Knjige.

Club Books

Naslov izvornika
Le Bal des Folles

VICTORIA MAS

Preveo s francuskoga
Mate Maras

Zagreb, 2021.

2
 Knjige.Club Books

1.

Geneviève

3. ožujka 1885.

ouise. Vrijeme je.«

L Jednom rukom Geneviève odgrće pokrivač koji skriva usnulo tijelo mlade
djevojke, sklupčane na uskom madracu; njezina tamna i gusta kosa pokriva
površinu jastuka i dio njezina lica. Poluotvorenih usta Louise tiho hrče. Ne
čuje oko sebe, u spavaonici, druge žene koje su već na nogama. Između redova
željeznih kreveta ženske siluete se protežu, podižu kose u punđu, zakopčavaju
crne haljine preko prozirnih noćnih košulja, zatim idu jednoličnim korakom
prema blagovaonici, pod pozornim okom bolničarki. Stidljive sunčane zrake
prodiru kroz zamagljene prozore.
Louise je posljednja ustala. Svakoga jutra netko od osoblja ih neka
umobolnica dođe da je otrgne od sna. Djevojka dočekuje večernji sumrak s
olakšanjem i zapada u noći tako duboke da ne sanja. Spavanje joj dopušta da se
više ne bavi onim što je prošlo, i da se ne uznemiruje zbog onoga što će doći.
Spavanje je njezin jedini trenutak odmora poslije događaja otkad su je prije tri
godine doveli ovamo.
»Ustani, Louise. Čekaju te.«
Geneviève drma ruku djevojke koja na kraju otvori jedno oko. Ona se najprije
iznenađuje što vidi da ona koju su umobolnice nazvale Starom čeka u podnožju
njezina kreveta, zatim usklikne:
»Imam predavanje!«
»Pripremi se, dosta si spavala.«
»Da!«
Mlada djevojka skače skupljenih nogu s kreveta i grabi sa stolice svoju haljinu
od crne vunene tkanine. Geneviève zakorači sa strane i promatra je. Njezino oko
zadržava se na žurnim kretnjama, nesigurnim pokretima glave, brzom disanju.
Louise je jučer imala novu krizu: ne dolazi u obzir da priredi još jednu prije
današnjega predavanja.
Djevojka se požuruje da zakopča ovratnik haljine i okreće se prema
nadstojnici. Plaši je Geneviève, vječno uspravna u bijeloj radnoj odjeći, s plavom

3
 Knjige.Club Books

kosom podignutom u punđu. S godinama je Louise morala naučiti da se uskladi s

njezinom strogošću. Ne može joj se predbaciti da je nepravedna ih zlonamjerna:
jednostavno, ona ne pobuđuje simpatiju.
»Ovako, madame Geneviève?«
»Spusti kosu. Liječniku je draže tako.«
Louise podiže zaobljene ruke prema hitro napravljenoj punđi i učini tako. Ona
je mlada djevojka usprkos svemu.
Sa šesnaest godina njezino je oduševljenje djetinjasto. Tijelo je prebrzo
naraslo; grudi i bokovi, koji su se pojavili u dvanaestoj, nisu je uspjeli upozoriti
na posljedice te iznenadne požudnosti. Nevinost je malko napustila njezine oči,
ali nije potpuno nestala; zbog toga se još mogu nadati najboljemu za nju.
»Imam tremu.«
»Ne brini se i sve će biti dobro.«
»Da.«

Dvije žene prolaze bolničkim hodnikom. Jutarnja ožujska svjetlost ulazi kroz
prozore i odražava se na popločenom podu - nježna svjetlost navješćuje proljeće
i bal sredinom korizme, svjetlost zbog koje se želite nasmiješiti i nadati se da ćete
uskoro izaći odatle.
Geneviève osjeća da je Louise nervozna. Mlada djevojka korača spuštene
glave, ruke su joj ispružene uz tijelo, dah ubrzan. Bolničke sestre su uvijek
tjeskobne u osobnom susretu sa Charcotom - osobito kada im narede
da prisustvuju nekom predavanju. To je opet odgovornost kojoj nisu vične, tako
malo poznata tim ženama koje se nikada u životu ne nađu pred nečim od čega
gotovo izgube do pod nogama.
Nakon nekoliko hodnika i dvokrilnih vrata dolaze na galeriju auditorija.
Prisutno je nekoliko liječnika i članova osoblja. S bilježnicama i perima u ruci, s
brkovima što im golicaju gornje usne, s tijelima stisnutim u crnim odijelima i
bijelim kutama, istodobno se okreću prema temi dana.
Njihovo medicinsko oko secira Louise: čini se da vide kroz njezinu haljinu.
Zbog tih voajerskih pogleda djevojčine se vjeđe na kraju spuštaju.
Poznato joj je samo jedno lice: Babinski, liječnikov asistent, ide prema
Geneviève.
»Dvorana je uskoro puna. Započet ćemo za deset minuta.«
»Treba li vam nešto posebno za Louise?«
Babinski promotri umobolnicu od glave do pete.
»Ovako će biti dobro.«
Geneviève kimne i sprema se napustiti dvoranu. Louise zabrinuto zakorači
iza nje.

4
 Knjige.Club Books

»Vi ćete se vratiti po mene, madame Geneviève, zar ne?«

»Kao svaki put, Louise.«

Iza kulisa pozornice, Geneviève promatra gledalište. Odjek dubokih glasova diže
se s drvenih klupa i ispunjava dvoranu. Dvorana više sliči na neki muzej, štoviše
na zbirku rijetkosti, nego na bolničke prostorije. Slike i gravure pokrivaju zidove
i strop, svi se dive anatomijama i tijelima, prizorima u kojima se miješaju
anonimni ljudi, goli ih odjeveni, zabrinuti ih izgubljeni; u blizini klupa, glomazni
ormari ispucah od vremena pokazuju iza ostakljenih vrata sve što jedna bolnica
može čuvati za uspomenu: tu su lubanje, goljenice, kosti nadlaktice, zdjelice,
deseci staklenki, kamene biste i raznoliki instrumenti. Već svojim izgledom ova
dvorana gledatelju obećava jedinstven trenutak koji dolazi.
Geneviève promatra publiku. Neka lica su poznata, ondje prepoznaje
liječnike, književnike, novinare, stažiste, političke ličnosti, umjetnike; svi su
istodobno znatiželjni, već pridobiveni ili sumnjičavi. Ona se osjeća
ponosno. Ponosna je što samo jedan čovjek u Parizu uspijeva pobuditi takvo
zanimanje da svakoga tjedna ispuni klupe auditorija. Uostalom, eno se pojavljuje
na pozornici. Dvorana zašuti. Charcot bez problema sučeljuje svoj nezgrapan i
ozbiljan obris s tim gledateljstvom očaranih pogleda. Njegov izduženi profil
podsjeća na eleganciju i dostojanstvo grčkih kipova. Ima točan i neproničan
pogled liječnika koji već godinama proučava žene u njihovoj najdubljoj
ranjivosti, kad su odbačene od obitelji i društva. On zna da budi nadu u tim
umobolnicama. On zna da je cijelom Parizu poznato njegovo ime. Priznat mu je
autoritet, i on ga sada koristi s uvjerenjem da mu je darovan s razlogom:
zahvaljujući njegovoj darovitosti unaprijedit će se medicina.
»Gospodo, dobro jutro. Hvala vam što ste došli. Sljedeće predavanje
demonstracija je hipnoze na pacijentici s teškom histerijom. Ona ima šesnaest
godina. Otkako je u Salpêtrière, u tri smo godine kod nje zabilježili više od dvjesto
napadaja histerije. Hipnoza će nam omogućiti ponovno stvaranje tih kriza i
proučavanje simptoma. Zauzvrat, ovi će nas simptomi više poučiti o fiziološkom
procesu histerije. Zahvaljujući pacijentima poput Louise medicina i znanost mogu
napredovati.«
Geneviève se smješka. Svaki put kad ga gleda kako se obraća ovim
promatračima što željno očekuju buduće demonstracije, ona pomisli na početak
službovanja toga čovjeka. Vidjela ga je kako uči, zapisuje, liječi, traži, otkriva ono
što nitko prije njega nije otkrio, razmišlja kao što nitko dotada nije razmišljao.
Charcot sâm utjelovljuje medicinu u čitavoj njezinoj cjelovitosti, istini i
korisnosti. Zašto obožavati bogove kad postoje ljudi poput Charcota? Ne, to nije
točno: ne postoji nijedan čovjek poput Charcota. Ona se osjeća ponosno, da,
ponosno i privilegirano što gotovo dvadeset godina pridonosi radu i napretku
najslavnijega pariškog neurologa.

5
 Knjige.Club Books

Babinski izvodi Louise na pozornicu. Prije deset minuta obuzimao ju je strah,

a sada je mlada djevojka promijenila držanje: već su joj ramena zabačena otraga,
prsi nadute i brada koju usmjerava prema publici koja je čekala samo nju
uzdignuta. Više se ne boji: to je njezin trenutak slave i priznanja. Za nju i za
profesora.
Geneviève zna svaku dionicu rituala. Najprije, visak koji se lagano njiše
ispred Louiseina lica, njezine nepomične plave oči, zvučna vilica koja zazveči,
jedanput, i mlada djevojka koja pada natraške, dok njezino letargično tijelo jedva
hvataju dvojica stažista. Zatvorenih očiju, Louise se pokorava i najmanjem upitu,
za početak čini jednostavne kretnje, podiže ruku, okreće se oko sebe, savija nogu
poput poslušnog vojnika. Zatim pozira prema zahtjevima, sklapa ruke u molitvi,
podiže glavu preklinjući nebo, oponaša raspeće. Postupno, ono što se činilo kao
jednostavna demonstracija hipnoze napreduje prema velikom spektaklu, »fazi
velikih pokreta«, najavljuje Charcot. Louise je već na zemlji, ništa joj više nije
naređeno. Sama se vrpolji, savija ruke, noge, baca tijelo s lijeva na desno, okreće
se na leđa, na trbuh, stopala i ruke se stežu dođe da se više ne pomiču, lice joj se
iskrivljuje između boli i užitka, promukli udisaji naglašavaju njezino
izobličavanje. Bilo tko imalo praznovjeran vjerovao bi da ju opsjeda demon,
uostalom neki u skupu diskretno se križaju... Tada se u posljednjem grču vrati na
leđa, njezine bose noge i glava odupiru se o do i guraju ostatak tijela uvis, sve dok
ne napravi luk od vrata do koljena. Tamna kosa mete prašinu na pozornici, a leđa
u obrnutom obliku slova U pucaju od napetosti. Napokon, po završetku krize koja
joj je nametnuta, sruši se uz potmulu buku pred zanijemjelim pogledima.
Tako s pacijenticama kao što je Louise medicina i znanost mogu napredovati.

Izvan zidina Salpêtrière, u salonima i kavanama, ljudi zamišljaju na što bi doista

mogao sličiti Charcotov posao, poznat kao »služba među histeričnim
bolesnicama«. Zamišljaju gole žene kako trče hodnicima, udaraju čelom o
pločice, šire noge u znak da primaju ljubavnika iz mašte, urliču što ih grlo nosi od
zore do lijeganja. Opisuju tijela luđakinja koja se grče pod bijelim plahtama,
izobličena lica pod čupavom kosom, lica starih žena, pretilih žena, ružnih
žena, žena kojih se dobro kloniti, iako se ne bi znalo točno reći zbog kojega
razloga, jer one nisu počinile nikakav prijestup ni zločin.
U ljudima koje izbezumi i najmanja nastranost, bih oni buržuji ih proleteri,
maštanje o tim umobolnicama budi želju i hrani njihova strahovanja. Luđakinje
ih očaravaju i užasavaju. Sigurno bi se razočarali kada bi u ovo kasno jutro pošli
u službeni obilazak bolesnica.
U velikoj spavaonici svakodnevne aktivnosti provode se u tišini. Žene grubim
krpama brišu pod između i ispod metalnih kreveta; druge se kratko umivaju
spužvom nad lavorom hladne vode; neke su legle, klonule od umora i misli, ne
želeći ni s kim razgovarati; neke četkaju kosu, razgovaraju same sa sobom tihim
glasom, promatraju kroz prozor kako svjetlost pada na park gdje se još opire
6
 Knjige.Club Books

malo snijega. Svih su dobnih skupina, od trinaest do šezdeset pet godina, kosa im
je tamna, plava ili riđa, mršave su ili debele, odjevene i počešljane kao što bi bile
u gradu, sramežljivo se kreću; daleko od pokvarene atmosfere o kojoj
maštaju vani, spavaonica više sliči na starački dom nego na bolničko krilo
posvećeno histeriji. Pobliže promatranje izaziva nemir: primjećuje se zatvorena i
uvrnuta ruka, zgrčena podlaktica stisnuta na prsima; vide se vjeđe što se otvaraju
i zatvaraju u ritmu udaranja leptirovih krila; neke su vjeđe sklopljene samo s jedne
strane, i samo jedno oko zuri u vas. Zabranjen je svaki zvuk zvonca ili vilice, inače
se neke na mjestu sruše u potpunoj katalepsiji. Jedna bez prestanka zijeva; druga
je žrtva nekontroliranih pokreta; susreću se oboreni pogledi, odsutni ili uronjeni u
najdublju melankoliju. Zatim, s vremena na vrijeme, poznata histerična kriza
potresa spavaonicu u kojoj je plutala privremena utiha: neko žensko tijelo, na
krevetu ili na podu, savija se, grči, bori se protiv nevidljive sile, otima se, svija,
iskrivljuje, bez uspjeha pokušava pobjeći svojoj sudbini. Tada se guraju oko nje,
stažist joj stavlja dva prsta na jajnike, i taj pritisak naposljetku smiruje luđakinju.
U najtežim slučajevima, tkanina natopljena eterom prekriva joj nos: vjeđe
se sklapaju i kriza prestaje.
Daleko od bolesnica koje bose plešu po hladnim hodnicima, ovdje vlada samo
tiha i svakidašnja borba za normalnost.

Oko jednog kreveta okupile se žene i promatraju Thérèse, koja nosi nadimak
Pletilja, kako plete šal. Prilazi joj mlada žena s krunom od pletenica na glavi.
»Ovo je za mene, ha, Thérèse?«
»Obećala sam ga Camilli.«
»Već nekoliko tjedana duguješ mi šal.«
»Prije dva tjedna ponudila sam ti šal koji ti se nije svidio, Valentine. Sada
čekaj.«
»Nevaljalice!«
Mlada žena udaljava se od skupine, izgleda uvrijeđeno; više ne obraća pažnju
na desnu ruku koja se nervozno uvija, niti na redovito podrhtavanje noge.
Sa svoje strane, Geneviève, u pratnji jedne stažistkinje, pomaže Louise da se
vrati u krevet. Mlada djevojka, klonula, još nalazi snage da se nasmiješi.
»Bilo je dobro, madame Geneviève?«
»Kao i obično, Louise.«
»Doktor Charcot je zadovoljan sa mnom?«
»Bit će sretan kada te izliječimo.«
»Vidjela sam kako me gledaju, svi... Bit ću poznata kao Augustine. Ha?«
»Sada se odmori.«
»Bit ću nova Augustine... Cijeli će Pariz pričati o meni...«

7
 Knjige.Club Books

Geneviève navlači pokrivač na iscrpljeno tijelo mlade djevojke čije se blijedo

lice uspavljuje smiješeći se.

Noć je pala na Ulicu Soufflot.

Panthéon, kolijevka slavnih imena kojima se iskazuje čast u krilu teškoga
kamena, bdije s visine nad uspavanim Luksemburškim vrtom na dnu ulice.
Na šestom katu zgrade otvoren je jedan prozor. Geneviève promatra mirnu
ulicu, omeđenu slijeva svečanom siluetom spomen-građevine posvećene
mrtvima, s desne strane vrtom i kipovima gdje šetači, ljubavnici i djeca još od
jutra dolaze vrveći duž njegovih staza u zelenilu i travnjaka u cvijeću.
Vrativši se iz službe predvečer, Geneviève je slijedila svoj svakidašnji obred.
Najprije je raskopčala bijelu bluzu; mehanički je provjerila da na njoj nema koja
mrlja, najčešće od krvi, prije nego što će je objesiti u malom ormaru; zatim je
pošla u zahod na odmorištu, gdje se ponekad susretne s ostalim stanovnicama
istog kata, s majkom i njezinom petnaestogodišnjom kćeri, obje pralje, same
nakon muževe smrti za vrijeme Komune.
Došavši u svoj skromni stančić, podgrijala je juhu koju je nečujno progutala,
sjedeći na rubu postelje, pod svjetlom uljanice; zatim je prišla prozoru da se ondje
zadrži deset minuta, kao svake večeri. Sada, nepomična i uspravna, kao da još
nosi usku bluzu u službi, promatra ulicu s visine, neometana kao čuvar na vrhu
svjetionika. To nije radi razmišljanja pred uličnim svjetiljkama, ni radi sanjarenja
- nije ona tako romantična; ovaj trenutak mira koristi samo da pokopa dan
proveden između bolničkih zidova. Otvara prozor i prepušta vjetru sve što ju je
pratilo od jutra do mraka - tužna i ironična lica, mirise etera i kloroforma, lupkanje
potpetica po pločicama, odjeke pritužaba i stenjanja, škripanje kreveta pod
nemirnim tijelima. Ostavlja iza sebe cijelo mjesto; ne misli na luđakinje. One je
ne zanimaju. Nijedna je sudbina ne potrese, nijedna je priča ne smuti. Poslije
nezgode u početku rada u bolnici, nije više vidjela žene iza pacijentica. Cesto joj
se vrati sjećanje na nju. Opet vidi kako raste kriza kod te bolesnice koja sliči na
njezinu sestru; lice joj se bilo promijenilo, a dvije njezine ruke uhvatile je za vrat
i žestoko ga stežu. Geneviève je bila mlada; mislila je da bi se trebala vezati kako
bi pomagala. Dvije bolničarke umiješale su se i oslobodile je iz ruku bolesnice
prema kojoj je pokazala povjerenje i sklonost. Taj šok joj je bio lekcija. Sljedećih
dvadeset godina provedenih s luđakinjama nastavilo je potvrđivati njezin osjećaj.
Bolest dehumanizira; pretvara te žene u marionete na milost i nemilost pretjeranih
simptoma, mekane lutke u rukama liječnika koji njima manipuliraju i
pregledavaju im sve nabore kože, znatiželjne zvijeri koje zanima samo klinički
pristup. One više nisu supruge, majke ili mlade djevojke, nisu žene koje pazimo
ih cijenimo, nikada neće biti žene koje želimo ili volimo: one su bolesnice.
Luđakinje. Promašaji. A njezin je posao u najboljem slučaju da ih liječi, u
najgorem da ih drži zatvorene u pristojnim uvjetima.

8
 Knjige.Club Books

***
Geneviève zatvara prozor, uzima uljanicu i sjeda sučelice svojoj drvenoj klupčici
na koju postavlja svjetiljku. U sobi gdje živi od dolaska u Pariz, jedini luksuz je
peć koja blago zagrijava prostoriju. Ništa se nije promijenilo već dvadeset godina.
U četiri kuta su isti krevet za jednu osobu, isti ormar koji sadrži dvije haljine za
grad i kućni ogrtač, ista peć na ugljen i ista klupčica sa stolicom koja
predstavlja njezin maleni prostor za pisanje.
Ružičasta tapiserija, s vremenom požutjela i mjestimice nabujala od vlage,
nudi jedine boje u sobi inače obloženoj tamnim drvetom. Zbog spuštena stropa
ona automatski saginje glavu kada hoda po sobi.
Uzima list papira, umače pero u tintarnicu i počinje pisati:

Pariz, 3. ožujka 1885.

Draga moja sestro,

Evo već nekoliko dana što ti nisam pisala, nadam se da mi to nećeš
zamjeriti. Luđakinje su ovoga tjedna bile posebno uzbuđene. Dovoljno je
samo da jedna zapadne u krizu da bi je druge slijedile. Kraj zime često
na njih tako utječe. Olovno nebo iznad naših glava traje mjesecima;
smrznuta spavaonica koju peći ne uspijevaju prikladno zagrijati - da i ne
spominjem zimske boljke: sve to ozbiljno djeluje na njihov duh, o tome
nema sumnje. Srećom, danas smo imali prve zrake sunca ove zime. A
kako bal sredinom korizme dolazi za dva tjedna - da, već - to bi ih trebalo
smiriti. Osim toga, vrlo brzo ćemo izvaditi kostime od prošle godine. To
će im malo oživiti raspoloženje, i njima i osoblju.
Doktor Charcot je danas održao novo javno predavanje. Mala
Louise, i ovaj put. Jadna luđakinja već zamišlja da postiže isti uspjeh kao
Augustine. Trebala bih je podsjetiti da je ova toliko uživala u svojem
uspjehu da je na kraju pobjegla iz bolnice - štoviše, u muškoj odjeći!
Bila je vrlo nezahvalna. Nakon svega što smo mi učinili, a posebno
doktor Charcot, trudeći se da je izliječimo. Luđakinja je doživotno
luđakinja, uvijek sam ti to govorila.
Ali predavanje je dobro prošlo. Charcot i Babinski uspjeli su izazvati
lijepu krizu, publika je bila zadovoljna. Auditorij je bio krcat, kao svakoga
petka. Doktor Charcot zaslužuje svoj uspjeh. Ne usuđujem se ni zamisliti
otkrića koja će još postići.
Svaki put se sjetim sebe - curice iz Auvergne, priproste kćeri seoskog
liječnika, koja danas pomaže najvećem neurologu u Parizu. Povjeravam
ti se, ova misao mi ispunja srce ponosom i poniznošću.

9
 Knjige.Club Books

Bliži se tvoj rođendan. Trudim se ne razmišljati o tome, to me previše

ožalošćuje. I dan-danas, da. Sigurno misliš da sam glupa, ali tu godine
ne pomažu.
Nedostajat ćeš mi cijeloga života. Moja mila Blandine. Moram poći
na spavanje. Stežem te rukama i nježno te grlim.

Tvoja sestra koja misli na te, gdje god bila.

Geneviève ponovno pročita pismo prije nego što će ga presaviti; ubacuje ga

u omotnicu na kojoj je gore desno napisala 3. ožujka 1885. Ustaje i otvara vrata
ormara.
Podno obješenih haljina poredano je nekoliko pravokutnih kutija. Geneviève
uzima gornju kutiju. U njoj ima stotinjak omotnica s datumom gore desno poput
one koju drži u ruci. Kažiprstom dodiruje datum omotnice na vrhu hrpe -
20. veljače 1885. - i polaže novu omotnicu iznad nje.

10
 Knjige.Club Books

2.

Eugénie

20. veljače 1885.

nijeg pada već tri dana. U zraku pahuljice oponašaju oblik bisernih zavjesa.
S Svjež bijeli sloj leži na pločnicima i u parkovima, prianjajući za krzno i kožu
čizama koje gaze po njemu.
Oko stola za večeru, članovi obitelji Cléry više ne obraćaju pažnju na
pahuljice koje mirno padaju iza francuskih prozora i slijeću na bijeli tepih
Bulevara Haussmann. Petero njih, usredotočeni nad tanjurima, režu crveno meso
koje je sluga upravo iznio na stol. Iznad glava, štukatura pokriva strop; naokolo,
pokućstvo i slike, mramorni i brončani predmeti, lusteri i svijeće, tvore taj
građanski pariški stan. Uobičajena je rana večer: jedaći pribor zvecka o
porculanske tanjure; noge stolica škripe pod pokretima ukućana; u kaminu
pucketa vatra koju sluga od vremena do vremena dolazi potaknuti željeznim
žaračem.
U tišini se napokon diže patrijarhov glas.
»Danas sam primio Fochona. Nasljedstvo njegove majke nije ga zadovoljilo.
Nadao se da će dobiti dvorac u Vandeji, ali naslijedila ga je njegova sestra. Majka
mu je ostavila samo stan u Ulici Rivoli. Oskudna baština za utjehu!«
Otac nije podignuo pogled s tanjura. Sada kad je on progovorio, ostali mogu
uzeti riječ. Eugénie baca pogled na brata ispred sebe, koji održava glavu nagnutu
nad tanjurom. Ona koristi priliku.
»Po Parizu se govori da je Victor Hugo vrlo oslabio. Znaš li ti išta o tome,
Théophile?«
Brat joj upućuje iznenađen pogled dok žvače meso.
»Ništa više nego ti.«
Otac sa svoje strane gleda kćer. Ne primjećuje njezine oči koje blistaju od
ironije.
»Gdje to čuješ, po Parizu?«
»Kod prodavača novina. U kavanama.«
»Ne cijenim što se povlačiš po kavanama. To ostavlja loš dojam.«
»Tamo odlazim samo čitati.«

11
 Knjige.Club Books

»Svejedno. I ne spominji ime toga čovjeka u ovoj kući. On je sve, samo nije
republikanac, suprotno onome što neki možda tvrde.«
Devetnaestogodišnja djevojka zatomljuje smiješak. Da nije izazivala oca, on
se ne bi udostojio ni da joj uputi pogled. Ona zna da će njezin život zanimati
patrijarha samo kad je partija iz dobre obitelji, to jest obitelji odvjetnika ih javnih
bilježnika, kao što je njihova, htjedne oženiti. To će tada biti jedina vrijednost
koju će imati u očima svojeg oca - vrijednost supruge.
Eugénie zamišlja njegov bijes kada mu prizna da se ne želi udati. Njezina je
odluka odavno donijeta. Daleko od nje bio život poput života njezine majke,
koja joj sjedi zdesna - život zatočen između zidova buržujskoga stana, život
podvrgnut rasporedima i odlukama muškarca, život bez ambicija i strasti, život u
kojem se ne vidi ništa drugo osim vlastita odraza u zrcalu (pretpostavljajući da se
i dalje u njemu ogleda), život bez ikakva cilja osim da odgaja djecu, život u kojem
jedino razmišlja o izboru dnevne odjeće. Eto, to je sve što ona ne želi. Inače želi
sve ostalo.
Lijevo od brata, njezina baka po ocu krišom joj se smiješi. Jedini član obitelji
koji je uistinu vidi takvu kakva jest: odvažna i ponosna, blijeda i brineta,
inteligentna čela i pažljiva oka, lijeve šarenice obilježene tamnom mrljom,
sve promatra i sve primjećuje u tišini - nadasve, s potrebom da se ne osjeća
ograničeno, ni u svome znanju ni u svojim težnjama - takvom potrebom da joj
ponekad zgrči želudac.
Otac Cléry gleda Théophilea koji još jede s apetitom. Kad se obraća svojem
starijem sinu, ton se očinski smekšava.
»Théophile, jesi li uspio proučiti nova djela koja sam ti dao?«
»Još ne, malo kasnim s čitanjem. Toga ću se prihvatiti u ožujku.«
»Počinješ kao odvjetnički pripravnik za tri mjeseca, želim da dotad ponoviš
sve što trebaš.«
»Hoću. Sad sam se sjetio, bit ću odsutan sutra popodne. Idem u neki debatni
klub. Ondje će biti Fochonov sin, uostalom.«
»Ne spominji nasljedstvo njegova oca, da ga ne opterećuješ. Ali svakako: idi
uvježbavati svoj um. Francuskoj je potrebna razborita mladost.«
Eugénie podiže lice prema ocu.
»Kad spominjete razboritu mladost, vi govorite o momcima i djevojkama, zar
ne, tata?«
»Već sam ti rekao: ženama nije mjesto u javnosti.«
»Žalosno je zamišljati Pariz sastavljen samo od muškaraca.«
»Prestani, Eugénie.«
»Muškarci su preozbiljni, ne znaju se zabavljati. Žene znaju biti ozbiljne, ali
također se znaju smijati.«
»Nemoj mi proturječiti.«

12
 Knjige.Club Books

»Ne proturječim vam, raspravljamo. Ovo je upravo ono što potičete

Théophilea i njegove prijatelje da sutra rade...«
»Dosta! Već sam ti rekao, odbijam drskost pod svojim krovom. Možeš
napustiti stol.«
Otac lupi priborom za jelo o tanjur i očima prostrijeli Eugénie. Od napetih
živaca diže mu se dlaka u zaliscima i gustim brkovima koji ocrtavaju njegovo lice.
Pocrvenjelo mu je čelo i sljepoočnice. Večeras je Eugénie barem uspjela pobuditi
u njemu neki osjećaj.
Mlada žena stavlja pribor za jelo u udubljenje tanjura i ubrus na stol. Ustaje,
pozdravlja skup kimanjem glave, dok je majka gleda zabrinuto a baka razdragano,
pa napušta blagovaonicu, nimalo nezadovoljna zbog te pomutnje.

»Večeras se uistinu nisi mogla suzdržati, je li?«

Pala je noć. U jednoj od pet spavaćih soba stana, Eugénie lupka po većim i
manjim jastucima; iza nje, u spavaćici, baka čeka da ona završi s pripremanjem
kreveta.
»Stvarno je trebalo da se malo zabavimo. Ta večera je bila bezimena tuga.
Sjednite, bako.«
Uhvati staricu za naboranu ruku i pomogne joj da sjedne na svoj krevet.
»Tvoj otac se ljutio sve do deserta. Trebala si paziti na njegovo raspoloženje.
To kažem zbog tebe.«
»Nemojte se uznemirivati zbog mene. Ne mogu niže pasti u tatinim očima.«
Eugénie podiže bakine gole i mršave noge i pomaže joj da se zavuče pod
pokrivač.
»Hladno vam je? Da dodam još jedan pokrivač?«
»Ne, draga moja, sve je u redu.«
Mlada žena čučne pred dobroćudnim licem žene koju ušuškava svake večeri.
Ugodan joj je taj plavi pogled; od njezina osmijeh, kad podigne bore i sklopi
izblijedjele oči, ne postoji ništa nježnije. Eugénie je voli više nego svoju majku;
možda djelomice zbog toga što nju baka voli više nego vlastitu kćer.
»Mala moja Eugénie. Tvoja najveća kvaliteta bit će tvoja najveća mana: ti si
slobodna.«
Ruka izlazi ispod pokrivača da bi pomilovala smeđu kosu unuke, ali ona je
više ne gleda: njezina pažnja je usmjerena na nešto drugo. Eugénie promatra kut
sobe. To nije prvi put da se ukipila gledajući neku nevidljivu točku. Ti trenuci
nikada ne traju predugo da bi je uistinu uznemirili; je li to neka ideja, neko sjećanje
koje joj prolazi kroz glavu i naoko je duboko uznemiruje? Hi je to kao onaj
put kad joj je bilo dvanaest godina, kada se Eugénie zaklinjala da je nešto vidjela?
Starica okreće glavu u istom smjeru kao i njezina unuka: u kutu spavaće sobe je
komoda, vaza s cvijećem i nekoliko knjiga.

13
 Knjige.Club Books

»Što je, Eugénie?«

»Ništa.«
»Vidiš li nešto?«
»Ne, ništa.«
Eugénie dođe k sebi i smiješeći se pomiluje bakinu ruku.
»Umorna sam, to je sve.«
Neće joj odgovoriti da da, vidi nešto - štoviše, nekoga. Da je već prošlo neko
vrijeme što ga nije vidjela, i da ju je njegova nazočnost iznenadila, iako je osjećala
da dolazi. Ona ga viđa od svoje dvanaeste godine. Tada je umro, dva tjedna prije
njezina rođendana. Cijela je obitelj bila okupljena u salonu; ondje joj se prvi put
ukazao. Eugénie je tada uzviknula: Pogledajte, djed je ondje, sjedi u
naslonjaču, pogledajte, uvjerena da su ga i drugi vidjeli. I što su joj
više proturječili, to je bila upornija: Djed je ondje, kunem se, sve dok je otac nije
ukorio tako oštro, tako silovito, da se nikada više, sljedećih puta, nije usudila
spomenuti njegovu nazočnost. Njegovu nazočnost, kao ni nazočnost drugih. Jer
bilo ih je nekoliko, poslije njezina pretka, koji su joj se također ukazivah. Kao da
je činjenica što ga vidi otvorila nešto u njoj - neku vrstu prolaza, koji ona smješta
u razinu prsne kosti, tu ga je osjećala - što je do tada bilo zapriječeno, zatim se
odjednom otvorilo. Nije poznavala druge koji su joj se otkrivali; savršeni
neznanci, muškarci ili žene, svake dobi. Nisu se pojavljivali odjednom - postupno
je osjećala njihov dolazak: neka iscrpljenost otežavala joj je udove, osjećala je
kako zapada u neku vrstu polusna, kao da joj se energija naglo povlači u korist
nečega drugog: tada bi joj postali vidljivi. Kad je stajala u salonu, sjedila na
krevetu, bila pokraj stola u blagovaonici, promatrala ih kako večeraju. Dok je bila
manja, ta su je viđenja plašila, osamljujući je u bolnoj tišini; da je mogla, bacila
bi se ocu u zagrljaj i zarila lice u njegov kaput dok je on ne bi utješio ili se smirila
sama. Koliko god je bila zbunjena, ipak je barem u nešto bila sigurna: nije bila
riječ o halucinacijama. Nimalo nije sumnjala u osjet koji su ta viđenja u njoj
izazivala: ti su ljudi bili mrtvi i sada su dolazili da je vide.
Jednoga dana njezin se djed vratio i razgovarao s njom; točnije, čula je njegov
glas u glavi, jer njihova su lica uvijek bila nepomična i nijema. Kazao joj je da se
ne boji, da joj oni ne žele nanijeti zlo, da se više treba plašiti živih nego mrtvih;
dodao je da je ona darovita i da je oni, mrtvi, dolaze potražiti zbog nekog razloga.
Imala je tada petnaest godina. Ah početni užas nije ju napuštao. Osim djeda,
čije je posjete na kraju prihvatila, druge je preklinjala da odu čim bi se ukazali, i
oni bi to učinili. Nije ona birala da ih vidi. Nije birala da ima tu darovitost, koja
je za nju bila manje dar a više duševna poremećenost. Tješila se govoreći si da će
to proći, da će sve to nestati onog dana kada napusti očev dom, da je nitko više
neće zaglupljivati, i da će joj dotle biti dovoljno i dalje šutjeti, čak i pred
bakom, jer ako bi ponovno spomenula nešto slično, smjesta bi je odvezli u
Salpêtrière.

14
 Knjige.Club Books

***
Sutradan poslijepodne, snježne oborine su omogućile odmor glavnom gradu. Na
bijelim ulicama, skupine djece nasumce hitaju ledene projektile između klupa i
uličnih svjetiljki. Blijedo svjetlo, gotovo zasljepljujuće, osvjetljava Pariz.
Théophile izlazi iz kolnih vrata zgrade i upućuje se prema fijakeru koji čeka
uz pločnik. Riđi uvojci vire mu ispod cilindra. Podiže ovratnik do brade, na brzinu
navlači kožne rukavice i otvara vrata. Jednom rukom pomaže Eugénie da se
popne. Nju štiti dugačak crni kaput širokih rukava s kukuljicom; dva guščja pera
zabodena su joj u punđu - nisu joj dragi zašiljeni šeširići s cvijećem koji se
trenutno susreću u glavnom gradu. Théophile prilazi kočijašu.
»Bulevar Malesherbes 9.1 molim vas, Louis, ako vas moj otac pita, bio sam
sâm.«
Kočijaš iznad usana oponaša znak zašivenih usta, a Théophile se smješta u
vozilu pokraj sestre.
»Još se protiviš, brate?«
»Ti si dosadna, Eugénie.«
Malo poslije ručka, koji je, u odsutnosti oca, uvijek vedriji obrok, Théophile
je bio otišao u spavaću sobu na svakodnevnu siestu od dvadeset minuta, prije nego
što će se spremiti za izlazak. Dovršavao je stavljanje cilindra ispred zrcala kad je
netko pokucao na vrata. Četiri udarca, to je njegova sestra.
»Uđi.«
Eugénie je otvorila vrata; bila je odjevena i počešljana za grad.
»Opet ideš u kavanu? Tata to neće odobriti.«
»Ne, idem s tobom u debatni salon.«
»Sigurno ne ideš.«
»Zašto?«
»Nisi pozvana.«
»Onda me pozovi.«
»Ondje su samo muškarci.«
»Kako je to tužno.«
»Vidiš, ti ne želiš ići.«
»Voljela bih vidjeti kako je, samo jedanput.«
»Nalazimo se u nekom salonu, pušimo i pijemo kavu i viski, i pravimo se da
filozofiramo.«
»Ako je toliko odbojno kao što opisuješ, zašto navraćaš onamo?«
»To je dobro pitanje. Društvena konvencija, rekao bih.«
»Dopusti mi da dođem.«
»Nemam ni najmanje namjere navući na sebe tatin bijes kada te se on
dohvati.«
15
 Knjige.Club Books

»Trebao si na to misliti prije nego što si išao prosipati novac s Lisetteom iz

Ulice Joubert.«
Théophile je ostao skamenjen i dugo je gledao u sestru koja mu se nasmiješila:
»Čekat ću te na ulazu.«
U fijakeru koji je jedva napredovao po snježnim rovovima Théophile je
izgledao zabrinuto.
»Jesi li sigurna da te mama nije vidjela kako izlaziš?«
»Mama mene nikada ne vidi.«
»Nepravedna si. Ne rote se svi u ovoj obitelji protiv tebe, znaš.«
»Osim tebe.«
»Točno. Pridružit ću se tati i s njim potražiti tvoga budućega ženika. Tako ćeš
ići u sve salone po želji i nećeš mi više dodijavati.«
Eugénie gleda brata i smiješi se. Ironija je jedina osobina koju dijele. Ako ih
nikakva uzajamna privrženost ne veže, ne suprotstavlja ih ni nikakva mržnja. Ne
osjećaju se toliko kao brat i sestra koliko kao dvoje znanaca u srdačnom odnosu,
što žive pod istim krovom. Eugénie bi ipak imala sve razloge da bude ljubomorna
na svoga brata - starijega sina, dakle obožavanog sina, sina kojega potiču
na učenje, sina kojega vide kao budućega javnog bilježnika - a na nju se gleda
samo kao na buduću suprugu. Naposljetku je shvatila da njezin brat pati zbog
svojeg položaja jednako kao ona. Théophile je također morao biti na visini
obveza prema ocu; i on je morao ispuniti očekivanja koja su mu postavljena; i on
je morao držati u tajnosti osobne težnje, jer da je bilo samo do njega, Théophile
bi spakirao kofer i putovao bi, posvuda, a nadasve daleko. To je bez sumnje druga
stvar što ih veže - nisu izabrali svoje mjesto. Ali u tom se istom pogledu i
razlikuju: Théophile se pomirio sa svojim položajem; njegova sestra pak svoj
odbija.

Buržujski salon sličan je njihovu salonu. Kristalni luster što visi o stropu dominira
sobom. Kružeći među uzvanicima, sluga nudi čaše viskija poredane na srebrnom
pladnju; drugi poslužuje kavu u porculanskim šalicama.
Stojeći pokraj kamina ili sjedeći na sofama iz prošloga stoljeća, mladići tiho
raspravljaju i puše cigare ih cigarete. Nova pariška elita, dobronamjerna i
tradicionalna. Na licima se čita ponos što su rođeni u dobrim obiteljima; nehajnost
njihovih kretnja otkriva povlasticu da nikada nisu morali upoznati težak rad. Za
njih riječ vrijednost poprima smisao samo s obzirom na slike koje krase zidove i
na društveni položaj koji uživaju a da ništa nisu uradili da ga steknu.
Jedan mladić s ironičnim smiješkom prilazi Théophileu, Eugénie se zadržala
otraga i promatra mondeni skup.
»Cléry, nisam znao da ćeš danas biti u šarmantnom društvu.«
Théophile pocrveni ispod riđih uvojaka.

16
 Knjige.Club Books

»Fochon, predstavljam ti svoju sestru. Eugénie.«

»Tvoja sestra? Nimalo ne sličite. Drago mi je, Eugénie.«
Fochon se primakne da je uhvati za ruku u rukavici; njegov produženi pogled
izaziva kod mlade žene lagano gađenje. On se okrene prema Théophileu.
»Je li ti otac spominjao bakino nasljedstvo?«
»Čuo sam, da.«
»Tata je jako srdit. On govori samo o dvorcu u Vandeji. Ali ja bih morao biti
srditiji od svih, starica mi ništa nije ostavila. Ja sam joj jedini unuk! Idemo.
Eugénie, vi pijete?«
»Kavu. Bez šećera.«
»Vaše sitno guščje perje na glavi vrlo je zabavno. Vi ćete danas razveseliti
naš salon.«
»Dakle, vi se ponekad i smijete?«
»K tomu je i drska! Sjajno.«

Na takvim tihim mjestima sati prolaze dosadno sporo. Razgovori u malim

skupinama miješaju se da ne bi postali jeka teških i jednoličnih glasova,
ispresijecana zveckanjem čaša i šalica. Duhanski dimovi stvaraju baršunastu i
prozirnu zavjesu koja pluta iznad glava. Alkohol je smekšao već lijena tijela.
Eugénie sjedi na mekom baršunu naslonjača i rukom skriva zijevanje. Njezin brat
nije lagao: samo društvena konvencija može objasniti zanimljivost tih salona.
Rasprave su manje rasprave nego prigodno brbljanje, naizust naučene ideje koje
ti navodno učeni duhovi mudro recitiraju. Tu se govori o politici, naravno -
kolonizacija, predsjednik Grévy, zakoni Julesa Ferrya - pa malo o književnosti
i kazalištu, ah bez dubine, jer su ta dva područja u njihovim očima bliža zabavi
nego intelektualnom obogaćivanju. Eugénie čuje iako uistinu ne sluša. Ne dolazi
u napast da malo uzburka taj svijet određenijim mislima, premda je katkada uhvati
želja da se umiješa, da se zadrži na nekoj ideji, da istakne protuslovlje nekih
navoda; ah unaprijed zna odgovor koji bi izazvala: ti muškarci bi je drsko
promatrah, rugah joj se što uzima riječ i nadlanicom odbacivah njezino upletanje,
šaljući je na mjesto kojega se treba držati.
Najponosniji duhovi ne žele da ih netko pokoleba - ponajmanje jedna žena.
Ti muškarci cijene žene samo kad im je po ćudi njihova podatnost. Sto se tiče
drugih, onih koje su sposobne naškoditi njihovoj muževnosti, njima se rugaju, ih
još bolje, njih se otarase. Eugénie se sjeća jedne zanimljivosti otprije tridesetak
godina: neka Ernestine težila je tome da se oslobodi uloge supruge odlazeći
na tečaj kulinarstva kod svoga rođaka koji je bio glavni kuhar; nadala se da će i
ona jednoga dana biti iza štednjaka neke gostionice; njezin muž, poljuljan u svojoj
nadmoćnoj ulozi, dao ju je zatvoriti u Salpêtrière.
Brojne priče s početka devetnaestog stoljeća nalikuju ovoj i prepričavaju se
po pariškim kavanama ih u novinskim kronikama. Jedna žena se pobunila protiv
17
 Knjige.Club Books

nevjerstava svoga muža i bila zatvorena po istoj osnovi kao neka prosjakinja koja
je prolaznicima pokazivala venerin brežuljak; jedna četrdesetogodišnjakinja što
se isticala vezom s muškarcem mlađim dvadeset godina zatvorena je zbog
razvrata, dok je istodobno jednu mladu udovicu dala zatvoriti svekrva, jer je bila
previše sjetna nakon smrti svoga muža. Odlagalište za sve one koje nanose štetu
javnom redu. Sklonište za sve one čija osjetljivost ne odgovara očekivanjima.
Zatvor za one koje su krive što imaju svoje mišljenje. Od Charcotova dolaska,
prije dvadeset godina, kažu da se bolnica Salpêtrière promijenila, da se tamo
smještaju samo uistinu histerične žene. Usprkos tim navodima, sumnja ostaje.
Dvadeset godina nije ništa za promjenu ustaljenog mentaliteta u društvu
kojim dominiraju očevi i muževi. Nijedna žena nikada nije potpuno sigurna da je
njezine riječi, njezina individualnost, njezine težnje neće dovesti među te strašne
zidove trinaestog okruga. Tako da paze. Čak i Eugénie u svojoj smjelosti zna da
postoje granice koje se ne smiju prijeći - naročito unutar salona koji je pun
utjecajnih muškaraca.

