Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu

Odsjek za kroatistiku

Katedra za stilistiku

1. semestar, akademska godina 2019./2020.

Prvi hrvatski kriminalistički roman

Marija Jurić Zagorka: Kneginja iz Petrinjske ulice

SEMINARSKI RAD

Mentorica: Studentica:

doc. dr. sc. Anera Ryznar Svea Babić

Zagreb, 14. siječnja. 2020.

SADRŽAJ:

Sažetak………………………………………………………………………………………. 3

1. Kriminalistički roman…………………………………………………………………….. 4

2. Općenito o romanu Kneginja iz Petrinjske ulice………………………………………….. 5

3. Kratki sadržaj……………………………………………………………………………… 6

4. Opis formalnih obilježja djela……………………………………………………………... 8

5. Kontekstualizacija djela……………………………………………………………………
11

6. Zaključak………………………………………………………………………………….. 12

7. Literatura…………………………………………………………………………………..
13

2
Sažetak

U ovom seminarskom radu analizirat ću prvi hrvatski kriminalistički roman

Kneginja iz Petrinjske ulice. Roman je napisala poznata hrvatska autorica Marija Jurić
Zagorka. U prvom dijelu rada spomenut ću ponešto općenito o ovom kriminalističkom
romanu i spomenut ću autoricu romana, zašto je ona bila žrtva vremena u kojem je
stvarala i koje su joj se sve prepreke našle na putu do uspjeha. Nakon toga ispričat ću
ponešto o radnji samog romana. U drugom dijelu radu spomenut ću formalna i
kompozicijska obilježja djela. U kojem licu pripovijeda pripovjedač, kojim tehnikama
se služi, kakav je odnos sižea i fabule, na koji način su okarakterizirani likovi i sl.

Spomenut ću poneke karakteristike svih likova koji su važni u ovome djelu i navesti
primjere situacija u kojima se te njihove karakteristike pokazuju. Uz navođenje
karakteristika likova, kontekstualizirat ću djelo tj. razmotriti u kojem je vremenu
roman pisan , što se za to vrijeme događalo u Hrvatskoj. U seminarskom radu također
ću navesti Unutar seminarskog rada osvrnut ću se na to što su Pavao Pavličić, Stanko
Lasić, Igor Mandić i Antonio Juričić u svojim studijama rekli o kriminalističkom
romanu. Analizirat ću poklapaju li se njihova obilježja koja pridodaju
kriminalističkom romanu sa obilježjima koje ima roman Marije Jurić Zagorke, ili ipak
postoje poneke razlike, tj. nešto što autorica nije ispoštovala. Na samom kraju postavit
ću literaturu i izvore koji su mi pomogli pri izradi rada.

3
Kriminalistički roman

Kriminalistički roman u svijetu je smatran kao primjer bezvrijedne industrijske proizvodnje

za publiku koja od njega očekuje potpuno razumljivost i lakoću čitanja 1. Pavao Pavličić
(2008.) u svojoj knjizi Sve što znam o krimiću objašnjava koncept kriminalističkog romana. Iz
te knjige također saznajemo neke od temeljnih moralnih vrijednosti unutar kriminalističkim
romana, a to su hrabrost, iskrenost, vjernost itd. U svojoj već spomenutoj knjizi, Pavličić
ističe da junaci kriminalističkih romana ne stare (Pavličić 2008: 37). Razlog tomu je što je
radnja u krimićima podosta kratka tj. odvija se u kratkom vremenskom periodu. Opisi u
kriminalističkim romanima služe samo za pripovijedanje priče, te su ti opisi najčešće ono što
pomaže u istrazi (Pavličić 2008: 44.). Za kriminalistički roman važno je spomenuti da je
radnja unutar njega dinamična. Igor Mandić u svome djelu Principi krimića ističe da je
prošlost vrlo bitna u kriminalističkim romanima jer je ona „njegova pokretačka snaga“
(Mandić 2015: 135). Kriminalistički roman sastoji se od realnost i od konstrukcije te iste
realnosti. Zbog realnosti koju sadrži, podsjeća na ljudsku svakodnevicu i time se čitateljima
olakšava shvaćanje romana2. S druge strane, takve vrste romana imaju i svoju fantastičnu
stranu. Te fantastične elemente možemo najbolje primijetiti po tome što je istražitelj u takvim
romanima često iznad svih drugih likova tj. superiorniji je. Taj mora biti pomalo neobičan da
bi se bitnije razlikovao od drugih kako bi se mogli boriti protiv zla. Radnje u kriminalističkim
romanima događaju se unutar realističkog ambijenta u koji unose te fantastične elemente 3.
Zločini koji se događaju u kriminalističkim romanima moraju se uvijek kažnjavati. Mjesto
radnje krimića najčešće je urbani grad unutar kojeg se nalaze mračne ulice, osamljena mjesta
grada ili to može biti periferija grada 4. Kompozicija kriminalističkih romana razvija se od
pojave zagonetke, to dovodi do istrage te na kraju do rješenja koje dolazi na kraju romana.
Početna zagonetka vezana je uz neki zločin koji istražitelj mora riješiti, a istragu istražitelj
1
Sanela Beneš, Hrvatski kriminalistički roman, Filozofski fakultet, Sveučilište Jurja Dobrile u Puli, odsjek za
kroatistiku, Pula 2017. Dostupno na: https://repozitorij.unipu.hr/islandora/object/unipu%3A2238 (14.1.2020.)
2
Sanela Beneš, Hrvatski kriminalistički roman (isto). Dostupno na:
https://repozitorij.unipu.hr/islandora/object/unipu%3A2238 (14.1.2020.)
3
Sanela Beneš, Hrvatski kriminalistički roman (isto). Dostupno na:
https://repozitorij.unipu.hr/islandora/object/unipu%3A2238 (14.1.2020.)
4
Sanela Beneš, Hrvatski kriminalistički roman (isto). Dostupno na:
https://repozitorij.unipu.hr/islandora/object/unipu%3A2238 (14.1.2020.)

