Sveučilište u Splitu, Pomorski fakultet

University of Split, Faculty of Maritime Studies

POMORSKO PRAVO I

6. predavanje
MEĐUNARODNO PRAVO MORA
4. dio
 KATEGORIZACIJA PROPISA O ZAŠTITI MORSKOG OKOLIŠA

 U današnje vrijeme prijeti velika pogibelj od onečišćenja čovjekova okoliša

štetnim tvarima.

 Ishodišta onečišćenja mora su različita. Mogu biti s kopna, iz zraka, mogu

nastati kao posljedica oštećenja pomorskih i obalnih cjevovoda
(naftovoda), djelovanja u podmorju (istraživanje i iskorištavanje morskih
bogatstava, poglavito ulja) ili potapanja štetnih tvari s brodova.

 Ipak, valja izdvojiti brodove kao ishodište štetnih tvari za morski okoliš.
 Nafta služi za pogon brodova. Svakim se danom samim pročišćavanjem
tankova ispušta velika količina mazutne mase. Tereti nafte i naftnih derivata
izlijevaju se u more nakon nesreća tankera. Neke su nesreće bile prave
ekološke katastrofe – Torrey Canyon, Amoco Cadiz, Exxon Valdez, Erika te
Prestige.

 Neizmjerive štetne posljedice takvih nezgoda prijete svakome moru. Nema

potrebe ni naglašavati kakve bi kataklizmičke posljedice imali sudar,
nasukanje, brodolom i sl. jednog supertankera s teretom nafte u Jadranskom
moru (da se i ne govori o našim unutarnjim morskim vodama ili o
teritorijalnom moru). I druge štetne i opasne tvari, samo s brodova,
dospijevaju u more i izazivaju ekološke probleme.

 Dakle, mnogobrojnim pravno zaštićenim interesima i dobrima (u širokom

rasponu od ribarskih i turističkih do zdravstvenih) prijeti pogibelj kao
posljedica onečišćenja.
 Organizacija UN-a, pod čijim okriljem je doneseno mnogo međunarodnih
konvencija, već se odavno uključila u djelatnost zaštite mora od onečišćenja.
Pritom, posebno važnu ulogu igra specijalizirana ustanova UN-a –
Međunarodna pomorska organizacija (IMO), a osobito njen Odjel za zaštitu
morskog okoliša (MEPC).

 U EU osnovana je 2002. Europska agencija za pomorsku sigurnost (EMSA) sa

sjedištem u Lisabonu, kao posebno kontrolno tijelo čija je osnovna zadaća
pratiti učinkovitost primjene pravila o sigurnosti pomorskog prometa i
zaštite mora od onečišćenja s brodova na razini EU.
 Propisi o zaštiti morskog okoliša od onečišćenja mogu se kategorizirati na
temelju raznih mjerila. Prema vrelima (izvorima) dijele se na međunarodne i
domaće propise.

 Na polju zaštite morskog okoliša od onečišćenja doneseno je mnogo

međunarodnih konvencija, općih i regionalnih. RH obvezuju mnoge od tih
konvencija.

 Osim toga, RH donijela je velik broj vlastitih, domaćih propisa o zaštiti

morskog okoliša. Tim se propisima često pobliže uređuju odnosi iz
konvencijske regulative, odnosno preuzimaju se i razrađuju odredbe iz
relevantnih međunarodnih akata.
 Daljnja je podjela prema naravi propisa. Ti propisi, međunarodni i domaći,
mogu biti općeniti ili specijalizirani.

 Naime, zakonski i podzakonski tekstovi te međunarodne konvencije i

protokoli mogu cjelovito i sustavno uređivati pitanja vezana za prava država
na morske i podmorske prostore, za plovidbu morem, zatim ugovore o
iskorištavanju brodova, pomorske nezgode itd., ali u jednom svom dijelu
posvećeni su i zaštiti morskog okoliša od onečišćenja uključujući i represivne
mjere u slučaju pojave onečišćenja (npr. Pomorski zakonik ili Konvencija UN-
a o pravu mora).

