
od njega očekivalo da se pokaže u punome dostojanstvu, u šeširu s
perjanicom i u grimiznome satenskom ruhu, Eduard, kojemu je bilo
gotovo sedam godina, zapravo je skakutao od uzbuđenja, a nasmiješena se
kraljica suzdržavala od toga da ga obuzdava.
 Elizabeta je znala da kraljici Katarini ima zahvaliti za to što se i sama
našla tu na taj radosni dan. Kakvu li je samo promjenu ta mila gospa
unijela u njihov život! Ali, unatoč maćehinoj smirenosti i njezinoj utješnoj
prisutnosti, srce joj je mahnito udaralo. Kako će je otac dočekati?
Tada dođe kralj, s teškoćom sjaše s konja, krupan i veličanstven u
raskošnome ruhu, kočoperan zbog uspjeha, pa stegne suprugu u medvjeđi
zagrljaj.
- Tako ste se sjajno pokazali, gospodine! - uzvikne ona.
- Nedostajali ste mi, draga! - nejasno promrmlja on, utisnuvši joj
cjelov na usne. - A vi, djeco moja... kako samo sjajno izgledate.
Eduard se nakloni, a Marija i Elizabeta klecnuše kada im se otac
obrati.
- Drago mi je što vidim Vaše Veličanstvo u tako dobru zdravlju - reče
mu Marija dok ju je pridizao, a on je poljubi u čelo.
- I vi vrlo dobro izgledate, kćeri - reče.
Potom dođe red na Elizabetu. Stigao je trenutak za kojim je čeznula i
od kojega je strahovala pa ona klekne pred kralja i nisko pogne glavu.
Kralj joj stavi prst ispod brade i podigne joj lice prema svojemu.
- A vi, Bessy, je li i vama drago što vidite svog oca? - zapita, a izraz
mu je bio neproničan.
- Više nego što bih to ikada mogla izreći, gospodine - odgovori ona iz
punoga srca. - Toliko se ponosim što imam takva oca. Bila je to čudesna
pobjeda.
Kralj se nasmiješi: bilo mu je ugodno uživati u pohvalama ženske
čeljadi, pogotovo te vatrene djevojke koja mu je toliko nalikovala. No, još
nije bio spreman pustiti Elizabetu da se samo tako izvuče. Lice mu ponovo
poprimi ravnodušan izraz.
- Vjerujem da ste sada došli k pameti - promrmlja.
- O, da, gospodine - reče ona gorljivo. - Duboko žalim što sam
uvrijedila Vaše Veličanstvo.
 - Onda više nećemo govoriti o tome - izjavi on velikodušno pa je s
ljubavlju pridiže i poljubi. Elizabetu obuze opojan osjećaj olakšanja.
Prihvatio je njezin povratak u svoju posebnu milost i čaša sreće za nju se
opet napunila.

- Gospo Marija, očaran sam što vas susrećem - smješkao se sir

Thomas Seymour kada se s njom u galeriji našao licem u lice. Izvede
kićen naklon i blještavo se osmjehne, otkrivajući vrlo bijele zube.
Marija je jasno vidjela da joj on samo laska, ali to ju je svejedno
dirnulo. Doista je bio vrlo pristao: tamnih, podrugljivih očiju, punih usana,
podrezane brade, istaknutih jagodica. Pravi muškarac, pomisli ona, visok i
mišićav. U jednome vrtoglavom trenutku pokuša zamisliti kako bi
izgledalo kada bi takav muškarac vodio ljubav s njome, ali ne uspije u
tome, a srce joj stade snažno udarati.
- Zadovoljstvo vas je opet vidjeti na dvoru, gospodine - odvrati ona, a
obrazi joj se od smetenosti zažare.
To rumenilo ne promakne sir Thomasu. Evo djevice zrele da se ubere,
pomisli, ali ne pokaže ništa od toga, nego joj je i dalje iskazivao doličnu
udvornost.
- Vjerujem da je Vaša Milost u dobru zdravlju - nastavi.
- Vrlo sam dobro, gospodine, zahvaljujem - reče ona, natjeravši se
krenuti dalje. Nije se usuđivala razmijeniti više od nekoliko kratkih
šaljivih riječi s tim čovjekom kojega je bio glas da je veliki ženskar.
- Kako li ga je kraljica ikada mogla voljeti? - zapita se kao prava
čistunica, ali u srcu je, kao i u čeznutljivu tijelu, znala odgovor.

- Sir Thomas Seymour vratio se na dvor - reče Henrik, prividno

nehajno, vrebajući na Katarininu reakciju.
 - Vjerujem da je uspješno obavio svoju zadaću - reče ona, ni
pogledom ni kretnjom ne pokazujući da joj ta vijest išta znači. Potajno joj
je, međutim, srce ipak nešto brže udaralo. Ne smije misliti o tome
čovjeku. On joj je zauvijek zabranjen. Mora ljubiti supruga: to joj je sveta
dužnost. A ona Henrika ljubi, to može po istini reći. Samo što nije
zaljubljena u njega.
- Dobro ju je izvršio reče kralj, još uvijek je promatrajući. - Sada
imamo novu dužnost za njega. Bit će proglašen visokim admiralom.
Još jedna dužnost koja će ga držati podalje od dvora, pomisli
Katarina. I od mene.
- Nemam ni najmanje sumnje u to da će on ispuniti velika očekivanja
Vašega Veličanstva - reče naglas.
Henrik kimne, očito zadovoljan.

Sir Thomas Seymour nisko se pokloni pred kraljem i kraljicom,

odmah pošto je primio vijest o svojemu promaknuću. Katarini se učini da
izgleda poletnije nego ikada.
- Silno sam počašćen, sir - izjavi on.
- Služite nam na otvorenome moru onako dobro kao što ste nam
služili u poklisarskom svojstvu pa ćete nam dati povoda da vas obaspemo i
daljnjim počastima - reče Henrik pružajući mu ruku na poljubac, dajući
tako do znanja da je prijam okončan.
Sada je bio red na Katarinu. Od kratkoga se dodira Thomasovih usana
na ruci sva naježila, ali pogled joj ostade čvrst i ona prikloni glavu onoliko
kraljevski koliko je mogla, i previše svjesna koliko je pomno motri suprug
što je uz nju sjedio na prijestolju.
- Sretno, sir Thomase - reče, upijajući očima njegovo voljeno lice, ali
ne usuđujući se predugo ga gledati.
- Vaša Veličanstva!
Ponovno se nakloni, unatraške se udalji od povišenja i ode. Katarini
se u grudima olakšanje miješalo s čežnjom. Mislila je da ju je
zaljubljenost prošla: sada je znala da nije tako, ali je još jednom riješila
prigušiti je i izvršiti svoju dužnost. Potrebna je Henriku. Od povratka iz
Francuske postao je starac: bio se upustio u previše toga i sada je plaćao
cijenu, a s nogama mu je bilo gore nego ikada. Grozno je zaudaralo kada
mu je mijenjala zavoje, ali pazila je da nikada ne ustukne ili pokaže
gađenje. Već je sama bolest bila dovoljno ponižavajuća za Henrika čije je
junaštvo u viteškim borbama i ostalim nadmetanjima nekoć bilo
legendarno. No, gledajući ga sada, bilo je teško povjerovati u to.
Neprestana bol činila ga je teškim pa čak i opasnim, ali ona je sebi
govorila kako mu život nije bio lagan i pamtila je kako se, kao suprug,
prema njoj uvijek odnosio ljubazno i s puno pažnje. Nije se željela udati za
njega, željela je Toma, ludo i strasno, ali s druge joj je strane to na
neočekivan način bilo nadoknađeno. Ljubav se javlja u mnogim vidovima,
što je nju iznenadilo. Nikada ne bi mogao iznevjeriti Henrika, to je znala.
- Ovo je - jednoga dana uz osmijeh reče meštar Grindal ulazeći u
sobu za učenje u pratnji tridesetogodišnjaka ugodna lica - meštar Roger
Ascham, moj bivši mentor i nas najveći grecist.
- Oh, meštre Aschame! Čula sam o vašoj slavi - usklikne Elizabeta
ustajući u odgovor na njegov naklon. - Više ste nam nego dobrodošli.
Roger Ascham s divljenjem je pogleda. Dakle, ova visoka, otmjena
mlada gospa, plamenocrvene kose i ozbiljna, srcolika lica, to je kraljevna
čija je erudicija već nadaleko poznata i razglašena među učenjacima
diljem zemlje pa čak i na sveučilištima.
- Uistinu je čast upoznati vas, gospo - reče.
- Meštar Ascham pridružio se kraljevićevim učiteljima kako bi
pomogao doktoru Coxeu i doktoru Chekeu - objasni Grindal.
- Imam čast toga plemenitog dječaka učiti krasopisu - dometne
Ascham - ali sam ovamo zapravo došao vlastitim očima vidjeti ovaj
čudesni uzor obrazovanosti. Ako biste me počastili povlasticom da vidim
bar dio vašega izvrsnog rada, gospo, učinili biste me najsretnijim
čovjekom na svijetu!
Elizabeta se sva sretna grijala na plamenu njegova divljenja pa mu
rado pokaže svoje grčke i latinske prijevode, svoje komentare o Svetome
pismu i klasicima, povijesna djela koja upravo čita, čak i uzorke svojega
veza. Ascham je sve gutao očima, divio se svemu do najsitnijih
pojedinosti, propitkivao njezino znanje, a potom je proglasio najboljim
znalcem kojega je ikada sreo.
- Smijem li zapitati koliko vam je godina, gospo? - raspitivao se.
- Jedanaest - odvrati mu Elizabeta.
- Onda, gospo, bez ustručavanja izjavljujem da ste nevjerojatno... da,
nevjerojatno pametni za svoju dob. Tako ste... tako ste britka uma. Nikada
nisam upoznao žensku osobu koja brže shvaća ili bolje pamti. Pokazujete
mušku sposobnost da se usredotočite. Nastavite li kako ste započeli, u
obrazovanosti ćete se izjednačiti s muškarcima.
Elizabeta je bila izvan sebe od sreće što čuje takve pohvale. Nije
patila od lažne skromnosti i shvaćala je da je velik znalac: doktor Coxe i
meštar Grindal to su joj često govorili. No, doznati da je briljantnom
smatra netko toliko slavan kao što je meštar Ascham ispuni je takvim
ushitom da bi ga najradije bila poljubila.
 9. 1545.

Slikar je bio Flamanac; Elizabeta mu nije zapamtila neobično ime.

Postavio je stalak u prijestolnoj dvorani, a ona je gledala kako slaže crtaći
ugljen i kredu. Danas je trebao raditi na kraljevićevu liku, a bio je prisutan
i kralj kako bi mogao provjeriti hoće li sinovljevo držanje biti u dovoljnoj
mjeri kraljevsko. Sjeo je na prijestolje ispod svečane nebnice, a iza njega
se na bogato izvezenome stražnjem zastoru kočio engleski grb.
- Eduarde, dođite i stanite pokraj mene - zapovjedi Henrik. - Ovdje. -
Smjesti sedmogodišnjaka sebi zdesna i sam mu razbaruši perjanicu na
šeširu. - Ruku ovako stavite na bodež - upućivao ga je.
- Da, gospodine - poslušno odvrati Eduard na svoj hladni, formalni
način. Ovo je za njega bio velik dan i bio je svjestan potrebe da držanjem i
kraljevskim ponašanjem oponaša uzvišenoga oca.
- Sada ostanite tako - naredi kralj, a potom se podiže iz naslonjača i
ode u svoje odaje. Sinčić ostade vrlo mirno stajati, zureći ravno preda se,
dok je umjetnik skicirao njegov portret.
Marija je Elizabeti i Eduardu bila objasnila da će slikar, kada ih
dovrši, sve likove ukomponirati u zajedničku sliku.
- To će biti službeni državni portret koji će prikazivati našega oca i
njegove nasljednike - ponosno je najavila - i visjet će u galeriji u Hampton
Courtu.
Elizabeta je bila oduševljena što će i ona biti u to uključena - sada je
to, dakako, njezino pravo - pa se s divljenjem ogledavala u ulaštenome
srebrnom zrcalu. Novo ruho od zlatnoga damasta vrlo dobro izgleda,
pomisli. U takvoj odjeći nitko ne može posumnjati u njezinu važnost ili
kraljevski položaj. A kapica od crvenoga baršuna i rukavi baš su u krasnoj
protuteži s...
- Sestro! - Marija je zvučala ogorčeno. - Prestanite s tim sanjarenjem.
Kraljica mi je zapovjedda da vas nakratko pozovem k njoj prije poziranja.
Pronaći ćeteje u njezinoj primaćoj odaji.
Elizabeta pohita onoliko brzo koliko joj je to dopuštala dugačka
svečana povlaka. Katarinu nade kako sjedi za stolom na kojemu je pred
njom ležala otvorena oslikana drvena kutija za nakit.
- Elizabeta! - osmjehne joj se. - Htjela sam vas vidjeti kada se
potpuno odjenete za poziranje slikaru. - S divljenjem odmjeri pastorku. -
Vrlo lijepo izgledate - izjavi kad je Elizabeta šepireći se stala pred nju, a
potoni zastade. - Ima još jedan razlog za to što sam vas pozvala reče. -
Htjela sam da dobijete ovo.
I pruži joj tanak zlatni lančić s kojega je nešto visjelo. Primivši ga,
Elizabeta vidje da je u pitanju fino iskovano slovo A.
- Pripadao je vašoj majci - reče kraljica. - Priliči da ga vi nosite.
- Ali moj otac kralj...
- Ovo je između nas dvije - čvrsto je prekine Katarina. - Našla sam ga
među nakitom što sam ga naslijedila od svojih prethodnica. Ja ga nikada
ne bih mogla nositi pa s pravom treba pripasti vama.
- Gospođo, od svega vam srca zahvaljujem - reče Elizabeta ljubeći
maćehu. To je bilo nešto što je oduvijek željela, prava uspomena na majku.
Zakopča lančić oko vrata, svjesna da je posljednje tijelo s kojim je
možda bio u dodiru bilo Anino. Toliko je bila zanesena darom da joj je
trebao časak prije nego što je primijetila da kraljica na sebi nema svečanu
dvorsku odjeću, nego samo jednostavnu haljinu od zelene svile s
uspravnim ovratnikom i pojasom ukrašenim draguljima.
- Zar ćete to nositi na slici, gospođo? - iznenađeno zapita. - Ja neću
biti na toj slici - reče Katarina.
- Nećete? - zapanjeno ponovi Elizabeta.
 - Ne - staloženo će kraljica. - Ta će slika prikazivati dinastiju Tudor,
kao i lik kraljice Jane koja je kralju rodila nasljednika.
- Ali, vi morate biti na njoj! - strastveno je ustrajala Elizabeta. -
Nezamislivo je da budete izostavljeni.
- Budite mirni, ja sam zadovoljna - iskreno reče Katarina. - Kralj me
uvjeravao da u tome nema nikakve namjere za omalovažavanjem niti sam
ja išta slično pomišljala. I onaj je izvrsni umjetnik, majstor John, prošle
godine naslikao moj portret, tako da sada baš i nema potrebe za još
jednim.
Elizabeta iziđe iz sobe misleći o tome kako će biti ćudno vidjeti
pokojnu Jane Seymour na kraljičinu mjestu na slici, kao da je još uvijek
živa i da je doživjela sinovljevo odrastanje. Kakvu li moć ima njezin otac!
Gotovo kao da pokojnu suprugu uskrsava iz groba - ta može se poigravati s
vremenom poput kakva čarobnjaka ili boga!
Ipak, kada je slika napokon dovršena i izložena, Elizabetu i njezinu
sestru Mariju nije zbunjivao samo lik Jane Seymour.
Naravno, kompozicijom je dominirao sam kralj, veličanstveno
gledajući s prijestolja, jednu ruku položivši na rame sinu što je stajao do
njegova koljena. Pokraj njih dvojice, na stolcu je skromno sjedila kraljica
Jane, jezovito stvarna i živa.
Eduard, neprirodno pribran za dijete svojih godina, promatrao je
njezin lik. Elizabeta se pitala kako ga doživljava: nikada nije govorio o
majci, dakako, ta nije ju ni poznavao, a sada nije davao nikakva znaka da
je dirnut našavši se licem u lice s njezinom slikom.
Marija se, međutim, mrštila. Na slici su svečana nebnica, prijestolje
na bogatome turskom sagu i tri središnja lika bili smješteni između dva
para bogato ukrašenih stupova. Kraj stupova su, s vanjske strane, stajale
kraljeve kćeri. Marija je predmnijevala da ih je otac obje dao prikazati s
druge strane stupova kako bi na taj način bile odvojene od zakonitoga
nasljednika koji je zauzimao počasno mjesto uz oca i kako bi se svatko tko
pogleda tu sliku podsjetio da kralj, iako ih je vratio u nasljedni red, kćeri
još uvijek smatra nezakonitima: smještaj izvan čarobnoga unutarnjeg
kruga proglašavao je svijetu njihovo nisko podrijetlo i odvajao ih od kralja
i njegova zakonitoga nasljednika. Za Mariju je ova simbolika bila opasna i
ponižavajuća, ali za Elizabetu, koja se divila bogatim pojedinostima i
vlastitome vjernom prikazu, prvome svojemu ikada naslikanom portretu,
bila je to jednostavno prekrasna slika.
Kralj je stajao zagledan u sliku, zadovoljan djelom što ga je bio
naručio. Napokon je prikazana dinastija Tudor tako da je mogu vidjeti svi
budući naraštaji. Potom se nagnuo naprijed, provjeravajući svaki pojedini
lik, sve dok mu se pogled ne zadrži na mladoj kćeri. Oči mu se stisnuše.
Elizabeta zadrži dah. Primijetio je. Molila se da se to ne dogodi,
nadala se da će mu ta sitnica promaknuti. Znala je da nije trebala staviti taj
privjesak, ali je osjećala da bi, učini li to, svijetu proglasila kako je
ponosna na to što je kći Ane Boleyn pa ga je za poziranje hrabro objesila
oko vrata. Poslije je odmah zažalila zbog toga poriva pa je pokušala naći
slikara i zamoliti ga da na skici to ispravi. No, on je već bio otišao, a ona
nije znala kamo.
Na svoje veliko olakšanje, odmah je vidjela da se slovo A previše
jasno ne ocrtava na dovršenoj slici. Molila je Boga da ga otac ne primijeti.
Počela je drhtati.
Henrik se okrene i nasmiješi joj se. Lijepo ste ovdje prikazani, Bessy!
- izusti.
Iza njegovih se leđa oči kraljice Katarine susretoše s Elizabetinima.
- Vid Njegova Veličanstva više nije onakav kakav je nekada bio -
prišapne joj kraljica. - Budite zahvalni na tome, vi budalasta djevojko!

Toga je ljeta Elizabeta, koja se sada bližila dvanaestoj godini i

postajala sve svjesnija igre što se odvija među spolovima, počela
primjećivati da njezina voljena odgojiteljica sve više vremena provodi s
dvoraninom johnom Astleyjem. U početku nije puno razmišljala o tome,
ali onda je shvatila da je Katin korak živahniji, obrazi rumeniji, a
ponašanje vedrije u dane kada bi gospodar Astley u vrtovima naišao na
njih dvije, gotovo kao slučajno. Ovi su susreti postajali sve češći pa je
Elizabeta na kraju posumnjala da ih prati s nekim ciljem.
 Ali s kojim? Zašto bi on išao za Kat, iako se ona time činila vrlo
zadovoljnom i prilično rado to prihvaćala? Možda zato što su rođaci, a
oboje i u rodu s Boleynovima. To bi moglo biti objašnjenje.
Elizabeti se John Astley sviđao. Topao, srdačan čovjek koji je uvijek
za nju imao vrlo ljubaznu riječ, što nije bilo nimalo povezano s činjenicom
da je kraljeva kći, jer je primijetila da je takav i sa svom drugom djecom.
- Zdravo, mali moj žuti šeboju! - uzviknuo bi kad god bi se susreh,
ublažujući tu prisnost dubokim naklonom. A prema Kat je bio utjelovljena
obzirnost.
Je li vam ovdje prevruće? - zabrinuto bi zapitao ako bi sunce
nemilosrdno padalo na klupu koju bi izabrale. - Dopustite mi da vam
ponesem knjige - ustrajao bi. - Dopustite mi da vam donesem nešto za
piće, to bi mi bilo zadovoljstvo - znao je izjaviti.
Kat je uživala u svoj toj njegovoj pažnji, iako se ona uvijek pretvarala
da joj gospodar Astley zapravo znači laganu gnjavažu.
- Opet on - rekla bi uzdišući, dok su ga gledale kako se približava,
predvidljiv kao svitanje.
- Jeste li zaljubljeni u gospodara Astleyja? - upita Elizabeta našavši
se nasamo s Kat.
To zacijelo nije bilo moguće, Kat je prestara za takve stvari. Nebesa,
pa već joj je četrdeset pet godina!
- Što vam pada na pamet?! - uzvikne Kat, porumenjevši od bijesa. -
Zgodna je osoba i to je sve. Pridružit će se vašem kućanstvu, kako bi
gospodaru Parryju pomagao u vođenju računa.
Thomas Parry, daleki rođak Blanche Parry, bio je Elizabetin rizničar,
punašan, ugodan čovjek kojemu ništa nije bilo draže nego s Kat
razmjenjivati najnovija govorkanja.
John Astley nije radio s Tomom Parryjem dulje od dva tjedna prije
nego što je Kat jednoga poslijepodneva u sobi za učenje sjela uz Elizabetu
i rekla da joj ima nešto važno priopćiti.
 - Iako to na vas ne bi trebalo previše utjecati, gospo - reče. - Vidite,
gospodar Astley i ja kanimo se vjenčati.
- Vjenčati? - uzvikne Elizabeta. - Ali...
- Znam, gospo, ne morate mi to ni reći, mislite da sam prestara za to.
Dopustite mi da vam kažem, drago dijete: nitko nije prestat za sreću.
Nitko mi nikada nije ovako udvarao dok sam bila mlada pa sada, kada
imam priliku napokon upoznati istinsko bračno blaženstvo, objeručke ću
je prihvatiti!
Nisu se mogli pogrešno shvatiti radost u njezinim očima ni njezin
glas. Možda četrdeset pet godina, na kraju krajeva, i nije prevelika starost
za brak, razmišljala je Elizabeta... Ali, onda osjeti ubod straha.
- Nadam se kako ovo ne znači da ćete me ikada napustiti - oštro reče.
- Ne bih to mogla odobriti ako namjeravate otići odavde.
- Ne uznemirujte se - umirivala ju je Kat hvatajući je za ruku. -
Gospodar Astley će meni i gospodaru Parryju pomoći u vođenju vašega
kućanstva.
- Oh, tako mi je laknulo! - usklikne Elizabeta.
- Znate da vas nikada ne bih mogla napustiti - gorljivo izjavi Kat. -
Nipošto, čak ni da moju ruku zatraži sam kralj!
To u Elizabete izazove nezadrživo hihotanje.
- Ovo je silno zločesto! - dahne ona. - Kako vam nešto takvo pada na
pamet!
Kat zahihoće.
- Kralj je pristao da se vjenčamo u kraljevskoj kapelici, a kapelan se s
time složio - uzbuđeno nastavi. - Ostalo nam je još samo dobiti blagoslov
vašega gospodstva.
Elizabeta se kočoperila. Voljela je podsjećanje na vlastitu važnost, a
isto je tako voljela i dajoj ljudi budu zahvalni.
- Sve dok obećavate da ćete ostati uz mene, Kat, dajem vam svoj
blagoslov - rekla je ljubazno. - I pod uvjetom da vam budem djeveruša!
 - Dakako! - uzvikne Kat, izvan sebe od sreće.
- A dobit ću i novu haljinu - podsjeti je Elizabeta.
- Naravno! - oduševi se Kat. - A i ja. Na kraju krajeva, ja sam
mladenka!
Ponovno se glasno nasmiju.
Tako je Elizabeta, odjevena u kremastu haljinu izvezenu grimiznim i
zelenim cvjetovima, koračala iza Kat prilikom njezina vjenčanja, uz zvuk
gajdi i šalmaja što su veselo najavljivali mladenkin dolazak.
 10. 1546.

Nakon prvoga dana godine 1546. vrijeme za smijeh ne potraje dugo.

Elizabeta, iako s uzbuđenjem iščekujući dvorske svetkovine, srećom
nije bila zaboravila načiniti poseban dar za oca te joj je poslije zbog toga
bilo silno drago.
Henrik je pregledao njezine otmjene prijevode - na latinski, francuski
i talijanski - kraljičine nabožne knjige što je pod naslovom Molitve i
tužaljke jedne grešnice imala uskoro biti objavljena i bio je vidno ganut.
Njegova je kći sav ovaj trud uložila radi njega, a mora da je sate i sate
provela u radu na tom daru.
- Zahvaljujem vam, Bessy - reče glasom prepunim ganuća podižući
izblijedjele i vlažne modre oči prema njezinima. Dovraga, u starosti
postaje sentimentalan, previše ga je lako ganuti do suza. No, on i nije
zdrav čovjek, pomisli zlovoljno, nego je sve skloniji trenucima slabosti.
- Bi li Vaše Veličanstvo željelo kartati primero?16 - gorljivo je
predlagala Elizabeta. Otac joj je u posljednje vrijeme bio silno ostario i
izgledao je bolesno: mrzila je to vidjeti i svim se silama trudila izvući ga
iz melankoličnoga raspoloženja.
- Ta igra dugo traje - neodlučno reče Marija koja je stajala pokraj njih
- pa bi se otac mogao umoriti.
- Ionako sam sve vrijeme umoran - tužno prizna Henrik. - Toliko
vremena tratim na spavanje. A vrijeme je od svega najteže nadoknaditi jer
se to zapravo nikada ne može učiniti. Reći ću vam što ćemo, kćeri moje: ja
ću sada malo odspavati, a kasnije ćete mi se vas dvije pridružiti za partiju
tavle.
 Nekoliko dana poslije, kralj se zatvori u svoje odaje pa čak i kraljica
dobi zabranu ulaska.
- Drago mi je što ćete opet zajedno sa mnom slušati nastavu, sestro -
rekao je Eduard.
- Samo nakratko, dok messire Belmaine bude boravio u Engleskoj -
reče Elizabeta, pristojno sjedajući za stol u sobi za učenje u Ashridgeu.
Iznenadila se otkrivši koliko je sretna zbog povratka u poznati dvorac
u kojem je provela djetinjstvo i zbog odlaska s dvora. Očevo neizvjesno
zdravstveno stanje pretvorilo je dvor u dosadno i prijeteće mjesto, a ona je
postala svjesna loših, iako prikrivenih stremljenja, različitih frakcija u
borbi za vlast, ljudi željnih da kralj sastavi oporuku i umre, kao što
lešinari jedva čekaju da se bogato pogoste truplom. Nije mogla podnijeti
život uz ta loše zatomljena iščekivanja.
Eduard ju je promatrao sa zanimanjem. Bilo mu je istinski drago što
je vidi: bila je živahno društvo, nimalo nalik na sestru Mariju koja je
vječito prebirala krunicu ili ga zaklinjala na krepost. Kao da je to trebalo
posebno spominjati! Uz budne učitelje kao što su bili njegovi, nije imao
drugog izbora nego biti čestit.
- Čujem da se dopisujete s meštrom Ascbamom - kaza zavidno
Eduard dok su čekali da stigne novi francuski učitelj.
- Bio mi je mentor gotovo godinu dana - objasni mu Elizabeta. - Iz
Cambridgea mi piše pisma puna života. Kada opet dođem, ponijet ću
nekoliko da vam ih pokažem.
- Lijepo je što ste ovdje u Ashridgeu - reče Eduard. - Koliko ćete
ostati?
- Tri mjeseca - reče Elizabeta, zabrinuta zbog onoga što bi se moglo
dogoditi za njezine tako duge odsutnosti s dvora. Ali, nije bilo dovoljno
vremena da se nad time zamisli jer uto u sobu za učenje užurbano uđe
messire Belmaine, zbog stroge crne hahe nalikujući na pravu pravcatu
vranu. Pozdravi ih oboje s poštovanjem, a onda počne na stolu sređivati
knjige i pera.
 - Ova je kuća nekada bila samostan, n’estce pas? - upita čovječuljak
ogledavajući se.
- Prije nego što ga je moj otac kralj raspustio, da - objasni mu Eduard.
- Ah, velik je čovjek taj kralj Henrik - oduševljeno će Belmaine. Uto
se pojavi Eduardov učitelj, doktor John Cheke.
- Imate li sve što vam je potrebno? - upita Francuza.
- Ne bih mogao očekivati topliju dobrodošlicu - odvrati mu Belmaine.
- Morate kraljeviću pripovijedati o svojim putovanjima u Švicarsku -
reče Cheke, a Elizabeta primijeti da se obojica muškaraca uzajamno
značajno pogledavaju.
- To će mi biti zadovoljstvo - kaza Belmaine.
- Vi se, znači, divite mojemu ocu? - upita ga Eduard nakon Chekeova
odlaska.
- Uistinu mu se divim, moj gospodaru i kraljeviću. On je veliki
crkveni reformator.
- Meštar Cheke nada se da će moj otac provesti daljnje reforme - reče
Eduard.
Svi se za to molimo - gorljivo odgovori Belmaine. Pripovijedajte nam
o Švicarskoj, gospodine - uskoči Elizabeta, odlučna da se više ne da
zanemarivati.
- Ah, Švicarska - uzdahne Belmaine. - To je kolijevka prave vjere.
- Doista?
- Susreo sam tamo puno Božjih izabranika i upoznao se s mnogim
mudrim naukom nastavi Belmaine.
- Tko su Božji izabranici? - htio je znati Eduard.
- Oni koje je Bog odabrao da budu spašeni.
- Zacijelo ćemo, ako iskreno vjerujemo i slijedimo riječ Božju, svi
biti spašeni - reče Elizabeta, onako kako su nju učili i kako je čvrsto
vjerovala.
 - Oprostite mi, madame, ali samo one duše na koje se proteže milost
Božja mogu postati Božjim izabranicima.
- Znači, neki su ljudi predodređeni za spasenje bez obzira na to što
čine? - ustraje ona. - Meni to nema smisla.
- Putevi su Božji nedokučivi - primijeti Belmaine.
- Kako čovjek zna da je jedan od izabranih? - upita Eduard. Učitelj na
trenutak porazmisli.
- Možda postane svjestan da se Bog posebno trudi kako bi ga izvukao
iz duhovne apatije kojoj smo svi skloni - objasni.
- Znam da je Bog tako postupio sa mnom objavi Eduard.
- Brate, kako to možete znati? - oštro upita Elizabeta. - Kako bilo tko
od nas u ovom životu može znati hoće li otići u nebo?
- Mora da sam jedan od Božjih izabranika - ustrajao je Eduard - ako
preda mnom stoji zadaća da naslijedim oca i stanem na čelo Engleske
crkve.
- Engleska je crkva katolička istakne Elizabeta - a ako se ne varam,
messire Belmaine, ovaj nauk koji vi propovijedate isti je kao i nauk Jeana
Calvina iz Ženeve, zar ne?
- Znate za gospodara Calvina? - Belmainea se ovo očito dojmilo,
- Učitelj mi je nešto govorio o njegovim učenjima - otkrije Elizabeta.
- No, moram vas upozoriti, gospodine, da se ta učenja u ovom kraljevstvu
smatraju krivovjerjem pa vam stoga savjetujem da pripazite na svoj jezik.
Slatka sestro, valjda ni vi ni ja nećemo ovoga gospodina prijaviti
zbog krivovjerja - prosvjedovao je Eduard. - Baš sam uživao u našoj
raspravi. Ove su mi zamisli vrlo privlačne.
- I meni se rasprava učinila zanimljivom - reče Elizabeta - ali bi bilo
mudrije to pitanje ostaviti na miru. Ovo nije Švicarska.
- Zahvaljujem vam na vašoj mudrosti, madame - mirno reče
Belmaine. - Bismo li sada prešli na učenje? Došao sam ovamo kako bih
vam pomogao poboljšati vaš francuski pa mislim da bismo trebali početi
kratkim razgovorom... o vremenu, jer se o tome u Engleskoj rado
razgovara, a ostali su predmeti, ovaj, zabranjeni, zar ne? - smješkao se
vragolasto.

Ljetni mjeseci brzo prodoše, ne donijevši sa sobom loših vijesti pa

uskoro dođe vrijeme da se Elizabeta vrati na dvor, a da Eduard pođe u
Hertford. Kat, koja je uživala u mirnome boravku u Ashridgeu, potišteno
je pripremala stvari za put. Nije se željela vratiti na dvor: tijekom tri
godine otkako se kralj oženio Katarinom Parr, ljubomora što ju je Kat
osjećala prema kraljici nije popustila.
I Eduard je bio potišten: bio se naviknuo na sestrino društvo i uživao
je u zdravome uzajamnom nadmetanju. Kada se na dan polaska Elizabeta
ujutro susrela s njime na glavnim vratima, izgledao je tako žalosno da se,
odbacujući protokol, sagnula i poljubila ga u obraz.
Boreći se obuzdati suze zbog kojih bi radije umro nego ih pusti da mu
kliznu niz lice, Eduard je uhvati za ruku.
- Mrzim odlazak iz kuće gdje smo bili tako sretni, najdraža sestro -
reče joj. - Pišite mi, molim vas. Ništa mi ne bi bilo ugodnije nego primiti
pismo od vas. A moj mi komornik kaže da ću vas, ako našu zemlju
mimoiđe kuga, smjeti posjetiti na dvoru.
- To bi bilo divno reče Elizabeta. - Pisat ću vam, obećavam. Zbogom,
dragi brate. Bog neka vas čuva.

Elizabetu, čim je stigla u dvorac Whitehall, smjesta primi kraljica

koja joj se učini blijedom i iscrpljenom. U odajama Katarine Parr vladalo
je suzdržano raspoloženje, kao da njezine gospe koračaju oprezno, bojeći
se da ne načine i najmanji sušanj.
- Toliko ste mi nedostajali, gospođo - reče Elizabeta uspravivši se iz
naklona.
- vjerujte mi, i vi ste meni nedostajali, Elizabeta - reče Katarina.
Njezine su oči boje lješnjaka bile umorne, kao da nije spavala, a bila je i
izgubila na težini: grimizna damastna haljina visjela je oko nje. - Ne mogu
vam reći koliko mi je drago što vas vidim.
 Nešto nije u redu, nasluti Elizabeta. - Jeste li dobro, gospođo? - upita.
- Vrlo dobro - čvrsto odvrati Katarina, iako joj se u glasu čuo prizvuk
krhkosti. Očito joj se nije kanila povjeriti, ali Elizabeta je bila odlučna
doznati istinu.
Potraži gospu Jane Grey, svoju rođakinju, koja se na dvoru odgajala
pod kraljičinim pokroviteljstvom. Jane, obična crvenokosa djevojčica s
pjegicama na licu kojoj je bilo tek osam godina pa je stoga bila znatno
mlađa od nje, inače ne bi zasluživala puno Elizabetine pozornosti, ali bila
je nevjerojatno bistra i pronicava pa je vjerojatno znala što se događa.
Elizabeta naiđe na Jane u kraljičinu vrtu, kamo su kraljičine gospe
dolazile na svjež zrak.
- Dođite prošetati sa mnom, rođakinjo - zapovjedi joj.
Jane poslušno pođe u korak s njom jer je osjećala veliko
strahopoštovanje prema Elizabeti pa se njih dvije uskoro nađoše daleko od
radoznalih ušiju. Isprva su razgovarale o učenju i obiteljskim pitanjima,
ali Elizabeta je uskoro došla na ono što ju je zanimalo.
- Je li kraljica bolesna? - upita. - Ne izgleda kao inače.
Jane se kradomice ogleda. Ozbiljno joj je lišće odavalo zabrinutost.
- Ovdje su se događale neke ružne stvari, ali sada je sve bolje - reče
tajanstveno.
- Što se dogodilo? - upita Elizabeta.
- Jeste li čuli za spaljivanje Ane Askew, protestantske krivovjerke? -
tihim glasom upita Jane. Elizabeta kimne, zadrhtavši.
- E pa, kraljicu su njezini neprijatelji također pokušali optužiti za
krivovjerje, a kažu da su ona i njezine gospe prijateljevale s gospodaricom
Askew.
Jane se plašljivo ogledavala. Nikoga nije bilo u blizini: malo podalje
žene su se smijale i svirale na lutnji.
- Molim vas, ovo nemojte nikome ponoviti, gospo Elizabeta. Vidite,
kraljica je uvrijedila kralja... raspravljala je s njime o vjeri. Bila sam tamo
i sve sam čula. Rekla mu je što od njega traži dužnost...
Elizabeti se obrve podigoše uvis. Nije mogla zamisliti da bi se itko
usudio njezina oca poučavati o vjeri, a još manje pritom proći nekažnjeno.
- Da, bilo je to budalasto od nje - reče Jane primijetivši izraz na
rođakinjinu licu. - No, mislim da su je zanijela vlastita uvjerenja. I biskup
Gardiner ju je čuo. Požalio se na nju kralju. Sljedeće što smo čuli bilo je
da su u njezine odaje došli vojnici i pretražili ih.
- Zbog čega su ih pretražili? - upita Elizabeta.
- Zbog knjiga - promrmlja Jane, izgledajući prestrašeno. -
Zabranjenih knjiga.
- Oh, ne! Vjerujem da nisu ništa pronašli? - užasne se Elizabeta. Bilo
je nezamislivo da bi itko mogao dragu kraljicu Katarinu osumnjičiti za
krivovjerje... Posljedice bi mogle biti strašne. Njezin se svijet rušio.
- Ništa nisu pronašli - duboko uzdahne Jane. - Mislim da je imala
nekih knjiga, ali ih se riješila kada je Ana Askew bačena u Tower. Mučili
su Anu Askew, znate, ne bi li je natjerali da progovori. Moja majka kaže
kako su očekivali od nje da će spomenuti kraljičino ime.
- Tko to?
- Lord kancelar Wriothesley i sir Richard Rich.
Elizabeta ih je obojicu poznavala: zajedno s biskupom Gardinerom
pripadali su katoličkoj stranci. A čula je i kako je lord kancelar, pošto je
krvnik rekao da je dovoljno - dovoljno, dalje sam vrtio ručicu rastezača.
- Ali, ona nije odala kraljicu - rekla je Jane.
- Je li bilo ičega što se moglo odati? - oštro je pitala Elizabeta.
Jane je pogleda i jedva primjetno kimne.
- Mislim da jest - šapne. - Obećajte mi da to nikome nikada nećete
reći, ali mislim da je kraljica u potaji protestantkinja!
Elizabetu ovo tek donekle iznenadi. Katarina, obično tako smotrena,
znala se odati pokojom riječju ili nagovještajem.
 - Tako ništa nisu uspjeli dokazati protiv nje - nastavi Jane - ali su
svejedno nagovorili kralja da potpiše nalog za njezino uhićenje.
Elizabeta se zaprepasti. Pokušali su srušiti kraljicu! Nije ni znala da
je bila u tolikoj opasnosti da izgubi još jednu maćehu, i to na najstrašniji
mogući način: kazna za krivovjerje bila je smrt na lomači.
Jane se odjednom uzbudi.
- No, onda je jednome od kraljevih savjetnika u hodniku ispao nalog
za uhićenje, a ja sam ga pronašla! - slavodobitno reče.
- Pronašli ste nalog?
- Da. Nije li to bila prava sreća? Nisam znala što da učinim s tim
nalogom pa sam ga odnijela kraljici.
- I što se dogodilo? - Elizabeta je jedva čekala doznati. Jane zadrhti
sjećajući se što se zbilo.
- Počela je plakati i vrištati! Sve smo se prestravile jer nikako s time
nije prestajala. Moglo je se čuti po cijelom dvorcu. Čuo ju je i kralj pa je
došao i upitao je što nije u redu.
- Što je rekao? - prekine je Elizabeta.
- Pa, kraljica je njemu rekla kako se boji da ga je uvrijedila
raspravljajući s njime. Rekla mu je kako je to učinila zato da mu um
odvrati od bolova u bolesnoj nozi i zato što se nadala da će nešto naučiti
od njegove mudrosti. A on je nato rekao: ‘Znači, tako je to bilo, dušo?
Onda među nama opet vlada savršena sloga.’
Elizabeta je zajedno s rođakinjom proživljavala taj trenutak,
zamišljajući Katarinin užas i strah, kao i koliko joj je laknulo kada se
sretno izmirila s kraljem.
- Sutradan se - nastavi Jane - kraljica osjećala znatno bolje pa nas je
kralj sve pozvao da sjedimo s njim u vrtu. Vladalo je silno veselje, kao da
se ništa nije dogodilo, a onda se iznenada pojavio lord kancelar s
mnoštvom vojnika. Sve smo pomislile da će kraljica svejedno biti uhićena,
a ja sam se jako uplašila. Ali, kralj je ustao i počeo vikati na lorda
kancelara, govoreći mu da je zvijer i budala. Kancelar je jednostavno
pobjegao, a vojnici su potrčali za njim. Na kraju smo se svi smijali, iako
nam u početku nije bilo do smijeha.
- Otac je najvjerojatnije potpisao nalog za njezino uhićenje -
razmišljala je Elizabeta, gotovo kao za sebe. - Ali, sigurno nikada ne bi
otišao tako daleko da kraljicu optuži za krivovjerje. On je ljubi. Čula sam
ga kako govori da nikada nije imao ženu ugodniju njegovu srcu. No, imala
je sreće što ga je prije vidjela i založila se za vlastiti slučaj.
Za razliku od jadne Katarine Howard, pomisli, ili od njezine majke.
Da je njima dvjema bilo dopušteno pred kraljem iznijeti svoju obranu, bi li
danas bile na životu? Otjera tu misao od sebe.
- Sigurna sam kako moj otac previše ljubi kraljicu a da bi je pustio
umrijeti strašnom smrću - nastavi Elizabeta s više samopouzdanja nego
što ga je osjećala; na kraju krajeva, kralj je dao odrubiti glavu već dvjema
suprugama. - Sigurna sam da je to učinio kako bi je iskušao. Ne mogu
vjerovati da joj je ozbiljno kanio nanijeti zlo.
- Zahvaljujem Bogu što je ona još uvijek s nama - gorljivo reče Jane.
- Silno je ljubazna prema meni.
- I prema meni - reče Elizabeta. - Zahvalna sam vam što ste mi ovo
ispričali. Obećavam da to nikome neću ponoviti. A sada bismo se trebale
pridružiti ostalima.
Elizabeta i Katarina Parr šetale su kraljičinim vrtom koji se koso
spuštao prema obali Temze. Iza njih je na blagome svjetlu
kasnopopodnevnoga sunca blistao veliki dvorac Hampton Court izgrađen
od crvene opeke. Njihove su družbenice išle malo iza njih, uz puno
smijeha dobacujući lopticu svojim psićima.
- Kralj se danas previše loše osjeća da bi izišao na zrak - povjeri joj
Katarina. - Odmara se u ložnici. Prijam za francuskog admirala bio je,
bojim se, previše za njega.
- Hoće li otac umrijeti? - upita iznenada Elizabeta, očiju punih straha.
- Svi ćemo jednoga dana umrijeti - reče kraljica - a znate da se
kraljevu smrt ne smije predviđati. No, silno sam zabrinuta za njegovo
zdravlje, a znam da se i on brine jer je govorio o savjetnicima koje će
imenovati da vladaju umjesto njegova maloljetnoga nasljednika, budući da
je kraljević još dijete, ali to, molim vas, zadržite za sebe. To su sve novi
ljudi, ljudi koje je kralj uzdignuo na visoke položaje: Edward Seymour,
lord od Hertforda, nadbiskup Cranmer, John Dudley, vikont od Lislea... -
nabrajala je.
- Nitko od njih ne pripada katoličkoj stranci - iznenađeno primijeti
Elizabeta.
- Vrlo dobro opažate za svoje godine - s odobravanjem reče kraljica. -
Doista, sve su to ljudi koji priželjkuju reformu Engleske crkve. Neki će -
oklijevala je - možda poći i dalje od toga...
- Mislite, sve nas preobratiti u protestante? - u čudu upita Elizabeta.
- Pitam se, bi li to bilo baš tako loše? - promrmlja Katarina spuštajući
glas. - Čak može biti da Njegovo Veličanstvo u svojoj mudrosti i predviđa
kako će se to jednoga dana dogoditi.
- Ali, kralj spaljuje protestantske krivovjerce! - uzvikne Elizabeta.
- Spaljuje i katolike, zato što priznaju papu - podsjeti je maćeha. -
Katolička stranka biskupa Gardinera sada je u nemilosti, a kralj sluša
reformiste na dvoru koje predvodi lord Hertford. Otuda ovakav izbor ljudi
za Regentsko vijeće.
Kraljica krene naprijed po popločanoj stazi uz kuglanu.
- Za mnoge se ljude, pretpostavljam, nova vjera pretvorila u put
prema spasenju - reče tiho. - Zar je pravo da se ljudi klanjaju svetačkim
idolima ili da im kod našega Gospodina trebaju zagovornici? Može li se
vjerovati u to da se tijekom mise događa čudo? Moramo steći opravdanje i
postići spasenje jedino kroz vjeru.
To je ono što kaže meštar Grindal, a i meštar Ascham - reče polako
Elizabeta. - I sama u to vjerujem pa nisam previše iznenađena što čujem
da i vi to govorite, gospođo. No, već mi je neko vrijeme poznato da su
takvi stavovi krivovjerni pa stoga svoje mišljenje zadržavam za sebe.
Često se pitam zašto se toliko raspravlja o tome na koji način ljudi mogu
postići spasenje. Svatko to treba sam za sebe otkriti čitajući Sveto pismo.
 - Ah, Elizabeta, vama je tek trinaest godina i tako ste bezazleni -
primijeti kraljica. - Na ovome svijetu morate biti ovakvi ili onakvi, ne
možete sami odabrati načelo svoje vjere.
- Ah, ali kako da znamo koji je pravi put?! - vikne Elizabeta. - Možda
moj otac u svojoj mudrosti može vidjeti na koju stranu okreće vjetar ili
može predvidjeti zlatno doba u kojem svatko mora biti slobodan postupati
po vlastitoj savjesti.
Katarina odmahne glavom.
- Takva bi snošljivost ugrozila našu besmrtnu dušu - reče ozbiljno. -
Može postojati samo jedan pravi put do spasenja.
- Ali svi štujemo istoga Boga! - izjavi Elizabeta, naglo se okrenuvši
licem prema maćehi. - Zar je važno kako to činimo? Tako dugo dok
živimo pobožnim životom i pridržavamo se deset zapovijedi, pojedinosti
su nebitne.
- Tako nebitne da su muškarci i žene spremni za njih gorjeti na
lomači suho promrmlja Katarina. - Nikada to ne zaboravite. Snošljivost
kao riječ ne postoji u njihovu rječniku, kao ni u mojemu, a ni u rječniku
ijednoga kršćanina koji ispravno razmišlja. Elizabeta, obratite pozornost:
spas vaše duše mora vam biti glavno pitanje u životu. Nemojte sebi
dopustiti da u ime snošljivosti padnete u zabludu. Samo jedan put može
voditi do Krista. Mislite na to.
- Hoću, gospođo - izjavi Elizabeta provukavši ruku ispod kraljičine. -
Sretna sam što vas imam za vodiča. No, dajte da dalje razgovaramo kada
opet budemo nasamo jer čujem kako nas sustižu.
Sagne se, pokupi loptu s tla i dobaci je svojim družbenicama.

Elizabeta je, odjevena u jahaće odijelo, sjedila na konju pokraj Marije

i promatrala oca kako pokušava uzjahati. Čak i uz potporanj koji su mu
podigli za tu svrhu, bio je to za njega mučan i težak napor.
- Krvi mi Božje! - urlao je. - Nekoć davno mogao sam se vinuti u
sedlo, a sada jedva uspijevam staviti nogu u stremen.
 Zaškripi zubima i pokuša ponovno. Kćeri mu se zabrinuto zgledaše.
Kraljica, već na konju, pokušavala je smiriti svojega nestrpljivog konja i
činila se uznemirenom.
- Nipošto ne bi smio poći u lov - šapne Marija. - Nije dobro.
- Ne usuđuje se odustati - primijeti Elizabeta. Mariju oduševi njezina
pronicavost.
- Da, pravo kažete. Pretpostavljam kako se boji da, ako se prepusti
vlastitoj nemoći, isto tako može i leći u postelju i iz nje nikada više ne
ustati.
- Ne govorite tako - oštro reče Elizabeta.
Marija stisne usne. I ona se bojala: u što će se svijet pretvoriti kada
im oca više ne bude?
Kralja su na koncu posjeli u sedlo, a njegova je malena jahačka
družina i sama uzjahivala na konje. Potom konjička povorka krene,
ostavljajući za sobom ugodno maleno vlastelinstvo u Chobharau i idući
prema Guildfordu, gdje su sljedeće večeri imali noćiti u bivšemu
dominikanskom samostanu koji je kralj nedavno bio pretvorio u zgodno
kraljevsko konačište.
Ali, napredovali su sporo, a Elizabeta je, jašući za ocem, mogla
vidjeti i zašto: bilo je očito da svaki konjski trzaj za njega predstavlja
agoniju. Stoga se nije iznenadila kada joj, odmah po dolasku u Guildford,
priđe Marija i reče da se odustaje od odlaska u lov.
- Povući ćemo se u dvorac Windsor - reče - tako da otac može
otpočinuti. Kažu da se prehladio, ali ja u to ne vjerujem.
- Mogu li ga vidjeti? - zabrinuto upita Elizabeta.
- Nitko mu ne smije ni blizu - reče joj Marija. - Preklinjala sam i
kraljicu, ali su čak i njoj liječnici zabranili pristup u njegovu sobu.
Elizabeta je zurila u nju.
- Onda mora da je jako bolestan - šapne.
 - Moramo se moliti za njega - odvrati Marija. - Hajde, sestro, pođite
sa mnom do kapelice.
Zajedno kleknuše pred oltarnu pregradu, gdje su nekoć bijeli fratri
slavili misu. Marija podigne oči zaneseno zaklinjući nijemi Djevičin lik
što je krasio oltar, a Elizabeta se potrudi moliti jednako pobožno kao i
njezina sestra, ali su je neprestano opsjedale uznemirujuće slike. Mislila je
na veličanstvenoga oca, sada bolesna, u bolovima i nemoćna u postelji,
prepuštena na milost i nemilost kraljevskim liječnicima, kao i njihovu
često odbojnom i bolnom, ali rijetko uspješnom liječenju. Mislila je i na
nestrpljive plemiće, slavohlepne reformiste gladne vlasti, ljude koji će se
radovati kraljevoj smrti. Sam taj pojam natjera joj vruće suze na oči pa
zarije lice u ruke ne bi li prikrila činjenicu da plače.

Henrik je vrlo dobro znao, iako mu se to nitko nije usuđivao reći, da

su mu dani odbrojeni. Nije se zavaravao i bio je svjestan kako su lijekovi
što mu ih liječnici propisuju beskorisni te da se više ne može učiniti ništa
kako bi se odgodilo neizbježno. Nije se bojao, zapravoje bio zadovoljan
što odlazi: toliko je toga što mu je pružalo ugodu u životu sada bilo izvan
njegovih mogućnosti, a to nije mogao podnijeti. Bilo je važno samo to da
Eduardov dolazak na prijestolje protekne glatko i da se prepredeni
Hertford ne uzdigne nad ostale plemiće što ih je kralj imenovao u
Regentsko vijeće. Vlast, čvrsto je bio odlučio, mora biti podijeljena. Što se
pak tiče njihovih vjerskih uvjerenja, ni tu se nije zavaravao. Znao je u
kojem se smjeru okreće javno mnijenje. Pa, neka reformatori dobiju svoje
vođe. On neće biti ovdje da to vidi.
Na vratima se začuje tiho kucanje i kraljica proviri u sobu.
- Kako se osjećate, gospodaru? Mogu li vam što donijeti? Uspije mu
slabašno joj se osmjehnuti. Bila je dobra žena, a on joj nije bio naročit
suprug. Nedvojbeno će se, pošto on napusti ovaj svijet, udati za Toma
Seymoura. Pa, sretno joj bilo. Zaslužila je pravoga muškarca u postelji: on
pak ne bi mogao naći odan iju suprugu ili njegovateljicu, ali to je
uglavnom bilo sve što se događalo između njih dvoje. No, neka bude
proklet ako dopusti da se ona ništarija od Seymoura nađe u blizini
Regentskoga vijeća.
- Čašu vina, molim vas, Kate - reče, zadovoljan što je može
jednostavno gledati kako se kreće po prostoriji udovoljavajući njegovu
zahtjevu. Vrlo dotjerano izgleda u toj grimiznoj haljini. Misli da on ništa
ne zna o njezinu tajnom prelasku na luteransku vjeru, razmišljao je. Pa,
neka joj bude. Neka ih sve voda nosi. Kate, Hertforda, nadbiskupa
Cranmera, Johna Dudleyja, Coxea, Chekea, Aschama... sve sami
krivovjerci. Dobro će poslužiti pod novom vladavinom. Ali, još ne... ne
još.
- Bit će ovo tužan Božić, Kate - reče uzimajući od nje pehar. - Neće
biti pretjerano zabavno za vas i moju djecu dok ja ovako ležim, a svi oko
mene hodaju na prstima kao da sam već umro.
Katarina se lecne.
- Ne, dušo, samo se šalim - uvjeravao ju je Henrik, a potom uzdahne.
- Najradije bih dvor zatvorio za posjetitelje. Ove godine neće biti slavlja.
- Ja ću vam praviti društvo, supruže moj - reče ona tapšući ga po ruci.
- Imat ćemo vlastito tiho slavlje. Moći ćete me pobijediti u kartama, kao i
obično...
- Ne, Katarina - presiječe je Henrik. - Sutra ćete vi, Marija i Elizabeta
poći u Greenwich i proslaviti Božić kako valja. Eduard može otputovati u
Ashridge. Ne želim da se druži s mnoštvom ljudi. Mogao bi se razboljeti,
uza sve ove zimske prehlade koje posvuda vladaju.
- Gospodaru moj - pobuni se kraljica - radije bih ostala uz vas.
- Samo dok ne prođu blagdani - reče joj on. - Ne, nema rasprave! To
je moja volja, a vi ste dužni slušati me. Sada pođite i spremite se. Rado bih
malo odspavao. Djecu ću vidjeti prije polaska.

Stajali su pred njim, dvije vitke djevojke i dječak. Plod, pomisli,

njegovih šest brakova. Na tren mu se pričini kao da se na njihovu mjestu
nalaze Katarina, Ana i Jane: pobožna Katarina, sa svojom
nepokolebljivom, teško podnošljivom pobožnošću, vještica, s onim svojim
podrugljivim, zamamnim osmijehom te slatka, blijeda Jane koja je dala
sve od sebe da mu daruje nasljednika.
Slike izblijedješe. Luta u mislima, shvati. Ponekad mu se činilo kao
da se prošlost i sadašnjost stapaju u jedno. Opet otvori oči i ugleda Mariju
s onim istim nevoljnim i dirljivim izrazom lica kakav je imala njezina
majka, nedokučivu Elizabetu koja ga oprezno promatra i svjetlokosoga
blijedog dječaka, svojega sina. Iznenada shvati kako možda nikoga od njih
više nikada neće vidjeti.
- Priđite, Eduarde - zapovjedi kralj.
Dječak istupi, bez puno želje da se približi postelji. Nikada još nije
vidio oca da tako leži i bio je očito zaprepašten prizorom - kao i zbog
vonja u sobi.
- Za Božić ćete poći u Ashridge - reče mu Henrik. - Pretpostavljam da
će doktor Coxe i doktor Cheke za blagdane smisliti neke igre za vas.
Budite dobar dečko i proveselite se... to je moja želja.
- Da, gospodine - krotko odgovori Eduard. Izraz njegova lica bio je
sve samo ne veseo.
Henrik dade kćerima znak da se približe.
- Vi ćete s kraljicom poći u Greenwich - reče promuklim glasom.
- Ne! - uzvikne Elizabeta prije nego što je uspjela promisliti o tome.
- Molim vas, gospodine - zamuca Marija - dajte da ostanemo uz vas.
Njezin otac odmahne glavom.
- Ovo nije mjesto za vas, kćeri moje, a osim toga, moram počivati.
Nije mi bilo dobro, kao što znate. Pozvat ću vas natrag kada se oporavim,
ne bojte se.
Elizabeta se ipak bojala. Shvaćala je da joj je otac teško bolestan i da
možda nikada neće ozdraviti: sva je prilika da ga možda više nikada neće
vidjeti. Ali, to nije smjela reći jer se predviđati kraljevu smrt smatralo
veleizdajom. Umjesto toga klekne zajedno s bratom i sestrom kako bi
primila njegov blagoslov.
 - Neka vas Bog sve čuva i štiti - svečano će Henrik. - Slijedite Božju
riječ i svima budite uzor vrline. Sada zbogom i želim vam sigurno
putovanje.
Eduard se formalno nakloni, Marija klecnuvši spusti glavu, moleći se
da Henrik ne primijeti njezine suze, ali Elizabeta hrabro korakne naprijed,
nagne se nad bolesnim tijelom što je ležalo na postelji pa nježno poljubi
oca u čelo.
- Stalno ću se moliti da vam Bog uskoro vrati zdravlje, gospodine -
reče.
Henrik podigne pogled prema njoj. Modre su mu oči bile suzne.
- Brinite se za svojega malog brata - promrmlja - i za svoju dobru
maćehu.
Potom im svima mahne da se udalje.
 11. 1547.

Elizabeta je kroz visoke prozore s rešetkama promatrala brodove na Temzi

i daleke šiljate tornjiće nad Londonom nalik na ukočene sive prste uprte u
olovno siječanjsko nebo. Potom se vrati knjizi, potajno grickajući komad
pozlaćena marcipana preostala odbogojavljenske noći.17 Kada uđe meštar
Grindal, ona brzo proguta slasticu.
- Gospođo, morate smjesta krenuti u Enfield - reče joj on.
- Enfield? - ponovi Elizabeta. - Zašto?
- Razlog mi nije priopćen - reče učitelj. - Ali, pretpostavljam kako ste
opet pozvani da učite zajedno s kraljevićem. Gospodarica Astley već se
dala na prikupljanje vaših stvari.
Elizabeti zalupa srce. Čemu žurba? Znači li to da je ocu bolje i da se
život vraća u uobičajene okvire? Zacijelo je kralj, da je na samrti, ne bi
slao odavde.
Dugotrajno je putovanje provela zbunjena i uzdrhtala. Kat je, sjedeći
u kolima uz nju, osjećala njezinu unutarnju napetost i bila dovoljno
pametna da ništa ne ispituje, nego se trudila voditi neobvezan razgovor.
Bit će mi drago sjesti uz dobru vatru kada stignemo - govorila je. -
Volim Enfield. Možda to i jest malena kuća, ali je topla i lijepo uređena.
Tamo će nam biti ugodno.
Elizabeta se slabašno smiješila.
Kada stigoše, bilo je kasno poslijepodne i već gotovo mračno. Baklje
su im, divlje plamsajući na vjetru, osvjetljavale put do kuće. Jedva što je
Elizabeta ušla u veliku dvoranu, kad se, na njezino iznenađenje, iz
polumraka pojavi kraljevićev komornik i zamoli je da se smjesta uputi u
prijestolnu dvoranu.
- Zar je Njegova Visost moj brat već ovdje? - upita, posumnjavši kako
poziv da dođe ovamo nema nikakve veze s učenjem.
- Stigao je danas nešto ranije, gospođo - obavijesti je komornik.
Elizabetin se predosjećaj pojača i ona se zatekne kako dršće.
Odlučno se prisili na smirenost pa zbaci ogrtač, popravi kapicu,
zagladi skute i odmjerenim se korakom zaputi u prijestolnu dvoranu,
visoko podigavši bradu.
Ondje je pokraj praznoga prijestolja na povišenju stajao kraljević,
izgledajući jednako smeteno kako se ona osjećala, a uz njega njegov ujak
lord Hertford. Još su dvojica gospode - članovi Kraljevskoga vijeća,
pretpostavi ona - bila u dvorani, kao i nekolicina kućnih dužnosnika i
sluga.
Kada se Elizabeta pokloni kraljeviću, lord Hertford i dvojica gospode
nakloniše se pred njom.
- Dobro nam došli, gospo Elizabeta - tiho reče Hertford. Koračajući
prema povišenju, Elizabeta se, sada duboko ustrašena, hrabro pripremala
na najgore.
Grofu poskoči Adamova jabučica i on pročisti grlo.
- Dopala me teška dužnost da vam oboma prenesem vijest o smrti
vašega oca kralja - reče, lica ukočena od tuge.
Onda padne na koljena.
- Sir, dopustite mi da vam prvi iskažem poštovanje i prisegnem na
vjernost njegovu nasljedniku, kralju Eduardu Šestome. Kralj je mrtav,
živio kralj!
Rekavši to, uhvati Eduardovu ruku i poljubi je.
Umjesto odgovora, dječak brizne u plač. Elizabeta, zapanjeno ostavši
bez riječi, jedva je shvaćala užasnu vijest, ali bratova je bol bila i te kako
vidljiva pa ona bez puno premišljanja ovije ruke oko njega i bespomoćno
zaplače. Pri pogledu na uplakanu djecu, čak i sluge počeše šmrcati i brisati
oči, a lord Hertford proguta slinu i stade brzo treptati.
Više nikada neće vidjeti oca, shvati Elizabeta, nikada više neće čuti
onaj snažni, zapovjednički glas ili ushićeno uzdrhtati kad je otac nazove
Bessy. Svijet više nikada neće biti isti. Bilo je to preteško podnijeti.
Suzama je natapala rame Eduardove tunike: kao da su izvirale iz bezdana
zdenca, a ona ih nije mogla zaustaviti. Nema majke, nema oca, sad je
siroče. Prizivala je oca onako kako je nekoć davno prizivala majku...
Osjećala je da joj se srce kida.
Eduardje žalostivo plakao, žešće nego ikada u životu. Hertford se,
promatrajući njega i sestru, zabrine.
- Smirite se, sir, gospođo - bodrio ih je, ali kada se njih dvoje i ne
obazreše na nj, odvaži se pa rukama obujmi njihova ustreptala tijela i
zadrži ih tako sve dok se ne umire.
Naposljetku se Eduard otrgne i zakorači prema praznome prijestolju.
Na tren se ozbiljno zagleda u njega, obraza još uvijek vlažnih od suza, a
potom polako sjedne na nj, pokazavši pritom veliko dostojanstvo za
devetogodišnjaka. Elizabeta rupčićem obriše nos, na tren ga promotri, a
potom se pribere. Brat joj je sada engleski kralj. Ne smije zaboraviti
iskazivati mu poštovanje. Još uvijek drhteći od navale vlastitoga jada,
spusti se u dubok naklon.
Odjednom joj padne na pamet da je u njezinu životu nastupila još
jedna, samo tananija promjena. Eduardje sada kralj, a ona je njegova
podanica. Život im više nikada neće biti isti.
 Drugi dio:
Kraljeva sestra
 12. 1547.

Nakon Henrikove je smrti, osjećala je Elizabeta, s njezinim djetinjstvom

završeno i sada mora početi voditi računa o sebi u čudnom i prijetećem
svijetu odraslih osoba. Znala je da će, bez Henrika koji se brine o njezinoj
dobrobiti, biti prepuštena sama sebi jer je pretpostavljala da neće imati
pretjerano veliku ulogu u naumima Seymourovih, a da će, u žurbi da se
preuzme nadzor nad mladim kraljem i vladavinom, i ona i sestra Marija
uskoro biti potisnute u pozadinu.
Ne može se osloniti na kraljicu, shvati. Katarina nije pokojnome
monarhu izrodila sinove pa stoga u javnim poslovima neće imati daljnjega
utjecaja. Osim toga, Katarina sada vjerojatno žaluje pa ne treba očekivati
da će se baviti Elizabetinim nevoljama. Ne, mora se osloniti na sebe i
upotrijebiti vlastitu pamet kako bi preživjela.
Nakon te odluke okrene se unutarnjemu miru koji donosi molitva.
Pokojnom će ocu, shvati, s pronicavošću rođenom iz propupale zrelosti,
njezine molitve biti potrebne.

Pošto su se lordovi iz Vijeća zakleli na vjernost kralju Eduardu, lord

Hertford, zanemarivši želje svojega mrtvoga gospodara i postavivši se na
čelo Vijeća, nije gubio vrijeme, nego stade obavljati pripreme za odlazak u
London kako bi se sve moglo dogovoriti za pogreb pokojnoga kralja i
krunidbu novoga.
- Zar neću i ja poći, milorde? - upita Elizabeta Hertforda, ali on
odmahne glavom.
- Žalim, gospo, ali Njegovo je pokojno Veličanstvo izričito zatražilo
da nitko od njegove djece ne nazoči njegovu posljednjem ispraćaju. A
kako kralj nije oženjen, prisutnost žena na krunidbi ne bi bila primjerena.
Žao mi je.
Elizabeta osjeti kako u njoj raste ljutnja. Tko je ovaj čovjek, potekao
od laktaške Seymourove krvi, da sada svime upravlja umjesto oca?
- Pa što mi je onda činiti, gospodine? - raspitivala se.
- Zasad ostanite ovdje, s gospođom Astley. Poslat ću vam poruku
nakon kraljeve krunidbe.
Osjećaj izigranosti nabuja u Elizabeti i ona stisne šake. Da ne nazoči
ni očevu pogrebu? Uvijek spremne suze navriješe joj na oči. Grof joj uputi
pogled razumijevanja i velikodušno izvuče pergament na kojemu se njihao
veliki državni pečat.
- Ovo je posljednja volja vašega oca, gospo - reče joj - i njome vam je
ostavljeno tri tisuće funta. To vas čini imućnom ženom, jednako bogatom
kao i ma koji velikaš. Imam vam kazati i to da ćete, kada se udate, primiti
na ime toga iznos od deset tisuća funta. Osjećam da vas, međutim, moram
upozoriti kako ćete, udate li se bez odobrenja i suglasnosti Vijeća, biti
isključeni iz prestolonasljednoga reda, kao da ste umrli. Isto vrijedi i za
vašu sestru, gospu Mariju.
- Nemam želje za udajom - izjavi Elizabeta, očito nimalo dirnuta tom
srećom. - Voljela bih, međutim, pratiti brata na dvor.
- Bojim se da to neće biti moguće - obavijesti je grof. - Barem dok se
kralj ne oženi. I dalje ćete živjeti u Hatfieldu, Ashridgeu i ostalim
uobičajenim rezidencijama.
- Ali, kraljica je još uvijek na dvoru - reče Elizabeta.
- Ne zadugo. U ovom je trenutku, dakako, u koroti, ali je već dala na
znanje kako se kani povući na neki od svojih udovičkih posjeda. I nju je
kralj ostavio dobro opskrbljenu.
Elizabeta se okrene u stranu. Posljedice očeve smrti bile su još gore
nego što je predviđala. Sada je, istina, bogata, ali kakve joj koristi od
bogatstva ako ne smije poći na dvor, nego je ostavljena da trune tu u
Enfieldu? Nije se mogla dolično oprostiti od oca čak ni na sprovodu.
 Prostrijeli Hertforda kraljevskim pogledom i zauzvrat sa
zadovoljstvom primijeti kako je poniknuo pred njezinim očima. Viđala je
oca kako postupa na taj način pa je malo razveseli svijest o tome da je
naslijedila nešto od njegove veličanstvene volje i držanja. To znači biti
kraljevska osoba, pomisli, ta tajanstvena moć pred kojom drugi dršću, a
mogla bi se pokazati korisnom u budućnosti. No, od kakve je koristi privid
moći ako nema stvarne podloge? Kada se sve dobro pogleda, bila ona
kraljeva kći di ne bila, samo je bespomoćno mlado siroče, bez drugoga
izbora doli činiti što joj se kaže.

- Što da učinim s tim? - uzvikivala je kada ju je samo Kat mogla čuti.

- Treća sam po redu gospa u zemlji, a oni od mene očekuju da postanem
pustinjakinja!
- Zašto ne razgovarate s kraljem? - predloži Kat. - Uvijek ste mu bili
silno dragi, a njegova bi riječ mogla odnijeti prevagu.
Elizabeta razmisli o tome.
- Možda si u pravu, Kat - reče. - Hoću. Poći ću k njemu i razgovarati s
njim.

- Gospo Elizabeta, to zbilja nije prilično - reče joj lord Hertford

ustobočivši se na vratima što su vodila u kraljevske odaje.
- Želim vidjeti svojega brata kralja - reče mu ona hladno, glasom koji
ne trpi pogovora. Bez ikakve se dvojbe jasno vidi da je prava kći svojega
oca, pomisli grof: lakše će biti ako joj popusti. Bio je u braku s
najgoropadnijom svađalicom u zemlji pa je odavno naučio da, kada su
žene u pitanju, popustljivost život čini mirnijim.
Elizabeta brata, sjajno odjevena u žalobno ruho ukrašeno gagatom,
zatekne kako sjedi za stolom pomno ispisujući kićeni potpis Eduard R. na
gomilu dokumenata službenog izgleda. Pogleda je i kimne joj glavom
kada se spustila na koljena.
- Smijete ustati, sestro - velikodušno joj reče.
 - Nadam se da nalazim Vaše Veličanstvo u nešto boljemu
raspoloženju - reče ona.
- U boljem sam raspoloženju, hvala - odgovori on. - A što se vas tiče,
draga moja sestro, siguran sam kako nema velike potrebe da ja tješim vas
jer, zahvaljujući svojoj učenosti i pobožnosti, znate kako valja prihvatiti
Božju volju. Vidim da, kao i ja, već možete na smrt našega oca misliti s
mirom u umu.
- Trudim se postići taj mir, sir - odgovori Elizabeta. - Podsjećam
samu sebe da sam ponosna što sam njegova kći.
- Jedno nas mora tješiti - odgovori dječak s prijetvornom pobožnošću
nevjerojatnom za svoje godine - naime, to da je on sada na nebu i da je iz
ovog bijednoga svijeta prešao u sretno i vječno blaženstvo.
Na ove riječi Elizabeta osjeti kako je suze opet bockaju pod kapcima,
ali Eduardovo lice ostade ravnodušno.
- Jeste li nešto željeli od mene, sestro? - upita je on. - Ili ste mi samo
došli ponuditi riječi utjehe?
- Vaše Veličanstvo, preklinjem vas, dajte da dođem na dvor! - zamoli
Elizabeta. - Nemojte dopustiti da me ostave ovdje, odsječenu od života
koji je za mene važan.
Eduard se namršti.
- Dakako da morate doći na dvor - reče. - Međutim, ne još. Pričekajte
do moje krunidbe, a potom ću poslati po vas. Neću vas zaboraviti. Uvijek
ste mi bili dragi.
Krunidba dođe i prođe, a Elizabeta je u nadi čekala u Enfieldu, ali
obećani poziv, kako od kralja, tako ni od lorda Hertforda, nije stigao. No,
zato stiže pismo od Katarine Parr.
- Pismo od kraljice! - uzvikne Elizabeta slomivši pečat i željno
preletjevši pogledom preko otmjenih nakošenih slova. - Moli me da
dođem živjeti s njom u Chelsea! Kaže da se i Vijeće složilo s time! Oh,
Kat!
 Elizabetine su oči sjale prvi put u nekoliko tjedana i Kat se tomu
mogla jedino radovati. Srce joj je, međutim, klonulo. Teško da je za nju
moglo biti gore vijesti jer je mislila da je priča s njezinom suparnicom
završena. Ali, bila je u zabludi, u teškoj zabludi, a kao posljedica toga
izgledi za odlazak u kraljičino novo boravište bili su joj nepoželjni. Ipak,
prisili lice na osmijeh.
- Oduševljena sam zbog vas - reče.
- Njezina je Milost posebno zapovjedila da vi vodite moje kućanstvo
- nastavi uzbuđeno Elizabeta. - A s nama mogu ići meštar Grindal, kao,
dakako, i gospodar Astley!
- Polaskana sam - reče Kat, tek s tračkom ironije.
- Oh, tako sam zadovoljna! - žapjevucka Elizabeta. Bit će mi
beskrajno veselje boraviti uz kraljicu. Ta, nije li se prema meni ponijela
poput majke?
Kat proguta pljuvačku.
- Ne dvojim da će vam biti potpora u ovom trenutku - reče nevoljko, a
Elizabeta je bila previše zaokupljena drugim mislima da bi primijetila
njezinu ogorčenost.
- Istinu govoreći, čeznula sam za time da je vidim - prizna Elizabeta,
sjedne na klupu s naslonom i raširi vitke prste na širokim crnim skutima
žalobne haljine, odsutno se diveći tom dojmu.
- Kaže h kraljica kada joj se imamo pridružiti? - upita Kat.
- Očekuje da će se u ožujku smjestiti u Chelseaju pa će mi onda
poslati poruku. Oh, osjećam se bolje već na samu pomisao o tome, draga
Kat! Kraljičin odlazak u Chelsea objašnjava zašto ne mogu živjeti na
dvoru.
- Oh, ne - reče odgojiteljica - to ne bi bilo prilično. Nijedna gospa
neće boraviti na dvoru sve dok se kralj ne oženi, a to se neće dogoditi još
nekoliko godina, to vam jamčim.
- Moramo se spremiti! - uzbuđeno reče Elizabeta. Ukočena izraza
lica, Kat pozove slugu i zapovjedi mu da pođe u potkrovlje po putne
škrinje gospe Elizabete.

Admiral se vratio. Tek što su vijesti o smrti kralja Henrika došle do

njega, smješta je pohitao kući u Englesku prigrabiti udio u moći i bogatu
plijenu koji će sada biti na dohvat poduzetnim ljudima.
Kraljica je, još uvijek u osami kojom su se obilježavali prvi dani
kraljevskoga udovištva, čula za njegov povratak i srce joj je poskočilo od
radosti i opojnoga iščekivanja. Nije gubio vrijeme, već se vratio po nju!
Čim prođe prvi mjesec korote, poslat će joj poruku, znala je to!
Lord Hertford, koji se užurbano trudio učvrstiti svoju premoć u
Vijeću, zastenje kada se njegov brat pojavi u Whitehallu, razmetljivo
ušavši u dvoranu u kojoj je zasjedalo Vijeće, kao da mu to mjesto pripada.
- Nede! - uzvikne Tom bučnim, prodornim glasom, pljesnuvši grofa
po ramenu. - Dobro je biti kod kuće. Došao sam što sam prije mogao.
- Dobro došli, Tome - odgovori Hertford, na silu hineći zadovoljstvo,
istodobno se pokušavajući iskobeljati iz bratova medvjeđeg zagrljaja. -
Nisam vas očekivao...
- Zar ste mislili da ću se držati podalje kada sam ovdje potreban? -
upita ga Tom. - Rekli su mi da se sastavlja Regentsko vijeće pa sam došao
zauzeti mjesto u njemu.
Hertford je bio zbunjen. Da je njegova supruga Ana bila tu, odlučno
bi pokazala Tomu gdje mu je mjesto u vezi s tim, ali Ane nije bilo, a on je
mrzio sukobe ili neugodnosti.
- Žao mi je što vam moram reći da vas pokojni kralj nije imenovao u
Vijeće, Tome - reče nevoljko.
- Što? - zagrmi Tom. - Ja sam ujak novoga kralja, baš kao i vi i imam
pravo biti u Vijeću.
- Bojim se da su svi lordovi već imenovani i da su prisegnuli kao
članovi Vijeća - reče Hertford, navlačeći na lice izraz kao da žali zbog
toga.
 - Ne prihvaćam ne kao odgovor! - prasne Tom. - Nemate pravo
isključiti me.
- Odluka je Vijeća konačna, brate, i ja to ne mogu promijeniti -
objašnjavao je Hertford, obuzdavajući vlastitu ćud.
Tom stisne šake i unese se bratu u lice.
- Mislite da ćete me zadržati što dalje od vlasti - prosikće - a to dolazi
od vas jer ste oduvijek bili ljubomorni na mene. Nemojte se zavaravati,
znam tko stoji iza mojega isključenja. No, upozoravam vas, dobit ću
zasluženi udio u upravljanju ovim kraljevstvom pa makar morao pribjeći
umorstvu ili veleizdaji da to postignem.
- Takve isprazne i nesmotrene prijetnje neće vam donijeti dobra -
odvrati Hertford uzmaknuvši. - Pri sastavljanju Vijeća samo smo slijedili
želje pokojnoga kralja. Njega krivite što vas nije imenovao.
- Oh, pametno vam je to, skrivati se iza staroga Harryja - ispljune
njegov brat, opako se cereći. - No, požalit ćete zbog svojih spletaka kada
ja steknem moć koja će mi u ovoj zemlji s pravom pripadati, veću nego što
ste ikada mogli i sanjati, a kada je steknem, onda se čuvajte, brate. Vaša će
glava prva pasti.
- Uzrujani ste, Tome, to je jedino opravdanje koje za vas nalazim -
reče Hertford. - U ime milosrđa, zaboravit ću što ste rekli, ali polako
uviđam da je Njegovo pokojno Veličanstvo pokazalo veliku mudrost kada
vas nije imenovalo u Vijeće. Ovome su kraljevstvu potrebne hladnije glave
od vaše. Razmislite o tome.
- Oh, zahvaljujući vama, imam puno toga za razmišljanje! - otpovrne
admiral.
- Vratio se ujak Thomas? - ponovi mladi kralj.
Da, sir, i traži prijam - reče lord Hertford - ali rekao sam mu da ste
zauzeti državnim poslovima.
- Neka uđe - naredi dječak.
- Vaše Veličanstvo, to ne bi bilo mudro - upozori ga ujak. - On je
budalasta osoba, a vi nemate vremena da ga gubite na njega.
 - Zar ja nisam kralj, ujače? - ogorčeno će Eduard. - Ne smijem li sam
odlučivati ni o tome koga ću primiti u audijenciju?
- Kada dođe vrijeme za to, sir - blago reče Hertford. - Za sada je Vaše
Veličanstvo, iako mudro za svoje godine, još uvijek dijete i valja mu se
oslanjati na savjet onih koji su mudriji i iskusniji od njega.
- Ja sam kralj! - razdraženo prasne Eduard.
- A ja sam, sir, na čelu Vijeća što ga je ustanovio kralj Henrik,
neprežaljeni pokojni otac Vašega Veličanstva, sa zadaćom da upravlja
ovim kraljevstvom do vašega punoljetstva. Vaš bi otac želio da se oslonite
na moju prosudbu. Bojim se da ću morati ustrajati na vašoj suradnji.
Eduard se ozlovolji. Biti kralj nije bilo ni blizu onako zabavno kako
je nekoć pretpostavljao. Očekivao je da će biti poput oca, kojega su se svi
bojali i pokoravali mu se, ali našao se sputan svim vrstama pravila i
ograničenja. Morao je učiti još marljivije nego prije, nije smio
zanemarivati bogoslužje, nego je morao pokazivati krepost i pobožnost
kakve se očekuju od nekoga koga podanici pozdravljaju kao novoga
Davida ili Samuela, morao se držati podalje čak i od vlastitih prijatelja i
nikada ne zaboraviti tko je: nije smio ugroziti život borbom na kakvu
viteškom turniru jer je opstojnost kraljevstva ovisila o njegovu opstanku.
Uvijek mora imati na umu sliku svojega veličanstvenog oca i nastojati mu
nalikovati u svakom pogledu. A sada, kako se čini, nije mogao nekome
odobriti ni prijam osim ako za to najprije ne dobije dopuštenje od Vijeća,
bolje rečeno - od ujaka Hertforda.
- Prepustit ću vas vašim knjigama, sir - reče mu ujak, ulagivački se
klanjajući i natraške izlazeći iz odaje. Eduard se namršti.

Admiral je bjesnio, ali plodni su mu um sve više obuzimali različiti

naumi. Slavohleplje je tinjalo u njemu: ako se ne može obogatiti u
dvorskoj službi ili pod kraljevim pokroviteljstvom, onda će, odluči,
sklopiti probitačan brak. Bilo mu je potpuno jasno da su dvije kraljeve
neudane sestre najpoželjnija prilika u zemlji. Brak s kraljevom sestrom
donio bi mu prestiž, moć i bogatstvo, a svakako bi bio pljuska onoj lasici
od njegova brata.
 Ali, koju sestru odabrati? Nije morao o tome puno razmišljati. Marija
možda i jest sljedeća moguća nasljednica, ali neizvjesna kruna teško da
može nadoknaditi činjenicu kako je riječ o osušenoj usidjelici koja
vjerojatno očajnički čezne za muškarcem u postelji, a njemu, uostalom, u
tom pogledu ne bi vjerojatno uopće bila zanimljiva.
Ne, morat će to biti Elizabeta. Sada joj je trinaest, u dobije za
sklapanje braka, a navodno je duhovita i zgodna, iako je već neko vrijeme
nije vidio na dvoru. Oženit će se Elizabetom. Pri pomisli na razonodu u
postelji s takvom mladom nevjestom, kćerkom kralja Harryja i one
izazovne namiguše Ane Boleyn, osjećao je drhtaj u slabinama.
Ali, kako pristupiti ovom pitanju? Možda da pošalje pismo samoj
mladoj gospi kojoj će zacijelo laskati pažnja tako iskusna muškarca?
Možda bi ga trebalo poslati, nezapečaćeno, njezinoj odgojiteljici, uz
popratnu poruku. To će biti prikladnije.

Kat je zurila u pismo. Srećom je bila sama u sobi koju je dijelila sa

suprugom, čisteći njegovu i svoju odjeću, kada joj ga je glasnik donio.
Ponovno pročita pismo. Molim vas da mi date do znanja, pisao je
admiral Elizabeti, imam li biti najsretniji ili najjadniji od svih ljudi na
svijetu. Kakve li drzovitosti! Kako se usuđuje takvo nešto i pomisliti? A
što je s njegovim nekadašnjim udvaranjem bivšoj kraljici koja će biti
slobodna udati se za njega pošto protekne dolična godina korote?
Ipak, kada se dobro promisli, admiral je krasan predstavnik muškoga
roda, odvažan, vatren, šarmantan i hrabar. Većina bi žena bila presretna da
ga dobije za muža, čak i uza svu njegovu taštinu i naglost. Ali, Elizabeta
ne pripada toj većini. Ona je kraljevska kći i njezin će brak biti državno
pitanje, a morat će ga odobriti Vijeće. Povrh svega, često govori kako se i
ne želi udati.
Ipak, on je bio vrlo poželjna prilika. Zajedno bi on i Elizabeta bili
lijep, duhovit par. Bio je upravo onakav muškarac kakva je Kat
priželjkivala za Elizabetu. Istinu govoreći, i sama je Kat bila pomalo
zaljubljena u njega, i to već dugo. John Astley bio je dobar, ljubazan muž,
to se nije moglo zanijekati, ali nije imao moć izazvati treperenje Katina
srca kako je to uspijevalo sir Thomasu. Dakako, sir Thomas nikada ne bi
Kat pogledao na taj način, prestara je ona za to, ali bilo bi uzbudljivo
živjeti u neposrednoj blizini takva muškarca. A oženi li se gospom
Elizabetom, doista će živjeti u Katinoj neposrednoj blizini i ona će ga
moći izdaleka obožavati, sretna zbog spoznaje da njezina draga Elizabeta
uživa s njime u stvarnosti. Oh, bila bi to vrlo poželjna prilika!
Uzdahnuvši, Kat neodlučno sjedne na postelju, razmišljajući hoće li
pismo pokazati Elizabeti ili će sama odgovoriti na nj. Na kraju, razboritost
pobijedi pa ona, s perom u ruci, sjedne za stol i obavijesti admirala da, ako
želi nastaviti s udvaranjem gospi Elizabeti, najprije za to mora dobiti
dopuštenje Vijeća.
- Ne - smjesta reče lord Hertford.
- Ali, zašto? - glasno je prosvjedovao admiral, pogledom
premjeravajući neprijateljske lica članova Vijeća.
- Zato što je gospa Elizabeta jedna od najboljih ženidbenih prilika u
Europi, kao i vrijedan politički dobitak - objasni njegov brat. - Jednoga
ćemo dana, u ne tako dalekoj budućnosti, željeti za nju dogovoriti
probitačan brak.
- Ona je od kraljevske krvi i ne može pripasti običnom vitezu -
istakne John Dudley, čovjek bikovske grade, namrštivši tamne obrve. - Pa
čak i ako je on kraljev ujak. Valjda to uviđate, pobogu.
- Zaboravite je, sir Thomase - meko reče nadbiskup Cranmer.
- Zacijelo postoje mnoge mlade gospe čijim će obiteljima biti drago
ući u vezu sa Seymourima. Moći ćete birati, siguran sam u to.
Admiral im svima dobaci mračan pogled pa se, skupivši ostatke
svojega dostojanstva, nakloni i izjuri iz sobe.

Elizabeta raspečati pismo koje joj je Kat pružila, pročita ga i zagleda

se u ispisane riječi, rastrgana između bijesa zbog čovjekove smjelosti i
uzrujana uzbuđenja.
Glasnik je, predajući joj pismo, rekao Kat da je njegov gospodar
poslušao njezin savjet i postupio kako je zatražila. Nije rekao je li se
Vijeće suglasilo s tom vezom, ali sir Thomas valjda, razmišljala je Kat, ne
bi bio toliko nepromišljen da pristupi Elizabeti bez toga odobrenja?
- Admiral prosi moju ruku - reče Elizabeta.
Katino srce poskoči, ali se ona prisili na oprez.
- Kaže li da je Vijeće odobrilo njegovo udvaranje? - upita. Elizabeta
ponovno očima preleti stranicu.
- Ne!
- Znači da trebamo pretpostaviti kako ga je odobrilo? - pitala se Kat.
- Možemo pretpostaviti što god nam padne na pamet - reče Elizabeta
- ja se neću udati za njega. Ni moja dob ni moja sklonost ne dopuštaju mi
razmišljanje o braku.
- Trinaest vam je godina - istakne Kat. - Djevojke mlade od vas već
su sretno udane. A admiral je tako krasan muškarac i čovjek velike
hrabrosti. Zar ćete pustiti da vam promakne ovakva prilika?
- Da - tvrdoglavo reče Elizabeta. - Odlučila sam da se nikada neću
udati. Međutim, napisat ću mu ljubazno pismo i odbiti ga uz izgovor da mi
treba najmanje dvije godine dok ožalujem oca prije nego što uopće
počnem razmišljati o braku. Neće tako dugo čekati na mene.
- Gospo, oprostite mi, ali vi ste glupača! - pobuni se Kat.
- Radij e ću biti neudana glupača nego udana veleizdajnica - otpovrne
Elizabeta. - Nemamo dokaza da je taj gospodin od Vijeća dobio blagoslov
za svoju prosidbu, a osim toga, uživam u svojemu djevičanskom položaju i
namjeravam ga zadržati.
Kat bespomoćno odmahnu glavom.
- Neprirodno je što se ne želite udati. Svaka djevojka želi muža pa
zašto ga ne biste željeli i vi? A ako se bojite bračne postelje, tja,
uvjeravam vas, previše se buke diže oko toga. Nema tu ničega zbog čega
bi se trebalo brinuti.
- Rekla sam da se ne želim udati! - plane Elizabeta, a tamne joj oči
sijevnuše bijesom. Po ćudi je bila slika i prilika svojega oca. - Zašto mi ne
vjerujete? Zar mislite da samu sebe ne poznajem?
- Vrlo ste mladi - priklopi Kat - i s vremenom ćete, vjerujte mi,
promijeniti mišljenje! Poslušajte riječi žene koja je starija i mudrija od
vas. Udajte se za admirala, poželjnijega supruga teško ćete naći.
- Ne - kroz stisnute zube reče Elizabeta.
Ovo ju je pitanje uznemirilo i pobudilo u njoj sve stare bojazni: činilo
joj se da nikada neće moći prihvatiti brak. Nije znala zašto, ali i sama
pomisao na to ispunjala ju je svojevrsnim užasom...

Dopustite mi, lorde admirale, da Vam iskreno kažem kako se, iako
otklanjam sreću da Vam u sadašnjem trenutku postanem ženom, nikada
neću prestati zanimati za sve što bi Vaše zasluge moglo okruniti slavom i
kako ću uvijek osjećati najveće zadovoljstvo da Vam budem službenicom i
dobrom prijateljicom.

- Krvi mi Božje! - zaurla admiral zgužvavši pismo u čvrstu lopticu. -

Zar sam osuđen na to da uvijek ostanem osujećen u svojim željama?
- Što je bilo, sine moj? - upita stara gospa Seymour, došavši vidjeti
zbog čega se diže tolika vika.
- Ona me odbila! - promrmlja njezin sin. - Mala me frigidna
namiguša odbila.
- Koja mala frigidna namiguša, dragi? - upita njegova majka.
- Gospa Elizabeta - zareži on.
- Pa, sine moj, u prvom se redu niste ni trebali ogledati za njom -
prekori ga iznenađena gospa Seymour. - Nije ona za vas, a mogli ste i znati
da će vas odbiti. Ona je vrlo razborita mlada gospa.
Ona uzdahne.
- Uvijek ste bih nagli, Tome. Radije promislite prije nego što se u
nešto upustite. Nađite si dobru plemenitašicu, dragi, suprugu s dobrim
mirazom pa se smirite. Treba vam brak s pristojnom, pouzdanom ženom. I
to u pravo vrijeme.
 - Da, gospođo majko reče admiral uzdahnuvši i zakolutavši očima.

Sluga, čovjek po imenu John Fowler, priđe ukloniti kraljev tanjur sa

stola.
- Dar od admirala, sire - promrmlja, utisnuvši u Eduardovu ruku kesu
punu kovana novca, svejednako držeći na oku doktora Chekea koji je
sjedio na suprotnome kraju sobe i ispravljao dječakove prijevode. Eduard
zahvalno podigne pogled.
- Vrlo ljubazno od ujaka - reče. - Volio bih da mu to mogu nekako
uzvratiti.
Fowler se pretvarao da razmišlja. Sir, siguran sam da biste mogli -
reče, ponavljajući riječi koje je prije uvježbao. - Gospodin admiral kaže da
je čuo kako se ljudi čude što se još nije oženio. Osobno, želi se oženiti, čuo
sam nebrojeno puta kako to kaže, ali još uvijek nije našao prikladnu
nevjestu. Bi li Vaše Veličanstvo bilo zadovoljno ako se on oženi?
- Da, bio bih silno zadovoljan - odgovori kralj.
- Bi li mu Vaša Milost voljela predložiti suprugu? - zapita Fowler.
Polaskan što se traži njegov sud o tako odraslome pitanju, Eduard
razmisli nekoliko časaka.
- Kako bi bilo da uzme gospu Anu Klevsku? - reče naposljetku. - Ne,
čekajte... volio bih da se admiral oženi mojom sestrom Marijom i
promijeni njezine stavove. Moja je želja da ona prihvati istinsku
protestantsku vjeru, kako su to dužni učiniti svi odani podanici.
- Prenijet ću svojemu gospodaru preporuku Vaše Milosti - klanjajući
se odvrati Fowler. - Bit će Vašoj Milosti zahvalan na savjetu.
Eduard kimne, osjećajući se velikodušno.
 - Opet ne - reče Hertford - i to zbog istoga razloga. Gledajte, brate, ni
jedan se od nas dvojice nije rodio biti kralj ni zato da se oženi kraljevom
kćeri. Obojica trebamo hvaliti Boga i biti zadovoljni onim što imamo, a ne
se preuzetno pokušavati probiti u društvu. Pouzdano znam da gospa Marija
nikad ne bi pristala na takav brak.
- Kako to možete znati? - otpovrne admiral. - Gledajte, sve što tražim
jest suglasnost Vijeća za taj brak, a ja ću je onda osvajati na svoj način.
- Zar nisam rekao ne? - gotovo vikne Hertford. - Upozoravam vas,
nemojte dalje ustrajati na tome.
- Vidim, brate, da mi niste prijatelj - podsmjehne se Tom - i da ste
odlučni osujetiti me na svakom koraku. No, prije ću vas vidjeti u paklu
nego što ću popustiti pred vašom zlobom!
- Vaše Veličanstvo, prenio sam admiralu vaše mudre prijedloge o
tome kime bi se trebao oženiti - oprezno reče Fowler, potajno stavljajući
još jednu kesu sa zlatnicima kraj kraljeva tanjura. - No, on kaže da postoji
žena koja mu je draža od gospe Ane i gospe Marije. Što bi Vaše
Veličanstvo reklo na brak između njega i kraljice?
- Odobrio bih to - izjavi dječak bez oklijevanja. - S vremenom,
dakako. Moja je draga maćeha tek nedavno obudovjela.
Njegovo ravnodušno lice nije odavalo nikakvu bol pri spomenu
nedavnoga gubitka.
- Reći ću to admiralu, sir - obeća Fowler.

Kraljica Katarina stajala je raširenih ruku na velikome ulaznom

trijemu dvorca Chelsea. Ostavši udovicom tek prije šest tjedana, odjevena
u sumornu žalobnu haljinu i s kapicom od crnoga satena vezanom
ljubičastim baršunastim vrpcama na glavi, izgledala je prilično
raspoloženo i bila očito oduševljena dočekujući pastorku.
- Gospo Elizabeta! Kako ste mi nedostajali! - uzvikne povukavši
djevojku u mek, slatko mirisan zagrljaj. - A i vi ste mi, gospođo Astley,
silno dobrodošli. Izvolite ući.
 Povede ih u prostranu kuću od crvene opeke, kroz dvoranu s gredama
na stropu pa uz veliko svečano stubište do privatnih odaja, gdje uvede
Elizabetu u raskošno opremljen niz prostorija opremljenom skupocjenim
tapiserijama, skupim sagovima i krasnim pokućstvom. Zdjele pune
sunovrata bile su postavljene po hrastovim stolovima i škrinjama, a
rešetkasti su prozori bili zastrti svijetlozelenim baršunastim zastorima.
- Gospodin i gospođa Astley bit će smješteni u donjim odajama - reče
kraljica - koje su spiralnim stubištem povezane s vašima.
Kat se trudila izgledati zahvalno, ali bila je tako bolesna od
ljubomore da je jedva podnosila pogled na Katarinu.
- Gospođo, tako sam vam zahvalna za trud koji ste u sve ovo uložili i
na ovim krasnim odajama reče oduševljeno Elizabeta ljubeći maćehu.
- Bilo mi je zadovoljstvo - toplo joj reče Katarina. - Sada ću vas
ostaviti da se smjestite.
Ostavši u prekrasnim odajama sama s odgojiteljicom, Elizabeta
zapleše od radosti.
- Zar nemamo sreće, Kat? Oh, ponovno se osjećam sretnom! -
uzvikne. - Sretnijom nego što sam se osjećala već dugo vremena.
Kat se borila obuzdati vlastite osjećaje.
- Molim se da i dalje ostanete sretni - reče vedro, odlučivši jednom i
za svagda suzbiti neprijateljstvo prema Katarini Parr.
Kasnije, za objedom koja je poslužen u kraljičinoj primaćoj odaji, a
na kojemu su se za stolom našle samo Elizabeta i gospa Herbert,
Katarinina sestra, jela se riba u pikantnom umaku, a nakon toga
Elizabetine omiljene slastice: kandirano voće i prhki kolači punjeni
kremom od jaja, a razgovaralo se o posljednjim vijestima s dvora.
Elizabetu oduševi što se prema njoj ophode kao prema zreloj osobi,
dopuštajući joj da se pridruži razgovoru među odraslima i iznese svoje
mišljenje.
- Čujem da je lord Hertford imenovan lordom protektorom - reče
kraljica.
 - Bolje rečeno, sam je sebe postavio za lorda protektora - dometne
gospa Herbert posluživši se solju. - No, dakako, sada ga više i ne bi trebalo
oslovljavati kao lorda Hertforda, zar ne?
- Ispričavam se, Elizabeta. Sada je imenovan vojvodom od Somerseta
- objasni kraljica zbunjenoj djevojci. - Mnogi su promaknuti prihkom
kraljeve krunidbe i dobili su visoke naslove. John Dudley sada je grof od
Warwicka, a sir Thomas Seymour postao je lord Seymour od Sudeleyja.
Osmijeh joj se na tren pokoleba. Nije ju pokušao vidjeti nitije poslao
poruku. Nije mogla suzbiti razočaranje. No, dakako, još je prerano - ne
želi joj se nametati u koroti, kao ni dovesti u pitanje njezinu čast, a on je
pravičan čovjek, očito sposoban za veliku obzirnost. Ipak, kada bi tek
mogla na njega baciti pogled... ih primiti kratku poruku... Srce joj je bilo
ispunjeno čežnjom: tako ga već dugo čeka.
- Predivno je vidjeti kako se reformirana vjera naposljetku otvoreno
prihvaća - reče gospa Herbert. - Sjećate li se kako smo skrivali Bibliju na
engleskome i živjeli u strahu da nas ne otkriju?
- Nemojte me ni podsjećati na to - zadršće Katarina. - Zamalo sam
zbog nje i umrla. Elizabeta, jeste li sretni što je Engleska sada
protestantska kraljevina?
- Sretna sam, gospođo. - Elizabetin je osmijeh bio iskren. - Za mene
je to istinski put do spasenja, način na koji sam odgojena, iako toga u
početku nisam bila svjesna. No, bojim se da će stavljanje katoličke mise
izvan zakona prouzročiti veliku tugu mojoj sestri Mariji.
Razmišljala je o tome kako već odavno nije vidjela Mariju.
- Gospa Marija morat će se pokoriti kao i svi drugi - reče oštro gospa
Herbert. - Ne može raditi protiv kraljeve volje.
- Vrlo je pobožna - odvrati Elizabeta.
- Ali, na krivom je putu - dometne kraljica slažući svoj ubrus.
- Uistinu, žalim zbog nje, iako znam kako je treba navesti da uvidi
svoju zabludu.
 - Bi li je Vijeće možda moglo ostaviti na miru? - pitala se Elizabeta. -
Na kraju krajeva, ne može počiniti mnogo štete bude li svoju vjeru
obdržavala u tajnosti.
- Nikada je ne podcjenjujte - upozori Katarina. - Uživa prijateljstvo
cara, svojega rođaka, a on je zaštitnik katoličke vjere u Europi. Moćan je
vladar pa, ako poželi, može povesti vojsku na Englesku i prisiliti nas da
opet prihvatimo rimokatoličku vjeru. Srećom, silno je zauzet nastojanjem
da istjera Turke sa svojih posjeda.
- Ne vjerujem da bi moja sestra poželjela pozvati ma kojega stranog
napadača da navali na naše kraljevstvo - reče Elizabeta.
- Previše je odana našemu bratu kralju, a i silno ga voli. Uostalom,
doista želi samo supruga i djecu. Ne zanima se za politiku.
- Možda i ne zanima - reče gospa Herbert - ali sumnjam da će joj i
dalje biti dopušteno prisustvovati vlastitoj misi. Uostalom, to će uskoro
biti i protuzakonito.
- Moramo se moliti za nju - reče Katarina. - A sada, budući da smo
završili s jelom, možda malo glazbe prije nego što se povučemo.
Elizabeta, hoćete li nam malo zasvirati na lutnji?
Bilo je to u svibnju, jednoga petka predvečer, a Elizabeta i Kat
uživale su, nakon neuobičajeno hladnoga proljeća, u prvome toplom
razdoblju te godine, sjedeći pod trešnjom i sunčajući se u prekrasnim
vrtovima što su se pružali sve do Temze. Elizabeta odloži knjigu koju je
čitala: Obranu dobrih žena sir Thomasa Elyota, koja se, unatoč svoj
privlačnosti činila prilično suhoparnim štivom na takav prekrasan dan.
Kapica je ležala pokraj nje na travi, a ona se baš pitala hoće li probuditi
Kat koja je tiho hrkala, kad uoči kraljicu kako izlazi iz kuće i hita u
suprotnome smjeru, prolazeći između ograđenih cvjetnih gredica i
nestajući iza bujne živice što je presijecala vrt. Bilo je nečega u Katarininu
odlučnome koraku što je Elizabeti govorilo da je kraljica nekamo krenula
po prilično važnome poslu.
Nije više mislila na to sve dok treće večeri poslije toga, razodjenuvši
se da pođe u postelju i utrnuvši svijeću, nije zastala uz prozor promatrajući
noćno nebo i prisjećajući se onoga što joj je otac davno govorio o
zvijezdama. Puno ih je te noći bilo vidljivo, a bio je gotovo pun mjesec.
Elizabeta otvori jedno krilo i omiriše svjež, mirisan zrak, puteno ga
udišući.
Odjednom se ispod nje na stazi pojavi kraljica, koračajući odlučno u
istome smjeru kao i prije tri dana. Elizabetu još više zapanji činjenica da
je Katarina bila odbacila žalobno ruho i da sada na sebi ima lijepu haljinu
svjetlije nijanse - neodredive na mjesečini - vrlo duboka, četvrtasta izreza
oko vrata.
Kraljica joj načas nestade iz vida, ali Elizabeta ostade na prozoru, i
dalje motreći. Njezina budnost uskoro bi nagrađena jer se kraljica ne
zadrža ondje kamo je otišla, nego se pomoli između drveća u društvu
osobe koja je Aedvojbeno bila muškarac. Visok muškarac odlučna koraka.
Oboje su govorili tihim glasom, a čak su se i prigušeno smijali
približavajući se kući. Elizabeta zapanjeno prepozna Thomasa Seymoura,
odnedavno lorda od Sudeleyja, čovjeka koji je nedavno njoj bio predložio
brak pa je poprilično sablazni kada ga vidje kako je jednom rukom zagrlio
Katarinu oko ramena i privukao je k sebi, a zatim se sagnuo i poljubio je
ravno u usta.
Nešto se u tom trenutku uskomeša u Elizabeti, nešto što nije bilo
povezano samo sa zaprepaštenjem što svjedoči toj posve neočekivanoj i
vrlo prisnoj kretnji. Nije vidjela Katarinino lice, ali na mjesečini je mogla
razabrati kako se tijelom privija uz admirala pokretom dragovoljna
prepuštanja. Možda je to bio razlog ili pak možda vješt način na kojije
muškarac ukrao poljubac ženi, no Elizabeta iznenada shvati što znači
željeti muškarca, a tome se znanju pridruži sumoran osjećaj gubitka - sve
to moglo je pripadati njoj, samo da je bila dovoljno pametna i prihvatila
Katin savjet.
Neočekivana, nepoznata vrelina u trbuhu i u stidnim dijelovima bila
je neodoljiva. Propupale su joj grudi bridjele. Koliko god bila mlada,
odgovor svojega tijela prepoznade kao žudnju. Spozna da je bez daha i sva
drhtava, a između nogu osjeti čudnu vlažnost. Kada spusti pogled, vidje
krv kako iz nje kaplje po podu.
 Iako ju je pogled na to zaprepastio, znala je što je posrijedi, očekivala
je mjesečno krvarenje još otkako joj je Kat prošle godine objasnila sve o
tome. Ipak, svejedno se užasnula, a umorni se um poigravao njome.
Žudnja... i krv. To joj se dvoje neraskidivo povezalo u svijesti jer se,
zahvaljujući nekoj čudnoj podudarnosti, jedno pojavilo zajedno s drugim.
Nije, međutim, bilo u pitanju samo to: bilo je tu i uspomena,
nesretnih uspomena. Muškarac i žena možda žele jedno drugo, ali ishod je
toga često dijete, rođeno u izljevu krvave tekućine - znala je to jer je čula
da se o tome govori. A neke žene od toga i umiru. Njezina vlastita baka
Elizabeta od Yorka, kao i njezina maćeha Jane Seymour - obje su
preminule od posljedica porođaja. A žudnja može dovesti i do drukčijih
oblika smrti. Njezin je otac želio njezinu majku, a majka je doživjela
krvav kraj, kao i Katarina Howard, još jedna žrtva žudnje, nezakonite u
njezinu slučaju. I sada, ona, Elizabeta, kao i svaka žena, svakoga mjeseca
mora krvariti, a kada bi se upustila u to da zadovolji vlastitu žudnju - Kat
je bila vrlo jasna u tom pogledu - tom bi prilikom opet bilo krvi, a i boli,
bar prvom prigodom. Od same pomisli na to osjećala je silnu studen.
No, zar ona nije riješila da se nikada neće udati? Ako se ne uda,
izbjeći će suočavanje s krvavim muškim prodorom ili krvavim porođajem,
ili nečim još gorim. Ali tada će morati zaboraviti i na sve izglede da
upozna slatku i dirljivu nježnost kakvoj je upravo svjedočila između
kraljice i admirala, a koju je sama, u svojoj nevinosti, mogla samo
zamišljati. To je možda mala cijena za sigurnost, razmišljala je, kada je
onaj kratkotrajni trenutak uzbuđenja prošao i više nije imao snage
uzburkatijoj misli. Pribravši se, zadivi se kako joj je bilo lako utonuti u
sanjarenje. Sada se mora pozabaviti važnijim praktičnim pitanjima.
Ono je dvoje ispod njezina prozora otišlo i vrt je ostao prazan. Negdje
hukne sova. Neće zaboraviti ono što je maločas vidjela, neće izdati ženu
koja je bila njezina ljubazna dobrotvorka i neće se zamarati mislima o
tome što je moglo biti. Naguravši rub spavaće košulje između nogu,
bosonoga požuri do škrinje u ložnici potražiti komade platna što ih je Kat
bila priprermla za ovakav slučaj.
 Narednih je noći Elizabeta opet viđala ljubavnike, otprilike u isto
vrijeme, kako idu putem prema kući. Oprezna pretraga po vrtovima odade
joj kako kraljica pušta admirala da uđe kroz vratašca u zidu. Povremeno bi
ga Elizabeta čula kako odlazi u sitne sate. U tim je prigodama bio sam i
brzao prema vratima.
Nikome nije govorila o tome. To se, mislila je, žestoko želeći zaštititi
Katarinu, nikoga ne tiče doli samo njih dvoje.
No, i Kat je gledala kroz prozor pa je, više upoznata s takvim
stvarima od Elizabete, donijela vlastite zaključke. Kraljica bi svakako
trebala voditi više brige o vlastitoj časti! Kako se može odavati takvome
lakomislenu ponašanju tako brzo nakon smrti kralja Henrika, i to s
čovjekom po položaju toliko ispod nje? I kako se usuđuje zabavljati sa sir
Thomasom Seymourom kojega je Kat namijenila Elizabeti? Je li to samo
ljubakanje? Ili nešto od daleko veće važnosti? U svakom bi slučaju
posljedice za sve koji su u to umiješani mogle biti ozbiljne, a to će
zasigurno okončati Katine naume u vezi s njezinom pitomicom.
Katine dobre odluke odmah odoše u vjetar. Bolesna od ljubomore,
zamišljala je sebe kako kraljici u lice govori sve što, zna ili kako je kod
Elizabete optužuje zbog toga pa čak i kako o njezinu sramotnome vladanju
izvješćuje Vijeće. No, dakako, razmišljala je, ova ljubavna veza ne može
zadugo ostati tajnom. Već je bila čula govorkanje među služinčadi - u
velikome je kućanstvu bilo nemoguće išta zadržati u tajnosti.
Razotkrivanje će uskoro uslijediti, to je izvjesno. Kat ništa ne mora činiti.
I bolje je tako.

Dva dana poslije toga, putem prema spremištu s posteljinom, Kat

uspije čuti završetak promrmljanoga razgovora između dviju kraljičinih
sobarica i zaprepasti se zbog onoga što je čula.
- Pazi što ti kažem, vjenčali su se prošli tjedan! - reče jedna od njih. -
Ja sam im pripremila postelju i vidjela dokaze o tome.
- Ma nemoj mi reći! - dahne druga.
- Tko se to vjenčao? - upita Kat ulazeći u spremište.
 - Ovaj... ne poznajete ili, gospođo Astley - zamuca prva žena, očito
prestrašena. Ona i njezina družica pokupiše svoje zavežljaje i žustro
iziđoše.
Katino je srce mahnito lupalo. Zacijelo su govorile o kraljici. Bila je
uvjerena u to. Vjenčala se? S lordom od Sudeleyja? Kako su se usudili, a
stari kralj nije u grobu ni četiri mjeseca? Oh, bit će to sablazan golemih
razmjera! A ona, Kat, najvećim će dijelom tome pridonijeti.

Kat je bila uzela u običaj povremeno odlaziti u London kako bi u St.

Paul’s Churchyardu kupovala knjige za Elizabetu i razgledavala nakit što
se prodavao u lijepim zlatarnicama u Cheapsideu. Ponekad je išla kolima,
a u drugim prilikama pješice, prateći vijugavi riječni tok. Jednom
prigodom baš se vraćala kroz St. James Park, kad slučajno susretne
admirale.
- Eh, zar to nije naša ključarica! - pozdravi je on nestašno, ali osjećala
je kako je njegove oči podmuklo motre. Jedino je ona bila upoznata s
njegovim potajnim stremljenjima u pogledu njezine mlade gospodarice:
sluti li on da je u posljednje vrijeme čula govorkanje o njemu i kraljici?
- Dobar dan, lorde admirale - reče mu, ne obazirući se na njegov
podsmijeh i spuštajući na klupu košaricu koju je nosila.
- Prekrasan dan, gospođo Astley. Upravo dolazim iz palače - reče on
pa pokaza na crvene opeka palače St. James iza njih.
- Trebalo mi je malo zraka. Odaje lorda protektora pomalo su
pregrijane!
Snuždeno se smješkao. Kat ga odluči natjerati da mu bude još više
vruće.
- Očekivala sam da ću vas vidjeti u Chelseaju, gospodine - reče. -
Mislila sam da ćete nastaviti s udvaranjem gospi Elizabeti.
- Ah, to - reče on izgledajući kao da mu je neugodno.
- Čula sam da se posvuda govori kako ćete gospu Elizabetu uzeti za
suprugu - oporo nastavi ona, iako ništa takvo nije bila čula.
 - Ne - smeteno odvrati on. - Neću gubiti život zbog supruge. Obratio
sam se Vijeću, ali to ne može biti. - On stiša glas. Po vjerit ću vam tajnu:
zaručio sam se s kraljicom.
Kat je jedva zadržavala ljutnju.
- S raznih strana, međutim, čujem da ste otišli i dalje od zaruka pa ste
se već i vjenčali! - uzvrati.
Admiral se osmjehne, ali u očima mu se još uvijek čitao oprez.
- Ne obazirite se na naklapanja, gospođo Astley - reče joj, a potom se
nakloni i ode, vraćajući se velikim koracima prema palači.
Kat ostade stajati zureći za njim, kuhajući u sebi, bolno svjesna da su
sve njezine nade za Elizabetu izgubljene.