4
mora riješiti načinom da provodi ispitivanje svjedoka i osumnjičenih. Ispitivanje
osumnjičenih se bazira na tome da se situacija mora vraćati u prošlost kako bi istražitelj
saznao tko je počinio zločin i zbog čega je to učinio. Kriminalistički roman nazivamo još i
detektivski zbog toga što su u njemu uglavnom glavni junaci detektivi. Roman se može
nazivati i roman detekcije, s obzirom na to da je unutar romana takvog tipa često prisutna
istraga5. Središnji motiv ovakve vrste romana je zločin. Kada se on dogodi, postavlja se
zagonetka koju istražitelj/detektiv mora otkriti kako bi pronašao krivca za zločin. Unutar
istrage koju provodi istražitelj često zna izvesti pogrešne zaključke. Što se tiče likova,
poželjno je da u kriminalističkom romanu ne postoji samo jedan osumnjičenik, već više njih
kako bi radnja povećala znatiželju i napetost 6. U krimićima je važno da „pravda uvijek
pobjeđuje, zato što se zločin ne isplati!“ (Mandić 2015: 98). U ovakvoj vrsti romana uvijek se
dobro zna što je pravda, a što nepravda. Često se događa da ono što se u romanu čini „bijelo“
može zapravo biti „crno“ ili obrnuto. To bi značilo da ponekad možemo za nekoga misliti da
je ubojica iako je on ustvari žrtva u cijeloj toj istrazi. U ovom romanu imamo primjer mladog
para za kojeg se mislilo da su zajedno sudjelovali u ubojstvu, a kasnije se saznalo da oni
nemaju veze s počinjenim zločinom, iako su dokazi koje je istražitelj imao na početku,
upućivali baš na njih dvoje. Svaka kriminalistička priča sastoji se od nekoliko osnovnih
elemenata, a to su: ubojstvo, žrtva, zločinac i istražitelj. Pavao Pavličić u svojoj knjizi Sve što
znam o krimiću, navodi da je optimizam bitna crta krimića jer je na kraju ubojica uvijek
uhvaćen te je pravda zadovoljena. (Pavličić 2008: 11). S druge pak strane, Pavličić naglašava
da kriminalistički roman može biti i pesimističan žanr zbog toga što su za vrijeme istrage svi
osumnjičeni i ne postoji nitko tko ne bi mogao biti kriv (Pavličić 2008: 11)

Općenito o romanu Kneginja iz Petrinjske ulice

Kneginja iz Petrinjske ulice treći je po redu roman Marije Jurić Zagorke. Njega smatramo
prvim hrvatskim kriminalističkim romanom koji je napisan 1910. godine. Iz početka se
objavljivao u nastavcima u zagrebačkim „Hrvatskim novostima“, te kasnije u „Ženskom listu“,

5
Lucija Mikulić, Usporedba Sherlocka Holmesa i Kneginje iz Petrinjske ulice, Učiteljski fakultet Sveučilišta u
Zagrebu, Petrinja 2019. Dostupno na: https://repozitorij.ufzg.unizg.hr/islandora/object/ufzg%3A855 (13.1.2020)
6
Sanela Beneš, Hrvatski kriminalistički roman (isto). Dostupno na:
https://repozitorij.unipu.hr/islandora/object/unipu%3A2238 (14.1.2020.)

