Od početka rata u Ukrajini u veljači 2022.

, kao i za vrijeme učestalih trzavica između Kine i

Tajvana ili Indije i Pakistana, mediji upozoravaju na prijetnju nuklearnih udara i novih
svjetskih ratova. Ni mi nismo iznimka. Čak smo i u ovoj rubrici pisali kako bi mogao
izgledati rat najsuvremenijim vrstama oružja. No mediji se rijetko bave pitanjem što bi se
dogodilo nakon toga. Drugim riječima, kako bi izgledala nuklearna apokalipsa?
Takve se teme obično obrađuju u postapokaliptičnom žanru književnosti i filma jer, srećom,
čovječanstvo nikada nije prošlo kroz takvu katastrofu. Barem zasad. Ono što je zajedničko
svim tim književnim zapletima i filmskim scenarijima, jest katarza kroz koju bi naša vrsta
mogla proći. Primjerice, u franšizi "Zvjezdane staze" (Star Trek), nakon nuklearne apokalipse
čovječanstvo je postalo dio galaktičke obitelji i zasnovala Ujedinjenu federaciju planeta s
desecima drugih prijateljskih civilizacija.
No što o svemu kažu znanstvenici? Kako bi izgledao svijet nakon nuklearnog uništenja?
Koliko bi ljudi uopće preživjelo? Sasvim sigurno, neki od znanstvenofantastičnih scenarija
ne bi se nikada ostvarili, no takva bi katastrofa doista bila prijelomni trenutak. Povijest
čovječanstva moga bi se podijeliti na eru prije i eru nakon apokalipse.
Kada bi došlo do masovnog nuklearnog udara, golemi požari progutali bi sve unutar
desetaka tisuća četvornih kilometara, ubijajući stotine milijuna u roku od nekoliko sati. Ali
najgore bi došlo tek nakon toga. Uslijedila bi nuklearna zima koja bi mogla ubiti milijarde, a
možda čak i potpuno urušiti našu civilizaciju. No krenimo redom…

xxx
Kada je nuklearno oružje detonirano, mjehur plina topliji od Sunca "prisiljen je na
postojanje". Toliko je vruć da sve u krugu od nekoliko kilometara smjesta počinje gorjeti.
Brzo se širi i diže u nebo te stvara razorni udarni val koji uzrokuje većinu trenutnog
uništenja. U najgorem slučaju nastaje vatrena oluja koja guta sve pred sobom.
Odmah nakon eksplozije, divovski oblak nalik gljivi uzdiže se poput demona, no u
sljedećim satima formirat će se mnogo smrtonosniji oblak. Vatra koja spaljuje gradove, šume
i polja toliko zagrijava zrak da stvara vlastitu mikroklimu i sustav vjetra. Vrući zrak i dim
dižu se i uvlače svjež zrak iz okolice, a kisik dodatno potpiruje plamen. To stvara uzlazno
strujanje i formira kolosalan pirokumulonimbusni oblak koji nosi čađu i aerosole iz plamena
visoko u stratosferu.
U normalnim uvjetima, kiša bi brzo isprala čađu, kao u slučaju velikih požara. No
pirokumulonimbusni oblak može znatno nadvisiti kišne oblake. Jednom kada prijeđe
tropopauzu, više nema vremena za uklanjanje čađe iz atmosfere, tako da ona u zraku može
ostati godinama.
Da se to dogodi u samo jednom gradu, to bi bila tragedija, ali ipak – lokalna. Međutim, u
nuklearnom ratu punog opsega, zaraćene bi strane mogle upotrijebiti stotine ili čak tisuće
raketa i bomba odjednom, stvarajući stotine vatrenih oluja, šaljući do 150 milijuna tona čađe
izravno u stratosferu. U sljedećih nekoliko tjedana čađa bi počela prekrivati tlo na velikim
nadmorskim visinama, upijajući svjetlost visoko iznad tla i sprječavajući sunce da dopre do
površine. Tako bi započela – nuklearna zima.

xxx

1
Dobra je vijest što ni ona nije vječna. Za razliku od znanstvene fantastike, čak ni u najgorem
scenariju ne bi došlo do novog "ledenog doba". Učinci na klimu trajali bi samo dok je čađe u
atmosferi, a to može potrajati najviše desetak godina. Temperatura bi se potom
normalizirala.
Loša je vijest da bi ta pojava uzrokovala klimatski šok u roku od nekoliko tjedana, što je
mnogo brže nego što bi se bilo koje živo biće može prilagoditi. U toj novoj klimi godišnja
doba izgubila bi smisao. Zime bi bile puno dulje, a ljeta kraća i hladnija. Možda bi čak i
posvema izostala. To bi rezultiralo manjim isparavanjem oceana, što znači: manje kiša i
dugotrajne suše. Jasno je što bi to značilo za usjeve.
Većina čovječanstva živi u umjerenom pojasu gdje nije ni prevruće ni prehladno. Biljke koje
jedemo najuspješnije rastu upravo ondje. Velika većina hrane potječe od nekoliko vrlo
učinkovitih usjeva koji se uglavnom proizvode u nekoliko vrlo produktivnih žitnica, poput
američkih velikih ravnica ili Ukrajine. U najgorem nuklearnom scenariju, temperature u
umjerenom pojasu vjerojatno bi ostale ispod nule nekoliko godina. U takvim uvjetima ništa
ne može rasti i svjetske bi žitnice odjednom postale prazne.
Ako bi proizvodnja hrane stala, svjetski proizvođači vrlo bi vjerojatno podigli cijene ili čak
prestali prodavati hranu drugim zemljama… naravno, ako bi još uopće mogli obrađivati
svoja polja.
Zapravo, lako je izračunati koliko ljudi može preživjeti na Zemlji. Zbrojite sve kalorije koje
možemo proizvesti i podijelite ih s onim što prosječnoj osobi treba da preživi. Ako ima više
ljudi od kalorija, u roku od nekoliko tjedana ti će ljudi pomrijeti. Čovječanstvo ima samo
nekoliko tjedana zaliha usjeva i hrane, što je nedovoljno da preživi tako drastičan pad
proizvodnje.
Moderna industrijalizirana poljoprivreda složen je sustav koji se oslanja na funkcionalne
opskrbne lance kako bi se osigurale nezamislive količine industrijski proizvedenog gnojiva i
kemikalija za uništavanje korova i štetočina. Ogroman broj specijaliziranih suvremenih
strojeva ore, sije i žanje. Nakon nuklearnog rata možda jednostavno više ne bi bilo goriva,
gnojiva ili dijelova strojeva jer više nema rafinerija nafte, luka i druge bitne infrastrukture,
što globalnoj proizvodnji hrane nanosi dodatnu štetu.