»... Ali taj je čovjek bio heretik. Njegove bi knjige trebalo spaliti!«
»To bi mu pridalo previše važnosti.«
»To je moda, past će u zaborav. Uostalom, tko danas stvarno zna njegovo
ime?«
»Govorite o onom koji tvrdi da postoje utvare?«
»Duhovi.«
»Lud čovjek!«
»Protiv svake je logike tvrditi da duh nadživi materiju. Ta tvrdnja negira sve
biološke zakone!«
»I, neovisno o tim zakonima, ako duhovi postoje, zašto se češće ne
pojavljuju?«
»Provjerimo! Izazivam duhove prisutne u ovoj prostoriji, ako ih ovdje ima,
neka sruše neku knjigu ih pomaknu stol!«
»Mercier, prestani. Koliko god to apsurdno bilo, ne volim šale na tu temu.«
Eugénie se uspravlja na naslonjaču; ispruživši vrat prema skupu, prvi put
otkad je došla sluša o čemu se upravo govori.
»To nije samo apsurdno, nego je i opasno. Jeste li pročitali Knjigu o
duhovima?«
»Zašto bismo gubili vrijeme na te bajke?«
»Da biste dobro kritizirali, morate se informirati. Ja sam je pročitao, i
uvjeravam vas da su određene riječi duboko povrijedile moja najintimnija
kršćanska vjerovanja.«
»Kakva ti posla imaš s riječima čovjeka koji se pravi da komunicira s
pokojnicima?«

18
 Knjige.Club Books

»On se usuđuje ustvrditi da ne postoji ni raj ni pakao. On podcjenjuje prekid

trudnoće, pod izlikom da je zametak bez duše!«
»Bogohuljenje!«
»Takve bi misli zaslužile uže!«
»Kako se zove taj čovjek o kojem govorite?«
Eugénie je ustala iz naslonjača; jedan sluga joj se približi i uzme praznu šalicu
koju ona drži u ruci. Muškarci se okreću i bulje u nju, iznenađeni što čuju da ta
mlada djevojka, dotada nijema i šutljiva, napokon govori. Théophile se sav ukočio
od strepnje: njegova sestra je nepredvidljiva, i kada uzme riječ, to nikada nije
bez suprotstavljanja.
Stojeći iza sofe, s cigaretom u ruci, Fochon se nasmiješi.
»Djevojka s guščjim perjem napokon je nešto rekla. Zašto pitaš? Ne baviš se
valjda spiritizmom, nadam se?«
»Kako se zove, molim vas?«
»Allan Kardec. A zašto? On te zanima?«
»Vi ga tako žestoko ocrnjujete. Tko budi tolike strasti, vjerojatno je nešto
doista sagledao.«
»Ili se, doista, grdno prevario.«
»Ja ću o tome sama prosuditi.«
Théophile se progura između uzvanika i priđe do Eugénie. Uhvati je ispod
ruke i govori joj tihim glasom.
»Ako ne želiš da te na mjestu razapnu, savjetujem ti da sada odeš.«
Pogled njezina brata više je zabrinut nego zapovjedan. Eugénie vidi kako je
nezadovoljna lica proučavaju od glave do pete. Ona glavom daje znak svojem
bratu i zatim napušta salon pozdravljajući skup. Po drugi put u dva dana, njezin
izlazak prati grobna tišina.

19
 Knjige.Club Books

3.

Louise

22. veljače 1885.

rekrasno je, snijeg. Želim izaći u park.«

P Naslonjena na prozor, Louise sjetno straže čizmicama po popločenom podu;
njezine punašne ruke prekrižene su na prsima, usta su joj iskrivljena. S drage
strane stakla, sloj savršeno ravna snijega pruža se po travnjaku u parku.
Poslije jaka sniježenja, luđakinjama je zabranjen izlazak. Dostupna odjeća nije
dovoljno topla, a njihova tijela su previše krhka - začas bi dobile upalu pluća.
Osim toga, pustiti ih da se zabavljaju moglo bi im uzbuditi duhove. Tako, svaki
put kada se tlo zabijeli, kretanje je ograničeno na spavaonicu. Vuku se tim
prostorom, govore onima koje žele slušati, neveselo se premještaju, kartaju se
premda to zapravo ne žele, promatraju svoj odraz u staklu, pletu jedna
drugoj kosu, sve to od velike dosade. Od buđenja, izgledi da treba proći čitav
jedan dan već preplavljuju misli i tijela. Zbog odsutnosti ure svaki se dan čini kao
neizvjestan i beskrajan trenutak. Između zidova gdje čekaju da ih vidi
liječnik, vrijeme je osnovni neprijatelj. Ono kovitla potisnute misli, prikuplja
sjećanja, budi tjeskobe, priziva žaljenja - i toga vremena, za koje ne znaju hoće li
jednoga dana završiti, više se boje nego samih bolesti od kojih pate.
»Prestani se žaliti, Louise, i dođi sjesti s nama.«
Thérèse sjedi na svojem krevetu i plete šal pred znatiželjnim očima koje je
okružuju. Žena je debela i naborana; ruke su joj pomalo iskrivljene od neumorna
spajanja očica. S užitkom i ponosom ostale se ukrašavaju njezinim rukotvorinama
kao jedinim znakom zanimanja i naklonosti koja im je nakon duga vremena
dopuštena.
Louise sliježe ramenima.
»Meni je draže ostati na prozoru.«
»Zlo ti je od toga što gledaš van.«
»Ne, osjećam se kao da imam park za sebe.«
U okviru vrata pojavljuje se muška figura. Mladi stažist nepomično
pregledava spavaonicu i vidi Louise. I mlada djevojka vidi njega; spusti ruke,
uspravi se i nasmiješi se. On joj dade znak glavom, zatim nestane. Louise se

20
 Knjige.Club Books

osvrne oko sebe, susretne neodobravanje u Thérèseinim očima, svrne pogled i

napusti spavaonicu.

Vrata se otvaraju prema nezauzetoj sobi. Prozorski kapci su zatvoreni. Louise

oprezno zatvara vrata za sobom. U polumraku sobe mladić je čeka stojeći.
»Jules...«
Djevojka se baci u ruke koji je zagrle. Srce joj kuca u sljepoočnicama.
Mladićeva ruka miluje joj kosu i vrat; drhtaj golica Louiseinu kožu.
»Gdje si bio posljednjih dana? Čekala sam te.«
»Imao sam puno posla. Uostalom, ne mogu predugo ostati, čekaju me na
predavanju.«
»O ne.«
»Louise, budi strpljiva. Uskoro ćemo biti zajedno.«
Stažist rukama obuhvaća djevojčino lice. Palcima joj miluje obraze.
»Daj da te poljubim, Louise.«
»Ne, Jules...«
»Bilo bi mi zadovoljstvo. Cijeli dan ću osjećati okus tvoga poljupca.«
Ona nema vremena odgovoriti dok on sagiba glavu i nježno je poljubi. On
osjeća njezinu nevoljkost i nastavlja je ljubiti, jer se prisiljavanjem postiže
popuštanje. Njegovi brkovi miluju joj pune usne.
Nezadovoljan tim ukradenim poljupcem, spušta ruku na njezine grudi i hvata
je za dojku. Louise ga odgurne iznenadnom kretnjom i uzmakne. Od drhtavice
tresu joj se udovi. Ne držeći se više na nogama, napravi dva koraka i sjedne na
rub kreveta. Jules se približava ravnodušno i klekne pred nju.
»Ne shvaćaj to tako, dušice. Ja te volim, ti to znaš.«
Louise ga ne čuje. Pogled joj je zamrznut. Sad na svojem tijelu osjeća ruke
svojega tetka.

Sve je počelo nakon požara u Ulici Belleville. Louise je tek bila napunila četrnaest
godina. Spavala je u sobi s roditeljima kad je izbio požar u prizemlju. Probudila
ih je vrućina plamena. Još pospana, osjetila je kako je očeve ruke dižu da bi izašla
kroz prozor. Susjedi su je prihvatili na pločniku. U glavi joj se vrtjelo; s mukom
je disala. Onesvijestila se i došla k sebi u kući svoje tete. >Sada smo mi tvoji
roditelji.< Djevojčica nije plakala. Zamišljala je da je smrt privremena. Roditelji
su otišli da se oporave od ozljeda, i uskoro će se po nju vratiti. Nije bilo razloga
da bude tužna: dovoljno je bilo da ih pričeka.
Sada je živjela s tetom i njezinim suprugom u stanu s galerijom, iza četvrti
Buttes-Chaumont. Malo poslije drame njezine su se grudi i bokovi odjednom
zaoblili. Za manje od mjesec dana, djevojčica koja je prestala to biti nije

21
 Knjige.Club Books

više mogla stati u jedinu haljinu koju je imala. Teta je bila prisiljena prekrojiti za
nju jednu od svojih haljina. >Nosit ćeš je ljeti, vidjet ćemo što ćeš obući zimi.<
Njezina teta je bila pralja; njezin suprug, radnik. Ovaj posljednji nikada
nije uputio ni riječi Louise, ali otkada je ona sazrela, primijetila je kako ju njegove
tamne oči uporno promatraju. Vidjela je u njemu neki osjećaj koji nije poznavala,
ali je slutila da je izvan njezina dosega; bio je prestar za nju, pa je ta neprimjerena
pozornost, koju nije tražila, izazivala u njoj duboku nelagodu. Njega su
uznemiravale njezine obline. Više nije vladala svojim tijelom, niti je shvaćala
način kako su je gledah na ulici i kod kuće. Njezin tetak nikada ništa nije rekao,
nije ju dodirnuo; ali loše je spavala noću, kao da se po nekom ženskom instinktu
bojala da će on nešto poduzeti. Ležeći na madracu, na galeriji, budila se na
najmanje škripanje drvenih stepenica koje su vodile do njezina ispruženog tijela.

Stiglo je ljeto. Louise se družila s ostalim mladima u četvrti. Svaki dan je mala
družina ubijala vrijeme kako je mogla - u trku su prevaljivali padine Bellevillea,
u trgovinama grabili slatkiše i sakrivali ih u džepove, kamenjem gađali golubove
i štakore, a poslijepodneva su provodili u sjeni drveća u brežuljkastom parku
Butte. Jednoga kolovoškog dana, kad je sunce slamalo tijela i kad se činilo da se
pločnici rastapaju, prijatelji su odlučili da se rashlade u jezeru. Drugi su kupači
imali istu ideju, i zeleni park je prihvatio sve stanovnike četvrti u potrazi za malo
hladovine i svježine. U osamljenom kutu mladi su svukli odjeću i ušli u vodu u
donjem rublju. Plivanje je bilo veselo. Zaboravljali su vrućinu, ljetnu dosadu i
neizvjesnost svoje dobi.
Ostali su u jezeru do kraja popodneva. Vrativši se na obalu, opazili su tetka
koji se skrivao iza stabla. Nisu znali koliko je dugo bio ondje i promatrao ih.
Njegova krupna i vlažna ruka zgrabila je Louise za nadlakticu i stresla joj cijelo
tijelo vrijeđajući je zbog pomanjkanja čednosti. Pod uplašenim očima njezinih
prijatelja odvukao ju je do stana; haljina joj je bila jedva zakopčana, crna i mokra
kosa padala joj je na grudi koje su se ocrtavale ispod prozirne spavaćice. Kad je
ušao na vrata, gurnuo ju je na krevet gdje je spavao sa suprugom.
»Tako se pokazuješ u javnosti. Vidjet ćeš ti svoje. Naučit ćeš.«
Louise je pala na krevet i promatrala ga kako izvlači kožni remen. Spremao
se bez sumnje da je istuče. Boljet će je, ah rane će biti samo površinske. Bacio je
remen na pod. Louise je vrisnula.
»Ne! Tetku, ne!«
Pridignula se, on ju je pljusnuo, opet je pala na krevet. On ju je pritisnuo da
joj ne dopusti micanje, zgrabio tkaninu njezine haljine, razdvojio joj gola bedra i
otkopčao hlače.
Još je nasrtao na nju, a Louise je još vriskala, kad je teta došla kući i naletjela
na prizor. Louise je pružila ruku prema njoj.
»Teto moja! U pomoć, teto!«

22
 Knjige.Club Books

Tetak se istog časa povukao, a njegova supruga jurnula na njega.

»Smeće jedno! Čudovište! Odlazi, ne trebaš mi večeras!«
Muškarac je na brzinu navukao hlače, obukao košulju i otišao kroz vrata.
Odahnuvši nakon izbavljenja, Louise nije primijetila crvene krvave mrlje na
plahti i na svojoj stidnici. Teta se ovaj put bacila na nju i dala joj ćušku.
»A ti, uličarko mala! Izazivala si ga, i eto što se dogodilo! Pogledaj, još si mi
isprljala plahte. Obuci se i da si ih smjesta oprala!«
Louise ju je gledala ništa ne shvaćajući; trebala joj je još jedna ćuška da se
obuče i pokori se.

Tetak se sutradan vratio, i svakodnevni život nastavio se kao da je događaj bio

zaboravljen. Louise je i dalje spavala na galeriji, tresući se u grčevima koje nije
mogla svladati. Svaki put kada ju je teta zvala da siđe oprati suđe ili obaviti
kućanske poslove, mlada djevojka je prisiljavala tijelo da se napola savije kako bi
joj se pridružila. Stigavši dolje, odmah je povraćala. Njezina je teta strašno vikala,
a Louise je padala u nesvijest. Prošlo je tako četiri-pet dana. Ponukan kričanjem
koje je uznemirivalo malu zgradu, susjed odozdo jedne je večeri pokucao na
njihova vrata; teta ih je otvorila luđački bijesna, i susjed je otkrio Louise na podu:
lice joj je ležalo u lokvi povraćanja, dok joj se tijelo trzalo od silovite drhtavice,
ljuljala je glavu natrag i stopala naprijed. Podignuo je mladu djevojku i odveo je
sa suprugom u Salpêtrière. Odande nije više izašla. Bilo je to prije tri godine.
Poslije toga, ono malo puta što je Louise spominjala taj događaj, ovako ga je
sažimala: To što me je izgrdila tetica, više me je povrijedilo nego to što me je
silovao tetak.
Među svim luđakinjama ona je bila bolesnica s najredovitijim i najtežim
napadajima.
Imala je iste simptome kao Augustine, nekadašnja pacijentica koju je Charcot
otkrivao Parizu tijekom svojih javnih predavanja - gotovo svakoga tjedna njezino
su tijelo hvatali grčevi i ukočenost, ona se trzala, savijala u luk, onesvješćivala;
drugih puta, dok je sjedila na krevetu, lice joj je obuzimao zanos, podizala je ruke
prema nebu i obraćala se Bogu ih zamišljenom ljubavniku. Zanimanje koje je
Charcot pokazivao prema Louise, i uspjeh javnih predavanja u kojima je bila
zvijezda svakoga tjedna, navodili su je da misli kako je ona nova Augustine - i ta
ju je ideja uljuljkivala, tako da su njezina zatočenost i sjećanja bih manje nesretni.
I osim toga, prije tri mjeseca, pojavio se Jules. Taj mladi stažist volio ju je, ona je
voljela njega, on će se njome oženiti i izvesti je odatle. Louise se neće više ničega
bojati: bit će zdrava i sretna, napokon.

U spavaonici Geneviève hoda duž pomno poravnatih kreveta, bdijući nad redom
i mirom. Ugleda Louise kako se vraća u dvoranu. Kad bi nadstojnica imala malo

23
 Knjige.Club Books

empatije, primijetila bi smućen pogled mlade djevojke i njezine stisnute šake na

bokovima.
»Louise? Gdje si bila?«
»Zaboravila sam broš u blagovaonici, otišla sam ga potražiti.«
»Tko ti je dao odobrenje da se udaljiš sama?«
»Ja sam joj dala, Geneviève, ne brinite se.«
Geneviève se okreće prema Thérèse: ona je pak prestala plesti i smireno je
gleda. Geneviève pokazuje ozlojeđeno lice.
»Još jednom vam kažem, Thérèse, vi ste bolesnica, niste bolničarka.«
»Bolje poznajem ovdašnja pravila nego sve vaše mlade zaposlenice. Louise
nije bila odsutna ni tri minute. Ha, Louise?«
»Da.«
Thérèse je jedina kojoj Stara ne može proturječiti. Te dvije žene susreću se
unutar bolničkih zidova već dvadeset godina. Godine ih ipak nisu zbližile -
Geneviève je sam koncept nezamisliv. Ali blizina na koju ih obvezuju ta mjesta,
moralne kušnje kojima se podvrgavaju, razvile su uzajamno poštovanje između
medicinske sestre i bivše kurve, prijateljsko razumijevanje, o kojem ne govore ali
su ga svjesne. Svaka je našla svoje mjesto i dostojanstveno shvaća svoju ulogu -
Thérèse, pomajka luđakinjama, Geneviève, učiteljica bolničarkama. One među
sobom često razmjenjuju dobre postupke: Pletilja razuvjerava ili upozorava
Geneviève o određenoj bolesnici; Stara obavještava Thérèse o Charcotovu
napretku i događajima u Parizu. Thérèse je osim toga jedina s kojom Geneviève
na vlastito iznenađenje razgovara o stvarima koje se ne tiču Salpêtrière. U
hladovini stabla nekoga ljetnog dana, u kutu spavaonice za nekog popodnevnoga
pljuska, luđakinja i nadstojnica stidljivo su razgovarale o muškarcima s kojima se
ne viđaju, o djeci koju nemaju, o Bogu u koga ne vjeruju, o smrti koje se ne boje.

Louise zauzima mjesto kraj Thérèse; oči su joj stalno prikovane uz čizmice.
»Hvala, Thérèse.«
»Ne sviđa mi se što se petljaš s onim stažistom. Nema dobre oči.«
»Oženit će se sa mnom, znaš.«
»Je li te zaprosio?«
»Učinit će to na korizmenom balu, sljedećega mjeseca.«
»Vidjet ćemo.«
»Pred svim djevojkama. I svim uzvanicima.«
»A ti, vjeruješ muškarcu što govori? Moja mala Louise... Muškarci znaju reći
što treba da bi dobili ono što žele.«
»On me voli, Thérèse.«
»Nitko ne voli luđakinju, Louise.«

24
 Knjige.Club Books

»Ti si ljubomorna jer ću postati liječnikova žena!«

Louise je ustala: srce joj ubrzano kuca, obrazi su joj rumeni.
»Izaći ću odavde, živjet ću u Parizu, imat ću djecu. A ti nećeš!«
»Snovi su opasni, Louise. Pogotovo kad ovise o nekome.«
Louise odmahuje glavom da zaboravi što je upravo čula i okreće se na peti.
Zauzima mjesto u krevetu, liježe ispod pokrivača i navlači ga preko glave.

25
 Knjige.Club Books

4.

Eugénie

25. veljače 1885.

etko kuca na vrata spavaće sobe. Dok sjedi na krevetu i glatka joj kosa pada
N na jednu stranu prsa, Eugénie objema rukama zatvara knjigu i sakriva je
ispod jastuka. »Naprijed.«
Sluga otvara vrata.
»Vaša kava, gospođice Eugénie.«
»Hvala, Louis. Možete je staviti tamo.«
Sluga tihim korakom prijeđe preko saga i stavi malen srebrni poslužavnik na
noćni stolić, pokraj uljne svjetiljke. Dim se diže iz posude za kavu; slatkast i
baršunast miris tople kave širi se sobom mlade žene.
»Nešto drugo?«
»Možeš poći na spavanje, Louis.«
»Pokušajte i vi malo odspavati, gospođice.«
Sluga nestane kroz vrata koja zatvori bez buke. Ostatak kuće spava. Eugénie
nalijeva kavu u šalicu, zatim vadi knjigu ispod jastuka. Već četiri dana čeka da
njezina obitelj i grad zaspu kako bi čitala djelo koje ju uznemirava. Nemoguće ga
je čitati na miru u salonu, poslijepodne, ili javno u pivnici. Korice knjige bile bi
dovoljne da izazovu paniku kod njezine majke i anonimne osude.

Dan poslije one jadne salonske rasprave koju je slušala, a o tome na sreću otac
ništa nije znao, Eugénie je krenula u potragu za autorom čije ime joj je bilo u
mislima otkada je čula da ga spominje Fochonov sin. Nakon nekoliko neuspješnih
obilaženja knjižara u četvrti, jedan joj je knjižar rekao da to djelo može naći na
jednom jedinom mjestu u Parizu: kod Leymarieja, Ulica Saint-Jacques 42.
Ne želeći zamoliti Louisa da je odveze fijakerom, Eugénie je odlučila prkositi
vremenu i sama se onamo otputiti. Njezine crne čizmice gazile su sloj snijega
koji je prekrivao pločnik. Malo-pomalo, od živahna hoda i hladnoće pocrvenjeli
su joj obrazi i naježila se koža.
Zbog ledena vjetra koji je kružio bulevarima sagibale su se glave. Ona je
slijedila knjižarove upute: prošla je duž crkve Madeleine, prešla Trg Concorde i

26
 Knjige.Club Books

krenula Bulevarom Saint-Germain u smjeru Sorbonne. Grad je bio bijel; rijeka

Seine, siva. Na prednjoj strani kočija usporenih zbog snijega na putu kočijaši su
zagnjurivali pola lica u ovratnike kaputa. Duž kejeva, prodavači knjiga prkosili su
hladnoći redovito zalazeći u bistro s druge strane kolnika.
Eugénie je hodala najbrže što je mogla. Rukama u rukavicama stezala je skute
debeloga kaputa što je bliže mogla uza struk. Užasno joj je smetao steznik. Da je
znala da će prijeći toliko veliku udaljenost, ostavila bi ga u ormaru. Jasno je da je
jedini cilj tog odjevnog dodatka ukipiti žene u navodno poželjnom držanju - ne
dopuštajući im da budu slobodne u kretanju! Kao da intelektualni okovi nisu već
bili dovoljni, trebalo ih je i tjelesno ograničiti. Reklo bi se da muškarci,
namećući takve zapreke, nisu toliko prezirali žene koliko su ih se bojali.

Prošla je kroz vrata skromne knjižare; prožela ju je unutrašnja vrućina koja je

omekšavala udove utrnule od hladnoće. Obrazi su joj gorjeli. Na dnu trgovine,
dva su se muškarca naslanjala na hrpe papira; činilo se da jedan ima četrdesetak
godina, vjerojatno knjižar; drugi je bio stariji, elegantno odjeven, proćelav, guste
i sijede brade. Zajedno su je pozdravili.
Na prvi pogled knjižara je bila slična bilo kojoj drugoj: na policama rijetke i
stare knjige uz nedavne publikacije. Brak starih papira požutjelih od vremena i
niza drvenih polica potamnjelih od godina davao je tome mjestu miris koji je
Eugénie voljela iznad svega. Pretraživanjem knjiga izbližega vidjelo se da se ta
knjižara razlikuje od drugih: daleko od uobičajenih romana, zbirki poezije ili
eseja, tu su vladale spiritualističke i okultne znanosti, astrologija i ezoterija,
mističnost i duhovnost. Ti su autori istraživali drugdje, dalje, ondje kamo se malo
tko usudio odlaziti. Bilo je nečega zastrašujućeg u stupanju u taj svijet - kao da
se napuštaju tradicionalne staze da bi se ušlo u poseban svemir, bogat i zatvoren,
svemir skriven u tišini, koji međutim itekako postoji. Uistinu, ta je knjižara imala
zabranjen i čaroban izgled stvarnosti koje se ne spominju.
»Možemo li vam kako pomoći, gospođice?«
Dvojica muškaraca promatrala su je iz dna trgovine.
»Tražim Knjigu o duhovima.«
»Primjerci su ovdje.«
Eugénie se približila. Pod gustim sijedim obrvama, starčeve namreškane oči
promatrale su je sa znatiželjom i simpatijom.
»To je vaše prvo čitanje?«
»Da.«
»Netko vam je to preporučio?«
»Istinu govoreći, nije. Čula sam kako autora ocrnjuju neki dobronamjerni
mladići. To mi je probudilo želju da je pročitam.«
»Eto anegdote koja bi se svidjela mojem prijatelju.«

27
 Knjige.Club Books

Eugénie ga je pogledala jer ga nije razumjela, i čovjek je stavio ruku na prsa.

»Ja sam Pierre-Gaétan Leymarie. Allan Kardec je bio moj prijatelj.«
Izdavač je tada primijetio tamnu mrlju koju Eugénie ima na šarenici. Najprije
se iznenadio, zatim se nasmiješio.
»Mislim da će vam ova knjiga rasvijetliti mnoge stvari, gospođice.«
Eugénie je izašla uznemirena. Mjesto je bilo neobično. Kao da je sadržaj
knjiga stvarao jedinstvenu energiju između zidova. I zatim, ona dva muškarca
nisu pripadala vrsti s kojom se obično susretala u Parizu. Imali su drukčiji pogled
- nipošto neprijateljski ili fanatičan pogled, nego dobroćudan i pažljiv. Činilo se
da znaju stvari koje su drugima nepoznate. Štoviše, izdavač ju je pažljivo
promatrao, kao da u njoj nešto prepoznaje, premda nije točno znala što. Bila je
previše zbunjena i odlučila je ne razmišljati o tome.
Sakrila je knjigu pod kaput, zatim krenula putom u suprotnom smjeru.

Ura u njezinoj sobi pokazuje tri sata. Posuda za kavu je prazna; malo hladne kave
ostalo je na dnu šalice. Eugénie opet zatvara knjigu koju je upravo dočitala i drži
je u rukama. Ostaje nepomična. U njezinoj tihoj sobi ne čuje se kucanje sekunda
na uri; ona više ne osjeća trnce koji joj golicaju gole i hladne ruke. To je čudan
trenutak, kada je svijet kakav smo dosada zamišljali drukčiji, kada su najintimnije
izvjesnosti iznenada poremećene - kada se zbog novih ideja plašimo neke druge
stvarnosti. Njoj se čini da je dosada gledala u pogrešnom smjeru, i da već mora
gledati drugamo, točno onamo kamo je oduvijek trebala gledati. Opet razmišlja o
riječima izdavača, nekoliko dana prije: >Ova će vam knjiga rasvijetliti mnoge
stvari, gospođice.< Opet razmišlja o riječima svoga djeda koji joj je rekao da se
ne boji onoga što vidi. Ali kako da se ne boji nečega što je tako besmisleno, tako
apsurdno? Nikada nije dolazilo u obzir razmotriti drugo objašnjenje: njezina
viđenja mogla su biti samo plod unutarnjeg poremećaja. Vidjeti mrtve očevidan
je znak ludila. Takvi vas simptomi ne vode k liječniku nego u Salpêtrière; komu
god se to spomene, svatko je za hitnu internaciju. Eugénie promatra knjigu u
rakama. Morala je čekati sedam godina da bi se te stranice otkrile njoj osobno.
Sedam godina, da se više ne bi osjećala jedinom nenormalnom usred svjetine. Za
nju sve ove riječi imaju jedno značenje: duša preživi nakon smrti tijela; ni raj ni
ništavilo ne postoje; bestjelesni ljudi vode ljude i bdiju nad njima, kao što njezin
djed bdije nad njom; i neke osobe imaju sposobnost vidjeti i čuti duhove -
kao ona. Dakako da nijedna knjiga, nijedna doktrina ne može tvrditi da sadržava
apsolutnu istinu. Postoje samo pokušaji objašnjenja, i izbor ustanovljen zato da se
prihvate ili ne prihvate ta objašnjenja, jer čovjeku prirodno trebaju konkretne
činjenice.
Kršćanski koncepti nikada je nisu uvjerili; nije nijekala mogućnost Boga, ali
je više voljela vjerovati u sebe, radije nego u neko apstraktno biće. Bilo joj je
teško zamisliti postojanje vječnoga raja i pakla - život je već bio dovoljno sličan
nekoj osudi, pa joj se nastavljanje te osude nakon smrti činilo apsurdnim i
28
 Knjige.Club Books

nepravednim. Pa da: da duhovi postoje, da su ljudi blisko povezani s njima, to ne

izgleda nemoguće; da je razlog života na zemlji moralni napredak, to je koncept
koji može zamisliti; da nešto traje nakon završetka tjelesnog života, to je misao
koja je umiruje i više je ne tjera da se boji ni života ni smrti. Njezina
uvjerenja nikada nisu bila tako potresena, i nikada nije doživjela tako duboko,
tako smireno olakšanje.
Napokon zna tko je ona.

Sljedećih dana ispunjava je unutarnji mir. U obiteljskom stanu čude se smirenosti

najmlađega člana. Obroci se odvijaju bez sukobljavanja; očinske primjedbe
primaju se sa smiješkom. Eugénie nikada nije bila tako mudra, te svi počinju
naivno misliti da je napokon odlučila sazreti i naći momka. Tajna koju nosi u tišini
nikada ju nije toliko uvjerila u njezin izbor. Eugénie zna da tu više nema što raditi.
Sada se mora zbližiti s ljudima koji dijele njezine ideje. Njezino je mjesto pored
njih. Mora tražiti svoj put u krilu te filozofije. Ne pokazujući ništa, promjena koja
se u njoj događa potiče je na razmišljanje o nastavku i sljedećim koracima koje
mora poduzeti.
Na proljeće će otići odavde.

»Već si nekoliko dana jako mirna, Eugénie.«

Njezina baka leži na krevetu s glavom na jastuku. Eugénie navlači pokrivač
preko njezina krhkog tijela.
»To bi vam trebalo biti drago. Tata više nije neraspoložen zbog mene.«
»Izgledaš zamišljeno. Jesi li upoznala nekog mladića?«
»Srećom, nisam zamišljena zbog mladića. Želite li biljni čaj prije spavanja?«
»Ne, draga moja. Sjedni.«
Eugénie sjedne na rub kreveta. Baka uzima njezinu ruku među svoje. Sjaj
uljanice osvjetljava njihove siluete i pokućstvo u spavaćoj sobi, stvarajući igre
sjena i crno-bijeli ugođaj.
»Vidim da te nešto brine. Možeš o tome sa mnom razgovarati, to znaš.«
»Nisam zabrinuta. Baš suprotno.«
Eugénie joj se nasmiješi. Pomišljala je ovih posljednjih dana da joj povjeri
svoju tajnu. Baka bi se nesumnjivo najmanje skanjivala slušajući je, i poštovala
bi njezine misli ne smatrajući je ludom. Zanos koji je pokreće primamljuje: htjela
bi otkriti što nosi u sobi, podijeliti ono što je dosad vidjela i osjetila. Tišina bi bila
malo manje teška, napokon bi imala nekoga kome bi povjerila svoju tugu i svoju
radost. Ah suzdržava se. Bilo bi dovoljno da njezina majka prođe ispred vrata u
času povjeravanja i čuje ju; bilo bi dovoljno da baka zatraži da pročita Knjigu o
duhovima i da je nehotice negdje ostavi. Eugénie nema povjerenja u zidove te
kuće. Sve će reći svojoj baki, da: ali tek onda kad više ne bude tu živjela.

29
 Knjige.Club Books

U sobi se osjeća parfem. Sjedeći blizu starice, Eugénie prepoznaje aromu -

drvenasti miris, s naznakama smokve, onaj osobiti miris koji je osjećala na košulji
kada je djed uzimao njezino dječje tijelo u naručje. Usporava se disanje mlade
djevojke. Poznati umor postupno joj obuzima udove; sa svakim izdisajem pomalo
gubi energiju. Eugénie zatvara oči, iscrpljena zbog težine koja pada na njezino
tijelo, zatim ih opet otvara: on je ondje. Stoji, okrenut prema njoj, leđima
naslonjen na zatvorena vrata. Ona ga savršeno vidi, jasno kao baku koja u nju zuri
sa strane, s izrazom iznenađenja. Prepoznaje njegovu sijedu kosu začešljanu
otraga, bore koje mu brazdaju obraze i čelo, njegove vrlo sijede brkove kojima on
kažiprstom i palcem uvrće valovite krajeve, ovratnik košulje omotan šalom,
prsluk od sivo-plavog kašmira u skladu s prošaranim hlačama koje zaodijevaju
njegove dugačke noge, uobičajeni ljubičasti kaput. Nepomičan je.
»Eugénie?«
Ona ne čuje baku. U njezinoj glavi diže se djedov glas.
»Privjesak nije ukraden. U komodi je. Ispod donje ladice, desno. Reci joj.«
Eugénie se osjeća potreseno i okreće lice prema baki: ona se uspravila i
slabašnim rukama drži je za nadlaktice.
»Dijete moje, što ti je? Reklo bi se da sam Bog razgovara s tobom.«
»Vaš privjesak.«
»Što?«
»Vaš privjesak, bako.«
Djevojka ustaje, uzima uljanicu i upućuje se prema komodi od tvrde
palisandrovine. Klekne i izvlači jednu po jednu šest teških ladica koje oprezno
odlaže na pod. Baka je ustala i prebacuje šal preko ramena. Ne usuđujući
se pomaknuti, gleda kako njezina unuka na koljenima nešto radi ispred komada
namještaja.
»Eugénie, objasni mi što se događa. Zašto mi govoriš o mojem privjesku?«
Ladice su izvučene iz komode. Eugénie pipa po dnu, dolje desno, u početku
ništa ne osjeća - tada joj prst dodirne rupu. Rupa nije dovoljna velika da se
provuče ruka, ali otvor je dovoljan da u njega upadne malen predmet. Napipa
vodoravnu dasku, staru i udubljenu, a zatim po njoj kucne nekoliko puta: ona
zazvoni šuplje.
»On je ovdje ispod. Zamolite Louisa da donese komad žice.«
»Eugénie, daj...«
»Molim vas, bako, vjerujte mi.«
Uznemirena lica starica zuri u nju na trenutak, zatim izađe iz sobe. Eugénie
ne vidi više svoga djeda, ali zna da je još ondje; njegov parfem stigao je do
komode. On je pokraj nje.
»Možeš joj reći, Eugénie.«

30
 Knjige.Club Books

Eugénie zatvori oči. Tijelo joj je teško. Čuje kako se baka i Louis oprezno
vraćaju u sobu. Vrata se zatvaraju bez šuma. Louis bez pitanja pruža žicu Eugénie.
Djevojka se pomakne, razmota žicu, napravi kuku na kraju i gurne je u rupu na
dasci. Ispod nje je druga daska, deblja, a između njih prostor u kojem polako pipa
kukom po svakom centimetru površine.
Naposljetku zapne o nešto. Njezini prsti oprezno pritisnu žicu da je okrenu
vodoravno; ona čuje kako vrh žice grebe po nekom lančiću. Srce joj zakuca,
pokušava zakvačiti ono što osjeća dok okreće kuku, vrteći slučajni alat oko onoga
za što zna da je dragulj. Nakon nekoliko pokreta podiže sivu i savijenu žicu koja
je krajem nešto zahvatila. Izlazeći iz mraka, opet na danjem svjetlu, vide se
pozlaćen lančić omotan oko kuke i na nj obješen crveni privjesak koje ona pruža
prema baki. Starica, obuzeta osjećajem koji nije osjetila od smrti svoga supruga,
prinosi ruke na usta da suzbije jecaj.

Onoga dana kad su se baka i djed upoznali, on joj je s osamnaest godina prisegnuo
da će se njome oženiti, ona je sa šesnaest pristala. Prije nego što joj je predložio
bračnu vezu, potvrdio je svoje obećanje predajući joj obiteljski dragulj star
nekoliko naraštaja - ovalni crveni privjesak ukrašen biserima umetnutim na
tamnomodru pozadinu. U sredini je bila sićušna slika žene koja zahvaća u
vjedro vodu s rijeke. Na poleđini medaljona otvarao se stakleni dio u koji je djed
stavio pramen svoje plave kose.
Baka ga je vješala oko vrata svako jutro, bez iznimke - od dana kada ju je
zaprosio do vjenčanja, od rođenja sina jedinca do rođenja unučadi. Ali
novorođenče zvano Eugénie voljelo je znatiželjnim ručicama uhvatiti privjesak i
privući ga k sebi. Od straha da dijete ne bi na kraju razbilo dragulj, baka ga je
stavila u posljednju ladicu komode, govoreći sebi da će ga ponovno nositi kada
Eugénie malo odraste. Obitelj je živjela u istom stanu, na Bulevaru
Haussmann. Njezin muž i njihov sin bili su javni bilježnici; ona i njezina zaova
brinule su se o djeci. Jednoga poslijepodneva, kad su dvije žene izašle u Park
Monceau s malim dječakom i dojenčetom, novi sluga iskoristio je priliku da
opljačka sve što je mogao u buržujskom stanu - srebrninu, ručne satove, nakit, sve
što je barem malo svjetlucalo. Kad su se potkraj dana vratile, žene su s užasom
otkrile krađu. Iz ladice u komodi nestao je privjesak. Misleći da ga je odnio s
ostalim stvarima, baka je plakala čitav tjedan. Sljedećih godina ona je redovito
spominjala neprežaljeni privjesak. Pokazivala je još dublju tugu kad je preminuo
njezin suprug. Taj privjesak nije bio običan ukras: bio je prvi dokaz ljubavi onoga
s kojim je dijelila život.
Međutim, predmet je bio u njezinoj sobi - zagubljen između dna ladice i donje
daske na komodi. Devetnaest godina prije, sluga je mahnito obavljao pljačku:
plašeći se da bi se one svakoga časa mogle vratiti u stan, žurno je otvarao ladice i
ormare, grabio što je mogao, bacao plijen u platnenu vreću i zadihano trčao iz
jedne prostorije u drugu-, u spavaćoj sobi je tako naglo otvorio donju ladicu da

31
 Knjige.Club Books

je od trzaja prilikom otvaranja privjesak, spremljen na dno, iskočio iz ladice i

upao kroz rupu na donju dasku. Poslije toga ostao je ondje skriven.