5
čija je urednica bila Marija Jurić Zagorka7. Tek nakon toga, nastavci su objavljeni u jednoj
knjizi. Nakon tog romana, Zagorka je objavila još niz drugih te će joj cijeli taj niz romana
„priskrbiti“ pridjeve kao što su „majstor pripovijedanja“ i „najčitaniji hrvatski pisac“. Marija
Jurić Zagorka u svojim je romanima bila poznata po tome što govori o nekim političkim
zbivanjima, ali njen roman Kneginja iz Petrinjske ulice gotovo je potpuno oslobođen
političkih tema te je pažnja usmjerena na glavnu temu romana. Ovaj kriminalistički roman
pripada književnom rodu epike. Podvrsta žanra je detektivski roman. Detektivski roman
karakterizira iznimno sposoban detektiv koji rješava i nerješive zločine. Također, ovaj roman
možemo karakterizira i kao akcijsku vrstu zbog toga što policijski činovnik također ulazi i u
direktne fizičke okršaje s kriminalcima. Kao na primjer u direktan okršaj ušao je s lopovima
na Lašćini, te su mu kasnije u pomoć priskočili i ostali policijski službenici. Roman se sastoji
od tri dijela unutar kojih se nalaze mnoga poglavlja. U romanu su poglavlja na kraju vrlo
napeta, a to je baš radi tog što se ovo djelo u početku objavljivalo u nastavcima, a tek kasnije
pretočilo u cjelovitu knjigu. Zbog toga što su bila tako napeta, čitatelje je to potaknulo da i
dalje čitaju nastavke jer ih je interesiralo što će se dogoditi dalje. Baš kao što danas na primjer
imamo serije koje možemo pronaći na internetu ili televiziji, koje završavaju napeto te nas to
potiče da želimo gledati nastavke. Radnja ovog romana odvija se u Zagrebu, ali nakratko i u
Ženevi. Vrijeme radnje romana je vrijeme demonstracija protiv bana Khuena Hedervaryja.
Tim demonstracijama Marija Jurić Zagorka ne pridaje velikog značaja već je pozornost
romana usmjerena na istragu o ubojstvu. U ovom kriminalističkom romanu preteže tijek
istrage. Zagorka je u ovome romanu uvela zagonetni zaplet te je čitatelju nemoguće odrediti
tko je zločinac, ali istražitelj uspijeva uz pomoć niza detalja otkriti cijelu pozadinu priče. Pred
kraj romana saznajemo sve što se događalo u prošlosti, zagonetka se otpetljava, te saznajemo
kakve su veze među likovima. U ovome romanu na kraju doživljavamo razočarenje jer ni
ubojica ni razlog ubojstva nisu „uzbudljivi“ ni u skladu s očekivanjima.

Kratki sadržaj

Sama radnja započinje in medias res tj. odmah saznajemo o ubojstvu u Vlaškoj ulici. O
ubojstvu se na početku ništa ne zna te policija započinje istragu ne bi li saznali bilo koju
informaciju koja će im pri pronalasku ubojice pomoći. Istragu vodi policijski činovnik Šimek,
7
Članak o zagorki

6
čiji je uzor Sherlock Holmes. Šimek na početku romana razgovara s vlasnikom kuće u kojoj
se dogodilo umorstvo starice. U tom razgovoru saznaje da je ime starice koja je umorena bilo
Anastazija Vanić te mu vlasnik kuće te još poneki ljudi koji su tamo stanovali, govore da ne
znaju ništa drugo o gospođi Vanić jer nije često izlazila, a tek rijetko bi s kim porazgovarala
kada bi ga susrela. Poznato je samo da je imala tajanstveni posjet prije 15 godina. Domaćica
koja je također stanovala u Vlaškoj ulici ispričala je Šimeku da je čula muški glas prije 15
godina koji je dopirao iz stana gospođe Vanić. Spomenula mu je i ženu u crnini koju je vidjela
kako na dan umorstva posjećuje Vanićku. Policija je u početku istrage uhitila dvije žene,
rusku kneginju Borčinski te mladu zagrepčanku Darinku Antolković. U početku su one svima
izgledale kao nevine te nitko nije ni pomišljao da bi one mogle učiniti takvo zlodjelo. Šimek
je u svojoj istrazi trebao otići daleko u prošlost proučavajući što se to sve dogodilo prije
petnaest godina i tko bi mogao biti ubojica. Postavši kasnije privatnim istražiteljem, Šimek je
upoznao mladog kneza Borčinskog i prešao u njegovu službu. Mladi knez Boročinski došao je
u Zagreb s namjernom da izbavi svoju majku iz zatvora. Policijski službenik Šimek se za
vrijeme istrage također susreo i s lopovima na Lašćini, studentima demonstrantima te sa
mnogim zlobnim ženama kao što je na primjer gđa. Okić. Tijekom svoje istrage Šimek se
prerušava u jednoj birtiji da bi mogao nesmetano promatrati sumnjivce i istražiti tko su bila
dvojica demonstranata koja su upala na dan umorstva u stan gospođe Vanić. Za upad
demonstranata u stan prethodno je saznao od domaćice koja je također stanovala u Vlaškoj
ulici. U toj birtiji upoznaje Daskaševa. Daskašev je bio pravnik te jedan od organizatora
demonstracija. On će mu se na početku zamjeriti kao i Šimek njemu, ali će si na kraju
pomagati. U romanu također susrećemo i djevojku Marušu koja se nalazila u ćeliji skupa sa
Darinkom. Njih dvije bile su potpuna suprotnost. Maruša nije znala tko su njeni pravi roditelji
te se oni saznaju tek na kraju u posmrtnom pismu gospođe Antolković. Gospođa Antolković
je zbog svog nesretnog života odlučila sama sebi oduzeti života tako što će uzeti otrov i staviti
ga i u muževo piće jer nije željela da sazna njezinu tajnu tj. nije željala da on otkrije da
Darinka zapravo nije njegova kći već kći kneza Borčinskog. Sve te tajne koje je gospođa
Antolković cijelog svog života krila, zapisala ih je u pismu prije smrti kako bi Darinka
saznala su njeni roditelji zapravo Anastazija Vanić i knez Boročinski. Osim što u tom pismu
saznajemo prave Darinke, saznajemo također i da je Maruša zapravo kći tajnika kneza
Boročinskog. U trećem dijelu romana, Šimek putuje u Ženevu jer bi se tamo trebao nalaziti
Darinkin zaručnik kojeg ona kroz cijelu istragu krije i nikome ne želi otkriti njegov identitet
ne bi li on morao odgovarati za nešto što uopće nije ni učinio. Šimek stiže u Ženevu sa svojim
pomoćnikom Srećkom kojeg je upoznao kada je upoznao gospođu Okić, koja je bila njegova