Elizabeta se, pozvana u kraljičinu primaću odaju, iznenadi kada ondje

zateče admirala kako stoji iza Katarine koja ustade sa stolca i poljupcem u
obraz pozdravi pokćerku.
- Moram vam nešto priznati - reče bez daljnjeg uvoda. - Udala sam se
za admirala.
- Udali ste se za admirala? - dahne Elizabeta.
- Da, draga moja - reče mirno Katarina, posegne za rukom svojega
novog supruga i predano se zagleda u njega.
On joj uzvrati osmijeh, otkrivši bijele zube iza punih usana. Uistinu
je vrlo pristao, pomisli Elizabeta. Ne mogu ga kriviti što se drugdje
ogledao za suprugom. Ja sam ga odbila...
- Kada sam jučer otišla u posjet kralju, sve sam mu rekla i zamolila
ga za oproštenje što sam se ponovno udala bez dopuštenja - nastavi
Katarina. - Primio je to ljubazno i obećao da će nam javno dati svoj
blagoslov.
- Moj brat, lord protektor, nije to jednako prihvatio namršteno reče
admiral. - Bijesan je na nas. Odnosno, bolje rečeno, bijesna je ona njegova
žena. Upravo je shvatila da će morati dati prednost supruzi svojega
prezrenog djevera pa je silno uvrijeđena i uznemirena.
 On se naceri.
- Nadam se da ćete i vi biti jednako ljubazni prema nama kao i vaš
brat kralj, Elizabeta - reče kraljica s molećivim prizvukom u glasu.
- Vjere mi, ne znam što da kažem, osim da mi je drago zbog vaše
sreće - odvrati Elizabeta.
Bila je to istina - bilo joj je drago jer je po sjaju u Katarininim očima
i blagom rumenilu na njezinim obrazima shvatila da joj je maćeha doista
sretna, ali sve je to bilo prerano, taj brak, gotovo nepristojno prerano. Zar
kraljica nije tek nedavno obudovjela i ne bi li trebala žalovati za pokojnim
kraljem?
- Bojim se da smo izazvali strašnu sablazan što smo se vjenčali tako
brzo nakon smrti vašega oca - reče Katarina, sva rumena u licu. - Mnogi su
me na dvoru poprijeko gledali, uvjeravam vas. Nije to bilo ugodno
iskustvo. A lord protektor ukazao mi je, poprilično grubo, na činjenicu da,
ako se pokaže da tako brzo nakon kraljeve smrti očekujem dijete, nitko
neće moći biti siguran čije je ono pa će time biti dovedeno u pitanje
zakonito nasljeđivanje, a i sam kraljevski naslov. No, mi se nismo vjenčali
sve do početka svibnja, tako da njegovi izračuni proizlaze iz zlobe, a ne iz
logike.
- Mislila sam da udovice moraju čekati godinu dana prije nego što se
smiju ponovo udati, gospođo - reče Elizabeta, ne mogavši se zaustaviti. -
Možda bi bilo bolje da ste udaju odgodili do tada.
- Da sam imala vremena tako dugo čekati, vjeruj mi, bila bih to
učinila - strastveno se zaklinjala Katarina. - No, više nisam mlada, već mi
je trideset pet, Elizabeta, a žudim za djetetom dok to još uvijek mogu. Ne
bih htjela da pomislite kako je ovaj brak proistekao iz neke nagle strasti.
Kao što je istina da je Bog na nebu, bila sam u potpunosti sklona tomu još
dok sam svojedobno imala slobodu udati se... prije nego što je prevagu
odnijela viša sila. A uz sve dužno poštovanje prema vašemu ocu, dijete,
koji je meni bio dobar gospodar, ugrabila sam ovu priliku da budem sretna
pa mogu samo reći: Bog je to čudesno smislio!
Lice joj je bilo ozareno, radost opipljiva. Elizabeta se nasmiješi. Ni
za sav svijet ne bi željela kraljici pokvariti sreću. Nagne se i opet poljubi
Katarinu.
- Imate i moj blagoslov, gospođo, a i vi, milorde.
Promatrajući je, Tom je mislio kako sve više nalikuje na majku. Osim
crvene kose i nosa koje je dugovala starom Harryju, bila je slika i prilika
Ane Boleyn. Dajte joj godinu ili dvije i muškarci će sliniti za njom.
On nježno spusti pogled prema Katarini: ispod očiju vidjele su joj se
slabašne bore. Maločas je rekla istinu: doista više nije mlada. No, još
uvijek je lijepa, supruga mu je i u dobru i u zlu i on je ljubi. Doista je
ljubi.

Elizabeta je mislila da je svaka sablazan prošla, sve dok ne primi

Marijino pismo.

Morate smjesta doći k meni i boraviti ovdje u Hunsdonu, zapovijedala

je njezina sestra, i morate shvatiti hitnu potrebu da se bez odlaganja
maknete iz toga kućanstva. Ogorčena sam što doznajem kako se tijelo
kralja našega oca još nije pošteno ni ohladilo, a već se tako besramno
sramoti. Međutim, kako ne želim uvrijediti kraljicu koja je bila ljubazna
prema meni, morate u vezi s ovim pitanjem Vašega odlaska upotrijebiti
mnogo takta, tako da se ne pokažete nezahvalnom. No, ne smijete sebi
dopustiti da i dalje ostanete izloženi takvoj pokvarenosti ni to da se čini
kako je opravdavate.

- Što da radim, Kat? - zaplače Elizabeta. - Ne želim otići. Ovdje sam

silno sretna. Volim kraljicu koja mi je iskazala toliko ljubavi, a drag mi je
i admiral. Kako da ih napustim?
- Mislim da bi bilo dobro poslušati gospu Mariju - potakne je Kat,
zahvalna zbog neočekivane saveznice. - Moram vam priznati svoje bojazni
od časa kada ste mi priopćili da ste blagoslovili ovaj brak. Elizabeta, vaš
otac kralj tek je nedavno preminuo: morate vidjeti da je ovo, u najmanju
ruku, loše odabran trenutak.
Elizabeta je izgledala neodlučno.
 - Da, prerano je - suglasi se. - Nisam tako mislila. No, osim činjenice
da nisu pričekali dok ne prođe pristojno vrijeme, kraljica i admiral
zakonito su vjenčani. Nije to isto kao da žive u grijehu, a ja sam ovdje tako
sretna i ne mislim ništa reći protiv njihova braka. Uistinu, želim im dobro
pa ću se suprotstaviti sestri i to joj reći. Vrlo obzirno, dakako.
- Je li to pametno? - zapita Kat. - Samo razmišljam o vašem ugledu,
razumijete. Ne osuđujem kraljicu i admirala.
- Draga Kat - nasmiješi joj se Elizabeta, zagrlivši je jednom rukom. -
Uvijek mislite o mojoj dobrobiti. Razumijem vašu zabrinutost, ali vam
kažem da je suvišna. Večeras ću pisati sestri. Neću joj sve reći, nego samo
to da je ovdje sa mnom sve u redu, da stvari ne stoje baš onako kako ih ona
vidi i da ću pričekati dok ne vidim na što će sve to izići. Zar to nije
najbolje? Uostalom, ni Marija ni ja nemamo nikakve moći promijeniti ono
što se već dogodilo. Moramo na najbolji način prihvatiti ono što ne
možemo popraviti.
- Izvrsno - reče Kat, shvaćajući da je poražena i pokušavajući suzbiti
neugodan predosjećaj.

- Otkako se admiral ovamo uselio, ovo je postala puno sretnija kuća -

reče Elizabeta kraljici.
Isprva se bojala da će sve to izgledati kao da je zmija provalila u raj,
ali nakon dva tjedna što ih je provela upoznajući se s novim očuhom i
osjećajući povoljan utjecaj što ih je on ostavljao u životu svih ukućana,
njezine se brige raspršiše.
- Život je uzbudljiviji, često se smijemo...
- I puni smo radosti! - završi Katarina. - Vjere mi, nikada kraja
veselju. Svaki se dan čini kao blagdan. A ja se od toga nikada neću
umoriti.
- Svi vrlo pohvalno govore o admiralu, gospođo - reče Elizabeta. -
Prema svima je ljubazan, nimalo snishodljiv, čak ni prema najnižem sluzi.
Svi ga vole.
 Kraljica se osmjehne. Zajedno su prijateljski sjedile za stolom ispod
breskve na tratini nad rijekom, uživajući u svježem zraku. Boravak na
svježem zraku, izjavila je Katarina, njezin je omiljeni način blagovanja pa
je zapovjedila da se priredi prava gozba: stol je bio nakrcan srebrnim
tanjurima punim piletine, divljači, raznih pašteta, graška i ribe, uz
Elizabeti omiljeno ušećereno voće. Ispod stabala, na pristojnoj udaljenosti,
sjedio je glazbenik tiho svirajući lutnju. Blagi je povjetarac pirkao, težak
od mirisa što ga je širilo dvije stotine grmova damašćanske ruže. Elizabetu
je obuzimalo blaženstvo. Život je bio hjep, a ona je već shvaćala da svijest
o sreći upravo u trenu kada je čovjek osjeća, a ne samo u prisjećanju, znači
biti doista sretan.
Brak je Katarini činio dobro: sva je bila ozarena i uživala je u
razgovoru o svojemu pristalom suprugu.
- Rekla sam mu - upravo je govorila - da će, ako kani svakoga dana
smišljati nove užitke i zabave, vidjeti kako se neke druge stvari kvare. -
No, nije zbog toga izgledala previše zabrinuta. - Nevažno, zar ne? Ovaj je
život kratak i treba ga što bolje iskoristiti. Priznajem da je milord prilično
neposlušan i ni izdaleka pobožan kao što bi trebao biti. Čudno, uvijek ima
neki hitan posao kojim se mora pozabaviti upravo u vrijeme kada
nedjeljom treba poći na jutarnju službu u kapelici, ali shvatila sam da
slijedi samo vlastita pravila.
Žalosno se namršti, no oči su joj poigravale.
- A za vas je dobro da u životu imate očinski lik, Elizabeta - nastavi
posegnuvši za djevojčinom rukom i potapšavši je. - Pravi skrbnik koji će
se brinuti o vašoj dobrobiti.
- Drago mi je što je tako - reče joj Elizabeta, a onda ugleda
spomenutoga skrbnika kako dolazi iz kuće, dugim koracima grabeći po
stazi, blistava osmijeha.
- Dobar dan, Vaša Milosti, moje gospe! - vikne, prenaglašeno se
klanjajući. - Možda biste izgladnjelu čovjeku udijelile pileće krilce?
- Mislim da smo sve pojele - nestašno će Katarina.
- Sram vas bilo! - reče joj on. - Obje ćete se jako udebljati!
 - Evo, gospodine - reče Elizabeta pružajući mu pladanj. - Njezina se
Milost samo šali.
- Uživate li, gospo Elizabeta? - upita admiral usmjerivši na nju
izražajan pogled i blistav osmijeh. Srce joj poče brže udarati, a nisko u
utrobi opet joj se javi onaj čudni osjećaj propadanja. Uistinu je vrlo
privlačan muškarac...
Potom se pribere.
- Ne mogu vjerovati ovolikoj sreći, milorde - odvrati. - Trebala bih
žalovati za svojim jadnim ocem, ali mi Njezina Milost nalaže da budem
sretna, a vi i ona za mene ste ovo mjesto pretvorili u pravi pravcati raj.
Thomas je časkom promotri, diveći se njezinu kraljevskom stavu i
načinu na koji je držala glavu, a isto tako opažajući pod uskim opršnjakom
njezine propupale grudi.
- To mi je drago - odgovori joj, a onda se okrenu k svojoj ženi. - Sutra
ponovno idem na dvor, Kate, pozvati brata na odgovornost što je svojoj
grabežljivoj ženi dao kraljičine dragulje.
- Ti dragulji po pravu pripadaju meni, sve dok se kralj ne oženi - reče
Katarina. - Molim vas, budite ustrajni. Ne možemo mu dopustiti da se
izvuče iz toga.
Thomas se nagne i poljubi je u usta. Elizabeta skrene pogled, ne
shvaćajući zašto joj pogled na njih uzrokuje takvu bol.

Malo-pomalo, Elizabeti je postalo jasno da joj je admiral sve važniji.

Postajala je sve svjesnija njegove prisutnosti, u kući, za stolom, u vrtu ili u
kapelici - u onim rijetkim prigodama kada bi onamo došao. Često bi samu
sebe zatekla kako ga kradomice prati pogledom, primjećujući njegove fino
oblikovane crte lica, tamne vragolaste oči, ravan nos i gustu tamnu bradu.
Nije se mogla zasititi pogleda na njega.
Pružalo joj se mnoštvo prilika da se prepusti ovoj igrijer je admirala,
iako je danju često odlazio na dvor, teglenica u večernjim satima vraćala u
Chelsea, na vrijeme da sa svojom novom obitelju sjedne za večeru.
Njegovo je ponašanje prema Elizabeti uvijek bilo pretjerano udvorno, a
volio ju je i zadirkivati, jer bi uvijek progutala mamac. Ipak se tijekom tih
prvih tjedana činilo kako je potpuno zaboravio na to da joj je svojedobno
predložio brak.
Kako je vrijeme prolazilo, sve je češće u sebi osjećala čežnju za time
da ga vidi. Privlačila ju je njegova savršena tjelesna pojava, kao i njegova
blistava osoba. Jednoga jutra, rano se probudivši, pogleda kroz prozor i
vidje ga kako se s teniskog igrališta vraća prema kući18 odjeven samo u
kratke hlače i čarape, prebacivši bijeli ručnik preko golih ramena. Kosa
mu je bila vlažna od znoja, što je značilo da je igra vjerojatno bila žestoka.
Jedan pogled na njegova široka mišićava prsa, lagano prekriven tamnim
kovrčama i Elizabeta se osjeti izgubljenom. Nikada do tada nije vidjela
nikoga tako ugodna oku, tako skladan spoj svih udova i crta lica. Kakav li
je to muškarac!
Znala je, dakako, da su muškarci drukčije građeni od žena, a mogla je
tek nagađati kako izgleda nag muškarac jer je jedina muška osoba koju je
ikada vidjela nagu bio njezin brat, i to kao malo dijete. No, uza svu
predivnu zanesenost i grozničave maštarije, osjećala je i krivnju jer je on
bio kraljičin suprug, a ona je voljela kraljicu i nije ju željela povrijediti.
Ipak, u sanjarenju zacijelo nema nikakva zla, zar ne?

U velikoj dvorani na zid je obješen novi admiralov portret koji ga je

izvrsno prikazivao. Kat jednoga dana zatekne Elizabetu kako zaneseno
zuri u sliku i smjesta shvati što je posrijedi. Krasan muškarac, zar ne? -
reče. Elizabeta poskoči.
- Doista - složi se ona, pomalo bez daha.
- Kraljica je sretna žena - nastavi Kat. - Ali nikada nemojte zaboraviti
da ste vi bih njegov prvi izbor. Ako se ne varam, malo ste zaluđeni njime,
zar ne? - reče i upitno se nasmiješi svojoj pitomici.
Elizabeta pocrveni i ništa ne odgovori, sve vrijeme sjetno
pogledavajući portret. Umjetnik je admirala naslikao kao da je živ.
- Ah, Kat, samu sebe ne razumijem - reče naposljetku. - Znate da sam
dugo bila odlučna kako se nikada neću udati. No, bili ste u pravu: više
nisam toliko sigurna u to. Čini mi se da je ljubav između muškarca i žene
nešto što možda ne bi trebalo odbaciti. Trebala sam vas poslušati jer sada
znam da bi se u braku s muškarcem kao što je admiral moje mišljenje
sigurno pokolebalo.
- Pa, za to je sada prekasno - odlučno reče Kat. - Ne možete ni
naslutiti koliko ja gorko žalim što do toga nije došlo jer biste vi i on bili
lijep par, a jamčim vam da nećete tako lako naći toliko vatrena zaručnika.
No, on je sada u braku s kraljicom i vi o njemu na taj način više ne smijete
razmišljati.
- Tako je pristao i privlačan, ne mogu drugo nego misliti o njemu -
šapne Elizabeta.
- Već ćete vi prijeći preko toga - osorno reče Kat. - Mlade djevojke
često razviju naklonost prema starijemu muškarcu, osobito prema nekome
tko tako dobro izgleda kao naš admiral. Takva je zanesenost bezopasna i
beznačajna, iako znam da se vama sada čini kao nešto od presudne
važnosti. No, on je za vas zabranjeno voće, dijete, pa ga izbacite iz glave.

No, Elizabeta u tome nije uspijevala. Admiral je bio uz nju kamo god
bi pošla. Čak je i neupućeni meštar Grindal primijetio da na nastavi nije
pažljiva kao prije. U misli su joj, nepozvani, dolazili primamljivi, ali
neodređeni prizori u kojima se ona i admiral nalaze zajedno u postelji, a
on obavlja onaj tajanstveni čin što joj ga je Kat, rumena u licu, svojedobno
opisala sve do najsitnijih pojedinosti. A kada bi pokušala zamisliti kako bi
se osjećala da takav muškarac na taj način vodi ljubav s njome, srce bi joj
počelo udarati, a dlanovi bi joj se oznojili.
Nije mogla prestati misliti o njemu.

Kat se popela pokraj muža u postelju i utrnula svijeću. Kao i obično,

John Astley se nagne nad nju i poljubi je prije nego što će se zavaliti na
pernate jastuke. Kat odahne. Večeras neće morati obavljati svoje bračne
dužnosti. Nikako joj nije bilo jasno što muškarci vide u tome. Za nju je to
bilo nešto neugodno i zbrkano, a u svakom slučaju posve nepotrebno jer je
dob za rađanje već bila iza nje. Ipak, voljela je muža koji je umnogome
bio ljubazan i dobar čovjek.
 - Kat - rekao je John u tami - nešto me zabrinjava. Nešto što se odnosi
na gospu Elizabetu.
Kat se zaprepasti. - O čemu to govorite?
- Promatram je već neko vrijeme - objasni John - i primijetio sam da,
kad god se spomene admiral, postaje vrlo pozorna i prestane raditi sve
čime se u tom trenu bavi kako bi slušala. Kada ga kraljica hvali,
neprimjereno je zadovoljna, a danas sam je, kada mu je netko spomenuo
ime, vidio kako rumeni. Mislim da biste trebali pripaziti jer se bojim da
ona potajno osjeća naklonost prema njemu.
- Glupost! - oporo reče Kat koju je njegova pronicavost natjerala na
obranu. - On je privlačan muškarac, a ona je u dobi kada se takve stvari
primjećuju. To je potpuno bezazleno pa čak i ako krije neke romantične
osjećaje prema njemu, ona nikada ne bi učinila ništa što bi povrijedilo
kraljicu.
- Ona možda ne bi, ali što je s njim? - John je zvučao uznemireno. -
Razmislite o tome, Kat. Vidio sam ga kako je gleda i taj mi se pogled nije
učinio baš bezazlenim. Morate razgovarati s njom, upozoriti je. Pomislite
samo, ako bi ikada bilo ma čega nedoličnog između admirala i gospe
Elizabete, oboje bi bili krivi za veleizdaju. Veleizdaju, pazite što vam
kažem!
- Ne bi se on tako budalasto ponio - rekla je Kat.
- Puno je ljudi postupilo budalasto zbog zgodne djevojke - prekine je
John. - Mogu li vas podsjetiti na to kakva je kazna za veleizdaju. Njega bi
objesili, privezali konjima za repove i raščetvorili, iako će mu zbog ranga
vjerojatno samo odrubiti glavu. A nju čeka odsijecanje glave ili lomača.
- Nikada se to ne bi usudili učiniti... ona je kraljeva sestra -
zaprepašteno uzvrati Kat.
- Dvjema je kraljicama već odrubljena glava, i to ne tako davno -
podsjeti je John. - Njezina je majka bila jedna od njih.
- Kažem vam, u tome nema ničega - ustrajala je Kat nakon kraće
stanke. - To je bezazlena zanesenost, ništa više.
 - Iskreno se nadam da ste u pravu - reče John s uzdahom. - No, za
slučaj da nije tako, držite oči otvorene, a ako uočite nešto što vas zbunjuje,
bilo što, stanite tome na kraj.
- Admiral je nikada ne bi iskoristio - reče ljutito Kat. On je častan
čovjek i njezin skrbnik, sve dok je ona pod njegovim krovom. Ne mogu
vjerovati da bi spao na takvo što.
- I vas je očarao, ha? - kiselo zapita John.
- Oh, koještarije i besmislice! - nije popuštala Kat.
- Vjere mi, suprugo, imate previše povjerenja u ljude - primijeti John,
a potom se, nemirnih očiju, okrenu licem prema njoj. - Kao vaš suprug,
zapovijedam vam da budete oprezni. Inače bismo svi mogli završiti u
Toweru.
Kat ništa ne reče. Nije vjerovala da bi do toga ikada moglo doći.

Elizabeta je jednoga jutra upravo završavala s odijevanjem, kad se

otvoriše vrata i na njima se pojavi admiral, otmjen u svojemu
tamnozelenom odijelu.
- Milorde! - usplahireno uzvikne Kat. - Molim vas, preklinjem vas da
kucate prije ulaska. Gospa je mogla biti nespremna primiti vas.
- Dobro jutro, Elizabeta - osmjehne se Thomas ne obazirući se na
odgojiteljicu, tapšajući po ramenu njezinu zbunjenu pitomicu.
- Dobro jutro, milorde - odgovori Elizabeta kojoj se obrazi
zarumenješe od užitka što ga vidi.
- Jesu li vaše služavke budne? - upita on pokazujući prema sobi u
kojoj su spavale sobarice. - Ako nisu, otići ću tamo i probuditi ih! U ovom
kućanstvu ne možemo trpjeti lijenost.
- Budne su, milorde - žurno reče Kat. - Čula sam kako su ustale prije
nekoliko minuta. Smijem li pitati zašto ste ovdje?
- Eh, došao sam gospi Elizabeti poželjeti dobro jutro - reče on, široko
se osmjehujući. - Zar čovjek ne smije pokazati malo ljubaznosti prema
vlastitoj pastorci?
 Kat je izgledala nezadovoljno.
- Dobro jutro, milorde - reče mu hladno Elizabeta, ali obrazi su joj
plamtjeli.
- Vjerujem da ste dobro, gospo? - nasmiješi se on i kinine. - Dižete li
se uvijek ovako rano?
- Da, gospodine - reče ona.
- Sjajno. I meni je rano dizanje važna stvar! Svakoga jutra! Nešto u
njegovu glasu, kao i svjetlucanje u oku, natjera Kat rumenilo u lice. Vraški
čovjek! Srećom je Elizabeta bila previše nedužna da bi razumjela na što on
misli.
- Drago mi je što vidim da ste dobro i želim vam ugodan dan, moje
gospe - reče on, nakloni se i ode.
- Eh! - dahne Kat. - Ovo je bilo silno neprilično!
- Mislim da se samo htio našaliti - reče Elizabeta kojoj je srce
mahnito udaralo.
- Bolje mu je da više ne dolazi - uzrujano otpovrne Kat, iako joj je
bilo toplo pri srcu kad je vidjela kako joj se pitomica sva ozarila od sreće.
- Sigurna sam da neće - odvrati Elizabeta, ali bilo joj je teško tomu se
ne nadati.
Dva dana poslije toga, admiral se vrati, upavši Elizabeti u ložnicu baš
kada je djevojka na glavu stavljala francusku kapicu. Dobro je odabrao
vrijeme, ušavši upravo u trenutku kada je Kat bila pošla u potragu za
praljom.
- Dobro jutro, gospo - reče uz širok osmijeh i lagano lupnuvši
Elizabetu po stražnjici. - Kako je danas moja pastorka?
Na dodir njegova dlana, osjetivši ga čak i kroz debelu tkaninu teških
damastnih skuta, Elizabeta oćutje trnce i stade se boriti da ih obuzda.
Trnci joj se javiše negdje duboko u utrobi, a potom se proširiše prema
dolje, gdje se pretvoriše u već odavno poznat i bolan grč među nogama. Je
li mu to bila namjera, da je tako uzbudi?
 - Dobro sam, gospodine - reče, jedva uspijevajući ovladati vlastitim
glasom. - Oprostite mi, moram poći u sobu za učenje. Meštar Grindal me
čeka.
- Dobro, dobro - ozari se admiral. - Drago mi je vidjeti da ste tako
željni učenja.
- Volim učiti, kao što znate - reče mu Elizabeta. - A sada me
ispričajte.
Potom gotovo pobježe kroz vrata.

Elizabeta se protezala među plahtama. Kroz razmaknute zastore oko

postelje vidjela je da je u sobi još uvijek polumrak. Zora još nije bila u
potpunosti svanula pa joj se pružala prilika još nekoliko časaka uživati u
postelji. Pospano, okrene se na drugu stranu.
Odjednom se zastori razmaknuše i admiral se, pogubno naočit i
nasmijan, odozgor zagleda u nju.
- Još ste u postelji? - uzvikne. - Dobro jutro, gospo... vrijeme je da
ustanete!
- Gospodine, ne biste smjeli biti ovdje! - uznemireno ga prekori ona. -
Gospođa Astley još nije stigla.
- Što znači da zanemaruje svoju dužnost! - otpovrne on široko se
osmjehujući. - Hajde, ustanite! - reče pa povuče pokrivače s nje,
ostavljajući joj vitko tijelo izloženo u tankoj batistenoj košulji. Elizabeta
dahne.
- Da vas poškakljam? - vikne on, mičući prstima kao da će je svaki
čas dotaknuti.
- Morate otići, gospodine! - reče mu ona, povlačeći se sve više u
postelju.
- Otići ću tek kada vidim da ste na nogama - odgovori joj on. - Hajde!
Ne gubite vrijeme!
Nevoljko, Elizabeta oko nogu čedno prikupi skute noćne košulje i
sklizne na suprotnu stranu. Potom proviri kroz zastore oko postelje,
svjesna da je njegovo ponašanje silno neprilično i znajući da ga mora
zaustaviti u tome.
- Ustala sam, milorde. Molim vas da sada odete.
U tom trenutku uđe Kat, utjelovljenje pospanosti u širokoj spavaćici i
noćnoj kapici urešenoj vrpcama, užasnutim pogledom obuhvativši prizor.
- Milorde! Ne biste smjeli biti ovdje! - uzvikne ona.
- Naprotiv, kraljica me je zamolila da poželim dobro jutro gospi
Elizabeti prije nego što pođem u dvor - glatko slaže admiral.
- Ali, ona nije odjevena, to se ne priliči! - prosvjedovala je Kat.
- Dakako da se priliči. Ona je još dijete, gospođo Astley, a ja sam joj
očuh i samo se šalim s njome.
Mirnim ju je pogledom izazivao da mu proturječi.
- Neka bude tako, gospodine - reče Kat sumnjičavo. - No, ubuduće bih
vam bila zahvalna kad biste pričekali dok se gospa Elizabeta odjene.
Admiral ne obrati pozornost na nju.
- Pozdravljam vas, Elizabeta - reče klanjajući se. - Jedva čekam da se
večeras vidimo. Sada moram krenuti. Teglenica će me čekati, ali plima
neće.
Elizabetini su obrazi bili izrazito rumeni.
Čim je admiral otišao, potrči do zrcala i pomno promotri svoj odraz u
uglačanoj srebrnoj površini. Srećom je svjetlo u sobi bilo slabo, ali još je
uvijek mogla razabrati tamni vrh bradavice pod tananom tkaninom noćne
košulje, a nije li se to vidio i nagovještaj stidnih dlačica? Koliki je dio
njezina tijela on uspio promotriti? Drhtala je, razdirana između stida i
uzbuđenja. Nazvao ju je djetetom, ali vjerojatnoje i previše jasno vidio da
to više nije. Dok je navlačila na sebe jutarnju haljinu od baršuna, uđe Kat.
- Ako ponovo dođe, morate me odmah pozvati! - naredi. - Što bi ljudi
rekli kad bi se pročulo da vam admiral zalazi u ložnicu, a vi ste ovako
razodjeveni?
 - On misli da sam ja još dijete, a očito ovako zamišlja nestašne šale -
reče Elizabeta, samo napola vjerujući u to, a svejedno se razvratno
nadajući da admiral o njoj ne misli kao o djetetu.
- Nestašne šale! - namršti se Kat. - Ima više vrsta nestašnih šala!
Samo vi mene pozovite ako on ponovno dođe.
Te se večeri Elizabeta pobrine jutarnju haljinu odložiti na stolac
odmah pokraj postelje tako da je može dohvatiti za slučaj da joj admiral
sutradan ujutro opet uleti u sobu. A Kat, rastrgana između sumnje i
iščekivanja, obeća da će ustati ranije i biti u njezinoj sobi još prije zore. Za
svaki slučaj.
No, on ne dođe sutradan ujutro ni jutro nakon toga. Elizabeta se poče
opuštati, ali je isto tako bila i neobjašnjivo razočarana. Pomisao na
admirala u njezinoj ložnici dok je ona tek napola odjevena bila je
uzbudljiva i nije mogla odoljeti žudnji koja se budila u njoj. Ali, to je bilo
pogrešno, znala je da je pogrešno. On je kraljičin suprug i ona to nikada ne
smije zaboraviti.
- Probudite se, gospo! Na noge, na noge!
- Gospodine, preklinjem vas! - čuo se molećivi Katin glas.
- Prestani kukati, ženo. Samo dolazim provjeriti ustaje li moja
pastorka na vrijeme i kasni li na satove. Kraljica zna da sam ovdje.
- Moja gospa nikada ne kasni, gospodine, pa za tim nema potrebe.
Stvarno moram ustrajati...
Zastori se razmaknuše. Zgodno se lice nadvi nad Elizabetu koja se
instinktivno stisne ispod pokrivača. Da se usudi posegnuti za jutarnjom
haljinom? Učini joj se da je stolac vrlo daleko.
- A kako se danas osjeća mlada gospa? - upita Thomas. - Ne mislite li
da je vrijeme da se počnete spremati? Već je gotovo pet sati.
Elizabeta mu je baš kanila odgovoriti, kad on iznenada povuče
pokrivače s nje, nagne se naprijed i lupne je po stražnjici. Trgnuvši se,
tijelo je oda, a ni njezinu mučitelju ni njezinoj dadilji ne promakne drhtaj
koji prostruji kroz nju ni kratki ekstatični dahtaj.
 Kat se brzo pokrene.
- Vaš ogrtač, gospo - reče ona pograbivši jutarnju haljinu i pruživši je
Elizabeti. - A sada, milorde, biste li bili tako ljubazni da izidete, tako da
gospa Elizabeta može imati malo mira.
Admiral načas kao da htjede prosvjedovati, ali onda se predomisli.
Bez riječi se nakloni i napusti odaju.
- Večeras ćemo zaključati vrata! - odlučno izjavi Kat. Ovo više nije
bila samo šala.

Ključ se okrene u bravi.

- Što... - zbunjeno započe Kat.
Vrata se otvoriše, a na njima se opet pojavi admiral. Ovaj je put
Elizabeta sjedila na rubu postelje, obuvajući čarape, a vitka su joj bedra
bila izložena njegovu pogledu. Ona brzo spusti noćnu košulju.
- Milorde! - uzvikne Kat, odlučna stati na kraj tim jutarnjim
posjetima. - Vrata su bila zaključana!
- Doista jesu - veselo odvrati on. - Ali, vidite, gospođo Astley, dao
sam načiniti ključeve svih prostorija u kući, za svoje vlastite potrebe, a
kako sam ja ovdje gospodar, vjerujem da se slažete kako mi nitko ne bi
smio priječiti ulazak ni u jednu od njih?
- Ne priječimo vam ulazak ovamo, gospodine, samo vas molimo, i to
ponovno, da svoj dolazak odgodite dok se gospa Elizabeta odjene. To
zacijelo nije prevelik zahtjev.
- Umirite se, gospođo Astley. Samo sam, kao i obično, došao svojoj
pastorci poželjeti dobro jutro. Nisam time mislio ništa zlo. Elizabeta to
zna, zar ne, gospo?
Elizabeta se molila da on pogledom ne može prodrijeti kroz deblju
platnenu noćnu košulju koju je sada nosila.
- Da, milorde - reče rastreseno. - No, više bih voljela da ste došli
kasnije.
 - Doista? - upitao on podrugljivo, a oči su mu vragolasto svjetlucale. -
Naravno, učinit ću ono što znam da je draže Vašoj Milosti.
Elizabeta osjeti vrućinu kako joj preplavljuje lice. Ovo nije bila
bezazlena igra. On zna, shvati, zna kako se ona osjeća u vezi s njime i to u
potpunosti iskorištava. Ali zašto, pitala se. Pa on voli kraljicu, zar ne? Ili
je sve vrijeme zapravo volio nju, Elizabetu? Srce joj poskoči na tu
pomisao.
Kasnije istoga dana, Elizabeta primi pisamce od admirala. Bilo je
kratko, ali ona zbog njega zadršće.

Ako još uvijek budete u postelji kada u jutarnjim satima dođem k

vama, prebacit ću vas preko stolca i izlupati onako kako zaslužujete!
Dakako, samo se šalim, ali otac s vremena na vrijeme treba kćer podsjetiti
na njezinu dužnost.

I Kat je primila pisamce.

- Oh, drzovita li čovjeka! - uzvikne.
- Što vama piše? - upita Elizabeta kojoj je srce još uvijek mahnito
udaralo.
- Pita me... oh, sram bilo tog pokvarenjaka... je li se moja velika
stražnjica, kako kaže, išta smanjila ili nije!
- Baš nepristojno! - uzvikne Elizabeta. - Kako čudno što piše o tome.
- Znam zašto je to napisao - reče Kat. - Neki sam dan govorila kraljici
o tome da moram manje jesti jer sam ojačala u bokovima, a on me čuo i
dometnuo kako voli žene velikih stražnjica. Njezina se Milost samo
nasmijala, ali ja sam mu rekla da ne bi smio tako govoriti pred gospama.
Ovo je - mahne ona pisamcem njegova osveta. Oh, opaka li momka!
Elizabeta je svoje pisamce bila zgužvala, sakrivši ga u znojnoj ruci.
Jeste li i vi dobili pisamce? - upita Kat.
- Ne - slaže Elizabeta.
 Nije se mogla suočiti s Katinom reakcijom ili se izložiti opasnosti da
odgojiteljica takvo pisamce pokaže kraljici.

U Seymour Placeu, admiralovoj krasnoj londonskoj kući, kamo su se

preselili zbog čišćenja dvorca Chelsea, Kat se počela doista brinuti zbog
njegova ponašanja.
Jutarnji su posjeti, kako se činilo, prestali, na njezino veliko
olakšanje.
- Hvala Bogu, admiral je prestao s tim svojim besmislicama - rekla je
ona Elizabeti.
Elizabeta ništa ne reče.
A onda se nenadano, jednoga jutra, Thomas pojavi u njezinoj ložnici,
odjeven tek u noćnu košulju ispod koje su mu izvirivale gole noge u
papučama. Elizabeta, već na nogama i odjevena, začuđeno podiže oči s
knjige kojuje čitala, zaprepaštena što ga vidi. Lice joj smjesta pocrvenje
jer je admiralova noćna košulja bila tek labavo vezana i lagano rastvorena.
Žurno, ona ponikne pogledom.
Kat se, vidjevši ono što je i Elizabeta vidjela, okomi na admirala
poput anđela osvetnika.
- Sramite se, gospodine! Neprilično je tako nedolično odjeven ući u
djevičinu odaju!
Admiral se čvršće omota noćnom košuljom. Na licu mu se ocrtavala
ljutnja zbog Katina ispada.
- Moram ustrajati na tome da smjesta odete, gospodine! - nastavljala
je ona, ne dajući se smesti. - Moje je paziti na ugled gospe Elizabete.
Bez ijedne riječi, admiral iziđe iz sobe i zalupi vrata za sobom. U
noćnoj se košulji vise nije pojavljivao.

Ipak, nije odustajao. Nakon povratka u Chelsea, opet je počeo dolaziti

svakoga jutra.
 - Pa neće valjda doći još ranije? - uzvikne Elizabeta koja je bila uzela
u običaj ustati prije svitanja kako bi se odjenula i spremila prije nego što
admiral stigne. - Ako ovako nastavi, mogu lijepo i cijelu noć ostati na
nogama!
Sada su sobarice već počinjale među sobom govorkati, a i ostala je
kućna služinčad primjećivala da se nešto zbiva: Kat je u kuhinji već bila
načula neke bestidne glasine, a nekoliko je kraljičinih gospi vrlo glasno
izražavalo mišljenje o Katinu neuspjehu da spriječi admirala u njegovu
ludovanju. Kat je to povrijedilo jer je mnoštvo puta pokušala učiniti
upravo to, iako uzaludno: on je bio gospodar u kući i jednostavno je nije
htio slušati. Ničim ga nije uspijevala odvratiti.
A onda se jednoga jutra Elizabeta probudi i ugleda admirala kako se
nadvija nad nju i široko osmjehuje s jasnom namjerom.
- Poljubac, slatka moja djevojčice! - zahtijevao je, napućivši usne u
iščekivanju.
- Ne! - uzvikne Kat izišavši iz susjedne sobe i približivši se postelji. -
Molim vas, gospodine, odlazite, kako vas nije stid!
- Da odem? - tobože bijesno zagunda on. - Ne! Najprije moram dobiti
poljubac od svoje pastorke, dobra ženo, pa ću tek onda otići.
Kat nije popuštala.
- Oprostite mi, gospodine, ali moje je zaštititi ugled gospe Elizabete -
ustrajala je. - Morate znati da zbog ovih jutarnjih posjeta služinčad o njoj
govori ružne stvari, a isto tako i o vama, milorde!
Admiral se namršti.
- Govore ružne stvari, ha? Duše mi, odučit ću ja njih od govorkanja.
Čut će oni mene! Moje namjere nisu zle i ja neću odustati. Naprotiv,
izvijestit ću svojega brata, lorda protektora, o tim klevetama. A onda će
biti zabavnih posljedica, to vam jamčim.
Pošto admiral ode, u bijesu zalupivši vratima, Kat ostade drhteći. Sve
je ovo bilo otišlo predaleko, a znala je da je krivnja za to donekle i na njoj.
Ipak, pokušala je prekinuti te jutarnje nestašne igre, pokušala je zaustaviti
admiralovu neobuzdanost. Duboko je u sebi, međutim, bila svjesna da se
dovoljno ne trudi, da izvlači posredno zadovoljstvo iz onoga što se zbiva
između njega i Elizabete. Oduševljavala se videći zadovoljstvo na
Elizabetinu lice, promatrajući je kako rumeni na bučne milordove izazove
i napasajući oči na naočitome ništariji dok se razmetao svojim čarima. I
tako je ona, Kat, prešutno ohrabrivala admirala, pretvarajući se sama pred
sobom kako joj njezin niži položaj onemogućuje svaki otpor njegovim
napadima.
Sada se više ne smije zavaravati. Ovo se mora zaustaviti ili će
Elizabetin ugled biti izgubljen, a čak će joj i život biti u opasnosti. Njezina
će draga mlada gospa dospjeti na loš glas, a govorkanje će, šireći se
naokolo, nešto što je u biti bezopasno pretvoriti u nešto strašno. Ljudi će
možda pomisliti i da je Elizabeta poticala admirala...
Nešto je, međutim, Kat svakako mogla učiniti: mogla je o svemu
obavijestiti kraljicu.

- Eh, gospođo Astley, ovo je ugodno iznenađenje.

Kraljica Katarina podigne pogled s pisma što ga je pisala i osmjehne
se. Bila joj je dobro poznata odgojiteljičina ljubomora, iako je znala da je
neutemeljena. Zapravo, prema jadnoj je ženi osjećala sažaljenje.
- Vaša Milosti, voljela bih s vama razgovarati o jednome vrlo
osjetljivom pitanju - reče Kat.
Katarina odloži pero i ustane.
- Sjednite, molim vas - reče, i sama zauzimajući mjesto na klupici te
dajući Kat znak da joj se pridruži. Kat ukočeno sjedne.
- Onda - reče Katarina zabrinuto. - O čemu je riječ?
- Vaša Milosti, oprostite mi, riječ je o lordu admiralu - neodlučno
počne Kat. - Sve je to, dakako bezazleno i admiral nema loših namjera, to
znam, ali on gotovo svakodnevno dolazi u spavaonicu gospe Elizabete
poželjeti joj dobro jutro, a ponekad zna doći i kada je ona još uvijek u
postelji pa je škaklja ih je u igri lupne po stražnjici, onako kako bi netko
lupnuo dijete. Međutim, gospođo, ona više nije dijete, a služinčad
govorka. Pokušala sam mu objasniti da je to neprilično, to što se tako
zabavlja s odraslom četrnaestogodišnjakinjom, ali me nije htio slušati.
Umjesto toga, naljutio se i zaprijetio da će se lordu protektoru požaliti
zbog kleveta.
Katarina se brzo pribere. Katine su je riječi uznemirile. Je li to sve
bilo baš tako bezazleno kako Kat tvrdi? Dakako da je bilo, posrijedi je bila
tek neizmjerna Tomova samodopadnost. Mora u to vjerovati i ne sumnjati
u njegove pobude. Uistinu, nema nikakva drugog razloga za sumnju:
prema njoj je pažljiv i nježan kao i uvijek, ako ne i više od toga. Obrazi joj
se zažare od blagoga rumenila kada se prisjeti kako je prethodne noći
vodio ljubav s njom.
- Ne uznemirujte se, gospođo Astley - reče mirno. - Ja se na to neću
obazirati, a tako biste trebali učiniti i vi. Znam da milord misli samo
dobro, čak ako pomalo nespretno postupa te da neće učiniti ništa što bi
ugrozilo ugled gospe Elizabete.
- Razumijem što mi govorite, gospođo, ali ti posjeti, koliko god bili
bezazleni, ne smiju se dalje dopuštati - pobuni se Kat. - Ljudi govorkaju.
- Mislim da znam kako ćemo tome stati na kraj - nasmiješi se
Katarina. - Osobno ću pratiti admirala kad god bude ujutro dolazio u
ložnicu gospe Elizabete. Hoće li vam onda duša biti mirna?
- Silno sam vam zahvalna, gospođo - kaza Kat, bijesna na samu sebe
što tako reagira na Katarinin šarm.
Svejedno, nakon ovoga joj je laknulo. Dokle god kraljica bude
prisutna, neće moći biti sumnje ni u što neprilično. Njezina je gospa
spašena.

Bili su prešli u Hanworth, jedno od imanja kraljice udove, da malo

promijene okolinu. Elizabetu je oduševilo kada je otkrila da je taj posjed
nekoć pripadao njezinoj majci.
- Svi ti medaljoni od terakote koje vidite postavljeni su radi nje -
objašnjavala je kraljica dok su šetale po prekrasnim vrtovima,
zaustavljajući se kako bi se divile pticama u ptičarniku ili brale jagode s
prepunih gredica blizu voćnjaka.
 - Sviđaju mi se te antikne pojedinosti - ushićeno će Elizabeta.
- Upravitelj mi je objasnio da je vaš otac kuću preuredio u tome stilu
kako bi ugodio vašoj majci - reče joj Katarina, a djevojčine oči zasjaše.
- Ovo je lijepo mjesto - dahne. - Vama mogu reći, gospođo, da ovdje
osjećam majčinu blizinu. Voljela bih da sam je bolje poznavala. Jedva je
se i sjećam. Jeste li se vi ikada susreli s njome?
- Ne osobno jer sam rijetko dolazila na dvor prije nego što sam se
udala za kralja, ali sam je vidjela prilikom njezine krunidbe kojoj sam
nazočila zajedno sa svojim drugim suprugom, lordom Latimerom - sjećala
se Katarina. - Bila je trudna... očekivala je vas i izvrsno je izgledala u
bogatoj bijeloj haljini. Pamtim da joj je kosa bila vrlo duga... toliko duga
da je na njoj mogla sjediti.
Katarina se suzdrži i ne spomenu uvredljive podsmijehe pojedinih
promatrača koji su smatrali sablažnjivim da se žena u tako visokoj
trudnoći ujavnosti pojavljuje u bijelim haljinama i raspuštene kose, što je
bio znak djevičanstva. Nitije rekla Elizabeti da je tek malo njih klicalo Ani
Boleyn koja nikada nije bila omiljena.
- Voljela bih da samje mogla vidjeti - sjetno reče Elizabeta. - Jao,
tako je tužno biti siroče i nemati ni majku ni oca.
- Nijedno od njih ne bi htjelo da tugujete - reče Katarina. - Život ide
dalje, znate, i sve se nečim nadoknađuje. Ne možemo se stalno vraćati u
prošlost.
- Bojim se da je u tome moj grijeh - prizna Elizabeta s podrugljivim
osmijehom.
- Ne mislite li da ste već dovoljno dugo u koroti? - nježno upita
kraljica promatrajući Elizabetinu crnu haljinu. - Korota je na dvoru
okončana već prije nekoliko tjedana. Šest je mjeseci prošlo od kraljeve
smrti.
- Ja sam mu kći - reče Elizabeta. - Samo želim odati počast spomenu
na njega.
 - Onda sigurno loše mislite o meni - žalosno odvrati Katarina,
pogledavajući na svoju žutu haljinu.
- Nikada ne bih mogla loše misliti o vama, draga gospođo! -
prosvjedovala je Elizabeta. - Sretna sam zbog vas. No, osobno želim malo
dulje biti u koroti.
- Poštujem vaše želje - uvjeravala ju je maćeha - ali vi ste mladi i
lijepi, a mladost ne bi trebalo sputavati tmurnim bojama. Nitko vas neće
kriviti ako odložite crne haljine.
- Promislit ću o tome - obeća Elizabeta.
Budući da je kraljica ustrajno zahtijevala da prati admirala pri
jutarnjim posjetima, njegovi su se odlasci u pastorkinu sobu prorijedili. U
Hanworthu, međutim, njih dvoje jednoga dana stigoše k Elizabeti u
nestašnu raspoloženju i nađoše je još uvijek u postelji.
- Hajdemo je škakljati! - uzvikne admiral.
Katarina se sagne i uz smijeh lagano poškaklja vitko bijelo stopalo
koje je virilo ispod pokrivača. Thomas, međutim, nastupi odvažnije i
usmjeri se na pazuha i rebra svoje žrtve.
- Vaša Milosti! Milorde! Molim vas, prekinite s time! - vikala je Kat
dok je Elizabeta ležala bespomoćno se grčeći i čvrsto se držeći za trbuh.
- Smirite se, gospođo Astley, to je tek zabava! - vikne admiral. -
Pogledajte samo kako uživa!
- Mislim da je ovo dovoljno - reče Katarina, još uvijek se bez daha
smijući. - Učinite kako kaže gospođa Astley, Tome, i prekinite s time!
Tom prestane mučiti Elizabetu, ali se sagne i za oproštaj je lupne po
stražnjici. Katarina se namršti, ali ništa ne reče.
- Mislim da ćemo danas u vrtovima malo uživati na svježem zraku
najavi admiral. - Gospo Elizabeta, vjerujem da ćete nam se pridružiti.
Elizabeta se uspravi u postelji, a dugi joj se crveni uvojci rasuše po
ramenima.
 - Da, milorde, ako mi obećate da me vise nećete škakljati reče
prkosno, a rumeno joj se lice iskrivi od tobožnje ljutnje.
- Dogovoreno! - nasmije se Thomas. - I odjenite onu crnu haljinu
koju ste jučer nosili. Tako vam dobro pristaje.
- Tome! - prijekorno promrmlja kraljica. Kat uhvati pogled što ga
supružnici razmijeniše. Zar to admiral nešto smjera?
- Dođite, ljubavi - reče kraljica - vidjet ćemo se s gospom Elizabetom
pošto završi s učenjem.
Potom oboje odoše.

Pita od divljači bila je odlična, mislila je Elizabeta tapkajući usta

ubrusom. Pred njom su na stolu ležali ostaci jela, a nad glavom su joj
stabla tiho uzdisala na povjetarcu. Posluga je bila otpravljena i u vrtu su
ostali samo njih troje - ona, kraljica i admiral.
- Malo rajnskoga vina, gospo? - ponudi admiral supruzi.
- Hvala, milorde - odvrati ona.
Kraljica se bila zavalila u stolcu, uživajući u toplini sunca na licu i
sanjivo gledajući preko stola u supruga dok joj je punio čašu.
- Nemojte zaspati! - zapovjedi joj on, a oči mu nestašno bljesnuše. -
Mislio sam kako bismo se sve troje mogli igrati lovice, da potrošimo ovu
silnu hranu što su je pripremili naši kuhari.
- Lovice? - ponovi Katarina. - Prevruće je za to. Kasnije.
- Koješta! - odvrati Thomas.
- Ob, da, molim vas! - uzvikne Elizabeta. Malo je toga vise voljela od
brzoga kretanja na svježem zraku. - Mogu li ja loviti?
- Naravno, gospo. Vaša je želja moja zapovijed! - kićeno reče
admiral. - Dođite, Kate, ne budite lijeni! Na noge, brzo! Ovo ima biti
posebna igra, zar ste zaboravili?
- Oh, dobro - nasmiješi se kraljica i ustane. - Ali, ne dopustite da igra
postane previše razuzdana.
 Elizabeta ode i sakrije se u maloj sjenici okruženoj stablima. Polako
izbrojivši do dvadeset, iziđe odande i ogleda se. Nazire li se to kroz živicu
komadić grimiza? I kraljica i admiral bili su odjeveni u grimizno ruho. Na
vrhovima prstiju krenu u tome smjeru.
- Imam vas! - uzvikne Thomas, pojavivši se iza nje i čvrsto je
zgrabivši za ruke. - Kate! Ja ulovio sam je!
Kraljica se hihoćući pojavi iza vodoskoka.
- Ali, ja sam trebala loviti vas! - prosvjedovala je Elizabeta otimajući
se.
- Ah, ovo je novi oblik te igre koji sam ja smislio - priopći joj
admiral. - Vidite, gospo Elizabeta, dojadilo mi je gledati vas u toj
sumornoj crnoj haljini, a i Njezina se Milost slaže sa mnom kako vam je
vrijeme da odjenete nešto što će bolje pristajati mladoj gospi vaše dobi i
položaja.
- Milorde, to se vas nimalo ne tiče - reče Elizabeta što je odlučnije
mogla, malo ogorčena zbog njegove smjelosti, a svejedno drhteći od
uzbuđenja što osjeća njegovo tijelo kako se privija uz njezino. Nešto ju je
čudno i tvrdo pritiskalo u visini struka.
- Tiče me se jer sam vaš skrbnik - reče on i ona na vratu osjeti njegov
vrući dah. - A sada, Kate, čvrsto je držite dok se ja ne pobrinem da je više
nikada nitko ne vidi u ovoj čudovišnoj strahoti.
Kraljica, još uvijek se smijući, uhvati Elizabetu za ruke i čvrsto je
zadrža, a admiral odnekuda izvuče velike škare i baci se na rezanje i
paranje njezine haljine. Ona im se isprva pokuša oduprijeti i oteti iz stiska,
ali onda se uplaši da bi se mogla nabosti ili porezati na škare pa se
prepusti admiralu da s njome čini što hoće, mirno stojeći, rastrgana
između smijeha i suza, bespomoćno hihoćući, baš kao i kraljica. Uskoro su
skuti, ili ono što je od njih preostalo, visjeli oko nje u dronjcima, rukavi su
joj bih razrezani na komade, a gornji dio haljine bio je rasparan po
šavovima. Shvati da se nalazi izvan svoje spavaće sobe, a da na sebi ima
tek košulju, podsuknju i steznik.
 Od smetenosti udari u hihot, a i njezini su mučitelji bili izvan sebe od
veselja.
- Ovo je sjajna igra! - uzvikne admiral.
Dok je i dalje navaljivao na gornji dio njezine haljine, prsti mu se
nađoše opasno blizu Elizabetine lijeve dojke. Vidjevši to, kraljica se
iznenada prestane smijati.
- Mislim da je sada dosta - zadihano izjavi. - Prestanite sada,
milorde! Jadno dijete, gotovo je naga! Nisam mislila da ćete se ovako
zanijeti.
Ispusti Elizabetine ruke i napola u šali odgurne supruga od nje.
- Morate milordu oprostiti na neobuzdanosti - kaza Elizabeti - i
gledati to s dobre strane, dijete moje, jer nam se oboma čini kako je
krajnje vrijeme da skinete korotu. Pomislili smo da će vam biti lakše ako
sve pretvorimo u igru, a ovdje smo poprilično na osami pa nas nitko ne
može vidjeti. Recite gospođi Astley da ću vam umjesto ove haljine dati
načiniti drugu, ljepšu, a isto tako i podsuknju... ova se poderala.
Elizabeta kimne, svjesna admiralovih očiju što su se zadržavale na
niskome vratnom izrezu njezine košulje.
- Zahvaljujem vam, gospođo - reče nesigurno, a onda se okrene i ode
s onoliko dostojanstva koliko ga je mogla skupiti. Iza nje na šljunku
ostadoše ležati trakovi crne tkanine.
- Vaša Milosti, moram prosvjedovati!
Uvrijeđena gospođa Astley stajala je pred kraljicom drhteći od bijesa.
- Haljina je izrezana na više od stotinu komada! A gospa Elizabeta
morala je cijeli put do kuće proći samo u donjem rublju. Uistinu, gospođo,
već je dovoljno loše što joj je milord škarama izrezao haljinu, ali Elizabeta
mi kaže da ste i vi sudjelovali u svemu tome čvrsto je držeći. Zbilja,
gospođo, ne znam što da vam kažem...
- Bila je to samo bezopasna zabava, gospođo Astley - smirivala ju je
kraljica. - Možda smo otišli malo dalje nego što smo bili nakanili, a ako je
tako, zbog toga mi je žao. Ponudila sam da ću joj dati načiniti novu
haljinu.
- To je bilo žalobno ruho - ožalošćeno reče Kat, opasno izgledajući
kao da je na rubu suza. - Nosila ga je u spomen na pokojnoga kralja,
vašega supruga.
Katarini se ne svidje ton kojim je Kat to rekla. Zvučalo je kao
prijekor, bila je u to sigurna. A možda ga, pomisli umorno, i zaslužuje.
- Milordu i meni činilo se da to dijete već predugo nosi crninu, dulje
nego što je potrebno - osjeti se dužnom objasniti. - Upravo je zato milord i
smislio ovaj nestašni napad na njezino žalobno ruho. Želio je gospi
Elizabeti pokazati da život ide dalje i da ne smije tratiti mladost noseći
sumornu odjeću. To je sve. Ako smo uvrijedili nju ili vas, uistinu mi je
žao.
Kat šmrcne. Ako se kraljica i dala prevariti, njoj se to neće dogoditi.
- Ove neslane šale moraju prestati, gospođo - čvrsto reče.
- Obećavam vam da ću se pobrinuti za to - uvjeravala ju je Katarina.
Imala je neugodan osjećaj da je bilo neprimjereno ponašati se onako
kako je ona to učinila, iako je Tom svojedobno sve bio prikazao kao
bezopasno. Ukratko, stidjela se same sebe. Morala je biti na oprezu i
truditi se obuzdati njegovu jogunastu samovolju, a ne ići mu na ruku, jer
ju je to i dovelo do toga da dragovoljno odbaci svaki osjećaj pristojnosti.
Zapravo, zbog cijele je epizode osjećala izrazitu nelagodu...

- Gospo Elizabeta, stigla je vaša rođakinja gospa Jane Grey - reče

kraljica ovijajući ruku oko ramena bogato odjevenoj djevojčici čija je
crvena kosa bila toliko nalik Elizabetinoj. No, dok je Elizabeta već bila
mlada djevojka, visoka, vitka, svijetle puti i samouvjerena, devetogodišnja
je Jane bila sićušna i tanahna, oprezna izraza na licu prekrivenu gomilom
sunčevih pjegica.
 - Budite mi dobrodošli, rođakinjo - pozdravi Elizabeta mlađu
djevojku pruživši joj ruku, a onda je najednom poljubi u oba obraza.
- Gospa Jane će živjeti s nama jer ju je admiral uzeo za štićenicu -
objasni Katarina. - Jane je, dakako, premlada za zajedničku nastavu s
vama pa će imati svoje učitelje.
Okrene se prema djevojčici i pomiluje ju po obrazu.
- Nadam se da ćete biti sretni ovdje, Jane - reče toplo, a Jane je
pogleda s odanošću šteneta prema gospodaru.
- Možda biste mogli Jane malo provesti po kući, Elizabeta - predloži
Katarina.
- Dakako. Dođite, Jane. Ne, čekajte da vam prvo nešto pokažem.
Elizabeta dohvati knjigu koju je do tada čitala. Bila je to zbirka
talijanske poezije koju joj je bio poslao meštar Ascham.
- Meštar Ascham redovito se dopisuje sa mnom - reče ponosno.
- Glasoviti meštar Ascham? - kao jeka ponovi Jane koja je i sama,
dobro je znala Elizabeta, bila strastveno željna učenja. - Zavidim vam,
rođakinjo.
- Možda ćete ga jednom imati prilike sresti - velikodušno reče
Elizabeta, uživajući u Janinu divljenju.
Vodeći svoju mladu sljedbenicu iz sobe u sobu, nalazila je veliko
zadovoljstvo u pokazivanju vlastitoga znanja i trudila se ostaviti što bolji
dojam.
- Zašto vas je admiral uzeo za štićenicu? - upita ona Jane.
- Obećao je mojemu ocu da će za mene ugovoriti sjajan brak - objasni
Jane.
- S kime? - htjela je znati Elizabeta.
- To mi još nisu rekli - kaza Jane - a meni zbilja nije previše stalo do
toga. Samo sam sretna što živim pod kraljičinim krovom.
 Elizabeta je od kraljice Katarine bila čula da Janini roditelji ne mare
puno za kćer. Žalila ju je i shvaćala zašto je zahvalna na tome što je
postala admiralovom štićenicom.
- Pitam se koga li admiral ima na umu - naglas reče. - Sjajna prilika!
Mogao bi to biti jedan od sinova lorda protektora.
- Ja se radije uopće ne bih udavala - reče Jane. - Voljela bih živjeti na
miru uz knjige i učitelje.
- I ja sam nekoć tako osjećala - povjeri joj Elizabeta, razmišljajući o
admiralu i ćuteći poznati drhtaj uzbuđenja. - No, sada više nisam tako
sigurna u to, a čini mi se da se puno toga može reći u prilog ljubavi dobra
muškarca. Možda ćete i vi, mlada moja rođakinjo, s vremenom uvidjeti da
ste se predomislili.
- Predomislila se ja ili ne, morat ću učiniti ono što mi roditelji nalože
- žalosno reče Jane.
- Eh, to je još daleko - tješila ju je Elizabeta. - Svašta se može
dogoditi u narednih nekoliko godina. Stoga vrijeme provedeno u kraljičinu
kućanstvu iskoristimo najbolje što možemo.
Jane je bila zanesena Elizabetom i poče je pratiti poput odana psa.
Elizabeta je pak uživala razmetati se pred mladom djevojkom, prikazujući
se onoliko iskusnom koliko se usuđivala, a kada bi se našle nasamo,
zaklinjala se u velike stvari iz čistoga užitka da vidi Janinu reakciju, zbog
čega se onda osjećala vrlo smjelom i odraslom. Jane bi užasnuto
zahihotala i pokrila lice rukama.
- Da vas tkogod čuje, za ovo bi vas išibali - upozoravala je rođakinju.
- Krvi mi Božje, nikada se to ne bi usudili! - reče Elizabeta. - Nikoga
u ovoj kući ne šibaju. Sve je ovdje posvećeno sreći i zadovoljstvu.
- Uistinu, čini mi se kao da sam u raju - reče Jane. - Kod kuće su me
često šibali. Roditelji su mi vrlo strogi.
- Ovdje vas nitko neće šibati - ponovno reče Elizabeta. - A sada, bi li
vas zanimalo razgledati moju odjeću? Kraljica mi je nedavno kupila novu
haljinu.
 - Sve se više smračuje - primijeti meštar Grindal. - Mislim da ću
zapaliti još jednu svijeću.
Elizabeta je kroz prozor sobe za učenje zurila u jesenski sumrak. Bio
je studeni, večer se sada brzo spuštala pa čak ni pucketava vatra u
žeravniku nije mogla odagnati studen u zraku. Ponovno nagne glavu nad
ulomkom iz Tacita što ga je prevodila na francuski.
- Mislim da bismo sada trebali završiti - rekao je Grindal. - Uskoro će
večera.
- Ja ću samo dovršiti ovaj ulomak - objasni mu Elizabeta ne
podigavši pogled kada on iziđe iz sobe. Nekoliko časaka poslije toga,
odloži pero.
Bilo joj je drago ostati malo nasamo s mislima koje su joj se cijeloga
dana komešale u glavi. Otprije nekoliko tjedana, zapravo, od trenutka kada
se Kat požalila zbog onoga slučaja s haljinom, admiral i kraljica odustali
su od posjeta u jutarnjim satima. Umjesto toga, razmjenjivala je s njima
pozdrave za stolom, dok bi doručkovali nakon jutarnje molitve. Tako je
bilo pravo i dolično, objasnila joj je Kat.
Iskreno, nedostajalo joj je uzbuđenje što ga je admiral izazivao
dolascima u njezinu sobu, očekivanje da se on pojavi i opojni osjećaji
potaknuti njegovim očitim divljenjem. Još se uvijek ogledala za njim kad
god bi ga u kući negdje srela, a ništa joj nije bilo draže negoli napasati oči
na nehajnim crtama njegova lica ili uživati u njegovoj životnosti. Silno je
slatka bila muka biti uz njega, a u isti mah biti sputana granicama
pristojnosti i društvene konvencije.
Je li to ljubav, pitala se. Ljubav o kojoj pišu pjesnici? Nije znala
odgovor na to. Admiral se prema njoj nije ponašao kao vatreni udvarač,
obožavajući je izdaleka i oplakujući činjenicu što je ona toliko iznad njega
pa ga stoga nikada neće udostojati svoje ljubavi. Od ljubavnika se
očekivalo da se tako ponašaju, barem u romansama koje je čitala. Ne,
prilazio joj je smiono i pretjerano prisno, a upravo se tome, ako je htjela
biti iskrena prema sebi, kod njega divila. Zapravo, od njegove su je
izravnosti prolazili drhtaji. No, je li to nagoviještalo ljubav?
 Često ga je znala uhvatiti kako je gleda, često bi osjetila njegovu ruku
na svojoj mišici ili oko struka, tako reći nehajno, prilikom svakodnevnih
životnih događaja. Naravno, sumnjala je da bi između njih dvoje ikada
moglo biti nešto više od toga jer je on s kraljicom bio u sretnom braku.
Ili je bar tako ona mislila. Sve do danas.

Umotavši se u debeo plašt, bila je krenula u uobičajenu usamljenu

jutarnju šetnju po vrtovima, žustro koračajući kroz ledenu maglu duž
mrazom obrubljenih staza zasjenjenih ogoljelim drvećem. Tada ju je
presreo on, a grešna mu se nakana čitala u očima. Je li znao da će naići na
nju, pitala se poslije. Nije bila nikakva tajna da ona voli izići na zrak prije
nego što počne s učenjem.
Naklonio joj se, kao i uvijek poštujući protokol, i skinuo s glave
smiješno velik šešir s perjanicom.
- Gospo Elizabeta! Tako mi svega, obrazi su vam se krasno
zarumenjeli od ove studeni!
- Od kretanja, milorde - oprezno odgovori, odbijajući njegove
udvorne riječi i pomišljajući kako bi Kat sigurno udarila kap da zna kako
su njih dvoje sami zajedno i bez koga drugog u blizini. - Svakodnevna
zdrava i duga šetnja sigurno će vam goditi.
- Meni samo vi možete goditi - reče on, na njezin užas što se miješao
s radošću, pa joj bez okolišanja pristupi, uhvati je rukama oko struka i
privuče k sebi. - Vjere mi, nikada me nijedna žena nije toliko uzbuđivala.
Ne mogu više podnositi ovo pretvaranje.
- Milorde! - otrgne se Elizabeta od njega, u nastojanju da se odupre
podmuklim reakcijama vlastitoga tijela i svojim osjećajima. - Vi takve
stvari ne smijete govoriti, a ja ih ne smijem slušati. Vi ste oženjen čovjek,
a ja moram misliti na svoj ugled. Ono što vi smjerate čista je mahnitost.
- Slatka mahnitost! - dahne Thomas, bespomoćno ispruživši ruke. -
Gospo, izgaram od žudnje za vama. Ne mogu misliti ni na što drugo doli
na vas.
 - Šutite, gospodine! - očajno mu zapovjedi Elizabeta. - To je
pogrešno.
Tim je riječima jednako uvjeravala sebe koliko i njega.
- Pogrešno bi bilo to nijekati - odvrati on pograbivši je za ramena i
čvrsto joj se zagledavši u oči. - Ljubim vas - reče. - Ne pretvarajte se da to
niste shvatili. Možda po godinama i jeste dijete, ali slutim da ste po
mudrosti stari kao svijet kada treba omađijati pripadnike suprotnoga spola.
- Molim vas, gospodine - očajnički je preklinjala Elizabeta
odgurujući od sebe njegove ruke. - Ne zaboravite da imate suprugu, gospu
od koje nigdje nema ljubaznije. Nju ne bih povrijedila ni za što na svijetu,
a i vi ste joj se zakleli na vjernost.
- Ona o tome ne mora ništa znati - osmjehne se admiral. - Bit ćemo
diskretni. Nemojte se pretvarati da me ne želite. U očima vam vidim želju,
jasno kao dan.
- Ono što ja želim nije važno! - uzvikne Elizabeta, osjetivši kako joj
naviru suze i okrenuvši se poći. Ali, onje uhvati za ruku i opet je okrene
prema sebi.
Imat ću vas reče, a oči su mu bile tamne i odlučne - imat ću vas pa
makar zbog toga morao završiti u paklu i vječno ondje gorjeti u vatri. A vi
ćete onda doznati koliko je važno ono što nas veže.
- Ne, gospodine, nećete! - reče Elizabeta s daleko većom čvrstinom
nego što ju je osjećala.
- Vidjet ćemo, draga moja kraljevno - odvrati admiral ispustivši
njezinu ruku. - Tko li je ono rekao da želi živjeti i umrijeti kao djevica?
Baš mi se tako ne čini!
- Oh, odvratni ste, milorde! - reče ona pa praćena njegovim smijehom
što se razlijegao za njom, potrči natrag u kuću.

S jednoga od gornjih prozora gledala ih je kraljica, drhtava srca.

Cijelome je prizoru svjedočila izdaleka, gledajući supruga i pastorku,
nalik na sićušne lutke, kako se kreću jedno prema drugome pa se
razdvajaju, a onda opet sastaju, pri čemu njegove kretnje odaju žudnju, a
njezine ukazuju na unutarnji sukob. A potom je djevojka, posve jasno,
pobjegla.
Katarina sjedne na postelju. Imala je nekih sumnji, ali ih je bila
potisnula. Gospođa Astley također je bila sumnjičava, no ona je, neka joj
Bog oprosti, to bila odbacila kao neosnovano. Sada je znala.
Ta ju je spoznaja tištala kao kamen, mrveći pod sobom sve što joj je
bilo dragocjeno u životu. Poželje plakati, vrištati, ali shvati da je obuzima
strahovito mrtvilo, da čak nije u stanju ni glavu podići. Što da učini? Što
može učiniti? Što se usuđuje učiniti?
Navika, stečena tijekom dugih godina, da potrebama drugih ljudi daje
prednost pred svojima, priteče joj u pomoć. Jasna joj je bila njezina
dužnost. Mora zaštititi kraljevsko dijete koje joj je povjereno na skrb.
Mora se suprotstaviti vlastitome suprugu.

Tom uđe u odaju i odbaci na klupu plašt i šešir. Primijeti suprugu

kako neobično mirno sjedi na postelji. Nešto ga na njezinu licu uznemiri.
- Osjećate li se dobro, Kate? - zabrinuto upita.
- Tjelesno sam dobro, čini mi se - polako odvrati ona, podižući k
njemu tužne, prijekorne oči. - U srcu, bojim se da nisam tako sigurna. Što
ste u vrtu radili s gospom Elizabetom?
- S gospom Elizabetom? - ponovi Tom, pokušavajući dobiti na
vremenu i nastojeći smisliti vjerodostojno objašnjenje.
Katarina je napeto promatrala njegovo lice.
- Eh, dušo - reče sjedajući pokraj nje i hvatajući je za ruku - nema
potrebe da se srdite. Kada sam je sreo, vidio sam da je gospa Elizabeta
zbog nečega silno ojađena pa sam zatražio da mi povjeri svoje brige. To je
sve. Zar mislite da joj nisam trebao ponuditi malo očinske utjehe?
Katarina bi najviše voljela da od olakšanja može opustiti ramena. Da
mu se usudi vjerovati? To joj je bilo silno potrebno. Možda ga je, na kraju
krajeva, nepravedno osudila, misleći da joj je nevjeran, a on je vjerojatno
samo pokušavao biti ljubazan, a uvijek je rado dodirivao sugovornika.
 - Zbog čega je bila ojađena? - upita. - Sinoć se činila dobro
raspoloženom.
- Bojim se da je u pitanju muškarac - reče admiral, brzo se
domislivši.
- Muškarac? Tko bi se to sebi drznuo dopustiti? - ljutito uzvikne
Katarina.
- Nažalost, ne znam, jer mi to nije htjela reći - odgovori Tom. - No,
vidio sam ga svojim očima. Vidio sam ih zajedno.
- Kada? - zahtijevala je Katarina, duboko potresena.
- Znate onaj mah prozor koji gleda na dugu galeriju? Odande sam ih
promatrao. Grlili su se, a ona mu je, nažalost, ruke ovijala oko vrata.
- Grlili su se? I nikada mi to niste rekli? - zaprepasti se ona. - Tome,
ja sam joj skrbnica.
Ah, Kate, tada nisam znao da je to Elizabeta. Isprva mi se učinilo da
možda i jest, ali djevojčino lice nisam vidio, samo crvenu kosu i tamni
plašt kojim je bila ogrnuta. Potom sam se sjetio one crvenokose
sluškinjice iz vaših odaja pa sam pretpostavio da je ona u pitanju. Tek mi
je sada Elizabeta priznala istinu.
Nemoguće da je sve to izmislio, pomisli Katarina. Ne bi se to usudio
učiniti. Ovo je previše ozbiljno.
- Strašno - kaza. - Je li vam rekla tko je taj muškarac?
- Nažalost, nije - reče Tom, sada već lakše dišući. - Pokušao sam je na
svakojake načine navesti na priznanje, ali je to uporno odbijala.
- A koliko je daleko otišla ta veza? - htjela je znati Katarina. Ne dalje
od toga, uvjeravala me. Zapravo, gospodin joj je prestao iskazivati
naklonost i zbog toga je bila onako ojađena.
- Moram poslati po gospođu Astley - reče kraljica pa ustane.

Odgojiteljičino je lice odavalo krajnju zaprepaštenost.

- Vjere mi, Vaša Milosti, ništa nisam znala o tome - nesretno izjavi.
 - Čini mi se da ni vi ni ja nismo bile dovoljno na oprezu - reče
Katarina. - No, da je došlo čak do ovoga! Molim Boga da djevojka govori
istinu i da je doista iz svega toga izišla neokaljana kao što tvrdi.
Razgovarat ću s njom, gospođo, i to smjesta.
- Molim vas, učinite tako. I molim vas, kažite joj kako zahtijevam da
oda ime te nevjerojatne hulje.
- Oh, hoću, gospođo, ništa se ne bojte. - Kat je bila gotovo izvan sebe.
- Pa ipak, tko bi to mogao biti? U blizinu ove kuće ne dolazi nitko osim
slugu, a ona se sigurno ne bi tako nisko spustila? Tako nam preostaje samo
meštar Grindal, a on je star i suh kao trilca. Ne mogu ga zamisliti kako se
bavi požudnim mislima.
- Muškarac je - kiselo primijeti kraljica - pa ga stoga ne možemo
isključiti. No, malo je vjerojatno, slažem se.
- Dopustite mi da razgovaram s njome, gospođo - reče Kat. - Smjesta
ću je potražiti.
Kad je odgojiteljica otišla, Katarina se još uvijek osjećala
uznemireno. Što god da se dogodilo u vrtu, nije slutilo na dobro ni za koga
od njih. Ipak, ako Elizabeta porekne bilo kakvu vezu s tajanstvenim
udvaračem, a ispostavi se da je zbilja bilo nečega između nje i Toma, onda
bi znanje o tome da je Katarina upućena u ono što se dogodilo u vrtu
moglo u djevojci probuditi makar i zakasnjelu svijest o tome da takvo što
mora prestati.
Uistinu, Katarina nije znala koja je mogućnost više zaprepašćuje:
pomisao da je Elizabetin ugled ugrozio netko iz njezina kućanstva, sa svim
posljedicama koje iz toga proizlaze, ili pak činjenica da joj je Tom lagao
kako bi prikrio vlastite zle namjere prema djevojci.
- Gospo - reče Kat, pojavivši se na vratima sobe za učenje.
Elizabeta i njezin učitelj podigoše pogled s knjige. Grindal se čudio
zašto mu odgojiteljica dobacuje tako čudne poglede.
- Molim vas za oproštenje, meštre Grindale, ali biste li na trenutak
mogli ispričati gospu Elizabetu?
 - Naravno, gospođo Astley - odgovori on, nadajući se nekakvu
objašnjenju, ali uzaludno.
Elizabeta zbunjeno ustane i pođe za Kat u spavaonicu. Što nije u
redu? Kat je rijetko prekidala nastavu - Elizabeta se nije mogla sjetiti kada
se to posljednji put dogodilo. Potom se sjeti admirala i događaja u vrtu, i
srce joj klone. Sve se otkrilo!
Zatvorivši vrata, Kat upravi neumoljive oči u nju.
- Upravo sam bila kod kraljice - reče. - Kazala mi je nešto što me
uvelike uznemirilo.
Elizabeta zaječi u sebi. Ovo je slutilo čak i na gore nego što je
očekivala.
- Što vam je rekla? upita, hineći nedužnost.
- Da ste vi ispričali admiralu kako se viđate s nekim muškarcem. -
Ja? - zapanji se Elizabeta. - Nikada mu takvo što nisam rekla. Izgledala je
istinski zaprepašteno.
- Kraljica kaže da ste viđeni kako se s njime grlite na galeriji. Sam
vas je admiral vidio.
U Elizabetinu umu zatitra iskra razumijevanja.
- To niječem jer nije istina! - strastveno izjavi Elizabeta. - Kada sam
ja to admiralu navodno spomenula tog muškarca?
- Jutros u vrtu, kaže Njezina Milost. Vidjela vas je kroz prozor dok ste
admiralu govorili o tome. Admiral tvrdi da ste bili vrlo uzrujani jer je taj
čovjek izgubio zanimanje za vas.
- Shvaćam - reče Elizabeta.
Da, doista je shvaćala: sve je sada imalo smisla. U njoj se probudi
ogorčen bijes na admirala koji ju je lažno optužio i navukao na nju sve ove
nevolje samo kako bi spasio vlastitu kožu. Kukavički, bezobzirno... više
nego što je mogla podnijeti. Brizne u gorak plač.
- Elizabeta, recite mi istinu - zahtijevala je Kat. - Je li ikada postojao
takav muškarac?
 - Ne - jecala je djevojka. - Nikada.
- No, susreli ste se s milordom u vrtu?
- Da. Prišao mi je tijekom šetnje. Nisam se s njime dogovorila da se
ondje nađemo.
Šmrcne i stane pipati po džepovima tražeći rupčić. Sada je na Kat bio
red da ugleda svjetlo. - I u pravu sam kad mislim da njegovo ponašanje
prema vama nije bilo dolično brizljiva skrbnika? - blago upita Elizabetu.
- Čvrsto me zgrabio. Pokušavala sam ga odgurnuti, ali bio je
neumoljiv. Rekao mi je da me ljubi.
Cijela priča bi ispričana, isprekidana gutanjem daha i jecajima. Kat je
sjedila, obuzeta sve uzburkanijim osjećajima, pokušavajući sve povezati.
- Čini mi se - reče naposljetku, kada Elizabeta zapade u plačnu šutnju
- da je kraljici istina poznata pa je sama izmislila priču o tajnom
ljubavniku kako bih ja što budnije pratila admiralove postupke.
- Mislite da je to izmislila kraljica, a ne admiral? zapanjeno upita
Elizabeta, želeći vjerovati u to.
- Da. Čini mi se, kada bolje promislim o tome, da se uopće nije
suočila s njim. Vjerojatno se boji da će čuti nešto što ne želi.
- Što ćete joj reći? - upita Elizabeta. - Ako joj kažete da nikakav
muškarac nije u pitanju, pogodit će istinu i to će je silno povrijediti.
Reći ću joj da ste pogrešno prosudili kako stvari stoje. Pomislili ste,
dakako pogrešno, da vam se admiral želi približiti pa ste izmislili priču ne
biste li ga od toga odvratili. Slaba izlika, ali ne puno slabija od svega
ostalog. Reći ću da se stidite što ste ga pogrešno procijenih i da zbog toga
silno žalite.
- Izvrsno - reče Elizabeta. - Ako to može kraljicu poštedjeti bilo
kakve boli, pristajem na to.
- Pogledajte me, Elizabeta - reče Katarina pa Elizabeta podigne oči. -
Je li istina što mi kaže gospođa Astley?
 - Da, gospođo - tihim će glasom Elizabeta. - Žao mi je zbog toga što
sam tako pogrešno prosudila milorda. Kunem se da nikakav muškarac nije
u pitanju. Pitajte moje služavke govorim li istinu: nemam prilike ni za
kakvo očijukanje jer sam rijetko sama i one vide sve što radim. Jedini
muškarci s kojima dolazim u dodir jesu sluge, meštar Grindal i lord
admiral.
Katarina još uvijek nije bila do kraja uvjerena: objašnjenje je zvučalo
previše nategnuto, a ona ruje bila sposobna prigušiti svoje sumnje. Zbog
vlastitoga unutarnjeg straha nije se, međutim, usuđivala ustrajati na tom
pitanju.
- Bojim se da sam učinila nažao vama i admiralu - rekla je Elizabeta.
- Nemate se čega bojati - odvrati kraljica, trudeći se pošteno postupiti
- ni s moje ni s milordove strane. Sve je oprošteno i zaboravljeno. A imam
za vas i dobru vijest: za Božić ćete poći na dvor. Tako je naložio vaš brat
kralj.
Crte Elizabetina lica s olakšanjem se opustiše u osmijeh. Prijetvorni
izgled nestade.
- To je doista predivna vijest, gospođo! Hoćete li poći i vi i admiral?
- Nažalost, ne - reče ukočeno Katarina. - Budući da je supruga lorda
protektora prisvojila dragulje koji po pravu pripadaju meni i o meni
izrekla neke uvredljive riječi, zavjetovala sam se da više nikada neću otići
onamo. No, ne bojte se, proveselit ćemo se u Chelseaju, gdje ćete biti u
društvu sestre Marije.
- To mi je drago čuti - reče Elizabeta. - Nisam je vidjela otkako nam
je otac umro. Kao ni brata.
Zastane i pogleda maćehu. - Jeste li mi uistinu oprostili, gospođo? -
upita. Nije mogla uživati u odlasku na dvor ako taj odlazak bude zamračen
oblakom Katarinina nezadovoljstva. - Jesam - s napetim će smiješkom
kraljica.
Nakon Elizabetina odlaska, Katarina, još uvijek uznemirena, ponovno
pošalje po gospođu Astley.
 - Sve je riješeno - reče joj - ali... oh, to je vjerojatno besmisleno...
glavom mi se vrzma glupa pomisao da milord u ovoj stvari nije bio posve
nedužan. Muškarci su takvi, znate...
Tu s nelagodom zastane.
Kat ništa ne reče i Katarina se zapita zna li odgojiteljica o svemu i
nešto više.
- To se ne smije nastaviti - reče ona. - Sigurna sam da dajem maha
glupim izmišljotinama i da za moju zabrinutost nema osnove. Ali,
Elizabeta je moja odgovornost, gospođo Astley, pa moram biti oprezna.
Tražim od vas da budete budni i da, tako reći, pazite na gospu Elizabetu i
lorda admirala. - Stidljivo se nasmiješi. - Znate kakav je milord... uživa u
bezazlenu očijukanju, kao i svi muškarci. Ne bih voljela da se to pogrešno
protumači.
- Naravno, gospođo - reče Kat, prilično uživajući u kraljičinoj
neugodi. Vrlo ću budno paziti, na to možete računati.

Hampton Court bio je jednako veličanstven i napučen kao i uvijek, ali

Elizabeta se zaprepasti otkrivši da se dvor dramatično promijenio od
vremena kralja Henrika. Sve se činilo otrcanije, lošije uređeno, ako je bilo
suditi po zamrljanoj livreji momka koji im je preuzeo konje i po
kuhinjskoj služinčadi koja je užinajući brbljala po dvorištu. Osim toga,
kako će tek poslije otkriti, na dvoru nije bilo žena, samo muškarci koji su
se bavili državnim poslovima.
Podno svečanoga stubišta na glavnome ulazu dočeka je lord
protektor: izgledao je stariji, ozbiljniji i daleko manje pristao od brata.
Mora da ga pritišće, pomisli ona, breme odgovornosti što ga nosi njegova
služba. Nedostajao mu je i admiralov šarm: umjesto da je obaspe
pohvalama, podvrgnuo ju je, ni časa ne časeći, dugačkom predavanju o
protokolima do kojih Njegovo Veličanstvo posebno drži. Kako će sve to
zapamtiti, nije znala.
Uspravivši se, prisjeti se da je kraljeva sestra i druga u redu
nasljeđivanja. Neće se dati zastrašiti ovim novoizmišljenim
formalnostima! Ta samo se sprema pozdraviti svojega mlađeg brata, a
onaje njegova slatka sestra Suzdržanost, kako ju je volio nazivati.
Somerset je provede kroz veličanstvenu veliku dvoranu gdje su sluge
za objed postavljali stolove na drvenim nogarima, a potom do sobička u
kojemu je gorjela vatra i na stolu čekalo osvježenje. Već je bila ovdje,
davno, sjeti se, kada je dolazila na dvor u posjet ocu. Pristupiše joj paževi
preuzeti njezin putni ogrtač, Kat i njezine pratilje uštrčaše se oko nje,
popravljajući joj skute, šireći joj dugu svečanu povlaku i namještajući joj
francusku kapicu.
Sada je bila spremna. Vojvoda je čekao da je otprati do velike odaje u
kojoj se guralo mnoštvo dvorana, a uz zidove su na dužnosti stajali stražari
i plaćenici. Gomila se razdvoji pred njima dok su se primicali nasuprotnim
vratima što su vodila - toga se dobro sjećala - u samu prijestolnu dvoranu.
- Njegovo je Veličanstvo u svojoj primaćoj odaji - objasni Somerset. -
Očekuje društvo Vaše Milosti za objedom.
- Jedva čekam vidjeti Njegovo Veličanstvo - reče mu Elizabeta. - Bit
će mi čast objedovati s njime.
Bila je svjesna zavidnih pogleda lijepo odjevenih lordova u
prijestolnoj dvorani koji su pratili njezin prolazak kroz vrata unutarnjeg
svetišta, to jest osobnih kraljevih odaja, a onda se naglo zaustavi.
Kralj je na prijestolju sjedio za prepunim stolom podignutim na
povišenje. Iznad glave mu je blistao engleski kraljevski grb, izvezen
zlatnim koncem na bogatoj svečanoj nebnici. Niže za stolom, dalje od
nebnice, sjedila je gospa Marija koja se ljubazno nasmiješi kada Elizabeta
uđe.
Eduard je ravnodušno promatrao Elizabetu. Prema uputama koje je
primila, ona se spusti na jedno koljeno i prikloni glavu, a potom ustane,
načini tri koraka pa opet klanjajući se pade na jedno koljeno. Još tri puta
ponovi ovaj iskaz poštovanja prije nego što se našla pred kraljevskim
povišenjem, pitajući se što je dovelo do nastanka ovako strahovite
udaljenosti između nje i brata.
 - Dobro mi došli, najdraža sestro - piskavo će Eduard visokim,
oholim glasom. - Molim vas, sjednite. - Naznači mjesto podalje od
nebnice, na suprotnom kraju od onoga na kojem je sjedila Marija. Nije
bilo stolaca, samo klupe s jastucima.
Elizabeta podigne obrve. Stvari su se promijenile od očevih dana:
njegov dvor nikada nije bio tako formalan niti su se kraljevi važni gosti
tako ponižavali. Kao da je Eduard želio naglasiti njezin i Marijin
nezakonit položaj.
Potrudivši se što je bolje mogla zanemariti uvredu, ali pitajući se je li
to djelo lorda protektora, izvedeno s namjerom da je podsjeti tko u rukama
drži vlast, sjedne za stol sa svim dostojanstvom što ga je uspjela prikupiti.
- Vjerujem da ste u dobru zdravlju, slatka sestro Suzdržanosti -
raspitivao se Eduard.
- Nikada bolje, Vaše Veličanstvo - reče mu ona.
- Radujem se što vidim da tako dobro izgledate - reče Marija, gotovo
vičući kako bi je se čulo s drugoga kraja stola.
- I ja se radujem, sestro, što vas opet vidim nakon toliko vremena -
povikom joj odgovori Elizabeta, toplo se smiješeći. - Kako ste sa
zdravljem?
- Istinu govoreći, nisam baš dobro - uzdahne Marija. - Često me muči
loše zdravlje, a to se još i pogoršava u zimskim nijesecima.
Jadna Marija. Elizabeta je već bila primijetila koliko joj je sestra
ostarjela od posljednjega susreta. Dakako, Marija mora da je sada već
prešla tridesetu pa je i to djelomično razlogom njezine bljedunjavosti, ali
joj je kraljica Katarina bila povjerila da Mariju muče mnoge boljetice i da
se s mjesečnicama pati kao duša u čistilištu.
- Molila sam se Blaženoj Djevici ne bi li se zauzela za mene - rekla je
Marija, pomalo prkosno gledajući kralja.
Eduard se namršti, pri tome silno nalikujući na oca kada bi se
oneraspoložio.
 - Čudim se što gubite vrijeme na te papinske koještarije, sestro -
zapiskuta s negodovanjem.
- Gospodine, ovo je vjersko pitanje jedno od onih o kojima s vama
moram raspraviti - reče Marija.
Eduard se ukoči, a usnice mu se buntovno stisnuše.
- Naš je otac, Bog mu dao duši lako, ovo kraljevstvo ostavio u dobru
stanju i miru - neustrašivo nastavi Marija - no bojim se da se lord
protektor i njegova vladavina svim silama trude promicati krivovjerje i
nerede uvođenjem ovih novosmišljenih protestantskih vidova bogoslužja.
Čujem da se u crkvama umjesto latinskoga rabi engleski, da se više ne
smiju štovati svete slike i relikvije, da su ukinuti zakoni protiv krivovjerja,
a tu je i sablažnjiva vijest o tome da se zabranjuje i sama misa. Sir,
osjećam se potaknutom prosvjedovati. Ne smije se dopustiti da se takvo
što događa.
Eduard svrne hladne oči na nju.
- Zapanjen sam vašom brigom, sestro - reče. - Ove su promjene
provedene po mojoj volji, a većina ih podanika, meni odanih podanika,
odobrava.
- Sir - strasno uzvikne Marija - s dužnim poštovanjem, vi ste ipak još
dijete, a dijete nije sposobno za zrelu prosudbu u vjerskim pitanjima.
Preklinjem vas, slušajte one koji su stariji i mudriji od vas. Što je s nama
koji smo godinama vjerno slijedili pravu vjeru pa moramo ići na misu
kako bismo udovoljili svojoj savjesti? Katolička vjera postoji od vremena
kada je sam naš Gospodin hodio ovom zemljom i utemeljena je na njegovu
autoritetu. Tko ste vi da se usuđujete potkopati taj autoritet?
Sada je već bila otišla predaleko. Izraz lica mladoga kralja bio je
leden.
- Ne smijete osporavati moj autoritet - reče on. - To bi značilo
veleizdaju. Upozoravam vas, sestro. Ne bih vas želio progoniti i dopustit
ću vam da u miru obdržavate svoju vjeru, ali ni vi ne smijete preispitivati
moje zakonite odluke. Da ne bude zabune, papinski sam nauk odlučio
iskorijeniti.
 Nastane neugodna tišina kada Marija obori glavu, boreći se zadržati
jezik za zubima. Elizabeta shvati kako želi da joj brat i sestra budu, svatko
sa svoje strane, malo manje nepopustljivi. Zašto jedno drugome ne puste
da na svoj način štuje Boga i pomire se s time? Kakva smisla ima sve to
ponavljanje o ljudskoj duši? Nikada neće jedno drugo uvjeriti...
Eduard svrne strog pogled na Elizabetu.
- A vi, draga sestro, kako vi stojite u vezi s vjerskim pitanjima?
- Slušam Božju riječ i kraljevu zapovijed - odgovori ona krotko, ali
iskreno.
Eduard zadovoljno kimne.
Vidjevši da je Marija promatra s neskrivenim užasom u očima,
Elizabeta spusti pogled na tanjur i vilicom nabode komad govedine. Bilo
je vrijeme za promjenu predmeta razgovora.
- Hoće li biti kakvih zabava tijekom blagdana, sir? - upita brata.

Bilo je zabava, ali su bile pravo razočaranje. Jedna je krabulja

prikazivala papu kao razvratnog nitkova - na Marijino jedva prikriveno
ogorčenje - a pojavilo se i nekoliko pelivana. Osim toga dvorani su se
zabavljali prežderavanjem, opijanjem i kockanjem, a dječak kralj samo je
sjedio na svojemu povišenom mjestu i gledao ih. Elizabeta shvati da bi
najradije pošla kući.
- Što se to dogodilo s dvorom? - upita ona Mariju dok su jedne večeri
prolazile dugačkom galerijom. Elizabeta se upravo bila istrgnula iz
zagrljaja nekoga pijanog baruna koji je bio previše omamljen pićem da bi
je prepoznao. - Sve se iskvarilo i nimalo ne nalikuje onomu što je bilo dok
nam je otac bio živ. A zabava je nikakva.
- Doista - promrmlja Marija, s drhtajem se prisjetivši svetogrdnoga
prikaza pape koji bludniči s redovnicama. - Nema na dvoru kraljice pa
nema ni žena zbog kojih bi muškarci inače obuzdavali svoje ponašanje. A
nema ni novca. Rat s Francuskom ispraznio je riznicu. Ovo je kraljevstvo
na rubu stečaja!
 - Uistinu, jedva čekam odlazak odavde - prizna Elizabeta. - Ja koja
sam uvijek željela doći na dvor.
Mene ne muči toliko stanje u kojem se nalazi dvor koliko opasne
gluposti kojima se zarazio naš jadni brat - promrmlja Marija. - Preklinjem
vas, sestro, pazite na svoju dušu. Nemojte pasti pod utjecaj tih
krivovjeraca.
Elizabeta čedno pogne glavu, ali svoje mišljenje zadrži za sebe. Nije
htjela povrijediti sestru.
- Zahvaljujem vam na brizi, Marija - reče. - Ne bojte se, slijedit ću
riječ Božju.
Iz Marijina je pogleda izbijala hladnoća.
- Pitam se, sestro, kako vi tumačite riječ Božju - odvrati ona.
- Slijedim Isusa Krista, kao što bi i svaki dobar kršćanin trebao činiti
- tiho reče Elizabeta, ali Mariju to ozlojedi.
- Kao što sam već u prošlosti imala prilike primijetiti, pametni ste -
reče s gorčinom. - Dobro se pretvarate. Ali Bog poznaje naše srce: njega se
ne može prevariti.
Bile su stigle do vrata Marijine odaje. Marija ih otvori i bez ijedne
riječi nestane iza njih.
- Laku noć, sestro - reče Elizabeta obraćajući se praznini.
 13. 1548.

Elizabeti lakne kada se vratila u Chelsea i vidjela maćehu kako čeka da je

pozdravi, ali kada je iz kočije skočila na snijegom pokriveno tlo, opazi da
je kraljičino lice ozbiljno.
- Ima nekih tužnih vijesti - reče Katarina zagrlivši i poljubivši
pastorku. - Umro je Grindal. Za Božić je, kao i obično, otišao k sestri, ali
je u tom okrugu izbila kuga. Razbolio se i u roku nekoliko sati preminuo.
Njezina dobroćudnog, ljubaznog učitelja, toga dobrog, učenog
čovjeka više nema. Pridružio se svojim precima bez ikakva prethodnog
upozorenja. Elizabeta osjeti kako je oči peku od suza.
- Duboko žalim zbog toga - reče tiho.
- Uđite - nježno će kraljica. - Moramo se ugrijati. Admiral nas čeka u
mojoj primaćoj odaji. Rekao mi je kako jedva čeka vidjeti vas. Kako je
Njegova Kraljevska Milost?
Oboje su bili ljubazni prema njoj, i kraljica i admiral. Posjedoše je
pokraj vatre i ponudiše je s malo hipokrasa što se pušio i slatkim
oblandama. Elizabete se iznova dojmi admiralova nehajna privlačnost, ali
u svojoj se tuzi ograđivala od toga, a on je ionako izigravao odanoga
supruga. Misli su joj bile zaokupljene uspomenama na jadnoga Grindala
kojega više nikada neće vidjeti.
Tko će joj sada biti učitelj, pitala se dok je te noći tonula u san.

- Gospo Elizabeta, stiglo je pismo za vas reče Kat, upavši u ložnicu

gdje je njezina pitomica posljednjih nekoliko dana neraspoloženo ležala.
Elizabeta se pridigne na jastucima, spusti knjigu i prelomi pečat.
 - Od meštra Aschama! - reče, odmah se osjećajući bolje. - Želi me
posjetiti. Ovo je napisano prije dva dana... Kat, mogao bi stići svaki čas!
Iskoči iz postelje ne obazirući se na Katine prosvjede, zaljulja se
časkom na nogama, a potom uze prekapati po škrinji u potrazi za odjećom.
- Gospo, samo polako! - uzvikne Kat.
- Dobro sam, bolje mi je - reče joj Elizabeta. - Samo mi nađite zelenu
haljinu, hoćete li? Onu s krznom.
Kasnije istoga dana, bas kako je Elizabeta bila i predvidjela, pristigne
Roger Ascham i ona ga dočeka raširenih ruku.
- Kraljica i admiral su u Londonu, meštre Aschame, tako da ćete se
morati zadovoljiti mnome kao domaćicom! - veselo mu reče.
- Ne bih mogao ni zamisliti ugodniju čast, gospođo - Ascham toplo
odgovori s priprostim jorkširskim naglaskom.
Nakon što ih je Kat poslužila vinom, zajedno sjedoše u zimsku
primaću sobu gdje je u ognjištu gorjela velika vatra i stadoše raspravljati o
Aschamovoj nedavno objavljenoj knjizi o streličarstvu, a potom i o
predmetima koje je proučavala Elizabeta.
- No, dosta o meni - reče ona naposljetku. - Niste došli ovamo kako
biste sa mnom razgovarali o mojim skromnim proučavanjima, meštre
Aschame. Što vas dovodi u Chelsea?
Grubo učenjakovo lice nabora žalostan osmijeh.
- Čuo sam da ste ostali bez učitelja, gospođo, pa sam vam došao
ponuditi svoje skromne usluge.
Elizabeta se oduševi.
- Bilo bi to na moje najveće zadovoljstvo - izjavi.
- Meni bi pak bila čast poučavati osobu koja je toliko poznata po
obrazovanosti - reče Ascham.
Elizabeta je znala da je iskren i da to nije tek isprazno laskanje.
 - A meni bi bila čast imati tako poznata i cijenjena učitelja - odgovori
ona. - Sigurna sam da će i kraljica to odobriti. Pisat ću joj danas i objasniti
joj da kanim prihvatiti vas, meštre Aschame, i nikoga drugog.
- Naravno, morat ćete se pokoriti prosudbi svoje skrbnice - dopuštao
je Ascham.
- Svakako mi je to namjera, pod uvjetom da se ona složi s mojim
izborom! - odvrati Elizabeta smiješeći se. - Ako treba, sama ću otići u
London uvjeriti je u to! A vi, meštre Aschame, vratite se na svoje
sveučilište u Cambridgeu i zatražite dopust kako biste se mogli pridružiti
kraljičinu kućanstvu.
- Jeste li sigurni u uspjeh, gospo? - zamišljeno upita Ascham.
- Nikada ne sumnjam u uspjeh! - objasni mu Elizabeta.

- Mnogo je to posla - sumnjičavo primijeti Kat promatrajući hrpe

knjiga na stolu za učenje. Roger Ascham se nasmiješi.
- Nipošto, gospođo - odgovori. - Dugo ćemo se ovim baviti. Uskoro
ćete vidjeti da ja ne vjerujem u bubanje. Ako ulijete previše pića u pehar,
najveći će se dio izliti preko ruba.
Kat zadovoljno kinine.
Satovi s meštrom Aschamom bili su radost za Elizabetu. Bila je
presretna kadaje otkrila da je njegov omiljeni latinski pisac Ciceron.
Voljela je čitati pisma što ih je Ascham primao od širokoga kruga
europskih intelektualaca s kojima se dopisivao. Treperila je od sreće zbog
njegovih pohvala njezina znanja latinskoga i grčkoga te poznavanja
klasika.
- Čitate više grčkoga svaki dan nego što većina crkvenih doktora
pročita u cijelome tjednu! - rekao joj je.
Prijepodneva su provodili u društvu sa Sofoklom i Izokratom,
poslijepodneva u borbi s Livijem i Ciceronom ih pak proučavajući
teologiju. Kada bi završili s učenjem, učitelj i njegova učenica često su se
prepuštali zajedničkoj strasti prema jahanju i lovu, brzo kasajući po
poljima izvan dvorca, bez obzira na to je li vani sjalo sunce ili pak kišilo
ili sniježilo. U večernjim je satima Elizabeta vježbala na lutnji ili
virginalu - Katarina Parr joj je predala lijepo izrađena glazbala koja su
nekoć pripadala njezinoj majci i na sebi nosila bijeloga sokola kao Anin
amblem. Ubrajala su se među najcjenjenije predmete što ih je Elizabeta
posjedovala, zajedno s Aninim portretom koji je sada neskriveno visio u
njezinoj spavaonici te s privjeskom u njezinu kovčežiću za nakit.
Elizabeta uskoro primijeti da meštar Ascham često pažljivo proučava
njezinu odjeću.
- Što to gledate, gospodine? - upita ga jednoga dana, vidjevši kako mu
se čelo blago naboralo dok je promatrao njezinu haljinu od ružičastoga
svilenog damasta i skupe zlatne lance koje je na dar dobila od kraljice.
- Smijem li otvoreno govoriti, gospo? - upita on.
- Dakako - složi se ona.
- Pobožne protestantske djevojke obično nose jednostavnu odjeću -
reče učitelj.
Elizabeta spusti pogled na svoju haljinu. Odjednom joj se vlastita
odjeća učini ekstravagantnom - srebrni donji rukavi, draguljima urešen
pojas, biserjem opšiven vratni izrez. I pet prstena na vitkim prstima...
Osjeti se neugodno. Pade joj na pamet da pobožna mala Jane Grey uvijek
radije nosi crnu odjeću, nimalo načičkanu nakitom, iako dolazi iz bogate
obitelji. A i kraljica Katarina u posljednje je vrijeme počela nositi
zagasitije boje, unatoč skupoj tkanini, te manje nakita. Što li meštar
Ascham misli o njoj, Elizabeti, još uvijek nakinđurenoj svom tom
gizdom? Bilo joj je silno stalo do njegova dobroga mišljenja.
- Čekajte! - naglo reče i odjuri u svoju sobu. - Gdje mi je crna
baršunasta haljina? - upita zapanjenu Kat.
- Zašto, gospo, zar je netko umro? - preplašeno uzvikne odgojiteljica.
- Ne. Samo sam se opametila, zahvaljujući meštru Aschamu. Žene
koje slijede riječ Božju moraju se odijevati jednostavno i skromno.
I već je trgala sa sebe ogrlicu i prstenje.
 Kat odmahne glavom. Mladi su skloni hirovima i neobičnim
zamislima, to je znala. Jednostavno se ne isplati raspravljati s Elizabetom
kada bi zapala u neko svoje odlučno raspoloženje. Bolje je udovoljiti
njezinim prohtjevima nego izazivati kakav bijesan ispad. Zamišljeno
dohvati crnu haljinu s klina u sobi za odijevanje, pomogne Elizabeti da se
presvuče i sveže joj vrpce na leđima.
Kada se Elizabeta opet pojavila u sobi za učenje, meštar Ascham bio
je nagrađen pogledom na njezin izmijenjeni lik, a ujedno i nemalo
iznenađen. U strogoj, ali otmjenoj crnoj haljini, s niskim neukrašenim i
četvrtastim vratnim izrezom, tijesno pripijenoj u gornjem dijelu, a sa
širokim skutima, crvene kose raspuštene po ramenima, Elizabeta se činila
savršenim uzorom pobožne protestantske djevojke - i uznemirujuće
zavodljivom.
Uhvati ga kako upire pogled u nju.
- Izgledam li sada dovoljno pobožno, meštre Aschame? - upita.
- Doista izgledate, gospo - odgovori on. - Kao savršen uzor kreposti.
- Da - reče ona, sa stidom razmišljajući o tome kako je u posljednje
vrijeme bila u iskušenju skrenuti s puta kreposti. Ne može se izgledati na
jedan način, a iznutra biti drukčiji. Ozbiljno je mislila dometnuvši: -
Odlučna sam ubuduće se ne samo suzdržano odijevati nego i voditi
suzdržan život te obuzdavati sva bezbožna uzbuđenja i želje koje bi me
mogle spopasti.
Nije ni slutila koliko će brzo njezina nova odluka biti stavljena na
kušnju.

- Eh, gospo Elizabeta - reče admiral susrevši se s njome na stubama -

vi ste slika i prilika savršenstva!
Oči mu razbludno odlutaše do njezinih djelomično otkrivenih grudi.
- Hvala, milorde - odgovori ona, uživajući u njegovu otvorenome
divljenju, ali ipak želeći da je pusti proći, svjesna da se ne usuđuje dugo
ostati nasamo s njime iz straha da će odati svoj unutarnji nemir.
 Ludilo je - jer sigurno nije razumno ovako se osjećati, reče sama sebi
- još uvijek bilo u njoj, hraneći se redovitim susretima s ljubljenim
čovjekom, radujući se pogledu na nj i zvuku njegova glasa. Od onoga
susreta u vrtu koji je zamalo završio katastrofom, admiral se držao
podalje, nije više ujutro dolazio u njezinu ložnicu. Ipak je Elizabeta,
unatoč tomu što je sada izigravao odana kraljičina supruga, po pogledima
punim pritajene strasti koje joj je upućivao, bila svjesna da on još uvijek
izgara za njome - baš kao što je i ona, unatoč svojoj odluci, Bog joj bio na
pomoći, još uvijek izgarala za njime.
Thomas podigne ruku i nježno joj dotakne kosu. Njegov je dodir bio
poput udara na njezina osjetila pa ona nagonski zgrabi ruku i odgurne je od
sebe.
Čeznutljivo je zurio u nju, ništa ne govoreći - a i ne morajući ništa
reći - pa ona shvati da se mora oteti tome pogledu i nastaviti svojim
putem. Ali, nije to bila u stanju: stajala je ondje, kao prikovana za stubu,
tek trenutak predugo.
Katarina Parr, brzajući u mekim cipelama niza stube, zatekne ih tako
kako stoje, bez riječi zureći jedno u drugo, i njezina pojava naglo prekine
čaroliju.
- Hej, Kate - promuca admiral pribirući se. - Je li sve u redu? - oštro
upita kraljica.
- Da, gospođo - šapne Elizabeta, nakloni se i pobjegne uza stube.
- Dakako da je sve u redu - reče Tom mirnim glasom. Katarina se
dugo i oštro zagleda u supruga, a potom nastavi svojim putem.

Malo-pomalo, Elizabeta počne primjećivati da kraljica prema njoj

više ne pokazuje raniju toplinu. Katarina nije tražila njezino društvo onako
često kao prije, a kada su sjedile zajedno za stolom ili za njezinih
redovitih posjeta sobi za učenje, kamo je dolazila provjeriti Elizabetin rad,
bila je uljudna, čak i ljubazna. No ovih dana joj se u očima nije ogledao
osmijeh, nego oprez. Katarina je izgledala umorno i iscrpljeno, a njezina
radosnoga raspoloženja više nije bilo.
 Thomas Parry, Elizabetin rizničar, spomene to jednoga dana u ožujku,
kada se uvečer došao pridružiti Kat i Elizabeti da u zimskom salonu
zajedno popiju čašicu prije spavanja. Elizabeti se sviđao debeljuškasti
Velšanin: volio je galamiti, ali je bio ljubazan poput kakva strica i njoj
krajnje odan.
- Moram priznati da sam zabrinut za kraljicu - reče on. - Uopće ne
izgleda dobro.
Elizabeta, koja je sjedila za stolom, podigne pogled s knjige.
- To sam i ja primijetila - reče Kat.
- Čini se dalekom i zamišljenom nastavi Parry a jutros se u konjušnici
vrlo oštro obratila admiralu. Kao da se iz nekog razloga silno srdi na
njega.
Elizabeta se nije mogla suzdržati. Morala je progovoriti. Inače bi
puknula. Nije više mogla sama nositi taj teret.
- Mislim da znam koji je tome razlog - reče. Kat i Parry okrenu se
prema njoj.
- Bojim se da je razlog u tome što admiral mene previše ljubi i to već
dugo traje - prizna ona. - A kraljica je zbog toga ljubomorna.
- Ne vjerujem u to! - uzvikne zaprepašteno Parry.
- Kako vi to znate, Elizabeta? - upita Kat, pomno promatrajući svoju
pitomicu.
- Admiral mi je rekao da me ljubi. Onoga dana u vrtu. Mislim da
kraljica zna za to.
Obrazi su joj gorjeli.
- Rekao vam je da vas ljubi? - ponovi Kat.
- Vjere mi, Kat, nisam ništa učinila da ga ohrabrim. Pobjegla sam od
njega što sam brže mogla.
- Je li vas na bilo koji način dodirivao? - htjela je znati Kat.
 - Pokušao je jednom ili dvaput, ali sam ga ja svaki put odgurnula -
objasni joj Elizabeta.
Pa to je i bila istina, zar ne?
- Onda niste učinili ništa vrijedno prijekora - reče Kat s olakšanjem.
Oh, ali jesam, pomisli Elizabeta. Poželjela sam ga. Zgriješila sam s
njime u mislima, a mogla sam i djelom, samo da sam imala prilike za to.
U srcu je znala da bi se njezina odlučnost da ostane djevicom, čime se
toliko hvali sala, lako raspala u prah suočena s admiralovim zavodljivim
šarmom.
- Pa, iznenadili ste me! - primijeti gospodar Parry. - Nikada to ne bih
pomislio o admiralu.
- Dugo se zanimao za gospu Elizabetu - otkrije mu Kat. - Čak je
zaprosio i njezinu ruku nakon smrti kralja Henrika, ali se Vijeće tomu
suprotstavilo pa se umjesto njome oženio kraljicom.
- I vi mislite da je kraljici poznato njegovo zanimanje za vas, gospo?
- upita Parry Elizabetu.
- Bojim se da je tako - reče ona odmahujući glavom. - Voljela bih da
je drukčije. No, što da radim?
- Ništa, osim da pazite na svoje vladanje i da admirala ni na koji
način ne ohrabrujete - upozori je Kat, zabrinuta da bi stvari mogle
izmaknuti njezinu nadzoru: admiral možda i jest privlačan muškarac, to se
ne može osporiti, ali na njoj leži odgovornost da gospu Elizabetu zaštiti od
zla, a imala je neugodan osjećaj da i nju samu, zbog ranije nemarnosti,
djelomice treba kriviti za ovo što se sada događa.
- Nikada ne bih učinila ništa što bi povrijedilo kraljicu ih meni
naškodilo - uvjeravala ju je Elizabeta.

Admiral je ustao s prvim svjetlom zore i krenuo pogledati kuju koja

se prethodnoga dana oštenila. Bio je Elizabeti obećao jedno štene pa će se,
tako mu Boga, pobrinuti da joj pribavi najbolje. Naravno, i Katarina će
dobiti svoje štene - leglo je obećavalo.
 U zraku se osjećala studen pa se on vrati u svoje odaje odjenuti topliji
haljetak. Pomisli da će usput pogledati i kako mu je supruga - nije bila
dobro u posljednje vrijeme. Neka neodređena boljetica, od one vrste
kakvima su žene, čini se, sklone - nije se pomučio pomnije se raspitati. Što
god da je posrijedi, bio je siguran da će odmor i krepka hrana to izliječiti.
No, kada je ušao u njihovu ložnicu, začuje zvuk kao da se netko guši.
Ustrašivši se, pronađe Katarinu, još uvijek u noćnoj košulji, kako povraća
u neku posudu.
- Ljubavi moja! - uzvikne. - Pojma nisam imao... Obujmi joj drhtava
ramena i s čela ukloni vlažne uvojke. Kada grčevi prestadoše, Katarina
obriše usta ručnikom i klone na postelju. Tom sjedne pokraj nje, a lice mu
je bilo utjelovljenje zabrinutosti.
- Nije to ništa - reče ona, slabašno se smiješeći. - Sve je u redu.
- Moramo pozvati liječnika - ustraje on.
- Ne, Tome, ne treba mi liječnik. Vidite, već mi je tjedan dana
svakoga jutra mučno, a mjesečnica mi je izostala. Sigurno vam je jasno što
to znači. Očekujem dijete.
- Oh, ljubavi moja! - uzvikne Tom i zagrli je. - Ovo je predivna vijest.
Dijete... sin i nasljednik, nadam se! Ne mogu vjerovati!
- Uvjeravam vas da ja mogu! - iskrivi Katarina lice. - No, presretna
sam. Nikada nisam mislila da ću u ovim godinama biti ovako
blagoslovljena. Dugo sam se molila da postanem majka, a dobri je Bog
sada našao za shodno uslišati mi molitve.
- Kao i moje - dometne Tom. - Molio sam se da dobijem sina.
- Možda će biti djevojčica - podsjeti ga Katarina.
- Svejedno, bit ću najponosniji otac na svijetu! Samo da se vi bez
neprilika porodite, Kate, i da dijete bude zdravo. Moramo dobro voditi
brigu o vama. Morat ćete se odmarati, dobro jesti i ne brinuti se ni zbog
čega.
- Vidim da mi neće trebati ni primalja, uz vas i vašu brigu o meni,
milorde! - nasmije se ona, a potomjoj osmijeh izbhjedi. - Da budem
iskrena, malo sam uplašena. Trideset šest mi je godina, a to je visoka dob
za prvo dijete.
- Ne bojte se, draga, pozvat ćemo najbolje primalje i liječnike koji se
mogu naći - obeća Tom. - Odmah ću ovo objaviti i poslati pisma svim
našim prijateljima.
- Kako god budete htjeli - osmjehne se Katarina, prigušujući svaku
bojazan. No, ima još nešto... nešto što me muči.
- Što to, ljubavi moja? - svakako ju je htio umiriti Tom. Ona duboko
udahne.
- Među nama je sve u redu, zar ne, Tome? U posljednje sam se
vrijeme bojala da se možda udaljavamo jedno od drugoga.
- Besmislica! - izjavi on. - Ja ne osjećam nikakvo udaljavanje. To je
tek trudnička ćudljivost, za to jamčim.
- Dakako - suglasi se ona s neizmjernim olakšanjem.
Sve je to samo njezina mašta. Ništa nije pošlo po zlu. Njezine su
bojazni neosnovane. Nijedan suprug koji trči za suknjama ne bi mogao s
toliko ljubavi kao Tom dočekati vijest o tome da će njih dvoje uskoro
postati roditelji.
- Vi se odmarajte - reče joj on - a ja ću poći i objaviti vijest. - Potom
veselo dometne: - Kako ćemo ga nazvati?
- Thomas, dakako! - vragolasto se nasmiješi ona. Ili Katarina!

