Michael Crichton

Jurski park 2:
Izgubljeni svijet

By
 "Ono što me zapravo zanima jest je li Bog imao izbora dok je stvarao svijet."

ALBERT EINSTEIN

"Duboko u kaotičnom poretku, male promjene u ustrojstvu skoro uvijek izazivaju silne promjene u
ponašanju. Složeni oblici ponašanja koje se može nadzirati kao da su unaprijed isključeni."

STUART KAUFFMAN

"Posljedice su bitno nepredvidljive."

IAN MALCOLM
 Uvod

Izumiranje na K-T razmeđe

Svršetak dvadesetog stoljeća bio je svjedokom silnog porasta zanimanja za predmet izumiranja.

Teško bi se moglo reći da je to novi predmet istraživanja - barun Georges Cuvier već je daleke 1786. godine,
nedugo nakon američke revolucije, prvi dokazao da vrste izumiru. Tako su znanstvenici prihvatili izumiranje kao
činjenicu gotovo tričetvrt stoljeća prije no što je Danvin objavio svoju teoriju evolucije. A poslije Darwina, mnoge
polemike koje su podigle prašinu oko te teorije često se nisu uopće doticale izumiranja vrsta.

Naprotiv, izumiranje se općenito smatralo nečim nezanimljivim, kao kad automobilu ponestane benzina.
Izumiranje je naprosto bilo dokaz neuspjele prilagodbe. To kako se vrste prilagođuju, bilo je predmetom intenzivnog
proučavanja i žučnih rasprava. No o tome da se neke vrste nisu uspjele prilagoditi jedva da se dvaput razmislilo. Što
o tome reći? Ali sedamdesetih godina dvadesetog stoljeća dva su trenda usmjerila pozornost na izumiranje vrsta.

Prvi je bila svijest o tome da su ljudska bića mnogobrojna i da brzo mijenjaju svijet - uništavaju tradicionalna
staništa, sijeku tropske prašume, zagađuju zrak i vodu, a možda mijenjaju i globalnu klimu. Pritom su mnoge
životinjske vrste izumrle. Neki su znanstvenici podigli uzbunu; drugi su se nelagodno vrpoljili u tišini. Koliko je
Zemljin ekosistem krhak? Vodi li ponašanje ljudske vrste njezinu izumiranju?

Nitko nije bio siguran. Budući da se nitko nije potrudio organizirano proučavati izumiranje, bilo je malo
podataka o stopama izumiranja u drugim geološkim razdobljima. I tako su znanstvenici počeli pobliže proučavati
izumiranje u prošlosti, u nadi da će odgovoriti na tjeskobna pitanja današnjice.

Drugi je trend bio povezan s novim znanjima o izumiranju dinosaura. Odavno se znalo da su sve vrste dinosaura
izumrle u razmjerno kratkom vremenu, potkraj krede, prije približno šezdeset pet milijuna godina. No kako brzo se
to dogodilo bilo je predmet dugotrajnih rasprava: neki su paleontolozi smatrali da se to dogodilo kataklizmički brzo,
a drugi da su dinosauri izumrli postupnije, kroz razdoblje od deset tisuća do deset milijuna godina - što bi se teško
moglo nazvati brzim događajem. A tad, 1980. godine, fizičar Luis Alvarez i tri njegova suradnika otkrili su visoke
koncentracije elementa iridija u stijenama iz razdoblja potkraj krede i početka tercijara - takozvanoj K-T razmeđi.
(Kreda je skraćena u 'K' da ju se ne bi zamjenjivalo s kambrijem i drugim geološkim razdobljima.) Iridij je rijedak
na zemlji, no meteori njime obiluju. Alvarezov je tim tvrdio kako je tolika količina iridija u stijenama na K-T
razmeđi dokaz da je u to doba divovski meteor, promjera desetaka kilometara, udario u zemlju. Njihova je teorija
bila da su prašina i krhotine zastrli nebo, onemogućili fotosintezu, pa su biljke i životinje uginule, a vladavina
dinosaura se okončala.

Ta dramatična teorija privukla je medijsku pozornost i raspirila maštu javnosti. Potaknula je raspravu koja je
potrajala puno godina. Gdje je krater tog meteora? Predloženi su razni kandidati. U prošlosti je bilo pet velikih
razdoblja izumiranja - jesu li im svima uzrok bili meteori? Jesu li postojali ciklusi katastrofa u trajanju od dvadeset
šest milijuna godina? Predstoji li našoj planeti novi poguban sraz s nekim nebeskim tijelom?

Poslije više od desetljeća, ta su pitanja ostala bez odgovora. Polemike su se rasplamsale - i bjesnile do kolovoza
1993. kad je na redovitom tjednom seminaru u Santa Fe Institute, matematičar Ian Malcolm, sklon rušenju
prihvaćenih mišljenja, izjavio da ta pitanja uopće nisu važna te da je rasprava o udaru meteora 'neozbiljno i isprazno
nagađanje'.

"Zamislite se nad brojkama", reče Malcolm na podiju, nagne se i zapilji u slušateljstvo. "Na našoj planeti
trenutačno ima pedeset milijuna vrsta biljaka i životinja. Mi to smatramo iznimnom raznovrsnošću, no to nije ništa u
usporedbi s onim što je postojalo prije.

Procjenjujemo da je od postanka svijeta na ovoj planeti postojalo pedeset milijardi vrsta. To znači da na svakih
tisuću vrsta koje su živjele na ovoj planeti danas postoji samo jedna. Što znači da je izumrlo 99,9% svih vrsta koje
su ikad živjele. A masovna istrebljenja čine samo pet posto tog broja. Golema većina vrsta izumrla je jedna po
jedna."

A istina je ta, rekao je Malcolm, da je život na zemlji obilježen trajnom, postojanom stopom izumiranja.
Prosječno vrijeme života neke vrste je najčešće četiri milijuna godina; sisavaca, milijun godina. Tad vrsta izumre.
Dakle, obrazac je sljedeći: vrsta je u usponu, doživljava procvat pa izumire, a sve to u nekoliko milijuna godina. U
prosjeku, tijekom cijele povijesti života na zemlji dnevno izumire po jedna vrsta.

"Ali zašto?" upita on. "Što uzrokuje procvat i propast zemaljskih vrsta unutar životnog ciklusa od četiri milijuna
godina?

Jedan od odgovora bio bi da ne shvaćamo koliko je naša planeta aktivna. Samo u posljednjih pedeset tisuća
godina - što je, geološki gledano, tren oka - tropske su se prašume silno smanjile, pa se ponovno proširile. Tropske
prašume nisu praiskonsko obilježje naše planete, one su zapravo prilično nova pojava. Još prije deset tisuća godina,
kad je na američkom kontinentu već živjelo lovačko stanovništvo, ledena se ploča protezala sve do New Yorka.
Mnoge su životinje u to doba izumrle.

Dakle, povijest zemlje velikim se dijelom sastojala u tome da životinje žive i umiru u jako aktivnom okružju.
To vjerojatno objašnjava 90% slučajeva izumiranja. Presuše li mora, ili postanu slanija, tad će naravno izumrijeti sav
plankton. No viši životinjski oblici poput dinosaura su nešto drugo, jer su se više životinje izolirale - doslovce i u
prenesenom značenju - protiv takvih promjena. Zašto izumiru viši životinjski oblici? Zašto se ne prilagode? Fizički,
sposobni su preživjeti. Čini se da nema razloga zašto bi trebale izumrijeti. A ipak izumiru. Ja tvrdim kako više
životinje izumiru ne zbog promjene u fizičkoj prilagodbi svom okolišu nego zbog ponašanja. Smatram da najnovija
razmišljanja iz teorije kaosa, ili nelinearne dinamike, pružaju intrigantne pretpostavke o tome kako se to događa.

Ta nam teorija kaže da se ponašanje viših životinja može jako brzo promijeniti, iako ne uvijek na bolje. Tvrdi da
ponašanje može prestati reagirati na okoliš i izazvati propast i smrt. Tvrdi da se životinje mogu prestati
prilagođavati. Je li se to dogodilo dinosaurima? Je li to pravi razlog njihova nestanka? Možda nikad nećemo znati.
No veliko zanimanje koje vlada za izumiranje dinosaura nije slučajno. Propast dinosaura omogućila je razvitak
sisavaca -uključujući i nas. A to nas prisiljava da se upitamo hoće li se nestanak dinosaura ponoviti i s nama. I još,
nije li zapravo krivnja ne u slijepoj kobi - nekom užarenom meteoru s neba - nego u našem ponašanju. Zasad,
nemamo odgovora."

A tad se nasmiješio.

"Ali imam nekoliko hipoteza", reče on.

 Prolog

Život na rubu kaosa

Santa Fe Institute bio je smješten u nizu zgrada u Canvon Road koje su nekoć činile samostan. Tjedni seminari
su se održavali u prostoriji koja je bila samostanska kapela. Stojeći na podiju, obasjan sunčevim zrakama, Ian
Malcolm načini dramatsku stanku prije no što nastavi svoje predavanje.

Malcolm je imao četrdeset godina i bio ugledna osoba u Institutu. Bio je jedan od najranijih zagovornika teorije
kaosa, no njegovu izglednu karijeru prekinula je teška ozljeda za putovanja u Kostariku; zapravo je u nekoliko
navrata javljeno da je Malcolm mrtav. "Bilo mi je žao što sam morao naprasno prekinuti proslave na matematičkim
odjelima diljem zemlje", poslije je rekao, "ali se pokazalo da sam bio samo malko mrtav. Kirurzi su napravili čuda,
kao što će oni, bez sumnje, požuriti istaknuti. I eto me natrag - moglo bi se reći, u mojoj novoj inačici."

Odjeven u crno od glave do pete, oslonjen o svoj štap, Malcolm je pružao dojam strogosti. Bio je poznat u
Institutu po neuobičajenim metodama analize i sklonosti pesimizmu. Taj njegov kolovoski govor, s naslovom 'Život
na rubu kaosa' bio je tipičan za njegov način razmišljanja. U njemu je Malcolm predstavio svoju analizu teorije
kaosa primjenjenu na evoluciju.

Nije si mogao poželjeti upućenije slušateljstvo. Santa Fe Institute je sredinom osamdesetih godina utemeljila
skupina znanstvenika koji su se zanimali za implikacije teorije kaosa. Ti su znanstvenici bili s raznih područja -
fizike, ekonomije, biologije, računalne znanosti. Zajedničko im je bilo uvjerenje da je iza složenosti svijeta skriven
prikriveni red koji je promaknuo oku znanosti a koji će teorija kaosa, preimenovana u 'teoriju složenosti', otkriti. Po
riječima jednog znanstvenika, teorija složenosti je 'znanost dvadeset prvog stoljeća'.

Institut je istraživao ponašanje mnogih složenih sustava - korporacija na tržištu, neurona u ljudskom mozgu,
enzimskih kaskada u stanici, grupnog ponašanja ptica selica - sustava tako složenih da ih se nije moglo proučavati
prije izuma računala. To je istraživanje bilo novo a rezultati iznenađujući.

Nije prošlo puno vremena prije no što su znanstvenici počeli primjećivati da složeni sustavi pokazuju stanovite
zajedničke obrasce ponašanja. Počeli su razmišljati o takvim vrstama ponašanja kao tipičnima za sve složene
sustave. Shvatili su kako se to ponašanje ne može protumačiti raščlambom sastavnica tih sustava. Tradicionalni
znanstveni pristup, redukcionizam - rastaviti uru da se vidi kako radi - nikamo nije vodio u slučaju složenih sustava,
jer njihovo zanimljivo ponašanje kao da je bilo posljedica spontanog međudjelovanja sastavnica. To ponašanje nije
bilo planirano ili svrhovito; ono se događalo. Stoga su takvo ponašanje nazvali 'samoorganizirajuće'.

"Od samoorganizirajućih oblika ponašanja", rekao je Ian Malcolm, "dva su posebice zanimljiva za proučavanje
evolucije. Jedno je prilagodba. Posvuda je vidimo. Korporacije se prilagođavaju tržištu, moždane stanice izmjenjuju
signale, imunološki sustav prilagođuje se infekciji, životinje količini raspoložive hrane. Zaključili smo da je
sposobnost prilagodbe karakteristična za složene sustave - i da je možda razlogom zašto se čini da evolucija vodi k
složenijim organizmima."

On se pomakne na podiju i prebaci težinu na štap. "No još je važniji", reče on, "način na koji složeni sustavi
postižu ravnotežu između potrebe za redom i imperativom promjene. Složeni sustavi smještaju se na ono što
nazivamo 'rub kaosa'. Rub kaosa zamišljamo kao mjesto gdje postoji dovoljno inovacija da se neki živi sustav
održava živahnim ali i dovoljno stabilnosti da ne bi zapao u anarhiju. To je područje sukoba i vrenja, gdje staro i
novo neprestano ratuju. Kako postići uravnoteženost osjetljivo je pitanje - približi li se živi sustav previše kaosu,
izlaže se opasnosti da se surva u nesuvislost i rasap; no ako se previše udalji od ruba, postaje krut, ukočen,
totalitaran. Oba stanja vode izumiranju. Previše promjena jednako je destruktivno kao i premalo promjena. Složeni
sustavi mogu jedino uspijevati na rubu kaosa."

On zastane. "Što znači da je izumiranje neizbježna posljedica jedne ili druge strategije - ili previše promjena, ili
premalo."

U publici, zakimaju glave. Malcolmove riječi izražavale su razmišljanja većine nazočnih istraživača. I zaista,
pojam ruba kaosa je u Santa Fe Institute bio gotovo dogma.

"Nažalost", nastavi Malcolm, "ponor između ove teoretske konstrukcije i izumiranja kao činjenice je golem.
Nema načina da doznamo razmišljamo li ispravno. Fosili nam mogu reći da je neka životinja izumrla u stanovito
doba, ali ne i zašto. Korist od računalnih simulacija je ograničena. A ne možemo ni vršiti eksperimente na živim
organizmima. Stoga smo prisiljeni priznati da izumiranje - neprovjerljivo, nepogodno za eksperimente -možda ipak
nije predmet za istraživanje. A to možda objašnjava zašto je ta tema tako često predmet najžešćih vjerskih i
političkih rasprava. Podsjetio bih vas da se vjerske rasprave ne vode o Avogadovu broju, Planckovoj konstanti ili
funkcijama gušterače. Ali o izumiranju se neumorno polemizira već dvije stotine godina. I pitam se kakav će biti
ishod ako - Da? Što je?"

U stražnjem dijelu prostorije podigne se ruka i nestrpljivo mahne. Malcolm se namršti, vidljivo uzrujan.
Tradicija u Institutu bila je da se s pitanjima pričeka do svršetka izlaganja; nije pristojno prekidati govornika. "Imate
neko pitanje?" upita Malcolm.

U dnu sobe, ustane mladić od tridesetak godina. "Zapravo", reče on, "imam primjedbu."

Govornik je bio tamnokos i mršav, odjeven u košulju i kratke hlače kaki boje, odmjerenih pokreta i ponašanja.
Malcolm u njemu prepozna paleontologa sa sveučilišta Berkelev po imenu Levine, koji je provodio ljeto u institutu.
Malcolm nikad s njim nije razgovarao, ali je znao za njega: Levinea se smatralo najboljim paleontologom njegove
generacije, možda i najboljim na svijetu. No većini ljudi u institutu nije se sviđao jer su ga smatrali izvještačenim i
oholim.

"Slažem se", nastavi Levine, "da fosili ne pomažu po pitanju izumiranja. Posebice ako vam je polazna postavka
da je ponašanje uzrok izumiranja - jer nam kosti ne kažu puno o ponašanju. Ali se ne slažem da je vaša
bihevioristička postavka neprovjerljiva. Zapravo, ona podrazumijeva posljedicu. Iako se tog još možda niste
dosjetili."

U prostoriji zavlada tajac. Na podiju, Malcolm se namršti. Proslavljeni matematičar nije bio naviknut da mu se
u lice kaže kako nije dovoljno promislio o svojim postavkama. "Što zapravo želite reći?" upita.

Levine kao da nije primjećivao napetost u prostoriji. "Sljedeće", reče. "U kredi, Dinosauria su bili
rasprostranjeni po cijeloj planeti. Pronašli smo njihove ostatke na svim kontinentima i u svakoj klimatskoj zoni - čak
i na Antarktiku. Dakle, ako je njihovo izumiranje zaista posljedica njihova ponašanja, a ne katastrofe, bolesti ili
promjene u biljnom pokrovu zemlje, ili nekog drugog općenitog tumačenja kakvih je bilo, meni se čini teško
vjerojatnim kako su svi dinosauri, posvuda i istodobno, promijenili ponašanje.

A to pak znači da je lako moguće da negdje na zemlji još žive primjerci tih životinja. Zašto ih ne biste
potražili?"

"Vi biste ih mogli potražiti", hladno će Malcolm, "ako bi vas to veselilo. I ako nemate prečeg posla."

"Ma ne", usrdno će Levine. "Ozbiljno mislim. Što ako dinosauri nisu izumrli? Što ako još postoje? Negdje u
nekom zabitom kutku zemaljske kugle?"

"Govorite o Izgubljenom svijetu", reče Malcolm i glave u prostoriji važno zakimaju. Znanstvenici u instututu
osmislili su stenografske nazive za poznate evolucijske scenarije. Govorili su o Polju metaka, Kockarovoj propasti,
Igri života, Izgubljenom svijetu, Crvenoj kraljici i Crnom šumu. To su bili poznati načini razmišljanja o evoluciji.
No redom su bili...

"Ne", tvrdoglavo će Levine. "Govorim doslovce."

"U tom ste slučaju u velikoj zabludi", reče Malcolm i odmahne rukom. Okrene leđa publici i polako priđe ploči.
"Dakle, zamislimo li se nad implikacijama života na rubu kaosa, najprije se upitajmo koja je najmanja jedinica
života? Najnovija određenja života rekla bi da je to postojanje DNK, ali postoje dva primjera koja nam pokazuju da
je to određenje preusko. Pogledamo li viruse i takozvane prione, očito je da život može postojati i bez DNK."

U dnu prostorije, Levine se na trenutak zagleda u Malcolma. A tad, nevoljko, sjedne i počne praviti bilješke.
 Hipoteza

Predavanje završi i Malcom odšepa preko nenatkrivenog dvorišta instututa, nešto poslije podneva. Pokraj njega
je hodala Sarah Harding, mlada istraživačica, pristigla s terena u Africi. Malcolm ju je upoznao prije nekoliko
godina, kad su ga zamolili da bude vanjski recenzent za njezinu doktorsku radnju na Berkelevu. Prelazili su preko
dvorišta po vrućem ljetnjem suncu. Bili su neobičan par: pogrbljeni Malcolm isposnički odjeven u crno, oslanja se
na svoj štap, a mladolika Hardingova, nabijenih i snažnih mišića, puca od snage, odjevena u kratke hlače i pamučnu
majicu kratkih rukava, kratke crne kose podignute na čelo sunčanim naočalama. Njezino područje proučavanja bili
su afrički grabežljivci, lavovi i hijene. Njezin povratak u Nairobi bio je zakazan za sutradan.

Njih su se dvoje zbližili nakon Malcolmove operacije. Hardingova je bila na slobodnoj studijskoj godini u
Austinu i njegovala Malcolma poslije njegovih mnogobrojnih operacija. Neko se vrijeme činilo da je između njih
planula romantična veza i da će se Malcolm, uvjereni neženja, naposljetku skrasiti. No tad se Hardingova vratila u
Afriku a Malcolm otišao u Santa Fe. Bez obzira na to kakav je bio njihov prijašnji odnos, sad su bili samo prijatelji.

Razgovarali su o pitanjima postavljenima nakon svršetka njegova predavanja. Po Malcolmovu mišljenju, bile su
to predvidljive primjedbe: masovna istrebljenja jesu važna; ljudi duguju svoj postanak izumiranju u doba krede, koje
je zbrisalo dinosaure s lica zemlje i omogućilo sisavcima da preuzmu dominaciju. Kao što je jedan od postavljača
pitanja visokoparno oblikovao svoje pitanje: "Kreda je omogućila da se na našoj planeti razvije ljudska osjetilna
svijest."

Malcolm je odgovorio kao iz puške: "Zbog čega mislite da su ljudska bića osjetilna i svjesna? Za to nema
dokaza. Ljudi nikad ne misle svojom glavom, to nalaze nezgodnim. Uglavnom, članovi naše vrste ponavljaju što im
se kaže - i uzrujaju se ako ih se izloži drukčijem mišljenju. Karakteristična ljudska osobina nije svijest nego
komformizam a tipična posljedica su vjerski ratovi. Druge se životinje bore za teritorij ili hranu; u životinjskom
carstvu jedino se ljudi bore za 'uvjerenja'. Razlog tome je što uvjerenja određuju ponašanje, a to ima evolucijsku
važnost za ljude. No u doba kad nas naše ponašanje možda vodi izumiranju, ne vidim razloga za pretpostaviti da
uopće imamo svijest. Mi smo tvrdoglavi, samodestruktivni konformisti. Svako drugo mišljenje o našoj vrsti je tek
samočestitarska obmana. Sljedeće pitanje."

Hodajući preko dvorišta, Sarah Harding se nasmije. "To im se nije svidjelo."

"Priznajem da je obeshrabrujuće", reče on. "Ali tome nema pomoći." On zatrese glavom. "Među nazočnima su
bili neki od ponajboljih američkih znanstvenika, a ipak... nema zanimljivih zamisli. Kad je već o tome riječ, što znaš
o onom tipu koji me prekinuo?"

"Richardu Levineu?" Ona se nasmije. "Neugodno, zar ne? Uživa glas svjetskog gnjavatora."

Malcolm progunđa. "I ja bih rekao."

"Imućan je, u tome je problem", reče Hardingova. "Jesi li čuo za lutke Becky?"

"Ne", reče Malcolm i pogleda je.

"E pa svaka američka djevojčica je čula. Postoji serija: Becky, Sally i Frances, i još nekoliko. To su američke
lutke. Levine je nasljednik te tvrtke. A to znači da je on bogataško dijete koje smatra da je pozobao svu pamet
svijeta. Plahovit, čini što ga je volja."

Malcolm kimne glavom. "Imaš vremena za ručak?" "Naravno, bit će mi..."

 "Doktore Malcolm! Pričekajte! Molim vas! Doktore Malcolm!" Malcolm se okrene. Preko dvorišta je prema
njima žurio krakati lik Richarda Levinea.

"Do vraga", reče Malcolm.

"Doktore Malcolm", reče Levine prilazeći im. "Iznenadilo me da moj prijedlog niste shvatili ozbiljnije."

"Kako bih mogao?" upita Malcolm. "Besmislen je." "Da, ali..." "Gospođica Harding i ja smo upravo krenuli na
ručak", reče Malcolm i pokaže rukom prema Sarah.

"Da, ali mislim da biste trebali ponovno razmisliti", reče Levine, ne dajući se smesti. "Jer sam uvjeren da moja
tvrdnja ima temelja - potpuno je moguće, čak i vjerojatno, da dinosauri još postoje. Sigurno znate za uporne glasine
o životinjama u Kostariki, gdje ste, mislim, proveli stanovito vrijeme."

"Da, no kad je riječ o Kostarici, mogu vam reći..."

"I u Kongu", nastavi Levine. "Pigmeji godinama tvrde da viđaju velikog sauropoda, a možda čak i apatosaura, u
gustim šumama oko Bokambua. A priča se da u visinskim džunglama Irian Jave postoji životinja veličine nosoroga,
koja je možda preživjeli ceratopski..."

"Tlapnja", reče Malcolm. "Čista tlapnja. Nitko ništa nije vidio. Nema fotografija. Nikakvih čvrstih dokaza."

"Možda i nema", reče Levine. "No nepostojanje dokaza nije dokaz nepostojanja. Uvjeren sam da bi moglo
postojati stanište tih životinja, preživjelih iz prošlosti."

Malcolm slegne ramenima. "Sve je moguće", reče on.

"Ali činjenica je da preživljavanje jest moguće", uporno je tvrdio Levine. "Stalno me nazivaju iz Kostarike i
dojavljuju o novim životinjama. Ostacima, dijelovima."

Malcolm zastane. "Nedavno?"

"Ne, već neko vrijeme nisu."

"Aha", reče Malcolm. "Mislio sam si."

"Posljednji sam poziv primio prije devet mjeseci", reče Levine. "Bio sam u Sibiru, tražio zaleđeno mladunče
mamuta pa se nisam mogao vratiti na vrijeme. Ali mi kažu da je bila riječ o nekakvu jako velikom, atipičnom
gušteru, koji je nađen mrtav u džungli Kostarike."

"I? Što se dogodilo s njim?"

"Ostaci su spaljeni."

"Znači, ništa nije ostalo?"

"Tako je."

"Nikakvih fotografija? Nikakvih dokaza?"

"Čini se."

"Znači, samo priča", reče Malcolm.

"Možda. Ali sam uvjeren da bi se isplatilo organizirati ekspediciju i istražiti dojavljene priče o preživjelim
dinosaurima."

Malcolm se zagleda u njega. "Ekspediciju? Da se nađe hipotetični ? Tko će je financirati?"

 "Ja", reče Levine. "Već sam načinio neke preliminarne planove."

"Ali to bi moglo koštati..."

"Briga me što košta", reče Levine. "Činjenica je da je preživljavanje moguće, dogodilo se s mnogim vrstama iz
drugih rodova pa je moguće da su preživjele i neke iz razdoblja krede."

"Tlapnja", ponovi Malcolm i odmahne glavom.

Levine zastane i zagleda se u Malcolma. "Doktore Malcolm," reče on, "moram reći da me jako čudi vaš odnos.
Upravo ste iznijeli tezu a ja vam nudim priliku da je dokažete. Očekivao bih da ćete skočiti u zrak od veselja."

"S mojim je skakanjem svršeno", reče Malcolm. "Umjesto da mi zamjerate zbog ovog, mogli biste..."

"Ne zanimaju me dinosauri", reče Malcolm. "Ali svakog zanimaju dinosauri." "Mene ne." On se zavrti na štapu
i krene.

"Usput da vas upitam", reče Levine. "Što ste radili u Kostariki? Čuo sam da ste ondje proveli skoro godinu
dana."

"Ležao sam u bolničkom krevetu. Nisu me šest mjeseci mogli pomaknuti iz odjela za intenzivnu njegu. Nisam
čak mogao ni sjesti u avion."

"Da", reče Levine. "Znam da ste bili ranjeni. Ali zašto ste ondje uopće otišli? Zar niste tražili dinosaure?"

Malcolm se zaškilji na jakom snucu i nasloni na štap. "Ne," reče on, "nisam."

Svo troje sjedili su za malim stolom u kutu Guadalupa Cafea, na drugoj strani rijeke. Sarah Harding pila je
Coronu iz boce i promatrala dva muškarca koji su sjedili nasuprot nje. Levine je izgledao zadovoljan, kao da je to
što sjedi s njima nekakva pobjeda. Malcolm je izgledao izmučeno, kao roditelj koji je proveo previše vremena s
hiperaktivnim djetetom.

"Želite znati što sam čuo?" upita Levine. "Čuo sam da je prije dvije godine tvrtka InGen genetičkim
inženjeringom stvorila nekoliko dinosaura i otpremila ih na neki kostarikanski otok. No nešto je krenulo naopako,
nastradalo je puno ljudi i dinosauri su uništeni. A sad nitko o tome ne želi govoriti, zbog pravnih zavrzlama.
Dogovor o šutnji ili nešto slično. A kostarikanska vlada ne želi naškoditi turizmu. I tako nitko ne želi progovoriti.
Eto što sam čuo."

Malcolm se zagleda u njega. "I vi u to vjerujete?"

"Isprva nisam", reče Levine. "No svako malo ponovno to čujem. Glasine kolaju. Govori se da ste vi, Alan Grant
i još nekoliko ljudi bili ondje."

"Jeste li pitali Granta?"

"Pitao sam ga, prošle godine, na konferenciji u Pekingu. Rekao je da je to glupost."

Malcolm polako kimne glavom.

"I vi to isto kažete?" upita Levine pijući pivo. "Hoću reći, poznajete Granta, zar ne?"

"Ne, nikad ga nisam upoznao."

Levine se pozorno zagleda u Malcolma. "Znači, nije istina?" Malcolm uzdahne. "Jeste li upoznati s pojmom
tehno - mita? Prvi ga je upotrijebio Geller u Princetonu. Temeljna je postavka te teorije da smo izgubili sve stare
mitove - Orfeja i Euridiku, Perzeja i Meduzu - pa popunjavamo tu prazninu modernim tehno - mitovima. Geller je
nabrojao desetak. Jedan je da u hangaru u zrakoplovnoj bazi Wright - Patterson živi vanzemaljac. Drugi je da je
netko izumio rasplinjač pomoću kojeg bi se moglo prijeći tri stotine kilometara s četiri litre benzina, ali da su
automobilske tvrtke otkupile patent i drže ga u ladici. Pa je tu zatim priča o tome da Rusi u Sibiru u nekoj tajnoj bazi
obučavaju djecu za ekstrasenzornu percepciju i da ta djeca mogu mislima ubiti bilo koga bilo gdje u svijetu. Pa priča
da su crte u Nazci u Peruu aerodrom za svemirce. Pa kako je CIA namjerno pustila virus AIDS - a da pobije
homoseksualce. Da je Nikola Tesla otkrio nevjerojatno moćan izvor energije ali su se njegove bilješke zagubile. Da
u Istanbulu postoji crtež iz desetog stoljeća koji prikazuje zemlju iz svemira. Da su u istraživačkom institutu
sveučilišta Stanford našli čovjeka čije tijelo svijetli u tami. Shvaćate li?"

"Želite reći kako su InGenovi dinosauri mit", reče Levine.

"Naravno da jesu. Moraju biti. Mislite li da je moguće genetičkim inženjerstvom stvoriti dinosaura?"

"Svi mi stručnjaci tvrde da nije."

"I u pravu su", reče Malcolm. On pogleda Hardingovu, kao da traži njezinu potvrdu. Ona ne reče ništa, nego
nastavi piti pivo.

Zapravo, Hardingova je znala nešto više o tim glasinama u vezi s dinosaurima. Jednom, poslije operacije,
Malcolm je buncao, mrmljao besmislice od anestezije i lijekova protiv bolova. Činio se prestrašen, grčio se u
krevetu, ponavljao nazive nekih vrsta dinosaura. Hardingova se raspitala kod medicinske sestre a ona je rekla da se
to događa poslije svake operacije. Bolničko je osoblje pretpostavilo kako je riječ o halucinaciji izazvanoj lijekovima
- no Hardingovoj se učinilo da Malcolm ponovno proživljava neko užasavajuće stvarno iskustvo. Taj se osjećaj
pojačao zbog razgovornog, prisnog načina na koji je Malcolm spominjao dinosaure: nazivao ih je 'raptori' i 'kompiji'
i 'triceri'. A osobito se bojao raptora.

Poslije, kad se vratio kući, spomenula mu je njegovo buncanje. On je na to slegnuo ramenima i popratio
neumjesnom šalom: "Barem nisam spominjao druge žene, zar ne?" A tad je rekao nešto o tome kako se kao dijete
'furao' na dinosaure i kako se u bolesti događaju regresije. Njegovo je držanje bilo sračunato nezainteresirano, kao
da je to sve potpuno nevažno, ali je ona imala jasan osjećaj da on izbjegava odgovor. No nije imala namjeru ustrajati
na tome; to su bili dani kad je bila zaljubljena u njega, pa stoga i popustljiva.

On je sad pogleda upitno, kao da se pita hoće li mu ona proturječiti. Hardingova samo podigne obrvu i uzvrati
mu pogled. On sigurno ima svoje razloge za šutnju. Ona će pričekati dok on ne odluči reći istinu.

Levine se nagne preko stola prema Malcolmu i reče: "Znači, priča o InGenu je potpuno netočna?"

"Potpuno netočna", reče Malcolm i ozbiljno zakima glavom. "Potpuno netočna."

Malcolm je tri godine nijekao ta nagađanja. Već se uvježbao u tome; njegova nevoljkost više nije bila hinjena
nego iskrena. Zapravo, u ljeto 1989. godine bio je savjetnik u International Genetic Technologies iz Palo Alta i za
njih je otputovao u Kostariku, a putovanje se pretvorilo u katastrofu. Poslije su svi koji su bili povezani s tim
događajem požurili ugušiti priče u zametku. InGen je želio umanjiti svoju zakonsku odgovornost. Kostarikanska
vlada željela je sačuvati reputaciju Kostarike kao turističkog raja. A znanstvenike su obyezali ugovorima o šutnji,
potpomognutima obilnim stipendijama kako bi nastavili šutjeti. U Malcolmovu slučaju, tvrtka je platila račune
dvogodišnjeg liječenja. U međuvremenu, otočko postrojenje InGena u Kostariki je uništeno. Na otoku više nije bilo
živih stvorenja. Tvrtka je angažirala uglednog profesora sa Stanforda, Georgea Baseltona, biologa i spisatelja čiji su
česti televizijski nastupi učinili od njega popularni autoritet za znanstvene teme. Baselton je tvrdio da je obišao otok
i neumorno je pobijao glasine da izumrle životinje još ondje žive. Njegov podrugljiv podsmijeh: "Sabljozubi tigrovi,
da ne bi!" bio je posebice djelotvoran.

Vremenom je zanimanje za tu priču splasnulo. InGen je odavno bankrotirao; najveći ulagači iz Europe i Azije
preboljeli su svoje gubitke. Iako su tvrtkina materijalna dobra - zgrade i laboratorijska oprema - prodani komadno,
najvažniju tehnologiju su odlučili ne prodavati. Ukratko, poglavlje o InGenu je zatvoreno.

Više se nije imalo što za reći.

"Znači, u njoj nema istine", reče Levine i zagrize u svoj tamale od zelenog kukuruzal "Iskreno govoreći, doktore
Malcolm, zbog tog mi je lakše."
 "Zašto?" upita Malcolm.

"Jer to znači da su trupla koja se pojavljuju u Kostariki nepatvorena. Pravi dinosauri. Ondje se nalazi jedan moj
prijatelj s Yalea, biolog, i on kaže da ih je vidio. Vjerujem mu."

Malcolm slegne ramenima. "Sumnjam", reče on, "da će u Kostariki još nalaziti te životinje."

"Istina je da ih nije bilo skoro godinu dana. No ako se pojavi još koja, odlazim onamo. A u međuvremenu,
opremit ću ekspediciju. Puno sam razmišljao kako bi to trebalo učiniti. Mislim da bi se u godinu dana mogla izraditi
i pripremiti posebna vozila. Već i jelo od mljevenog mesa, umaka od rajčice i crvenih paprika, uvaljano u kukuruzno
brašno i omotano u kukuruznu komušku.sam o tome razgovarao s Docom Thorneom. Tad ću okupiti tim, u kojem će
vjerojatno biti i doktorica Harding, ili neki slično stručan prirodoznanstvenik te nekoliko postdiplomaca..."

Malcolm je slušao i vrtio glavom. "Mislite da gubim vrijeme", reče Levine. "Da, mislim."

"Ali pretpostavimo - samo pretpostavimo - da se životinje počnu ponovno pojavljivati."

"Nikad neće."

"Ali ako se pojave?" upita Levine. "Biste li mi pomogli? Da isplaniram ekspediciju?"

Malcolm dovrši jelo i odgurne tanjur. Zagleda se u Levinea.

"Da", reče naposljetku. "Počnu li se životinje ponovno pojavljivati, rado bih vam pomogao."

"Izvrsno!" reče Levine. "Samo sam to želio znati."

Vani, na žarkom suncu Guadalupe Street, Malcolm krene sa Sarah prema Malcolmovoj staroj Fordovoj
limuzini. Levine uđe u žarkocrveni Ferrari, veselo im mahne i odjuri.

"Misliš li da će se to ikad dogoditi?" upita Sarah Harding. "Da će se te... no... životinje ponovno početi
pojavljivati?"

"Ne", reče Malcolm. "Prilično sam siguran da neće nikad." "Kao da se tome nadaš."

On zavrti glavom i nespretno se uvuče u automobil pa rukom gurne svoju bolesnu nogu ispod upravljača.
Hardingova sjedne pokraj njega. On je pogleda i okrene ključ motora. Odvezu se natrag u institut.

Idućeg dana, ona se vrati u Afriku. Idućih osamnaest mjeseci, okvirno je pratila Levineov napredak, jer bi je
povremeno nazvao zbog informacija o terenskom radu, ili zbog guma za terenska vozila, ili da pita koje je najbolje
sredstvo za uspavljivanje životinja u prirodi. Kadšto bije nazvao Doc Thorne, konstruktor vozila. Najčešće bi zvučao
izmučeno.

Malcolm joj se uopće nije javljao, osim što joj je poslao čestitku za rođendan. Stigla je s mjesec dana zakašnjenja.
Našvrljao je u dnu: 'Sretan ti rođendan. Budi sretna da mu nisi u blizini. Izluđuje me.'
 PRVA KONFIGURACIJA

"U području konzervativnog, daleko od ruba kaosa, individualni se elementi polako stapaju, ne pokazujući
jasni obrazac."

IAN MALCOLM
 Aberantni oblici

Na blijedećoj poslijepodnevnoj svjetlosti, helikopter je letio nisko iznad obale, kao da će opjeniti površinu
mora, prateći crtu gdje se gusta džungla spajala s plažom. Posljednje ribarsko selo promaknuto je ispod njih prije
deset minuta. Sad su se vidjele jedino neprobojna kostarikanska džungla, močvare pune stabala mangrova te
kilometri za kilometrom pustog pijeska. Na svom sjedištu pokraj pilota, Marty Guitierrez gledao je kroz prozor u
obalu koja je promicala pokraj njih. Na ovom području nije bilo cesta - barem ih Guitierrez nije vidio.

Guitierrez je bio tih, bradati Amerikanac, tridesetšestogodišnjak, terenski biolog koji je posljednjih osam godina
živio u Kostariki. Prvotna mu je namjera bila proučavati evoluciju kljunatog tukana u ovdašnjim tropskim
prašumama, ali je ostao u svojstvu savjetnika u Reserva Biologica de Carara, nacionalnog parka na sjeveru zemlje.
On uključi radiomikrofon i upita pilota: "Koliko još?"

"Pet minuta, senor Guitierrez."

Guitierrez se okrene i reče: "Još malo." No visoki muškarac skvrčen na stražnjem sjedištu helikoptera ne
odgovori, pa čak ni ne pokaže da je svjestan da su te riječi upućene njemu. Sjedio je tako, ruke položene na bradu i
mršteći se gledao kroz prozor.

Richard Levine bio je odjeven u izblijedjelo terensko kaki odijelo i australski šešir spuštenog oboda, nabijena
duboko na oči. Oko vrata visio mu je stari dalekozor. No usprkos njegove neuredne pojave, Levine je pružao utisak
znanstveničke zaokupljenosti. Iza njegovih naočala tankih ovira, crte lica bile su markantne, a izraz lica napregnut i
kritičan dok je gledao kroz prozor.

"Koje je ovo mjesto?"

"Zove se Rojas."

"Znači, daleko smo na jugu?"

"Da. Samo sedamdesetak kilometara od granice s Panamom."

Levine je netremice gledao u džunglu. "Ne vidim ceste", reče. "Kako su ga pronašli?"

"Kamperi", reče Guitierrez. "Stigli su čamcem, iskrcali se na obali." "Kad je to bilo?"

"Jučer. Pozorno su ga pogledali a tad pobjegli kao vrag od tamjana." Levine kimne glavom. Prekriženih dugih
udova, ruku podbočenih o bradu, izgledao je poput bogomoljke. To mu je bio nadimak na postdiplomskom;
djelomice zbog njegova izgleda, a djelomice zbog njegove sklonosti da odgrize glavu svakom tko se ne bi složio s
njegovim mišljenjem.

Guitierrez reče: "Već si bio u Kostariki?"

"Ne. Ovo mi je prvi put", reče Levine. A tad nestrpljivo odmahne rukom kao da ne želi da mu se dosađuje
nevažnim razgovorima. Guitierrez se nasmiješi. Ni poslije toliko godina, Levine se nije nimalo promijenio. Još je
bio jedan od najsposobnijih ali i najneugodnijih ljudi u znanosti. Njih su dvojica bili kolege na postdiplomskom
studiju na Yaleu, no Levine je prekinuo studij i odlučio doktorat pisati iz komparativne zoologije. Levine je izjavio
da ga ne zanimaju suvremena terenska istraživanja koja su tako privlačila Guitierreza. S karakterističnim prezirom
jednom je opisao Guitierrezov rad kao 'skupljanje papagajskog dreka po svijetu'.

No pravi je razlog bio taj da je Levinea - nadarenog i sitničavog - privlačila prošlost, svijet koji više nije
postojao. Proučavao je taj svijet opsjednutom napregnutošću. Bio je poznat po fotografskom pamćenju, bahatosti,
oštrom jeziku i neprikrivenom zadovoljstvu s kojim bi iskoristio svaku prigodu da ukaže na pogreške svojih kolega.
Kao što je jednom netko rekao: "Levine nikad ne previdi nijednu kost - a neće dopustiti ni da ti zaboraviš svoj
previd." Terenski istraživači nisu voljeli Levinea, a on mi je uzvraćao istom mjerom. U duši je bio sitničav,
klasifikator životinjskog svijeta, najsretniji kad bi mogao sate provoditi nad muzejskim zbirkama, prebacivati vrste
iz jedne u drugu kategoriju, preslagivati izložene kosture. Nije volio prašinu i neudobnosti terenskog života. Da je
imao izbora, Levine nikad ne bi izašao iz muzeja. No sudbina mu je odredila da živi u najvažnijem razdoblju otkrića
u povijesti paleontologije. U posljednjih dvadeset godina, broj poznatih vrsta dinosaura se udvostručio, pa bi se
svakih sedam tjedana objavio opis neke nove vrste. I tako je svjetski ugled koji je uživao prisiljavao Levinea da
neprestano putuje oko svijeta, pregledava nove nalaze i da je stručno mišljenje istraživačima koji su nevoljko
priznavali da im je ono potrebno.

"Odakle dolaziš?" upita ga Guitierrez.

"Iz Mongolije", reče Levine. "Bio sam kod Plamenih stijena u pustinji Gobi, tri sata od Ulan Batora."

"Oh? Što ima ondje?"

"John Roxton je nešto iskopao. Našao je nepotpuni kostur koji je smatrao mogućom novom vrstom
Velociraptora i želio je da ga pogledam."

"I?"

Levine slegne ramenima. "Roxton nikad nije poznavao anatomiju. On zdušno prikuplja novac, ali kad nešto
otkrije, nema dovoljno znanja da učini nešto s tim."

"To si mu rekao?" "Zašto ne? Pa to je istina." "A kostur?"

"Kostur uopće nije bio raptorov", reče Levine. "Kosti nožja su na pogrešnom mjestu, preponjača smještena
previše naprijed, sjednjača nema pravog obturatora, a duge su kosti prelagane. A lubanja..." On zakoluta očima.
"Nepčani dio predebeo, prednji orbitalni otvori previše rostralni, donja karina premala - ma, nikad kraja. A kandža
jedva vidljiva. Tako je to. Ne znam gdje je Roxtonu bila pamet. Mislim da je zapravo našao podvrstu
Stenonychosaurusa, iako nisam ni u to siguran."

"Stenonychosaurus?" reče Guitierrez.

"Mali mesojed iz trijasa - dva metra od stopala do acetabuluma. Zapravo, sasvim običan teropod. A Roxtonov
nalaz nije bio čak ni posebice zanimljiv primjerak. Iako postoji jedna zanimljiva pojedinost. Među nađenim
materijalom bio je jedan komad kože - otisak dinosaurove kože. To samo po sebi nije rijetkost. Dosad se našlo već
desetak dobrih otisaka kože, uglavnom od Hadrosaurida.

No ništa slično ovome. Naime, postalo mi je jasno da koža ove životinje ima neka jako neobična obilježja dosad
neprimjećena u dinosaura..."

"Senores", reče pilot i prekine ih. "Zaljev Juan Fernando ispred nas." Levine reče: "Najprije malo kružite,
može?"

Levine pogleda kroz prozor, ponovno napregnuta izraza lica. Zaboravio je na razgovor. Letjeli su iznad džungle
koja se kilometrima sterala u brda, dokle im je pogled sezao. Helikopter se nagne i počne kružiti oko plaže.

"Eno", reče Guitierrez i pokaže kroz prozor.

Plaža je bila čist, zakrivljen bijeli polumjesec, potpuno pust na poslijepodnevnoj svjetlosti. Prema jugu,
ugledaju crnu hrpu na pijesku. Iz zraka, izgledala je poput stijene ili velike nakupine morskih algi. Bila je
bezoblična, promjera oko dva metra. Oko nje je bilo puno otisaka nogu.

"Tko je bio ovdje?" uzdahne Levine. "Danas prije podne bili su ljudi iz Ureda za javno zdravlje." "Jesu li što
učinili?" upita on. "Dirali, prčkali po tome?" "Ne bih znao", reče Guitierrez.
 "Ured za javno zdravlje", ponovi Levine i zavrti glavom. "Što oni znaju? Nisi ih smio pustiti blizu, Marty."

"Hej", reče Guitierrez. "Ne upravljam ja ovom zemljom. Učinio sam najviše što sam mogao. Željeli su sve
uništiti prije no što uopće i stigneš. Barem sam je uspio sačuvati do tvog dolaska. Iako ne znam koliko će dugo još
čekati."

"Najbolje da počnemo", reče Levine. On pritisne dugme na mikrofonu. "Zašto još kružimo? Gubimo svjetlost.
Spustite se na plažu. Želim vidjeti tu stvar iz prve ruke."

Richard Levine potrči preko pijeska prema crnoj masi. Dalekozor mu je poskakivao na prsima. I izdaleka je
osjećao vonj truleži. Odmah je počeo pohranjivati u pamćenje prve utiske. Truplo je ležalo napol zakopano u
pijesku, okruženo gustim oblakom muha. Koža je bila napuhana od plina što je otežavalo identifikaciju.

On stane nekoliko metara podalje od stvorenja i izvadi fotoaparat. Istog trenutka, pilot helikoptera stvori se
pokraj njega i gurne mu ruku prema dolje. "Nopermitado."

"Što?"

"Žao mi je, senor. Nije dopušteno fotografiranje."

"A zašto, dovraga?" upita Levine. Okrene se Guitierrezu koji je kaskao niz plažu prema njima. "Marty, zašto
nema fotografiranja? Ovo bi moglo biti važno..."

"Bez fotografija", ponovi pilot i uzme fotoaparat Levineu iz ruke. "Marty, ovo je ludost."

"Pusti to i počni pregled", reče Guitierrez a tad počne razgovarati na španjolskom s pilotom, koji je odgovarao
oštro i ljutito i mahao rukama.

Levine se na trenutak zagleda u njih, pa se okrene. Dovraga, pomisli on. Mogli bi se svađati dovijeka. On pohiti
prema truplu, dišući na usta. Smrad se pojačavao kako mu se približavao. Iako je truplo bilo pozamašno, primijetio
je da nema ptica, štakora i drugih stvrinara koji bi se hranili njime. Jedino je bilo muha - tako puno muha da su činile
debeli pokrivač i prekrile obrise mrtve životinje.

Usprkos tome bilo je očito da je riječ o krupnom stvorenju, veličine približno krave ili konja prije nego što se
napuhnuo. Suha koža ispucala je na suncu i sad se ljuštila, otkrivajući sloj vodnjikave, žute potkožne masnoće.

Uh, ala zaudara! Levine žmirne. Prisili se prići bliže i usredotočiti svu pozornost na životinju.

Iako je bila veličine krave, očito nije bila sisavac. Na koži nije bilo dlaka. Činilo se da je originalna boja kože
bila zelena, možda prošarana tamnijim strijama. Epiderma je bila posuta oblucima poligonalnih kvržica raznih
veličina, uzorak koji je podsjećao na gušterovu kožu. Taje struktura varirala na različitim dijelovima životinje, pa su
na donjem dijelu trbuha obluci bili širi no manje izbočeni. Po vratu, ramenima i kukovima vidjeli su se izraženi
kožni nabori - ponovno, kao oni u guštera.

Ali truplo je bilo krupno. Levine procijeni da je životinja za života težila stotinjak kilograma. Nigdje na svijetu
ne rastu tako veliki gušteri, osim komodo varana u Indoneziji. Varanus komodoensis su trometarski gušteri puzaši,
mesojedi veličine krokodila koji jedu koze i svinje, a kadšto i ljude. No u novom svijetu nigdje nije bilo guštera
puzaša. Naravno, moguće da je ovo pripadnik obitelji Iguanidae. Iguane žive posvuda po Južnoj Americi a morske
iguane narastu prilično velike. Čak i da je tako, ovo bi bila životinja rekordne veličine.

Levine je polako obilazio truplo, prema prednjem dijelu životinje. Ne, pomisli on, nije to gušter. Truplo je
ležalo na boku, lijevih rebara okrenutih prema gore. Skoro polovica životinje bila je zakopana; niz izbočina koje su
ocrtavale hrptenjaču bile su samo nekoliko centimetara iznad pijeska. Dugi vrat bio je suvinut, glava skrivena ispod
mase tijela poput patkine glave gurnute ispod perja. Levine ugleda jednu prednju nogu, koja mu se učini mala i
nejaka. Donji privjesak bio je zakopan u pijesku. Otkopat će ga i pogledati, ali je želio snimiti nekoliko fotografija
prije nego pomakne primjerak in situ.

Zapravo, što je Levine dulje gledao u to truplo, to mu se činilo da treba postupati pažljivije. Jer jedno je bilo
očito - ovo je bila vrlo rijetka i vjerojatno nepoznata životinja. Levine je istodobno osjećao uzbuđenje i oprez. Ako
je ovo otkriće važno koliko se on počeo nadati, tad je nužno da se valjano dokumentira.

Niže na plaži, Guitierrez je još vikao na pilota koji je tvrdoglavo odmahivao glavom. Ti birokrati iz banana -
republika, pomisli Levine. Zašto ne bi fotografirao? To ništa ne može naškoditi. A bilo je silno važno dokumentirati
promjene na stvorenju.

Začuje potmuli zvuk. Podigne glavu i ugleda drugi helikopter kako kruži iznad zaljeva i njegovu tamnu sjenu
kako klizi po pijesku. Ovaj je helikopter bio liječničke bijele boje, crvenih slova sa strane. Nije ih mogao pročitati
zbog blještećeg sunca.