7
teta. U Ženevi su posjetili gostionicu u kojoj su se nalazila 2 sumnjiva Rusa koje je Šimek
cijelu noć pratio. Ispostavilo se da su željeli izvesti atentat na ruskog kneza. Šimek je to uspio
spriječiti tako što je zaustavio kočiju u kojoj se on nalazio. Srećko je bio ozlijeđen za vrijeme
tog atentata , te je prebačen u bolnicu. Nakon par dana Šimek dolazi po Srećka u bolnicu te na
hodniku susreću nepoznatog čovjeka kojeg je Srećko prepoznao. To je bio gospodin Okić
kojeg je zadesila bolest i Srećko ga je jedva prepoznao. Kroz razgovore sa gospodinom
Okićem, Šimek je saznao da je on taj tajanstveni Darinkin zaručnik kojeg je toliko krila od
svih. Sumnja da je on krivac, ali još ništa nije siguran. Nakon povratka iz Ženeve, Šimek
odlazi u potragu za lopovima na Lašćinu i tada pronalazi skrivenu kutiju sa nekim
dokumentima. U tim dokumentima pronalazi Darinkin rodni list te pismo koje je napisala
Anastazija Vanić tik prije svoje smrti. Pismo je bilo namijenjeno njenoj kako kaže „jedinoj
kćeri“. U tom pismu saznajemo sve tajne koje je ona krila. Gospođa Vanić u tom pismu
ispričala je kako je i njoj knez Boročinski bio nevjeran isto kao što je bio i svojoj ženi.
Odlučila mu je u čaj sasuti otrov da mu naplati za sve. Kao što je napisala u svom pismu: „On
je otrovao moj život, odbio svoje dijete- oh, otrovao je toliko ženskih života, neka sad plati!“
Kneza Boročinskog zakopala je u svome stanu ispod dasaka poda. Tijekom romana prije
pronalaska pisma, Šimek je za vrijeme svoje istrage sa svojim pomoćnicima pronašao tijelo za
koje se nije znalo čije je, ali se pretpostavljalo. Nije se samo znalo tko je njegov ubojica i što
se točno dogodilo. Zato u pismu saznajemo baš sve. Na kraju romana saznajemo ubojicu
gospođe Vanić. Ubojica gospođe Vanić bila je starica Jaga koja je živjela s lopovima na
Lašćini i bila pralja tj. odlazila je u kuće i prala veš, a gospođa Vanić joj nikada nije dala da
nešto radi te tako Jaga od nje nikada nije mogla dobiti novac. Jaga je smatrala da je gospođa
jako škrta i da bi joj trebala zavrnuti vratom i oteti joj svo zlato. Imala je ključ sobe gospođe
Vanić i odlučila je ući i skriti se. Vidjela je sve što se događalo, od razgovora Vanićke i
kneginje do razgovora s Darinkom i Emilom (njenim zaručnikom). Jaga je kada su svi otišli iz
kuće te kad je Vanićka pisala pismo, uzela bočicu otrova koju je pronašla na stolu te primila
Vanićku za vrat želeći ju ugušiti, ali Vanićka se onesvijestila te joj je Jaga ulila čaj s otrovom
u usta. S obzirom da je Jaga počinila umorstvo, ona mora biti kažnjena. Nakon što je sve
ispričala Šimeku ona izdahne i umre. Nakon svih saznanja, ovaj roman završava sretno jer
akteri romana, Darinka i Emil, napokon mogu biti zajedno. Darinka je saznala da joj je knez
Boročinski brat te nju i Emila kneginja i knez Boročinski primaju u svoj dom. Na samom
kraju saznajemo da su se nakon godinu dana Emil i Darinka vjenčali te otišli živjeti u
Petrograd te da je Šimek dobio od kneza 200.000 kruna i otišao u Pariz na usavršavanje.