Mučnine se nesmanjenom žestinom nastaviše i tijekom sljedećega

mjeseca pa je stoga kraljica svakoga jutra dokasna ostajala u postelji,
oporavljajući se od povraćanja.
Tako je admiral dobio priliku provesti svoje nečasne nakane. Ne
hajući za posljedice, izjedan požudom i čežnjom, uzdajući se u svoj šarm i
sposobnost uvjeravanja, stade sada toliko gorljivo salijetati vlastitu
pastorku stasalu za udaju da je, oduvijek sklon staviti sve na kocku,
vjerovao kako će dobiti ono što želi i proći nekažnjeno.
 Tako se dogodi da Elizabeta, dok se jednoga proljetnog dana rano
ujutro izvlačila iz postelje, začuje ključ u bravi. Kat se još nije bila
pojavila, a Thomasu se na licu, kada je vidio da je sama, čitalo likovanje.
- Milorde - zausti ona prosvjedovati navlačeći na sebe baršunastu
jutarnju haljinu.
- Pssst! - stišavao ju je on držeći prst na ustima. - Htio bih nasamo
razgovarati s vama.
Elizabetu ovo u isti mah zaprepasti i uzbudi.
- Što biste mi imali reći a da ne može malo pričekati? - prigovori mu,
bojeći se da je posrijedi nešto što on nema pravo kazati...
On u trenu prijeđe preko sobe i zastane pred njom, preblizu da bi se
osjećala lagodno.
- Elizabeta - promrmlja - već dugo čeznem za ovim razgovorom.
Ozbiljno sam mislio ono što sam vam rekao prije svih ovih tjedana.
Ljubim vas. - Zagrli je, čvrsto je obujmivši rukama, pa joj počne šaptati
govoreći u njezinu kosu. - Želim vas... i ta me želja razdire.
- Gospodine! - slabašno je prosvjedovala, znajući da bi ga trebala
odgurnuti, ali ujedno i otkrivajući koliko je divna njegova blizina, da joj
ne može odoljeti. - Molim vas...
Osjećala je vlastito tijelo, to izdajničko tijelo, kako mu odgovara.
Uhvati je drhtavica. Osjetivši to, Thomas joj nagnu glavu unatrag i nježno
je poljubi u usta. Dodir je njegovih usana bio puten, neodoljiv...
- Ah, i vi to želite - smijuckao se. Potom je poljubi strastvenije,
jezikom joj pritišćući zube i prisiljavajući ih da se razdvoje. Elizabeta
osjeti kako je duboko iznutra preplavljuje neka toplina, prekrasna
klonulost koja ju je činila nesposobnom da mu se odupre. Admiralove joj
ruke drhtavo kliznuše niz leđa, načas joj se poigravajući na struku, a
potom smiono prijeđoše preko bokova. Od njegova dodira kroz baršunastu
jutarnju haljinu i tanki batist noćne košulje u isti ju je mah obuzimala
groza i milina. Glasić mudrosti zavapi podsjećajući je da bi smjesta
trebala sve to prekinuti, ali odmah se utopi u snažnim valovima osjećaja
koji ga preplaviše. Odgovarala mu je na poljubac i dopuštala njegovu
jeziku da joj uporno prodire u usta.
- Jeste li budni, gospo? - začuje se Katin glas iz susjedne sobe
prizivajući Elizabetu k svijesti. Naglo, admiral je pusti i ostade stajati pred
njom, zadihan i s divljenjem je gledajući.
- Moram otići - reče šapćući - ali ću se vratiti, ne bojte se. Tek što je
on tiho zatvorio vrata za sobom, Kat upade u sobu donoseći odjeću za
Elizabetu. Djevojka se nadala da joj odgojiteljica neće primijetiti
porumenjelo lice i smućen izraz na njemu te joj se brzo okrene leđima,
žurno se naginjući nad umivaonik i hladnom vlažnom krpicom brišući
vruće obraze.
Sve opet počinje ispočetka, pomisli. Imala je tako dobre namjere, ali
nije predvidjela učinak što će ga admiral imati na njezina čula i emocije.
Iskreno, nije znala kako će prikupiti dovoljno snage da mu odoli.

- Dobro jutro, gospo Elizabeta, gospođo Astley!

Kat se užasnuto zagleda u admirala kada ovaj sutradan ujutro bane u
Elizabetinu ložnicu, baš kada je djevojka završila s odijevanjem.
- Što vam je, gospođo Astley? Izgledate kao da vam je netko upravo
prešao preko groba - zadirkivao ju je Thomas.
- Milorde, ovo je silno neprilično! - naglasi odgojiteljica. - Gospa je
još uvijek mogla biti u postelji.
- Gospođo Astley, već smo raščistili te prigovore - reče strpljivo
admiral, primjećujući da ga Elizabeta promatra s neskrivenom
zahvalnošću.
- Da, gospodine, a onda ste vi prestali dolaziti ovamo i svojim
posjetima vrijeđati gospinu čednost. Ne shvaćam zašto ste opet ovdje. To
je neprilično!
- Molim vas, recite mi što je pogrešno u tome da očuh svojoj pastorci
dođe poželjeti dobro jutro? - svisoka je upita admiral.
- Uz dužno poštovanje, gospodine, zna li kraljica da ste ovdje?
 - odvaži se upitati Kat.
- Dakako da zna - reče on, ali prijetvorni je pogled u njegovim očima
ukazivao na laž.
- Onda ću porazgovarati s njome - odvrati Kat, a admiral u sebi
zastenje.
- Nikako, nemojte je uznemiravati, nije joj dobro - hitro kaza.
- Vidjet ću je poslijepodne. Uvijek se bolje osjeća u poslijepodnevnim
satima - prkosno reče Kat. - Ako ona bude zadovoljna zbog vaših jutarnjih
dolazaka ovamo, bit ću i ja. No, moram ustrajati na tome da budem
prisutna.
Admiral joj uputi mrk pogled pa se okrene na peti, ostavljajući
Elizabetu s boli u grudima.
- Da, znala sam za to - reče oštro Katarina. Uživala je u mirnome
popodnevnom odmoru u salonu i nimalo joj se nije mililo vidjeti Kat kako
stoji pred njom, pitajući je zna li da je admiral ponovno počeo ujutro
dolaziti u posjet gospi Elizabeti.
Nije znala ništa o tome, a vijest ju je u isti mah i uznemirila i
ražalostila, iako to nije kanila otkriti odgojiteljici.
- Znači da imam pretpostaviti kako se ovi posjeti odvijaju uz
odobrenje Vaše Milosti? - ustrajala je Kat.
- Upravo tako, gospođo Astley - razdražljivo odgovori Katarina. -
Iako mislim da bi bilo mudro, radi doličnosti, kada biste im osobno
nazočili. Milord bi to vjerojatno i sam želio.
- Izvrsno, gospođo - reče Kat. - Potrudit ću se uvijek biti ondje.

Elizabeta odluta do obala Temze, do mjesta gdje je voda blago

oplakivala niski kameni zid kraj pristaništa. Ondje je bila zavezana
admiralova teglenica: dugo se nije vraćao iz Londona. Dani se sada zbilja
vuku, primijeti, promatrajući zalazak sunca na ružičasto-zlatnome nebu.
Uskoro će se morati vratiti u dvorac na večeru, ali ne još. Najprije će
uživati u ovim ukradenim trenucima samoće. Raspoloženje u kući bilo je
napeto. Između admirala i kraljice koja je još uvijek patila zbog tegoba što
ih sa sobom nosi rana trudnoća, vladala je hladnoća: Katarina se, ako ništa
drugo, a ono hladnije odnosila prema Elizabeti, Kat je bila budna poput
majke sokoliće, a Elizabeta je i predobro osjećala žar što je tinjao u
admiralovim očima uprtim u nju, kao i uzbuđenje što bi nabujalo u njoj
svaki put kada bi joj admiral došao poželjeti dobro jutro.
Kat je sada već vjerojatno traži: kao da se ovih dana bojala ispustiti
Elizabetu iz vida. No, Elizabeta nije mislila da bi Kat pješice došla ovako
daleko - Kat je u posljednje vrijeme postala još punašnija pa je često
ostajala bez daha, a osim toga, obala je bila skrivena visokom živicom pa
će na kratko vrijeme imati mira.
Tako ju je admiral zatekao na obali rijeke i opet je uzeo u naručje, a
ona se pripila uz njega kao da je to nešto najispravnije i najprirodnije na
svijetu. Nije mogla odoljeti.
- Elizabeta! - dahtao je admiral između poljubaca. - Za mene je ovo
mučenje!
- Ovo je pogrešno - slomljeno je mrmljala, ali je njezino tijelo
govorilo drukčije.
- Prava ljubav nikada ne može biti pogrešna - reče on tiho.
- Ali kraljica... - slabašno je prosvjedovala.
- Kraljica nikada neće doznati obeća on. Ne bib je htio povrijediti,
pogotovo ne u ovome trenutku.
Aluzija na Katarinino stanje izazove u Elizabetinim grudima ubod
ljubomore. U mislima ga vidje kako vodi ljubav sa suprugom, kako je
ostavlja trudnom... Od toga prizora ostane bez daha. Kako li je samo ona,
Elizabeta, žudjela za time da može tu zabranjenu radost doživjeti s njime.
Da je bar svojedobno prihvatila njegovu prosidbu, ne bi danas bila u
ovome nesretnom položaju. Nije pošteno.
Rukama je čvrsto stegnuvši oko struka, admiral ju je ljubio po vratu.
- Moram vas vidjeti nasamo - nerazgovijetno je mrmljao.
 - To ne može biti - začu Elizabeta svoj odgovor. Ali to mora biti,
uzvikne joj srce. Ne može više izdržati ovu potrebu za njime.
- U nedjelju - reče on tiho. - Rijetko odlazim u kapelicu na jutarnju
službu pa kraljica neće opaziti moj izostanak. Izgovorite se da ste
bolesni... recite da ste dobili mjesečnicu i da vas boli trbuh. Nitko neće
posumnjati u nas. I riješite se onoga zmaja koji motri na vas. Tako ću moći
doći k vama da nam nitko ne smeta.
Elizabetu na ove riječi potrese drhtaj ispunjen strahom. Sigurno neće
pristati na ovo? Zna da je to pogrešno. Ali, tijelo joj je gorjelo od čežnje i
nije mogla odoljeti.
- Recite mi da smijem doći! - zahtijevao je on, jače je stegnuvši, a
tamne su je oči probadale.
- Smijete doći - prošapće ona pa se otrgne i potrči prema dvorcu, a
dugačka joj je kosa lepršala za njom poput bakrene bujice.

Neće to učiniti. Učinit će, neće se moći suzdržati. Ne, neće moći.
Lomila se, slaba joj se savjest borila sa žarkom žudnjom. Urođeni zdrav
razum kao da ju je napustio: nije više bila sposobna samu sebe urazumiti.
U srcu je znala da će dobiti ono što želi.

- Mislim da danas još neko vrijeme neću ustati - reče Elizabeta iz

dubine postelje. - Ne osjećam se dobro.
- Što se dogodilo? - raspitivala se Kat, gurnuvši glavu između
zavjesa.
- Imam gadnu glavobolju - reče Elizabeta. Mislila je da joj je bolje ne
izgovarati se na mjesečnicu: Kat bi je brzo razotkrila jer bi primijetila da
nema krvavih komada platna.
Kat joj opipa čelo.
 - Bar nemate groznicu.
- Ne, to je samo jaka glavobolja - iskrivi Elizabeta lice, nadajući se da
se doima uvjerljivo.
- Želite li da sjedim uz vas? - upita odgojiteljica.
- Ne, želim samo spavati. Nemojte zbog mene propustiti službu Božju
- reče joj Elizabeta.
- Onda dobro... otpočinite malo - reče Kat umirujući je pa opet
navuče zavjese. Još se malo zadrži pripremajući odjeću koju će Elizabeta
odjenuti, a potom se vrata zatvore i ona ode. Elizabeta ispusti dug uzdah
olakšanja, izbroji do deset pa skoči iz postelje, ispljuska lice s malo ružine
vodice i iščetka kosu. Nije se usuđivala umjesto obične satenske noćne
košulje odjenuti vezenu jer će se Kat sigurno pitati zašto je to učinila, a
nije smjela učiniti ništa što bi moglo potaknuti njezine sumnje.
Kada je admiral zakucao na vrata, već se bila spremila i sjedila je na
stolcu, u jutarnjoj haljini od crnoga baršuna koju je bila odjenula preko
tanke noćne košulje. Nevjerojatno izgleda, s tom plamenom, valovitom
kosom raspuštenom po ramenima, pomisli on. Istina, nije bila
konvencionalno lijepa, tankih usnica i nedvojbeno kukasta nosa, ali oči su
joj, kao i u njezine majke, bile pametne i izazovne, a visoko, vitko tijelo
krajnje poželjno. Kao dodatna pikanterija, uza sve je to bila i kraljevska
kći, a to je Thomasovoj požudi prema njoj davalo još više poticaja.
Promatrala ga je kako stoji i gleda je odozgor, zamišljenih i žarkih
tamnih očiju. Potom se najednom nade na koljenima pokraj nje, uzimajući
je naručje i usnama nježno pritišćući njezine. Bila je gotovo izgubljena,
još jasno ne znajući koliko mu daleko namjerava dopustiti da ode.
Dušo - promrmlja prešavšijoj nosom preko uha, a potom ponovno
potraživši njezine usne. - Oh, kako vas želim.
Nije bila u stanju odgovoriti. Ako je ovaj osjećaj bio ljubav, nije znala
kako ga izraziti glasom. Nije se mogla oduprijeti ni kada ju je podigao u
naručje, kao da nije teža od perca, pa je odnio do postelje, nježno je
položivši među razgrnute plahte. Potom se našao pokraj nje, lice mu je
bilo blizu njezina, ruke se uporno zavlačile pod baršunastu haljinu i
milovale joj tijelo kroz tanku tkaninu noćne košulje. Osjećaj je bio
izvanredan i ona mu je zbog toga sve čvršće ovijala ruke oko vrata.
Prvi znak za uzbunu osjeti kada joj on iznenada raspara noćnu
košulju, otkrivši tako malene, istaknute dojke te ih poče strastveno ljubiti i
milovati prije nego što će rukama kliznuti dalje niz njezino tijelo,
ohrabrujući se na smjelije milovanje. Od osjeta što su ih njegovi prsti u
njoj pobuđivali obuzimala ju je milina, ali to odjednom prestade,
ostavljajući je da očajnički čezne za nastavkom. Bio je prebrz za nju,
petljajući s vezicama na nakitnjaku, sve joj vrijeme teško dišući tik uz lice
i šapćući riječi koje je jedva razabirala. Potom joj žurno zadigne noćnu
košulju, izloživši joj bedra i stražnjicu naglom udaru hladnoga jutarnjeg
zraka. Osvijestivši se i najednom, iako sa zakašnjenjem, shvativši kako je
na najboljem putu počiniti ne samo grijeh nego i veleizdaju, Elizabeta ga
pokuša odgurnuti, ali shvati da se njezina slaba djevojačka snaga ne može
oduprijeti njegovoj uspaljenoj muškosti. Slijep za njezino otimanje,
Thomas je već bio na njoj, koljenima joj razmičući noge, a potom se,
onako krupan, svom silinom počeo zabadati u nju. Bolje bila silna i nije
uspijevala suzdržati glasne krikove. No, činilo se da admiral to ne
primjećuje, nego se samo trsio i trsio, postajući sve zahtjevniji u svojoj
strasti. Najednom se nape, sav zadihan, a potom nastavi istim zahtjevnim
ritmom, samo još brže, još oštrije, sve dok u nizu grčeva ne postiže
vrhunac, prije nego što će najednom klonuti u jednome vlažnom, skliskom
pokretu, ostavljajući Elizabetu svu raskidanu bolovima, zgroženu zbog
spoznaje o tome što je s njome maločas učinjeno, a u čemu je i sama
sudjelovala.
Kada se admiral prevalio na nju, naoko ostavši bez daha od silnoga
napora, ona se uplaši da mu nije dobro i mahnito se stade pitati što da
učini. Ne smije dopustiti da ih otkriju! Kakvu bi to samo pomutnju
izazvalo! Ipak, nije ga mogla ni pomaknuti - svom je težinom ležao na
njoj.
Milorde! šapne uspaničenim glasom. - Probudite se! Oh, molim vas,
probudite se!
Umjesto odgovora, on otvori oči i razvratnički joj namigne.
 - Pa, kraljevno, jesi li uživala? - lijeno zapita.
Elizabeti sve to nije bilo nikakav užitak. Zapravo, osjećala se
ranjenom, i tjelesno i duševno. Očekuje li se od žena da uživaju u snošaju?
Pa kako da uživa kada je to tako nedostojanstveno i neuredno, a ona se
nakon svega osjeća čudno nezadovoljeno i potpuno bešćutno? Ukratko,
osjeća se zloupotrijebljenom, zloupotrijebljenom radi zadovoljenja
muškarčeve nezakonite požude. Nije tu bilo ljubavi kao uzvišenoga
osjećaja koji će posvetiti taj čin.
Umjesto toga, u njoj je postojala tek užasna svijest o strahoti onoga
što se upravo dogodilo. Krivnja je preplavi: počinila je neoprostivu izdaju
prema ljubaznoj maćehi. Čim se admiral skotrljao s nje i izvrnuo na leđa,
ona drhtavim prstima brzo povuče na sebe poderanu noćnu košulju. Baš je
pokušavala pokriti grudi njezinim rastrganim ostacima, kad se admiral
osloni na lakat, obgrli je drugom rukom i poče je vrhom nosa draškati po
vratu.
U tom trenutku otvoriše se vrata i na pragu se ukaže zaprepaštena
kraljica Katarina.
Elizabeta nikada nikoga nije vidjela da se tako brzo kreće. Admiral
skoči s postelje, prebaci pokrivač preko nje i počne petljati s vezicama na
nakitnjaku. Ona je pak bila potpuno obamrla, osjećajući se neugodnije
nego ikada prije u životu, a kraljicu se uopće nije usuđivala pogledati u
oči. Nitko ne izusti ni riječ: samo strašan, dugotrajan muk. Odjednom
Katarina iščezne, a admiral pojuri za njom zazivajući je imenom.

- Njezino Veličanstvo bilo bi vam zahvalno, gospođo Astley, ako biste

joj se smjesta izvoljeli pridružiti - reče družbenica zadržavajući
ravnodušnost na licu.
Vrativši se iz kapelice, Kat je upravo odlagala molitvenik. Sada se
zagleda u Elizabetu koja je sjedila na stolcu pokraj vatre i čitala. Što bi
sada moglo biti posrijedi? - upita je.
Elizabeti su riječi plesale pred očima pa samo odmahne glavom,
hineći neznanje. Znala je, sa sve većom malodušnošću, da će njezino
nedolično ponašanje uskoro biti razotkriveno, ali se nije mogla natjerati na
to da se povjeri odgojiteljici bojeći se oluje koju bi to izazvalo te je takvo
priznanje odlučila odgađati što je dulje moguće.
Sve se vrijeme pitajući o čemu je riječ, Kat pohita u kraljičine odaje,
a ondje je odmah uvedoše pred kraljicu. Katarinu nađe samu, kako korača
gore-dolje po sobi, upala lica i s podočnjacima.
- Vaše Veličanstvo - pokloni se Kat.
Kraljica je ne zamoli da sjedne, kako je to inače činila. Umjesto toga,
pusti je da stoji, a ni sama ne sjedne. Očito je bila silno uznemirena.
- Gospođo Astley, kada sam vas zamolila da ovdje vodite kućanstvo
gospe Elizabete, imala sam puno povjerenje u vas i podrazumijevalo se da
se pouzdajem u vašu čestitost - započe Katarina, jedva potiskujući gnjev. -
No, sada otkrivam da su to povjerenje i pouzdanje bili krajnje neosnovani.
- Gospođo, bez obzira na...
- Saslušat ćete me do kraja, gospođo Astley - prekine je kraljica -
Prije manje od pola sata pronašla sam svojega supruga u postelji s gospom
Elizabetom, i to u njezinoj spavaonici. Oboje nedolično razodjevene.
Katine ruke poletješe k ustima prigušiti užasnuti jauk.
- Razgovarala sam s milordom i on je, dakako, sama skrušenost, ali se
zaklinje da se među njima nije dogodilo ništa posebno, što je bar jedna
malena milost na kojoj vjerojatno možemo zahvaliti Bogu. Ipak,
ostavljajući po strani njegovu izdaju i moje nezadovoljstvo, pomislite na
ozbiljnost samoga pitanja. - U glas joj se uvuče napetost. - Elizabeta je
druga u prestolonasljednom redu, kao i maloljetna djevojka pod mojom
zaštitom. Njezin će brak biti državno pitanje, a dobro znate da oženiti se
njome bez dopuštenja Vijeća, a kamoli se s njome upuštati u ovakvu
slobodu, za svakoga znači veleizdajnički čin. Ako javno pokažem svoj
bijes, na što imam svako pravo, takva će nas sablazan vjerojatno sve
uništiti.
Njezin očajnički pogled počivao je na Kat: kao da je bila na rubu da
se raspadne.
 - Vas držim odgovornom za sve ovo, gospođo Astley. Istina, Elizabeta
se sramotno ponijela i na taj način pokazala izrazitu nezahvalnost prema
ljubaznosti koju sam joj ukazivala tijekom svih ovih godina. Reći da sam
njome silno nezadovoljna, bilo bi preblago. No, na vama je, gospođo
Astley... na vama je bila odgovornost da je kreposno odgojite, a očito ste
podbacili u svojoj dužnosti, kako prema Elizabeti, tako i prema meni!
Kat se ne uspije suzdržati, nego brizne u plač. Užasnulo ju je ono što
joj je kraljica upravo ispripovjedila, srdila se na Elizabetu i bila duboko
povrijeđena time što je djevojka dopustila da se ovakvo što dogodi nakon
svega o čemu je s njome razgovarala. Što je sve ovo držala u tajnosti i
samu Kat dovela u opasnost...
- Vjerujte mi, gospođo, pokušavala sam spriječiti admiralove posjete,
a i vas sam upozorila, čega se sigurno sjećate - žestoko je prosvjedovala. -
No, vi ste to zanemarili. Uza sve to, trudila sam se uvijek biti prisutna kad
bi milord ujutro navratio u djevojčinu ložnicu. Danas mi je, međutim,
rekla da se ne osjeća dobro, a doista se tako i činilo pa sam je ostavila u
postelji. Za njezino nedolično ponašanje ne mogu ja snositi krivnju. Prije
će biti da neoprostivim valja smatrati postupak lorda admirala jer je
Elizabeta tek nevino četrnaestogodišnje djevojče, dok je on iskusan
svjetski čovjek.
Dosta! vrisne kraljica, a lice joj plane. - Možda je krivnja na svima
nama. Pitanje je što ćemo učiniti u vezi s tim? Jasno je da Elizabeta ne
može ostati ovdje. Ne želim je u ovoj kući ni časka više nego što je nužno.
Ali kamo da je pošaljem? U koga se možemo pouzdati?
Katin je um ubrzano radio, iz sve snage tražeći rješenje. Koliko god
bila povrijeđena i ogorčena, svejedno je pred očima imala potrebu svoju
pitomicu skloniti na sigurno. Kraljica je bila u pravu: Elizabeta ne može
ostati ovdje. Admiral je previše opasan, a Katarina previše neprijateljski
raspoložena. Elizabeta ne smije pod njihovim krovom ostati ni trena dulje
nego što bude potrebno.
- Moja sestra Joan u braku je sa sir Anthonyjem Dennyjem - reče
naposljetku Kat. Kraljica će ga dobro znati jer je bio glavni komornik
kralja Henrika i stajao je uz njegovu samrtnu postelju.
 - U Cheshuntu imaju ladanje. Znani da bi moja sestra s radošću
dočekala mene i gospu Elizabetu te da se možemo osloniti na njezinu
šutnju.
Katarina prestane koračati po sobi i naposljetku sjedne. Na trenutak
se zamisli.
- To uistinu zvuči kao razumno rješenje, ako su Dennyjevi spremni
priskočiti u pomoć. Smjesta ću im pisati i pitati ih može li Elizabeta
boraviti kod njih.
- Izvrsno, gospođo - promrmlja Kat, još uvijek osjećajući ubod
kraljičinih prijekora i žalosteći se zbog njihove nepravednosti.
- Možete ići, gospođo Astley - kratko joj reče Katarina.
Jedva što je Kat izišla, kraljica osjeti mučninu pa potrči do
umivaonika gdje joj se suze pomiješaše s onim što je povratila, a potom
jecajući klone na koljena dok joj se srce kidalo.
- Recite mi istinu! - u bijesu vrisne Kat zalupivši vratima za sobom. -
Što se dogodilo između vas i admirala?
Elizabeta se poče tresti. Nikada još nije vidjela Kat toliko srditu.
- Ništa posebno - promuca.
Pa to je zapravo i bila istina: za nju to svakako nije bilo ništa
posebno. Ipak, znala je da time nije odgovorila na Katino pitanje.
- Koliko je to daleko išlo? - pitala je Kat. Elizabeta je oklijevala. - Ne
predaleko - odgovori.
Katine se oči stisnu. - Što vam je učinio? - ustraje odgojiteljica.
- Samo me zagrlio i poljubio - promrmlja Elizabeta.
- Čula sam da su mu vezice na nakitnjaku bile odriješene - mrgodno
reče Kat. - Je li vam pokazao svoju golotinju?
- Ne - odgovori Elizabeta, žarko porumenjevši, a glas joj je bio
gotovo nečujan.
 - Očekujete li od mene da vjerujem kako ste bili zajedno u postelji,
napola razodjeveni, a da se pri tome nije dogodilo ništa osim zagrljaja i
poljubaca?
- Ništa se drugo nije dogodilo, uvjeravam vas - slaže Elizabeta.
- Pa, nadam se da je to istina - napola u nevjerici reče Kat. - Jest -
reče Elizabeta, sada malo odlučnije.
- Razumijete li o čemu govorim? - zabrinuto upita Kat koja je još
uvijek imala osjećaj da joj pitomica nešto krije.
- Razumijem - reče djevojka, ali nije bila sposobna pogledati je u oči.
- Onda ste se sretno izvukli - reče joj je Kat. - I to za dlaku, pazite što
vam velim. Uopće ne mogu shvatiti što vas je obuzelo da admirala pustite
u spavaonicu kada ja nisam uz vas. To je bio vrhunac ludosti, zapravo
otvoren poziv. Ako se ovo pročuje, ugled će vam biti upropašten. Čujete li
me?
- Čujem - promrmlja Elizabeta. - Ali, admiral je bio prilično uporan i
nikako mu se nisam uspijevala oduprijeti. Da kraljica nije ušla... - Glas joj
utihne, bilo je već previše laži.
- Onda zahvalimo nebesima što je kraljica ušla u sobu - pobožno
izjavi Kat. - Imam osjećaj da ovdje više nećemo viđati admirala.
- To će svakako biti olakšanje - reče Elizabeta, a to je i ozbiljno
mislila. Koliko god joj očuh bio pristao i šarmantan, a usto i uvjerljiv, ipak
joj je ukrao nevinost, jedino što se nikada ne može vratiti. Još se nije bila
posve pomirila s tom mišlju. Njezin očuh, čovjek kojemu je zadaća trebala
biti da je zaštiti od takvih stvari, nije joj samo oduzeo djevičanstvo, nego
ju je učinio i sudionicom u vlastitome preljubu. A njemu se usto sve to
činilo tako nevažnim...
Pa, što je, tu je. Ničemu ne služi zbog toga žaliti i prolijevati suze.
Nekako će naći snage da sve ovo ostavi za sobom. Većje slutila da se
sretno izvukla. Admiral jednostavno nije bio toga vrijedan...
 Kraljica i admiral bili su otišli u London. Ni jedno od njih nije željelo
biti u Chelseaju, a Katarina je znala da treba provesti neko vrijeme nasamo
sa suprugom kako bi pokušala premostiti jaz između njih dvoje i ponovno
ga pridobiti. Nekoliko su dana bili odsutni, a kada se vratiše, Elizabeta
primi poziv da se pojavi pred kraljicom.
Uopće nije znala kako će se pojaviti pred maćehinim licem, znajući
da se podlo ponijela prema njoj. No, Katarina Parr nastupila je odrješito i
neposredno, i sama shvativši da je četrnaestogodišnja djevojka teško
mogla odoljeti snazi i šarmu četrdesetogodišnjeg muškarca. Zapravo,
razmišljala je, Elizabeta je bila žrtva Tomove požude jednako kao i ona
sama.
- Valja vam napustiti ovu kuću - reče ona djevojci što je, sva rumena
u licu, stajala pred njom. - Boravit ćete kod sir Anthonyja i gospe Denny,
koji mi u svojemu pismu kažu da ste im dobrodošli. Gospa Denny sestra je
gospođe Astley, kao što znate, a čula sam da je Cheshunt ugodno mjesto.
Sigurna sam da ćete tamo biti puno sretniji. Meštar Ascham poći će s
vama.
- Da, gospođo - krotko reče Elizabeta.
- Sigurna sam da vas ne moram podsjećati koliko ste se glupo izložili
sablazni. Ne šaljem vas, međutim, odavde zato da bih vas zbog toga
kaznila, nego radi vaše sigurnosti. - Oči su joj bile tamne od boli: koliko li
je samo mrzila što mora, pa makar i neizravno, priznati daju je izdao
vlastiti i nekoć ljubljeni suprug.
- Gospođo, doista se bojim za svoj dobar glas - zabrinuto reče
Elizabeta. - Preklinjem vas, molim vas, recite mi jeste li o meni čuli kakva
govorkanja.
- Nisam ništa čula - uvjeri je Katarina, smekšavši se pred iskrenom
djevojčinom zabrinutošću. - Niti će, mislim, biti ikakvih govorkanja, jer
smo sve tako obzirno riješili. Ako išta čujem, obavijestit ću vas ili
gospođu Astley.
- Bili ste prema meni i više nego ljubazni, gospođo - reče Elizabeta. -
Vjerujte mi, duboko žalim što sam vas uvrijedila. Snujem li vam pisati iz
Cheshunta?
 - Smijete - pristane Katarina, ne pouzdajući se u sebe da kaže štogod
više. Voljela je Elizabetu kao kćer pa je sada bila silno zbunjena u pogledu
svojih osjećaja prema njoj. Promatrajući djevojku kako se klanja i izlazi iz
sobe, oćuti neobičan osjećaj gubitka.

Kočija je stajala pred kućom. Konjušari i nosači utovariše Elizabetinu

prtljagu i razne predmete na teretna kola i tovarne mazge, a Kat namjesti
jastuke u kočiji i ukrca košaru s hranom kako na putovanju ne bi trpjele
zbog nedostatka udobnosti.
Kraljica Katarina, okružena družbenicama, stajala je na stubama
velikoga trijema; trudnoća se kod nje baš počinjala pokazivati pa je
nekoliko posljednjih dana bila prisiljena otpuštati vrpce haljine. Uz nju je,
izgledajući posve napušteno, stajala gospa Jane Grey, očito tužna što se
mora oprostiti s Elizabetom kojoj se toliko divila.
- Zašto nas morate napustiti, rođakinjo? - pitalo je dijete.
- Pozvane smo u dom sestre gospođe Astley - okolišajući joj reče
Elizabeta.
- Kada ću vas opet vidjeti? - čeznutljivo će Jane.
- Uskoro, uskoro, nedvojbeno - prekine je Elizabeta. Previše ju je
bolno pogađala misao da napušta mjesto gdje je svojedobno, i to ne tako
davno, bila toliko sretna a da bi marila za mlađahnu rođakinju.
Laknulo joj je što admirala nema nigdje na vidiku: ne bi se mogla
suočiti s njime, u to je bila sigurna, a da nekim slučajnim pogledom ih
kretnjom ne oda što se dogodilo među njima.
Promatrajući osamljeni lik u zelenoj jahaćoj haljini i gizdavu kapu s
perom, i kraljica se osjećala tužnom. Tužnom zbog toga što je podbacila u
dužnosti prema svojoj kraljevskoj pastorci, tužnom zbog pomisli da gubi
nekoga kome je bila poput majke. Ipak, bilo joj je teško oprostiti djevojci
ono što je učinila.
Međutim, mora biti pravedna. Elizabeta je, na kraju krajeva, tek nešto
više od djeteta. Impulzivno iskorači, nježno uhvati pastorku za ruke i
poljubi je u oba obraza.
 - Bog vas je obdario divnim svojstvima - reče joj. - Uvijek ih njegujte
i trudite se poboljšati ih. Bog bio s vama.
- Is vama, gospođo - odgovori Elizabeta, a suze joj navru na oči. -
Molim se da vam pošalje lagan porođaj kada za to dođe vrijeme.
- Pišite mi - reče Katarina.
- Hoću - obeća Elizabeta.
- Elizabeta - dometne kraljica - upozorit ću vas čujem li da se o vama
loše govori.
- Zahvaljujem vam, gospođo - odvrati joj pastorka koju je previše
stezalo u grlu da bi mogla potpunije izraziti dužnu zahvalnost. Potom se
uspne u kočiju pokraj Kat pa ih konji nesmiljeno odvukoše prema sjeveru,
slijedeći cestu prema Hertfordshireu.

Cheshunt je bio veliko, impozantno zdanje, okruženo opkopom i

podignuto oko prostranoga dvorišta. Kada se kočija zaustavila, sir
Anthony Denny i njegova supruga Joan na pokretnome mostu dočekaše i
pozdraviše Elizabetu. Sir Anthony bio je visok i tamnokos, duge
nakostriješene brade, promućurnih očiju s teškim vjedama i tužna izraza
lica, a njegova je supruga, nekada Joan Champernowne, bila mlada i ljepša
inačica sestre Kat, tamnokosa i ugodna izgleda.
- Gospo Elizabeta, budite nam dobrodošli - reče sir Anthony, duboko
se naklonivši. Lice mu ni na koji način nije odavalo da zna razlog zbog
kojega je ona tu.
- Zahvaljujem vam na gostoprimstvu, sir Anthony - reče Elizabeta,
pokušavajući prikriti neugodu.
Koliko im je kraljica Katarina povjerila u vezi s njome? O tome može
samo nagađati. Osmjehnula se što je dražesnije mogla na naklon što joj ga
je uputila gospa Denny, a potom sestru Kat pozdravila toplim zagrljajem.
- Meštre Aschame, i vi nam budite dobrodošli! - izjavi sir Anthony,
krepko se rukovavši s učiteljem. - Ovu kuću obilježava velika ljubav
prema učenju.
 - Glas vas je o tome pretekao, sir Anthony - pohvali ga Ascham. -
Uistinu, gospo Elizabeta, za svoj dom niste mogli odabrati bolje mjesto...
ovaj učeni gospodin strastveno se zanima za novu znanost, a usto je i
veliki ljubitelj Božje riječi.
Njihov se domaćin skromno nasmiješi.
- Izvolite ući - pozove ih i povede u otmjenu dvoranu s drvenim
stropnim gredama. Iza uzvišenja, jedna su vrata vodila do privatnih odaja
pa Elizabetu zavojitim stubištem otpratiše do niza odaja s pogledom na
šumu s druge strane opkopa. Bio je tu salon sa širokim kamenim
kaminom, izrezbarenim stolcima i klupama te velik stol prekriven turskim
sagom, spavaća soba s velikom posteljom s nebnicom opremljena
zamamnim bijelim plahtama, debeljuškastim jastucima punjenim gusjim
perjem te bogatim baršunastim prekrivačem, kao i dodatne sobe za
gospodina i gospođu Astley, meštra Aschama i ostalu Elizabetinu osobnu
poslugu.
Vrlo je ugodno, zahvaljujem vam - reče Elizabeta svojim
domaćinima, ali u srcu je već žalila za Chelseajem i svojom svijetlom,
zračnom sobom s pogledom na čarobne vrtove. Oh, kako je čeznula za
povratkom onamo...Upravo sada vjerojatno sjede za večerom. Nije mogla
podnijeti pomisao da više nije dio toga svijeta i da mu vjerojatno više
nikada neće pripadati. Nakon svega što se među njima dogodilo bilo bi
nemoguće vratiti se na nekadašnji nehajni odnos prema admiralu, a sama
je osjećala preveliku krivnju da bi sjela za stol s kraljicom, znajući da je
zgriješila s njezinim suprugom...

Prva večera u Cheshuntu bila je prigoda za poticajan razgovor i

jednostavne, ali dobro pripremljene jestvine. Sir Anthony i meštar
Ascham, sve više primjećujući Elizabetinu neraspoloženost, svojski su se
trudili i nju uključiti u rasprave o znanstvenim predmetima, a Kat i njezina
sestra vrlo su živahno razmjenjivale novosti. U bilo kojim drugim
okolnostima, Elizabeta bi uživala u jelu, ali ovaj joj put lakne kada sluge
raspreme stol i bi izmoljena posljednja zahvalnica. Tada se izvuče na umor
od putovanja i pobježe u svoje odaje.
 Kasnije te večeri, dok je vadila knjige iz kovčega i slagala ih na
policu, k njoj u salon dođe meštar Ascham.
- Smrkava se - reče stavljajući još jednu upaljenu svijeću na stol. -
Drago mi je vidjeti da ćete sve uspješno srediti, gospo. Sutra možemo
početi sa satovima.
- Bit će mi drago - odvrati Elizabeta.
- Naviknut ćete se na boravak ovdje - blago reče Ascham.
- Zar je moja žalost tako očita? - upita Elizabeta.
- Očajnički - reče on, snuždeno se smiješeći.
- Znate li zašto sam ovdje, meštre Aschame?
Morala ga je to pitati, morala je znati. Uostalom, gotovo svakodnevno
boravit će u njegovu društvu.
- Kraljica mi je objasnila nešto o tome - otkrije joj on. - Potrudila mi
se reći kako ste veći grijeh podnijeli nego što ste ga sami počinili.
Njegova blagost kao da ju je pozivala na ispovijed.
- Ponijela sam se vrlo nepromišljeno - prizna Elizabeta. - Ne mogu to
sama o sebi povjerovati.
- Svi imamo svoje slabosti - reče joj Ascham. - Ta samo smo ljudi. A
mnoga se mlada djevojka ponijela nepromišljeno suočena s pristalom
ništarijom.
- Usuđujete se tako govoriti o admiralu? - iznenađeno zapita ona.
- Usuđujem se reći istinu. Uostalom, to je ono što većina ljudi misli o
njemu. On je ništarija i u ovom slučaju snosi daleko veću krivnju nego vi.
- Ascham je pokušavao prikriti bijes. - Namjerno vas je doveo u takav
položaj i zloupotrijebio. Ni jedan pristojan muškarac ne bi učinio takvo
što.
Elizabeta se zapita zašto osjeća potrebu ustati u admiralovu obranu.
Mrzila je kada bi čula da se o njemu tako govori, iako je znala da joj
Ascham misli samo dobro, kao i da je u pravu. Znači li to da još uvijek
voli Thomasa, i nakon onoga što joj je učinio? Nije mogla zaboraviti
vlastitu umiješanost: bez obzira na to što joj je učitelj govorio, znala je da
djelomice mora kriviti i sebe. Svjesna svega toga, još uvijek je mogla s
nježnošću pomišljati na svojega zavodnika.
- I ja sam pogriješila - reče - i još uvijek me muči savjest kad god
pomislim na to kako sam se ružno ponijela prema kraljici. Shvaćam da je,
poslavši me od sebe, postupila najbolje što je mogla. Pa, iako bih dala sve
da se mogu vratiti onamo, znam da sam ovdje zbog vlastite pogreške.
- Morate se prestati kažnjavati zbog toga i iznova se suočiti sa
životom - posavjetuje je Ascham. - Gospođa Astley bi vam rekla isto, u to
ni najmanje ne dvojim.
- Pokušat ću - obeća Elizabeta. - Zatražila sam oproštenje od Boga,
sada se moram nadati ljudskome praštanju. Pisat ću kraljici kao što sam
joj obećala.
- Dobila sam pismo od gospe Elizabete - reče Katarina, polako
spuštajući odebljalo tijelo na pojastučeni stolac.
- Doista, ljubavi? - reče admiral nehajnim tonom. Elizabetino se
imejedva i spominjalo od njezina odlaska.
- Da. Zahvaljuje mi za ljubaznost koju sam joj ukazala i kaže da je na
odlasku bila ispunjena tugom, znajući da se zbog trudnoće ne osjećam
dobro. Također mi zahvaljuje na ponudi da ču je upozoriti ako čujem kako
se loše govorka o njoj... iako za to ne bi trebalo biti nikakva razloga,
moram reći...
Na njezin oštar ton, admiral se trgne.
- Dalje kaže kako se nada da sam tako prijateljski postupila jer i dalje
imam dobro mišljenje o njoj. - Zašuti i na tren porazmisli.
- Razlog, doduše, nije toliko bio u prijateljstvu koliko u uvjerenju da
unaprijed upozoren vrijedi za dvojicu. Naime, kada bi iz toga proizišla
bilo kakva sablazan...
Ne dovrši, a u glasu joj se osjećala gorčina.
- Silno žalim zbog svega, Kate - reče admiral, kako mu se činilo, već
po tisućiti put. Zar ga nikada neće prestati podsjećati na taj grijeh?
 Njegova se supruga vrati pismu.
- Završava izjavom o tome da zahvaljuje Bogu što joj je priskrbio
takve prijatelje te izražava želju da meni Bog podari dug život. Potpisala
se kao ponizna kći Vaše Visosti. - Ona spusti pismo na stol. - Evo, možete
ga i sami pročitati.
Tada ustane pa polako i umorno krenu prema vratima.
- Kate! - zazove je on. - Želim da se povučemo u zamak Sudeley.
Nikada još nismo bili tamo, a mislim kako bi bilo prikladno da se naše
dijete rodi u glavnome sjedištu moje barunije.
Katarina se okrene i zagleda u nj. Lice joj je bilo ukočeno, suzdržano.
- Rado - reče. - Ovdje ima i previše ružnih uspomena.
- Neka to za nas bude novi početak - nesigurno će on, iščekujući
njezinu reakciju.
- Možda - reče ona i iziđe iz prostorije.

Elizabeta otvori prvo pismo. Bila je to kratka poruka u kojoj je

kraljica pokćerki zahvaljivala na ljubaznim riječima i uvjeravala je u svoje
prijateljstvo. Srce joj poskoči - nije od Katarine tražila takvu
velikodušnost niti ju je očekivala.
Potom otvori i drugo pismo. Pisao joj je i admiral! Željno preleti tu
jednu jedinu stranicu. Bio je kratak. Raspitivao se o njezinu zdravlju i
priopćavao da kraljica silno uživa u boravku u Sudeleyju te da nestrpljivo
iščekuje djetetovo rođenje u kolovozu, od čega ih sada dijeli još samo
nekoliko tjedana. Elizabeti zastane dah kada pročita dio u kojemu joj je
objašnjavao da je za ono što se dogodilo odlučio svu krivnju preuzeti na
sebe, a ohrabri je njegova izjava da će, bude li za to potrebe, prisegnuti u
njezinu nevinost. Molite Boga da do toga nikada ne dođe! Završavao je
rekavši kako je, kao glava obitelji, odlučan pobrinuti se za nju i da, ako joj
može učiniti bilo kakvu uslugu, to treba samo zatražiti.
Je li ovo prikriveni pokušaj da među njima ponovno oživi vezu? Ili je
došao k pameti i odlučio, baš kao i ona, cijelu tu žalosnu epizodu ostaviti
za sobom i ubuduće se prema njoj časno ponašati? Čak i sada, unatoč
svemu, Elizabeta nije mogla potisnuti drhtaj uzbuđenja pri pomisli na
mogućnost da bi posrijedi moglo biti ono prvo, iako je bila bolno svjesna
da to što joj je napisao svakako nije ljubavno pismo. Usprkos svemu, bila
je odlučna ne ohrabrivati ga.
Otpiše mu, poslavši mu uljudnu poruku koja bi mogla izdržati svaku
provjeru, zahvalivši mu na pismu i dobrim vijestima o kraljici te ga
zamolivši da joj učini sitnu uslugu i pošalje joj knjigu koju je bila
zaboravila u Chelseaju.
Prodoše tjedni bez ikakva odgovora, tjedni tijekom kojih je već bila
počela smatrati izvjesnim da je pogrešno protumačila njegov potez, kad
stiže pisamce prepuno isprika zbog toga što nije uspio pronaći knjigu koju
je zatražila i uvjeravanja da tom propustu uzrok nije nedostatak dobre
volje ili prijateljstva. Ovo je već malo pretjerano, pomisli ona, no tako
tipično za njega pa mu otpiše objasnivši mu da nema potrebe u toj mjeri
opravdavati svoje postupke. „Nisam osoba koja prijateljstvo uskraćuje
zbog sitnica niti ga zbog sitnica poklanja”, zaključila je svoju poruku.
Potom, želeći izbjeći svako daljnje zbližavanje te mu jasno dati do znanja
kako je među njima sa svakom prisnošću jednom zauvijek završeno,
dometne: „Molim vas da Njezinoj Kraljevskoj Visosti prenesete izraze
moje ponizne zahvalnosti, a vas i vaše poslove preporučujem Božjim
rukama.”
Laknulo joj je što je ova veza ponovo uspostavljena. To je ukazivalo
na mogućnost da se sve donekle sredilo i da cijela ta žalosna epizoda
polako pada u zaborav. Usuđivala se nadati da joj je kraljica oprostila i da
će se njih dvije jednoga dana pomiriti. Što se pak ticalo admirala, bila je
odlučila u potpunosti ga zaboraviti i nikada, ni riječju ni kretnjom, odati
da joj je ikada išta značio. U međuvremenu, njezin će se život u Cheshuntu
nastaviti svakodnevnim tijekom - satovi, šetnje, obroci i oštrouman
razgovor s ljubaznim domaćinima. Sve u svemu, razmišljala je, prilično se
glatko izvukla.
U stvarnosti, uopće se nije glatko izvukla. Bila je u Cheshuntu tek
mjesec dana kad se jednoga jutra u lipnju probudila s osjećajem gadne
mučnine. Povraćajući u noćnu posudu, pitala se nije li tijekom prijašnjega
dana pojela nešto što joj je naškodilo.
 Kada se isto dogodilo i. sljedećega jutra, još uvijek je vjerovala da je
posrijedi trovanje hranom. No, kada se povraćanje ponovilo i trećega jutra
zaredom, sa sve većom se malodušnošću počela pitati je li uzrok nešto
zbog čega bi se morala jače zabrinuti. Do četvrtog se dana već počela
bojati da je Bog možda doista kažnjava za njezin preveliki grijeh, a petoga
je jutra, duboko u srcu i sa smrtonosnom sigurnošću, znala da su njezini
strahovi i te kako utemeljeni. Na kraju krajeva, ni četiri mjeseca prije
vidjela je u istome stanju Katarinu Parr. Mora se suočiti s činjenicama,
reče sama sebi pokušavajući zanemariti ledeni srh što bi joj prošao
kralježnicom svaki put kada bi na to pomislila, što je više-manje stalno
činila: zatrudnjela je s admiralom i nosi njegovo dijete.
Mjesečnice su joj bile započele tek lani i još se nisu ustalile. Znalo se
dogoditi da prođu dva mjeseca pa i dulje a da se kod nje ne pojavi ni kap
krvi. Stoga nije držala čudnim što je sve od travnja prošla bez krvarenja. U
posljednjih je nekoliko mjeseci patila od gadnih glavobolja pa čak i
migrena, tako da nije bilo ničega neobičnog u činjenici da se u posljednje
vrijeme takvo stanje pogoršalo. Pripisivala je to jakoj napetosti zbog svega
što se s njome zbivalo u posljednje vrijeme.
A ni činjenici da joj uski steznik sada sapinje grudi nije pridavala
nikakve važnosti: u posljednje je vrijeme nešto bolje jela pa je malo dobila
na težini - ili je bar tako mislila.
Što da učini? Radije će umrijeti nego ikome povjeriti tu tajnu. Pa
ipak, govorio joj je zdrav razum, nekome će se morati povjeriti. Ne živi u
zapećku pa će ljudi uskoro početi primjećivati njezino stanje. Na
posljedice se nije usuđivala ni pomisliti: samo su je podilazili hladni srsi.
Ne, ne može se sama nositi s time. Mora potražiti pomoć.
Prožme je užas. Neće se moći suočiti s Katinom reakcijom, a kamoli
s reakcijom Dennyjevih. Hoće li netko obavijestiti admirala? Još gore,
hoće li reći kraljici? A može li se ona i dalje pouzdavati u Katarininu
šutnju? Ako se ovo pročuje, sablazan će za nju značiti propast. Znala je da
se ne smije udati bez pristanka Vijeća. Što će učiniti ako se dozna da
očekuje admiralovo kopile? Za njega bi to značilo Tower ili nešto još gore
od toga. A za nju? Hoće li se na njihovo izvanbračno bludničenje gledati
kao na čin veleizdaje? Već je slutila zatočenost među zidovima Towera,
osjećala željeznu oštricu sjekire kako joj se zasijeca u vrat, vidjela
plamenove kako joj halapljivo pucketaju pod nogama...
Činilo joj se da se soba luđački okreće, bilojoj je kao da sve oko sebe
gleda kroz mračni tunel. Osjećala je zastrašujuće kuckanje u glavi, a srce
joj je žestoko udaralo, koljena drhtala i ruke se znojile. Umrijet će, i to
istoga trena, to joj je bilojasno.
- Oh! - prestravljeno zaplače. - Upomoć!
Kat dotrči i zatekne je kako stoji, sva blijeda i drhtava, uz posudu
punu izdajničke bljuvotine na prozorskoj dasci. Tada i nju uhvati panika.
Već je i prije bila sumnjičava: tjednima nije vidjela ni jedan krvavi komad
platna, ali je - Bog neka joj oprosti - samu sebe uvjeravala da to možda
ništa ne znači. Uostalom, Elizabeta joj je dala riječ da se između nje i
admirala nije dogodilo ništa. No, sada je morala pogledati istini u oči, a
pred očima joj se ukazaše i Tower, podzemna tamnica, uže te - užas nad
užasima - plamen lomače.
Što ovo znači? - ona će prodornim glasom. - Dah ste mi riječ!
Elizabeta pokuša progovoriti, ali bezuspješno. Obuzeo ju je silan
strah. Panika je popuštala, ali su iscrpljenost i drhtavica ostale.
- Odgovorite mi! - užurbano prosikće Kat. - Jeste li trudni?
Djevojka samo nijemo kimne, očiju tamnih od užasa,
- Kada vam je bila posljednja mjesečnica? - htjela je znati Kat.
Elizabeta teško uzdahne.
- Odmah nakon Uskrsa, mislim - šapne.
- Početkom travnja - prisjeti se Kat - sada je već kraj lipnja. Kada
ste... Kada je admiral?...
Nije bila u stanju izgovoriti riječi koje su samo uvećavale njezinu
krivnju.
- Početkom svibnja - reče Elizabeta i zaplače. - Pokušala sam ga
zaustaviti, ali je bio ustrajan, a ja sam ga toliko voljela!
Sada je već gorko jecala.
 - Zaboravite to. Znači, tome sada već ima gotovo dva mjeseca -
računala je Kat, tražeći utočište u oštrini. - Ima li još kakvih znakova? je li
vam mokrenje učestalije? Jesu li vam grudi nabrekle?
- Da - šmrcne Elizabeta.
Onda, Bog nam bio na pomoć, mora da ste trudni - reče Kat, i sama
na rubu suza. - Što vam je bilo da mu to dopustite? Upozoravala sam vas
da se nikada s njime ne viđate nasamo.
- Voljela sam ga! - provali iz Elizabete. - Nisam mu mogla odoljeti.
Oh, što da radim?
- Sam Bog to zna - odgovori Kat. - Dajte da razmislim. - Načas
zastane teško uzdišući. - Morat ću reći sestri. Nemam izbora.

- Što je rekla? - zabrinuto upita Elizabeta čim se Kat vratila u sobu.

Kat uzdahne i teško se spusti na klupicu.
- Zaprepastila se, dakako, i to s punim pravom. I nije htjela ništa
poduzeti bez suprugova odobrenja. Pozvala je sir Anthonyja i sve mu
ispričala.
Elizabeta pogne glavu. Voljela je Dennyjeve koji su se prema njoj
pokazali kao ljubazni, velikodušni domaćini te joj je bilo stalo do njihova
dobrog mišljenja. No, sada će je, posve opravdano, prezirati...
- Kakvo poniženje - govorila je Kat. - Kako me sir Anthony samo
pogledao... - Došlo joj je da zajauče. - Želi vas vidjeti... smjesta.

Elizabeta sa strepnjom ude u salon. Gospa Denny, koja je do tada

sjedila uz ognjište, sada ustane i klecne, a potom ponovno ukočeno sjedne
na stolac. Sir Anthony, leđima okrenut vatri i bolna izraza na licu, nakloni
se, a potom upre oči u neku točku iznad Elizabetine glave, kao da ne može
podnijeti pogled na nju.
- Gospo Elizabeta - reče kruto - duboko me potresla vijest o vašemu
stanju. Da neka sluškinja u ovoj kući tako zgriješi, smjesta bih je otpustio.
No, ne zaboravljam dugogodišnju vjernost kruni, kao i uspomeni na
vašega pokojnog oca, kralja Henrika. Njemu za ljubav, priteći ću vam u
pomoć u ovoj nevolji.
- Zahvaljujem vam - zamuca Elizabeta, koje se kosne njegovo hladno
držanje. - Ne zaslužujem takvu ljubaznost.
- To je tek dužnost - odvrati on, i dalje ledenim tonom. - Ostat ćete
ovdje sve do djetetova rođenja. Dok god se vaše stanje bude moglo
prikriti, smjet ćete nam se pridružiti za stolom i odlaziti u šetnju vrtovima
i u perivoju, iako bih volio da se od kuće ne udaljavate više od jedne milje.
Poslije ćete, dakako, morati ostati u svojim odajama. Razglasit ćemo da
ste se razboljeti, što manje ulazeći u pojedinosti. Dvorit će vas osobno
Kat. Nitko drugi ne mora doznati istinu.
- Tako sam vam zahvalna - šapne Elizabeta. - Ali, što će biti s
djetetom?
- Naći ćemo mu dojilju na jednomu mojemu norfolškom
vlastelinstvu, a potom ga povjeriti kakvoj pouzdanoj obitelji. Reći ćemo
da je nahoče, ostavljeno u crkvenom trijemu. Nitko neće nikada otkriti
njegovo pravo podrijetlo.
- A vi ćete svakako morati zaboraviti na njega, gospo - dometne
njegova supruga.
- Hoću - obeća Elizabeta. Osjećala je slabost i ponovno joj je prijetila
mučnina. No, barem je bila spašena - za sada, u svakom slučaju, te ako se
sve bude odvijalo kako je zamišljeno.

Nije mogla povjerovati da je moguće osjećati takvu mučninu.

Svakoga bi jutra, čim bi se probudila, doslovce morala trčati do
umivaonika. Jedino što joj je pomagalo bilo je pojesti nešto mesa ili ribe,
ali teško da je u osam sati ujutro mogla Kat poslati u kuhinju po takvo što
jer bi posluga mogla početi sumnjati. Stoga je samo trpjela.
- Pokušajte s jabukom poticala ju je Kat. - Joan kaže da je njoj to
pomagalo.
No, Elizabeta jabuku nije mogla ni pogledati. Odgrizla bi zalogaj pa
bi ga ispljunula.
 Jesti za stolom bilo je mučenje. Umirala bi od gladi, ali tek što bi
okusila jelo, izgubila bi svaku želju za time da išta proguta pa bi samo
sjedila prebirući po hrani na tanjuru dok svi ostali ne bi završili. Vino je
imalo neobičan okus po kovini pa je uspijevala otpiti tek nekoliko gutljaja.
Mučio ju je i umor kojemu se nije mogla othrvati. Ponekad bi stojeći
zamalo zaspala. Za sada se mogla slobodno kretati po kući i njezinoj
okolici, ali je vrijeme većinom provodila odmarajući se u postelji i krajnje
iscrpljena. Živjela je u strahu od porođajnih bolova koji je čekaju,
prisjećajući se svih priča o porođajnome užasu koje je čula. Nikada nije
točno shvatila kroz što prolaze trudne žene pa je neprestano sama sebi
obećavala da se, čak i u nekim sretnijim okolnostima, više nikada neće
izložiti opasnosti da zatrudni.
U jeku ljeta stiže vijest da se kraljica razboljela: toplina je loše
djelovala na nju u poodmaklome stupnju trudnoće i mučile su je teške
glavobolje. Elizabeta je s težinom u srcu čitala posljednje admiralovo
pismo.
- Jadna žena, molim se za njezin oporavak - reče ona Kat. - Pala je u
postelju nakon napadaja nesvjestice.
Kat se još uvijek ljutila na Elizabetu, ali se malo-pomalo smekšavala.
- Moram priznati, imala sam loš predosjećaj čim sam čula da očekuje
dijete - reče, odmahujući glavom. - Trideset šest godina kasna je dob za
prvo dijete.
- Nadam se da će sve biti u redu - zabrinuto reče Elizabeta, misleći na
kušnju koja je i nju čekala.
- To je u Božjim rukama - izjavi Kat - pa se samo možemo moliti
dajoj Bog udijeli sretan porođaj.
- Ja se svakodnevno za to i molim - gorljivo reče Elizabeta.
Sada i sama trudna, bila je bolno svjesna koliko je duboko povrijedila
kraljicu i koliku je nepravdu nanijela ženi koja je prema njoj bila toliko
ljubazna i toliko joj dobra učinila pa je to željela na svaki mogući način
popraviti.
 K njoj dođe Roger Ascham koji ništa nije znao o njezinoj trudnoći.
- S dopuštenjem Vaše Milosti, volio bih poći u posjet prijateljima u
Cambridgeu - reče.
Elizabetu to potišti. Bilo je dogovoreno da će, kada zaprijeti opasnost
da njezino stanje postane očito i ona se povuče u spavaonicu hineći bolest
- hineći, s nevjericom je mislila Elizabeta - meštar Ascham poći u
Cambridge i ondje nastaviti poučavati. Uz njega je toliko napredovala da
je on bio naumio u jesen se zauvijek vratiti na sveučilište. Stoga i ne bi
puno značilo ako ode mjesec ili nešto više prije toga.
Odjednom, međutim, poželi da on ostane uz nju. Bio je ljubazan i nije
znao ništa o njezinu stanju pa se još uvijek prema njoj odnosio s
poštovanjem i uvažavanjem - za razliku od Kat i Dennyjevih koji su bili
neugodno svjesni njezina pada u grijeh. Kat je prema njoj bila oštra,
njezini domaćini suzdržani i nepopustljivi.
- Nemojte otići - žalostivo mu reče. Ascham je iznenađeno pogleda.
- Što nije u redu, gospo? - zapita.
Kraljica je bolesna i bojim se za nju - reče mu Elizabeta, već na rubu
suza. - Treba mi utjeha koju mi pruža vaša prisutnost.
Učitelj se zapanji. Sve do tada smatrao je gospu Elizabetu jakom,
samodostatnom osobom. No, sada je plakala i naslijepo pipkala tražeći
rupčić koji nije imala uza se. On joj pruži svoj, a potom se, dok je tapkala
oči, odvaži zagrliti je oko nježnih ramena. U sebi pak uzdahne.
- Dakako da neću otići - reče joj, iako nevoljko. - No, i sami znate da
je moj posao ovdje gotovo završen. Znate da vam moje usluge neće još
dugo trebati, a ja imam posla na Cambridgeu.
- Znam - reče Elizabeta. - Ipak, unatoč svemu tome, nadala sam se da
ćete ostati kao moj učitelj i prijatelj, jer se u svemu oslanjam na vas.
Aschamu klone srce. Koliko god joj se divio i koliko god mu bila
draga, Cambridge ga je privlačio, a počinjao se bojati da mu Elizabeta više
nikada neće dopustiti povratak onamo.
 Blago joj reče: - Želio bih nastaviti istraživanja koja sam prekinuo
kada sam ušao u vašu službu, gospo. Ali, ne bojte se. Ostat ću još neko
vrijeme i odložiti odlazak.
- Vi ste mi istinski prijatelj - reče mu Elizabeta.
Početkom kolovoza već se osjećala puno bolje. Jedina je nevolja bila
u tome što joj je trbuh počeo rasti. Šiljati prednji ukras haljine koji je
morala nositi što god dulje bude mogla svakim joj je danom postao sve
više tijesan i neudoban. Uskoro će se morati zatvoriti u svoje odaje jer se
neće još dugo moći pretvarati. Nije joj se činilo poštenim da mora tako
skrovito živjeti dok se njezin sudionik u zločinu, posve nesvjestan njezine
nevolje, slobodno kreće kamo god mu se prohtije.
No, barem je admiralovo sljedeće pismo donijelo utješne vijesti.
- Bolje joj je! Kraljici je bolje! - uzvikne Elizabeta, gotovo plešući po
spavaonici gdje je Kat odlagala plahte u škrinju pod prozorom.
- Hvala budi Bogu! - reče odgojiteljica, zanemarujući strelicu
nekadašnje ljubomore. - To mi je drago čuti.
- Osim toga - s likovanjem nastavi Elizabeta - milord kaže da joj
nedostaje moje društvo. Oh, Kat, mislite li da to znači kako će nas možda
jednoga dana pozvati u Sudeley? Ne još, dakako - žurno dometne.
- Ne bih ja za sada razmišljala o tome - upozori je Kat. - Osim toga,
Njezina Milost imat će mnoštvo drugih briga. Uskoro će se zatvoriti u
ložnicu očekujući porođaj, a potom će se morati brinuti o djetetu.
- Da, hoće - sjetno reče Elizabeta, ali njezino uzbuđenje zbog vijesti
da nedostaje kraljici uskoro opet izbije na površinu, kao neočekivana
radost u njezinu skršenom svijetu. Opet dohvati pismo i ponovno ga
pročita, samo kako bi se uvjerila da ne sanja. - Admiral piše kako je
djetešce vrlo živahno i tako često udara nožicama da kraljica noću ne
može spavati. Otpisat ću mu i zamoliti ga da me obavještava o tome kako
se njegovo dijete ponaša! Znate, Kat, kladim se da bismo, da kojim
slučajem možemo nazočiti djetetovu rođenju, vidjele kako to malo
stvorenje dobiva batine zbog svih nevolja koje je priredilo kraljici!
 Bila je izvan sebe od oduševljenja. Sve će na kraju ispasti dobro, kao
što se molila da se dogodi - znala je to!

- Gospodin nam bio na pomoći, ovdje je vojvotkinja od Somerseta! -

cvilila je Kat uletjevši u Elizabetinu spavaonicu.
- Znači li to da je moja tajna otkrivena? - prošapće Elizabeta
pomislivši na najgore.
- Mislim da nije, hvala nebesima - odvrati Kat - ali je ta krasna gospa
nanjušila nekakvu sablazan pa nedvojbeno dolazi kako bi zadovoljila
znatiželju. - Glas joj je bio opor. - Želi vas vidjeti.
- Pa, ne može... Ne usuđujem se... - užasne se Elizabeta. Malo je
vjerojatno, bojala se, da će njezino stanje promaknuti vojvotkinjinu
orlovskom pogledu.
- Nemate izbora - reče joj Kat. - Ustanite i odjenite se. - Kada
Elizabeta nevoljko prevuče spavaćicu preko glave, ona promotri lagano
zaokruženo tijelo svoje pitomice. - Nema druge, morat ću vas čvrsto
utegnuti - reče joj okrenuvši se potražiti čistu košulju.
Kada se Elizabeta pojavila u velikom salonu, u ružičastoj je haljini od
damasta izgledala jednako vitko kao i uvijek, a nabrekli joj je trbuh bio
ravan ispod krutoga steznika. Jadno se osjećala tako utegnuta, a u glavi joj
se vrtjelo od napora da plitko diše i drži se uspravno, u isti mah visoko
podižući ramena i uvlačeći trbuh.
Vojvotkinja joj priđe pa je pred njom morala klecnuti.
- Gospo Elizabeta, radujem se što vas vidim u dobru zdravlju - reče
joj prodornim glasom. - Lord protektor šalje vam pozdrave.
- Dobro mi došli, gospođo - suzdržano reče Elizabeta, oprezno
sjedajući na stolac pokraj kamina s kojega je sir Anthony bio ustao. - Što
vas dovodi u Cheshunt?
- Došla sam vidjeti svoju staru prijateljicu, gospu Denny, a i kako bih
se raspitala o vašemu zdravlju, gospo. Govorka se da se loše osjećate.
 - Ljetna prehlada - reče Elizabeta nehajno, primjećujući da je
njezinim domaćinima očevidno izrazito neugodno. - Sada mi je bolje,
zahvaljujem vam.
- I to ne samo u jednom pogledu, kako doznajem - složi se
vojvotkinja. - Svakako vam je daleko bolje nego u kraljičinu kućanstvu.
- Molim da mi oprostite, gospođo - nakostriješi se Elizabeta - ali
Njezino je Veličanstvo bilo vrlo dobro prema meni.
- Nisam ni govorila o Njezinu Veličanstvu - reče gospa Somerset,
svojim tonom dajući na znanje kako je Njezino Veličanstvo nedvojbeno
bilo odgovorno za raspuštenost na koju su se glasine odnosile. Nadaleko je
i naširoko bila poznata rasprava što su je ona i kraljica vodile o tome koja
od njih dviju treba imati prednost na dvoru i nositi kraljičine dragulje.
- Ne znam na što Vaša Milost misli - nedužno reče Elizabeta. Mislim
da znate, gospo čvrsto odvrati vojvotkinja. - A ja kažem da ste vrlo mudro
postupili došavši ovamo. Ili ste na to bili prisiljeni?
Raspoloženje u sobi postane napeto. Elizabeta je bjesnjela zbog tolike
drskosti. Bjesnjela je, ali se istodobno i plašila. Kakve li su glasine doprle
do vojvotkinje?
- Pozvala sam u posjet sestru, gospođu Astley, a gospi Elizabeti bilo
je drago što nas može počastiti svojom nazočnošću - reče gospa Denny,
mrvicu prebrzo.
- A ovdje mi je ukazana sjajna dobrodošlica - dometne Elizabeta. -
Cheshunt je krasna kuća.
- Teško da je tako krasna kao Chelsea ili Sudeley - oštro otpovrne
vojvotkinja Anne.
- Ah, no, s djetetom na putu, kraljica se lako umarala, a ja joj nisam
htjela biti na teret - reče Elizabeta, osjećajući se kao da se upušta u
oružanu borbu. - Njezino mi Veličanstvo redovito piše, a očekujem da ću
je opet vidjeti nakon poroda.
Uvidjevši da je pobijeđena, vojvotkinja se povuče. Osim ako nije
htjela, otvoreno vrijeđajući njihovu kraljevsku gošću, dovesti svoje
domaćine u neugodan položaj, nije smjela nastaviti pa se razgovor vrati na
dvorska govorkanja i sjaj Somerset Housea.
Unatoč povjetarcu koji je pirkao kroz otvorene prozore, Elizabeti je
bilo vruće. Ruke su joj bile ljepljive, a potočići znoja curili su joj niz vrat.
Okrutno zategnut steznik bio je nepodnošljiv i čeznula je za time da ga
zbaci sa sebe i nesputano se ispruži na postelji. Soba se zamrači, a uljudno
ćaskanje kao da je dolazilo iz sve veće daljine... Ona se zanjiše na stolcu.
- Gospo! - Kat joj priskoči i stade je tresti. - Je li vam dobro?
Elizabeta dođe k sebi, nesigurna u to što se maločas dogodilo s njom pa se
bez razumijevanje zagleda u odgojiteljicu. Krv joj je bubnjala u
sljepoočicama i jedva je mogla disati.
- Vruće mi je - prošapće i odjednom se obeznanjena svali na pod.
Bacivši se za njom, Kat padne na koljena, presretna što izdajničke znakove
trudnoće na ispruženu tijelu od vojvotkinjina sokolova oka i njezine
hinjene briznosti zaklanjaju široke suknje.
- Malo vina, sir Anthony! - zapovjedi, uzimajući stvari u svoje ruke.
Sir Anthony požuri poslušati je, a njegova supruga odnese pehar do
Kat. Kat je u međuvremenu bila podigla Elizabetu u sjedeći položaj i
laknulo joj je vidjevši da dolazi k svijesti.
- Popijte ovo - promrmlja primaknuvši pehar djevojčinim usnama. -
Evo, je li vam sada bolje?
- To su te godine - uslužno pripomene gospa Denny. - Oko petnaeste
sam i sama često padala u nesvijest. Evo, dopustite mi da vam pomognem
- reče pa pomogne Kat podignuti Elizabetu na noge.
S vašim dopuštenjem, Vaša Milosti, odvest ću je u postelju - reče Kat
pa izvede pitomicu kroz vrata, izišavši iz salona s iskrenim uzdahom
olakšanja. Stisnutih očiju promatrajući njihov odlazak, vojvotkinja je u
sebi jadikovala zbog nedostatka čvrstine u današnjih mladih djevojaka...

Istoga mjeseca Elizabeta primi pismo od gospodina Williama Cerila,

tajnika protektora Somerseta. Pisao joj je da je imenovan njezinim
nadglednikom kako bi joj pomogao u upravljanju posjedima što ih joj je
otac ostavio u miraz. Ton mu je bio uljudan i pun poštovanja.
Ona pođe k sir Anthonyju i pokaže mu pismo.
- Jeste li čuli za toga Williama Cecila? - upita ga, nadajući se da će se
domaćin malo smekšati u odnosu na nju. Još uvijek je bio beziznimno
uljudan, ali hladan u ophođenju, kao da je jedva u stanju zatomiti
negodovanje.
Sir Anthony uzme pismo i pročita ga.
- Poznajem ga - reče. - Pametan mlad čovjek, jedna od dvorskih
zvijezda u usponu. Sretni ste, gospođo, što ste ga dobili za nadglednika.
Njegova pamet i domišljatost doista su dojmljivi.
Vrati joj pismo, svečano se nakloni i iziđe. Elizabeta uzdahne - hoće
li on ikada popustiti ili joj oprostiti? a potom ponovno pogleda pismo
Williama Cecila.
Ako Vam ikada budem mogao učiniti bilo kakvu uslugu, ne
ustručavajte se zapovjediti mi, pisao je. Jednoga dana, pomisli Elizabeta,
mogla bi ga i uhvatiti za riječ. U međuvremenu mu otpise, s toplinom i
zahvalnošću: Nadam se da ću Vam jednoga dana moći osobno zahvaliti za
marnost s kojom vodite moje poslove.
Doskora se upustiše u prijateljsku prepisku i brzo uspostavivši trajan
odnos. Elizabeta otkrije da je bilo točno ono što joj je rekao sir Anthony:
Cecilov je um bio nevjerojatan, a imao je dara zaći ravno u bit pitanja i
pronaći najbolje, odnosno svakako najpragmatičnije rješenje. Ipak, osim
tih nedvojbenih sposobnosti, osjećala je i naklonost i nepokolebljivu
odanost prema njoj osobno, a u ovom ju je trenutku to neizmjerno
radovalo.

Prvi je tjedan u rujnu bio topao. Elizabeta je sada strogo boravila u

svojim odajama i dani su joj se teško vukli jer se bila dala nagovoriti da
meštru Aschamu dopusti povratak u Cambridge, a već ju je zamaralo
isključivo Katino društvo. Željela je izići i nečim se baviti, ali to je
jednostavno bilo nemoguće. Tako je sjedila, čitala, tu i tamo nešto
prevodila i općenito svojim prigovorima dovodila Kat do ludila.
 - Tako se dosađujem - počela je gunđati jedne večeri.
- Onda nađite nešto čime ćete se zaposliti - prasne Kat. - Dokone ruke
đavo upošljava, ne zaboravite.
- Što da radim? - zastenje Elizabeta.
- Recimo, završite ono odijelce što ste ga započeli vesti za kraljičino
dijete - predloži Kat.
Elizabeta razmisli o tome.
- Izvrsno - uzdahne. - Ali, prvo moram otići obaviti nuždu. Našavši se
nasamo i zadigavši skute, zbuni se zapazivši krvave mrlje na bijeloj
podsuknji i čarapama. Lagano uznemirena, pograbi komad tkanine i njime
se potapka po stidnim dijelovima. I na tkanini se pokaže krv. Elizabeti
zastane dah. Što bi to moglo značiti?
Naguravši drugi komad platna između nogu, teško iziđe iz nužnika i
vikne: - Kat... upomoć, krvarim!
- Krvarite? - javi se odgojiteljica. - Oh, Gospode mili! Gle, dijete, ne
uzrujavajte se. Pođite i ležite u postelju. Idem po sestru.
Do trenutka kada je stigla gospa Denny već su bili počeli grčevi -
tupa, nemilosrdna, opetovana bol u Elizabetinu trbuhu i križima. Djevojka
je ležala i trljala se po tim mjestima, tiho stenjući.
- Bojim se da joj prijeti pobačaj - reče gospa Denny. Elizabeta nije
znala treba li se radovati ili plakati zbog toga.
- Treba nam pomoć - reče Kat. - Ona je druga u prestolonasljednom
redu. Ne možemo se izložiti opasnosti da nastrada. Već je u petom
mjesecu i ovo joj možda neće biti lako.
Elizabeta opet zastenje, ovoga put glasnije. U roku nekoliko minuta
bolje poče razdirati, postade oštra pa se ona strahovito uplaši.
- Ne smijemo dopustiti da se dozna za njezino stanje - podsjeti gospa
Denny sestru. - Čekajte... Znam što ćemo.
 Ženi koju u ponoć uvedoše u djevojčinu spavaonicu oči su bile
vezane, ali do tada je Elizabeti već bilo previše slabo da bi primijetila išta
od toga. Bolovi su sada bili oštri, probadajući je poput noža u donjem
dijelu trbuha, a leđa, trbuh, stražnjica i stidni dijelovi gorjeli su joj od njih
i sva joj je sila krvi curila iz utrobe. Bila je iscrpljena, grozničava,
ispaćena od mučnine i zbunjena.
Nakon što joj je sir Anthony skinuo povez s očiju, odvratio pogled od
postelje i nestao kroz vrata podsjetivši ih da mu pozvone kada se bude
mogao vratiti, babica zaškilji pri svjetlu vatre, shvati da se nalazi u
otmjenoj vlastelinskoj kući - iako samo nebo zna u čijoj - te dopusti da je
do postelje dovede lijepo odjevena gospa koja je tu očito bila glavna. Na
postelji je ležala mlada djevojka, vrlo svjetloputa, očito pri kraju
prijevremenog porođaja. Sredovječna žena s tjeskobom u očima sjedila je
uz nju.
Babica nije gubila vrijeme; dičila se svojim ugledom, iako je
sumnjala da će joj itko ikada odati priznanje za noćašnji posao.
Odgrnuvši okrvavljenu plahtu s djevojke, razmakne joj bedra pa se
dobro i dugo zagleda u ono što je ležalo između njih.
- Je li pobacila? - tiho upita starija žena. Djevojka je teško disala,
nesvjesna ičega oko sebe.
- Da - kimne babica. - Imate li platna?
Kat joj pruži komad platna. Babica se posluži njime da pokupi krvave
ugruške i jadno mrtvo ljudsko stvorenjce što se prerano rodilo. Potom
zatraži vode i ručnike te se pobrine za mladu majku koja se sada od
iscrpljenosti bila obeznanila.
Kada je Elizabeta, tako očišćena, mirno zaspala, žene pozvoniše i sir
Anthony se vrati.
- Gdje je? - upita.
- Mrtvo je - reče Kat bezizražajnim glasom. Pruži mu maleni
smotuljak, umotan u platno. On ga razmota i načas se zagleda u zgužvano,
ljubičasto lišće.
 - Je li rođeno mrtvo? - upita, bešćutna lica. Kat kimne.
- Onda mu ne trebaju naše molitve - reče smrknuto sir Anthony pa
bez ijedne riječi baci izgubljeno unuče kralja Henrika u vatru. Sve žene
dahnuše od užasa i negodovanja, ali on se i ne obazre na njih. Ponovno
stavi ogorčenoj babici povez na oči i izgura je iz sobe, ostavljajući
suprugu i Kat da u očaju stoje držeći ruke na ustima i promatraju kako
plamen uništava dokaze o Elizabetinu grijehu, dok je djevojka i dalje
drijemala, a soba se ispunjala groznim smradom pečenoga mesa.
Osjećaj olakšanja bio je nevjerojatan. Mogla se nositi s tupom boli i
krvarenjem što su se svakim danom smirivali; to nije bilo ništa prema
onome što je prošla. Bio je tu i pokoji ubod tuge, ali nije dugo trajao.
Važno je bilo jedino to da se izbavila iz nevolje. Bogu se učinilo
primjerenim kazniti je, ali se tada nekim čudom njegov gnjev ublažio.
Nepromišljeno je, to je sada shvaćala, bila u svakom pogledu dovela u
opasnost vlastiti život. Mogla je umrijeti pri porodu djeteta kojeg je
izgubila. Mogla je isto tako završiti u Toweru ili još gore od toga...
Nikada više, zavjetova se, neće staviti ugled na kocku, a kamoli
dopustiti bilo kojemu muškarcu da s njom postane toliko prisan da joj
napravi dijete. Cijelo je iskustvo bilo u svakome smislu užasno pa za svoj
spas nije mogla Bogu dovoljno zahvaliti.
- I ne znate koliko ste sreće imali - rekla joj je Kat odmahujući
glavom i promatrajući je dok je ležala u postelji, blijeda i iscrpljena nakon
muka koje je prošla.
Oh, znam, znam, pomisli Elizabeta.
- Nikada neću moći Bogu dovoljno zahvaliti na tome - reče. Nije
žalovala za mrtvim djetetom, nije čak ni pomislila zapitati što se dogodilo
s njegovim mrtvim tjelešcem.
- Svima govorimo da vas je nenadano uhvatila groznica - objasni joj
Kat, žlicom joj u usta ulijevajući malo krepke juhe. - Uskoro ćete biti na
nogama i snijet ćete se kretati.
Taj se dan brzo približavao. Elizabeta je sada ustajala iz postelje
tijekom poslijepodnevnih sati i sjedila na stolcu pokraj prozora. Vraćalo
joj se uobičajeno dobro raspoloženje. Život će se uskoro nastaviti
uobičajenim tijekom i o ovome nitko nikada ništa neće doznati.
Naravno, imala je na raspolaganju dovoljno vremena da razmišlja o
vlastitome položaju.
- Otpočetka sam bila u pravu - reče ona Kat. - Nikada se neću udati.
Ne bih mogla ponovo proći kroz ovakvo nešto.
- Budalaštine! - odvrati Kat. - Mnoge žene prolaze kroz to i žive kako
bi donijele na svijet gomilu zdrave djece. Neprirodno je za djevojku ostati
neudana. Prijeći ćete vi preko toga, pazite što vam velim.
- Hoću, prijeći ću preko toga - reče odlučno Elizabeta - ali sada sam
više nego ikada uvjerena u prednosti toga da se ne udam.
Kat uzdabne. - To sada kažete, ali ćete se možda predomisliti kada se
pojavi kakav drugi pristao muškarac.
- Ne mislim tako. - Elizabetino je lice bilo kruto. - Nikada neću
dopustiti da me ljubav zaslijepi i oduzme mi zdrav razum i pamet. Mora
da me bilo uhvatilo ludilo.
- Kažu da ljubav i jest oblik ludila - zamišljeno će Kat - a u vašem
slučaju to je vjerojatno bilo upravo tako.
- Ubuduće ću biti oprezna - uvjeravala ju je Elizabeta. - I dalje ću
nositi ozbiljnu odjeću i biti kreposna protestantska djevica.
Katine obrve poskočiše. - Djevica više nikada ne možete biti - reče
suho odgojiteljica.
- Ne, ali svijet mora tako misliti - reče Elizabeta, lecnuvši se u sebi. -
Nikada nikome neću dati povoda da posumnja u to. Dobila sam drugu
priliku i neću je uludo potratiti. Sepirit ću se svojim djevičanstvom onako
kako se druge žene šepire svojim čarima i ubuduće ću živjeti pobožnim
životom. Nitko neće nikada imati razloga baciti ljagu na moj ugled.
- Pa, došli ste k pameti - s divljenjem reče Kat. - Iskreno mi je
laknulo što to čujem. Ali, što je s admiralom i vašim osjećajima prema
njemu?
 - Ljubila sam admirala - prizna Elizabeta. - Bila sam luda za njim i
potpuno mahnita, a kraljici sam učinila veliku nepravdu, neka mi Bog
oprosti. Valjda ga još uvijek ljubim... ne mogu drukčije, ali ne na isti
način. Moja se ljubav sada prekalila zahvaljujući oprezu i razumu. Uz
Božju pomoć, možda ću ga i zaboraviti.
Polako ustane sa stolca oslanjajući se o naslone za ruke: noge joj još
uvijek nisu bile dovoljno snažne za hodanje.
- Mislim da ću časkom otpočinuti - reče, ali joj tada pogled privuče
naglo komešanje u dvorištu ispod prozora pa, pogledavši onamo, spazi
konjanika prekrivena putnom prašinom kako skače s konja i užurbano
ulazi u kuću.
- Na sebi ima kraljičinu livreju! Mislite li da dolazi sa sretnim
vijestima? - obrati se Elizabeta Kat koja je virkala preko njezina ramena.
- Poći ću dolje i raspitati se - reče Kat hitajući prema vratima. - Vi
samo legnite.

Elizabeta je ležala uspoređujući vlastito iskustvo s kraljičinim i

pitajući se kakav bi osjećaj bio roditi silno željeno i voljeno dijete. Uto
odjednom Kat, ozbiljna lica, uleti u sobu.
- Vijest je loša, bojim se, gospo! Tragična. Kraljica je donijela na
svijet kćer, ali se poslije razboljela od groznice. Umrla je, Bog joj dao duši
lako.
- Umrla?! - Elizabetin krik žalosno odjekne ložnicom. Nije mogla
povjerovati u to. Jadna kraljica Katarina koja joj je bila draga poput
majke. Pomisli kako neće moći podnijeti još i ovu tugu, povrh krivnje i
svega ostalog što se događalo u posljednje vrijeme. Osjećajući se krajnje
ucviljenom, brizne u glasan plač.
Kat se smjesta nađe uz nju, držeći je u zagrljaju.
- Pst, pst, milena. Kat je ovdje. Kat će uvijek biti uz vas, ako Bog to
dopusti.
Koliko god bila zaprepaštena tragedijom, nije mogla potisnuti opasan
osjećaj likovanja što je bujao u njoj otkako je doznala za smrt žene u kojoj
je oduvijek gledala suparnicu u borbi za Elizabetinu naklonost. Sada
Katarine više nema i Kat više nikada neće trpjeti onaj malodušni osjećaj
ljubomore i iznevjerenosti što ga je kraljičina ljubav prema pastorci
izazivala u njoj.
- Nije se mučila - reče Kat. - Umrla je posve kršćanskom smrću i
sahranjena je u kapelici u Sudeleyju. Gospa Jane Grey bila je glavna
žalobnica.
Elizabeta se nije obazirala na nju. Kat je pusti da se isplače, milujući
joj vlažne crvene uvojke na sljepoočicama.

- Jadna Jane - reče poslije Elizabeta, sada već nešto mirnije. -

Zaboravila sam na nju. Što će biti s njom?
- Pa, ne može ostati pod admiralovim krovom - primijeti Kat. - To ne
bi priličilo. Očekujem da će je poslati kući.
- Žao mi je zbog toga - reče Elizabeta. - Bila je sretna uz kraljicu baš
kao i ja.
Suze su ponovno navirale.
- Ima još nešto - brzo reče Kat. - Mislim da biste trebali znati kako je
admiral osobno poslao ovoga glasnika, i to posebno zato da vama donese
vijesti, gospo. - Ona duboko udabne. - Je li vam palo na pamet, Elizabeta,
da je njegovo lordstvo koje je željelo postati vašim suprugom nakon smrti
pokojnoga kralja, a voli vas i divi vam se, opet slobodan čovjek?
Elizabeta je preneraženo pogleda. Izraz njezina lica bio je nečitljiv.
- Sada ga možete dobiti, ako hoćete - reče Kat uz ohrabrujući
smiješak. - Pošto prođe dolično vrijeme korote, naravno. On bi se radije
bio oženio vama, da je imao priliku, nego kraljicom. A s obzirom na sve
što se dogodilo, možda bi se i morao vama oženiti. Uzeo vam je
djevičanstvo pa bi bilo pravo da od vas načini poštenu ženu.
Djevojka na postelji nije odgovarala. Šutnja potraje. Kat spazi kako
se Elizabeti vrat i lice oblijevaju rumenilom.
- Ne - reče Elizabeta.
 - Da! - uzbuđeno uzvikne Kat. - Da, gospo. Nećete poreći da i vi to
želite, pogotovo ako tako odobre lord protektor i Vijeće. U stanovitom
smislu već ste i udani za admirala, a kada kralj uvidi da upravo to želite,
dat će svoj pristanak, sigurna sam. Sve te gluposti kako se ne želite udati!
Ljubite admirala, i sami ste to priznali! Vrlo se ružno ponio kao muškarac,
ali bi vam bio vrlo dobar suprug.
Već ih je vidjela zajedno, tako lijep par, kako radosno koračaju
prolazom kroz crkvu, dobro se zabavljaju u postelji te sjede na čelu stola
okruženi sve većom obitelji sastavljenom od kerubinski dražesne djece. A
ona, Kat, uz njih uživa u svemu tome, vodi im kućanstvo, izdaleka napasa
oči na admiralu...
- Udajte se za nj, šarmantan je i naočit muškarac! - nastavi ona. - Vi i
on dobro pristajete jedno uz drugo, to u srcu i sami znate. A on je važan
čovjek u kraljevstvu, predodređen za velike stvari. Bio bi predivan suprug,
prikladna prilika za vas.
Duboko je u duši znala da upravo to želi i Elizabeta, čak i ako
djevojka toga sama nije svjesna.
- Ne mogu to podržati pa čak ni razmišljati o tome. Ne samo zbog
nedavne kraljičine smrti... tako sam odlučila - čvrsto izjavi Elizabeta.
- Shvaćam vas - popusti Kat, obuzdavajući se. - Ali, kada prođe
dolično razdoblje, ako admiral pokaže zanimanje za vas, kladim se da ćete
misliti posve drukčije.
- Ne - opet reče Elizabeta. Kat promijeni taktiku.
- Glasnik je rekao da je u ovom trenu milord najžalosniji i najtužniji
čovjek na svijetu - odade ona djevojci. - Bila bi prava ljubaznost pismom
mu izraziti sućut.
- Teško mogu povjerovati da mu je kraljičina smrt zadala toliku bol -
šmrcne Elizabeta, a glas joj je bio prepun sarkazma. - Ne mogu vjerovati
da ju je tako duboko ljubio. Ne, neću mu poslati nikakvu riječ utjehe jer
njemu utjeha i nije potrebna. A užasavam se toga da bi on mogao pomisliti
kako ga proganjam. To je posljednje što bih učinila.
- Znači, ne očekujete da ćete se udati za njega? - ustrajala je Kat.
 - Ne - po treći put reče Elizabeta.
Ali Kat još uvijek nije vjerovala da ona to ozbiljno misli.

Do listopada se Elizabeta bila već u potpunosti oporavila od pobačaja

i sve je bilo dogovoreno za njezin odlazak iz Cheshunta.
- Kralj vam je na raspolaganje stavio Hatfield House, gospođo -
obavijesti je sir Anthony, malo manje ukočeno nego što je za nj bilo
uobičajeno, jer mu je laknulo što će se napokon osloboditi neželjene
gošće. Elizabetina prisutnost u njegovoj kući nije mu donijela ništa osim
nevolja, a kraljevna je ovdje već i predugo boravila. Ipak, uvijek je bio
postojan u udvornosti prema njoj.
I Elizabeti je laknulo što se boravak u Cheshuntu primiče kraju -
zapravo, najradije nikada vise ne bi vidjela tu kuću niti bi se podsjećala na
muke kojeje ondje pretrpjela. A bit će lijepo vratiti se u staru kuću koju
poznaje još iz djetinjstva, kao gospodarica u vlastitome kućanstvu,
slobodna poći kamo god joj se prohtije. Korak joj je bio lagan dok je hitala
kroz svoje odaje, pjevušeći i prikupljajući svoje stvari da ih Kat složi u
velike putne škrinje. Kat je, naravno, bila tužna što se oprašta od sestre, ali
je i njoj već bilo dosta Cheshunta i blagoslivljala je dan kada su krenuli,
truckajući se u kočiji, dok su im sir Anthony i gospa Denny s trijema
mahali, iako trunčicu previše oduševljeno.

- Drago mi je što sam opet sa svima vama - obrati se Elizabeta

pripadnicima svojega kućanstva što su se bih okupili u velikoj dvorani
kako bi je dočekali. U Cheshunt je bila povela samo nekolicinu posluge,
dok su drugi neko vrijeme ostali u Chelseaju, a potom došli u Hatfield sve
pripremiti. - Vjerujem da su se admiral i pokojna kraljica dobro brinuli o
vama.
Je li joj se to učinilo ili je uočila nekoliko kradomičnih podsmijeha,
razmijenjenih šapata i prikrivenu zluradost među svojim ljudima? Nije
bila sigurna u to, ali joj svejedno malo zasmeta. Pa valjda se ništa nije
pročulo o onome što se dogodilo između nje i admirala?
 Ali, bilo se pročulo. Njezine su dvorkinje, one koje su bile u
Chelseaju, neprestano gledale u nju upućenim, uznemirujućim pogledom,
od kojega su joj obrazi gorjeli. Naravno, sjetit će se bučnih jutarnjih šala u
njezinoj spavaonici; njezine su sobarice tome u više navrata svjedočile, a
služinčadi ništa nije draže negoli raspravljati o osobnim stvarima svojih
gospodara. Pa, morat će se pouzdati u to da se zbog njihove odanosti puko
naklapanje neće pretvoriti u nešto zlokobnije. Barem je samo šačica
pouzdanih osoba znala za njezinu trudnoću, a na njih se moglo osloniti da
nikada neće progovoriti.
Kada je, kasnije toga dana, užurbano ušla u kuhinju, Kat se i sama
zbuni posvjedočivši naklapanju dvojice kuhinjskih pomoćnika.
- Kažu da je admiral bio sam s njom u spavaonici, i to više nego
jednom! - govorio je jedan od njih.
- Kladim se da znam čime su se zabavljah! - zlobno će drugi. - Igrali
su se one životinje koja ima dvoja leđa!
- A o čemu to vas dvojica zapravo govorite?! - drekne Kat, oborivši
se na njih kao anđeo osvetnik. Oba se dječaka uplašiše.
- Na sunce s tim! - navaljivala je ona.
- Samo govorkanje, gospojo. Nismo ništa loše mislili - ispričavao se
prvi mladić.
- Govorkanje o gospi Elizabeti? - htjela je znati Kat. Momci su
izgledali kao da im je neugodno. No, onda se uplete jedna od kuharica.
- Možda bi bilo dobro da znate, gospođo Astl’ey, kako se već dugo ni
o čemu drugome i ne govori... Žao mi je što to kažem.
- Onda moramo tomu stati na kraj! - uzvikne Kat užasnuto. -
Razgovarat ću s komornikom i upraviteljem. Takvo ogovaranje
nezasluženo narušava gospin ugled, a one koji ga šire može dovesti u
ozbiljnu nevolju.
Komornik i upravitelj pozvani su u salon na razgovor s
odgojiteljicom. Elizabetu je, bila je odlučila Kat, bolje iz svega ovoga
izostaviti.
 - To je kao da naredite plimi da se povuče - bespomoćno primijeti
upravitelj. - Nisam iznenađen što služinčad govorka, s obzirom na ono što
sam i sam čuo.
- To je krenulo od žena iz spavaonice gospe Elizabete - objasni
komornik. - Očito su se silno sablaznile nad onim čemu su ondje
svjedočile... iako ne tvrdim da znam ima li u tome išta istine. Žene,
dakako, jednostavno ne mogu šutjeti i sada cijelo kućanstvo bruji o tome.
- Morate im zapovjediti da prestanu - gnjevno naredi Kat. -
Zaprijetite im otpuštanjem ili kakvom god drugom kaznom, ali obuzdajte
imjezik.
- Dobro, gospođo Astley - reče komornik pa on i upravitelj odoše
odmahujući glavom.

Elizabeta je vidjela da joj je služinčad pokunjena, a nagađala je i

zašto. Slutila je da ljudi još uvijek između sebe šapuću o njoj, a znala je
uhvatiti i pokoji bestidan cerek. Obilazeći po kući, bila je svjesna da su svi
pogledi uprti u nju i da je predmetom mnogih prikrivenih nagađanja. Zbog
toga je bila još odlučnija ljudima ne pružiti nikakva povoda za daljnje
ogovaranje. Poče se odijevati strože nego ikada, u crne haljine visoka
ovratnika i bez ikakva uresa, osim što je oko vrata kao privjesak nosila
majčin inicijal i za pojas prikopčan minijaturni molitvenik. Pokazivala je
sklonost običnim kapicama s čednim crnim velom te je posvuda koračala
oborena pogleda i ruku kreposno sklopljenih sprijeda u struku. Mnogo je
vremena provodila na koljenima u kapelici.
- Znam način na koji možete zaustaviti govorkanja - reče joj Kat
jedne večeri dok su sjedile uz rasplamsalu vatru. - Udajte se za admirala.
- Ne - odvrati Elizabeta.
- Kladim se da ćete pjevati drukčiju pjesmu kada ga vidite - lukavo se
nasmiješi Kat. - Uskoro će vam se početi udvarati... pazite što vam velim.
- Iskreno se nadam da neće - reče zaprepašteno Elizabeta. - Bilo bi
prerano.
 - Sjetite se da nije gubio vrijeme ni kada je zaprosio kraljicu -
podsjeti je Kat.
- Otkrit će da sam ja tvrđega kova - namršteno reče Elizabeta.
- Saslušajte me, gospo, molim vas - ustraje Kat, pribjegavajući
očajničkim mjerama. - Vaš je pokojni otac kralj Henrik, blažen mu bio
spomen, želio da se udate admirala.
Elizabeta je zurila u nju.
- Moj je otac to želio? Ali, nije imao dobro mišljenje o njemu... čula
sam da se tako govori.
Kat je počinjala žaliti zbog svoje laži.
- Samo zato što mu je admiral bio suparnik kod Katarine Parr - reče.
- Sigurno je bilo još toga - odgovori Elizabeta. - Čula sam da mu je
otac odbio dopustiti službu u Regentskome vijeću. Da se nije pouzdavao u
njega.
I bio je u pravu, pomisli.
- Pa, možda sam ja nešto pogrešno shvatila - nadmeno će Kat - iako
znam što sam čula. Bio je dovoljno dobar za kraljicu pa zašto ne bi bio i za
vas? Zašto biste toliko okolišali udati se za njega? To bi bilo dobro za vas,
pogotovo sada. Kraljicaje umrla, Bog joj dao duši lako, pa više nemate
moćne zaštite. Kao suprug, admiral bi se savršeno uklopio u ulogu
zaštitnika.
- Ne! - ponovi Elizabeta, ovoga puta oštrije pa se okrene na drugu
stranu, jasno pokazujući da se o tome više neće govoriti.
Ali Kat nije tako lako odustajala. U svakoj bi prilici veličala
admiralovu privlačnost i vršila pritisak na Elizabetu da ga prihvatiti kao
prosca.
- Pa, još mi nije ni pristupio - reče djevojka.
- Oh, hoće, samo ako za to dobije priliku - uvjeravala ju je Kat,
unaprijed uživajući u predviđenim čarima života u kućanstvu
novovjenčanoga para, gdje će ona svime upravljati, naslađivati se
njihovom uzajamnom ljubavlju, podizati njihovu djecu, tkati tajne
maštarije o admiralu te ostarjeli poštovana, čašćena i potrebna.
Elizabeta je žalila što uza se nema još nekoga kome bi se mogla
obratiti za savjet, ali u kući nije bilo nikoga drugog. Zapita se bi li se
mogla povjeriti Williamu Cecilu, no onda bolje promisli o tome jer bi on,
kao tajnik lorda protektora, možda smatrao svojom dužnošću obavijestiti
gospodara o onome što se sprema. Kat je bila u pravu: doista joj je
potreban zaštitnik, kao oklop protiv svih govorkanja i njezina duboko
usađena straha da bi istina o njoj mogla izići na vidjelo. A s admiralom se
dobro slagala - i predobro, pomisli uz neželjen drhtaj zbog nikada
zaboravljena užitka - no to sada u potpunosti pripada prošlosti. Smatrala
ga je nevjerojatno privlačnim muškarcem, kao i izvanredno zabavnim
društvom. S obzirom na njezin nezakoniti položaj, on bi bio dobra prilika,
možda i najbolja kojoj bi se mogla nadati, jer su svi dosadašnji pregovori
za sklapanje braka s plemićem kraljevske krvi pali u vodu zbog njezine
nezakonitosti. S druge strane, sada je druga u prestolonasljednom redu i
uživa viši položaj od admirala pa on ne bi samo tako mogao zaprositi
njezinu ruku. Dakako, tu je i opasnost da će svaki drugi suprug otkriti kako
nije djevica i možda njezin grijeh izložiti pred cijelim svijetom. No opet,
uda li se za Thomasa Seymoura, ponovno se izlaže opasnosti i jadima
trudnoće i poroda, a takvi su je izgledi užasavali. Što da učini? Danonoćno
se mučila mislima o tome.

- Malo sam razmišljala o admiralu - reče ona jednoga dana Kat dok
su sjedile za večerom. Zapravo, posljednjih tjedana jedva da je mislila o
čemu drugome.
- I što ste smislili? - upita Kat, ne posve nehajno kao što je kanila, jer
je jedva uspijevala zatomiti uzbuđenje.
- Da bih se možda mogla udati za njega ako me zaprosi - oprezno reče
Elizabeta. - Možda, kažem. To će ovisiti o nekoliko stvari. Za početak, od
njega nema nikakvih naznaka da se želi oženiti mnome.
- Oh, bit će ih - zacvrkuće Kat, nabadajući nožem komad pečene
svinjetine. - On vas i te kako ljubi, znam to. I on je najviši neoženjeni
plemić u ovoj zemlji.
 - Možda i govorite istinu - odvrati zamišljeno Elizabeta. - No, iako bi
me on sam možda i htio uzeti za ženu, mislim da se Vijeće neće suglasiti s
time, jer Vijećem upravlja lord protektor, a njime pak upravlja njegova
supruga koja mrzi admirala zbog toga što se bio oženio kraljicom. Neće
mu dopustiti da se oženi kraljevom sestrom i tako se još više uzdigne.
Kat se snuždi. O tome nije razmišljala.
- Možda ste u pravu - reče nevoljko.
- A bilo bi previše opasno vjenčati se bez dopuštenja Vijeća, kao što
su učinili admiral i kraljica - istakne Elizabeta. - Kraljica nije bila
kraljevske krvi. Ja jesam.
- Mogli biste čekati dok kralj ne bude proglašen punoljetnim pa onda
od njega zatražiti dopuštenje - optimistično predloži Kat.
Elizabeta odloži ubrus i iskapi pehar.
- Kat, njemu je tek jedanaest. Morali bismo čekati najmanje četiri
godine. Možete li zamisliti admirala da toliko čeka? Ne, njemu su potrebni
sinovi koji će ga naslijediti pa će se time morati uskoro pozabaviti.
Ona uzdahne. - Čak i da zatraži moju ruku, ne vidim kako bi brak
između nas dvoje ikada bio moguć.
- Mora postojati način - reče odlučno Kat. Nije kanila dopustiti da joj
išta zamrači svijetlu budućnost.
Elizabeta je drhtavo stajala promatrajući zapečaćeno pismo što ga je
držala u ruci. U pogledu rukopisa nije bilo zabune.
- Pa, zar ga nećete otvoriti? - potakne je.Kat.
Bile su same u Elizabetinoj spavaonici i bilo je malo vjerojatno da će
ih itko ometati.
Drhtavim prstima djevojka raskine pečat i razmota papir. Riječi,
ispisane crnom tintom i kićenim rukopisom, zaplesaše joj pred očima pa
joj je trebao časak da razabere njihov smisao.
Nije bilo riječi o ljubavi, samo službeni pozdrav.
 Za kraljevne je prikladno da se udaju, a bolje je da to bude na
području kraljevstva nego u nekoj stranoj zemlji. Pa zašto seja, čovjek
kojega je uzdigao Vaš otac kralj, ne bih smio oženiti Vama? Ako biste mi
učinili čast dajući mi svoju ruku, bio bih najsretniji živi čovjek. S
nestrpljenjem očekujem Vaš odgovor.

Na kraju je stajao još kićeniji potpis.

- Moli me da se udam za njega - reče Elizabeta naposljetku,
ravnomjerno dišući da bi smirila lupanje srca.
- Što sam vam rekla?! - s likovanjem uzvikne Kat. - Morate mu što
prije odgovoriti.
Elizabeta je prestravljeno pogleda.
- Odgovoriti? Jeste li poludjeli? - odvrati. - Neće biti nikakva
odgovora. Ne želim se pokazati previše nestrpljivom, a osim toga, on se
najprije trebao obratiti Vijeću prije nego što će meni predložiti brak.
- Kako znamo da nije? - upita Kat.
- Bilo bi glupo pretpostaviti da jest! - odvrati Elizabeta.
- Onda, što ćete učiniti? - upita Kat, u panici da će joj najdraže
zamisli propasti.
- Ništa - reče Elizabeta. - Draga Kat, znam da to želite radi mene i,
otvoreno govoreći, mislim da to i sama želim, ali ako se admiral dovoljno
oduševljeno zanima za mene, moja ga šutnja neće odvratiti. Pazite što vam
velim, neće odustati!
Elizabeta je ležala prevrćući se po postelji, ponovno se hrvajući s
istom nemogućom dvojbom. Još uvijek se sjećala slatkoga užitka i
uzbuđenja što ih je admiralova prisutnost u njoj izazivala, žudeći za time
da ih opet osjeti, ali u umu joj je svježije bilo sjećanje na strah i bol,
krvavi pobačaj, kao i pomisao na Tower i stratište što su se uzdizali nad
njom poput sablasne prijetnje.
U braku s admiralom, međutim - valjano blagoslovljenom braku -
možda bi drukčije razmišljala. No, bi li čak i to imalo moć iz njezina uma
odagnati užase koji su sada za nju povezani s brakom i trudnoćom?
Usuđuje li se to staviti na kocku?

William Cecil pisao joj je s dvora. U njegovu je pismu bilo puno toga
o politici i društvenim govorkanjima, ali Elizabetin pogled smjesta
privukoše njegove riječi o admiralu.
Njegovo je slavohleplje svima jasno vidljivo, pisao je Cecil, očito tek
usputno. Po mojemu je mišljenju on neumjeren čovjek koji će na kraju loše
završiti.
Je li ovo svojevrsno upozorenje, pitala se Elizabeta. No, otkuda bi
Cecil znao što se događa? Osim ako, dakako - ne dao Bog! - admiral nije
bio neoprezan pa su se proširile glasine. Ona zadrhti, a potom žurno
dohvati pero.
Što se tiče admirala, napiše, i to nakon nekoliko redaka namjerno
posvećenih odgovorima na druga pitanja u Cecilovu pismu, uvijek sam ga
smatrala nepromišljenim i sklonim budalastim maštarijama.
Tako, pomisli. Ovo bi trebalo okončati svako nagađanje i govorkanje.

- Za Božić odlazimo na dvor! - uzbuđeno najavi Elizabeta. - Moj brat

kralj poslao nam je poziv. Uistinu, bojala sam se da me Njegovo
Veličanstvo zaboravilo jer toliko tjedana nisam od njega primila ni riječi.
- To je predivna vijest, gospo! - oduševljeno će Kat.
- Ali, nećemo biti smješteni u Whitehallu jer to ne bi bilo dolično,
piše on. On nije oženjen pa na dvoru nema žena. Moramo odsjesti u
Durham Houseu na Strandu... otac mi ga je ostavio, sjećate se, - Elizabeta
je gotovo poskakivala od ushićenja. - Oh, kako će biti dobro opet poći u
London! Nadam se da će i sestra Marija biti na dvoru jer mi u posljednje
vrijeme silno nedostaje.
- Ali Durham House već godinama zjapi prazan - reče Kat. - Trebat će
ga u najmanju ruku očistiti i prozračiti.
- Onda pošaljimo gospodara Parryja s nekoliko sluga kako bi se
osiguralo da sve bude pripravljeno kako treba - predloži Elizabeta.
 - Dobra zamisao - složi se Kat. Pitala se hoće li i admiral biti na
dvoru za Božić.

- Žalim, gospo, ali lord protektor dao je u Durham House smjestiti

kovnicu novca - potreseno reče Thomas Parry, izgledajući skršeno.
Elizabeta ga je poznavala kao čestita, poštena čovjeka, čak iako je volio u
sve pomalo zabadati nos, ali je isto tako bio i plah. Sumnjala je da je iole
prosvjedovao zbog prisvajanja njezina vlasništva.
- Je li njegovu lordstvu bilo poznato da Durham House pripada meni?
- propitkivala ga je.
- Oh, ne, gospo - reče Parry uvijajući šeširić u rukama. - Nije ništa
znao o tome. Silno se ispričava i moli Vašu Milost za oproštenje. Žali,
međutim, što će morati tražiti vaše razumijevanje za još neko vrijeme jer
se kovnica ne može lako preseliti, posebice ne u božićno vrijeme.
- O tome se ne treba brinuti - reče Elizabeta. - Pronaći ću smještaj
negdje drugdje.
Ali gdje, zapita se. I odmah joj misli - kako se to često događalo tih
dana - odlutaše na admirala, a potomjoj na pamet pade...
- Pitat ćemo mojega dragog očuha admirala može li nam kako
pomoći! - vragolasto izjavi.
Kat, sjedeći s pletivom uz vatru, podigne pogled u oduševljenu
iznenađenju.
- Gospodaru Parry, molim vas, vratite se na dvor i pitajte admirala
zna li za kakvu kuću koju bih mogla koristiti tijekom posjeta Londonu -
nastavi Elizabeta.
- Dobro, gospođo - promrmlja Parry, ne uživajući u izgledu za još
jedno putovanje do Londona po hladnoći i kiši, i to usred prosinca.
 - Gospodaru Parry! - uzvikne admiral, pljesnuvši Velšanina po
ramenu i usmjerivši ga prema toplini ognjišta. - Budite mi dobrodošli.
Skinite taj vlažni ogrtač. Fowler u! Ručnik za gospodara Parryja, i to brzo!
Njegov čovjek se hitro udalji.
Parry se ogledavao oko sebe. Dvorski stan u kojemu se bio smjestio
admiral gledao je na željeznosivu Temzu. Bio je to, naravno, jedan od
boljih stanovajer je milord brat lorda protektora i kraljev ujak pa je imao i
vlastiti nužnik. Na komodi su bih izloženi srebrni pladanj i portret pokojne
kraljice Jane, admiralove sestre, koja je na njemu blistala u zlatnome
damastu. Parryju se nije baš činila ljepoticom - bila je previše bljedunjava
za njegov ukus.
Admiral ga posluži čašom vina i pozva ga da sjedne.
- Što mogu učiniti za vas, gospodaru Parry? - zapita.
- Dolazim od gospe Elizabete - izjavi Parry.
- Ah! - Bijeli zubi bljesnuše u širokom osmijehu. - Čekao sam na
vijesti od nje. Vjerujem da je dobro.
- Posve se oporavila - reče Parry. - Dugo se nije osjećala dobro.
Groznica, znate.
- Bilo mi je žao to čuti - reče admiral postajući lagano nestrpljiv.
Kada će Parry prijeći na stvar?
- Njezina će Milost za Božić doći na dvor - reče mu Velšanin.
- Durham House, gdje se imala smjestiti, zauzeo je lord protektor i
ondje smjestio kovnicu novca. Gospa me poslala da pitam vaše lordstvo
zna li možda kakvo mjesto gdje bi se u Londonu mogla smjestiti.
Pametna mala drznica, pomisli Seymour. Ovo je, znači, njezin
odgovor na moje pismo: molba za pomoć. Sama se ni na što ne obvezuje i
drži me u neizvjesnosti. Morao se diviti toj lukavosti.
- Gospodaru Parry - govorljivo reče - moja kuća, Seymour Place, sa
svim pokućstvom i opremom za kućanstvo stoji gospi Elizabeti na
raspolaganju kad god joj ustreba.
 To je vrlo velikodušna ponuda, milorde - izjavi Parry kojega se to
silno dojmilo.
- Uvijek sam gajio posebnu naklonost prema gospi Elizabeti - reče
admiral. - Pokojnaje kraljica, Bog joj dao duši lako, imala o njoj vrlo
visoko mišljenje.
On uzdahne.
Parry se lagano namršti. Ako u glasinama ima istine, njegov srdačni
domaćin doista gaji posebnu naklonost prema Elizabeti - i previše
posebnu.
- Silno bih je želio ponovno vidjeti - reče Seymour. - Možda bih je,
kada sljedeći put bude u Ashridgeu, mogao posjetiti jer su i moji posjedi u
blizini.
- Siguran sam da bi Njezina Milost rado primila vaše lordstvo - reče
mu Parry.
- Kada dođe na dvor - nastavi admiral - smijem li predložiti da
zamoli suprugu lorda protektora za pomoć pri povratu kuće u Londonu. Tu
joj je kuću, zar ne, ostavio pokojni kralj?
- Oh, da - potvrdi Parry.
- Koje su joj zemlje još dodijeljene? - htio je znati admiral. Parry ih
ukratko nabroji.
- Je h kralj Eduard potvrdio njezino pravo na njih? - ustrajao je
njegov domaćin.
- Još nije odgovori Parry, pitajući se kamo sve to vodi.
- Onda, mali savjet - reče povjerljivo admiral. - Njezina Milost
također može zamoliti vojvotkinju od Somerseta da joj pomogne u
zamjeni tih zemalja za posjede u jugozapadnoj Engleskoj, u blizini mojega
dvorca Sudeleyja. I sam ću dometnuti koju dobru riječ u njezinu korist.
Nego, koliko gospa Elizabeta ima služinčadi?
Ovo počinje nalikovati na saslušanje, učini se Parryju dok je brzo
računao u glavi.
 - Desetero - reče.
- A koliko troši na izdatke za kućanstvo?
- Njezina je Milost brizljiva s novcem, milorde. Osobno vodim
njezine račune. - Pa spomenu nekoliko brojki.
- Ah, mislim da bih i u to mogao unijeti neka poboljšanja -
samouvjereno reče admiral. - Uspijevam na koječemu uštedjeti u
vlastitome kućanstvu, a bio bih sretan da vam mogu prenijeti svoje
iskustvo, ako će to kako pomoći.
- Polaskan sam što je vaše lordstvo spremno udostojati se da mi
pomogne - iskreno reče Parry.
- Možda bih trebao reći da unaprijed razmišljam o vremenu kada će
se naša dva kućanstva možda ujediniti - otkrije admiral namignuvši.
Parry razabere što je kazao i suglasi se s njim. Po njegovu shvaćanju,
mlada gospa ne bi mogla bolje učiniti nego se u braku združiti s
admiralom, očito istinskim plemenitašem, bez obzira na sve što se o
njemu govori.

