Mjerenja U Masinstvu

See discussions, stats, and author profiles for this publication at: https://www.researchgate.
net/publication/325972091
Mjerenja u mašinstvu
Book · January 2008
CITATIONS READS
0 4,186
1 author:
Hazim Bašić
University of Sarajevo
52 PUBLICATIONS 149 CITATIONS
SEE PROFILE
All content following this page was uploaded by Hazim Bašić on 07 February 2019.
The user has requested enhancement of the downloaded file.

MXLI
MC E R Z I TX
IV
UN
S
UN
OENSI
E
T
I V ER SI T
H. Ba{i}
IEV
U
RA
U
AS
SA
ST RAJEV
A
UD S
IOR UM
MJERENJA
U MA[INSTVU
UNIVERZITET U SARAJEVU
Mašinski fakultet Sarajevo
Hazim Bašić
MJERENJA U MAŠINSTVU
Sarajevo, 2008.
R e c e n z e n t i:
Prof. dr. Stjepan Marić, Mašinski fakultet Sarajevo

Prof. dr. Mujo Hebibović, Elektrotehnički fakultet Sarajevo
Prof. dr. Nermina Zaimović-Uzunović, Mašinski fakultet Zenica
Izdavač:
Mašinski fakultet Sarajevo
Lektor:
Alija Hasagić Dubočanin
Tehnička obrada:
Hazim Bašić
Dizajn korice:
Grafika ŠARAN
Štampa:
Grafika ŠARAN
Tiraž:
300 kom.
Odlukom Senata Univerziteta u Sarajevu br: 01-I-2258/07 od 28.11.2007.

data je saglasnost za izdavanje ove knjige kao univerzitetskog udžbenika.
------------------------------------------------------
CIP – Katalogizacija u publikaciji
Nacionalna i univerzitetska biblioteka
Bosne i Hercegovine, Sarajevo
621 : 53 . 08 (075 . 8)
BAŠIĆ, Hazim
Mjerenja u mašinstvu / H. Bašić. – Sarajevo :
Mašinski fakultet, 2008. – 218 str. : ilustr. ; 25
cm
Bibliografija: str. 217-218
ISBN 978-9958-601-23-1
COBISS.BH-ID 16251398
------------------------------------------------------
Predgovor
Knjiga Mjerenja u mašinstvu prvenstveno je namijenjena studentima mašinskih

fakulteta. Na Mašinskom fakultetu u Sarajevu studenti prema novom nastavnom
planu slušaju predmet pod nazivom Osnovi mjerenja i obrade podataka pa je sadržaj
knjige prilagođen nastavnom programu za ovaj predmet. Stoga, od velikog broja
fizikalnih veličina koje se susreću u mašinstvu, detaljno su obrađeni problemi
mjerenja onih veličina za koje se smatra da su od interesa za svakog inženjera
mašinstva. To su naprezanja i deformacija, sila i obrtni moment, pomijeranje, brzina,
ubrzanje, temperatura, pritisak i protok.
Na završnom dijelu studija, studenti pojedinih smjerova slušaju dodatne kurseve
iz mjerenja, vezane za konkretnu oblast mašinstva, čime se zaokružuje njihovo
akademsko izučavanje mjerne tehnike (na primjer, metode i uređaji za mjerenje
geometrijskih karakteristika proizvoda i dr. na Odsjeku za mašinski proizvodni
inženjering ili mjerenje veličina iz područja energetike i procesne tehnike na
Odsjeku za energetiku, procesnu tehniku i okolinsko inženjerstvo).
U knjizi je posebna pažnja posvećena senzorima za mjerenje neelektričnih
veličina električnim putem. U izlaganju se nastojalo da se na što pristupačniji način
objasne fizikalne osnove i principi rada senzora. Radi lakšeg razumijevanja, date su
uglavnom pojednostavljene šeme uz izbjegavanje opširnih matematičkih izvođenja.
Na ovaj način stvorene su pretpostavke za lakše i brže razumijevanje i savladavanje
metoda mjerenja onih fizikalnih veličina čije mjerenje nije detaljnije obrađeno.
Brzi razvoj mjerne tehnike prouzrokovao je veliki broj konstruktivnih rješenja
mjernih uređaja. U knjizi su data samo neka od rješenja za koje se smatra da najbolje
ilustruju primijenjeni princip odnosno metodu mjerenja.
Recenzenti, prof. dr. Stjepan Marić, prof. dr. Mujo Hebibović i prof. dr. Nermina
Zaimović-Uzunović, pozitivno su ocijenili rukopis i nekim svojim korisnim
sugestijama pomogli da se otklone izvjesni nedostaci, na čemu im zahvaljujem. U
završnoj fazi pisanja, za rukopis je iskazao interes i prof. dr. Ismet Demirdžić.
Nakon njegovih komentara i diskusija, knjiga je dobila konačan izgled i sadržinu, na
čemu mu dugujem zahvalnost.
Sarajevo, 2008.
Sadržaj
1. OSNOVI METROLOGIJE .............................................................................. 1
1.1 Definicija i značaj mjerne tehnike ........................................................ 1
1.2 Osnovni metrološki pojmovi ................................................................ 2
1.3 Osnovna jednačina metrologije ............................................................ 4
1.4 Zadaci i podjela metrologije ................................................................. 5
1.4.1 Međunarodni sistem mjernih jedinica ......................................... 6
1.4.2 Zakonska metrologija .................................................................. 7
1.4.3 Mjerna sljedivost ......................................................................... 8
2. METODE MJERENJA .................................................................................... 9
2.1 Podjela mjernih metoda ........................................................................ 9
2.2 Klasifikacija mjernih instrumenata ...................................................... 12
2.2 Greške mjerenja .................................................................................... 15
2.3.1 Uzroci i klasifikacija mjernih grešaka ................................... 15
2.3.2 Apsolutna i relativna mjerna greška ...................................... 17
2.3.3 Značajne cifre u mjerenjima .................................................. 20
3. MEHANIČKE KARAKTERISTIKE MJERNIH UREĐAJA ......................... 21
3.1 Statičke karakteristike .......................................................................... 22
3.2 Dinamičke karakteristike ...................................................................... 25
3.2.1. Mjerni sistemi nultog reda ..................................................... 27
3.2.2. Mjerni sistemi prvog reda ...................................................... 29
3.2.3. Mjerni sistemi drugog reda .................................................... 32
4. SENZORI ......................................................................................................... 37
4.1 Podjela senzora ..................................................................................... 37
4.2 Elektromagnetni senzori ....................................................................... 39
4.2.1 Induktivni senzori .................................................................. 39
4.2.2 Indukcioni senzori ................................................................. 45
4.3 Piezoelektrični senzori .......................................................................... 45
4.3.1 Piezoelektrični efekat ............................................................ 45
4.3.2 Konstrukcija piezoelektričnih senzora .................................. 47
4.4 Kapacitivni senzori ............................................................................... 49
4.4.1 Princip rada ............................................................................ 49
4.4.2 Kapacitivni senzori s promjenjivom površinom ................... 50
4.4.3 Kapacitivni senzori s promjenjivim razmakom između
ploča ...................................................................................... 52
4.4.4. Kapacitivni senzori s promjenjivim dielektrikom ................. 53
4.5 Otpornički senzori ................................................................................ 54
4.5.1 Mjerne trake .......................................................................... 54
4.5.2 Potenciometarski senzori ....................................................... 58
5. MJERENJA NAPREZANJA I DEFORMACIJA ............................................ 63
5.1 Metode mjerenja naprezanja i deformacija .......................................... 63
5.2 Mjerenje naprezanja i deformacija mjernim trakama ........................... 64
5.2.1 Mjerni most ........................................................................... 66
5.2.1.1. Četvrtmost ................................................................ 69
5.2.1.2. Polumost ................................................................... 71
5.2.1.3. Puni most .................................................................. 73
5.2.2 Temperaturna kompenzacija ................................................. 76
5.2.3 Mjerenje komponentnih deformacija .................................... 78
5.2.4 Mjerenje glavnih deformacija ................................................ 79
5.2.5 Mjerenje zaostalih naprezanja ............................................... 85
5.2.6 Mjerenje gradijenta naprezanja i propagacije pukotina ......... 86
5.2.7 Pojačavaje izlaznog signala ................................................... 88
5.2.8 Uticajni faktori na mjerenje ................................................... 89
5.2.9 Priprema površine i postupak lijepljenja ............................... 90
5.2.10 Anomalije kod mjerenja ........................................................ 91
5.3 Metoda krhkih lakova ........................................................................... 92
6. MJERENJE SILE I OBRTNOG MOMENTA ................................................ 95
6.1 Metode mjerenja sile ............................................................................ 95
6.2 Principi gradnje senzora za silu i obrtni moment ................................. 98
6.3 Izvedbe davača sile ............................................................................... 99
6.4 Mjerenje obrtnog momenta .................................................................. 104
6.4.1 Mjerenje obrtnog momenta dinamometarskim metodama ... 105
6.4.2 Mjerenje momenta primjenom mjernih traka ........................ 106
6.4.3 Mjerenje obrtnog momenta induktivnim davačima .............. 112
7. MJERENJE BRZINE, UBRZANJA I VIBRACIJA ........................................ 113
7.1 Mjerenje brzine ..................................................................................... 113
7.1.1 Tahogeneratori ....................................................................... 114
7.1.2 Mjerenje ugaone brzine magnetnim senzorima ..................... 116
7.1.3 Mjerenje ugaone brzine reluktantnim senzorima .................. 117
7.1.4 Mjerenje ugaone brzine pomoću stroboskopa ....................... 118
7.2 Mjerenje ubrzanja ................................................................................. 119
7.2.1 Mjerenje ubrzanja potenciometarskim senzorima ................. 120
7.2.2 Mjerenje ubrzanja pomoću senzora na bazi mjernih traka .... 121
7.3 Mjerenje vibracija ................................................................................. 123
7.3.1 Uvod ...................................................................................... 123
7.3.2 Parametri vibracija ................................................................ 123
7.3.3 Principi mjerenja vibracija .................................................... 125
7.3.4 Mjerenje vibracija indukcionim senzorima ........................... 127
7.3.5 Mjerenje vibracija piezoelektričnim senzorima .................... 129
8. MJERENJE PRITISKA ................................................................................... 131
8.1 Uvod ..................................................................................................... 131
8.2 U-manometri ......................................................................................... 133
8.3 Elastični senzori za mjerenje pritiska ................................................... 134
8.3.1 Burdonova cijev .................................................................... 135
8.3.2 Membrane i mijehovi ............................................................ 136
8.4 Senzori za mjerenje pritiska ................................................................. 139
8.4.1 Elektromagnetni senzori pritiska . ......................................... 139
8.4.2 Primjena mjernih traka za mjerenje pritiska .......................... 140
8.4.3 Senzori pritiska potenciometarskog tipa ............................... 142
8.4.4 Piezoelektrični senzori pritiska ............................................. 143
8.4.5 Senzori pritiska na principu zategnute strune ........................ 143
8.4.6 Kapacitivni senzori pritiska ................................................... 144
9. MJERENJE TEMPERATURE ........................................................................ 145
9.1 Temperaturne skale .............................................................................. 145
9.1.1 Uvod ........................................... .......................................... 145
9.1.2 Temperaturne skale ............................................................... 146
9.1.3 Termodinamička temperaturna skala .................................... 147
9.1.4 Praktične temperaturne skale ................................................. 149
9.2 Ekspanzioni senzori temperature ......................................................... 150
9.2.1 Gasni ekspanzioni termometri ............................................. 150
9.2.2 Parni ekspanzioni termometri ................................................ 152
9.2.3 Ekspanzioni termometri s tečnošću ...................................... 153
9.2.4 Dilatacioni senzori temperature ............................................. 155
9.3 Mjerenje temperature termoelektričnim senzorima ............................. 157
9.3.1 Princip rada ............................................................................ 157
9.3.2 Osnovni zakoni termoelektričnih kola ................................... 159
9.3.3 Ugradnja produžnih vodova .................................................. 160
9.3.4 Vezivanje termoparova u baterije ......................................... 161
9.3.5 Izrada termoparova ................................................................ 163
9.4 Termometri na bazi promjene električnog otpora ................................ 167
9.4.1 Otpornički termometri ........................................................... 167
9.4.2 Termistori ............................................................................. 170
10. MJERENJE PROTOKA .................................................................................. 173
10.1 Uvod ..................................................................................................... 173
10.2 Mjerenje zapreminskog protoka ........................................................... 175
10.2.1 Prigušnice .............................................................................. 175
10.2.2 Rotametri ............................................................................... 178
10.2.3 Volumetrijski rotametri ......................................................... 180
10.2.4 Mjerenje protoka Pitoovom cijevi ......................................... 181
10.2.5 Mjerenje protoka indukcionim senzorima ............................. 182
10.2.6 Termoanemometri ................................................................. 184
10.2.7 Ultrazvučni mjerači protoka .................................................. 187
10.3 Koriolisovo mjerilo masenog protoka .................................................. 191
PRILOZI .......................................................................................................... 195
P1. Međunarodni sistem jedinica (SI sistem) ............................................. 196
P2. Osnovne i izvedene jedinice SI sistema ............................................... 198
P3. Mjerne jedinice izvan SI sistema koje se mogu koristiti ..................... 200
P4. Zavisnosti termonapona od temperature za termoparove tipa 201
R,S,B,J,T,E,K
P5. Polinomi za izračunavanje termonapona .............................................. 206
Popis oznaka ......................................................................................... 211
Indeks pojmova .................................................................................... 213
Literatura .............................................................................................. 217
Modus omnibus in rebus optimum. (Plaut)
Osnovi metrologije
1
OSNOVI
METROLOGIJE
1.1 DEFINICIJA I ZNAČAJ MJERNE TEHNIKE
Razvoj društva kroz historiju neprekidno je nametao potrebu za mjerenjem i

standardizacijom. Neophodnost mjerenja je prvobitno bila izražena u trgovini,
moreplovstvu i uopšte normalnom poslovanju između država, a kasnije i u
industrijskoj proizvodnji, zdravstvu, meteorologiji, sigurnosti itd.
Svako proučavanje procesa ili objekata u naučno-tehničkim istraživanjima i
prirodi uopšte, podrazumijeva nužnost mjerenja određenih fizikalnih veličina,
koje odražavaju svojstva predmeta istraživanja. Stoga, u svakom eksperimentu
mjerenja imaju vrlo značajnu ulogu.
Mjerenje je, dakle, nastalo kao rezultat potrebe za kvantitativnim
karakterisanjem prirodnih pojava, a direktno je rezultat opažanja i potrebe za
poređenjem. Prema tome, mjerenje je proces usporedbe vrijednosti nepoznate
veličine s veličinom koja je prethodno uzeta za jedincu mjere.
Danas se mjerna tehnika izučava i razvija na dva osnovna nivoa:
fundamentalnom i primijenjenom. Na fundamentalnom nivou istražuju se opšta
svojstva i zakoni mjerenja i pretpostavlja se da su problemi u mjerenju suštinski
problemi u svim egzaktnim naukama: fizici, hemiji, matematici i dr. Potvrda za
ovu pretpostavku je činjenica da su otkrića opštih zakona mjerenja često bila i
1
Osnovi metrologije
podstrekač razvoja u egzaktnim naukama. Teorija mjerenja usko je povezana s

osnovnim zakonima egzaktnih nauka.
S druge strane, primijenjena mjerenja se bave izučavanjem i rješavanjem
praktičnih problema u okviru različitih inženjerskih disciplina i tehnologija.
Jedan od takvih problema je i zahtjev za osiguranje jedinstva mjerenja i mjernih
rezultata, čije rješavanje je dovelo do aktuelnog Međunarodnog sistema jedinica
– SI (fr. Le Systéme International d'Unités).
U vezi s rješavanjem problema jedinstva u mjerenju došlo je do razvoja
metrologije (grč. metron-mjera, logos-nauka) – nauke o mjerama, metodama i
sredstvima mjerenja i postupcima realizacije potrebne tačnosti mjerenja. Ovakva
definicija omogućuje da se metrologija promatra kao nauka koja se odnosi i na
teoriju i na praktična mjerenja u svim oblastima nauke, bez obzira na željeni
nivo tačnosti. Stoga, razvoj nauke o mjerenjima je u sprezi s razvojem prirodnih
i tehničkih nauka.
Problemi istraživanja u savremenoj metrologiji mogu se svrstati u nekoliko
osnovnih grupa:
─ primjena fundamentalnih fizikalnih zakona i atomskih konstanti s ciljem
definisanja i izrade novih i savršenijih etalona;
─ povećanje tačnosti mjerenja u oblastima vrlo malih i veoma velikih
vrijednosti mjerene veličine;
─ razrada hijerarhijske šeme mjernih instrumenata, koja pokazuje redoslijed
i tačnost operacija prenošenja jedinica mjere za određenu veličinu od
primarnog do radnog etalona;
─ realizacija metroloških zahtijeva u mjerno-informacionim sistemima;
─ rješavanje metroloških problema u proizvodnji;
─ standardizacija jedinica mjerenja, sistema etalona, metoda i sredstava
mjerenja i standardizacija postupaka za provjeru metoda i sredstava
mjerenja.
1.2 OSNOVNI METROLOŠKI POJMOVI
S razvojem mjerne tehnike i tehnologije uopšte, razvijala se i prateća

terminologija. Mjerenja su postala preciznija i složenija pa se nametnuo i zahtjev
za potpunom mjeriteljskom informacijom s jasnim iskazom.
Tijela i fizikalne pojave opisuju se preko vrijednosti odgovarajućih fizikalnih
veličina.
Fizikalna veličina predstavlja svojstvo fizikalnih objekata, stanja ili zbivanja,
koja se mogu kvalitativno opisati i kvantitativno odrediti.
2
Osnovi metrologije
Mjerenje je određivanje vrijednosti fizikalne veličine skupom

eksperimentalnih operacija uz pomoć odgovarajućih tehničkih sredstava za
mjerenje. Stoga, dva osnovna pojma u metrologiji su veličina i mjerenje.
Brojčani iznos mjerne veličine izražen kao višekratnik mjerne jedinice je mjerna
vrijednost.
Mjerni rezultat je izražena vrijednost relevantne mjerne veličine, a dobija se
jednokratnim ili višekratnim mjerenjem ili na osnovu mjerenja različitih mjernih
veličina koje se nalaze u unaprijed datom jednoznačnom odnosu.
Automatizirano mjerenje, tj. određivanje mjernih vrijednosti i rezultata
automatskom funkcijom mjernog uređaja, pripada mjerenju, ali ne i daljnja
automatska obrada mjernih rezultata.
Princip mjerenja predstavlja skup fizikalnih pojava na kojima se zasniva
mjerenje, odnosno na bazi kojih su napravljeni mjerni uređaji. Princip mjerenja
je osnova mjerenja, na primjer, sila se može mjeriti pomoću elektrootpornih
mjernih traka, korištenjem piezoelektričnog efekta i dr.
Sredstva mjerenja obuhvataju različite mjerne i kontrolne uređaje i dodatnu
opremu koja se koristi za mjerenje.
Mjerni objekat je nosilac fizikalne veličine kojoj se određuje mjerna
vrijednost. U mjernoj tehnici se pretpostavlja da u toku mjernog procesa nema
promjene mjernog objekta, odnosno mjerne veličine, ili da su promjene
zanemarive u odnosu na netačnost mjerenja.
Kalibriranje (umjeravanje) je mjeriteljska procedura koja dovodi u vezu
pokazivanje mjerila i etalona. To je zapravo određivanje odstupanja između
vrijednosti pokazane mjerilom i odgovarajuće poznate, etalonske vrijednosti
mjerene veličine. Kalibriranje mjernog uređaja obuhvata i odgovarajuća
ispitivanja koja su propisana od nadležne ustanove, a završava potvrdom o
ispravnosti (certifikatom).
Svako mjerenje veće tačnosti je složen proces koji zahtijeva kvalitetnu
pripremu, izbor materijala, pravilan izbor mjernog postupka, uređaja ili mjernog
instrumenta, ocjenu uticajnih veličina, izbor vremenskog razdoblja i načina
mjerenja sa svrhom uklanjanja ili redukcije poznatih utjecaja na tačnost kao i
procjenu nepoznatih sistematskih odstupanja. Takva ispitivanja nekada mogu
trajati i godinama, pa se naknadno izvršavaju korekcije rezultata mjerenja.
Mjerne vrijednosti se često daju s određenom mjernom nesigurnosti i kao
takve se koriste kao ulazne veličine za daljnju obradu podataka i račun izlaznih
mjernih veličina, pa o ulaznim veličinama ovisi i ispravna konačna mjeriteljska
informacija.
Mjerna nesigurnost je parametar pridružen mjernom rezultatu koji opisuje
rasipanje mjerne vrijednosti.
3
Osnovi metrologije
1.3 OSNOVNA JEDNAČINA METROLOGIJE
Fizikalna veličina x podvrgnuta mjerenju označava se kao mjerena veličina.

Rezultat procesa mjerenja je kvantitativno određenje mjerene fizikalne veličine,
što se može predstaviti tzv. osnovnom jednačinom metrologije:
x = {x}[x ] (1.1)
gdje je {x} izmjerena vrijednost (brojčani iznos), a [x] jedinica mjere.

Dakle, mjereći određenu fizikalnu veličinu utvrđuje se koliko je jediničnih
veličina sadržano u mjerenoj veličini. Jednačina (1.1) ukazuje da je fizikalna
veličina x, kao svojstvo tretiranog objekta, {x} puta veća od jedinične vrijednosti
[x] te fizikalne veličine.
U savremenim naukama koristi se oko stotinu različitih fizikalnih veličina.
Najvećim dijelom ove veličine su izvedene, jer se mogu izraziti pomoću
odabranog skupa osnovnih (nezavisnih) veličina A, B, C, ... na sljedeći način:
G = kAa Bb C c ... (1.2)
[ G ] = u [ A] [ B ] [ C ]
a b c
... (1.3)
k
{G} = n { A} {B} {C}
a b c
...; n= (1.4)
u
Algebarska zavisnost više fizikalnih veličina označava se kao veličinska
jednačina, jer je neposredna interpretacija određenog fizikalnog zakona.
Jednačina (1.2) je opšta veličinska jednačina koja opisuje neku prirodnu pojavu
ili definiše neku novu veličinu G. Vrijednost k u jednačini (1.2) je, na primjer,
4π/3 u izrazu za zapreminu kugle ( V = 43π r 3 ). U zavisnosti od prirode izvedene
fizikalne veličine x, pojedini stepeni na desnoj strani jednačine (1.2) su jednaki
nula.
Jednačina (1.3) je opšta jednačina među jedinicama u kojoj je veličina u
količnik između jedinica. U koherentnom sistemu jedinica, kakav je SI sistem,
uvijek je u = 1.
Jednačina (1.4) je brojčana jednačina.
Primjer 1.1. Drugi Njutnov zakon dat je veličinskom jednačinom:
F = ma
gdje je F sila, m masa i a ubrzanje.
4
Osnovi metrologije
Napisan u obliku osnovne jednačine metrologije, izražene preko osnovnih jedinica,

prethodni izraz postaje:
{F } [ F ] = {M } [ M ] ⋅ {L} [ L ] ⋅ {T }−2 [T ]
−2
odakle je odgovarajuća veličinska (dimenziona) jednačina:
[ F ] = [ M ][ L ][T ]−2 ; u =1
Pošto je brojčani faktor u = 1, postignuta je dimenziona homogenost. Ovo znači da se

jedinica za silu dobija na osnovu jedinica za dužinu, masu i vrijeme, bez korištenja
ikakvih dodatnih koeficijenata za preračunavanje.
1.4 ZADACI I PODJELA METROLOGIJE
Pod metrologijom se podrazumijeva onaj specijalizirani dio pojedinih prirodnih i

tehničkih nauka koji se bavi metodama mjerenja fizikalnih veličina, razvojem i
izradom mjernih uređaja, reprodukcijom i pohranjivanjem (utjelovljenjem)
mjernih jedinica, te svim ostalim poslovima koji omogućavaju preciznije mjere-
nje i usavršavanje mjernih postupaka.
Osnovni zadaci metrologije danas mogu se sažeti u tri grupe:
─ realizacija mjernih jedinica prema međunarodno dogovorenoj definiciji,
─ čuvanje usvojenih jedinica u jednom mjernom utjelovljenju ili mjernom
uređaju kao etalonu i
─ distribucija jedinica ka korisnicima putem uporednih mjerenja s etalonima
za upotrebu.
Reproduciranje mjerne jedinice podrazumijeva eksperiment koji kod
ponovljenog izvođenja, bez obzira na mjesto i vrijeme, rezultira praktično istom
vrijednošću te fizikalne veličine. Maksimalna reproduktivnost se može očekivati
ako je mjerni rezultat u direktnoj vezi s atomskim ili fundamentalnim
konstantama (na primjer brzinom svjetlosti).
Metrologija se dijeli u tri kategorije s različitim nivoima složenosti i tačnosti:
(a) Naučna metrologija – predstavlja najviši nivo metrologije i bavi se
razvojem mjernih etalona i njihovim održavanjem;
(b) Industrijska metrologija – osigurava odgovarajuće funkcionisanje
mjernih instrumenata koji se koriste u industriji i pri različitim
ispitivanjima;
(c) Zakonska metrologija – bavi se tačnošću mjerila koja imaju uticaj na
transparentnost trgovačkih transakcija, zdravlje i sigurnost.
5
Osnovi metrologije
1.4.1. Međunarodni sistem mjernih jedinica
Ideja o stvaranju jedinstvenog sistema mjernih jedinica ''za sva vremena, za sve
narode'', neovisnog o strukama, regijama, kraljevima i vremenima nastala je u
vrijeme francuske revolucije. Temelj jedinstvenog Međunarodnog sistema
jedinica (SI) postavljen je potpisivanjem Konvencije o metru (1875. u Parizu). SI
sistem mjernih jedinica koji je danas u upotrebi usvojen je 1960. godine.
SI je koherentan sistem jedinica, zasnovan na sedam osnovnih jedinica,
tabela 1.1, čije su definicije date u Prilogu 1. Osnovne fizikalne veličine su one
koje su dogovorene kao nezavisne od bilo kojih drugih veličina.
Tabela 1.1. Osnovne jednice Međunarodnog sistema jedinica SI.

Fizikalna veličina Osnovna jedinica
Naziv Oznaka Naziv Oznaka
Dužina l, (L) metar m
Masa m kilogram kg
Vrijeme t sekunda s
Jačina električne struje I amper A
Termodinamička
T kelvin K
temperatura
Količina materije n mol mol
Jačina svjetlosti IV kandela cd
Pod sistemom jedinica podrazumijeva se, dakle, jedan koherentan skup

mjernih jedinica u kojem se izvedene jedinice grade od određenog broja
osnovnih jedinica.
Ovo znači da nije potrebno koristiti faktore preračunavanja što je posljedica
koherentnog sistema, nego je dovoljno jednostavno množiti ili dijeliti osnovne
jedinice. Pri tome se koristi ista algebarska veza za dobijanje mjerne jedinice kao
i za odgovarajuću fizikalnu veličinu. Također, zbog koherentnosti moguće je
izgrađivati podsisteme jedinica za pojedina naučna područja, kakav je, na
primjer, podsistem za veličine elektromagnetizma.
Izvršni organi Konvencije o metru osiguravaju međunarodnu komunikaciju
na polju cjelokupne svjetske metrologije. Tako, na primjer, Međunarodni ured
za mjere i utege – BIPM (fr. Bureau International des Poids et Mesures), sa
svojim vrhunski opremljenim laboratorijama, predstavlja naučnu instituciju
Konvencije o metru.
6
Osnovi metrologije
1.4.2. Zakonska metrologija
Zakonska (legalna) metrologija je dio metrologije koji se odnosi na mjerne

jedinice, metode mjerenja i mjerne instrumente. U pogledu tehničkih zahtjeva i
pravnih propisa, pruža javnu garanciju u smislu sigurnosti i odgovarajuće
tačnosti mjerenja. Zakonska metrologija pomoću pravnih propisa i ispitno-
nadzornih stanica utiče na industriju, trgovinu, školstvo, nauku i druge
djelatnosti tako što:
─ propisuje mjerne jedinice i način njihove primjene;
─ određuje koja se mjerila (mjerni instrumenti, uređaji, sistemi), s kojom
tačnošću i u kojim rokovima moraju stručnim pregledom provjeravati i
ovjeravati;
─ osigurava pregled i ovjeru mjerila da bi se potvrdila njihova ispravnost;
─ nadzire provođenje propisa o mjerenju.
Od 1956. djeluje i Međunarodna organizacija za zakonsku metrologiju –
OIML (fr. Organisation Internationale de Métrologie Légale), čiji je cilj da
preko zemalja članica osigura jedinstvo i ispravnost mjerenja u međunarodnim
razmjerama te vrši unifikaciju metroloških pojmova, karakteristika i svojstava
materijala i drugo. S tim ciljem OIML objavljuje međunarodne preporuke o
mjernim metodama, ocjenjivanju preciznosti mjernih uređaja, metodama
provjeravanja mjernih uređaja itd.
Pored pomenutih organizacija, na polju jedinstva mjerenja u međunarodnim
okvirima djeluje i Međunarodna organizacija za standardizaciju – ISO (eng.
International Organization for Standardization).
Zakonska metrologija se koristi u oblastima trgovine, zdravstva, sigurnosti,
zaštite životne sredine i u zvaničnim kontrolama. Kod primjene u oblasti
trgovine, zakonska metrologija obuhvata maloprodaju i veleprodaju, s ciljem
zaštite interesa potrošača te u međunarodnoj trgovini, gdje je potrebno zaštiti
privredu cijele zemlje.
Kod primjene u zdravstvu, sve veći broj mjerila i metoda se koristi u
medicinskoj dijagnostici i liječenju, gdje se vrše mjerenja temperature, krvnog
pritiska, protoka, zatim analiza krvi, kardiografija, ergonomija i drugo.
U oblasti sigurnosti, zakonska metrologija se koristi radi zaštite ljudi i
eliminsanja sukoba interesa, a vrše se mjerenja brzine vozila, težina teretnih
vozila pri prekograničnom prometu, nivoa svjetlosti i buke na radnim mjestima,
koncentracije alkohola i slično.
7
Osnovi metrologije
1.4.3. Mjerna sljedivost
Sljedivost je osobina da se rezultat nekog mjerenja može dovesti u vezu s

odgovarajućim državnim i/ili međunarodnim etalonom preko neprekidnog lanca
upoređivanja.
Fizikalna realizacija neke jedinice naziva se etalon ili standard. Osnovne
jedinice, kao i neke izvedene, predstavljene su preko etalona. Etalon je
utjelovljena mjera, mjerni uređaj, referentni materijal ili mjerni instrument koji
mjernu jedinicu ili više vrijednosti veličina utvrđuje, čuva ili reproducira.
Razlikuju se međunarodni, primarni, sekundarni i radni etaloni.
Međunarodni etaloni su oni koji su međunarodnim sporazumom priznati kao
baza pri utvrđivanju svih drugih etalona dotične veličine. Izrađeni su s najvećom
mogućom tačnošću koju dozvoljava izrada i mjerni postupak, a provjeravaju se u
propisanim vremenskim razmacima.
Na primjer, međunarodno usvojeni etalon za masu je od 1889. godine cilindar
izrađen od legure platina-iridij (90 % Pt i 10 % Ir), čiji je prečnik jednak visini tj.
d=H=39 mm. Ovaj ''prototip kilograma'' se čuva u metrološkoj laboratoriji u
blizini Pariza.
Materijalizovana (utjelovljena) mjera je mjerni instrument koji na isti način,
u toku upotrebe, reprodukuje jednu ili više poznatih vrijednosti date veličine (na
primjer etalon za kilogram). Karakteristično je da materijalizovana mjera ne
posjeduje kazaljku (na primjer teg, lenjir, električni otpornik), niti elemente koji
su pokretni u toku mjerenja.
Primarni etalon je etalon neke mjerne jedinice koji ima najviša metrološka
svojstava i koji je prihvaćen nezavisno od drugih etalona za istu veličinu. Ovi
etaloni se pohranjuju u nacionalnim metrološkim zavodima. Nisu predviđeni za
opštu upotrebu. Primarni etalon može biti državni ili međunarodni.
Sekundarni (referentni) etaloni su oni čija se vrijednost utvrđuje poređenjem
s primarnim etalonom dok se radni (industrijski) etaloni koriste kao utjelovljena
mjera, mjerni uređaj ili referentni materijal pri kalibraciji ili za provjeravanje.
Konačno, potrebno je uočiti razliku između kontrole i mjerenja. Naime,
kontrolom se ne utvrđuju vrijednosti mjerene veličine, već se konstatuje da li se
stvarna vrijednost kontrolisane veličine nalazi u određenim, prethodno zadanim,
tolerancijskim granicama. Kontrolni uređaji, dakle, ne daju apsolutnu vrijednost
odstupanja kontrolisane veličine.
Referentni materijal je materijal ili supstanca čija je jedna ili više vrijednosti
osobine dovoljno homogena i dobro definisana da se može koristiti za
kalibriranje mjerila, ocjenu mjerne metode ili određivanje vrijednosti materijala.
8
Metode mjerenja
2
METODE
MJERENJA
2.1 PODJELA MJERNIH METODA
Za potrebe rješavanja problema vezanih za tehničku metrologiju razvijen je

veliki broj mjernih postupaka. Mjerni postupak ili metoda mjerenja obuhvata sve
praktične ili eksperimentalne radnje potrebne za realizaciju mjerenja i dobivanje
mjernih vrijednosti. Dakle, metoda mjerenja je skup operacija neophodnih za
provođenje mjerenja, a obuhvata odgovarajuće principe i sredstava mjerenja.
Pod operacijama se podrazumijevaju matematički proračuni neophodni za
određivanje vrijednosti mjerene veličine.
Pregled podjele metoda mjerenja dat je na slici 2.1. Kako se vidi, metode
mjerenja se mogu podijeliti po više osnova. Prema karakteru promjene mjerene
veličine u toku vremena, mjerenja se dijele na statička (mjerena veličina je
konstantna u toku vremena) i dinamička mjerenja.
METODE MJERENJA
Statičke Direktne Kontinualne Analogne

Dinamičke Indirektne Diskontinualne Digitalne
Slika 2.1. Podjela metoda mjerenja.
9
Metode mjerenja
Klasične metode mjerenja obuhvataju postupke upoređivanja mjerene

veličine s drugom istorodnom poznatom veličinom. Pri tome je druga poznata
veličina usvojena za jedinicu mjerenja. Na primjer, prilikom mjerenja dužine
poređenje mjerene veličine se vrši s etalonom odnosno s mjerilom sa nanesenom
skalom. Ova metoda se zove metoda direktnog mjerenja, kod koje se vrijednost
mjerene veličine dobija direktno, bez dopunskog proračuna.
Kod metode indirektnog mjerenja vrijednost veličine dobija se mjerenjem
drugih veličina direktnom metodom, pri čemu su one povezane s veličinom koju
treba izmjeriti poznatom relacijom. Na primjer, do zapremine valjka može se
doći mjerenjem njegovog prečnika i visine.
Primjer indirektnog mjerenja težine pomoću opruge i zapremine pomoću
izbaždarene posude dat je na slici 2.2a i 2.2b respektivno. U prvom slučaju uteg
opterećuje oprugu, što rezultira istezanjem opruge koje je proporcionalno težini.
Istezanje se prati na skali koja je kalibrirana u jedinicama sile. Skala u slučaju na
slici 2.2b je izbaždarena u jedinicama zapremine.
(a) (b)
Slika 2.2. Primjeri indirektnog mjerenja: (a) mjerenje težine pomoću opruge,
(b) mjerenje zapremine.
Prema načinu registracije mjerene veličine mjerne metode mogu se podijeliti

na:
(a) Analogne, kod kojih se koristi princip otklona (zakretanja, skretanja)
kazaljke. Najveći broj mjernih metoda je analognog tipa, tj. daju signal
koji se kontinualno mijenja pod uticajem mjerene veličine, slika 2.3a.
(b) Digitalne (diskretne), kod kojih se koristi princip odbrojavanja. Prema
tome, digitalni signali se ne mijenjaju kontinualno u vremenu, slika 2.3b.
Za obradu izmjerenih podataka pogodnija je digitalna mjerna tehnika, a ova
prednost posebno dolazi do izražaja kod mjerenja dinamičkih veličina.
10
Metode mjerenja
(a) (b)
Slika 2.3. Konverzija analognog u digitalni signal, (a) analogni signal,
(b) digitalni signal.
Proces digitalizacije kontinualnog analognog signala naziva se skeniranje, a

preciznost skeniranja određuje rezoluciju digitalnog signala. Odgovarajući
uređaji nazivaju se analogno-digitalni pretvarači (AD konvertori). Prednosti
digitalizacije su mogućnost direktnog priključenja na digitalne indikatore i
sisteme za digitalnu obradu i prenos signala na daljinu.
U praksi se najčešće koriste metode mjerenja kod kojih se mjerenje izvodi
pomoću instrumenata koji rade na bazi mjernih pretvarača ili senzora. Mjerenje
ovom metodom je u suštini postupak generisanja i pretvaranja informacije o
mjerenoj veličini. Ovako dobijene informacije mogu se registrovati ili mogu biti
ulazne veličine za upravljanje procesima.
Blok šema tipičnog uređaja za mjerenje neelektričnih veličina električnim
putem prikazana je na slici 2.4. Osnovni dijelovi ovakvih uređaja su:
─ senzor,
─ kolo ili sistem za prenos i prilagođavanje mjernog signala (mjerni lanac),
─ indikator koji služi za očitavanje (registraciju) rezultata mjerenja i
─ izvor za napajanje mjernog uređaja.
Neelektrična Električni Izlazni

veličina signal signal
Mjerni objekat Senzor Mjerni lanac Indikator
Izvor za napajanje
Slika 2.4. Blok šema mjernog sistema.
Senzor registruje promjenu neelektrične veličine koja se mjeri i transformiše

je u odgovarajući električni signal. Ovaj signal je obično slabog intenziteta i u
11
Metode mjerenja
takvom obliku je nepogodan za direktno registrovanje pomoću uobičajenih

indikatora. Stoga se u drugom dijelu lanca signal pojačava, demodulira i filtrira i
nakon toga u pogodnom obliku šalje do registracionog člana, koji može biti u
sklopu mjernog uređaja ili udaljen od njega. Zavisno od veličine koja se mjeri,
registracioni član može biti pisač, štampač, osciloskop, displej, magnetna traka
ili disketa. Izmjerene veličine se mogu prikazati na analogan ili digitalan način.
Jedna od podjela mjernih sistema je i na:
─ mehaničke,
─ električne i
─ optičke.
U tehnici su posebno zastupljeni električni mjerni sistemi za mjerenje
neelektričnih veličina (na primjer sile, brzine, temperature i dr.). Prvobitno su
ove veličine mjerene mehaničkim instrumentima koji su niske cijene,
jednostavni i pogodni za održavanje. Međutim, imaju nedostatak u nedovoljnoj
tačnosti i nemogućnosti mjerenja dinamičkih veličina. Savršeniji od mehaničkih
su optički mjerni instrumenti, čija je konstrukcija složenija i koji imaju veću
osjetljivost kod statičkih mjerenja.
Prednosti električnih mjernih instrumenata u odnosu na mehaničke i optičke
su:
─ veća osjetljivost i tačnost,
─ mogu biti korištena i za mjerenje dinamičkih veličina,
─ mogu se koristiti za mjerenja kod kojih je mjerni objekat udaljen od
mjernog instrumenta,
─ mogu se koristiti u automatskoj regulaciji neelektričnih veličina.
2.2 KLASIFIKACIJA MJERNIH INSTRUMENATA
Pored navedenih podjela, u upotrebi je i sljedeća klasifikacija mjernih

instrumenata koja je izvedena na osnovu primjenjene metoda mjerenja:
─ metoda otklona,
─ nulta metoda,
─ kompenzaciona metoda,
─ diferencijalna metoda i
─ komparativna metoda.
Metoda otklona podrazumijeva da se mjerena veličina pretvara u

odgovarajući otklon, slika 2.5, tj. translatorno pomjeranje ili ugaono zakretanje
(na primjer opružna vaga). Kod ove metode prisutno je oduzimanje energije od
mjernog objekta koja se koristi za otklon.
12
Metode mjerenja
Na slici 2.5 prikazan je mjerni sistem za mjerenje pritiska. Porast pritiska

fluida će prouzrokovati pomicanje klipa odnosno ugibanje opruge uz istovremeni
otklon kazaljke.
Slika 2.5. Primjer mjernog sistema na bazi otklona.
Primjena nulte metode prikazana je na slici 2.6. Kod ove metode se razlika
Δx mjerene veličine xM i poznate referentne vrijednosti xR druge istorodne
veličine s kojom se upoređuje vrijednost mjerene veličine, svede na nulu (Δx =
0). Referentna i mjerena veličina su u tom slučaju u ravnoteži, pa se ova metoda
zove i metoda ravnoteže. Ovo je jedna od najtačnijih metoda mjerenja i mjerni
uređaji bazirani na ovoj metodi (na primjer vage), odlikuju se visokom tačnošću.
Slika 2.6. Primjer upotrebe nulte metode mjerenja.
Kompenzaciona metoda je poseban vid nulte metode mjerenja. Naime, i u

ovom slučaju se nastoji postići uravnoteženost u mjernom sistemu (koji može
biti mehanički, električni, pneumatski i dr.). Razlika je u tome što se kazaljka
13
Metode mjerenja
prilikom mjerenja ne dovodi u nulti položaj, nego zauzima određeni otklon Δx.
Vraćanje u nulti položaj se vrši dodavanjem (ili oduzimanjem, ovisno o
predznaku otklona), vrijednosti Δx.
Primjer instrumenta s kompenzacionom metodom mjerenja dat je na slici 2.7.
Radi se o pneumatskom uređaju koji se koristi za mjerenje veličine odstupanja
Δx. Na sondu uređaja koja ima dva otvora: 1 i 2, dovodi se konstantan pritisak
p0. Pritisak p1 u izlaznoj komori sonde zavisi od pada pritiska na mjestu otvora 1
i od veličine zazora između mjernog objekta i vrha sonde na mjestu otvora 2
kroz koji ističe zrak. Promjena zazora Δx uzrokovana je promjenom širine b
mjernog objekta, odnosno odstupanjem od njegove propisane širine.
Slika 2.7. Primjer kompenzacione metode mjerenja.
Diferencijalna metoda mjerenja se bazira na mjerenju razlike Δx između

mjerene veličine xM i poznate tj. referentne veličine xR pri čemu se njihove
vrijednosti malo razlikuju. Tada se vrijednost mjerene veličine dobija sabiranjem
(oduzimanjem) rezultata direktnog mjerenja Δx (razlike između xM i xR) i poznate
referentne vrijednosti xR tj.
xM = xR ± Δx . (2.1)
Veliki broj mjernih uređaja baziran je na diferencijalnoj metodi mjerenja. Na

ovoj metodi bazira se mjerenje odnosno poređenje dvije karakteristike kvaliteta
(dimenzije) pomoću komparatora, slika 2.8, zatim uređaji za mjerenje odstupanja
pomoću pneumatskih i električnih metoda.
Na slici 2.8 dat je primjer mjerenja odstupanja Δx između visine mjernog
objekta od prethodno definisane referentne visine xR . Referentna visina je
realizovana kombinovanjem dvije etalonske pločice (granične mjerke). Za
mjerenje odstupanja upotrijebljen je mehanički komparator čije se pokazivanje
prethodno (doticanjem etalonskih pločica) dovodi na vrijednost nula.
14
Metode mjerenja
Slika 2.8. Primjer upotrebe diferencijalne metode mjerenja za određivanje

odstupanja Δx od referentne dužine xR pomoću komparatora.
Metoda poređenja se zasniva na određivanju vrijednosti odstupanja dimenzionih

karakteristika mjernih objekata (linijskih ili uglovnih) od njihovih referentnih
vrijednosti. Vrijednost odstupanja se mjeri uređajima na bazi otklona (na primjer
mehanički komparator), ili metodi odbrojavanja, dok se referentna vrijednost
mjeri odgovarajućim etalonima.
2.3 GREŠKE MJERENJA
2.3.1. Uzroci i klasifikacija mjernih grešaka
Svako mjerenje praćeno je greškama tako da se tačna vrijednost mjerene veličine

u principu ne može odrediti. Uzroci mjernih grešaka mogu biti brojni.
Generalno, mjerne greške se mogu podijeliti u dvije grupe. Prvu grupu čine
odredive greške, tj. one koje se mogu ili znaju utvrditi. Ove greške se nazivaju
sistematske greške. Za ovu grupu grešaka je karakteristično da se njihovi uzroci
uglavnom mogu otkriti i u velikoj mjeri smanjiti.
U drugu grupu spadaju neodredive greške, koje se zovu slučajne greške.
One se zapažaju prilikom ponovljenih mjerenja iste konstantne fizikalne
veličine, jer se pojedini mjerni rezultati međusobno razlikuju bez poznatnog
razloga. Proučavanjem rezultata ponovljenih mjerenja dokazano je da se slučajne
greške, s obzirom na njihovu vrijednost i frekvenciju pojavljivanja, mogu
analizirati primjenom teorije vjerovatnoće i matematičke statistike.
Uobičajeno je da se za rezultat mjerenja, zbog postojanja sistematske greške,
kaže da je neispravan, a da je zbog djelovanja slučajnih grešaka rezultat
mjerenja nepouzdan.
15
Metode mjerenja
Klasifikacija grešaka na odredive i neodredive zavisi, dakle, o subjektivnim

okolnostima. Ako se u okviru postojećih ekonomskih i vremenskih mogućnosti
ili zahtjeva može ustanoviti uzrok, izvor i vrijednost nekih slučajnih grešaka,
onda se prethodni mjerni rezultati mogu korigovati. Time ove greške prestaju
biti slučajne i postaju određene.
(a) Sistematske mjerne greške najčešće nastaju zbog nesavršenosti mjernog

postupka, mjera, mjernih uređaja, mjerne fizikalne veličine kao i zbog odredivih
uticaja poremećajnih veličina okoline i osobnog uticaja ispitivača. Većina
sistematskih grešaka ima stalnu vrijednost, a time i određen predznak, tj.
sistematske greške djeluju jednostrano. Zbog svoje mnogobrojnosti, sistematske
greške se dijele u tri glavne grupe: metodske sistematske greške, sistematske
greške mjernih uređaja i greške ispitivača.
Izvor metodskih sistematskih grešaka jeste sam mjerni postupak tj. metoda
mjerenja.
Sistematske greške mjernih uređaja su tzv. unutrašnje greške. Ove greške
mogu biti brojne, a dijele se na:
─ progresivne, ako greška raste proporcionalno s vrijednošću mjerne
veličine ili s brojem podjela skale;
─ mjesne (neregularne) koje se pojavljuju u pojedinim intervalima mjernog
područja;
─ periodičke, ako se javljaju nakon jednakih vremenskih perioda.
Metodske sistematske greške i sistematske greške mjernih uređaja mogu se
uspješno korigovati jedino ako se temeljito poznaju karakteristike mjerne
metode, mjernog uređaja i mjernog objekta. Ako djelovanje pojedinih uticajnih
veličina nije poznato u dovoljnoj mjeri, treba ih utvrditi eksperimentalno: planski
se mijenja jačina svake od njih i registruje njihov učinak na mjerni rezultat. Iz
njega se može otkriti šta je potrebno učiniti da bi se greške smanjile. Sistematske
greške se, dakle, pokoravaju poznatim fizikalnim zakonima i zato se njihov
uticaj može uzeti u obzir naknadno.
Greške ispitivača uzrokovane su njegovim psihičkim i fiziološkim
nedostacima. Smatra se da postoje dva bitna uzroka zašto ispitivač očitava
rezultate sa većom ili manjom sistematskom greškom a to su nedovoljna
obučenost ispitivača za mjerenje i manjak motivacije ili koncentracije.
(c) Slučajne mjerne greške rezultat su neizbježnih promjena koje nastaju u

mjerama, mjernim uređajima, mjernom objektu, okolini i ispitivaču, a koje on
nije kadar ocijeniti i korekcijom uzeti u obzir.
16
Metode mjerenja
Slučajne greške mogu se prepoznati tako što ispitivač uzastopno više puta s
jednakom pažnjom mjeri istu konstantnu fizikalnu veličinu, istim mjernim
uređajem i pod istim vanjskim uslovima (prema njegovoj ocjeni), i ipak dobija
rezultate koji međusobno odstupaju. Ti rezultati se gomilaju oko određene
vrijednosti, ali metrolog ne zna objasniti uzroke odstupanja. Stoga se takve
neobjašnjive greške zovu slučajne greške. Općenito, izvori mjernih grešaka su
nesavršenost mjernih uređaja i ljudskih osjetila, uticaj okoline i znanje i iskustvo
ispitivača.
(d) Grube greške nastaju zbog nepažnje i nemara ispitivača, njegovog

manjkavog stručnog znanja i zbog izbora neprikladnog mjernog postupka.
Mogućnost pojavljivanja grubih grešaka jedan je od razloga zašto se mjerenja
ponavljaju. Ako se u mnoštvu izmjerenih rezultata jedan bitno razlikuje, postoji
velika indikacija da je učinjena gruba greška.
One mjerne rezultate koji sadrže grubu grešku treba odbaciti, tj. ne uzeti ih u
obzir pri obradi rezultata ponovljenih mjerenja. Prethodno treba takav rezultat
ispitati i pokušati ustanoviti razloge koji su do njega doveli.
Kako se vidi, na izmjerenu vrijednost utiče veliki broj faktora, koji se mogu
podijeliti u sljedeće osnovne grupe:
(1) metoda mjerenja (izbor mjernih tačaka, njihov broj i poredak, način
kontakta, primjenjeni matematički i statistički model i drugo);
(2) sredina u kojoj se vrši mjerenje (temperatura, vlažnost, pritisak,
vibracije i drugi faktori vezani za okolinu);
(3) objekat mjerenja (pristupačnost, oblik itd.);
(4) vršilac mjerenja (kvalifikacija, motivacija, konstitucija i dr.);
(5) sredstva za mjerenje (karakteristike mjernih uređaja kao što su
osjetljivost, stabilnost, mjerna nesigurnost, odnos vrijeme/cijena i dr.,
kao i karakteristike mjernih pribora, na primjer geometrijska tačnost,
pozicioniranje i dr.).
2.3.2. Apsolutna i relativna mjerna greška
Pod tačnošću mjerenja podrazumijeva se stepen bliskosti izmjerene vrijednosti

neke fizikalne veličine i njene stvarne vrijednosti. Tačnost mjerenja se, dakle,
kvantitativno može izraziti preko greške mjerenja.
Obično se tačnost mjerenja izražava apsolutnom i relativnom greškom.
Razlika između izmjerene vrijednosti xM fizikalne veličine i njene stvarne
vrijednosti x zove se apsolutna mjerna greška.
17
Metode mjerenja
Δx = xM − x . (2.2)
Kako je prethodno rečeno, stvarna vrijednost mjerene fizikalne veličine se

nikako ne može saznati, jer bi se morala ustanoviti eksperimentalno, mjerenjem,
a rezultat mjerenja uvijek sadrži grešku. Najviše što se može učiniti jest to da se
sazna interval za koji se može reći da postoji velika vjerovatnoća da se
vrijednost mjerene veličine nalazi u tom intervalu.
Pošto se stvarna vrijednost ne može ustanoviti, preostaje jedino da se ona
procijeni. Njena najbolja procjena je aritmetička sredina x koja se dobija
ponovljenim mjerenjima iste fizikalne veličine, izvedenim s ciljem da se što više
suzi interval u kojem se nalazi nepoznata vrijednost.
Aritmetička sredina se računa prema izrazu:
n
1
x=
n
∑x
i =1
i (2.3)
gdje je n broj mjerenja a xi niz izmjerenih vrijednosti.

