TEWHID

Uvod

Tema kojom ce se ova knjiga pozabaviti jeste tewhid, odnosno Bozija Jednost. Znamo da je
vjerovanje u tewhid ili Boziju Jednost osnovica cijele religijske apologetike ili akaida. Na
pocetku, vjerovanje u Boga i vjeru u Boziju Jednost spominjemo kao neodvojive stavove, ali
kasnije cemo razmatrati da li su vjera u Boga i vjera u Njegovu Jednost dva razlicita pitanja, ili
vjera u Boga i Boziju Jednost uvijek moraju ici skupa kao dva neodvojiva nacela. U svakom
slucaju, vjerovanje u Boga temeljno je nacelo cjelokupnog religijskog nauka. Iz hazreti 'Alijevih
rijeci: ''Prvo u vjeri jeste priznanje Njega.''1 izvjesno je da je teologija kao ''poznavanje Boga''
osnovica svog vjerskog ucenja. Casni Kur'an kaze:
''Onima koji u nevidljivi svijet (gajb) budu vjerovali...''2

U nacelu, prvo trebamo utvrditi razliku izmedju religioznih osoba i onih koji nisu religiozni
(ukljucujuci tu takozvane ateiste itd.). Razlika izmedju vjernika i ateiste svodi se na kljucnu

1
Nehdzu-l-belaga, hutba 1.
2
Al-Baqara, 3.
stvar: vjeru u gajb,u nevidjeno, odnosno zbilje koje nisu pojavne. Kada kazemo ''koje nisu
pojavne'', mislimo na to da te zbilje nisu osjetilne prirode, to jest ne mogu se ispravno percipirati
osjetilima. Kur'an na mnogim mjestima izrazu gajb pretpostavlja, termin sehadet, u znacenju
onog u sto se moze osvjedociti, sto je prisutno ili osjetilno. Sehadet bi, dakle, bio termin koji
obuhvata sve ono sto mozemo vidjeti, dotaci i percipirati svojim osjetilima. Shodno tome Kur'an
citav svijet materijalne prirode naziva ''svijetom sehadeta'' ('alemi sehadet). U pogledu ''svijeta
sehadeta'' nema nikakve razlke izmedju religiozne osobe i materijaliste: religiozna osoba, bas
kao i materijalist, niposto ne nijece svijet materijalne prirode. No religiozna osoba, naporedo sa
prihvatanjem ''svijeta sehadeta'', vjeruje u postojanje gajba ili skrivenog. Znaci, cjelokupnu
egzistenciju ne drzi ogranicenom na materijalni ili osjetilni svijet, nego vjeruje i u neosjetilne ili
nadosjetilne egzistencije, medju kojima je, kako smo vec kazali, glavna i prvotna upravo Bog.
Nakon vjerovanja u Boga slijedi vjerovanje u druga nedivljiva bica, za sto su u Kur'anu
primjer meleki. Potom slijedi vjerovanje u vahj ili Boziju Objavu, sto je opet specificna vrsta
gajba. Dalje slijedi vjera u prozivljenje kao jos jedna vrsta vjerovanja u gajb. Vidimo, sve su to
stvari koje pripadaju gajbu ili skrivenom.
Spominjemo ovo zeleci ukazati na jedan nacin razmisljanja koji je u nacelu pogresan rekli
bismo, cak, i da je namjerno

pogresan a koji se cesto srece u evropskoj literaturi i kod tamosnjih filozofa. Naime, radi se o
tome da oni ljude prema njihovim stavovima dijele na materijaliste i idealiste. Ko bi bili
materijalisti? Oni koji vjeruju iskljucivo u materijalno i poricu sve ono sto je duhovne prirode,
odnosno ono sto je nematerijalno. A ko bi bili idealisti? Oni koji vjeruju u duhovno, ali nijecu
materijalno. Razumljivo da se radi o besmislici. Naravno oni potom u idealiste ubrajaju
religiozne osobe, sve one koji vjeruju u Boga, definirajuci idealizam kao negiranje materijalnog.
Idealizam bi, dakle, znacio poricanje validnosti materijalnog, odnosno okrenutost duhovnom.
Na osnovu ovakvog stava, ovakve definicije, mi ne mozemo odgovoriti na pitanje da li smo
materijalisti ili idealisti? Za nas se radi o tome da li se svijet svodi i ogranicava iskljucivo na
materijalnu prirodu, osjetilno, svijet sehadeta, ili se vjeruje u postojanje svijeta koji je
neosjetilni, odnosno koji je nadosjetilni, odnosno koji je ponad svijeta sehadeta?

Prikaz problema

Na pocetku nase rasprave moramo napomenuti odredjene stvari; ne ucinimo li tako, necemo
poluciti rezultate ili cemo ih naknadno izvoditi. Prije svega: postoje dvije vrste problema. Neki
problemi takvi su da njihovo poimanje nije narocito tesko, odnosno stvoriti predodzbu o
pitanjima te vrste prilicno je jednostavno. Naprimjer, kad se pred dvojicu ucenika postavi kakav
je jednostavan matematicki problem, obojica ga poimaju na isti nacin, ali jedan ga uspijeva
rijesiti, a drugi ne. Kako bi logicari kazali, njihova predozba o

problemu je istovjetna, no njihov nacin dokazivanja je razlicit. Odnosno jedan iznalazi dokaz za
svoju predodzbu, a drugi, premda ima istovjetnu predodzbu, ne uspijeva izvesti dokaze.
Druga vrsta problema takva je da je vec samo poimanje datog pisanja sporno. Ovakav slucaj
cest je kod filozofskih problema. Radi se o tome da se samo pitanje ne predstavi ili ne postavi
ispravno, te su sve teskoce koje se kasnije javljaju proistekle iz neispravnog predstavljanja
problema. Naprimjer, mislilac od pocetka odredjeno pitanje postavi pogresno, pa onda dvadeset
godina radi na tom pitanju, ali ne iznalazi rjesenje. To zato sto je samo pitanje postavljeno
pogresno. U tome se ogleda razlika izmedju filozofskih problema i problema u ostalim
znanostima; u filozofiji je iznimno bitno da pitanje bude ispravno predoceno. Ustvari, uvijek se
radi o tome da je najbitnije da covjek u svojoj svijesti ispravno predoci odredjeno pitanje.
Predoci li se pitanje ispravno, kasnije ce iznalazenje rjesenja biti lakse. Zabluda dolazi otuda sto
se pitanje ispravno ne postavlja, a onda se covjek njime bavi citav zivot i ne iznalazi rjesenje.
Ovo se narocito da primijeniti na nasu raspravu o tewhidu. Vazno je da ovo pitanje od pocetka
predstavimo ispravno. Sve greske, primjedbe, nesporazumi, sumnje i nedoumice potjecu otuda
sto predodzba ljudi o ovom pitanju nije ispravna.
O ovome cemo, svakako, u nastavku sire govoriti, ali obratite odmah paznju na sljedece:
moguce je da se kod nekih u svijesti javi pitanje, ako je vjerovanje u tewhid, kako mi to tvrdimo,
nesto sto je prirodjeno primordijalnoj ljudskoj prirodi, zasto se onda kod ljudi javljaju razliciti
stavovi o njemu?

Zasto od pamtivijeka postoje dva suprotstavljena tabora: monoteisti i njihovi oponenti?

Napravite li danas anketu medju najistaknutijim znanstvenicima svijeta, vidjet cete da se oni
mogu podijeliti u dvije grupe: oni koji prihvataju Bozije postojanje i oni koji nijecu Boga.
Znacilo bi to da vjera u tewhid niposto nije nesto sto je covjeku prirodjeno. Radi se o problemu
cije resenje covjecanstvo jos nije uspelo iznaci, nesto nalik kanceru kojem znanstvenici ne znaju
niti uzrok niti lijek. Pitanje je to o kome postoje razliciti stavovi, jedni podrzavaju jedne a drugi
druge teorije, ali saglasnost ni u kom slucaju ne postoji. Sve to govori da se radi o teskom,
zagonetnom i nerjesivom pitanju.
Medjutim, nas odgovor je taj da koncept tewhida treba prezentirati na ispravan nacin, a onda
nece biti tesko dokazati njegovu tacnost i nece preostati mjesta sumnji. Problem se javlja otud
sto covjek u glavi stvara pogresnu predodzbu kojoj daje Bozije ime, a onda zapada u sumnje,
nedoumice i nejasnoce proizasle upravo iz njegove krive predodzbe. Postoji li razlog zasto se to
desava? Svakako da postoji.
No moguce je da se tada javlja pitanje: zar je moguce da se pitanje tewhida moze predstaviti na
dva ili vise razlicitih nacina? I kako prezentirati ovo pitanje a da se ne zapadne u gresku?
Pokusajmo to pojasniti kroz jedan primjer. Dakle, zelimo dokazivati Bozije postojanje ili
nepostojanje. Prvo moramo znati da je dokazivanje postojanja neke stvari dvojako. Ponekad
dokazujemo postojanje stvari koja je dio njoj slicnih stvari koje srecemo u svijetu. Naprimjer,
ako se radi o hemijskim elementima, mozemo kazati da je odredjeni naucnik otkrio odredjeni
hemijski element. Naime, on je

medju razlicitim hemijskim elementima koji tvore tvarni svijet otkrio jos jedan, u biti slican
ostalima koji su dotada bili poznati. Ili, za planete kazemo da je taj i taj otkrio novu planetu. To,
ustvari, znaci da se dotad vjerovalo da, naprimjer u Suncevom sistemu, postoji sedam ili osam
planeta, a odredjeni naucnik je otkrio postojanje jos jedne, tako da je postalo izvjesno da ih je
devet. Dakle, ono sto mi pritom trazimo jeste stvar nalik drugim stvarima postojecim u svijetu,
onima koje mozemo, kazimo tako, prebrojati i pritom im pridruziti jos jednu, njima slicnu.
 Postoje, medjutim, slucajevi kad raspravljamo o necemu ili dokazujemo nesto sto nije nalik
nicemu drugom. Takva stvar, ako postoji, onda jeste u svim drugim stvarima ili uz sve njih, ili
uopce ne postoji. Sta time kanimo reci? Ponovo cemo se posluziti primjerom: poznato vam je da
je problem vremena pitanje koje je od drevnih vremena zaokupljalo filozofe. Vecina je uvijek
smatrala da vrijeme postoji, ali bilo je i onih koji su tvrdili da vrijeme nema nikakvu vanjsku
egzistenciju. Zeli li neko ''pronaci'' vrijeme na isti nacin kako astronom otkriva novu planetu ili
kako hemicar trazi novi element, trazeci, dakle, da li medju stvarima postojecim u svijetu postoji
i neka koja se zove vrijeme, nece u tome uspjeti makar bio najgenijalniji covjek i makar tragao
milion godina. Vrijeme se ne moze otkriti teleskopom, pod mikroskopom, niti ga se moze
proizvesti u laboratoriji. Covjek koji ima takvu predodzbu o vremenu moze ga traziti dovijeka,
ali nece naci nista, te moze izvesti zakljucak kako vrijeme i ne postoji. Uostalom, slican je slucaj
i u pogledu prostora.

Ali, ako covjek u pocetku nema ovakvu predodzbu o vremenu, ukoliko ne zeli otkriti jos jedan
dio od dijelova svijeta, nego jedan novi aspekt medju ostalim aspektima svijeta, on ce imati
uspjeha. Znaci, radi se o tome da se treba upitati da li pored tri poznate dimenzije visine,
duzine i sirine, svaka stvar posjeduje jos jedan kvalitet koji se naziva vrijeme?.
Tada covjek, dakle, ne trazi vrijeme kao nesto sto je zasebno u odnosu na sve drugo sto postoji.
Jednostavno on se pita: ako vrijeme doista postoji, znaci li to da je vrijeme i dijelom moje
vlastite egzistencije?. Svakako, ne mislimo da se bukvalno ne radi o dijelu koji cini covjekovo
ja; radi se o necemu sto ide uz moje postojanje, bas kao sto uz sve materijalne stvari idu tri
poznate dimenzije. Predstavimo li sebi pojam vrijeme ovako, necemo vise tragati za njim kao za
jos jednom konkretnom stvari poput drugih postojecih u prirodi. U ovom slucaju zelimo vidjeti
da li medju fenomenima u prirodi postoji jos jedan koga nazivamo vremenom ili ne?. Iz ovog je
jasno koliku vaznost ima ispravan pristup nekom pitanju.
Sto se pitanja postojanja Boga tice, naprijed spomenuti primjer se, naravno, ne moze
stopostotno primijeniti. Naposljetku, vrijeme je jedna dimenzija, sto ne mozemo prispodobiti
Bogu. Jasno je, ipak, u kom smislu nam navedeni primjer moze pomoci. Niko ne moze traziti
Boga kao jos jednu od vec postojecih egzistencija. Ne mozemo kazati: postoji kamen, postoji
zrak, postoji voda, biljka, covjek, pogledajmo da li postoji i jos jedna egzistencija koja se zove
Bog. Dovoljna razlika je i samo to sto se Boga ne moze ocima opaziti. Onaj ko bi sebi Boga
ovako predocio jednostavno nema

predodzbu o Bogu. Bog ne moze biti egzistencija koja stoji naporedo s ostalim egzistencijama.
On mora biti onakav kako se u Kur'anu za Nj kaze: ''On je s vama gdje god bili.''3
Ili ''On je Prvi i Posljednji.''4
Ne postoji jasnije pojasnjenje od ovog. Kad kazemo Bog, mislimo na Onog Koji je prethodio
stvorenjima, odnosno Onog po Kome su stvorenja nastala, i Posljednjeg, to jest Onog Kome ce
se sva stvorenja vratiti. U vezi ahireta, buduceg svijeta, Kur'an kaze: ''...oni znaju samo

3
Al-Hadid, 4.
4
Al-Hadid, 3.
spoljasnju stranu zivota na ovom svijetu, a prema onom svijetu su ravnodusni.''5 Dakle, odnos
izmedju ovog i buduceg svijeta je odnos izmedju spoljasnjeg i unutrasnjeg. Treba reci da je
vecina pitanja vezanih za tewhid takva da sve zavisi od njihove ispravne prezentacije. Ukazimo
odmah na jos jedan kur'anski ajet koji nas upucuje na jedno od pitanja koja cemo kasnije
razmatrati: ''Niko nije kao On!''6
Zelimo kazati da covjek pri pomisli na Boga mora imati na umu sintagme poput slavljen neka je
Allah, slavljen neka je Gospodar Uzvisen, Allah je najveci ili ajet: ''Velicanstven je Gospodar
tvoj, Dostojanstveni, i daleko od onoga kako Ga predstavljaju oni!''7
Gospodar je iznad onoga kako Ga ljudi predstavljaju, pa, dakle, i iznad onoga kako Ga ja sam
sebi predstavljam. Allahu ekber u sustini znaci Allah je iznad onoga kako

Ga se predstavlja. Treba znati da govorimo o Bicu Koje je ponad svakog opisa Njega, iznad
svake predodzbe, izuzeto od svakog ogranicavanja ili nedostatka.
Bog o Kome nam Kur'an govori je takav da: ''Kamo god se okrenete, tamo je Allahova
strana.''8 Nije to, zasigurno, svojstvo bica nalik bilo kakvom drugom bicu. On je Onaj Koji ima
znanje o svim stvarima, Koji ih sve prozima i Koji je uvijek s njima.
No navedimo jos jedan primjer kako bismo krajnje rasvijetlili pitanje kojim se bavimo.
Zamislite da stojite na ulici i gledate na suprotnu stranu. Recimo, stojite nasuprot neke pijace i
gledate ljude kako se krecu, automobile gdje prolaze, sve je u vrevi i pokretu... Onda vam prilazi
covjek i kaze: ''Gospodine, ono sto gledate, nije da ne vidite ispravno i da grijesite, ali ono sto
5
Ar-Rum, 7.
6
As-Sura, 11.
7
As-Saffat, 180.
8
Al-Baqara, 115.
vidite su samo oblici cija je zbilja iza vasih ledja. Ispred vas je, ustvari, ogromno ogledalo, bistro
i cisto, tako da ga ne uocavate, a vi u ogledalu vidite odraz svega onoga sto se desava vama iza
ledja.'' Ovdje se radi o parafrazi poznatog Platonovog primjera. On kaze da pretpostavimo
skupinu ljudi koji citav svoj vijek provode u nekoj ogromnoj pecini, pri cemu su stalno ledjima
okrenuti ulazu u pecinu. Ispred ulaza povremeno promicu ljudi i zivotinje cije sjene stanovnici
pecine vide na zidu ka kojem su okrenuti. Oni ne poznaju kakvi su uistinu oni koji prolaze ispred
pecine, te, prirodno, njihove sjene smatraju jedinom zbiljom. Kad se napokon okrenu ka ulazu,
vide ljude kako prolaze, pa shvataju da su sjene koje su gledali zbilja koja je odraz neke vise
zbilje. Tako

i ljudi posmatrajuci ovaj svijet smatraju da se radi o samoj sustini i originalnim oblicima, ali, kad
se upoznaju sa ''svijetom uzora'', shvataju da je sve to tek sjenka jedne vise zbilje.
Vidimo, dakle, da i u ovom primjeru koga Platon navodi uopce nije sporno to da li postoji nesto
sto stvara sjenku koju vidimo ili ne; pitanje je da li sjenke koje vidimo posjeduju vlastitu
nezavisnost ili ne?
Nastojali smo ovim primjerima stvoriti sto jasniju predodzbu o problemu kojim se kanimo
pozabaviti pitanju tewhida. Zelimo, znaci, dokazati Bozije postojanje. Bog znaic Zbilju Koja je
Stvoritelj, Ishodiste i Utok svih stvari, Zbilja Koja je beskrajna i neogranicena; za Nj ne postoje
ogranicenja vremenom i prostorom. Cilj nam je i dokazati takva Bozija svojstva.
Da li se Bozije postojanje moze dokazivati?
 Ukoliko se hocemo pozabaviti dokazivanjem, pogledajmo prvo da li uopce postoji put za
dokazivanje ovakvih problema, napose sto se tice samog Bozijeg postojanja. Poznato nam je da
u novije doba u svijetu, posebno u Evropi, dominira ideja kako je pitanje Boga nerjesivo za
covjeka. Ne znaci to da se Bozije postojanje porice; jednostavno se tvrdi da je to problem koji je
nerjesiv, odnosno smatra se da covjek ne moze dokazati Bozije postojanje niti ga moze
definitivno zanijekati. Radi se, znaci, o stavu koji je negdje izmedju apsolutne religioznosti i
apsolutnog ateizma.
Otkud ovakav stav? Naime, njegovi pobornici drze da covjek, ustvari, ne posjeduje sposobnost
percepcije ovakvih stvari. Sredstva percepcije koja covjeku stoje na raspolaganju jesu jedino
njegova osjetila; na temelju osjetila covjek

zakljucuje da nesto jeste ili nije i odredjuje kvalitet svake postojece stvari. Ono sto je
nadosjetilno stoji izvan podrucja ljudske analize i percepcije. Prema tome, covjek se ne treba
upustati u takva pitanja.
Mi ovakav stav, naravno, ne smatramo ispravnim. Iz njega bi proizilazilo da je covjek potpuno
ogranicen osjetilnom percepcijom i da sva znanja koja covjek posjeduje i koja ce ikada
posjedovati moraju biti utemeljena na osjetilnoj spoznaji. Ponavljamo: ovo nije ispravan stav, a
reci cemo i zasto. Ne samo u slucaju Boga nego i kod jos niza drugih pitanja mi prihvatamo
postojanje necega sto ne mozemo percipirati osjetilima. Uzmimo princip uzrocnosti kao
dovoljno jasan primjer. Covjek, neosporno, priznaje uzrocnost, priznaje da jedna stvar proizilazi
iz druge koja je prethodila; jednu smatra uzrokom, a drugu posljedicom. Pazite, ne mislimo
ovdje na vremenski kontinuitet. Moguce je da dvije stvari egzistiraju istovremeno, ali da medju
njima nema nikakve veze. Moguce je, takodjer, da jedna uvijek vremenski slijedi drugu, ali da se
ne radi o odnosu uzroka i posljedice. Uzrocnost koju covjek poima i priznaje jeste svojevrsna
zavisnost medju stvarima, ono sto ponekad nazivamo ''razvojem'' ili kazemo da je jedna stvar
proistekla iz druge. Zakljucujemo, dakle, da je egzistencija jedne stvari zavisna od egzistencije
druge, ustvari, prosudjujuci da, ako ne bi postojala prva stvar, nemoguce je da postoji druga.
Uostalom, u samom pojmu nemoguce lezi nesto sto je neosjetilno i sto pociva iskljucivo na
ljudskoj misli.
Ili, da se opet posluzimo primjerom: ako u matematici kazemo da je kvadrat nad hipotenuzom
jednak zbiru

kvadrata nad katetama, onda je to pravilo koje vazi za svagda. Nemoguce je da ce ikad postojati
pravougli trougao koji ce biti izuzetak od ove teoreme. Takav izuzetak je nemoguc. Upravo ovo
poimanje da je nesto nemoguce jeste vanosjetilno. Nemogucnost ili nuznost nisu stvari koje se
poimaju tjelesnim osjetilima, jer radi se o umskim kategorijama. No to je vec posebna tema.
Uglavnom, potpuno je pogresna ideja da je svo ljudsko poimanje svedeno na tjelesna osjetila i da
je sve sto je neosjetilno samim tim i nedokazivo.
Vratimo se ponovo na sam pojam vrijeme, koga smo se vec doticali. Znanost prihvata vrijeme
kao cinjenicu, ali da li je vrijeme osjetilno? Zasigurno, ne. Ne mozemo, znaci, kazati da su
pitanja ovakve vrste u biti nespoznatljiva za covjeka. Jer, covjek posjeduje um, posjeduje
intelektualnu snagu i sposobnost kojom moze rasudjivati i prosudjivati o ovakvim pitanjima.
Posluzimo se sada jos jednim primjerom: uzmimo da zelite dokazati jednu stvar, ali za temelj
dokazivanja uzimate sasvim drugu. Potom, zeleci dokazati tu drugu stvar, onu prvu uzimate za
temeljnu cinjenicu pri dokazivanju. Radi se o neispravnoj metodi. Dakle, zeleci dokazati A, vi se
pozivate na B, a dokazujuci potom B, pozivate se na A.
Uprostimo: pretpostavite da vas zanima da li je odredjena osoba (nazovimo je osoba A), koju
ne poznajete, dobar ili zao covjek. Neko vam preporuci da o tome upitate osobu B. Odgovarate
da ne poznajete niti osobu B. Ovaj vam tad kaze da o osobi B upitate osobu A. Vi mu odgovarate
da osobu A, naravno, ne poznajete, kao niti osobu B. Tad vas ovaj ponovno upucuje da o osobi A
upitate osobu B. Razumljivo, na ovaj

nacin nikada necete nista saznati. Nuzno je da se licno upoznate s jednom od ove dvije osobe, ili
da o jednoj od njih dobijete informacije od covjeka koga otprije poznajete i koga s razlogom
drzite povjerljivim, kako biste imali oslonac za dalje saznanje. Mislim da je jasno sta hocemo
reci, a slicnih primjera mozemo navjesti jos.
Uglavnom sve ovo spomenuli smo samo s jednim ciljem da bismo opovrgli tezu da se Bozije
postojanje ne moze dokazivati samo zato jer se radi o necemu sto je van ljudske osjetilne
percepcije. To niposto nije tacno. Moguce je da nesto bude umska, a ne osjetilna kategorija, ali
to ne cini proces dokazivanja nemogucim.

Odnos tewhida i ogranicenosti tvarnog svijeta

 U ovom uvodnom izlaganju obavezni smo napomenuti jos jednu bitnu stvar. Naime, kad
tragamo za Bogom, mi tragamo za jednom apsolutnom neogranicenom zbiljom, a ne za jos
jednom od stvari ovog svijeta prisutnom u svijetu pored svih ostalih. Boga, dakle, ne trazimo u
okvirima vremena i prostora. Nije nam cilj odgovoriti na pitanje gdje se Bog nalazi, locirati Ga
prostorno i vremenski. Bog je za nas nadvremen i nadprostoran, a ono sto zelimo dokazati ili
istraziti jeste da li, pored svijeta kojeg poznajemo a koji je ogranicen kategorijama prostora i
vremena, postoji i nama nepoznat svijet u kome ove kategorije ne vaze?.
Ali, da ne bi bilo zabune, pogledajmo nakratko da li prostorna ogranicenost svijeta stoji i u
kakvoj je vezi s pitanjem tewhida? Odnosno, upitajmo se prvo da li je ovaj svijet
ogranicen ili ne? Da li svemir ima svoje granice? Postoji li mjesto udaljeno od nas hiljadu. deset
hiljada ili milion svjetlosnih godina, koje bi bilo krajnja granica, rub svemira? Oko ovog pitanja
Ajnstajn se, izmedju ostalog, razilazi sa svojim oponentima. On smatra da je svemir prostorno
ogranicen. Neki drugi znanstvenici drze da je svemir beskonacan. Ima li problem Bozijeg
postojanja ikakve veze s ogranicenoscu ili beskonacnoscu svemira? Ne, u ovom slucaju to nema
nikakvog znacaja. Taj problem moze biti znacajan samo za one koji besmisleno smatraju da sam
Bog mora biti prostorno odredjen, te onda mora postojati i kraj svemira iza kojeg bi se nalazio
Bog.
Kad se Gagarin kao prvo ljudsko bice vinuo u svemir, pojedini novinari rado su koristili glupu
frazu kako je '' Gagarin covjek koji se najvise primakao Bogu.'' To je, valjda, trebalo znaciti da
se Gagarin primakao granicama svemira, pa samim time i Bogu. Razmisljati ovako notorna je
glupost. Bozanstvo koje bi bilo prostorno odvojeno od ovog svijeta, ono koje bi nekom vrstom
materijalne granice bilo odvojeno od svijeta u kome zivimo, uopce ne moze biti Bog. Bog je
Onaj Koji je na nebesima i na Zemlji, Onaj Koji je sa svime sto je stvorio. Kako Kur'an kaze:
''On je Bog, na nebesima i na Zemlji''.9
Znaci, ukoliko bismo se otisnuli na putovanje dugo milion godina i svo vrijeme se kretali
brzinom svjetlosti, ne bismo bili nista blize niti dalje od Boga nego sto smo to u ovom trenutku i
na ovom mjestu. Problem ogranicenosti ili neogranicenosti svemira nema, dakle, nikakve veze s
pitanjem

tewhida. Ovo je nuzno znati kako bismo odmah eliminirali neke cesto prisutne predrasude.
U narednim lekcijama pozabavit cemo se dokazivanjem Bozijeg postojanja. Vidjet cemo
postoje li razliciti nacini kojim Njegovo postojanje mozemo dokazivati i koji su to nacini.

Pitanje: Kazano je da ''Bog nije jedna od stvari ovog svijeta, prisutna u njemu pored drugih
stvari, nego je On sa svim stvarima''. Kako onda shvatiti cestu frazu da se treba ''okrenuti
Bogu'', ''poci prema Bogu'' i slicno?
Odgovor: Prvo treba kazati da se radilo o aluziji na hazreti Alijeve rijeci: '' On jest, ali ne iz ne-
jest. On je sa svime, ali ne u bliskosti tjelesnoj. On je razlican od svega, ali ne u odvojenosti
tvarnoj. On djeluje, ali ne u znacenju kretnje sredstava. On vidi cak i kada nema nista za
gledanje medju stvorovima Njegovima. On je samo Jedan, tako da ne postoji niko s kim se On
moze druziti ili koga On moze opaziti u odsustnosti njegovoj''. 10

9
Al-An'am, 3.
10
Nehdzu-l-belaga, hutba 1 .
Bog, znaci, jeste sa svime, ali niposto u smislu tijela koje je unutar nekog drugog tijela. Ne radi
se tu o tjelesnoj prisutnosti, no ovim cemo se u nastavku pozabaviti kada bude vrijeme za to.
Kako god, hazreti Alijeve rijeci: ''On nije unutar oblika, ni izvan njih.''11, najvise je sto ljudski
jezik moze izreci o ovom aspektu tewhida.
Sto se, pak, izraza ''pribliziti se Bogu'', ''okrenuti se Bogu'' i slicno tice, sasvim je jasno da se
ovdje niposto ne misli na

tjelesno kretanje. Uostalom, niko od ljudi nije bio blizi Bogu od Njegovog Poslanika, ali
izvjesno je da se ovdje radi o duhovnoj bliskosti. Naravno, posebno pitanje jeste sta bi ustvari,
bila duhovna bliskost, no to je tema kojom se kanimo podrobnije pozabaviti nakon sto
pojasnimo osnovne aspekte tewhida.

11
Nehdzu-l-belaga, hutba 185.
 METODI DOKAZIVANJA
BOZIJEG POSTOJANJA

Metod fitreta

Pristupimo sada analizi razlicitih metoda dokazivanja Bozijeg postojanja. U uvodu smo vec
spomenuli neke prigovore kojima se sluze oni koji poricu Bozije postojanje. U nastavku cemo te
prigovore podrobnije razmotriti i ponuditi odgovore na njih.
 Sto se tice dokazivanja Bozijeg postojanja razlicitim metodima i putevima, kazimo odmah da
ce rasprave koje slijede katkad biti prilicno opsirne, pa ponekad mozda i previse detaljizirajuce.
Ipak, od citaoca molimo da na takvim mjestima bude strpljiv, jer vaznost i osjetljivost teme
dovoljno je opravdanje za preopsirno izlaganje ili pojasnjenje pojedinih stavova. S obzirom na to
da poricatelji Boga znaju svoje stavove ponekad argumentirati i odvec naivnim i banalnim
prigovorima, duzni smo ponuditi zadovoljavajuce odgovore i na pitanja koja dozivljavamo
besmislenim.

Opcenito, postoje tri osnovna puta za dokazivanje Bozijeg postojanja (s tim sto postoje jos neki
metodi u okviru ova tri generalna, pa ih mozemo smatrati podmetodima). Za nas su sva tri
metoda validni i ispravni. Prvi jeste dokazivanje Bozijeg postojanja kroz izvornu ljudsku prirodu
ili fitret. Drugi metod jeste onaj znanstveni, a treci nacin je filozofsko dokazivanje Bozijeg
postojanja.
Prvi metod, mozemo ga nazvati i psiholoskim, jeste dokazivanje Boga putem covjekove
izvorne, prirodjene mu naravi, odnosno fitreta. Ustvari, ovdje se radi o pozivanju na covjekov
prirodjeni osjecaj da Bog postoji. Naime, kod ovog metoda drzi se da u samoj ljudskoj naravi
postoji nesto sto ga potice na traganje za Bogom. Zeli se kazati da je odnos izmedju Boga i
covjeka poput odnosa izmedju magneta i metala.
Zagovornici ove metode smatraju da je ovaj svojevrsni magnetizam nepobitna cinjenica u koju
se nije tesko uvjeriti, te zakljucuju: ako sam doista izlozen utjecaju izvjesne snage privlacnosti,
onda je neosporno da ono sto me privlaci k sebi i postoji. Razmotrimo sada sire ovu teoriju.
U nacelu, covjek posjeduje dva osnovna sistema putem kojih poima i razumijeva jedno jeste
njegov um, intelekt, odnosno sposobnost razmisljanja, a drugo su pet njegovih tjelesnih osjetila.
Covjecanstvo je tim putem izrodilo svu znanost i filozofiju. Medjutim, kod ljuskog bica postoji i
ono sto nazivamo osjecajima ili emocijama. Osjecaj, zasigurno, nije isto sto i osjetilo; osjecaji su
nesto sto se uvijek dovodi u vezu s ljudskim srcem koje je metafora njihovog ishodista. Osim
toga, u covjeku postoji i citav niz htijenja, teznji i sklonosti. Ne mislimo pritom na teznje i zelje
koje

su zajednicke covjeku i zivotinjama, poput teznje za prehranom, razmnozavanjem i slicno;

mislimo na uzvisenje teznje. Naprimjer, kod ljudskog bica prisutna je teznja da cini dobro, da
saznaje ono sto ne zna, da napreduje... Covjek, htio ili ne, osjeca zelju da upozna svaku
nepoznanicu, pa, cak, i onda kad ne vidi nikakvu konkretnu korist od tog novog saznanja.
Covjeku su, izgleda, prirodjene sklonosti tipa ''moram znati'', ''moram vidjeti'', ''moram
shvatiti'', on tezi da strgne zastor sa svake nepoznanice.
Zasad govorimo samo o cinjenicama i ne nastojimo nista dokazati. Postoje oni koji se ne slazu
da su spomenute teznje prirodjene covjeku, no znanstvenici se uglavnom slazu da stvari stoje
upravo ovako. Shodno tome, pobornici metoda fitreta kazu da je covjeku prirodjena jos jedna
sklonost ona ka obozavanju. Covjek, dakle, smatra sebe ovisnim o jednoj visoj zbilji i iskreno
tezi pribliziti joj se i slaviti je. U njemu postoji nesto sto ga vuce tom cilju. Znaci shodno ovom
stavu, covjekovo srce, a ne mozak, ono je sto ga vodi spoznaji Bozijeg postojanja. Naprosto, radi
se o necemu sto bismo mogli nazvati ''sklonost ka Bogu''.
Ali na cemu se temelji ovakav stav? Ono sto je za nas bitno, u vezi s ovim, a i sa svim drugim
stavovima koje cemo spominjati, jeste da li se za odredjene ideje moze naci uporiste u Kur'anu?
Sto se tice ideje o vjeri u Boga kao o covjeku prirodjenom osjecaju, u Kur'anu pronalazimo vrlo
jasan ukaz na njenu ispravnost: '' Ti uspravi lice svoje vjeri, kao pravi vjernik; vjeri, djelu
Allahovu, prema kojoj je On ljude nacinio.''.12

Vjera se ovdje spominje kao nesto sto je dio izvorne ljudske prirode; vjera je prirodjena svakom
ljudskom bicu i svaki covjek, htio to ili ne, traga za Bogom. No ovo nije jedini ajet koji podupire
recenu tezu. Postoji jos ajeta u kojima se moze naci potvrda ovog stava. Naprimjer: '' I kad je
Gospodar tvoj iz kicmi Ademovih sinova izveo potomstvo njihovo i zatrazio od njih da
posvjedoce protiv sebe: ' Zar Ja nisam Gospodar vas?, oni su odgovarali: 'Jesi, mi svjedocimo.'
i to zato dana Sudnjem danu ne reknete: ' Mi o ovome nismo nista znali'.''. 13
Izvjesno je da se radi o svojevrsnoj metafori i da nam se ovim putem zeli saopciti jedna vjecna
zbilja. Ajet ne kaze ''kad je Bog izveo iz kicme Ademove potomstvo njegovo'', vec ''kad je iz
kicme Ademovih sinova izveo potomstvo njihovo'', sto nam daje jos siri i sveobuhvatniji smisao.
Usto, sve ovo desava se jos u prapocetnosti, onda kad covjecanstvo jos nije naselilo Zemlju. Bog
trazi od ljudskih dusa da posvjedoce: ''Zar nisam ja Gospodar vas?'', pa odgovaraju: ''Jesi, mi
svjedocimo''.
Ajet, znaci, kazuje kako se u covjekovoj strukturi, jos i prije nego on dodje na ovaj svijet,
nalazi utkana vjera u Boga. Stavise, Kur'an ide dalje te tvrdi da sva stvorenja nose u sebi tezju ka
Bogu: ''Zar pored Allahove zele drugu vjeru, a Njemu se, htjeli ili ne htjeli, pokoravaju i oni na
nebesima i oni na Zemlji, i Njemu ce se vratiti.''. 14

12
Ar-Rum, 30.
13
Al-A`raf, 172,
14
Ali 'Imran, 83.
 Brojni su kur'anski ajeti u kojima se naglasava da ''Allaha slave oni na nebesima i oni na
Zemlji'', cime se smjera kazati da sva stvorenja, po samoj svojoj biti, slave Boga i streme

Njemu. No, ne zelimo tezu koju razmatramo argumentirati kur'anskim ajetima; htjeli smo tek
ukazati da ovaj stav ima svoje uporiste u Kur'anu. Islamski gnostici takodjer se rado bave ovim
stavom. Ustvari, to je upravo ono sto se u jeziku gnostika naziva ljubavlju:

Nema ljubavi jace od one prema Tebi

Nema lica ljepseg od Tvoga

Stihovi su to iz jednog Sabzivarijevog gazela, inspirisani Hafizovom poezijom. Nasa poezija

prepuna je slicnih motiva, ali ostavimo to zasad po strani. Namjera nam je bila tek ukazati da
gnostici ljubav spram Svevisnjeg smatraju neizostavnim sadrzajem izvorne prirode svakog
ljudskog bica. Cak i u vezi s kur'anskim ajetom: ''Gospodar tvoj zapovijeda da se samo Njemu
klanjate...'', 15 daju krajnje zanimljiv komentar, koji je, kazimo to usput, naisao na zestoko
neodobravanje ortodoksne uleme. Naime, gnostici drze da se ovdje radi o Bozijoj odredbi koja je
konacna i nepromjenljiva, a ne naredba kojoj bi se covjek trebao, ali ne mora, povinovati (sto
ima upirista u jednom hadisu koga prenosi Ibn 'Abbas). Znaci, oni tvrde da ljudskom bicu nema
umaknuca od stovanja Boga. Tako cak i u vezi s idolopoklonstvom kazu da idolopoklonik,
ustvari, nije svjestan da on svojim bicem stuje Boga; sama ljudska priroda goni ga da traga za

15
Al-Isra', 23.
Bogom, s tim sto takav covjek pogresno rasudjuje o prirodi Boga. Na to aludira i poznati stih
koji je takodjer uzburkao duhove:

Muslimanu, kad bi znao sta idol jeste,

uvjeren bio bi da idolopoklonstvo vjera je prava

Ocito se radi o aluziji na stav o kome govorimo, a ne o nikakvom zagovaranju idolopoklonstva.

Jednostavno, hoce se kazati: idolopoklonstvo je u svojoj biti stovanje Boga. Upravo onaj osjecaj
izvorne potrebe da se stuje Boga nagoni covjeka da trazi nacina kako da to stovanje ozbiljil; to
sto neki pritom zalutaju i izgube se druga je stvar.

Stav filozofije i savremene psihologije

Ne moze se niposto kazati da savremeni znanstvenici (psiholozi i novovjeki filozofi) negiraju

stav koga razmatramo. Ne kazemo da medju njima postoji jedinstvo misljenja u vezi s ovim
pitanjem, no radi se o stavu koji je kod mnogih savremenih psihologa jedno od najbitnijih nacela
njihovog poimanja covjeka. I cuveni Frojdov ucenik Jung slaze se nacelno s postojanjem
''unutrasnjih nagona'' u ljudskom bicu. On prihvata da, pored ''vanjskih nagona'', covjek
posjeduje i niz ''unutrasnjih nagona'', no, za razliku od Frojda, te unutrasnje nagone ne smatra tek
plodom uskracenosti vanjskih nagona, odnosno posljedicom njihovog nezasicenja, vec drzi da se
radi o nagonima koji su utkani u samu prirodu ljudskog bica i s kojima covjek dolazi na ovaj
svijet. Za Frojda, pak, ''unutrasnji nagoni'', pa tako i vjera u Boga, tek su posljedica potiskivanja
''vanjskih nagona'', poput spolne zelje i slicno.
Poznati americki psiholog i filozof Vilijem Dzejms takodjer je jedan od onih koji vjeru u Boga
drze covjeku prirodjenom
sklonoscu ili osjecajem. U svojoj knjizi ''Religija i psiha'' on kaze: ''Koliko god da odredjene
nase zelje i motivi proistjecu iz ovosvjetskog, vecina nasih zelja i sklonosti transcendentalnog su
porijekla.''
On, znaci, tvrdi da veci dio covjekovih zelja, teznji i motiva nisu materijalnog porijekla. Tacno
je da kod covjeka postoje potrebe poput one za ishranom, no u nama postoje i kudikamo
uzvisenije teznje koje, izvjesno je, nisu materijalne prirode. Takve teznje uglavnom nisu
sukladne bilo kakvoj racionalizaciji, odnosno tesko je razumskom prosudbom dokuciti ikakvu
korist od njihovog zadovoljenja. Ocito, dakle, da smo neosjetilnom daleko blizi nego osjetilnom.
Dzejms dalje kaze: '' Svako stanje ili osjecaj koga nazivamo religijskim pracen je cvrstinom,
cednoscu, zanosom, milosrdnoscu i odanoscu. Takva osoba, desi li joj se nesto radosno, ne
pokazuje previse veselja i odvec se ne smije, a desi li joj se sta tuzno, ne tuguje i ne jadi.
Cvrstoca i odanost su ono u sta sam se kroz svoja istrazivanja osvjedocio''.
On kao psiholog kod religiozne osobe jasno uocava postojanost i odanost svom vjerovanju.
Treba kazati da se Dzejms uglavnom bavio osobama okrenutim ka gnosticizmu. Njegova knjiga
puna je zanimljivih opaski i zapazanja. On, tako, pise: ''Da li je religiozni zanos stvarna, zblijska
emocia ili se radi o nekoj vrsti uobrazilje? Ja potpuno prihvatam da je ishodiste religijskog
osjecaja srce.''.
Dzejms, dakle, ne prihvata ono sto o porijeklu vjerskog osjecaja govore neki drugi psiholozi, pa
nastavlja: ''Smatram i da su nacela i odredbe filozofije i teologije poput teksta koji je preveden s
nekog drugog, originalnog jezika.''.

Radi se, neosporno, o zanimljivim zapazanjima. On, ustvari, kaze kako filozofija ili teologija kao
znanost niposto nisu stvorili religiju primordijalni religijski osjecaj u covjeku izrodio je ove
znanosti. Renan kaze: ''Mozda jednog dana nestane svako ko mi je drag, da iscezne sve sto mi
pricinjava uzitak i radost; moguce je i da sloboda koristenja umom, znanjem i umjetnoscu
postane besmislena ali, nemoguce je da nestane sklonosti ka religiji. Naprotiv, ona ce trajati
zauvijek i u zemlji moga bica bit ce iskren i vjecit svjedok niskosti materijalnog.''.
U ovom smislu kazano je odvec toga. Dovoljno je osvrnuti se na stavove koje o religiji iznosi
Ajnstajn, a koje srecemo u zbirci njegovih pisama, clanaka i kazivanja. Ajnstajn tvrdi da su
ljubav i zelja glavni pokretac ljudskog bica. On potom govori o religiji, odnosno analizira utjecaj
religjie na covjeka. Zakljucuje da su razlozi pojave religije raznoliki, te pravi vlastitu
kvalifikaciju religija, shodno faktorima po kojima nastaju. Prvu vrstu naziva, ''religijom straha'',
pa kaze: ''Moguce je da je jedan od faktora koji su utjecali na pojavu religije kod drevnog
covjeka bio strah.''
Naravno, to je cesta teza: religiju je porodio strah strah od smrti, od gladi, nesrece, divljih
zivotinja... Jos kod pojedinih grckih filozofa srecemo: ''Strah je majka bogova''. I Ajnstajn, tako,
strah prihvata kao jedan od faktora koji su doprinijeli nastanku religije. Drugi faktor koga on
uocava jeste onaj koga mozemo nazvati etickim, dakle potreba covjeka da nadje oslonac za
moralnost. No, citirajmo samog Ajnstajna:
''Specificnost ljudske drustvenosti takodjer je doprinijela kristalizaciji religije. Covjek opaza da
umiru njegov otac i mati, umiru srodnici i velike vodje, jedan po jedan nestaju ljudi iz njegove

okoline. Zelja za uputom, ljubavlju, osloncem i potreba za nadom stvaraju prostora za

prihvatanje vjere u Boga. Ovaj Bog je milostiv i milosrdan, On je zastitnik, On cuva svoja
stvorenja, nagradjuje ih; Bog je to koji pazi one koji Ga stuju, cuva pleme i rod, ne oglusuje se o
njihove nade i zelje; Bog koji cuva duse umrlih od zala i mraka. To je podrucje socijalnog ili
etickog vjerovanja u Boga.''.
S obzirom na to da je Ajnstajn po rodjenju bio zidov, on se posebno osvrce na judaizam: ''Sveta
knjiga zidova predstavlja progres od religije straha ka religiji etike, sto ce s Novim zavjetom biti
nastavljeno.''.
Za njega je, dakle, bog iz Tore i Evandjelja upravo ono bozanstvo koje je porodila covjekova
potreba za drustvenoscu i moralom: '' No, religije starih civilizacija, posebno religije Dalekog
Istoka, u principu se oslanjaju na duhovnost i moralna nacela.''.
Potom se osvrce na korist od religije: '' Progres od religije straha ka religiji morala predstavljao
je veliki korak u zivotu naroda.''. On ne porice korist koju religija straha i religija morala donose
covjecanstvu, ali im zamjera antropomorfizam, dozivljaj Boga kao bica koje po svojim
svojstvima nalikuje covjeku.
Ipak, Ajnstajn naposljetku zakljucuje kako je osjecaj da Bog postoji prisutan kod vecine ljudi,
bez obzira na vjersku klimu u kojoj su odrasli. O tom osjecaju kaze: '' Veoma je tesko
pojasnjavati ovaj osjecaj nekome ko je za nj uskracen. Ovdje se ne radi o onom bozanstvu kakvo
se manifestira u razlicitim vidovima, vec o Bogu Koji je iznad toga kako Ga se opisuje.''.

Ali ostavimo sada Ajnstajna po strani. Naveli smo neka njegova razmisljanja kako bismo
pokazali da je stav o religioznosti kao o covjeku prirodjenom osjecaju prisutan kod savremenih
mislilaca jednako kao i kod helenistickih filozofa.

Snazenje bogotragalackog osjecaja

Kako se postaviti spram ovakvog izvornog religijskog osjecaja u ljudskom bicu? Sam Ajnstajn
predlaze, u cemu ga bezrezervno podrzavamo, da bi znanost i umjetnost ovaj osjecaj trebale sto
vise podsticati. Uostalom, to je osjecaj po mnogo cemu nalik umjetnickom talentu ili estetskom
osjecaju kod covjeka, te ga se moze snaziti i dalje razvijati, pri cemu umjetnost moze biti od
velike pomoci. Tacno je da ibadet kroz razlicite oblike bogostovlja snazi ovaj osjecaj, no ni
uloga ostalih metoda ne smije biti zanemarena.
Ipak, sam ibadet uvjerljivo je najdjelotvorniji metod ''odgoja'' vjerskog osjecaja. Nista ovaj
osjecaj ne moze unaprijediti kao redovno obavljanje namaza s iskrenim nijetom. Cak je dovoljno
cistog srca ponavljati u sebi Subhane rabiiju-l-'azim ve bi hamdih pa da covjek osjeti kako se iz
njegove nutrine uzdize talas posebnog ushicenja i plemenitih cuvstava. I to je jedan od dokaza da
u samom covjeku postoji, najcesce zapretena, teznja za Bogom koju nam valja snaziti i razvijati.
Taj osjecaj pripada nadmaterijalnom svijetu, te je svaka vezanost za materijalno prepreka
njegovom snazenju. Tek rodjeno dijete, vodjeno instinktom, odmah trazi majcinu dojku. Ono to
ne cini vodjeno razumom ili prethodnih iskustvom. Vodi ga instinkt i ono mu se ne odupire.

Ovo bi bio kratak osvrt na stav o vjeri u Boga kao covjeku prirodjenom, primordijalnom
osjecaju, o cemu bi se, svakako, dalo mnogo toga kazati. Nadati se da cemo imati prilike ovu
tezu podrobnije proanalizirati.16

Znanstveni ili pseudofilozofski metod

Predstavimo sad preostale metode koje smo spomenuli. Kazali smo da je jedan od njih onaj
znanstveni, no ovdje mu pridodajemo i atribut preudofilozofski. Naime, za razliku od ne tako
rijetkog misljenja, Bozije postojanje ne moze se dokazati cistom znanstvenom metodologijom.
Sta ovim smjeramo reci? Nema puta da se Bozije postojanje dokaze izravno golim znanstvenim
cinjenicama. Zasto? Zato sto je posao znanosti baviti se fenomenima ovog svijeta. Znanost je u
stanju iznaci dotad nepoznat hemijski element, ona moze istrazivati Suncev sistem i zakoraciti
jos dublje u svemir, no znanost ne moze, niti ce ikad moci, pokazati Boga ljudima. Bog nije
nesto sto se da podvrci znanstvenoj analizi, ne moze Ga se eksperimentalno dokazivati.
Medjutim, znanost moze posredno ukazivati na Boga i moze biti izuzetno korisno sredstvo za
snazenje covjekove vjere u Tvorca. Kako? Ustvari, ovdje se radi o spoznaji Boga preko Njegove

16
Motahhari je, doista, kasnije objavio knjigu pod nazivom ''Fitret'', u kojoj se prilicno iscrpno bavi ovim
pitanjem.
kreacije, odnosno onog sto je stvorio, a u sta se mozemo izravno osvjedociti. Takva spoznaja nije
vise vezana za istancanost religijskog osjecaja kod pojedinca. Cak i ukoliko
covjek uopce ne posjeduje ovaj osjecaj, posjeduje znanost, pamet i sposobnost rasudjivanja, tako
da je u stanju spoznati Boga kroz proucavanje Njegove kreacije i promisljanje nad njom.
I kod ovog metoda moguca su tri razlicita pristupa. Prvi se ogleda u zapazanju svojevrsnog
poretka i uredjenosti u materijalnom svijetu. Na temelju nepobitne uredjenosti ovog svijeta
covjek zakljucuje da nijedan poredak ne moze biti bez ustrojitelja. Ovoj temi vratit cemo se,
ipak, nesto kasnije.
Drugi put spoznaje Boga putem ovog svijeta jeste svjesnost o nuznosti Stvoritelja. Izvjesno je
da je ovaj svijet jednom nestao, sto znaci da je postojao period kada ga nije bilo, te se lahko
namece zakljucak da je materijalni svijet stvoren. Logicno je da sve stvoreno ima svog
stvoritelja, a Stvoritelja ovog svijeta prepoznajemo u Bogu.
Treci pristup temelji se na zapazanju da se sve stvoreno odlikuje specificnom upucenoscu. Sta
to znaci? Lahko je, naime, uociti da sva stvorenja, tokom svog postojanja, prolaze kroz razlicite
razvojne faze koje su jasne i nepromjenljive.
Sva tri spomenuta pristupa imaju uporiste u Kur'anu:
''Hvali ime Gospodara svoga Svevisnjeg, Koji sve stvara i cini skladnim, i Koji sve s mjerom
odredjuje i nadahnjuje, i Koji cini da rastu pasnjaci, a potom cini da postanu suhi,
potamnjeli.''.17
Koji stvara, odnosi se, dakle, na Boga kao Stvoritelja. U Kur'anu je, inace, mnogo ajeta u
kojima se Boga predstavlja kao Stvoritelja, a na Njegova stvorenja se ukazuje kao na znakove
Bozije. Brojni su takodjer i ajeti u kojima se aludira na
17
Al-A'la, 1-5.
specificnu ustrojenost ovog svijeta, odnosno, Boga kao Ustrojitelja. Naposljetku, postoji i citav
niz kur'anskih ajeta koji ukazuju na Boga kao Uputitelja stvorenja, Onoga Koji kreira i odredjuje
njihov razvojni put.
Bog je onaj Koji stvara, izvodi stvari u postojanje. On je stvorio sve skladnim, odredjuje
stvarima mjeru i odrzava ravnotezu i harmoniju u svijetu On sve s mjerom odredjuje i
nadahnjuje. Ovo se, opet, nadovezuje na Bozije svojstvo Uputitelja.
Uostalom, pretpostavite da ste nasli list papira na kome pise ''Slavljeni i Svevisnji, Njemu se
valja pokoravati i Njemu zahvalan biti!''. Sasvim sigurno, tekst upucuje na to da mora postojati
neko ko ga je napisao. Ne cini nam se nimalo razumnom pretpostavka da su se slova nasla na
papiru tek tako i ni iz cega. Usto, ocito je da su slova poredana tako da cine smislen tekst, sto
znaci da to ne moze biti djelo nepismene osobe koja je nasumice sarala po papiru. Ovaj primjer
dobar je kao ilustracija prva dva pristupa onog gdje se Boga poima kroz cinjenicu stvorenosti
materijalnog svijeta i onog gdje Ga se uocava u ustrojenosti svijeta koji nas okruzuje. Kako,
medjutim, pojasniti treci pristup o kome smo govorili? Naime, rekli smo da se u Bozije
postojanje mozemo osvjedociti preko cinjenice da sva stvorenja slijede specifican razvojni put
koji ih vodi ka njihovom cilju ili savrsenstvu. Pokusat cemo i opet primjerom pribliziti citatelju
ono o cemu govorimo, ali napomenimo da cemo se u nastavku vratiti na ovu temu i sto
podrobnije je obraditi.
Spominjali smo vec kako dojence neposredno po rodjenju instinktivno poseze za majcinom
dojkom. Isti slucaj je i s
mladuncadi zivotinja kad se kerusa osteni, njeno mladunce se odmah s mukom nastoji osloniti
na vlastite noge, a onda isteze vrat nastojeci se domoci majcine sise i nahraniti se. Ono to cini
bez da je vodjeno prethodnim iskustvom. Tu se radi o tajanstvenom nagonu koga znanost jos nije
uspjela valjano pojasniti. Naprosto, to je specificna vrsta upute koja je, cinjenica je, utkana u
ziva bica i s kojom dolaze na ovaj svijet.
Sto se tice fitreta, odnosno svijesti o Bozijem postojanju kao necemu sto je dio izvorne ljudske
prirode, toj temi se ovdje vise necemo vracati. U nastavku cemo, medjutim, jos jednom, ovaj put
podrobnije, proanalizirati spoznaju Bozijeg postojanja putem znanstvenog i filozofskog metoda,
pri cemu cemo prvo izloziti odnos ustrojenosti svijeta i svijesti o Bogu.