Kada mu konj zakaska prema lukom nadsvođenom prolazu ispod

ulazne kule u Hatfieldu, Parry ugleda gospu Elizabetu kako umotana u
krznom podstavljen plašt sa psima prolazi kroz perivoj.
- Gospo! - vikne zaustavljajući se pa sjaši. Elizabeta mu domahne i
ubrza korak idući prema njemu, dok su joj psi lajali oko skuta.
- Sretna li susreta, gospodaru Parry! Jeste li vidjeli admirala? - upita
ona.
- Da... i bio je silno uslužan. Kaže da vam je Seymour House na
raspolaganju kad god vam ustreba.
- Neobično ljubazno od njega! - uzvikne Elizabeta pljesnuvši rukama.
Obrazi su joj bili rumeni, i to ne samo od studeni ili ubrzana hoda. -
Zahvalit ću mu pismom.
- Njegovo lordstvo nije govorilo samo o smještaju - reče Parry.
Elizabeta je zurila u njega, pomalo bez daha.
 - Nego? - upita.
- Raspitivao se o vašim imanjima i rashodima... poslije ću vam sve
objasniti. No, na kraju je rekao da je samo pitanje vremena kada će se vaša
dva kućanstva ujediniti. Shvaćate li što je time mislio reći, gospođo?
- Znam da se admiral želi mnome oženiti - reče ona, sretna što se
može povjeriti Parryju čija su odanost i privrženost bile neupitne.
- Uistinu, gospo, ne biste mogli dobiti bolju ponudu - uvjeravao ju je
Velšanin. - Milord je vrlo ljubazan i obazriv gospodin, a na srcu mu je
vaša istinska dobrobit. Po mojemu skromnom mišljenju, to bi za vas bio
dobar brak, ako se Vijeće s time suglasi, dakako.
Elizabetino se držanje neznatno promijeni.
- Ako se Vijeće s time suglasi - hladno reče. - Kada na to dođe red,
učinit ću onako kako me Bog naputi.
Okrene se i pođe malo dalje putem, trljajući ruke da ih zagrije. Znala
je da se koleba u svojoj odlučnosti i nije mogla samu sebe razumjeti. Ljubi
admirala, zar ne? Svakako uživa u njegovu divljenju i voli s njime
očijukati. A njegova joj je prosidba jednako toliko polaskala koliko ju je i
uznemirila. Ipak, kad god joj se valja obećati, otkriva da to ne može
učiniti. Čas se zagrije za nj, a čas ohladi prema njemu. To joj se nije činilo
smislenim. Možda su užasne posljedice onoga njihova jednoga jedinog
snošaja imale na nju štetniji utjecaj nego što je mislila. Ili je u pitanju bilo
to što je u srcu znala da se taj brak nikada neće imati prilike sklopiti - da
se izlaže opasnosti čak i razmišljajući o tome?
Jedva je čekala čuti admiralov odgovor na njezin zahtjev. Ipak, čim
joj je Parry ukazao na prednosti braka između njih dvoje, njezina je
uzbuđenja nestalo i zamijenio ga je strah - da, točno to, strah. I dašak
ljutnje, jer je počinjala sumnjati kako je admiral naveo Parryja da je
potakne na prihvaćanje njegove prošnje.
Parry je još uvijek stajao ondje gdje ga je ostavila, zgrbivši se pod
plaštem. Ona se vrati do njega.
- Tko ti je naredio da mi kažeš da prihvatim admiralovu bračnu
ponudu? - htjela je znati.
 - Pa, nitko, gospo - odgovori Parry. - Samo sam stekao dojam da bi
milord bio za vas dobar muž. Nakane su mu ozbiljne, znate. Čak je
predložio da posjede koje ste dobili u miraz zamijenite za drugo zemljište
koje leži blizu njegovih u jugozapadnoj Engleskoj.
- Zar uistinu! ogorčeno uzvikne Elizabeta. - Što znači takav
prijedlog? Zar moju ruku prosi samo zato da bi svoju položio na moj
posjed?
- Ne znam, gospo - zbunjeno je prosvjedovao Parry - ali siguran sam
da on iznad svega vas želi za suprugu.
- Što je još rekao? - sumnjičavo upita Elizabeta. Predložio je da se
uteknete supruzi lorda protektora radi pomoći u zamjeni posjeda i
povratka Durham Housea - nevoljko se odvaži Parry.
- Neću se truditi da steknem naklonost te nesnosne žene - bi jesno će
Elizabeta. - Kada sljedeći put vidite admirala, možete mu reći da ne želim
imati ništa s njom. A sada mislim da biste trebali poći do gospođe Astley i
ispripovjediti joj sve o svojemu susretu s admiralom jer ne želim znati
nešto što ona ne bi znala. Neću imati mira dok joj sve ovo ne
ispripovjedite.
Nitko, razmišljala je kada se ukoreni Parry ponovo uspeo na konja i
odjahao, nikada ne smije imati povoda optužiti je za potajne dogovore s
admiralom, i to posredstvom vlastitoga rizničara.
Elizabeta se vrati u kuću i ondje zatekne Williama Cecila kako je
čeka s nekim spisima koje joj je donio na potpis.
- Nisam mogao odoljeti prilici da vam ih osobno dostavim, gospo -
reče joj on uz naklon. - Dugo vas želim upoznati.
Plavokosi plemenitaš rašljaste brade, oštrih izražajnih očiju i velika
kukasta nosa ostavi dubok dojam na Elizabetu. Iz njega su isijavale
čestitost i snaga. Nagonski osjeti da se može pouzdati u nj. A za to dobije
dokaz kasnije istoga dana kada se, nedugo prije nego što će on poći,
odvažila pred njime dotaknuti pitanja o admiralu.
- Trebam vaš savjet, gospodaru Cecile - reče mu dok su zajedno
prolazili dugačkom galerijom diveći se portretima što su ondje visjeli.
Cecil pričeka da ona nastavi. - Sjetit ćete se da smo se u pismima usputno
osvrnuli i na lorda admirala. Nedavno mi je ponudio pomoć u zamjeni
imanja koja sam dobila u miraz za neke druge zemlje. - Nije spominjala da
se te druge zemlje nalaze bhzu Sudeleyja. - A i gospodaru Parryju ponudio
se pomoći u uvođenju nekih ušteda u mojemu kućanstvu.
Cecil, koji je o admiralu bio čuo puno toga što mu se nije sviđalo, kao
i uvredljive glasine koje su ništarijino ime povezivale s Elizabetinim, u
svemu tome odmah nanjuši nešto sumnjivo. Protektor je glasine bio
odbacio kao puko govorkanje, ali je Cecil osobno sumnjao da je Elizabetin
dobar glas na neki način doista bio ugrožen paje bio odlučan zaštititi je.
Ako se nešto dogodi kralju Eduardu - Bože oslobodi! - onda je Elizabeta
protestantska nada u budućnost, a zbog togaje on, Cecil, bio spreman za
nju, ako treba, i život dati.
- Smijem li vam ponuditi mali savjet, gospo? - upita. - Ne dopustite
admiralu da vam se miješa u novčane poslove. To ne bi bilo pametno.
Sudim da on nije osoba na koju bi se trebalo oslanjati.
Elizabeta je časkom šutjela.
- Zašto to kažete? - stade ga propitkivati.
- Radim za njegova brata - osmjehne se Cecil. - On ga poznaje bolje
nego itko drugi, a još mu nije povjerio nikakvu političku dužnost. Kao ni
vaš cijenjeni otac, kralj Henrik. Tko sam ja da dovodim u pitanje mudrost
dvojice tako uglednih državnika?
Elizabeta će oprezno:
- Ipak, čini se da je admiral u središtu raznih poslova.
- On voli misliti da je tako - odvrati Cecil - ali njegova je veličina u
velikoj mjeri tek u njegovoj glavi. Ne bi se bilo pametno previše splesti s
njime, gospo. Uvjeravam vas, govorim isključivo za vaše dobro.
- Zahvaljujem vam na savjetu - s olakšanjem reče Elizabeta, a ipak
malo ražalošćeno.

Kada je William Cecil otišao, ona se izgovori na glavobolju i rano

ode u postelju, osjećajući potrebu o svemu razmisliti. Bila je umorna od
svega: od kolebljivih čuvstava, od smišljanja strategije kojom će osigurati
dozvolu za brak, od svih spletaka i skrivanja. A sada se još pokazalo da
admiral nije onakav kakvim se čini.
Ostavi se toga, pomisli. Prepusti sve Bogu i Vijeću. Za admirala se
može udati samo uz suglasnost Vijeća, to je sada jasno shvaćala. Pa neka
se admiral obrati Vijeću i neka ono odluči o njezinoj sudbini. Ako odgovor
bude nepovoljan, ona tome neće prkositi. Pošto je jednom izbjegla
opasnosti, i to nedavno, nema namjeru ponovo se izlagati tome.

Sredinom prosinca Kat doputuje u London kako bi nadgledala

uređenje Seymour Housea za Elizabetin boravak. Tu naiđe na gospu
Tyrwhit, daleku rođakinju kraljice Katarine. Kat smjesta osjeti odbojnost
prema toj ženi, sredovječnoj matroni kisela lica, koja je stalno nabirala
nos kao da osjeća nekakav zadah, a bila je i nepodnošljiv snob.
- Tko ste vi? - oholo je ispitivala Kat pošto joj najaviše odgojiteljicu.
- Odgojiteljica gospe Elizabete - nakostriješi se Kat - i došla sam se
pobrinuti da sve bude spremno za nju.
- O, da, sjećam vas se. Pa, ja uskoro odlazim. Moj je suprug na dvoru,
tako da sam pozvana provesti Božić s vojvotkinjom u Somerset Houseu. -
Pomno promotri Kat, skupivši svijetloplave oči. - Jamačno znate što se
govorka o gospi Elizabeti i admiralu? - upita.
Odmah na oprezu, Kat oštro upita: - Što se govorka? Da je brak na
vidiku - reče joj gospa Tyrwhit. - Zadržao je u kućanstvu družbenice
pokojne kraljice pa ljudi zaključuju da je to učinio radi gospe Elizabete.
Puno se govori o tome da će joj se uskoro početi udvarati.
- Puka besmislica, obično naklapanje - čvrstim glasom izjavi Kat,
iako se u sebi radovala ovome dobrodošlom dokazu o admiralovim
namjerama. - Ona se ne može udati bez pristanka Vijeća.
 - Točno - naglasi gospa Tyrwhit. - No, priča se i o tajnome dogovoru...
vjerojatno su i to samo glasine, kao što ste rekli. No, mislila sam da biste,
kao njezina odgojiteljica, trebali znati o čemu se šuška, tako da možete
biti na oprezu.
- Zahvaljujem vam - promrmlja Kat kroz stisnute zube.
Od svega joj srca lakne kada gospa Tyrwhit dva dana kasnije spremi
svoje torbe i ode iz kuće, a potom se, samo nekoliko sati nakon toga,
užasne primivši poziv da dođe u Somerset House.
Ondje ju je, u raskošnoj prostoriji s izrezbarenim stupovima i
kasetiranim stropom punim zlatnih ukrasa, čekala vojvotkinja Anne,
granitna lica, bahata i iznimno ljutita.
- Čujem stvari koje me uvelike brinu - poče oholo, ostavivši Kat da
stoji pred njom. - Neukusno govorkanje koje se i na dvoru i u gradu širi o
gospi Elizabeti i admiralu.
Kat osjeti ubod straha. Tko je progovorio? Još važnije, što je rekao?
- Kakvo govorkanje? - zapita.
- Da se on pretjerano zbližio s njome dok je bila u kraljičinu
kućanstvu. Da ste vi to ohrabrivali...
- To nije točno, gospođo! - ogorčeno je prekine Kat.
- Šutite! - zagrmi vojvotkinja. - Još nisam dovršila. Rekla sam da ste
ohrabrivali to zbližavanje tako što se niste dovoljno potrudili da ga
prekinete. Poričete li to?
- Zabrinula sam se i otišla kraljici zatražiti njezinu pomoć -
prosvjedovala je Kat. - Ali ona to nije shvatila kao nešto ozbiljno, a ne
biste to tako shvatili ni vi, gospođo, jer je sve bilo bezazleno.
Oprostio mi Bog ovu laž, pomoli se.
- Gospođo Astley - prosikće vojvotkinja - mogu vam reći da ima puno
ljudi koji to shvaćaju kao nešto ozbiljno. Služinčad govorka, a ishod je
toga da je gospa Elizabeta, sestra samoga kralja, postala predmetom općeg
ogovaranja. Priča se da ste nju i admirala ostavili same u njezinoj
spavaonici.
 Jednom ili dvaput dogodilo se da admiral dođe rano ujutro, a ja nisam
ni znala da je ondje, no nije nimalo hajao za moje molbe da s time
prestane - braneći se objasni Kat. - Onda sam otišla na razgovor s
kraljicom.
Ali vojvotkinja je bila neumoljiva.
- Čula sam malo drukčiju priču. Čini mi se očitim, gospođo Astley, da
vi niste vrijedni biti odgojiteljicom kraljevskoj kćeri!
- prosikće. - Odlučila sam postaviti nekoga drugog na to mjesto. Sada
idite, vrijeđa me i pogled na vas.
Kat se okrene, očiju zamagljenih suzama od bijesa i srama pa gotovo
potrči udaljiti se od vojvotkinje, znajući da ta strahovita žena, kao supruga
lorda protektora, doista ima moć maknuti je s njezina mjesta. Drhtala je
zbog te nepravednosti, kao i od straha da će vojvotkinja provesti svoju
prijetnju. Nije mogla podnijeti pomisao da se odvoji od Elizabete, koja joj
je bila kao rođena kći i u samome središtu njezina postojanja.
Još je gora od tih izgleda, međutim, bila spoznaja da se svi nalaze u
opasnosti. Ako se ikada pročuje makar i nagovještaj o onome što se doista
dogodilo, njihovi će neprijatelji - a vojvotkinja je zasigurno među njima -
udariti. Tada ih čeka Tower, stratište, i to bez ikakve milosti.

Vrativši se u Seymour House, Kat zanemari služinčad koja je od nje

tražila upute. Bila je previše uznemirena sve ih saslušati i razdirala ju je
silna potreba da se vrati u Hatfield. Ako se uspije ondje utvrditi,
iracionalno je mislila, mogla bi preduhitriti propast što im prijeti.
Elizabeta nikada, znala je to, ne bi pristala ostati bez žene koja joj je od
najranijega djetinjstva bila poput majke.
Pograbivši nekoliko stvarčica, potrpa ih u torbu i vikne konjušarima
da upregnu konje u kočiju. Potom požuri iz kuće.
Putem prema sjeveru imala je vremena razmišljati. Uvidje da je
pogrešno postupila potičući Elizabetu da se uda za admirala. Nikada se
nije trebala miješati u tako opasna pitanja. Istina, trebala se pokazati
čvršćom u Chelseaju, ali za tu je neodlučnost imala svojih razloga - koliko
god joj se nevjerojatnim sada činili, jer je bila bolno svjesna da je
ljubomori prema kraljici i vlastitoj zaljubljenosti u admirala dopustila da
joj utječu na prosudbu. A kada je pokušala prekinuti te ludorije, već je bilo
prekasno. Možda je čak i neizravno odgovorna za Elizabetin pad u grijeh.
Vojvotkinja je u pravu, nije podobna brinuti se o kraljevskoj kćeri - a
vojvotkinja, dakako, ne zna ni pola priče. Nitko to nikada i ne smije
doznati, zavjetuje se Kat. No, što je s Dennyjevima? Hoće li oni nešto
odati? A babica? Ipak, zašto bi itko od njih to učinio ako nitko ništa ne
posumnja, ako nitko ne bude postavljao pitanja. Čak i ako dođu u
iskušenje nešto odati, zbog prikrivanja istine izlažu se javnoj osudi ili
nečemu još gorem. Elizabetina je tajna skrivena, zauvijek skrivena, bila je
sigurna u to.
- Brzo ste se vratili - reče Elizabeta, zagrlivši Kat. Potom ugleda
odgojiteljičino lice. Izgledala je... uznemireno, opsjednuto. - Što se
dogodilo, draga Kat?
- O vama i admiralu govorka se po Londonu - izlane Kat. Elizabeta
problijedi, - Što se govorka?
- Nagađa se o vašemu braku - reče joj Kat. - On je kraljičine
družbenice nepromišljeno zadržao u svojemu kućanstvu... da služe vama
kada mu postanete suprugom, kako se govori. Bojim se da je admiral bio
vrlo nesmotren.
- Jeste li čuli išta drugo? - upita Elizabeta. Uplašene joj se oči
susretoše s Katinima.
- Ne, ništa više od toga - žustro reče Kat. - Ali, ono što sam čula
uvjerilo me u to kako sada nije vrijeme da razmišljate o braku s
admiralom. Nedvojbeno, takvo što neće biti moguće sve do kraljeva
punoljetstva. Jasno je kao dan da lord protektor i Vijeće nikada neće
pristati da se udate za milorda. Prema tome, dijete moje, bit će bolje da i
ne pomišljate na taj brak, s obzirom na njegovu malu vjerojatnost.
Elizabeta se malo opusti.
- Ne bojte se, Kat - reče. - Već sam i sama došla do toga zaključka.
Dugo sam i ozbiljno razmišljala o tome i svjesna sam svega onoga što je
sada na kocki.
 - Zahvaljujem Bogu na vašemu zdravom razumu - reče Kat,
osjećajući se nešto mirnijom.
- Ne brinite, držat ću se svoje odluke - uvjeravala ju je djevojka. Da,
ali hoću li i ja u tome uspjeti, pitala se Kat. A toliko sam to željela radi
vas. Radi svih nas.
- Možda bi bilo razborito da na kraju krajeva i ne pođemo u London -
reče Elizabeta. - Dajmo glasinama vremena da se slegnu. Ako ostanem
ovdje u Hatfieldu, neudana i živeći kreposnim životom, to bi svima trebalo
pokazati koliko su lažna ta govorkanja.
- Mislim da bi tako moglo biti najbolje - suglasi se Kat.
- Znači, sada se osjećate bolje kada smo se u tome složile, draga moja
odgojiteljice? - upita Elizabeta.
- Nešto sam spokojmja - slaže Kat.
Svakoga časa, svakoga dana mogao bi doći nalog o njezinu
otpuštanju. Nije imala srca reći to Elizabeti. A ujedno se nadala i molila
da to nikada ne bude ni primorana učiniti, da vojvotkinja popusti i prištedi
joj tešku bol zbog rastanka s voljenom pitomicom.
 14. 1549.

Uvečer uoči Bogojavljenja Kat Astley i Thomas Parry sjedili su uz vatru

zajedno ispijajući vrč medovine. - Pitam se kada će admiral nastaviti s
udvaranjem - reče Parry. - Primijetio sam da se on i Njezina Milost silno
dobro razumiju.
- I te kako dobro to znam - odgovori Kat - ali se više ne usuđujem
govoriti o tome. - Uz zastajkivanje i jad, objasni sve o vojvotkinjinoj
prijetnji. - Svejedno - dometne - osjećam veliku naklonost prema admiralu
koji je prema meni uvijek bio silno dobar, a i najuznositiji je plemenitaš,
morat ćete se s time složiti, pa mi je bilo drago kada sam doznala da želi
gospu Elizabetu za ženu. - Oči joj se zališe suzama. - Od svih muškaraca
na svijetu želim da njemu bude žena! - zajeca ona zarivši lice u ruke. -
Sigurna sam da bi Vijeće mogao nagovoriti na pristanak, samo kada bi
pokušao.
Parry nespretno pruži ruku i potapša njezinu.
- I vas je zanijelo zgodno lice, Kat - reče joj, iako ne neljubazno. - Ne,
pustite me da dovršim. Nisam više baš toliko siguran u admirala. Predugo
se u svemu ovome nećkao, a to i jest razlog zbog kojega ljudi govorkaju.
Zahvaljujući njegovu oklijevanju, okaljan je ugled gospe Elizabete. Neki
dan čuo sam od nekoga da je i sa svojom sirotom suprugom postupao
okrutno i nepošteno.
- Pih! Pih! - uzvikne Kat. - Znam ga bolje nego vi ili oni koji govore
loše o njemu. Znam da se želi oženiti gospom Elizabetom, a i ona to dobro
zna. On je odista ljubi, i to već dugo. Moram vam reći da je kraljica bila
ljubomorna zbog admiralove naklonosti prema mojoj gospodarici.
Povjerila mi je da ih je našla u zagrljaju. Zbog toga je Elizabeta i poslana
u Cheshunt.
 Parry razjapi usta.
- Znači, glasine su istinite? - upita vidno zaprepašten. - Bilo je
neprimjerene bliskosti između njih dvoje?
Vidjevši njegovu reakciju, Kat se zgrozi zbog toga što je previše
odala. Zalila je što nije radije pregrizla jezik: znala je da će ovo biti
uzrokom njezine propasti.
- Ne mogu ništa više reći - kaza razdražljivo. - Drugi ću vam put više
pričati o tome. Thomase, morate mi obećati da nikada nikome nećete
ponoviti ovo što sam vam rekla.
- Neću - reče Parry. - Znate da neću.
- Obećajte mi! - navaljivala je Kat.
- Ništa neću reći - ponovi on.
- Recite obećavam - zamoli ona.
- Dobro, obećavam da neću nikome ponoviti ovo što ste mi rekli -
izjavi Parry.
- To je dobro - reče mu ona - jer ako se to pročuje, Njezina će Milost
biti zauvijek obeščašćena i posve upropaštena.
- Radije bih dao da me divlji konji rastrgnu - uvjeravao ju je Parry.
Admiral je stajao pred bratom, kipteći od ljutnje. Kako ga se Ned
samo usuđuje pozvati kao kakva neposlušna školarca? Protektor je bio
kratak i odmah je prešao na stvar.
- Kažu mi da ste govorili o tome kako se spremate u Ashridge, u
posjet gospi Elizabeti - reče optužujućim glasom.
- Zar je postalo protuzakonito posjećivati vlastitu pastorku? -
podrugljivo će admiral.
- Govori se i kako se nadate oženiti njome - hladno reče Ned.
Seymour se neveselo nasmije.
- Ja? Da se ja oženim kćeri staroga Harryja? Sigurno mislite da sam
budala.
 - Budala koja zadržava družbenice pokojne supruge eda bi mogle
služiti novoj nevjesti. Budala koja se raspitivala o imutku gospe Elizabete.
Budala koja je, ako ima istine u glasinama, još za kraljičina života jurila
za tom djevojkom. Da nastavim?
- Slabo vam priliči, zaštitnice cijele Engleske, baviti se običnim
govorkanjima - odvrati admiral. - A sve ovo samo to i jest: govorkanje.
- Često, dragi brate, nema dima bez vatre - podsjeti ga Somerset.
Potom mu držanje postane ledeno. - Upozoravam vas, Tome, ako joj se
približite, poslat ću vas ravno u Tower.
- To bih volio vidjeti - odvrati mu Tom, a potom ljutita koraka iziđe iz
sobe. - Prije toga vidjet ću vas u paklu!

- Bože oslobodi! Admiral je u Toweru! - vikne Kat, pretrčavši kroz

Elizabetine odaje kao da je gone svi vrazi.
- Ne! zamuca Elizabeta, skočivši na noge i problijedjevši od prepasti.
Upravo je radila na nekom prijevodu s meštrom Aschamom koji se
nedavno vratio iz Cambridgea na njezin zahtjev da s njome nastavi pouku
te vijest očito potrese i njega.
- Od koga ste to čuli? - upita on Kat.
- Od Johna, mojega supruga - reče ona bez daha. - Bio je u Londonu
zbog nekoga posla pa je ondje čuo da se šuška o tome. Ljudi ni o čemu
drugome i ne govore. Čim je čuo cijelu priču, pojurio je ovamo što je brže
mogao. Oh, što će biti s nama?
Nije mogla prikriti očaj.
- Što se dogodilo? - navaljivao je Ascham.
- Čini se da je admiral bio upetljan u zavjeru protiv lorda protektora,
u vrlo opasan i glup pothvat, prema onome što sam čula. Ali, to nije sve.
Prije tri noći provalio je u kraljevu ložnicu u Hampton Courtu, s bogzna
kakvim zlim nakanama.
- Pa kako se uspio probiti pokraj straže? - prekine je Ascham.
 - Priča se da je imao krivotvoren ključ vrata kraljevskoga vrta. Ali,
kraljev je pas, dobar pas čuvar, glasno zalajao pa je, prije nego što je
tjelesna straža dotrčala, admiral iz pištolja pucao na psa i ubio ga. Uhitili
su ga pod optužbom za pokušaj kraljeva umorstva.
- To je besmisleno - primijeti Ascham. - Da je htio uzurpirati bratovo
mjesto kao lord protektor, sigurno bi kralja želio sačuvati na životu. Osim
ako, dakako, nije bio naumio oženiti gospu Mariju i zasjesti na prijestolje.
Ali ona je katolkinja, tako da je to malo vjerojatno.
Dok su njih dvoje razgovarali, Elizabeta je šutke sjedila, očajnički
pokušavajući shvatiti te vijesti i razmisliti koliko bi to moglo utjecati na
nju. Istodobno, bila je svjesna velike praznine koja će u njoj nastati zbog
tuge za admiralom. Naime, ako se ove optužbe pokažu istinitima,
muškarac koji joj je trebao postati suprugom mrtav je čovjek. Zacijelo bi
trebala biti u strahu za njega, udarati se u grudi i plakati dok joj srce ne
prepukne. Međutim, nije. Odjednom, u svjetlu toga što se upravo dogodilo,
vidje ga kao nepromišljena, plitka čovjeka koji nije mario ni za što i ni za
koga doli za sebe i koji joj je donio samo nevolje. Odjednom spozna da su
njezini osjećaji prema njemu tek puka zanesenost.
Sada se još bojala isključivo za sebe samu jer, ako budu ispitivali
admirala, kao što će zasigurno učiniti - da se i ne spominju oni koji su ga
dobro poznavali - njezino bi ime moglo biti povučeno u glib zajedno s
njegovim. A bilo je jasno da je u njegovim spletkama bilo daleko više toga
nego što je ona ikada sumnjala.
- Nije se namjeravao oženiti gospom Marijom - reče ona. - Kanio je
uzeti mene. Mislila sam da je to zato što me ljubi. - Glas joj se slomi. - A
sada vidim da je kroz taj brak snovao veću izdaju.
Kat je s ljubavlju zagrli, ali Elizabeta se nije dala utješiti.
- Ispitivat će nas - reče tmurno. - Moramo se pripraviti za to.
- Možda i ne dođe do toga - reče Ascham, bez puno uvjerenja.
- Bojim se da hoće - ustrajala je Elizabeta. - Svi moramo ostati čvrsti
i ništa ne priznati.
 Sutradan, upravo dok su prolazile velikom dvoranom, Elizabeta i Kat
začuše topot brojnih kopita. Nakon nekoliko časaka, na njihovo čuđenje,
kroz glavna vrata uletje Thomas Parry, tamnocrven u licu i s naherenim
šeširićem.
- Da se bar nikada nisam ni rodio, sada smo svi propali! - vikne kršeći
ruke. - Ovo vam mogu vratiti, gospo! - Rekavši to, strgne s vrata
rizničarski lanac, skine s prsta prsten pečatnjak pa oboje baci na pod i
jurne prema stubama što su vodile u sobu u kojoj je boravio zajedno sa
suprugom. Elizabeta je zinuvši zurila za njim, a Kat pritisne rukom usta i
stade cmizdriti.
Gotovo se smjesta potom na otvorenim vratima pojavi skupina lijepo
odjevene gospode. Elizabeta, pribravši se, u njima prepozna članove
Vijeća. Na čelu im je bio William Paulet, lord St. John, veliki upravitelj
kraljeva kućanstva, a iza njega je dolazio... Oh, ne, pomisli ona. Lice joj se
vidljivo smrkne kada ugleda sir Anthonyja Dennyja, onako ukočena u
mračnoj crnini: njega se bojala više nego ikoga drugog. Uz njega je bio sir
Robert Tyrwhit, suprug rođakinje pokojne kraljice o kojoj je Kat
svojedobno tako prezirno govorila - Kat koja je sada u nijemome užasu
piljila u posjetitelje.
Prisjetivši se svojega položaja, Elizabeta se uspravi u punoj visini i
staloženo sklopi ruke u struku. Sa zakašnjenjem, članovi Vijeća nakloniše
se.
- Gospodo, budite mi pozdravljeni - reče ona, trudeći se da joj glas
ostane miran. - Čemu dugujem zadovoljstvo zbog vašega posjeta?
- Vaša Milosti, bojim se da ima malo zadovoljstva u zadaći koja nam
predstoji - reče lord Paulet, pomno je motreći. - Čuli ste, vjerujem, da je
admiral u Toweru pod optužbom za veleizdaju. Naša je žalosna dužnost
ispitati sve koji su s njime imali bilo kakva posla. Moramo Vašu Milost
zamoliti za suradnju jer su neki od tih ljudi članovi vašega kućanstva.
- Moja vam je kuća na raspolaganju reče mu Elizabeta. - Hoćete li
štogod prezalogajiti prije nego što počnete?
- Zahvaljujem vam, gospođo, ali već smo se zaustavih u svratištu uz
cestu. Moramo početi što je prije moguće, i to od razgovora s Vašom
Milošću. Mogu li sir Robert i sir Anthony negdje nasamo razgovarati s
vama?
- Soba za učenje sada je prazna - reče mu Elizabeta koju je hrabrost
sve više ostavljala. - Gospođa Astley će se pobrinuti da nam nitko ne
smeta.
- Volio bih u međuvremenu osobno ispitati gospođu Astley - objasni
Paulet. - Poveli smo sa sobom stražu koja će se potruditi da nas nitko ne
prekida.
Elizabeti zalupa srce. Straža? Oštro pogleda Kat, kao da odgojiteljici
želi uliti snagu za šutnju, ali činilo se da se Kat sledila od straha.
- Izvolite se poslužiti salonom - reče Pauletu.
- Gospo - reče sir Anthony, pokazujući joj da ispred njega i sir
Roberta krene prema sobi za učenje. - Molim vas, pođite naprijed.
Elizabeta se okrene prema stubama, diveći se što je noge još uvijek
drže.

Sjedeći za stolom pred prozorom razdijeljenim stupićima, nadala se

da izgleda kao slika i prilika mladenačke nevinosti u skromnoj haljini od
plava baršuna - ta plava je boja djevičanstva! - raspletenih bakrenih
pletenica jer raspuštena kosa neće ukazati samo na njezin kraljevski
položaj, nego i na djevojaštvo. Denny i Tyrwhit - čovjek nalik na lasicu,
mršava i nenasmijana lica, umotan u krzno - zauzeše stolce sučelice njoj.
Koliko Tyrwhit zna, pitala se. Je li je Denny već odao? Ako je tako, čemu
sva ova lakrdija?
- Recite nam nešto o svojemu odnosu s admiralom - bez uvoda reče
Denny.
- Bio mi je ljubazan očuh dok sam boravila u kraljičinu kućanstvu -
reče ona.
- Previše ljubazan, ako ima istine u glasinama - odvrati sir Anthony,
netremice zureći u nju. - Čuo sam kako vas je naveo da se upustite u
neprilično ponašanja.
 Elizabeta se natjera na smiješak.
- Admiral ima čudan smisao za humor - reče ona. - Uvijek se volio
šaliti. Ja sam bila tek dijete, a on je sa mnom zbijao šale.
- Navodno su te šale izmaknule nadzoru - reče Denny.
- Da, to je mislila i gospođa Astley, pogrešno, naravno, ali vidite, ona
se prema meni oduvijek odnosila previše zaštitnički. - Suho se nasmije. -
Čak se požalila i kraljici, ali Njezina Milost mudro tome nije pridavala
previše pažnje. Znala je da su te šale tek bezopasna razonoda, bez ikakve
zle namjere. Čak nam se i sama ponekada znala pridružiti.
- Shvaćam - reče sir Anthony, koji je o tome znao puno više, ali je
pazio da ne kaže ništa nezgodno. Mijenjajući predmet razgovora, upita: -
Je li vam admiral ikada predložio brak?
- U jednom mi je pismu to predložio, krajem prošle godine. Nisam
mu odgovorila. Čekala sam da se obrati Vijeću. Sa svoje sam strane
odlučila u svemu se ravnati prema odlukama Vijeća.
- Je li ikada razgovarao s vama o svrgavanju lorda protektora? - upita
Denny.
- Nikada - reče Elizabeta.
- Kada vam je predložio brak - javi se Tyrwhit - je li vam ikada dao
naslutiti da vas misli učiniti kraljicom?
Elizabetin je izraz bio prikladno začuđen.
- Ne - reče ona.
- Mislim da znate više nego što ste nam voljni reći - ustrajno će
Tyrwhit.
- U zabludi ste, gospodine - prosvjedovala je Elizabeta. - Rekla sam
vam što znam, a odgovorit ću i na sva druga vaša pitanja najbolje što
budem mogla.
- Roberte, molim vas, dopustite mi da nastavim ovu početnu istragu -
reče Denny. - Vrijeme leti, a treba ispitati i gospodara Parryja.
Sir Robert ustane stru žuči stolcem po podu.
 - Dakako - reče. - Gospo...
Nakloni se i iziđe iz sobe. Vrata se za njim uz škljocaj zatvore.
- A sada, gospođo - reče sir Anthony okrenuvsi se Elizabeti - vi ija
moramo nešto raspraviti.
Elizabeta je šutjela. Tišinu je još više naglašavalo pucketanje
cjepanice na ognjištu.
- Uvjeravam vas da vas nisam odao - reče joj on, meškoljeći se na
stolcu. - Ako itko otkrije što se doista dogodilo u Cheshuntu, reći ću da
sam bio ondje i da se sva vaša bolest svodila na povremene napade
groznice. Osim mene, istinu znaju još jedino moja supruga, gospođa
Astley i babica koja se pobrinula za vas. Mislim da od babice ne prijeti
nikakva opasnost... u kuću je dovedena s povezom na očima. Moja će žena
govoriti onako kako je ja uputim. Preostaje samo gospođa Astley. Ako ona
išta prizna, odbacit ću to kao besmislicu i ustvrditi da je pod ispitivanjem
sišla s uma pa počela izmišljati. Bio sam, na kraju krajeva, u to vrijeme u
Cheshuntu i moj će iskaz imati veću težinu od njezina.
- Zašto me pokrivate, sir Anthony? - zaprepašteno upita Elizabeta.
On je ozbiljno pogleda.
- Gospo, iako iz dubine duše ne odobravam grijeh koji ste počinili,
služio sam vašemu ocu i služim vašemu bratu. Vjeran sam Tudorovoj
kući, a i uvjereni sam protestant, kao i vi. Vi ste kći kralja Henrika i,
zadesi li kakvo zlo kralja Eduarda, oni koji slijede Božju riječ gledat će u
vas kao čuvaricu i hraniteljicu prave vjere u našemu kraljevstvu. Stoga
neću reći ništa što bi vas moglo dovesti u opasnost. Za svoju subraću u
Vijeću ne mogu odgovarati.
Neki će željeti vašu propast... To su, bojim se, oni koji ne vide dalje
od nosa. Znači, sada je sve do vas. Morat ćete se snaći najbolje što možete.
Elizabeti se srce ispuni zahvalnošću. U tom pristojnom i
nepopustljivom odvjetniku nikada ne bi očekivala takva nepokolebljiva
saveznika.
 - Nikada vam neću moći dovoljno zahvaliti - reče, klonuvši od
olakšanja. - I nadam se da o meni nemate previše ružno mišljenje. Bilo mi
je tek četrnaest godina i bila sam neiskusna u svjetovnim običajima.
- Kriviti treba one koji su se starali o vama - ozbiljno reče sir
Anthony. - A sada se moram vratiti u London. Ne zavaravajte se, još niste
izvan opasnosti. Poslužite se svim svojim zdravim razumom da joj
izmaknete. Želim vam svako dobro.
Ustane i nakloni se, još uvijek se u njezinoj prisutnosti držeći kruto i
nezgrapno, a potom ode prije svakoga njezina daljnjeg zahvaljivanja.

Kada se Elizabeta vrati u svoje odaje, ondje ne nade nikoga osim

dviju djevojaka koje su izgledale prilično prestrašeno, a uz njih je bila i
Blanche Parry.
- Tražila sam vas, gospo - reče joj na svoj pjevuckavi velški način. -
Svi su pozvani da se pojave u velikoj dvorani.
- Onda je najbolje da siđemo - reče joj Elizabeta.
Sir Robert Tyrwhit bio je sazvao na okup cijelo kućanstvo. Trseći se
ostati mirna, Elizabeta sjedne na povišeno mjesto, a kada u prostoriju
užurbano uđoše i posljednji zaostali članovi kućanstva, Tyrwhit stade kraj
nje i obrati se ostalima.
- Imam vam reći da je lord admiral otpremljen u Tower pod
optužbom za veleizdaju - poče prodornim glasom. - Kovao je zavjeru s
ciljem da sruši lorda protektora, svojega brata, snovao spletke s nakanom
da svoju štićenicu, gospu Jane Grey, uda za kralja, a kao najgnusnije od
svega, bio je naumio ovdje prisutnu gospu Elizabetu uzeti za suprugu i
preko nje prigrabiti kraljevsku vlast.
Začuše se uzdasi i žamor zbog zaprepaštenja i negodovanja. Sir
Robert podigne ruku.
- Svi prisutni bit će ispitani. Ako ništa ne znate o ovim osjetljivim
pitanjima, nemate se čega bojati. No, među vama ima i takvih koji su
nepromišljeno postupali. Gospođa Astley i gospodar Parry uhićeni su i pod
paskom sir Anthonyja Dennyja odvedeni u London na ispitivanje.
 Elizabeta se lecne, užasnuvši se na tu vijest, a potom se, iako je bila
na rubu suza, prisili na prividnu ravnodušnost.
- Za njihove je odsutnosti - nastavi Tyrwhit - Vijeće zadužilo mene,
sir Roberta Tyrwhita, za skrb o kućanstvu gospe Elizabete. Od sada ćete
sve naloge primati od mene. To je sve. Možete se vratiti svojim zadaćama.
Kada se služinčad raspršila u raznim smjerovima, plašljivo
mrmljajući o onome što su maločas čuli, sir Robert okrene se Elizabeti.
- Sa žaljenjem vas moram obavijestiti, gospođo, da su gospođa Astley
i gospodar Parry otpremljeni u Tower - reče joj tihim glasom. Elizabeta
nije bila u stanju izustiti ni riječi. Zarivši lice u ruke i pustivši suze da joj
teku između prstiju, dugo ostade tiho plačući dok je sir Robert bešćutno
stajao pokraj nje.
- Molim vas, pustite ih na slobodu, njih su dvoje nedužni baš kao i ja
- zajeca ona naposljetku.
- Bojim se da to ne mogu učiniti - odgovori on a njihova se
nedužnost, baš kao i vaša, tek treba dokazati.
- Vjerovala sam da se dokazuje krivnja - oštro reče Elizabeta
tapkajući oči rupčićem. - Jesu li išta priznali?
- Mislim da biste trebali otpočinuti, gospođo - reče Tyrwhit, ne
obazirući se na njezino pitanje. Opet ću razgovarati s vama kada se
primirite.
Nevoljko, Elizabeta ustane.
- Pobrinite se za svoju gospodaricu - naredi Tyrwhit obraćajući se
Blanche Parry koja se zadržavala u blizini.
- Sada odlazim - reče lord Paulet navlačeći rukavice. Slažete li se s
time da ostanete ovdje kao osoba zadužena za istragu?
- Da, milorde - kimne Tyrwhit.
- Dajte sve od sebe kako biste prikupili još dokaza o izdaji: ne dvojim
da ćete ih ovdje naći. Lord protektor želi neoboriv slučaj prije nego što mu
brat završi na gubilištu.
 - Koliko daleko da idem u pritisku na gospu Elizabetu? - htio je znati
Tyrwhit.
- Koliko god hoćete. Pustite je neka se neko vrijeme znoji -
posavjetuje ga Paulet. - Ostavite je dan-dva na miru, dajte joj vremena da
razmisli. Siguran sam da nam ima puno toga ispričati.
- A ako samu sebe optuži? Ona je ipak sestra Njegova Veličanstva...
- Ovisi. Ako prizna pretpostavljenu nećudorednost ili čak dogovore o
braku, onda je nagovorite da krivnju svali na ono dvoje, Astleyjevu i
Parryja. No, otkrijete li dokaze o tome da je sudjelovala u admiralovoj
veleizdaji, onda neka pravda ide svojim tijekom. Vijeće neće imati
drugoga izbora doli provesti zakon, ako pravdi ima biti udovoljeno.
Sir Robert se mršteći cupkao za bradu.
- A kazna?
- Smrt odsijecanjem glave ili spaljivanjem - mračno odgovori Paulet.

Elizabeta se očajnički pokušavala usredotočiti na knjige, ali bila je

svjesna toga da nedaleko od nje, jedno po jedno, ispituju njezine ljude.
Služinčad koja ju je dvorila bila je suzdržana, uzrujana i očevidno se
bojala s njome razgovarati. Kao da je samo Blanche Parry, draga, vjerna
Blanche, i dalje rado ostajala u njezinu društvu. Blanche je bila uz nju
cijela dva protekla dana, spavajući na slamarici u njezinoj sobi, donoseći
joj obroke i služeći joj kao sobarica. Dakako, Blanche nije bila Kat - nitko
nije mogao zamijeniti Kat koja joj je nedostajala i za koju se strahovito
bojala - ali njezina juje prisutnost ipak smirivala.
Čudno, ali sir Robert nije ju ponovo pozvao radi ispitivanja. Od
njihova razgovora u velikoj dvorani nije ga ni vidjela. Vrijeme je
provodila u svojim odajama, proživljavajući sitnice iz svakodnevnoga
života i svaki čas očekujući da je on pozove preda se, ali od njega nije bilo
ni glasa. To ju je zabrinjavalo. Samo je iz razgovora s njime mogla bar
otprilike naslutiti što je tko rekao o njoj, a to je očajnički željela doznati.
Zasigurno bi je, akoje itko išta rekao protiv nje, on o tome ispitivao.
Sigurno i hoće. Izjedalo ju je što ne zna što se događa.
Na kraju više nije mogla podnositi neizvjesnost.
- Pođite do sir Roberta - naredi ona Blanche - i recite mu da sam se
sjetila nekih pojedinosti koje sam zaboravila reći sir Anthonyju Dennyju.
Požurite.
Sat poslije, netko joj pokuca na vrata i uđe sir Robert. Elizabeta
ostane sjediti i samo mu kraljevski kimne.
- Imate mi nešto reći, gospođo? - upita on.
- Da - reče ona. - Prisjetila sam se da sam admiralu napisala nekoliko
pisama u vezi sa svakodnevnim pitanjima. U jednome sam tražila pomoć
pri povratku Durham Housea iz ruku lorda protektora. A onda sam se
sjetila da je gospođa Astley, dok je bila u Londonu, čula govorkanje o
tome kako se admiral nada da će se mnome oženiti pa mu je stoga pisala
tražeći od njega da mi, iz straha od sumnje, ne dolazi u posjet.
- Je li to sve, gospo? - razdražljivo upita Tyr whit. - Mislim da biste
mi sigurno mogli ispričati još toga.
- Uistinu, gospodine, ničemu se drugome ne mogu domisliti -
nedužno ree Elizabeta.
- Gospođo, pomislite na svoju čast i na opasnost koja bi mogla
proizići iz vašega odbijanja da nam otkrijete važne podatke. Vi ste tek
podanica i obvezuju vas zakoni ovoga kraljevstva. Znamo da se admiral
ponio nečasno prema vama i da se gospođa Astley nije posebno trudila
kako bi ga u tome spriječila... štoviše, čini se da ga je čak i hrabrila. Kakva
li je to spletkarica! Gledajte, gospođo, ako budete s nama otvoreni u vezi s
time što se dogodilo, nikakva krivnja neće pasti na vas. Sve će se zlo i
sramota pripisati gospođi Astley i gospodaru Parryju. Njegovo Veličanstvo
i Vijeće uzet će u obzir vašu mladost pa će biti milosrdni.
- Gospođa Astley i gospodar Parry nisu učinili ništa zlo ni sramotno -
čvrsto odvrati Elizabeta, odlučna zaštititi odgojiteljicu i rizničara. - Neću
ih lažno optužiti samo vama za volju.
 - Gospođo, vidim vam na licu da snosite dio krivnje - izazivao ju je
Tyr whit.
- Onda mora da vam nešto nije u redu s vidom, gospodine - srčano
odvrati Elizabeta. - Nemam vam što priznati jer se i nema što priznati.
- Ali, između vas i admirala postojao je tajni sporazum da ćete se
vjenčati? - ustraje sir Robert, ne obazirući se na podsmijeh.
- Nikada nije bilo nikakva sporazuma - izjavi Elizabeta. - Je li vam
gospođa Astley predlagala da ozbiljno razmotrite takav brak?
- Ne - slaže Elizabeta. - A ja nikada i ne bih razmatrala brak ni s kim
bez izričita pristanka Njegova Veličanstva i Vijeća niti bi gospođa Astley
ili gospodar Parry očekivali od mene da se bez takve suglasnosti udam za
admirala.
Sir Robert ju je gledao kako sjedi pred njim, prisebna i smirena. Oh,
pametna si ti, pomisli. Ipak, na kraju se nećeš izvući.
- Pa, drugi put ćemo o ovome više razgovarati - reče, pripremivši se
otići. - Astleyjevu i Parryja ispituju u Toweru, čak i sada dok mi ovako
razgovaramo pa nema sumnje da ćemo, kada se sljedeći put vidimo, imati
raspraviti o koječemu.
- Sumnjam u to, gospodine - prkosno izjavi Elizabeta.

Sutradan, sir Robert ponovno dođe. Izluđivalo ju je što ništa ne

spominje o tome je li dobio kakav glas iz Towera. Elizabeta je živjela u
strahovitoj neizvjesnosti, pitajući se što se događa u tome tornju koji je
bio na tako zlu glasu. Osobno nikada nije bila u Toweru pa ga je mogla
samo zamišljati, ali znajući što se ondje dogodilo s njezinom majkom i
Katarinom Howard, uvijek je o njoj mislila kao o strašnome mjestu gdje se
gasi život i primjenjuje strahovito mučenje. Admiral sada tamo čami, a
ona je cijelu prošlu noć ležala budna pitajući se što se događa s njezinom
dragom Kat i čestitim gospodarom Parryjem... Bojala se da njihovi
ispitivači neće biti nježni u načinu ispitivanja. Dršće li jadna Kat u kakvoj
vlažnoj samici? Nije mogla ni misliti o tome. Suočena s ovom opasnošću,
jedino je tako mogla sačuvati trijeznu glavu.
 Sir Robert, nepozvan, sjedne za stol. Elizabeta polako zaklopi knjigu.
- Hajde, gospođo, s istinom na sunce - reče joj on. - Priznajte da ste
pristali udati se za admirala.
- Ne mogu priznati nešto što nikada nisam učinila - odgovori ona.
- On, čini se, misli da ste to bili voljni učiniti - pokuša Tyrwhit.
- Uvijek je živio u toj nadi - reče ona. - Nisam ga ohrabrivala.
- No, razmatrali ste tu mogućnost.
- Razgovarala sam o tome s gospodarom Parryjem i gospođom Astley
nakon što se Parry vratio iz Londona gdje se vidio s admiralom, ali samo
kao o mogućnosti.
- Svejedno, obratili ste admiralu i zamolili ga da vam ustupi kuću u
Londonu.
- On mi je očuh - reče Elizabeta. Moju je kuću bio zauzeo njegov
brat, lord protektor. Nisam znala kome bih se obratila da mi pomogne
pronaći smještaj. Samo sam htjela biti u blizini kako bih za Božić mogla
otići u posjet svojemu bratu i kralju.
- Hm - promrmlja Tyrwhit. - Zbilja ste dosjetljivi.
- Moram biti kada vi izvrćete sve što vam kažem - otpovrne ona.
- Samo vam pokušavam pomoći - reče on. - Mladi ste. Nitko vas neće
kriviti za nepromišljeno ponašanje. Cilj nam je dokazati admiralovu
krivnju.
- Onda ćete morati pitati nekoga drugog jer ja s time nisam povezana
- izjavi Elizabeta.
Bilo je prošlo već tjedan dana, a ona se nije slomila pod pritiskom
ispitivanja niti je iznevjerila odgojiteljicu i rizničara. Ipak, nije znala što
je tko o njoj rekao u Toweru, ali činjenica da sir Robert stalno ponavlja
ista pitanja pružala joj je nadu da ni Kat ni Parry nisu previše toga odali.
Sir Robert je postajao sve razdraženiji; bilo je jasno da on doista
vjeruje kako ona nešto prikriva. Danas je izgledao rastrojeno i ozlojeđeno.
 - Znate li što se govori o vama? - upita. - Govori se da se i vi nalazite
u Toweru jer nosite admiralovo dijete.
- Kako se itko to usuđuje reći! - uzvikne Elizabeta planuvši od
zaprepaštenosti. Ovo je bilo preblizu istini da bi mogla ostati mirna. - To
su sramotne klevete!
Žalostilo ju je što itko misli loše o njoj.
- Pa, ako nam ne kažete istinu, ljudi će doći do svakojakih ishitrenih
zaključaka - reče Tyrwhit.
- Rekla sam vam istinu - bijesno će Elizabeta. Umjesto odgovora, on
izvadi pismo iz džepa.
- Ovo vam pismo šalje lord protektor. U njemu vas, kao vaš usrdni
prijatelj, poziva da otkrijete sve što znate.
- Što sam ja već i učinila - odvrati ona. - No, svejedno zahvaljujem
milordu na brizi. Da budem iskrena, više me zabrinjava ljaga koja se baca
na moju čast u govorkanjima što se pronose jer su to sramotne klevete.
Pisat ću njegovu lordstvu i zatražiti da javno proglasi kako su ove priče
obična, opaka laž o sestri samoga Njegova Veličanstva! Molim vas, sir
Roberte, pitajte protektora bih li se smjela pojaviti na dvoru, tako da
svima mogu pokazati da ne nosim ničije dijete.
- Prenijet ću vaš zahtjev lordu protektoru - reče Tyrwhit - ali on će ga
razmotriti s više sklonosti priznate li kako ste se vi i gospođa Astley bile
dogovorile da se udate za admirala.
Elizabeta uzdahne.
- Kako da to priznam? Nas dvije nikada nismo dogovorile takvo što, a
gospođa Astley nikada me ne bi mogla nagovoriti da se i za koga udam
bez suglasnosti Njegova Kraljevskog Veličanstva i Vijeća. Sir Roberte,
tvrdim vam to po svojoj savjesti koju, baš kao ni vlastitu dušu, ni za što ne
bih željela dovesti u opasnost zbog laži.
Tyrwhit, kojega se ovo i protiv volje dojmilo, nakratko odustane. No,
i dalje se vraćao, dan za danom, iskušavajući svaku taktiku kojoj se
domislio - uvjeravanje, zstrašivanje, prijetnje – samo kako bi Elizabetu
naveo na priznanje. I svakoga bi dana otkrio da ga to nikamo ne vodi.
Sve do dana kada iz Towera stigne veliki svitak sa zapisanim
iskazima. Tada mu se nasmiješi sreća.

Kada je sljedeći put ušao u njezinu sobu, sir Robert je očevidno

likovao.
Pročitajte ovo, gospo reče joj gotovo ljubazno, spuštajući pergament
pred nju.
Elizabeta uze čitati. Bili su to iskazi dobiveni od Kat i gospodara
Parryja, a na njima su bili njihovi potpisi - ispisani drhtavom rukom,
odajući njihov nemir i strah. Srce joj zalupa i ona osjeti slabost. Bili su
otkrili sve što se svojedobno događalo: jutarnje vragolije, sa svim
sramotnim pojedinostima, admiralovo besramno proganjanje, rezanje
Elizabetine haljine, kraljičin susret s njih dvoje u škakljivu položaju,
Elizabetin izgon iz kuće te - u novije vrijeme - admiralov naum da se
njome oženi. Bogu budi hvala, nije bilo ni spomena o njezinu
izgubljenome djetetu, ali i ovo je bilo više nego dovoljno da joj uništi
ugled. Obrazi joj planuše od stida. Poželi da se može rastočiti u ništavilo.
Nije mogla doći do daha.
- Prljave stvarčice, zar ne, gospo? - primijeti sir Robert koji ju je sve
vrijeme pomno motrio.
Elizabeti se povrati glas.
- Kao što ste rekli, milorde, bila sam mlada i pod utjecajem umješne
ništarije.
- Čak i u tom slučaju, morali ste misliti na svoju čast - okomi se on
na nju. - U vašim žilama teče kraljevska krv.
- To znam, gospodine, i mislila sam na to, u okviru svoje moći.
Admiralovi su postupci bili prljavi, a ne moji. Nisam počinila nikakvu
veleizdaju. Ovdje nema ničega čime bi me se moglo teretiti jer nikada
nisam kovala nikakvih zavjera niti sam pristala udati se za admirala. A ni
gospođa Astley nije počinila nikakav zločin. Možda je bila glupa i
nepromišljena, no to je sve.
- Oh, bistri ste vi, gospođo - izjavi Tyrwhit kojega je izluđivalo
njezino izmotavanje. - No, reći ću vam ovo: oduvijek sam smatrao da nam
vi i gospođa Astley imate još nešto priznati, da nam niste rekle sve što
znate. Što se pak tiče gospodara Parryja, on je bezvrijedan beskičmenjak,
obična slamnata lutka. Od njega ćemo svakako čuti još puno toga.
Slamnata lutka, da, ogorčeno je razmišljala Elizabeta, prisjećajući se
večeri kada se Parry zaklinjao kako bi radije dao da ga divlji konji
rastrgnu nego da je oda. Ipak, u srcu ga zapravo nije mogla osuditi. Znala
je koliko mu je bilo teško dati takvo obećanje, a onda ga zbog straha
prekršiti.
- Kako ga se usuđujete klevetati! - bijesno otpovrne Elizabeta. - Ne
smijem ni pomisliti kako su to priznanje izvukli iz njega.
- Uvjeravam vas da nije bio potreban veliki pritisak - reče Tyrwhit. -
On i gospođa Astley proveli su tek kratko vrijeme u samicama, a onda su
ih suočili jedno s drugim. Oh, kako su samo govorili! I opet će govoriti,
zapamtite što vam velim. Svi pjevate istu pjesmu, ali očito je da vi dajete
glavni ton. No, i vi ćete uskoro promijeniti pjesmu.
Elizabeta ga prostrijeli pogledom. Nije mogla iz uma odagnati sliku
vjerne odgojiteljice i rizničara, utamničenih u hladnoj, mračnoj samici.
- Zahtijevat ću od vas da i sami napišete iskaz - reče joj sir Robert. -
Sutra ću doći po njega.

Elizabeta ponovo pročita što je napisala. Većinom se tu samo

potvrđivalo isto ono što su rekli Astleyjeva i Parry. Priznat će samo da je
znala kako se admiral želi njome oženiti i da se o njima dvoma govorkalo.
Izjavila je kako su glasine o tome da nosi admiralovo dijete lažne i
zatražila da se to javno pobije. Tako! U svemu nije bilo ničega čime bi se
ikoga moglo teretiti. Uobičajeno kićenim potezom potpiše se na dnu,
podigne pogled prema sir Robertu i slatko mu se nasmiješi, znajući da je,
unatoč svemu, pobijedila.
 Kada on, poprijeko je pogledavši, ode, Elizabeta ponovo napiše pismo
lordu protektoru moleći ga da učini sve što je u njegovoj moći kako bi
očuvao njezin ugled i dobro ime. Zaklinjem Vas, milorde, da moju
nedužnost javno proglasite, poticala ga je.
Tek joj je nakon četiri pisma napisana u tome smislu Somerset
odgovorio uvjeravajući je da će izdati proglas u kojemu će objaviti da su
te glasine laž. I upravo je u tome trenutku prestalo nemilosrdno
ispitivanje.
- Je li vaša istraga završena, sir Roberte? - vragolasto je pitala
Elizabeta naletjevši u vrtovima na svojega mučitelja i njegovu prezira
vrijednu suprugu. Bilo je svježe, sunčano jutro, a ona je bila krenula u
uobičajenu žustru šetnju.
- Nemam uputa za nastavak jer je lord protektor zadovoljan dokazima
o vašoj nedužnosti - odgovori on ukočeno.
Izrazom lica pokazivao je da, unatoč zadovoljstvu lorda protektora,
on to zadovoljstvo sigurno ne dijeli, ali suzdrži se od daljnjih primjedaba.
Elizabetu ispuni osjećaj sveobuhvatnoga olakšanja. Sada je sigurna.
Njezina je tajna sigurna. No, u tom je olakšanju bilo primjesa tjeskobe.
- Što je s mojom odgojiteljicom i rizničarom? Zar nisu i oni nedužni?
- oštro upita.
- Oni će za sada ostati u Toweru - objasni joj sir Robert, podižući ruku
da stiša njezin prosvjed. - Ne brinite se, udobno su smješteni. Ali, bit ću s
vama otvoren, ni jedno od njih nije prikladno za povratak u vašu službu.
Umjesto toga, a po nalogu Vijeća, moja će supruga ubuduće zauzeti mjesto
vaše odgojiteljice.
Elizabeta je u nevjerici zurila u umišljenu ženu pokraj njega koja joj
se sada sa zakašnjenjem nakloni. Sjećala se gospe Tyrwhit iz kućanstva
Katarine Parr i znala je da joj se nikada nije sviđala. Gospa Tyrwhit bila je
među onima koji su, što je admiralovo ljubavno zanimanje za Elizabetu
više jačalo, sve više osuđivali djevojku. A nedvojbeno je svjedočila
kraljičinoj tuzi zbog te veze. Stoga se nije činilo vjerojatnim da će sada s
blagošću gledati na Elizabetu, a njezin ledeni pogled nije pokazivao
nimalo topline, nego je bio pun otvorena neprijateljstva.
- Uz vaše oproštenje, gospođo, ali, supruže moj, nemam nikakve želje
služiti ovoj mladoj gospi - osmjeli se gospa Tyrwhit.
- Žao mi je, Beth, ali Vijeće je tako naložilo. - Sir Robert se okrene
Elizabeti. - Nadam se da ćete to sa zahvalnošću prihvatiti, gospo.
Elizabeta se izbezumi. - Moja je odgojiteljica gospođa Astley! -
uzvikne. - Ni ona ni ja nismo ništa učinile da bi Vijeće trebalo zahtijevati
da se to promijeni.
Ogorčena, gospa Tyrwhit zajedljivo otpovrne: - S obzirom na to da
vam je gospođa Astley bila odgojiteljica, ne morate se stidjeti što na
njezino mjesto dolazi poštena žena!
- Ne želim drugu odgojiteljicu! - zajauče Elizabeta briznuvši u plač i
potrčavši natrag prema kući. Stigavši onamo, zaključa se u spavaonicu,
baci se na postelju i napokon dade maha nezaustavljivim suzama. Ostade
tako cijeli dan i cijelu noć, odbijajući hranu i piće, oplakujući gubitak
drage Kat.
Sutradan se pojavi blijeda i crvenih očiju te potraži sir Roberta.
- Moram vam reći, gospodine - obrati mu se drhtavim glasom - da se
svakako nadam kako će mi se vratiti nekadašnja odgojiteljica.
- Zanimljiva je ta ljubav koju osjećate za nju - naruga se Tyrwhit. -
Uistinu, kada bi se mene pitalo, dobili biste dvije nove odgojiteljice, jer se
čini da vam ih je bar toliko potrebno.
- Ne zanima me što vi mislite - reče mu Elizabeta. - Pisala sam lordu
protektoru i izrazila svoje zaprepaštenje što mi je vaša supruga dodijeljena
za odgojiteljicu jer će se zbog toga govoriti kako i zaslužujem takvu osobu
zbog svojega raskalašenog ponašanja, što je vrlo nepošteno. - Oči joj se
opet ispuniše suzama. - Još sam jednom zatražila od njega da javno
proglasi moju nedužnost jer to još uvijek nije učinio.
- Želim vam uspjeha u takvim zahtjevima - zaključi Tyrwhit razgovor
i sagne se nad svoje papire.
 Optužuje ju za drskost prema njemu! Protektor je očito bio izgubio
sve obzire prema njoj te je ustrajao dajoj se gospa Tyrwhit dodijeli kao
odgojiteljica. I sada je ta žena bila tu, smještajući svoje stvari u Katine
škrinje, prisvajajući Katinu sobu, a jadni je gospodar Astley snuždeno
prenio ženinu svojinu u sobičak u sjevernome krilu.
Elizabeta ustanovi da je noć jedino vrijeme kada može biti sama. Čak
bi i tada gospa Tyrwhit zaključala njezina vrata i spavala u sobi ispred
njezine, ne žureći se pridružiti mužu u bračnoj postelji. Elizabeti je
zapravo bilo teško uopće i zamisliti njih dvoje kako obavljaju bračne
dužnosti!
Nadzor koji je bila smislila gospa Tyrwhit bio je nemilosrdan i
Elizabeta je patila zbog ugnjetavanja što ga je ta žena provodila nad njom,
zatočivši je tijekom beskrajnih sati u sobi za učenje i tjerajućije da duge
večeri provodi u šivanju. Kako li je to mrzila! Sviranje na lutnji ili
virginalu bilo je zabranjeno, baš kao i ples i jahanje perivojem. Elizabeta
je mislila da će se ugušiti od dosade.
Čak je i meštra Aschama jedila stalna nazočnost gospe Tyrwhit na
njihovim satovima.
- Takvi su moji nalozi - rekla bi mu kada bi ustvrdio kako nema
potrebe da ostane uz njih.
Već je prisutnost gospe Tyrwhit u njezinu životu bila dovoljno teška,
ali Elizabeta se usto neprestano brinula zbog Kat koja joj je strahovito
nedostajala. Nitko joj nije ništa govorio o tome što se događa u vanjskome
svijetu, a ona je žarko željela doznati postupa li se loše s Kat ili se na nju
vrši pritisak da još štogod oda. Već se jednom bila slomila pod pritiskom.
Kao najgore od svega, nije bilo nikoga kome bi se mogla povjeriti. Meštra
Aschama stalno su nadzirali, i to tako pomno da mu se nije usuđivala ni
krišom gurnuti kakvu poruku, a nije mogla pisati ni sir Williamu Cecilu,
jer je bilo nemoguće prokrijumčariti ikakvo pismo.
Molila je i molila sir Roberta da se u njezino ime založi za Katinu
slobodu, ali on je to opetovano odbijao. Počinjala se pitati koliko ćejoš biti
u stanju podnositi takav život. Mjesečnice su joj prestale, počele su je
mučiti strahovite glavobolje, a bilo je i dana kada se osjećala tako
uzrujanom da nije mogla ustati iz postelje.
Onda početkom ožujka dođe dan - mlado je zeleno lišće upravo bilo
izbilo na stablima - kada sir Robert jošjednom sazva Elizabetu i njezino
kućanstvo u veliku dvoranu.
- Bivšega je admirala - objavi - Parlament proglasio krivim za
veleizdaju te će mu biti oduzeti život i sva dobra.
Elizabeta je mirno sjedila na povišenome mjestu, duboko dišući,
pokušavajući ukrotiti srce koje je udaralo. Proglašenje krivnje, znala je,
predstoji smaknuću. Admiral će umrijeti, posve sigurno kao što iza dana
dolazi noć. Muškarac koji je prvi probudio njezina osjetila, koji se bučno
šalio s njome, poljubio je i nakratko se s njome združio u najprisnijemu
mogućem zagrljaju, uskoro će postati hrana za crve. Poželi zaplakati zbog
njega, ali sve su oči bile na njoj i nijednom kretnjom nije smjela odati
koliko je ta vijest pogađa. A činilo joj se i dajoj nije do suza; dapače,
žalila je što ne osjeća ništa posebno. Samo strahovitu prepast, kao i
žaljenje, ali to je žaljenja bilo usmjereno najviše na nju samu. Kako li je
glupa bila!
Sada su se već svi razilazili, ali gospa Tyrwhit, kao i uvijek, ostade
stajati iza nje dok Elizabeta ne ustane kako bi se vratila u svoje odaje,
spuštenih ramena i malodušna.
- Pa, takvo ga je što i očekivalo - izrazi gospa svoje mišljenje kada
zajedno stigoše do sobe za učenje. - Drugo nije ni zaslužio.
- Možda, da su mu sposobnosti bile priznate i dobro usmjerene, ne bi
bio prisiljen pribjeći veleizdaji kako bi ostvario svoje težnje - suprotstavi
joj se Elizabeta. - Nije bilo ni pravedno ni pošteno da jedan brat ima svu
moć, a drugi ništa.
- Svakome po zaslugama - primijeti gospa Tyrwhit. - Cijeloga je
života bio nitkov. Posebice prema svojoj jadnoj supruzi.
Nije bilo moguće prečuti otrov u njezinu tonu.
- Prema meni je uvijek bio ljubazan - reče Elizabeta, pitajući se zašto
se osjeća ponukanom braniti admirala. Možda zbog toga što osjeća
potrebu obraniti vlastite postupke?
- Da, znamo sve o tome! otpovrne odgojiteljica.
- Namjerno pogrešno tumačite moje riječi - optuži je Elizabeta.
- Nema isprike koju biste mogli naći za njega - reče prezirno gospa
Tyrwhit.
To je točno, nevoljko pomisli Elizabeta.

Te noći nije mogla zaspati, nego se bez prestanka okretala i prevrtala

zbog mučnih misli. Za početak, strahovala je za Kat jer, ako se admiral
sada smatra krivim za veleizdaju, ne bi li Kat mogla biti osuđena kao
sudionica? I što će se onda dogoditi s njome? Nije visoka roda, tako da bi
se odrubljivanje glave za nju možda moglo činiti predobrim. Znači,
preostaje spaljivanje na lomači, sudbina predviđena za veleizdajnice.
Pomislivši na to, Elizabeta jaukne i zarije lice u jastuk tako da je nitko ne
čuje.
Konačno zaspi, ali u snu je dočeka užasna noćna mora u kojoj su pred
njom, izbačena kroz usta samoga pakla, plutala tijela što su se grčila u
agoniji dok su po njima lizali vatreni plamenovi. Tri su iscerene,
odsječene glave visjele svaka iznad krvava, rastrgana vrata. Dvije su bile
ženske i u njima, na svoj užas, Elizabeta prepozna Katarinu Howard,
mrtvački blijeda lica zbog nepodnošljive vrućine, a u drugu se nije
usuđivala pogledati, ali shvati da je to njezina majka. A treća... U snu je
bila prisiljena otvoriti oči pa je vidjela privlačno admiralovo lice kako joj
bez riječi nešto kazuje, pružajući preda se spaljene ruke...
S vriskom se probudi, a potom zagrize u plahtu. Povratak u stvarnost
bio je gotovo jednako loš kao i noćna mora koju je maločas proživjela.
Ležala je osluškujući, ali iz susjedne je sobe dopiralo hrkanje gospe
Tyrwhit. Malo se opusti: žena je nije čula. Onda zaplače... Zaplače za
admiralom koji ju je volio tjelesnom ljubavlju i u njoj zapalio vatru
svojim poljupcima; zaplače za mlađahnom kraljicom Katarinom koja je
puteno zgriješila i prekršila bračne zavjete; zaplače za majkom čije je
ljubavi bila okrutno lišena, a koja je bila optužena za najgnusnije zločine.
 Svi osuđeni na smrt zbog uživanja u ukradenoj ljubavi, zbog
predavanja najslađemu od životnih užitaka. Bića, puna vitalnosti i života,
sposobna za uzbuđenje i strast, otkrila su koliko je malen korak od tople
izgužvane postelje do pada pod hladnom sjekirom i groba. Elizabeta je
sumnjala da bi ikada bila ponovno sposobna prepustiti se žudnji bez straha
od kobnih posljedica, da bi se ikada mogla ponovno prepustiti muškarcu
bez sjećanja na ovo troje i njihovu sudbinu.
- Imam obavijesti za vas, gospođo - priopći joj sir Robert nekoliko
dana poslije. - Astleyjeva i Parry pušteni su iz Towera.
- Oh, to je dobra vijest! - uzvikne Elizabeta. Barem malo svjetla u
trenutačnome mraku. - Kada ću ih opet vidjeti? Vraćaju li se ovamo?
Sir Robertu kao da je bilo neugodno.
- Bojim se da Vijeće to neće dopustiti.
- Pisat ću lordu protektoru - prkosno reče Elizabeta.
- To vam nije pametno - upozori je on.
- Vidjet ćemo - odgovori ona.

Kada je kroz prozor ugledala konjanika, ponada se da joj donosi

odgovor vojvode od Somerseta. Ali kada sir Robert uđe u njezinu sobu, po
ozbiljnu izrazu njegova lica shvati da joj donosi daleko važnije vijesti.
Ne skidajući očiju s njezina lica, on joj prenese vijest, dok su gospa
Tyrwhit i meštar Ascham stajali uz nju i isto je tako promatrali.
- Gospođo, teška mi je dužnost obavijestiti vas da je admiral jučer
pogubljen na Tower Hillu.
Načas zavlada tajac.
- Bog mu dao duši lako - jednostavno reče Elizabeta, ni riječju ni
izrazom lica ne odajući unutarnji nemir.
- Uzdam se da nije previše patio - tiho reče Ascham.
- Biskup Latimer izvješćuje da je umro ružno... opasno i užasno, kako
kaže. Bog ga je očito napustio.
 Elizabeta je slutila kako Tyrwhit to govori u nadi da će je izazvati ne
bi li izgovorila štogod nepromišljeno i neoprezno. - Je li išta rekao o gospi
Elizabeti? - upita gospa Tyrwhit. Dobro ju je poučio, pomisli Elizabeta.
- Napisao je posljednju poruku, ugrebavši je u cipelu vrhom vezice,
ali to je shvaćeno kao nedopustivo pa je poruka uništena - reče njezin
suprug. - Glup postupak neposredno prije izlaska pred Božji sud. - On
odmahne glavom. - Njegovu sudbinu prepuštam Bogu, ali svakako je bio
pokvaren čovjek i dobro je što ga se kraljevstvo riješilo.
Elizabeta im okrene leđa i kroz prozor se zagleda u snijegom
prekrivene vrtove.
- Bio je čovjek velike pameti i slabe prosudbe - reče tiho, znajući da
svi paze na svaku njezinu riječ.
Pa, ovo je sve što će o tome reći, koliko god se povrijeđenom i
zbunjenom osjećala. Jedno je naučila iz cijele ove tužne i opasne priče, a
to je da se u budućnosti mora držati vlastitoga rasuđivanja i nikada ne
odavati prave osjećaje. Bila je to surova pouka za petnaestogodišnjakinju.
 Treći dio:
Kraljičina sestra
 15. 1553.

Kada visoka mlada žena povuče zavjese i otvori prozor, kroz nj prodriješe
sunčeve zrake dajući platneni sjaj njezinoj valovitoj, do struka dugoj kosi.
Lice joj je bilo blijedo, držanje dostojanstveno. Strogo krojena crna haljina
isticala je vitkost njezina lika, ali visoki ovratnik podstavljen tananim
bijelim platnom i nedostatak svakoga uresa upućivali su na čednost i
čistoću. Bilo je u njoj neke ozbiljnosti koja ju je činila starijom od
devetnaest godina koliko je imala, a ipak je u njoj bilo i nečega koketnog.
Trebalo je samo pogledati pokrete njezinih nježnih ruku i način na koji je
duge bijele prste tašto prislanjala na crno sukno od kojega joj je bila
sašivena haljina kako bi što vise došli do izražaja.
Priđe stolu i dohvati pismo, a inteligentno joj se lice iskrivi dok ga je
čitala, i to već po treći put. Zacijelo neće moći poći u lov sve dok se ovime
ne pozabavi ili barem ne odluči kako će to učiniti. Ali, kako da postupi?
Već nekoliko godina nije bila u ovako teškoj dvojbi. Sjeti se vremena
kada se bila suočila sa sličnom opasnošću. Imala je sreće što se toliko lako
izvukla, znala je, ali malo je nedostajalo. Zadrhti pomislivši na to kako joj
je ugled zamalo bio uništen. Čak kada je već mislila da je sigurna, pojavila
se ona babica sa svojom užasnom pričom i Elizabeta je pomislila da će se
sve razotkriti. Srećom, ljudi su ženinu priču većinom odbacivali kao
nategnutu, a ni babica, dakako, nije bila sigurna je li osoba koju je
porodila doista bila gospa Elizabeta. Sve je zvučalo posve izmišljeno.
Elizabetu je, međutim, mučilo puno toga, a to nisu bile samo
mukotrpne tjeskobe. Mjesečnice su joj se vratile, ali su bile znatno bolnije
nego prije. Stalno su joj prokletstvo bile migrene, bolovi u trbuhu i žutica.
Te boljetice često su je prisiljavale da legne u postelju. Naposljetku joj je
postalo toliko loše da joj je lord protektor poslao kraljeva liječnika.
Zahvaljujući njegovoj ljubaznoj briznosti, polako se oporavila, iako je
sumnjala da će joj zdravlje ikada biti onako dobro kao prije.
Na kraju su sramotno govorkanje i mrski šapat zamrli, a Elizabeta je
cijelu tu strašnu priču odlučno ostavila za sobom, riješena opovrgnuti sve
glasine i ponašati se tako da se s njezinim imenom više nikada ne
uzmogne povezati nikakva sablazan. A u tome je i uspjela, o čemu je
svjedočila jednostavna odjeća kakva priliči kreposnoj protestantskoj
djevojci, odricanje od nakita, pobožni odlasci u kapelicu, štedljiv način na
koji je živjela te poštovanje što ga je sada uživala na dvoru i diljem
kraljevstva. Njezin ju je brat kralj ljubio: opet je bila njegova slatka sestra
Suzdržanost. Redovito se s njome dopisivao i željno iščekivao njezine
posjete, iako je i dalje, u rijetkim prilikama kada im je bilo dopušteno biti
zajedno, ustrajao na najstrožoj formalnosti, a kad god bi je pozvao, ona bi
na dvor otišla sjajno opremljena, kao velikaška, što je i bila. Jedini joj je
užitak bila glazba, nešto bez čega nije mogla živjeti pa nikada ne bi pustila
da prođe dan a da nekoliko sati ne provede svirajući na glazbalima ili s
dobrodošlicom dočekujući glazbenike u svojemu domu.

U sobu uleti Kat, nešto starija Kat, nakon boravka u Toweru mrvicu
ukočemjih zglobova, no opet čvrsto držeći u rukama uzde Elizabetina
kućanstva. Pošto je pred Vijećem obećala da svojoj pitomici više nikada
neće spominjati nikakve bračne zamisli, Kat se krajem toga strašnog ljeta
vratila Elizabeti, iako se do tada između Elizabete i gospe Tyrwhit već bilo
razvilo nevoljko uzajamno poštovanje. Upravo je gospa Tyrwhit, sklona
prikupljanju poslovica, podsjetila Elizabetu na Ciceronovu izreku Semper
eadem pa ju je ona sada isticala kao svoje geslo, prisjećajući se onoga
davnog razgovora s ocem, čiju je uspomenu toliko cijenila. No, gospa
Tyrwhit nikada ne bi mogla zamijeniti Kat. Elizabeta nije zaboravila
njihov blagoslovljeni i radosni ponovni susret, prilikom kojega su obje
plakale jedna drugoj na ramenu, ne obazirući se na društveni položaj ili
etiketu...
- Što nije u redu? - upita Kat, sklanjajući sa stola tanjure i pribor za
jelo. Iako je pismo bilo stiglo još sinoć, Elizabeta o tome nikome nije ništa
rekla.
 - Mislim da mi se sprema jedna od uobičajenih glavobolja - reče
Elizabeta presavijajući papir i stavljajući ga u džep. Te su glavobolje,
često toliko teške da zbog njih nije vidjela čitati, bile ostavština onoga
drugog doba. No, ovaj je put hinila.
- Mogu li vam što pripraviti? - Kat se zabrinula. - Uvarak od
povratića?
- Ne, hvala. Mislim da ću malo otpočinuti.
Elizabeta pođe u ložnicu i legne u postelju. Potom se sjeti da su, kada
bi patila od migrene, zavjese uvijek morale biti navučene pa ustane i
navuče ih prije nego što će ponovno leći i izvući pismo iz džepa. U ovom
slučaju, glava ju je imala zbog čega zaboljeti.

Pismo je bilo od Johna Dudleyja, vojvode od Northumberlanda i lorda

predsjednika Vijeća, čovjeka koji je sada vladao Engleskom u ime
petnaestogodišnjega kralja. Northumberland je četiri godine prije toga bio
zbacio Somerseta i otprilike nakon dvije godine poslao ga na stratište.
- Ima neke pravde u tome - rekla je tada Kat. - Uostalom, Somerset je
dao pogubiti vlastitoga brata. Pravda je spora, ali dostižna.
Kat je rijetko spominjala admirala, a kada bi ga i spomenula, bilo je
to s tugom. Bila je više nego očito zanesena tim muškarcem, ali Elizabeta
je nije krivila. Admiral je imao dara natjerati žene da podlegnu njegovu
šarmu. I njezini su osjećaji prema njemu još uvijek bili zbrkani. Sada je
bila sigurna da ga nikada nije istinski ljubila. Vjerojatno je bila samo
zaluđena, obmanuta pažnjom koju joj je ukazivao stariji zavodnik, onako
privlačan i iskusan. Čak je i sada, prisjećajući se njegove tamnopute
pristalosti, još uvijek znala osjetiti uzbuđenje u srcu - uzbuđenje ublaženo
tugom i... da, ljutnjom... jer joj je Thomas Seymour svojim glupim
spletkarenjem prouzročio tek nevolju i bol. Gotovo je i sama posrnula
zajedno s njime, prilikom njegova dramatičnog pada, jer je zbog
mladenačke zaluđenosti umalo bila umiješana u njegovu nepromišljenu
hlepnju za moći. No, on je za to platio, i to skupo, pa se nadala da je na
kraju našao mir.
 Još bi uvijek zadrhtala kad god bi pomislila na krhkost svojega
tadašnjeg položaja. No, čini se, da bi i sada opet mogla biti u opasnosti.
Nije joj se sviđao niti je imala povjerenja u Northumberlanda, hladna,
bezobzirna čovjeka, beskrupulozna i pohlepna za vlašću. Njegov preziran
odnos prema njoj, u onim rijetkim prilikama kada bi došla na dvor,
navodio ju je na sumnju da je on smatra osobom od vrlo male važnosti.
Imao je nadzor nad mladim kraljem, a preko njega i nad zemljom - nije
imao vremena za kraljeve nezakonite sestre. Jedino čemu se divila kod
Northumberlanda bila je njegova nepokolebljiva protestantska vjera. Nije
bilo dvojbe da će tu vjeru braniti do smrti.
I njezin je brat kralj bio takav. Novi Jošija - tako su ga zvali, a to je
bila istina. Bio je revan u vjeri i grub prema sestri Mariji, stalno s njome u
nesuglasicama zbog nezakonitoga služenja mise u njezinu kućanstvu.
Marija je, pronosio se glas, čak bila pokušala pobjeći iz kraljevstva. Da
nije bilo prijetnji od njezina rođaka cara, najmoćnijega kršćanskog
vladara, doista bi bila u silnoj opasnosti. Elizabeta se uvijek trudila ne
upletati u taj beskonačni prijepor.
Ipak, Eduard je tih dana ostavljao Mariju na miru. Taj je čudni dječak,
previše mudar za svoje godine, pobolijevao. Sve je počelo prošle godine s
vrućicom koju su mnogi pripisivali ospicama ili blagome obliku velikih
boginja, ali odonda je kraljevo zdravlje bilo nepopravljivo narušeno. Nije
ga se vidjelo u javnosti već mjesecima pa se pronosio glas da boluje od
smrtonosne sušice.
Posljednjih je tjedana Elizabeta neprestano preklinjala da joj dopuste
posjetiti ga, ali je Northumberland uporno odbijao njezine zamolbe, ne
obazirući se na djevojčine ogorčene prosvjede.
- Ne bi mi bilo krivo, ali Mariji je dopustio posjetiti kralja - požalila
se ona Kat, a potom pohitala Northumberlandu poslati još jedno ljutito
pismo, zahtijevajući da vidi brata. I opet ju je vojvoda odbio, uz niz
isprika, na njezinu sve veću žalost. Naposljetku je na konju odlučno
krenula iz Hatfielda prema Londonu, no vojvodini su je ljudi presreli na
cesti i naredili joj da se vrati. Osjećajući se izigranom, ljutita je slala
Eduardu pismo za pismom, ali bez ikakva odgovora.
 Njezine su sumnje rasle. Ako u glasinama ima istine i kralj je doista
na samrti, čemu ova tajnovitost? Kao da Northumberland nešto snuje,
pronicavo je razmišljala. Onda je u svibnju stigla vijest da je vojvoda sina
Guildforda oženio gospu Jane Grey pa su u Elizabetinoj promućurnoj glavi
počela zvoniti zvona za uzbunu.
- Tako je Dudleyjevu krv povezao s kraljevskom - ljutito je rekla
razgovarajući s Kat. - Nemam povjerenja u njegove namjere. Ona je bila
zaručena za Somersetova sina.
- Ne razumijem zašto vas to toliko brine - zbunjeno je rekla Kat,
misleći da se Elizabeta brine zbog sitnica. - Pa valjda vojvoda može sina
oženiti po svojoj volji?
Elizabeta ozlojeđeno odmahne glavom na Katinu primjedbu i
uzdahne.
- A njemu je po volji bilo da lorda Guildforda oženi djevojkom u
nasljednome redu za prijestolje - objasni.
- Pa zar nije sljedeća na redu gospa Marija, a onda vi? - reče Kat. -
Vaš je otac natjerao Parlament da o tome izglasa zakon i unio
odgovarajuću odredbu u svoju oporuku.
Da, a tko dolazi poslije nas? Nasljednici očeve sestre Marije. To znači
vojvotkinja od Suffolka i njezina kći, gospa Jane.
- Ali gospa Marija i vi dolazite na red prije nje - zbunjeno reče Kat.
- A obje smo kopilad i po zakonu, strogo govoreći, ne možemo biti
nasljednice. Samo taj parlamentarni zakon, djelo našega oca, stoji između
nas i Suffolkove kuće. - Elizabeta je ustala i počela koračati gore-dolje. -
Kraljeva oporuka nema zakonsku snagu, a parlamentarni se zakon može
ukinuti. Nadam se da griješim, ali se bojim da vojvoda u rukavu skriva
neki zlokoban naum.
Kat razjapi usta.
- Ne bi se valjda usudio?
- Vidjet ćemo - mračno reče Elizabeta. - Od njega me ništa ne bi
iznenadilo.
 Pismo je potvrdilo njezine najgore sumnje. Northumberland ju je
pozivao na dvor, tvrdeći da kralju nije dobro i da želi vidjeti svoju
najdražu sestru. Kako čudno, pomisli ona. Bolestan je već mjesecima, a do
sada su me silom sprječavali da ga vidim. Čemu sada ovaj poziv?
Je li Eduard doista na samrti? Je li pitao za nju, nadajući se kako će
na vrijeme stići k njemu da se zauvijek oproste? Ako je to slučaj, mora
poći k njemu, k svojemu jadnom bratu. Uistinu, srce ju je boljelo zbog
njega, tuga ju je izjedala. Toliko obećavati, a onda biti sveden na ovo, i to
još tako mlad - bilo je nepodnošljivo i misliti o tome.
No, pretpostavimo da je to zamka koju joj je postavio
Northumberland. Još uvijek je mislila kako je silno čudno što je, nakon što
joj je mjesecima priječio vidjeti bolesnoga kralja, vojvoda sada poziva k
njegovoj postelji pa je u tome osjećala miris opasnosti. Oh, što učiniti?
Kat ude u sobu pa, vidjevši da je Elizabeta budna, tiho priđe i sjedne,
položivši joj hladnu ruku na čelo.
- Nemate groznicu, hvala nebesima. Kako se sada osjećate, janje
moje?
- Ne baš najbolje - promrmlja Elizabeta skrivajući
Northumberlandovo pismo ispod skuta i gužvajući ga u ruci.
- Je li vam to zasmetalo očima? - upita Kat. - Naime, stiglo je jedno
pismo za vas. Evo.
Izvuče presavijeni papir zapečaćen običnim voskom i bez traga
ikakva pečata. Elizabeta se uspravi na postelji i otvori pismo. Samo
nekoliko riječi ispisanih velikim slovima preko cijele stranice: Ako vam je
život mio, ni po koju cijenu ne idite na dvor. Potpisa nije bilo, a rukopis joj
je bio nepoznat. Ili možda i nije?
- Od koga je? - pitala je Kat, ali Elizabeta se na to i ne obazre.
- Kat, možete li mi dodati onaj kovčežić... da, taj na škrinji - pokaže
ona.
Namrštivši se, Kat dohvati kovčežić i stavi ga na postelju. Oslanjajući
se na lakat, Elizabeta prelista sve papire u njemu, a potom ih izvuče
nekoliko pa ih usporedi s pisamcem što ga je upravo primila.
- Kao što sam i mislila - promrmlja.
William Cecil prilično se dobro potrudio prikriti svoj rukopis -
dovoljno dobro da zavara većinu ljudi, ali ne i nju. Sličnosti je bilo
previše, ali to je možda bilo i namjerno.
- Oh, moja glava - zastenje ona, stavi sve papire natrag u kovčežić,
zaključa ga i udari se šakom po čelu. - Možete li mi donijeti malo makova
sirupa, molim. Moram odspavati.
- Naravno - uvjeri je Kat, a potom zastane. - Što je bilo u pismu? I što
ste radili s onim drugim papirima?
- Ma, ništa - uzdahne Elizabeta. - Samo sam provjeravala nešto što mi
je svojedobno napisao gospodar Cecil. Dosadni poslovi u vezi s imanjima.
Baš mi to sada treba.
Da bi ovo uspjelo, mislila je, morat će u neznanju držati čak i Kat -
osobito brbljavu Kat.

Kada ju je Kat te večeri došla pogledati, Elizabeta se bacala i

prevrtala po postelji žaleći se na jake bolove u glavi i trbuhu.
- Pozovite liječnika - bezumno je stenjala.
Kada je liječnik stigao, čela namrštena od brige, izvela je pred njim,
kako joj se činilo, vrlo uvjerljivu predstavu.
- Ljetna groznica, gospo - objavi on pregledavši joj mokraću i
opipavši bilo. - Poremećaj tjelesnih sokova uzrokovan vrućinom.
Gomila budalaština, pomisli ona i nakratko se zapita zaslužuje li taj
čovjek svoju plaću. No, razmišljala je, bit će joj od pomoći, čak ako i jest
nesposoban.
Malo uzdahne i prinese ruku čelu.
- Hoćete li mi napisati potvrdu o tome? - zlovoljno upita. - Vidite,
pozvana sam kralju i toliko sam ga htjela poći vidjeti, ali... - Glas joj
utihne. Htjela bih da zna kako postoji jak razlog za moj nedolazak,
pogotovo jer ni njemu samome nije dobro.
- Oh, ne, Vaša Milost ne smije se ni približiti kralju - posavjetuje ju
hječnik. - Sudeći prema izvješćima koje sam čuo o njegovu stanju, to
nijednome od vas dvoje ne bi donijelo nikakva dobra. Odmah ću napisati
potvrdu.
Liječnik se okrene i stade prekapati po torbi.
- Bit ćete tako ljubazni i otpremiti je umjesto mene? - umiljavala mu
se Elizabeta.
- Dakako, gospo - reče on črčkajući.
Elizabeta se zavali na jastuke, zadovoljna što je na neko vrijeme
odložila opasnost.

Devetoga dana mjeseca srpnja Elizabeta od Northumberlanda primi

još jedno pismo. Kat joj ga donese dok je u zamračenoj spavaonici ležala u
bolesničkoj postelji.
- Što kaže vojvoda? zapita slabašnim glasom. Kat slomi pečat i brzo
preleti stranicu.
- Oh, Bože moj! - reče prigušenim glasom. - Kralj je umro, Bog mu
dao duši lako.
- Umro? - ponovi Elizabeta. - Od čega?
- Sušica mu je udarila na pluća - šapne Kat. - Glasine su bile istinite.
Elizabeta smjesta požali što se držala podalje od dvora. Brat joj je
umirao, bila mu je potrebna, a nje nije bilo uza nj. Mislimajoj proletješe
slike debeljuškasta, tek prohodala djeteta što odrješito stišće zlatnu
zvečku, ozbiljna djeteta marljivo zadubljena u knjige i molitve, mladoga
vladara što poput simbola sjedi na prijestolju. Njezin mlađi brat, nada
njihove kuće. Kako bi im otac danas plakao.
Suzama je natapala jastuk pokušavajući zamisliti bratove patnje
tijekom njegovih posljednjih dana. Kat je sjedila uz nju uklanjajući joj
kosu sa sljepoočica i rupčićem tapkajući vlastite oči.
 Na kraju se Elizabeta počne pitati što će ta tragedija značiti za nju. Je
li joj sestra Marija već proglašena kraljicom, kao što je bilo njezino
zakonsko pravo? I je li ona osobno sada sljedeća nasljednica?
Otrgnuvši se boli, ponovo pročita vojvodino pismo.
- Nešto mi se ovdje ne sviđa - promrmlja. Piše u žurbi, kaže, kako bi
me obavijestio o kraljevoj smrti, a smrt je nastupila šestoga, dakle, prije
tri dana. Prije tri dana, Kat. - Elizabeta se uspravi u postelji. - Zašto mu je
trebalo toliko dugo da me obavijesti?
- Nedvojbeno je bio silno zauzet - nesigurno reče Kat. - Valja obaviti
puno toga. A mora i sve pripremiti za novu kraljicu, vašu sestru.
- Je li i nju obavijestio sa zakašnjenjem? upita se Elizabeta. - Sigurno
njezino ustoličenje ne očekuje s radošću. Zadao joj je puno jada i tijekom
ovih godina mnogo se puta s njom sukobio zbog vjere. Sumnjam da će biti
pretjerano sklona to mu oprostiti. A onda ćemo vidjeti što će se dogoditi s
našim vojvodom!
Kat je zurila u nju. Elizabetin naizgled neosnovan strah polako je
dobivao smisao. Odjednom, odgojiteljica shvati zašto je njezina mlada
gospodarica odlučila leći u postelju.

Sljedeće je vijesti donio Parry iz jedne gostionice u Hatfieldu, a još

su više pozivale na uzbunu. Marija nije u Londonu niti je proglašena
kraljicom, nego se nalazi u Norfolku, gdje, ako je bilo vjerovati glasinama,
podiže vojsku. Kada je to čula, Elizabeti se boljetica smjesta vrati te ona
odluči ostati u postelji dok ne dozna štogod više o tome.
Njezin mir naruši dolazak izaslanstva što ga je bilo poslalo Vijeće.
Uzbunivši se, ona ih odbije primiti.
- Ne osjećam se dobro! - izjavi.
- Gospo, oni ne odustaju uplašeno ju je preklinjala Kat. Znajući da joj
nema druge, Elizabeta se zavuče pod pokrivače, uštipne se za obraze ne bi
li im dala iscrpljen, grozničav izgled pa se ispruži u postelji. Lordovi s
poštovanjem uđoše u njezinu ložnicu, trudeći se oči priviknuti na
polumrak. Doličnosti radi, Kat ostane stajati uz Elizabetino uzglavlje.
 - Žao nam je što vas nalazimo u tako lošem zdravlju, gospo - blagim
glasom reče sir William Petre, državni tajnik, gledajući prema postelji. -
Volio bih da ova zadaća može pričekati, ali se bojim da je stvar žurna.
- Slušam vas - slabašno reče Elizabeta.
- Lord Northumberland zabrinut je zbog smjene na prijestolju.
Engleska ne želi katoličku kraljicu. Govorim o vašoj sestri, gospi Mariji,
razumijete. Pokrenuto je i pitanje nezakonitosti. - Petre uzrujano proguta
pljuvačku. - Imam vam priopćiti kako je volja i želja pokojnoga kralja bila
da kruna pripadne njegovoj rođakinji, gospi Jane Grey, koja je zakonita
podrijetla i nepokolebljiva protestantkinja.
Elizabeta se ražesti. Mala Jane Grey da bude kraljica? To nitko neće
dopustiti. Narod to neće prihvatiti. Ni sama Jane to sigurno neće prihvatiti.
Kralj doista mora da zbog bolesti nije bio pri sebi - ih mu je
Northumberland to podmetnuo.
- Parlament je kao prvu prestolonasljednicu odredio moju sestru, a
potom mene - podsjeti Elizabeta lordove, govoreći tihim glasom radi što
jačeg dojma i susprežući bijes. - Gospa Jane dolazi poslije nas, kao i
njezina majka, gospa Suffolk.
- S dužnim poštovanjem, Vaša Milosti - nastavi Petre - pravno
gledano, gospa Marija, kao i vi sami, nezakonite ste kćeri, a kralj Eduard
odbacio je vaše pravo na prijestolje u odredbi što ju je potpisao na smrtnoj
postelji, a koja će uskoro biti uključena u parlamentarni zakon.
- Što znači da još nije pravovaljana - istakne Elizabeta.
- Istina - složi se lord Paulet. - A to i jest razlog za naš dolazak.
Vojvoda vam nudi milijun kruna da se odreknete prava na prijestolje.
Elizabeta odoli porivu da se uspravi u postelji i zavrišti na njih. Podli
lupeži, htjela je viknuti. Nećete kćeri kralja Harryja lišiti njihovih prava!
No, obuzda svoju ćud.
- Mito? - suho upita.
- Poticaj - Paulet predloži blaži izraz.
 - Zovite to kako hoćete, ne mogu prihvatiti - reče Elizabeta. - Je li
slično mito ponuđeno i mojoj sestri?
- Još nije - uzrujano se nakašlja Petre.
- Onda se prvo morate sporazumjeti s gospom Marijom, za čijega
života nemam prava ni naslova kojega bih se mogla odreći.
Posegnuvši za rupčićem, uz silno prenemaganje obriše čelo. Lordovi
se nesigurno zgledaše.
- Jeste li sigurni da vas ne možemo nagovoriti, gospođo? - ustrajao je
Paulet.
- Posve sigurna - reče čvrsto Elizabeta. - A sada, gospodo, iscrpili ste
me i snaga mi je pri kraju. Moram se odmoriti. Molim vas, ostavite me na
miru i budite mi pozdravljeni.
Odmahujući glavom, lordovi iziđoše iz sobe. Isprativši ih, Kat se
vrati.
- Otišli su - reče glasom u kojemu se čulo olakšanje.
- Kladim se da će se vratiti - predviđala je Elizabeta. Navaljivat će
sve dok ne popustim.
- Nisam baš sigurna - odvrati Kat. - Nisu se činili pretjerano
odlučnima. Čula sam da nešto govore o tome kako se najprije treba
pozabaviti gospom Marijom. Nije mi se svidjelo kako to zvuči.
Elizabeta osjeti ubod straha.
- Ni meni - reče. - Kada se pozabave gospom Marijom, zacijelo će se
morati pozabaviti i mnome. Moramo biti na oprezu. Mislim, Kat, da je
vrijeme za još jedno pogoršanje mojega zdravstvenog stanja.

Te se večeri na Elizabetinim vratima začu užurbano kucanje.

- To sam ja, gospodar Parry, s važnim vijestima!
Kat odloži pletivo i pohrli pustiti ga unutra, a Elizabeta, koja je
sjedila u postelji i čitala, čvršće ovije šal oko sebe.
 - Gospa Jane Grey u Londonu je proglašena kraljicom! - bez daha
uzvikne Parry. - Doznao sam to od trgovca koji se putem prema sjeveru
zaustavio u gostionici. Svečano je otišla u Tower i ondje čeka krunidbu.
- Kako se samo usuđuju?! - vikne Elizabeta planuvši od ogorčenja.
Osjećala je silnu potrebu zaštititi Jane, za koju je bila sigurna da je protiv
volje uvučena u sve to. Tiha Jane koja je samo htjela da je svi ostave na
miru kako bi se mogla baviti knjigama i učenjem. - Posve je jasno da je
Northumberland oženio sina sirotom Jane zato da ih može oboje posjesti
na prijestolje kao svoje marionete. Osjetio je moć i sadaje se više ne želi
odreći. To je ludost! Znam da engleski narod to neće prihvatiti. Ne može
se narodu nasilno nametnuti vladara.
- Mnogi mrmljaju protiv toga - reče joj Parry. - Bilo je nešto
odobravanja u Toweru, ali ljudi su većinom ljuti. Gospu Jane ne poznaju, a
vole gospu Mariju.
- Pa, to je već nešto - mrko reče Elizabeta. - A kakve su vijesti o
gospi Mariji?
- Vjerojatno je još uvijek u Norfolku, gospođo. Pozvana je na dvor,
ali se čini da ju je netko upozorio i odvratio od toga, jer je najednom
pobjegla na svoja imanja u istočnim grofovijama.
Je li Cecil i Mariji poslao poruku, pitala se Elizabeta. Bilo bi to
čudno, nakon svih ovih godina što je nju uvjeravao da na prijestolju
podržava protestantskoga vladara. No, možda je to bio netko drugi. Ili se
možda njegova hvalevrijedna načela protežu na zakonitoga nasljednika,
bez obzira na njegovu vjeru.
- Što ćemo učiniti? - žalostivo je pitao Parry.
- Ništa - odlučno reče Elizabeta. - Pritajit ćemo se ovdje... ja ću se
čak pritajiti u postelji i čekati daljnje događaje. To mi se čini
najsigurnijim.
 Uslijedi nekoliko tjeskobnih dana tijekom kojih nije bilo nikakvih
vijesti. Elizabetu je očajnički zanimalo što se događa pa je svakodnevno
slala Parryja u seosku gostionicu da vidi može li doznati kakva
govorkanja, ali mještani nisu imali ništa dodati onome što je on već prije
čuo.
John Astley bio je mišljenja da Vijeće ima previše drugih briga a da
bi se u ovom trenutku brinulo o Elizabeti.
- Možda ste i u pravu - reče oprezno Elizabeta. Astleyjevi i gospodar
Parry okupili su se u njezinoj spavaonici radi dogovora: oni su bili jedini
članovi kućanstva koji su znali da je njezina bolest diplomatske naravi. - A
ja nemam namjeru na sebe privlačiti pozornost.
- Što dalje - reče Parry - to je vjerojatnije da gospa Marija nastoji
izbjeći susret s Vijećem. Ta, da su je uhvatili, već bismo čuli za to.
- Doista - oprezno reče Elizabeta. - Ali, nemojmo još pripremati
ražanj.

- U selu se govori da se mnoštvo ljudi okuplja pod stijegom gospe

Marije - izvijesti je sutradan gospodar Astley. - Ne znam je li to istina, ali
moglo bi biti nečega u tome. Elizabeta obuzda navalu optimizma.
- Molite se za sretan ishod! - poticala ih je. - Sve je sada u Božjim
rukama.
Prošlo je tek nešto više od tjedan dana otkako je gospa Jane
proglašena kraljicom kad Kat žurno uđe u Elizabetinu primaću odaju, a za
petama joj suprug i gospodar Parry.
- Gospa Marija proglašena je kraljicom! - uzvikne. Elizabeta skoči sa
stolca, a osmijeh joj se proširi preko lica. Nije moglo biti bolje vijesti!
- U Londonu? - uzbuđeno upita.
- Da, i u svim grofovijama! Jutros je o tome pročitan proglas u
Hertfordu.
Čuvši ovo, Elizabeta se oduševi. Pravi je prestolonasljedni red
ponovo uspostavljen, a ona se sama našla u njemu kao sljedeća
nasljednica. Prožme je silna toplina prema sestri koja je vlastitom
hrabrošću i pribranošću to omogućila. A bila je neizmjerno zahvalna i
Bogu čija je ruka pomogla ovu borbu za istinu i pravdu.
- Cijela je zemlja pristala uz kraljicu Mariju! - izjavi Parry.
Northumberland je uhvaćen... uhićenje u Cambridgeu nakon što je vojska
napustila njega i njegove sinove. Sada je u Toweru, a njegova je sudbina
gotovo izvjesna.
- Tamo je i Jane koja je nezakonito prisvojila vlast - dometne John
Astley. - Iako je upitno hoće li zbog izdaje biti kažnjena smrću.
- Jako je mlada - reče Elizabeta, prizivajući pred oči sliku nježne
crvenokose djevojčice koju je posljednji put vidjela u Chelseaju i
prisjećajući se kako se i sama nepromišljeno ponašala kada je bila u
Janeinoj dobi. Osjeti sažaljenje zbog jadne i nedužne Jane koja je drugima
poslužila kao oruđe te je i protiv volje navedena na izdaju pa će to sada
možda skupo platiti.
Kladim se da nije imala nikakva izbora i da je sve bilo
Northumberlandovo djelo - dometne Kat. - Zapravo bi on trebao za sve
platiti, a ne ona jadna djevojka.
Znam da će moja sestra biti milosrdna - reče Elizabeta. - Ima nježno
srce, osobito kada su u pitanju djeca, a Jane nije puno više od djeteta. -
Zastane na tren. - Kraljica Marija. Dobro zvuči, ali čini se čudnim da bi
žena mogla vladati.
- Doista - uzbuđeno primijeti Astley - a i neprirodnim, da žena ima
vlast nad muškarcima.
- Po mojemu iskustvu, to je slučaj s mnogim ženama - suho progunđa
Parry.
- Siguran sam da će se prepustiti vodstvu svojih savjetnika - reče
Astley. - Ženina je uloga slušati i služiti.
- Ne, ako to može izbjeći - vragolasto promrmlja Elizabeta. Muškarci
se namršte.
 - Kraljica će se, dakako, udati - reče Kat. - Mora se udati jer treba
sina koji će je naslijediti.
- Nije li za to malo prekasno? - upita njezin suprug. - Njezinu je
Veličanstvu trideset sedam godina, što je visoka dob za rađanje djece.
- Što vi znate o tome - otpovrne mu supruga. - Barem mora pokušati.
- Udaja će imati još jednu prednost - primijeti Parry. - Suprug će joj
pružiti vodstvo i umjesto nje donositi odluke.
- To bi samo po sebi moglo značiti nevolje - zamišljeno izjavi
Elizabeta. - Ako se uda za stranoga vladara, on bi se mogao previše
miješati u poslove našega kraljevstva. A ako se pak uda za Engleza,
njegova vladavina može izazvati zavist i dovesti do stvaranja stranaka. I
razmislite: kao kraljica, ona će imati vlast nad svojim podanicima, ali
kako će to izmiriti s poslušnošću što je supruga duguje suprugu koji je
njezin gospodar i vladar? Na to je pitanje nemoguće odgovoriti.
- Doista je tako - odvrati Parry kojega se dojmila Elizabetina jasna
logičnost.
- Bit će joj potrebna sva umnost koju ima da to riješi - reče Elizabeta.
- Ali, ono što daleko više brine i mene i mnoge od nas jest pitanje što čeka
Protestantsku crkvu u našem kraljevstvu. Kraljica je, kao što svi znamo,
nepokolebljiva katolkinja.
- Je li previše nadati se da bi vjersku snošljivost mogla proširiti i na
pripadnike nove vjere? - upita Parry. - Uostalom, i sama je ovih godina
bila pod stalnim pritiskom zbog pridržavanja vlastite vjere.
- Moja je sestra kruta u svojim stavovima - reče Elizabeta. - Ipak, na
prijestolje se popela na valu općenarodnog odobravanja. Sigurno će htjeti
sačuvati naklonost protestantskih podanika.
- Ili će možda to odobravanje shvatiti kao povjerenje da Englesku
vrati staroj vjeri - istakne John Astley.
- Promućurni ste, gospodine - primijeti Elizabeta. - Pa, uskoro ćemo
to doznati, a moramo se moliti za sretan ishod. Sa svoje strane, postupat
ću oprezno, a i sve vas pozivam da tako učinite. Možda će u ovom pitanju
biti potrebno zadovoljiti obje strane. A sada, ako ćete me ispričati, moram
pisati Njezinu Veličanstvu i čestitati kraljici na sretnome stupanju na
prijestolje. Potom moramo poći u London kako bismo je pozdravili, i to
bez odgode. Stoga požurite i sve pripremite! Bez obzira na sva
razmatranja, ovo je radostan dan!