Apsolutna greška za niz ponovljenih mjerenja će biti:
Δx = xM − x . (2.4)
Sam podatak o mjernoj grešci ne daje dovoljnu informaciju o mjernom

postupku, pa se uvodi i pojam relativna greška koja se računa kao:
Δx xM − x
δr = = . (2.5)
x x
Relativna greška se izražava i postocima (%) ili promilima (‰) i može biti
različitog predznaka.
U slučajevima kada je stvarna vrijednost x uslovno poznata (npr. etalon),
relativna greška se definiše kao:
xM − x
δr = 100% . (2.6)
x
Primjer 2.1. Mjerenjem sile dobijena je vrijednost xM = 225, 2 kN. Pod pretpostavkom
da je stvarna vrijednost uslovno poznata i da iznosi: x = 225 kN, izračunati apsolutnu i
relativnu grešku.
18
Metode mjerenja
Apsolutna greška je prema obrascu (2.2):
Δx = xM − x = 225, 2 − 225 = 0, 2 kN.
Relativna greška je:
xM − x 225, 2 − 225
δr = = = 0, 0009 .
x 225
Relativna greška, dakle, iznosi δ r = 0, 09 % .
Nekada se greške mjerenja izražavaju i na sljedeći način. Na primjer, neka je

izmjerena vrijednost brzine svjetlosti:
m
c = (2,99776 ± 0,00004) ⋅ 108
s
gdje 0,00004·108 m/s predstavlja apsolutnu grešku.
Kada se, recimo, kaže da se najtačnija mjerenja vrše s tačnošću od 10−10,
onda vrijednost 10−10 predstavlja relativnu grešku.
Pod preciznošću mjerenja neke fizikalne veličine podrazumijeva se
ponovljivost (eng. repeatability) mjernog rezultata ili stepen međusobnog
podudaranja niza izmjerenih vrijednosti dobijenih ponovljenim mjerenjem.
Mjerenje je, dakle, preciznije što se bolje podudaraju, tj. manje rasipaju
izmjerene vrijednosti.
Preciznost se izražava standardnom devijacijom s niza od n izmjerenih
vrijednosti koja se računa po izrazu:
1 n
∑ ( xi − x ) .
2
s= (2.7)
n − 1 i =1
Konstatacija da su rezultati precizni još uvijek ne znači da su i tačni.

Ukoliko, na primjer, srednja vrijednost znatno odstupa od stvarne vrijednosti
mjerene veličine, onda se radi o netačnom mjerenju. Pri tome, rezultati mogu biti
vrlo precizni, tj. neznatno se razlikovati.
19
Metode mjerenja
2.3.3. Značajne cifre u mjerenjima
Rezultat mjerenja se ne može odvojiti od greške mjerenja i u inženjerskoj praksi

se prikazuje zajedno s mjernom nesigurnošću, tj. procjenom potencijalne greške.
Rezultati mjerenja se mogu prikazati numerički (kao pojedinačna vrijednost ili
tabelarno) ili grafički (dijagramski).
U slučaju numeričkog prikaza rezultata mjerenja gdje nije navedena mjerna
nesigurnost, neophodno je poznavati broj decimalnih mjesta. Naime, greška
mjerenja ne smije biti veća od jedinice posljednjeg decimalnog mjesta.
Apsolutne greške mogu da utiču samo na određeni broj cifara u broju koji
predstavlja rezultat mjerenja. Tako, na primjer, ako je rezultat mjerenja 5,446 a
apsolutna greška 0,002, onda ova greška može da izmijeni samo krajnju cifru, tj.
6, dok ostale cifre 5,44 ostaju nepromijenjene. Znači, cifre 5,44 se ne mijenjaju u
slučaju da se mjerenje ponavlja.
Primjer 2.2. Dva uređaja za mjerenje temperature pokazuju sljedeće vrijednosti:

(a) T = 230,45 K
(b) T = 550 K
Mjerne nesigurnosti za svaki od instrumenata moraju biti manje od:

(a) ± 0,01 K
(b) ± 1 K.
Značajne (sigurne) cifre pri mjerenju su one koje su dobijene pokazivanjem

instrumenta. S druge strane, cifre koje su dobijene procjenom nazivaju se
nesigurnim. Nula u broju koji predstavlja rezultat mjerenja nije značajna cifra.
Nula je značajna cifra kada se radi o tačnoj vrijednosti što se mora posebno
naglasiti.
Primjer 2.3. Mjerenjem su dobijene sljedeće izmjerene vrijednosti:

(a) 0,00138
(b) 87000
(c) 300000 (tačno).
Broj značajnih cifara u razmatranim slučajevima je: (a) 3, (b) 2 i (c) 6.
Kod indirektnih mjerenja često je potrebno vršiti preračunavanja čija je

posljedica veći broj cifara (posebno kod množenja i dijeljenja), pa je u tom
slučaju obavezno zaokružiti rezultat na vrijednost određenu brojem koji ima isti
broj sigurnih cifara kao i mjerena veličina i najviše jednu nesigurnu cifru.
20
Mehaničke karakteristike mjernih uređaja
3
MEHANIČKE KARAKTERISTIKE
MJERNIH UREĐAJA
Svakom mjernom sistemu potrebno je određeno vrijeme da bi reagovao na

promjene mjerene veličine. Stoga, pred mjerne uređaje se postavljaju određeni
zahtjevi, među kojima vrlo značajnu ulogu igra zahtjev da izlaz iz mjernog
sistema bude linearno proporcionalan promjenama ulazne – mjerene (u
automatskom upravljanju regulisane) veličine. Bitne karakteristike mjernih
sistema su linearnost i dinamički odziv.
Ulazne veličine u mjerni sistem mogu biti statičkog i dinamičkog karaktera.
Ponašanje mjernog sistema u dinamičkim uslovima može se, općenito, opisati
diferencijalnom jednačinom n-tog reda:
dny d n −1 y d2y dy
a n n + a n −1 n −1 + ... + a 2 2 + a1 + a0 y =
dt dt dt dt
(3.1)
dmx d m −1 x d 2x dx
bn m + bn −1 m −1 + ... + b2 2 + b1 + b0 x
dt dt dt dt
gdje je x(t) ulazna a y(t) izlazna dinamička veličina (odziv) dok su ai i bi

konstante koje zavise od fizičkih parametara mjernog sistema i m ≤ n.
U zavisnosti od reda izvoda po vremenu na lijevoj strani diferencijalne
jednačine (3.1), biće analizirani sistemi nultog, prvog i drugog reda.
21
3.1 STATIČKE KARAKTERISTIKE
Statička karakteristika je odnos izlazne y i ulazne veličine x u stacionarnim

uslovima:
y = Kx (3.2)
što znači da su sve dinamičke promjene u jednačini (3.1) jednake nuli.

Koeficijent K u izrazu (3.2) naziva se koeficijent proporcionalnosti,
koeficijent statičkog prenosa ili kalibracioni faktor čija se dimenzija dobije kao
odnos jedinice izlaza y i ulaza x. Primjeri statičkih karakteristika dati su na slici
3.1.
(a) (b)
Slika 3.1. Statičke karakteristike: (a) nelinearna (realna yr) i idealizirana yi statička
karakteristika, (b) aproksimacija izmjerenih vrijednosti.
Koeficijent proporcionalnosti predstavlja ustvari tangens ugla nagiba na

razmatranom intervalu statičke karakteristike:
Δy
K = lim = tgϕ (3.3)
Δx → 0 Δx
Eksperimentalnim putem statička karakteristika se dobija tako što se zadaje

vrijednost ulazne veličine, sačeka da se smire sve prelazne pojave, i zatim se
očitava vrijednost izlaza (kružići na slici 3.1b). Postupak se ponavlja tako što se
zadaju nove vrijednosti ulaza po rastućoj ili opadajućoj sekvenci. Pravac koji
najbolje aproksimira ovako dobijene podatke određuje se pomoću metoda
linearne regresije.
Statičke karakteristike se određuju uz uslov da se vrijednosti karakteristike
dobijene za rastuću sekvencu ulazne veličine podudaraju s vrijednostima
dobijenim za opadajuću sekvencu. Ovaj uslov, naravno, nikada nije sasvim
zadovoljen i realna statička karakteristika uvijek odstupa od idealne.
22
Parametri statičke karakteristike su:

Mjerno područje. Predstavlja skup vrijednosti mjerene veličine između dvije
prethodno određene vrijednosti.
Mjerni opseg je skup vrijednosti mjerene veličine za koji se greška mjerenja
nalazi unutar dozvoljenih granica.
Primjer 3.1. Mjerna područja instrumenata za mjerenje dužine, sile i temperature

iznose:
(a) od 50 mm do 75 mm
(b) od 0 do 10 kN
(c) od −80 0C do 150 0C.
Istovremeno, mjerni opsezi za razmatrane instrumente su:
(a) 25 mm
(b) 10 kN
(b) 230 0C.
Tačnost. Predstavlja sposobnost mjernog uređaja da u referentnim radnim

uslovima daje pokazivanja bliska stvarnoj vrijednosti mjerene veličine.
Referentni uslovi su tačno propisani uslovi u kojima se mora obaviti mjerenje.
Tačnost u potpunosti odražava svojstva mjernog uređaja u pogledu grešaka
mjerenja.
Tačnost se izražava u odnosu na neku specificiranu vrijednost, najčešće u
odnosu na mjerni opseg uređaja. Na primjer, ako je za mjerač pritiska s opsegom
od 0 Pa do 10 Pa deklarisana tačnost ± 1 %, to znači da maksimalna greška pri
mjerenju bilo koje veličine unutar ovog opsega iznosi 0,1 Pa.
Međutim, za slučaj da je mjerena vrijednost do 1 Pa, maksimalna greška od
0,1 Pa iznosi 10% te vrijednosti. Zato je bitno da se opseg mjernog uređaja
odabere adekvatno očekivanim promjenama mjerene veličine. Stoga, u
razmatranom slučaju, ako se očekuje promjena pritiska od 0 Pa do 1 Pa, nije
uputno koristiti mjerilo s opsegom od 0 Pa do 10 Pa.
Linearnost. Predstavlja podudaranje realne karakteristike yr i idealne statičke
karakteristike yi. Računa se korištenjem izraza:
y r − y i max
L= 100% (3.4)
y max − y min
gdje je u brojniku data maksimalna razlika između stvarne i idealne statičke

karakteristike.
23
Osjetljivost je odnos priraštaja izlazne veličine i priraštaja ulazne (mjerene)

veličine.
Δy
S = lim . (3.5)
Δx →0 Δx
Kada je statička karakteristika linearna, osjetljivost je konstantna na cijelom

opsegu. Tada se osjetljivost može predstaviti i kao odnos mjernog opsega na
izlazu i mjernog opsega na ulazu.
Ako osjetljivost mjernog uređaja nije jednaka na svakom dijelu skale, mora
se izričito naglasiti za koju vrijednost veličine y ili x vrijedi navedeni podatak S.
Velika osjetljivost mjerila nije nikakva garancija za malu grešku ili dobru
preciznost. Vrlo osjetljivo mjerilo može biti vrlo neprecizno.
Histerezis je pojava koja dovodi do razlike u pokazivanju mjernog uređaja u
zavisnosti od načina promjene ulazne (mjerene) veličine, slika 3.2a. Površina
koju zatvara histerezna kriva predstavlja energiju pretvorenu u toplotu.
(a) (b)
Slika 3.2. Nelinearni efekti kod mjerenja: (a) histerezis, (b) mrtva zona.
Mjera histerezisa je maksimalna razlika izlaznih vrijednosti koje se dobijaju

pri istoj ulaznoj vrijednosti, slika 3.2a. Histerezis se izražava u procentima
punog opsega:
h
H= 100% (3.6)
ymax − ymin
U histerezne pojave može se svrstati i pojava mrtve zone, tj. područja između
dvije vrijednosti ulazne veličine kada nema nikakve promjene izlazne veličine,
slika 3.2b.
24
Histerezis je uvijek praćen mrtvom zonom, dok se mrtva zona pojavljuje i

kao zaseban efekat. Pojava histerezisa na mjernim instrumentima uočava se tako
što se ne reprodukuje isto očitavanje pri povećanju i opadanju mjerene veličine.
Uticaj vanjskih djelovanja, prije svega temperature, na statičku karakteristiku
mjernog sistema najčešće se izražava kao poremećaj nule (drift nule) i
poremećaj osjetljivosti (drift osjetljivosti). Ova dva poremećaja mogu djelovati i
istovremeno.
Poremećaj nule opisuje nestabilnost očitanja izlaza za nultu vrijednost
ulaznog signala, slika 3.3a.
(a) (b)
Slika 3.3. Nestabilnost statičke karakteristike: (a) poremećaj nule,

(b) poremećaj osjetljivosti.
Poremećaj osjetljivosti se odražava kao promjena nagiba statičke

karakteristike, slika 3.3b.
Prag osjetljivosti. Predstavlja minimalnu vrijednost ulazne veličine koja će,
pri njenom porastu od nule, izazvati promjenu pokazivanja na izlazu. Obično se
daje u postocima opsega, a ponekad i kao apsolutna vrijednost.
Rezolucija. Definiše minimalni priraštaj mjerene veličine koji će izazvati
promjenu indikacije (pokazivanja) na izlazu.
3.2 DINAMIČKE KARAKTERISTIKE

Dinamičke karakteristike opisuju ponašanje mjernih sistema nakon što se
mjerena veličina promijenila pa do trenutka kada se na izlazu ponovo uspostavi
stacionarno stanje. Kod mjerenja ulazne mehaničke karakteristike koja je
funkcija vremena x(t), javlja se izlazna dinamička veličina y(t). Veza između
ovih veličina data je diferencijalnom jednačinom (3.1).
Pošto se na ulaz dovodi poznata funkcija x(t), jednačina (3.1) se svodi na:
25
dny d n −1 y d2y dy
an n
+ a n −1 n −1
+ ... + a 2 2
+ a1 + a 0 y = b0 x(t ) (3.7)
dt dt dt dt
S ciljem dinamičke analize, mjerni uređaj se obično predstavlja kao mehanički

model, koji je dobijen kao kompozicija prostih mehaničkih modela: opruge,
prigušivača i mase, koji su prikazani na slici 3.4.
(a) Opruga (b) Prigušivač (c) Masa

Slika 3.4. Elementi mehaničkih modela.
(a) Elastična svojstva mjernog uređaja prikazuju se oprugom, slika 3.4a. Kod
istezanja opruge za vrijednost y pod dejstvom vanjske sile F opruga djeluje
reaktivnom silom:
Fc = −cy (3.8)
gdje je c, N/m, koeficijent krutosti.

(b) Prigušenje u mjernom uređaju modelira se pomoću prigušivača ili
amortizera, slika 3.4.b, koji se sastoji se od zatvorenog cilindra napunjenog
tečnošću i pokretnog klipa.
Pri pomjeranju klipa brzinom v tečnost struji kroz zazor između cilindra i
klipa, čime se stvara sila viskoznog trenja proporcionalna relativnoj brzini
kretanja klipa u odnosu na cilindar:
dy
Fb = −b = −bv (3.9)
dt
gdje je b, kg/s, koeficijent viskoznog prigušenja. Mase opruge i prigušivača se

pri analizi zanemaruju.
26
(c) Inercijalna svojstva mjernih uređaja predstavljaju se inercijalnim ili

seizmičkim elementom mase m, slika 3.4c. Pri ubrzanju ovaj element djeluje
silom:
d2y
Fm = − m 2 = − ma (3.10)
dt
Kao uopšteni slučaj mjernog uređaja može se posmatrati jedan složeni sistem
međusobno spregnutih opruga, prigušivača i inercijalnih elemenata. Na uređaj
djeluje jedna ulazna mehanička veličina x koja može biti sila, ubrzanje ili
pomjeranje, pri čemu postoji jedna izlazna veličina y, koja je najčešće
pomjeranje nekog elementa. Statička karakteristika ovakvog sistema je uvijek
linearna.
S ciljem utvrđivanja dinamičkih osobina mjernih uređaja i njihove
međusobne usporedbe, na ulaz se dovode različite vrste promjene mjerene
veličine x(t) u obliku tipskih funkcija, na primjer:
⎧ ⎧1 t ≥ 0
⎪1(t ) = ⎨ odskočni ulaz
⎪ ⎩0 t < 0
⎪
x(t ) = ⎨kt nagibna funkcija (3.11)
⎪ A sin(ωt ) sinusna funkcija
⎪
⎪⎩
Dinamički odziv mjernog sistema definiše se kao ponašanje izlazne veličine y

u vremenu nakon što se ulazna veličina x promijenila na način neke tipične
funkcije. Za analize ponašanja mjernih sistema u vremenskom domenu, zbog
jednostavnosti realizacije, najviše se koristi odskočni ulaz, slika 3.5a.
U zavisnosti od reda diferencijalne jednačine (3.7) razlikuju se sistemi nultog,
prvog, drugog itd. reda.
3.2.1. Mjerni sistemi nultog reda

U slučaju da su svi izvodi po vremenu u diferencijalnoj jednačini (3.7) jednaki
nula, tada se mjerni sistem ponaša kao sistem nultog reda. Odziv ovakvog
mjernog sistema opisuje jednačina:
b
y (t ) = 0 x(t ) = Kx(t ) (3.12)
a0
gdje je K prethodno definisani koeficijent statičkog prenosa (osjetljivosti).
27
Jednačina (3.12) važi bez obzira na brzinu promjene ulaznog signala pa se

ovakvi sistemi nazivaju i bezinercioni, jer bez ikakvog kašnjenja prate promjenu
ulazne veličine, slika 3.5. Ovi sistemi nemaju elemente prigušenja i mase.
(a) (b)
Slika 3.5. Sistemi nultog reda: (a) odskočni ulaz, (b) odziv
mjernog sistema.
Realno, ne postoji sistem koji u potpunosti zadovoljava osobine sistema nultog

reda. Zapravo, mali broj instrumenata se samo približno ponaša na ovaj način.
Primjer 3.2. Jedan od mjernih sistema koji se približno ponaša kao mjerni sistem nultog
reda je potenciometar za mjerenje pomjeranja, slika 3.6. Potenciometar se sastoji od
promjenjivog otpornika čiji se otpor mijenja pomicanjem klizača. Ulaz u ovaj sistem
predstavlja pomjeranje klizača za određenu vrijednost x. Izlazna veličina je električni
napon Ui.
Slika 3.6. Primjer mjernog sistema nultog reda.
Uz pretpostavku da potenciometar ima konstantnu podužnu otpornost, i da je struja

klizača zanemariva, izlazni napon Ui se mijenja u funkciji pomjeranja klizača x po
obrascu:
U0
Ui = x
l0
gdje je U0 napon napajanja.
28
Ponašanje potenciometarskog pretvarača odstupa od idealne karakteristike pri vrlo

brzom pomicanju klizača zbog uticaja induktivnosti namotaja i priključnih veza, zatim
nejednake podužne otpornosti i preskakanja klizača s jednog navojka žice na drugi.
3.2.2. Mjerni sistemi prvog reda
Mjerni uređaji, praktično, uvijek imaju neku određeno kašnjenje tj. inerciju. To
su takozvani sistemi prvog reda, što znači da su u opštoj diferencijalnoj jednačini
(3.7) svi izvodi po vremenu, osim prvog izvoda, jednaki nula. Jednačina (3.7) se
tada svodi na:
dy (t )
a1 + a0 y (t ) = b0 x(t ) (3.13)
dt
gdje se nakon dijeljenja s a0, dobija jednačina:
dy (t )
τ + y (t ) = Kx(t ) (3.14)
dt
gdje je τ vremenska konstanta mjernog sistema, izražena u sekundama.

Vremenska konstanta je jednaka:
a1 b
τ= = (3.15)
a0 c
gdje je c krutost a b viskozno prigušenje.

Za slučaj da je ulazna funkcija jednaka odskočnom ulazu x(t ) = 1(t ) ,
rješenje jednačine (3.14) je:
t
−
y (t ) = K (1 − e τ ). (3.16)
Postojanje inercije (mehaničke, toplotne i dr.), rezultira postojanjem vremenske

konstante mjernog sistema τ. Stoga, odziv izlaza y nakon skokovite promjene
ulaza x ima određeno kašnjenje. Sistem se iz starog stacionarnog stanja
aperiodički približava novom stacionarnom stanju, slika 3.7b. Smanjivanjem
vremenske konstante i inercija je manja, pa se u krajnjem slučaju odziv mjernog
sistema prvog reda približava odzivu sistema nultog reda.
Iz jednačine (3.16) se za vrijednost t = τ dobije y (t ) = 0,63K što znači da
odziv sistema dostiže 63% maksimalnog izlaza.
29
(a) (b)
Slika 3.7. Mjerni sistemi prvog reda: (a) odskočni ulaz, (b) odziv
sistema prvog reda.
Primjer 3.3. Kao mjerni sistem prvog reda ponaša se mehanički dinamometar koji se
sastoji od paralelno vezane opruge krutosti c i prigušivča s koeficijentom viskoznog
trenja b, slika 3.8. Opruga i cilindar su na jednoj strani pričvršćeni za podlogu, dok su
druga dva kraja spojena i na njih kao ulazna veličina djeluje sila F(t). U najopštijem
slučaju moguće je i pomjeranje podloge xp i slobodnog kraja xk.
Slika 3.8. Model mjernog sistema prvog reda.
Izlazna veličina je izduženje mjernog sistema y koje se očitava na skali, a koje je

jednako:
y = xk − x p
gdje je xk pomjeranje slobodnog kraja, a xp pomjeranje podloge. Najčešće se podloga

smatra nepomičnom to jest x p = x p = 0 , pa je izlazna veličina jednaka pomjeranju
slobodnog kraja y = xk .
Sile u opruzi i prigušivaču su proporcionalne istezanju odnosno brzini:
30
( )
Fc = −c xk − x p = −cy .
Fb = −b ( xk − x p ) = −b
dy (t )
.
dt
Masa prigušivača se zanemaruje (time i inercijalne sile), pa je sila F(t) jednaka zbiru sila
Fc i Fb odnosno:
− Fb − Fc = F (t )
gdje se nakon unosa izraza za sile Fc i Fb dobije jednačina:
dy (t )
b + cy (t ) = F (t ) .
dt
koja predstavlja jednačinu mjernog sistema prvog reda.
Primjer 3.4. Kao primjer mjernog sistema prvog reda može se uzeti termometar s
tečnošću unutar kojeg se može zanemariti gradijent temperature, slika 3.9. Ulazna
veličina u ovom slučaju je temperatura okolnog fluida Tf, koja se smatra uniformnom.
Izlazna veličina je pomicanje stuba tečnosti y u kapilarnoj cijevi termometra.
Slika 3.9. Termometar kao mjerni sistem prvog reda.
Vremenska konstanta u ovom slučaju je:

ρ cVt
τ=
λA
gdje je ρ kg/m3, gustoća termometarskog fluida, c J/(kgK), specifična toplota
termometarskog fluida, A m2, potopljena površina termometra, λ W/(m2K), koeficijent
prelaza toplote kroz zid termometra i Vt zapremina fluida u glavi termometra.
Analizom ovog izraza vidi se da je za dobijanje male vremenske konstante potrebno
smanjiti specifičnu toplotu termometarskog fluida c . Koeficijent prelaza toplote λ treba
da je što veći, pa je vremenska konstanta istog termometra manja kad je uronjen u
tečnost nego kad se njime mjeri temperatura gasa.
31
3.2.3. Mjerni sistemi drugog reda
Ako su koeficijenti: a n , a n −1 ,..., a3 , u diferencijalnoj jednačini (3.7) jednaki

nula, dinamičke promjene izlaza opisuju se diferencijalnom jednačinom drugog
reda:
d 2 y (t ) dy (t )
a2 + a1 + a 0 y (t ) = b0 x(t ) . (3.17)
2 dt
dt
U mehaničke sisteme drugog reda spadaju dakle oni uređaji kod kojih, pored
elastičnosti i viskoznog trenja, na karakteristiku sistema značajno utiče i njihova
masa. Uobičajeno je da se jednačina (3.17) piše u obliku:
1 d 2 y (t ) 1 dy (t )
+ 2ξ + y (t ) = Kx(t ) , (3.18)
ω n2 dt 2 ω n dt
U izrazu (3.18) ωn je frekvencija sopstvenih oscilacija koja se računa po izrazu:
a0 c
ωn = = (3.19)
a2 m
gdje je c krutost a m masa. Frekvencija sopstvenih oscilacija je s periodom

oscilovanja T vezana relacijom T = 1 ω n .
Koeficijent ξ naziva se koeficijent prigušenja, koji je jednak:
a1 b
ξ= = (3.20)
2 a0 a2 2 cm
gdje je b viskozno prigušenje. Uvažavajući izraz (3.19), na osnovu kojeg je:

c = mωn2 , koeficijent prigušenja je jednak:
b b
ξ= = (3.21)
2 ( mω ) m 2
n
2mωn
Prigušenje u mjernim sistemima dovodi do progresivnog smanjenja

amplitude ili potpunog prigušenja vibracija nastalih poslije promjene ulaza
mjerene veličine. Mehanički model mjernog sistema drugog reda, dat je na slici
3.10.
32
Slika 3.10. Model mjernog sistema drugog reda.
Kada na slobodnom kraju mjernog sistema djeluje sila F(t), dolazi do

jednakog istezanja opruge i amortizera, kao i pomjeranja mase m. Znači, pored
sila u amortizeru i opruzi, u sistemu egzistira i inercijalna sila. Jednačina
ravnoteže svih navedenih sila je jednačina oblika (3.17).
Mjerni sistemi drugog reda se nikada ne koriste kada istovremeno djeluju
dvije ulazne veličine, na primjer kretanje podloge xp i djelovanje sile F(t). U
praksi, ovakvi mjerni sistemi se koriste na jedan od sljedeća dva načina, slika
3.11:
(a) Na element mase (seizmički element) djeluje sila F(t), dok je podloga na
kojoj je uređaj učvršćen nepomična, x p = x p = 0 , slika 3.11a.
(a) (b)
Slika 3.11. Mjerni sistem drugog reda: (a) mjerenje sile, (b) mjerenje vibracija.
Ovakav mjerni uređaj se, kao i sistemi prvog reda, koristi za mjerenje sile.
Kao izlazna veličina se uzima pomjeranje seizmičkog elementa u odnosu na
podlogu y (t ) = xk (t ) . Ovo pomjeranje se obično transfomiše u električni
signal.
(b) Mjerni sistem je učvršćen za pokretni ram (kućište) čije se pomjeranje mjeri,
slika 3.11b.
33
Na seizmički element ne djeluje sila, a ulazne veličine u ovom slučaju mogu

biti ubrzanje
x p (t ) , brzina x p (t ) ili pomjeranje rama (kućišta) x p (t ) .
Izlaznu veličinu u ovom slučaju uvijek predstavlja relativno pomjeranje
seizmičkog elementa u odnosu na kućište: y (t ) = xk (t ) − x p (t ) .
Odziv sistema drugog reda na odskočni ulaz. U zavisnosti od veličine

koeficijenta prigušenja, mogući su sljedeći oblici odziva mjernih sistema drugog
reda na odskočni ulaz x(t ) = 1(t ) :
(a) ξ = 0 , oscilatorno neprigušeni ili harmonijski odziv, slika 3.12. Funkcija
odziva tada ima oblik:
y (t ) = K (1 − cos ωt ) . (3.22)
Slika 3.12. Oblici odziva mjernog sistema drugog reda na odskočni ulaz.
U ovom slučaju nema prigušenja, oscilacije na izlazu su harmonijske, a period

oscilovanja kod prostog harmonijskog oscilovanja je:
2π
T= . (3.23)
ωn
(b) 0 < ξ < 1 , oscilatorno prigušeni ili podprigušeni odziv. Kod mjernih sistema
sa slabim prigušenjem ξ < 1 , prigušenje je nedovoljno da spriječi oscilacije
čija amplituda s vremenom eksponencijalno opada, slika 3.12. Oscilatorno
kretanje je aperiodično, a period prigušenja oscilacija je:
34
2π
T= 1− ξ 2 . (3.24)
ωn
(c) ξ = 1 , kritički prigušeni odziv. Funkcija odziva ima oblik:
y (t ) = K ⎡1 − (1 + ωn t )e −ωnt ⎤ . (3.25)
⎣ ⎦
(d) ξ > 1 , nadkritički prigušeni odziv. U slučaju kada u sistemu postoji

prigušenje s koeficijentom ξ > 1 , tada je taj koeficijent dovoljan da priguši
oscilacije poslije odskočnog ulaza. Izlazna funkcija je eksponencijalna
funkcija koja se približava stacionarnoj vrijednosti bez oscilovanja, slika
3.12.
Tokom mjerenja dinamičkih veličina javlja se vremenski period u kojem

mjerni sistem nije stabilan, tj. treba određeno vrijeme da postigne stacionarno
stanje. Ovaj period se često može zanemariti. Stoga je jedna od karakteristika
odziva mjernog sistema kašnjenje za ulaznom mjernom veličinom koje je
posljedica inercije i prigušenja u mjernom sistemu.
Na slici 3.13 dat je prikaz odziva mjernog sistema sa 0 < ξ < 1 na odskočni
ulaz gdje su dati parametri dinamičke karakteristike.
Slika 3.13. Parametri dinamičke karakteristike.
35
Parametri koji određuju dinamičko ponašanje mjernog sistema dobijaju se iz

oscilatorno prigušenog odziva na odskočni ulaz. Ovi parametri su:
tk – vrijeme kašnjenja, predstavlja vrijeme koje protekne od trenutka kada
se desi skokovita promjena na ulazu pa do trenutka kada se indicira
izlaz;
tu – vrijeme uspona, definiše se kao vrijeme potrebno da se izlaz promijeni
od 10 % do 90 % novog stacionarnog stanja i to prije pojave prvog
preskoka;
ts – vrijeme uspostavljanja stacionarnog stanja, naziva se još i vrijeme
smirivanja, a određuje se kao vrijeme kada se izlaz indicira pa do
trenutka kada izlaz dospije unutar definisanih granica do ±5 %
konačne stacionarne vrijednosti čija je amplituda As;
tp – vrijeme preskoka, predstavlja vrijeme potrebno da odziv dostigne prvi
preskok;
ts0 – vrijeme odziva, određuje se iz odziva sistema kao vrijeme potrebno da
izlaz dostigne od 95 % do 99 % novog stacionarnog stanja i to prije
pojave prvog preskoka;
T – dominantna vremenska konstanta, određena je kao vrijeme potrebno
da anvelopa amplituda prelaznog procesa opadne na 37 % svoje
početne vrijednosti;
A – preskok, predstavlja maksimalno nadvišenje konačnog stacionarnog
stanja.
Kod mjernih sistema teži se ka uspostavljanju takvog koeficijenta prigušenja
koji će omogućiti malo vrijeme porasta i mali broj oscilacija u periodu postizanja
željene vrijednosti izlaza.
Sistemi drugog reda s malim prigušenjem kao nedostatak imaju veliki
preskok i dugo vrijeme smirivanja naknadnih prigušenih oscilacija. S druge
strane, nedostatak velikog prigušenja se ogleda u sporom odzivu sistema, što
izaziva veliku dinamičku grešku pri bržim promjenama ulazne veličine.
36
Senzori
4
SENZORI
4.1 PODJELA SENZORA
Mjerenje neelektričnih veličina kao što su pomjeranje, temperatura, pritisak, sila,

parametri vibracija, protok fluida i drugih široko je zastupljeno u naučnim
istraživanjima, tehnologiji, procesnoj industriji i drugim oblastima. Navedene
veličine mogu se mjeriti električnim putem korištenjem senzora ili mjernih
davača. Električni mjerni sistem predstavlja skup uređaja i dodatne opreme za
mjerenje neelektričnih veličina mjernog objekta ili parametara procesa.
Jedna od ključnih prednosti električnih u odnosu na mehaničke mjerne
sisteme ogleda se u tome što se električni mjerni signali mogu prenijeti na veće
udaljenosti bez značajnijeg uticaja na tačnost. Neke od osobina električnih
mjernih sistema su:
─ visoka tačnost,
─ brzo i jednostavno očitavanje mjernih rezultata,
─ relativno mali uticaj spoljašnjih ometajućih faktora na rad instrumenata,
─ mogućnost mjerenja na objektima s izraženim dinamičkim promjenama u
toku rada.
Senzori mogu biti podijeljeni po više osnova. Prema vrsti ulazne (mjerene)
neelektrične veličine senzori mogu biti: za pomjeranje (linearno i ugaono), za
brzinu i ubrzanje (translacije i rotacije), za silu, temperaturu, pritisak i druge
veličine.
37
Senzori
Podjela senzora također se može izvesti i prema njihovoj složenosti.

Najjednostavniju konstrukciju imaju senzori kod kojih neelektrična veličina
djeluje direktno na senzor. U ovu grupu spadaju, na primjer, kapacitivni,
induktivni i otporni senzori za mjerenje pomjeranja. Ovi senzori, dakle, imaju
jednu elektromehaničku komponentu.
Kod složenih senzora konverzija neelektrične veličine u električnu obavlja se
u dvije ili više faza. Oni obično imaju mehanički dio pomoću kojeg se
neelektrična veličina pretvara u neku drugu neelektričnu veličinu, koja je
prilagođena tako da može djelovati na neku elektromehaničku komponentu.
Primjer ovakvog senzora dat je na slici 4.1.
Slika 4.1. Senzor za mjerenje pritiska pomoću mijeha i potenciometra.
Mehanički dio senzora na slici 4.1 čini elastični element u obliku mijeha, koji se
pod djelovanjem pritiska p izdužuje za određeni iznos x(p), koji je linearno
proporcionalan razlici vanjskog i unutrašnjeg pritiska. Ovo kretanje se pomoću
poluge vezane za desni kraj mijeha prenosi na klizač potenciometra, čime se
mijenja njegov otpor R = R(p).
S obzirom na prirodu izlaznog signala, senzori se mogu podijeliti u dvije
grupe:
(a) Aktivni senzori, kod kojih se neelektrična veličina u odgovarajućem
senzoru pretvara u električnu veličinu. U ovu grupu spadaju senzori kod
kojih se mehanička, toplotna i svjetlosna energija pretvaraju u električnu
struju. Dakle, za svoj rad ne zahtijevaju dovođenje električne energije.
Mogu biti: elektromagnetni (indukcioni), piezoelektrični, termoelektrični
i fotoelektrični;
(b) Pasivni senzori, kod kojih neelektrična veličina utiče samo na promjenu
neke električne veličine, na primjer otpora, kapaciteta ili induktiviteta.
Da bi mogli raditi neophodno im je dovesti električnu energiju. U ovu
grupu senzora spadaju induktivni, kapacitivni i elektrootporni senzori.
U novije vrijeme, u literaturi se podjela senzora na aktivne i pasivne
zamjenjuje sljedećom podjelom:
38
Senzori
(a) Generatorski senzori. Kao izlazni signal daju elektromotornu silu ili
struju koja se generiše direktno pod djelovanjem neelektrične veličine.
U ovu grupu svrstavaju se aktivni senzori;
(b) Parametarski senzori. Daju kao izlaznu veličinu promjenu nekog od
električnih parametara: otpornosti, kapaciteta ili induktiviteta, koji se
mijenjaju pod uticajem mjerene veličine. U ovu grupu spadaju pasivni
senzori;
(c) Frekventni senzori. Daju periodičan izlazni signal čija se frekvencija
mijenja u funkciji mjerene veličine. Na primjer, kvarcni termometar
koristi svojstvo kvarcnih kristala da im se sopstvena frekvencija mijenja
u zavisnosti od temperature.
Konačno, senzori se mogu podijeliti i na analogne i digitalne. Većina senzora
je analognog tipa, što znači da daju signal koji se kontinualno mijenja pod
djelovanjem mjerene veličine. Ovakav signal se dalje pretvara u digitalni
primjenom analogno-digitalnih konvertora.
Digitalni senzori direktno transformišu mjerenu fizikalnu veličinu u diskretno
promjenjivi signal. Prednost im je što se mogu neposredno priključiti na
digitalne indikatore i uređaje za digitalnu obradu i prenos signala na daljinu.
4.2 ELEKTROMAGNETNI SENZORI

Rad elektomagnetnih senzora zasniva se na zavisnosti induktiviteta kalema od
promjene elektromagnetnog kola ili na elektromagnetnoj indukciji. Stoga se
mogu podijeliti na induktivne koji su pasivni i indukcione koji su aktivni senzori.
Elektromagnetni senzori rade na bezkontaktnom principu, a prednost im je što
masa senzora i opreme ne utiče na rezultate mjerenja.
4.2.1. Induktivni senzori

Induktivitet kalema (solenoida) s jezgrom od feromagnetnog materijala i zračnim
zazorom računa se kao:
N 2 Ah
L = μ0 (4.1)
2h
gdje je μ0=4π10−7 H/m magnetni permeabilitet vakuuma (magnetna konstanta), N
broj navoja, h širina zazora (slika 4.2) i Ah površina poprečnog presjeka zazora.
39
Senzori
Magnetni permeabilitet1, broj navoja i geometrija magnetnog kola mijenjaju

se pod uticajem mehaničkih veličina, te se na principu varijacije ovih parametara
grade odgovarajući mjerni senzori. Njihova statička karakteristika je zavisnost
induktiviteta o jednom od parametra: širina zazora, površina zazora ili magnetni
permeabilitet zazora. Od navedenih, samo je statička karakteristika koja se
odnosi na širinu zazora nelinearna.
Ovi senzori se dijele u skladu s time koji se od parametra mijenja na sljedeće
grupe:
(a) Senzori s promjenjivim zazorom. Induktivitet ovog tipa senzora mijenja se
zavisno od promjene zazora između jezgra i pokretnog dijela (kotve). Prosti
induktivni senzor ima jezgro u obliku slova U ili E, slika 4.2a i 4.2b. Kada se
kotva približi jezgru, zazor se smanji, a induktivitet poraste. Statička
karakteristika je linearna samo za male relativne promjene zazora. Induktivni
senzori prave se s relativnom promjenom zazora Δh/h = 0,1 ÷ 15, čime se
omogućava linearnost karakteristike od 1 % do 3 %. Za napajanje se koristi
napon frekvencije 5 kHz ili 50 kHz, a induktivitet je 0,5 mH ili 5 mH.
(a) (b) (c)
Slika 4.2. Induktivni senzori s promjenom zazora i njihove statičke karakteristike: (a)
prosti induktivni senzor sa U-presjekom, (b) prosti induktivni senzor sa E-presjekom,
(c) diferencijalni induktivni senzor.
1
Određeni materijali utiču na koncentraciju silnica magnetnog polja, što ima za
posljedicu promjenu njegove jačine u odnosu na stanje kada se umjesto tih materijala
nalazi vakuum. Permeabilitet neke supstance je mjera njenog uticaja na magnetno polje.
40
Senzori
Nedostaci prostih induktivnih senzora su nelinearnost statičke karakteristike i

mali opseg promjene zazora. Pored toga, kada kroz kalem teče konstantna struja
I, između jezgra i kotve djeluje privlačna sila, koja izaziva neželjeno kretanje
kotve. Ovi nedostaci se otklanjaju diferencijalnim induktivnim senzorom datim
na slici 4.2c, koji je u biti sačinjen od dva prosta induktivna senzora. Pri kretanju
kotva se primiče jednom kalemu, a od drugog se udaljava, tako da induktivitet
kalema raste i opada respektivno. Statička karakteristika diferencijalnog
induktivnog senzora dobije se kao razlika karakteristika dvaju prostih
induktivnih senzora.
(b) Senzori s promjenjivom površinom zračnog zazora. Kod ovih senzora

induktivitet se mijenja s promjenom površine zazora koja je posljedica
pomicanja dijela jezgra, slika 4.3a, ili kompletnog jezgra, slika 4.3b. U slučaju
izvedbe s pomjerljivim jezgrom proširenje opsega i poboljšanje linearnosti
postiže se izradom diferencijalnog induktivnog senzora, slika 4.3c.
(a) (b) (c)
Slika 4.3. Induktivni senzori s promjenjivom površinom: (a) prosti, (b) prosti s pomičnim
jezgrom, (c) diferencijalni.
(c) Senzori s promjenjivim magnetnim permeabilitetom. Magnetni permea-

bilitet zazora mijenja se s promjenom položaja zastora u obliku ploče od
magnetno nepropustljivog materijala, na primjer aluminija, slika 4.4a.
Posebna grupa ovih senzora su magnetoelastični (magnetostrikcijski)
senzori, slika 4.4b. Njihov rad zasniva se na svojstvu nekih magnetnih materijala
da mijenjaju permeabilnost usljed mehaničkog naprezanja. Glavna karakteristika
magnetoelastičnih senzora je faktor magnetoelastične osjetljivosti:
Δμ
μ
Kμ = (4.2)
Δl
l
koji predstavlja odnos relativne promjene magnetne permeabilnosti materijala i
deformacije.
41
Senzori
Za legure željeza i nikla faktor Kμ iznosi oko 200. Magnetoelastični senzori

odlikuju se jednostavnošću i u principu se ne razlikuju od običnih induktivnih
senzora. Na njihovu tačnost (relativna greška mjerenja je obično od 3 % do 4 %),
najviše utiču temperatura i zaostali mehanički naponi.
(a) (b)
Slika 4.4. Induktivni senzori s promjenjivim permeabilitetom: (a) prosti senzor s kružnim
zastorom, (b) magnetoelastični senzor.
(d) Međuinduktivni senzori. Ova grupa induktivnih senzora ima po dva namotaja
koji su magnetno povezani. Zbog toga, između izvora napajanja i izlaza postoji
transformatorska veza, pa se ovi senzori nazivaju i transformatorski.
Jedan od najčešće korištenih senzora za mjerenje pomjeranja i drugih
mehaničkih veličina je linearni varijabilni diferencijalni transformatorski
(LVDT) senzor. Po svojoj konstrukciji LVDT senzor predstavlja transformator s
jednim primarnim (P) i dva sekundarna (S1 i S2) namotaja, slika 4.5a, koji su
simetrično postavljeni.
(a) (b)
Slika 4.5. LVDT senzor, (a) konstruktivne izvedbe, (b) šematski prikaz.
42
Senzori
Namotaji se nalaze na šupljem cilindru od izolacionog materijala u kojem se

nalazi pomjerljivo jezgro od feromagnetnog materijala. Sekundarni namotaji S1 i
S2 su suprotno namotani i međusobno spojeni, slika 4.5b. Kada se jezgro nalazi
na sredini, koeficijenti međusobne indukcije primara i sekundara su isti. Naponi
US1 i US2 imaju istu amplitudu i fazu, i pošto su spojeni u opoziciju, izlazni
napon je jednak nuli.
Kada se jezgro pomjeri, na primjer ulijevo, dolazi do porasta međusobne
indukcije primara i sekundara S1, i do povećanja sekundarnog napona US1. U isto
vrijeme se smanjuje amplituda napona US2 jer se jezgro udaljava od sekundara
S2. Na izlaznim krajevima senzora se javlja izlazni napon s amplitudom
srazmjernom pomjeranju jezgra koji je jednak:
U i = U S1 − U S2 (4.3)
Kod pomicanja jezgra u suprotnu stranu, amplituda napona US1 se smanjuje, a

pri prolasku kroz središnji položaj izlazni signal mijenja predznak.
Zavisnost efektivne vrijednosti izlaznog napona uie od pomjeranja data je na
slici 4.6.
1 – idealna karakteristika
2 – realna karakteristika
d – mjerni opseg
Slika 4.6. Efektivna vrijednost izlaznog napona LVDT senzora.
Ova zavisnost data je izrazom:
uie = ± c1Δx ⎡1 − c2 ( Δx ) ⎤
2
(4.4)
⎣ ⎦
gdje su c1 i c2 konstante zavisne od geometrije parametara kalemova, broja
namotaja, frekvencije i struje primarnog namotaja. Izlazni napon je nelinearna
funkcija, ali se pri relativno malim pomjeranjima, uz uslov c2 ( Δx ) << 1 , može
2
aproksimirati linearnom funkcijom:
uie = ± c1Δx (4.5)
43
Senzori
Kod svakog senzora može se odrediti opseg pomjeranja u kome nelinearnost ne

prelazi neku određenu, prethodno definisanu granicu. Širi opseg linearnosti se
može ostvariti ako senzor ima veće dimenzije.
Osjetljivost senzora određena je konstantom c1 i upravo je proporcionalna
jačini struje primara i njenoj frekvenciji, a obrnuto proporcionalna dužini
senzora. Do određene granice osjetljivost raste s porastom frekvencije. U praksi
se koriste frekvencije od 50 Hz do 20 kHz. Za dinamička mjerenja se koriste više
frekvencije, pošto frekvencija korisnog signala mora biti 5 do 10 puta niža od
frekvencije napajanja. Mjerni opsezi ovih davača se kreću od 2·10−3 mm do
3·10−3 mm pa do nekoliko cm, pri čemu nelinearnost iznosi od 0,1 % do1 %.
Kod preciznog mjerenja izlaznog signala ovih senzora može se uočiti da
napon na izlazu nije jednak nuli ni u jednom položaju jezgra, što je prikazano
isprekidanom linijom na slici 4.6. Naime, ne postoji idealna simetrija sekundara
u pogledu broja namotaja, parazitne kapacitivnosti i omske otpornosti. Senzori
ovog tipa grade se i za mjerenje ugaonih pomjeranja (kod njih primar ima
mogućnost zakretanja).
±2 mm ±5 mm
(a) (b)
Slika 4.7. Induktivni mjerni davači: (a) izgled davača i vrijednosti mjernog
opsega, (b) primjer primjene pri mjerenju hrapavosti. (Izvor: www.mahr.com)
Na slici 4.7a prikazana su neka konstruktivna rješenja induktivnih senzora,

dok je na slici 4.7b prikazan primjer primjene ovih senzora kod uređaja za
mjerenje hrapavosti.
44
Senzori
4.2.2. Indukcioni senzori