Pitanje: Zanimljivo je zapaziti da se Ajnstajn veoma afirmativno izrazava o religijama Dalekog

Istoka, medjutim islam uopce ne spominje. Znaci li to da Ajnstajn, nazalost, nije imao narocitih
informacija o islamskom nauku?
Odgovor: Da, to je tacno. Mi, nazalost, moramo prihvatiti cinjenicu da su Indijci, naprimjer,
svoju kulturu i tradiciju Zapadu predstavili mnogo bolje i s vise uspjeha od nas muslimana.
Indijci, ustvari, nisu cekali da se Zapad zainteresira za tamosnju kulturu i religijsko ucenje, vec
su se potrudili da sami predstave sebe Zapadu. Mi muslimani skoro da i nismo pokusali uciniti
nesto slicno.
Ovdje moram napomenuti jos jednu veliku gresku koju mi muslimani, nazalost, jos uvijek
cinimo. O cemu se radi? Mi smo posljednjih stoljeca skoro sasvim napustili bavljenje
iskustvenim znanostima, prirodnim naukama. Neki cak misle kako su iskljucivo Evropljani ti
koji su zasluzni za razvoj prirodnih znanosti, sto ni priblizno ne odgovara istini. Jos su stari Grci
njegovali tradiciju bavljenja iskustvenim znanostima, a muslimani su, preuzimajuci helenisticko
naslijedje, nastavili njegovati taj trend. Ta sami zapadnjaci su temelj za dalji razvoj prirodnih
znanosti preuzeli od muslimana.
Danas je stanje takvo da neki cak tvrde kako Kur'an nicim ne navodi na bavljenje iskustvenim
znanostima, sto je nebulozna tvrdnja. Citirajmo odmah kao nepobitan kontraargument neke od
brojnih kur'anskih ajeta koji pozivaju ljude da se pozabave izucavanjem svijeta koji ih okruzuje:
''Pa zasto oni ne pogledaju kamile kako su stvorene, i nebo kako je uzdignuto, i planine kako
su postavljene, i Zemlju kako je prostrta!?''.18
Sto se, pak, onoga zbog cega Ajnstajn hvali dalekoistocna ucenja tice, cinjenica je da nigdje
doli u islamu Bog nije jasnije predstavljen kao Onaj Koji je daleko od svakog ljudskog opisa.
Islamski tewhid toliko je velicanstven pojam da ni mi sami toga uglavnom nismo svjesni.
Narocito ako jos uzmemo u obzir kod islamskih gnostika prisutnu ideju vahdetu-l-vudzuda, o
cemu bismo mogli nadugo i nasiroko raspravljati.
Nazalost, mi sami smo doprinijeli tome da se islamski tewhid dozivljava zalosno banalno, da ga
se dozivljava na jednom krajnje niskom nivou razumijevanja, pa se moze steci utisak kako je
islamsko poimanje Boga takvo da odgovara

18
Al-Gasiya, 17-20.
iskljucivo intelektualno neuznapredovalim osobama. Ali, ponovimo, mi muslimani krivi smo sto
stvari ovako stoje; mi smo ti koji cinimo zlocin prema islamu. Jer islam i Kur'an podsticu
covjeka na bavljenje prirodnim znanostima kao nacinom da se spozna Boga, ali ne samo to:
islam otvara jos mnoge puteve, sve do onog krajnje gnostickog, no mi ih suzavamo i zatvaramo,
dok drugi kroce njima.
 Znanstveni ili pseudofilozofski metod

Argument poretka

Ponovimo jos jednom klasifikaciju metoda dokazivanja Bozijeg postojanja koje smo u
prethodnim poglavljima spomenuli. To su, dakle, metod fitreta ili srcane spoznaje, znanstveni ili
pseudofilozofski metod i filozofski metod.
O metodu fitreta vec smo govorili i ustanovili smo da se tu radi o necemu sto nema veze sa
znanjem, umom, promisljanjem i racionalnom argumentacijom; stav je da u svakom ljudskom
bicu postoji neka iskonska sila, nagon ili teznja da pronadje svoje ishodiste, odnosno Boga. Ovoj
raspravi se vise necemo vracati, s tim sto smo ostali duzni jedno objasnjenje e kako bismo
kompletirali ovu stvar i rijesili neke nedoumice.
Ne treba, naime, smatrati da su ''unutrasnji nagoni'', kako savremena psihologija naziva citav
niz osjecaja prisutnih primordijalno u covjeku, nesto sto prije savremenih psiholoskih metoda i
istrazivanja nije bilo poznato. Jos su stari mislioci Bozije postojanje dokazivali jednostavnom
argumentacijom. Drzali su da, ako je ovaj svijet stvoren, mora postojati njegov Tvorac, a ako u
svijetu postoji kretanje (a postoji), onda kretanje u biti znaci povratak stvorenja ka njihovom
ishodistu, jer nemoguce je da stvorenja ne bud ustremljena ka svom Stvoritelju. ''Konacnica
uvijek znaci povratak ka ishodistu'',
bila je omiljena recenica ovih mislilaca. Oni su bili uvjereni da u svakom bicu postoji zelja i
htijenje da se vrati svom Izvoru te da drugacije ne moze biti. Stavise, sto je covjek izgradjeniji i
blizi savrsenstvu, ova zelja u njemu je jaca i izrazenija. Citirajmo Mevlanine stihove koji samo
odslikavaju ovaj stav:
Dijelovi uvijek teze ka cjelini,
slavuji su samo u ruzu zaljubljeni

Sto je iz mora, moru je poteklo,

vraca se onamo, otkud je isteklo

S planina se bujica vodena spusta,

a iz naseg tijela hrli zaljubljena dusa

Filozofi su postavku o fitretu nastojali opravdati argumentacijom, sto je nailazilo na zestoko

neodobravanje od strane islamskih gnostika. Gnostici su tvrdili da se o jednoj posvema duhovnoj
snazi (koju oni nazivaju ljubavlju) ne moze govoriti drugacije doli jezikom poezije. Svako
oslanjanje na razum i racionalne argumente su u ovom slucaju smatrali potpuno pogresnim;
bitno je samo snaziti i dalje razvijati ovaj osjecaj. U ovome se ogleda i jedna od najbitnijih
razlikovnih tacki izmedju gnostika i filozofa gnostici su uvjereni da je temeljna stvar njegovati
ovaj osjecaj u ljudskom bicu, dok je filozofe primaran odgoj intelekta i sposobnosti rasudjivanja.
Ponovimo jos jednom da se stav kako se sva stvorenja vracaju Bogu u Kur'anu jasno istice: ''a
Njemu se, htjeli ili ne
htjeli, pokoravaju i oni na nebesima i oni na Zemlji, i Njemu ce se svi vratiti!'',19 ili : ''Allaha
hvali sve sto je na nebesima i na Zemlji, i On je Silni i Mudri.''.20
Takodjer, odredjeni ajeti u ovom kontekstu govore iznimno o covjeku: ''...one koji vjeruju i cija
se srca, kad se Allah spomene, smiruju a srca se doista, kad se Allah spomene, smiruju!''.21
Vidimo, u prvom dijelu ajeta na vjernika je ukazano kao na one cija srca se na spomen Boga
smiruju, ali u drugom dijelu ajeta ova smirenost srca spominje se kao opci princip. Ljudski duh,
odnosno covjekovo srce, je takvo da ni u cemu doli u Bogu ne moze pronaci svoj stvarni smiraj.
Pronaci Boga konacni je smisao svakog ljudskog nastojanja i traganja, premda covjek moze biti
privucen kojekakvim tlapnjama. Ipak, on ni u cemu doli u Bogu ne moze naci istinski smiraj i
utoliti plam svoje duse i stalnu zelju za promjenama.
Upravo smo se dotakli jedne velike zablude: neki drze da covjek po svojoj prirodi stalno trazi
promjene, da naprosto uziva u stalnim promjenama i da im tezi radi promjena samih. Ovo,
naprosto, nije istina. Razlog zasto covjek tezi promjenama je taj sto niti jedna promjena nije u
stanju zadugo okupirati covjekovo srce, odrzati njegovu paznju, jer niti jedna nije stvarni i
konacni cilj. Ako je nesto istinska ljudska zelja ili cilj, covjek nikad nece postati hladan spram
toga, odbaciti ga i okrenuti se necemu drugom. Kad govori o dzenetskim blagodatima i uzicima,
Kur'an kaze: ''...vjecno ce

19
Ali 'Imran, 83.
20
Al-Hadid, 1.
21
Ar-Ra'd, 28.
u njima (dzennetskim bascama) boraviti i nece pozeljeti da ih necim drugim zamijene''22.
Zar nije istina da covjek ni u kakvom uzitku i ni u kakvoj blagodati ne moze ostvariti stvarni
smiraj; brzo se zasiti i trazi nesto novo i drugacije? Tek u Dzennetu, vidimo, bit ce smiren i
zadovoljan onim sto posjeduje, ne zeleci nikakvu promjenu. To zato jer se radi o zadovoljenju
njegove istinske i iskonske teznje. Ali ne upustajmo se sad u detalje ove rasprave.

Ustrojstvo svijeta

Ustroj svijeta sam po sebi dokazuje Bozije postojanje. Spomenimo odmah jedan od kur'anskih
ajeta koji ukazuju na savrseni ustroj ovoga svijeta: ''Ti vidis planine i mislis da su nepomicne, a
one promicu kao sto promicu oblaci to je Allahovo djelo, Koji je sve savrseno stvorio.''23.
U nekim ajetima uredjenost svijeta oznacava se pojmom taqdir u znacenju uspostavljanja
mjere, odnosno svojevrsne proracunatosti prisutne u konceptu stvaranja. Drugim rijecima, zeli se
kazati da je Boziji stvaralacki cin izraz krajnje mudrosti, smislenosti i svrsishodnosti.
U raspravi koja slijedi namecu nam se tri osnovna pitanja koja treba pojedinacno razmotriti.
Prvo, valja pojasniti na kakav ustroj uopce mislimo, sta je ono sto ovdje podrazumijevamo pod
uredjenoscu svijeta? Moguce je da se u vezi sa ovim pitanjem jave odredjene nedoumice i kriva
razumijevanja. Potom,

22
Al-Kahf, 108.
23
An-Naml, 88.
valja nam vidjeti da li je svijet doista savrseno ustrojen kako tvrdimo, odnosno nuzno je dokazati
da je Bozijoj kreaciji doista svojstven specifican poredak? I naposljetku, preostaje nam istraziti
da li Kur'an doista podrzava valjanost argumenta poretka, te navesti relevantne kur'anske ajete iz
kojih je takvo sto nedvojbeno vidljivo.
Predjimo odmah na prvo pitanje: sta, ustvari, podrazumijevamo pod ustrojenoscu i uredjenoscu
Bozije kreacije? Prije svega to da ovaj svijet nije nastao igrom slucaja, odnosno svijet nije plod
slucajnosti. Medjutim, kada kazemo da nesto nije plod slucajnosti, to znaci da nije nastalo bez
uzroka, sto opet moze imati dvojako znacenje: ''bez uzroka'' ponekad znaci bez aktivnog uzroka,
a drugi put moze znaciti bez finalnog uzroka.
Sada nam valja pojasniti smisao ova dva pojma. Sta je to aktivni uzrok, a sta podrazumijevamo
pod finalnim uzrokom? Radi lakseg razumijevanja, ponovno cemo se posluziti primjerom, mada
odmah treba napomenuti da ovaj primjer nije idealna ilustracija smisla ovih pojmova, ali ce nam
u ovom slucaju koristiti.
Dakle, pretpostavimo da na listu papira hocete napisati odredjeni tekst. Da biste to izveli, nuzno
je da postoje cetiri preduvjeta, odnosno cetiri vrste uzroka: materijalni uzrok, formalni uzrok,
aktivni uzrok i finalni uzrok. Pod materijalnim uzrokom ovdje podrazumijevamo postojanje
materijalnih uvjeta da zamisljeni cilj bude ostvaren u konkretnom slucaju postojanje cistog
papira po kome cemo pisati i olovke kojom se moze pisati. Ne budu li ovi uvjeti zadovoljeni,
vasu namjeru da nesto napisete necete moci provesti u djelo.
A sad pojasnimo sta podrazumijevamo pod formalnim uzrokom. Naime, zelite li napisati
''Zauvijek tvoj!'' , nuzno je da se ova sintagma napise u strogo definiranom obliku. Znaci, prvo
morate napisati slovo z i to tako da ono po svojoj formi bude prepoznatljivo, tj. takvo da je
citaocu jasno da se radi upravo o tom slovu, potom u skladu s pravilima pisanja napisete slovo a
i tako redom, e kako biste na papiru imali jasno i citko napisanu recenu frazu. Ne postupite li
ovako, necete ostvariti zeljeni cilj. Preostaje da pojasnimo dva preostala faktora aktivni i
finalni uzrok. Aktivni uzrok znacio bi postojanje neophodne izvrsne snage ili sposobnosti da ova
konkretna namjera bude provedena u djelo. I naposljetku, finalni uzrok tice se samog smisla
namjere. U konkretnom slucaju, aktivni uzrok ste vi sami, jer vi ste ti koji zelite napisati pismo i
obdareni ste sposobnoscu da to i ucinite. Preostaje jos pitanje smisla: da li time sto cinite hocete
ostvariti odredjeni cilj ili ne? Ovdje postoji jasan cilj: pisete pismo zeleci da ono stigne u ruke
odredjene osobe, da ga ona procita i shvati ono sto pismom porucujete. To bi, znaci, bio finalni
uzrok.
Dakle kada kazemo da nesto nastaje slucajno, to moze znaciti da ne postoji aktivni uzrok. Sto
se tice ovosvjetskih fenomena, vjerovatno niko ne misli da je takvo sto moguce. Niti vjernik, niti
ateista, niti znanstvenik, niti uopce iko razuman ne misli da se ovosvjetski procesi mogu desavati
bez aktivnog uzroka. Nema na svijetu razumom obdarenog covjeka koji bi mogao misliti da,
naprimjer, to sto kisa pada nema svoj uzrok, vec da kisa tek onako, sto bismo rekli ''nicim
izazvana'', pada iz nebesa. Takodjer, niko pametan nece kazati da se Zemlja oko vlastite osi i oko
Sunca okrece tek tako, sama od
sebe. Jasno je da postoji uzrok koji stoji iza toga; postoji razlog zasto se to desava. Izvjesnoje da
iza svake pojave u svijetu stoji odredjena sila, neki uzrok koji je potice.
Neko nam sad moze prigovoriti: Ali, gospodine, mi vjerujemo da svijet nije nastao sam od sebe
ibez ikakvog uzroka! Medjutim, uopce nije tako. Materijalisti ne tvrde da je svijet nastao samo
po sebi. Poznajete li ijednog ozbiljnog materijalistu koji tvrdi takvo sto? Oni takodjer drze da
nista ne nastaje samo po sebi. Poznajete li ijednog ozbiljnog materijalistu koji tvrdi takvo sto?
Oni takodjer drze da nista ne nastaje samo po sebi i da iza svakog fenomena stoji krajnje
precizan uzrocno-posljedicni lanac. I oni tvrde da svaka ovosvjetska pojava mora imati svoj
uzrok, taj uzrok mora imati svoj uzrok, ovaj opet svoj, i tako redom. Nema niti jednog ateiste na
svijetu, osim ako se ne radi o neuracunljivoj osobi, koje ce negirati ovaj uzrocno-posljedicni
slijed, odnosno princip kauzaliteta. Spor izmedju teista i ateista niposto se ne tice aktivnog
uzroka. Materijalisti uopce ne poricu ustrojenost svijeta na ovom principu; oni se slazu da svaka
posljedica ima svoj uzrok, dok je ista ta posljedica uzrok nekoj drugoj, sto tvori citav lanac
uzroka i posljedica, na cemu, ustvari, i pociva svijet. Niko, znaci, ne porice postojanje aktivnog
uzroka. Stavise, materijalisti mozda vise nego bilo ko drugi insistiraju na njegovom postojanju.
Spor izmedju teista i ateista tice se, medjutim, finalnog uzroka. Materijalisti poricu postojanje
finalnog uzroka u nastanku svijeta, dok teisti drze da je poredak ovoga svijeta takav da ga bez
pristajanja na postojanje finalnog uzroka nicim drugim ne mozemo tumaciti. Ne moze se, znaci,
samo postojanje aktivnog uzroka, bez da prihvatamo i postojanje finalnog uzroka
smatrati dovoljnim za nastanak ovakvog ustroja svijeta. Mozemo to pokusati pojasniti na istom
onom primjeru pisma. Ako vidite da je list papira ispisan s vrha do na dno i da to sto je napisano
ima punog smisla i znacenja, nece biti nikakve sumnje u postojanje aktivnog uzroka, tj. bit ce
sasvim izvjesno da postoji odredjena snaga koja je napisala pismo. Ali razmisljajmo ovako: i
petogodisnje dijete ili nepismen covjek posjeduju dostatnu snagu da uzmu olovku i napisu
pismo, ali to je u ovom slucaju potencijalna sposobnost. Potencijalno, i nepismen i visoko
izobrazen covjek mogu biti aktivni uzrok. Da bi se, medjutim, napisalo smisleno pismo, nuzno je
tacno poznavati kako se svako pojedino slovo pise, kako redjati i uvezivati slova da bismo
ispisali zeljenu rijec, sto znaci da je, pored fizicke sposobnosti, za napisati pismo nuzno i
odredjeno znanje.
U ovom slucaju jasno je da aktivni uzrok nije dovoljan ne radi se samo o posjedovanju
dovoljne kolicine snage ili energije, vec je nuzna i odredjena upravna sila koja kontrolira ili
upravlja aktivnim uzrokom. Radi se, ustvari, o tome da mora postojati odredjena sposobnost
odabira koja ce svako sredstvo iskoristiti za cilj kojem je namjenjeno.
Ukratko, zelimo kazati da u datom slucaju obavezno moramo pretpostaviti i postojanje finalnog
uzroka koji daje smisao aktivnom uzroku. Finalni uzrok mozda mozemo predstaviti kao
sposobnost da se izmedju brojnih mogucnosti odabere ona najbolja; iza svake smislenosti i
sredjenosti nalazi se finalni uzrok. Upravo zato, u vezi s brojnim pojavama niposto ne bismo
prihvatili da u njihovom temelju ne postoji finalni uzrok. Navedimo opet primjer: pisac pise
knjigu; ima li ikakve
sumnje u to da je autor knjige (narocito ako se radi o dobroj knjizi) obrazovana osoba? Ali
postavimo sad pitanje: po cemu znamo da je neko obrazovan ili talentovan?. Mozemo li se
izravno osvjedociti u neciju obrazovanost ili talenat? Ne, talenat nije nesto sto se da vidjeti
okom, dotaci rukom ili percipirati bilo kojim vanjskim osjetilom. Za Sa'dija Sirazija kazemo da
je bio vrstan i darovit pjesnik. U cemu i gdje otkrivamo njegovu darovitost? Citamo i
proucavamo njegova djela, te na osnovu njih zakljucujemo da ih Sa'di ne bi mogao napisati da
nije bio darovit i pronicljiv; shvatamo da takva djela ne bi mogla napisati zatucana i priglupa
osoba.
Predjimo sada na razmatranje koncepta kreacije ovog svijeta i njegovih stvorenja. Osmotrimo li
neosporan red i ustroj koji vlada u svijetu i ogleda se u svemu sto vidimo, od covjeka i biljke do
Suncevog sistema, mozemo li prihvatiti da je za nastanak neceg takvog bio dovoljan aktivni
uzrok? Da li je sve to mogla stvoriti i ustrojiti slijepa snaga iza koje ne stoji nikakva snaga i
pronicljivost? Posluzimo se ponovo primjerom (doduse, prilicno banalnim): pogledajmo vilicu
kod covjeka, odnosno zube u njoj. Primjecujemo da su zubi poslozeni u skladu s odredjenim
redom. Takodjer, covjek ima razlicite vrste zuba ocnjake, sjekutice, kutnjake... Oni obavljaju
svoje tacno odredjene, funkcije. Ocito se radi o krajnjoj smislenosti. Nema nikakve sumnje da je
za njihovo stvaranje odgovorna odredjena sila, ali zar ta sila nuzno nije i inteligentna? Zubi su
kreirani tako da obavljaju odredjene funkcije, tj. zadovoljavaju odredjeni cilj. Moze li to biti
plod slucajnosti? Mladunce covjeka i drugih sisara hrani se majcinim mlijekom. Da li je
slucajnost to sto zena ima dojke kojima prehranjuje
svoje cedo? Da li je slucajnost sto su dojke zene posvema savrsene za obavljanje funkcije kojoj
su namijenjene, dakle, za dojenje djeteta? Citavo ljudsko tijelo odaje savrsen sklad i krajnju
funkcionalnost. Je li moguce da je to zaista plod slijepe slucajnosti?
Kod ovakvih pitanja u pomoc nam priskace znanost. Napredak iskustvenih i eksperimentalnih
znanosti omogucava nam da lakse odgovorimo upravo na ovakva pitanja. Srednjovjekovni
covjek zasigurno nije mogao da se osvjedoci u svu zacudnost i savrseni ustroj Bozijeg stvaranja
na nacin koji savremenom covjeku omogucava moderna znanost. Napredak znanosti otkriva
nove pojedinosti o tom ustroju, ustroju koji nam kaziva o mudrosti, volji i svjesnosti koji stoje
iza njega.
S obzirom da je pitanje kojim se bavimo na neki nacin vjersko-znanstveno, morat cu ovdje
napraviti kratak osvrt na jednu nedavno objavljenu knjigu o ovoj temi, u kojoj, barem prema
mom misljenju, postoje neke pogresne teze. Zelim ukazati na to zato sto smatram da, ako ne
uocimo te greske, ne samo da necemo biti u stanju ponuditi pravi odgovor na materijalisticko
ucenje, vec cemo stavise materijalistima sami ponuditi argumente protiv nas. Bit ce da zabluda o
kojoj cemo govoriti dolazi otud sto pojedinci na sasvim pogresan nacin dozivljavaju logiku
materijalista.
U nedavno objavljenoj knjizi ''Rah-e tey shode'' (Slijedjeni put) srecemo i poglavlje pod
naslovom Tewhid. U ovom poglavlju prvo se nudi jedna kraca historija monoteizma ili prije
historija religija, pri cemu se pokusava odgovoriti na pitanje da li je prva religija koja se javila
medju ljudima bila
idolopoklonickog karaktera ili ne?. No ostavimo ovdje to pitanje po strani. Potom slijedi jedna
kraca rasprava o historiji znanosti i filozofije, koja brzo prelazi na razmatranje promjena koje je
savremeno doba donijelo i utjecaja tih promjena na religiju, da bi se zakljucilo: ''Ukratko,
znanost je religiji zadala zestok udarac.'' Dalje slijedi: ''Ali kojoj religiji? Religiji svecenika i
monaha, izopacenoj religiji onih koji vjeruju da postoji fizicko i metafizicko, onih koji su religiju
sveli na drevno ucenje i koji slijede pogresnu starogrcku filozofiju i znanost. No, nema mjesta za
brigu, ona znanost koja je takvima zadala udarac osnazila je upravo temelj vjere tewhid.''.
S ovim posljednjim zakljuckom i mi se, svakako, slazemo. Znanost doista nije zadala nikakav
udarac ucenju o tewhidu; dapace, potvrdila je njegovu ispravnost. No, ovdje se to potvrdjivanje
ogleda u tome sto je znanost potvrdila postojanje aktivnog uzroka pri nastanku svijeta, iz cega ne
proizilazi da je znanost potvrdila sam tewhid. Navedimo citat:
''Upitajte nekog znanstvenika sta je znanost? Naposljetku ce vam kazati: znanost znaci
izlaganje i obrazlaganje odnosa koji vladaju izmedju izvjesnih uzroka i posljedica u prirodi.
Svaki istrazivac preokupiran radom u laboratoriji ili mislilac zadubljen u razmatranje stanja u
drustvu nemaju drugog cilja izuzev da, prvo, otkriju i uoce stanja i desavanja, precizno ih
istraze, a potom dokuce veze koje ih medjusobno spajaju. Nema znanstvenika koji ce neku stvar
ili pojavu promatrati kao izdvojenu i sasvim nezavisnu cinjenicu, koji je nece dovoditi u vezu s
njenim mogucim uzrokom ili uzrocima. Prema tome, znanost se izricito i cvrsto oslanja na
postojanje kauzaliteta, poricuci svaku bitsku samostalnost ili slucajnost stvari i pojava.
Znanstvenik ne samo
da prihvata zbilju i svijet ne drzi plodom slucajnosti vec je uvjeren i u to da u prirodi vlada
potpuni sklad i jasni odnosi. Usto, nema znanstvenika koji u svojoj laboratoriji otkrije neku
prirodnu zakonitost a da ne drzi kako ta zakonitost ima utjecaja i na druge fenomene koje
znanost izucava. Novootkrivenu realnost on smatra opcenito primjenljivom. Znanstvenik, znaci,
vjeruje kako nista u prirodi nije nastalo iz nicega i smatra da svijet od svog nastanka pociva na
jedinstvenom poretku. A sta kaze teista? On vjeruje da svijet ima svoje Ishodiste i da svijetom
ravna jedan prapocetni mocni Ustrojitelj Koga vjernik naziva Bogom. Jedina razlika jeste u
tome sto znanstvenik govori o ustroju, a vjernik imenuje Ustrojitelja-Boga.''
Citirani pasus krije onu gresku na koju zelimo ukazati, Konstatacija da znanost neupitno
prihvata princip kauzaliteta nije, naravno, sporna. Ali, kad prihvatite tu cinjenicu, niste ucinili
nista vise doli ukazali na postojanje aktivnog uzroka. Znanost, dakle, kaze da iza svega mora
stajati aktivni uzrok, prihvata postojanje uzrocno-posljedicnog odnosa u svijetu i ne vjeruje da
ijedan fenomen u prirodi moze biti plod slucajnosti.
Ali kakve to ima veze s vjerom u Boga? Vjernik govori o Bogu kao o Ustrojitelju svijeta. Za
materijalistu, svijet predstavlja beskonacni lanac uzroka i posljedica, ali za njega na kraju ili
pocetku tog lanca nema Boga. Za njega ovaj lanac opstoji sam po sebi i uopce ne vidi potrebu da
ga se govori o Bozijem postojanju. Znaci, ako stvari postavimo ovako, ne preostaje mjesta za
Boga kao transcendentnu realnost, osim ako pod bozanstvom ne podrazumijevamo sam princip
kauzaliteta, cime, kazemo da je zabluda vjerovati
kako postoji bilo kakva natprirodna realnost. Odnosno, ovakvim stavom izmedju Boga i prirode
povlacimo znak jednakosti. Ovakav stav nije niposto ono s cime su teisti saglasni.
Nastavak malopredjasnjeg citata glasi: ''Ni Kur'an ne govori nista drugo; Boga predstavlja kao
Onog Koji je prostro nebesa i Zemlju, Onog Koji dan i noc smjenjuje jedno drugim, Koji cini da
sjemenka proklija, Koji od nezivog stvara zivo, a od zivog nezivo, Koji na suhu zemlju spusta
kisu... Ustvari, Kur'an svako kretanje i svako desavanje u prirodi, ono, dakle, sto su mnogobosci
vezali za svoja bozanstva, drzi proisteklim iz jedinstvenog Vrela.''.
Da li je bas tako? Ukazuje li to Kur'an na aktivni uzrok? Ili Kur'an hoce reci da postoji finalni
uzrok? Kur'an kazuje o tome da priroda kakvom je vidimo, sav ovaj ustroj zasnovan na principu
kauzaliteta, ne bi postojala ako bi bila prepustena sama sebi i ako ne bi bilo volje i snage koja
njome ravna. Uopce se ne radi o tome da nam Kur'an hoce ukazati da svaka stvar ima svoj uzrok,
a taj opet svoj uzrok i tako redom.
U knjizi dalje srecemo: ''Znaci, razlika izmedju vjernika monoteiste i modernog znanstvenika
ateiste svodi se na to da prvi govori o konkretnom djelatniku Bogu, pa kaze: Ovako je ucinio!,
a drugi kaze: Ovako se desilo!''
Ustvari, upravo prvi (vjernik monoteista, dakle) vjeruje da postoji ''nesto'' sto je nepoznanica
za znanost, a Ustrojitelj je svekolikog poretka u svijetu. Ako, uostalom, tvrdimo da svako djelo
ima svog djelatnika, kako bismo sumnjali u to da ovaj opci poredak u svijetu ima svog
Ustrojitelja. Ako govorimo samo o aktivnom uzroku, onda u biti govorimo u tome kako sve ima
svoj uzrok, taj uzrok ima svoj, koji opet ima svoj
i tako unedogled, ali tu ne ostaje mjesta za Sveopceg Ustrojitelja. Ovo bi bilo isto kao da kazemo
A je nastalo od B, B od C, C od D i tako unedogled. U konkretnom slucaju, Bog kao stvoritelj
svijeta uopce nije nuzan; uopce nije nuzno da postoji Sveopci Ustrojitelj, osim ako ne kazemo da
je to priroda koja je ustrojitelj same sebe.
Govorimo sve ovo, znacajno skrecuci s glavnog toka nase rasprave, kako bismo ukazali na
jednu golemu i opasnu zabludu. Materijalista nam moze postaviti pitanje: Sta sad s Bogom o
kome govorite? Slozili smo se da svako djelo ima svog djelatnika, ali vi sad govorite o Opcem
Djelatniku?! Treba znati da, kad govorimo o Bogu, kada Ga imenujemo kao Sveopceg
Ustrojitelja, stvari ne stoje tako jednostavno kako to spomenuta knjiga predstavlja. Ne radi se tu
samo o prihvatanju cinjenice da svaka posljedica mora imati svoj aktivni uzrok, a s cime se slaze
i svaki znanstvenik. Ustanovili smo na nasem primjeru da i predskolsko dijete ili nepismen
covjek mogu, s gledista dostatne fizicke snage, biti aktivni uzrok nastanka jednog pisma, ali to
nije dovoljno, jer nedostaje im znanja, odnosno pismenosti. Kad znanstvenici govore o ustroju
svijeta, oni ne poricu da se radi o zacudnosti koja nuzno ukazuje na odredjenu volju,
inteligenciju i sposobnost odabira koji stoji iza njega, ali oni medju njima koji su
materijalistickog usmjerenja kao da hoce kazati kako je sama priroda ta koja posjedjuje volju,
inteligenciju i sposobnost odabira.
S obzirom da smo se svakako udaljili od nase osnovne teme, dopustite da napravimo jos jednu
digresiju. Naime, zelim kazati ponesto o matematickom zakonu vjerovatnoce, na kojeg se mnogi
nasi alimi rado pozivaju kad govore o
ustroju svijeta, zacudnoj preciznosti tog ustroja i besmislenosti vjerovanja da je sve to plod
slucajnosti. U sustini, svi ti proracuni su tacni i precizni. Poznato je kako prema zakonu
vjerovatnoce stoje ove stvari: ako se jedna te ista stvar stalno ponavlja u istom obliku, sa svakim
njenim novim pojavljivanjem smanjuje se vjerovatnoca da se radi o slucajnosti, sve dok covjek
ne bude sasvim uvjeren da se niposto ne radi o slucajnosti. Ovdje, medjutim, treba napomenuti
da, kad se radi o filozofskim raspravama, stvari ne stoje tako. Ako bi neko kazao: Mozda je sve
to ipak slucajnost, s gledista filozofije niko ne bi mogao osporiti njegovo mozda, ali je stvar u
tome sto bi u ovom slucaju i sam prigovarac u sebi bio uvjeren da sene radi o slucajnosti.
Pokusat cemo ponovo primjerom pojasniti sta smjeramo reci. Naime, covjek u biti nikad ne
moze biti potpuno siguran da je ono sto mu neko kaze potpuna istina. Naravno, kad se radi o
osobi u koju imamo bezgranicno povjerenje, ovo ne vazi, ali sad ne govorimo o takvoj osobi;
govorimo krajnje opcenito. Znaci, ako covjek koga narocito dobro ne poznajete kaze da je bio u
nekom evropskom gradu u kome vi niste nikad bili i da je tamo vidio, naprimjer, ulicu koja se
zove tako i tako, vi u biti ne mozete biti sigurni da on ne lazeili da mozda ne grijesi. Ako
sretnemo osobu koja ponovi ono sto smo culi od prve, i dalje postoji vjerovatnoca da on laze bas
kao sto nam je i prvi lagao. Ako nam istu pricu ponovi pet, deset, stotinu osoba, za svakog od
njih kao pojedinca ostat ce vjerovatnoca da se mozda radi o lascu, ali cemo mi ipak biti uvjereni
da je ono o cemu nam govore istina.
Ovaj primjer srecemo jos u djelima starih muslimanskih mislilaca oni to zovu primjerom
vjerovanja da Mekka postoji. U ta davna vremena nije bilo televizije, nije bilo fotografija
Mekku ste mogli vidjeti samo ako sami odete tamo. Hadzije iz nasih krajeva nisu bile tako
brojne kao danas, ali je svake godine odredjeni broj ljudi odlazio na hadzdz. Covjek koji nije
obavio hadzdz i koji vlastitim ocima nije vidio Ka'bu vjerovao je, ipak, da Mekka i Ka'ba u njoj
postoje kao sto vjeruje da postoji sunce. Zasto? Zato sto su svi oni koji su se vratili s hadzdza
pricali o Mekki, pricali o Ka'bi. Za svakog od njih kao pojedinca mozemo pretpostaviti da
mozda, ipak, ne govori istinu, ali niposto nam se ne cini mogucim da bas svi lazu. Ne mozemo
povjerovati da svi ljudi lazu, iako se na svakog pojedinacno moze sumnjati da je lazac.
Ali vjera je u svakom slucaju nesto gdje argumenti ne igraju presudnu ulogu. Boziji poslanici
su dolazili i prevashodno trazili da im ljudi vjeruju. Tacno je da oni jesu i donosili jasne dokaze,
ali vjera je, ipak, nesto sto se ne veze za argumente bilo koje vrste.

Pitanje: Postavio bih pitanje koje se na svoj nacin tice Vaseg izlaganja. Naime, mi ovdje
govorimo o tome da svijet sa svojim izvanrednim ustrojem i svim zacudnostima u koje se
osvjedocavamo upucuje na to da je stvoren od strane inteligentnog Tvorca i da ima svog
Ustrojitelja. Medjutim, materijalistcki raspolozen znanstvenik rado ce nam ukazati na teoriju
kako svijet odvajkada nema oblik u kakvom je danas te da su se danasnje biljke, zivotinje i ljudi
razvili iz veoma primitivnih i prostih oblika zivota kroz procese koji traju desetinama hiljada
godina.
Usto, ukazat ce i na proces prirodnog odabira tokom koga su mnoge vrste nesposobne da
opstinu iscezle. Kako odgovoriti na ove teorije?
Odgovor: Prije svega, moguce je da neko primijeti kako je pored postojanja sredjenog poretka
u svijetu, o cemu smo mi govorili, postoje i odredjene nedosljednosti ili manjkavosti u ustroju
svijeta. U narednim izlaganjima ponudit cemo odgovor na ovo pitanje.
Sto se, pak, Darvinove teorije o evoluciji vrsta, na koju ocito aludirate, tice, u narednim
izlaganjima cemo kazati ponesto i o tome. Zasad, recimo toliko da ova teorija tvrdi kako je zivot
na Zemlji otpoceo s najprimitivnijim zivim oblicima koji su se kroz hiljade i hiljade godina
razvijali u sve slozenije oblike, pri cemu je sama priroda vrsila strogu selekciju na nacin da su
one jedinke ili citave vrste koje se ne mogu prilagoditi postojecim uvjetima osudjene na propast
te one i nestaju. Teorija evolucije, dakako, zahtijeva mnogo sire objasnjenje, narocito stoga sto
se ona kod nas cesto istice kao neka vrsta oponiranja teoloskom ucenju. Ne bismo sada ulazili u
rasprave koje bi trebale odgovoriti na pitanje da li je Darvinova teorija uopce tacna ili nije, ali
moramo istaknuti da teorija evolucije ni na koji nacin, premda se nekima tako doima, ne porice
postojanje finalnog uzroka. U svakom slucaju, ovu temu obradit cemo u zasebnoj raspravi.
 Argument poretka

Poredak proistekao iz finalnog uzroka

Nasa tema i dalje jeste argument poretka. U prethodnom poglavlju pojasnili smo smisao
poretka na koga se poziva teologija i kojeg rado uzima za svoj argument. Filozofskom
terminologijom kazano, radi se o poretku koji proistjece iz finalnog uzroka, a ne svodi se samo
na posljedicu aktivnog uzroka. Pojasnili smo, takodjer, da poredak proistekao iz aktivnog uzroka
ne znaci nista drugo doli to da svaka posljedica ima svoj uzrok koji joj je vremenski ili po slijedu
prethodio. Taj isti uzrok istodobno je posljedica nekog drugog uzroka i tako redom, sto samo po
sebi govori o postojanju odredjenog poretka onog uzrocno-posljedicnog. Ipak, postojanje
takvog poretka niposto ne moze biti dovoljan argument za Bozije postojanje.
Ovaj poretdak, medjutim, na koga mi ukazujemo proistjece iz finalne uzrocnosti. To bi znacilo
da je posljedica takva da nam jasno ukazuje na to kako je njen uzrok bio pred mogucnoscu
odabira. Drugim rijecima, uzrok koji je proizveo datu posljedicu mogao je toj posljedici dati i
neki drugi oblik. Postojala je, dakle, mogucnost da ta posljedica bude drugacija nego sto jeste,
no ona je takva kakva je zato sto je
njen uzrok odabrao da bude upravo takva. Zasto je izmedju razlicitih mogucnosti odabran
upravo odredjeni oblik? Zarad nekog specificnog cilja. Dakle, neizbjezno je da se uzroku
prispodobi izvjesna inteligencija, sposobnost poimanja i volja, sto je sasvim jasno iz svjesnosti o
cilju. Princip finalne uzrocnosti moguc je samo u slucajevima gdje je uzrok posljedice obdaren
inteligencijom i voljom, ili, ako vec nije takav, gdje se nalazi pod kontrolom nekog viseg uzroka
koji posjeduje ova svojstva. Za takav uzrok mi drzimo da ravna svijetom i to je nas dokaz
Bozijeg postojanja ili, ako hocete, postojanja metafizickog.
U proslom predavanju kritici smo izlozili neke teze iz knjige ''Rah-etey shode'', i nadamo se da
je sada jasnije na sto su se nasi prigovori odnosili. U spomenutoj knjizi nije napravljena nikakva
diferencijacija izmedju ove dvije vrste poretka niti je uopce ukazano na razliku medju njima.
Onaj poredak na koji je u knjizi ukazano kao na argument tewhida i za koji je kazano da je
potpuno sukladan znanstvenim stavovima nije nista drugo nego poredak utemeljen na postojanju
aktivnog uzroka, sto za nas nije od narocitog znacaja i ne moze sluziti kao dokaz Bozijeg
postojanja, jer se radi o lahko osporivom dokazu. Sto je najgore, u knjizi je princip aktivnog
uzroka prikazan kao jedini i iskljucivi put koga se u ovom pitanju moze slijediti, sto bi, ustvari,
znacilo negiranje svega sto se ne svodi u okvire prirode, odnosno sto je metafizicko. U ovom
slucaju bismo trebali, dakle, poreci postojanje finalnog uzroka, poreci sve sto je nadmaterijalno,
tj. reci da ne postoji nista sto je izvan prirode ili priznati da sama priroda posjeduje inteligenciju i
volju dovoljnu za stvaranje ovakvog poretka u svijetu.
 Kako god, poredak o kome mi govorimo drugaciji je od onog koga znanost potvrdjuje. Medju
samim zapadnjackim znanstvenicima postoje suprotstavljenosti u pogledu ovog pitanja. Oni se
ne mogu sloziti oko toga da li treba prihvatiti nacelo finalnog uzroka u ustroju svijeta i da li je
savremena znanost u stanju dokazivati takvo sto.

Slucajnost i poredak finalne uzrocnosti

Nuzno je sada razmotriti jedno vazno pitanje. Ono sto bismo mogli oznaciti kao suprotnost od
posljedice izazvane aktivnim uzrokom bila bi slucajnost. Ipak, ovo nije nesto sto bi bilo vrijedno
rasprave, jer nezamislivo je da bilo sta nastaje ni iz cega, samo po sebi i bez uzroka. Medjutim,
slucajnost moze imati i jedno drugo znacenje, ono koje mozemo shvatiti kao suprotnost
postojanju finalnog uzroka. Postoji li u svijetu slucajnost ove vrste? Da li oni koji smatraju da je
svijet nastao na nacelu finalnog uzroka smatraju da u svijetu uopce ne postoji nista sto bismo
mogli nazvati slucajnoscu ili drze da samo poredak na kome svijet pociva ne moze biti slucajan;
dakle da slucajnost u svijetu postoji, ali u jednom relativnom, a ne u apsolutnom smislu?
U perzijskom jeziku istom rijecju oznacavamo slucajnost i automobilsku nesrecu tasadof. O
cemu se pri automobilskoj nesreci radi? Jedan automobil krece se ka svom odredistu, drugi
takodjer vozi ka svom cilju, no, usljed nepaznje, ta dva automobila se na svom putu sudare.
Postoji li u ustroju svijeta nesto sto bi bilo slicno ovome? Jedan uzrok, recimo, krece se ka svom
cilju, svojoj posljedici, drugi takodjer nastoji proizvesti
svoju posljedicu, ali se na svom putu susretnu i desi se nesto nepredvidjeno. Postoji li ovakva
vrsta slucajnosti?
Naprimjer, postoji teorija o nastanku Suncevog sistema koja ima dosta pobornika, a koja
nekima sluzi kao jedan od glavnih argumenata da se u slucaju nastanka svijeta ne moze govoriti
o postojanju finalnog uzroka. Kako je prema toj teoriji nastala Zemlja? Smatra se da je Zemlja
ustvari komadic Sunca koji se od njeg odvojio i koga je Sunce krecuci se velikom brzinom
odbacilo dalje u svemir. Potom je, pod dejstvom centripetalne sile s jedne, a centrifugalne sile s
druge strane, taj komadic milionima godina kruzio oko Sunca, dok se njegova povrsina nije
sasvim ohladila, a potom su se stvorili i uvjeti za pojavu zivota. Zemlja i zivot na njoj bi, znaci,
bili plod slucajnosti.
Ne ulazeci u to koliko je ova teorija tacna, zelimo naglasiti da ona ni po cemu nije
suprotstavljena uvjerenju da je ovaj svijet ustrojen na nacelu finalnog uzroka. Pojasnimo to
primjerom: recimo da primijetite kako je iz kakvog kamenog zida iznikao cvijet. Pretpostavit
cete da je prilikom gradnje zida sjemenka cvijeta slucajno upala u malter te da se iz nje razvio
cvijet. Mozda slucajnoscu sjemenka jeste dospjela u zid, no njena narav, odnosno nacin razvoja
cvijeta, niposto nije plod slucajnosti. U proslosti su javne hamame prvo koristile zene, a potom
muskarci, a takav red koristenja bio je ustanovljen iz bojazni da kojom slucajnoscu musko
sjeme, koje bi moglo zaostati u vodi, ne oplodi zenu. Medjutim, sam razvoj muskog sjemena u
zeni tokom perioda trudnoce desava se u skladu s jasnim zakonitostima i tu nema nikakve
slucajnosti.
 Znaci, kad govorimo o poretku zasnovanom na finalnom uzroku, mi govorimo o naravi svake
stvari da se krece ravno ka svom cilju. Pritom je ono sto nazivamo slucajnoscu tek relativna
slucajnost; s jednog aspekta radi se o slucajnosti, ali opcenitije promatrano slucajnost uopce ne
postoji. Ono za sto smo, cak, uvjereni da je slucajnost u svojoj biti to nije.
Naprimjer, automobilska nesreca je za vozaca automobila slucajnost koja se kosi sa njegovim
ciljem, jer vozac je namjeravao odvesti se na svoje odrediste, a ne dozivjetu nesrecu. No, mozda
je u opcenitom poretku svijeta ta nesreca imala svoj cilj i smisao koga mi kao ogranicena bica
nismo kadri dokuciti.
Pokusajmo to docarati jednostavnim, iako ne bas sasvim umjesnim primjerom. Dakle,
pretpostavimo da covjek koji zna gdje i na kojoj dubini ispod zemlje se nalazi voda kopa bunar,
ili da kopa zakopano blago za koje tacno zna gdje se nalazi. Pronalazak vode ili blaga on nece
smatrati nikakvom slucajnoscu vec ostvarenjem zeljenog cilja. Medjutim, ako neko kopa sa
sasvim drugim naumom. pa otkrije vodu ili zakopano blago, za njega ce to otkrice biti
slucajnost. Ovdje je, dakle, stvar u znanju, tacnije predznanju.
Slucajnost je, dakle, relativan pojam. Svaka stvar u svijetu krece se ka odredjenoj vlastitoj
konacnici. Medjutim, ukoliko nesto ne poznaje svoju konacnicu, ono je tad dozivljava kao
slucajnost. U slucaju da je poznaje, ne smatra je slucajnoscu. Ukoliko postoji Stvoritelj svijeta i i
ukoliko On upravlja njime, onda za Ustrojitelja svijeta nista sto se u svijetu desava nije bez
smisla i ne moze se smatrati slucajnoscu.
 Drugo tumacenje argumenta poretka

U djelima starih mislilaca argument poretka izlaze se i na jos jedan nacin. Izlozit cemo i ovo
tumacenje, cime cemo zaokruziti nase bavljenje ovom temom. Podsjetimo se, govorili smo o
tome na koji nacin posljedica ukazuje na to da je njen uzrok postupao smisleno: tako sto
dokazuje smisaonost i svrhovitost u djelovanju uzroka. Moderni znanstvenici se pri analizi ovog
pitanja cesto pozivaju na matematicki zakon vjerovatnoce.
Kod starih mislilaca srecemo jedan osoben pristup ovom problemu. Oni ukazuju na to da svaka
posljedica, osim sto potvrdjuje postojanje svog uzroka, u izvjesnoj mjeri predocava i svojstva i
kvalitete samog uzroka. Tako, naprimjer, posljedica koja se odlikuje izvanrednim kvalitetama
dokazuje ili ukazuje na izvanrednost svog uzroka. Jer, izvjesno je da slab i manjkav uzrok ne
moze proizvesti snaznu i mocnu posljedicu. Hoce se, dakle, kazati da se kroz samu posljedicu
reflektira i odredjeno znanje o njenom uzroku. Dokaz da jeste tako je prilicno jasan; uostalom, u
svakodnevnom zivotu mi cesto stav o nekom uzroku formiramo na temelju znanja o njegovoj
posljedici.
Napravimo ponovo jednu digresiju i osvrnimo se na jedan stav koji je bio prilicno prisutan u
evropskoj filozofiji. Znamo da je Dekart bio pristalica teze o postojanju iznimne oprecnosti
izmedju duse i tijela. Drzao je, dakle, da izmedju ovoga dvoga postoji jasna i nepremostiva
razlika. Bio je uvjeren da je postojanje duse osnovna specificnost covjeka. Imati dusu za nj je
bilo istoznacno sa imati um, imati um
istoznacno je sa imati znanje. No, kakav je status zivotinja? Dekart je smatrao da zivotinje
nemaju dusu, da su one tek neka vrsta aparata, ali aparata koji su kreirani tako da se odlikuju
fascinantnom preciznoscu, tako da covjek lahko uobrazi da posjeduju dusu. Vjerovao je, zato, da
zivotinje ne mogu osjetiti uzitak, bol, da ne poznaju materinske niti bilo kakve druge osjecaje.
Kaze se, cak, da su se njegovi ucenici cesto izivljavali na nekom psu, udarajuci ga i zlopateci, pri
cemu su se cudili psecoj reakciji, lavezu i ugrizima, govoreci kako se radi o doista izvanredno
konstruisanom aparatu koji je vjerna kopija bica obdarenog dusom.
Ovo je, svakako, jedna od zabluda koje su nekad bile prisutne u svijetu. Svima nam je danas
smijesna i sama pomisao na ovu tezu i niko ne sumnja u to da i zivotinje imaju dusu, da i one
osjecaju bol, uzitak i slicno. Ali kakav dokaz za to imamo? Ono sto mi mozemo vidjeti jesu
samo spoljasnje reakcije zivotinja, sto su, ustvari, posljedice imanja duse. Na osnovu tih reakcija
mi zakljucujemo da konj, pas ili ovca takodjer imaju dusu. Ali zar i ovo nije jedna vrsta
vjerovanja u gajb? Stoga oni koji tvde da ne vjeruju ni u sta osim u ono sto je osjetilno trebaju
samo malo proanalizirati razlicite vlastite stavove i prosudbe o svijetu koji ih okruzuje, pa ce
shvatiti da je mnogo toga sto drze izvjesnim i neporecivim znanjem ustvari vjera u gajb ili
skriveno.
Uostalom, vratimo se na samo ljudsko bice i ova stvar ce nam biti jos jasnija. Ja mogu za sebe
licno tvrditi da sam svjestan samog sebe, da razumijem i osjecam, ali kako s krajnjom
izvjesnoscu mogu tvrditi da moj sagovornik takodjer posjeduje dusu!? Mozda je moj sagovornik
tek jedan izvanredno precizan
aparat i nista vise? Nema nikakvog drugog dokaza da nije tako izuzev mog znanja o njegovim
dusevnim stanjima ili karakternim crtama. Za nekog kazemo da je milosrdan, neko je povjerljiv,
neko je blag, a neko prijeke naravi... Sve su to svojstva kojima karakteriziramo ljude, a koja
svjedoce o postojanju duse u njima.
Proizilazi, dakle, da same posljedice ukazuju na svojstvo uzroka nude odredjeno znanje o
uzroku. Ukaz na to srecemo i u Kur'anu; termin ajet, znak ili znamen upucuje nas na ovo.
Stvorenja su znak Stvoritelja i znak o Stvoritelju. Ona ne ukazuju samo na to da Stvoritelj
postoji vec su i odraz odredjenih Njegovih svojstava, Njegove moci, znanja i slicno.
Ovim se doticemo jedne druge teme: dosad smo opcenito kazali nesto o argumentu poretka,
pokazali da ustroj bez Ustrojitelja nema smisla, pokusali ponuditi poimanje Ustrojitelja, ali
svakako smo propustili ukazati na svu zacudnost i savrsenu ustrojenost svijeta u kome
obitavamo. Ovo je, medjutim, neiscrpna tema, tako da bi nam isuvise prostora oduzelo i ukoliko
bismo je se ovdje samo ovlas dotakli. Ipak iskreno preporucujemo iscitavanje brojnih knjiga koje
govore o biljnom i zivotinjskom svijetu, onih koje se bave strukturom i tajnama kosmosa, pa sve
do onih koje opisuju zacudnu fiziologiju ljudskog organizma. Takve literature danas je mnogo, a
ona nam na najbolji nacin nudi uvid u zapanjujuci poredak prisutan u svemu sto cini materijalni
svijet.
 Argument upucenosti

Naredni argument kojim nam se valja pozabaviti jeste argument upucenosti. Ovaj argument
razlicit je od argumenta poretka, kojeg smo naprijed razradili, a u narednoj lekciji pojasnit cemo
njegov sadrzaj. Kazimo zasad da sama struktura stvorenja govori o tome da je njihov kreator ili
sampo sebi uman i pronicljiv ili se i sam nalazai pod vlascu neke vise volje. Medjutim, argument
upucenosti bavi se necim sto je jos vaznije od ove konstatacije. Ovdje se radi o samim
stvorenjima, odnosno o zacudnom djelovanju stvorenja nakon sto su vec stvorena. Iz njihovog
djelovanja biva jasno da postoji nesto, neko prosvjetljenje, sila privlacnosti, ili nazovite to kako
hocete, koja ih upucuje i usmjerava u onom sto cine. Casni Kur'an govori o ovom kao o
zasebnom fenomenu i nigdje izuzev u Kur'anu ne nalazimo da se ovaj argument tretira odvojeno
od argumenta poretka. U Kur'anu na cetiri mjesta srecemo ukaz na argument upucenosti, pa za
pocetak nase rasprave citirajmo te ajete:

''Gospodar nas je Onaj Koji je svemu onom sto je stvorio dao

ono sto mu je potrebno, a zatim ga (kako da se time koristi) uputio.''24

''Hvali ime Gospodara svoga Svevisnjeg, Koji sve stvara i cini

24
Ta ha, 50.
skladnim, i Koji sve s mjerom odredjuje i nadahnjuje.''25

''Ali to nije Gospodar svjetova, Onaj Koji me je stvorio i uputio.''26

''Citaj, plemenit je Gospodar tvoj, Koji poucava peru, Koji covjeka poucava onome sto ne
zna.''27

Upucenost na koju se ovdje aludira specificna je za covjeka. Moguce da neko prigovori kako se
ovdje radi o necemu sto treba promatrati odvojeno od argumenta poretka. Naprimjer, ako
govorimo o automobilu, ne mozemo njegovu konstrukciju, odnosno mehanizam, smatrati
jednom, a sam nacin rada drugom temom, jer automobil radi na temelju svoje konstrukcije,
odnosno utroja motora. Ali, mi ovdje govorimo o jednoj prirodjenoj upucenosti koja cini da
stvorenja postupaju na nacin koji nema veze s njihovom tvarnom strukturom. U narednoj lekciji
obradit cemo ovo pitanje i tad ce biti mnogo jasnije o cemu se u ovom slucaju radi.

Determiniranost uzrocnosti

Ukazimo ovdje na jos jedno pitanje, cime bismo okoncali ovu lekciju. Rijec je, naime, o
determinizmu krajnjoj nuznosti, potpunoj odredjenosti, odnosno pravilnosti od koje nema
izuzeca. Postoji li u svijetu tako sto ili ne? Vlada li ovim svijetom takva zakonitost ili ne?
25
Al-A'la, 1-3.
26
As-Su'ara, 77-78.
27
Al-Alaq, 3-5.
Moramo kazati da determinizam prihvatamo u jednom smislu, ali u drugom niposto ne.
Naprimjer, zagovornici determinizma uzrocnosti , s obzirom da uzrocnost svode samo na aktivni
uzrok, tvrde da su aktivni uzroci u svijetu dovoljni da odrede sve sto se u njemu zbiva. Takav
determinizam mi ne mozemo prihvatiti. No, ako se determiniranost promatra kao ukupnost
aktivnog i finalnog uzroka, te se ustvrdi kako je pojava odredjene posljedice, pod pretpostavkom
da postoji skup odredjenih aktivnih i finalnih uzroka, nuznost, s takvim stavom mogli bismo se
sloziti.
U nasoj raspravi o argumentu upucenosti ova tema imat ce posebno vazno mjesto, narocito
kada se budemo pozabavili novovjekovnim teorijama prema kojima je svijet svojevrstan
mehanizam, pri cemu se ta ''mehanicnost svijeta'' postavlja kao kontra teza postojanju finalnog
uzroka.

Pitanje: Gospodin Motahhari govorio je o dva pitanja kauzalitetu i determinizmu. Oko

kauzaliteta nema nikakvog spora; jos od drevnih vremena nepobitno je misljenje da svaka
pojava proistjece iz svog uzroka. Determinizam je, medjutim, pitanje oko kojeg se materijalisti i
teisti razilaze. Materijalisti drze da istovrstan uzrok proizvodi istovrsnu posljedicu te u tom
smislu drze da slucajnost ne moze postojati. No materijalisti, poglavito marksisti, pod ovu
zakonitost podvode cak i ljudska bica. Doduse, i oni se slazu da se jedinstvena zakonitost ne
moze primjenjivati na svaku individuu ponaosob, te se za svakog covjeka ne moze kazati da je
svako njegovo djelovanje i ponasanje moguce tacno predvidjeti, kao sto je to, recimo, slucaj sa
zakonitostima koje vaze u fizici. Ipak marksizam drzi da je skupina, odnosno
drustvo, potpuno podvodivo pod odredjene zakonitosti, te su drustveni procesi zato predvidljivi.
Medjutim, stav kako je jedan ustroj proistekao iz kauzaliteta, a drugi ustroj je posljedica
postojanja neke volje, sam po sebi je kontradiktoran. Jer, ako je svijet zasnovan na principu da
istovrstan uzrok proizvodi istovrsnu posljedicu, onda nema mjesta ni za kakav poredak zasnovan
na volji, a u tom slucaju ne mozemo govoriti niti o upucivanju i argumentu upucenosti. No mi
monoteisti drzimo da uzrocno-posljedicni lanac ne moze postojati bez da iza njega stoji
proracun, smisao, cilj ili kako vec hocete. Materijalisti na to odgovaraju da u prirodi ionako
postoje i postojale su odredjene haoticnosti, ali je kroz milijarde godina svijet dosao u stanje
koje mozemo nazvati ustrojem te prihvatiti postojanje odredjenog poretka. Ustvari, taj poredak,
po njima, je nastao kao posljedica ogromnog broja pokusaja ili eksperimenata koje je sama
priroda vrsila. Naprimjer, ako slijepac par milijardi godina udara po slovistu pisace masine,
nije nemoguce da naposljetku i napise Sadijev stih: ''Svi su ljudi dijelovi istog organizma...''