Kraljevska im se konjička povorka upravo pojavila na vidiku pa

Elizabeta, koja je čekala na cesti prema Wansteadu, podbode konja. Za
njom krenuše njezine družbenice i dvije stotine konjanika, svi odjeveni u
tudorsku zeleno-bijelu livreju. Znala je da izgleda veličanstveno u sedlu,
uspravno se držeći u čistoj bijeloj haljini od damasta, crvenih uvojaka
raspuštenih na ramena.
Već pet godina nije vidjela Mariju. Njezina je sestra veći dio
Eduardove vladavine provela gotovo zatočena na ladanju, bijući s kraljem
i Vijećem beskonačne bitke u vezi s vjerom. Elizabeta je očekivala da će
izgledati starije - Marija je naposljetku sada već bila sredovječna, ali bila
je posve nespremna za prizor kraljičina prerano izborana lica.
Isprva je doživjela samo dojam veličajnosti. Marija je uvijek bila
sklona raskošnim haljinama, ali danas je izgledala uistinu veličanstveno.
Haljina joj je bila od ljubičasta baršuna, plašt grimizan i podstavljen
hermelinom, a ona sama blistala je pod draguljima. Kao djevica i kraljica,
crvenu je kosu nosila raspuštenu po ramenima, ali izbliza se vidjelo da je
nježno prošarana sijedim vlasima. Lice joj se - s prodornim i opreznim
očima pod teškim čelom, širokim nosom i tankim, stisnutim usnicama - na
okrutnome kolovoškom suncu doimalo izmoždeno i umorno.
No, nije bilo vremena za razmišljanje o promjeni u sestrinu izgledu.
Kraljicu je valjalo pozdraviti, i to s odgovarajućim poštovanjem. Izvivši se
u ljupkom pokretu, Elizabeta sjaše s konja, a potom pognute glave klekne
na prašnjavu cestu.
- Sestro! - usklikne Marija dubokim, grubim glasom pa i sama sjaše i
pohita prema Elizabeti. Uhvativši je za ruke, podigne je, zagrli i poljubi, a
nije ispuštala njezinu ruku ni dok joj se obraćala.
 Silno mi je zadovoljstvo vidjeti vas - reče, smiješeći se s istinskom
toplinom. - Oduševljena sam što ste mi došli u susret.
- Radujem se slavnome stupanju Vašega Veličanstva na prijestolje i
velikoj sreći - uzvrati joj Elizabeta osmijeh. - Nitko nije sretniji od mene
što ste odnijeli pobjedu nad svojim neprijateljima.
Marija je bila toliko ushićena općim odobravanjem kojim je
pozdravljena njezina pobjeda da je bila spremna oprostiti svima osim
najgorim neprijateljima. U tome širokogrudnom i milosrdnom
raspoloženju bila je spremna zatvoriti oči nad Elizabetinim nesretnim
vjerskim stavovima i sablazni otprije četiri godine povezanoj s njezinim
imenom - budući da je i sama iskusila šarm iste one ništarije, bila je
sklona vjerovati da je Elizabeta podnijela veći grijeh nego što ga je sama
počinila te potisnuti uznemirujuće sumnje o podrijetlu mlade žene. Ništa
ne smije ugroziti ove dane opojnoga veselja. Svejedno, kada je krenula
dalje pozdraviti i izljubiti gospođu Astley i ostale žene iz Elizabetine
pratnje, među kojima su mnoge bile plemenitaške što su im se pridružile
putem, nije mogla ne primijetiti kako pokraj ozarene, jednostavno
odjevene devetnaestogodišnje sestre sama izgleda staro, iscrpljeno i
pretjerano nakićeno. Nije željela da je podanici vide u tom svjetlu jer je
bila svjesna da je svi moraju doživljavati ne samo kao zdravljem i snagom
doraslu velikoj zadaći što joj predstoji nego i kao sjajan ulov na bračnome
tržištu, sposobnu izroditi nasljednike neophodne za nastavak katoličke
vladavine.
Rame uz rame - Marija je, unatoč svojim sumnjama, na tome
ustrajala - sestre ujahaše u London na čelu velike povorke, a pred njima je
išao samo grof od Arundela noseći sjajni mač. Kod Aldgatea ih dočeka
gradonačelnik, nisko se poklonivši i predavši kraljici gradsko žezlo uz
riječi odanosti i dobrodošlice. Marija mu vrati žezlo uz srdačne zahvale za
njegovu vjernost i poštovanje. Potom odjeknuše trube i dugačka konjička
povorka polako krene naprijed, kroz ulice prepune sretnih, razdraganih
ljudi koji su mahali, pljeskali i plakali od radosti. Po kućama su bili
izvješeni stjegovi i plamenci te cvjetni ukrasi, a svugdje su se mogli
vidjeti natpisi s riječima Voxpopuli, vox Dei - glas naroda, glas Božji.
 - Bože, čuvaj kraljicu! - vikali su građani. - Bože, čuvaj kćer velikoga
Harryja!
- Isuse, čuvaj Njezinu Milost! - A tu i tamo, usred radosne graje,
Elizabeta je čula kako se naglas izvikuje i njezino ime. To je, dakako, bilo
posve prirodno: dok kraljica ne rodi dijete, ona je sljedeća u
prestolonasljednom redu, narodna nada u budućnost. Oduševi se tim
pozdravima, uživajući u odobravanju - nečemu vrlo nestalnome, toga je
bila svjesna, ali nečemu što se marljivo osvaja i njeguje.
U daljini, topovi na pristaništu kraj Towera zagrmješe na pozdrav. S
Elizabetine je lijeve strane Marija kimala i dražesnom kretnjom podizala
ruku zahvaljujući puku na pozdravima. Iza njih je jahala gospa Ana
Klevska, deblja nego što je bila kadaju je Elizabeta posljednji put vidjela,
s oduševljenjem mašući gomili. Potom su dolazile visoke plemkinje
engleskoga kraljevstva, lordovi i gospoda, strani poklisari i članovi
kraljevskoga kućanstva - sve u svemu, više od tisuću ljudi.
Malo-pomalo stigoše do pokretnoga mosta što je vodio do velikih
vrata Towera gdje je kraljica imala boraviti naredna dva tjedna. Tu je
topovska paljba bila doista zaglušna pa su se u njoj izgubile riječi kojima
je stotinu dobro oribane djece izražavalo odanost u čast kraljici. Marija se
sa zahvalnošću nasmiješi, potom nastavi preko mosta i ude u tvrđavu, a
sestra nevoljko pođe za njom.
Kada se veliko zdanje moćnoga Towera nadvilo nad njom, Elizabeta
doživi užasan strah. Nikada prije nije bila tu, a ni sada nije htjela ući. Da,
znala je da je to prvenstveno kraljevska palača, ali budući da je ovdje
dvjema kraljicama odrubljena glava, Tower je stekao zlokoban ugled.
Zadrhti pomislivši na to kako joj se majka morala osjećati stigavši ovamo
onoga davnog svibanjskog poslijepodneva, optužena za veleizdaju.
Naravno, Ana nije došla u trijumfu kroz glavna vrata, nego kroz Vodena
vrata, kamo je izdajnike dovozila teglenica. Tako joj bila ispričala Kat.
Sada se ne smije baviti Aninom sudbinom, reče sama sebi. Ovo je
sretna, radosna prigoda koju ne smiju zasjeniti sumorne misli. Ipak, nije
mogla ne zapitati se dopire li sve ovo klicanje do mjesta gdje je zatočena
žalosna mala Jane Grey. Jadna djevojka mora da se trese od straha na
pomisao što bi se s njome moglo dogoditi, iako je Elizabeta znala, jer joj
je Marija tako rekla, da je kraljica riješena biti milosrdna.
Prostor iza zidina Towera bio je prepun gledalaca, ali Elizabetin
pogled privuče četvero zatvorenika koji kleknuše na travnjak u blizini
ulaza. Sve ih je poznavala. Najistaknutiji je među njima bio vojvoda od
Norfolka, osamdesetogodišnji katolik, kojega je još Henrik VIII. bio
optužio za veleizdaju, ali je izbjegao stratište jer je kralj umro prije nego
što mu je stigao potpisati smrtnu presudu, a sve je vrijeme Eduardove
vladavine proveo u Toweru. Bio je tu i Stephen Gardiner, biskup od
Winchestera, kojega je Marija svojedobno zamrzila zato što je podupro
poništenje majčina braka, ali Gardiner, još jedan nepokolebljivi katolik,
pokazao je hrabrost oduprijevši se vjerskoj reformi protektora Somerseta
pa je stoga završio u tamnici. Iza njega je klečala Somersetova udovica,
nekoć ponosna vojvotkinja Anne, stara kraljičina prijateljica - ovdje je
zatvorena nakon suprugova smaknuća. I naposljetku, Edward Courtenay,
mladić u čijim je žilama tekla kraljevska krv Plantageneta koji su nekoć
bili engleski kraljevi: bio je zatočenik od samoga djetinjstva, kada je
njegova obitelj došla u sukob s kraljem Henrikom.
Četvero zatvorenika, još uvijek klečeći, podigne ruke i zamoli
kraljicu za milost. Mariji se oči ispune suzama.
- Ovo su moji zatočenici - izjavi. - Moraju se pustiti na slobodu.
Onda sjaše i priđe im, redom ih podižući i grleći. Kada zatočenici
radosno pristupiše svojim rođacima i prijateljima, kraljica i njezina
pratnja nastaviše do palače uz Bijeli toranj, gdje će Marija imati prilike
opustiti se prije nego što se upusti u tešku zadaću kraljevanja.
Dok je tako jahala za Marijom obuzdavajući snježnobijeloga rasnoga
konja, Elizabeti oči i nehotice odlutaše prema istoku i kapelici svetoga
Petra u Okovima. Ondje leže majčini posmrtni ostaci - na brzinu pokopani
u kovčegu za strijele, bila joj je rekla Kat, jer onoga strašnog dana prije
sedamnaest godina nije bilo nikakvih drugih odredaba. A ispred kapelice
travnjak, bezazlen i miran na blistavu suncu. Upravo je ondje bilo
postavljeno stratište...
 Elizabeta brzo trgne glavu na drugu stranu ne mogavši više podnijeti
taj prizor. Ubuduće će izbjegavati ovo mjesto, obeća sama sebi. Srećom su
kraljevske odaje bile okrenute prema rijeci tako da više neće morati
prolaziti tim putem.

Elizabeti, koja je očekivala da će kraljica imati sjajan dvor kao i

njihov otac, naredni tjedni doniješe stanovito razočaranje. Riznica je bila
gotovo ispražnjena pa si Marija nije mogla priuštiti rasipnost, ali ustrajala
je na ceremonijalnosti i bila je sretna kada bi se mogla prepustiti ljubavi
prema glazbi, plesu i drami.
- Ljudi to očekuju od mene - reče ona Elizabeti. - Vole razmetanje i
veličanstvenost. Zbog toga je naš otac i bio toliko omiljen. Ali, ja nemam
sredstava za onakve predstave kakve je on priređivao, a kao neudana
gospa, moram biti oprezna i paziti na doličnost.
Doista mi nedostaju žive slike iz očevih dana - požali se Elizabeta
Kat nakon još jednoga prikazanja što ga je odgledala. - No, kraljica kaže
da nema novca za rasipanje na takve ekstravagancije. Barem ćemo sljedeći
tjedan gledati Pijevca Hvalisavca19 Vidjela sam izvedbu na bratovu dvoru
i taj komad uistinu vrijedi pogledati. Nisam se mogla prestati smijati
neprestanim zabunama između likova.
- Kraljici nikada ne uzmanjka novaca kada se valja raskošno odjenuti
- primijeti Kat prihvaćajući se četkanja Elizabetine kose.
- Po mojemu mišljenju, pretjeruje u odijevanju i kićenju - reče
Elizabeta. - Prečesto mijenja haljine i nosi previše dragulja. To je katolički
ukus, dakako.
Bila je svjesna da se njezino jednostavno ruho ističe kao otvorena
potvrda njezina navodnoga djevičanstva i protestantske vjere među
paunskom razmetljivošću ostalih gospi na dvoru.
- Pa, doista izgleda kao kraljica, što i jest - reče Kat. - To se od nje i
očekuje.
- Ljudi bi je voljeli bez obzira na izgled - primijeti Elizabeta - makar
i samo zato što je očeva kći i od istinske Tudorove loze. A tu će ljubav
zadržati zahvaljujući svojoj milosrdnosti. Večeras mi je rekla da će samo
Northumberland biti kažnjen smrću zbog posljednje zavjere. Poštedjet će
gospu Jane, iako će je zadržati u Toweru. Smještena je u kući glavnoga
tamničara gdje uživa punu udobnost.
- Ima sreće - reče Kat. - Nadam se da kraljica, za vlastito dobro, nije
pretjerano milosrdna.
- Teško da je mogla pogubiti cijelo Vijeće - mračno se osmjehne
Elizabeta. - Svi su bili upetljani u to. Ali, njoj su ti iskusni državnici, svi
manje-više hulje, potrebni da joj pomognu u vladanju. Stoga ih je sve
pomilovala.
- Ima dobro srce - reče Kat a drago mi je što je, kako se čini, prema
vama blagonaklona.
Marija je o tome pružila mnoštvo dokaza. Kad god bi se pojavila u
javnosti, što se često događalo prvih tjedana njezine vladavine, ustrajala je
na tome da Elizabeta bude uz nju na počasnome mjestu i beziznimno ju je
držala za ruku. Ponekad je bilo prilično očito da je klicanje podjednako
upućeno Elizabeti koliko i kraljici, ali ako je Marija to i primijetila,
ničime se nije odavala. Između dviju sestara vladao je potpuni sklad - sve
do treće nedjelje u kolovozu.

Tjedan prije toga, prema kraljičinoj odredbi, u kapelici svetoga Ivana

Evanđelista u Bijelome tornju prvi se put od doba kralja Henrika služila
nedjeljna misa. Marija se pojavila sa suzama u očima, zahvalna što je
napokon slobodna opet otvoreno ispovijedati svoju vjeru i zadovoljna što
na službi Božjoj vidi tolike dvorane. Ipak, žalostilo ju je što među njima
ne vidi vlastitu sestru.
Sljedeće subote, dok su zajedno sjedile na počasnome uzvišenju
pijuckajući vino nakon vrlo zabavne večeri provedene u prijestolnoj
dvorani uz predstavu Pijevca Hvalisavca, Marija se okrene Elizabeti.
- Toliko bi me usrećilo ako biste sa mnom sutra pošli na misu - reče.
Elizabeta pokaže očitu nelagodu.
 - Vaša Milosti, bojim se da to ne mogu učiniti. Pripadnica sam
reformirane vjere.
Prstima dotakne zlatnu knjižicu o pojasu: sadržavala je gorljivu
protestantsku molitvu što ju je na samrtnoj postelji bio sastavio njihov
brat. I Marija je bila dobila sličnu zlatnu knjižicu, ali je se nije udostojala
nositi. Umjesto toga, iako je dopustila da se Eduard sahrani prema
reformiranome obredu, zapovjedila je da se u njezinoj kapelici za nj služi
misa zadušnica.
Marija se namršti.
- Sestro, bojim se da ste odgojeni u zabludi. Previše mi je stalo do vas
da bih vam dopustila živjeti u krivovjerju. Zar nećete pokazati malo
naklonosti i pridružiti mi se u molitvi?
- Doista bih vam voljela odgovoriti da hoću, gospođo - reče Elizabeta
očito potresena. - Žalosti me što se u vezi s tim pitanjem ne mogu složiti s
Vašim Veličanstvom.
- I mene to žalosti - reče Marija. - Vi ste moja nasljednica, a
nezamislivo je da me naslijedi osoba koja pripada reformiranoj vjeri.
- Smijem li, uz dužno poštovanje, podsjetiti Vaše Veličanstvo pod
kolikim je pritiskom samo bilo da se odrekne svoje vjere za vladavine
našega brata? - zapita Elizabeta. - Slijedili ste svoju savjest i ostali čvrsti.
Prošavši sve to, zar ne možete cijeniti moj stav?
- Da, ali moja je vjera prava vjera i bila sam u pravu što sam je
branila - izjavi Marija. - Najveća mi je želja svoj narod ponovno uključiti
u katoličku pastvu. Upravo mi je zato, vjerujem, Bog i poslao pobjedu.
Moja je zadaća biti oruđe kroz koje će se izvršiti njegova volja.
Oči su joj sjale i Elizabeta prepozna žar koji je Mariju priječio
prihvatiti bilo kakve poglede osim vlastitih, žar zbog kojega je mogla
postati opasno nesnošljiva.
- Dakle, vidite - reče kraljica posegnuvši za Elizabetinom rukom i
stisnuvši je - za mene je silno važno da barem prisustvujete misi. Tko zna,
možda ćete iz toga čak i izvući neku duhovnu korist? Bog će vam možda
preobratiti srce.
 - Jao, gospođo, što da kažem? - odvrati Elizabeta. - Posljednje što
želim jest uvrijediti vas, ali svoju vjeru ne mogu izdati. Marijino držanje
postane hladnije.
- Hoćete li barem razmisliti o tome? - ustraje ona.
- Hoću - obeća Elizabeta, ražalostivši se zbog razmimoilaženja sa
sestrom. - A sada, gospođo, molim vas, dopustite mi da se povučem.
Obećavam da ću se moliti Bogu da me vodi.
Marija kimne, ali bez osmijeha.
- Laku noć, sestro - reče.
Elizabeta se nisko pokloni i iziđe iz sobe dok su se lordovi i gospe pri
gibali pred njom.

Simon Renard, novi španjolski poklisar, promatrao je odlazak mlade

žene. Stajao je iza kraljičina stolca, a kada je Elizabeta otišla, nagne se
naprijed, siguran da će ga Marija saslušati. Kao predstavnik njezina
voljenoga zavičaja i nepokolebljivi katolik, blagi i pametnije Renard -
pristao i iskusan diplomat i spletkar - šarmom uskoro prokrčio put do
kraljičina povjerenja. Već je bila počela od njega tražiti savjete čak i prije
nego od vlastitih savjetnika.
- Veličanstvo - reče on tiho. - Oprostite mi, ali nisam mogao ne čuti
vaš razgovor s gospom Elizabetom.
Marija se okrenu prema njemu, očito uzrujana Elizabetinim
odgovorom na njezin zahtjev.
- Bojim se za njezinu dušu, Simone - reče.
- Ne vjerujte joj - odgovori on. - Umije očarati ljude i dobro zna kako
će njima manipulirati.
- Čini se prilično iskrenom u svojim uvjerenjima - reče Marija. -
Naravno, od mladosti je iskvarena, a majka joj je bila krivovjerka, no
mislim da je u ovom slučaju vodi istinska savjesnost.
- Gospođo - strpljivo će Renard - vi ste sama dobrota, previše ste
dobri da biste kod drugih vidjeli ikakvu manu. Znate li zašto vaša sestra ne
želi ići na misu? Nema to nikakve veze sa savješću, siguran sam, nego sa
željom da se na nju gleda kao na protestantsku nasljednicu, nadu onih koji
bi Vaše Veličanstvo rado spriječili u svetoj dužnosti.
- Ne, prijatelju moj, ne mogu to povjerovati o njoj. Tijekom ovih
tjedana pokazala je krajnju odanost i potporu.
- Razmislite malo - ustraje Renard. - Odjeća koju ona nosi... zar to
nije protestantsko ruho? Da, jednostavna je, ali je ona nosi radi dojma, a
budući da su sve ostale gospe odjevene kao velikašice, ističe se među
njima. Zar vam nije palo na pamet da je to namjerno? Vrlo je pametna
vaša sestra. Ako vam smijem ponuditi ponizan savjet, naredite joj da ode
na misu. Vi ste kraljica i onaje obvezna pokoriti vam se.
Marija odmahne glavom.
- Nesklona sam tomu da je ograničujem. Na kraju krajeva, to je stvar
savjesti. Radije bih je nježno primamila, tako da k pravoj vjeri pristupi
vlastitom slobodnom voljom.
Renard uzdahne. Gospođo, molit ću se da vam ona uzvrati toliku
ljubaznost. Oprostite okorjelu ciniku što se boji da će to biti uzaludno.
- Vidjet ćemo - reče mu Marija s uzdahom. - Molit ću se za sretan
ishod.

Naredne subote Elizabeta primi poziv da dođe u kraljičinu primaću

odaju. Znajući što će se od nje zahtijevati i nesretna nakon tjedna tijekom
kojega su odnosi između nje i Marije bila nešto manje topli nego do tada,
sa strepnjom ode onamo. Ali, Marija se nasmiješi i podigne je iz naklona,
pokazujući joj tako nekadašnju naklonost.
- Žao mi je što nisam imala puno vremena za vas - započne.
- Većinu sam vremena provela s Vijećem. Treba pribivati
nevjerojatnom broju državnih poslova i raspravljati o mnoštvu važnih
pitanja.
Približi se klecalu što je stajalo pokraj prozora i podigne pogled
prema ukrašenome raspelu obješenu o zid iznad njega.
 - Jedva sam našla vremena čak i za uobičajene molitve, ali Bog će me
razumjeti, u to ne dvojim. Uostalom, nešto od toga ticalo se i njega.
Okrene se, kraljevski lik u grimiznoj svili i zlatnoj tkanini,
- Upravo o vjeri i želim razgovarati s vama. Jeste li razmislili o
mojemu zahtjevu?
- Samo sam o tome i razmišljala, gospođo - teška joj srca odvrati
Elizabeta.
- Sve što tražim od vas jest da me pratite na misu - reče kraljica.
- Vaša je odsutnost zamijećena. Ima onih koji bi htjeli da vam to
naredim, ali više bih voljela da dođete svojom slobodnom voljom.
- Jao, gospođo, savjest mi to ne može dopustiti - izjavi Elizabeta,
izgledajući istinski potreseno.
- Sestro - Marija će strogo - znam da su za vladavine našega brata
mnogi bih prisiljeni na krivovjerje. Vi ste bili u osjetljivoj dobi, premladi
da shvatite zabludu. Ne, saslušajte me do kraja – utiša ona Elizabetin
prosvjed podignutim prstom. - Moram vam reći da sam odlučila obnoviti
služenje mise i pokajničku Englesku vratiti u podložnost Rimu. Međutim,
nije mi namjera savjest mojih podanika na nešto siliti ili tjerati. Nadam se
da će ih možda k istini privesti sam Bog djelujući preko učenih i kreposnih
propovjednika. Pa ću, ako se i vi slažete s time, u tu svrhu dovesti dobroga
crkvenog učitelja da vas pouči tako da možete spoznati istinu o katoličkoj
vjeri.
Elizabeta osjeti da je uhvaćena u zamku. Nije to mogla prihvatiti. Čak
i zanemari li se savjest, ljudije moraju poznavati kao pobornicu
reformirane vjere. Ipak, bila je bolno svjesna da, ako želi zadržati
kraljičinu ljubav i dobru volju, mora pristati barem na pouku. No, već je i
sama pomisao za nju bila prokletstvo.
- Ne mogu - reče naposljetku. Oprostite mi, gospođo.
- Razočarala sam se u vama - reče joj Marija i okrene se u stranu.
 To se razočaranje uskoro počelo pokazivati i u javnosti. U svečanim
prigodama Elizabeta više nije stajala uz kraljicu, nije se s njome držala za
ruku, nije se ljubazno grlila. A ljudi poput Renarda, koji su voljeli Mariju i
nisu vjerovali Elizabeti, potrudiše se da razlog za raskid uskoro postane
općepoznat. Sama u sobi s Kat, Elizabeta je plakala.
- Bila sam tako sretna - jecala je. - Sretna što sam se naposljetku
vratila na dvor i što uživam kraljičinu naklonost i ljubav puka. A sada me
ona dovela u ovaj nepodnošljivi položaj, prikazuje me se kao njezinu
nepnjateljicu, iako sam joj uvijek htjela samo dobro.
Šmrcne, brišući rupčićem nos.
- Zašto ne biste jednostavno otišli na misu? - predloži Kat. - Učinite
to reda radi. Kraljica će biti oduševljena, a vi ćete opet biti u njezinoj
milosti.
- A usto i prijetvorna? - upita Elizabeta koju je to pogodilo. - Kada se
jednom počnem pretvarati, morat ću s time i nastaviti. A što je s onima
koji ne budu htjeli dovesti u pitanje svoju vjeru? Što će oni misliti o meni?
Jeste li čuli da su prosvjedovali u Londonu, a netko je bacio bodež na
svećenika koji je poslan služiti misu u Svetom Pavlu? Mnogi ljudi gorko
zamjeraju zbog uvedenih promjena. Ja sam im jedina nada u budućnost pa
će, ako budem viđena kako odlazim na misu, izgubiti i tu nadu.
Začuje se lagano kucanje na vratima i u sobu uđe Blanche Parry.
- Gospo, ovdje je francuski poklisar i moli da ga primite - reče.
Podigavši obrve, Elizabeta ustane, obriše oči rupčićem i pohrli do zrcala.
Ne, poklisar neće vidjeti da je plakala. Popravi francusku kapicu, uštipne
se za obraze, zagladi crne skute i odmakne se bolje promotriti.
- Ovo će biti zanimljivo - promrmlja otvarajući vrata što su vodila u
prednju sobu.
Kada se pojavila, visoka i dostojanstvena u haljini od crna damasta,
poklisar Antoine de Noailles kićeno se nakloni. Promatrajući ga na dvoru
tijekom nekoliko proteklih tjedana, Elizabeta je zaključila da je bistar i
lukav te da njezinoj sestri nije prijatelj. Zapravo, svojedobno je podržao
Northumberlanda u nastojanju da Jane Grey učini kraljicom.
 - Dobro mi došli - reče pružajući ruku prema njemu. - Čemu dugujem
zadovoljstvo za ovaj posjet?
- Gospođo, milostivo je od takve izvrsne i krasne mlade gospe kao što
ste vi što pristaje primiti me - izjavi de Noailles.
Zubi mu bljesnuše kroz uredno potkresanu bradu kada mu se tamno,
mrzovoljno lice iskrivi u osmijeh. Elizabeta je umjela prepoznati laskanje,
ali svejedno se njime oduševljavala pa to dražesno dade do znanja blago
podigavši kutove usana.
- Doprlo mi je do ušiju da se pitanje vjere postavilo kao mač između
Njezina Veličanstva i vas - glatko nastavi izaslanik. - To je vrijedno
žaljenja. Nevolja je u tome što je kraljica, iako po naravi sklona
snošljivosti, pod utjecajem Španjolaca, a vi znate kako Španjolci umiju
biti zagrižljivi kada je riječ o vjerskim pitanjima. Inkviziciju ne moram ni
spominjati...
Elizabeta opet prikrije osmijeh. Nije bila tajna da se Francuzi i
Španjolci, dva velika europska takmaca što se otimaju za vlast, od svega
srca mrze i da se iz petnih žila trude jedni druge izigrati u nastojanju da
osiguraju englesko prijateljstvo. Zapravo su upravo zbog toga engleski
kraljevi već desetljećima igrali pametnu igru, ponašajući se kao mali
David između dvojice velikih Gohjata - Francuske i Španjolske, sklapajući
saveze i raskidajući ih kako bi obuzdali moć tih dviju silnih katoličkih
kraljevina. De Noaillesov napadni manevar teško da je bio neočekivan.
Elizabeta pričeka da nastavi.
- Moj kralj želi da vas uvjerim u njegovo prijateljstvo - nastavi
Francuz. - Ima u Francuskoj ljudi koji radije ne bi na engleskome
prijestolju vidjeli kraljicu koju obiteljske veze razumljivo navode na to da
ljubazno gleda na Španjolce i njihove postupke ma kako oni bili odbojni
nama ostalima. A siguran sam da i vi sami, madame, svoj položaj nalazite
vrlo teškim. Bude li Francuska stajala iza vas, bit ćete jači.
Što joj taj čovjek predlaže? Da se uz francusku potporu postavi kao
suparnica vlastitoj sestri? Tako glupa ipak neće biti.
 - Zahvalite svojemu gospodaru na ljubaznosti - naglas reče Elizabeta.
- Ako mi to ikada ustreba, budite uvjereni da ću mu se obratiti.
- Možda će vam to ustrebati i prije nego što mislite, s obzirom na
otrov što ga monsieur Renard kap po kap ulijeva u kraljičine uši - reče de
Noailles. - Madame, mladi ste i lijepi. Puk vas voli.
Ljubav što je osjeća prema kraljici uskoro će ispariti kada ga ona
počne prisiljavati da prihvati katoličku vjeru. Tada će Francuska biti
spremna stati na vašu stranu.
- Nije li i vaš kralj katolik? - bezazleno zapita Elizabeta.
- Jest, ali ne želi vidjeti Englesku u savezu sa Španjolskom izjavi de
Noailles, otkrivajući čelik pod udvornom vanjštinom.
- Imat ću to na umu, poklisaru - reče Elizabeta, ponovo pružajući
ruku u znak da je razgovor završio.
- Budite pažljivi - upozori je Kat nakon poklisarova odlaska.
- Ovo je zapravo poticaj na veleizdaju.
- Zar uistinu? - vragolasto upita Elizabeta. - Meni se učinilo kao
uvjeravanje u francusku potporu u mojoj razmirici s kraljicom u pogledu
mise. A i nisam se ni na što obvezala.

- Gospođo - ustrajao je Renard - ne dajte se zavarati. Onaj pokvareni

de Noailles namjerno njeguje prijateljstvo s gospom Elizabetom ne bi li je
naveo da vam se suprotstavi. Viđam ih zajedno po cijelome dvoru.
Nerazdvojni su kao prst i nokat.
- Ne mogu vjerovati da mi vlastita sestra ne bi bila odana - reče
potišteno Marija.
- Pokazala se takvom u vezi s misom - istakne Renard. - Ona je
krivovjerka i kuje zavjere s vašim neprijateljima. Njezina je omiljenost
prijetnja vašoj sigurnosti.
- Moj me narod voli! - zaprepašteno uzvikne Marija. - To je
besmisleno.
 - Ah, ali koliko će trajati ta ljubav kada prođe ovaj ushit? - upita
Renard. Svaka vladavina u nekom trenutku postaje neomiljena. To je
priroda vlasti... ne možete očekivati odobravanje naroda u svemu što
činite. A u prikrajku, sa željom da vam naškodi, čeka vaša sestra, pametna,
slavohlepna i podmukla.
Marija se zavali u stolcu i uzdahne.
- Moram priznati - umorno dopusti - da, unatoč ljubaznom ponašanju
prema njoj i činjenici da sam pokušala za nju osjećati ono što bi sestra i
trebala osjećati, ne mogu voljeti Elizabetu ni imati povjerenja u nju.
Nikako ne mogu zaboraviti da je ona kći očeve priležnice, žene koja je
mojoj majci otela očevu naklonost. Svaki put kada je pogledam vidim Anu
Boleyn i sjećam se jada što mi ga je ta žena prouzročila. Je li moje
nepovjerenje i negodovanje ishod mojega umišljanja ili Elizabeta za mene
doista znači prijetnju?
- Trebali biste se pouzdati u vlastiti predosjećaj, gospođo - s
uvjerenjem reče Renard.
- Prihvatit ću vaš savjet, dragi prijatelju - uvjeri ga kraljica.
Sada su boravili u dvorcu Richmondu i kraljica je bila javno
proglasila nakanu o povratku na staru vjeru, kao i odlučnost da podanike
neće siliti na pristanak na to. Međutim, protestantskim je svećenicima
propovijedanje zabranjeno, što je mnoge potaknulo na prkos kraljičinu
proglasu pa su se uskoro našli u tamnici. Nadbiskup Cranmer, koji je
svojedobno proglasio nevaljanim brak između Marijine majke i kralja
Henrika, bio je među njima. Bilo je žestokih prosvjeda u Londonu, a
mnogi su protestanti smatrali kako bi bilo mudro pobjeći u inozemstvo.
Bilo je puno govora o kraljičinoj udaji. Dvorom se pronosio glas o
tome da Marija razmišlja o španjolskome kraljeviću Filipu, sinu cara
Karla V. i jednome od najvatrenijih pobornika katoličanstva u Europi.
- Englezi to nikada neće prihvatiti - reče Elizabeta zabrinutome de
Noaillesu dok su zajedno šetali uz Temzu kraj Richmonda. - Ne toliko
zbog toga što je katolik, koliko zbog toga što je stranac.
 - Takav će brak biti trajna nevolja za cijelo kršćanstvo - reče žestoko
de Noailles. - Ali, srećom, to nije jedina mogućnost koja se razmatra.
Biskup Gardiner tjera kraljicu da se uda za kardinala Polea.
Elizabeta se zagleda u njega.
- Pa zar on neće biti novi nadbiskup od Canterburyja? I sigurno se
zavjetovao na celibat?
Poklisar slegne ramenima.
- Papa će im tu, siguran sam, vrlo rado izići u susret. Kardinal bi bio
izvrstan izbor jer mu u žilama teče kraljevska krv Plantageneta.
- Sumnjam da će pristati - reče Elizabeta. - Čula sam kako je kardinal
glavom savjetovao kraljici da ostane neudana. Meni se to čini
najsigurnijim izborom, ali se bojim da ona na to nikada neće pristati.
- Priželjkuje da je naslijedi katolik - podsjeti je de Noailles. - Što se
tiče mogućega supruga za nju, tu je i Edward Courtenay kojega je Njezino
Veličanstvo oslobodilo iz Towera. Dolazi iz moćne katoličke obitelji i od
stare je kraljevske loze.
- Pa njemu je tek dvadeset sedam godina! - primijeti Elizabeta.
- Isto koliko i španjolskome kraljeviću, mislim - ubaci poklisar.
- A u Toweru je bio zatvoren godinama. Kažu da više čak ne umije ni
jahati.
- Može to ponovno naučiti. Dobro je obrazovan, iznimno pristao i
pokazuje prirodnu uljuđenost.
Elizabeta se prisjeti visokog i zgodnog mladića kojega je viđala na
dvoru. Za njezin je ukus izgledao malčice bezlično, ne onako tamnoputo i
poletno kao... Ona se uspravi; bila je samu sebe uvježbala da više ne misli
na admirala.
- Previše je bezazlen i ne zna ništa o dvoru i društvu - svisoka izjavi.
- Biskupu Gardineru je po volji - primijeti de Noailles.
- To nije nikakva preporuka! - nasmije se Elizabeta, ali zapravo je
znala da tu nema mjesta smijehu jer je tvrdokorni katolički biskup sada
imao velik utjecaj na kraljicu.
- Dakako - promrmlja de Noailles snizivši glas - vi biste se mogli
udati za Courtenayja. Bio bi to brak po mjeri našega vremena: združivanje
Tudorove krvi s Plantagenetovom, protestantske s katoličkom.
Elizabeta ga hladno pogleda, potpuno svjesna što on kani
nagovijestiti.
- Nemam namjeru udavati se - objasni mu. Poklisar se s nevjericom
zagleda u nju.
- Mislim da se šalite sa mnom - reče.
- Nikada nisam bila ozbiljnija! - otpovrne Elizabeta i žustro ode
ostavivši zapanjenoga de Noaillesa.

Elizabeta potraži Williama Cecila u čije se savjete sve više

pouzdavala i pronađe ga u njegovu stanu gdje je sluzi pomagao smjestiti
stvari u staru pohabanu putnu škrinju.
- Ostavljate dvor, Williame? - oštro upita.
Cecilu se, kada se okrenuo prema njoj, na licu čitala pomirenost sa
sudbinom.
- Da, gospo. Za mene ovdje više nema mjesta. Moji su protestantski
pogledi i predobro poznati, a pamti se i da sam služio bivšega vladara.
- No, meni ćete, nadam se, i dalje služiti? - odvrati Elizabeta.
- Dakako, gospođo. To će mi biti zadovoljstvo - nasmiješi se Cecil. -
Zapravo, danas poslijepodne odlazim u Hatfield dogovoriti popravak
dimnjakâ.
- Radujem se što to čujem - reče mu je Elizabeta. - Neki su od njih
gadno napukli.
- Rekao sam vašemu upravitelju da smjesta otpočne s radovima,
gospođo, ali se bojim da je on to odgodio.
- A ja nisam bila tamo da ga potičem! - nasmiješi se Elizabeta.
 - U svakom slučaju, Williame, nisam došla razgovarati o dimnjacima.
Trebam vaš savjet. Francuski mi poklisar predlaže da se udam za Edwarda
Courtenayja.
Cecil podigne obrve.
- Mislio sam da kraljica ima neke namjere u tome smislu.
- Ima - reče Elizabeta, rastreseno podigavši i složivši jednu košulju. -
Zašto ga onda de Noailles predlaže meni?
Cecil se namršti.
- Bojim se da tome može biti samo jedan razlog. Gospo, to nije tek
pokušaj da se za vas nađe suprug. Meni to miriše na veleizdaju!
- I meni - odgovori Elizabeta. - Ipak, ne želim se odreći prijateljstva i
blagonaklonosti francuskoga kralja. Jednostavno sam rekla da se ne želim
udavati.
- Pametno - odobri joj Cecil. - Nikada se ne valja obvezivati.
- To i ne kanim - nasmiješi se ona. - Jeste li čuli da je i kardinal Pole
u utrci za brak s kraljicom?
- Kardinal Pole? Izvrsno će si međusobno odgovarati - zahihoće
William. - Cijele će noći provoditi u molitvama!
Okrenu se k njoj, a osmijeh mu izblijedi.
- Taj Edward Courtenay - reče. - Nije on za vas.
- Mislite da bih ga htjela? - otpovrnc Elizabeta kriveći lice.
- Ni na trenutak - reče Cecil, široko se osmjehujući. - Samo zapamtite
moj savjet i postupajte oprezno. Poigravate se s veleizdajom ako ikada ma
čime pokažete da odobravate takvu ponudu.
- Pripazit ću, dragi prijatelju - uvjeravala ga je Elizabeta.
- Gospo Elizabeta! Courtenay se otmjeno nakloni pred njom. Sreli su
se na stazi prema voćnjaku, došavši iz suprotnih smjerova. Elizabeta je
uživala u dugoj šetnji po jarkome suncu, a pratile su je Kat, sada vrlo
kočoperna u novoj ulozi glavne pratilje i družbenice kraljičine nasljednice,
te jato djevojaka koje su joj bile dodijeljene u službu.
- Lorde Edwarde - osmjehne se Elizabeta. Nije bio prvi put da je
Courtenay presreće. - Nadam se da vas nalazim u dobru zdravlju.
- Zdravlje Vaše Milosti puno je dragocjenije - odgovori on. Brzo se
učio udvornosti nakon tolikih godina provedenih u Toweru.
- Odmah se bolje osjećam kada vidim vaše lordstvo - uzvrati mu ona
kompliment. Uistinu je bio ugodan mladić, koliko god se činio da ima
manje godina nego što ih je doista imao.
- Onda se, gospo, nadam da će vam biti po volji čuti kako mi je
kraljica milostivo pristala vratiti devonsku grofoviju.
Očito je jedva čekao da joj to kaže. Elizabeta ga nestašno pogleda.
- Ako ima istine u glasinama, milorde, ima za vas na umu i puno viši
položaj.
Courtenayjevo je lice odavalo želju za skrovitošću. Ponudi joj ruku i
povede malo dalje stazom kako ih njezine pratilje ne bi čule.
- Smijem li otvoreno govoriti, gospođo? - upita. Elizabeta kimne.
- Dakako.
- Monsieur de Noailles rekao mi je da se Njezina Kraljevska Milost
opredijelila za brak sa španjolskim kraljevićem - povjeri joj on.
- Monsieur de Noailles malo se zaletio - osmjehne se Elizabeta. -
Mislim da još ništa nije utvrđeno. Kraljica porumeni svaki put kad joj se
spomene brak i njezini savjetnici ne mogu je navesti na daljnji razgovor o
tome. Znam to zato što sam čula njihovo gunđanje.
- Ah, ali ne znamo ono o čemu se razgovara u tajnosti - ustraje
Courtenay. - Vjerujem da poklisar ima brojne uhode i da zna štošta što mi
ne znamo.
- Moguće, milorde - reče Elizabeta, mrvicu preoštro. - Meni je važna
samo sreća Njezina Veličanstva.
 - Mislim da je njoj osobita želja udati se za kraljevića Filipa - izjavi
Courtenay. - Što se pak mene tiče... moje srce okrenuto je drugamo.
- Smije li se znati gospino ime? - u šali se raspitivala Elizabeta.
- Riječ je o vama - dahne on, zaljubljeno je gledajući. Elizabeta se
pretvarala da ju je obuzela djevojačka zbunjenost.
- Ah, milorde - ona će, skrivajući rukom obraz - ne znam kako da
vam odgovorim... Polaskana sam, uvjeravam vas, ali mi treba vremena da
to prihvatim. Zbilja mi to nije bilo ni na kraj pameti.
- Nadam se da me ne smatrate drskim - zabrine se Courtenay.
- Ne, samo... samo sam iznenađena - glupavo se smješkala Elizabeta.
- Mislim da nam kraljica neće uskratiti dopuštenje - vedro joj reče on.
- Kakvo dopuštenje? - upita Elizabeta.
- Da se vjenčamo - reče on, sav ozaren od želje.
Jadni momčić, pomisli ona, mora da je još uvijek nevin budući da je
tijekom svih tih godina bio pod ključem. No, da se uda za nj?
- Nemojmo još razmišljati o tome - žurno ga posavjetuje. - Moram
sve ovo dobro odvagnuti. Bila sam odlučila, vidite, živjeti samačkim
životom.
- Ima puno jakih razloga za naš brak - ustraje Courtenay. - Oboje smo
kraljevske krvi pa smo položajem gotovo ravnopravni, odgovaramo si po
dobi, a ja sam, gospo, u vas zaljubljen.
Elizabeta se okrene prikriti osmijeh. Jadni glupan, nema pojma što
znači biti zaljubljen. Za njega je to tek dvorski protokol. Ali, iza ovoga
stoji još nešto, pretpostavljala je.
- Je li taj brak predložio monsieur de Noailles? - upita.
- Da, upravo me on ohrabrio da se upustim u udvaranje - bezazleno
odvrati mladić. - Rekao je da će naša veza naići na potporu kralja Henrika.
- Doista bi bilo tako - reče Elizabeta. - Međutim, koliko god da me
ljubite, a zbog toga sam polaskana, mislim da bismo trebali malo pričekati
i staviti na kušnju svoje uzajamne osjećaje.
- Nadam se da nećete biti okrutni - požali se Courtenay.
- Nikada ne bih mogla biti neljubazna prema tako vatrenome
udvaraču - reče mu Elizabeta. - A sada, milorde, moramo okončati
razgovor jer se bliži doba objeda i ja moram poći spremiti se. Zbogom.
Ispruži ruku, a Courtenay je, spustivši se užurbano na jedno koljeno,
uhvati i poljubi.
- Što je sve to značilo? - upita Kat, sumnjičavo promatrajući njegov
odlazak.
- Oh, još jedna prosidba među mnogima! - nasmije se Elizabeta. -
Nažalost, ovo je ozbiljan slučaj, zahvaljujući spletkarenju francuskoga
poklisara.
- Nadam se da ste ga odbili i otjerali po kratkom postupku! - ljutne se
Kat.
- Malo sam ugađala njegovoj mašti - nestašno joj reče Elizabeta. -
Rekla sam mu da ću misliti na njega i odvratila ga od žurbe da zatraži
kraljičin blagoslov. Uostalom, on je navodno njezin udvarač. Ništa iz toga
ne može proizići, uvjeravam vas.

Courtenay je očito bio u središtu pozornosti. Svi su očekivali da će se

kraljica udati za njega.
Elizabetini prijatelji nisu govorili ni o čemu drugome pa je njezina
primaća odaja postala mjesto za razmjenu govorkanja.
- Dvorani se okupljaju oko njega, željni njegova pokroviteljstva - reče
Parry. - Spuštaju se na koljeno kada mu se obraćaju. Zamislite!
- Plemići ga podmićuju bogatim darovima - ubaci John Astley. - Lord
od Pembrokea nedavno mu je darovao krasne konje.
- Kakva mu korist od njih kada još uvijek nije vješt jahanju? -
podsmjehne se Elizabeta.
 - Vješt je jahanju kada je riječ o ženama, kako se čuje - promrmlja
Kat.
- Što ste to rekli? - Elizabeta povuče Kat preda se. Kat se zagleda u
gospodara Parryja koji pocrvenje.
- Molim vas za oproštenje, gospo, ali po cijelome se dvoru šuška da
grof izgubljeno vrijeme nadoknađuje u bordelima Southwarka.
Elizabeta se nasmiješi.
- Kladim se da kraljica o tome ništa ne zna - reče.
- Nadam se da je dovoljno pametan i oprezan - reče Astley. - Zbilja,
taj je čovjek nesnosan s tom svojom uznositošću i šepirenjem. Već se
hvasta sjajnim ruhom koje će odjenuti za krunidbu.
Elizabeti izblijedi osmijeh na licu. Toliko o njegovoj ljubavi prema
meni, pomisli ona. Nije ništa osjećala za Courtenayja, ali njegov otvoreni
trud da se oženi kraljicom zasigurno je bio dokaz kako su njegove izjave
pokraj rijeke bile isključivo koristoljubive. To je iznenadi i zaboli. Kako li
je uvredljivo kada se s tobom netko tako poigrava!
- Kraljica mu je darovala prsten koji je pripadao kralju Henriku - reče
Kat. - Vrijedan šesnaest tisuća kruna.
- Zvuči kao da ozbiljno razmišlja o udaji za njega - bilo je mišljenje
njezina supruga.
- Moja sestra ne bi mogla biti tako glupa - izjavi Elizabeta sa
stanovitom gorčinom. - On je plitak i isprazan, a ona će uskoro prozreti
njegovo laskanje.

Sama te noći u ložnici, još uvijek osjećajući bol zbog prevrtljivosti

Courtenayjeva srca, Elizabeta se promatrala u zrcalu, tražeći melem za
ranjenu taštinu. Dakako, Marija je kraljica i puno sjajnija ženidbena
prilika od tek pretpostavljene prestolonasljednice. No, kako je Courtenay
mogao Mariju uspoređivati s njom? Lice koje joj je tako ustrajno
uzvraćalo pogled bilo je daleko mladolikije i ljepše od kraljičina te
svakako prekrasna nagrada za svakoga muškarca... Ali ne i za Courtenayja,
smrknuto pomisli. Čuvat će se za nekoga daleko boljega od njega... Ako,
naime, ikada uspije naći muškarca dostojna njezina društvenog položaja i
njezine ljubavi, muškarca radi kojega će biti spremna odreći se vlastite
slobode, muškarca koji bi bio sposoban uvjeriti je da je brak vrijedan
rizika...

- Gospo Elizabeta! - Courtenay skine šešir i nisko se pokloni. Dvorani

na galeriji zurili su u njih.
- Sretna li susreta, milorde, napokon - oštro će Elizabeta, zaustavivši
se da ga oholo osmotri. - No-no! Naslušala sam se uznemirujućih glasova
o tome da ste svoju ljubav poklonili drugoj osobi čije se ime ne usuđujem
izgovoriti.
Courtenay je bio dovoljno pristojan da pokaže zbunjenost.
- Ne obraćajte pažnju na glasine, gospođo. Moje srce pripada vama i
uvijek će vam pripadati.
- Ah, ali pripada li vama moje? - tiho odgovori ona, vragolasto se
osmjehnuvši, a potom nastavi svojim putem, ostavivši ga da zbunjeno i
glupo bulji za njom.
Kraljica Marija zagleda se u portret mladića u otmjenoj crnoj odjeći
kojemu je muževan stav - ruka oslonjena na bok - lijepo isticao vitak stas i
mišićave noge u svilenim čarapama. Filip Španjolski imao je tamnosmeđu
kosu, velike, osjećajne oči, ravan nos, vrlo pune crvene usne pod
svijetlosmeđim brkovima te isturenu habsburšku čeljust koju kratka,
uredno podrezana brada nije mogla potpuno prikriti.
Što zapravo jednu osobu privlači drugoj? Samo izgled ili tjelesne
osobine ili pak ono malo značaja što se otkriva na nečijem licu? Zašto je
Mariji, čija se osjetila još nikada nisu probudila pod muškim dodirom,
iako je gajila romantične snove o brojnim udvaračima, bio dovoljan tek
jedan pogled na Filipa da osjeti kako joj se utroba topi? U njezinim je
očima on bio prekrasan, utjelovljenje svega što je poželjno u muškome
liku. A kada ga se, nakon toga prvog pogleda, dobrano nagledala, bila je
izgubljena,
Renard je pomno motrio kraljicu. Njezina je reakcija na portret bila
očevidna, a i snažnija nego što je predviđao.
 - Gospođo? - blagim će glasom. Marija se pribere i ozareno
nasmiješi.
- Da, Simone, sviđa mi se ovo što vidim - reče.
- To je najbolja ženidbena prilika u kršćanskome svijetu - istakne
Renard. - On je nasljednik velikoga carstva koje obuhvaća velik dio
Europe, a proteže se čak do Amerike. Poznat je po mudru rasuđivanju,
zdravu razumu, pouzdanoj vještini u vladanju i umjerenosti.
- Promatrajući ga, u sve to nimalo ne sumnjam - reče Marija - ali
oprostite mi na jednom pitanju. Moji poslanici u vašoj zemlji šalju mi i
drukčija izvješća, izvješća koja kažu da je hladan i okrutan.
Renard potišteno odmahne glavom.
- Njih su u zabludu doveli kraljevićevi neprijatelji - izjavi. - Nije on
hladan. Ljubio je pokojnu suprugu, a kada je umrla pri porodu, to ga je
teško pogodilo.
Sve odonda Filip je živio s ljubavnicom, ali Renard se suzdrži
spomenuti to Mariji. Takvi su slučajevi bili vrijedni žaljenja, ali ne i
neobični. Tako je svijet načinjen: velikaši se žene iz dužnosti, a u postelju
s ljubavnicom odlaze iz zadovoljstva.
- Što se pak tiče okrutnosti, gospođo, jedino mogu pretpostaviti da je
vaš poklisar pripadnik nove vjere pa se našao povrijeđenim zbog slučajeva
velikoga čina vjere kojima kraljević ponekad pribiva.
Marija je često slušala o primjerima čina vjere - autos-da-fé, tako su
se nazivali - dugim vjerskim ceremonijama što ih je priređivala španjolska
inkvizicija, a prilikom kojih su se brojni krivovjerci i posrnuli obraćenici
poticali na odricanje i pokoru: oni koji bi to odbili bili bi osuđeni i
izručeni predstavnicima svjetovne vlasti da ih stave na muke i odmah
nakon toga spale na lomači.
- Kao dobra kći Crkve, Vaše Veličanstvo zna da je takva kazna za
krivovjerca posljednja prilika za spasenje - nastavi Renard. - Dakle, daleko
od toga da bude okrutno, Njegovo se Visočanstvo pokazuje vrlo
milosrdnim u revnome zalaganju za inkviziciju.
 - Dakako - složi se Marija. - I on će mi biti baš onakva pomoć kakvu
trebam da uvjerim ovo u beznađe utonulo kraljevstvo na povratak pravoj
vjeri. Ipak, još se zbog nečega ustežem.
- Recite mi što je posrijedi - ohrabri je Renard. Kraljičini se obrazi
obliše laganim rumenilom.
- Kraljeviću je tek dvadeset šest godina, a meni trideset sedam.
Možda će mu se učiniti da je za mene premlad.
Renard se prezirno nasmije.
- Razlika je u godinama sitnica, gospođo. Njegovo je Visočanstvo
udovac sa sedmogodišnjim sinom! A jednako nestrpljivo priželjkuje taj
brak kao i vi. Dovoljna je jedna vaša riječ.
- Ne znam... - Marija je zvučala nesigurno i zbunjeno. - Vjerujte mi,
sklona sam tom braku, ali bojim se kako će na to gledati moje Vijeće.
Svjesna sam da mnogi potajno još uvijek nisu odustali od krivovjernih
uvjerenja, a ima i mnogo takvih koji će mi zamjeriti što za supruga
uzimam stranoga kraljevića. Englezi su vrlo uskogrudni, Simone, i
sumnjičavi prema strancima. Neki su od njih čak uvjereni da Francuzi
imaju repove!
- Pa, to mogu zamisliti! - smijuckao se on. - Ali, savjetovao bih vam
da to pitanje obzirno načnete.
- Ne mogu ga uopće nikako načeti - odvrati Marija čije se rumenilo
pojača. - Ne mogu se upustiti u razgovor o tako osjetljivu pitanju s toliko
gospode.
- Onda ću ja zamoliti svojega gospodara i cara da im uputi pismo -
umiri je Renard, pitajući se kako će se pobogu Filip snaći kada dođe do
prisnijih trenutaka. - Bit će taktičan i susretljiv, budite uvjereni u to.
- Nisam sigurna... - opet će Marija. - Sve je ovo previše... previše...
- Čega se zapravo bojite? - tiho je upita Renard, gledajući je s
razumijevanjem.
- Samoga braka - prizna Marija, jedva ga se usuđujući pogledati u oči.
- Nikada nisam osjetila ono što se naziva ljubavlju niti sam ikada gajila
pohotne misli. Moj otac kralj Henrik nalazio mi je brojne prosce, ali od
toga nikada ništa nije bilo, a po istini govoreći, prije i nisam previše
mislila o braku, sve dok se Bogu nije svidjelo da me uzdigne do
prijestolja. Uvjeravam vas, kao privatna osoba, nikada to ne bih poželjela.
Ali... Svrne oči na portret i ondje ih zadrži. - Zbog toga i moram sve to
prepustiti caru kojega shvaćam kao oca.
- Razumijem, gospođo - očinski reče Renard. - Moj će gospođar
učiniti kako vi želite.

Blijeda u licu i uzrujana, Elizabeta ude u dvoranu u kojoj je zasjedalo

Vijeće, dobro znajući zašto je onamo pozvana. Duž suprotne strane stola
sjedili su tvrdokorni, utjecajni ljudi, od kojihje mnoge dobro poznavala.
Neki su bili nepokolebljivi katolici, neki su se rado vratili staroj vjeri, a
treći su joj se pak, znala je, priklanjali tek reda radi, ali svi su željeli
zadržati svoje mjesto, što je i bio razlog zbog kojega su sada bili spremni
okomiti se na nju.
Pošto se spustila na stolac sučelice svima njima, biskup Gardiner,
lord kancelar, skupivši guste obrve nad velikim nosom, namršteno se
okrenu prema njoj.
- Gospođo, valja vam znati da Njezino Veličanstvo pokazuje sve
manje snošljivosti prema onima koji ustraju u krivovjerju - otpoče - a
posebno se ljuti zbog vašega odbijanja da nazočite misi.
- Gospođo lordovi, shvatila sam da je Njezino Veličanstvo jasno dalo
do znanja kako neće ni na što siliti svoje podanike ili ih tjerati da
postupaju protivno svojoj savjesti - izjavi Elizabeta, odlučna ne pokolebati
se.
To je stav za koji se opredijelila dok Parlament s time u vezi ne
donese odluku - prizna Gardiner. - Ali, isto se tako nada i da će njezini
podanici, a iznad svega njezina nasljednica, prigrliti pravu vjeru jednako
gorljivo kao i ona.
- Shvatili smo da je kraljica u nekoliko navrata od vas zatražila da
zajedno s njome pribivate misi, ali ste to odbili - okomi se na nju stari
vojvoda od Norfolka, njezin praujak. Starost mu nije ublažila ratobornu
narav.
- Odbila sam vodena svojom savješću - usprotivi se Elizabeta - a ako
Njezina Kraljevska Milost ustraje na prisili svojih podanika na poslušnost,
zašto je onda izdala proglase koji navode na drukčije uvjerenje?
Čim je to izrekla, poželi pregristi vlastiti jezik. U ljutnji je dopustila
da je napusti uobičajeni oprez i zacijelo je otišla predaleko. Ipak, rekla je
samo istinu. Kakav je drugi odgovor mogla dati?
Lordovima se smrkne lice. Neki su međusobno nešto mrmljali.
- Ovo je nepristojan i neučtiv odgovor - reče Gardiner stroga lica - i
ovo vam Vijeće upućuje ukor zbog zanemarivanja kraljičinih želja, i to ne
samo u vezi s misom nego i zbog opetovana ustručavanja da uzvratite na
njezine časne zahtjeve o odbacivanju jednostavne odjeće i odijevanju u
prikladnije ruho.
- Zar je sada postao zločin odijevati se suzdržano i skromno? - suho
uzvrati Elizabeta. - Oprostite mi, to nisam znala.
- Dobro znate zbog čega nosite takvu odjeću, a to nema nikakve veze
sa skromnošću. Postupate tako da bi vas protestanti prepoznali kao svoju
pobornicu koja prezirno prkosi kraljici.
Elizabeta duboko udahne. Koliki god bijes osjećala, neće joj biti od
koristi ako se i dalje bude suprotstavljala tim neprijateljski raspoloženim
ljudima.
- Voljela bih vidjeti kraljicu i sama joj sve objasniti - reče. - Molim
vas, zatražite od nje da me primi.

Marija ju je pustila da dva dana čeka prije nego što će je pozvati da se

pojavi pred njom u dugoj galeriji u Richmondu. Do tada je Elizabeta imala
dovoljno vremena razmisliti o svojemu položaju i porazgovarati s Kat.
- Bojim se da je kompromis neumitan - reče joj. - Koliko god želim
da protestanti na mene gledaju kao na prijateljicu, ne usuđujem se izložiti
kraljičinu gnjevu otvorenim pristajanjem uz svoju vjeru.
 - Nema smisla da se dovodite u opasnost - složi se Kat. - Kraljica je u
početku obećavala vjersku snošljivost, ali čini se da sada pjeva drukčiju
pjesmu, a stvari se mogu samo pogoršati ako ima istine u tome da će se
vjenčati s kraljevićem Filipom. Gospe mi, živimo u pogubnim vremenima.
- Doista je tako - odvrati Elizabeta, a srce joj klone pri pomisli na
predstojeći sukob.

- Ne vjerujte joj! - upozoravao je Renard, očiju blistavih od treperava

svjetla svijeća.
Mariju zbuni žestina njegova glasa.
- To mi je sestra - reče polako - i do sada se pokazala odanom. Samo
se u vezi s vjerom nismo sporazumjele.
- U tome i jest njezina izdaja! - izjavi Renard. - Onaj smutljivac od
francuskoga poklisara potiče otpadnike i krivovjerce u suprotstavljanju
potpori mojega gospodara i cara te u protivljenju udaji Vašega Veličanstva
za kraljevića Filipa. Gospa Elizabeta u savezu je s njim, u to sam siguran.
Čak sam čuo da se govori kako sada papisti kraljuju, ali će gospa Elizabeta
to sve s vremenom srediti.
- Ne mogu u to povjerovati - reče Marija, zabrinuto se poigravajući
prstenjem na prstima.
- Ne podcjenjujte je, gospođo - upozori je poklisar. - Očito se
priklanja novoj vjeri zato da bi privukla krivovjerce i pridobila ih da je
podrže.
Marija ustane i priđe rešetkastom prozoru. Dolje se pružalo prazno i
široko, mjesečinom obasjano dvorište. Većina je ljudi u palači sada već u
postelji, ali znala je da sama neće noćas dobro spavati jer će joj um mučiti
ovo pitanje u vezi sa sestrom.
- Imate li dokaza da ona spletkari protiv mene? - upita.
- Još ne - prizna Renard. - Dakako, možda je pogrešno sumnjičim, ali
bolje je spriječiti nego liječiti. Ona je lukava i podmukla, a sposobna je i
svakoga očarati. Po mojemu mišljenju, gospođo, tako je opasna da biste je
smjesta trebali poslati u Tower ili u najmanju ruku maknuti s dvora jer je
njezina prisutnost nedvojbena prijetnja sigurnosti Vašega Veličanstva.
Marija je zurila u njega.
- Doista mislite da mi želi zlo? Renard slegne ramenima.
- Slavohlepna je. Možda su je drugi nagovorili na neke opasne naume
ili ih možda netko drugi poduzima u njezino ime.
Priznajem da sam se i sama bavila sličnim razmišljanjima - reče
Marija. - Teško mi je povjerovati da bi ona išla tako daleko, ali ne
sumnjam u to da ima drugih koji se neće ustručavati uzdignuti je na moje
mjesto, samo ako uzmognu. No, bez ikakvih dokaza, ne mogu vlastitu
sestru poslati u Tower. Ne, neću to učiniti. Ona počne koračati amo-tamo.
- Sve će se riješiti pristane li preobratiti se na pravu vjeru. To je moja
iskrena želja. To je i nužno jer onaje prestolonasljednica.
- Sve dok Vaše Veličanstvo ne dobije sina - blagim će glasom Renard.
Marija pocrveni.
- Kada se to dogodi, neću se više morati bojati sestre - primijeti. - No,
za sada moram dati sve od sebe da je privedem našoj pastvi i obeshrabrim
njezine krivovjerne pristalice. Sutra ću je primiti. Zatražila je prijam jer je
očito zabrinuta za svoj položaj. Ja ću to iskoristiti kao svoju prednost.

Elizabeta se baci na koljena pred kraljicom. Dugo se pripremala za

ovaj susret, a sada, kada je došao trenutak, nije mogla zaustaviti drhtanje i
bila je na rubu suza: zbog toga što se to dogodilo upravo na njezin
dvadeseti rođendan i što ove godine nije bilo nikakve proslave, osjećala se
još gore. Nazočnost carskoga poklisara, mračnoga, prijetećeg baziliska iza
Marijina stolca, utjerivala joj je još veći strah.
- Onda, sestro - reče Marija, bez osmijeha na licu i oprezna pogleda -
obje znamo zašto sam poslala po vas.
Elizabeti srce još jače klone. Nije joj bilo teško prizvati suze.
- I predobro vidim da Vaše Veličanstvo nije baš raspoloženo prema
meni - zamuca ona - a ne mogu se sjetiti drugoga razloga tomu osim vjere.
Ipak, molim Vaše Veličanstvo da mi zbog toga oprosti jer sam odgojena
kao protestantkinja i nikada me nitko nije poučavao staroj vjeri.
Potrudi se dobiti na vremenu, rekla je samoj sebi.
- Ponizno molim Vaše Veličanstvo - nastavi ona - da mi dogovori
pouku kod nekoga učenog čovjeka i da odredi koje knjige trebam pročitati,
tako da sama vidim dopušta li mi savjest da to prihvatim.
Marijino lice zasja od radosne nade, ali Renard je upitnim pogledom
podozrivo promatrao Elizabetu. Ni najmanje nije dvojila u to da jasno
prozire njezinu neiskrenost.
- Od svega sam srca zahvalna što to čujem - reče kraljica. - Dobit ćete
odgovarajuću pouku, to vam obećavam.
- Zahvaljujem vam, gospođo - promrmlja Elizabeta pognuvši glavu.
- Najveća mi je želja da vi prihvatite pravu vjeru - reče joj Marija. -
Uvjeravam vas, sestro, da bi vas, kada biste samo došli na misu, vjera
sigurno prožela. Moja je volja da sutra pribivate službi u čast proslave
rođenja Blažene Djevice Marije.
Elizabeta odluči pribjeći toliko puta iskušanoj izlici. Položi ruke na
struk i na lice navuče paćenički izraz.
- Jao, gospođo, bojim se da se ne osjećam dobro. Muče me strahoviti
bolovi u trbuhu.
I Marija i Renard se namršte.
- Bilo vam je dovoljno dobro da dođete ovamo i branite svoj slučaj -
reče čvrsto Marija. - Boga se ne smije odbacivati izlika ma. Očekujem da
ću vas ondje vidjeti.

Kad je Elizabeta nevoljko izišla iz svojih odaja, a Kat i njezine

pratilje za njom, zaprepasti se vidjevši znatiželjne dvorane nanizane duž
galerije kojom se išlo u kapelicu. Već je bilo dovoljno loše što mora otići
na misu, još i gore što će svi za to doznati, a neki od onih koji su je
promatrali s razočaranjem i neodobravanjem u očima bih su pripadnici
nove vjere.
 - Kat, toliko me boli želudac - na sav glas reče, trudeći se da izgleda
patnički i lagano teturajući. - Oh, oh.
Još je uvijek uzdisala kada primijeti približavanje kraljičine povorke
pa lagano jaukne spuštajući se u naklon na vratima kapelice.
- Dobro jutro, sestro - reče Marija pridižući je. - Vjerujem da se
jutros osjećate bolje.
- Ne, gospođo - zastenje Elizabeta. - Bolesna sam. Marija je izgledala
ozlojeđeno.
- Osjećat ćete se bolje kada dobijete duhovno osvježenje - žustro reče
i uđe u kapelicu. Elizabeta se jednom rukom očajnički uhvati za trbuh, a
drugom u prolazu povuče za rukav Susan Clarencieux, kraljičinu glavnu
dvorsku damu.
- Molim vas, Susan, protrljajte me po trbuhu, ja ne mogu - stenjala je.
Gospođa Clarencieux se zagleda u nju, posve svjesna igre koju je
Elizabeta igrala.
- Gospođo, moramo zauzeti mjesta jer misa samo što nije započela -
prosikće ona, malo se povukavši, tako da Elizabeta može krenuti ispred
nje.
Shvativši kako nema nikakve mogućnosti umaknuti, Elizabeta polako
ode na svoje mjesto, namjerno se poigravajući sićušnom zlatnom
knjižicom koju je nosila o pojasu, knjižicom u kojoj se nalazila i molitva
što ju je napisao njezin brat Eduard i moleći se da oni koji su istoga
uvjerenja kao i pokojni kralj shvate tu kretnju kao znak da ona ostaje
nepokolebljiva u svojoj vjeri.
Dakako, nije pristupila ispovijedi pa nije mogla ni primiti kruh i vino,
a kada je svećenik podigao hostiju, zatvorila je oči i sagnula glavu kao u
molitvi. No, to je bilo dovoljno da udovolji kraljici koja je poslije toplo
zagrli te joj daruje skup dijamant, broš od rubina i krunicu od koralja.
Krunicu Elizabeta gurne duboko u ladicu, odlučna nikada je ne nositi. A
sljedeće se nedjelje i ne pojavi na misi.
 - Ona se pretvara, gospođo, kako bi bolje igrala vlastitu igru! - grmio
je lord kancelar Gardiner.
- Sada se pokazuje u pravom svjetlu - dometne Renard. - Gospođo, vi
hranite zmiju u njedrima, kao što sam vas već upozorio!
Marija pošalje po Elizabetu.
- Molim vas, sestro, govorite slobodno - potakne je. - Morate reći
vjerujete li čvrsto u ono u što su katolici oduvijek vjerovali o svetome
sakramentu: da u trenutku posvećenja on postaje stvarno tijelo i krv
našega Gospodina.
Elizabeta problijedi pa proguta pljuvačku, svjesna da je Gardiner i
Renard motre poput jastrebova spremnih baciti se na plijen i sluteći
opasnost u kojoj će se naći dade li pogrešan odgovor. Mora po svaku
cijenu zadržati Marijinu naklonost jer o tome ovisi puno toga.
- Gospođo, uvidjela sam zabludu u svojemu shvaćanju - tiho reče - i
kanila sam javno izjaviti da sam pribivala misi zato što me na to potaknula
savjest te da sam onamo pošla svojom slobodnom voljom.
Marija se osmjehne i naglo je zagrli.
- Obradovali ste mi srce tim riječima - reče. - O, kako dršćete!
Nemate razloga za to, sestro. Sve je u redu.
- Bojala sam se da sam nečim ozlovoljila Vaše Veličanstvo - reče
Elizabeta.
- To je prošlo - toplo reče Marija.
Promatrajući Elizabetu kako odlazi, Renard je jedva suzdržavao
ogorčenje.
- Ona nas sve obmanjuje - reče on kraljici. - Na vaše pitanje uopće
nije dala izravan odgovor.
- I laže o svojemu obraćenju - režao je Gardiner. Marija je izgledala
potreseno.
- Još uvijek tako mislite, dragi moji prijatelji? - upita.
 - Bojim se da je tako, gospođo - odgovori Renard. - Ona je
licemjerna. Jednoga dana nema pojma o katoličkoj vjeri, a sutradan shvaća
da je bila u zabludi. Pametna je, ali ne baš toliko. A Vaše Veličanstvo,
oprostite mi, odveć je lakovjerno i odveć spremno o svakome misliti sve
najbolje.
Biskup Gardiner sporazumno zagunđa.
- Muči me pomisao da će, ako umrem prije nego što rodim sina, moje
prijestolje prijeći u ruke osobe čija su uvjerenja tako sumnjiva - polako
reče Marija, opet se poigravajući prstenjem na prstima. - Doista, bio bi to
pretežak teret za moju savjest kada bih dopustila Elizabeti da me naslijedi
ako ste vi u pravu i ona na misu dolazi samo zbog licemjerja. To bi bila
prava nesreća za moje kraljevstvo.
Utone u kraljevski naslonjač, a stare sumnje o Elizabeti izrone na
površinu njezina uznemirenog uma.
- Ona je, na kraju krajeva, kći osobe za čiji ste dobar glas možda i
čuli - ironično primijeti. - Osobe koja je doživjela pravednu kaznu.
- Previše je naslijedila od značaja te gospe da bi bila dobra kraljica -
primijeti Gardiner. - Priznajem da sam nekoć bio zanesen majčinim
površnim čarima, ali na vrijeme sam progledao.
Marija ga, međutim, nije slušala. Hrvala se s posebnom bojazni što
joj je tijekom dugih godina bujala u grudima, a u posljednje joj je vrijeme
bila uzrokom mnogih besanih noći. Sada se, uza sve druge goruće brige u
vezi s Elizabetom, više nije mogla suzdržavati.
- Moram vam reći kako sumnjam da je ona dijete mojega oca - izleti
joj najednom, čime i samu sebe iznenadi, jer nikada u životu nije to ni
pred kime naglas izrekla.
Gardiner i Renard zapanjeno se zagledaju u nju.
- Saslušajte me do kraja - reče im, pomalo bez daha zbog vlastite
iskrenosti. - Već sam prije mnogo godina, odmah nakon priležničina pada,
čula da se govori kako Elizabeta nalikuje Marku Smeatonu, sviraču lutnje
optuženome za zločinačke veze s tom ženom. Više je od jedne osobe
primijetilo da mu dijete nalikuje licem i držanjem. Ako je to istina, onda
mi ona uopće nije sestra, a još manje zakonita nasljednica mojega
prijestolja.
- I ja sam čuo kako se o tome šuška, ali se bojim da je to nažalost bilo
samo zlonamjerno govorkanje - reče biskup. - Vidio sam onoga glupog
Smeatona i nisam uočio nikakve sličnosti. A ona izgleda baš kao pokojni
otac Vašega Veličanstva, zar se ne slažete s time?
- Žao mi je što i ja to ne mogu tako vidjeti - reče Marija.
- Očinstvo je nemoguće dokazati ili pobiti, stoga vam savjetujem da
se u to ne upuštate, gospođo - ustvrdi Renard. - Nikada nisam vidio kralja
Henrika ni Smeatona pa ne mogu ništa tvrditi, ali ove se sumnje zasnivaju
samo na glasinama. Nema dokaza, nema ničega čvrstoga na temelju čega
bi se nju moglo razbaštiniti.
- To me i muči - reče Marija. - Svejedno, moje sumnje zbog toga nisu
ublažene.
- Najbolje je rješenje - reče Gardiner, uvijek poslovan i praktičan - za
Vaše Veličanstvo da se što prije uda i na svijet donese nasljednika.
Courtenay je spreman i voljan, stoga, gospođo, što čekate?
Marija se lecne na tu bezobzirnost i još jače pocrveni. Prisjećala se
tajnih izvješća što ih je primila u vezi s Courtenayjevim izletima u
londonske bordele.
- Premlad je - reče odbacujući taj prijedlog.
- I u savezu je s francuskim poklisarom koji snuje brak između njega
i gospe Elizabete - dometne Renard. - U tom se smislu, kao i u svakome
drugom, nje treba uvelike bojati, jer je bacila oko na Courtenayja, u to ne
sumnjajte. Isto se tako bojim da bi, ako ga odbijete, gospođo,
Courtenayjevi prijatelji mogli naumiti da vas ugroze, a ustoliče Elizabetu,
uz Courtenayja kao njezina supruga.
- Mislim da pogrešno procjenjujete Courtenayja - usprotivi se
Gardiner. - On nije dovoljno oštrouman smisliti takvu zavjeru.
- To me i brine - reče Renard. - Lako će pasti pod tuđi utjecaj. Previše
ste skloni tome momku, gospodine biskupe.
 - Mnogo smo godina zajedno proveli u Toweru - ukočeno reče
Gardiner.
- Bojim se da vam to zamagljuje prosudbu - prezirno otpovrne
Renard. - Ne, gospođo - nastavi on odlučno, ne dopuštajući ogorčenome
biskupu odgovoriti - morate se udati, a španjolski kraljević željno iščekuje
vaš odgovor.
- Engleski ga narod nikada neće prihvatiti kao gospodara - naprasito
će Gardiner, odlučan dokazati svoj stav. - Courtenay je bolji kandidat.
- Ne - reče Marija. - Dosta, gospodo. Ovo je pitanje previše osjetljivo.
Morat ću se pomoliti Bogu za vodstvo.
Čim se vrata zatvoriše, Gardiner se okrenu Renardu.
- Kraljica je žena i sve je ovo previše za nju - reče on očajavajući.
- Upravo se zbog toga i mora udati, i to uskoro, tako da može uživati
korist od suprugove mudrosti i vodstva - istakne Renard.
- I izroditi djecu - dometne Gardiner. - To će gospi Elizabeti pomrsiti
račune! Njezino bi se Veličanstvo trebalo udati za Courtenayja.
- Kraljević Filip bio bi bolja prilika - suprotstavi mu se Renard.

Na dan Marijine krunidbe Elizabetu je mučila migrena. Uhvatila ju je

dok se s Anom Klevskom što se smiješila i klanjala vozila u kočiji odmah
iza kraljičine pa je gomili mahala kroz zasljepljujuću maglu sastavljenu
od isprekidanih crta, a do trenutka kada se našla na počasnome mjestu u
Westminsterskoj opatiji jedna joj je strana glave već bila u stisku divlje
agonije te je samo čeznula za time da legne u postelju u zamračenoj sobi i
čelo osvježi hladnom vodom. Uzvišena glazba, latinski napjevi i zaglušni
zvuk trube za nju su bili prava muka, kao i sjaj stotina upaljenih svijeća.
Glavu je morala spustiti i sklopiti oči, tako da od sjajnoga obreda nije
vidjela gotovo ništa do povremena bljeska vlastitih skuta od bi jela
damasta raširenih na modrome sagu kojim je bio zastrt pod u crkvi i
bogato obuvenih nogu što su pripadale ljudima koji su u povorci prolazili
mimo nje. Samo je jednom podigla bolne oči, i to zato da vidi krunu nad
sestrinim čelom. Iznenadi je zanos na Marijinu licu...
 Poslije je s kraljicom i kneginjom Anom morala sjesti za visok i stol
u Westminsterskoj dvorani gdje se održavala veličanstvena krunidbena
gozba. Trgne se kada kraljičin prvak na viteškome konju uz bučan topot
ujaše u dvoranu i po svojemu običaju izazove ma koga da Njezinu
Veličanstvu ospori kraljevski naslov. Od pogleda na hranu osjeti mučninu i
sve što je mogla progutati bilo je nekoliko gutljaja vina.
Satima poslije toga, pospremivši stolnjake i uklonivši stolove, sluge
poslužiše goste hipokrasom i slatkim oblandama, a kraljica poče obilaziti
po dvorani primajući čestitke. Elizabeta bolnu glavu osloni o studeni
kamen na dovratku, a potom se, ulizički se smješkajući, iznenada kraj nje
stvori de Noailles.
- Nadam se da nalazim vaše gospodstvo u dobru zdravlju - klanjajući
se reče.
- Vjere mi, ova mi je plemićka kruna preteška - požali se Elizabeta
trljajući vruće čelo. Renard je, primijeti, taj nejasno zlokoban lik
uobičajeno odjeven u crno, kružio negdje u blizini.
- Imajte strpljenja, gospođo - posavjetuje ju de Noailles. - Ova će
vam mala kruna uskoro donijeti veću.
- Ne razumijem vas - glasno mu odvrati, ali Renard je već bio otišao.
Što li će sada izvijestiti o meni, zapita se ona.

William Cecil tih joj je dana rijetko dolazio u posjet jer više nije bio
omiljen na dvoru pa se bojao da ne ugrozi i njezin ugled, ali jednoga dana,
jašući kroz perivoj oko Richmonda, Elizabeti uoči poznat lik kako joj se
približava na konju.
- Mislio sam da ću vas naći ovdje, gospo! - dovikne joj on u znak
pozdrava. - Pohitao sam da vas upozorim. Sigurno ste već čuli vijesti iz
Parlamenta.
- Znam da se Engleska službeno vratila katoličanstvu - reče Elizabeta
zategnuvši uzde i ogledavši se. Njezina je pratnja još bila daleko.
- Da - mrko će on. - Sada je zabranjeno prigovarati misi ili
posjedovati molitvenik na narodnom jeziku. U Londonu vladaju nemiri i
što mislite da se događa? Uništavaju se crkve i napadaju svećenici.
- Uskoro će za nas postati preopasno pridržavati se vlastite vjere -
zadrhti Elizabeta.
- Mnogi su pobjegh u inozemstvo - reče joj Cecil. - Vjerojatno su
mudro postupili.
Još ga je nešto mučilo. Čitala mu je to na licu.
- Što vas uznemiruje, stari moj prijatelju? - pozva ga da se izjasni.
Sviđala mu se njezina izravnost.
- Nešto što vam imam priopćiti - uzdahne on. - Morate znati da je
brak vašega oca s kraljicom Katarinom, majkom Njezina Veličanstva,
Parlament proglasio valjanim: zahvaljujući tome, kraljica je zakonito
dijete...
- ... a ja sam još uvijek kopile - gorko se nasmije Elizabeta. -
Hoću h onda biti i razbaštinjena? Cecil ne odgovori odmah.
- Ne, Parlament se ne bi s time složio, ali kraljica se raspitivala bi li
to bilo moguće - reče joj. - Mislio sam da biste to trebali znati. Moramo
poznavati svoga neprijatelja... razborito je tako postupiti.20
- Znači, još uvijek se ne pouzdaje u mene - reče Elizabeta, potresena
ovim vijestima. Zar je Marija doista toliko mrzi? Nije to prije bila
shvatila.
- Teško da je možete kriviti za to - primijeti Cecil. - Zna, jednako kao
i vi, da na misu odlazite preko volje, a da se u srcu pridržavate svoje vjere.
Želi da je naslijedi osoba katoličke vjere i zbog toga bi vas rado
razbaštinila.
- Što da učinim? - upita ga Elizabeta.
- Nastojte dobiti na vremenu - odvrati Cecil. - Nemojte učiniti ni
jedan pogrešan korak. I dalje idite na misu. Bog će imati razumijevanja.

Kada su toga dana zajedno sjele za večeru u kraljičinoj primaćoj sobi,

Marija se nagne prema Elizabeti i utisne joj u ruku zamotuljak ovijen
svilom.
- Za vas - reče, a oči joj zasvjetlucaše.
- Zahvaljujem vam, gospođo - odvrati Elizabeta, iznenađena i
zadovoljna zbog tog očitog znaka milosti. - Vrlo ljubazno od Vašega
Veličanstva.
Osmijeh joj izblijedi kada je otvorila sićušni zlatni diptih i u njemu
ugledala minijature kralja Henrika i kraljice Katarine.
- Ima ušicu i lančić tako da ga možete nositi o pojasu - reče Marija,
pomno je promatrajući.
- Ponizno vam zahvaljujem - natjera se Elizabeta izgovoriti. Da je
svoje likovanje udarila na velika zvona, Marija joj ne bi mogla jasnije dati
do znanja što ovime misli. Naime, ako je Katarinin brak s njihovim ocem
bio zakonit, onda Ana Boleyn uopće nije bila s njime u braku. Tu je
poruku prenosio ovaj dar. Poruku kojom se potvrđuje i naglašava
Elizabetino kopilanstvo. A od nje se još očekuje da to nosi i time
naglašava svoj okaljani položaj.
Nikada, pomisli. Ovo će se u ladici pridružiti krunici od koralja.
Renard dohvati ponuđeni stolčić i zahvalno sjedne kraj žeravnika u
Marijinoj sobici za molitvu čiji su zidovi bili prekriveni oblogama što su
oponašale draperije. Kasna je večer i kraljica se čini umornom, pomisli on,
gotovo je nestala u izrezbarenome hrastovu stolcu.
- Moj gospodar car volio bi doznati odgovor na prosidbu svojega sina
- reče joj blagim glasom. - Pisao je Vijeću Vašega Veličanstva, ali nije
primio odgovor. Bojim se da postaje nestrpljiv.
Marija časak pošuti. Razmišljala je o pristalome muškarca na
portretu, muškarcu zbog kojega joj je srce podrhtavalo u djevičanskim
grudima, muškarcu koji će joj pomoći u velikoj zadaći - povratku
Engleske pod okrilje Rima, a ujedno je bila i zabrinuta znajući da on
nikada ne bi mogao ljubiti ostarjelu djevicu kakva je ona.
- Zahvaljujem caru koji mi nudi bolju priliku nego što je zaslužujem -
reče naposljetku. - Nisam, međutim, sigurna hoće li moji podanici za
kralja prihvatiti stranoga kraljevića, a još uvijek ne znam hoće li Vijeće
dati pristanak za taj brak. A bojim se i da će kraljević, uza sve ostale brige
i odgovornosti u inozemstvu, u Engleskoj provoditi malo vremena, a ja
teško da bih na dulje vrijeme mogla ostaviti kraljevstvo. I znam kako
postoji bojazan da će i nas uplesti u ratove koje vodi. Osim toga, znam da
smo o tome već razgovarali... njemu je tek dvadeset šest godina.
Dvadesetšestogodišnjega muškarca - nastavi porumenjevši, ali odlučna u
namjeri da sve do kraja razjasni vjerojatno zanima tjelesna ljubav, a to nije
moja želja, ne u ovoj životnoj dobi. Nikada se nisam bavila mislima o
ljubavi. Dakle, vidite, nikako se ne mogu brzo odlučiti.
Renard joj podari najdobroćudniji mogući osmijeh.
- Gospođo, saslušajte me do kraja. Kraljević Filip tako je divan, tako
krepostan, razborit i skroman da se kod ljudskoga stvora to čini pravim
čudom - razmetljivo izjavi. - Daleko od toga da bude mlad i zaljubljiv,
Njegovo je Visočanstvo kraljević smirena i postojana značaja. Ako Vaše
Veličanstvo prihvati njegovu prosidbu, on će vas osloboditi muke i truda
koji su prije muški posao negoli ženska briga. Njegovo je Visočanstvo
velik vladar kojemu bi se vaše kraljevstvo moglo obratiti za zaštitu i
pomoć. Vaše će Veličanstvo dobro postupiti povede li računa o svojim
neprijateljima: krivovjercima i nezadovoljnicima u svojemu kraljevstvu,
Francuzima i gospi Elizabeti. Svi bi oni ustali protiv vas, samo kada bi za
to imali sredstva.
Marija iskoristi priliku da spretno promijeni temu.
- Sretna sam što vas mogu izvijestiti da gospa Elizabeta više nema
sredstava, barem u jednom pogledu - objasni Renardu. - Razgovarala sam
prošli tjedan s Courtenayjem i on mi je povjerio kako nikada nije imao
želje oženiti se njome jer je prevelika krivovjerka. Objasnila sam mu da na
mene nikada ne bi mogao ni pomišljati, što ga je, bojim se, malo
povrijedilo pa sam mu ponudila pronaći prikladnu katolkinju kojom bi se
mogao zaručiti, ali on je to odbio. Nadam se da će otići iz zemlje i to sam
mu jasno stavila do znanja. U kraljevstvu samo stvara nevolje, a sada kada
sam ga odbila, može ih i više izazvati. Pogledajte - pruži ona Renardu
snop pamfleta.
 - Ovo je nečuveno! - uzvikne on, na brzinu ih pregledavši i pročitavši
uvredljive i opscene tvrdnje o Filipovu ćudoređu koje su dijelom bile
odveć bliske stvarnosti da bi se osjećao ugodno, a koje su se nedvojbeno
temeljile na podacima što ih je ljubazno priskrbio onaj štakor od
francuskoga poklisara.
Renard se žurno pribere.
- Ovome je isključiva svrha ocrniti ime kraljevića Filipa, šoo bi za
Courtenayja bila prednost. Ne obazirite se nimalo na to, gospođo, jer
nijedna od tih kleveta nije istinita. - Pogladi se po bradi. - Više me brine
Courtenayjeva tvrdnja da se ne želi oženiti gospom Elizabetom. Ne
vjerujem u to. Naglašeno mu pokazuje naklonost i često boravi u njegovu
društvu. Vidim njihovo prijateljstvo kao prijetnju Vašemu Veličanstvu.
- Razmišljala sam o mogućem rješenju - odjednom reče Marija. -
Elizabeti treba izvan zemlje naći supruga katolika. To će obuzdati njezine
ambicije.

Dan je bio svjež i vedar, a Elizabetu je razdragao vjetar što je strujao

mimo nje i nosio joj dugu kosu dok je u lovu podbadala konja. Ispred nje
je jahala kraljica, okružena omiljenim dvoranima, a uvijek prisutni Renard
galopirao je uz nju. Začuše se divlji povici kada lovci ugledaše i okružiše
plijen, a potom svi zauzdaše konje kada Marija sjaše kako bi jelenu zadala
smrtonosni udarac.
Elizabeta je sjedila u sedlu i ravnodušno promatrala kako krv brizga
iz grla prestravljenoga jelena. Kada životinji srce prestade kucati, a
dvorani počeše klicati, iznenada shvati da je jahač kraj nje Courtenay.
Činilo se da je ne primjećuje pa ga ona lagano dotaknu po ruci.
- Gospođo - kimne joj on, uljudno i službeno, a potom se okrene na
drugu stranu.
Elizabeta nije ni mrvicu marila za Courtenayja, zapravo, prezirala je
tu kočopernu budalu, ali je uživala u očijukanju s njime i bila spremna
nestašno pothranjivati glasine o njima dvoma, ako ništa drugo, a ono da
ozlovolji carskoga poklisara. No, vrag neka je odnese ako bude trpjela
ovako neuljudno ponašanje nekoć vatrenoga udvarača.
 - Zašto smo tako suzdržani, milorde? - ona će izazivački.
- Ne smiju me vidjeti s vama, gospođo. Promatraju nas - reče on
ukočeno, pogledavši prema Renardu.
- Tjednima su nas promatrali - otpovrne ona. - Prije vam to nikada
nije smetalo, čak i kada su nas lajavi jezici već bili vjenčali!
- Moje nade nikada nisu išle tako daleko - promrmlja on.
- Priča se da ste se nadali i većemu, ali ste bili odbijeni - tiho reče
Elizabeta. - Uistinu, milorde, previše ste prevrtljivi i okrutni prema osobi
koju ste navodno ljubili.
On svrne na nju pogled, a gledao ju je kao da je prezire.
- Jesam li ikada rekao da vas ljubim, gospođo? Zaboravio sam.
Možda se s vama poigrala vaša mašta jer ja nemam nikakve namjere
združiti se s krivovjerkom ili s osobom koja je u tako velikoj kraljičinoj
nemilosti. Cijenim svoje mjesto u svijetu. A sada me ispričajte.
Njegove riječi padoše poput pljuske. Elizabeta ostane bez riječi,
zatečeno promatrajući Courtenayja kako se na konju udaljava. Odjednom
poželi biti daleko od svega, daleko od spletaka, himbi, glasina, sumnji i
sveprisutnoga osjećaja pogibelji koja joj prijeti. Njezin položaj na dvoru
postaje sve opasniji, shvaćala je, ali isto joj je tako bilo i zasljepljujuće
jasno da više ne uživa poštovanje visokih dužnosnika. Da nije tako,
Courtenay se nikada ne bi usudio prema njoj ponašati ovako uvredljivo.
Iznenadaje, došavši niotkuda, obuzme čežnja za mirom i spokojem u
Hatfieldu. Poželi se vratiti onamo zajedno s Kat, Aschamom i Parryjem,
još jednom utonuti u taj poznati i obični život. Dok su svi jahali natrag
prema palači, ona naglo primakne konja uz kraljičina.
- Vaše Veličanstvo, mogu li dobiti dopuštenje da se povučem s dvora?
- žalostivo upita.
Marija se namršti.
- Zašto? - upita.
- Umorna sam od dvora, gospođo, i želim živjeti u vlastitome domu.
 - Ne - reče kraljica. - Ne mogu to dopustiti.
- Ali gospođo...
- Rekla sam ne! - vikne Marija. - I ni riječi više o tome.
Obeshrabrena, Elizabeta se povuče.
- Što je to bilo, gospođo? - raspitivao se Renard postrance se nagnuvši
u sedlu prema kraljici.
- Želi dopuštenje da se povuče u Hatfield - stisnutih mu usana reče
Marija. - Zar ona uistinu misli kako je mogu pustiti da ode? Kada se
jednom nade ondje, imat će slobodne ruke kovati zavjere protiv mene. Ne,
hoću da bude ovdje, gdje je mogu držati na oku.
- Vrlo mudro, gospođo - reče Renard. - Vidio sam je u razgovoru s
Courtenayjem. Uvjeren sam da s njime i monsieurom de Noaillesom
spletkari protiv Vašega Veličanstva. Opet vas molim, gospođo, pošaljite je
u Tower gdje vam više neće predstavljati prijetnju.
- Ne - reče Marija tvrdoglavo. - Više je volim zadržati ovdje. A ako
Courtenay s njome nešto snuje, uskoro će to ispričati majci jer joj sada sve
povjerava. A njegova će majka onda to ispričati meni jer smo nas dvije
već godinama u prijateljstvu. Moramo samo sjediti i čekati.
- Kraljica se zaručila! - javi Kat Elizabeti zatekavši je kako usamljena
sjedi u spavaonici i veze korice za knjigu. - Udat će se za španjolskoga
kraljevića! Po cijelom se dvoru priča o tome. Elizabeta skoči na noge,
zaboravljajući na vez.
- Napokon se odlučila. Nadala sam se da će ga odbiti. Nimalo nije
sumnjala u to da Marija čini kobnu pogrešku.
- Kao i mnogi drugi, ako čovjek drži uši otvorene i sluša ono što se
okolo mrmlja - reče Kat.
- Uistinu, bojim se za naše kraljevstvo - reče Elizabeta uvjereno. - Taj
će vladar u Englesku dovesti inkviziciju. Nije prijatelj protestantima. A
mogao hi ovu osiromašenu zemlju uvući i u one svoje pogubne
Habsburške ratove. Puk to zacijelo neće otrpjeti.
 Puk to i nije htio otrpjeti. Izbili su neredi. Ne žele Španjolca za kralja
ni vidjeti kako Engleska postaje tek jedan od carskih posjeda. Ovaj će
Filip, bojali su se, vladati oštro i nemilosrdno, ta zar nisu svi Španjolci
takvi? Tko nije čuo stravične priče o njegovim zvjerstvima i krvavome
postupku s krivovjercima? Kraljica mora da je luda što uopće razmišlja o
tome braku.
Ali, kad je jednom dala riječ oklijevajući, gotovo s mukom - kraljica
se neraskidivo obvezala.
- U potpunosti ću ljubiti kraljevića i pokoravati mu se - zavjetovala se
pred Renardom. - Neću činiti ništa protiv njegove volje, a ako bude želio
na sebe preuzeti vladavinu u mojem kraljevstvu, neću ga u tome
sprječavati.
- Ništa ne smije stati na put ovom velikom savezu - ustrajao je
Renard. - No, tu je još uvijek gospa Elizabeta. Bojim se da ona predstavlja
najveću prijetnju. Ona je vaša nasljednica, njezino je krivovjerje poznato
pa će oni koji se protive ovome braku možda htjeti nju postaviti na vaše
mjesto. Gospođo, morate je onemogućiti, bilo tako da je pošaljete u Tower
ili tako dajoj iskažete poštovanje kao prestolonasljednici, uza svu
ljubaznost i počasti. Tako biste možda mogli osigurati njezinu odanost i
potporu, ali u to sumnjam. On odmahne glavom. - Radije bih se
opredijelio za Tower.
- Ne mogu je baciti u tamnicu - izjavi Marija. - To bi bilo nepravedno
jer za to nemam osnove. No, postaje mi sve teže prema njoj pokazivati
prijateljstvo. Ne mogu joj vjerovati niti mogu zaboraviti uvrede koje je
njezina majka nanijela mojoj, Bog joj dao duši lako. Ipak, za sada ću
radije dopustiti da stvari ostanu kakve jesu, uz dodatno ograničenje da
svatko tko zatraži da je posjeti na dvoru prvo mora dobiti moje dopuštenje.
Time bi se trebalo stati na kraj zlonamjernosti monsieum de Noaillesa.

Mrzeći samu sebe, Elizabeta je koračala galerijom prema kapelici.

Opet je bila nedjelja i ona je nevoljko išla na misu. Na vratima ju je čekala
kraljica, a njezine su pratilje stajale iza nje. Kada se Elizabeta približi,
Marija ne obrati pažnju na nju. Umjesto toga, okrene se svojim
rođakinjama, vojvotkinji od Suffolka i grofici od Lennoxa, pa im dade
znak da odmah za njom pođu do kraljevske klupe.
Elizabeta ostane stajati kao kip, zbunjena i ponižena. Ovo je javna
uvreda. Ona je prestolonasljednica i druga žena u zemlji, jedina kojoj je
dano pravo ući u kapelicu odmah nakon Njezina Veličanstva, ima prednost
pred svima ostalima. Ali, Marija je ovim pogubnim postupkom dovela u
sumnju njezin položaj i osramotila je pred prisutnim dvoranima. Stajali
su, skrivajući rukom podsmijeh, šapćući i buljeći. To se ne može trpjeti.
Sve je Elizabeti govorilo, i ovaj put, da je u opasnosti i da treba otići
s dvora čim uzmogne. Nakon mise, potraži sestru i klekne pred njom.
Ponovno zamoli za dopuštenje da se povuče na svoje imanje. Marija joj ga
ponovno uskrati.
Kada Elizabeta vidje ozbiljno lice Williama Cecila koji ju je čekao u
njezinoj primaćoj odaji jednoga jutra u studenome, znala je da joj donosi
lošu vijest.
- Dobio sam dopuštenje da vas vidim pod izgovorom da je riječ o
vašemu imanju - objasni joj. - Ali, zapravo sam vam došao reći da su
gospa Jane Grey i njezin suprug izvedeni pred sud i osuđeni.
- Pa njoj je tek šesnaest godina! - uzvikne zaprepašteno Elizabeta. -
Mlađaje od mene. Mislila sam da će kraljica biti milosrdna.
- Oh, mislim da i jest takva - uvjeri je Cecil - ali ne može to pokazati
u javnosti. Od svojih veza ovdje na dvoru čujem da je suđenje bilo tek
formalnost kojom će se odobrovoljiti španjolski poklisar koji želi da se
Jane pogubi, a vama, gospođo, nije prijatelj, kao što sigurno znate.
Elizabeta osjeti slabost i paniku. Srce joj stade lupati, a dlanovi joj se
oznojiše.
- Onda ne misle zbilja smaknuti Jane?
- Sumnjam - odvrati Cecil. - Kažu mi da je kraljica namjerava
ostaviti u Toweru sve dok ona sama ne rodi nasljednika. Gospodar Renard
nije previše sretan zbog toga, ali se govori da je kraljica odlučna poštedjeti
djevojku. Uostalom, ona i nije željela krunu, silom joj je nametnuta.
Dakle, nije izdajnica. Ne, Njezino Veličanstvo ne mora se bojati gospe
Jane. Drugi snuju naume u njezino ime, jer se ta budalasta mlada gospa, za
razliku od vas, gospođo, još uvijek trudi pokazati da je nepokolebljiva
protestantkinja. Dakle, još uvijek može postojati žarište neke druge urote s
ciljem da se nju ustoliči kao kraljicu. Mnogi se ljute zbog ugovorenoga
španjolskog braka pa će se sigurno naći više odjedne usijane glave
spremne staviti život na kocku i javno je podržati.
- Znači, još uvijek nije izvan opasnosti - reče Elizabeta, a srce joj je
udaralo u grudima. - A nisam ni ja, Williame! I ja bih mogla biti u žarištu
protestantske urote. Nisam pretjerano gorljivo prihvatila rimsku vjeru i
jasno sam stavila do znanja da na misu odlazim pod prisilom. Ako, dakle,
kraljica može na smrt osuditi šesnaestogodišnjakinju koja je njezino meso
i krv, onda može osuditi i mene. A nešto mi govori da će, ako je Renard
pridobije, tako i postupiti.
- Smirite se, gospođo - umirivao ju je Cecil, nesigurno joj ovivši ruku
oko drhtavih ramena. - Većina vjeruje da Jane neće umrijeti. Njezin je
život izvan opasnosti. Iako se neki zalažu za njezinu smrt, kraljica je
milosrdna i pravedna vladarka.
- Molim se da budete u pravu - reče mu Elizabeta, očiju zamućenih
od straha. Znala je da se više ne može osloniti na kraljičinu naklonost i
milosrdnu narav. Odjednom joj se svijet oko nje učini još opasnijim
mjestom.

Čim je ušla u svoje odaje, Elizabeta ugleda pismo što ga je netko bio
gurnuo ispod vrata. Oprezno, sagne se podignuti ga.
- Što je to? - upita Kat ušavši za njom u sobu, lica prepuna znatiželje.
- Ne znam - odgovori Elizabeta, srca teška od slutnje. Oprezno, kao
da je pismo otrovano, prelomi pečatni vosak bez ikakvih oznaka.
Potpis u dnu kratke poruke iza koje su slijedile riječi „Za ljubav
Božju, spalite ovo!” bio joj je nepoznat.
- Poruka od sir Thomasa Wyatta - reče. - Tvrdi da mi piše iz ljubavi
prema kraljici i našemu engleskom kraljevstvu. Želi spriječiti španjolski
brak jer je putovao po Španjolskoj i vidio što je tamo učinila inkvizicija.
- Sir Thomas Wyatt? - prekine je Kat. - Bio je jedan pjesnik po imenu
sir Thomas Wyatt. Njegova je obitelj bila bliska s vašom majkom: njegova
ju je sestra pratila do stratišta. Govorilo se i o tome da je taj pjesnik
svojedobno bio zaljubljen u vašu majku i suparnik kralju Henriku u
nastojanju da stekne njezinu ljubav.
- Pročitala sam neke od njegovih pjesama - reče Elizabeta. – Mnogo
je pisao o ljubavi. Jesu li te pjesme napisane za moju majku?
- Vjerujem da neke od njih jesu - reče joj Kat. - Najvjerojatnije je bilo
tako jer nakon njezine smrti više nisu kružile po dvoru. Ovo mora da je
njegov sin.
- Šteta što nije naslijedio očevu rječitost - primijeti Elizabeta. - Ovo
je nezgrapno sročeno. - Preleti pismo očima. Kaže da na visokom mjestu
ima prijatelje koji se, ako je nužno, zalažu i za upotrebu sile kako bi se
kraljicu spriječilo u udaji za kraljevića Filipa. Imenom spominje
Courtenayja, monsieum de Noaillesa...
- To me ne bi začudilo - odvrati Kat.
- Kaže da kraljici ne misli nikakvo zlo, da su on i njegovi prijatelji
svi pobožni katolici, ali i engleski rodoljubi. Traži moju potporu.
- Nemojte mu je dati! - uzvikne Kat.
- Mislite li da sam glupa? - odvrati Elizabeta. - Već sam ionako
dovoljno u nevolji, a ovo su opasna vremena. Spalit ću poruku i zaboraviti
da sam je ikada primila. Zapravo... - dometne počevši koračati amo-tamo i
uzbuđeno kršeći ruke - predviđam još mnogo zlih namjera. Mislim da će
mi podalje od dvora biti puno sigurnije živjeti. Moram otići odavde. Idem
sada kraljici ponovno je zamoliti za dopuštenje da se povučem u neku od
svojih kuća.

Marija je sa sumnjom promatrala sestru koja je klečala pred njom.

- Zašto želite napustiti dvor? - oštro upita.
 - Čeznem za mirom na ladanju, Vaše Veličanstvo - postojanim glasom
odvrati Elizabeta. - Umorna sam od ovdašnjega stalnoga života pred očima
javnosti. Voljela bih nastaviti učenje u miru i zadovoljstvu. Uistinu, drugo
u životu i ne tražim.
Marija ostane šutke sjediti, razmatrajući u glavi njezinu zamolbu.
Treba li pustiti Elizabetu da ode? Znači li djevojka uistinu opasnost za nju,
kako ustrajno ponavlja Renard? Ili je iskrena u želji da vodi povučeniji
život? Istinu govoreći, Marija bi bila sretna da joj može vidjeti leđa, biti
pošteđena pogleda na taj stalni trn u vlastitome oku, trn čija je blistava
mladost u takvoj suprotnosti njezinu izblijedjelom izgledu i čije je upitno
podrijetlo u njoj izazivalo svu silu briga.
Odjednom više nije bila u stanju podnijeti pogled na Elizabetu. Sestra
joj je prouzročila samo nevolje i bit će sretna da je se riješi.
- Izvrsno - reče joj hladno. - Možete poći u Ashridge, kao što želite.
Ali, upozoravam vas, vaša je sadašnja igra poznata. Ako odbijete slijediti
put dužnosti i ustrajete u prijateljevanju s Francuzima i krivovjercima...
ne, nemojte mi proturječiti, znam što ste smjerali... gorko ćete se kajati.
- Gospođo - zaprepašteno uzvikne Elizabeta - nikada nisam tražila
francusko prijateljstvo niti sam se povezivala s krivovjercima. Ja sam
istinska i blagonaklona podanica Vaše Milosti. Nikada ne bih kovala
zavjeru protiv vas, nikada. Pobožna sam katolkinja i u Ashridge ću povesti
svećenike kako bih mogla uživati u utjesi koju pruža misa.
- Čula sam da ste se tajno sastajali s monsieurom de Noaillesom -
optuži je Marija.
- Tko god je to rekao Vašemu Veličanstvu, ne želi mi dobro - pobuni
se Elizabeta. - To nije točno. Uvijek sam s njime razgovarala ondje gdje su
nas svi mogli vidjeti.
Marija se nije činila uvjerenom.
- Gospođo nastavi Elizabeta najponiznije vam zahvaljujem što ste mi
dopustili da se povučem s dvora. Uvjeravam vas da ću, dok budem
boravila u Ashridgeu, činiti sve što je u mojoj moći da vam ugodim i
zaslužim vašu naklonost.
 - Hm - reče kraljica. - Možete ići. Želim vam sretan put. Čim je
Elizabeta ustala iz klečećeg položaja i naklonila se pri izlasku iz sobe,
Marija povuče u stranu zavjesu iza koji su se krila vrata sobe za molitvu u
koju se bio sklonio Renard. Izgledao je zabrinuto.
- Vaše Veličanstvo, bojim se da ste postupili previše popustljivo s
gospom Elizabetom. Trebalo ju je zadržati ovdje, da vam bude na oku.
- Ne želim je ovdje - čvrsto odvrati Marija.
- Nije vas valjda zavarala svojom glumom? - namršti se Renard.
- Nije - uvjeri ga Marija. - Kao i vi, dragi prijatelju, vjerujem da će
ona biti uzrok velikome zlu ako se s njome ne obračunam. Ali, nema
dokaza, a savjest mi neće dopustiti da bez ikakvih do kaza poduzmem
nešto protiv nje.
- Dat ćete je nadzirati? - ustraje poklisar, lica prepuna briga.
- Naravno. Dat ću postaviti ubode u njezino kućanstvo - reče kraljica.
- Ništa se ne bojte.
- Izvrstan naum, gospođo - Renard će malo se opustivši. - A kako ona
ne bi ništa posumnjala, smijem li predložiti da se Vaše Veličanstvo od nje
oprosti u sestrinskome raspoloženju?
Marija uzdahne.
- Pretpostavljam da ću morati - reče ona. - Ipak, teško mogu vjerovati
da mi je ona sestra. Nije više ono slatko, ljupko dijete koje sam toliko
voljela dok je otac bio živ. Bojim se da su je taština, krivovjerje i
slavohlepnost promijenili. Više ne mogu misliti o njoj kao o dragoj sestri,
nego je doživljavam kao guju u njedrima.

- Majko Božja, daj mi snage da sklopim ovaj brak - molila se Marija.

- Učini me dobrom suprugom, kao što si i ti bila, i zagovaraj me kod
svojega Sina da me blagoslovi djecom.
 Suze joj navriješe na oči dok je sebe zamišljala kako - napokon - drži
dijete u naručju.
Bila je sama u sobi za molitvu, klečeći na klecalu i tako zadubljena u
molitvu da nije ni primijetila polagano otvaranje vrata iza svojih leđa ni
mek šum nogu što uzmiču. Međutim, čula je udarac i osjetila vonj još i
prije nego što se okrenula i vidjela mrtva psa kako leži na rogožini,
omlitavjelih čeljusti i izbuljenih očiju.
Ruka joj poleti do usta prigušiti vrisak, ali kad vidje kako je jadno
pseto osakaćeno, zajeca od straha. Glava mu je bila ostrižena u tonzuru,
kao u svećenika, uši razrezane po dužini, a uže čvrsto stegnuto oko vrata,
kao jasan dokaz da je zadavljen.
To je bilo upozorenje, i to ozbiljno, koje možda prethodi daljnjem
nasilju. Marija nije nimalo sumnjala da je pas ubačen u sobu u znak
prosvjeda zbog predstojećega braka. Potrči do vrata i pogleda van, ali već
je bilo prekasno. Nigdje nikoga. U njezinu velikome kućanstvu nije bilo
nade da će se pronaći krivac.
Jecajući, ona pohita potražiti Renarda.

Elizabeta primijeti da kraljica izgleda blijedo i ispijeno - nimalo

poput sretne zaručnice koja će se uskoro udati. Ponašanje joj se, međutim,
nije slagalo s izgledom. Bilo je toplije nego uobičajeno.
- Ustanite, sestro - reče. - Bog vas čuvao na putovanju. Elizabeta
ostane na koljenima. Potaknuta Marijinim ljubaznijim ponašanjem, osjeti
se obodrena uputiti joj zamolbu.
- Vaše Veličanstvo - reče - molim vas da ne vjerujete nikome tko u
mojoj odsutnosti bude o meni širio ružne glasine, a ako čujete kakva lažna
i zlonamjerna izvješća, molim vas da mi učinite čast i o tome me
obavijestite kako bih dobila priliku dokazati da su to klevete.
 Bilo je toliko iskrenosti na njezinu licu i u njezinu glasu da se Marija
zbuni.
- Učinit ću kao što tražite - žustro reče, samu sebe prezirući što svojoj
pametnoj sestri dopušta da je prevari. - A prije nego što odete, imam za
vas novogodišnje darove.
Od jedne pratilje preuze toplu kapuljaču od samurovine i dvije krasne
biserne niske pa ih predade Elizabeti. Oči im se na tren susretoše, a potom
Marija skrene pogled.
- Najponiznije zahvaljujem Vašemu Veličanstvu na ovim prekrasnim
darovima - reče Elizabeta, iskreno dirnuta.
Marija se nagne prema njoj i kratko je zagrli.
- Pođite s Bogom - reče.

Prosinački je vjetar bio leden, a putovanje prema sjeveru naporno, ali

Elizabeta se, sjedeći u drmusavoj kočiji, osjećala donekle zaštićenom zbog
sestrina ljubaznoga pozdrava i neočekivanih darova. Na tome mora dalje
graditi, zaključi, sve sigurnija u uspjeh, pa kada se približiše Ashridgeu,
pozva teklića i naredi mu da odjaše natrag u Whitehall.

- Ona traži pluvijale, misnice, kaleže i druge ukrase za svoju kapelicu

- zamišljeno reče Marija Renardu.
- Gospođo - opomene je on - ne dajte se prevariti. Samo vas misli
uljuljkati u osjećaj lažne sigurnosti. Poznajem ja njezine smicalice.
- Znači, još uvijek mislite da je prijetvorna? - upita Marija. - A ja sam
se nadala da je doista privedena istini.
 - Vaše je Veličanstvo odveć puno dobrote da bi povjerovalo i u što
lose o drugima - zaprede Renard - ali ne možete si priuštiti da popustite u
budnosti. Ona je neiskrena i ovo je samo njezino izrugivanje Bogu.
- Ipak, ako ima i najmanjega izgleda da je iskrena, moram joj poslati
ono što traži - izjavi Marija. - Na kraju krajeva, to je namijenjeno za Božju
službu.
Unatoč ledenome vremenu i Katinim prosvjedima, Elizabeta je
odlazila u uobičajene jutarnje šetnje. Umotana u debeo ogrtač i glave
pokrivene novom kapuljačom od samurovine, u čizmama i rukavicama da
se zaštiti od studeni, koračala je kroz park, razbacujući nogama prljavu
bljuzgavicu punu istrula lišća. Kat se, teško dišući, mučila zadržati korak s
njome.
- Vjere mi, gospo, dajte da se vratimo - molila je. - Uopće ne osjećam
prste, tako su mi ledeni.
- Uskoro - obeća Elizabeta. - Ali prije toga moram vam nešto
pokazati.
Krene prema zaklonu među stablima što su se dizala pred njima.
- Ne može li to pričekati dok se vratimo u kuću? - žalostivo upita Kat.
- Ne. Promatraju nas - reče tiho Elizabeta.
- Promatraju nas? - ponovi Kat.
- Da. Zar ste mislili da će me kraljica ovdje ostaviti da bez nadzora
kujem zavjere protiv nje... kako to ona strahuje?
- Pa vi to nikada ne biste učinili! - uzvikne Kat.
- Ne, ne bih - nepokolebljivo potvrdi Elizabeta. - Ali, drugi bi to
mogli učiniti umjesto mene. Pogledajte...
Ona tutne komad papira u Katine ruke. - Još jedno pismo od našega
prijatelja Wyatta - promrmlja. Od pogleda iz kuće sada su ih štitila čvrsta
stabla starih hrastova. Kat pročita pismo.
- Ovo je veleizdaja! - dahne, a iz lica joj nestane boje.
 - Znam - reče Elizabeta. - Žele da se udam za Courtenayja, i to radi
čega? Zato da bi se tako združila Plantagenetova i Tudorova kraljevska krv
i nas dvoje zasjeli na prijestolje. Toliko o Wyattovoj tvrdnji kako ne misli
naškoditi mojoj sestri.
- No, četiri vojske spremne za pohod na London?! - zaprepašteno
uzvikne Kat.
- Pssst! - prosikće Elizabeta, uzrujano se ogledavajući. Nije bilo
nikoga, tek šuma okovana mrazom i goli kosturi stabala.
- Treba upozoriti kraljicu! - navaljivala je Kat.
- A tko će to učiniti? - upita Elizabeta. - Ja? I kako ću objasniti odakle
mi ovi podaci? Morala bih pokazati pismo u kojemu me Wyatt pita hoću li
ih voditi, rame uz rame s Courtenayjem. Izgledat će kao da sam ih i do
sada ohrabrivala, a to će onome liscu Renardu pružiti izgovor da kraljicu
potakne na obračun sa mnom kao s izdajnicom. Ne, Kat, već sam to prošla,
ne zaboravite, i to s... s...
Nije mogla izgovoriti admiralovo ime. Bio je mrtav gotovo pet
godina, a sjećanje na njega i na opasnost u kojoj se bila našla još uvijek joj
je obilježavalo dušu. Kat je suosjećajno zurila u nju. I sama se svega
predobro sjećala. I sama je bila u Toweru.
- Ne - reče Elizabeta pribravši se - neću se ni na koji način uključivati
u to. Uništit ću ovo pismo i sve zadržati za sebe. Spletke protiv vladara
dovode do gadnih posljedica. Moji bi se neprijatelji veselili da me vide
osuđenu za veleizdaju. Nemam namjere pružiti im to zadovoljstvo.
Pohita naprijed, ostavivši za sobom Kat koja ju je s mukom sustizala.
- Ne, ništa ne mogu dokazati protiv mene - govorila je Elizabeta - ali
opasnost još nije minula. Među ovim urotnicima koje Wyatt poimence
navodi nalazi se i sir James Pickering za kojega sam mislila da mi je pravi
prijatelj. Prije manje od dva mjeseca došao je potajno k meni i pitao me
kako gledam na očekivani brak sa Španjolskom. Bio je silno uporan. Ali,
nisam se dala navući da išta kažem, Kat. Onda je tu i sir James Crofts, još
jedna osoba koja u posljednje vrijeme prema meni pokazuje veliku
naklonost.
 Sada su već zalazile dublje u šumu. U predstojećim ću tjednima
morati biti silno oprezna - nastavi Elizabeta. - Pozvat ću u kuću neke
zakupce, neka se potajno naoružaju i dođu me štititi.
- Od koga? - upita Kat.
- Od sudbine! - žustro joj odvrati Elizabeta, a potom se iznenada
zaustavi i zagleda u stariju ženu. - Sigurno vam je hladno, draga Kat -
primijeti. - Trebale bismo se vratiti.
- Mislila sam da nikada nećete primijetiti - zahvalno promrmlja Kat.
- Smrzavam se, ali sam i posve potresena kada samo pomislim na tu
zavjeru.
- Vi o tome ništa ne znate - reče joj čvrsto Elizabeta. - Kao ni ja. Naša
je sigurnost u našoj šutnji.
Približavale su se otvorenom području. Elizabeta se iznenada zaustavi
i stavi prst na usta.
- Slušajte! - prošapće.
Kat naćuli uši. Isprva je čula samo vjetar koji je njihao granje nad
njihovim glavama i povremeni ptičji krik. Onda začuje zvuk nalik na
skriveni odjek koraka po paprati, i to nedaleko od njih. Užasnute joj se oči
susretnu s Elizabetinima u kojima se čitao oprez.
- Netko nas uhodi? - nečujno reče Kat.
- Sigurno - odvrati Elizabeta uz mrk osmijeh. - Eto, opet se čuje. Ali,
nas nitko nije čuo. Bile smo s druge strane, a naš nevidljivi uhoda dolazi iz
suprotnoga smjera. Prekasno, bojim se! - neveselo se nasmije.
- Tko prisluškuje, samo o sebi loše čuje - reče naglas. - Zamislite,
Kat, uhoditi gospu i njezinu pratilju! Očito su vrpce i čipka postale pitanje
od državne važnosti?
Vragolasta pogleda u očima, Elizabeta zbaci kapuljaču s glave i stade
grabiti prema kući, pustivši da duga crvena kosa leprša za njom. Daleko
iza nje promatrač među stablima ostade lupkajući nogom.
 16. 1554.