Kod ovih senzora se za transformaciju neelektrične mjerene veličine u električnu
koristi princip elektromagnetne indukcije. Inače, senzori rade na samopobudnom
principu, a nazivaju se još i elektrodinamički. U provodniku koji se kreće i
presijeca silnice stalnog magnetnog polja, slika 4.8, indukuje se napon:
U = NlvB (4.6)
gdje je N broj namotaja, l dužina jednog namotaja, B T, magnetna indukcija i v

relativna brzina kretanja kalema u odnosu na magnet. Magnetna indukcija kod
ovih senzora ne prelazi vrijednost 1 T, pa se povećanje osjetljivosti ostvaruje
velikim brojem namotaja.
(a) (b) (c)

Slika 4.8. Indukcioni senzori: (a) s pokretnim kalemom, (b) s pokretnim magnetom,
(c) za mjerenje ugaone brzine.
Brzina kretanja kalema (ili magneta) može biti translatorna ili ugaona, pa se
indukcioni senzori koriste za mjerenje brzine ili veličina koje su s njom u
funkcionalnoj vezi (put i ubrzanje). Na tačnost rada ovih senzora utiče promjena
temperature okoline, nestabilnost parametara magneta zbog starenja materijala,
kao i nelinearnost magnetnog polja u zazoru.
4.3 PIEZOELEKTRIČNI SENZORI
4.3.1. Piezoelektrični efekat
Ovi senzori rade na principu piezoelektričnog efekta, koji je otkriven 1880.

godine. Naime, tada je primjećeno da kada se određeni dielektrični materijali
monokristalne strukture izlože mehaničkom naprezanju, razvijaju električni
potencijal, slika 4.9. Piezoelektrični efekat predstavlja vid konverzije mehaničke
energije u električnu i obrnuto.
45
Senzori
Slika 4.9. Piezoelektrični efekat.
Inverzni piezoelektrični efekat se sastoji u mehaničkoj deformaciji senzora ako

se on stavi u električno polje, odnosno naelektriše nekom količinom elektriciteta.
Direktni i inverzni piezoelektrični efekat su u potpunosti recipročni. Najvažniji
vještački piezoelektrični materijal je barijum-titanat koji se proizvodi kao
keramika postupkom sinterovanja.
Najpoznatiji prirodni piezoelektrični materijal je kvarc SiO2. Ako se na
kristal kvarca (slika 4.10a) djeluje silom F kristalna rešetka će se deformisati.
Usljed deformacije rešetke javiće se piezoelektricitet, čiji se napon mjeri na
elektrodama postavljenim na površine kristala, slika 4.10b-d.
(a) (b) (c) (d)
Slika 4.10. Piezoelektrični efekat kod kvarca, (a) neopterećen kristal, (b), (c), (d) pojava
elektriciteta pri raznim slučajevima opterećenja.
Količina elektriciteta Q zavisi od veličine sile F kojom se rešetka deformiše, kao

i od osobina kristala koji je izložen opterećenju i računa se po obrascu:
Q = Fck = pAck (4.7)
gdje je ck, CN−1 konstanta kristala, p pritisak koji djeluje na kristal i A površina
kristala.
Istovremeno, električni kapacitet kristala C će biti jednak:
46
Senzori
A
C = ε 0ε r (4.8)
d
gdje je d debljina kristala, εr relativna dielektrična konstanta a ε0 dielektrična
konstanta vakuuma koja je jednaka ε 0 = (1 36π ) ⋅ 10−9 , F/m.
Imajući u vidu izraze (4.7) i (4.8), generisani napon između elektroda će biti:
Q ck pd
U= = . (4.9)
C ε 0ε r
4.3.2. Konstrukcija piezoelektričnih senzora
Prosti piezoelektrični senzori grade se u obliku ploče (kvadra), diska, cilindra ili
uzdužnog segmenta cilindra. U slučaju izvedbe u obliku kvadra, izlazni napon je
pozitivan kada je kvadar izložen naprezanju na sabijanje, slika 4.11a. Najveća
osjetljivost (izlazni napon) je pri maksimalnom odnosu l/d, tj. kada je
piezoelektrik u obliku trake. Nažalost, traka ima malu čvrstoću i lako se lomi pri
uzdužnom opterećenju.
Oblik diska, slika 4.11b povoljniji je od trakastog oblika u pogledu čvrstoće.
Plohe diska su posrebrene kako bi kontakt između piezoelektrika i priključnih
vodova bio što bolji. Najbolju čvrstoću ima senzor u obliku cilindra, slika 4.11c,
ali je tehnologija njegovog dobijanja najkompleksnija. Potrebno je, naime,
osigurati da poprečni presjek što manje odstupa od kružnog prstena, kao i da
debljina prstena bude jednaka.
Uzdužni segment cilindra, slika 4.11d, ima sva dobra svojstva senzora koji je
u obliku cilindra, a zbog zakrivljenosti mnogo je čvršći od trake.
(a) (b) (c) (d)
Slika 4.11. Prosti piezoelektrični mjerni senzori: (a) traka, (b) disk,
(c) cilindar, (d) uzdužni segment cilindra.
47
Senzori
Višestruki piezoelektrični senzori otklanjaju osnovne nedostatke prostih

senzora, a to su mali izlazni napon i slaba mehanička svojstva. Složeni senzori
grade se spajanjem više prostih piezoelektričnih senzora.
Senzori iz ove grupe najčešće se prave od više slojeva jednostavnih pločastih
pravougaonih (trakastih), slika 4.12a, ili okruglih senzora, slika 4.12b. Smjer
polarizacije svakog narednog sloja suprotan je smjeru polarizacije prethodnog da
bi se osigurala primjena zajedničkih elektroda. Ukupni izlazni napon jednak je
sumi napona pojedinih piezoelektričnih slojeva. Tipična debljina višeslojnog
davača je od 5 mm do 10 mm, debljina pojedinih slojeva iznosi od 0,1 mm do
0,25 mm a osjetljivost od 2 V/mm do 10 V/mm. Dobre osobine uzdužnog
cilindričnog segmenta dolaze do izražaja pri gradnji trosegmentnog senzora,
slika 4.12c. Segmenti su spojeni na krajevima pomoću prstenova. Konstrukcija
osigurava praćenje kako ravnomjernog tako i neravnomjernog opterećenja na
prstenu.
(a) (b) (c)

Slika 4.12. Višestruki piezoelektrični senzori: (a) lamelni,
(b) u obliku diska, (c) trosegmentni.
Za detekciju većih vrijednosti pomjeranja koriste se jednomorfni i dvomorfni

senzori. Jednomorfni se prave od piezoelektrične trake nalijepljene na tanku
metalnu traku, slika 4.13a. Na jednom kraju senzor je učvršćen, a na slobodnom
kraju djeluje mehaničko opterećenje koje izaziva deformaciju senzora.
(a) (b)
Slika 4.13. Piezoelektrični senzori: (a) jednomorfni, (b) dvomorfni.
48
Senzori
Veće pomicanje slobodnog kraja (koje može biti i do 100 mm) i veća
osjetljivost postižu se pomoću bimorfnog senzora. To su dvije piezoelektrične
trake nalijepljene jedna na drugu, tako da se jedna djelovanjem opterećenja
sabija, a druga isteže, slika 4.13b. Veća čvrstoća se dobija učvršćivanjem oba
kraja. Tada ulazna veličina djeluje na sredini. Na ovaj način se prave i
piezoelektrične membrane od bimorfnog senzora u obliku diska čiji je obod
fiksiran. Maksimalan ugib ovakvih membrana je do 1 mm.
4.4 KAPACITIVNI SENZORI
4.4.1. Princip rada

Kapacitivni senzori su pasivni senzori. Princip rada im se zasniva na promjeni
kapaciteta kondenzatora koji se mijenja pod uticajem mjerene neelektrične
veličine. Kondenzator sačinjavaju dvije metalne ploče između kojih se nalazi
dielektrični (izolacioni) materijal, slika 4.14.
εr
Slika 4.14. Princip rada i osnovni dijelovi kondenzatora.
Kapacitet kondenzatora je dat izrazom (4.8):
A
C = ε 0ε r (4.10)
d
gdje je A površina ploče, d rastojanje između ploča, εr relativna dielektrična

konstanta a ε0 dielektrična konstanta vakuuma.
Ukoliko se nekom neelektričnom veličinom utiče na promjenu parametra A,
d ili εr, tada se mijenja i kapacitet kondenzatora C, pa se na taj način dobija
kapacitivni senzor. Ovisno o tome da li se utiče na A, d ili εr, postoje različite
konstrukcije kapacitivnih senzora.
49
Senzori
4.4.2. Kapacitivni senzori s promjenjivom površinom
Prosti pločasti kapacitivni senzor napravljen je na bazi pločastog kondenzatora,

kod kojeg je jedna od ploča je fiksna, a druga ima mogućnost pomicanja,slika
4.15a.
(a) (b) (c)
Slika 4.15. Prosti pločasti kapacitivni senzor.
Veličina kapaciteta funkcija je veličine preklapajuće površine x, tj.

xb
C = ε 0ε r (4.11)
d
ili, u relativnom obliku, u odnosu na maksimalni kapacitet (x=l):
C x
= (4.12)
C max l
Statička karakteristika ovog senzora je linearna. Na kapacitet utiču rubni efekti

elektrostatičkog polja, a problemi se javljaju i kod održavanja pravca kretanja
ploče kako se ne bi pojavilo poprečno kretanje čime se narušava nelinearnost.
Stoga je konstruisana poboljšana varijanta senzora, slika 4.15b, koji je manje
osjetljiv na poprečno kretanje, a čija je statička karakteristika data na slici 4.15c.
Diferencijalni senzor se sastoji od dva kondenzatora tj. dvije fiksne i jedne

pokretne ploče, slika 4.16a. Pri pomicanju pokretne ploče, kapacitet jednog
kondenzatora se povećava, a drugog smanjuje. Na primjer, u slučaju pomicanja u
desnu stranu kapaciteti C1 i C2 će biti:
bA1 b( a + x )
C1 = ε r ε 0 = ε rε 0
d d
bA2 b( a − x )
C2 = ε r ε 0 =ε r ε 0 (4.13)
d d
50
Senzori
gdje su A1 i A2 površine preklapanja i a dužina preklapanja pokretne ploče s

nepokretnim pločama u nultom položaju. Statička karakteristika ovog senzora je
data na slici 4.16b.
(a) (b)
Slika 4.16. Diferencijalni kapacitivni senzor, (a) princip rada, (b) statička karakteristika.
Ugaoni kapacitivni senzor ima ploče čiji se međusobni položaj mijenja

zakretanjem, slika 4.17. Statorska ploča je fiksna dok se rotorska zakreće za
određeni ugao φ. Statička karakteristika je data jednačinom:
C ϕ
= (4.14)
Cmax 180
Ovi senzori se prave s veoma malim momentom potrebnim za zakretanje

rotorske ploče.
(a) (b)
Slika 4.17. Ugaoni kapacitivni senzor, (a) princip rada, (b) izvedba senzora.
51
Senzori
Cilindrični kapacitivni senzori imaju metalne elektrode u obliku cilindra,

prečnika D1 i D0, između kojih se nalazi dielektrik s konstantom εr, slika 4.18.
Kapacitet ovih senzora se računa prema izrazu:
2π x
C = ε rε 0 (4.15)
ln( D0 / D1 )
pri čemu se maksimalna vrijednost dostiže za x=l.
(a) (b)
Slika 4.18. Cilindrični kapacitivni senzor, (a) princip rada, (b) statička karakteristika.
4.4.3. Kapacitivni senzori s promjenjivim razmakom između ploča

Ovi senzori imaju nelinearnu statičku karakteristiku i vrlo su osjetljivi na
promjenu razmaka između ploča. Konstruktivno mogu biti izvedeni kao prosti,
slika 4.19a, ili diferencijalni, slika 4.19b i 4.19c.
(a) (b) (c)

Slika 4.19. Kapacitivni senzori s promjenjivim zazorom, (a) prosti,
(b) i (c) diferencijani.
52
Senzori
Prosti pločasti kapacitivni senzor s promjenjivim razmakom između ploča ima

negativnu osjetljivost ΔC/Δx, što znači da s porastom pomaka kapacitet
kondenzatora opada i obrnuto.
Diferencijalni kapacitivni senzor s promjenjivim zazorom ima tri pločaste
elektrode, slika 4.19b, pri čemu se središnja elektroda pokreće zbog djelovanja
mjerene veličine. Senzor se sastoji od dva kondenzatora čiji su kapaciteti:
A A
C1 = ε r ε 0 i C2 = ε r ε 0 (4.16)
d+x d−x
gdje je d razmak između ploča. Statička karakteristika ovih senzora je linearna,
slika 4.19b ako se izlaz uzima s oba kondenzatora. U tom slučaju mjerni opseg je
dvostruko veći u poređenju s prostim pločastim kapacitivnim senzorom. Uz to,
odlika ovog senzora je manja osjetljivost na smetnje, veća stabilnost i šire
mogućnosti primjene.
4.4.4. Kapacitivni senzori s promjenjivim dielektrikom

Kapacitet linearno zavisi od dielektrične konstante izolatora. Ova činjenica je
iskorištena za gradnju senzora kojima se direktno prati nivo tečnosti (vode,
kiselina, goriva itd.), nivoa sipkastih materijala (cement, pijesak itd.) i drugih
veličina koje se mogu dovesti u vezu s promjenom dielektrične konstante. Na
slici 4.20 dat je princip rada ovih senzora.
(a) (b)
Slika 4.20. Kapacitivni senzori s promjenjivim dielektrikom.
Sistem na slici 4.20a zapravo predstavlja dva paralelno vezana kondenzatora,

slika 4.20b, čiji je ukupni kapacitet linearna funkcija visine x donjeg dielektrika:
b (l − x ) bx
C = C1 + C2 = ε1ε 0 +ε 2ε 0 =k0 + k1 x (4.17)
d d
Konstanta k0 odgovara kapacitetu za x=0, a k1 je osjetljivost senzora ΔC/Δx.
53
Senzori
4.5 OTPORNIČKI SENZORI
Princip rada otporničkih senzora zasniva se na promjeni električnog otpora u

zavisnosti od djelovanja pomjeranja, mehaničke sile ili temperature. Osnovni
senzorski element u tom slučaju je otpornik koji može biti u čvrstom, tečnom ili
gasovitom agregatnom stanju. Najširu primjenu našli su otpornici od čvrstih
materijala.
4.5.1. Mjerne trake
Definicija K-faktora
U najjednostavnijem slučaju otpornički senzor može biti provodnik u obliku žice
ili trake. Djelovanje sile na otpornički senzor odražava se kroz promjenu
njegovih geometrijskih karakteristika, dužine l i poprečnog presjeka A, slika
4.21. S ciljem izvođenja izraza koji povezuje promjenu električnog otpora s
promjenom dužine žice posmatra se žica (provodnik) kružnog poprečnog
presjeka opterećena zateznom silom F, slika 4.21. Istezanjem žice za Δl doći će
do promjene prečnika za ΔD. Iz čvrstoće materijala je poznata relacija između
poprečne ΔD/D i uzdužne deformacije Δl/l:
ΔD Δl
= −ν = −νε (4.18)
D l
gdje je r poluprečnik žice, ε uzdužna deformacija a ν Poissonov koeficijent.
Slika 4.21. Izduženje žice opterećene zateznom silom.
S druge strane, električni otpor provodnika dužine l se definiše kao:

l
R=ρ (4.19)
A
gdje je ρ Ω/m, specifična otpornost i A površina poprečnog presjeka provodnika.

Totalni diferencijal izraza (4.19) je:
54
Senzori
∂R ∂R ∂R
dR = dρ + dl + dA
∂ρ ∂l ∂A
l ρ l
dR = d ρ + dl − 2 ρ dA
A A A
l dρ l dl l dA
dR = ρ +ρ −ρ
A ρ A l A A
dR d ρ dl dA
= + − (4.20)
R ρ l A
Površina poprečnog presjeka žice je A = r 2π , pa je:
r 2π
dA = 2rπdr = 2 dr
r
odnosno:
dA dr
=2 ,
A r
čijim se unosom u izraz (4.20) dobija:
dR d ρ dl dr
= + −2 (4.21)
R ρ l r
Iz jednačine (4.21) može se dobiti relacija koja povezuje specifičnu promjenu
otpora u provodniku i njegovo specifično izduženje:
dR d ρ dr
R = ρ +1− 2 r (4.22)
dl dl dl
l l l
Posljednji član na desnoj strani jednakosti (4.22) na osnovu izraza (4.18) jednak
je Poissonovom koeficijentu, pa se jednačina (4.22) može napisati u obliku:
dR
R = ϑ + 1 − 2ν = K (4.23)
dl
l
55
Senzori
gdje je ϑ piezorezistivni član, a K faktor proporcionalnosti koji se naziva K

faktor i predstavlja osnovnu karakteristiku mjernih traka koje se koriste kao
otpornički senzori. Mjerne trake se koriste za mjerenje deformacija napregnutog
objekta na način da se nalijepe na površinu ispitivanog objekta
Veličine ϑ i ν su konstantne pa je zavisnost između specifične promjene
otpora i specifičnog izduženja linearna, s koeficijentom proporcionalnosti K.
Primjera radi, za mjernu traku od konstantana2 K–faktor iznosi K=2,052.
Iz izraza (4.23) može se izračunati deformacija žice odnosno mjerne trake:
ΔR
Δl
ε= = R (4.24)
l K
na osnovu koje se dalje može, uz poznati modul elastičnosti E, na osnovu veze
deformacija-naprezanje izračunati djelujuće naprezanje.
Vrste mjernih traka

Trake sa žicom. Prve mjerne trake su bile napravljene od tanke Cu-Ni žice
prečnika 0,025 mm. Radi ostvarivanja znatnije promjene otpora, potrebno je
uzeti što veću dužinu žice, a ovo se ostvaruje tako što se prave namotaji žice,
koji mogu biti ravni, slika 4.22a ili kružni slika 4.22b.
(a) (c)
(b)
Slika 4.22. Izvedbe mjernih traka: (a) s ravnim namotajima, (b) s kružnim namotajima,
(c) traka s folijom s karakterističnim dimenzijama (oznaka HBM odnosi se na
proizvođača).
2
Konstantan je legura bakra (Cu) i nikla (Ni) u odnosu 60% Cu i 40% Ni. Jedna od
njegovih ključnih osobina je zadržavanje konstantne električne otpornosti u širokom
rasponu temperatura. Koeficijent temperaturnog širenja konstantana je α=14,9⋅10−6 K−1.
56
Senzori
Trake s folijom. Ove trake se proizvode od tanke folije čija je debljina od 2 μm

do 10 μm, najčešće od konstantana. Imaju znatne prednosti u odnosu na žičane
trake jer omogućuju širok spektar mjerenja, a proizvode se u širokom
asortimanu. Tipičan primjer mjerne trake ovog tipa dat je na slici 4.22c.
Proširenje na mjestu gdje provodnik mijenja smjer, slika 4.22c, čine traku manje
osjetljivom na poprečne deformacije.
Trake s folijom imaju veliku površinu koja osigurava linearnost duž cijelog
aktivnog dijela trake (veličina a na slici 4.22c). Na ovaj način se na minimum
smanjuje uticaj završetaka, a također i uticaj puzanja koje se može javiti u
slučaju dužeg držanja mjerne trake (objekta) pod opterećenjem. Mjerne trake s
folijom imaju veću vanjsku površinu u odnosu na trake sa žicom iste veličine
poprečnog presjeka, pa se time povećava mogućnost disipacije toplote čime se
omogućuje upotreba većeg naprezanja i povećava tačnost. Veća vanjska
površina podrazumijeva i veću kontaktnu površinu za lijepljenje na ispitivani
objekat, pa se na taj način smanjuje mogućnost puzanja.
Izgled mjernog mjesta sa nalijepljenom mjernom trakom dat je na slici 4.23.
Nakon lijepljenja na traku se nanosi zaštitni sloj (plastelin) s ciljem sprječavanja
djelovanja vanjskih uticaja kao što su vlaga, nečistoće i sl.
1. Površina ispitivanog objekta 4. Mjerna traka

2. Ljepilo 5. Zaštitni sloj
3. Nosač trake (folija) 6. Priključak
Slika 4.23. Izgled mjernog mjesta.
Poluprovodničke mjerne trake. Karakteristika ovih traka je znatno veći K-

faktor u odnosu na ostale vrste traka (i do 100 puta). Sadrže upresovani
poluprovodnik od kristala silicijuma ili germanijuma čija je čistoća podešena
tako da daje željene karakteristike. Vrlo su osjetljive na promjenu temperature.
Pogodne su za dinamička mjerenja, a mogu se koristiti i za kratkotrajna statička
mjerenja.
57
Senzori
Generalno, dobre osobine mjernih traka su:

─ velika preciznost,
─ mogućnost postavljanja na teže dostupna mjesta,
─ moguće je istovremeno mjerenje deformacija u više tačaka s
odgovarajućim brojem traka,
─ mjerenje u širem rasponu temperatura,
─ mogućnost mjerenja pri različitim spoljašnjim uslovima (vlažnost,
pritisak, jonizirajuće zračenje, itd.),
─ mjerenje višekomponentnih deformacija u tački primjenom specijalno
dizajniranih mjernih traka (rozeta),
─ nizak prag reagovanja,
─ mala masa,
─ pouzdanost u radu,
─ mogućnost statičkih i dinamičkih ispitivanja,
─ pristupačna cijena,
─ zbog svoje elastičnosti mogu se lijepiti na prave i krive površine,
─ očitavanje se može vršiti na većoj udaljenosti od mjesta ispitivanja.
Nedostaci primjene ove metode su:
─ jednokratna upotreba (ovo se ne odnosi na senzore mehaničkih veličina u
koje su ugrađene mjerne trake),
─ nemogućnost određivanja polja deformacija (deformacija se može mjeriti
samo u jednoj tački korištenjem jedne trake),
─ deformacija se može mjeriti samo na površini elementa (konstrukcije),
─ relativno nizak apsolutni nivo izlaznog signala.
Mjerni senzori na bazi mjernih traka su našli široku primjenu u području
mjerenja deformacija i naprezanja, sile i obrtnog momenta i pritiska, o čemu se
detaljno govori u poglavljima 5, 6 i 8.
4.5.2. Potenciometarski senzori
Potenciometarski senzori spadaju u grupu pasivnih senzora a koriste se za

mjerenje linijskih i ugaonih pomjeranja. Do promjene električnog otpora kod
ovih senzora dolazi zbog promjene položaja klizača koji se može translatorno ili
rotaciono kretati po namotaju otporničke žice, slika 4.24 i 4.25 respektivno.
Pomjeranja se mjere tako što se potenciometar priključi na izvor konstantnog
napona U0, a izlazni signal se mjeri između klizača i jednog kraja potenciometra
pomoću voltmetra.
58
Senzori
(a) (b)
Slika 4.24. Potenciometarski senzor za mjerenje linearnog pomjeranja,
(a) princip rada, (b) izgled senzora.
(a) (b) (c)

Slika 4.25. Potenciometarski senzor za mjerenje ugaonog pomjeranja, (a) princip rada,
(b) i (c) neke izvedbe kružnih potenciometara.
Nedostatak ove vrste senzora je kontaktna tačka između klizača i otporničke

žice, slika 4.26a. Rezultat ovakvog kontakta je stepenasti dijagram zavisnosti
izlazne i ulazne karakteristike, slika 4.26b, odnosno izlazni napon žičanih
potenciometara predstavlja stepenastu diskontinuiranu funkciju pomjeranja.
Rezolucija zavisi od debljine žice i gustine namotaja. Ako je žica dužine l
namotana u N namotaja, rezolucija na početku i na kraju potenciometra iznosi
oko l/N. Oko sredine potenciometra rezolucija je dva puta manja.
59
Senzori
Skokovita promjena napona javlja se pri prelazu klizača s jedne na drugu žicu
ali i pri prolazu kroz međupoložaj pri kome klizač istovremeno dodiruje dva
namotaja žice. Veće gustine namotavanja kod žičanih potenciometara iznose 200
do 400 namotaja po 1 cm, što daje mogućnost mjerenja s rezolucijom reda
veličine (2,5÷5)ּ10−3 cm.
Namotaji
(a) (b) (c)

Slika 4.26. Potenciometarski senzori: (a) izgled kontakta, (b) statička karakteristika,
(c) način eliminacije rezonantnih vibracija kontakta.
Potenciometar s malom rezolucijom mora biti namotan od vrlo tanke i duge

žice pa ima relativno veliku otpornost. Stoga takav potenciometar može biti
priključen na relativno visoki napon napajanja, pa ima veliku osjetljivost. Naime,
ako je Pm maksimalna dozvoljena snaga potenciometra a R0 njegova otpornost,
maksimalno dozvoljeni napon iznosi:
U m = Pm R0 . (4.25)
Velika otpornost R0 ima kao negativnu posljedicu povećanje nelinearnosti

izlaznog napona pri datoj otpornosti indikatorskog instrumenta, što umanjuje
prednosti male rezolucije i velike osjetljivosti.
Veze između veličina potenciometarskog senzora za mjerenje translatornog
pomjeranja date su izrazima:
s
RS = R0 (4.26)
smax
s
US = U0 (4.27)
smax
gdje je R0 ukupni otpor, U0 ulazni napon, smax najveći mogući put klizača i s
trenutno pređeni put.
Kod potenciometra za ugaona pomjeranja mjereni otpor i napon su dati
izrazima:
60
Senzori
ϕ
Rϕ = R (4.28)
ϕmax 0
ϕ
Uϕ = U0 (4.29)
ϕmax
gdje je φmax najveći mogući ugao zakretanja klizača i φ trenutno ugao klizača.
Potenciometarski senzori se ne koriste za mjerenje dinamičkih veličina pošto
rade u oblasti ispod 10 Hz, a zbog pokretnih kontakata javlja se i šum.
Žičani potenciometar se može sastojati samo od jedne prave ili helikoidalno
savijene žice po kojoj se kreće klizač. Kretanje klizača je tada kontinualno, pa je
rezolucija senzora teorijski beskonačno mala. Međutim, nedostatak ovakvih
potenciometara je mala otpornost, nejednakost poprečnog presjeka žice, nizak
maksimalni napon napajanja, a time i mala osjetljivost i tačnost.
U primjeni su i potenciometarski senzori s ugljenim ili plastičnim otpornim
slojem izvedenim u obliku debelog filma. Ovi senzori, koji mogu biti
translatornog ili rotacionog tipa, imaju kontinualnu promjenu izlaznog signala i
vrlo širok raspon nominalnih otpornosti. Međutim, habanje i uticaj nečistoća na
spoju klizača i otpornika ograničava primjenu svih vrsta potenciometara u
senzorima za mjerenje pomjeranja veće tačnosti.
Prelazna otpornost između klizača i žice ima relativno malu vrijednost, ali se
ona ipak mijenja za vrijeme kretanja klizača, pa struja kroz kontakt izaziva
ometajuće napone. Ove je naročito izraženo ako se između klizača i žice nalaze
nečistoće kao mast ili manje čestice. Otpornost kontakta se mijenja zbog
habanja, pri čemu uobičajeni vijek potenciometara iznosi nekoliko miliona
pomicanja, odnosno punih obrtaja klizača.
Brzina pomicanja klizača također mora biti ograničena, jer pri velikim
brzinama mogu nastati kratkotrajni prekidi kontakta klizača i žice. Amplitude
šuma koji se pri tome javlja dostižu i vrijednost punog napona napajanja. Ova
pojava se posebno javlja kada frekvencija preskakanja klizača sa žice za žicu
postane bliska rezonantnoj frekvenciji pera klizača. Zbog toga se brzina
pomicanja klizača ograničava ili se klizač izvodi u vidu 2 pera (kontakta) s
različitim rezonantnim frekvencijama (različitih dužina), tako da bar jedno od
pera ima dobar kontakt sa žicom, slika 4.26c.
Potenciometarski senzor s klatnom za mjerenje zakretanja. Konstrukcija

potenciometarskog senzora na bazi klatna za mjerenje zakretanja data je na slici
4.27. Osnovni dio senzora je masivno fizičko klatno koje može da rotira oko
horizontalne ose. Klatno je čvrsto vezano za klizač kojeg pri rotaciji pomjera.
61
Senzori
Klizač se kreće po kružnom namotaju pričvršćenom za kućište potenciometra

mijenjajući time vrijednost izlaznog električnog otpora. Kućište se fiksira za
objekat čiji se nagib mjeri u odnosu na vertikalu.
U početnom položaju klizač se nalazi na sredini namotaja. Ugaoni opseg
mjerenja je najčešće manji od ±600. Obično je rezolucija ovih senzora 0,010.
Veće greške mjerenja nastaju ako djeluje ubrzanje u horizontalnom pravcu jer
tada klatno pokazuje pravac rezultante gravitacionog i horizontalnog ubrzanja.
1 – Klatno
2 – Kućište
3 – Klizač
Slika 4.27. Potenciometarski senzor za mjerenje zakretanja.
Ovi senzori se koriste kod građevinskih mašina za nivelisanje puteva, kanala itd.
Također, ovi senzori zamjenjuju znatno složenije i skuplje žiroskopske
instrumente za mjerenje ugaonog položaja nekih vozila.
62
Mjerenje naprezanja i deformacija
5
MJERENJE NAPREZANJA
I DEFORMACIJA
5.1 METODE MJERENJA NAPREZANJA I DEFORMACIJA
Mjerenje naprezanja i deformacija mašinskih elemenata i konstrukcija provodi se

s ciljem analize njihovog naponsko-deformacionog stanja odnosno nosivosti i
stabilnosti. Također, ove analize se provode u procesima optimizacije oblika
mašinskih elemenata i uštede materijala s obzirom na raspored deformacija i
naprezanja. Eksperimentalne metode za određivanje naprezanja mogu biti
primjenjene na već izvedenim elementima i konstrukcijama (kućišta mašina,
nosači, mostovi, brane, grede, dizalice i dr.) ili na odgovarajućim modelima u
laboratorijskim uslovima.
Fizikalne veličine koje figurišu u ovim mjerenjima su pomjeranje (pomak),
deformacija i naprezanje (napon). Eksperimentalnim putem je dovoljno dobiti
jednu od navedene tri veličine, dok se ostale dvije određuju na osnovu jednačina
teorije elastičnosti. Najveća naprezanja se obično pojavljuju na površini
napregnutog elementa, znači tamo gdje je pristup mjerenju deformacija moguć.
Linearno elastično ponašanje čvrstih tijela opisuje se Hukovim zakonom:
l
  E  E (5.1)
l0
gdje je  Pa, naprezanje na istezanje ili pritisak, E Pa, modul elastičnosti

materijala,  relativno izduženje i l promjena početna dužine l0 .
63
Općenito je moguće, zavisno od primjenjene metode, doći do kvalitativne i

kvantitativne slike stanja naprezanja i deformacija nekog napregnutog elementa.
Naprezanja i deformacije čvrstog tijela mogu se mjeriti sljedećim metodama:
─ ekstenzometrijske metode,
─ metoda fotoelastičnosti,
─ metode interferometrije i holografije,
─ metoda Moare i
─ metodom krhkih lakova.
U ovom poglavlju su obrađene ekstenzometrijske metode i metoda krtih
lakova. Ekstenzometrijskim metodama dobijaju se kvantitativni podaci
naponskih ili deformacionih veličina u tačkama u kojima je izvršeno mjerenje.
Do ovih rezultata može se doći mjerenjem promjene:
─ električnih veličina, kao što su električni otpor, kapacitet i indukcija,
izazvanih deformacijom napregnutog elementa (konstrukcije);
─ dužine i uvećanje te promjene mehaničkim ili optičkim putem;
─ frekvencije treperenja zategnute žice, (elektro-akustični efekat), čija je
promjena dužine izazvana deformacijom napregnute konstrukcije.
Ovakve analize se, dakle, baziraju na mjerenju veličina koje su u funkcionalnoj
vezi s deformacijama, odnosno naprezanjima.
5.2 MJERENJE NAPREZANJA I DEFORMACIJA

MJERNIM TRAKAMA
Ispitivanje konstrukcije mjernim trakama zasnovano je na činjenici da se

prilikom opterećenja konstrukcije deformacija njene površine prenosi na mjernu
traku, koja je zalijepljena na mjesto gdje se želi doći do podataka o veličini
deformacije. Deformacija mjerne trake izaziva promjenu njene dužine, što se
registruje kao promjena otpora na odgovarajućem mjernom mostu.
Mjerne trake se koriste za mjerenje napona i deformacija kako u
laboratorijskim istraživanjima, tako i na gotovim konstrukcijama i objektima,
kao što su alatne mašine, posude pod pritiskom, turbine, mostovi, brane, stubovi,
transportna sredstva i drugo. Također, mjerne trake mogu biti korištene i za
konstruisanje odgovarajućih davača kao što su dinamometri za mjerenje sile,
davači za pritisak, torziometri i dr.
Različite konstruktivne izvedbe mjernih traka s folijom, koje se široko
primjenjuju za mjerenje naprezanja i deformacija, date su na slici 5.1.
64
Slika 5.1. Primjeri izvedbi mjernih traka. Brojevi ispod nekih mjernih traka
označavaju aktivnu dužinu mjerne trake a u mm. Električni otpor za trake na slici kreće
se u rasponu od 100 Ω do 1 kΩ, zavisno od izvedbe trake, dok je radna
temperatura od −200 0C do 200 0C. (Izvor: www.hbm.com)
Kako se vidi na slici 5.1, trake se izvode u vrlo širokom opsegu dimenzija i
oblika. Dužine mjernih traka se kreću u rasponu od 0,6 mm do 150 mm, a
debljina folije se kreće od 2 μm do 10 μm. Trake su najčešće napravljene od
konstantana.
65
5.2.1. Mjerni most
U odjeljku 4.5.1 je konstatovano da se mjerenjem relativne promjene otpora

mjerne trake R R može doći do podatka o veličini deformacije u nekoj tački
koristeći relaciju:
R
 K . (5.2)
R
Većina traka koje se koriste u praksi ima K-faktor koji se za metale kreće u
granicama od 1,95 do 2,15. Pored izražavanja deformacije u % ( l l  1 m 1 m ),
u tehnici korištenja mjernih traka kao jedinica deformacije ponekad se koristi i
jedinica:
1 m
D   106 (5.3)
1m
koja se naziva mikrodilatacija.
Primjer 5.1. Neka je na čelični štap dužine l = 1 m, modula elastičnosti E = 2,1105

MPa nalijepljena mjerna traka nominalne otpornosti R = 600 . Štap je izložen zateznoj
sili koja izaziva deformaciju  = 300 D (300 μm/m). Izračunati veličinu zateznog
napona u štapu i veličinu promjene električnog otpora ako je faktor trake K = 2.
Vrijednost normalnog napona slijedi iz Hookovog zakona (5.1):
  E  2,1 10 5  300 10 6  63 M Pa
Na osnovu obrasca (5.2) promjena električnog otpora je:
R  RK  600  2  300 106  0,36 

Specifična promjena otpora je dakle:
R
 K  2  300 10 6  6 10  4 .
R
Kako se iz prethodnog primjera vidi, deformacije mjernih objekata od čelika su

reda veličine 10 3 D . One uzrokuju promjenu električnog otpora reda veličine
K   103 . Očigledno, radi se o malim veličinama koje se ne mogu mjeriti
direktno ommetrom, pa se stoga koriste prikladni strujni krugovi, od kojih je
najčešće u upotrebi Vitstonov (Wheatstone) most, slika 5.2.
66
Na mjernom mostu na slici 5.2 su brojevima od 1 do 4 označeni čvorovi

gdje su vezani otpornici od kojih su R2, R3 i R4 fiksni a R1 je promjenjivi
otpornik. Na dijagonali između čvorova 2 i 4 vrši se napajanje mosta naponom
UE.
Dijagonala između čvorova 1 i 3 se naziva mjerna dijagonala čiji su
električni parametri RG, IG i Um. Jačina struje IG koja protiče kroz mjernu
dijagonalu mjeri se galvanometrom pošto se radi o jednosmjernoj struji vrlo
malog intenziteta. Struje između pojedinih čvorova su I1, I2, I3 i I4.
Slika 5.2. Šema mjernog mosta.
Mjerenje otpora pomoću mjernog mosta zasniva se na dva Kirhofova pravila:

1. Prvo Kirhofovo pravilo: za svaku tačku (čvor) grananja struje zbir
intenziteta struja koje u datu tačku utiču jednaka je zbiru intenziteta
struja koje iz nje ističu. (Pravilo važi, na primjer, za čvorove 1, 2, 3 i 4).
2. Drugo Kirhofovo pravilo: u svakom zatvorenom strujnom kolu zbir
elektromotornih sila jednak je zbiru proizvoda intenziteta struje i otpora.
U slučaju kada kroz mjerni instrument protiče struja tj. IG  0 , kaže se da je
most neuravnotežen. Za most na slici 5.2 mogu se, korištenjem drugog
Kirhofovog pravila, napisati izrazi za napon za tri različita zatvorena strujna kola
(konture), po kojima se kreće suprotno kretanju kazaljke na satu:
Kontura 1: U E  R1  R4 : R1I1  R4 I 4  U E  0 (5.4)

Kontura 2: R1  R2  RG : R1I1  RG I G  R2 I 2  0 (5.5)
Kontura 3: RG  R3  R4 : RG I G  R3 I 3  R4 I 4  0 (5.6)
67
Korištenjem prvog Kirhofovog zakona, za struje u čvorovima 1 i 3 važe izrazi:
I 4  I1  I G (5.7)
I3  I 2  IG (5.8)
čijim unosom u izraze (5.4) i (5.6), sistem jednačina dobija oblik:
R1I1  R4  I1  IG   U E  0
R1I1  RG I G  R2 I 2  0
RG IG  R3  I 2  IG   R4  I1  IG   0
odnosno nakon pregrupisavanja:
 R1  R4  I1  R4 IG  U E
R1I1  R2 I 2  RG I G  0
R4 I1  R3 I 2   R3  R4  RG  IG  0
Prethodni sistem jednačina može biti zapisan u matričnom obliku:
 R1  R4 0  R4   I1  U E 
 R  R2 RG I    0  (5.9)
 1  2   
  R4 R3 R3  R4  RG   I G   0 
čijim se rješavanjem po struji IG, koja prolazi kroz instrument koji mjeri izlazni
napon Um na dijagonali mosta, dobija:
R2 R4  R1R3
IG  UE .
R2  R1  R4   RG  R3  R4   R1R3 R4  R2 R42  RG R3  R1  R4 
(5.10)
Za strujni krug kaže se da je u ravnoteži ako je IG  0 , pa je iz izraza (5.10):
R2 R4  R1 R3  0 (5.11)
odnosno, ako između razmatrana četiri otpora vlada odnos:
R1 R2
 . (5.12)
R4 R3
68
Ako se ravnoteža poremeti povećavanjem jednog od otpora, na primjer otpora

R1 za iznos R1 , ova će se promjena očitovati poremećajem ravnoteže –
otklonom kazaljke instrumenta (galvanometra). Iz relacije (5.12) se vidi da se
bilo kakva promjena otpora na jednoj strani mosta može uravnotežiti
podešavanjem vrijednosti otpora na drugoj strani mosta.
Za slučaj da se, na primjer, mjerna traka koja je postavljena na ispitivani
objekat uključi u mjerni most s otporom R1, most se može uravnotežiti prije
početka opterećivanja konstrukcije. Ovo uravnoteženje se može izvesti na
primjer promjenom otpora otpornika R4, uz fiksirane vrijednosti otpora R2 i R3.
Pri opterećenju ispitivanog objekta dolazi do izbacivanja mosta iz ravnoteže što
će biti indicirano na mjernom instrumentu, koji će registrovati promjenu napona
Um na dijagonali mosta. Veličina ove promjene otpora je R1 i predstavlja
razliku otpora mjerne trake prije i poslije opterećivanja. Deformacija ispitivanog
objekta u zadatoj tački se određuje prema izrazu:
1 R1
 . (5.13)
K R1
Tačnost s kojom može biti određena razlika otpora u otporniku R1 zavisi od

osjetljivosti mjernog instrumenta s kojom će nulta struja u horizontalnoj grani
mosta biti detektovana. Da bi se izbjeglo preračunavanje promjene otpora u
jedinicu za deformaciju, otklon mjernog instrumenta može biti baždaren direktno
u m m ili u jedinicama naprezanja.
Za slučaj I G  0 , jednačina (5.10) daje promjenu struje IG zbog promjene
otpora R1 mjerne trake izazvane njenom deformacijom. Izlazni napon kroz
opterećujuću otpornost tada je:
 R2 R1 
U m    U E . (5.14)
 R2  R3 R1  R4 
S ciljem ispitivanja uticaja promjene otpora izazvane deformacijom mjerne trake

vezane u most, razmotriće se neke tipične konfiguracije mjernog mosta.
5.2.1.1. Četvrtmost
Neka su svi otpori u mostu međusobno jednaki, tj. R1  R2  R3  R4 i neka se u

jednoj grani mosta izvrši mala promjena otpora za  R , tako da se most izvede iz
stanja ravnoteže. Ovo se može praktično izvesti ako je samo jedna traka izložena
deformaciji, slika 5.3a, dok ostali otpori mogu biti ili obični otpornici ili pasivne
69
(neopterećene) mjerne trake. Ovakva konfiguracija se naziva četvrtmost, slika

5.3b.
(a) (b)
Slika 5.3. Šema četvrtmostne konfiguracije, (a) primjer izgleda opterećenog elementa s
nalijepljenom mjernom trakom, (b) mjerni most.
Na osnovu relacije (5.14), uz unos promjene otpora R1  R  R , izlazni napon u

ovom slučaju je:
 R2 R1   R R  R 
Um    U E    U E
 R2  R3 R1  R4   R  R R  R  R 
1 R  R  R
Um    U E  UE
 2 R  R  R  4 R  2R
Pošto se radi o malim promjenama otpora, može se izvršiti aproksimacija

4 R  2R  4 R pa je:
1 R
Um  UE (5.15)
4 R
Na osnovu (5.15) i izraza za deformaciju (5.13), slijedi izraz za deformaciju:
1 Um
  4 (5.16)
K UE
koji daje potrebnu vezu između deformacije i električnog napona u mjernoj

dijagonali mosta za slučaj da su poznati napon napajanja UE i faktor trake K.
Predznak u izrazu (5.16) se bira zavisno od toga da li se traka isteže (+) ili sabija
(−).
70
Primjer 5.2. Izračunati deformaciju, veličinu sabijanja i naprezanje čeličnog štapa

dužine l = 200 mm i modula elastičnosti E = 2,1105 MPa koji je izložen pritisku i na koji
je nalijepljena jedna mjerna traka s faktorom K = 2 u pravcu ose štapa. Odnos
električnog napona na mjernoj i napojnoj dijagonali mosta iznosi Um/UE=0,0016.
Vrijednost deformacije dobije se primjenom izraza (5.16) uz odabir negativnog

predznaka:
1 Um 1
  4  4   0, 0016  0, 0032 .
K UE 2
Promjena dužine štapa pod djelovanjem opterećenja iznosi:
l   l  0,0032  0, 2  0,00064 m =  0,64 mm .
Napon na pritisak štapa slijedi iz Hukovog zakona:
  E  2,1 105  0, 0032  672 MPa .
5.2.1.2. Polumost
Za slučaj da se u mjerenje uključe dvije mjerne trake, dobija se polumostna

konfiguracija. Ova konfiguracija omogućuje lakšu registraciju izlaznog signala
jer će veći broj aktivnih traka davati jači signal odstupanja od ravnotežnog
položaja mjernog mosta. Stoga, moguće je registrovati manje deformacije uz
povećanu tačnost mjerenja. Ilustracija primjene ove konfiguracije data je za
primjer savijanja konzole, slika 5.4a.
(a) (b)
Slika 5.4. Primjena polumostne konfiguracije: (a) savijanje konzole, (b) mjerni most.
71
U ovom slučaju mjerna traka s otporom R1 ima priraštaj otpora zbog istezanja
gornjih vlakana, a traka s otporom R4 negativan priraštaj zbog sabijanja:
R1  R  R
R4  R  R
dok je R2  R3  R .
Ovi priraštaji su jednaki zbog jednakih deformacija s obje strane ploče, ali
suprotnog predznaka. Stoga će na osnovu relacije (5.14) izlazni napon biti:
 R2 R1   R R  R 
Um    U E    U E 
 R2  R3 R1  R4   R  R R  R  R  R 
 1 R  R 
= 
2 R 
UE
2
odakle je:
1 R
Um  UE (5.17)
2 R
dok je deformacija:
1 Um
 2 . (5.18)
K UE
Može se zaključiti da se osjetljivost mjernog mosta udvostručila u usporedbi s

četvrtmostnom konfiguracijom.
Kao drugi primjer polumostne konfiguracije analizira se slučaj konzole
opterećene na savijanje na kojoj su nalijepljenje dvije aktivne mjerne trake, kao
na slici 5.5a.
(a) (b)
Slika 5.5. Primjena polumostne konfiguracije: (a) savijanje konzole, (b) mjerni most.
72
Trake su nalijepljene u pravcu ose konzole (traka s otporom R1) i u okomitom

pravcu (traka s otporom R4). Odgovarajući mjerni most dat je na slici 5.5b. U
ovom slučaju je R2  R3  R , dok su otpori aktivnih mjernih traka:
R1  R  R i
R4  R R
gdje je ν Poissonov koeficijent. Posljednja relacija proizilazi iz činjenice da se

poprečna i uzdužna deformacija odnose kao  pop   uzd . Električni napon na
mjernoj dijagonali mosta na osnovu izraza (5.14) će za ovaj slučaj biti:
 R2 R1   R R  R 
Um    U E    U E 
 R2  R3 R1  R4   R  R R  R  R  R 
R R
= UE
4 R  2 1   R
Za male promjene vrijednosti otpora može se izvršiti aproksimacija

4 R  21   R  4 R , pa je:
1   R
Um  UE (5.19)
4 R
dok je deformacija na osnovu (5.13):
4 1 Um
 . (5.20)
1  K U E
Kako se vidi, za slučaj da je   0,3 , osjetljivost mosta je pojačana za 1,3 puta u

odnosu na most s jednom aktivnom trakom.
5.2.1.3. Puni most
Iz prethodnih primjera se vidi da se osjetljivost mosta povećava s povećanjem

broja aktivnih traka. Povezivanjem četiri aktivne trake u mjerni most dobija se
tzv. puni most, slika 5.6b. Na slici 5.6a prikazan je primjer primjene ove
konfiguracije za slučaj aksijalno opterećenog elementa.
73
(a) (b)
Slika 5.6. Punomostna konfiguracija: (a) opterećeni element s nalijepljene 4 mjerne
trake, (b) mjerni most.
Za slučaj da su dvije mjerne trake postavljene u pravcu djelovanja sile F

(trake s otporima R4 i R2), a dvije okomito na taj pravac (trake s otporima R1 i
R3), odgovarajuće promjene otpora će biti:
R1  R3  R  R ,
R2  R4  R  R ,
pa je, na osnovu izraza (5.14):
 R2 R1   R R R  R 
Um    U E    U E
 2
R  R 3 R 1  R4   R   R  R  R R  R  R  R 
R R   R  R 
Um  UE ,
2 R  1   R
a pošto su promjene otpora male, može se uzeti da je: 2R  1   R  2R , pa

slijedi:
1   R
Um  UE (5.21)
2 R
dok je deformacija:
2 1 Um
 (5.22)
1  K U E
Osjetljivost mosta se pojačala za 2,6 puta (za slučaj da je   0,3 ) u odnosu na

osjetljivost četvrtmosta za isti slučaj opterećenja.
Na sličan način se može pokazati da će postavljanjem četiri aktivne trake na
ploču opterećenu na savijanje, u pravcu deformacije vlakana (po dvije s gornje i
s donje strane ploče), osjetljivost punog mosta biti povećana za 4 puta u odnosu
na četvrtmost.
74
Primjer 5.3. Neka je punomostna konfiguracija sa slike 5.6 primjenjena u slučaju

čeličnog štapa opterećenog na pritisak iz primjera 5.2. Uz jednako opterećenje i poznate
veličine: dužina štapa l = 200 mm, modul elastičnosti E = 2,1105 MPa i faktor trake
K=2, izračunati odnos napona na mjernoj i napojnoj dijagonali mosta Um/UE.
Odnos napona na mjernoj i napojnoj dijagonali za slučaj punog mosta slijedi iz izraza
(5.22):
U m 1  R 1  1  0,3
  K  2  0, 0032  0, 00416
UE 2 R 2 2
Odnos izlaznih signala u slučaju punomostne i četvrtmostne konfiguracije iznosi:
 Um 
 