Znanos je, naravno, odbacila ovu tezu. Tacno je da se mi slazemo s cinjenicom da, ako se neki
opit izvrsi veoma, veoma mnogo puta, moguce je da se desi i nesto sto se inace krajnje rijetko
moze desiti. No izracunata je starost Zemlje, i ona je stara otprilike 200 000 000 vijekova. Ako
to pretvorimo u dane, pa onda u sate, dobijemo vrijednost koja iznosti priblizno dva puta deset
na trinaestu. Ukoliko sada pokusamo pobrojati sve ono sto se moralo izdesavati da bi svijet
zadobio danasnji ustroj, onda je prema racunu vjerovatnoce spomenuta teza nemoguca.
Zamislite samo koliko je eksperimenata prirodi potrebno da stvori
tek jednu dlaku, da ne govorimo oko sa svim njegovim specificnostima, pada onda sve u svijetu
dovede u sklad kakvom smo svjedoci. Jednostavno, takvo sto je sasvim nemoguce i matematicki
neprihvatljivo.
Odgovor: Vratimo se na sami pocetak. Kazali ste da je kauzalitet jedno, a determinizam sasvim
drugo pitanje. Rekli ste da se oko kauzaliteta svi slazu, ali da je determinizam, u smislu da
istovrstan uzrok uvijek proizvodi istovrsnu posljedicu, tacka razlaza izmedju materijalista i
teista, sto nije tacno. Stvar je u tome da mi monoteisti u vezi s ovim pitanjem idemo korak dalje
od materijalista. Tacno je da u vezi s principom kauzaliteta nema nikakvog spora i to je nesto sto
vazi za opceprihvacen stav. O tome smo mnogo vise kazali u djelu ''Principi filozofije i metod
realizma'', gdje smo dokazali da se princip kauzaliteta ne da negirati, odnosno zakljucili smo da,
ako postoji uzrok (stvarni uzrok), onda je pojava posljedice krajnje izvjesna i neizbjezna. Isto
tako, ne postoji li nuzni uzrok (ili ne bude li zadovoljen neki od neophodnih uvjeta), nemoguce
je da se pojavi posljedica. Sto se, pak, tice teze da istovrstan uzrok uvijek proizvodi istovrsnu
posljedicu, treba reci da medju evropskim filozofima ne postoji jednoglasje u vezi s njom.
Stavise, neki teisticki mislioci na Zapadu, nazalost, poricu ovaj princip. Za nas je ovo, pak,
princip koga se ne moze negirati. Dakle, ukoliko imamo dva uzroka, ali zaista uzroka, i ako su
oni istovrsni, nemoguce je da posljedice ne bude istovrsna s njima.
Kazimo sad nesto o pitanju volje i odabira. Vidite, u Evropi jos uvijek postoji stav u
islamskom svijetu srecemo ga kod rijetkih mislilaca kako su volja i odabir u kontradiciji
s principom kauzaliteta. Oni, dakle, drze da jedno od ovo dvoje moramo prihvatiti, cime a priori
odbacujemo ono drugo. Tako, oni koji poricu volju i odabir a insistiraju na kauzalitetu kao
osnovi svijeta, kao svoj argument uzimaju mogucnost predvidjanja buducih desavanja, dok su
oni koji drze da iza svega mora stajati neka visa volja uglavnom poricali mogucnost da bilo sta
bude predvidljivo.Time su, ustvari, materijalistima pruzili svojevrsnu prednost, pa su oni pozurili
da dokazu kako su desavanja u prirodi predvidljiva na principu uzrocno-posljedicnog lanca.
Medjutim, sav spor proizilazi iz toga sto se ovdje brkaju stvari koje jedna s drugom nemaju
nikakve veze.
Princip kauzaliteta opcenita je zakonitost kojom je obuhvacen citav materijalni svijet, te je
nemoguce da bilo koje stvorenje bude izuzeto od ove zakonitosti. Kako je, pak, moguce da
stvorenje poput covjeka posjeduje volju i mogucnost izbora, a da istodobno ne bude izuzeto od
principa kauzaliteta, posebno je pitanje kojim se sada necemo baviti, ali cemo svakako iskoristiti
eventualnu mogucnost da u okviru nase rasprave o tewhidu kazemo makar ponesto i o ovoj temi.
U svakom slucaju, to sto eventualno nismo kadri pomiriti postojanje slobodne volje i principa
kauzaliteta ne znaci da moramo odbaciti mogucnost da je takvo sto izvodivo.
Znaci nije tacno da prihvatanjem determinizma bezuvjetno moramo poreci postojanje slobodne
volje i izbora. Stvarni spor ogleda se u necemu drugom. Naime, ono sto je za nas sporno kod
materijalisticke interpretacije principa kauzaliteta jeste pitanje da li se princip kauzaliteta svodi
iskljucivo na uzroke materijalne prirode? Postoji li nesto sto je nematerijalno,
a sto se moze smatrati uzrokom, odnosno nije li materijalni uzrok samo dio opceg uzroka? Da li
su materijalni uzroci i posvema dovoljni uzroci? Moraju li oni biti podredjeni nekom visem
uzroku koji nije materijalan? To su, dakle, sporna pitanja. Ukoliko materijalisti mogu dokazati
da su materijalni uzroci sasvim dovoljno da proizvedu svaku posljedicu, tada bismo morali
prihvatiti njihovu viziju determinizma.
I na kraju, kazimo i to da bi prije svake rasprave o uzrocnosti moralo da se definira radi li se o
kauzalitetu u znanstvenom ili filozofskom smislu. Pojam kauzaliteta u znanstvenom rjecniku nije
istoznacan pojmu kauzaliteta kako ga dozivljava filozofija. Ono sto znanost podrazumijeva pod
uzrokom, za filozofiju uopce nije uzrok.
Znanost pod uzrokom podrazumijeva, ustvari, ono sto filozofija naziva premisom. Za znanost
su uzrok i njegova posljedica zbivanja koja stoje u vremenskom slijedu; tako sto prvo prethodi
drugome. Sa gledista znanosti, uzrok i posljedica moraju stajati u odredjenom vremenskom
slijedu. Za znanost je otac, naprimjer, uzrok u odnosu na sina koji je posljedica. No, za filozofiju
se tu uopce ne radi o uzroku. Filozofija nikad i niposto ne prihvata da uzrok moze vremenski
prethoditi svojoj posljedici. Naravno znanost ima pravo da vlastitu terminologiju, ali za filozofa
uzrok niposto ne moze biti vremenski odijeljen od svoje posljedice. Upravo tu vidimo kako
filozofija na sasvim drugaciji nacin dozivljava svijet. Fizika moze nesto nazvati uzrokom, ali za
filozofiju to isto nije stvari uzrok, jer stvarni uzrok je zbilja koja posljedicu izvodi u postojanje,
ali je istodobno s njom, tako da je on ustvari njena unutarnost, gajb, ono cime je vezano za Boga.
Naprimjer,
zelite li dovesti vodu s jednog mjesta na drugo, sigurno je da su vam potrebne cijevi da to
izvedete. Ali cijevi pritom nisu stvarni uzrok provodjenja vode. Vodu, ustvari, pokrece pritisak
koji nije isto sto i cijevi.
 Metod upucenosti stvorenja

Kratki osvrt na argument poretka

Rasprava koja slijedi u ovom poglavlju bavit ce se pitanjem svojevrsne upucenosti stvorenja.
Sjetit cete se da smo vec napravili klasifikaciju prema kojoj se metodi spoznaje Bozijeg
postojanja dijele na put srca ili osjecaja (o cemu smo raspravljali), znanstveni metod (pri cemu
Bozije postojanje dokazujemo preko Njegovih stvorenja), koji moze biti trojak: kroz poredak
medju i u stvorenjima, preko specificne upucenosti stvorenja i putem samog principa stvaranja,
te filozofski metod.
Govorili smo prilicno opsirno o tome da nam sama struktura svakog stvorenja i poredak koji
vlada medju njima svjedoce o mudrosti i uvidjavnosti koja stoji iza tog ustroja. Zakljucili smo da
takovrstan poredak i sklad niposto ne moze biti plod slucajnosti. Treci metod, kazali smo, Bozije
postojanje dokazuje preko Njegove kreativnosti, odnosno preko stvaranja. Dakle, neovisno od
samog ustroja svijeta i svojevrsne upucenosti stvorenja, cinjenica je da je svijet stvoren.
Naglasili smo, takodjer, da smo mi argument upucenosti stvorenja odvojili od argumenta poretka
i tretiramo ga zasebno, sto je, barem koliko je meni poznato, prvi put da se ovoj tematici tako
pristupa u savremenoj literaturi. Obicno se ovo
dvoje posmatra kao jedinstven argument, odnosno upucenost stvorenja podvodi se pod argument
poretka. No, ovakvo razdvajanje ova dva poretka za kakvo smo e mi opredijelili nije nasa
inovacija preuzeli smo ga iz Fahr Razijevog tefsira Kur'ana, duboko vjerujuci da se radi o
ispravnom pristupu.

Razlika izmedju argumenta upucenosti

i argumenta poretka

Tvrdimo, znaci, da je specificna upucenost stvorenja nesto sto treba promatrati odvojeno od
argumenta poretka. Naime, pored toga sto stvorenja svojom savrsenom strukturom i poretkom
svjedoce o postojanju Stvoritelja, u samom njihovom djelovanju ili ponasanju primjetna je
stanovita upucenost. U kom smislu? Krenimo ovako: kao teza suprotstavljena smislenom redu i
ustroju stajala bi slucajnost. Onaj ko porice da je poredak svijeta zasnovan proracunato i
smisleno tvrdio bi da se radi o plodu slucajnosti. Medjutim, nasuprot nastojanju upucenosti i
vodjenosti stvorenja stajala bi drugacija teza, sto smo duzni pojasniti.
Dakle, da li djelovanje stvorenja, uzevsi u obzir njihovu strukturu strukturu covjeka,
zivotinje, biljke, pa cak i, kao sto cemo vidjeti nezivih tvari biva odredjeno i determinirano
samom njihovom strukturom, odnosno gradjom, ili upliva u njihovo ponasanje ima i jos neka,
prilicno tajanstvena, sila? Moguce je da je neko djelovanje nuzna posljedica same strukture neke
stvari, i u tom slucaju svaka dalja rasprava je bespredmetna. Uzmimo za primjer automobil. Sve
sto je automobil u stanju ''uciniti'' vezano je za njegovu strukturu,
gradju, nacrt prema kome je nacinjen. Kad okrenete kljuc, motor automobila pocne raditi. No on
radi potpuno shodno nacrtu prema kome je konstruiran benzin se pretvara u pokretacku snagu,
pritiskom papucice za gas povecavate brzinu, povlacenjem kocnice automobil staje... Ili, recimo,
sat; on radi sasvim u skladu sa satnim mehanizmom. Isti je slucaj i s telefonom ili bilo kojom
drugom tehnickom napravom. U ovim slucajevima nema mjesta nasoj raspravi o upucenosti; to
su stvari, bolje kazano naprave, koje djeluju potpuno u skladu s njihovom gradjom ili
mehanizmom.
No zelimo vidjeti da li su sva ova djelovanja stvorenja u potpunosti odredjena njihovom
gradjom; sta o tome kaze znanost? Postupaju li stvorenja po automatizmu, poput masina? Da li
zrno psenice baceno u zemlju, koje potom proklija, pusti korijenje, izgradi stabljiku i naposljetku
urodi klasom, djeluje na isti nacin kao i kakva masina? Da li ono mora postupati upravo tako i
nikako drugacije? Ukoliko doista mora, da li je to iskljucivo tako i nikako drugacije? Ukoliko
doista mora, da li je to iskljucivo zbog njegove materijalne strukture ili postoji i neki drugi
razlog? Svakako, odredjena materijalna struktura obavezno mora biti zadovoljena i to nije
sporno; ne bude li taj uvjet ispunjen, djelovanje psenicnog zrna ne moze biti onakvo kakvo jeste.
Ali da li ta materijalna struktura i ovdje kao i u nasem primjeru s automobilom sasvim odredjuje
svako djelovanje? Da li je tako i sto se tice covjeka i zivotinja, pa, cak, i u slucajevima koji se
ticu covjekovog intelektualnog zivota?
Mislimo da je sada prilicno jasno kako se ovdje radi o temi koja je zasebna u odnosu na ono
cime smo se bavili pri analizi argumenta poretka. Vjerujemo da nas dvije vrste izucavanja mogu
odvesti ka spoznaji da Bog postoji: proucavanje same
gradje stvorenja i proucavanje nacina njihovog ponasanja i cinjenja.

Poredak, stvaranje i upucenost u Kur'an

Ono sto sada moramo dokazati jeste da je nas stav utemelje na Kur'anu. Stavise, drzimo da je
upravo u Kur'anu po prvi put ukazano na razliku izmedju argumenta poretka i argumenta
upucenosti. Niti prije niti poslije Kur'ana nigdje se ne zapaza da se ovdje radi o dva razlicita
pitanja, osim, kako smo vec kazali, kod Fahra Razija, no i on na to ukazuje tek letimicno, pri
komentiranju jednog kur'anskog ajeta.
Pogledajmo, onda, prvo da li se Kur'an slaze da se ovdje radi o dvije razlicite cinjenice. Jedan
od ajeta koji ce nam posluziti kao argument vec smo navodili. U odgovoru faraonu hazreti Musa
kaze: ''Gospodar nas je Onaj Koji je svemu dao ono sto mu je potrebno, a potom ga uputio.''.
Znaci, Gospodar je Taj koji je sve stvorio i svemu dao ono sto mu je bilo potrebno dati, iz cega
je jasno da stvaranje pociva na mudrosti i smislenosti. Ovdje se ocito radi o ukazu na ono sto
smo razmatrali u okviru rasprave o argumentu poretka. No izrazom summe naglasava se uputa
kao posebnost. Summe znaci a potom, zatim, sto govori da se radi o principu zasebnom od
samog stvaranja. Ako bi stvorenja morala djelovati vec po samoj svojoj strukturi, onda svom
summe ne bi bilo mjesta u nastavku ajeta. Nadamo se da je ova stvar sasvim jasna.
Naredne ajete srecemo u suri Al-Al'a i oni glase: ''Hvali ime Gospodara svoga Svevisnjeg, Koji
sve stvara i cini skladnim, i Koji s mjerom odredjuje i nadahnjuje.''. Ovdje se ponovo
ukazuje na dvojnost stvaranje i uputa. Ellezi haleq govori o Bogu kao Stvoritelju, Kreatoru
svijeta. Fesevva i ve llezi qaddar ukazuje na Boga kao Onog Koji svemu stvorenom dariva sklad
i mjeru. Sve ovo, znaci, tice se samog stvaranja, strukture stvorenja. No feheda, izraz,
upotrijebljen u nastavku, odnosi se na uputu, nadahnuce. Dakle, ovdje se radi o necemu sto se
tice djelovanja Bozijih stvorenja, njihovog cinjenja.
Sljedeci kur'anski ajet u kome se stvaranje i uputa spominju naporedo, ali kao odvojene
cinjenice, prenosi nam hazreti Ibrahimove rijeci: ''Gospodar svjetova, Onaj Koji me je stvorio i
uputio.''.
Iz ajeta je sasvim jasno da Bog nakon stvaranja ne prepusta stvorenja sama sebi, nego ih dalje
vodi i upucuje. Ili, podsjetimo se na pocetak Objave i prve objavljene ajete iz sure Al-Alaq:
''Citaj, u ime Gospodara tvoga Koji stvara, stvara covjeka od ugruska! Citaj, Plemenit je
Gospodar tvoj, Koji proucava peru, Koji covjeka poucava onom sto ne zna.''.
Ovdje se opet govori o Bozijem upucivanju covjeka. Nisu, naravno, ajeti koji govore o Bozijem
upucivanju covjeka svedeni na ova cetiri slucaja koje smo citirali. Ovo su, medjutim, oni ajeti u
kojima se Bozije stvaranje i uputa spominju zasjedno, ali kao zasebne cinjenice.

Princip prilagodjavana okruzenju

Ovom pitanju mozemo pristupiti i s gledista filozofije. Od svojih zacetaka filozofija se suocila
s pitanjem da li svijet posmatrati kao svojevrstan mehanizam ili ne? Napomenimo da to ne mora
biti iskljucivo materijalisticki stav; mnogo je i teista
koji prihvataju tezu o ''mehaniziranosti svijeta''. Prema takvom vidjenju, svijet je neka vrsta
masie koja funkcionira onako kako je kreirana i nista drugo. Filozofija drzi da mehanizam
svijeta nije dovoljno pojasnjenje za sve fenomene koje svijet u sebi sazima. No ovo je,
neosporno, pitanje kojim se nije lahko baviti niti ponuditi zadovoljavajuci odgovor.
Neki zapadnjacki filozofi uvode zato u upotrebu termin determinizam, zeleci time kazati kako,
pored same strukture, stvari posjeduju i neki prirodjeni im automatizam koji usmjerava njihovo
djelovanje. Stavise, to ''nesto'' gradi i nadogradjuje samo sebe. U biologiji, tako, imamo princip
prilagodjavanja zivotnoj sredini kao jedan od najzacudnijih fenoma u prirodi. Sta se
podrazumijeva pod ovim principom? Pretpostavimo da neko zivo bice obitava u sredini koja nije
odgovarajuca njegovim predispozicijama. Naprimjer, radi se o bicu cija su prirodna sredina
veoma hladni krajevi. Ono posjeduje sve predispozicije za zivot u takvoj sredini: i sto se tice
debljine koze, toplote krvi, struktre vanjskih i unutrasnjih organa itd. Pretpostavimo da je to bice
prinudjeno da ubuduce obitava u toplim podrucjima. Nova zivotna sredina utjecat ce na nj.
Sunce, koje dotad nije padalo na njegovu kozu izazvat ce odredjene promjene. Naravno, ako
sunce pada na kozu zivotinje koja na to nije navikla, doci ce do odredjenih fizickih i hemijskih
reakcija. Tu nema nista sporno. Promjene o kojima govorimo, a koje nastaju pod utjecajem
zivotnih uvjeta, sasvim su normalne.
Ili, posluzimo se Lamarkovim primjerom: pretpostavimo da je neka zivotinja zivjela u
predjelima gdje nije bila prinudjena da narocito isteze vrat kako bi dohvatila travu
ili lisce. Nasavsi se u sredini gdje je primorana da isteze vrat kako bi dohvatila hranu, njen vrat
biva sve duzi. Ovakvo sto mozemo prihvatiti. Radi se u biti, ipak, o voljnoj reakciji jednog zivog
bica na zivotne uvjete, i to je sasvim u redu. Ono sto nas, pak, zacudjuje jeste sama volja, ali to
je sasvim drugo pitanje.

Ibn Sinaov primjer

Ibn Sina nam u vezi s ovim navodi veoma zanimljiv primjer. On kaze da, ukoliko se kokoska
nadje u situaciji da zivi u sredini u kojoj nema pijetla koji ce se brinuti za njenu odbranu, ona ce
biti prinudjena da se sama postara o svojoj odbrani, da se bori za vlastiti opstanak, te ce joj se
vremenom na nogama razviti zadebljanja karakteristicna za pijetla, a kojima se ovaj sluzi
prilikom borbe. Dakle, sam organizam proizvodi ovu promjenu. Da li je takvo sto moguce
ukoliko je organizam tek masina koja, jednom ustrojena, obavlja posao za koji je predvidjena?
Ili se ovdje radi o nekom za nas tajanstvenom metodu i procesu? Za Ibn Sinaa, ovo je nesto sto
je u vezi sa samom dusom zivotinje, a mi bismo se slozili sa tim.

Regeneracija organizma

Ali ne moramo se ograniciti tek na ovaj primjer o kokoski. Takvih primjera je veoma mnogo,
narocito ako se osvrnemo na otkrica savremene znanosti. Uzmimo samo u obzir razlicite vidove
generacije ljudskog organizma. Svi znamo kako rana zacjeljuje i kako tijelo stvara novu kozu.
Samo ljudsko tijelo, znaci, stvara novu kozu kojom nadoknadjuje
ostecenu. Moze li se, onda, kazati da je tijelo poput obicne masine koj vrsi samo one funkcije za
koje je po svojoj strukturi predodredjena?
Ili, akou krvi opadne procenat nekog od njenih sastojaka, organizam se, onoliko koliko je u
mogucnosti, trudi da nadoknadi taj nedostatak. Naprimjer, ako se smanji broj crvenih krvnih
zrnaca, covjekov organizam reagira tako sto ubrzano proizvodi crvena krvna zrnca, nastojeci
dovesti omjer sastojaka krvi u normalu. Svakako, ova regeneracija ipak je ogranicena znamo
da covjeku nece umjesto otkinute ruke nici nova.
Kako god, ova regeneracija organizma nesto je sto se ne tice same tjelesne strukture, sto nam
ukazuje na to da upravo u toj tjelesnoj strukturi postoji nesto, neka nama nepoznata zbilja, koja
predstavlja svojevrstan aparat upute posredstvom koga ziva bica napreduju i ostvaruju svoj
boljitak.

Uputa i nezive tvari

Vazi li ovaj ''princip upucivanja'' za sva ili samo za neka od ovosvjetskih stvorenja? Postojanje
neceg takvog nije tesko dokazati kada se radi o covjeku, zivotinjama i biljkama. Medjutim, kako
stvari stoje u slucaju nezivih tvari?
Kur'an spominje da se ova uputa proteze na svekoliko Bozije stvaranje. U slucaju nezivih tvari
ne mozemo lahko dokazati postojanje upute o kojoj govorimo, sto ne znaci da mozemo poreci
njeno postojanje. Uostalom, niti znanost izricito ne tvrdi da se sva zbivanja u Univerzumu
desavaju po slijepom automatizmu.
U Kur'anu, dakle, srecemo ajete koji ukazuju na to da ovaj princip upute vazi za sve stvoreno:
''... pa ih u dva vremenska razdoblja, kao sedam nebesa stvorio, i sva nebesa nadahnuo...''.28
Bog Svevisnji darovao je odredjeni vahj-objavu, nadahnuce, nebesima, odredivsi im sta treba da
cine ili ukazavsi im na njihov put. U vec spominjanom ajetu kaze se: ''Gospodar nas je Onaj
Koji je svemu dao ono sto mu je potrebno, a potom ga uputio''. Kur'an, ocito, upute ne
ogranicava na covjeka, zivotinje i biljke, vec istice da se ona proteze na sve sto je Bog stvorio,
da je opcenita.
Pogledajmo sad sta nam o nezivim tvarima u ovom smislu ima kazati znanost? Da li je znanost
otkrila nesto sto bi osporilo ovu kur'ansku tvrdnju? Ili se jos uvijek radi o nepoznanici, necemu o
cemu se ne moze dati konacan i izricit sud? I zaista, niko sa sigurnoscu ne moze ustvrditi da se
zemlja okrece oko Sunca i vlastite ose, da tako cine i sve ostale planete Suncevog sistema i da se
citav Suncev sistem zajedno nalazi u pokretu samo zato sto je njegova gradja i struktura takva, te
da drugacije ne moze biti. Takvo sto niko ozbiljan nikad nije ustvrdio. Postoje, naravno
odredjena matematicka i fizicka pravila koja su nepobitna, naprimjer polovica nekog tijela
uvijek ce po tezini i obimu biti upola manja od cijelog tijela, no to je sasvim druga stvar.
U pokretima nebeskih tijela mi vidimo savrsen sklad i preciznost. Znanost je, doduse, otkrila
neke zakonitosti, odredjene sile privlacenja i odbijanja. Ali, uzmimo kao primjer Njutnov zakon
gravitacije; Njutn jeste otkrio tu zakonitost,

28
Fussilat, 12.
dao joj ime, ponudio, cak, i formulu... No o kakvoj se stvari tu uopce radi?! Jer, ako uocimo
zakonitost, ako kazemo kako se radi o izvjesnoj sili privlacenja, mi time nismo prodrli u samu
sustinu tog fenomena. Sam Njutn je kazao kako on ne zna sta stoji iza toga, kakva je sustina
gravitacije, ali uocava da ona postoji i kako djeluje. Kakva to privlacnost postoji medju tijelima?
Nije li ta privlacnost nalik onome na sto katkad misle nase sufije pod pojmom ljubav.
Medju tijelima postoji neka vrsta ljubavi, naklonosti ili privlacnosti, nesto sto ih privlaci jedne
drugima. Ponudjena nam je i formula koja izrazava te odnose pa nam je jasnije sta to drzi
Zemlju, Mjesec, Sunce i planete na okupu i u pravilnom kretanju. No, sta je zbilja toga? Nije li
to upravo ona Objava nebesima, vahj koji im stize od Svevisnjeg? Jer, izvjesno je, kad Kur'an
kaze da je Bog darovao vahj nebesima, ne misli se time kako je nebeskim tijelima nesto sapnuo
na uho. Niko, valjda, ne gaji takve besmislene predstave. Ne, upravo su gravitacija, centrifugalne
i centripetalne sile dijelovi te Objave.
Ne mozemo, ocito je, poreci da i za nezivu materiju vazi ona specificna uputa o kojoj
raspravljamo. Mozda to jos nismo u stanju nepobitno dokazati, ali ne postoje niti ikakvi
argumenti kojima se to moze osporiti. Uostalom, sam Njutn je kazao: ''Zakonitost koju sam ja
otkrio niposto ne moze biti dovoljna da bi se odrzao poredak Univerzuma, iza svega mora stajati
neka mocna ruka.''.
 Uputa kod covjeka i zivotinja

Uputa koju razmatramo narocito je zanimljiva kad se radi o covjeku ili zivotinjskim vrstama.
Moramo odmah kazati da je ono sto se kod zivotinja naziva instinktom u jednom smislu veoma
nalik terminu gravitacija. Odnosno radi se tek o nazivu kojim se oznacava odredjeni fenomen.
Covjek je uocio odredjeni fenomen, nije dokucio njegovu zbilju, ali morao ga je nekako
imenovati. Ono sto se naziva zivotinjskim instinktom svakako je neosporna i k tomu
zadivljujuca cinjenica koju covjek nije mogao prenebeci, makar mu i ne bila jasna njena zbilja i
sustina.
Sto se samog ljudskog bica tice, specificna uputa kojom se bavimo ovdje je neosporna i
narocito izrazena. Mogli bismo je, stavise, podijeliti na nekoliko vrsta. Postoji nesto sto
nazivamo prirodjenim moralnim nacelima, zatim nesto sto nazivamo inspiracijom, pa sve do sna
i snovidjenja kao zasebnog fenomena o kome cemo u nastavku kazati ponesto.
Kanimo se, naravno, pozabaviti i svim prigovorima na nase stavove te proanalizirati sve
protuargumente koje osporavatelji mogu iznijeti. U tom smislu narocitu paznju obratit cemo na
Darvinovu teoriju o evoluciji vrsta. Napomenimo odmah da cilj naseg bavljenja Darvinovom
teorijom nece biti da osporimo evoluciju, nego cemo pokusati dokazati da evolucija nije moguca
u onom smislu kako se ona cesto shvaca kao spontan proces u prirodi u kome ucesca nema
nikakva ''onostrana'', transcendentna sila.
 Metod upucenosti stvorenja II

U prethodnom poglavlju zapoceli smo raspravu o principu Bozije upute stvorenja, principu
koji je u Kur'anu skupa s Bozijim stvaranjem predstavljen kao jedan od dokaza Bozijeg
postojanja. Radi se o temi koju vrijedi pazljivo obraditi i detaljno je raspraviti. Zato cemo i u
ovom poglavlju nastaviti s analizom i pojasnjenjem principa Bozije upute kao neceg sto je
prirodjeno stvorenjima, pri cemu ce biti neophodno podsjetiti se i nekih zakljucaka i stavova
iznesenih u prethodnim poglavljima.

Finalni uzrok s gledista materijalista i teista

Spominjali smo vec podjelu uzroka na cetiri vrste: materijalni, formalni, aktivni i finalni uzrok.
Pokusavajaci pojasniti sta podrazumijevamo pod ovim pojmovima, rado posezemo za
primjerima, koji su covjeku lahko shvatljivi; premda takve usporedbe, narocito u ovom slucaju,
niposto ne treba shvatati bukvalno. Ipak, posluzimo se ovaj put primjerom kojim cemo donekle
pribliziti smisao ovakve klasifikacije uzroka. Pretpostavimo, dakle, da imamo jednu stolicu. Ta
stolica mora biti izradjena od neke materije, nekakvog materijala, recimo drveta ili zeljeza. Taj
materijal, opet, valja uobliciti tako da dobijemo stolicu; jer, od istog materijala mozemo naciniti i
prozor, merdevine i stosta drugo. U ovom slucaju
sam materijal predstavlja materijalni uzrok, dok je odredjeni oblik stolice ono sto nazivamo
formalnim uzrokom. Dalje, neosporno je da mora postojati odredjeni djelatnik koji posjeduje
snagu i sposobnost da nacini stolicu, a njega u ovom slucaju drzimo aktivnim uzrokom. I
naposljetku, taj djelatnik stolicu pravi s odredjenim ciljem, da bi on ili neko drugi sjedio na njoj,
a postojanje te svrsishodnosti u djelovanju nazivamo finalnim uzrokom.
Postoje li u prirodi sve cetiri pobrojane vrste uzroka? Nema nikakve sumnje u to da aktivni
uzrok postoji. Nijedna filozofija i skola misljenja ne porice nuznost postojanja aktivnog uzroka
pri nastanku stvari; nuzno je da uvijek postoji izvjesna sila koja stoji iza nastanka ili promjene
neke stvari.
Ono sto je, medjutim, tacka sporenja i u vezi s cim se teisti i materijalisti ne mogu usaglasiti
jeste princip finalnog uzroka. Za materijaliste, u ovosvjetskim zbivanjima finalni uzrok nema
nikakvog ucesca. Za njih, finalni uzrok moze se povezati samo s ljudskim postupcima, i to ne
svim, i sva prisutnost finalnog uzroka u svijedu svodi se na to. Teisti, pak, vjeruju da je finalni
uzrok prisutan u svemu sto se u svijetu zbiva, pa, cak, i u onome sto nazivamo prirodnim
pojavama. Treba, medjutim, naglasiti da za prvake bozanske filozofije princip finalnog uzroka
ima bitno drugaciji smisao od onog koji ovaj pojam ima u svijesti vecine ljudi. Za mnoge je
proste ljude Bozije djelovanje nalik onom covjecijem. Znaci, kad Bog ushtjedne stvoriti stablo,
On odabere prikladan materijal, dadne mu odgovarajuci oblik, cineci sve sto s odredjenim
ciljem. Takvi, dakle, pretpostavljaju da Bog djeluje ciljano na isti nacin kao kad covjek cini
nesto s odredjenom namjerom.
No kako, ustvari, shvatiti ciljanost kod Bozijeg cinjenja? Cilj zasigurno postoji u Bozijem
znanju, ali na koji nacin to ispravno shvatiti, pokusat cemo pojasniti u nastavku.

Sustina finalnog uzroka

Treba znati da, ukoliko je pri pojavi neke stvari ono sto joj je prethodilo u proslosti u potpunosti
dovoljno za ono sto je ceka u buducnosti, tad nema mjesta finalnom uzroku. To, dakle, u slucaju
ako je ''proslo'' u potpunosti stvorilo ''sadasnje'' i stopostotno odredjuje njegovo ''buduce''. Radi
se o izuzetno slozenoj stvari, pa cemo nastojati prvo primjerom pojasniti sta smjeramo reci.
Poznato nam je do koje mjere masina moze biti precizna i koliko slozene operacije moze
obavljati. Danas postoje i takve masine koje su u stanju da prevode s jednog jezika na drugi.
Naprimjer, odredjenu recenicu masina ce s engleskog jezika prevesti na francuski. To nije nesto
sto bismo trebali smatrati nemogucim, jer masina pritom u biti obavlja odredjeni racunski
proces. Na osnovu u nju unesenih rjecnika ova dva jezika, masina obavlja transformaciju teksta
ispisanog na jednom u tekst na drugom jeziku. Ona radi na temelju programa koji je u nju
unaprijed unesen. Nece biti cudno ako se uskoro pojave masine koje su u stanju prevoditi na sve
svjetske jezike. Ali njeno djelovanje zasnovano je na proracunu i ona svoj zadatak obavlja
izuzetno, izuzetno precizno.
Medjutim, zapitajmo se sada: da li je moguce izumiti masinu koja ce posjedovati vlastitu
inicijativu, biti u stanju da ispravi eventualnu pogresku onog ko njome rukuje? Recimo,
ako ste greskom upisali ''Hocu hljeba'' umjesto, ''Hocu vode'' , sto ste, ustvari, imali na umu,
moze li masina prepoznati vasu gresku i prevesti ono sto ste napisali na drugi jezik u znacenju
''Hocu vode''? Moze li masina ispoljiti vlastitu inicijativu? Ne, takvo sto zasigurno za masinu
nikad nece biti moguce. Masina ne posjeduje nikakvu mogucnost voljnog izbora i ona nije u
stanju vrsiti odabir takve vrste. Masina se, koliko god da je precizna i usavrsavana, ne moze
voljno uskladjivati sa sredinom i situacijom. Recimo, ona nije u stanju prepoznati da bi odredjeni
tekst koji ste prethodno unijeli valjalo promijeniti zato sto se situacija mozda promijenila i vise
nije dobro da onaj ko ce citati tekst procita ga u obliku u kome je napisan. Ona ne moze sama od
sebe mijenjati program po kome radi, ne moze niti popraviti sama eventualni kvar koji se na njoj
desi.
Ziva bica su, pak, sposobna ciniti ovakve stvari. Ona su u stanju vrsiti voljni odabir, mogu
mijenjati svoje djelovanje, uskladjivati ono sto cine s datom situacijom. Ziva bica mogu, zavisno
od situacije i novih uvjeta, vrsiti promjene u svom cinjenju. Ziva bica posjeduju sposobnost
prilagodjavanja okolini te sposobnost regeneracije. Kod covjeka je ta sposobnost regeneracije
mnogo manja u odnosu na neke zivotinjske vrste. Covjeku nece ponovno izrasti otkinuta noga,
ali znamo da gusteru ponovno raste otkinuti rep. Nekim zivotinjama rastu nanovo cak i otkinuti
udovi. Dakle, njihov organizam cini ono na sto ga okolnosti natjeraju, ono sto je dobrobit po
buducnost tog stvorenja. Kad se potrebi udovolji, takovrsno djelovanje prestaje.
Sve ovo svjedoci nam da u djelovanju zivih bica postoji neka vrsta inicijative i da posjeduju
sposobnost odabira. Posto, dakle, u njihovom djelovanju srecemo nesto sto nije podredjeno
iskljucivo njihovom tjelesnom ustroju niti unaprijed njime odredjeno, izvjesno je da postoji neki
putokaz, vodic (nazovimo to kako hocemo, ako nam zbilja toga i nije jasna) koji ih usmjerava pri
ovom voljnom (ili makar donekle voljnom) djelovanju, odabiru i ispoljavanju inicijative. Mora
neizostavno postojati neka sila koja ih podrzava u tom, a, kako nam njena zbilja nije jasna,
mozemo je nazvati svakojakim imenima: inteligencijom, voljom, ljubavlju, ili kako vec hocemo.
Americki prirodoslovac Morison u svojoj knjizi ''Stvaranje covjeka'' ukazuje upravo na ovu
cinjenicu. On istice da materija ne posjeduje nikakvu vlastitu inicijativu, jer je to obiljezje
iskljucivo zivih organizama. Citirajmo jedan pasus iz ove knjige:
''Materija ne postupa drugacije doli shodno svojoj gradji i zakonitostima koje za nju vaze.
Cestice atoma ponasaju se shodno zakonitostima elektriciteta, kao sto se i hemijski elementi
ponasaju shodno zakonima hemije. Materija ne posjeduje nikakvu vlastitu inicijativu; tek zivot je
taj koji svakog trenutka uzima nove oblike i na scenu izvodi drugacija stvorenja.''.
Sta nam, ustvari, moderni prirodoslovci kazu? Svi oblici zivota koji danas postoje, sve biljke i
zivotinje, svode se u biti na jednu te istu celiju. Na tome se zasniva i sama ideja evolucije, a
teorija evolucije moze biti najbolja potvrda ovog principa upute o kome govorimo. Zar se i
najpreciznija masina koja danas postoji moze usporediti s onom prvotnom celijom,
celijom koja se razvila u danasnje zivotinjske i biljne celije?!
Ili, usporedimo zacetak i razvoj covjeka, pocevsi od prve celije iz koje nastaje, s bilo kojom
masinom! Osmotrimo kako se covjek stvara ''sam od sebe'' , kako se celije dijele i nastavljaju
obavljati svaka svoju funkciju, udovoljavajuci potrebama ljudskog organizma. Masinu je, pak,
neophodno sastavljati iz ogromnog broja prethodno nacinjenih dijelova. Zar u samom razvoju
ljudskog zametka u materici nije ocevidna uputa i jasna usmjerenost?!
Ovo su, dakle, razlozi zasto ''argument upute'' odvajamo od ''argumenta stvaranja'' , makar to i
ne bi bio uobicajen metod u literaturi. Uputu kao specificnost u stanju smo dokazati barem u
pogledu zivih bica, iako, kako smo vidjeli, Kur'an insistira da se ona odnosi na sve stvoreno.

Neki primjeri ''tajanstvene upute'' u zivotinjskom svijetu

Kazali smo da mozemo govoriti o vise oblika ove upute kod covjeka, zivotinja, biljaka i
nezivih tvari. Sto se tice ovog fenomena u zivotinjskom svijetu, postoje brojne knjige u kojima
se o njemu govori. Nema nikakve potrebe posebno naglasavati da je ono sto se kod zivotinja
naziva instinktom jedna od najzacudnijih i najzanimljivijih pojava u prirodi. Jednostavno, radi se
o necemu sto je naprosto neobjasnjivo. Da stvar bude zanimljivija, moze se reci da je instinkt
kod kukaca cak i izrazeniji nego kod slozenijih zivotinjskih vrsta. Znanstvenici drze da je
manjak instinkta kod covjeka nadoknadjen posjedovanjem uma, inteligencije i drustvenog
zivota. Dakle, vrsta upute kod zivotinja odgovara stupnju njihove egzistencije,
premda, naravno, niti covjek nije sasvim uskracen za posjedovanje instinkta.
Kazali smo da je instinkt narocito izrazen kod kukaca. Kur'an nam spominje pcelu, mrava i
pauka. Kur'anski ajet kaze: ''I nadahnuo ja Gospodar tvoj pcelu...''29 Postoje razlicite teorije o
zivotu pcela i nacinu na koji obavljaju svoje zacudne radnje, no jos uvijek se nista ne moze uzeti
kao konacno rjesenje ove tajne. Neki drze da se radi o jednoj vrsti presenog nauka. Znaci pcele
su prije nekoliko hiljada godina savladale svoj ''zanat'', a onda ga, podukom koja je nama
neshvatljiva, prenose s narastaja na narastaj. Ovo je samo jedna od teorija i nicim se ne moze
potvrditi. Mnogo je, uostalom, lakse osporiti i odbaciti ovu teoriju, jer stari narastaj nije uvijek u
prilici da prisustvuje odrastanju novog narastaja. Mnogo puta se u zivotinjskom svijetu desi da
prije nego sto ovo pokoljenje stasa, stara generacija izumre. Ipak, nova generacija cini sve sto je
cinila i prethodna, u svemu je oponasajuci.
Mnogo je knjiga u kojima se mogu pronaci frapantni detalji iz zivota kukaca. Navedimo kao
primjer jednu vrstu bumbara koji svoja jajasca polaze na ledja tacno odredjene vrste crva. Cini to
veoma suptilno i na strogo definirano mjesto na ledjima crva, tako da nicim ne ometa njegov
zivot i kretanje. Bumbar potom umire, a njegovi mladi se, nakon sto se izlegu, jedno vrijeme
hrane parcicima crva na cijim ledjima su se izlegli. Oni, znaci, ne pamte svog roditelja, ali ista ta
mladuncad ce kasnije potraziti crva na cijim ledjima ce snijeti jajasca i potpuno istim nacinom
osigurati produzenje vrste.

29
An-Nahl, 68.
Ocito ovdje ne moze biti govora ni o kakvoj poduci i prenosenju znanja s generacije na
generaciju.
Ili, spomenimo jednu zanimljivost iz zivota jegulja. Postoji vrsta jegulja koje zive u rijekama
diljem svijeta. Medjutim, u doba parenja sve one se okupljaju u istom toplom moru, dolaze u
tacno odredjeno doba iz rijeka u kojima zive e kako bi osigurale produzenje vrste. I povrh toga,
potom se sve vracaju u iste one rijeke iz kojih su dosle, bez da ijedna ode u neku drugu rijeku. Ta
cinjenica eksperimentalno je dokazana. Ribe koje obitavaju u jednoj rijeci prebacene su u drugu;
u doba parenja otisle su u more, a onda se opet vratile u istu onu rijeku od koje su bile nasilno
otrgnute.
U ovakvim slucajevima ne moze biti govora o iskustvu prethodnih generacija. Mozemo kazati
jedino da je na djelu osobit nacrt, plan, odnosno uputa. Lahko je oboriva teza kako je za ovakvo
sto dovoljna specificna gradja ovih zivotinja, njihov mozak ili nervni sistem. Najrazvijeniji
mozak jeste ljudski mozak, ali ni on u ovakvim situacijama ne moze djelovati bez prethodnog
iskustva ili poduke.

Uputa i eticko nadahnuce kod covjeka

Govorimo sada o covjeku. Kod covjeka postoje razlicite vrste upute, spomenute u Kur'anu, a u
nastavku cemo vidjeti koliko su one podudarne s onim sto kaze znanost. Jedna od vrsta upute
koje navodi Kur'an jeste nesto sto mozemo nazvati etickim nadahnucem. Znamo da moral moze
biti individualni i drustveni. Moral mozemo definirati kao najbolji nacin postupanja covjeka u
odnosu na drugog covjeka ili drustvo.
Moralno ponasanje osigurava boljitak drustva, a na indivudalnom planu omogucava covjeku da
ostvari savrsenstvo vlastite licnosti.
Moral mozemo definirati i kao znanje o ispravnom ponasanju. Radi se, dakle, o znanju o
onome sto treba ciniti. Kod ljudskog bica nailazimo na niz prirodjenih etickih nacela, onih koja
nisu posljedica nikakve poduke ili iskustva. Ne radi se o necemu sto je steceno znanje. Kod ove
vrste etickih nacela covjeka niko nije prethodno poducio da je nesto dobro i da ga treba ciniti, a
da je nesto zlo i da ga se treba kloniti. Moglo bi se kazati da se ovdje radi o onome sto u uzem
smislu podrazumijevamo pod pojmom ljudskost ili covjecnost. Kur'an u formi pitanja kaze: ''Zar
nagrada za dobro moze biti ista do dobro?!''30 Znaci, svaki covek prirodjenim mu znanjem shvata
da se iz dobrog uvijek radja dobro, tj. da se ''dobro dobrim vraca''.
Pretpostavimo da se nadjete negdje u tudjini i da vas snadje kakva nevolja. Recimo, usred
pustog i nepoznatog vam kraja vas automobil zakaze. Tad naidje vama nepoznat covjek,
pomogne vam i nastavi dalje svoj put. Ili neko vam u tudjoj zemlji ukrade novcanik, a potpuni
stranac, opazivsi u kakvoj ste se nevolji nasli, pridje i ponudi vam dovoljno novca da se vratite
kuci. Saznate li nekada da taj covjek trenutno boravi u vasem kraju, zasigurno cete ga potraziti i
potuditi se da mu se nekako oduzite. Na takvo sto niko vas ne mora nagovarati, jer reagira vassa
savjest i vi zarko zelite da tom covjeku izrazite svoju zahvalnost i pokazate koliko cijenite
njegovu covjecnost.

30
Ar-Rahman, 60.
 Mislim da niko ne moze poreci da bi se stvari ovako odvijale; uostalom, razmislite sami. Kada
god kazemo da je neko postupio covjecno, to uglavnom znaci da se neko ponio u skladu s
nalogom vlastite savjesti: U Kur'anu srecemo: ''Tako mi duse i Onoga Koji je stvori, pa joj put
dobra i put zla shvatljivim ucini.''31. Ljudska dusa, shodno ovom ajetu, stvorena je takvom da je
u stanju razluciti izmedju dobra i zla. Postoji i jedna veoma znakovita predaja koja se tice upravo
ovog o cemu govorimo. Kritizirajuci Jevreje zbog njihovih nedjela, Kur'an u jednom ajetu kaze i
ovo: ''Neki od njih su neuki, oni ne znaju za knjigu, nego samo za gatke, i oni se samo
domisljaju.''32. Neki covjek upita imama Sadiqa da mu pojasni ovaj ajet, cudeci se kako Bog
moze biti srdit i na neuke i nepismene ljude. Ovaj covjek drzao je da su ucenjaci i pismoznanci
medju Jevrejima glavni krivci za opacinu i zla koji su medju tim narodom postojali. Imam na
ovo pitanje odgovara poduznim govorenjem, kojeg u literaturi mozete pronaci. Uglavnom,
hazreti Sadiq govori izmedju ostalog i o tome kako puk ucenjake i vodje slijedi na dva nacina
jedan nacin je potreban, a drugi nije dopusten. Zatim kaze: ''Da, i puk je kriv. Puk je kriv, jer
vidjeli su da njihova ulema ne postupa u skladu sa svojim rijecima. Culi su ih kako im govore da
je u Knjizi receno da je kamata zabranjena, a sami su jeli kamatu; govorili su im kako je mito
haram, a sami su bili podmiceni. Nisu se obazirali na znanje svoga srca.''. Imam hoce kazati da
svi ljudi znanjem koje im je utkano u srce znaju da ne treba slijediti

31
As-Sams, 7-8.
32
Al-Baqara, 78.
osobu koja prica o dobru, a cini ocevidno zlo. Krivica puka i lezi upravo u toj zakrenutosti od
Bogom im darivanog osjecaja; krivi su zato sto se nisu obazirali na vlastitu svijest i savjest. Tu
se raadi o necemu cemu vas niko nije morao poduciti, necemu sto nema veze s iskustvom vasa
savjest govori vam da ne trebate slijediti covjeka koji stalno poziva druge da cine dobro.
Slijedite li takvog, bit cete kod Boga krivi zato sto niste poslusali glas svoje savjesti.
Obratimo paznju na jos jedan kur'anski ajet: ''Kunem se Danom kada Smak svijeta nastupi i
kunem se dusom koja sebe kori.''33. Ustvari, oblik ovdje upotrijebljen glasi la uqsimu, znaci
negacija zaklinjanja. Nesto slicno kao kad se kaze u govoru ''Ne zakleo se ja tobom'', naprimjer.
Neki, opet, tvrde da nije tako, vec da je ovo normalan oblik zakletve, u znacenju ''Kunem se
Danom kada...'' No u ovom slucaju to za nas nije toliko bitno. Pogledajmo nesto drugo Dan
kada Smak svijeta nastupi i ljudska dusa koja kori samu sebe spominju se ovdje zajedno. Dan
sudnji jeste dan u kome ce Bog Svevisnji svesti sve racune s ljudima, odvagati svako dobro i zlo
koje je covjek pocinio. Vidimo, Dan Sudnji, onakav kakav on jeste, doveden je ovdje u vezu s
covjekom koji svodi u osami racun sam sa sobom; osobom koja vaga svoja dijela i kori sebe
zbog onih hrdjavih.
Gospodar je u ljudsku dusu usadio savjest i preispitivanje. Sta god da zlocinac pocini, on je u
dubini duse svjestan da cini zlo i to ga grize. Znamo iz iskustva da osobe koje su pocinile teske
zlocine nerijetko kasnije sasvim polude ili obole

33
Al-Qiyama, 1-2.
od psihickih i nervnih bolesti. Zasto se to desava? Zato sto zlocinac ne moze umiriti svoju
savjest; njega progoni griznja savjesti i ne da mu da nastavi zivjeti kao da se nista nije desilo.
Kod ljudskog bica postoji jos nekoliko vrsta upute, o cemu cemo govoriti u narednom poglavlju.
Jedna od tih vrsta upute primjetna je narocito kod ucenjaka, znanstvenika i opcenito kreativnih
osoba. Postoji li nesto sto se zove inspiracija? Da li je sav napredak znanosti vezan iskljucivo za
dva faktora: iskustvo ili eksperiment i logicko razmisljanje i umovanje? Postoje li saznanja do
kojih se dolazi inspiracijom? U sljedecoj lekciji vidjet cemo sta je to umovanje? Postoje li
saznanja do kojih se dolazi inspiracijom? Vidjet cemo sta o ovim pitanjima kazu klasici islamske
misli poput Ibn Sinaa i Gazalija, ali i na koji nacin savremena znanost pristupa inspiraciji kao
svojevrsnom vodicu ljudskog bica.
 Metod upucenosti stvorenja III

Preostalo nam je da razmotrimo jos par pitanja koja su u izravnoj vezi s nasom raspravom o
uputi. Na kraju prethodnog poglavlja ukazali smo na jedno od njih; radi se, dakle, o fenomenu
nadahnuca ili inspiracije. Pitanje koje se postavlja pred nas glasi: da li su znanja koja je
covjecanstvo steklo iskljucivo plod promisljanja i iskustva, ili su, manje ili vise, u proces
stjecanja sveukupnog ljudskog znanja upliva imali i neki drugi faktori?.
Na prvi pogled, kazali bismo da su stvari tu poprilicno jasne: svo znanje koje covjecanstvo
posjeduje rezultat je stecenih iskustava ili, pak, plod umovanja i zakljucivanja. Covjek je, znaci,
postepeno stjecao iskustvo i na temelju tih iskustava ostvarivao odredjenje sigurne spoznaje.
Ako bi ovo bilo tacno, mogli bismo kazati da je u procesu stjecanja znanja upliva imao samo i
jedino aktivni uzrok, to, naravno, govoreci filozofskim vokabularom. Jer, takovrsno znanje jeste
specifican oblik posljedice. Ako je to znanje formirano iskljucivo na temelju iskustva, onda je to
iskustvo aktivni uzrok, a znanje koje smo o tome stvorili u svijesti njegova posljedica.
''Srednji pojam'' i njegov smisao

Jos drevni logicari dosli su do zakljucka koga uglavnom podrzava i savremena logika. Naime,
zakljucili su da se svaki kategoricki silogizam sastoji od tri suda, u kojima se pojavljuju tri
razlicita pojma manji, veci i srednji pojam. O cemu se ovdje radi? Uzmimo primjer: Sokrat je
covjek. Svaki covjek je smrtan. Sokrat je smrtan. U ovom slucaju imamo tri pojma: covjek,
smrtan i Sokrat. Pojam koji je subjekt konkluzije (u ovom slucaju Sokrat), naziva se manji
pojam, a onaj koji je predikat konkluzije (o ovom slucaju smrtan) zove se veci pojam. Pojam
koji se pojavljuje u obje premise, ali ga nema u konkluziji, zovemo srednji pojam (u nasem
slucaju to je pojam covjek). Srednjem pojmu pripada vazna uloga u silogizmu, i to upravo zato
sto se srednji pojam nalazi u odredjenom odnosu i prema vecem i prema manjem pojmu, te tako
konkluzijom mozemo utvrditi odnos u kome se nalaze dva krajnja pojma, pa je zato on potreban
u premisama, a nepotreban u konkluziji. Na temelju srednjeg pojma mi u nasem slucaju
otkrivamo da je Sokrat smrtan. Srednji pojam jeste posrednik koji nas je doveo do naseg
zakljucka, otkrica ili konkluzije.
Ili navedimo jos jedan primjer, koji je veoma star, ali se i danas cesto srece u udzbenicima
psihologije. Pretpostavimo da se covjek nalazi na jednoj obali potoka i kani preci na suprotnu
obalu, ali pritom se ne zeli smociti, odnosno zagaziti u vodu, premda je izvjesno da ne moze
preskociti s jedne obale na drugu. Kakva mu mogucnost preostaje? Potrazit ce
nesto sto ce imati funkciju posrednika. Recimo, naci ce oveci kamen, hitnut ce ga na sredinu
potoka, onda ce skociti na taj kamen, a s njega se potom odbaciti na suprotnu obalu. Kamen mu
je u ovom slucaju posluzio kao posrednik ili sredstvo pomocu koga se prebacio s jedne obale
potoka na drugu. Moram kazati da je za pristalice iskustvenog stjecanja znanja valjanost ovog
primjera upitna, no zasto i u kom smislu posebna je tema u koju se sad necemo upustati. U
svakom slucaju, nama ce ovaj primjer posluziti da dokazemo nesto sto nema veze s njihovim
prigovorom.
Ali navedimo prvo jos jedan jednostavan primjer, recimo da ste se nasli u problemu za koga
znate da ga odredjena osoba moze rijesiti. Naprimjer, neko vas je zbog neceg tuzio sudu i vi ste
dobili sudski poziv za parnicu na kojoj ste vi optuzena strana. Ne mozete otici na sud i traziti da
se spor obustavi, narocito ne u slucaju kad ste vi optuzena strana. Tuzitelju, pak, ne pada na um
da uopce razgovara s vama, a kamoli da povuce tuzbu. Razmisljajuci o situaciji u kojoj ste se
nasli, sjetite se da imate prijatelja koji je istovremeno u dobrim odnosima s osobom koja vas
tuzi. Zamolite ga da ode do tuzitelja i pokusa ga nagovoriti da povuce svoju tuzbu. On udovolji
vasoj molbi, ode do tuzitelja i uspije ga nagovoriti da odustane od tuzbe protiv vas. U ovom
slucaju vas prijatelj, koji je nagovorio tuzitelja da povuce tuzbu, imao je ulogu posrednika.
Znaci, posredovao je izmedju vas i tuzitelja.
Prema definiciji, razmisljanje je proces u svijesti pri kome se otprije poznate cinjenice dovode
u medjusobnu vezu. Obratite paznju da u svakodnevnom govoru za posrednika u slucajevima
poput naprijed navedenog mi cesto koristimo izraz
veza, pa kazemo: Imao sam vezu u tom poslu ili On mi je posluzio kao veza. Da bismo, dakle,
otkrili ono sto nam je nepoznato, koristimo se poznatim cinjenicama, ali dovodeci ih u razlicite
veze i suodonose. Ne budu li te cinjenice dovedene u svijesti u stanovitu vezu, od njih kao
zasebnih znanja nece biti koristi po slucaj o kome umujemo. Njihovo medjusobno povezivanje u
svijesti radja zakljucak, tj. novo saznanje. Sejh Sabzivari kaze: ''Razmisljanje je kretanje ka
pocetnom, a potom od pocetnog ka zeljenom.''.