Grad spava. U sobi Louis pomaže Eugénie vratiti teške ladice na mjesto u komodi.
Starica sjedi na krevetu i miluje privjesak dok ga promatra.
Kad su smjestili posljednju ladicu, Louis i Eugénie se pridižu.
»Hvala, Louis.«
»Laku noć, dame.«
Čovjek obazrivo odlazi. Louis je stigao u kuću Cléry nekoliko dana poslije
pljačke. Nije vladalo ozračje povjerenja, i obitelj je mjesecima promatrala i
najmanju kretnju novoga sluge u strahu da i taj ne izda njihovo
povjerenje. Mjeseci su se produžili u godine, i Louis je ostao. Bio je neupadljiv i
vjeran, ni pogleda ni riječi previše, jedan od onih slugu koji učvršćuju buržujsku
ideju da su neki ljudi stvoreni da služe drugima.
Eugénie dolazi sjesti kraj bake. Po sobi se raspršio miris njezina djeda. Mogla
bi vjerovati da je otišao da joj tijelo još uvijek nije otežalo. Svaki put kad bi
odlazili, Eugénie je opet nalazila živahnost, kao da su joj vraćali energiju koju su
od nje posuđivali. Ali ista težina još leži na njezinim plećima, i ona ostaje sjediti
odupirući se objema rukama o rub kreveta.
U susjednim sobama ostali spavaju. Pomicanje pokućstva nasreću nije
probudilo ostatak kuće.
Nagnuvši lice nad privjesak, starica duboko udahne i odluči govoriti.
»Kako si znala?«
»Naslućivala sam.«
»Prestani lagati, Eugénie.«
Eugénie se iznenadi videći to srdito lice koje je odmjerava. To je prvi put što
vidi da je baka gleda drukčije nego s blagošću i dobrohotnošću. Ponad svega, u
njoj prepoznaje svoga oca. Taj čovjek i njegova majka imaju jednako lice kada
predbacuju - takvo da vas na mjestu pokosi.
»Već godinama te promatram. Ništa ne kažem, ali vidim: ti promatraš stvari
kojih nema. Ti se ukočiš kao da ti netko govori s visine. Malo prije si opet počela,
dobila si grčeve - poslije, odjedanput, prevrtala si pokućstvo kao da si opsjednuta
i pronašla dragulj koji oplakujem već dvadeset godina. Nemoj mi reći da se radi
samo o slutnji!«
»Ne znam što bih vam drugo rekla, bako.«
»Istinu. Ti imaš nešto u sebi. Ja sam jedina u ovoj kući koja te istinski vidim.
Ne možeš to zanijekati.«
Eugénie je oborila oči. Na njezinim bokovima prsti stežu i nabiru ljubičastu
suknju od vunenoga krepa. Ona osjeća da se vraća parfem - kao da je njezin djed
bio otišao samo načas, dok se ne smiri uzbuđenje u sobi, da bi se sad kad to
32
 Knjige.Club Books

zahtijeva razgovor vratio. Već je sjeo do nje zdesna. Ona osjeća mršavu i izduženu
siluetu, njegovo rame gotovo dodiruje njezino; vidi njegove savijene noge na rubu
kreveta, njegove dugačke i naborane ruke što leže na bedrima. Ne usuđuje se
okrenuti glavu i pogledati ga. Nikada joj nije bio toliko blizu.
»Reci joj da ja bdijem.«
Eugénie neodlučno odmahne glavom i jače stegne tkaninu svoje haljine. Boji
se nastavka. Poput neke kutije koju bi otvorila ne znajući kolika joj je stvarna
dubina. Baka od nje zahtijeva iskrenost koju možda nije spremna čuti. Ali neće
pustiti Eugénie da izađe iz sobe dok se ne izjasni. Sto onda kazati, istinu ili
izmišljotinu? Često istina ne vrijedi više nego laž. Uostalom, tu nema izbora
između njih dvije, nego između posljedica za njih obje. U njezinu slučaju, za
Eugénie bi bilo bolje da šuti, radije nego da pod obiteljskim krovom sve otvoreno
kaže nadajući se da neće izazvati oluju.
Ali iscrpljena je. Godine potiskivanja viđenja pritišću je svom težinom. Sve
što je odnedavno saznala dobro joj je došlo, ali je opterećuje. I večeras je sve to
jače - privjesak koji je našla, opravdano staričino navaljivanje, njezin
umor. Promatra baku, i cijele joj se grudi nadimlju da progovori.
»To je djed.«
»Što hoćeš reći?«
»Učinit će vam se apsurdnim, znam. Ali djed je tu. Sjedi meni zdesna. Ne
zamišljam ga: osjećam njegov miris, vidim ga kao što vidim vas, čujem ga kako
mi govori, u glavi. On mi je kazao gdje je privjesak. Rekao mi je ovog časa da
bdije nad vama.«
Staricu obuzima vrtoglavica, osjeća da joj glava pada unatrag. Eugénie je
hvata objema rukama da je prizove k svijesti i gleda je ravno u oči.
»Željeli ste istinu, ja vam je dajem. Viđam djeda od svoje dvanaeste godine.
Njega i druge. Pokojnike. Nikada se nisam usudila o tome govoriti, od straha da
me tata ne zatvori u bolnicu. Vama se večeras ispovijedam s povjerenjem i ljubavi
koju osjećam prema vama, bako. Niste pogriješili što ste vidjeli nešto u meni.
Svaki put kad ste u mojim očima iznenada ugledali nešto različito, ja sam nekoga
vidjela. Ne osjećam nikakvu patnju, nisam bolesna - jer nisam jedina koja ih vidi.
Ima i drugih kao što sam ja.«
»Ah kako... kako to znaš... kako je to uopće moguće?«
Ne ispuštajući grozničave bakine ruke, Eugénie klekne ispred nje. Napustilo
ju je strahovanje. Sad govori s povjerenjem koje joj je svojstveno, postupno
otkriva da se predaje nadi i optimizmu što je navode na osmijeh.
»Nedavno sam pročitala jednu knjigu, bako, čudesnu knjigu. Ona mi je sve
objasnila: postojanje duhova, koje nipošto nije bajka, njihovu nazočnost oko nas,
postojanje onih koji djeluju kao posrednici, i još mnogo drugih stvari... Ne znam
zašto je Bog htio da budem jedna od njih. Toliko već godina nosim tu tajnu. Ta

33
 Knjige.Club Books

mi je knjiga otkrila mene. Napokon imam potvrdu da nisam luda. Vjerujete li mi,
bako?«
Staričino lice se skamenilo. Teško je reći je li htjela pobjeći od onoga što čuje
ih je htjela rukama obujmiti svoju unuku. Što se tiče Eugénie, nakon te ispovijedi
nastupilo je ustručavanje. Nikada čovjek ne zna je li dobro učinio kad je otkrio
svoju istinu. Taj trenutak iskrenosti, ono časovito olakšanje, brzo se pomiješa sa
žaljenjem. Čovjek je ljut na sebe što se povjerio. Što je dopustio da ga ponese
hitnja da kaže. Što je nekome poklonio svoje povjerenje. I zbog toga žaljenja
obećavamo da to više nećemo ponoviti.
Ali Eugénie se iznenadi videći da se njezina baka naginje prema njoj i širi
ruke da je zagrli. Na lice joj naslanja svoje lice, mokro od suza.
»Unuko moja... Uvijek sam znala da u sebi imaš nešto različito od drugih.«

Posljednji dani veljače protječu bez uzbuđenja. Poslije one večeri dvije žene
nikada više nisu govorile o onome što se dogodilo. Kao da je njihov razgovor
pripadao onoj noći, i da ga ne treba više spominjati, od straha da ne poprimi istinit
oblik, da ne postane stvaran, kako za jednu tako i za drugu. S jedne strane,
Eugénie je mislila da će je ta ispovijed smiriti. Ali nakon one večeri pratio ju je
osjećaj ustručavanja kojega se teško oslobađala. Ne zna si to objasniti. Kod bake
se, međutim, ništa nije promijenilo - ni njezino držanje ni njezin pogled. Starica
joj i dalje dopušta da je uvečer ušuška u krevet, ne postavljajući više pitanja. Ta
odsutnost znatiželje iznenađuje Eugénie. Zamišljala je da će baka poželjeti
doznati više o posjetima svoga muža, da će možda čak zahtijevati da s njim
govori, barem da čuje što on ima reći njoj. Ipak ne. Namjerna ravnodušnost. Kao
da se boji doznati više o onome svijetu.

Stigao je ožujak, prve sunčane zrake prodiru u salon. Lakirano drvo pokućstva,
žive boje tapiserija, pozlate slika kao da oživljuju pod tom blagom i dobrodošlom
svjetlosti. U Parizu se snijeg gotovo otopio; njegove krpice još se nalaze na
travnjacima parkova i duž usporednih drvoreda. Čini se da je gradu nekako lakše,
i pariška lica opet poprimaju veselost pod nebom u očišćenim ulicama. Čak i otac
Cléry, tradicionalno svečan, jutros pokazuje popustljivo raspoloženje.
»Želio bih iskoristiti ovo sunčano vrijeme da odemo u Meudon. Trebam ondje
posvršavati neke poslove. Sto kažeš na to, Théophile?«
»Svakako...«
»A ti, Eugénie?«
Eugénie, iznenađena tim srdačnim pozivom, podiže glavu iznad šalice kave.
Obitelj se okupila za doručkom: njezina majka u tišini maže maslacem krišku
kruha; baka pije crni čaj i jede kolač; njezin otac kuša pržena jaja; samo Théophile
ne dira ništa što je ponuđeno na stolu. Drži oboren pogled na šalici hladne kave,

34
 Knjige.Club Books

ruke na bedrima i stisnutu čeljust. Iza njega, kroz prozor, prodire zraka sunca koja
obasjava njegove riđe zaliske.
Eugénie pogledom ispituje oca. Glava kuće nema običaj uključivati kćer u
vanjske aktivnosti koje su namijenjene Théophileu. Ipak, s čela stola, otac je
smireno gleda. Možda je manjak sukobljavanja u posljednje vrijeme
pridonio ublaženju njegove ćudi. Možda se sada, kad osjeća kako je njegova kći
postala pokorna, što je oduvijek želio, udostojava s njom razgovarati.
»Šetnja na zraku činit će ti dobro, Eugénie.«
Sučelice, baka je ohrabruje potvrdnim kimanjem glave; njezin kažiprst i palac
podižu ručicu porculanske šalice. Mlada djevojka je bila mislila opet posjetiti
Leymarija. Odlučila je u knjižari upitati treba li im netko tko bi slagao knjige,
pomagao izdavati Spiritističku reviju, čak se prihvaćao mede - nije važno što,
samo da joj dadu razlog za izlazak. Njezin izlet morat će se odgoditi do sutra.
Jasno je da ne može odbiti očev prijedlog pod izlikom da mora otići u neku
tajanstvenu knjižaru.
»Vrlo rado, tata.«
Eugénie otpije gutljaj kave. Koliko god je iznenađuje, pozitivno očevo
raspoloženje joj i godi. Ne primjećuje, zdesna, kako njezina majka krajem ubrusa
briše suzu koja joj se kotrlja niz lice.

Fijaker juri duž Seine. Konjska kopita ritmički lupkaju po kolniku. Na

pločnicima, cilindri i rascvjetani šeširići izazovno stoje na glavama koje promiču;
siluete parova, još zaogrnute toplim plaštevima, tumaraju kejevima i mostovima
koji nadsvođuju rijeku. Iza stakla Eugénie promatra kako grad oživljuje. Osjeća
se smireno. Nebeska vedrina koja pada na sivo-modre krovove, taj neočekivani
izlazak s ocem i bratom, perspektiva novog života koji je čeka s druge strane
obale, blago je uljuljkuju na putu. Napokon je našla svoje mjesto. I nitko joj ga
nije nametnuo. Mala je to pobjeda koja je istodobno i zanosi i umiruje, pobjeda
o kojoj ne govori i ničim je ne pokazuje jer unutarnje pobjede ne mogu se dijeliti.
Okrenuvši lice prema prozoru, ona ne primjećuje zabrinuto lice svoga brata
koji joj sjedi zdesna. I Théophile promatra grad. Svaka četvrt kroz koju prolaze
pomalo ih približava odredištu. Upravo su minuli kraj Gradske vijećnice s lijeve
strane; on sada uočava otok Saint-Louis, sučelice. Čim prijeđu most Sully, vozilo
će ići duž Botaničkoga vrta i zvjerinjaka s divljim životinjama - zatim će stići
kamo idu. Théophile prinosi stisnutu šaku na usta i baca pogled na oca. Sjedeći
nasuprot djeci, otac je spustio glavu, dok mu se ruke oslanjaju na vršak štapa koji
drži uspravno između nogu. On osjeća da mu se sin obraća, ali ne želi odgovoriti.
Da je Eugénie na trenutak izašla iz svojih misli, primijetila bi ozbiljnu
atmosferu koja od polaska vlada u tom uskom i udobno podstavljenom prostoru.
Vidjela bi smrknuto bratovo lice i očevu ukočenost, pa bi se iznenadila što
jednostavan izlet izvan Pariza izaziva tako napeto raspoloženje. Također bi

35
 Knjige.Club Books

primijetila da Louis ne slijedi uobičajeni put, jer umjesto da vozi uzbrdo prema
Luksemburškom vrtu on polazi duž Botaničkoga vrta prema Bolničkom bulevaru.
Tek kada se fijaker naglo zaustavio, Eugénie se trgnula iz mrtvila. Okreće se
prema ocu i bratu i nalazi njihove neuobičajene poglede - mješavinu ozbiljnosti i
uznemirenosti. Glas njezina oca zazvonio je prije nego što je mogla progovoriti.
»Ovdje izlazimo.«
Smućena Eugénie ga posluša, za njom izađe brat. Stupivši na do, podiže oči
prema golemoj građevini pred kojom su se zaustavili. S jedne i druge strane
nadsvođena ulaza, dva se kamena stupa uzdižu na pročelju. Gore je u kamenu
uklesano Sloboda, Jednakost, Bratstvo. U sredini ističu se crna slova na bijeloj
površini: Bolnica Salpêtrière. Pod arkadom vidi se u daljini, sasvim na kraju
popločena prilaza, još dojmljivija glavna zgrada koja kao da guta čitav okolni
prostor; iznad nje uzdiže se crna i svečana kupola. Eugénie ćuti mučninu.
Nemajući vremena da se okrene, osjeti da joj nadlakticu steže očeva ruka.
»Ne raspravljaj, kćeri moja.«
»Oče... Ne razumijem.«
»Baka mi je sve ispričala.«
Vrtoglavica svladava djevojku. Noge joj popuštaju pod težinom i ona osjeća
drugu ruku, nježniju ruku svoga starijeg brata koji je hvata za drugu nadlakticu.
Podiže lice prema ocu, otvara usta da mu nešto kaže ali ne uspijeva. Otac je
smireno gleda - i ta mirnoća više je straši nego žestina kojom je postupao prema
njoj.
»Nemoj zamjeriti baki. Nije mogla zadržati tu tajnu za sebe.«
»Istinu kažem, kunem vam se...«
»Malo mi je važno je li istina ili laž. U našoj kući nema mjesta stvarima o
kojima si joj govorila.«
»Preklinjem vas, izbacite me iz kuće, pošaljite me u Englesku, nije važno
kamo - samo ne ovdje.«
»Ti se zoveš Cléry. Kamo god pošla, nosit ćeš naše prezime. Samo ovdje
nećeš ga obeščastiti.«
»Tata!«
»Sada je dosta.«
Eugénie okreće uplašene oči prema bratu; njegovo lice pod riđom kosom
nikada nije bilo tako blijedo. On steže čeljusti i ne usuđuje se pogledati sestru.
» Théophile ...«
»Oprosti, Eugénie.«
Eugénie opazi iza sebe Louisa na malenom podstavljenom sjedalu: spuštene
glave sluga sjedi na mjestu kočijaša, ne promatra prizor. Djevojka osjeća da je
vuku prema krugu bolnice. Voljela bi se oduprijeti, ah ne uspijeva. Znajući da
nema koristi od borbe, njezino je tijelo već odustalo. Noge je opet izdaju, i dva
36
 Knjige.Club Books

muškarca udvostručuju napore da je nose. U posljednjem zanosu ruke joj se

hvataju za očev i bratov ogrtač, obraća im se glasom koji je već izgubio svaku
nadu.
»Ne ovdje.., Preklinjem vas... Ne ovdje...«
Eugénie sad pušta da je vuku. Duž središnje staze s drvećem bez lišća čizmice
joj stružu po popločenju. Glava joj je zabačena natrag, šešir sa cvjetnim
uzorkom koji je izabrala za tu prigodu pao je na zemlju. Okrenuvši lice prema
plavom nebu, osjeća sunčane zrake kako je zasljepljuju i nježno miluju njezine
obraze.

37
 Knjige.Club Books

5.

4. ožujka 1885.

druge strane zidova, u spavaonici, vlada duh svečanosti: stigli su kostimi.

S Između kreveta neuobičajena gužva poprima oblik: uzbuđuju se, viču, trče
prema ulazu u spavaonicu, prema već iskrenutim kutijama, lude
ruke zabadaju se u tkanine, pipaju raskošne haljine, vršcima prstiju miluju čipke,
lica se čude bojama platna, ramena se gurkaju da izaberu opremu, tijela paradiraju
u odabranim kostimima, čuje se žamor i smijeh - i odjednom, mjesto ne nalikuje
više na duševnu bolnicu nego na sobu punu žena koje biraju svečanu odjeću za
veliku večer koja se sprema. Svake godine isto uzbuđenje. Ples sredinom korizme
- za parišku buržoaziju »bal luđakinja« - to je događaj mjeseca ožujka, događaj
godine, zapravo.
Tijekom tjedana koji mu prethode ništa drugo ne zaokuplja duhove.
Bolesnice počinju sanjati o nakitima, orkestru, valcerima, rasvjeti, razmijenjenim
pogledima, razgaljenim srcima, pljesku; one sanjaju o uzvanicima koji dolaze za
tu prigodu, o pariškoj eliti koja je oduševljena što može biti u blizini luđakinja, a
luđakinje su oduševljene što mogu biti viđene, napokon, barem na nekoliko sati.
Dolazak kostima, dva-tri tjedna prije bala, zapečaćuje opći zanos. Daleko od toga
da bi se uzbuđivali krhki i nepostojani živci, raspoloženje nikada nije smireno kao
u tome razdoblju. Iza zidova što bude dosadu napokon postoji nešto da se zabavi
duh. Te žene šiju, izravnavaju nabore, iskušavaju cipele, traže svoju veličinu
odjeće, jedne drugima pomažu pri oblačenju haljina, hodaju u povorkama između
kreveta, dive se odrazu svoje frizure u staklima, razmjenjuju ukrase, i za vrijeme
bavljenja svim tim pripremama zanemaruju starice šćućurene u kutu spavaonice,
depresivne bolesnice u posteljama, žalosnice koje ne osjećaju duh svečanosti,
zavidnice koje nisu našle odjeću po svojem ukusu - iznad svega, zaboravljaju
nedaće, tjelesne bolove, paralizirane udove, sjećanje na one koji su ih doveli
ovamo, na vlastitu djecu kojoj više ne poznaju lica; zaboravljaju tuđi plač, mirise
mokraće onih kojima se dogodi nezgoda, kričanje koje se ponekad oglasi,
hladne podne pločice i beskrajno čekanje.
Iščekivanje tog kostimiranog bala umiruje tijela i uspokojuje lica. Napokon
postoji nešto čemu se nadaju.
Usred te vreve u spavaonici, bolničarke se ističu po čistoj odjeći: slične
bijelim figurama u šahu, miču se po podnim pločicama slijeva nadesno, pazeći da

38
 Knjige.Club Books

ushićenje oko kostima ne prijeđe granicu. Otraga, uspravna kao glavna figura u
igri, Geneviève također nadgleda uredno odvijanje raspodjele.
»Madame Geneviève?«
Nadstojnica se okrene. Iza nje je Camille. Opet. Njezina kestenjasta kosa vapi
za poštenim češljanjem. Trebala bi se također toplije obući: jednostavna prozirna
noćna košulja je sve što ima na sebi. Geneviève podiže prst u znak odbijanja.
»Camille, to znači ne.«
»Samo malo etera, madame Geneviève. Imajte srca.«
Ženi drhte ruke. Otkad su joj zbog jednog napadaja dali etera, Camille ga ne
prestaje zahtijevati. Napadaj je bio relativno žestok, i činilo se da ga ništa ne može
ublažiti. Jedna joj je bolničarka dala dozu etera, malo veću od normalne. Camille
je pet dana povraćala i onesvješćivala se - dok se nije oporavila, zatim ga je
ponovno tražila.
»Louise ga je dobila, zadnji put. Zašto ja ne mogu?«
»Louise je bila u krizi.«
»I ja sam opet imala krize, a vi mi ga niste dali!«
»Tada ti nije bio potreban. Brzo ti je prošlo.«
»Onda malo kloroforma? Molim vas, madame Geneviève. ..«
Jedna bolničarka dolazi žurnim korakom iz hodnika.
»Madame Geneviève, trebaju vas na ulazu. Jedna nova.«
»Dolazim. Camille, idi izabrati kostim.«
»Nijedan mi se ne sviđa.«
»Nemoj se onda poslije žaliti.«
Na ulazu u bolnicu dvije bolničarke prihvaćaju onesviješteno tijelo Eugénie.
Sa strane otac i brat bacaju letimične poglede po tom mjestu koje otkrivaju. Prvi
put ih ne iznenađuje toliko prijamni prostor, relativno uzak, nego hodnik
prekoputa njega, odakle stiže Geneviève - dubok, beskrajan, golem tunel
sposoban da vas usiše i odvede tko zna kamo.
Lupkanje peta odzvanja ispod nadsvođena stropa. U daljini se čuje jecanje
žena, ah nitko ne želi pažljivije slušati, ne zbog ravnodušnosti nego zbog nemoći.
Jedna od bolničarki koje unose Eugénie obraća se Geneviève.
»Stavljamo je u spavaonicu?«
»Ne. Prevelika je gužva. Stavite je u običnu sobu.«
»Dobro.«
Théophile se ukočio. Promatra sestrino tijelo u nesvijesti, tijelo koje je na silu
vukao pod očevim pritiskom dok se nije onesvijestilo, da bi ga poslije odnijeli duž
toga beskrajnoga hodnika, do kraja te bolnice bez života. Njezina zabačena smeđa
glava ljulja se lijevo-desno dok je odnose. Jedva je prošao jedan sat otkad je
mirno doručkovala za obiteljskim stolom; nije ni slutila da će toga jutra završiti

39
 Knjige.Club Books

ovdje, u Salpêtrière, kao obična luđakinja - ona, Eugénie Cléry, njegova sestra.
Nikada nisu bih bliski, ne. Théophile je poštovao svoju sestru, bez prave
ljubavi. Ali videći je tako, dok je odnose poput teške vreće, nakon što ju je
prevarila vlastita obitelj, otrgnula iz vlastita doma da bi završila na tom prokletom
mjestu, u paklu za žene u srcu Pariza, osjetio je u sebi udarac kakav nikada prije
nije doživio. Stegnuo ga je snažan grč u želucu, pa je potrčao i ostavio oca na
mjestu. Ovaj je nezadovoljno pružio ruku Geneviève.
»Cléry. Ja sam joj otac. Ispričajte moga sina, ne znam što ga je spopalo.«
»Madame Gleizes. Pođite sa mnom.«

U skromnom uredu François Cléry sjeda na stolicu i perom potpisuje papire.

Njegov cilindar leži na stolu. Kroz jedini prozor, zatvoren već nekoliko godina,
prodire dnevna svjetlost; u pukotini zrake koja prolazi kroz prostor,
od prozorskog stakla do podnih pločica, prašina se vrtloži ukrug. Bijele i sive
mucice prašine gomilaju se ispod stola i otvorena ormara odakle vire stotine
papira i spisa. Miris gnjila drveta i vlage ispunjava prostoriju.
»Sto očekujete da učinimo za vašu kćer?«
Geneviève je sjela nasuprot njemu. Promatra čovjeka koji je danas dao
zatvoriti svoju kćer. François Cléry prestaje pisati.
»Sasvim iskreno, ne očekujem da će ona ozdraviti. Mistične ideje su
neizlječive.«
»Je li vaša kći već imala krize - groznica, nesvijest, grčenje?«
»Ne. Ona je normalna... Samo, kako sam vam rekao, ona tvrdi da vidi
pokojnike. Već godinama.«
»Mislite li da govori istinu?«
»Moja kći ima nedostataka... ali nije lažljivica.«
Geneviève primjećuje da čovjek ima vlažnu ruku. On odlaže pero na papir,
spušta ruku ispod stola i briše dlan o tkaninu hlača. Čini se da ga steže dugmad na
odijelu. Ispod prosijedih brkova podrhtavaju mu usne. Rijetkost je da se taj
poznati i bešćutni bilježnik mora prisiljavati da ostane sabran. Zidovi te bolnice
poremete svakoga tko u nju uđe, osobito onoga tko dođe unutra smjestiti
svoju kćer, ili suprugu, ili majku. Geneviève više ne broji muškarce koje je vidjela
kako sjedaju na tu stolicu: radnike, cvjećare, profesore, ljekarnike, trgovce, očeve,
braću, muževe - bez njihove poduzetnosti, bolnica Salpêtrière jamačno ne bi
bila tako napučena. Jasno, bilo je i žena koje su dovodile druge - svekrve više
nego majke, ponekad tete. Ali većinom su to radili muškarci, oni čije su prezime
nosile bolesnice. Nema nesretnije sudbine: bez muža, bez oca, više ne
postoji nikakav oslonac - nitko više ne uzima u obzir da one postoje.
Ono što iznenađuje Geneviève u konkretnom ovom slučaju jest društveni
milje čovjeka nasuprot nje. Buržuji se obično užasavaju zatvaranja svoje supruge
ili kćeri. Ne zbog toga što imaju istančan smisao za etiku ili što smatraju da je
40
 Knjige.Club Books

nemoralno zatvarati žene protiv njihove volje. Nego zato što će se o zatvaranju
govorkati po salonima, što će im zauvijek ocrniti ugled. Pri najmanjoj pojavi
duševnog poremećaja pod kristalnim lusterima, buržujke brzo podvrgavaju
liječenju i odvode ih u sobu pod ključem. Izvanredan je događaj da neki javni
bilježnik dolazi u Salpêtrière da bi zatvorio svoju kćer.
Otac Cléry pruža Geneviève potpisane papire. Ona baca pogled na
dokumente, zatim promatra čovjeka.
»Mogu li vas nešto pitati?«
»Molim lijepo.«
»Zašto zatvarate kćer, ako ne očekujete njezino ozdravljenje? Mi nismo
zatvor. Mi se trudimo izliječiti naše štićenice.«
Bilježnik razmišlja. Ustaje sa stolice i odlučnom kretnjom otresa prašinu sa
cilindra.
»Nitko ne razgovara s mrtvima a da tu đavao nema svoje prste. Ne želim to u
svojoj kući. Što se mene tiče, moja kći više ne postoji.«
Čovjek pozdravlja Geneviève i napušta ured.

Kraj dana pada na tihi bolnički park. To je park poput mnogih drugih u Parizu,
samo u njemu ima više žena od prosjeka. Zimi, ogrnute debelom vunom ili
plaštevima s kukuljicom, one same ili po dvije hodaju popločenim stazama,
sporim i jednoličnim korakom, koristeći priliku da izađu na zrak usprkos hladnoći
koja im paralizira prste. Za lijepih dana njihov se žamor i aktivnosti sele
na travnjake i pod krošnje. Raširivši haljine po travi, luđakinje zatvaraju vjeđe
prema suncu i bacaju mrvice golubovima; druge, manje sklone hranjenju tih
prljavih životinja, osamljuju se ispod nekog stabla i spominju sve ono što se ne
usuđuju objaviti u spavaonicama. Na sigurnom od nadzornica, povjeravaju se,
tješe, grle, rukama dodiruju lice, grudi, bedra, njišu se uz cvrkut ptica, razmjenjuju
obećanja za vrijeme kad budu izašle odatle - jer taj boravak je privremen, zar ne,
njihov život neće zauvijek proteći na ovom mjestu, to nije moguće, jednoga dana
otvorit će se crne rešetke pred njima, i one će otići krstariti pariškim pločnicima,
kao prije...
U blizini sjenovitih staza jedna kapela bdije nad parkom i njegovim
šetačicama. Sveta građevina ističe se širinom i visinom među drugim bolničkim
zgradama. Kamo god se ide, opaža se njezina crna kupola s tornjićem: na okuci
neke staze, iznad zazelenjelih vrhova, nasuprot nekom prozoru, ona je tu, kao da
vas slijedi, raskošna i prostrana, opterećena molitvama i ispovijedima i misama
koje se u njezinu krilu govore.
Geneviève nikada nije prošla kroz njezina vrata od purpurna drveta. Dok
prelazi dvorištem da bi došla iz jednog odjela u drugi, prolazi po golemom
kamenom podu s ravnodušnošću, ponekad s prezirom. Nekadašnja katolička
djevojčica, koju su u djetinjstvu na silu vodili u crkvu svake nedjelje, uvijek je

41
 Knjige.Club Books

prezirno izgovarala molitvu. Otkada zna za se, sve što se izbliza ili izdaleka ticalo
toga mjesta užasavalo ju je - grube drvene klupe, umirući Krist na križu, hostija
koju su joj gurah na jezik, spuštene glave vjernika u molitvi, moralizatorske
rečenice koje su ulijevali u duše kao blagotvoran prašak; slušalo se onoga čovjeka
koji je, zato što je ponosno nosio svećeničku kapu i stajao za oltarom, imao svu
vlast nad ljudima u selu; svi su oplakivah raspetoga i molili njegova oca,
apstraktno biće koje je vladalo ljudima na zemlji. Koncept je bio groteskan. Zbog
besmislenosti tih svečanosti ona je gunđala u tišini. Jedina stvar koja je
sprječavala to plavokoso i inače mirno dijete da izrazi svoju nagonsku pobunu bio
je njezin otac. Taj liječnik bio je ugledan u nekoliko okolnih sela; loše bi se
gledalo ako bi se njegova starija kći protivila odlasku na misu. Crkva na selu
zauzima važno mjesto, važnije nego u gradu. U tim selima gdje se svi poznaju,
nije preporučljivo drukčije razmišljati, ni nedjeljom izjutra ostajati kod kuće. I
zatim, tu je bila Blandine. Njezina sestrica, dvije godine mlađa od nje, blistava
lutkica, crvenokosa i sitna. Ona je uistinu bila pobožna. Sve nad čim se njezina
starija sestra zgražala, Blandine je obožavala. Kao da je imala vjere za obadvije.
Pobožnost koju je pokazivala od najranije dobi uvjerila je Geneviève da zadrži
suprotne osjećaje za sebe. Voljela je svoju mlađu sestru. Divila se njezinoj
skrušenosti za koju je sama bila nesposobna. Bilo bi joj jednostavnije vjerovati u
Boga. Osjećala se nekako rubno, i umarao ju je unutarnji gnjev što mora šutjeti.
Promatrajući Blandine, koja je zbog ljubavi prema Bogu naoko izgledala
starije, Geneviève je htjela promijeniti mišljenje, preobratiti svoje ideje i početi
vjerovati - ali to je bilo jače od nje. Ne samo da je za to bila nesposobna, nego što
je više o svemu razmišljala to je bivala sve uvjerenija: Bog ne postoji. Crkva je
prijevara. A svećenici, obmanjivači.
Taj prigušeni bijes koji ju je pratio od djetinjstva udeseterostručio se od
okrutne Blandinine smrti. Geneviève je imala osamnaest godina. Pošto je provela
sazrijevanje kao očeva pomoćnica za vrijeme njegovih liječničkih posjeta, njezin
poziv medicinske sestre prirodno se otkrio. Mlada žena bila je visoka stasa i hoda
koji je ulijevao povjerenje. Njezino četvrtasto i ponosno lice nadvisivala je
plavokosa punđa koju je nosila svaki dan. Njezino inteligentno oko moglo je
točno odrediti bilo koju bolest, često čak prije nego njezin otac, tako da su
pacijenti na kraju pozivali nju umjesto liječnika. Pročitala je i zapamtila sve
medicinske knjige u kući, i u njima je naposljetku našla vjeru. Vjerovala je u
medicinu. Pristala je uz znanost. Eto gdje je ležalo njezino uvjerenje. Nije nimalo
sumnjala, bit će bolničarka, ali ne u Auvergne: sanjala je o Parizu. Ondje su radili
veliki liječnici, ondje je napredovala znanost, ondje je bilo njezino mjesto.
Njezina ambicija je nadjačala roditeljsko nepristajanje i uspjela je iscrpiti njihovu
ušteđevinu da otputuje u prijestolnicu. Nekoliko mjeseci po dolasku, jedno očevo
pismo izvijestilo ju je o pokopu Blandine koja je »dobila užasnu tuberkulozu«.
Geneviève je ispustila maleni list papira i srušila se u skromnoj sobi gdje i
danas stanuje. Potkraj dana opet je otvorila oči i provela noć u plakanju. Boga
očito nema. Da postoji i dijeli pravdu na zemlji, ne bi mogao dopustiti da umre
42
 Knjige.Club Books

vjernica od šesnaest godina i ostaviti na životu nevjernicu koja je uvijek

nijekala njegovo ime.
Od toga časa Geneviève je odlučila zavjetovati svoj život njegovanju drugih
i davati svoj prilog, koliko je moguće, napretku medicine svoga vremena. Divila
se liječnicima, više nego što se ikada divila ijednom svecu. Nalazila je svoje
mjesto kraj njih, skromno mjesto, u povučenosti, ali ipak neophodno. Njezin rad,
njezina točnost i inteligencija, zadobili su poštovanje tih ljudi. Malo-pomalo,
stekla je ugled unutar Salpêtrière.
Geneviève se nije udavala. Jedan mladi liječnik zaprosio je njezinu ruku dvije
godine nakon njezina dolaska u Pariz, a ona ga je odbila. Neki dio nje umro je s
njezinom sestrom. Krivnja koju je osjećala zbog toga što je tu sprječavala ju je da
prihvati sve što joj je nudio život. Imala je povlasticu baviti se pozivom koji je
voljela; drsko je bilo željeti išta više. Zato što njezina sestra nije imala mogućnosti
postati supruga i majka, Geneviève je to sebi zabranila.

Nadstojnica stavlja ključ u ključanicu. U hladnoj i mračnoj sobici, Eugénie sjedi

na stolici kraj kreveta, okrenuta leđima. Ruke su joj prekrižene na prsima;
kestenjasta kosa pada joj niz leđa. Nepomično zuri u kut sobe. Geneviève na
trenutak promatra novu bolesnicu, ne znajući njezino raspoloženje, i prilazi da na
krevet stavi pladanj: zdjelicu juhe i dvije kriške suhog kruha.
»Evo tvoje večere. Eugénie?«
Eugénie se ne miče. Geneviève joj oklijeva pristupiti, prosuđuje da je
pametnije vratiti se na vrata.
»Noćas ostaješ u ovoj sobi. Sutra ćeš doručkovati u blagovaonici. Ja sam
Geneviève. Nadstojnica sam ovog odjela.«
Eugénie se okrene na ime Geneviève. Promatra nadstojnicu, njezine velike
tamne oči s podočnjacima, zatim se mirno nasmiješi.
»Vrlo ste ljubazni, madame.«
»Znaš li zašto si ovdje?«
Eugénie motri plavokosu ženu s punđom koja se ne usuđuje previše udaljiti
od vrata. Razmišlja jedan trenutak, zatim spušta pogled na svoje čizmice.
»Ne zamjeram baki. Naposljetku, ona me je nehotice oslobodila. Ne moram
više živjeti s tajnom. Sada svi znaju tko sam.«
Geneviève drži ruku na kvaki promatrajući djevojku. Nije naviknuta čuti da
umobolnica govori na tako artikuliran način, tako jasno. Eugénie na stolici i dalje
drži savijene ruke na prsima, lagano nagnuta naprijed, kao da ju hvata iznenadan
umor. Malo zatim djevojka ponovno podiže lice prema Geneviève.
»Neću dugo ovdje ostati, znate.«
»Ne odlučuješ ti.«
»Znam. Vi odlučujete. Pomoći ćete mi.«

43
 Knjige.Club Books

»Dobro, sutra ćemo te posjetiti...«

»Ona se zove Blandine. Vaša sestra.«
Geneviève rukom stisne kvaku. Ostaje zatečena nekoliko sekunda, zatim
povrati dah koji joj se načas prekinuo. Eugénie je mirno promatra; isti smiren
smiješak lebdi na njezinu umornom licu. Geneviève se uspravi pred tom
luđakinjom. Eugénie ju, u svojoj čistoj i profinjenoj opravi djevojke iz dobre
obitelji, iznenada podsjeća na vješticu - da, ta brineta duge kestenjaste kose
upravo je ono što su morale biti nekadašnje vještice: karizmatična i fascinantna
izvana, pokvarena i izopačena iznutra.
»Ušuti, hoćeš li?«
»Ona je riđokosa, zar ne?«
Eugénie kao da gleda nešto drugo u tamnoj sobi - zuri u jednu točku, točno
iza Geneviève. Nadstojnica osjeća da joj kroz cijelo tijelo prolazi strujni udar.
Prsa joj počinju drhtati, kao da ju je prožela studen, i ta drhtavica je svake sekunde
sve gora, dok joj se naposljetku ne počnu tresti čitav trup i ruke. Nesvjesno, u
naporu kojim ne vlada, njezine se noge same okreću i izlaze iz prostorije, dok
ruke panično zaključavaju vrata; zatim joj tijelo uzmiče nekoliko koraka niz pust
hodnik prije nego što odustane od bijega i opusti se padajući natraške na hladne
podne pločice.

Ura pokazuje dvadeset jedan sat kada Geneviève prolazi kroz svoja vrata. Njezin
sićušan stan kupa se u tami. Polako hodajući nesvjesnom kretnjom skida ogrtač,
odlaže ga na naslon stolice i sjeda na krevet koji lagano škripi. Ruke joj se hvataju
za rub madraca, kao da se boji da će se po drugi put srušiti.
Ne zna točno koliko joj je vremena trebalo da podigne tijelo s poda. Kad je
pala natraške, zurila je zapanjena i prestrašena u vrata koja je upravo bila
zaključala. Iza tih vrata nalazilo se nešto tmurno i neobjašnjivo. Nije
bila sposobna jasno razlučiti što se dogodilo. Pokosio ju je nagli strah, ne dajući
joj smireno razmišljati. Samo joj se Eugénijino lice vraćalo u sjećanje - ono
zavodljivo lice koje joj nije dopuštalo da imalo posumnja u opačinu koju je očito
prikrivalo. Nova bolesnica joj je podvalila, ta podvala je vješta i nastrana, eto što
je. Htjela joj se narugati. Pokušala ju je uznemiriti, premda nadstojnica nije znala
kako je točno izvela prijevaru. U tom smislu bila je opasnija nego druge
umobolnice na odjelu. One su uistinu bile samo jadne luđakinje, više poremećene
nego zapravo zle; dok je Eugénie, naprotiv, bila vješta i ciničnog duha. Taj spoj
bio je opasan.
Geneviève je napokon smogla snage da ustane. Odlučnim korakom napustila
je područje usnule bolnice, zatim izašla na bulevar; skrenula je desno
gledajući kupolu Panthéona koja se dizala iznad krovova, potom se polako
spustila duž bučnih krčama; zatim je prošla pokraj Botaničkoga vrta odakle se
više od deset godina, otkad je Komuna prisilila izgladnjele Parižane da pobiju

44
 Knjige.Club Books

biljojede u zoološkome dijelu i nahrane se njihovim mesom, nije čuo nijedan divlji
krik da dopire kroz rešetke u vrtu; popela se popločenim uličicama do Panthéona;
zaobišla je spomen-zdanje prije nego što će napokon stići do svoje zgrade.
Još odjevena u svoju radnu odoru, Geneviève se ispružila na krevet i zgrčila
noge. Tijelo joj je otežalo, misli zbrkane. Uzalud se razuvjerava, nešto se
neobično, teško, dogodilo u toj sobi. Nikada je nije obuzeo osjećaj takve vrste. U
rijetkim prilikama kada bi se dogodio takav slučaj barem je bila u stanju raščlaniti
doživljaj. Nakon sestrine smrti, zatim majčine, bila je ožalošćena. Kad ju je ona
bolesnica, u kojoj je vidjela svoju sestru, jednoga dana počela daviti, prožeo ju je
osjećaj izdaje i tuge. Večeras joj je, međutim, mučno odrediti što osjeća. Zna da
se gušila u onoj sobi, da. Eugénijine rečenice, koje ne objašnjava, bile su kao neka
otvorena vrata prema nepoznatom, neobičnom i zbunjujućem svijetu. Geneviève,
odgojena u kartezijanskom razmišljanju i znanstvenoj logici, nije bila spremna
vidjeti što zapravo znači »razgovarati s pokojnicima«. Ne želi više o tome misliti.
Želi zaboraviti tu večer. Malo joj vremena treba da zaspi; čak se nije potrudila
upaliti peć i zagrijati svoje zidove.
Bila je poodmakla noć kad se naglo probudila. Nehotice se uspravlja u krevetu
i povlači prema zidu. Srce joj je na rubu zastoja. Gleda oko sebe mračnu
prostoriju. Netko joj dotiče rame. Neka se ruka nagnula i dodirnula joj rame, u to
je sigurna. Oči joj se privikavaju na tamu i malo-pomalo razabiru pokućstvo,
sjene, strop. Nikoga tu nema. Vrata su zaključana. Ipak, ona je osjetila.
Prinosi ruku licu, sklapa vjeđe i pokušava ovladati disanjem. Vani, grad je
miran. Nema nikakva šuma u zgradi. Ura pokazuje dva sata poslije ponoći. Silazi
s kreveta, baca šal preko ramena, pali uljanicu i sjeda za klupčicu. Uzima list
papira, zamače vrh pera u tintarnicu i počinje brzo pisati:

Pariz, 5. ožujka 1885.

Sestrice moja,
Moram ti hitno pisati. Dva su sata poslije ponoći, ne mogu spavati.
Recimo da sam spavala, doista, ali probudila sam se. Voljela bih misliti
da je riječ o snu, ali osjećaj koji me obuzeo bio je previše stvaran da bi
bila riječ o snu.
Sigurno se pitaš o čemu govorim. Nisam sigurna da ti mogu objasniti
što sam danas doživjela. Kasni je sat, i još sam previše smućena da bih
mogla točno sabrati svoje misli.
Oprosti mi ako ti ovo pismo izgleda zbrkano, ili ludo. Nastojat ću ti
sutra podrobnije pisati, kad mi se odmori glava.
Grlim te s puno ljubavi.

Tvoja sestra kojoj su drage misli o tebi

45
 Knjige.Club Books

Geneviève odlaže pero i podiže pismo da ga pročita na svjetlu. Razmišlja

jedan trenutak, zatim klone na stolicu. Vani, duž pocinčanih krovova, siluete
dimnjaka ocrtavaju se u noći. Nebo se razvedrilo; mjesečev sjaj slijeva se na grad.
Geneviève otvara prozor. Noćna hladnoća zapahne joj lice. Ona se približi za
jedan korak, zatvara oči, zatim duboko udahne i izdahne.

46
 Knjige.Club Books

6.