Okrene se ponovno truplu i primijeti da je stražnja noga životinje mišićava, za razliku od prednje što je značilo
da je ta životinja hodala uspravno i održavala ravnotežu na snažnim stražnjim udovima. Naravno, mnogi su gušteri
hodali uspravno, ali nijedan ovako velik. Zapravo, dok je Levine gledao obrise trupla, sve je više postajao uvjeren da
to nije gušter.

Brzo je radio jer je svjetlost blijedila a imao je puno posla. Kad se nađe neki primjerak mora se odgovoriti na
dva podjednako važna pitanja. Prvo, koja je to životinja? Drugo, zastoje umrla?

Stojeći pokraj boka životinje, primijeti prsnuće u koži, bez sumnje od potkožnih plinskih nakupina. No kad se
Levine bolje zagledao, shvati da je pukotina zapravo oštra posjekotina i da zadire duboko kroz koljenski zglob, pa se
vidi crveno mišićje i blijeda kost. On zaboravi na smrad i bijele crve koji su miljeli preko razderanog tkiva
posjekotine jer je shvatio da...

"Oprosti zbog ovog", reče Guitierrez prilazeći mu. "Pilot uporno odbija."

Pilot je nervozno slijedio Guitierreza, stao pokraj njega i pozorno motrio.

"Marty", reče Levine. "Zaista moram snimiti nekoliko fotografija." "Nažalost, ne možeš", reče Guitierrez i
slegne ramenima.

"Važno je, Marty."

"Žao mi je. Sve sam pokušao."

Niže na plaži prizemljio je onaj bijeli helikopter. Njegov se cvilež stiša. Počnu izlaziti uniformirani muškarci.

"Marty, što misliš koja je to životinja?"

"Mogu samo nagađati", reče Guitierrez. "Po dimenzijama bih je proglasio dosad neidentificiranom iguanom.
Iznimno je velika, naravno, i očito nije iz Kostarike. Rekao bih da je ta životinja došla s Galapagosa ili jednog
od..."Ne, Marty", reče Levine. "To nije iguana."

"Prije no što kažeš još nešto", reče Guitierrez pogledavajući u pilota, "mislim da bi trebao znati da se na ovom
području pojavilo nekoliko prethodno nepoznatih vrsta guštera. Nitko nije siguran zašto. Vjerojatno zbog sječe
tropskih prašuma ili nekog drugog razloga. Ali nove vrste se zaista pojavljuju. Prije nekoliko godina, počeo sam
nailaziti na neidentificirane vrste..."

"Marty, dovraga. Ovo nije gušter."

Guitierrez žmirne. "Što to govoriš? Naravno da je gušter."

"Mislim da nije", reče Levine.

Guitierrez reče: "Vjerojatno te zbunila njegova veličina. Činjenica je da se u Kostariki povremeno naiđe na te
aberantne oblike..."

"Marty", hladno će Levine. "Mene nikad ništa ne zbuni."

 "Naravno, nisam mislio da..."

"I kažem ti, ovo nije gušter", reče Levine.

"Oprosti", reče Guitierrez i zavrti glavom. "Ali ne mogu se složiti." Oni ljudi iz bijelog helikoptera sad su zbili
redove i navukli bijele kirurške maske.

"Ne tražim od tebe da se složiš", reče Levine. Okrene se ponovno prema truplu. "Dijagnoza se lako može
ustanoviti, treba samo otkopati glavu ili jedan od udova, primjerice ovaj bok, za koji mislim..."

On zašuti i prigne se bliže. Zapilji se u bok.

"Što je?" upita Guitierrez.

"Daj mi nož."

"Zašto?" upita Guitierrez.

"Samo mi ga daj."

Guitierrez izvadi džepni nožić i položi dršku na Levineov ispruženi dlan. Levine je pozorno gledao u truplo.
"Mislim da će te ovo zanimati."

"Što?"

"Duž stražnje dermalne linije je..."

Odjedanput začuju viku na plaži. Kad su podigli pogled ugledaju muškarce iz bijelog helikoptera kako trče
prema njima. Na leđima su nosili spremnike i vikali nešto na španjolskom.

"Što govore?" mršteći se upita Levine. Guitierrez uzdahne. "Kažu da se odmaknemo."

"Reci im da imamo posla", reče Levine i ponovno se nagne nad truplo.

No oni su muškarci nastavili vikati i odjednom se začuje grmljavina. Levine podigne pogled i ugleda upaljene
bacače plamena, velike crvene mlazove vatre kako rigaju u večernju svjetlost. On trkom zaobiđe truplo i potrči
prema onim ljudima vičući:

"Ne! Ne!"

No oni se ogluše.

On vikne: "Ne, to je nepromenjivo..."

Prvi od uniformiranih muškaraca zgrabi Levinea i grubo ga baci na zemlju.

"Koga vraga to radite?" vrisne Levine podižući se. No još to nije ni izgovorio, kad shvati da je prekasno. Prvi su
plamenovi dohvatili truplo, spržili kožu, zapalili džepove pune metana i u zrak se podigne plavi plameni stup! Gusti
dim zapaljenog trupla počne se dizati u nebo.

"Prestanite! Prestanite!" Levine se okrene Guitierrezu. "Zaustavi ih!" Ali se Guitierrez nije pomaknuo, samo je
zurio u truplo. Progutano plamenom, torzo je pucketalo a masnoća cvrčala, a tad koža izgori pa se pokažu crna,
plosnata rebra kostura. U jednom trenutku čitav se torzo okrene i odjednom se vrat životinje, okruženom vatrom,
izvije i pomakne od stezanja kože. A u plamenu Levine ugleda dugu usiljenu njušku, niz oštrih grabežljivih zuba i
prazne duplje i kako to sve gori poput nekog srednjovjekovnog zmaja kojeg plamen pretvara u dim i nosi u nebo.
 San Jose

Levine je sjedio u baru zračne luke u San Joseu, pijuckao pivo i čekao zrakoplov kojim će se vratiti u
Sjedinjene Države. Guitierrez je sjedio pokraj njega za malim stolom, ne govoreći puno. Posljednjih nekoliko
minuta vladala je neugodna tišina. Guitierrez je gledao u Levineovu naprtnjaču, na podu pokraj njegovih nogu. Bila
je izrađena po narudžbi od tamnozelenog Gore - Texa s dodatnim džepovima s vanjske strane za elektronsku
opremu. "Lijep ruksak", reče Guitierrez. "Gdje si ga nabavio? Izgleda kao Thorneov."

Levine otpije gutljaj piva. "I jest."

"Lijepo", reče Guitierrez gledajući u nj. "Što to imaš u gornjem džepu, satelitski telefon? I GPS? Mili Bože,
čega se još neće sjetiti.

Lijep je. Sigurno te koštalo..."

"Marty", reče Levine sav očajan. "Prekini tu kenjažu. Hoćeš li mi reći ili nećeš?"

"Reći ti što?"

"Želim znati što se dovraga događa ovdje?"

"Richard, slušaj, žao mi je ako si..."

"Ne", prekine ga Levine. "Marty, na onoj je plaži bio jako važan primjerak, a uništenje. Ne shvaćam zašto si to
dopustio."

Guitierrez uzdahne. Pogleda u turiste za drugim stolovima i reče: "Ovo ti kažem u povjerenju, u redu?"

"U redu."

"To je ovdje velik problem."

"Što to?"

"Ovaj... Svako malo na obali se pojave... aberantni oblici. To traje već nekoliko godina."

"Aberantni oblici?" ponovi Levine, u nevjerici odmahujući glavom. "To je službeni naziv za takve primjerke",
reče Guitierrez. "Nitko u vladi ne želi biti precizniji. Počelo je prije otprilike pet godina. U planinama, pokraj
udaljene poljoprivredne stanice u kojoj su uzgajali probne vrste soje, našli su nekoliko životinja."

"Soja", ponovi Levine.

Guitierrez kimne glavom. "Očito da mahunarke i stanovite vrste trava privlače te životinje. Pretpostavlja se da
imaju veliku potrebu da putem hrane dobiju aminokiselinu lizin. No nitko nije siguran. Možda samo vole određene
usjeve..."

"Marty", reče Levine. "Briga me ako vole pivo i pivske perece.

Jedino važno pitanje je odakle su došle te životinje?"

 "Nitko ne zna", reče Guitierrez.

Levine to prešuti, na trenutak. "Što se dogodilo s ostalim životinjama?"

"Sve su uništene. A koliko ja znam, godinama potom nije nađena nijedna. No čini se da je ponovno počelo.
Prošle smo godine našli ostatke još četiri životinje, uključujući i ovu koju si danas vidio."

"I što je učinjeno u vezi s njima?"

"Ovaj... ti aberantni oblici se uvijek uništavaju. Onako kako si vidio. Od početka, vlada je poduzela sve moguće
korake da se pobrine da nitko za to ne dozna. Prije nekoliko godina, neki su sjevernoamerički novinari počeli pisati
kako nešto nije u redu na jednom od otoka, Išla Nublar. Predsjednik Menendez je pozvao skupinu novinara na
obilazak otoka - a tad ih lijepo prebacio avionom na drugi otok. Nisu ni primijetili. I tako to. Hoću reći, vlada to jako
ozbiljno shvaća."

"Zašto?"

"Zabrinuti su."

"Zabrinuti? Zašto bi trebali brinuti zbog..."

Guitierrez podigne ruku, promeškolji se na stolcu, primakne stolu. "Bolest, Richarde."

"Bolest?"

"Aha. Kostarika ima jedan od najboljih sustava zdravstva na svijetu" reče Guitierrez. "Epidemiolozi pokušavaju
ući u trag nekim neobičnim oblicima encefalitisa čiji je broj čini se u porastu, posebice na obalnom području."

"Encefalitis? Kakvog porijekla? Virusnog?" Guitierrez odmahne glavom. "Nije nađen uzročnik." "Marty..."

"Kažem ti, Richarde. Nitko ne zna. Nije virus, jer titar antitijela ne raste a diferencijali bijelih krvnih zrnaca se
ne mijenjaju. Nisu bakterije, jer ništa nije uzgojeno. Potpuni misterij. Jedino što epidemiolozi znaju je da se čini
kako od njega obolijevaju mahom seljaci: ljudi u dodiru sa životinjama i stokom. A riječ je o pravom encefalitisu -
užasne glavobolje, duševni poremećaji, groznica, buncanje."

"Smrtnost?"

"Zasad se čini da je ograničenog trajanja, traje oko tri tjedna. No čak i tako, vlada se zabrinula. Richarde, ova
zemlja ovisi o turizmu. Nitko ne želi da počnu priče o nekakvim nepoznatim bolestima." "Dakle, smatraju da je
encefalitis povezan s tim... aberantnim oblicima?"

Guitierrez slegne ramenima. "Gušteri prenose puno virusnih bolesti", reče. "Oni su poznati prenositelji. Pa ih
nije nerazborito povezati s time."

"Ali rekao si da to nije virusna bolest." "Bez obzira. Oni misle da je povezana."

Levine reče: "Što je razlog više da se dozna otkuda dolaze ti gušteri. Sigurno su pretražili..."

"Pretražili?" nasmije se Guitierrez. "Naravno da su pretražili. Pročešljali su svaki četvorni centimetar ove
zemlje, nekoliko puta. Poslali su desetak timova - osobno sam predvodio neke od njih. Snimali iz zraka. Prelijetali
iznad džungle. Prelijetali iznad otoka. Kao što znaš, ima prilično puno otoka, posebice duž zapadne obale. Dovraga,
čak su pretražili i otoke u privatnom vlasništvu."

"Ima li privatnih otoka?" upita Levine.

"Nekoliko. Tri ili četiri. Primjerice Isla Nublar* (Isla, španj. otok) - iznajmljena je nekoj američkoj tvrtki,
InGenu, godinama."

"Ali rekao si da je otok pretražen..." "Temeljito pretražen. Ništa nije nađeno." "A na drugima?"
 "Da vidimo", reče Guitierrez i počne ih nabrajati na prste. "Isla Talamanca, na istočnoj obali - ondje imaju Club
Med. Pa Sorna, na zapadnoj obali - iznajmljen njemačkoj rudarskoj tvrtki. Pa Morazan, sjevernije - u vlasništvu je
imućne kostarikanske obitelji. Možda sam nekog preskočio."

"I što se pronašlo u tim potragama?"

"Ništa", reče Guitierrez. "Ništa nisu našli. Pa se tako pretpostavlja da životinje dolaze s nekog mjesta duboko u
džungli. I da ih zato nismo dosad uspjeli naći."

Levine zastenje. "Ako je tako, želim vam puno sreće."

"Znam", reče Guitierrez. "Tropske prašume su nevjerojatno dobar okoliš za skrivanje. Potjera može proći manje
od deset metara od neke velike životinje i ne vidjeti je. A čak i najnovija tehnologija za daljinsko otkrivanje ne
pomaže puno jer valja prodrijeti kroz višestruke slojeve - oblake, krošnje, nisko raslinje. Nema načina da se kroz to
nešto vidi: u tropskoj se prašumi može skrivati bilo što. U svakom slučaju", reče on, "vlada je očajna. A vlada,
naravno, nije jedina zainteresirana stranka."

Levine ga oštro pogleda. "Da?"

"Da. Iz nekog razloga, vlada veliko zanimanje za te životinje."

"Kakvo zanimanje?" upita Levine, nezainteresirano koliko je mogao. "Prošle jeseni, vlada je izdala dozvolu
ekipi botaničara s Berkeleya da izvrše snimanje iz zraka prašumskog pokrivača na središnjim visoravnima. Snimanje
je trajalo mjesec dana a tad je izbila svađa - račun za gorivo ili nešto slično. Dakle, državni službenik iz San Josea
nazvao je Berkelev i požalio se. A oni iz Berkeleva mu rekoše da nisu nikad čuli ni za kakvu ekipu. U
međuvremenu, ona je skupina pobjegla iz zemlje."

"I tako nitko ne zna tko su oni zapravo bili?"

"Ne. A tad su se prošle zime pojavila dva švicarska geologa da bi prikupili uzorke plina na otocima, kao dio
studije, rekoše, vulkanske aktivnosti u Središnjoj Americi. Otoci su svi vulkanskog podrijetla i većina ih je još
donekle aktivna, pa se to učinilo shvatljivim zahtjevom. No pokazalo se da su 'geolozi' zapravo radili za jednu
američku genetičku tvrtku s nazivom Biosvn i da su tražili velike otočke životinje."

"Zašto bi to zanimalo biotehničku tvrtku?" upita Levine. "Nema smisla."

"Možda ne za tebe i mene," reče Guitierrez, "ali Biosvn je na posebice zlu glasu. Voditelj njihova istraživačkog
odjela je tip po imenu Lewis Dodgson."

"Aha", reče Levine. "Znam. On je tip koji je prije nekoliko godina vršio ispitivanje qepiva protiv bjesnoće u
Chileu kad su izložili seljake bjesnoći, ali im nisu rekli da to čine."

"Upravo taj. A počeo je i prodavati krumpir dobiven genetskim inženjeringom u samoposluživanjima a da

nikome nije rekao da je genetski mijenjan. Djeca su dobila blagi proljev; nekoliko ih je završilo u bolnici. Nakon
toga, tvrtka je morala angažirati Georgea Baseltona da im popravi ugled."

"Svi uvijek angažiraju Baseltona", reče Levine.

Guitierrez slegne ramenima. "U posljednje vrijeme ugledna sveučilišna profesorska imena rade kao savjetnici.
To je dio posla. A Baselton je Regius profesor biologije. Biosvn ga treba da stvari dovede u red jer je Dodgson sklon
kršiti zakon. Dodgson ima ljude na platnom spisku diljem svijeta. Krade istraživanja drugim tvrtkama, takve stvari.
Kažu da je Biosvnjedina genetička tvrtka u kojoj je zaposleno više pravnika nego znanstvenika."

"A zašto ih je zanimala Kostarika?" upita Levine.

Guitierrez slegne ramenima. "Ne znam, ali se cijeli odnos prema istraživanju promijenio, Richarde. Ovdje se to
jako primjećuje. Kostarika ima jedan od najbogatijih okoliša na svijetu. Pola milijuna vrsta u dvanaest odvojenih
staništa. U njima je zastupljeno pet posto svih vrsta koje žive na planeti. Zemlja godinama služi kao biološki
istraživački centar i kažem ti, situacija se promijenila.

Nekoć su ljudi koji su ovamo dolazili bili znanstvenici predani svom pozivu, silno željni doznati nešto o nečem
- o majmunima urlikavcima ili osama najeznicama ili o sombrili. Ti su ljudi odabrali svoj teren jer im je do njega
bilo stalo. Nije bilo govora o njihovu bogaćenju. No sad sve u biosferi potencijalno vrijedi novac. Nitko ne zna iz
čega će se možda proizvesti idući lijek, pa proizvođači lijekova financiraju svakojaka istraživanja. Možda jaje neke
ptice sadrži protein koji ga čini nepromočivim. Možda neki pauk proizvodi peptid koji sprečava zgrušavanje krvi.
Možda voštana površina paprati sadrži supstancu za ublažavanje bolova. Često se događa da se odnos prema
istraživanju mijenja. Ljudi više nisu prirodoslovci, nego kopači zlata. Zavladala je pljačkaška svijest. Sve novo ili
nepoznato automatski je zanimljivo, jer možda ima neku vrijednost. Moglo bi vrijediti pravo blago."

Guitierrez iskapi svoje pivo. "Svijet je", reče on, "okrenut naglavce.

A činjenica je da puno ljudi želi znati što te aberantne životinje predstavljaju - i odakle dolaze."

Mikrofon objavi Levineov let. Oba muškarca ustanu od stola. Guitierrez reče: "Zadržat ćeš ovo sve za sebe? To
što si danas vidio?"

"Da budem potpuno iskren", reče Levine, "ne znam što sam danas vidio. Moglo je biti bilo što."

Guiterrez se široko nasmiješi. "Ugodan ti let želim, Richard."

"Čuvaj se, Marty."

 Polazak

Naprtnjače prebačene preko ramena, Levine krene prema predvorju. Okrene se da mahne Guitierrezu, no
njegov je prijatelj već izlazio kroz vrata i podigao ruku da pozove taksi. Levine slegne ramenima i okrene se.

Ravno ispred njega bila je carinska pregrada. Putnici su stajali u redu da im se u putovnice udari žig. Imao je
rezervaciju za noćni let za San Francisco, s presjedanjem u Mexico Cityju. Za taj let nije čekalo puno ljudi.
Vjerojatno će imati vremena nazvati ured i ostaviti poruku svojoj tajnici Lindi da će stići tim letom, a možda bi,
pomisli on, trebao nazvati Malcolma. Osvrnuvši se, ugleda telefonske govornice s oznakom ICT TELEFONOS
INTERNATIONAL duž desnog zida, ali ih je bilo samo nekoliko a i te su bile zauzete. Bolje da se posluži
satelitskim telefonom iz svoje naprtnjače, pomisli on, dok je skidao naprtnjaču s ramena, a možda bi bilo...

Zastane, mršteći se. Ponovno pogleda prema zidu.

Četiri su se osobe služile telefonima. Prva je bila plavuša u kratkim hlačicama i topu, koja je ljuljala od sunca
izgorenu bebu na rukama. Pokraj nje je stajao bradonja u safari jakni, koji je često pogledavao na svoj zlatni Rolex
sat. Zatim je tu bila sjedokosa bakica koja je govorila španjolski, dok su njezina dva odrasla sina stajala pokraj nje i
važno kimala glavama.

Posljednja je osoba bila pilot njihova helikoptera. Skinuo je jaknu od uniforme i bio u košulji kratkih rukava i
kravati. Bio je okrenut leđima, prema zidu, zgrbljenih ramena.

Levine se približi. Pilot je govorio engleski. Levine odloži naprtnjaču i sagne se, pretvarajući se da namješta
remenje i osluhne. Pilot mu je još bio okrenut leđima.

Začuje kako pilot reče: "Ne, ne, profesore. Nije tako. Ne." Tad zavlada muk. "Ne", reče pilot. "Kažem vam, ne.
Žao mi je, profesore Baseltone, ali to se ne zna. To je otok, ali koji... Moramo još pričekati. Ne, on večeras odlazi.
Ne. Mislim da ništa ne zna, a nema ni fotografija. Ne. Razumijem. Adios."

Levine sagne glavu kad je pilot žustro krenuo prema šalteru LACSA na drugom kraju zračne luke.

Koji je to vrag? pomisli on. To je otok, ali koji...

Kako znaju da je otok? Ni Levine u to još nije bio siguran. A on je intenzivno radio na tim nalazima,
danonoćno, pokušavajući složiti mozaik. Odakle životinje dolaze. Zašto se to događa.

On skrene iza ugla, izvan vidokruga i izvadi mali satelitski telefon. Brzo pritisne brojeve i nazove broj u San
Franciscu.

Dobije vezu. Telefon je brzo škljocao dok se spajao preko satelita. Počne zvoniti. Začuje se pisak. Elektronski
glas reče: "Unesite svoj pristupni broj."

Levine utipka šesteroznamenkasti broj.

Ponovno pisak. Elektronski glas reče: "Ostavite poruku."

"Javljam", reče Levine, "rezultate putovanja. Jedan primjerak, ne u dobrom stanju. Nalazište: BB-17 na tvojem
zemljovidu. To je daleko na jugu, što se poklapa sa svim našim pretpostavkama. Nisam ga uspio precizno
identificirati prije no što su ga zapalili. No mislim da je bila riječ o ornitholestesu. Kao što znaš, ta životinja nije na
popisu - iznimno važan nalaz."

On pogleda oko sebe, no nikog nije bilo u njegovoj blizini, nitko ga nije gledao. "Usto, na postraničnoj
natkoljeničnoj kosti bila je duboka posjekotina. To me silno uznemirilo." On se ustručavao, ne želeći reći previše.
"Šaljem uzorak koji je potrebno podrobno ispitati. Mislim da se još neki ljudi zanimaju. Dakle Ian, to što se događa
ovdje je novo. Više od godinu dana nisu našli nikakvu životinju a sad su se ponovno počele pojavljivati. Nešto se
novo događa. A mi ništa ne razumijemo."

Ili možda razumijemo? pomisli Levine. Pritisne tipku za prekid veze, isključi telefon i vrati ga u vanjski džep
naprtnjače. Možda, pomisli on, znamo više no što shvaćamo. Zamišljeno se zagleda prema izlazu. Vrijeme je za
polazak.
 Palo Alto

U dva sata ujutro, Ed James uđe na gotovo pusto parkiralište restorana Marie Callender u Čarter Road. Crni
BMW bio je već ondje, parkiran blizu ulaza. Kroz prozore ugleda Dodgsona kako sjedi u separeu, namrštenih
neuglednih crta lica. Dodgson nikad nije bio dobre volje. Sad je razgovarao s krupnim čovjekom pokraj sebe i
pogledavao na sat. Onaj krupni čovjek bio je Baselton. Profesor koji se pojavljivao na televiziji. James bi uvijek
osjetio olakšanje kad bi Baselton bio ondje. Od Dodgsona bi ga podilazili žmarci, no bilo je teško zamisliti da bi se
Baselton upleteo u nešto mutno.

James ugasi motor i okrene retrovizor da se pogleda u nj dok zakopčava košulju i zateže kravatu. Baci pogled
na svoje lice u zrcalu - nepočešljan, umoran muškarac s dvodnevnom bradom. Pa što, pomisli on. Zašto ne bi
izgledao umorno? Gluho je doba noći. Dodgson je uvijek zakazivao sastanke usred noći i uvijek u ovom usranom
restoranu Marie Callender. James nikad nije shvaćao zašto - kava je bila užasna. Ali ionako mu puno tog nije bilo
jasno. Podigne veliku žutu omotnicu, izađe iz automobila i zalupi vratima. Krene prema ulazu, mašući glavom.
Dodgson mu tjednima plaća pet stotina dolara dnevno da bi slijedio nekoliko znanstvenika. Isprva je James
pretpostavio da je riječ o industrijskoj špijunaži. No nijedan od znanstvenika koje je pratio nije radio u industriji; bili
su sveučilišni profesori, prilično dosadnih predmeta. Kao ta paleontologica Sattlerova, čija su specijalnost bila
pretpovijesna zrnca polena. James je odslušao jedno od njezinih predavanja na Berkelevu i jedva ostao budan.
Dijapozitiv za dijapozitivom malih blijedih kugli koje su izgledale poput kuglica pamuka dok je ona klepetala o
kutevima vezanja polisaharida i geološkim nalazištima, Eksinama i Anterama. Isuse, ala je bilo dosadno.

U svakom slučaju nije bilo vrijedno pet stotina dolara dnevno, pomisli on. Uđe u restoran, žmirne na jakom
svjetlu i priđe separeu. Sjedne, kimne glavom Dodgsonu i Baseltonu i podigne ruku da mu konobarica donese kavu.

Dodgson se zapilji u nj. "Nemam cijelu noć", reče on. "Počnimo."

"U redu", reče James i spusti ruku. "Može, naravno." Otvori omotnicu, počne vaditi papire i fotografije, pružati
ih preko stola Dodgsonu i komentirati.

"Alan Grant: paleontolog na sveučilištu Montana State. Trenutno je na slobodnoj studijskoj godini u Parizu, drži
predavanja o najnovijim nalazima dinosaura. Čini se da ima neke nove ideje o tome da su tyrannosauri bili strvinari
i..."

"Nema veze", reče Dodgson. "Nastavi."

"Ellen Sattler Reiman", reče James i gurne fotografiju preko stola. "Botaničarka, imala je vezu s Grantom. Sad
udata za fizičara s Berkeleva i ima malog sina i kćer. Predaje na pola radnog vremena na sveučilištu. Ostatak
vremena provodi u kući jer..."

"Dalje, tjeraj dalje."

"Ostali su uglavnom pokojni. Donald Gennaro, odvjetnik... umro od dizenterije na poslovnom putu. Dennis
Nedry iz tvrtke Integrated Computer Svstems... također preminuo. John Hammond, osnivač tvrtke International
Genetic Technologies... umro dok je bio u obilasku istraživačkog pogona u Kostariki. Hammond je bio poveo sa
sobom svoje unuke; djeca žive s majkom na istoku zemlje i..."

"Je li netko kontaktira s njima? Netko iz InGena?"

"Ne, nema nikakvih kontakata. Sinje brucoš a kći u gimnaziji.

 InGen je nakon Hammondove smrti sudski zatražio zaštitu u skladu sli. člankom Ustava. Slučaj se otad poteže
po sudovima. Nekretnine i oprema su se naposljetku počele prodavati. Točnije rečeno, u posljednja dva tjedna."

Baselton prvi put progovori. "Je li Zona B obuhvaćena tom prodajom?"

James ga blijedo pogleda. "Zona B?" "Da. Je li ti netko spominjao Zonu B?" "Ne, nikad nisam za nju čuo. Što je
to?"

"Ako čuješ nešto o Zoni B," reče Baselton, "mi bismo željeli to znati."

Sjedeći pokraj Baseltona u separeu, Dodgson je prelistavao fotografije i papire, pa ih nestrpljivo odgurne.
Pogleda u Jamesa. "Što još imaš?"

"To je sve, gospodine Dodgson."

"To je sve?" reče Dodgson. "A Malcolm? A Levine? Jesu li još prijatelji?"

James pogleda u svoje bilješke. "Nisam siguran."

Baselton se namršti. "Nisi siguran?" reče on. "Kako to misliš, nisi siguran?"

"Malcolm se upoznao s Levineom u Santa Fe Institute", reče James. "Proveli su neko vrijeme zajedno, prije
dvije godine. No Malcolm u posljednje vrijeme nije svraćao u Santa Fe. Prihvatio je da bude gost - predavač na
Berkelevu na odjelu za biologiju. Poučava matematičke modele evolucije. Čini se da je prekinuo vezu s Levineom."

"Posvađali su se?"

"Možda. Rekli su mi da su izbile nesuglasice zbog Levineove ekspedicije."

"Kakve ekspedicije?" upita Dodgsona i nagne se naprijed.

"Levine otprilike godinu dana planira nekakvu ekspediciju.

Naručio je specijalna vozila od tvrtke Mobile Field Svstems. To je mala tvrtka u Woodsideu, kojom upravlja
čovjek po imenu Jack Thorne. Thorne oprema džipove i kamione za znanstvenike koji vrše terenska istraživanja. Za
znanstvenike u Africi, Sečuanu i Čileu, njegova su vozila Biblija."

"Malcolm zna za tu ekspediciju?"

"Sigurno. Povremeno obiđe Thorneovu tvornicu. Otprilike svakog mjeseca. A Levine, naravno, odlazi ondje
skoro svakodnevno. Tako je i dospio u zatvor."

"Dospio u zatvor?" reče Baselton.

"Aha", reče James, gledajući svoje bilješke. "Da vidimo. Desetog veljače, Levine je uhićen jer je vozio stotinu
dvadeset kilomatara na sat u zoni u kojoj je brzina ograničenja dvadeset pet kilometara. Točno ispred škole
Woodside. Sudac je zaplijenio njegov Ferrari, oduzeo mu vozačku dozvolu i odredio mu javnu službu. Zapravo mu
naredio da poučava u toj školi."

Baselton se nasmiješi. "Richard Levine poučava pučkoškolce. To bih volio vidjeti."

"Dosad je bio prilično savjestan. Naravno, ionako dolazi u Woodside, kod Thornea. Odnosno dolazio je prije no
što je otputovao iz zemlje."

"Kad je otputovao iz zemlje?" upita Dodgson.

"Prije dva dana. Otišao je u Kostariku. Kratak put, trebao se vratiti danas ujutro."

"I gdje je sad?"

 "Ne znam. A bojim se da će... ovaj... to biti teško doznati."

"Zašto?"

James je oklijevao, pa se nakašlje. "Jer je bio na popisu putnika na letu iz Kostarike - ali nije bio u avionu kad je
sletio. Moja veza u Kostariki kaže da je otišao iz hotela u San Joseu prije leta i da se nije vratio. A nije ni odletio
nekim drugim avionom iz grada. I tako se bojim da je trenutačno Richard Levine... ovaj... nestao."

Zavlada muk. Dodgson se zavali na sjedištu i procijedi zrak kroz stisnute zube. Pogleda u Baseltona, koji zavrti
glavom. Dodgson jako pažljivo podigne papire sa stola, lupne njima o stol i načini urednu hrpu. Gurne ih natrag u
omotnicu i pruži je Jamesu.

"Poslušaj me sad, ti glupane glupi", reče Dodgson. "Od tebe želim samo jedno. Nešto jako jednostavno. Slušaš
li?"

James proguta slinu. "Slušam."

Dodgson se nagne preko stola. "Nađi ga", reče on.

 Berkeley

U svom pretrpanom uredu, Malcolm podigne pogled sa stola kad je njegova asistentica Beverly ušla u
prostoriju. Za njom je išao čovjek iz DHL - a, noseći malu kutiju.

"Oprostite što vas uznemiravam, doktore Malcolm, ali morate potpisati ove formulare. Riječ je o onom uzorku
iz Kostarike." Malcolm ustane i zaobiđe stol. Nije se poslužio štapom. Posljednjih tjedana radio je uporno na tome
da hoda bez štapa. Još bi kadšto osjetio bol u nozi, ali je bio odlučan da uspije. Čak je i njegova fizioterapeutkinja,
vječito vesela ženica po imenu Cindy, to prokomentirala. "Hej, poslije toliko godina, odjednom ste se motivirali,
doktore Malcolm", rekla je. "Što se događa?"

"Ma znate", rekao joj je Malcolm. "Ne mogu se dovijeka oslanjati o štap."

No istina je bila ponešto drukčija. Suočen s Levineovim nepopustljivim entuzijazmom za hipotezu o

izgubljenom svijetu, njegovim uzbuđenim telefonskim pozivima u svako doba dana i noći, Malcolm je počeo
preispitivati svoja stajališta. I počeo vjerovati da je sasvim moguće - čak i vjerojatno - da izumrle životinje postoje
na udaljenoj, dosad neistraženoj lokaciji. Malcolm je imao vlastite razloge zbog kojih je u to vjerovao, razloge koje
je tek uzgred spomenuo Levineu.

Ali mogućnost da postoji otočka lokacija potaknula ga je da hoda bez pomoći štapa. Želio se pripremiti za
budući posjet otoku. I tako je počeo vježbati, dan za danom.

On i Levine suzili su izbor na niz otoka duž kostarikanske obale. Po običaju, Levine se silno zagrijao. No za
Malcolma je to sve ostala hipoteza.

Odbijao se ushititi dok ne bude imao čvrste dokaze - fotografije ili uzorke tkiva - koji će dokazati postojanje
novih životinja. Dosad Malcolm ništa sličnog nije vidio. Nije znao je li zbog tog razočaran ili sretan.

Ali u svakom slučaju, Levineov je uzorak stigao.

Malcolm uzme dostavnicu od dostavljača i brzo napiše na gornjem formularu: 'Isporuka materijala koji ne
podliježe carinjenju/Uzorci: biološka ispitivanja.'

Dostavljač reče: "Morate provjeriti sadržaj kutija, gospodine." Malcolm pogleda u popis pitanja koja su se
nizala na formularu, a pokraj svakog je bio kvadratić. Je li uzorak živ. Je li uzorak bakteriološka kultura, gljivice,
virusi ili protozoa. Je li uzorak registriran u skladu s prihvaćenim istraživačkim protokolom. Je li uzorak zarazan. Je
li uzorak uzet sa zemljoradničke ili stočne farme.

Je li uzorak biljni materijal, sjeme ili gomolj. Je li uzorak kukac ili srodnik kukaca...

On zaokruži 'Ne' kod svih pitanja.

"I drugu stranicu, gospodine", reče dostavljač. Ogledavao se po uredu, gledao u neuredno razbacane hrpe
papira, u zemljovide na zidovima pribodene obojenim čavlićima. "Ovdje vršite medicinska istraživanja?"

Malcolm okrene list, našvrlja potpis na drugom formularu.

"Ne."

"Još jedan, gospodine..."

 Trećim se formularom prijevoznika oslobađalo zakonske odgovornosti. Malcolm se potpiše i na njemu.
Dostavljač reče: "Ugodan vam dan želim", i ode.

Malcolm istog trenutka klone i osloni se punom težinom o rub stola. Žmirne.

"Još boli?" upita Beverly. Odnese uzorak na sporedni stol, gurne papire ustranu i počne ga odmatati.

"Dobro sam." On pogleda u štap, oslonjen o njegov stolac iza radnog stola. Tad duboko uzdahne i polako
prijeđe preko sobe. Beverly odmota paket. Ugledaju mali valjak od nerdajućeg čelika veličine Malcolmove šake.
Preko poklopca je bio zalijepljen znak za biološku opasnost. Pričvršćen za valjak bio je drugi mali spremnik s
metalnim zaklopcem; sadržavao je plin za hlađenje.

Malcolm namjesti svjetlo nad valjak i reče: "Da vidimo zbog čega se toliko uzbudio." On otrgne ljepljivu vrpcu
i odvrti poklopac. Začuje se šištanje plina i podigne se prozirni bijeli kondenzirani oblačić. Površina valjka se
prekrije mrazom.

Malcolm zaviri unutra i ugleda plastičnu vrećicu i komad papira. Okrene valjak i istrese sadržaj na stol. U
vrećici je bio nepravilno odrezan komadić zelenkastog mesa, kvadratić stranica otprilike duljine pet centimetara, za
koji je bila pričvršćena zelena plastična pločica. On podigne tkivo prema svjetlu, pregleda ga pod povećalom, pa ga
ponovno odloži na stol. Zagleda se u zelenu kožu, u izbočine nalik oblucima.

Možda, pomisli on. Možda...

"Beverly," reče on, "nazovi Elizabeth Gelman, na zoološkom odjelu. Reci da imam nešto što bih želio da
pogleda. I reci joj da je riječ o povjerljivoj stvari."

Beverly kimne glavom i izađe iz ureda telefonirati. Kad je ostao sam, Malcolm odmota papir koji je stigao s
uzorkom. Bio je to žuti komad papira otrgnut iz bloka. Štampanim slovima pisalo je:

JA SAM BIO U PRAVU A TI U KRIVU.

Malcolm se namršti. Prokletnik, pomisli. "Beverly? Nakon što nazovete Elizabeth, nazovite i Richarda Levinea
u ured. Moram odmah s njim razgovarati."

Richard Levine pritisne lice o toplu stijenu i zastane da povrati dah. Stotinu pedeset metara ispod njega nadimao
se ocean, valovi su grmjeli blistajući bijelom pjenom na crnim hridima. Čamac kojim je stigao već je kretao prema
istoku i bio bijela točkica na obzoru. Čamac se morao vratiti, jer na ovom pustom, nepristupačnom otoku nije bilo
sigurne lučice.

Zasad su bili sami.

Levine duboko udahne i pogleda u Diega, šest metara ispod njega na litici. Diego je bio natovaren naprtnjačom
u kojoj je bila sva njihova oprema, ali je bio mlad i snažan. Nasmiješi se veselo i pokaže glavom prema gore. "Samo
hrabro. Nismo daleko, gospodine."

"Nadam se", reče Levine. Kad je kroz dalekozor pregledavao obalu iz čamca, ovo mu se učinilo dobrim
mjestom za uspon. No zapravo je hrid bila skoro okomita i nevjerojatno opasna jer se vulkanska stijena krunila i
mrvila.

Levine podigne ruke ispruženih prstiju i posegne za idućim hvatištem. Priljubi se uza stijenu; kamenčići se
otkinu i ruka mu sklizne. On se ponovno čvrsto uhvati pa se povuče nagore. Teško je disao, od napora i straha.

"Još samo dvadeset metara, senor", ohrabri ga Diego. "Možete vi to." "Siguran sam da mogu", promrmlja
Levine. "S obzirom na alternativu." Bliže vrhu stijene, vjetar je jače puhao, zviždao mu u ušima, potezao ga za
odjeću. Činilo se kao da ga pokušava usisati od stijene. On podigne pogled i ugleda gusto lišće koje je raslo do ruba
stjenovite litice.

Skoro na cilju, pomisli on. Skoro.

A tad se, jednim trzajem, gurne preko vrha i prevali, zakotrlja po mekanoj vlažnoj paprati. Soptao je. Okrene se
i ugleda Diega kako se lako, gipko prebacio preko vrha; Diego čučne u mahovinastu travu i nasmiješi se. Levine se
okrene i zagleda u goleme paprati iznad njegove glave. Ispuštao je nakupljenu napetost uspona u dugim soptajima.
Noge su ga pekle.

Ali nema veze - ovdje je! Naposljetku!

Pogleda u džunglu oko sebe. Bila je to praiskonska šuma, netaknuta ljudskom rukom. Točno kako su pokazale
satelitske snimke. Levine se morao oslanjati na satelitske snimke jer zemljovida privatnih otoka poput ovog nije
bilo. Ovaj je otok postojao kao neka vrsta izgubljenog svijeta, izoliran usred Tihog oceana.

Levine posluša zvuk vjetra, šuštanje palmina lišća s kojeg je kapala voda na njegovo lice. A tad začuje drugi
zvuk, dalek, poput krika ptice, samo dublji, zvučniji. Osluhne i ponovno ga začuje.

Oštar šum u blizini natjera ga da okrene glavu. Diego je upalio šibicu i podizao je da pripali cigaretu. Levine
brzo ustane, odgurne mladićevu ruku i odlučno zavrti glavom.

Diego se namršti, zbunjeno. Levine stavi prst na usta. Pokaže u smjeru ptičjeg zova.

Diego slegne ramenima, ravnodušnog izraza lica. Ništa posebno. Nije vidio razloga za brigu.

Zato što ne shvaća što ih očekuje, pomisli Levine, dok je otvarao zatvarač na svojoj tamnozelenoj naprtnjači i
počeo slagati veliku pušku tipa Lindstradt. Puška je bila proizvedena posebno za njega u Švedskoj i predstavljala
posljednju riječ tehnologije za omamljivanje životinja. On pričvrsti cijev na kundak, ubaci šaržer Fluger, provjeri
plinsko punjenje i pruži pušku Diegu. Diego je uzme i ponovno slegne ramenima.

U međuvremenu, Levine je izvadio crni anodizirani Lindstradtov revolver iz futrole i privezao ga oko pojasa.
Izvadi revolver, dvaput provjeri zapor pa vrati revolver u futrolu. Ustane i rukom da znak Diegu da ga slijedi. Diego
zatvori naprtnjaču i ponovno je prebaci preko ramena.

Njih dvojica krenu niz obronak, udaljujući se od stijene. Gotovo istog trenutka odjeća im se promoči od vlage
koja je kapala s vlažnog raslinja. Pogled im je bio zaklonjen; bili su okruženi sa svih strana gustom džunglom i
vidjeli samo nekoliko metara ispred sebe. Lišće paprati bilo je golemo, dugačko i široko kao čovjekovo tijelo, biljke
su bile visoke šest metara, grubih, šiljastih stabljika. A visoko iznad paprati, veliki svod krošnji skoro je potpuno
zaklanjao sunce. Hodali su u tami, šuteći, po vlažnoj, spužvastoj zemlji. Levine bi se često zaustavljao i pogledavao
na ručni kompas.

Hodali su prema zapadu, niz strmi obronak, prema unutrašnjosti otoka. Znao je da je otok ostatak prastarog
vulkanskog kratera, koji je erodirao i rastočio se od stoljetnog djelovanja sunca i kiše. Teren se u unutrašnjosti
sastojao od niza grebena koji su vodili do podnožja kratera. No osobito ovdje na istočnoj strani, krajolik je bio strm,
grbav i podmukao.

Osjećaj izoliranosti, povratka u praiskonski svijet, bio je opipljiv. Levineovo je srce tuklo dok je silazio niz
obronak, prelazio preko muljevita potoka, pa se ponovno uspinjao. Na vrhu idućeg sedla naiđu na malu čistinu bez
raslinja i on osjeti dobrodošli dašak vjetra. Sa svog vidikovca vidio je drugu stranu otoka, greben čvrste crne stijene,
kilometrima udaljen. Između mjesta na kojem se nalazio i onih stijena vidjeli su samo blago valovitu džunglu.

Stojeći pokraj njega, Diego reče: "Fantastico."

Levine ga brzo ušutka.

"Ali senor", usprotivi se on i pokaže oko njih. "Sami smo."

 Levine ljutito odmahne glavom. Razgovarao je o ovome s Diegom, za vrijeme vožnje čamcem. Kad stignu na
otok, nema razgovora. Nema pomade za kosu, nema kolonjske vode, nema cigareta. Sva hrana čvrsto zapakirana u
plastične vrećice. Sve brižljivo spakirano. Ništa što bi moglo proizvesti miris ili zvuk. Opetovano je upozorio Diega
na važnost svih tih mjera opreza.

Ali je sad bilo očito da Diego tome nije obraćao pozornost. Nije shvaćao. Levine bijesno prstom bočne Diega i
ponovno zavrti glavom.

Diego se nasmiješi. "Senor, molim vas. Ovdje ima samo ptica."

U tom trenutku začuju duboku riku, sablastan zov negdje iz dubine šume ispod njih. Uskoro se začuje i
odgovor, iz drugog dijela šume. Diegove se oči rašire.

Levine ustima oblikuje riječ: Ptice?

Diego je šutio. Grizao se za usnicu i zurio u šumu.

Prema jugu, ugledaju kako su se na jednom mjestu krošnje stabala počele micati. Dio šume kao da je odjednom
oživio, kao da ga je okrznuo vjetar. Ali ostatak šume se nije micao. Nije to bio vjetar. Diego se na brzinu prekriži.

Začuju još krikova koji potraju skoro minutu, a tad ponovno zavlada muk.

Levine se pomakne s grebena i krene niz obronak, dublje u šumu. Brzo se kretao, gledao u zemlju, pazio na
zmije, kad začuje tihi zvižduk iza sebe. Okrene se i ugleda kako Diego pokazuje ulijevo. Levine se vrati, progura
kroz raslinje i pođe za Diegom koji je krenuo prema jugu. Nakon nekoliko trenutaka, naiđu na dva usporedna traga u
prašini, odavno zarasla travom i paprati, ali jasno raspoznatljiva kao stari tragovi džipa, kako vode u džunglu.
Naravno, slijedit će taj trag. Znao je da će puno brže napredovati cestom.

Levine da znak rukom i Diego skine naprtnjaču. Sad je bio red na Levineu; on prebaci naprtnjaču na leđa i
zategne remenje.

U tišini, nastave hodati niz cestu.

Na mjestima se trag džipa jedva raspoznavao, toliko ga je džungla ponovno gusto obrasla. Očito da se godinama
nitko nije služio tom cestom a džungla je uvijek spremna za povrat teritorija.

Iza njega Diego zastenje i tiho opsuje. Levine se okrene i ugleda kako Diego oprezno podiže nogu; zagazio je
do pola gležnja u hrpu zelenog životinjskog izmeta. Levine se vrati.

Diego obriše čizmu o paprat. Izmet se sastojao od blijedih komadića sijena, pomiješanih s nečim zelenim. Bio je
lagan i drobljiv - sasušen, star. Nije bilo mirisa.

Levine brižljivo pretraži tlo dok ne nađe ostatak životinjskog izmeta. Izmet je bio pravilnog oblika, promjera
dvanaest centimetara. Sasvim sigurno da ga je ostavio neki veliki biljojed. Diego je šutio, ali je razrogačio oči.

Levine odmahne glavom i nastavi hodati. Dok nailaze na tragove biljojeda, neće se zabrinjavati. Barem ne
previše. No ipak dotakne dršku revolvera, kao da se želi ohrabriti.

Dođu do potoka, na obje strane okruženog blatnjavim obalama. Ovdje se Levine zaustavi. Ugleda jasne troprste
tragove u blatu, neke prilično velike. Dlan njegove ruke, širom raširenih prstiju, lagano je upao u jedan od tragova, i
još je ostalo prostora. Kad je podigao pogled, Diego se ponovno križao. U drugoj je ruci držao pušku.

Čekali su kod potoka, slušali blagi žubor vode. Nešto sjajno bljesne u potoku i privuče mu pogled. On se sagne i
izvuče ga. Bio je to komad staklene cjevčice, otprilike veličine olovke. Jedan je kraj bio slomljen. Sa strane su bile
kalibrirane oznake. Shvati da je riječ o pipeti, kakve se rabe u laboratorijima širom svijeta. Levine je podigne prema
svjetlu, okrećući je u prstima. Čudno, pomisli on. Ovakva pipeta znači - Levine se okrene i kutem oka uhvati jedva
primjetan pokret. Nečeg malog i smeđeg, kako brza preko blata na obali. Nešto veličine štakora.
 Diego iznenađeno zastenje. A tad životinjica iščezne u raslinju.

Levine se približi i klekne u blato pokraj potoka. Zagleda se u tragove koje je ostavila majušna životinja.
Tragovi su bili troprsti, poput ptičjih. Ugleda još troprstih tragova, pa i većih, koji su bili promjera desetak
centimetara.

Levine je već vidio takve tragove, na mjestima kao što je Purgatoire River u Coloradu, čija je drevna obala sad
bila fosilizirana: okamenjeni dinosaurski tragovi. Samo što su ovi tragovi bili u svježem blatu. A načinile su ih žive
životinje.

Dok je tako čučao, Levine začuje tiho skvičanje negdje njemu zdesna. Pogleda ondje: lišće paprati lagano se
zanjihalo. Ostane nepomičan. Čekao je.

Uskoro, neka životinjica proviri iz lišća. Bila je veličine miša; imala je glatku kožu bez dlaka i velike oči visoko
navrh sitne glave. Bila je zelenkasto - smeđe boje i nije prestajala kreštavo skvičati na Levinea, kao da ga želi
otjerati. Levine se ne pomakne. Jedva se usudio disati.

Naravno, prepoznao je to stvorenje. Bio je to mussaur, majušni prosauropod iz razdoblja kasnog trijasa. Ostaci
kostura pronađeni su jedino u Južnoj Americi. Bio je to jedan od najmanjih poznatih dinosaura.

Dinosaur, pomisli on.

Iako je očekivao da će ih vidjeti na otoku, ipak se zapanjio kad se našao pred živim članom porodice
Dinosauria. Posebice ovako malenim. Nije mogao skinuti pogleda s njega. Bio je očaran. Nakon tolikih godina,
nakon svih tih prašnjavih kostura - živi dinosaur! Mali mussaur skupi hrabrosti i izađe iz lisnatog skloništa. Bio je
duži no što se Levineu najprije učnilo. Bio je zapravo duljine desetak centimetara, s iznenađujuće debelim repom.
Sve u svemu, jako je sličio gušteru. Sjedio je uspravno, čučio na stražnjim nogama na listu paprati. Levine ugleda
kako se rebra dižu i spuštaju kako je životinja disala. Mussaur zalomi svojim sićušnim prednjim udovima prema
Levineu ne prestajući skvičati.

Polako, jako polako, Levine ispruži ruku.

Stvorenje ponovno zaskviči, ali ne pobjegne. Izgledalo je znatiželjno. Kad mu se približila Levineova ruka,
nagnulo je glavu ustranu kao što čine jako male životinje.

Na posljetku Levineovi prsti dotaknu vrh lista paprati. Mussaur se uspravi na stražnje noge, održavajući
ravnotežu ispruženim repom. Ne pokazujući strah, lagano zakorači na Levineovu ruku i stane na nabore njegova
dlana. Levine je jedva osjetio njegovu težinu, toliko je bio lagan. Mussaur prošeta po dlanu, njuškajući Levineove
prste. Levine se nasmiješi, očaran.

A tad, neočekivano, stvorenjce ljutito sikne, skoči s njegove ruke i izgubi se među palmama. Levine trepne, ne
shvaćajući zašto je mussaur to učinio.

A tad osjeti smrad i začuje glasno šuštanje u grmlju na drugoj strani. Začuje se tiho roktanje. Pa ponovno
šuštanje.

Levine se sjeti da mesojedi u divljini love pokraj potoka i napadaju životinje kad su najnepažljivije, sagnute da
piju. Ali se tog prekasno sjetio; začuje užasan prodoran krik. Okrene se i ugleda Diega kako vrišti dok mu nešto
odvlači tijelo, u grmlje. Diego se borio; grmlje se divlje treslo; Levine nakratko ugleda veliko stopalo, na čijem je
srednjem prstu bila kratka, savinuta kandža. Tad se stopalo povuče. Grmlje se nastavi tresti.