Nadahnuce drugi faktor saznanja

Jesu li sva saznanja koja covjek ostvari uvijek plod iskustva, razmsljanja i dovodjenja
postojecih znanja u medjusobne veze? Postoje li u procesu saznanja jos neki cinioci, ili covjek
uskracen za iskustvo i koristenje analogijom nema puta da ostvari zeljeno saznanje?
Ipak postoji fenomen pri kome covjeku neka ideja, kao donesena nekom tajanstvenom rukom,
poput svjetlice najedanput zaiskri u svijesti , a da ona neam nikakve veze niti s prethodnim
iskustvom niti s analogijskim zakljucivanjem. Neosporno je da se takvo sto desava. A, ako se
vec desava, onda moramo prihvatiti da pri procesu saznanja ucesca ima i jos jedan faktor koga
mozete nazvati kako hocete: nadahnuce, inspiracija, prosvjetljenje... Faktor je to koji ni po cemu
ne nalikuje onima kojima smo se naprijed bavili; nije posljedica iskustva, nije rezultat
promisljanja: u svijesti se jednostavno otvara prostor za prijem novog saznanja putem
nadahnuca, i to je sve sto mozemo kazati.
Radi se o cinjenici koju nasa stara ulema nije prenebregla a niti savremeni znanstvenici ne nijecu
njeno postojanje. U djelima klasika islamske filozofije ova tema se cesto razmatra, no ne zelimo
ovdje navoditi sve pojedinacne slucajeve i stavove. Kazimo toliko da Ibn Sina inspiraciju uzima
za predmet svog interesa u ''Sifau'', ''Isaratu'', i ''Danesnami'', pa, cak, i pri tumacenju kur'anskog
ajeta: ''Allah je svjetlost nebesa i Zemlje. Primjer svjetlosti Njegove je udubina u zidu u kojoj je
svjetiljka, svjetiljka je u kandilju, a kandilj je kao zvijezda blistava koja se uzize blagoslovljenim
drvetom maslinom, i istocnim i zapadnim, cije ulje gotovo da sija kad ga vatra ne dotakne; sama
svjetlost nad svjetloscu!'',34 dio ''...cije ulje gotovo da sija..'' dovodi u vezu s ovim pitanjem.
Kako god, receni ajet jedan je od najteze shvatljivih u Kur'anu, a vise je nego izvjesno da se tice
i pitanja bozanske upute o kojoj smo govorili. Od davnina brojni komentatori Kur'ana nastoje
dokuciti smisao alegorija predstavljenih u ovom ajetu, a mnogi od njih drze da se ovdje radi o
aluziji na sposobnost ljudske duse da primi bozansku uputu. Znamo da u ulju mora postojati fitilj
kojeg se zapali kako bi ulje u svjetiljci gorjelo. No ajet nam kazuje o ulju koje sija i kad ga vatra
ne dotakne; daje svjetlost samo od sebe. Neki komentatori misle da se ovdje radi o aluziji na
sposobnost odredjenih dusa da znanje primaju bez posredstva ucitelja ili ikakvih premisa.

34
An-Nur, 35.
Inspiracija s gledista savremene znanosti

Ako pogledamo sta savremeni znanstvenici kazu o ovoj temi, neke mozda i zacudi veoma
afirmativan odnos spram fenomena inspiracije. Ajnstajn se u svom ''Filozofskom uvodu u teoriju
relativiteta'' dobrano bavi ovim fenomenom, nudeci cak i vlastito vidjenje zagonetke inspiracije.
On insistira da se ovdje ne radi o spoznaji koja je plod iskustva vec o spoznaji koju slijedi
iskustvo. Prema Ajnstajnu, sva najveca saznanja i spoznaje u historiji covjecanstva odjedanput i
naglo su se, putem inspiracije, javljaju u svijesti znanstvenika. Za njega je inspiracija osnov
svakog znacajnog znanstvenog saznanja.
Aleksis Karel u knjizi ''Covjek, nepoznato stvorenje'', koja svakako obiluje veoma
interesantnim cinjenicama i stavovima, posebno poglavlje posvecuje temi ''Prosvjetljenje i
inspiracija'', te cemo citirati jedan pasus iz tog poglavlja:
''Zasigurno, znanstvena otkrica nisu iskljucivo plod covjekovog razmisljanja. Geniji se, uz sve
svoje znanje, obrazovanost i druge karakteristike, odlikuju i osobenoscu poput prosvjetljenja ili
kreativne vizije. Prosvjetljenjem dokucuju ono sto je drugima skriveno, uocavajuci medju
stvarima za koje se doima da se ne mogu dovesti u neku vezu specificne odnose... Znanstvenike
se moze podijeliti u dvije grupe: jedni su logicari, a drugi iluminacionisti. Cak i u matematici,
koja se vise nego bilo koja druga znanost zasniva na analitici, prosvjetljenje ima udjela.''.
Potom nabraja niz imena velikih matematicara za koje drzi da su se oslanjali uglavnom na
nadahnuce. U nastavku se dotice i fenomena vidovidosti, pa kaze:
''Vidovitost i telepatija takodjer su vrste neposrednog saznanja. Vidovite osobe, bez koristenja
vlastitom osjetilnoscu, poimaju djela i stanja drugih ljudi i opazaju manje ili vise mjesno i
vremenski udaljena desavanja.''
Ibn Sina na kraju ''Danesname'' raspravlja o nadahnucu, te spominje da se i sam susretao s
ljudima koji su do odredjenih spoznaja i saznanja dolazili bez koristenja ikakvom literaturom, da
bi se ispostavilo kako se njihova saznanja srecu u odredjenim knjigama. Takodjer, on za sebe
tvrdi da je svo svoje knjisko znanje stekao do sedamnaeste godine zivota i da se kasnije nije
sluzio nikakvom literaturom u cilju stjecanja novih znanja. U svojoj raspravi o poslanstvu, Ibn
Sina tvrdi da je i samo poslanstvo svojevrsna sveta inspiracija. Medjutim, kaze da je snaga
poslanicke inspiracije Bozijih poslanika s inspiracijom genijalnih ljudi bila poput usporedbe
sjaja Sunca sa svjetloscu svijece.
Kako god, pitanje inspiracije ili prosvjetljenja izuzetno je zanimljiva i znacajna tema. Ne
zaboravimo niti da je Suhravardijeva filozofska skola poznata pod nazivom israqi ili
iluminacionalisticka, sto niposto nije bez razloga. Treba reci i to da se jedna od osnovnih razlika
izmedju Aristotela i Platona ogleda u tome sto se Aristotel oslanjao skoro iskljucivo na
racionalnu i logicku spoznaju, dok je Platon prilicno naginjao intuitivnoj spoznaji, odnosno
zakljuccima koji su plod prosvjetljenja.
Inspiracija u islamskom nauku

U islamskom nauku inspiracija se pod izrazom ilham srece kao prilicno cesta tema. Brojni
muslimanski mislioci iznosili su svoje vidjenje ovog fenomena, no necemo se sad baviti
njihovim stavovima nego cemo pogledati kakav stav o ovom pitanju nude Kur'an i tradicija
Kada se u islamskoj literaturi govori o znanju koje nije osjetilno niti iskustveno steceno, koristi
se cesto sintagma 'ilmi ladanni. Sta ovaj izraz, ustvari, oznacava? Sam termin svoje porijeklo
vuce iz jednog od kur'anskih ajeta u kojima se govori o susretu i druzenju hazreti Musaa s
hazreti Hidrom: ''I nadjose jednoga Naseg roba kojem smo Milost Nasu darovali i onome sto
samo Mi znamo (lleduna 'ilma) naucili.''.35
Dakle, znanje koje je posjedovao bilo je preuzeto od Boga. U ovom smislu koristi se i termin
'ilmi ladanni. Znanje je to koje nije plod iskustva, opita, analogije i promisljanja, vec je izravni
dar iz visih svjetova.
U jednoj predaji, Poslanik, mir i blagoslov neka je na nj i njegove, kaze: ''Ko cetrdeset jutara
osvane iskren prema Allahu, On ce ga darovati mudroscu u srcu i na jeziku.''. Iskrenost na koju
se ovdje misli jeste ona ocitovana u rijecima hazreti Ibrahima: ''Klanjanje moje, i obredi moji, i
zivot moj, i smrt moja doista su poveceni Allahu, Gospodaru svjetova, Koji nema saucesnika; to
mi je naredjeno i ja sam prvi musliman.''.36

35
Al-Kahf, 65.
36
Al-An'am, 162-163.
 Hazreti Alija o znanju i znalcima govori ovako: ''Da, Boze moj! Ali Zemlja nikada nije bez
onog ko stoji uz Boga s dokazom, bilo otvoreno, ili opcenito znano, bilo sa strahom, prikriveno,
kako dokazi Boziji i znaci jasni ne bi bili opovrgnuti. Koliko je takvih i gdje su oni?! Boga mi,
oni su malobrojni, ali oni su pred Bogom izuzetno cijenjeni. Preko njih Allah cuva dokaze
Svoje i znake jasne, sve dok ih oni ne povjere drugima poput sebe i ne zasiju sjeme njihovo u
srca onih koji su im slicni. Znanje ih vodi razumijevanju zbiljskom, pa se tako povezuju s
uzvisenim nadahnucem povjerenja. Oni smatraju lahkim ono sto oni u izobilju smatraju teskim.
Njima je omiljeno ono sto neznalice smatraju cudnim. Oni se druze sa svijetom ovim tijelima,
dok su im duse povezane za mjesto najuzvisenije. Boziji su namjesnici na Zemlji Njegovoj i
pozivatelji u vjeru Njegovu. Ah! Ah! Kako ceznem da ih vidim!37
U vjerskim vrelima srecemo mnogo toga sto se tice pitanja ilhama, nadahnuca. Narocisto se
cesto istice stav da je nadahnuce cesce i intenzivnije sto je ljudska dusa cisca i vise okrenuta
bozanskom.
U svakom slucaju, namjera nam je bila ukazati da ne samo znanost i filozofjia vec i izvorno
islamsko ucenje prihvata cinjenicu da su neka saznanja izravna posljedica nadahnuca ili
prosvjetljenja.

San i snovidjenje

Naredno veoma bitno pitanje na koje nam valja obratiti paznju jeste fenomen sna i snovidjenja.
Znanost jos uvijek ne moze ponuditi potpuno zadovoljavajuci odgovor na pitanje

37
zasto uopce spavamo? Neki psiholozi drze da san nije samo tjelesna vec i dusevna potreba. Ali
to u ovom slucaju i nije pitanje koje nas zanima. Ono sto nas interesira jeste sanjanje ili fenomen
snovidjenja. U vjerskim vrelima san se cesto spominje kao jedan od znakova ili dokaza Bozijih
ljudima.
U vezi fenomena sna iznesene su razlicite teorije i misljenja. Prema jednom od njih, san uopce
nije nesto cemu vrijedi poklanjati posebnu paznju. U budnom stanju covjekova svijest
funkcionira uredno, njegov mozak radi precizno i smisleno, docim u snu svijest i mozak bivaju
iskljuceni te covjek sanja niz nepovezanih i besmislenih slika i uobrazilja o kojima po budjenju
uopce ne vrijedi razmisljati i traziti im odredjeni smisao. Prema ovom misljenju, svi snovi su,
bez izuzetka, takvi. Ovakav stav je, sasvim sigurno, pogresan. Jer, cak, i oni snovi koji su
naizgled sasvim besmisleni, konfuzni i beznacajni imaju odredjenu logiku i smisao.
Znastvenici se danas, ipak, uglavnom slazu da svi snovi pocivaju na izvjesnoj logici i smislu.
No u vezi s tom logikom opet postoje dvojaki stavovi. Jedni drze da je smisao snova podredjen
iskljucivo covjekovim duhovnim i tjelesnim sposobnostima. Dakle, covjekovo duhovno ili
tjelesno iskustvo ono sto je kreira njegove snove. Svaki san ima svoj razlog, ali taj razlog lezi u
sanjacevoj proslosti. Prema drugom stavu, snovi se mogu podijeliti u vise kategorija: jedni su
snovi koji su u vezi s covjekovim tjelesnim iskustvom, drugi se ticu njegovnih duhovnih
iskustava i preokupacija, a treci (koji su i najrjedji) imaju neku dimenziju nadahnuca ili
prosvjetljenja.
 Terapeutsko djelovanje ''praznjenja sjecaja''

U nase vrijeme, psihologija i psihoterapeutika pridaju snovima narocitu vaznost. Krajem 19. i
pocetkom 20. stoljeca posebnu paznju usmjerili su na terapeutski metod koji je podrazumijevao
oslobadjanje nervno oboljele osobe od tereta neugodnih, odnosno traumatskih sjecanja. Treba
reci da ovaj metod na Zapadu mozda jeste bio nesto novo, ali je u islamskom svijetu poznat i
priznat vec stoljecima, a u literaturi mu je pruzeno zapazeno mjesto.
A u Aruzijevom djelu ''Cehar maqale'' srecemo pricu ciji cemo sadrzaj ukratko prepricati, s tim
sto napominjemo da na slicnu pripovijest nailazimo i u Rumijevoj ''Mesneviji'', ali ondje prica
ima i svoj dublji, gnosticki smisao.
Uglavnom, Aruzijeva prica za glavnog junaka ima Ibn Sinaa, koji je tajno napustio dvor sultana
Mahmuda od Gazne i zaputio se u Gorgan. Tamo kao potpuni anonimus otvara lijecnicku
ordinaciju. Medjutim, njegovi uspjesi ubrzo mu donesu dobar glas. U medjuvremenu se
razbolijeva sestricna Kabusa, vladara Gorgana, koji okuplja sve najistaknutije lijecnike, no
nijedan joj ne uspijeva pomoci. Neko na dvoru se sjeti da je u grad nedavno stigao jedan mladi
lijecnik o kome se prica da je vrstan znalac svog posla, te Ibn Sinaa pozivaju da pregleda
djevojku. On uvidja da uzrok njene bolesti nije tjelesne prirode vec se radi o posebnom
dusevnom stanju. Zamoli daostane nasamo s djevojkom i da dovedu nekoga ko dobro poznaje
grad i njegovu okolinu. Ibn Sina uzima djevojku za ruku, opipavajuci joj bilo, a onom covjeku
naredi da naglas nabraja imena svih dijelova grada. Kako kod djevojke
ne primjecuje nikakvu promjenu, zatrazi da onaj pocne nabrajati okolna mjesta. Na spomen
jednog gradica, djevojci bilo poce jace udarati. Covjek onda poce nabrajati imena tamosnjih
mahala, dok na spomen jednog djevojka sva neustrepta. Ustvari, radilo se o tome da je ona bila
zaljubljena u nekog mladica koji je ondje zivio.
U svakom slucaju, lijecnicima u islamskom svijetu odavno je bilo poznato da sve bolesti nisu
vezane za poremecaj u radu nekog organa, odnosno da nisu tjelesne prirode. Stavise, smatrali su
bolest nekom vrstom rasterecenja pred snaznim dusevnim ili emotivnim pritiskom. U kom
smislu? Tako sto takva opterecenja nisu nesto sto se da dugo podnositi. Prakticno, covjek koji
poludi, dozivi olaksanje, jer u svome ludilu on problem koji ga opterecuje vidi rijesenim.
Naprimjer, osoba koja je zestoko patila zbog neuzvracene ljubavi ili odvojenosti od ljubljenog,
poludjevsi ima predstavu kako je voljeni voli, posjecuje je i slicno. Ili osoba koja pati zbog smrti
svojih najdrazih, u ludilu komunicira s njima, sto cini da dusevna bol nestane. Rekli bismo, radi
se o podsvjesnoj reakciji, tako da covjek poludi bez da se desi ikakva promjena na njegovom
nervnom sistemu.

Svjesno i podsvjesno

Poznato nam je da znanost prihvata da ljudsko bice posjeduje dva aspekta licnosti svjesno i
podsvjesno. Ova cinjenica narocito je bitna savremenim psiholozima kad se govori o fenomenu
snovidjenja. Za njih je, ustvari, cinjenica da postoji podsvijest bila dovoljan dokaz smislenosti i
mogucnosti
tumacenja snova. Ovi psiholozi smatraju da su snovi u biti manifestacija zelja potisnutih u
podsvijest, koje se u snu javljaju u novom, simbolicnom obliku. Snovi, znaci, posjeduju
specifican smisao, a taj smisao jasan je onome ko je kadar upoznati podsvijest osobe koja sanja.
Jasno, shodno ovoj teoriji, san nema nikakav inspirativni aspekt, odnosno nije nikakva vrsta
nadahnuca.
No pojedini psiholozi drze da naprijed spomenuta teorija u principu jeste tacna, ali da se svi
snovi ne mogu podvesti pod nju. Nije tesko shvatiti to da izgladnio covjek sanja hranu ili da
mladic nezadovoljenih seksualnih nagona sanja odnos sa zenom. Covjek posjeduje i tjelesne
prohtjeve, pa je sasvim logicno da se ti prohtjevi, ukoliko nisu zadovoljeni, izraze kroz snove.
Postoje, nesumnjivo, snovi koji su usko povezani s ljudskom tjelesnoscu. Kad smo se vec dotakli
ove teme, nije zgoreg spomenuti jednu anegdotu. Kazu da je nekom prilikom ocu Allame
Medzlisija dosao neki covjek i rekao: ''Sinoc sam sanjao uzasan san. Sanjao sam bijelu kamilu
oko cijeg se vrata omotala crna zmija i plazila se na mene.'' ''A sta si vecerao sinoc?'' , upita ga
sejh. ''Sirutku'', odgovori ovaj. ''I sta jos?'', upita dalje sejh, pa covjek odgovori: ''Sok od sipka''.
Sejh tada kaza: ''Ona bijela kamila je sirutka, a zmija koja joj se svila oko vrata je sok od sipka.''.
I doista, covjek je vecerao i legao; bijela boja sirutke i crna boja soka od sipka urezale mu se u
podsvijest, a kako je kombinacija ovoga dvoga losa za zeludac, doslo je do tjelesne nelagode
koja se izrazila i kroz ovakav san. Sigurno je da se mnogi snovi mogu tumaciti na razne nacine.
 San manifestacija tajanstva

Kroz neke snove, medjutim, izrazavaju se tajne koje krijemo, a koje smo ponekad, cak, zaturili
u podsvijest. Katkad se te tajne u snovima mogu ispoljiti na tako cudne nacine da covjek ostane
zapanjen cak i kad shvata smisao i poruku sna. U ovom pogledu veoma zanimljiva su Ibn
Sinaova tumacenja snova. Stavise, ovaj covjek, koji se zaista razumio u tumacenje snova, u
svojim tumacenjima je gdjekad sasvim blizak tumacenjima snova u modernoj psihologiji.
Kazu, naprimjer, da mu je jednom dosao neki covjek i rekao: ''Sanjao sam da ljustim obarena
jaja, pa bacam zumanca, a jedem bjelanca.'' ''Ti licno si to sanjao?'', upita Ibn Sirin. ''Da, ja, a ko
bi drugi?!'', kaza covjek, a Ibn Sirin tad rece prisutnima: ''Ovo je taj kradljivac cefina za kojeg
ste pricali da se odnedavno pojavio!'' I to je upravo ono analiticko promatranje snova u
savremenoj psihologiji. Jer, radilo se o snu koji se ne odnosi na buducnost i koji nije nikakva
vrsta nadahnuca; jednostavno, onaj covjek krio je jednu groznu tajnu: nocu je odlazio na
mezarje, otkopavao mrtve, odmotavao ih iz cefina, koje je kasnije prodavao, a les bi gurnuo
nazad u raku. Taj cin se iz njegove podsvijesti transformirao u san ciji smisao ni asm nije bio
kadar razumijeti.
Ili, navedimo jos jednu pripovijest o Ibn Sirinovom zanimljivom tumacenju snova: dodje mu
neki covjek i kaza: ''Sanjam sam sebe kako u nekom mracnom sokaku preprjecujem i zatvaram
put ljudima.''. Ibn Sirin upita: ''Upravo si ti to sanjao?'', pa kad ovaj potvrdi, rece okupljenima:
''Ovo je taj covjek koji otima djecu, a potom ih davi''. ''Ali za ubicu se
zna da sa sobom nosi takvu i takvu torbu'', primijeti neko od prisutnih. Onda odose kuci onog
covjeka i pronadjose upravo onakvu torbu za kakvu se znalo da je ubica koristi. Radilo se, znaci,
o davitelju, a u snu se ono sto je krio u podsvijesti reflektiralo kao zatvaranje puta ljudima, jer u
zbilji on je djecici, daveci ih, rukama zaustavljao put zraka.

Snovi i buducnost

Snovi o kojima smo dosad govorili ticu se iskustava iz proslosti nagomilanih u podsvijesti.
Postoje, medjutim, i snovi (koji su, doduse, prilicno rijetki i mozemo ih smatrati specificnom
vrsom inspiracije) koji se ticu buducnosti i buducih desavanja.
Navedimo odmah primjer za takve snove iz pripovijesti o Ibn Sirinu. Neki covjek isprica mu:
''Sanjao sam pijetla koji udje u moju kucu i poce kljucati zrna zita koja su bila rasuta po podu,
pa, posto se najeo, ode.'' Ibn Sirin mu kaza: ''Idi sad kuci, a ako bi nekad bio pokraden, dodji k
meni.'' Nakon izvjesnog vremena neko doista opljacka kucu ovog covjeka, pa on ode Ibn Sirinu,
koji mu tad rece: ''Nadji mujezina mahalske dzamije, jer je on taj koji te pokrao.'' I zaista,
ispostavilo se da je mujezin bio kradljivac.
U ovom slucaju san nije mogao biti u vezi sa sadrzajem sanjaceve podsvijesti, jer ticao se
desavanja iz buducnosti. Za slicne snove, ali, cak, i mnogo jasnije i manje alegoricne, sigurno ste
vec culi, a mozda ih katkad i sami usnili. Sta reci o ovoj vrsti snova? Izvjesno je tek toliko da se
radi o vrsti nadahnuca ciju zbilju nismo u stanju dokuciti.
 Kur'an i tumacenje snova

Kao sto potvrdjuje fenomen nadahnuca i prosvjetljenja, Kur'an priznaje i mogucnost tumacenja
snova. U Kur'anu srecemo i izraz adqasu ahlam, u znacenju snova koji ne nose nikakvu poruku i
nisu podlozni tumacenju. No Kur'an govori i o snovima koji su potpuno smisleni i predstavljaju
stanovitu poruku. Pritom nam na um odmah pada hazreti Jusufov san u djetinjstvu: ''O oce moj,
sanjao sam jedanaest zvijezda, i Sunce i Mjesec, i u snu sam ih vidio kako mi se poklonise.''38
Sto njegov otac hazreti Jakub tumaci kao ukaz na lijepu buducnost svog sina, koji ce polozajem
biti iznad oca, majke i sve brace.
Kur'an nam o hazreti Jusufu govori kao o Bozijem poslaniku koji je bio obdaren sposobnoscu
tumacenja snova. Tako hazreti Jusuf tumaci san egipatskog vladara: ''Sanjao sam kako sedam
mrsavih krava pojede sedam debelih, i sanjao sam sedam klasova zelenih i sedam dugih
sasusenih.''39, objasnjavajuci da nakon sedam rodnih slijedi sedam susnih i gladnih godina.
Ili hazreti Jusuf tumaci snove svojih sapatnika u tamnici: ''Ja sam sanjao da cijedim grozdje'
rece jedan od njih. 'A ja opet, - rece drugi kako na glavi nosim hljeb koji ptice kljucaju.'''40,
govoreci: ''O drugovi moji u tamnici, jedan od vas ce

38
37 Nehdzu-l-belaga, Izabrane izreke i kazivanja, 147.
Yusuf, 4.
39
Yusuf, 43.
40
Yusuf, 36.
gospodara svoga vinom pojiti, a drugi ce raspet biti, pa ce mu ptice glavu kljuvati. Ono sto ste se
pitali samo to znaci.''41
Kur'an nam kazuje i o istinitom snu Muhammeda, s.a.v.a.: ''Allah ce obistiniti san Poslanika
Svoga da cete sigurno u Casni hram uci bezbjedni.''42
Takodjer, u predajama se izricito tvrdi da je jos prije Objave Poslanik sanjao zacudne snove
koji su bili svojevrsna najava njegovog poslanstva.

41
Yusuf, 41.
42
Al-Fath, 27.
 Metod kreacije

Prethodnim poglavljem okoncali smo raspravu o specificnoj uputi prisutnoj pri stvorenjima, a
sada slijedi tema koja je, usudili bismo se reci, vaznija od svih dosadasnjih, zato sto se izravno
tice temeljnih principa naseg vjerovanja. Radi se, dakle, o pitanju stvaranja ili nastanka svijeta,
sto je u kalsicnoj islamskoj filozofiji oznaceno terminom hudusi 'alem.
Ako se sjecate, u uvodu u nase bavljenje pitanjem tewhida kazali smo da su oni koji Bozije
postojanje dokazuju preko Njegovih stvorenja izveli nekoliko puteva za takvo dokazivanje.
Jedan od njih je postavka o nuznosti da svijet ima Stvoritelja. Upravo tu je problem kojim cemo
se u ovom poglavlju pozabaviti, razmatrajuci pitanje nastanka svijeta. Radi se o pitanju koje je
iznimno bitno iz dva razoga; prvo, ovo je pitanje veoma cvrsto povezano s dozivljajem Boga kod
vjernika, i drugo, neke postavke materijalisticke znanosti danas stvaraju predrasude o ovom
pitanju koje smo obavezni otkloniti.

Stvorenost svijeta

Uvrijezen je stav kako je osnovno obiljezje teiste vjerovanje da je svijet stvoren, sto
neizostavno povlaci postojanje Boga kao njegovog stvoritelja. Dakle, postojalo je vrijeme
kada svijeta nije bilo. Pritom nije bitno da li je svijet star stotinu hiljada, milion, deset miliona ili
milijardu godina; bitno je da je postojao trenutak kad je nastao. Prije toga postojao je samo Bog i
totalno nistavilo. Ovakvi drze da je cinjenica da je svijet nastao nakon sto ga nije bilo glavni i
dovoljan dokaz da Bog postoji.
Zelimo li razmotriti ovo pitanje, moramo obratiti paznju na dvije stvari: prvo, da li svako ko
vjeruje u Boga nuzno mora i smatrati da svijet ima svoj pocetak u vremenu, i drugo, da li
znanost i filozofija nude ikakve dokaze da je svijet imao svoj pocetak, ili mozda imaju dokaze za
suprotno?.
Sto se prvog tice, treba znati da su medju teistickim misliocima stavovi oko ovog od davnina
podijeljeni. Jedni smatraju da onaj ko vjeruje u Boga mora vjerovati i u stvorenost svijeta u
recenom smislu. Mora, znaci, vjerovati da svijet ima svoj vremenski pocetak, ishodisni trenutak
prije koga je apsolutno nistavilo. Za druge filozofe svijet je bespocetan. Oni ne samo da drze
kako vjera u Boga ne znaci nuzno i vjeru u vremensku stvorenost svijeta nego je za njih dokaz
da Bog postoji upravo to sto svijet nema svoj pocetak u vremenu. Oni tvrde da, posto je Bit
Bozija bespocetna i beskrajna, ni Njegova stvorenja ne mogu imati vremenski pocetak niti kraj.
Bog je stvoritelj oduvijek i zauvijek. Stvorenost svijeta u vremenu znacila bi ogranicavanje
Bozije Biti, a ona je potpuno neograniceno. Svijet je, tako, bez pocetka i kraja.
Svakako, obje grupacije iznosile su argumente za svoje stavove i opsezna analiza njihove
argumentacije nije nesto cime se sada trebamo i mozemo baviti. Ukazat cemo radi lakseg
razumijevanja ipak na glavne uporisne tacke ovih stavova.
Prva grupa mislilaca tvrdila je da se njihov stav o vremenskoj stvorenosti svijeta niposto ne kosi
s neogranicenoscu Bozije Biti. Obrazlazu to ovako: kad govorimo o Bogu, tvrdimo da je Njegov
Bitak po Njemu Samom. Za Boga kazemo da je vadzibul-vudzud bi-l-zat, dakle Nuznupostojeci
po Svojoj Biti. Za Njega je, dakle, nemoguce da Ga nije. Sta bi bilo suprotno od toga? Nasuprot
bi stajao moguci bitak ili mumkinul-vudzud; bitak koji moze, ali i ne mora biti. Sve sto nije Bog
jeste mumkinul-vudzud. Svijet moze postojati, ali moze i da ne postoji, ali nije nuzno da ga
bude. Ako je svijet bespocetan, zasto ga se onda smatra stvorenjem mahluq?! Stvorenje je ono
sto je nastalo a da ga prije nije ni bilo. Tako se ne moze imenovati nesto sto oduvijek postoji.
No slijedi odgovor: biti stvorenjem ili biti posljedicom ne znaci doci u postojanje nakon
perioda kad se nije postojalo. Biti mumkin ili moguc znaci da bitak ili nebitak necega nije
odredjen po njegovoj biti. Ono posjeduje bitak, ali on nije od njega samog vec od nekog drugog.
To je odlika posljedicnosti, bez obzira da li postoji ili ne postoji vrijeme kada neke posljedice
nije bilo. Bog doista jeste Stvoritelj, ali ovu stvar treba shvatati u duhu kur'anskog ajeta: ''Allah,
nema boga osim Njega, Zivi i Vjecni!''43. Mozemo kazati da je neki bitak oduvijek i zauvijek, ali
on nije vjecan po sebi samom vec po Bogu, Koji je Vjecni i Vrelo vjecnosti svakog bitka.
Kako god, jasno je da vjerovanje u vremenitost nastanka svijeta nije nuzni uvjet vjere u Boga.
Stavise, citav niz filozofa,

43
Al-Baqara, 255.
poput Ibn Sinaa, Hodze Nasiruddina Tusija, Mula Sadraa i mnogih drugih, smatraju da to nije
nikakav argument Bozijeg postojanja. Stavise, kazu da oni koji povezuju stvaranje i vremenitost
imaju sasvim krivu predodzbu o Bogu, inace to ne bi cinili.
Zacudo, evropski mislioci do naseg doba nisu uspjeli da se maknu dalje od ideje kako je
stvorenost svijeta u vremenu nuzan preduvjet vjerovanja u Bozije postojanje. Kao da nisu u
stanju prodrijeti u smisao stava islamskih filozofa o ovom pitanju, tako da gdjekad ostaju
zbunjeni pred Ibn Sinaovim idejama te zakljuce, cak, kako je Ibn Sina u svojim stavovima
varirao izmedju teizma i agnosticizma.

Stav Kur'ana o ovom pitanju

Sta o svemu kaze Kur'an? Mozemo li u kur'anskim ajetima naci potvrdu jednog ili drugog
misljenja? Nema nikakve sumnje u to da Kur'an Boga smatra sveopcim Stvoriteljem: ''Allah je
stvoritelj svega i On je Jedini i svemocni.''44. Ali Kur'an nam ne nudi logiku prema kojoj je Bog
jednog dana stvorio svijet i time zavrsio posao. Ko je, ustvari, Bog? Za pojedine mislioce On je
nalik kakvom zidaru. Jer, kad kazemo da kuca ima svog graditelja, to znaci da je jednog dana u
proslosti neki zidar sagradio tu kucu. Kad kazemo da sat ima svog tvorca, znaci da je jednog
dana u nekoj fabrici stanoviti majstor napravio taj sat. Bog je, dakle, kod ovih mislilaca u
jednom trenutku stvorio ovaj svijet. Ali, upravo tu lezi zamka! Jednom stvoreni svijet

44
vise ne treba Boga; On je svijetu trebao da bi ga stvorio, a kasnije nije bitno postoji li ili ne.
Nadam se da je shvatljivo kakvu zabludu znaci ovakvo poimanje Bozijeg stvaranja svijeta.
Kur'an, svakako, niposto ne tvrdi takvo sto. Kur'anski Bog jeste stvoritelj, ali ne u smislu da je
stvorio svijet i time okoncao stvaranje. Ne, On je Stvoritelj oduvijek i zauvijek, a ne samo u
jednom ili nekim trenucima. Za Kur'an uopce nije bitno da li nas svijet seze unazad do jedne
tacke u vremenu ili ne. Stvaranje je proces, i za Kur'an nije vazno je li nas svijet nastao prije
milion, milijardu godina ili postoji oduvijek. Bog je uvijek njegov Stvoritelj. Ako je svijet cak i
oduvijek, pa proces Bozijeg stvaranja traje oduvijek.
U dovama, Bogu se obracamo sa Ya qadime-l-ihsan. Sta ova sintagma znaci? O Ti Koji si
vjecni dobrocinitelj, Koji oduvijek cinis dobro, dajes blagodati Svojim stvorenjima! Bog je
oduvijek i zauvijek muhsin dobrocinitelj.

Kur'an i stvaranje Adema

Napravimo malu digresiju i osvrnimo se na kur'anski prikaz stvaranja prvog covjeka hazreti
Adema. Radi se o izuzetno zanimljivoj stvari. Naime, u Kur'anu se pripovijest o hazreti Ademu
ne tretira kao tewhidsko pitanje (u smislu da se tom pricom zeli istaci argument kreacije) vec kao
pitanje iz oblasti ahlaka. Ne istice se, dakle, cinjenica da je Adem prvi covjek, da je od njega
potekao ljudski rod, a kako je Bog stvorio Adema, on je Stvoritelj covjecanstva. Ne, radi se o
pripovijesti iz koje trebamo izvuci eticku pouku; vidjeti, recimo,
koliko je oholost losa, jer sejtan je taj koji se uzoholio, koliko je pohlepa losa, jer Adem se
pokazao pohlepnim, i slicno.
Stvaranje ostatka covjecanstva, medjutim, istice se u Kur'anu kao svojevrsna lekcija tewhida.
Prikazuje nam se razvoj covjeka iz sjemenke tekucine, preko fetusa, nastanka kostiju i mesa, sve
do konacnog oblika, i sto se istice kao dokaz Bozijeg postojanja za one pamecu obdarene.
Zanimljivo, Kur'an nam kazuje kako Bog jeste zato sto se covjek razvija iz kapi sjemena, a ne
zato sto je Bog stvorio hazreti Adema koji je zacetnik ljudske rase. Stvar je to o kojoj vrijedi
razmisliti. Kur'an se nikad ne bavi ''prvim danom'', niti po pitanju nastanka svijeta niti sto se tice
nastanka njegovih pojedinacnih dijelova.
To je dokaz da nase razmisljanje ne treba ici u smjeru: postoji li vrijeme u kome je svijet nastao
ili ne? Filozofija tvrdi da je nemoguce da svijet ima pocetak. Pazite, ono sto znanost kaze o
nastanku svijeta posve je druga stvar, mi govorimo o filozofskom poimanju. U nastavku cemo,
neizostavno, pojasniti kako ovo shvatiti.

Nastanak ili promjena oblika

No, ostavimo zasada po strani pitanje ima li svijet svoj pocetak u vremenu ili ne. Pogledajmo
kakve je vrste postupni nastanak ili razvoj stvari na ovom svijetu? I u vezi s tim pitanjem
misljenja su dvojaka. Prema jednom, sve sto se u svijetu desava svodi se samo na promjene,
preoblikovanje i pretvorbu postojeceg. Dakle, nista ne nestaje niti nastaje. Ovom stavu
suprotstavljen je onaj prema kome se u svijetu desava proces stvarnog nastajanja.
 Pristalice ideje o stalnoj promjeni oblika u stvorenom svijetu svoj stav, opet, prezentiraju kroz
dvije razlicite teorije jedna je preuzeta jos od starogrckih filozofa, a druga je novovjekom. Prva
teorija potjece jos od Demokrita i radi se, u sustini, o atomistickoj teoriji svijeta. Dakle, drzi se
da je svijet sacinjen od veoma sitnih cestica koje su prakticno neunistive. Svijet je gradjen od
strogo odredjenog broja tih cestica, ciji broj se niti povecava niti smanjuje. Tako je, recimo,
stablo gradjeno od tih cestica, s tim sto su cestice koje grade stablo postojale i prije, u zemlji,
vodi i vazduhu. Svakako, s obzirom na to da se, kako rekosmo, radi o hiljadama godina staroj
teoriji, srecemo i misljenja kakva danas moramo odbaciti. Demokrit, tako, vjeruje da ove cestice
imaju nekoliko svojih ustaljenih oblika neke su krupnije, druge sitnije, ima ih grubljih i
njeznijih, okruglih i trokutastih... Zato, naprimjer, biber pecka za jezik; on je gradjen od grubljih
cestica trokutastog oblika. To znaci, nije njegovo hemijsko, vec fizicko svojstvo.45
45
Opaska priredjivaca: Kako bi citalac imao potpuniji uvid u Demokritovu teoriju, donosimo izvod iz
''Enciklopedijskog leksikona filozofija'' Beograd, 1973., koji se tice upravo ovog pitanja:

Demokrit je najdosljedniji predstavnik atomizma u antickoj filozofiji i dosljedan materijalista. Po njemu je

citava zbilja sazdana samo od atoma i praznog prostora. Atomi su kvantitativno najsitnije cestice do kojih se
moze doci diobom materije. Ima ih beskrajno mnogo, prostorni su, nepromjenljivi, nedjeljivi i nevidljivi
elementi svega sto postoji. Medjusobno se razlikuju samo velicinom, oblikom i polozajem, a njihovo je
kretanje vjecno kao sto su i oni sami. Sve sto nastaje, nastaje spajanjem atoma, a sve sto propada, rezultat je
njihova rastavljanja.
 Teorija o opstanku materije i prigovor na nju

Preispitajmo sad ukratko savremenu teoriju o opstanku materije putem njene pretvorbe u
energiju. Radi li se tu o nekoj vrsti povratka na Demokritovu teoriju? Zeli li i moderna znanost
reci da svijet cine cestice koje su oduvijek i zauvijek? Ili teorija kako materija i energija imaju
neku vrstu zajednickog korijena ima sasvim drugi smisao? Jer, kada kazete da je u svijetu uvijek
ista kolicina materije, to ima sasvim drugaciji smisao od izjave da je u svijetu uvijek prisutna ista
materija. Sta smjeramo reci?
Pretpostavimo da, naprimjer, mozemo kontrolisati broj ljudi na ovom svijetu. Recimo, cinimo
da je broj ljudi na svijetu uvijek tri milijarde; kad god neko umre, istog trenutka se radja druga
osoba koja nadomiruje ovu fiksnu cifru. U tom slucaju imail bismo uvijek istu kolicinu ljudi
prisutnih

Djelovanje atoma jednih na druge odvija se neposrednim dodirom i udarom, stoga sto brzi atomi, koji udaraju o
lakse, padaju brze. Iz kretanja atoma ukrug nastaje vrlog koji je pocetak stvaranja svjetova. Svjetovi, po Demokritu,
nastaju i nestaju. Oni ''propadaju jedni od drugih, udarajuci jedni o druge'', ali svjetova ima beskrajno mnogo, kao
sto ima beskrajno mnogo najrazlicitijih kombinacija atoma, a od tih svjetova samo je jedan ovaj na kome zivimo.
Kako je citava stvarnost sastavljena iz atoma, tako je i svaka materija struktuirana odredjenom vrstom tih najsitnijih
cestica; zemlju sacinjavaju teski, vatru mali, okrugli, lahki atomi, a dusu najfiniji i najpokretljiviji, okrugli i glatki
atomi koji su rasporedjeni po cijelom tijelu, te se poslije smrti raspadaju. U okviru spoznajno-teorijske
problematike, Demokrit brani tezu da su osjetilni kvaliteti (npr. boje, toplo, slatko) samo subjektivni i relativni, te
postoje samo za nas, a ne po sebi. Ti kvaliteti, dakle, nisu osobine samih stvari koje postoje neposredno od nas.
 na Zemlji, ali ne bi se radilo o uvijek istim osobama. Ovdje mozemo povuci paralelu izmedju
znanstvenog i filozofskog gledista znanost bi u ovakvoj situaciji rekla da su ljudi na Zemlji
konstanta, a filozofija bi tvrdila suprotno. Razmislite sta time zelimo reci!
Ono sto nas zanima jeste na koji nacin danasnja znanost tumaci opstanak materije kroz njenu
promjenu oblika? Govori li ona o opcenitom opstanku materije ili o opstanku njenih konkretnih
cestica? Ako se tvrdi da se radi o uvijek istim cesticama materije, onda nikada ne nastaje nista
sustinski novo, odnosno nema novog stvaranja sve sto se desava jeste samo uzimanje novih
oblicja. Ako Boga smatramo stvoriteljem, u ovom slucaju mozemo reci samo da Bog materiji
daruje nova oblicja, ali ne i da stvara novu materiju. Stavise, ako je materija oduvijek i zauvijek,
onda Bog nikad nije ni bio istinski stvoritelj nego tek upravitelj preoblikovanjima vjecne
materije. Tada bi kur'anski stav ''Bog se svakoga casa zanima necim'' znacio da Bog svakog
trena gradi i razgradjuje istu materiju, pretvarajuci je u nove i nove oblike. Bog bi u tom slucaju
bio poput grncara koji od gline, koja je uvijek glina, stvara cupove razlicitih oblika i dimenzija.

Gibanje supstance

Dosli smo do tematike koja od nas neizostavno zahtijeva da, makar krajnje uprosteno i
banalizirano, predstavimo Mulla Sadraovu teoriju o postanku ili opstanku svijeta. Teorija je to
koja na svoj nacin pojasnjava filozofski stav o vremenskoj neogranicenosti svijeta,
pojasnjavajuci istodobno njegovu
stvorenost, a poznata je pod nazivom teorija o gibanju supstance.
Mulla Sadra je, iz razloga koje navodi, uvjeren da je sve ono sto u svijetu drzimo postojanim,
ustvari, u procesu stalne promjene. U svijetu ogranicenom vremenom ne moze postojati nista sto
bi bilo istinski postojano, premda mi postojanost nekih stvari uzimamo za cinjenicu jer ih vidimo
takvima. Po nasoj osjetilnosti i u nasem znanju stvari jesu postojane, ali u svojoj zbilji one nisu
takve; promjenljive su i u stalnom su gibanju.
Uostalom, u svakodnevnom zivotu imamo primjere koji potvrdjuju da je ovakvo sto moguce.
Recimo, kada god bacimo pogled na kazaljku koja oznacava sate, naci cemo je u mirovanju, dok
protokom vremena uvidjamo da se ona, ustvari, mice. Kazaljka se nije pomakla u jednom
trenutku; mice se stalno, ali za nase oko neprimjetno. Ljudsko oko nije sposobno opaziti svaku
vrstu pokreta, pa tako uopce nije nuzno da sve ono sto mi dozivljavamo postojanim i staticnim u
svojoj zbilji i jeste takvo.
Za Mulla Sadraa, kao i za druge islamske mislioce, cijeli svijet je u stalnom gibanju. Kad Mulla
Sadra tumaci gibanje, kaze da je ono stalno dogadjanje. Iz toga proizilazi da je svijet, ustvari, u
stalnom procesu nastajanja. Uopce nema potrebe govoriti o ''prvom danu'', o trenutku nastanka
svijeta, jer svijet u biti nastaje i stvara se bas u svakom trenutku. Cijeli svijet je, uvijek i stalno, u
procesu nastanka. Nikad se, znaci, nije radilo o situaciji da svijeta nije bilo, da je postojalo opce
nistavilo, a onda je u odredjenom trenutku stvoren svijet.
Ne, svijet ima svog Stvoritelja i On svijet stalno i neprekidno stvara.46

Savremena teorija o opstanku materije

Sto se savremene teorije o opstanku materije tice, vrijedi je sto detaljnije prouciti i porazmisliti
o njenom sadrzaju. Drzi li ova teorija da je, recimo, jedan molekul oksigena od prapocetka isti?
Koliko nam je poznato, ova teorija ne tvrdi da je bas tako. Atomi koji cine molekul nisu
takovrsno postojani. Kada kazemo da je jezgro atoma nastalo zgusnjavanjem energije, to znaci
da je energiju zgusnutu u atomsko jezgro moguce osloboditi, pri cemu atom gubi svoje
dotadasnje stanje i uopce gubi svoju materijalnost. Ne postoji, ustvari, atom za koga se moze reci
da je oduvijek i zauvijek u postojanom stanju. A ako s atomima stvari tako stoje, svakako da je
istovjetan slucaj i s hemijskim elementima. No kazimo sad ponesto i o gibanju ili kretanju.
Postoji nesto sto nazivamo kretanje kao promjena polozaja i to je upravo ono kretanje kojim se
bavi fizika. S druge strane, postoji i jedno opcenito gibanje, stalna promjena, cime se bavi
filozofija.

46
S obzirom na to da se Motahhari ovdje povrsno dotice izuzetno slozene teme, citaoca upucujemo na
iscitavanje literature koja se ovim pitanjem podrobnije bavi. Od literature dostupne na bosanskom jeziku od
velike pomoci mogu biti knjige Fazlura Rahmana ''Filozofija Mula Sadraa Sirazija'' i Henriya Corbina
''Islamska filozofija u Iranu'', obje objavljene u izdanju Naucnoistrazivackog instituta ''Ibn Sina'' u Sarajevu.
 Spomenuli smo polozaj, pa pokusajmo odrediti sta ovaj pojam u biti predstavlja? Polozaj nije
nista drugo doli stanje ili odnos koji stvar ima s okolinom.
No, sta bi bila energija? Anticki filozofi energiju su dozivljavali drugacije negoli je to s nama
slucaj. Toplota za njih nije bila nezavisan kvalitet nego nesto sto je usko vezano za odredjeno
tijelo, odnosno nesto sto tom tijelu pripada. Ako bi se prenosila, prenosila bi se samo skupa s
tijelom kome pripada. Danas, medjutim, govorimo o prijenosu toplote, bez da pritom imamo
nekog nositelja, tj. tijelo kojim se ona prenosi.
Usto, toplota nije materija. sto znaci da ne posjeduje dimenzije. Ako nema dimenzija, onda
nema ni prostora. Ipak, ona se prenosi, odnosno mijenja mjesto. Nije materijalna, ali se
premjesta s mjesta na mesto?! Ako kazemo da se radi o talasima, pa i opet se postavlja pitanje
prostora.
Dakle, energija je nesto ciju sustinu i zbilju ne mozemo spoznati. Sigurno je da postoje razlicite
definicije, da su ljudi iznasli formule kojima prate tokove prijenosa energije, naprimjer. Ali ono
sto zelimo istaknuti jeste da se ovdje ne radi o cisto znanstvenom pitanju ono je veoma bitno i
za filozofiju. Uostalom, tu se radi o problematici koja zadire u samu sustinu materijalnog svijeta.
 Racionalno filozofski metod

Rasprava koja nas u ovom poglavlju ocekuje bit ce po mnogo cemu drugacija od svih
dosadasnjih. Na samom pocetku kazali smo da pri dokazivanju Bozijeg postojanja pred nama
stoje tri puta: put srca ili fitreta, put osjetila ili iskustvenih znanosti, te put razumske
argumentacije ili filozofije.
Pojasnili smo sta podrazumijevamo pod metodom fitreta i koje su njegove temeljne postavke.
Drugi metod zasnivao se na argumentaciji, ali ne onoj filozofskoj, nego argumentaciji preko
Bozijih stvorenja, ustroja svijeta, specificne upute u stvorenjima i samog stvaranja svijeta.
Sada, medjutim, kanimo Bozije postojanje dokazivati putem racionalizma i filozofije, te
utvrditi da li je ovaj metod validan ili ne? S obzirom na to da metod filozofije nije nalik
znanstvenom, u smislu da nije iskustven, koristit cemo se uglavnom izvodjenjem racionalnih
zakljucaka. Treba odmah kazati kako mnogi, narocito na Zapadu, smatraju da je filozofski metod
dokazivanja Bozijeg postojanja zastario i uglavnom neupotrebljiv. Stavise, ima i onih koji
izricito tvrde kako argumenti filozofije u prilog Bozijem postojanju nisu uopce u stanju ostaviti
snaznijeg dojma na ljudsko srce i da se Bozija opstojnost upecatljivo moze dokazivati nacinima
koje smo predstavili u prethodnim poglavljima fitretom, ustrojenoscu svijeta, preko Bozijih
stvorenja itd. Za ovakve,
svako bavljenje filozofijom s ciljem dokazivanja Bozije egzistencije obicno je gubljenje
vremena i besmislica.
Ipak mi cemo se filozofskim metodom pozabaviti, ako nista da bismo predstavili njegov
historijat i temeljna nacela. Takodjer razmotricemo i koliko su uopce smisleni prigovori upuceni
filozofskoj metodi. Ukazat cemo odmah na tri glavna filozofska dokaza Bozijeg postojanja,
pojasnivsi svaki makar u najkracim crtama. Prvi argument poznat je pod nazivom aristotelijanski
argument , ciji je utemeljitelj, kako je iz samog imena vidljivo, cuveni starogrcki filozof
Aristotel. Drugi argument mogli bismo, po njegovom ustrojitelju Ibn Sinau, nazvati sinaovskim
argumentom, dok bi treci tad imenovali sadraovskim argumentom, s obzirom na to da taj
argument potjece od Mulla Sadraa.

Argument o ''Prvom pokretacu''

Aristotel je, dakle, utemeljitelj poznate postavke o Prvom pokretacu. Treba, neizostavno,
odmah napomenuti da u jeziku filozofije pokret nema znacenje promjene mjesta. Kad filozof
govori o pokretu, bilo da se radi o promjeni polozaja, kvantiteta, kvaliteta, situacije ili same
supstance, on pritom naprosto misli na nesto sto je opozit postojanosti.
Aristotel, tako, zakljucuje da je za svaki pokret nuzno da ima pokretaca. S obzirom na to da je
pokret odredjeno desavanje, za njega je, kao i za svako drugo desavanje, nemoguce da bude bez
svog uzroka. Prva premisa bila bi, znaci, to da svaki pokret potrebuje pokretaca i da je bez
pokretaca nemoguc.
 Druga premisa: Uzrok je u vremenskom smislu neodvojiv od svoje posljedice. Drugacije
kazano, uzrok je uvijek istovremen sa svojom posljedicom. Nemoguce je da izmedju uzroka i
posljedice postoji vremenska distanca. U suprotnom, ne radi se o stvarnom uzroku vec o
takozvanom povratnom uzroku. To nije stvarni nego ''uzrok pripremitelj''.
Treca premisa: U svijetu postoji kretanje, a zakljucili smo da kretanje treba pokretaca koji je
istovremen s njim. Da li je taj pokretac postojan ili ne? Ako nije, onda on sam potrebuje drugog
pokretaca i tako redom do krajnjeg ili Prvog pokretaca.
Dodajmo i to da je sve sto je tijelo ili tjelesno promjenljivo i u gibanju. U svijetu, znaci, ne
postoji nista postojano; sve sto postoji u nekoj je vrsti promjene i gibanja. Aristotel hoce reci da,
s jedne strane, u svijetu ne srecemo nikakvu postojanost, dok, s druge strane, svekoliko kretanje
mora potjecati od jednog postojanog pokretaca koji je metafizicki bitak samim tim sto je
postojan. On nije dio prirode, pa mora biti metafizicki. To bi ukratko bio Aristotelov argument.
Svakako, ovaj argument izlozen je kritici, a mi cemo spomenuti najvaznije prigovore na nj.

Prigovori na postavku o ''Prvom pokretacu''

Najvalidniji prigovor Aristotelovom argumentu povezan je sa stavovima savremene znanosti.

Moderna fizika ne slaze se da kretanje u biti mora trebati djelatnika ili pokretaca. Djelatnika,
dakle, ne treba samo kretanje, vec je on nuzan pri promjeni kretanja. Pod ''promjenom kretanja''
podrazumijeva
se promjena situacije kretanja, bilo da ono postane brze, sporije ili promijeni pravac.
Ipak treba naglasiti da onaj djelatnik o kome govore aristotelijanci nije isti onaj djelatnik koga
u svojim opservacijama podrazumijeva savremena fizika. Za znanost se uvijek radi o odnosu
kretanja i faktora koji je izvan onoga sto se krece, dok je za filozofiju uzrok kretanja uvijek
skupa s tijelom koje se krece, dok je eventualni vanjski faktor tek drugostepeni uzrok. Ukoliko,
znaci, stav Aristotela i njegovih pristalica i nije ispravan, to nema veze sa stavovima moderne
fizike.
Nama svakako nije cilj znacajnije se oslanjati na Aristotelov argument. Htjeli smo tek
prezentirait ga u sto kracem obliku eda bismo ukazali na historijat filozofskog dokazivanja
Bozijeg postojanja.

