SEMINARSKI RAD IZ SOCIOLOGIJE

TEMA: JEZIK
Jezik kao sredstvo komunikacije. Govor i jezik
Jezik je jedan od prvih oblika ljudske simboličke aktivnosti. Mnogi su autori naglašavali da su
jezik i mit u srodstvu, te da čak proishode iz istog korijena. „Gdje god nalazimo čovjeka“, kaže
Ernst Kasirer, „vidimo da on ima sposobnost govora i da je pod uticajem mitotvorstva“ – stvara
mitove. Drugi su, pak, naglašavali da su „jezik i mišljenje neodvojivi“ (Maks Miler). Prema
Marksovim riječima, jezik je isto toliko „star koliko i svijest“. Po njemu, „jezik, kao i svijest,
nastaje tek iz potrebe, iz stvarne nužde opštenja sa drugim ljudima“. Na osnovu ovih odredaba
proizilazi da je jezik instrument istraživanja ali i konstituisanja i oblikovanja čovjekovih misli i
osjećanja.

Govor je opšta sposobnost, mogućnost čovjeka da se može izraziti na artikulisan način, dok je
jezik samo konkretna manifestacija te mogućnosti. Dakle, nije teško zapaziti kako u jednom
ovećem skupu ljudi, na primjer na zasjedanju Generalne skupštine Ujedinjenih nacija, govore
mnogi predstavnici naroda, i Japanci i Kanađani, ali i Rusi i Turci. Tačnije, mi uočavamo,
čujemo kako svi oni proizvode artikulisane glasove, ali ono što, pri tome, ne razumijemo, to je
upravo značenje tog konkretnog jezika, načina na koji se opšta ljudska sposobnost uobličila.
Osim, ukoliko njihove jezike ne poznajemo. Jezikom kao naročitom simboličkom aktivnošću
čovjek se služi da bi označio, imenovao, pojmovno izrazio predmete i bića, pojave, koji postoje
nezavisno od pojedinca. Pri tome jezik predstavlja sredstvo za komunikaciju među ljudima i z
usmjeravanje ljudske aktivnosti. Danas je u nauci preovladalo mišljenje da simboli uopšte
nemaju jednu od najvažnijih uloga čovjekovom životu. Naročito se naglašava uloga jezika kao
jednog od najznačajnijih simboličkih sistema bez kojeg čovjek nije u stanju da misli.

Kako su jezički izrazi simboli naročite vrste, potrebno je da to bliže razjasnimo. S obzirom na to
da se često nailazi na upotrebu izraza: jezički znak, neophodno je da napravimo jasnu razliku
između: jezika kao znaka i jezika kao simbola, budući da se ta razlika često previđa, pošto jedna
riječ može obavljati obe funkcije.

Znak i simbol
Znak i simbol u jeziku, ali i u drugim simboličkim sistemima, imaju zajedničku podlogu: oba
predstavljaju materijalni predmet koji se može čuti, vidjeti, čak i opipati. Čuje se, na primjer,
pisak lokomotive; vidi se penjanje živinog stuba u termometru. Ali, takođe, mi čujemo i sviranje
himne – prilikom dodjele međunarodnih priznanja sportistima, kao što vidimo Mikelanđelovu
sliku „Stvaranje svijeta“ u Sikstinskoj kapeli u Rimu. U svim ovim slučajevima mi smo u stanju
da čulima primimo materijalne utiske spoljašnjeg svijeta, „pisak lokomotive“ isviranje himne,
da vidimo sliku i penjanje žive.

Šta nam govori, na primjer, pisak lokomotive? Veoma prosto: istog trenutka kada smo
registrovali zvuk, objelodanjuje se prisustvo same lokomotive, koja je taj zvuk i proizvela, tako
da je pisak ili zvučni signal, jednostavno, neka zamjena, on je tu umjesto same lokomotive.
„Porast živinog stuba u termometru“ – takođe je zamjena, sličan je faktičkom porastu
temperature, bilo da je riječ o čovjekovoj tjelesnoj temperaturi, bilo o temperaturi vazduha. U
oba slučaja govorimo o znacima koji su prosta zamjena nečeg drugog u prostoru i vremenu. To
su materijalni signali koji čovjeka obavještavaju o nekom predmetu, o nekoj stvari ili pojavi, i
koji usmjeravaju naše ponašanje, isto tako, kao što bi ga na to primorale i same te pojave,
predmeti. Naime, ako šetamo prugom, na pisak lokomotive mi se sklanjamo, jer taj znak kao i
sama lokomotiva jeste znak opasnosti. Kada izlazimo iz kuće, ravnamo se prema visini živinog
stuba.

Sa simbolima, međutim, stvar stoji drugačije. Da bi neki materijalni znak, predmet, zvučni
signal, postao simbolom, on mora da se nalazi u jednom naročitom odnosu prema čovjeku.
Čovjek mora imati psihičku dispoziciju: intelektualnu, emocionalnu i voljnu, to jest, biti u stanju
da prilikom opažanja takvog materijalnog predmeta zamisli ili doživi jedan drugi, dublji, i
možda, za čovjeka, lično, mnogo značajniji smisao od onoga koji puki znak, zvuk ili slika, kao
njegov nosilac, to predstavljaju.