Bila su prošla već tri tjedna od skidanja božićnih ukrasa kada je sir James
Crofts stigao u Ashridge. - Ne mogu ga vidjeti - reče Elizabeta. - Ne
osjećam se dobro.
Nije lagala. Već je nekoliko dana patila od nadutosti i groznice. a
zglobovi su je strahovito boljeli. Liječnik je utvrdio upalu bubrega i
propisao joj mirovanje pa je stoga ležala u postelji, uzrujano ječala zbog
svojega stanja i bezvoljno pokušavala čitati knjigu. Posljednje što joj je
sada trebalo bilo je upetljavati se u mahnite i opake spletke Thomasa
Wyatta i njegovih prijatelja.
Odvojene od svijeta kako zbog lošega vremena, tako i zbog k raljičine
odlučnosti da sestri ne dade priliku za urotu s neprijateljima Krune,
Elizabeta i Kat sve su nestrpljivije očekivale vijesti o tome što se događa
na dvoru i u vanjskome svijetu. Nije bilo nikakvih novosti o tome je li
određen dan za kraljičinu udaju, kao ni - srećom! - o ustancima ili
zavjerama. Elizabeta se počinjala pitati je li cijela urota bila tek Wyattova
izmišljotina. No, sada ju je u velikome salonu čekao jedan od poimence
navedenih urotnika.
- Kaže da je hitno, gospo - zabrinuto reče Kat.
- Recite mu da sam bolesna - prasne Elizabeta. - Ne, pričekajte.
Moram doznati što se događa. Recite mu da ću sići čim se osvježim.
Rekavši to, nesigurno pokuša ustati iz postelje, a potom brzo sjedne
jer joj se zavrtjelo u glavi. Trebalo joj je nekoliko časaka prije nego što je
uspjela ustati i pripremiti se.
- Pođite sa mnom - reče ona Kat. - Trebam svjedoka. Jedan pogled na
neuredan izgled njezina posjetitelja upozori je da nije riječ o običnome
posjetu.
- Budite mi pozdravljeni, sir James - reče i upitno ga pogleda.
- Gospođo, nemam puno vremena - reče on žurno. - Bračni je ugovor
sa Španjolskom potpisan i narod se buni protiv njega Vijeće je poslalo
vojnike da razbiju pobunu u Exeteru. Naš je naum još uvijek isti, ali
Courtenay nas je izdao, a kraljica doznala za naše namjere.
- Naše namjere? - hladno ponovi Elizabeta.
- Sir Thomas Wyatt rekao nam je da se vi s njima slažete, gospođo.
- Ni s čim se ja ne slažem, gospodine! - prasne Elizabeta. Znala je da
po svaku cijenu mora ostati izvan ove zavjere ili bi je ona mogla stajati
glave.
- Oprostite mi, gospođo, ali meni je stavljeno do znanja da ste uz nas.
Crofts je izgledao uplašeno i zbunjeno.
- A tko vam je to stavio do znanja? - htjela je znati Elizabeta.
- Wyatt osobno, gospođo. On čak i sada diže na ustanak ljude u Kentu
jer smo početak morali odgoditi. S nama je i vojvoda od Suffolka, a ja sam
na putu prema velškoj granici da ondje potražim potporu. Doista, moram
požuriti jer vrijeme nije uz nas.
Elizabeta je zurila u njega kipteći od bijesa. Kakve li uobraženosti!
- Jeste li svjesni da je ovo što ste vi naumili veleizdaja? - upita ga,
strašna u svojemu gnjevu baš kao što joj je bio i otac. - Je li vam palo na
pamet da dolaskom ovamo ugrožavate mene, baš kao i sebe? Vaša suluda
hrabrost prelazi sve granice!
- Došao sam u najboljoj vjeri kako bih vas upozorio - prigovori
Crofts. - Courtenay im je rekao da ste uz nas.
- Što je rekao?! - užasnuto uzvikne Elizabeta, primjećujući da se
Katino lice ukočilo od užasa.
- Priznao je da se kanio oženiti vama i da Vaša Milost nije... ovaj...
imala ništa protiv - posramljeno joj objasni Crofts.
 - Nikada nisam pristala! - uzrujano izjavi ona. - Nije imao pravo
upletati me u to jer nikada nisam rekla da ću se udati za njega. A vjernost,
sir James, dugujete kraljici, ne meni.
- Gospo - pobuni se on - doista mi je na srcu vaše dobro. Wyatt me
poslao da vas potaknem na odlazak u vašu kuću u Donningtonu jer je ona
čvrsto utvrđena. Ondje ćete biti sigurniji. Vjerujte mi, gospođo, vaša
sigurnost dragocjena je za svakoga istinskog Engleza.
- Ne idem ja nikamo - odrješito izjavi Elizabeta. Bolesna sam. Ne, ne
pokušavajte me nagovoriti - reče podižući ruku da spriječi njegovo
neslaganje. - Ja sam kraljičina odana podanica Zapovijedam vam da istoga
časa odete. Ne želim izdajicu pod svojim krovom.
Progutavši pljuvačku, Crofts se hitro nakloni i pobjegne. Nekoliko
časaka potom začuje se topot konjskih kopita što se gubio u daljini.
Iscrpljena, tjelesno i duševno, ona klone na tlo i nasloni bolnu glavu na
hladnu žbuku zida. Misli su joj navirale, osjećaji se komešah. Sve će se
doznati - Marijine će se uhode za to pobrinuti - doznat će se da ju je Crofts
posjetio. A hoće li se objelodaniti i njezin odgovor? Hoće li se na Kat
gledati kao na nepristranu svjedokinju? Ne bi li Elizabeta, i to istoga trena,
trebala sestri napisati izvješće o tome što se dogodilo?
Ne, ne usuđuje se. Uvijek je najbolje ništa ne poduzimati. Već i
činjenica daju je sir James Crofts posjetio sama po sebi baca sumnju na
nju. U svakom slučaju, kraljica već zna što se zbiva.
Wyatt je - taj čovjek bez obraza! - poslao sir Williama Saintlowa kao
glasnika s porukom za Elizabetu.
- Moli me da se, radi vlastite sigurnosti, držim što dalje od Londona -
reče ona Kat. - Radi vlastite sigurnosti! Trebao je na to misliti kada me
upleo u svoje spletke. Pa, na ovo će dobiti odgovor.
Potom se vrati u salon gdje ju je sir William čekao. On je pogleda s
nadom.
- Molim vas da sir Thomasu zahvalite na brizi - reče Elizabeta - ali
recite mu da ću postupiti onako kako budem držalu prikladnim.
Pokunjen, sir William žurno ode.
 Uslijediše tri dana ispunjena čekanjem, propitkivanjem i brigom.
Napetost je utjecala na Elizabetu koja opet leže u postelju.
- Stiglo je pismo od kraljice - uzrujano joj javi Kat, četvrtoga je jutra
budeći iz nemirna sna. Elizabeta se s mukom uspravi.
- Što kaže? - promrmlja trudeći se otvoriti ga.
Bila je to zapovijed da se pripremi za povratak na dvor čim za to
dobije poziv. I to, objašnjavala je Marija, radi njezine sigurnosti.
- Barem mi kaže da će moja nazočnost ondje biti silno srdačno
dočekana - reče Elizabeta. - A da me doista sumnjiči za izdaju, ne bi mi
sve ovo poslala. No, jasno je što time misli. Ne vjeruje mi i hoće me držati
na oku. I želi izravan odgovor.
Nakon toga pade natrag u postelju.
- Uistinu, Kat, osjećam se tako loše da nikamo ne mogu poći - jaukne,
podigavši ruku kako bi zaštitila oči od svjetla i na taj način olakšala bol u
glavi. - Zapravo, povrh svega ostalog, mislim da me hvata prehlada. Boli
me grlo i osjećam sve jaču drhtavicu.
Kat pritisne hladnu, punašnu ruku na Elizabetino čelo.
- Gorite, gospo - izjavi. - Bila bi ludost ustati iz postelje, a kamoli
putovati po ovome vremenu. To bi za vas bila smrt.
- Kraljica će misliti da hinim bolest - zastenje Elizabeta.
- Govorit ćete samo istinu - reče Kat. - Neka, ako hoće, pošalje svoje
liječnike... oni će to potvrditi.
- Doista nemam izbora - odgovori Elizabeta. - Hoćete li pisati
umjesto mene?
- Ne vjerujem joj - reče Marija pružajući pismo Renardu. - Jasno je
da je upletena u ovu zavjeru. Zgražam se nad njezinim ponašanjem.
 - Biskup Gardiner misli da je spletkarila i s Francuzima - reče
Renard.
- To me ne bi iznenadilo - kiselo primijeti Marija. - Vjere mi, ne
mogu vjerovati da mi je doista sestra. Nijedna prava sestra ne bi bila tako
lažljiva - reče pa krene dalje niz galeriju, kršeći ruke. Odjednom se nađe
licem u lice s Elizabetinim portretom u ružičastoj haljini, naslikanim prije
nekoliko godina. Mlado je lice oprezno gledalo u nju.
- Skinite ovo! - naglo reče. - Ne mogu više podnijeti pogled na nju,
- Donosim vijesti iz Londona! - najavi Parry. Na navaljivanje
zabrinute Kat, bio je odjahao nekoliko milja do najbliže gostionice i uspio
se vratiti bez ikakvih problema.
- Ispričajte mi! - zahtijevala je Kat još i prije nego što je otresao
ogrtač od snijega.
- Wyatt i njegovi prijatelji proglašeni su izdajnicima. Među njima je i
vojvoda od Suffolka... javno je podržao svoju kćer kao kraljicu Jane.
- Budala nad budalama! - vikne Kat. - Prošli je put imao sreće i
spasio glavu.
- Ne brinem se ja za njegovu glavu - reče Parry - nego za tu malu
jadnicu. Zatvorenaje u Toweru i nema s time nikakve veze.
- Jasno je da je nedužna - istakne Kat. - Kraljica to zasigurno zna.
- Nedužna ili ne, kraljevske je krvi i uvijek će biti onih koji će je
htjeti istaknuti kao protestantsku suparnicu kraljici. Kao što su događaji u
posljednje vrijeme i pokazali - odmahivao je Parry glavom.
- Kraljica je milosrdna - ustrajala je Kat. - Neće nanijeti nikakvo zlo
nedužnoj djevojčici.
- Drugi bi je mogli prisiliti na to - upozori je Parry. - Tako se bar
govori. A to nije sve. Vojvoda od Norfolka poslan je s vojskom u Kent da
se pozabavi Wyattom i njegovim ljudima. To je ozbiljno, gospođo Astley.
- Ispričat ču to našoj gospodarici - drhteći reče Kat. - Oh, kakvih li
žalosnih vijesti. Bojim se da smo u strašnoj opasnosti.
 Prođe još nekoliko dana ispunjenih brigom, zloslutnih zbog
nedostatka novosti, a Elizabetino se stanje nije popravljalo. Slabost u
tijelu, međutim, bila je ništavna u usporedbi s groznicom zbog tjeskobe u
njezinu srcu. Postelja joj je bila postala utočište, sklonište pred pogubnim
vanjskim svijetom. Začahurivši se među plahtama, mogla je vjerovati da
je podjednako sigurna i od kraljice i od izdajnika. Ali, početkom veljače,
konjanička se družina približi nadomak Ashridgeu.
- Oh, Bože moj! - krikne Kat i rukom pokrije usta u trenu kad je
provirila kroz prozor i prepoznala trojicu članova Krunskoga vijeća i
dvojicu kraljevskih liječnika. Obuzeta mahnitim strahom, pohita do
Elizabetina uzglavlja i probudi gospodaricu.
- Stiglo je... izaslanstvo iz Vijeća, gospo. Bože, smiluj nam se! -
zadihano reče.
Elizabeta zatrepće, isprva ne shvaćajući. Potom se u trenu probudi, a
u glavi joj je lelujalo i srce joj je udaralo. Soba se pred njom silovito
njihala i nekoliko se časaka nije htjela smiriti, krv joj je tukla u
sljepoočicama.
- Jutarnju haljinu - zapovjedi slabim glasom. - Pomozi mi da je
navučem.
Kat dohvati crnu baršunastu haljinu i odjene Elizabetu. Potom
poravna posteljinu oko nje i rukom joj namjesti kosu na vitkim ramenima
prije nego što će zagladiti skute i polako se otputiti dolje, trudeći se ostati
hrabra.
Upravitelj donese vino, a Elizabetin komornik njime posluži
posjetitelje. Trojica članova Vijeća izgledala su smrknuto i odrjšito, a
liječnička su lica bila ozbiljna.
Lord William Howard, Elizabetin rođak, progovori prvi.
- Gospođo Astley, došli smo u posjet gospi Elizabeti da provjerimo
osjeća li se dovoljno dobro za put u London.
- Zašto? - uzvikne Kat, ne uspjevši se suzdržati.
 - Njezino je kraljevsko Veličanstvo tako zapovjedilo - obavijesti je
lord William. - Molim, odvedite nas k njoj.
- U postelji je i jako je bolesna - objasni mu Kat uzdrhtala srca.
- Svejedno, imamo zapovijed da je vidimo - ustraje on.
- Dobro - reče Kat i stisne usnice, shvaćajući da je daljnja rasprava
uzaludna. - Izvolite ovuda.

Kada svi uđoše u njezinu ložnicu, Elizabeta se pretvarala da drijema i

ponašala se kao da su je posjetitelji probudili.
- Gospodo - slabašno promrmlja. - Oprostite mi... Ovo je neočekivana
čast.
Ne obazirući se na njezine riječi, lord William zagleda se ravno iznad
njezine glave, usmjerivši oči na njezin grb izvezen na nebnici.
- Gospođo, dolazimo po kraljičinoj zapovijedi da utvrdimo je li Vaša
Milost onoliko bolesna koliko nas se uvjerava - reče joj.
- To i sami možete vidjeti - promrmlja ona.
Njezino bljedilo izgleda dovoljno uvjerljivo, pomisli lord William,
ali puno se toga, dakako, može postići pametnim korištenjem ličila.
- Volja je Njezina Veličanstva da pođete s nama u London obavijesti
je sir Edward Hastings. - Kraljica je poslala ovdje prisutne liječnike
Wendyja i Owena da odluče je li vam dovoljno dobro da putujete.
Elizabeta uhvati drhtavica.
- Kao što vidite, bolesna sam - reče ona. - Voljela bih znati zašto mi
Njezino Veličanstvo zapovijeda da pođem u London.
- To je u vezi s posljednjom pobunom - reče joj Howard. - Želi da uz
nju budete na sigurnome.
- Pobunom? - ponovi Elizabeta. - Kakvom pobunom?
- Zar niste čuli? Izdajnik Wyatt, sa sedam tisuća ljudi, prije samo
tjedan dana ušao je u London i osvojio bi grad da nije bilo hrabrosti
Njezina Veličanstva kraljice koja je otišla u gradsku vijećnicu i hrabrim se
govorom, koji sam i sam čuo, obratila građanima Londona i pridobila ih za
sebe.
- Bilo je to pravo nadahnuće - dometne sir Edward. - Kao da je kralj
Harry ponovo među nama. Njezino Veličanstvo nikada nije u većoj mjeri
bilo kći svojega oca.
- Tako je, iako s teškoćama, pobuna ugušena - nastavi Howard. - Bogu
budi hvala, kraljica je na sigurnome, kao i cijelo njezino Vijeće, a izdajnik
Wyatt nalazi se u Toweru, zajedno s ostalim urotnicima.
A gospa Jane koju su pobunjenici proglasili kraljicom osuđena je na
smrt - oglasi se treći član Vijeća, sir George Cornwallis, čije je lice uvijek
zadržavalo strog izraz.
- Osuđena na smrt? - kreštavo zazvuči Elizabetin šapat. Ledeni joj
srsi prođoše kralježnicom. Učini joj se da će se onesvijestiti. U njezinu
umu nije bilo ni najmanje sumnje da je u Londonu čeka sudbina slična
sudbini jadne Jane, a očito je isto mislila i Kat jer dobra žena brizne u
glasan plač.
- Tako je zahtijevao car - reče lord William. - Upozorio je Njezino
Veličanstvo da kraljević Filip nikada neće kročiti u Englesku sve dokje
gospa Jane na životu jer bi previše strahovao za svoj život i za sigurnost
prijestolja Njezina Veličanstva.
- Ali, kraljica je bila spremna pokazati se milosrdnom prema gospi
Jane - drhtavim glasom reče Elizabeta.
- Na tragu nedavnih događaja, ne može si to priuštiti odgovori lord
William.
Osumnjičenoj mladoj ženi pred sobom nije kanio govoriiti o tome
kolikoje njezina sestra patila potpisujući smrtnu presudu, kako je, dapače,
poduzimala sve što je mogla da se izbjegne njezina provedba. Čak je i
sada, znao je to, pokušavala nagovoriti Jane da se preobrati na katoličku
vjeru i tako spasi život.
Elizabetu je užas toliko izjedao da nije bila u stanju dalje govoriti.
 - Imamo nalog da vas, ako ste sposobni putovati, otpratimo natrag u
London pa makar to značilo da vas moramo odnijeti na dvor u kraljičinoj
vlastitoj nosiljci koju je Njezino Veličanstvo u tu svrhu poslalo - objasni
joj Howard.
- Moja gospa nije sposobna ustati iz postelje, a kamoli putovati -
pobuni se Kat, očiju crvenih od suza.
- Na nama je da o tome odlučimo, gospodarice - reče doktor Owen. -
Kraljica nas je odredila da pregledamo gospu Elizabetu i utvrdimo narav
njezine bolesti. A sada, gospodo, ako biste izvoljeli izići, siguran sam da
će gospođa Astley pripremiti gospu za pregled.

Tijekom pregleda, Elizabeta je ležala mlitavo i bezvoljno. Marija ju

je, bila je u to sigurna, dala pregledati samo zato bi spriječila njezinu smrt
na putu u London: kada bi se to dogodilo, na kraljicu bi mogla pasti
optužba da je ruke okaljala sestrinom krvlju. Ali, kada se Elizabeta
jednom nađe u glavnom gradu, sigurno zatvorena među zidinama Towera,
kada je izvedu pred sud i osude, Marija će mirne duše moći činiti s njome
što je volja, a svijet će joj možda samo pljeskati zbog toga što se riješila
izdajnice.
Takav je strah obuzimao Elizabetu pri pomisli na ovu strašnu sudbinu
da je na svojemu tijelu jedva i osjetila ruke dvojice liječnika što su je
nježno dodirivale kroz tanku batistenu košulju, a nije marila ni što se
morala pomokriti u posudu tako da njih dvojica mogu pregledati njezinu
mokraću koju su ulili u visoku staklenu bocu, što su joj izmjerili bilo,
primijetili njezinu bljedoću i raspravljali o tome kojemu je od četiriju
sokova u njezinu tijelu ravnoteža poremećena.
- Dršće, ali joj je temperatura malo povišena - rekao je doktor Owen.
- U tjelesnim sokovima prevladava voda, slažete li se s time? - glasila
je dijagnoza koju je postavio doktor Wendy.
- Svakako. Ali, među nama rečeno... - Povuče subrata podalje od
postelje i stiša glas. - Većina njezinih simptoma proizlazi iz straha od
pravedne kazne. Da, pomalo se loše osjeća, ali se isto tako i pretvara.
Nema razloga da ne pođe s nama u London.
 Kat je zabrinuto promatrala njihova lica. Nije joj se sviđalo ono što je
na njima vidjela.
- Dakle - reče doktor Owen približivši se postelji. - U tjelesnim vam
sokovima prevladava voda, gospo, što onda utječe na bubrege, ali nema
razloga za brigu. Prema našemu mišljenju, ako se poslužite nosiljkom koju
vam je Njezino Veličanstvo tako ljubazno poslalo, svakako ste sposobni za
putovanje.
Elizabeta se užasnuto zagleda u njega.
- Ne! - molećivo uzvikne. - Nije mi dovoljno dobro. - Onda se
zaustavi. - Dakako da bih, kao i u svemu drugomu, voljela poslušati
Njezinu Kraljevsku Milost i pokoriti se njezinim nalozima. Isto sam tako
voljna i otputovati, ali ne još. Moja je slabost, bojim se, tolika da neću
moći izdržati putovanje a da ne ugrozim vlastiti život. Preklinjem vas,
gospodo, smilujte se i odobrite mi nekoliko dana da još malo povratim
snagu.
Doktor Owen se namršti.
- Kod vas nema nikakve ozbiljne boljetice, gospođo reče joj.
- Zašto se onda tako loše osjećam? - upita ona.
- Smijem li ukazati na pretpostavku da uzrok vašoj bolesti nije u
tijelu, nego u umu? - odgovori on blagim glasom.
- Bolovi i tegobe stvarni su - odvrati mu ona. - A drhtavica nikako ne
prestaje. - Njezino je stanje samo djelomično bilo uzrokom drhtavice, to je
znala, ali joj se nekako nerazumno nametala misao da, odgađajući odlazak
iz sigurnosti Ashridgea, spašava vlastiti život. Tko zna, za nekoliko bi
dana istina mogla malo više izići na vidjelo - zatočenike u Toweru ispituju
sve ovo vrijeme, zar ne? - pa će kraljica jasno uvidjeti njezinu nedužnost.
- Posavjetovat ću se s njihovim lordstvima - reče doktor Owen pa on i
doktor Wendy iziđoše.
Čim se vrata zatvoriše, Kat pohrli k Elizabeti i stade je njihati u
naručju.
- Neću im dopustiti da vas odvedu! - žestoko izjavi.
 - Bojim se da ih nećete moći spriječiti u tome - šmrcne Elizabeta.
Glava ju je boljela kao da će se rasprsnuti.
Ostadoše u čvrstu zagrljaju, uzajamno se tješeći što su bolje mogle,
sve dok se ne vrati lord William.
- Čuli smo liječničko mišljenje, gospođo - ukočeno reče, opet
odvraćajući oči u stranu. - Treba prestati s izlikama. Za tri dana morate
biti spremni za put.

Kada joj doniješe vijest o tome da je pala Janina glava, Marija osjeti
gorčinu žuči u grlu, zatetura u sobi za molitvu i pade na koljena pred
kipom nasmiješene Majke Božje.
- U što sam se to pretvorila? - zastenje zarivši glavu u ruke. - Počela
sam s obećanjem da ću biti milosrdna vladarica, a sada sam došla do toga
da prolijevam nedužnu krv, i to vlastitu krv! Oh, Bože, smiluj se meni,
jadnoj i bijednoj grešnici!
Nečija je ruka lagano dotakne po ramenu pa ona okrene uplakano lice
i ugleda suosjećajne Renardove oči kako je promatraju.
- Oprostite mi na smetnji, gospođo - reče poklisar. - Vidio sam kako
vam je sve ovo bolno. Ali, to je nužnost. Ipak, čak ni sada još uvijek niste
sigurni na prijestolju. Još dvije glave moraju pasti prije nego što upoznate
pravu smirenost. Vaše Veličanstvo zna o kome govorim.
- O Courtenayju - progutavši reče Marija - i o...
- Gospi Elizabeti - tiho će on. - To su dvije osobe koje će
najvjerojatnije izazvati nevolje u vašemu kraljevstvu. Bih ste jaki kada je
trebalo ukloniti gospu Jane. Sada ponovno budite jaki. Riješite se te
prijetnje jednom za svagda. A kada to dvoje izdajnika nestane, nećete se
više morati bojati za krunu.
Biskup Gardiner stajao je na vratima, osluškujući.
- Njegova ekscelencija mudro zbori, gospođo - dometne on. -
Odsijecajući bolesne udove, pokazat ćete milosrđe prema cijeloj državnoj
zajednici.
 Na Mariji se vidjela tjeskoba. Jedno je dati pogubiti rođakinju,
mislila je ona, a nešto posve drugo narediti sestrinu smrt. Dakako, ako joj
je Elizabeta doista sestra. Voljela bih da mogu vjerovati da ona to nije,
pomisli ogorčeno.
- Wyatta se mora strogo ispitati - reče Gardiner. - Slutim da nam on
može otkriti puno toga o umiješanosti gospe Elizabete u zavjeru.
- Dat ću takav nalog - nesigurnim glasom reče Marija, znajući što će
to značiti za Wyatta. - A što je s Courtenayjem? Je li progovorio?
- Nekoliko je puta ispitivan, ali od toga nikakve koristi - odvrati joj
Gardiner. - Mislim da on vrlo malo zna. Nema dovoljno pameti išta
zatajiti, jadni glupan.
- Što je s ostalim pobunjenicima? - upita Renard. - Običnim
pojedincima, mislim?
- Gospođo, ne smijete pokazati slabost u ovom ključnom trenutku -
upozori je Gardiner, a ptičje mu se lice namršti od zabrinutosti.
- Nekolicinu treba objesiti, u Londonu i u Kentu, kao opomenu
svakome tko bi pomislio urotiti se protiv nas - reče odlučno kraljica,
svjesna da će, pokaže li i najmanju sklonost milosrđu, njezini savjetnici to
pripisati ženskoj slabosti. - Ostalima će biti dopušteno vratiti se kućama. -
Oštro pogleda Gardinera i Renarda. - Uzdam se da će ishod svega ovog
krvoprolića biti čvršća uspostava moje vladavine i zaključivanje veze s
kraljevićem Filipom.
- Tako je Bog htio, gospođo - reče Gardiner.
- Njegovo se Visočanstvo čak i sada sprema za dolazak u Englesku -
uvjeravao ju je Renard.
- Onda su ove oštre mjere opravdane - polako će Marija. - Bog doista
djeluje tajanstvenim putevima, gospodo, ali na kraju ćemo, sigurna sam u
to, vidjeti njegovu Crkvu ponovo dolično uspostavljenu u Engleskoj i
pravu vjeru u potpunosti obnovljenu.
- Amen - reče Gardiner.
 Umotana u širok plašt, s kapuljačom od samurovine na glavi i
oslonjena o Katinu ruku, Elizabeta nesigurnim korakom siđe u veliku
dvoranu, zadrhtavši pred zapuhom hladna zraka koji je obavi kada se
približila otvorenom trijemu. Osjećala se slabom i malaksalom, a teško je
obuzdavala nehotične srhe što bi joj potresli tijelo svaki put kada bi sa
strahom u srcu pomislila na ono što joj sigurno predstoji.
Lordovi iz Vijeća, tmurni u crnome ruhu, čekali su kraj nosiljke,
nepomična i stroga lica. Kada se spustila niz stube, Elizabeti popuste
koljena i samo se uz Katinu pomoć uspjela zadržati na nogama. Za
početak, nijedan od muškaraca se ne pomakne pomoći joj - samo su stajali
i gledali. Naposljetku, sir George nevoljko istupi i pomogne Elizabeti ući
u nosiljku. Napola obeznanjena, ona gotovo padne na baršunaste jastuke.
Kada oko nje čvrsto navukoše kožne zastore kako bi je zaklonili od
pogleda izvana i mala povorka krene, obuze je užas, krv joj udari u glavu,
srce joj zalupa, dlanovi se oznojiše, a utroba se pretvori u vodu. Umrijet
će, ovdje i sada, znala je to, a od te je pomisli prožme još jača panika.
Kat je užasnuto promatrala kako se Elizabetino tijelo najednom
potreslo u snažnome grču i skupilo u fetalni položaj. Nije bilo suza: bilo je
jasno da djevojka ne može ni progovoriti.
- Gospa je bolesna! - vikne odgojiteljica.
Nosiljka uspori i zastane, a razdraženi lord William proviri kroz
zastore. Ali, odmah i sam spazi da je Elizabeta u lošem stanju pa požuri
posavjetovati se s drugom dvojicom suputnika.
- Ne želim da umre dok je pod našom paskom - promrmlja. - Kako
bilo da bilo, ona je još uvijek prestolonasljednica i kći kralja Henrika. A
da kraljica slučajno sutra umre...
- Veleizdaja je govoriti o kraljičinoj smrti - podsjeti ga Cornwallis.
- Da, ali moramo se suočiti s činjenicama. Ako ta mlada gospa
postane kraljicom, što je itekako moguće jer Njezino Veličanstvo više nije
mlado i nije u najboljem zdravlju, onda teško možemo očekivati da će
dobrohotno gledati na one koji se s njome nisu ljubazno ophodili. A ona
ovo očito ne hini. Pođite i sami se uvjerite.
 - Vjerovat ćemo vašoj riječi - reče sir Edward. - I slažem se, moramo
se s njome brizljivo ophoditi. Prelazit ćemo desetak kilometara na dan. To
joj ne bi trebalo previše iscrpiti snagu.
- Krivim liječnike - reče namršteno Howard. - Rekli su nam da joj je
dovoljno dobro i da može na put, a onda su odmaglili na trag na dvor. A
gle s čime se mi sada moramo nositi.
On pokaže glavom prema nosiljci. Elizabeta je bila provirila kroz
zastore i snažno povraćala, a onaj zmaj od njezine dadilje držao ju je oko
ramena i suosjećajno kvocao. Bljuvotina se cijedila postrance niz nosiljku.
Muškarci se s gađenjem okrenu.
Sporo su napredovali. Elizabeta je ležala ukočeno i beživotno, lica
otečena i bez boje, očajnički stežući ruke, a svakih bi nekoliko kilometara
Kat povikala na povorku da se zaustavi jer se njezinoj mlađoj gospodarici
opet diže želudac. Na mjestima gdje bi potražili prenoćište - u pouzdanim
svratištima ili u kućama ljudi koji su bili dokazali svoju odanost kraljici -
lordovi iz Vijeća morali su Elizabetu prenijeti do postelje, toliko je bila
slaba. Užas ju je smlavio, užas i stvarna tjelesna bol, tako da je jedva
mogla u želucu zadržati nekoliko gutljaja vina ili prokuhane vode.
Naočigled je mršavjela, mutne su joj oči ispod teških kapaka zurile iznad
visokih jagodica na ispijenu licu, a lopatice su joj se bolno isticale iznad
duboka četvrtasta izreza na gornjemu dijelu haljine.
Srećom, sada su se već bližili Londonu.
- Nemamo još puno - uzajamno su se uvjeravali članovi Vijeća.
- Molite se Bogu da živa stigne onamo - gorljivo će Howard.
- Vjere mi, strah me je za njezin život - prizna sir Edward. - Lošega je
zdravlja.
- Nikada nisam manje uživao u službenoj dužnosti - primijeti
Cornwallis.
- Pitam se, ima li kakvih vijesti o gospi Jane? - promrmlja Elizabeta
Kat dok su u zasebnoj odaji svratišta na Velikoj sjevernoj cesti sjedile za
objedom - odnosno točnije, premećući jelo po tanjuru jer Elizabeta nije
bila u stanju ništa pojesti, a i jedva se uspravno držala za stolom. Kat je
izgledala nesretno. Nadala se da Elizabeta neće postaviti to pitanje.
Elizabeta baci pogled na njezino lice i gotovo se onesvijesti. Užas je
probode poput noža.
- Mrtva je - reče. - Ne morate mi ni reći.
- Čula sam njihova lordstva kako govore o tome - reče joj Kat. - U
lošem stanju u kakvom ste bili mislila sam kako je bolje još vam ne
govoriti o tome.
- Ne mogu vjerovati da je moja sestra otišla toliko daleko i naredila
njezinu smrt - zadrhtavši šapne Elizabeta. - Obećala je da će biti
milosrdna.
Pomisli na sirotu malu rođakinju čiji je jedini grijeh bio što se rodila
s Tudorovom krvi u žilama. Bilo je strašno i pomisliti da je ta vedra mlada
djevojka mrtva, da je usmrćena na tako okrutan način, a nije još bila
navršila ni osamnaestu.
- Događaji su se, bojim se, urotili protiv kraljičinih dobrih nakana -
žalosno primijeti Kat.
- Kao i protiv mene - dometne Elizabeta, glasa punoga straha. - Jesam
li sada ja na redu?
- Vi niste počinili veleizdaju - istakne Kat.
- Kao ni Jane - reče Elizabeta. - Jane je bila tek oruđe u rukama
nemilosrdnih budalaša koji su se u njezino ime digli na ustanak. Kao što
su pobunili i u moje. Ja sam za Mariju jednaka opasnost kao što je bila
Jane i zbog toga se i bojim za svoj vrat.
Ponovno je poče obuzimati uznemirenost. Kat je zgrabi za ruku.
- Smirite se - opomene je. - Jane su proglasili kraljicom, a ona je
prihvatila krunu iako je znala da na to nema pravo. Vaš se slučaj razlikuje
od njezina. Nemojte se predati strahu. Protiv nje je bilo dovoljno dokaza, a
protiv vas nema nijednoga. Držite se toga.
- Morat ću - zadrhtavši reče Elizabeta.
 Uskoro stigoše do Highgatea, sela na sjevernim visovima odakle se
pružao pogled na London. Kada se još malo približiše odredištu, Elizabeta
nekako uspije u sebi pronaći snage da se suoči s onime što je pred njom,
kao i odlučnost da nadmudri svoje neprijatelje. Osjećala se malo bolje. Te
je noći, lijepo smještena u udobnoj spavaonici kuće stanovitoga gospodina
Cholmleyja, čovjeka koji je kraljici revno služio, a sa svojom nesretnom
gošćom postupao viteški, čak uspjela i pojesti malo juhe.
Ujutro joj je bilo još bolje. Boja joj se vraćala u obraze i nije toliko
posrtala kada bi morala načiniti onih nekoliko koraka da stigne do
nužnika. Kada se, međutim, pogledala u zrcalu, zamijetila je da joj je lice
još uvijek pomalo natečeno, a želudac joj je i dalje bio lagano nadut. Ali
sve to, zaključi, možda ima i neku prednost. S početkom povratka tjelesne
snage, u njoj je ponovno nabujala i nada. U srcu se osjećala jačom:
pripremala se za bitku.
Uputno je, činilo se - a to joj neće biti teško, s obzirom na to da je još
bila daleko od potpuna oporavka - održavati privid bolesti. Danas će ući u
London i znala je da će, uspije li osvojiti naklonost puka, time ojačati svoj
položaj. Na kraju krajeva, ona je prestolonasljednica, mlada
prestolonasljednica protestantske vjere, koja i te kako može potaknuti
maštu svih onih građana koji su se bunili i prosvjedovali protiv Marijinih
katoličkih reformi. A nije napravila nikakvo zlo, nije počinila nikakvu
izdaju. Nitko protiv nje ne može ništa dokazati.
- Nosit ću bijelu damastnu haljinu - reče ona Kat. - Bez nakita. I malo
boraksa i paste od bjelanjka da mi koža bude bjelja. Želim da ljudi vide
koliko sam propala i od bolesti.
Oslanjajući se na Katinu ruku, izgledala je poput duha dok je tegobno
koračala prema nosiljci što ju je čekala.
- Neka zastori ostanu razvučeni - zapovjedi. - Grozničava sam i treba
mi malo zraka.
 - Je li to mudro? - upita lord William. - Vaša Milost treba biti na
toplome.
- Želim da ostanu razvučeni - čvrsto reče Elizabeta, a na licu joj je
bio izraz koji nije dopuštao prigovora. Bila je odlučna dopustiti da je puk
vidi.
- Dobro, gospođo - suglasi se Howard. - U Whitehall! - vikne i
povorka krene prema Highgate Hillu.
Elizabeti srce zalupa od olakšanja. Do tada se bojala da će je odvesti
ravno u Tower i nije znala kako će se suočiti s time. Umjesto toga ide u
Whitehall gdje bi mogla dobiti priliku da svoj slučaj zastupa osobno pred
kraljicom. Nije još sve izgubljeno. Dok su je nosili kroz uske ulice
Westminstera i dok je na mnogim znatiželjnim licima što su provirivala u
nosiljku vidjela prepoznavanje, divljenje, nadu i naklonost, osjeti
samopouzdanje. Preživjet će, kao što je preživjela i sablazan s admiralom:
u to je bila uvjerena.

Dodijeljen joj je smještaj odvojen od ostatka dvora, a pred ulazom su

stajala dvojica nepokolebljivih stražara koji su prekrižili koplja iza
njezinih leđa čim je prošla kroz vrata.
- Znači li to da sam sada zatočenica? - upita Elizabeta lorda Williama
uznositim tonom od kojega su odudarale samo njezine uplašene oči.
- Morate ostati u svojim odajama - reče joj on.
- Nisam učinila ništa čime bih zaslužila ovakvo ophođenje - pobuni
se ona. - Želim vidjeti svoju sestru kraljicu. Preklinjem vas, lorde
Williame, zatražite prijam u moje ime.
- Žao mi je, ali to neće biti moguće - reče joj on ukočeno. - Njezino
vas Veličanstvo neće vidjeti prije nego što vas Vijeće ne ispita u vezi s
vašim nedavnim postupcima.
Elizabeti se opet učini da će se onesvijestiti. Dugo putovanje,
prolazak kroz dvorac, uzbuđenja nakon dolaska, kao i njezina slabost,
sveju je to iscrpilo. Čim je lord William sa zahvalnošću otišao, ona klone
na klupicu i zaplače.
 Ma, dajte, gospo, ove sobe i nisu tako loše reče Kat, pokušavajući
stvoriti nekakav privid normalnosti usred predstojeće tragedije.
Bilo je to točno: na zidovima su visjele dvije male lijepe tapiserije i
nekoliko slika, a u stražnjoj sobi nalazila se lijepa postelja od hrastovine
ukrašena bogatim pokrivačem i baršunastim zavjesama. Bile su tu i
slamarice za Kat i Blanche, a u jednom je kutu stajalo klecalo ukrašeno
srebrnim raspelom, dok su u prednjoj prostoriji na stolu bih posluženi
hladna piletina i vino. Odaje su imale vlastiti nužnik u zavjesom
zaklonjenoj niši u zidu, a prozori razdijeljeni stupićima gledali su na vrt.
Blanche Parry već je praznila škrinje u kojima se nalazila Elizabetina
odjeća.
- Zašto malo ne legnete, gospo? - predloži Elizabeti.
- Mislim da hoću - umorno pristane Elizabeta, otpivši gutljaj vina.
Sada ionako nije mogla učiniti ništa više, sve dok je Vijeće ne pozove pa
se onda može i potruditi da joj bude što udobnije.
Ipak, nije ležala ni deset minuta na postelji kad iznad glave najednom
začuje nekakvo zveketanje i lupu.
- Dobri Bože, što je to? - zagunđa. - Hoću spavati.
Kat, koja je sjedila na stolcu uz vatru i šila, podigne pogled. Buka se
nastavi, a potom se prostorija nakon nekoga vremena postupno poče puniti
intenzivnim mirisom ribe.
- Krvi mi Božje! - opsuje Elizabeta. - Što se tamo gore događa Kat se
namršti.
- Da pođem pogledati? - upita. - Mogla bih pitati naše stražare.
Pođe do vanjskih vrata i otvori ih. Dvojica muškaraca koji su ondje
stajali sumnjičavo je pogledaše.
- Bez brige, ne pokušavamo pobjeći! - kiselo im reče Kat. - Samo me
zanima tko je smješten u odajama iznad nas.
Jedan od dvojice stražara zbunjeno je čupkao bradu, a drugi se na tren
zamisli pa reče:
 - Grofica od Lennoxa, gospodarice.
Kat je poznavala groficu od Lennoxa, bivšu gospu Margaret Douglas,
nećakinju kralja Henrika i rođakinju sadašnje kraljice. Duhovita i
slavohlepna žena, u prošlosti je izazvala mnogobrojne nevolje svojim
nezakonitim ljubavnim pustolovinama i stalnim spletkama. Bila je bliska
kraljici Mariji i nepokolebljiva katolkinja, a time i nimalo prijateljski
raspoložena prema Elizabeti.
- Zar se to grofica prihvatila kuhanja? - zajedljivo upita Kat. - Kao da
tamo gore ima cijelu kuhinju.
- Da, jedna od prostorija prošloga je tjedna preinačena - objasni joj
stražar zagrijavajući se za prijateljski raspoloženu ženu čudna smisla za
humor. - Ta je gospa tako važna da ima vlastitu kuhinju i kuhare. Nagađa
se - on rukom pokaže dug nos - da će biti imenovana kraljičinom
nasljednicom.
Drugi se stražar namršti i čovjek odjednom shvati s kime razgovara.
- Kraljičina je nasljednica gospa Elizabeta - izjavi Kat.
- Samo ponavljam što sam čuo - ispričavao se stražar. Potom se
uspravi, izravna koplje i zagleda se ravno preda se. Kat požuri natrag k
Elizabeti i izvijesti je o onome što je čula o grofici i njezinoj kuhinji.
Ništa ne reče o glasinama koje je spominjao stražar: Elizabeta je već imala
dovoljno drugih briga. Kat se molila da u tome što je čula nema istine.
- Grofica me mrzi - primijeti Elizabeta. - Kladim se da je znala za
moj dolazak pa je ovo namjerno učinila, samo kako bi me uzrujala. Samo
Bog zna kako ćemo bar malo odspavati.
- Pa ne mogu valjda kuhati cijelu noć! - uvjeravala ju je Kat. Ali,
mogli su: kao da je grofica imala neutaživ tek i više-manje stalno tražila
nešto za jelo. Nakon tri dana ispunjena bukom i mirisima, Elizabeta je sa
sigurnošću znala da je ispravno pretpostavila i da je cilj svega ovoga
njezina uznemirenost. Uzevši u obzir bolest, razne strahove i strku na katu
iznad sebe, teško da se mogla osjećati gore. Ali, bila je u krivu.
 Gospođo - ljutito uzdahne Renard. Kakav još dokaz o njezinoj
umiješanosti u pobunu treba Vašemu Veličanstvu? Izdajnik Wyatt priznao
je da mu je odgovarala na poruke, prijepisi pisama koje vam je slala
pronađeni su u torbi francuskoga poklisara, a sigurno je kako je sve ovo
poduzeto da bi se nju dovelo na prijestolje. Ako ne iskoristite ovu priliku
da je kaznite, nikada nećete biti sigurni!
Marija prestane hodati gore-dolje i nesretno se zagleda u nj.
- Nije počinila nikakav očit čin veleizdaje - reče - a naš zakon ne
predviđa pogubljenje onih osoba koje su tek pristale uz veleizdaju.
Svejedno, ne mogu a da se s vama ne suglasim. Sve dok mi je sestra živa,
nema nade za mir u mojemu kraljevstvu. Kako je vrijeme pokazalo, njezin
je značaj upravo onakav kakav sam oduvijek vjerovala da jest.
Glas joj je bio gorak.
- Onda je optužite za veleizdaju, gospođo! - poticao ju je Renard.
- Ne - bila je nepopustljiva Marija. - U ovom trenutku ne bi bilo
uputno pokrenuti postupak protiv nje. Moji savjetnici strahuju da bi to
moglo dovesti do još jedne pobune. Omiljena je među pukom, znate. -
Prezirno šmrcne. - Ali ja sam uvjerena u njezinu krivnju. Sve što nam
treba jest dokaz pa sam u tu svrhu odredila da je Vijeće ispita.
- Mudra odluka, gospođo - s odobravanjem se nasmiješi Renard. - I to
takva, a u to nimalo ne sumnjam, koja će nam pružiti rješenje ovoga
problema.
Elizabeta je kamena lica stajala pred ognjištem kada lord kancelar
Gardiner i osamnaestorica ostalih članova Krunskoga vijeća uđoše u
njezinu sobu.
- Gospođo - započe Gardiner, strogo skupivši crne obrve - uvjerljivo
smo obaviješteni da ste imali udjela u posljednjoj pobuni pa nam je
Njezino Veličanstvo zapovjedilo da otkrijemo istinu.
Elizabeta se spokojno suoči s njime.
- Nedužna sam u pogledu te optužbe - izjavi. - Nikada nisam
poduzimala ništa protiv kraljice. Odana sam podanica i sestra Njezina
Veličanstva.
- Izdajnik Wyatt nam je za ispitivanja u Toweru rekao da ste mu slali
poruke - reče sir William Paget.
Elizabeta dopusti sebi da se suho osmjehne.
- Mogu zamisliti kakav je vid poprimilo to ispitivanje - reče - jer on
inače ne bi izmislio takve neistine.
- Poričete li da ste prijepise svojih pisama slali francuskome
poklisaru? - grubo će sir George Cornwallis.
- Poričem. Ali, kakve to veze uopće ima s pobunom? - pitala je
Elizabeta, iskreno zbunjena.
- Pokazuje da ste s njime u dosluhu. Pomagao vam je u dogovaranju
braka s Courtenayjem. Pobunjenici bi svrgnuli Njezino Veličanstvo, a vas i
Courtenayja postavili na kraljičino mjesto.
Elizabetin bijes bukne.
- Nikada nisam rekla da ću se udati za Courtenayja zagunđa ona. - Što
se tiče ostaloga, nisam bila upletena ni u kakvu zavjeru, ma koliko se
pretpostavljalo da jesam.
- Lažete - optuži je Gardiner. - Nemojte vjerovati da ćete nas prevariti
svojom himbom. Opominjem vas, gospođo, ako ne priznate krivnju i ne
prepustite se kraljičinoj milosti, ispaštat ćete najtežu moguću kaznu.
Koliko god bila prestrašena, Elizabeta nije odstupala.
- Nisam učinila ništa što bi mi se moglo predbaciti - ustraje ona. - Ne
mogu tražiti milost za pogrešku koju nisam počinila. Zar to zahtijevate od
mene?
Članovi Vijeća neodlučno se zgledaše. Neki su od njih bih na
mukama: mislili su da kraljica neće još dugo živjeti nakon sklapanja braka
i da će Elizabeta uskoro postati njihova vladarica. Prema tome, nisu bili
skloni tomu da je uvrijede.
- Samo se licem u lice moram naći sa svojom sestrom kraljicom da je
uvjerim u svoju nevinost - izjavi Elizabeta. - Još vas jednom molim da u
moje ime od nje zatražite prijam.
- To ne dolazi u obzir - žustro reče Gardiner, znajući kako bi Marija
reagirala na takav zahtjev. - Kraljica uskoro treba otputovati u Oxford, a
njezina je volja da vas se odvede u Tower gdje će se sve ovo dodatno
raspraviti i ispitati.
Njegove je riječi pogodiše kao pljuska u lice. Tower... Otići će u
Tower, mjesto kojega se oduvijek bojala, kao zatvorenica osumnjičena za
veleizdaju. Baš kao i njezina majka, prije toliko godina. Ana Boleyn nije
odande izišla živa, nego je proživjela mučno zatočeništvo i suočila se s
užasnom smrću. Što bi drugo moglo značiti njezino zatvaranje doli sličnu
sudbinu? U Marijinu odbijanju da je vidi i odlasku u Oxford predosjećala
je nešto zloslutno. Njezina je sudbina već odlučena, u to je bila sigurna.
Ova su ispitivanja trebala poslužiti tek kao izlika. Pogledajmo što se
dogodilo s Jane Grey. Zar Janino smaknuće nije bilo tek predigra za
njezino?
Od straha što ju je izjedao ostala je gotovo bez riječi, ali očajnički se
borila protiv toga, znajući da se mora obraniti. Mora učiniti nešto kako bi
izbjegla strašnu sudbinu koja joj se sprema. Unatoč drhtanju, opet uspije
progovoriti.
- Boga pozivam za svjedoka - prisegne obraćajući se lordovima - i
poričem bilo kakvu povezanost s izdajnikom Wyattom. Posve sam
nedužna, zaklinjem se, a uzdam se u to da će se Njezino Veličanstvo
pokazati dovoljno milosrdnim te me neće poslati na tako zloglasno i
žalobno mjesto.
Riječi joj se pretopiše u jecaj.
- Takve su kraljičine zapovijedi - mrko će Gardiner idući natraške
prema vratima, a ostali se lordovi brže-bolje nakloniše i iziđoše za njim.
Neki su od njih, primijeti Elizabeta, kape i šešire bih zadržali spuštene
nisko na oči. Zar se toliko stide, pitala se. Ili ne žele da ih prepoznam?
Kako drzovito ne otkriti glavu u mojoj nazočnosti, nazočnosti
prestolonasljednice!
Ali, onda joj pade na pamet da možda neće još dugo biti
prestolonasljednicom, da će možda doskora biti tek optužena kao izdajnica
kojoj će se oduzeti život, naslovi i dobra. Tada je napusti hrabrost i ona
klone na tlo.

Četiri sata poslije, i dalje je tako ležala žalostivo jecajući, a

izbezumljena Kat nije bila sposobna utješiti je, kada se vratiše četvorica
lordova.
- Imamo nalog da raspustimo svu služinčad Vaše Milosti osim
gospođe Astley i gospodarice Parry - priopći joj Cornwallis.
- Znači, očekuje se da se sama brinem za sebe? - žalosno uzvikne
Elizabeta.
- Ne, gospođo, vašu ćemo služinčad zamijeniti osobama koje su
dokazano vjerne Njezinu Veličanstvu obavijesti je on. Na njegove riječi u
sobu uđe šestero jednostavno odjevenih muškaraca i žena turobnih lica. -
Oni će ujutro poći s vama u Tower.
Elizabeta nije bila u stanju odgovoriti.

Bilo je kasno i silno se smračilo. Kat, koja još nije uspjela smiriti
vlastitu drhtavicu, predloži da se zapale svijeće, ali Elizabeta, i dalje
zgrčena na tlu, odmahne glavom. Potom, oko ponoći, polumračnu sobu
osvijetle treperava svjetla izvana. U strahu, Elizabeta ustane, istegne
obamrle udove i odšepa do prozora, provirivši u vrt. Ondje su stajali
redovi i redovi vojnika u bijelim ogrtačima. Sve to kako bi se stražarilo
nad djevojkom bez obrane, gorko pomisli.
- Dođite u postelju - pozove je Kat. - Sutra će vam trebati sva snaga
koju možete skupiti.
Kat je jedina shvaćala prepast u Elizabetinu srcu. I snažni bi se
muškarci uplašili kada bi ih poslali u Tower, a ovoj je djevojci majka
ondje umrla nasilnom smrću. Za Elizabetu je bila prava muka kada je
morala onamo otići u vrijeme sestrina radosnog dočeka. Koliko li će to za
nju još gore biti sutra?
- Mislite da mogu spavati? - upita Elizabeta izbezumljenih očiju.
 - Samo otpočinite, preklinjem vas - zamoli je Kat. Ležala je posve
budna, nadajući se snu, ali san joj nije dolazio na oči, kao što se i bojala da
će se dogoditi. Nije mogla spriječiti um da krene pogibeljnim putevima,
prizivajući sliku stratišta, krvnikova panja, sjekire... Hoće li i njoj odsjeći
glavu mačem, kao što su učinili njezinoj majci? Zamišljala je kako će to
izgledati - prijeći tih posljednjih nekoliko koraka do smrti, znati da će se
za nekoliko časaka suočiti s vječnošću. Oduvijek se bojala da, prijeđe li
jednom prag Towera kao zatvorenica, odande nikada neće izići živa. Noćas
se mora moliti za vlastitu dušu jer će gotovo sigurno sutra poći onamo.

Kada su ujutro došli po nju, oči su joj bile upale, a pogled izgubljen.
U strogoj crnoj haljini i s kapicom na glavi bila je nalik utvari. Prezrela je
ukrase koji su tih dana bili uobičajenim dijelom njezina ruha, misleći da
zbog njih izgleda tašto i svjetovno: jednostavna će odjeća istaknuti njezinu
mladost, nedužnost i čistoću - dakako, nitko nije znao da u vezi s
posljednjim nema pravo na sućut.
Toga su jutra po nju došla dvojica: markiz od Winchestera i grof od
Sussexa, obojica važni plemići i njezini prijatelji u sretnijim vremenima.
Sada im je držanje bilo ozbiljno i poslovno, ali činilo joj se da u njihovu
ponašanju opaža stanovitu nevoljkost.
- Gospođo, došli smo vas odvesti u Tower - reče joj Winchester, a nju
na njegove riječi, koliko god ih očekivala, prožme studen.
- Teglenica je spremna - reče joj Sussex - pa morate bez odgode
krenuti, gospo, jer plima nikoga ne čeka.
- Smijem li pitati za što me se optužuje? - reče Elizabeta. Dvojica
lordova razmijeniše poglede, a Winchester proguta pljuvačku.
- Nema nikakve optužbe protiv vas, gospođo - priopći joj on. -
Vodimo vas onamo radi ispitivanja.
- Nedužna sam! - uzvikne Elizabeta čiju je tjeskobu bilo potresno
gledati. Dvojica muškaraca problijedješe, zbunjeni i smeteni pred ženskim
suzama. - Molim vas, dobri moji lordovi, pričekajmo sljedeću plimu.
Nisam spremna...
- Gospođo, ne možemo to učiniti - sav jadan reče Sussex.
 - Onda mi dopustite da vidim kraljicu i zastupam u svoj slučaj -
preklinjala ih je ona.
- Kraljica vas neće htjeti vidjeti, kao što su vam rekli podsjeti je
Winchester.
- Onda mi barem dopustite da joj pišem - molila ih je Eliza beta,
očajnički želeći odgoditi neizbježni trenutak odlaska. Ako samo uspije
postići da propuste ovu plimu, to će joj osigurati još jedan blagoslovljeni
dan na slobodi.
- To vam ne mogu dopustiti - reče Winchester.
- Samo malo - promrmlja Sussex povukavši markiza za rukav pa se
njih dvojica skloniše u stražnju sobu, ostavljajući Elizabetu da iščekuje
bez daha.
- Možda bismo trebali pristati na ono što traži - reče Sussex.
- To će joj vjerojatno više štetiti nego koristiti - razmišljao je
Winchester.
- Milorde - podsjeti ga Sussex - ne zaboravite da imamo posla s
gospom koja bi nam jednoga dana mogla postati kraljicom. Hoćemo li se
usuditi odbiti joj ovaj zahtjev? To bi nam se dugoročno moglo osvetiti.
Winchester načas razmisli.
- Možda ste tu uhvatili krmaču za pravo uho21 - suglasi se potom. -
Neka joj piše.
Kada se vratiše u prednju sobu, Sussex pade na koljena pred
zaprepaštenom Elizabetom. - Dobit ćete slobodu da napiše to što mislite -
reče joj - a ja ću, kao pošten čovjek, predati vaše pismo kraljici i moliti za
odgovor, kakav god on bio.
Elizabeta nije mogla u dovoljnoj mjeri izraziti svoju zahvalnost. Bilo
je veliko olakšanje znati da ima barem jednoga prijatelja u Vijeću, a to joj
je pružalo tračak nade.
- Ako ikada budem u prilici iskazati vam kakvu milost, gospodo
moja, ne oklijevajte je tražiti od mene - reče im, a potom sjedne napisati
najvažnije pismo što ga je ikada odaslala.
Znajući da se bori za vlastiti život, otvori srce. Podsjeti Mariju na
njezino obećanje o tome kako je nikada neće osuditi a da najprije ne
posluša što ima reći u svoju obranu. Usprotivi se tome što je šalju u Tower
bez opravdana razloga jer to ne zaslužuje. Pred Bogom prisegne da nikada
nije kovala zavjere, dogovarala se s nekime niti je podržavala išta što bi
kraljici moglo naškoditi. Zamoli da smije osobno iznijeti svoj slučaj pred
Marijom prije nego što bude odvedena u Tower.
„Ne osuđujte me pred svima prije nego što se dozna istina”, molila je,
a rukopis joj je postajao sve neuredniji što je pero dalje letjelo preko
stranica i njezin se očaj pojačavao. Čak je spomenula i admirala, tvrdeći
kako on ne bi otišao u smrt da mu je bilo dopušteno u svoju obranu
govoriti pred vlastitim bratom, lordom protektorom. „Molim Boga da
pogrešna uvjerenost ne suprotstavi jednu sestru drugoj”, izjavila je.
Ponizno i na koljenima, kako se izrazila, traži tek prijam kod Marije.
„Nedužna sam u pogledu bilo kakve izdaje”, tvrdila je, ,,i uz ovu ću svoju
istinu stajati sve do smrti”, zaključila je na kraju.
Napokon dovrši pismo. Nije bilo pretjerano uredno jer je precrtavala
rečenice i tu i tamo dodavala riječi u mahnitoj odlučnosti da odagna
strahovitu sudbinu. Onda joj nešto padne na pamet. Posljednja je rečenica
završavala na vrhu nove stranice. Kada joj pismo više ne bude u rukama,
neprijatelji bi mogli krivotvoriti njezin rukopis i dodati što god im se
prohtije na ostatku stranice. Ali, neće im pružiti priliku za to. Ponovno
dohvativši pero, preko loga praznog dijela poprijeko povuče nekoliko
debelih crta. Posve. pri dnu napiše: „Ponizno molim tek jednu riječ kao
odgovor od Vas. Najvjernija podanica Vaše Visosti, koja je to bila od
samoga početka i to će ostati do kraja.” Nakon toga, potpiše se imenom, s
uobičajenom otmjenom kićenošću pa se uspravi na stolcu od loživši pero.
Dala je sve od sebe - sada je sve u Božjim rukama.
- Jeste li završili, gospođo?
Winchester i Sussex čekali su pomalo nestrpljivo.
- Jesam, gospodo - reče im Elizabeta.
 - Pa, plimu smo propustili - uzdahne Winchester. - Rijeka će sada biti
tako niska da bi bilo opasno pokušati proći pokraj Londonskoga mosta.
Stupovi su opasno blizu.
- Sljedeća povoljna plima bit će oko ponoći - priopći im Sussex.
- Mislim da gospu Elizabetu ne bismo trebali nikamo voditi pod
okriljem mraka - rekao je Winchester. - Nekim bi blesanima moglo pasti
na pamet da je pokušaju spasiti. Bolje je pričekati do sutra ujutro.
- To bi bilo puno mudrije - suglasi se Sussex. - Sutra je Cvjetnica pa
se možemo prevesti dok svi budu u crkvi. Na taj ćemo način izbjeći
opasnost od prosvjeda u njezino ime.
On se okrene prema Elizabeti čije je lice pokazivalo najdublje
razočaranje. Htjela je da ljudi vide kako je vode u Tower, htjela je da
izraze svoje nezadovoljstvo. Mora se doznati za njezin položaj, inače neće
doći do prosvjeda.
- Odnijet ću sada vaše pismo kraljici - reče Sussex.
Sussex od straha ustukne pred kraljičinim bijesom. Marija ga nije
htjela ni pogledati.
- Zbog ovoga ste odgodili izvršenje mojih naloga? - vikne. - Dopustili
ste da vas prevari ta lukava i podmukla djevojka?
- Vaše Veličanstvo, tako nas je silno žalostivo molila - reče joj on. -
Odbio bi je samo netko kome je srce od kamena.
Prekasno shvati što je rekao: da je vjerojatno Marijino srce upravo
takvo. Kraljica se mračno mrštila.
- U očevo se vrijeme takvo što nikada ne bi dopustilo - presiječe ga
ona. - Voljela bih da nam se vrati pa makar samo na mjesec dana, tako da
svima vama, mojim navodnim savjetnicima, očita bukvicu kakvu
zaslužujete! Sada idite i pazite da ne bude daljnjega kašnjenja.

Elizabeta pogleda kroz prozor. Turobno nedjeljno jutro, uz olovno

nebo i kišnu prijetnju, zrcalilo je njezino očajničko raspoloženje. Više
nema načina da postigne odgodu. Vrlo će brzo doći po nju. Kako li se
njezina majka ponašala onoga sudbonosnog dana kada su je odveli u
Tower? Kat je govorila o njezinoj hrabrosti, ali i o tome kako je divlje
zapadala čas u suze, a čas opet u smijeh. Elizabeta je znala da je i sama
opasno blizu takvoj histeriji. Mora biti hrabra i sjetiti se da je kraljevska
kći - kao i da je nedužna.
- Gospođo, vrijeme je - reče Winchester otvorivši vrata njezine sobe.
- Moramo požuriti.
Elizabeta ispravi ramena i duboko udahne.
Neka se vrši volja Božja - reče. - Ako mi nema druge, moram se
zadovoljiti i time.
Okruženu stražom, povedoše je, zajedno s Kat i kraljevskom
služinčadi, niza stube pa van u vrtove. Kišaje šibala tako jako da se
Elizabetin baršunasti plašt, crna haljina i kapuljača brzo smočiše. Dok su
između urednih cvjetnjaka i mimo vodoskoka hitali prema rijeci, Elizabeta
je ustrajno gledala u prozore dvorca, očajnički se nadajući da će negdje
uočiti kraljicu i privući njezinu pozornost. Ali, Marija kao da nije bila
sklona gledati kako odvode njezinu zatvorenicu. Nepravednost svega toga
duboko pogodi Elizabetu.
- Silno se čudim plemićima u našemu kraljevstvu - izjavi,
optuživački gledajući Winchestera i Sussexa - koji krotko podnese moj
odlazak u sužanjstvo, a i sam Bog zna što me još čeka, jer ja to ne znam.
Sussex prigne glavu prema njoj.
- Nije malen broj članova Vijeća koji žale zbog vaše nevolje, gospo -
promrmlja tiho. - Osobno žalim što sam dočekao ovaj dan.
Elizabeta se zagleda u nj, podigavši obrve od čuđenja, ali nije bilo
vremena za odgovor jer su bili stigli do pristaništa gdje je čekala
teglenica. Smjestiše je u zaklonjeni dio, zajedno s lordovima i pratnjom pa
se, čim se svi smjestiše na pojastučenim klupama i pošto se spustiše
zastori, veslači mokri od kiše odgurnuše od obale i teglenica krene
nizvodno. Temza je bila uzburkana, a Kat je očito bilo mučno. Elizabeta je
obično uživala u nepredvidljivosti plovila i gibanju morskih mijena, ali
danas, na ovaj strašni dan, dok se teglenica ljuljala i poskakivala na
snažnoj struji, i njoj pozli.
Odjednom, udari se valova pojačaše, a brodica zaplovi unatrag i stade
ponirati u vodu. Izvana se začuše ljutiti povici.
- Mora da se približavamo mostu - s nelagodom reče Winchester pa
ustane, zatetura i nesigurna koraka iziđe iz zaklonjenoga dijela. Čim je
nestao, brodica kao da se odjednom podiže uvis, zalebdje u zraku, a onda
sunu nadolje. U zaklonjenom se dijelu moglo čuti zapljuskivanje vode
preko pramca teglenice i psovke veslača dok je kapetan izvikivao
zapovijedi. Kat je cviljela od straha, a čak se Elizabeta počela bojati da će
potonuti. Oluja ih je bespomoćne bacala amo-tamo i u svakom su se
trenutku mogli sudariti s nekim od golemih stupova na kojima je počivao
Londonski most.
- Okreći natrag! - čula je Sussexov povik.
- Ne, kreni prema obali - naređivao je Winchester.
- Prekasno! - zaurla kapetan. - Sjednite!
Ne mogavši više podnositi neizvjesnost i strah, Elizabeta provuče
glavu kroz zastore. Naleti kiše udariše joj u lice. Nad glavom joj se
nadvijao most, taman i prijeteći, a ispod nje su se valjali nemilosrdni
valovi. Brodica je bila opasno blizu stupovima, svaki je čas mogla
naletjeti na njih, a oni se svi skupa utopiti. Ali tada ih naglo zahvati
silovita struja i plovilo se u trenu pojavi s druge strane mosta gdje je voda,
iako uzburkana, bila mirnija. Začuše se uzvici olakšanja i zahvalno
zazivanje Gospe, a potom veslači iznova zaveslaše u postojanom ritmu.
No, sada se pred njima nadvijao Tower, visok i prijeteći. Sa sve
većom stravom Elizabeta je promatrala odbojnu kamenu tvrđavu kako se
približava i vidjela topove na pristaništu pred njom - iste one što su
svojedobno označili majčinu smrt. Bijeli se toranj uzdizao iza golemih
vanjskih zidova, a ispod njih nalazio se vodeni prolaz, teška, okovana
drvena vrata koja su se uz škripu polako otvarala da u Tower propuste
najnoviju zatočenicu. Nju.
 Ovako joj je i majka došla ovamo. I još je uvijek ovdje, kosti joj
trunu ispod tla u kapelici.
Teglenica se polako okretala prema vratima. U panici i još uvijek
drhteći od mučnoga straha zbog toga što su umalo udarili o most,
Elizabeta odjednom ustane i naglo otvori vrata zaklonjenoga dijela.
Lordovi se zagledaše u njezine divlje oči i drhtave usne.
- Molim vas, gospodo, dopustite mi ući kroz neka druga vrata, a ne
ova! - očajno uzvikne. - Znam da su mnogi kroz njih ušli, ali nikada nisu
izišli.
Winchester i Sussex sućutno je pogledaše znajući da joj ne mogu
pomoći u njezinu jadu. Ona još jednom pokuša.
- Nije prikladno za kraljevsku osobu da uđe kroz takva vrata - pobuni
se. - Neću ovuda ući!
- Nemate izbora, gospođo - reče joj Winchester.
Elizabeta je stajala zureći preda se, čvrsto se držeći za kvaku na
vratima kako bi se smirila, a kiša joj se u potočićima slijevala niz lice.
Bila je slika i prilika bijede, vlažne kose prilijepljene uz sljepoočice,
ramena poraženo klonulih i u promočenoj odjeći. Markiz, udvoran
muškarac, sažali se nad njom.
- Evo, gospođo, uzmite moj ogrtač - ponudi joj, raširivši ga i pruživši
njoj, ali ona ga odgurne.
- Ne! - zajeca. - Ostavite me na miru.
Gotovo su bili stigli do Vodenih vrata. Tu je na skrivenim stubama
stajao sir John Bridges, zapovjednik Towera, stamen muškarac široka lica i
očinskoga nastupa, kako bi dočekao zatočenicu. Iza njega bila su se
poredala, čvrsto i bešćutno, šestorica čuvara.
Brodica udari o pristanište, podigoše se vesla, a oko stupića uskoro
bijaše zavezano uže. Winchester i Sussex skoče na obalu, nogama
raspršujući vodu što se bila razlila po kamenim pločama.
- Dođite, gospo - pozove je Sussex.
 Elizabeta ostane prkosno stajati na vratima zaklonjenoga dijela. Bila
je odlučila da se neće maknuti odande, da je ništa neće natjerati s tog
posljednjeg sigurnog utočišta.
- Ne, gospodo, nemam namjere smočiti cipele - reče zadrhtavši pa
sijevne očima na zapovjednika i njegove ljude.
- Gospođo, u kraljičino vam ime zapovijedam da iziđete na obalu! -
uzvikne Winchester nadglasavajući vjetar. - Tomu se morate pokoriti.
Polako, nevoljko, Elizabeta se, hvatajući ravnotežu, probije prolazom
između veslača i neodlučno stupi nogom na pristanište.
- Ovdje se, kao zatvorenica, iskrcava najodanija podanica što je ikada
stupila na ove stube! - objavi jaka, ali drhtava glasa, Pred tobom, o Bože,
ovo kazujem, nemajući drugoga prijatelja do tebe. Gospodine, nikada
nisam mislila da ću ovamo stići kao zatočenica.
Glas joj se opet slomi kada se primakne stubama. Pogleda ljude što su
je čekali tražeći od njih da se sažale nad njom.
- Sve vas molim, dobri i dragi prijatelji, budite mi svjedocima da
ovamo ne ulazim kao izdajnica, nego kao žena najodanija Njezinu
Veličanstvu što je danas ima među živima, a kao takva prihvatit ću i smrt!
Bila je sada blizu tomu da se sruši, a suze su joj se na grozničavim
obrazima miješale s kapima kiše. Neki od čuvara impulzivno istupiše i
baciše se na koljena pred njom. - Bog čuvao Vašu Milost! - vikali su.
Zapovjednik se namršti i grubim glasom izda zapovijed pa oni koji su bili
istupili brzo ustadoše i postiđeno se vratiše na mjesto.
- Gospođo, morate poći sa mnom - reče sir John Bridges. Elizabetu
sada doista ostavi hrabrost. Umrijet će ovdje, znala je to. Ta je sudbina bila
toliko užasna, da nije bila sposobna načiniti više ni korak. Noge je više
nisu držale i ona klone na mokre stube, dok su joj silni drhtaji potresali
tijelo.
- Bilo bi bolje da se sklonite s kiše, gospođo - blago reče sir John
posegnuvši rukom prema njoj.
 - Bolje mi je ovdje nego na drugome, još gorem mjestu! - zavapi ona,
ne obraćajući pozornost na nj. - Ta sam Bog zna kamo ćete me odvesti!
- Ne morate se ničega bojati - uvjeravao ju je on. - Bit ćete smješteni
u dvorcu gdje su za vas već pripravljene odaje.
- Je li tamo bila smještena i moja majka? - zajeca Elizabeta.
- Vjerujem da jest, gospođo - reče joj on.
- Ne mogu poći tamo - reče ona. - Za mene bi to bilo pravo mučenje.
- To su najudobnije prostorije koje ovdje imamo na raspolaganju, a
odgovaraju visokome položaju Vaše Milosti - strpljivo reče Bridges.
- Mogu biti udobne koliko god hoćete - okomi se ona na njega - ali za
moju su majku značile ulaz na stratište!
Njezina se pratnja iskrcavala s teglenice. Uznemirena lica, Kat htjede
pristupiti k Elizabeti, ali je zaustavi sir Johnova kretnja. Jedan od njezinih
paževa brizne u plač. Smrknuto, optužujući, ona podigne pogled prema
njemu. Mladić se zacrveni i rukavom obriše oči.
- Zahvaljujem Bogu što znam da je istina o meni takva da nitko nema
razloga plakati za mnom - izjavi Elizabeta.
- Onda u tome morate naći utjehu, gospođo - reče sir John, još
jednom joj ponudivši ruku. - Hajde, sklonimo se na toplije mjesto. Zapalili
smo vatru za vas.
Ona ga pogleda, skupljajući hrabrost poći s njim, a potom polako
ustane. Vješt u ophođenju s muškarcima i ženama što su se suočavali sa
zatočeništvom, mučenjem ili smrću - prije manje od mjesec dana bio je na
stratište ispratio Jane Grey, i to s velikim žaljenjem - zapovjednik zavuče
njezinu ruku pod svoju i polako je povede stubama.
Malena se povorka kretala kroz vanjsko dvorište na putu do
kraljevskoga dvorca, skupa drevnih zdanja što su se nalazila između
Bijeloga tornja i rijeke Temze. Ovamo sir John doprati svoju zatočenicu
provevši je kroz naizgled beskrajan niz soba i galerija, sve dok ne stigoše
do kraljičinih odaja i prostorija što su bile pripremljene za Elizabetu -
velike primaće sobe, ložnice i nužnika.
 Elizabetu zaprepasti sjaj toga prostora, iako se očito godinama nije
koristio: neprovjetren, osjećao se zadah, plijesni, kao da je prašini bilo
dopušteno da se nakupi, a tu i tamo vidjele su se mrlje od vlage. No,
frizovi klasičnih motiva bili su prekrasni, kao i podne pločice zamršena
uzorka i pozlaćene ukrasne letvice na stropovima. Pokućstva je bilo malo i
očito nije bio onaj što je nekoć krasio sobe, ali bio je dobro ulašten i
primjeren svrsi.
- Gospođa Astley i gospodarica Parry mogu ostati s vama, gospođo -
reče sir John. - Ostala će vaša služinčad biti smještena u prizemlju. Čuvari
će ih propuštati prema potrebi.
- Zahvaljujem vam, gospodine šapne Elizabeta, gledajući ga dok je
birao ključ na teškome kolutu što ga je držao u ruci. Lordovi se nakloniše i
iziđoše za njim. Kada se taj ključ s užasnom konačnošću okrene u bravi,
Sussex najednom zavapi:
- Pripazimo, gospodo, da ne prekoračimo svoje ovlasti - upozori on
ostale. - Ovo je kći našega pokojnog kralja i gospodara, a isto tako i
kraljičina sestra. Postupajmo s njom tako da za to budemo sposobni
odgovarati u budućnosti jer je pravedan postupak uvijek najbolji način.
- Milord pravo zbori - tiho reče Bridges.
- Da - suglasi se Winchester. - Ne izvršavajte prestrogo svoju dužnost,
lorde zapovjednice.

Ostavši nasamo s Kat i Blanche, Elizabeta stade bezvoljno

pregledavati dodijeljene joj odaje. Prvo što je učinila bilo je pokušati
otvoriti vrata na suprotnome kraju ložnice, ali vrata su, dakako, bila
zaključana. Pitala se kamo vode. Ako su ove dvije prostorije bile primaća
odaja i ložnica Ane Boleyn, što se činilo vjerojatnim, očito su joj na
raspolaganju stajale i druge odaje. Jesu li se krile iza tih vrata? U mislima
dočara slike prašnjavih i ogoljelih prostorija, izblijedjela sjaja, ukrašenih
tek paučinom i mrljama od plijesni.
- Moja je majka boravila ovdje - šapne ona obraćajući se Kat. Kat je
zagrli jednom rukom, vidno uzrujana događajima toga dana.
 - Da, janje moje, barem prije suđenja. Gospa Lee, koja je bila uz nju u
Toweru, rekla mi je da je nakon toga prebačena u zapovjednikov stan.
Znači da vjerojatno nije dugo boravila ovdje.
- Ukrasi su vrlo lijepi - primijeti Elizabeta.
- Nikakvo čudo - reče Kat. - Ove su odaje priređene za njezina
krunidbu, tri godine prije. Kada je došla ovamo kao zatočenica, rekla je da
je to za nju odveć dobro.
- Za mene je dovoljno dobro odvrati Elizabeta kojoj se vratio dio
staroga duha.
Približi se prozoru na kojemu su krila bila zabravljena. Prozor je
gledao na dvorište okruženo zidinama i rijeku iza njih.
- Zar misle da ću pokušati pobjeći kroz prozor? - upita Elizabeta,
uzaludno pokušavajući otvoriti jedno krilo. - Visoko je.
- Očito se ne žele izlagati opasnosti - primijeti Kat. - Zatvorenici su i
prije bježali. Ima mnogo priča o tome.
- Više me brine što nema svježega zraka - promrmlja Elizabeta. - Ove
su sobe zagušljive, treba ih prozračiti. Požalit ću se sir Johnu.
Ponovno se ogleda, promatrajući zidove, golu žbuku ispod modro-
zlatnoga friza, pucketavu vatru u kamenom ognjištu, čvrst hrastov stol i
klupe pa pokuša zamisliti kako je prostorija izgledala u vrijeme majčina
trijumfa.
Mjesto na kojem se našla izazivalo je drhtavicu u njoj. Kao da joj
neka sablast stoji za leđima. Bilo je iznenađujuće lako tražiti uspomene na
majku u bujnom i zelenom raju Hevera, Anina nekadašnjega doma, ali
ovdje, gdje joj se majka susrela sa svojom sudbinom, i samo je kamenje
govorilo o tragediji i propasti.
- Ne sviđa mi se ovdje - reče ona Kat. - Zar je kraljica pomislila da će
mi uvećati muke ako me zatvori baš na ovome mjestu?
- Ni meni se posebno ne sviđa - suglasi se Kat - ali ne zaboravite da
nam je moglo biti i puno gore. Mogli ste biti zatočeni u podzemnoj
tamnici.
 Prva je noć bila užasna, barem u početku. Ležeći u mraku, strahovito
svjesna toga gdje se nalazi, Elizabeta je u mašti prizivala najstrašnije slike
sudbine koja je najvjerojatnije očekuje, a kada je zaspala nemirnim snom,
sanjala je bol, krv i smrt, i to tako stvarno da se trgnula iz sna, znojna i
zadihana od straha. Bilo je silno olakšanje čuti tiho Katino hrkanje i
jednolično Blanchino disanje jer su obje žene drijemale na pomoćnim
ležajevima na podu.
Upravo tada postade svjesnom još nečije prisutnosti u sobi,
prisutnosti što se jedva zamjećivala u mutnome sjaju žeravice što je tinjala
na ognjištu. U dnu postelje stajala je, tamna i nepomična, neka žena, bar
po obličju, žena s francuskom kapicom nalik na svetokrug, a lice joj je
bilo u polutami.
Čudno je bilo što se nije osjećala uplašenom, čak i kadaje shvatila da
lik pred njom nije od ovoga svijeta. Zapravo, prepoznala ga je i misli joj
poletješe natrag u Hever, vratiše se na onaj posjet kneginji Ani, prije
toliko godina, kada joj se - u to je bila sigurna - ovaj isti hk ukazao na
sličan način. Tada se osjetila utješenom, a tako se osjećala i sada pa će do
svojega smrtnog časa vjerovati da joj je to njezina majka Ana došla pružiti
utjehu i snagu usred muka. Ana, jedina osoba koja bi mogla razumjeti
Elizabetinu patnju. Ljubavne veze, razmišljala je želeći da Anina sjenka
ostane još malo uz nju, mora da su jače od smrti.
- Gospođo majko? - šapne. Riječi joj zazvuče čudno u vlastitim
ustima. Lik se nije micao, ali ona osjeti svojevrsno prepoznavanje ili mu
se, bolje rečeno, ponada, a potom prikaza poče blijedjeti, sve dok ne
iščezne pa se Elizabeta zapita je li sve to samo sanjala. No, osjećaj
utješenosti i osnaženosti zbog obnovljene hrabrosti bio je jak u njoj. Znala
je da će joj dati sposobnost da se suoči s onime što je čeka.
 Sir John se u pogledu prozora pokaže susretljivim, odmah poslavši
ljude da odbrave prozorska krila. Bio je nepokolebljivo udvoran i pun
poštovanja te je, ni časa ne časeći, pozvao Elizabetu da svakodnevno
večera s njime u njegovu stanu. Koliko god je bila za hvalna na tome što
svake večeri pod pratnjom odlazi kroz dvorac do njegove udobne kuće, ti
su joj posjeti bili i prava muka jer je kuća gledala na Tower Green, gdje je
još uvijek stajalo - prijeteći i zlokobno - stratište podignuto za smaknuće
Jane Grey.
Zašto još nije uklonjeno, s velikom se strepnjom pitala Elizabeta.
Zbog toga što se očekivalo da će ponovo poslužiti? I hoće li ona biti
sljedeća žrtva? Zar su toliko sigurni da će joj dokazati krivnju?
Već se druge večeri, uz pečenu jarebicu i pirjane šljive, nije mogla
suzdržati, negoje o tome upitala sir Johna.
- Nisam primio nikakvih naloga - reče joj on. - Kako se kraljičina
udaja za španjolskoga kraljevića ubrzano bliži, siguran sam da su Njezinu
Veličanstvu važnije stvari na umu od odredaba da se ovo stratište ukloni.
Elizabeta se nadala da je u pravu. Ipak, nije se mogla osloboditi
strašnoga uvjerenja da stratište još stoji na tome mjestu samo radi nje pa
bi zadrhtala svaki put kad bi vidjela tu strahotu.
Zapovjednikov je stan sam po sebi u njoj izazivao tugu i jad. Nikada
nije zaboravljala, uživajući u ukusnim jelima i u pametnome razgovoru sa
sir Johnom i gospom Bridges, da se posljednji čin majčine tragedije
odigrao upravo u sobama iznad njezine glave. Kad god bi se približila
kući, vidjela je rešetkaste prozore i bila bolno svjesna činjenice da su ti
prozori okrenuti ravno prema Tower Greenu. Ako je u sebi našla snage
pogledati onamo, Ana je imala prilike promatrati kako se za nju podiže
stratište.
- Od gospe Lee sam čula da su ih tesari, podižući stratište, tih
posljednjih noći držali budnima lupanjem čekića i udarcima bradvi -
ispričala joj je Kat.
Sve od dolaska u Tower Kat joj se nije bas rado povjeravala u vezi s
Anom jer nije htjela povećavati Elizabetine jade: sve je trebalo izvlačiti iz
nje. Elizabeta je ipak osjećala kako mora doznati istinu o majčinoj
sudbini, da će joj to na neki način dati hrabrosti da se ogleda s ovime što
se njoj sada događa.
Zapravo, vrlo se malo toga događalo. Nitko je iz Vijeća nije ispitivao,
nitko nije dolazio. Elizabeta se pitala pokušavaju li je slomiti izlažući je
agoniji neizvjesnosti. Pa, gorko je mislila, to ih neće dovesti nikamo.
Nedužna sam danas kao što sam bila i onoga dana kada sam ovamo stigla.
Ali, je li doista nedužna, zapitala se šećući zidinama, što je bila
povlastica koju su joj odobrili kao razbibrigu, a njoj je predstavljala
gotovo jednako teško iskušenje kao i posjeti zapovjednikovu stanu jer je sa
zidina mogla vidjeti rijeku prepunu brodova i ljude što su bezbrizno
uživali u slobodi. Gledajući u daljinu i hodajući u pratnji pet družbenica,
na čemu je sir John ustrajao, pitala se je li počinila veleizdaju ne
obavijestivši kraljicu o pismima koja je primila od Wyatta. Je li dobro
učinila što ih je zanemarila? No, što je mogla učiniti? Samo bi bila
optužena za urotu s njime: činjenica da joj je on uopće pisao bila je
dovoljan dokaz za optužbu. Stoga, da, postupila je najbolje što je mogla. Je
li to bilo i ispravno, bilo je drugo pitanje.
Sada se već bila primirila. Prvih je nekoliko dana u Toweru često
plakala i bjesnjela, ali postupno je postalo jasno kako se njezinim
neprijateljima ne žuri poslati je u smrt pa se počela osjećati jačom. Isto je
tako i bolje jela: služavkama je bilo dopušteno izići i kupiti hranu za nju te
je same pripraviti.
- To znači manju opasnost od otrova - s turobnim je humorom rekla
odgojiteljici, ali zapravo nije mislila da će je se itko pokušati riješiti na
kakav prikriven način. Zapravo, osim nedostatka slobode i sveprisutnoga
straba od onoga što bi se moglo dogoditi, not joj je bio prilično ugodan.
Sve do dolaska sir Johna Gagea, upravitelja Towera.

Dopustili ste joj da iziđe na zidine? - ponavljao je upravitelj, vidno

uznemiren.
Sir John Bridges s negodovanjem promotri upravitelja. Gage se
uvijek kruto pridržavao pravila.
- Zato da može izići na svježi zrak, gospodine - objasni.
 - Ne mogu to dopustiti - izjavi Gage. - To mora prestati. A primijetio
sam i da su joj prozori otvoreni. Tko je to dopustio?
- Ja - reče Bridges, mrvicu prkosno. - Bila je bolesna. Kaže da ]oj
treba svježega zraka.
- Besmislica! - tvrdoglavo izjavi upravitelj. - Sve to ugađanje mora
prestati. Ona je zatočenica kao i svatko drugi.
Zatočenicima plemenita roda obično se dopuštaju neke povlastice -
ustraje zapovjednik.
- Ona nije obična zatočenica! - drekne Gage. - Ona je kraljičina sestra
i menije zapovjeđeno da strogo pazim na nju. Ne smije ni s kim stupiti u
vezu, čujete li me... ni ići u šetnju zidinama ili se naginjati kroz prozor
kako bi privukla pozornost.
- Ona ne... - zausti Bridges.
I ne smije pisati nikakva pisma - prekine ga Gage. - Nadam se da joj
niste dali pribor za pisanje i papir?
- Nisam vidio nikakva zla u tome - odgovori zapovjednik
nakostriješivši se.
- Za Boga miloga, čovječe! Osumnjičenaje za veleizdaju. Ako se
odavde upusti u kovanje zavjera, naše će glave biti u opasnosti. Morate joj
to oduzeti. Pobrinite se za to!

Elizabeti je gotovo bilo žao sir Johna dok je stajao pred njom,
zbunjen i očito nezadovoljan, objašnjavajući joj da će izgubiti povlastice
koje je do tada imala.
- Upravitelj je dobio zapovijedi, bojim se - reče joj on. - Ne mogu im
se suprotstavljati, onoliko koliko bih volio.
- Razumijem - reče ona mirno, ali srce joj klone.
 Nije mogla povjerovati da nova strogoća proizlazi isključivo iz
zabrinutosti sir Johna Gagea i njegove odlučnosti da pravila tumači što je
strože moguće. Bila je uvjerena da za to postoji neki zlokobniji razlog. Do
sada su već ispitali ostale, u to je bila sigurna. Što im je rekao Courtenay,
taj glupavi beskičmenjak? Nešto protiv nje? Je li ovo oduzimanje
povlastica tek uvod u nešto mnogo gore?
Promatrala je sir Johna kako skuplja njezin papir i pera.
- Sada sam uistinu zatočenica - reče.
- Učinit ću što mogu za vas, gospođo - uvjeravao ju je. Kada je otišao,
Elizabeta potisne suze. Kako će provoditi duge dane bez šetnje, bez prilike
za proučavanje knjiga? A ugušit će se uz zatvorene prozore.
Okrene se ključ u vratima i u sobu uđe Kat, zadihana i uspuhana.
- Kakve li drskosti! - bjesnjela je, tamnocrvena u licu. - Vojnici na
glavnim vratima natjerali su nas da im predamo hranu koju smo kupili na
tržnici. Iz sigurnosnih razloga, rekli su. Iz sigurnosnih razloga, ma nemoj!
Ti su prostaci i lupeži sve zadržali za sebe, kladim se.
Elizabeta ustane, a njezin se strah pretoči u bijes. Kako se usuđuju!
- Pođite smjesta sir Johnu Gageu, recite mu da vas ja šaljem -
zapovjedi - i požalite se u moje ime.
- Reći ću ja njemu sve što treba! - zaprijeti Kat.
Skupivši svu hrabrost, ostane odlučna i kada se našla pred strogim
upraviteljevim pogledom.
Nemojte se mrštiti na mene, ženo! - drekne on. Kat slegne ramenima.
To rade vaši ljudi - reče odvažno.
- Tako mi Boga, za vašu bih vas drskost mogao zatvoriti negdje gdje
nećete vidjeti ni sunca ni mjeseca! - zaprijeti on.
- Mogu li se onda pozvati na vašu vitešku udvornost? - lukavo upita
Kat potiskujući bijes. - Gospa Elizabeta strahuje da će je netko otrovati.
Zato mi, njezina posluga, izlazimo kako bismo za nju kupili i pripravili
hranu. Mora dobro jesti kako bi joj se povratilo zdravlje. Hoćete li joj čak
i to uskratiti?
Upravitelj se nakratko zamisli.
- Dobro - reče naposljetku. - Ali, ako netko uz hranu pokuša
prokrijumčariti i nekakvu poruku, s njime će se oštro postupiti.
- Zbilja nas držite za budale? - otpovrne Kat. - Mi želimo spasiti
svoju gospodaricu, a ne povećati opasnost koja joj prijeti. No, svejedno
vam zahvaljujem i na ovim sitnim ljubaznostima.
Tako su služavke i dalje kupovale hranu, kao i inače, samo što
Elizabeta nije bila u stanju jesti, toliko se bojala.
- Odnesite to - znala je reći dok bi Kat donosila zdjelu za zdjelom
punu slasnih jela zamamna mirisa ne bi li je dovela u napast.
- Morate jesti da sačuvate zdravlje! - Kat bi se pokušala prepirati, ali
Elizabeta bi samo odmahnula.
- Kakva smisla ima sačuvati zdravlje kada će me ionako uskoro
poslati na stratište? - jaukne.
Stroži postupak uništio joj je duh.
- To ne znate! - uzvikne Kat. - Nemojte ni razmišljati o tome. Da su
kanili postupiti u tome smislu, do sada bi to već učinili.
- Prikupljaju dokaze - jednoličnim glasom reče Elizabeta. - Traže
način da me osude. Stratište podignuto za gospu Jane još uvijek stoji. Sada
sam ja na redu, kažem vam.
U glasu joj se začuje histerija.
- Priberite se! - zapovjedi joj Kat.
Ali, Elizabeta to nije bila u stanju. Nekih se dana jedva uspijevala
izvući iz postelje, koliko je bila potištena i uplašena.
Što će se dogoditi sa mnom, neprestano se pitala. Kada će doći po
mene? Od svakoga bi udarca po vratima zadrhtala od užasa. Svakodnevno
je osluškivala hoće li čuti strahoviti proglas na stratištu. U očaju, nije
mogla misliti ni na što drugo doli na to kako će se osjećati dok bude
prolazila onih nekoliko kratkih koraka, spuštala se na koljena u slamu, dok
joj budu povezivali oči... A onda udarac, hladni čelik što zasijeca njezin
vrat. Hoće li bol biti velika? Ili će sve biti gotovo prije nego što ona išta i
shvati?
Sjekira joj se ukazivala golemom u njezinu bunilu, kako u snu tako i
najavi. Bila je čula užasne priče o traljavim pogubljenjima i te su je priče
sada progonile. Za očeva kraljevanja, stara gospa Salisbury završila je
zbog veleizdaje na stratištu, gdje ju je izmesario neiskusan krvnik. Bilo je
priča o ljudima koji su pretrpjeli nekoliko udaraca sjekirom prije nego što
im se glava odvojila od tijela. Zamišljala je pjenušanje krvi u grlu,
nerazumljivu agoniju, svijest o smrtnoj rani, kao u pogođene životinje.
No, čekaj! Njezina je majka bila pošteđena sjekire, zar ne? Otac je u
Francusku poslao po vještoga rukovaoca mačem. Čak i na samrti, Ane je
dobila najbolje. Blažu, bržu smrt. Da, tako je. Zamolit će kraljicu da joj
dopusti umrijeti od mača. Sada je još mogla samo o tome razmišljati.
Stanjila se i ublijedjela. Oči su joj bile zamagljene, izmučene. Kat i
Blanche tjeskobno su je pogledavale, bojeći se da će im pred očima
nestati. I sir John Bridges primijeti njezino stanje jer je svakodnevno
dolazio raspitati se o njezinu zdravlju. Znao je da slabo jede jer se sada
već danima ispričavala i nije mu se pridruživala uz objed.
- Pati zbog toga što je zatvorena u ovim sobama bez svježega zraka -
upozori on upravitelja. - Gospodine, bojim se da će se razboljeti ako joj ne
pomognete.
Sir John Gage se namršti.
- Zapovijed je zapovijed - izjavi.
- Da, ali hoće li vam kraljica zahvaliti ako joj sestra umre dok je pod
vašom skrbi? - istakne Bridges.
Gage je morao priznati da neće.
- Dobro onda. Može šetati starim kraljičinim odajama. Dajte ih
otvoriti. Ali, pripazite, prozori moraju ostati zatvoreni.
Sir John odmahne glavom. To nije dovoljno, znao je, ali ipak je nešto.
 Elizabeta je, ošamućena od pomanjkanja hrane i nespavanja,
promatrala zapovjednika kako otključava vrata ložnice. Kao što je
očekivala, gornje su prostorije bile prekrivene prašinom i obavijene
paučinom. Zrak je bio težak, ustajao pa od njega zakašljuca.
Pa nije majka valjda boravila ovdje? Ove tmurne sobe već
desetljećima nisu obnavljane. Nisu se dičile frizovima ni svježom bojom,
a ni pozlaćenim stropovima. Umjesto toga, zidovi su bili prekriveni
izblijedjelim i ispucalim oblicima što su, u modroj boji i cinoberu,
prikazivali drevne kraljeve i anđele, a napukle, izblijedjele podne pločice
bile su oslikane leopardima i heraldičkim ljiljanima. Tu i tamo ležala je
pokoja slomljena klupčica, pohabana stara škrinja, ali inače su prostorije
bile gole. Prozori su bili prekriveni debelim slojem prljavštine pa uopće
nije bilo smisla pokušati gledati kroz njih. Kat nabere nos: ovo je mjesto
vonjalo po mrtvilu.
- Treba mi svježega zraka, a ne vlage i truleži - s gorčinom reče
Elizabeta zapovjedniku. - Ovdje jedva mogu disati. Vratimo se, molim vas.
Kada se zatvoriše vrata što su vodila u opustjele sobe, ona pode i baci
se na postelju.
Bez svježega zraka, sigurno ću umrijeti - zajeca.
- Učinit ću što budem mogao - reče joj Bridges.

- Uz moju kuću postoji vrt ograđen zidovima - reče joj vrativši se ni

pola sata kasnije. - Sir John Gage dao je dopuštenje da odlazite onamo kad
god to bude zgodno, pod uvjetom da vrata ostanu zaključana, a jedan
naoružani stražar stalno bude uz vas.
Elizabeta se na ovu vijest osjeti donekle ohrabrenom. Bi li se zbilja
itko ovoliko brinuo za njezino zdravlje i udobnost da kraljica zahtijeva
njezinu smrt?
Bilo je veliko zadovoljstvo već samo sjediti u vrtu i uživati u slabome
suncu skoroga proljeća. Jednostavni užici... to je najbolje, a ona ih nikada
nije cijenila toliko kao sada. Živopisne nijanse ranoga cvijeća, zeleni
pupovi na stablima, bilje koje raste i probija se kroz tamnu zemlju. Novije
život bujao, a s njime je rasla i nada.
 Jedno se lišće pojavi nad vratima. Zatvorski se čuvar, obiteljski
čovjek koji je potajno suosjećao s nesretnom kraljevnom ostavljenom pod
njegovim nadzorom, naceri.
- A to si ti, derište malo! - reče on.
Dječačić, otprilike petogodišnjak, nasmije se, a potom nastavi
promatrati drugu osobu u vrtu. Elizabeta se odvaži na osmijeh.
- On je sin čuvara odjeće - reče joj stražar. - Ti si, Adame, je l’ tako?
A ovo mu je sestra. Dobar dan, Susanna.
Drugo bucmasto lice, uokvireno plavim uvojcima, proviri kroz
rešetke. Nasmiješi se, a Elizabeta uoči šupljine između mliječnih zuba.
Uzvrati osmijeh i mahne. Dijete nestane. Nekoliko se časaka poslije vrati i
debeljuškasta se ručica, čvrsto stežući nekoliko tek ubranih cvjetova,
provuče kroz vrata.
- Smijem h? - upita Elizabeta čuvara. Na njegov znak glavom, hitro
prijeđe preko trave i milostivo prihvati ponuđenu kiticu.
- Kako se zoveš? - upita dječak.
- Elizabeta - reče ona.
- Gospa Elizabeta? - zapita on u čudu.
- Ti znaš tko sam? - zaprepašteno upita ona.
- Gospođa koju su zatvorili - reče on. - Moj otac i majka kažu da vas
treba pustiti na slobodu.
Čuvar se skrušeno nasmiješi.
- Ne bih na tvom mjestu to posvuda govorio, mladiću - reče on
dječaku, a potom se okrene Elizabeti. - Dječja usta.
- Doista - suglasi se ona.
Bilo joj je lakše pri srcu nego ikada u posljednjih nekoliko tjedana.
Bilo je krasno čuti da neki ljudi vjeruju u njezinu nedužnost i suosjećaju s
njezinom patnjom.
- Što obični ljudi govore o meni? - usudi se upitati čuvara.
 - Pa... - Ogleda se provjeriti može li ih itko čuti. - Ne bih vam ovo
smio govoriti, gospo, ali čuo sam mnoge koji kažu kako je sramota da kći
kralja Harryja sjedi zaključana u Toweru. Svi su uvjereni u vašu
nedužnost. Ljudi vas vole, a mnogo ih mrmlja protiv onih koji su vas
ovamo strpali.
- Zahvaljujem vam - šapne Elizabeta, očiju punih suza. - Donijeli ste
mi veliku utjehu.
Kraljica sigurno neće pomišljati na to da ide protivno javnome
mišljenju i osuditi je na smrt. Nijedan monarh ne bi bio tako
nepromišljen...
Sutradan je sjedila u vrtu, a i djeca su opet bila ondje: dva para očiju
virila su iznad vrata.
- Gospo! - zacvrkuće jedno dijete. - Ovo je za vas! Susannaje gurala
ruku kroz rešetke, pružajućijoj nešto. Bio je to sićušan svežanj ključeva.
Elizabeta se morala nasmijati.
- Vjerujem da sir John Gage neće imati nikakva prigovora ako
prihvatim ovo.
Nasmiješi se veselome čuvaru pa se sagne pomilovati djetetovu
glavicu.

- Dijete joj je dalo ključeve? - bjesnio je Gage.

- Lažne ključeve, gospodine - reče čuvar, žaleći što je ikada
spomenuo taj dar zapovjedniku koji se, dakako, osjećao dužnim o tome
izvijestiti svojega nadređenog.
- I posve bezopasne - dometne Bridges.
- Ovaj put, možda - promrmlja Gage. - Ali, tu bi djecu netko mogao
iskoristiti da gospi Elizabeti prokrijumčari kakvu poruku. Meni je
zapovjeđeno da spriječim njezinu vezu s bilo kime, za slučaj da snuje
daljnju izdaju.
- Samo držite djecu na oku - reče Bridges čuvaru.
 A ako joj pokušaju išta predati, za to ćete mi odgovarati! - zapovjedi
oštrooki upravitelj.

Bila je to zgodna kitica, složena od nježnoga proljetnog cvijeća i

nespretno vezana vrpcom. Mladi se Adam nakloni predajući je Elizabeti
koja mu se upravo spremala uzvratiti naklon kad joj je čuvar ote iz ruke.
- Naredbe, gospođo - reče, a ponašanje mu je bilo daleko manje
prijateljsko nego do tada. - Hej, ti!
Njegov mu se sudrug, koji je držao stražu s druge strane vrtnoga zida,
odazove na poziv. - Da?
- Odvedi dečka upravitelju i odnesi mu ovo.
Predade mu cvijeće. Djeca smjesta zavapiše, a Elizabeta je užasnuto
gledala kako čuvar odvlači prestravljenoga Adama, unatoč njegovu
otimanju i prosvjedima.
- Baš uživate u mučenju nedužnih žena i djece? - okomi se na čuvare,
izvan sebe od bijesa. Ali oni nisu obraćali pozornost na nju, ostavljajući je
da se trese od bijesa. Onaj koji se ranije pokazivao kao prijatelj samo je
ravnodušno stajao pokraj glavnih vrata, zureći ravno preda se.
Dovučen pred sir Johna Gagea, dječak je stajao nijem od prepasti.
- Tko ti je dao ovo cvijeće? - zareži Gage.
- N-nitko, gospodine. Sami smo ga ubrali - prošapće Adam. - Je li
netko od tebe zatražio da u kiticu sakriješ tajnu poruku?
- Ne - iznenađeno odgovori Adam.
- Mislim na zatvorenika Courtenayja? Je li vam on dao poruku za
gospu Elizabetu?
- Ne, gospodine, uvjeravam vas, gospodine. Dijete je izgledalo
potpuno zbunjeno.
Sir John mrko ga pogleda.
- Bio si jako zločest, nisi smio gospi Elizabeti nositi darove. To nije
dopušteno. Upozoravam te, mali, ako se usudiš opet razgovarati s njom,
dat ću te pošteno išibati. Je li ti to jasno?
- Da - zakriješti izbezumljeni nevaljalac.
Sutradan je bilo lijepo vrijeme pa Elizabeta opet pođe u vrt. Dok je,
zadubljena u knjigu, ležala pod stablom, prekine je nekakav pokret na
vratima i natjera da podigne pogled. Čuvar je grickao užinu, komad kruha
s kriškom sira i saginjao se za vrčem piva. Adam je stajao nekoliko koraka
udaljen od vrata.
- Gospodarice, žao mi je, ali sada vam vise ne smijem donositi
cvijeće - tiho reče, a potom, na njezino zaprepaštenje, pobježe. Više nikada
nije vidjela tu djecu.

- Gospođo, pozvani ste pred Vijeće - priopći joj zapovjednik. -

Očekuju vas u donjoj dvorani.
Elizabetu uhvati drhtavica. Dugi dani šutnje bili su joj ulili nadu da
protiv nje nije pronađen nikakav dokaz. Sada je ta nada iščeznula. Došlo je
vrijeme da se posluži umnim sposobnostima koje ima kako bi spasila
vlastitu kožu. Nikada se nije osjećala usamljenijom.
Članovi Vijeća sjedili su za hrastovim stolom na nogarima. Biskup
Gardiner, lord kancelar, u sredini. Svi su bez smiješka zurili u nju kada je
ušla, uzdignute glave, ruku čedno sklopljenih u struku pa pošla prema
stolcu koji je bio postavljen za nju da se ondje suoči sa svojim
ispitivačima.
Gardiner je važno šuškao papirima i poput jastreba upirao pogled u
nju.
- Gospo Elizabeta, ovdje smo zato da vas ispitamo u vezi s
razgovorom što ste ga u Ashridgeu vodili sa sir Jamesom Croftsom koji je
od vas zatražio da se preselite u svoju kuću u Donningtonu. Zašto je to
zahtijevao od vas?
- U moju kuću u Donningtonu? - ponovi Elizabeta nastojeći dobiti na
vremenu. - Imam toliko kuća, milorde, da se ove ne mogu prisjetiti pa
vjerojatno nikada nisam tamo otišla.
 - Sir James Crofts vam je rekao da je ta kuća bolje utvrđena nego
Ashridge. Onda ste, čini se, znali za njezino postojanje - otpovrne
Gardiner.
Elizabeta se pretvarala da razmišlja.
- Ah, da, ta kuća. Morate mi oprostiti, gospodo, nikada nisam bila
ondje i zaboravila sam da mi je sir James savjetovao odlazak onamo.
Članovi Vijeća razmijeniše ogorčene poglede.
- Dovedite Croftsa - umorno reče Gardiner.
Elizabeta se zagleda u zatočenika kada ga stražari uvedoše u dvoranu.
Kada ga je posljednji put vidjela, sir James bio je pristao muškarac, ali
sada su mu fine crte lica bile izbrazdane tjeskobnim borama, a ruke su mu
se tresle. Na poticaj svojih tamničara, ispriča što se dogodilo u Ashridgeu,
ništa ne izostavivši. Elizabeta se potrudi pribrati.
- Shvatila sam to kao da ste zabrinuti za moju sigurnost - pobuni se. -
I očito nisam poslušala vaš savjet. - Okrene se prema članovima Vijeća. -
Gospodo, ništa se više nije dogodilo između mene i ovoga čovjeka.
Gubimo vrijeme, i vi i ja, jer vam malo toga mogu reći o njemu, kao i o
bilo kome drugome tko je ovdje zatočen u vezi s ovim slučajem.
Ona ustane.
- Gospodo, kanite li ispitati svakoga zatvorenika kako biste mene
uhvatili u klopku? Jer, ako je tako, mišljenja sam da mi nanosite veliku
nepravdu. Ako su ti zatvorenici učinili kakvo zlo i uvrijedili Njezino
Veličanstvo, onda neka za to prikladno i odgovaraju. Ali, molim vas,
nemojte mene povezivati s takvim ljudima. Ja nisam izdajnica, kao što
biste i trebali znati!
Gardiner se ne obazre na njezine riječi.
- Znači, ne sjećate se da vam je sir James predložio odlazak u
Donnington? - ustrajao je.
- Sada se sjećam - prizna ona. - Ali, što je loše u tome? Zar ne smijem
u svakom trenutku, gospodo, otići u bilo koju od svojih kuća?
 Neki se članovi Vijeća nelagodno promeškolje. Drugi su
razmjenjivali nemirne poglede.
Lorde biskupe, čini mi se da je sve ovo besmisleno - reče Sussex. -
Ne zaboravite, ova je gospa naša prestolonasljednica...
Upozorenje u njegovu glasu bilo je jasno da jasnije ne može biti.
Grof od Arundela ustane, zaobiđe stol i pade na koljena pred
zaprepaštenom Elizabetom.
- Gospođo, uvjeravam vas da žalimo što smo vas uznemiravali
nepotrebnim pitanjima - reče.
- Gospodo, podrobno ste me ispitali - reče Elizabeta - ali uvjerena
sam da nećete činiti ništa više nego što je u skladu s Božjom voljom pa ga
molim da vam svima oprosti.
Gardiner je zurio u nju, diveći se načinu na koji je ispitivanje
pametno uspjela okrenuti u svoju korist. Kraljica, znao je, neće biti
zadovoljna.
- Nema više ničega čime bismo se ovdje mogli pozabaviti - odrješito
reče svojoj subraći. Možete se vratiti u svoje odaje, gospođo.
- Mislite, u svoju tamnicu živo priklopi Elizabeta, ushićena zbog
načina na koji je završio razgovor.
Potom se okrene, uzdignute brade, pa žustro prođe mimo lordova koji
su joj se klanjali.

- Očekivao sam, gospođo, da ću čuti kako su gospa Elizabeta i

Courtenay pogubljeni - reče Renard ozbiljna lica.
- Još uvijek se ništa ne može dokazati.
Marijin je glas odavao uznemirenost.
- Onda zbog toga žalim, a isto tako žali i moj gospodar car - reče joj
on. - Car zna, baš kao i Vaše Veličanstvo, da će se, sve dok to dvoje
izdajnika budu na životu, uvijek kovati zavjere da ih se ustoliči na
prijestolju te da bi bilo posve pravedno kazniti ih jer je općepoznato da su
krivi i da zaslužuju smrt.
- Ali to nije javno dokazano! - prekine ga Marija.
- Što je vrijedno žaljenja, gospođo... za vas, kao i za vaše kraljevstvo.
Marija mu je u glasu čula zlokoban prizvuk.
- Znate koliko sam se trudio u vezi s ovim brakom - nastavi Renard. -
Shvatit ćete, dakle, da mi je bolno priopćiti vam kako je carevo mišljenje
da će, sve dok gospa Elizabeta bude na životu, kraljeviću Filipu biti vrlo
teško u ovoj zemlji zajamčiti sigurnost. U danim okolnostima, prema
tome, ne mogu Njegovu Visočanstvu preporučiti da dođe u Englesku dok
god se ne poduzmu svi nužni koraci kako bi se osiguralo otklanjanje svake
opasnosti za njega.
Suočena s nepodnošljivom mogućnošću da joj se u dim rasplinu
najdraži snovi, Marija ne uspije zadržati suze. Uzdisala je od jada,
poniženo svjesna da to nije ponašanje kakvo poslanici očekuju od
vladarice.
- Radije bih da se nikada nisam ni rodila nego da se kakvo zlo dogodi
Njegovu Veličanstvu! - jecala je. - Uvjeravam vas, naći će se dokazi, a
njima će se dvoma suditi prije nego što kraljević stigne.
- Mojemu će gospodaru laknuti kada to čuje - hladno reče Renard.

Članovi Krunskoga vijeća raspravljali su, namrštena čela i u napetu

raspoloženju.
- Ali, što da učinimo s gospom Elizabetom? - govorio je Winchester. -
Njezina krivnja nije utvrđena i protiv nje nema nikakvih dokaza.
- Upravo tako - u zboru odjekne nekoliko glasova, među njima
Sussexov i Arundelov.
- Ne tako brzo, gospodo - zaustavi ih Gardiner. - Moramo voditi brigu
o kraljičinoj sigurnosti, kao i o sigurnosti ovoga kraljevstva, a da bismo to
dvoje zaštitili, gospu Elizabetu treba poslati na stratište.
Prolomi se glasno neodobravanje.
 - Ona je prestolonasljednica!
- Nedužna je!
- Protiv nje nema dokaza!
- Pogledajmo u budućnost - potakne ih Sussex. - Ona bi nam mogla
postati i kraljicom. Njezino je Veličanstvo lošega zdravstvenog stanja,
udaje se u poznoj dobi, a porođaj je za ženu opasan i u najboljim
godinama. Pomislite što bi se moglo dogoditi ako, pošto pogubimo gospu
Elizabetu, umre i kraljica? Naći ćemo se usred građanskoga rata između
suparničkih pretendenata na prijestolje.
- Francuzi bi istaknuli zahtjev u ime škotske kraljice, supruge svojega
prestolonasljednika - upozori Arundel. - I to, kladim se, silom, ako bude
potrebno. I gdje ćemo onda biti? Pod vlašću Francuske i Skotske.
- To ne dolazi u obzir! - uzvikne Sussex izražavajući zajednički bijes.
- No, jedina bi druga mogućnost bile sestre gospe Jane Grey, koje su nam
potpuna nepoznanica. Ne, kažem vam.,. oslobodite gospu Elizabetu jer
protiv nje nema nikakvih dokaza, čak ni nakon najstrožega ispitivanja
pobunjenika.
- Vi ste budale - zareži Gardiner, - Sve nas je nadmudrila. Uopće ne
sumnjam da je do guše bila u posljednjoj pobuni, ali je pametno prikrila
sve tragove. Ja kažem, smaknimo je.
Sir William Paget se namršti.
- Milorde, moguće je da ne znate kako se kraljica, koja inače dijeli
vaše mišljenje, u vezi s tim pitanjem nedavno posavjetovala s glavnim
sucima u ovoj zemlji, a oni su joj objasnili kako nema dokaza kojim bi se
opravdala osuda. Dokaza uopće nema, gospodo, dokazi nisu samo
nedovoljni. Treba je osloboditi i vratiti joj prijašnji položaj i čast.
- Ne - reče Gardiner. - To će joj samo pružiti mogućnost da ponovno
kuje kojekakve zavjere. Akoje baš moramo osloboditi, barem se
dogovorimo da ćemo je razbaštiniti.
- Što će nas vratiti na pitanje prvenstva nasljeđivanja prijestolja -
suprotstavi mu se Paget.
 - Kraljica još može roditi zdravoga sina i nasljednika - ustrajao je
Gardiner.
- Da, ili umrijeti na porođaju, što je vjerojatnije. Ostali članovi Vijeća
zažamoriše u znak da se slažu.
- Najbolji bi način bio - izjavi Paget - osloboditi gospu Elizabetu, a
potom je udati u inozemstvo, za kojega prijateljskog katoličkog vladara.
Na taj način možemo udovoljiti i kraljici i caru jer će se time osigurati
katoličko nasljeđe.
Lordovi kimnuše u znak slaganja.
- Tako je, tako je odazvaše se u zboru.
- Obavijestit ću kraljicu o našoj odluci - kiselo reče Gardiner.
- No, sumnjam da će joj se ta odoka svidjeti!

Sjedeći na kamenoj klupi u vrtu, Elizabeta podigne pogled prema

visokom tamnom liku što joj je zaklonio sunčevo svjetlo. Na šetnici koja
je preko zidina vodila do Garden Towera stajao je mladić. Vrlo pristao
mladić koji je odozgor s divljenjem gledao u nju.
- Gospo Elizabeta - reče udvorno se klanjajući. - Lord Robert Dudley
vama na uslugu. Vaša me Visost nedvojbeno zaboravila. Nekoć smo se kao
djeca igrali i slušali zajedničkog učitelja.
- Dobro se sjećam toga, lorde Roberte nasmiješi se Elizabeta, sretna
što vidi prijateljsko lice i oduševljena što to lice pripada tako privlačnu
udvaraču. - Pobijedila sam vas u mačevanju!
Lord Robert široko se osmjehne.
- Rumenim se kada me se na to podsjeća - skrušeno reče.
- Što radite na tim zidinama? - upita Elizabeta.
- Dopušteno mi je povremeno dolaziti ovamo kako bih se razgibao -
reče on i opet se veličanstveno osmjehne.
Bilo je teško povjerovati da je onaj kočoperni dječak izrastao u
tamnog Adonisa što sada stoji iznad nje, a silueta mu se ocrtava na nebu.
On se pomakne i sunčevo mu svjetlo obasja lice, naglašavajući njegove
nehajne crte i ponosan izraz. Izgledao je poput Cigana - oduvijek je
crnokose i tamnopute muškarce nalazila privlačnijima od nezanimljivih
plavokosih ljudi poput Courtenayja koji su izgledali kao da im u žilama
teče mlijeko, a ne krv. I admiral je bio tamnokos...
- Žao mi je zbog vaših nedaća, gospo - dovikne joj on odozgor. - I ja
sam ovdje u zatvoru. Razumijem kako se osjećate.
Dakako, on je ovdje već mjesecima, prisjeti se ona. Bioje podržao
Northumberlanda, svojega oca, pri ustoličenju Jane Grey pa sada plaća
cijenu za veleizdaju. Čula je da je bio osuđen na smrt, kao i otac. Mora da
je još uvijek u žalosti za ocem, pitajući se hoće h i sam završiti na
stratištu.
Ipak, ponašanje mu je bilo vedro. Vedro i smiono. U muškaraca se
divila smionosti. Njegov duh, kao i izgled, podsjećali su je na admirala
čije je ponašanje bilo jednako smiono, čak pretjerano smiono... na
admirala koji sada obezglavljen leži i trune pokopan u kapelici nedaleko
odatle. Nadala se da pristaloga lorda Roberta neće snaći slična sudbina.
Možda je posrijedi privlačnost od koje se osjeća kao da se iznutra rastapa,
način na koji joj se smiješi... Uzvrati mu smion osmijeh, nesvjesno
uloživši u njega vlastitu zavodljivost.
Robertu se pak činilo da bi mu se ova gospa mogla silno svidjeti. Nije
lijepa, da budemo pošteni, ali ima u njoj neke očite privlačnosti, potisnute
dinamičnosti. Duhovita i tjelesno zamamna, predstavljala je pravi izazov.
On je bio mlad muškarac koji uživa u izazovima i slutio je da bi u tom
pogledu jedno drugome mogli biti ravni.
Elizabeta letimice pogleda čuvara koji ih je namršteno promatrao.
- Ne smijem s vama razgovarati, milorde - reče.
- Dakako, gospo, razumijem - reče on. - Ali ako vam ikada ustrebam,
a bude u mojoj moći da vam pomognem, samo morate zatražiti.
Još se jednom hitro nakloni i nestane joj iz vida.
Nepromišljeno obećanje, pomisli ona nasmiješeno, uzevši u obzir da
je osuđen za veleizdaju. A ipak se nekako nije činilo baš tako nemogućim
da bi ga mogao ispuniti. Oko njega je lebdjela nekakva odlučnost,
upornost, slavohleplje. Bio je ovdje toliko dugo da je moralo biti neke
nade da će izbjeći sjekiru. Tower sigurno ne može zauvijek zadržati takvu
osobu.