8
Opis formalnih obilježja djela

Roman Kneginja iz Petrinjske ulice pripovijedan je u 3. licu. Pripovjedač u ovom romanu je

ekstradijegetički-heterodijegetički. Pripovjedač pripovijeda priču u kojoj ne sudjeluje i to s
prve razine. Pavao Pavličić u svojoj knjizi Sve što znam o krimiću navodi kako u
kriminalističkom romanu postoje dvije pozicije pripovjedača. Prva je pozicija pripovjedač
koji je zapravo promatrač i izvještava o pojavnoj, vanjskoj strani zbivanja, a glavni junak tj.
detektiv/istražitelj objašnjava što ta zbivanja znače. Ovo pripovijedanje karakterizirano je
time što u središtu ima lik detektiva/istražitelja i njegove metode. Rješavanje slučaja je
jednako važno kao i postupci samog istražitelja. Drugu poziciju karakterizira to da istražitelj
priča u prvom licu što je doživio i kako je došao do svojih zaključaka. (Pavličić 2008: 78.-
81.). U ovome romanu pripovjedač pripada prvoj poziciji. Roman je pisan u obliku dijaloga s
pripovjedačevim komentarima koji su pisani u 3. licu množine, a dokazi koje prikuplja Šimek
najčešće su prikazani u pismima koja su pisana u 1. licu jednine (pismo gospođe Vanić i
pismo gospođe Antolković). U romanu smo mogli primijetiti da se raspored događaja u fabuli
razlikuje od rasporeda događaja u sižeu. Unutar romana imamo primjer analepse, tj. skakanja
u prošlost. Postoje tri tipa analepse, a u ovom romanu imamo tip eksterne analepse, što znači
da je neki događaj počeo i završio prije početka pripovjednog teksta. Analepsa se koristi u
romanu kako bi Šimeku pomogla u istrazi i kako bi on prikupio što više dokaza. Za roman je
važno spomenuti i odnos između vremena događaja u fabuli i sižeu. Postoji 4 tipa takvog
odnosa, a to su elipsa, pauza, prizor i rezime. U ovome romanu primjećujemo eksplicitnu
elipsu, što znači da pripovjedač jasno kaže koliko je vremena prošlo od zadnjeg događaja. Na
primjer točno znamo da je prije 15 godina gospođu Vanić posjetio knez Boročinski. Važno je
spomenuti i učestalost tj. koliko puta se neki događaj desio u fabuli, a koliko je puta on
ispripovijedan u sižeu. Prema tome, u ovome romanu imamo repetitivno pripovijedanje koje
je karakteristično za krimiće. Događaj se u fabuli zbio samo jednom, a u sižeu se pripovijeda
više puta, ali uz različite varijacije ili perspektiva drugih pripovjedača. To jasno možemo
vidjeti na primjeru kada Šimek ispituje osumnjičene kako bi saznao nešto vise o ubojstvu
Vanićke. Za roman je važno spomenuti i fokalizaciju. Fokalizacija je prizma kroz koju su
predstavljeni događaji u romanu , vezano uz perspektivu određenog lika. Postoji nekoliko
vrsta fokalizacija, a ja ću spomenuti onu koja se pojavljuje u ovome romanu. To je unutarnja
fokalizacija. Pripovijedač zna koliko i lik te govori sve ono što i lik već zna. Točnije, u
romanu se pojavljuje mnogostruka unutarnja fokalizacija tj. jedan događaj, događaj ubojstva,

