ZADARSKI MIR: PREKRETNICA ANŽUVINSKOG DOBA

ZADARSKI MIR: PREKRETNICA

ANŽUVINSKOG DOBA

Nakladnik
Sveučilište u Zadru

Za nakladnika
Dijana Vican, rektorica

Povjerenstvo za izdavačku djelatnost

Sveučilišta u Zadru
Josip Faričić, predsjednik

Urednici
Mladen Ančić
Antun Nekić

Recenzenti
Tomislav Popić
Valentina Šoštarić

Prijevod sažetaka
Sandra Mlađenović

Lektori
Edita Medić
Eda Šarić

Prijelom
Ines Bralić, Grafikart d.o.o.

Tisak
Sveučilišna tiskara d.o.o.

Naklada
300 primjeraka

ISBN 978-953-331-377-1

CIP zapis dostupan u računalnom katalogu

Znanstvene knjižnice Zadar pod brojem
161104029

Zbornik radova je sufinanciran sredstvima Hrvatske zaklade

za znanost u sklopu istraživačkog projekta "Anžuvinski
archiregnum u srednjoistočnoj i jugoistočnoj Europi u
14. stoljeću: pogled s periferije (IP-2019-04-9315)".
ZADARSKI MIR:
PREKRETNICA
ANŽUVINSKOG DOBA

ZADAR, 2022.
Autori 7

Uvod 9

rat, kuga i mir

Olga Perić
OBSIDIO IADRENSIS i CRONICA IADRATINA –
sličnosti i razlike 15

Gordan Ravančić
Desetljeće prije mira: Veliki rat za Dalmaciju kroz trgovačke knjige
grada Splita 1348. 29

Mladen Ančić
Rat kao organizirani društveni pothvat:
Zadarski mir kao rezultat rata za Zadar 39

Serđo Dokoza
Struktura zadarske elite prije i nakon Zadarskoga mira 137

anžuvinsko doba u hrvatskom kraljevstvu

Damir Magaš
Zadarski mir 1358.: geografski, geopolitički i geostrateški okvir 173

Antun Nekić
de aduentu maiestatis sue … magnam habent letitiam: analiza dolazaka
anžuvinskih vladara u Slavoniju, Hrvatsku i Dalmaciju 197

Éva B. Halász
Slavonija u razdoblju Zadarskoga mira:
mijene pedesetih i šezdesetih godina 14. stoljeća 235
Petra Vručina
Okolnosti nastanka Statuta Zagrebačkoga
kaptola: korporativni identitet pod okriljem
anžuvinske dinastije 249

Damir Karbić
Kraljevina Hrvatska i Dalmacija u kontekstu
anžuvinske restauracije kraljevske vlasti oko
i nakon Zadarskoga mira 281

Ivan Majnarić
Vazda ljublaše pravdu s našimi pr’vimi: združivanje
plemstva u Kraljevini Hrvatskoj anžuvinskoga doba 289

Ivan Jurković
Vrhrički i hlivanjski plemeniti rod Čubranića u
Dalmaciji i Hrvatskoj od mira u Zadru (1358.)
do prodaje Zadra i Dalmacije (1409.) 321

likovna umjetnost anžuvinskoga doba

Béla Zsolt Szakács
Artistic connections between Italy and Hungary
before and after 1358 341

Emil Hilje
Procvat zadarske umjetnosti u doba anžuvinske vlasti 351

Marijana Kovačević
O ikonografiji sv. Ljudevita Tuluškog u umjetnosti
anžuvinskoga doba u Zadru 377

Nikola Jakšić
Novi prilozi poznavanju škrinje sv. Šimuna 393
 Autori

MLADEN ANČIĆ (prof. dr. sc.) profesor je srednjovjekovne povijesti na Odjelu za

povijest Sveučilišta u Zadru. Uz brojna zasebna djela i rasprave o srednjovjekovnoj
povijesti širega istočnojadranskog prostora objavio je i tri sveska u seriji Registri
Zadarskog i Splitskog kaptola.

SERĐO DOKOZA (prof. dr. sc.) profesor je srednjovjekovne povijesti na Odjelu za

povijest Sveučilišta u Zadru. Uz njegove brojne rasprave, najnovije je objavljeno djelo,
u suradnji s Mladenom Andreisom, Zadarsko plemstvo u srednjem vijeku (rodoslovlja).

ÉVA HALÁSZ (dr. sc.) istraživačica je u Mađarskoj istraživačkoj skupini za

srednjovjekovlje (Mađarska Akademija, Mađarski Državni arhiv, Sveučilište u
Szegedu, HIM-MTA-SZTE-MOL Magyar Medievisztikai Kutatócsoport). Uz
brojne rasprave iz mađarske i slavonske povijesti, objavila je, u suradnji sa Suzanom
Miljan, dvojezično izdanje Diplomatarium comitum terrestrium Crisiensium (1274-
1439).

EMIL HILJE (prof. dr. sc.) profesor je srednjovjekovne povijesti umjetnosti na

Odjelu za povijest umjetnosti Sveučilišta u Zadru. Uz brojna zasebna djela i rasprave
o gotičkoj umjetnosti Dalmacije objavio je i Zadarski kipar i graditelj Pavao Vanucijev
iz Sulmone.

NIKOLA JAKŠIĆ (prof. emer.) uz brojna zasebna djela i rasprave o srednjo-

vjekovnoj povijesti umjetnosti širega istočnojadranskog prostora nedavno je objavio
i Oreficeria sacra nella Cattaro medievale.

IVAN JURKOVIĆ (prof. dr. sc.) profesor je srednjovjekovne povijesti na

Odsjeku za povijest Filozofskoga fakulteta Sveučilišta u Puli. Uz brojne rasprave o
kasnosrednjovjekovnoj povijesti širega istočnojadranskog prostora, zajedno s Pavlom
Mačekom, objavio je Rodoslov plemića i baruna Kaštelanovića od Svetoga Duha (od 14.
do 17. stoljeća).

DAMIR KARBIĆ (dr. sc.) upravitelj je Zavoda za povijesne i društvene znanosti

HAZU u Zagrebu. Uz brojne rasprave o kasnosrednjovjekovnoj povijesti širega
istočnojadranskog prostora objavio je i dva sveska, u suradnji, iz serije Registri
Zadarskog i Splitskog kaptola.
MARIJANA KOVAČEVIĆ (doc. dr. sc.) objavila je brojne rasprave o gotičkom
zlatarstvu Zadra.

DAMIR MAGAŠ (prof. emer.) uz brojna djela i zasebne rasprave o prostornom

planiranju, urbanoj, regionalnoj i historijskoj geografiji, objavio je i djelo Geografija
Hrvatske.

IVAN MAJNARIĆ (prof. dr. sc.) profesor je srednjovjekovne povijesti na

Hrvatskome katoličkom sveučilištu u Zagrebu. Uz brojne rasprave o srednjovjekovnoj
povijesti širega istočnojadranskog prostora objavio je i Plemstvo zadarskoga zaleđa u
XIV. i XV. stoljeću.

ANTUN NEKIĆ (doc. dr. sc.) predaje kolegije srednjovjekovne povijesti na Odjelu
za povijest Sveučilišta u Zadru. Objavio je veći broj rasprava o kasnosrednjovjekovnoj
povijesti širega istočnojadranskog prostora.

OLGA PERIĆ (prof. u miru) priredila je više izdanja različitih djela srednjovjekovnoga
i ranomodernoga latiniteta.

GORDAN RAVANČIĆ (dr. sc.) ravnatelj je Hrvatskoga instituta za povijest u

Zagrebu. Uz brojne rasprave o povijesti širega istočnojadranskog prostora objavio je i
Vrijeme umiranja – Crna smrt u Dubrovniku 1348.-1349.

BÉLA ZSOLT SZAKÁCS (prof. dr. sc.) profesor je srednjovjekovne povijesti

umjetnosti na Mađarskom katoličkom sveučilištu u Budimpešti. Uz brojne rasprave
o srednjovjekovnoj umjetnosti u Mađarskoj objavio je i The Visual World of the
Hungarian Angevin Legendary.

PETRA VRUČINA doktorantica je na doktorskom studiju „Jadran – poveznica

među kontinentima“ Sveučilišta u Zadru. Objavila je više rasprava o srednjovjekovnoj
povijesti Slavonije.
 9

Uvod

Habent sua fata libelli. Ta jednostavna latinska uzrečica savršeno opisuje knjigu koju
ste uzeli u ruke – njezin je nastanak složen, gotovo kao i samo povijesno gibanje kojim
se ovdje okupljeni autori bave. Njezini korijeni sežu petnaestak godina unatrag, u
vrijeme kad se obilježavala 650. obljetnica potpisivanja Zadarskoga mira u ovdašnjemu
franjevačkom Samostanu sv. Frane. Jedan od urednika ove knjige, Mladen Ančić, bio
je jedan od organizatora znanstvenoga skupa upriličenog u sklopu toga obilježavanja,
održanoga u prostoru zadarskoga sveučilišta. Prikupljanje priloga sudionika toga
skupa za tiskanje zbornika samo po sebi nije išlo lako – trajalo je to skoro dvije godine,
pri čemu neki sudionici nikad nisu ni poslali svoj tekst. Kao urednik predviđenoga
zbornika i kao onaj tko je na početku skupa održao uvodno izlaganje, pokušavajući
rezimirati anžuvinsko doba, postao sam zarobljenik teme i susljedno negativni junak
cijeloga pothvata. S obzirom na istraživačko iskustvo i iznenađujuće bogatstvo vrela
koja govore o tome dobu, počeo sam se gubiti nastojeći dati zaokruženu sliku jednoga
razdoblja o kojemu hrvatska historiografija stvarno zna iznenađujuće malo. Pisanje
uvodnoga teksta ubrzo se pretvorilo u pisanje knjige o Hrvatskome Kraljevstvu u 14.
stoljeću, knjige koja, sa svojih tristotinjak stranica, još uvijek stoji nedovršena, manjim
dijelom i zbog objektivnih okolnosti. Nezavršeni pak posao oko objave zbornika
postao je u međuvremenu prava noćna mora – na svakome koraku čekalo me je
podrugljivo pitanje kad će se knjiga pojaviti, a i sveučilišna uprava s pravom je postala
vrlo nervozna u svezi s time. Uz to, kako je vrijeme prolazilo, neki su se autori odlučili
svoje tekstove objaviti u drugim publikacijama, poglavito časopisima, pa je izgledalo
da je sudbina okrenula leđa knjižnomu obilježavanju Zadarskoga mira.
No, stvari su se bitno promijenile kad je kod Hrvatske zaklade za znanost 2019.
prošao prijedlog znanstvenoga projekta „Anžuvinski archiregnum u srednjoistočnoj
i jugoistočnoj Europi u 14. stoljeću: pogled s periferije“, a onda se 2020. godine,
upravo u vrijeme početka rada na projektu, dogodila pandemija koronavirusa. U
tim se okolnostima ono što je dotad bilo sramota Mladena Ančića počelo pretvarati
u zajednički pothvat s Antunom Nekićem, motorom znanstvenoga projekta na
kojemu se pod neobičnim okolnostima radi evo već dvije godine, pa se od te točke o
nakladničkome projektu Zadarskoga mira ne može više govoriti u „ja“ formi, već samo
u dualnoj „mi“ formi zajedničkoga uredništva. Preostale radove ranijega zbornika
radova sa skupa dopunili smo sada radovima istraživača s projekta „Anžuvinski
archiregnum...“ napisanima posebno za ovu prigodu, a Nikola Jakšić bio je toliko
uviđavan da je napisao raspravu koja nadograđuje njegov izvorni prilog o škrinji sv.
Šimuna (u međuvremenu tiskan u časopisu Ars Adriatica), umjetničkoj izrađevini čiji
je nastanak pupčanom vrpcom vezan sa Zadarskim mirom i zapravo je njegov pravi
10 zadarski mir: prekretnica anžuvinskog doba

materijalni simbol.1 Izvorni sumarni pogled iz „ptičje perspektive“ na anžuvinsko

doba jednoga od urednika jednostavno je odbačen i umjesto njega ovdje se pojavljuje
velika studija o ratu koji je okončan Zadarskim mirom, studija iz koje se može jasno
razabrati što sve golema količina izvornoga materijala otkriva o stvarnosti 14. stoljeća
i na koji to način mijenja postojeću historiografsku sliku.
Promotri li se pak sadržaj onoga što se u ovoj knjizi objavljuje, nije teško uočiti
tri cjeline, pa smo tu logiku i poštovali pri uređenju – prvu cjelinu tvore tekstovi koji
su povezani s okolnostima koje su vodile u rat između ugarsko-hrvatskoga kralja i
Mletačke Republike i poglavito su povezane sa Zadrom, ključnom točkom oko koje
se rasplamsao sukob dviju strana. Tekstovi Olge Perić, Gordana Ravančića, Mladena
Ančića i Serđa Dokoze ocrtavaju zadarski, pa i nešto širi, dalmatinski, kontekst ratnoga
sukoba koji je stvarno počeo još 1345., kad se Ludovik odlučio, na zasjedanju svojega
kraljevskoga vijeća, obnoviti kraljevski autoritet na području koje će nakon 1358. biti
definirano kao „kraljevina Dalmacija i Hrvatska“.2 Kralj se iduće, 1346. godine, upleo u
sukob između zadarske komune i središnjih mletačkih vlasti, pa je desetljeće do 1356. i
izbijanja otvorenoga rata, s dramatičnom pojavom kužne epidemije 1347. godine, bilo
tek uvod u ovaj kasniji sukob, što se jasno razabire i iz tekstova koji se ovdje objavljuju.
Drugu cjelinu tvore tekstovi koji oslikavaju stanje virtualnoga Hrvatskog Kraljevstva,
podijeljenoga u ovo doba na dvije administrativno-upravne cjeline – kraljevine (regna)
Slavoniju te Dalmaciju i Hrvatsku. Damir Magaš i Antun Nekić, na prilično različite
načine, prikazuju odnos središnje, kraljevske vlasti, spram toga virtualnoga Kraljevstva,
koje se nakratko materijaliziralo u doba kad njime stvarno upravlja kraljev brat, Stjepan,
kao „herceg cijele Slavonije, Hrvatske i Dalmacije“ 1350., a potom i 1353.-1354.
Éva Halász i Petra Vručina osvjetljavaju stanje kraljevine Slavonije kroz raščlambu
banske administracije, odnosno načina funkcioniranja jednoga velikog vlastelinstva,
onog Zagrebačkoga kaptola. Nasuprot tomu Damir Karbić, Ivan Majnarić i Ivan
Jurković bacaju svojim tekstovima svjetlo na prilike u kraljevini Dalmaciji i Hrvatskoj
u razdoblju neposredno nakon sklapanja Zadarskoga mira raščlanjujući napore
središnje hrvatske vlasti na uređenju prilika, odnosno razmatrajući položaj i stanje

1
Vrijedi ovdje svakako upozoriti na to kako je u prosincu 1980. godine u Zadru održan znanstveni
skup „Dalmacija u vrijeme anžuvinske vlasti“, i to u povodu „šestogodišnjice od izrade srebrne škrinje
sv. Šimuna u Zadru, dara ugarsko-hrvatske kraljice Elizabete, žene Ludovika Anžuvinca“. Prošireni
tekstovi izlaganja s toga skupa objavljeni su kao poseban Prilog, pod naslovom Dalmacija u vrijeme
anžuvinske vlasti u sklopu Radova Filozofskog fakulteta u Zadru 23/1983-84., 223–358. Već i iz toga
se može jasno zaključiti da je škrinja postala simbol jedne epohe, otvorene upravo potpisivanjem
Zadarskoga mira.
2
Za odluku donesenu na kraljevskome vijeću vidi Iohannes de Thurocz: Chronica Hungarorum I. Textus;
prir. Elisabeth Galántai, Julius Kristó, Budapest, 1985., r. 13-29. No Apród nije povezao u narativni
slijed, odnosno u jednu cjelinu pohod iz 1345. čiji je cilj bio uspostava kraljevskoga autoriteta u
krajevima južno od Bihaća i pohod iz 1346. koji je trebao pomoći opsjednutomu Zadru, onako kako
to izrijekom i opširno čini autor poznatoga spisa Obsidio Iadrensis.
 uvod 11

plemstva. Kao cjelina, sve ove rasprave dopunjuju uobičajenu historiografsku sliku
anžuvinskoga doba koja izrazito naglašava svojevrsni proces integracije, pokazujući
da istodobno anžuvinska vladavina doprinosi udaljavanju upravnih i administrativnih
praksi na području dviju kraljevina, šireći rascijep čije korijene treba tražiti u prilikama
nastalim nakon što je 1091. kralj Ladislav osvojio veliki dio Hrvatskoga Kraljevstva.
Konačno, u trećoj cjelini Béla Zsolt Szakács, Emil Hilje, Marijana Kovačević
i Nikola Jakšić razmatraju materijalne ostatke u obliku umjetničkih djela iz
anžuvinskoga doba s fokusom na centar, u ovome slučaju kraljevski dvor, s jedne
strane, i na jednu razvijenu lokalnu sredinu na periferiji, onu zadarsku, s druge strane.
Uza sve razlike u metodološkim pristupima, iz predočenih se raščlambi ipak jasno
razabire u kojoj mjeri stanje u razvijenoj lokalnoj sredini odstupa od modela koji se
može ocrtati za političko središte, odnosno kraljevski dvor, čiji se utjecaj u kulturnome
smislu jedva i osjeti.
Završavajući svoj urednički posao oko knjige, puštamo je na ocjenu znanstvenim
i širim čitateljskim krugovima nadajući se kako smo uspjeli obaviti jedan koristan
posao. Naša je ocjena da knjiga bitno širi obzor spoznaja o vremenu o kojemu govori
te time otvara nove horizonte i pokreće pitanja na koja će buduća istraživanja moći
dati valjane odgovore.

