ANTIGONA

Antigova i Izmena, Kreont Menekej, Hemon (Kreontov sin), Tiresija, Euridika (Kreontova
žena), Zbor tebanske starješine

Prvi čin:

Antigona i Izmena sastaju se noću ispred gradskih vrata. Antigona je pozvala svoju sestru na
tajni sastanak: ona spominje njihovu sudbinu koja ih je zadesila njihov otac se oženio
majkom Jokastom. Zatim ju obavještava da je Kreont napravio Eteoklu časni sprovodu, dok
će tijelo Polinika biti prepušteno lešinarima. Onaj tko pokuša izvršiti odgovarajuće pogrebne
obrede za Polinika bit će ubijen javnim kamenovanjem.
Antigona traži od Izmene da joj ga pomogne sahraniti, iako bi to osiguralo njihovu smrt.
Kreont. Izmena to odbija pod izgovorom da su žene i da se ne moraju boriti s muškarcima –
muškarci su jači i zato se moraju pokoriti. Antigona je ljuta na svoju sestru i kaže da više ne
bi prihvatila njezinu pomoć, čak i ako ju Izmena moli. Također govori da će voljno umrijeti
za svog brata i osigurati da mu se pravi ukop. Izmena ne može odvratiti Antigonu koja
odlazi obaviti pokop. Ona se ne boji smrti i vjeruje da će umrijeti s plemenito, časno, odano.
Izmena se boji za svoju sestru i ne može se nositi svojim postupcima ali također shvaća da
postoji nešto što Antigona želi učiniti.
U ulaznoj strofi, Zbor tebanskih starješina slavi pobjedu Tebe (junaka Eteokla) nad
Polinezijom, hvaleći Zeusa što je uništio arogantnog Polinika (bjegunca) i osigurao da
“divljački par” umre kako bi “sveti vladali” i mogli biti slobodni. U drugoj strofi, Zbor priča o
sedam vrata Tebe koje je napadala po jedna skupina neprijatelja. U drugoj antistrofi, Zbor
spominje kralja Tebe Kreonta koji ponovno postaje kralj jer više nema Edipovog muškog
potomka i time se prekida kraljevska loza.

Drugi čin:

Kreont ulazi i obraća se Zboru, najavljujući da je grad još jednom siguran. Kaže starješinama
da su bili lojalni Laju, odani Edipu i Edipovim sinovima te da se može samo nadati da će biti
odani i njemu. Kreont govori da se vladar ne smije bojati reći onoga što je ispravno – ma
koliko bili nepopularni njegovi stavovi. Kaže da nikada neće nazvati čovjeka prijateljem koji
je neprijateljski raspoložen prema Tebi te da je grad njihov čamac za spašavanje.
Teba nema prijatelja, ali pobrinut će se da se grad digne visoko. Dalje objašnjava svoj edikt
da Polinik ne smije biti sahranjen ili oplakivan, već je pticama i psima ostavljen kao prikaz
sramote jer se kao bjegunac vratio u svoj zavičaj, bogove je htio zapaliti .
Kreont naređuje Zboru da se ne divi nikome tko ga ne poštuje. Zbor vjeruje da nitko nije
dovoljno blesav da traži smrt, ali Kreont kaže da su nada – i podmićivanje – često doveli
ljude do propasti.
Dolazi stražar, nervozan zbog toga što nosi loše vijesti Kreontu. Zapravo, kaže da gotovo
nije došao iz straha da će Kreont na njega iznijeti bijes zbog vijesti – ali tada je shvatio da će
Kreont, ako vijest čuje od drugog čovjeka, biti još više ljut. Kreont kaže stražaru da “ispljune”
vijest, a stražar kaže da je Polinikovo tijelo pravilno pokopano. Čuvari su otkrili tijelo – u
potpunosti zakopano, sa svom ceremonijom osut prahom, ne ostavljajući tragove iza sebe.
Kaže da nema divljih životinja, niti pasa koji njuše oko leša. Čuvari su se počeli međusobno
optuživati prije nego što su shvatili da će jedini način pronalaska krivca biti obavijestiti
Kreonta.
Održali su lutriju o tome tko će biti glasnik loših vijesti, a stražar je izgubio. Zbor starješina
naglas se pita jesu li Bogovi iza pokopa. Kreont je ogorčen, sugerirajući kako je Zbor
starješina jednako glup kao i star. Kaže da Bogovi nikada ne bi imali brižnu misao za
Polinika – oni znaju da je on izdajnik, a zločinci se nikada ne časte. Kreont kaže da novac
mora biti uključen kao motivacija za ukop i poručuje čuvaru da će on, ako on i njegovi
stražari, pronaći osobu koja je zakopala Polinika, objesiti. Čuvar inzistira na tome da je
nepravedno smatrati ga odgovornim za ukop i uskoro odlazi, izjavljujući da će pobjeći, da se
više nikada neće vratiti.
Stražar ga pita gdje te boli ova vijest u uho ili srce, Kreont bijesan, stražar govori krivac ti
vrijeđa srce, a uho ja
Drugi čin se završava prvom stajaćom pjesmom u kojoj Zbor veliča prirodu ljudi – njihovu
sposobnost da savladaju sve zvijeri, osvajaju zemlju, more i zrak, koriste jezik i um i žive u
zakonitim gradovima. Zbor vjeruje da čovjek ima sredstva za rješavanje svake potrebe i
nikada ne poduzima korake prema budućnosti a da nema sredstava za to. Jedino što čovjek
ne može savladati je smrt.