Odjednom, prašuma se posvuda oko njega provali od užasavajuće životinjske rike. Ugleda krupnu životinju
kako juri prema njemu. Richard Levine se okrene i pobjegne, osjetivši kako ga od panike preplavljuje adrenalin, ne
znajući kuda krenuti, znajući jedino da je sve uzalud. Osjeti kako je nešto teško zaderalo po njegovoj naprtnjači,
prisililo ga da klekne u blato i on u tom trenutku shvati da su, usprkos svim njegovim pripremama, usprkos svojim
pametnim zaključcima, stvari krenule po zlu i da će umrijeti.
 Škola

"Kad razmislimo o masovnom izumiranju kao posljedici udara meteora", reče Richard Levine, "moramo si
postaviti nekoliko pitanja. Prvo, ima li na našoj planeti meteorskih kratera promjera većeg od dvadeset osam
kilometara - najmanja veličina potrebna da bi se izazvalo globalno izumiranje? A drugo, podudaraju li se krateri po
vremenu nastanka s nekim poznatim razdobljem izumiranja? Postoji desetak kratera te veličine na svijetu, od kojih
se pet vremenski poklapaju s poznatim razdobljima izumiranja..." Kelly Curtis, učenica sedmog razreda, zijevne u
tami učionice. Sjedeći u klupi, ona podboči bradu laktovima i pokuša ostati budna. Već je sve to znala. Na
televizijskom ekranu koji stoji ispred učenika vidi se nepregledno polje kukuruza, snimljeno iz zraka, i jedva vidljivi
okrugli obrisi. Prepozna krater u Mansonu. U tami, snimljeni glas doktora Levinea reče: "Ovo je krater u Mansonu u
Iowi, star šezdeset pet milijuna godina, a to je doba kad su dinosauri izumrli. No je li to bio meteor koji je ubio
dinosaure"

Ne, pomisli Kelly i zijevne. Vjerojatno onaj na poluotoku Yucatan. Manson je premali.

"Danas smatramo da je taj krater premalen", reče doktor Levine naglas. "Uvjereni smo da je bio premali po
magnitudi pa je trenutačni kandidat krater u blizini Meride, na Yucatanu. Danas je to teško zamisliti, no od udara se
ispraznio cijeli Meksički zaljev i izazvao plimne valove visine sedam stotina metara koji su preplavili kopno. Nema
sumnje da je udar bio nevjerojatan. No postoje nesuglasice i u vezi s tim kraterom, posebice glede značenja
erozivnog bunara prstenaste strukture i diferencijalnih stopa smrtnosti fitoplanktona u oceanskim naslagama. To
možda zvuči komplicirano, ali zasad neka vas to ne brine. Idući put ćemo o tome govoriti podrobnije. Dakle, to bi
bilo sve za danas."

Upale se svjetla. Njihova profesorica, gospođa Menzies, stane ispred razreda i isključi računalo koje je emitiralo
prikaz i predavanje.

"Dakle", reče ona, "drago mi je da nam je doktor Levine dao ovu snimku. Rekao mi je da možda neće stići na
vrijeme na današnje predavanje, ali će sigurno ponovno biti s nama kad se idućeg tjedna vratimo s proljetnih
praznika. Kelly, ti i Arby pomažete doktoru Levineu. Je li vam tako rekao?"

Kelly pogleda Arbyja koji je sjedio napola ležeći na svom stolcu i mrgodio se.

"Da, gospođo Menzies", reče Kelly.

"Dobro. Zadaća za preko praznika je cijelo sedmo poglavlje" - u razredu se začuju jauci - "uključivo sasvim
zadacima na svršetku prvog i drugog dijela. Svakako ih donesite, izrađene, kad se vratimo u školu. Ugodne vam
proljetne praznike želim. Vidimo se za tjedan dana."

Zvono se oglasi. Razred ustane, stolci zagrebu po podu, u prostoriji naglo nastane graja. Arby polako priđe
Kelly. On je bio najniži učenik u razredu a ujedno i najmlađi. Kelly je imala trinaest godina, kao ostali učenici
sedmih razreda, ali je Arby imao samo jedanaest. Već je preskočio dva razreda, jer je bio tako pametan. Govorkalo
se da će preskočiti još jedan.

Arby je bio genijalac, posebice za računala.

Arby stavi kemijsku olovku u džep svoje bijele košulje s pucetima na ovratniku i gurne naočale rožnatih okvira
više na nos. R. B. Benton je bio crnac; oba su mu roditelja bili liječnici u San Joseu i uvijek su pazili da bude uredno
odjeven, kao da pohađa koledž ili nešto slično. Što će se, po Kellynu mišljenju, vjerojatno i dogoditi za dvije godine,
s obzirom na to kako napreduje.
 Kad bi stajala pokraj Arbyja, Kelly bi se uvijek osjećala neugodno i stidljivo. Kelly je morala nositi sestrinu
odjeću, koju je njezina majka kupila u Kmartu prije otprilike milijun godina. Čak je morala nositi i Emilyne stare
Reebokice, koje su bile tako ofucane i prljave da se nisu dale očistiti, čak ni kad bi ih Kelly provukla kroz perilicu.
Kelly je prala i glačala svoju odjeću; njezina majka nikad nije imala vremena za to. Njezina majka čak nije ni bila
kod kuće, uglavnom. Kelly zavidno pogleda Arbyjeve uredno oglačane kaki hlače i ulaštene mokasine pa uzdahne.

Iako je bila ljubomorna na nj, Arby je ipak bio njezin jedini pravi prijatelj - jedina osoba koja je smatrala da je u
redu to što je ona pametna. Kelly se zabrinula da bi ga mogli prebaciti u osmi razred i da ga više neće viđati.

Pokraj nje, Arby se i dalje mrštio. Pogleda u nju i reče: "Zašto doktor Levine nije ovdje?"

"Ne znam", reče ona. "Možda se nešto dogodilo." "Na primjer?" "Ne znam. Nešto."

"Ali, on je obećao da će biti ovdje", reče Arby. "I odvesti nas na teren. Sve je bilo dogovoreno. Dobili smo
dozvolu i sve."

"Pa? Možemo svejedno otići."

"Ali bi on trebao biti ovdje", Arby je bio uporan. Kelly je i prije vidjela takvo ponašanje. Arby je bio naviknut
na pouzdanost odraslih osoba. Oba njegova roditelja bila su iznimno pouzdana. Kelly s tim nije imala problema.

"Nema veze, Arb", reče ona. "Pođimo do doktora Thornea."

"Zaista tako misliš?"

"Naravno. Zašto ne?"

Arby je oklijevao. "Možda bih trebao najprije nazvati mamu." "Zašto?" upita Kelly. "Znaš da će ti reći da moraš
doći kući. Hajde, Arb. Pođimo."

On se još nećkao, neodlučan. Arby je možda pametan, ali svaka promjena plana ga uvijek smeta. Kelly je iz
iskustva znala da će Arby brundati i prepirati se ustraje li ona u tome da pođu. Morala je čekati da on tako odluči.

"U redu", reče naposljetku. "Krenimo do Thornea."

Kelly se široko nasmiješi. "Nađemo se ispred škole", reče ona "za pet minuta."

Dok je silazila niza stube s drugog kata, ponovno se začuje skandiranje: "Kelly je štreberica, Kelly je
štreberica..."

Ona visoko podigne glavu. Bila je to ona glupača Allison Stone i njezine glupe prijateljice. Stoje u podnožju
stuba i izazivaju je.

"Kelly je štreberica..."

Ona važno prođe pokraj djevojčica, ne pogledavši ih. U blizini ugleda gospođicu Enders, dežurnu nastavnicu,
koja po običaju nije obraćala pozornost. Iako je gospodin Canosa, pomoćnik ravnatelja, nedavno izvjesio proglas u
učeničkoj sobi o zadirkivanju.

Iza njezinih leđa, djevojčice doviknu: "Kelly je štreberica... Ona je neokrunjena kraljica... filmskih glumica... i
postat će kraljica."

Prasnu u smijeh.

U dnu hodnika, ugleda Arbyja kako je čeka pokraj vrata, držeći svežanj sivih žica u ruci. Ona požuri prema
njemu.

Kad mu je prišla, on reče: "Ne obaziri se na to."

 "Glupače."

"Tako je."

"Baš me briga."

"Znam. Ne misli na to."

Iza njih, one su se djevojčice hihotale. "Kelly i Arby... zaljubljeni par, grlili se ljubili... sve do pola dva..."

Izađu na sunce a glasove djevojčica milostivo nadglasa galama učeničkih glasova na odlasku kućama. Žuti
školski autobusi stajali su na parkiralištu. Djeca su se slijevala niza stube do roditeljskih automobila, nanizanih oko
cijelog bloka. Posvuda užurbanost.

Arby se sagne da izbjegne frizbi koji je prozujao iznad njegove glave i pogleda prema ulici. "Eno ga opet."

"Pa nemoj ga gledati", reče Kelly. "Ne gledam, ne gledam." "Sjeti se što je rekao doktor Levine." "Isuse, Kel.
Sjećam se, no?"

Preko puta ulice bio je parkiran jednobojni sivi Taurus koji su povremeno viđali posljednja dva mjeseca. Za
upravljačem, pretvarajući se da čita novine, sjedio je isti muškarac rijetke brade. Taj je bradonja pratio doktora
Levinea otkad je počeo poučavati u njihovoj školi. Kelly je bila uvjerena da je taj muškarac razlog zbog kojeg je
doktor Levine zamolio nju i Arbyja da mu budu pomoćnici. Levine im je rekao da im je posao pomagati mu nositi
opremu, fotokopirati zadatke za nastavu, skupljati zadaće i slični rutinski poslovi. Smatrali su velikom počasti raditi
za pravog profesionalnog znanstvenika - pa su pristali.

No pokazalo se da nikad ništa nije bilo potrebno za nastavu: doktor Levine bi to sve sam sredio. Umjesto toga,
morali su mu obavljati sitne posliće. A rekao im je i da svakako izbjegavaju tog bradonju u automobilu. To nije bilo
teško; bradonja na njih nije obraćao pozornost jer su bili klinci.

Doktor Levine im je objasnio kako ga bradonja prati zbog nečeg u vezi s njegovim uhićenjem, ali Kelly u to nije
povjerovala. Njezinu su majku dvaput uhapsili zbog vožnje u pripitom stanju, a nju nitko nije pratio. I tako Kelly
nije znala zašto taj čovjek prati Levinea, no očito je bilo da je Levine vršio nekakva tajna istraživanja i nije želio da
netko o tome nešto dozna. Znala je jedno -doktoru Levineu nije bilo naročito stalo do poučavanja u njihovu razredu.
Najčešće bi održao nastavu preko volje. Ili bi ušao na prednji ulaz škole, predao im snimljeno predavanje i izašao na
stražnja vrata. Tih dana ne bi znali kamo je odlazio.

I poslovi koje su obavljali za nj bili su tajanstveni. Jednom su otišli na Stanford i kod jednog profesora podigli
pet četvrtastih komadića plastike. Plastika je bila lagana i nekako pjenasta. Drugom prigodom otišli su u središte
grada u trgovinu elektroničke opreme i podigli nekakvu trokutastu napravu koju im je muškarac iza tezge predao
jako nervozno, kao da je ilegalna ili nešto slično tome. Jednom su otišli po metalnu cijev koja je izgledala kao da su
u njoj cigare. Nisu odoljeli i otvorili su je, ali im je bilo neugodno kad su našli četiri zapečaćene plastične ampule
ispunjene tekućinom boje slame. Na ampulama je pisalo VELIKA OPASNOST PO ŽIVOT! SMRTONOSNI
OTROV! i bile označene međunarodnim simbolom za biološku opasnost.

No uglavnom su njihove zadaće bile obične. Često bi ih slao u knjižnice sveučilišta Stanford da fotokopiraju
radove o svakojakim temama: japanskom umijeću izrade mačeva, rendgenskoj kristalografiji, meksičkim šišmišima
- vampirima, vulkanima u središnjoj Americi, oceanskim strujama El Nina, parenju planinskih ovaca, otrovnosti
morskih trpova, potpornjim stupovima gotičkih katedrala...

Doktor Levine nikad nije rekao zašto ga zanimaju te teme. Često bi ih slao dan za danom da potraže još
materijala. A tad bi, naglo, zaboravio na tu temu i nikad je više ne bi spomenuo. A njih bi zadužio za nešto drugo.

Naravno, nešto su i sami zaključili. Puno pitanja bilo je vezano uz vozila koja je doktor Thorne konstruirao za
ekspediciju doktora Levinea. No najčešće su teme bile potpuno misteriozne.

Povremeno bi se Kelly upitala što bi bradonja o svemu tome pomislio. Pitala se zna li on nešto što oni ne znaju.
No činilo se da je bradonja pomalo lijen. Činilo se da nije shvatio da Kelly i Arby obavljaju poslove za doktora
Levinea. Bradonja okrzne pogledom školski ulaz i ne obrati im nikakvu pozornost. Oni odu do kraja ulice i sjednu
na klupu pričekati autobus.
 Pločica

Mladunče sniježnog leoparda ispljune dudu bočice i izvrne se na leđa, šapa podignutih u zrak. Tiho mijaukne.
"Želi daju se mazi", reče Elizabeth Gelman.

Malcolm ispruži ruku da pomiluje bebu po trbuhu. Mladunče se brzo okrene i zarije svoje zubiće u njegove
prste. Malcolm zavapi. "Zna to kadšto učiniti", reče Gelmanova. "Dolje! Zloćkica! Zar se tako ponaša prema našem
uglednom posjetitelju?" Ona ispruži ruku i uhvati Malcolmovu. "Nije progrizla kožu, ali bismo ranu svejedno trebali
očistiti."

Bili su u bijelom istraživačkom laboratoriju zoološkog vrta u San Franciscu, u tri sata poslijepodne. Elizabeth
Gelman, mlada voditeljica istraživanja, trebala ga je izvijestiti o svojim nalazima, ali su to morali odgoditi zbog
popodnevnog hranjenja u uzgajalištu. Malcolm je gledao kako hrane mladunče gorile, koje je pijuckalo hranu poput
ljudskog mladunčeta, zatim koalu, pa jako dražesno mladunče snježnog leoparda.

"Oprosti zbog toga", reče Gelmanova. Odvede ga do umivaonika i nasapuna mu ruku. "Ali sam smatrala da je
bolje da dođeš ovdje, kad su ostali kolege na tjednom sastanku."

"Zašto?"

"Jer u materijalu koji si nam dao ima puno zanimljivog. Puno." Ona mu obriše ruku ručnikom i ponovno je
pregleda. "Mislim da ćeš preživjeti."

"Što si otkrila?" upita je Malcolm.

"Moraš priznati, zaista je jako provokativno. Kad smo već kod toga, je li to stiglo iz Kostarike?"

Neutralnim glasom, Malcom upita: "Zašto pitaš?"

"Jer kolaju glasine o nepoznatim životinjama koje se pojavljuju u Kostariki. A ovdje je besumnje riječ o
nepoznatoj životinji, Ian."

Ona ga odvede iz gojilišta u malu dvoranu za sastanke. On jedva dočeka da sjedne na stolac a štap nasloni na
stol. Ona priguši svjetla i upali dijaprojektor. "Počnimo. Ovo je krupni plan tvog uzorka prije no što smo počeli s
ispitivanjem. Kao što vidiš, sastoji se od komadića životinjskog tkiva u stanju jako uznapredovale nekroze. Tkivo je
veličine četiri sa šest centimetara. Pričvršćena za nj je zelena plastična pločica, kvadrat stranica dva centimetra.
Tkivo je odrezano nožem, ali ne jako oštrim."

Malcolm kimne glavom.

"Čime si se poslužio, Ian, džepnim nožićem?"

"Nečim takvim."

"Dobro. Pozabavimo se najprije s uzorkom tkiva." Dijapozitiv se promijeni; Malcolm ugleda mikroskopsku
sliku. "Ovo je histološki rez kroz površinski sloj kože. Ove krpaste, nepravilne praznine su mjesta na kojima je
postmortem nekrotička promjena nagrizla površinu kože. No zanimljiv je raspored epidermalnih stanica. Primijetit
ćeš gustoću kromatofora, odnosno pigmentnih stanica. U presjeku vidi se razlika između melanofora ovdje i alofora,
ovdje. Uzorak sliči onima kod lacerte ili amblyrhynchusa."
 "Misliš guštera?" reče Malcolm.

"Da", reče ona. "Izgleda kao gušter - iako slika nije dosljedna." Ona kucne prstom po lijevoj strani zaslona.
"Vidiš ovu stanicu, koja ima mali rub, u presjeku? Mislimo da je to mišić. Kromatofore su se mogle suziti i širiti. Što
znači da je ta životinja mogla mijenjati boju, kao kameleon. A ovdje, vidiš ovaj veliki ovalni oblik, bljeđe obojen u
središtu? To je pora femoralne mirisne žlijezde. U središtu je voštana tvar koju još analiziramo. No naša je
pretpostavka da je životinja bila mužjak, budući da jedino mužjaci guštera imaju femoralne žlijezde."

"Shvaćam", reče Malcolm.

Ona promijeni dijapozitiv. Malcolm ugleda nešto što je sličilo krupnom planu spužve.

"Zalazimo dublje. Ovdje vidimo strukturu potkožnih slojeva. Silno iskrivljenu zbog plinskih mjehurića nastalih
od infekcije klostridijom od koje se životinja napuhnula. Ali se naziru krvne žile - evo jedne ovdje - pa još jedna
ovdje - okružene glatkim mišićnim tkivom. To nije karakteristično za guštere. Zapravo, ovaj dijapozitiv je potpuno
netipičan za guštere ili bilo kakve gmazove."

"Hoćeš reći da izgleda toplokrvno."

"Tako je", reče Gelmanova. "Ne izgleda ni kao sisavac, više kao ptica. To bi mogao biti... što ja znam... mrtvi
pelikan. Ili nešto slično."

"Aha."

"Samo što nijedan pelikan nema takvu kožu."

"Shvaćam", reče Malcolm.

"A nema perja."

"Aha."

"No", reče Gelmanova, "uspjeli smo izlučiti malu količinu krvi iz međuarterijskih šupljina. Ne puno, ali
dovoljno za mikroskopsko ispitivanje. Evo što smo našli."

Dijapozitiv se ponovno promijeni. On ugleda metež krvnih zrnaca, uglavnom crvenih krvnih zrnaca, te poneko
bijelo krvno zrnce nepravilna oblika. Zbuni se gledajući u to.

"To nije moje područje, Elizabeth", reče on.

"Ispričat ću ti u najkraćim crtama", reče ona. "Kao prvo, nukleozna crvena krvna zrnca. To je karakteristično za
ptice, a ne sisavce. Drugo, prilično atipičan hemoglobin, koji se od onoga u guštera razlikuje po nekoliko parova
baze. Treće, aberantna struktura bijelih krvnih stanica. Nemamo dovoljno materijala za potpunu analizu, ali
smatramo da je ta životinja imala jako neobičan imunološki sustav."

"Što god to značilo", reče Malcolm i slegne ramenima.

"Ne znamo a uzorak nam nije dovoljan da to ustanovimo. Kad već govorimo o tome, bi li mogao nabaviti još?"

"Možda bih", reče on.

"Gdje, u Zoni B?"

Malcolm se zbuni. "Zona B?"

"Pa tako piše na pločici." Ona promijeni dijapozitiv. "Moram ti reći, Ian, da je ta pločica silno zanimljiva. U
našem zoološkom vrtu, stalno obilježavamo naše životinje pločicama i poznate su nam sve uobičajene vrste koje se
prodaju diljem svijeta. Ovakvu nitko dosad nije vidio. Evo je, uvećana deset puta. U prirodi je taj predmet veličine
tvog nokta na palcu. Vanjske su plohe od plastike jednake debljine, a pričvršćuje se na životinju pomoću teflonske
kvačice od nerđajućeg čelika koja se nalazi na drugoj strani. Prilično mala kvačica, kakva se rabi za označavanje
mladunčadi. Životinja koju si vidio bila je odrasla?"

"Vjerojatno."

"Što znači da je pločica bila pričvršćena za životinju stanovito razdoblje, vjerojatno od malih nogu", reče
Gelmanova. "Što je moguće, s obzirom na pohabanost. Primijetit ćeš rupice na površini. To je neobično. Plastika je
Duralon, od koje se proizvode kacige za američki nogomet. Iznimno je čvrsta i te rupice nisu mogle nastati
isključivo od habanja."

"Nego kako?"

"Skoro sigurno je riječ o kemijskoj reakciji, primjerice izloženosti kiselini, možda aerosolu."

"Kao što su vulkanske pare?" upita Malcolm.

"Moglo bi i to biti uzrokom, posebice s obzirom na ostalo što smo otkrili. Primijetit ćeš da je pločica prilično
debela - zapravo je debljine devet milimetara. I šuplja je."

"Šuplja?" Malcolm se namršti.

"Da. Unutra je šupljina. Nismo je željeli otvarati, pa smo je snimili rendgenski. Evo." Dijapozitiv se promijeni.
Malcolm u pločici ugleda mrežu bijelih crta i kvadratića.

"Čini se da je bila izložena jakoj koroziji, vjerojatno kiselih para. Ali nema sumnje što je ta pločica bila u
početku. Radio odašiljač, Iane. Što znači da je tu neobičnu životinju, tog toplokrvnog guštera ili što je već bila,
netko obilježio i uzgajao od rođenja. I to je ono što je uznemirilo ljude ovdje. Netko uzgaja te stvorove. Znaš li kako
se to dogodilo?"

"Nemam blagog pojma" reče Malcolm.

Elizabeth Gelman uzdahne. "Lažeš koliko si dug i širok."

On ispruži ruku. "Mogu li dobiti natrag svoj uzorak?"

Ona reče: "Iane. Nakon svega što sam učinila za tebe." "Uzorak?"

"Mislim da mi duguješ objašnjenje."

"Obećajem ti, dobit ćeš ga. Za otprilike dva tjedna. Častim te večerom."

Ona baci paketić umotan u aluminijsku foliju na stol. Malcolm ga podigne i spusti u stražnji džep. "Hvala, Liz."
Ustane. "Žalim što moram juriti, ali moram hitno obaviti jedan telefonski razgovor." Krene prema vratima. Elizabeth
reče: "Ian, kako je umrla? Ta životinja."

On zastane. "Zašto pitaš?"

"Zato što smo, kad smo gulili kožne stanice, našli nekoliko stranih stanica ispod vanjskog epidermalnog sloja.
Stanica koje pripadaju drugoj životinji."

"Što bi značilo?"

"Pa, to se događa kad se bore dva gmaza. Trljaju se jedan o drugog. Stanice se uguraju ispod površinskog sloja."

"Da", reče on. "Na truplu je bilo znakova borbe. Životinja je bila ranjena."

"A trebao bi i znati da je bilo tragova kronične vazokonstrikcije na arterijama, Ian, ova je životinja bila izložena
stresu. I to ne samo od borbe u kojoj je ranjena. To bi se izgubilo u prvim post - mortem promjenama. Govorim o
kroničnom, trajnom stresu. Gdje god ta životinja živjela, njezino je okružje bilo krajnje stresno i opasno."
 "Shvaćam."

"Pa, kako je moguće da je označena životinja imala tako stresni život?"

Na ulazu u zoološki vrt, on se osvrne da provjeri prate li ga, pa ode do telefonske govornice i nazove Levinea.
Javi se telefonska sekretarica; Levinea nema. Tipično, pomisli Malcolm. Kad god ga trebaš, njega nema. Vjerojatno
je izašao još jednom pokušati izbaviti svoj konfiscirani Ferrari.

Malcolm spusti slušalicu i krene prema svom automobilu.

 Thorne

'Thorne Mobile Field Systems' pisalo je crnim slovima na velikim metalnim rolo -vratima garaže, na drugom
kraju Industrial Parka. S lijeve strane bila su normalna vrata. Arby pritisne zvrčavo zvono na maloj kutijici s
rešetkicom. Osorni glas reče: "Odlazite."

"To smo mi, doktore Thorne. Arby i Kelly." "Oh. U redu."

Začuje se škljocaj i vrata se otvore. Oni uđu. Nađu se u velikom otvorenom hangaru. Radnici su dograđivali
nekoliko vozila; zrak je mirisao na acetilen, motorno ulje i svježu boju. Ravno ispred njih, Kelly ugleda tamnozeleni
Ford Explorer* (Explorer, engl. istraživač) odrezana krova; dva pomoćnika stajala su na ljestvama i postavljala
široku ravnu ploču crnih solarnih stanica na vrh automobila. Poklopac motora na Exploreru bio je podignut, a
šestocilindrični motor izvađen; radnici su sad umjesto njega spuštali mali, novi motor -izgledao je poput oble kutije
za cipele, mutnog sjaja aluminijske slitine. Drugi su radnici nosili širok, plosnat pravokutnik konvertera Hughes koji
će postaviti na vrh motora.

Zdesna, ona ugleda dvije prikolice na kojima je Thorneov tim radio posljednjih nekoliko tjedana. Nisu to bile
uobičajene prikolice koje bi se vikendom viđale na cestama. Jedna je bila golema i aerodinamična, gotovo veličine
autobusa, s dnevnim boravkom i spavaonicom za četvero ljudi, opremljena svakovrsnom znanstvenom opremom.
Nazvana 'Challenger', imala je jedno zanimljivo obilježje: kad bi ju se sparkiralo, zidovi su se mogli proširiti i tako
povećati zapreminu unutrašnjeg prostora.

Prikolica Challenger bila je načinjena tako da je posebnim prolazom - harmonikom bila spojena s drugom
prikolicom, donekle manjom, koju je vukla prva prikolica. U toj drugoj prikolici bila je laboratorijska oprema i
nekoliko najsofisticiranijih uređaja visoke tehnologije, iako Kelly nije točno znala o kakvim je uređajima bila riječ.
Druga je prikolica sad bila skoro skrivena bujicom iskri koje je rigao zavarivač na krovu. Usprkos tolikoj aktivnosti,
prikolica je izgledala skoro dovršena - iako je vidjela ljude kako rade u njoj a tapetarija, stolci i sjedala ležali su na
zemlji oko prikolice.

Thorne je stajao nasred prostorije, vikao na varioca na vrhu prikolice. "Požuri s tim, moramo danas završiti!
Eddie, življe malo." Okrene se i ponovno vikne: "Ne, ne i ne. Pogledaj nacrte! Henry: ne možeš položiti taj
potporanj bočno. Mora biti poprečno, zbog snage. Pogledaj nacrte!"

Doc Thorne bio je sjedokosi pedesetpetogodišnjak, bačvastog torza. Da nije bilo njegovih naočala tankih
okvira, izgledao bi kao umirovljeni boksač. Kelly je bilo teško zamisliti Thornea kao sveučilišnog profesora; bio je
silno snažan i vječito u pokretu. "Prokletstvo, Henry! Henry! Henry, slušaš li me?"

Thorne ponovno opsuje i priprijeti šakom. Okrene se prema djeci. "Koji tipovi", reče on.

"A oni bi mi trebah pomagati." Iz Explorera izbije užaren bljesak poput munje. Dvojica muškaraca koji su bili
nagnuti nad motor odskoče a oblak ljutog dima se digne iznad automobila. "Što sam vam rekao?" vikne Thorne.
"Uzemljite ga! Uzemljite prije no što počnete raditi! Ovdje radimo s visokim naponom, momci! Ispržit ćete se ne
budete li pazili!"

Ponovno pogleda u djecu i zavrti glavom. "Ne shvaćaju", reče on. "S obrambenim sistemom IUR se nije za
šaliti."

"IUR?"
 "Interni ursinski repelent - tako ga Levine naziva. To njemu zvuči jako smiješno", reče Thorne. "Zapravo,
osmislio sam taj sistem prije nekoliko godina za čuvare nacionalnog parka Yellowstone, gdje medvjedi provaljuju u
prikolice. Pritisneš prekidač i vanjskom površinom prikolice pošalješ deset tisuća volti. Paf! I najvećem medvjedu
otupi kandže. No toliki bi napon otpuhao dečke s prikolice. A tad što? Tužili bi me i tražili odštetu zbog povrede na
radu. Zbog njihove gluposti." On zavrti glavom. "Pa? Gdje je Levine?"

"Ne znamo", reče Arby.

"Kako to mislite? Zar danas nije predavao kod vas u školi?"

"Ne, nije došao."

Thorne ponovno opsuje. "E, ja ga danas trebam da prođemo posljednje izmjene prije terenskih proba. Trebao se
danas vratiti."

"Vratiti odakle?" upita Kelly.

"Ma, otišao je na jedno od svojih terenskih istraživanja", reče Thorne. "Bio je jako uzbuđen prije odlaska.
Osobno sam ga opremio - iznajmio mu najnoviji model terenske naprtnjače. Sve što bi mu moglo zatrebati u samo
dvadeset pet kilograma. Svidjelo mu se. Otišao je u ponedjeljak, prije četiri dana."

"Kamo?"

"Otkud bih ja znao?" reče Thorne. "Nije mi želio reći. A ja sam odustao od ispitivanja. Sad i sami znate da su
svi učenjaci jednaki. Svaki znanstvenik s kojim imam posla je tajanstven. Ali ne može im se zamjeriti. Svi se boje da
će im netko ukrasti ideju ili ih tužiti. Moderan svijet. Prošle sam godine izradio opremu za jednu ekspediciju u
Amazonu, nepromočivu - što je nužno u amazonskim tropskim prašumama jer promočena elektronička oprema ne
radi - no vođu ekspedicije optužili su zbog rasipništva. Zato što je naručio vodootpornu opremu! Neki je sveučilišni
birokrat rekao da je to 'nepotreban trošak'. Kažem vam, to je ludost. Potpuna ludost.

"Henry jesi li čuo nešto od svega što sam ti rekao? Stavi poprečno!" Thorne zagrabi preko prostorije mašući
rukama. Djeca pođu za njim.

"A vidi što se sad događa", reče Thorne. "Mjesecima dotjerujemo njegova terenska vozila i napokon smo
spremni. Želi da budu lagana, načinim ih laganima. Želi da su čvrsta, načinim ih čvrstima - i laganima i čvrstima,
zašto ne, nemoguće je to što traži, no s dovoljno titana i karbonskih slitina, uspjet ćemo. Ne želi da ide ni na benzin
ni na struju, pa i to učinimo. I tako konačno imamo što je tražio, silno čvrst pokretni laboratorij koji može voziti gdje
nema benzina ni struje. A sad kad smo to završili... ne mogu vjerovati. Zaista se nije pojavio na nastavi?"

"Ne", reče Kelly.

"Lijepo, nestao je", reče Thorne. "Predivno. Prekrasno. A naša terenska proba? Trebali smo odvesti vozila na
teren tjedan dana i provjeriti ih."

"Znam", reče Kelly. "Dobili smo dozvolu od roditelja i ostalih da bismo mogli ići."

"A sad njega nema", gnjevio se Thorne. "Mogao sam to i očekivati. Ta bogataška djeca, rade što hoće. Tip kao
što je Levine dovodi riječ razmažen na loš glas."

Sa stropa se odvali veliki metalni kavez i tresne pokraj njih na pod. Thorne odskoči. "Eddie! Dovraga! Pripazi
malo!"

"Oprosti, Doc", reče Eddie Carr, visoko na skeli. "No specifikacije kažu da se kavez ne može iskriviti pri
dvanaest tisuća psija. Morali smo to provjeriti."

"To je lijepo od tebe, Eddie. Ali nemoj provjeravati dok mi stojimo ispod njega!" Thorne se sagne da pregleda
kavez, okrugao, načinjen od rešetki slitine titana debljine tri centimetra. Preživio je pad bez oštećenja. Bio je lagan;
Thorne ga jednom rukom okrene u uspravni položaj. Kavez je bio otprilike visine metar osamdeset centimetara i
promjera metar dvadeset. Izgledao je kao golemi kavez za ptice. Imao je pomična vrata i težak lokot.

"Čemu to služi?" upita Arby.

"Zapravo," reče Thorne, "to je dio onog." On pokaže na drugu stranu prostorije, gdje je jedan radnik sastavljao
skele od aluminijskih sipki. "Visoka platforma za promatranje, rasklopiva, za teren. Skele se slože u čvrstu
konstrukciju, visine otprilike pet metara. Na vrhu je mali šator. Također sklopiv."

"Platforma za promatranje čega?" upita Arby. Thorne reče: "Nije vam rekao?" "Ne", reče Kelly. "Ne", reče
Arby.

"Nije ni meni", reče Thorne i odmahne glavom. "Samo znam da želi da sve bude silno čvrsto. Lagano i čvrsto,
lagano i čvrsto. Nemoguće." On uzdahne. "Bože me sačuvaj od sveučilišnih profesora."

"Mislila sam da ste i vi sveučilišni profesor", reče Kelly.

"Bivši sveučilišni profesor", otpovrne Thorne. "Sad radim nešto konkretno, a ne da samo pričam."

Kolege koje su poznavale Jacka Thornea potvrdile bi da je umirovljenje označilo najsretnije razdoblje njegova
života. Kao profesor primjenjenog strojarstva i specijalista za egzotične materijale, oduvijek je pokazivao
praktičnost kao i ljubav za studente. Njegov najpoznatiji kolegij na Stanfordu, strukturalno strojarstvo a, studenti su
među sobom nazivali 'Trnoviti problemi'* (Thorne, engl. "trn".), jer je Thorne neprestalno poticao svoje studente da
rješavaju zadatke iz primjenjenog strojarstva koje im je on postavljao. Neki su odavno postali dio studentskog
folklora. Primjerice, 'Katastrofa zahodskog papira': Thorne je zatražio od studenata da bace kutiju jaja s Hooverova
tornja tako da se ne razbiju. Za ublažavanje pada mogli su se poslužiti jedino kartonskim valjcima iz sredine rola
zahodskog papira. Na trgu ispod tornja bilo je puno razbijenih jaja.

Drugom prigodom, Thorne je zamolio studente da načine stolac koji bi izdržao stokilaša, služeći se jedino bebi
štapićima i koncem. Jednom drugom prigodom, objesio je papir s odgovorima za završni ispit na strop predavaonice
i rekao studentima da ga skinu, pomažući se kako znaju i umiju s kartonskom kutijom za cipele u kojoj je bilo pola
kilograma slatkiša i nekoliko čačkalica. Kad nije predavao, Thorne je često bio stručni vještak na suđenjima kad je
bila riječ o materijalima. Specijalizirao se za eksplozije, zrakoplovne udese, urušavanje zgrada i druge katastrofe. Ti
izleti u stvarni svijet pojačali su njegovo uvjerenje da znanstvenici moraju imati što šire obrazovanje. Običavao je
govoriti: "Kako možete dizajnirati za ljude ako ne poznajete povijest i psihologiju? Ne možete. Jer vaše matematičke
formule mogu biti besprijekorno točne, ali će ljudi zakazati. A ako se to dogodi, znači da ste vi zakazali." Začinio bi
svoja predavanja citatima Platona, Chake Zulua, Emersona i Chang -Tzua.

No kao profesor popularan kod studenata - i zagovornik općeg obrazovanja - Thorne je bio plivač protiv struje.
Akademski je svijet kročio krupnim koracima prema sve specijaliziranijem znanju, koje se izražavalo sve
nerazumljivijim žargonom. U takvom okružju, omiljenost kod studenata tumačila se kao plitkost a zanimanje za
probleme stvarnog svijeta dokaz intelektualnog siromaštva i žalosne ravnodušnosti prema teoriji. No kap koja je
prelila čašu bila je njegova ljubav za Chang - Tzua. Na sastanku odsjeka, jedan od njegovih kolega ustao je i izjavio
da je 'Neki mitski kineski serator tata - mata za strojarstvo'."

Thorne je otišao u prijevremenu mirovinu mjesec dana nakon toga i uskoro otvorio privatnu tvrtku. Silno je
uživao u svom radu, ali mu je nedostajao kontakt sa studentima, razlog zbog kojeg je volio Levineova dva mlada
pomoćnika. Ta su djeca bila pametna, puna volje i dovoljno mlada da im školovanje još nije uspjelo uništiti
zanimanje za učenje. Još su se znali služiti mozgom što je po Thorneovu mišljenju bio siguran znak da još nisu
završili formalno obrazovanje.

"Jerry!" zaurla Thorne na jednog od zavarivača na prikolicama. "Pričvrsti potpornje s obje strane! Sjeti se
testova!" Thorne pokaže prema video kontrolnom prijamniku na podu, na kojem se vidjela računalna slika prikolice
kako udara u prepreku. Najprije užim dijelom, pa bočno, pa se prevrnula i ponovno udarila. Svaki put je vozilo
prošlo s neznatnim oštećenjima. Taj su računalni program osmislili proizvođači automobila, a zatim ga škartirali.
Thorne ga je nabavio i preuredio. "Naravno da su ga proizvođači automobila odbacili - dobar je. Ne dao Bog da se u
velikoj tvrtki netko nečeg dobrog sjeti. Mogao bi slučajno nastati dobar proizvod!" On uzdahne. "Služeći se
kompjutorom, sudarili smo te prikolice deset tisuća puta: dizajn, sudari, promjene, ponovno sudari. Nikakvih teorija,
samo provjere. Tako treba biti."

Thorneova nesklonost teoriji bila je legendarna. Po njegovu mišljenju, teorija je samo nadomjestak za iskustvo
koju izlaže netko tko nema pojma o čemu govori. "A vidi sad ovo. Jerry? Jerry! Zašto radimo tolike simulacije ako
se vi nećete pridržavati nacrta? Zar se ovdje svima mozak pretvorio u šampitu?"

"Oprosti, Doc..."

"Nemoj se ispričavati! Čini što treba!"

"Pa, ima previše dodatnih elemenata..."

"Je li? To si ti zaključio? Ti si sad dizajner? Samo se pridržavaj nacrta!"

Arby je kaskao pokraj Thornea. "Zabrinut sam zbog doktora Levinea", reče on.

"Zaista? Ja ne."

"Ali oduvijek je bio pouzdan. I jako dobro organiziran."

"Istina", reče Thorne. "A i potpuno je nagao i čini što mu je volja." "Možda je tako," reče Arby, "ali mislim da
ne bi izostao bez valjanog razloga. Bojim se da je u nevolji. Evo, prošli nas je tjedan poveo u posjetu profesoru
Malcolmu na Berkelevu, koji je imao zemljovid svijeta u uredu i na njemu se vidjela..."

"Malcolm!" frkne Thorne. "Poštedite me! Našla krpa zakrpu. Jedan nepraktičniji od drugog. No sad bi bilo bolje
da nađem tog Levinea." Okrene se na peti i krene u ured.

Arby reče: "Poslužit ćete se satelitskim telefonom?"

Thorne zastane. "Čime?"

"Satelitskim telefonom", reče Arby. "Zar doktor Levine nije ponio sa sobom satelitski telefon?"

"Kako bi mogao?" upita Thorne. "Znaš da su najmanji satelitski telefoni veličine putnog kovčega."

"Aha, ali ne moraju biti", reče Arby. "Mogli ste načiniti puno manji."

"Ma jesam li? Kako?"

I protiv volje, Thorneu je bio drag ovaj klinac. Moralo ga se zavoljeti.

"Pomoću one VLSI komunikacijske ploče* (Kratica od Very Large Scale Integration "vrlo visok stupanj
integracije"; postupak kojim se spaja jako velik broj elektroničkih elemenata u qelinu; postupak kojim se na jedan
čip smješta sto tisuća ili više logičkih vrata) po koju smo jednom došli" reče Arby. "One trokutaste. Na njoj su bila
dva Motorolina čipa BSN-23, tajna tehnologija koju se razvija za potrebe CIA - a omogućuju da se načini..."

"Hej, stani malo", prekine ga Thorne. "Gdje si ti to sve naučio? Upozorio sam te na hakerske sustave..."

"Ne brinite, pazim se", reče Arby. "Ali je istina ono o komunikacijskim pločama, zar ne? Mogla vam je
poslužiti da se načini satelitski telefon težine pola kilograma. Pa, jeste li?"

Thorne ga je netremice gledao. "Možda", reče naposljetku. "Pa što?" Arby se široko nasmiješi. "Super", reče.

Thorneov mali ured bio je smješten u uglu radionice. Zidovi su mu bili oblijepljeni nacrtima, narudžbenicama i
trodimenzionalnim računalnim crtežima. Elektronske komponente, katalozi za opremu i hrpe faxova bili su
razbacani po njegovu radnom stolu. Thorne prekopa po njima i naposljetku nađe mali sivi ručni telefon. "Evo ga."
On ga podigne da ga Arby osmotri. "Nije loše, ha? Sam sam ga dizajnirao."

Kelly reče: "Izgleda kao mobitel."

 "Da, ali nije. Mobitel se služi baterijom. Satelitski telefon se direktno spaja na komunikacijske satelite u
svemiru. Pomoću ovakvog telefona mogu razgovarati s cijelim svijetom." On brzo nazove neki broj. "Nekoć je
satelitska antena imala promjer jednog metra. Pa trideset centimetara. Pa nula centimetara - samo slušalica. Nije
loše, kad ja to kažem. Da vidimo javlja li se." On pritisne mikrofon. Začuju kako se broj prespojio, pa krčanje.

"Poznavajući Richarda", reče Thorne, "vjerojatno je zakasnio na avion ili je zaboravio da se danas treba vratiti
zbog posljednjih dogovora. A mi smo skoro završili s poslom. Ostali su nam još vanjski košnici i tapetarija, to
praktički znači da smo gotovi. Levine će nas zakočiti u radu. Jako neobzirno od njega." Telefon zazvoni, začuju se
opetovani elektronski bipovi. "Ako ne dobijem njega, pokušat ću dobiti Sarah Harding."

"Sarah Harding?" upita Kelly i pogleda ga. Arby upita: "Tko je Sarah Harding?"

"Samo najpoznatiji stručnjak u svijetu za ponašanje životinja, Arb." Sarah Harding je bila jedan od Kellynih
idola. Kelly je pročitala svaki članak o njoj. Sarah Harding bila je siromašna stipendistica na University of Chicago
ali je sad, u dobi od trideset tri godine, bila asistent na Princetonu. Lijepa i samostalna buntovnica, koja slijedi svoju
zvijezdu. Odabrala je život terenske znanstvenice, živjela sama u Africi gdje je proučavala lavove i hijene. Bila je
poznata po izdržljivosti. Jednom, kad joj je se pokvario Land Rover, prešla je trideset pet kilometara preko savane
sama, tjerajući lavove od sebe tako da ih je gađala kamenjem.

Na fotografijama, Sarah je najčešće pozirala u kratkim hlačicama i kaki košulji, s dalekozorom oko vrata, pokraj
Land Rovera. Sa svojom kratkom, tamnom kosom i snažnim, mišićavim tijelom, izgledala je istodobno divlje, ali i
zanosno. Barem se tako činilo Kelly, koja je uvijek pozorno zagledala njezine fotografije, svaku pojedinost.

"Nikad čuo", reče Arby.

Thorne reče:" Arby, a da ne provodiš previše vremena ispred kompjutora?"

Arby reče: "Ne." Kelly ugleda kako su Arbyju splasnula ramena, kako se uvukao u se, kao i uvijek kad bi mu se
uputila kritika. Dureći se, reče: "Stručnjak za ponašanje životinja?"

"Tako je", reče Thorne. "Znam da je Levine u posljednjih nekoliko tjedana nekoliko puta razgovarao s njom.
Ona će mu pomoći oko opreme kad se napokon nađe na terenu. Ili ga savjetovati. Ili nešto slično. Ili je možda ona
veza s Malcolmom. Bila je zaljubljena u Malcolma."

"Ne vjerujem", reče Kelly. "Možda je on bio zaljubljen u nju..." Thorne je pogleda.

"Upoznala si je?" "Ne. Ali sam čula za nju."

"Tako dakle." Thorne ne reče više ništa. Vidio je sve znakove idolatrije i to mu je bilo drago. Djevojčica je
mogla odabrati i gori uzor od Sarah Harding. Barem nije sportašica ili rock zvijezda. Zapravo, dobro je za dijete da
se divi nekome tko pokušava unaprijediti znanje...

Telefon je nastavio zvoniti. Nije bilo odgovora.

"Barem znamo da je Levineova oprema u redu", reče Thorne. "Jer se veza uspostavila. Toliko znamo."

Arby reče: "Možete li mu ući u trag?"

"Nažalost, ne. A ako ovako nastavimo, vjerojatno ćemo isprazniti bateriju, što znači..."

Začuje se škljocaj, pa muški glas, izvanredno razgovijetan i jasan:

"Levine."

"Dobro. Ondje je", reče Thorne i kimne glavom. On pritisne tipku na slušalici.

"Richard? Ovdje Doc Thorne."

 Kroz zvučnik začuju postojano krčanje. Pa kašalj, pa hrapav glas reče: "Halo? Halo? Ovdje Levine."

Thorne pritisne tipku na svom telefonu. "Richard! Ovdje Thorne. Čuješ li me?"

"Halo?" reče Levine, na drugom kraju. "Halo?"

Thorne uzdahne. "Richard, moraš pritisnuti tipku 'P', za slanje poruke. Prijam."

"Halo?" Ponovno kašalj, dubok i hrapav. "Ovdje Levine. Halo?" Thorne zgađeno zamaše glavom. "Očito se ne
zna služiti s njim. Prokletstvo! A pažljivo sam mu sve rastumačio. Naravno, nije slušao. Geniji nikad ne slušaju.
Misle da sve znaju. Te stvari nisu igračke." On pritisne tipku za slanje poruke. "Richard, slušaj me. Moraš pritisnuti
tipku 'P' da bi..."

"Ovdje Levine. Halo? Levine. Molim vas. Potrebna mi je pomoć." Začuje se nekakvo stenjanje. "Ako me
čujete, pošaljite pomoć. Slušajte, na otoku sam, uspio sam stići, ali..."

Krčanje. Šumovi.

"Uh", reče Thorne.

"Što je?" upita Arby i prigne se.

"Gubimo vezu."

"Zašto?"

"Baterija", reče Thorne. "Brzo se troši. Do vraga. Richard, gdje si?" Preko zvučnika, začuju Levineov glas:
"...već mrtav... situacija je... sad ...jako ozbiljna ... ne znam ... čujete li me, ali ako ... dovedite pomoć..." "Richard!
Reci nam gdje si?"

Telefon zakrči, veza je postajala sve lošija. Začuju Levinea: "- okružili su me i - opaki - osjećam njihov miris
posebice - noću..."

"O čemu on to govori?" reče Arby."- ozljeda - ne mogu - ne dugo - molim vas..." A tad se začuje posljednji,
slabi šum. Telefon odjednom zamukne.

Thorne poklopi svoju slušalicu pa isključi zvučnik. Okrene se prema djeci. Oboje su problijedili. "Moramo ga
naći", reče on. "I to odmah."
 DRUGA KONFIGURACIJA

"Samoorganizacijom se razvija složenost kako se sustav približava rubu kaosa."

IAN MALCOLM
 Tragovi

Thorne otključa vrata Levineova stana i upali svjetlo. Oni blenu, zapanjeno. Arby reče: "Izgleda kao muzej!"
Levineov dvosobni stan bio je uređen otprilike u istočnjačkom stilu, s raskošnim drvenim komodama i
skupocjenim starinama. No stanje bio besprijekorno čist a većina starina pohranjena u plastičnoj kutiji. Sve je bilo
uredno označeno. Oni polako uđu u sobu.

"Živi li on ovdje?" reče Kelly. Bilo joj je u to teško povjerovati. Stan joj se tako činio bezličan, skoro nehuman.
A njezin je stan uvijek u takvom neredu...

"Aha, živi", reče Thorne i spremi ključ u džep. "Uvijek ovako izgleda. Zato nikad ne može živjeti s nekom
ženom. Ne može podnijeti da netko nešto dira."

Kauči u dnevnom boravku bili su složeni uokolo staklenog stolića. Na stoliću su stajale četiri hrpe knjiga, svaka
uredno poravnata sa staklenim rubom stola. Arby pročita naslove. Teorija katastrofe i nastajuće strukture. Induktivni
procesi u molekularnoj evoluciji. Celularni automati. Metodologija nelinearne prilagodbe. Fazni prijelazi u
evolucijskim sustavima. Bilo je i starijih knjiga, s njemačkim naslovima.

Kelly omiriše zrak. "Nešto se kuha?"

"Ne znam", reče Thorne. Ode u blagovaonicu. Pokraj zida ugleda grijač za hranu i niz pokrivenih posuda.
Ugledaju ulašteni drveni stol za blagovanje, postavljen za jednu osobu, srebro i kristal. Juha se pušila u zdjeli.

Thorne priđe i podigne komadić papira sa stola i pročita: "Krem juha od jastoga, mlado organsko zeleno povrće,
sušena ahi tuna."

Za nj je bio zalijepljen još jedan žuti papirić za poruke: "Nadam se da ti je bilo lijepo na putu! Romelia."

"Opa", reče Kelly. "Znači da mu netko svaki dan kuha ručak?" "Vjerojatno", reče Thorne. Nije ga se to dojmilo;
pregleda hrpu neotvorene pošte odloženu pokraj jela. Kelly se prihvati pristiglih faxova na obližnjem stolu. Prvi je
bio od muzeja Peabody na Yaleu iz New Havena. "Je li to njemački?" upita ona i pruži ga Thorneu. Dragi gospodine
Levine: Vaš traženi dokument:

'Geschichđiche Forschungsarbeiten uber die Geologie Zentralamerikas, 1922-1929' poslanje danas Federal
Expressom. Hvala.

(potpis)

Dina Skrumbis, arhivistica

"Ne mogu pročitati", reče Thorne. "Ali mislim da otprilike znači 'Nekakva istraživanja o geologiji Središnje
Amerike.' I da je iz dvadesetih godina ovog stoljeća - nisu baš najnovije vijesti."
 "Da mi je znati zašto mu je to trebalo?" reče ona. Thorne na to ne odgovori. Ode u spavaću sobu.

Spavaća soba bila je jednostavno, minimalistički uređena: krevet s crnim pokrivačem, uredno pospremljen.
Thorne otvori vrata ormara i ugleda odjeću na vješalicama, sve izglačano, uredno razmaknuto, uglavnom u
plastičnim navlakama. Otvori najgornju ladicu komode i ugleda složene čarape, po boji.

"Ne znam kako može ovako živjeti", reče Kelly.

"Nije to ništa", reče Thorne. "Potrebno je samo imati služinčad." On brzo pootvara ostale ladice, jednu za
drugom.