U Zadru 18. veljače 2022.

Mladen Ančić i Antun Nekić

 249

Okolnosti nastanka Statuta Zagrebačkoga kaptola:

korporativni identitet pod okriljem anžuvinske dinastije*
Petra Vručina

Iako su kaptolski Statuti (1334./1354.) transkribirani i objavljeni već krajem 19.

stoljeća te korišteni u brojnim radovima za istraživanje, primjerice gospodarskoga,
društvenog i crkveno-administrativnoga sustava Zagrebačkoga kaptola i Slavonije,1 do
sada se nitko nije upustio u opširnije razlaganje pitanja kako i zašto ovaj izvor nastaje.2
U novije vrijeme Marko Jerković bavio se jednim dijelom tim pitanjem, no njegova je
analiza ostala uglavnom na pogledu iz perspektive same institucije. M. Jerković tako je
ustvrdio da su Statuti kompilirani kako bi kanonici ojačali svoju institucijsku koheziju
te kako bi se čim učinkovitije regulirali odnosi s podanicima.3 Drugi autor, Tomislav
Galović nastanak Statuta stavio je u kontekst restauracije kraljevske vlasti u doba
Anžuvinaca, no nije to detaljnije elaborirao.4 Cilj je pak ovoga rada fokusirati se na
unutarnje i na vanjske okolnosti nastanka Statuta.
Odmah na prvi pogled zbog svoje iznimne strukturiranosti kaptolski se Statuti
doimaju kao kompaktna cjelina. Ipak, bez obzira na to koliko je tekst povezan, iz njega
se mogu razlučiti različiti dijelovi. Sastavljač Statuta gorički arhiđakon Ivan dio je
glava sam sastavio; dio glava bile su već izdane isprave koje nije sastavio Ivan, već ih je
samo umetnuo; dio pak odredbi odraz su Ivanovih vlastitih ideja, a dio ideja njegovih
prethodnika ili suvremenika. Upravo zbog razlučivanja ovih dijelova moguće je
rekonstruirati koje su odredbe poslije unesene jer prva verzija Statuta, javno objavljena
10. kolovoza 1334. godine, s pomoću koje bismo jasnije mogli pratiti nastanak

*
Ovaj je rad sufinancirala Hrvatska zaklada za znanost projektom IP-2019-04-9315 „Anžuvinski
archiregnum u srednjoistočnoj i jugoistočnoj Europi u 14. stoljeću: pogled s periferije“.
1
Pod prostorom Slavonije ovdje se misli na prostor između Drave i Save, koji je obuhvaćao šire područje
od onoga pod jurisdikcijom Zagrebačkoga kaptola (usp. Karta 1).
2
Ivan Krstitelj Tkalčić kratko objašnjava u uvodu objavljenih Statuta moguće povode za njihovu
kompilaciju pri čemu ističe da je tomu vjerojatno najviše ishodovalo iskustvo studiranja goričkoga
arhiđakona u Italiji i potreba zagrebačke Crkve da sačuva svoje isprave u jednome zborniku. Vidi
MHEZ 2, str. xii. Lelja Dobronić također se kratko osvrće na mogući povod koji ona vidi u potrebi da
se urede odnosi između Kaptola i njegovih podanika te da se urede odnosi među samim kanonicima:
Dobronić 1995, 108. Radova koji na temelju Statuta analiziraju crkveni, društveni i gospodarski
sustav Zagrebačkoga kaptola ima mnogo pa ilustrativno vidi neke: Buturac 1984, 43–107; Gajer
1978, 5–102; Jerković 2018; Klaić 1982, 398–462.
3
Jerković 2018, 25, 36–37.
4
Galović 2016, 91. I pritom posve pogrešno kategorizira Statute kao kartular. Vidi u nastavku teksta.
250  :   

Statuta nije sačuvana.5 Jednako tako moguće je utvrditi što je prethodilo kompilaciji
Statuta. Krajnji pak rezultat takve rekonstrukcije nastanka Statuta, s pomoću drugih
suvremenih isprava, nije samo utvrđivanje kronologije nastanka njegovih pojedinih
uredbi, već je i prozor u dinamiku odnosa između centralne vlasti, Zagrebačke
biskupije i lokalnoga društva u prvoj polovini 14. stoljeća.6 Drukčije rečeno, takva
analiza omogućuje praćenje koordinacije odnosa na relaciji centralne kraljevske vlasti
i perifernoga dijela Kraljevstva – Slavonije.7 Karlo I. sredinom dvadesetih godina 14.
stoljeća uspio je skršiti moć najsnažnijih oligarha u Slavoniji, prije svega Babonića, no
ono što je tada uslijedilo bila je uspostava i održavanje kraljevskoga autoriteta.8 U tome
smislu u Slavoniji od pomoći će mu biti upravo zagrebačka Crkva. Iako je fokus ovoga
rada na Zagrebačkome kaptolu, namjerno upotrebljavam širi pojam, „zagrebačka
Crkva“, jer će tek u ovome razdoblju Kaptol snažnije učvrstiti svoj autonomni položaj
naspram biskupu.
Ovakvom analizom, dakle, ocrtavaju se mehanizmi Karlova vođenja politike
nad Ugarsko-Hrvatskim Kraljevstvom, koji su balansirali između oslanjanja na
„vertikalne“ i „horizontalne“ društvene strukture.9 Ovo prvo odnosilo bi se na lojalne
kraljevske dužnosnike i cijeli njihov aparat službenika, poput bana Mikca (1325. –
1342.); a ovo drugo na Crkvu i na kolektivne entitete (gradove i gradska naselja) čije

5
Prema Tkalčićevoj minucioznoj i uvjerljivoj analizi, druga redakcija Statuta bila je dovršena najkasnije
1354. godine. Tkalčić 1886, 125–129. Međutim, nisam sigurna mogu li se složiti s Tkalčićevom
tvrdnjom da je druga redakcija nastala u periodu 1352. – 1354, odnosno ta tvrdnja nije dovoljno
precizna. Prije mi se čini da je redakcija nadopunjavana čitavo vrijeme između 1334. i 1354. godine.
Sam sastavljač Statuta u uvodu kaže kako se mlađe odredbe mogu utvrditi s pomoću označenih
datuma, što bi upućivalo na to da je druga redakcija nastajala postupno i tijekom duljega perioda te
je zaključno u cjelini iznova prepisana. Vidi u uvodnome dijelu Statuta: Quamvis post hec sint quedam
addita et de novo conscripta sicut plurimum ex datis singulorum plenius apparebit. MHEZ 2, str. 1. Na
ovo se nastavlja i pitanje autorstva uvodnoga dijela Statuta koje je u historiografiji bilo osporavano
goričkomu arhiđakonu. Za to pitanje vidi bilj. 72 ovoga rada.
6
Pri tome treba naglasiti kako se u ovome radu neće analizirati sve uredbe Statuta, već samo one koje
upućuju na okolnosti njegova postanka. Suvremene isprave kojima sam se koristila u analizi objavljene
su u CD 8-18.
7
Pri tome se centralna vlast shvaća na način kako je to teorijski definirao Clifford Geertz i preuzeo
Mladen Ančić: „kao središte koje se sastoji od točaka ili točke u društvu iz kojih dolaze vodeće ideje
zajedno s njihovim vodećim institucijama da bi stvorile arenu u kojoj će se odvijati događaji koji će
najvitalnije utjecati na živote članove toga društva“. Ančić 2013, 184; i Ančić 2015, 29–30.
8
O sukobu Karla i oligarha u Slavoniji vidi: Klaić 1976, 340–357; Nekić 2015, 22–28.
9
Pojam Ugarsko-Hrvatsko Kraljevstvo rabim u značenju političkoga entiteta čija je privlačna sila
središta osiguravala veći ili manji autoritet nad političkim tvorbama različitoga stupnja autonomije.
(ANČIĆ 2015, 11, bilj. 3, 28–29), odnosno umjesto pojma Archiregnum Hungaricum. Jedan drugi
povjesničar, Hrvoje Kekez, predložio je termin „Krunovina Sv. Stjepana“ umjesto Ugarsko-Hrvatsko
Kraljevstvo (Kekez 2016, 11, bilj. 1). Taj će termin ipak vrlo teško zaživjeti u hrvatskoj historiografiji.
Osim toga, on se nekada upotrebljavao za označavanje jedne sastavnice Austro-Ugarske Monarhije,
pa stoga semantički ne odgovara najbolje željenomu pojmu (usp. http://hjp.znanje.hr/index.
php?show=search_by_id&id=elhuWBA%253D, pristupljeno: 30. 8. 2020.).
 Petra Vručina: okolnosti nastanka statuta zagrebačkoga kaptola... 251

se djelovanje temeljilo, među ostalim, na njihovim vlastitim običajima.10 Zagrebački

kaptol bio je u tome pogledu specifična korporacija s trostrukom ulogom. Bila je
to kao prvo crkvena institucija i kao takva imala je pravo ubirati desetinu, koja je
u ovome slučaju bila državni jednako koliko i crkveni porez. Potom, Zagrebački je
kaptol bio državna, odnosno kraljevska institucija, s obzirom na to da je djelovao kao
administrativno središte (locus credibilis); i, posljednje, bila je to institucija u svojstvu
korporativnoga velikaša, čiji posjedi nisu bili zanemarive veličine. Sve se navedene
tri uloge ocrtavaju i u Statutima, a za Karla su predstavljale polugu vlasti. Ovaj rad
stoga postavlja tezu da su vrijeme i okolnosti kada su Statuti nastali u prvome redu u
svezi s Karlovom politikom restauracije crkvenih dobara i potvrđivanja/privilegiranja
kolektivnih entiteta. K tomu, Karlova politika preklopila se s vremenom konačnoga
institucijskog oblikovanja Zagrebačkoga kaptola, odnosno potrebe da se složeni sklop
normi pojavi u pravno definiranoj pisanoj formi. Kreiranje konačnoga kaptolskog
institucijskog modela uslijedilo je u prvoj polovici 14. stoljeća ponajviše pod utjecajem
biskupa Augustina Kažotića (1303. – 1322.) zbog čega prvi dio rada razmatra kako
se taj utjecaj reflektira u Statutima, no isto tako prvi dio analizira širi kontekst odnosa
Kaptola s biskupom te potrebu pravnoga normiranja diobe kaptolskih prihoda. Drugi
dio rada rekonstruira kako je u dijelu Slavonije pod jurisdikcijom Zagrebačkoga
kaptola uspostavljeno prikupljanje pune desetine i kako je osnažen gospodarski
položaj Zagrebačkoga kaptola na inicijativu Karla I. te kakve veze ti događaji imaju
sa Statutima. Najzad, treći i četvrti dio rada analiziraju kontekst u kojemu dolazi do
potrebe za pravnim definiranjem odnosa Kaptola i njegovih podanika te Kaptola i
Gradeca.

Zagrebački kaptol i biskup početkom 14. stoljeća

Anžuvinsko je doba vrijeme u kojemu pisana riječ počinje prevladavati nad usmenom
kulturom pri ugovaranju raznih društvenih transakcija, a sastavljanje normativnih
priručnika radi interne uporabe postaje dijelom općenitoga trenda.11 Tako je negdje
u isto vrijeme kada je nastala druga redakcija Statuta (1354.), sastavljen i kodeks

10
O banu Mikcu i njegovu sustavu službenika te uspostavi kontrole nad patronatskim sustavom između
kralja i slavonskoga plemstva: Nekić 2015, 34–46, 61, 63. Međutim, kako je to Antun Nekić dobro
primijetio, nakon Mikca banovi su u službi ostajali najviše šest godina, vjerojatno kako bi se spriječilo
jačanje njihova utjecaja na lokalnoj razini. Isto, 64. O Karlovoj politici privilegiranja gradskih naselja u
Slavoniji: Klaić 1976, 531–543. O Karlovoj politici prema oligarsima i Crkvi u Ugarsko-Hrvatskome
Kraljevstvu: Engel 2001, 124–135, 140–145.
11
Galović 2016. Anžuvinci, dapače, kao administrativnu novost, čiji je cilj bio učinkovitije upravljanje
Kraljevstvom, uvode registriranje dokumenata: Matijević Sokol 2008, 237–257.
252  :   

koji govori o biskupskim posjedima – Liber privilegorum epicopatus Zagrabiensis.12

Taj kodeks sastoji se od pomno odabranih i uglavnom nekronološki umetnutih
transkribiranih isprava što su ih izdavale kraljevska i biskupska kancelarija, odnosno
njihovi službenici. Unatoč velikoj razlici dosad u historiografiji oba su kodeksa – i
Statuti Zagrebačkoga kaptola i Liber privilegiorum proglašeni kartularom.13 Dok su
oba kodeksa imala određenu pravnu moć, svojom jasnom formom „zakonika“ Statuti
su ipak bili više od toga – ovdje uvrštene uredbe regulirale su niz problema, od
unutarnjih hijerarhijskih odnosa u Kaptolu i dužnosti pojedinih kanonika, podjele
prihoda između Kaptola i biskupa, do odnosa s podanicima te suparničkom urbanom
korporacijom (Gradecom). Također, bili su pravno superiorniji od Liber privilegiorum
jer su se rabili kao dokazni instrument u sporovima.14 Sastavljač Statuta, gorički
arhiđakon Ivan na jedinstven je način spojio crkveno, rimsko i običajno pravo, zajedno
s prepisanim autenticiranim kraljevskim, biskupskim i banskim ispravama.15
S obzirom na to da oba kodeksa nastaju u približno isto vrijeme, nameće se pitanje
zašto u slučaju biskupa dolazi do kompilacije u obliku kartulara, a u slučaju Kaptola
statuta? Odgovor na to pitanje treba tražiti prije svega u institucijskoj strukturi
Kaptola i složenome načinu diobe prihoda među kanonicima. Za razliku od biskupa
kojemu su išli gotovo svi prihodi s njegovih posjeda, u slučaju Kaptola prihode je
trebalo raspodijeliti na 32 kanonika, koji su se razlikovali po svojemu statusu unutar
Kaptola te samim time imali drukčije prihode. Cijeli treći dio Statuta tako je posvećen

12
Kodeks vidi u izvornome obliku na web stranici https://hungaricana.hu/en/: MNL OL, DF
283555. Liber privilegiorum sadrži isprave od 1138. do 1348. godine koje su transkribirane u Codex
diplomaticusu, pri čemu je većina danas sačuvana samo u toj kopijalnoj formi, ne i u izvorniku. Upravo
se na te isprave većim dijelom oslanja ova analiza. Kratko o kodeksu u Dobronić 1995, 125.
13
Tomislav Galović ustvrdio je da je i u slučaju Liber privilegiorum i u slučaju Statuta riječ o kartularu.
Galović 2016, 94. Sokol definira kartular kao kopijalnu knjigu destinatara. Matijević Sokol
2014, 10.
14
Vidi, primjerice, slučaj iz 1391. godine kada je Kaptol s pomoću Statuta dokazivao svoje pravo biskupu
na posjede i desetinu: (…) super quibusdam particulis terre Bakoniapolia et Zstruga, item decimis de
Daudowcz iuxa continencias nostrorum statutorum (…). CD 17, dok. 284, str. 387 (istaknula P. V.).
Prema Katalin Szende prepisane isprave u kopijalnim knjigama imale su pravnu moć, no kako bi
bile dokazno sredstvo na sudu, najčešće su trebale biti potkrijepljene i originalima. Szende 2004,
130–132. Nadalje, na to da su Statuti bili dodatno ovjereni, upućuje činjenica da su kanonici u 15.
stoljeću tražili papu dopuštenje kako bi mogli izmijeniti neke njegove uredbe, i da su početkom 16.
stoljeća uplatili Kuriji pristojbu za njih. Vidi: MCZ 2, dok. 343, str. 431–432; MCV 2, dok. 350, str.
246.
15
Statuti goričkoga arhiđakona posebni su u tome smislu da su spojili tradiciju normiranja klerikalne
discipline, statuti takve vrste pisani su već početkom 9. stoljeća u Karolinškome Carstvu; zatim
tradiciju normiranja odnosa prema podanicima što je bila karakteristika statuta talijanskih gradova-
država od polovice 13. stoljeća, ali i dalmatinskih gradova već u ovome periodu; kao i uobičajenu
crkvenu tradiciju kompiliranja kodeksa – kartulara, koji su se doticali crkvenih posjeda i privilegija.
Usp. Dean 2002, 115–118 i Eldevik 2012, 76–77; 88–89; 100–101.
 Petra Vručina: okolnosti nastanka statuta zagrebačkoga kaptola... 253

opisu prihoda pojedinih kanonika dostojanstvenika.16 Postojala je, nadalje, potreba

jasno precizirati koji su to zajednički prihodi, čime se bave prvi i drugi dio Statuta.17
Čini se nadalje i da je Kaptol imao više razloga od biskupa zaštititi svoje prihode.
Sastavljač Statuta arhiđakon Ivan upozorava na jednome mjestu u Statutima da
Kaptol uživa manje od jedne četvrtine prihoda, a što mu prema arhiđakonovoj tvrdnji
treba pripadati prema crkvenom zakonu.18 I najzad, zasigurno je osobna Ivanova
inicijativa i ekspertiza imala velikoga udjela na to da je sastavljen „zakonik“.
Odvojeno uredovanje biskupskih i kaptolskih posjeda proizlazilo je iz toga što su
Kaptol i biskup svoje prihode, odnosno menzu podijelili već u drugoj polovici 12.
stoljeća.19 Međutim, biskupski je autoritet i nadalje u slučaju Kaptola imao mnogo
utjecaja. Kao prvo, Kaptol i biskup na neki su način zajednički provodili „financijsku
politiku“, to jest upravljanje prihodima.20 Konkretno, u većini desetinskih kotareva
dijelili su prihode, što znači da su morali i surađivati u njihovu pobiranju.21 Sam je
biskup također imao određenu simboličku moć koja je bila djelotvorna kada je u
pitanju bilo onemogućavanje plemićkoga prisvajanja crkvenih posjeda, ali i prisvajanja
prihoda od drugih crkvenih institucija.22 U kolikoj je mjeri zagrebački biskup mogao
utjecati na svoj kaptol najbolje pokazuje primjer Augustina Kažotića (1303. – 1322.)
koji je odigrao ključnu ulogu u konačnome oblikovanju kaptolskoga institucijskog
modela.23 Kao takvoga razotkrivaju ga upravo Statuti Zagrebačkoga kaptola.
Sastavljač Statuta, naime, u brojnim odredbama referira se na Augustina kao njihova
inicijatora ili pak provoditelja, uvijek uz njegovo ime navodeći formulu sancte memorie
(„od svetog sjećanja“), čime su te uredbe dobivale dodatnu legitimaciju.24 Ivan je sam