Tek sada postaje razumljivije zašto ustajanje publike kad se svira nacionalna himna predstavlja
jedno složeno kolektivno osjećanje ljudi, jedan simbolički gest, kojim se odaje poštovanje
pobjedniku, ali i zemlji iz koje takmičar dolazi. Takav gest poznat je samo čovjeku. Isto je i sa
slikom „Stvaranje svijeta“. Nije samo riječ o masi boja i pokreta koji mogu pod određenim
uslovima i kod životinja proizvesti neku fiziološku reakciju, već o nadahnutoj naslikanoj viziji
nastanka ljudskog roda, o jednom biblijkom motivu pred kojim hrišćani u ushićenju, u isti mah,
zauzimaju i stav apsolutne skrušenosti, ali i ponesenosti. Dakle, oni koji razumiju dati simbol,
uvijek će se u njevom prisustvu ponašati na složen, a ljudima zajednički duhovni način.

Tako ćemo reći da postoje saobraćajni znaci, a ne simboli. Na primjer, znak na kome je nacrtan
jelen obaviještava nas, po sličnosti ili analogiji, da postoji mogućnost da će se na putu kojim se
krećemo pojaviti jelen ili krdo jelena. Ali, taj isti jelen, kao motiv u umjetničkoj skulpturi
„Dijana“ Žana Gužona, neće predstavljati analogiju faktičkom jelenu, niti je vrijednost tog
umjetničkog djela u tome što je na njemu prikazan jelen, već zbog složenog estetskog osjećanja
koje je u pozadini skulpture umjetnik ostvario. Čovjek bez estetskog smisla, doista, može i
umjetnički kip doživjeti kao znak, a ne kao simbol. Kad na slici Teodora Žerikoa stručnjak za
konje počinje da klasira prikazane konje, on slike ovoga majstora posmatra kao znake, a ne kao
simbole. Ili, kada se pred slikom, aktom Rembrantove „Danaje“, seksualno ugroženi manijak
raspituje za stan djevojke koja je slikaru poslužila kao model, on ovu sliku doživljava na isti
način kao god i vozač automobila koji, pošto je vidio „jelena“ na saobraćajnom znaku, počinje
da vozi opreznije.

Zbog čega nije smisleno govoriti o postojanju jezika kod životinja? Prije svega, kako naglašava
Erih Rotaker, kod životinja postoje glasovi afekta, glasovi osjeta, glasovi raspoloženja. Za
životinje je karakterističan tip glasa vika, ali ne i riječ, kao kod čovjeka. Stvar je u tome što
životinja, uzmimo na primjer psa, može da reaguje na riječ „šetnja“, koju izgovara njegov gazda,
jer se na zvučni signal u njemu stvorio uslovni refleks da ga tada redovno izvode u šetnju. On
reaguje na zvučni element, na segment izgovorene riječi, ali on ne bi razumio cjelinu date riječi u
brojnim njenim drugim kontekstima. Dakle, on riječ prima kao znakovnu, a ne kao simboličnu
strukturu. On reaguje automatski. Čovjek je, međutim, u stanju da jednu riječ koristi u brojnim, a
različitim slučajevima datog jezika. Na riječ „Šetnja“ pas rješava jedan svoj životno važan
problem. U tom izrazu on ne vidi sredstvo za brojne druge prenosioce značenja. I Lesli Vajt je
uočio da su „riječi za čovjeka: i znaci i simboli. Za psa, one su samo znaci.“

Standardni jezik, dijalekti i žargonski jezik

U svakoj kulturi postoji tzv. standardni ili književni jezik, koji je propisan, i kao takav se koristi
u javnom opštenju: u sredstvima masovnog komuniciranja, na radiju, televiziji, u štampi, u
vaspitno-obrazovnim insitucijama, u književnosti i nauci. Ali, postoje i brojni dijalekti, varijante
tog istog jezika. Jezik je dinamički simbolički istem, koji se neprestano bogati, zavisno od
društvenog kretanja, uticaja grupa i pojedinaca, posebno, od razvoja književnosti i pjesništva.
Nerijetko i sam standardni jezik bogati svoju leksiku razvojem književnosti, ali i rezultatima tzv.
žargonskog govora, kao specifičnog govora društvenih grupa: omladinskog, profesionalnog,
književnog govora, do govora inkriminisanih grupa, koje zbog naročitih socijalnih razloga
stvaraju svoj žargon, ili argo, takođe svjesno odstupajući od standardnog jezika. Dajmo neke
primjere iz književnosti: „Petrijin vijenac“ Dragoslava Mihajlovića prožet je jednom
dijalekatskom varijantom, kojom je govor glavne junakinje dobio u bogatoj izražajnosti i
sugestivnosti. Tako je i sa djelima Vidosava Stevanovića, posebno sa romanom „Nišči“. Što se
tiče uticaja omladinskog argoa na književnost, pomenimo dobro poznate romane Mome Kapora.
Principi na kojima se gradi žargonski jezik:

a) u leksici se bogati fond riječi (npr. „zatelebati se“ – zaljubiti se; „lova“ – novac);

b) pored stvaranja novih riječi, uspješno se mijenja smisao (semantička promjena) već
postojećih („kilo“ – hiljadu dinara; „hobler“ – muškarac sa kovrdžavom kosom; „ceparnik“ –
sud; „parkirati se u sanduk“ – umrijeti; „pasoš za pakao“ – đačka knjižica);

c) mogu se vršiti i izmjene u morfologiji – nauci o oblicima riječi („Skadža“ – „Skadarlija“;

„Padinburg“ – „Padinska skela“ i sl.).