5. ožujka 1885.

kretanje ključa u ključanici budi Eugénie. Tijelo joj se trgne i uspravi u

O podnožju kreveta, pogled joj kruži po sobi. U jednom času zaboravila je da
je tu. U toj bolnici za luđakinje. Samo još jedna bolesnica među drugima; nju je
iznevjerila obitelj, ovamo ju je dovukla ruka koju je u djetinjstvu grlila sa strahom
i poštovanjem.
Okreće glavu prema vratima koja se otvaraju i osjeća bol u zatiljku; podiže
ruku iznad ramena iskrivljujući lice. Zbog isposničkoga kreveta, bez jastuka, i
uznemirene noći, počinak joj je bio mučan i udovi su joj se ukočili.
U okviru vrata pojavljuje se silueta neke žene.
»Pođi sa mnom.«
To nije ista bolničarka kao jučer. Glas je mlađi, s usiljenim službenim tonom.
Eugénie opet pomisli na Geneviève. Strogo držanje nadstojnice podsjetilo ju je na
oca: isto suzdržano raspoloženje, isto samosvladavanje. Razlikuje ih to što je
njezin otac nesvjesno strog; a Geneviève je takva postala. Njezina stroga osobnost
je posljedica rada, nije prirodna. Eugénie je to vidjela u njezinim očima. Vidjela je
još više kad je spomenula ime njezine sestre; jer u tom je trenutku razumjela
patnju koju je nosio njezin pogled.
Eugénie nije bila očekivala da će se tako brzo pojaviti neko biće, osobito u
tim okolnostima. Sjedila je naslonjena u krevetu kada je Geneviève bila ušla u
sobu. U istom trenutku kada je prošla kroz vrata, Eugénie je osjetila da je sa
sobom nekoga dovela. Neku naglašenu prisutnost, koja je imala namjeru da je
vide i čuju. Eugénie nije imala drugog izbora nego pustiti da umor pokrene
njezinu osobu, premda nije osjećala nimalo snage - ne još, ne tu, u toj sobi koja
nije bila njezina, na tome mjestu koje ju je već užasavalo. Tek kada se pojavila
Geneviève, odlučila se suočiti s njom. Iza nadstojnice, u mraku, Blandine je
bila ondje, na nogama. Nikada Eugénie nije vidjela tako mlad duh. S onim licem
poput mjeseca i riđom kosom, pokojnica ju je podsjetila na Théophilea. Blandine
isprva ništa nije rekla, pustila je Eugénie da odgovara na pitanja koja joj
je postavljala Geneviève.
»Ja sam njezina sestra, Blandine. Reci joj. Ona će ti pomoći.«
Eugénie se nagnula naprijed, slušala je glas u glavi i htjela se nasmijati. Ta joj
je situacija bila besmislena. Još jutros njezin se život kolebao između slobodnog
47
 Knjige.Club Books

svijeta i uhićenja. Upravo je provela čitav dan među zidovima kamo se jedva
probijala danja svjetlost, među zidovima gdje je njezin otac odlučio da je ostavi
do kraja života. A sada joj u posjet dolazi neko novo biće koje obećava da će joj
pomoći. Da, tu se imala čemu smijati - bio bi to nervozan, manijački smijeh tako
prepun emocija da bi je pouzdano gurnuo u ludilo. Na sreću, nije osjećala
dovoljno snage da se smije, pa se zadovoljila smiješkom. Nije znala pojavljuje li
se ta pokojnica doista radi nje ili radi svoje sestre, ali je osjećala da je
dobronamjerna - osobito zbog toga što nije imala što izgubiti. Nije mogla pasti
niže od ovoga. Stoga je progovorila. U djeliću sekunde Geneviève se raspala. To
je bilo previše za ženu koju ništa nije smjelo pokositi - za ženu koja je vidjela sve
nedaće, sve boli, sva zla koja mogu postojati kod drugih; nikada te stvari nisu na
nju utjecale, jer ona to nikada nije dozvolila. Budući da ju je ta objava duboko
potresla, budući da je Eugénie uspjela dotaknuti mjesto kamo nitko nije dopirao,
možda je doista postojala mogućnost, kako god neizvjesna, da pridobi tu ženu za
svoju stvar.
Jer Eugénie nije imala druge zamisli u glavi: morala je izaći odatle.
Nedvojbeno.

U hodniku Eugénie prati bolničarku koja je vodi u spavaonicu. Iznad bijele odore,
crna pregača steže njezin debeo stas; iznad glave vidi se bijela kapa, zakvačena
iglama za kosu, neophodan dodatak po kojem se bolničarke razlikuju
od bolesnica. Lupkanje potpetica dviju žena odjekuje praznim hodnikom.
Prolazeći pokraj nadsvođenih prozora, Eugénie kroz stakla otkriva vanjske
prostore.
Mjesto više sliči na omanji grad nego na bolnicu: dugačka blijedoružičasta
pročelja, slična skromnim obiteljskim kućama, tvore odjele. U prizemlju i na
prvom katu vertikalni prozori propuštaju svjetlost u hodnike i sobe - vjerojatno
liječničke kabinete ili sobe za preglede. Na trećem odmorištu prozori se smanjuju
na kvadrate, možda pripadaju samicama. Na posljednjem katu prozorčići se
probijaju kroz tamnoplave krovove i pružaju pogled odozgor na stabla i paviljone.
U daljini se ocrtava park prošaran drvoredima; tu se opažaju šetači, žene iz
gradova, obučene kako se pristoji, građani koji mimo raspravljaju s rukama na
leđima, kao da im je ono što se događa iza zidova bolnice nevažno ili, baš
naprotiv, pobuđuje njihovu radoznalost.
Arkade u pravilnom ritmu izdubljuju zgrade kako bi propustile proći kočije i
diližanse, i odasvud se čuje lupkanje konjskih kopita po popločenju. Pod
nekim uglovima, iznad krovova, iznenađuje i intrigira golema crna kupola
dostojanstvene glavne zgrade. Kamo god se pogleda, nikakav očiti znak ludila.
Među drvoredima Salpêtrière šetaju ljudi, susreću se, mimoilaze, pješice, na
konju; ulice i avenije imaju imena; šetališta su puna cvijeća. U tom seocetu vlada
takva mirnoća da bi čovjek gotovo poželio nastaniti se u jednoj od soba
nekog paviljona i ondje saviti gnijezdo, u miru. Kako, nasuprot tomu bukoličkom
48
 Knjige.Club Books

dekom, povjerovati da je Salpêtrière još od 17. stoljeća pozornica tolikih patnja?

Eugénie ne može ne znati povijest tih zidova. Nema gore sudbine za
jednu Parižanku nego biti poslana na jugoistok prijestolnice.
Kad je bio položen posljednji kamen građevine, počelo je razvrstavanje:
najprije sirotice, prosjakinje, skitnice, beskućnice koje su birane po kraljevu
nalogu. Zatim su došle na red pijanice, prostitutke, razvratnice, sve one
»nevaljalice« koje su u skupinama dovodili na kolima; njihova lica izlagala su se
strogom oku pučanstva, njihova imena već je osuđivalo javno mišljenje. Nakon
njih došle su neizbježne luđakinje, senilne i nasilnice, mahnite i idiotkinje,
lažljivice i urotnice, djevojčice kao i starice. Brzo su se ta mjesta ispunila
vrištanjem i prljavštinom, lancima i dvostrukim zasunima. Između prihvatilišta i
zatvora, u Salpêtrière su stavljah ono čime Pariz nije znao upravljati: bolesne i
žene.
U 18. stoljeću, zbog etike ili pomanjkanja prostora, dolazile su obzir samo
žene s neurološkim smetnjama. Malo se prešlo krpama za pranje podova po
nečistim mjestima, skinule su se verige s nogu bolesnica i ispraznile su
se prenatrpane ćelije. Ne treba ni spomenuti da se to događalo za vrijeme zauzeća
Bastille, odrubljivanja glava i okrutne nesigurnosti što se obrušila na zemlju
tijekom nekoliko godina.
U rujnu 1792. revolucionari su zahtijevali da se zatvorenice iz Salpêtrière
oslobode; Nacionalna garda je to izvršila, i žene, presretne što mogu pobjeći,
naposljetku su bile silovane i smicane udarcima sjekire, toljage i malja na uličnom
pločniku. Bile slobodne ili zatvorene, na koncu konca, žene nigdje nisu bile
sigurne. Oduvijek su se odluke koje su se donosile bez njihova pristanka ticale
najprije njih. Početkom 19. stoljeća moglo se nazreti svjetlo nade: malo pažljiviji
liječnici prihvatili su se dužnosti služenja onima koje se neumorno nazivalo
»luđakinjama«. Medicina je počela napredovati; Salpêtrière postaje mjestom
neurološkoga liječenja i rada. U raznim odjelima ustanove nastala je potpuno
nova kategorija bolesnica: govorilo im se da su histerične, epileptične,
melankolične, manijakalne i slaboumne.
Lanci i dronjci prepustih su mjesto eksperimentima na njihovim bolesnim
tijelima: kompresori za jajnike uspijevali su smiriti histerične krize; guranje topla
željeza u vaginu i maternicu smanjivalo je kliničke simptome; psihotropici -
amilni nitrit, eter, kloroform - umirivah su djevojačke živce; primjena raznih
metala - cinka i magneta - na paraliziranim udovima imala je doista blagotvorno
djelovanje. I, s dolaskom Charcota sredinom stoljeća, primjena hipnoze postala je
novom medicinskom tendencijom. Javna predavanja petkom otimala su
publiku bulevarskim predstavama, bolesnice su bile nove pariške glumice, imena
Augustine i Blanche Wittman navodila su se sa znatiželjom koja je ponekad bila
podrugljiva, ponekad požudna. Jer su luđakinje već mogle izazvati pohotu.
Njihova privlačnost bila je paradoksalna, one su izazivale strahove i utvaranja,
užas i putenost. Kada je neka bolesnica pod hipnozom zapadala u histeričnu krizu

49
 Knjige.Club Books

pred zanijemjelim gledalištem, ponekad se više stjecao dojam da se promatra

očajnički erotičan ples nego živčani poremećaj. Luđakinje nisu više ulijevale
strah, one su očaravale. Zbog toga zanimanja, poslije nekoliko godina, nastao je
korizmeni bal, njihov bal, godišnji događaj u prijestolnici, gdje su svi koji su se
mogli pohvaliti pozivnicom prolazili kroz rešetke mjesta koje je inače bilo
rezervirano za duševne bolesnice. Samo na jednu večer, malo Pariza dolazilo je
napokon tim ženama koje su od te kostimirane večeri očekivale sve: pogled,
smiješak, lasku, kompliment, obećanje, pomoć, oslobođenje. I dok su se one
nadale, oči stranaca zadržavale su se na tim čudnovatim životinjama, tim
poremećenim ženama, tim osakaćenim tijelima, i tjednima nakon što su ih vidjeli
izbliza govorilo se o tim luđakinjama.
Žene iz Salpêtrière nisu više bile okužene, nije se više pokušavalo prikriti
njihovo postojanje, nego su postale predmetom zabave koja se izlagala na
otvoreno i bez grižnje savjesti.

Eugénie se zaustavila ispred jednog prozora i promatra park i njegovo mrtvo

drveće. Nekada su prosjakinje trunule na dnu ćelije gdje su im štakori odgrizah
prste na rukama i nogama. Nekada su stotine zatvorenica bivale puštene
na slobodu samo s ciljem da budu okrutno ubijene na izlazu iz bolnice. Nekada je
neka preljubnica mogla biti zatvorena samo zbog toga što je preljubnica. Bolnica
danas mirnije izgleda. Ali sablasti svih tih žena ipak nisu napustile ovo mjesto.
To je mjesto puno utvara, urlika i izranjavanih tijela. Bolnica gdje zbog samih
zidova možete poludjeti ako već niste takvi pri dolasku. Bolnica gdje iza svakog
prozora netko vreba, netko vidi ih je vidio.
Eugénie sklapa oči i duboko udiše: mora otići odatle.

U spavaonici mladu ženu iznenađuje jutarnje ozračje. Na krevetima su razastrte

tkanine i čipke, perje i rese, rukavice i napestice, kape i plaštevi. Bolesnice su
nastavile sa sinoćnjim aktivnostima i poletno se žure, šiju i usklađuju nabore,
paradiraju u višebojnim kostimima, razmjenjuju haljine, svađaju se zbog komada
krpe. Vide se neke kako se grohotom smiju, druge se jadaju što ne mogu ništa
naći po svojem ukusu. Osim nekoliko ravnodušnih i potištenih starica koje prate
spektakl otupjelim očima, tijela se sudaraju, mimoilaze, plešu, dodiruju u valceru
koji pripada samo njima, i opija vas neprestano cerekanje glasova
uzbuđenih žena, tako da biste na prvi pogled pomislili da se ne nalazite u bolnici
nego prije u kakvom raju zemaljskom za žene.
»Sjedni tamo.«
Bolničarka gleda Eugénie i pokazuje joj krevet. Mlada žena spušta glavu i
prolazi kroz sredinu toga sajma kostima, istodobno iznenađena i uplašena zbog
praznične užurbanosti usred tako stroga mjesta. Oprezno, nastojeći da je ne
primijete, zauzima mjesto između dva kreveta i povlači se sve dok joj leđa ne
dodirnu zid. Spavaonica je golema. Tu se nalazi stotinu žena, u najmanju ruku. S
50
 Knjige.Club Books

druge strane prostorije, vertikalni prozori gledaju na vrt. S jednoga i drugoga kraja
bolničarke drže na oku bolesnice ne dijeleći s njima duh svečanosti koji vlada u
spavaonici. Eugénie zbunjeno promatra mjesto dok se napokon ne susretne
s Genevièvinim pogledom. Stojeći lijevo na dnu, nadstojnica u nju zuri s
naglašenim prezirom. Eugénie okreće pogled i diže noge na madrac. Prožme je
nelagoda. Osjeća da joj se pokreti proučavaju i raščlanjuju, kao da svakako
treba pronaći i najmanji nedostatak, najmanju mrlju da se opravda njezino
zatvaranje. Oko nje se tijela komešaju u ushitu, ah osjeća se krhko raspoloženje:
jedno jedino kolebanje moglo bi sve to srušiti i pokrenuti kolektivnu histeriju.
Nasmijano-očajna atmosfera pojačava nelagodu kod Eugénie. Između kostima i
kapa ona malo-pomalo primjećuje zgrčene ruke, lica naborana od trzanja,
melankolična lica, previše vesela lica, noge koje hramlju pod haljinama, bezvoljna
tijela pod plahtama. Sve odiše ustajalim mirisom, mješavinom etanola, znoja i
metala, koji budi želju da se širom otvore prozori i dopusti da uđe svjež miris
stabala iz parka. Eugénie gleda svoju haljinu koju nosi od jučer ujutro: sve bi dala
da se može vratiti kući, oprati se i zaspati među plahtama. Ta nemogućnost
potvrđuje izvjesnost njezina položaja. Sve što joj je poznato, nemilosrdno joj je
oduzeto, bez pristanka, i nikada to više neće moći naći. Jer čak ako uspije odatle
otići - ah kako, i nadasve kada? - bit će joj nemoguće zakucati na očeva vrata.
Njezin život kakav je dosad poznavala, sve što ga sačinjava - njezine knjige,
njezina odjeća, njezina intima - već pripada prošlosti. Ona više ništa nema - nema
više nikoga.
Ruke joj hvataju plahte i stežu se. Lagano se naginje naprijed, sklapa oči i
suzbija jecaj. Ne želi izgubiti tlo pod nogama, ne još, osobito ne pred
bolničarkama. Nadstojnica bi bila preponosna da sad brižne u plač i da je može
poslati u samicu.
Djetinjasti glas je potakne da ponovno otvori oči:
»Ti si nova?«
Louise je došla do Eugénie. Nasred okrugla lica, obrazi su joj ljupko ružičasti.
Svake godine približavanje bala ispunjava mladu djevojku živahnom emocijom.
Svakoga ožujka njezino lice poprima sjaj i boje, da bi se ponovno ugasilo do kraja
godine. I kao čudom, tijekom toga razdoblja kod nje nestaju krize histerije - kao i
kod ostalih.
Louise na prsima pritišće crvenu čipkastu haljinu.
»Zovem se Louise. Mogu li sjesti?«
»Svakako. Ja sam Eugénie.«
Eugénie pročisti grlo da potisne jecaj. Louise sjeda i smiješi se. Gusti joj
uvojci crne kose padaju u slapovima na ramena. Njezino ljupko mladenačko lice
i djetinjasto ponašanje donekle umiruju Eugénie.
»Jesi li izabrala kostim? Ja sam uzela španjolsku haljinu. Imam sve što treba
- svileni rubac, lepezu, naušnice. Lijepa je, što kažeš?«

51
 Knjige.Club Books

»Vrlo lijepa.«
»A ti?«
»Ja?«
»Tvoj kostim?«
»Nemam ga.«
»Moraš se požuriti, kažem ti. Bal je za dva tjedna!«
»O kojem balu govoriš?«
»Zaboga, o korizmenom balu! Kad si stigla? Vidjet ćeš, to je strašno zgodna
stvar. Sva pariška krema dolazi nas vidjeti. Štoviše, nešto ću ti povjeriti, nećeš
reći... uvečer na balu netko će me zaprositi.«
»Je li?«
»Jules. Jedan stažist. Lijep kao kralj. Bit ću njegova žena. Uskoro ću biti žena
jednog liječnika.«
»Ne slušaj te gluposti, ti nova.«
Louise i Eugénie okrenu se u isto vrijeme.
Sjedeći na susjednom krevetu Thérèse smireno plete šal. Louise se
nezadovoljno uspravi.
»Ušuti! To nisu gluposti. Jules će me zaprositi.«
»Ne probijaj nam uši svojim Julesom. Ionako ovdje ima već previše buke.«
»Ti nam probijaš uši svojim kukicama. Umara nas dok čitav dan slušamo
tvoje klik-klik-klik. Da ti nisu možda prsti zahrđali?«
Thérèse puca od smijeha. Louise je srdita, okreće se na peti i odlazi.
»Mala Louise... Srce joj se lako zanosi. To je gora bolest od ludila. Zovem se
Thérèse. Zovu me Pletilja. Mrzim taj nadimak. To je glupo.«
»Eugenie.«
»Čula sam, da. Kad si došla? «
»Jučer.«
Thérèse kimne glavom. Na njezinu krevetu ima više klupka vune i nekoliko
uredno složenih šalova. Žena nosi jedno od svojih ostvarenja - debeo i crn šal,
besprijekornih očica. Thérèse mora imati pedeset godina, možda i malo više. Pod
rupcem koji joj prekriva glavu, pokoja siva dlaka pada joj na čelo. Stas joj je
debeo i nježan, lice grubo ali spokojno - to joj daje mudar i majčinski izgled. Čini
se relativno normalnom u usporedbi s drugim ženama, iako bi trebalo znati što se
podrazumijeva pod normalnim. Jednostavnije rečeno, u očima Eugénie, Thérèse
ne pokazuje nikakav očiti znak bolesti.
Mlada žena gleda njezine debele ruke kako vješto pletu.
»A vi? Kad ste vi došli?«
» Oh.. . više ne brojim. Ah ima tomu više od dvadeset godina. Zasigurno.«

52
 Knjige.Club Books

»Više od dvadeset godina...«

»Da, mala moja. Ali to sam zaslužila. Pogledaj.«
Thérèse odlaže pribor za pletenje i zavrne desni rukav prsluka do ramena. Na
vanjštini ruke, nacrtano zelenom tintom i s vremenom izobličeno, nalazi se srce
probodeno strijelom: »Moj Momo«. Thérèse se smiješi.
»Gurnula sam ga u Seineu. Ali on je to tražio. Taj gad nije ni umro.«
Thérèse navlači rukav preko tetovaže i odmotava ga do zapešća. Mirno opet
uzima pribor za pletenje.
»Voljela sam ga za krepati. Nitko me nije želio. Bila sam divlja i šepava, otkad
me je pijanac od mog oca ozlijedio. Mislila sam da sam gotova. Kad tamo, jednog
dana, stiže Maurice. Pjeva mi kako je život lijep. Zagrli me. Ni dva, ni tri, eto me
s njim. Svake večeri. Pljuske padaju kad ne donesem dovoljno para, ah meni se
fućka. To nije gore od onoga što mi je radio otac. Osim toga, volim
Mauricea. Deset godina takva života. Nema večeri kad me ne vide na Pigalleu.
Nema večeri kad ne dobijem koji udarac, od Mome, nekog mušterije. Ali kad me
moj čovjek zagrli, sve zaboravim. Do dana kad sam ga zatekla. Vidim, penje
se kod Claudette. Krv mi je uzavrela, kunem ti se. Uza sve što sam za njega
učinila... Čekala sam da izađe. Pratila sam ga dugo, gad je išao daleko. Na Trgu
Concorde, nisam više izdržala. Dotrčala sam iza njega i grunula ga. Nije
bio nimalo težak. Mršav kao držak od mede.«
Thérèse prestaje plesti i sa smiješkom promatra Eugénie - smiješak je hladan,
nastao tijekom godina podnošenja udaraca i ravnodušnosti.
»Metnuli su mi lisice na licu mjesta. Psovala sam, da ti ne pričam. Ah ne žalim
što sam ga grunula. Žalim samo što to nisam ranije učinila. Nisu mi smetali
njegovi udarci, nego to što me je prestao voljeti zbog neke druge.«
»I poslije dvadeset godina... nisu vas pustili da izađete odavde?«
»Ja ne želim izaći.«
»Ne?«
»Pa ne. Vidiš, nikada se nisam osjećala tako mirno kao okružena luđakinjama.
Muškarci su me maltretirali. Tijelo mi je izobličeno. Hramljem, boli me noga.
Imam strašne bolove svaki put kad pišam. Imam ožiljak koji mi prelazi preko
cijele lijeve dojke, htjeli su mi je odrezati nožem. Ovdje sam zaštićena. Među
ženama sam. Pletem šalove za djevojke. Dobro se osjećam. Ne, nikada više
vani. Sve dok muškarci imaju pimpek, sve zlo na ovoj zemlji i dalje će postojati.«
Eugénie osjeća da se crveni pa okreće lice. Nije navikla slušati tako sirov
jezik. Ne smeta joj toliko sadržaj koliko oblik. Ona koja je odrasla u udobnosti
gdje je jedina ponekad dopuštena familijarnost bila glasan smijeh, zaklonjena od
bijede i cijeloga jednog Pariza o kojem je čitala samo u novinama ili kod Zole,
sad se nalazi blizu druge strane prijestolnice - sjeverne strane, šikare Montmartre
na obroncima Bellevillea, gdje prostota, iskvaren jezik i štakori napučuju prljave
jarke. U haljini sašivenoj kod nekoga krojača na jednom od glavnih bulevara,
53
 Knjige.Club Books

Eugénie se osjeća užasno buržujski. Sama je ta haljina, običan komad

odjeće, razlikuje od ostalih žena. Htjela bi je svući.
»Nisi se zaprepastila zbog ovoga što ti kažem, nadam se?«
»Ne, ne.«
»Pogledaj nju, tamo. Onu debelu, s rukama na prsima. Rose-Henriette. Bila
je sluškinja kod buržuja. Zbog toga što ju je uznemiravao gazda, na kraju je pukla.
Vidi drugu, onu koja hoda na prstima, Anne-Claude. Pala je niza stube, bježeći
od muža koji ju je tukao. A mala Valentine, s pletenicom u kosi i s rukom koja
čini samo ono što ju volja: napao ju je neki napasnik kad je izlazila iz praonice.
Dobro, nisu tu samo žene koje su došle zbog svojih momaka, naravno. Aglaé
tamo dolje, ona s paraliziranim licem, bacila se s trećega nakon smrti svoje curice.
Hersilie, ona cura što se ne miče, nju je napao pas. Zatim, ima onih koje
nikada nisu progovorile, čak im se ni ime ne zna. Kakva slika za prvi dan, ha?«
Thérèse gleda Eugénie nastavljajući plesti. Ta mlada buržujka ne izgleda joj
osobito ludo, premda se najdublja ludila ne vide. Thérèse se sjeća najpristojnijih
pacijentica, najurednijih na prvi pogled, koje su se po zatvaranju vrata pokazivale
kao prave bolesnice. Ali ludilo kod muškaraca ne može se usporediti s ludilom
kod žena - muškarci ga iskaljuju na drugima, žene na sebi.
Da, ima nešto intrigantno kod ove uplašene brinete, ne samo zbog njezina
školovanja i sredine, što odmah upada u oči i razlikuje je od ostalih, nego zbog
nečega drugoga, dubljega. Osim toga, Stara je ne bi onako uporno promatrala s
drugoga kraja sobe da već nije nešto opazila.
»A ti? Što je tebe dovelo k nama?«
»Moj otac.«
Thérèse prestaje plesti i odlaže pribor na krilo.
»Lakše je kad te žandari dovedu ovamo.«
Eugénie ne stigne odgovoriti kad se usred graje prolomi vrisak. Bolničarke u
bijelim haljinama pohitaju u središte spavaonice, dok se bolesnice brzo rasprše,
neke ustrašene, druge srdite zbog vriska. Rose-Henriette, na koljenima, s rukama
na prsima i stisnutih šaka poput kliješta, trese se čitavim tijelom. Dok joj je lice
nagnuto naprijed, ta tridesetogodišnjakinja silovito trese glavom i isprekidano
ispušta promukle krikove. Bolničarke ne uspijevaju podignuti sa zemlje njezine
ukočene noge. Geneviève se približi, uspravna i pribrana, gura bolesnice u
prolazu, vadi bočicu iz džepa i izlijeva malo sadržaja na zavoj. Klekne ispred
jadne žene koja više ništa ne primjećuje i stavlja joj zavoj na lice. Nekoliko
časaka, i vrištanje se smiruje a tijelo pada na pod uz tup štropot.
Eugénie gleda Thérèse.
»Lakše je kad vas ovamo uopće ne dovedu.«

***

54
 Knjige.Club Books

Napadaj panike Rose-Henriette kao da je prekrio spavaonicu ledenim vjetrom, i

poslijepodne je prošlo u jednoličnoj tišini. Neke luđakinje su dobile pravo da
izađu u park, druge su radije ostale u krevetu i tiho razmišljale o kostimima,
sanjale o balu koji se približavao.
Večera je bila u blagovaonici; kao svake večeri, u miru je poslužena gusta
juha s dvije kriške kruha.
Eugénie, osjetivši iznenada žestoku glad, žlicom grebe po dnu svoje zdjelice
da skupi posljednje tragove juhe. S desne strane pojavljuje se neka ruka i pruža
joj krpu. Ona prepoznaje Geneviève.
»Ovdje svi daju svoj doprinos. Dijelit ćeš krpu s ostalima. Dođi k meni kada
završiš. I ostavi tu zdjelicu, ništa više nema u njoj.«
Eugénie posluša bez riječi. Za nešto više od pola sata, klupe su poredane,
zdjelice pokupljene, oprane i osušene, podne pločice ulaštene, drveni stolovi
očišćeni. Krpe i posuđe smješteni su na svoja mjesta, žene se vraćaju u
spavaonicu. Dvadeset je sati.
Po dogovoru Eugénie nalazi Geneviève na ulazu. Mlada djevojka ima
podočnjake od umora.
»Pođi za mnom.«
Te resko izdane zapovijedi, bez objašnjenja, uzrujavaju Eugénie. Prije njezin
otac, sada ta nepristupačna bolničarka. Hoće li cijelog života drugi odlučivati
umjesto nje, pokazivati joj put koji mora slijediti? Mlada žena steže čeljusti i
slijedi Geneviève duž hodnika kojim je stigla toga jutra. Vani se nekoliko uličnih
svjetiljki iskri u mračnoj noći.
Geneviève se na kraju zaustavlja pred nekim vratima i pretražuje kolut
ključeva. Eugénie prepoznaje sinoćnju spavaću sobu.
»Opet spavam ovdje?«
»Da.«
»Ali odredili su mi krevet u spavaonici.«
Geneviève stavlja ključ u ključanicu i otvara vrata. »Uđi.«
Eugénie obuzdava svoju ljutnju i ulazi u ledenu sobu. Geneviève, kao i sinoć,
ostaje u okviru vrata s rukom na kvaki.
»Možete li mi barem objasniti?«
»Sutra će te pregledati doktor Babinski. On će prosuditi trebaš li ostati u
samici ili ne. Dok se to čeka, ne želim da plašiš druge svojim pričama o
utvarama.«
»Molim vas da mi oprostite ako sam vas jučer uplašila.«
»Nisi me uplašila. Nemaš te moći. Ali ne usuđuj se više govoriti o mojoj
sestri. Ne znam kako si doznala njezino ime, ne želim to ni znati.«
»Ona mi je rekla svoje ime.«

55
 Knjige.Club Books

»Umukni, smjesta. To ne postoji, te utvare, jesi li razumjela?«

»Utvare, ne. Duhovi, da.«
Geneviève osjeća kako joj srce žestoko tuče i pokušava staložiti disanje. Očito
je da se jučer uplašila, kao što je uplašena i sad, stojeći pred tamnom i
nepomičnom siluetom koja stoji u podnožju kreveta. Nikada dotada ni zbog
koje bolesnice nije izgubila prisebnost. Osjeća da se ruši njezina sigurnost, i mora
upotrijebiti svu snagu volje da to ne pokaže.
Duboko udahne i čuje samu sebe kako kaže:
»Tvoj otac je dobro učinio što te je zatvorio.«
U polumraku Eugénie prima taj udarac u tišini. Geneviève smjesta požali
zbog svoje rečenice. Otkada to ona namjerno pokušava raniti neku bolesnicu?
Nije joj običaj niti spada u njezinu etiku iskorištavati nečiju slabost. U grudima
joj se udvostručuju otkucaji srca. Sada treba otići, napustiti tu sobu - ali ne
uspijeva. Ostaje ondje na ulazu, neodlučna, kao da očekuje nešto što se ne usuđuje
priznati.
Eugénie sjeda na rub kreveta i promatra stolicu gdje je jučer sjedila. Prolazi
jedan trenutak.
»Vi dakle ne vjerujete u duhove, madame Geneviève?«
»Naravno da ne.«
»Zašto ne?«
»To je totalno besmisleno. To se protivi cijeloj logici znanosti.«
»Ako ne vjerujete u duhove... zašto ste pisah svojoj sestri, sve te godine?
Tisuće pisama koje nikada niste poslali? Vi joj pišete zato što se negdje nadate,
što mislite kako je moguće, na koncu konca, da vas ona čuje. I ona vas čuje.«
Geneviève se drugom rukom oslanja na zid da bi se oduprla vrtoglavici.
»Ovo ne kažem da vas uplašim, niti da vam se narugam, madame. Želim vas
navesti da mi povjerujete kako biste mi pomogli da izađem odavde.«
»Ah... naposljetku... ako govoriš istinu... ako uistinu čuješ... upravo te zato
nikada neće pustiti da izađeš... to je još gore!«
Eugénie ustane i uputi se prema Geneviève.
»Vi dobro vidite da nisam luda. Vi ne znate da u Parizu postoji cijelo
spiritističko društvo znanstvenika i istraživača koji rade na tome da pokažu
dokaze o zagrobnom životu. Htjela sam se pridružiti tim ljudima, prije nego što
me je otac doveo ovamo.«
Geneviève zabezeknuto gleda lice koje stoji ispred nje. Eugénijina iskrenost
sprječava je da se nastavi pretvarati.
Odjednom, sva njezina uobičajena vlast, njezin stoicizam, njezina strogost,
pali su joj pod noge. Oslobodivši se tereta koji dotad nije znala da nosi, uspijeva
izgovoriti rečenicu koja joj, od maloprije, tinja na usnama:

56
 Knjige.Club Books

»Biandine... Je li ona ovdje? U sobi?«

Najprije se iznenadivši, Eugénie također osjeća da se oslobodila nekog tereta
- kao da je podignuta prva zapreka, prijeđena prva dionica prema savjesti i sućuti
jedine žene koja bi joj mogla pomoći na tome prokletu mjestu.
»Da.«
»Gdje je?«
»Sjedi na stolici.«
Na kraju sobe, slijeva, mala stolica je prazna. Geneviève osjeća prejaku
vrtoglavicu. Ona naglo privuče vrata k sebi, s toliko zaglušnim treskom da su
zadrhtala sva stakla duž hodnika.

57
 Knjige.Club Books

7.

6. ožujka 1885.

adame Geneviève? Čujete li me?«

M Jedna bolničarka blago trese Genevièvino rame. Nadstojnica otvara vjeđe;
iznenađuje se što prepoznaje svoj radni stol. Pod nogama su joj se grudice
prašine zalijepile za haljinu. Geneviève shvaća da sjedi na parketu, s leđima uz
ormar, s koljenima uzdignutim do grudi. Boli je zatiljak. Podiže glavu prema
bolničarki koja je uznemireno promatra.
»Dobro ste?«
»Koliko je sati?«
»Osam sati, madame.«
Bijela svjetlost jutarnje magle prodire u prostoriju. Geneviève prinosi ruku na
zatiljak. Vraća joj se sjećanje na prošlu noć. Razgovor s Eugénie, grubo zatvorena
vrata; zatim umor, razoran. Nije se osjećala sposobnom smjesta vratiti kući.
Odlučila je sjediti u uredu dok malo ne povrati snagu i prisebnost. Umornim
korakom prošla je bolnicom do svog ureda. Nastavak joj se ne vraća u sjećanje.
Jasno je da se nije vratila doma i da je tu provela noć, sjedeći na prašnom podu, u
toj prostoriji gdje se svaki dan potpisuju prijamni obrasci.
Geneviève pridiže zgrčeno tijelo i otresa prašinu sa haljine.
»Madame... Ovdje ste spavali?«
»Naravno da nisam. Jutros sam rano došla, na tren mi je došlo zlo, to je sve.
Što ti tu radiš, uostalom?«
»Došla sam potražiti bolesničke kartone za jutrošnje liječničke preglede...«
»Nije tvoje da se o tome brineš. Izađi iz mojeg ureda, ovdje nemaš što raditi.«
Bolničarka spušta glavu i izlazi zatvarajući za sobom vrata. Geneviève hoda
po sobi uzduž i poprijeko. Ruke su joj prekrižene na prsima, lice joj je zabrinuto.
Mrzi se zbog toga trenutka slabosti - osobito pred svjedokom.
U bolnici Salpêtrière glasine se šire brže nego na selu. Najmanji krivi korak,
najmanje dvosmisleno držanje privlači pozornost koja ne prolazi tako lako. Ne
može sebi dopustiti da je gledaju sumnjičavo. Još jedna sumnjiva greška i ona je
ta koju će poslati da se pridruži ostalim luđakinjama u spavaonici.

58
 Knjige.Club Books

To se neće ponovno dogoditi. Pokleknula je, pala je u zamku zavodljive misli

kako voljena i preminula bića borave uz nas, kako kraj života ne može označiti
kraj jedne osobe, jednoga bića. Povjerovala je u te bajke jer je Eugénie znala
uprijeti prstom u njezinu najpotisnutiju patnju. Ali Eugénie je luda, da, Blandine
je mrtva. Tako treba rasuđivati.
Geneviève duboko udahne, uzme papire sa stola i napusti sobu.

Eugénie ulazi u dvoranu za preglede. Prisutno je pet mladih žena. Stoje na sredini
dvorane, i zabrinuto se okreću prema dvokrilnim vratima koja se upravo otvaraju,
vjerujući u dolazak liječnika.
Isprva dvorana sliči na malenu galeriju povijesti prirodnih znanosti. Iznad
zidova svijetlosmeđe boje sadreni vijenci opasuju strop. Pokraj ulaza, duž zida,
biblioteka izlaže stotine znanstvenih djela o neurologiji, ljudskoj anatomiji
i medicinskim primjerima.
S druge strane dvorane, između širokih vertikalnih prozora koji gledaju na
park, ostakljeni ormar od pocrnjela drva sadrži staklenke, bočice i tekućine. Na
stolu kraj njega su manji i veći medicinski instrumenti, manje ih više napredni,
nepoznati neznanstvenoj publici. Malo više otraga, neki paravan skromno skriva
ležaljku. Miris drva i etanola lebdi po prostoriji.
Nitko ne voli dvorane za preglede više nego sami liječnici. Za te umove pune
znanosti, tu se otkrivaju patologije koje znače napredak. Njihove ruke uživaju
u uporabi instrumenata koji užasavaju one na kojima ih se spremaju koristiti.
Ženama koje se tu moraju svući do gola, to je mjesto strahova i neizvjesnosti. U
dvorani za preglede dvije osobe što se tu nađu nisu ravnopravne: jedna
osoba procjenjuje sudbinu druge; druga vjeruje u riječ prve. Jedna sebi određuje
karijeru; drugoj se određuje život. Rascjep je još naglašeniji kada žena prođe kroz
vrata medicinske ordinacije. Žena nudi na pregled tijelo koje onaj koji
njime rukuje u isto vrijeme želi i ne razumije. Liječnik uvijek misli da bolje zna
nego njegov pacijent, i muškarac uvijek misli da zna bolje nego žena: predosjećaj
takvog pogleda čini danas mlade žene koje očekuju svoju procjenu
tako tjeskobnima.

Bolničarka koja prati Eugénie naređuje joj da se pridruži skupini. Parket škripi
pod njezinim čizmicama. Čini se da su djevojke iste dobi. Ne znajući što da urade
s rukama, one ih stežu, skrivaju ih iza sebe, lome prste za vrijeme toga beskrajnog
čekanja.
Pred njima je isključivo muška publika; tri asistenta sjede iza pravokutna
stola. Noseći tamna odijela i kravate, oni tiho razgovaraju zanemarujući
uznemirene bolesnice. Iza njih stoje petorica stažista koji također čekaju.
U bijelim bluzama i nacerenih usana, oni bez stida promatraju žene koje će se
danas pregledati. Njihovi pogledi zadržavaju se na njihovim dojkama, ustima,

59
 Knjige.Club Books

bokovima. Pritajeno se gurkaju laktovima. Jedni drugima šapću prostote na

uho. Videći ih tako uzbuđene, Eugénie pomisli da su sigurno vidjeli i upoznali
malo žena kada toliko uživaju pred tim bespomoćnim bolesnicama.
Ona se osjeća umorno. Umorna je od toga što je prebacuju iz jedne dvorane u
drugu kao običnu šahovsku figuru. Umorna što s njom razgovaraju na zapovjedni
način. Umorna što ne zna gdje će joj dopustiti da večeras spava. Željela bi popiti
čašu vode, oprati se rukavicom, promijeniti haljinu. Okorjelost i besmisao toga
stanja idu joj na živce. Hvata na djelu jednog od stažista koji je drsko promatra,
i upućuje mu pogled pun tako žestoka gnjeva da se taj mladić grohotom smije
ispod brka i upozorava kolege na divlju zvijer s desne strane. »Jeste li vidjeli onaj
pogled!« Mogla bi mu skočiti za vrat da se odjednom nisu otvorila dvokrilna vrata
zbog kojih su se bolesnice trgnule.
Liječnik ulazi u dvoranu. Kratka i valovita kosa zalizana mu je, s razdjeljkom
sa strane. Zbog spuštenih vjeđa pogled mu je usredotočen i pažljiv, kao i brkovi
koji se ljupko pružaju uz rub usana. Pozdravlja zbor prisutnih liječnika i stažista,
pa zauzima mjesto za radnim stolom. Iza njega Geneviève stavlja bolesničke
kartone na stol, zatim se udaljuje i stane pozadi.
Među mladim ženama isto ispitivačko šaptanje:
»To nije Charcot?«
»Ne, to je Babinski...«
Babinski na brzinu pregleda kartone i pruži ih susjedu, Gillesu de la
Touretteu, prije nego što će ustati.
»Dobro, idemo početi. Lucette Badoin? Priđite.«
Jedna mršava plavuša, izgubljena u prevelikoj haljini, stidljivo krene naprijed.
Kosa joj je sapeta u nemarnu pletenicu koja joj pada niz leđa. Ona podiže
uznemireno lice prema čovjeku koji je upravio lice prema njoj.
»Oprostite, gospodine, ah... nema gospodina Charcota?«
»Ja sam Joseph Babinski, danas ga zamjenjujem.«
»Oprostite opet, ah... ja ne želim da me itko dodiruje.«
»Onda vas ne mogu pregledati.«
»Dopustit ću da gospodin Charcot... Nitko drugi.«
Jadna djevojka počela je drhtati. Trlja se rukama po podlakticama i zuri u
parket. Babinski govori bez uzbuđenja:
»Dobro, onda ćete ponovno doći sljedećih dana. Izvedite je. Koga imamo
zatim?«
»Eugénie Cléry.«
»Priđite, gospođice.«
Eugénie napravi dva koraka naprijed. La Tourette, ostavši za stolom, čita
naglas njezin karton.