16
MHEZ 2, str. 74–99.
17
MHEZ 2, str. 13–73.
18
(…) forsan ipse dominus episcopus plus deberet assignare nobis de redditibus ecclesie, maxime in decimis,
quas habemus, cum quarta pars redditorum ecclesie kathedralis de iure ad nos deberet pertinere, et nos
tantum non habeamus, sicut posset de facili comprobari. MHEZ 2, gl. 60, dio 1., str. 59. Prenosi Klaić
1963, 41. U crkvenoj, naime, srednjovjekovnoj tradiciji ustalila se podjela prihoda od desetine na
četiri dijela (za biskupa, za klerike, za potrebe uređivanja katedrale i za siromašne) što je definirao još
papa Gelazije I. u 5. stoljeću. Boyd 1952, 75–76; Eldevik 2012, 44. Međutim, iz ovoga je isto tako
razvidno da su Kaptol i gorički arhiđakon podjelu prihoda interpretirali sebi u korist jer su prihodi od
desetine samo manjim dijelom išli nižim klericima, odnosno župnicima. Vidi kasnije.
19
O podjeli kaptolske i biskupske menze vidi: Jerković 2018, 162–163.
20
Biskup je često potvrđivao ili inicirao odluke Kaptola. Također, biskupski vikari često su bili upravo
kanonici Zagrebačkoga kaptola. Usp. za razdoblje druge polovice 15. stoljeća i početak 16. Vručina
2018, 19–22.
21
Usp. u 3. dijelu Statuta: MHEZ 2, str. 74–99.
22
Odnosno, postojala je veća vjerojatnost za prisvajanjem u vrijeme biskupove sedisvakancije. Usp.
Vručina 2018, 19–20 i Vručina 2020, 19.
23
U tome su smislu njegove akcije bile više od „reformskih pothvata“ kako ih naziva Jerković. Jerković
2018, 67. O Augustinu Kažotiću: Šanjek 1995, 95–100.
24
Vidi: MHEZ 2, gl. 4, 26 i 59, dio 1., str. 14, 27 i 59; gl. 2, dio 2., str. 65; gl. 2 i 5, dio 3., str. 78 i 88.
Ta formula ujedno je i konstruirala sjećanja na biskupa, što je pak dodatno legitimiralo i uspostavljalo
254  :   

mogao biti dobro upoznat s Augustinovim djelovanjem jer se 1319. pojavljuje kao
zagrebački kanonik, u vremenu dok je Augustin još bio zagrebački biskup iako više
nije rezidirao u biskupiji.25
Statuti tako otkrivaju da je Augustin definirao dekanove ovlasti, proceduru njegova
izbora, kao i proceduru izbora ostalih službenika koji su se brinuli o kaptolskim
prihodima. Riječ je o kmetskome županu (comes servorum) i registratorima, kanonicima
koji su bili zaduženi za popisivanje desetine i drugih prihoda.26 Iz jedne starije isprave
vidi se da je funkcija dekana u 13. stoljeću mogla biti stalna, sasvim jednako kao i ona,
primjerice, prepozita ili kustosa iako se nije radilo o zasebnoj kaptolskoj časti.27 Budući
da su dekanove dužnosti u slučaju Zagrebačkoga kaptola bile povezane s upravljanjem
prihodima, ograničavanje vremenskoga perioda za tu funkciju na četiri godine može se
objasniti činjenicom da je dekan očigledno ponekad iskorištavao svoj položaj i prisvajao
prihode.28 Kao što je to M. Jerković uvjerljivo pretpostavio, dan na koji se održavala
godišnja kaptolska sjednica na kojoj su bili izabirani ovi službenici, 10. kolovoza ili
blagdan sv. Lovre, također je vjerojatno određen pod Augustinovim utjecajem jer se taj
svetac posebno slavio u Trogiru, gdje je Augustin rođen.29 Augustinove reforme ipak
nisu zadirale dublje u promjenu hijerarhijske strukture Zagrebačkoga kaptola, koja
se razvijala po takozvanome teritorijalnom modelu pod utjecajem ugarske crkvene
strukture. Zagrebački kaptol tako je, za razliku od, primjerice, dalmatinskih, imao na
čelu prepozita i više od jednoga arhiđakona.30
Može se, nadalje, pretpostaviti da je u Augustinovo vrijeme broj kanonika dosegnuo
32-33 jer je upravo on uredio podjelu i sustav dodjeljivanja zemljišnih čestica kanonicima
koje su se nalazile na kaptolskome Zagrebačkom vlastelinstvu.31 Odnosno, čini se kako
do tada stalne prebende nisu postojale, već su kanonici vjerojatno dijelili među sobom
zajedničke prihode i posjede.32 Razlog zašto je baš u tome trenutku Augustin mogao

zajednicu živućih s pomoću spominjanja preminulih članova. Usp. Bijsterveld 2007, 164. Gorički
arhiđakon tom formulom zapravo je imitirao slične formule iz vladarskih isprava. Vidi, primjerice:
(…) a sancto Ladizlao rege sanctissime recordacionis predecessore nostro (…). CD 3, dok. 130, str. 147.
25
Vidi ispravu iz 1319. gdje se Ivan pojavljuje kao svjedok uime Kaptola pri obavljanju pravnoga čina.
CD 8, dok. 430, str. 529. Prenosi i Tkalčić 1886, 74–75.
26
Vidi u Statutima: MHEZ 2, gl. 25-32, dio 1., str. 26–31.
27
Vidi dok. 14, CD 3, str. 17 (1202.) u kojemu se kanonik Baran spominje kao stalni dekan (Barano
Zagrbiensi decano perpetuo). Vidi i: dok. 110, CD 3, str. 129 (1214.).
28
Funkcija dekana u slučaju drugih europskih kaptola mogla je biti povezana s održavanjem discipline
u kaptolu. Vručina 2020, 27, bilj. 99.
29
Jerković 2018, 67–68.
30
Ančić 1995, 77–78; Brentano 1968, 62–173; Jerković 2018, 53–55.
31
Predia autem canonicalia sepedictus sanctus pater dominus Augustinus episcopus fieri decrevit, que ante
sua tempora non fuerunt eo modo prout nun existunt (…). MHEZ 2, gl. 4, dio 2., str. 67. O kojim je to
prebendama riječ, kao i o sustavu njihova stjecanja vidi: MHEZ 2, gl. 5-6, dio 1., str. 68–69.
32
Sustav dodjeljivanja prebendi različito se razvijao u pojedinim europskim državama. U engleskim
crkvenim institucijama sustav je bio uspostavljen, primjerice, već krajem 11. stoljeća, no treba uzeti
 Petra Vručina: okolnosti nastanka statuta zagrebačkoga kaptola... 255

uspostaviti taj sustav ležao je i u činjenici da su kaptolski posjedi oko Zagreba tek tih
godina homogenizirani u dovoljnoj mjeri. Upravo u Augustinovo doba, 1313. godine,
Kaptol kupuje posjed Trnavu kojim je zaokružio svoje Zagrebačko vlastelinstvo.33
Jednu od prebendi Augustin je namijenio katedralnomu učitelju kako bi taj poučavao
i one učenike koji nisu mogli platiti učitelja. Kako razotkriva kaptolska uredba, na to
ga je ponukala odredba lateranskoga koncila. Uredba ne kaže koji je koncil u pitanju,
no može biti riječ samo o 4. koncilu.34
Augustin je, nadalje, regulirao red služenja misa kao što to razotkriva jedna
uredba iz drugoga dijela Statuta.35 Gorički je arhiđakon u toj uredbi izravno citirao
Augustinovu ispravu, a prije citiranja toga, radi dodatne legitimacije, citirao je
sentenciju sv. Izidora.36 Kao što se može vidjeti i u drugim uredbama, kada je htio
dodatno ponukati kanonike na pridržavanje propisanih uredbi, gorički se arhiđakon
pozivao na crkvene oce ili pak antičke autore.37 Dodatna je legitimacija u uredbi o
služenju misa očigledno bila potrebna jer je se kanonici nisu bili voljni pridržavati
unatoč propisanoj kazni. O tome svjedoči činjenica da je nešto kasnije, 1329. godine
biskup Ladislav donio novu ispravu kojom je postrožio Augustinovu kaznu te je
nju Ivan također citirao u istoj uredbi.38 Nadovezujući se na svoju uredbu, Augustin
Kažotić regulirao je diobu zajedničkih prihoda kanonicima iz kaptolskoga skladišnog
podruma (cellarium). Naime, samo oni kanonici koji su redovno obavljali svoje
liturgijske dužnosti imali su pravo na svakodnevnu porciju.39 Iduća kaptolska uredba
povezana s Augustinom Kažotićem ona je o izradbi novoga kaptolskog pečata. Ivan
je tako zapisao u Statutima da je pečat izrađen na Augustinovu inicijativu iako je
autenticiran tek poslije, 7. srpnja 1323. godine.40 Augustin je također 1316. godine
regulirao proceduru kažnjavanja u slučaju ubojstva u kojemu je sudio zagrebački,
odnosno katedralni arhiđakon, za što je imao pravo na jednu marku globe.41 U jednoj
je uredbi čak i Augustinovo arbitriranje našlo svoje mjesto u Statutima. Naime, uredba
koja definira desetinski kotar Zagorje, otkriva kako je krapinski župnik 1311. godine

u obzir i da su engleski kaptoli dulje postojali. U njemačkim kaptolima prebende se pojavljuju u

12. stoljeću, no s obzirom na to da su prihodi od prebendi omogućavali veću mobilnost kanonika,
odnosno njihovo nerezidiranje, proces njihova uspostavljanja bio je dugotrajan. Vidi Barrow 1986.
33
Gajer 1978, 45; Jerković 2018, 164. Vidi ispravu o kupnji Trnave: CD 8, dok. 285, str. 344–345.
34
MHEZ 2, gl. 2, dio 3., str. 78. Prema F. Šanjeku riječ je o 3. lateranskom koncilu, no M. Jerković
usporedbom odredbi pokazao je da je riječ o 4. Vidi: Šanjek 1995, 97. i Jerković 2019, 135–136.
35
MHEZ 2, gl. 2, dio 2., str. 65–66.
36
Nam sicut scribit Ysidorus: rerum omnium thesaurus memoria est. Ipsa est enim custos rebus inventis, ipsa
cogitates. Isto, str. 65.
37
Vidi samo neke primjere: MHEZ 2, gl. 2-3, gl. 10-11, dio 1., str. 13–14, str. 17–19. Ovaj aspekt
kaptolskih Statuta svakako zahtijeva dodatnu analizu.
38
MHEZ 2, gl. 2, dio 2., str. 66.
39
MHEZ 2, gl. 3, dio 2., str. 67.
40
MHEZ 2, gl. 4, dio 1., str. 14–15. O tomu vidi i ANČIĆ 2005, 33; Jerković 2018, 336–337.
41
MHEZ 2, gl. 5, dio. 3., str. 88–89. Vidi i u: CD 8, dok. 350, str. 426–427. Prenosi i Jerković 2018, 37.
256  :   

ustvrdio da ima pravo zadržati za sebe ubranu desetinu iz toga naselja. Međutim,
budući da to nije mogao dokazati papinskim privilegijem, Augustin je desetinu dosudio
Kaptolu.42 Posljednja se Augustinova isprava nalazi u četvrtome dijelu Statuta. Njom
su 1315. godine regulirani uvjeti pod kojima cisterciti mogu uživati kaptolski otok sv.
Jakoba.43 Ta uredba osvjetljava još jedan aspekt Augustinova djelovanja u zagrebačkoj
Crkvi, a taj se doticao očuvanja i povećanja posjeda i prava zagrebačke Crkve, koji su
bila uzurpirani u vrijeme dinastičke borbe za prijestolje i nastavila se za prvih godina
Karlove vladavine.44 O tome svjedoči pismo pape Klementa V. iz 1314. godine iz
kojega doznajemo da mu se Augustin požalio na te uzurpacije.45 Zbog toga Klement
u istome pismu imenuje zadarskoga nadbiskupa te krčkoga i pečuškoga biskupa
konzervatorima (conservatoribus) Zagrebačke biskupije koji su trebali pomagati
Kažotiću u restituiranju crkvene imovine.46
Unatoč tomu što su Augustinovi napori vjerojatno znatno utjecali na učinkovitije
institucijsko djelovanje Zagrebačkoga kaptola i Crkve općenito, u trenutku kada je
pao u Karlovu nemilost, ni to mu nije pomoglo da ostane na mjestu zagrebačkoga
biskupa. Naime, nakon što je 1318. godine otišao posjetiti papu u Avignon, Karlo
je de facto onemogućio Augustinu povratak u biskupiju. Kako čak ni papa nije uspio
omekšati Karla, papa ga je 1322. godine imenovao lucerskim biskupom.47 Uzrok
takvomu slijedu događaja bio je taj što se Augustin našao u središtu sukoba između
Karla Roberta i dijela ugarskih biskupa. Iako je papa čvrsto podržavao i preko svojih
legata pomagao Karlu doći na prijestolje, većina ugarskih biskupa tomu se protivila.48
Nakon nekoga vremena, Karlo je počeo kontrolirati nova biskupska imenovanja,
međutim, dio biskupa i dalje mu se nije htio u potpunosti podložiti. Kako bi iskoristili
svoju poziciju u kojoj je Karlo bio ovisan o njihovoj podršci, ostrogonski nadbiskup i
njegovi sufragani u Kaloči 1318. godine organizirali su sinodu na kojoj su artikulirali
zahtjeve upućene Karlu glede većih prava Crkve u Ugarskoj, prava posebice ugroženih
oligarskim presizanjima još od kraja 13. stoljeća kad dolazi do slabljenja kraljevske
vlasti.49 Karlo I. ubrzo je nakon toga izdao mandat županima i kaštelanima u
Kraljevstvu zahtijevajući nadgledanje postupanja s crkvenom imovinom, no čini se

42
MHEZ 2, gl. 59, dio 1., str. 59.
43
MHEZ 2, gl. 18, dio 4., str. 138–139.
44
O razmjerima štete koju je zagrebačka Crkva pretrpjela u to vrijeme zbog oligarhijskih prisvajanja vidi
Nekić 2020, 166–171.
45
(…) quod nonnulii clerici seculars et religiosi, nec non Marchiones, Duces, Comites, Barones, nobiles et alii
laici civitatis et diocesis Zagrabiensis et partium vicinarum nuper occupaverunt et occupari fecerunt castra,
villas, terras, possessions, redditus et proventus (…). CD 8, dok. 309, str. 375.
46
Isto, str. 375–376.
47
Šanjek 1995, 99. Vidi i Klaić 1982, 334.
48
Rácz 2001, 53–54.
49
Isto, 58. Vidi zaključak sa sinode u: CD 8, dok. 420, str. 516–518.
 Petra Vručina: okolnosti nastanka statuta zagrebačkoga kaptola... 257

da biskupi nisu bili dovoljno zadovoljni tim mandatom.50 To se može zaključiti na

temelju toga što su zahtjeve artikulirane na sinodi ugarski biskupi odlučili izložiti
pred papom, a njihov izaslanik bio je – Augustin Kažotić, i sam sudionik sinoda na
kojem je izgleda pristao uz ugarske biskupe.51 Razlog Augustinova pristajanja uz njih
vjerojatno je bio taj što je i sam vodio borbu u obrani prava zagrebačke Crkve kao što je
prije spomenuto. Štoviše, nedugo prije nego što se zamjerio Karlu Robertu odlaskom
u Avignon, od njega je dobio potvrdu starih prava i privilegija zagrebačke Crkve.52
Zašto se Karlu I. Augustin zamjerio tim činom, može se samo pretpostavljati, no
vrlo vjerojatno mu nije toliko zasmetala sama inicijativa restauracije crkvenih prava
koliko činjenica da su ugarski biskupi tražili pomoć izvana, odnosno pokušaj da se
restauracija odvije u organizaciji koja nije pod njegovim „pokroviteljstvom“. To će se u
idućemu razdoblju dogoditi upravo na primjeru Zagrebačkoga kaptola, zbog čega su
i Statuti mogli ugledati svjetlo dana. Osim toga, pred papom, ali i drugim osobama
od političke važnosti, takav je postupak mogao samo narušiti Karlovu reputaciju i
autoritet. Nakon Augustinova posjeta Avignonu, prokolala je glasina (quorumdam
labia detractorum) da je Augustin pred papom iznio pritužbe na račun Karla I.53 i te su
glasine zasigurno odigrale veliku ulogu u Karlovoj odluci.
Augustinove napore u konačnome institucijskom oblikovanju Zagrebačkoga
kaptola tako je prekinuo sam Karlo I. jer nije imao puno povjerenje u njega. Štoviše,
proteći će nekoliko godina dok Karlo pronađe osobu kojoj će povjeriti važne zadatke
u Zagrebačkoj biskupiji, a ta je osoba bila Ladislav de Cabol (1326. – 1343.).54 U
vremenu kada je Ladislav imenovan zagrebačkim biskupom, Karlo je uspostavio
potpunu kontrolu nad imenovanjem novih crkvenih dostojanstvenika, pa je stoga i
Ladislavovo imenovanje tipični primjer Karlova utjecaja na biskupska imenovanja
u Ugarsko-Hrvatskome Kraljevstvu.55 Čini se da samoj Kuriji to nije bio problem
sve dokle joj je Karlo omogućavao sakupljanje papinske desetine u Ugarskoj.56 Prije
imenovanja za zagrebačkoga biskupa 1326. godine, Ladislav se spominje kao Karlov
poslanik u papinskoj kuriji i Karlov osobni liječnik,57 a 1335. godine kao Karlov