 Postoje i posebni akti koji u cijelosti uređuju upravo zaštitu od onečišćenja i

odgovornosti za štetne posljedice (npr. Plan intervencije kod iznenadnih
onečišćenja mora u RH, Konvencija o suzbijanju onečišćenja mora s brodova –
MARPOL, 1973./78.).
 Prema ishodištima onečišćenja propisi se mogu odnositi na slučajeve
onečišćenja:
o s kopna,
o s brodova,
o s nepomičnih uređaja (platformi) za istraživanje i iskorištavanje morskog dna i
podzemlja,
o iz zraka,
o potapanjem,
o djelatnostima na dnu i podmorju (off-shore djelatnostima).
 Prema namjeni, a to znači prema sadržaju i cilju kojem su namijenjeni,
propisi se mogu podijeliti na:
o propise o sprječavanju onečišćenja, kojih je svrha da do onečišćenja uopće ne
dođe (npr. propisi o zabrani bacanja štetnih tvari u more itd.),
o propise o suzbijanju i ograničavanju onečišćenja, koji sadrže mjere što ih valja
poduzeti ako ipak do onečišćenja dođe; u tom slučaju treba nastojati smanjiti
štetne posljedice (npr. odredbe o načinu intervencije u slučaju onečišćenja), što
uključuje i mjere međunarodne suradnje u savladavanju posljedica već nastalog
onečišćenja;
o propise represivne naravi, koji mogu biti kaznenopravne sankcije, ali osobito su
značajni propisi o građanskopravnoj odgovornosti i naknadi štete u slučaju
onečišćenja (ekološke štete).
 MEĐUNARODNI PROPISI O ZAŠTITI MORSKOG OKOLIŠA

 Međunarodna konvencija o sprječavanju onečišćenja (zagađivanja) mora

uljem donesena je u Londonu 1954. Bila je mijenjana i dopunjavana 1962.,
1966., 1969. i 1971.

 Glavna svrha te Konvencije bila je suzbijanje ispuštanja balasta i zauljene

morske vode iz tankera prije ukrcavanja novog tereta.

 Konvencijom se ponajprije nastojalo zaštititi ugrožene dijelove otvorenog

mora, i to zabranom ispuštanja zauljene vode iz tankera na stanovitim
udaljenostima od najbliže obale.
 Za ostale brodove veće od 500 BT (tj. za one koji nisu tankeri) bilo je početno
samo utvrđeno da se eventualno ispuštanje zauljene vode smije izvršiti što
dalje od obale.

 Izmjenama iz 1962. uvode se stanovite zone u kojima je svako ispuštanje

zabranjeno.

 Izmjenama iz 1969. zabranjeno je u načelu svako ispuštanje zauljene tekućine

iz bilo kojeg broda i u bilo kojem predjelu mora. Iznimke dopuštene
tankerima bile su vezane uz toliko restriktivnih uvjeta da nisu bili ni od kakve
praktične koristi za brodara.

 Brod koji prekrši zabrane trebao se kažnjavati po zakonima svoje države, s

time da su države ugovarateljice bile dužne postupati sa strogošću koja će
obeshrabriti prekršitelje.
 Međunarodna konvencija o intervenciji na otvorenom moru u slučaju
nezgode koja uzrokuje ili bi mogla prouzročiti onečišćenje uljem iz 1969.
ovlašćuje države ugovarateljice da poduzimaju sve potrebne mjere na
otvorenom moru kako bi spriječile, smanjile ili otklonile opasnosti koje
njihovim interesima prijete od onečišćenja.

 Riječ je o sprječavanju šteta koje bi onečišćenje moglo nanijeti lukama, obali,

ribarstvu, turizmu, zdravlju i blagostanju obalnog stanovništva. Mjere se
prethodno priopćavaju ostalim zainteresiranim državama, a posebno onoj
državi kojoj pripada brod u nezgodi.

 Konvencija obvezuje RH.

 Konvencija se odnosi samo na ulja (sirova nafta, gorivo ulje, dizel ulje i
mazivo ulje), pa je 1973. donesen Protokol o intervenciji na otvorenom moru
(na pučini) u slučaju onečišćenja i drugim tvarima koja nisu ulja (prema
popisu u privitku Protokola), te na tvari štetne za ljudsko zdravlje i život na
moru.
 Međunarodna konvencija o sprječavanju onečišćenja mora s brodova –
MARPOL iz 1973. zapravo je nova i proširena verzija Konvencije o
sprječavanju onečišćenja mora uljem iz 1954. i svih njezinih izmjena.

 Cilj Konvencije je potpuno eliminiranje namjernog ili slučajnog onečišćenja

morskog okoliša s brodova svim štetnim tvarima za ljude, ostala živa bića,
blagodati i korištenje mora na bilo koji način – izbacivanjem, ispuštanjem,
pražnjenjem, izlijevanjem i curenjem.

 Za pomorce, osobito za zapovjednike, upravitelje stroja te časnike u službi

palube i stroja, MARPOL je najpotpuniji i najvažniji međunarodni propis iz
područja zaštite morskog okoliša.
 MARPOL iz 1973. dopunjen je i proširen Protokolom već 1978., a i poslije je
mijenjan i dopunjavan, pa je ispravnije označavati ga kao MARPOL 1973./78.