 U E Puni most 0, 00416
  2, 6
 Um  0, 0016
 
 U E Cetvrtmost
Uočljiva je da je izlazni signal 2,6 puta jači u usporedbi s četvrtmostnom

konfiguracijom.
Za realizaciju konfiguracija puni most i polumost konstruisane su i specijalne

mjerne trake, čiji je raspored na foliji tako dizajniran da same po sebi
predstavljaju polumost, slika 5.7a i 5.7b, odnosno puni most, slika 5.7c i 5.7d.
(a)
(b)
(d)
(c)
Slika 5.7. Mjerne trake vezane u polumost (a), (b) i puni most (c), (d).
75
5.2.2. Temperaturna kompenzacija
U opštem slučaju, pri promjeni temperature mjerna traka mijenja svoju dužinu
pri čemu je njena deformacija zbog promjene temeperature jednaka:
 t  1   t T (5.23)
gdje je αt koeficijent linearnog izduženja materijala trake a ΔT promjena

temperature.
Promjena dužine trake zbog promjene temperature dovodi do poremećaja
ravnoteže mjernog mosta. Generano, koeficijenti linearnog izduženja ispitivanog
objekta i trake nisu isti, pa se materijal mjerne trake može širiti brže ili sporije od
materijala mjernog objekta, što će na mjernom mostu prouzročiti odgovarajuću
promjenu napona. Ovaj signal se može pogrešno protumačiti kao pojava
deformacije objekta zbog mehaničkog opterećenja, iako on u tom trenutku može
biti neopterećen. Zbog ovakvih efekata vrši se temperaturna kompenzacija koja
podrazumijeva poništenje uticaja promjene temperature na tačnost mjerenja.
Uticaj promjene temperature biće razmotren na primjeru četvrtmostne
konfiguracije. Neka je ΔRT promjena otpora izazvana promjenom temperature za
ΔT. Ova promjena će mjerni most izbaciti iz ravnoteže za veličinu:
1
Um  K t U E  0 (5.24)
4
Dakle, izlazni signal bi bio registrovan, iako se ispitivani objekat ne nalazi u

opterećenom stanju. Ovaj uticaj se može eliminisati korištenjem polumostne
konfiguracije. Polazeći od uslova ravnoteže mosta (5.12) vidi se da se ovaj
odnos neće promijeniti ukoliko se izaberu dvije aktivne trake istog tipa s istim
nominalnim otporom. Za slučaj polumostne konfiguracije date na slici 5.4, zbog
jednake promjene otpora usljed promjene temperature:
R¸1  R2  R  Rt ,
uslov ravnoteže mosta će biti:
R  RT R  RT
 (5.25)
R4 R3
Kako se vidi iz izraza (5.25), odnos se neće promijeniti ukoliko se izaberu dvije
aktivne trake istog tipa i nominalnog otpora. Na primjer, za slučaj
76
R2  R4  R  RT uslov ravnoteže (5.12) neće ostati očuvan i most će biti

izbačen iz ravnoteže.
U slučaju punomostne konfiguracije i za trake s istim nazivnim otporom
R1  R2  R3  R4  R  RT odnos (5.12) će biti očuvan, pa promjena
temperature neće izazvati poremećaj ravnoteže mosta.
Danas se u praksi koriste konfiguracije mjernih mostova s ugrađenom
kompenzacijom, a to su punomostna ili varijanta polumostne konfiguracije sa
slike 5.4. U ovim razmatranjima je pretpostavljeno da su sve trake odgovarajuće
konfiguracije izložene istom priraštaju temperature i da su sve zalijepljene na
podlogu od materijala s istim koeficijentom linearnog izduženja.
Ako se umjesto otpornika s konstantnim otporom koji su ugrađeni u mjerni

most postave mjerne trake, moguće je poništiti uticaj temperature, odnosno
izvršiti temperaturnu kompenzaciju. Ugrađene mjerne trake se u tom slučaju
nazivaju kompenzacione trake i one se lijepe u pravcu u kojem je   0 , slika
5.8.
(a)
(b)
(c)
Slika 5.8. Kompenzacija uticaja temperature pomoću aktivnih mjernih traka:

(a) istezanje, (b) savijanje, (c) uvijanje.
77
Ukoliko je teško odrediti pravac u kojem je   0 , (ili ga na konstrukciji nema),

onda kompenzacione trake treba nalijepiti na posebnu pločicu od istog materijala
od kojeg je i ispitivani objekat i osigurati iste temperaturne uslove za objekat i
pločicu. Mjerenje s kompenzacijom na ovaj način prikazano je na slici 5.9.
Slika 5.9. Temperaturna kompenzacija pomoću kompenzacionih ploča.
5.2.3. Mjerenje komponentnih deformacija
U slučaju složenih naponskih stanja, što je čest slučaj u praksi, mjerenjem se

dobija vrijednost ukupnog napona na nekom ispitivanom mjestu. Međutim,
pogodnim postavljanjem mjernih traka u mjerni most moguće je razdvojiti uticaj
jednog opterećenja od drugog, odnosno eliminisati uticaje koji privremeno nisu
od interesa.
Neka je, na primjer, objekat izložen istovremeno opterećenju na savijanje i
aksijalno naprezanje, slika 5.10a. Ukoliko se želi poništiti uticaj savijanja,
mjerne trake se postavljaju kao na slici 5.10b.
78
(a) (b)
Slika 5.10. Mjerenje komponentnih deformacija: (a) šema opterećenja,
(b) mjerni most.
Mjerne trake R1 i R4 su neaktivne i imaju jednak električni otpor

R1  R4  2R  const. Za temperaturnu kompenzaciju su upotrijebljene dvije
mjerne trake R3 ' i R3 '' čiji je zbir električnog otpora jednak:
R3  R3 ' R3 ''  2 R
Na kraju, dvije mjerne trake čiji su otpori R 2 ' i R2 ' ' nalijepljene su s gornje i
donje strane ploče respektivno. Njihovi otpori u toku opterećenja su:
R2 '  R  R f  Re (5.26)

R2 ' '  R  R f  Re (5.27)
gdje su Rf i Re promjene električnog otpora uzrokovane savijanjem i

zatezanjem respektivno. Vezivanjem u most kao na slici 5.10b, odnosno
sabiranjem izraza (5.26) i (5.27), slijedi vrijednost ukupnog otpora:
R2  R2 ' R2 ' '  2R  Re  . (5.28)
Kako se vidi, uticaj savijanja je poništen i ostao je samo uticaj aksijalnog

naprezanja Re . U suštini, u pitanju je polumostna konfiguracija s jednom
aktivnom trakom.
5.2.4. Mjerenje glavnih deformacija
U slučaju kada su pravci glavnih naprezanja u nekoj tački poznati, potrebno je u

svakom pravcu postaviti po jednu mjernu traku. Ovo zahtijeva veliki gubitak
vremena, a zbog tačnosti postavljanja traka u pitanje se dovodi i tačnost
79
dobijenih rezultata. Da bi se izbjegle ove teškoće, koriste se mjerne trake pod

nazivom rozete. Rozete predstavljaju dvije, tri ili četiri mjerne trake postavljene
na zajedničku podlogu pod tačno određenim uglovima, tako da se mogu
zalijepiti na mjerno mjesto jednom operacijom.
Na primjer, ako su poznati pravci glavnih naprezanja (1) i (2), (na osnovu
teorijskih razmatranja, primjene metode krtog laka i sl.), za mjerenje deformacija
može se koristiti rozeta sa dvije sastavne trake 00/900, koje mjere deformacije u
dva okomita pravca, a orijentacija traka (rozete) se vrši u pravcima glavnih
naprezanja, slika 5.11.
Slika 5.11. Primjer postavljanja mjernih traka u pravcima glavnih napona (1) i (2).
U slučaju kada pravci glavnih napona nisu poznati, na mjernom mjestu treba
mjeriti deformaciju u tri različita pravca. U ovakvim situacijama mogu se
koristiti rozete s trakama koje međusobno zaklapaju uglove 00/450/900 ili
00/600/1200, slika 5.12.
(a) (b)
Slika 5.12. Primjer izvedbi rozeta za slučaj određivanja glavnih napona kada pravci
0 0 0 0 0 0
glavnih napona nisu poznati (a) rozeta 0 /45 /90 , (b) rozeta 0 /60 /120 .
80
Neka su εx i εy deformacije u koordinatnom sistemu xy za slučaj dvoosnog stanja

naprezanja i γxy tangencijalna deformacija. U tom slučaju se deformacija u
proizvoljnom pravcu, koji stoji pod uglom φ u odnosu na osu x, može izračunati
preko poznatih komponentnih deformacija εx, εy i γxy pomoću izraza:
 
1
2
  1
2
  1
 x   y   x   y cos 2   xy sin 2 .
2
(5.29)
Ako se na ispitivani objekat u nekoj tački postave tri mjerne trake u proizvoljnim
pravcima a, b i c, slika 5.13, mjerenjem se mogu dobiti vrijednosti deformacija u
ovim pravcima: εa, εb i εc.
Slika 5.13. Mjerenje deformacija u tri proizvoljna pravca (a, b i c), radi određivanja
veličina i pravaca glavnih deformacija.
Korištenjem izraza (5.29), deformacija u proizvoljnom pravcu a može se izraziti

i preko glavnih deformacija ε1 =εmax, ε2 =εmin kao:
1 1
a   max   min    max   min  cos 2 (5.30)
2 2
Nakon uvođenja oznaka:
1
A  max   min  i
2
1
B   max   min 
2
deformacije u proizvoljnim pravcima a, b i c izražene preko glavnih deformacija
imaju oblik:
81
 a  A  B cos 2
 b  A  B cos 2   ab  (5.31)
 c  A  B cos 2   ac 
Kombinovanjem jednačina (5.31) nakon sređivanja slijedi:
 a   b  B cos 2 1  cos 2ab   B sin 2 sin 2ab

(5.32)
 a   c  B cos 2 1  cos 2ac   B sin 2 sin 2ac
Jednačine (5.32) čine sistem od dvije linearne jednačine s dvije nepoznate:

B sin 2 i B cos 2 , koje nakon rješavanja jednačina, iznose:
B sin 2 
 a   c 1  cos 2ab    a   b 1  cos 2ac 
sin 2ab 1  cos 2 ac   sin 2 ac 1  cos 2 ab 
(5.33)
B cos 2 
 a   c  sin 2ab   a   b  sin 2ac
sin 2ab 1  cos 2 ac   sin 2 ac 1  cos 2 ab 
Dijeljenjem prvoj i drugog izraza (5.33) eliminiše se veličina B čime se dobija:
tg2 
 a   c 1  cos 2ab    a   b 1  cos 2ac 
(5.34)
 a   c  sin 2ab   a   b  sin 2ac
Veličina cos 2 se sada može izračunati kao:
1
cos 2  (5.35)
1  tg 2 2
pa je veličina A na osnovu (5.31):
A   a  B cos 2 (5.36)
a veličina B se određuje iz izraza (5.31) i (5.33). Nakon izračunavanja veličina A

i B, slijede izrazi za glavne deformacije:
1   max  A  B
(5.37)
 2   min  A  B
82
dok su glavni normalni naponi:

E
1  1   2 
1  2
(5.38)
E
2  1  2 
1  2
Različita konstruktivna rješenja rozeta data su na slici 5.14. Kako se vidi,
rozete imaju tačno određen standardni ugao između pojedinih mjernih traka, koji
može biti 450, 600 ili 900.
Slika 5.14. Izvedbe rozeta. (Izvor: www.hbm.com)
U tabeli 5.1 su za neke standardne tipove rozeta dati izrazi za proračun

glavnih deformacija u zavisnosti od uglova koji međusobno zaklapaju sastavne
trake.
83
Tabela 5.1. Određivanje glavnih deformacija i njihovih pravaca za različite oblike rozeta.
Tip rozete 1 ,  2  max φ
 a   b a  b 0
1 2   a   c 
1 arctg b
 a   c   2  a   b 2  2  b   c 2  a  c
1
2  a   b   2  b   c 
2 2
2
2   2
1
  a   b   c  
3 1
arctg
3  b   c 
1
2  a   b   2  b   c   2  c   a  2 a   b   c
2 2 2
2   a   b   2   b   c   2  c   a  
2 2 2 2
3

1 4 1 2  b   c 
1 2  a   d   b   c 
2 2
4  arctg
  a   d    a   d    b   c   3  a   d 
2
2 3 2
2  3 
Napomena:  je ugao koji se mjeri od pravca postavljanja trake označene slovom a u smjeru suprotnom od smjera kretanja kazaljke na satu
do ose maksimalnog normalnog naprezanja.
U slučaju kada gradijent deformacije raste u dubinu kroz ispitivani element,

treba koristiti rozetu čije se sastavne trake ne preklapaju. S druge strane, kod
relativno velikih promjena gradijenta deformacije po površini elementa na kome
se vrši mjerenje, treba koristiti rozete kod kojih se mjerne trake preklapaju.
Trake koje su tako kalibrisane da daju očitavanje direktno u naponskim
jedinicama nazivaju se naponske trake. Primjer konstrukcije ovih traka dat je na
slici 5.15. Princip rada ovih traka zasniva se na činjenici da napon u jednom
pravcu zavisi od dilatacije u tom pravcu, ali također i od dilatacije u okomitom
pravcu u odnosu na taj pravac.
(a) (b)
Slika 5.15. Naponske mjerne trake.
Dužine sastavnih traka u ovom slučaju stoje u odnosu  x :  y  1 : , gdje je ν

Poissonov koeficijent, tako da kada se opterete ovako vezane trake daju rezultat
 x   y . Znači, promjena otpora mjerne trake je proporcionalna naprezanju.
5.2.5. Mjerenje zaostalih naprezanja
Za mjerenje zaostalih naprezanja na isptivanom objektu mogu se koristiti

elektrootporne mjerne trake specijalne namjene, slika 5.16. Mjerenje zaostalih
naprezanja pomoću mjernih traka može se izvesti korištenjem jednog od dva
metoda:
1) Metod izrade prstenastih žljebova. Kod ovog metoda traka se lijepi na
mjesto gdje se analiziraju zaostali naponi. Do opterećenja trake će doći
kada se oko nje ureže (na primjer glodanjem) prstenasti žljeb, što će
proizvesti relaksaciju zaostalih napona na dijelu materijala na koji je
nalijepljena mjerna traka. U slučaju da su pravci glavnih napona poznati,
koristi se rozeta data na slici 5.16a, u suprotnom slučaju, rozeta sa slike
5.16b.
2) Metod bušenja otvora. Kod ovog metoda, nakon lijepljenja trake, vrši se
bušenje otvora u sredini trake, što će izazvati rasterećenje materijala
odnosno relaksaciju zaostalih napona. Primjer izgleda rozete za ovakva
mjerenja dat je na slici 5.16c.
85
U oba opisana slučaja, zaostali naponi na površini ispitivanog objekta će nakon

izrade žljeba odnosno otvora djelovati na mjernu traku.
(a) (c) (d)
(b)
(e)
Slika 5.16. Mjerne trake za mjerenje zaostalih napona. (Izvor: www.hbm.com)
Za potrebe naponske analize obratka pri visokobrzinskoj obradi glodanjem

koriste se rozete date na slici 5.16d.
5.2.6. Mjerenje gradijenta naprezanja i propagacije pukotina
Mjernim trakama se ustvari uvijek mjeri aritmetička sredina dilatacija duž

aktivne dužine trake, slika 5.17.
Slika 5.17. Primjeri mjerenja deformacije u blizini izvora koncentracije napona.

86
U slučaju većih promjena gradijenta deformacije, na primjer u okolini izvora

koncentracije naprezanja, nije moguće doći do stvarnih podataka o deformaciji u
nekoj tački korištenjem standardnih mjernih traka.
Za utvrđivanje promjene gradijenta deformacije koriste se lanci mjernih
traka sastavljeni od više pojedinačnih traka (obično 10) vrlo male aktivne
dužine, koje su gusto složene jedna pored druge na istom nosaču – foliji. Primjer
izvedbe ovakvih mjernih lanaca dat je na slici 5.18.
Slika 5.18. Lanci mjernih traka. (Izvor: www.hbm.com)
U slučaju da se na konstrukciji analizira proces propagacije pukotina, koriste se

specijalne izvedbe mjernih traka, slika 5.19. Trake za mjerenje širenja pukotina
mijenjaju otpor progresivno s procesom širenja pukotine. Ova promjena se
dešava zbog kidanja niti trake u skladu s napredovanjem veličine naprsline.
Slika 5.19. Trake za mjerenje pukotina.
87
5.2.7. Pojačavanje izlaznog signala
Kada je u pitanju jačina struje kojoj je izložena mjerna traka, za traku poznatih
karakteristika moguće je izračunati dozvoljenu jačinu struje kojoj traka može biti
izložena. Na primjer, za žičanu mjernu traku od konstantana pri normalnoj
temperaturi (293 K), prečnika žice 50, 25 i 12 μm, dozvoljena jačina struje
iznosi 100, 35 i 12,5 μA respektivno. Trake s folijom mogu izdržati nekoliko
puta veću jačinu struje od žičanih, zbog boljeg odnosa obima i površine
poprečnog presjeka, tako da se dozvoljena jačina struje kreće od 0,4 A do 0,5 A.
Pošto je jačina struje kroz mjernu traku ograničena, ograničen je i napon
napajanja UE mjernog uređaja. Zbog toga, i napon na dijagonali mosta (izlazni
signal) ima ograničenu vrijednost.
Primjer 5.4. Odrediti napon na mjernoj dijagonali u slučaju mjerenja koje se izvodi
primjenom punomostne konfiguracije ako je napon napajanja mjernog mosta UE = 10 V,
faktor trake K = 2 i ν = 0,3.
Na osnovu izraza za deformaciju kod punomostne konfiguracije (5.22):
2 1 Um

1  K U E
slijedi vrijednost napona napajanja:
1  1  0,3
Um  KU E    2 10  13 , V
2 2
Za slučaj da je deformacija na primjer   2 103  D , izlazni napon će biti:
U m  13  13  2 103  0, 026 V
Pošto je u pitanju mala promjena električnog napona, koju je vrlo teško

registrovati s dovoljnom tačnošću, neophodno je izvršiti njegovo pojačavanje.
Za ovu svrhu se izrađuju pojačala koja mogu biti i za naizmjenične i za
jednosmjerne struje, a pojačanje signala ide i do 1,6·104 puta.
Pojačalo s instrumentom ima priključke za kablove kojima se ostvaruje veza
s mjernim trakama postavljenim na ispitivani objekat, mjesto za unošenje
podataka o faktoru trake, mogućnost balansiranja mosta i uređaj za očitavanje
mjerenih veličina. Primjer izgleda pojačala dat je na slici 5.20. Očitavanje može
biti analogno ili digitalno. Skala može biti izbaždarena direktno u μD. Pojačala
imaju mogućnost vezivanja većeg broja mjernih mjesta i istovremeno praćenje
88
različitih veličina (na primjer deformacije i temperature) na jednom ili više

objekata.
Slika 5.20. Izgled pojačala.
5.2.8. Uticajni faktori na mjerenje
Faktori koji utiču na tačnost mjerenja mogu se globalno podijeliti u dvije grupe:
─ subjektivni (izbor trake, ljepila, postupak lijepljenja i drugi),
─ objektivni (temperatura, vlaga, dijapazon opterećenja, hemijski uticaji,
električno i magnetno polje i drugi).
Opšte preporuke za ispravnost postupka mjerenja su:
─ pažljiva priprema mjernog mjesta i odgovarajuće pripreme pri nanošenju
mjerne trake;
─ pravilan izbor kablova (tip, poprečni presjek, izolacija i dr.);
─ prilagoditi princip mjerenja datom problemu, to jest izvršiti pravilan izbor
pojačala (istosmjernog napona ili noseće frekvencije) i odgovarajuće
povezivanje s mjernim instrumentom.
Uticaj K-faktora. Tačnost mjerenja zavisi i od razlike nominalne i stvarne
vrijednosti K-faktora. Ova razlika se u praksi uglavnom kreće u granicama do
2% i obično je naznačena na omotu trake.
Uticaj statičkih karakteristika trake. Poslije prvog opterećivanja i
rasterećenja ispitivanog objekta moguća je pojava histerezisa trake. Ova pojava
se gubi nastavkom opterećivanja pa je preporučljivo prije stvarnog mjerenja
mjerni sistem više puta izložiti opterećenju i rasterećenju. Također, kod
dugotrajnih opterećenja moguća je pojava puzanja ljepila a time i rasterećenja
trake.
89
Uticaj vlage. Vlaga neznatno utiče na vlakno konstantana, a osnovne greške

nastaju zbog dejstva vlage na ljepilo kojim se trake vezuju na podlogu
(bubrenje). Zaštita od vlage izvodi se primjenom zaštitnih masa i hermetičkim
zaptivanjem (kod mjernih pretvarača).
Uticaj dijapazona opterećenja. Mjerne trake omogućuju mjerenje dilatacija u
području od 1  108 μm/m do 2  10 1 μm/m. Poteškoću kod mjerenja malih
dilatacija predstavlja nizak nivo izlaznog signala, gdje do izražaja dolaze
sporedni efekti – smetnje. Za velike deformacije praktično nema ograničenja s
obzirom da granica dilatacija mjerne trake obično prevazilazi granice
izdržljivosti materijala na koji se nanosi. Za dinamička ispitivanja postoje
posebne mjerne trake koje se odlikuju vrlo dugim vijekom trajanja.
Uticaj kablova ispoljava se kroz više efekata: dužina kablova a time i omska
otpornost kablova, uticaj temperature na kablove, te zaštita i uzemljenje kablova.
Uticaj dužine kablova se ispoljava kroz činjenicu da napajanje mosta, koje
direktno utiče na veličinu izlaznog signala, opada zbog otpora kablova. Uticaj
promjene temperaturnog koeficijenta kablova veće dužine i rezultujući pad
napona dovodi do greške koja mora biti uzeta u obzir.
Električno i magnetno polje. Magnetno polje utiče samo na feromagnetne
materijale. Stoga konstantan i ostale legure koje se koriste za izradu mjernih
traka ne pokazuju podložnost dejstvu magentnog polja.
5.2.9. Priprema površine i postupak lijepljenja
Postupak pripreme površine razlikuje se u slučaju metalnih i nemetalnih

površina. Kod metalnih površina preduslov za dobar spoj je čista površina bez
oksidnog sloja. U zavisnosti od stanja mjernog objekta, potrebno je preduzeti
sljedeće korake:
(a) Grubo čišćenje, gdje se odstranjuje hrđa, boje i druge grube nečistoće
oko mjesta gdje će biti lijepljena traka;
(b) Poravnavanje, koje se izvodi brušenjem, turpijanjem ili na drugi način s
ciljem dobijanja ravne površine;
(c) Odmašćivanje, koje se izvodi odgovarajućim sredstvom (aceton, freon,
trichlorethylen i druga sredstva). Površina se prethodno opere
celuloznom vatom natopljenom sredstvom za čišćenje;
(d) Sušenje, koje se može izvesti krpom ili korištenjem nekog izvora
toplote;
90
(e) Izrada hrapave površine. Lagano zahrapavljena površina pruža

mogućnost boljeg prijanjanja ljepila. Ovo se može postići pjeskarenjem,
šmirglanjem i sl. neposredno prije lijepljenja, kako se ne bi obrazovao
novi oksidni sloj;
(f) Fino čišćenje. Nakon što je površina napravljena hrapavom, nastalu
prašinu je potrebno očistiti. Čišćenje se obavlja pomoću tampona, dok
je, zbog mogućnosti zaprljanja, upotreba zraka zabranjena;
(g) Priprema mjerne trake. Stranu mjerne trake koja će se lijepiti očistiti
štapićem vate natopljenim u chlorothen ili trichloraethylen;
(h) U slučaju lijepljenja mjernih traka na jako zakrivljenu površinu, traku je
najprije potrebno oblikovati vrućim zrakom ili pomoću modela koji je
zagrijan na temperaturu od 150 0C do 180 0C. Mjerne trake izrađene na
osnovnom materijalu od poliamida ne zahtijevaju ovakav postupak;
(i) Lijepljenje mjerne trake. Postupak dobijanja smjese ljepila sprovesti
prema preporukama isporučioca, pri čemu treba nastojati postići što tanji
sloj ljepila;
(j) Nakon spajanja kabla za izvode mjerne trake, mjerno mjesto se prekriva
zaštitnim slojem nekim od zaštitnih kitova (na primjer AK-22, ABM 75
i dr.), ovisno o radnim uslovima.
S ovako pripremljenim mjernim mjestom pristupa s mjerenju, pri čemu treba
voditi računa da se mjerenje izvodi pod povoljnim atmosferskim uslovima.
Treba izbjegavati mjerenja po kiši (posebno na mahove) i pri promjenjivom
sunčanom vremenu, te pri pokretanju jakih električnih mašina u blizini mjernog
objekta.
5.2.10. Anomalije kod mjerenja
Kod većine mjerenja određuju se deformacije na konstrukcijama koje se

ponašaju prema Hukovom zakonu. Povećanje opterećenja daje linearno
povećanje deformacija. Međutim, u nekim slučajevima se ne dobijaju očekivani
rezultati, a odstupanja mogu biti uzrokovana bilo greškom u mjernom
instrumentu ili karakterom konstrukcije. Za ilustraciju se navode dva primjera.
Nelinearnost. Povećanje opterećenja ne daje linearno povećanje deformacije.
Mogući uzroci su:
─ ravnomjerno deformiranje je kod složenih konstrukcija često ometeno
trenjem,
91
─ kod konstrukcija s elementima ploča ili ljuski može upravo na mjestu na

kojem se nalazi traka postojati lokalno udubljenje koje prilikom
opterećenja naglo mijenja oblik (pretvara se u ispupčenje).
Zaostale deformacije. Nakon uklanjanja opterećenja mjerenje pokazuje
zaostale deformacije. Ovo može biti uzrokovano lokalnim plastičnim
deformacijama konstrukcije ili puzanjem mjerne trake.
5.3 METODA KRHKIH LAKOVA
U odnosu na mjerenje primjenom mjernih traka, metoda krhkih lakova je veoma

jednostavna i ne zahtijeva nikakve specijalne uređaje. Suština ove metode je da
se na ispitivani objekat ili dio neke konstrukcije nanese sloj specijalnog 'krhkog'
laka, koji potpuno prijanja na njenu površinu. Naponi na površini ispitivanog
elementa, izazvani nekim opterećenjem, prenose se na lak koji u određenom
trenutku počinje da prska i to u pravcima najvećih napona odnosno deformacija.
Izgled i pravac prostiranja naprslina predstavlja sliku stanja napona na površini
ispitivanog objekta.
Ovom metodom se može doći do saznanja o kritičnim mjestima konstrukcije,
izvorima koncentracije napona kao i drugih podataka, bitnih pri odlučivanju o
izmjenama već izvedene konstrukcije.
Kombinovanjem metode krhkih lakova s ektenzometrijskom metodom koja
koristi mjerne trake, postupak ispitivanja se može pojednostaviti. Naime,
pomoću krhkog laka se mogu odrediti kritične zone i pravci glavnih napona, pa
se time može smanjiti i broj mjernih mjesta i broj korištenih mjernih traka.
Dobre strane metode krhkih lakova su:
─ ispitivanja se vrše na realnoj konstrukciji pod realnim opterećenjem;
─ debljina nanesenog sloja krhkog laka je vrlo mala, i ne utiče na tačnost
mjerenja;
─ dobija se kvalitativna slika za cijelo jedno polje, za razliku od metode
mjerenja mjernim trakama koje daju kvantitativni podatak u jednoj tački.
Nedostaci su:
─ dobijeni rezultati mjerenja se, kao i kod mjernih traka, odnose samo na
površinu ispitivanog objekta;
─ nemogućnost da se kvantitativno tačno odredi veličina deformacije;
─ tačnost metode se kreće u idealnim uslovima ±10%, a u radnim uslovima
±20%.
92
Lakovi za analizu naprezanja se izrađuju od specijalnih smola rastvorenih u

karbondisulfidu. Aditivi se dodaju u željenim količinama radi dobijanja lakova s
različitim osobinama. Najširu primjenu u analizi konstrukcija ima krhki lak na
bazi smola poznat kao 'naponski lak' (eng. stresscoat) koji ima tri osnovne
komponente: (a) smola cinka, (b) karbondisulfid (CS2) kao rastvor i (c)
odgovarajući plastifikator za dobijanje različitih krhkosti laka.
Krhki lakovi su vrlo osjetljivi na vanjske uticaje kao što su temperatura i
vlažnost. Ako je lak izložen naprezanjima na temperaturama višim od
propisanih, naprsline će se pojaviti pri deformacijama većim od očekivanih.
Analogno, pri naprezanjima na nižim temperaturama od propisanih, naprsline će
se pojaviti prije. Pri izuzetno niskim temperaturama može doći do pojave
naprslina bez opterećivanja posmatrane konstrukcije. Porast vlažnosti zraka
smanjuje osjetljivost laka. Ovaj problem se može prevazići korištenjem
keramičkih lakova koji su manje osjetljivi na promjenu atmosferskih uslova.
Sve vrste lakova se tako izrađuju da se prve naprsline javljaju pri deformaciji
koja odgovara naponu u čeliku od oko 170 MPa. Danas se najčešće koriste dvije
vrste lakova:
─ naponski lak i
─ keramički lak (engl. all temp).
Lak se nanosi na očišćenu i odmašćenu površinu, koja se prije nanošenja još
premazuje aluminijskom bojom. Debljina sloja laka je od 100 μm do 150 μm.
Lak se mora sušiti od 15 do 24 sata prije početka mjerenja. Ovo vrijeme se može
skratiti na 6 sati ako se ostvare optimalni uslovi (temperatura zraka oko 24 0C,
vlažnosti oko 40 %). Period od nanošenja laka do početka mjerenja ne bi smio
biti duži od 48 sati, pošto poslije tog vremena pouzdanost osobina laka opada.
Opterećivanje konstrukcije koja je pripremljena za ispitivanje se vrši u
etapama, pri čemu treba vodi računa o sljedećem:
─ vremenski interval između dva izlaganja opterećenju mora biti najmanje
tri puta duži od intervala dejstva opterećenja;
─ svako naredno opterećenje je od 10 % do 30 % veće od prethodnog;
─ pri svakom pojedinačnom izlaganju opterećenju treba obilježiti sve
naprsline koje su se pojavile za taj intenzitet opterećenja.
Ove preporuke važe i za pritisna i za zatezna opterećenja.
Metod krhkih lakova može biti primjenjen i za otkrivanje zaostalih napona.
Postupak se sastoji od prekrivanja ispitnog uzorka lakom visoke osjetljivosti,
gdje se nakon nanošenja vrši bušenje otvora prečnika do 3 mm, i dubine do 3
mm, s ciljem da se uzorak oslobodi zaostalih napona. Neposredno po bušenju
93
nanosi se tečnost za bojenje i nagrizanje. Poslije nekoliko minuta, pod dejstvom

tečnosti, naprsline koje okružuju otvor postaju lako uočljive.
Oblici naprslina u zavisnosti od vrste zaostalog napona dati su na slici 5.21.
Slika 5.21. Karakteristični izgledi naprslina za osnovne slučajeve

naprezanja u ravni.
Veličina površine na kojoj se pojavljuju naprsline je proporcionalna intenzitetu

naprezanja.
94
Mjerenje sile i obrtnog momenta
6
MJERENJE SILE
I OBRTNOG MOMENTA
6.1 METODE MJERENJA SILE
Sila je jedna od osnovnih veličina u mehanici. Prema drugom Njutnovom

zakonu sila se definiše kao proizvod mase m i ubrzanja a:
F = ma . (6.1)
Ako je masa poznata, sila se određuje mjerenjem ubrzanja. Metode mjerenja sile
na ovoj osnovi nazivaju se akcelerometrijske, a odgovarajući mjerni davači su u
suštini akcelerometri.
Sila Zemljine teže FG (težina) je sila koja nastaje zbog dejstva ubrzanja
Zemljine teže g:
FG = mg . (6.2)
Mjerenje sile Zemljine teže pri poznatoj gravitaciji g svodi se na mjerenje mase.
Metode mjerenja sile primjenom gravitacionog zakona nazivaju se metode
balansa, jer se nepoznata sila direktno ili indirektno poredi s poznatom
gravitacionom silom FG. Odgovarajući uređaji za mjerenje sile na ovom principu
su vage, slika 6.1. Nepoznata sila (težina) upoređuje se s gravitacionom silom
koju ima poznata masa m.
95
U slučaju da su kraci vage jednaki, slika 6.1a, balans se opisuje jednačinom:
FG l = F2l (6.3)
odakle je nepoznata (mjerena) sila F2 =FG.
(a) (b) (c)

Slika 6.1. Instrumenti s balansom sila.
Na ovaj način prave se analitičke vage. Očitanje se vrši direktno, a moguće je

mjeriti masu u rasponu 0,001 g do 100 kg. Povećanje tačnosti ovih uređaja
ograničeno je povećanjem tačnosti etalonske mase, varijacijom ubrzanja
Zemljine teže i temperaturnom razlikom između krajeva vage.
Za instrument s nejednakim kracima, slika 6.1b, balans je postignut kada je:
F2l2 = FG l1 (6.4)
odakle je:
l1
F2 = FG . (6.5)
l2
Ravnoteža se postiže dodavanjem poznate mase, slika 6.1b ili promjenom dužine
kraka na kome je ovješena poznata masa, slika 6.1c.
Pored metoda balansa, sila se indirektno može odrediti i na sljedeće načine

(dinamometarske metode):
1. Mjerenjem ugiba opruge Δl izazvanog djelovanjem sile, (slika 2.2a), uz
poznatu krutost opruge c, N/m. U ovom slučaju sila kao ulazna veličina
je linearno vezana s ugibom kao izlaznom veličinom preko relacije:
F = cΔl (6.6)
96
2. Mjerenjem deformacije elastičnog tijela poznatog modula elastičnosti E.

Sila i deformacija elastično napregnutog tijela (štapa) tj. relativno
izduženje (skraćenje) pod djelovanjem sile vezani su preko Hukovog
zakona:
F = σ A = Eε A (6.7)
gdje je A površina poprečnog presjeka štapa a ε deformacija koje se definiše kao:
Δl
ε= . (6.8)
l0
U izrazu (6.8) Δl je izduženje (skraćenje) štapa tj. razlika dužina prije i poslije
deformacije, a l0 početna dužina štapa.
Veliki broj uređaja za mjerenje sile radi na principu mjerenja deformacije,

odnosno ugiba. Mjerenje sile mjerenjem deformacije može se izvesti na jedan od
sljedeća tri načina:
1) Mjeri se deformacija elastičnog elementa koji je ugrađen u davač.
Elastični elementi mogu biti opruge, prstenovi, cilindri ili elementi
specijalne konstrukcije. Elastični senzori sile po ovoj metodi su ustvari
senzori pomjeranja;
2) Mjere se parametri ili svojstva elastičnog elementa u senzoru koji se
mijenjaju pod uticajem sile. Takvi parametri su: električni i magnetni
otpor, frekvencija vlastitih oscilacija i drugi. Ovakvi senzori sile nazivaju
se magnetoelastični, magnetootporni, piezoelektrični i drugi;
3) Mjere se svojstva tijela koja se mijenjaju pod djelovanjem sile. Takve
osobine su: brzina prostiranja zvuka, provođenje toplote, električni i
magnetni otpor, prelamanje svjetlosti, a senzori sile označavaju se kao
ultrazvučni, termoelastični, magnetoelastični, fotoelastični i drugi.
Sila se mjeri u vrlo širokom opsegu od nula do 109 N, pri dinamičkim
promjenama od nula do 100 kHz, u temperaturnom intervalu od –270 0C do
1200 0C, u različitim sredinama i pod djelovanjem raznovrsnih smetnji.
Osnovni problemi koji se susreću i koje je potrebno riješiti pri gradnji
mjernih davača za silu su:
─ Problem tačnosti. U industrijskim mjerenjima zahtijeva se tačnost od ±1%
do ±2 %, a često se javljaju i strožiji zahtjevi. Ovaj zahtjev usložnjava
gradnju mjernih pretvarača.
─ Sila je vektorska veličina, a izlazni signal iz mjernog pretvarača je skalar.
97
─ Ograničenje dozvoljenih mehaničkih naprezanja materijala čija se

deformacija prati.
U praksi je ponekad potrebno da se, pored intenziteta sile i momenta, ima
podatak i o smjeru njihovog djelovanja. Ovi zahtjevi posebno su prisutni u
robotici i kod numerički upravljanih alatnih mašina. To se ostvaruje mjerenjem
komponenti vektora sile i momenta duž koordinatnih osa. Mjerenje intenziteta i
pravca djelovanja sile vrši se pomoću višekomponentnih senzora.
6.2 PRINCIPI GRADNJE SENZORA ZA SILU

I OBRTNI MOMENT
Gradnja davača sile i momenta uslovljena je korištenim fizikalnim principom

konverzije sile u izlazni signal, te tehnološkim i ekonomskim mogućnostima.
Optimalne tehničke karakteristike dobivaju se uvažavanjem tzv. principa
monolitnosti i principa integriranja.
Princip monolitnosti podrazumijeva da se mjerena sila unutar senzora
prenosi pomoću samo jednog elementa. Ukoliko ima više mehaničkih elemenata,
na spojevima se javlja trenje, koje utiče na tačnost davača. Iz tehničkih razloga
nije uvijek moguće izbjeći upotrebu više elemenata za prenos sile, pa se njihov
uticaj može smanjiti na sljedeći način:
─ prelazi između elemenata se postavljaju što dalje od mjesta na kojem se
prati deformacija;
─ veza između elemenata se postavlja na mjestu gdje je najmanja
deformacija, tj. na mjestima gdje elementi imaju povećane prečnike –
zadebljanja;
─ upotrebom elemenata sa što sličnijim geometrijskim i mehaničkim
karakteristikama.
Princip integriranja podrazumijeva da uređaj mora imati osjetilni element s
dovoljno velikom površinom poprečnog presjeka kako bi se izbjegla pojava
velikih mehaničkih naprezanja na mjestu djelovanja sile. Davač je tačniji što je
osjetilni element bolje raspoređen po površini na koju djeluje sila. Jedan od
načina integriranja je postavljanje više osjetilnih elemenata, na primjer mjernih
traka, po vanjskoj površini davača.
Uz navedene principe, potrebno je voditi računa da davač ima optimalan
izgled i konstruktivne mjere. Uz to, zbog eliminacije vanjskih uticaja (vlaga,
nečistoće i dr.), davači su hermetički zatvoreni, a njihova kućišta imaju
odgovarajuće priključke i električne izvode za vezu s pojačalima.
98
6.3 IZVEDBE DAVAČA SILE

Ključni element kod davača sile je elastično tijelo čija je deformacija
proporcionalna sili koja na njega djeluje. Najjednostavniji deformacioni element
za mjerenje sile je opruga, slika 6.2a. Na slici 6.2 dat je izgled još nekih
elemenata koji se često koriste kao elastični elementi za mjerenje sile, kao što su
cilindar, slika 6.2b, prizma, slika 6.2c, konzola, slika 6.2d, različiti ramovi, slika
2.6e-g i prsten, slika 6.2h.
(a) (b) (c) (d)
(e) (f) (g) (h)
Slika 6.2. Izgled nekih elastičnih elemenata za mjerenje sile. Na elementima (d), (e) i (h)
prikazani su položaji mjernih traka za mjerenje deformacije.
Tačnost i opseg instrumenta zavise od elastičnog elementa i vrste

upotrebljenog senzora koji mjeri nastalu deformaciju. Opruga omogućava
mjerne opsege od 0,1 kN do 10 kN i malu tačnost, dok prsten s mjernim trakama
omogućuje mjerne opsege od 2 kN do 2 MN i tačnost od ±0,2 % do ±0,5 %.
Mada se rad davača za mjerenje sile zasniva na različitim fizikalnim
principima, u strukturi svakog davača postoje tipični elementi, slika 6.3:
─ ulazni element, čija konstrukcija i oblik prijemne površine (najčešće
ravna ili sferna) zavise od toga da li sila djeluje na sabijanje ili istezanje;
─ element za prenos sile (pozicija 2 na slici 6.3) od ulaznog elementa do
konvertora sile u električni signal;
─ membrana, koja kompenzira djelovanje poprečnih sila;
─ osigurač od preopterećenja;
99
─ elastični element čija se deformacija mjeri (pozicija 6 na slici 6.3);

─ konvertor sile u električni signal, koji se nalazi na mjestu sumiranja sile;
─ kućište, koje štiti mjerni pretvarač od nepoželjnih mehaničkih i termičkih
uticaja.
1. Kontaktna površina za
prijem sile
2. Dio za prenos sile
3. Distributer sile
4. Membrana
5. Osigurač
6. Elastični element
7. Osjetilni element
8. Kućište
9. Električni dio (predpojačalo)
Slika 6.3. Principijelna konstrukcija mjernih pretvarača za silu.
Elastični senzori sile najčešće se nazivaju prema načinu mjerenja

deformacije: elektromagnetni, kapacitivni, otpornički, potenciometarski, magne-
toelastični. Na slici 6.4. dati su primjeri konstrukcije nekih davača za silu.
Kapacitivni davači, slika 6.4a se izvode s mjernim opsegom od 0,01 N do 10
MN i dobra osobina im je što su neosjetljivi na djelovanje magnetnog polja.
Opseg deformacije elastičnog elementa je od 0,05 mm do 0,5 mm, a tačnost
mjernog uređaja iznosi od 0,1 % do 1 %.
(a) (b) (c)
Slika 6.4. Izvedbe davača za silu: (a) kapacitivni, (b) induktivni, (c) piezoelektrični.
100
Induktivni davači za silu načešće se izvode s LVDT senzorom. Opseg mjerne

sile iznosi od 0,01 N do 10 MN. Uređaji se odlikuju jednostavnošću i
pouzdanošću. Tačnost se kreće od 0,01 % do 1 %.
Piezoelektrični davači imaju dobra dinamička svojstva i tačnost od 0,01 % do
0,1 %. Konstruišu se za mjerni opseg od 1 kN do 0,5 MN.
Najčešće korišteni princip za konstrukciju davača za mjerenje sile je princip
mjernih traka. Stoga, na slici 6.5 je data šema konstrukcije jednog ovakvog
davača. Prethodno opisani tipični elementi mjernog pretvarača uočljivi su i u
ovom slučaju.
Slika 6.5. Mjerni pretvarač za silu na bazi mjernih traka.
Primjer 6.1. Izračunati silu kojoj je izložen čelični cilindrični davač koji radi na
principu mjernih traka, slika 6.6a. Za mjerenje je upotrijebljena punomostna
konfiguracija, slika 6.6b. Poznati su podaci:
− prečnik i dužina davača: 45 mm i 50 mm respektivno,
− modul elastičnosti E = 2,1⋅105 MPa,
− Poissonov koeficijent ν = 0,3 i
− faktor trake K = 2.
Na mjernom pojačalu je registrovan odnos napona na mjernoj i napojnoj dijagonali
mosta Um/UE = 0,0015.
101
(a) (b)
Slika 6.6. Cilindrični davač sile (a) šema opterećenja,
(b) mjerni most.
Za upotrijebljenu punomostnu konfiguraciju vrijednost deformacije u funkciji veličine

izlaznog signala može se dobiti na osnovu izraza (5.22):
2 1 Um 2 1
ε= = ⋅ ⋅ 0, 0015 = 0, 00115 .
1 + ν K U E 1 + 0,3 2
Skraćenje cilindra pod djelovanjem mjerene sile iznosi:
Δl = ε l = 0, 00115 ⋅ 0, 05 = 0, 000057 m = 0,057 mm
dok naprezanje na pritisak u štapu slijedi iz Hukovog zakona:
σ = Eε = 2,1 ⋅105 ⋅ 0, 00115 = 242,31 MPa .
Površina senzora iznosi:
D 2π 452 π
A= = = 1591, 7 mm 2
4 4
pa je konačno sila koja je prouzrokovala dato naprezanje jednaka:
F = σ A = 242,31 ⋅1963,125 = 152231,9 N = 152 kN .
Na slici 6.7 dat je izgled nekih konstrukcija mjernih davača za silu napravljenih
na bazi mjernih traka.
102
Slika 6.7. Konstrukcije davača za silu.
Neke najčešće greške i problemi kod postavljanja mjernih pretvarača za silu date
su na slici 6.8.
Slika 6.8. Neispravnosti kod primjene davača za silu: (a) opterećenje nije centrično,
(b) opterećenje nije aksijalno, (c) pored sile davač je opterećen i momentom,
(d) oslonac davača nije dovoljno velik, (e) neravna podloga, (f) savijena podloga.
103
Često se javlja potreba da se pored intenziteta odredi i pravac djelovanja sile,

tj. potrebno je mjerenje komponenti sile Fx, Fy i Fz. Za ovakva mjerenja može se
primjeniti nosač u obliku paralelopipeda, slika 6.9. Na nosač je zalijepljeno 12
mjernih traka, pri čemu su trake Rx1÷Rx4, Ry1÷Ry4 i Rz1÷Rz4 spojene u tri zasebna
mosta i služe za mjerenje komponenti sile Fx, Fy i Fz respektivno.
Tako na primjer, sve trake za mjerenje komponenti u x i y pravcu podjednako
mijenjaju otpornost u zavisnosti od Fz, pa je rezultujuće dejstvo tih promjena na
izlazne signale Ux i Uy jednako nuli. S tim u vezi potrebno je da sila djeluje u
težištu gornje baze prizme kako bi se izbjeglo njeno krivljenje zbog djelovanja
sile Fz.
Slika 6.9. Mjerenje komponenti sile pomoću tri punomostne konfiguracije.
6.4 MJERENJE OBRTNOG MOMENTA
Mjerenjem obrtnog momenta dolazi se do spoznaje o veličini i karakteru

opterećenja (ravnomjerno, impulsno, periodično i dr.) ispitivanih mašinskih
elemenata odnosno mašina. Ovaj podatak je važan s aspekta dijagnosticiranja
stanja sistema. Mjerenje obrtnog momenta zastupljeno je prije svega na
vratilima, zatim na spojnicama, dobošima, zupčanicima, remenicama i drugim
mašinskim elementima.
Snaga koju vratilo prenosi računa se na osnovu izraza:
P = Mω (6.9)
gdje je M, Nm, obrtni moment a ω, s−1, ugaona brzina koja se računa na osnovu
broja obrtaja n prema izrazu:
104
ω = 2π n . (6.10)
Mjerenje obrtnog momenta se, pored dijagnosticiranja stanja mašina, koristi kod
laboratorijskih istraživanja i eksperimentalnih analiza dizajna mašinskih
elemenata.
6.4.1. Mjerenje obrtnog momenta dinamometarskim metodama
Šematski prikaz prenosa snage od izvora (na primjer elektromotor) do potrošača

(na primjer reduktor) pomoću vratila dat je na slici 6.10a. Vratilo je napregnuto
na uvijanje. Dinamometarska metoda mjerenja obrtnog momenta zasniva se
zapravo na mjerenju sile reakcije u ležajevima. Sila se može mjeriti na strani
izvora snage, slika 6.10b, ili na strani potrošača, slika 6.10c. Obrtni moment se
računa kao proizvod izmjerene sile F i poznatog rastojanja l.
(a)
(b) (c)
Slika 6.10. Dinamometarski princip mjerenja obrtnog momenta, (a) osnovni elementi
sistema za prenos snage, (b) mjerenje sile na strani izvora snage, (c) mjerenje sile na
strani potrošača.
Mjerenje obrtnog momenta također je od interesa kod određivanja mehaničke

snage koju motor prenosi na potrošač. Kako se vidi, da bi se odredila snaga,
potrebno je mjeriti moment M i ugaonu brzinu ω.
105
Obrtni moment se također mjeri pomoću uređaja koji raspoloživu mehaničku

energiju potpuno pretvaraju u druge oblike energije. Ovakvi uređaji nazivaju se
mjerne kočnice. Koriste se kod određivanja karakteristika različitih motora.
Mjerna kočnica opterećuje motor na kojem proizvodi moment kočenja.
U upotrebi su mahničke, hidraulične i električne mjerne kočnice. U većini
slučajeva mehanička energija se pretvara u toplotnu, koja se mora na pogodan
način odvoditi.
Na slici 6.11 prikazan je princip rada Pronijeve kočnice kod koje se trenje u
ležaju može kontrolisati djelovanjem sile F. Naime, vratilo potrošača postavljeno
je u ležište čije se trenje podešava promjenom veličine sile F koja djeluje na
kraku poznate dužine l.
Slika 6.11. Mjerenje obrtnog momenta pomoću Pronijeve kočnice.
Moment trenja nastaje između obrtnog diska kočnice i fiksnog kočionog uređaja.
Obrtni moment M je tada zapravo jednak momentu trenja, koji je s druge strane
proporcionalan sili F kojom se mijenja trenje u ležaju. Mjerenje momenta svodi
se dakle na mjerenje sile F.
6.4.2. Mjerenje momenta primjenom mjernih traka
Obrtni moment se može mjeriti i ugradnjom davača koji radi na principu

mjerenja neelektričnih veličina električnim putem (npr. mjerne trake), između
izvora snage i potrošača. Principijelna šema ovakvih mjerenja data je na slici
6.12.
106
Slika 6.12. Princip mjerenja obrtnog momenta primjenom mjernih pretvarača.
Mjerenje obrtnog momenta najčešće se izvodi pomoću mjernih traka. Trake

se lijepe na elastični torzioni element, koji se ugrađuje između motora i ulaznog
vratila neke radne mašine, slika 6.12. Ugradnja se vrši pomoću spojnica koje
omogućuju radijalno i aksijalno podešavanje vratila. U slučaju da u pogonskim
uslovima nije moguće ugraditi ovakve jedinice, trake se lijepe direktno na
elemente transmisije.
Najveći tangencijalni naponi javljaju se na površini vratila koje je opterećeno
momentom uvijanja. Mjerna traka dužine AB = a lijepi se pod uglom φ u
odnosu na ono vlakno vratila koje je najudaljenije od ose vratila, slika 6.13.
Slika 6.13. Deformacija vratila opterećenog na uvijanje.
Nakon djelovanja momenta uvijanja Mt dolazi do istezanja trake čija dužina

postaje:
AB ' = a + Δa .
Dva poprečna presjeka koja se nalaze na međusobnom rastojanju l uvijaju se za

ugao klizanja:
107
Mtl
γ= (6.11)
GI 0
gdje je G, Pa, modul klizanja i I0, m4, polarni moment inercije poprečnog
presjeka vratila.
Nakon uvijanja, tačka B se pomjerila u položaj B' prešavši pri tome put:
BB'=rγ,
gdje je r poluprečnik vratila.