50
Fejér CD, 8/2, dok. 53, str. 165.
51
Theiner 1860, dok. 702, str. 464.
52
CD 8, dok. 398, str. 491–493; dok. 408–409, str. 505–507.
53
CD 8, dok. 441, str. 541.
54
U međuvremenu je zagrebačkim biskupom bio imenovan Jakob de Corvo (1322. – 1326.) također
pod kraljevim utjecajem, no izgleda da se Jakob nikada nije ni pojavio u Zagrebačkoj biskupiji. O
biskupima Jakobu i Ladislavu: Dobronić 1995, 101–114.
55
O biskupskim imenovanjima u vrijeme Karla Roberta: Rácz 2001, 57–58.
56
Usp. Ančić 2013, 161.
57
Vidi pismo pape Ivana XXII. iz 1325. godine upućeno Karlu u kojemu Ladislava titulira kao prepositus
Titulensis, physicus et nuntius tuus. Theiner 1860, dok. 771, str. 501. Ladislavovo imenovanje vidi u:
Theiner 1860, dok. 777, str. 504–505.
258  :   

familijar.58 Osim toga, Ladislav je prije imenovanja vjerojatno bio i u dobrim odnosima
sa slavonskim banom Mikcom jer ga Mikac u svojemu mandatu iz 1327. godine naziva
svojim dragim kumom (compatri nostro karissimo).59 Za Karla je međusobna suradnja
njegovih službenika u Slavoniji bila važna zbog akcija restituiranja crkvene desetine
koju pokreće godinu prije, međutim, u kojoj se ban Mikac naposljetku neće pokazati
kao saveznik, o čemu će još biti riječi u nastavku teksta.
Biskup Ladislav nastavio je Augustinovim stopama pa tako i on donosi nekolicinu
odredbi u vezi s organizacijom kaptolske unutarnje hijerarhije i dužnosti među
kanonicima koje je gorički arhiđakon također uvrstio u Statute. Primjerice, 1. siječnja
1329. donio je već spomenutu uredbu koja je nadopunjavala Augustinovu, o kaznama
za kanonike koji ne prisustvuju na misama.60 Nekoliko dana poslije izdao je ispravu
kojom je utvrđen broj kanonikata Zagrebačkoga kaptola na 33 moguće zbog toga što je
kanonik lektor zaposjedao dvije umjesto jedne porcije, odnosno prebende.61 Ipak, čini
se da je bez obzira na ovu Ladislavovu odluku broj kanonikata naposljetku utvrđen na
32.62 Nadalje, početkom iste godine kada su prvi put javno obznanjeni Statuti, 1334.,
Ladislav je izdao ispravu kojom se regulira uživanje kaptolskih vinograda. Uredbu je
gorički arhiđakon umetnuo u četvrti dio Statuta i prema njoj bi izgubili vinograd oni
koji njegovo obrađivanje zanemaruju pet godina.63
Iz dosad analiziranoga razvidno je kako je biskup unatoč formalnoj institucijskoj
razdvojenosti i dalje imao veliki utjecaj na Zagrebački kaptol u prvoj polovici 14.
stoljeća. Augustinove i Ladislavove uredbe sačinjavaju okosnicu Statuta te ujedno i
završnu fazu kaptolskoga institucijskog uređenja. No, isto tako djelovanje biskupa
uvelike je ovisilo o političkome kontekstu, što je ovdje demonstrirano na Augustinovu
primjeru. U idućemu poglavlju podrobnije će se sagledati taj kontekst u vrijeme
Ladislavova biskupovanja.

Gospodarska (re)afirmacija Zagrebačkoga kaptola u doba Anžuvinaca

Sastavljač Statuta Zagrebačkoga kaptola, gorički arhiđakon Ivan, u lipnju 1329.

godine pojavljuje se kao Ladislavov tajnik.64 S obzirom na ono što se zna o Ivanu,
najvjerojatnije je sastavljanje Statuta bila njegova ideja, a moguće je da je Karla I. i

58
CD 10, dok. 171, str. 237.
59
Usp. primjerice CD 9, dok. 287, str. 346.
60
Za uredbu o kaznama vidi bilj. 38 ovoga rada i u: CD 9, dok. 365, str. 448–449.
61
MHEZ 2, gl. 2, dio 3., str. 79 i CD 9, dok. 366, str. 450.
62
MHEZ 2, gl. 1, dio 1., str. 13. O broju kanonika Zagrebačkoga kaptola vidi i: Jerković 2018, 42–44.
63
MHEZ 2, gl. 19, dio 4., str. 139. i CD 10, dok. 89, str. 140. Usp. i MHEZ 2, gl. 8, dio 2., str. 70.
64
(…) per manus discreti viri magistri Johannis archidiaconi de Guerche cancellarii nostri (…).
CD 9, dok. 387, str. 476. Prenosi i Tkalčić 1886, 88.
 Petra Vručina: okolnosti nastanka statuta zagrebačkoga kaptola... 259

obavijestio o tome da će ih sastaviti.65 Imao je za to priliku jer Karlo 1333. godine

posjećuje Zagreb na putu prema Napulju. To otkriva činjenica da u lipnju spomenute
godine u Zagrebu Karlo I. izdaje barem četiri isprave od 13. do 17. lipnja (jedna od
njih ponovno je potvrđivala prava i privilegije zagrebačke Crkve).66 No, na poveznicu
između sastavljanja Statuta i središnje vlasti indicira još nekoliko stvari.
Kao prvo, da su Statuti sastavljeni sa znanjem Karla I., ili barem da je jedan od
ciljeva njihova sastavljanja bilo iskazivanje lojalnosti Anžuvincima, govori onaj dio
Statuta o čijemu se autorstvu mnogo raspravljalo u hrvatskoj historiografiji, a riječ je o
uvodnome dijelu poznatom i kao „Zagrebačka kronika“ te Popis biskupa.67 Kao što je to
M. Ančić ustvrdio, cijeli taj uvod imao je cilj prikazati uspostavu Zagrebačke biskupije
kao jedan skladan i povezan niz kako bi se reproducirala dinastička ideologija.68 Ančić
se u svojoj raspravi najviše fokusirao na popis biskupa i na onaj dio uvoda Statuta
gdje se spominje herceg Stjepan jer je to bilo važno za predmet njegove raščlambe.
Za moju pak argumentaciju najbitniji je dio gdje autor uvoda Statuta pri navođenju
popisa ugarskih kraljeva ispušta Andriju III. Mlečanina.69 O tome odlomku Lujo
Margetić zaključio je nakon iscrpne analize kako je autor izmijenio predložak koji mu
je poslužio za pisanje popisa te ispustio Andriju kako bi dinastiju Anžuvinaca izravno
navezao na onu prijašnju i tako joj osigurao legitimitet.70 Ista stvar proizlazi i iz prije
spomenutih privilegija danih zagrebačkoj Crkvi iz 1333. i 1318. godine. Budući
da je Zagrebačka biskupija bila ostavština Arpadovića, ostvarivanje pune kontrole
nad njom također je na simboličkoj razini predstavljalo osiguravanje kontinuiteta i
legitimiteta Karlove vlasti. Izvođenje kontinuiteta tako se ocrtava u privilegiju iz
1318. godine u ovim riječima: (...) inter cetera uero religiose consideracionis studia ad
Zagrabiensem ecclesiam, quam felicis recordacionis sanctissimi Ladizlai regis progenitoris
nostri commendat fundacio (...).71

65
O goričkom arhiđakonu vidi: Tkalčić 1886, 88.
66
To su isprave: CD 10, dok. 61–62, str. 101–103, dok. 64–65, str. 104–106.
67
Vidi Margetić 1993, s literaturom koju tamo navodi; i Švab 1982. M. Ančić i A. Nekić priklonili su
se Švabovu stajalištu prema kojemu je neki drugi anonimni autor dovršio uvodni dio Statuta. Ančić
2013, 159; Nekić 2020, 166.
68
Ančić 2013, 184–192.
69
(…) Hic habuit unum filium, ducem Ladizlaum, qui ei successit in regno, et tandem fuit prope Waradinum
per Cumanos interfectus, sine herede, anno domini MCC nonagesimo. Supradictus autem rex Stephanus,
filius regis Bele, habuit filias tres, ex quibus una vocabatur Maria, que fuit tradita in consortem magno
Karolo regi Sicilie, ex qua ipse rex habuit filios quinque. Primogenitus fuit dux Karolus, qui debebat
succedere patri suo in regno Sicilie, secundus fuit sanctus Lodovicus episcopus tholosanus, tercius fuit rex
Robertus, quartus fuit Philippus et quintus Johannes, principes. Predictus ergo dux Karolus habuit filium
Karolum, regem Hungarie, qui fuit coronatus anno domini MCCC, et regnavit annis XLII. MHEZ 2, str.
4. (Istaknula P. V.).
70
Margetić 1993, 4– 5.
71
CD 8, dok. 398, str. 491. Usp. i CD 9, dok. 248, str. 301–302; CD 10, dok. 61, str. 101.
260  :   

Situiranje Zagrebačkoga kaptola kao kraljevske, preciznije rečeno anžuvinske

institucije posve se uklapa u kontekst nastanka kaptolskih Statuta i može poslužiti
kao dodatni argument da je autor većine uvodnoga teksta Statuta, a svakako
dijela u kojemu se spominje Karlo I., bio gorički arhiđakon.72 Naime, uz to što je
biskup Ladislav radio na reguliranju odnosa u Kaptolu, od vremena kada je postao
biskupom Karlo mu je povjerio jednu drugu zadaću – onu restitituiranja i osnaživanja
gospodarskoga položaja zagrebačke Crkve. Iako je već biskup Augustin zahtijevao
obranu prava zagrebačke Crkve, a i sam Kaptol u međuvremenu slao slične zahtjeve
kralju, Karlo je krenuo u takvu akciju tek u onome trenutku kada je, kao što je već
naglašeno, za biskupa postavio osobu u koju je imao potpuno povjerenje (Ladislava).
To se preklopilo i sa završnim akcijama koje je Karlo u Slavoniji organizirao protiv
Babonića.73 Tako iz Višegrada 15. srpnja 1326. godine Karlo I. barunima, županima,
kaštelanima, službenicima u Zagrebačkoj biskupiji šalje mandat sa zahtjevom vraćanja
otuđene crkvene imovine.74 Konkretne akcije bile su veoma brzo poduzete pa tako
već 7. prosinca 1326. županijski sud u Topuskom na čelu sa zagrebačkim županom
Punekom donosi odluku prema kojoj se trebalo utvrditi je li kaptolski sisački posjed
Vinodol posljednjih godina okupiran.75 Da je kralj doista bio involviran u cijelu ovu
priču, svjedoči činjenica da je u sudskome postupku kao biskupski vikar sudjelovao
Demetrije, ujedno poznat i kao Karlov kapelan (capellanus domini nostri regis necnon
venerabilis viri domini Ladislai dei et apostolice sedis gracia Zagrabiensis ecclesie electi
vicarius generalis).76

72
Izvorni materijal pokazuje da su Statuti, zajedno s uvodom napisani jednom rukom (vjerojatno
Ivanovom), osim odlomka o Ludoviku koji je morao biti dodan nakon 1358. godine zbog toga što
se tamo spominje Ludovikovo osvajanje Dalmacije (vidi MNL OL, DF 291740, posebice fol. 6 pod
brojem 23). Gorički se arhiđakon posljednji put pojavljuje u ispravama 18. listopada 1353. godine
(vidi: MHEZ 2, gl. 8 i 9, dio 4., 127–128), a najmlađa godina koja se pojavljuje u uvodu je 1354. kada
je Ivan još mogao biti živ. Popis pak biskupa završava s biskupom Nikolom, no ne navodi se do kada
je biskupovao, što bi onda upućivalo na to da su Statuti svakako bili zgotovljeni prije Nikoline smrti
1356. godine. Usp. rukopis Statuta također s rukopisom isprave koju je najvjerojatnije sastavio sam
Ivan, a riječ je o predijalnome ugovoru u vezi s predijem Prevlaka iz 1349. godine (MNL OL, DF
256486). Da je doista neki drugi autor dovršio Statute, to bi značilo da je ta druga osoba morala biti
savršeno upoznata s tijekom nastanka Statuta, odnosno sa svim uredbama i ispravama koje je Ivan
dodavao prvoj redakciji, što je malo vjerojatno. Na ovome mjestu nije naodmet spomenuti kako se na
originalu Statuta također nailazi na rukopis treće osobe, no riječ je o mnogo kasnijoj rekonstrukciji
teksta na mjestima gdje je on bio izblijedio.
73
Vidi, primjerice, Karlovu ispravu iz 1319. u kojoj odgovara na kaptolske žalbe glede načina pobiranja
desetine. CD 8, dok. 431, 530–531.
74
Hinc est, quod cum ad aures nostras ex relacione peruenerit plurimorum, in dicta dyocesi quosdam contractus
seu alienaciones possessionum ecclesie prenotate (…) voluerimus petransire (…). CD 9, dok. str. 247, 300.
U ovu je akciju izgleda Karlo uključio i papu. Vidi: Theiner 1860, dok. 784, str. 509–510.
75
(…) ut quandam possessionem capituli Zagrabiensis Vinodol nuncupatam, quam a multis temporibus
retroactis dicebat fuisse potencialiter occupatam. CD 9, dok. 257, str. 313–314.
76
Isto.
 Petra Vručina: okolnosti nastanka statuta zagrebačkoga kaptola... 261

Drugi, no ponešto složeniji slučaj povezan s otuđenjem crkvenih posjeda jest

utvrda Medvedgrad. U Augustinovo je vrijeme utvrda pripala Babonićima, a u samim
izvorima nema izravnih podataka o tome pod čije je vlasništvo potpala u vremenu
Ladislavova biskupovanja.77 Posredno se samo može zaključiti da ju je nakon 1328.
godine vjerojatno prisvojio ban Mikac. Na kraljev nalog, naime, onaj isti od 15.
srpnja 1326. godine, Stolnobiogradski kaptol 1328. godine obavio je istragu u vezi
s njezinim vlasništvom. Taj izvještaj završava s Babonićima kao vlasnicima utvrde.78
Iduća vijest koju imamo o utvrdi je iz kolovoza 1333. godine kada je ban Mikac nalog
o plaćanju desetina podanicima u Zagrebačkoj biskupiji uputio iz Medvedgrada.79 I
potom 1342. godine iz naloga kralja Ludovika doznajemo da su do tada kaptolski
podanici na Mikčev nalog morali davati daće za uzdržavanje utvrde.80 Upravo zbog
tih daća medvedgradska je utvrda bila „trn u oku“ Zagrebačkoga kaptola. O tome
svjedoči 10. glava iz drugoga dijela Statuta u kojoj gorički arhiđakon Medvedgrad
naziva maledictum castrum Medue.81 Naime, iako utvrda nije vraćena zagrebačkoj
Crkvi, podanici Zagrebačkoga kaptola iz sela sub montibus, o kojima će još biti riječi
naknadno, od vremena bana Stjepana Babonića morali su davati daću medvedgradskim
kaštelanima zbog uzdržavanja utvrde.82 Spomenutim Ludovikovim mandatom iz
1342. godine Kaptol, odnosno njegovi podanici prestali su biti dužni plaćati te daće.
Gorički arhiđakon tu je pak ispravu umetnuo u posljednji dio Statuta.83
Uz to što je kralj od 1326. godine intenzivno radio na restituciji posjeda zagrebačke
Crkve, još važnije, radio je na restituciji crkvene desetine.84 Vraćajući se opet Karlovu
mandatu od 15. srpnja 1326. godine, u njemu je također naložio barunima, županima,
kaštelanima i ostalim službenicima u Zagrebačkoj biskupiji da počnu plaćati punu
desetinu. Prema kraljevim spoznajama tada su se plaćala dva denara za svežanj žita i
dva denara za vjedro vina, što je činilo dvadesetinu, a ne desetinu. Zbog toga Karlo