60
 Knjige.Club Books

»Devetnaest godina. Zdravi roditelji, stariji brat također zdrav. Nema

prethodnih slučajeva, ni kliničkih simptoma. Tvrdi da razgovara s pokojnicima.
Otac ju je dao zatvoriti zbog spiritizma.«
»To si dakle ti.«
»Da.«
»Otkopčaj ovratnik na haljini.«
Eugénie baca kratak pogled prema Geneviève; nadstojnica izbjegava njezin
pogled. Geneviève nikada nije aktivna sudionica tih pregleda. Tu riječ imaju
liječnici, njihovi asistenti i ponekad stažisti. Njezino je mjesto u tihoj povučenosti,
i ona to poštuje.
Stežući čeljusti, Eugénie raskopčava ovratnik na haljini do grudi. Hladnim i
liječničkim pogledom Babinski zatim ispituje zjenice, jezik, nepce, grlo, sluša
disanje, kašalj, opipava bilo, provjerava reflekse. Kako komentira pregled,
iza njega pera brzo škripe po papirima.
Babinski na kraju promatra Eugénie sa zanimanjem.
»Sve je normalno.«
»Onda se mogu vratiti kući.«
»To nije tako jednostavno. Otac vas je dao zatvoriti zbog jednog razloga. Je
li istina da vi razgovarate s duhovima?«
U dvorani nastaje potpun tajac. Čini se da svi očekuju zadovoljavajući
odgovor, jer svi zapravo dijele istu znatiželju. To je još opipljivije kod stažista.
Oni koji prosuđuju samo kroz znanost uistinu luduju za takvom vrstom iskaza.
Nitko nije ravnodušan prema toj temi. Sve što se tiče onostranosti uzbuđuje
duhove, budi osjetila, pomućuje ideje, svatko tome pristupa sa svojom
teorijom, svatko pokušava dokazati ili omalovažiti činjenice, i kao da nitko
nikada nema pravo. Najčešće se čuje dvojba između želje i straha da se u to
povjeruje, i taj strah obično vodi do odbijanja da se u to povjeruje, jer je udobnije,
mnogo manje ograničava čovjeka ne opterećivati se takvim mislima.
Eugénie osjeća uporne poglede skupa.
»Ako tražite novu čudnovatu životinju da je pokažete cijelom Parizu, ovdje
nije riječ o zabavi.«
»Mi smo ovdje da vas razumijemo i izliječimo, nismo tu da se zabavljamo.«
»Bilo bi doista žalosno da Salpêtrière postane nekakav ženski cirkus.«
»Ako se osvrćete na javna predavanja doktora Charcota, to je nešto najčasnije
što postoji u ovoj profesiji.«
»A vaš bal, onda? Nisam znala da su bolnice mjesta mondenoga sastajanja.«
»Korizmeni bal zabavlja bolesnice i omogućuje im pronaći prividnu
normalnost.«
»Vi zapravo zabavljate buržuje.«

61
 Knjige.Club Books

»Gospođice, zadovoljite se time da odgovarate na pitanja.«

»Da vam točno odgovorim, ja ne razgovaram s duhovima.«
Sjedeći za stolom, s prstom na listu papira, La Tourette se umiješa.
»U vašem kartonu piše da ste sami rekli svojoj baki...«
»Da mi je moj pokojni djed prenio jednu poruku, da. Ja ništa nisam pitala. Tb
se dogodilo, u tome je stvar.«
Babinski se nasmiješi.
»Čuti pokojnike nije nešto što se događa, gospođice.«
»Možete li mi točno reći zbog čega sam ovdje?«
»Zar odgovor nije očevidan?«
»A prihvaća se da je jedna djevojčica vidjela Bogorodicu u Lourdesu.«
»To nije isto.«
»Zašto? Zbog kojega se razloga prihvaća vjera u Boga, a neprilično je
vjerovati u duhove?«
»Vjerovanje i vjera su jedna stvar. Vidjeti i čuti pokojnike, kao što vi tvrdite,
nije normalno.«
»Vi dobro vidite da nisam luda. Nikada nisam doživjela krizu. Nemam
nikakva razloga da ostanem ovdje. Nikakva!«
»Mi imamo razloga misliti da vi nesumnjivo patite od poremećaja...«
»Ne patim ja ni od čega. Vi se samo bojite onoga što ne razumijete. I vi sebe
nazivate izlječiteljima... Jeste li samo vidjeli slaboumnike u bijelome iza sebe koji
nas mjerkaju kao da smo meso! Vi ste vrijedni prezira!«
Geneviève osjeća da je nelagoda zavladala dvoranom. Primjećuje da je
Babinski dao rukom znak dvojici stažista, koji smjesta dolaze da uhvate luđakinju
ispod ruku. Geneviève dolazi u napast da zakorači naprijed, zatim se suzdržava.
Vidi mladu ženu, do tada pribranu, kako vrišti, bori se i gubi nadu dok je iznose
iz dvorane.
»Nanosite mi bol, prostaci! Pustite me!«
Punđa joj se raskuštrala, kosa joj pada na obraze. Kad je stigla naporedo
Geneviève, izbezumljena djevojka upućuje joj pogled koji nadstojnica dotada nije
kod nje vidjela. Glas joj je isprekidan, na kraju je snaga, u jednom dahu kaže joj
ove riječi:
»Madame Geneviève... Pomozite mi... Madame...«
Dvokrilna se vrata otvaraju, bolesnice koje čekaju iza njih rasprše se pred
Eugénijinim sve glasnijim kricima.
Dok se vrištanje malo-pomalo udaljuje prema kraju hodnika, Genevièvino se
grlo steže.

***
62
 Knjige.Club Books

Blaga poslijepodnevna svjetlost obasjava travnjake u parku. Još je svježe tih

ožujskih dana, ali sunce je tako nedostajalo posljednjih tjedana da su bolesnice
izašle da iskoriste privremeno razvedravanje. Sjedeći na klupi, jedne
promatraju vrapce i golubove, druge stoje kraj stabla i miluju koru: duž jednog
drvoreda neke od njih metu popločenje svojim haljinama.
Jedna bijela silueta lagano obilazi park uzduž i poprijeko. Po stasu i
plavokosoj punđi izdaleka se prepoznaje Stara. Tko bi je malo promotrio, začudio
bi se njezinu držanju. Inače je uspravna u radnoj odori, pozornim okom motri
područje koje nadzire, a toga popodneva izgleda kao da je zanesena, zamišljena,
ravnodušna prema svemu što se možda događa oko nje. S rukama na leđima,
obilazi travnjake sporijim korakom nego obično, spuštene glave. Kada je koja
bolesnica susretne, u čudu primjećuje da joj ona uopće ne dobaci pogled. Ne bi se
znalo kazati je li ozlojeđena ili melankolična, iako bi bilo iznenađenje
Staru zamisliti melankoličnom. Nikada ona nije bolesnicama bila izvor utjehe ni
povjerenja. Više nego išta drugo ona ih plaši i ponekad je sposobna običnim
pogledom smiriti neko uzbuđenje. Usprkos tomu, ona je stup odjela - postojana i
vjerna nazočnost svakoga dana u godini. Dobro odvijanje dana ovisi o njezinu
raspoloženju. Atmosfera će biti opuštena ako je ona opuštena, nasuprot tomu bit
će napeta ako ona pokaže napetost. Tako se, vidjevši je da hoda
vidljivo izgubljenim korakom, šetačice pitaju što joj je i naposljetku se i same
osjećaju izgubljeno.
Zureći u kameno popločenje a ne videći ga, Geneviève se iznenadi zbog glasa
slijeva:
»Oj, Geneviève... izgledate sumorno.«
Thérèse sjedi na klupi. Sunčajući lice, gricka komad kruha i baca mrvice
vrapcima i golubovima koji skakuću po tratini. Njezin okrugao trbuh diže se i
spušta s disanjem. Geneviève zastane u hodu.
»Danas ne pletete, Thérèse?«
»Odmaram prste na suncu. Hoćete li sjesti?«
»Ne, hvala.«
»Dobro je, vraća se proljeće. Park se počinje zelenjeti. Djevojke su bolje
raspoložene.«
»Tu je i dolazak bala. To im smiruje duh.«
»Dobro je kada misle na druge stvari. A vi?«
»Ja?«
»Na što mislite?«
»Ni na što posebno, Thérèse.«
»Ne bi se reklo.«
Geneviève okreće leđa Thérèsi da joj ne da za pravo. Stavlja ruke u džepove
na haljini. Dvije žene promatraju park. U daljini, ispod arkada, od vremena do

63
 Knjige.Club Books

vremena prolazi fijaker, vuče ga konj koji kaska među bolničkim drvoredima.
Pariz odavde izgleda daleko, tako strano. Zaštićen od meteža, od gradskih
neizvjesnosti i opasnosti, čovjek bi gotovo osjetio određenu milinu života na
ovom mjestu bez buke. Ah, kao što zidovi odjeljuju od grada, od njegovih sloboda
i prilika, ovdje se jednako tako osjećaju ograničenja i manjak mogućnosti.
Thérèse nastavlja dijeliti sredinu kruha pticama što su se sjatile kraj njezinih
nogu.
»Što mislite o novoj? O brineti koja dobro govori.«
»Ona je trenutno na pregledu.«
»Vi znate da ta cura nije luda, zar ne? Ja poznajem bolesnice. Vi također,
Geneviève. Ona je normalna. Ne znam zašto ju je otac doveo ovamo, ah sigurno
ga je prokleto uzrujala.«
»Kako znate za njezina oca?«
»Jučer mi je rekla.«
»Je li vam još što drugo rekla?«
»Nije. Ali mislim da ima što reći.«
Geneviève malo dublje zavlači ruke u džepove. Jutrošnji prizor i naročito
Eugénijino lice ne izlaze joj iz misli. Što ona zapravo može učiniti? Nije njezina
briga da određuje je li neka pacijentica zaslužila ostati tu ili ne. Žene su dovedene
u Salpêtrière zbog nekog razloga. Njezin je posao nadzirati odjel i posredovati
između bolesnica i liječnika - nije na njoj da postavlja dijagnozu ili zagovara
slučaj te i te luđakinje. I otkada se ona bavi takvim mislima? Nikada nije dolazilo
u obzir razmišljati o drugim stvarima nego da se bolesnice hrane i liječe - barem
da se pokušaju liječiti. Ta priča joj oduzima mnogo energije. Treba prestati na
to misliti.
Odgurnuvši nogom goluba koji joj se previše približio, Geneviève odrješito
prolazi parkom pod uznemirenim pogledima bolesnica.

Prošlo je nekoliko dana. Kostimi su već izabrani, prionulo se na pripremanje

dvorane gdje će se održati bal. U dugačkoj i prostranoj prostoriji, pod elegantnim
lusterima, počinje ukrašavanje: biljke i cvijeće raspoređuju se na sve četiri strane,
donose se stolovi za buduće jelo i piće, klupice obložene baršunom postavljaju se
ispod prozora, otresa se prašina sa zavjesa, mete se pozornica gdje će svirati
orkestar, čiste se prozorska stakla.
Svaka se bolesnica pridružuje zajedničkim naporima da se događaj pripremi
u tečnom i veselom skladu. Izvan bolnice, pariška elita dobiva pozivnicu:
»Srdačno vas pozivamo na kostimirani korizmeni bal koji će se održati 18. ožujka
1885. u bolnici Salpêtrière.« Liječnici, prefekti, bilježnici, pisci, novinari,
političari, aristokrati, svi članovi pariškoga povlaštenog sloja, očekuju bal s istim
oduševljenjem koje osjećaju i luđakinje. U salonima se govori samo o
nadolazećem događaju. Prizivlju se u sjećanje balovi minulih godina. Opisuje se
64
 Knjige.Club Books

spektakl koji pružaju tri stotine kostimiranih luđakinja. Razmjenjuju se anegdote

- jednu luđakinju je uhvatio grč koji je popustio kad su joj pritisnuli jajnik, jedna
se djevojka od petnaest godina srušila kad je zazvečao cimbal, jedna
nimfomanka je cijele večeri dodirivala sve muškarce.
Sjećaju se kako su prepoznali onu staru kazališnu glumicu u bijednoj
bolesnici izgubljena pogleda. Svatko govori o svojim uspomenama, o svojem
iskustvu, o svojem doživljaju. Ti buržuji, očarani bolesnicama koje, jednom
godišnje, imaju priliku vidjeti izbliza, više cijene to nego sve kazališne komade,
sve mondene večeri kojima obično prisustvuju. Na jednu večer Salpêtrière
omogućuje spajanje dvaju svjetova, dvaju staleža koji, ni pod kojom izlikom,
nikada ne bi imali razloga ni želje da se jedan drugome približe.

Jutro je poodmaklo. Geneviève se u svojem uredu bavi administrativnim

formalnostima kada netko zakuca na vrata.
»Naprijed.«
Nadstojnica nastavlja klasificirati papire u ormaru ne videći mladića koji
stidljivo ulazi u ured. On skida cilindar i otkriva riđe uvojke.
»Geneviève Gleizes?«
»Da.«
»Ja sam Théophile Cléry. Brat Eugénie Cléry. Mi smo je... moj otac ju je dao
zatvoriti prošloga tjedna.«
Geneviève se zaustavlja u pokretu i pogleda Théophilea. Mladić drži šešir na
prsima i stidljivo je promatra. Ona ga se sjeća: tek je bio prošao ulaz u bolnicu da
bi iz nje izletio trčeći.
Geneviève ga poziva da sjedne na stolicu i sama sjeda iza radnoga stola.
Théophile oklijeva pogledati joj u oči.
»Ne znam gdje bih počeo... Želio sam vas vidjeti jer... ali ne znam dopušta li
Salpêtrière... Volio bih vidjeti svoju sestru. Želio bih razgovarati sa sestrom.«
To je prvi put što Geneviève prima sličan zahtjev. Već je rijetkost da neki član
obitelji pismom zatraži novosti o nekoj bolesnici, ali da joj dođe u posjet - to je
jednostavno iznimka.
Geneviève se uspravlja na stolici i skreće pogled. Poslije javnog pregleda s
Babinskim, nije više vidjela Eugénie. Otada je prošlo pet dana. Ona zna da je
djevojka bila smještena u samicu. Čim joj donesu obrok, Eugénie bijesno baca
tanjur po sobi. Bolničarke joj više ne smiju donositi ni pribor ni posuđe. Otada joj
nose samo pogačice s maslacem koje ona odbija jesti. Geneviève ravnodušno
sluša svjedočanstva zapanjenih bolničarki. Otkada joj se više ne približava, osjeća
da je manje smućena, manje ranjiva. Draže joj je znati da je zatvorena, i držati se
podalje od nje.
»Jako mi je žao, gospodine Cléry. Vaša sestra ne može primati posjete.«

65
 Knjige.Club Books

»Kako je ona? Glupo pitanje, bojim se.«

Mladić se pomalo crveni. Kažiprstom blago povlači satenski šal koji mu steže
grlo. S riđim uvojcima koji mu padaju na čelo, Théophile je podsjeća na Blandine.
Očita krhkost, fine kretnje, pjege raspršene po nosu i jabučicama. Geneviève
pokušava odagnati sliku svoje sestre; mora li je doista obitelj Cléry na ovaj ih onaj
način dovesti do Blandine.
»Vaša sestra ima snažan karakter. Znat će se snaći, sigurna sam.«
Čini se da taj odgovor ne zadovoljava Théophilea. On ustaje sa stolice,
napravi nekoliko koraka i zaustavlja se ispred prozora; promatra bolničke zgrade
koje se protežu duž drvoreda.
»Ovo je golem prostor.«
Geneviève se okrene na stolici i promatra mladića. Ima isti profil kao Eugénie:
isti ravan i lijep nos, ista zadignuta usta.
»Vidite, moja sestra i ja, mi nismo osobito bliski. U našoj nas obitelji veže
samo prezime. Tako smo odgojeni. Usprkos tomu, imam užasan osjećaj nepravde.
Od prošloga tjedna više ne spavam. Njezino mi lice ne izlazi iz glave. Eugénie
nije imala nikakav izbor. I ja sam bio slab, sudjelovao sam u njezinu zatočenju.
Zao mi je zbog toga. Oprostite što vam se ovako ispovijedam, to je nepristojno.
Ah, ako već ne mogu vidjeti svoju sestru, je li joj barem moguće nešto predati?«
Geneviève ne stigne odgovoriti a Théophile izvadi knjigu iz unutrašnjosti
kaputa i pruži joj je drhtavom rukom. Na koricama piše Knjiga o duhovima.
Geneviève ne razumije.
»Uspio sam je pronaći prije nego što je otac nađe i spali. Molim vas, predajte
joj. Ne činim to da bih od nje tražio oprost. Želio bih samo da se osjeća manje
osamljenom. Molim vas.«
Geneviève je zatečena, oklijeva prihvatiti knjigu; više ne želi imati posla s
Eugénie, izbliza ni izdaleka; posebice ne želi više čuti da netko govori o duhu, o
utvari, o duši ili bilo čemu drugom što podsjeća na život poslije smrti. Ali
Théophile drži ispruženu ruku i pogledom preklinje Geneviève. Iz hodnika se čuje
približavanje koraka - zatim netko triput zakuca na vrata. Geneviève se trgne,
dohvati knjigu i naglo je spremi u ladicu. Théophile zahvalnim smiješkom
pozdravlja Geneviève, stavlja cilindar na glavu i izlazi iz sobe propuštajući
bolničarku da uđe.

Geneviève je imala četrnaest godina kad je u ordinaciji svojeg oca otvorila prvo
djelo o anatomiji. To štivo bilo je ključno u njezinu životu. Kako je prevrtala
stranice, otkrivala joj se logika znanosti. Svaka stvar u čovjeku mogla se objasniti.
Bio je to šok, i pravo otkriće - upravo kao što je Biblija bila šok i otkriće za njezinu
sestru. Njihova su štiva ostavila žig u svakoj od sestara i potaknula ih na
izbor budućnosti: medicinu za Geneviève, religiju za Blandine.

66
 Knjige.Club Books

Geneviève nije čitala ništa drugo osim znanstvenih djela. Nije cijenila romane
jer je nisu zanimale izmišljene pripovijesti. Nimalo više nije voljela ni poeziju,
ona joj se činila posve beskorisnom. U njezinim očima, knjige su morale biti
praktične, trebale su davati pouku o čovjeku, barem o prirodi i svijetu. Svejedno
je znala za odlučujuću ulogu koju su određene knjige mogle igrati kod
pojedinaca. Nije to utvrdila samo kod sebe i svoje sestre, nego također kod
bolesnica koje su s naglašenom strašću govorile o romanima.
Vidjela je kako neke luđakinje recitiraju pjesme i plaču, druge su spominjale
književne junakinje s radosnom prisnošću, treće su pak ponavljale neki ulomak s
jecanjem u glasu. U tome je ležala razlika između činjeničnog i fikcije: kod
prvoga je emocija bila nemoguća. Čovjek se zadovoljavao datostima, utvrđenim
činjenicama. Fikcija je, naprotiv, budila strasti, stvarala zastranjenja, uzbuđivala
duhove; nije pozivala na prosuđivanje ni razmišljanje, nego je vukla čitatelje - i
nadasve čitateljice - u sentimentalnu propast.
Ne samo što Geneviève nije u tome pronalazila nikakav intelektualni interes,
nego se toga oprezno čuvala. Nikakav roman dakle nije bio dozvoljen na odjelu
umobolnica: nije se smjelo dodatno riskirati uzbuđivanje raspoloženja.
Te večeri s jednakim nepovjerenjem promatra knjigu u ruci. Vani je pala noć.
Nakon posjeta kupaonici na katu i na brzinu progutane zdjelice juhe, Geneviève
je izvadila knjigu skrivenu u ogrtač i sjela na rub kreveta pri svjetlu uljanice koju
je stavila na ormarić kraj uzglavlja. Knjiga o duhovima. Čula je nejasno kako se
o njoj govori za vrijeme liječničkih sastanaka, kad je rasprava skretala na
metafizičke teme. Sadržaju su se obilno rugali i ocrnjivali ga. Ljutih su se što se
o takvim stvarima ne samo razmišlja, nego ih se i objavljuje. Sjeća se da autor
dokazuje, polazeći od činjeničnih pojedinosti, da postoji život poslije smrti.
Namjera je preuzetna, tu nema dvojbe. Ali kako joj se činilo da knjiga izaziva žive
emocije, nikada ju nije zanimala.
Sučelice krevetu, priprosta peć blago zagrijava zidove. Vani, Ulica Sufflot je
mirna. Geneviève promatra knjigu ne usuđujući se otvoriti je. Zbog tog je štiva
otac Cléry dao zatvoriti kćer. To je razumljivo. Nijedan roditelj ne želi čuti kako
njegovo dijete govori o onostranosti. Nije prirodno da čovjek brka granice, da
dovodi u pitanje svršetak života, da pokušava uspostavljati vezu s nevidljivim
stvarima. Takvo postupanje više otkriva ludilo nego razum.
Njezine se ruke vraćaju djelu, brzo listaju stranice, stavljaju knjigu na ormarić
kraj uzglavlja, zatim je opet uzimaju: ništa je ne sprječava da je otvori i čita, pa
makar samo prve retke... Ako je sadržaj tako besmislen kako tvrde njezini kolege,
brzo će joj dosaditi i smjesta će je zatvoriti. Kako god bilo, ne dolazi u obzir
predati je Eugénie - tako bi se ohrabrili njezini hirovi.
Ura pokazuje dvadeset dva sata. Njezine ruke još leže na neotvorenu djelu.
Kao da se boji onoga što će je poučiti te stranice.
»Na koncu konca, Geneviève, to je samo knjiga. Ne budi glupa.«

67
 Knjige.Club Books

S odlučnim izrazom lica ona diže noge na krevet, naslanja se na jastuk i

napokon otvara knjigu na prvoj stranici.

68
 Knjige.Club Books

8.

12. ožujka 1885.

ad Parizom sviće zora. Na ulicama ranoranioci već koračaju pločnicima. Duž

N Seine i kanala Saint-Martin deseci pralja upućuju se prema plutajućim
praonicama, noseći na leđima vreće pune buržujskoga rublja. Skupljači prnja,
pošto su čitavu noć proveli u potrazi za robom koja bi se mogla preprodati, vuku
teška kolica s košarama punim onoga što su noću našli. Na svakom uličnom uglu
redaju se nažigači svjetiljaka da ručno ugase plinske fenjere. Na tržnici Halles,
koju Zola naziva trbuhom Pariza, piljari i trgovci premještaju košare voća i
povrća, razvrstavaju ribe na ledu, sijeku meso. Nedaleko, u Ulici Saint-Denis,
isti prizori kao u Ulici Pigalle ili u Ulici Provence: prostitutke koje čekaju
posljednju ponudu, druge koje odbijaju pijanu mušteriju. Nosači novina izlaze iz
tiskara i ubacuju dnevne naslove u svoje torbe. Po svim se četvrtima šire prvi
mirisi pečenoga kruha i penju se u nos radnicima i radnicama, raznosačima vode
i ugljena, pometačima i cestarima, i svim onim siluetama koje već oživljuju Pariz,
dok se zora probija iznad krovova.
Salpêtrière još spava kada Geneviève prolazi kroz glavno dvorište. Potpetice
joj lupkaju po hladnom popločenju dugačkog drvoreda, što je obavezan prolaz za
svakoga tko je ušao u područje bolnice prošavši kroz nadsvođeni ulaz. Desno od
puta, usred travnjaka, mačka se igra s uginulim mišem. Nema nijednoga
prolaznika, nijedne kočije.
Nebo se natmurilo otkad je Geneviève izašla iz stana. Njezine korake prema
kapeli Saint-Louis prate sitne kapi kiše. Skromni je šešir, jedva s nekoliko
cvjetova sa strane, štiti od toga jutarnjeg rominjanja. Rukama u rukavicama steže
ogrtač uz tijelo. Pod očima ima kolobare. Nije zaspala cijelu noć.
Kreće kroz nadsvođeni prolaz, nad kojim je natpis »Odjel Lassay«, zatim
ulazi u dvorište Saint-Louisa. Pred njom je park s ogoljenim stablima; zdesna je
kapela s dojmljivim bijelim pročeljem, okrunjena crnim kupolama poput kaciga.
Geneviève se upućuje prema njoj. U unutarnjem džepu ogrtača, uz prsa, knjiga
koju je prošle noći čitala.
Stigavši pred vrata od purpurna drva, uzme stanku, duboko udahne i gurne
vrata.

69
 Knjige.Club Books

Na prvi pogled snažan dojam ostavlja trezvenost toga mjesta. Nema pozlata
ni štukatura. Kameniti zidovi, na nekim mjestima malo pocrnjeli, lišeni su
svakoga nepotrebnog ukrasa.
Gotovo bi se reklo da je kapela prepuštena zaboravu.
Od ulaza, slijeva nadesno, šest svetačkih kipova na postoljima stoji u nišama
nadsvođenim lukom. Iznenađuju dimenzije toga mjesta kao i raspored u njemu:
četiri odijeljene kapelice, svaka naglašena kupolom unutar četiriju lađa, a u
središtu se uzdiže glavna kupola zbog čije se visine glava naginje unatrag i dobiva
posebna vrtoglavica.
Geneviève nesvjesno skida šešir i s njega otresa nekoliko kišnih kapi koje
klize niz tkaninu. Ona se čudi što je gurnula vrata - što se našla tu, u unutrašnjosti
te građevine kraj koje prolazi već više od dvadeset godina, kamo je sebi obećala
da nikada više neće stupiti njezina noga.
Upućuje se bojažljivim korakom u središte hladna i vlažna kamena. Svaka
lađa ima vlastiti raspored, skromnu, osnovnu opremu, ali pruža sve što je potrebno
za sabranost: klupe ih drvene stolice, malen oltar, svijećnjake i Djevičin kip.
Mjestom vlada rijedak mir. Geneviève čuje vlastito disanje, čini joj se da ono
odzvanja među golemim zidovima.
Pažnju joj privlači neki šapat. U drugoj lađi slijeva, malena zdepasta žena
moli se stojeći pred Djevicom od kamena. Nosi haljinu i pregaču pralje. U
sklopljenim rukama pod bradom ima krunicu s crnim zrnjem. Zatvorenih
vjeđa ona se tiho razgovara sa ženskom figurom koja se uzdiže ispred nje. Tko bi
vidio tu ženu, samu u prevelikoj kapeli, kako svojoj molitvi daje prvenstvo u osvit
dana, gotovo bi joj pozavidio na vjeri. Geneviève je promatra na trenutak, ah čini
joj se da je taj čin bestidan; okreće lice i odlučuje prijeći u prvu lađu desno od
ulaza. Zauzima mjesto na stolici kojoj noge zaškripe pod njezinom težinom.
Polaže šešir na bedra. Nekoliko je voštanica upaljeno podno oltara.
Podignuta lica Geneviève promatra taj svemir kojega se u djetinjstvu
užasavala. Sve je ovdje podsjeća na nedjeljna jutra, beskrajna i bolna. Mrzila je
to mjesto; mrzila ga je još više poslije Blandinina nestanka. »Mjesta štovanja«.
Jesu li ljudi tako slabi da su im potrebna vjerovanja i idoli, da im je isto tako
potrebno neko mjesto, kamo dolaze moliti, kao da im kod kuće, u vlastitoj sobi,
nije dovoljno? Očito je tako. I što ona radi tu, ako i dalje u to ne vjeruje?
Sinoćnje čitanje, stranice koje je prevrtala cijelu noć - to ju je nagnalo da se u zoru
uputi u kapelu. Tekst ipak nema ništa s vjerom, čak suprotno. Ali potreba da dođe
ovamo bila je jača od nje, kao što je ta knjiga bila jača od nje. Ne zna što je uistinu
došla potražiti. Možda manje odgovor nego objašnjenje, ili barem uputu. Borba
je sada uzaludna, ona to zna. Već tjedan dana, otkad je stigla Eugénie, izmiče joj
sve ono čime je mislila da vlada. Taj osjećaj je zastrašuje, ali ona mu se više ne
suprotstavlja. Pokušala se tomu oduprijeti, ali uzalud. Ako mora pasti još dublje,
najdalje što je moguće, da bi se poslije toga bolje pridignula i sabrala, neka se
onda prepusti i padne.
70
 Knjige.Club Books

Zvonki koraci iza njezinih leđa. Geneviève se okrene na stolici: malena

zdepasta pralja upućuje se prema izlazu. Geneviève naglo ustane i približi se toj
ženi. Ona se zaustavi i iznenađeno je pogleda.
»Izlazim s vama. Ne želim sama ostati ovdje.«
Žena se nasmiješi. Lice joj je umorno od života provedena u pranju tuđega
rublja na ruke. Od vode su joj ispucali prsti i podlaktice.
»Nikada ovdje niste sami. Ni ovdje ni drugdje.«
Pralja nestane, ostavivši Geneviève na mjestu. Izgubljena pogleda nadstojnica
prinosi desnu ruku na srce i pipa ogrtač: knjiga je i dalje na svome mjestu.

Čuje se okretanje ključa u ključanici. Eugénie otvara vjeđe. To joj buđenje smjesta
obnavlja grčeve u želudcu; još se malo skvrči na krevetu. Noge su joj gole. Ovih
posljednjih dana zbog tijesnih čizmica na kraju su joj natekli gležnjevi; bila je
prisiljena skinuti cipele i nije ih više mogla opet obuti. Više ne podnoseći
zatočeništvo svoje uske haljine, jednako je tako u napadaju frustracije otrgnula
dugmad i tkaninu na razini rukava, ramena i stasa.
Stavlja ruku na trbuh i mršti se. Njezina kestenjasta kosa, obično glatka i
uredno počešljana, puna je prašine i prljava. Sinoć je odlučila pojesti krišku kruha
koju nije dodirnula od jutra. To je bilo prvi put u četiri dana da je išta pojela. Ipak
zna da ne bi smjela oslabiti, da bi trebala održavati sposobnosti, tjelesne i umne,
kako bi tu preživjela. Sama je sebi jedini oslonac na tome mjestu koje uništava sve
na prvi znak slabosti, toga je svjesna. Ah ne napušta je kriza koja ju je spopala
nakon medicinskog pregleda, i nije našla ništa bolje što bi činila, tih posljednjih
dana, nego da nastavi prosvjedovati dosljedno odbijajući sve što su joj donosili za
jelo. To je bilo jače od nje. Do sada nikada nije upoznala što je prava pobuna.
Osjećala je duboko neslaganje sa svojim ocem, da. Kada bi vidjela da
muškarci ismijavaju žene, zapadala je u gluhu i tihu srdžbu. Ah nije znala da joj
emocija može, poput vala, toliko potopiti tijelo i duh da ne bi bila sposobna ni za
što drugo osim da vrišti protiv bezobraštine. Ogorčavala ju je nepravednost
njezina položaja. I dok joj zgražanje nije slabilo, ona je naprotiv osjećala kako
vene. Glava joj se okrenula čim je htjela ustati iz kreveta; grčevi su joj stezali
želudac; hvatala ju je mučnina od gladi. Jedva je prihvatila vrč vode koji su joj
donijeli. Njezini dani prolazili su u polutami, prozorska krila bila su zatvorena, ah
mjestimične rupe na drvu propuštale su malo svjetla u sobu. Bila je bijesna i
umorna u isto vrijeme. Nikada nije osjetila da je tako besposlena, toliko
napuštena. Ona koja je u roditeljskom domu lakovjerno mislila da je sama - da je
njezin karakter, njezine provokacije, njezini duhoviti prigovori osamljuju i drže
podalje od obitelji koja je ne razumije! Bila je lišena razumijevanja, možda, ali
nije bila sama. To nije bila osamljenost, ne. Osamljenost je značila biti u bolnici
za luđakinje, bez najmanje slobode kretanja i najmanje nade u budućnost.
Nadasve, bez ikoga tko bi se za vas, izbliza ih izdaleka, zanimao.
»Eugénie Cléry.«
71
 Knjige.Club Books

Ona se iznenadi zbog glasa koji je zove, i uspravi se na krevetu.

Stojeći na pragu vrata, Geneviève promatra stanje u sobi: krhotine razbijenih
posuda rasute su po podu, par čizmica nemarno leži na tlu, stolica je prevrnuta,
jedna joj je noga slomljena napola.
Eugénie se pridignula na krevetu i promatra je izgledajući kao mrtvac. Lice
joj je izgubilo sjaj i povjerenje.
»Želiš li jesti u blagovaonici? Htjela bih poslije s tobom razgovarati.«
Eugénie podiže obrve od iznenađenja. Ponajprije, iznenađena je zbog naravi
rečenice - bilo je to pitanje, a ne zapovijed. Zatim, nešto se promijenilo u glasu
Stare. I lice joj drukčije izgleda, premda se na protusvjetlu ne može dobro vidjeti.
Ali da, ni silueta joj nije ukočena kao obično. Nešto se u njoj prelomilo. Koji god
razlog bio toj neočekivanoj ljubaznosti, Eugénie može izaći iz sobe. Iznad
svega, može poći popiti toplo mlijeko.
Djevojka sjeda na rub kreveta, usprkos bolu silom obuva cipele, zakopčava
posljednju dugmad na haljini i približava se Geneviève, zabacujući rukom prljavu
kosu natrag.
»Hvala, madame Geneviève.«
»Kasnije ćeš počistiti sobu.«
»Svakako. Bila sam ljuta.«
»I poslije obroka ćeš se poći oprati. Čekat ću te.«

Ista kišica kao u zoru pada na zašiljene šeširiće i cilindre koji prolaze bolničkim
drvoredima.
Kad se Eugénie pridružuje Geneviève u parku, njezina oprana i još vlažna
kosa spletena je u dugačku tamnu pletenicu koja joj pada na grudi sa strane.
Žutosmeđi plašt štiti njezinu siluetu, i na glavi nosi zvonoliku kukuljicu. Pogled
joj je opet zadobio istu odlučnost koja ga inače ispunjava. Bilo joj je dovoljno
utažiti glad i urediti se da bi povratila malo snage i samopouzdanja. Osjeća
se manje slabom i manje zapuštenom. Sama činjenica da joj je Geneviève došla
otvoriti vrata već joj je omogućila da povrati vjeru i izađe iz umrtvljenosti koja ju
je paralizirala posljednjih nekoliko dana.
Pokraj nekoga stabla, skrivena od pogleda, Geneviève primjećuje kako joj
prilazi Eugénie. Ona provjerava ima li ikoga uokolo, zatim joj daje znak.
»Hodajmo.«
Eugénie hvata korak s njom. Drvoredi su pusti. Zdesna, duž zidića koji
opasuje kraj parka, miševi bježe od kapi vode i nestaju u prvoj rupi na koju naiđu.
Po travnjacima su nastale blatne lokve. Kišica je sve gušća i polako pada na park
koji će naposljetku prekriti.

72
 Knjige.Club Books

Dvije žene koračaju, spuštene glave. Nakon nekoliko koraka Geneviève gura
ruku u nutrinu ogrtača i vadi Knjigu duhova; pruža je djevojci koja je promatra i
ništa ne razumije.
»Uzmi ovo, brzo, prije nego što nas vide.«
Zbunjena Eugénie zgrabi knjigu i sakrije je ispod plašta.
»Brat ti ju je htio sam predati u ruke. Shvaćaš da to nije bilo moguće.«
Eugénie steže ruke oko stasa i knjige koju je sakrila na grudi. Grlo joj se steže
kad pomisli na brata koji je došao ovamo, na ovo mjesto da je vidi.
»Kada ste ga vidjeh?«
»Jučer ujutro.«
Probadanje joj steže grudi. Osjećaj istodobne žalosti i sreće. Njezin brat je bio
tu. Nije ju zaboravio. Nije tako sama kako je mislila. Razmišlja na trenutak, zatim
kriomice pogleda Geneviève.
»Onda? Zašto mi dajete ovu knjigu, ako ne smijete?«
Eugénie primjećuje sjaj u Genevièvinu pogledu.
»Jeste li je pročitali?«
»Ovdje su knjige zabranjene. Zauzvrat, željela bih da učiniš nešto za mene.«
Geneviève osjeća da joj nedostaje daha. Malo joj se vrti u glavi. Vlastiti istup
je upravo omamljuje. Do toga dana nikada nije vjerovala da je takvo što moguće
- da ona, nadstojnica u službi, raspravlja s nekom bolesnicom na tajnom sastanku,
kršeći pravila koja je sama uspostavila, spremajući se da zatraži uslugu za uslugu.
Ne želi o tome razmišljati. Potpuno je svjesna besmislenosti svoga ponašanja ah,
još jedanput, draže joj je istjerati svoju zamisao do kraja, čak i ako požali zbog
toga.
»Voljela bih... razgovarati sa svojom sestrom.«
Kiša je gušća i snažno pada po siluetama koje brzim korakom prolaze pokraj
bolničkih zgrada. Stigavši na kraj parka, dvije žene se sklanjaju ispod nekog
nadsvođenog prolaza. Eugénie skida mokru kukuljicu. Stoji načas zamišljeno,
zatim podiže pogled prema Staroj.
»Madame... ako se već radi o razmjeni, radije bih se odrekla knjige i vratila
na slobodu.«
»Dobro znaš da je to nemoguće.«
»Onda mi je žao, ali bit će nemoguće i govoriti s vašom sestrom.«
Geneviève plane u sebi. Kakva je to ideja pregovarati s luđakinjom? Uistinu
je na dobrom putu da izgubi obraz i glavu. Trebala bi vratiti tu sitnu buržujku u
samicu i više ne čuti ni riječ o tome. Istodobno je njezina ucjena opravdana. Glupo
joj je podijelila karte za pregovaranje. Bilo je jasno da će, u zamjenu za
spiritističku seansu, zahtijevati više od jednostavne knjige. Da, Eugénie je izaziva.
Geneviève ne može sada odustati. Ta nada je jedino što ona sada posjeduje. Osim

73
 Knjige.Club Books

toga, nije važno što će obećati, ništa je ne obvezuje da se toga drži. Pomalo je
nemoralno, ali obećanja vežu samo one koji u njih vjeruju.
»Dobro. Učinit ću sve što mogu kod doktora. Ali samo ako razgovaram sa
sestrom.«
Eugénie podiže glavu s olakšanjem. Još se ne veseli, ali ovo je već samo po
sebi mala pobjeda. Možda je ona Blandine točno rekla. Možda će joj Geneviève
pomoći. I možda će ona odatle izaći ranije nego što je mislila.
»Kada?«
»Večeras. Ja ću te odvesti u samicu. Sada se sama vrati na odjel. Dosta su nas
vidjeli skupa.«
Eugénie odmjeri pogledom Geneviève. Njezin mokri šešir propušta joj kapi
na lice i ramena. Njezina punđa, obično besprijekorna, pokvarila se, i plavi uvojci
joj vise sa strana. Toliko je vježbala svoj autoritet da joj se lice ukrutilo u jedan
jedini strog izraz. Samo pogled ju izdaje. I najmanja pozornost upućena njezinim
očima čita u njima slabost i nesigurnost. Ali kako je gotovo nitko, tijekom njezina
života, nikada nije uistinu gledao, ono što je ponekad možda izražavala ostajalo
je neprimijećeno.
Nakon što je časkom promatra, Eugénie joj se zahvalno nasmiješi. Nabije
kukuljicu na glavu, pa izlazi na kišu i trkom prijeđe preko parka.

Ovoga poslijepodneva u spavaonici nova aktivnost uzbuđuje duhove. Između

redova kreveta stoji muškarac: pola njegova lica skriva crna brada, kratka mu je
kosa postrižena škarama.
Usko odijelo stišće mu krupan stas. Kao da bi bio opušteniji na selu, dok
obrađuje zemlju, nego ovdje, dok oprezno rukuje aparatom koji postavlja ispred
jednog od kreveta. Crni fotoaparat na tronošcu sliči na sićušnu harmoniku. Dvije
bolničarke okružuju fotografa i priječe radoznale prste da diraju aparat. Oko njega
se stvorila mala gužva. Suzdržavajući ushićenost, djevojke naizmjence
proučavaju tijelo poput mijeha na aparatu i snažno tijelo muškarca.
»Smiješno. Prije nismo nikoga zanimale.«
Sa strane, nogu ispruženih na madracu, Thérèse promatra prizor pletući šal.
Na susjednom krevetu Eugénie pomaže Louise da zakrpa nekoliko rupa na
španjolskoj haljini. Nakon susreta sa Geneviève, njezino se raspoloženje smirilo.
Srdžba ju je napustila. Njezin boravak je sada samo pitanje sati. Perspektiva
izlaska, povratka u grad, izbavljenja iz tih paklenih zidova - sve to ispunjava
joj grudi olakšanjem i veselošću. Čim sazna da smije otići, pisat će Théophileu.
Moći će doći po nju s Louisom, sluga zna čuvati tajnu, uvijek je znao čuvati tajne.
Ona će u prvo vrijeme boraviti u hotelu, prije nego što pođe potražiti Leymarieja.
Priopćit će mu sve što je vidjela i čula do sada, i zamolit će ga da to napiše za
njegov časopis. Sve će se dogoditi baš onako kako je planirala prije dolaska
ovamo. Ovaj boravak bio je samo neprilika. On će joj omogućiti da prekine s

74
 Knjige.Club Books

obitelji, barem to neće morati sama učiniti. Kada bude sama, nikomu neće
polagati račune.
Vani kiša udara po prozorima. Louise, ispružena potrbuške kraj Eugénie,
miluje čipku na svojoj haljini. Baca rastresen pogled na fotografa.
»Jako ga volim, Alberta Londea. Već me je fotografirao. I on je rekao da
sličim na Augustine.«
I Eugénie gleda fotografsku seansu. Albert Londe stoji nasuprot jednoj ženi
koja leži na krevetu. Noj je dvadesetak godina. Ima na sebi kućnu haljinu, kosa
joj je svezana otraga ružičastom vrpcom. Nepomična je, pogled joj je izgubljen u
magli. Njezino dnevno sanjarenje toliko je duboko da ne obraća nikakvu
pozornost na komešanje oko sebe. Eugénie se okrene prema Thérèse.
»Tko je ona što se fotografira?«
Thérèse sliježe ramenima.
»Josette. Ona nikada ne ustaje iz svog kreveta. Melankoličarka, kako kažu.
Izbjegavam je pogledati, ona me rastužuje.«
Zbog praska okidača tržnu se bolesnice, i polukrug oko fotografa povlači se
jednolično kričeći. Samo je Josette, objekt snimanja, ostala mirna.
Albert Londe, ne mareći za poglede koji ga okružuju, uzima aparat i tronožac,
i premješta se nekoliko kreveta dalje. Ista skupina obožavateljica slijedi ga
šapćući i zadržavajući hihot. Sljedeća na redu za fotografiranje također se
ispružila na krevetu: pokrivač je navukla do brade i prstima se hvata kao da će
pasti. Noge joj se trljaju o tkaninu madraca u jednoličnom pokretu amo-tamo.
Eugénie prestaje šivati.
»Zar to nije bestidno?«
Louise podiže glavu prema Eugénie.
»Bestidno?«
»Hoću reći... To da dolaze snimati vaše portrete.«
»Ja mislim da je to dobro. To pokazuje drugima, vani, kako se ovdje živi. Tko
smo mi.«
»Kad bi oni doista htjeli znati tko ste vi, pustili bi vas da izađete, ne bi vas...«
Eugénie zastane. Odluči ušutjeti. Nije trenutak da potiče na otpadništvo i tako
ugrozi priliku za izlazak. Nakon što je posljednjih dana bacala tanjure i uvrede u
glavu bolničarkama, razumnije se pritajiti. I k tomu, ponekad treba birati s kim se
borite. Nije moguće, pa ni umjesno, buniti se protiv svega, u svako doba, napadati
svakog pojedinca ih instituciju odgovornu za nepravdu. Bijes je nasilna emocija i
ne zaslužuje da ga se širi. Eugénie razumije da joj ovaj put prioritet nije pravo
drugih, nego vlastito pravo. Osjećaj je sebičan, i pomalo ga se stidi, ali trenutno
je tako: ona se najprije treba pobrinuti da izađe odavde.
Thérèse ostavlja pletači pribor i provjerava veličinu šala.

75
 Knjige.Club Books

»Mala moja, već sam ti objasnila... Ima ih koje ne bi htjele otići odavde.
Nisam ja jedina. Prije bi srušili zidove nego nas pomaknuli. Neke od njih viđaš,
guraju ih po ulicama iz dana u dan, nemaju obitelji, ne znaju što da rade. To bi
bilo strašno. Ne. Ne, ovdje nije savršeno, ali osjećamo da smo zaštićene.«
Prasak okidača izaziva nove iznenadne usklike u skupini gledateljica. Žena u
krevetu uplašila se i zagnjuruje glavu ispod pokrivača trljajući još jače noge o
plahte.
Louise sjeda na krevet i gleda svoju haljinu, raširenu preko Eugénijinih
koljena.
»Onda. Jesu li zakrpane te vražje rupe?«
»Pogledaj.«
Louise pomno ispituje svaki pregib tkanine u bojama. Nakon potankoga
pretraživanja, širok osmijeh uljepšava njezino djetinje lice. Ona silazi s kreveta,
pritišće haljinu na struku i podiže bradu.
»Još samo šest dana do bala, i u ovoj će me haljini zaprositi!«
Držeći čvrsto haljinu uz tijelo, Louise se okreće oko sebe i vrti volane na
donjem dijelu haljine. Zatim poskakujući kreće između redova, plešući uz akorde
koje samo ona čuje, vrteći se prema ritmu i svojim željama, zamišljajući trenutak
kada će ona, Louise, siroče iz Bellevilla, postati, pred pariškom kremom,
zaručnica jednog liječnika.