9
sagledan je iz mnogo perspektiva. To primjećujemo u slučaju kada svaki osumnjičenik iznosi
svoj iskaz o tome što zna o ubijenoj i ubojstvu. Marija Jurić Zagorka u svome romanu
Kneginja iz Petrinjske ulice, koristi niz trivijalnih elemenata kao što su npr. ubojstvo
trovanjem, prerušavanje i promjena identiteta. Ubojstvo trovanjem primijenjeno je na 3 lika u
romanu, a to su gospođa Vanić te gospodin i gospođa Antolković. Otrov je također i jedan od
glavnih motiva ovog romana. Element prerušavanja vidimo u trenutku kada Šimek promijeni
svoj izgled kako ga lopovi ne bi prepoznali, a element promjene identiteta primijenjen je na
gospođi Sofiji Vrdnik koja je kako bi zaštitila svoj identitet promijenila ime u Anastazija
Vanić. U svojoj knjizi Principi krimića, Igor Mandić kaže: „Pravi se detektiv ne prerušava i
rijetko kada glumi da je nešto drugo nego što jeste.“ (Mandić 2015: 46). S obzirom na tu
tvrdnju, možemo reći da Šimek nije „pravi“ detektiv kakav je želio biti jer je pred lopovima
glumio da je i on lopov kako ga oni ne bi napali. Promijenio je izgled i lažno se predstavio. To
je iskoristio i pred Darinkom kada joj je pričao da zna njezinog zaručnika i da je njegov
prijatelj, a to je sve bila laž. Sve to što je radio bilo je zapravo vrlo dobro snalaženje i pokazao
je koliko je vješt, ali po riječima Mandića, da bi netko bio pravi detektiv ne treba se praviti da
je nešto što zapravo nije. Uz motiv zločina i otrova, u romanu se pojavljuju i motivi ljubavi,
zaljubljivanja, obitelji te osvete. Zagorka u ovome romanu koristi svima razumljiv vokabular
tj. ne koristi se nerazumljivim izrazima koje možda netko ne bi razumio. U sklopu romana
možemo pronaći niz dijaloga, ali i monologa. Monolozi čitatelju pobliže prikazuju kakvo je
unutrašnje stanje pojedinog lika. Likovi koji su prikazani u romanu, pomalo su stereotipni. Za
primjer ću navesti Šimeka i Darinku. Šimek je pravedan policajac koji osjeti i najmanji trag.
U djelu Antonia Juričića Počeci hrvatskoga kriminalističkog romana, Juričić govori da
kriminalistički pisac stvara junaka koji u „kompliciranom svijetu pobjeda i poraza redovito
pobjeđuje, uz rijetke iznimke koje samo potvrđuju pravilo da nadmoćni glavni aktant krimića
mora zasjeniti ostale aktante, i svoje protivnike i svoje pomagače.“ (Juričić 2004: 67). Šimek
je čitateljima puno bliži jer nema elemente hiperboličnosti 8. To znači da on ne posjeduje neke
istraživačke sposobnosti koje su iznadprosječne. Darinka je lik koji predstavlja beskrajno
zaljubljenu djevojku koja se želi čak i žrtvovati kako nitko ne bi otkrio identitet njenog
zaručnika. Lik Šimeka predstavljen je kao izrazito inteligentan, i emocionalno i socijalno. To
mu omogućuje uspješnu komunikaciju s različitim tipovima ljudi. Prema Pavličiću snaga i
pamet su dvije najvažnije karakteristike detektiva. Snaga je potrebna kako bi se mogli

8
Lucija Mikulić, Usporedba Sherlocka Holmesa i Kneginje iz Petrinjske ulice (isto). Dostupno na:
https://repozitorij.ufzg.unizg.hr/islandora/object/ufzg%3A855 (13.1.2020)