77
O tome kako je utvrda dospjela u ruke Babonića: Klaić 1987, 56–61.
78
CD 9, dok. 332, str. 402–403.
79
CD 10, dok. 74, str. 115.
80
CD 11, dok. 19, str. 26–27; dok. 35, str. 47–48. Usp. Klaić 1987, 64–75, s ponešto drukčijom
argumentacijom. Klaić, primjerice, kao argument za Mikčevo vlasništvo uzima uredbe goričkoga
arhiđakona u Statutima iako se u Statutima njegovo vlasništvo nad Medvedgradom uopće ne
spominje. O razlozima diobe sela sub montibus vidi poslije u radu.
81
MHEZ 2, gl. 10, dio 2., str. 70.
82
(…) quod semper inviti, conpulsi et coacti fecimus, sicut et nunc, incipiens a tempore Stephani bani, filii
Babonig (…) quod videlicet singulorum porcionum predictarum coloni tempestive annuatim solvant
quinque cubulos bladi, pro medietate de frumento et pro alia de avena, et quindecim vini cubulos, ac in
denariis quinque pensas, nisi necessitas augmentandi premissa aliud inducat, deducendo ad ipsum castrum
predicta blada et vinum sicut alias eosdem oportuit, ut est dictum. Isto, 70–71. O tome kako su Babonići
kaptolskim podanicima nametnuli plaćanje medvedgradskih daća: Klaić 1987, 59–60.
83
MHEZ 2, gl. 6, dio 4, str. 122–124, i CD 11, dok. 19, str. 26–27; dok. 35, str. 47–48.
84
Gorički arhiđakon u popisu biskupa posebice se osvrće na taj aspekt Ladislavova biskupovanja: Hic
[Ladislav] et decimas procuravit augmentari... MHEZ 2, str. 6.
262  :   

sada traži da se desetina plaća in specie te se posebice obraća banu Mikcu i njegovim
službenicima da se pobrinu za to.85 Izgleda da je u onim slučajevima kada su biskup
i Kaptol sakupljali komutiranu desetinu, to bio dvostruki gubitak za njih jer je
vrijednost desetine, kao što je spomenuto, kao prvo bila umanjena, a kao drugo u 13.
i 14. stoljeću sve do Karlove novčane reforme 1323. godine trebalo je svake godine
iznova mijenjati novac, čime se opet gubio dio prihoda.86 Dakle, suprotno onomu što
je J. Adamček implicitno ustvrdio, može se pretpostaviti da Crkvi nije bilo u interesu
sakupljati komutiranu desetinu.87 Nije stoga čudno da Karlo I. inzistira na plaćanju
desetine in specie.
Ban Mikac na nalog svojega kralja tako se uhvatio posla utjerivanja pune destine
u prirodninama. U studenome 1327. godine izdaje ispravu, ponovljenu i ponešto
nadopunjenu godinu dana poslije u studenome 1328. godine, koja će postati osnovom
regulacije pobiranja desetine u idućim desetljećima, pa i stoljećima.88 Budući da je
isprava iz 1328. bila od iznimne važnosti i za Kaptol, gorički arhiđakon Ivan uvrstio ju
je u posljednji, četvrti dio kaptolskih Statuta, i to kao prvu uredbu u tome dijelu.89 U
Statutima se doduše isprava nalazi u verziji iz 1346. godine kada ju je potvrdio Ludovik
Anžuvinac, no vrlo vjerojatno se u prvoj redakciji Statuta već nalazila isprava iz 1328.
godine. Prema toj ispravi iz 1328. uređeno je da se desetina pšenice, raži, zobi, ječma
i pira plaća do blagdana sv. Martina (11. studenoga) u iznosu od šest dobrih banskih
denara koji vrijede 12 malih bagatina. Vino se isto tako moralo uplatiti do toga datuma
pri čemu se novčani ekvivalent za vjedro vina određivao u skladu s visinom cijena
u većim naseljima (in villis maioribus). Tko ne bi uplatio desetinu do toga datuma,
plaćanje desetine, i za vjedro bilo kojih žitarica i vina, poraslo bi za 2 denara. Cijena
desetine svinja određivala se također u skladu s tržištem, a meda i koza određena je na
jedan denar.90 Isprava, nadalje, ističe da se u većim naseljima vino i žito moraju davati
u prirodninama. Također je utvrđeno da pristankom zagrebačkoga biskupa kaštelani,
određeni plemići i vesnici imaju pravo na 1/16 prihoda od desetina, no samo ako bi
na vrijeme predali desetinu. Ako ne, ta je šesnaestina išla županima – zagrebačkomu i

85
(…) que pocius dicenda est corrumptela scilicet, ut duo denarii pro decima capecia et duo pro decimo cubulo
vini persoluantur, qui non decimam sed vix vigesimam faciunt et attingunt, sed secundum legem dei et
Romane ecclesie sine diminucione in specie persoluatis. Vos autem Mykch bane et omnes officiales vestri
premissa exequamini tamquam negocium nostrum speciale in ecclesia Zagrabiensis dyocesi (…). CD 9,
dok. 247, str. 300. (Istaknula P. V.). O uvođenju plaćanja pune desetine u vrijeme Anžuvinaca vidi i:
Margetić 2000, 31–42.
86
O zamjeni novca i Karlovoj reformi: Truhelka 1897, 11–13. Vidi i Klaić 1963, 43.
87
Adamček 1980, 72–73.
88
To su isprave: CD 9, dok. 302, str. 367–368 i dok. 351, str. 425–426. Usp. s ispravom Matije
Korivina iz 1466. godine u kojoj Matija potvrđuje starije isprave ugarsko-hrvatskih vladara povezanih
s desetinom, a sve se oslanjaju na Mikčevu ispravu: MNL OL, DF 256141.
89
MHEZ 2, gl. 1, dio 4., str. 100–102.
90
Isto.
 Petra Vručina: okolnosti nastanka statuta zagrebačkoga kaptola... 263

križevačkomu.91 Pravo na 1/16 kaštelanima i vesnicima dano je vjerojatno zato što su

i sami sudjelovali u organizaciji pobiranja desetine.92 Glavna razlika isprava iz 1327. i
1328. jest u tome što je u ovu mlađu i ovdje prepričanu ubačena mogućnost plaćanja
u novčanoj protuvrijednosti, što znači da se ipak nije uspjelo u potpunosti nametnuti
plaćanje u naturi na čemu je Karlo I. inzistirao.93
Kraljev mandat i mandat bana Mikca, međutim, nisu bio dovoljni kako bi se običaj
davanja umanjene desetine prakticiran vjerojatno desetljećima samo tako izmijenio
premda se kralj pozivao na crkvene kanone i kršćansku dužnost.94 Kraljeva pisma
upućena slavonskomu plemstvu i banu Mikcu 1329., 1333. i 1334. godine upućuju
na to da im se nije svidjelo davati više prihoda nego što su dotad davali, uključujući i
bana Mikca.95 Vrlo vjerojatno potaknut ovim zbivanjima te kako bi dodatno osigurao
kaptolsku desetinu, gorički arhiđakon dobar dio prvoga dijela Statuta posvetio je
opisivanju desetinskih kotareva iz kojih je Kaptol imao pravo na ubiranje desetine.
Riječ je o šest desetinskih kotareva: veliki i mali desetinski kotar (oko Zagreba);
Gorica; Zagorje; Bekšin i Međimurje; Varaždinske Toplice, Sisak (kaptolski posjedi)
(vidi kartu 1). Može se s velikom vjerojatnošću pretpostaviti da su se uredbe o
kotarevima nalazile već u prvoj verziji Statuta, no neke od njih Ivan je zasigurno
ponešto izmijenio u drugoj redakciji. S obzirom na sačuvanu ispravu od 21. kolovoza
1334. godine, nekoliko dana nakon što su javno proglašeni Statuti, prema kojoj gorički
i čazmanski arhiđakoni traže bana Mikca da pomogne biskupu utjerati desetinu
Zagrebačkoj biskupiji, može se zaključiti kako je gorički arhiđakon bio veoma dobro
upoznat s problemom prikupljanja desetina.96 Dapače, na njegovu inicijativu (mannu
ut apparebat discreti viri domini Johannis, archidiaconi de Guerche) biskup Ladislav
dozvolio je zakupljivanje kaptolskih prihoda kanonicima, među ostalim desetine,
iz kaptolskih kotareva i s kaptolskih posjeda malo prije navedenih pod određenim
uvjetima. Ta se isprava svakako nije nalazila u prvoj redakciji Statuta jer je donesena
1335. godine, a u drugoj nama poznatoj redakciji umetnuta je pod uredbu 33.97
Bio je to veoma domišljat način kako osigurati kanonicima veće prihode, i može se

91
Isto.
92
Usp. za vesnika u Statutima: MHEZ 2, gl. 35, str. 33.
93
Usp. CD 9, dok. 302, str. 367–368.
94
Vidi, primjerice: Licet cuncta fidelis crucifixi familia iuxta canonum statuta paternorum et sancciones
salutiferas in omni tocius mundi parte ubi religio christiana profitetur non varia sed equali sorte decimas
omnium rerum suarum in specie, more Abel iusti, sanctis dei ecclesiis sanguine Christi dedicatis, dare debeat
et solvere teneatur (…). CD 9, dok. 292, str. 352–354.
95
Vidi: CD 9, dok. 380, str. 465–466, CD 10, dok. 74, str. 115, dok. 120, str. 179–181, dok. 121, str.
182–183, dok. 122–129, str. 182–186.
96
Ad vestram noticiam perducimus, quod honorabiles viri, domini Johannes de Guerche et Gregorius
Chasmensis, archidiaconi (…) petentes nomine domini episcopi Zagrabiensis et eius ecclesie, ut hos, qui in
solucione decimarum negligentes vel rebelles existent, ad eas solvendas compellamus. CD 10, dok. 120, str.
179–181 (istaknula P. V.).
97
MHEZ 2, gl. 33, dio 1., str. 31.
264  :   

pretpostaviti da je Ivan ideju dobio po uzoru na praksu u talijanskim gradovima-

državama.98 Naime, kao što je već spomenuto, gorički arhiđakon na jednome je mjestu
napisao kako biskup nepravedno ima više prihoda od Kaptola pa je zakupljivanje bio
način kako tomu doskočiti.

Karta 199

98
Zakupljivanje desetina u talijanskim biskupijama pojavljuje se već u ranome srednjem vijeku
potaknuto vjerojatno općenitom praksom kratkoročnoga zakupljivanja zemljišnih posjeda (tzv. livelli).
Vidi primjer grada Lucce u 10. stoljeću. Eldevik 2012, 136–137, 139–178. Vidi i Boyd 1952, 69–
74, 90–93, 196–207.
99
Karta je izrađena u programu QGIS s pomoću MHEZ 2; Buturac 1984; Dobronić 1951; Engel
2001a; Škafar 1979.
 Petra Vručina: okolnosti nastanka statuta zagrebačkoga kaptola... 265

Međutim, prihodi Kaptola ipak zasigurno nisu bili mali jer su kanonici
Zagrebačkoga kaptola za sebe uglavnom prisvojili ubiranje desetine od nižih klerika,
odnosno rektora župa.100 U tome je smislu Zagrebački kaptol imitirao ugarske koji
su također za sebe zadržavali većinu desetine.101 Osim spomenutoga krapinskog
župnika, čini se da se ostali župnici nisu bunili zbog desetina, ali jesu neke druge
crkvene institucije s kojima je Kaptol vodio dugotrajne sporove.102 Budući da su se svi
sporovi vodili na području goričkoga arhiđakonata, u nekima je i sam Ivan sudjelovao.
Prvi slučaj povezan je s regulacijom plaćanja desetine između Zagrebačkoga
kaptola i nekolicine posjeda viteškoga reda ivanovaca koji su se nalazili u Zagrebačkoj
biskupiji. Iz isprava ne doznajemo točno kada su ivanovci zamijenili templare, no to se
svakako dogodilo nakon 1312. i prije 1314. godine te se čini da ta zamjena nije prošla
baš sasvim mirno kako je to ustvrdila Lelja Dobronić. Pratio ju je, naime, sukob oko
desetina.103 Kako doznajemo iz deset godina mlađe isprave, iz 1324. godine, šest godina
prije, dakle 1318., Kaptol i ivanovci iz Zagrebačke biskupije, koji su tamo imali čak
devet skladišnih podruma (nouem domus seu cellarii earundem domorum), dogovorili su
fiksno godišnje plaćanje desetine do 6. listopada u iznosu od 9 fertona od kojih svaki
vrijedi 60 banskih denara.104 Ivanečki preceptor trebao je to uplatiti u Zelini kod crkve
sv. Martina. Ako pak desetina ne bi bila uplaćena do toga datuma, Kaptol ju je imao
pravo sakupiti in specie. Nadalje, ako bi se neplaćanje dogovorenoga cenzusa oduljilo
na šest godina, Kaptol je imao pravo ponovno ugovoriti način plaćanja desetine, što
je očigledno bio razlog sastavljanja ove isprave. Naime, nakon što je kao medijator
nastupio ugarsko-slavonski prior reda ivanovaca Filip de Granana, Kaptol je pristao
ponoviti stari sporazum.105 Dogovoreno plaćanje cenzusa vjerojatno je funkcioniralo
nekoliko godina nakon sastavljanja prepričane isprave o čemu svjedoči i prijepis iste
isprave koji je dao načiniti topuski opat Engelhard 1328. godine.106 Međutim, isprava
iz 1340. godine govori o tome da su ivanovci ponovno prekršili uredbu pa je taj put
uime ugarskoga i slavonskoga preceptora Petra Kornutija intervenirao Fulco Rocafolli
i produljio ugovor s Kaptolom.107 I treći su put ivanovci prekršili sporazum, pri čemu

100
Margetić 2000, 23. Prema Zlatku Herkovu, župnik je isprva zadržavao ¼ pa potom 1/8 ili čak
samo 1/16 desetine, Herkov 1956, 287. Međutim, Herkov se iznoseći ovaj podatak oslanjao samo
na ugarsku legislaciju s kraja 15. stoljeća i poslije, a ne na izvore iz Slavonije. Arhiđakonat Bekšin bio je
iznimka tomu jer su tamošnji župnici imali pravo pobirati desetinu za sebe. Vidi ispravu pape Grgura
XI. iz 1374. godine: CD 15, dok. 6, str. 9–10.
101
Koszta 2007, 19.
102
O krapinskome župniku vidi gore.
103
Dobronić 1984, 52–53; 110–111. Dobronić u nastavku teksta opisuje i sukob oko desetina, ali ih
ne povezuje sa zamjenom viteških redova.
104
CD 9, dok. 156, str. 195.
105
Isto, str. 195–196.
106
CD 9, dok. 310, str. 377.
107
CD 9, dok. 310, str. 377.
266  :   

Zagrebački kaptol više nije bio toliko obazriv pa je slučaj završio kod papinskoga
legata Guida koji je ivanovce ekskomunicirao 1350 godine.108 Budući da se svih
devet spomenutih skladišnih podruma nalazilo u goričkome arhiđakonatu, gorički je
arhiđakon ispravu koja opisuje ekskomunikaciju umetnuo u Statute kao 57. glavu.109
Ovaj slučaj prije svega upućuje na to kako su u Zagrebačkoj biskupiji biskup i Kaptol
imali određenu vrstu autoriteta i nad ostalim crkvenim institucijama u biskupiji, koji
su demonstrirali težnjom za upravljanjem podjele prihoda od desetina.
Drugi slučaj povezan s regulacijom desetina, u kojemu pitanje autoriteta dolazi još
više do izražaja, doticao se područja Metlike i Črnomelja gdje je posjede imao viteški
red teutonaca. Iste godine, 1350., kada je legat Guido ekskomunicirao ivanovce,
na zahtjev goričkoga arhiđakona (ad instanciam Johannis archidiaconi de Guerche)
ekskomunicirao je i teutonce iz Metlike i Črnomelja.110 Slučaj Metlike i Črnomelja
zagrebački je arhiđakon prvo pokušao riješiti na sudu cistercistskoga opata 1339.
godine koji je ujedno bio papinski opunomoćenik. Metlički preceptor nije se pojavio
na zakazanome ročištu pa je opat presudio u korist Kaptola. Isto se dogodilo i 1349.
godine.111 Budući da su metlički teutonci presudu zanemarivali, gorički je arhiđakon
naposljetku zatražio pomoć papinskoga legata. Slučaj Metlike i Črnomelja bio je od
posebnoga značenja za Zagrebački kaptol jer se to područje nalazilo na samoj granici
s Koruškom i akvilejskim patrijarhom. Ta su dva naselja, naime, nekad bila dijelom
takozvane Bele krajine. Bela pak krajina pri osnivanju Zagrebačke biskupije krajem
11. stoljeća vjerojatno je bila u potpunosti dijelom županije Gorica, čime je, dakle,
potpadala pod jurisdikciju zagrebačkoga biskupa. U drugoj polovici 13. stoljeća Belu
krajinu osvojio je austrijski višnjegorski grof Albert nakon čega ova pokrajina prema M.
Kosiju dolazi pod jurisdikciju akvilejskoga patrijarha.112 Neposredno prije sastavljanja
Statuta, početkom 14. stoljeća, područje oko Metlike i Črnomelja i nadalje je pod
upravom goričko-tirolskih grofova.113 Gorički arhiđakon međutim područje iznad
Žumberka, zatim područje Metlike, Semiča, Črnomelja i Vinice navodi kao teritorij
pod crkvenom jurisdikcijom Zagrebačkoga kaptola, isto tako navodeći da su u to
vrijeme neke župe prestale plaćati katedratik (porez koji su župe bile dužne uplaćivati