Na osnovu kosinusnog poučka iz trougla ABB' slijedi:
( a + Δa )2 = a 2 + ( rγ )2 − 2arγ cos ( 90 + ϕ ) (6.12)
Kvadriranjem jednačine (6.12) i nakon zanemarivanja malih članova višeg reda

slijedi:
2aΔa = −2arγ cos ( 90 + ϕ )
odakle se daljim sređivanjem dobija:
Δa r
= γ sin ϕ (6.13)
a a
Lijeva strana izraza (6.13) predstavlja deformaciju mjerne trake ε. Pošto je:
l
a=
cos ϕ
izraz (6.13) postaje:
Δa r
= γ cos ϕ sin ϕ (6.14)
a l
Unosom izraza za ugao klizanja (6.11) u (6.14) slijedi izraz za deformaciju

mjerne trake:
Δa r M t l
ε= = cos ϕ sin ϕ (6.15)
a l GI 0
108
Daljim sređivanjem izraza (6.15), uz poznatu relaciju između polarnog momenta

inercije I0 i polarnog otpornog momenta W0 za kružni poprečni presjek:
1 4
r π
I0 2 1
W0 = = = r 3π ,
r r 2
slijedi konačni izraz za deformaciju mjerne trake:
Mt
ε= sin 2ϕ . (6.16)
2GW0
Kako se iz izraza (6.16) vidi, ekstremne vrijednosti deformacije biće za

vrijednosti:
sin 2ϕ = ±1 ,
odnosno za vrijednosti ugla ϕ = ±450 .

Pošto je relativna deformacija mjerne trake zalijepljene na površinu vratila
data izrazom (6.16), promjena otpora na mjernom mostu će biti:
ΔR Mt
=K sin 2ϕ , (6.17)
R 2GW0
gdje je K faktor mjerne trake.

Uvažavajući prethodnu analizu, mjerne trake se lijepe pod uglom od 450 u
odnosu na osu vratila, slika 6.14, i imaju jednake promjene dužine (otpornosti),
ali suprotnog znaka.
Slika 6.14. Princip mjerenja obrtnog momenta primjenom mernih traka.
109
Najveća osjetljivost postiže se primjenom punomostne konfiguracije. U tu

svrhu koriste se gotove punomostne konfiguracije kod kojih su četiri trake
zalijepljene na jedinstven nosač. Pored bolje osjetljivosti, primjenom
punomostne konfiguracije postiže se:
─ temperaturna kompenzacija i
─ eliminacija djelovanja ugiba vratila na tačnost mjerenja.
Ako se lijepljenjem mjernih traka direktno na vratilo ne dobija dovoljna

osjetljivost davača, onda se trake mogu lijepiti na pomoćni elastični pretvarač u
obliku šupljeg cilindra. Ovaj cilindar se pričvršćuje na ispitivano vratilo kao
spona koja prenosi obrtni moment koji se mjeri.
Tipična tačnost ovakvih torziometara je od ±1 % do ±2 %. Praktični
problemi su prisutni kod realizacije spoja mjernog mosta i mjernog uređaja.
Klasično rješenje je pomoću kontaktnih prstenova, slika 6.15.
(a) (b)
Slika 6.15. Princip mjerenja obrtnog momenta pomoću mjernih traka, (a) Veza kliznih
prstenova s mjernim trakama i vratilom, (b) primjer izvedbe kliznih prstenova.
Prelazni otpor kontakata i termoelektromotorna sila, koja nastaje zbog

zagrijavanja kontakata, smanjuju tačnost torziometra. Pored toga, javlja se
problem habanja četkica i uticaja nečistoća na kvalitet kontakta. Nekoliko
konstruktivnih rješenja mjernih davača obrtnog momenta dato je na slici 6.16.
110
Slika 6.16. Izgled davača za obrtni moment.
S ciljem prevazilaženja problema koji se javljaju kod kontaktnih

torziometara, konstruisani su beskontaktni torziometri. Beskontaktni torziometri
također rade na principu mjernih traka. Induktivni pretvarač u obliku obrtnog
transformatora služi za beskontaktno napajanje mjernog mosta, slika 6.17.
Slika 6.17. Princip rada beskontaktnog mjernog pretvarača za obrtni moment.
Sekundar transformatora, koji se nalazi na vratilu, spojen je na mjerni most

preko ispravljača naizmjeničnog u istosmjerni električni napon. Proporcionalno
mjerenom momentu na mjernoj dijagonali mosta dobija se istosmjerni napon
ΔUm, koji je priključen na pretvarač napona u frekvenciju f.
111
Izlazni napon Ui je linearno rastući signal koji se na komparatoru poredi s

referentnim naponom Ur.
Kada je Ui > Ur, izlazni napon iz U/f pretvarača mijenja polaritet. Napon U
istovremeno je signal povratne sprege, pa će shodno tome, polaritet promijeniti i
napon mosta Um i referentni napon Ur. Frekventno-modulisani signal sa izlaza
U/f pretvarača ide na kapacitivni kolektor ili obrtni transformator.
Za frekventnu demodulaciju potreban je f/U pretvarač. On se obično pravi
kao generator impulsa konstantne širine. Beskontaktni mjerni pretvarači se
koriste za mjerenje momenta u opsegu od 10 Nm do 50 kNm. Tačnost je ±0,1%,
a osjetljivost od 1 mV na 1 V napajanja mosta do 100 mV na 1 V napajanja
mosta pri maksimalnoj vrijednosti momenta.
6.4.3. Mjerenje obrtnog momenta induktivnim davačima
Za mjerenje obrtnog momenta mogu biti upotrijebljeni i induktivni senzori.

Primjer izvedbe takvog torziometra dat je na slici 6.18. Pretvarač se sastoji od
jezgra (1) kod kojeg je jedna strana slobodna, a druga čvrsto vezana za vratilo
(5). Na slobodnom kraju jezgra namotani su kalemi (2).
1. Jezgro
2. Kalem
3. Suženje na
vratilu
4. Držač
5. Vratilo
Slika 6.18. Induktivni torziometar.
Zbog uvijanja suženog dijela vratila (3), induktivni senzor koji ima četiri kalema
povezana u Vitstonov most, djeluje kao diferencijalni transformator dovodeći do
neravnoteže mjernog mosta. Zbog obrtanja javlja se napon koji je direktno
proporcionalan obrtnom momentu i koji se registruje na indikacijskom
instrumentu.
112
Mjerenje brzine, ubrzanja i vibracija
7
MJERENJE BRZINE,
UBRZANJA I VIBRACIJA
7.1 MJERENJE BRZINE
Problemi mjerenja i regulacije brzine, ubrzanja i vibracija često se susreću u

industriji. Ova mjerenja zastupljena su kod ispitivanja motora, različitih
prenosnika i mehanizama. Translatorna i ugaona brzina u savremenoj tehnici
mjere se u širokom opsegu: translatorna brzina od 0 m/s do 15000 m/s, a ugaona
od 0 rad/s do 20000 rad/s.
Translatorna brzina predstavlja promjenu pomjeranja po vremenu:
dx m
v= , (7.1)
dt s
i za njeno mjerenje mogu se, na primjer, koristiti indukcioni senzori.
Za potrebe mjerenja translatorna brzina se pomoću pogodnog prenosnog
mehanizma obično pretvara u ugaonu brzinu:
dϕ rad
ω= , (7.2)
dt s
pa će posebna pažnja biti posvećena uređajima za mjerenje ugaone brzine –
tahometrima. Ugaona brzina je povezana s brojem obrtaja preko relacije:
113
ω 1
n= , (7.3)
2π s
Ugaona brzina rotirajućih tijela određuje se tako što se odredi broj obrtaja tog
tijela u nekom vremenskom intervalu. Na ovom principu rade različiti uređaji za
mjerenje broja obrtaja. Kod drugih, indirektnih postupaka, obrtanje tijela mijenja
odgovarajuće vrijednosti nekih drugih fizikalnih veličina.
Prema načinu primjene tahometri mogu biti stacionarni i prenosivi, a prema
metodi mjerenja kontaktni i beskontaktni. Prema tipu konverzije energije u
primarnom elementu senzora tahometri se mogu podijeliti na:
─ mehanički, imaju samo mehaničke pretvaračke elemente (centrifugalni,
frikcioni, hidraulični i pneumatski tahometri);
─ magnetni, kod kojih je glavni element indukcioni senzor;
─ elektromehanički, koji u svojim mjernim kolima sadrže elektromehaničke
pretvarače (tahometarski generatori, tahometri s brojanjem impulsa);
─ stroboskopski tahometri, koji rade na principu stroboskopskog efekta.
Podjela električnih uređaja za mjerenje ugaone brzine može se izvršiti i u
zavisnosti od vrste indikatora na kome se vrši očitavanje. Pri tome, razlikuju se
uređaji s digitalnim frekvencmetrima (instrumentima za mjerenje periode) i
uređaji kod kojih se ugaona brzina mjeri voltmetrima.
Osnovni element senzora brzine i ubrzanja je diferencijator, koji omogućava
automatsku konverziju mjerene ulazne veličine u izlazni signal proporcionalan
izvodu te veličine. Ako je poznata jednačina translatornog kretanja tijela x = f(t),
tada su brzina i ubrzanje jednaki prvom i drugom izvodu pomjeranja po vremenu
respektivno. Isto tako, kod poznatog ubrzanja integriranjem se može odrediti
brzina, odnosno pređeni put.
7.1.1. Tahogeneratori
Osnovna namjena tahogeneratora bila je stabilizacija rada servo-mehanizama.
Međutim, zbog osobine da im je izlazni signal linearno proporcionalan ugaonoj
brzini, tahogeneratori se proizvode i kao senzori namjenjeni mjerenju ugaone
brzine.
Istosmjerni tahogenerator je istosmjerni generator koji stvara elektromotornu
silu proporcionalnu brzini obrtanja rotora, slika 7.1. Sastoji se od stalnog
magneta u čijem polju se obrće rotor s kolektorom. Mjerni opseg istosmjernih
tahogeneratora iznosi ±5000 o/min uz nelinearnost manju od 1 %. Osjetljivost
iznosi od 1 V do 2 V po 100 o/min.
Izlazni napon se odvodi pomoću četkica čije habanje može predstavljati jedan
od glavnih nedostataka ovog senzora.
114
(a) (b)
Slika 7.1. Istosmjerni tahogenerator: (a) princip rada, (b) statička karakteristika.
Naizmjenični tahogeneratori se izvode kao sinhroni ili asinhroni. U prvom

slučaju, to je jednofazni asinhroni motor s rotorom od stalnog magneta, slika
7.2a. Promjene ugaone brzine rotora odražavaju se na promjenu amplitude i
frekvencije izlaznog napona Ui. Nedostatak ovakvih generatora je nelinearna
statička karakteristika.
Asinhroni naizmjenični tahogeneratori sastoje se od rotora i dva stacionarna
namotaja, slika 7.2b. Na jedan namotaj dovodi se pobudni naizmjenični napon
Up stalne amplitude i frekvencije 50 Hz ili 400 Hz. Pri obrtanju rotora na
izlaznom namotaju se generiše napon Ui iste frekvencije kao napon Up i
amplitude proporcionalne ugaonoj brzini rotora, tj. izlazni napon je amplitudno
modulisan.
(a) (b) (c)

Slika 7.2. Naizmjenični tahogeneratori: (a) sinhroni, (b) asinhroni,
(c) statička karakteristika.
Osnovna prednost asinhronog tahogeneratora je visoka pouzdanost. Tačnost

je ±0,05 %, a mjerni opseg od 0 o/min do 4000 o/min.
115
7.1.2. Mjerenje ugaone brzine magnetnim senzorima
Magnetni senzor za mjerenje ugaone brzine ima stalni magnet postavljen na

vratilu čija se ugaona brzina mjeri, slika 7.3. Na drugom vratilu, koje se nalazi u
osi s glavnim vratilom, učvršćen je cilindrični poklopac od nemagnetnog
materijala zanemarljivog električnog otpora (na primjer aluminij). Na istom
vratilu je i mehanizam za pokazivanje, čija je opruga jednim krajem čvrsto
vezana za vratilo, a drugim krajem za kućište senzora.
Slika 7.3. Tahometar s vrtložnim strujama.
Pri okretanju glavnog vratila magnetne silnice stalnog magneta presijecaju

poklopac, pa se u njemu indukuje elektromotorna sila i javljaju vrtložne
(vihorne) struje. Uzajamno djelovanje magnetnog polja vrtložnih struja i polja
stalnog magneta stvara obrtni moment u odnosu na osu poklopca. Ovaj moment
zakreće poklopac u istom smjeru u kojem se okreće stalni magnet, sve dok se ne
uspostavi stanje ravnoteže sa momentom spiralne opruge.
Statička karakteristika ovih mjernih uređaja je linearna:
ϕ = Kω , (7.4)
gdje je ϕ ugao otklona kazaljke a ω ugaona brzina vratila.

Koeficijent statičkog prenosa K zavisi od konstruktivnih, električnih i
magnetnih parametara. Praktični problemi javljaju se kod mjerenja malih
ugaonih brzina, jer treba osigurati dovoljan moment za zakretanje poklopca.
Ovo se može postići povećavanjem magnetne indukcije B stalnog magneta ili
povećavanjem jačine struje, koja raste ako je specifični električni otpor
materijala manji.
116
Na tačnost magnetnog senzora nepovoljno djeluju temperaturne promjene. S

porastom temperature indukcija B stalnog magneta opada, i modul elastičnosti E
materijala poklopca također opada, dok električni otpor R materijala poklopca
raste. Adekvatnim odabirom ovih parametara (B, E, R) ukupno djelovanje
temperature na tačnost može se značajno smanjiti.
Tipična tačnost ovih mjernih uređaja je od ±0,5 % do ±1 %. Ova vrsta
senzora se često koristi za mjerenje brzine automobila na temelju mjerenja
ugaone brzine točkova.
7.1.3. Mjerenje ugaone brzine reluktantnim senzorima

Reluktantni senzori rade na principu promjene otpornosti magnetnog kola pod
uticajem rotacije osovine (vratila). Mogu biti indukcioni ili induktivni, a izvode
se u velikom broju konstruktivnih varijanti.
Indukcioni senzor ugaone brzine sastoji se iz dva dijela. Prvi dio uvijek je
postavljen na osovinu, a izrađuje se u obliku:
─ diska od neželjeznog materijala po čijem se obodu nalaze pravilno
raspoređeni željezni umeci (inserti) ili
─ zupčanika od feromagnetnog materijala, slika 7.4a.
U blizini rotirajućeg dijela, na rastojanju približno 0,5 mm, postavlja se
indukcioni detektor pomjeranja. Svojom magnetnopobudnom silom stalni
magnet stvara magnetni fluks. Primicanjem željeznog umetka (ili zupca
zupčanika) smanjuje se magnetni otpor i raste magnetni fluks φ (t ) , Tm2.
Odmicanjem inserta ili zupca stvara se suprotan efekat. Na ovaj način nastaje
vremenska promjena magnetnog fluksa, odnosno indukuje se elektromotorna
sila, slika 7.4b. Napon ui je naizmjeničan, nepravilnog impulsnog oblika.
(a) (b)
Slika 7.4. Elektromagnetni senzor indukcionog tipa za mjerenja ugaone brzine,
(a) princip rada, (b) promjena magnetnog fluksa φ (t ) i izlaznog napona ui.
117
Za ove senzore je svojstveno da su i amplituda i frekvencija izlaznog napona

proporcionalne ugaonoj brzini. Ako je izlazna informacija amplituda, za očitanje
ugaone brzine koristi se voltmetar, a u drugom slučaju frekvencmetar. Kada su
ugaone brzine male, dolazi do poteškoća u očitavanju jer je indukovani napon
mali i jednak naponu šuma.
Povećanje broja zuba (umetaka) N, povoljno utiče na tačnost mjerenja
pomoću frekvencmetra, jer je tada frekvencija izlaznog napona f veća za N puta
od frekvencije obrtanja osovine.
U opsegu velikih brzina senzori imaju dobre osobine, a maksimalne ugaone
brzine mogu dostizati i do 15000 o/min. Između senzora i objekta postoji
magnetna privlačna sila, što može biti nepoželjno kada je snaga na osovini vrlo
mala.
7.1.4. Mjerenje ugaone brzine pomoću stroboskopa
Ugaona brzina u pogonskim uslovima može se mjeriti i pomoću stroboskopa.

Stroboskop se sastoji od generatora impulsa, pojačala snage i gasne cijevi
(sijalice) koja se pali u taktu impulsa iz pojačala, slika 7.5.
Slika 7.5. Princip mjerenja ugaone brzine pomoću stroboskopa.
Frekvencija generatora impulsa se mijenja pomoću potenciometra čija je skala

izbaždarena u jedinicma frekvencije (Hz) ili ugaone frekvencije (o/min). U
blizini objekta koji rotira postavlja se gasna lampa. Objekti na sebi moraju imati
neki markantni detalj, na primjer otvor, obilježenu tačku, zubac i slično.
Ukoliko se poklopi da je broj obrtaja u sekundi jednak frekvenciji paljenja
lampe, nastaje stroboskopski efekat, pri kojem prividno izgleda da objekat
miruje. Tada se ugaona brzina može očitati na skali generatora impulsa.
Uobičajeni opseg mjerenja pomoću stroboskopa je od 120 o/min do 25000
o/min, a tačnost mjerenja iznosi oko 1%.
Objekat čija se ugaona brzina mjeri izgleda prividno nepokretan i kod
frekvencija paljenja koje su 2, 3, 4, ... puta niže od stvarnog broja obrtaja u
118
sekundi. Ova pojava omogućuje da se mjere ugaone brzine iznad maksimalne

frekvencije paljenja sijalice.
Kod mjerenja visokih ugaonih brzina primjenjuje se sljedeća procedura.
Stroboskop se prethodno podešava tako da pri nekoj frekvenciji paljenja fs
objekat prividno miruje. Tada stvarni broj obrtaja iznosi:
n = Nf s (7.5)
gdje je N neki cijeli broj. Potom se frekvencija paljenja lagano smanjuje do

vrijednosti fs1, dok se prvi put ponovo ne ostvari mirna slika objekta. Tada je:
n = ( N + 1) f s1 (7.6)
Na osnovu prethodnih izraza slijedi formula za proračun broja obrtaja:
f s1 f s
n= (7.7)
f s − f s1
7.2 MJERENJE UBRZANJA
Mjerenje ubrzanja u slučaju translatornog ili roatacionog kretanja važno je ne

samo zbog određivanja parametara kretanja, već i pri određivanju sile ili obrtnog
momenta koji uzrokuju to kretanje. Ubrzanje je neophodan parametar u
sistemima upravljanja kretanjem centra mase pokretnih objekata (aviona,
brodova, raketa, podmornica, brzih vozova i dr.) i u sistemima inercijalne
navigacije. U slučaju translatornog kretanja vrijedi poznata relacija:
d 2x
F = ma = m , (7.8)
dt 2
gdje je F sila, m masa tijela, a a ubrzanje. Analogno, u slučaju rotacije, relacija

koja povezuje obrtni moment M i ugaono ubrzanje ima oblik:
dω d 2ϕ
M =J =J 2 , (7.9)
dt dt
gdje je J, kgm2 moment inercije mase.
119
Uređaji za mjerenje ubrzanja nazivaju se akcelerometri. Klasifikacija

akcelerometara može se izvesti po sljedećim osnovama:
─ konstruktivnim osobinama (način pomicanja i način vješanja mase),
─ tipu izlaznog signala (kontinualni i diskretni),
─ tipu veze između mjerenog ubrzanja i izlaznog signala (prosti,
integrirajući),
─ načinu konverzije ubrzanja u izlazni signal (direktni i kompenzacioni) i dr.
Česta je i klasifikacija prema odnosu između vlastite frekvencije
akcelerometra i opsega frekventnog spektra mjerenog ubrzanja. U tom smislu
razlikuju se:
─ akcelerometri, koji imaju vlastitu frekvenciju iznad svih frekvencija u
spektru mjerenog ubrzanja;
─ velosimetri, čija je vlastita frekvencija bliska frekvencijama koje su
sadržane u spektru mjerenog ubrzanja;
─ vibrometri, čija je vlastita frekvencija manja od frekvencija koje su
sadržane u spektru mjerenog ubrzanja;
─ rezonantni akcelerometri, koji imaju vlastitu frekvenciju jednaku osnovnoj
frekvenciji mjerene vibracije;
─ polurezonantni akcelerometri, čija se vlastita frekvencija razlikuje od
osnovne frekvencije mjerenog ubrzanja za neki određeni odnos.
7.2.1. Mjerenje ubrzanja potenciometarskim senzorima

Mjerenje ubrzanja se sreće u tehničkoj praksi na primjer pri ispitivanju motornih
vozila, liftova i drugih transportnih sredstava. Također, od značaja su mjerenja
ubrzanja u eksperimentima sudara vozila i u drugim simulacijama u kojima se
ispituje mehanička izdržljivost vozila. Industrijski proizvodi kao, na primjer,
elektronski uređaji, ispituju se testovima slobodnog pada s određene visine i
vibracijama. Time se otkrivaju skriveni nedostaci kao što su, na primjer,
nesigurni kontakti, hladni spojevi pri lemljenju i sl.
Većina senzora za mjerenje ubrzanja u dinamičkom pogledu mogu se
predstaviti mehaničkim modelom sistema drugog reda. Principijelna šema
akcelerometara koji koriste princip potenciometra data je na slici 7.6.
Seizmički element mase m pod dejstvom konstantnog ubrzanja a pomjera se
u odnosu na kućište za rastojanje x = ma/ce, gdje je ce ekvivalentna krutost
opruga kojima je učvršćen seizmički element. Senzori predviđeni za veća
ubrzanja imaju veću krutost ce, a time i višu sopstvenu frekvenciju.
120
(a) (b)
Slika 7.6. Akcelerometarski senzori s potenciometrom: (a) s kliznim tegom mase m,
(b) s tegom u obliku klatna.
Kućište senzora se puni silikonskim uljem kojim se ostvaruje pogodna

vrijednost koeficijenta prigušenja, ξ = 0,6 ÷ 0,7. Viskoznost ulja treba da se što
manje mijenja s temperaturom. Termičko širenje ulja se kompenzuje time što je
jedan od zidova kućišta od elastičnog materijala. Sopstvena frekvencija senzora
iznosi:
1 ce
fn = (7.10)
2π m
Tipični opsezi ubrzanja potenciometarskih senzora su od ±20 m/s2 do ±200 m/s2.

Odgovarajuće sopstvene frekvencije iznose od 20 Hz do 60 Hz, i relativno su
niske za primjenu u dinamičkim uslovima mjerenja.
Tačnost potenciometarskih akcelerometara je približno od 2 % do 5 %. Bolja
tačnost se može ostvariti ako se umjesto potenciometra primjeni induktivni ili
neki drugi senzor za mjerenje pomjeranja.
7.2.2. Mjerenje ubrzanja pomoću senzora na bazi mjernih traka

Senzori za mjerenje ubrzanja na bazi mjernih traka koriste slobodne, slika 7.7a,
ili lijepljene mjerne trake, slika 7.7b.
Senzori sa slobodnim mjernim trakama (trake 1, 2, 3 i 4 na slici 7.7a)
odlikuju se malom masom (nekoliko desetina grama) i s tim u vezi imaju visoku
graničnu frekvenciju. Slobodne mjerne trake istovremeno imaju ulogu senzora i
elastičnog elementa (pored traka mogu postojati i opruge).
121
Tipične vrijednosti parametara ovakvih akcelerometara su: otpornost traka

120 Ω, napon napajanja 3 V, maksimalni izlazni napon oko 1,5 mV. Opseg
mjerenja je od 10 m/s2 do 104 m/s2, pri čemu vlastite frekvencije iznose od 500
Hz do 8000 Hz respektivno. Gornje granične frekvencije su oko 0,6 fn.
Senzori sa slobodnim mjernim trakama imaju malu osjetljivost na ubrzanja u
poprečnim pravcima. Pri ubrzanju okomitom na pravac postavljanja traka, sve
trake se podjednako istežu, što se u mostu sa četiri aktivne trake kompenzuje.
Mjerenje komponenti ubrzanja vrši se pomoću tri okomito postavljena senzora,
gdje svaki od senzora mjeri po jednu komponentu ubrzanja.
(a) (b)
Slika 7.7. Akcelerometarski senzori, (a) sa slobodnim mjernim trakama,

(b) s lijepljenim mjernim trakama.
Senzor s lijepljenim mjernim trakama se sastoji od tijela mase m pričvršćenog

za kućište pomoću dvije elastične konzole. Na konzolama su zalijepljene po
dvije mjerne trake koje su spojene u puni most (vidjeti poglavlje 5.2). Pri
stalnom horizontalnom ubrzanju seizmički element djeluje silom ma koja
elastično savija konzole s trakama. Time se dobija izlazni signal linearno
srazmjeran ubrzanju. U akcelerometrima novije izvedbe koriste se
poluprovodničke mjerne trake, čijom primjenom se dobija veća osjetljivost i
manje dimenzije.
Akcelerometri opisani u prethodnim odjeljcima karakteriziraju se relativno
malom tačnošću, koja je obično oko 1%. Osnovni uzrok smanjenja tačnosti su
mehanička trenja i histerezis koji postoje kod svih elastičnih elemenata i opruga
koje su ugrađeni u senzor.
122
7.3 MJERENJE VIBRACIJA
7.3.1. Uvod
U toku rada postrojenja, mašina, mehanizama i instrumenata često nastaju
mehaničke oscilacije kao posljedica velikih ubrzanja kod periodičnog kretanja
masa, udarnih djelovanja opterećenja, rotacionog kretanja osovina s težištem
koje je izvan ose rotacije i sl. Ovakve oscilacije su štetne za uređaje i
prouzrokuju beskorisno potrošenu energiju.
Također, oscilacije utiču na smanjenje koeficijenta korisnog djelovanja
mašina, a zbog njih se, u nekim slučajevima, povećavaju dimenzije pojedinih
dijelova uređaja (na primjer porast zazora na mjestima uležištenja). U najgorem
slučaju, oscilacije mogu da dovedu do lomova i havarija. U inženjerskoj praksi
ovakve oscilacije se nazivaju vibracije.
U opštem slučaju vibracije imaju periodički, trajni ili slučajni karakter.
Vibracije se dešavaju i kod linearnog i kod rotacionog kretanja, pa je teorijski za
njihovo praćenje potrebno šest senzora, tj. za svaki od šest stepeni slobode
kretanja (tri translacije i tri rotacije) po jedan senzor.
U praksi se rijetko primjenjuje praćenje vibracija za svih šest mogućih
kretanja. Prije nego se izvrši redukcija na potrebni broj senzora, vrši se test
pomoću kojeg se utvrđuje prisustvo vibracija duž i oko osa vibrirajućeg objekta.
Pri tome se vodi računa o mogućnosti pojave poprečnih vibracija, tj. o
mogućnosti da se vibracije duž (oko) jedne ose odražavaju na vibracije duž (oko)
druge ose.
Vibracije u mehaničkim sistemima mogu biti posljedica različitih faktora koji
mogu biti vezani za odstupanje od propisane geometrije mašinskih elemenata,
zatim za djelovanje vanjskih poremećaja ili pogrešnog pristupa u dizajnu
konstrukcije. Najčešći faktori iz ove tri grupe su najčešći:
─ mala dinamička krutost kućišta i temelja mašina,
─ necentričnost spojnica i ležajeva i ekscentričnost vratila u ležajevima,
─ neizbalansiranost rotacionih mašinskih elemenata,
─ pohabanost mašinskih elemenata,
─ geometrijska odstupanja kod lanaca i remenih prenosnika,
─ kolebanje vrijednosti obrtnog momenta u odnosu na propisanu veličinu,
─ zatupljenost reznog alata na alatnim mašinama,
─ pojava nepredviđenih udarnih sila u sistemu.
123
7.3.2. Parametri vibracija
Karakteristike vibracija su frekvencija, amplituda, brzina i ubrzanje. Vibracije s

velikom amplitudom i malim vremenom trajanja označavaju se kao udarne.
Brzina i ubrzanje vibracija su promjenjive veličine u svakom dijelu ciklusa
(perioda oscilovanja).
Najčešći parametri koji se mjere kod vibracija su frekvencija osnovne
oscilacije (prvog harmonika), frekvencija viših harmonika, pomjeranje, brzina i
ubrazanje tijela zbog vibracija. Rjeđe se mjere trenutne i srednje vrijednosti i
vršne vrijednosti kod neperiodičnih vibracija.
Zavisno od područja frekvencije, odnos pomjeranja, brzine i ubrzanja je
različit. U području niskih frekvencija ubrzanja su mala u odnosu na pomjeranje
i obrnuto. Mjerna veličina se bira na osnovu očekivanog nivoa frekvencija radi
toga da se pri mjerenju dobiju najjači izlazni električni signali.
U slučajevima kada frekvenciju nije moguće unaprijed procijeniti, najbolje je
mjeriti brzinu pomjeranja. Međutim, u području vrlo visokih frekvencija to nije
izvodivo s obzirom na ograničenja koja imaju senzori. U najširem području
frekvencija mogu se mjeriti ubrzanja.
Za područja niskih frekvencija izrađuju se senzori s velikim pojačanjem i s
povećanim gabaritima. Zbog jednostavnije konstrukcije senzora i mogućnosti
prevođenja ubrzanja u brzinu (pomoću integracije koja je pouzdanija i
jednostavnija od diferenciranja), parametri vibracija se najčešće mjere
mjerenjem ubrzanja. Ubrzanje se često izražava poređenjem s ubrzanjem
Zemljine teže g = 9,81 m/s2 (na primjer, ubrazanje od 2,5g).
Izmjerene vrijednosti mogu se predstavljati u linearnim ili logaritamskim
koordinatama. Logaritamske koordinate imaju pogodnost koja se ogleda u
mogućnosti prikazivanja i vrlo malih i vrlo velikih vrijednosti na maloj dužini,
pa se ova skala često koristi pri mjerenju vibracija.
Senzori za mjerenje vibracija (vibrometri) mogu biti kontaktnog i
beskontaktnog tipa. Beskontaktni vibrometri su specijalne izvedbe kapacitivnih,
elektromagnetnih i optoelektronskih senzora.
Najširu primjenu imaju senzori sa seizmičkim elementom, gdje se kretanje
ovješene mase pretvara u električni signal pomoću induktivnog, potencio-
metarskog, kapacitivnog ili piezoelektričnog senzora za pomjeranje. Senzor je
uvijek sastavni dio složenijeg mjernog sistema, koji se još sastoji od pojačala,
osciloskopa i oscilografa te analizatora spektra frekvencija.
124
7.3.3. Principi mjerenja vibracija
Uređaji za mjerenje parametara vibracija u dinamičkom smislu predstavljaju

mjerne sisteme drugog reda. Ovi sistemi mogu biti predstavljeni kao
kompozicija sva tri elementarna mehanička modela: opruge krutosti c, cilindra s
viskoznim prigušenjem b i inercijalnog (seizmičkog) elementa mase m, slika 7.8.
Mjerenje parametara vibracija moguće je korištenjem dva principa:
neseizmički i seizmički.
Neseizmički princip mjerenja vibracija. Parametri vibracija mjere se pomoću

pomjeranja mase m u odnosu na nepokretni koordinatni sistem (skala z na slici
7.8). Ovaj metod je inače vrlo jednostavan, a glavni nedostatak mu je što nije
uvijek moguće u blizini objekta naći pogodnu nepokretnu površinu, na koju bi se
postavila skala u jedinicama pomjeranja. Sličan problem javlja se i kada je
vibrirajući objekat malih dimenzija.
Slika 7.8. Princip rada senzora sa seizmičkim elementom.
Seizmički princip mjerenja vibracija. Zbog navedenih problema, češće se

koristi mjerenje parametara vibracija pomoću pomjeranja seizmičkog elementa
mase m u odnosu na relativni (vezani) koordinatni sistem (skala y na slici 7.8).
Pomjeranje mjernog objekta u odnosu na nepokretni koordinatni sistem prati se
na skali x. Jednačina ravnoteže sila koje djeluju na seizmički element mase m je:
d 2z dy
m 2
+ b + cy = 0 (7.11)
dt dt
125
a pošto je, prema slici 7.8, z = x + y, poslije dijeljenja s masom m jednačina

(7.11) prelazi u oblik:
d2y dy d 2x
+ 2ξωn + ωn2 y = − 2 . (7.12)
dt 2 dt dt
Odgovarajućim izborom koeficijenta prigušenja ξ (koji je funkcija krutosti c,

prigušenja b i mase m) i sopstvene frekvencije ωn, seizmički senzor se
prilagođava specifičnim zahtjevima u pogledu mjerenja vibracija. Kombi-
novanjem ovih koeficijenata moguća su tri karakteristična slučaja:
(1) Mjerenje amplitude pomjeranja vibrirajućeg objekta. Najbolje se

ostvaruje ako nema prigušenja (drugi član u jednačini (7.12)). U slučaju da se
izabere opruga s vrlo malom krutosti c, tada je ωn = c / m ≈ 0 . Zbog male
krutosti opruga je sposobna da zadržava masu samo u okolini početnog položaja,
pa jednačina (7.12) postaje:
d2y d 2x
=− (7.13)
dt 2 dt 2
što znači da je izlaz senzora y proporcionalan pomjeranju mjernog objekta x.
Tada senzor radi u režimu vibrometra. Pomjeranje kao parametar vibracija mjeri
se u rasponu od 10−13 m do 10 m.
(2) Mjerenje trenutne brzine kućišta senzora, tj. brzine vibracija objekta.
Najbolje se ostvaruje ako je krutost opruge mala (ωn ≈ 0) i ako je prigušenje
veliko. U tom slučaju sila koja djeluje na seizmički element prenosi se do
elementa uglavnom samo putem viskoznog trenja, jer se njegova inercija gotovo
u cijelosti poništava silom prigušenja. Jednačina (7.12) stoga prelazi u oblik:
dy d 2x
2ξωn =− 2 (7.14)
dt dt
odakle slijedi da je izlaz senzora proporcionalan brzini, tj.:
1 dx
y= (7.15)
2ξωn dt
Seizmički senzor s ovakvim parametrima radi u režimu velosimetra. Brzina kao

parametar vibracija mjeri se u rasponu od 10−8 m/s do 103 m/s.
126
(3) Mjerenje ubrzanja. U ovom slučaju potrebno je da opruga ima veliki

koeficijent krutosti kako bi se postigla što veća vlastita frekvencija senzora.
Osim toga, prigušenje treba da je što manje, jer seizmički element treba da prati
oscilacije kućišta, a da se pomiče u odnosu na svoj ravnotežni položaj samo u
trenutku kada se kućište kreće s ubrzanjem. U tom slučaju jednačina (7.12)
postaje:
d2x
ωn2 y = − (7.16)
dt 2
pa je izlaz proporcionalan ubrzanju, odnosno:
1 d2x
y=− (7.17)
ωn2 dt 2
a seizmički senzor radi kao akcelerometar. Ubrzanje kao parametar vibracija u

tehničkoj praksi mjeri se u rasponu od 10−6g do 105g.
Karakteristike seizmičkog senzora zavise od konstruktivnih osobina i
navedenih ograničenja. Njegove karakteristike u pogledu mjerenja pomjeranja,
brzine i ubrzanja kao parametara vibracija zavise od frekvencije pobude.
7.3.4. Mjerenje vibracija indukcionim senzorima
Elektrodinamički senzori za mjerenje vibracija mogu raditi na seizmičkom i

neseizmičkom principu, slika 7.9.
Neseizmički način, slika 7.9a, koristi se kada u blizini objekta koji vibrira
postoji nepokretna podloga. U tom slučaju magnet se stavlja na nepokretnu
podlogu, dok se kalem pričvršćuje za objekat čije se vibracije mjere.
Praktične realizacije neseizmičkih senzora imaju raspon radnih frekvencija
od 0 Hz do 2 kHz, a puni opseg pomjeranja od 1 mm do 2 mm. Masa senzora
iznosi oko 0,6 kg, a otpornost i induktivnost kalema su 2 kΩ i 0,1 H,
respektivno. Područje radnih temperatura je u intervalu od –20 0C do 150 0C.
Seizmički način mjerenja vibracija koristi se kada ne postoji nepokretni
oslonac u blizini objekta, što je slučaj pri ispitivanju vibracija na vozilima, većim
konstrukcijama kao i pri mjerenju potresa zemljine površine. Kod ovih senzora
kućište s magnetom leži na pokretnoj podlozi, slika 7.9b, i prati njene vibracije.
Kalem je pričvršćen za teg mase m koji predstavlja seizmički element sistema
drugog reda.
127
U poređenju sa seizmičkim načinom, neseizmički metod ima prednost što mu

je donja granična frekvencija jednaka nuli, tj. njime se mogu mjeriti i vrlo male
brzine pomjeranja.
(a) (b)
Slika 7.9. Elektrodinamički senzori za mjerenje vibracija: (a) neseizmički način,
(b) seizmički način.
Kod seizmičkog metoda mjerenja parametara vibracija, mehanički sistem

drugog reda je projektovan tako da je sopstvena frekvencija:
1
fn = (7.18)
2π m / c
niža od frekvencije podloge. Pri brzim vibracijama promjena rastojanja između

seizmičkog elementa i podloge praktično je jednaka pomjeranju podloge.
Drugim riječima, pri brzim vibracijama tijelo mase m i kalem se ne pomjeraju.
Dakle, kod seizmičkog elektrodinamičkog senzora pokretan je magnet, dok je
kalem stacionaran (suprotno od neseizmičkog principa).
Da bi se ostvarila što niža donja granična frekvencija potrebno je da vlastita
frekvencija senzora fn bude što niža, što se postiže stavljanjem veće mase m.
Zbog toga ovi senzori mogu imati relativno veliku težinu. Kod ispitivanja manjih
objekata to može da izazove promjenu dinamičkih karakteristika sistema, pa
izmjerene vibracije ne odgovaraju vibracijama u neopterećenom stanju.
128
Frekventni opseg senzora seizmičkog tipa iznosi od 10 Hz do 1 kHz kome se

osjetljivost mijenja od 2 % do 3 %. Vibrometri za mjerenje seizmičkih potresa
Zemlje imaju donju frekvenciju koja je znatno manja od 1 Hz. Masa seizmičkog
elementa je od 20 g do 50 g. Osjetljivost senzora na horizontalna (poprečna)
pomjeranja je oko 0,1 % osjetljivosti u vertikalnom pravcu.
7.3.5. Mjerenje vibracija piezoelektričnim senzorima
Najširu primjenu za mjerenje parametara vibracija imaju senzori na bazi

piezoelektričnog efekta. Za izradu senzora koriste se keramički materijali (kvarc,
barijum-titanat i dr.). Zbog dobrih karakteristika kao što su stabilnost, visoka
izolaciona svojstva i otpornost na temperaturne promjene u širokom dijapazonu,
najčešće se koristi kvarc. Moguće je mjeriti udarna ubrzanja i preko 2000g, dok
se frekventni opseg kreće između 0,1 Hz do 100 kHz.
Osnovni dijelovi senzora su piezoelektrična pločica i seizmički element mase
m, slika 7.10. Pri ubrzanju seizmički element djeluje na pločicu inercijalnom
silom generišući na pločici količinu elektriciteta proporcionalnu veličini sile.
Kod kompresionog senzora, slika 7.10a, pri vertikalnom ubrzanju inercijalna
sila izaziva sabijanje pločice. Pločica je sa seizmičkim elementom spojena
lijepljenjem, lemljenjem ili pomoću opruge, pa senzor može mjeriti ubrzanje u
oba smjera.
Ulazna veličina u senzor je pomjeranje mjernog objekta, a izlazna veličina je
deformacija kristala odnosno količina elektriciteta, koja je proporcionalna
deformaciji kristala. Principijelne šeme senzora smičućeg tipa prikazane su na
slici 7.10b i 7.10c.
(a) (b) (c)

Slika 7.10. Piezoelektrični senzori za mjerenje vibracija: (a) senzor kompresionog tipa,
(b) senzor smičućeg tipa, (c) senzor smičućeg tipa s tri kristala.
129
Ovi senzori imaju malu masu i dimenzije čime se ne utiče na stvaranje

vibracija mjerenog objekta na koji se senzor postavlja tj. vibracije objekta se ne
remete. Kod senzora smičućeg tipa pri vertikalnom ubrzanju pločica trpi smičuće
deformacije. Ulogu opruge u ovom slučaju ima sama piezoelektrična pločica.
Piezoelektrični akcelerometri se konstruišu s dvije ili više pločica koje se
vezuju serijski ili paralelno. Serijska veza daje veći izlazni napon, odnosno
osjetljivost.
Kod spajanja keramičke piezoelektrične pločice i seizmičkog elementa
lemljenjem, zbog visoke temperature pločica obično gubi svoju polarizaciju.
Ponovna polarizacija se vrši tako što se pločica priključi na napon. Senzor se pri
tome hladi počev od temperatura viših od Kirijeve do sobne temperature1.
Piezoelektrični akcelerometri se zbog veoma stabilnih karakteristika koriste
kao sekundarni etaloni. U dinamičkom pogledu piezoelektrični akcelerometri
predstavljaju sisteme drugog reda s veoma malim koeficijentom prigušenja
(ξ=0,02÷0,05). Sopstvene frekvencije piezoelektričnih akcelerometara su visoke
i iznose od fn = 10 kHz do fn = 100 kHz. Senzori za mala ubrzanja imaju veliku
osjetljivost a malu sopstvenu frekvenciju, dok senzori za jake udare imaju malu
osjetljivost i visoku sopstvenu frekvenciju. Radne temperature keramičkih
akcelerometara kreću se do 250 0C.
Kod svih piezoelektričnih materijala javlja se i tzv. piroelektrični efekat. On
se sastoji u pojavi naelektrisanja, odnosno napona, ako se senzor izloži brzoj
temperaturnoj promjeni. Piroelektrični efekat prouzrokuje smetnje pri mjerenju
ukoliko se temperatura okoline naglo mijenja.
1
Kirijeva temperatura je granična temperatura iznad koje materijali gube piezoelektrična
svojstva.
130
Mjerenje pritiska
8
MJERENJE
PRITISKA
8.1 UVOD
Pritisak je fizikalna veličina čije se mjerenje, poslije temperature, najčešće

susreće u brojnim oblastima industrije, saobraćaja, medicini, meteorologiji i
mnogim drugim područjima. U praksi se pritisci mjere u vrlo širokom rasponu
zbog čega je razvijen veliki broj metoda za mjerenje pritiska kao i vrsta mjernih
uređaja.
Prema definiciji iz mehanike, pritisak je jednak količniku sile F i površine A
na koju ta sila djeluje:
F
p= . (8.1)
A
Pritisak se može definisati i pomoću kinetičke teorije gasova kao mjera

totalne prosječne kinetičke energije E translatornog kretanja molekula gasa u
volumenu V pri temperaturi T:
2 T
p= Nk , (8.2)
3 V
gdje je N broj molekula a k = 1,3806505·10–23 JK−1, Bolcmanova konstanta.
131
Mjerenje pritiska
Uređaji za mjerenje pritiska nazivaju se manometri. Razlika pritiska p i

atmosferskog pritiska pa naziva se relativni pritisak. Stoga se pritisak p često
naziva i apsolutni pritisak, slika 8.1. Pritisak veći od atmosferskog naziva se
nadpritisak, a pritisak niži od atmosferskog potpritisak ili vakuum.
Bez obzira na definiciju, jedinica za pritisak je Pa (Paskal) koja je definisana
kao:
N
1 Pa = 1 . (8.3)
m2
Za mjerenja u praksi ovo je mala jedinica. Veće jedinice se dobijaju
korištenjem decimalnih višekratnika (Prilog P1). U SI sistemu je za mjerenje
pritiska iznimno dopuštena jedinica bar:
1 bar = 105 Pa = 0,1 MPa . (8.4)
Slika 8.1. Odnosi apsolutnog i relativnog pritiska.
Pritisci se mjere u vrlo širokom rasponu, od 10−10 Pa do 1010 Pa. Kategorije

mjerenja pritiska mogu se podijeliti u tri grupe:
─ mjerenje apsolutnog pritiska, kao razlike između pritiska u specificiranoj
tački fluida i pritiska apsolutne nule, koji ima vakuum;
─ mjerenje atmosferskog (barometarskog) pritiska. Standardna vrijednost
pastand. odgovara visina stupca žive od 760 mm na nivou morske površine,
pri temperaturi 0 0C, gustini žive ρ=13595,1 kg/m3 i gravitaciji g=9,80665
m/s2. (pastand. = 101325 Pa = 1,01325 bar = 1013,25 mbar);
─ mjerenje diferencijalnog pritiska, kao razlike između dva pritiska.
132
Mjerenje pritiska
Ukupni mjerni opseg u kojem se mjeri pritisak može se podijeliti u četiri oblasti:
─ oblast niskog apsolutnog pritiska (tehničkog vakuuma), od 10−10 Pa do 100
Pa;
─ oblast barometarskog pritiska;
─ oblast malih diferencijalnih pritisaka u odnosu na atmosferski: potpritiska
p–pa< 0 ili nadpritiska p – pa > 0 u opsegu od 0 Pa do 2500 Pa;
─ oblast visokog relativnog pritiska (nadpritisak), (od 0 Pa do 1010 Pa).
8.2 U-MANOMETRI
Manometri sa tečnostima ili U-manometri koriste se za mjerenje apsolutnog
statičkog pritiska u laboratorijskim uslovima, a u određenim slučajevima i kao
etalonski instrumenti za kalibraciju drugih tipova manometara. Postoji više
izvedbi ovih manometara koji se u osnovi mogu podijeliti na dva osnovna tipa:
manometar s U-cijevi, slika 8.2a, i manometar s nagnutim krakom, slika 8.2b.
Kao radni medij najčešće se koristi živa, voda ili alkohol.
Manometar s U-cijevi pokazuje razliku pritisaka između dva kraka U-cijevi
koji djeluju na radni medij mjerila (manometarsku tečnost). Ova razlika
predstavlja hidrostatički pritisak:
Δp = p1 − p 2 = ρgh (8.5)
gdje je ρ, kg/m3, gustina tečnosti a g, m/s2, gravitacija. Za referentni pritisak p2

često se uzima atmosferski pritisak.
(a) (b)
Slika 8.2. Manometri s tečnosti: (a) manometar s U-cijevi,
(b) manometar s nagnutim krakom.
133
Mjerenje pritiska
Analizom izraza (8.5) vidi se da je za precizno mjerenje pomoću U-

manometra potrebno poznavati tačnu gustinu radne tečnosti. Također, na tačnost
mjerenja utiče i temperatura. U slučajevima kada se ne mjeri u termostatiranoj
prostoriji, potrebno je vršiti odgovarajuću korekciju jer će promjena temperature
izazvati promjenu gustoće radnog medija.
Drugi uticajni parametar na tačnost mjerenja je tačnost očitanja razlike nivoa
tečnosti u desnom i lijevom kraku manometra. U tu svrhu, kod nekih izvedbi se
koriste optički instrumenti. Dodatno, ovo očitanje je otežano zbog sklonosti
stuba tečnosti ka oscilacijama (stub tečnosti se ponaša kao dinamički sistem
drugog reda). U slučaju vrlo malih razlika pritisaka, mjerenje razlike nivoa
tečnosti se vrši korištenjem mikrometra.
Uticaj kapilarnih pojava tj. 'penjanja' odnosno 'spuštanja' fluida u cijevima
malog prečnika, koje su rezultat djelovanja kohezionih (sile unutar tečnosti) i
adhezionih sila (sile između tečnosti i stijenke cijevi), se ublažava upotrebom
cijevi većih prečnika. Unutrašnji prečnik cijevi kod živinih manometara ovog
tipa može biti od 1,5 mm do 5 mm. Živini manometri se uobičajeno koriste za
mjerenje pritiska do oko 5·106 Pa.
Izvedbe manometara kod kojih je jedan od krakova nagnut pod uglom ϕ
prema horizontali osigurava veću osjetljivost instrumenta, slika 8.2b. Dužina
stuba tečnosti l u tom slučaju je:
h
l= (8.6)
sin ϕ
što znači da se usljed nagiba dobija povećanje osjetljivosti za 1/sinϕ puta u
odnosu na manometar s uspravnim kracima.
8.3 ELASTIČNI SENZORI ZA MJERENJE PRITISKA