xxx
Kada promišljamo o nuklearnom ratu, obično mislimo na mogućnost sukoba SAD-a i Rusije
ili Indije i Pakistana. Čak i u potonjem slučaju stručnjaci smatraju da bi neposredne
eksplozije pobile oko 27 milijuna ljudi. U samo nekoliko sati umrlo bi više ljudi nego u
cijelom Prvom svjetskom ratu. Požari koji bi uslijedili ne bi uzrokovali nuklearnu zimu, već
blaži oblik koji nazivamo "nuklearna jesen". No čak bi i ta pojava poremetila klimu, a time i
globalnu poljoprivredu, što bi bilo dovoljno da 250 milijuna ljudi diljem svijeta umre od
gladi.
Nažalost, te se dvije južnoazijske zemlje utrkuju u naoružanju i povećavaju broj i snagu
bojevih glava u svom arsenalu. Sljedeća faza eskalacije bio bi rat sa stotinama komada
nuklearnog oružja koji bi mogli uništiti mnoge velegradove i ubiti više od sto milijuna ljudi.
Rat takvih razmjera izazvao bi nuklearnu zimu koja bi oštetila globalnu poljoprivredu

2
dovoljno da prepolovi raspoložive kalorije za čovječanstvo. Procjenjuje se da bi u tom
slučaju od gladi umrle oko dvije milijarde ljudi, tj. četvrtina čovječanstva.
Ipak, najgori mogući scenarij jest globalni rat velikih razmjera između zemalja NATO-a i
Rusije, a možda i Kine, koja također nastavlja gomilati svoj nuklearni arsenal. U ratu između
bivše, sadašnje i buduće supersile moglo bi biti detonirano na tisuće nuklearnih bombi i
bojevih glava.

xxx
U scenariju u kojem bi eksplodiralo 4400 komada nuklearnog oružja, 360 milijuna ljudi
nestalo bi odmah. Nemamo nijedan drugi događaj s kojim bismo uopće mogli usporediti
toliko razaranje i pogibiju. To je kao da čovječanstvo samo na sebe baci asteroid.
Nuklearna zima koja bi uslijedila nakon takvog apokaliptičnog rata smanjila bi ljudsku
proizvodnju kalorija za čak 90%. Ne samo da bi gotovo cijela naša poljoprivreda pretrpjela
trenutačni i smrtonosni udarac, nego bi klimi trebalo najmanje deset godina da se oporavi.
Budući da bi takav rat naročito pogodio svjetske regije koje proizvode većinu hrane za
čovječanstvo, oporavak bi bio enormno težak.
Unutar dvije godine globalni broj umrlih od gladi mogao bi porasti na oko pet milijarda. U
zemljama umjerenog pojasa poput Rusije, Kine, Kanade, SAD-a i većeg dijela Europe samo
nekoliko postotaka stanovništva moglo bi preživjeti. Čovječanstvo više nikada ne bi bilo isto.
Iako nigdje na planetu ne bi bilo lako, neke države na južnoj Zemljinoj polutki jedva bi se
mogle izvući, no ostatak bi svijeta propao.
Naime, sve države s nuklearnim oružjem nalaze se na sjevernoj polutki. Dakle, nekoliko
zemalja poput Australije, Novog Zelanda, Južne Afrike i Argentine moglo bi izdržati iz
brojnih razloga. Ondje bi nuklearna zima bila blaža. Te zemlje imaju puno stoke koja ne bi
bila pogođena koliko i usjevi. Stoga bi vjerojatno prestali izvoziti hranu i usredotočili se na
održanje vlastitog naroda na životu… dakako, pod pretpostavkom da ih drugi izgladnjeli
narodi ne napadnu radi otimanja hrane.
Mnogo je varijabli u apokaliptičnim scenarijima kojima smo se bavili u ovom članku. Dok je
nemoguće procijeniti koliko bi ljudi poginulo i pomrlo te koliko bi dugo potrajala nuklearna
zima, ono što sa sigurnošću možemo reći to je da bi svijet dugo ostao krajnje neugodno i
negostoljubivo mjesto.
U najgorem slučaju ljudska bi civilizacija propala, a malobrojni preživjeli bili bi bačeni tisuće
godina u prošlost. Polako bi morali popravljati svijet pun ožiljaka i grobova. Zbog svega
navedenog, izbjegavanje nuklearnog rata velikih razmjera imperativ je za naš goli opstanak.
Umjesto da se sukobljavamo na način koji bi mogao dovesti do potpunog uništenja, trebamo
težiti diplomatskim rješenjima i međunarodnoj suradnji kako bismo riješili sukobe i izgradili
mir. Trebamo se okrenuti razumijevanju, toleranciji i dijalogu kako bismo stvorili svijet u
kojem svi možemo sigurno živjeti i prosperirati.