Ibn Sinaov argument

Predjimo odmah na argument koga je izveo Ibn Sina. On ovom problemu, po prvi put, prilazi s
aspekta ''nuznosti i mogucnosti'', pa se s pravom moze ustvrditi kako je Ibn Sinaov pristup vise
filozofski negoli Aristotelov. Aristotel se poziva na kretanje, pri cemu je nuzno upleten u
bavljenje prirodom ili fizikom, dok je Ibn Sina oslobodjen takvih ogranicenja.
Za pocetak, recimo da se u filozofiji koriste dva pojma cije je znacenje poznato svakom
covjeku: postojanje i nepostojanje. To su smisaono potpuno jasni pojmovi te nema potrebe
pojasnjavati ih bilo kome.
 Potom slijede tri pojma koja nema potrebe definirati, jer je njihovo znacenje nacelno jasno:
nuznost, nemogucnost i mogucnost. Moguce bi bilo ono sto nije nuzno, ali nije niti nemoguce.
Ako je A subjekt, a B njegov atribut, B ce za A biti zasigurno jedno od troje i ne preostaje nista
cetvrto: ili je taj atribut nuzan za A te ne moze da ga nema, ili je atribut B nemoguc za A (dakle
sasvim opozitno prvom slucaju), ili je taj atribuc moguc za A, sto znaci da nije nuzno, ali niposto
nije nemoguce da ga ima. Takav slucaj je u prirodi najcesci. Recimo, mora li u ovoj prostoriji
biti deset ljudi? Ne mora. Ali da li je nemoguce da ih bude deset? Nije. Je li moguce da ih bude
manje od deset? Naravno da nije.
Drugi primjer: Uzmimo broj 5. Radi li se o cijelom broju? Da. Moze li ga se podijeliti sa 2 i
dobiti paran cijeli broj? Ne. Takvo sto za 5 kao cifru, kao pojam, je nemoguce. Nemoguce je,
cak, uopce oduzimati bilo sta od njega, a da toopet opstane isti onaj broj.
Ovo su, dakle, sasvim jasni pojmovi i nije nam nimalo tesko da ih sebi predstavimo. Postojanje
i nepostojanje, nuznost, nemogucnost i mogucnost pojmovi su koje covjek ni u kom smislu ne
moze zanijekati. Stavise, temelj svih znanosti pociva upravo na smislu ovih pojmova. Medjutim,
otkud ovi pojmovi u ljudskoj svijesti? Niko ocima nije vidio ''nuznost'', niti je iko osjetilima
percipirao ''mogucnost''. Ovi su pojmovi racionalne, a ne osjetilne kategorije.
Nakon sto smo utvrdili da nam je smisao ovih pet pojmova (postojanja i nepostojanja s jedne, a
nuznosti, nemogucnosti i mogucnosti s druge strane), jasan, mozemo poceti s izlaganjem Ibn
Sinaovog argumenta za Bozije postojanje.
 Zapocnimo ovako: bica, dakle ona koja jesu, koja postoje, nisu nemoguca. Jer, da su nemoguca,
rad ih ne bi niti bilo (njihovo postojanje dokaz je da nisu nemoguca). Dakle, ona bica koja jesu
mogu biti u jednom od dva stanja: ili su moguce postojeca, ili su nuzno postojeca. Sve sto je u
svijetu jeste ili moguce postojece, ili nuzno postojece, jer samim tim sto jeste ne moze biti
nemoguce postojece.
Ako je svaki bitak u svijetu nuzno postojeci, nema mjesta nikakvoj daljoj raspravi. Ali, ako nije
tako; ako su, dakle, oni moguce postojeci, tad se moraju vezati za neki nuzno postojeci bitak. Ne
bude li nuzno postojeceg bitka, ne moze biti niti onih moguce postojecih. Zasto? Zato sto
moguce postojeci bitak, znaci ono sto po svojoj biti moze, a i ne mora, postojati, mora biti po
nekom uzroku, mora biti posljedica odredjenog uzroka. Bivanje nije po njegovoj biti, jer bi se
tad radilo o nuzno postojecem bitku. No radi se o moguce postojecem bitku, i on mora imati
uzrok koji ga izvodi u bivanje. Nadjemo li da je taj uzrok nuzno postojeci bitak, nase traganje je
zavrseno. U suprotnom, i taj bitak mora imati svoj uzrok, i tako redom do nuzno postojeceg.
Mozda sada primjetite: Vrlo dobro, no ovim mozemo potvrditi i stavove savremenih
materijalista. Ako svakom bitku trazimo uzrok, pa onda tom uzroku trazimo njegov uzrok i tako
unedogled, zar se ne bi moglo ispostaviti da je svijet ustrojen kao beskonacni uzrocno-
posljedicni niz moguce postojecih bitaka?
Ibn Sina smatra da je nemoguce da citav ustroj bivstvovanja cini beskonacan niz moguce
postojecih bitaka. Zasto je to nemoguce? Ibn Sina to objasnjava na dva nacina. Prvo, lanac
uzroka i posljedica ne moze niposto biti beskonacan. Uzrok i posljedica istodobni su jedno s
drugim. Znaci, ako je neki bitak moguce postojeci, on mora imati neki uzrok koji je potporanj
bivstvovanja te posljedice i istodoban je s njom. Bude li i taj uzrok moguce postojeceg bitka,
mora imati svoj istodobni uzrok, i tako redom. U prethodnim raspravama ustvrdili smo da lanac
istodobnih uzroka i posljedica (ne onih koji imaju vremenski slijed) ne moze biti beskonacan.
Takvo sto je nemoguce.
Ovaj metod zasnovan je na dvije uporisne tacke, a mi ovdje ne mozemo valjano pojasniti obje.
Jedna jeste dokazati da uzrok svake posljedice mora biti istodoban s njom. Druga stvar jeste
dokazati da taj uzrocno-posljedicni lanac ne moze biti beskonacan.
 Drugi prikaz nemogucnosti beskonacnog lanca
moguce postojecih bitaka

Ovaj drugi put je jednostavniji. Ne radi se o Ibn Sinaovom tumacenju vec o dokazu koji je
izveden nakon njega. Izgleda da je utemeljitelj ovog dokaza Hodze Nasiruddin Tusi. Nepobitno
smo zakljucili da svijet pociva na uzrocno-posljedicnom principu. Cak se i materijalisti slazu da
je svaki fenomen i opcenito sve sto vidimo u svijetu posljedica nekog uzroka. Kako Ibn Sina
kaze, moguce postojeci bitak jeste onaj koji u bivanje dolazi posredstvom nekog uzroka.
Materijalisti kazu da svaka posljedica ono sto mi nazivamo moguce postojecim bitkom jeste
vezana za neki uzrok, koji je moguce postojeceg bitka, a koji je opet posljedica nekog uzroka, i
tako unedogled. Proizilazi da svo postojanje pociva na mogucem postojecim bicima, onima cija
egzistencija zavisi od drugog, a ne od njih samih. Svaki od njih ponaosob mora imati uzrok koji
ga je izveo u postojanje.
Ovakvu postavku moze se veoma lahko oboriti dokazom koji je sasvim jednostavan i svima
shvatljiv. U savremenoj materijalistickoj filozofiji cesto se istice stav kako nista ne nastaje sve
dok njegovo postojanje ne bude neizbjezno. Ne nastaje, znaci, dok ne bude nuzno da nastane.
Medjutim, to nije nuznost vezana za bit onoga sto nastaje; ta nuznost dolazi po uzroku, i to je
tacno. Mi mozemo kazati da je svako
moguce postojece bice nuzno. Mozemo, cak i reci da je svaki moguce postojeci bitak i nuzno
postojeci, ali posredno nuzno postojeci bitak. Znaci, radi se o nuznosti moguce postojeceg bitka
koja potjece od njegovog uzroka. Niposto se ne smije brkati ono sto je posredno nuzno postojece
s onim sto je nuzno postojece po biti. Kada smo napravili podjelu bitaka, mislili smo kazati da su
stvari moguce postojeceg bitka po svojoj biti ili nuzno postojeceg bitka po svojoj biti. U tom
smislu moguce postojeci bitak posredstvom nuzno postojeceg po biti postaje posredno nuzno
postojeci bitak.
Materijalisti, onda, tvrde da je ustroj svijeta nuznost, a i mi se slazemo da se radi o nuznosti. No
oni drze da je svaki bitak posredno nuzan, dok mi tvrdimo da se posredno nuzni bici ne mogu
nizati do u beskonacnost i da na kraju tog lanca mora stajati nuzno postojeci bitak po svojoj biti.
Niko ne nijece posrednu nuznost, niti se takvo sto da nijekati. Spremni smo se potpuno sloziti s
materijalistima oko stava da je svekoliki bitak, svijet sa svojim ustrojem, nuznost. Takav stav
naci cete u materijalistickoj i u teistickoj literaturi.
Mnogo siru razradu ove rasprave naci cete u knjizi ''Principi filozofije i metod realizma''.
Filozofija svakog usmjerenja bezuvjetno prihvata stav da je ustroj svijeta nuzni ustroj.
Filozofskim promisljanjem cak je i ono sto nazivamo slobodom izbora svojevrsna nuznost. Kako
to shvatiti? Znaci da je ono sto sam izrekao u ovom trenutku bila nuznost, bas kao sto je i vas
treptaj oka bio nuznost. Zasto? Zato sto je ono sto je u datom trenutku izaslo iz mojih usta nuzno
imalo svoj uzrok; da nije bilo tog uzroka, nemoguce bi bilo da kazem to sto sam rekao. Dapace,
ne radi se o jednom vec o skupu uzroka koji su
determinirali, ucinili nuznim ono sto se desilo. Dakle, svaki bitak u svijetu, shodno i nasem i
materijalistickom stavu, jeste moguce postojeci, a istodobno i nuzan, ali posredno nuzan. Svoju
nuznost on zadobiva po svome uzroku.
Ibn Sinaovi sljedbenici zakljucuju da, ako bi citav ustroj svijeta bio zasnovan na moguce
postojecim bicima, tad ne bi bilo ove nuznosti za koju se slazemo da postoji. Nuznost cije
postojanje prihvatamo potjece od nuzno-postojeceg bitka po svojoj biti. Jasnije kazano, zato sto
Bog postoji, ustroj svijeta jeste nuzni ustroj. Kad ne bi bilo nuzno postojeceg po svojoj biti,
odnosno Boga, ne bi bilo niti bitaka ili stvorenja, niti bi oni mogli biti nuzni. Zasto? Zato sto
postojanje nekog bitka biva nuzno onda kad se zatvore sve mogucnosti njegovog nepostojanja.
Naprimjer, ako je za nastanak nekog moguce postojeceg bitka potrebno deset uzroka, pa ih
postoji devet a jedan nedostaje, ako je otvoren samo jedan put do njegovog nepostojanja, tog
bica nece biti.
Stvari, dakle, postaju nuznima onda kad su zatvoreni svi putevi nepostojanja. Svijet postoji i
nuzan je zato sto su svi putevi njegovog nepostojanja zatvoreni. Tvrdimo, znaci, da se lanac
mogucih bitaka svrsava nuzno postojecim bitkom. Bez njegovog postojanja ne bi bilo nuzno niti
postojanje moguce postojecih bitaka.
Ovdje se javlja jos jedna pretpostavka: na pitanje zasto postoji A odgovaramo da je to zato sto
postoji B. Zakljucujemo da A ne bi postojalo da ne postoji B. Medjutim, ni B ne bi postojalo da
ne postoji C. Dakle, ako je vec postojalo C, moralo je postati B, a samim tim i A. Ali postavlja se
jedno sasvim smisleno pitanje: zasto uopce postoje A, B, C i tako redom;
zasto u svijetu ne vlada opce nistavilo? Sta je to sto stoji na putu nepostojanju svijeta? To sto,
ako ne bude jedne stvari, tad nece biti ni njenog uzroka, a onda niti uzrokovog uzroka, a to bi
naposljetku trebalo znaciti da nece biti ni nuzno postojeceg bica po svojoj biti, sto je nemoguce.
Ono mora postojati, a onda postoje i moguce postojeca bica.
Kad posmatramo ustroj ovog svijeta, lahko cemo uvidjeti da stvari koje su u njemu jesu mogle,
u pogledu njihove biti, i da ne budu. Pretpostavimo da ih mozemo pitati zbog cega jesu;
zasigurno bi nam svi ponaosob rekli da nisu htjeli biti, vec ih je neko drugi izveo u postojanje.
Dakle, posto postoji ''to'', ja sam morao biti, a ''to'' je, opet, moralo biti zato sto postoji ''ono'' i
tako redom. Ukratko, mi, ako ne prihvatimo postojanje po svojoj biti nuzno postojeceg bica, ne
mozemo valjano odgovoriti na pitanje zasto ovaj svijet, sastavljen od bica koja mogu ali i ne
moraju biti, uopce postoji. Zasto bi nesto sto moze i da ne bude tad moralo postojati? Bez da
prihvatimo postojanje po biti nuzno postojeceg bica, na ovo pitanje ne mozemo pruziti
zadovoljavajuci odgovor.

Filozofski argumenti dopuna metodu poretka i kreacije

Obratimo sada paznju na jednu drugu stvar. Naime, rijec je o jednoj zabludi koja se kod nas
cesto srece, ali ni zapadnjaci nisu imuni na nju. O cemu se radi?
Govorili smo o razlicitim nacinima dokazivanja Bozijeg postojanja i pojasnili smo svaki
ponaosob. Rekli smo da je put spoznaje Boga srcem, fitretom ili prirodjenom ljudskom naravi
sasvim validan. Put je to koga potvrdjuju i Kur'an i ljudski
razum, a i znanost, sto vise napreduje, ne porice mogucnost ovakvog dokazivanja Boga. Potom
smo Bozije postojanje dokazivali preko specificnog poretka u svijetu i zacudne gradje stvorenja,
te smo ustvrdili da je i ovo veoma prikladan metod. Takodjer, pojasnili smo da stvorenja ne treba
posmatrati kao mehanicke naprave, te smo se pozabavili specificnom uputom prisutnom u njima,
sto se pokazalo kao jos jedan zadovoljavajuci dokaz da Bog postoji. Naposljetku smo obradili i
dokaz koji se oslanja na nacin nastanka svijeta.
O kakvoj se, medjutim, predrasudi radi? Postoje oni koji kazu: Gospodo, Kur'an koristi metod
fitreta, metod poretka, metod dokazivanja putem stvorenja i stvaranja (neki, cak, tvrde da Kur'an
insistira na samo jednom od ovih metoda). Nema nikakvog mjesta filozofiji! Filozofija u sluzbi
dokazivanja Bozijeg postojanja obicna je zabluda! To nije metod na koga se Kur'an oslanja!
Treba odmah naglasiti da je Kur'an daleko iznad onoga sto mi o njemu mislimo. Ali na to cemo
se vratiti kasnije; pojasnimo prvo nesto drugo. Metod fitreta ne tice se razuma niti ikakvih
argumenata. To je naprosto stvar srca. Ljudsko srce svjedoci Bozije postojanje; ono osjeca da
Bog postoji. Za covjeka kod koga je ovaj osjecaj razvijen to je sasvim dovoljno. Argument
poretka takodjer je ispravan put, ali samo ako je potpomognut fitretom ili filozofskom
argumentacijom. Budite sigurni da bez te potpore argument poretka nece biti dovoljan Argument
poretka doista je naglasen i u Kur'anu, jer to je metod koji bi vecini ljudi trebao biti shvatljiv.
Stavise, na ovom metodu insistiraju sve Nebeske Knjige. Ne bude li ovaj argument, medjutim,
potpomognut filozofijom, mislite
li da ce on biti sasvim dovoljan? Niposto! Zasto nece biti dovoljan? Pokusajmo to pojasniti kroz
odgovore na niz pitanja: Sta ovim argumentom trebamo dokazati? Treba li argumentom poretka
dokazati samo da svijet ima svog ustrojitelja? Znaci li prihvatanje ideje da svijet ima ustrojitelja
istovremeno i prihvatanje da Bog postoji? Kakva je nasa predodzba Boga? Da li bi bice koje
eventualno jeste ustrojitelj i upravitelj svijeta, ali je istodobno samo podredjeno nekom drugom
bicu, bilo Bog? Zasigurno to ne moze biti Bog. Predstava koju imamo o Bogu jeste da je On
Bice Cije je prvo svojstvo bozanstvenost; On nije stvoren; On je ponad svih stvorenja. No, ako
imate stvorenje koje jeste oduvijek i zauvijek, koje vlada svime, koje ravna svijetom, ali je i
samo stvoreno od strane nekog drugog bica, to niposto ne moze biti Bog.
Glavna Bozija svojstva bila bi da je On nuzno postojece Bice, da je ponad svega ostalog i da
Mu nista nije slicno. Argumentom poretka dokazujemo, pak, samo to da svijet mora imati
stvoritelja i ustrojitelja. Kur'an, medjutim, i o melekima govori kao o ''urediteljima''. Kur'an, cak,
i davanje zivota i usmrcivanje opisuje kao posao meleka. Postoje meleki koji donose opskrbu i
oni koji posjeduju golemo znanje. Kur'anski gledano, za biti Bogom nisu dovoljna svojstva
ustrojitelja, upravitelja, opskrbitelja, prozivitelja, usmrtitelja, pa, cak, ni stvoritelja. Jer to su
pojedina svojstva koja je Bog dodijelio i nekim melekima. Vi, dakle, mozete koristiti argument
poretka, mozete ga do u tancine razraditi, da bi vam suprotna strana naposljetku mozda rekla:
''Uredu, slazem se da svijet ima stvoritelja i ustrojitelja, ali ja smatram da i taj ima svoga
stvoritelja.''
Cak je i Aristotelov argument Prvog pokretaca manjkav. Prvi pokretac znaci dokazano
metafizicko bice. Dakle bice koje je ponad prirode, koje je postojano i ne trpi nikakve promjene.
Dobro, neka bude tako. No to uopce ne znaci da to metafizicko bice ne moze biti posljedica
nekog drugog metafizickog bica, ono posljedica nekog treceg i tako do unedogled.
Ne pristajmo, zato, za ovom zabludom. Radi se o ideji koja je zaceta u Egiptu, a onda se
prosirila diljem islamskog svijeta. Takvi tvrde da je argument poretka jedini kur'anski metod i da
je svaki drugi pogresan. Tacno, taj metod jeste ispravan i njime uglavnom treba upucivati puk.
Prost svijet uglavnom ne razmislja previse. Dovoljno je dokazati im da sve mora imati
stvoritelja, ukazati na njegovo znanje i moc, dokazati da je on nadosjetilan, i svjetina ce
uzvjerovati u Boga. Ako nam je cilj samo da puk uzvjeruje da Bog postoji, onda je ovaj metod
sasvim dovoljan.
Vidjeli smo, medjutim, da se argumentom poretka ne moze stvoriti ispravna predozba o Bogu.
Taj metod, stavise, ima dovoljno manjkavosti da ih svaki misleci covjek mora uociti. Ne bude li
potpomognut filozofskom argumentacijom, ovaj metod niposto ne moze biti potpun i opcenik
dokaz Bozijeg postojanja, narocito ne ako uzmemo u obzir ispravno islamsko poimanje Boga.
Naravno, filozofski metod ne svodi se samo na Ibn Sinaov argument, koga smo u najkracim
naznakama predstavili. Ibn Sinaov argument najjednostavniji je za pojasniti ga a da se odvec ne
koristimo filozofskom terminologijom. Mulla
Sadraov filozofski nacin dokazivanja Bozijeg postojanja kudikamo je upecatljiviji i pouzdaniji.
A sto se, pak, potvrde ove metodologije u Kur'anu tice, Ibn Sina se u ''Isaratu'' za svoj argument
poziva na kur'anski ajet: ''Mi cemo im pruzati dokaze Nase na horizontima, a i u njima samima,
dok im ne bude sasvim jasno da je Kur'an istina.''.47U Kur'anu srecemo i: ''Allah Sobom svjedoci
da nema Boga osim Njega.''48 Allah, znaci, Svojom Biti svjedoci Sebe. U ovom argumentu mi
nismo niti cinili nista drugo doli preko Bozije Biti dokazivali Bozije postojanje. U preporucenoj
nam sabahskoj dovi ucimo: ''Ya men delle zatihi bi zatihi'' O Onaj Cija je Bit dokaz Njegove
biti! Proucite samo pazljivo dovu hazreti Huseina na danu Arefata ili brojne druge dove koje
rado ucimo, pa cete vidjeti da one obiluju ovakvim stvarima.
Uostalom, dokazujuci Boga preko Njegove Biti, ne moramo se uopce baviti stvaranjem i
stvorenjima. Ibn Sina se svojim argumentom odmakao od bavljenja stvorenjima i nastojao je
Boga dokazati Njime Samim. Mulla Sadra ipak, kao sto cemo vidjeti, njegov argument ne smatra
dovoljnim. Njegov pristup je posvema drugaciji, a da bismo ga pojasnili, morat cemo napraviti
nesto duzi uvod.
Moramo naglasiti da postoje dva vazna razloga zbog kojih se valja upoznati s Mulla Sadraovim
argumentom. Jedan je taj sto se u Evropi, pocevsi s filozofom Anzelmom,49 javlja

47
Fussilat, 53.
48
Ali 'Imran, 18.
49
Anzelmo Kanterberijski, engleski filozof i teolog italijanskog porijekla. Najzesci protivnik nominalizma,
radikalni realist. Tvrdio da je prije
ontoloski dokaz Bozijeg postojanja, kojim se na svoj nacin bavi i Dekart. Tog dokaza rado se
hvataju i teisti i ateisti, naravno svako u svoje svrhe. Naposljetku se ovim dokazom bavio i
Lajbnic, a u evropskoj teistickoj filozofiji opcenito je rado koristen. Mulla Sadraov argument
donekle je slican ovom ontoloskom dokazu, s tim sto ne sadrzi njegove slabe strane. Kako god, u
nastavku cemo prvo pojasniti ontoloski dokaz kako bismo lakse mogli shvatiti Mulla Sadraov
argument.

Ontoloski dokaz

Kako bismo, dakle, napravili uvod u bavljenje Mulla Sadraovim argumentom Bozijeg
postojanja, osvrnut cemo se na ontoloski dokaz koji svoje porijeklo vodi od krscanskog filozofa
Anzelma (koji je zivio u 11. stoljecu po Mesihu, te je otprilike savremenik naseg Omera
Hajjama). Ovaj argument izazvao je brojne polemike u krscanskom svijetu, naisavsi na dosta
poklonika, ali i osporavatelja. Izlozit cemo, zato, ukratko sadrzaj ontoloskog dokaza, te dotaci se
najvaznijih reakcija na nj.
Vise o ontoloskom argumentu mozete naci u brojnoj literaturi na perzijskom i arapskom jeziku,
a u Surugijevom

stvaranja svijet morao postojati u bozanskoj misli bozanske ideje su uzori po kojima je nacinjen stvarni
svijet. Kao sto umjetnik u ideji zamislja umjetnicko djelo prije nego sto ga stvori, tako je i svijet postojao u
Bozijoj ideji prije nego sto je stvoren. Teologija stoji iznad i ispred filozofije po osnovnom nacelu: Credo un
intelligam (Vjerujem da bih spoznao).
''Seyri hikmet dar Uropa'' (Tokovi evropske filozofije) naci cete ovaj argument predstavljen
prilicno opsirno. Zato cemo Anzelmov dokument prikazati pozivajuci se na pojedine citate iz
ove knjige:
''Medju razlicitim dokazima koje on izvodi u prilog Bozije egzistencije, najcesce spominjani, i
onaj koji je izazvao najvise polemike, jeste takozvani ontoloski dokaz. On bi ukratko mogao
glasiti: svako, pa i najzadrtija osoba, ima predstavu o Bitku od Koga nema veceg.''
Svakako, u ovoj tezi nema nista sporno. Niko ne porice da covjek sebi moze predstaviti
apsolutno savrsenstvo. Dalje citamo:
''Ovakva bit naravno postoji pod uvjetom da imamo predodzbu o apsolutnom savrsenstvu ili
savrsenom apsolutu (bespotrebna igra rijecima, ali tako stoji) . Ako nismo u stanju stvoriti takvu
predodzbu , onda je to bit koja je ponad najvise i najsavrsenije koju mozemo zamisliti...
Zasigurno postoji bit koja je i u predodzbi i u zbilji najvisa bit, a takva bit je Bog.''
Covjek je rekao tek toliko, a Evropljani bezmalo deset stoljeca raspravljaju o tim rijecima.
Dekart je isto to rekao na drugi nacin, a vidjet cemo i kako. Cinino sve ovo kako biste mogli
napraviti uspredbu izmedju istocnjacke i zapadnjacke misli.

Dekartova teorija

Dekartova postavka, u sustini pogresna, mnogo je citirana i imala je velikog odjeka. Izjava koja
je Dekarta ucinila Dekartom jeste ona: ''Mislim, dakle postojim.'' Dekart je krenuo
od toga da je posumnjao u sve. Uredu, svaki filozof ima pravo podvrgnuti sve sumnji, kako bi
medju svim tim sumnjivim iznasao poudzanu zbilju. On, znaci, sumnja u sve: u prirodu, u
metafizicko, u Boga, u tijelo, dusu, vjeru, cak i u vlastitu egzistenciju, eda bi krenuo od jedne
tacke koja je izvjesnost. Prva stvar koju uzima za izvjesnost jeste njegova sumnja. Sumnjam u
sve, ali ne sumnjam u samu sumnju. Posto postoji sumnja, postojim i ja sam. Sumnjam u ovo,
sumnjam u ono, ali ne sumnjam u to da sumnjam. Ja, znaci, mislim, dakle postojim.
Zvuci, priznat cemo, slatkorjecivo. S gledista znanosti i filozofije, medjutim, ovo je potpuno
neosnovan stav. Stav je to koji je prezentiran sest stoljeca prije Dekarta, i jos tada je ponudjen
odgovor na nj, ali Evropljani nece da prihvate da stvati tako stoje. Ovakav stav i odgovor na nj
srecemo jos u Ibn Sinaovom ''Isaratu''. Ibn Sina kaze da svako prije svega shvata vlastito
postojanje. Znanje o sebi ne poima se dokazima, vec je to znanje prirodjeno vlastitoj biti. Neko
moze prigovoriti kako vlastito postojanje poima preko svojih cinova, preko onog sto cini,
recimo, samim tim sto misli. Ali, ako neko ustvrdi kako zna da postoji zato sto misli, mozemo ga
upitati: Kazes da vlastito postojanje poimas preko cinjenice da mislis; poimas li misljenje u
apsolutnom smislu? Primjecujes da postoji misljenje; otud mozes shvatiti da postoji mislilac, ali
otkuda ti da si to upravo ti? Postoji misljenje, postoji mislilac, ali to nema veze s tobom. No,
ako, poput Dekarta, insistira na izjavi u obliku Ja mislim, tad se ne radi o misli kao opcenitosti.
Ali, ako govoris u prvom licu, to znaci da si spoznao sebe prije nego si spoznao da mislis. Izjava
tipa Ja mislim
ukazuje na to da je govornik prevashodno svjestan sebe, a tek onda svoje misli.
Dekart se potom bavi predodzbama. Pita se otkud mu predodzbe koje postoje u svijesti? Jesam
li ja sam stvorio te predodzbe? Je li ih stvorio neko ili nesto drugo? A onda dolazi do predodzbe
o Apsolutu. Kaze: U mojoj svijesti postoji jedna predodzba predodzba o Bogu. To je predodzba
o Apsolutnom i Savrsenom. Zasigurno je ja sam nisam stvorio. Jer ja sam manjkav, a manjkavo
ne moze stvoriti savrseno. Ja sam isuvise mali da stvorim predodzbu o necemu tako velikom, a
takvo sto ne moze uciniti niti iko slican meni.
Dekart, naime, pita otkud covjeku mogucnost da misli na nesto savrsenije nego sto je on sam,
jer svi njegovi putevi vode u sumnju, dakle, nesavrsenstvo. Odakle covjeku istinite, savrsene
spoznaje, kad je sam nesavrsen? Bog je taj koji u nas usadjuje ideju savrsene i apsolutne
spoznaje. Sto je vece savrsenstvo svake nase predodzbe, to mora biti veci i savrseniji i sam njen
uzrok.
Medjutim, na ovo se moze ponuditi veoma jasan odgovor. Predodzba o necemu i zbilja toga
dvije su sasvim razlicite stvari. Ako u svojoj svijesti predstavim vatru, ima li ona sva ona
svojstva koja ima stvarna vatra? Naravno da nema. Zbiljska vatra przi, ali ja ne mogu vatrom u
svojoj svijesti nista sprziti. Tacno je da predodzba vatre u mojoj svijesti jeste sustinski bliska
stvarnoj vatri, ali ona ne moze posjedovati svojstva stvarne vatre.
 Kantovo pobijanje ontoloskog dokaza

Ontoloskim dokazom, kako smo vec kazali, bavili su se na ovaj ili onaj nacin mnogi evropski
filozofi. Poznati holandski filozof jevrejskog porijekla Spinoza bavio se takodjer ontoloskim
dokazom, ali, kako nije ponudio nista kvalitativno novo,na njegove stavove o ovom pitanju
necemo se osvrtati. Njemacki filozof Lajbnic iznio je isti ovaj dokaz u ponesto drugacijem
obliku. No Kant je prvi evropski filozof koji kategoricki i smisleno pobija ontoloski dokaz, te
cemo kazati nesto o njegovim stavovima.
Kant, naime, kaze kako se ne moze samo na osnovu predodzbe govoriti o apsolutnom i
savrsenom. Najprije treba dokazati Bozije postojanje, a onda govoriti o Njegovom savrsenstvu.
Kant kaze: ''Ma kako se idealizam smatrao bezopasnim za bitne ciljeve metafizike (sto on,
zapravo, nije), ipak ce ostati to zauvijek skandal za filozofiju i za ljudski um uopce da se
pretpostavka egzistencije stvari izvan nas (od kojih mi dobivamo sav materijal za spoznaje, cak i
za nase unutrasnje osjetilo) mora zasnivati samo na vjerovanju.''.
Ideje uma za Kanta ne mogu biti spoznaja jer su pojam o nadosjetilnom kome ne moze
odgovarati nista osjetilno; stoga one nisu konstituivni vec samo regulativni principi ljudske
spoznaje. Kant ne zeli poreci postojanje savrsenog bitka, ali je protiv toga da se prvo stvori
predodzba o necemu, pa da ga se onda dokazuje.
 Temeljnost bitka (esaleti vudzud)

Nasi filozofi pristupili su ovom pitanju na posvema drugaciji nacin. Teorija koju
podrazumijevamo pod terminom esaleti vudzud (temeljnost bitka), za razliku od onog sto mnogi
misle, nije toliko stara. Ona se u nekim naznakama javlja kod Ibn Sinaa te nekih filozofa nakon
njega, ali tek Mulla Sadra joj je dao pravu formu i smisao.
Istina je, doduse, da se Mulla Sadra cesto poziva na predjasnje filozofe, ali treba shvatiti zasto
to cini. Obicaj je kod mislilaca da za vlastite teze i stavove, cak i kada su potpuno originalni,
traze uporiste u djelima predjasnjih autoriteta. To naprosto zato sto je vecina uvijek spremna
odbaciti bez previse razmisljanja svaku novu teoriju, pa pozivanje na davno priznate velicine
moze dobro doci kao potpora novoj ideji.
Istina je da Mulla Sadra neke Ibn Sinaove stavove dovodi u vezu s idejom esalati vudzuda, ali
to cini iz vec spomenutog razloga. Proucite, uostalom, dobro Ibn Sinaova djelai vidjet cete da se
nigdje ne spominje esaleti vudzud niti bilo kakav termin slicnog znacenja. Naprosto, ovo pitanje
se nije razmatralo prije kraja 10. i pocetka 11.hidzretskog stoljeca.
Ali pokusajmo sada pojasniti o cemu se ovdje, ustvari, radi, mada odmah moramo naglasiti da
se radi o izuzetno slozenoj problematici, dok cemo mi ponuditi tek jedan povrsan i prilicno
banaliziran prikaz. Mulla Sadra kaze da je jedina vanjska zbilja sama egzistencija. Sve ostalo je
samo neka vrsta odraza koji dolaze u nasu svijest. Mi kazemo da postoji covjek, da postoji drvo,
postoji kamen... Mi obicno imamo
predodzbu da je covjek nesto sto se odlikuje svojstvom koje nazivamo egzistencija, da je drvo
nesto sto se odlikuje svojstvom egzistencije, da se kamen odlikuje istim svojstvom... No, stvari
ne stoje tako. Ako hocemo pravo kazati, ne bismo trebali reci da kamen posjeduje egzistenciju.
Trebali bismo reci da je egzistencija na jednom mjestu kamen, na drugom covjek, ne trecem
drvo... Egzistencija, naprosto, uzima razlicite oblike. To je bas poput morskih talasa koji
poprimaju razlicite oblike, no ono sto, ustvari, postoji jeste voda mora. Tako i egzistencija sve
ove razlicite oblike uzima zarad vanjskih faktora. To bi bio najkraci prikaz teorije esaleti
vudzuda.
Ljudskom umu jasno je da egzistencija moze biti dvojaka: ogranicena i manjkava ili savrsena.
Ono sto stoji u prirodi egzistencije ono po cemu ona jeste Apsolutna je Savrsenost, ono sto je
opozit nepostojanju, prvotnost i krajnost. Ogranicenost znaci propadanje. Ako promislimo o biti
egzistencije, uvidjet cemo da je ona istoznacna Nuznom Bitku i Apsolutnoj Potpunosti. Svaka
manjkavost potjece, dakle, od neceg drugog. Odakle potjece? Otud sto Bit egzistencije stvara
posljedice, a posljedica je po prirodi stvari manjkava i nesavrsena te upravo zato i jeste potrebita
za Biti egzistencije.
Ukratko, Mulla Sadra kani reci sljedece: u temelju i sustini postoji samo egzistencija. Priroda
svekolike egzistencije samo je jedna zbilja nuzno postojeci bitak po svojoj biti; sve sto nije
nuzno postojeci bitak jeste njegova posljedica, te je svaka manjkavost stvari plod njihove
posljedicnosti bivanja posljedicom. Egzistencija je, znaci, u prvom reu Bog, a, u drugom redu,
posredstvom Boga ostvaruju se moguce egzistencije o kojima stvaramo predodzbe. Radi se,
zaista, o prilicno
slozenoj raspravi, a njome se dalje ne namjeravamo baviti. Svakako, iscitavanje literature koja se
bavi ovim pitanjem iskreno vam preporucujemo.
 TEWHID I EVOLUCIJA

Pitanje kojim cemo se u ovom poglavlju baviti jeste odnos naseg tewhidskog ocenja spram
teorije evolucije i nastanka svijeta. Cilj nam je, znaci, utvrditi da li je teorija evolucije oprecna
nasem vjerovanju u tewhid i da li, barem u nekoj mjeri, obara argumente kojima smo dokazivali
Bozije postojanje?. Ili stvari ne stoje tako? U tom slucaju, pred nama su, opet, dvije mogucnosti:
mozda cemo kazati da teorija o evoluciji vrsta ustvari sluzi kao dokaz vise u prilog Bozijeg
postojanja uopce nije bitno slaze li se covjek s teorijom evolucije ili ne. Naglasimo jos, prjie
nego se upustimo u raspravu, da niti jedna teorija u historiji znanosti vjerovatno nije izazvala
vise polemika i stvorila toliko predrasuda kao sto je teorija evolucije. Ipak, najcesce se, kao sto
cemo vidjeti, radilo i radi o neispravnom razumijevanju ove teorije ili, sto je takodjer slucaj,
zlonamjernom interpretiranju.
 Dvije teorije o postanku svijeta

U knjigama, udzbenicima i razlicitim leksikonima se, kad je rijec o pitanju evolucije vrsta,
uglavnom istice da u pogledu nastanka vrsta postoje dvije teorije, i tu se stvari postavljaju tako
kao da je nemoguce da postoji i treca. Radi se, dakle, o teoriji evolucije i teoriji ''postojanosti ili
staticnosti vrsta'', koju ponekad, cak, nazivaju i ''teorijom stvorenosti'' (sto bi trebalo da znaci
kako stvaranje implicira postojanost vrsta u smislu da to sto su staticne znaci da su stvorene).
Zasto, dakle, teoriju o staticnosti vrsta rado i cesto nazivaju i teorijom stvorenosti ili stvaranja?
Zato sto kazu da, ako uzmemo da su vrste staticne, da se ne mijenjaju, moramo vjerovati da je
svaka pojedinacna zivotinjska vrsta stvorena tacno odredjenog dana ili trenutka, da je, nakon sto
nije postojala, stvorena od blata i da joj je podareno postojanje, pri cemu je stvorena na jedan
natprirodan i potpuno neshvatljiv nacin, bas kao sto je slucaj sa stvaranjem hazreti Adema:
Bozija voljaje stvorila po par od svake zivotinjske vrste, a da ih prethodno nije bilo, i prije
stotinu hiljada ili milion godina spusteni su na Zemlj. Znaci, ako govorimo o nastanku ovce,
kazemo da je prvi par, ovcu i ovna, stvorio Bog, a da ih prethodno nije bilo, a onda se taj par
razmnozavao i tako se sirila vrsta. Stvari se cesto prezentiraju upravo u ovakvom obliku.
Mnogi su se teoriji o evoluciji vrsta suprotstavljali u ime odbrane Bozijeg postojanja, odnosno
vjere u Boga. Nastojali su iznaci slabe strane u teoriji evolucije i dokazati da su vrste staticne i
postojane te da imaju svoj pocetak u vremenu. Pristalice materijalizma, pak, uhvatile su se cvrsto
ove teorije,
ponavljajuci kako se vrste mijenjaju, sto bi trebalo znaciti da Boga nema. Zaboravljaju pritom da
sam Darvin niposto nije bio materijalistickog svjetonazora; radilo se o religiznoj osobi i on
nikada nije postavio za svoj cilj dokazati da Bog ne postoji. Kazu, cak, da je na samrtnom casu
na svoje grudi cvrsto prigrlio Bibliju.
Medjutim, iz neznanja ili nekih drugih razloga, pristalice i protivnici tewhida dohvatili su se
Darvinove teorije, potencirajuci ideju da je staticnost vrsta suglasna s tewhidom, dok je
mijenjanje vrsta nesto sto je argument materijalistickog ucenja. Ispalo je kako je Darvinova
teorija u potpunosti materijalisticka te da prihvatanje teorije evolucije znaci prihvatanje
materijalizma i odricanje vjere u Boga.
Pred nama je rasprava koja ce ici u dva pravca. Morat cemo, kao prvo, naglasiti da mi vjeru u
Boga smatramo sasvim racionalnom stvari, nacim sto je potpuno sukladno ljudskoj prirodi i
znanosti. Nase vjerovanje nije utemeljeno na slijepom slijedjenju vjerskog ucenja; ne tvrdimo da
Bog postoji zato sto vjera kaze da Bog postoji. Vjerujemo da se razumskom argumentacijom i
ispravnim postavkama znanosti moze dokazati Bozije postojanje. Morat cemo, znaci, preispitati
u kojoj je mjeri teorija o evoluciji vrsta podudarna s vjerovanjem u Boga. Potom valjda vidjeti
da li teorija evolucije, ukoliko dokazemo ad se ne kosi s vjerovanjem u tewhid, suprotstavljena
stavovima Kur'ana i ostalih svetih Knjiga.
 Teorija o evoluciji vrsta

Preispitajmo onda, kao prvi korak, odnos principa tewhida i teorije evolucije. S gledista
znanosti i filozofije golema je neistina stav da se kroz cijelu historiju mogu sresti samo dvije
ideje teorija evolucije vrsta i teorija ''stvorenosti vrsta''. Tacno je da su obje ove ideje bile i jesu
prisutne. Stavise, i teorija evolucije nije niposto nova, ideja je to koja potjece jos iz drevnih
vremena. Cak se i u nasoj klasicnoj literaturi, recimo u ''Sifau'' Ibn Sinaa ili u Mulla Sadraovom
''Asfaru'' prenosi da su ovo glediste zastupali neki anticki filozofi. Medju starogrckim filozofima
koji su bili zagovornici ideje o promjeni i razvoju vrsta najistaknutiji je svakako Empedoklo, dok
za utemeljitelja ove ideje najvjerovatnije treba smatrati Anaksimandera.
U antickoj Grckoj ova ideja uglavnom se svodila na stav da zivotinjske vrste nastaju jedne od
drugih. Radi se, vidimo, o teoriji staroj nekih dvije i pol hiljade godina. Svakako, ovu ideju
Lamark, Darvin i kasniji darvinisti ne izlazu u njenom helenistickom obliku, vec kao jednu
potpuno izgradjenu i detaljnu teoriju, no temeljna postavka svodi se na ono sto su kazali jos
anticki filozofi vrste nastaju jedne od drugih i njihov broj na pocetku je bio veoma mali ili se
radilo o samo jednoj vrsti. Raspravljalo se, cak, i o tome koja zivotinja se prva pojavila, da li je
bila morska ili suhozemna, prostog ili slozenog organizma i slicno.
 Teorija stvorenosti

Druga teorija, koju smo nazvali ''teorijom stvorenosti'' zasnivala se na postavci da su sve vrste
nastale u odredjenom trenutku. Pucka predodzba svodila se uglavnom na to da je Zemlja nekad
bila pusta i nenaseljena, a da je onda, naprecac i bez ikakvog uvoda, stvoren prvi par ljudi
muskarac i zena. Isti slucaj je i sa zivotinjama: odjedanput je stvoren prvi par ovaca, konja i
ostalih zivotinja. Ponovimo da se radi o tipicno puckom vjerovanju. Niti jedan filozof ne
prihvata ovakovrsnu pojavu vrsta ili se usprotivio ovakvom misljenju ili je jednostavno ostao
indiferentan spram njega.

Teorija o vjecnosti vrsta

U Evropi, doista, uglavnom i nije bilo stavova koji bi bitno odudarali od dvije spomenute
teorije. Bilo je, stavise, veoma opasno iznositi bilo kakvu ideju koja bi se kosila s puckim
poimanjem Biblije. Ipak ovo nisu jedine dvije teorije o porijeklu vrsta u historiji ljudske misli.
Postoji teorija u kojoj se porijeklo vrsta razmatra s aspekta njihove starosti, bolje receno
vjecnosti, a ne s aspekta njihove stvorenosti. Ni ova teorija nije tacna, ali duzni smo je
spomenuti. Ovdje se, dakle, uopce ne radi o pitanju jesu li vrste stvorene prije deset, stotinu
hiljada, milion ili deset miliona godina. Drzi se da su vrste vjecne, odnosno prapocetne. Covjek,
a i ostale zive vrste, postojali su koliko god da idemo unatrag. Sve vrste oduvijek su ovakve
kakvim ih mi poznajemo. Ovakav stav zastupali su i filozofi poput Aristotela i Ibn Sinaa
samim tim sto su bili filozofi ali ne zato sto su htjeli
opravdati stav ove ili one religije. Naprosto, stav o vjecnosti bio je dijelom njihovog fiozofskog
misljenja.

Stav nekih filozofa o porijeklu vrsta

U knjigama logike, poput Mulla Abdullahove ''Hasije'', kad se zeli napomenuti da je covjek
vjecna vrsta, problem se vraca na teozofski stav o nufusi natiqe (racionalnim dusama). Prema
teozofima, broj ljudskih dusa je beskonacan. Zasto? Zato sto je i samo vrijeme beskonacno, a u
svakom vremenu postojao je covjek. Treba napomenuti da je ovaj svijet dobrano utemeljen na
antickom poimanju prirode i kosmologije. Jednom nogom oslonjen je na ucenje o tewhidu, a
drugom na ta poimanja.
Sto se teologije tice, drzali su da stvaranje postoji otkad i Bog. Posto je Bit Bozija vjecna i
Bozije stvaranje je vjecno. Niposto nisu prihvatali bilo kakvo odvajanje Stvoritelja od stvaranja.
Za njih je stav kako Bit Bozija jeste vjecna, ali se nije oduvijek bavila stvaranjem (znaci, u
jednom trenutku, prije sto hiljada godina ili miliona godina, Bog je otpoceo stvaranje) potpuno
pogresan. U biti, pogresno je stvaranje uopce situirati u vrijeme.
Naglasimo da se s ovim dijelom njihove teorije slazemo. Ono, pak, sto ne mozemo prihvatiti
jeste prevazidjena fizika i kosmologija na koje se pozivaju. Njihova predodzba o Zemlji i
staticnosti nebeskih tijela losa je strana ove teorije.
Uglavnom, vidjeli smo da u historiji ljudske misli nisu postojale samo dvije teorije u vezi s
postankom vrsta.
 Osvrt na spomenute teorije

Pokusajmo kriticki razmotriti pobrojane teorije. Sto se filozofa poput Aristotela i Ibn Sinaa tice,
u savremenom dobu poljuljani su neki od temeljnih postulata njihovih teorija, cime je citav
njihov dokaz uzdrman. Oni su svoj stav o vjecnosti vrsta zasnivali na vjerovanju da je Zemlja
oduvijek ovakva kakvom je znamo, a takvo vidjenje danas je odbaceno, cime je poljuljana i
citava njihova teorija. Savremena znanost dokazala je da je Zemlja milionima godina unazad
izgledala znatno drugacije nego danas. U znatnom periodu njenog postojanja uopce nisu
postojali uvjeti za opstanak zivih bica.
Svakako, ni ovi filozofi nisu smatrali da je Zemlja oduvijek u istom stanju. Ibn Sina jasno
naglasava da je kroz proslost Zemlja dozivjela na hiljade promjena. On, cak, tvrdi da su neka
podrucja koja su danas pod morem bila kopno, a da su mnogi dijelovi danasnjeg kopna nekad
bili pod morem. Naposljetku, Ibn Sina je prvi znanstvenik koji u svojim radovima govori o
fosilima.
Njihova zabluda je, medjutim, u tome sto vjeruju da su na Zemlji uvijek postojali uvjeti za
zivot i opstanak zivih bica. Znanost danas s prilicnom uvjerljivoscu dokazuje da to nije tacno,
sto je razlog da ovu teoriju moramo odbaciti.
No pozabavimo se teorijama o evoluciji i staticnosti ili nagloj pojavi vrsta. Prvo obratimo
paznju na teoriju o evoluciji vrsta. Istaknimo odmah da nam nije cilj dokazati da su vrste nastale
odjednom i ni iz cega, niti smatramo da bismo time i u kom smislu podrzali ucenje o tewhidu.
Zelimo tek vidjeti koliko je ova teorija u skladu s najnovijim otkricima
znanosti, poglavito biologije i antropologije, i u kakvoj vezi moze biti s nasim teoloskim
naukom.
Naglasimo jos jednom da je predodzba, preuzeta iz Evrope, kako Bozije postojanje nuzno
implicira staticnost vrsta, potpuno netacna i besmislena. Zato je bespredmetno dokazivati kako
su Lamarkove i Darvinove postavke neutemeljene, jer one su itekako osnovane, ali nisu dovoljne
da bismo tumacili nastanak zivotinjskih vrsta.
U nasem izlaganju morat cemo se vratiti na neke stavove izrecene u poglavlju o stvaranju i
valjat ce nam prisjetiti se nekih argumenata koje smo u tom poglavlju izveli. Jedan od
argumenata na koje smo se pozivali bio je poredak u svijetu, pri cemu smo narocito insistirali na
gradji zivih bica. Pokaze li se da su Lamarkovi i Darvinovi stavovi o porijeklu vrsta dovoljni,
onda nasi argumenti nisu bili validni. Ako se, pak, ispostavi da njihovi stavovi nisu bili dovoljni,
to samo dodatno potvrdjuje valjanost nase argumentacije.
Pri razradi argumenta poretka istakli smo da se izucavanjem strukture neke biljke ili zivotinje
osvjedocavamo u tako precizan i zacudan ustroj da neizbjezno prihvatamo kako iza svega mora
stajati neki ustrojitelj (sila koja djeluje ciljno, umno i smisleno). Ukoliko bi Lamarkovi i
Darvinovi principi bili dovoljno objasnjenje ovog poretka, ovaj argument u prilog Bozijeg
postojanja vise ne bi bio primjenljiv.

Lamarkova teorija o porijeklu vrsta

Francuski biolog Lamark prvi je koji se na ovakav nacin osvrnuo na problem porijekla vrsta.
On je smatrao kako su
vrste koje danas postoje nastajale jedna od druge, a razlicite promjene koje su se desile s
njihovim organizmom i organima rezultat su prirodnih zakonitosti. Prvi fenomen koga on
primjecuje jeste utjecaj okoline na ziva bica. On je uocio da specificnosti prirodnog okruzenja
(vode, zraka, klime, dovoljnosti ishrane, postojanja ili nepostojanja neprijateljski raspolozenih
vrsta...) utjecu na zivotinje na taj nacin da zivotinja ispoljava odredjene reakcije na njih.
Zivotinja je prinudjena potruditi se da u svakom okruzenju osigura opstanak vrste. S obzirom na
to da s tim ciljem mora stalno ponavljati odredjeno ponasanje, ona se navikava na nj, pri cemu se
dijelovi tijela ili citav organizam prilagodjavaju odredjenim novim funkcijama. Te novostecene
osobine potom se kao naslijedje prenose na potomstvo. Kasnije generacije prilagodjavaju se
specificnim zivotnim uvjetima u kojima se one nadju, organizam im se nanovo prilagodjava, sto
se nasljedjivanjem opet prenosi na njihovo potomstvo.
Najpoznatiji primjer kojim se Lamark koristi jeste onaj sa zirafom. On ukazuje na cinjenicu da
zirafa ima dug i u odnosu na tijelo nezgrapan vrat. To je zato sto se ova zivotinja jednom nasla u
uvjetima gdje nije bilo dovoljno trave ili siprazja kojim bi se hranila, te je bila prisiljena da se
hrani liscem s visokog drveca. Pritom je morala stalno izvijati vrat, nastojeci dohvatiti lisce.
Stalnim ponavljanjem ovog procesa vrat je iz generacije u generaciju postajao sve duzi. Pritom
je nuzno prihvatiti da se isti proces odvijao i kod muzjaka i kod zenki, jer se ovakovrsno
naslijedje inace ne bi moglo prenijeti. Vrat je, dakle, iz generacije u generaciju zirafa postajao za
par metara duzi dok konacno nije dosegao danasnju duzinu.
 Na osnovu ovog primjera pokusalno se pojasniti sve promjene i razlicitosti kod zivotinjskih
vrsta. Lamark u biti tvrdi da su se dvonozni i uspravni covjek i ovca razvili iz iste vrste, a da su
specificnosti zivotnih uvjeta razlog njihove danasnje razlicitosti. On izricito porice mogucnost da
ista izuzev uvjeta zivotne sredine utjece na ovaj proces. U vezi s primjedbom kako ptice koje su
slikali drevni Egipcani izgledaju isto kao i danasnje ptice, Lamark odgovara da je to logicno i da
tako mora biti, jer zivotna sredina ondasnjeg i danasnjeg Egipta je potpuno ista i nikad se nije
mijenjala. Da su se zivotni uvjeti mijenjali, i s pticama bi se desavale promjene. Lamar je
iskreno uvjeren da je njegova teorija potpuno ispravna.
Ono sto Darvin zamjera Lamarku prvenstveno je stav da se ''na gradji zivih bica nece desiti
nikakve promjene sve dok se ne promijeni zivotna sredina i uvjeti zivljenja''. Darvin smatra da
Lamark ovjde nije upravu.
No, citiramo samog Lamarka:
''Promjenom uvjeta zivota mijenjaju se i potrebe zivog bica. Promjena potreba iziskuje
stvaranje novih navika. Svaka nova potreba tjera zivotinju na novo specificno ponasanje.
Naposljetku, nakon dovoljnog vremena, na jedinki dolazi do uocljivih promjena. Ako zivotinju
koja je navikla trcati ili letjeti zatvorimo u kafez, ona ce steci nove navike i izgubit ce zustinu i
brzinu trka ili leta.''
Ovdje treba obratiti posebnu paznju na jednu stvar kojoj cemo se poslije vratiti. Lamark
primjecuje da nove potrebe zivog bica proizvode i nove promjene na njegovim organima. Nakon
sto date potrebe nestanu, organi se postepeno vracaju u prvobitno stanje. On navodi jasan
primjer i kaze u cemu
ima pravo da, ako divlju zivotinju godinu ili duze drzimo u kafezu, pa je potom oslobodimo,
vidjet cemo da je izgubila na brzini i okretnosti.
Ova stvar jos je uocljivija na samom covjeku. Ako pronicljiv covjek osmotri ljude u hamamu
(znaci onda kad su bez odjece), nece mu biti narocito tesko zakljuciti koji od njih je fizicki
radnik, ko je sluzbenik, a ko bogati besposlicar. Covjek ciji posao zahteva stalno sjedenje,
recimo taksista, sigurno se po fizickoj konstituciji razlikuje od tezaka ili luckog radnika. Kod
covjeka koji stalno obavlja teske fizicke poslove ne mogu se stvoriti nakupine sala niti mu tijelo
moze biti mlohavo kao kod onog koji rijetko poduzima iole tezu fizicku aktivnost. Covjek koji
se isuvise dugo ne bude koristio nekim organom primjetiti ce da mu on krzlja. Ako godinama ne
bismo hodali, dosli bismo u stanje da vise ne mozemo stati na noge. Prema Lamarku, noge bi
nam potpuno zarasle u salo (naravno, nakon dovoljno dugo vremena).
U principu, ovaj stav je tacan. Lamark kaze da su zmije nekad imale noge, ali, usljed
nekoristenja njima, noge kod zmija su zakrzljale i konacno sasvim iscezle. Naime, zmija je bila
prinudjena da se stalno krije ispod zemlje, sto je zahtijevalo da stalno puze, tako da se
prilagodila uvjetima zivota i naposljetku ostala bez nogu.
U vezi s biljkama, Lamar kaze:
''Ako sjemenku neke biljke posijemo u skrtu, kamenitu i neplodnu zemlju, biljka koja ce se
razviti i dalje razmnozavati pod ovim uvjetima bit ce bitno razlicitih osobina od biljke od koje je
postala. Ukrasne biljke u vrtovima razlikuju se od njihovih srodnika u prirodi.''
 Paznju treba obratiti i na Lamarkov stav da se promjene kod zivih bica uvijek desavaju s ciljem
da se olaksa njihov zivot i opstanak. Sta to znaci? Faktori koji izazivaju promjene na nezivim
stvarima uvijek su fizicki ili hemijski. Promjene koje, naprimjer, dozivljava neka planina
izazvane su faktorima poput atmosferskih prilika. Mnogo kise stvori bujice koje se slijevaju niz
planinu, dubeci planine i formirajuci usjeke. Promjene ce izazvati i vjetrovi, pozari i slicno.
Uglavnom, planina je tu posve pasivna i samo trpi promjene, ne cineci nista da se prilagodi
uvjetima.

Kritika Lamarkove teorije

Red je da kriticki pridjemo Lamarkovoj teoriji i utvrdimo koliko je ona odrziva. Smatrate li da
se nastanak i nestanak organa moze tumaciji na ovaj nacin? Ako sve svedemo na utjecaj sredine,
navika i ponavljanja odredjenog ponasanja, moze li se time potpuno pojasniti ovaj fenomen?
Jasno je da ovo ne mozemo uzeti kao definitivno tacnu postavku. Ovako se ne moze tumaciti
svaka promjena, nastanak ili nestanak bilo kog organa. Pokazat cemo na primjeru da je tako. Da
bi oko bilo zdravo, organizam mu mora dostavljati potrebne hranljive materije. Naravno, shodno
prirodnoj zakonitosti, i sam rad, odnosno upotreba oka, osigurava njegovo zdravlje. Slazemo se
da, ako se duze vrijeme ne bismo sluzili okom, ono bi oslabilo, mozda cak i oslijepjelo. Ali zasto
je to tako? Zasto tijelo prestaje hraniti organ koji ne koristimo, zasto ga naprosto zanemari? To,
dakle, u vezi s nekoristenjem nekog organa. Sto se, opet, koristenja tice, ne
moze se uvijek povuci ona paralela sa zirafom. Sam Lamark kaze:
''Ptice poput patke ili guske, koje zive pored jezera, pod utjecajem zivotne sredine bile su
prinudjene da neophodnu hranu traze u vodi. Tako je vremenom doslo do stvaranja tanke kozice
izmedju njihovih prstiju koja im je omogucila lakse kretanje u vodi.''
On smatra da su patke i guske nekad imale razdvojene prste, kao sto je to slucaj kod kokoski.
Ali, kako su se nasle u novoj zivotnoj sredini u kojoj su bile primorane plivati, usljed stalnog
rada prstima u vodi pocela im je izrastati kozica, dok vremenom njihove noge nisu dobile
sadasnji oblik. Ne zelimo kazati da nije tako (odnosno da spomenuta potreba nije imala utjecaja),
ali smatramo da ovo nije dovoljan razlog. Prije svega, stvorenje bez takvog oblika prstiju, ono
koje bi u tom pogledu bilo nalik na kokosku, uopce ne bi moglo plivati. Kako bi se, znaci, ova
kozica formiral usljed stalnog plivanja, kad takvo stvorenje nikad ne bi ni zaplivalo jer to nije u
stanju? No, to sad nije vazno, iako je i ovo osnovan prigovor. Pretpostavimo, ipak, da su se stvari
ovako odvijale. Da li bi, medjutim, bez unutrasnje sile koja se brine o potrebama zivog stvora,
sama potreba i ponavljanje odredjenih pokreta bili dovoljni da se ova promjena na tijelu desi?
Da li bi se bez tajanstvene unutrasnje ravnateljske sile koja se brine o potrebama zivotinje,
pukim ponavljanjem plivackih pokreta, moglo desiti da se ta kozica pojavi?
Jos jasniji je i primjer nicanja rogova kod muzjaka rogatih zivotinja. Prema Lamarku, sam
osjecaj muzjaka da se mora starati o zenki i hraniti je, stupati u borbu s drugim
muzjacima ili nasrtljivim zivotinjama, nalozio je da on mora posjedovati neko oruzje. Muzjaci
su, posto su im kosti lubanje narocito tvrde, stupali u borbu sudarajuci se glavama, te su im
usljed toga iznikli rogovi. Da li bi, ako ne bi postojala neka unutrasnja sila ustojiteljica, ovakvo
sto bilo moguce samo zato sto postoji potreba? Smatramo da je prilicno jasno da ne bi.
Lamarkova teorija zasniva se, ocito, na utjecaju zivotne sredine i uvjeta. U drugom redu stoji
utjecaj potreba i novih navika nastalih posredstvom njih. I kao trece, radi se o nasljednim
svojstvima. To su, dakle, tri temeljna Lamarkova principa. Sto se prvog principa, dakle utjecaja
sredine, tice, prihvatamo ga. Bolje receno, ne poricemo ga, ali drzimo da nije dovoljan. Utjecaj
koristenja ili nekoristenja nekog organa takodjer prihvatamo, smatrajuci opet da to nije dovoljan
razlog nastanka novih organa. Sto se, pak, treceg principa, prenosenja novostecenih osobina na
buduce narastaje, tice, tema je to u koju se, zbog osjetljivosti materije i nase nedovoljne
upucenosti u genetiku, radije ne bismo upustali. Toliko sto se tice Lamarkove teorije.
Nakon Lamarka pojavio se Darvin sa svojom teorijom. Darvin je opcenito prihvatao
Lamarkovo ucenje, narocito stav o utjecaju zivotne sredine, no u njegovoj teoriji dominantno
mjesto zauzeli su novi principi prirodni odabir i opstanak najsposobnijih. Od Lamarka je
preuzeo, takodjer, i princip nasljedjivanja. Mnoge primjedbe na racun Lamarkove ne vaze za
Darvinovu teoriju. Lamark je, recimo, zakljucio da se promjene vrste uvijek desavaju u korist ili
zarad boljitka zivog bica, ali nije uspio objasniti zasto bi bilo tako. Isticanjem
principa prirodnog odabira. Darvin je nastojao rijesiti taj problem. Trudio se pojasniti kako to da
se na temelju zakonitosti neinteligentne prirode promjene na stvorenjima desavaju uvijek u
pravcu boljitka i dobrobiti zivog bica, a kasnije cemo vidjeti na koji nacin to tumaci. Pokusat
cemo doci do odgovora na pitanje o dovoljnosti Darvinove teorije za pojasnjenje evolucije. U
sve to necemo uplitati pitanje tewhida, a pojasnit cemo i zasto. Darvinovoj teoriji prici cemo
naprosto s aspekta njene znanstvene i logicke opravdanosti.