Za praktična mjerenja apsolutnog pritiska kako u statičkim, tako i u dinamičkim
uslovima, najčeće se koriste senzori na principu elastičnih deformacija tankih
metalnih elemenata. Elastični element može da pokreće mehanizam s kazaljkom
kojom se očitava pritisak. Kod manometara u telemetriji, automatici i
električnim mjernim instrumentima, deformacija elastičnog elementa se pretvara
u električni signal pogodnim električnim senzorom pomjeranja.
Najrasprostranjeniji elastični senzori za mjerenje pritiska su Burdonove cijevi,
membrane i mijehovi. Instrumenti na bazi ovih senzora se koriste za mjerenje
niskih i visokih pritisaka koji dostižu veličinu od 7·108 Pa (7000 bara).
Sopstvena frekvencija nekih elastičnih senzora dostiže više desetina kHz, što ih
čini vrlo pogodnim za mjerenje dinamičkih promjena pritiska. Elastični senzori
opterećeni iznad dozvoljene granice trajno mijenjaju svoje karakteristike o čemu
se u eksploataciji mora voditi računa.
134
Mjerenje pritiska
8.3.1. Burdonova cijev
Najstariji i najčešće korišteni elastični senzor za mjerenje pritiska je Burdonova

cijev, koja je patentirana 1849. godine. Osnovni tip Burdonove cijevi, ''C'' oblik,
dat je na slici 8.3. Poprečni presjek cijevi je spljoštenog ili elipsastog oblika. Pod
djelovanjem razlike unutrašnjeg i vanjskog pritiska, poprečni presjek cijevi teži
da dobije oblik blizak kružnom, slika 8.3b.
(a) (b) (c)

Slika 8.3. Burdonova cijev ''C'' tipa: (a) princip rada, (b) izgled poprečnog presjeka
cijevi, (c) primjer izvedbe mjerila.
Analiza deformacija Burdonove cijevi je vrlo komplikovana i u literaturi se

obično daje samo u aproksimativnom obliku. Pokazuje se da kraća osa a
elipsastog presjeka i ugao cijevi φ imaju relativne deformacije linearno
proporcionalne razlici unutrašnjeg pritiska (u cijevi) i vanjskog pritiska:
Δϕ Δa
=− = const ⋅ Δp (8.7)
ϕ a
Izlazna veličina Burdonove cijevi je pomicanje njenog slobodnog kraja Δl=AA'

koje je također proporcionalno razlici pritisaka Δp.
Osjetljivost Burdonove cijevi se može povećati na sljedeće načine:
─ smanjenjem debljine cijevi,
─ povećavanjem spljoštenosti poprečnog presjeka,
─ smanjenjem radijusa krivine cijevi i
─ smanjenjem modula elastičnosti.
135
Mjerenje pritiska
Osjetljivost Burdonove cijevi raste s povećanjem mogućnosti zakretanja (ugla

φ). Stoga, za mjerenje pritiska se konstruišu cijevi helikoidalnog, spiralnog ili
uvijenog oblika, slike 8.4a-c, čiji ugao uvijanja iznosi od 1 do 10 punih obrtaja.
Za mjerenje visokih pritisaka može biti upotrijebljena i elastična cijev, slika
8.4d, gdje je promjena prečnika cijevi izlazna veličina koja se prati.
(a) (b) (c) (d)
Slika 8.4. Neki oblici Burdonove cijevi: (a) helikoidalni, (b) spiralni,
(c) zavojni, (d) cijev kao elastični senzor.
Kao materijal za izradu ovih cijevi koriste se različite vrste čelika, bronze i
drugih legura. Ovi materijali moraju imati što manje unutrašnje gubitke, odnosno
što manji histerezis koji se inače direktno odražava na mjernu nesigurnost
senzora. Cijevi s dobrim elastičnim svojstvima imaju mali koeficijent prigušenja,
a time i sklonost ka oscilacijama izazvanim mehaničkim impulsima. Oscilacije
se mogu prigušiti stavljanjem cijevi u sud sa silikonskim uljem.
8.3.2. Membrane i mijehovi
Mjerni uređaji na bazi membrana koriste se u širkom opsegu pritiska, počev od

nižeg vakuuma pa do pritiska od preko 108 Pa (1000 bara). Sila zbog razlike
pritisaka koji djeluju s jedne i druge strane elastične membrane izaziva
deformaciju membrane proporcionalnu veličini razlike pritiska. U opštem
slučaju deformacija predstavlja nelinearnu funkciju pritiska. Međutim, ovi
senzori se koriste u ograničenom opsegu gdje im je karakteristika približno
linearna, odnosno gdje nelinearnost ne prelazi od 1 % do 5 %.
Neki oblici membrana koji se koriste u instrumentima za mjerenje pritiska
dati su na slici 8.5.
136
Mjerenje pritiska
(a) (b) (c)
(d) (e)
Slika 8.5. Elastični senzori za pritisak membranskog tipa, (a) mjerenje atmosferskog
pritiska, (b) mjerenje diferencijalnog pritiska, (c) mjerenje potpritiska,
(d) neki oblici profila membrana, (e) zaštita membrane od preopterećenja.
Senzori za srednje i visoke pritiske koriste atmosferski pritisak kao referentni,

slika 8.5a. Za mjerenje diferencijalnog pritiska koriste se senzori kao na slici
8.5b, a vrlo niskih pritisaka (za referentni pritisak uzima se vakuum), slika 8.5c.
Neki oblici poprečnog presjeka membrana dati su na slici 8.5d, dok je na slici
8.5e prikazan način zaštite membrane od pucanja u slučaju preopterećenja.
Da bi se povećalo pomjeranje koje je rezultat dejstva pritiska, više membrana
se veže u kapsule, slika 8.6a. Konstrukcija jedne membrane data je na slici 8.6b
a membranskog mjerila na slici 8.6c.
(a) (b) (c)

Slika 8.6. Membranski senzori za mjerenje pritiska: (a) kapsula, (b) membrana,
(c) izgled mjerila s membranom.
137
Mjerenje pritiska
Za razliku od ravnih membrana, naborane membrane ili mijehovi daju veće

izlazno pomjeranje, od 5 mm do 10 mm. Broj i dubina navoja na mijehu zavisi
od potrebne osjetljivosti. Izgled mijeha dat je na slici 8.7a. Mjehovi se
upotrebljavaju za mjerenje malih pritisaka, a i u uslovima kad su potrebni veliki
pomaci za male promjene pritiska. Pomaci mijeha mogu se pretvoriti u električni
signal pomoću potenciometarskog ili induktivnog senzora. Izgled mjerila s
mijehom dat je na slici 8.7b.
(a) (b)
Slika 8.7. Elastični senzori za mjerenje pritiska: (a) mijeh, (b) mjerilo s mijehom.
Uobičajeno mjerno poručje primjene mijehova je do 15 bara. Princip rada

mijehova dat je na slici 8.8. Mijeh na slici 8.8a koristi se za mjerenje
atmosferskog pritiska, na slici 8.8b za mjerenje potpritiska i na slici 8.8c za
mjerenje nadpritiska.
(a) (b) (c)

Slika 8.8. Mjerenje pritiska mijehovima: (a) mjerenje atmosferskog pritiska,
(b) mjerenje potpritiska i (c) mjerenje nadpritiska.
138
Mjerenje pritiska
8.4 SENZORI ZA MJERENJE PRITISKA
Većina mjernih senzora ima primarni element u obliku membrane, mijeha ili
Burdonove cijevi. Od karakteristika primarnog elementa zavise mjerni opseg,
prirodna frekvencija oscilovanja i osjetljivost senzora. Deformacija elementa,
koja nastaje djelovanjem pritiska (ili razlike pritisaka) transformiše električni
signal (ili se pretvori u električni signal). Generalno, ovi senzori su malih
dimenzija, imaju brz odziv, visoku linearnost, mali histerezis i mogu raditi u
širokom temperaturnom intervalu.
8.4.1. Elektromagnetni senzori pritiska
Deformacija primarnog elementa kod ovih senzora mjeri se elektromagnetnim

senzorima pomjeranja. Najčešće je u upotrebi induktivni senzor s relativnim
pomicanjem jezgra i jednim namotajem, slika 8.9a. Promjena induktiviteta L
pretvara se u električni signal pomoću odgovarajućeg mjernog mosta ili pomoću
oscilatora.
(a) (b) (c)

8.9. Induktivni davači pritiska: (a) senzor s jednim namotajem,
(b) diferencijalni, (c) s primjenom LVDT senzora.
Induktivni senzor diferencijalnog tipa, slika 8.9b, ima dva jednaka namotaja
između kojih se pomjera metalna membrana čiji je pomicanje uzrokovano
razlikom pritisaka s desne i lijeve strane membrane.
Na slici 8.9c prikazana je izvedba senzora pritiska s linearnim varijabilnim
diferencijalnim transformatorom.
Neke od mogućnosti korištenja induktivnih senzora za mjerenje pritiska
prikazane su na slici 8.10. Na slici 8.10a prikazana je šema uređaja koji radi na
principu registracije deformacije Burdonove cijevi ''C'' tipa, dok je na slici 8.10b
prikazan senzor s uvijenom Burdonovom cijevi.
139
Mjerenje pritiska
(a) (b)
Slika 8.10. Senzori pritiska induktivnog tipa: (a) s Burdonovom cijevi 'C' tipa,
(b) s uvijenom Burdonovom cijevi.
8.4.2. Primjena mjernih traka za mjerenje pritiska

U mjernoj tehnici postoji niz izvedbi senzora za mjerenje pritiska čiji se princip
zasniva na primjeni mjernih traka. Načelne šeme konstrukcije ovih instrumenata
date su na slicii 8.11. Mjerna traka može biti u obliku folije, slika 8.11a, ili sa
slobodnom žicom, slika 8.11b.
(a) (b)
Slika 8.11. Senzori pritiska: (a) sa zalijepljenom mjernom trakom,
(b) sa slobodnom žicom.
140
Mjerenje pritiska
Kod senzora s mjernom trakom pomicanje membrane zbog promjene pritiska

dovešće do ugiba konzole na kojoj je nalijepljena mjerna traka, slika 8.11a.
Ugibanje konzole će izazvati izduženje mjerne trake, odnosno promjenu njenog
električnog otpora što će biti registrovano na mjernom mostu.
Kod senzora sa slobodnom žicom pomicanjem membrane kreće se i nosač
žice koji je vezan za membranu, čime se mijenja dužina žice, tj. električni otpor.
U svrhu gradnje mjernih senzora za mjerenje pritiska konstruisane su i
posebne vrste mjernih traka, takozvane membranske mjerne trake, slika 8.12.
Ovake trake se direktno lijepe na elastične membrane.
Slika 8.12. Membranske mjerne trake.
Ugibanje membrane dovodi do promjene otpora membranske mjerne trake,

što se registruje na mjernom mostu. Neki od načina postavljanja mjernih traka na
membranu prikazani su na slici 8.13.
Slika 8.13. Membranski senzor za pritisak s mjernim trakama.
141
Mjerenje pritiska
Na slici 8.14 dat je izgled davača za pritisak na bazi mjernih senzora s

membranskom mjernom trakom.
Slika 8.14. Konstrukcije davača za mjerenje pritiska na bazi mjernih traka.
8.4.3. Senzori pritiska potenciometarskog tipa

Primjer konstrukcije potenciometarskih senzora za mjerenje pritiska šematski je
dat na slici 8.15. Deformacija membrane koja je uzrokovana promjenom pritiska,
može se detektovati pomoću potenciometra linijskog tipa, slika 8.15a.
Pomicanjem membrane dolazi do kretanja klizača potenciometra čime se mijenja
električn otpor. Promjena električnog otpora biće funkcija promjene pritiska
R=R(p). Na sličan način, deformacija Burdonove cijevi uzrokovana promjenom
pritiska, slika 8.15b, preko poluge će izvršiti zakretanje klizača ugaonog
potenciometra, čime se mijenja njegov otpor.
(a) (b)
Slika 8.15. Potenciometarski senzori: (a) s membranom,
(b) s Burdonovom cijevi i ugaonim potenciometrom.
142
Mjerenje pritiska
Prednosti ovih davača su visoka vrijednost izlaznog signala koji se ne mora

pojačavati te jednostavnost izvedbe i pristupačna cijena. Nedostaci su velike
dimenzije, ograničen vijek trajanja zbog postojanja trenja u sistemu, osjetljivost
na vibracije i pojava šuma zbog habanja. Potenciometarski mjerni senzori za
mjerenje pritiska koriste se u mjernom području od 30 kPa do 3 MPa, tačnost im
je ±1 %.
8.4.4. Piezoelektrični senzori pritiska
Kod piezoelektričnih davača za mjerenje pritiska sila pritiska djeluje preko

deformacionog elementa na piezoelektrični element, slika 8.16a. Nedostaci ovih
senzora su visoka temperaturna osjetljivost, uticaj dužine kablova na jačinu
izlaznog signala, osjetljivost na poprečne oscilacije i nemogućnost statičkih
mjerenja. Senzori se odlikuju malim gabaritima.
(a) (b)
Slika 8.16. Piezoelektrični senzor prtiska: (a) princip rada, (b) izgled mjerila.
8.4.5. Senzori pritiska na principu zategnute strune
Senzori za pritisak mogu biti izvedeni i korištenjem principa zategnute žice

(strune), slika 8.17. Žica je na jednom kraju pričvršćena za deformacioni element
(membranu), a na drugom kraju za kućište senzora. Ova žica, ustvari, predstavlja
mehanički oscilator čija se rezonantna frekvencija mijenja obrnuto
proporcionalno zategnutosti i dužini žice, koji se mijenjaju pod djelovanjem
mjerenog pritiska. Pobuđivanje oscilacija i mjerenje rezonantne frekvencije
ostvaruju se električnim metodama. Kao rezonator može se koristiti i šuplji
tankostijeni cilindar ili oscilirajuća membrana.
143
Mjerenje pritiska
Slika 8.17. Senzor pritiska na bazi zategnute žice.
Nedostaci ovog tipa davača su nestabilnost i osjetljivost na mehaničke udare,

vibracije i temperaturne promjene. Uz to, imaju izraženu i nelinearnost kao i
veliki histerezis. Visokofrekventno modulisani izlaz senzora može se prenositi
na velike udaljenosti bez gubitaka.
8.4.6. Kapacitivni senzori pritiska
Princip rada ovih senzora je da se metalna membrana koristi kao pokretna

elektroda kondenzatora, slika 8.18. Karakteristični opseg je od 100 Pa do 108 Pa,
dok je tačnost od ±0,25 % do ±0,05 %.
Slika 8.18. Senzor kapacitivnog tipa za mjerenje diferencijalnog pritiska.
Nedostaci senzora ovog tipa su uticaj kapaciteta i spojnih vodova na izlazni

signal i osjetljivost na promjenu temperature. Odlikuju se visokom frekventnom
propusnosti, jednostavnošću izrade, niskom cijenom, malim gabaritima i
mogućnošću mjerenja statičkih i dinamičkih promjena pritiska.
144
Mjerenje temperature
9
MJERENJE
TEMPERATURE
9.1 TEMPERATURNE SKALE
9.1.1. Uvod
Temperatura je jedna od osnovnih fizikalnih veličina i predstavlja mjeru

zagrijanosti tijela. Povezana je s termičkim kretanjem molekula ili atoma, tj. s
termodinamičkim stanjem tijela i njegovom unutrašnjom energijom. Termičko
kretanje gasova razlikuje se od termičkog kretanja u tečnostima i kristalima.
Prema kinetičkoj teoriji gasova, apsolutna temperatura T tijela definiše se kao
mjera srednje energije translatornog kretanja molekula gasa, tj.
1 3
Ek = mv 2 = kT (9.1)
2 2
gdje je m masa molekula gasa, v srednja brzina molekula i k Bolcmanova

konstanta. Za datu temperaturu kinetička energija pojedinih molekula razlikuje
se od srednje kinetičke energije, odakle slijedi da je temperatura statistička
veličina, koja se odnosi na veliki broj čestica koje se nalaze u toplotnoj
ravnoteži.
Prema drugom zakonu termodinamike, pri uzajamnom djelovanju dva tijela s
različitim temperaturama, temperatura prelazi od tijela s višom temperaturom na
tijelo s nižom temperaturom.
145
Prenos toplote može se vršiti kondukcijom1, konvekcijom2 i radijacijom3. Pri

tome, promjena toplotnog stanja tijela praćena je popratnim efektima i
fenomenima, kao što su širenje čvrstih tijela, tečnosti ili gasova,
termoelektricitet, zračenje i dr. Zbog pratećih pojava mijenjaju se određena
fizikalna svojstva tijela, tj. odgovarajuće veličine: dužina, volumen,
termoelektrična sila, električni otpor i druge. Stoga, ove veličine su
termometarske veličine, jer se njihovim direktnim mjerenjem dolazi do
vrijednosti termperature. Temperaturu je moguće mjeriti jedino indirektnim
putem, preko termometarskih veličina, koje se mogu direktno mjeriti i nalaze se
u funkcionalnoj vezi s temperaturom.
Temperatura se ubraja u intenzivne ili aktivne veličine jer pri dijeljenju
homogeno zagrijanog tijela na više dijelova svaki dio zadržava temperaturu tog
tijela, tj. temperatura nema svojstvo aditivnosti. Nasuprot tome, za ekstenzivne
veličine kakve su, na primjer, masa, dužina i druge, važi svojstvo aditivnosti.
Oblast koja se bavi izučavanjem mjerenja temperature naziva se termometrija.
Prvi instrument za posmatranje temperaturnih promjena – termoskop koji je
radio na principu širenja gasova, konstruisao je G. Galilej 1592. Termometarsku
skalu je prvi definisao Farenhajt 1711., koji je kao medij koristio živu. Celzijus
je 1742. definisao skalu čije su fiksne tačke bile 1000 (mržnjenje vode) i 00
(ključanje vode), koje su kasnije obrnute čime je nastala centigradna skala.
9.1.2. Temperaturne skale

Funkcionalna veza između temperature i neke termometarske veličine naziva se
temperaturna skala. Prema ovoj definiciji moguće je uspostaviti proizvoljan broj
različitih temperaturnih skala, koje sve imaju uslovni karakter, pa su i njihovi
podioci označeni uslovnim stepenima. Svaka termometrijska veličina je u
širokom temperaturnom intervalu nelinearna funkcija temperature i podložna je
drugim uticajima.
Prve temperaturne skale (Farenhajtova, Celzijusova) definisane su na osnovu
zavisnosti temperature T i volumena tečnosti V kao termometarskog svojstva,
koja je u opštem slučaju data približnom vezom:
T = a + bV (9.2)
gdje su a i b konstante.
1
Kod kondukcije toplota se prenosi mehanizmom direktnog kontakta elementarnih
čestica tijela, kao što su molekule, atomi ili slobodni elektroni.
2
Kod konvekcije toplota se prenosi česticama koje se kreću i prenose energiju u hladnije
područje. Ovaj oblik prenosa toplote moguć je samo kod tečnosti i gasova.
3
Radijacija je proces prenosa toplote elektromagnetnim talasima kroz propustan medij
kao što su zrak ili vakuum.
146
Pri fiksnim (repernim) tačkama T1 i T2, volumen tečnosti u termometru je V1 i

V2 respektivno, pa je moguće postaviti sistem od dvije linearne jednačine:
T1 = a + bV1
T2 = a + bV2
na osnovu kojeg se mogu odrediti dva nepoznata koeficijenta: a i b. Tako se

dobija opšta jednačina za ove tri temperaturne skale:
T2 − T1
T = T1 + (V − V1 ) (9.3)
V2 − V1
Očigledan je uslovni karakter Farenhajtove i Celzijusove temperaturne skale, jer

se međusobno razlikuju samo po načinu kako je isti temperaturni interval T2 −T1
podijeljen na stepene. Stoga ovi stepeni nisu (apsolutne) mjerne jedinice, već
samo razmjere na skali.
9.1.3. Termodinamička temperaturna skala
Problem nezavisnosti temperaturne skale od termometrijskog svojstva radnog

medija riješio je Kelvin 1848. predloživši termodinamičku temperaturnu skalu
koja je apsolutna, a zasnovana je na drugom zakonu termodinamike.
Apsolutna nula (0 K) može se izvesti na osnovu Gej-Lisakovog zakona kojim
se dokazuje da pad pritiska gasa pri opadanju temperature za 1 0C iznosi 273,16
dio pritiska koji taj gas ima na 0 0C. Dalje smanjenje temperature dovelo bi do
toga da pritisak gasa, na nekoj konačnoj temperaturi bude jednak nuli tj.
molekularna energija sistema je jednaka nuli i ne može se transponovati u druge
sisteme.
Termodinamička skala je linearna i može se definisati samo pomoću jedne
vrijednosti temperature. Stoga je 1954. određena reperna tačka za definisanje
termodinamičke skale, a to je trojna tačka vode – ravnotežno stanje triju faza
vode. Temperatura ove tačke označava se kao T = 273,16 K, odnosno T=0,01 0C,
i relativno lako se može realizovati.
Trojna tačka vode je ona tačka u kojoj se u ravnoteži nalaze sva tri agregatna
stanja vode (led, tečnost i para), slika 9.1a. Reprodukcija trojne tačke vrši se u
ampuli od kvarcnog stakla, slika 9.1b koja je hermetički zatvorena. U ampuli se
hladi visoko čista voda čiji izotopski sastav treba da približno odgovara
izotopskom sastavu čiste okeanske vode. Termometar koji se kalibrira stavlja se
u cijev koja je postavljena u osi ampule.
147
(a) (b)
Slika 9.1. Ćelija za realizaciju trojne tačke vode: (a) princip realizacije,
(b) izgled ampule.
Temperatura trojne tačke vode praktično se ostvaruje tako što se jedan dio
vode oko cijevi zaledi, čime se formira sloj leda. Iznad površine vode nalazi se
čista vodena para. Ovo se ostvaruje tako što se vakuumiranjem voda dovodi u
stanje ključanja, čime se iz posude odstranjuje zrak. Pri nekoj ustaljenoj
temperaturi para u posudi je zasićena i njen pritisak zavisi isključivo od
temperature vode, tj. ne zavisi od atmosferskog pritiska i drugih spoljašnjih
faktora.
Ova tačka ravnoteže je pogodna za predstavljanje temperature, kao što
je ranije bila tačka ledenja, jer je ona neovisna od pritiska zraka i rastvorenog
kisika. Pomoću trojne tačke kalibriraju se termometri, koji služe kao etalonski
uređaji za dalje reproduciranje jedinica za temperaturu.
Konačna definicija jedinice za termodinamičku temperaturu – Kelvin (K),
koja je usvojena 1967. godine glasi:
Kelvin je 1/273,16 dio termodinamičke temperature trojne tačke vode.
Termodinamička temperatura T može se izraziti pomoću Celzijusovih stepena
na sljedeći način:
T [0 C] = T [K] − 273,15 (9.4)
Polazeći od temeperature topljenja leda, koja je ranije iznosila po definiciji 0 0C,

najtačnijim mjerenjima došlo se do rezultata da temperatura trojne tačke vode
iznosi 0,01 0C odnosno 273,16 K. Danas je usvojeno da trojna tačka vode po
definiciji ima ovu temperaturu.
148
Trojna tačka vode, kao fiksna tačka, ima znatne prednosti u poređenju s
tačkom topljenja leda. S opisanom aparaturom može se u svakom trenutku
ostvariti trojna tačka vode, bez obzira na spoljašnje uslove i bez problema u vezi
čistoće vode. Naime, voda u ampuli je prethodno prečišćena i ostaje čista
neograničeno dugo dok je za tačku topljenja leda potrebno svaki put ponovo
osigurati čistu vodu.
Termometri za mjerenje termodinamičke temperature nazivaju se
termodinamički termometri, a moraju zadovoljiti sljedeće uslove:
─ fizikalna pojava na kojoj se zasniva rad termometra se može, s velikom
tačnosti, opisati matematičkom relacijom;
─ u matematičkoj relaciji, pored temperature, treba da budu samo one
fizikalne veličine koje se mogu izmjeriti apsolutnom metodom;
─ u izrazu mogu postojati i fundamentalne fizikalne konstante, (na primjer
brzina svjetlosti, Bolcmanova konstanta i dr.), koje su inače poznate s
velikom tačnošću.
Prema tome, termodinamički termometri ne zahtijevaju nikakvu kalibraciju
pomoću drugih termometara, već termodinamičku temperaturu mogu mjeriti
samostalno. Termodinamički termometri predstavljaju skupe i složene uređaje i
koriste se isključivo za laboratorijska, a ne za svakodnevna praktična mjerenja
temperature. Najstariji i danas najznačajniji termodinamički termometar je gasni
termometar, koji kao osnovu svog rada koristi jednačinu stanja idealnog gasa.
9.1.4. Praktične temperaturne skale
U prvoj polovini dvadesetog vijeka javila se potreba da se pitanje preciznog

mjerenja temperature riješi jedinstveno na međunarodnom nivou. Korištenje
apsolutnih termodinamičkih termometara, kao što je gasni termometar, zbog
složenosti i glomaznosti otežano je u praktičnim uslovima. Stoga je 1927. godine
Generalna konferencija za mjere i utege usvojila Internacionalnu temperaturnu
skalu (ITS-27). Za jedinicu temperature u ovoj skali bio je usvojen stepen
Celzijusa.
S razvojem tehnologije napredovala su i mjerenja termodinamičke
temperature pa se povremeno javljala potreba za izmjenama internacionalne
skale kako bi se praktična mjerenja što više približila termodinamičkoj skali.
Promjene su bile donošene u više navrata, a zadnje su bile 1990. Jedinica
temperature u ITS-90 je Kelvin (K)4.
4
U literaturi je mogući susresti i konvenciju prema kojoj se temperature ispod 0 0C
označavaju u jedinici K, a iznad u 0C.
149
U sastavu ITS-90 nalazi se određeni broj fiksnih temperatura koje se smatraju

tačnim po definiciji, tabela 9.1, a koriste se za kalibraciju termometara.
Temperature dobijene prema propisima ITS-90 označavaju se sa T90(K) ili
T90(0C) .
Tabela 9.1. Definicija fiksnih tačaka temperature ITS-90*
Ravnotežno termodinamičko T90 (K) T90 (0C)
stanje
Trojna tačka vodonika (H2) 13,8033 -259,3467
Trojna tačka neona (Ne) 24,5561 -248,5939
Trojna tačka kisika (O2) 54,3584 -218,7916
Trojna tačka argona (Ar) 83,8058 -189,3442
Trojna tačka žive (Hg) 234,3156 -38,8344
Trojna tačka vode (H2O) 273,16 0,01
Tačka topljenja galijuma (Ga) 302,9146 29,7646
Tačka očvršćavanja indijuma (In) 429,7485 156,5985
Tačka očvršćavanja kalaja (Sn) 505,078 231,928
Tačka očvršćavanja cinka (Zn) 692,677 419,527
Tačka očvršćavanja aluminija (Al) 933,473 660,323
Tačka očvršćavanja srebra (Ag) 1234,93 961,78
Tačka očvršćavanja zlata (Au) 1337,33 1064,18
Tačka očvršćavanja bakra (Cu) 1357,77 1084,62
* Izvor: http://www.its-90.com/tables.html
9.2 EKSPANZIONI SENZORI TEMPERATURE

Ekspanzioni senzori temperature su termometri čiji se radni medij grijanjem širi,
a hlađenjem skuplja, tako da linearno mijenja svoje geometrijske mjere. Ukoliko
je radni medij smješten u prostor s konstantnom zapreminom, tada se umjesto
promjene dimenzija javlja promjena pritiska.
9.2.1. Gasni ekspanzioni termometri

Gasni ekspanzioni senzor temperature radi na principu Gej-Lisakovog zakona o
širenju zapremine pri povećanju temperature, koji glasi:
p = p0 (1 + α T ) (9.5)
gdje je p0 pritisak gasa na temperaturi 0 0C a α termički koeficijent pritiska.

Koeficijent α je za idealni gas5 jednak 1/273,15 = 0,00366 K−1 a vrijednost mu je
približno ista i za realne gasove.
5
Idealni gas je onaj koji zadovoljava jednačinu stanja: PV = mRT (p Pa, pritisak, V m3,
zapremina, m kg, masa, R Jkg−1K−1, univerzalna gasna konstanta i T K, temperatura), i
kojem je unutarnja energija funkcija samo temperature.
150
Gasni ekspanzioni termometri sastoje se od balona kao rezervoara gasa,

kapilare kao spojnog voda i senzora pritiska, slika 9.2. Senzor pritiska obično je
Burdonova cijev, spirala, helikoida, pa odatle i tradicionalni naziv manometarski
termometri. Balon, kapilara i senzor pritiska spojeni su hermetički u jedinstvenu
cjelinu.
Slika 9.2. Gasni ekspanzioni termometar.
Postoji veliki broj praktičnih konstruktivnih izvedbi gasnih ekspanzionih

termometara. Na izvedbu utiču sljedeći faktori:
─ kompenzacija temperature okoline,
─ neravnomjernost podjele skale,
─ konstrukcija i veličina balona,
─ dužina kapilare,
─ materijal kapilare i balona i dr.
Jednačina (9.5) važi pod uslovom da je ukupna unutrašnja zapremina, koja se

sastoji od zapremine balona Vb, zapremine kapilare Vk i zapremine senzora
pritiska Vp, konstantna i nezavisna od temperature. Smatra se da je uslov
zadovoljen ako je (Vp+Vk):Vb ≤ 1:100. Za potpunu kompenzaciju termičke
ekspanzije zapremina Vp i Vk ugrađuje se dodatni kompenzacioni sistem za
eliminaciju uticaja temperature okoline.
Uobičajene dužine kapilare su od 0,25 m do 0,5 m (maksimalno do 50 m),
temperaturni opseg primjene je od −150 0C do 600 0C dok se tačnost kreće od
±0,5 % do ±2 %. Najčešće korišteni gas je azot čiji je početni pritisak od 1 MPa
do 3 MPa.
151
9.2.2. Parni ekspanzioni termometri
Parni ekspanzioni termometri ispunjeni su zasićenom parom neke lako isparljive

tečnosti (metil-hlorid, propan, aceton, toluol, freon). Po konstrukciji, ovi senzori
su slični gasnim. Međutim, tečnost (kondenzat) na nominalnoj temperaturi
ispunjava samo do (0,7÷0,74)Vb, tako da se iznad površine tečnosti nalazi
zasićena para. Pritisak zasićene pare je nelinearna funkcija temperature:
b
−
a
p (T ) = T e T (9.6)
gdje su a i b konstante. Za tačnija mjerenja potrebna je linearizacija statičke

karakteristike p = f(T). Pritisak p se približno udvostručava pri porastu
temperature za 10 K. Kraj kapilare je uvijek uronjen u tečnost, čime se
odstranjuje uticaj promjenjive zapremine u balonu iznad nivoa tečnosti.
Zakonitost (9.6) ima značaj u metrologiji temeperature jer nalazi primjenu
kod preciznih mjerenja u opsegu vrlo niskih temperatura od 0,2 K do 5 K kada
se kao radni medij koriste izotopi helijuma 4He i 3He.
Precizni termometri na bazi pritiska pare sastoje se od male mjerne posude s
tečnim gasom i složenog sistema za mjerenje pritiska pare. Na slici 9.3 dat je
izgled ovakvih termometara.
(a) (b)
Slika 9.3. Termometri na bazi pritiska pare.
152
Termometar se sastoji od mjerne posude, kapilare i Burdonove cijevi. Donji

dio posude, kapilaru i Burdonovu cijev ispunjava isparljiva tečnost, dok se u
gornjem dijelu posude nalazi para koja je u stacionarnom stanju uvijek zasićena.
Ovo se postiže na taj način što se u prostoru iznad tečnosti prethodno eleminiše
prisustvo zraka. Pritisak pare je u potpunosti određen temperaturom u posudi. Pri
povećanju temperature jedan dio tečnosti prelazi u paru što je praćeno porastom
pritiska. Pri hlađenju odgovarajući dio tečnosti se ponovo kondenzuje a pritisak
u posudi smanjuje.
Saglasno izrazu (9.6), na slici 9.3 se, zbog nelinearne karakteristike mjerila,
vidi različita gustoća podioka na skali. Ovo omogućuje lako prepoznavanje ovih
termometara u odnosu na termometre punjene živom čija je skala linearna.
Kod termometra na slici 9.3a kapilara i Burdonova cijev moraju biti na nižoj
temperaturi od posude, da ne bi došlo do pojave gasnih mjehurića u kapilari što
bi uticalo na pojavu grubih grešaka. Poboljšana verzija termometra na bazi
pritiska pare data je na slici 9.3b. Kod njega kapilaru i Burdonovu cijev
ispunjava tečnost koja u datom opsegu temperature neznatno isparava, tako da je
izbjegnuta pojava mjehurića.
Pri normalnom radu termometara na bazi pritiska pare temperatura okoline
praktično nema uticaja na tačnost mjerenja, jer je pritisak određen isključivo
temperaturom na površini tečnost-gas. Zbog toga se ovim termometrima mogu
vršiti mjerenja i na većim odstojanjima, do oko 60 m.
Kao radna tečnost termometara na bazi pritiska pare koriste se etan (od −70
0
C do 30 0C), etil hlorid (od 5 0C do 150 0C), toluol, propan i druge tečnosti.
Pritisci koji se javljaju pri mjerenjima kreću se od 105 Pa do oko 50⋅105 Pa. Pri
nižim radnim pritiscima na pokazivanje termometra mogu uticati promjene
atmosferskog pritiska. Tačnost termometara se kreće od oko 0,5% do 1,5%, tj.
slična je kao i kod manometarskih i termometara sa živom.
9.2.3. Ekspanzioni termometri s tečnošću
Termometri koji rade na bazi termičkog zapreminskog širenja tečnosti

predstavljaju prve tipove termometara. Do donošenja Internacionalne
temperaturne skale 1927. godine predstavljali su vodeće tipove termometara.
Promjena zapremine tečnosti obično se opisuje linearnom relacijom:
V (T ) = V0 (1 + β T ) . (9.7)
gdje je V0 zapremina tečnosti na referentnoj temperaturi, a β, K−1 koeficijent

zapreminskog širenja tečnosti.
153
Tipični ekspanzioni termometar s tečnošću je živin termometar, slika 9.4a.

Glavni dijelovi termometra su rezervoar s tečnošću, kapilara i ekspanziona
komora koja služi kao akumulator tečnosti u slučaju temperaturnog
preopterećenja.
(a) (b)
Slika 9.4. Termometri s tečnošću, (a) obični, (b) Bekmanov termometar.
Zapreminski koeficijent širenja žive je β = 0,00018 K−1. Donja granica

mjernog opsega određena je tačkom mržnjenja (−38,8 0C), a gornja tačkom
ključanja žive (357 0C). Za mjerenje nižih temperatura koriste se neke od
organskih tečnosti, na primjer, za mjerenje od −70 0C do 100 0C koristi se toluol.
Termometri sa živom mogu se koristiti i pri znatno višim temperaturama od 357
0
C ako se iznad nivoa žive nalazi komprimirani gas, obično azot. Ovakvi
termometri se koriste u meteorološkim mjerenjima.
Zbog svojih dobrih metroloških svojstava živin termometar se koristi kao
sekundarni etalon temperature, koji je na temperaturama do 200 0C neznatno
netačniji od platinskog otporničkog termometra.
Kod ekspanzionih senzora s tečnošću javljaju se sistematske greške iz
razloga:
─ drifta nule (depresije nule, koji nastaje kao rezultat termičkih svojstava
stakla i njegovog starenja);
154
─ nepotpune potopljenosti mjerila u mjernom mediju, zbog čega je

nepotopljeni dio izložen uticaju okoline;
─ nejednakosti poprečnog presjeka staklene kapilare.
Metrološke karakteristike ekspanzionih mjerila s tečnošću slične su kao kod
gasnih i parnih termometara: tačnost im je od ±0,1 % do ±2 %, maksimalna
rezolucija do 0,01 0C, vremenska konstanta od 4 s do 5 s.
Zajedničke osobine ekspanzionih termometara su jednostavnost, pristupačna
cijena i pogodna mogućnost ugradnje. Koriste se gotovo isključivo za indikaciju
temperature, a rijetko za registraciju ili regulaciju temperature.
Na slici 9.4b prikazan je Bekmanov termometar koji služi za precizna
mjerenja temperature ali u znatno manjem mjernom opsegu (obično od 5 0C do 6
0
C). Pored glavnog rezervoara, na vrhu termometra se nalazi pomoćni rezervoar
u koji se preliva višak tečnosti u slučaju mjerenja viših temperatura. Naime, da
bi se stub tečnosti nalazio u intervalu skale, potrebno je za mjerenje pri različitim
temperaturama svaki put izvršiti prelivanje viška tečnosti. Skala kod ovakvih
termometara je obično graduisana u intervalima od 0,01 0C.
9.2.4. Dilatacioni senzori temperature
Termometari iz ove grupe nazivaju se još i bimetalni, a rade na principu

povećanja dimenzija čvrstog tijela s porastom temperature. U određenom
temperaturnom intervalu zavisnost dužine tijela od temperature približno je
linearna:
l (T ) = l0 (1 + α T ) , (9.8)
gdje je l0 dužina na temperaturi 0 0C a α koeficijent linearne dilatacije (širenja)

čvrstog tijela.
Princip rada dilatacionih mjernih pretvarača dat je na slici 9.5. Ovaj pretvarač
se konstruiše tako što su kućište i šipka od različitih materijala. Pri zagrijavanju
dolazi do različitog iznosa širenja ovih elemenata i do njihovog relativnog
pomjeranja za iznos Δl. Ovo pomjeranje se dalje prenosi na mehanički pokazivač
ili se koristi kao ulaz za neki od senzora pomjeranja.
Primjeri konstrukcije bimetalnih senzora dati su na slici 9.6. Ovi senzori se
uobičajeno prave od bakra (α = 15,3⋅10-6 K−1), mesinga (α = 18,3⋅10-6 K−1),
legura željeza i dr. Mjerni opsezi za mjerila od bakra su od 0 0C do 150 0C, a za
mjerila od mesinga od 0 0C do 400 0C, dok im je rezolucija 0,1 0C. Dilatacioni
senzori temperature koriste se u gradnji termostata – dvopozicionog (relejnog)
regulatora temperatrure.
155
Slika 9.5. Dilatacioni senzor temperature sa šipkom.
Bimetalni senzori temperature izvode se u obliku trake, slika 9.6a i 9.6b,

spirale, slika 9.6c ili helikoide (slika 9.6d), od dva sloja različitih metala, na
primjer invar6-mesing, invar-čelik i drugi. Zbog različitog koeficijenta
temperaturnog širenja pri porastu temperature bimetalna traka se savija na stranu
metala s manjim koeficijentom linearnog širenja. Raširena je upotreba bimetalne
trake u gradnji termostata kojima se mogu mjeriti temperature u oblasti od –40
0
C do 300 0C s tačnošću ±5% i rezolucijom do 0,1 0C.
(a) (b)
(c)
(d)
Slika 9.6. Bimetalni senzori temperature: (a) trakasti ravni, (b) trakasti savijeni,
(c) spiralni i (d) helikoidni.
6
Invar je legura željeza i nikla (64% Fe i 36% Ni). Ima mali temperaturni koeficijent
širenja pa se upotrebljava u radio-tehnici, mjernoj tehnici za izradu termostata i sl.
156
9.3 MJERENJE TEMPERATURE TERMOELEKTRIČNIM

SENZORIMA
9.3.1. Princip rada

Za mjerenje temperature može se koristiti i termoelektrični efekat. Termometri
koji rade na ovom principu se koriste za mjerenje temperature u vrlo širokom
rasponu, počevši od kriogenih temperatura od 1 K, pa do 2600 0C.
Kada su krajevi provodnika na različitim temperaturama, T2 > T1, između njih
nastaje toplotni tok od toplijeg prema hladnijem kraju, slika 9.7.
Slika 9.7. Šema nastanka termonapona: otvoreno termoelektrično kolo.
Kinetička energija elektrona je funkcija temperature materijala. Prenos toplote u

provodniku je usko vezan s kretanjem slobodnih elektrona čija su koncentracija i
pripadni potencijal neravnomjerno raspoređeni duž provodnika. Promjena na
ovaj način generisane struje u funkciji temperature je jednaka:
dU = − SdT (9.9)
gdje je S koeficijent koji zavisi od svojstava materijala od kojeg je izrađen

provodnik i od temperature. Ovaj koeficijent ne zavisi od geometrijskih
karakteristika provodnika.
Napon koji nastaje kao rezultat temperaturne razlike između krajeva
posmatranog provodnika naziva se termoelektrični napon, a njegova vrijednost
se dobije integrisanjem jednačine (9.9):
T2
∫
UT2 − UT1 = S dT (9.10)
T1
Za male promjene temperature moguće je uvesti linearizaciju, pa se može

smatrati da je:
157
UT2 − U T1 = S (T2 − T1 ) (9.11)
Ukoliko se spoje dvije žice od različitih materijala A i B, koji su električni

provodnici, i ukoliko su na spojnim mjestima temperature različite (T1 i T2), slika
9.8a, između spojnih tačaka ovih materijala doći će do pojave termo-
-elektromotorne sile.
(a) (b)
Slika 9.8. Šema nastanka termonapona: (a) zatvoreno termoelektrično kolo s dva
provodnika, (b) otvoreno termoelektrično kolo s dva provodnika.
Ovakav spoj naziva se termopar ili termoelement (termočlanak). Ako se ovakvo

kolo prekine, slika 9.8b, električni napon na otvorenim krajevima biće jednak
razlici generisanih napona u provodniku A i provodniku B:
( ) ( )
U AB = UT2 − U T1 − UT1 − U T2 = S A (T2 − T1 ) − S B (T1 − T2 )

Provodnik A Provodnik B (9.12)
U AB = S AB (T2 − T1 )
Napon UAB je Zebekov napon a koeficijent SAB termoelektrična Zebekova

konstanta proporcionalnosti (tipična vrijednost SAB = 5÷50 μV/K).
Na osnovu jednačine (9.12) vidi se da je generisani Zebekov napon
proporcionalan razlici temperatura:
U AB = S AB (T2 − T1 ) = U AB (T2 ) − U AB (T1 ) (9.13)
gdje su UAB(T2) i UAB(T1) termoelektrični naponi u tačkama 2 i 1, respektivno.

Ukoliko je referentna temperatura T1 = Tr = 0 0C, tada je izlazni napon
termopara proporcionalan mjerenoj temperaturi T2, odnosno:
U AB = S AB (T2 ) = U AB (T2 ) (9.14)
Na slici 9.9 date su neke konstrukcije termoparova.
158
Slika 9.9. Izgled termoparova.
Da bi se izmjerila temperatura T2, neophodno je poznavati temperaturu T1 i

termoelektričnu konstantu SAB za dati termopar. Uobičajeno je da se tačka na
temperaturi T2 označava kao topli, a tačka na temperaturi T1 kao hladni ili
referentni kraj termometra. Referentna temperatura može se održavati pomoću
ćelije za realizaciju trojne tačke vode.
Termonapon koji nastaje između otvorenih krajeva provodnika od materijala
A i B ne zavisi samo od temperatura T1 i T2, već i od vrste materijala
upotrijebljenih za termopar. Kod praktičnih realizacija termoparova, temperatura
T1 se drži na poznatoj vrijednosti, pa se na osnovu izmjerenog termonapona
proračunava nepoznata mjerena temperatura T2. Moderni termometri sa
termoparovima imaju elektronski sklop koji održava temperaturu hladnog kraja.
Također, imaju digitalno pokazivanje temperature i automatsku kompenzaciju
promjene temperature okoline.
9.3.2. Osnovni zakoni termoelektričnih kola
Za praktična mjerenja i analizu rada termoelektričnih kola značajni su sljedeći

empirijski zakoni, za koje se podrazumijeva da važe za homogene provodnike:
(a) Zakon homogenog kola (zakon unutrašnje temperature). Na izlazni napon
termopara kojeg čine materijal A i materijal B i čiji krajevi imaju
temperature T1 i T2 ne utiče temperatura toplotnog izvora koji djeluje između
krajeva (temperatura T3 na slici 9.10a).
(b) Zakon međumetala (zakon ubačenog materijala). Algebarska suma
termoelektričnih napona u strujnom krugu koji se sastoji od proizvoljnog
broja različitih homogenih metalnih provodnika jednaka je nuli ako je cijelo
kolo na istoj temperaturi, slika 9.10b. U ovom slučaju važi relacija:
U AB = U AC + U CB (9.15)
159
(a) Zakon homogenog kola.
(b) Zakon međumetala.

Slika 9.10. Zakon homogenog kola i zakon međumetala.
(c) Zakon međutemperatura. Napon termopara pri temperaturnoj razlici (T3−T1)

(slika 9.11), jednak je sumi napona pri temperaturnim razlikama (T2 − T1) i
(T3 − T2), tj.
U AB (T3 , T1 ) = U AB (T2 , T1 ) + U AB (T3 , T2 ) . (9.16)
Slika 9.11. Zakon sabiranja međutemperatura.
9.3.3. Ugradnja produžnih vodova
Priključni kablovi voltmetra koji mjeri izlazni napon termopara iz ekonomskih

razloga izrađuju se od bakra, slika 9.12. U tom slučaju na kontaktnim tačkama 3
i 4 nastaju termoelektrični spojevi Cu−A i A−Cu. Temperatura u tački 1 je
referentna i održava se pomoću ćelije za realizaciju trojne tačke vode:
T1 = Tr = 0 0C. (9.17)
160
Slika 9.12. Šema laboratorijskog mjerenja temperature u tački 2 gdje se referentna

temperatura Tr = 0 održava pomoću ćelije za realizaciju trojne tačke vode.
Mjereni napon termopara će stoga biti jednak:
U AB = U Cu - A (T3 ) + U AB (T2 ) + U BA (Tr ) + U A-Cu (T4 ) (9.18)
Pošto su tačke 3 i 4 na istoj temperaturi, naponi UCu−A(T3) i UA−Cu(T4) istog su

iznosa i suprotnog predznaka. Napon UBA(Tr) u tački 1 je jednak nuli jer je
temperatura u toj tački referentna, pa će generisani termoelektrični napon biti.
U AB = U AB (T2 ) (9.19)
odakle je vidljivo da ugradnja produžnih vodova nije uticala na konačni rezultat

mjerenja.
9.3.4. Vezivanje termoparova u baterije
S ciljem dobijanja jačeg izlaznog signala, više termoelemenata može biti vezano
u takozvane baterije koje mogu imati serijsku ili paralelnu vezu.
Serijska veza termoparova, slika 9.13, ima n vezanih termoparova koji su
raspoređeni na n mjernih tačaka koje se nalaze na istoj temperaturi. Isto tako i
sve referentne tačke također su na nekoj drugoj konstantnoj temperaturi. Ovakva
veza se uglavnom koristi za povećanje osjetljivosti. Naime, u ovom slučaju će
izlaz biti n puta veći nego u slučaju primjene samo jednog termopara. Svi mjerni
kao i referentni spojevi moraju biti međusobno izolovani.
161
Slika 9.13. Serijska veza termoparova.
U drugom slučaju, kod paralelne veze termoparova, slika 9.14, generira se

ista vrijednost izlaza kao u slučaju jednog termopara ako su sve mjerne tačke na
istoj temperaturi. Ako su mjerne tačke na različitim temperaturama, i
termoparovi imaju istu otpornost, onda će izlazni napon biti jednak srednjem
naponu. Temperatura koja odgovara ovom naponu će biti srednja temperatura
svih povezanih termoparova, ukoliko su termoparovi postavljeni na međusobno
jednakim razmacima u temperaturnom polju koje se mjeri.
Slika 9.14. Paralelna veza termoparova.
Praktične baterije se obično sastoje od 20 do 30 termoparova. Primjenom

većeg broja termoparova kvare se dinamičke karakteristike jer senzor postaje
glomazan a mogu se javiti i greške zbog loše izolacije pojedinih spojeva.
162
9.3.5. Izrada termoparova
Pri izradi termoparova najbitnija su termoelektrična svojstva materijala. Za

relativnu usporedbu materijala može se koristiti tzv. termoelektrični niz, koji
pokazuje koliki je termoelektrični napon u mV/K (ponekad se ovaj napon daje i
u μV/K), za neki materijal u spoju s bakrom ili platinom, tabela 9.2.
Tabela 9.2. Termoelektrični niz materijala X u odnosu na

bakar ili platinu
SX-Cu SX-Pt
Materijal mV/K mV/K
Bizmut (Bi) -8 -7,25
Konstantan (CuNi) -4,1 -3,35
Nikl (Ni) -2,2 -1,45
Paladijum (Pd) -1 -0,25
Platina (Pt) -0,75 0
Aluminij (Al) -0,35 0,40
Kositar (Sn) -0,30 0,45
Mangan (Mn) -0,15 0,60
PtRh (10 % Rh) -0,1 0,65
Cink (Zn) -0,05 0,70
Bakar (Cu) 0 0,75
Volfram (W) 0,05 0,70
Molibden (Mo) 0,45 1,20
Željezo (Fe) 1,05 1,80
Nikl-krom (NiCr) 1,45 2,20
Antimon (Sb) 4 4,75
Silicij (Si) 44 44,75
Za izradu termoelemenata mogu se, u principu, koristiti bilo koja dva čista
metala ili legure. Međutim, kod praktičnih realizacija ograničen je broj
kombinacija, jer se od materijala zahtijeva:
─ stabilnost i ponovljivost termoelektričnog svojstva,
─ jednoznačna i po mogućnosti linearna zavisnost termoelektričnog napona
od temperature,
─ visoka osjetljivost,
─ homogenost materijala po dužini provodnika,
─ mogućnost zavarivanja i mehaničke obrade,
─ mehanička čvrstoća.
Označavanje termoelemenata vrši se prema ANSI standardu (American
National Standards Institute). Za svaki tip propisani su:
─ dozvoljeno temperaturno područje,
─ radno okruženje,
─ maksimalna temperatura pri kratkotrajnom zagrijavanju i dr.
163
Prvi metal u nazivu termopara predstavlja pozitivni, a drugi negativni priključak.

