Ne živimo u istom svijetu. Možemo da konstatujemo neki događaj ili neku osobu, ali to je sve.

Bilo kakvo
opisivanje tog događaja ili osobe je subjektivno i mi u njega ugrađujemo ono što je u nama. To nije
objektivna, nego potpuno subjektivna stvarnost. Zato i ne živimo u istom svijetu, makar boravili na istom
parčetu planete Zemlje, u istom okruženju, makar radili na istom mjestu i dolazili u kontakt sa istim
ljudima. Sve što mi ugrađujemo u viđenje svijeta oko nas predstavlja naše unutrašnje stanje.

Rečeno je: „Svijeća je tijelu oko. Ako dakle bude oko tvoje zdravo, sve će tijelo tvoje svijetlo biti. Ako li
oko tvoje kvarno bude, sve će tijelo tvoje tamno biti.“

Ispravno viđenje zahtijeva i promjenu perspektive. Šira perspektiva uvijek traži udaljavanje od predmeta
posmatranja. Kada zaronimo duboko u sebe, u onaj božanski dio, samo kroz njega možemo da
sagledamo onaj spoljašnji dio sebe, kroz koji se uglavnom odvija život.

Sa promjenom perspektive, mijenja se i naše viđenje stvarnosti i nas u njoj. Čitav svijet u kojem živimo se
mijenja. Što se više prepuštamo Bogu, to se više ta stvarnost mijenja. Nema više ljudskih zahtijeva za
ovim ili onim. Sve što se dešava ima svoj smisao.

Pored te ljudske perspektive, postoje i mnoge više perspektive. U početku se one mogu prihvatiti samo
kroz vjeru, a tek kasnije kroz predanu višegodišnju duhovnu izgradnju i iskustveno spoznati. Za Jovana
Krstitelja je prije rođenja rečeno da će biti veliki pred Bogom. Kakvu bi sudbinu obični ljudski um zamislio
za takvo dijete? Jovan Krstitelj je živio u pustinji i umro je tako što mu je odrubljena glava, ali „nijedan
između rođenijeh od žena nije izišao veći od Jovana Krstitelja“. To uvijek može da bude podsjećanje na
to koliko malo vidimo i znamo.