Treći čin:

Ulazi stražar, vodeći Antigonu. Zbor je zgrožen mogućnošću da je Antigona dovršila ukop
Polinika, ali stražar to potvrđuje. Kreont se vraća, a stražar ga obavještava o krivici Antigone.
Kreont zahtijeva detalje, a stražar kaže da su stražari otkrili prethodno pokopano tijelo i
ostavili ga na suncu, bila je plakala,proklinjala je toga ko je to učinio. Ubrzo su uhvatili
Antigonu pored brata i obnovili sahranu stavila pepeo. Čuvari su je uhvatili, a ona se nije čak
ni svađala. Kreont pita Antigonu je li to učinila, a Antigona kaže da nikada neće poreći svoju
krivnju. Kreont odbacuje stražara, a zatim pita Antigonu zašto je to napravila kada je i sama
znala da je zakapanje tijela zabranjeno. Antigona kaže da je znala, ali nije vjerovala da je to
održiv zakon. Kaže da odgovara Zeusu, a ne Kreontu.
Dalje tvrdi da Bogovi nisu postavili te zakone za ljudsku upotrebu i manipulaciju te da će
ona podnijeti božju presudu o pokopu, a ne Kreontovu, bez obzira na to što će sada biti
kažnjena. Antigona dodaje da je ljudima koji žive u bijedi poput nje bolje da su mrtvi. Zbor
izjavljuje da je Antigona jednako nesretna kao i njen otac, ali Kreont kaže da je ona samo
tvrdoglava, arogantna i bahata. Ako je ne kazni, onda nije čovjek. Kaže da ga nije briga je li
Antigona dijete njegove sestre – ona i Izmena moraju platiti za pokop.
Zbor je iznenađen što bi Kreont optužio Izmenu, ali Kreont kaže da su obje krive, jer su
zajedno zanijekale djelo.
Izmena ulazi, a Kreont je optužuje da je sudjelovala u pokopu Polinika. Izmena priznaje i
kaže da su ona i Antigona bili partneri u zločinu. Antigona, međutim, odbija Izmenino
priznanje i kaže da neće dopustiti da kazna padne na njenu sestru. Dapače, kaže da ima
svjedoke bogova i da neće riječima prihvatiti prijatelja koji je samo prijatelj.
Izmena je opustošena i govori Antigoni da je ne prezire. Kaže da bi trebale umrijeti zajedno
kako bi mogli posvetiti svoje mrtve. Izmena pita Kreonta bi li stvarno ubio mladenku svog
sina – budući da se Kreontov sin Hemon trebao vjenčati s Antigonom. Kreont kaže da će se
možda naći druge žene za Hemona, a smrt će prekinuti brak. Čuvari odvode dvije sestre.
U drugoj stajaćoj pjesmi, Zbor oplakuje tragedije u kući Labdaka – kući Edipove nesretne
loze. Kažu da ludilo bez problema proganja obitelj, stvarajući katastrofu za mnoge generacije
poput velikog slanog vala. Oni vide tugu s početka Labdakove povijesti i da ih bogovi
nastavljaju bez ikakvog olakšanja. Čak će i štedno svjetlo Antigone sada ugasiti, osuđeno na
glupe riječi i impulzivne radnje. Oni ludilo vide kao proizvod smrtnika, a svi prokletnici
podliježu ovom prokletstvu.