U tabeli 9.3 dati su neki standardni tipovi termoparova zajedno s nekim
karakteristikama.
Termoparovi od tanje žice osjetljiviji su na difuziju, nečistoće, koroziju i
nehomogenost, nego termoparovi od deblje žice. Termoparovi se prave tako što
se dvije žice od termoelektričnog materijala spoje na toplom kraju i zaštite
keramičkom izolacijom i metalnim oklopom, slika 9.15a. Spajanje se može
izvesti na više načina:
─ lemljenjem pomoću metala s nižom tačkom topljenja, slika 9.15b;
─ zavarivanjem tako da se na vrhu spoja formira kuglica, slika 9.15c;
─ potapanjem u rastopljeni metal;
─ žice se pričvrste stezaljkom ili trakom.
(a) (b) (c)

Slika 9.15. Termoparovi, (a) konstrukcija, (b) zalemljene žice na toplom kraju,
(d) zavarene žice na toplom kraju.
Termoparovi su osjetljivi na mehaničko i hemijsko djelovanje radne sredine,

pa se oko njih stavlja zaštitna armatura. Komapaktnost izolacije zadržava
vanjska zaštitna cijev od čelika s visokom tačkom topljenja. Topli kraj termopara
može biti odvojen izolacionim slojem od metalne obloge, pa se takav spoj
označava kao neuzemljeni ili izolovani. Ukoliko je topli kraj zavaren za metalnu
oblogu, tada su žice sastavni dio zaštitnog zida, pa se takav spoj zove uzemljeni.
Značajan izvor grešaka u mjerenju pomoću termoparova je mehaničko
naprezanje toplog kraja koje se javlja kao posljedica termičke dilatacije.
164
Tabela 9.3. Standardni tipovi termoparova.
Maksimalna
TIP Komercijalni naziv Skraćena oznaka Maksimalni temperatura pri Prosječna Ograničenja i karakteristike
0
(ANSI) opseg, C kratkotrajnom osjetljivost radne sredine
0
zagrijavanju μV/ C
Slabo korozivna atmosfera.
Bakar / Konstantan Cu – CuNi –270÷400 600 42,8 Vakuum ili inertna atmosfera.
T
Pristustvo vlage.
Vakuum ili inertna atmosfera.
Željezo / Konstantan Fe – CuNi –210÷750 1200 51,7 Pojačana korozija na visokim temp. Nepodesni za
J
niske temperature.
Korozivna ili inertna atmosfera.
Kromel / Konstantan NiCr – CuNi –270÷900 1000 60,9 Ograničena upotreba u vakuumu i redukovanoj
E
atmosferi.
Inertna atmosfera bez korozije.
K Kromel / Alumel NiCr – Ni –200 ÷1250 1370 40,5 Nije dozvoljena upotreba u sumpornoj atmosferi.
S Platina-Rodij / Platina Pt(10%) Rh – Pt –50 ÷ 1450 1760 6,4 Korozivna ili inertna atmosfera.
Platina-Rodij / Moguća kratkotrajna upotreba u vakuumu.
R Platina Pt(13%) Rh – Pt –50 ÷1450 1600 6,4 Moguća upotreba u metalnim parama.
Platina-Rodij /
B Platina-Rodij Pt(30%) Rh –Pt(6%) Rh 0 ÷ 1450 1800 –
Volfram /
G Volfram-Renij W – W(26%) Re 0 ÷ 2800 2800 –
Volfram-Renij /
C Volfram-Renij W(5%) Re – W(26%) Re 0 ÷ 2800 2800 15
Na slici 9.16 date su zavisnosti termoelektričnih napona od temperature za

termoparove tipa R, S, B, J, T, E i K, dok su odgovarajuće vrijednosti
termonapona date u prilogu P4.
78000
68000 E
J
58000
K
48000
Termonapon, μV
38000
28000
R
18000
S
T
8000 B
-2000
-270 -120 30 180 330 480 630 780 930 1080 1230 1380 1530 1680
-12000 0
t, C
Slika 9.16. Zavisnost termonapona od temperature za termoparove

tipa R, S, B, J, T, E i K.
Prednosti korištenja termoparova:

─ rad bez vanjskog izvora energije, jer se radi o aktivnom senzoru;
─ jednostavna i kompaktna konstrukcija;
─ široka mogućnost ugradnje;
─ širok termperaturni interval mjerenja (od –270 0C do 4000 0C);,
─ visoka tačnost (od ±1 0C do ±2,5 0C za standardne izvedbe).
Nedostaci termoparova:
─ nizak nivo izlaznog signala (do 100 mV);
─ mala osjetljivost (od 10 μV/K do 70 μV/K), zbog čega je veoma otežano
mjerenje malih temperaturnih razlika;
─ potrebna stabilna referentna temperatura;
─ nelinearna statička karakteristika;
─ osjetljivost na hemijsko djelovanje okoline;
─ pojava parazitskih termoelektričnih napona, koji su rezultat nehomo-
genosti materijala od kojeg je napravljen termopar.
U prilogu P5 dati su koeficijenti polinoma za izračunavanja termonapona za
pojedine vrste termoparova.
166
Praktične preporuke za smanjenje nedostataka:

─ termopar ne smije biti na direktnom plamenu niti u njegovoj blizini zbog
agresivnog djelovanja gasova i čestica u okolini plamena;
─ čitavo tijelo termopara treba biti u mjernom mediju;
─ svi kontakti moraju biti čisti i čvrsti kako bi prelazni otpor kontakata bio
što manji;
─ priključni vodovi ne smiju biti u blizini visokonaponskih energetskih
vodova, zbog elektromagnetne indukcije.
9.4 TERMOMETRI NA BAZI PROMJENE ELEKTRIČNOG

OTPORA
9.4.1. Otpornički termometri
Poznata je činjenica da se električni otpor čistih metala i legura povećava s

povećanjem temperature. Za izradu termometara na bazi promjene električnog
otpora najviše je u upotrebi otpornički termometar od platine, jer se platina može
dobiti s čistoćom 99,999 %, a može se koristiti u temperaturnom intervalu od
–260 0C do 650 0C. U temperaturnom području od 182,96 0C do 630,74 0C
koristi se kao etalon.
Prve primjene platine za mjerenje temperature datiraju od 1871. Platina je
hemijski neutralna i ima dovoljno veliki linearni temperaturni koeficijent širenja,
relativno visoku tačku topljenja (1769 0C), a njen specifični otpor je ρ = 0,1⋅10-6
Ωm. Odnos električnog otpora na 100 0C i 0 0C je:
R100/R0 =1,385÷1,391 (9.20)
i specificiran je za industrijsku primjenu s tačnošću ±0,5%, a za specijalne

namjene s tačnošću 0,2%. Nelinearnost statičke karakteristike je od ±0,2 % do
±04 %, a ponovljivost od 0,001 0C do 0,1 0C.
Zavisnost električnog otpora provodnika o temperaturi teško je izvesti
teorijski s dovoljnom tačnošću za široki mjerni opseg. Stoga se koriste
aproksimacije s analitičkim izrazima čiji su parametri procijenjeni primjenom
metode najmanjih kvadrata. Najčešće je u upotrebi polinom oblika:
R (T ) = R0 ⎡1 + A (T − T0 ) + B (T − T0 ) + ...⎤
2
(9.21)
⎣ ⎦
gdje je T0 referentna temperatura (najčešće 0 0C), a R0 referentni otpor na toj

temperaturi (najčešće 100 Ω). Aproksimacija se vrši različitim izrazima tipa
167
(9.22) za pojedine temperaturne intervale. Vrijednosti električnog otpora se

računaju prema izrazima:
(a) za područje temperatura T = (–200÷0) 0C
R(T ) = R0 ⎡1 + AT + BT 2 + C (T − 100)T 3 ⎤ (9.22)

⎣ ⎦
(b) za područje temperatura T = (0÷850) 0C
R (T ) = R0 ⎡⎣1 + AT + BT 2 ⎤⎦ (9.23)
gdje su vrijednosti konstanti:

A = 3,90802 ⋅ 10−3 K −1
B = −5,80195 ⋅ 10−7 K −2
C = −4, 27350 ⋅ 10−12 K −4
Statička karakteristika termometra Pt100 dobijena korištenjem izraza (9.22) i

(9.23) data je na slici 9.17.
4,0
R/R0
3,0
2,0
1,0
0,0
-200 -100 0 100 200 300 400 500 600 700 800
Temperatura, 0C
Slika 9.17. Statička karakteristika platinskog otpornog termometra Pt100.
Na slici 9.18 prikazan je jedan od tipova preciznog platinskog termometra.

Žica je namotana na tijelo od izolacionog materijala tako da u materijalu ne
dolazi do mehaničkih naprezanja pri promjenama temperature.
168
1 – namotaji 4 – zaštitni oklop 7 – čelični oklop

2 – jezgro 5 – keramičke perle 8 – glava s priključcima
3 – metalni ulošci 6 – držač s navojem
Slika 9.18. Platinski otporni termometar – osnovni elementi.
Tijelo otporničkog termometra se izrađuje od aluminijum-dioksida, kvarcnog

stakla ili vještačkog safira i mora imati veliku izolacionu otpornost, posebno pri
visokim temperaturama. Termometri su smješteni u zatvorenoj cijevi od
kvarcnog stakla ili keramike dužine oko 0,5 m, čime se vrši mehanička zaštita i
sprječava kontaminacija mjerila. Primjer konstrukcije platinskog otpornog
termometra Pt100 dat je na slici 9.19.
Otpornički termometri se mogu direktno priključiti na precizni digitalni
ommetar ili se priključuju na Vitstonov mjerni most koji se uravnotežuje.
Također, signal iz neuravnoteženog mosta se može dovesti na ulaz mjernog
pojačala, a izlaz se pretvara ili u naponski ili u strujni signal za dalji prenos i
povezivanje s računarom.
Slika 9.19. Platinski otporni termometar Pt100.
Termootpornički senzori su pasivni i kroz njih mora prolaziti neka struja da

bi se dobio napon koji se može izmjeriti. Međutim, prolaskom struje kroz
termootpornik nastaje Džulova toplota I2R, koja ga dodatno zagrijava. Ovo je
najveći nedostatak ovih senzora. Kod platinskog termometra, na primjer, ovaj
uticaj se ispoljava kao sistematska greška od ±0,2 0C do ±0,5 0C pri I2R = 10
mW.
169
Prednosti platinskih otpornih senzora temperature su:

─ visoka tačnost;
─ visoka osjetljivost;
─ velika linearnost, veća nego kod termoelemenata;
─ stabilna i reproducibilna statička karakteristika;
─ male dimenzije i niska cijena.
Nedostaci metalnih termootpornika su:
─ potreban je vanjski izvor energije jer se radi o pasivnom senzoru;
─ niska nominalna vrijednost otpora na 00C;
─ pojava samozagrijavanja;
─ osjetljivost pojedinih izvedbi na mehaničke udare i lom.
U poređenju s platinom svi drugi metali imaju znatno manji značaj u
otporničkoj termometriji. Neplemeniti metali se ne koriste kao precizni
termometri, nego isključivo u tehničkim mjerenjima kada se radi u relativno
uskom temperaturnom području i kada se ne postavljaju visoki zahtjevi u
pogledu preciznosti. Od neplemenitih metala najčešću primjenu ima nikl. Čisti
nikl ima odnos otpornosti R100/R0 =1,675, koji je znatno veći nego u slučaju
platine. U upotrebi je i bakar koji ima odnos R100/R0 =1,462.
9.4.2. Termistori
Riječ termistor dobijena je skraćivanjem engleskog naziva Thermally sensitive

resistor, što znači otpornik osjetljiv na temperaturu. Smanjivanje električne
otpornosti sulfida srebra pri porastu temperature otkrio je Faradej 1883. Za
razliku od žičanih termootpornika, za većinu termistora otpor opada s porastom
temperature, što znači da je koeficijent temperaturnog otpora negativan. Prvi
komercijalni termistori s negativnim temperaturnim koeficijentom otpornosti
(NTC) za mjerenje temperature pojavili su se početkom tridesetih godina prošlog
vijeka.
Za izradu termistora koriste se poluprovodnički materijali. Najčešće su to
germanijum, oksidi metala hroma, gvožđa, kobalta, nikla i dr. Smjesa oksida u
prahu se sinteruje na temperaturama iznad 1000 0C, čime se formiraju otpornici
oblika loptice, diska ili cilindra. Glavna prednost NTC termistora u odnosu na
druge temperaturne senzore je velika osjetljivost koja omogućuje konstrukciju
jednostavnih i pouzdanih termometara. Termistori najčešće imaju oblik diska,
prstena ili cilindra, slika 9.20.
170
(a) (b)
(c) (d)
Slika 9.20. Konstruktivna rješenja termistora: (a) kuglica, (b) cilindar,

(c) disk, (d) prsten.
Otpornost NTC termistora je nelinearna funkcija temperature koja je, pri

zanemarljivoj disipaciji, data izrazom:
B
R (T ) = Ae T (9.24)
gdje su A i B konstante koje karakterišu određeni termistor. Otpor na referentnoj

temperaturi T1 je poznat: R (T1 ) = Ae B T1 . Izmjereni otpor na temperaturi T2 je:
R (T2 ) = Ae B T2 . Dijeljenjem ovih izraza može se odrediti mjerena temperatura:
⎛ 1 1⎞
B⎜ − ⎟
⎝ T2 T1 ⎠
R (T2 ) = R(T1 )e (9.25)
R−T karakteristika tipičnog NTC termistora prikazana je na slici 9.21.
Slika 9.21. Izgled R-T karakteristike za NTC termistor i platinski

otporni termometar Pt100.
171
Na slici 9.21 data je i karakteristika platinskog otpornog termometra Pt100

odakle se uočava znatno veća osjetljivost termistora, ali i veća nelinearnost. Na
slici 9.22 date su neke konstrukcije termistora.
Slika 9.22. Izgled termistora.
Dobre osobine termistora su:

─ visoka osjetljivost na temperaturne promjene;
─ male dimenzije;
─ velika brzina odziva;
─ velika vrijednost nominalnog otpora;
─ neosjetljivost na otpor priključnih vodova zbog velikog nominalnog
otpora;
─ povećanje stabilnosti sa starenjem;
─ niska cijena.
Nedostaci su sljedeći:
─ izrazito nelinearna karakteristika;
─ velike varijacije parametara, pa je eventualna zamjena drugim termi-
storom uvijek problematična;
─ mali temperaturni opseg;
─ nestabilnost na višim temperaturama;
─ povećano samozagrijavanje zbog malih dimenzija, zbog čega termistori
rade s manjom strujom nego žičani termootpornici.
Otpornost termistora na sobnoj temperaturi može biti vrlo različita, od
nekoliko desetina oma pa do više megaoma. Nominalna vrijednost termistora
određuje se sastavom materijala i uslovima sinterovanja, a može se i naknadno
podešavati.
172
Mjerenje protoka
10
MJERENJE
PROTOKA
10.1 UVOD
Protok je količina fluida ili sipkastog materijala koja protekne kroz razmatrani
poprečni presjek u jedinici vremena. Problemi mjerenja brzine i protoka fluda
javljaju se u različitim oblastima kao što su hemijska i procesna industrija,
energetika, meteorologija, klimatizacija, medicina, snabdjevanje vodom, tečnim
i gasovitim gorivom itd.
Problemi kod mjerenje protoka vezani su za vrstu medija čiji se protok mjeri
(tečni ili gasoviti fluidi, sipkasti materijali ili kombinacija), kao i za vrstu tečenja
fluida: laminarni ili turbulentni tok1. Mjerenjem protoka određuju se energetski i
materijalni bilansi na osnovu kojih se određuje produktivnost procesa
proizvodnje. Također, protok je često i osnovna veličina čijom se promjenom
upravlja procesima proizvodnje.
Zavisno od toga da li se protok izražava u jedinicama zapremine ili u
jedinicama mase, razlikuju se dvije veličine:
(a) zapreminski (volumetrijski) protok, koji se računa po izrazu:
Q = vA , m3/s (10.1)
1
Ako pri kretanju fluida ne dolazi do prelaza fluidnih elemenata iz jednog sloja u drugi,
tj. ako se kretanje fluida može zamisliti kao kretanje u međusobno paralelnim slojevima,
onda se ono naziva laminarnim. U protivnom, radi se o turbulentnom toku.
173
Mjerenje protoka
gdje je v, m/s brzina fluida koja je okomita na površinu poprečnog presjeka A m2

kroz koji protiče fluid. Zapreminski protok zavisi od pritiska i temperature fluida
a također i od gustoće i lokalne gravitacije.
(b) maseni protok, koji se računa prema izrazu:
m = ρ vA , kg/s (10.2)
gdje je ρ, kg/m3 gustoća fluida.

Maseni i zapreminski protok vezani su relacijom:
m = ρ Q (10.3)
Uređaji za mjerenje protoka nazivaju se protokomjerima ili protokometrima.

Uobičajeno je da se vrijednost mjernog opsega protokomjera izražava pomoću
odnosa maksimalnog i minimalnog protoka Qmax/Qmin, koji se naziva korisni
mjerni opseg, a čije su uobičajene vrijednosti od 3 do 10.
Na dizajn i eksploataciju protokomjera utiču zahtjevane metrološke
karakteristike i osobina fluida. Pri tome, potrebno je zadovoljiti sljedeće uslove:
─ Tačnost mjerenja. Uobičajena tačnost senzora protoka je od ±1 % do ±2%;
─ Pouzdanost. Pozdanost je u nekim slučajevima ugrožena hemijskom
agresivnošću fluida i prisustvom nečistoća koji smanjuju vijek trajanja
mjerila;
─ Nezavisnost rezultata mjerenja od gustoće fluida (kod mjerenja protoka
gasova, jer njihova gustoća zavisi od temperature i pritiska);
─ Odziv. Veća brzina odziva zahtijeva se kod mjerenja brzo promjenjivog
protoka i u sistemima automatske regulacije protoka;
─ Korisni mjerni opseg Qmax/Qmin;
─ Vrsta mjernog medija. Konstrukciona rješenja zavise od toga da li se mjeri
protok sipkastih materijala, tečnosti, gasova ili smjese;
─ Mjerni opseg. Mjerenje protoka vrši se u širokom opsegu: tečnosti od 10−6
kg/s do 104 kg/s, a gasovi od 10−8 kg/s do 102 kg/s;
─ Vrsta tečenja i tip kanala. Tok fluida može biti laminaran ili turbulentan, a
ostvaruje se u zatvorenim ili otvorenim kanalima;
─ Djelovanje okoline. Mjerenje protoka vrši se u širokom rasponu
temperatura (od –255 0C do 600 0C).
174
Mjerenje protoka
10.2 MJERENJE ZAPREMINSKOG PROTOKA
Mjerila za zapreminski protok baziraju svoj rad na mjerenju brzine fluida koji
protiče kroz posmatrani poprečni presjek. Mjerni parametar može biti i rezultat
međusobnog djelovanja toka fluida i tijela postavljenog u tok. Tijelo postavljeno
u tok može biti fiksirano ili pokretno. U slučaju nepokretnog tijela radi se o
prigušnicama a parametar koji se mjeri je diferencijalni pritisak. Protokomjeri s
pokretnim tijelom su rotametarski, turbinski, rotacioni zapreminski, mjerila s
Doplerovim efektom i vrtložni protokomjeri.
10.2.1. Prigušnice
Prigušnice ugrađene u tok mijenjaju odnos potencijalne i kinetičke energije

fluida, slika 10.1. Pošto je geometrija prigušnica poznata, protok se određuje na
osnovu razlike pritiska na ulazu (p1) i pritiska na izlazu (p2) iz prigušnice. Neke
izvedbe prigušnica date su na slici 10.1.
(a) (b)
(c) (d)
Slika 10.1. Izvedbe prigušnica za mjerenje protoka: (a) blenda, (b) sapnica,
(c) Venturijeva sapnica, (d) Venturijeva cijev.
Najširu primjenu ima prigušnica oblika prstena, koji se naziva i dijafragma,

zaslon ili mjerna blenda, slika 10.1a. Pri prolasku fluida kroz otvor blende
prečnika d, polazni pritisak p1 naglo pada, pa nastaju vrtložna strujanja ispred i
iza blende. Zbog zaustavljanja tečnosti dolazi do manjeg porasta pritiska, koji
zatim opada i na određenom rastojanju iza blende dostiže svoju miminalnu
vrijednost, slika 10.2. Na ovom mjestu se postavlja otvor za priključak
manometra kojim se mjeri pritisak p2.
175
Mjerenje protoka
Pošto je presjek mlaza na mjestu mjerenja pritiska p2 različit od otvora blende,

ovo nepodudaranje se uzima u obzir uvođenjem odgovarajućeg korekcionog
faktora.
Slika 10.2. Raspored pritiska kod mjerenja protoka pomoću blende.
Mjerenje protoka prigušnicama karakterizira relativno veliki pad pritiska Δp

i s tim u vezi velika osjetljivost mjerenja. S druge strane, zbog pojave vrtložnih
kretanja ispred i iza otvora, nastaju povećani gubici energije, što rezultira
izvjesnom vrijednošću stalnog gubitka pritiska Δpg, slika 10.2. Nekada se ovaj
gubitak pritiska mora nadoknađivati pomoću pumpi. Pored toga, nedostatak
prigušnica je i osjetljivost na abraziju otvora zbog djelovanja čvrstih čestica u
tečnosti.
Princip mjerenja diferencijalnog pritiska dat je na slici 10.2. Ispred i iza
mjerne blende su otvori za priključivanje diferencijalnog manometra. Položaj
otvora za mjerenje pritiska p2 je na mjestu suženja toka. Na osnovu zakona o
očuvanju energije fluida prije blende i na mjestu suženja (Bernulijeva
jednačina2), slijedi:
1 2 1
ρ v1 + p1 = ρ v22 + p2 (10.4)
2 2
gdje su v1 i p1 brzina i pritisak fluida prije blende, v2 i p2 brzina i pritisak na
mjestu suženja a ρ gustoća fluida.
2
Pošto se razmatra tok fluida u horizontalnoj cijevi gdje je visinska razlika presjeka 1 i 2
jednaka nuli, odgovarajući član Bernulijeve jednačine koji uzima u obzir ovu razliku je
izostavljen.
176
Mjerenje protoka
Jednačina kontinuiteta, uz pretpostavku konstantne gustoće fluida, za ovaj

slučaj ima oblik:
v1 A1 = v2 A2 (10.5)
gdje je A1 površina poprečnog presjeka cijevi, a A2 površina poprečnog presjeka

otvora blende. Uvođenjem koeficijenta koji predstavlja odnos ovih površina
(kontrakciju):
A2
β= (10.6)
A1
i korištenjem izraza (10.5) dobija se veza v1 = β v2 , čijim unosom u izraz (10.4)

slijedi:
1 2 2 1
β ρ v2 + p1 = ρ v22 + p2 (10.7)
2 2
odakle je:
2Δp
(1 − β ) v
2 2
2 =2
1
ρ
( p1 − p2 ) =
ρ
(10.8)
Iz izraza (10.8) slijedi brzina na mjestu presjeka 2:
2Δp
v2 = (10.9)
(1 − β ) ρ
2
pa je teorijski protok jednak:
2Δp
Qt = A2 v2 = A2 (10.10)
(1 − β ) ρ
2
Uvođenjem korekcionog koeficijenta koji uzimaju u obzir veličinu kontrakcije

poprečnog presjeka, jednačina (10.10) može se napisati u obliku:
CP A2 2Δp
Q= (10.11)
1− β 2 ρ
gdje je CP koeficijent protoka.
177
Mjerenje protoka
Koeficijent protoka CP je, pored kontrakcije, funkcija i Rejnoldsovog broja3

i određuje se eksperimentalno. Za standardne tipove prigušnica obično se daje
kao funkcija ovih parametara u obliku dijagrama. Pored toga, dopunskim
korekcionim faktorima mogu se uzeti u obzir i hrapavost cijevi, temperaturne
dilatacije prigušnice, zaobljenost ulazne ivice i koeficijent ekspanzije (za
nestišljive fluide jednak je jedinici).
Izgled nekih izvedbi mjernih blendi dat je na slici 10.3.
Slika 10.3. Izgled blendi.
Dobra svojstva mjerenja protoka prigušnicama su jednostavnost, nepostojanje

pokretnih dijelova, dugotrajnost i pristupačna cijena. Nedostaci su sljedeći:
─ zavisnost protoka od pada pritiska je nelinearna,
─ imaju mali opseg (Qmax/Qmin=4:1),
─ primjena je ograničena na cjevovode s prečnikom većim od D=50 mm,
─ neophodan je pravolinijski tok na rastojanju (10÷30)D uzvodno i (5÷10)D
nizvodno od prigušnice i
─ uzrokuju trajni gubitak pritiska.
10.2.2. Rotametri
Rotametar je komercijalni naziv za mjerila protoka s lebdećim plovkom kao

pokretnim dijelom, slika 10.4a. Pri tečenju fluida kroz rotametar dolazi do
podizanja plovka na određenu visinu proporcionalnu brzini kretanja fluida.
3
Rejnoldsov broj je bezdimenzionalna karakteristika toka fluida. Računa se po obrascu:
vD
Re = gdje je v m/s, brzina fluida, D m, prečnik cijevi i ν m2/s, kinematski
ν
visokozitet.
178
Mjerenje protoka
Između plovka i konusnog tijela rotametra formira se suženje – prsten s

površinom čija se vrijednost mijenja u funkciji visine plovka. Suženje ima ulogu
prigušnice. Pad pritiska na suženju nije funkcija protoka, pa se rotametri
svrstavaju u mjerila s konstantnim padom pritiska i promjenjivom površinom.
Specifična težina plovka je veća od specifične težine fluida, pa se on pri
nultoj brzini nalazi na dnu konične cijevi. Usljed kretanja fluida plovak se penje
do visine proporcionalne protoku. Pad pritiska je konstantan i neovisan od
veličine protoka.
(a) (b)
Slika 10.4. Rotametri: (a) princip rada i (b) izgled rotametara.
Volumetrijski protok se računa pomoću izraza:
ρP − ρF
Q = CP AZ 2 gVP (10.12)
ρ F AP
gdje je AZ površina zazora između plovka i kućišta, AP površina maksimalnog

poprečnog presjeka plovka, ρP gustoća materijala plovka, VP zapremina plovka,
ρF gustoća fluida a CP koeficijent protoka koji se određuje eksperimentalno.
179
Mjerenje protoka
Površina poprečnog presjeka zazora između plovka i kućišta je:

π
Az =
4
(D 2
− d 02 ) (10.13)
gdje je trenutni prečnik cijevi D = d + kh, a d0 prečnik plovka, pa je

volumetrijski protok u funkciji visine plovka jednak:
ρ − ρF
Q = CP ⎡( d + kh ) − d 02 ⎤ 2 gVP P
2
(10.14)
⎣ ⎦ ρ A F P
Konusna cijev rotametra odlikuje se malim nagibom, čiji je koeficijent

k=0,001÷0,01, pa je protok direktno proporcionalan visini plovka h. Konusna
cijev je najčešće izrađena od stakla i očitavanje protoka vrši se u odnosu na
gornju površinu plovka. Na plovku se izrađuju kosi kanali kako bi se postigla
njegova rotacija i centriranje. Kod nekih izvedbi plovak se kreće po vođici.
Ova mjerila koriste se za mjerenje protoka gasova u opsegu od 0,003 m3/h do
800 m3/h, a za tečnosti u opsegu od 4·10−5 m3/h do 102 m3/h. Korisni mjerni
opseg je Qmax / Qmin = 10:1. Interval tačnosti je od ±1 % do ±10 % mjernog
opsega. Uz navedeno, karakterišu se i visokim pragom reagovanja, jer se plovak
počinje kretati tek kada sila uzgona postane veća od težine plovka.
10.2.3. Volumetrijski rotametri

Kod ovog tipa protokomjera fluid koji dolazi na ulaz mjernog uređaja se uz
pomoć odgovarajućih rotacionih elemenata dijeli na elementarne zapremine koje
se nastavkom rotacije transportuju ka izlazu iz mjerila, slika 10.5.
Slika 10.5. Rotacioni mjerač protoka.
180
Mjerenje protoka
Broj elementarnih zapremina koji prođe kroz mjerilo je jednoznačno povezan s

brojem obrtaja nekog rotirajućeg elementa, što se registruje pogodnim
indikatorom broja obrtaja. Energija za pokretanje uzima se direktno iz toka, što
se odražava na pad pritiska od ulaza do izlaza. Postoji veliki broj različitih
izvedbi ovih mjerila od kojih je jedna data na slici 10.5.
Ova grupa mjerila odlikuje se jednostavnošću i visokom tačnošću koja se
kreće u rasponu od ±0,1 % do ±1 %. Koriste se na cjevovodima prečnika od 12
mm do 250 mm a mjerni opseg im je od 0,01 m3/h do 250 m3/h, korisni mjerni
opseg je do 20:1. Na jednoj od osovina rotora smješten je uređaj za mjerenje
broja okretaja. Nedostatak je značajniji pad pritiska.
10.2.4. Mjerenje protoka Pitoovom cijevi
Mjerenje protoka u otvorenim i zatvorenim strujanjima fluida primjenom

Pitoove cijevi je široko zastupljena metoda. Osnovna pretpostavka kod primjene
ove metode jeste da je pravac brzine strujanja poznat. U zajedničkom kućištu
nalazi se otvor za mjerenje zaustavnog (totalnog) pritiska p1 (otvor 1), i otvor za
mjerenje statičkog pritiska p2 (otvor 2), slika 10.6. Na Pitoovou cijev potrebno je
priključiti mjerni uređaj za mjerenje diferencijalnog pritiska.
Slika 10.6. Pitoovoa cijev – princip rada.
U slučaju nestišljivog fluida (ρ = const.), Bernulijeva jednačina za bilans

energije u presjecima 1 i 2 ima oblik:
1 2 1
ρ v1 + p1 = ρ v22 + p2 . (10.15)
2 2
181
Mjerenje protoka
Pošto je zaustavna brzina jednaka nuli (v1 = 0), iz izraza (10.15) slijedi izraz za
razliku pritisaka:
1 2
Δp = p1 − p2 = ρ v2 (10.16)
2
odakle je brzina fluida:
2Δp
v2 = (10.17)
ρ
na osnovu koje se može odrediti protok.
Pitoova cijev se, između ostalog, koristi i za mjerenje brzine letjelica i
brzine strujanja gasova u cijevima. Greške mjerenja nastaju zbog nemogućnosti
da se totalni i statički pritisak odrede u jednoj tački pa se u konačnim
proračunima uvode odgovarajući korekcioni koeficijenti.
Primjer konstruktivne izvedbe Pitoove cijevi dat je na slici 10.7.
Slika 10.7. Pitoovoa cijev.
10.2.5. Mjerenje protoka indukcionim senzorima
Indukcioni pretvarači za mjerenje protoka tečnosti zasnivaju svoj rad na

Faradejevom zakonu indukcije. Prema ovom zakonu, relativnim kretanjem
provodnika i magnetnog polja pod pravim uglom, na provodniku se indukuje
napon. Na ovom principu rade istosmjerni i naizmjenični generatori napona.
Indukcioni senzori protoka najčešće su modifikacija naizmjeničnog generatora.
Princip je primjenjiv samo za provodne tečnosti. Takva tečnost ekvivalentna je
provodniku dužine jednake unutrašnjem prečniku cijevi D, slika 10.8.
182
Mjerenje protoka
Slika 10.8. Šema mjerenja protoka indukcionim senzorom.
Provodnik (tečnost) se kreće srednjom brzinom toka v u magnetnom polju zbog

čega se na krajevima provodnika (tj. na elektrodama) indukuje napon:
ui = BDv (10.18)
gdje je B magnetna indukcija. Iz izraza (10.18) može se izračunati brzina

strujanja, pa je protok jednak:
ui D 2π ui Dπ
Q = vA = = (10.19)
DB 4 4B
Dakle, indukcioni pretvarači protoka imaju linearnu zavisnost izlaznog signala
od protoka, što predstavlja bitnu prednost u odnosu na nelinearne pretvarače kao
što su, na primjer, cijevi sa suženim poprečnim presjekom. Izgled indukcionog
mjerača protoka dat je na slici 10.9.
Slika 10.9. Indukcioni protokomjer.
183
Mjerenje protoka
Pored linearnosti, dobre osobine, indukcionih pretvarača protoka su:

─ bezinercionost;
─ nezavisnost izlaznog signala od temperature, viskoziteta, gustoće i pritiska
tečnosti kao i od prisustva čvrstih čestica;
─ tok fluida se ne remeti.
Nedostaci se ogledaju u nemogućnosti mjerenja protoka neprovodnih tekućina
(nafta, benzin, ulja i druge tečnosti koje su dobri dielektrici), potrošnja energije i
relativno visoka cijena.
Ovi mjerni uređaji koriste se za protoke od 1 m3/h do 2500 m3/h pri brzinama
fluida od 0,6 m/s do 10 m/s i prečnicima cjevovoda od 10 mm do 1000 mm.
Tipična tačnost im je od ±0,2 % do ±2 %, korisni mjerni opseg 40:1, a dužina
neporemećenog toka ispred mjesta ugradnje je oko 5D.
10.2.6. Termoanemometri
Promjena električnog otpora usljed promjene brzine strujanja fluida oko tople
žice (termoniti) kroz koju protiče struja predstavlja princip rada
termoanemometra. Princip rada se, dakle, zasniva na činjenici da odvođenje
toplote sa zagrijanog tijela zavisi od brzine fluida u kome se tijelo nalazi.
Zagrijano tijelo termoanemometra je termootpornik, tj. ugrijana žica (termonit)
ili traka, slika 10.10.
(a) (b) (c)

Slika 10.10. Anemometarski senzori: (a) sa žicom, (b) s trakom,
(c) dvokomponentni.
184
Mjerenje protoka
Senzori sa žicom imaju dužinu žice oko 5 mm i prečnik od 5 μm do 10 μm.

Žice su uglavnom od platine, mada se koriste i volfram, nikl i dr. Uobičajene
otpornosti žica u hladnom stanju su od 2 Ω do 10 Ω. Žica je pričvršćena na dva
držača, slika 10.10a, pri čemu su držači i nosač malih dimenzija, da ne bi
znatnije uticali na brzinu strujanja na mjernom mjestu.
Anemometri sa žicom su podložni kidanju pri mehaničkim udarima, a
također postoji i opasnost od pregorijevanja žice pri suviše velikoj struji
zagrijavanja. Pri radu u sredini s dosta nečistoća usljed lijepljenja stranih čestica
dolazi do osjetnih promjena karakteristika senzora. Kod novijih generacija
anemometara površina žice se prevlači tankim zaštitnim slojem od kvarcnog
stakla. Senzori zaštićeni kvarcom imaju poboljšanu stabilnost i poboljšane
karakteristike pri radu u sredini s nečistoćama i povećanom vlažnošću.
Kod novijih konstrukcija anemometara koriste se senzori u obliku trake
(tankog filma), slika 10.10b koji se ostvaruje naparavanjem metalnog sloja na
kvarcnu ili keramičku podlogu. Debljina metalnog filma je od 0,005 mm do 0,01
mm dok je veličina površine na koju se nanosi 0,2 mm2. Ovi anemometri imaju
znatno bolje mehaničke osobine od niti, a također i povećanu sigurnost u
pogledu pregorijevanja. Prednost filmova je i u manjem uticaju nečistoća na
karakteristike anemometra u poređenju sa žičanim senzorima. Pomoću ovih
anemometara mjere se brzine gasova u opsegu od 0,2 m/s do 500 m/s, pri
temperaturama od 500 0C i frekvenciji do 450 kHz.
Prema načinu rada anemometri se mogu podijeliti u dvije osnovne grupe:
(1) Anemometri s konstantnom strujom (I = const., R = R(v)).
Kroz žicu (film) se propušta konstantna struja koja senzor u mirnom zraku
dovodi na temperaturu od oko 200 0C. Usljed strujanja fluda dolazi do bržeg
odvođenja toplote sa žice, pa se temperatura i otpor žice smanjuju. Tipična
zavisnost otpora od brzine zraka pri konstantnoj struji, i pri stalnoj temperaturi
okoline, data je na slici 10.11a.
(a) (b)
Slika 10.11. Karakteristike termoanemometara: (a) u režimu I=const.,
(b) u režimu T=const.
185
Mjerenje protoka
Uočljivo je da je osjetljivost senzora pri malim brzinama strujanja fluida

velika i da opada s porastom brzine. Iznad određene granične vrijednosti brzine
vm, koja iznosi od 10 m/s do 15 m/s, kriva prelazi u oblast zasićenja gdje se
otpornost neznatno mijenja s porastom brzine fluida. Stoga se metoda konstantne
struje ne može uspješno koristiti za mjerenje većih brzina. Povećavanjem struje
grijanja raste i granična brzina vm pri kojoj dolazi do zasićenja.
Kod ustaljene brzine fluida dolazi do ravnotežnog stanja pri kome se
električna snaga R(v)I2 izjednačava s brzinom odvođenja toplote od strane fluida.
Odvođenje toplote je direktno srazmjerno razlici temperature žice i fluida pa
uslov ravnoteže glasi:
R (v ) I 2 = λ A ( T − T f ) (10.20)
gdje je A površina senzora, Tf temperatura fluida, λ, W/(m2K) koeficijent prenosa

toplote s površine senzora na fluid. Otpornost je približno linearna funkcija
temperature:
⎣ (
R (v) = R f ⎡1 + α ' T − T f ⎤
⎦ ) (10.21)
gdje je Rf otpornost senzora na temperaturi fluida a α' koeficijent otpornosti.

Primarna namjena termoanemometara bila je mjerenje brzih promjena
strujanja kakve su, na primjer, u zračnim tunelima. Zbog toga je potrebno da
senzor ima što manju termičku vremensku konstantu, što se postiže malim
dimenzijama žice. Minijaturni pretvarači mogu imati vremensku konstantu reda
veličine 1 ms. U dinamičkom smislu ovi senzori predstavljaju sisteme prvog
reda, pa se mogu neposredno primjeniti za mjerenje fluktuacija brzina do
frekvencije nekoliko stotina Hz.
(2) Anemometri s konstantnom temperaturom (T = const., U = U(v)).
Kod ovih anemometara se temperatura senzora održava konstantnom pri
različitim brzinama fluida. Kod praktičnih izvedbi vrši se automatsko
uravnotežavanje mjernog sistema u čijem kolu povratne sprege se nalazi
Vitstonov most koji ima 4 električna otpornika od kojih je jedan topla žica.
Izlazni signal anemometra U(v) predstavlja proizvod ukupne otpornosti
mosta i struje tj.
U(v) = I(v)Rm. (10.22)
Izlazni napon je nelinearna funkcija brzine a tipičan oblik zavisnosti izlaznog

napona prikazan je na slici 10.11b.
186
Mjerenje protoka
Prednost anemometara baziranih na metodi konstantne temperature je širok

mjerni opseg, jer karakteristika nema zasićenja u oblasti većih brzina, kao kod
metode konstantne struje. U dinamičkom pogledu anemometar s konstantnom
temperaturom je vrlo složen sistem. Međutim, u užem opsegu brzina, ovaj sistem
se može prikazati linearnom diferencijalnom jednačinom prvog reda.
Treba imati u vidu da tok fluida mora biti okomit na osu termoniti, jer je
samo tada toplotna ravnoteža određena jednačinom (10.20). U suprotnom,
posebnim faktorom se koriguje uticaj komponenti toka duž termoniti. Najveća
osjetljivost anemometara je pri normalnom uglu strujanja u odnosu na žicu, jer je
tada brzina odvođenja toplote s niti najveća.
Posebna je konstrukcija termoanemometra za registraciju komponenti vektora
brzine. Za tečenje u ravni to je XY-termoanemometar, s dvije termoniti
međusobno ukrštene pod pravim uglom i postavljene u ravni tečenja fluida, slika
10.10c. Na sličan način realizuju se i trokomponentni termoanemometri za
mjerenje tri komponente brzine.
10.2.7. Ultrazvučni mjerači protoka
Princip rada ultrazvučnih protokomjera bazira se na zavisnosti brzine zvuka od

brzine fluida kroz koji se zvuk prostire. Razvijeno je više metoda mjerenja
protoka korištenjem ultrazvuka. Najšire su zastupljene dvije metode:
(a) metoda mjerenja vremena prolaza zvuka kroz fluid (impulsni
ultrazvučni protokomjeri);
(b) metoda mjerenja promjene faze ili promjene frekvencije zvuka pri
prolazu kroz fluid (Doplerovi ultrazvučni protokomjeri).
Kao generator i prijemnik ultrazvuka koriste se piezoelektrični elementi u obliku
diska prečnika od 10 mm do 20 mm. Da bi se dobio što veći intenzitet
ultrazvučnih talasa piezoelektrični element se projektuje da radi na rezonantnoj
frekvenciji
E
ρ c
fr = = (10.23)
2h 2h
gdje je h mm, debljina diska, E Pa, Jangov modul elastičnosti diska, ρ kg/m3,
gustoća materijala diska i c m/s, brzina zvuka u disku. Veća rezonantna
frekvencija dobija se kod tanjih diskova. Brzina zvuka je:
c= fλ, (10.24)
187
Mjerenje protoka
gdje je λ talasna dužina. Unosom izraza (10.24) u (10.23) dobija se, pri
rezonantnoj frekvenciji (f = fr), talasna dužina jednaka dvostrukoj debljini diska
λ = 2h . Uobičajena rezonantna frekvencija diska, odnosno ultrazvuka kod
mjerila protoka je od 1 MHz do 10 MHz.
Ako je c brzina zvuka u mirnom fluidu a v brzina fluida (slika 10.12a), pri
čemu je c v , brzina zvuka c' u pokretnom fluidu približno je jednaka:
c ' = c + v cos ϕ (10.25)
gdje je φ ugao između pravca kretanja zvuka i toka tečenja fluida.
(a) (b)
Slika 10.12. Ultrazvučno mjerenje protoka: (a) princip rada, (b) izgled mjerila.
Na slici 10.13 prikazana je jedna varijanta impulsnog ultrazvučnog

protokomjera koji radi s dva predajna i dva prijemna piezoelektrična pretvarača.
Predajnici i prijemnici su na jednakim rastojanjima l postavljeni pod uglom φ.
Oba predajnika se pobuđuju istovremeno naponskim impulsom generišući
kratkotrajni ultrazvučni impuls.
Za konfiguraciju datu na slici 10.13 vrijeme potrebno da ultrazvučni impuls
pređe rastojanje l = D / sin ϕ od predajnika do prijemnika u smjeru toka je:
l
t1 = (10.26)
c + v cos ϕ
dok je vrijeme za koje ultrazvučni impuls pređe to isto rastojanje, ali u smjeru
suprotnom toku je:
188
Mjerenje protoka
l
t2 = (10.27)
c − v cos ϕ
Direktnim metodom mjerenja razlike vremena t2 i t1 slijedi:
2vl cos ϕ
Δt = t2 − t1 = (10.28)
c − v 2 cos 2 ϕ
2
Slika 10.13. Impulsni diferencijalni protokomjer.
Trajanje impulsa koje je proporcionalno brzini fluida mjeri se pomoću tajmera.

Brzina fluida je mnogo manja od brzine ultrazvuka c, tako da je interval Δt
približno jednak:
2vl cos ϕ
Δt ≈ (10.29)
c2
Vrijednost vremenskog intervala je vrlo mala i iznosi Δt =10−6÷10−7 s.

Glavni izvor grešaka kod ove metode jesu promjena brzine zvuka c zbog
promjene temperature i sastava fluida, pošto se c u izrazu (10.29) pojavljuje kao
kvadratna veličina. Ultrazvučni protokomjeri se češće koriste kod tečnosti nego
kod gasova. Dobra osobina im je što ne ometaju protok.
Frekvencija ultrazvuka kod mjerenja protoka tečnih fluida je od 1 MHz do 5
MHz. Tačnost mjerenja je bolja ako je trajanje impulsa duže, što je slučaj kod
189
Mjerenje protoka
širih cijevi. Komercijalni uređaji se proizvode za prečnike cijevi od 70 mm do

1500 mm. Kod brzina strujanja od 0,2 m/s do 12 m/s tačnost je oko 1%.
Ultrazvučni mjerač protoka sa Doplerovim efektom prikazan je na slici
10.14. Doplerov efekat se sastoji od promjene frekvencije talasa pri kretanju
predajnika ili prijemnika. Kada se na objekat koji se kreće brzinom v usmjeri
zvuk frekvencije f1, tada je frekvencija zvuka reflektovanog s objekta f2 u skladu
s Doplerovim efektom:
⎛ 2v cos ϕ ⎞
f 2 = f1 ⎜ 1 ± ⎟ (10.30)
⎝ c ⎠
Jedna od pločica emituje ultrazvuk frekvencije f1 dok druga služi kao

prijemnik ultrazvuka reflektovanog od nečistoće, zračnih mjerhurića i drugih
nehomogenosti u fluidu.
Slika 10.14. Princip rada Doplerovog ultrazvučnog protokomjera.
Dakle, pri mjerenju brzine fluida, kao objekat se koriste čestice nečistoća ili
mjerhurići zraka prisutni u fluidu. Predajnik i prijemnik se obično nalaze na istoj
strani cjevovoda. Na osnovu izraza (10.30), promjena frekvencije (Doplerova
frekvencija) za datu izvedbu je:
v
f D = f 2 − f1 = 2 f1 cos ϕ (10.31)
c
odakle je brzina fluida:
1 cf D
v= . (10.32)
2 f1 cos ϕ
190
Mjerenje protoka
U slučaju da u fluidu nema nečistoća, vrši se ubacivanje neke od poznatih

suspenzija sa česticama prečnika do 0,1 mm ili se ubacuje zrak s protokom do
0,1% u odnosu na mjereni. Na rad ovih protokomjera utiče koncentracija i
veličina suspendovanih čestica kao i raspodjela brzine fluida po presjeku cijevi.
10.3 KORIOLISOVO MJERILO MASENOG PROTOKA
Direktno mjerenje masenog protoka primjenom Koriolisovih protokomjera je

široko prihvaćeno za kontrolu procesa u raznim granama industrije. Ova mjerila
imaju prednost nad sistemima koji su bazirani na izračunavanju masenog
protoka, a koji koriste volumetrijski princip mjerenja protoka zajedno s
mjerenjem pritiska, gustoće i temperature.
Koristeći Koriolisov princip maseni protok se može odrediti bez mjerenja
pritiska i temperature. Princip rada koji je iskorišten zasnovan je na činjenici da
određena masa (tečnost ili gas) koja protiče nekom brzinom kroz savijenu cijev
koja vibrira, uzrokuje deformaciju cijevi zbog pojave Koriolisove sile. Veličina
pomjeranja cijevi direktno je proporcionalna masenom protoku tečnosti ili gasa.
Fenomen pojave Koriolisove sile, na kojoj se zasniva princip rada ovih mjerila,
prikazan je za slučaj kretanja fluida kroz jednu cijev koja vibrira, slika 10.15.
(a) Stanje mjerila bez protoka (v = 0) , slika 10.15a.

Cijev vibrira pomoću odgovarajuće pobude. Maksimalna amplituda vibracije
je na sredini cijevi i opada na nulu u tačkama gdje je cijev učvršćena. Bez
protoka fluida kroz cijev, relativno kretanje cijevi na mjestima gdje su
postavljeni senzori pomaka (tačke A i B na slici 10.15) je identično.
(a) v = 0
(b) v > 0
Slika 10.15. Pojava Koriolisove sile pri protoku fluida kroz cijev koja vibrira.
191
Mjerenje protoka
(b) Mjerilo sa protokom (v > 0) , slika 10.15b.