 Naime, nakon neophodnog broja ratifikacija, Konvencija je 1983. stupila na

snagu zajedno s Protokolom. S druge strane, stupanjem na snagu MARPOL
konvencije i Protokola prestala je za njene potpisnice važiti Međunarodna
konvencija o sprječavanju onečišćenja mora naftom iz 1954., zajedno s
kasnijim izmjenama.

 RH je obvezana MARPOL konvencijom.

 MARPOL konvencija odnosi se na:
o onečišćenje mora s brodova uljem (Prilog I.),
o onečišćenje drugim štetnim tvarima koje se prevoze u rasutom stanju (Prilog II.),
o onečišćenje štetnim tvarima u posebnim pakiranjima, kontejnerima ili
prijenosnim tankovima (Prilog III.),
o onečišćenje fekalijama s brodova (Prilog IV.),
o onečišćenje mora otpadcima s brodova (Prilog V.),
o onečišćenje zraka s brodova (Prilog VI.).

 Za nas je osobito važan Prilog I., koji se odnosi na sprječavanje onečišćenja

mora uljem s brodova.
 Pod uljem se razumijevaju ugljikovodici u bilo kojem obliku, uključujući sirovu
naftu, gorivo, mazivo, otpadna ulja i sve rafinate (osim onih petrokemijskih
proizvoda koji se posebno tretiraju u Prilogu II.), te svaka mješavina u kojoj
su takve uljne tvari zastupljene.

 Odredbe MARPOL-a primjenjuju se na sve brodove osim ratnih i javnih.

 Konvencijom je uspostavljena apsolutna zabrana ispuštanja svakog ulja ili

uljne mješavine iz broda u svim područjima mora, što obuhvaća i područja
unutarnjih morskih voda i teritorijalnog mora, ali i cijelo otvoreno more.

 Uz opću zabranu predviđena su i posebna područja, koja zbog svojih

geoklimatskih karakteristika i posebne ekološke osjetljivosti, zahtijevaju
najstrože mjere i strogi nadzor.
 Kada je riječ o onečišćenju uljem, u takva područja spadaju cijelo
Sredozemlje, Baltičko, Crno i Crveno more te područje Perzijskog zaljeva.

 Kao stroga iznimka, tankerima je dopušteno manje ispuštanje, uz ispunjenje

sljedećih uvjeta:
o da se brod nalazi izvan posebnih područja,
o da je najmanje 50 nautičkih milja udaljen od najbliže obale,
o da se nalazi u vožnji, plovidbi (dakle, da nije zaustavljen),
o da brzina ispuštanja ne prelazi 30 litara na jednu nautičku milju plovidbe,
o da brod ni u kom slučaju ne ispusti više od 1/30 000 dijela svoje ukupne teretne
nosivosti,
o da je tanker opremljen propisanim uređajima za nadzor i evidenciju količine i
brzine ispuštanja zauljene tvari.
 Proizlazi da bi tanker od 60.000 tona nosivosti, uz ispunjenje svih drugih
uvjeta, mogao ispustiti ukupno dvije tone uljnog polutanta (onečistača), što
zaista ne može biti od ikakve praktične važnosti za takav brod.

 Za iznimna ispuštanja iz ostalih brodova (osim tankera) od 400 BT ili većih,

uvjeti propisani MARPOL-om su samo malo blaži:
o brod se mora nalaziti izvan posebnih područja,
o njegova udaljenost od najbliže obale mora biti najmanje 12 nautičkih milja,
o brod se mora nalaziti u vožnji (plovidbi),
o zastupljenost uljne tvari u tekućini koja se ispušta ne smije prelaziti 15 dijelova na
milijun,
o brod mora biti opremljen ispravnim uređajima za nadzor i evidenciju ispuštanja
zauljene tvari.
 Prema dopunama MARPOL-a iz 1993. svaki novi tanker veći od 5.000 tona
nosivosti mora imati dvostruki trup. Teretni tankovi predstavljaju unutarnji
trup, a od vanjskoga su odvojeni međuprostorom propisane širine, što bi
trebalo smanjiti opasnost od izlijevanja tereta u more bude li oštećen trup
broda.

 Svaki tanker za prijevoz ulja veći od 150 tona i svaki drugi brod veći od 400
BT mora se podvrgnuti osnovnom pregledu, te povremenim i izvanrednim
pregledima radi utvrđivanja njegove sigurnosti od onečišćenja.

 Nakon obavljenog pregleda brodu se izdaje, tj. produljuje Međunarodna

svjedodžba o sprječavanju onečišćenja uljem.
 Prema Konvenciji od brodova se zahtijeva da ulja budu potpuno odvojena od
vodnog balasta i da se zauljene otpadne tekućine nalaze u odgovarajućim
tankovima na brodu, kako bi ih iskrcavale isključivo u prihvatne uređaje u
lukama ili naftnim terminalima.