Žao mi je, Simone, ali moje Vijeće ni u kojem slučaju ne želi dati
suglasnost za Elizabetino pogubljenje - objašnjavala je Marija Renardu,
jedva ga se usuđujući pogledati u oči. - Protiv nje nema nikakvih dokaza, a
nije ni vjerojatno da će ikakav novi dokaz izići na vidjelo. A u svjetlu
onoga što je jutros na stratištu izjavio izdajnik Wyatt, ne usuđujem se
nastaviti postupak protiv nje.
- Vaše je Veličanstvo bolje obaviješteno od mene - reče Renard. - Što
je to izjavio Wyatt?
- Izjavio je da ni Elizabetu ni Courtenayja nije zanimao njegov
ustanak - reče Marija. - Ljudi će se većinom složiti da čovjek koji se
suočava s Božjim sudom neće lagati, ali ja se ne ubrajam među njih. Ne
mogu vjerovati da pobunjenici ne bi stupili u vezu s mojom sestrom, osim
ako nisu bili sigurni u njezinu potporu.
- Slažem se, gospođo - reče Renard - ali unatoč nedostatku dokaza,
moramo biti pragmatični. Ne možete joj dopustiti da se izvuče.
- To i ne želim - brzo će Marija. - Ipak, ne smijem nedužnu osobu
držati u Toweru. Moji je savjetnici žele udati u inozemstvo, ali s obzirom
na to da je još uvijek pod sumnjom za veleizdaju, to bi, bojim se, bio
preopasan postupak. Ne, ponovno ću se posavjetovati s njima. Ali, jedno
moram znati, Simone. Hoće li car sada pristati na kraljevićev dolazak?
- Car će shvatiti vaš težak položaj, gospođo, i prihvatiti da Vaše
Veličanstvo ne može pribjeći samovladi kako bi postiglo svoje ciljeve.
Odlučio se za praktičan pristup pa piše kako je savez između naših dvaju
kraljevstava toliko važan da se ničemu ne snuje dopustiti tome stati na put.
Imam vam reći da se kraljević upravo u ovom trenutku priprema za
polazak. Uskoro će biti ovdje.
Mariji oči zasjaše od radosti.
- Hvaljen bio Bog! Moje su molitve uslišane! - uzvikne.
 - Znate da je protiv ovoga braka bilo prosvjeda u Londonu? - blago
upita Renard.
- To je sređeno - oštro će Marija, a osmijeh joj iščezne. - Neki od
mojih podanika, bojim se, ne znaju što je dobro za njih. Ostali se, drago mi
je što to mogu reći, raduju radi mene, kao i radi Engleske.
- Kao i ja, gospođo - nasmiješi se Renard - a i Njegovo Visočanstvo.
Čujem da je nestrpljiv kao ženik.
Nadao se da zvuči uvjerljivo. Mariju oblije tamno rumenilo,
- Vjerujem da kod mene neće naći nikakve mane - skromno reče.
Gledajući njezino blijedo, umorno lice i mršavo tijelo bez grudi,
Renard se umalo rasplače nad njom.

Nema opravdanja za to da gospa Elizabeta i dalje ostane u Toweru! -

reče Sussex, jedva skrivajući bijes. - Dopustite joj da se vrati na dvor,
gospođo.
Marija, sjedeći u pojastučenom naslonjaču na čelu stola, pogledom
smiri i njega i ostale koji su se spremali podržati ga na sav glas.
- Ne bi bilo časno, a sigurno ni razumno ponovno primiti moju sestru
na dvor - reče. - Moja je volja da ona ostane u kućnom pritvoru, i to na
nekom sigurnom mjestu izvan grada, gdje će moći hiti pod nadzorom.
Savjetnici nisu držali uputnim upuštati se u raspravu s kraljicom jer
je bilo jasno da je Marija donijela konačnu odluku. Samo se Gardiner činio
zadovoljnim.
- Je li Vaše Veličanstvo razmotrilo gdje bi to bilo? - upita Arundel.
- Kanila sam vas pitati, gospođo, ima li među vama tkogod spreman
preuzeti nadzor nad njom - s nadom reče kraljica.
Zavlada dugotrajni, smrtni muk. Potom ustane sir Henry Bedingfield.
 - Bit će mi čast preuzeti tu odgovornost, gospođo - izjavi. Marija ga
sa zahvalnošću pogleda. Poznavala ga je kao odana čovjeka, savjesna i
pouzdana, obdarena krutim osjećajem dužnosti. Nemaštovita, ali
neumorna u obavljanju posla. Ne bi ga zapravo bila ni primijetila da nije
bilo jedne pojedinosti: otac mu je bio tamničar njezine majke tijekom
njezinih posljednjih godina, a i on se slijepo držao pravila. Uz potporu
koju mu je pružao očev primjer, sir Henry bio je idealan i očit izbor.
- Čini se da se spremnost za skrb o gospama kraljevske krvi
uobičajila u vašoj obitelji, sir Henry - reče mu sa smiješkom.
Čovječuljkova se prsa naduše od ponosa i on joj se viteški nakloni.
- Za mene će biti povlastica što vam mogu tako služiti, gospođo -
odgovori visoka, drhtava glasa.
Čisto sumnjam da će mojoj sestri poći za rukom na vas primijeniti
svoje smicalice, gospodine - reče mu kraljica. - Vi nećete popustiti pred
njezinim hirovima, u to sam sigurna.
- Nikada! - gorljivo odvrati sir Henry. - Iako se bojim da to neće biti
laka zadaća.
Ne, neće, mislili su ostali članovi Vijeća, zahvalno ga gledajući,
sretni što ih je mimoišla ta neželjena odgovornost.
- Odlučila sam da će gospa Elizabeta biti smještena u starome dvorcu
Woodstocku u Oxfordshireu - reče Marija. - Otpratit ćete je onamo čim to
bude zgodno.

Čuvši topot brojnih koraka koji joj se činio sve bližim, Elizabeta
pohita do prozora. U dvorištu ugleda vojnike kako se svrstavaju, red za
redom, a pred njima, obojicu na konju, sir Johna Bridgesa i sir Henryja
Bedingfielda kojega je iz viđenja donekle poznavala: bila je sigurna da je
član Vijeća.
Duša joj se ispuni užasom. Nije mogla doći do daha. Eto, došli su po
nju. Smrt joj je neizbježna!
- Kat! - uzvikne u panici. Kat dotrči.
 Je li uklonjeno stratište postavljeno za Jane Grey?
- Ne znam - odvrati Kat.
- Da, uklonili su ga - upadne Blanche koja ih je sa strane slušala. -
Jučer su ga rastavili.
Elizabeti zastane dah.
- Zašto mi to niste rekle? - dahne.
Tada joj opet padoše na ura moguće opasnosti što bi je mogle
zadesiti.
- Pogledajte! - pokaže im na dvorište.
Kat i Blanche zagledaju se u vojničke redove.
- Došli su po mene - zavapi Elizabeta gotovo histerično pa strah
ledenim prstima stegne Katino srce.
Kada konačno najaviše sir Henryja Bedingfielda, Kat je držala
Elizabetu u naručju, odlučna zaštititi je od bilo čega što bi je moglo čekati.
Sir Henry se nakloni. Elizabeta je jedva disala. Milostiva gospo -
započe on visokoparno. - Došao sam vas otpratiti na ugodnije mjesto, u
kraljevski dvorac Woodstock. Ondje ću se, po nalogu Njezina Veličanstva,
ja brinuti za nadzor nad vama.
Znači, ne očekuje ju stratište, grozničavo pomisli Elizabeta. Namislili
su je skriti negdje u provinciji i na taj je se način riješiti. Morat će biti na
oprezu - pehar može biti otrovan, jastuk može ugušiti... Ako je se ne mogu
osloboditi na pošten način, učinit će to podmuklim sredstvima. Zbog toga
su ovoga beznačajnog, što znači i potrošivog čovjeka izabrali za njezina
čuvara.
Ako bi vam bilo povjereno i da me potajno umorite, biste li se
pobrinuli i da se taj nalog provede? - izazivački će Elizabeta, u očaju
proisteklom iz panike.
Sir Henry razjapi usta: bio je očito zaprepašten.
- Posve sigurno ne bih - izjavi nakostriješivši se. - Ja sam častan
čovjek. A Njezino Veličanstvo, u to možete biti uvjereni, nikada se ne bi
spustilo tako nisko. Ona je čestita osoba. Čak vam je dala vojnike za
pratnju da vas zaštite od katoličkih napada. Moram vas upozoriti da je, kao
posljedica nedavne pobune, raspoloženje još uvijek uzburkano.
- Nemojte se zavaravati, sir Henry - odvrati Elizabeta. - Vojnici su
ovdje kako bi se protestante spriječilo da me izbave.
- I to je istina - prizna on staloženo. - A sada naredite ženama da se
spreme, gospođo. Ne želim odgađati odlazak. Zapovijed je zapovijed.

Tu će rečenicu Elizabeta mnogo puta čuti tijekom narednih mjeseci,

tako da će joj dolaziti da zavrišti kad god je sir Henry bude izgovorio. Za
sada ga, međutim, nije mogla točno procijeniti, a ni on nju pa su se tako
ograničavali na blago čarkanje. Da njihov odnos nikada neće biti
jednostavan, postalo je jasno čim je teglenica koja će ih odvesti do
Richmonda, prve postaje na njihovu putu, odmaknula od Towera, njegova
zapovjednika i okupljenih čuvara što su promatrali taj odlazak. Sir John se
nisko poklonio Elizabeti uvjeravajući je u svoje prijateljstvo. Na svu
sreću, onoga tiranina od upravitelja nigdje nije bilo na vidiku. Kukavica i
nasilnik!
Bedingfield je prijevoz svoje zatvorenice bio nakanio izvesti što je
tajmje moguće pa se užasnuo vidjevši duž riječnih obala nanizane gomile
ljudi.
- Što će svi oni ovdje? - pitao je u nevjerici. - Tko im je rekao za vaš
današnji dolazak?
- Otkud ja to znam? - odvrati mu Elizabeta, dobrohotno kimajući
glavom na sve strane i uživajući u povicima odobravanja oduševljenih
promatrača.
- Netko mora da ih je obavijestio - uzrujavao se sir Henry, - Spustimo
zastore!
- Nemoguće, treba mi zraka! - pobuni se Elizabeta. - Osjećam se kao
da ću se onesvijestiti!
- Danas je vrlo toplo - uslužno dometne Kat. Doista, za travanj je bilo
neuobičajeno vruće. Sir Henryju je bilo jasno da je poražen.
 - Onda dobro - popusti - ali ne smijete puku uzvraćatii pozdrave.
Elizabeta se krotko suglasi s time pa samo ostane sjediti, kimajući
glavom i smiješeći se. Sir Henry je sumnjičavo pogleda.
- Trebali biste čedno oboriti oči - reče joj.
- Jesu li i to kraljičini nalozi? - izazivački ga upita, ostavljajući ga
bez riječi i očajnički se trudeći da s lica izbriše samodopadan osmijeh.
Najednom se začuje zaglušna topovska paljba.
- Oh, Bože moj, što je to? - Bedingfield tako hitro skoči na noge da se
teglenica opasno zaljulja.
Elizabeta se smijala.
- To se čuje iz Steelyarda - objasni mu22 - Mislim da to njemački
trgovci ispaljuju pozdrave u moju čast.
Sir Henry se uvrijedi.
- Dobri Bože, kako se samo usuđuju? Prokleti protestanti, sigurno ih
je cijela gomila. Ovo nije zamišljeno kao trijumf, gospođo. Ne zaboravite
da ste još uvijek zatočenica.
- Sumnjam da ćete mi ikada dopustiti da to zaboravim - zajedljivo
odgovori Elizabeta.
Ovo neće ostati bez posljedica, u to sam siguran - uzrujano će on. -
Kraljica će se razljutiti.
Elizabetino se vedro raspoloženje u trenu rasprši. Jasno joj se ukaže
što bi se moglo dogoditi: Mariju bi ove demonstracije mogle uvjeriti u to
da Elizabeta znači čak i veću prijetnju za njezino prijestolje nego što je do
tada mislila pa bi mogla zaključiti da je sve ovo ipak previše. Marija bi
mogla potpisati njezinu smrtnu presudu...
- Spustimo zastore - naglo naredi obraćajući se Kat.
 Bilo je čudno ponovno se naći u dvorcu Richmondu, gdje je nekada
uživala u dvorskome životu, u sretnome neznanju o tome što joj budućnost
sprema. Dakako, nakon što je dva mjeseca provela u Toweru, bilo je
ugodno boraviti u primjerenijoj okolini, ali Elizabetu bi još uvijek znao
uhvatiti strah kada bi pomislila na sve što se s njome moglo dogoditi.
Usprkos svem sir Henryjevu uvjeravanju, još uvijek se mogao naći ubojica
koji će se potajno obračunati s njom. To bi se moglo dogoditi svakoga
trena, pogotovo nakon onoga što se zbilo na današnji dan...
Kada joj je srdačni lord Williams, koji je putovao s njima kao sir
Henryjev zamjenik, poslije večere poželio laku noć, ona ga grčevito zgrabi
za rukav.
- Molite se za mene - molećivo mu reče, s divljim strahom u očima -
jer mislim da ću noćas umrijeti.
On je sućutno pogleda. Jadnica, toliko je propatila, i to nezasluženo,
po njegovu uvjerenju.
- Ne morate se ničega bojati, gospo - pokušaje umiriti, a iz njega je
zračila iskrenost. - Uz mene ste sigurni.
Elizabeta svejedno nije mogla zaspati. Unatoč Bedingfieldovim i
Williamsovim uvjeravanjima - a bila je sigurna da je riječ o dvojici časnih
ljudi - život joj je možda ipak bio u opasnosti. Pogledajmo samo što se za
vladavine zloga kralja Rikarda dogodilo u Toweru s onom dvojicom jadnih
kraljevića. Nestali su i nikada ih više nitko nije vidio, a pronosio se glas da
su ta jadna nedužna djeca ugušena na spavanju. I ona bi mogla nestati, ako
njezini neprijatelji uspiju u svojim namjerama, a ako budu dovoljno
odlučni, ni Bedingfieldova ni Williamsova budnost neće je uspjeti
zaštititi.
Tako se teška srca ujutro uspela u nosiljku koja je čekala na nju.
- Malo je otrcana srdito se požali Kat. - Zar ne možete za moju
gospodaricu naći ništa bolje, sir Henry?
- Žao mi je, ali ne mogu - reče joj on vinuvši se u sedlo. - Hajde,
požurite. Naprijed!
 Ista se priča ponavljala u svakom gradu i selu kroz koje su prolazili.
Vijest je o njezinu dolasku letjela pred njima pa su je, na sir Henryjev očaj,
ljudi svugdje očekivali prizivajući blagoslov na njezino ime, bacajući
cvijeće na njezinu nosiljku i oduševljeno kličući pri njezinu prolasku.
- Bog blagoslovio Elizabetu! - vikali su. - Živjela naša kraljevna!
Vojnik koji je jahao uz nosiljku prigne se u sedlu. Vole vas, gospo! -
izjavi oduševljeno.
Elizabeta ga upitno pogleda: iskustvo ju je poučilo da se prijatelji
neočekivano mogu svugdje naći, čak i među tamničarima.
Tada shvati da bi joj ljubav i odanost puka mogle pomoći izbjeći
propast. Nikada joj se prije moć javnoga mišljenja nije tako jasno ukazala
i ona spozna, a to je silno osokoli, da bi se prihvaćanje u narodu moglo
pokazati njezinim najjačim oružjem. Upotrijebit će ga što bolje bude
mogla, obeća sama sebi.
- Recite im da me vode kao ovcu na klanje - reče, a vojnik poruku
potajice prenese skupini ljudi što su stajali pred nekom krčmom. Kada se
to proču, odjeknuše povici: - Sramota! - i glasno negodovanje. Sir Henry,
čuvši to, nikako nije shvaćao toliki narodni gnjev pa podbode konja ne bi
li se povorka što brže udaljila, ali Elizabeta se sada osjećala ohrabrenom i
nešto mirnijom.
U Windsoru su odsjeli u udobnoj dekanovoj kući, gdje se s
Elizabetom ophodilo sa najvećom uljudnošću. U jutarnjim su se satima,
kada je odlazila, duž ulica nizale gomile, a dok su jahali kroz Eton,
studenti su bacali kape uvis i vikali: Vivat Elizabeta!
Viuat! Vivat! Dugo nam poživjela Elizabeta! - Suze joj navriješe na
oči kada je to čula. Do tada uopće nije shvaćala da uživa toliku odanost.
Sir Henryja je sve to duboko žalostilo i zabrinjavalo. Sada su u
svakom selu u Elizabetinu čast zvonila crkvena zvona, a dobri su seljani
prilazili donoseći darove - kolače, voće ili cvijeće.
- Tko god se upusti u zvonjavu, osudit ću ga na klade! - proglašavao
je izmučeni Bedingfield, ali čim bi se maknuo s puta, prekršitelje su
oslobađali. - A vi, gospođo, ne smijete prihvatiti ništa od svih tih darova.
 Brinuo se da u darovima ne bude skrivena kakva poruka. Nikad se ne
zna što bi francuskome poklisaru još moglo pasti na pamet!
Ali puk se nije obazirao na sir Henryjeve zabrane. Ubacivali su joj
ponude u nosiljku ili bi ih gurnuli u ruke služinčadi, sve dok se Elizabeta
nije našla zatrpana darovima.
- Neka Bog čuva Vašu Milost! - uzvikivali su seljani.
- Ti ljudi očito nimalo ne mare za vjerska pitanja - Bedingfield se
bijesno požali lordu Williamsu.
- Ne možete kazniti svakoga tko pokazuje naklonost prema gospi
Elizabeti - objasni mu Williams, potajno zadovoljan iskazima narodnog
oduševljenja.
- Ne, ali bih to i te kako želio - promrsi sir Henry.
Lord Williams je također bio malo uznemiren. Ako je puk toliko odan
Elizabeti, bit će najbolje ophoditi se s njome s poštovanjem. Stoga, kada
treće noći stigoše na vlastelinstvo u Rycoteu, u njezinu čast priredi veliku
gozbu, potajno poslavši susjedima poruku da mu se tom prigodom
pridruže.
- Ne pretjerujemo li malo? - prezirno reče Bedingfield promatrajući
prostrt stol i počasno mjesto odmah uz domaćina, kao i mnogobrojne
uzvanike. - Zar ste zaboravili da je gospa Elizabeta kraljičina zatočenica?
- A isto tako i njezina nasljednica - uzvrati Williams - pa ni to ne bi
bilo loše zapamtiti.
Sir Henry odustane od daljnje rasprave: jednostavno je sjeo, držeći se
ukočeno tijekom večere, poput duha na gozbi, ne uspijevajući uživati u
ukusnoj hrani ili iskričavom razgovoru. Elizabeta je, međutim, u
potpunosti iskoristila priliku, veselo razgovarajući s gostima i halapljivo
se naslađujući izvrsnim jelima. Za nju je ovo bio i prekratak bijeg od
zastrašujuće stvarnosti njezina položaja.
- Predivno sam počašćena - reče ona na kraju večeri lordu Williamsu.
- Zahvaljujem vam i žalim što i dalje ne idete s nama.
 Sutradan su imali bez njega nastaviti za Woodstock. Williams u
njezinu glasu začuje prizvuk straha.
- Uvjeren sam da će na kraju za Vašu Milost sve dobro ispasti - reče
joj - i da se nepotrebno uznemirujete. Ne zaboravite, ako vam budem
mogao učiniti ikakvu uslugu, bit ću sretan da mi je povjerite.
- Utješno je znati da nećete biti daleko od mene - odgovori Elizabeta.

Čak se i na glavnom ulazu u Woodstock okupila gomila, razdraženo

primijeti sir Henry. Hvala Bogu, gotovo su bili stigli do odredišta.
Elizabeta proviri iz nosiljke kada se vrata za njima zatvoriše i ispruži
vrat kako bi bolje vidjela. Nikada do tada nije bila u Woodstocku jer je
njezin otac još početkom svoje vladavine bio prestao dolaziti ovamo.
Gledajući preda se, vidjela je i zašto: stari srednjovjekovni dvorac ležao
je, mrk i oronuo, sjeverno od ostataka opkopa. Kada mu se približiše, vidje
i ruševne i ispucale zidove, razbijene prozore, korov i nasrtljive puzavice.
Idealna pozornica za umorstvo.
- Zar ću ovdje boraviti?! - uzvikne očajno. Sir Henry uspori konja i
pričeka njezinu nosiljku.
- Ne, gospođo, u dvorcu se ne može stanovati. Za vas je smještaj
pripravljen u ulaznoj kuli.
Dvorac je toliko užasnuo Elizabetu da ulaznu kulu nije ni primijetila.
Činila se starom koliko i dvorac, ali je očito bila u boljem stanju.
- Čini mi se premalenim - primijeti razdražljivo, a doista je i bilo
tako.
Ondje su bile samo četiri prostorije, dvije na katu i dvije u prizemlju.
Nikada nije živjela u tako skučenom prostoru.
- Gdje će se smjestiti moja služinčad? - htjela je znati Elizabeta.
- Morat će pronaći smještaj u selu - objasni joj Bedingfield, i sam
užasnut zbog života što ga je očekivao uz tako tešku i nepredvidljivu
zatočenicu.
- To uopće nije prikladno - priopći mu ona.
 - Zapovijed je zapovijed - odvrati on strogo. - Gospodarica Parry
može stanovati s vama da se brine za vaše osobne potrebe.
- A što je s gospođom Astley? - uzvikne Elizabeta, a na njezinu se i
Katinu licu zrcalila jednaka nevjerica.
- Njoj je zabranjeno ostati ovdje - objasni joj sir Henry. Obje žene u
nevjerici dahnuše.
- Ne mogu se odijeliti od nje - naglasi Elizabeta.
- Zapovijed je zapovijed - odgovori Bedingfield. - Jedino gospodarica
Parry smije ostati uz vas. Gospođa Astley mora se smjestiti negdje
drugdje.
- Smije h me posjećivati? - oštro upita Elizabeta.
- Bojim se da ne smije, gospođo. Zapovijed je...
- Pisat ću kraljici! - prekine ga Elizabeta.
- Žao mi je, ali to neće biti moguće - objasni joj Bedingfield.
Zapovijed je takva da ne smijete ni pisati ni primati pisma. Međutim,
osobno ću izvijestiti Vijeće o vašoj pritužbi. A sada, gospođo Astley,
moram vas zamoliti da odete. Kat zagrli Elizabetu i u suzama se oprosti od
nje.
- Nemam riječi - zajeca. Toliko smo toga prošle zajedno... Preživjele
smo Tower... A sada se moramo ovako okrutno rastati!
Elizabeta se odvoji od Kat, čvrsto je uhvati za ruke i pogleda je u oči.
Držite se! - posavjetuje ju, treptanjem suzbijajući vlastite suze.
Nađite smještaj negdje u selu, a meni će biti utjeha što znam da ste u
blizini. Uz Božju pomoć, uskoro ću se osloboditi svih lažnih optužbi, a
onda ćemo opet biti zajedno. Budite hrabri!
Kat kimne, šmrcne i obriše oči. Elizabeta je promatrala njezin
odlazak, popraćen tihim plačem, a potom dopusti sir Henryju da je odvede
na kat, gdjeje imala živjeti u zatočeništvu. Kritičkim je okom prelazila po
novoj okolini. Bilo je očito kako je uložen silan trud u to da se pruži
stanovita udobnost osobi njezina društvenog položaja. U ložnici je visjela
tapiserija, toliko stara da je vjerojatno spašena iz staroga dvorca, ali jako
lijepa. Bio je tu i ormar za suđe od hrastovine u kojem je bilo izloženo
nekoliko srebrnih predmeta te velika postelja s nebnicom. Barem je
pokućstvo bilo dobro odabrano: prepoznala je ponešto iz Hatfielda, a jedan
dio mora da joj je priskrbila kraljica.
- Pogledajte strop, gospo - uzvikne Blanche Parry koja je išla za
njom. - Tko zna kada je to načinjeno.
Zasvođenije strop prednje prostorije bio obojen modro i ukrašen
zlatnim zvijezdama, onako kako je to bilo omiljeno u prethodnome
stoljeću. Po zidovima su bile ovješene oslikane draperije zaklanjajući golu
žbuku, ali unatoč vatri na ognjištu i svibanjskome suncu, u sobi je bilo
ledeno jer su prozori bih uski i postavljeni duboko u debelim kamenim
zidovima, jedina je prednost ovoga turobnog mjesta, bar što se ticalo
Elizabete, bila u tome da praktički nigdje nije bilo nikakva skrovišta koje
bi ubojica mogao iskoristiti.
Blanche je počela raspremati prtljagu, a sir Henry uzvrtio se na sve
strane, zveckajući ključevima i iskušavajući ili u svakim vratima, sve se
više uzrujavajući.
- Tri brave nisu ispravne - požali se on dvojici stražara što su kao
pratnja išli za njim. - Provjerite može li se u njima okrenuti ključ.
- Ne ide - rekoše mu obojica nakon dugotrajnog zveketanja
ključevima, i to uz svu silu psovki.
- Pozovite bravara - naprasitim glasom naredi sir Henry. - I dovedite
još dvojicu stražara.
- Nemam nikakve namjere bježati, sir Henry - oštro mu reče
Elizabeta, sve vrijeme nazočna njihovu razgovoru.
- Zapovijed je zapovijed - objasni joj on. - A možda bi bilo dobro da
odmah sve do kraja razjasnimo, gospođo, ako biste bili tako dobri i na tren
sjeli.
Pokazavši joj da se smjesti na jedini stolac u sobi, sam pak odluči
uspravno stati pred nju, osjećajući da će tako povećati vlastiti autoritet.
Bilo mu je krajnje nesnosno ćutjeti makar i neznatno strahopoštovanje
pred tom vitkom, neposlušnom... štoviše opasnom djevojkom.
- Kraljica je odredila da se prema vama ima ophoditi na dobar i
častan način koji će biti u suglasnosti s njezinom čašću i njezinim
kraljevskim položajem - objavi pomalo nabusito. - Osim s gospodaricom
Parry, ni s kime ne smijete razgovarati bez moje nazočnosti. Možete šetati
vrtovima ili voćnjakom, ali samo u mojoj pratilji. Thomas Parry i dalje će
se brinuti za vaše novčane poslove: obaviješten sam da je stigao prije nas,
ali je otišao potražiti smještaj u Bull Innu, iako se bojim da bi se to mjesto
moglo pokazati čudesno pogodnim za izazivanje nevolja, c-c-c...
- Nevolja? - ponovi Elizabeta.
- Govorkanja! - uzrujano će sir Henry. - Kao i mogućnost da bi ga
izdajnici ondje mogli potražiti. Nikada se ne zna tko vreba iza ugla. Morat
ću ga držati na oku.
- Parry je dostojan svakoga povjerenja - reče Elizabeta.
- Toliko dostojan povjerenja da su on i ona Astleyjeva, koliko se
sjećam, a nema tome dugo, završili u Toweru - podsjeti je Bedingfield. -
Ne, jasno vidim potrebu da se nad svime bdije. A na vašu ćemo ostalu
služinčad motriti i sve ib pretraživati kako tko-god ne bi pokušao unijeti
kakvu poruku pa stoga, gospođo, i ne pomišljajte na bilo kakvo stupanje u
vezu sa svojim prijateljima.
Ton mu je bio omalovažavajući.
- A sada o odredbama u vezi sa životom u vašemu kućanstvu. Pri
objedu vam je zabranjeno sjediti pod nebnicom.
To mi je najmanja briga na ovome mjestu kojeje i Bog zaboravio,
pomisli Elizabeta.
- Rublje za pranje pretraživat će vam se kako bi se provjerilo nema li
u njemu kakvih skrivenih poruka - nastavi sir Henry. - Svaka knjiga koju
budete htjeli čitati najprije se mora podvrgnuti mojemu odobrenju. A ako
budete imali kakvih zahtjeva, ti se zahtjevi moraju proslijediti Vijeću.
 - A disati? Hoću li smjeti disati? - podsmješljivo će Elizabeta.
Bedingfield se ne obazre na njezino izazivanje.
- Uskoro će večera - reče. - Nadam se da ćete me počastiti svojim
društvom.
- Prilično sam umorna - reče mu ona - a nisam pretjerano gladna.
Mislim da ću rano poći na počinak.
Uostalom, što se drugo ovdje i moglo činiti?
- Želim neke od svojih knjiga - reče Elizabeta Bedingfieldu. -
Cicerona, svoju englesku Bibliju i Psalme na latinskome.
Sir Henry uznemiri se pitajući se kakvih li se pogubnih utjecaja može
naći u takvim knjigama. Pretpostavljao je da su psalmi u redu, ali nije
imao pojma o Ciceronu, tko god to bio, a što se tiče engleske Biblije...
- Sumnjam da bi Njezino Veličanstvo odobrilo englesku Bibliju -
reče. - Psalme možete dobiti.
Elizabeta bijesno izjuri iz sobe.
- Trebam još sluškinja da me dvore - zahtijevala je ona.
- To nije dopušteno. Jedna vam sluškinja mora dostajati. Zapovijed je
zapovijed.
- Želim učitelja, tako da mogu vježbati strane jezike - bio je njezin
sljedeći zahtjev. - Bojim se da sam u posljednje vrijeme zapustila jezike.
- Vijeće na to nikada neće pristati - reče sir Henry.
- Ne biste li se vi mogli založiti za to? - pakosno upita ona.
- To uopće ne dolazi u obzir - objasni joj on. - Sve osobe koje dolaze
u vezu s vama moraju se provjeriti. Zapovijed je zapovijed.
- Trebaju mi pero i tinta - reče ona. - Htjela bih pisati Vijeću.
- Prenijet ću dalje vaš zahtjev - odgovori Bedingfield.
- Nema potrebe toliko čekati - objasni mu ona. - Možete pročitati što
sam napisala prije nego što se pismo pošalje.
 - Gospođo, nevjerojatno me zbunjujete svojim neprestanim
zahtjevima - prizna on utučeno. - Bojim se da na ovo ne mogu pristati.
- Ne morate mi ni reći... zapovijed je zapovijed! - iskrivi ona lice.
- Niste pošteni. Zar biste htjeli da ne poslušam zapovijed koju sam
dobio? - izazivački će on.
- Htjela bih da upotrijebite razum koji vam je Bog dao! od vrati ona. -
Barem mi dopustite poslati poruku mojoj sestri kraljici. Samo kratku
poruku, molim.
- Zapovijed je zapovijed - ponovi on.
- Vi ste običan papagaj! - vrisne ona razdraženo, zaboravljajući na
pristojnost.
- Gospođo, molim vas, budite strpljivi sa mnom. Osobno nisam u
mogućnosti uslišati vam želje ih ih odbiti. O svemu se mora izvijestiti
Vijeće. Vjerujte mi, učinit ću za Vašu Milost što god budem mogao.

Nakon nekoliko prvih tjedana, u Elizabeti se rasprši osjećaj da je u

opasnosti. Nije bilo užasa, samo beskrajna dosada i jednoličnost. Ni s
dvora nije bilo vijesti: Bedingfield je odbijao razgovor o tome što se zbiva
u vanjskom svijetu pa nije bilo mogućnosti da se dozna je li određen
datum za kraljičine vjenčanje ili je vjenčanje čak već i obavljeno. Nije bilo
ni pisama jer joj nije bilo dopušteno ni slati ih ni primati: posebno su joj
nedostajale Cecilove poruke i njegov promućurni uvid u pojedine
događaje.
Njezin je najgori neprijatelj bio osjećaj nemoći, a jedini užitak u
zanovijetanju Bedingfieldu. Kako je u njoj blijedio strah za vlastiti život,
bivala je sve ogorčenijom zbog toga što je drže u zatočeništvu unatoč
nedostatku bilo kakvih dokaza. Budući da se nije mogla pobuniti ni pred
kraljicom ni pred Vijećem, zagorčavala je život njihovu oruđu, nesretnome
sir Henryju. On je pak bio odlučan doslovce se držati primljenih
zapovijedi te je ostajao nedirnut njezinim hirovima i izljevima bijesa.
Izblijedjela je čak i njezina uobičajena sklonost šetnjama vrlom, iako
joj je to pružalo bar neki predah tijekom dugačkih dana, ali mjere
sigurnosti na kojima je ustrajao sir Henry bacale su je u očaj. Jednoga
dana, promatrajući ga kako strpljivo otključava i zaključava šestora vrata
za redom, izgubila je živce i stala vrištati na njega.
- Vi tamničaru! Sve to činite samo zato da biste me mučili! Dakako,
bila je to nepoštena optužba, ali bila je previše ljuta da bi marila za to. Sir
Henry, pogođen njezinim ispadom, pade pred nju na koljena.
- Gospođo, ja sam ovdje vama na službu, a kraljica me odredila da se
brinem o vama i štitim vas od svake nesreće. Nadam se da ćete priznati
kako sam se kao čuvar ljubazno ponašao i da sam vam ukazivao
odgovarajuću pažnju.
Pred njegovom ozbiljnošću nestade Elizabetine ljutnje.
- Mir s vama, dobri čovječe - umorno reče. - Postajem umorna od
zatočeništva. Mlada sam, želim živjeti u svijetu, uživati u njegovim
ljepotama, a ne biti ovdje zatvorena uz tolika pravila i ograničenja. Zar ne
razumijete? Ili ste zaboravili kakav je osjećaj kada čovjek pršti od energije
i želje za životom?
Sir Henry, koji nikada nije osjetio to što mu je ona opisivala, nije
znao kako joj odgovoriti.
- Savjetujem vam da budete strpljivi - zamoli on.

Strpljiva? Kako itko može biti strpljiv kada je nepravedno kažnjen

zatočeništvom?
Dokono, zagleda se kroz prozor, u želji da svi ti sati već jednom
prođu, da njezinu zatočeništvu dođe kraj. Najgore je u svemu bilo to što ju
je njegova dugotrajnost na neki način proglašavala krivom, jednako jasno
kao da se proglas o tome čita na svakome trgu. Shvaćala je, dakako, zašto
se Marija s takvim nepovjerenjem odnosi prema njoj, ali u Engleskoj
postoje zakoni, a zakoni su tu da štite nedužne. Ili se bar tako njoj činilo.
Da se bar može na pet minuta, samo na pet minuta, naći s Marijom i
založiti se za svoj slučaj.
Po stoti put suočena s nepravednošću svojega zatočenja, skine prsten
s prsta pa oštrim rubom dijamanta na njemu stade kićenim rukopisom
urezivati riječi u debelo staklo na prozoru.
,,U mene se silno sumnja, ali dokaza nigdje nema”, napiše, a potom
doda: „Zatočenica Elizabeta.” Sir Henry se namršti kada to vidje, ali ništa
ne reče.

S ljetom joj se vrati i stara boljetica. Lice joj i tijelo natekoše, a

osjećala se grozničavo. Najgora je od svega bila crna utučenost što je
poput mrtvačkoga pokrova bila nalegla na njezin inače živahan duh.
Elizabeta pozove sir Henryja koji se sućutno zagleda u nju ispruženu
u postelji.
- Želim da mi puste krv - reče ona slabašnim glasom. - Tijelo mi se
mora očistiti od loših tjelesnih sokova. Molim vas, pošalite po kraljičine
liječnike, doktora Owena i doktora Wendyja. Oni su me već liječili i u njih
imam povjerenja.
Prenijet ću Vijeću vaš zahtjev - reče sir Henry, osjećajući se neugodno
u njezinoj blizini jer je u postelji bila odjevena tek u košuljicu pa požuri iz
sobe.
- A ja dotle neka bolujem? - zaplače ona, razbjesnjevši se što on te
svoje paklenske zapovijedi stavlja prije njezina zdravlja, ali nije imala
snage dalje prosvjedovati. Osim toga, sir Henryje već bio pobjegao.
Poslije tjedan dana od Vijeća stiže nepovoljan odgovor, a uskoro
nakon toga i mjesni liječnik kojega je pozvao sir Henry.
- Radije ću umrijeti nego da me on liječi! - izjavi Elizabeta čiji se
bijes pokaže jačim od očite slabosti. - Ne kanim nepoznatome čovjeku
dopustiti da dira moje tijelo. Već vidim da ću sve morati prepustiti Bogu!
Rekavši to prekriži ruke na grudima, kao u molitvi, i ostade ležati
poput nadgrobnoga lika.
Natjeran u očaj, Bedingfield pohita napisati još jedno u naizgled
beskonačnome nizu pisama upućenih Vijeću. Do trenutka kada su stigli
doktor Wendy i doktor Owen, Elizabeti je doista bilo jako loše.
- Treba joj smjesta pustiti krv - izjaviše njih dvojica zabrinuta lica.
 Sir Henry je stajao uz njih dok su to obavljali, odvrativši oči kada je
Elizabeta odgrnula pokrivač i ranarniku prepustila vitko stopalo i gležanj,
ali nije mu promaknuo trijumfalni izraz na njezinu licu kada su se pojavili
kraljičini liječnici, izraz koji mu je pokazao da je u ovome krugu njihova
beskonačnoga čarkanja pobijedila ona.
A to nije bila jedina njezina pobjeda.
- Vijeće će udovoljiti vašim bezbrojnim zahtjevima da pišete Njezinu
Veličanstvu - suzdržano joj najavi Bedingfield došavši je pozdraviti
jednoga jutra potkraj mjeseca. - Donijet će vam papir i pribor za pisanje.
- Dobro - reče Elizabeta koja se sada već bila poprilično oporavila,
odlučna Mariji ukazati na to koliko je postupak prema njoj bio
nepravedan. Kada su se papir, pero i tinta našli pred njom, riječi joj
strastveno potekoše preko stranica, u tančine prenoseći njezino
nezadovoljstvo i dajući glas njezinu bijesu i osujećenosti. Kada je dovršila
pismo, sir Henry ga pregleda i baci na stol.
- Ne možete ovo poslati, gospođo! - pobuni se. - Kraljica će se
zasigurno uvrijediti.
- Uvrijeđena sam ja! - vikne ona - što se sa mnom postupa kao s
izdajnicom, bez suđenja ili osude!
- Svejedno, ne možete ovo poslati. Svakako morate ublažiti to pismo.
Bio je nepopustljiv pa nije imala izbora nego nanovo napisati pismo.
Sir Henry ga pročita i kimne s odobravanjem.
- Ovo je puno bolje - reče i ode po pečatni vosak. Čim je izišao,
Elizabeta brzo zamijeni pisma, presavivši prvo na isti način kao i drugo.
Vrativši se, sir Henry ga, ništa ne sluteći, zapečati voskom i vlastitim
pečatom.
Tragična izraza lica, Bedingfield stane pred Elizabetu.
- Ne razumijem - žalostivo reče. - Vijeće me ukorilo što sam vam
dopustio da kraljici pošaljete tako drzovito i nepristojno pismo. Ne
razumijem. Pročitao sam to pismo...
 - Pročitali ste ga, sir Henry - slatko reče Elizabeta. - I ja sam ga na
vaš zahtjev ponovno napisala.
- Eh, da je u pitanju bilo prvo pismo - reče on još bih ovo i mogao
razumjeti. Ali, sada stvari stoje ovako: zabranjeno vam je ponovno pisati
Njezinu Veličanstvu.
- Silno žalim zbog toga - reče Elizabeta, ne mareći puno za tu zabranu
jer je Mariji bila rekla ono što joj je htjela reći pa se zbog toga sada
osjećala bolje. Mariju je u bijes zacijelo natjerala nečista savjest, -
Pretpostavljam da ipak smijem pisati Vijeću?
- O, ne - žurno reče sir Henry, - Siguran sam da misle kako vamje
zabranjeno pisati i kraljici i Vijeću.
- Piše li ovdje tako? - upita Elizabeta, pokazavši glavom na pismo u
njegovim rukama.
Bedingfield pogledom žurno preleti pismo. Ne, spominje se samo
kraljica, ali se, dakako, odnosi i na Vijeće.
- To je samo vaša pretpostavka! - ljutito ga optuži ona, - Ne možete
me spriječiti da pišem Vijeću bez posebnih uputa. Bit ću potpuno
odsječena od svijeta ako to učinite. Tako bih došla u lošiji položaj od
najnižega zatvorenika u Newgateu!
- Žao mi je, gospođo, ali moram se držati duha, a ne slova primljenih
zapovijedi - ustraje sir Henry.
- Vidim da onda dalje moram živjeti bez ikakve ovozemaljske nade, u
cijelosti se oslanjajući na istinu u svojemu slučaju! - prasne Elizabeta
briznuvši u gorak plač.
Nesposoban izići s njome na kraj dok je u takvu raspoloženju, sir
Henry žurno iziđe, ostavljajući Blanche Parry da tješi gospodaricu.

- Imam dobre vijesti za vas, gospođo - krotko joj reče Bedingfield

četiri dana poslije. - Kraljica glavom razjasnila je ovo pitanje. Smijete
pisati Vijeću kad god to poželite.
- Drago mi je zbog toga. Znala sam da griješite - reče mu Elizabeta.
 Nadala se da je od neke koristi bio i njezin izljev gnjeva. Kraljica
mora da je uvjerena u njezinu nedužnost, inače bi je zadržala u Toweru. Ili
je Marijajoš uvijek drži u zatočeništvu nadajući se da će se pojaviti novi
dokazi protiv nje? Ako je tako, može zauvijek ostati ovdje... Mora se
založiti za svoj slučaj!
Istoga jutra napiše pismo Vijeću, moleći za prijam kod kraljice.
Usuđivala se nadati da će joj zahtjev ovoga puta biti prihvaćen. No, dani
su prolazili bez odgovora.
Vijeće sada ima puno posla - objasni joj Bedingfield. - Tek je
nekoliko dana do kraljičine udaje. Članovima Vijeća toliko je toga na
brizi.
- Zar je španjolski kraljević stigao u Englesku? - znatiželjno upita
Elizabeta.
S jedne joj je strane bilo drago što je Marija napokon našla supruga, a
drugim, manje odanim dijelom svoje duše strahovala je da će Filip uskoro
s njezinom sestrom začeti nasljednika kop će Elizabeti oduzeti mjesto u
nasljednome redu. Nije znala kako će to podnijeti.
- Svaki ga dan očekuju - rečejoj sir Henry. - Možda je do sa da već i
stigao.
Vrijeme je i dalje prolazilo. Još uvijek bez odgovora. Elizabeta se
počinjala uzrujavati.
- Svi su otišli u Winchester na vjenčanje - obavijesti je Bedingfield. -
Vjerujem da ćete odgovor primiti kada se vrate u London.
- Nemojte mi reći da će Vijeće u Winchesteru sjediti besposleno! -
uzvrati Elizabeta. - Ili se zabavljaju pletenjem cvjetnih vjenčića za
djeveruše?
Ono što je stvarno željela bila je prilika za razgovor s Marijom, dok
kraljica bude još uvijek u euforičnu raspoloženju nakon sklapanja braka -
tako će možda biti nježnije sklona blagosti i samilosti. Ali, dvadeset peti
srpnja, nadnevak određen za kraljevsko vjenčanje, dođe i prođe, a ni
danima poslije nije bilo pisma od Vijeća.
 Tjeskoba je u Elizabeti izazivala mrgodnost i uvredljivost. Došla je
do uvjerenja da je Filip, španjolski katolik i poznati prijatelj strašne
inkvizicije, Mariji dodatno zatrovao dušu protiv nje. Što bi drugo i mogla
pomisliti?
Ode na misu. Već se dugo trudila redovito pribivati bogoslužju
nadajući se da će to dobro izgledati u kraljičinim očima, ali sada, kada je
kapelan poveo molitvu za kraljicu Mariju i kralja Filipa, nije mogla
natjerati usne da uobliče te riječi. Bedingfield je to vidio i izvijestio Vijeće
o njezinu propustu. Još jedna zamjerka protiv nje.

Marija je ležala u postelji promatrajući ljetnu mjesečinu kako struji

kroz otvoren prozor. Kraj nje je ravnomjerno disao Filip - njezin Filip,
njezin dragan, njezina radost. Ovaj brak sigurno znači mnogostruke
političke prednosti, ali njoj je osobno, privatno, donio više nego što je
ikada sanjala. Njezinje mladi, naočiti suprug bio sama ljubaznost, u
postelji i izvan nje, a njoj je poklanjao najobzirniju pažnju. Bioje nježan s
njome u prvoj bračnoj noći, beskrajno se strpljivo odnoseći prema njezinu
neiskustvu i djevojačkoj skromnosti. Bolje bila silna, ali ona ju je
podnijela s kraljevskom hrabrošću i sada je, nakon nekoliko tjedana,
otkrivala da joj je puno lakše izvršavati bračne dužnosti. Čak je počinjala
pomalo i uživati, iako to Filipu, dakako, nije mogla reći: nijedno od njih
dvoje nikada nije spominjalo ono što se među njima zbivalo u bračnoj
postelji. Njezina je uloga, koliko je shvaćala, bila da nepomično leži,
podnese njegovu pažnju i moli se za nasljednika. Prilično se dobro, činilo
joj se, snalazila u tome. Samo da zatrudni, a onda taj stalni trn u njezinu
oku, njezina sestra Elizabeta - ako joj je ona, dakako, uopće i bila sestra -
može lijepo otići dođavola.
Ležeći uz nju, Filip se pretvarao da spava. Molio se da osušena
usidjelica od njegove supruge uskoro ostane u blagoslovljenome stanju
tako da se može bez grizodušja držati podalje od njezine postelje, a možda
se, ako uspije za to pronaći izliku, na neko vrijeme i vrati u Španjolsku.
Mrzio je sve u Engleskoj, a znao je i da njega mrze. Što se tiče nevjeste,
učinio je sve što mu je otac savjetovao, ukazao joj svaku pažnju, iako je
morao zatvoriti oči i nevoljne slabine, kada je za to došao trenutak,
prisiljavati na napad na djevičansku tvrđavu: uspio je u tome razmišljajući
o svojoj prelijepoj ljubavnici u dalekome Madridu.
Pa, sada je to bilo obavljeno: naviknuo se na svoju bezazlenu,
ljubaznu i pokornu suprugu. Na kraju krajeva, u postelji su sve žene iste,
osim što je ova mislila kako je dolično ležati kruto i nepokretno dok se on
trsio obaviti svoju dužnost. Srećom, na engleskom je dvoru bilo mnogo
žena, a mnoge od njih bile su spremne... Nije mu dugo trebalo da odluta iz
bračne postelje. Ipak, većinom je noći provodio uz nju, trudeći se svim
silama napraviti nasljednika i gutajući svaku odbojnost. Ovaj je brak
možda sklopljen na nebu, bar što se tiče budućnosti Engleske crkve i
ostalih političkih razloga, ali cijena što je on osobno plaća ipak je krajnje
visoka. Da bude iskren, mislio je, trebat će mu Božja pomoć da ispije tu
čašu. Gospodine mili, preklinjem te, neka što prije zatrudni, žarko se
molio.

- Ponovno ću pisati Vijeću - izjavi Elizabeta u kolovozu, kada je

kraljica tek mjesec dana bila u braku.
- Pričekajte još malo - savjetovao joj je Bedingfield.
- Ne, čekanje mi je nepodnošljivo - prkosno će ona,
- Ne mogu vam to dopustiti - reče on.
- Krvi mi Božje! - plane ona. - Njihova bi se lordstva potajice
nasmijala kada bi se doznalo koliko ste savjesni! Preklinjem vas, molim
vas, pišite Vijeću umjesto mene. Zadužite njihove milosti da se kod
Njezina Veličanstva zauzmu za mene i razmotre moj nesretni slučaj jer na
svoj zahtjev nisam dobila povoljan odgovor kakvu sam se nadala.
- Dobro, pisat ću Vijeću - predajući se zastenje Bedingfield.
- A kada se već toga prihvaćate - reče Elizabeta kojoj se pri branost
brzo vraćala - zamolite ih da se kod kraljice iz čistoga sažaljenja zauzmu
kako bi razmotrila moje dugotrajno zatočeništvo... sada to traje već pet
mjeseci, znate... pa ili neka me da de optužiti zbog navodnoga zlodjela,
tako da mogu odgovarati za svoje postupke ili neka mi udijeli slobodu da
se pojavim pred njom. Vjerujte mi, sir Henry, ne bih to tražila kada ne bih
znala da sam pred Bogom čista od krivnje.
Sir Henry se sada već bio naviknuo na Elizabetine ekstravagantne
izjave, ali je, kao čestit čovjek, počinjao sumnjati da su one plod osujećene
nedužnosti, a ne opake drzovitosti. Jednostavno rečeno, želio je Elizabeti
da kraljicu uspije uvjeriti u svoju nedužnost jer se već bio dobrano umorio
od svojih odgovornosti i jedva je čekao riješiti se štićenice koja mu je
samo zadavala brige.
- Ako kraljica ne želi pristati vidjeti me - govorila je dalje Elizabeta -
onda tražim da se dopusti posjet izaslanstvu kraljičinih savjetnika, tako da
pred njima mogu braniti svoju nedužnost, a ne da mi se čini kako sam
posve lišena svakoga utočišta na ovome svijetu.
- Nadam se da ću sve to upamtiti - reče sir Henry mireći se sa
sudbinom. - Odmah ću im pisati.

Bio je gotovo rujan kada je Elizabeta primila odgovor, u vidu pisma

što ga je sama Marija poslala Bedingfieldu.
- Kraljica se napokon oglasila - obavijesti je sir Henry. - Prijam ne
dolazi u obzir. Jednostavno rečeno, smatra vaše pritužbe čudnovatima.
Shvatit ćete to, dakako, kako želite, ali kaže kako se ne morate bojati da
vas je zaboravila i da vaš slučaj stalno ima na umu.
- Znam kakvu igru igra - polako reče Elizabeta. - Čeka da zatrudni
prije odluke o tome što će učiniti sa mnom. Tada ću joj biti manja
prijetnja.
- Ne zaboravite da govorite o Njezinu Kraljevskom Veličanstvu -
prijekorno će sir Henry. - Morali biste pokazivati više poštovanja. Po
mojemu skromnom shvaćanju, ovo vam pismo donosi nadu i možda
nagovješćuje bolju budućnost.
- Voljela bih da mogu povjerovati u to - sumnjičavo reče Elizabeta. -
Znam samo da sam ovdje već beskonačno dugo zatvorena, bez vidljiva
svršetka i nade u slobodu. Jedino zadovoljstvo nalazim u knjigama, a
mnoge su mi od njih zabranjene. Sijevne očima na njega. - Možda bih
mogla dobiti primjerak poslanica svetoga Pavla, ako mi već ne dopuštate
čitati englesku Bibliju?
- Poslanice možete dobiti - objasni joj on - ali englesku Bibliju
nikada. Vlast sada protiv reformirane vjere nastupa oštrije nego ikada
prije. Ne samo da bi posjedovanje takve knjige bilo pogrešno nego bi bilo i
silno opasno. Na vašem bih mjestu, gospo, zaboravio da sam ikada
posjedovao takvo što.
Vjeran svojoj riječi, uskoro joj donese poslanice svetoga Pavla na
latinskome. Tojoj je štivo pružalo utjehu pa je mnoge sate provodila
prevodeći ih na razne jezike, potom bi odložila pero, pitajući se zašto to
uopće čini. Život joj se - pače, sama njezina mladost - uludo tratio: mogla
se zabavljati, živjeti ispunjenim životom, kao ukras dvorova i privlačna
mladoj gospodi. Umjesto toga, zazidana je u Woodstocku, zatvorena poput
svete Barbare u tornju.
Potištena, opet se okrene knjizi, tražeći od nje utjehu, pa nakon nekog
vremena na predlistu napiše: „Kolovoz. U mnogo navrata šećem ugodnim
poljima Svetoga pisma gdje berem dragocjeno bilje pojedinih izreka, tako
da, okusivši njihovu slast, manje uočavam gorčinu svojega bijednog
života.” Potom spusti glavu na ruke i od samosažaljenja zaplače vrućim
suzama.

- Velika vijest, gospo! - najavi sir Henry jednoga jutra krajem ruj na. -
Njezinoje Veličanstvo u blagoslovljenome stanju! Engleska će dobiti
nasljednika.
Elizabeta se zaprepasti. Ni na tren nije ozbiljno mislila da će Marija
zatrudnjeti. Bila je prestara, previše bolesna. Mislila je da joj je mjesto u
nasljednome redu sigurno, nedostižno, uzimala je to zdravo za gotovo i
jedva čekala dan kada će se, po Božjoj volji, okruniti za kraljicu i u ruke
uzeti dobrobit kraljevstva i naroda - jer ih je već shvaćala kao svoje. Ali, u
oba je slučaja bila u krivu. Zar nije i to bila Božja volja, ovaj obećani
nasljednik rođen iz kraljičina tijela? A ako Bog u svojoj milosti drži
primjerenim Mariji poslati sina, kakva budućnost čeka nju, Elizabetu?
Život u zatočeništvu ili pak pod stalnom sumnjom? Brak s nekim
pouzdanim plemenitašem ili neznatnim vladarom, a onda niz djece, svake
godine po jedno? Obje su je mogućnosti užasavale. Najednom je vrlo jasno
vidjela da će u budućnosti biti sigurna jedino ako zasjedne na prijestolje.
Unatoč svojemu strahu, izvana se pokazivala mirnom. Svjesno se
trudila ugoditi Mariji: redovito je išla na misu, prestala je zahtjevima
obasipati Vijeće pa je čak smanjila i prohtjeve čija je žrtva bio sir Henry.
- Predivna vijest - reče naglas. - Molit ću se Bogu da Njezinu
Veličanstvu udijeli siguran porod i zdrava sina.
- Amen - odvrati sir Henry kojega se dojmio njezin odgovor. - A meni
se čini, gospo, da će kraljica, kada dobije sina, milostivije gledati na vas.
- Kada dobije sina - uzdahne Elizabeta. - A to će biti tek za nekoliko
mjeseci!
- U svibnju, vjerujem - reče Bedingfield. - Nije to predugo. Ne
spomene joj još jedno moguće rješenje: činjenicu da Vijeće i Parlament
raspravljaju o raznim prihvatljivim stranim ženicima za nju. Prečesto su
takvi prijedlozi završavali ni na čemu pa nije imalo smisla uznemiravati
je.
Bližio se Božić. Sir Henry je naručio dobavu raznoraznih ukusnih
jela, služinčad je dobila dopuštenje da ulaznu kulu okite vijencima od
jelovih grana, ali Elizabeta se bojala da će sve to biti jadno u usporedbi sa
svečanim razdobljima u kojima je uživala u prošlosti. Kakve će zabave
prirediti? Čitanje poslanica svetoga Pavla? Na pomisao o ozbiljnome
Bedingfieldu koji odbacuje svako dostojanstvo i skakuće naokolo kao
Gospodar Bezakonja, gotovo se naglas nasmijala, iako je u srcu osjećala
gorčinu.
Ali, na božićno doba imala je pasti još gora sjenka. Samo nekoliko
dana prije Badnjaka dođe k njoj sir Henry, smrknuta lica.
- Gospođo, donosim vam vijest od presudne važnosti, a koja vam
može naškoditi ne budete li oprezni - reče joj.
Elizabeta odloži pero i zabrinuto ga pogleda, a drhtaj staroga straha
prođe joj niz kralježnicu.
 - Prošloga je mjeseca, kao što sam vam priopćio, kardinal Pole postao
nadbiskup od Canterburyja, a Engleska je ponovo primljena u okrilje
Rimske crkve - podsjeti je on. - Sada je Parlament obnovio zakon protiv
krivovjerja, što znači da se svi osumnjičeni kao krivovjerci mogu
podvrgnuti ispitivanju i, dokaže li im se krivnja, spaliti na lomači.
Elizabeta se namršti i lagano zadršće, a krv kao da joj se sledi u
žilama.
- Pa kraljica je na početku vladavine obećala snošljivost! - uzvikne,
zaboravljajući svoju odluku da će ostati mirna.
- Vremena su se promijenila - reče žalosno sir Henry. - Njezino se
Veličanstvo, dobro to znam, tada nadalo da će se njezini podanici od
vlastite volje vratiti katoličkoj vjeri. Mnogi su tako i postupili, ali je bilo i
puno onih koji nisu, nego su prosvjedovali protiv novih zakona i izazivali
nerede. Sada se kraljica nada sinu, Engleska se izmirila s Rimom, a ona i
kralj Filip žarko žele vidjeti kako se u ovom kraljevstvu uspostavlja prava
vjera. Gospo, ja pristajem uz tu vjeru, a pravi sam Englez, ali se bojim da
će se zbog toga novog zakona u našem kraljevstvu razmahati progoni
kakvi su već viđeni u Španjolskoj te da će se time i ovdje najaviti
uvođenje inkvizicije.
- Toga se točno i ja bojim - reče Elizabeta, zadivivši se što ona i sir
Henry bar jednom mogu biti jednodušni. - Vjerujte mi, ne bojim se za
sebe, ta zašto bih se bojala: izmirila sam se s rimskom vjerom i redovito
idem na misu? Ali bojim se za one kojima savjest ne dopušta prihvatiti tu
vjeru. Uostalom, tko i može zaviriti u ljudsku dušu? A kada već o tome
govorimo, postoji samo jedan Isus Krist. Sve je ostalo raspra oko sitnica.
- Sumnjam da bi se kraljica i kardinal Pole složili s vama, gospođo -
reče sir Henry. - Čak bi i takve riječi mogli protumačiti kao krivovjerje.
Ali, ne brinite se, neću ih nikome ponoviti. Vidio sam da vjerno pribivate
misi.
- Lakše mi je što to čujem - reče mu Elizabeta progutavši strah.
- Samo vas želim upozoriti na to da svoje mišljenje o pitanjima vjere
zadržite za sebe - nastavi sir Henry. - Znam da ste većinom odgajani u
reformiranoj vjeri pa sam se bojao da biste, iz navike ili iz običaja, mogli
slučajno pokazati kakvu povezanost s time, što bi se moglo pogrešno
shvatiti... ako bi doprlo do pogrešnih ušiju.
- Zahvaljujem vam na brizi za moju sigurnost - sa zahvalnošću mu
odvrati Elizabeta, ali onda ne uspije odoljeti: - Ovaj će mi put to dobro
doći!
Čak se i sir Henry morao osmjehnuti na to.
 17. 1555.

Spaljivanja su počela - šaptala je Blanche Parry, zabrinuta izraza lica. -

Čula sam kada je sir Henry pričao o čovjeku koji je spaljen u Smithfieldu,
a ubrzo nakon toga u Gloucesteru je na lomači završio biskup Hooper.
Zvučalo je kao da je strašno patio... nisam mogla ni slušati. Ob, gospo,
kako itko može učiniti nešto tako okrutno drugome ljudskom biću?
Elizabeta reče Blanche da sjedne pokraj nje na klupicu i uhvati je za
ruke.
Čine to kako bi tim nesretnim jadnicima omogućili da još na ovome
svijetu okuse paklenu vatru, misleći kako će ih to u posljednjem trenu
natjerati da se odreknu zablude i tako spase dušu - objasni joj ozbiljno. -
Ne misle da su okrutni, misle da to čine u dobroj namjeri. Što je kratko
vrijeme u ovozemaljskoj vatri prema vječnosti provedenoj u ognju
paklenom? To je njihova logika. Ipak, čini mi se da oni koji to naređuju, a
neću spominjati imena, zaboravljaju na milosrđe. Do tih je okrutnosti
zapravo doveo ovaj novi savez sa Španjolskom.
- Ne razumijem ja takve stvari - tužno će Blanche. - Znam samo da ne
mogu izbaciti iz glave ono što sam maloprije čula. Bilo je užasno!
- Poštedite me pojedinosti - brzo reče Elizabeta. I te kako ih dobro
mogu zamisliti.

Odjeci javnoga ogorčenja protiv spaljivanja uskoro stigoše i do

Woodstocka.
- Puk je srdit - reče sir Henry. - Bilo je još nepotvrđenih prosvjeda i
buntovnih napisa protiv kraljice i Vijeća. Mnogi su počinitelji uhvaćeni i
izloženi na sramnome stupu.
 Zemlja je izvan gradova bila u previranju, a sve je veći broj ljudi
završavao na lomaćci pa su se vijesti i glasine brzo pronosili. Između
ostaloga, i užasne priče o patnjama protestantskih mučenika, kako su ih
sada nazivali.
- Nema sumnje da su mnogi od njih glupi, neuki ljudi - rećce sir
Henry svojoj zatočenici dok su zajedno sjedili za objedom. – Jedan nije
umio izmoliti Očenaš, drugi nije znao navesti sve sakramente ili sam bar
tako čuo.
- Treba ih obrazovati, a ne progoniti reče Elizabeta. - Zar nitko nije ni
pomislio na to da ih o svemu pouči?
- Biskupi i kraljičini službenici revni su u vršenju dužnosti i žele da
se to vidi - objasni joj on. - Ne postavljaju previše pitanja. Dogodio se i
jedan grozan slučaj u Guernseyju... radije vam to ne bih ni ispričao.
- Ispričajte mi - zapovjedi Elizabeta. Morala je to čuti. Unaprijed
upozoren vrijedi za dvojicu, pogotovo jer su mnogi ljudi znali za njezino
nekada otvoreno priklanjanje protestantizmu, a nedvojbeno ima i mnogih
koji predmnijevaju ne koju stranu još uvijek pretežu njezina istinska
uvjerenja.
- Neka žena - stade pripovijedati sir Henry - svaki je čas očekivala
dijete. Trudovi su joj već počeli kada su je lancem privezali na lomaču, a
dijete se rodilo baš kada su liznuli plamenovi. Krvnik ga je bacio natrag u
vatru.
Oh, Bože moj - reče Elizabeta. Iza njezinih leđa Blanche, koja je
posluživala za stolom, priguši užasnut jecaj.
- Svežnjevi pruća često su vlažni - nemilosrdno je nastavljao sir
Henry - pa lomača sporije gori. Daleko od toga da osuđuje kažnjene
nesretnike, svjetina se buni u njihovo ime i ljudi čine sve što mogu kako bi
osokolili krivovjerce i pomogli im. To odlazi toliko daleko da je Vijeće
odredilo dodatne stražare pri svakome smaknuću kako se to ne bi
ponavljalo.
- Čini mi se kako spaljivanja samo potiču krivovjerje umjesto da ga
suzbiju - primijeti Elizabeta. - Neki bi mogli zaključiti da za reformiranu
vjeru sigurno vrijedi umrijeti.
- Čuo sam glasine... - reče sir Henry povjerljivo - iako je drugo
pitanje koliko se možemo oslanjati na mjesna govorkanja jer se te priče,
dok dođu do nas, često napuhuju... da se i biskup Gardiner užasnuo nad
razmjerima tih progona pa je pozvao kraljicu da primijeni blaži vid
kažnjavanja, ali ona ne pristaje. A možda to i nije istina.
A možda i jest, pomisli Elizabeta, prisjećajući se fanatičnoga sjaja u
sestrinim očima kad god bi Marija progovorila o vjeri, spominjući se
njezina jednoumlja. Ipak, sigurno je utjecaj kralja Filipa, njezina supruga,
djelomice odgovoran za sva ova spaljivanja. Kao da kraljica ropski sluša
njegove upute ili je njime opijena. Zar je toliko izgubila razum da je
spremna izgubiti ljubav svojega naroda, a to je, znala je Elizabeta, nešto
najdragocjenije što vladar može imati?

Kasnije te večeri, nakon što je sir Henry otišao, a sa stola odneseno

posude, Blanche se vrati pomoći Elizabeti da se pripremi za odlazak u
postelju.
- Nisam vam ovo prije mogla reći, gospo - reče joj ona - ali kada sam
danas išla u selo, stražar je poželio skoknuti na piće Kod Bika pa sam
tamo, kada je izišao pomokriti se, brzo razmijenila nekoliko riječi s
gospodarom Parryjem. Rekao mi je da vam kažem kako se sada cijelom
zemljom širi mržnja prema kraljici, kako se mnogi mole za loš završetak
njezine trudnoće i kako ljudi na vas gledaju, gospo, kao na izbaviteljicu.
Elizabeta se osjeti duboko ganutom i polaskanom: ukaže joj se tračak
nade u to da će se ljubav puka, koju joj je Marija bila nakratko oduzela,
opet okrenuti k njoj i nekako joj donijeti spas, unatoč očekivanome
rođenju katoličkoga nasljednika. Ali brzo prevlada njezin prirodni oprez.
- To nije bio mudar razgovor - reče prijekorno. - Nadam te da vas
nitko nije čuo.
- Oh, nije, gospo - uvjeri je Blanche. - Bili smo sami na trijemu.
Gospodar Parry je pošao za mnom dok sam čekala stražara.
- Onda dobro - reče Elizabeta. - Kada bi se takvo što otvoreno
ponovilo, svi bismo zbog toga stradali. Znam da se mogu osloniti na vas
da ćete držati jezik za zubima.
- Obećavam da hoću - reče Blanche uzimajući u ruku četku za kosu.

- Moj dragi gospodaru i supruže - nježno reče Marija, nezgrapno

ustajući sa stolca kada Filip ude u njezinu odaju. - Zadovoljstvo mi je
vidjeti vas ovdje.
Kralj se nakloni, pomislivši kako mu supruga izgleda blijedo i
ispijeno: nedvojbeno pati zbog tegoba koje donosi trudnoća i potresena je
bukom koja se diže zbog spaljivanja.
- Nadam se da vas nalazim u dobru zdravlju, gospođo - reče,
uhvativšijoj ruku da je poljubi.
- Još i boljemu kada vas vidim, moj gospodaru - odgovori mu ona, s
obožavanjem ga promatrajući.
- Došao sam vam priopćiti odluku koju sam donio - reče on.
- Odluku? - uzrujano odvrati Marija.
Ovo je podsjeti koliko ju je strahovito potreslo kada joj je Filip prvi
put spomenuo svoje namjere da napusti Englesku i pođe u Holandiju boriti
se protiv Francuza, sada kada je ostala trudna. Koliko ga je samo
preklinjala i zalagala se za to da ne ide. Pogled na nju dok se tako
ponižava u njemu je izazivao samo gađenje, ni na koji način ne dotaknuvši
njegovo hladno srce. Ono što ga je navelo da se predomisli bio je strah što
ga je izrazilo Vijeće, strah da će bez njega kraljica svisnuti i umrijeti.
- Odlučio sam ostati u Engleskoj sve dok se naš sin ne rodi - objasni
on.
- Oh, to je radosna vijest! - uzvikne Marija blistavih očiju. I ne znate
koliku mi utjehu donosi vaša prisutnost. Učinili ste me najsretnijom
ženom na svijetu!
Filip otrpje njezin zahvalni, pretjerani zagrljaj, a onda se oslobodi i
sjede u stolac na suprotnoj strani ognjišta.
- Htio sam razgovarati s vama o vašoj sestri i Courtenayju - reče. -
Ova posljednja francuska spletka da se njih dvoje vjenčaju... zabrinula me,
iako ne bi mogla uspjeti. U ovome kraljevstvu neće biti mira dok god se ne
riješi pitanje ovo dvoje pobunjenika.
- Što da učinim? - upita Marija, nerado se upuštajući u državna
pitanja umjesto da s Filipom razgovara o ljubavi.
- Pošaljite ih u progonstvo, i to nekamo gdje mogu biti pod nadzorom
- reče Filip. - Pošaljite Elizabetu u Bruxelles, gdje uhode mojega oca
mogu paziti na nju, a Courtenayja u Rim, gdje se možemo osloniti na
budnost Njegove Svetosti.
- Svida mi se taj prijedlog - reče Marija zamišljeno. - Ali prognati
Elizabetu sada, u ovako osjetljivom trenutku, moglo bi izazvati još jednu
pobunu. Moji uhode izvješćuju o nezadovoljstvu u cijeloj zemlji.
Čelo joj se nabora. Čula je o ustanku u Elizabetinu korist, čula i žalila
zbog toga, ali se sa stvarnošću morala suočiti.
- Gardiner želi da joj oduzmete pravo na nasljeđivanje - reče Filip -
ali objasnio sam mu da bi, u tom slučaju, kada bi kakva kobna nezgoda
snašla Vaše Veličanstvo, francuski kralj podupro zahtjev svoje snahe,
škotske kraljice, a posljednje što želim vidjeti jest Engleska pod
francuskom upravom. Moj otac ija izgubili bismo sve prednosti koje smo
stekli ovim brakom.
- Da ja umrem, izbio bi građanski rat, u to nema sumnje - turobno
reče Marija. - Krivovjerci bi stali na stranu gospe Elizabete. Jedini je lijek
udati je za katoličkoga vladara vjerna Vašoj Milosti. Bilo je govora o
vojvodi od Savoje.
- Postojan kao stijena i odličan izbor - zamišljeno odvrati Filip,
čupkajući zlatnu bradicu. - Ali, prije nego što se donese ikakva odluka,
htio bih upoznati vašu sestru. Moram priznati, znatiželjan sam upoznati
ženu koja je predmetom tolikih prijepora.
- Upoznati Elizabetu? - smućeno ponovi Marija.
Nije mogla podnijeti pomisao na to da će Filip njezin bljedunjavi
izgled imati prilike usporediti s mladošću i krepkošću njezine sestre:
mogla je zamisliti Elizabetu kako svoje smicalice primjenjuje na Filipu - o
njegovoj je slabosti prema privlačnim ženama, na svoju žalost, već bila i
previše čula - a njega kako priklanja uho njezinoj stvari.
- Ne - reče, nagonski i naglo, tako da je on u čudu pogleda.
- Zašto ne? - upita Filip. - Nećemo donositi nikakvu odluku o njezinoj
budućnosti sve do vašega porođaja, ali mi se čini da bi je trebalo vratiti na
dvor, tako da je do tada mogu držati na oku.
A, mislio je u sebi, bilo bi mudro uspostaviti dobar odnos s
Elizabetom za slučaj da možda jednom postane kraljica. Njezina će se
zahvalnost zbog toga što ju je izbavio iz zatočenja sigurno pokazati
dobrom osnovom za takvu vezu.
- Ne želim je ovdje - reče Marija, sve se više uznemirujući. - Donosi
nevolje gdje god dođe.
- Prema riječima njezina tamničara, njezino je ponašanje u posljednje
vrijeme besprijekorno - podsjeti je Filip. - Redovito ide na misu i ponaša
se kao dobra katolkinja. Uz sina koji će nam se uskoro roditi, ona vam
sada ne može značiti nikakvu prijetnju, gospođo.
- Njezino obraćenje ima točno određenu svrhu - Marija će
podrugljivo. - Ne vjerujem da je i časak bilo iskreno.
Filip je pak mislio da bi, čak i kao prikrivena protestantkinja,
Elizabeta uvijek bila prihvatljivija od škotske kraljice Marije.
- Bedingfieldova izvješća govore drukčije - reče naglas. - Dajte, neka
dođe na dvor. Potrudit ću se da ne dobije mogućnost za stvaranje nevolja.
Vi se nećete morati suviše zabrinjavati oko nje.
- Dobro - nevoljko pristane Marija, osjećajući težinu u srcu. Sve su
njezine slutnje vrištale da će joj Elizabetin povratak donijeti samo nevolje,
ali Filipu nije mogla ništa odbiti.
- A Courtenay će otići u progonstvo - odluči Filip, kratko pogledom
zatraživši njezin pristanak.
- Da - suglasi se ona, naslonivši glavu na naslon stolca i sklopivši oči.
Neka se Filip pozabavi svime time. U pravuje: ona se ne treba
zamarati takvim stvarima. Ali Elizabeta ponovno na dvoru? Tu pomisao
nije mogla podnijeti.
Opet je bio travanj i pupoljci su se zelenjeli na drveću. Elizabeta je
sada, zatvorena u Woodstocku, već bila provela gotovo godinu dana i
dolazak proljeća izazivao je u njoj strašan nemir. Bolno je čeznula za
slobodom, za odlaskom s tog odvratnog mjesta. A onda su joj, posve
nenadano, molitve uslišane.
- Od kraljice sam dobio zapovijed da Vašu Visost otpratim na dvor -
priopći joj Bedingfield.
Elizabeta oduševljeno cikne, od radosti pljesnuvši rukama.
- Napokon! Napokon! - vikne. - Za to sam preklinjala Boga. Onda
primijeti sir Henryjevo lice koje je i dalje bilo ozbiljno. - I dalje ćete biti
pod stražom, gospođo - upozori je.
- Nije važno - zapjevuši ona, sve odvažnije. - Naposljetku ću dobiti
priliku da dokažem svoju nevinost, jednom i zauvijek!
Jedva je primjećivala snažan vjetar od kojega se nosiljka opasno
njihala kada su, ostavljajući Woodstock za sobom, krenuli prema Londonu.
Bila je presretna što se vratila u svijet, što diše drukčiji zrak. Silno je
uživala gledajući kuće, sela i ljude, boje proljetnoga cvijeća, mladu janjad
na ispaši u poljima.
Ali onda udari vjetra toliko podivljaše da čak i Elizabetu uhvati strah.
Nije mogla podnositi žestoko lepršanje zastora na nosiljci pa ih je svezala,
no sada je morala trpjeti zapuhe vjetra po licu.
- Zar se ne možemo skloniti na nekom vlastelinstvu?! - dovikne ona
Bedingfieldu koji se borio sa svojim konjem sprječavajući ga da se
propne.
- Ne, gospođo! - vikne on. - Dobio sam zapovijed da se zaustavljamo
samo na unaprijed određenim mjestima. Moramo dalje bez obzira na sve.
Nagli nalet vjetra otpuhne kroz prozor Elizabetinu kapicu, ostavivši
joj kosu da leprša jer su joj usput popadale i ukosnice, jedan od konjušara
joj donese kapicu, ali joj je u nosiljci bilo nemoguće urediti se pa se
povorka nakratko zaustavi te Elizabeta iskoči iz nosiljke, čučne iza živice
u zaklon, žurno splete i podigne kosu, a kapicu ponovno učvrsti
ukosnicama.
- Vjerojatno izgledam kao strašilo! - bjesnjela je vrativši se u
nosiljku. - Što bi kraljica pomislila da me sada može vidjeti? Ozbiljno, sir
Henry, mogli biste se bolje brinuti o meni i pronaći nam pristojan zaklon
od ove oluje!
- Zapovijed je zapovijed, gospođo - snuždeno ponovi on.
Glas o njezinu dolasku išao je pred Elizabetom, a ljudi su, baš kao i
prije godinu dana, prkoseći vjetru, hrlili prema cesti da je pozdrave i kliču
joj. Posljednjega jutra, kada su u Colnbrooku izlazili iz George Inna,
razveseli se vidjevši veliku družinu tamošnjih plemenitaša i zakupnika
kako stoje čekajući da je vojnički pozdrave. Htjela je prići pozdraviti se s
njima i izraziti im zahvalnost, ali je sir Henry požuri da se popne u
nosiljku i natjera je spustiti zastore.
Malo-pomalo, približavali su se Hampton Courtu. Elizabeta je bila
oduševljena ponovno ugledavši poznati dvorac od crvene opeke kako se
veličanstveno uzdiže na obalama Temze. Kako li je samo čeznula za time
da se vrati na dvor, a sada je uistinu tu, spremna još jednom zauzeti pravo
mjesto u svijetu.
Mislila je da će kroz unutarnje dvorište proći do velikoga svečanog
stubišta što vode u kraljevske odaje pa se zbuni otkrivši da ih usmjeravaju
na ulaz u stražnjem dijelu dvorca. Straža razmakne koplja, a nju provedoše
kroz vrata nadsvođena lukom pa uz zavojite stube do kraljevskih odaja.
Ondje je lord komornik čekao njezin dolazak. Nakloni joj se i objasni
da su joj dodijeljene odaje blizu odaja kralja Filipa i kardinala Polea.
- Služinčad koju ste doveli sa sobom može ostati s vama, gospođo -
objasni - ali vi niste slobodni napuštati ove odaje sve dok se ne dozna
kraljičina volja.
To je bilo očito i po tome što su pred vratima stajala dvojica stražara
s helebardama.
Elizabeta se okrene prema sir Henryju koji je čekao malo dalje i čija
je odgovornost za nju sada bila pri kraju.
 - Zbogom, tamničaru moj - vragolasto mu reče. - Ništa vam ne
zamjeram. Obavljali ste samo svoju dužnost. Ne sumnjam da vam je drago
što ste se riješili te odgovornosti.
- Svemogući Bog zna da je ovo najradosnija vijest koju sam ikada čuo
- sa žarom će on. - Vjerujte mi, želim vam svako dobro, gospođo.
Elizabeta se sagne prema njemu i šapne mu na uho. - Ako ikada
budem imala vlast dati i oštro čuvati kakva zatvorenika, sir Henry, poslat
ću po vas!
Zlobno mu se nasmiješi promatrajući ga kako odlazi s iskrenim
olakšanjem, i to nedvojbeno prema dvorani Krunskoga vijeća.
Onda se okrene i pođe u svoje odaje pa se ugodno iznenadi otkrivši da
će uživati u popriličnoj raskoši.
Blanche, kojoj je bilo dopušteno po volji dolaziti i odlaziti, uskoro
uništi svaku Elizabetinu nadu da će imati prilike založiti se kod Marije za
svoj slučaj.
- Kraljica se povukla u svoje odaje u očekivanju porođaja, gospo -
priopći ona nezadovoljnoj gospodarici.
- Zašto sam onda ja ovdje? upita Elizabeta. - Sigurno me upravo
kraljica željela ispitati. Da je posrijedi bilo Vijeće, poslali bi izaslanstvo.
Sutradan popodne doista stigne izaslanstvo, na njezino veliko
iznenađenje i zabrinutost.
- Gospođo - uz naklon reče biskup Gardiner kraljica se povukla u
svoju ložnicu pa vas sada ne može primiti, ali uvjerena je da joj imate
puno toga priznati. Ako želite prijam, morate najprije sve reći nama.
Uvjeravam vas da će, ako priznate, Njezino Veličanstvo dobro postupati s
vama. - Starac iznenada pade na koljena. - Molim vas, pokorite se kraljici!
Ovome se Elizabeta nije nadala. Bila se vratila u silnoj nadi da će se
uspješno sastati sa sestrom. Zar je još uvijek osumnjičena za veleizdaju?
Zar je njezin povratak na dvor doista samo uvod u još jedan odlazak u
mračni zagrljaj Towera? To je nezamislivo. Mora ostati jaka i ne pokazati
nikakav strah.
 - Nedužna sam i stoga nemam što priznati - čvrsto izjavi. - Bolje mi
je ležati u tamnici zbog istine nego boraviti izvan zemlje uz sumnje moje
vladarice. Popustim li, priznat ću da sam zgriješila prema Njezinu
Veličanstvu, što nikada nisam učinila, a kraljica i kralj poslije toga steći će
loše mišljenje o meni.
Uspravi se, ogorčena i ponosna. Lordovi stadoše mrmljati između
sebe, pazeći da je dodatno ne razbjesne.
- Prenijet ću vaše riječi Njezinu Veličanstvu - reče Gardiner podigavši
se na noge.

- Kažem vam, gospođo - reče biskup - nije vjerojatno da ćemo išta

više postići kod gospe Elizabete.
Marija je počivala na postelji, ruku prekriženih na golemome
okruglom trbuhu: sada se namršti i pokuša uspraviti. Družbenice joj žurno
priskoče u pomoć.
Čudim se da tako tvrdokorno ustraje u tvrdnji o svojoj nedužnosti -
reče ogorčeno. - Ali, ne smije biti puštena na slobodu dok ne prizna istinu.
Ostat će ovdje u kućnom pritvoru.
Kralj Filip, koji je do tada stajao pokraj prozora gledajući u vrt, priđe
njezinoj postelji.
- Pustite mene da razgovaram s njom - reče. - Silno bih je volio
upoznati.
- Od toga ne bi bilo koristi, gospodaru - ljubomorno će Marija.
- Svejedno, ustrajem na tome - reče on nepopustljivo.
- O tome ja odlučujem - zamuca ona. - Ja sam kraljica, a ona je moja
sestra.
- A ja sam vam muž - prkosno reče Filip. - I ja to naređujem. Modre
su mu oči bile ledene, lijepe, ali hladne.
- Dobro - popusti Marija, iako nevoljko. - Vidim da vas ne mogu
odgovoriti.
 - Moje najbolje ruho, Blanche - zapovjedi Elizabeta. - Tako je rekao
lord komornik. Kraljica mi zapovijeda da odjenem najbolje ruho i
pripremim se za kraljev dolazak. A i ja bih htjela izgledati najbolje što
mogu jer puno toga ovisi o ovom sastanku.
Filip je oženjen njezinom sestrom, ali je, znala je to, i iskusan i naočit
dvadesetosmogodišnji muškarac pa mora da je ne samo znatiželjan u
njezinu pogledu nego, ako glasine govore istinu, i osjetljiv na ženske
draži. Mora se prikladno odjenuti i pokazati mu se u svojemu
najčarobnijem izdanju...
Malo je opreme imala sa sobom - velik dio njezine odjeće ostao je u
Ashridgeu - ali bila je ponijela jednu svečanu haljinu, spremivši je u nadi
da će je jednoga dana imati prilike nositi. Bila je od bijeloga damasta
izvezena biserjem te nisko i četvrtasto izrezana oko vrata, a široko krojena
u ramenima: u njoj su joj se male grudi i tanak struk isticali do
savršenstva. Crvenu će kosu nositi raspuštenu, kao kraljevska djevica.
Tako urešena, kada se kasno navečer otvoriše vrata i bi najavljen
kraljev dolazak, ona se klecnuvši spusti u najdublji mogući naklon. Dobro
građen smeđokos muškarac šiljate zlatne bradice stupi u sobu. Bio je puno
niži nego što je očekivala, imao je glasovitu isturenu habsburgovsku donju
čeljust, oči su mu bile hladne, ali svejedno ju je pristojno pozdravio i sam
joj pomogao pridići se. Elizabeta mu se nasmiješi i u tom se trenutku u
onim hladnim očima zapali vatra pa je on s odobravanjem pogleda,
odmjeravajući je od glave do pete.
Bili su kralj i kraljevna, ali u tom su trenutku oboje bili svjesni da su
prije svega mladi muškarac i djevojka što su se našli nasamo. Elizabeta je
tako dugo bila lišena muškoga divljenja da je i nehotice odgovorila na
udivljenu kraljevu pozornost. Srh požude što joj je prostrujao slabinama
bio je jednako neočekivan koliko i divan. Trudila se, međutim, izvana
ostati mirnom pa je čedno pognula glavu tako da joj Filip ne može vidjeti
trijumfu očima i rumenilo na licu.
- Dakle, vi ste gospa koja je prouzročila svu ovu pomutnju - uz jak
naglasak reče on na latinskome.
 - To mi nikada nije bila namjera, Vaše Veličanstvo - istim mu jezikom
rječito i tečno odvrati ona. - Uvjeravam vas, riječ je tek o grdnoj kleveti iz
usta mojih neprijatelja. Nedužna sam u pogledu svega što se iznosi protiv
mene.
On je stajao bez riječi, pomno je promatrajući. Ona se usudi na čas
zirnuti ispod trepavica, a potom se, uvidjevši da njezine riječi zahtijevaju
dramatičnu potvrdu, baci pred njim na koljena, pazeći da se dovoljno
nagne naprijed te grudi uokvirene niskim vratnim izrezom izloži njegovu
pogledu onoliko koliko je bilo pristojno.
- Bog mi je svjedok, nikada nisam ni na koji način kanila naškoditi
svojoj sestri i kraljici! - uzvikne odmahnuvši glavom tako da joj
plamenocrveni pramenovi zalelujaše na ramenima. Ali, nitko mi ne
vjeruje, a već dulje od godine dana živim u groznoj spoznaji da svi misle
loše o meni, a to je toliko nepravedno.
Suze koje su sada navirale bile su prave, ali ona ih obuzda. Nijedan se
muškarac ne osjeća ugodno uz uplakanu ženu, iako nagovještaj jada može
raznježiti i najtvrđe srce.
Gledajući u nju i diveći se razlici između njezine sestre i nje, Filip je
shvaćao zašto Marija nije željela da se on susretne s Elizabetom. Mlada
žena što je klečala pred njim bila je vitka i privlačna te je, ako zbog
mršava lica i kukasta nosa i nije bila konvencionalno lijepa, odisala
neopisivom primamljivošću što je u njemu pobuđivala najerotičnije misli.
Kako bi samo izgledalo odvesti ovu djevojku u postelju i činiti s njome
sve što mu je šaptala njegova mašta? Sigurno nimalo nalik na tešku muku
koju je morao trpjeti na bračnom ležaju!
Je li doista tako nedužna kao što tvrdi? Nije to znao, a više mu,
iskreno, i nije bilo stalo do toga, nego je, ako ništa drugo, želio njezino
prijateljstvo.
- Vjerujem vam, kraljevno - reče naposljetku. - Nemojte se više
žalostiti.
Snažnim je rukama najednom uhvati za podlaktice i podigne je na
noge. Na njezino veliko olakšanje i u pravi čas: čuvši njegove riječi,
morala je povjerovati da će sve biti dobro pa je osjetila vrtoglavicu.
Lagano se zanjihavši, zamalo izgubi ravnotežu, a potom se uspravi i
ljupko mu pade na grudi.
Između njih odmah prostruji drhtaj, drhtaj što ga je već jednom, prije
tolikih godina, upoznala s admiralom. Osjećaj prepoznavanja, osjećaj da
se iznutra topi, osjećaj žudnje potaknut tjelesnom blizinom - osjećaj
kojemu nijedan drugi ne nalikuje. U tome se trenu osjećala ponovno
živom, veličanstveno živom i željenom.
Ipak, odmakne se od njega. On je bio kralj i oženjen njezinom
sestrom. Nije dolazilo u obzir da se između njih dvoje ikada išta dogodi, a
racionalni dio uma govorio joj je da joj treba biti drago zbog toga.
Tijekom dugotrajne odvojenosti od svijeta bila je otkrila da je za nju
najvažnija u životu sloboda: sloboda dolaziti i odlaziti po miloj volji,
donositi vlastite odluke, a ne stalno se podvrgavati tuđoj volji. Takve
slobode nema u braku, zapravo, ni u kakvoj bliskoj vezi sa suprotnim
spolom. Bolje se zadovoljiti slatkim, nesmotrenim užitkom u očijukanju i
udvaranju nego se obvezati bilo kojem muškarcu. Voljela je da joj se dive,
da je žele, da je snube - ali, nikada nije htjela biti osvojena.
- Oprostite mi, gospodine - ispriča se ustuknuvši.
- Volio bih se s vama sprijateljiti - reče on.
- Vaše mi Veličanstvo iskazuje preveliku ljubaznost - odgovori ona. -
Oprostite mi što sam smućena. Ovih dana nisam navikla da me itko sluša i
poštuje.
- Jednoga dana, nadam se, možda ćete imati priliku uzvratiti mi
sličnim prijateljstvom - reče tiho Filip, a napetost u njegovu glasu reče joj
da time ne misli samo na politiku.
- Ako ikada budem mogla biti na usluzi Vašoj Visosti, neću oklijevati
- odgovori Elizabeta i ponovo se nisko nakloni, osjećajući da je povukla
dobar potez pridobivši za sebe Filipa.
 Kraljičino je dijete sada moglo svakoga trena doći na svijet.
Početkom svibnja, bili su rekli liječnici, ali kada je bez ikakva predznaka
porođaja stigla sredina svibnja, počeli su čupkati bradu i rekli da su nešto
pogrešno izračunali te da će dijete sigurno doći kasnije nego što se
očekivalo.
Marija je ostajala strogo odvojena od svijeta, a u drugom dijelu
palače i Elizabeta se morala ograničiti na svoje odaje jer je još uvijek bila
pod stražom. Međutim, koliko god bila usamljena, mogla je osjetiti
pritajenu napetost što je strujala Hampton Courtom. Zahvaljujući Blanche
koja je pohlepno pratila govorkanja, znala je sve o tome kako strani
poklisari čekaju na vijest o djetetovu rođenju da o tome obavijeste svoju
vladu, kako dvorani sklapaju oklade o tome kojega će spola biti dijete i
nagađaju o tome zašto se kraljica toliko zbunila u nadnevcima te o tome
kako kralj jedva čeka da mu se sin rodi živ i zdrav pa da pođe u rat. Njemu
se svaki sat odgode činio kao tisuću godina.
Ali, dani su prelazili u tjedne i već je blizu bio lipanj. Promatrajući
suprugu, Filip je bio siguran da joj se trbuh smanjio pa ga obuze strašna
sumnja koju se nije usuđivao izrećijer je Marija sada već bila zapala u
takvu potištenost da je svu silu provodila sklupčana na jastucima na podu i
koljena privučenih do brade, jednostavno zureći u zid. Pitao se kako žena u
tako visokoj trudnoći uopće može zauzeti takav položaj, ali svoje je
strahove zadržavao za sebe. Počinjao je dvojiti u sretan ishod trudnoće i
čak nagađati kako mu supruga uopće i nije trudna, nego pati od neke
ženske boljetice. U tom bi slučaju od presudne važnosti bilo da se njezino
razmimoilaženje sa sestrom Elizabeta odmah izgladi, a da pri tome upravo
on bude zaslužan za pomirenje između njih dviju i Elizabetin povratak na
odgovarajuće mjesto u nasljednom redu.
Ipak, s Marijom se moralo postupati oprezno. Nije joj se smjelo
dopustiti ni da nasluti kako nešto nije u redu.
- Zašto ne biste poslali po Elizabetu? - nježno joj reče. - Uvjeravam
vas da su vaši strahovi u vezi s njome neutemeljeni i da vam ona želi samo
dobro. Neka opet bude u vašoj milosti. Ovom bi vam prilikom mogla biti
potpora, a njezino bi vam društvo moglo olakšati ovo mučno iščekivanje.
 Elizabetino je društvo bilo posljednja stvar koju bi Marija poželjela u
tom trenutku i pretpostavljala je da se Elizabeta poslužila smicalicama
kako bi kod Filipa stvorila ovako sjajno mišljenje o njoj, ali bilo joj je
stalo do toga da mu ugodi jer je znala da će - na njezinu preveliku žalost -
otići od nje odmah nakon ovoga zakasnjelog porođaja, a htjela je biti
sigurna da će imati razloga vratitijoj se.
- Ako je vama tako po volji, supruže moj, poslat ću po nju - pristane,
obuzdavajući zebnju.
- Dat ću da je pozovu - reče Filip uz jedan od svojih rijetkih osmijeha.
Elizabeta se zapanji i uplaši kada se u deset sati te večeri otvoriše
vrata njezinih odaja i na njima se pojavi Susan Clarencieux, Marijina
glavna dvorska dama. Što bi ovo moglo značiti, zapita se. Je li se kraljica
porodila pa je Clarencieuxova, koja njoj nikada nije bila prijateljica, došla
ovamo priopćiti joj to i naslađivati se zbog njezina pada?
- Došla sam po vas da vas otpratim do odaja Njezina Veličanstva -
hladno reče Clarencieuxova. - Želi vas vidjeti i od vas osobno čuti neke
odgovore.
Elizabeta problijedi. Filipovo je uvjeravanje, znači, bilo preuranjeno.
Marija je još uvijek sumnjiči. Mora se uspješno i dovoljno opravdati,
koliko god za to bila nepripravljena, inače bi današnja noć mogla završiti
loše za nju.
Sva uzdrhtala, okrene se Blanche Parry.
- Molite se za mene promrmlja - jer uistinu ne znam hoću li vas ikada
ponovno vidjeti.
Sva shrvana, Blanche se suznim očima zagleda u nju. Dvorska dama
žustro progovori.
- Nemate se čega bojati, u to sam sigurna. Kraljica je sklona
milostivosti. Predlažem vam da se za ovaj prijam odjenete u svoje najbolje
ruho.
Kada se Elizabeta spremila - od zavodljive je bijele haljine odustala
za ljubav druge, od grimizna baršuna i visoka ovratnika - Clarencieuxova
je, podigavši baklju uvis, niza stube i kroz vrt obasjan mjesečinom povede
do kraljičinih odaja. Ondje se uputiše u kraljičinu primaću odaju, a kada ih
pripustiše unutra, nađoše Mariju kako sjedi na svečanome stolcu, potpuno
sama i prosijede crvene kose raspuštene po ramenima. Na sebi je imala
široku haljinu ispod koje sejedva nazirao nabrekao trbuh, izgledala je
starije i vrlo iscrpljeno, a zbog dviju duboko urezanih bora kutovi usana
spuštali su joj se nadolje.
Bez osmijeha, pruži Elizabeti ruku na poljubac, ali ona se, svladana
ganućem što se napokon našla u Marijinoj blizini i vidjevši sestru u
ovakvu stanju, baci na koljena, neobuzdano plačući. Ovo je bila ona
Marija koja joj je u djetinjstvu bila poput druge majke, ovo je bila njezina
kraljica kojoj duguje pokornost i vjernost, a čiji su um otrovali Elizabetini
neprijatelji. Moraju sve između sebe raščistiti, i to dok još ima vremena,
jer Marija izgleda staro i bolesno, a ne treba samo popraviti veze srodstva
i odanosti, nego se starija žena mora s naklonošću pobrinuti za djevojku
koja bi joj još uvijek mogla biti nasljednicom.
- Čuvao Bog Vaše Veličanstvo! - izusti kroz suze što su joj se
slijevale niz lice. - Što god da su vam rekli o meni, vidjet ćete da sam
istinska podanica Vašega Veličanstva!
Marija se okrene u stranu, teško dišući. Mahne Clarencieuxovoj da
iziđe iz sobe i ostavi ih nasamo uz treperavo svjetlo svijeća. Kada je
progovorila, glas joj je bio bremenit sarkazmom.
- Ne želite priznati krivnju, je li tako? Tvrdoglavo se držite svoje
istine. Pa, molim Boga da vam to i uspije.
Elizabeta osjeti ubod.
- Ako se to ne dogodi - odgovori žestoko - ne želim ni milost ni
oprost od vaše ruke.
- Znači - reče Marija, razočarana što Elizabeta odlučnije ne niječe
krivnju - budući da tako kruto ustrajete u vlastitoj istini i odbijate priznati
ikakve pogreške, time tvrdite da ste neosnovano kažnjeni?
- Vama, ako je po volji Vašemu Veličanstvu, tako ne smijem
odgovoriti - krotko odvrati Elizabeta.
 - Ali, možete to reći drugima? - nastavi Marija.
- Ne, ako je po volji Vašemu Veličanstvu! - prosvjedovala je
Elizabeta. - Podnijela sam svoj teret i još ga moram nositi. Samo ponizno
molim Vaše Veličanstvo da o meni ima dobro mišljenje i da me smatra
svojom istinskom podanicom, ne samo od početka nego zauvijek, do kraja
života.
Kraljica ništa ne reče. Umjesto toga ukočeno ustane i pođe do
prozora. Jedno je krilo bilo otvoreno i propuštalo unutra miomirisan noćni
zrak, a blagi je povjetarac njihao tapiseriju što je visjela pokraj prozora.
- Sam Bog zna govorite li istinu - promrmlja čvrsto upnjevši pogled u
sestru.
- Boga i pozivam za svjedoka - odlučno će Elizabeta.
U tom joj trenutku lice obasja svjetlo svijeća i Marijajasno vidje kako
se pred njom ocrtava profil kralja Henrika, njihova zajedničkog oca. Nije
bilo sumnje u to, ni najmanje sumnje: bila je pljunuti otac. Kao dobra i
poštena žena, shvati koliko je veliku nepravdu svojim neutemeljenim
sumnjama nanosila Elizabeti. Sada će joj, Bogu budi hvala, biti tim lakše
postupiti onako kako želi Filip.
Elizabeta se pitala zašto Marija tako zuri u nju, ali odjednom vidje
nešto drugo što je uznemiri. Kraljici se kućna haljina bila lagano
rastvorila, otkrivajući tanku noćnu košulju, no unatoč bliskom kraju
trudnoće, nabrekli joj je trbuh bio jedva vidljiv. Elizabetu to zbuni, ali nije
imala vremena za daljnje nagađanje jer joj se Marija hitro približi,
ispruživši ruke i uhvativši njima Elizabetine kao kandžama.
- Želim vam vjerovati, sestro - reče vlažnih očiju. - Zbog rodbinske
veze među nama.
- Onda mi vjerujte, gospođo, jer nemate nikakva povoda za sumnju! -
potakne je Elizabeta. Nikada vas ne bih izdala niti bih vam poželjela
nauditi, u to vas uvjeravam.
- Tada smo ponovno u savršenom prijateljstvu - reče Marija,
pokušavajući se osmjehnuti. - Odmah ćete biti pušteni na slobodu i zauzet
ćete svoje mjesto na dvoru.
 Elizabeta ponovno pade na koljena i sa silnim žarom poljubi
kraljičinu ruku.
- Nećete imati nikakva razloga sumnjati u mene, zaklinjem se! -
obeća ona.

Kada je, razdragana srca, otišla u noć, iza tapiserije iziđe Filip.
Dirljiv prizor - primijeti. - Sada je na vašoj strani. Nema više potrebe
da je se bojite.
Pode do stola i natoči vina u pehar.
- Mislite da se u pretvaranju ne mogu mjeriti s najboljima od svojega
roda? - otpovrne Marija. - Da, opet je u mojoj milosti. Da, možda sam joj
nanijela nepravdu. Možda nije bila kriva koliko smo sumnjali. Ali da je se
više ne bojim? Bojat ču je se do svojega smrtnog dana!
Rekavši to, brizne u žestok, glasan plač.
- Onda je tim bolje da je imate na oku - hladno reče Filip, pijuckajući
vino. - No, ne zaboravite se prema njoj odnositi s poštovanjem, ako već ne
s ljubavlju.
Marija ga snuždeno pogleda. Nije bila glupa: nije nimalo sumnjala u
to da je Elizabeta sada pod Filipovom zaštitom i da mu je na neki način
možda važnija i od same Marije. Nikakvo čudo, gorko pomisli, pa
Elizabeta predstavlja budućnost.
Bože mili, molila se, kada će se roditi moj sin?

Elizabeta nije bila sigurna kako se dalje ponašati. Stražara pred

vratima više nije bilo i lord komornik joj je rekao da može primati posjete,
ali rijetko joj je tko dolazio pa je držala mudrim za sada ostati u svojim
odajama. Tako je bilo i bolje jer je, s obzirom na produljeno očekivanje
kraljičina porođaja, dvor već predugo boravio u Hampton Courtu i dvorac
je sada zaudarao od vonja prepunih nužnika i stotine znojnih tijela.
Prilikom malobrojnih izlazaka iz vlastitih odaja Elizabeta je svjedočila
tučnjavi i svađi između dvorana prisiljenih na boravak u takvome ozračju.
 Sve je živjelo u neizvjesnosti, u iščekivanju kraljičina porođaja.
Poslovi kraljevstva bih su u zastoju, raspoloženje puka loše. Kralj se
rijetko pojavljivao u javnosti, toliko mu je bilo neugodno zbog
beskonačnog odgađanja i šaputanja koje je to odgađanje poticalo.
Lipanj dođe i prođe, u srpnju liječnici ponovno rekoše da su se
zabunili u nadnevcima. Izrazi na licima dvorana pokazivali su duboko
nepovjerenje, primijetila je Elizabeta. Okretali su se prema njoj u
očekivanju i nadi. Iako u sebi ushićena, nije na to obraćala pozornost - nije
se usuđivala drugačije postupiti.
Jednoga dana pogleda kroz prozor i ugleda kraljicu u njezinu vrtu.
Marija joj se učini uobičajeno vitka kao i inače: tu očito nije bilo nikakva
djeteta. Ipak, još se uvijek tvrdilo da je rođenje neizbježno.
- Bilo bi to čudo! - primijeti Elizabeta obraćajući se Blanche koja joj
je u odsutnosti voljene Kat postala povjerenicom. Znala je da se u Blanche
može pouzdati jer joj je bila potpuno odana.
- To je sve u Božjim rukama - šapne Velšanka.
- Možda i jest - odgovori uvijek praktična Elizabeta - ali nastavak ove
šarade po mojemu je mišljenju smicalica da bi se narod držao u nadi, što
znači i pod nadzorom.
- To ne može trajati vječno - reče Blanche.
- Ne, ne može - suglasi se Elizabeta. - Kraljica je sada trudna već
jedanaest i pol mjeseci.
- Je li bolesna? - upita Blanche.
- Mislim da nije - odvrati Elizabeta. - Uvjerena sam kako je toliko
željela dijete da je povjerovala u vlastitu trudnoću. Osim ako sve to nije
laž, što ne mogu prihvatiti. Moja je sestra previše časna žena.
- Kako bilo da bilo, nadam se da ćemo se uskoro maknuti odavde -
reče Blanche. - Uz ovu vrućinu i smrad, u dvorcu je neizdržljivo.
- Mislim da ćemo čuti objavu - glasilo je Elizabetino mišljenje. - Ovo
ne može više dugo trajati.
 Trsila se suzbiti vlastito uzbuđenje: gubitak Marijinih nada značit će
obnovu njezinih.

Nije bilo nikakve objave, samo joj je lord komornik objasnio tla kralj
i kraljica, zajedno s pratnjom, sada borave u kraljevskoj lovačkoj kući u
Oatlandsu.
- Njezino Veličanstvo želi da vam kažem kako ste apsolutno slobodni
poći kamo god hoćete - priopći joj on.
Ponašanje mu je bilo daleko pokornije nego do tadajer je sada bilo
gotovo sigurno da kraljica neće roditi dijete, a dvorani, koji su na tu vijest
reagirali sa žaljenjem ili gađenjem, pokazivali su novo poštovanje prema
Elizabeti kao vjerojatnoj prestolonasljednici.
Može poći kamo god poželi? Srce joj poskoči od ushićenja jer je,
čuvši te riječi, shvatila da je napokon doista slobodna.

U kolovozu, kraljica je pozove u Greenwich da bude uz nju kada Filip

otputuje u Holandiju. Elizabeti je bilo drago što je Marija želi uza se, ali je
razljuti što je kraljica ustrajala u zahtjevu da dođe vodenim putem, a ne
cestom.
Ne želi da ljudi pokazuju naklonost koju osjećaju prema meni,
pomisli. A želi me pod svojim nadzorom jer mi ne vjeruje.
Još je više povrijedi kada ugleda trošnu staru teglenicu koju je
kraljica poslala po nju. Bila je pokrpana i obojena, ali još je uvijek pružala
žalostan prizor pa se povik - Sramota! - opetovano čuo s riječne obale gdje
su se, kao u prkos kraljičinoj zapovijedi, okupile gomile običnoga puka
čim se proširila vijest o Elizabetinu dolasku.
U Greenwichu otkrije kako joj je sestra previše zauzeta da bi je
primila. Zapravo, Marija je pokušavala što bolje iskoristiti posljednje sate
provedene s Filipom. Vrijeme joj je i prebrzo prošlo, a kad je došao
trenutak rastanka, nasamo je izrekla bolno i plačno zbogom pa kamena
lica stajala na vrhu velikoga stubišta, bespomoćno ga gledajući kako se
spušta po stubama, odlazi od nje i prolazi kroz velika vrata, na putu do
broda koji čeka da ga odvede u Flandriju. Sve dok joj nije nestao iz vida,
hrabro se držala, a kada to više nije mogla podnositi, povukla se u svoje
odaje i pohitala do prozora na galeriji, u očajničkoj želji da baci posljednji
pogled na svojega dragana. Pošavši za njom zajedno s ostalim dvorskim
damama, Elizabetaje promatrala sestru kako tjeskobno jeca mašući
rupcem prema udaljenome liku na brodu što je isplovljavao.
Nije dobro tako se potpuno i svim srcem predati muškarcu, pomisli.
Muškarci ne cijene ono što su stekli na lak način. Kada jednom nekoga
uzljubiš, postaješ podložna boli. Ona neće počiniti istu pogrešku kao
njezina sestra, u to je bila sigurna.

Nakon Filipova odlaska dvor postade tmurno mjesto. Kao da se sve

zavilo u korotu. Kao da odražavaju kraljičinu duboku tugu zbog
istodobnoga gubitka nade da će roditi dijete i muževa odlaska, njegovi su
se stanovnici počeli odijevati u tamne boje.
- Pretpostavljam da moram hodati uokolo u ovoj žalobnoj odjeći i
izgledati poput vrane - gunđala je Elizabeta podigavši uvis crnu baršunastu
haljinu. - Čovjek bi pomislio da nam je umro kralj.
- Pamtim vrijeme kada se Vaša Milost voljela oblačiti u crno - lukavo
je podsjeti Blanche.
- To je bilo za bratova kraljevanja - reče nemarno Elizabeta. - Sada
smo svi dobri katolici i moramo se odijevati u skladu s tom ulogom. Ali,
moram reći kako ne uživam u tome da izgledam kao kakva redovnica.
- Ne mislim da bi Vaša Milost uopće i mogla proći kao prava
redovnica! - hihotala je Blanche.
- Bila bih vrlo buntovna redovnica! - smijala se Elizabeta. - Svakako
bih previše jela!
Nije tih dana bilo puno prilike za smijeh. Povremeno bi Marija
poslala po nju, iako je bilo očito dajoj se ne mili Elizabetina prisutnost.
Vrlo joj je jasno dala do znanja kako joj ukazuje tu milost samo zato što je
Filipova želja da tako postupi.
- Njegovo je Veličanstvo opet pisalo o vama - znala je reći. - Stalno
vas preporučuje mojoj brizi i zahtijeva da prema vama postupam kao
milostiva vladarka.
Njezin je ton uvijek podrazumijevao da bi bez Filipovih poticaja
odnosi između njih dviju bili daleko manje srdačni.
I doista, kao što se Marija i bojala, pokazivalo se da joj je Elizabeta
neprestano trn u oku. Njezina mladost i jedva suzdržavana životnost same
su po sebi bile dovoljne da u starijoj ženi pobude ogorčenost, ali Marija se
nadasve nije mogla natjerati da se pouzda u sestru i uvijek je o njoj mislila
sve najgore. Tada bi samu sebe zbog toga prezrela i podsjetila se da je
Elizabeta doista njezina vlastita krv i meso te da je kao takvu mora voljeti.
Ali, otkrivala je da joj je to tako teško, tako silno teško.
- Ona me mrzi - rekla je Elizabeta Blanche. Kada se sastanemo,
razmjenjujemo ljubazne riječi i razgovaramo o vremenu. Znam da je
ljubomorna na mene, makar samo zato što uživam kraljevu naklonost. A i
zato što sam njezina nasljednica. Mogu to razumjeti, dakako: ta kome je
drag vlastiti mrtvački pokrov?
- No, Vaša Milost svakodnevno s njome odlazi na misu - reče
Blanche. - To mora da je po volji Njezinu Veličanstvu.
- Oh, da, a čak sam i tri dana postila radi spasenja vlastite duše -
podsjeti Elizabeta, zadrhtavši pri spomenu na silnu glad koju je osjećala
na kraju toga posta. - Ipak, od toga nema puno koristi. Kraljicaje i dalje
sumnjičava, kardinal Pole drži se neprijateljski, a dvorani izbjegavaju
moje društvo. No, na dvoru ipak imam jednoga prijatelja. Meštar Ascham
nedavno je imenovan kraljičinim latinskim tajnikom23 a kraljicaje pristala
da on svakoga tjedna smije neko vrijeme iskoristiti na moje poučavanje.
Toliko sam čeznula za intelektualnim poticaj em!
Bilo je divno opet vidjeti meštra Aschama, a po širokome osmijehu
na njegovu licu, kada se nakon naklona uspravio, bilo je jasno da je i on
oduševljen prilikom ponovno biti Elizabetinim učiteljem. No, uskoro
postane očito da su njihove sposobnosti sada podjednake i kako je on može
naučiti vrlo malo toga.
- Zadivljen sam vašom učenošću.! - reče joj. - Prepuni ste znanja.
 - To je čudo - odvrati mu ona - jer više od godinu dana nisam bila u
mogućnosti i dalje se baviti učenjem.
- Vaše je razumijevanje grčkoga bolje od mojega - toplo se oduševi
njezin učitelj. - A doista sam zaprepašten time kako ste dobro shvatili
političke sukobe kod Demostena. Osobno ih nikada nisam tako dobro
razumio. Ja ću vas možda učiti pojedine riječi, gospo, ali vi ćete meni
objasniti njihov smisao!
Elizabeta ga je ozareno gledala, opijajući se njegovim pohvalama.
Njihovi sastanci nisu uvijek prolazili u tako dobru raspoloženju.
- Spalili su biskupe Latimera i Ridleyja - povjeri joj Ascham u
listopadu, lica prepuna tuge. - Dva najbolja uma u kraljevstvu.
- Pripazite, Rogere - opomene ga Elizabeta. - Ovdje čak i zidovi
imaju uši. Vaše bi se suosjećanje moglo pogrešno protumačiti kao
krivovjerje.
On se nagne prema njoj.
- Što i ne bi bilo daleko od istine - promrmlja. - Izvana sam se
prilagodio, ali srce mi je još uvijek vezano za reformiranu vjeru. A i vaše,
kladim se, gospođo.
- Pssst! - sikne Elizabeta. - Zbog vas će nas još oboje spaliti! Ja sam
kraljičina odana podanica i neću joj proturječiti ni u kojem pitanju.
- Odgovor bez odgovora - primijeti on.
- Sviđa mi se taj vaš izraz - osmjehne se ona. - Upamtit ću ga za
buduću uporabu.
Osmijeh joj izblijedi.
- Jesu li mnogo trpjeli? Biskupi, mislim.
- Latimer je umro brzo - objasni joj on, - Čuo sam to od nekoga tko je
bio ondje. No, Ridley... njegova je agonija bila užasna. Trebalo je tri četvrt
sata dok nije izgorio.
Elizabeta zadršće.
 - Cranmer će biti sljedeći - reče.
Cranmer, taj gorljivi protestant koji je njezinu ocu pomogao raskinuti
s Rimom, koji je njegov brak s Marijinom majkom proglasio ništavima,
njezinu kćer kopiletom. Neće biti milosti za Cranmera.
- Zapravo, čeznem za time da odem s dvora - uzrujano mu se povjeri
Elizabeta. - Sve je tako podmuklo i puno prijetnje. Spletke, himbenost...
umorna sam od svega toga. Osjećam da me ovdje samo trpe i bojim se da
bih, zbog kakve loše izabrane riječi ili djela, mogla brzo i opet pasti u
nemilost ilijoš gore od toga...
Mislila je, znao je, na mučenike, na desetke hrabrih muškaraca i žena
koji su radije odabrali smrt u plamenu negoli se odrekli svoje vjere.
- Hrabro - promrmlja. - Puk vas voli. Otvoreno govori o vama kao o
svojoj spasiteljici, osobi koja će zaustaviti ove zvjerske progone i
Španjolce poslati kući.
- Ja, s ovom svojom neznatnom moći? - s tužnim osmijehom upita
Elizabeta.
- Jednoga dana - ispod glasa reče Ascham.