10
suprotstaviti onima koji nastoje ometati istragu, a pamet kako bi uspjeli riješiti zagonetke.
Takvi junaci su nalik na sasvim obične ljude koji „kadikad krivo zaključuju i lutaju u istrazi,
ponekad dobivaju batine, a znade im se dogoditi i da ispadnu kukavice. Ima trenutaka kad se
čitatelju čini da su ti junaci posve nalik njemu samome“ (Pavličić 2008: 62). Marija Jurić
Zagorka u ovome romanu nema likova koji su oličenje zla. Većina zločina koji su se dogodili
unutar ovog romana, dogodili su se zbog ljubavi9. Kao što Lasić u svojoj knjizi kaže: „Ljubav
je granični osjećaj: najveće dobro koje se u trenu može pretvoriti u najveće zlo.“ (Lasić 1986:
191.). Izdvojila bih još jednu rečenicu koju Lasić upotrebljava u svojoj knjizi kako bi opisao
da se u svakoj ljubavi nalazi želja za zlom: „Ljubav vodi čovjeka u tamne strane postojanja i u
nepredvidive mogućnosti.“ (Lasić 1986: 191.) Kao primjer bih navela ljubav gospođe Vanić
prema knezu Boročinskom kojeg je, kako je napisala u svome pismu, stvarno voljela, a na
kraju mu zbog osvete oduzela život. Ona bi, prema Pavličićevoj tipologiji, pripadala tipu
emocionalnog ubojice zbog toga što je pokreće želja za osvetom. Želi nanijeti bol knezu
Borčinskom i uništiti ga kao što je on uništio njezin život 10: „Živjela sam petnaest godina nad
njegovim grobom! Pogazio je moju mladost, poštenje, pogazio vjeru u život, pogazio u meni
pobožnost i ucijepio mi u srce bezdušnost, zločinačke osjećaje. I uživala sam što sam petnaest
godina gazila po njegovom lešu, kao što je on gazio po mojoj duši.“ (Kneginja iz Petrinjske
ulice, 390.str.). Prema Pavličiću (2008.) kriminalistički romani polaze od pretpostavke da zlo
nije ništa drugo nego naličje dobra. Prema ovoj rečenici možemo zaključiti da Zagorka nije
potpuno ispunila segment dobra i zla. U njemu niti jedan lik nije u potpunosti zao, ali ima
likova koji su u potpunosti dobri, kao najbolji primjer to je lik Darinke Antolković. Najbliže
zloj osobi je lik Helene Okić. Ona je prikazana kao iskvarena i razmažena osoba kojoj je samo
potrebna konstantna pažnja. Ucijenila je svoga supruga te bila s njim samo kako bi imala
dobar položaj u društvu. Udvarala se drugim muškarcima s istom rečenicom te za svog
supruga nije ni marila. Ono što je čudno je da čak ni lik stare Jage, ubojice gospođe Vanić,
nije prikazan kao zao lik. Ona je počinila zločin iz koristi kako bi izbjegla sudbinu siromaha:
„Kada sam čula kako Pilko vozi ljude na groblje bez da jednog natovari na drugog u
plahtama, onda sam si rekla: 'Ne bu mene vozil Pilko, makar ja morala nekoga i vubiti i
orobiti!'“ (Kneginja iz Petrinjske ulice, str 435).

9
Mateja Fumić, Kneginja iz Petrinjske ulice-prvi hrvatski kriminalistički roman, Filozofski fakultet Sveučilišta u
Rijeci, Rijeka 2015. Dostupno na: https://hrcak.srce.hr/index.php?show=clanak&id_clanak_jezik=204303
(13.1.2020.)
10
Mateja Fumić, Kneginja iz Petrinjske ulice-prvi hrvatski kriminalistički roman (isto). Dostupno na:
https://hrcak.srce.hr/index.php?show=clanak&id_clanak_jezik=204303 (13.1.2020.)

11
Kontekstualizacija djela

Marija Jurić Zagorka u brojnim pisanim tragovima, a između ostalog i u svojim vlastitim
zapisima, ističe se kao „žrtva svog vremena“ 11. U vremenu u kojem je stvarala žene su bile
manje cijenjene od muškaraca. Bez obzira na uspjeh koji je postigla, uvijek se umanjivala
njezina vrijednost. U vremenu u kojem ona stvara, glavni su bili muškarci te oni nisu mogli
podnijeti da je jedna „stara baba“ , kako su je nazivali, bolja od njih. Marija Jurić Zagorka
svoje je članke o političkim zbivanjima koji su se događali u Hrvatskoj poslala u mađarske
opozicijske novine. U Mađarskoj su njeni članci bili na visokom glasu. Zagorka je djelo
Kneginja iz Petrinjske ulice pisala za vrijeme vladavine bana Khuena Hedervarya. U ovom
romanu pojavio se motiv obitelji i nasilja, to je bitno jer smo već upoznati s time da je
Zagorka bila jedna od prvih feministica na hrvatskom području, te je tu notu feminizma
uklopila i u ovaj roman12. Cilj joj je bio prikazati kako naizgled sretna obitelj zapravo ima
skrivenu stranu za koju nitko ne zna. U vremenu u kojem je počela stvarati Marija Jurić
Zagorka, žene su mogle postići nešto samo ukoliko su bile prerušene u muškarce. U
suprotnom ne bi bile poštovane niti bi uspjele u svojim naumima. Zagorku su njeni roditelji
udali vrlo rano. Taj brak je bio pakao iz kojeg se morala spasiti. Dok je bježala od svog muža
iz Mađarske, morala se prerušiti u muškarca kako bi uspjela pobjeći 13. Kao što se ona tijekom
života borila za svoje ciljeve i svoj život, tako su se i ženski likovi ovog romana također
morali boriti za svoj cilj. Kao primjer možemo navesti Darinku koja je bila spremna umrijeti
samo da se ne sazna identitet njenog zaručnika. Gospođa Antolković ulila je otrov svome
mužu i sebi u čaj jer je to bio jedini način da njezin muž nikada ne sazna njenu tajnu, tj. da
Darinka nije njihova kći, već kći Vanićke. Upotrebljavajući motive povijesne tematike u
ovom romanu, ali i drugim svojim djelima, ona se približila publici te ostvarila velik uspjeh
koji se u to vrijeme nije cijenio zbog velikih problema hijerarhije.