108
CD 11, dok. 448, str. 589–91; dok. 466–467, str. 610–611.
109
MHEZ 2, gl. 57, dio 1., str. 56–58.
110
CD 11, dok. 447, str. 588–589; MHEZ 2, gl. 56, dio 1., str. 54–56.
111
MHEZ 2, gl. 56, dio 1., str. 48–54. Vidi i: CD 10, dok. 353, str. 503–504. O slučaju vidi i u: Novak
2008, 39–40. Autorica, međutim, nije znala za isprave o ekskomunikaciji koje donose Statuti.
112
O Beloj krajini i granici Ugarsko-Hrvatskoga Kraljevstva s Koruškom: Hauptmann 1929, 97–100;
Kosi 1995, 18–27.
113
H. Kekez citirajući slovenskoga povjesničara Petera Štiha područje Črnomelja, Gradeca, Hmeljnika,
Kozjaka, Mehova, Metlike, Rožeka, Soteske, Žumberka i Kleveža naziva Slovenska marka (kao
dijelom Bele krajine). Kekez 2016, 118 i bilj. 552.
 Petra Vručina: okolnosti nastanka statuta zagrebačkoga kaptola... 267

arhiđakonima Zagrebačkoga kaptola, u ovom slučaju goričkome arhiđakonu).114

Prema J. Belaju zagrebačka je Crkva još u 13. stoljeću bila izgubila potpuni utjecaj
nad spomenutim područjem samo što nije htjela priznati takvo stanje stvari.115 No,
čak ako je u prvoj polovici 14. stoljeća jurisdikcija zagrebačke Crkve nad ovim dijelom
Bele krajine bila krajnje upitna, kasnija isprava iz 1513. godine vezana uz pobiranje
desetine s područja Metlike pokazuje da je gorički arhiđakon uspio ponovno učvrstiti
autoritet Zagrebačkoga kaptola nad tim područjem.116 U suprotnome uopće ne bi bilo
moguće da još početkom 16. stoljeća dolazi do sporenja oko pobiranja desetine s toga
područja između kanonika Zagrebačkoga kaptola i teutonaca.
Drugi spor u kojemu je gorički arhiđakon također izravno sudjelovao doticao se
desetina s područja Kladuše. Krbavski je biskup Radoslav četrdesetih godina 14.
stoljeća počeo zadržavati desetinu iz župa u Kladuši za sebe zbog čega se gorički
arhiđakon obratio izravno banu Nikoli. Ban je presudio u korist Kaptola nakon što je
utvrđeno da te župe pripadaju kaptolskoj jurisdikciji i nakon što se krbavski biskup nije
pojavio na ročištu 1348. godine.117 Isti je ban arbitrirao i u slučaju pobiranja desetine iz
Podgorja. Kako kaže posljednja uredba Statuta, ban je arbitrirao na zahtjev puka toga
područja. Predstavnici Podgorja zahtijevali su od bana da Kaptol modificira način
pobiranja desetine u tome kotaru, odnosno da se smanji iznos desetine. Prema ispravi
Kaptol je tom prigodom izjednačio pobiranje desetine u Podgorju u skladu s praksom
kakva je postojala u desetinskome kotaru oko Zagreba (sicut alii nobiles de zagrabiensi
comitatu). Godina kada je donesena isprava nije vidljiva, no riječ je ili o 1353. ili 1354.
jer se u ispravi spominje herceg (dux).118
Premda vjerojatno svi ovi navedeni slučajevi isprava povezanih s desetinama koje
je gorički arhiđakon umetnuo u Statute nisu ujedno bili krajnji sporazum između

114
Item in tercia parte: Ecclesia beati Georgii de Vyoudina, matrix, cuius rector Lypoldus nomine, nunc
non obedit Johanni moderno archidiacono de Guerche, obediebat tamen Petro archidiacono de Guerche
antea, super hoc tamen et similibus provisum est, prout in forma litterrarum, quarum tenores sunt positi
supra, ubi de decimis de Guerche descriptum est. Filie huius: una in honore beate virginis, alia in honore
beate Marie Magdalene. Item ecclesia sancte crucis de Sihembergh. Item in Methlica ecclesia beate
virginis circa castellum, matrix. Huius filie: sancti Nicolai de foro. Item Marie Magdalene, sancti Jacobi,
sancti Viti et sancte trinitatis. Item sancti Martini, matrix. Huius filie: capella sancte Margarethe, sancti
Nicolai in provincia Methlice. Item ecclesia sancti Petri de Chernomel, matrix. Huius filie: sancti Johannis
baptiste de Doblich et sancti Irinei. Item ecclesia sancti regis Stephani matrix de Senich, de fundacione
regis Bele, ut creditur. Huius filie: capella sancte Marie Magdalene, item sancti Primi et sancti Johannis.
Item in Vinnicha, et similiter de provincia Methlice, ecclesia sancte crucis, matrix. Huius filie: capella
sancte trinitatis. Nec reperiuntur plures de zagrabiensi dyoecesi citra montes. Retulit eciam magister
Demetrius, archidiaconus de Bekchin, quod eo tempore, quando fuerat cancellarius Stephani bani
existens laycus, fuerat informatus, quod districtus Grachan erat de archidiaconatu de Guerche et sit
dioecesis zagrabiensis. MHEZ 2, gl. 8, dio 3., str. 93. (Istaknula P. V.).
115
Belaj 2007, 477.
116
MNL OL, DF 256205.
117
MHEZ 2, gl. 57, dio 1., str. 56. Vidi i u: CD 11, dok. 366, str. 486–487.
118
MHEZ 2, gl. 28, dio 4., str. 147–149.
268  :   

Kaptola i crkvenih institucija te plemstva, umetanjem ovih isprava u Statute i

opisivanjem kotareva, gorički je arhiđakon ipak stvorio pravnu i legitimnu osnovu
za njihovim potraživanjem.119 Također, sve to zasigurno ne bi bilo moguće bez
podrške Anžuvinaca, koji su pak imali vlastiti interes u uređivanju pobiranja ovoga
poreza Slavoniji. Iako kralj nije izravno pobirao desetinu, ne treba zaboraviti kako
je zagrebački biskup imao obvezu organiziranja banderija, a Zagrebački je kaptol
djelovao kao vjerodostojno mjesto. Osim toga, biskup i kanonici često su boravili na
Karlovu i Ludovikovu dvoru pri čemu su zasigurno kralju donosili darove znatnije
materijalne vrijednosti.120
Najzad, financijska korist nije bila jedini razlog restituiranju desetine. Kao što je
već pokazano na ovim primjerima, a kako je to iznio i J. Eldevik u studiji o vlasti
biskupa i desetini u Svetome Rimskom Carstvu početkom 11. stoljeća, desetina je u
srednjemu vijeku imala simboličko značenje u onome smislu da je postala instrument
društvenoga pregovaranja između različitih društvenih aktera unutar neke biskupije
te bila usko povezana s prihvaćanjem autoriteta i jurisdikcije.121 Desetina je ujedno
postala i mehanizam kako držati kontrolu nad najnedodirljivijim pristašama kralja
poput bana Mikca u Slavoniji. Premda iz izvora znamo kako je Mikac više puta
odbio platiti desetinu i dapače pridružio se pobuni predijalaca, za očekivati je ipak
da se podložio kraljevoj i biskupovoj volji nakon njihovih upozoravajućih mandata.122
U suprotnome je, naime, prijetila kazna ekskomunikacije kao što je to bio slučaj s
ivanovcima i teutoncima. Čak ako se Mikac nije bojao izopćenja, sam biskup Ladislav
imao je određeni utjecaj na dvoru zbog čega bi također bilo malo vjerojatno da
mu se Mikac dulje vrijeme otvoreno suprotstavljao.123 Na taj je način gospodarsko
osnaživanje Zagrebačkoga kaptola i biskupa bio ujedno i mehanizam kontrole onih
aktera koji su u Slavoniji trebali djelovati uime kralja.124 Uvođenje pune desetine u

119
Primjerice, spor s ivanovcima oko desetina pojavljuje se ponovno u izvorima 1358. godine pri čemu
je sudio Leustahije, Ludovikov namjesnik za Slavoniju (Leustachius vicarius tocius regni Sclauonie
generalis per serenissimum preincipem dominum Lodouicum (…) constitutus). Njegovom odlukom tada
je odlučeno da će ivanovci plaćati 3 marke ili 600 banskih denara godišnje za desetinu. CD 12, dok.
354, str. 474–475. Taj sporazum svakako je vrijedio do 1513. godine kada ga ponovno prepisuje
Čazmanski kaptol: MNL OL, DF 256202.
120
Na primjer, sam gorički arhiđakon Ivan posjetio je kralja Ludovika 1345. godine u svoje ime i uime
Kaptola te tražio Ludovika prijepis dokumenta koji je opisivao remabulaciju posjeda Prevlake.
MHEZ 2, gl. 9, dio 4., 128–129.
121
Eldevik 2012. Vidi i Eldevik 2003.
122
Vidi, primjerice, Karlov mandat iz 1329. (CD 9, dok. 456, str. 565) i 1340. (CD 10, dok. 402, str.
573–574) te Ludovikov iz 1342. (CD 11, dok.?, str. 20, 27).
123
Nekić 2019, 189–190.
124
Na koji je način crkvena organizacija utjecala na snažniju političku kontrolu, vidi se najbolje
usporedbom s primjerom srednjovjekovne Dalmacije i Bosne. Dalmatinska se crkvena organizacija
temeljila na antičkoj baštini i ugarski je kralj nije mogao kontrolirati u toj mjeri kao u Slavoniji. S
druge strane, u Bosni ona nikad nije do kraja uspostavljena. Ančić 2015, 79.
 Petra Vručina: okolnosti nastanka statuta zagrebačkoga kaptola... 269

Slavoniji, osim što je nailazilo na otpor plemstva, uzrokovalo je i društvena previranja

među biskupskim podanicima. U nastavku stoga slijedi analiza povezanosti bune
biskupskih predijalaca i regulacije pravnoga položaja kaptolskih predijalaca.

Zagrebački kaptol i podanici

Predijalci su bili crkveni „vazali“ koji se na posjedima zagrebačke Crkve pojavljuju u 13.
stoljeću.125 U zamjenu za posjed, odnosno predij, bili su dužni na vjernost gospodaru,
na davanje daća i na upravljanje danim im posjedom. Pravni i društveni položaj
predijalaca u Statutima najvjerojatnije je reguliran nakon javne objave prve redakcije
Statuta, potaknut pobunama biskupskih predijalaca koje su započele 1335. godine.126
Naime, za jednu se uredbu, 68., povezanu s predijima oko Zagreba koja ih popisuje
zajedno s iznosom predijalnoga cenzusa može utvrditi da je sastavljena nakon ožujka
1349. godine.127 U toj se uredbi spominje predijalno uživanje posjeda Otoka i Kosnice
u sklopu Prevlake od župana Ivana (nobilis viri comitis Ivani filii Ivani filii Jarozlai), a
taj je ugovor bio sastavljen u ožujku 1349. godine, što, dakle, znači da ni sama uredba
nije mogla biti sastavljena prije.128
Analiza M. Jerkovića u traženju odgovora na pitanje zašto se biskupski predijalci
bune bila je na dobrome tragu. Prema njemu biskupski su se predijalci pobunili jer
su htjeli zadržati svoj dotadašnji status i obveze koje je taj status podrazumijevao,
uključujući neplaćanje pune desetine.129 Njegovim zaključcima još se neke stvari mogu
pridodati, a važno je za ovu prigodu kako bi se shvatio način na koji gorički arhiđakon
definira njihov status. Kao prvo, Jerković se u analizi fokusirao samo na one predijalce
koji nisu bili plemićkoga podrijetla. Međutim, predijalci su također mogli biti
plemići.130 Iz Karlove isprave iz 1340. godine doznaje se kako su se među pobunjenim
predijalcima oni doista nalazili.131 Također, primjerice, među plemstvom iz Zagrebačke
biskupije koje je 1327. godine Karlo I. izravno opominjao zbog neplaćanja desetine

125
Prvi predijalni ugovor na koji sam naišla u izvorima jest iz 1244. godine. Međutim, ovdje nije bila riječ
o nasljednome, već o doživotnome uživanju posjeda. Vidi CD 4, dok. 227, str. 263. O predijalcima na
posjedima zagrebačke Crkve: Vručina 2020a.
126
Isprava koja govori o početku bune: CD 10, dok. 147, str. 205–206.
127
MHEZ 2, gl. 68, dio 1., str. 44.
128
CD 11, dok. 393, str. 520–521.
129
Jerković 2017, 34–42. Prema N. Klaić pak riječ je o dvjema bunama, a glavni razlog pobune
predijalaca prema njoj bilo je stjecanje statusa nižega aplemstva. Klaić 1963, 37.
130
Vidi ugovore iz 1292. (CD 7, dok. 313, str. 359–360), 1301. (CD 8, dok. 7, str. 7–8), 1353. (CD 12,
dok. 148, str. 200) i 1393. (CD 17, dok. 395, str. 566–567).
131
(…) Petrus filius Dryse, Borg filius Iwan, Demetrius filius Georgii et Draghan filius Wydus olym fuissent
prediales ecclesie Zagrabiensis et tandem pro eo, quia se nobiles fore allegassent (…). CD 10, dok. 389,
str. 570–571 (istaknula P. V.). Prenosi i Margetić 2000, 40.
270  :   

nalazio se Nikola Čupor Moslavački (Nicolaus filius Stephani de Monozlou).132 Za

Nikolu Moslavačkog zna se da je bio predijalac zagrebačkoga biskupa jer je sačuvan
predijalni ugovor iz 1293. godine u kojemu stoji kako je njegov otac Stjepan dobio u
nasljedno koristovno vlasništvo posjed Gvešće kod Vaške.133 Može se pretpostaviti da
je za plemstvo koje je ujedno imalo status predijalaca pozivanje na predijalni identitet
bio način kako pokušati izbjeći plaćanje pune desetine, a to bi mogao biti i dodatan
razlog zašto su ban Mikac i plemstvo iz ivanićke županije potpomagali pobunu.134
S obzirom na ojačan društveni i pravni položaj biskupskih predijalaca, oni su
novostečenu moć nastojali kapitalizirati u borbi protiv punih desetina, što se najbolje
ogleda u tome kako su objašnjavali svoja prava. Isprava koja je nastala nakon istrage
provedene na kraljev zahtjev u lipnju 1340. godine kaže da su se predijalci prozvali
slobodnima (qui se liberos prediales ecclesie Zagrabiensis fore (...) fingebant) te da su,
pozivajući se na stara prava, tvrdili kako ban nema ovlasti u Zagrebačkoj biskupiji
nametati bilo kakve nove poreze.135 Iz ovoga bi, dakle, proizlazilo da su se predijalci
poslužili retoričkom metodom pozivanja na povijesno pravo koje su interpretirali sebi
u korist.136
Gorički arhiđakon pak, s druge strane, kako bi legitimirao status predijalaca na
vlastelinstvima Zagrebačkoga kaptola izlazi izvan okvira običajnoga i povijesnoga
prava na koje su se predijalci pozivali te se poziva na rimsko pravo. U 45. glavu Statuta
umeće citat iz tzv. Libri Feudorum u kojoj se kao glavna karakteristika vazala ističe
vjernost gospodaru.137 Štoviše, čini se da se zbog goričkoga arhiđakona stabilizirala
nova praksa prema kojoj će se posjedi dani u koristovno vlasništvo predijalaca početi
nazivati predium, a ne više possessio ili terra.138 Arhiđakon je osim toga u 46. odredbi
precizno definirao koja prava i dužnosti ima predijalac te u kojim mu se slučajevima
može oduzeti posjed.139 Svim ovim statutarnim uredbama Kaptol i gorički arhiđakon
nastojali su društveni status predijalaca u potpunosti vezati uz instituciju, čime je ovaj

132
CD 9, dok. 301, str. 366.
133
CD 7, dok. 145, str. 165.
134
CD 10, dok. 190, str. 258 i dok. 192, str. 261.
135
Vnde cetero nullus banus siue sit de regali progenie siue de magnatibus Hungarie presumat populos predicte
ecclesie coram se aliqua occasione in iudicium trahere aut alicuius rei occasione descendere aut descendum
petere, aut eciam marturinas seu quamcumque collectam quomodocumque nuncupatam exigere (…). CD
10, dok. 395, 564. Vidi cijelu ispravu: Isto, 562–569.
136
Usp. Eldevik 2003, 42–43.
137
Vručina 2020a, 176–177. U Statutima: MHEZ 2, gl. 45, dio 1., str. 41.
138
Usp. isprave CD 8, dok. 31, str. 33–34 (1302.); dok. 34, str. 39–40 (1302.); dok. 94, str. 104–105
(1305.); dok. 204, str. 245–246 (1309.); dok. 231, str. 278–279 (1311.); dok. 289, str. 347–348
(1314.); dok. 314, str. 383–384 (1315.); dok. 339, str. 417 (1315.) s ispravama CD 14, dok. 291, str.
392–393 (1372.); CD 15, dok. 107, str. 145–146 (1375.); CD 17, dok. 403, str. 581–582 (1394.).
Vidi u Statutima uredbe gdje arhiđakon nabraja predije i određene im cenzuse: MHEZ 2, gl. 48, str.
63 i 65, 43–44, str. 60–62.
139
MHEZ 2, gl. 46, dio 1., str. 41–42.
 Petra Vručina: okolnosti nastanka statuta zagrebačkoga kaptola... 271

sustav omogućavao učinkovitu upravu nad posjedima istovremeno onemogućavajući

njihovo otuđivanje.140 Zbog pozivanja goričkoga arhiđakona na rimsko pravo, umjesto
samo na običajno, smatram i da su sve uredbe o predijalcima dodane u drugoj verziji
Statuta, iako postoji mogućnost da su samo popisi predija dodani poslije.
S druge strane, status seljaka reguliran je većim dijelom vjerojatno još u prvoj
redakciji.141 S obzirom na to da se gorički arhiđakon veoma često u Statutima poziva
na običaj, može se naslutiti da je Ivan bio dobro upoznat s praksama i običajima
upravljanja kaptolskim vlastelinstvima, štoviše, da je vjerojatno i komunicirao s
predstavnicima seoskih kolektiva prije sastavljanja samih članaka. Kako je pozivanje
na običaje izgledalo, svjedoči, primjerice, odlomak iz 13. uredbe u drugome dijelu
Statuta:
„Također obrnuto gospodar mora ugostiti podanike ili im dati hranu u one dane
kad za njega rade, koliko se dolikuje i prema običaju. Ako gospodar da [kao
naknadu] dobar banski denar svaki dan, s tim podanik mora biti zadovoljan,
osim ako se drugačije ne dogovore, primjerice da mu da određenu količinu žita;
premda prema običaju podanici prilikom branja grožđa moraju biti zadovoljni
grožđem [kao naknadom], mogu tražiti svoje gospodare da ih namiri mesom,
onima pak koji prevoze vino prema običaju mora dati podjednako kruh i
meso.“142