Nekoliko dana poslije toga, s kraljičinim blagoslovom - danim s

previše hitrine da bi to bilo laskavo jer je bilo očito kako je Marija drago
da joj već jednom ugleda leđa - Elizabeta se nade na putu za Hatfield,
sretna što jaše na sjever i prema vlastitoj kući. Kako li je samo puk trkom
dolazio vidjeti je, izvikujući njezino ime i dočekujući je klicanjem na
cesti! Toliko je burno bilo to odobravanje, da se uplaši neće li ono
povrijediti kraljicu, a na nju se samu nepovoljno odraziti pa pošalje svoje
ljude među mnoštvo s uputama da ih smire i obuzdaju. Ipak, u svakoj su
župi zvona još uvijek zvonila najavljujući njezin dolazak, a ona nije mogla
sakriti svoje oduševljenje.
- U ovome ima neke nade za mene, nečega što me tješi, kao nešto što
se pojavljuje iz tamnog oblaka - reče ona Rogeru Aschamu koji je bio
dobio dopuštenje da je otprati u Hatfield i sada je jahao uz nju.
 Ali, u njezinoj je sviti bila i nekolicina ljudi koji se nisu smiješili.
Znala je o kome je riječ: bili su to sluge koje joj je dodijelilo Vijeće -
ukratko, uhode. Primijetivši njihova ukočena lica, nagne se bliže
Aschamu.
Budite uvjereni, Rogere, da ćemo i u osami Hatfielda morati paziti
kako se ponašamo. Nitko neće doći ili otići niti će išta biti izgovoreno ili
učinjeno a da kraljica za to ne dozna.
- Mislite? - namršti se on.
- Ja to znam! - nasmiješi se ona turobno, sagnuvši se prihvatiti kitu
cvijeća od djevojčice koja je pred nju izjurila iz gomile. - Pomno će me
motriti pa će biti najbolje da redovito idemo na ispovijed i nazočimo misi.
Zar nije tako, Williame?
Ona pogleda vjernoga Cecila, svojega nadglednika, koji joj je bio
došao u susret i sada joj je jahao s druge strane. Bilo joj je drago opet ga
vidjeti, toga pouzdanog prijatelja koji joj je uvijek davao tako mudre
savjete i pružao bezuvjetnu odanost.
- Uvijek bih Vašoj Milosti savjetovao da se prilagodi kraljičinim
željama - reče. - Stalno se molim za sigurnost Vaše Milosti.
- Kao i ja! - odvrati Elizabeta, široko se osmjehnuvši da im svima
podigne raspoloženje, a njih se dvojica nasmijaše.

U Hatfieldu ju je čekala Kat, draga Kat, koju je kraljica sada vratila u

službu. Elizabeta joj se baci u raširene ruke nimalo se ne obazirući na
protokol i objema su ženama obrazi bili obliveni suzama kada se napokon
razdvojiše. Čekao ju je i Thomas Parry, vraćen na dužnost njezina
rizničara, nisko se klanjajući, sve dok ga ona ne podigne i poljubi. Bilo je
toliko toga o čemu je trebalo razgovarati, nadoknaditi osamnaest mjeseci
života svakoga od njih pa je toga dana večera, poslužena u malome salonu,
bila vesela prigoda u uskome krugu i na njoj su bili samo Elizabeta i
njezini najbliži prijatelji. Još uvijek su bili za stolom u sitne sate, kada je
žeravica počinjala trnuti, a u prostoriji je postajalo sve hladnije, iako su se
svi toliko smijali da to nisu ni primijetili.
Te je noći Blanche Parry drage volje prepustila svoje uobičajene
dužnosti Kat koja ih je obavljala već toliko godina.
- Tako je dobro što ste opet uz mene - po stoti je put rekla Elizabeta
kada joj Kat započe četkati dugu kosu.
Kat je bila znatno ostarjela i malo se udebljala.
- Ne mogu vam reći koliko ste mi nedostajali i koliko sam se bojala
za vas - povjeri joj Kat. - Bilo je trenutaka...
- Znam - prekine je Elizabeta zadrhtavši. - Nemojmo govoriti o tome.
Bilo pa prošlo. Sve što sada moram učiniti jest zadržati zdrav razum i
ostati živa. Bog će se pobrinuti za ostalo. Budućnost je u njegovim
rukama.
Elizabeta nije u Hatfieldu bila ni tri tjedna kad k njoj žurno dođe
Thomas Parry čije je lice odavalo strah.
- Upravo sam se vratio s tržnice, gospo - reče. - Govori se... govori se
o zavjeri s ciljem da se ubije kraljica i Vaša Milost dovede na prijestolje.
- O zavjeri? - Elizabetu prožme studen.
- Da. I to ne samo jedna, ako je vjerovati glasinama. No, Vijeće je sve
otkrilo.
Elizabetu uhvati drhtavica. Upletu li je u ove zavjere, neće dobiti
drugu priliku, u to je bila sigurna.
- Budale kukavičke! - vikne. - Kako se ti izdajnici usuđuju urotiti u
moje ime? Zar ne shvaćaju da me time dovode u najužasniju moguću
opasnost?
Sada bi u svakome trenutku, shvati ona, kraljičini dužnosnici mogli
doći po nju. Mora ih preduhitriti: mora pisati i svečano ustvrditi svoju
nedužnost. Požuri prema stolu.
 „Najodanija sam podanica Vašega Veličanstva”, vatreno je
izjavljivala. „Nemam ništa s tim izdajničkim zavjerama.”
Nije bilo odgovora. Nakon nekoliko tjedana provedenih u agoniji
zbog iščekivanja, Elizabeta shvati da ga nikada neće ni biti. Iz toga je
mogla samo zaključiti ili da protiv nje nema nikakvih dokaza ili da
nijedan od članova Vijeća nije spreman učiniti išta protiv nje.
 18. 1556.

Elizabeta je zurila u pismo s kojega se njihao kraljevski pečat. - Ne misli

to valjda ozbiljno! - uzvikne.
- Što kaže Njezino Veličanstvo? - upita Cecil podigavši pogled s
papira na kojima je radio. Rijetko ju je napuštao tih dana, gotovo je
neprestano bio uz nju, nijejoj bio samo nadglednik, nego ujedno i
neslužbeni tajnik i savjetnik.
- Želi da se udam za Don Carlosa, sina kralja Filipa - reče mu ona, a
na licu joj se čitalo gađenje. - Njemu je tek deset godina, za ljubav Božju,
grbav je, a usto i lud!
- Ali je dobar katolik - zajedljivo reče Cecil.
- Tako dobar katolik da muči djecu, sluge i životinje! - otpovrne
Elizabeta. - Čula sam da je jednom psu odgrizao testise.
Ushoda se po sobi, toliko ju je sve to ogorčilo.
- Ovo je kraljičina osveta! Već dugo to snuje. Želi da odem iz zemlje i
sigurno udana ostanem u Španjolskoj jer misli da joj onda više neću
značiti nikakvu opasnost. Pa, na to neću pristati, pisat ću joj i to joj
objasniti. Ne može me prisiliti da se udam za luđaka!
- Dobro rečeno! - osmjehne joj se Ascham s drugoga kraja stola.

- Ne želi se udati za njega - reče Marija kardinalu Poleu. - Tvrdi da je

lud.
Pole se nakratko zamisli, ne znajući što odgovoriti, dok je kraljica
čekala. Koliko god bio dobar čovjek, njegovo razumijevanje političkih
poslova nije bilo tako pronicavo kao Gardinerovo. Nedostajao joj je
Gardiner, mrtav već šest mjeseci, a još joj je više nedostajao Filip. Već ga
predugo nije bilo i ona je čeznula za njegovim povratkom. On bi znao što
da se učini s Elizabetom i treba li njezino navodno sudioništvo u ovih
nekoliko posljednjih zavjera shvatiti ozbiljno. Ali, Filipova su pisma
postajala sve rjeđa, a za Božić je iz Engleske povukao i posljednje
pripadnike svojega kućanstva. Mariji se to činilo zloslutnim, ali nije se
usuđivala naglas izraziti svoje bojazni kako se ne bi pretvorile u stvarnost.
Što ako ga nikada više ne vidi? Svisnut će i umrijeti, znala je to.
- Vaše Veličanstvo želi taj brak pod svaku cijenu? - reče Pole.
- Doista ga želim - reče ona. - Uklonim li sestru iz kraljevstva, riješit
ću se glavnoga uzroka svih ovih posljednjih nereda.
- Je li Vaše Veličanstvo razmotrilo mogućnost da bi naum o
udaljavanju gospe Elizabete iz našega kraljevstva mogao izazvati
podizanje ustanaka u njezino ime? - upita Pole. Znao je da se nevolja s
kraljevnom mora riješiti, jer se to pokazivalo smetnjom velikome cijelu
obnove vjere u Engleskoj. Omiljena je, a ne može joj se dokazati uvreda
Veličanstva.
- Vrijeđa me njezino samo postojanje! - prodorno uzvikne Marija. -
Kako da znam da se ne uroti protiv mene? Njezino je ime u središtu svih
tih suludih zavjera. A tu je i onaj izdajnik, sir Henry Dudley, koji se
pritajio u Francuskoj i podiže vojnu silu s ciljem da me svrgne, a Francuzi
ga podupiru. Njihov je cilj, u to uopće ne sumnjam, dovesti moju sestru na
prijestolje.
- I opet, nemamo nikakvih dokaza da je ona upetljana u to - istakne
kardinal. - Iz svojih je dosadašnjih iskustava valjda naučila da bi bilo
krajnje glupo, dapače, kobno, upletati se u bilo kakvu izdajničku zavjeru.
- Svejedno, ova njezina pobuna protiv braka s Don Carlosom... ne
znači li to možda da odbija otići u Španjolsku zato što se nada meni oteti
prijestolje?
- To su puka nagađanja, gospođo, a i opet, nema dokaza za to. Polea
su Marijine opsesivne sumnje već počinjale zamarati.
 - Bila je u Somerset Houseu do veljače, a upravo smo onda prvi put
čuli za djelovanje izdajnika Dudleyja - podsjeti ga Marija. - Želim da se ta
kuća pretraži i da se pregledaju svi spisi koji se ondje nađu. Još uvijek
možemo pronaći nešto čime ćemo je teretiti.
- Dobro, gospođo - uzdahne Pole. - Izdat ću takvu zapovijed. Ali,
upozoravam vas da bi na kraju sve to moglo ispasti prilično glupo.
- Izložit ću se toj opasnosti - odvrati Marija.
U svibnju kraljičini dužnosnici stigoše u Hatfield.
- Imamo nalog za uhićenje Katherine Astley - priopćiše zaprepaštenoj
Elizabeti.
- Ne - prošapće ona.
Ovo je bilo jednako neočekivano koliko i strašno. Što se time
najavljuje? Početak neke nove nesreće? Zar kraljica nikada neće imati
povjerenja u nju i u ljude koje ona voli?
- Ne! - zavapi Kat.
- Kamo je vodite? Što je učinila? - htjela je znati Elizabeta.
- Imamo nalog da je odvedemo na ispitivanje u Tower - reče kapetan.
- Ali, zašto? - ustrajala je Elizabeta, čvrsto ovivši ruku oko uplakane
Kat.
- Vijeće želi da je se ispita o nekim spisima nađenim u Somerset
Houseu - priopći joj on.
Spisima? ponovi Elizabeta.
- Ne znam ništa ni o kakvim spisima! - vrisne Kat. - Nisam ništa
učinila!
- Ne, ali se oni misle vama poslužiti kako bi mene uhvatili u zamku -
promrmlja Elizabeta. - Ne usuđuju me se napasti jer uživam kraljevu
zaštitu, ali će to učiniti ako nađu išta protiv mene. Pazite što govorite za
slučaj da se to pogrešno protumači i preinači u veleizdaju. Sjećaju se da
ste jednom popustili pred ispitivanjem pa misle da ćete to opet učiniti.
 - Idemo! - naredi kapetan pa Kat, koja se očajnički osvrtala, odvukoše
do nosiljke koja je čekala na nju.

Spisi su očigledno bili samo povod. Koliko je Kat mogla razabrati, u

njima nije bilo ničega što bi optuživalo nju ili bilo koga drugog. Ali, bila
je toliko potresena da nije mogla ispravno razmišljati, a istražitelji su bih
nemilosrdni u ispitivanju.
- Ponovno nam to objasnite. Jeste li vi ili gospa Elizabeta znali išta o
zavjeri sir Henryja Dudleyja?
- Ne! - prosvjedovala je Kat, kako joj se činilo, već po tisućiti put.
- Je li ijedna od vas bila u bilo kakvoj vezi s izdajnikom Dudleyjem?
- Nikada. Obje smo odane kraljici, a gospa Elizabeta osjeća silnu
ljubav i odanost prema Njezinoj Visosti. Da je mislila kako je moja
vjernost manjkava, sigurna sam da me više ne bi htjela vidjeti.
Nisu joj povjerovali - previše je naglašavala svoju i Elizabetinu
nedužnost, činilo se - pa se nakon nekoliko dana zatekla u tamnici Fleet, u
društvu samo štakora i miševa u vlažnoj, smrdljivoj ćeliji. Tu ju je obuzeo
očaj. Ako s postarijom ženom mogu tako postupati, kako li će daleko otići
u slučaju njezine voljene gospe Elizabete?

U Hatfieldu je pak Elizabeta živjela u agoniji neizvjesnosti, pitajući

se kako postupaju s Kat i moleći se za njezin povratak.
Njezine nade oživješe kada joj u lipnju stigoše u posjet lord Hastings
i sir Francis Englefield, obojica vjerni kraljičini savjetnici.
- Gospođo, dolazimo vam prenijeti kraljičine isprike zbog odvođenja
vaše službenice gospođe Astley - reče joj sir Francis. - Njezino je
uhićenje, međutim, bilo potrebno zato što se zbog njezina ponašanja Vaša
Milost mogla naći izložena očitoj opasnosti od sramote i propasti.
- Gospodo, što to govorite? - upita Elizabeta. - Gospođa Astley
vjernaje kraljici kao i ja osobno, a voli me toliko da dobro znam kako neće
učiniti ništa što bi meni naškodilo.
 - To tek treba utvrditi, gospođo - reče Hastings - ali kao znak dobre
volje Njezina Veličanstva, donosimo vam ovaj dijamantni prsten, uz
poruku kako Njezino Veličanstvo zna da ćete biti tako mudri i razboriti pa
nikada nećete poželjeti poduzeti nešto na njezinu štetu.
- Doista to nikada ne bih učinila - odlučno će Elizabeta. - Ali,
zabrinuta sam za svoju službenicu. Vjerujem da uživa dobar smještaj i
hranu?
Dvojica muškaraca razmijeniše smetene poglede.
- Nemojte mi reći da je u tamnici! - prasne Elizabeta. - Pa, to ćemo
odmah srediti. Dat ću vam novac da se za nju plati bolji smještaj i za
hranu koja će joj se slati. Sve dok, dakako, ne bude puštena na slobodu, što
bi trebalo biti smjesta jer nije učinila ništa što bi joj se moglo predbaciti.
- Nadajmo se da će dokazati kako je čestita žena - pobožno reče
Englefield.
- Na državi je da dokaže suprotno - podsjeti ga Elizabeta.

- Ne mogu izvući ništa iz te Astleyjeve - reče kardinal Pole. Marija se

namršti.
- Nadala sam se da bi nam ona mogla biti od koristi - prizna. -
Dakako, zapravo bih najradije dala ispitati sestru, ali to nije moguće.
Ne bez Filipova pristanka, a Filip je očito padao na Elizabetine
smicalice. Marija ne bi ništa poduzela bez njegova odobrenja.
- Voljela bih je poslati u Tower, da se ne bojim odmazde - reče naglas.
- Poslala sam kralju teklića da zatražim njegov savjet.
Već unaprijed znamo kako će taj savjet glasiti, mislio je Pole. I bio je
u pravu.
- Njegovo Veličanstvo želi da sestri pošaljem ljubaznu poruku -
objasni mu Marija tek nekoliko dana poslije. - Potiče me da se poslužim
toplim i milostivim izrazima kako bih joj pokazala da je ne zanemarujem i
mrzim, nego ljubim i cijenim. - Glas joj je bio pun gorčine. Da bar Filip
toliko silno mari za njezine osjećaje. - I kaže da bih je trebala pozvati na
dvor.
- Razborit prijedlog - primijeti Pole. - Njegovo Veličanstvo pokazuje
veliku mudrost. Bolje je da gospa Elizabeta bude ovdje, gdje je možete
držati na oku, nego da slobodno priprema pobunu u Hatfieldu.

- Zahvaljujem Njezinu Veličanstvu na pozivu, ali žalim što me kućne

dužnosti priječe da ga prihvatim - reče Elizabeta kraljičinu glasniku. -
Možda ću ponovno o tome razmisliti kada se vrati moja službenica,
gospođa Astley.
Bila je to smiona poruka pa ona poslije potraži Cecila i ispriča mu što
je odgovorila glasniku.
- Pitam se jesam li morala nastupiti tako izazivački - promrmlja.
- S obzirom na to da niste ništa loše učinili, imate svako pravo
izraziti negodovanje - reče joj Cecil. - Ništa se neće dokazati protiv
gospođe Astley, dakako. Pokrenut je postupak protiv nje zato što ga se
nitko ne usuđuje pokrenuti protiv vas, gospođo. To je više nego jasno.
Stoga se smirite jer niste u opasnosti, baš kao ni vaša dobra gospođa
Astley.
- Pravo zborite - reče Elizabeta. - Da nema vaših mudrih savjeta, ne
znam što bih učinila.
Uslijedi dolazak postarijega sir Thomasa Popea, srdačnoga katoličkog
plemenitaša kojega je kraljica imenovala sestrinim upraviteljem.
- Nisam toliko glupa da ne shvaćam kako je ovdje da bi me držao na
oku - reče Elizabeta Cecilu. - Otkada meni treba upravitelj?
- On je ovdje i radi vaše zaštite - napomene joj Cecil. - Njegova će
budnost onemogućiti vaše neprijatelje da vas optuže za bilo kakvo
podrivanje vlasti. Na vašemu mjestu, gospođo, ja bih ga dočekao s
dobrodošlicom.
- Poslušat ću vaš savjet, stari moj prijatelju - obeća Elizabeta.
 Zajedno sa sir Thomasom Popeom došla je i obudovjela gospođa Cox
koju je kraljica bila poslala kao zamjenu za Kat. Slika i prilika ćudoredne
čestitosti, pobožna, trijezna i čedna, ali prijateljski raspoložena i
blagonaklona. Ipak, Elizabeta odbije dopustiti joj da obavlja Katine
dužnosti.
- To će preuzeti Blanche Parry - priopći ona gospođi Cox. - Naviknule
smo se jedna na drugu, a ona mi je i prije dobro služila za odsutnosti
gospođe Astley.
Gospođa Cox krotko kimne i duboko se nakloni, ali ostane neprestano
prisutna u Elizabetinu životu: tijekom objeda, u vrtovima, u galeriji, a
jedne večeri i u salonu. Elizabeta je hrabro podnosila njezinu prisutnost,
prisjećajući se Cecilovih riječi o sir Thomasu Popeu te ih primjenjujući i
na gospođu Cox.
Sir Thomas joj je bio drag. Bio je učen čovjek, pravnik koji je
osnovao koledž u Oxfordu, živahna uma. Bio je zabavan sudrug za
objedom, a kada bi se tu našao i meštar Ašcham, razgovor bi postao
poticajan i duhovit.
- Jeste li znali da sam nekoć prijateljevao sa sir Thomasom Moreom?
- upita je on jednom prilikom.
- Nisam - odvrati Elizabeta. - Znam samo da su se svi uskomešali
kada ga je moj otac, kralj Henrik, poslao na stratište.
Sir Thomas uzdahne.
- Bila je to šteta, bez obzira na kraljevo pravo da to učini. More je bio
izvanredno učen čovjek, vesela duha, a zalagao se i za žensko obrazovanje.
- Ah, onda mu mogu samo odobravati! - osmjehne se Elizabeta.
Razgovarali su neko vrijeme o sir Thomasovim zamislima o novome
koledžu, za što se bio zagrijao.
- Hoćete U primati i žene? - izazivala ga je Elizabeta.
- Kakve li pomisli! - zahihoće on.
- Kada biste to učinili, gospa Elizabeta trebala bi biti među prvima! -
dometne s divljenjem Ascham.
 - Onda ću morati vječito žaliti što me pravila sprječavaju da vas
upišem, gospođo - reče Pope viteški.
Drugomje prigodom razgovor skrenuo na razne oblike zabave.
- Čujem da volite dramu - reče Elizabeti sir Thomas.
- Ništa mi nije draže od dobro priređenih živih slika ih dobra komada
- reče mu ona.
- Onda ćemo uz vaše dopuštenje ovdje postaviti jednu predstavu! -
obeća on pa tako Elizabeta i njezino kućanstvo dobiše priliku uživati u
uzbudljivoj izvedbi omiljenoga starog Fulgencija i Lukrecije i poznatoga
staromodnog interludija Veličajnost iz pera pjesnika Skeltona24
- Moj je otac često znao govoriti o ovome komadu - zahvalno reče
Elizabeta Popeu. - Volio je način na koji se u njemu politička zla
suprotstavljaju političkim vrlinama.
Sir Thomas se s odobravanjem nasmiješi.
- Sljedeći tjedan priredit ćemo žive slike - najavi joj. - Hoće li nam
Vaša Milost učiniti čast i sudjelovati u tome?
- Ništa mi ne bi bilo draže! - izjavi ona, prisjetivši se opojnih dana
djetinjstva, kada se oduševljavala živim slikama na dvoru.
Jedino što je bacalo sjenku na taj užitak bila je stalna briga zbog
Katine odsutnosti.

U srpnju, međutim, na red dođoše neka ozbiljnija pitanja nego što su

žive slike.
- Od Vijeća sam dobio upute da Vašu Milost obavijestim o događaju
koji izaziva vrlo veliku uznemirenost - utučeno reče Elizabeti sir Thomas.
Elizabeta sjedne.
- Recite mi sve - oštro reče, pitajući se kakva je sad nova nevolja u
pitanju.
- Učitelj po imenu Cleobury, iz Suffolk a, nedavno se počeo
predstavljati kao Edward Courtenay, grof od Devona - poče pripovijedati
Pope. - U Huntingdonshireu je natjerao svećenika da u crkvi objavi kako je
kraljica umrla, a da su Vaša Milost i vaš... oprostite mi, samo navodim što
je ovdje napisano... ljubljeni suložnik, Edmund Courtenay... pobogu, nije
bio sposoban zapamtiti ni grofovo ime... sada kraljica i kralj u našem
kraljevstvu.
- To je nečuveno! - ljutito vikne Elizabeta. - Kako se taj čovjek
usuđuje i spomenuti me u takvoj kleveti!
- Da, doista - suglasi se sir Thomas. - Bit će vam stoga drago čuti da
su i on i svećenik uhićeni te da je tijekom ispitivanja jasno utvrđeno kako
su djelovali potpuno samostalno.
- Pa zašto je onda Vijeće našlo prikladnim mene upoznati s tim
zlodjelom? - upita Elizabeta. - To sa mnom nema nikakve veze!
- Kažu da vas samo žele upoznati sa svim okolnostima kako bi
postalo potpuno razvidno koliko su ti ljudi daleko otišli u zloporabi imena
Vaše Milosti.
- Uistinu - odvrati ona kako će se kraljica ikada pouzdati u mene ako
se ovakvi bezumnici budu tako bezobzirno i podmuklo razbacivali mojim
imenom? Moram joj pisati i dati joj do znanja da sam svjesna njezina
položaja.
Ona je, naime, u potpunosti shvaćala zašto Marija u njoj vidi
prijetnju. Čak ako ona osobno i jest odana i iskrena, uvijek će biti onih
koji će težiti kovanju zavjera u njezino ime - to je sada postajalo sve
jasnije. Ipak, zar to djelomice nije bila Marijina krivnja? Da je omiljena
kao vladarica i da nije pokrenula sva ona strašna spaljivanja ili nametanje
vlastite vjere, nitko ne bi imao potrebu buniti se ili dizati ustanak protiv
nje. Jedini način da se sačuva prijestolje jest osvojiti srce puka. Dakako,
Elizabeta to nije mogla reći kraljici, ali pokušala ju je, što je rječitije
mogla, uvjeriti u vlastitu odanost.
„Što god drugi iz zlobe tvrdili ili spletkarili”, pisala je, „dobro znam
da Vaše Veličanstvo mora sigurno znati kako sam prema Vama iskrena
tako da, što više magloviti oblaci budu zaklanjali svjetlo te iskrenosti, to
će moje čestite misli jače sjati i zasjenjivati njihovu skrivenu zlobu.”
 Sve čemu se mogla nadati bilo je da će, budući da ona sada pokazuje
razumijevanje za Mariju i suosjećanje s njezinim položajem, Marija
razumjeti nju i suosjećati s položajem u kojemu se ona nalazi.

Elizabeta se toga kolovoza razboljela i pala u postelju pogođena

žuticom i teškoćama s disanjem. Nedostajala joj je Katina dobrodušna
briga i teško je patila zbog vrućine, nesposobna čitati ili se na bilo što
usredotočiti dulje vrijeme. Željela je što prije ozdraviti pa da može opet
odlaziti na jahanje ili u duge šetnje koje je toliko voljela.
Oporavljala se i još se uvijek ljutila što mora mirovati, kada k njoj u
rujnu dođe sir Thomas i obavijesti je o Courtenayjevoj smrti.
- Umro je u Padovi - priopći joj.
- Kako? - znatiželjno upita Elizabeta.
- Od groznice koja je uslijedila nakon pada - reče Pope.
- Bilo je tu možda i nešto više od toga - otkrije joj kasnije Cecil, kada
su se na nekoliko trenutaka našli nasamo. - Više je u pitanju bila ljudska
pomoć nego Božja, ili bar tako kažu. Govori se o otrovu i ubojicama.
Njegova će smrt koristiti i Engleskoj i Španjolskoj, a tako je zasigurno
uklonjena opasnost od Plantagenetova potomka koji zahtijeva pravo na
prijestolje.
- I smišlja kako se oženiti mnome - dometne Elizabeta. - Mislite li da
su te glasine utemeljene? - U očima joj se čitala zabrinutost. - Naime, ako
je tako, bojim se da ću ja biti sljedeća.
- Nikada se neće odvažiti na to - izjavi Cecil. - Ne dok ste pod
zaštitom kralja Filipa. On nema želje vidjeti škotsku kraljicu na
engleskome prijestolju. To Španjolskoj nimalo ne bi odgovaralo. Smirite,
stoga, svoje strahove.
- Courtenay je bio neozbiljan i prilično beznačajan mladić - prisjećala
se Elizabeta, duboko dišući da smiri otežano disanje izazvano strahom. -
Ne mogu se pretvarati da mi nije laknulo što je umro, neka mi Gospodin
oprosti. Već me počelo zamarati da mi se ime toliko povezuje s njegovim.
Bog se još jednom pokazao pravednim.
 Bog je ponovno pokazao svoju pravednost idućega mjeseca kada je
Marija dala Kat pustiti iz tamnice. Elizabeta ponovno raširenih ruku i s
ljubavlju dočeka vjernu odgojiteljicu pa opet jedna drugoj zaplakaše na
ramenu, gorko žaleći za mjesecima protraćenim u razdvojenosti i tjeskobi.
Očito, vjetar se opet počeo okretati i zlo ju je još jednom mimoišlo. A
da kraljica misli kako Elizabetu više nije potrebno držati pod nadzorom
postalo je jasno kada je sir Thomas Pope najavio svoj skori odlazak.
- Bit će mi žao što gubim tako dobra prijatelja reče mu ona iskreno.
- A ja vas, gospođo, nerado napuštam. Uživao sam u vremenu koje
sam ovdje proveo - odgovori on, duboko se klanjajući.
Potom se vine na konja i cestom otkasa natrag u London.
Gledajući ga kako odlazi, Elizabeta se zapita je li sada napokon
slobodna od spletaka i pogibli što su je okruživale i prijetile joj nekoliko
posljednjih i teških godina. Nekako nije mogla povjerovati u to.

- Kraljica me pozvala u London - u studenome reče ona Kat. - Moram

doći svečano odjevena jer ima sa mnom raspraviti važno pitanje.
Pitam se što li to može biti? - sumnjičavo će Kat.
- Možda želi razgovarati o nasljednom redu - glasilo je Elizabetino
mišljenje. - Kralja već dugo nema, a njezino je zdravlje toliko neizvjesno
da se teško može nadati prestolonasljedniku kojega će sama roditi.
- Pomolimo se da je napokon došla k pameti - sa žarom reče Kat. -
Zaslužujete da vam ukaže čast kao svojoj nasljednici. A ja ću se pobrinuti
za to da na dvor odete izgledajući u skladu s tom ulogom.
Uskoro su na postelji bile naslagane hrpe raskošnih tkanina i bogatih
haljina, a Elizabeta je prebirala po kovčežiću za nakit odabirući najbolje
od svega.
 - Pozvat ću svoje zakupce - izjavi. - Pratit će me dvije stotine
plemenitaša, a svi će nositi nove ogrtače od baršuna.
I tako, kraljevski odjevena u tamnozeleni baršun podstavljen
vjeveričjim krznom koji joj je savršeno isticao plamenocrvene uvojke,
Elizabeta projaše kroz London, klanjajući se lijevo i desno da puku zahvali
na radosnome dočeku. U Whitehallu je kraljica milostivo dočeka,
podigavši je i poljubivši pa je povede u posebnu odaju gdje su ih čekale
slastice i hipokras.
Elizabeta se zaprepasti vidjevši kako je Marija prerano ostarjela i
postala melankolična. Zacijelo je bila preopterećena državnim brigama i
pod udarom neprestanih zavjera, ali Elizabeta je bila uvjerena da s time
više veze ima kraljeva odsutnost nego bilo što drugo. Marija je venula, to
je bilo jasno, venula je već petnaest mjeseci, a tome očigledno nije bilo
kraja.
Čim su razmijenile izraze ljubaznosti, kraljica prijeđe na stvar.
- Njegovo vam je Veličanstvo pronašlo supruga - reče. Elizabeta je
unezvijereno zurila u nju.
- S obzirom na nedavne urote, od kojih ni za jednu, to znamo, niste vi
bili krivi, i njemu i meni se čini da bi za vas bilo najbolje udati se za
nekoga pouzdanog katoličkog vladara na kojega je moguće osloniti se da
će biti vjeran i Engleskoj i Španjolskoj. Takav je vojvoda od Savoje.
Elizabeta se zgrozi.
- Gospođo, ja općenito nisam nimalo sklona udaji - brzo reče. Marija
se slabašno osmjehne.
- Ni ja joj nisam bila sklona, sestro. I ja sam osjećala istu djevičansku
nevoljkost, ali kada je do toga ipak došlo, otkrila sam da su svi moji
strahovi bili neutemeljeni.
Kad bi ti samo znala, pomisli Elizabeta, a naglas odvrati:
- Ne bojim se ja braka, gospođo. Nego, odlučila sam život proživjeti
kao djevica i neudana.
 - No, to je neprirodno - prigovori Marija. - Svim je ženama potrebno
ispunjenje što ga donosi brak. Ne možete živjeti poput redovnice! A osim
toga, ženske osobe kraljevske krvi moraju se udati iz državnih razloga.
Kralj i ja smo jako sretni...
Glas joj utihne i nije izgledala nimalo sretno.
Elizabeta je očajavala. Ideja o braku bila joj je odbojna iz nekoliko
nezaobilaznih razloga. Kada dođe na prijestolje - sada je u njezinoj glavi
to postalo kada, a ne ako - nije kanila dijeliti vlast sa suprugom: u njezinu
će kraljevstvu biti samojedna gospodarica, bez ikakva gospodara. Vidjela
je nesretne posljedice sestrina braka i nije željela da se i njoj dogodi isto.
Osim toga, kako bi mogla, kao kraljica, spasiti Englesku iz kandži Rima
ako bude u braku s jednim od najvećih katoličkih vladara u kršćanskome
svijetu? A tu je bilo i obećanje koje je sama sebi dala, da se nikada neće
ponovno izložiti odlasku u postelju s muškarcem, uza sve užasne opasnosti
od trudnoće i smrti. Dičila se da je sada iznad želje za time. Tko se jednom
opeče...
Ne može, neće se udati za vojvodu od Savoje!
- Ne mogu to prihvatiti! Radije ću umrijeti! - izletje joj, a onda, na
vlastiti užas, i zajeca. - Nisam zdrava osoba - pobuni se. - Vaše
Veličanstvo ne zna sve o tome, ali vas uvjeravam da su boljetice od kojih
patim takve da me odvraćaju od bilo kakve želje za suprugom.
Tako! Otišla je onoliko daleko koliko se usuđivala. Marija pogleda
krepku, zdravu sestru što joj je sjedila sučelice i načas ostade bez riječi.
- Boljetice? - ponovi. - Kakve boljetice?
- Ženske boljetice - kratko će Elizabeta.
Marija nesigurno posegne i dotakne sestrinu ruku.
- Sestra sam vam, a ne samo kraljica - kaza. Možete mi to reći, kao
žena ženi.
- Ne mogu, previše se sramim - odvrati Elizabeta oborivši glavu kako
bi Marija pomislila da je porumenjela. - Dostatno je reći da sigurno znam
kako nisam sposobna za općenje s muškarcem. Molim vas stoga, gospođo,
nemojte me tjerati na taj brak.
Mariju ovo ponovno zbuni. Je li to još jedna Elizabetina smicalica?
Može li joj vjerovati?
- Žao mi je što to čujem - reče blagim glasom. - Možda se toj nevolji
može kako doskočiti. Jeste li se posavjetovali s liječnikom o tome?
- Ne treba mi hječnik da utvrdi nešto što znam da je tako! - izjavi
Elizabeta. - Preklinjem vas, gospođo, nemojte me dalje siliti. To je pitanje
za mene i odviše bolno.
Zvučala je doista uzrujano pa Marija zaključi kako bi bilo mudro na
neko vrijeme napustiti svaku raspravu o braku.
- Žao mi je vidjeti vas tako potresenu. Razgovarat ćemo više o tome
neki drugi dan - reče. - Ako se želite povući s dvora, dala sam za vas
pripremiti Somerset House,
- Zahvaljujem Vašemu Veličanstvu na ljubaznosti - reče Elizabeta
obrisavši oči rupčićem.
Potom se nakloni i sa zahvalnošću povuče, osjećajući olakšanje što je,
bar za sada, pitanje o braku odgođeno. U jednom se strašnom trenu pitala
nije li previše stavila na kocku i neće li Marija možda ustrajati na tome da
je pregledaju kraljevski liječnici ih skupina matrona pa će se sigurno
otkriti kako ona uopće nije djevica, a možda čak i, koliko je sama znala o
tome, pronaći pokazatelji njezine minule trudnoće. Ipak, zaključi da je
opasnost od toga neznatna s obzirom na Marijinu urođenu stidljivost i
suzdržanost u vezi s takvim pitanjima. A Marija je bila i puna
razumijevanja, nije navaljivala. Na kraju krajeva, Elizabeta je dobila na
vremenu, što će joj biti dragocjeno da smisli što bi sljedeće učinila kako bi
se izvukla od pristanka na ovaj brak. No, koliko joj vremena ostaje?

Prema broju lordova i gospi koji su joj tijekom idućih nekoliko dana
dolazili odati počast u Somerset Houseu, Elizabeti je bilo jasno kako
vjetar puše. Među njima je bila i Frances Sidney, grofica od Sussexa, čiji
je suprug uvijek bio prijatelj Elizabeti, osobito u mračnim danima kada je
bila zatočenica u Toweru. Frances je bila upadljivo crvenokosa i izgledom
tako slična Elizabeti da ih se gotovo moglo smatrati blizankama. Elizabeta
se tako spremno zagrije za nju da se njih dvije uskoro prisno sprijateljiše,
a grofičini posjeti postadoše česti i dugotrajni.
Elizabeta se pitala može li se pouzdati u novu prijateljicu. Pouzdanim
je članovima svojega kućanstva - Kat, Aschamu, Parryju, Cecilu i Blanche
- bila rekla kako strahuje da će je kraljica prisiliti na brak s vojvodom od
Savoje i njihova ju je reakcija u isti mah osokolila i uplašila.
- Morate se tome oduprijeti! - odlučno joj je rekao Cecil. - Kraljičino
je zdravlje lose, to ne može još dugo trajati. Dobri ljudi u ovoj zemlji
ulažu povjerenje u vas i očekuju da ćete ih izbaviti od ovih progona. Udaja
za vojvodu bila bi recept za katastrofu. Ako sve izlike propadnu, morat
ćete pobjeći iz zemlje i biti spremni vratiti se kada za to dođe vrijeme.
- Pobjeći iz zemlje?! - usklikne Elizabeta.
- William dobro govori - rekao je Ascham. - Ovo je mudar savjet i
dobro biste učinili da ga se držite.
- Kako? - upitala je ona.
- Francuski će poklisar biti presretan pomoći vam nasmiješio se
Cecil. - Njegov će kralj učiniti sve da poljulja ovu prošpanjolsku
vladavinu.
- Ali, ne mogu mu izravno pristupiti - istaknula je Elizabeta. - Motri
se svaki moj pokret.
- A ja nemam nikakve važnosti - tmurno je rekao Cecil. - Ja sam kod
kraljice i Vijeća persona non grata, a na stranim sam dvorovima nepoznat.
- Mogla bih Monsieuru de Noaillesu napisati pismo - predložila je
Elizabeta.
- Previše opasno - rekao je Cecil.
- Ono što vam treba, gospođo, jest odana i ugledna osoba koja bi
mogla otići poklisaru umjesto vas - zaključio je Roger Ascham.
- Nažalost, ne postoji nitko takav - odgovorila je ona. - U svakom
slučaju, moram o tome promisliti. Bit će to drastičan korak, napustiti
kraljevstvo.
 Toga je jutra, međutim, primila osobnu kraljičinu poruku u kojoj je
kraljica izražavala želju da joj Elizabeta bez odlaganja dade odgovor u
vezi s udajom za vojvodu. Nije bilo nikakve sumnje: na nju se vrsi pritisak
da pristane na tu vezu.
I sada joj je u velikoj dvorani sučelice sjedila mlada grofica. Hoće li
je se Elizabeta usuditi zamoliti da posreduje kod francuskoga poklisara?
- Učinila bili sve što je u mojoj moći da vam pomognem! - izjavi
grofica kada joj je Elizabeta rekla da joj je potrebna usluga, i to od
presudne važnosti.
- Najprije mi se morate zakleti da ćete sve što vam kažem čuvati kao
tajnu - ozbiljno će Elizabeta. - U pitanju je visoka politika, u sve je
uključena i sama kraljica, a vaše će vas upletanje donekle dovesti u
opasnost. Ako vam je to neprihvatljivo, onda nećemo više o tome govoriti.
- Draga gospođo, rekla sam da ću vam služiti u bilo kojoj stvari i
čvrsto ostajem pri tome! - strastveno izjavi Frances.
Elizabeti lakne.
- Onda, evo što želim da učinite - reče.

- Ne mogu na to pristati - reče de Noailles. - Gospi Elizabeti je mjesto

ovdje i ona ne bi smjela razmišljati o tako očajničkom koraku. Ne smije
zaboraviti što je na kocki.
- Ali, prisiljavaju je na ovaj brak! - prosvjedovala je grofica, lica
bijela i uznemirena pod tamnom kukuljicom plašta kojim se bila
zaogrnula da je nitko ne prepozna prilikom ovoga noćnog posjeta
francuskome poklisaru.
- Nipošto ne smije napustiti Englesku! - odlučno reče poklisar.
- Mora kraljici objasniti da ne pristaje na taj brak.
- Tako je i učinila, ali kraljica vrši pritisak na nju.
- Onda joj se mora oduprijeti. Ne može je prisiliti na to.
 - Mislim da ne razumijete, Monsieur. Za nju bi bilo opasno naljutiti
kraljicu.
- A još opasnije pokušati pobjeći. Čak i ako uspije, dovest će u
opasnost izglede da se popne na prijestolje - bio je nepopustljiv de
Noailles.
- Razočarala sam se u vama, gospodine - bodro uzvrati grofica. -
Mislila sam kako ću kod vas naići na spremnost da pomognete gospi u
nevolji. No, ako mi vi nećete pomoći, onda ću sama morati nešto učiniti.
Sigurna sam da će vaš gospodar kralj saslušati moj zahtjev ako mu ga
osobno iznesem. Pružit će joj utočište.
Poklisar je zaprepašteno pogleda.
- Preklinjem vas, gospođo, ne činite to - zamoli je.
- Donijela sam odluku. Nećete me odgovoriti - odvrati mu ona.
Omotavši se plaštem, izjuri iz sobe, kradom prođe kroz vrata
poklisarstva, ogleda se lijevo i desno kako je nitko ne bi vidio i nestade u
noći.

- Zna li itko zašto je grofica od Sussexa poduzela odlazak u

Francusku? - pitala je kraljica svoje savjetnike koji su je većinom
bezizražajno promatrali.
- Naše su spoznaje da se nedavno vratila iz te zemlje - dometne
kardinal Pole. - Čini se čudnim što je otišla onamo ne zatraživši prethodno
provodno pismo od Vašega Veličanstva. A i nema u Francuskoj nikakvih
veza ni bilo kakva razloga za odlazak onamo, što se sve čini čudnim.
- Vjerodostojno sam obaviještena da je prije odlaska često
posjećivala gospu Elizabetu - reče Marija. - Zbog toga i jesam tako
nepovjerljiva.
- Hoćemo li je ispitati? - predloži lord Hastings.
- Već jesmo - reče mu Pole. - Tvrdi da je putovala isključivo u osobne
svrhe, a na pitanje o čemu je riječ, kao da nije mogla sa sigurnošću
odgovoriti.
 - Moj je savjet, gospođo, da je držite na oku - reče Paget. - Možda u
tome njezinu putovanju i nema ničega. Ali, kada je u pitanju gospa
Elizabeta, nikad se ne zna.

Elizabeta je stajala uspravno pred Marijom. Kraljičina je soba bila

hladna unatoč zapaljenome žeravniku, a slabo je prosinačko svjetlo
blijedjelo.
Pozvala sam vas ovamo da dobijem odgovor o tome hoćete li se udati
za vojvodu od Savoje - započe razgovor kraljica umatajući se u krzno.
Elizabeta padne na koljena. Oduprite se, rekli su, oduprite se svom
snagom. To joj je sada bila jedina mogućnost jer su i francuski poklisar i
francuski kralj ustrajali na njezinu ostanku u Engleskoj.
- Gospođo, ponizno vas molim da mi oprostite, ali ne mogu se udati
za njega - izjavi. - Vaše Veličanstvo zna zašto.
Kraljica blago porumeni.
- Takve se smetnje mogu otkloniti - reče odlučno. - Poslat ću vam
svoje liječnike.
- Gospođo, ne, molim vas! - u panici uzvikne Elizabeta. Marija
bijesno plane.
- Zašto mi se suprotstavljate na svakom koraku? - bolno zaječi. - Vi
ste moja nasljednica, ali mi se od vremena do vremena još uvijek čini da
ste mi, tako mi Bog pomogao, zapravo neprijateljica.
Ja sam najodanija prijateljica Vašega Veličanstva - žestoko je
prosvjedovala Elizabeta. - Moji osjećaji prema braku nemaju utjecaja na
to.
- Vaša je udaja državno pitanje, ugovorena za dobrobit ovoga
kraljevstva... mojega kraljevstva! - istakne Marija. - Nemojte me izazivati
u ovome najvažnijem pogledu.
- Ali, gospođo...
- Dosta! - odreže Marija. - Znate da imam moć oduzeti vam pravo na
prijestolje? Ili vas otpraviti u Tower pa čak i poslati na stratište?
 Skupivši svu hrabrost, Elizabeta joj se suprotstavi.
- Mislim da obje znamo, gospođo, kako ni kralj ni Parlament ne bi
potvrdili bilo koju od tih odluka - tiho reče, drhteći zbog vlastite hrabrosti.
Marija je zurila u nju.
- Postajete previše drzoviti! - uzvikne. - Smijem li vas podsjetiti na to
da ovaj brak želi upravo kralj? Neće dobro prihvatiti činjenicu da ste se
tome suprotstavili. Upozoravam vas, sestro, ovo će i te kako uroditi
posljedicama, a ako bude u mojoj moći, odabrat ću drugu osobu da me
naslijedi!
- Onda, gospođo, nimalo ne sumnjam da me vojvoda vise neće
smatrati tako poželjnom prilikom! - otpovrne Elizabeta.
- Napustit ćete dvor! - prasne Marija. I to smjesta! Ne mogu vas više
očima vidjeti.
- Onda ću, s vašim dopuštenjem, poći u Hatfield smireno reče
Elizabeta.
Počinjala je osjećati vlastitu moć.
- Možete se nositi ravno u pakao, bar što se mene tiče - dobaci joj
Marija. - A možete biti i uvjereni da vas nikada neću odrediti svojom
nasljednicom.
- Odredili vi mene ili ne, ja to jesam! - uzvrati Elizabeta, a potom
ustane i uz naklon iziđe iz sobe, ostavivši kraljicu nijemu od bijesa.

Filip se vraća u Englesku!

Marijino je srce prštalo od radosti i zahvalnosti dok se u kapelici pred
kipom Gospe s Djetetom spuštala na koljena. Vraća se k njoj, a članovi
njegova kućanstva putuju pred njim. Uskoro će se ponovno sresti i opet će
uživati u blaženome sjedinjenju što ga je Bog namijenio svim bračnim
parovima. A uz volju Božju, još bi moglo biti i izgleda za dijete,
katoličkoga nasljednika koji će je naslijediti...
U svojoj radosti više nije bila sposobna osjećati ikakvu ogorčenost
prema Elizabeti, ostavljajući njihovu svađu odlučno za sobom te je doista
sa zadovoljstvom udovoljila Filipovu zahtjevu i sestru za božićne
blagdane pozvala u Greenwich da ondje zajedno čekaju njegov dolazak.
Elizabeta je s iznenađenjem podigla pogled prema Mariji kada ju je
sestra, iz Hatfielda je pozvavši k sebi, pozdravila i blagonaklono je
obdarila krasnim srebrnim predmetima.
- Nisam dostojna - promrmlja, zapanjena promjenom kraljičinih
osjećaja.
- To možete zahvaliti Njegovu Veličanstvu - odgovori Marija, ali bez
pravoga sarkazma u glasu: govorila je kao zaljubljena žena čiji je dragan
svaki čas imao stići...
 19. 1557.

Ruy Gomez, Filipov dobar prijatelj i blizak savjetnik koji je nedavno bio
stigao u Englesku, stajao je pred kraljicom.
- Vaše je Veličanstvo jamačno čulo da su Francuzi prekinuli primirje i
napali Douai - ozbiljno reče.
- Doista jesam - odgovori ona - i zatražila sam od Vijeća da se
Engleska uključi u rat kako bi podržala Španjolsku.
- Da, gospođo, ali dobili smo izvješće da su vaši savjetnici odbili dati
pristanak na to - optuživački reče Gomez, na ukočen, kastiljanski način,
pogledom gotovo sijevajući na nju.
To je točno - uzdahne ona. - Kažu da si Engleska ne može priuštiti rat,
da se taj rat nas ne tiče i da nismo vezani nikakvim ugovorom pružati
vašemu kralju podršku u ratovima. Ja sam im, dakako, objavila svoju
volju.
- Smijem li podsjetiti Vaše Veličanstvo da je objava rata isključivo u
vladarovoj nadležnosti? - hladno upita Gomez.
- Bojim se to učiniti bez potpore Krunskoga vijeća - nećkala se
Marija.
- Možda će Vaše Veličanstvo nešto poduzeti ako mu kažem kako mi
je kralj zapovjedio da vam kažem kako će njegov dolazak u Englesku
ovisiti o vašemu obećanju da ćete objaviti rat Francuskoj - smireno reče
Gomez.
Marijin se oštar udisaj jasno čuo. Ovo je bilo okrutno, okrutno, ali
čak ni sada nije mogla kriviti Filipa. Izgubit ću ili kraljevstvo ili srce,
mislila je kraljica. Ali, nije imala izbora.
 - Recite kralju da obećavam kako ću uvjeriti Vijeće da pristane na rat
- reče slabašno. - I molim vas, zamolite ga da se ne plaši doći ovamo!

Zvona su glasno zvonila, a dvor je en fête očekivao Filipov dolazak u

Greenwich. Elizabeta, iskrcavši se iz cvijećem urešene teglenice, vidje da
je sestrino umorno lice ozareno od očekivanja, primijeti njezinu
uznemirenost dok se čekalo da se kralj iskrca i uoči kako se Marija čvrsto
uhvatila za njega, ne mogavši suzdržati suze. Filip pak zadrži uobičajenu
pribranost, ali kad je prišao Elizabeti da je podigne iz naklona, promrmlja:
- Ne mislite kako sam ovamo došao samo zato da ovaj narod
nagovorim na rat. Došao sam i zato da zaključim vaš brak s vojvodom od
Savoje pa nemojte ni pomišljati na to da mi prkosite.
Elizabeta pogne glavu, a obrazi su joj plamtjeli. Misli li on da će je
na to nagovoriti, sada kada joj je prijestolje na dohvat ruke?
Pa, otkrit će da se susreo sa sebi ravnim protivnikom. Bila je odlučna
ne udati se ni za vojvodu od Savoje ni za bilo koga drugoga.
Uz kralja i kraljicu jahala je prema Whitehallu, kroz ulice prepune
razdraganih građana, ali njihovi usklici nisu bih namijenjeni Mariji i
Filipu. Osjećajući nezadovoljstvo i ogorčenje kraljevskoga para, Elizabeta
se nije usuđivala odgovoriti na odobravanje puka. Na dvorskomeje prijmu
bijesno stajala jer su, govorkalo se, u Englesku bile došle kraljeve
rođakinje, vojvotkinja od Parme i vojvotkinja od Lorraine, da je otprate do
Savoje i na vjenčanje s tamošnjim vojvodom.
Kada je predstaviše vojvotkinji od Lorraine, nekadašnjoj Kristini
Danskoj, čija je glasovita ljepota još uvijek bila vidljiva, Elizabeta nije
mogla odoljeti a da je ne podsjeti na njezinu mladenačku indiskreciju.
- Sigurna sam da se Vaša Milost sjeća kako mi je zamalo postala
maćehom - reče joj sa smiješkom. Sjetit ćete se da je moj otac, kralj
Henrik, prosio vašu ruku.
Vojvotkinji se zarumenješe obrazi.
- U to sam vrijeme bila vrlo mlada, Visosti - reče. - Jesam li u pravu
kada mislim kako ste mu rekli da biste mu, kada biste imali dvije glave,
jednu stavili na raspolaganje? - zločesto upita Elizabeta. Dvorani se
nasmijaše.
- Možda i jesam - odvrati vojvotkinja pokazujući nelagodu i
razdražljivost.
- Umjesto toga, oženio se onom gospom ondje - reče Elizabeta
pokazujući na Anu Klevsku koja je stajala na drugom kraju prostorije i
sada se već bila silno udebljala. Ana je prilično bolesna, bila je čula,
govorilo se o gnojnom čiru na prsima. Potisnuvši drhtaj zbog zabrinutosti,
Elizabeta se odjednom nagne tako da je samo vojvotkinja može čuti.
- Radije bih umrla nego stupila u ovaj brak - reče tiho. Vojvotkinja je
zbunjeno pogleda, ali uto joj u pomoć priskoči kralj, podigavši njezinu
ruku do usana i poljubivši je.
- Vjerujem da vam je iskazana dobrodošlica, draga rođakinjo - reče, a
oči mu se upriješe u vojvotkinjine pa Elizabeta u tom trenutku shvati da
među njima postoji i druga veza, a ne samo srodnička.
Marija je, promatrajući s drugoga kraja prostorije, očito došla do
istoga, za nju tegobnog zaključka. Filipovu su dolasku prethodile glasine.
Kako može u Englesku dovoditi ljubavnicu i njome se ovako razmetati? I
taj brak o kojemu su se svi razgalamili - možda je de Noailles u pravu
kada upozorava da je vojvoda od Savoje, uza sav svoj visoki položaj,
siromašan i zapravo lišen svega bogatstva?
Ljubomora prevlada: neće ona Filipu pomagati u njegovim naumima,
ne kada se ovako bezočno šepiri s tom svojom ljubavnicom.
Sutradan ujutro, Marija pozove Elizabetu i predloži joj da se vrati u
Hatfield. Najbolje je, reče, da joj sestra bude daleko od svih tih političkih
spletaka. Potajno pak nije htjela da Elizabeta svjedoči Filipovu koketiranju
s onom bestidnicom od njegove rođakinje. Da Elizabeta vidi tu izdaju, to
nije mogla podnijeti!
- No, što ćemo s mojim brakom? - upita Elizabeta. - Shvatila sam da
me vojvotkinja došla odvesti u Savoju. Uistinu, gospođo, nisam shvaćala
da je to tako daleko stiglo. Preklinjem Vaše Veličanstvo...
 - Ne bojte se - prekine je Marija. - Maknite se s dvora. Ne vraćajte se
dok vas ne pozovem. Nećete zbog toga imati nevolja.
Osjećajući krajnje olakšanje što se Marija najednom pokazala kao
neočekivana saveznica, Elizabeta otputuje, laka srca i uma oslobođena
tjeskobe.

Filip je promatrao Mariju s neskrivenim gađenjem: bore što su ih na

njezino lice bile urezale briga i melankolija, mršavo tijelo, ravna prsa.
- Kažem vam, gospođo, ona mora doći na dvor! - zapovjednički će on
zanemarujući njezine prosvjede. - Ako je budem morao natjerati da uzme
vojvodu od Savoje za muža, i to ću učiniti.
Marija ga žalosno pogleda.
- Znate da je Vijeće protiv te veze - podsjeti ga. - A i ona sama to ne
želi.
- Onda joj ponudite da ćete je priznati kao prestolonasljednicu u
zamjenu za pristanak na ovaj brak - predloži on.
- Čak i kada bi ona pristala, u što sumnjam, Vijeće se neće suglasiti s
time, u to sam sigurna. A ona se ne može udati bez dopuštenja Vijeća.
- Trebam li shvatiti da se i sami slažete s njima? - upita Filip, a oči
mu se stisnu.
- Čula sam da je vojvoda siromašan, što znači da i nije tako dobra
prilika kako bismo željeli.
- Spreman je doći živjeti u Engleskoj - brzo reče Filip.
- Što će joj onda moći ponuditi? - upita Marija.
- Dobar je katolik i meni odan - odgovori Filip.
- To nije dovoljno - odrješito će Marija. - Nije dovoljno da se
suprotstavim Vijeću i zanemarim sestrine prigovore.
 - Onda to znači da ćete se ogriješiti o dužnost koju imate prema meni,
svojemu suprugu, dužnost da mi budete poslušni - optuži je on.
- A što je s vašom dužnošću prema meni kao svojoj kraljici? -
podsjeti ga Marija. - Vi ste kraljičin suprug.
- A vi ste mi supruga! - žestoko se usprotivi Filip. - I kao takva,
podložna mojoj vlasti.
- Zaboravljate se - uzvikne Marija, opasno na rubu suza. - Ja sam
vladarka u ovome kraljevstvu i vlast nad svim podanicima u mojim je
rukama. Sam Bog zna da sam vam pokušavala u svemu udovoljiti, ali
kadšto korist ovoga kraljevstva mora biti na prvome mjestu. Ne mogu
natjerati Elizabetu da se uda protiv svoje volje ni protiv volje mojega
naroda.
- Bah! - frkne Filip, Morate je natjerati da učini kako joj je naređeno.
Ako cijenite moju ljubav.
Prijetnja je bila i previše jasna. Slomljena srca, Marija dade Elizabetu
pozvati iz Hatfielda.
- Ne, gospođo, ne mogu pristati na to - reče Elizabeta žalosno, ali
odlučno.
- Kada biste samo bolje razmislili... - nagovarala ju je Marija usprkos
svim svojim porivima.
- Gospođo! - žestoko uzvikne Elizabeta - uvjeravam vas, tako mi
moje iskrenosti i vjernosti, da u ovom trenutku ne kanim postupiti
drukčije nego što sam vam već izjavila... ne, čak i da mi svoju ruku ponudi
najveći europski vladar!
- Onda moram reći kralju da odlučno odbijate - poraženo reče Marija.
- Iako vas, istini za volju, zbog toga ne krivim.
- Molim vas, učinite tako, gospođo - zamoli je Elizabeta.
- Vratite se u Hatfield - reče kraljica. - Ne znam kako će kralj
postupiti, ali bit će bolje za vas da ne budete ovdje.
Elizabeti nije trebalo dvaput reći. Kasnije toga istog mjeseca, kada joj
Marija neočekivano dođe u posjet u Hatfield i ni jednom riječju ne
spomene udaju za savojskoga vojvodu, kao ni ostale sporne predmete
razgovora, Elizabeta zaključi da je kraljica odnijela pobjedu nad mužem i
da je to pitanje tiho palo u zaborav.
Tih nekoliko kratkih dana koliko je trajao posjet, sestre su napokon
proživjele u skladu. Elizabeta primi Mariju sa svim počastima i značajno
se potrudi zabaviti je: komad na latinskome, borba medvjeda sa psima,
ples, sokolarenje, svirka na virginalu koju je sama izvela i mnoge druge
zabave. Najbiranija brana i najbolja vina. Marijin užitak nije bio hinjen.
Bilo je lijepo naći se daleko od dvora i uživati u mirnome boravku na
ladanju.
Elizabeta se nadala da će Marija reći nešto o tome kako će je priznati
kao svoju nasljednicu, ali kraljica nije pokretala takav razgovor. Previše ju
je zaokupljao rat u Francuskoj.
- Napokon sam uvjerila Vijeće da pošalje vojsku onamo - reče ona. -
Ne mogu manje učiniti za stvar svojega supruga.
To nije naša stvar, bijesno pomisli Elizabeta.
- Kralj će sam voditi vojsku - Marijin je glas bio pun tjeskobe.
- Opet odlazi iz Engleske? - iznenađeno upita Elizabeta, a potom
požali što se nije ugrizla za jezik: sestra joj je izgledala tako nesretno.
- Potreban je na kontinentu - reče Marija. - Čeka španjolsku flotu da
dođe po njega. - Uznemirene oči upravi na Elizabetu. - Molite se za njega,
preklinjem vas - potakne je. - Kao i za mene. Teško mi je kada je daleko
od mene.
Elizabeta obeća da će tako učiniti. Uz toliko predviđene zabave,
imale su malo prilika za daljnji privatni razgovor, ali odnos među njima
ostade srdačan, ako već ne i topao, a posjetu i prerano dođe kraj.
Toga se posljednjeg jutra sestre izgrliše u dvorištu.
- Bog bio s vama, gospođo - reče Elizabeta kada dovedoše konja do
povišenoga potpornja s kojega će joj sestra uzjahati.
- Još vam jednom zahvaljujem na sjajnome gostoprimstvu - iz sedla
joj dovikne Marija. - Zbogom!
 Kada se okrenula odjahati, Elizabeta i cijelo njezino kućanstvo
spustiše se na koljena. Posjet je prošao daleko bolje nego što se moglo
očekivati, pomisli Elizabeta.

Na vratima kraljevske ložnice čulo se kucanje. Filip ustane iz

postelje, navuče baršunasti ogrtač da njime pokrije golotinju pa pode
otvoriti. Čuo se kratak i prigušen razgovor, a potom se kralj vrati supruzi.
- Flota je na vidiku! - uzvikne, a lice mu se razvedri obasjano sjajem
svijeća. - Moram se spremiti!
- Morate li tako skoro poći? - sa strahom u srcu šapne Marija.
U radosti je provodila posljednje noći, predavala mu se bez zadrške
pa se umalo uspjela uvjeriti da je, kada dođe trenutak odlaska, on neće
napustiti.
- Vojska me čeka - reče joj on umivajući se vodom iz zlatnoga
umivaonika postavljena na hrastovoj škrinji.
Marija je vidjela da je Filip već daleko. Ostavit ću vam svojega
ispovjednika - reče joj - u nadi da će vas moći uvjeriti kako je bitno da se
Elizabeta uda za vojvodu od Savoje.
Mislila sam da smo završili raspravu o tome - reče potišteno Marija.
- Pa, razmislite ponovno - naredi on. - I razmislite o tome što bi se
moglo dogoditi s našim savezom ako ona po svojoj volji odabere supruga
koji bi ovo kraljevstvo možda mogao odvući u kaos!
Marija je šutjela. Nije bila sposobna izustiti ni riječi. Mogla je misliti
samo na to da je on ostavlja.
- Moram vam naglasiti potrebu za žurnošću - neumoljivo nastavi
Filip. - Ako je potrebno, brak se može sklopiti i u mojoj odsutnosti. A ima
tu i još nešto.
 Sva jadna, Marija podigne pogled. On se okrene prema njoj, vezujući
hlače.
- Poželjno je, štoviše nužno, da Elizabetu imenujete svojom
nasljednicom.
Ako Marija umre, htio je imati prijatelja na engleskome prijestolju
kako bi se savez očuvao, a bio je uvjeren da će Elizabetu moći čvrsto
držati u šaci. Naravno, postojala je i vrlo poželjna mogućnost da mu
postane i nešto više od toga...
- Ne - reče Marija došavši do glasa i gorko žaleći što će posljednje
riječi koje upućuje Filipu biti izrečene u prkosu. - Možda mi i jest sestra i
možda mi je danas odana, ali rodila ju je žena koja je sramotno uvrijedila
moju majku kraljicu i mene.
- To morate zaboraviti - nehajno joj reče Filip. - Morate riješiti
pitanje prestolonasljednika.
- Možda će to Bog riješiti umjesto mene - reče Marija, lagano
porumenjevši. Bilo što, samo da ga navede na povratak njoj...
- Ne možete računati na to - odgovori Filip, već pomalo gubeći
strpljenje.
Bio je uvjeren kako je, unatoč svem njegovu nedavnome trudu u
bračnoj postelji i uz veliku kušnju koju su prošli, Marija prestara da
zatrudni. Dovoljno je pogledati ono što se posljednji put dogodilo!
Marija se, duboko povrijeđena, zavali na jastuke.
- Duboko žalim što vam ne mogu udovoljiti i Elizabetu imenovati
svojom nasljednicom - prizna - ali preispitala sam svoju savjest u vezi s
tim pitanjem te iskrena srca razmotrila svoje razloge, tako da znam kako
sam u pravu jer se moja savjest i dalje drži onoga čega se držala svih ovih
godina. Elizabeta je u srcu krivovjerka i ne želim joj ostaviti prijestolje.
- Silno sam nezadovoljan time - reče Filip olujna lica.
Još je uvijek bio ljut kada joj je, dva dana poslije toga, poželio
zbogom na pristaništu u Doveru. Kamena lica, po dužnosti joj je utisnuo
poljubac u obraz, a potom otišao do mostića i ukrcao se na palubu svojega
broda. Dok je gledala kako ga valovi odnose daleko od nje, Marija se
hrabro borik sa suzama, uvjerena da ga vidi posljednji put.
Na pismu je bio običan pečat. Bez krune. Elizabeta otvori pismo i
ugodno se iznenadi ugledavši potpis. Lord Robert Dudley. Znači, napokon
su ga pustili iz Towera.
Pisao joj je nudeći joj svoju službu. Prodao je nešto zemlje,
objašnjavao je, i šalje joj novac po posebnome glasniku, kao dokaz svoje
odanosti. A da otkloni svaku sumnju, bude li potrebno, spreman je za nju i
umrijeti.
Ovo je čovjek koji jednim okom gleda u budućnost, s osmijehom reče
ona sama sebi. Muškarac čija odvažnost odgovara mojoj, nema sumnje.
Prizove u sjećanje njegov tamnoput izgled kao u kakva Talijana - Cigane
moj, pomisli - ponosno držanje i snažno, muževno tijelo pa osjeti kako se
u njoj budi žudnja, ali brzo je potisne. U njezinu položaju, požudne misli o
muškarcima neće joj donijeti ništa dobro. Može cijeniti divljenje i žar što
ih lord Robert osjeća prema njoj i za njezinu stvar, ali to je sve, mislila je
Elizabeta. Ne želi ništa više od njega, s time je zauvijek završila, a on je,
na kraju krajeva, oženjen. I sama je nazočila njegovu vjenčanju, još u
bratovo vrijeme.
- Što znate o Robertu Dudleyju? - nehajno je upitala Cecila. Cecil je
sumnjičavo pogleda.
- Ništarija - reče nestašno. - Hrabar čovjek, ali nagao, dobar
protestant... ili je bar to bio, no rođeni spletkar. A otkako je izišao iz
tamnice, čujem da je silno omiljen među gospama. Zašto pitate?
- Dobila sam pismo od njega. Ona pruži list Cecilu.
- Gle, gle - smješkao se on. - Dobro je imati prijatelje.
- Mislim da će mi se sviđati prijateljstvo s lordom Robertom -
koketno je razmišljala Elizabeta, nesvjesno pritisnuvši pismo na grudi.
Cecil se zamisli.
- Čujem da se namislio sprijateljiti s članovima kraljeva kućanstva -
reče. - Mogao bi vam koristiti na mnogo načina. Njegujte to prijateljstvo.
U čovjeka koji prodaje zemlju radi vaše stvari, sigurno se možete
pouzdati.
- Mislila sam da ste ga maločas nazvali ništarijom - zadirkivala ga je
Elizabeta.
- Možda sam ga pogrešno procijenio - prizna Cecil. - Veleizdaju je, na
kraju krajeva, počinio davno. Možda je nakon vremena provedena u
Toweru postao manje brzoplet!
Elizabeta otpiše Dudleyju, zahvali mu na daru i želji da joj učini
uslugu. To je pismo bilo tek prvo od mnogih. Uskoro su se redovito
dopisivali: on ju je obasipao pohvalama i uvjeravanjima u svoju odanost, a
njezin je pristup bio suzdržamji, ali je mnogo obećavao - gradila je
mostove preko kojih će jednoga dana poželjeti prijeći. Naposljetku je
njegova pisma počela iščekivati, oduševljavati se njegovim
ekstravagantnim komplimentima i uživati sastavljajući odgovore koji su
mu pružali mogućnost da ih shvati kako želi. Nema ničega lošeg u tome,
uvjeravala se. Lagano očijukanje koje joj je sumorne dane često činilo
zanimljivijima.
 20. 1558.

Bože pomozi, Calais je izgubljen! - vikao je Cecil u uzbuđenju koje je za

nj bilo rijetko uletjevši u sobu gdje je Elizabeta pregledavala Parryjeve
obračune.
- Izgubljen? - ponovi ona zaprepašteno.
- Pao je u ruke Francuzima početkom siječnja, nakon iznenadna
napada - objasni joj on.
- Ne mogu povjerovati u to - šapne ona potišteno. - Calais je u
engleskim rukama već više od dvjesto godina.
- Da, i to je bio posljednji bastion koji je u Francuskoj štitio naša
područja - dometne Cecil. - Njegov gubitak mora za kraljicu biti strašan
udarac.
- Pa, ona i jest kriva za to! - izjavi Elizabeta. - Ona nas je i uplela u
taj rat, samo zato da bi udovoljila kralju, svojemu suprugu.
- Da, ljaga pada na nju - suglasi se on. - Morat će živjeti s time. A
kladim se da kralj nije podigao ni prst da spasi Calais.
- Zacijelo će Njezino Veličanstvo poslati vojsku da vrati Calais? -
upita Parry.
- Nažalost, prijatelju moj, sumnjam da ovo kraljevstvo može snositi
takav trošak - odgovori Cecil. - Po svemu sudeći, riznica je ispražnjena.
Zemlja nikada nije lošije stajala u pogledu snage, novca, muškaraca i
bogatstva. Zbog toga se stidim što sam Englez.
- A spaljivanja se žurno nastavljaju - reče Elizabeta. - Svećenici
vladaju svime. Kraljevstvo je iscrpljeno, narodje uznemiren,
 - Čak sam čuo da se kraljicu optužuje kao izdajnicu vlastite zemlje -
otkrije im Cecil.
- A sada još hara i gripa25 - dometne Parry. - Tek toliko da nam
poveća nevolje. Kladim se da ju je sam Bog poslao kako bi kraljicu kaznio
za njezine grijehe.
- Ima li tome lijeka? - postavi Elizabeta retoričko pitanje.
- Ljudi gledaju u Vašu Milost - reče joj Parry.
- Moguće - žurno reče Cecil - ali ima i drugih novosti, a te vam se
neće svidjeti, gospo. Kraljica opet vjeruje da je blagoslovljena djetetom.
Elizabeta se užasnuto zagleda u nj, a potom brzo izračuna.
- Pa kralja nema već šest mjeseci!
- Moje veze na dvoru kažu da je Njezino Veličanstvo željelo biti
sigurno prije bilo kakve objave.
Elizabeta s nevjericom upita: Može li to stvarno biti istina? Ili je ona
opet u zabludi?
- Možda je vrijeme za posjet dvoru, gospođo - predloži Cecil.

Igla se hitro i točno zabadala i provlačila kroz platno. Napokon,

napokon, sa zadovoljstvom pomisli Elizabeta kada je prerezala konac i
podigla uvis maleni odjevni predmet, posljednji od opreme za
novorođenče koju je žurno načinila kao dar za kraljicu. Bio je to njezin
povod za posjet dvoru.
Stigla je u veljači, u pratnji velike svite lordova i gospi, a Marija ju je
opet milostivo dočekala. Trbuh joj je očito bio nabujao ispod nezavezana
prednjeg ukrasa na haljini, ali izgledala je loše i iscrpljeno, a obrazi su joj
bili upali.
- Vjerujem da nalazim Vaše Veličanstvo u dobru zdravlju?
Konvencionalni je ljubazni pozdrav zvučao pogrešno.
- Malo sam umorna - odvrati Marija - ali to se u mojemu stanju i
očekuje. Sada ne treba još dugo. Uskoro ću se povući u svoje odaje i čekati
djetetovo rođenje.
- Molit ću se za sretan ishod i za Vaše Veličanstvo obeća Elizabeta pa
pokaže Mariji opremu za novorođenče, sićušnu bijelu odjeću, lijepo šivanu
i vezenu. Kraljica je bila ganuta, a dojmi je se i delikatna izrada.
- Od srca vam zahvaljujem - reče toplo - pogotovo zato što znam
koliko mrzite šivanje!
Razmijeniše osmijeh, pri čemu se Elizabeta trudila ne zuriti u
sestrino propalo lice.
- Ostat ćete ovdje sve do porođaja? - navaljivala je Marija.
- Zbog toga sam i došla, gospođo - reče Elizabeta.
Kao i da vidim hoće li uistinu biti ikakva porođaja, pomisli.
Nekoliko dana kasnije, početkom ožujka, Marija se zatvori u svoje
odaje, samo u društvu svojih družbenica i primalja, a cijeli je dvor
zadržavao dah čekajući što će se dogoditi.

Nije bilo nikakva djeteta. Iako je u sebi likovala, Elizabeta nije mogla
podnijeti da se suoči s kraljicom i posvjedoči njezinoj tuzi. Čekanje je
trajalo dva mjeseca, dva duga mjeseca, sve dok kraljica konačno nije
izgubila svaku nadu. Sada je, utonula u smrknutu utučenost, bolesna i
grozničava, još rijetko izlazila iz svojih odaja.
- Ono što se mislilo da je dijete zapravo je bila vodena bolest -
povjeri Elizabeti grofica od Sussexa.
- Bojim se za Njezino Veličanstvo - reče Elizabeta. - Izgubila je sve
što joj je bilo važno. A sada se šapće da neće još dugo.
- Načinila je oporuku - povjeri joj Frances. - Tako mi kaže moj
gospodar i suprug.
- Je li mene imenovala za nasljednicu? - upita Elizabeta u kojoj se
smjesta probudi oprez.
- Ne, gospođo, nije. Još uvijek očekuje porođaj pa je kraljevstvo
ostavila nasljednicima od nje rođenima.
 Elizabeta uzdahne. Morala bi to riješiti prije ili poslije, pogotovo
sada, kada je s njom toliko loše.
- Nije tako bolesna da se ne bi zanimala za sudbinu jadnih
krivovjeraca - promrmlja gospa Sussex. - Ovoga ih je tjedna u Smithfieldu
sedmero spaljeno na jednoj lomači. I to se nastavlja, bez kraja i konca.
- Možemo samo živjeti u nadi - reče Elizabeta, namjerno se
dvosmisleno izražavajući.

Ode u posjet kraljici i vidje da je utučena i bolesna, Elizabeta se

sažali nad njom. Potom je zamoli za dopuštenje da se povuče u vlastitu
kuću.
- Pođite s Bogom - reče Marija ljubeći je.
- Nadam se da ću, kada se sljedeći put susretnemo, zateći Vaše
Veličanstvo u puno boljem zdravlju - odgovori Elizabeta i htjede se
sagnuti u naklon, ali kraljevska je sestra zaustavi položivši ruku na
njezinu.
- Znam da je među nama bilo razmirica, sestro - reče - i da ima
pitanja koja se nikada ne mogu razriješiti. Ipak, cijenim vašu potporu u
ovome silno teškom trenutku - zastane boreći se protiv suza uvijek
spremnih poteći - i najiskrenije se molim da od sada nadalje možemo biti
bolje prijateljice.
- To je i moja najiskrenija želja, gospođo - reče Elizabeta. Zagrliše se
po posljednji put - sestre i suparnice protiv kojih su se zvijezde bile urotile
od samoga početka.

Elizabeta je sada znala da ništa osim kraljičina života ne stoji između

nje i prijestolja. Stoga odluči iskoristiti mirno razdoblje da bi se u
Hatfieldu pripravila za veličajnu sudbinu što ju je očekivala. Mnoge je
sate u tajnosti provodila s Cecilom, kujući naume, sastavljajući popise s
imenima ljudi koji će joj služiti i vraćajući se svemu što je bila naučila sa
svojim učiteljima, iz knjiga i iskustva, kako bi se pripravila za tešku
zadaću što je stajala pred njom.
 Vojvoda od Ferije stiže joj u posjet u Hatfield, a bio ga je posebno u
tu svrhu iz Španjolske poslao Filip.
- Moj gospodar i kralj šalje vam po meni pozdrave, Vaša Visosti, kao
i izraze svoje dobre volje - reče vojvoda, duboko se klanjajući.
Oho, pomisli Elizabeta, nema više zastrašivanja u vezi s udajom za
savojskoga vojvodu ili bilo koga drugog. Glavu nisam mogla dignuti od
pritiska da odaberem supruga! Ovo je posve druga pjesma!
Ondajoj odjednom sve postane jasno. Filip zna da će Marija doskora
promijeniti svijet, shvati. Pokušava svoje prijateljstvo protegnuti i na
mene, kao prijateljstvo između dvoje vladara. Naime, Filip, kao i ona
sama, iščekuje krunu: zna se da mu je otac na samrti pa će sam uskoro
postati španjolski kralj.
- Moj gospodar želi da vas uvjerim u njegovo prijateljstvo - nastavi
Feria - a nada se da bi vam s vremenom mogao postati i vise od prijatelja.
Elizabeta podigne obrve. Što li joj to poklisar govori? Ne nudi joj se
valjda Filip za supruga, a supruga mu je još na životu i na prijestolju?
Ipak, kako bi drukčije mogla protumačiti značenje ove izjave? Time se
sigurno objašnjava zašto se više ne spominje mrsko ime vojvode
savojskoga. No, da se uda za Filipa? Nikada!
- Recite svojemu kralju i gospodaru da mu poručujem kako mi je bilo
drago vidjeti Vašu Ekscelenciju te mu zahvaljujem na ljubaznosti i
naklonosti prema meni - reče naglas. - Spremna sam i voljna udovoljiti
njegovim željama, ali to nije u mojoj moći.
Feria još nije bio završio.
- Ima još jedno vrlo škakljivo pitanje kojega se moram dotaknuti,
Visosti. Ako se kojim sretnim slučajem ikada nađete na vlasti, moj
gospodar traži jamstvo da ćete ostati vjerni katoličkoj vjeri.
U Elizabeti se probudi oprez. -
- Kada ne bi bilo činjenice da sam uvjerena u njegove dobre namjere,
prekorila bih vašega gospodara što uopće postavlja takvo pitanje - nehajno
reče. - Kraljica je još uvijek živa... o, da tako bude još dugo!... pa
veleizdaju počinja svaki podanik koji predviđa njezinu smrt, stoga o tome
ne mogu razgovarati.
Na Feriju, i protiv njegove volje, ovo ostavi dojam. Klanjajući se pri
izlasku, osjećao je zaprepaštenje zbog načina na koji mu je Elizabeta
vješto odgovorila. Bogme će ova gospa biti tvrd orah za njegova
gospodara, a ujedno i za cijelu Europu!

Kada se primakne jesen, Cecil se zabrine. Nije bilo dvojbe u to da je

kraljica na samrti, ali prema svim je izvješćimajoš uvijek odbijala
imenovati nasljednika.
- Možda ćete se još morati i boriti za prijestolje! - upozori on
Elizabetu.
Sa svojega imanja u Norfolku lord Robert pošalje joj žurno pismo u
kojem joj uglavnom napiše to isto, nudeći da, ako ustreba, podigne i svoje
zakupce. Već se dopisivao s prijateljima na Filipovu dvoru. - Kralj želi da
ovo kraljevstvo bude u rukama osobe koja uživa povjerenje Njegova
Veličanstva - objašnjavao je Elizabeti. - Ta osoba ste vi. Možete biti
sigurni u njegovu potporu.
- Trenutak se bliži, Vaša Milosti - reče joj Cecil. - Pripravite se. Ovo
ne može još dugo trajati.
Elizabeta na njegove riječi uzdršće od užitka. Ona će u pravom
trenutku biti spremna.
Ne znajući koliko im vremena još preostaje, Cecil i Thomas Parry
žurno poslaše pismo zapovjedniku posade u Berwicku, gradu na krajnjem
sjeveru, a on se pak obrati sjevernim velikašima i plemstvu s pozivom da
pruže potporu Elizabeti.
- Deset tisuća ljudi spremno je stati iza njezina kraljevskoga položaja,
naslova i dostojanstva! - otpiše im zapovjednik samo nekoliko dana
poslije.
Kako su se širile vijesti o kraljičinoj bolesti, počinjala su u Hatfield
pristizati pisma, pisma iz svih krajeva zemlje, od lordova, vitezova,
plemenitaša, čak i od maloposjednika, u kojima su svi oni uvjeravali
Elizabetu u svoju nepokolebljivu potporu i nudili joj da će je, ustreba li,
poduprijeti i silom.
- Nikada neću zaboraviti ovu ljubaznost - sa suzama u očima reče
Elizabeta Cecilu, Kat i svima ostalima. - I uzvratit ču je, čim mi to
vrijeme i moć dopuste.
Tada u Hatfield počeše stizati i dvorani, poput štakora što napuštaju
brod koji tone. Svi su dolazili pokloniti se zvijezdi u usponu i pridobiti
njezinu naklonost. Kada ih je, zahvalivši im na dobroj volji, zamolila da se
vrate kraljici, u palaču St. James, stadoše je moliti za dopuštenje da
ostanu. Uskoro je kuća pucala po šavovima od posjetitelja, a pridošlice su
morali tražiti smještaj u selu. Ipak, i dalje su pristizali, u neprekidnoj
rijeci privrženika i koristoljubaca.
Za njima u studenome stigoše državni pismohranar i priglednik
kraljevskoga kućanstva koje je sama kraljica bila poslala Elizabeti. Ta se
dva gospodina, ozbiljna izgleda, duboko nakloniše. Na tren Elizabeta
pomisli da su joj došli javiti kako je postala kraljicom. Ali, nije bilo tako.
- Stanje Njezina Veličanstva brzo se pogoršava, Vaša Milosti - priopći
joj državni pismohranar. - Vijeće se svakodnevno moli za njezino
ozdravljenje, ali uz malo uspjeha. Uistinu je svima očito da ona neće još
dugo živjeti pa su je, s obzirom na to, lordovi uvjerili da dade stanovite
izjave u vezi s nasljeđivanjem prijestolja. Gospođo, svojom je
nasljednicom imenovala vas, uz jedini zahtjev da zadržite pravu vjeru i
platite njezine dugove.
Elizabeta priđe prozoru i zagleda se prema perivoju, zapravo ga i ne
videći. Eto, uskoro će doći trenutak za koji se dugo pripremala. Za
nekoliko dana bit će kraljica. Njezinoj je velikoj borbi zamalo kraj. Nije to
mogla u potpunosti povjerovati.
Onda se prisjeti Marijina uvjeta kojim se od nje zahtijeva da zadrži
pravu vjeru. Pa, to će i učiniti! Prihvatit će taj uvjet, čak i prisegnuti na to
ako treba. Jer, Marija nije navela na koju vjeru misli. Za sada će biti
mudro praviti se nevjestom. Još jedan odgovor bez odgovora!
- Ponizno prihvaćam naklonost Njezina Veličanstva - reče priklonivši
glavu. - Molim vas, lordovi, prenesite joj moje obećanje da ću, kada me
Bog na to pozove, učiniti sve što bude nužno za spas ovoga kraljevstva.
- Hoćemo - obeća priglednik. - A sada je, gospođo, još samo potrebno
da Vijeće potvrdi vaše pravo. Siguran sam da s time neće biti teškoća.
- U međuvremenu, molit ću se za to da se Njezinoj Kraljevskoj
Milosti vrati zdravlje - reče Elizabeta.
- To bi bilo čudo, gospođo - odgovori joj on, a pismohranar kimanjem
žalosno potvrdi da se slaže.
Sir Nicholas Throckmorton, jedan od vjernih prijatelja na dvoru,
pošalje Elizabeti kratku poruku. „Znat ćete, kada od mene primite sveti
zalog, da je došao vaš čas”, pisalo je u njoj. Obećanje u njegovim riječima
podsjeti je na činjenicu koliko joj je prijestolje sada blizu i ona ga
blagoslovi što razmišlja toliko unaprijed.
Kada ga ugledam, znat ću, pomisli. I izvan svake ću sumnje znati da
sam kraljica.

Vojvoda od Ferije, ne nalazeći nikakva razloga da se zadržava na

dvoru i svjestan gospodarova naloga da se njeguje prijateljstvo s
Marijinom nasljednicom, još se jednom zaputi u Hatfield, gdje ga
Elizabeta pogosti objedom. Bio je iznenađen novim ozračjem autoriteta
što ju je obavijao, ali i zaprepašten što vidi dvorac pun mladoga svijeta,
dvorana i mnogih ljudi čiji su mu vjerski stavovi bili sumnjivi.
- Krivovjerci i izdajnici - promrmlja sebi u bradu. - Očiti
koristoljupci! Baš su mogli i pričekati da jadna kraljica ispusti posljednji
dah.
Umišlja li on to ili se Elizabeta drži malo manje prijateljski nego
prije? Nadao se da je u zabludi jer joj je ponašanje bilo besprijekorno.
Čestitala je Filipu na dugo očekivanom ustoličenju na španjolskome
prijestolju, blistala je tijekom objeda i duhovitim razgovorom neprestano
nasmijavala Feriju, ali u njezinoj se radosti naziralo nešto krhko. Potom,
kada raspremiše stol i na nj iznesoše hipokras i slastice, ona se uozbilji.
- Željela bih da kralju Filipu prenesete izraze moje zahvalnosti za sve
što je učinio za mene - reče ona vojvodi - i kažete mu kako u budućnosti
može računati na moje prijateljstvo. Poručite mu i to da nikada neću biti
prijateljica Francuzima, sve dok Calais bude u njihovim rukama.
Je li iskrena? Feriji su njezine riječi zvučale previše glatko izrečene,
previše uvježbane. Slutio je da je tu na djelu velika umnost, umnost koju
ni najmudriji ljudi ne bi bili sposobni proniknuti. Ova žena možda
naizgled puno obećava, ali u nju se nikada ne treba u potpunosti pouzdati.
- Njegovo će Veličanstvo biti presretno što to čuje, gospođo -
službeno reče, a potom dometne, tako da ne bude nikakve zabune; -
Uostalom, Vaša će Milost krunu dugovati kralju Filipu jer je njegovo
uvjeravanje kraljicu navelo na to da vas imenuje svojom nasljednicom.
- Nije baš tako, milorde! - uzvikne Elizabeta strastveno. - Neću krunu
dugovati njemu, nego privrženosti engleskoga naroda kojemu sam silno
odana, a to u srcu zna i sama kraljica. Vox Populi, vox Dei, zapamtite: glas
naroda, glas Božji. - Vidjevši da se uvrijedio, dometne: - Ali, naravno,
zahvalna sam kralju na trudu što ga je uložio u moju korist!
Feria je bio odlučan ustrajati:
- Njegovo Veličanstvo također vodi brigu i u vezi s vašom udajom,
gospođo.
Elizabeta se osmjehne, zabacivši dugu kosu u koju je bila dala uplesti
dijamante i pritisne vitke prste na oba obraza.
- Znam za njegovu nekadašnju želju da se udam za vojvodu od
Savoje, ali da budem iskrena s vama, vidjela sam kako je moja sestra,
sklopivši brak sa strancem, izgubila naklonost svojega naroda pa vas
molim da to ne smatrate uvredom, ali sigurno ste i sami toga svjesni pa
ćete cijeniti što ne želim počiniti istu pogrešku.
Zamijetivši njegovo potišteno lice - zar je doista kanio načeti
razgovor o njezinoj udaji za Filipa? - nagne se k njemu i uputi mu lukav
pogled.
- Možda bih se - zahihoće - mogla udati za grofa od Arundela.
Neprestano čezne za mnom i zaljubljeno me gleda!26
 Feria malo ustukne na ovu neozbiljnost. Kada mu je vidjela izraz lica,
Elizabetin osmijeh iščezne.
- Ne zamjerite mi, gospodine vojvodo, dobro mi čini malo se šaliti, a
samo nebo zna da u posljednjih nekoliko godina nisam imala puno prilike
za šalu.
- Svjestan sam toga, Visosti - reče on tiho. Uslijedi stanka.
- Moj put do prijestolja nije bio lagan - naglas je razmišljala
Elizabeta - a još i nisam onamo stigla. Neću prijevremeno govoriti o
blagoslovima koji me čekaju. No, kada pomislim na sve što sam doživjela
za ovoga kraljevanja, osjećam se silno ogorčeno: ta većinom sam bila pod
sumnjom za nešto, i to bez razloga, tako da znate, pa čak i u smrtnoj
opasnosti. Ne, nije mi bilo lako.
Oči su joj sijevale.
- Ali, imala sam sreće s prijateljima. Sa Cecilom, primjerice... njega
sam vam ranije predstavila. Već sam ga imenovala svojim tajnikom, zbog
mudrosti i vjernosti.
- Mudar izbor - prizna Feria.
Sve sami krivovjerci i izdajnici, mislio je dok je Elizabeta nabrajala
ljude koje je bila izabrala u svoju službu. Istodobno nije mogao a da se ne
divi njezinoj pronicavosti i prodornoj domišljatosti. Točno je znala što radi
i što želi: nimalo nije sumnjao da će biti moćna vladarica. A bila je
obdarena i tudorskim šarmom, kao i tudorskom dvoličnošću. Bit će ista
kao i otac, razmišljao je.

Kada se Marija nakratko probudila iz duge obamrlosti, pokraj nje je

bila Susan Clarencieux bdijući uz njezinu postelju. Oči vjerne žene bile su
pune suza.
- Ne plačite za mnom - promrmlja kraljica. - Tamo kamo idem suze
mi neće trebati. A u snovima, tako živo, kao da vidim slutnju raja. Dječica,
nalik na anđele, sviraju mi slatku glazbu koja mi pruža nezemaljsku
utjehu.
 Svijest joj je lutala pa je vidjela djecu za kojom je čeznula, ali ih
nikada nije imala, djecu koju su njezine ruke bolno priželjkivale njihati.
Dođoše svećenici da uz njezinu postelju odsluže misu.
- Ovo mi je najveća utjeha - reče im, radosno primajući hostiju.
No, kasnije, dok je bezvoljno ležala na jastuku, navriješe joj suze.
- Plače za kraljem Filipom - rekoše družbenice.
- Ne - dopre iz postelje slab glas. - Ne samo zbog toga. Plačem zbog
svojega najvećeg gubitka. Kada umrem, naći ćete u mojem srcu upisanu
riječ Calais.
Marijino se lice zgrči od boli.
Tijekom te duge jesenje noći osjećala je kako život istječe iz nje.
- Pošaljite poruku mojoj sestri Elizabeti - pozove družbenice,
prikupljajući snagu koja je sve više slabjela. - Potaknite je da čuva rimsku
vjeru!
- Hoćemo, draga gospođo - obećaju one, a onda vidješe da je opet
utonula u san.
A ljudi su i dalje dolazili u Hatfield. Veliku su sjevernu cestu miljama
zakrčivali konji, nosiljke i tovarne mazge jer su dvorani i drugi uglednici
hrlili okupiti se oko prestolonasljednice. A Elizabeta je, uza svu
zahvalnost zbog njihova dolaska, bila zaprepaštena što to vidi.
Kraljica je još uvijek živa, mislila je. Njoj su najprije obvezni.
Međutim, ne, kao da su svi to zaboravili: natječući se za naklonost buduće
vladarice, ostavljali su sadašnju gospodaricu da umre u samoći. Pa, tu ću
pouku zapamtiti, sama sebi reče Elizabeta. Kada na red dođe pitanje
mojega nasljednika, sve do kraja neću otkriti svoje namjere. Ostavit ću ih
da nagađaju!

Čim je svanula zora, opet odslužiše misu tijekom koje je Marija

jasnim glasom odgovarala svećeniku. Pri podizanju hostije oni koji su bili
uz nju vidješe kako je zadrhtala pobožno prigibajući umornu glavu.
 Nakon toga, kada se žene užurbaše uokolo uredujući ložnicu, kraljica
zaspi. Ali, kada malo poslije provjeriše, vidješe da se san produbio u smrt
i da je ona, krotko poput janjeta, prešla na drugi svijet.

Bio je oštar dan studenoga i puhao je hladan povjetarac, ali takvo što
ni prije nije smetalo Elizabeti. Odmah nakon doručka nade se na svježem
zraku, koračajući kroz hetfildski perivoj, osjećajući oduševljenje što bar
jednom može biti sama i olakšanje što je načas izmaknula iz kruga
užurbanog, nestrpljivog kućanstva.
Nešto kasnije sjedila je pod velikim hrastom, umotana u teški plašt,
čitajući Novi zavjet na grčkome, kadli iz daljine začu zvuk konjskih kopita
u galopu. Zvuk se sve više primicao pa se napokon na putu kroz perivoj
prema kući pojaviše tri jahača. Elizabeta slegne ramenima i vrati se knjizi.
Još trojica posjetilaca, nehajno pomisli. Ali, tada postade očito da su je
jahači ugledali jer okrenuše konje i pojahaše prema njoj. Kada priđoše
bliže, ona prepozna grofa od Arundela i grofa od Pembrokea kako važno
sjede u sedlu, a između njih dvojice Throckmortona, da, Throckmortona!
Srce joj zalupa kada je skočila na noge. Kucnuo je njezin čas, bila je
sigurna u to i učini joj se, dok je proživljavala te beskrajne konačne
trenutke iščekivanja, da su je sudbina i providnost cijeloga života
pripremale za ovo, sačuvavši je živu i zdravu. Sve nevolje, strahovi i
prepreke koje su joj stajale na putu - nezakonito podrijetlo, majčino
smaknuće, nesigurno djetinjstvo, sablazan s admiralom, pogibli
uzrokovane vjerom i činjenicom da je preblizu prijestolju, zatočenje u
Toweru i kasnije kućni pritvor, Marijino nepovjerenje i nepoželjne nakane
da je uda protiv njezine volje... sve je to preživjela, i to radi ovoga. Što je
drugo moglo biti posrijedi nego Božja volja?
Lordovi sjašu i padnu na koljena u vlažnu travu pred Elizabetom.
- Kraljica je mrtva. Živjela kraljica! - viknu razdragano. Onda
Throckmorton ustane i utisne joj u ruku zalog što joj ga je bio obećao
donijeti - Marijin krunidbeni prsten.
Elizabeta htjede sve do neba kriknuti svoje zahvale, ali riječi joj nisu
dolazile - nije mogla govoriti, toliko su je bile svladale emocije. Bez daha
klone na tlo, dok joj je srce prštalo zahvalnošću.
- Gospodinovo je ovo djelo - izjavi kada joj se glas napokon vratio. -
Kakvo čudo u očima našim!
Potom, pribravši se, ustane i pruži muškarcima što su klečali pred
njom - sada svojim podanicima - ruku na poljubac pa im naredi da je
otprate natrag do kuće: koračala je kroz perivoj, uzdignute brade, ponosno
zabacivši ramena, poput prave pravcate kraljice. Ovo je moje kraljevstvo,
pomisli, prelazeći pogledom po prostranim travnjacima, dostojanstvenim
visokim stablima, udaljenim kolibicama i velikoj kući što se uzdizala pred
njom - moja Engleska! I tako, u pratnji trojice lordova što su išli za njom
vodeći svaki svojega konja, stiže u Hatfield, s uživanjem osluškujući
odobravanje svojega naroda. A tu ju je u dvorištu, veličanstven na
bijelome bojnom konju, čekao lord Robert Dudley, skidajući s glave šešir
ukrašen perjanicom i nisko joj se klanjajući u sedlu, s toplim sjajem u
očima.
 Autoričina bilješka

Pripovijedajući ovu priču o najranijim godinama života Elizabete I.,

nastojala sam se, što je više moguće, držati poznatih činjenica. Većini
likova i događaja u ovoj knjizi temelj su povijesni zapisi, a velik dio
dijaloga - iako mjestimice malo moderniziranih - temelji se na stvarnim
riječima ljudi koji su u to vrijeme živjeli (ponekad stavljenih u usta
drugome liku kako bi se jasnije iznijelo neko gledište). Međutim, svejedno
sam sebi dopustila stanovitu književničku slobodu pa pojedine događaje tu
i tamo sažela, pogotovo u kasnijim dijelovima knjige. Na primjer, nekih
sam se pitanja dotaknula samo u jednom razgovoru, a možda su za njih
bila relevantna dva ili tri takva razgovora, te sam izostavila jednu-dvije
nevažne epizode kako bih izbjegla ponavljanje, jer je riječ tek o odjeku
prijašnjih zbivanja.
Neću se opravdavati zbog toga što sam, u dramske svrhe, u fabulu
romana utkala priču koja se protivi svim mojim povjesničarskim
instinktima! U prošlosti sam u mnogo navrata, u tisku, na predavanjima te
na radiju i televiziji, objašnjavala zašto čvrsto vjerujem da je Elizabeta E
doista bila djevičanska kraljica, kao što je i tvrdila, budući da povijesni
dokazi to očigledno podržavaju. Ipak, nikada ne možemo sa sigurnošću
znati što se doista događa u privatnom životu neke osobe. Bilo je glasina, a
bilo je i legendi pa sam njih uzela kao osnovu za vrlo kontroverzan aspekt
ovoga romana, za Elizabetinu trudnoću. Kao povjesničarka, ne kažem da
se to moglo dogoditi, ali kao romanopisac, uživam u slobodi da tvrdoglavo
zapitam: ,,A što ako se dogodilo?”
Poznato je da su se godine 1548. počele širiti glasine o pobačaju i
mrtvorođenome Seymourovu djetetu. Zabilježeno je da se Elizabeta „prvi
put razboljela polovicom ljeta”, otprilike mjesec dana nakon dolaska u
Cheshunt, a ta je boljetica potrajala do kasne jeseni; za to vrijeme, prema
riječima gospođe Astley, Elizabeta se od kuće nije udaljavala više od jedne
milje. Već i sam nedostatak informacija o njezinoj bolesti može biti
rezultat činjenice da je onima koji su se trudili izbjeći skandal cilj bio
nešto zataškati.
Govorkanje o Elizabeti i admiralu nastavilo se i tijekom 1549. Jane
Dormer, vojvotkinja od Ferije, prijateljica Marije Tudor te stoga ne i
posve nepristrana - mnogo se godina poslije prisjetila kako je tamošnju
babicu usred noći posjetio tajanstveni gospodin. Svezanih očiju, povezao
ju je kočijom do vlastelinske kuće koju nikada prije nije vidjela kako bi
pomogla „vrlo svjetloputoj mladoj gospi” koja je bila u trudovima. Čim se
dijete rodilo, muškarac ga je na okrutan način i „nedostojno zatro”. Babica
nije šutjela pa se pronio glas o tome da je mlada žena ni više ni manje
nego Elizabeta, iako žena u to nije bila sigurna. To su izvori na koje sam se
oslonila u tome dijelu romana iako bih, kao povjesničarka, željela
naglasiti da nema pouzdanih dokaza ni o kakvu Elizabetinu spontanom
pobačaju te da cijela ta teorija počiva tek na glasinama i nagađanjima.
Svi se izvještaji o jutarnjim dolascima admirala Seymoura u
Elizabetinu spavaonicu i o šokantnoj epizodi prilikom koje joj je škarama
na komade izrezao haljinu temelje na činjenicama. No, dok sam pisala
knjigu, upalo mi je u oči kako se tradicionalno shvaćanje o Kat Astley,
Elizabetinoj odgojiteljici, kao o zaštitničkom majčinskom liku punom
ljubavi jednostavno ne uklapa u ono što znamo o njezinu ponašanju s
obzirom na slučaj Thomasa Seymoura. Stoga sam u priču uplela i
podradnju o njezinim motivima, kojima se možda može objasniti što ju je
nagnalo na ponašanje kakvo je pokazala. Poznato je da je, odmah nakon
smrti kraljice Katarine, Kat počela na Elizabetu vršiti pritisak da se uda za
Seymoura.
Marijine sumnje u pogledu Elizabetina podrijetla zabilježene su u
povijesnim zapisima, a za razliku od ove priče, nikada nisu riješene, kao ni
njezini sve lošiji odnosi s Elizabetom. Suvremenim čitateljima možda će
se činiti da sam Elizabetu kao dijete neopravdano prikazala kao prerano
sazrelu. Neću se zbog toga opravdavati jer je ona za svoje godine doista
bila iznimno napredna, kao i nevjerojatno inteligentna i oštroumna, a u
ovom romanu njezina prerana zrelost uglavnom se temelji na poznatoj
rečenici koju je uputila svojemu upravitelju kada joj još nisu bile ni tri
godine: „Zašto sam za vas, upravitelju, do jučer bila kraljevna, a danas
sam tek gospa Elizabeta?” kao i na njezinim ranim pismima, kao što je
ono u Petome poglavlju, a i na mojim vlastitim iskustvima kao majke i
nastavnice.
O Elizabetinu divljenju prema ocu i poštovanju prema uspomeni na
njega također ima mnogo svjedočanstava. Međutim, gotovo da nema
dokaza o njezinim osjećajima prema majci, nikakva načina da znamo je li
ona vjerovala u nedužnost Ane Boleyn ili nije. Pretpostavljam kako su
ružne pojedinosti o majčinoj sudbini bile previše strašne da bi se u
cijelosti otkrile tako malenu djetetu te da ih je ona doznala tek postupno.
Isto tako ne znamo zbog čega je Henrik VIII. Elizabetu 1544. godine
protjerao s dvora - u romanu nudim verziju događaja kako sam ih
zamislila. Nadnaravni su prizori izmišljeni, ali se temelje na nečemu što je
prije mnogo godina doživjela moja majka.
Izdajnička vrata u cijelom romanu nazivam Vodenim vratima jer su
naziv „izdajnička” ta vrata dobila tek u 17. stoljeću. Nema povijesnih
dokaza koji bi podupirali dugogodišnju tradiciju o tome da su se Elizabeta
i Robert Dudley susreli, a možda i prvi put osjetili međusobnu privlačnost
u vrijeme dok su oboje bili zatočenici u Toweru, ali ja sam im upriličila
jedan susret!
Elizabetina priča ima sve elemente velike drame: neizvjesnost,
tragičnost, intrigantnost i dinamičnost koje uzajamno povezuju snažne i
živopisne likove. Izvori kojima sam se služila previše su brojni da bih ih
ovdje spominjala pa sve zainteresirane čitatelje radije upućujem na
opsežnu bibliografiju u mojim knjigama Šest žena Henrika Osmog, Djeca
Henrika Osmog i Život Elizabete Prve.
U prvom redu, pokušala sam ostati vjerna Elizabeti, najvećoj od svih
kraljica, te dočarati njezin lik od ranoga djetinjstva nadalje. Bila je doista
nevjerojatna žena, a za mene je bila čista radost još jednom pisati o njoj.
 Zahvale

Najprije želim izraziti silnu zahvalnost koju dugujem Anthonyju

Whittomeu, uredniku u Hutchinsonu, zbog prijedloga za ovaj projekt i
nadahnuća da s obnovljenim zanosom opet pišem o Elizabeti, kao i na
stručnim i mudrim uredničkim sugestijama. Također bih voljela zahvaliti
svojoj redaktorici, spisateljici Kirsty Crawford u čijim sam knjigama
toliko uživala te uredničkoj ekipi u Hutchinsonu, Arrowu i Ballantineu,
posebno Kate Elton, Jamesu Nightingaleu, Mandy Greenfield i Shoni
McCarthy.
Posebno želim reći hvala svojemu agentu Julianu Alexanderu koji mi
je, kao i uvijek, neprestano pružao neizmjernu potporu, a čiji su
neprocjenjivo kreativni prijedlozi utkani u ovaj roman. Voljela bih
zahvaliti i Susanni Porter, mojoj urednici u Ballantineu u Sjedinjenim
Američkim Državama, za sav njezin entuzijazam i vrlo korisne doprinose,
kao i Lisi Barnes, mojemu američkom izdavaču.
Jeffu Cottendenu i Richardu Ogleu želim uputiti izraze zahvalnosti za
izvanredan ovitak kojim su opremili ovu knjigu. Također bih nakladničkoj
ekipi u marketingu, promidžbi i prodaji voljela zahvaliti na izvrsnom, ali
često nepriznatom poslu koji obavljaju.
Ne mogu odati dovoljno veliko priznanje povjesničarki Sarah
Gristwood, autorici romana Elizabeth and Leicester, za vrijeme koje je u
svojemu prenatrpanom rasporedu našla za čitanje mojega rukopisa i
iznošenje profesionalnih i silno vrijednih napomena. Također bih rado
rekla najljepša hvala svim ostalim ljubaznim ljudima koji su mi na razne
načine pomagali i podržavali me tijekom pisanja knjige, a posebno
povjesničarki Tracy Borman koja trenutačno i sama proučava knjigu o
Elizabeti Prvoj, kao i, iako ne nekim posebnim redoslijedom, svojoj majci
Doreen Cullen, sinu Johnu Weiru i kćeri Kate Weir, sestrični Christine
Armour, Johnu i Jo Marston, Peteru i Karen Marston, Davidu i Catherine
Marston, Samanthi Brown u dobrotvornom društvu Historic Royal
Palaces, Siobhan Clarke, Ann Morrice, Lezi Mitchell, Lesley Ronaldson,
Sarah Levine i Kathleen Carroll u Hampton Courtu, Davidu Crothersu i
Richardu Stubbingsu iz Kultureshocka, Alison Montgomerie i Rogeru
Englandu, Jean i Nicku Hubbardu, Richardu Foremanu, Ianu Franklinu,
Kerry Gill-Pryde, ocu Lukeu iz Svetoga Križa u Carshaltonu, Laurelu
Josephu u Whitehallu, Cheamu, Rogeru Katzu i Karin Scherer iz
Hatchardsa, Garyju i Barbari Leeds, Patriciji Macleod i Aniti Myatt iz
knjižnice Sutton, Heather Macleod, Ianu Robinsonu za internetski dizajn i
upravljanje podacima, Shelley i Burnellu Tucker, Jane Robins, Jessie
Childs, Nicoli Tallis, Marthi Whittome, Christopheru Warwicku, Kate
Williams, Peteu Tayloru, Jo Young, Richardu McPaulu i Lindi Collins.
Posljednja hvala puna ljubavi upućena je, kao i uvijek, mojemu mužu
Rankinu. Bez tvoje stalne i odane potpore ove knjige ne bi ni bilo!
 NOTES

[←1] U nas se uobičajilo imena pojedinih povijesnih osoba, posebice

vladara, upotrebljavati u pohrvaćenome obliku pa sam se toga držala i u
ovome prijevodu - nap. prev.

[←2] Lik pijevca iz Chaucerove adaptacije francuskoga fabtioa Roman o

liscu, uvrštene u Canterburyjske priče - nap. prev.

[←3] Žuta je u to doba u Španjolskoj, odakle je potjecala Katarina

Aragonska, prva Henrikova žena, bila boja žalosti - nap. prev.

[←4] U izvorniku twelve Jays of Christmas ili dvanaest božićnih dana,

razdoblje je između Božića i Bogojavljenja - nap. prev.

[←5] U izvorniku Lord of Misrule - osoba kojoj je tijekom božićnih

blagdana bila zadaća nadgledati slavlje i voditi brigu o tome da se svi što
bolje provesele, tako da je proslava Božića, nasljedujući rimske
Saturnalije, poprilično nalikovala današnjem fašniku - nap. prev.

[←6] Ovo anonimno prozno djelo napisano na francuskome sredinom 14.

stoljeća povezuje tradiciju romana o Aleksandru Velikome s ciklusom
arturijanskih legendi, a sadržava prvu poznatu verziju o Trnoružici - nap.
prev.
[←7] Kraljevo veliko pitanje - napori Henrika VIII. i njegovih savjetnika
da od rimskoga pape ishode dozvolu za razrješenje braka s Katarinom
Aragonskom, temeljem navoda iz Levitskoga zakonika i činjenice da je
Katarina prije udaje za Henrika bila zaručena za njegova starijeg brata -
nap. prev.

[←8] Žičani instrument sličan čembalu, u to doba vrlo popularan u

Engleskoj - nap. prev.

[←9] Anna Solina uxor Henri(ci) Octa(vi) - Ana Boleyn, supruga Henrika
VIII. - nap. prev.

[←10] Engleska riječ mistress znači gospodarica, ali i ljubavnica, a isto

tako i učiteljica, kako se dalje spominje u tekstu - nap. prev.

[←11] Pomanderi - spremnici, najčešće u obliku kuglice, u kojima su se u

srednjem vijeku držali različite mirisne tvari za koje se vjerovalo da
korisnika mogu zaštititi od čestih epidemija - nap. prev.

[←12] Od sredine 16. stoljeća pa sve do kraja 19. ili početka 20. stoljeća
dječaci su u najmlađoj dobi nosili suknje ili haljine - nap. prev.

[←13] Ciceron ove riječi navodi u muškome rodu (semper idem - u vijek
isti), kao Ksantipinu izjavu o Sokratu; Elizabeta 1. u ovome ili je obliku
uzela za svoje geslo - nap. prev.

[←14] U izvorniku aleherry - pivo kojem su se, kada bi zavrelo, dodavali

šećer, začini, kao što je mulkatni oraščić, te na kraju i komadići prepržena
kruha - nap. prev.
[←15] Zaslađeno vino začinjeno cimetom, klinčićem i vanilijom, vrlo
cijenjeno u srednjem vijeku, ali i kasnije - nap. prev.

[←16] Kartaška igra koja se smatra pretečom pokera, a najvjerojatnije

potječe iz Španjolske ili Italije - nap. prev.

[←17] U doba Tudora u marcipan su se doista stavljali zlatni listići - nap.

prev.

[←18] Jedan od autoričinih anakronizama: naziv tenis, kao i igra u

svojemu modernom obliku, potječe iz 19. stoljeća, a ovdje je posrijedi jeu
de paume , igra iz koje se tenis razvio - nap. prev.

[←19] U izvorniku Ralph Roister Bolster - prva komedija na engleskom

jeziku kojoj je autor Nicholas Udall - nap. prev.

[←20] Ovdje je, dakako, riječ o anakronizmu: Moramo poznavati svoga

neprijatelja citac je iz Sun Tzuova Umijeća ratovanja, djela s kojim se
Europa prvi put upoznala krajem 18. stoljeća, a na engleski je prevedeno
tek početkom 20. stoljeća - nap. prev.

[←21] Tim je riječima Henrik VIII. prokomentirao Cranmerov udio u

kraljevu razvodu od Katarine Aragonske - nap. prev.

[←22] U Steelyardu (prema njem. Stalhof) nalazilo se glavno trgovačko

sjedište Hanzeatskog saveza u Londonu - nap. prev.

[←23] Tajnik čija je dužnost bila da za vladara obavlja prepisku na

latinskome jeziku - nap. prev.
[←24] Fulgencije i Lukreciia, djelo Henryja Medwalla, najstariji je
sačuvani engleski komad svjetovne tematike, a Veličajnost je moralitet,
jedini sačuvan od triju Skeltonovih kazališnih komada - nap. prev.

[←25] Još jedan anakronizam: riječ influenza (gripa) prvi je put kao
oznaka za tu bolest upotrijebljena u engleskom jeziku 1703. godine - nap.
prev.

[←26] Godine 1558. grof od Arundela bio je Henry Fitz Alan kojemu je
tada bilo 46 godina - nap. prev.