Kelly polako ode do noćnog ormarića. Ondje je bilo nekoliko knjiga. Ona na vrhu je bila jako mala, požutjela
od starosti. Bila je na njemačkom, a naslov je bio Die Funj Todesarten. Ona je na brzinu prelista, pogleda fotografije
u boji nečeg što je izgledalo kao Asteci u živopisnim kostimima. Skoro kao slikovnica, pomisli ona.

Ispod nje su bile knjige i stručni članci tamnocrvenih korica Santa Fe Instituta: Genetic Algorithms and
Heuristic Networks. Geolog? "Central America, Tessellation Automata Arbitrary Dimension."

Godišnjak InGen Corporation za 1989. godinu. A pokraj telefona, primijeti na brzinu našvrljane bilješke. Ona
prepozna uredan Levineov rukopis.

Na papiru je pisalo:

"ZONA B"

Vulkanische

Tacano?

Nublar?

1 od 5 smrti? uplnm? Ne!!! Možda Guitierrez? Oprez!!!

Kelly reče: "Što je Zona B? Nešto je zabilježio o tome."

Thorne priđe pogledati. "Vulkanische", reče. "To znači 'vulkanski', mislim. A Tacano i Nublar... Zvuče kao
nazivi mjesta. Ako jesu, možemo to provjeriti u atlasu..."

"A ovo o jednoj od pet smrti?" upita Kelly. "Proklet bio ako znam", reče on.

Gledali su napeto u papir kad Arby uđe u spavaću sobu i upita: "Što je Zona B?"

Thorne ga pogleda. "Zašto?" "Pogledajte mu ured", reče Arby. Levine je pretvorio drugu kupaonicu u ured.
Poput ostatka stana, bio je zadivljujuće uredan. U njemu se nalazio radni stol po kojem su u uredno složenim hrpama
bili poslagani papiri, zatim računalo, pokriveno plastičnom navlakom. No iza radnog stola bila je golema plutena
ploča koja je pokrivala veći dio zida. Na toj je ploči Levine pričvrstio zemljovide, dijagrame, novinske izreske,
satelitske snimke i neke fotografije iz zraka. Na vrhu ploče bio je veliki natpis na kojem je pisalo 'Zona B?'

Pokraj tog je bila mutna, sfrkana fotografija nekog Kineza u naočalama u bijeloj laboratorijskoj kuti, kako stoji
u džungli pokraj drvenog putokaza na kojem je pisalo 'Zona B'. Kuta je bila raskopčana, a ispod nje je imao majicu
na kojoj je nešto pisalo. Pokraj te fotografije stajalo je povećanje njegove majice. Bilo je teško pročitati slova, jer ih
je s obje strane djelomice pokrivala kuta, ali se činilo da na majici piše:
 InGen Zona B traživački laborat

Urednim rukopisom Levine je pribilježio: 'InGen Zona B Istraživački laboratorij???? GDJE???'

Ispod tog bila je stranica izrezana iz InGenova godišnjeg izvješća. Zaokruženi ulomak je glasio:

Osim njihova glavnog pogona u Palo Altu, gdje InGen ima ultramoderni istraživački laboratorij površine
70.000 četvornih metara, tvrtka ima i tri laboratorija u svijetu. Geološki laboratorij u Južnoj Africi, gdje se dobivaju
jantar i drugi biološki uzorci; eksperimentalnu farmu u planinama Kostarike, gdje se uzgajaju egzotične biljne vrste
i laboratorij na otoku Isla Nublar, 200 kilometara zapadno od Kostarike.

Pokraj tog Levine je dopisao: "Nema B! Lašci!" Arby reče: "Zaista je opsjednut tom Zonom B."

"I meni se čini", reče Thorne. "A misli da je ona na nekom otoku." Zapiljivši se pozorno u ploču, Thorne se
zagleda u satelitske snimke. Iako nisu bile u prirodnim bojama, i različitih uvećanja, činilo se da sve prikazuju isto
geografsko područje: stjenovitu obalu i neke otoke. Na obali je bila plaža, okružena prašumom; mogla bi to biti
Kostarika, ali je bilo nemoguće pouzdano reći. Zapravo je to moglo biti desetak mjesta na zemlji.

"Rekao je da je na otoku", reče Kelly.

"Da", Thorne slegne ramenima. "Ali nam to puno ne pomaže." Zagleda se u ploču. "Ondje je sigurno dvadeset
otoka, a možda i više."

Thorne se zagleda u memorandum, u dnu ploče.

ZONAB @#$#SVIM ODJELMA []****

DSJETNIKO % $#@# 1IZBJEG AVANJU TISK* * * *

Gdin Hammond želi sve podsjetiti****poslije'*&" marketinga *%**Dugoročni

marketinški planovi*&~&~%

Predloženi marketing turističkih sadržaja zahtijeva da puna složenost JP tehnologije ne

bude otkrivena objavljena obznanjena. Gdin Hammond želi podsjetiti sve odjele da se

Proizvodni pogon se ne smije spominjati ni u kakvom izvješću za tisak i ne smije biti

predmetom nikakvih razgovora.

Proizvodni pogon ne može biti#@#$#

spomen proizvodne otočke lok

Isla S. isključivo interno spominjanje

stroge upute za***"%$** tisak

 "Ovo je uvrnuto", reče on. "Što mislite o ovome?"

Arby priđe i zamišljeno se zagleda.

"Sva ta ispuštena slova i precrtane riječi", reče Thorne. "Ima li to vama nekog smisla?"

"Da", Arby reče. On pucne prstima i ode ravno do Levineova stola. Ondje skine plastičnu navlaku s računala i
reče: "To sam i mislio." Računalo na Levineovu radnom stolu nije bio moderni uređaj kakvog bi Thorne očekivao.
Bio je nekoliko godina star, velik i težak, a navlaka ogrebana na puno mjesta. Na disketnoj jedinici nalazila se crna
naljepnica na kojoj je pisalo 'Design Associates, Inc.'. A niže, tik do sklopke za uključivanje, nalazila se mala
metalna pločica na kojoj je pisalo 'Propertv International Genetics Technologv, Inc., Palo Alto, CA.'

"Što je to?" upita Thorne. "Levine ima InGenovo računalo?"

"Da", reče Arby. "Poslao nas je prošli tjedan da mu ga kupimo. InGen je prodavao svoju računalnu opremu."

"A on je poslao vas?" reče Thorne.

"Aha. Mene i Kelly. Nije želio osobno ići. Boji se da ga prate."

"Ali ovo je tip CAD-CAM i najmanje pet godina star" reče Thorne. "CAD-CAM - ovim računalima su se služili
arhitekti, grafički dizajneri i strojari. Zašto bi ga Levine htio?"

"Nije nam rekao", reče Arby i uključi računalo. 'Ali sad znam."

"Da?"

"Onaj memo", reče Arby i kimne glavom prema zidu. "Znate zašto tako izgleda? To je spašena izbrisana
datoteka. Levine je s ovog kompjutora spašavao izbrisane InGenove datoteke."

Arby im rastumači: sva računala koje je tog dana InGen prodavao imali su preformatirane hard diskove kako bi
se uništili osjetljivi podaci. Ali su CAD-CAM računala bili iznimka. U te je uređaje proizvođač ugradio poseban
program. Taj je program bio utipkan u svako računalo, pojedinačno pomoću šifre. Stoga je ta računala bilo
nezgodno preformatirati jer se programe moralo pojedinačno ponovno ugrađivati, što je trajalo satima.

"Pa oni to nisu učinili", reče Thorne.

"Tako je", reče Arby. "Jednostavno su izbrisali direktorij i prodali ih."

"A to znači da su originalne datoteke još na disku."

"Tako je."

Zaslon zasvijetli. Na njemu je pisalo:

UKUPNI BROJ SPAŠENIH DOKUMENATA: 2.387.

"Isuse", reče Arby. Nagne se i zapilji u zaslon, prstiju iznad tipki. Pritisne tipku za direktorij i počne se listati
red za redom naziva datoteka. Tisuće datoteka sve u svemu.

Thorne reče: "Kako ćeš..."

"Dajte mi minutu", prekine ga Arby. A tad počne brzo tipkati.

"U redu, Arb", reče Thorne. Zabavljalo ga je Arbyjevo oholo ponašanje svaki put kad bi se našao za računalom.
Kao da bi zaboravio koliko je mlad a njegove uobičajene plahosti i stidljivosti bi nestalo. Svijet elektronike bio je
njegov element. I znao je da je u tome majstor.

Thorne reče: "Bilo što što bi nam pomoglo bit će..."

"Doc", reče Arby. "Molim vas. Idite i... ovaj... ne znam. Pomognite Kelly ili nešto takvo."

I on se okrene i počne tipkati.

 Raptor

Velociraptor je bio visok dva metra i tamnozelene boje. U napadačkoj pozi, glasno je siktao, ispružena
mišićavog vrata, širokih čeljusti. Tim, jedan od modelara, upita: "Što kažete, doktore Malcolm?"

"Izgleda bezopasno", reče Malcolm u prolazu. Bio je u stražnjem dijelu odsjeka za biologiju, na putu u svoj
ured.

"Bezopasno?" reče Tim.

"Nikad ne stoje tako, oslonjeni punim stopalom na obje noge. Staviš mu knjigu" - on dohvati bilježnicu sa stola
i stavi je životinji medu prednje udove - "izgleda kao da pjeva Božične pjesme."

"Jao", reče Tim. "Nisam mislio da je tako loše."

"Loše?" reče Malcolm. "Ovo je uvreda za tog veličanstvenog grabežljivca. Trebali bismo osjetiti njegovu brzinu
i prijetnju i snagu. Razjapi mu čeljusti. Spusti vrat. Napni mišiće, zategni kožu.

I podigni tu nogu. Zapamti, raptori ne napadaju čeljustima - služe se nožnim kandžama", reče Malcolm. "Želim
vidjeti podignutu kandžu, spremnu da sijevne kroz zrak i raspori utrobu svog plijena."

"Zaista tako mislite?" sumnjičavo će Tom. "To bi moglo prestrašiti djecu..."

"Hoćeš reći, tebe." Malcolm krene niz hodnik. "I još nešto: promijeni to siktanje. Zvuči kao da netko piški.
Neka reži. Prikaži tog veličanstvenog raptora kako zaslužuje."

"Hej", reče Tim. "Nisam znao da to tako osobno doživljavate."

"Treba biti točno", reče Malcolm. "Znaš, postoji nešto što se zove točno odnosno netočno. Bez obzira na nečije
osjećaje." On krene dalje, razdražljiv, ne obraćajući pozornost trenutačnoj boli u nozi. Modelar mu je išao na živce,
iako je morao priznati da je Tim bio u redu osim što je bio predstavnik trenutačno popularnog, zbrda - zdola
razmišljanja - koje je Malcolm nazivao 'isprazna znanost'." Malcolm već dugo nije imao strpljenja za bahatost svojih
kolega znanstvenika. Tu su oholost održavali odlučnim neprihvaćanjem povijesti znanosti kao način razmišljanja.
Znanstvenici se pretvaraju da povijest nije važna, jer moderna otkrića ispravljaju zablude prošlosti. Naravno, njihovi
su prethodnici vjerovali to isto. Nisu bili u pravu. A moderni znanstvenici nisu u pravu danas. A nijedna epizoda iz
povijesti znanosti nije bolji dokaz toga od načina na koji se desetljećima prikazuje dinosaure.

Usijane je glave otrijeznilo kad se otkrilo da je najtočniji opis dinosaura bio onaj prvi. Dalekih četrdesetih
godina devetneastog stoljeća, kad je Richard Owen prvi opisao divovske kosti u Engleskoj, nazvao ih je Dinosauria:
užasni gušteri. To je i danas najtočniji opis tih stvorenja, pomisli Malcolm. Zaista su bili poput guštera i bili su
užasni.

No nakon Owena, 'znanstveno' mišljenje o dinosaurima prošlo je kroz mnoge promjene. Budući da su
viktorijanci vjerovali u neumitnost napretka, tvrdili su da su dinosauri nužno inferiorni - zašto bi inače izumrli? Pa
su ih viktorijanci pretvorili u debele, nepokretne i glupe - goleme mlitavce iz prošlosti. Takvo je mišljenje
nadograđivano pa su početkom dvadesetog stoljeća dinosauri postali tako slabašni da nisu mogli nositi vlastitu
težinu. Apatosaur je morao stajati do pola trbuha uronjen u vodu ili bi mu inače vlastita težina zgnječila noge. Cijela
koncepcija starog svijeta bila je prožeta takvim zamislima o slabim, glupim, sporim životinjama.
 To se mišljenje promijenilo tek šezdesetih godina dvadesetog stoljeća, kad je nekoliko znanstvenika -
disidenata, predvođenih Johnom Ostromom, počela zamišljati brze, hitronoge, toplokrvne dinosaure. Budući da su ti
znanstvenici imali smjelosti da dovedu u pitanje dogmu, godinama su ih nemilosrdno kritizirali, iako se sad čini da
su njihove postavke bile u redu.

No posljednjih deset godina, porast zanimanja za društveno ponašanje dovelo je do nove promjene u
razmišljanju. Dinosaure se proglasilo brižnim stvorenjima, koja su živjela u skupinama i odgajala svoju mladunčad.
Bili su dobre životinje, čak i dražesne. Ti slatki divovi nisu imali veze s užasnom kobi koja ih je zadesila zbog pada
Alvarezova meteora. A to novo slaboumno stajalište stvaralo je ljude poput Tima, koji su nerado zagledavali drugu
stranu medalje, drugu stranu života. Naravno, neki su dinosauri bili društveni i skloni zajedništvu.

No drugi su bili lovci - krvoločni ubojice bez premca. Za Malcolma, najistinitija slika života u prošlosti
obuhvaćala je međuigru svih aspekata života, dobrih i loših, snažnih i slabih. Nema smisla pretvarati se da je
drukčije. Prestrašiti dječicu, ma nemoj! Malcolm razdražljivo frkne dok je hodao niz hodnik.

Malcolma je zapravo brinulo to što mu je Elizabeth Gelman rekla o komadiću tkiva, a poglavito o pločici. Ta
pločica nije dobar znak, Malcolm je u to bio uvjeren.

Ali nije bio siguran što učiniti u vezi s tim.

On skrene iza ugla, pokraj izloženih Clovisovih vršaka, šiljaka strelica koje su načinili prastanovnici Amerike.
Ispred sebe ugleda svoj ured. Beverly, njegova asistentica, stajala je iza svog stola, slagala papire, spremala se za
odlazak kući. Ona mu pruži faxove i reče: "Ostavila sam poruku doktoru Levineu u uredu, ali nije nazvao. Čini se da
ne znaju gdje je."

"Za promjenu", uzdahne Malcolm. Bilo je tako teško raditi s Levineom, tako je nepouzdan, nikad se nije znalo
što se može očekivati. Malcolm je uplatio kauciju kad su Levinea uhitili u Ferrariju. On prelista faksove: datumi
konferencija, zahtjevi za nova izdanja... ništa zanimljivo. "U redu. Hvala, Beverly."

"Oh! Bili su fotografi. Završili su s poslom prije otprilike sat vremena."

"Kakvi fotografi?" upita on.

"Iz Chaos Quarterly. Došli su snimiti vaš ured."

"O čemu to govorite?" upita Malcolm.

"Došli su poslikati vaš ured", reče ona. "Za seriju reportaža o radnim mjestima slavnih matematičara. Imali su
vaše pismo u kojem je pisalo..."

"Nisam poslao nikakvo pismo", reče Malcolm. "I nikad nisam čuo za časopis Chaos Quarterly."

On ode u ured i pogleda oko sebe. Beverly požuri za njim, zabrinuta izraza, lica.

"Je li u redu? Sve je na broju?"

"Da", reče on brzo pogledom prelijećući prostorijom. "Čini se da je sve u redu." Otvarao je ladice u stolu, jednu
za drugom. Činilo se da ništa ne nedostaje.

"Laknulo mi je", reče Beverly ,"jer..."

On se okrene i pogleda na suprotni zid sobe.

Zemljovid.

Malcolm je imao velik zemljovid svijeta sa čavlićima zabodenima na mjestima na kojima su primijećeni ono što
je Levine nazivao 'aberantni oblici'. Po najslobodnijem računu - Levineovu računu - bilo ih je ukupno dvanaest, od
Rangiroe na zapadu do Baja Californije i Ekvadora na istoku. Samo ih je nekoliko bilo potvrđeno. No sad je
postojao uzorak tkiva kao potvrda jednog primjerka i to je i ostale činilo vjerojatnijima.

"Jesu li fotografirali ovaj zemljovid?" "Da, sve su fotografirali. Je li to važno?"

Malcolm pogleda u zemljovid, pokušavajući ga vidjeti kao da ga prvi put vidi. Da vidi što bi o njemu pomislio
netko sa strane. On i Levine proveli su sate pred tim zemljovidom, razmatrajući mogućnost postojanja 'izgubljenog
svijeta', pokušavajući odrediti gdje bi mogao biti. Suzili su izbor na pet otoka u nizu, u blizini obale Kostarike.
Levine je bio uvjeren da je riječ o jednom od tih otoka i Malcolm je počeo sumnjati da je u pravu. No ti otoci nisu
bili označeni na zemljovidu...

Beverly reče: "Bili su jako simpatični. Jako uljudni. Stranci - mislim, Švicarci."

Malcolm kimne glavom i uzdahne. Do vraga, pomisli. Prije ili poslije, moralo je izaći na vidjelo.

"Sve je u redu, Beverly."

"Sigurni ste?"

"Da, u redu je. Ugodnu vam večer želim."

"Laku noć, doktore Malcolm."

Kad je ostao sam u uredu, nazove Levinea. Telefon zazvoni pa se oglasi telefonska sekretarica. Levinea još nije
bilo kod kuće. "Richard, jesi li kod kuće? Ako jesi, javi se, važno je." Pričeka, ali se ništa ne dogodi.

"Richard, ovdje Ian. Slušaj, imamo problem. Onaj zemljovid više nije siguran. A dao sam i onaj uzorak na
analizu i mislim da nam odaje lokaciju Zone B, ako se..."

Začuje se škljocaj kad netko podigne slušalicu. On začuje disanje.

"Richard?" reče.

"Ne," reče glas, "ovdje Thorne. Mislim da bi trebao odmah doći ovdje."
 Pet smrti

"Znao sam", reče Malcolm na ulasku u Levineov stan i brzo pogledavši oko sebe. "Znao sam da će učiniti
nešto takvo. Znaš kako je nedokazan. Rekao sam mu, nemoj ići dok ne prikupimo sve informacije. Ali sam mogao
misliti. Naravno, otišao je."

"Da, otišao je."

"Ego", reče Malcolm i zamaše glavom. "Richard je morao biti prvi. Morao je prvi otkriti, prvi ondje stići. Jako
se brinem, mogao bi sve upropastiti. Takvo nepromišljeno ponašanje: to je oluja u mozgu, neuroni na rubu kaosa.
Opsjednutost je samo inačica ovisnosti. Ali koji je znanstvenik ikad posjedovao samokontrolu? U školi ih uče: loše
je biti uravnotežen. Zaboravljaju da Neils Bohr nije bio samo izvanredan fizičar već i olimpijac. Danas se svi trude
biti krelci. To ide uz njihovo zanimanje."

Thorne se zamišljeno zagleda u Malcolma. Učini mu se da je primijetio tračak suparništva. Reče: "Znaš li na
koji je otok otišao?" "Ne, ne znam." Malcolm se šuljao po stanu, razgledavao. "Posljednji put kad smo razgovarali,
suzili smo izbor na pet otoka, odreda na jugu. Ali nismo zaključili koji."

Thorne pokaže na zidnu ploču, satelitske snimke. "Ovi otoci?"

"Da", reče Malcolm i okrzne ih pogledom. "Nanizani su u luku, oko petnaest kilometara od obale zaljeva Puerto
Cortes. Smatra ih se nenastanjenima. Domoroci ih nazivaju 'Pet smrti'."

"Zašto?" upita Kelly.

"Nekakva stara indijanska priča", reče Malcolm. "Nešto o nekakvu hrabrom ratniku kojeg je uhvatio kralj i
ponudio mu da bira način na koji će umrijeti. Spaljivanje, utapljanje, lomljenje kostiju, vješanje, odrubljivanje glave.
Ratnik reče da bira svih pet, pa je išao s otoka na otok i izlagao se različitim izazovima. Svojevrsna novosvjetska
inačica Herculesovih zadaća..."

"Znači to je to!" reče Kelly i istrči iz sobe.

Malcolm je blijedo gledao.

On se okrene prema Thorneu, koji slegne ramenima.

Kelly se vrati, noseći onu njemačku slikovnicu u ruci. Da je Malcolmu.

"Da", reče on. "Die Funf Todesarten. Pet načina umiranja. Zanimljivo da je na njemačkom..."

"Ima puno njemačkih knjiga", reče Kelly.

"Zaista? Prokletnik. Nikad mi nije rekao."

"To nešto znači?" upita Kelly.

"Da, to puno znači. Molim te, dodaj mi ono povećalo."

Kelly mu da povećalo sa stola. "A što znači?"

 "Pet smrti su prastari vulkanski otoci", reče on. "Što znači da su geološki vrlo bogati. Dvadesetih godina ovog
stoljeća, Nijemci su željeli tu vaditi rude." On se zaškilji u snimke. "Ah. Da, to su ti otoci, bez sumnje. Mantaceros,
Muerte, Tacano, Sorna, Pena... Redom nazivi umiranja i uništenja... U redu. Mislim da smo blizu. Imamo li
satelitske snimke sa spektografskim analizama oblaka?" Arby reče: "Hoće li vam to pomoći da nađete Zonu B?"

"Što?" Malcolm se munjevito okrene. "Što znate o Zoni B?"

Arby je još radio za računalom. "Ništa. Samo da je doktor Levine tragao za Zonom B. A taj se naziv pojavio i u
datotekama." "Kakvim datotekama?"

"Spasio sam neke InGenove datoteke iz ovog kompjutora. Pregledavajući zapise, našao sam reference na Zonu
B... Ali su prilično zbunjujuće. Poput ove." On se nagne natrag kako bi Malcolm pogledao u zaslon.

Sažetak: revizije plana #35 PROIZVODNJA ZONA B

PROČIŠĆIVAČI ZRAKA LABORATORIJSKA STRUKTURA BIO SIGURNOST

BRZINA TRANSPORTNE TRAKE OGRAĐENI OBORI BROJ OSOBLJA

KOM PROTOKOL

Stupanj 5 do stupanj 7 400 cm2 do 510 cm2 razina PK/3 do razina PK/5 3m/min do 2,5

m/min 13 hektara do 26 hektara 17 (4 admin.) do 19 (4 admin.) ET(VX) do RDT(VX)

Malcolm se namršti. "Zanimljivo, ali ne pomaže puno. Ne kaže nam koji otok - pa čak ni je li riječ o otoku. Što
još imaš?"

"Pa...", Arby pritisne tipke. "Da vidimo. Ovo."

ZONA B OTOČNA MREŽA

ZONA 1 (RIJEKA) ZONA 2 (OBALA) ZONA 3 (GREBEN) ZONA 4 (DOLINA)

ČVORNE TOČKE 1-8 9-16 17-24 25-32

Malcolm reče: "Dobro, znači otok je. A Zona B ima mrežu -mrežu čega? Kompjutora?"

Arby reče: "Ne znam. Možda radio mrežu."

"S kakvom svrhom?" upita Malcolm. "Čemu bi služila radio mreža? To ne pomaže."

Arby slegne ramenima. Shvatio je to kao izazov. Ponovno počne mahnitati po tipkovnici. Tad reče:
"Trenutak!... Evo još jednog... kad bih ga samo uspio formatirati... Evo! Uspio sam!"

On se odmakne od zaslona kako bi ga ostali mogli vidjeti. Malcolm pogleda i reče: "Jako dobro. Jako dobro."

ZONA B LEGENDA:
 ISTOČNO KRILO LABORATORIJ SPREMIŠTA TRGOVINA BENZINSKA

POSTAJA UPRAVITELJEVA KUĆA STRAŽARSKO MJESTO I RIJEČNO

PRISTANIŠTE MOČVARNA CESTA PLANINSKA CESTA ZAPADNO KRILO

POGON GLAVNA JEZGRA RADNIČKO NASELJE BAZEN/TENIS STAZA

ZA TRČANJE STRAŽARSKO MJESTO 2 SPREMIŠTE ZA ČAMCE RIJEČNA

CESTA HRIDNA CESTA

STOVARIŠTE

ULAZ

GEO TURBINA GEO JEZGRA GOLF TEREN PLINOVOD TOPLOVOD SOLARNA

STANICA 1 GREBENSKA CESTA OGRAĐENI OBORI

"Ovo već nečem vodi", reče Malcolm pregledavajući popis. "Možeš li ovo izlistati?"

"Naravno", Arby je sjajio od zadovoljstva. "Je li ovo zaista dobro?" "Zaista je dobro", reče Malcolm.

Kelly pogleda u Arbyja i reče: "Arb. To su tekstovne oznake koje idu uz zemljovid."

"Aha, mislim da jesu. Guba, ha?" On pritisne tipku i pošalje sliku u pisač.

Malcolm se još malo zagleda u popis, pa ponovno obrati pozornost satelitskim snimkama, zagledavajući svaku
posebno pod povećalom. Nos mu je bio samo nekoliko centimetara od fotografija.

"Arb," reče Kelly, "nemoj samo sjediti. Pokreni se! Pronađi zemljovid! To nam je potrebno!"

"Ne znam hoću li moći", reče Arby. "To je zaštićeni tridesetdvobitni format. Hoću reći, to je velik posao."

"Prestani cviljeti, Arb. Učini i šuti."

"Ne trudi se", reče Malcolm. Odmakne se od satelitskih snimaka pribijenih na zid. "Nije važno."

"Nije?" reče Arby, malo uvrijeđeno.

"Nije, Arby. Možeš prestati. Jer, iz onoga što si dosad već otkrio, prilično sam siguran da možemo zaključiti o
kojem je otoku riječ."
 James

Ed James zijevne i gurne slušalicu jače u uho. Želio je biti siguran da će sve dobro čuti. Promeškolji se na
vozačkom sjedištu svog sivog Taurusa, pokušavajući se udobno namjestiti, ostati budan. Mali magnetofon brzo se
okretao u njegovu krilu, pokraj njegova bloka za bilješke i zgužvanih papira od dva Big Maca. James pogleda
prekoputa u Levineovu zgradu.

U stanu na trećem katu bila su upaljena svjetla.

Prislušni uređaj koji je ondje postavio prošlog tjedna dobro je radio. Kroz slušalicu, začuje kako je jedno od ono
dvoje djece reklo: "Kako?"

I tad onaj šepavac, Malcolm, reče: "Bit provjere su višestruki pravci razmišljanja koji se sastaju u jednoj točci."

"Što bi značilo?" upita dijete.

Malcolm reče: "Pogledaj Landsatove fotografije."

U blok James zapiše LANDSAT.

"Već smo ih pogledali", reče djevojčica.

James se postidi što prije nije shvatio da ta dva klinca rade za Levinea. Dobro ih se sjećao, bili su iz razreda u
kojem je Levine poučavao. Mali crnac i sramežljiva bijela djevojčica. Klinci, možda jedanaest ili dvanaest godina.
Trebao je znati.

Iako to sad nije važno, pomisli on. Svejedno dobiva informacije. James ispruži ruku preko kontrolne ploče i
izvadi dva posljednja komadića pomfrita, pojede ih, iako su bili hladni.

"Dakle", začuje Malcolma. "To je ovaj otok ovdje. Na taj je otok otišao Levine."

Djevojčica reče sumnjičavo. "Mislite? To je... Isla Sorna." James zapiše ISLA SORNA.

"To je naš otok", reče Malcolm. "Zašto? Tri su nepovezana razloga. Kao prvo, u privatnom je vlasništvu, što
znači da ga kostarikanska vlada nije temeljito pretražila. Drugo, u čijem privatnom vlasništvu? Nijemaca, koji su
kupili prava na kopanje ruda, dalekih dvadesetih godina."

"Njemačke knjige!"

"Tako je. Treće, iz Arbyjeva popisa - i drugog neovisnog izvora -jasno je da u Zoni B postoji nalazište
vulkanskog plina. A na kojim otocima ima vulkanskog plina? Uzmi povećalo i pogledaj sama.

Ima ga samo najednom."

"Mislite na ovom ovdje?" reče djevojčica. "Tako je. To je vulkanski dim." "Kako znate?"

"Spektografska analiza. Vidiš ovaj klin? To je elementarni sumpor u oblacima. Nema drugih izvora sumpora
osim vulkana."

"A ovaj drugi klin?" upita djevojčica.

 "Metan", reče Malcolm. "Čini se da postoji prilično velik izvor metana."

"Također vulkanskog podrijetla?" upita Thorne.

"Moglo bi biti. Metan se oslobađa vulkanskom aktivnošću, no uglavnom za vrijeme erupcija. Druga je
mogućnost da je organskog podrijetla."

"Organskog? Što bi značilo?" "Veliki biljojedi i..."

Tad se začuje nešto nerazgovijetno pa dječak reče: "Da završim sa spašavanjem datoteka ili ne?" Zvučao je
srdito.

"Ne", reče Thorne. "Ostavi sad to, Arby. Znamo što nam je činiti. Krenimo, djeco!"

James pogleda u stan i ugleda kako su se ugasila svjetla. Nakon nekoliko minuta, Thorne i djeca pojave se na
ulaznim vratima zgrade. Uđu u džip i odvezu se. Malcolm uđe u svoj automobil, nespretno se ugura u nj i odveze u
suprotnom smjeru.

James je razmišljao o tome da li da pođe za Malcolmom, ali je sad imao drugog posla. Upali motor, podigne
slušalicu i nazove broj.
 Terenski sustavi

Poslije pola sata, kad su se vratili u Thorneov ured, Kelly blene, zapanjena. Većina je radnika otišla kućama i
radionica je bila pospremljena. Dvije prikolice i Explorer stajali su jedno pokraj drugog, svježe oličeni u
tamnozelenu boju i spremni za pokret. "Gotovi su!"

"Rekao sam ti da će biti", reče Thorne. Okrene se svom poslovođi, Eddieju Carru, nabitom
dvadesetogodišnjaku. "Eddie, kako stojimo?"

"Upravo dovršavamo, Doc", reče Eddie. "Boja je još mokra na nekoliko mjesta, ali do sutra ujutro bi se trebala
osušiti."

"Ne možemo čekati do sutra. Krećemo odmah."

"Što?"

Arby i Kelly se pogledaju. To je i za njih bila novost.

Thorne reče: "Eddie, trebat ćeš mi da voziš jedno vozilo. Moramo biti na aerodromu do ponoći."

"Ali mislio sam da ćemo ih provjeriti na terenu..."

"Nemamo vremena za to. Odlazimo na lokaciju." Zvono na ulazu zazvrji. "To je vjerojatno Malcolm." On
pritisne gumb da otvori vrata.

"Nećeš na terensku provjeru?" upita Eddie zabrinutog izraza lica. "Doc, mislim da bi ih ipak trebao malo
uhodati. Načinili smo neke prilično složene modifikacije i..."

"Nema vremena", reče Malcolm ušavši u radionicu. "Moramo odmah krenuti." Okrene se Thorneu. "Jako sam
zabrinut za njega." "Eddie!" reče Thorne. "Jesu li stigli izlazni papiri?" "Naravno, imamo ih već dva tjedna."

"Donesi ih i nazovi Jenkinsa, reci mu da nas čeka na aerodromu i obavi sve formalnosti za nas. Želim poletjeti
za četiri sata."

"Isuse, Doc..." "Učini što sam ti rekao." Kelly reče: "Idete u Kostariku?" "Tako je. Moramo do Levinea. Ako
nije prekasno." "Idemo s vama", reče Kelly. "Tako je", reče Arby. "Idemo." "Ne dolazi u obzir", reče Thorne.
"Nema teorije." "Ali zaslužili smo!" "Doktor Levine je razgovarao s našim roditeljima!" r "Već imamo dopuštenje!"

"Imate dopuštenje", strogo će Thorne, "da odete na terensku provjeru u šumu stotinu pedeset kilometara odavde.
Ali mi ne idemo ondje. Idemo negdje gdje bi moglo biti jako opasno a vi ne idete s nama i tu nema pogovora."

"Ali..."

"Djeco", reče Thorne. "Nemojte dodijavati. Ja idem telefonirati. Vi pokupite svoje stvari. Idete kući."

I on se okrene i ode. "Isuse", reče Kelly.

Arby isplazi jezik Thorneu kad je ovaj okrenuo leđa i promrmlja: "Kakav pizdek."

"A da gledaš svoja posla, Arby?" reče Thorne, ne okrenuvši se. "Vas dvoje idete kući i točka."
 On uđe u ured i zalupi vratima.

Arby nabije ruke u džepove. "Ne bi ništa uspjeli bez naše pomoći." "Znam, Arb", reče ona. "Ali ne možemo ga
prisiliti da nas povede." Okrenu se Malcolmu. "Doktore Malcolm, biste li molim vas, vi..." "Žao mi je", reče
Malcolm. "Ne mogu."

"Ali..."

"Djeco, odgovor je ne. Previše je opasno."

Snuždeni, oni odu do vozila koja su sjajila ispod stropnih svjetala. Explorer s crnim solarnim kolektorima na
krovu i poklopcu motora, unutrašnjosti krcate sjajnom elektronskom opremom. Dovoljno je bilo da samo pogledaju
u Explorer pa da imaju osjećaj pustolovine - pustolovine u kojoj neće sudjelovati.

Arby zaviri kroz prozor veće prikolice, zakrivši oči rukama. "Hej, pogledaj ovo!"

"Ulazim", reče Kelly i otvori vrata. Istog trenutka se iznenadi kako su čvrsta i teška. Tad se popne u prikolicu.

Prikolica je bila opremljena sivim tapeciranim pokućstvom i s još elektronske opreme. Oprema je bila
podijeljena na nekoliko dijelova, za različite laboratorijske potrebe. U sredini se nalazio biološki laboratorij, s
posudicama za uzorke i seciranje, mikroskopima spojenima s video zaslonima. U laboratoriju je bila i biokemijska
oprema, spektrometri i niz automatiziranih analizatora uzoraka. Pokraj je bio prilično velik računalni odjel, niz
povezanih procesora, te dio za komunikaciju. Sva je laboratorijska oprema bila u minijaturnom obliku i ugrađena u
male sklopive stolove koji su se mogli gurnuti u zidove.

"Super", reče Arby.

Kelly ne odgovori. Pozorno je razgledavala laboratorij. Doktor Levine je projektirao ovu prikolicu, očito za jako
određenu namjenu. Nije bilo opreme za geologiju, botaniku, kemiju ili puno drugih stvari za koje bi se moglo
očekivati da će terenska ekipa proučavati. To uopće nije bio višenamjenski znanstveni laboratorij. Bio je to zapravo
samo biološki laboratorij i veliki računalni centar.

Biologija i računala.

I točka.

Za kakva je proučavanja sagrađena ova prikolica?

Ugrađena u zid bila je mala polica s knjigama. Knjige su bile pričvršćene Velcro vrpcom. Ona pregleda naslove:
Oblikovanje prilagodbenih bioloških sustava, Ponašajna dinamika kraljeznjaka, Prilagodba u prirodnim i umjetnim
sustavima, Dinosauri Sjeverne Amerike, Predprilagodba i evolucija... Čudan komplet knjiga za ekspediciju u
divljinu; ako je u tome bilo neke logike, ona je nije vidjela.

Krene dalje. U razmacima duž zida, moglo se vidjeti gdje je prikolica pojačana; crne karbonske trake pretezale
su se od poda do stropa. Čula je kad je Thorne rekao da se isti materijal rabi za nadzvučne borbene zrakoplove. Jako
lagan a jako čvrst. A primijetila je da su svi prozori zamijenjeni posebnim staklom pojačanim - finom žicom.

Zašto je prikolica tako čvrsta?

Hvatala bi je jeza kad bi razmišljala o tome. Sjetila se telefonskog razgovora s doktorom Levineom, ranije tog
dana. Rekao je da je okružen.

Okružen čime?

Rekao je: Osjećam njihov miris, posebice noću.

Na što je mislio?
 Tko su bili ti oni?

Još zdvojna, Kelly krene prema stražnjem dijelu prikolice gdje se nalazio ugodan dnevni boravak, kompletiran
prugastim pamučnim zavjesama na prozorima. Čajna kuhinja, zahod i četiri kreveta. Iznad i ispod kreveta prostor za
pospremu. Bila je tu čak i mala tuš - kabina. Simpatično.

Iz tog dijela, ona prođe kroz prolaz - harmoniku koji je dijelio dvije prikolice. Sličio je spoju između dva
vagona, kratki prijelazni dio. Nađe se u drugoj prikolici, koja je uglavnom izgledala kao ostava: pričuvne gume,
pričuvni dijelovi, još laboratorijske opreme, police i ormarići. Zalihe koje su značile da ekspedicija kreće u neko
daleko mjesto. Na stražnjem dijelu prikolice čak je visio motocikl. Pokuša otvoriti neke ormariće, ali su svi bili
zaključani.

No čak i ovdje je bilo dodatnih traka za pojačanje konstrukcije. I ovaj je dio bio posebno čvrsto načinjen.

Zašto? pitala se ona. Zašto tako čvrsto?

"Pogledaj ovo", reče Arby. Stajao je ispred uređaja ugrađenog u zid. Bio je to sklop sjajnih LED* (LED - "Light
Emitting Diode" svijetleća dioda) kontrolnih prijamnika i puno tipaka, koji je Kelly izgledao kao komplicirani
termostat.

"Čemu služi?" upita Kelly.

"Nadgleda čitavu prikolicu", reče on. "Odavde sve možeš učiniti. Svi sustavi, sva oprema. Pogledaj, eno
televizora..." On pritisne tipku i jedan kontrolni prijamnik zasvijetli. Na njemu se vidjelo kako Eddie hoda prema
njima, kroz radionicu.

"Hej, što je ovo?" reče Arby. U dnu kontrolne ploče bila je tipka sa sigurnosnim poklopcem. On podigne
poklopac. Tipka je bila srebrna i na njoj je pisalo OBR.

"Hej, kladim se da je to ona obrana od medvjeda o kojoj je govorio." Trenutak potom, Eddie otvori vrata
prikolice i reče: "Prestanite, potrošit ćete baterije. No, krenite. Čuli ste što je doktor rekao. Vrijeme za povratak
kući."

Kelly i Arby izmijene poglede. "Dobro", reče Kelly. "Idemo." Nevoljko, oni izađu iz prikolice.

Odu do Thorneova ureda oprostiti se. Arby reče: "Da nam je barem dopustio da pođemo."

"Da."

"Ne želim ostati kod kuće za praznike", reče on. "Oni će ionako stalno raditi." Mislio je na svoje roditelje.

"Znam."

Ni Kelly nije željela kući. Terenska proba za vrijeme proljetnih praznika savršeno joj je odgovarala, jer bi je
izvukla iz kuće i iz loše situacije u kući. Njena je majka danju unosila podatke u računalo u nekom osiguravajućem
zavodu, a noću radila kao konobarica u Dannvjevu restoranu. I tako je majka uvijek radila, a njezin posljednji dečko,
Phil, puno se noću motao po kući. To je bilo u redu dok je Emily bila s njima, ali sad se Emily školuje za
medicinsku sestru u koledžu pa je Kelly sama u kući. A od Phila je podilazi jeza. No njezinoj se majci sviđa Phil i ne
želi čuti da Kelly govori ružno o njemu. Tad kaže Kelly da odraste.

I tako Kelly ode u Thorneov ured, nadajući se u dubini duše da će se u posljednjem trenutku umilostiviti.
Telefonirao je, okrenut leđima prema njima. Na zaslonu računala ugledaju jednu od satelitskih snimaka koju su uzeli
iz Levineova stana. Thorne je zumirao sliku, povećanje za povećanjem. Oni pokucaju na vrata i odškrinu ih.

"Do viđenja, doktore Thorne." "Vidimo se, doktore Thorne."

Thorne se okrene, držeći slušalicu pritisnutu na uho. "Bok, djeco." Kratko im mahne.
 Kelly je oklijevala. "Bismo li mogli samo minutu porazgovarati s vama o..."

Thorne odmahne glavom. "Ne." "Ali..."

"Ne, Kelly. Moram sad obaviti ovaj razgovor" reče on. "U Africi je već četiri ujutro i uskoro će ona otići na
spavanje."

"Tko?"

"Sarah Harding."

"I Sarah Harding ide?" upita Kelly, zastavši na vratima.

"Ne znam." Thorne slegne ramenima. "Lijepo se provedite za praznike, djeco. Vidimo se za tjedan dana. Hvala
vam na pomoći. A sad odlazite." On pogleda na drugu stranu radionice. "Eddie, djeca odlaze. Isprati ih i zaključaj
vrata za njima! I donesi mi one papire! I spakiraj se, ideš sa mnom!" A tad promijenjenim glasom reče telefonistici:
"Da, još čekam."

I on im okrene leda.
 Hardingova

Kroz noćne naočale, svijet je bio u tonovima fluorescentno zelene boje. Sarah Harding promatrala je afričku
savanu. Točno ispred nje, iznad visoke trave, ona ugleda stjenovitu izbočinu kopjea* (Južnoafrički naziv za brijeg).
Žarkozelene točkice treperile su u stijenama. Vjerojatno hyrax ili neki drugi mali glodavac.

Stojeći u svom džipu, odjevena u trenirku zbog svježeg noćnog zraka, osjećajući težinu naočala, ona polako
okrene glavu. Začuje kevtanje u noći i pokuša odrediti njegov izvor.

Čak i sa svog povišenog položaja, stojeći u vozilu, znala je da će životinje biti skrivene od direktnog pogleda.
Okrene se polako prema sjeveru, pogledom tražeći pokrete u travi. Ne ugleda ništa. Brzo se okrene natrag i zeleni
svijet se na trenutak zavrtloži. Sad je bila okrenuta prema jugu.

I tad ih ugleda.

Trava se njihala u složenom uzorku kad je čopor pojurio naprijed, kevčući i lajući, spreman za napad. Ona
ugleda ženku koju je nazvala Lice Jedan ili L1. L1 se isticala po bijeloj pruzi između očiju. L1 grabila je dugim
koracima, tim posebnim postraničnim hodom hijena. Iskezila je zube. Sarah pogleda ostatak čopora, pamteći njihov
raspored.

Sarah Harding okrene naočale kroz tamu i pogleda ispred čopora. Ugleda plijen: krdo afričkih bizona, kako
stoje napola skriveni u travi, uznemireni. Mukali su i toptali kopitima.

Hijene jače zalaju, zvuk za zbunjivanje plijena. Projure kroz krdo, pokušavajući ga razbiti, odvojiti telad od
majki. Afrički bizoni izgledaju tupo i glupo, ali su zapravo medu najopasnijim velikim afričkim sisavcima, teške i
snažne životinje oštrih rogova i ozloglašeno zloćudni. Hijene se nisu mogle nadati da će svladati odraslu životinju,
osim ako nije ranjena ili bolesna.

Ali će pokušati napasti tele.

Za upravljačem džipa, Makena, njezin pomoćnik, reče: "Da se približimo?"

"Ne, ovako je dobro."

Zapravo je bilo više nego dobro. Njihov je džip bio na maloj uzvisini i imali su izvrstan pregled. Uz malo sreće,
snimit će cijeli obrazac napada. Ona uključi video kameru, postavljenu na tronošcu dva metra iznad njezine glave i
brzo izgovori tekst u magnetofon.

"L1 južno, L2 i L5 s boka, dvadeset metara. L3 središte. L6 kruži u širokom luku istočno. Ne vidim L7. L8
kruži sjeverno. LI ide ravno. Razbija krdo. Krdo se pokreće, tutnji. Eno L7. Ide ravno kroz krdo. L8 iskosa sa
sjevera. Izlazi, pa ponovno kruži."

Bilo je to klasično ponašanje hijena. Predvodnici bi protrčali kroz krdo, dok bi ostale životinje kružile oko
njega, pa ušle s boka.

Bizoni nisu mogli pratiti svoje napadače. Čula je kako krdo ruče, kako ga obuzima panika i kako se razbija
njegova formacija zbijenih grozdova. Velike su se životinje razdvojile, počele se okretati, gledati. Harding nije
vidjela mladunčad; bila su niža od trave. Ali je čula njihovo žalosno glasanje.
 Sad su se hijene vratile. Bizoni su toptali kopitima, prijeteći spuštali svoje krupne glave. Trava se njihala dok su
hijene kružile i lajale, zapravo više štektale. Ona nakratko ugleda ženku L8, već crvenih ralja. Ali Hardingova nije
vidjela napad.

Krdo bizona se pomakne malo prema istoku, gdje se pregrupira. Jedna ženka je sad stajala odvojena od krda.
Mukala je bez prekida na hijene. Sigurno su joj otele tele.

Hardingova osjeti nezadovoljstvo. Sve se dogodilo tako brzo - prebrzo - što je moglo značiti jedino da se
hijenama posrećilo ili da je tele ranjeno. Ili možda jako malo, novorođeno; nekoliko ženki se još telilo. Morat će
pregledati videovrpcu, pokušati rekonstruirati što se dogodilo. Rizici proučavanja brzih noćnih životinja, pomisli
ona.

No nije bilo sumnje da su dohvatili neku životinju. Sve su hijene bile zbijene najednom dijelu savane; štektale
su i skakutale. Ona ugleda L3, pa 13, krvavih njuški. Sad se približila i mladunčad, cvileći za svojim dijelom plijena.
Odrasle životinje im odmah načine mjesta, pomognu im jesti. Kadšto bi otrgli meso s trupla i držali ga tako da ga
mladunčad može pojesti.

Njihovo je ponašanje bio poznato Sarah Harding, koja je posljednjih godina postala najveći stručnjak za hijene
na svijetu. Kad je prvi put objavila svoja zapažanja, dočekala ju je nevjerica pa čak i bijes njezinih kolega, koji su
osporavali njezine rezultate ad hominem. Napadali su je jer je žena, jer je privlačna, jer ima 'oholo feminističko
stajalište'. Njezino ju je sveučilište podsjetilo da je na putu da postane redovni profesor. Kolege su mahali glavama.
No Hardingova je ustrajala i polako, s vremenom, kako se prikupljalo sve više podataka, njezino mišljenje o
hijenama počelo se prihvaćati.

Svejedno, hijene nikad neće biti dražesna stvorenja, pomisli ona gledajući ih kako se hrane. Nezgrapne su,
prevelikih glava, tijela koja se ukoso spuštaju prema stražnjem dijelu, očerupana i pjegava krzna, nespretnog
držanja, glasanja previše sličnog neprijatnom smijehu. U sve urbanijem svijetu betonskih nebodera, divlje se
životinje romantizira, svrstava u plemenite ili podle, junake i zlikovce. A u svijetu kojim upravljaju mediji, hijene
jednostavno nisu bile dovoljno fotogenične da bi izazivale divljenje. Odavno proglašene nasmijanim zlikovcima
afričke ravnice, nisu se smatrale vrijednima sustavnog istraživanja dok Hardingova nije započela svoja istraživanja.

To što je otkrila bacalo je potpuno drukčije svjetlo na hijene. Hrabri lovci i pažljivi roditelji, žive u iznimno
složenom društvenom ustrojstvu - i k tome matrijarhatu. A njihovo ozloglašeno štekćuće glasanje zapravo
predstavlja izvanredno razvijen oblik komunikacije.

Ona začuje riku i kroz svoje specijalne naočale ugleda kako se prvi lavovi približavaju plijenu. Bila je to krupna
ženka koja je kružila oko plijena i smanjivala razmak. Hijene su lajale i škljocale zubima na lavicu i odvele svoju
mladunčad u travu. Za nekoliko trenutaka, pojave se ostali lavovi i počnu se hraniti hijeninim ulovom.

Lavovi, pomisli ona. To su zaista opake životinje. Iako ih se naziva kraljevima životinja, lavovi su zapravo
podli i...

Zazvoni telefon.

"Makena", reče ona.

Telefon ponovno zazvoni. Tko bi je mogao sad zvati?

Namršti se. Kroz naočale, ugleda kako su lavice podigle pogled, kako su se glave okrenule u noći.

Makena je petljao ispod kontrolne ploče, tražeći telefon. Telefon zazvoni još tri puta prije no što ga je našao.

Ona začuje kako je rekao: "Jambo, mzee. Da, doktorica Hardingje ovdje." On joj pruži telefon. "Doktor
Thorne."

Ona nevoljko skine naočale i uzme telefon. Dobro je poznavala Thornea; on je dizajnirao većinu opreme u
njezinu džipu. "Doc, nadam se da imaš dobar razlog."
 "I imam", reče Thorne. "Zovem zbog Richarda."

"Što s njim?" Osjetila je njegovu zabrinutost, ali nije shvaćala zašto. U posljednje je vrijeme Levine bio prava
napast, telefonirao joj skoro svakodnevno iz Kalifornije i dosađivao pitanjima o terenskom radu sa životinjama.
Imao je puno upita o skrovištima, zaklonima, protokolima, bilješkama, nikad kraja...

"Je li ti ikad rekao što namjerava proučavati?" upita Thorne. "Ne", reče ona. "Zašto?" "Nikad ništa?"

"Ne", reče Hardingova. "Bio je jako tajanstven. Ali sam shvatila da je našao nekakvu životinjsku populaciju
koja mu je trebala poslužiti da dokaže nešto o biološkim sustavima. Znaš kako je opsjednut time. Zašto?"

"Nestao je, Sarah. Malcolm i ja mislimo da je u nevolji. Ustanovili smo da je na nekom otoku uz obalu
Kostarike i krećemo po njega." "Sad?" upita ona.

"Večeras. Letimo za San Jose za nekoliko sati. Ian ide sa mnom. Željeli bismo da i ti pođeš s nama."

"Doc", reče ona. "Čak i da sutra poletim avionom iz Seronere za Nairobi, bit će mi potreban najmanje jedan dan
da stignem. I to ako budem imala sreće. Hoću reći..."

"Odluka je tvoja", prekine je Thorne. "Reći ću ti pojedinosti, a ti odluči što ćeš učiniti."

On joj ispriča podatke a ona ih zapiše u blok privezan za zapešće. Tad Thorne spusti slušalicu.