Darvinova teorija i teisticki argument

Teisti se pri svom dokazivanju Bozijeg postojanja rado pozivaju na argument poretka, drzeci ga
jednim od svojih temeljnih dokaza. Oni, dakle, smatraju da, ukoliko iza poretka svijeta ne stoji
jedna inteligentna urediteljska sila, ukoliko je neinteligentna priroda prepustena samoj sebi,
svijet niposto ne bi bio ustrojen ovako smisleno i mudro. Ako bi se moglo dokazati da iza ustroja
svijeta ne stoji nikakva inteligencija, volja, znanje i svjesnost, vec da je sama priroda ta koja
uredjuje svijet i njegove zakonitosti provodi u djelo, tad bi teistima iz ruku bio izbijen jedan od
njihovih najvaznijih argumenata. Stoga nam valja vidjeti da li Darvinova teorija pobija ovaj
teisticki argument i u kojoj ga se mjeri ona uopce dotice.
Kao sto smo kazali, temeljni princip Darvinove teorije jeste ideja prirodnog odabira. Po tome se
njegova teorija u prvom redu razlikuje od Lamarkove koja pociva na principu utjecaja zivotne
sredine i prilagodjavanja njoj. Raspravljali smo o tome i kazali da mi ne sporimo Lamarkove
principe,
ali postavljamo pitanje dovoljnosti njihovog utjecaja na evoluciju vrsta. Zakljucili smo da taj
utjecaj nije dovoljan. Sam Lamark, uostalom, na vise mjesta jasno istice kako ne vjeruje da su
utjecaji o kojima govori dovoljan faktor izmjene vrsta. Darvin, pak, te utjecaje nadopunjuje
novim ciniocima.
Kazu da je glavni poticaj za svoju teoriju Darvin dobio posmatranjem vjestackog ukrstanja
biljaka i zivotinja. Znamo da oni koji uzgajaju domace zivotinje, zeleci dobiti sto bolju rasu, pare
odabrane zivotinje jedne s drugima. Oni medju zivotinjama odabiraju muski i zenski primjerak s
najboljim osobinama, pare ih, a onda biraju najbolje medju dobivenim potomstvom i dalje ih
sparuju, dok vremenom ne dobiju sasvim novu rasu izuzetno dobrih svojstava.
Darvin je opazio da na ovaj nacin zaista dolazi do promjena kod date vrste. Zakljucio je potom
da ovo nije primjenljivo samo u slucaju domacih zivotinja. Doduse, kod domacih zivotinja
ukrstanje ovog tipa desava se posredstvom covjeka. Zapitao se da li je moguce da se ovakvo
usrstanje i odabir u prirodi desava posredstvom prirodnih zakonitosti?
Opazio je, takodjer, da zivotinjski porod nije jednoobrazan i sasvim istovjetan cak i kada se radi
o okotu od istog oca i majke. Nije to, znaci, isti slucaj kao kad staklar pravi case pa sve one
izgledaju potpuno isto. Zbog citavog niza razloga, potomstvo zivotinja nije jednoliko, premda
sva mladuncad pripadaju istoj rasi. Mladuncad se po svojim individualnim osobinama cesto
drasticno razlikuju. Ako pogledamo stenad iste kuje, vidjet cemo da su neka snaznija od drugih i
slicno. Na to utjece citav niz faktora, a znanost jos nije uspjela da ih sve
odgonetne. U prirodi opstaju one zivotinje koje su na svijet dosle s boljim predispozicijama, dok
su one slabije osudjene na propast. Kao rezultat tog procesa, naredna generacija bit ce plod
ukrstanja onih prezivjelih, dakle boljih primjeraka, te ce biti naprednija od prethodne. Svakako, i
kod nove generacije postoje individualne razlicitosti. Ponovo ce opstanak i zadatak produzenja
vrste pasti na primjerke s boljim predispozicijama, sto ce osigurati jos bolju narednu generaciju.
Tim slijedom svaka nova generacija naprednija je od prethodne, te se na taj nacin odvija
evolucija vrste.
Sto se nas tice, cinjenica da su ziva bica podlozna evoluciji niposto ne znaci poricanje Bozijeg
postojanja. Isto vazi i za stav da zivotna sredina i uvjeti utjecu na promjene kod zivih bica, kao i
za onaj da se jedinke razlikuju po svojim svojstvima i da najbolji i najotporniji opstaju. Sve to
nicim ne narusava vjeru u Bozije postojanje. Stavise, sto se ljudi tice, o drugim zivim bicima ne
govorimo, mogli bismo u vezu s ovim dovesti kur'anski ajet: ''A da Allah ne suzbija ljude, jedne
drugima, na Zemlji bi, doista, nered nastao.''50

Tajanstveni ili natprirodni faktor

Sam Darvin u knjizi ''O porijeklu vrsta'' na vise mjesta primjecuje kako iza svih ovih promjena
mora stajati neki tajanstveni faktor. Znaci, on je svjestan da svi pobrojani fakrori ne rjesavaju do
kraja tajnu evolucije. Kada govori o prirodnom odabiru, o tome da je to proces koji se odvija u
prirodi,

50
Al-Baqara, 251.
on ustvari potvrdjuje teisticki stav o postojanju smislenosti, odnosno finalnog uzroka u kreiranju
svijeta.
Nije nam uopce jasno zasto je ovaj ''princip usmjerenosti na cilj'' o kome Darvin govori u
Evropi docekan na noz. Oni to nazivaju finalizam i zestoko se obaraju na nj, nazivajuci ga,
naravno govorimo o teistima, golemim neprijateljem religije. Doista nam nije jasno o kakvom se
neprijateljstvu tu radu?!
I kod nas su neki djetinjsti umovi dizali vrevu protiv principa finalnog uzroka, smijesno
rasudjujuci kako se on kosi sa znanstvenim otkricima. Naravno da se kosi ako se ovaj princip
poima u primitivnom smislu. Ispravno poimanje jeste to da prirodni tokovi imaju svoj cilj, da
priroda posjeduje neku, od Boga joj datu, vrstu prosvijetljenosti tako da, kad god se nadje na
raskrizju, ona bira bolji put, odnosno bolju mogucnost.
I kad bi Darvinova teorija bila potpuno tacna, opet se nista ne bi moglo desavati bez ucesca
natprirodnog, transcendentnog faktora iliti Boga. Ako ova teorija nije ispravna, ako evolucija ne
tece sporo i postepeno vec se radi o nekoj nagloj mutaciji vrsta, opet se bez ucesca ovog
tajanstvenog faktora o kome teisti govore stvari ne mogu pojasniti. I Lamark i Darvin, cinjenica
je to koju mozete provjeriti u njihovim radovima, jasno su osjecali da se bez ucesca nekog
tajanstvenog faktora procesi o kojima govore ne mogu odvijati.

Tajna evolucije

Sve se na kraju svodi na to da je evolucija posvema misteriozna stvar. Kroz ovaj proces
stvorenja su od najprostijih oblika
postali ovako velicanstveni organizmi kakve mozemo vidjeti u prirodi.
Kad govorimo o tajni evolucije, treba imati na umu da je priroda od pocetka isla ka svom cilju,
savrsenosti svakog stvorenja, odnosno svakog njenog pojedinacnog dijela, pa, ako je ponekad,
cak, i zastala s procesom razvoja na odredjeni period, cinila je to s odredjenim razlogom koji se
tice savrsenstva nekih buducih generacija.
Darvin na jednom mjestu primjecuje:
''Cinjenica je da se mnoge slicne promjene desavaju u razlicitim sredinama, dok se u istoj
sredini zna desavati niz potpuno razlicitih promjena.''
Darvin, vidimo, opaza cinjenicu koja se kosi s Lamarkovom teorijom. I sam je u pocetku
vjerovao da je zivotna sredina odlucujuci faktor promjena, ali kasnije je uvidio da se u sasvim
razlicitim zivotnim sredinama javljaju istovjetne promjene, dok se u istom okruzju katkada
desavaju razlicita evoluiranja, sto znaci da faktor utjecaja zivotne sredine ponekad ne mora nista
znaciti. Onda Darvin zakljucuje rijecima koje su potpuno sukladne teistickom stavu:
''Bitan faktor evolucije zasigurno mora biti volja ili zelja ka promjenama, koja je posljedica
nekog tajanstvenog uzroka.
Kako bismo citaocima pruzili uvida i u savremenu krscansku kritiku teorije evolucije,
donosimo kraci izvadak iz knjige dr. Jovana Ilijeva ''Ateizam ili hriscanstvo'', iz koga se jasno
moze vidjeti kakav je odnos krscanskih vjernika prema Darvinovoj teoriji. Naravno,
utemeljenost svake pojedine teze ostavljamo na prosudbu citaocima.
 Moderno doba

Dolaskom Carlsa Darvina, ljudi su dobili naucnu osnovu za svoje nevjerovanje u Boga. Darvin
i njegovi nasljednici stvorili su ideju da ne postoji kategorija koju ljudi nazivaju grijeh ili da je
grijeh samo ostatak zivotinjskog instinkta u covjeku. Evolucija kao filozofska doktrina moze se
vratiti nazad do Aristotela, ali Darvin je bio prvi koji joj daje ono sto je on smatrao naucnom
osnovom.
Darvin je neko vrijeme proveo studirajuci medicinu i teologiju, prije nego sto se oprijedelio za
prirodnjacke studije. Putovanje oko svijeta na brodu Bigl izmedju 1831. i 1836. uvjerilo ga je da
se razlike koje postoje izmedju zivih zivotinja i fosila na kopnu i na ostrvima koje je posjetio,
mogu objasniti jedino bioloskom evolucijom. Rezultate svog istrazivanja objavio je 1859. u
knjizi Porijeklo vrsta, nakon sto je Alfred Valas ( Alfred Wallace) sam i nezavisno od Darvina
dosao do slicnih zakljucaka.51 U svojoj knjizi Darvin je tvrdio da je sve u prirodi u stalnoj borbi
za opstanak. Zivotinje su se mnozile mnogo brze nego sto je za njih bilo hrane u prirodi. Sasvim
prirodno, hrana je ostajala jacima i onima koji su se mogli prilagoditi okolini, dok su slabiji
izumirali. Jaci organizmi zivjeli su dovoljno dugo da prenesu geneticke crte ili osobine sljedecoj
generaciji. Tokom vremena, genetske razlike su se sakupljale tako da su se pojavili novi
organizmi koji nisu pripadali istoj vrsti.52

51
Cairns, Christianity Trough the Century, 423.
52
Ibid.
 Iako Darvin nije izricito tvrdio da Bog nije bio ukljucen u proces evolucije, evolucija je bila
prihvacena kao koncept koji se odigrao bez ucesca Boga, sasvim slucajno, prirodnim procesom.
Mjesta za Boga nije bilo.
Nedugo nakon stampanja Darvinove knjige Porijeklo vrsta, evolucionisticke ideje napustile su
podrucje biologije, botanike i paleontologije i presle na drustvenu strukturu. Kao i svaka druga
ideja, i teorija evolucije ostavila je posljedice za sobom. U sljedecim primjerima pokusacemo da
iznesemo nekoliko cinjenica na osnovu kojih se moze zakljuciti da je teorija evolucije postala
osnova za mnoge nedace danasnjeg vremena, ali i za destruktivne politicke rezime.
Sta se desava sa individualnom i drustvenom etikom je pitanje koje se namece svijetu koji je u
stalnoj borbi za opstanak i koji je ostao bez krajnjeg smisla i svrhe? Zasto bi jaci i inteligentniji
medju nama manipulisali slabijim i manje inteligentnim iz bilo kojeg razloga i za bilo koju svrhu
koju oni smatraju dobrom i vrijednom?
Kad se govori o posljedicama koje su nastale nakon primjene ove teorije, postoji jaka reakcija
evolucionista. Obicno isticu da je teorija evolucije samo teorija o postanku zivota i kao takva ona
ne moze snositi nikakvu odgovornost zbog zloupotrebe. To je potpuno tacno.
Nesumnjivo je da se svaka ideja, teorija ili doktrina moze zloupotrijebiti, pogresno protumaciti
i pogresno primijeniti od nestrucnih ili nesavjesnih ljudi. Ali problem koji stvara teorija evolucije
nalazi se u cinjenici da ono sto cemo iznijeti
ne podrazumijeva pogresno tumacenje ili pogresnu primjenu vec logicno izvodjenje i primjenu
teorije.53
Ne tvrdim, i to zelim da podvucem, da je teorija evolucije iskljucivo odgovorna za uzasne
dogadjaje koje cemo spomenuti , ali on im je sigurno dala logican podstrek i ohrabrenje.
Ubrzo poslije izlaska Darvinove knjige Porijeklo vrsta , Darvinovu ideju popularisao je Tomas
Haksli (Thomas Huxley, 1825-18950), koji je zbog strastvenog propagiranja teorije evolucije
cesto nazivan Darvinov buldog. Herbert Spenser (1820-1903), koji je uveo frazu opstanak
najjaceg, prosirio je teoriju bioloske evolucije na sve vidove zivota, ukljucujuci i etiku.54
Ova ideja, nazvana socijalni darvinizam, stvorila je ideolosku pozadinu za nastanak struje
nacionalizma u Evropi. Ona je iskoristena kao opravdanje za monopolisticki odnos,
eksploataciju radne snage i kapitalizam uopce. Izrazi borba za opstanak, prirodna selekcija i
opstanak najjaceg, koji su se primjenjivali na organsku evoluciju, postali su krilatice koje su
siroko koristene u industrijskoj ekonomijii, politickom i svakodnevnom zivotu.55

53
Dobri primjeri za tu tvrdnju se mogu naci u: John Ankerberg and John Weldon, Darwin's Leap of Faith:
Exposing The False Religion of Evolution (Eugene: Harvest House Publishing, 1998), 29.
54
Citirano u Heney M. Morris, The Long War Against God: The History & Impact of the Creation/Evolution
Conflict (Michigan: Baker House 1989), 54.
55
Ibid, 55.
 Mnogi bogatasi, poput Depeva (Depew), Rokfelera (Rock-feller) i Karnegija (Carnegie),
prihvatili su stav da zakone teorije evolucije treba primjenjivati i u poslovanju. Danas veoma
popularan i postovan kao filantrop, ali bezobziran i okrutan prema svojim radnicima, Karnegi je
izjavio:
Sjecam e da je svjetlost iznenada dosla... i sve je bilo jasno. Ne samo da sam se oslobodio
teologjie i natprirodnog vec sam nasao istinu u evoluciji.56
Na drugom mjestu je napisao:
Zakon konkurencije je prisutan; mi ga ne mozemo izbjeci; nijedna zamjena za nj nije
pronadjena; i dok zakon ponekad moze biti tezak za pojedince, on je najbolji za rasu, jer
osigurava opstanak najjaceg na svakom polju.57
Ocuvanje favorizirane rase. Iako je rasizam postojao mnogo prije Darvina, naucnik Henri
Moris (Henry Morris) pokusao je da dokumentuje da je darvinizam dao rasizmu naucno
opravdanje.
Mnogi vide dobar primjer za to u samoj Darvinovoj knjizi Porijeklo vrsta u podnaslovu
Prirodnim odabiranjem (Preservation of Favored Races in the Struggle for Life). Vecina
evolucionista u zelji da odbrani Darvina kaze da je on iskljucivo govorio o zivotinjskim rasama
ili podrasama, ali Moris tvrdi da nema razloga da sumnjamo da je Darvin tim misljenjem zelio
da obuhvati i ljudsku rasu.58 U njegovoj drugoj knjizi Covjekovo porijeklo i spolno odabiranje,
Darvin je napisao:

56
Ibid, 56.
57
Ibid.
58
Morris, The Long War Against God, 60.
 ''Negdje u buducnosti, ne veoma dalekoj, mjereno vijekovima, civilizovane ljudske rase gotovo
pouzdano iskorijenice i zamijeniti divljacke rase u cijelom svijetu. U isto vrijeme i covjekoliki
majmuni bice bez sumnje istrijebljeni... Tada ce prekid izmedju covjeka i njegovih najblizih
srodnika biti jos veci, jer ce, kao sto se moze ocekivati, to biti prekid izmedju covjeka na jos
visem stupnju civilizacije, kao sto se mozemo nadati, nego sto je i sama danasnja kavkaska rasa,
i nekih drugih majmuna tako niskih po savrsenstvu, kao sto je neki pavijan, umjesto, kao sto je
sad, izmedju crnaca i Australijanaca i gorile.''59
Ideja da su razlicite rase bile na razlicitoj evolucionoj distanci od primata, sa crncima na dnu i
bijelcima na vrhu, bila je prisutna skoro medju svim naucnicima devetnaestog vijeka. Tomas
Haksli (Thomas Huxley) je izjavio:
''Nijedan racionalan covjek koji poznaje cinjenice nece tvrditi da je prosjecan crnac jednak ili
cak superiorniji od bijelca.''60
Historicar Dzon Haler (John Haller) tvrdi da su Afro-Amerikanci bili posmatrani kao da su na
odredjen nacin bili bespomocni, nepromjenljivi, neprimjereni, inferiorni. Dzejms Ferguson
(James Ferguson) je dokazao da su svojim rasistickim stavom naucnici devetnaestog vijeka
pomogli da se razvije koncept arijevske nadmoci, koji se kasnije pretvorio

59
Charls Darvin, Covjekovo porijeklo i polno odabiranje (Subotica: Minerva, 1977.), 149-150.
60
Thomas H. Huxley, Lay Sermons, Addresses and Reviews (New York: Appleton, 1871.), 20. Haksli je tvrdio
da se crni ne mogu takmiciti sa bijelima cak ni pod istim uvjetima.
u institucionalni rasizam Njemacke tridesetih, i danas u Juznoj Africi.61
Osnova za rasizam postoji u evolucionistickom konceptu poznatom kao biogenetski zakon ili
teorija rekapitulacije koju je propagirao njemacki naucnik Ernst Hekel (Ernst Heackel). Ukratko,
to je ucenje da je ontogenija rekapitulacija filogenije, to jest da tokom razvoja embriona
(ontogenija), embrion ponavlja (rekapitulira) evolucionu historiju vrste (filogenija). Tako na
razlicitim stupnjevima embrionalnog razvoja covjek pokazuje osobine ribe, zabe i konacno
fetusa.62
Iako su Hekelove odmane i prevare bile razotkrivene prije vise od jednog stoljeca, savremena
izucavanja u molekularnoj genetici jos vise su pokazala krajnju apsurdnost teorije

61
John Haller, Jr., Outcasts From Evolution: Scientific Attitude of Rational Inferiority, 1895-1900 (UrbanaL
University of Illinois Press, 1971.), 228.
62
Hank Hanegraaff, The Face that Demonstrates the Farce of Evolution (Nashville: Word Publishing, 1988.),
95. Hanegraff kaze: Hekel je izjavio da su zametak i embrion kod razlicitih zivotinja kicmenjaka i covjeka u
odredjenom periodu razvoja potpuno isti, sto ukazuje na ''njihovo zajednicko porijeklo''. Hekel je dao dobro
poznatu ilustraciju pokazujuci embrione u nekoliko stupnjeva njihovog razvoja. Nedosljedno je upotrijebio
cinjenicu, prepljavjajuci nekoliko crteza da bi ih ucionio slicnim i tako potvrdio teoriju. U casopisu HIS
(1874). izlozena je lista gresaka koja pokazuje da je Hekel koristio dva crteza embriona, jedan uzet od
Biskofa (Bischoff), a drugi od Ekera (Ecker, 1851-59.). Tom prilikom dodao je 3-5mm glavi Biskofogovog
psa, oduzeo 2mm sa glave Ekerovog ljudskog embriona, skratio je velicinu za oko 5mm i duplirao duzinu
zadnjeg dijela.
rekapitulacije. DNK ljudskog fetusa nije isti kao DNK zabe, a DNK zabe nije isti kao DNK ribe.
Neosporno je da je DNK ljudskog fetusa, DNK zabe ili orla programiran za rasplodjivanje po
svojim vrstama.63
Osim sto je teorija rekapitulacije posluzila kao naucna osnova za rasizam, Stefan Dzej Guld
(Stephen Jay Gould), profesor paleontologije na Harvardu, istice da je teorija evolucije takodjer
posluzila kao osnova da Daunov sindrom bude okarakterisan kao mongoloidni idiotizam, jer se
smatralo da je to vracanje mongolskom stepenu u evoluciji covjeka.64
Guld dalje tvrdi da je izraz mongoloid bio prvi put primijenjen na mentalno slaboumne, jer je
postojalo opce vjerovanje da mongolska rasa jos nije evoluirala do nivoa bijele rase. Vrhunac
ove rasisticke ideje nalazi se u cinjenici da su mnogi koristili ovu teoriju da opravdaju mit
arijevske super rase, koja je imala za cilj da pokori ili unisti ostale rase. Prema njihovom ucenju,
dijete bijelca je moralo da se razvija kroz stupnjeve koji odgovaraju nizoj ljudskoj rasi (odakle i
potjece termin mongoloidnost) prije neto sto je postalo pripadnik vise rase.65
Otprilike u isto vrijeme, dok je Darvin propagirao ideju evolucije, jos jedna ideja pocela je da
se siri Evoropom. Karl

63
Ibid. Vise o ovome vidi Henry M. Morris, Scientific Creationism, public school edition. (San Diego: C. L.
P. Publishers, 1981.), 75- 78.
64
Stephen Gould, ''Dr. Down's Syndrome'', Natural History, (April 1980.): 144.
65
Ibid.
Marks, rodjen u Njemackoj (1818-1883.), bio je intelektualni osnivac komunizma i veliki
neprijatelj religije. Marks je, u svojoj doktorskoj tezi iz oblasti filozofije, naglasio mrznju prema
svim bogovima, i smatrao da religija djeluje kao opijum. Marks je takodjer prihvatio
Fojerbahovu osnovnu tezu: Pretkretnica u historiji je trenutak kad covjek shvati da je jedini
covjekov bog sam covjek.66
Marks je vjerovao da je komunizam jedina prava solucija covjekovom problemu u svijetu. Sta
je ono sto sprjecava covjeka da zivi u slozi zajedno sa drugima? Privatna svojina. Kad se ona
ukloni, onda ce samootudjenje nestati. On je u Komunistickom manifestu tvrdio da, kada
proleterijat jednom dobije moc da kontrolise drzavu, uspostavice drusveni sistem u kome nece
biti klasa, i nece biti potrebe za politickom moci.67
Marksizam je, istnia, proizveo jednog novog covjeka, ali i covjeka koji je mogao da izvrsi
najveca barbarska zlodjela u historiji, bez ikakvog osjecaja griznje savjesti. Kada malo
razumijemo ono sto se desavalo u strasnim logorima sa prinudnim radom ili gulage, mozemo tek
malo da razumijemo prirodu ovog covjeka koji je nadahnuo Josifa Visarionovica Staljina,
vjerovatno najokrutnijeg covjeka kojeg je nas svijet vidio.

66
David A. Noebel, Understanding the Times: The Religions Worldviews of Our Day and the Search for Truth
(Oregon: Harvest House Publishers, 1994.), 35.
67
Kennedy and Newcompe, 32.33.
 Marks nije krio da je podrsku za svoju ideju dobio od Darvina. Stavise, smatrao je da je
njegovo djelo tacna paralela Darvinovom, i toliko mu je bio zahvalan da je zelio da mu posvetio
dio knjige Kapital, ali Darvin je odbio tu cast.68
Marks je takodjer napisao Engelsu da Darvinova knjiga Porijeklo vrsta sadrzi osnove u
prirodnoj historiji za klasnu borbu u historiji...69 Dr. Barou (Burrow) primjecuje da su Marks i
Engels prihvatili darvinizam kao klasnu borbu. Marsal i Hol (Marchal i Holl) kazu sljedece:
''Marksisticka filozofija pokazuje brutalnost Darvinove teorije. On spominje razoruzavanje
burzoazije... revolucionarni teror... stvaranje revolucionarne vojske... slobodu je odbacio kao cist
burzujski ideal... Revolucionarna drzava ne moze imati ni vremena ni prilike za sazaljenje i
kajanje. Neprijatelj se mora primorati na predaju. Ona mora da ugusi antagonizam egzekucijom,
zatvaranjem, prinudnim radom, kontrolisanjem medija...''70
Dr. Moris zakljucuje da su:
Marks i Engels zasnovali svoju komunisticku filozofiju u skladu sa osnovama evolucije... Marks
i Engels bili su indoktrinirani evolucionisti, kao sto su i svi komunisti od tada... Lenjin, Trocki

68
John Ankerberg and John Weldon, Darwin's Leap of Faith: Exposing the False Religion of Evolution
(Eugene, Oregon: Harvest House Publishing, 1998.), 35.
69
Gertrude Himmelfarb, Darwin and the Darwinian Revolution (LondonL Chalto & Windos, 1959.), 348.
70
J.W.Burrow, Uvod u J.W.Burrow, ed., Charles Darwin, The Origin of Species by Means of Natural
Selection (Baltimore: Penguin, 1974.), 45.
i Staljin su bili ateisticki evolucionisti, i vise je nego ocigledno da evolucija mora biti nacelo
broj jedan u komunizmu.71
Skoro cetvrt vijeka poslije rodjenja ovog velikog ateiste, rodio se, po mnogim misljenjima,
najveci ateista svih vremena, Fridrih Nice.
Nice je prihvatio osnove Darvinove teze da je covjecanstvo evoluiralo od nizih oblika zivotinja
na cisto naturalisticki nacin, kroz splet srecnih okolnosti. Osim reda i sklada koji postoje na
nasoj planeti, svuda u svijetu vlada haos. Napisao je:
''Citav karakter svemira je u vjecnom haosu... Budimo pazljivi kada govorimo da postoji zakon
u prirodi. Ne postoji neko ko zapovijeda, neko koga treba slusati, neko ko pravi prekrsaje.''72
U ovom generalnom kontekstu, pojavljuje se po prvi put poznati epigram:
Bog je mrtav, ali zbog covjecanstva, njegova senka ostace na zidovima pecina hiljadama
godina. A mi jos uvijek treba da pobijedimo njegovu sjenku.73

Za Nicea logicna posljedica Darvinove teorije bila je revolucionarna. Bog je samo ideja u
glavama ljudi. Iako je smatrao Isusa jedinim pravim krscaninom, on ga je otpustio zato sto je
poremetio evolucionisticki proces u kome slabiji treba

71
Morris, The Long War Against God, 84-85.
72
Kaufman Walter, ed., ''The Gay Science'', u The portable Nietzche (New York : Viking, 1954.), 109.
73
Ibid 125.
da izumru i naprave mjesto jacima, pametni da zauzmu mjesto neinteligentnih i sposobni da
eliminisu nesposobne. Kako je samo Isus mogao da kaze: Blago siromasnima, blago krotkima, i
blago onima koji mir grade?. Sam proces u kojem se covjek uzvisio nad zivotinjama i pomocu
koga su civilizacije nastale, Isus je okrenuo u suprotnom smjeru. Takvu vrstu moralnosti Nice je
nazvao ropska moralnost.74
Medjutim, sada se stvorio i problem. Dok smo vjerovali u Boga, mi smo izvrsavali pravila koja
je On zahtijevao, slijedili moralnost koju je On propisao. Sad, shvativsi da je Bog bio samo ideja
u nasoj glavi, koju smo na kraju sahranili, ciji moral, koje vrijednosti cemo onda slijediti?
Niceova cjelokupna filozofija moze se sagledati kao pokusaj da se odgovori na samo jedno
pitanje: Kako da zivimo u svijetu bez Boga koji garantuje da zivot ima smisla. Posto je proglasio
da je Bog mrtav, otpoceo je svoje dugo filozofsko traganje za nereligioznim odgovorom na
pitanje o smislu zivota.75
Niceov odgovor je da, posto Boga vise nema, moral, etika i vrijednosti moraju biti ljudska
tvorevina. Kad shvatimo da su ljudska bica tvorci svojih vrijednosti, shvaticemo da smo
slobodni da biramo vrijednosti koje nam donose najvece koristi. Slobodoumni, smjeli, kreativni,
hrabri, znatizeljni ljudi razlikovace se od prosjecnih, postace vodje i bice oslobodjeni spustanosti
ropske moralnosti, slobodni da zive zivot da potpunosti.

74
Anthony Campolo, We Have Met Enemy and They Are Partly Right, 73-74.
75
TurnBull, Get a Grip of Philosophy, 140-144.
 Nice naziva ovaj nagon za takvim necim volja za moc.76
Osoba koja razvije svoj maksimalni potencijal bice neka vrsta super-covjeka. Taj supercovjek
postavljace pravila, propisivati etiku, a drugi ce ga slusati.
Proglasivsi da je Bog mrtav, Nice je predvidio da supercovjek mora da zauzme Bozije mjesto, a
to ce pokrenuti ratove kakvih nikada ranije nije bilo.
Socijalni darvinizam, rasizam, militarizam i imperijalizam dostigli su svoj zenit u nacistickoj
Njemackoj pod vodjstvom Adolfa Hitlera. Historicari tvrde da je Hitler uvijek sa sobom nosio
dvije knjige: Antihrist Nicea i Porijeklo vrsta Darvina.77
Mnogi ustaju u odbranu Nicea i tvrde da Hitlerova ideja o superiornoj rasi nije dosla od Nicea.
Valter Kaufman (Walter Kaufman), vodeci autoritet na ovom podrucju, tvrdi da Nice nije bio ni
rasista ni njemacki nacionalista, i da on ne moze biti odgovoran zbog zloupotrebe njegovih
djela.78 Medjutim, sve je vise filozofa koji vide da je eksplicitna upotreba termina visa rasa, iako
mozda nenamjerna, pomogla pripremu ideoloske osnove za nacizam. Cak je i Kaufman morao
da prizna da je Niceova doktrina bila toliko snazan dinamit, pa je insistirao na tome da je ponor
izmedju nekih ljudi i ostalih, znacajniji nego ponor izmedju covjeka i zivotinja.79 U svakom

76
Magee, The Story of Philosophy, 172-174.
77
Sa predavanja ''Atheism and the Meaning of Life'', Ravi Zacharias. Los Angeles, September, 1994.
78
Vidi Zeitlin, Nietzsche: A Re-examination, 14.
79
Walter Kaufman, Nietzsche: Philosopher, Psychologist, Antichrist 4th.ed. (Princeton University Press,
Princeton, 1974.), 285.
slucaju, niko ne moze osporiti cinjenicu da je Niceova ideja o Bozijoj smrti i o posebnom
covjeku, superiornijem od ostalih, koji ce vladati nad ostalima, nasla pogodno tlo kod Hitlera i
dala podstrek za nacisticku ideologiju.
Takodjer, tesko je negirati Darvinov utjecaj na Hitlera. Sir Artur Kit kaze:
Njemacki firer je, kao sto sma stalno tvrdio, evolucionista, i svjesno je trazio da se Njemacka
prilagodi teoriji evolucije.80
Erih From, vodeci egzistencijalisticki psiholog, tvrdi:
Religija socijalnog darvinizma pripada najopasnijim elementima unutar misli prosloga vijeka.
Ona podrzava propagandu bezobzirnog nacionalnog i rasistickog egoizma time sto ju je
uspostavio kao moralnu normu. Ako je Hitler u ista vjerovao, onda je to bilo u zakone evolucije
koji su opravdali i posvetili njegova djela.81
Ideje Darvinove teorije mogu se jasno vidjeti u Hitlerovoj knjizi Majn Kampf (Mein Kampf).
Razmisljajuci o evolucionistickim vrijednostima, napisao je:
Onaj ko ne zeli da se bori u ovom svijetu , gdje je konstantna borba pravilo zivota, nema pravo
da postoji... Ja ne vidim zasto covjek ne bi bio okrutan kao priroda. Sve sto nije od ciste rase u
ovome svijetu je smece.82
Na drugom mjestu Hitler kaze:

80
Keith, Evolution and the Ethics, 28.
81
Ciritano u A. E: Wilder-Smith, The Natural Science Knows Nothing of Evolution (San Diego: Master
Books, 1981.), 148.
82
Adolph Hitler, Mein Kampf (New York: Reynall and Hitchcock, 1964.), 397, 604.
 Ako ne postujemo zakon prirode, namecuci svoju volju pravom jaceg, doci ce dan kada ce nas
divlje zivotinje progutati, onda ce insekti jesti divlje zivotinje, i konacno nista nece postojati na
svijetu osim mikroba.... Pomocu borbe, elite ce nastaviti da se obnavljaju. Zakon odabiranja
opravdava ovu neprestanu borbu tako sto dozvoljava opstanak najjaceg.83
U ocima nacista Slaveni i Jevreji nalazili su se a samome vrhu liste podljudi. Rezultat ovakvog
misljenja ogledao se u masovnim ubistvima cim je rat otpoceo. Nacisti su izdali brosuru sa
naslovom Podljudi, u kojoj je stajalo:
Potcovjek je uplaseno bice, karikatura covjeka, cije su osobine slicne covjekovim, ali
intelektualno i moralno nize je nego ijedna druga zivotinja.84
Ubijajuci Slovene, Jevreje i Rome, Hitler je priznao da on samo pomaze prirodnoj selekciji i
zeli da poboljsa ljudsku biologiju. Kao sto je casopis ''Tajm Magazin'' ( Time Magazine)
primijetio:
Prema darvinizmu, zlo lezi u samom korijenu prirode, usadjeno od strane njegovog stvoritelja,
prirodne selekcije. Uostalom,

83
Citat uzet iz: H.R. Trevor-Roper, ed. Hitler's Table Talk (London: Weidenfiels & Nicolson, 1953), 39, 51.
Uporedi A. Bullock, Hitler: A Study in Tyrany (Harmondsworth, England: Penguine Books, 1962.), 36, 889,
398, 677, i 693.
84
Christopher Ailslhy and John Pimlott, Hell on the Eastern Front: The Waffen-Ss War in Russia 1941-1945
(New York: Motorbooks, 1998.), 720.
prirodna selekcija je stalna borba koja se sputava moralnim pravilima.85
Prema Hitlerovom rezonovanju, posto je cijela historija samo borba za opstanak najjacih, svako
ponasanje je opravdano da bi pobijedila visa i cistija rasa. Za Hitlera, brutalnost prema drugim
nacijama postala je dio vrline u teznji da procisti rasu.
Filozof historije Dzon Koster (John Koster) kazao je sljedece:
Hitler i Staljin ubili su vise nevinih zrtava nego sto je umrlo u svim religioznim ratovima u
ljudskoj historiji. Oni su ubijali te zrtve ne zato sto su imali pogresne namjere da bi spasili
njihove duse, ili kaznili ih zbog njihovih grijeha, vec zato sto su bili konkurencija za hranu i
predstavljali prepreku evolucionistickom procesu.86

85
Time Magazine, 28 October, 1996. Citirano u: Ankerberg and Weldon, Darwin's Leap of Faith, 33.
86
John P. Koster, The Atheist Syndrome (Brentwood: Wolge Muth & Hyatt, 1989), 187-189.
 Evolucija, logika i zakon vjerovatnoce

Pitanje postojanja Boga pocinjemo pitanjem naseg porijekla. Iako mnogi smatraju da naucna
pitanja treba prepustiti naucnicima, i da su oni vec potvrdili da je evolucija ustanovljena
cinjenica, smatram da je to predmet o kome svako treba da razmislja. Nas zakljucak u vezi sa
pitanjem porijekla bice presudan u odlucivanju o ostalim pojmovima, pozitivno ili negativno, od
covjekove prirode i cilja zivota do opravdanosti moralnih nacela i religije, kao i o buducnosti
covjecanstva.
Zbog toga je pitanje teorije evolucije d izuzetne vaznosti, jer, bez obzira da li je tacna ili ne, ona
nam kaze ko smo mi. Ako smo se pojavili na ovoj Zemlji neplanirano, i sasvim slucajno,
zahvaljujuci Velikom prasku i nekolicini slucajnih greski u prirodi (mutacija), onda ne postoji
krajnji cilj osim da se razmnozavamo i ocuvamo svoju vrstu. Ne postoji apsolutni standard
dobrog i loseg vec postoje samo razlicita misljenja sta bi trebalo, a sta ne bi trebalo da cinimo.
Po toj teoriji, moje misljenje je validno, kao i misljenje svake druge osobe. Svako je u pravu i
svako je slobodan da izgradjuje svoj sistem vrijednosti.
Sa druge strane, ako imam dovoljno dokaza da vjerujem da je Bog stvorio ljude i ugradio u nas
moralne i intelektualne vrijednosti, i da smo stvoreni da Ga volimo, da Mu sluzimo
i drugima budemo od pomoci, onda to mijenja moju sliku o svemu. To znaci da nisam prepusten
sebi i svom instinktu da odlucujem, vec sam odgovoran Bogu za svoje ponasanje, a iznad svega
to znaci da imamo buducnost.
Poznati engleski filozof Mortimer Adler u knjizi Velike ideje (The Great Ideas) kazao je
sljedece:
Vece su posljedice za um i djelo koje prate prihvatanje ili odbacivanje Boga, nego odgovor na
bilo koje drugo osnovno pitanje. Utjecaj koji je imala materijalisticka evolucija na pitanje
postojanja Boga izvan je svakog pitanja.87
Kolin Braun (Colin Brown), sa doktoratom na podrucju teologije devetnaestog vijeka, istakao
je sljedece:
Neuporedivo najjaci pojedinacni faktor koji je potkopao popularno vjerovanje u postojanje
Boga u danasnje vrijeme je teorija evolucije Carlsa Darvina.88
Prema Martinu Lingsu (Martin Lings):
...Postoji vise slucajeva gubitka vjere u Boga zbog teorije evolucije... nego zbog bilo cega
drugog.89
Mnogi naucnici isticali su da teorija evolucije cini Boga nepotrebnim. Veci bro izmedju njih
cak se i radovao navodnom obaranju biblijskog koncepta stvaranja. Evo nekoliko primjera:

87
Mortimer Adler, The Great Ideas Vol. I (Garden City: Doubleday & Company Inc., 1958.), 543.
88
Colin Brown, Philosophy and Christian Faith (Wheaton, III.: Tyndale, 1979.), 147.
89
Huston Smith, Christian Century, (July 7-14, 1982.): 755.
 U casopisu Scientific American profesor sa Oksfordskog univerziteta je primijetio:
Mi dugujemo (knjizi) 'Porijeklo vrsta' rusenje mita stvaranja.90
Casopis Americki ateist (American Atheist) u septembru 1978. pisao je:
Evolucija razara, potpuno i konacno, glavni razlog Isusovog zivota na Zemlji, koji se smatra
bitnim. Unistenje Adama i Eve i prvobitnog grijeha, od Sina Bozijeg ostaju samo zalosni
ostaci... Ako Isus nije Spasitelj... a to je ono sto evolucija pokazuje, onda krscanstvo postaje
bespredmetno.91
Spomenimo na kraju i vodeceg evolucionistu Ser Dzulijana Hakslija (Julian Huxley):
Darvin je uklonio ideju o Bogu kao stvoritelju organizma iz sfere racionalne diskusije.92
Imajuci u vidu da pitanje tacnosti teorije materijalisticke evolucije zadire u samu srz postojanja
Boga, slijedeca tri poglavlja odvojena su za odgovor na ovo pitanje.
Da li su upravu oni koji tvrde da smo rezultat evoluitivnih procesa, ili je tacno da nas je Bog
stvorio?
Pocnimo prvo sa samom definicijom termina. Kada neko kaze da vjeruje u teoriju evolucije sta,
ustvari, on ili ona tvrde?

Postoje tri postavke teorije evolucije i vrlo je vazno da ih razumijemo:

90
Scientific American, citirano u: Ankerberg and Weldon, Darwin's Leap of Faith, 40.
91
Richard Bozarth, The American Atheist (Sept. 1987.). Cited by Richard Blics, ''Evolution versus Science'',
Christian Herald (1985. July/August): 44.
92
Julian Huxley, In Sol Tax, ed., Evolution After Darwin, Vol. 3 (Chicago: University of Chicago Press,
1960.), 45.
 Prva postavka istice da se organizmi mijenjaju. To je sve sto ona znaci i u ovom smislu svi se
slazemo da je evolucija u ovome tacna. Poznato je da sve rase golubova vode zajednicko
porijeklo. Takodjer, Darvin je istakao, kada je stigao na ostrvo Galapagos, da je bio
impresioniran cinjenicom da je vidio 14 razlicitih vrsta zeba (ptica). Znamo takodjer da postoji
200 razlicitih rasa pasa. Svi znamo da postoje male varijacije i unutar nase vrste. Dakle, ideja da
se organizmi mogu promijeniti unutar vrste je prihvacena do skoro svih naucnika.
Druga postavka teorije evolucije zove se koncept zajednickog pretka. To je ideja o tome da su
sva ziva stvorenja nastala od najjednostavnijeg jednocelijskog organizma u proslosti. Licno ne
vjerujem u tacnost ove postavke, ali ako je to sve sto teorija evolucije uci, moguce je vjerovati u
evoluciju i biti krscanin ako vjerujete da je Bog vodio taj proces. Ne vjerujem u to iz vise
razloga, ali isticem, ako je to sve sto teorija evolucije tvrdi, da svi zivi organizmi potjecu od
jednocelijskog organizma pitanje koje bi ostalo otvoreno glasi: ''Kako se to desilo?'' Neki bi
mogli da kazu da je Bog vodio i nadgledao taj proces. Ne vjerujem ni u to, ali teoretski to je
moguce. Medjutim, ono sto treba razumjeti jeste da se teorija evolucije ne sastoji samo od dvije
ideje. Ona nije samo izjava koja tezi da otkrije da se organizmi mijenjaju, niti je samo izjava da
potjecemo od nizih stvorenja.
Treca postavka teorije evolucije je najvaznija i zbog toga i razmatramo ovu teoriju. Ona se tice
samog nacina i procesa evolucije kako se dogodila? Taj koncept cesto se naziva koncept
slijepog sajdzije. Prema ovoj tezi evolucija se odigrala tokom milijardi godina i to potpuno
nesvjesno, slucajnim procesima bez ikakvog plana i cilja. I kao sto je jedan naucnik rekao,
covjek je rezultat besciljnog, prirodnog procesa koji ga nije imao na umu. Zbog toga je ova treca
definicija veoma vazna za krscanina, jer, prema evolucionistickoj teoriji, nismo samo potekli od
predjasnjih stvorenja, ili smo nastali od jednocelijskog organizma, vec se sve to dogodilo
potpuno bezlicnim, slijepim procesom, bez ucesca ikakve inteligencije i razuma koji je vodio taj
proces. Zbog toga u teoriji evolucije ne postoji mjesto za Boga cak ni da nadgleda taj proces.93
Tipican primjer danasnjeg stava prema pitanju nastanka covjeka lijepo je izrazen u popularnom
univerzitetskom udzbeniku ''Evoluciona biologija'' (Evolutionary Biology): Spajanjem
nekontrolisanih i besciljnih varijacija sa slijepim nezainteresovanim procesima prirodne
selekcije, Darvin je ucionio teoloska ili duhovna objasnjenja prirodnih procesa nastanka zivota
suvisnim.94
Ista poruka je takodjer upucena srednjoskolcima. U zvanicnoj izjavi datoj 1995.godine
Nacionalna asocijacija nastavnika biologije (NABT) istice da je cjelokupni zivot posljedica
nekontrolisanog, bezlicnog, nepredvidljivog i prirodnog

93
Lee Strobel, ''Believing the Unbelievable : The Odds for Evolution'', Predavanje, Chicago: Willow Creek
Church, 1996.
94
Douglas Futuyama, Evolutionary Biology (Sunderland, Mass : Sinauer, 1986), 3.
procesa.95 Reci nekontrolisan i bezlican znaci da za Boga nema mjesta, cak ni u ulozi da upravlja
i vodi evolutivne procese. Zivot je, ustvari, posljedica materijalnih procesa, koji su se dogodili
potpuno i iskljucivo slucajno.96
Historijski gledano, prije otprilike 150 godina ljudi su vjerovali da je Bog stvorio covjeka.
Veliki naucnici kao sto du Njutn, Paskal, Faradej, Luj Paster i ostali gledali su na covjeka kao na
vrhunac Bozije stvaralacke moci. Ali onda je Darvin stupio na scenu, postavio teoriju evolucije
koja je pocela da se veoma brzo siri, da je u razdoblju od 20 godina nakon sto je Darvin lansirao
ideju o evoluciji bilo malo profesora na univerzitetima sirom svijeta koji su zastupali stvaranje.
Danas se teorija evolucije smatra jedinim nacinom da se naucno objasni postanak svemira i
zivota. U svim udzbenicima teorija evolucije tretira se kao dokazana cinjenica i mnogi sa
podsmijehom gledaju na one koji se usudjuju da vjeruju drugacije. Cujmo sta kazu vodeci
naucnici.
Ser Dzulijan Haksli na proslavi stogodisnjice Darvinovog djela Postanak vrsta, 1959.godine na
Cikaskom univerzitetu (University of Chicago), izjavio je: Prvo sto zelim da kazem o
Darvinovoj teoriji jeste da ona vise nije teorija nego cinjenica. Nijedan ozbiljan naucnik nece
negirati

95
''NABT Unveils New Statement on Teaching Evolution'', The American Biology Teacher 68, No. 1
(January 1996): 61. Izjava NABT stvorila je takvo uznemirenje tako je ubrzo poslije toga izbacila rijeci
''nekontrolisan'' i ''bezlican''. Izmjene su bile samo kozmeticke prirode posto su ostale rijeci:
''nepredvidljivo'', ''prirodno'' shvacene uglavnom na isti nacin.
96
Vidi: Celson and Pearcey, How Now Shall We Live?, 99-100.
cinjenicu da se evolucija dogodila, kao sto ne bi negirao da se Zemlja okrece oko Sunca.97
Teodosijus Dobzanski (Theodosius Dobzhansky), jedan od najvecih evolucionista naseg vijeka,
istice u svojoj poznatoj knjizi Covjecanstvo koje evoluira (Mankind evolving):
Dokazi evolucije su danas stvari elementarne biologije... U Lamarkovom i Darvinovom
vremenu evolucija je bila hipoteza; danas je ona dokazana.98
Pisac bestselera Kosmos Karl Segan u toj knjizi izjavljuje:
Evolucija je cinjenica, a ne teorija.99
Vodeci ateista medju naucnicima, Ricard Davkins (Richard Dawkins), sa Oksfordskog
univerziteta, poznat po svome antagonizmu prema krscanstvu, kazao je:
Ova teorija je toliko mocna, kao i cinjenica da se Zemlja okrece oko Sunca.100
Prema onima koji odbijaju da gledaju istim ocima, nije krio svoj gnijev:
Gotovo je sigurno reci da, ako sretnes nekoga ko tvrdi da ne vjeruje u teoriju evolucije, ta
osoba je ili u neznanju, nerazumna ili nemoralna...101

97
Julian Huxley, In Sol. Tax. Ed. Issues in Evolution (Chicago, III.: University of Chicago Press, 1960.), 41.
98
Theodosius Dobzansky, Mankind Evolving: The Evolution of the Human Species (N.Y. Bantam, 1970.), 5-6
99
Carl Sagan, Cosmos (New York: Random House, 1980.), 27.
100
Richard Dawkins, The Selfish Gene (Oxford: Oxford University Press, 1976.), 1.
101
Philip Johnson, Darwin on Trial(Downers Grove, Mi.: Inter Varsity Press, Downers Graze, 1993.), 9.
 Na kraju spomenimo i Stefana Gulda sa Harvarda, takodjer jednog od vodecih savremenih
evolucionista u svijetu:
Ljudska bica su na ovoj Zemlji vrlo kratko vrijeme. Ako gledamo na historiju svemira, samo sto
smo stigli. Svemir je postojao vrlo lijepo i bez nas i kada ljudi odu sa scene, svemir ce postojati i
bez nas. Mi smo posljedica slucaja. Mi smo se pojavili, jer je jednoga dana vodozemac ispuzao
iz okeana, pretvorio se u gmizavca, i zbog nekoliko slucajnih gresaka (mutacija) koje su se
desile gmizavcu formirao se majmun i, konacno, zbog slucajnih promjena u organizmu, mutacija
i prirodne selekcije, pojavio se Homo Sapiens. Ako biste gledali traku evolucije iznova, gotovo je
sigurno da se evolucija ponovo ne bi dogodila, ljudska bica vjerovatno nikada ne bi postojala.
Mi smo rezultat slucaja. Mi nismo posebna ili favorizovana stvorenja dobrocudnog bozanstva.
Sto skorije se suocimo sa tom cinjenicom, to je bolje za nas. Jer ne postoji svrha zivota, i ne
postoji razlog zasto smo ovdje.102
Da li je to zalosna i obeshrabrujuca vijest? Ne, kaze Stefan Guld, to je radosna cinjenica, jer
sada mozemo da pravimo vlastita pravila. Nama nisu data pravila, mi ih otkrivamo, ljudi sada
mogu da zive kako god zele.103
Imajuci na umu samu definiciju teorije evolucije i tvrdnje poznatih evolucionista, moze se
postaviti pitanje svima onima koji zastupaju ovaj koncept:
Na cemu se zasniva tvrdnja da su kosmos, i zivot na nasoj Zemlji rezultat slucajnih procesa.
Koji razlozi se daju za tvrdnju

102
Stephen J. Gould, Life's Grandeur: The Spread of Excellence from Plato to Darwin (London: Vintage
Books, 1996), 216. Vidi i 175
103
Ibid.
da prilikom nastanaka naseg svijeta razum i inteligencija nisu bili ukljuceni? Drugim rijecima,
da li se oni zasnivaju na naucnim dokazima ili filozofskim pretpostavkama?
U sljedecem poglavlju pogledacemo koncept zajednickog pretka. Kakvi dokazi postoje za
tvrdnju da sve zivo sto je postojalo i sto danas postoji ima svoj zacetak u jednocelijskom
organizmu. Koji je mehanizam odgovoran za proces u kome su od tog jednocelijskog organizma
nastali razumni ljudi.
Zatim cemo, u narednom poglavlju, postaviti pitanje: Koji dokazi idu u prilog shvatanju da nas
svijet nije rezultat slijepog procesa vec inteligentnog stvaranja?
A sada predjimo na pitanje na koje treba odgovoriti: Da li je razumno vjerovati da je zivo
nastalo od nezivog, slucajnim kombinovanjem hemijskih sastojaka, da je tako nastala ziva celija,
da je zatim ta celija razvila sposobnost za razmnozavanje sebe same i da je tokom dugog
vremena evoluirala u oko sest miliona vrsta zivih organizama koji danas zive na nasoj planeti?.
Uprkos tvrdnjama mnogih naucnika da je teorija evolucije dokazana cinjenica, u naucnoj
literaturi postoji sasvim drugacija slika. Suoceni sa slozenoscu samog zivota, i nelogicnoscu da
nastane sam od sebe, u uvjetima u kojima je zivot trebao da nastane, kao i nedosljednoscu u
samom mehanizmu ove teorije, mnogi naucnici traze druge alternative. Medju njima su i sami
evolucionisti, profesori sa Harvarda, Oksforda i drugih univerziteta, ali i neki nobelovci.
Iako ce se sljedeca dva poglavlja vise baviti problemima u teoriji evolucije, pogledajmo samo
nekoliko razloga zasto veliki broj naucnika izrazava sve vecu sumnju da je u jednom
bezlicnom, slijepom procesu mogao biti pokrenut zivot na nasoj Zemlji.
Prisjetimo se prvo scenarija prema kome je zivot mogao da nastane.
U pocetku, prema ovoj teoriji, imamo slucaj, ili srecne okolnosti na jednoj strani i mrtvu
materiju, ili bezivotni hemijski element koji je trebao da otpocne taj proces. Ova mrtva materija,
potpomognuta srecnim okolnostima, morala je da napravi skok u male prebioticke molekule
(naprimjer: aminokiseline, secer, baze nukleinske kiseline). Zatim je ovaj molekul morao da
napravi nevjerovatan skok do veceg molekula (kao sto su polimeri aminokiselina). Nakon toga
bio je potreban jos veci skok od prve, jednostavne celije, a onda necuven skok do prvog oblika
slozenog zivota. Na kraju, evolucija treba da proizvede svako zivo bice.
Koliko je moguce da se nesto ovako desi? Mnogi naucnici tvrde da je mogucnost da od nezive
materije nastane jedan kompleksni zivot jednaka nuli.104
Cinjenica je da, uprkos vrhunskim strucnjacima i najsavremenijim metodama kojima savremeni
naucnici raspolazu, zivot jos nije stvoren u laboratoriji. Medjutim, evolucionisti su spremni da
vjeruju da je slucajnost, glavni pokretac svega toga, mogla to da ucini.

