Razbijeni dijeli

U početku je čovjek imao mitologiju. Kroz formu priče pokušavao je da prihvati i razumije
različite sile čije je djelovanje primjećivao oko sebe. Mitologija u sebi sadrži istinske istine, ali je
morala da bude predstavljena u formi priče da bi bila upamćena i da bi neprimjetno polako
mijenjala čovjeka. Onda je došlo vrijeme jednog Boga, usmjerenog na jedan narod, kojem daje
stroga pravila šta i kako da radi da bi bio uspješan i zaštićen. Jasno je bilo definisano šta se smije
a šta ne. Sljedeća etapa je bila silazak Sina božijeg među ljude, življenje u materijalnom tijelu
kroz jedinstvo sa Ocem nebeskim („Otac i ja smo jedno).
Isus Hrist je jasno rekao da: „Nijedna titla iz zakona neće propasti dok se sve ne ispuni“, čime je
naglašeno da ono što je bilo ranije nije pogrešno.
Ove faze mogu se pratiti i u unutrašnjem razvoju čovjeka. U početku duhovne izgradnje on ima
neko opšte vjerovanje – da je Bog dobar, da će mu biti dobro ako vjeruje u Boga ili nešto treće.
Ta vjerovanja sama po sebi nose istinu, ali ne onakvu kakvu takav čovjek tada može da primi i
razumije. To je njegova lična „mitologija“ i potrebna je da bi krenuo na put duhovne izgradnje.
Ta mitologija ga dovodi do učenja i proučavanja božije riječi kroz svete spise. To je period kada
se u njemu jasno mora razdvojiti šta je ispravno a šta ne za njegovu duhovnu izgradnju. To je
vrijeme bespogovornog slušanja učenja, bez trunke sumnje u njega. Onda dolazi novo vrijeme,
kada moraš da otkriješ da li si stvarno naučio i da li možeš da u potpunosti živiš to naučeno.
Nema više držanja za riječi, knjige, ljude. Jedino što imaš je unutrašnja veza sa Bogom. Ili je
nemaš? Svako to mora za sebe da otkrije. Sve što jesi u tom trenutku mora da se vrati u onu
prvobitnu „mitologiju“, da je ispita i preispita, i vidi šta je ona u suštini govorila.
Sve što je rečeno u mitovima je istinito, ali to nije mogao da shvati onaj „mitološki čovjek“. Te
istine nije mogao da shvati ni „religiozni čovjek“. Nije čak mogao da shvati ni dubinu zakona
koji su mu dati. Mogao je da ih razumije samo na spoljašnjem nivou. I ako ih je bar tako
poštovao, i to je otvaralo mogućnost za dalji razvoj, ali samo mogućnost, jer razvoj nije
zagarantovan.
„Ako vaša pravednost ne bude veća od pravednosti književnika i farizeja, nećete ući u Carstvo
nebesko.“ I jevrejski sveštenici su bili pravedni, ali samo u spoljašnjem ispunjavanju zakona.
Vezujući se za svoju ispravnost, zaglavili su se u svom razvoju, i tako nisu bili spremni za
Carstvo nebesko. A „Carstvo nebesko je u vama“. Dokle god smo vezani za formu i oblik
duhovnosti, sami sebi ograničavamo unutrašnji razvoj. Sa našim razvojem mijenja se i značenje
mitova i priča iz svetih spisa. Svi oni govore o jednoj mnogo dubljoj dimenziji života i
postojanja, ali mora u nama da se prvo rodi onaj koji to može da primi.
Na kraju svake od ovih faza u razvoju dešava se veliko rušenje. Veći dio tog što mislimo da
jesmo mora da otpadne, jer se dobro sjeme uvijek pomiješa sa kukoljem. „Kraljevstvo je nebesko
kao čovjek, koji posija dobro sjeme na njivi svojoj. Dok je spavao, dođe neprijatelj njegov,
posija kukolj po pšenici i otide... U vrijeme žetve reći ću tada žeteocima: ’Skupite najprije kukolj
i svežite ga u snoplje da se spali. A pšenicu nosite u žitnicu moju.’“ Dalje možemo da idemo
samo sa malim dijelom nas koji je od Boga. O ovom malom dijelu koji može da ide dalje, da
raste i da se razvija, simbolično govori i priča o Noju, koji je čuo poziv i sklonio se od potopa,
dok se ostatak svijeta uništio. I samo je malobrojno od onog što je činilo tadašnji svijet
preživjelo. Ostalo je moralo da bude uništeno.