Ona je stajala zagledana u afričku noć, osjećajući svjež povjetarac na licu. Podalje u tami, začuje kako lavovi
reže na plijen. Njezin je posao ovdje. Njezin je život ovdje.

Makena reče: "Doktorice Harding? Što ćemo?"

"Vratiti se", reče ona. "Moram se spakirati."

"Odlazite?"

"Da", reče ona. "Odlazim."

 Poruka

Thorne je vozio do zračne luke. Svjetla San Francisca gubila su se iza njih. Malcolm je sjedio na suvozačkom
mjestu. Okrene se i pogleda Explorer koji je išao za njima i reče: "Zna li Eddie o čemu je ovdje riječ?"

"Da", reče Thorne. "Ali nisam siguran vjeruje li on u to." "A djeca ne znaju?" "Ne", reče Thorne.

Pokraj njega se nešto oglasi. Thorne izvuče svoj mali crni Envoy pejdžer. Zaruljica je svijetlila. On uključi
zaslon i pruži ga Malcolmu. "Pročitaj mi."

"Od Arbyja je", reče Malcolm. "Kaže, 'Sretan put. Ako nas trebate, nazovite. Bit ćemo spremni u slučaju da
zatrebate našu pomoć.' I dao je broj svog telefona."

Thorne se nasmije. "Moraš voljeti te klince. Nikad ne odustaju." No tad se nečeg sjeti pa se namršti. "Koliko je
sati na toj poruci?" "Poslana je prije pet minuta", reče Malcolm. "Stiglo je preko netcoma."

"U redu. Samo provjeravam."

Skrenu desno, prema zračnoj luci. Ugledaju svjetla u daljini. Malcolm je smrknuto gledao preda se. "Jako je
nerazborito od nas ovako odjuriti. Tako se to ne radi."

Thorne reče: "Bit će sve u redu. Ako smo pogodili pravi otok." "Jesmo", reče Malcolm.

"Kako znaš?"

"Najvažniji trag bilo je nešto što nisam želio da djeca znaju. Prije nekoliko dana, Levine je vidio truplo jedne od
tih životinja."

"Oh?"

"Da. Pružila mu se prilika pregledati ga prije nego su ga službene osobe uništile. A otkrio je da je životinja bila
označena pločicom. Odrezao je pločicu i poslao mi je."

"Označena pločicom? Hoćeš reći kao..."

"Da. Kao biološki uzorak. Pločica je bila stara i na njoj je bilo tragova sumporne kiseline."

"Sigurno vulkanskog podrijetla", reče Thorne.

"Točno."

"Kažeš da je pločica bila stara?"

"Nekoliko godina", reče Malcolm. "No najzanimljivije otkriće bilo je način na koji je životinja umrla. Levine je
zaključio da je životinja ranjena dok je bila živa - imala je duboku posjekotinu na nozi, sve do kosti."

Thorne reče: "Želiš reći da je životinju ranio drugi dinosaur." "Da. Točno tako."

Na trenutak su se vozili šuteći.

"Tko još osim nas zna za taj otok?"

"Ne znam", reče Malcolm. "Ali netko pokušava doznati. Danas su mi provalili u ured i fotografirali ga."

"Lijepo." Thorne uzdahne. "Ali ti nisi znao gdje je otok, zar ne?"

"Ne. Još nisam bio pohvatao sve niti."

"Misliš li da netko drugi jest?"

"Ne", reče Malcolm. "Sami smo u tome."

 Eksploatacija

Lewis Dodgson gurne vrata na kojima je pisalo ŽIVOTINJE i istog trenutka svi psi počnu lajati. Dodgson
prođe niz hodnik između redova kaveza, naslaganih do visine od tri metra s obje strane. Zgrada je bila velika; tvrtki
Biosvn Corporation iz Cupertina u Kaliforniji bio je potreban velik objekt za vršenje eksperimenata na životinjama.

Pokraj njega je hodao Rossiter, direktor tvrtke i natmureno rukom otresao revere svojeg talijanskog odijela.
"Mrzim ovo usrano mjesto", reče. "Zašto si želio da dođem ovdje?"

"Zato", reče Dodgson. "Moramo razgovarati o budućnosti."

"Ovdje smrdi", reče Rossiter. Pogleda na sat. "Reci što imaš, Lew." "Možemo ondje razgovarati." Dodgson ga
odvede do staklom ograđene nadglednikove kabine, u sredini prostorije. Staklo je prigušivalo zvuk laveža, ali se
kroz prozore moglo vidjeti redove životinja.

"Jednostavno je", reče Dodgson i ushoda se po prostoriji. "Ali mislim da je važno."

Lewis Dodgson je bio četrdesetpetogodišnjak, neizražajnog lica, proćelav. Imao je mladenačke crte lica i blage
pokrete. No vanjština je varala - Dodgson dječačkog lica bio je jedan od najnemilosrdnijih i najprodornijih
genetičara svoje generacije. Kontroverzije su ga pratile u karijeri: kao student na Hopkinsu izbačen je zbog namjere
da primjenjuje terapiju ljudskim genima bez dopuštenja savezne uprave za lijekove. Kasnije, nakon što se zaposlio u
Biosvnu, bio je nadležan za spornu provjeru qepiva protiv bjesnoće u Čileu - nepismenim seljacima koji su bili
pokusni kunići nije se reklo da se na njima iskušava lijek.

Oba slučaja Dodgson je objasnio time da je on znanstvenik kojemu se žuri i koji si ne može dopustiti da ga
zadržavaju propisi osmišljeni za male mozgove. Rekao je za sebe da je 'usmjeren na rezultate', što je zapravo značilo
da je činio sve što je smatrao nužnim da postigne svoj cilj. Bio je i neumorni samoreklamer. U tvrtki, Dodgson se
predstavljao kao istraživač, iako mu je manjkalo originalnosti u istraživanjima i nikad nije napravio nikakvo
originalno istraživanje. Njegov je intelekt bio derivativne prirode; nikad se ničeg ne bi dosjetio dok netko to ne bi
spomenuo. Jako je uspješno znao 'razviti' istraživanje, što je značilo ukrasti nekome ideju u početku. U tome je bio
bezobziran i nenadmašen. Mnoge je godina u Biosvnu upravljao odjelom za reverzibilno inženjerstvo u kojem se, u
teoriji, ispitivalo konkurentske proizvode i otkrivalo kako se proizvode, no u praksi, 'reverzibilno inženjerstvo'
uključivalo je puno industrijske špijunaže.

Rossiter, naravno, nije gajio nikakve iluzije o Dodgsonu. Nije ga volio i izbjegavao ga je koliko je mogao.
Dodgson je uvijek riskirao, išao prečicom; od njega bi Rossitera podilazila jeza. No Rossiter je jednako dobro znao
da je moderna biotehnologija iznimno konkurentska. Da bi ostala konkurentna, svakoj je tvrtki bio potreban čovjek
poput Dodgsona. A Dodgson je jako dobro obavljao svoj posao.

"Neću okolišati", reče Dodgson okrenuvši se Rossiteru. "Budemo li brzo djelovali, uvjeren sam da imamo
izgleda kupiti InGenovu tehnologiju."

Rossiter uzdahne. "Ne opet..."

"Znam, Jeff. Znam što misliš. Priznajem, taj slučaj ima dugu povijest."

"Povijest? Ta se povijest sastoji isključivo iz tvojih neuspjelih opetovanih pokušaja. Pokušali smo, i na glavna i
na sporedna vrata. Do vraga, čak smo pokušali kupiti tvrtku kad je potpala pod 11. poglavlje, jer si nam ti rekao da
će se moći do nje. Ali se ispostavilo da se nije moglo. Japanci je nisu željeli prodati."
 "Shvaćam, Jeff. Ali ne zaboravimo..."

"Ono što ne mogu zaboraviti", reče Rossiter "je da smo tvom prijatelju Nedrvju platili sedam stotina i pedeset
tisuća dolara a za uzvrat dobili brus."

"Ali Jeff..."

"Potom smo platili pet stotina tisuća onom Daichijevu posredniku. I za to smo dobili brus. Naši pokušaji da
kupimo InGenovu tehnologiju bili su potpuni i čisti fijasko, do vraga. Eto, to ne mogu zaboraviti."

"No važno je", reče Dodgson, "da smo pokušavali s dobrim razlogom. Taje tehnologija od životne važnosti za
budućost tvrtke." "To ti kažeš."

"Jeff, svijet se mijenja. Govorim o tome kako riješiti jedan od najvećih problema s kojim će se ova tvrtka suočiti
u dvadeset prvom stoljeću."

"A to je?"

Dodgson pokaže kroz staklo u uzlajale pse. "Eksperimenti na životinjama. Pogledajmo istini u oči, Jeff: svake
godine, izloženi smo sve jačim pritiscima da se ne služimo životinjama u eksperimentima i istraživanjima. Svake
godine, sve više demonstracija, više provala, više kritika u tisku. Isprva je bila riječ o slaboumnim zanesenjacima i
holivudskim zvijezdama. No danas je riječ o pobjedničkoj povorci: čak i sveučilišni profesori počinju tvrditi da je
neetički da majmuni, psi pa čak i štakori budu podvrgnuti nehumanim postupcima laboratorijskih istraživanja. Čak
je bilo prosvjeda i zbog naše 'eksploatacije' lignji, iako ih se nalazi na stolovima diljem svijeta. Velim ti, Jeff, nema
kraja tom trendu. Jednog će dana netko reći da ne možemo eksploatirati čak ni bakterije za genetičke proizvode."

"Ma, ne pretjeraj."

"Vidjet ćeš ti. To će se dogoditi. I zbog tog ćemo morati staviti lokot u bravu. Osim ako ne stvorimo umjetnu
životinju. Razmisli - izumrla životinja, ponovno oživljena, zapravo uopće nije životinja, ne može imati nikakvih
prava. Već je izumrla. Pa ako postoji, može biti samo nešto što smo mi stvorili. Stvorimo je, patentiramo, vlasnici
smo joj. I ona će biti savršeno istraživačko testiralište. A uvjereni smo da su enzimski i hormonalni sustavi
dinosaura identični onima u sisavaca. U budućnosti, lijekovi će se moći testirati na malim dinosaurima jednako
uspješno kao što se to danas čini na psima i štakorima - a uz puno manje pravnog rizika." Rossiter je odmahivao
glavom. "To ti misliš."

"Ja to znam. Jeff, oni su zapravo veliki gušteri. A nitko ne voli guštere. Oni nisu kao ovi slatki peseki koji ti ližu
ruku i slome ti srce. Gušteri nemaju osobnost. Oni su zmije s nogama."

Rossiter uzdahne.

"Jeff. Ovdje je riječ o stvarnoj slobodi. Jer, zasad, sve što je povezano sa živim životinjama upleteno je u pravne
i moralne zavrzlame. Lovci na veliku divljač ne mogu ustrijeliti lava ili slona - one iste životinje koje su njihovi
očevi i djedovi običavali loviti a potom ponosno pozirati pokraj njih. Sad postoje formulari, dozvole, odštete - i puno
krivnje. Danas se nitko ne usuđuje ustrijeliti tigra i to poslije priznati. U modernom svijetu puno je ozbiljniji prekršaj
ustrijeliti tigra nego roditelje. Tigrovi imaju zastupnike. No sad pomisli: posebno napučen lovački rezervat, možda
negdje u Aziji, gdje bi imućne i utjecajne osobe mogle loviti tiranosaure i triceratopse u prirodnom okružju. Bila bi
to nevjerojatno poželjna atrakcija. Koliko lovaca ima punjenu losovu glavu na zidu? Svijet ih je prepun. No koliko
ih se može pohvaliti da im iznad bara visi iskežena glava tiranosuara?"

"Šališ se."

"Jeff, pokušavam ti nešto objasniti: te su životinje potpuno iskoristive. Možemo s njima učiniti što nam je
volja."

Rossiter ustane i gurne ruke u džepove. Uzdahne pa pogleda Dodgsona.

"Te životinje još postoje?" Dodgson polako kimne glavom. "I ti znaš gdje su?" Dodgson kimne glavom.
 "U redu", reče Rossiter. "Može."

On krene prema vratima, pa zastane i okrene se. "Ali, Lew", reče. "Da budemo nacistu. To je to. Ovo je zaista
posljednji put. Ili ćeš naći te životinje ili je s tim svršeno. Ovo je posljednji put. Jesi li razumio?"

"Ne brini", reče Dodgson. "Ovog puta ću ih naći."

 TREĆA KONFIGURACIJA

"U međufazi, brzonastajuća složenost unutar sustava prikriva rizik koji prijeti od nadolazećeg kaosa. Ali rizik
svejedno postoji."

IAN MALCOLM
 Kostarika

U Puerto Cortesu je lijevalo kao iz kabla. Kiša je bubnjala po krovu metalne kućice pokraj uzletišta. Thorne, s
kojeg je kapala kiša, stajao je i čekao dok je kostarikanski carinik do unedogled pregledavao dokumente. Zvao se
Rodriguez, dvadesetogodišnjak, odjeven u loše skrojenu uniformu, koji se užasno bojao da ne pogriješi.

Thorne pogleda u pistu gdje su, na mekoj svjetlosti zore, kontejnere učvršćivali za trbuhe dva velika helikoptera
tipa Huey. Eddie Carr je stajao ondje na kiši s Malcolmom i vikao na radnike koji su vezali teret.

Rodriguez je prebirao po papirima. "Dakle, senor Thorne, prema ovome, vaše je odredište Isla Sorna..."

"Tako je."

"A u vašim kontejnerima su isključivo vozila?"

"Da, tako je. Vozila za potrebe istraživanja."

"Sorna je surovo mjesto. Nema benzina, nikavih namirnica, pa čak ni cesta vrijednih spomena..."

"Jeste li bili ondje?"

"Osobno ne. Ovdašnje ljude taj otok ne zanima. Divlja priroda, stijene i džungla. A nema mjesta za pristati
čamcem osim u jako iznimnim vremenskim uvjetima. Primjerice, danas se ondje ne može doći."

"Shvaćam", reče Thorne.

"Samo želim da budete spremni", reče Rodriguez "na poteškoće koje će vas ondje zadesiti."

"Mislim da smo pripremni."

"Nosite dovoljnu zalihu benzina za svoja vozila?"

Thorne uzdahne. Čemu tumačiti? "Da."

"I samo ste trojica; doktor Malcolm, vi i vaš pomoćnik, senor Carr?"

"Tako je."

"I namjeravate ostati manje od tjedan dana?"

"Tako je. Vjerojatno dva dana: uz malo sreće očekujemo da ćemo napustiti otok tijekom sutrašnjeg dana."

Rodriguez ponovno prelista papire kao da traži neki skriveni trag. "Pa..."

"Nešto nije u redu?" upita Thorne i pogleda na sat.

"Nema problema, senor. Vaše je dozvole potpisao generalni direktor bioloških rezervata. One su u redu..."
Rodriguez je oklijevao. "Ali je jako neobično da je takva dozvola uopće izdana." "Zašto?"

"Ne znam pojedinosti, ali se prije nekoliko godina na jednom od otoka dogodila nekakva nesreća i otad je
Ministarstvo bioloških rezervata zabranilo pristup turistima na sve pacifičke otoke."

"Mi nismo turisti", reče Thorne. "To mi je jasno, senor Thorne." Ponovno prelistavanje papira.

Thorne je čekao.

Na pisti, metalni držači su sjeli na svoje mjesto i kontejneri se podignu sa zemlje.

"U redu, senor Thorne", konačno će Rodriguez i udari pečat na dokumente. "Neka vam je sa srećom."

"Hvala", reče Thorne. Gurne dokumente u džep, pogne glavu pod kišom i otrči na pistu.

Pet kilometara od obale, helikopteri se probiju kroz obalni sloj naoblake u ranojutarnju sunčevu svjetlost. Iz
kabine prvog helikoptera, Thorne je vidio cijelu obalu. Ugleda pet otoka na različitim udaljenostima od obale - gola
stjenovita sljemena izdižu se iz uzburkanog plavog mora. Otoci su bili međusobno udaljeni nekoliko kilometara, bez
sumnje dio nekog starog vulkanskog lanca.

On pritisne tipku za govor. "Koji je Sorna?"

Pilot pokaže prstom ispred sebe. "Zovemo ih Pet smrti" reče. "Isla Muerte, Isla Matanceros, Isla Pena, Isla
Tacano i Isla Sorna, a to je onaj veliki, najsjeverniji."

"Jeste li bili ondje?"

"Nikad, senor. Ali sam uvjeren da ćemo naći prostor za slijetanje." "Kako znate?"

"Prije nekoliko godina, ondje je bilo letova. Čuo sam da su dolazili Amerikanci i ondje slijetali, kadšto."

"A ne Nijemci?"

"Ne, ne. Nijemaca nema od... ne znam. Svjetskog rata. Došli su Amerikanci."

"Kadjetobilo?"

"Nisam siguran. Možda prije deset godina."

Helikopter okrene prema sjeveru i prođe iznad najbližeg otoka. Thorne ugleda neravni, vulkanski teren, zarastao
u gustu prašumu.

Nije bilo traga života ili ljudskih nastambi.

"Za ovdašnje ljude, ti otoci nisu sretna mjesta", reče pilot. "Oni kažu da od njih ne dolazi nikakvo dobro."
Nasmiješi se. "No oni ne znaju. Oni su samo praznovjerni Indijanci."

Sad su bili iznad pučine. Ispred njih je bio Isla Sorna. Nedvojbeno stari vulkanski krater: gole, crvenkasto - sive
litice, erodirani stožac grotla.

"Gdje pristaju čamci?"

Pilot pokaže prema mjestu gdje se more nadimalo i razbijalo o hridi. "Na istočnoj strani otoka su mnoge špilje,
koje su izdubli valovi. Neki ovdašnji ljudi nazivaju ga Isla Gemido. To znači 'jecanje', po zvuku valova u špiljama.
Neke se špilje protežu sve do u unutrašnjost otoka i čamci mogu ponekad proći kroz njih. Ali ne po ovakvu
vremenu."

Thorne pmisli na Sarah Harding. Ako dolazi, stići će tijekom današnjeg dana. "Jedna moja kolegica će možda
stići danas poslijepodne" reče on. "Možete lije dovesti?"

"Žao mi je", reče pilot. "Imamo posla u Golfo Juan. Vratit ćemo se tek večeras."
 "Što da učini?"

Pilot se zaškilji u more. "Mogla bi dođi čamcem. More se mijenja iz sata u sat. Možda joj se posreći."

"A vi ćete sutra doći po nas?"

"Da, senor Thorne. Doći ćemo rano ujutro. To je najbolje doba, zbog vjetrova."

Helikopter se približi otoku sa zapada, podigne se nekoliko stotina metara, preleti iznad stijena i pokaže se
unutrašnjost Išle Gemida. Otok je sličio ostalima: vulkanski grebeni i gudure, obrasli u gustu prašumu. Bilo je lijepo
iz zraka, ali je Thorne znao da će se po tom terenu biti iznimno teško kretati. Zagleda se bolje, tražeći pogledom
ceste.

Helikopter potone i počne kružiti iznad središnjeg dijela otoka. Thorne ne ugleda nikakvih zgrada, ni cesta.
Helikopter se spusti prema džungli. Pilot reče: "Zbog stijena, vjetrovi su ovdje jako neugodni. Puno vrtloga i zračnih
struja. Postoji samo jedno sigurno mjesto na otoku za prizemljiti." On se zagleda kroz prozor. "Ah, da. Ondje."

Thorne ugleda čistinu, zaraslu u visoku travu. "Ondje slijećemo", reče pilot.
 Zona B

Sjedili su u automobilima i zurili preko ravnice u daljinu. Gledali su kako se dinosauri polako kreću kroz
visoku travu. Začuju tiho glasanje 'kljunaša'. Odvojena krda su se mirno kretala pokraj rijeke. Eddie reče: "Što ćemo
zaključiti, da je ovo mjesto koje je evolucija mimoišla? Mjesta gdje je vrijeme stalo?"

"Nije riječ o tome", reče Malcolm. "Postoji potpuno racionalno objašnjenje za to što vidite. A mi ćemo..."

S kontrolne ploče začuje se kreštavo pištanje. Na zemljovidu GPS - a, plava je mreža bila pokrivena a trokutić s
oznakom LEVN se palio i gasio.

"To je on!" reče Eddie. "Našli smo prokletnika!" "Primaš li signal?" upita Thorne. "Jako je slab..."

"Dobar je - dovoljno je snažan da šalje identifikacijske podatke. To je Levine, nema sumnje. Čini se da dolazi iz
one doline."

Pokrene Explorer i ovaj srne naprijed niz cestu. "Krenimo", reče Eddie. "Želim što prije odavde."

Pritiskom na tipku, Thorne upali električni motor prikolice i začuje štektanje vakuumske crpke i tihi cvilež
automatskog prijenosa. Ubaci prikolicu u brzinu i pođe za Explorerom.

Neprobojna džungla ponovno se sklopi oko njih, bliza i vruća. Stabla iznad njihovih glava zaklanjala su skoro
svu sunčevu svjetlost. Pištanje postane nepravilnije. On pogleda u monitor: onaj svijetleći trokut se gubio pa se
ponovno pojavljivao.

"Gubimo li ga, Eddie?" upita Thorne.

"Nije važno ako ga i gubimo", reče Eddie. "Sad smo mu odredili položaj i idemo ravno prema njemu. Zapravo,
trebao bi biti negdje niže na ovoj cesti. Iza ove stražarnice ili što već jest, točno ispred nas."

Thorne pogleda pokraj Explorera i ugleda betonsku građevinu i nakrivljenu čeličnu rampu. Zgrada je zaista
izgledala kao stražarnica. Bila je zapuštena i zarasla u penjačice. Oni prođu pokraj nje i dođu na asfaltiranu cestu.
Vidjelo se da je nekoć raslinje s obje strane ceste bilo okrčeno daleko od ceste, tridesetak metara s obje strane.
Uskoro stignu do druge stražarnice i druge nadzorne točke. Prijeđu još stotinjak metara. Cesta je još polako zavijala
po grebenu. Raslinje je postajalo rjeđe; kroz otvore u paprati, Thorne ugleda drvene zgrade, sve obojene u jednaku
zelenu boju. Izgledale su kao skladišta, ili kao ostave za opremu. Imao je osjećaj da je ušao u prilično velik
kompleks.

A tad, naglo, oni skrenu iza zavoja i ugledaju čitav kompleks ispod sebe, na oko kilometar udaljenosti.

Eddie reče: "Koji je to vrag?"

Thorne blene, zapanjen. U sredini čistine ugleda ravni krov goleme zgrade. Prostirala se na nekoliko jutara i
sezala u daljinu. Bila je veličine dva nogometna igrališta. Iza njezina nepreglednog krova bila je velika zdepasta
zgrada s metalnim krovom koja je izgledala funkcionalno poput elektrane. Ako je zaista elektrana, velika je poput
elektrane za opskrbu nekog manjeg grada.

Na drugom kraju glavne zgrade, Thorne ugleda ukrcajna mjesta i okretišta za kamione. Na desnoj strani,
djelomice skriven raslinjem, bio je niz malih zgrada koje su izgledale poput koliba. No iz daljine je bilo teško
pouzdano utvrditi.

Ovako na okupu, cijeli je kompleks imao utilitaran izgled koji podsjeti Thornea na industrijsko postrojenje ili
pogon. Namršti se, pokušavajući složiti mozaik.

"Znaš li što je to?" upita Thorne Malcolma.

"Da", reče Malcolm i polako kimne glavom. "Ono što već duže vrijeme sumnjam."

"Da?

"To je proizvodni pogon", reče Malcolm. "Neka vrsta tvornice."

"Ali je golema", reče Thorne.

"Da", reče Malcolm. "Morala je biti."

Preko radija, Eddie reče: "Još primam signale od Levinea. A znate li što? Čini se da stižu iz one zgrade."

Prođu pokraj natkritog ulaza u glavnu zgradu, ispod upalog trijema sa stupovima. Zgrada je bila moderno
građena, od betona i stakla, ali ju je prašuma odavno obrasla. Penjačice su visile s krova. Stakla razbijena; paprat je
niknula kroz pukotine u betonu.

Thorne reče: "Eddie? Primaš li signale?" Eddie reče: "Aha, iz zgrade. Što ćeš učiniti?"

"Postaviti logor na onom polju", reče Thorne i pokaže kilometar nalijevo, gdje je nekoć, činilo se, bio velik
travnjak. Još se mogao smatrati čistinom usred džungle i na njoj će biti sunčeve svjetlosti za kolektore. "A tad ćemo
malo pogledati okolinu."

Eddie okrene Explorer u smjeru iz kojeg su došli. Thorne vještim manevrom sparkira prikolice pokraj
automobila i ugasi motor.

Izađe na nepomičan, vruć jutarnji zrak. Malcolm izađe i stane pokraj njega. Ovdje, u središtu otoka, vladala je
potpuna tišina.

Čulo se jedino zujanja kukaca.

Eddie im priđe i pljesne se po bedrima. "Divno mjesto, ha? Komaraca kao u priči. Želite li da sad odemo po
onog prokletnika?" Eddie skine prijamnik s remena i zakrili zaslon rukama pokušavajući ga očitati na jakom suncu.
"Još je ondje." Pokaže prema glavnoj zgradi.

"Što kažete?"

"Krenimo po njega", reče Thorne.

Njih se trojica okrenu, uđu u Explorer i, ostavivši prikolice iza sebe, odvezu se u vruće sunčanu svjetlost prema
divovskoj, ruševnoj zgradi.
 Isla Sorna

Eddie Carr je stajao u visokoj travi čistine, leđima okrenut prema uskovitlanoj prašini kad su se dva helikoptera
odlijepila od zemlje i podigla u nebo. Za nekoliko trenutaka pretvorili su se u točkice, a njihov zvuk izgubio. Eddie
rukom zakloni oči dok je gledao u nebo. Zdvojnim glasom upita: "Kad se vraćaju?"

"Sutra ujutro", reče Thorne. "Dotad ćemo naći Levinea." "Odnosno, trebali bismo", reče Malcolm.

A tad helikopteri odu, iščeznu iznad visokog ruba kratera. Carr je stajao s Thorneom i Malcolmom na čistini,
ogrnut jutarnjom vrućinom i dubokom tišinom otoka.

"Ovdje je nekako jezivo", reče Eddie i nabije svoju bejzbolsku kapu niže na oči.

Eddie Carr je imao dvadeset četiri godine, odrastao u Daly Cityju. Bio je tamnokos, nabit i snažan. Imao je
čvrsto, mišićavo tijelo, no otmjene ruke, dugih, usiljenih prstiju. Eddie je bio talentiran -Thorne bi rekao genijalan -
za mehaniku. Eddie je mogao sve konstruirati, sve popraviti. Dovoljan mu je bio pogled pa da shvati kako nešto
funkcionira. Thorne ga je zaposlio prije tri godine, bilo je to njegovo prvo zaposlenje nakon koledža. Trebao je to
biti privremeni posao, da zaradi novac za nastavak studija i postigne viši akademski stupanj. Ali Thorne je odavno
postao ovisan o Eddieju. A Eddieju, pak, nije naročito bilo stalo da se vrati knjigama.

Nije računao s nečim ovakvim, pomisli on, ogledavajući se po čistini. Eddie je bio gradsko dijete, naviknut na
gradsku vrevu, glasanje automobilskih truba i gust promet. Od ove se samotne tišine ježio.

"Krenimo", reče Thorne i položi mu ruku na rame. Okrenu se prema kontejnerima koje je ostavio helikopter.
Ležali su nekoliko metara dalje, u visokoj travi.

"Mogu li pomoći?" upita Malcolm, koji je stajao podalje od njih. "Ako nemaš ništa protiv, nemoj", reče Eddie.
"Raspakirat ćemo ih sami."

Pola sata im je trebalo da skinu stražnje ploče kontejnera, spuste ih na zemlju i uđu u kontejnere. Nakon tog im
je trebalo samo nekoliko minuta da izvade vozila. Eddie je sjeo za upravljač Explorera i upalio motor. Jedva da se
nešto čulo, samo tiho zujanje vakuumske pumpe kad je počela raditi. Thorne reče:

"Akumulator?"

"Pun",reče Eddie. "Baterije u redu?" "Aha. Čini se da je sve u redu." Eddieju lakne. On je nadgledao
prebacivanje ovih vozila na strujni pogon, ali je sve bio rađeno na brzinu a nisu imali vremena za temeljito
testiranje. Pa iako je bila istina da električna vozila trebaju jednostavniju tehnologiju od motora s unutarnjim
sagorijevanjem - tim štektavim spomenikom devetnaestog stoljeća - Eddie je znao da je neprovjerena oprema na
terenu uvijek riskantna.

Posebice kad je u tu opremu uključena najnovija tehnologija. Ta je činjenica mučila Eddieja više no što je bio
voljan priznati. Poput većine rođenih mehaničara, bio je duboko konzervativan. Volio je da stvari funkcioniraju -
bez obzira na sve - a za njega je to značilo da se služi uhodanom, provjerenom tehnologijom. Nažalost, ovom su ga
prigodom nadglasali.

Eddieja su zabrinjavale dvije stvari. Jedna su bile crni solarni kolektori, s redovima osmerokutnih silikonskih
oplata, postavljenih na krov i poklopac vozila. Ti su kolektori bili djelotvorni i puno čvršći od starijih tipova. Eddie
ih je opremio posebnim uređajima za ublažavanje vibracija koje je sam konstruirao. No činjenica ostaje: oštete li se
kolektori na neki način, više neće moći napajati vozila ni pokretati elektroniku. Svi njihovi sustavi će crći. Njegova
druga briga bile su baterije. Thorne je odabrao nove litij - ionske Nissanove baterije koje su bile iznimno isplative s
obzirom na težinu. Ali su još bile eksperimentalne, što je za Eddeija bila samo pristojna riječ za 'nepouzdane'.

Eddie je dokazivao da bi trebalo imati pričuvnu opremu, dokazivao da bi trebalo imati mali generator na benzin,
za svaki slučaj; dokazivao je da bi trebalo imati puno toga. I uvijek bi ga nadglasali. S obzirom na okolnosti, Eddie
je učinio jedinu razumnu stvar: ugradio je nekoliko pričuvnih baterija i o tome šutio.

Bio je prilično siguran da je Thorne znao da je on to učinio. No Thorne ništa nije rekao. A Eddie nije potezao tu
temu. No sad kad je bio ovdje, na ovom otoku Bogu iza nogu, bilo mu je drago što je to učinio. Jer, nikad se ne zna.

Thorne je promatrao kako Eddie natraške izlazi s Explorerom iz kontejnera u visoku travu. Eddie ostavi
automobil nasred čistine, gdje će sunčana svjetlost obasjati kolektore i napuniti akumulator. Thorne sjedne za
upravljač prve prikolice i ispelja je iz kontejnera. Bilo je neobično voziti tako tiho vozilo; najglasniji zvuk bio je
zvuk guma na metalu kontejnera. A kad je prikolica došla na travu, jedva se čula. Thorne izađe i spoji dvije prikolice
savitljivim žicanim prolazom - harmonikom.

Naposljetku, pobrine se za motocikl. I on je bio na struju; Thorne ga odveze do stražnjeg dijela Explorera,
podigne na držače, priključi žicu za napajanje u isti sustav koji je pokretao vozilo i ponovno napuni akumulator.
Odmakne se. "To će biti dovoljno."

Na vrućoj, tihoj čistini, Eddie se zagleda u visok kružni rub kratera kako se udiže u daljini iznad guste džungle.
Vrletna stijena treperila je na jutarnjoj vrućini, prijetećih i oštrih litica. Imao je osjećaj pustoši, zamke. "Zašto bi itko
ovdje došao?" reče on.

Malcolm, naslonjen na svoj štap, se nasmiješi. "Da pobjegne od svega, Eddie. Zar ti nikad ne poželiš pobjeći od
svega?"

"Ne ako je ikako moguće", reče Eddie. "Ja uvijek volim da mi je u blizini pizzerija, shvaćaš?"

"E pa sad si svjetlosne godine daleko od najbliže."

Thorne se vrati do stražnjeg dijela prikolice i izvadi par teških pušaka. Ispod cijevi obje puške visila su dva
aluminijska spremnika, jedan pokraj drugog. On da jednu pušku Eddieju, a drugu pokaže Malcolmu. "Jesi li vidio
ove?"

"Čitao sam o njima", reče Malcolm. "Švedske su?"

"Tako je. Lindstratova zračnica. Najskuplja puška na svijetu. Gruba, jednostavna, precizna i pouzdana. Ispaljuje
Flugerovu strelicu koja ispušta sadržaj pri udaru, a može se napuniti čime god želiš." Thorne povuče poklopac kutije
s punjenjem i otkrije niz plastičnih posudica ispunjenih tekućinom boje slame. Svako je punjenje imalo na vrhu iglu
od osam centimetara. "Napunili smo ih pojačanim otrovom Conus purpurascensa, južnomorske školjke. To je najjači
neurotoksin na svijetu. Djeluje u dvije tisućinke sekunde. Širi se brže od neuronskih impulsa. Životinja je na zemlji
prije no što osjeti ubod strelice."

"Smrtonosna?"

Thorne kimne glavom. "S time nema šale. Zapamti, ne bi ti bilo drago da se s time napucaš u nogu jer ćeš biti
mrtav prije no što shvatiš da si povukao okidač."

Malcolm kimne glavom. "Postoji li protuotrov?"

"Ne. Čemu? Ne bi bilo vremena ubrizgati ga da i postoji."

"To pojednostavljuje stvar", reče Malcolm i uzme pušku.

"Samo sam mislio da bi trebao znati", reče Thorne. "Eddie? Krenimo."

 Potok

Eddie se popne u Explorer. Thorne i Malcolm uđu u kabinu prikolice. Trenutak potom, radio škljocne. Eddie
upita: "Doc, uključuješ bazu podataka?"

"Upravo", reče Thorne.

On uključi optički disk u utičnicu na kontrolnoj ploči. Na malom zaslonu ispred njega pojavi se otok, ali je bio
uglavnom sakriven mjestimičnom naoblakom. "Kakva korist od tog?" upita Malcolm. "Pričekaj samo", reče Thorne.
"To je sustav. Sažet će podatke."

"Podatke od čega?"

"Radara." Idućeg trenutka, satelitska radarska snimka prekrije fotografiju. Radar je mogao prodrijeti kroz
oblake. Thorne pritisne tipku i računalo izvuče rubove, pojača pojedinosti, istakne jedva vidljive paučinaste tragove
cestovne mreže.

"Prilično zgodno", reče Malcolm, no Thorneu se učini da je Malcolm napet.

"Imam je", reče Eddie preko radija. Malcolm reče: "On vidi isto?" "Da, na svojoj kontrolnoj ploči."

"Ali nemam ništa od GPS - a", zabrinuto će Eddie. "Zar ne radi?"

"Hej, dečki" reče Thorne. "Dajte mu malo vremena. Iščitava optičke podatke. Pričekajte da dođe u doseg
navigacijskih satelita."

Na krovu prikolice bio je postavljen stožasti Globalni Pozicioni Senzor. Iz podataka koje prima s navigacijskih
satelita u zemljinoj orbiti udaljenih tisuće kilometara, GPS može izračunati položaj vozila s greškom od nekoliko
metara. Idućeg trenutka, na zemljovidu otoka počne se paliti i gasiti crveno slovo X.

"U redu je", javi Eddie preko radija. "Imam je. Izgleda kao cesta koja vodi od čistine prema sjeveru. Ondje
idemo?"

"Čini se", reče Thorne. Prema zemljovidu, cesta je zavijala nekoliko kilometara kroz unutrašnjost otoka do
mjesta na kojem su se stjecale sve ceste. Na tom su se mjestu nazirale neke zgrade, ali se nije moglo biti siguran.

"U redu, Doc. Krećemo."

Eddie ga pretekne i krene prvi. Thorne pritisne papučicu gasa i prikolica zujeći pojuri za Explorerom. Pokraj
njega, Malcom je šutio i petljao nešto po malom prijenosnom računalu u svom krilu. Nijednom nije pogledao kroz
prozor.

Za nekoliko trenutaka čistina je ostala za njima i sad su se vozili kroz gustu džunglu. Zasvijetli žaruljica na
Thorneovoj kontrolnoj ploči: vozilo se prebacilo na baterije. Kroz krošnje više nije dopiralo dovoljno sunčeve
svjetlosti za pokretanje prikolice. Nastave voziti. "Kako ide, Doc?" upita Eddie. "Održavaš naboj?"

"Sve u redu, Eddie."

"Zvuči nervozno", reče Malcolm.

 "Samo je zabrinut zbog opreme."

"Vraga", reče Eddie. "Zabrinut sam zbogsebe."

Iako je cesta bila zarasla i u lošem stanju, dobro su napredovali. Poslije desetak minuta, stignu do malog potoka,
muljevitih obala.

Explorer krene preko potoka, pa se zaustavi. Eddie izađe i počne se vraćati prema njima, hodajući po kamenju u
potoku.

"Što je?"

"Nešto sam vidio, Doc."

Thorne i Malcolm izađu iz prikolice i stanu na obalu potoka. Iz daljine začuju krič koji je sličio ptičjem.
Malcolm podigne pogled, smrknut.

"Ptice?" upita Thorne.

Malcolm niječno odmahne glavom.

Eddie se sagne i iz blata izvuče komad platna. Bio je to uski komad tamnozelenog Gore - Texa, porubljen
kožnom vrpcom. "Ovo je s jednog od naših ruksaka" reče on.

"Onog koji smo izradili za Levinea?" "Da, Doc."

"Stavio si senzor u ruksak?" upita Thorne. Najčešće bi u svoje naprtnjače za ekspedicije ušili senzore za
praćenje kretanja.

"Jesam."

"Mogu li to pogledati?" upita Malcolm. Uzme komadić platna i podigne ga prema svjetlu. Zamišljeno opipa
otrgnuti rub.

Thorne skine s remena mali prijamnik koji je izgledao kao veliki pejdžer. Zagleda se u očitanje ispisano
tekućim kristalima. "Ne dobivam nikakav signal..."

Eddie se zagleda u muljevitu obalu. Ponovo se sagne. "Evo još jednog komada platna. I još jednog. Doc, čini se
da je ruksak rastrgan na komadiće."

Još jedan ptičji zov doplovi do njih, dalek, sablastan. Malcolm se zagleda u daljinu, pokušavajući otkriti položaj
njegova izvora. A tad Eddie reče: "Oho. Imamo društvo."

U blizini prikolice stajala je skupina od šest žarkozelenih gušterolikih životinja. Bili su veličine pileta i živahno
su pijukali. Stajali su uspravno na stražnjim nogama i održavali ravnotežu ispruženim repom. U hodu, glave bi im
im poskakivale od nervoznih trzaja, baš kao u kokoši. Glasale su se osobitim cvrkutom, koji je podsjećao na ptičji,
ali su izgledali kao gušteri dugih repova. Imali su znatiželjna, oprezna lica i nagnuli bi glavu ustranu dok su gledali
ljude.

Eddie reče: "Što je ovo, izborna skupština salamandera?"

Zeleni gušteri se usprave, motreći. Pojavi ih se još nekoliko, iza prikolice i obližnjeg raslinja. Uskoro je bilo
desetak guštera, koji su ih promatrali i pijukali.

"Kompiji", reče Malcolm. "Punim imenom Procompsognathus triassicus."

"Hoćeš reći da su ovo..." "Da. To su dinosauri."

Eddie se zagleda, mršteći se. "Nisam znao da ih ima tako malih", reče naposljetku.
 "Dinosauri su bili uglavnom mali" reče Malcolm. "Ljudi uvijek misle da su bili golemi, no zapravo je prosječan
dinosaur bio veličine ovce ili malog ponija."

Eddie reče: "Izgledaju kao kokoši."

"Da, jako sliče pticama."

"Prijeti li nam opasnost?" upita Thorne.

"Pa i ne", reče Malcolm. "Oni su mali strvinari, poput šakala. Hrane se mrtvim životinjama. Ali ja im ne bih
prilazio. Ugriz im je otrovan."

"Ja im neću prići", reče Eddie. "Podilazi me jeza od njih. Kao da se ne boje."

I Malcolm je to primijetio. "Vjerojatno zato što na otoku nije bilo ljudi. Ove se životinje nemaju razloga bojati
čovjeka."

"Pa, pružimo im razlog", reče Eddie. Podigne kamen. "Hej!" reče Malcolm. "Nemoj to činiti! Cijela je
koncepcija..."

Ali je Eddie već bacio kamen. On padne blizu skupine kompija i nekoliko guštera ustukne. No ostali se jedva i
pomaknu. Nekoliko od njih poskoči nekoliko puta u zrak, uznemireno. No skupina ostane na mjestu. Samo su
cvrkutali i naginjali glave.

"Čudno", reče Eddie. Pomiriše zrak. "Osjećate miris?" "Da", reče Malcolm. "Imaju karakterističan miris."

"Po truleži, ja bih rekao" reče Eddie. "Smrde po truleži. Kao nešto mrtvo. A ako se mene pita, to nije prirodno,
da životinje tako ne pokazuju strah. Što ako su zaražene bjesnoćom ili nešto slično?" "Nisu", reče Malcolm. "Kako
znaš?"

"Jer jedino sisavci prenose bjesnoću." No još to nije ni izrekao, a već je počeo sumnjati je li pogriješio.
Bjesnoću prenose toplokrvne životinje. Jesu li kompiji toplokrvni? Nije bio siguran.

Iznad njihovih glava začuje se šuštanje. Malcolm pogleda u lisnati svod iznad njih. Nešto se micalo visoko u
krošnjama, neke nevidljive male životinje skakale su s grane na granu. Začuje pijukanje i cvrkut, nesumnjivo
životinjske zvukove.

"To gore nisu ptice", reče Thorne. "Majmuni?" "Možda", reče Malcolm. "Iako sumnjam." Eddie zadrhti.
"Predlažem da se nosimo odavde."

On se vrati do potoka i ude u Explorer. Malcolm se oprezno vrati s Thorneom do ulaza u prikolicu. Kompiji se
razmaknu, ali ne pobjegnu. Stajali su oko njihovih nogu i uzbuđeno cvrkutali. Malcolm i Thorne se popnu u
prikolicu i zatvore vrata, pazeći da ne prignječe neko od tih malih stvorenja.

Thorne sjedne za upravljač i upali motor. Ispred njih, Eddie je već krenuo s Explorerom preko potoka i počeo se
penjati uz blagi obronak na drugoj obali.

"Ovi...ovaj... prokompiji ili kako se već zovu", reče Eddie preko radija. "Oni stvarno postoje, ha?"

"Oh, da", tiho će Malcolm. "Oni su stvarni."

Thorne se nije osjećao ugodno. Počeo je shvaćati kako se Eddie osjeća. Konstruirao je ta vozila i obuzeo ga je
neugodan osjećaj izoliranosti, osjećaj da je u tom dalekom mjestu s neprovjerenom opremom. Cesta se idućih
petnaest minuta nastavljala strmo uzbrdo kroz tamnu džunglu. U prikolici je postalo neugodno toplo. Na sjedištu
pokraj njega, Malcolm reče: "Klima uređaji?"

"Ne želim isprazniti akumulator."

 "Smijem li otvoriti prozor?"

"Ako misliš da je to u redu", reče Thorne.

Malcolm slegne ramenima. "Zašto ne?" On pritisne tipku i ojačani prozor se spusti. Topao zrak puhne kroz
prikolicu. On pogleda ponovno u Thornea. "Nervozan, Doc?" "Naravno, reče Thorne. "I te kako." Čak i uz spušteni
prozor, osjećao je kako mu se znoj slijeva niz prsa dok je vozio.

Preko radija Eddie reče: "Kažem ti, Doc, najprije smo morali provjeriti. Trebali smo se pridržavati propisanog
redoslijeda. Ne dolazi se na mjesto gdje ima otrovnih kokoši ako nisi siguran hoće li vozila izdržati."

"Vozila su u redu", reče Thorne. "Kako stoje tvoje vrijednosti?" "Visoko normalne", reče Eddie. "Divno.
Naravno, tek smo prošli nekoliko kilometara. Doc, sad je devet sati ujutro."

Teren je postajao strmiji pa cesta naglo skrene desno, pa lijevo, prateći niz serpentina. S obzirom da je vukao
velike prikolice, Thorne se morao usredotočiti na vožnju; dobro mu je došlo da je na nešto mogao usmjeriti svoju
pozornost.

Ispred njih, Explorer skrene lijevo, penjući se po cesti. "Ne vidim više nikakvih životinja", reče Eddie. Zvučao
je kao da mu je zbog tog laknulo.

Napokon se iza jednog zavoja cesta izravna, slijedeći vrh grebena. Prema slici koju je slao GPS, sad su išli
prema sjeverozapadu i unutrašnjosti otoka. No džungla ih je još okruživala sa svih strana; nisu mogli puno vidjeti
kroz gusti zid raslinja.

Stignu do raskrižja u obliku rašlji i Eddie se zaustavi uz rub ceste. Thorne shvati da je na raskrižju izblijedjeli
drveni putokaz sa strelicama u oba smjera. Na onom okrenutom ulijevo pisalo je 'Prema močvari'. Na onom
okrenutom udesno stajale su riječi: 'Prema Zoni B.'

Eddie reče: "Dečki? Kojim putem?"

"Idi prema Zoni B", reče Malcolm.

"Može." Explorer krene niz desni krak raskrižja u obliku rašlji. Thorne krene za njim. Njima zdesna, iz tla je
izbijala žuta sumporna para od koje je pobijelilo obližnje raslinje. Miris je bio jak. "Vulkanskog podrijetla," Thorne
reče Malcolmu, "kao što si predvidio." Dok su prolazili, ugledaju ključalu baru u zemlji koja je oko rubova imala
debelu žutu koru.

"Aha," reče Eddie, "ali je vulkan aktivan. Zapravo, rekao bih - jebem mu!" Upale se Eddiejeva svjetla od
kočnica i njegov automobil zakoči na mjestu.

Thorne je morao naglo skrenuti i bočnom stranom prikolice okrznuti paprati da ne bi udario u nj. Zaustavi se
pokraj Explorera i zapilji u Eddieja. "Eddie, za Boga miloga, daj..."

Ali Eddie nije slušao.

Buljio je preda se, otvorenih usta.

Thorne se okrene i pogleda.

Točno ispred njih stabla uz cestu bila su povaljena pa je nastala rupa u raslinju. Pružao im se vidik od ceste
preko cijelog otoka do zapada. No Thorne jedva da je primijetio tu panoramu. Jer jedino što je vidio bila je krupna
životinja, veličine nilskog konja, kako lijeno prelazi cestu. Samo što to nije bio nilski konj. Ova je životinja bila
blijedo smeđe boje, kože pokrivene velikim tanjurolikim ljuskama. Oko glave imala je svijenu koštanu krijestu a iz
krijeste su se dizala dva tupa roga. Treći je štrcao iznad njuške. Preko radija, začuje Eddiejevo plitko i ubrzano
disanje. "Znaš li što je to?"

"To je triceratops", reče Malcolm. "Čini se, mladunče."

 "Nesumnjivo", reče Eddie. Ispred njih, puno veća životinja prijeđe cestu. Bila je najmanje dvostruko veća od
prve i imala duge, zakrivljene i oštre rogove. "Jer mu je ovo mama."

Pojavi se treći triceratops, pa četvrti. Cijelo krdo tih stvorenja je polako prelazilo cestu. Pritom nisu obraćali
pozornost vozilima. Prošli su kroz otvor, spustili se niz obronak pa iščezli.

Tek su tad muškarci pogledali kroz taj otvor. Thorneu pukne pogled preko nepregledne močvarne ravnice kroz
čije je središte brzo tekla široka rijeka. S obje strane rijeke, pasle su životinje. Prema jugu je stajalo krdo od
dvadesetak tamnozelenih dinosaura srednje veličine, čije bi glave povremeno izvirile iznad trave uz rijeku. U blizini,
Thorne ugleda dinosaure njuške u obliku pačjeg kljuna kojima su se iznad glava dizale cijevaste kreste; pili su i
podizali glave i žalobno trubili. Ravno ispred, ugleda osamljenog stegosaura, zakrivljenih leđa i okomitih nizova
ploča. Ono krdo triceratopsa polako prođe pokraj stegosaura, koji ne obrati pozornost na njih. A na zapadu,
nadvisujući skupinu stabala, ugledaju desetak dugih, otmjenih vratova apatosaura, čija su tijela bila skrivena lišćem
koje su lijeno jeli. Bio je to idiličan prizor - ali s drugog svijeta.

"Doc?" reče Eddie. "Kakvo je ovo mjesto?"

 Prikolica

U prikolici, zamre zvuk automobilskog motora i zavlada tišina. Kontrolna je ploča svijetlila, zemljovidi GPS -
a vidjeli su se na zaslonu; X se palio i gasio i pokazivao njihov položaj. Prozorčić na zaslonu s natpisom 'Aktivni
sustavi' pokazivao je napunjenost akumulatora, efikasnost solarnih kolektora i potrošnju u posljednjih dvanaest sati.
Elektronske vrijednosti svijetlile su žarkozelenom bojom.

U stambenom dijelu, gdje su se nalazili kuhinja i kreveti, reciklirana voda u sudoperu je tiho grgljala. A tad se
začuje potmuli udarac iz ormarića iznad kreveta, smještenog blizu stropa. Udarac se ponovi a tad nastane tajac.

Idućeg trenutka kroz vratašca ormarića proviri kreditna kartica. Kartica klizne nagore, podigne kukicu i izvadi
je. Vrata se širom otvore i iz ormarića ispadne bijeli smotuljak pokrivača i plahti i prizemlji na pod uz mukli udarac.
Smotuljak se odmota a Arby Benton zastenje i protegne svoje malo tijelo.

"Ako se ne popiškim, vrisnut ću", reče i požuri na klecavim nogama u majušni zahod.

Ispusti uzdah olakšanja. Kelly je predložila da odu u Kostariku, ali je prepustila Arbyju da isplanira sve
pojedinosti. A on je sve isplanirao bez greške, pomisli on - odnosno, skoro sve. Arby je ispravno pretpostavio da će
u teretnom zrakoplovu biti studeno i da će se morati utopliti; nagurao je u ormare sve pokrivače i plahte iz prikolice.
Predvidio je da će ondje provesti najmanje dvanaest sati pa je spremio malo keksa i boce s vodom. Zapravo,
predvidio je sve osim činjenice da će u posljednjem trenutku Eddie Carr proći kroz prikolicu i zakračunati sve
ormariće izvana. Zaključati ih tako da idućih dvanaest sati neće moći na zahod. Dvanaest sati!