104
E. Ambrose, The Nature and Origin of the Biological World (1982.), 142. Pod pretpostavkom da prirodna
selekcija nije povecala vjerovatnocu, koja se ne bi ostvarila. Citirano u: N. R. Bird. The Origins of Species
Revisited: The theories of Evolution and Abrupt Appereance. Vol I (Nashville: Thomas Nelson, Inc. 1991),
74.
 Problem koji ima ovakav scenario nije samo u tome da je neponovljiv, sto je suprotno naucnoj
metodi, vec on krsi osnovni zakon biologije, poznat kao zakon biogeneze, koji kaze da zivi
organizmi mogu nastati samo od zivih organizama. Piter Midavar (Peter Medawar) objasnjava:
U svom pozitivnom obliku, zakon biogeneze tvrdi da su svi zivi organizmi potomstvo zivih
organizama koji su postojali prije njih. Poznata latinska izreka omne vivim ex vivo Sve zivo
iz zivoga, drugim rijecima, svaki ima neprekinut rodoslov koji se proteze od prve bivse stvari. U
svom negativnom obliku, zakon porice mogucnost spontane generacije, stavise, potomstvo misa
su misevi, a potomstvo covjeka su ljudi. Zakon biogeneze sigrno je osnovni zakon u biologiji, jer
se evolucija mora objasniti kao oblik biogeneze koji omogucava nastanak razlicitih formi
zivota.105
I dok bioloska evolucija ukljucuje nastanak razlicitih formi zivota, biohemijska evolucija
ukljucuje spontanu generaciju, i to je upravo ono sto evolucionisti tvrde.
Prisutnost kiseonika je drugi problem vezan za nastanak zivota prema ovom scenariju. Mnogi
biohemicari uglavnom se slazu da bi prisutnost kiseonika sprijecila biolosku evoluciju kako je
danas razumijemo.106 Ipak, sve je vise dokaza koji ukazuju na prisutnost kiseonika u atmosferi.

105
Peter Medawar and J. Medawar, Aristotle to Zeus: A Philosophical Dictionary of Biology (Harvard
University Press, 1983.), 39.
106
''Theoretical Blow to the Origin of life'', New Scientist (19. February 1970.); 344.
 Ovi i mnogi drugi problemi naveli su naucnike i filozofe da sumnjaju u mogucnost da su se
prvi koraci abiogenetskog nastanka zivota mogli odigrati. Naucnik Hal (Hull) kaze da
fizikohemicari ne mogu dati nikakvo ohrabrenje:
Jedan fizikohemicar, vodjen dokazima iz potvrdjenih principa termodinamike i kinetike, ne
moze ponuditi bilo kakvo ohrabrenje biohemicaru, kome je bilo potrebno puno organskih
jedinjenja da stvori cak i bezivotne koacervate.107
Sam Darvin je priznao da je to bilo nevjerovatno, da je u malom toplom jezeru... protein bio
hemijski formiran108.
Jedan od vodecih evolucionista, Ernest Majer (Ernst Mayer), kaze da tvrdnja da sistemi kao sto
su oko, pero ili instinkt mogu evoluirati i poboljsati se slucajnim mutacijama predstavlja veliki
napor covjekove lahkovjernosti.109
Dr. Denton, naucnik iz Australije koga smo vec spomenuli, razmatrajuci ideju da se evolucija
moze odvijati cisto nasumicnim procesima, a da pritom mogu nastati zivi organizmi, istice da je
takva pretpostavka jednostavno uvreda za razum,110 dok filozof Adler govori o evoluciji kao o
popularnom mitu.111

107
Donald Hulll, Thermodynamics and Kinetics of Spontaneous Generation, 186 Nature (1960.): 693, 634.
108
The Life and Letters of Charles Darwin ((F. Darwin ed. 1887.), Citirano u: The Origins of Species
Revisited, 1:336
109
Earnest Mayr, Systematics and the Origin of Species (Cambridge, Mass.: Harvard University Press, 1942.),
296.
110
Denton, Evolution: a Theory in Crisis, 351.
111
Citirano u R. J. Rushdoony, My Theology of Science (Nuthey, N. Y.: Craig Press, 1968.), 13.
 Uprkos tome sto se svi slazu da je nemoguce da zivo nastane od nezivoga, da je mogucnost da
se slucajnim spajanjem hemijskih elemenata mogu proizvesti slozeni organizmi ravna cudu, u
koje se ne moze vjerovati, evolucionisti, ipak, vjeruju u takvo nesto. Jedan od odgovora koji oni
daju je faktor vremena.
Dzordz Vald, profesor sa Harvardskog univerziteta i dobitnik Nobelove nagrade (George Wald,
Harvard University), objasnjava:
Vrlo vazno je to da, posto porijeklo zivota pripada kategoriji fenomena koji se samo jednom
desavaju, vrijeme je na nasoj strani. Koliko god da je ovaj dogadjaj nevjerovatan, ... ako se da
dovoljno vremena, sigurno ce se desiti bar jednom... Vrijeme koje je pred nama je dvije milijarde
godina. Sta se smatra nemogucim na osnovu ljudskog iskustva besmisleno je ovdje govoriti. Ako
se dozvoli dovoljno vremena, nemoguce postaje moguce, moguce vjerovatno, a vjerovatno
prakticno sigurno. Covjek treba samo da ceka; vrijeme samo po sebi cini cuda.112
Vrijeme ce ciniti cuda! Pokusajmo da razmotrimo nekoliko cuda i da li je zaista vrijeme
sposobno da nacini bilo koje cudo.

Cudo br. 1: Jednocelijski organizam

Mozemo slobodno reci da je naucnicima nekada bilo lakse da prihvate teoriju evolucije, jer se
dugo godina golim okom

nije mogla vidjeti velika razlika izmedju nezive materije i najjednostavnijeg zivog organizma.
112
George Wald, The Origin of Life, u The Physics and Chemistry of Life (New York: Simon & Schuster,
1955.), 9, 12.
 U Darvinovo vrijeme postojali su mikroskopi koji su postizali uvecanje od oko 200 do 300
puta, i dok je mikroskopom posmatrao jednocelijski organizam, zakljucio je da nije previse
slozen, pa je u skladu sa tim smatrao da je jednocelijski organizam prost po svojoj gradji. Sve sto
je mogao da vidi pod mikroskopom bila je okrugla masa u polutecnom stanju okruzena
membranom. Sve do prije 50 godina udzbenici biologije isticali su stav da se unutar jezgra
jednocelijskog organizma nista ne moze vidjeti, osim polutecne mase.113
Medjutim, danas, zahvaljujuci usavrsenim mikroskopima, kao i izvrsenim istrazivanjima,
znamo da je cak i jednocelijski organizam, koji predstavlja najjednostavniji zivi sistem,
nevjerovatno slozen. Ustvari, on je toliko slozen da najveci svetski naucnici koriste najbolju
opremu pokusavajuci da nesto vise saznaju o njemu.
Jednocelijski organizam, koji predstavlja hiljaditi dio jednog milimetra, sastoji se od mnostva
izuzetno slozenih sistema. Ovi sistemi imaju svoj jezik za komunikaciju i sposobnost za
desifriranje informacija. Oni imaju banku podataka u koju se moze ostaviti i iz koje se moze
pozivati ogroman broj informacija; imaju i precizni regulatorski sistem koji automatski regulise
raspored komponenata, a zatim tacno citanje informacija i mehanizme za kontrolu, koji cuvaju
cijeli sistem od gresaka. Sistem za umnozavanje takodjer je ukljucen u organizam zive celije i
omogucava mu se da se sam razmnozava.

113
Lee Strobel, Believing the Unbelievable: The Odds for Evolution.
 Naucnici kazu da u ljudskom tijelu postoji 100 milijardi tih nezavisnih gradivnih blokova.114
Na kraju ostavimo nesto za rubriku vjerovali ili ne. Popularni naucni pisac bestselera
Kosmos, i do nedavne smrti vodeci evolucionista, Karl Segan, kaze da jednocelijski organizam
sadrzi ogroman broj informacija koje se mogu uporediti sa sto miliona stranica Enciklopedije
Britanike:
Ziva celija je cudo detalja i kompleksna arhitektura. Posmatrana kroz mikroskop moze se uociti
nevjerovatna aktivnost u njoj. Na dubljem nivou, poznato je da se molekuli sintetisu velikom
brzinom. Skoro svaki enzim ubrzava nastanak vise od 100 drugih molekula u sekundi. U roku od
deset minuta bice sintetizovana velika kolicina bakterija, ili celija sa metabolizmom. Sadrzaj
informacija u jednostavnoj celiji procijenjen je na oko 10 (10 na 12) bajtova, ili broj informacija
koji iznosti oko sto miliona stranica Enciklopedije Britanike.115
Ocigledno je da je Carls Darvin pogrijesio u svojoj tvrdnji da je jednocelijski organizam prost.
Naprotiv, on je veoma slozen. I nauka je otkrila, kada je u pitanju organizacija jednocelijskog
organizma, takvu slozenost od koje zastaje dah, pa je tesko shvatiti kako su hemijski elementi,
koji nisu zivi, mogli da se slucajno povezu i zajedno formiraju celiju.

114
Ibid.
115
Carl Segan, Life, Encyclopedia Britannica: Macropaedia. Vol. X, (15th ed. 1974), 833, 894. Segan
zakljucuje da je prirodna selekcija u mogucnosti da uoblici taj sadrzaj informacija za vrijeme geoloskog
vremena. Vidi: Bird, The Origin of Species Revisited, 1:319.
 Cudo br. 2: Proteini

Evolucionisti kazu da su neposredno poslije nastanka Zemlje i njenog djelimicnog hladjenja na

njoj vec postojali okeani koje oni nazivaju primordijalna ili prvobitna supa ili okean. U tim
okeanima plivale su jednostavne mjesavine hemijskih elemenata, a medju svim tim hemijskim
elementima postojale su i aminokiseline. Te aminokiseline slucajno su se povezale i formirale
molekule proteina, a proteini su se, takodjer, povezali i formirali zivu celiju. Prema tome,
aminokiseline, koje nisu zive, i proteini, koji nisu zivi, svojim povezivanjem otvorili su put
nastanku zivota.
Ironicno, ali prvi problem koji se pojavljuje protiv ovog scenarija je upravo cinilac vremena
koji je, kao sto smo culi, neophodan evolucionistima. Sluzeci se geoloskim terminima, naucnici
danas vjeruju da je zivot nastao ubrzo poslije hladjenja Zemljine kore. Tako je vrijeme za
spajanje ovih hemijskih jedinjenja rapidno smanjeno. Evolucionisti znaju da je, cak, i kad bi to
bilo moguce, potrebno izuzetno mnogo vremena da se ovi hemijski elementi spoje i formiraju
gradivne blokove zivota. To je zato sto se ovdje radi o veoma neefikasnom i sporom procesu,
kome je potrebno mnogo vremena da bi proizveo nesto zadovoljavajuce. Navedimo jednu
ilustraciju. Ako biste uzeli jedan sesir i ako biste ga napunili papiricima na kojima su ispisana
slova azbuke, sta mislite, koliko bi vam vremena bilo potrebno da sastavite rijec evolucija, koja
ima samo devet slova? Ako biste vadili iz sesira jedno slovo na svakih pet sekundi cijeli dan i
noc, mogli biste ocekivati da biste rijec evolucija dobili samo jedanput za otprilike
osamsto hiljada godina. Slucajnost nije efikasan nacin za dobijanje i nastajanje bilo cega.116
Medjutim, razmislite o cinjenici da bi, kada bi inteligencija bila ukljucena, posao postao mnogo
laksi. Ako biste otisli u osnovnu skolu i kazali djetetu: Uzmi sesir sa slovima i slozi rijec
evolucija, koilko bi dugo trebalo djetetu da tako nesto ucini? Mozda minut, dva. Slucajnost se
nikada ne moze uporediti sa inteligentnim, svrhovitim djelovanjem, cak i malog djeteta.
Koliko bi vremena bilo potrebno za slucajno povezivanje gradivnih blokova zivoga organizma?
Zaboravimo za trenutak probleme vezane za prvobitni okean i razmislimo samo o matematickoj
vjerovatnoci slucajnog spajanja gradivnih blokova zivog organizma.
Najprije da objasnimo nesto sto je povezano sa zivom celijom. Ona je izgradjena od molekula
proteina koji nastaju lancanim povezivanjem aminokiselina. Prosjecan protein, u najmanjem
poznatom zivom organizmu, ima 400 aminokiselina.
Danas postoji 20 razlicitih vrsta aminokiselina, i sve one moraju biti poredane u pravilnom
nizu. Postoji mogucnost da odredjeni niz aminokiselina bude smrtonosan za zivi organizam, ali
diskusije radi, iskljucimo tu mogucnost. Da bi nastao molekul proteina koji formira gradivni
blok zivog organizma, potrebno je povezati oko 400 aminokiselina, i to prave vrste i na pravi
nacin.

116
Lee Strobel, Believing the Unbelievable: The Odds for Evolution.
 Primijenimo sada svaku mogucu vjerovatnocu da se ove aminokiseline spoje. Pomognimo im
na svaki moguci nacin.117
Pretpostavimo da svaki atom na planeti Zemlji predstavlja aminokiselinu i da je sposoban za
povezivanje. Tako smo uzeli vise aminokiselina, nego sto je ikada bilo moguce. A onda
pretpostavimo da se ovi lanci aminokiselina formiraju brzinom koja je hiljadu puta veca od one
kojom oni nastaju u prirodi. Cak i sa svim ovim ustupcima, koliko je vremena potrebno da
nastane samo jedan protein slucajnim procesom? Broj godina koji bi za to bio potreban iznosio
bi 10 sa 171 nulom. Koliki je to broj godina sa 171 nulom? Nas um ne moze da primi tako veliki
broj. Da li znate, kada bi se cijeli svemir ispunio pijeskom, naucnici su procijenili da bi broj
zrnaca pijeska bio samo 10 sa 100 nula, a mi ovdje imamo 10 sa 171 nulom, dakle, mnogo veci
broj.118
Veliki francuski matematicar Emil Barel (Emil Barrel) dokazao je da sansa od 1 prema 10 sa 50
nula predstavlja nemoguc dogadjaj, koji bi se ikada mogao desiti u univerzumu. Kada bismo
oduzeli sve povoljne okolnosti koje smo dopustili u ovom slucaju, i kada bismo uzeli u obzir
kratko vrijeme kojim raspolazemo, sve cinjenice govore protiv slucajnog nastanka zivota, tako
da su mnogi naucnici dosli do istog zakljucka do koga su sami dosli mnogi evolucionisti.
Takodjer, i mikrobiolog Dr. Hubort Jaki (Hubort Yaki) je u casopisu koji se bavi teorijskom
biologijom napisao da se evolucija

117
Ibid.
118
Lee Strobel, ''Believing the Unbelievable: The Odds for Evolution''.
od nezive materije moze prihvatiti ne na bazi cinjenica nego na bazi vjere.119
Astronom Frederik Hojl, slavni ekspert na podrucju porijekla univerzuma, rekao je da je
vjerovanje u nastanak zivota putem biohemijske evolucije slicno vjerovanju da tornado koji
prolazi kroz otpad moze formirati potpuno funkcionalan avion tipa boing 747.120
Ovo su izjave i stavovi samo nekih naucnika koji nisu krscani, a koji su dosli do ovakve vrste
zakljucka. Oni ne zastupaju koncept vjerovanja u Boga oni su samo odgovorni naucnici koji
raspolazu cinjenicama.
Ovakav nacin razmisljanja dovodi nas do zakljucka da je mnogo vise vjere potrebno uloziti u
koncept sluacajnosti engo u koncept iz koga proizilazi da inteligencija stoji iza svega sto postoji.

Cudo br.3: DNK

Dnk je makromolekul koji je nosilac geneticke informacije kod svih organizama izuzimajuci
RNK viruse. Iako je to dugacak polimer, efikasno je upakovan i smjesten u dio celije koji se
naziva jedno ili nukleus. Svi oblici zivota zavise od DNK. DNK programira karakteristike
svakog organizma. Ona odlucuje o visini, boji kose, gradji skeleta od 206 kostiju,

119
Hubbard Jockey, Acalculation of the Probability of Spontaneous Biogenesis by Information Theory,
Theoretical Biology 67 (1977.): 377.
120
Insert, Hoyle on Evolution Vol. 294, (12 November 1981.): 105.
 600 misica, 10.000 auditornih nerava, 100 milijardi nervnih celija i 120 milijardi metara krvnih
sudova i kapilara. Genetski materijal koji kontrolise fizicki proces zivota je kodirana
informacija. Te informacije poduprte su sistemima za prijenos i duplikaciju, koji su neophodni za
nastavak zivota.121
DNK funkcionira prema programiranim informacijama. Nijedan prirodni proces sam od sebe
ne moze proizvesti program. Program predstavlja seriju koraka ucinjenih u smislu ostvarenja
odredjenog cilja. Da ilustriramo, kompjuterski program je primjer takvog programa. Medjutim,
strucnjaci programeri pokazali su da informacije ne mogu nastati same od sebe. Ovih dana
kompjuterska tehnologija toliko je napredovala tako da mnostvo informacija moze da zauzme
vrlo malo mjesta. Nedavno sam dosao do podatka da su naucnici dostigli vrhunac u
kompjuterskoj tehnologiji. Saopcili su da su uspjeli informacije u obimu od 11,6 gigabajta da
sabiju na manje od dva kvadratna centrimetra. O kolikoj kolicini informacija se radi? Kolicinski,
to je toliko informacija koje bismo mogli smjestiti kao tekst koji se nalazi na kucanim
stranicama sa duplim proredom, koje naslagane jedna preko druge mogu dostici visinu 18
spratova. Sve te informacije, koje se nalaze na tim stranicama, mogu se sabiti u manje od dva
kvadratna centimetra, sto je otprilike velicine nokta na palcu.122 To je vrhunac kompjuterske
tehnologije. Medjutim, to se ne moze porediti sa sposobnoscu DNK u celiji da nosi izuzetno

121
Citirao: Frank Harber, Reasons for Believing: Seekers Guide to Christianity (Green Forest, Arizona: New
Leaf Press, 1988.), 33.
122
News Week, January 1998. p. 18.
slozene genetske informacije. Ne racunajuci informacije koje smo spomenuli, a koje se nalaze u
celiji, u DNK, eksperti kazu da, ako bismo zeljeli da procitamo slovo po slovo genetske
informacije mikroskopskog jednocelijskog organizma, bilo bi nam potrebno 100.000 kucanih
stranica.
Sposobnost DNK da uskladisti izuzetnu kolicinu informacije predstavlja nevjerovatan fenomen.
Sve informacije o gradji i funkciji organizama, organizama koji su ikada postojali, sadrzane u
DNK, mogle bi stati u kasicicu za caj, i jos bi bilo mjesta za nove informacije koje se nalaze kao
u svakoj knjizi koja je ikada napisana. Naprimjer, DNK jedne amebe ima toliko informacija koje
mogu ispuniti hiljadu setova enciklopedija.123 Kad bi se 46 segmenata DNK u jednoj ljudskoj
celiji postavilo u nizu, taj niz bi otprilike bio dug dva metra. A kada bismo sve DNK iz 100.000
milijardi celija u nasem tijelu stavili u jedan niz, one bi rastojanje od nase Zemlje do Mjeseca
premostile vise od 500.000 puta. Da li mozemo prihvatiti tvrdnju da su takve, razradjene
informacije i slozeni programi slucajno nastali?124
Povrh svega, DNK se moze umnozavati samo uz pomoc specificnih proteina koji se i sami
sintetisu na osnovu informacije zapisane u DNK. Prema tome, ovi razlozi cine nemogucim
slucajni nastanak DNK.
Cuveni filozof nauke Karl Poper (Karl Popper) naziva ovo uznemiravajucom zagonetkom:

123
Scott M. Huse, The Collapse of Evolution (Grand Rapids, Michigan: Baker Book House, 1993), 117.
124
Ibid.
 Sto se tice uznemiravajuce zagonetke porijekla zivota i genetskog koda, imamo sljedece:
genetski kod je bez ikakve bioloske funkcije osim ako je preveden: to znaci osim ako vodi do
sinteze proteina cija je struktura odredjena kodom.125
Ali kao sto je Zak Mono (Jacques Monod) istakao, masinerija pomocu koje celija prevodi kod
''...sadrzi najmanje pedeset makromolekularnih komponenata koji su sami kodirani u DNK. Tako
kod ne moze biti preveden osim ako koristi odredjene proizvode svog prijevoda. To cini jedan
zaista zagonetan krug; izgleda zacaran krug za svaki pokusaj da se nacini model, ili teorija
postanka genetskog koda.''126.
To je ne samo matematicki nevjerovatno vec, kako vidimo, i nemoguce da u nekom procesu
nastane samo od sebe.
Doktor Robert Sapiro, sa Njujorskog univerziteta, na pitanje o sansama da DNK nastane u
razvoju nekog slucajnog procesa, odgovara:
Nema sanse, nemoguce.127
Shvativsi kolike su sanse da zivot nastane sam od sebe, Frensis Krik (Frencis Krick) je izjavio:
Svaki put kada pisem rad na temu postanka zivota, zak-lin-jem se da nikada vise necu pisati
slijedece, jer postoji toliko mnogo

125
Karl Popper, Scientific Reduction in the Philosophy of Biology, 259, 270. Citirao J. Monod, Chance and
Necessity, u W. R. Bird, The Origins of Species Revisited, 1:299.
126
Jacques Monod, Chance and Necessity (London: Penguin Press, 1987.), citirano u: W. R. Bird, The Origins
of Species Revisited, 355.
127
Lee Strobel, Believing the Unbeliveable: The Odds for Evolution.
spekulacija koje prolaze kroz toliko malo cinjenica.128
Na pocetku smo pokazali da zelimo da saznamo na cemu se zasniva teorija evolucije na
cinjenici ili filozofiji. Iako je jos rano dati konacan zakljucak, evo nekoliko pitanja: Na cemu se
zasniva tvrdnja da je zakon biogeneze prekrsen kada je zivot nastao, i nikada vise? Kako
objasniti tvrdnje naucnika da su hemijski elementi pogubni za nastanak zivota bili prisutni i
dozvolili da se zivot razvije? Ako je vjerovatnoca da zivot nastane ni iz cega ravna nuli, kako to
da mnogi govore o teoriji evolucije kao o dokazanoj cinjenici? Kako to da je iracionalno
vjerovati da jedan rjecnik moze nastati eksplozijom u stampariji, dok je potpuno logicno tvrditi
da je hiljadu puta slozeniji jednocelijski organizam nastao kao rezultat velike eksplozije u
svemiru? Sta je navelo Krika i Segana da razviju mastovitu, ali potpuno neosnovanu, teoriju da
je zivot uvezen iz svemira?
Dzordz Vald (George Wall), nobelovac sa Harvarda, odgovara na vecinu ovih pitanja:
Covjek treba da shvati samo velicinu zadatka da bi priznao da je mogucnost spontane
generacije zivih organizama nemoguca. Medjutim, mi se nalazimo na ovoj Zemlji. Zato vjerujem
u spontanu generaciju.129
Ovo je klasican evolucionisticki odgovor: Moje postojanje potvrdjuje cinjenicu evolucije.
Medjutim, mozda postoji i drugi odgovor na pitanje otkud mi na Zemlji? Zasto je nemoguce

128
Francis Crick, Life Itself (New York: Simon & Schuster, 1981.), 153.
129
Lee Strobel, ''Believing the Unbelievable: The Odds for Evolution''.
prihvatiti mogucnost da smo stvoreni? Zasto je tesko reci da za svu ljepotu i slozenost naseg bica
dugujemo nasem inteligentnom Stvoritelju? Uostalom, samo zivot moze stvoriti zivot.
Dzordz Vald ponovo odgovara, najvjerovatnije u ime vecine evolucionista. On priznaje da nije
moguce da zivot spontano nastane iz nezive materije i kaze:
To nas navodi na samo jedan zakljucak. Ato je natprirodno stvaranje. To se ne moze posmatrati
filozofski. Mi moramo da vjerujemo u nemoguce, a to je da je zivot nastao spontano uz pomoc
slucaja.130
Nevjerovatna izjava naucnika sa Harvarda! On ce radije izabrati da vjeruje u ono sto priznaje
da je nemoguce, zato sto ima predrasude prema natprirodnom. I on kaze da ta predrasuda nije
zasnovana na nauci vec na zivotnoj filozofiji koja ne zeli da prihvati mogucnost postojanja
natprirodnog Stvoritelja.
Svako od nas ima mogucnost da odbaci Boga, tvrdeci da On ne postoji. Mi mozemo biti
nezainteresirani za to da je zaista prisutan i da nas je zaista stvorio. Medjutim, u suprotnom smo
odgovorni pred Njim. To je razlog sto mnogi ne zele da On postoji.

130
Ibid.
 TEWHID I PROBLEM ZLA

Rasprava koja nas ocekuje tice se jednog od najstarijih i najvaznijih teoloskih problema. Radi
se o problemu postojanja zla i stanovite nesredjenosti u svijetu. To je, ustvari, prigovor koji se
teistima moze uputiti na racun njihovog stava da je Stvoritelj svijeta mudar i da postupa
smisleno. Uostalom, s argumentima je uvijek tako mozete iznijeti svoj argument, ali onaj ko se
ne slaze s vama iznaci ce protuargument kojim ce vam se suprotstaviti.
Ovdje se radi o problemu koji mnogima izgleda nerjesiv pa da dozivljavaju kao neku vrstu tabu
teme. O cemu se radi? Pored ustrojenosti i sredjenosti svijeta, koju uocavamo i svjedocimo, u
svijetu postoje i odredjene nepravilnosti ili nesredjenosti, odnosno postoji ono sto nazivamo
zlom. Radi se o necemu sto je tesko pripisati Bogu (onakvom kako Ga monoteisti dozivljavaju).
Najbolji dokaz da ovaj problem postoji mozda jeste to da se svi ljudi zale na nevolje koje ih
pogadjaju, a vjernici usto u svojim molitvama traze od Boga da ih sacuva i zastiti od zala i
nesreca. Svakako, ljudi se plase ili stide okriviti izravno Boga
za zla i nevolje koje ih pogadjaju pa cesto cujemo kako govore da su vremena ruzna, da je svijet
ovakav i onakav, i slicno. Malo je onih koji se poput Omera Hajjama usude prvo se pozaliti na
nebesa i Zemlju, a onda otici jos dalje i kazati da nisu kriva ni nebesa ni Zemlja, vec je krivica,
ako postoji, na samom Bogu:
O ti, kivno nebo, svuda pravis rusevine,
Nepravdu ciniti, tvoj je zanat od davnine!
O ti, pusta zemljo, da ti prsa razgolite:
Koliko dragulja zgrabi sebi u dubine!

Mada on zna i kazati:

Mi smo cilj i svrha cijelog stvaranja,
u oku razuma, mi smo luc motrenja;
ovaj krug svjetova nalici prstenju,
mi smo, znajte dobro, alem tog prstenja!

U svijetu, neosporno, postoje nedace i nesrece u koje se stalno osvjedocavamo. U svijetu,

uostalom, postoji smrt. I zaista, zasto smrt mora postojati? Ako vec postoji zivot, zasto ga mora
slijediti smrt?! Ako vec imamo postojanje, cemu nepostojanje?! Kaf vec postoji mladost, cemu
starenje?! Zasto postoje siromasni, otkud nasilje i nepravda, zatucanost i glupost?! Sve su to
pitanja za koja je normalno da nam se jave u svijesti.
Zaista, mogli bismo, izgleda, danima nabrajati sve nesrece i zla koji postoje u svijetu, medju
ljudima, ali i u prirodi opcenito. Cemu, recimo, zemljotresi?! Ako je svijet doista
mudro ustrojen, cemu zemljotresi koji ruse nastambe i ubijaju neduzne ljude?! Zasto postoji
kolera koja zatire sve redom: i nejako dijete, i mladica, i zenu, i starca?! U prirodi postoji lanac
ishrane, tako da su neka ziva bica osudjena na stradanje. Jedna zivotinja prozdire drugu. Zar se
moze kazati da je svijet mudro i pravilno ustrojen?!
Ovo je, dakle, problem kojim cemo se pozabaviti, naglasivsi odmah da je on star koliko i
ljudski rod. U nasoj poeziji nerijetko nailazimo na stihove u kojima se potencira ovaj problem.
Ponekad se pjesnik samo sali, cesto se radi o ironiji, a ponekad o zaljenju na sudbinu.
Na Zapadu se ovaj problem uglavnom smatra nerjesivim. Naprosto, skoro je jednoglasan stav
da se na ova pitanja ne moze pruziti zadovoljavajuci odgovor. U islamskom svijetu ovaj problem
je pod naslovom pitanje dobra i zla prisutan u teoloskim raspravama i pruzen je odgovor na nj.
Mi cemo, ipak, razmotriti prvo razlicite aspekte ovog problema, a tek onda prezentirati odgovore
na nj.

Problem zla i argument dualizma

Ovo pitanje se moze posmatrati tako da se dualisticko ucenje ucini kao najpogodniji odgovor na
nj. U drevnom Iranu ovom pitanju prilazilo se s napola filozofskog, a napola vjerskog aspekta.
Smatralo se da sve stvari i pojave u svijetu mogu biti jedno od dvoje dobre ili lose. One dobre
vezu se za jednu uzvisenu zbilju koja je izvoriste svekolikog dobra, dok zle stvari nemaju nista s
tom zbiljom. One su vezane za realnost koja je vrelo i temelj svakog zla. Dakle,
svijetom upravljaju dva temeljna pocela izvoriste dobra i izvoriste zla Jezdan i Ahriman.
Shodno ovom vjerovanju, postoji bozanstvo koje je susto dobro i od koga potjece svako dobro, a
zla koja u svijetu postoje ne mogu se vezati za nj, vec ona potjecu od izvorista svih zala, zlog
demona koji je osnov i olicenje zla.

Problem zla s aspekta pravedne ustrojenosti svijeta

Ovdje se moramo dotaci jos jednog pitanja koje proizilazi iz postojanja zla, nesrece i nereda u
svijetu: moze li to znaciti da svijet uopce nema mudrog i vjestog stvoritelja i da se stvari u
svijetu desavaju stihijski ili vodjene nekom slijepom silom? Ili, ako mudri stvoritelj vec postoji,
onda on nije pravedan, jer ne bi se moglo kazati da je svijet zasnovan na pravdi. On ili ne zna sta
cini, sto znaci da nije mudar, ili zna sta cini, ali tad slijedi da niposto nije pravedan. Zasto bi,
onda, nepravedno bozanstvo uopce bilo vrijedno stovanja?
Predstoji nam razmotriti nekoliko stvari. Prije svega, analizirati zbilju dobra i zla; istraziti sta bi
uopce bilo dobro, a sta zlo i otkud oni potjecu? Druga tema jeste pitanje razdvojivosti ili
nerazdvojivosti dobra i zla. Jer, ako je stvoritelj svijeta vec stvorio dobro, zasto je morao stvoriti
i zlo? Jesu li ovo dvoje mozda tako usko povezani da nuzno idu jedno s drugim?
Treca rasprava bavi se relativnoscu zla. Znaci, hoce se kazati da ovo sto mi smatramo zlom nije
istinsko, vec relativno zlo. Stavise, ono sto smatramo zlom u svojoj je sustini, posmatrano u
sirim okvirima, dobro. Svako zlo ima, kako
bi se reklo, vlastitu filozofiju; od nevolja, nepogoda i nesreca brojna su dobra, kojih uvijek
nismo svjesni. I starost i smrt u nacelu su dobro i korisne su. Ovo je veoma cest pristup i mnogi
ovom problemu prilaze upravo na ovaj nacin.
Kad ovaj problem postavite pred prosjecnog vjernika, dobit cege uglavnom jedan prilicno
uopcen odgovor. Upitate li ga otkud sva ova zla, nesrece i bolesti u svijetu, najcesce ce vam dati
odgovor da je svako zlo za neko dobro. Kazat ce vam da Bog najbolje zna zasto se sve to desava,
kakav je smisao u tome i kakvo dobro krije u sebi. Pritom se uglavnom radi o osobama koje su
opcinjene stvorenoscu ovog svijeta i to im sluzi kao glavni dokaz Bozijeg postojanja. Cim im se
pokusa ukazati kako svijet i nije bas tako savrsen, zbune se i izbjegavaju se upustati u takvu
raspravu. Zato je njihov najcesci odgovor: Bog najbolje zna zasto je to tako!
Pazite, ne zelimo kazati da to u biti nije tacno i da se s ovakvim odgovorom treba izrugivati.
Ovakav stav je sasvim ispravan, ali on ne smije biti posljedica covjekove opcinjenosti ustrojem
svijeta i strahom da se suoci s ovim pitanjima. Kako god, odgovoriti ovako opcenito nije
zadovoljavajuci odgovor za onog koji pita te mu treba ponuditi konkretniji odgovor koji bi ga
trebao zadovoljiti.

Analize sustine zla

Kazali smo da nam predstoji analiza zbilje dobra i zla. Sto se zbilje zla tice, teozofi su ovdje
ponudili jedan stav koji se moze uciniti dosta sturim, ali je u biti veoma vrijedan. Oni kazu da su
sva zla, ustvari, nebici; dobro je bitak, a zlo nebitak.
To je bitno drugacije od stava da u svijetu postoje dvije vrste bitaka: dobri i zli. Ovdje se kaze da
bitak moze biti samo dobro, dok je zlo nebitak. To dokazuju time sto je svako zlo, ustvari,
nedostatak ili nepostojanje dobra. Tako je smrt u sustini nedostatak ili nepostojanje zivota.
Sto god u svijetu smatramo zlom, ako to valjano razmotrimo, uvidjet cemo da je ono ili nebitak
ili jeste bitak, odnosno postoji, ali po svojoj biti nije zlo vec se smatra zlom zato sto se preko
njega ostvaruje neki nedostatak. Recimo, sljepilo je zlo. Sljepilo je, takodjer, nedostatak,
nedostatak vida. Pretpostavimo da jedan covjek oslijepi drugoga. Ovakvo djelo nazvali bismo
nasiljem, a nasije je zlo. Tacno je da je nasilje zlo, ali hajdemo proanalizirati nasilje! Zasto je
nasilje zlo? Snazniji covjek slabijem nozem kopa oko. Da li je to sto je covjek snazan samo po
sebi zlo? Da li je zlo to sto posjeduje volju? Je li njegov pokret ruke sam po sebi zlo? Da li je
noz kao sredstvo zlo? Ne, nista od toga u biti nije zlo. Kada svako od njih postoji za sebe, i ako u
ovakvoj kombinaciji ne uzrokuju necije sljepilo, moze li se kazati da se radi o zlima? Naravno
da ne. Svojstvo zla priskrbljuju sebi tek kad rezultiraju odredjenim nedostatkom, u ovom slucaju
sljepilom. Jer, sta je sljepilo doli nedostatak vida. Sta je siromastvo? Nedostatak imetka. Sta je
slabost? Nedostatak snage. A neznanje? Nedostatak znanja. I tako redom, svako zlo je neki
nedostatak, nepostojanje necega. Sve stvari svojstvo ''zlih'' priskrbljuju sebi samo ako se nadju
u izravnoj vezi s ovim nepostojanjima ili nedostacima, odnosno ako ih uzrokuju. Zlo su, znaci, u
posrednom smislu, a ne samo po sebi.
 Ima i onih koji ovu stvar dozivljavaju tako sto rezonuju: Aha, kazali ste da je zlo nepostojanje.
Onda siromastvo ne postoji; mi samo umisljamo da postoji, dok njega, ustvari, nema. Ne postoji
nasilje, ne postoje ubistva... Medjutim, teozofi uopce ne tvrde takvo sto.
Neko, medjutim, moze stvari postavljati ovako: Vi kazete da je sljepoca nepostojanje, pa kakva
je onda razlika izmedju izjave 'Zejd je slijep' i izjave da 'Zejd nije slijep', jer sljepoca je nebitak?
Ovo je potpuno pogresno rasudjivanje, jer izmedju ove dvije izjave postoji golema razlika. Kad
kazemo da je neko slijep, kazujemo da se on odlikuje ovim nepostojanjem (nepostojanjem
ocinjeg vida) kao svojstvom. Smatramo da je ovakvo objasnjenje, shodno kome su sva zla u
svijetu, ustvari, nebici, tacno, mada je, priznajemo, ovdje to ponesto sturo pojasnjeno, te cemo se
kasnije opet vratiti ovoj tezi.

Pobijanje dualizma

Vratimo se ponovo dualistickoj postavci uvjerenju da postoje dva stozera, tako da se sve
dobro u svijetu veze za jedan, a zlo za drugi. Ovakvu postavku negirali smo upravo tim sto smo
ustrvrdili da nepostojanje ne moze biti nikakav djelatnik samim tim sto je nepostojanje.
Pretpostavimo da prihvatamo kako izmedju dobra i zla postoji protivnost i da se pritom
slazemo s dualistima da medju njima postoji oprecnost po biti, te da zato ono sto je izvor dobra
niposto ne moze istodobno biti i izvor zla i obrnuto. S druge strane, kazemo da zla, odnosno
nebici, ne mogu u odnosu na bitke posjedovati nikakvu zbilju, te zato ne mozemo
posmatrati stvar tako da dobra imaju jednog, a zla nekog drugog djelatnika. Isti djelatnik koji
izvodi dobra u postojanje dovoljan je i da izvede zla (naravno, posredno). Uzmimo za primjer
svjetlo i sjenu. Postoji svjetlo, te time postoji i sjena. Izvor svjetla je Sunce ili neka svjetiljka, ali
gjde god postoji svjetlo, postoji i sjena, no sjena nista nije drugo doli nedostatak svjetla. Dakle,
Sunce je izvor svjetla, ali ne moramo tragati za izvorom sjene, jer izvor je i nje Sunce. Ne
moramo rezonovati tako da svjetlo ima jedan izvor, a sjena kao opozit svjetlosti mora imati neki
sasvim drugi. U svijetu stvari stoje bas kao u ovom primjeru. Nije nuzno da za zla trazimo
ishodiste drugacije od ishodista dobra.
Ovim se, dakle, rjesava problem dualizma, no ne rjesavaju se druga pitanja poput mudrosti
Stvoritelja, Njegove pravednosti itd.. Znaci, ako sad prihvatimo da je ishodiste dobra i zla isto,
preostaje pitanje zasto se onda Stvoritelja svijeta opisuje kao mudrog i pravednog kad je on
ustrojio svijet tako da u njemu postoje sva ova zla? Zar svijet nije mogao biti ustrojen kao
apsolutno dobro? Zla su praznine u savrsenstvu svijeta, pa zasto treba da postoje?
Ovdje se javljaju dva pitanja na koja treba pruziti odgovore. Jedino jeste problem neodvojivosti
svjetlosti od tame, dobra od zla. Principi dobra i zla, znaci, medjusobno su neodvojivi. Naprosto,
rijec je o takovrsnoj ustrojenosti svijeta: ako u svijetu postoji zivot, mora postojati i smrt, ako
postoji bogatstvo, mora postojati i siromastvo... Drugo pitanje koje cemo razmotriti jeste
filozofija ovakve uredjenosti svijeta.
 Medjusobna nerazdvojivost dobra i zla

Cinjenica je da su dobro i zlo neodvojivi jedno od drugog. Svijet u kome zivimo materijalni je
svijet, svijet kretanja, stalnih promjena, svijet suprotnosti. To su, dakle, svojstva koja su bit ovog
svijeta, ne bi postojanja opcenito. Moze postojati i svjiet, poput ahireta, u kome ne postoji
nikakvo kretanje (to stoga sto je on od pocetka stvoren savrsenim). Dakle, postoje i svjetovi u
kojima nema ovakvih kontrasta postoji svjetlo, ali ne i tama. Teisti, uostalom, vjeruju da pored,
odnosno ponad, ovog svijeta postoji takav svijet. Svijet u kome mi trenutno obitavamo najniza je
razina na kojoj se ocituje svjetlost egzistencije. Postoje savrseni i evolutivni svjetovi. Ovaj
svijetu u stalnom je evoluiranju, cime se vraca svom ishodistu: ''Doista smo Allahovi i Njemu se
vracamo.''131
Vidimo da su u ovom svijetu bitak i nebitak uvijek skupa, cvrsto spregnuti, jer ovaj svijet je po
svojoj biti nuzno takav. Ukazali smo i na to da postoje i drugi svjetovi, zato da se ne bi pomislilo
kako je usud egzistencije opcenito ovakav. Ne, nuznost egzistencije jeste neogranicenost i
apsolutnost. Egzistencija po svojoj biti negira neegzistenciju. Medjutim, na razinama svog
ocitovanja egzistencija se vodi pravilom kauzaliteta. U zakonu posljedicnosti, svaki naredni
stupanj manjkaviji je od prethodnog. Egzistencija se, tako, ocituje na razlicitim nivoima, sve do
naseg svijeta. Ovo stanje koje nazivamo materijom posjeduje samo onu razinu egzistencije za
koliku je sposobno po svojim predispozicijama, ali moze poprimiti drugaciji stupanj
egzistencije. Upravo ovo ''moze poprimiti''

131
Al-Baqara, 157.
temelj je principa kretanja, a kretanje je nuzno po biti ovog svijeta. Ovaj svijet stvoren je kao
svijet kretanja. Ovaj svijet nije stvoren staticnim, pa u jednom trenutku pokrenut, niti je bio
bezvremen, pa mu je naknadno dodijeljena vremenitost kao svojstvo. Vrijeme, kretanje,
promjena i postupnost pripadaju ovom svijetu po njegovoj biti.

Uredjenost svijeta na opcenitim principima

Cinjenica u koju se mozemo osvjedociti, a koju ni teisti ne spore, jeste da je svijet uredjen na
opcenitim principima. Te zakonitosti niposto nisu parcijalne. Moj i vasi zivoti podredjeni su
opcem principu, koga Kur'an naziva sunnet. Ne postoji parcijalna zakonitost koja vazi za mene,
dok za drugog covjeka vazi neka druga, a za treceg treca zakonitost. Bog nije ustrojio svijet u
skladu s licnim, pojedinacnim voljama ljudi. Svijetom ravna Apsolutna volja i bilo bi nemoguce
da se on ponasa u skladu s pojedinacnim voljama, jer pojedinacna volja pripada stvorenju koje je
i samo pod utjecajem nekih drugih faktora. Volja Nuzno Postojeceg dio je Njegove biti, te je
nemoguce da se zbiva ista sto bi bilo suprotno njoj.
Svijet je, znaci, ustrojen na opcenitim zakonitostima. Sto se ovog svijeta tice, promjenljivost,
podloznost utjecajima i kauzalnost dio su njegove prirode. Shvatimo li ovu cinjenicu, pred nama
se otvaraju novi putevi.

Odnos dobra i zla u poretku svijeta

Pitanje koje nas zanima jeste da li je u ukupnosti ovoga svijeta vise dobra ili zla? Preovladava li
u svijetu dobro ili zlo?
 Naprimjer, kad je odnos kisnih i suncanih dana prikladan, kazemo obicno da je godina dobra i
da ce ljetina biti izuzetna. Ponekad, pak, bas kad vocke probeharaju, naidje mraz i mi kazemo da
je ta godina losa. No mraz mora postojati; postojanje mraza neodvojivo je od postojanja topline.
Sve sto u ovom svijetu jeste, mora biti. Radi se o nuznom slijedu stvari. Da li, medjutim, u
svijetu preovladava dobro ili zlo? Ako je dobra vise, neumjesno je pitati zasto je Bog stvorio
ovakav svijet, jer je onda svijet u svojoj ukupnosti dobar. Da svijet nije stvoren (zato sto u njemu
postoje zla) znacilo bi to da se zarad manjeg zla desilo vece dobro.
Postoji jedna specificna klasifikacija u vezi s ovim pitanjem. Prvo, naime, mozemo
pretpostaviti da su sva bica ili apsolutno dobro (ali u ovom svijetu ne postoji apsolutno dobro) ili
apsolutno zlo (a apsolutno zlo ne moze nigdje postojati, jer bi ono znacilo stvarno nepostojanje).
Bice koje je zlo, zlo je zato sto je takvo po drugog. No, onome sto je zlo po drugog, vlastita
egzistencija je dobro, te apsolutno zlo tako ne postoji.
Zatim slijede tri naredne opcije: dobro preovladava nad zlom, zlo preovladava nad dobrom i,
treca opcija, dobro i zlo su potpuno ravnomjerni. Odgovor je da u ovom svijetu dobro
preovladava nad zlom. Jer, ovaj svijet jeste svijet napretka. Zlo postoji, ali kao manjinski
element. Ovo je jedna filozofska teza koja se tice same sustine stvari. Zasto, dakle, ova praznina
nije popunjena? Zasto umjesto zla nije dobro?
Prema ovoj tezi, nema mjesta ovakvim pitanjima. Bilo bi to isto kao i pitati zasto je ovaj svijet
uopce stvoren i smatrati da je bolje da ga nema. Ako hocemo da postoji ovaj svijet
i to da bude upravo ovaj svijet, onda zlo u njemu mora biti. Ako zagovaramo svijet u kome ce
biti dobra, ali nece postojati i zla, onda trazimo svijet koji nece biti ovaj svijet.
Sve ono sto u ovom svijetu jeste, postoji zato sto je upravo onakvo kakvo jeste. Recimo, neko
moze kazati: Da sam ja bio umjesto Sa'dija, da sam se ja rodio u Sirazu kod njegovog oca i
majke, da se to desilo u 7.hidzretskom stoljecu, da mi se desio sve sto se njemu desavalo... Ali,
tad to vise nisi ti, nego on. Ti si samo onaj koji mozes biti.

Zlo prethodnica dobra

Naredna stvar na koju nam valja obratiti paznju jeste to da zla, ono sto smo nazvali
nedostatnostima ili nepostojanjima, a koja su neodvojiva od dobra, nisu u potpunosti zla. Znaci,
ono sto mi nazivamo zlom nije cisto i neposredno zlo. Zapravo, zla su ta koja utjecu na
postojanje dobra, tako da bi poredak svijeta bio rastrojen ako bi bilo moguce odvojiti dobro od
zla i zlo sasvim odstraniti iz svijeta. U tom slucaju niti dobro vise ne bi moglo postojati.
Red je, svakako, pojasniti ovu tvrdnju. Dakle, ono sto nazivamo zlom zlo je uvijek iskljucivo sa
subjektivnog gledista, ali sto se opcenitog poretka tice, zlo je takodjer dobro. To sto je dobro
dobro zasluga je toga sto je zlo zlo. Ovo nas vodi poduzoj raspravi, kroz koju cemo razmotriti tri
vrste zla postoje u svijetu.
 Nestanak prva vrsta zla
Ono sto sigurno uocavamo kao prvu vrstu zla jeste nestanak ili propadanje. Svakako da se
imamo pravo upitati: ako stvari vec nastaju, ako dolaze u postojanje, zasto onda nisu vjecne,
zasto nuzno propadaju i nestaju? Sjetimo se kako Hajjam izrazava ovo vjecno pitanje:

Kad je sami Tvorac odredio sastav ljudi,

zasto da ih onda na raspad osudi?
Je li sastav dobar, sto ga treba rastavljati?
Ako nije dobar, e ko za to da se kudi?!
Ili:
Ko je jedan pehar skladno iz dijelova sastavio,
gleda da ga ne razbije, makar kako pijan bio.
A gle! Bog je ove glave, noge slio,
kom' za ljubav ih je slio, kom' uprkos rastavio?!

Zasto, doista, ono sto je nastalo mora jednom i nestati? Cilj nam je ispitati da li, posto smo vec
utvrdili da je postojanje stalne povezanosti izmedju dobra i zla dio opceg principa na kome je
svijet ustrojen, ima ikakve koristi od postojanja zla? Ima li neke koristi od smrti ljudi, zivotinja i
biljaka?
Naglasimo odmah da je samo pitanje ''zasto ono sto je nastalo mora jednom i nestati'' prilicno
naivno. Pitanje je to koje pociva na jednoj velikoj zabludi. Ovakva zapitanost potjece iz
uobrazilje da je Stvoritelj ljude doveo na ovaj svijet iz apsolutnog nepostojanja i da ih potom
odjednom potpuno unistava
i salje u nistavilo. Tad se pitamo zasto Bog nesto sto je stvorio iz nistavila opet unistava?
Ovo je svijet materije i kretanja. Nemoguce je u njemu da stvari nastaju bez da je postojala
neka materija koja im je prethodila. Materija u svijetu stalno mijenja stanja i oblike. Da li smo
mi sami nastali ni iz cega ili je materija od koje smo gradjeni postojala u nekom drugom obliku?
Materija u svijetu, s gledista sposobnosti da prihvati nove oblike, posjeduje jasne predispozicije i
ogranicenja. Tako je kamo god u materijalnom svijetu da pogledamo. Uzmimo kao primjer nasu
planetu Zemlju. Materija ovdje ima mogucnost da uzima oblik covjeka, zivotinja i biljaka. U
svakom slucaju, ona je, ipak, ogranicena. Ako bi se desilo da svi trenutno postojeci oblici ostanu
zauvijek takvima kakvi jesu, ukoliko, znaci, ne bi propadali, za posljedicu bismo imali
zatvaranje puta za nastanak narednih generacija. Recimo, da biljke koje su nikle prije hiljadu
godina jos zive, da li bi na Zemlji moglo rasti drugo bilje? Sta bi se desilo da ljudski zivotni
vijek traje hiljadama godina? Dolazak narednih narastaja bilo koje zive vrste i njihov nesmetan
razvoj izravno zavise od izumiranja prethodnog narastaja.
Uostalom, kada bi materija zauvijek ostala u istim, jednom formiranim oblicima, mogli bismo
se opravdano pitati cemu ta staticnost? Ovako, svijet je u stalnom razvoju, neprestavnom
usavrsavanju, a da bi bilo tako, svidjalo se to nama ili ne, postojeci oblici materije moraju
nestajati kako bi nastajali novi.
 Ispravno poimanje smrti i nestanka

Ipak, prethodni pristup fenomenu propadanja materijalnog bio je, priznajemo,

polumaterijalisticki. Tako je, znaci, u slucaju ako smatramo da biljke, zivotinje i povrh svega
covjek svojom smrcu zauvijek propadaju i nestaju, odnosno ako vjerujemo da smrt znaci
potpuno nistavilo. Medjutim, vjerujemo li da smrt nije kraj i da propadanje jednog materijalnog
oblika ne znaci i konacni nestanak tog bica, vec samo njegov prelaz u jedan novi, visi stupanj
bitisanja, tad smrt niposto nije strasni pojam koji oznacava nistavilo. Smrt tek oznacava novu
etapu u razvojnom procesu zivog stvora. Kao sto Mevlana Rumi kaze:
Ja umrijeh k'o ruda i postah bilina,
i ko biljka umrijeh i postah zivina.

I ko zvjerka umrijeh, do covjeka stignuh,

pa sta da se bojim? Svaka smrt me dignu!

Poslije ovoga cu ko covjek umrijeti,

i ko krilat andjeo nebu se popeti

I andjelski mi je ostavit stanice,

jer sve je prolazno sem Njegovo lice

Shodno ovakvom vidjenju, smrt ustvari i ne postoji; ona je samo prelaz s jedne na drugu razinu
egzistencije, preseljenje s jednog na drugo mjesto bitisanja. Kao sto Casni Poslanik, mir
i blagoslov Boziji neka su na nj i njegove, rece: ''Ljudi spavaju; kad umru, probude se!''
I doista, smrt ne znaci propast i konacni nestanak. Shvatimo li to, odmakli smo se mnogo dalje
od stava kako je smrt nuzna radi dolaska na svijet novih generacija i njihovog nesmetanog
razvoja.
Baba Afdal Kasi jedan je od nasih starih ucenjaka i filozofa. On je, vezuci se za jednu ili dvije
generacije, ucenik Ibn Sinaa. Takodjer, neki prenose da je on bio ucitelj Nasiruddina Tusija,
mada je sporno da li mu je bio izravni ucitelj, ili je Tusi bio ucenik njegovog ucenika, no to u
ovom slucaju za nas nije ni bitno. Kako god, Nasiruddin Tusi, koji je mnoga svoja djela napisao
na perzijskom jeziku, uvodeci u perzijski novu filozofsku terminologiju, posvetio je Baba Afdalu
jednu pjesmu pohvalnicu, u kojoj kaze:
Kad bi Vladar Svemira poredao sva vrla bica,
pa upitao: Ko je od svhi vrlih najvrliji?

Umjesto slave, od svakog bi meleka

zacuo: Afdal je najvrliji!

Baveci se problemom smrti, Baba Afdal poseze za primjerom nastanka bisera u skoljci. Taj
primjer inace je cest u islamskoj klasici i treba uvijek imati na umu njegovo metaforicko
znacenje, ne ulazeci u to sta moderna znanost kaze o procesu nastanka bisera. Stari su, dakle,
drzali da biser nastaje tako sto u skoljku dospije kapljica kise. Skoljka se potom zatvara i u
njenoj nutrini se nakon
odredjenog vremena razvije biser. Kad biser dobije svoj konacni oblik, od skoljke nema vise
nikakve koristi, pa zato treba razbiti njenu ljusturu i uzeti biser. Baba Afdal kaze:

Dok se biser duse u skoljci tijela razvija,

on vodu zivota od tijela dobija
Kad biser nastane, skoljku valja razbiti,
pa biserom vladarevu krunu zakititi.

Ovim zeli kazati da materija na ovom svijetu ima tu funkciju da ''odgaja'' duhovne oblike koji
su zatvoreni u njoj. Kad oni dosegnu svoju potpunost, materijalni oklop sam po sebi puca, i to je
ono sto mi podrazumijevamo pod pojmom smrti.
O fenomenu smrti, o njenoj filozofiji, smislu i tajni ljudi su odvajkada umovali i raspravljali.
Covjeka je oduvijek zanimalo zasto se zivo bice radja, stari i naposljetku umire? Neki su, poput
Ibn Sinaa, posebnu paznju posvecivali izucavanju prirodnih faktora koji uzrokuju smrt. Moderna
znanost je u tom smislu zasigurno daleko dogurala. Drugi su, pak, insistirali na stavu da, pored
prirodnih faktora poput bolesti i slicno, postoje mnogo dublji razlozi, a prirodni faktori su tek
njihova posljedica. Najprostije kazano, smatrali su da izmedju materijalnih oblika i duhovnih
sadrzaja koji su zatvoreni u njih postoji sprega koja razvojem i unapredjenjem ovih duhovnih
sadrzaja sve vise slabi, sve dok se potpuno ne prekine u trenutku koga mi nazivamo smrcu.
 Druga vrsta zala razlicitosti i podvojenosti

Kao drugu vrstu zala prisutnih u svijetu mozemo navesti razlicitosti i podvojenosti. Covjek se
svakako mora zapitati o njima i smislu njihovog postojanja. Naravno, kad se pitamo otkuda
tolike razlicitosti i oprecnosti u svijetu, ovom pitanju uglavnom pristupamo subjektivno i s
aspekta licne koristi, zanemarujuci pritom opceniti ustroj svijeta. Tako se, naprimjer, pitamo:
otkud to da je neko slab, a neko jak; neko je imucan, a neko siromasan; neko je veoma
inteligentan, a neko prilicno ogranicen; neko je privlacnog fizickog izgleda, a neko ne toliko
lijep...
Stavise, pri ovakvom razmisljanju neizostavno nam se namece pitanje Bozije pravednosti.
Pretpostavljamo da bi u skladu s Bozijom pravednosti bilo da svi ljudi budu jednaki. Ali da li je
bas tako? Zamislimo na trenutak kako bi izgledalo kada bi svi ljudi u svakom pogledu bili
potpuno isti? Da li bi takav svijet uopce mogao funkcionirati?! Moglo bi se kazati da bi sav
ljudski rod tada bio sveden na samo jednog covjeka.
Ili, posmatrajmo to ovako: svako bice moglo bi pitati zasto je ono sto jeste? Zmija bi mogla
pitati zasto je ona zmija a ne covjek? Covjek bi mogao pitati zasto je on upravo taj koji jeste, a
ne neko drugi za koga misli da se nalazi u boljem polozaju? No u prethodnim raspravama vec
smo govorili o ovakvoj vrsti pitanja. Ako covjek pita zasto je on covjek, a ne recimo, melek, tu
se radi o potpuno pogresnoj predodzbi. Ako pitam zasto ja nisam melek, to znaci da bih htio da
ja budem ovaj koji jesam, da budem ista ova individua, ali da sam
istodobno melek. Mislim da shvatate o kakvoj se kontradikciji radi! Stap moze biti prav ili kriv,
ali ne moze istovremeno biti i prav i kriv! Zmija ne moze ostati zmijom, ali istovremeno biti i
covjek.
Posluzimo se primjerom da bismo pojasnili kako stvari stoje. Pretpostavimo da jedan inzinjer
ili arhitekt pravi nacrt svog buduceg projekta. On prvo u svijesti predstavi sebi sve dijelove
buduceg zdanja; zamisli svaku pravu i kosu liniju, svaki zavoj, trougao ili cetverougao, a zatim
to prenese na papir. Apsurdno je da trougao pita zasto on nije cetverougao ili da krug pita zasto
je krug, a ne trougao?
Poznata je Ibn Sinaova recenica: ''Nije Bog sjivu ucionio sljivom On joj je podario
egzistenciju.'', oko cega se svojevremeno diglo dosta vreve. Ustvari, on je ovi htio reci da ne
trebamo umisljati kako je sljiva po svojoj biti mogla mozda biti i kruska, ali je Bog odlucio da
ona ipak bude sljiva. Boziju pravednost uopce ne treba posmatrati na ovaj nacin i dovoditi je u
ovaj kontekst. Bozija pravednost ogleda se u tome da je svakom bicu dato ono sto mu pripada i
sto moze da posjeduje. Sve je ono sto po svojoj biti jedino moze da bude. Pravednost ne znaci
oduzeti jednome ono sto mu pripada da bi se to dalo drugome kome ne pripada. No, ovo nas
vodi u jednu iznimno slozenu filozofsku raspravu u koju se ovdje necemo upustati.