Pozivanje na običaje i tradiciju imalo je svrhu legitimirati odnose između Kaptola

kao gospodara i njegovih podanika, u ovome slučaju seljaka.143 Pa, ipak, običaj nije
bio posvuda dobrodošao. Glava 24 u prvome dijelu Statuta pobliže opisuje obveze
stanovnika u selima sub montibus koji se nazivaju servima (servis) i koji su imali
ponešto drukčiji status od ostalih kaptolskih podanika.144 Tako prema pokrajinskome
običaju (more consvetudinis provincie) nisu plaćali desetinu, a iako uredba ne navodi,
vjerojatno niti marturinu. Umjesto toga bili su dužni na nemale radne obveze (non

140
Usp. Rady 2000, 83.
141
Terminom seljak ovdje se koristim u značenju osobe podložne gospodaru koja za njega, među ostalim,
obavlja poljoprivredne poslove, odnosno u značenju „kmeta“. Namjerno izbjegavam korištenje naziva
„kmet“ jer je on u hrvatskoj historiografiji najviše pod Adamčekovim utjecajem poprimio značenje
nepravedno „eksploatiranog“ podložnika.
142
Item tenetur dominus eosdem colonos e converso procurare seu pascere diebus quibus sibi laborant, in
quantum eos decet, ex more tamen consveto, si dominus dat medium denarium boni banalis pro singulis
diebus cuilibet, debet contentari, nisi quis aliter cum suis ordinaverit in hac parte, dando videlicet eis de
blado certam quantitatem; quamvis in vindemia consveverunt contentari coloni huiusmodi ibi in colligendo
uvas et experimendo, quod eis tantum in carnibus provideatur conpetenter, illis autem qui ducunt vinum
consvevit dari prebenda in pane et carnibus conpetenter. MHEZ 2, gl. 13, dio 2., str. 73. (Istaknula i
prevela P. V.).
143
Vručina 2020, 59–60.
144
MHEZ 2, gl. 24, dio 1., str. 25–26.
272  :   

pauca servicia) i na 50 vjedara vina godišnje. Da je za te stanovnike 50 vjedara vina bilo

znatno opterećenje, mogla bi upućivati činjenica što se dalje u uredbi isto tako kaže da
su servi bili izuzeti toga davanja ako su bili siromašni.145 S druge pak strane, uredba
kaže i da su se ostali, slobodni podanici znali umiješati među serve potaknuti možda
time što servi nisu imali obvezu davanja desetine.146 Sam gorički arhiđakon nije znao
objasniti podrijetlo društvenoga statuta serva, a nije raspolagao niti informacijom kada
je Zagrebački kaptol točno stekao vlasništvo nad selima sub montibus.147 S obzirom na
to da servi nisu bili obvezni na novčano podavanje, njihov status najvjerojatnije je bio
prežitak nekadašnjega pridvorijalnog ili manorijalnoga gospodarstva.148 Jedna druga
uredba u Statutima razotkriva i kako su se servi od vremena vladavine Karla Roberta
znali buniti zbog čega su njihova sela podijeljena na kanoničke predije 1326.149 Riječ
je, nadalje, o istim podanicima koji su negdje od početka 14. stoljeća morali davati
daće za uzdržavanje Medvedgrada.150 Prema N. Klaić, medvedgradske daće bile su
razlog njihovih pobuna, no isto je tako moguće da su se bunili zbog svojega drukčijeg
statusa i prevelikih radnih obveza.151 U svakome slučaju, Kaptol i gorički arhiđakon
uvidjeli su potrebu izmijeniti njihov dotadašnji status pa njihove obveze izjednačuju
s ostalim podanicima koje zovu marturinarii ili coloni. Otad su servi morali plaćati
desetinu i četvrtinu prihoda od vina, no nisu bili obvezni na davanje 50 vjedara vina.152
U kasnijoj odredbi Statuta kad gorički arhiđakon govori o selima sub montibus, onoj
istoj prije navedenoj koja govori o diobi, sada stanovnike tih sela naziva coloni.153
Ovaj slučaj u Statutima nije bio jedini primjer nastojanja što pravednijega
reguliranja statusa prema podanicima. Godine 1337. biskup Ladislav izdao je ispravu
koju gorički arhiđakon umeće u drugi dio Statuta. Prema toj Ladislavovoj ispravi
biskupski vikar i Kaptol imali su pravo kazniti kanonika koji bi se loše odnosio

145
(…) nisi aliquem ex ipsis de hac solucione totali, manifesta inopia excusasset (…). Isto, str. 26.
146
Sed quoniam inveniuntur quidam ex dictis habitatoribus condicionis libere fuisse et aliunde advenisse,
quamvis ex eo quia scienter et voluntarie se inmiscuerunt servitatibus supradictis, non possunt dici liberi,
sed illis similes, quorum vitam, mores et condicionem approbarunt. Isto.
147
Isto. Isprava biskupa Stjepana iz 1237. godine u kojoj daruje desetinu i neke posjede Kaptolu, među
ostalim, spominje i četiri posjeda naseljena servima (cum quatuor mansionibus seruorum perpetuo
possidendam). Isprava ne eksplicira da je riječ o selima sub montibus, koja su vjerojatno u međuvremenu
i promijenila ime, no postoji mogućnost da je riječ o istim posjedima. Vidi: CD 4, dok. 39, str. 42–43.
148
Vidi kako M. Ančić definira status serva na temelju isprave kralja Andrije II. za cistercitsku opatiju
Topusko i Vinodoloskoga zakonika u Ančić 1996, 224–232.
149
Et quoniam tempore domini Karoli regis Hungarie, domini nostri, sepius illarum habitatores nos affligebant
rebelando pro eo sicut conpulsi, de eis fecimus divisionem anno domini MCCC vicesimo sexto (…). MHEZ
2, gl. 9, dio 2., str. 70.
150
Vidi ranije.
151
Klaić 1987, 65–67.
152
MHEZ 2, gl. 24, dio 1., str. 26.
153
MHEZ 2, gl. 9, dio 2., str. 70.
 Petra Vručina: okolnosti nastanka statuta zagrebačkoga kaptola... 273

prema podanicima.154 Također, niz drugih odredaba koje su regulirale odnos između
kaptolskih službenika i seljaka trebao je osigurati pravedno postupanje prema tim
najnižim, ali i najbrojnijim kaptolskim podanicima.155 Težnja za takvim postupanjem
proizlazila je iz vrlo praktičnih razloga. Kanonicima je bilo u interesu da njihovi
podanici što više proizvode te da je njihov gospodarski sustav učinkovit.156 Jesu li se
kanonici doista pridržavali ove uredbe, nažalost, u nedostatku izvora, ne možemo
znati, i zasigurno se može pretpostaviti da se nisu svi kanonici dobro ponašali prema
svojim podanicima. No, ipak je bitno da je kao normativni ideal odnos prema njima
ovako postavljen.

Zagrebački kaptol i Gradec

Posljednji aspekt koji je također veoma utjecao na nastanak Statuta, pa ga stoga

treba ovdje razmotriti, bio je odnos Kaptola s Gradecom. Kada je Bela IV. Zlatnom
bulom osnovao kraljevski Gradec u kontekstu utvrđivanja Kraljevstva protiv Mongola
zasigurno nije predvidio kakav će biti daljnji tijek razvoja toga, ali i susjednoga
naselja.157 Naime, osnivanjem i dotiranjem Gradeca 1242. godine stvorena je neobična
situacija u kojoj su dvije susjedne korporacije – crkvena i svjetovna zaživjele posve
odvojeno te, štoviše, postale neprijateljski nastrojene. U dosadašnjoj historiografiji
taj su „antagonizam“ i sukobi detaljno opisani.158 Pritom, međutim, nije eksplicirano
kako je uzrok njihova sukobljavanja ležao u činjenici da su i Kaptol i Gradec bili dva
pravno posve izgrađena (korporativna) entiteta s brojnim pravima i privilegijima, no
istovremeno, zbog svoje blizine, s ograničenim resursima i prostorom za ostvarivanje
spomenutih prava.
Prvi sukobi javljaju se već desetak godina nakon osnivanja Gradeca (1257.) u vezi
s mlinovima na Medveščaku.159 Kao što je to ustvrdio A. Vadas, potok Medveščak
osim što je činio prirodnu granicu između ovih dviju korporacija, bio je ujedno i

154
Quicumque autem suum colonum de eodem predio iniuste oppresserit vel spoliaverit, bonis suis in toto vel
in parte, et hoc per aliquos ex vobis vicario nostro innotuerit, ipse vicarius teneatur talem conpellare ad
restituendum ablata punire de vestro consilio, prout videbitur expedire. MHEZ 2, gl. 4, dio 2., str. 68.
155
Vidi primjerice: MHEZ 2, gl. 31, 61–62, 64, dio 1., str. 29–30, 59–62.
156
Usp. u Statutima gdje biskup Ladislav govori o kanoničkim predijima: Hac ducti consideracione vos
omnes et singulos paternaliter et ortamur in domino, quatenus vestra predia canonicalia inter cetera, quantum
in vobis est in colonis augmentandis, iuste et utiliter conservandis, in aliis suis utilitatibus promovere studiose
intendatis, ut hii, qui post cursum vite vestre in ipsis succedent se de vobis habeant conmendare non conqueri,
sicut iam dudum, ut plurimum docente experiencia, est repertum. MHEZ 2, gl. 4, dio 2., str. 68.
157
Vidi tekst Zlatne bule: CD 4, dok. 155, str. 172–176. O kontekstu utvrđivanja nakon mongolskoga
prodora: Pow 2019.
158
Vidi, primjerice: Buntak 1996, 63, 87, 88, 113–116, 123–126; Klaić 1982, 104–112; Tkalčić
1999, 8–122.
159
András Vadas u svojoj disertaciji prenosi taj slučaj: Vadas 2020, 89–90.
274  :   

(ograničeni) izvor pitke vode i energije, te je stoga njegovo iskorištavanje dovodilo do

sukoba. Procjena A. Vadasa na temelju jedne isprave iz 1328. godine jest kako je tamo
do 14. stoljeća bilo izgrađeno najmanje 14 mlinova, što je, naravno, dovelo do zasićenja
sustava i daljnjih sukoba oko prava na njih.160
Ono pak oko čega su se Kaptol i Gradec najviše sukobljavali u vremenu nastanka
Statuta bili su sajmišni prihodi. Parnice koje ću nadalje ukratko izložiti vukle su se
nekoliko desetljeća, a čitava je situacija zapravo bila zakomplicirana time što je Karlo
I. jednako privilegirao i jednu i drugu stranu, što se uklapalo u njegovu politiku
oslanjanja na korporativne entitete u uspostavljanju autoriteta. O ovome sukobu prvi
put doznajemo iz mandata Karla I. 2. veljače 1321. banu Ivanu Baboniću da istraži
slučaj poreza filarchina i ostalih poreza. Kaptol je, naime, ustvrdio da je Gradec u
posljednje vrijeme počeo bespravno nametati te poreze svima onima koji su na
sajmovima u Gradecu prodavali robu.161 Također, u istoj ispravi tvrdi da je Gradec
to činio da bi imao korist od sajmova koji su se održavali na njegovu teritoriju jer
su nekad Arpadovići pravo na sajmišnu daću (tributum fori) darovali Kaptolu.162
Iza toga se krije ponajviše odluka Andrije III. iz 1292. godine kojom je i posljednju
trećinu sajmišne daće darovao Kaptolu, a isto potvrdio Karlo I. 1318. godine.163 Ban
je naposljetku u vezi s novouvedenim daćama na Gradecu u kolovozu presudio da ih
u skladu sa Zlatnom bulom Gradec nije imao prava uvoditi zbog čega mora vratiti sav
novac koji je daćom stekao. Nove daće ipak nisu ukinute, već proglašene kraljevskim i
dane kao takve na uživanje Zagrebačkomu kaptolu.164
Priča tu ne završava zbog toga što se nakon nekoga vremena Gradec dosjetio
novoga načina kako zaobići kraljevske privilegije dane Kaptolu. Iz ugovora nastalog
1324. godine između ovih dviju korporacija doznajemo da Gradec između te godine
i banove presude uvodi novi porez na onu robu koju je Kaptol ostavljao uskladištenu
na Gradecu kako bi je potom prodavao, a riječ je o vinu i žitu. Nakon ovoga Kaptol je
vidio da će morati popustiti pa je te 1324. godine dogovoreno pred gradečkim sudcem
da Kaptol pristaje na uvođenje filijarščine i poreza na sol (star) pri čemu će Gradec
odustati od poreza na kaptolsku uskladištenu robu i, osim toga, Kaptol će moći kada
želi prodavati svoje vino na Gradecu. Dogovoreno je naposljetku da Gradec ima pravo
suditi ljudima koje je uhvatio na kaptolskim posjedima.165 Kaptolu je neplaćanje
poreza na robu koju je skladištio na Gradecu zasigurno bilo veoma važno jer se može
pretpostaviti da su vino i žito o kojima je u ispravi riječ zapravo sakupljena kaptolska

160
Isto, 89–93.
161
CD 9, dok. 1, str. 1.
162
Isto.
163
CD 7, dok. 78, str. 96–97 i CD 8, dok. 406, str. 503; MHEZ 2, gl. 15, dio 4., str. 133–135.
164
CD 9, dok. 19, str. 27–28. Tu banovu odluku potvrđuje i Karlo 1323. godine. MCZ 1, dok. 126, str.
107–108.
165
CD 9, dok. 167, str. 207–208.
 Petra Vručina: okolnosti nastanka statuta zagrebačkoga kaptola... 275

desetina. S obzirom, dakle, na važnost i očekivanu dugotrajnost ovoga ugovora, gorički

arhiđakon umetnuo ga je u zadnji dio kaptolskih Statuta kao 16. glavu.166
Kako bi dodatno ojačali taj sporazum, Kaptol i Gradec dali su ga potvrditi kod
kralja 1340. godine te je i tu ispravu gorički arhiđakon dodao Statutima. Starim
uvjetima dodano je još da svi stanovnici Gradeca, uključujući i strance, moraju plaćati
sajmišni tribut Kaptolu. Također, Gradečani koji su imali vinograde na kaptolskim
posjedima mogli su ih bez zapreka obrađivati, čak i ako su izgubili pisani ugovor.
Dogovoreno je također da nastambu pored kaptolskoga tornja na Gradecu Gradečani
koji tamo prebivaju moraju napustiti u roku od dva tjedna jer je riječ o kaptolskome
posjedu.167 Međutim, ni tu nije bio kraj pregovaranja između Kaptola i Gradeca. Dvije
godine nakon ovoga, Kaptol i Gradec utvrdili su točne iznose tributa na koje je Kaptol
imao pravo ubiranja, a ispravu koja to propisuje gorički arhiđakon uvrstio je na sam
početak Statuta kao 12. glavu.168 Osim ovih spomenutih, u četvrtome dijelu nalazi se
još nekoliko isprava koje opisuju granice između Kaptola i Gradeca te privilegij kralja
Bele IV. za toranj na Gradecu.169
Kao što je dobro poznato, ove uredbe nisu spriječile daljnje nesporazume između
dviju korporacija. Dapače, nekoliko desetljeća poslije sukobi će postati nasilni. Iako
su neki od tih sukoba imali politički kontekst, ono što je uopće omogućilo njihovo
generiranje bila je činjenica kako su Kaptol i Gradec do toga vremena osnažili svoj
razlikovni identitet, u čemu je kompilacija Statuta odigrala veliku ulogu.