On ponovno uzdahne dok mu se tijelo opuštalo. Jednakomjeran mlaz mokraće još je tekao u školjku. Nije ni
čudo! Živa muka! A još bi bio zaključan unutra, pomisli on, da se naposljetku nije dosjetio... Iza njegovih leđa
začuje prigušene povike. On pusti vodu i vrati se, čučne pokraj ormarića ispod kreveta. Brzo ga otvori; još se jedan
smotuljak odmota i Kelly se pojavi pokraj njega.

"Hej Kel", reče on ponosno. "Uspjeli smo!" "Moram ići", reče ona i odjuri. Zalupi vrata za sobom. Arby reče:
"Uspjeli smo! Ovdje smo!" "Samo trenutak, Arb. Može?"

On prvi put pogleda kroz prozor prikolice. Posvuda oko njih bila je travnata čistina, a iza nje paprati i visoka
prašumska stabla. A visoko iznad krošanja stabala, ugleda vijugavu crnu stijenu vulkanskog grotla.

Znači, ovo je Isla Sorna. To je to!

Kelly izađe iz kupaonice. "Ooooh! Mislila sam da ću umrijeti!" Ona ga pogleda, podigne ruku pa se udare
dlanom o dlan. "Kako si uspio otvoriti svoja vrata?"

"Kreditnom karticom", reče on.

Ona se namršti. "Imaš kreditnu karticu?"

"Dali su mi je roditelji, u slučaju nužde", reče on. "A učinilo mi se da je ovo nužda." Pokušao je sve okrenuti na
šalu, kao da to nije ništa posebno. Arby je znao da je Kelly osjetljiva na sve što je u vezi s novcem. Uvijek je
komentirala njegovu odjeću i slično: kako uvijek ima novca za taksi ili za Coca Colu u Larson's Deliju poslije škole
ili nešto takvo. Jednom joj je rekao da on ne smatra novac važnim a ona je čudnim glasom rekla: "Zašto i bi?" Otad
pokušava izbjegavati tu temu.
 Arby nije uvijek znao kako se ponašati s ljudima. Ionako se svi prema njemu čudno odnose. Naravno, jer je
mlađi. I jer je crnac. I jer je ono što druga djeca nazivaju štreber. Neprestano se trudio učiniti sve da bude prihvaćen,
da se uklopi. No nije uspijevao. Nije bio bijelac, nije bio krupan, nije bio dobar sportaš i nije bio glup. Nastava je
Arbyju većinom bila tako dosadna da je na satu jedva uspijevao ostati budan. Njegovi bi se nastavnici kadikad
naljutili na nj, ali što je mogao? Škola je bila poput videovrpce koja se silno polako vrti. Dovoljno je bilo baciti
pogled na nju jednom na sat i ništa se ne bi propustilo. A kad je bio u društvu druge djece, kako je mogao pokazivati
zanimanje za televizijske emisije kao što su Melrose Place ili za San Francisco 49-erse ili za Shaqovu najnoviju
televizijsku reklamu. Nije mogao. To nije bilo važno.

No Arby je odavno shvatio da to nije popularno reći. Bolje je držati jezik za zubima. Jer ga nitko nije shvaćao,
osim Kelly. Činilo se da ona zna o čemu on govori, uglavnom.

I doktor Levine. U Arbyjevoj je školi na svu sreću postojao program za nadarenu djecu, koji je Arbyju donekle
bio zanimljiv. Naravno, nejako zanimljiv, ali bolji od ostatka nastave. A kad je doktor Levine odlučio poučavati u
tom razredu, Arby je prvi put u životu osjetio uzbuđenje u vezi sa školom. Zapravo...

"Znači, ovo je Isla Sorna, ha?" reče Kelly gledajući kroz prozor u džunglu.

"Aha", reče Arby. "Pretpostavljam."

"Znaš, kad su se prvi put zaustavili", reče Kelly, "jesi li čuo što su govorili?"

"Baš i ne. Zbog pokrivača."

"Ni ja", reče Kelly. "Ali su se zbog nečeg prilično uzbudili."

"Aha, jesu."

"Učinilo mi se da su spominjali dinosaure", reče Kelly. "Jesi li ti nešto slično čuo?"

Arby se nasmije i odmahne glavom. "Nisam, Kel", reče. "Jer se meni tako učinilo."

"Ma daj, Kel."

"Učinilo mi se da je Thorne rekao 'triceratops'."

"Kel", reče Arby. "Dinosauri su izumrli prije šezdeset pet milijuna godina."

"Znam ja to..."

On pokaže kroz prozor. "Vidiš li nekakvog dinosaura?"

Kelly ne odgovori. Ode na drugu stranu prikolice i pogleda kroz prozor. Thorne, Malcolm i Eddie su upravo
zamakli u središnju zgradu.

"Uzrujat će se kad nas nađu", reče Arby. "Kako da to izvedemo?" "Kao iznenađenje."

"Pobjesnit će", reče on.

"Pa? Što mogu učiniti?" reče Kelly.

"Možda će nas poslati natrag."

"Kako? Ne mogu."

"Vjerojatno." Arby slegne ramenima, ali ga je ta misao mučila više no što je želio priznati. To je bila Kellyna
zamisao. Arby nikad nije volio kršiti pravila ili upadati u nevolje. Porumenio bi i preznojio se čak i zbog najblažeg
nastavnikova prijekora. A posljednjih dvanaest sati razmišljao je jedino o tome kako će Thorne i ostali reagirati.
"Slušaj", reče Kelly. "Ovdje smo da pomognemo našem prijatelju doktoru Levineu, to je sve. Doktoru Thorneu smo
već pomogli." "Da..."

"A još ćemo im pomoći."

"Možda..."

"Potrebna im je naša pomoć."

"Možda", reče Arby. Nije zvučao uvjereno.

Kelly reče: "Da mi je znati što imaju za jelo." Ona otvori hladnjak. "Gladan?"

"Kao vuk", reče Arby, odjednom svjestan te činjenice.

"Što bi pojeo?"

"Što ima?"

On sjedne na tapecirani sivi kauč i ispruži se gledajući kako je Kelly zabila nos u hladnjak.

"Dođi i pogledaj", reče ona razdražljivo. "Nisam ti ja tvoja kućna pomoćnica."

"Dobro, dobro, ne uzrujavaj se." "Očekuješ da te svi opslužuju", reče ona. "Ne očekujem", reče on i brzo ustane
s kauča. "Arby, takav si razmaženac."

"Hej", reče on. "Čemu tolika galama? Smiri se. Nervozna si zbog nečeg?"

"Ne, nisam", reče ona. Izvadi umotani sendvič iz hladnjaka. Arby stane pokraj nje, zaviri u hladnjak i dohvati
prvi sendvič koji je ugledao.

"Neće ti se svidjeti", reče ona.

"Baš hoće."

"Punjenje salatom od tunjevine."

Arby je mrzio salatu od tunjevine. On brzo vrati sendvič pa pregleda sadržaj hladnjaka.

"Onaj na lijevo je s puretinom", reče ona. "U slatkom pecivu." On izvadi sendvič od puretine. "Hvala."

"Nema na čemu." Ona sjedne na kauč, odmota svoj sendvič i halapljivo ga proguta.

"Barem sam nas uspio dovesti ovdje", reče on i pažljivo odmota svoj sendvič. Uredno presavine celofanski
omotač i odloži ga ustranu. "Aha. Jesi. Priznajem. Taj si dio dobro obavio."

Arby je jeo svoj sendvič. U životu mu nikad ništa nije tako prijalo.

Bio je bolji čak i od majčinih sendviča od puretine.

Od pomisli na majku stegne ga oko srca. Njegova je majka bila ginekolog i jako lijepa. Imala je puno obyeza u
životu i nije bila često kod kuće, no kad god bi je vidio, uvijek je izgledala tako smireno. A i Arby se u njezinoj
blizini osjećao smireno. Imali su poseban odnos, njih dvoje. Iako je u posljednje vrijeme bila zabrinuta zbog toga
koliko Arby zna. Jedne je večeri ušao u njezinu radnu sobu. Ona je pregledavala neke stručne članke o razinama
progesterona i FSH* (Kratica od "follicle stimulating hormone": folikul -stimulirajući hormon). On pogleda preko
njezina ramena u stupce brojki i predloži joj da pokuša analizirati podatke nelinearnom jednadžbom. Ona ga čudno
pogleda, zamišljenim pogledom koji kao da nije imao veze s njim i u tom trenutku on je osjetio...

"Ja ću još jedan", reče Kelly i vrati se do hladnjaka. Izvadi dva sendviča, po jedan u svakoj ruci.
 "Misliš da ih ima dovoljno?"

"Koga briga? Umirem od gladi", reče ona i strgne celofan s jednog sendviča.

"Možda ne bismo trebali pojesti..."

"Arb, ako ćeš toliko brinuti, trebali smo ostati kod kuće."

On zaključi da ona ima pravo. Iznenadio se kad je shvatio da mu je nekako uspjelo pojesti prvi sendvič pa uzme
i onaj koji mu je Kelly ponudila.

Kelly je jela i gledala kroz prozor. "Da mi je znati kakva je ta zgrada u koju su ušli? Izgleda napuštena."

"Aha. I to godinama."

"Zašto bi netko sagradio veliku zgradu ovdje, na nekakvom pustom kostarikanskom otoku?" reče ona.

"Možda je bila riječ o nekom tajnom poslu." "Ili opasnom", reče ona. "Aha. Nečem takvom." Pomisao na
opasnost ga je i dražila i strašila. Shvati koliko je daleko od kuće.

"Da mi je znati što rade?" reče ona. Ne prekidajući s jelom, ona ustane s kauča i ode pogledati kroz prozor.
"Nema sumnje, veliko je. Hej", reče ona. "Čudno."

"Što to?"

"Pogledaj ovo. Zgrada je sva obrasla, kao da nitko godinama ovdje nije bio. I ovo je polje zaraslo. Trava je
prilično visoka..."

"Da..."

"Ali ovdje", reče ona i pokaže blizu prikolice, "je utrta staza." Zvačući sendvič, Arby priđe i pogleda. Imala je
pravo. Samo nekoliko metara od prikolice, trava je bila ugažena i požutjela. Na mnogo mjesta providjela se zemlja.
Bila je to uska, ali vidljiva staza, koja je prolazila slijeva nadesno preko čistine.

"Pa", reče Kelly. "Ako ovdje nitko godinama nije bio, što je utrlo stazu?"

"Sigurno životinje", reče on. Jedino se toga mogao sjetiti. "Sigurno je riječ o životinjskoj stazi."

"Primjerice koje životinje?"

"Ne znam. Kakve već žive ovdje. Jeleni ili nešto slično."

"Nisam vidjela nikakve jelene."

On slegne ramenima. "Možda koze. Znaš, divlje koze, kao one na Havajima."

"Staza je preširoka za jelene ili koze." "Možda je riječ o cijelom stadu divljih koza."

"Preširoka je", reče Kelly. Slegne ramenima i okrene se od prozora. Vrati se do hladnjaka. "Pitam se ima li što
za desert."

Riječ desert ga podsjeti na nešto. Ode do ormarića iznad kreveta, popne se i prekopa po njemu.

"Što radiš?"

"Pregledavam svoj ruksak."

"Zašto?"
 "Mislim da sam zaboravio četkicu za zube."

"Pa?"

"Neću si moći oprati zube."

"Arb", reče ona. "Koga briga?"

"Alija uvijek perem zube..."

"Budi pustolovan", reče Kelly. "Živni."

Arby uzdahne. "Možda je doktor Thorne ponio rezervnu." On se vrati i sjedne na kauč pokraj Kelly. Ona
prekriži ruke na prsima i zatrese glavom.

"Nema deserta?"

"Ničeg. Čak ni jogurta. Odrasli. Nikad ništa dobro ne isplaniraju." "Aha. Istina."

Arby zijevne. U prikolici je bilo toplo. Prispavalo mu se. Ležeći sklupčan u ormariću posljednjih dvanaest sati,
drhtureci od studeni, u skučenom prostoru, nije ni oka sklopio. Sad je odjednom bio umoran.

Pogleda Kelly. I ona zijevne. "Da izađemo? Da se razbudimo?" "Trebali bismo ovdje pričekati", reče Arby.

"Budem li čekala ovdje, bojim se da ću zaspati", reče Kelly.

Arby slegne ramenima. San ga je brzo svladavao. On se vrati u prostor za stanovanje i uspuže na ležaj pokraj
prozora. Kelly pođe za njim.

"Ja neću spavati", reče ona.

"U redu, Kel." Vjeđe su mu otežale. Shvati da ne može držati oči otvorene.

"Ali" - ona ponovno zijevne - "možda ću ipak na trenutak prileći." On pogleda kako se ona ispružila na krevetu
preko puta njegova a tad sklopi oči i istog trenutka zaspi. Sanjao je da je u zrakoplovu, da osjeća blago ljuljanje, čuo
brundanje motora. Spavao je laganim snom i u jednom se trenutku probudio, uvjeren da se prikolica zaista ljulja i da
se zaista čuje brundanje i da dopire s druge strane porozora. No ponovno zaspi skoro istog trenutka i počne sanjati
dinosaure, Kellyne dinosaure. U njegovu laganu snu bile su dvije životinje, tako goleme da im nije vidio glave kroz
prozor, samo njihove debele ljuskave noge koje su stupale po zemlji dok su životinje prolazile pokraj prikolice. Ali
u njegovu snu druga životinja zastane, sagne se i velika glava znatiželjno zaviri kroz prozor i Arby shvati da gleda u
orijašku glavu tyrannosaurus rexa, čije su se čeljusti micale, bijeli zubi ljeskali na suncu - no u snu on je sve to
mirno gledao i nastavio spavati.
 Unutrašnjost

Dvoja velika staklena vrata na pročelju središnje zgrade vodila su u tamno predvorje. Staklo je bilo izgrebano i
prljavo, a kvake od kroma nagrizene korozijom. No u prašini, smeću i palom lišću ispred vrata vidio se jasni trag u
obliku dva jednaka luka.

"Netko je nedavno otvarao ova vrata", reče Eddie.

"Da", reče Thorne. "Netko u čizmama Asolo." On otvori vrata. "Da uđemo?"

Uđu u zgradu. U njoj je zrak bio vruć, nepomičan i ustajao. Predvorje je bilo malo i nedojmljivo. Recepcija
točno nasuprot vrata nekoć je bila presvučena sivom tkaninom, a sad prekrivena nečim tamnim, sličnom lišajevima.
Na zidu iza recepcije visio je niz kromiranih slova koja su ispisivala riječi 'Mi stvaramo budućnost', no riječi su bile
nečitljive zbog isprepletenih penjačica. Gljive su niknule iz sagova. S desne strane ugledaju čekaonicu, s niskim
stolićem i dva duga kauča.

Jedan je kauč bio istočkan krastavom smeđom plijesni; drugi je bio pokriven ceradom. Pokraj tog kauča nalazilo
se ono što je ostalo od Levineove zelene naprtnjace na kojoj je bilo nekoliko dubokih poderotina. Na stoliću su bile
dvije prazne plastične boce Eviana, satelitski telefon, par blatnjavih kratkih hlačica i nekoliko zgužvanih omota
čokoladica. Žarkozelena zmija brzo otpuže kad su se oni približili.

"Znači ovo je jedna od InGenovih zgrada?" reče Thorne gledajući u natpis na zidu.

"Nedvojbeno", reče Malcolm.

Eddie se sagne nad Levineovu naprtnjaču i prijeđe prstima po poderotinama u tkanini. Dok je to činio, iz
naprtnjace iskoči veliki štakor.

"Isuse!"

Štakor cičeći odbrza. Eddie oprezno zaviri u naprtnjaču. "Mislim da nitko neće poželjeti pojesti ostatak
čokoladica", reče. Svrne pogled na hrpu odjeće. "Dobivaš li signal od ovog?" U neke su dijelove odjeće za
ekpediciju bili ugrađeni mikrosenzori.

"Ne", reče Thorne pomičući svoj ručni monitor. "Primam signal, ali... kao da dolazi odande."

On pokaže prema metalnim vratima iza recepcije koja su vodila u zgradu iza ove. Vrata su nekoć imala zasun i
bila zaključana zahrdalim lokotima. Ali su lokoti sad ležali na podu, razvaljeni. "Pođimo po njega", reče Eddie i
krene prema vratima. "Što mislite kakva je ono bila zmija?"

"Ne znam."

"Je li bila otrovna?"

"Ne znam."

Vrata se otvore uz glasnu škripu. Trojica muškaraca nađu se u praznom hodniku, na čijoj su se jednoj strani
nalazili razbijeni prozori, a po podu suho lišće i krhotine. Zidovi su bili prljavi, s nekoliko tamnih mrlja koje su
izgledale kao krv. Ugledaju nekoliko vrata koja su se otvarala na hodnik. Činilo se da nijedna nisu zaključana.
 Biljke su rasle kroz rupe u sagovima pokrivenom podu. Blizu prozora, gdje je bilo svjetla, penjačice su gusto
rasle po napuklim zidovima. Sa stropa su visjeli puzavci. Thorne i društvo krenu niz hodnik. Ništa se nije čulo osim
kako njihove noge drobe suho lišće. "Pojačava se", reče Thorne gledajući u monitor. "Negdje je u zgradi." Thorne
otvori prva vrata do kojih je stigao i ugleda jednostavni ured: radni stol i stolac, na zidu zemljovid otoka, pa stolnu
svjetiljku, koju su svojom težinom prevrnute isprepletene puzavice. Računalni zaslon, prevučen plijesni. Na drugom
kraju sobe, svjetlo je prosijavalo kroz blatnjav prozor.

Krenu niz hodnik do drugih vrata i ugledaju skoro jednak ured: sličan radni stol i stolac, sličan prozor na drugoj
strani prostorije. Eddie progunđa: "Čini se da smo u uredskoj zgradi", reče. Thorne krene dalje. Otvori treća vrata,
pa četvrta. Uredi. Thorne otvori peta vrata i zastane.

Bio je u dvorani za sastanke, punoj lišća i nečistoće. Na dugom drvenom stolu na sredini sobe bilo je
životinjskog izmeta. Prozor u dnu sobe bio je prašnjav. Thorna privuče velik zemljovid koji je pokrivao čitav zid
dvorane. Po zemljovidu su bili zabodeni raznobojni čavlići. Eddie uđe i namršti se.

Ispod zemljovida bila je komoda. Thorne pokuša otvoriti ladice, ali su bile zaključane. Malcolm polako uđe u
dvoranu. Osvrtao se, pamtio. "Što znači taj zemljovid?" upita Eddie. "Imaš li pojma što bi mogli značiti ti čavlići?"

Malcolm pogleda zemljovid. "Dvadeset čavlića u četiri različite boje. Pet čavlića u jednoj boji. Složeni u obliku
peterokuta, odnosno u nekakvu petokrakom obliku, na svim dijelovima otoka. Rekao bih da izgleda poput mreže."

"Nije li Arby rekao da na ovom otoku postoji nekakva mreža?" "Da, jest... Zanimljivo..."

"Ostavimo sad to", reče Thorne. Vrati se u hodnik, prateći signal na svojem ručnom prijamniku. Malcolm
zatvori vrata za njima i oni krenu dalje. Vidjeli su još ureda, ali više nisu otvarali vrata. Slijedili su Levineov signal.

Na kraju hodnika bila su klizna staklena vrata s natpisom ZABRANJEN ULAZ - SAMO ZA OSOBLJE S
DOZVOLOM. Thorne virne kroz staklo, ali nije vidio daleko. Učinilo mu se da je riječ o velikom prostoru i
složenim uređajima, ali je staklo bilo prašnjavo i prošarano čađom. Bilo je teško vidjeti.

Thorne reče Malcolmu: "Zaista misliš da znaš čemu je služila ova zgrada?"

"Znam točno čemu je služila", reče Malcolm. "To je pogon za proizvodnju dinosaura."

"Zašto bi nekome to trebalo?" upita Eddie.

"Ni nije", reče Malcolm. "Zato su to i držali u tajnosti."

"Ne shvaćam", reče Eddie.

Malcolm se nasmiješi. "Duga priča", reče.

Gurne ruke između vrata i pokuša ih otvoriti, ali ona ostanu čvrsto zatvorena. On zastenje i napne se. A tad se,
uz škripu metala, vrata otvore.

Oni zakorače u tamu s druge strane.

Njihove su baterije osvjetljavale hodnik po kojem su se kretali a u kojem je bilo tamno kao u rogu. "Da bi se
shvatilo ovo mjesto, mora se vratiti deset godina unatrag, do čovjeka po imenu John Hammond i životinje po imenu
quagga."

"Kako molim?"

"Quagga", reče Malcolm, "je afrički sisavac, slična zebri. Izumrla je u prošlom stoljeću. No, osamdesetih godina
dvadesetog stoljeća, netko je primijenio najnovije tehnike izlučivanja DNK na komadu quaggine kože i dobio
priličnu količinu DNK. Zapravo toliko DNK da se počelo govoriti o oživljavanju quagge. A ako se može oživjeti
quaggu, zašto ne i druge izumrle životinje? Dodoa? Sabljozubog tigra? Ili čak dinosaure?"
 "Kako doći do DNK dinosaura?" upita Thorne.

"Zapravo", reče Malcolm, "paleontolozi godinama nalaze dijelove DNK dinosaura. Nikad nisu o tome puno
govorili, jer nikad nisu imali dovoljno materijala da im posluži za klasifikaciju. Pa se činilo da to nema nikakve
vrijednosti; to je bio samo kuriozitet."

"Ali za oživjeti životinju bilo bi potrebno više od dijelova DNK", reče Thorne. "Bio bi potreban cijeli lanac."

"Tako je", reče Malcolm. "A čovjek koji se domislio kako do njega doći bio je poduzetnik po imenu John
Hammond. Razmišljao je ovako: kad su dinosauri živjeli, kukci su ih vjerojatno ujedali i sisali njihovu krv, baš kao
što kukci i danas čine. Neki od tih kukaca bi poslije tog sletjeli na granu i upali u ljepljivu smolu. A kadšto bi se ta
smola stvrdnula u jantar. Hammond je zaključio da će jednog dana, probuši li jantar i izvadi želučani sadržaj kukaca
sačuvanih u njemu, dobiti i DNK dinosaura."

"I je li uspio?"

"Da. Uspio je. I osnovao InGen, da bi radio na tom otkriću. Hammond je bio gurator, a imao je posebnog smisla
za namicanje novca. Dosjetio se kako doći do dovoljno novca za istraživanje o tome kako od lanca DNK stići do
žive životinje. Izvore financiranja nije bilo lako naći. Jer, iako bi bilo uzbudljivo ponovno stvoriti dinosaura, to ipak
nije bio lijek protiv raka.

"I tako je odlučio načiniti turističku atrakciju. Namjeravao je vratiti sredstva utrošena na dinosaure tako da ih
stavi u neku vrstu zoološkog vrta ili rezervata, gdje bi naplaćivao ulaz."

"Šališ se?" reče Thorne.

"Ne. Hammond je zaista to učinio. Sagradio je rezervat na otoku Isla Nublar, sjeverno odavde i namjeravao ga
otvoriti za javnost potkraj 1989. Osobno sam bio ondje, malo prije datuma određenog za otvorenje. Ali je
Hammonda snašla nevolja", reče Malcolm. "Sustav osiguranja se pokvario i dinosauri su se raštrkali. Nekoliko je
posjetitelja poginulo. Poslije su uništili i rezervat i sve dinosaure." Prođu pokraj prozora s kojeg im se pružao pogled
preko ravnice, na krda dinosaura koja pasu pokraj rijeke. Thorne reče: "Ako su svi pobijeni, što je onda ovaj otok?"

"Ovaj otok", reče Malcolm "je Hammondova mala prljava tajna. Tamna strana njegova rezervata."

Oni nastave hodati niz hodnik.

Malcolm reče: "Posjetiteljima Hammondova rezervata na Isla Nublar pokazalo bi se veličanstven genetički
laboratorij, s računalima i genetskim sekvencerima i svakojakim uređajima u kojima se izlijegala i rasla mladunčad
dinosaura. Posjetiteljima se govorilo da se dinosaure stvara u tom rezervatu. A obilazak laboratorija bi ljude u to
potpuno uvjerio.

No zapravo bi Hammondov obilazak preskočio nekoliko faza u tom procesu. U jednoj bi vam prostoriji pokazao
kako se dobiva DNK dinosaura. U idućoj bi vam pokazao jaje iz kojeg će se uskoro izleći dinosaur. Bilo je to jako
dramatično, ali kako je došao od DNK do živog embrija? Taj se kritični korak nije mogao vidjeti. Bio je to svršeni
čin, koji se dogodio negdje putem.

Problem je bio u tome da je Hammondov show bio predobar da bi bio istinit. Primjerice, imao je izlijegalište
gdje su se mali dinosauri probijali iz jajeta, a posjetitelji su to sve gledali u čudu. Ali u ležnici nikad nije bilo
problema. Nije bilo mrtvorođenih, deformiranih, nikakvih teškoća. U Hammondovu scenariju, njegova blistava
tehnologija funkcionirala je kao urica.

Kad se bolje razmisli, to nikako nije mogla biti istina. Hammond je tvrdio da proizvodi izumrle životinje služeći
se najvrhunskijom tehnologijom. No kod svake nove proizvodne tehnologije, početni rezultati su slabi: na razini od
jedan posto ili manje. Zapravo je Hammond morao uzgojiti tisuće embrija da bi mu se izlegao jedan dinosaur. To je
podrazumijevalo golem proizvodni pogon a ne besprijekorno uredan laboratorijčić koji su pokazali nama."

"Hoćeš reći, ovu zgradu", reče Thorne.

 "Da. Ovdje, na drugom otoku, u tajnosti, daleko od očiju javnosti, Hammond je slobodno vršio svoja
istraživanja i rješavao probleme iza fasade svojeg dražesnog parka. Hammondov mali genetički zoološki vrt bio je
kulisa. A ovaj je otok bio ono pravo. Ovdje su se stvarali dinosauri."

"Ako su životinje u zoološkom vrtu pobijene," reče Eddie "zašto nisu uništene i na ovom otoku?"

"Presudno pitanje", reče Malcolm. "Odgovor bismo trebali doznati za nekoliko minuta." On svojom baterijom
osvijetli tunel; snop svjetla bljesne na staklenim zidovima. "Jer, ako se ne varam", reče on, "upravo smo nadomak
prvog proizvodnog pogona."
 Arby

Arby se probudi, uspravi na krevetu, trepćući očima na jutarnjoj svjetlosti koja se slijevala kroz prozore
prikolice. Na susjednom ležaju, Kelly je još spavala i glasno hrkala.

On pogleda kroz prozor prema ulazu u veliku zgradu i shvati da odraslih nema. Explorer je stajao kod ulaza, ali
u automobilu nije bilo nikog. Njihova je prikolica stajala osamljena na čistini u visokoj travi. Arby se osjeti potpuno
sam - zastrašujuće sam - i od osjećaja panike srce mu snažno zalupa. Nije trebao doći ovamo, pomisli on. Taje cijela
zamisao glupa. A što je najgore od svega, plan je smislio on. To kako su se došaptavali u prikolici pa se vratili u
Thorneov ured. I kako je Kelly razgovarala s Thorneom kako bi Arby mogao ukrasti ključ.

Kako je namjestio emitiranje radio poruke Thorneu tako da Thorne pomisli da su još u Woodsideu. Arby se tad
osjećao jako pametnim, ali je sad požalio zbog toga. Zaključi da odmah mora nazvati Thornea. Mora se predati.
Ispuni ga nesavladiva želja za priznanjem.

Potrebno mu je da čuje nečiji glas. To je bila čitava istina.

Ode iz stražnjeg dijela prikolice u kojem je spavala Kelly u prednji i okrene ključ za paljenje na kontrolnoj
ploči. Podigne radioslušalicu i reče: "Ovdje Arby. Ima li koga? Prijem. Ovdje Arby."

Ali nitko ne odgovori. On pogleda u zaslon na kontrolnoj ploči na kojem je bio spisak svih radnih sustava. Nije
vidio ništa o sustavu komunikacije. Sjeti se da je sustav komunikacije vjerojatno priključen na računalo. Odluči
upaliti računalo.

Onda se vrati u sredinu prikolice, oslobodi tipkovnicu, uključi nju pa računalo. Pojavi se izbornik na kojem je
pisalo 'Thorneovi terenski sustavi' a ispod toga popis podsustava u prikolici. Jedan od njih je bio radio komunikacija.
On pritisne dugme na mišu i otvori tu datoteku.

Računalni zaslon zatitra od elektrostatičkih šara. U dnu je stajala naredba koja je glasila: "Ulazni signal
višestruke frekvencije primljen. Želite li automatsko podešavanje?"

Arby nije znao što to znači, ali je s računalima bio neustrašiv. Automatsko podešavanje zvuči zanimljivo. Ne
oklijevajući, on natipka 'Da'.

Elektrostatička črčkarija ostane na zaslonu dok su se brojke kotrljale u dnu. Pretpostavi da gleda frekvencije
izražene u megahercima. No nije znao pouzdano.

A tad, naglo, zaslon potamni. U gornjem lijevom uglu ostanu svijetliti dvije riječi:

ULAZNA ZAPORKA:

On zastane, mršteći se. Čudno. Očito se od njega tražilo da utipka ulaznu zaporku za pristup u računalni sustav
prikolice. To je značilo da će mu biti potrebna lozinka. On pokuša:

THORNE.

Ništa se ne dogodi.

Pričeka trenutak pa pokuša s Thorneovim inicijalima: JT.

 Ništa.

LEVINE.

Ništa.

THORNEOVI TERENSKI SUSTAVI.

Ništa.

TTS.

Ništa.

TEREN.

Ništa.

KORISNIK.

Ništa.

Pa, pomisli on, barem ga sustav nije izbacio. Većina umreženih sustava isključi vas poslije tri pokušaja. No
očito Thorne nije u ovaj sustav ugradio nikakvo osiguranje. Arby nikad ne bi tako postupio. Sustav je bio prestrpljiv
i preljubazan.

On pokuša: POMOĆ.

Kursor skoči u idući red. Stanka. Pogonske su jedinice zujale.

"Vežite se, polijećemo", reče on i protrlja ruke.

 Laboratorij

Kad su se Thorneove oči priviknule na slabo svjetlo, shvati da stoje u golemom prostoru, ispunjenom
nepreglednim redovima četvrtastih kutija od nerdajućeg čelika. Svaka je bila opremljena zamršenim spletom
plastičnih cjevčica. Sve je bilo prašnjavo; mnoge su kutije bile prevrnute.

"U prvim redovima", reče Malcolm, "su Nishiharini genetski sekvenceri. A iza su automatski sintesajzeri
DNK."

"To je tvornica", reče Eddie. "Kao agrobiznis ili nešto slično." "Da, tako je."

U uglu prostorije stajao je pisač a pokraj njega nekoliko komada požutjelog papira.

Malcolm podigne jedan papir i pogleda ga.

[GALRERYF1]: Gallimimus eritroidno-specifični transkripcijski faktor eryfl mRNK, potpuni kodovi.

[GALRERYF11068 bp ss- mRNK VRT 15-DEC-1989] IZVOR [IZV]

Gallimimus bullatus (mužjak) 9 dan embrionska krv, cDNK do mRNK, klon E120-1. ORGANIZAM Gallimimus
bullatus Animalia; Chordata; Vertebrata; Archosauria; Dinosauria;

Ornithominisauria. REFERENCA [REF]

1] (baze 1 do 1418) T. R. Evans, 17-JUL-1989. OBILJEŽJA [OB] Lokacija/kvalifikatori /pozor="Eryfl protein gi:
212629"

/ codon_start=l /

prijevod-'MEFVALGGPDAGSPTPFPDEAGAFLGLGGGERTEAG

GLLASYPP

SGRVSLVPWADTGTLGTPQWVPPATQMEPPHYLELLQPPRGSPP

HPSSGPLLPLS

SGPPPCEARECVNCGATAPLWRRDGTGHYLCNACGLYHRLNG

QNRPLIRPKKRLL

VSKRAGTV CSNCQTSTTTLWRRSPMGDPV CN ACGLYYKLHQV NRPLTMRKDGIQT

RNRKVSSKGKKRRPPGGGNPSATAGGGAPMGGGGDPSMPPPPP

PPPAAAPPQSDA

LYALGPWLSGHFLPFGNSGGFFGGGAGGYTAPPGLSPQI" BASE COUNT [BAS]

206 a 371 c 342 g 149 t

"Odnosi se na računalnu bazu podataka", reče Malcolm. "Krvni faktor nekog dinosaura. Nešto u vezi s crvenim
krvnim zrncima."

"I je li to sekvenca?"

"Nije", reče Malcolm. Počne pregledavati papire. "Ne, sekvenca bi trebala biti slijed nukleotida... Evo je."

On podigne drugi komad papira.

SEKVENCA 1 GAATTCCGGA 1 GAATTCCGGA 61 GACGTGTGGC 121 ATGGAGTTCG 181

GCCGGAGCCT 241 T CCT ACCCCC 301 ACCCCCCAGT 361 CAACCCCCCC 421 GGGCCCCCAC 481
GCAACGCCGC 541 TGCGGGCTCT 601 CTGCTGGTGA 661 TCCACCACCA 721 GCCT GCGGCC 781
GGAATCCAAA 841 GGGGGAAACC 901 TCTATGCCCC 961 GCTCTCGGCC 1021 TTTGGGGGGG 1081 AT A
ACT CT GA 1141 CCTCGGCAAT 1201 CAGATAAGCA 1261 G AC A A AT CCC 1321 AAATTACTGT 1381 T
CGG AGGCGG

AGCGAGCAAG AGCGAGCAAG AGCTCCCGCA TGGCGCTGGG TCCTGGGGCT CCTCAGGCCG

GGGTGCCGCC GGGGCAGCCC CCTGCGAGGC TGTGGCGCCG ACCACCGCCT GT A AGCGCGC
CTCTGTGGCG T CT ACT AC A A CCCGAAACCG CCTCCGCC AC CCCCGCCGCC CCGTGGTCCT
GGGCGGGGGG CGTGGGCAAG TGCAGAGGGT CTTTGCTCCC TGTGAAAGGT G A AT ATT GT A
CATGGACCCA

AGATAAGTCC AGATAAGTCC GAGGATTCAC GGGGCCGGAT GGGGGGGGGC CGTGTCCCTG

CGCCACCCAA CCCCCATCCC CCGTGAGTGC GGACGGCACC CAACGGCCAG AGGCACAGTG
TCGCAGCCCC ACT GC ACC A A CAAAGTTTCC CGCGGGAGGG CCCCCCGGCC TTCGGGCCAT
TTACACGGCC TGGGCCTTGC CGATCTCCAC T GG ACT G A A A A A A AGT CGG A A AT AT AT AT A
GCGTAGATCA

TGGCATCAGA TGGCATCAGA T GG A AGT GC A GCGGGCTCCC GAGAGGACGG GTGCCGTGGG

ATGGAGCCCC TCCTCCGGGC GTCATGGCCA GGGCATTACC AACCGCCCGC TGCAGCCACG ATGGGGG
ACC GTGAACCGCC TCCAAGGGTA GGCGCTCCTA GCCGCCCCCC TTTCTGCCCT CCCCCGGGGC T G
AGA AG AC A

TTTGGACACA AAGAAAGGAT CACAGCAATC TATATATATA TGCTGGATTT

TACAGTTGGA TACAGTTGGA TTACCTATCC CCACTCCGTT AGGCGGGGGG CAGACACGGG CCCACTACCT

CCCTACTGCC GGAAGAACTG TGTGCAACTG TCATCCGCCC AGCGT GA A A A CCGTCTGCAA
CCCTCACGAT AAAAGCGGCG TGGGGGGAGG CTCAAAGCGA TTGGAAACTC TGAGCCCGCA GT GT A AC
AT A ACAGGGCTAC TTATCTGTTT GATTATTTCT TATATCTGTA GTACTGCCGG

GAT A AGG ACG GAT A AGG ACG CATGGGAGCC CCCTGATGAA GCTGCTGGCC TACTTTGGGG
GGAGCTGCTG ACTCAGCAGC CGGAGCGACG GGCCTCAGCC CAAAAAGCGC CTGCCAGACA C A AC ATT
C AC GCGCAAAGAC CCCCCCGGGG GGGGGACCCC CGCTCTGTAC CGGAGGGTTT GATTTAAATA
ATAATTTGCA TCGGTAGGAC GCTTCTTGCT CGCCTGTGTG TAGAACAGCC AATTC Distribucija [DIS]

Wu /HQ-Ops Lori Ruso /Proizv Venn /LLv-1

Chang /89 Pen PROIZVODNA BILJEŠKA [PBILJ]

Niz je konačan i odobren.

 "Ima li to kakve veze s preživljavanjem ovih životinja?" upita Thorne.

"Nisam siguran", reče Malcolm. Ima li ovaj papir veze s posljednjim danima ovog proizvodnog pogona? Ili je to
nešto što je neki zaposlenik ispisao prije puno godina pa ostavio?

On pogleda oko pisača i nade snop papira na polici. Kad ih je izvadio, shvati da je riječ o memoima. Bili su
napisani na izblijedjelom plavom papiru i odreda kratki.

Od: CC/D-P. Jenkinsa Kome: H. Wu

Višak dopamina u Alfa 5 znači da Dl receptor još ne funkcionira željenom proždrljivošću. Da bi se agresivno
ponašanje dovršenih organizama svelo na najmanju mjeru mora se pokušati mijenjati genetske podloge. S time
treba početi danas.

I ponovno:

Od: CC/D Kome: H. Wu/Sup

Izolirani enzim glikogen sintetaza kinaza-3 iz Xenopusa možda će bolje djelovati nego enzim GSK-3 alfa/beta
sisavaca koji se sad rabi. Predvidite čvršću uspostavu dorzoventralnog polariteta a manje gubitka embrija.
Dogovoreno?

Malcolm pogleda sljedeći:

Od: Backes Kome: H. Wu/Sup

Kratki proteinski fragmenti možda djeluju kao prioni. Izvori sumnjivi ali predlažemo obustavu svih egzoAcnih
proteina za mesojedne organizme dok se podrijetlo ne ustanovi. Bolest se ne smije širiti!

Thorne zaviri preko njegova ramena. "Čini se da su imali problema", reče.

"Nedvojbeno jesu", reče Malcolm. "Bilo bi nemoguće ne imati ih. No pitanje je..."

On zašuti, zagleda se u idući memo, koji je bio dulji.

NOVI PODACI OINGENOVOJ PROIZVODNJI

10/10/88

Od: Lori Ruso

Kome: svim zaposlenicima

Predmet: slabi proizvodni rezultati

 Nedavni gubitak uspješno izleglih životinja u razdoblju 24-72 sata nakon izlijeganja iz jajeta uzrokovanje
kontaminacijom bakterijama Escherichia coli. One su smanjile proizvodne rezultate za 60% a izvor su im nemarnost
pogonskog osoblja u vezi s propisima o sterilizaciji, posebice tijekom Procesa H (Faza održavanja jajeta, hormonski
dodaci 2G/H).

Kornera hvataljke zamijenjene su a rukavi na robotima 5 A i 7D zamijenjeni ovojnicama, no zamjena igala se i

dalje mora vršiti svakodnevno u skladu s propisima o sterilizaciji (Opći priručnik: upute 5-9).

Tijekom idućeg proizvodnog ciklusa (10/12-10/26) žrtvovat ćemo svako deseto jaje u Fazi H kako bismo
provjerili je li zaraženo. Odmah počnite odvajati jaja u tu svrhu. Dojavite sve pogreške. Zaustavite proizvodnju
svaki put kad je potrebno dok se ovo ne riješi.

"Imali su problema sa zarazom i kontaminacijom proizvodnje", reče Malcolm. "A možda i drugim izvorima
kontaminacije. Pogledaj ovo."

On pruži Thorneu idući memo:

NOVI PODACI OINGENOVOJ PROIZVODNJI

12/18/88

Od: H. Wu

Kome: svim zaposlenicima Predmet: DX: PLOČICA I PUŠTANJE

Živorođene životinje bit će označene novim Grumbachovim pločicama što je moguće prije. Dohranjivanje i sve
ostale vrste hranjenja u laboratoriju se ukidaju. Program puštanja na slobodu sad je potpuno operativan a tragačke
mreže podešene za praćenje.

Thorne reče: "Znači li to što mislim da znači?"

"Da", reče Malcolm. "Imali su problema da održe novorođene životinje na životu, pa su ih označavali pločicama
i puštali."

"I pratili ih nekakvom mrežom?" "Da. Mislim da je bilo tako."

"Pustili su dinosaure na slobodu na ovom otoku?" reče Eddie. "Luđaci."

"Prije bih rekao očajnici", reče Malcolm. "Zamislite: ovako golema i skupa visokotehnološka proizvodnja a
životinje im obolijevaju i umiru. Hammond je sigurno pobjesnio. Pa su odlučili maknuti životinje iz laboratorija u
divljinu."

"Ali zašto nisu pronašli uzročnika bolesti, zašto nisu..."

"U komercijalnoj proizvodnji", reče Malcolm, "jedino su važni rezultati. A uvjeren sam da su bili uvjereni da
mogu pratiti životinje, vratiti ih ovamo kad god požele. A ne zaboravite, to je sigurno funkcioniralo. Odveli bi
životinje u prirodu, pa ih nakon stanovitog vremena, kad su narasle, sakupili i prevezli brodom u Hammondov
zoološki vrt."

"Ali ne sve..."

"Još ne znamo sve", reče Malcolm. "Ne znamo što se dogodilo ovdje."
 Oni prođu kroz druga vrata i nađu se u maloj, nenamještenoj prostoriji, s klupom u sredini i ormarićima na
zidovima. Na natpisima je pisalo POŠTUJTE PROPISE O STERILIZACIJI i PRIDRŽAVAJTE SE SK4
STANDARDA. Na drugom kraju prostorije bio je ormar s hrpama požutjelih kuta i kapa. Eddie reče: "Ovo je
svlačionica."

"Čini se", reče Malcolm. Otvori ormarić; bio je prazan, u njemu je bio samo par muških cipela. Otvori još
nekoliko ormarića. Svi su bili prazni. U jednom je ljepljivom vrpcom bio pričvršćen komad papira:

Sigurnost se svakog tiče!

Prijavite genetske anomalije!

Riješite se biološkog otpada na ispravan način!

Zaustavite širenje DX-a sad!

"Što je DX?" upita Eddie.

"Mislim", reče Malcolm, "da je to naziv te tajanstvene bolesti."

Na drugom kraju svlačionice bila su dvoja vrata. Desna su bila pneumatska i otvarala se pomoću gumene
nagazne pločice u podu. No ta su vrata bila zaključana, pa oni prođu kroz lijeva vrata, koja su se lako otvorila.

Nađu se u dugom hodniku čiji je desni zid bio od staklenih ploča od poda do stropa. Staklo je bilo izgrebano i
prljavo, no oni zavire u prostoriju s druge strane. Thorne nikad u životu nije vidio ništa slično.

Golem prostor, veličine nogometnog igrališta. Transporteri su presijecali prostoriju na dvije razine, jedni jako
visoko, a drugi u visini struka. Na različitim postajama po prostoriji, pokraj transportera, stajali su grozdovi velikih
strojeva sa spletom cijevi i ovješenih robot - hvataljki.

Thorne osvijetli transportere baterijom. "Tekuća vrpca", reče.

"Ali izgleda netaknuto, kao da je spremna za rad", reče Malcolm.

"Nekoliko je biljaka izraslo iz poda, ali sve u svemu, začudno je čisto."

"Previše čisto", reče Eddie.

Thorne slegne ramenima. "Ako je ovo bila sterilizirana prostorija, vjerojatno je hermetički zatvorena", reče on.
"Vjerojatno je ostala kakva je bila prije puno godina."

Eddie zatrese glavom. "Prije puno godina? Doc, meni ne izgleda tako."

"Pa čime bi ti to objasnio?"

Malcolm se namršti i zaviri kroz staklo. Kako je moguće da prostorija te veličine ostane čista poslije toliko
godina? To nema...

"Hej!" reče Eddie.

I Malcolm je primijeti. Bila je u najudaljenijem uglu prostorije, plava kutijica na polovici visine zida, a u nju su
ulazili kablovi. Očito neka vrsta električne razvodne kutije. Na kutiji je bila pričvršćena mala crvena žaruljica.

Svijetlila je. "Ovdje ima struje!"

 Thorne se primakne staklu i pogleda zajedno s njima. "Nemoguće. Sigurno nekakva pohranjena energija ili
akumulator..."

"Poslije pet godina? Nijedan akumulator ne može toliko trajati", reče Eddie. "Kažem ti, Doc, ovdje ima struje!"

Arby se zagleda u monitor dok su se bijela slova polako ispisivala po zaslonu:

SLUŽITE LI SE MREŽOM PRVI PUT?

On natipka:

DA.

Ponovno stanka.

On pričeka.

Polako se pojavi još slova:

VAŠE PUNO IME?

On natipka svoje puno ime.

ŽELITE LI LOZINKU?

Ma nemoj me zezati, pomisli on. Ovo će biti čas posla. Skoro da se razočarao. Zaista je mislio da je doktor
Thorne pametniji. On natipka:

DA.

Potom:

VAŠA NOVA LOZINKA JE VIG/&*849/. MOLIM ZAPIŠITE.

Naravno, pomisli Arby. Možeš se kladiti da hoću. Na stolu ispred njega nije bilo papira; on opipa džepove, nađe
komadić papira i zapiše lozinku.

MOLIM PONOVNO UPIŠITE VAŠU LOZINKU.

On natipka traženi niz znakova i brojki.

Ponovno stanka pa opet slova. Brzina ispisivanja slova bila je neobično spora a kadšto bi i zapinjala. Poslije
toliko vremena, možda sustav ne radi jako...

HVALA. LOZINKA POTVRĐENA.

Zaslon zasvijetli pa se naglo oboji tamnoplavo. Začuje se elektronski napjev.

A tad Arby zine od čuđenja i on blene u zaslon, na kojem je pisalo: INGENOVE TEHNOLOGIJE

ZONA B PODRUČNO ČVORIŠTE MREŽNIH SERVISA Nije imalo smisla. Kako može postojati mreža Zone
B? InGen je zatvorio Zonu B prije puno godina. Arby je već pročitao datoteke. A InGen više ne postoji, odavno su
bankrotirali. Kakva mreža? pomisli on. I kako je uspio prodrijeti u nju? Prikolica nije bila spojena ni na što. Nije
bilo kablova, ničeg.

Znači da je sigurno riječ o radio mreži, već postojećoj na otoku. Nekako se uspio uključiti u nju. Ali kako to da
postoji? Za radio mrežu potrebna je električna energija, a ovdje je nema.
 Arby pričeka.

Ništa se ne dogodi. Riječi su samo stajale na zaslonu. On pričeka da se pokaže izbornik, ali se to ne dogodi.
Arby pomisli da je sustav možda neispravan. Ili isključen. Možda ti samo dopušta da uđeš u njega a zatim se ništa ne
dogodi.

Ili bi možda, pomisli, on trebao nešto učiniti. Učini najjednostavniju stvar, pritisne tipku za povrat.

Ugleda:

DOSTUPNI SERVISI NA DALJINSKO UPRAVLJANJE POSTOJEĆE RADNE DATOTEKE Posljednja

promjena

Dakle, zaista je riječ o starom sustavu: datoteke nisu godinama mijenjane. Pitajući se radi li još, on odabere
VIDEO MREŽA. Na svoje čuđenje, ugleda kako se zaslon počinje puniti sličicama. Bilo ih je ukupno petnaest,
naguranih na zaslonu, a pokazivale su razne dijelove otoka. Većina kamera bila je postavljena visoko, u krošnjama
ili negdje slično, i pokazivale su... On se zapilji. Pokazivale su dinosaure.

Zaškilji. Nije moguće. To što vidi su filmovi ili nešto slično. Jer u jednom kutu ugleda krdo triceratopsa. U
susjednom kvadratiću ugleda nekakve zelene gušterolike stvorove, u visokoj travi, iznad koje su provirivale samo
njihove glave. U drugom pak, jednog stegosaura, kako polako hoda.

To su sigurno filmovi, pomisli on. Program s dinosaurima.

No tad, na drugoj slici, Arby ugleda dvije spojene prikolice kako stoje na čistini. Vidio je crne solarne kolektore
kako se ljeskaju na krovu. Učinilo mu se da vidi i sebe, kroz prozor prikolice.

Oh, Bože moj, pomisli on.

Na drugoj slici ugleda kako Thorne, Malcolm i Eddie brzo ulaze u zeleni Explorer i odlaze iza laboratorija. I tad
ga zgromi istina.

Slike su stvarne.
 Struja

Odvezu se Explorerom iza središnje zgrade i krenu prema trafostanici. Na putu prođu pokraj malog sela s
njihove desne strane. Thorne ugleda šest plantažnih koliba i jednu veću zgradu s oznakom 'Upravnikova rezidencija'.
Vidjelo se da su kućice nekoć bile okružene urednim zelenim površinama, no sad su bile zarasle, prašuma je
djelomice povratila oteto područje. U središtu tog kompleksa ugledaju tenisko igralište, prazan bazen i malu
benzinsku crpku ispred nečeg što je sličilo trgovini živežnim namirnicama.

Thorne reče: "Da mi je znati koliko su ljudi ovdje imali?"

Eddie reče: "Kako znaš da su svi otišli?"

"Kako to misliš?"

"Doc - imaju struju. Poslije toliko godina. Mora postojati objašnjenje za to." Eddie skrene automobilom iza
stražnjeg dijela prostora za utovar i krene prema trafostanici, ravno ispred njih.

Trafostanica je bila neugledna betonska kocka bez prozora, obilježena jedino pri vrhu valovitim limom za
ventiliranje. Čelični odušci odavno su od hrđe poprimili jednoličnu smeđu boju, sa žutim točkicama.

Eddie obiđe automobilom stanicu, tražeći vrata. Nađe ih otraga.

Bila su to teška čelična vrata, na kojima je bojom koja se gulila pisalo: POZOR VISOKI NAPON
ZABRANJEN ULAZ.

Eddie iskoči iz automobila, ostali za njim. Thorne omiriše zrak. "Sumpor", reče.