Na kraju večere, Geneviève i Eugénie kriomice nestanu iz spavaonice.

Nadstojnica se opskrbila uljanicom i otvara put kroz hodnik koji Eugénie sad već
poznaje. Slijedi Staru pognute glave. Neki joj strah odrvenjuje noge. Nikada
nije od svoje volje išla tražiti neko viđenje. Svaki put duhovi su dolazili k njoj a
da ih ona nije zazivala, nije ih čak ni željela. Ti posjeti ostaju joj tajanstveni u
mnogom pogledu, i prelazak preko granice svijeta živih nikad nije trenutak u
kojem uživa. Ali ta zebnja dolazi također, bez sumnje, od činjenice da njezino
oslobođenje ovisi o Geneviève. Ako se Blandine ne pojavi, ili ako se pojavi ali ne
da sestri zadovoljavajuće odgovore, smanjit će se njezini izgledi da izađe.
Geneviève će joj pomoći samo ako bude uvjerena.
Tada Eugénie počne zazivati. Kako se približava sobi, mlada žena tiho zaziva
onu koja se već dvaput pojavila, onu blijedu i riđokosu djevojčicu koja je od nje
zahtijevala da njezinu nazočnost objavi Geneviève, koja joj je otkrila tajne da
bi njezinoj sestri dokazala kako je ona doista ondje. Eugénie korača i opet
zamišlja njezino lice, spominje njezino ime, nadajući se da je Blandine negdje
čuje i da dolazi.
Zbog lupkanja peta iz daljine Geneviève i Eugénie istodobno podignu glavu.
S dna hodnika jedna bolničarka dolazi prema njima. Eugénie je prepoznaje i
crveni se. To je ona koja joj je bila donijela jelo drugoga dana nakon zatvaranja u
samicu, i koja se bila uplašila vidjevši njezin napadaj bjesnila.

76
 Knjige.Club Books

Kad im se primaknula, i bolničarka je prepoznala Eugénie. Problijedjela je i s

uznemirenim pogledom upitala nadstojnicu:
»Treba li vam pomoć, madame Geneviève?«
»Sve je u redu, Jeanne, hvala.«
»Nisam znala da smije izaći.«
»Ja sam joj dopustila da se opere. Osim toga, smirila se. Zar ne, Cléry, smirila
si se?«
»Naravno, madame.«
Geneviève upućuje umirujući smiješak mladoj bolničarki i nastavlja put.
Ničime ne pokazuje svoju smućenost, ali svejedno osjeća određenu tjeskobu. Od
trenutka kada je krenula kroz hodnik s Eugénie, njezino srce snažno lupa. Držanje
uljanice ne dopušta desnoj ruci da drhti; njezina lijeva ruka, naprotiv, skrivena je
u prednjem džepu bijele pregače.
Stigavši pred vrata, Geneviève vadi kolut, otvara vrata uz zveckanje ključeva
i pušta Eugénie da uđe. Pričeka da bolničarka iščezne na dnu hodnika, provjerava
da se nijedan svjedok ne vidi u blizini, i sama uđe u sobu.
Smjestivši se na rub kreveta, Eugénie namršteno skida cipele i jedan trenutak
masira natekle listove. Geneviève polaže uljanicu na noćni ormarić, pretražuje
prednje džepove pregače i vadi šaku bijelih voštanica. Pruža ih Eugéniji, koja ne
razumije.
»Treba li ti da ih upalim?«
»Zašto biste to učinili?«
»Za seansu, naravno.«
Eugénie gleda Staru s iznenađenjem, zatim se nasmiješi.
»Nema nikakve potrebe za ceremonijom. Ako ste pročitali Allana Kardeca,
to biste trebali znati.«
Geneviève u neprilici vraća voštanice u džep.
»Ni on nema isključivo pravo na istinu. Njegovo djelo je samo teorija.«
»Vjerujete li u Boga, madame Geneviève?«
Eugénie je podignula noge na krevet. Sjedi uspravno i naslonila se na zid.
Njezine tamne oči proučavaju Geneviève, koja se naoko iznenadila zbog pitanja.
»Moja osobna vjerovanja tiču se samo mene.«
»Uopće nije potrebno vjerovati da bi stvari postojale. Ja nisam vjerovala u
duhove, a oni su ipak postojali. Čovjek može odbiti vjerovanja, može na njih
pristajati ili s njima biti oprezan; ah ne može se nijekati ono što se pred vama
pojavljuje. Ova knjiga... pomogla mi je shvatiti da nisam luda. Po prvi put nisam
imala osjećaj da sam nenormalna usred gomile, nego upravo jedina normalna
među svima drugima.«

77
 Knjige.Club Books

Geneviève ju gleda. Jasno je da ova djevojka nije umobolna. U to je sumnjala

od početka. Možda bi za Eugénie bilo korisnije da nikada nije spomenula
Blandineino ime. Možda bi bilo bolje, da, da nikada, ni na koji način,
nije dokazala Geneviève svoju darovitost. Onda je ona ne bi promatrala s
mješavinom straha i radoznalosti. Dva-tri klinička pregleda isključila bi svaku
sumnju u nenormalnu neurološku aktivnost. Eugénie bi mogla biti poslana
doma za manje od mjesec dana. Ah stvari su se zaplele. Ponajprije, Eugénie jest
progovorila. I rekla previše. Otkrila je pojedinosti za koje ne bi mogla znati osim
ako se nije ušuljala k Geneviève dok ove nije bilo. Iznad svega, priredila je
spektakl pred cijelim liječničkim zborom. Bjesnjela je, vrištala, vrijeđala, to je
trajalo nekoliko dana. Čak i da se Geneviève založi za njezin slučaj pred
starješinama, začudilo bi je kad bi je oni pristali osloboditi.
Geneviève baca pogled oko sebe. Osjeća se pomalo blesavom što je tu,
zatvorena u sobi u društvu neke strankinje, čekajući da se pojavi utvara, koja je k
tomu dub njezine sestre.
»Onda... što da se radi?«
»Ništa.«
»Ništa?«
»Čekamo da ona dođe. To je sve.«
»Zar ti ne bi trebala... zazivati je?«
»Ona dolazi nadasve zbog vas.«
Ta rečenica uzruja Geneviève. Stavlja ruke na leđa i ushoda se po sobici uzduž
i poprijeko. Čeljusti su joj stisnute. Prolazi jedan trenutak. S vremena na vrijeme,
s druge strane vrata, koraci prolaze hodnikom, i dvije žene zaustavljaju dah;
koraci se udaljuju, i njihova se tijela opet opuštaju. Iz dvorišta, iza zatvorenih
škura, iznenada se diže mijaukanje mačaka lutalica kroz noć: dvije zvijeri
susreću se i sukobljuju, svađajući se oko štakora ih komada vrta. To traje nekoliko
minuta, njihova se režanja suprotstavljaju, prijete jedna drugoj - zatim je to borba
prsa o prsa, udarci divljim pandžama, napadaju i stenju dok jedna ne pobijedi, ih
se obje ne povuku, i malo-pomalo vraća se mir, bolnica opet zapada u san.
Prolazi više od sat vremena. Na rubu živaca, Geneviève ustaje sa svoga kraja
kreveta gdje je dotada sjedila.
»Onda? I dalje ništa?«
»Ne razumijem... Obično je tu.«
»Ti mi lažeš, od početka?«
»Jasno je da ne lažem. Bila je tu, dvaput je došla tu gdje se nalazite.«
»Dosta mi je. Znala sam da te ne smijem slušati. Sada ćeš ostati ovdje.«
Eugénie ne stigne odgovoriti kad Geneviève nervozno zakorači prema
vratima. Hvata kvaku, ah ne uspijeva ih otvoriti. Njezina ruka upinje, okreće,
gura, ne razumije što je sprječava.

78
 Knjige.Club Books

»Ma što?«
»Ona je tu...«
Geneviève se okrene. Eugénie na krevetu prinosi ruku na grlo. Teško joj je
gutati. Glava joj se lagano naginje naprijed, lice joj je odjednom tako blijedo da
Geneviève od toga zadrhti.
»To je... Vaš otac... Bilo mu je slabo... Ozlijedio se...«
Eugénie raskopčava ovratnik haljine da bi mogla lakše disati. Geneviève
spušta ruku na želudac koji se zgrčio od straha.
»O čemu ti pričaš, daj?«
»Glava mu je razbijena... ugao drvenog stola u kuhinji. .. ozlijedio je arkadu,
lijevu... onesvijestio se.«
»Ah kako ti to znaš?«
Eugénie je zatvorila oči, i njezin govor se mijenja. Glas joj je isti, njezin glas,
ali ona govori jednolično, kao da bez žara recitira tekst. Geneviève uzmiče sva
užasnuta i naslanja se na vrata.
»Ispružen je na crnim i bijelim kuhinjskim pločicama... To se večeras
dogodilo... Osjetio je slabost poslije večere... Jutros je išao na groblje... Stavio je
žute tulipane na grob vaše majke i Blandine... Dva buketa po šest... Treba mu
pomoć. Pođite, Geneviève.«
Djevojka opet otvara oči i gleda u prazninu. Leđa su joj pogrbljena naprijed,
teško diše. Udovi su joj teški, ostali su potpuno bez energije. Sjedeći na krevetu,
nepokretna, širom otvorenih očiju, izgleda kao krpena lutka koju je izmrcvarilo
kakvo dijete.
Geneviève na trenutak ostane skamenjena. Imala bi postaviti stotinu pitanja
ali nije sposobna govoriti. Usta su joj poluotvorena u izrazu zapanjenosti.
Odjednom, bez vlastite volje, osjeti poriv u nogama: okrene se oko osi,
naglo spusti kvaku koja toga puta popusti, snažno otvori vrata puštajući ih da
tresnu o zid i žurno izađe iz te sobe gdje je sve počelo.

79
 Knjige.Club Books

9.

13. ožujka 1885.

rad Clermont još spava kada Geneviève stiže pred očinsku kuću.
G Sinoć se sve brzo odvilo. Sjeća se kako je trčeći izašla iz sobe, susrela dvije
bolničarke na putu i izvijestila ih da odlazi na put; prešla je žurnim korakom
glavno dvorište i popela se u prvi fijaker koji se spuštao niz Bolnički bulevar.
Pariške ulice bile su uskomešane, kao da su dangube i skitnice čuli što se dogodilo
u onoj sobi.
Posljednji vlak polazio je u Clermont, kao i u desetak usputnih gradova. Kad
je sjela, shvatila je da je još u bolničkoj haljini. Prešla je rukom preko bijelih
nabora, kao da ta kretnja može čudesno izbrisati nedostatke njezine radne oprave.
Pogled prema staklu vratio joj je odraz: uplašio ju je izraz njezina lica. Sivi
kolobari podcrtavali su joj oči. Iz punđe su joj na sve strane stršah plavokosi
uvojci. Vršcima prstiju vratila je natrag umorne pramenove. Putnici su u vagonu
promatrah zadihanu bolničarku. Činilo joj se da oni već imaju svoje mišljenje o
njoj, da osuđuju njezino nenormalno ponašanje, i ništa što bi mogla reći u
svoju obranu ne bi promijenilo njihovo mišljenje o njoj. Godine provedene u
Salpêtrière poučile su je da glasine naprave više štete nego činjenice, da
ozdravljena umobolnica ostaje umobolnica, u očima drugih, i da nijedna istina ne
može rehabilitirati ime koje je uprljala laž.
Vlak je zazviždao, njegov pisak potresao je postaju. Mehanizmi golemog
crnoga stroja oživjeli su malo-pomalo, i kotači su se počeli teško okretati u
zaglušnim trzajima.
Umorna od pogleda koji su je tištali, Geneviève je naslonila lice na staklo i
smjesta usnula. Njezin drijemež je bio dubok. Nikakav san nije joj narušio noć. U
rijetkim prigodama kada bi iznenadan pokret potresao vagon, ili kada bi se
prolomio zvižduk odlazećeg vlaka iz neke postaje, ona se budila i mjerila koliki
umor opterećuje njezino tijelo i duh. Nije bila sposobna otvoriti vjeđe: budila
se, osjećala da je vlak još u pokretu, i odmah se opet prepuštala drijemežu. Mogla
bi danima spavati. Za vrijeme tih kratkih trenutaka budnosti, slika njezina oca
ispružena na kuhinjskom podu podsjećala ju je zašto je tu. Željela je uzviknuti
njegovo ime, ali malo snage kojom je raspolagala dopuštalo joj je samo da tiho
zovne oca, da mu kaže da se drži, da ona dolazi, da će uskoro biti tamo.

80
 Knjige.Club Books

Probudila se u zoru. S čelom i dalje na staklu otvorila je vjeđe: u daljini, pod

nebom što se rasprostrlo u blijedoružičastim prugama, siluete planina u Auvergne
ocrtavale su obzorje poput golemih valova. Usred toga brežuljkastoga
dekora veličanstveno se uzdigao vrh Dome, viši, dostojanstveniji od drugih, pravi
kralj koji bdije nad tim kraljevstvom usnulih vulkana.
Ljuljanje vlaka pratilo ju je i po gradu. Dok se uspinjala ulicama rodnoga
grada, tijelo joj se i dalje njihalo u ritmu putovanja. Iznad krovova od narančastog
crijepa dva tornja blizanca katedrale uzdizala su se prema nebu kao dva okrutna i
mrka šiljka. Izgled te mršave, crne katedrale, što se kosi sa spokojem zelenkastih
planina naokolo, imao je u sebi nešto nedvojbeno strogo i zastrašujuće.
Geneviève je stupila u jednu usku ulicu i stigla pred kuću svojeg oca.

Kuća je tiha. Geneviève zatvori vrata iza sebe i zakorači dva koraka u salon.
»Tata?«
Škure su zatvorene. Miris juhe od luka prožima prostoriju. Nadala se da će
ondje naći oca kako sjedi u naslonjaču od zelena baršuna i polako uživa u jutarnjoj
kavi. Ne želi ga naći u kuhinji, bez svijesti na pločicama, ih još gore. Želi, točno
u tom trenutku, da je Eugénie pogriješila, da sve to nije ništa drugo nego prostačka
maskarada, da je ta luđakinja izmislila laž samo u cilju da je udalji iz Salpêtrière.
Geneviève steže šake i upućuje se prema kuhinji.
Prostorija je prazna. Na pravokutnom stolu suho sinoćnje posuđe na krpi.
Nikakva traga na podu. Noge joj zadrhte. Hvata se za stolicu i svali se na nju.
Ruka joj steže naslon. »Ona je doista lagala. Sve je to samo predstava. Kako sam
naivna bila.« Geneviève pruža naprijed lice i drugom rukom podupire čelo, s
laktom na bedru. Ne zna je li osjetila olakšanje ili prijevaru. Ne zna više čemu se
nadati ili što očekivati. Uistinu, osjeća umor. Ostaje na trenutak nepokretna,
nagnuta naprijed - zatim njezin pogled otkriva taman trag na podu. Zguri se i skupi
obrve; osušena krv između crne i bijele pločice.
Geneviève naglo ustaje i trči u salon, gdje se odjednom suoči s nekom
staricom. Dvije žene istodobno kriknu od iznenađenja.
»Geneviève, zamalo mi nije stalo srce. Učinilo mi se da sam čula buku.«
»Yvette... moj otac...«
»Sam Bog te je poslao, časna riječ. Tvome je ocu sinoć bilo zlo.«
»Gdje je?«
»Smiri se, dobro mu je. U krevetu je, ja sam noćas na nj pazila. Dođi.«
Susjeda se smiješi ženi koju je gledala kako odrasta. Uzima je s ohrabrenjem
za ruku i zove je da se popnu. Drugom rukom hvata se za ogradu da svojem
ostarjelom tijelu pomogne uza stube.
»Sinoć sam došla sa Georgesom donijeti mu malo kolača. Iznenadili smo se
kad nije odgovorio. Sva je sreća što imamo dvostruke ključeve. Našli smo ga na

81
 Knjige.Club Books

pločicama u kuhinji. Ali tvoj otac je junak: već se bio osvijestio kada su ga
Georges i drugi susjed odveli u njegovu sobu.«
Geneviève s uzbuđenjem sluša priču. Gotovo euforična radost nosi je gore
uza stube. Eugénie je rekla istinu. Ocu je bilo zlo, i ozlijeđen je. Ničemu se nije
imala radovati zbog toga događaja. Ali to što se zbilo znači da je Blandine
sinoć bila ondje, s njima dvjema. Samo ona je mogla to znati, i priopćila je to
Eugénie. Geneviève se također hvata ograde. Htjela bi grunuti u suze, grohotom
se smijati, željela bi uhvatiti Yvette za ramena i reći joj zašto je stigla tu, kako
je doznala, kako njezina sestra bdije, nad njom, nad njezinim ocem, željela je izaći
i vikati po svim ulicama grada.
Starica osjeća da je Geneviève iza nje uzbuđena pa se okrene. Pruža joj
utješan smiješak.
»Ne plači, draga moja. To je samo mala ozljeda na obrvi. Tvoj otac je otporan.
Kao ti.«
Stigavši navrh stuba, Yvette pušta Geneviève da prva prođe. Svaki put kad se
vrati u tu sobu, dva dana na godinu o Božiću, u tu prostoriju gdje se vrijeme
zadržalo između pokućstva koje nitko nije dirnuo, čini joj se da je ponovno mala
djevojčica. Komoda je uz lijevi zid, dva noćna ormarića s dviju strana kreveta,
zavjese od bijele čipke prekrivaju malene prozore. Drvo redovito škripi, pod
krevetom je zaboravljena prašina, malo svjetla prodire u uski prostor. Nije ni
toplo ni doista asketski: nego domaće.
Ispružen ispod izblijedjele perine, dok mu se glava oslanja na dva jastuka,
otac Gleizes se čudi što vidi svoju stariju kćer. Nije ni uspio otvoriti usta a
Geneviève se već požurila pasti uz njegovo uzglavlje i poljubiti mu ruku.
»Tata... tako sam sretna.«
»Ali što ti ovdje radiš?«
»Ja sam... dobila sam dopust. Htjela sam vas iznenaditi.«
Iznenađeni starac promatra svoju kćer. Na lijevoj mu se arkadi vidi sinoćnja
ozljeda. Izgleda umorno, ali ne samo zbog nezgode. Lice mu je ozbiljnije nego
posljednjega Božića; smršavio je; oči mu se stežu da bolje vidi. Prvi put se čini
da sporije razumije što mu se kaže. Promatra druge dok mu govore kao da se
izražavaju nekim stranim jezikom, treba mu vremena da shvati o čemu govore,
naposljetku odgovara. Geneviève steže tanku i naboranu očevu ruku. Malo je
bolnijih osjećaja nego vidjeti kako vlastiti roditelji stare. Shvatiti da onu snagu,
koju su utjelovljavala bića koja ste smatrali besmrtnima, pomalo nadomješta
nepovratna krhkost.
Čovjek obuhvaća objema rukama glavu svoje kćeri i naginje se da je poljubi
u čelo.
»I ja sam sretan što te vidim, iako sam se iznenadio.«
»Treba li vam što?«
»Samo san. Još je rano.«
82
 Knjige.Club Books

»Dobro. Ostajem ovdje čitav dan.«

Otac vraća glavu na jastuk i sklapa vjeđe. Lijeva mu ruka ostaje na kćerinoj
glavi. Geneviève je na koljenima, u podnožju kreveta; ne usuđuje se pomaknuti i
premjestiti tu ruku koja je nikada prije nije udostojala blagosloviti.
Dan polagano prolazi. Ostavivši oca da se odmara na katu, Geneviève se
prihvaća uobičajenih stvari: prolazi medom ispod pokućstva, brižno glača
starčeve košulje i hlače, peruškom skuplja prašinu po policama, otvara prozore da
uđe svježi zrak. Donijela je kruha, povrća i sira s tržnice, pomela uvelo lišće iz
malenoga vrta. Sve to, između redovitih posjeta sobi da bi donijela šalicu čaja i
provjerila da ocu ništa ne manjka. Geneviève smireno obilazi prostorije.
Zamijenila je radnu odoru modrom haljinom koju čuva kod oca, a kosa joj,
napokon raspuštena, pada u uvojcima po ramenima. Smireno obavlja kućne
poslove i dužnosti.
U toj tihoj kući dosad je vladala tužna atmosfera. Najprije njezina sestra, koja
je grubo napustila ovaj svijet, pa njihova majka, koja je nakon nekoliko godina
pošla za svojom kćeri. Otkad se njezin otac osjetio preumornim za rad, nijedan
pacijent nije više dolazio na ulazna vrata. Opažala se odsutnost glasova, kretanja,
smijeha u tome skromnom boravištu. Svakog Božića kad je Geneviève dolazila
da ga tu provede, sve joj je unutar tih zidova izgledalo grozno: naslonjači u koje
nitko drugi nije sjedao, Blandineina soba na katu koju su držali zatvorenom,
posuđe u prevelikom broju za jednog čovjeka, mrtvo cvijeće i korov u vrtu
prepuštenom zaboravu. Bez redovita posjećivanja susjednog bračnog para, kuća
bi već dosad, i prije njezina posljednjeg stanovnika, izgubila svaki znak života.
Ura u salonu kuca šesnaest sati. Iznad kuhinjske vatre, služeći se drvenom
kuhačom, Geneviève lagano miješa povrće koje se krčka u loncu od lijevanoga
željeza. Ruka joj pomalo dršće. Osjeća umor od putovanja, od uzbuđenja. Stavlja
poklopac iznad guste juhe i odlazi sjesti na divan. Jastuci su tvrdi, sjedenje
neudobno, zahtijeva usporavan položaj; barem neće doći u iskušenje da zaspi.
Nalaktivši se na naslonjač, ona prelazi rukom po kosi i pogledom luta po
prostoriji. Ovaj put unutar kuće ne osjeća uobičajenu sumornost. Biblioteka,
naslonjači, slike obješene na zidovima, ovalan stol za jelo - ništa od svega toga
nije joj više turobno. Odsutnost ne znači napuštanje. Ako u kući
njezina djetinjstva ne stanuju više ni njezina sestra ni majka, možda je ostalo još
nešto od tih dviju žena - ne njihove osobne stvari, ah zašto tu ne bi bila neka
misao, neka nazočnost, neka namjera? Geneviève sanjari o Blandine. Zamišlja
je tu, negdje, u nekom kutu sobe, dok je promatra. Ta suluda ideja ipak je smiruje.
Postoji li utješnija misao nego što je spoznaja da su vaši mrtvi pokojnici kraj vas?
Smrt gubi dio ozbiljnosti i fatalnosti. I življenje stječe vrijednost i smisao. Ne
postoji ni ono prije ni ono poslije, nego neka cjelina.
Zdesna na rubu divana, sjedeći u tišini koju ništa ne narušava, Geneviève se
iznenađuje što se smiješi. To nije isti smiješak koji upućuje medicinskom osoblju
u bolnici. U ovom je trenutku njezin smiješak iskren, rijedak, čudnovat. Ruka joj

83
 Knjige.Club Books

kreće pokriti sretne usne, kao da se stidi. Sklapa vjeđe i duboko nadahnuće
nadimlje joj grudi: ona napokon zna što znači vjerovati.

Noć je pala na krovove auvergnatskog grada. Posljednji udarci kopita i poneki

glas uličnog prolaznika čuju se iza prozora. Sunce je zašlo, ljudi se u malim
gradovima nikada dugo ne zadržavaju naokolo. Požuruju korake vraćajući se duž
spuštenih roleta na trgovačkim izlozima. Posvuda se zatvaraju škure, svjetla
ustupaju mjesto tami. Ubrzo nema više buke na ulicama, ne čuje se ništa iz kuća.
Ovdje sunce daje ritam danima i spavanju.
U kuhinji vatrica grije tijela i osvjetljava dio prostorije. Uljanica je položena
na stol gdje večeraju Geneviève i njezin otac. Drvene žlice grebu po dnu zdjela
da bi pokupile posljednje kapi guste juhe. Geneviève je navaljivala da odnese
večeru na kat, ali njezin otac, umoran od kreveta, izabrao je sići.
»Hoćete li još juhe, tata?«
»Ne, hvala. Nisam više gladan.«
»Ostaje vam za sljedeće dane. Ja se večeras moram vratiti u Pariz. Sutra ujutro
je javno predavanje, i moram nadzirati posljednje pripreme za bal.«
Otac podiže glavu prema kćeri. Jednim pogledom ispituje njezine crte. Nešto
se promijenilo. Ne izgleda bolesno, ne. Njegova kći je manje stroga. Manje
ukočena. Kosa joj je svjetlija, oči također plavlje.
»Jesi li upoznala nekog muškarca, Geneviève?«
»Oh, ne. Zašto to kažete?«
»Sto mi onda imaš objaviti?«
»Ne razumijem.«
Otac odlaže žlicu u zdjelu i kariranim ubrusom briše usne.
»Kažeš da se večeras moraš vratiti u Pariz. Zašto si došla samo na jedan dan
da me vidiš? Moraš mi nešto objaviti. Jesi li bolesna?«
»Uvjeravam vas da nisam.«
»Onda? Nemoj tako okolišati, nemam strpljenja.«
Geneviève pocrveni. Ne smije se pred ocem crvenjeti. Noge joj se pokreću
natrag, klupa grebe po pločicama. Ona ustane i napravi nekoliko koraka po
kuhinji, ruke su joj međusobno stisnute.
»Ima jedan razlog... Ali bojim se vašega suda.«
»Jesam li te kada osuđivao?«
»Nikada.«
»Ja osuđujem samo neiskrenost i laž. Ti to znaš.«
Geneviève nastavlja nervoznu šetnju ispred vatre koja blago pucketa.
Zakopčani ovratnik steže joj vrat, ali nije važno.
»Ja sam... doznala sam da ste bolesni. Zbog toga sam došla.«

84
 Knjige.Club Books

»Kako si doznala? Ni Yvette ti nije još pisala.«

»Doznala sam. Došla sam najbrže što sam mogla.«
»Što mi to pričaš? Zar sada imaš viđenja?«
»Nemam ja.«
Geneviève sjeda kraj oca. Možda bi tu tajnu trebala zadržati za sebe. Ali ako
je s njim podijeli, bit će stvarna, dodirljiva. Ona želi da još netko dozna činjenice.
Želi da njezin otac u to povjeruje, kao što ona u to vjeruje.
»To me plaši i ujedno sam sretna što vam se povjeravam. Vidite... riječ je o
Blandine. Blandine me je izvijestila.«
Otac se skamenio. Liječnička profesionalna deformacija: ne reći ništa
pacijentu kad se otkrije teška bolest. Nalakćen na stol, on promatra kako
Geneviève ustaje i izražava se govorom kakav nikada od nje nije čuo.
»Ima jedna nova slaboumnica. Stigla je prošloga tjedna. Njezina obitelj
smatra da ona razgovara s pokojnicima. Ja u to uopće nisam vjerovala - znate da
sam od vas naslijedila kartezijanski duh - dok mi ona nije dokazala suprotno. U
tri navrata. Znam, to vam se sigurno doima besmislenim. I meni se tako činilo,
ispočetka. Ali ako moram prisegnuti jedini put u živom, prisežem ovdje, pred
vama: Blandine je s njom govorila. Ona joj je priopćila stvari koje ta djevojka
nije mogla znati! I Blandine nas je upozorila na vašu nezgodu. Ona bdije, tata.
Ona je i dalje tu.«
Geneviève odmah sjeda i rukama obuhvaća očevu ruku. »Trebalo mi je
vremena da u to povjerujem. Shvaćam da će i vama trebati vremena. Ako još
sumnjate, dođite u bolnicu, dođite da djevojku upoznate, vidjet ćete. Blandine je
kod nas. Ona je možda u ovom času u kuhinji, s nama.«
Otac povlači ruku i stavlja je na stol. Ostaje dugo, za Geneviève beskrajno, s
licem nagnutim nad zdjelom. Pokazuje istu usredotočenost kao nekada za vrijeme
kliničkih pregleda, kad mu je lice bivalo zabrinuto zbog simptoma koje je
otkrivao, a duh mu bio zauzet razmišljanjem o najvjerojatnijoj dijagnozi. Na kraju
zaklima glavom.
»Oduvijek sam znao da ćeš zbog rada među luđakinjama jednoga dana
poludjeti...«
Geneviève se sledi. Htjela bi pružiti ruku prema ocu ah ne uspijeva.
»Tata...«
»Mogao bih pisati u Salpêtrière i priopćiti im što si mi upravo rekla. Neću to
učiniti. Ti si moja kći. Ah želim da napustiš ovu kuću.«
»Zašto me tjerate? Ja sam vam se povjerila.«
»Ti govoriš o pokojnici. O pokojnici koja je s tobom razgovarala. Jesi li
svjesna toga?«
»Točno, tata, vjerujte mi. Vi me poznajete, nisam luda.«
»Ne ponavljaju li upravo to i tvoje luđakinje po čitav bogovetni dan?«
85
 Knjige.Club Books

Geneviève osjeća da joj se vrti u glavi. Grije je vatra koja pucketa na ognjištu.
Okreće se na klupi, s leđima prema stolu, i gleda oko sebe: ništa joj više u toj
kuhinji nije prisno. Tave i zdjele nagomilane na podu, krpe obješene o zidu,
dugačak ovalni stol za kojim je, kao dijete, sa sestrom i roditeljima dijelila obroke.
Čak i čovjek na klupi čini joj se strancem. Odjednom, on sliči na te očeve, na sve
te očeve koje je viđala kako sjede u uredu, opterećeni prezirom i stidom zbog
kćeri koju ne žele, na te očeve koji potpisuju, bez ikakva grizodušja, obrasce o
zatočenju djeteta koje je već zaboravljeno. Geneviève ustane, ali u glavi joj se
vrti i koljeno joj udara u nogu od stola. Posrče i oslanja se objema rukama o zid.
Pokušava ovladati dahom i obraća se čovjeku koji je i dalje nepomičan.
»Tata...«
Čovjek se udostoji podignuti glavu prema njoj. Da, Geneviève prepoznaje taj
pogled: pogled očeva čija kći ne nalazi više milosti u njihovim očima.

Neka ruka trese Louiseino rame.

»Louise, ustani. Imaš predavanje.«
Spavaonica se budi oko bolničarke koja pokušava nagovoriti mladu djevojku
da ustane. Žene lijeno napuštaju krevet, oblače haljine, prebacuju šal preko
ramena, mlitavo pričvršćuju kosu i napuštaju prostoriju idući prema blagovaonici.
Vani već dva dana pada kiša. Na travnjacima u parku šire se lokvice: potočići teku
između kamenja u popločenju; blatni drvoredi su pusti.
»Louise!«
Srditom kretnjom Louise navlači pokrivač preko lica i okreće se na drugi bok.
»Umorna sam.«
»Ne odlučuješ ti ovdje.«
Louise otvara velike vjeđe i uspravlja se u sjedećem položaju. Bolničarka
primjećuje kretnju uzmicanja dok stoji ispred mlade luđakinje.
»Gdje je madame Geneviève? Zašto me ona danas ne budi?«
»Nije tu.«
»Ni danas? Ali mora se vratiti, ima predavanje.«
»Ja te ovaj put vodim.«
»Ne. Ne, ne mičem se bez nje.«
»Ah, dobro.«
»Ne.«
»Ipak, sigurno ne želiš naljutiti doktora Charcota. On računa na tebe. Ti to
znaš.«
Kao dijete koje se pokorava ucjeni, Louise obara oči. U spavaonici čuju se
samo kapi kiše koje udaraju po staklima. Prostorija se ohladila i koža se ježi zbog
vlage.

86
 Knjige.Club Books

»Onda? Želiš ga naljutiti?«

»Ne.«
»To sam i mislila. Pođi za mnom.«
U loži pokraj auditorija ista skupina liječnika i stažista očekuje mladu
slaboumnicu. Bolničarka otvara vrata držeći jednom rukom nadlakticu djevojke
koja dolazi na pregled. Babinski se približava dvjema ženama.
»Hvala, Adèle. Madame Gleizes još nije stigla?«
»Još je nismo vidjeli.«
»Dobro. Počinjemo bez nje.«
Babinski baca pogled na Louise: njezine malene punašne ruke lagano drhte;
uvojci joj padaju na blijedo i uznemireno lice.
»Adèle, zakopčajte ispravno njezinu haljinu i bolje je počešljajte. Upristojite
je, izgleda kao slaboumnica.«
Bolničarka zadržava uzdah srditosti. Pred očima mučaljivih muškaraca hvata
Louise za ramena i iznova joj zakopčava haljinu. Zatim nevještim rukama
zabacuje otraga njezinu crnu gustu kosu, grebući noktima čelo i tjeme
mlade Louise koja grize usne da bi zadržala jecaj. Nada se da će svaki čas vidjeti
kako se pojavljuje Geneviève. Vreba na šumove iz hodnika, zuri u kvaku na
vratima želeći da se pomakne. Bez nadstojnice sve djeluje neizvjesno. Ta žena,
koja nije znala zadobiti ljubav bolesnica, ipak je uspjela postati neophodnom za
njihov mir. Ona dovodi u red odstupanja, rješava probleme prije nego što nastanu
i ohrabruje Louise na javnim predavanjima. Sama njezina prisutnost svjedoči o
određenoj pažnji, brizi, i daje samopouzdanje djevojkama na pozornici.
Geneviève je službena skrbnica, sastavni dio bez kojega bi se to stratište urušilo.
Ona je žena koja podupire sve ostale. I kada Louise shvati da ona jutros neće doći,
bezvoljno se prepušta da je dovedu u auditorij, kao netko tko je izgubio svaku
nadu.
Louise ulazi na pozornicu, a muška publika zadržava dah. Drvo na podiju
škripi pod njezinim koracima. Ipak nitko ne vidi da je njezino, inače veselo lice,
razočarano. Ona prilazi sredini pozornice pod pogledima nekih četiristo
gledatelja, željnih grča, kretnje, bilo čega što bi im potvrdilo da je ona doista luda.
Louise se prepušta. Ne zna koja je ruka vodi, koji joj glas govori da bi je
hipnotizirao, koje ju ruke pridržavaju kada osjeti da pada unatrag. Dopušta da se
izgubi znajući da će se odande vratiti za petnaestak minuta. Tada će završiti
seansa, Charcot će biti zadovoljan, a ona će se vratiti na spavanje da bi
zaboravila taj neugodan događaj. Da, sreća je što postoji spavanje, da se ni o čemu
ne razmišlja.

Ali povratak u stanje svjesnosti ne sliči joj na ono stanje koje obično poznaje. Kad
je otvorila oči, oko nje su natiskani liječnici, njihova uznemirena lica nagnuta su
nad njezinim ispruženim tijelom. Iz redova publike odzvanja nervozan, neobičan
87
 Knjige.Club Books

grohot smijeha. U ušima joj zuji, ona potresa glavom da odagna taj zvuk koji je
pritišće. Zatim vidi Charcota kako se probija kroz krug ljudi koji se stvorio oko
nje. Doktor joj se priginje zdesna, pokazuje joj instrument koji drži u ruci,
nekakvu metalnu šipku, dugu i šiljastu. Ne čuje što joj govori. On upire
oštar držak šipke u vrh njezine desne ogoljene nadlaktice, s koje je zavrnut rukav.
Nesvjesno nastoji odmaknuti ruku da umanji bol, ali ne uspijeva se pomaknuti:
čvrsto joj drže ruku a Charcot nastavlja svoj naum. Naslanja instrument na čitavu
desnu stranu njezina tijela polegnutog na zemlju: na ruku, prste, bok, bedro,
koljeno, list, stopalo i nožne prste na kraju. Liječnici uznemireno promatraju
Louiseinu reakciju. Charcot, više usredotočen nego zabrinut, sada hvata
djevojčinu lijevu ruku: zabada instrument u njezin dlan, i Louise ispusti bolni krik
zbog kojega se trgne krug koji se okupio oko nje.
»Desna lateralna hemiplegija.«
To je čula. Već je pri svijesti. Lijevom rukom požuruje zgrabiti nepomičnu
desnu ruku na trbuhu: trese je, lupka, bez osjeta, zatim štipa svoju desnu
nadlakticu, usnulu, štipa desnu nogu koju ne uspijeva podignuti, ljuti se na
svoje tijelo koje više ne odgovara jednom stranom.
»Ništa više ne osjećam. Zašto više ništa ne osjećam?«
Ona bjesni, proklinje, nastavlja mučiti desne paralizirane udove u uzaludnoj
nadi da će ih potaknuti, pokušava se zaljuljati sa svih strana i povratiti neki, barem
najmanji osjet. Zatim gnjev prepušta mjesto panici, ona vrišti, pokušava se
uspraviti bez uspjeha, kriči u pomoć, njezini pozivi preplavljuju auditorij i
skamenjuju šokirane gledatelje.
Tada, tek tada, između ukočenih tijela liječnika i stažista koji promatraju ne
znajući što bi učinili, pojavljuje se Geneviève. Nadstojnica, iscrpljena lica zbog
druge noći provedene u vlaku, otkriva na podu Louise koja je vidi i doziva je
izmučenim glasom.
»Madame!«
Louise pruža lijevu ruku prema onoj koju više nije očekivala, i u istom zanosu
Geneviève klekne i prihvati mladu djevojku u zagrljaj. Dvije žene ostaju tako
zagrljene, dijeleći muku koju samo one razumiju, a iza njih muška publika,
zbunjena, nesigurna, ne usuđuje se više ni disati.

88
 Knjige.Club Books

10.

15. ožujka 1885.

rg Pigalle. Podno ulične svjetiljke gradski službenik pruža motku i pali

T plinski fenjer. Kiša je prestala. Pločnici su mokri, voda se još razlijeva iz
otvora na slivnicima. Na prozorima se otvaraju drvene škure stresajući kapi;
ispred trgovina i kavana izlijevaju vodu koja se nakupila na tendama, služeći se
drškama mede. Nažigač prelazi preko Trga Pigalle da nastavi osvjetljavanje
sutona.
Stigavši navrh Ulice Jean-Baptiste-Pigalle, Geneviève se zaustavlja. Spušta
ruke na bokove i dolazi do daha. Dugačak je put od Salpêtrière do staze koja vodi
na Montmartre. Hodala je brzo, tako brzo uostalom da joj je nekoliko puta zamalo
odletio šešir na vjetru Velikih bulevara. Strahujući da ne stigne na Pigalle kad već
padne noć, krenula je prije svršetka službe, žurnim korakom. Na posljednjem
usponu na putu, zapanjilo ju je u daljini, navrh brijega Montmartre, gradilište
nove bazilike o kojoj govori čitav Pariz. Silueta impozantne građevine ocrtavala
se u visini, podsjećajući još jedanput Parižane na uspomenu koju bi ipak voljeli
zaboraviti, na Komunu.
Geneviève se nepovjerljivo osvrće oko sebe. Iznenađuje ju mir koji vlada na
trgu. Ako je vjerovati novinama i romanima, četvrt baš i nije primamljiva. Sa
svojim kabaretima i javnim kućama to bi trebao biti čitav grad u malom pun
pokvarenjaka i skitnica, lakih djevojaka i nevjernih muževa, nastranih ljudi i
umjetnika. Ne bi se mogla naći druga četvrt u Parizu gdje se moral više ismijava
i duhovi više uzbuđuju. Zbog te grešne reputacije, Geneviève nikada nije tamo
stupila nogom i nikada nije osobno provjerila te glasine. Njezin se život odvijao
između vlastite sobe i Salpêtrière, i nikada nije osjetila želju da razgleda druga
mjesta, da upozna druge pariške četvrti.
Krenula je pločnikom desno. Jedna kavana zauzima ugao, Nova Atena. U
unutrašnjosti gomila je tako gusta da se gotovo ne razaznaju tamnocrvene klupe.
Umorni od neprestane kiše, stanovnici četvrti sklonili su se između žutosmeđih
zidova uobičajenoga sastajališta. Duhanski dim miješa se s galamom
intelektualnih rasprava. Neki se zanose, podupiru svoj govor sigurnom rukom,
naručuju novi apsint. Drugi, pametniji, promatraju gomilu i olovkom šaraju crteže
u bilježnici, puše spuštena pogleda. Ovdje žene imaju ironičan pogled i zavodljiv
stas, muškarci suzdržano govore s visoka i drže se nehajno i pozorno. Svaka

89
 Knjige.Club Books

kavana ima svoje raspoloženje, i Nova Atena je gnijezdo određene uskipjelosti -

čak i Geneviève, pozorna strankinja, opaža to dok ispred nje prolazi: na tome
mjestu, avangardni duhovi se sastaju i nadahnjuju.
Okomito na Bulevar Clichy, Geneviève kreće Ulicom Germain-Pilon i zalazi
u neku četverokatnicu. Stubišni prostor je uzak, vlažan i mračan. Na posljednjem
odmorištu, iza vrata zdesna, čuje se ženski smijeh. Geneviève pokuca tri puta. U
unutrašnjosti približavaju se koraci.
»Tko je? «
»Geneviève. Gleizes.«
Vrata se poluotvaraju, otkrivajući mladu ženu crvenih usta, blještavu, što
iznenađuje Geneviève: nije naviknuta vidjeti tako našminkana lica. Neznanka
primjećuje njezino iznenađenje, promatra je od glave do pete i zagriza srž jabuke
koju drži među prstima.
»Vi želite?«
»Je li Jeanne tu? Jeanne Baudon.«
»Ne zove se više tako. Jeanne, to je prošlost. Ona je sada gospođica Jane
Avril. Po engleski.«
»Ah.«
»Tko ste vi?«
»Geneviève Gleizes. Iz Salpêtrière.«
»Oh.«
Mlada žena otvara vrata. U spavaćici je, također crvenoj, koja joj pada na
koljena. Bujna punđa puna joj je cvjetova.
»Uđite.«
U skromnom stanu treba si prokrčiti put do salona: kovčezi odjeće i kostima,
mačke koje se trljaju uz gležnjeve, stajaća zrcala, komode pune svega i svačega,
nakit, pomoćni predmeti, posvuda raspoređene drvene stolice. U salonu gdje se
miješaju valovi ražina parfema i duhana, četiri žene igraju na karte, sjedeći na
parketu ili na sofi. Pod svjetlom uljanica i one su lagano i udobno odjevene:
jednostavna kućna haljina, gole ruke, katkada pokrivene šalom koji su same
isplele. Puše i piju viski iz čašica.
Podno sofe sitna zgodna brineta baca pogled na karte i gunđa.
»Opet dobiva Lison, to više nije moguće.«
»To se zove darovitost.«
»Prije varanje.«
»Ne budi loša gubitnica, gadna si dok se mrštiš.«
»Mrštim se na tvoj smrdljivi parfem; čuješ se do Trga Clichy.«
»Barem noćas neću osjetiti njihove muške mirise.«

90
 Knjige.Club Books

Kada dvije žene uđu u salon, najmlađa iz skupine prepoznaje Geneviève.