Zaključak

Zbog toga što su jedan od rijetkih srednjovjekovnih izvora koji nam daju cjelovitu
sliku o tome kako je izgledala osnovna gospodarska jedinica u kasnosrednjovjekovnoj
Slavoniji – vlastelinstvo, kao i jedan od samo tri sačuvana crkvena statuta u Ugarsko-
Hrvatskome Kraljevstvu iz 14. stoljeća, kaptolski su Statuti od iznimne važnosti.170
Ništa manje nije važan ni kontekst njihova nastanka. Iz ove je analize proisteklo kako
se, kao prvo, Statuti pojavljuju u trenutku kada je proces unutrašnje institucionalizacije
Kaptola bio dovršen te zahtijevao formalnu kodifikaciju. Hijerarhijska struktura

166
MHEZ 2, gl. 16, dio 4., str. 135–136.
167
MHEZ 2, gl. 17, dio 4., str. 136–138. Vidi i u: CD, dok. 321, str. 456–457, dok. 323, str. 459–460,
dok. 391, str. 557–558.
168
MHEZ 2, gl. 12, dio 1., str. 20–23.
169
MHEZ 2, gl. 10–12, 14 dio 4., str. 130–133.
170
Prema mađarskome povjesničaru L. Solymosiju ta tri statuta su zagrebački, oradejski i egerski, s time
što oradejski nije sačuvan u cijelosti, a egerski nije bio napisan na istoj razini kao Statuti Zagrebačkoga
kaptola. Solymosi 1992, 137-138. Pribrojimo li sačuvanim statutima još i kratki statut Senjskoga
kaptola iz 1340. ili 1380. godine tada možemo govoriti o četiri sačuvana crkvena statuta iz 14. stoljeća
u Ugarsko-Hrvatskome Kraljevstvu. Gulin 2008, 317-322.
276  :   

Zagrebačkoga kaptola zahtijevala je jasna pravila glede toga koje i kakve prihode
ima svaki od trideset dvojice članova. Osim toga, trebalo je precizno definirati koji
su kaptolski, a koji biskupski prihodi s obzirom na to da su Kaptol i biskup dijelili
desetinu. Nadalje, trenutak kada nastaju Statuti bio je i vrijeme zaokruživanja
kaptolskih posjeda i ujednačavanja vlasti nad njima pa je odatle proistekla potreba za
reguliranjem odnosa s podanicima. I posljednje, u svojoj neposrednoj blizini Kaptol
je imao konkurenciju u vidu slobodnoga kraljevskog grada pa je trebalo definirati tko
ima jurisdikciju nad čime.
Kao drugo, kompiliranje Statuta ipak nije bio rezultat samo institucijskoga procesa.
Bio je to i rezultat političkoga trenutka. Karlo I., naime, u težnji za uspostavom pune
kraljevske vlasti u Slavoniji pokrenuo je niz akcija koje su trebale osnažiti gospodarski
položaj zagrebačke Crkve i koje su započele imenovanjem Ladislava de Cabola
zagrebačkim biskupom 1326. godine. U tome je smislu najvažniji čin bio regulacija
crkvene desetine, čije je prikupljanje od samoga početka bilo potpomognuto kraljevim
utjecajem. Crkvena desetina pak imala je i svoje simboličko društveno značenje. Ona je
bila instrument pregovaranja između kralja i lokalnoga društva – plemstva prije svega.
Krajnji rezultat toga dugotrajnog pregovaranja bilo je prihvaćanje punoga autoriteta.
Ne iznenađuje stoga što je gorički arhiđakon velik dio uredbi Statuta posvetio upravo
desetini. Simbiozu kraljevske i crkvene vlasti pak ponajviše odražava uvodni dio
Statuta koji na suptilan način reproducira kraljevsku ideologiju.
Redigiranjem Statuta Zagrebački je kaptol osnažio svoju autonomiju naspram
biskupu, autoritet nad podanicima i razlikovni identitet spram Gradeca. Usklađivanjem
njegova institucijskog modela s tada suvremenim rimskim i kanonskim pravom, u
čemu je veliku ulogu imao i njegov sastavljač gorički arhiđakon, Kaptol je svoj modus
operandi doista počeo dijeliti s drugim europskim kaptolima iako treba napomenuti
da je na institucijsku strukturu Zagrebačkoga kaptola ponajviše utjecalo njezino
ishodište – ugarska Crkva. Najzad Statuti Zagrebačkoga kaptola bili su poznati i
ostatku Ugarsko-Hrvatskoga Kraljevstva. O tomu svjedoči činjenica da su, zajedno
sa svojim uvodnim Popisom biskupa, bili izravna inspiracija za sastavljanje statuta
transilvanskoga kaptola u Oradei 1374. godine.171

171
Solymosi 1992, 137.
 Petra Vručina: okolnosti nastanka statuta zagrebačkoga kaptola...
Izvori i literatura:
Adamček 1980 = Josip Adamček, Agrarni
odnosi u Hrvatskoj od sredine XV do kraja
XVII stoljeća, Zagreb, 1980.
Ančić 1995 = Mladen Ančić, Knin u
razvijenom i kasnom srednjem vijeku,
Radovi Zavoda za povijesne znanosti
HAZU u Zadru 38/1996., 53–95.
Ančić 1996 = Mladen Ančić, Vlastelinstvo
hrvatskoga hercega u Gorskoj županiji,
Povijesni prilozi 15/1996., 201–240.
Ančić 2005 = Mladen Ančić, Splitski i
Zadarski kaptol kao vjerodostojna mjesta,
Fontes: izvori za hrvatsku povijest 11, br.
1/2005., 11–77.
Ančić 2013 = Mladen Ančić, Dva teksta
iz sredine 14. stoljeća. Prilog poznavanju
društvenog znanja u Hrvatskom
Kraljevstvu, Starohrvatska prosvjeta 3, br.
40/2013., 155–199.
Ančić 2015 = Mladen Ančić, Od zemlje
do kraljevstva: Mjesto Bosne u strukturi
Archiregnuma, Hercegovina: Časopis
za kulturno i povijesno nasljeđe 26, br.
1/2015., 9–88.
Barrow 1986 = Julia Barrow, Cathedrals,
Provosts and Prebends: A Comparison
of Twelfth Century German and English
Practice, The Journal of Ecclesiastical
History 37/1986., 536–564.
Belaj 2007 = Juraj Belaj, Jesu li postojale
župe na području ivanovačkog belskog
preceptorata 1334. godine?, Prilozi
Instituta za arheologiju u Zagrebu
24/2007., 473–480.
Bijsterveld 2007 = Arnoud-Jan
Bijsterveld, Do ut des: Gift Giving,
Memoria, and Conflict Management in the
Medieval Low Countries, Hilversum, 2007.
Boyd 1952 = Catherine E. Boyd, Tithes and
Parishes in Medieval Italy: The Historical
Roots of a Modern Problem, Ithaca – New
York, 1952.
Brentano 1968 = Robert Brentano, Two
churches: England and Italy in the thirteenth
century, Princeton – New Jersey, 1968.
277
Buntak 1996 = Franjo Buntak, Povijest
Zagreba, Zagreb, 1996.
Buturac 1984 = Josip Buturac, Popis
župa Zagrebačke biskupije od god. 1334.,
Starine 59/1984, 43–107.
CD = Tadija Smičiklas et al., Codex
diplomaticus regni Croatie, Dalmatie ac
Slavonie. Diplomatički zbornik kraljevine
Hrvatske, Dalmacije i Slavonije, I-XVIII,
Zagreb, 1904-1990.
Dean 2002 = Trevor Dean, Land and
Power in Late Medieval Ferrara: The Rule
of the Este, 1350–1450, Cambridge, 2002.
Dobronić 1951 = Lelja Dobronić,
Topografija zemljišnih posjeda
zagrebačkih biskupa prema ispravi kralja
Emerika iz god. 1201., Zagreb, 1951.
Dobronić 1984 = Lelja Dobronić, Viteški
redovi: templari i ivanovci u Hrvatskoj,
Zagreb, 1984.
Dobronić 1995 = Lelja Dobronić, Jakob
I. (1322.-1326.); Ladislav iz Kabola
(1326.-1343.); Nikola I. (1350.-1356.), u:
Zagrebački biskupi i nadbiskupi, (Franko
Mirošević, ur.), Zagreb, 1995., 103–119;
123–126.
Eldevik 2003 = John Eldevik,
Ecclesiastical Lordship and the Politics of
Submitting Tithes in Medieval Germany:
the Thuringian Tithe Dispute in Social
Context, Viator 33/2003., 40–56.
Eldevik 2012 = John Eldevik, Episcopal
Power and Ecclesiastical Reform in the
German Empire: Tithes, Lordship, and
Community, 950-1150, Cambridge, 2012.
Engel 2001 = Pál Engel, The Realm of St.
Stephen. A History of Medieval Hungary
895-1526, London – New York, 2001.
Engel 2001a = Pál Engel, Magyarország
a középkor végén: Digitális térkép és
adatbázis a középkori Magyari Királyság
telepűléseiről [Mađarska u kasnom
srednjem vijeku: digitalna vektorska
karta uz bazu podataka o naseljima i
zemljoposjednicima srednjovjekovne
Ugarske]. CD-ROM, Budimpešta, 2001.
278  :   
Fejér CD = György Fejér, (prir.),
Codex diplomaticus Regni Hungariae
ecclesiasticas ac civilis, vol. 1-11 (40 knjiga),
Budimpešta, 1829.-1844.
Galović 2016 = Tomislav Galović,
Historical Circumstances of the
Appearance of Medieval Cartularies in
Croatia, A Review of Medieval Studies
4/2016., 73–95.
Gajer 1978 = Radovan Gajer, Posjedi
zagrebačkog kaptola oko Zagreba u
prvoj polovici 14. st., Radovi Instituta za
hrvatsku povijest Sveučilišta u Zagrebu
11/1978., 5–102.
Gulin 2008 = Ante Gulin, Hrvatski
srednjovjekovni kaptoli: loca credibilia
Dalmacije, Hrvatskog primorja,
Kvarnerskih otoka i Istre, Zagreb, 2008.
Hauptmann 1929 = Ljudmil Hauptmann,
O postanku hrvatske granice prema
Kranjskoj, u: Šišićev zbornik, Zagreb,
1929., 97–100.
Herkov 1956 = Zlatko Herkov, Građa za
financijsko-pravni rječnik feudalne epohe
Hrvatske I, Zagreb, 1956.
Jerković 2017 = Marko Jerković, Što znači
pobuniti se protiv biskupa u srednjem
vijeku: crkveni predijalci i Zagrebačka
biskupija u prvoj polovici 14. stoljeća, u:
Zbornik radova Res novae et sedetiones:
pobuna kao čimbenik promjene, (Leona
Slatković Harčević, Marijan Vodopija,
ur.), Zagreb, 2017., 46–66.
Jerković 2018 = Marko Jerković,
Zagrebački kanonici u 14. stoljeću:
institucionalna i društvena povijest
katedralne zajednice, Zagreb, 2018.
Jerković 2019 = Marko Jerković, Between
the King and Church Reform: Secular
Canons, Corporativism, and Monarchy in
the “Post-Lateran” Age (the Hungarian-
Slavonian Case), u: The Fourth Lateran
Council: An Event that transformed Europe
(Ivan Majnarić, Daniel Patafta, i Marko
Jerković, ur.), Zagreb, 2019, 107–137.
Kekez 2016 = Hrvoje Kekez, Pod
znamenjem propetog lava: Povijest knezova
Babonića do kraja 14. stoljeća, Zagreb, 2016.
Klaić 1963 = Nada Klaić, Uzroci otpora
protiv crkvene desetine u zagrebačkoj
biskupiji (do 1382.), u: Zbornik iz starog i
novog Zagreba, sv. 3, Zagreb, 1963, 33–49;
Klaić 1976 = Nada Klaić, Povijest Hrvata u
razvijenom srednjem vijeku, Zagreb, 1976.
Klaić 1982 = Nada Klaić, Zagreb u
srednjem vijeku, Zagreb, 1982.
Klaić 1987 = Nada Klaić, Medvedgrad i
njegovi gospodari, Zagreb, 1987.
Kosi 1995 = Miha Kosi, Templarji na
Slovenskem. Prispevek k reševanju nekaterih
vprašanj srednjeveške zgodovine Prekmurja,
Bele krajine in Ljubljane, Ljubljana, 1995.
Koszta 2007 = László Koszta,
Conclusions drawn from the
Prosopographic Analysis of the Canons
belonging to the Cathedral Chapters
of Medieval Hungary (1200-1350), u:
Carreiras Eclesiásticas no Occidente Cristão
(séc XII-XIV). Ecclesiastical Carrers in
Western Christianity (12th-14th c.) (Ana
Maria Jorge, Hermínia Vilar i Maria João
Branco, ur.), Lisabon, 2007., 13–28.
Margetić 1993 = Lujo Margetić, Neka
pitanja tzv. Zagrebačke kronike i popisa
biskupa, Croatica Christiana Periodica 17,
br. 32/1993., 1–16.
Margetić 2000 = Lujo Margetić, Pravna
osnova crkvene desetine na hrvatskim
pravnim područjima, u: Hrvatska i Crkva
u srednjem vijeku (Lujo Margetić, ur.),
Rijeka, 2000., 21–49.
Matijević Sokol 2008 = Mirjana
Matijević Sokol, Nostrum et regni nostri
registrum. Srednjovjekovni arhiv Ugarsko-
hrvatskog kraljevstva, Arhivski vjesnik
51/2008., 237–257.
Matijević Sokol 2014 = Mirjana
Matijević Sokol, Studia Diplomatica:
Rasprave i prinosi iz hrvatske diplomatike,
Zagreb, 2014.
MCV 2 = Josip Barbarić et al., prir., Camera
Apostolica. Annatae, Introitus et exitus,
Obligationes pro communibus servitiis,
Obligationes et solutiones-additamenta
(1302-1732), sv. 2, Zagreb – Rim, 2001.
 Petra Vručina: okolnosti nastanka statuta zagrebačkoga kaptola...
MCZ = Ivan Krstitelj Tkalčić, (prir.),
Povijesni spomenici slobodnog i kraljevskog
grada Zagreba: Monumenta historica
liberae et regiae civitatis Zagrabiensis, vol. 2,
Zagreb, 1894.
MHEZ 2 = Ivan Krstitelj Tkalčić (prir.),
Povijesni spomenici Zagrebačke biskupije.
Monumenta historica episcopatus
Zagrabiensis, Zagreb, 1874.
Nekić 2015 = Antun Nekić, Oligarchs,
King and Local Society: Medieval Slavonia
1301-1343, diplomski rad, Central
European University, 2015.
Nekić 2019 = Antun Nekić, The road to
the royal court: The Slavonian nobility,
royal favours and the ban’s brokerage
(1301-1342), u: Reform and Renewal
in Medieval East and Central Europe:
Politics, Law and Society (Suzana Miljan,
Éva B. Halász, Alexandru Simon, ur.),
Cluj-Napoca-Zagreb-London, 2019.,
165–195.
Nekić 2020 = Antun Nekić, In Defence of
their See: the Bishops of Zagreb (1272-
1301), u: Aspice hunc mirum. Zbornik
povodom sedamdesetog rođendana Nikole
Jakšića (Ivan Josipović i Miljenko Jurković,
ur.), Zagreb – Zadar, 159–172.
Novak 2008 = Ana Novak, Uključivanje
Opatije Topusko u crkveno-politički
i javni život na području Zagrebačke
biskupije (Djelatnost opata Ivana II. i
sjeveroistočni posjedi cistercitske Opatije
Blažene Djevice Marije), Povijesni prilozi
34/2008., 27–42.
Pow 2019 = Stephen Pow, Hungary’s
Castle Defense Strategy in the Aftermath
of the Mongol Invasion (1241-1242), u:
Fortifications, defence systems, structures
and features in the past. Proceedings of the
4th International Scientific Conference on
Mediaeval Archaeology of the Institute of
Archaeology, (Tatjana Tkalčec et al., ur),
Zagreb, 2019., 239–250.
Rácz 2001 = György Rácz, The Anjou
Dynasty in Hungary (1301-1387), u: A
279
Thousand Years of Christianity in Hungary.
Hungariae Christianae Millenium
(István Zombori, Pál Cséfalvay i Maria
Antonietta de Angelis, ur.), Budimpešta,
2001, 53–62.
Rady 2000 = Martin Rady, Nobility, Land
and Service in Medieval Hungary, London
– New York, 2000.
Solymosi 1992 = László Solymosi, Az
egri káptalan dékánválasztási statútumai
a XV. századból, [Statuti izbora dekana
Egerskoga kaptola u XV. stoljeću],
Levéltári Közlemények 87/1992.,
137–156. Dostupno na: https://
library.hungaricana.hu/en/view/Levelt
ariKozlemenyek_63/?pg=0&layout=s
(pristupljeno 21. 9. 2021.).
Szende 2004 = Katalin Szende, The Uses
of Archives in Medieval Hungary, u: The
Development of Literate Mentalities in East
Central Europe (Anna Adamska i Marco
Mostert, ur.), Turnhout, 2004., 107–142.
Šanjek 1995 = Franjo Šanjek, Bl. Augustin
Kažotić (1303.-1322.), u: Zagrebački
biskupi i nadbiskupi (Franko Mirošević,
ur.), Zagreb, 1995., 95–100.
Škafar 1979 = Ivan Škafar, Prekomurski
del beksinskega arhidiakonata do leta
1400, Croatica Christiana periodica 3 br.
4/1979., 9–50.
Švab 1982 = Mladen Švab, Prilog kritici
odlomka ‘Kronologije’, pripisivanog
arhiđakonu goričkom Ivanu, Historijski
zbornik 35/1982., 119–160.
Theiner 1860 = Augustin Theiner, Vetera
monumenta historica Hungariam sacram
illustrantia, Romae, 1860.
Tkalčić 1886 = Ivan Krstitelj Tkalčić,
Ivan, arcidjakon gorički, domaći pisac u
XIV. vieku, Zagreb, 1886.
Tkalčić 1999 = Ivan Krstitelj Tkalčić,
O staroj zagrebačkoj trgovini i obrtima,
Zagreb, pretisak, 1999.
Truhelka 1897 = Ćiro Truhelka, Slavonski
banovci: (prinos hrvatskoj numismatici),
Sarajevo, 1897.
280  :   

Vadas 2020 = András Vadas, Who stole
the water? The Control and Appropriation
of Water Resources in Medieval Hungary,
doktorska distertacija, Central European
University, 2020.
Vručina 2018 = Petra Vručina,
Korporativni identitet između autonomije
i umreženosti: Institucionalni i gospodarski
položaj Zagrebačkoga kaptola krajem
srednjega vijeka (1490.-1526.), diplomski
rad, Fakultet hrvatskih studija, 2018.
Vručina 2020 = Petra Vručina, The Role
of Trust in Administering the Incomes of the
Zagreb Chapter (1466-1499), diplomski
rad, Budimpešta: Central European
University, 2020.
Vručina 2020a = Petra Vručina, Imposing
Identity: The Case of Zagreb Chapter’s
and Bishop’s Conditional Landholders
in the Late Middle Ages, u: Institutional
aspects of Church and social history (Marko
Jerković, ur.), Zagreb, 2020., 173–206.

Circumstances of the compilation of the Statutes of Zagreb

chapter: Corporate identity under the aegis of the Angevins
Petra Vručina

The paper analyses the context for the emergence of one of the most important sources
for the socio-economic history of medieval Slavonia - the Statutes of Zagreb chapter
(1334/1354). There are two starting points for this analysis. On the one hand, the
Statutes were compiled to meet the need for additional legal support of the existing and
emerging norms in form of statutes. On the other hand, the Statutes were supposed
to legitimize the action of restoring the rights and possessions of the Zagreb Church,
initiated by King Charles Robert (1301-1342) in the second half of the 1320s. These
two points are being examined by defining the role of the bishop and the king in the
institutional formation of the Zagreb chapter in the first half of the 14th century, with
special emphasis on how the king’s role affected the establishment of a system for
collecting full church tithes. The paper then proceeds to analyse the significance of the
newly created Statute decrees in the context of the chapter’s relations with its subjects
and the neighbouring Gradec.