 Stoga su države ugovarateljice dužne pripremiti u svojim lukama, naftnim

terminalima i remontnim brodogradilištima uređaje za prihvaćanje zauljenog
balasta i drugih otpadnih uljnih tvari (npr. kaljuže, ostataka poslije pranja
tankova, korištenih mazivnih ulja i drugog).
 Konvencija o sprječavanju onečišćenja mora potapanjem otpada i drugih
tvari iz 1972., nazvana London konvencija, zabranjuje potapanje određenih
opasnih tvari, zahtijeva prethodnu posebnu dozvolu za potapanje određenih
drugih označenih tvari i prethodnu opću dozvolu za druge otpade ili tvari.

 Konvencija je više puta izmijenjena i to 1978. odredbama o spaljivanju i

sporovima, 1980. popisom tvari kod postupka spaljivanja te 1992. izmjenama
koje zabranjuju potapanje u more otpada niske radioaktivnosti i odredbama
o industrijskim otpadima.
 Međunarodna konvencija o pripravnosti, akciji i suradnji za slučaj
onečišćenja uljem iz 1990. zahtijeva od država članica da odrede mjere za
slučajeve nezgoda od onečišćenja na nacionalnoj razini ili u suradnji s ostalim
državama.

 Prema Konvenciji, brodovi trebaju imati vlastiti plan u slučaju izvanrednih

situacija kod onečišćenja uljem te moraju izvještavati obalne vlasti o
nezgodama onečišćenja.

 Dok se brod nalazi u luci podvrgnut je nadzoru obalne države. Isto tako
država je dužna od tijela koje upravlja lukom zahtijevati da posjeduje planove
akcija u slučaju onečišćenja uljem.

 Države članice Konvencije moraju pružati pomoć drugima u slučaju

iznenadne opasnosti.
 Svaka država ugovarateljica dužna je uspostaviti nacionalni sustav za brzu i
djelotvornu akciju u slučaju nezgoda onečišćenja uljem, uz ispunjenje
minimalnih organizacijskih i operativnih uvjeta. RH je 1997. donijela Plan
intervencija kod iznenadnog onečišćenja mora u Republici Hrvatskoj.

 Predviđa se međunarodna suradnja u mjerama protiv onečišćenja, suradnja

u promicanju i razmjeni rezultata istraživačkih i razvojnih programa glede
unapređenja vještine u pripravnosti i akcijama kod onečišćenja uljem, te
tehnička pomoć (osobito u obučavanju osoblja). Konvencija ističe da su
države članice dužne sklapati dvostrane i višestrane sporazume na polju
pripravnosti i provođenja akcija u slučaju onečišćenja uljem.

 Protokol o pripravnosti, akciji i suradnji za nezgode onečišćenja uzrokovane

opasnim i štetnim tvarima usvojen je 2000.
 Najnovije su međunarodne konvencije o zaštiti morskog okoliša
Međunarodna konvencija o nadzoru štetnih antivegetativnih sustava na
brodovima iz 2001. koja zabranjuje uporabu štetnih elemenata u
antivegetativnim bojama koje se koriste na brodovima te Međunarodna
konvencija za nadzor i upravljanje brodskim balastnim vodama i
sedimentima iz 2004. koja je donesena s ciljem sprječavanja i umanjenja
prijenosa opasnih morskih organizama i patogenih tvari putem izmjene
balastnih voda.
 Od regionalnih konvencija za RH je značajna Konvencija o zaštiti
Sredozemnog mora od onečišćenja (tzv. Barcelonska konvencija) iz 1976.

 Ta Konvencija propisuje da su države ugovarateljice dužne poduzeti

odgovarajuće mjere za sprječavanje, suzbijanje ili smanjenje onečišćenja
područja Sredozemnog mora potapanjem otpadnih i drugih tvari s brodova i
zrakoplova, onečišćenjem s brodova i onečišćenjem iz kopnenih ishodišta.

 Države ugovarateljice će surađivati u poduzimanju potrebnih mjera radi

rješavanja hitnih problema onečišćenja u području Sredozemnog mora.
 Protokoli koje su prihvatile države ugovarateljice Barcelonske konvencije su:
o Protokol o sprječavanju onečišćenja Sredozemnog mora zbog potapanja otpadnih
i drugih tvari s brodova i zrakoplova iz 1976.,
o Protokol o suradnji u borbi protiv onečišćenja Sredozemnog mora uljem i drugim
štetnim tvarima u slučaju nezgode iz 1976.,
o Protokol o zaštiti Sredozemnog mora od onečišćenja s kopna iz 1980. i
o Protokol o posebno zaštićenim područjima Sredozemnog mora iz 1982.