PRAVO NA SREĆU

Postoji neki nadmeno arogantni manir u Sarajevu a vjerovatno i u mnogo većim sredinama koje
mogu sebi dozvoliti kosmopolitsku nadmenost, da kad želiš poniziti ljusko biće ili mu pokazati
da nije vrijedan tvoje dragocijene pažnje koju trošiš na izučavanje mnogo umnijih bića ili pojava,
postaviš javno pitanje „Ko je taj taj“ ili „Ko je to“Pikantni začin takvom pitanju koje naglašava
stepen nonšarlancije u tvom držanju je da pitanju dodaš Ba ili izvrneš u šatrovački “Je ko ba to“.
I eto ga rečenica koja te popela na tron osobne superiornosti nad drugim bićem. Naizgled vrlo
bezopasan put ali u širem društvenom kontekstu put kojim se na individualnom nivou posadi
sjeme nejednakosti, stigmatizacije i nehajnog ponižavanja osobe za koju ti smatraš da nije
zaslužila medijsku ili bilo kakvu pažnje javnosti, više od tebe. Ili nekog drugog koji ti je po
životnom stilu, profesiji ili prosto interesima zanimljiviji ili bliži. Ovaj manir se lijepo zrcali
kao i svaka osobina ili postupak roditelja na djecu čineći tako da nekolicina snažnih, lijepih,
bogatih, uspješnih ili popularnih u neosvijetljene ćoškove gurnu sve one drugačije klince koji se
teško uklapaju i ne znaju kako privući pažnju na sebe a opet posjeduju pregršt talenata,
posebnosti i neobičnosti kao i svako dijete uostalom a koji ih čine jedinstvenim. Možda baš i
vaše dijete jednom završi u tom ćošku gdje će ga strpati rečenica Je ko ba on/ona jer nismo znali
prekinuti nadmeni niz. Ja jesam par puta i onda dobijem loše glumljeni izraz naivnosti, otvorene
oči uhvaćenih u laži, podizanje ramena i pravdanje Ali nee ne znam fakat. Jasno je da se radi o
znanju a da je ne hinjeno neznanje potreba da se osoba o kojoj je riječ ponizi odlukom da joj se
dodjeli anonimnost.

Istina je s druge strane, da je vrijeme društvenih mreža učinilo da su smo mini zvijezde na svojim
profilima te da često osobe koje nemaju potencijal ili njeguju vrlo devijantne navike kao što su
vrijeđanje, omalovažavanje, seksizam, skriveni bodyshameing, (a navike su ovisnosti) postale
content kreatori koji oblikuju trendove, mišljenja pa čak i politiku, a to je vrlo opasno jer njihova
moć ne korespondira sa znanjem o svim temama kojih se uhvate te je baš zato važno ostati
budnim i informisanim i vrlo kritičnim prema određenim dikaturama na internetu.