"Jako snažan miris", reče Malcolm i kimne glavom.

Eddie povuče vrata. "Dečki, imam osjećaj..."

Vrata se naglo otvore uz zveket i lupe o betonski zid. Eddie zaviri u tamu. Thorne ugleda gusti labirint cijevi, a
iz poda se dizao tanki stupac pare. U prostoriji je bilo užasno vruće. Čulo se glasno, uporno zvrjanje.

Eddie reče: "Nek me vrag odnese." Krene naprijed, zagledavajući u indikatore, mnoge neočitljive, jer im je
staklo bilo presvučeno debelim žutim slojem. I spojista cijevi imala su prsten žute kore. Eddie prstom obriše
naslagu. "Zapanjujuće", reče.

"Sumpor?"

"Aha, sumpor. Zapanjujuće." On se okrene prema izvoru onog zvuka, ugleda veliki ispušni otvor, a unutra
turbinu. Propeler turbine, koji se brzo okretao, bio je zagasito žute boje.

"I to je sumpor?" upita Thorne.

"Ne", reče Eddie. "To mora da je zlato. Propeler turbine je od slitine zlata."

"Zlata?"

"Aha. U protivnom bi morao biti nepokretan." Okrene se Thorneu. "Shvaćaš li što je ovo? Nevjerojatno. Tako
kompaktno i efikasno. Nikome dosad to nije uspjelo. Ova je tehnologija..."

"Želiš reći da je geotermalna?" reče Malcolm.

"Tako je", reče Eddie. "Našli su izvor topline ovdje, vjerojatno plina ili vodene pare, koja se cijevima dovodi
kroz pod. Ta toplina grije vodu u zatvorenom krugu - to je ona mreža cijevi ondje - pa pokreće turbinu - ondje - koja
proizvodi električnu energiju. Bez obzira na to o kakvom je izvoru topline riječ, geotermalni su izvori uvijek vraški
korozivni. Na većini takvih mjesta, održavanje turbine se pretvara u borbu na život i smrt. Ali ova trafostanica još
radi. Zapanjujuće."

Duž jednog zida bila je glavna razvodna ploča, koja je slala struju cijelom laboratorijskom kompleksu. Ploča je
po sebi imala pljesnive mrlje, a na nekoliko je mjesta bila udubljena.

"Čini se da ovdje godinama nije nikog bilo", reče on. "A velik dio strujne mreže ne radi. No trafostanica još radi
- nevjerojatno."

Thorne počne kašljati od sumpornog zraka i vrati se na sunce. Pogleda prema stražnjem dijelu laboratorija.
Jedno od utovarnih mjesta izgledalo je u dobrom stanju, no drugo se urušilo. Staklo na stražnjem dijelu zgrade bilo
je razbijeno.

Malcolm mu se pridruži. "Pitam seje li neka životinja udarila u zgradu."

"Misliš da bi neka životinja mogla nanijeti toliku štetu?"

Malcolm kimne glavom. "Neki od ovih dinosaura teže četrdeset, pedeset tona. Jedna jedina životinja ima masu
krda slonova. Da, ono bi lako moglo biti djelo neke životinje. Vidiš li onu ondje stazu? Načinile su je životinje, a
prolazi pokraj utovarnih mjesta pa niz brijeg. Da, mogle su to učiniti životinje."

Thorne reče: "Zar nisu na to pomislili kad su puštali životinje na slobodu?"

"Oh, uvjeren sam da su ih namjeravali pustiti samo na nekoliko tjedana ili mjeseci, pa ih sakupiti dok su još
mlade. Sumnjam da su ikad pomislili da će..."

Prekine ih pucketavo električno krčanje, slično atmosferskim radio smetnjama. Dopiralo je iz Explorera. Iza
njih, Eddie požuri prema automobilu, zabrinuta izraza lica.

"Znao sam", reče Eddie. "Naš se komunikacijski modul topi. Znao sam da smo trebali ugraditi onaj drugi." On
otvori vrata Explorera i popne se na suvozačko sjedište, podigne slušalicu, pritisne automatski podešivač zvuka.
Kroz prednje staklo, ugleda Thornea i Malcolma kako se vraćaju prema automobilu.

A tad se veza raščisti. "- u automobil!" reče hrapav glas.

"Tko je to?"

"Doktore Thorne! Doktore Malcolm! Ulazite u automobil!"

Kad je Thorne stigao, Eddie reče: "Doc. To je onaj vražji klinac."

"Što?" reče Thorne.

"To je Arby."

Preko radija, Arby je govorio: "Ulazite u automobil! Vidim ga gdje dolazi!"

"O čemu on to govori?" mrštio se Thorne. "Pa on nije ovdje, zar ne? Je li na otoku?"

Radio zakrči. "Da, ovdje sam! Doktore Thorne!"

"Ali kako je do vraga..."

 "Doktore Thorne! Ulazite u automobil!"

Thorne pozeleni od bijesa. Stisne šake. "Kako je samo tom dripcu to uspjelo?" On pograbi slušalicu od Eddieja.
"Arby, do vraga..." "Dolazi!"

Eddie reče: "O čemu on to govori? Zvuči potpuno histerično." "Vidim ga na ekranu! Doktore Thorne!"

Malcolm se osvrne po džungli. "Možda bismo trebali ući u automobil", reče tiho.

"Kako on to misli, na ekranu?" reče Thorne. Bio je ljut kao ris.

Eddie reče: "Ne znam, Doc, ali ako on ima sliku u prikolici, imamo je i mi." On uključi video prijamnik na
kontrolnoj ploči. Pričeka da se zaslon ugrije.

"Taj fakin", reče Thorne. "Zavrnut ću mu vratom."

"Mislio sam da voliš tog malog", reče Malcolm.

"Volim ga, ali..."

"Kaos djeluje", reče Malcolm i zamahne glavom.

Eddie je gledao u kontrolni prijamnik.

"U, jebemu", reče.

Na malom zaslonu pružao im se pogled ravno u snažno tijelo tyrannosaurus rexa kako se penje prema njima po
onoj životinjskoj stazi. Koža mu je bila pjegavo crvenkasto - smeđa, boja osušene krvi. Na sunčevoj svjetlosti koja
je prosijavala kroz krošnje, jasno su vidjeli snažne mišiće njegovih stražnjih udova. Životinja se kretala brzo, bez
znaka straha ili ustručavanja.

Ne skidajući pogleda sa zaslona, Thorne reče: "Svi u automobil." Muškarci žurno uđu u automobil. Na zaslonu,
tyrannosaur se izgubi iz vidokruga kamere. No mogli su ga čuti kako im prilazi. Tlo pod njim je podrhtavalo i
lagano ljuljalo automobil.

Thorne reče: "Ian? Što misliš da bismo trebali učiniti?"

Malcolm ne odgovori. Ukočio se, zurio preda se, praznog pogleda, "Ian?" reče Thorne.

Radio se oglasi. Arby reče: "Doktore Thorne, izgubio sam ga na monitoru. Vidite li ga vi?"

"Isuse", reče Eddie.

Zapanjujućom brzinom tyrannosaurus rex bane pred njih, izronivši iz raslinja s desne strane Explorera.
Životinja je bila golema, visine dvokatnice; glava joj se dizala visoko iznad njih, izvan njihova vidokruga. No za
tako veliko stvorenje kretala se nevjerojatno brzo i okretno. Thorne je zurio zabezeknuto i čekao da vidi što će se
dogoditi. Osjetio je kako automobil vibrira svakim gromoglasnim korakom. Eddie tiho zastenje.

Ali tyrannosaur ne obrati pozornost na njih. Nastavi se kretati istom brzinom i brzo prođe pokraj prednjeg dijela
Explorera. Jedva su ga uspjeli vidjeti prije no što su njegova velika glava i tijelo iščezli u šumi njima s lijeve strane.
Vidjeli su jedino debeli rep za održavanje ravnoteže, podignut dva metra u zrak kako se njiše lijevo - desno pri
svakom životinjinom koraku.

Tako brz! pomisli Thorne. Brz! Ta se gorostasna životinja u jednom trenutku stvorila pred njima, zastrla im
vidik pa nestala. Nije bio naviknut da se nešto tako veliko kreće tako brzo. Sad se vidio tek vrh repa kako se miče
lijevo - desno dok je životinja hitala dalje.

A tad rep uz glasan zveket udari o prednji dio Explorera. Tyrannosaur stane.
 Začuju tiho, nesigurno rezanje iz džungle. Rep se ponovno zanjiše u zraku lijevo - desno, kao za provjeru.
Naravno, rep po drugi put lagano okrzne prednju rešetku.

Sad ugledaju kako se raslinje s njihove lijeve strane svija i šušti, a repa nestane.

Jer se tyrannosaur, Thorne shvati, vraća.

Ponovno izroni iz džungle, krene prema automobilu i postavi se točno ispred njih. Duboko grleno zareži i
okrene glavu lijevo - desno kako bi razgledao ovaj neobičan novi predmet. Tad se sagne i Thorne shvati da
tyrannosaur ima nešto u ustima; ugleda nečije noge kako vise s obje strane ralja. Oko tyrannosaurove glave zujao je
gust oblak muha.

Eddie zastenje. "Jebi ga." "Tiho", šapne Thorne.

Tyrannosaur frkne i pogleda u automobil. Prigne se još niže i nekoliko ga puta onjuši, mičući glavu lagano
lijevo - desno svaki put kad bi udahnuo. Thorne shvati da miriše rešetku. Rex se pomakne ustranu i onjuši gume.
Tad polako podigne svoju golemu glavu, sve dok mu se oči ne nađu iznad površine poklopca motora. Zapilji se u
muškarce kroz prednje staklo. Žmirne. Pogled mu je bio hladan, gmazovski.

Thorne je jasno osjećao da ih tyrannosaur gleda: pogledom je prelazio od jednog do drugog. Svojim tupim
nosom gurkao je bočni dio automobila, lagano ga ljuljao, kao da provjerava njegovu težinu, odmjeravajući ga kao
protivnika. Thorne čvrsto uhvati upravljač i zadrži dah.

A tad, neočekivano, tyrannosaur se odmakne i stane ispred automobila. Okrene im leđa i visoko podigne svoj
veliki rep. Tyrannosaur učini nekoliko koraka natraške prema njima. Začuju kako rep straže po krovu automobila.
Stražnji udovi se približe...

A tad tyrannosaur sjedne na poklopac motora, nakosi vozilo, zabije odbojnik u zemlju svojom silnom težinom.
Isprva se nije micao, nego je samo sjedio. A tad počne brzo migoljiti bokovima naprijed - natrag, i metal zacvili.

"Koji je to vrag?" reče Eddie.

Tyrannosaur ponovno ustane, automobil se podigne i Thorne ugleda gustu bijelu tvar razmazanu po poklopcu
motora. Tyrannosaur se odmakne, krene niz utrtu stazu i iščezne u džungli. Ugledaju ga iza sebe kad se ponovno
našao na čistini i kočoperno počeo prelaziti kroz naselje. Protutnji iza trgovine sa živežnim namirnicama, prođe
između dviju koliba i tad se ponovno izgubi iz vida.

Thorne pogleda Eddieja koji trgne glavom prema Malcolmu. Malcolm se nije okrenuo da gleda za odlazećim
tyrannosaurom.

Još je netremice gledao preda se, napeta tijela, "Ian?" reče Thorne. Dodirne ga po ramenu.

Malcolm upita: "Je li otišao?" "Da. Otišao je."

Tijelo Iana Malcolma se opusti, ramena mu se spuste. Polako ispusti zrak. Glava mu klone na prsa. Duboko
udahne pa ponovno podigne glavu. "Morate priznati", reče on. "To se ne vidi svaki dan." "Dobro ti je?" upita
Thorne.

"Aha, naravno. Dobro mi je." On položi ruku na prsa, osluškujući srce. "Naravno da sam dobro. To je ionako
bio mali primjerak." "Mali?" reče Eddie. "To stvorenje nazivaš malim..."

"Da, za tyrannosaura. Ženke su prilično veće. U tyrannosaura postoji spolni dimorfizam - ženke su veće od
mužjaka. Vjeruje se da su one uglavnom i lovile. Ali to sad možemo provjeriti iz prve ruke."

"Samo malo", reče Eddie. "Po čemu znaš da je bio mužjak?"

Malcolm rukom pokaže prema poklopcu motora. Od one bijele paste sad se širio jetki miris. "Mirisom je
obilježio teritorij."
 "Pa? Možda i ženke mogu obilježiti..."

"Vjerojatno i mogu", reče Malcolm. "Ali se analne mirisne žlijezde nalaze samo u mužjaka. A vidjeli ste kako je
to učinio."

Eddie je nesretno gledao u poklopac motora. "Nadam se da ćemo to moći skinuti", reče. "Ponio sam neka
otapala, ali nisam očekivao... dinosaurski mošus."

Radio se oglasi. "Doktore Thorne", reče Arby. "Doktore Thorne! Je li sve u redu?"

"Da, Arby. Zahvaljujući tebi" reče on.

"Pa što čekate? Doktore Thorne? Zar niste vidjeli doktora Levinea?" "Još nismo, ne." Thorne posegne za svojim
senzorom ali je bio pao na pod. On se sagne, podigne ga. Levineove su se koordinate promijenile. "Kreće se..."

"Znam da se kreće. Doktore Thorne?"

"Da, Arby", reče Thorne. A tad: "Čekaj malo. Kako znaš da se kreće?"

"Jer ga vidim", reče Arby. "Vozi se na biciklu."

Kelly dođe u prednji dio prikolice, zijevajući i odmičući kosu s lica. "S kime razgovaraš, Arb?" Ona blene u
zaslon i reče: "Hej, ovo je guba."

"Ušao sam u mrežu Zone B", reče on.

"Kakvu mrežu?"

"Radijska područna mreža, Kel. Iz nekog razloga još radi."

"Ma je li? Ali kako je..."

"Djeco", reče Thorne preko radija. "Malo tišine, molim. Tražimo Levinea."

Arby podigne slušalicu. "Vozi se na biciklu po stazi u džungli. Prilično strmoj i uskoj. Mislim da je na istoj stazi
kao i onaj tyrannosaur."

Kelly reče: "Kao što?"

Thorne ubaci automobil u brzinu, odveze se pokraj trafostanice, prema radničkom naselju. Prođe pokraj
benzinske postaje pa između koliba. Vozio je istim putem kao i dinosaur. Staza je bila prilično široka, bilo ju je
lagano slijediti.

"Ta djeca ne bi trebala biti ovdje", turobno će Malcolm. "Nije sigurno."

"Sad ne možemo puno učiniti u vezi s tim", reče Thorne. Upali radio. "Arby, vidiš li još Levinea?"

Automobil poskoči preko nekadašnje cvjetne lijehe pa zavije oko upravnikove rezidencije. Bila je to prostrana
dvokatnica sagrađena u tropskom kolonijalnom stilu, s drvenim balkonima oko cijelog gornjeg kata. Kao i ostale
kuće, bila je obrasla.

Radio se oglasi. "Da, doktore Thorne. Vidim ga."

"Gdje je?"

"Slijedi tyrannosaura. Na biciklu."

"Slijedi tyrannosaura." Malcolm uzdahne. "Nisam se trebao spetljati s njim."

 "U tome se slažemo", reče Thorne. Pojača gas i prođe pokraj dijela srušenog kamenog zida koji je, čini se,
označavao granicu naselja. Automobil zaroni u džunglu, slijedeći utrtu stazu.

Preko radija, Arby reče: "Vidite li ga već?" "Još ne."

Staza se sužavala i zavijala na nizbrdici. Skrenu iza zavoja i ugledaju srušeno stablo kako se ispriječilo na putu.
Stablo je na sredini bilo golo; njegove su grane bile slomljene i bez lišća - vjerojatno zato što su velike životinje
opetovano prelazile preko njega.

Thorne naglo zakoči ispred stabla. Izađe i zaobiđe Explorer. "Doc", reče Eddie. "Prepusti to meni."

"Ne", reče Thorne. "Ako se nešto dogodi, ti si jedini koji zna popraviti opremu. Važniji si, posebice sad kad su
tu i djeca."

Stojeći iza automobila, Thorne podigne motocikl iz ležišta. Spusti ga na zemlju, provjeri akumulator i odgura do
prednjeg dijela automobila. Reče Malcolmu: "Daj mi tu pušku", i prebaci je preko ramena.

Thorne uzme slušalicu s kontrolne ploče i natakne je na glavu. Pričvrsti bateriju za remen, namjesti mikrofon na
obraz. "Vas se dvojica vratite u prikolicu", reče Thorne. "Pazite na djecu."

"Ali Doc...", zausti Eddie.

"Učinite tako" reče Thorne i prebaci motocikl preko srušenog stabla. Spusti ga s druge strane i popne se na nj.
Tad na deblu ugleda istu blijedu izlučevinu jetka mirisa; njome je umrljao ruke. Ponovno pogleda u Malcolma,
upitno.

"Obilježava teritorij", reče Malcolm.

"Baš lijepo", reče Thorne. "Divota." Obriše ruke o hlače.

A tad sjedne na motocikl i odveze se.

Golemo je lišće udaralo o Thorneova ramena i noge dok se vozio niz stazu, slijedeći tyrannosaura. Životinja je
bila negdje ispred njega, ali je on još nije vidio. Vozio je brzo.

U slušalici zakrči. Arby reče: "Doktore Thorne? Sad vas vidim." "Dobro", reče Thorne.

Ponovno zakrči. "Ali više ne vidim doktora Levinea", reče Arby. Zvučao je zabrinuto.

Električni se motocikl jedva čuo, posebice pri vožnji nizbrdo. Staza se račvala. Thorne se zaustavi, nagne preko
motocikla i zagleda u blatnjavu stazu. Ugleda tyrannosaurove tragove, kako su skrenuli nalijevo. A ugleda i tanki
trag kotača bicikla. Također ulijevo.

On skrene na lijevi odvojak ali je sad vozio sporije.

Nakon deset metara, Thorne prođe pokraj djelomice pojedene noge koja je ležala pokraj staze. Noga je bila
stara; po njoj su gmizali crvi i muhe. Na jutarnjoj vrućini, oštar miris koji se širio od nje izazivao je mučninu. On
produži, ali uskoro ugleda lubanju neke krupne životinje, na kojoj je još bilo mesa i zelene kože. I ona je bila
pokrivena muhama.

On reče u mikrofon: "Prolazim pokraj dijelova trupla..."

Radio zakrči. Sad začuje Malcolmov glas: "Tog sam se bojao."

"Bojao čega?"

"Možda postoji gnijezdo", reče Malcolm. "Jesi li primijetio truplo koje je tyrannosaur držao u zubima? Bilo je
oglodano, ali ga on nije pojeo. Sva je prilika da je nosio tu hranu kući, u gnijezdo." "Tyrannosaursko gnijezdo...",
reče Thorne.
 "Bio bih oprezan na tvom mjestu", reče Malcolm.

Thorne prebaci mjenjač u ler i ostatak nizbrdice se spusti. Kad je došao u podnožje, siđe s motocikla. Osjećao je
trešnju tla ispod svojih nogu a iz grmlja ispred sebe začuje duboko grleno glasanje, kao da neka velika prašumska
mačka prede. Thorne se osvrne. Nije vidio ni traga Levineova bicikla.

Thorne skine pušku s ramena i čvrsto je uhvati znojnim rukama. Ponovno začuje tiho rezanje, čas jače, čas
slabije. Bilo je nečeg čudnog u tom zvuku. Thorneu je bio potreban samo jedan trenutak da shvati što.

Dolazio je iz više od jednog izvora: više od jedne velike životinje prele su u raslinju ispred njega.

Thorne se sagne, iščupa rukohvat trave i baci ga u zrak. Trava padne prema njegovim nogama: stajao je niz
vjetar. On klizne kroz lišće.

Paprat je oko njega bila golema i gusta, no ispred sebe ugleda kako prosijava sunce, na čistini. Ono predenje je
sad bilo jako glasno.

Čuo se još jedan zvuk čudan, škripav zvuk. Bio je piskutav i isprva zvučao skoro mehanički, poput
nepodmazanog kotača.

Thorne je oklijevao. A tad, vrlo polako, spusti list paprati. I zine od čuda.
 Gnijezdo

Na svjetlosti poodmaklog jutra, dva golema tyrannosaura - svaki visine sedam metara - uzdizali su se iznad
njega. Njihova crvenkasta koža izgledala je uštavljeno. Imali su divovske, strahotne glave, golemih čeljusti i velikih,
oštrih zuba. No, životinje ovdje nisu Thorneu djelovale prijeteće. Kretale su se polako, skoro otmjeno i saginjale se
nad široki kružni opkop od osušenog blata, visine gotovo metar i pol. Dvije odrasle životinje u zubima su držale
komade crvenog mesa. One spuste glave ispod zida od blata. Taj pokret poprati mahnito, kreštavo skvičanje, koje
zamre skoro istog trenutka. A kad su odrasle životinje ponovno podigle glave, mesa više nije bilo.

Nije bilo sumnje: ovo je njihovo gnijezdo. A Malcolm je imao pravo: jedan je tyrannosaur primjetljivo bio veći
od drugog.

Za nekoliko trenutaka, ono skvičanje se nastavi. Thorneu je zvučalo poput pijukanja ptića. Odrasle su životinje
nastavile prigibati glave i hraniti nevidljive bebe. Komad otrgnutog mesa padne na vrh opkopa. Thorne ugleda kako
se mladunče tyrannosaura pojavljuje na rubu opkopa i teškom se mukom prebacuje na drugu stranu. Mladunče je
bilo veličine purana, velike glave i jako krupnih očiju. Tijelo mu je bilo pokriveno crvenim paperjem zbog čega je
izgledalo kržljavo. Oko vrata je imao prsten prozirno bijelog paperja. Mladunče je neprestano skvičalo i nespretno
puzalo prema mesu, pomažući se nejakim prednjim udovima. No kad je na posljetku dohvatilo strvinu, probode ga
odlučnim ugrizima svojih oštrih zubića.

Zdušno je jelo hranu kad odjednom prestrašeno zakrešti i počne kliziti niz vanjsku stijenku od osušenog blata.
Istog trenutka, mama tyrannosaur spusti glavu i zaustavi bebin pad, pa ga nježno pogura natrag u gnijezdo. Thornea
se silno dojmi blagost njezinih pokreta, oprez s kojim je postupala s mladunčetom. Otac je u međuvremenu nastavio
otkidati komadiće mesa. Obje su životinje nastavile predeći režati kao da su željele umiriti mladunče.

Dok ih je Thorne tako promatrao, promijeni položaj. Stopalom stane na granu: začuje se praskavi krak.

Obje životinje odmah podignu glave. Thorne se skameni i zadrži dah.

Tyrannosauri su pomnjivo pregledavali područje oko gnijezda, zagledavali u svim smjerovima, napetih mišića,
visoko podignutih glava. Očima su prelijetali lijevo - desno i pritom trzali glavama. No uskoro se opuste. Pomicali
su glave gore - dolje i trljali se njuškama. Kao da je riječ o nekakvu obredu, skoro plesu. Tek tad su nastavili hraniti
mladunče.

Kad su se smirili, Thorne klisne i vrati se do motocikla. Arby šapne u slušalicu: "Doktore Thorne. Ne vidim
vas."

Thorne ne odgovori. Prstom lupne po mikrofonu, kao znak da je čuo.

Arby šapne. "Mislim da znam gdje je doktor Levine. Vama slijeva." Thorne ponovno lupne po mikrofonu i
okrene se.

S lijeve strane ugleda zahrđali bicikl. Na njemu je pisalo 'VI. InGen Corp.' Stajao je naslonjen o stablo.

Nije loše, pomisli Arby u prikolici, gledajući video slike snimljene kamerama na daljinsko upravljanje dok ih je
uključivao mišem. Zaslon je sad bio podijeljen na četiri dijela; bio je to dobar kompromis između želje za što većim
brojem slika i za što većim slikama.

Jedna je kamera pokazivala iz ptičje perspektive ona dva tyrannosaura na skrivenoj čistini. Sunce je već bilo
prilično visoko na nebu i žarkom je svjetlošću obasjavalo blatnjavu, ugaženu travu na čistini. U središtu ugleda
okruglo gnijezdo od blata, okomitih stijenki. U gnijezdu su bila četiri pjegava bijela jajeta, veličine nogometne lopte.
Bilo je ondje i dijelova razbijenih jaja i dva izlegla tyrannosaura, koji su izgledali kao kreštave ptice bez perja.
Sjedili su u gnijezdu podignutih glava baš poput ptića, razjapljenih usta, čekajući da ih se nahrani.

Kelly se zagleda u zaslon i reče: "Pogledaj kako su slatki." Pa dometne: "Trebali bismo biti ondje."

Arby joj ne odgovori. Nije nimalo bio siguran da bi im želio biti bliže. Odrasli su bili mrtvi hladni, no Arbyja je
pomisao na te dinosaure duboko uznemiravala na način koji si nije mogao rastumačiti. Arbyju je oduvijek
predstavljalo zadovoljstvo da u životu organizira, stvara red - čak i uredno nizanje slika na računalnom kontrolnom
prijamniku djelovalo je na nj umirujuće.

No ovaj je otok mjesto gdje je sve nepoznato i neočekivano. Gdje se ne zna što će se dogoditi. To ga je smetalo.

Kelly je, naprotiv, bila uzbuđena. Komentirala je dinosaure, kako su veliki, veličinu njihovih zuba. Izgledala je
ushićena, bez imalo straha.

Arbyju je to išlo na živce.

"Po čemu si zaključio da znaš gdje je doktor Levine?" upita ona. Arby pokaže prstom u sliku gnijezda, na
zaslonu. "Gledaj."

"Vidim."

"Ne. Gledaj, Kel."

Dok su netremice gledali u zaslon, slika se malo pomakne. Ulijevo, pa se vrati u prvobitni položaj. "Jesi li
vidjela?" upita Arby.

"Pa što? Možda vjetar pomiče kameru ili nešto slično."

Arby odmahne glavom. "Ne, Kel. On je na stablu. Levine miče kameru."

"Oh." Tajac. Ona se ponovno zagleda. "Možda si u pravu."

Arby se zadovoljno nasmiješi. Više od Kelly nije ni mogao očekivati. "Aha, i ja mislim tako."

"Ali što doktor Levine radi na stablu?"

"Možda namješta kameru."

Oni osluhnu Thorneovo disanje preko radija.

Kelly se zagleda u četiri video slike, od kojih je svaka prikazivala drugo područje otoka. Uzdahne. "Jedva
čekam da odem ondje", reče.

"Aha, i ja", reče Arby, iako nije tako mislio. Pogleda kroz prozor prikolice. Explorer se vraćao, a u njemu Eddie
i Malcolm. U duši se radovao njihovu povratku.

Thorne stane u podnožju stabla i pogleda gore. Nije vidio Levinea kroz lišće, ali je znao da je sigurno negdje
gore, jer je proizvodio, po Thorneovu mišljenju, puno buke. Thorne nervozno pogleda natrag prema čistini,
zakriljenoj raslinjem. Još je čuo tiho rezanje; još postojano, neprekinuto.

Thorne pričeka. Što do vraga Levine uopće radi na stablu? Začuje šuštanje lišća iznad glave, a zatim nastane
tišina. Pa gunđanje. Pa ponovno šuštanje.

A tad Levine reče naglas: "Jebi ga!" Zatim se začuje glasni prasak, krckanje grana i bolni jauk. A tad Levine
tresne na leđa na zemlju ispred Thornea. Prevrne se na stranu, stežući rame.
 "Prokletstvo!" reče.

Levine je bio odjeven u blatom umrljane kaki hlače, poderane na nekoliko mjesta. Ispod čekinjaste brade stare
tri dana, lice mu je bilo izmučeno i poprskano blatom. Podigne pogled kad je Thorne krenuo prema njemu pa se
veselo nasmiješi.

"Ti si posljednja osoba kojoj bi se nadao, Doc", reče Levine. "Ali nisi mogao odabrati bolji čas."

Thorne ispruži ruku, Levine ispruži svoju, kad, na čistini iza njihovih leđa, tyrannosauri zaglušujuće riknu.

"On, ne!" reče Kelly. Na zaslonu, tyrannosauri su se jako uzbunili, brzo hodali ukrug, podizali glave i rikali.

"Doktore Thorne! Što se događa?" upita Arby.

Začuju Levineov glas, metalan i krckav preko radija, ali nisu razabrali riječi. Eddie i Malcolm udu u prikolicu.
Malcolm baci pogled na zaslon i reče: "Reci im da se nose odande i to odmah!"

Na zaslonu, ona su se dva tyrannosaura okrenula jedno prema drugom leđima, tako da su bili okrenuti prema
naprijed, u obrambenom položaju. Mladunčad je bila zaštićena u sredini. Životinje su mahale svojim teškim
repovima iznad gnijezda i glava mladunčadi. No napetost je bila opipljiva.

A tad jedan tyrannosaur rikne i jurne s čistine. "Doktore Thorne! Doktore Levine! Bježite!"

Thorne prebaci nogu preko motocikla i zgrabi gumeni upravljač. Levine skoči na sjedište iza njega i čvrsto se
uhvati oko njegova struka. Thorne začuje riku od koje mu se sledi krv. Okrene se i ugleda jednog od ona dva
tyrannosaura kako se probija kroz raslinje i juriša na njih. Životinja je trčala punom brzinom - pognute glave,
razjapljenih usta, očigledno spremna za napad.

Thorne okrene gas. Električni motor zazvrji, stražnji se kotač zavrti u blatu, ali se motocikl ne pomakne.

"Kreni!" reče Levine. "Kreni!"

Tyrannosaur jurne prema njima, ričući. Thorne osjeti kako tlo podrhtava. Rika je bila tako glasna da su ga
zaboljele uši. Tyrannosaur ih je skoro sustigao, velikom glavom je sunuo prema njima, razjapio ralje...

Thorne se ukopa petama i gurne motocikl prema naprijed. Stražnji kotač se prestane okretati u prazno, pošprica
zrak perjanicom od blata i motocikl zagrmi po blatnoj stazi. Bilo mu je potrebno samo nekoliko sekundi do punog
ubrzanja. Motor se opasno klizao i naginjao na stazi.

Iza njegovih leda Levine je nešto vikao, ali Thorne nije slušao. Srce mu je ludo tuklo. Motor poskoči preko
izbočine na stazi i zamalo izgube ravnotežu, ali je povrate, pa ponovno ubrzaju. Thorne se nije usudio okrenuti.
Osjećao je miris gnjila mesa, čuo promukli dah gorostasne životinje koja goni plijen....

"Doc! Polako!" vikne Levine.

Thorne se nije obazirao na nj. Motor je grmio uzbrdo. Raslinje ih je udaralo; blato prskalo po licu i prsima.
Motor upadne u brazdu, no on ga izvuče na sredinu staze. Ponovno začuje riku, učini mu se da je nešto slabija, ali...

"Doc!" Levine vikne i primakne se bliže njegovu uhu. "Što pokušavaš, ubiti nas? Doc! Sami smo!"

Thorne dođe na ravni dio staze i usudi se baciti pogled preko ramena. Levine je imao pravo. Bili su sami. Nije
bilo ni traga ni glasa tyrannosauru progonitelju, iako ga je još čuo kako riče, negdje u daljini.

On uspori.

"Polako", reče Levine i zatrese glavom. Lice mu je bilo pepeljasto sivo, prestrašeno. "Užasan si vozač, znaš li
to? Trebao bi uzeti nekoliko sati instrukcija. Skoro si nas ubio."

"Napadao nas je", ljutne se Thorne. Bila mu je poznata Levineova kritičnost, ali u ovom trenutku...
 "Glupost", reče Levine. "Uopće nije napadao." "Alije izgledalo tako", reče Thorne.

"Ne, ne i ne" reče Levine. "Nije nas napadao. Rex je branio svoje gnijezdo. A to je velika razlika."

"Nisam je primijetio", reče Thorne. Zaustavi motocikl i bijesno se zapilji u Levinea.

"Na znanje i ravnanje", reče Levine. "Da te rex odlučio ganjati, sad bismo bili mrtvi. Ali je uskoro prestao
trčati."

"Zar?" reče Thorne.

"U to nema sumnje", reče Levine cjepidlaka. "Rexova je namjera bila samo nas uplašiti i obraniti svoj teritorij.
Nikad ne bi ostavio gnijezdo nebranjeno, osim ako bismo uzeli nešto ili mu srušili gnijezdo. Siguran sam da se već
vratio svojoj družici, da bdije nad jajima i ne miče se s mjesta."

"Pretpostavljam da smo imali sreće da je dobar roditelj", reče Thorne i pritisne pedalu motora.

"Naravno da je dobar roditelj", nastavi Levine. "Svaka budala bi to primijetila. Zar nisi vidio kako je mršav?
Zanemaruje svoju prehranu da bi nahranio potomstvo. Vjerojatno to čini tjednima. Tyrannosaurus rex je visoko
razvijena životinja i ima razvijene lovačke navike. Jednako kao i one glede odgoja mladunčadi. Ne bi me iznenadilo
da odrasli tyrannosauri imaju mnogostruku roditeljsku funkciju koja traje mjesecima. Možda, primjerice, poučavaju
potomke lovu. Počnu tako da donose male ranjene životinje i prepuštaju mladunčadi da ih dokrajče. Takve stvari.
Bit će zanimljivo doznati točno što čine. Što sad ovdje čekamo?"

Kroz Thorneovu slušalicu, zakrči radio. Malcolm reče: "Nikad mu ne bi palo na pamet da ti zahvali što si mu
spasio život."

Thorne progunđa: "Očigledno", reče.

Levine reče: "S kime to razgovaraš? S Malcolmom? Je li on ovdje?" "Da", reče Thorne.

"On se slaže sa mnom, zar ne?" reče Levine.

"Ne u potpunosti", reče Thorne i odmahne glavom.

"Slušaj, Doc," reče Levine, "oprosti ako si se uzrujao. Ali nije bilo razloga za to. Činjenica je da uopće nismo
bili u opasnosti - osim od tvoje loše vožnje."

"Lijepo. Baš fino." Thorneovo je srce još snažno tuklo u njegovim grudima. On duboko uzdahne, nagne
motocikl ulijevo i krene niz širu stazu, prema logoru.

Iza njega, Levine reče: "Jako mi je drago što te vidim, Doc. Zaista." Thorne ne odgovori. Slijedio je stazu
nizbrdo, kroz bujno raslinje. Spuste se u dolinu i ubrzaju. Uskoro ugledaju prikolice na čistini.

Levine reče: "Dobro. Sve ste donijeli. A oprema radi? Sve je u dobrom stanju?"

"Čini se da je sve u redu."

"Izvrsno", reče Levine. "Prekrasno."

"Možda i nije", reče Thorne.

Kroz stražnji prozor prikolice, Kelly i Arby su veselo mahali.

"Ma šališ se", reče Levine.

 ČETVRTA KONFIGURACIJA

"Približavajući se rubu kaosa, elementi iskazuju unutarnje proturječje. To je nestabilno i potencijalno pogubno
područje."

IAN MALCOLM
 Levine

Oni potrče preko čistine vičući: "Doktore Levine! Doktore Levine! Živi ste!" Zagrle Levinea koji se nasmiješi
protiv volje. Okrene se Thorneu.

"Doc", reče Levine. "To ti nije bilo pametno."

"Zašto to ne kažeš njima?" reče Thorne. "Oni su tvoji učenici."

Kelly reče: "Ne ljutite se, doktore Levine."

"To je bila naša odluka", Arby objasni Levineu. "Došli smo nepozvani."

"Nepozvani?" reče Levine.

"Mislili smo da će vam biti potrebna pomoć", reče Arby. "A tako je i bilo." On se okrene Thorneu.

Thorne kimne glavom." Da. Pomogli su nam."

"Obećajemo, nećemo smetati", reče Kelly. "Vi samo radite što morate, a mi ćemo..."

"Djeca su se zabrinula za tebe", reče Malcolm i priđe Levineu. "Jer su mislila da si u nevolji."

"A čemu tolika žurba?" reče Eddie. "Hoću reći, najprije sagradiš ta vozila, a zatim kreneš na put bez njih..."

"Nisam imao izbora", reče Levine. "Vlada je imala pune ruka posla zbog novog oblika encefalitisa. Zaključili su
da je to povezano s leševima dinosaura koje more povremeno izbaci ovdje. Naravno, to je idiotarija, ali to ih neće
spriječiti da unište sve životinje na ovom otoku čim ih otkriju. Morao sam stići prije njih. Nema puno vremena."

"I tako si stigao ovdje sam", reče Malcolm.

"Gluposti, Ian. Prestani se duriti. Namjeravao sam te nazvati čim provjerim da je to ovaj otok. A nisam došao
sam. Imao sam vodiča po imenu Diego, ovdašnjeg čovjeka koji se kleo da je bio na ovom otoku, kao dijete, prije
puno godina. Činilo se da sve zna. Doveo me po stijeni za čas posla. Sve je bilo u redu dok nas nisu napali kod
potoka, a Diega..."

"Napali?" reče Malcolm. "Tko vas je napao?"

"Nisam točno vidio tko", reče Levine. "Dogodilo se jako brzo. Neka me životinja srušila na zemlju, razderala
ruksak a ne sjećam se što se potom dogodilo. Vjerojatno ju je zbunio oblik mog ruksaka, jer sam ustao i ponovno
potrčao a ona nije krenula za mnom."

Malcolm ga je gledao. "Imao si jako puno sreće, Richarde."

"Pa da... dugo sam trčao. Kad sam se okrenuo, bio sam sam u džungli. I izgubljen. Nisam znao što ću, pa sam se
popeo na stablo. To mi se učinilo dobrom idejom - a tad su se u sumrak pojavili velociraptori."

"Velociraptori?" reče Arby.

"Mali mesojedi" reče Levine. "Oblik tijela kao u teropoda, duga njuška, binokularne oči. Otprilike dvometraši,
težine oko devedeset kilograma. Jako brzi, inteligentni, zločesti dinosauri, a putuju u čoporu. Sinoć ih je bilo osam,
skakali su oko stabla i pokušavali me dohvatiti. Čitavu noć, skakali su i režali, skakali i režali... Nisam oka sklopio."

"Sram ih bilo", reče Eddie.

"Slušajte", ljutne se Levine. "Nisam ja kriv ako..."

Thorne reče: "Proveo si noć na stablu?"

"Da, a ujutro su raptori otišli. I tako sam sišao i počeo obilazak otoka. Našao sam laboratorij ili što već je. Očito
su ga napustili u hitnji, a ostavili su i nekoliko životinja. Prošao sam kroz zgradu i otkrio da još ima struje - neki
sustavi još rade, poslije tolikih godina. A najvažnije je da postoji mreža kamera. To je velika sreća. Pa sam odlučio
provjeriti te kamere i bio usred posla kad ste vi nahrupili..."

"Samo malo", reče Eddie. "Došli smo te spasiti."

"Ne znam zašto", reče Levine. "Nisam to tražio od vas."

Thorne reče: "Zvučalo je kao da jesi, preko telefona."

"To je nesporazum", reče Levine. "Na trenutak sam se zbunio jer nisam znao baratati s telefonom. Doc, taj ti je
telefon prekompliciran. U tome je problem. Dakle: da krenemo?"

Levine zašuti. Pogleda u gnjevna lica oko sebe. Malcolm se okrene Thorneu. "Veliki znanstvenik", reče on, "i
velik čovjek."

"Slušajte", reče Levine. "Ne znam što vas muči. Ekspedicija je trebala doći na ovaj otok prije ili poslije. U ovom
slučaju, prije je bolje. Sve se dobro svršilo i, iskreno rečeno, ne vidim razloga o tome dalje raspravljati. Nije vrijeme
za nepotrebno gloženje. Imamo važnog posla - i mislim da bismo trebali krenuti. Jer je ovaj otok izvanredna prilika,
a neće potrajati dovijeka."
 Dodgson

Lewis Dodgson je sjedio zgrbljen u mračnom kutu Chesperito Cantina u Puerto Cortesu i pijuckao pivu. Pokraj
njega, George Baselton, Regius profesor biologije na Stanfordu, s užitkom je proždirao tanjur huevos rancherosa*
(Pržena jaja s kreolskim umakom, meksičko jelo popularno u SAD). Žutanjci su se slijevali preko zelenog umaka.
Dodgsonu je bilo mučno od samog pogleda na to. Okrene glavu, ali je još čuo Baseltona kako oblizuje usne, glasno.

U baru nije bilo nikog osim njih, tek nekoliko pilića koji su kljucali mrvice s poda. Svako malo, neki bi dječak
prišao vratima, bacio pregršt kamenčića na piliće i pobjegao, hihoćući. Promukli stereo svirao je staru vrpcu Elvisa
Presleva kroz hrđom nagrizene zvučnike iznad šanka. Dodgson je pjevušio 'Falling in Love With You' i pokušavao
se obuzdati. Sjedi u ovoj rupi skoro jedan sat. Baselton pojede jaja i gurne tanjur od sebe. Izvadi blok koji je
posvuda nosio sa sobom. "Dakle, Lew", reče on. "Razmišljao sam o tome kako postupiti."

"Postupiti u vezi s čim?" obrecne se Dodgson. "Nema se što postupati, ako ne stignemo na otok." Dok je
govorio, lupne malom fotografijom Richarda Levinea po rubu stola. Okrene je. Pogleda u sliku naopačke. Pa je
uspravi.

Uzdahne. Pogleda na sat.

"Lew," strpljivo će Baselton, "stići na otok nije najvažnije. Najvažnije je kako ćemo naše otkriće predstaviti
svijetu."

Dodgson zašuti. "Naše otkriće", ponovi. "To mi se sviđa, George. Jako dobro. Naše otkriće."

"Pa to je istina, zar ne?" reče Baselton usiljenim osmijehom. "InGen je bankrotirao, njihova tehnologija
izgubljena za ljudski rod. Tragičan, tragičan gubitak, kao što sam toliko puta ponovio na televiziji. No s obzirom na
okolnosti, onaj koji je ponovno pronađe ju je otkrio. Ne znam kako bi ti to nazvao. Kao što kaže Henri Poincare..."

"U redu", reče Dodgsona. "Neka bude otkriće. A zatim što? Održat ćemo tiskovnu konferenciju?"

"Ni za Boga", reče Baselton užasnuto. "Tiskovna konferencija bi bila prostačka ideja. Ona bi nas izložila
svakojakim kritikama. Ne. Ovako važno otkriće zaslužuje poštovanje. Ono se mora objaviti, Lew."

"Objaviti?"

"U časopisima. Recimo, Nature. Da."

Dodgson zaškilji. "Želiš to objaviti u stručnoj publikaciji?"

"Koji bolji način da ga se učini pravovaljanim?" reče Baselton. "Potpuno je ispravno predstaviti naša otkrića
našim kolegama stručnjacima. Naravno, to će pokrenuti raspravu - ali u čemu će se ona sastojati? Akademska
prepirka, profesori odapinju strelice jedan na drugog, to će tri dana puniti stranice u novinama posvećene popularnoj
znanosti, dok je ne izguraju najnovije vijesti o silikonskim umecima za dojke. A u ta tri dana, mi ćemo ograditi naše
zemljište."

"Ti ćeš napisati taj tekst?"

"Da", reče Baselton. "A poslije, članak u American Scholar ili možda Natural History. Popularno pisan članak,
što to otkriće znači za budućnost, što nam govori o prošlosti, i tako to..."
 Dodgson kimne glavom. Shvaćao je da je Baselton u pravu i ponovno se podsjeti koliko mu je on potreban i
kako je pametno učinio kad ga je uključio u njihov tim. Dodgsonu nije uopće pala na um reakcija javnosti. A
Baselton nije ni o čemu drugom razmišljao.

"To je u redu", reče Dodgson. "Ali to ništa neće biti važno ako ne odemo na taj otok." On ponovno pogleda na
sat.

Začuje kako su se iza njegovih leđa otvorila vrata. Ude Dodgsonov pomoćnik Howard King, vukući za sobom
nabitog Kostarikanca s brkovima. Čovjek je imao od sunca i vjetra isušenu kožu i mrzovoljan izraz lica.

Dodgson se okrene na svom barskom stolcu. "Je li to taj?" "Da, Lew."

"Kako se zove?"

"Gandoca."

"Senor Gandoca." Dodgson podigne Levineovu fotografiju. "Poznajete li ovog čovjeka?"

Gandoca je jedva i pogledao fotografiju. Kimne glavom. "Si. Senor Levine."

"Tako je. Jebeni senor Levine. Kad je bio ovdje?"

"Prije nekoliko dana. Otišao je s Diegitom, mojim bratićem. Još se nisu vratili."

"A kamo su otišli ?" upita Dodgson. "Isla Sorna."

"Dobro." Dodgson ispije pivo i odgurne bocu. "Imaš čamac?"

Okrene se prema Kingu. "Ima li čamac?"

King reče: "On je ribar. Ima čamac."

Gandoca kimne glavom. "Ribarski čamac. Si."

"Dobro. I ja želim na Isla Sorna.

"Si, senor, ali je danas vrijeme..."

"Briga me za vrijeme", reče Dodgson. "Vrijeme će se proljepšati. Želim ići sada."

"Možda poslije..."

"Sad."

Gandoca raširi ruke. "Jako mi je žao, senor..."

Dodgson reče: "Pokaži mu novac, Howard."

King otvori aktovku. Bila je ispunjena novčanicama od pet tisuća kolona. Gandoca pogleda, uzme jednu
novčanicu, pregleda je. Oprezno je vrati i premjesti težinu s noge na nogu.

Dodgson reče: "Želim ići sad."

"Si, senor", reče Gandoca. "Polazimo kad budete spremni."

"To je već bolje", reče Dodgson. "Koliko ima do otoka?"

"Oko dva sata, senor."

 "U redu", reče Dodgson. "Može."

Visoko skrovište "Tako!"

Začuje se škljocaj kad je Levine spojio kabel za Explorerovo vitlo i uključio ga. Kabel se polako okretao na
suncu.

Premjestili su se na široku travnatu zaravan u podnožju stijene. Podnevno je sunce bilo visoko iznad njihovih
glava i blještalo na stjenovitom rubu otoka. Ispod njih, dolina je svjetlucala od podnevne vrućine.

U blizini je bilo krdo hvpsilophodona; zelene životinje slične gazelama kadšto bi podigle glave iznad trave i
pogledale prema njima, svaki put kad bi čule zveket metala, dok su Eddie i djeca sklapali aluminijsku konstrukciju
koja je bila predmet silnog razmišljanja u Kaliforniji. Konstrukcija je sad, dok je ležala u travi na zaravni, sličila
zbrda - zdola nabacanim tankim skelama - XL inačici gramofonskih igala.

"E sad da vidimo", reče Levine i protrlja ruke.

Kako se motor okretao, aluminijske su se grede počele micati i polako dizati u zrak. Konstrukcija je izgledala
krakato i krhko, ali je Thorne znao da će joj poprečni nosači dati iznenađujuću čvrstoću. Košnici su se počeli
uspravljati, konstrukcija se podigla do visine od tri metra, pa pet metara i naposljetku se zaustavila. Kućica na vrhu
sad se nalazila tik ispod najnižih grana obližnjih stabala koja su je gotovo potpuno skrivala od pogleda. No skele su
se ljeskale i blještale na suncu.

"To je to?" upita Arby.

"Da, to je to." Thorne obiđe sve četiri stranice, podupirući spojne matice, da bi konstrukcija stajala uspravno.

"Ali presjajna je", reče Levine. "Trebali smo je obojiti u mat crno."

Thorne reče: "Eddie, moramo je sakriti."

"Daje nasprejamo, Doc? Mislim da sam ponio crnu boju."

Levine odmahne glavom. "Ne, tad će se osjećati miris. A palme?" "Naravno, to se može." Eddie ode do
obližnjih palmi i mačetom počne odsijecati velike listove.

Kelly se zagleda u aluminijsku konstrukciju. "Divna je", reče. "Ali što je to zapravo?"

"Visoko skrovište", reče Levine. "Dođi." I on se počne penjati po skelama.

Na vrhu je bila kućica čiju su krovnu konstrukciju podržavale aluminijske šipke postavljene u razmaku od metar
i dvadeset centimetara. I pod kućice bio je od aluminijskih sipki, ali su one bile zbijenije, na udaljenosti od
petnaestak centimetara. Prijetila im je opasnost da im stopala propadnu kroz šipke, pa Levine uzme prvi snop
palmina lišća koje je Eddie Carr podignuo uzetom i njima popuni pod. Preostalim lišćem obloži kućicu izvana i
sakrije je.

Arby i Kelly promatrali su životinje. Sa svoje osmatračnice vidjeli su cijelu dolinu. U daljini je bilo krdo
apatosaura, na drugoj obali rijeke. Skupina triceratopsa pasla je na sjeveru. Bliže vodi, neki dinosauri kljunaste
njuške s dugim krijestama koje su se dizale iznad njihovih glava kretali su prema vodi da se napoje. Duboki,
trubljasti zvuk patkokljunih dinosaura doplovi do njih preko doline: dubok, sablasni zvuk. Trenutak potom, začuje
se odgovor, iz šume na suprotnoj strani doline.

"Što je to bilo?" upita Kelly.

"Parasaurolophus", reče Levine. "Trubi kroz potiljnu krijestu. Niskofrekventni zvuk daleko se čuje."

Prema jugu nalazilo se krdo tamnozelenih životinja, visokog zaobljenog izbočenog čela i nizom kvrgavih
rožica. Izgledali su poput bizona. "Kako se oni zovu?" upita Kelly.
 "Dobro pitanje", reče Levine. "Ili je riječ o Gravitholus albertae ili vjerojatnije o Pachycephalosaurus
wyomingensis. Teško je pouzdano reći jer potpuni kostur tih životinja nije nikad nađen.

Čeoni im je režanj načinjen od jako debele kosti pa su nađeni mnogi kupolasti dijelovi lubanja. Ali je ovo prvi
put da sam vidio cijelu životinju."

"A glave? Čemu služe?" upita Arby.

"Nitko ne zna", reče Levine. "Pretpostavlja se da im služe za naguravanje, u borbi između mužjaka. Natjecanje
za ženke, tome slično."

Malcolm se popne u skrovište. "Da, naguravaju se glavama" reče on kiselo. "Baš kao sad."

"No dobro", reče Levine "trenutno se ne naguravaju glavama. Možda je završila sezona parenja."

"Ili možda to uopće ne čine", reče Malcolm zagledan u zelene životinje. "Meni izgledaju prilično miroljubivo."