Njezina se usta iznenađeno otvaraju, ostavlja karte i pruža obje ruke prema
nadstojnici.
»Madame, kakvo iznenađenje. Što vas dovodi ovamo?«
»Htjela sam te posjetiti. Nisi zauzeta?«
»Nimalo. Idemo u kuhinju.«
U prostoj kuhinji pod svjetlom nekoliko voštanica, sedamnaestogodišnjakinja
priprema kavu na slaboj vatri. Prije više od godinu dana Jeanne je spavala u
spavaonici s drugim slaboumnicama. Bila je krhka i nervozna djevojka koju su
primili u Salpêtrière: žrtva napadaja epilepsije i udaraca majke alkoholičarke,
nakon očajničkoga skoka u Seineu spasile je prostitutke koje su se onuda šetale.
Jeanne je provela dvije godine pod Charcotovim nadzorom. Ondje je otkrila ples,
gibanje tijela, svoga tijela. Zauzimala je prostor i puštala da iz nje govori ljupkost
koja je zahtijevala samo da postoji. Nakon izlaska došla je na Montmartre gdje je
nastavila plesati, po krčmama i kabaretima, nevažno gdje uz uvjet da ima podij
koji joj dopušta da se oslobodi djetinjstva koje ju je htjelo paralizirati. Nakon
izlaska, dvaput je navraćala u posjet bolnici. Njezin vitak stas,, njezino ovalno lice
kao na kameji, njezine oči kao u laneta i vragolaste usne privlačili su oko i
simpatiju. Željeli su slušati kako govori, gledati kako se giba u prostoru, nisu
se mogli otrgnuti od te ujedno melankolične i karizmatične djevojčice.
»Bojim se da nema više šećera, madame.«
»Nema veze. Sjedni.«
Jeanne pruža Geneviève šalicu i sjeda sučelice na drveni stolić. Nadstojnica
steže ruke oko tople šalice. Zadržala je na sebi šešir i ogrtač.
Kroz prozor se vide fijakeri koji prelaze preko Trga Pigalle.
»Je li već prošao ovogodišnji korizmeni bal?«
»Nije. Bit će za tri dana.«
»Oh, djevojke su sigurno uzbuđene.«
»Jedva čekaju, da.«
»A kako je Thérèse?«
»Kao uvijek. Plete.«
»Još imam šalove koje mi je darovala. Nasmiješim se kad ih vidim i kad ih
nosim.«
»To te ne uznemiruje - kad vidiš neke stvari iz bolnice?«
»Oh ne, madame.«
»Hoću reći, to ne budi loše uspomene?«
»Daleko od toga. Ja sam voljela Salpêtrière.«
»Doista?«

91
 Knjige.Club Books

»Bez vas, bez doktora Charcota... nikada se ne bih izvukla. Zahvaljujući vama
mi je bolje.«
»Ah ipak... s odmakom od svega, danas... zar nema ničega što ti je smetalo?
Ni u kojem trenutku?«
Mlada djevojka gleda Geneviève s iznenađenjem. Razmišlja načas, zatim
okreće glavu prema prozoru.
»Tad sam prvi put osjetila da me netko voli, tamo.«
Geneviève također gleda kroz prozor. Osjeća se krivom što je tu, što postavlja
pitanja - ne prema Jeanne, nego prema Salpêtrière. Čini joj se da izdaje bolnicu.
Ona ipak nikada nije dovela u pitanje postupke u njoj. Dotada nitko, čak nijedan
stažist, nije mogao bolje braniti to mjesto. Imena ustanove i liječnika koji je ondje
stjecao ugled bila su visoko smještena na ljestvici njezina poštovanja. To su i
dalje, uostalom. Ali uvukla se neka sumnja. Koliko je razumno tako dugo
vjerovati u neku stvar da bi je se jednoga dana samo tako dovelo u pitanje? Čemu
podržavati uvjerenja ako ih se može srušiti? Bilo bi dakle nemoguće uzdati se u
sama sebe. Bilo bi dakle moguće vratiti se vlastitoj odanosti prema bolnici čije je
vrijednosti uvijek zastupala.
Geneviève misli na Louise. Čim je jutros vlak stigao u Pariz na postaju, ona
je prvim fijakerom pohitala u smjeru Salpêtrière. Došavši tamo, pojurila je prema
auditoriju. Nije bila ni prošla kroz dvokrilna vrata u dvoranu kad je čula kako
unutra odzvanja Louiseino vrištanje. Najprije ju je šokirala, na ulazu,
posvemašnja nepomičnost nazočnih muškaraca. Louiseino tijelo ležalo je na
podiju. Ona je trzala lijevom rukom, vrištala, zvala upomoć, a nijedan
muškarac nije se umiješao, kao da ih je taj ženski očaj skamenio. Geneviève je
odmah razumjela što se događa: izdaleka je opazila nepokretnost desne strane
tijela. Popela se na podij, razmaknula promatrače i nesvjesno rukama
obuhvatila djevojku. Nije razmišljala o toj kretnji, bila joj je novost. Nikada ona
nije grlila bolesnice - niti uopće bilo koga, uostalom. Posljednji zagrljaj davno je
podijelila s Blandine.
Geneviève je tako stezala Louise uza se sve dok joj nije prestao napadaj plača.
Poslije su iscrpljenu djevojku odveli u spavaonicu i ispričah se zaprepaštenoj
publici.
Tijekom jutra Babinski je objasnio Geneviève da je hipnotička seansa bila
otišla dalje nego obično, i da je stoga histerična kriza bila jača, što je izazvalo
desnu hemiplegiju. »Sasvim nevjerojatno i zanimljivo za proučavanje.
Poradit ćemo na tome slučaju. I pokušat ćemo preokrenuti njezinu paralizu na
sljedećem predavanju.« Primjedba je zasmetala Geneviève. Umor zbog dviju noći
provedenih u vlaku još više je povećavao njezinu uznemirenost. Poslije očevih
riječi osjećala se ranjivo, nije bila sposobna rasuđivati. Odlučila je vratiti se
normalno u službu da ne mora razmišljati. Tek popodne, kad je čula da dvije
bolesnice spominju Jeanne Beaudon, palo joj je na pamet da posjeti onu koja
je upoznala te zidove i iz njih izašla. Osjetila je potrebu da govori s nekim tko zna.
92
 Knjige.Club Books

***
U kuhinji, Jeanne je ustala i po ormarićima traži kutiju žigica. Iz džepa na pregači
vadi cigaretu i pali je. Stojeći, pozorno promatra plavokosu ženu s kojom je
proboravila dvije godine. Geneviève gleda prema prozoru. Na njezinu licu
melankolija je zamijenila strogost za koju se činilo da će tu zauvijek ostati.
»Vi ste se promijenili, madame Geneviève.«
»Da?«
»Vaš pogled. Nije više isti.«
Geneviève otpije gutljaj kave i uporno gleda u šalicu.
»Možda je doista tako.«

U Salpêtrière probijanje sunca kroz oblake razveseljava početak poslijepodneva.

Ohrabrene prestankom kiše koja se činila da nikada neće prestati, žene su izašle u
šetnju po parku; druge su se pošle okupiti u kapeli. Spuštenih lica pred Djevicom,
pred Kristom, one mole u tišini ili šapćući; mole se da ozdrave, mole se za svoje
muževe ili svoju djecu kojoj su zaboravile lica, mole se bez posebna razloga,
jednostavno da se nekomu obrate, u nadi da će negdje biti primljene njihove
poruke, kao da će ih Bog prije čuti nego neka bolničarka ili druga bolesnica.
U spavaonici ostaju one koje obavljaju posljednje prepravke na svojim
kostimima. Sunčane zrake osvjetljuju krevete na kojima sjede. Same ili u društvu,
one režu, šiju, nabiru, veselo vješaju tkanine i veziva. Za tri dana bit će bal.
Nestrpljenje uzbuđuje duhove; od vremena do vremena prospe se nervozan i
razdragan smijeh.
U jednom kutu spavaonice, podalje od švelja, Thérèse blago miluje Louiseinu
kosu. Najstarija bolesnica ostavila je pletači pribor i bdije nad mladom djevojkom.
Ležeći na leđima, dok joj je paralizirana desna ruka prenijeta na grudi, Louise
pušta da Thérèsini prsti nježno klize po njezinoj gustoj kosi. Od sinoć nije izustila
ni riječi. Pogled joj luta bez određene namjere, zapravo uopće ništa ne
vidi. Bolničarke je redovito pokušavaju navesti da nešto proguta, komad kruha,
sira - čak su joj iznimno donijele pločicu čokolade, uzalud. Pomislilo bi se da je
pod plahtama potpuno okamenjena.
Sa susjednoga kreveta Eugénie promatra prizor.
Ona od sinoć, po Genevièveinoj zapovijedi, ima pravo spavati u spavaonici,
s drugima. Došla je u isto vrijeme kad su doveli Louise koja je napola gubila
svijest. Zapanjena Thérèse ostavila je pletivo da dočeka dijete koje se za vrijeme
seanse preobrazilo. »Oh, ne, ne, moja mala Louise... Sto su ti učinili?« Thérèse je
zadržavala suze pomažući bolničarkama da Louise polože na krevet. Melankolija
je dotukla spavaonicu. Danas su djevojke bile presretne što mogu pobjeći iz te
turobne okoline.
Eugénie sjedi na krevetu u suknji s kaputićem, prekriženih ruku na grudima.
Promatra Louise dok joj gluhi gnjev reži u grudima. Ona zna da ništa ne
93
 Knjige.Club Books

može učiniti. Kako se pobuniti protiv bolničarki, liječnika, onog liječnika, cijele
bolnice, kad će vas zbog najmanje glasno izgovorene riječi smjestiti u samicu ih
vam pritisnuti na lice rubac s eterom.
Ona baca pogled kroz prozor, na park. U daljini šetačice vrve drvoredima
kamo padaju sunčeve zrake. Gledajući ih, prisjeti se istog osjećaja iz djetinjstva -
onog što je doživljavala kad su je roditelji vodili da se prošeću parkom Monceau.
Proljetne i ljetne nedjelje provedene u šetnji glavnim drvoredima, manjim
zasjenjenijim stazama, u promatranju jezerca s kolonadama, u prelaženju bijelog
mosta i njegovih ograda, susrećući se na putu s drugom djecom u igri, sa ženama
čijim su se haljinama divili, s građanima koji su naglašavah svoj položaj držeći
štap u ruci. Sjeća se također obiteljskih piknika na travnjacima, osjeta svježe trave
pod dlanom, istočnjačke platane kojoj su dodirivali debelu koru, vrabaca koji su
cvrkutali skačući s grane na granu, mnoštva suncobrana i krinolina, djece koja su
trčala za psićima, crnih cilindara i šešira sa cvjetovima, prostranoga mira na
mjestu gdje se zaustavljalo vrijeme, gdje se dobro živjelo, doba kada su ona i brat
još mogli uživati u sadašnjosti ne bojeći se za budućnost.
Ona potresa glavom i razgoni te misli iz duha. Melankolija nije u njezinoj
naravi, ali sama ta sjećanja bila bi dovoljna da potone u obamrlost iz koje se sada
ne bi imala snage izvući.

Na krevetu prekoputa, Louise na kraju okreće prema Thérèse okruglo i blijedo

lice nalik na mjesec.
»On me nikada više neće voljeti, Thérèse.«
Thérèse je iznenađena i lakše joj je kad je čuje kako govori, pa podigne obrve
i nasmiješi se.
»Tko to? «
»Jules.«
Starica se suzdrži da ne podigne oči k nebu i nastavlja milovati Louiseinu
kosu.
»On te već voli. Sama si mi to rekla.«
»Da, ali... ne ovakvu.«
»Oni će te izliječiti. Vidjela sam kako Charcot liječi hemiplegiju.«
»A ako me ne izliječe?«
Thérèse zastane. Nikada nije vidjela Charcota da liječi pacijentice od
hemiplegije. Smeta joj vlastita neiskrenost prema Louise, ali ponekad je više nego
potrebno lagati, to je utjeha.
Zbog glasa koji je dopro s ulaza u spavaonicu trgnu se sve tri žene.
»Thérèse!«
Njihove se glave okrenu u istom smjeru. U okviru vrata jedna bolničarka daje
znak Thérèse da se približi.
94
 Knjige.Club Books

Thérèse stavlja ruku na Louiseino rame. Taj prekid joj pruža olakšanje, nije
bila u stanju ponovno lagati.
»Imam pregled, Louise, vratit ću se. Ostavljam te u dobru društvu.«
Thérèse upućuje smiješak prema Eugénie, pa odlazi iz spavaonice. Stigavši
na vrata, ukoči se propuštajući Geneviève koja ulazi. Dvije žene ukipe se
ugledavši jedna drugu. Thérèse promatra nadstojnicu s izrazom tuge i srdžbe.
»Niste je zaštitili, Geneviève.«
Thérèse napušta spavaonicu i ostavlja Geneviève na mjestu. Ta kritika joj
probada grudi. Podiže oči prema Louise: u podnožju njezina kreveta stoji Eugénie.
Ona se ne miče. Glava joj je lagano okrenuta udesno, kao da je iza ramena čula
nešto, ili nekoga.
Druge bolesnice u spavaonici ne primjećuju taj prizor. Odjeća koju treba
ukrasiti za nadolazeći bal obuzima svu njihovu pozornost. Bolničarke tumaraju
oko skupina da spriječe gužvu ako bi se ti suludi duhovi zanijeli.
Geneviève se tiho približava dvjema osamljenim djevojkama. Eugénie ostaje
nepomična pokraj Louise. Crna joj je kosa podignuta u punđu, otkrivajući ravan i
elegantan zatiljak. Lice joj je i dalje okrenuto na stranu. Ona sluša. S vremena na
vrijeme jedva blago kimne glavom; ta kretnja ne bi bila vidljiva kad Geneviève
ne bi oštro promatrala i najmanje trzaje njezina tijela.
Eugénie tada položi ruku na Louiseino lijevo rame. Poslije toga, blago i vrlo
tiho, izbjegavajući privlačenje pažnje ostalih bolesnica, ona se naginje prema
mladoj djevojci i pjeva joj brojalicu:

»Moja kćeri, moje dijete,

Bijela ti je koža sva;
Znaš li zašto tako svijetle
Tvoja divna oka dva?
Moja duša sja,
Dok te gledam ja.«

Louise razrogači oči, zatim promatra Eugénie.

»To je... to je pjesma koju je pjevala mama. Meni.«
Njezina lijeva ruka se diže da bi našla drugu ruku, nepokretnu, i steže je
prstima. Uspomene joj prolaze pred očima.
»Kako je znaš?« upita Louise.
»Ti si je jedanput pjevala.«
»Ah, da?«
»Da.«
»Ne sjećam se više...«
95
 Knjige.Club Books

»Mislim da bi tvojoj mami bilo drago što ideš na bal za tri dana.«
»Oh ne, mami bih bila ružna ovako.«
»Naprotiv, bila bi joj vrlo lijepa. I željela bi da obučeš kostim i uživaš u glazbi.
Ti voliš glazbu, je li tako?«
»Da.«
Lijeva Louiseina ruka nastavlja nervozno pipati desnu. Njezina se usta s
oklijevanjem iskrive. Trenutak poslije toga ona naglo zgrabi pokrivač, navuče ga
preko lica i nestane ispod plahta. Na bijelom jastuku ostane samo hrpa guste
i zamršene kose.
Eugénie se okrene. Pruža ruku prema svojem krevetu, kao da osjeća slabost,
i jedva uspije sjesti na madrac. Tijelo joj umorno klone. Prinosi drugu ruku k licu
i duboko diše.
Geneviève se ne usuđuje pomaknuti. Kad je shvatila što se događa, dah joj se
zaustavio. Tijekom nekoliko sekunda nije disala, i toga je tek poslije postala
svjesna. Jedno je kad to doživite za sebe; ravno je čudu kad tomu svjedočite.
Zakorači prema Eugénie koja, sva skvrčena, čuje da joj se približavaju
potpetice i podiže problijedjelo lice. Vidjevši Geneviève, ona se uspravi.
»Vidjela sam što si upravo učinila.«
Dvije žene načas se promatraju. Nisu razgovarale od one večeri kad je
Eugénie objavila Geneviève da joj je otac ranjen. I sama se iznenadila zbog načina
kako je ona tada primila poruku. Poslije više od sat vremena čekanja vizite koja
nije dolazila, prostorija je bila grubo otežala, i svladao ju je umor, također
iznenadan. Posvuda je osjećala taj naboj, u sebi, u pokućstvu, sve do zakočene
kvake koja nije dopuštala Geneviève da izađe. Ona nije vidjela Blandine: toga
puta samo je razabirala ono što je Blandinin glas opisivao. To su bile fotografije
u boji, kao nekakav album koji joj je promicao pred očima, i te su slike bile žive,
točne, sve do najmanjih pojedinosti. Vidjela je kuću njihova oca, kuhinju, stol
gdje se jelo, tijelo muškarca potrbuške položeno na popločenju, njegovu
ozlijeđenu arkadu; vidjela je i groblje, dva groba, majku i kćer, tulipane koje je
udovac došao položiti. I Blandinein glas je navaljivao, pritiskao, trebalo je uvjeriti
Geneviève, i ona se naposljetku dala uvjeriti. Izašla je iz prostorije, i Blandine je
istog časa nestala. Eugénie se tada ispružila na krevetu i nije zaspala cijelu noć.
Jedva se počinjala privikavati da vidi i čuje pokojnike, i sada je trebalo da bude
sposobna vidjeti druge stvari, slike, naročito prizore, što nije bilo plod njezine
mašte. Osjećala se kao da njome nešto upravlja, kao da nema vlasti nad sobom: to
je iscrpljivalo njezinu energiju, njezino raspoloženje, dok se ne bi prenijela
poruka, i potom ju je ostavljalo u stanju uznapredovale iscrpljenosti, kada više
nije bila potrebna. Nije imala nikakva nadzora nad onim što se zbivalo. Pitala se
koja je korist što podnosi takva napeta, psihički i fizički zahtjevna stanja. Nije joj
se činilo razumnim imati takav dar.

96
 Knjige.Club Books

Otada je ta strahovanja nisu napuštala. Jedan jedini čovjek bio je u stanju da

joj dade odgovore, i nije bio tu, nego u Ulici Saint-Jacques.

Geneviève vidi da bolničarke gledaju u njihovu smjeru. Povrativši svoju

uobičajenu strogost, ona uperi prst prema Eugénie.
»Napravi svoj krevet.«
»Molim?«
»Gledaju nas. Ne možemo razgovarati kao da smo prijateljice. Napravi
krevet, kad ti kažem.«
Eugénie sama primjećuje pozorne poglede bolničarki. Mučno se pridiže i
protresa jastuk od perja. Geneviève kažiprstom pokazuje izravne zapovijedi.
»Vidjela sam što si učinila s Louise. To je nevjerojatno.«
»Ne znam.«
»Zavući dobro plahtu između madraca i okvira. Zašto to kažeš?«
»Ono što ja radim nije nevjerojatno. Čujem glasove, to je sve.«
»Svatko bi želio imati tvoj dar.«
»Rado bih ga prepustila ako bi to bilo moguće. Meni ničemu ne služi, samo
me iscrpljuje. Što trebam raditi kada napravim krevet?«
»Napravi još jedan.«
Dvije žene prelaze na drugi krevet, gdje Eugénie trese, savija, namješta plahte,
pokrivač, jastuk. Geneviève nastavlja zapovijedati sljedeće poslove.
»Varaš se ako misliš da to ničemu ne služi.«
»Ne znam što još očekujete od mene. Dobili ste dokaz koji ste željeli. Hoćete
li mi pomoći ili ne?«
Eugénie bijesno lupa jastukom po madracu. Bolničarke su već obratile pažnju
na te žene, naročito na Eugénie. Njihovi pogledi su uzbunjeni, ruke u džepovima
pregače spremne su izvaditi bočicu s eterom.
Napetost ne traje dugo. Odjednom odjekne glas usred te zagušljive tišine.
»Madame Geneviève!«
Jedna bolničarka upravo ulazi u spavaonicu i hita prema Geneviève. Mrlje
krvi vidljive su na njezinoj bijeloj pregači. Bolesnice prekidaju sa svojim
aktivnostima i promatraju uspaničenu bolničarku koja trči između redova kreveta.
»Madame, brzo dođite.«
»Što se događa?«
»Radi se o Thérèse.«
Bolničarka blijedih obraza zaustavlja se pred Geneviève.
»Doktor je rekao Thérèse da je izliječena, da može napustiti bolnicu.«
»I onda?«

97
 Knjige.Club Books

»Ona si je škarama razrezala zapešća.«

Krici odjekuju po spavaonici. Bolesnice su ustale i topću na mjestu, druge se
uvlače u krevete. Bolničarke se umiješaju da smire iznenada usplahirene duhove.
Odjednom se urušava opće veselo raspoloženje. Louise spušta pokrivač. Iz njega
izranja prestravljeno lice.
»Thérèse?«
Geneviève se guši. Zaglušuje ju panika koja se proširila između kreveta. Više
ničime ne vlada. Krhka ravnoteža koju je ovdje uspjela uspostaviti poremetila se
- sad joj sve izmiče iz ruku klizeći nizbrdo.
»Madame, dođite.«
Zbog glasa bolničarke nadstojnica se trgne, i ubrza korak. Eugénie je gleda
kako odlazi. Zadržala je jastuk među rukama i steže ga na grudima. Iza nje plače
Louise. I sama bi željela da joj poteku suze ah se suzdržava. Umorno sjeda na rub
kreveta i okreće glavu prema prozorima. U daljini zrake sunca kroz oblake padaju
na travnjake u parku.

Geneviève triput pokuca na vrata. Udahne, stavlja ruke na leđa i nervozno

isprepleće prste. Vani je pala noć. Bolnički hodnici su tihi.
Neki glas napokon odgovori iznutra.
»Naprijed.«
Geneviève okreće kvaku. U uredu muškarac sjedi za radnim stolom; naginje
se naprijed, perom zapisuje posljednje bilješke u danu. Prostorija je mirna, gotovo
svečana. Nekoliko uljanica osvjetljuje zidove, pokućstvo i debelu siluetu onoga
tko završava bilježenje svojih primjedbi. Hladan miris duhana lebdi između knjiga
i mramornih poprsja raspoređenih naokolo.
Geneviève stidljivo zakorači naprijed. Čovjek je zadubljen u pisanje, obje su
mu podlaktice na stolu. Čvor fine crne kravate zaodijeva mu vrat; iznad bijele
košulje nosi tamni prsluk i kaput. Čini se da čovjek želi ostaviti snažan dojam u
svakoj prigodi. Bilo da je sâm ili pred svojim okupljenim slušateljstvom, on želi
u svakom prostoru gdje se nađe pokazati ozbiljnost kojoj Geneviève nikada nije
vidjela premca.
»Doktore Charcot?«
Čovjek podiže revno lice prema njoj. Ovješene vjeđe i usta daju njegovu licu
zabrinut i uznosit izraz.
»Geneviève. Sjednite.«
Geneviève sjeda nasuprot stolu. Prisutnost toga čovjeka uvijek je poljulja.
Nije ona jedina koju uznemiri. Već je viđala luđakinje koje gube svijest u dodiru
sa Charcotovom rukom; i druge kako glume krizu da bi zadobile njegovu
pozornost. Kada rijetko dođe u posjet spavaonici, raspoloženje se naglo mijenja u
prostoriji: on uđe, i odjednom se stvori krug žena koje se prenemažu, koje

98
 Knjige.Club Books

paradiraju, koje glume vrućicu, koje plaču, koje preklinju, koje se križaju. Mlade
bolesnice se smiju kao zbunjene djevojčice. On je istodobno muškarac kojega
žele, otac u kojega bi se pouzdale, liječnik kojemu se dive, spasitelj duša i duhova.
Sto se tiče liječnika i stažista koji ga prate dok prolazi između redova, to je drugi
vjeran krug, pun divljenja i tišine, koji pojačava zakonitost onoga tko znalački
vlada bolnicom.
Nije dobro toliko hvaliti jednog čovjeka. Geneviève, koja ništa ne pokazuje,
dobrim dijelom doprinosi tomu. U njezinim očima neurologija utjelovljuje svu
izvrsnost znanosti i medicine. Više od bilo kakvog supruga kojeg bi mogla
poželjeti, Charcot je učitelj a ona pritom povlaštena učenica.
U tihom uredu čovjek nastavlja ispunjavati kartone.
»Nemam običaj primati vas ovdje. Brine li vas nešto?«
»Htjela bih s vama govoriti o jednoj pacijentici. Eugénie Cléry.«
»Znate li koliko ima bolesnica u Salpêtrière?«
»O onoj koja uspostavlja vezu s pokojnicima.«
Čovjek prestaje pisati i podiže glavu prema nadstojnici. Ostavlja pero u
tintarnici i leđa nasloni na stolicu.
»Da, Babinski me je s tim upoznao. Je li istina?«
Geneviève se bojala toga pitanja. Ako otkrije da Eugénie doista govori s
mrtvima, proglasit će je krivovjernicom. Neće ju liječiti nego zatvoriti, i ona
nikada više neće osjetiti vanjski povjetarac. Naprotiv, ako se kaže da
izmišlja priče, smatrat će je običnom mitomankom.
»Znam samo, otkada je promatram, da kod nje uopće ne nalazim ništa
nenormalno. Njoj nije mjesto s drugim djevojkama ovdje.«
Charcot namršti obrve. Razmišlja jedan trenutak.
»Kad je zatvorena?«
»Četvrtoga ožujka.«
»Još je prerano da bi se znalo je li opravdano otpustiti je ih ne.«
»Nije opravdano ni zadržavati normalne žene među stotinama luđakinja.«
Čovjek nakratko promatra Geneviève. Odmiče stolicu s prodornim grebanjem
po podu i ustaje. Parket škripi pod njegovom težinom. Za stolom otvara kutiju s
cigarama što leži na polici.
»Ako ta djevojka doista čuje glasove, tu treba razjasniti nešto iz područja
neurologije. Ako laže, luda je. Jednako luda kao slaboumnica koja tvrdi da je
Joséphine de Beauhamais, ili neka druga koja viče da je Djevica Marija.«
Osjećaj frustracije uzdrma Geneviève. I ona ustaje sa stolice. S druge strane
Charcot pali cigaru.
»Doktore, oprostite mi, ali Eugénie nema nikakve veze s takvim ženama.
Radim u ovoj ustanovi dovoljno dugo da bih to ustvrdila.«

99
 Knjige.Club Books

»Otkada vi branite luđakinje, Geneviève?«

»Čujte me: za dva dana imamo bal. U tom razdoblju zahtjevniji je rad
bolničarki. Osim toga, odjel je duboko potresen zbog slučaja Louise, zatim
Thérèse. Okruženje doista nije prikladno za mladu ženu koja ne
pokazuje nijednog očita znaka...«
»Zar je niste vi smjestili u samicu?«
»Molim?«
»Nakon medicinskog pregleda, Babinski mi je opisao prizor rijetko viđene
pobune. Vi ste je izolirali, zar ne?«
Geneviève je zatečena. Nastoji ne spustiti pogled: to bi bio dokaz slabosti.
Dobro poznaje liječničko oko. Imala je cijeli život da ga upozna kod svojeg oca.
Zbog profesionalne deformacije tim ljudima ništa ne može promaknuti: ozljeda,
anomalija, muka, grč, slabost. Željeli vi to ili ne, oni vas pročitaju.
»Doista sam je izolirala. Takav je postupak.«
»Mogli ste primijetiti da je ta mlada žena uznemirena. Bila mitomanka ili
medij, ona je agresivna i opasna. Njoj je svakako mjesto ovdje.«
Sa cigarom u ruci Charcot ponovno sjeda: vadi pero iz tintarnice i nastavlja
pisati svoje primjedbe.
»Ubuduće bih vas zamolio, Geneviève, da mi više ne smetate zbog pojedinih
slučajeva. Vaše mjesto ovdje ograničava se na brigu o bolesnicama, a ne na
njihovu dijagnozu. Molim vas, nemojte prekoračivati svoju ulogu.«
Ta primjedba odjekne u sobi poput detonacije. Čovjek se vratio svojim
bilješkama i ne obraća pozornost na onu koju je netom ukorio. Poniženje u četiri
oka. Onaj tko je poslije nje došao u Salpêtrière spustio ju je na razinu
obične bolničarke-njegovateljice. U očima čovjeka kojega ona smješta iznad
ostalih, godine rada i odanosti nisu dovoljne da daju za pravo njezinim navodima.
Geneviève na trenutak ostaje omamljena. Nedostaje joj riječi. Kao svaki put
kada je slušala prijekore u očevoj sobi, spušta glavu među ramena i stišće šake da
ne zaplače. Bez riječi prima ukor, pa napušta sobu da ne bi više smetala liječniku
koji se vraća svojem poslu i već je ravnodušan prema njoj.

100
 Knjige.Club Books

11.

17. ožujka 1885.

ava je poslužena u porculanskim šalicama. Oko stola . zvecka pribor na

K tanjurima. Kruh koji je jutros kupljen još je topao; dok se kora lomi napola,
sredina gotovo opeče vrške prstiju. Vani jaka kiša lupa po prozorskim staklima.
Théophile nesvjesno pomiče žlicu u crnoj tekućini koja se puši. On više ne
podnosi tišinu za vrijeme doručka u obitelji - ravnodušnu tišinu na praznoj stolici
ispred sebe. Ime Eugénie nije se više izgovorilo u toj kući. Kao da nikada nije
postojala. Već dva tjedna njezina odsutnost nimalo nije promijenila kućne navike.
Jutarnja tišina je ista. Maže se maslac na krišku kruha, zamače se pecivo u
šalicu, žvače se omlet, puše se u površinu kave da bi se ohladila. Jedan glas ga
trgne iz sanjarenja.
»Nećeš doručkovati, Théophile?«
Mladić podigne pogled. Pokraj njega baka ga i dalje gleda i otpija gutljaj čaja.
Smiješak te starice mu je nepodnošljiv. Steže šaku ispod stola.
»Nekako nemam teka, bako.«
»Manje jedeš izjutra, odnedavno.«
Théophile se suzdržava da ne odgovori. Vjerojatno bi normalno jeo da ta žena
varljive nježnosti nije izdala povjerenje koje joj je pokazala unuka. Njezino
naborano lice laže: pomislilo bi se da je dobronamjerna i blaga, uvijek s rukom
koja miluje lice nekoga mlađeg, s plavim očima koje se znaju zadržati na vama.
Ipak, bez te starice koja je postala majstorica umjetnosti varanja, Eugénie bi jutros
bila za stolom. Starica, koju godine nisu učinile ni senilnom ni dobrom, znala je
što će se dogoditi kad izda povjerenje koje joj je ukazano.
Théophile se ljuti na baku što je prevarila Eugénie. Ljuti se na oca što ju je
dao zatvoriti bez upozorenja, i na majku što je bila pasivna i slaba, kao uvijek.
Htio bi prevrnuti taj nijemi stol, razbacati tanjure i šalice po podu, suočiti svakog
od njih s tom strašnom odlukom, ali ostaje nepomičan. Već dva tjedna njegova je
kukavnost jednaka kukavnosti drugih. Naposljetku, i on je pridonio zatvaranju
sestre. Pokorio se zapovijedima svojeg oca. Nije upozorio Eugénie. Čak ju je
doveo u unutrašnjost one proklete bolnice, kad ga je preklinjala da to ne učini.
Stid koji ga izjeda iznutra sprječava ga da bilo što kaže. Njegova srdžba prema

101
 Knjige.Club Books

onima što sjede oko stola nije opravdana, jer bi se isto predbacivanje moglo
uputiti i njemu. Njegova baka uspjela je to izvesti tako da su svi, ovdje, krivi.

Zvonce na ulazu trgne malu skupinu. Louis odlaže pladanj s čajem i napušta salon.
Na čelu stola François Cléry vadi sat iz džepa na prsluku.
»Još je prerano za posjete.«
Louis se vraća u salon.
»Gospodine, to je madame Geneviève Gleizes. Iz Salpêtrière.«
Od imena bolnice hladnoća prostruji oko stola. Nitko nije očekivao da će se
spomenuti to mjesto - iznad svega, nitko to nije želio. Nakon trenutka čuđenja,
otac Cléry namršti obrve.
»Ma dajte, što želi?«
»Ne znam, gospodine. Pita za vas, kao i za gospodina Théophilea .«
Théophile ustane sa stolice i pocrveni. Oči se okreću prema njemu, kao da je
on odgovoran za taj posjet. Otac srdito odlaže pribor za jelo.
»Jesi li ti znao za njezin dolazak?«
»Naravno da nisam.«
»Idi je primiti. Reci joj da sam zauzet. Nemam vremena za tu temu.«
»Dobro.«
Théophile se uspravi, stavi ubrus pokraj šalice i uputi se prema ulazu.
Pokraj vrata čeka ga Geneviève. U rukama drži kišobran iz kojega cure svježe
kišne kapi. Njezine čizmice i donji dio haljine su mokri. Na parketu pored nogu
joj se malo-pomalo stvara lokvica vode.
Jednom rukom dovodi u red uvojke i šešir. Sluti da je otac neće primiti. Čim
neka djevojka prođe kroz vrata Salpêtrière, nitko više ne želi o njoj govoriti, a
najmanje njezina obitelj. Otac Cléry nije nikakva iznimka. Njegova je kći sada
slaboumnica, obeščastilo bi ga spominjanje njezina imena. U tome svijetu važnije
je održati ugled prezimena nego sačuvati kćeri. Kod obitelji Cléry, samo sin još
predstavlja nadu. »On se vratio da vidi sestru. On se okrivljuje, to je očito. Njemu
se treba obratiti«, pomislila je Geneviève. Zbog toga je ona danas tu.
Sinoć se, na povratku iz bolnice, konačno ostvarila unutarnja promjena koja
se sprema već neko vrijeme. Charcotove riječi su je najprije pokosile. Nakon
onih događaja posljednjih dana - najprije njezin otac, zatim Louise i Thérèse iza
toga - nedostajao je samo taj zadnji udarac da se ona potpuno raspadne. Više se
nije imala na što osloniti. Sve se uzdrmalo i palo u istom trenutku, tako da se pitala
nije li vrijeme da prestane raditi u bolnici.
Dok se penjala prema Panthéonu, u um joj se ušuljao drugi osjećaj.
Duže od dvadeset godina ona je radila, mučila se, provodila besane noći u
Salpêtrière; poznavala je svaki hodnik u bolnici, svaki kamen, svaki pogled

102
 Knjige.Club Books

slaboumnice, bolje nego itko drugi, bolje nego sam Charcot. I on se usudio
prezreti njezinu riječ. S visine svoga podija on je jednim pokretom nadlanice
pomeo prosudbu one koja mu se divila. Nije ju čuo i nije ju želio saslušati.
Uostalom, u toj bolnici nijedan muškarac nije ih slušao.
Tiho se srdila koračajući, sve dok nije osjetila otpor. Da, to nije više bila
ljutnja nego pobuna, ista pobuna koju je osjećala prema svećenicima i đakonima
dok je bila dijete. Dovodili su u pitanje njezino vjerovanje, njezinu
osobnost, pokušavali su je maltretirati, nametati joj način ponašanja, mijenjati joj
narav. Mislila je da je našla svoje mjesto u krilu te bolnice, a sada shvaća da ona
kao vrijednost nije imala ništa od onoga što su joj doista željeli pripisati, nego
samo ono što joj je odlučio nametnuti jedan čovjek: profesor Charcot.
Možda pretjeruje. Možda nije imala razloga uvrijediti se zbog jednostavne
primjedbe. Ali ona se uvijek suprotstavljala svima kada je procjenjivala da imaju
krivo. I Charcot je, ovoga puta, imao krivo.
Bilo je odlučeno: ona će pomoći Eugénie. Kao što je Eugénie pomogla njoj.

Stigavši u hodnik do ulaza, Théophile je prepoznao nadstojnicu. Grlo mu se

stisnulo. Približio joj se.
»Madame.«
Geneviève je bacila oko iza njega.
»A vaš otac?«
»On je zauzet, moli vas da ga ispri...«
»Ne, to je u redu, vas sam željela vidjeti.«
»Mene?«
Sad je i Théophile bacio pogled iza sebe i spustio glas.
»Ako je to zbog knjige koju sam vam ostavio, preklinjem vas da ništa ne
kažete.«
»Nije riječ o tome. Treba mi vaša pomoć.«
Nadstojnica se približila Théophileu i počela šaptati. Na kraju hodnika vidi se
dio pokućstva u zanijemjelom salonu; stol za jelo i osobe oko njega nisu vidljivi.
»Vaša sestra treba izaći iz Salpêtrière.«
»Sto joj je? Je li ozbiljno?«
»Uopće joj ništa nije. Vaša sestra je normalna. Ali doktor joj ne želi dopustiti
da izađe.«
»Ali, ako je normalna...«
»Tko se ondje nađe, više ne izlazi. Ili vrlo rijetko.«
Théophile tjeskobno gleda niz hodnik, provjerava da nitko ne dolazi.
Nervoznom kretnjom ruke prolazi kroz kosu.

103
 Knjige.Club Books

»Ne razumijem što mogu učiniti. Ja nisam njezin skrbnik. Samo naš otac
mogao bi joj pomoći da izađe.«
»A on to neće učiniti?«
»Ne. Nikada.«
»Sutra se održava bal. Zapisala sam vaše ime na popis uzvanika, vi ste Clérin.
Promijenila sam vam prezime da vas ne povezuju s nekom slabo... nekom
pacijenticom.«
»Sutra?«
»Ondje ćete se vas dvoje naći. Bit će velika gužva, dovoljna da se u jednom
trenutku izgubite. Ja ću vas izvesti kroz ulaz u bolnicu.«
»Ali ja... Ne mogu je dovesti ovamo.«
»Imate na raspolaganju dva dana, nađite nešto. Neka sobica u potkrovlju
uvijek će biti bolja od ovoga gdje je sada.«
Začuje se glas s ulaza u salon i oni se trgnu.
»Gospodine Cléry? Je li sve u redu?«
U okviru vrata uspravno stoji Louis. Théophile mu daje znak drhtavom
rukom.
»Sve je u redu, Louis. Madame uskoro odlazi.«
Sluga ga gleda na trenutak, zatim nestaje. Théophile nervozno korača
hodnikom. Jednom rukom nastavlja mrsiti kosu.
»Sve ovo je tako iznenadno. Ne znam što da vam kažem.«
»Želite li da vaša sestra izađe na slobodu?«
»Da. Da, sigurno.«
»Onda mi vjerujte.«
Théophile prestane hodati i zaustavi se zureći u Geneviève. To nije ista žena
koju je zapamtio. Fizički je ona kojoj je predao knjigu, da. Ali njezina narav nije
ista, u to je siguran. Prije ga je ta žena plašila; sada bi joj se lako povjerio. Približi
joj se.
»Zašto pomažete mojoj sestri?«
»Ona je meni pomogla.«
Čini se da je nadstojnica rekla više nego što je željela. Théophile bi joj htio
postaviti pitanje. Ono ga grize već dva tjedna, a samo ta žena može mu doista
odgovoriti. Otvara usta ali ne uspijeva izreći. Boji se odgovora.
Geneviève pretječe Théophileove riječi, kao da je pogodila njegovu
nesigurnost.
»Vaša sestra nije luda. Ona je sposobna pomagati drugima. Ah to ne može
raditi ako ostane zatvorena.«
Iz salona čuje se štropot posuđa. Geneviève hvata mladića za podlakticu.
»Sutra. U osamnaest sati. Nećete imati bolju priliku od te.«
104
 Knjige.Club Books

Žena ispušta njegovu ruku, okreće kvaku na vratima i napušta stan. Vrata su
ostala poluotvorena, Théophile je gleda kako odlučno i bez buke silazi niz stubišni
prostor. Stavlja ruku na prsa; pod dlanom osjeća kako mu srce užurbano kuca.