Ovih dana aktuelna tema na portalima u domeni trača je udaja Mahire Amiš. Ko je Mahira Amiš
upitali su se mnogi iz potrebe da pokažu kako je ta žena nedostojna njihove pažnje uprkos
činjenici da ona ima 122 hiljade pratitelja na društvenim mrežama te da je bila česta gošća na
televiziji i u podcastima. Ja ne poznajem Marihu Amiš i nas dvije živimo u onim pažljivo
odvojenim svjetovima koji podsjećaju na naivnu teoriju skupova kao kolekcija apstraktnih
pojmova koji se smatraju cjelinom. Ona vjerovatno ne zna ko sam ja ali ja znam ko je ona jer me
zanimalo. Jer me zanimaju ljudi pogotovo oni koji žive u drugim i drugačijim konceptima života
od mog. To je priroda mog posla. Arheologija duša, detektivski rad potrage za čovjekom. Ne za
idejom. Prosto za ljudskim bićem, njegovom biografijom, strahovima, željama, traumama,
nadama i životnim ciljevima. sam Istraživala sam njenu priču još jako davno. Jer volim dobre
priče. Mahira je pozornost javnosti dobila njegujući supruga Esada koji je bolovao od multipla
skleroze. Nosila ga je na krhkim leđima, kupala, presvlačila, hranila, izvodila i vodila ..čak do
daleke Meke. S njim je njegovala i podizala djecu. I sve vrijeme se smijala. Zarazno, promuklo,
šeretski i inteligentno. U dobru i zlu, kaže se pred matičarem prije rezanja torte, prvog plesa
uokvirenog dimnom zavjesom za fotografisanje i često u toj sveopćoj euforiji i sreći ta rečenica
se podrazumijeva. U dobru i zlu zna biti teško kada zlo dođe u vidu bolesti partnera, kredita,
neimaštine, bolesti djeteta.. Znam mnoge supružnike, doduše češće, mnogo češće muškarce nego
žene(to je samo moja lična statistika ne činjenica) koji su pred zlom pobjegli. Ostavljajući žene
same na kemoterapiji, s djecom kojoj treba dodatna njega …Opet mnogi su ostali. Postoji u
Bosni i Hercegovini ta tradicija hizmeta bolesnog člana porodice bilo da je u pitanju roditelj,
svekar ili svekrva, partner ili partnerica pa čak i tetke ili dalja rodbina. Mahira je postala simbol
tog hizmeta koji se obavlja u tišini u dnevnim rutinama protkanim bolom i tugom zbog osobe
koja pati ali i ljubavlju kojoj ništa nije teško. I svi oni koji su ustajali noću, mijenjali pelene,
čistili dekubitis, vodili ljekarima, nosili se s komplikovanim zdravstvenim sistemom prepoznali
su se u Mahiri, ona je postala simbol zajedničke hrabrosti i snage. Osim toga Mahira je i vjernica
i religiozna te je kroz svoje javno djelovanje dolazila i dolazi do duša stotina vjernica kojima je
trebala emotivna podrška ali nikada nije, ili pardon ja barem nemam tu informaciju, dužnost
skrbi oko muža pripisivala vjerskom zakonu koji ženu na to obavezuje. Prosto se vodila jedinom
moći koja može dati snagu za takvu skrb a to je ljubav.
A onda je Esad umro i ona je ostala udovica. Udovica sa stečenom pozornošću javnosti a
pozornost je opasna igračka ako se ta pažnja ne umije voditi. No Mahira je ostala dosljedna
svojim rekla bih prije svega, načelima dobra, promovišući stavove i vrijednosti kojima je kao
vjernica odana. A onda se odlučila udati. I to je postala vijest. Jasno je da izborom da budete
izloženi javnosti svakodnevno stavljate pred masu i svaku svoju intimnu odluku te se morate
pripremiti da će vas plebejski red klevetati, vrijeđati i ciljano uništavati jer znate.. patnja se na
ovim prostorima naviknutim na poziciju žrtve jako cijeni ali se sreća ne oprašta. Kao ni ljepota.
A Mahira je lijepa, neodoljivo lijepa. No iako je bilo očekivano da će napadi i moralisanja biti
mnogo okrutniji, prijatno me iznenadila činjenica da je na vijest o njenoj udaji bilo mnogo više
dobronamjernih komentara nego onih malicioznih i toksičnih. Nemalo prije njene svadbe sasuta
je salva uvreda na pretučenu ženu u Ljubuškom. Nad monstruoznim audio snimkom njenog
plača i preklinjanja da je ne ubije, smjenjivali su se okrutni Frankeštajni analizirajući da li je ta
histerija zaslužila batinanje dok su portali smišljeno vijesti o novom potencijalnom femicidu
kitili fotografijama našminkane i retuširane žene žrtve šaljući skrivenu poruku da je botoksirana,
plitka, pretjerano našminkana i pohlepna. Ko ima pravo komentarisati šta je neka žena zaslužila
a šta nije? Da li je na Balkanu čestitost žene mjerena samo količinom patnje koju je spremna
podnijeti? I nije li to arhetipska sjenka s kojom se sve nosimo bez obzira kojem skupu
pripadamo? Nismo li negdje u genomu ponijele da moramo podnijeti i moći, trpiti i žrtvovati se
da bi bile više poštovane u društvu? Da bi nam društvo dozvolilo da budemo srećne.
Ipak negdje svojim neprikosnovenim autoritetom pred svojim pratiteljima i publikom koja je
prati, Mahira je uspjela promijeniti jedan mali ali važan dio društva, ženski, koji je desetinama
odgovora i lijepih želja stao kao vojska Amazonki ispred primitivnih i zavidnih opaski onih koji
su joj spočitavali pravo na sreću u novom braku. U društvu gdje se ženski glas nikako ili jako
malo čuje ili se uglavnom koristi za tepanja ili podilaženja muškarcu, jako je važno poslati
poruku svim onim djevojkama i djevojčicama do kojih teško dolaze feminističke teorije ali
dolazi Mahira, da imaju pravo na vlastiti izbor i sreću.
Nisam sigurna, kažem suprugu, uz nedeljnu jutarnju kafu, dok mu prepričavam temu o kojoj
želim pisati, da bih se ikada ponovo udala. Ne zato što to smatram nemoralnim ili izdajom, već
prosto ne bih imala ni snage ni hrabrosti ponovo s nekim graditi dom, brusiti navike, praviti
kompromise i očekivati još veće prema meni ali iznimno cijenim ljude koji daju ljubavi drugu
veliku šansu.
Šutimo minut. Oboje mislimo isto..kako je zapravo strašno i surovo doživjeti neminovni
gubitak partnera u svakom životnom dobu. I onda se sjetim jednog Mahirinog statusa koji mi je u
ovoj izazovnoj godini u kojoj sam se suočila s gubitkom i teškom bolešću ljudi koje volim više
od sebe, mnogo puta pao na pamet kao esencija svake duhovnosti a glasio je Elhamdulillah zbog
svih nedaća koje su me mogle snaći a nisu me snašle. Eto to je ona. Mahira. Za duhovite koji se
kao pitaju Je ko ona.