Četvrti čin:
Hemon ulazi i čini se da je isprva voljan podvrgnuti se prosudbi svog oca. Kreont se upušta
u dugu raspravu govoreći da sin mora uvijek biti odan svome ocu, zanemariti suprugu koja
je neprijateljska ili zločinačka, paziti na svu neposlušnost i izdaju zakona, a ponajviše
osigurati da ih ne porazi žena. Zbor je zaslijepljen Kreontovim govorom i sada u potpunosti
suosjećaju. Hemon, međutim, govori svome ocu da narod Tebe suosjeća s Antigonom – i da,
iako se slaže s ocem, volju ljudi treba poštovati.
Hemon govori da, iako nikad ne bi dovodio u pitanje vodstvo svog oca i slaže se s
filozofijom njegove vladavine, trebao bi biti otvoren i za drugačija gledišta. Zbor se također
slaže s Hemonom i izjavljuje da su obojica u pravu. Kreont se još jednom naljuti i pita Zbor
treba li ih učiti dječak mlad kao Hemon.
Hemon kaže svom ocu da ga nikada ne bi nagovarao da pokaže poštovanje prema zločincu,
što je natjeralo Kreonta da upita misli li on uopće da je Antigona počinila zločin. Hemon
govori da on to ne misli jer ljudi iz Tebe to negiraju.
Kreont se pita trebaju li mu ljudi reći što treba, a Hemon kaže da mjesto samo za jednog
čovjeka nije grad. Kreont optužuje Hemona da je ženin rob, na što njegov sin jednostavno
odgovara da Antigona neće umrijeti dok je on u blizini i da Kreont više nikada neće vidjeti
njegovo lice. Izlazi, a Zbor upozorava na impulzivnost mladosti.
Kreont kaže da će sada biti ubijene obje djevojke, ali Zborova razborita pitanja natjeraju
Kreonta da shvati da Izmenu treba poštedjeti. Međutim, on kaže da će Antigona biti
pokopana živa u podzemlju sa samo toliko hrane koliko je propisano vjerskim zakonom
kako grad ne bi bio proklet zbog ubojstva. Dolje, Antigona može moliti Hada, budući da je
on jedini bog kojeg poštuje. Možda će ona moliti njega da joj spasi život – i naučit će da troši
vrijeme pokazujući poštovanje prema onome što leži u podzemlju. Kreont izlazi.
Zbor uzvikuje snagu ljubavi koja utječe na sva bića – uključujući bogove putem stajaće
pjesme. Ljubav ima moć natjerati čak i najjaču osobu da poludi i izobliči čak i najbolje umove
– a Zbor vjeruje da se borba između Kreonta i njegovog sina može pratiti do zloće ljubavi.
Afrodita, božica ljubavi, nenadmašna je i čini svim muškarcima igračke u njenim rukama.
Ljubav pogađa i Zbor: plaču kako se Antigona približava.

Peti čin:

Ovaj čin obilježavaju dvije antistrofe, završna pjesma Zbora (epoda, popularni naziv u
starogrčkim dramama) i četvrta stajaća pjesma
Antigona ulazi, koračajući prema svojoj smrti. Njezin suprug treba biti Aheron, “Gospodar
smrti” , i ona će se odmarati s njim, lišena bračnih himni.
Zbor ju pokušava utješiti govoreći joj da će je počastiti hvalospjevima, jer je ostala vjerna
svojim zakonima. Antigona to negira, uspoređujući svoju sudbinu s božicom Niobom koja je
prije smrti izgubila svoju djecu, Antigona braću te se Nioba pretvorila u kamen, a Antigona
je odvedena u kameni grob. Zbor ovo vidi kao prekrasnu usporedbu – dokaz da je Antigona
sada besmrtna, poput božice, ali Antigona ih optužuje da joj se rugaju i pokušavaju naći
način da opravdaju ovu okrutnu smrt tamo gdje nema mjesta s ljudskim bićima, živim ili
mrtvim i nema grada koji bi nazvao dom.
Napokon, Zbor zauzima stav i kaže da je Antigona ekstremna i bezizražajna te da zaslužuje
svoju sudbinu jer je otišla predaleko. Prešla je preko visoke pravde i sada mora podnijeti
očevu ostavštinu, a to je vječna bol i kazna. Antigona plače za svojim osuđenim precima.
Kreont ulazi i kaže da Antigonu treba odmah odvesti – i ostaviti je samu u njezinom grobu.
Antigona se priprema za smrt i kaže da se sada zauvijek vraća kući, da bude s vlastitim
ljudima, od kojih je većina mrtvih sada pod prokletstvom svog obiteljskog stabla. Zna da je
učinila ispravno, ali još uvijek smatra da je kazna previše okrutna. Nikad nije imala
muškarca, nikad nije imala vjenčanje, nikad nije dijelila ljubav s mužem niti odgajala dijete.
Otići će u šupljinu mrtvih, a da nikad ne zna zašto – jer nije prekršila božansku pravdu i zna
da joj bogovi neće pomoći u njezinoj bijedi.
Kaže da ne zna kome se moliti, samo što se ne želi pokajati za svoj navodni grijeh. Nada se
da će i oni koji su je osudili patiti koliko i ona.
Zbor vidi njezine riječi kao znakove svog nepromijenjenog vatrenog karaktera, dok Kreont
nestrpljivo ide prema stražarima. Antigona kaže “princezama iz Tebe” da je pogledaju.
Vode je dok Zbor govori o drugima koji su stradali od ruku Sudbine (Kleopatra, Danaja,
Ideja).str.150. i 151.