Thérèse se budi. Vjeđe joj se opiru otvaranju u polumraku. Suton je pao. Uljanice
obasjavaju prostoriju i ženske siluete koje se miču. Poznata joj je ta uskomešanost
tijela: vraća se svake godine, to je predvečerje bala. Kretnje su nestrpljive, smijeh
je nervozan, rijetke su one koje te večeri uspijevaju zaspati.
Ležeći na svojem krevetu, Thérèse se rukama odupire o madrac da bi se
uspravila, ali sprječava je oštra bol u zapešćima. Smiruje se, grize usnu i suzdržava
se da ne krikne. Kao da je neka oštrica reže ispod kože. Strujni šok joj udari u
glavu i izazove vrtoglavicu. Bila je zaboravila.
Otkada živi u Salpêtrière, Thérèse je dva-tri puta na mjesec patila od noćnih
mora: nekadašnja prostitutka prenula bi se usred noći i vrisnula upomoć, i u svim
drugim krevetima zavladala bi zarazna panika. Ujutro se ničega ne bi sjećala.
Osim tih prolaznih slučajeva, najstarija se bolesnica normalno ponašala.
A da se nije uistinu znalo zašto, te se krize sad već neko vrijeme nisu javljale.
Thérèse je bila stalno istoga raspoloženja i noći su joj bile mirne. Njezino se opće
stanje u tom času bilo toliko ustalilo, te se zaključilo, nakon što ju je jučer
pregledao Babinski, da više ništa ne sprječava njezin izlazak. Ta činjenica
pokosila je bolesnicu koja je sada bila u određenoj dobi. Perspektiva da izađe i
ponovno pronađe Pariz, njegove ulice, njegove mirise, da prijeđe Seineu u koju je
bila gurnula svoga ljubavnika, da hoda pokraj drugih ljudi o kojima ništa ne zna,
da se opet skice pločnicima koje je predobro poznavala - zbog svega toga bila ju
je obuzela nesavladiva groza. Njezino je oko opazilo medicinske škare na stolu, i
kretnja joj je bila tako brza da su bolničarke smjesta kriknule.
Prvi put se probudila sinoć. Otkrila je zavoje oko zapešća i osjetila olakšanje.
Otada joj nitko više neće kazati da izlazi.

Odlučivši se osloniti na laktove, uspijeva se malo pridignuti. Izvlači ruke ispod

pokrivača i promatra zavoje: malo krvi osušilo se unutar bijelih očica. Koža je
zategnuta, kao da je čuje kako vrišti. Morat će pričekati dok opet ne počne plesti.
Vraća ruke natrag pod pokrivač, ne želeći i dalje privlačiti pozornost. Oko nje su
se žene vratile iz blagovaonice i još ne liježu. U mašti zamišljaju pljesak i ples s
partnerom, nadaju se susretu ih barem razmijenjenu pogledu; najmanju pojedinost
koju sutra budu čule, vidjele ih osjetile ponijet će i zadržati u pamćenju kao
dragocjenu relikviju.
Jedna jedina silueta razlikuje se od ostalih: uspravna i napeta u crnoj odjeći
ona prolazi kroz redove kreveta ne dijeleći taj lagodan duh. Thérèse prepoznaje
Eugénie. Mlada žena dolazi do svoga kreveta i zauzima mjesto ne
obraćajući nikakvu pozornost na susjedu. Brzo izuva cipele i zavlači se pod

105
 Knjige.Club Books

pokrivač. Thérèse tada iznenadi komadić papira među njezinim prstima što ga
Eugénie istog časa gurne u svoj rukav, neprimjerno, između zapešća i tkanine na
haljini. Čim se njezina tajna našla na sigurnu mjestu, ona se ispruži na bok,
okrenuvši Thérèse leđa, i ostaje nepokretna.
Pletilja nema vremena razumjeti, kad je iznenadi neka ruka na ramenu.
»Thérèse, ti si budna.«
Jedna bolničarka stoji joj slijeva i promatra je. Ta debela brineta,
bezizražajnog lica, jedna je od najmlađih zaposlenica: koje su stigle prije godinu-
dvije. Našavši se ovdje zbog oskudice, jer su jednako tako mogle obavljati posao
sluškinja ili pralja, one su opsluživale pacijentice kao što bi servirale čaj ih lupale
po rublju. Bile su zadovoljne izvršavanjem zapovijedi, i da bi im lakše prošao
radni dan koji ih nije zanimao, nisu prestajale govoriti - o bolesnicama,
bolničarkama, liječnicima, stažistima. Najmanja novost, najmanja pojedinost,
najmanja brbljarija - sve su to preuzimale, širile, preuveličavale, izvrgavale ruglu.
Tko ih je slušao, dok su obilazile hodnik ih sjedile na klupi, morao se sjetiti
klevetanja žena koje su se okupljale u dvorištima zgrada. Nitko im se nije
usuđivao povjeriti od straha da će rastrubiti što god čuju.
Thérèse ravnodušno slegne ramenima.
»Budna sam, da.«
»Treba li ti što? Nisi bila na večeri.«
»Nisam gladna, hvala.«
Mlada bolničarka čučne kraj kreveta. Thérèse je jedina koju nove službenice
ne podbadaju. Ona je naprotiv bolesnica s kojom žele razgovarati, jer već dvadeset
godina tu spava i poznaje i najmanje sitnice.
Djevojka prstom pokazuje Eugénie i spušta glas.
»Vidiš svoju susjedu? Onu koja razgovara s utvarama? Malo prije, u
blagovaonici, Stara joj je predala neku poruku. Komadić papira. Napravila je to
potajno, ali ja sam je vidjela.«
Thérèse baci pogled prema Eugénie, koja leži na boku okrenuvši im leđa. Nije
se iznenadila zbog primjedbe. Ona je već bila zatekla Geneviève kako uznemireno
pogledava Eugénie. To je također bilo iznenađenje - vidjeti kod Stare takvu
netipičnu zbunjenost. Nešto se u njoj prelomilo otkad je stigla ta djevojka iz dobre
obitelji. Ali kako se to što se događalo između dviju žena doimalo
ozbiljnim, Thérèse nije zapravo željela doznati što je to.
Ona okrene srdito lice prema bolničarki.
»I onda?«
»One nešto skrivaju, njih dvije. U to sam sigurna. Sada ih neću ispuštati iz
vida.«
»Reci mi, curo, zar nemaš boljeg posla? Ovo je bolnica, a ne krčma. Nađi si
drugu zabavu, tu su malo dalje dvije luđakinje koje se svađaju oko šešira.«

106
 Knjige.Club Books

Bolničarka se uspravi i namršti obrve.

»Ako jednoga dana doznam da nešto znaš, izvijestit ću doktora.«
»Ovo nije ni škola. Odlazi, umaraš me, neće mi zarasti rane ako te nastavim
slušati.«
Mlada glasnica okreće se na mjestu i udaljava se. Thérèse ponovno gleda
Eugénie.
Zgrčena na boku, zaronivši glavu u jastuk, Eugénie bezglasno plače. Prstima
odmiče mokre uvojke s lica. Ništa ne čuje i ne vidi oko sebe. Obuzima je tisuću
misli, već dugo. Zatim, da bi doista povjerovala, da bi bila sigurna kako nije
sanjala, ona iz unutrašnjosti rukava kriomice izvlači poruku koju joj je predala
Geneviève. Prsti joj dršću dok otvara komadić papira. Na njemu je rukopis Stare:
»Sutra uvečer, dok traje bal. Théophile će biti ondje.«

107
 Knjige.Club Books

12.

18. ožujka 1885.

ala je noć. Duž Bolničkoga bulevara, nažigači uličnih svjetiljaka raspoređuju

P se da rasvijetle pločnike. Početak je večeri i ulica je mirna - osim na broju 47.
Na malenom trgu uvučenom od ceste stvara se neuobičajena gužva: stižu deseci
fijakera, obilaze maleni kružni tok, zaustavljaju se jedan po jedan. Vrata se
otvaraju i putnici silaze na popločen trg. Siluete parova su spremne. Jedan
pogled na nakit pokazuje da je riječ o Parizu koji nema nedaća s prehranom.
Pod nadsvođenim ulazom, pokraj stupova koji podupiru gredu na kojoj je
uklesano ime bolnice, nekoliko bolničarki dočekuje uzvanike. Neki su upoznati s
tim mjestom pa sigurnim korakom prelaze glavno dvorište; drugi otkrivaju
drvorede i zgrade s bojažljivim i radoznalim ushićenjem.
U prostranoj dvorani utočišta prisutni uzvanici strpljivo čekaju. Zidni
svijećnjaci rasvjetljuju skromno urešeno mjesto: zelene biljke i cvijeće opasuju
široke prozore; šareni vijenci vise sa stropa.
Pokraj dvokrilnih vrata stol s hranom nudi kolače, bombone i peciva. Ruke se
pohlepno poslužuju tražeći čašu likera ih pjenušca, ali je ne nalaze. Te večeri
moraju se zadovoljiti, u najboljem slučaju, sirupom od badema ih naranača.
Čim novi gosti uđu u dvoranu, dočeka ih melodija valcera. Preko puta, na
podiju, živahno svira malen orkestar. Stidljiv i nervozan smijeh pridružuje se
glazbenim notama. Glazba ushićuje duhove i potiče razgovor.
»Što mislite kako one izgledaju?«
»Mislite li da im se može gledati u oči?«
»Prošle godine jedna stara luđakinja tiskala se uza sve muškarce te večeri!«
»Jesu h nasilne?«
»A Charcot? Hoće li biti prisutan?«
»Zanimalo bi me vidjeti na što sliče te slavne krize histerije.«
»Možda nisam trebala ponijeti dijamante, bojim se da mi ih ne ukradu.«
»Navodno su neke veoma lijepe.«
»Vidio sam i potpuno odbojnih.«
Nakon pet udaraca štapom po podu glasovi umuknu. Orkestar prestane svirati.
Pokraj ulaza sastala se mala skupina bolničarki. Kad ih čovjek vidi, sjeti se da taj

108
 Knjige.Club Books

bal nema ništa zajedničko s nekim drugim balom. Ukrasi, orkestar, stol s hranom
- ništa ne može uljepšati stvarnost mjesta gdje se to zbiva: u umobolnici.
Prisutnost bolničarki budi dvosmislen osjećaj: čovjek voli znati da su blizu, u
slučaju pretjerivanja ili zastranjenja koje bi ovladalo balom. Svatko se također
osjeća manje samim, manje besposlenim, pred tim ženama s kojima će se uskoro
suočiti i još ne zna kakvo je njihovo ponašanje u javnosti. Ali te njegovateljice i
uznemiruju, podsjećaju da zastranjenje nikada nije daleko, i da se neka od njih
može svakoga časa preokrenuti - premda se svatko zapravo nada da će biti
svjedokom tih slavnih kriza histerije.
Pokraj bolničarki, jedan od glavnih liječnika obraća se mnoštvu:
»Dame, gospodo, dobra večer. Dobro nam došli u bolnicu Salpêtrière. Svi mi,
ekipa bolničarki, liječnici i doktor Charcot, sretni smo i počašćeni što vas
primamo na još jedan bal sredinom korizme. Molim vas da pozdravite one koje
svi očekujete.«
Orkestar zasvira valcer pred zanijemjelom publikom. Vratovi se okreću
prema dvokrilnim vratima koja se otvaraju. U parovima po dvije, bolesnice u
povorci ulaze u dvoranu. Očekivah su da će vidjeti slaboumne, mršave, grbave
žene, ah Charcotove djevojke odišu opuštenošću i normalnošću koje iznenađuju.
Zamišljah su također groteskne i lakrdijaške kostime, pa se iznenađuju držanjem
dostojnim kazališnih glumica.
Redaju se naizmjence mljekarice i markize, seljanke i sirotice, mušketiri i
kaćiperke, kavaliri i čarobnice, trubaduri i mornari, sluškinje i kraljice. Te
djevojke dolaze iz svih pomiješanih slojeva, one su histerične, epileptične i
živčane, mlade i manje mlade, sve karizmatične, kao da ih izdvaja i nešto drugo
osim bolesti i bolničkih zidova - način bivanja i zauzimanja svog mjesta u svijetu.
Kako idu naprijed, svi se razmiču da one prođu. Traži se neka pogreška, neka
ljaga, primjećuje se paralizirana ruka na grudima, vjeđe koje se možda prečesto
sklapaju. Ali te bolesnice pružaju iznenađujuće ljubak prizor. Stječući povjerenje,
uzvanička tijela se smiruju. Malo-pomalo, vraća se mrmljanje, čuje se smijeh,
ljudi se guraju da izbliza vide te egzotične životinje, jer im se čini kao da su u
nekom kavezu Botaničkoga vrta, u izravnom dodiru sa znatiželjnim zvijerima.
Dok bolesnice zauzimaju mjesto na plesnom podiju ili na klupama, uzvanici se
opuštaju i blebeću, grohotom se smiju i kliču dok dodiruju rukav neke luđakinje;
i da netko uđe u tu plesnu dvoranu a da ne zna o čemu je riječ, smatrao bi da su
ludi i nastrani oni koji to, večeras, navodno nisu.

Nekoliko vrata dalje od dvorane, na kraju hodnika, jedna bolničarka vodi

Louise na bal. Mlada djevojka, položena na krevet s kotačićima, pušta da je guraju
prema događaju.
Cijeli dan je odbijala obući kostim. Užasavala ju je mogućnost da se pokaže
u javnosti dok polovina njezina tijela ne odgovara na poticaj. Ona, slavna

109
 Knjige.Club Books

sudionica Charcotovih predavanja, nesposobna je da zapleše na dvjema nogama.

Navaljivanjem i laskanjem bolesnice i bolničarke naposljetku su nagovorile
mladu djevojku. Pariz je čekao samo nju, htjeli su je vidjeti. To što je paralizirana
nije joj umanjilo ugled, naprotiv: svi će se diviti što ima hrabrosti izaći pred
javnost. Štoviše: ako Charcot bude sposoban da je izliječi, da preokrene njezinu
paralizu, ona će postati simbol, primjer napretka znanosti. Njezino ime bit će
tiskano u školskim udžbenicima.
Ništa joj više nije trebalo da povrati samopouzdanje. Louise je čekala da druge
bolesnice napuste spavaonicu - osim Thérèse, koja će se večeras odmarati - i
dopustila je da je obuku dvije bolničarke. Paralizirana ruka predstavljala je
najveću teškoću, ali uspjele su joj bez kidanja tkanine navući kostim. Veliki
svileni rubac pokrivao je njezinu glavu i ramena. Crna joj je kosa bila počešljana
u nisku punđu, i dvije crvene ruže krasile su joj frizuru. Thérèse ju je promatrala
sa smiješkom:
»Izgledaš kao prava Španjolka, mala moja Louise.«
Kotačići njezina kreveta škripe na pločicama hodnika. Više debelih jastuka
složeno je iza Louiseinih leđa. Poprsje joj je uzdignuto u sjedećem položaju.
Paralizirana ruka leži joj na grudima. Kako se vozi prema dvorani, njezin dah
je sve kraći. Ne čuje riječi mlade bolničarke koja govori iza nje.
Odjednom se u mračnom hodniku pojavi neka muška silueta i zapriječi im
prolaz: Louise se trgne iz sanjarenja i prepozna Julesa. Prestane disati. Mladi
stažist s pouzdanjem zakorači prema dvjema ženama i obrati se bolničarki
iza Louise.
»Paulette, traže te na ulazu u bolnicu. Uzvanici i dalje stižu i ne znaju put.«
»Ali ja moram pratiti malu...«
»Ja ću se za to pobrinuti. Idi.«
Bolničarka ga protiv svoje volje posluša. Jules zauzima njezino mjesto i gura
krevet naprijed. Nijednu riječ nisu razmijenili dok nisu čuli da je bolničarka doista
otišla. Jules se nagne naprijed prema Louise. On nema vremena ništa reći jer ga
ona pretječe.
»Nisam te htjela vidjeti.«
»Ah, ne?«
»Više te ne želim vidjeti. Sada sam ružna.«
Jules se zaustavi. Kotačići više ne škripe. On zaobiđe krevet i stane kraj
Louise. Ona okreće lice od plavih očiju koje u nju zure.
»Ne gledaj me.«
»U mojim si očima uvijek lijepa, Louise.«
»Osakaćene osobe nisu lijepe. Ti lažeš.«
Ona osjeća njegove prste koji joj dodiruju zatiljak, zatim njezin obraz.
»Louise, ja želim da budeš moja žena. To se neće promijeniti.«
110
 Knjige.Club Books

Louise zatvara vjeđe i grize unutrašnjost obraza. Očekivala je te riječi.

Lijevim prstima stišće rubac da ne bi zaplakala. Tada osjeti da se krevet ponovno
pokreće. Otvara oči i primjećuje da je krevet okrenut u drugom smjeru; Jules je
iza nje napravio poluokret i gura krevet naprijed.
»Što to radiš? Dvorana je na drugoj strani.«
»Imam ti nešto pokazati.«

U plesnoj dvorani Théophile se probija kroz kostime. Iznenađuje se vidjevši toliko

svijeta. Oko njega teče povorka cilindara i šeširića, čipke i šuštavih haljina, perja
i cvjetova, pravih i lažnih brkova, tkanina na kvadratiće i kružiće, krzna i lepeza.
Tijela plešu, sudaraju se, trljaju se međusobno, bježe. Pogled mu klizi preko
veselih lica, prstiju koji se upiru prema luđakinjama, luđakinja koje mu se smiju i
stežu mu ruku. Glasan smijeh miješa se s notama violine i klavira, grohot se čuje
sa svih strana, plješće se rukama i lupka nogama po parketu. To je šarena i čudna
gužva, slična pučkoj karnevalskoj svečanosti, kamo su buržuji izgleda radije
došli smijati se prerušenim seljacima nego proslaviti svečarski duh. Svečanost
nije ista za sve. S jedne strane, mlade kostimirane žene koje ispravno prave plesne
korake što su ih naučile posljednjih tjedana; s druge strane, gledatelji koji
plješću, potpuno uronjeni u taj spektakl, kao kamenje u vodu.
Théophile prelijeće pogledom preko lica tražeći svoju sestru. Sljepoočnice su
mu vlažne, kao i ruke. Nije mogao ni slutiti da će se naći ovdje, na slavnom balu
u Salpêtrière, kako bi odavde izvukao Eugénie bez odobrenja njezina oca i
liječnika. On ne zna je li njegov pothvat pravedan i hrabar, ili sulud i opasan.
Kružeći također kroz gužvu, potpuno odjevene u crno, bolničarke dijele
bolesnicama čašice sirupa. Neke se pokore zapovijedima, druge rukom odgurnu
čašicu, odbijajući da ih tko vidi kao bolesnice tijekom te večeri. Podno
prozora, sjedeći na klupicama, slaboumne starice kao da su ravnodušne na opću
uskomešanost. Kada prvi put ugledaju njihova upala lica i smetene poglede,
gledatelji stanu uzmicati: vidjevši ih kamenih lica usred slikovita bala oni gotovo
pomisle da su mrtve. U općoj gužvi jedna grofica kruži između uzvanika. Mašući
lepezom tako da lijeću rese na njezinu obrubu, ona spominje svoje bogatstvo
onomu tko želi čuti, opisuje dvorac koji posjeduje u Ardècheu, uznemirena je da
joj ne ukradu ogrlicu s niskom dijamanata. Malo dalje, ciganka bucmasta lica, sa
šalom na glavi, našminkanih usta, predlaže neznancima da im čita budućnost iz
dlana; zatim se zaustavlja, grabi ruke, proriče budućnost kroz nervozno
kokodakanje, i nastavlja put. Jedna Marija Antoaneta udara bez ritma u bubanj
koji joj visi o pojasu. Mršava i blijeda djeca, preobučena u pajace, uzimaju šake
slatkiša sa stola i gube se između uzvanika začuđenih prizorom tako mladih
pacijenata. Jedna vještica, čiji se plašt vuče po zemlji i šiljasti šešir kao da joj je
prevelik, usredotočeno mete mrvice i prašinu na podu, bezobzirno gurajući one
koji joj se nađu na putu.

111
 Knjige.Club Books

Došavši na podij kraj orkestra, Théophile gleda oko sebe i ukoči se: malo
dalje, kraj nekoga prozora, Eugénie također tjeskobnim pogledom prelazi preko
gomile. Kosa joj je začešljana otraga, dugačka pletenica pada joj niz leđa. Ima na
sebi muško odijelo. Kao da je osjetila da je netko promatra, okrene omršavjelo
lice i ugleda brata. Srce joj snažno zakuca u grudima, i grlo joj se stegne. Došao
je. Ondje je, radi nje. Nije ni sumnjala u poštenje svoga brata. Znala je da on jedini
od članova njezine obitelji nije želio da je zatvore, i da je do tada činio ono jedino
što je znao činiti: slušati očinske naredbe bez gunđanja. Zbog toga je iznenađuje
njegova večerašnja nazočnost. Nije mislila da će jednog dana, tako rano, biti
sposoban suprotstaviti se onomu koga je slušao čitava života.
Théophile promatra sestru, oklijeva sada kad ju je pronašao. Naposljetku
odlučuje napraviti korak naprijed da joj se pridruži, kada ga jedna ruka uhvati za
nadlakticu. Okrene se od iznenađenja: s desne strane pristupa mu Geneviève.
»Ne sada. Držite me na oku, reći ću vam kada.«
Udaljujući se smjesta kroz mnoštvo, Eugénie izdaleka daje znak glavom da
ohrabri brata. Prvi put nakon dva tjedna ona se smiješi.
Izvan svečane dvorane, Salpêtrière je utihnula. U sobama i hodnicima, na
katovima, nigdje šaptanja, nigdje ne odjekuje lupkanje potpetica. Samo jedva
zamjetljiva škripa kotačića po pločicama. Iz kreveta koji je prevozi u labirinte
bolnice, Louise otkriva mjesta koja nije navikla vidjeti tako kasno. Svjetlost
vanjskih svjetiljaka slabašno osvjetljuje hodnike kojima prolaze. Tijekom
cijeloga njezina obilaska, uznemirujuće sjene ocrtavaju se na zidovima i
zaobljenim svodovima. Louise se malo više zavlači u udubljenje jastuka i sklapa
vjeđe. Misli na buku koja ju obično okružuje: ženske glasove u spavaonici,
zveckanje pribora u blagovaonici, hrkanje noću. Čak su joj pritužbe i plač
luđakinja draži od zlokobna mira koji večeras vlada. Sve je bolje od te
užasne tišine: buka je barem znak života.
Louise osjeća da se krevet zaustavlja. Otvara vjeđe: pred njom su neka vrata.
Jules je zaobišao krevet da bi otvorio bravu. U unutrašnjosti, soba. Posvuda je
polutama. Louise gleda Julesa s nerazumijevanjem.
»Zašto me vodiš ovamo?«
»To je soba gdje smo se obično sastajali.«
»Ali zašto smo došli ovamo?«
Jules ne odgovara i uvlači krevet unutra. Louise odmahne glavom.
»Ne želim ući unutra, potpuno je mračno.«
U sobi je nemoguće razlikovati zidove od pokućstva. Louise osluškuje iza
vrata koja se zatvaraju.
»Jules, želim izaći. Želim poći na ples, onamo gdje ima svijeta.«
»Pst, šuti.«

112
 Knjige.Club Books

Djevojka shvaća da je pokraj nje. Na trenutak joj miluje kosu, zatim osjeća
njegove usne na svojem vratu. Njezina lijeva ruka naglo ga odgurne.
»Jules... Zaudaraš na alkohol. Pio si.«
Louise ponovno osjeća kako se naginje nad njom, ovaj put da je poljubi. Ona
okreće glavu, nadesno, nalijevo, dok njegove vlažne i alkoholizirane usne pritišću
njezine. Njezina lijeva ruka uzalud pokušava odgurnuti to navaljivanje, ali stažist
se već popeo na krevet. Suze teku niz Louiseino lice.
»Ti inače ne piješ. Rekao si mi da ne piješ.«
»Osim večeras.«
»Trebao si me večeras zaprositi.«
»To ću i učiniti. Ali ti si već pomalo moja žena.«
Dah je vruć. Louise prepoznaje taj miris. U grlo joj se penje mučnina.
Dovoljno je da samo jedanput jedan pijanac prijeđe granicu i da ostavi neizbrisivo
i nepodnošljivo sjećanje. Ona ne stigne ni suzbiti suze, kad joj ruka stisne obraze a
Julesova se usta ponovno bace na njezina. Vrišti u grlu dok osjeća da se
muškarčeva težina pruža na njoj. U mraku sobe ona prepoznaje kretnje koje se
bave njezinim tijelom. Mislila je da to sjećanje pripada prošlosti, da se taj trenutak
s vremenom sve više udaljuje. Čak je stigla dotle da pomisli kako se to dogodilo
nekoj drugoj ženi, nekoj bivšoj Louise, nekoj Louise otprije, Louise koja je
iščeznula iz njezina života.
Kada joj među bedra prodre isto nasilje kao prije tri godine, njezina se usta
otvore da ispuste nijemi krik. Odjednom se sve u njoj ugasi. Nije više bez
odgovora samo desna strana njezina tijela, nego svi njezini udovi. Sleđuju se od
nožnih prstiju do glave zabačene unatrag.
Ona okamenjena sklapa vjeđe i prepušta se pomrčini koja je jednako tamna
kao mrak u sobi.

Na podiju gdje svira orkestar, jedna luđakinja je zauzela klaviristovo mjesto:

prerušena u mljekaricu, mjerkala je taj instrument od početka bala. Prosudivši da
je glazbenik loš, ona odluči zauzeti njegovo mjesto. Ugledavši luđakinju kako se
penje na podij i približava mu se, čovjek je problijedio i odmah joj prepustio svoje
mjesto kao da mu prilazi sam đavao, praćen smijehom vesele publike. Pod
budnim okom jedne bolničarke, mljekarica lupka po bijelim i crnim tipkama
slijedeći melodiju koja pripada samo njoj, kvareći glazbu koju drugi glazbenici i
dalje pokušavaju svirati.
Eugénie i Théophile još nisu napustili svoja mjesta. Blizu pozornice mladić
drži na oku svoju sestru i Geneviève koja stoji blizu ulaznih vrata. Eugénie,
nedaleko od jednog prozora, također promatra Geneviève. Zatiljak joj je ukočen.
Od straha joj se grči želudac, ništa nije progutala tijekom cijeloga dana. Više nije
očekivala nikakvu pomoć od Geneviève. Kako je mogla pretpostaviti da će ta
žena, koja dvadeset godina nije nijedanput prekršila bolnička pravila, pomoći njoj
113
 Knjige.Club Books

da izađe nakon dva tjedna? Eugénie se pomirila sa sudbinom. Počinjala je tonuti

u duboku obamrlost koja ju je prijetila odvesti daleko, jer nada nije neiscrpan
izvor i čovjek se kad-tad doista mora moći osloniti na nešto. A onda joj je
Geneviève pružila onu poruku u blagovaonici. U svakidašnjem metežu poslije
večere, dok se sklanjalo, slagalo, čistilo, laštilo, melo, vidjela je nadstojnicu kao
ide prema njoj i pruža joj ruku. Kretnja je bila brza, točna, neprimjetna. Geneviève
ništa nije rekla, ali Eugénie je primijetila nešto promijenjeno u njezinu pogledu -
neku vrstu bratske ozbiljnosti. Taj komadić papira, četverostruko savijen, obnovio
joj je dovoljnu hrabrost da se ponovno nada i čeka ples.
Trebala joj je odjeća da se preruši. Preostala hrpa nije mnogo obećavala:
morala se zadovoljiti jednostavnim muškim odijelom. Najzad, bilo je lakše
krišom pobjeći u tamnom odijelu nego u crvenoj haljini neke markize.

Usred gomile prolomio se krik. U dvorani se naglo razmiču uzvanici i cijelim se

skupom proširuje uzdah zaprepaštenja. Orkestar je prestao svirati, osim što
mljekarica nastavlja pogrešno udarati po klaviru. Na tlu na leđima leži jedna
luđakinja i nogama grebe po parketu i trza se u bolovima, savijena zbog grčeva za
koje nitko ne bi znao reći odakle dolaze. Dok pritrčavaju bolničarke, mrmljanje
prigušenih glasova komentira prizor. Uz pomoć stažista, razmahano luđakinjino
tijelo prenosi se na klupu, pod očaranim pogledom gomile.
Eugénie prva primijeti Genevièvein znak: na drugoj strani dvorane, stojeći
sama kraj vrata, nadstojnica kriomice kima glavom i sprema se izaći. Théophile
je smeten zbog neočekivanog komešanja, pa ne vidi što se razmjenjuje između
dviju žena, sve dok ne osjeti da ga neka ruka hvata za nadlakticu i povlači za
sobom.
»Ulazna vrata.«
Sestra mu više ne ispušta nadlakticu. On ukorak s njom prolazi kroz gomilu
koju je zaslijepila prva kriza te večeri.
Ispružena ispod prozora, luđakinja nastavlja vrištati promuklim glasom. Ne
oklijevajući jedan stažist polaže dva prsta, kažiprst i palac, iznad jajnika i
bezobzirno pritišće. Malo-pomalo, vrištanje se smanjuje. Udovi se pružaju.
I luđakinja se smiruje.
Ljudi uzvikuju, crvene se, plješću, opuštaju se. I dok orkestar započinje svirati
novi valcer, Eugénie i Théophile prolaze kroz dvokrilna vrata ne osvrćući se za
sobom.
Tri siluete promiču trčeći kraj zida glavnoga dvorišta. Prevaljuju taj put kroz
polutamu. Iz daljine svjetiljke što osvjetljavaju glavni drvored ne dosežu do staze
kojom oni idu uza zidić. Geneviève predvodi bijeg. Čuje iza sebe kako Eugénie i
Théophile dišu. Ako bi se zaustavila i razmislila, ne bi bila sposobna objasniti
zašto poduzima taj bezumni korak. Otkad je prije tri dana donijela odluku, više
nije na nju pomislila. Samo zna da misli na svoju sestru. Mislila je na Blandine

114
 Knjige.Club Books

kad je pješačila prema prebivalištu obitelji Cléry, mislila je na Blandine čekajući

prikladan trenutak za odlazak s bala, i misli na Blandine toga časa kad bježe.
Ta misao je uvjerava, ona je ohrabruje. Nadstojnica ne zna prati li je Blandine u
toj odluci, vidi li Geneviève dok trči tim hladnim i mračnim drvoredom, ih je
posrijedi najluđa misao koju je ikada imala. Ona radije vjeruje da je Blandine tu,
da je nosi, da nad njom bdije. Vjerovati, to znači pomoći si.
Trojka napokon stiže do ulaznoga zida. Pred njima su malena drvena vrata.
Zadihana Geneviève vadi iz džepa kolut ključeva.
»Napustite ovo mjesto najbrže, ali i najopreznije što možete. Ovdje posvuda
ima očiju.«
Geneviève osjeća ruku koja joj s spušta na podlakticu: ono podiže pogled
prema Eugénie.
»Madame... Kako vam mogu zahvaliti?«
Geneviève nikada prije nije primijetila da je Eugénie jednako visoka kao ona.
Nije primijetila ni njezinu tamnu mrlju u šarenici, kao da joj se zjenica razlijeva,
ni guste obrve, pune odlučnosti. U tom trenutku djevojku vidi onakvu kakva jest,
onakvu kakva je uvijek bila. Ali bolnica mijenja izglede, i Geneviève bi se htjela
ispričati što ranije nije razumjela tko je uistinu ona.
Zadovoljava se odgovorom na pitanje.
»Pomaži ljudima oko sebe.«
Trgnu se zbog kričanja u daljini. Okrenu se: premoćna silueta kapele
nadvisuje čitav prostor. Na dnu drvoreda više osoba trči u njihovu pravcu. Među
njima je bolničarka koja je iznenadila Geneviève kad je pružala papirić Eugénie.
»Tamo je! Rekla sam vam!«
Pokraj bolničarke tri siluete u bijelome, stažisti, udvostručuju brzinu da bi
stigli do njih. Geneviève žurno bira između ključeva na kolutu.
»Brzo.«
Njezine ruke nalaze ključ i guraju ga u ključanicu. Otvara vrata: s druge
strane, ulica, fijakeri, svjetiljke, zgrade.
»Idite, smjesta.«
Eugénie baca pogled na stažiste koji se približavaju i uznemireno promatra
Geneviève.
»A vi?«
»Odlazi, Eugénie.«
Eugénie primjećuje kako se nadstojničino tijelo ukočilo, čeljust joj se stisnula.
Uhvati Geneviève za ruku.
»Pođite s nama.«
»Hoćeš li napokon otići?«
»Madame, ako ostanete ovdje, oni će...«

115
 Knjige.Club Books

»To je moja stvar.«

Eugénie bi bila ostala da je njezin brat nije odmah uhvatio za nadlaktice.
»Dođi.«
Brat spušta glavu ispod nadsvođena izlaza i silom izvlači Eugène van. Čim su
prešli na drugu stranu, ona se okrene prema Geneviève: nema vremena da je
posljednji put vidi jer je nadstojnica već zaključala vrata.
Tek što je vratila kolut u džep, Geneviève osjeti muške ruke kako je hvataju
za nadlaktice. Iza nje se razliježe glas bolničarke.
»Ona je pomogla luđakinji da pobjegne! I sama je već oboljela!«
Geneviève ne obraća pozornost na ruke koje ju drže. Ne pruža nikakav otpor.
Njezini se udovi opuštaju. Ona osjeća olakšanje.
»Vodimo je.«
Dok je vraćaju u bolnicu, ona podiže lice: oblaci su nestali s neba. Iznad
kupole, na modrocrnoj pozadini, pojavljuju se zvijezde. Geneviève se blago
smiješi. Bolničarka koja je odnedavna nadzire, mršti obrve, lice joj je
bezizražajno.
»Čemu se ti imaš smiješiti?«
Slaboumnica je promatra.
»Život je čaroban, znate.«

116
 Knjige.Club Books

Epilog

1. ožujka 1890.

nijeg pada na park. Blijed i nježan sloj počiva na travnjacima i krovovima.

S Grane gola drveća nose nagomilane hrpe na kori. Bolnički drvoredi su pusti.
U spavaonici svi su se okupili oko peći na ugljen. Poslijepodne je mirno. Neke
bolesnice spavaju. Neke se kartaju pokraj jednog izvora topline, govore same sa
sobom ili s bolničarkama koje ih ne slušaju. U kutu, podalje, više ih se naguralo
oko nekoga kreveta. U sredini, sjedeći prekriženih nogu, Louise plete šal. Deseci
klubaka leže na krevetu. Oko nje se bolesnice guraju laktovima da bi dobile
sljedeći šal. »Bit će za sve vas, prestanite se svađati.«
Raspuštena joj kosa u obilnom i crnom slapu pada niz leđa. Na njoj je široka
i crna haljina. Svileni rubac koji je obično nosila Thérèse omotan joj je oko vrata.
Njezini prsti lako upravljaju iglama. Od časa kad ih je uzela u ruke, počela je plesti
jednostavno, prirodno, kao da je svakoga puta, kad je promatrala Thérèse kako to
čini, upotrebljavala vlastite prste. Ona plete, i ne mašta ni o čemu drugom nego o
vunenim nitima koje se savijaju i vežu u čvorove i međusobno zapleću.

Pet godina prije, našli su Louise sljedećega jutra nakon bala. Bila je poodmakla
večer kad se panična galama prolomila plesnom dvoranom: ne samo da nigdje
nema Louise, nego je Geneviève, navodno, pomogla nekoj luđakinji da pobjegne!
Skratili su svečanost, odveli luđakinje u spavaonice i otpratili uzvanike do izlaza.
U zoru je jedna bolničarka slučajno otvorila vrata neke sobe. Na krevetu se
Louise nalazila u istom položaju kao sinoć: zabačene glave, otvorenih i
nepomičnih vjeđa, golih i raširenih bedara. Ostala je u toj dubokoj katalepsiji
čitav dan, a da je nitko nije uspio izvući iz toga stanja. Uvečer ju je neki liječnik,
prolazeći kroz park, zatekao kako hoda među drvoredima bez određena smjera.
Svi su se njezini udovi opet pokretali, premda se činilo da je nešto u njezinom
duhu slomljeno. Odveli su je u njezin krevet, i iz njega nije više izašla. Dvije ju
je godine trebalo hraniti, mijenjati posudu, prati je u odjeći. Bila je prestala
govoriti. Čak ni Thérèse, koja se svaki dan obraćala Louise kao da se ništa nije
dogodilo, nije više čula zvuk njezina glasa do svoje smrti. Thérèse je preminula u
snu, bez buke. Ujutro su se sve žene iz spavaonice okupile oko njezina
ukočenog tijela. Odjednom je i Louise ustala i približila se dajući upute o pogrebu
i počastima koje joj treba iskazati. Svi su je s iznenađenjem gledali kako govori i
gestikulira: ona što tijekom dvije godine nije bila spustila nogu na pod
117
 Knjige.Club Books

ni izgovorila nijednu riječ, opet je našla moć govora i kretnje, kao čarolijom.
Sutradan po Thérèseinoj smrti pokupila je pribor za pletenje i nastavila njezin
posao. Već tri godine sve žene dolaze k njoj moljakati šalove. Ona plete i dijeli
svoje rukotvorine, ozbiljno shvaćajući svoj rad. Djetinjstvo je nestalo s njezina
lica. Ponekad, ako bi joj se suprotstavljali, u njezinu pogledu moglo se vidjeti
nešto nemilosrdno. Više je nitko nije žalio, kao nekoć: sada su je se bojali.

Udaljena od drugih žena, Geneviève na svojem krevetu piše pismo. Njezina plava
i valovita kosa na ramenima je pokrivena velikim modrim šalom, posljednjim što
joj ga je Louise isplela za zimu. Lice joj je nagnuto nad papirom, ravnodušna je
prema drugim pacijenticama koje se vrzmaju oko nje nastojeći pročitati što piše.
Naviknule su se da je više ne vide u službenoj odjeći, jer je na njoj
jednostavna kućna haljina, kao na drugima. Prvih tjedana svi su se pogledi
zadržavali na njezinoj nevjerojatnoj nazočnosti u spavaonici. Nije više bila ista
žena: činilo se da se nešto u njoj ublažilo, smirilo. Sada kad je bila luđakinja
među luđakinjama, napokon je izgledala normalno.
Pogrbljena nad papirom, zamače pero u malenu tintarnicu što leži na krevetu
i zatim piše:

Pariz, 1. ožujka 1890.

Nježna moja sestro,

Sve je bijelo, vani. Ne možemo izaći ni dodirnuti snijeg. Prostor je

leden. Možeš zamisliti koliko cijenimo vrele juhe kada zazvoni za večeru.
Noćas sam te sanjala. Savršeno sam te vidjela: tvoja meka koža, tvoji
riđi uvojci, tvoja blijeda usta. Točno kao da si preda mnom. Šutke si
me promatrala, ali ja sam te čula kako mi govoriš. Voljela bih da me
češće posjećuješ. Sretna sam kad te vidim. Znam da si doista bila sa
mnom, u onom trenutku.
Prije nekoliko dana stiglo mi je novo pismo od Eugénie. Ona i dalje
piše za Spiritističku reviju. Željela bi mi poslati jedan primjerak, ali zna
da bi mi ga oduzeli. Njezina darovitost poznata je u malenom krugu
zainteresiranih u Parizu. Uvijek je na oprezu i okružuje se samo osobama
koje je neće smatrati heretikom. Kada bi doznali.
Ovi ljudi što su je osudili, što su osudili mene... njihova osuda temelji
se na njihovu uvjerenju. Nepokolebljiva vjera u neku ideju vodi u
predrasude. Jesam li ti rekla koliko se osjećam sretnom otkada sumnjam?
Da, ne smiju se imati uvjerenja: treba sumnjati u sve, u stvari, u same
sebe. Sumnjati. To mi se čini tako jasno otkada sam s druge strane, otkada

118
 Knjige.Club Books

spavam u tim krevetima koji su me prije užasavali. Ne osjećam se bliskom

sa ženama ovdje, ali sad ih vidim. Takve kakve jesu.
Nastavljam ići u crkvu. Ne na misu, naravno. Idem onamo sama.
Kada su lađe puste. Ne molim se. Nisam sigurna jesam li već našla Boga.
Ne znam hoće li to doći jednoga dana. Tebe sam našla. To mi je važno.
Ne znam hoću li uskoro izaći, možda nikada. Sumnjam da se sloboda
nalazi izvan ovih zidova.
Bila sam vani najvećim dijelom svoga života, nisam se osjećala
slobodnom. Uzdizanje duše mora se drugdje obaviti. Uzaludan je i
nepodnošljiv osjećaj čekati oslobođenje.
Oko mene se okupljaju nastojeći pročitati neki redak; prestat ću
pisati.
Mislim na te. Vrati se uskoro da me vidiš, znaš gdje ćeš me naći.
Grlim te, od svega svoga srca.

Geneviève.

Geneviève podiže glavu prema luđakinjama koje se naginju nad njezin krevet.
»Završila sam pisanje. Nema se što pročitati.«
»Kakva šteta!«
Raspršuju se tijela oko nje. Geneviève siđe s kreveta i čučne: između četiri
metalne noge, na podu, leži malen zaključani kovčeg. Geneviève hvata ručku i
privlači ga k sebi. Unutra je složeno stotinjak pisama. Ona stavlja pero i tintarnicu
na jednu stranu, savija pismo koje je napisala i sprema ga na vrh hrpe. Opet
zatvara kovčeg, gura ga ispod sivih rešetaka i uspravlja se. Dvjema rukama
vraća šal na grudi dok ide prema prozorima, pod pozornim pogledima bolničarki.
Vani je na pločnicima sve deblji bijeli sag. Nepomičnoga lica pred prozorom,
Geneviève misli na Luksemburški vrt zimi. Na savršenstvo njegovih neokaljanih
drvoreda. Mirna studen. Tragovi koraka ostali na dubokom snijegu.
Okolina za kakvu čovjek poželi da zauvijek potraje.
Prsti lupkaju po njezinu ramenu. S desne strane promatra je Louise.
Geneviève je iznenađena.
»Prestala si plesti?«
»One me zamaraju, stalno se okupljaju oko mene. Puštam ih da malo čekaju.«
Louise prekriži ruke na prsima i promatra potpuno bijel park. Sliježe
ramenima.
»Prije mi je to bilo lijepo. Sada mi ništa više ne znači.«
»Nalaziš li još lijepih stvari?«

119
 Knjige.Club Books

Louise spušta glavu i nakratko razmišlja. Krajem cipele prelazi preko

pukotine u popločenju.
»Nisam sigurna. Mislim... kada pomislim na svoju majku. Sjećam se da mi je
ona bila lijepa.«
»To je dovoljno.«
»Da. To mi je dovoljno.«
Louise promatra Geneviève, nepomičnu pred prozorom, s pomalo
smežuranim rukama na šalu.
»Ne nedostaje vam... biti vani, madame Geneviève?«
»Mislim... da nikada nisam bila vani. Oduvijek sam bila ovdje.«
Louise zaklima glavom. Dvije žene ostaju jedna kraj druge, okrenute prema
parku koji pred njima i dalje blijedi.

Scan i obrada:
Knjige.Club Books

120