Kako je amplituda vibracija maksimalna u sredini i nula na krajevima cijevi,
fluid ima gradijent brzine, okomito na pravac svog kretanja. Za opisivanje
pojave Koriolisove sile može se posmatrati dio vibrirajuće cijevi. U bilo kojem
momentu brzina kretanja fluida se može razložiti na dvije komponente: brzina
fluida u pravcu kretanja (ose cijevi) i komponenta koja je okomita na ovaj pravac
a rezultat je vibracija cijevi. Za bilo koji protok brzina u pravcu kretanja ostaje
konstantna duž cijevi. Fluid na ulazu ima okomitu komponentu brzine jednaku
nuli, koja raste do neke maksimalne vrijednosti i suprotno, idući ka izlazu iz
cijevi, okomita komponenta se smanjuje na nulu. Po definiciji, promjena brzine
u vremenu je ubrzanje. Promjena ove okomite komponente brzine je poznata kao
Koriolisovo ubrzanje koje je dato izrazom:
G G G
ac = 2ω × v . (10.33)
Na osnovu drugog Njutnovog zakona, Koriolisova sila je:

G G G G
Fc = mac = 2mω × v (10.34)
G G
gdje je m masa, v brzina fluida i ω ugaona brzina.
Tipično Koriolisovo mjerilo se sastoji od dvije paralelne cijevi kroz koje
protiče mjereni fluid (slika 10.16) i dva induktivna senzora pomaka A i B, koji
mjere relativnu brzinu između cijevi na dvije tačke jednako udaljene od centra
cijevi. Pored toga, mjerilo posjeduje i elektromagnetni pobuđivač koji pobuđuje
cijevi da vibriraju.
Slika 10.16. Princip rada Koriolisovog mjerila masenog protoka.
192
Mjerenje protoka
(a) Stanje mjerila bez protoka (v = 0) .

Cijevi vibriraju u suprotnim pravcima na njihovim prirodnim frekvencijama
ponašajući se kao zvučna viljuška. Maksimalna amplituda vibracije je na sredini
cijevi a pomjeranje cijevi na mjestima gdje su postavljeni senzori pomaka je
jednako, odnosno izlazni signali su u fazi.
(b) Mjerilo sa protokom (v > 0) , slika 10.15b.
Koriolisova sila je iste veličine ali suprotnog predznaka u bilo koje dvije
tačke jednako udaljene od sredine cijevi. Ove sile suprotnog predznaka tvore
moment sila koji uzrokuje zakretanje cijevi. Kako se cijevi primiču i odmiču
jedna od druge, pomjeranje cijevi blizu ulaza uzrokuje pomjeranje blizu izlaza.
Zbog toga se osjeti efekat ljuljanja-njihanja.
U toku kretanja fluida, pomicanje cijevi zbog Koriolisove sile uzrokuje
pobudu i pomjeranje induktivnih senzora A i B, koji za razliku od stanja kada
nema protoka, ne osciluju u fazi jedan s drugim, slika 10.16. Promjena u
masenom protoku će proporcionalno povećavati ili smanjivati veličinu
Koriolisove sile kao i fazni pomak.
Na slici 10.17 date su neke konstruktivne izvedbe senzora kod Koriolisovog
mjerila masenog protoka, dok je na slici 10.18 dat izgled dva mjerila.
Slika 10.17. Neke izvedbe senzora kod Koriolisovog mjerila masenog protoka.
Slika 10.18. Neke izvedbe Koriolisovog mjerila masenog protoka.
193
Mjerenje protoka
Dobre osobine Koriolisovih mjerila protoka su:

─ Mjerenje mase je nazavisno od temperature. Eliminacija uticaja
temperature poboljšava kontrolu procesa i stabilnost mjerenja;
─ Mogućnost mjerenja protoka elektro provodljivih i neprovodljivih
tekućina;
─ Visoka tačnost i ponovljivost mjerenja omogućavaju također poboljšan
proces kontrole različitih procesa zbog smanjenja fluktuacije mjerene
vrijednosti;
─ Mjerenje ne zavisi od viskoziteta i promjene gustoće fluida, što daje
visoku stabilnost procesa i pri promjeni karakteristika fluida;
─ Imaju širok opseg rada;
─ Mjerila nemaju pokretnih dijelova, čime se smanjuje cijena održavanja
jer su manje osjetljiva na nečistoće koje se mogu javiti. Također, zbog
smanjenja habanja i trošenja, mjerila imaju duži vijek trajanja.
194
Prilozi
PRILOZI
P1. Međunarodni sistem jedinica (SI sistem)
P2. Osnovne i izvedene jedinice SI sistema
P3. Mjerne jedinice izvan SI sistema koje se mogu koristiti
P4. Zavisnosti termonapona od temperature za termoparove tipa
R, S, B, J, T, E, K
P5. Polinomi za izračunavanje termonapona
195
Prilozi
P1. MEĐUNARODNI SISTEM JEDINICA (SI SISTEM)
DEFINICIJE OSNOVNIH JEDINICA
1. Metar je dužina putanje koju u vakuumu pređe svjetlost za vrijeme od

1/299 792 458 sekunde. (1983.)
2. Kilogram je masa međunarodnog etalona kilograma. (1889.)
3. Sekunda je trajanje 9 192 631 770 perioda zračenja koje odgovara prelazu
između dva hiperfina nivoa osnovnog stanja atoma cezija 133. (1967.)
4. Amper je stalna električna struja koja prolazeći kroz dva paralelna, ravna,
neograničeno duga provodnika, zanemarljivo malog kružnog presjeka, posta-
vljena u vakuumu na međusobnom rastojanju od jednog metra uzrokuje
između njih silu od 2⋅10−7 njutna po metru dužine. (1948.)
5. Kelvin je 1/273,16 dio termodinamičke temperature trojne tačke vode. (1967.)
6. Kandela je jačina svjetlosti u određenom pravcu izvora koji emituje mono-
hromatsko zračenje frekvencije 540⋅1012 herca i čija je energetska jačina u tom
pravcu 1/683 vata po steradijanu.'' (1979.)
7. Mol je količina materije jednog sistema koji sadrži toliko elementarnih jedinki
koliko ima atoma u 0,012 kilograma ugljika 12 (12C). (1971.)
PRIMJENA OSNOVNIH JEDINICA U POJEDINIM

OBLASTIMA
196
Prilozi
DECIMALNI DIJELOVI I DEKADSKI VIŠEKRATNICI

MJERNIH JEDINICA (PREFIKSI)
Potencija Naziv Oznaka Potencija Naziv Oznaka

24 −1
10 Jota Y 10 deci d
1021 Zeta Z 10−2 centi c
1018 Eksa E 10−3 mili m
1015 Peta P 10−6 mikro μ
1012 Tera T 10−9 nano n
109 Giga G 10−12 piko p
106 Mega M 10−15 femto f
103 kilo k 10−18 ato a
102 hekto h 10−21 zepto z
101 deka da 10−24 jokto y
PRAVILA KORIŠTENJA PREFIKSA I PISANJA

MJERNIH JEDINICA
(a) Prefiksi se mogu stavljati ispred:

─ osnovnih jedinica SI sistema, osim jedinice za masu (decimalne jedinice
mase tvore se od jedinice gram 1 g = 10−3 kg),
─ izvedenih jedinica SI sistema koje imaju poseban naziv i oznaku, osim
jedinice za Celzijusovu temperaturu,
─ nekih jedinica koje nisu po SI sistemu, kao što su: litar, tona, bar,
elektronvolt, voltamper i var.
(b) Prefiksi se mogu stavljati ispred mjernih jedinica i kad se te jedinice nalaze u
sastavu drugih izvedenih jedinica SI.
(c) Ispred mjerne jedinice može se staviti samo jedan prefiks.
(d) Oznake jedinica pišu se bez tačke na kraju, osim redovne interpunkcije.
(e) Oznake kao i nazivi prefiksa i nazivnih mjera pišu se zajedno.
(f) Proizvod dvije mjerne jedinice obilježava se tačkom kao simbolom množenja.
Tačka se može izostaviti kad je oznaka mjerne jedinice takva da ne može doći
do zabune.
(g) Količnik dvije jedinice može se označavati: kosom ili horizontalnom
razlomačkom crtom ili korištenjem negativnog eksponenta.
(h) Eksponent mjerne jedinice koji se stavlja samo uz oznaku mjerne jedinice
odnosi se na cijelu mjernu jedinicu, zajedno sa prefiksom (na primjer km3).
(i) Oznake za fizikalne veličine pišu se kurzivom, a oznake za mjerne jedinice ne.
197
Prilozi
P2. OSNOVNE I IZVEDENE JEDINICA SI-SISTEMA
Jedinice Fizikalna veličina Naziv Oznaka
Dužina metar m
Geometri-
Površina kvadratni metar m2

jske
Zapremina kubni metar m3

Ugao u ravni radijan rad
Prostorni ugao steradijan sr
Masa kilogram kg
Podužna masa kilogram po metru kg/m
Masene
Površinska masa kilogram po kvadratnom kg/m2

metru
Zapreminska masa kilogram po metru kg/m3
kubnom
Vrijeme sekunda s
Za vri-
jeme
Frekvencija herz (hertz) Hz

Brzina metar u sekundi m/s
Ubrzanje metar u sekundi na m/s2
kvadrat
Ugaona brzina radijan u sekundi rad/s
Zapreminski protok kubni metar u sekundi m3/s
Mehaničke
Maseni protok kilogram u sekundi kg/s

Sila njutn (newton) N
Pritisak (napon) paskal (pascal) Pa
Dinamička viskoznost paskal sekunda Pa⋅s
Kinematska viskoznost kvadratni metar u m2/s
sekundi
Energija, rad, količina toplote džul (joule) J
Snaga, energetski fluks i wat (watt) W
termički fluks
Jačina električni struje amper (ampere) A
Količina elektriciteta kulon (coulomb) C
Električne
(nalelektrisanje)
Električni napon, elektromotorna volt V
sila, električni potencijal
Jačina električnog polja volt po metru V/m
Električna otpornost om (ohm) Ω
Električna provodnost simens (siemens) S
Električna kapacitivnost farad F
Induktivnost henri (henry) H
198
Prilozi
Magnetna indukcija tesla T

Magnetni fluks veber (weber) Wb
Jačina magnetnog polja amper po metru A/m
Termodinamička temperatura kelvin K
Entropija džul po kelvinu J/k
Toplotne
Masena količina toplote džul po kilogramu i J/kgK

kelvinu
Termička provodnost vat po metarkelvinu W/mK
Energetska jačina zračenja vat u steradijanu W/sr
Jačina svjetlosti kandela (candela) Cd
Optičke
Luminacija kandela po kvadratnom Cd/m2

metru
Svjetlosni fluks lumen lm
Osvjetljenost luks (lux) lx
Aktivnost radioaktivnog izvora bekerel (becquerel) Bq
Nuklearne
Apsorbirana doza jonizirajućeg grej (gray) Gy

zračenja
Ekspoziciona doza jonizirajućeg kulon po kilogramu C/kg
zračenja
Količina materije mol mol
Molarne
Molarna masa kilogram po molu kg/mol

Koncentracija materije mol po kubnom metru mol/m3
(molaritet)
199
Prilozi
P3. MJERNE JEDINICE IZVAN SI SISTEMA

KOJE SE MOGU KORISTITI
Mjerna veličina Oznaka Odgovara Napomena

morska milja n mile 1 n mile = 1,852 m u pomorstvu
ar a 1 a = 100 m2
hektar ha 1 ha = 10 000 m2
litar l 1 l = 1 dm3
tona t 1 t = 1000 kg = 1 Mg
jedinica atomske mase u 1/12 mase atoma samo u hemiji i fizici
nukleida 12C
podužna (linijska) masa teks (tex) 1 g/km u tekstilnoj industriji
puni ugao ― (2π) rad
pravi ugao ∟ (π/2) rad
π
stepen 0 10 = rad
180
' 1 1 π
minuta 1' = 0
= rad
60 60 180
sekunda '' (π/648 000) rad
gradus (gon) g (π/200) rad
minuta min 1 min = 60 s
sat h 1 h = 60 min = 3600 s
dan d 1 d = 24 h = 86 400 s
sedmica, mjesec i godina gregorijanskog kalendara
morska milja na sat čvor 1 čvor = 1,852 km/h = u morskom i zračnom
= 0,514 m/s saobraćaju
kilometar na sat km/h 1 km/h = 1/3,6 m/s
1 π rad
obrtaj u minuti min–1 1min −1 = =
60 s 30 s
pritisak bar 1 bar = 105 Pa
vatsat Wh 1 Wh = 3600 J
elektronvolt eV 1 eV = 1,60219·10−18 J samo u specijalizovanim
oblastima
voltamper VA 1 VA = 1 W za određivanje prividne
snage el. struje
var var 1 var = 1 W za određivanje električne
reaktivne snage
0
stepen celzijusa C 1 0C 1 K
200
Prilozi
P4. ZAVISNOST TERMONAPONA (μV) OD TEMPERATURE (0C) ZA

TERMOPAROVE TIPA R, S, B, J, T, E, K.
Temp
0 R S B J T E K
C
-270 -6258 -9835 -6458
-260 -6232 -9797 -6441
-250 -6181 -9719 -6404
-240 -6105 -9604 -6334

-230 -6007 -9455 -6262
-220 -5889 -9274 -6158
-210 -8096 -5753 -9063 -6035
-200 -7890 -5603 -8824 -5891
-190 -7659 -5439 -8561 -5730

-180 -7402 -5261 -8273 -5550
-170 -7122 -5069 -7963 -5354
-160 -6821 -4865 -7631 -5141
-150 -6499 -4648 -7279 -4912
-140 -6159 -4419 -6907 -4669

-130 -5801 -4177 -6516 -4410
-120 -5426 -3923 -6107 -4138
-110 -5036 -3656 -5680 -3852
-100 -4632 -3378 -5237 -3553
-90 -4215 -3089 -4777 -3242

-80 -3785 -2788 -4301 -2920
-70 -3344 -2475 -3811 -2586
-60 -2892 -2152 -3306 -2243
-50 -226 -236 -2431 -1819 -2787 -1889
-40 -188 -194 -1960 -1475 -2254 -1527

-30 -145 -150 -1481 -1121 -1709 -1156
-20 -100 -103 -995 -757 -1151 -777
-10 -51 -53 -501 -383 -587 -392
0 0 0 0 0 0 0
201
Prilozi
R S B J T E K
0 0 0 0 0 0 0 0
10 54 55 -2 507 391 591 397
20 111 113 -3 1019 789 1192 798
30 171 173 -2 1536 1196 1801 1203
40 232 235 0 2058 1611 2419 1611
50 296 299 2 2585 2035 3047 2022

60 363 365 6 3115 2467 3683 2436
70 431 432 11 3649 2908 4329 2850
80 501 502 17 4186 3357 4983 3266
90 573 573 25 4725 3813 5646 3681
100 647 645 33 5268 4277 6317 4095

110 723 719 43 5812 4749 6996 4508
120 800 795 53 6359 5227 7683 4919
130 879 872 65 6907 5712 8377 5327
140 959 950 78 7457 6204 9078 5733
150 1041 1029 92 8008 6702 9787 6137

160 1124 1109 107 8560 7207 10501 6539
170 1208 1190 123 9113 7718 11222 6939
180 1294 1273 140 9667 8235 11949 7338
190 1380 1356 159 10222 8757 12681 7737
200 1468 1440 178 10777 9286 13419 8137

210 1557 1525 199 11332 9820 14161 8537
220 1647 1611 220 11887 10360 14909 8938
230 1738 1698 243 12442 10905 15661 9341
240 1830 1785 266 12998 11456 16417 9745
250 1923 1873 291 13553 12011 17178 10151

260 2017 1962 317 14108 12572 17942 10560
270 2111 2051 344 14663 13137 18710 10969
280 2207 2141 372 15217 13707 19481 11381
290 2303 2232 401 15771 14281 20256 11793
300 2400 2323 431 16325 14860 21033 12207

310 2498 2414 462 16879 15443 21814 12623
320 2596 2506 494 17432 16030 22597 13039
330 2695 2599 527 17984 16621 23383 13456
340 2795 2692 561 18537 17217 24171 13874
350 2896 2786 596 19089 17816 24961 14292

360 2997 2880 632 19640 18420 25754 14712
370 3099 2974 669 20192 19027 26549 15132
380 3201 3069 707 20743 19638 27345 15552
390 3304 3164 746 21295 20252 28143 15974
400 3407 3260 786 21846 20869 28943 16395

410 3511 3356 827 22397 29744 16818
420 3616 3452 870 22949 30546 17241
430 3721 3549 913 23501 31350 17664
440 3826 3645 957 24054 32155 18088
202
Prilozi
R S B J T E K
450 3933 3743 1002 24607 32960 18513
460 4039 3840 1048 25161 33767 18938
470 4146 3938 1095 25716 34574 19363
480 4254 4036 1143 26272 35382 19788
490 4362 4135 1192 26829 36190 20214
500 4471 4234 1241 27388 36999 20640

510 4580 4333 1292 27949 37808 21066
520 4689 4432 1344 28511 38617 21493
530 4799 4532 1397 29075 39426 21929
540 4910 4632 1450 29642 40236 22346
550 5021 4732 1505 30210 41045 22772

560 5132 4832 1560 30782 41853 23198
570 5244 4933 1617 31356 42662 23624
580 5356 5034 1674 31933 43470 24050
590 5469 5136 1732 32513 44278 24476
600 5582 5237 1791 33096 45085 24902

610 5696 5339 1851 33683 45891 25327
620 5810 5442 1912 34273 46697 25751
630 5925 5544 1974 34867 47502 26176
640 6040 5648 2036 35464 48306 26599
650 6455 5751 2100 36066 49109 27022

660 6272 5855 2164 36671 49911 27445
670 6388 5960 2230 37280 50713 27867
680 6505 6064 2296 37893 51513 28288
690 6623 6169 2363 38510 52312 28709
700 6741 6274 2430 39130 53110 29128

710 6860 6380 2499 39754 53907 29547
720 6979 6486 2569 40382 54703 29965
730 7098 6592 2639 41013 55498 30383
740 7218 6699 2710 41647 56291 30799
750 7339 6805 2782 42283 57083 31214

760 7460 6913 2855 42922 57873 31629
770 7582 7020 2928 43563 58663 32042
780 7703 7128 3003 44207 59451 32455
790 7826 7236 3078 44852 60237 32866
800 7949 7345 3154 45498 61022 33277

810 8072 7454 3231 46144 61806 33686
820 8196 7563 3308 46790 62588 34095
830 8320 7672 3387 47434 63368 34502
840 8445 7782 3466 48076 64147 34909
850 8570 7892 3546 48716 64924 35314

860 8696 8003 3626 49354 65700 35718
870 8822 8114 3708 49989 66473 36121
880 8949 8225 3790 50621 67245 36524
890 9076 8336 3873 51249 68015 36925
203
Prilozi
R S B J T E K
900 9203 8448 3957 51875 68783 37325
910 9331 8560 4041 52496 69549 37724
920 9460 8673 4126 53115 70313 38122
930 9589 8786 4212 53729 71075 38519
940 9718 8899 4298 54341 71835 38915
950 9848 9012 4386 54948 72593 39310

960 9978 9126 4474 55553 73350 39703
970 10109 9240 4562 56155 74104 40096
980 10240 9355 4652 56753 74857 40488
990 10371 9470 4742 57349 75608 40879
1000 10503 9585 4833 57942 76358 41269

1010 10636 9700 4924 58533 41657
1020 10768 9816 5016 59121 42045
1030 10902 9932 5109 59708 42432
1040 11035 10048 5202 60293 42817
1050 11170 10165 5297 60876 43202

1060 11304 10282 5391 61459 43585
1070 11439 10400 5487 62039 43968
1080 11574 10517 5583 62619 44349
1090 11710 10635 5680 63199 44729
1100 11846 10754 5777 63777 45108

1110 11983 10872 5875 64355 45486
1120 12119 10991 5973 64933 45863
1130 12257 11110 6073 65510 46238
1140 12394 11229 6172 66087 46612
1150 12532 11348 6273 66664 46985

1160 12669 11467 6374 67240 47356
1170 12808 11587 6475 67815 47726
1180 12946 11707 6577 68390 48095
1190 13085 11827 6680 68964 48462
1200 13224 11947 6783 69536 48828

1210 13363 12067 6887 49192
1220 13502 12188 6991 49555
1230 13642 12308 7096 49916
1340 13782 12429 7202 50276
1250 13922 12550 7308 50633

1260 14062 12671 7414 50990
1270 14202 12792 7521 51344
1280 14343 12913 7628 51697
1290 14483 13034 7736 52049
1300 14624 13155 7845 52398

1310 14765 13276 7953 52747
1320 14906 13397 8063 53093
1330 15047 13519 8172 53439
1340 15188 13640 8283 53782
204
Prilozi
R S B J T E K
1350 15329 13761 8393 54125
1360 15470 13883 8504 54466
1370 15611 14004 8616 54807
1380 15752 14125 8727
1390 15893 14247 8839
1400 16035 14368 8952
1410 16176 14489 9065
1420 16317 14610 9178
1430 16458 14731 9291
1440 16599 14852 9405
1450 16741 14973 9519
1460 16882 15094 9634
1470 17022 15215 9748
1480 17163 15336 9863
1490 17304 15456 9979
1500 17445 15576 10094
1510 17585 15697 10210
1520 17726 15817 10325
1530 17866 15937 10441
1540 18006 16057 10558
1550 18146 16176 10674
1560 18286 16296 10790
1570 18425 16415 10907
1580 18564 16534 11024
1590 18703 16653 11141
1600 18842 16771 11257
1610 18981 16890 11374
1620 19119 17008 11491
1630 19257 17125 11608
1640 19395 17243 11725
1650 19533 17360 11842
1660 19670 17477 11959
1670 19807 17594 12076
1680 19944 17711 12193
1690 20080 17826 12310
1700 20215 17942 12426
1710 20350 18056 12543
1720 20483 18170 12659
1730 20616 18282 12776
1740 20748 18394 12892
1750 20878 18504 13008
1760 21006 18612 13124
1770 13239
1780 13354
1790 13470
1800 13585
1810 13699
1820 13814
205
Prilozi
P5. POLINOMI ZA IZRAČUNAVANJE TERMONAPONA
Termopar tipa R (Pt13Rh-Pt)

Negativni pol: čista Pt
Pozitivni pol: legura Pt i 13% Rh
t = (–50...630,74) 0C t = (630,74...1064,43) 0C t = (1064,43...1665) 0C t = (1665...1767,6) 0C
7 3 3 3
U = ∑ ai t i μV U = ∑ bi t i μV U = ∑ ci (t*) i μV U = ∑ d i (t*) i μV
i =0 i =0 i =0 i =0
a0 = 0 b0 = −2,641801× 10 2 t* = ( t − 1365 ) / 300 t* = ( t − 1715 ) / 50
a1 = 5, 289139 b1 = 8,046868
a2 = 1,391111 × 10−2 b2 = 2,989229 × 10 −3 c0 = 1,5540414 × 104 d 0 = 2,0416695 × 104
a3 = −2, 400524 × 10−5 b3 = −2,687606 × 10 −7
c1 = 4, 2357773 × 103 d1 = 6,6850914 × 102
a4 = 3,620141 × 10−8 c2 = 1, 4693087 × 101 d 2 = −1, 2301472 × 101
a5 = −4, 464502 × 10−11 c3 = −5, 221389 × 101 d3 = −2,7861521
−14
a6 = 3,849769 × 10
a7 = −1,537264 × 10−17
206
Prilozi
Termopar tipa S (Pt10Rh-Pt)

Negativni pol: čista Pt
Pozitivni pol: legura Pt i 10% Rh
t = (–50...630,74) 0C t = (630,74...1064,43) 0C t = (1064,43...1665) 0C t = (1665...1767,6) 0C
6 2 3 3
U = ∑ ai t i μV U = ∑ bi t i μV U = ∑ ci (t*) i μV U = ∑ d i (t*) i μV
i =0 i =0 i =0 i =0
a0 = 0 b0 = −2,982448 × 10 2 t* = ( t − 1365 ) / 300 t* = ( t − 1715 ) / 50
a1 = 5,399578 b1 = 8,237553
−2
a 2 = 1,251977 × 10 b2 = 1,645391× 10 −3 c0 = 1,3943439 × 104 d 0 = 1,8113083 × 104
−5
a 3 = −2,244822 × 10
c1 = 3,6398687 × 103 d1 = 5,6795375 × 102
−8
a 4 = 2,845216 × 10
c2 = −5,0281206 d 2 = −1, 2112492 × 101
a 5 = −2,244058 × 10 −11
c3 = −4, 2450546 × 101 d3 = −2,8117589
a 6 = 8,505417 × 10 −15
207
Prilozi
Termopar tipa B (Pt30Rh-Pt6Rh) Termopar tipa J (FeCu-Ni)

Negativni pol: legura Pt i 30% Rh Negativni pol: legura Ni i 45-60% Cu
Pozitivni pol: legura Pt i 13% Rh Pozitivni pol: tehnički čisto Fe
t = (0...1820) 0C t = (–210...760) 0C t = (760...1200) 0C
8 7 5
U = ∑ ai t i μV U = ∑ ai t i μV U = ∑ bi t i μV
i =0 i =0 i =0
a0 = 0 a0 = 0 b0 = 2,9721751778 × 10 5
a1 = −2,4674601620 × 10 −1 a1 = 5,0372753027 × 101 b1 = −1,5059632873 × 10 3
−3 −2
a 2 = 5,9102111169 × 10 a 2 = 3,0425491284 × 10 b2 = 3,2051064215
−6 −5
a 3 = −1,4307123430 × 10 a 3 = −8,5669750464 × 10 b3 = −3,2210174230 × 10 −3
a 4 = 2,1509149750 × 10 −9 a 4 = 1,3348825735 × 10 − 7 b4 = 1,5949968788 × 10 − 6
a 5 = −3,1757800720 × 10 −12 a 5 = −1,7022405966 × 10 −10 b5 = −3,1239801752 × 10 −10
a 6 = 2,4010367459 × 10 −15 a 6 = 1,9416091001× 10 −13
a 7 = −9,0928148159 × 10 −19 a 7 = −9,6391844859 × 10 −17
a 8 = 1,3299505137 × 10 − 22
208
Prilozi
Termopar tipa T (Cu-CuNi) Termopar tipa E (NiCr-CuNi)

0 0
t = (–270...0) C t = (0...400) C t = (–270...0) 0C t = (0...1000) 0C
14 8 13 9
U = ∑ ai t i μV U = ∑ bi t i μV U = ∑ ai t i μV U = ∑ bi t i μV
i =0 i =0 i =0 i =0
a0 = 0 b0 = 0 a0 = 0 b0 = 0
a1 = 3,8740773840 × 101 b1 = 3,8740773840 × 101 a1 = 5,8695857799 × 101 b1 = 5,8695857799 × 101
a 2 = 4,4123932482 × 10 − 2 b2 = 3,3190198092 × 10 − 2 a 2 = 5,1667517705 × 10 − 2 b2 = 4,3110945462 × 10 − 2
a 3 = 1,1405238498 × 10 − 4 b3 = 2,0714183645 × 10 − 4 a 3 = −4,4652683347 × 10 − 4 b3 = 5,7220358202 × 10 −5
a 4 = 1,9974406568 × 10 −5 b4 = −2,1945834823 × 10 − 6 a 4 = −1,7346270905 × 10 −5 b4 = −5,4020668085 × 10 − 7
a 5 = 9,0445401187 × 10 − 7 b5 = 1,1031900550 × 10 −8 a 5 = −4,8719368427 × 10 − 7 b5 = 1,5425922111× 10 −9
a 6 = 2,2766018504 × 10 −8 b6 = −3,0927581898 × 10 −11 a 6 = −8,8896550447 × 10 −9 b6 = −2,4850089136 × 10 −12
a 7 = 3,6247409308 × 10 −10 b7 = 4,5653337165 × 10 −14 a 7 = −1,0930767375 × 10 −10 b7 = 2,3389721459 × 10 −15
a 8 = 3,8648924201× 10 −12 b8 = −2,7616878040 × 10 −17 a 8 = −9,1784535039 × 10 −13 b8 = −1,1946296815 × 10 −18
a 9 = 2,8298678519 × 10 −14 a 9 = −5,2575158521× 10 −15 b9 = 2,5561127497 × 10 − 22
a10 = 1,4281383349 × 10 −16 a10 = −2,0169601996 × 10 −17
a11 = 4,8833254364 × 10 −19 a11 = −4,9502138782 × 10 − 20
a12 = 1,0803474683 × 10 − 21 a12 = −7,0177980633 × 10 − 23
a13 = 1,3949291026 × 10 − 24 a13 = −4,3671808488 × 10 − 26
a14 = 7,9795893156 × 10 − 28
209
Prilozi
Termopar tipa K (NiCr-Ni) Termopar tipa N (NiCrSi-NiSi)

Negativni pol: tehnički čisti Ni, Negativni pol: legura Ni+Cr
Pozitivni pol: legura Ni-Cr Pozitivni pol: legura Ni+Cr+Si
t = (–270...0) 0C t = (0...1372) 0C t = (–270...0) 0C t = (0...1300) 0C
10 2 8 9
1 ⎛ t −127 ⎞
U = ∑ ai t i μV 8 − ⎜ ⎟ U = ∑ ai t i μV U = ∑ bi t i μV
i =0 U = ∑ bi t + 125e 2 ⎝ 65 ⎠
i
μV i =0 i =0
i =0
a0 = 0 b0 = −1,8533063273 × 101 a0 = 0 b0 = 0
a1 = 3,9475433139 × 10 1
b1 = 3,8918344612 × 101 a1 = 2,6153540164 × 10 1
b1 = 2,5897798582 × 101
a2 = 2,7465251138 × 10−2 b2 = 1,6645154356 × 10 − 2 a 2 = 1,0933114132 × 10 − 2 b2 = 1,6656127713 × 10 − 2
a3 = −1,6565406716 × 10−4 b3 = −7,8702374448 × 10 −5 a 3 = −9,3917128470 × 10 −5 b3 = 3,1234962101× 10 −5
b4 = 2,2835785557 × 10 − 7 a 4 = −5,3592739285 × 10 −8 b4 = −1,7248130773 × 10 − 7

a4 = −1,5190912392 × 10−6
b5 = −3,5700231258 × 10 −10 a 5 = −2,7406835184 × 10 −9 b5 = −3,6526665920 × 10 −10
a5 = −2, 4581670924 × 10−8
b6 = 2,9932909136 × 10 −13 a 6 = −2,3370710645 × 10 −11 b6 = −4,4390833504 × 10 −13
a6 = −2, 4757917816 × 10−10
−12 b7 = −1,2849848798 × 10 −16 a 7 = −7,8250681060 × 10 −14 b7 = 3,1553382729 × 10 −16
a7 = −1,5585276173 × 10
b8 = 2,2239974336 × 10 − 20 a 8 = −9,5885491371× 10 −17 b8 = −1,2150879468 × 10 −19
−15
a8 = −5,9729921255 × 10
b9 = 1,9557197559 × 10 − 23
−17
a9 = −1, 2688801216 × 10
a10 = −1,1382797374 × 10−20
210
Popis oznaka
Oznaka Jedinica Naziv

ai, bi,... ― koeficijenti
a, b m ― dužina, širina
a m⋅s−2 ― ubrzanje
A m2 ― površina
b kgs−1 ― viskozno prigušenje
B T ― magnetna indukcija
c Nm−1 ― koeficijent krutosti
c Jkg−1K−1 ― specifična toplota
c m⋅s−1 ― brzina zvuka
C F ― električna kapacitivnost
CP ― koeficijent protoka
d m ― prečnik, razmak
E Pa ― modul elastičnosti
Ek J ― kinetička energija
f s−1 ― frekvencija
fn s−1 ― frekvencija sopstvenih oscilacija
F N ― sila
FG N ― težina
g m⋅s−2 ― gravitacija
G Pa ― modul klizanja
h m ― visina
H ― histerezis
I A ― jačina struje
I0 m3 ― polarni moment inercije
J kgm2 ― moment inercije
k J K−1 ― Bolcmanova konstanta
K ― faktor mjerne trake
K ― koeficijent statičkog prenosa
Kμ ― faktor magnetoelastične osjetljivosti
l m ― dužina
L H ― induktivitet kalema
m kg ― masa
m kgs−1 ― maseni protok
M Nm ― obrtni moment
n s−1 ― broj obrtaja
N ― broj namotaja
p Pa ― pritisak
P W ― snaga
Q C ― količina elektriciteta
211
Q m3s−1 ― zapreminski protok
r m ― poluprečnik
R Ω ― električni otpor
s m ― pređeni put
s ― standardna devijacija
S ― osjetljivost
SAB VK−1 ― Zebekova konstanta
t s ― vrijeme
T K ― temperatura
T s ― period oscilovanja
U V ― električni napon
v m⋅s−1 ― brzina
V m3 ― zapremina
W m4 ― otporni moment
Δx ― apsolutna mjerna greška
x, y, z ― koordinatne ose
α K−1 ― koeficijent linearnog širenja

β K−1 ― koeficijent zapreminskog širenja tečnosti
γ rad ― ugao klizanja
δr % ― relativna greška mjerenja
λ Wm−2K−1 ― koeficijent prenosa toplote
λ m ― talasna dužina
φ rad ― ugao u ravni
φ T·m2 ― magnetni fluks
ξ ― koeficijent prigušenja
ε m/m ― deformacija
ε0 Fm−1 ― dielektrična konstanta vakuuma
εr Fm−1 ― relativna dielektrična konstanta
μ0 Hm−1 ― magnetni permeabilitet
ν ― Poissonov koeficijent
ρ kgm−3 ― gustoća
ρ Ωm ― specifični električni otpor
σ Pa ― naprezanje
τ s ― vremenska konstanta
ω s−1 ― ugaona brzina
ωn s−1 ― kružna frekvencija sopstvenih oscilacija
212
INDEKS POJMOVA
A K
Akcelerometar, 120 K-faktor, 56
Amper, 196 Kalibriranje, 3
Kalibracioni faktor, 22
B Kandela, 196
Bernulijeva jednačina, 176 Kelvin, 148
Bimetali, 155 Kilogram, 196
Blende, (v. prigušnice), 175 Koeficijent,
Burdonova cijev, 134 ─ linearnog širenja, 155
─ krutosti, 26
D ─ prigušenja, 32
Doplerov efekat, 190 ─ proporcionalnosti, 22
Dinamometri, 97 ─ protoka, 177
─ zapreminskog širenja, 153
E
Etalon, 8 L
─ međunarodni,8 Linearnost, 23
─ primarni, 8 LVDT, 42
─ radni, 8
─ sekundarni, 8 M
Magnetni permeabilitet, 40
F Membrane, 136
Fizikalna veličina, 2 Manometri, 132
Materijalizovana mjera, 8
G Metar, 196
Greška mjerenja, Metod mjerenja, 9
─ apsolutna, 18 ─ analogni, 10
─ gruba, 17 ─ diferencijalni, 14
─ metodska, 16 ─ digitalni, 10
─ relativna, 18 ─ dinamički, 9
─ sistematska, 15, 16 ─ direktni, 10
─ slučajna, 15, 17 ─ indirektni, 10
─ kompenzacioni, 14
H ─ nulti, 13
Histerezis, 24 ─ statički, 9
Metoda otklona, 13
J Metrologija, 2, 5
Jedinice, 6 ─ industrijska, 5
─ izvedene, 6 ─ naučna, 5
─ osnovne, 6, 196 ─ zakonska, 6
Mjerenje, 3
213
Mjerena veličina, 4 ─ relativni, 132
Mjerna vrijednost, 3 ─ statički, 181
Mjerne trake, 56 ─ zaustavni, 181
─ kompenzacione, 77
─ poluprovodničke, 57 R
─ s folijom, 56 Referentni materijal, 8
─ žičane, 56 Rejnoldsov broj, 178
Mjerni most, 66 Rezolucija, 25
Mjerni objekat, 3 Rotametri, 178
Mjerni opseg, 23 Rozete, 80
Mjerni rezultat, 3
Mjerno područje, 23 S
Mol, 196 Seizmički princip, 125
Mrtva zona, 25 Sekunda, 196
Senzori, 37
O ─ aktivni, 37
Odskočni ulaz, 27, 28 ─ frekventni, 39
Odziv mjernog sistema, ─ generatorski, 39
─ kritički prigušeni, 35 ─ indukcioni, 39, 45
─ nadkritički prigušeni, 35 ─ induktivni, 39
─ oscilatorno neprigušeni, 34 ─ kapacitivni, 49
─ oscilatorno prigušeni, 35 ─ magnetoelastični, 41
Osjetljivost, 24 ─ magnetostrikcijski, 41
Osnovna jednačina metrologije, 4 ─ otpornički, 54
─ parametarski, 39
P ─ pasivni, 37
Piezoelektrični efekat, 45 ─ piezoelektrični, 47
Pitoova cijev, 181 ─ potenciometarski, 58
Ponovljivost, 18 Sistem jedinica, 6
Poremećaj nule, 25 Sljedivost, 8
Poremećaj osjetljivosti, 25 Stroboskop, 118
Prag osjetljivosti, 25 Standard, 8
Protok, 173 Standardna devijacija, 19
─ maseni, 174 Statička karakteristika, 22
─ zapreminski, 173
Preciznost, 19 T
Prigušnice, (v. blende), 175 Tačnost, 17, 23
Princip mjerenja, 3 Tahogeneratori, 114
Pritisak, 131 ─ istosmjerni, 114
─ apsolutni,132 ─ naizmjenični, 115
─ barometarski, 132 ─ reluktantni, 117
─ hidrostatički, 133 Temperatura, 145
─ nadpritisak, 132 Temperaturna skala, 146
─ potpritisak, 132 ─ Celzijusova, 146
214
─ Farenhajtova, 146
─ termodinamička, 147
─ ITS-90, 149
Termoanemometri, 184
Termistor, 170
Termometrija, 146
Termometar
─ Bekmanov, 154
─ gasni, 150
─ platinski otpornički, 167
─ parni, 152
Termonapon, 157
Termopar, 158
Trojna tačka vode, 147
U
Umjeravanje (v. kalibriranje), 3
V
Vage, 95
Vakuum, 132
Vibracije, 123
Vitstonov most, 66
─ četvrtmost, 70
─ polumost, 71
─ puni most, 73
Vremenska konstanta, 29
215
216
Literatura
[1] Adam, W., Busch, M., Nickolay B., Sensoren für die Produktionstechnik,
Springer, 1997.
[2] Beckwith T.G., Marangoni, R.D., Mechanical Measurements, Addison-Wesley
Publishing Company, N. York, 1990.
[3] Benčić, D., Dusman, F., Od mjerenja do mjeriteljske informacije – prikaz i
analiza osnovnih pojmova mjerne tehnike, Geod. List, 1994, 2,147-151.
[4] Bentley, J.P., Principles of measurement systems, Longman Scientific &
Technical, N. York, 1988.
[5] Berrie, P., Hennemann, M., Schulze, J., Schwörer, T., Field Communication for
Process Engineering – Networking of Intelligent Instrumentation,
Endress+Hauser GmbH, 1995.
[6] Brčić, V., Čukić, R., Eksperimentalne metode u projektovanju konstrukcija,
Građevinska knjiga, Beograd, 1988.
[7] Brezinšćak, M., Mjerenje i računanje u tehnici i znanosti, Zagreb, 1971.
[8] Brezinšćak, M., Temeljna mjerenja mase, HMD - Hrvatsko mjeriteljsko društvo,
Zagreb, 2005.
[9] Briton, C.L, Kinney, J., Coriolis Mass Flow Meter Performance with Water, Air,
Dry-Gas & Wet Gas“, Gas Research Institute, Colorado Eng. Experiment
Station, 2004.
[10] Collett, C.V., Hope, A.D., Engineering Measurements, Longman Scientific &
Technical, N. York, 1990.
[11] Demirdžić, I., Mehanika fluida, Mašinski fakultet Sarajevo, Sarajevo, 1992.
[12] Doebelin, E.O., Measurement Systems, McGraw-Hill Inc., N. York, 1975.
[13] Doleček, V., Dinamika, Mašinski fakultet Sarajevo, Sarajevo, 2007.
[14] Doleček, V., Karabegović, I., Martinović, Jurković, M., Blagojević, D., Bogdan,
Š., Bijelonja, I., Elastostatika II, Tehnički fakultet Bihać, Bihać, 2004.
[15] Đonlagić, D., Đonlagić, D., Merjenja temperatur in tlakov, Univerza v
Mariboru, Maribor, 1995.
[16] Endress, U. at. all., Flow Handbook, 1. Edition, FLOWTEC AG, Reinach, 1989.
[17] Figliola, R.S., Beasley, D.E., Theory and Design for Mechanical Measurements,
John Wiley & Sons, Inc., N. York, 2000.
[18] Gorodetsky, Y., Measuring instruments – design and use, translated from the
Russian, Mir Publishers, Moscow, 1976.
[19] Humienny, Z., (ed.), Geometrical Product Specifications, Oficyna Wydawnicza
Politechniki Warszawskiej, Warszawa, 2001.
[20] IMEKO XI, Instrumentation for the 21st century – Sensors, Proceedings of the
11th Triennial World Congress of the International Measurement Confederation
(IMEKO), Houston, Texas, USA, 1988.
[21] Jakobović, Z., Lekskon mjernih jedinica, Školska knjiga, Zagreb, 1991.
[22] Kamen, E.W., Heck, B. S., Fundamentals of Signals and Systems Using Matlab,
Prentice-Hall, New Yersey, 1997.
217
[23] Kimothi, S.K., The Uncertainty of Measurements – Physical and Chemical
Metrology: Imapct and Analysis, ASQ Quality Press, Wisconsin, 2002.
[24] Marić, S., Fizika, Svjetlost, Sarajevo, 1998.
[25] Milačić, V.R., Metod laboratorijskih merenja, Mašinski fakultet Beograd,
Beograd, 1981.
[26] Nicholas, J.V., White, D.R., Traceable Temperatures, John Wiley & Sons, ltd.,
N. York, 2001.
[27] Northrop, R.B., Introduction to Instrumentation and Measurement, CRC Press,
N. York, 1997.
[28] OMEGA Transactions, Volume 3: Force-related measurements, OMEGA press,
2005.
[29] OMEGA Transactions, Volume 4: Flow and level measurements, Omega press,
2005.
[30] Pavlić, I., Statistička teorija i primjena, Tehnička knjiga, Zagreb, 1970.
[31] Pfeifer, T., Production Metrology, Oldenbourg Wissenschaftsverlag GmbH,
München, 2002.
[32] Popović, M., Senzori i mjerenja, Svjetlost, Sarajevo, 1992.
[33] Regtien, P. P. (ed.), Modern Electronic Measuring Systems, Delft University
Press, Delft, 1978.
[34] Seferović, E., Bašić, H., Osnovi metrologije i obrade rezultata mjerenja,
Mašinski fakultet Sarajevo, Sarajevo, 2005.
[35] Stanković, D., Fizičko-tehnička merenja – merenje neelektričnih veličina
električnim putem, Naučna knjiga, Beograd, 1991.
[36] The International System of Units, Bureau International des Poids et Mesures,
Paris, 1998.
[37] Tönshoff, H.K., Inasaki, I., Sensors in Manufacturing, WILEY-VCH, N. York,
2001.
[38] Warnecke H.J., Dutsche W., Fertigungsmestechnik, Springer, Berlin, 1984.
[39] Weckenmann, A., Metrology I, Lecture Script, Chair quality Management and
Manufacturing Metrology, Erlangen, 2003.
[40] WIKA-Handbuch: Druck- und Temperaturmeßtechnik, WIKA Alexander
Wiegand GmbhH&Co, Klingenberg a. Main, 1995.
[41] http://www.bipm.fr/ Bureau International des Poids et Mesures (BIPM).
[42] http://www.hbm.com/
[43] http://www.nist.gov/ National Institute of Standards and Technology (NIST).
[44] http://www.oiml.org/ The International Organization of Legal Metrology.
[45] http://isotech.co.uk/
[46] http://www.omega.com/
[47] http://www.ptb.de/ Physikalisch Technische Bundesansalt (PTB).
[48] http://www.temperature.com/
218
View publication stats

Mjerenja U Masinstvu

Uploaded by

Document Information

Original Title

Copyright

Available Formats

Share this document

Share or Embed Document

Sharing Options

Did you find this document useful?

Is this content inappropriate?

Copyright:

Available Formats

Mjerenja U Masinstvu

Uploaded by

Copyright:

Available Formats

See discussions, stats, and author profiles for this publication at: https://www.researchgate.

Book · January 2008

The user has requested enhancement of the downloaded file.

Prof. dr. Stjepan Marić, Mašinski fakultet Sarajevo

Odlukom Senata Univerziteta u Sarajevu br: 01-I-2258/07 od 28.11.2007.

Bibliografija: str. 217-218

Knjiga Mjerenja u mašinstvu prvenstveno je namijenjena studentima mašinskih

1.1 DEFINICIJA I ZNAČAJ MJERNE TEHNIKE

Razvoj društva kroz historiju neprekidno je nametao potrebu za mjerenjem i

podstrekač razvoja u egzaktnim naukama. Teorija mjerenja usko je povezana s

1.2 OSNOVNI METROLOŠKI POJMOVI

S razvojem mjerne tehnike i tehnologije uopšte, razvijala se i prateća

Mjerenje je određivanje vrijednosti fizikalne veličine skupom

1.3 OSNOVNA JEDNAČINA METROLOGIJE

Fizikalna veličina x podvrgnuta mjerenju označava se kao mjerena veličina.

gdje je {x} izmjerena vrijednost (brojčani iznos), a [x] jedinica mjere.

G = kAa Bb C c ... (1.2)

Primjer 1.1. Drugi Njutnov zakon dat je veličinskom jednačinom:

gdje je F sila, m masa i a ubrzanje.

Napisan u obliku osnovne jednačine metrologije, izražene preko osnovnih jedinica,

odakle je odgovarajuća veličinska (dimenziona) jednačina:

Pošto je brojčani faktor u = 1, postignuta je dimenziona homogenost. Ovo znači da se

1.4 ZADACI I PODJELA METROLOGIJE

Pod metrologijom se podrazumijeva onaj specijalizirani dio pojedinih prirodnih i

1.4.1. Međunarodni sistem mjernih jedinica

Tabela 1.1. Osnovne jednice Međunarodnog sistema jedinica SI.

Pod sistemom jedinica podrazumijeva se, dakle, jedan koherentan skup

1.4.2. Zakonska metrologija

Zakonska (legalna) metrologija je dio metrologije koji se odnosi na mjerne

1.4.3. Mjerna sljedivost

Sljedivost je osobina da se rezultat nekog mjerenja može dovesti u vezu s

Za potrebe rješavanja problema vezanih za tehničku metrologiju razvijen je

Statičke Direktne Kontinualne Analogne

Slika 2.1. Podjela metoda mjerenja.

Klasične metode mjerenja obuhvataju postupke upoređivanja mjerene

Prema načinu registracije mjerene veličine mjerne metode mogu se podijeliti

Proces digitalizacije kontinualnog analognog signala naziva se skeniranje, a

Neelektrična Električni Izlazni

Slika 2.4. Blok šema mjernog sistema.

Senzor registruje promjenu neelektrične veličine koja se mjeri i transformiše

takvom obliku je nepogodan za direktno registrovanje pomoću uobičajenih

2.2 KLASIFIKACIJA MJERNIH INSTRUMENATA

Pored navedenih podjela, u upotrebi je i sljedeća klasifikacija mjernih

Metoda otklona podrazumijeva da se mjerena veličina pretvara u

Na slici 2.5 prikazan je mjerni sistem za mjerenje pritiska. Porast pritiska

Slika 2.5. Primjer mjernog sistema na bazi otklona.

Slika 2.6. Primjer upotrebe nulte metode mjerenja.

Kompenzaciona metoda je poseban vid nulte metode mjerenja. Naime, i u

Slika 2.7. Primjer kompenzacione metode mjerenja.

Diferencijalna metoda mjerenja se bazira na mjerenju razlike Δx između

Veliki broj mjernih uređaja baziran je na diferencijalnoj metodi mjerenja. Na

Slika 2.8. Primjer upotrebe diferencijalne metode mjerenja za određivanje

Metoda poređenja se zasniva na određivanju vrijednosti odstupanja dimenzionih

2.3 GREŠKE MJERENJA

2.3.1. Uzroci i klasifikacija mjernih grešaka

Svako mjerenje praćeno je greškama tako da se tačna vrijednost mjerene veličine

Klasifikacija grešaka na odredive i neodredive zavisi, dakle, o subjektivnim

(a) Sistematske mjerne greške najčešće nastaju zbog nesavršenosti mjernog

(c) Slučajne mjerne greške rezultat su neizbježnih promjena koje nastaju u

(d) Grube greške nastaju zbog nepažnje i nemara ispitivača, njegovog

2.3.2. Apsolutna i relativna mjerna greška

Pod tačnošću mjerenja podrazumijeva se stepen bliskosti izmjerene vrijednosti

Kako je prethodno rečeno, stvarna vrijednost mjerene fizikalne veličine se