Lijepo kao duznik ruznog

Druga strana rasprave o razlicitostima prilicno je jednostavnija. Upravo kao sto smo govoreci o
nedostatnostima koje
postoje u svijetu zakljucili da je njihovo postojanje nuzno u okvirima opceg ustroja svijeta, stvar
stoji slicno i u pogledu razlicitosti o kojima raspravljamo. Te razlicitosti ili oprecnosti svode se
na to da jednu stvar smatramo za dobro, a drugu za zlo. U tome sto postoji dobro ne vidimo nista
sporno, ali intrigira nas smisao postojanja zla. Pritom, medjutim, previdjamo da, ukoliko ne bi
postojalo zlo, ne bi bilo niti dobra.
Uzmimo kao primjer jednu umjetnicku sliku na slikama je skoro uvijek jasno uocljiv kontrast
izmedju tame i svjetlosti. Slika svoju ljepotu cesto duguje upravo postojanju tog kontrasta. Da ne
postoji poraz, sta bi znacila pobjeda? Ako ne bi postojalo ruzno, zar bi se za nesto moglo reci da
je lijepo? Nesto je lijepo u odnosu na nesto drugo sto je ruzno. Bez postojanja ruznog i zlo ne
bismo niti shvatali znacenje pojmove lijepo i dobro.
Zamislimo da je svijet jednolik. Pretpostavimo da svi ljudi izgledaju isto i da su svi lijepi poput
hazreti Jusufa. Zamislimo da su sve zene lijepe poput Kleopatre. U tom slucaju ne bismo
govorili o Jusufu ili Kleopatri kao primjerima fizicke ljepote. Sve ono lijepo cemu se divimo
duguje svoju ljepotu postojanju ruznog. Bez jednog ne bi bilo ni drugog. I, naravno, ne mislimo
pritom samo na fizicku ljepotu. Pravedni i posteni ljudi uzivaju nase postovanje upravo zato sto
su oni izuzeci medju vecinom, jer ljudi, nazalost, uglavnom nisu takvi. Kad bi svi ljudi bili poput
hazreti Alije, ne bismo o njemu govorili kao o izuzetnoj licnosti.
Znaci, pored toga sto su sve stvari razlicite po samoj svojoj biti (ako govorimo o mnostvu, to
nuzno sobom povlaci postojanje razlicitosti), u ukupnom poretku svijeta nuzno je da
postoje ove razlicitosti, jer tek u tom slucaju mozemo govoriti o postojanju dobra. Kazemo da je
planina visoka, ali da ne postoje nizine i doline ne bi se moglo govoriti o planinama. O ovoj temi
bi se, svakako, moglo mnogo opsirnije govoriti, ali vjerujemo da su ovo dovoljne smjernice za
dalje razmisljanje.

Treca vrsta zala nesrece i nevolje

Treca vrsta zala, pored smrti i nestanka, odnosno razlicitosti i suprotnosti, jesu nesrece i
nevolje. Zasto se na ovom svijetu desavaju kojekakve nesrece? Smrt jednog mladog covjeka s
gledista njegovih bliznjih predstavlja golemu nesrecu. I opcenito, kakvog smisla imaju razlicite
nesrece, nevolje i nepogode, ratovi, bolesti i slicno? Kazimo odmah da su sve te nesrece i
nevolje bitan faktor dobra i daljeg razvoja.
Pruzit cemo odmah odgovor na sve eventualne prigovore. Dakle, mi mir, moc, bogatstvo ili
sigurnost smatramo dobrima. To doista i jesu dobra, no, uzmemo li u obzir ono sto pocesto uz
njih slijedi, vidjet cemo da to i nisu bas apsolutna dobra. Tako, naprimjer, cesto (dakako, ne i
uvijek) moc sobom nosi i oholost kao popratnu pojavu, a oholost zasigurno nije dobra. Uz
bogatstvo cesto ide razvrat, a razvrat je jedna vrsta nesrece. Mir ponekad znaci pasivnost, a
pasivnost nije dobro. I uopce, sta znaci sreca? Bez previse razmisljanja, covjek ce reci da sreca
znaci posjedovati moc i bogatstvo, ali svijet je pun mocnika i imucnika kojima njihova moc i
imetak ne samo da nisu donijeli srecu vec su bili uzrokom njihove nesrece i propasti.
 Sta je, dakle, sreca i na koji nacin je covjek moze osigurati? Da li sreca znaci moci ostvariti
svoje zelje ili sreca znaci biti zadovoljan postojecim stanjem? Neki zastupaju teoriju a ta
teorija i nije bas pogresna da je covjek sretan onoliko koliko sanja o sreci. Dakle, san o sreci
predstavlja vecu srecu nego njegovo ostvarenje. Kao sto pjesnik kaza:

O nado moja, dobro ce biti obistinis li se,

a ako i ne, barem sam zivot proveo u nadi

Imati nadu znaci da ti nesto nedostaje, a ako ti nesto nedostaje, znaci da tragas za necim.
Znacilo bi, dakle, da covjeku, ako zeli biti sretan na ovom svijetu, uvijek nesto mora nedostajati,
mora stalno zeljeti nesto i nadati se necemu. Smrt svih zelja znacila bi najvecu nesrecu koja
covjeka moze snaci na ovom svijetu. Zato Kur'an, govoreci o stanju stanovnika Dzenneta, kaze:
''Vjecno ce u njima (dzennetskim bastama) boraviti i nece pozeljeti da ih necim drugim
zamijene.''132 Na ovom svijetu covjek stalno tezi necemu, traga za necim, a kad to ostvari, poslije
izvjesnog vremena se zasiti toga i onda trazi nesto drugo. Tek sa stanovnicima Dzenneta na
onom svijetu nije takav slucaj oni ne zele nikakvu promjenu svog stanja i ne teze nicemu
povrh onog sto imaju.
Mozda ste i culi onu pricu o Napoleonovom susretu s engleskim izaslanikom. Tokom razgovora
Napoleon kaza engleskom izaslaniku: ''Razlika izmedju nas Francuza i vas Engleza je u tome sto
mi stalno tezimo casti, dok vi stalno tezite bogastvu.''

132
Al-Kahf, 108.
Englez odgovori: ''Da, istina je, svako tezi onom sto mu nedostaje.''
I zaista je tako, svako traga za onim sto mu fali. U zivotu uvijek mora postojati neki nedostatak,
neka potreba. Nista ne moze potaci ljudski duh i probuditi covjekove zapretene snage koliko to
mogu nesrece i nevolje. Kazu da su sva vrhunska ljudska dostignuca potaknuta jednim od dva
faktora ljubavlju ili nesrecom. A i ljubavi sto se tice, kazu da vrhunska dostignuca ljubav moze
izroditi samo onda kad nije u potpunosti ostvarena, kad nije obostrana i zadovoljena. Ljubav je
najjaca dok postoji odvojenost od ljubljenog; spajanjem ljubav gasne. Ceznja je ono sto potpiruje
ljubav. Najljepse ljubavne stihove napisali su pjesnici odvojeni od svoje ljubljene. Najljepsi
stihovi pisani su uvijek u trenucima najvece boli i nesrece. Ebu Hasan Tahama, cuveni arapski
pjesnik, svoju najpotresniju i najdomljiviju kasidu napisao je oplakajuci sinovljevu smrt. To su
doista stihovi koji ce vas uvijek iznova ganuti.
Nevolje i nesrece nemaju za posljedicu samo jad, zalost i potistenost one su bitna pokretacka
snaga. Smatra se da zidovi svoj karakter duguju dvama faktorima: jedno je njihova
ukorijenjenost i ustrajnost u svojoj vjeri i tradiciji, a drugo je stalna izlozenost progonima,
nesrecama i jadima. Ti faktori uvjetovali su izgradnju karaktera koji omogucava da desetak
miliona zidova danas upravljaju maltene cijelim svijetom. Svoju snagu, svijest i jedinstvo oni
umnogom duguju nesrecama i progonima kojima su kroz historiju bili izlozeni.
Kur'an ovako govori o nesrecama i nevoljama:
 ''Svako zivo bice smrt ce okusiti! Mi vas stavljamo na kusnju i u zlu i u dobru i Nama cete se
vratiti.''133
''Mi cemo vas dovoditi u iskusenje malo sa strahom i gladovanjem, i time sto cete gubiti imanja
i zivote i ljetine. A ti obraduj izdrzljive, one koji, kad ih kakva nevolja zadesi, samo kazu: ''Mi
smo Allahovi i mi cemo se njemu vratiti.''134

Poslanik islama kaze: ''Kad Bog zavoli nekog Svog roba, utopi ga u nevolje.'' Gat, termin ovdje
upotrijebljen, znaci zagnjuriti koga pod vodu. Bog, znaci, onoga koga On voli zagnjuri u nevolje
i nedace. U ovom zivotu uspjet ce onaj ko zna plivati kroz nesrece i nevolje, a plivati moze
nauciti samo covjek koji se nadje u talasima, inace tu ne pomaze iscitavanje bezbroj knjiga.
Plivati ne mozete nauciti citajuci udzbenike, plivanje se uci kroz praksu. Prema tome, da nema
nesreca i nevolja, covjek uopce ne bi bio sposoban zivjeti.

133
Al-Anbiya, 35.
134
Al-Baqara, 155, 156.
 TEWHID I PROBLEM ZLA II

NEMA NIKAKVE SUMNJE u to da Kur'an Boga smatra Stvoriteljem i Ustrojiteljem svega.

Kao sto Boda drzi izvorom zivota, Kur'an tvrdi i da je smrt u Bozijim rukama. Prema tome,
kur'anski Bog je davatelj smrti (koju covjek racuna u zlo), bas kao sto je i davatelj zivota. Kur'an
nam prenosi rijeci hazreti Ibrahima: ''Gospodar moj je Onaj Koji zivot i smrt daje.''135 U Kur'anu
srecemo: ''... i da ce se Gospodaru tvome ponovo vratiti, i da On na smjeh i na plac navodi, i da
On usmrcuje i ozivljava.''136 Ili: ''Onaj Koji je dao smrt i zivot da bi iskusao koji od vas ce bolje
postupat;- On je Silni, Onaj Koji prasta.''137
Navedeni ajeti dovoljno su jasni. Doduse, vidimo da Kur'an, premda sve sto se desava veze za
Boga Svevisnjeg, naglasava razliku izmedju dobra i zla, ali to je tema kojom cemo se kasnije
pozabaviti.

135
Al-Baqara, 258.
136
An-Nadzm, 42-44.
137
Al-Mulk, 2.
 Prvi ajet sure Al-An'am glasi: ''Hvaljen neka je Allah Koji je nebesa i Zemlju stvorio i tmine i
svjetlo dao, pa opet, oni koji ne vjeruju, druge s Gospodarom svojim izjednacuju!''
Isticanjem cinjenice da je Bog stvorio i tmine i svjetlo Kur'an zeli poreci dualisticko ucenje
prema kome je stvoritelj dobra i svjetla Jezdan, a stvoritelj zla i mraka Ahriman. Kur'an negira
svako dualisticko vidjenje bozanstvenosti.
No vratimo se necemu drugom: raspravljali smo o dobru i zlu, te smo zakljucili da nista sto
postoji samo po sebi nije zlo, vec postaje zlom tek ukoliko stupa u odredjenu vrstu odnosa s
drugim stvarima. Drugim rijecima, svaka stvar posjeduje jednu posve osobnu egzistenciju,
izvornu egzistenciju, pri cemu je promatramo odvojenu od svake druge stvari. U ovom smislu,
sve sto postoji je dobro. Znaci, svaka stvar je sama za sebe dobra, svrsishodna i savrsena. No
pod odredjenim uvjetima, u odredjenoj vrsti kontakta s drugim stvarima, neku stvar nazivamo
zlom.
Takodjer, tacno je da medju stvarima koje cine ovaj svijet postoje razlike, ali ne mozemo kazati
da u tom smislu postoji bilo kakva vrsta diskriminacije. Diskriminacija bi ovdje znacilo dati
jednoj stvari nesto sto druga nema, mada je isto to moglo biti dato i drugoj stvari. U Bozijoj
kreaciji svijeta takvo sto se ne desava. Svakoj egzistenciji, na svakom njenom stupnju, od
Gospodara prispijeva maksimalno moguce dobro, onoliko, dakle, koliko je za tu stvar moguce.
Ako medju stvarima postoji razlika, ona potjece iz kapaciteta koje te stvari po svojoj biti
posjeduju. Znaci, odredjena stvar ima tacno onoliko koliko po svojoj biti moze imati.
 No ima li ovakva teza uporista u Kur'anu. U ovom smislu mozemo navesti ajet kojim se
islamski filozofi bave kroz skoro cijelu povijest islama. Ajet je iz sure Ar-Ra'd i u prijevodu
glasi:
''On spusta kisu s neba, pa rijeke teku koritima s mjerom, i bujica nosi otpatke koji plivaju po
povrsini. I ono sto ljudi tope na vatri u zelji da dobiju nakit ili orudje ima takodjer otpatke,
slicne onima. Tako Allah navodi primjer za istinu i neistinu: otpaci se odbacuju, dok ono sto
koristi ljudima ostaje na zemlji. Tako, eto, Allah objasnjava primjere.''138
Pokusajmo sada razmotriti ovaj ajet: S nebesa se spusta kisa. Potom poteku rijeke i potoci. No
svaka rijeka ponese onoliko kise koliki je njen kapacitet. Kad rijeke poteku bujicama, na
povrsini tekuce vode pojavi se pjena. Voda sve otpatke izbaci na povrsinu, gdje se uhvate u
obliku pjene. Slican je slucaj i pri taljenju metala, onda kad iz rudace zelite izdvojiti zlato ili
srebro. I tada se otpaci izdvajaju. Svevisnji nam ovim zaista navodi lijep primjer.
Naime, istina i dobro poput kise koja se spusta s neba cisti i neuprljani. Sve stvari su poput
rijeka kao sto rijeke mogu primiti samo odredjenu kolicinu vode, tako i svaka stvar ima vlastiti
kapacitet dobra koga moze nositi. No, kao sto poezija kaze, zahvatas li kakvom posudom iz
mora, ono sto ces zahvatiti jeste more, ali onoliko mora kolika je zapremina posude. Primjer
dobra koje se na ovosvjetske stvari spusta od Svevisnjeg upravo je poput primjera kise.
Stvorenja ovog svijeta dobro primaju shodno vlastitim kapacitetima,

138
Ar-Ra'd, 17.
bas kao i rijeke kisu. Ne radi se, dakle, o tome da ih Davatelj dobra uskracuje za nesto, niti
nepravedno dijeli dobro medju njima. Razlika doista postoji, ali ona se tice onog sto te stvari po
svojoj biti jesu.
Dalje, kao sto rijeke kad poteku nose prljavstinu na povrsini, tako i u stvorenjima zaista postoji
zlo. Medjutim, osnovi poretka svijeta pocivaju na dobru; zlo je u podredjenom polozaju. Zla i
nesrece tek su popratni i marginalni faktor. U ajetu se kaze: ''otpaci se odbacuju, dok ono sto
koristi ljudima ostaje na zemlji.''

Stvaranje Adema i ''neodvojivost dobra i zla''

Jos jedan kur'anski ajet bitan za nasu raspravu o dobru i zlu jeste onaj koji srecemo u
pripovijesti o stvaranju prvog covjeka, hazreti Adema, mir neka je na nj, pri cemu Bog prvo
obznanjuje melekima: ''Ja cu ne Zemlji namesnika postaviti!''139 Meleki znaju da u covjekovoj
prirodi postoji zlo (ovdje necemo ulaziti u to otkud znaju), pa s cudjenjem pitaju: ''Zar ce Ti
namjesnik biti onaj koji ce na njoj nered ciniti i krv proljevati ?''140 No Bog im odgovara: ''Ja
zam ono sto vi ne znate.''
''I pouci On Adema sva imena, a onda ih predoci melekima i rece: 'Kazite mi imena njihova
ako istinu govorite!' 'Hvaljen nek si!' rekose oni 'mi znamo samo ono cemu si nas Ti poucio;
Ti si Sveznajuci i Mudri.'''141

139
Al-Baqara, 30.
140
Al-Baqara, 30.
141
Al-Baqara, 31-32.
 Ovo su doista ajeti koji obiluju smislovima i predstavljaju jednu od najbitnijih tajni Kur'ana.
Kur'an nam ne nudi potpuno pojasnjenje ovih ajeta, zeleci time potaknuti ljude na razmisljanje i
umovanje. Uostalom, ovakve ajete se i ne moze do kraja rastumaciti i shvatiti moguce je tek
doprijeti do odredjenih nivoa znacenja. Zaista se radi o ajetima koji ne dopustaju prosto
tumacenje, jer oni ne mogu biti shvatljivi svima.
Svevisnji je, vidimo, poucio Adema imenima. Na sta se ovdje pod imenima misli? Radi li se o
Bozijim imenima ili svojstvima? Da li se pod imenima podrazumijeva znanje o zbilji svake
stvari? Kako god, Bog je Adema poucio tim imenima , a onda se obratio melekima: ''Kazite mi
vi imena njihova!'', na sto oni odgovaraju: ''Hvaljen neka si Ti, mi znamo samo ono cemu si nas
poucio.'', pa Svevisnji rece Ademu da on kaze imena. Posto Adem ucini ono sto mu je naredjeno,
meleki vide da ih je onome sto nisu znali poucilo bice za koje su oni kazali da je ''onaj koji ce na
Zemlji nered ciniti i krv proljevati.'' Tad se Gospodar obraca melekima: ''Zar vam nisam rekao
da samo Ja znam tajne nebesa i Zemlje i da samo Ja znam ono sto javno cinite i ono sto
krijete!''142 Meleki su znali samo za jednu stranu ljudskog bica onu sklonu zla i razvratu. Ali
nisu znali da covjek nosi nesto cemu treba njih same pouciti. Zato Bog naredjuje melekima da
ucine sedzdu pred Ademom.
Svakako, iz recenih ajeta covjek se moze visestruko okoristiti. Ovi ajetu otvaraju pred nama
rasprave o razlicitim temama,

142
Al-Baqara, 33.
ali ono sto je sad za nas bitno jeste da uvidjamo kako covjek doista jeste bice u cijoj prirodi
postoji zlo, ali je istodobno i bice koje posjeduje potencijale da ostvari polozaj koji je iznad onog
na kome se nalaze meleki. Ove dvije strane izmijesane su u ljudskom bicu, ne idu jedna bez
druge. Meleki su znali za zlo koje postoji u ljudskom bicu, ali kad im je predocena i njegova
druga strana, shvatili su zasto je ovo bice moralo biti stvoreno i zasto ce bas ono biti Boziji
namjesnik na Zemlji.
Zar se ono o cemu nam govore ovi ajeti upravo ne podudara s onim sto smo prethodno izveli
kao zakljucak da je svaka stvar po svojoj biti dobra, ali da pri njenom stupanju u odnose s
drugim stvarima dolazi do situacija kad preovladava zlo, kad preovladava dobro ili je njihov
odnos, pak, ravnomjeran? Ako se vec radi o bicu cije dobro preovladava nad njegovim zlom,
ono tad mora biti stvoreno. Ne bude li stvoreno, to bi bilo zlo. Navedeni ajeti objasnjavaju nam
da je covjek stvorenje u kome su dobro i zlo pomijesani, ali njegovo dobro vece je od njegovog
zla, te je kao takav morao biti stvoren.

Zivot, smrt i dobra djela

Na kraju razmotrimo jos jedno pitanje, a ono se tice korisnosti onog sto smatramo zlom. Vec
smo kazali da ono sto nazivamo zlom nikad nije stoprocentno, odnosno cisto zlo. Ustvari, svako
zlo vrelo je nekog dobra.
Pored toga sto u svemu postoji dobro i zlo koji stoje u razlicitim odnosima, samo zlo je, ustvari,
izvor dobara. Kad ne bi bilo onog sto nazivamo zlom, na ovom svijetu ne bi
postojalo ni mnogo toga sto smatramo za dobro. I ovu tezu mozemo potvrditi Kur'anom. Vec
smo navodili ajet u kome stoji:
''Uzviseni je Onaj u Cijoj je ruci vlast On sve moze! Onaj Koji je dao smrt i zivot da bi
iskusio koji od vas ce bolje postupati; On je silni, Onaj Koji prasta.''143
Imam Dzafer Sadiq kaze: ''Svevisnji nije rekao: 'da bi vidio koji od vas ce vise ciniti', vec je
rekao: 'koji od vas ce bolje ciniti.'''
Ajet nam kazuje da su zivot i smrt stvoreni zato da bi potaknuli ljude da cine dobra djela.
Znaci, i zivot i smrt poticaj su na cinjenje dobra. Nije receno: ''Stvorio je zivot da bi iskusao koji
od vas ce bolje postupati.'', nego: ''Smrt i zivot je stvorio...''
O ovome vrijedi porazmisliti.
Ali zivjeti je neophodan uvjet da bi se cinilo dobro. Covjek ne moze ciniti dobro sve dok ne
bude stvoren; on mora zivjeti zivot na ovom svijetu, posjedovati pamet i volju. I smrt je,
medjutim, neophodna da bi covjek cinio dobra djela. Koliko bi ljudi cinili dobra djela ukoliko bi
znali da su na ovom svijetu vjecni i da smrt ne postoji? Moguce je, naravno, da bi postojali
rijetki izuzeci i da bi bilo onih koji bi i tad cinili dobro. No govorimo o vecini ljudi. Izvjesno je
da svjesnost o tome da ce jednom umrijeti vecinu ljudi sprjecava da se ne odaju bas svakom zlu.
Mnogi bi, znajuci da ce zivjeti zauvijek, cinili sve sto im padne na um i ne bi prezali ni od
kakvog zla. Ono sto covjeka najcesce i najjace suspeze od zla i opacine jeste svjesnost o
njegovoj prolaznosti i svijest o tome da nakon ovoga slijedi onosvjetski zivot. Cak i za onog ko
je ateista, smrt

143
Al-Mulk, 1-2.
je misterija koja ga plasi i suspeze od zla. I, doista, smrt je, upravo kako nam to ajet govori,
poticatelj na dobra djela.

Korist od nevolja i teskoca

Navedimo zatim kur'anski ajet koji govori o koristi od nevolja i teskoca koje pogadjaju covjeka
(naglasimo da se ne radi o jedinom ajetu koji o tome govori):
''Mi cemo vas dovoditi u iskusenje malo sa strahom i gladovanjem, i time sto cete gubiti imanja
i zivote i ljetine. A ti obraduj izdrzljive, one koji, kad ih kakva nevolja zadesi, samo kazu: 'Mi
smo Allahovi i mi cemo se Njemu vratiti!' Njih ceka oprost od Gospodara njihova i milost; oni
su na pravom putu!''144
Znaci, Bog ljude iskusava strahom, nesigurnoscu, bojazni od neprijatelja, gubitkom imetka i
zivota. One koji budu strpljivi u teskocama ceka nagrada od Gospodara. Ovdje se radi o
strpljivosti i izdrzljivosti zasnovanim na vjeri u Boga. Kod takvih ljudi nevolje samo povecavaju
svijest o Bogu. U slicnom kontekstu mozemo posmatrati i sljedeci ajet:
''Svako zivo bice smrt ce okusiti! Mi vas stavljamo na kusnju i u zlu i u dobru, i Nama cete se
vratiti.''145
Ovdje vidimo da covjek biva iskusavan i kroz dobro i kroz zlo, sto je veoma zanimljiva stvar.
Moglo bi se kazati da se ovim sve na neki nacin relativizira pa tako nijedno zlo nije potpuno
zlo, a nijedno dobro nije potpuno dobro. Da li je nesto dobro ili zlo u konacnici zavisi od toga na
koji nacin

144
Al-Baqara, 155-157.
145
Al-Anbiya, 35.
cete ga iskoristiti, odnosno kako cete se postaviti prema nejmu onda kad vam se to desi. Sve sto
snadje covjeka, bila to blagodat ili nevolja, svojevrstan je ispit za njega, te se tako blagodat na
kraju moze ispostaviti kao zlo, a nevolja kao dobro. Kao sto Kur'an kaze: ''Ne volite nesto, a ono
moze biti dobro po vas; nesto volite, a ono ispadne zlo po vas.''146
Sto se ispita koje covjek poduzima tice, postoje tri mogucnosti. Katkad covjek ispituje nesto da
bi saznao ono sto ne zna. Naprimjer, ucitelj zeli saznati koliko su ucenici usvojili od predavanog
gradiva (jer ne zna kako u tom pogledu stvari stoje), pa im sredinom i krajem skolske godine da
pismeni ispit, cime ustanovi koliko je svaki ucenik ponaosob usvojio gradivo.
Postoji i slucaj kad ispitivac ne zeli saznati nesto sto je njemu nepoznato, vec ispitivanje vrsi
zato da bi sami ispitanici uklonili vlastite nepoznanice. Moguce je, naprimjer, da ucitelj i bez
ispita dobro zna nivo znanja svakog od svojih ucenika, ali im, ipak, daje ispit kako bi bilo
ocevidno zasto neko ima visu, a neko nizu ocjenu.
U slucaju Boga Svevisnjeg, ispit prve vrste nema nikakvog smisla. Bog Svoje robove nikad ne
izlaze nevoljama i teskocama zato sto ne zna kakvi su oni pa to na ovaj nacin zeli saznati. Bog
sve zna i ne postoji nista sto Mu je nepoznato i sto bi ispitom trebao saznati. U Kur'anu je
receno: ''Gospodaru tvome nije nista skriveno ni na Zemlji ni na nebu, ni koliko trun jedan...''147
Ili: ''Ako se ti glasno molis pa, On zna i sto

146
Al-Baqara, 216.
147
drugom tajno reknes i sto samo pomislis!''148 Znaci, kad Kur'an govori o Bozijem ispitu, ne misli
time reci da je Svevisnjem nesto nepoznato pa ispitom to zeli saznati. Ova druga vrsta ispita,
medjutim, ima smisla Gospodar stavlja Svoje robove na ispit i iskusenje kako bi oni saznali o
sebi samima nesto sto im dotad nije bilo poznato.

Smisao iskusenja

No preostalo je da kazemo nesto o trecoj strani ispita. Ustvari, radi se o tome da covjek kad
bude podvrgnut ispitu ispoljava i one snage i potencijale koje inace ne koristi. Ukoliko ne bi bilo
ispita, ti potencijali ostali bi neispoljeni i neiskoristeni. Podvrgnut ispitu, covjek ispoljava
krajnost svojih mogucnosti, te tako napreduje. Iskusenje je, grubo kazano, neka vrsta treninga.
Sportista ne trenira zato da bi trener vidio koliko on moze, vec da bi sam sportista shvatio kolike
su njegove mogucnosti, s tim sto na dan takmicenja on ide do krajnjih granica vlastitih
sposobnosti.
Teskoce i nevolje koje covjeka na ovom svijetu pogadjaju (kao sto, vidjeli smo, Kur'an kaze,
cak i blagodati) jesu zato da bi covjek mogao ispoljiti i upotrijebiti sve svoje unutrasnje
potencijale. Kao sto od rodjenja do mladickog doba razvija tjelesnu, covjek postepeno mora
razvijati i svoju duhovnu snagu . Savrsenstvo duhovnih snaga covjek sprva posjeduje kao
potencijal, a posredstvom iskusenja i stalnog dusevnog pregnuca

148
147 Yunus, 61.
Ta-ha, 7.
te snage se postepeno aktiviraju i u praksi. Kroz istrajnost i strpljenje u teskocama covjek
napreduje i priblizava se dosezanju vlastitog savrsenstva.

Sejtan s gledista Kur'ana

Preostaje nam da obradimo jos jedno pitanje, cime bismo i zavrsili bavljenje nasom temom.
Naime, radi se o sljedecom:
U Casnom Kur'anu sejtan se cesto spominje. Neosporno, problem postojanja sejtana iznimno je
vazno pitanje. Predaja koju cemo sad spomenuti ne srece se u hadisima, ali neka vrela govore
nam da je ona preuzeta iz originalne verzije Indzila. Sahrestani kaze da se u krscanskim
predajama tvrdi kako je sam sejtan, nakon sto je proklet i prognan iz Dzenneta, zapitao Boga:
''Zasto si me uopce stvorio kad si znao kako cu zavrsiti? Znao si da je moja narav takva da se
necu htjeti pokloniti pred covjekom, ali si mi, ipak, naredio da to ucinim, a kad sam odbio,
prognao si me. Pokazao sam se kao neprijatelj covjeka, ali, ipak, si mi pruzio mogucnost da
ostvarim vlast nad njim. Zatrazio sam da mi dopustis da zavodim ljude i uvlacim se u njihova
srca, pa si mi i to dopustio. O Boze, Ti si Mudri, a Mudrom ne pristoji da cini nesto takvo.'' Bog
mu na ovo odgovara: 'Da, doista sam Ja Mudri i iza svega sto cinim stoji mudrost. Zato odlazi i
cini sto ti je posao!'''
I zaista, o sejtanu se moze nasiroko raspravljati. Kur'an nam kazuje da je prije progonstva
sejtan bio u istom redu s melekima. Posto je odbio da ucini sedzdu pred Allahom, proklet je i
protjeran iz drustva meleka. Kur'an govori i to da ovo
bice zavodi covjeka. Sejtan se u Kur'anu ovako obraca Bogu:
''Gospodaru moj, zato sto si me u zabludu doveo, ja cu njima na Zemlji poroke lijepim
predstaviti i potrudicu se da ih sve zavedem...''149 Nacini na koje sejtan zavodi covjeka svode se
na prilazenje covjeku putem njegove culnosti, njegovih emocija i njegovog srca; za sejtana nema
cetvrtog puta do covjeka.
Casni Kur'an istice da je sejtanski utjecaj na covjeka ogranicen. Sam sejtan kaze: ''... potrudicu
se da ih sve zavedem, osim medju njima Tvojih robova iskrenih.''150 U jednom drugom ajetu o
sejtanu je receno:
''On doista nema nikakve vlasti nad onima koji vjeruju i koji se u Gospodara svoga pouzdaju;
njegova je vlast jedino nad onima koji njega za zastitnika uzimaju i koji druge Allahu ravnim
smatraju.'' 151
I narocito zanimljivo: u Kur'anu srecemo ajet koji opisuje raspravu zabludjelih sa sejtanom na
Sudnjem danu:
''I kada bude sve rijeseno, sejtan ce reci: 'Allah vam je pravo obecanje dao, a ja sam sva svoja
obecanja iznevjerio; ali ja nisam nikakve vlasti nad vama imao, samo sam vas pozivao i vi ste
mi se odazivali; zato ne korite mene vec samo sebe, niti ja mogu vama pomoci niti vi mozete
pomoci meni. Ja nemam nista s tim sto ste me prije smatrali Njemu ravnim.' ''152
Vidimo, sejtan se ovdje pravda pred ljudima koji ga optuzuju da je on taj koji ih je odveo u
zabludu, objasnjavajuci

149
Al-Hidzr, 39.
150
Al-Hidzr, 39-40.
151
An-Nahl, 99-100.
152
Al-Isra, 64-65.
im da je Allahovo obecanje istinito i da oni, ustvari, nisu bili prinudjeni da mu se odazovu i
slijede ga. I Bog je obecao nagradu ljudima koji cine dobra dijela, ali nikog nije primorao da cini
dobro. Sejtan poziva covjeka u zlo, ali ne primorava ga da se ruzno ponasa. U jednom ajetu Bog
Svevisnji ovako se obraca sejtanu: ''I zavodi glasom svojim koga mozes i potjeraj na njih svoju
konjicu i svoju pesadiju, i budi im ortak u imecima, i u djeci, i daji im obecanja a sejtan ih
samo obmanjuje ali ti, doista, neces imati nikakve vlasit nad robovima Mojim!''153
Pripovijeda se kako je u vrijeme Sejha Ensarija neki covjek usnio da je u blizini Nedzefa susreo
sjetana gdje nosi mnogo povodaca za stoku. Neki od tih povodaca bjehu nacinjeni od tanjeg, a
neki od debljeg konopca, neki bjehu lanci, a u oci mu je upao jedan narocito debeo lanac. Ovaj
covjek prvo upita sejtana: ''Cemu ce ti ovi povoci?'' Sejtan odgovori: ''Stavljam ih oko vrata
ljudima i onda ih vucem u grijeh.'' Covjek se zainteresira cemu sluzi onaj najdeblji lanac, pa
sejtan rece: ''Taj sam namijenio za covjeka narocito zilavog vrata. Jucer mi se otrgnuo s povoca
koji sam mu pokusao staviti.'' ''O kome se radi?'', upita covjek, a sejtan rece: ''O Sejhu
Ensariju.'' ''A gdje je povodac za mene?'', upita dalje ovaj, na sto sejtan kaza: ''Za takve kao sto
ti povodac mi ne treba, jer ja vas samo pozovem i vi me slijedite.'' Cim se probudio, onaj covjek
ode ispricati svoj san Sejhu Ensariju. Posto ga saslusa, Sejh Ensari se sjeti da je jucer nekom
covjeku htio pozajmiti izvjesnu sumu novca koji je imao kod sebe, a koji je pripadao Imamu, pa
se, stigavsi pred vrata, predomislio i vratio novac odakle ga je i

153
Al-Isra, 64-65.
uzeo, cime je ustvari prekinuo lanac koji mu je sejtan vec bio nabacio oko vrata.
Sto se, pak, tice onih za koje sejtan kaze da mu povodac uopce ne treba, to je, ustvari, vecina
nas ljudi koji se lahko odazovemo svakom sejtanovom pozivu i mi smo ti kojima ce na Sudnjem
danu reci: ''Ja sam vas samo pozivao, a vi ste mi se odazvali.'' Stavise, iz ajeta je jasno da ce se
sejtan ograditi od sirka koga su ljudi cinili: ''Ja nemam nista s tim sto ste me prije smatrali
Njemu ravnim.'' Sam sejtan, znaci, ne ubraja sebe u musrike, jer on nikad nije ni tvrdio da pored
Boga Jedinog postoji ikakvo drugo bozanstvo.

Nuznost postojanja sejtana u ustroju svijeta

U svijetu uvijek postoje dvije vrste poziva: poziv na dobro i poziv na zlo. Covjek je taj koji na
temelju vlastite volje bira kojem ce se od ova dva poziva odazvati. Kur'an o covjeku kaze: ''Zar
mu nismo dali oka dva, i jezik i usne dvije, i dobro i zlo mu objasnili?!''154 Ili: ''Mi mu na pravi
put ukazujemo, a njegovo je da li ce zahvalan ili nezahvalan biti.''155
Kad u ljudskoj dusi ne bi postojala sklonost ka zlu, kad oko covjeka ne bi bilo onog sto ga
mami na zlo, kad ne bi bilo poticaja na zlo i kad uopce ne bi postojala mogucnost da se cini zlo,
tad ne bi bilo niti dobra. Zasto? Zato sto je dobro tek onda stvarno dobro kad covjek moze da
bira izmedju cinjenja dobra i cinjenja zla. Ako bi covjeku bio prirodjen

154
Al-Balad, 8-10.
155
Ad-Dahr, 3.
samo osjecaj bogobojaznosti, ali u njemu ne bi bilo nikakve sklonosti ka zlu koju valja
suspregnuti, takva bogobojaznost ne bi bila istinska bogobojaznost. O bogobojaznosti mozemo
govoriti tek onda ako ju je covjek odabrao i istrajao na njoj uprkos snaznim pozivima u zlo i
opacinu, cemu se, takodjer, mogao okrenuti. Kad mozemo govoriti o pokornosti Bogu? Onda
kada Bog naredjuje nesto i mi to cinimo, iako nismo prinudjeni da se tome povinujemo. Ako
nesto cinimo zato sto moramo i sto ne mozemo drugacije, to nije istinska pokornost, to nije
stvarno slavljenje Boga niti za to mozemo ocekivati nagradu.
Znaci, ukoliko ne bi postojao sejtan, ako ne bi bilo poziva na zlo, ne bi bilo ni dobrih djela.
Nema dobrih djela bez postojanja sejtana i bez ljudske povodljivosti za sejtanom. Dobra djela
vrijedna su upravo zato sto je ljudska dusa sklona zlu, ona se moze zaputiti tim putem, ali, ipak,
odabira put Bozijeg poziva.
Postojanje sejtana nuzno je, dakle, zarad opceg ustroja svijeta. Svakako, kada govorimo o
ljudskoj dusi sklonoj zlu, govorimo o unutrasnjim porivima. Kada govorimo o melekima i
sejtanima, govorimo o poticajima da se cini dobro ili zlo. U hadisu se slikovito kaze da ljudsko
srce ima dva uha na jedno uvijek sapuce melek, pozivajuci na dobro, dok na drugo uvijek
sapuce sejtan, pozivajuci na zlo.
Preostalo nam je jos samo jedno pitanje: vidjeli smo da je postojanje zla, odnosno postojanje
sejtana u svijetu nuzno kako bi covjek vlastitom voljom odabrao da slijedi Put pravi i time
zasluzio onosvjetsku nagradu. No kako stvari stoje sa samim sejtanom? Radi se o necemu sto
nam Kur'an ne
objasnjava, vjerovatno zato sto je to iznad ljudske moci razumijevanja. Sejtanova priroda je
vatrena, on je stvoren od vatre: ''Mene si od vatre stvorio, a njega od ilovace.''156 Dodje li u
Dzehennem, sejtan ce se naci u svojoj prirodnoj sredini. Dzehennemska vatra predstavljat ce
uzasnu patnju za covjeka, ali, znaci li ona patnju i za sejtana, ili je ona, ustvari, dzennet za njega.
Ovo je tajna u cije razotkrivanje se ne bismo upustali.
Mevlana Rumi u svojoj Mesneviji u ovom kontekstu donosi jednu zgodnu pricu. Muavija je
spavao, a onda je dosao sejtan, probudio ga i rekao: ''Dizi se, istice ti namasko vrijeme! Ustaj i
obavi namaz!'' Muavija se postidio i upitao: ''Otkud to da me bas ti budis za namaz?!'' Sejtan na
to rece: ''Eh, ta ti si koliko jucer saznao za Boga, a ja Ga odvajkada poznajem.'' Ili kako Mevlana
lijepo rece:

I ja sam se tijem vinom opijao,

uz Prestolje Njegovo i ja sam sjedio

Vodu sam milosti i ja okusio,

najljepse sam dane tamo provodio

Pitanje: Kazali ste da je poezija najljepsa onda kada pjeva o odvojenosti. Jedan moj prijatelj
koji je studirao u Francuskoj bavi se komparativnom knjizevnoscu, pa je, poredeci poeziju
Zapada i Istoka, zakljucio da se, za razliku od zapadnjacke, u istocnjackoj poeziji sve zasniva na
tri glavna motiva: voljenoj,

156
Al-A'raf, 12.
zelenim bascama i vinu. Smatra da je to zato sto su ljudima na Istoku uvijek nedostajale upravo
te tri stvari. Zena covjeku naravno treba, u suhim predjelima zelene basce za nj su ideal, a vino
je vjerom zabranjeno, pa je do njega bilo tesko doci i pilo ga se krijuci. Kako vi komentirate ovu
tezu?
Odgovor: Prvo, ne radi se o narocito novoj tezi. Rasel takodjer smatra da uskracenost za nesto
pobudjuje ceznju, uzburkava duh, dok dosezanje do toga postepeno stvara pasivnost duha.
Ustvari, da bi se postigla vrhunska ostvarenja, mora postojati dvoje: ceznja i nada da ce ta ceznja
ipak biti zadovoljena.
Sto se, pak, motiva vina u poeziji tice, ne bih se bas slozio da je stvar u tome sto se vino nije
konzumiralo. Uostalom, vjera zabranjuje i druge stvari, recimo svinjetinu, ali ne vidimo da
pjesnici svinjsko meso uzimaju za motiv svoje poezije. Svojstvo vina jeste da izaziva opijenost,
a to je stanje u kome covjek gubi svijest i zaboravlja na brige koje ga more. S te strane, logicno
je da su ljudi koje su morile teske brige i nevolje znali utjehu potraziti u vinu, pa i pjevati o
njemu. A sto se, opet, gnosticke opijenosti tice a ona je u poeziji najcesce opjevavana to je
svojevrsna opijenost ljubavlju, odnosno takodjer stanje u kome covjek bude van sebe, te je
logicno da poezijom opisuje to stanje. I da napomenem, kad kazem van sebe ne mislim pritom
na stanje u kome covjek gubi razum, vec na speficicno stanje koje je ponad razine razuma.
Covjek opijen vinom spusta se ispod nivoa razumnog bica, pada na razinu zivotinje, dok je
gnosticka ekstaza stanje koje je iznad nivoa obicnog covjeka.
 I na kraju, s razlozima prisutnosti motiva zelenila i basci u poeziji mogao bih se sloziti.
Izvjesno je da zelenilo i bujna priroda nece isto inspirisati covjeka koji je rodjen u sumovitim
krajevima i covjeka iz besplodnih pustinjskih predjela.

Pitanje: Govorili ste o zlu i oprecnostima i razlicitostima koje u svijetu postoje. Medjutim, u
svijetu nezive materije ne uocavamo nikakve razlicitosti i oprecnosti. One su vidljive tek kod
zivih bica, narocito kod covjeka. Zapitao bih, mada to mzda zadire u pitanje sudbine, zasto su
razlicitosti medju jedinkama najizrazenije upravo kod ljudi i zasto smo bas mi ljudi u tom
pogledu ''crne ovce'' u prirodi?
Odgovor: Govoreci o razlicitostima, ja i jesam prevashodno mislio na ljudska bica. Vi
slobodno mozete reci: Zasto bas mene da snadje sudbina kakva me snasla?. Ali znajte da medju
ljudima postoje prirodne razlicitosti, te one u njihovim drustvenim uvjetima, na sto covjek,
makar donekle, moze utjecati. Prirodna razlicitost ogleda se u tome sto ste vi vec po svojoj
prirodi specificna, originalna osoba. Vas nacin razmisljanja razlikuje se od nacina razmisljanja
nekog drugog covjeka. Vi mozda zalite sto niste neko drugi, ili neko drugi zali sto nije vi, no to
je besmisleno, a objasnit cu i zasto.
Prvo, vi ste dijete svojih roditelja i rodili ste se u nekom gradu, a neko drugi je dijete nekih
drugih roditelja i rodio se u nekom drugom gradu. Ne mozemo pitati zasto ja nisam dijete nekih
drugih roditelja i ocekivati da bih ja pritom bio isti ovaj ja. Jer, ako nista drugo, pozovimo se na
genetiku i bit ce nam jasno da ja ovakav kakav sam mogu biti jedino dijete upravo onih roditelja
ciji sam sin, a onaj drugi ne bi bio bas
taj koji jeste da nije dijete svojih roditelja. Drugacije ne moze biti i on je dobio upravo onu
odjecu koja mu pristaje, jer nju i ne bi mogao obuci niko drugi. Govoreci o razlicitostima, mi
ovdje mislimo na te prirodne razlicitosti, one koje su u samom bicu, biti ili prirodi svake osobe.

Pitanje: Zasto su ljudi u davna vremena bili izlozeni nekim nevoljama i nesrecama kojima
moderni covjek, zahvaljujuci napretku znanosti, danas nije izlozen? Nekad su milioni ljudi
umirali od bolesti koje su za nas prilicno bezazlene i koje savremena medicina lahko lijeci. Zar
to nije svojevrsna nepravda prema ljudima koji su zivjeli u ta vremena?
Odgovor: Vase pitanje tice se i problema sudbine i slobode volje i procesa evolucije. No ono se
narocito tice pitanja ljudske duznosti. Ovo nije nimalo oprecno onom o cemu smo govorili, jer
covjek niposto ne izlazi iz okvira opceg poretka svijeta.
Upravo zato covjekova zelja da se bori protiv zla i nesrece, da se bori protiv bolesti, dio je
ustroja svijeta, a istovremeno je to i covjekova duznost. Ne treba pritom smatrati kako smo time
sto danas ne umiremo od onih bolesti od kojih su drevni ljudi umirali mi izmijenili opci ustroj
svijeta. Ne, jer mi smo se, ustvari, samo uklopili u njega. Ti ljudi zivjeli su u toj fazi razvoja
svijeta, dok mi zivimo u jednoj kasnijoj fazi.
Takodjer ne treba misliti da su oni igrom slucaja zivjeli u toj fazi, dok mi slucajno zivimo u
ovoj, iako je moglo biti i drugacije. Oni su po svojoj biti pripadali toj fazi u razvoju svijeta, a mi
po svojoj biti i potencijalima pripadamo ovoj fazi. Naprosto, ne mozete pomisljati da smo mi
mogli biti djedovi
nasim ocevima ili da su oni mogli biti nasi sinovi. Svijet tad vise ne bi bio ovaj nas svijet. Nije
na onom svijetu postojala nikakva lutrija na kojoj nas je zapalo da zivimo u ovom dobu, a nase
pretke da zive onda kad su zivjeli. Ondje smo gdje jesmo zato sto tu po svojoj prirodi
pripadamo. Da je drugacije, ustroj svijeta bio bi poremecen. Svijet se stalno razvija, tece ka
svojoj potpunosti i konacnosti i mi smo samo dio tog razvoja i dolazimo kad nam je vrijeme i
onamo gdje nam je mjesto.

Pitanje: Kazali ste da ljudi u Dzennetu nece teziti ni za kakvom promjenom. Zasto onda nije
ucinjeno da tako bude i na ovom svijetu? Ako je to najbolje stanje, zasto nam onda otpocetka
nije dato?
Odgovor: Pokusat cu vam pruzit odgovor na ovo pitanje. Rekli smo da covjek uvijek tezi
onome sto nema i da se nakon izvjesnog vremena zasiti onog sto posjeduje. Na temelju toga,
neki prigovaraju da je Dzennet onda prilicno dosadno mjesto, jer, ako covjek posjeduje sve, isto
je kao i da nema nista.
Ali porazmislimo o ovoj stvari i otkrit cemo u cemu je tajna. Zasto covjek tezi necemu, cezne
za necim, a kad to dobije, postaje postepeno indiferentan prema tome? Zasto je covjek takav?
Zeli li covjek, ustvari, nepostojanje, nebivanje? Naravno da ne. Covjek uvijek tezi jestvu. Ali
zasto je onda takav, zasto mu ono sto je nekad zelio prestaje biti vazno? Islamski gnostici odavno
su nam pruzili pravi odgovor. Jednostavno, stvar je u tome da sve ono cemu covjek tezi, pa se
time brzo zasiti, nije njegova stvarna iskonska zelja i teznja, nije njegov stvarni cilj. Dok ne
dodje do Boga, svog stvarnog cilja,
nemoguce je da covjek icim drugim bude potpuno i istinski zadovoljan.

Pitanje: Ako je tacno da je sejtan bio melek, pa meleki opcenito ne posjeduju slobodu volje, te
je nemoguce da pocine grijeh, kako je onda moguce da se sejtan nije pokorio Bozijoj naredbi i
da nije ucionio sedzdu pred Ademom?
Odgovor: To da je sejtan bio jedan od meleka u suprotnosti je s kur'anskim tekstom. Kur'an
uopce ne tvrdi da je sejtan ikad bio melek (sto je, ustvari, biblijska teza o palom andjelu). I ja
sam u svom izlaganju rekao da je on bio u redu meleka, a ne da je bio jedan od njih. U Kur'anu
se sasvim jasno kaze: ''On je bio jedan od dzinna i zato se ogrijesio o zapovijest Gospodara
svoga.''157
Sto se tice toga da meleki mogu ciniti samo dobro, a niposto zlo, treba znati da su meleki
razliciti. Postoje meleki najviseg reda, oni bliski Gospodaru. Mi, naravno, ne mozemo uopce
racionalno raspravljati o ovakvim stvarima i mozemo se uglavnom pozivati na predaje. Tako
hazreti Alija kaze: ''Neki od njih (meleka) spusteni su nicice i ne vracaju se u polozaj klecanja.
Drugi klece i ne ustaju. Neki su od njih u redovima i ne mijenjaju polozaj svoj. Drugi stalno
velicaju Boga i ne posustaju...'', a cijeli taj velicanstveni opis mozete uostalom procitati u
Nehdzu-l-belagi. Iz nekih predaja saznajemo da su meleki veoma razlicitih vrsta. Postoje oni
koje nazivaju zimmi, koji su, izgleda, po mnogo cemu nalik ljudima, ali ne bismo se sada time
bavili. Uglavnom, o melekima ne mozemo

157
Al-Kahf, 50.
govoriti opcenito. Tim prije sto, shodno nekim predajama, medju njima postoje i oni koji su
stvoreni od elemenata ovog svijeta.

Pitanje: Da li sejtan uopce postoji kao osobnost? Naime, u nama postoje strasti, postoji
sklonost duse ka zlu, tako da nema potrebe da nas ikakva sila izvan nas poziva na zlo. Dakle, da
li je sejtan doista stvarno bice ili tek alegorija? A ako sejtan doista postoji kao bice, kakav je, od
cega je i da li se razmnozava?
Odgovor: Zaista sam imao na umu kazati nesto o ovome, ali izgleda da sam to u svom
izlaganju propustio uciniti. Sejtan, onako kako je predstavljen u Kur'anu, bice je koje covjeka
napada iznutra. Tacno, mi posjedujemo strasti i sklonost ka zlu, no sejtan je onaj ko ih potice.
Dakle, ne treba smatrati da postoje dva faktora koji utjecu na to da cinimo zlo jedan su nase
strasti, a drugo je sejtan.U nama postoji i sklonost ka dobru, a meleki su ti koji je poticu. U ovim
slucajevima, dakle, pri cinjenju dobra ili zla, sejtani i meleki su uzrok uzroka. Prostije kazano,
sejtan je taj koji u nama stvara nagon ka zlu. Jer sejtan nama ovladava preko strasti, a znamo da
strasti nisu nesto sto nas moze prisiliti na neki cin. Covjek moze suspregnuti svoju strast i
izmedju dva htijenja uvijek moze izabrati jedno.
Strasti su vojska sejtanova, ona na koju se u ajetu misli kad se kaze: ''on vas vidi, on i vojske
njegove, odakle vi njih ne vidite.''158 Kur'an takodjer nagovjestava da sejtan ima djecu i prijatelje,

158
Al-A'raf, 27.
a iz sure An-Nas vidljivo je da su i neki ljudi sejtanovi prijatelji.

Pitanje: U Kur'anu se za Boga kaze: ''U Njega su kljucevi gajba, samo ga On zna.''159 No
vidjeli smo da, kad Bog odluci covjeka postaviti za svog namjesnika na zemlji, meleki kazu da je
covjek onaj koji ce na njoj nasilje ciniti i krv proljevati. Otkud su meleki mogli to znati i zar to
nije poznavanje gajba-skrivenog? Kako su meleki znali sta ce u buducnosti covjek ciniti na
Zemlji?
Odgovor: Mi ne moze znati otkud su meleki ovo znali i to je nesto o cemu ne mozemo nista
kazati. Medjutim, mozemo kazati ponesto o samom gajbu. Naime, kad se u Kur'anu kaze da su
kod Svevisnjeg kljucevi gajba i da ga samo On zna, zeli se ukazati na to da je Bog jedini koji sve
zna i kome nista nije skriveno. Za sva stvorenja postoji sehadet i gajb ocito i skriveno. Jedino
je za Boga sve sehadet.
No, gajb i sehadet kod stvorenja su relativni. Nesto za mene i vas moze biti gajb, moze biti
skriveno, no to isto nije gajb za nekog drugog. Naprimjer, soba u kojoj smo trenutno i ono sto se
u njoj desava za nas nije gajb, ali kad bi o ovoj sobi govorio covjek koji zivi par ulica dalje
odavde, za njega bi to bilo govorenje o gajbu. Za njega je to gajb, ali za nas nije.
Slicno je i kad se radi o govorenju o buducnosti. Za nas je buducnost gajb, ona nam je
nepoznata, ne znamo sta je, ustvari, Levhi-mahfuz spomenuta u Kur'anu, znamo tek da postoji
Ploca sudbine. Ali, ako neko bice ima pristupa Ploci sudbine,

159
Al-An'am, 59.
ako je moze citati, onda znanje o buducnosti za nj nije gajb.
U Nehdzu-l-belagi citamo kako je hazreti Alija jedan od njegovih drugova rekao: ''O
Zapovjednice vjernih, dato ti je znanje o gajbu.'', na sto se hazreti Alija osmjehnuo i rekao: ''Ne,
ovo nije znanje o gajbu. Ovo sam stekao od onog koji ima znanje. A sto se tice znanja o
skrivenom, ono podrazumijeva znanje o Danu sudnjem...'',160 i do kraja hutbe pojasnjava se sta
je, ustvari, znanje o gajbu. Bog neke svoje robove poucava stvarima iz gajba, ali On je jedini
koji posjeduje svo znanje i za Njega nista nije skriveno: ''On tajne zna i On tajne Svoje ne
otkriva nikome, osim onome koga On za poslanika odabere.''161
Bog je jedini kome je po Njegovoj Biti sve poznato, a ostali stjecu znanje koje posjeduju.

160
Nehdzu-l-belaga, govor 127.
161
Al-Dzinn, 26-27.