Zaključak

11
Milena Benini, Marija Jurić Zagorka-ikona hrvatske popularne književnosti, VoxFeminae, Dostupno na:
https://voxfeminae.net/strasne-zene/marija-juric-zagorka-ikona-hrvatske-popularne-knjizevnosti/ (14.1.2020.)
12
Milena Benini, Marija Jurić Zagorka-ikona hrvatske popularne književnosti (isto). Dostupno na:
https://voxfeminae.net/strasne-zene/marija-juric-zagorka-ikona-hrvatske-popularne-knjizevnosti/ (14.1.2020.)
13
Ana Jagatić-Petrinec, Rodna problematika u romanima Marije Jurić Zagorke, Hrvatski studiji, Sveučilište u
Zagrebu, Zagreb 2017. Dostupno na: https://repozitorij.hrstud.unizg.hr/islandora/object/hrstud%3A1298/
datastream/PDF/view (15.1.2020.)

12
 U ovom seminarskom radu cilj je bio detaljnije obraditi djelo Marije Jurić Zagorke
Kneginja iz Petrinjske ulice. Kako je taj roman prvi hrvatski kriminalistički roman, prije
samog prelaska na radnju ovog romana, bilo je važno objasniti kakav je to kriminalistički
roman, kakvi su likovi, te ukratko pojasniti sve što krimić treba sadržavati. Kriminalistički
roman je žanr moderne civilizacije. U Hrvatskoj se pojavio dosta kasno, ali smo na primjeru
romana Kneginja iz Petrinjske ulice mogli vidjeti da je Zagorka, bez obzira na to što je takva
vrsta romana došla kasno na naše područje, uspjela slijediti strane autore i biti jednako
uspješna kao i oni. Kroz rad sam analizirala nekoliko studija koje govore općenito o
kriminalističkim romanima. Uz pomoć njih uvidjela sam što je autorica romana Marija Jurić
Zagorka ispoštovala, a što je izostavila. Kroz proučavanje kriminalističkog romana, zaključila
sam da je najvažnije da roman ima uzbudljivi zaplet kako bi kod čitatelja to izazvalo efekt
začudnosti. Marija Jurić Zagorka u tom je segmentu bila vrlo uspješna jer je u svome romanu
Kneginja iz Petrinjske ulice pokazala vještinu osmišljavanja uzbudljive priče. Unutar romana
pronašla sam povijesne i feminističke teme koje su uklopljene skupa s radnjom klasičnog
kriminalističkog romana. Zagorka piše jednostavnim stilom te je zbog toga pristupačna široj
publici. Načinom na koji piše ostavila je trag u povijesti hrvatskog kriminalističkog romana 14.

LITERATURA :

Juričić, Antonio. 2004. Počeci hrvatskog kriminalističkog romana. Republika: mjesečnik za

književnost, umjetnost i društvo. Zagreb: Školska knjiga.

Pavličić, Pavao. 2008. Sve što znam o krimiću. Zagreb: Ex libris.

Mandić, Igor. 2015. Principi krimića. Zagreb: V.B.Z. d.o.o.

Jurić Zagorka, Marija. 2014. Kneginja iz Petrinjske ulice. Zagreb: EPH Media d.o.o.

Lasić, Stanko. 1973. Poetika kriminalističkog romana: pokušaj strukturalne analize. Zagreb:
Liber
14
Ana Jagatić-Petrinec, Rodna problematika u romanima Marije Jurić Zagorke (isto). Dostupno na:
https://repozitorij.hrstud.unizg.hr/islandora/object/hrstud%3A1298/datastream/PDF/view (15.1.2020.)

13
INTERNETSKI IZVORI:

Fumić, Mateja. 2015. Kneginja iz Petrinjske ulice-prvi hrvatski kriminalistički roman.

https://hrcak.srce.hr/index.php?show=clanak&id_clanak_jezik=204303 [pregled: 13.1.2020].

Mikulić, Lucija. 2019. Usporedba Sherlocka Holmesa i Kneginje iz Petrinjske ulice.

https://zir.nsk.hr/islandora/object/ufzg%3A855 [pregled: 13.1.2020].

Beneš,Sanela.2017.Hrvatski kriminalistički roman.

https://repozitorij.unipu.hr/islandora/object/unipu%3A2238 [pregled: 13.1.2020].

Benini,Milena. 2016. Marija Jurić Zagorka-ikona popularne književnosti.

https://voxfeminae.net/strasne-zene/marija-juric-zagorka-ikona-hrvatske-popularne-
knjizevnosti/ [pregled: 14.1.2020].

Jagatić-Petrinec, Ana. 2017. Rodna problematika u romanima Marije Jurić Zagorke.

https://repozitorij.hrstud.unizg.hr/islandora/object/hrstud%3A1298/datastream/PDF/view
[pregled: 15.1.2020.]

14