Šesti čin:

Ulazi slijepi prorok Teresia, a pod ruku ga vodi dječak. Stari mudrac moli Kreonta da
posluša njegove savjete kao što je to činio u prošlosti. Znakovi govore da bogovi ne
odobravaju tretman Polinikovog tijela koji je naredio.
Bogovi ne uzimaju molitvu ili žrtvu Tebanaca, a plač ptica je prigušen jer su grla ptica
prekrivena krvlju Polinika. Tiresije objašnjava važnost savjetovanja i kaže da čovjek koji
pogriješi, a zatim to ispravi, ne donosi sramotu. Kreont optužuje Tiresija da je pohlepni
manipulator. Vladar insinuira da je stari mudrac podmićen.
Tiresije kaže da bi mudraci trebali naučiti paziti na savjete, a on optužuje plemiće da vole
iskorištavati ljude. Tada mu Tiresije daje proročanstvo(na Kreonta sve osvetnice vrebaju svih
bogova, njega će ista nevolja stići, jer uskoro odjeknut će jauci muškaraca i žena u dvoru): u
roku od nekoliko dana jedno će njegovo dijete umrijeti jer je Kreont držao jednoga iznad
zemlje koji je trebao biti pokopan, dok je ispod zemlje stavio onoga koji bi trebao hodati
među živima. Bogovi će, kao rezultat toga, razmijeniti “život za život”.
Prema Tiresiji, Kreont je prekršio pravilan tretman i živih i mrtvih. Svi će gradovi prezirati
Kreonta, a ptice će svuda nositi smrad smrti.
Zbor je prestravljen Tiresijinim proročanstvima, jer tvrde da nikada prije nije pogriješio.
Kreont je također prvi put uzdrman – i kaže kako zna da bi odbijanje bilo strašno, ali čvrsto
stajanje u tijeku takve prognoze moglo bi dovesti do katastrofe. Pita Zbora za savjet, a oni
mu kažu da pusti djevojku i da sagradi grobnicu za Polinika. Kažu mu da i on to mora
učiniti sam.
Kreont uzima svoje pratitelje i odlazi sljedeći njihove upute. Dok odlaze, Zbor pjeva
Hakhove pohvale i moli ga da pogleda njihov grad Tebu te čuje njihove pjesme hvale. Treba
im netko tko će nadvladati kugu nad porodicom Labdak i narodom Tebe, a oni mole Bakusa
da dozvoli stanovnicima grada da konačno uživaju.

Sedmi čin:

Dolazi Glasnik, otkrivajući Zboru da je Kreonta zadesila velika nesreća. Hemon se ubio.
Euridika, Kreontova supruga, siđe da vidi Glasnika. Čula je da je njezin užas zadesio kuću,
ali želi čuti cijelu priču. Kreont i njegovi ljudi pružili su Poliniku pravi obred sahrane, kao što
ga je Zbor nagovarao. Nakon što su pokopali tijelo, otišli su osloboditi Antigonu, ali prije
nego što su sišli u njezin grob, čuli su zvukove Hemona.
Otvarajući grobnicu, otkrili su da se Antigona objesila (omčom rupca platnenog), a Hemon
ju njeno držao oko struka. Kreont je molio svog sina da izađe iz pećine, ali Hemon je umjesto
toga otrova i mržnje pogledao oca i izvukao svoj mač. Ne uspijevajući raniti oca, Hemon je
mač okrenuo na sebe.

Kad Glasnik dovrši svoju priču, Zbor primjećuje da Euridike više nema. Glasnik krene za
njom. Kreont se vraća noseći Hemonovo tijelo, razoren krivnjom, znajući da je ovu nesreću
nanio svojoj obitelji, pjeva se tužaljka. Odmah se pojavljuje drugi Glasnik koji će obavijestiti
Kreonta da se Euridika ubila (pod srce sebe svojom rukom udari).
Dok je počinila samoubojstvo, psovala je muža i plakala za sinom. Plačući i oplakujući svoju
sudbinu, Kreont moli sluge da ga vode. Više nije tvrdoglav ili ponosan, zna da je donio smrt
svoje žene i sina. Stajao je pri svojoj koncepciji pravde, ali čineći to prkosio je božjim
zakonima i izgubio sina i ženu.

“Vodite odavde čovjeka ništava,

Tebe što, sinko, nehote pogubi,
Tebe i onu, a jadan ja! Ne znam kud,
Na kog li da svrnem, kamo da sklonim se.
Što je u ruci, sve nakrivo ide mi,
Na glavu se teški udes gle obori.”

Zbor izlazi naprijed da upozori da ponos donosi odmazdu i izjavljuje da je najveći oblik
mudrosti odricanje od ponosa.