"Da", reče Levine, "ali to naravno ne znači ništa. Afrički bizoni uglavnom izgledaju miroljubivo - zapravo,
najčešće stoje nepomično. Ali su ipak nepredvidljive i opasne životinje. Moramo pretpostaviti da kupolasta izbočina
na glavi postoji s razlogom - čak ako ga sad ne primjećujemo."

Levine se okrene djeci. "Zato smo načinili ovu konstrukciju. Želimo promatrati životinje dvadeset četiri sata na
dan" reče on. "Koliko je moguće, želimo potpune bilješke o njihovim aktivnostima."

"Zašto?" upita Arby.

"Jer", reče Malcolm, "ovaj otok predstavlja jedinstvenu priliku za izučavanje najveće tajne u povijesti naše
planete: izumiranja."

"Kad je InGen zatvorio laboratorij," reče Malcolm, "učinili su to na brzinu pa su ostavili nekoliko živih
životinja. To je bilo prije pet ili šest godina. Dinosauri brzo sazrijevaju; većina vrsta naraste do pune veličine za
četiri ili pet godina. Prva generacija InGenovih dinosaura - začetih u laboratoriju - postigla je zrelost i počela se
razmnožavati, potpuno u prirodnim uvjetima. Na otoku je sad stvoren ekološki sustav. Desetak dinosaurskih vrsta
živi u skupinama, prvi put u šezdeset pet milijuna godina."

Arby upita: "Pa zašto je to zgodna prilika?"

Malcolm pokaže rukom prema ravnici. "Razmisli malo. Izumiranje vrsta je iznimno težak predmet proučavanja.
Postoji desetak različitih teorija. Fosilni nalazi su nepotpuni. A ne mogu se vršiti eksperimenti. Galileo se mogao
popeti na toranj u Piši i baciti loptu da bi provjerio svoju teoriju sile teže. Nije to, doduše, učinio, ali je mogao.
Newton se poslužio prizmama da bi provjerio svoju teoriju svjetlosti. Astronomi su promatrali pomrčine da bi
provjerili Einsteinovu teoriju relativnosti. Testiranje je dio znanosti. Ali kako provjeriti teoriju izumiranja? To se ne
može."

Arby reče: "Ali ovdje..."

"Da", reče Malcolm. "Ovdje imamo populaciju izumrlih životinja umjetno uvedenih u zatvoren sustav, kojima
je omogućeno da još jednom evoluiraju. U povijesti se nikad nije dogodilo nešto slično. Već znamo da su te
životinje jednom izumrle. Ali nitko ne zna zašto."

"A vi očekujete doznati? U nekoliko dana?"

"Da", reče Malcolm. "Očekujemo."

"Kako? Pa ne očekujete valjda da će ponovno izumrijeti?"

"Misliš pred našim očima?" nasmije se Malcolm. "Ma ne. Ništa slično tome. No prvi put nećemo proučavati
isključivo kosti.
 Vidimo žive životinje i promatramo njihovo ponašanje. Imam teoriju i mislim da ćemo čak i u ovako kratkom
vremenu naći potvrdu za nju."

"Kakvu potvrdu?" upita Kelly.

"Kakvu teoriju?" upita Arby.

Malcolm im se nasmiješi. "Pričekajte", reče.

 Crvena kraljica

Apatosauri su sišli do rijeke po najvećoj vrućini; njihovi otmjeno izvijeni vratovi zrcalili su se u vodi dok su se
prignuli da piju. Dugi, bičasti repovi lijeno su se micali lijevo - desno. Nekoliko mlađih apatosaura, puno manjih od
odraslih životinja, trčkarali su u sredini krda.

"Predivno, zar ne?" reče Levine. "Kako se sve uklapa. Upravo predivno." Nagne se preko ograde i dovikne
Thorneu: "Gdje mi je stalak?"

"Stiže", reče Thorne.

Uže podigne teški tronožac širokog podnožja i kružni stalak. Na tom stalku bilo je pet video kamera s kojih su
visjele žice spojene sa solarnim kolektorima. Levine i Malcolm počnu ih spajati.

"Što se događa s videom?" upita Arby.

"Podaci se umnogostručuju pa ih šaljemo natrag u Kaliforniju. Satelitom. A i priključujemo ih i na mrežu

sklopovskog osiguranja. Pa ćemo imati puno osmatračkih točaka."

"A mi ne moramo biti ovdje?"

"Tako je."

"A ovo nazivate skrovištem?"

"Da. Odnosno tako to nazivaju znanstvenici poput Sarah Harding." Thorne im se pridruži na promatračnici.
Malo je skrovište sad bilo prilično napučeno, ali Levine to kao da nije primjećivao. Potpuno se usredotočio na
dinosaure. Uperio je dalekozor prema životinjama raštrkanima po ravnici. "Kao što smo mislili", reče Malcolmu.
"Prostorna organizacija. Mladunčad i mlađe životinje u središtu krda, odrasle životinje kao zaštita na rubu.
Apatosauri se služe repovima za obranu."

"Tako izgleda."

"Ma nema sumnje", reče Levine i uzdahne. "Godi kad se pokaže da si u pravu."

Na zemlji, Eddie je raspakirao kružni aluminijski kavez, onaj isti koji su vidjeli u Kaliforniji. Bio je dva metra
visok, promjera metar i dvadeset, načinjen od rešetki od titanija debljine tri centimetra. "Što da učinim s ovim?"
upita Eddie.

"Ostavi ga dolje", reče Levine. "Ondje mu je i mjesto." Eddie postavi kavez u uglu skele. Levine siđe.

"A za što to služi?" upita Arby gledajući dolje. "Za uhvatiti dinosaura?"

"Upravo obratno." Levine snažnim pokretom gurne kavez ustranu. Otvori i zatvori vrata, za provjeru. U vratima
je bila brava. On provjeri i bravu. Ključ, s kojeg je visila elastična uzica, ostavi u bravi. "To je kavez protiv
grabežljivaca, kao za morskog psa", reče Levine. "Ako šetaš i nešto se dogodi, uđeš u kavez i na sigurnom "U
slučaju da se dogodi što?" upita Arby zabrinuta izraza lica. "Zapravo, mislim da se ništa neće dogoditi", reče Levine.
"Jer sumnjam da će životinje obraćati pozornost na nas ili na ovu kućicu kad maskiramo konstrukciju."

"Hoćete reći, neće je vidjeti?"

 "Ma vidjet će je," reče Levine, "ali neće obraćati pozornost."

"Ali ako nas namirišu..."

Levine odmahne glavom. "Skrovište smo smjestili tako da vjetrovi uglavnom pusu prema nama. A možda si
primijetio da paprati imaju osebujan miris." Bio je to blag, pomalo opor miris, poput eukaliptusova.

Arby se uzruja. "A ako odluče jesti paprati?"

"Neće", reče Levine. "To su Dicranopterus cyatheoides. Blago su otrovne i izazivaju osip u ustima. Zapravo,
postoji teorija da su postale otrovne u razdoblju jure kao obrana od dinosaura brstitelja."

"To nije teorija", reče Malcolm. "To je isprazno nagađanje."

"Ima neke logike u tome", reče Levine. "Biljni se svijet u mezozoiku sigurno našao pred ozbiljnim izazovom
pojavom golemih dinosaura. Krda gorostasnih biljojeda, od kojih je svaka životinja konzumirala stotine kilograma
biljne tvari svakog dana, zbrisala bi s lica zemlje svaku biljku koja ne bi razvila nekakav obrambeni sustav -
neugodan okus, ili čekinje, ili bodlje, ili otrovnost. Pa su možda i cyatheoides tad razvile otrovnost. Taj je obrambeni
sustav jako djelotovoran, jer ni današnje životinje ne jedu paprati, nigdje na svijetu. Zato ih toliko ima. Možda si
primijetio."

"Biljke imaju obrambene sustave?" upita Kelly.

"Naravno da imaju. Biljke evoluiraju baš kao i ostali oblici života i razvile su vlastite oblike agresije, obrane i
tako dalje. U devetnaestom stoljeću, većina teorija bila je o životinjama - priroda krvavo crvena od zuba i kandži i
tako to. No danas znanstvenici razmišljaju o prirodi zeleno, o korijenu i stabljici. Shvaćamo da su biljke, u svojoj
vječitoj borbi za opstanak, razvile sve potrebno - od složenih simbioza s drugim životinjama do signalnih
mehanizama upozoravanja drugih biljaka do bespoštednog kemijskog rata."

Kelly se namršti. "Signalizacija? Na primjer?"

"Oh, ima puno primjera", reče Levine. "U Africi, akacije su razvile jako dugačke, oštre bodlje - od osam
centimetara - što je prisililo životinje kao što su žirafe i antilope da razviju duge jezike kako bi izbjegli te bodlje.
Same bodlje nisu bile dovoljne. I tako je u evolucijskoj utrci u naoružanju, akacija razvila toksičnost. Počele su
proizvoditi velike količine tanina u lišću, što u životinjama koje ih jedu izaziva smrtnosnu metaboličnu reakciju.
Doslovce ih ubija. Istodobno su akacije razvile neku vrstu kemijskog sustava međusobnog upozoravanja. Počne li
neka antilopa brstiti jedno stablo, to stablo ispušta kemikaliju etilen u zrak, zbog čega ostala stabla u šumarku
pojačaju proizvodnju tanina u lišću. Za pet ili deset minuta, ostala stabla proizvode više tanina i tako postaju
otrovnije."

"A što se dogodi antilopi? Ugine?"

"Više ne," reče Levine, "jer se evolucijska utrka u naoružanju nastavila. Antilope su naposljetku shvatile da
mogu samo nakratko brstiti lišće. Kad stabla počnu proizvoditi više tanina, moraju prestati jesti. A brstitelji su
razvili nove strategije. Primjerice, kad žirafa jede lišće akacije, izbjegava sva stabla niz vjetar. Umjesto toga, prijeđe
na udaljenije stablo. Što znači da su se i životinje prilagodile toj obrani."

"U teoriji evolucije, to se naziva fenomenom 'Crvene kraljice'", reče Malcolm. "Jer uAlisi u zemlji čudesa
Crvena kraljica kaže Alisi da mora trčati najbrže što može da bi ostala na mjestu. Tako izgleda i evolucijska spirala.
Svi organizmi evoluiraju bjesomučnim tempom samo da bi zadržali ravnotežu. Ostali gdje jesu."

Arby reče: "A to je uobičajeno? Čak i kod biljaka?"

"O, da", reče Levine. "Na svoj način, biljke su iznimno aktivne. Stabla oraha, na primjer, proizvode tanin i fenol
za odbranu kad ih napadnu gusjenice. U cijelom se šumarku digne uzbuna čim se jedno stablo zarazi. To je način da
se zaštiti čitav šumarak - nekakva vrsta suradnje među stablima."

Arby kimne glavom i pogleda s njihova visokog skrovišta u apatosaure koji su još bili pokraj rijeke. "Je li to
razlog", upita on, "zašto dinosauri nisu izjeli svo drveće na ovom otoku? Jer oni veliki apatosauri sigurno jedu puno
biljaka. Imaju duge vratove da bi mogli jesti s visokih stabala. No stabla izgledaju nedirnuto."

"Jako dobro", reče Levine i kimne glavom. "I ja sam to primijetio."

"Je li to zbog biljnih obrambenih mehanizama?"

"Pa, moglo bi biti", reče Levine. "No mislim da postoji jako jednostavno tumačenje činjenice da su stabla
očuvana."

"A to je?"

"Pogledaj", reče Levine. "Ispred nosa ti je."

Arby podigne dalekozor i zagleda se u krda. "Koje je to jednostavno tumačenje?"

"Među paleontolozima", reče Levine, "traje beskrajna debata o tome zašto sauropodi imaju duge vratove. One
životinje koje vidiš imaju vratove duljine sedam metara. Uvriježeno je mišljenje da su sauropodi razvili duge
vratove kako bi jeli visoko raslinje koje manje životinje nisu mogle dosegnuti."

"Pa?" reče Arby. "O čemu se spore?"

"Većina životinja na ovoj planeti ima kratke vratove," reče Levine "jer od dugog vrata... kako bih rekao... zaboli
glava. Uzrokuje svakojake probleme. Strukutralne: kako ustrojiti mišiće i ligamente da drže dugi vrat.
Biheviorističke: živčani impulsi moraju prijeći dugi put od mozga do tijela. Probleme s gutanjem: hrana mora prijeći
dugi put od usta do želuca. Probleme s disanjem: zrak se mora uvlačiti niz dug dušnik. Kardiološke: krv se mora
pumpati visoko u glavu, ili će se životinja onesvijestiti. U evolucijskom smislu, sve je to jako teško."

"Ali žirafe to čine", reče Arby.

"Da, čine. Iako vratovi žirafa nisu ni približno toliko dugi. Žirafe su razvile i veliko srce i čvrste naslage
vezivnog tkiva oko vrata. Zapravo, žirafin je vrat poput obujmice tlakomjera, koja ga ornata sve do vrha."

"Imaju li dinosauri takvu obujmicu?"

"Ne znamo. Pretpostavljamo da apatosauri imaju golemo srce, vjerojatno težine stotinu pedeset kilograma ili
više. No postoji još jedno moguće rješenje problema upumpavanja krvi u dugi vrat." "Da?"

"Gledaš u nj", reče Levine.

Arby pljesne rukama. "Ne dižu vrat!"

"Ispravno", reče Levine. "Barem ne jako često, odnosno ne na dulje vrijeme. Naravno, životinje sad piju pa su
im vratovi spušteni, ali budemo li ih promatrali stanovito vrijeme, primijetit ćemo da ne provode puno vremena
visoko podignuta vrata."

"I zato nisu pojeli svo lišće s drveća!" "Tako je."

Kelly se namršti. "Ali ako im njihovi dugi vratovi ne služe za jelo, zašto su ih uopće razvili?"

Levine se nasmiješi. "Mora postojati dobar razlog", reče on.

"Uvjeren sam da je povezan s obranom."

"Obranom? Dugi vratovi?" Arby zine. "Ne shvaćam." "Nastavi gledati", reče Levine. "Prilično je očito."

Arby zaviri kroz dalekozor. Reče Kelly: "Mrzim kad nam kaže da je nešto očito."

"Znam", reče ona i uzdahne.

 Arby pogleda u Thornea i uhvati njegov pogled. Thorne prstima pokaže znak pobjede, pa gurne jedan prst i
savine ga. Uslijed tog se pomakne i drugi prst. Pa su dva prsta bila spojena...

Ako je to nešto značilo, on nije shvaćao. Nije shvaćao. Namršti se. Thorne usnama oblikuje riječ: "Most."

Arby pogleda dinosaure i zagleda se u bičaste repove kako se njišu lijevo - desno iznad mladunčadi. "Znam!"
reče Arby. "Služe se repom za obranu. A potrebni su im dugi vratovi kao protuteža dugim repovima. Kao viseći
most."

Levine se zaškilji u Arbyja. "Bio si brz", reče. Thorne se okrene, skrivajući smiješak. "Ali u pravu sam..." reče
Arby.

"Da", reče Levine, "tvoje je mišljenje u osnovi ispravno. Dugi vratovi postoje jer postoje dugi repovi. Drukčija
je situacija u teropoda, koji stoje na dvije noge. Ali u kvadropeda, mora postojati protuteža za duge repove ili bi se
životinja jednostavno prevrnula na glavu."

Malcolm reče: "Zapravo, još nešto više zbunjuje u vezi s tim krdom apatosaura."

"Oh?" reče Levine. "A što to?"

"Nema potpuno odrasle životinje", reče Malcolm. "Životinje koje vidimo su prema našim mjerilima jako
krupne. No zapravo nijedna nije dosegla punu veličinu odrasle životinje. To me zbunjuje."

"Zar? Mene nimalo", reče Levine. "Nedvojbeno zato što nisu imale dovoljno vremena potpuno sazrijeti. Siguran
sam da apatosauri rastu sporije od ostalih dinosaura. Pa i veliki sisavci kao što je slon rastu sporije od malih
sisavaca."

Malcolm zatrese glavom. "To nije objašnjenje", reče.

"Oh? A što jest?"

"Nastavi gledati", reče Malcolm i pokaže rukom prema ravnici. "Prilično je očito."

Djeca zahihoću.

Levine se lagano strese od nezadovoljstva. "Ono što je meni očito", reče, "je da se čini da nijedna vrsta nije
dosegla punu veličinu. Triceratopsi, apatosauri, čak i parasuri manji su no što bi se očekivalo. To ukazuje na neki
dosljedan čimbenik: nešto u prehrani, utjecaj prostorne skučenosti na ovom malom otoku, možda čak i način na koji
su stvoreni. No to ne smatram posebice važnim ili zabrinjavajućim."

"Možda si u pravu", reče Malcolm. "A možda i nisi."

 Puerto Cortes

"Nema letova?" reče Sarah Harding. "Kako to mislite, nema letova?" Bilo je jedanaest sati ujutro. Hardingova
je provela u zrakoplovu petnaest sati, uglavnom u američkom vojnom transportnom avionu koji je uhvatila iz
Nairobija za Dallas. Bila je iscrpljena. Činilo joj se da joj je koža čađava; željela se istuširati i presvući. A umjesto
tog se zaplela u prepirku s jako tvrdoglavim službenikom u nekakvu ušljivom gradu na zapadnoj obali Kostarike.
Vani je prestala padati kiša, ali je nebo još bilo sivo, a niski su oblaci visjeli iznad pustog uzletišta.

"Žao mi je", reče Rodriguez. "Nikakav avionski prijevoz se ne može organizirati."

"A što je s helikopterom koji je prije prebacio one ljude?"

"Gdje je?"

"Helikopter nije ovdje."

"To vidim. Ali gdje je?"

Rodriguez raširi ruke. "Otišao je u San Cristobal."

"Kad će se vratiti?"

"Ne znam. Mislim sutra, a možda i preksutra."

"Senor Rodriguez," reče ona odlučno, "moram još danas stići na taj otok."

"Shvaćam vašu želju", reče Rodriguez. "Ali ne mogu vam pomoći."

"Što predlažete?"

Rodriguez slegne ramenima. "Ne bih mogao ništa predložiti."

"Može li me se prebaciti nekim čamcem?"

"Ne znam za čamac."

"Ovo je luka", reče Hardingova. Pokaže kroz prozor. "Vidim svakojakih brodica."

"Znam. Ali ne mislim da će ijedan otići do otoka. Vrijeme nije baš povoljno."

"Ali ako odem do..."

"Da, naravno." Rodriguez uzdahne. "Naravno, možete pitati."

I tako se našla, malo poslije jedanaest sati u kišno jutro, kako hoda po klimavom drvenom pristaništu,
naprtnjače prebačene preko ramena. Za molo su bila privezana četiri brodića i zaudarala po ribi. No svi čamci kao da
su bili napušteni. Sva aktivnost bila je na kraju doka, gdje je bio privezan puno veći brod. Pokraj broda bio je
privezan crveni Jeep Wrangler, spreman za utovar, zajedno s nekoliko velikih metalnih bačvi i drvenih sanduka sa
zalihama. U prolazu se s divljenjem zagleda u automobil; bio je prepravljen i proširen do veličine Land Rover
Defendera, najpoželjnijeg od svih terenskih vozila. Prepravke na tom Jeepu sigurno su bile skupe, pomisli ona: samo
za istraživače dubokog džepa.

Na pristaništu su se dva Amerikanca u sunčanim šeširima širokog oboda dovikivali i mahali rukama dok je
prastara dizalica na brodu nagnuto podizala Jeep u zrak pa ga zanjihala na palubu. Začuje kako je jedan od ljudi
viknuo: "Pažljivo! Pažljivo!" kad je Jeep muklo udario o drvenu palubu. "Prokletstvo, pazite!" Nekoliko radnika
počne nositi kutije na brod. Dizalica se zanjiše natrag na obalu da podigne željezne bačve.

Hardingova priđe najbližem muškarcu i reče uljudno: "Oprostite, biste li mi mogli pomoći?"

Muškarac je pogleda. Bio je srednje visine, crvenkaste kože i neuglednih crta lica. Izgledao je nezgrapno u
novoj kaki safari odjeći. Bio je zaokupljen i napet. "Imam posla", reče on i okrene se. "Manuel! Pazi, to je osjetljiva
oprema!"

"Oprostite što smetam," nastavi ona, "ali zovem se Sarah Harding, i pokušavam..."

"Možete biti i Sarah Bernhardt... Manuel! Prokletstvo!" Muškarac zalomi rukama. "Ti! Da, ti! Drži tu kutiju
okrenutu uspravno!" "Pokušavam stići na Isla Sorna", dovrši ona rečenicu.

Muškarčevo se držanje stubokom promijeni. Polako se okrene prema njoj. "Isla Sorna?" reče on. "Da niste
kojim slučajem u vezi s doktorom Levineom?"

"Da, jesam."

"Vrag me odnio", reče on i raširi usta u srdačan osmijeh. "Tko bi to rekao!" On ispruži ruku. "Ja sam Leo
Dodgson iz Biosyn Corporation, iz Cupertina. Ovo je moj pomoćnik, Howard King."

"Pozdrav", reče drugi muškarac i kimne glavom. Howard King bio je mlađi i viši od Dodgsona i zgodan na
markantan kalifornijski način. Sarah prepozna njegov tip: klasični beta mužjak, podložan do srži. A bilo je nečeg
neobičnog u njegovu ponašanju prema njoj: malo se odmaknuo i bilo mu je neugodno u njezinoj blizini jednako
koliko je Dodgson sad bio ljubazan.

"A gore", nastavi Dodgson pokazujući prema palubi, "je naš treći član, George Baselton."

Hardingova ugleda krupnog muškarca na palubi, nagnutog nad kutije koje su utovarivali. Rukavi njegove
košulje bili su natopljeni znojem. Ona upita: "Vi ste svi Richardovi prijatelji?"

"Upravo smo mu krenuli pomoći", reče Dodgson. Mršteći se pogleda u nju, oklijevajući. "Ali... ovaj... nije nam
ništa rekao za vas..."

Ona tad shvati kako mu izgleda: niska tridesetogodišnjakinja, odjevena u zgužvanu košulju, kaki kratke hlačice
i teške čizme. Odjeća joj je bila prljava, a kosa raščupana poslije toliko vremena provedenog u avionima.

Ona reče: "Poznajem Richarda preko Iana Malcolma. Ian i ja smo stari prijatelji."

"Ah tako..." On nastavi zuriti u nju kao da mu je sumnjiva.

Ona osjeti potrebu da mu objasni. "Bila sam u Africi. Odlučila sam doći u posljednji trenutak", reče ona. "Doc
Thorne me nazvao."

"Ah, naravno, Doc." Muškarac kimne glavom i opusti se kao da mu je sad sve postalo jasno.

Ona reče: "Richard je dobro?"

"Pa, nadam se. Jer mu nosimo svu ovu opremu."

"Idete na Sornu?"

"Idemo, ako se vrijeme ne pogorša", reče Dodgson i pogleda u nebo. "Trebali bismo biti spremni za pet ili deset
minuta. Slobodno nam se pridružite, ako trebate prijevoz", reče on veselo. "Dobro bi nam došlo društvo. Gdje su
vam stvari?"

"Imam samo ovo", reče ona i podigne svoju malu naprtnjaču. "Putujete s malo prtljage, ha? Dobro, gospođo
Harding. Dobrodošli u naše društvance."

Sad je izgledao potpuno susretljiv i ljubazan. Bila je to napadna promjena u odnosu na njegovo prijašnje
ponašanje. No primijetila je da je onom zgodnom muškarcu, Kingu, i dalje neugodno. King joj okrene leđa, kao da
ima neodloživa posla i počne vikati na radnike da paze kako postupaju s posljednjim drvenim sanducima na kojima
su bile otisnute oznake 'Biosvn Corporation'. Stekla je dojam da je izbjegava pogledati u oči. A ona još nije uspjela
dobro pogledati trećeg čovjeka, na palubi. Zbog tog se ustručavala. "Sigurni ste da je to u redu..." "Naravno da jest!
Bit će nam drago!" reče Dodgson. "Usto, kako biste inače stigli ondje? Nema aviona, helikopter je otišao."

"Znam, provjerila sam..."

"Pa onda znate. Želite li na otok, pođite s nama."

Ona pogleda u Jeep na brodu i reče: "Mislim da je Doc na otoku, sa svojom opremom."

Kad je to spomenula, onaj drugi muškarac, King, munjevito okrene glavu. No, Dodgson samo mirno kimne
glavom i reče: "Da, mislim da jest. Vjerojatno je otišao sinoć."

"Tako mi je rekao."

"Dobro", reče Dodgson. "Znači, već je ondje. Barem se tako nadam." S palube se začuju povici na španjolskom
i kapetan u umašćenom kombinezonu izađe i pogleda preko ograde. "Senor Dodgson, spremni smo."

"Dobro", reče Dodgson. "Izvrsno. Ukrcajte se, gospođo Harding. Krećemo!"

 King

Bljujući crni dim, ribarski brod brekćući izađe iz luke i krene prema pučini. Howard King je osjećao brundanje
brodskih motora pod nogama, čuo škripu drvenih ploha. Osluhne povike posade na španjolskom. King pogleda
natrag prema gradiću Puerto Cortesu, hrpi kućeraka zbijenih na obali. Ponada se da je ovaj prokleti brod dovoljno
izdržljiv za plovidbu morem - jer, bili su usred bespuća.

A Dodgson je bio nestrpljiv. Ponovno riskirao. A toga se King najviše pribojavao.

Howard King je poznavao Lewisa Dodgsona skoro deset godina, otkad se zaposlio u Biosvnu kao mladi
doktorand sveučilišta u Berkelevu, kao perspektivni istraživač, s energijom dovoljnom da osvoji svijet. King je
napisao doktorsku radnju o faktorima zgrušavanja krvi. Zaposlio se u Biosvnu u razdoblju dok su ga ti faktori silno
zanimali i dok ih se smatralo ključem za razgradnju ugrušaka u pacijenata sa infarktom srčanog mišića. Biotehničke
tvrtke su se natjecale koja će prije razviti novi lijek koji će spasiti živote, a usput se i obogatiti.

Isprva je King radio na supstanci koja je ulijevala velike nade, zvanoj Hemaglutinin V-5 ili HGV-5. U početnim
testovima ta je supstanca zapanjujućom djelotvornošću razgrađivala nakupine trombocita. King je postao
najperspektivniji mladi istraživač u Biosvnu. Njegova je slika objavljena na istaknutom mjestu u godišnjem
izvješću. Imao je vlastiti laboratorij i budžet od skoro pola milijuna dolara.

A tad, neočekivano, sve se srušilo kao kula od karata. U početnim testovima na ljudima, HGV-5 nije uspijevao
razgraditi ugruške ni kod infarkta miokarda ni plućnih embolija. Još i gore, izazivao je užasne nuspojave:
gastrointestinalno krvarenje, osipe, neurološke probleme. Nakon što je jedan pacijent umro od konvulzija, tvrtka je
obustavila testiranje. Za nekoliko tjedana, King je izgubio svoj laboratorij. Preuzeo ga je novopridošli danski
istraživač; on je radio na ekstraktu iz sline sumatranske žute pijavice, što je više obećavalo.

King je preselio u manji laboratorij, zaključio da mu je navrh glave krvnih faktora i usmjerio pozornost na
lijekove protiv bolova. Imao je zanimljiv spoj, L - izomer proteina afričke rogate žabe, za koji se činilo da djeluje
narkotički. Ali je izgubio svoje prijašnje samopouzdanje i kad je tvrtka pregledala njegov rad, ocijenili su da je
njegovo istraživanje nedovoljno dokumentirano a da bi se od Savezne uprave za lijekove moglo tražiti odobrenje za
testiranje. King je tad imao trideset pet godina, a već je doživio dva neuspjeha. Njegova fotografija više nije
ukrašavala godišnje izvješće.

Govorkalo se da će ga tvrtka vjerojatno otpustiti pri idućem reizboru. Kad je predložio novi istraživački projekt,
odmah su mu ga odbili. Bilo je to crno razdoblje njegova života.

A tad mu je Lewis Dodgson predložio da odu na ručak.

Dodgson je imao nezdravu reputaciju među istraživačima, bio je poznat kao 'Grobar' zbog načina na koji bi
drugima oteo projekt, dotjerao ga i objavio kao svoj. Prvih godina, King si ne bi dopustio da ga se vidi s njim. Ali je
sad dopustio da ga Dodgson odvede u skupi riblji restoran u San Franciscu.

"Istraživački je posao težak", suosjećajno će Dodgson. "Nije moguće", reče King.

"Težak i riskantan", reče Dodgson. "Zapravo, iz inovativnog istraživanja rijetko nešto bude. No shvaća li to
uprava? Ne. Ako istraživanje ne uspije, krivi se istraživača. To nije pošteno."

"Ma nije valjda", reče King.

 "No život je takav", Dodgson slegne ramenima i nabode krak raka mekušca.

King ne reče ništa.

"Osobno ne volim rizike", nastavi Dodgson. "A originalan rad je riskantan. Većina novih ideja su loše a
najoriginalniji radovi propadaju. To je stvarnost. Osjećate li nesavladivu potrebu za originalnim istraživanjem,
možete očekivati neuspjeh. To je u redu ako radite na sveučilištu, gdje se neuspjehe hvali a uspjeh izaziva
ostracizam. Ali u industriji... ni govora. Originalan rad u industriji nije pametan izbor karijere. Samo će vas uvaliti u
nevolje. Gdje se upravo i nalazite, prijatelju."

"Što da učinim?" upita King.

"Pa," reče Dodgson, "ja imam vlastitu verziju znanstvene metodologije. Nazvao sam je usmjereni istraživački
razvitak. Ako će se samo nekoliko ideja pokazati uspješnima, zašto ih pokušavati smisliti? To je preteško. Neka ih
nađu drugi - neka oni riskiraju - neka im bude takozvana slava. Ja bih radije pričekao i razvio ideje koje nešto
obećavaju. Uzmi što je dobro i učini ga još boljim. Ili barem dovoljno različitim da se može patentirati. A tad postaje
moje vlasništvo. Tad je moje."

Kinga je zapanjila otvorenost kojom je Dodgson priznao da je lupež. Činilo se da mu nimalo nije neugodno.
King je neko vrijeme prekapao po salati. "Zašto mi to govorite?"

"Jer vidim nešto u vama", reče Dodgson. "Vidim ambiciju. Osujećenu ambiciju. A kažem vam, Howard, ne
morate ostati neostvarenih ambicija. Ne morate čak ni biti otpušteni u idućem reizboru. A što će se dogoditi. Koliko
vam dijete ima godina?" "Četiri", reče King.

"Užasno, biti bez posla, s malim djetetom. A neće biti lako dobiti novi posao. Tko će vam sad pružiti priliku?
Do trideset pete godine istraživač - znanstvenik mora si stvoriti ime, ili nikad ništa od njega. Ne kažem da je to u
redu, ali tako oni razmišljaju."

King je znao kako oni razmišljaju. U svakoj biotehnološkoj tvrtki u Kaliforniji.

"Ali, Howarde," reče Dodgson, nagne se preko stola i spusti glas "čeka vas predivan svijet, pogledate li na stvari
drukčije. Postoji potpuno drugi način na koji možete proživjeti svoj život. Zaista mislim da biste trebali razmisliti o
mojim riječima."

Nakon dva tjedna, King je postao Dodgsonov asistent u odjelu za nove biogenetičke trendove, kako je Biosvn
nazivao svoje pokušaje industrijske špijunaže. A u godinama koje su slijedile, King se ponovno brzo uzdigao u
Biosvnu - ovog puta zato što je bio Dodgsonov štićenik.

Sad je King imao sve vanjske znakove uspjeha: Porsche, kuću na zajam, razvod, dijete koje viđa vikendima. A
sve to jer se King pokazao savršenim drugokomandirajućim, radio dokasno, brinuo za pojedinosti, vadio kestenje za
svog blagoglagoljivog šefa. Pritom je King upoznao sve Dodgsonove strane - njegovu karizmatsku stranu, njegovu
vizionarsku stranu i njegovu tamnu, bezobzirnu stranu. King se uvjeravao da može kontrolirati tu bezobzirnu stranu,
da je može obuzdati, da je s godinama to naučio.

No ponekad, nije bio baš siguran. Kao sad.

Jer evo ih u nekakvom klimavom smrdljivom ribarskom brodu, otisnuli su se na pučinu iz nekakvog zabitnog
sela u Kostariki, a u tom napetom trenutku Dodgson je iznebuha odlučio odigrati nekakvu igricu, pa se upoznao s
tom ženom i odlučio je povesti. King nije znao kakva je Dodgsonova namjera, ali je primijetio užegli sjaj u
Dodgsonovim očima kakav je vidio samo nekoliko puta dosad, a od tog bi se pogleda uvijek usplahirio.

Ona Hardingova je sad stajala na prednjoj palubi, blizu pramca. Gledala je u ocean. King ugleda Dodgsona
kako obilazi Jeep pa mu nervozno da znak rukom.

"Slušaj," reče King, "moramo razgovarati." "Naravno", reče Dodgson, opušteno. "Što te muči?" I nasmiješi se.
Tim svojim dražesnim smiješkom.
 Hardingova

Sarah Harding zagledala se u sivo, prijeteće nebo. Brod se valjao po silnim bibajima otvorena mora. Radnici su
se mučili privezati Jeep, koji je neprastano prijetio da će se osloboditi. Sarah je stajala na pramcu i borila se protiv
morske bolesti. Na dalekom obzoru, ravno ispred, nazirala se niska crna crta, prvo što su ugledali od Isla Some.

Ona se okrene. Dodgson i King su se stisnuli jedno uz drugo kod obodnice na sredini palube, udubljeni u
razgovor. King je izgledao uzrujan, lamatao je rukama. Dodgson je slušao i mahao glavom. A tad položi ruku oko
Kingova ramena. Izgledalo je kao da pokušava smiriti Kinga. Obojica nisu obraćala pozornost strci oko Jeepa. Što je
čudno, pomisli ona, s obzirom na to koliko su se prije brinuli zbog opreme. Sad kao da im nije bilo važno.

Trećeg je čovjeka, Baseltona, naravno prepoznala i iznenadila se kad ga je zatekla na ovom malom ribarskom
brodu. Baselton se uzgred rukovao s njom i šmugnuo u potpalublje čim se brod otisnuo iz pristaništa. Nije se
ponovno pojavio. Možda i on pati od morske bolesti.

Dok ih je ona tako gledala, Dodgson se odvoji od Kinga i požuri nadzirati radnike. Ostavši sam, King ode
provjeriti sveze kojima su kutije i bačve bile pričvršćene za palubu, bliže krmi. Kutije s oznakom 'Biosvn'.

Hardingova nije nikad čula za Biosvn Corporation. Pitala se kakve veze s tom tvrtkom imaju Ian i Richard. U
razgovoru s Ianom on bi uvijek govorio kritički, čak i prezrivo, o biotehnološkim tvrtkama. A ovi muškarci nisu tip
Malcolmovih prijatelja. Bili su prekruti, previše... uvrnuti.

No, pomisli ona, Ian ima neobične prijatelje. Znali su banuti u njegov stan nenajavljeno - japanski kaligraf,
indonezijska ga - malanska družina, žongler iz Las Vegasa u sjajnom boleru, pa onaj ćaknuti francuski astrolog koji
smatra da je zemlja šuplja... Pa Ianovi prijatelji matematičari. Oni su zaista bili ludi. Ili su se takvima činili Sarah.
Živjeli su u oblacima, zaokupljeni svojim matematičkim dokazima. Stranice i stranice dokaza, kadšto stotine
stranica. To je njoj sve bilo apstraktno. Sarah Harding voljela je dirati zemlju, vidjeti životinje, čuti zvukove i osjetiti
mirise. To je njoj bilo stvarno. Sve ostalo bilo je tek pregršt teorija: možda ispravnih, možda pogrešnih.

Valovi počnu plaviti pramac i ona se pomakne malo prema krmi, da ostane suha. Zijevne; nije puno spavala u
posljednja dvadeset četiri sata. Dodgson završi posao oko Jeepa i priđe joj.

Ona reče: "Sve u redu?"

"Oh da", reče Dodgson, veselo se smiješeći.

"Vaš prijatelj King kao da je uzrujan."

"Ne voli brodove", reče Dodgson. Kimne glavom prema valovima. "Ali vozimo brže no što smo očekivali. Do
pristajanja je još samo otprilike jedan sat."

"Recite mi", reče ona. "Što je Biosvn Corporation? Nikad nisam čula za nju."

"To je mala tvrtka", reče Dodgson. "Proizvodimo ono što se naziva potrošački biomaterijal. Specijalizirali smo
se za rekreacijske i sportske orgnizme. Primjerice, uzgojili smo novu pasminu pastrve i drugih riba za ribolov.
Uzgajamo nove pasmine pasa - manje kućne ljubimce za ljude koji žive u stanovima. Takve stvari."

Upravo ono što Ian mrzi, pomisli ona. "Otkad poznajete Iana?"
 "Oh, odavno", reče Dodgson.

Ona primijeti njegovu neodređenost. "Koliko davno?"

"Od Jurskog parka."

"Jurskog parka", reče ona.

On kimne glavom. "Je li vam ikad ispričao kako je ozlijedio nogu?" "Ne", reče ona. "Nije želio o tome govoriti.
Samo je rekao da se dogodilo dok je radio kao savjetnik i kad se... ne znam. Nekakav problem. Je li to bio park?"

"Da, na neki način", reče Dodgson, zagledan u ocean. A tad slegne ramenima. "A vi? Odakle ga vi poznajete?"

"Bio je jedan od recenzenata moje doktorske radnje. Ja sam etolog. Proučavam velike sisavce u afričkim
savanskim ekosustavima. Istočna Afrika. Mesojede, poglavito."

"Mesojede?"

"Proučavam hijene", reče ona. "Prije tog, lavove."

"Dugo?"

"Već skoro deset godina. Šest godina neprekidno, od doktorata." "Zanimljivo", reče Dodgson kimajući glavom.
"Znači, došli ste ovamo čak iz Afrike?"

"Da, iz Seronere. U Tanzaniji."

Dodgson neodređeno kimne glavom. Pogleda pokraj njezina ramena prema otoku. "Ma, vidi ti ovo. Čini se da
bi se vrijeme moglo proljepšati."

Ona se okrene i ugleda vrpce plavog u otančalim oblacima iznad glave. Sunce se pokušavalo probiti. More se
smirilo. A ona se iznenadi kad shvati da je otok puno bliže. Jasno je vidjela hridine kako se uzdižu nad morem. Hridi
su bile crvenkasto - sive vulkanske stijene, jako strme.

"U Tanzaniji", reče Dodgson. "Vodite veliki istraživački tim?"

"Ne, radim sama."

"Bez studenata?" reče on.

"Nažalost. Jer moj rad nije primamljiv. Veliki savanski mesojedi u Africi su pretežito noćne životinje. I tako
istraživanja uglavnom vršim noću."

"Vaš suprug to sigurno teško podnosi."

"O, nisam udata", reče ona i lagano slegne ramenima.

"Čudi me", reče on. "Lijepa žena poput vas..."

"Nisam imala vremena", reče ona brzo. Da bi promijenila temu, upita: "Gdje ćete pristati na otoku?"

Dodgson se okrene i pogleda. Sad su bili dovoljno blizu otoka da vide kako se valovi lome, visoki i bijeli, blizu
podnožja hridina. Bili su na udaljenosti od samo dva ili tri kilometra.

"Neobičan otok", reče Dodgson. "Čitavo područje srednje Amerike je vulkansko. Između Meksika i Kolumbije
postoji tridesetak aktivnih vulkana. Svi ovi otoci su nekoć bili aktivni vulkani, dio središnjeg planinskog lanca. No
za razliku od kopna, otoci su sad ugasli. Nije bilo erupcije otprilike tisuću godina."

"Znači da gledamo vanjski dio kratera?"

 "Tako je. Litice su rezultat erozije od kiša, ali ocean nagriza podnožje hridi. One plosnate površine na hridima
koje vidite su mjesta na kojima je ocean zasjecao u dno pa je velike komade stijena more podrovalo i one su se
jednostavno raskolile i pale u more. Sve su to mekane vulkanske stijene."

"I tako ćete pristati..."

"Ima nekoliko mjesta u privjetrini gdje je ocean usjekao špilje u stijene. A na dva od tih mjesta, špilje se spajaju
s rijekama koje teku iz unutrašnjosti. Što znači da se kroz njih može proći." On pokaže naprijed. "Pogledajte, vidjet
ćete sad jednu od tih špilja."

Sarah Harding ugleda crni neravni otvor usječen u podnožje hridi. Oko njega su se razbijali valovi, a perjanice
od bijele vode sezale petnaest metara u zrak.

"Pristat ćete ovim brodom u tu pećinu?"

"Ako nas vrijeme i dalje bude služilo, da." Dodgson se okrene. "Ne brinite, nije strašno kako izgleda. Vratimo
se onom što ste pričali. O Africi. Kad ste krenuli iz Afrike?"

"Čim je Doc Thorne nazvao. Rekao je da ide s Ianom spasiti Richarda i zamolio da i ja dođem."

"I što ste rekli?"

"Rekla sam da ću razmisliti."

Dodgson se namršti. "Niste mu rekli da dolazite?"

"Ne. Jer nisam bila sigurna želim li to. Hoću reći, imam posla. Imam svoj posao. A i daleko je."

"Za bivšeg ljubavnika", reče Dodgson i s razumijevanjem zakima glavom.

Ona uzdahne. "Pa... znate već. Ian." "Da, znam Iana", reče Dodgson. "Faca je." "Moglo bi se i tako reći", reče
ona.

Zavlada neugodna tišina. Dodgson se nakašlje. "Zbunjen sam", reče.

"Kome ste točno rekli da dolazite?"

"Nikome", reče ona. "Uskočila sam u prvi avion i došla." "A vaše sveučilište, vaši kolege..."

Ona slegne ramenima. "Nije bilo vremena. Kao što rekoh, radim sama." Ona ponovno pogleda prema otoku.
Hridi su se dizale visoko iznad broda. Bili su udaljeni samo nekoliko stotina metara. Špilja je sad izgledala puno
veća, a valovi su se razbijali visoko s obje strane. Ona zatrese glavom. "Izgleda prilično uzburkano."

"Ne brinite", reče Dodgson. "Vidite li? Kapetan je već krenuo prema njoj. Bit ćemo na sigurnom kad prođemo
kroz špilju. A tad... Bit će uzbudljivo."

Brod se valjao i ponirao u more, nesigurno. Ona se čvrsto uhvati za ogradicu. Pokraj nje, Dodgson se široko
osmjehne. "Shvaćate što želim reći? Uzbudljivo, zar ne?" Odjednom kao da se trgnuo, skoro uzrujao. Tijelo mu se
ukrutilo. Protrlja ruke. "Nema potrebe brinuti, gospođo Harding, neću dopustiti da se nešto dogodi..."

Nije znala o čemu to govori, no prije nego što je uspjela odgovoriti, pramac broda ponovno potone, pjena prsne
oko nje i ona malo posrne. Dodgson se brzo prigne - u namjeri da je pridrži - ali nešto je pošlo naopako - tijelom
udari o njezine noge, pa ih podigne - a tad je preplavi novi val i ona osjeti kako joj se tijelo svija pa vrisne i čvrsto se
uhvati za ogradu. No sve se događalo prebrzo, svijet se okrene naglavce i zavrti oko nje, glavom udari o prečku na
ogradi i tad se počne prevrtati i padati kroz zrak. Ugleda kako oguljena boja na trupu broda promiče pokraj nje,
ugleda kako zeleni ocean juri prema njoj, a tad je potrese iznenadna oštra studen kad zaroni u uzburkano,
nadimajuće more i potone u valove, u tamu.
 Dolina

"Sve se odvija jako dobro", reče Levine i protrlja ruke. "Iznad mojih očekivanja, moram priznati. Ne bih
mogao biti zadovoljniji."

Stajao je u visokom skrovištu s Thorneom, Eddiejem, Malcolmom i djecom i gledao u dolinu ispod njih. Svi su
se znojili u maloj osmatračnici; podnevni je zrak bio nepomičan i vruć. Oko njih, travnata livada bila je pusta;
većina dinosaura se sklonila ispod stabala, u hlad.

Iznimka je bilo krdo apatosaura, koji su napustili sjenu stabala i vratili se do rijeke, gdje su sad ponovno pili. Te
goleme životinje prilično su se gusto zbile oko ruba vode. U njihovu susjedstvu, iako razvučeniji, bili su
parasaurolophasauri s visokom krijestom; ti donekle manji dinosauri smjestili su se blizu krda apatosaura. Thorne
obriše znoj iz očiju i reče: "Zašto si, točno, zadovoljan?"

"Zbog onog što ovdje vidimo", reče Malcolm. Pogleda na svoj sat i zapiše bilješku u svoj bilježnicu.
"Dobivamo podatke kojima sam se nadao. Silno uzbudljivo."

Thorne zijevne, omamljen vrućinom. "Zašto bi to bilo uzbudljivo? Dinosauri piju vodu. Što je u tome
posebno?"

"Ponovno piju", ispravi ga Levine. "Po drugi put u sat vremena. U podne. Takva konzumacija tekućine ukazuje
na termoregulacijske strategije kojima se ta stvorenja služe."

"Hoćeš reći da puno piju kako bi zadržale svježinu", reče Thorne, kao i uvijek nesklon stručnom izražavanju.

"Da. Očito je tako. Puno piju. No po mojem mišljenju, njihov povratak na rijeku mogao bi imati potpuno
drukčije značenje."

"A to bi bilo?"

"Ma daj", reče Levine i pokaže prstom. "Pogledaj krda. Pogledaj njihov prostorni raspored. Gledamo nešto što
nitko dosad nije vidio, pa čak ni pretpostavljao, o dinosaurima. Gledamo simbiozu između vrsta, ni više ni manje."

"Zar?"

"Da", reče Levine." Apatosauri i parasauri su zajedno. I jučer sam ih vidio zajedno. Kladim se da su uvijek
zajedno kad su na otvorenom prostoru. Sigurno se pitate zašto."

"Naravno" reče Thorne.

"Razlog tome", reče Levine, "je taj što su apatosauri jako snažni ali imaju slab vid, a parasauri su manji, ali
imaju jako oštar vid. I tako se te dvije vrste drže zajedno u svrhu obrane. Baš kao što se zebre i babuni drže na
okupu na afričkim ravnicama. Zebre imaju dobar njuh, a babuni dobar vid. Zajedno su puno djelotvorniji protiv
grabežljivaca nego pojedinačno."

"I misliš da to vrijedi i za dinosaure jer..."

"Prilično je očito", reče Levine. "Pogledajte samo kako se ponašaju. Kad su ta dva krda bila sama, bila su čvrsto
zbijena. No. kad su zajedno, parasauri su se razmaknuli, razbili prijašnji raspored krda i načinili vanjski krug oko
apatosaura. Baš kako ih sad vidite. To može jedino značiti da će te parasaure štititi krdo apatosaura. I obratno. To
jedino može biti uzajamna obrana od grabežljivaca." Jedan parasaur podigne glavu i zagleda se preko rijeke. Zatrubi
tugaljivo, dugim pijevnim zvukom. I ostali parasauri podignu glave i zagledaju se. Apatosauri su nastavili piti kod
rijeke, iako su jedna ili dvije odrasle životinje podignule svoje dugačke vratove.

Na podnevnoj vrućini, kukci su zujali oko njih. Thorne reče: "Pa gdje su grabežljiva?"

"Eno ih", reče Malcolm i pokaže prema šumarku na drugoj strani rijeke, nedaleko vode.

Thorne pogleda i ne ugleda ništa. "Zar ih ne vidiš?"

"Ne."

"Gledaj i dalje. Male, gušterolike životinje. Tamnosmeđe. Raptori", reče Malcolm.

Thorne slegne ramenima. I dalje ništa nije vidio. Pokraj njega, Levine počne jesti čokoladicu. Zaokupljen
držanjem dalekozora, ispusti papir na pod skrovišta. Komadići papira nošeni vjetrom padnu na zemlju.

"Kakve su?" upita Arby. "Dobre. Malo preslatke."

"Imate li još koju?" upita Arby.

Levine prekopa po džepovima i da mu jednu. Arby je prelomi na pola i jednu polovicu da Kelly. Počne
odmatati svoju polovicu, brižljivo presavine papir i uredno ga spremi u džep.

"Shvaćate da je ovo sve silno važno", reče Malcolm. "Za proučavanje izumiranja. Već je očito da je izumiranje
dinosaura puno složeniji problem no što je itko pretpostavljao."

"Je li?"reče Arby.

"Razmisli" reče Malcolm. "Sve teorije o izumiranju temelje se na fosilnim nalazima. Ali fosilni nalazi ne
pokazuju ponašanje kakvo vidimo ovdje. Ne prikazuje složenost grupnog međudjelovanja."

"Jer su fosili samo kosti", reče Arby.

"Tako je. A kosti nisu ponašanje. Kad bolje o tome razmisliš, fosilni je nalaz poput niza fotografija: uhvaćeni,
nepomični trenuci onog što je zapravo pokretna, pojavna stvarnost. Gledanje fosilnih nalaza je poput listanja
obiteljskog albuma. Znaš da album nije potpun. Znaš da se život događa između slika. Ali nemaš zapisa o tome što
se događa između, imaš jedino fotografije. I tako ih proučavaš, i proučavaš. I uskoro, počinješ razmišljati o albumu
ne kao o nizu trenutaka, nego kao o stvarnosti. I počinješ tumačiti sve preko albuma i zaboraviš stvarnost koja mu
stoji u pozadini.

"A tendencija je", reče Malcolm, "da se razmišlja kroz fizičke događaje. Pretpostavi da su neki vanjski fizički
događaji bili uzrokom izumiranja. Meteor je udario o zemlju i promijenio klimu. Ili se dogodila erupcija vulkana
koja je promijenila klimu. Ilije meteor izazvao erupcije vulkana koje su promijenile klimu. Ili se biljni pokrov
promijenio pa su vrste počele gladovati i izumirati. Ili se javila nova bolest i vrste su počele izumirati. Ili je nastala
nova biljka i potrovala sve dinosaure. U svakom slučaju, pretpostavlja se neki vanjski događaj. A ono što nitko ne
pomišlja je kako su se možda same životinje promijenile - ne njihove kosti, nego ponašanje. No kad gledate ovakve
životinje i vidite kako je njihovo ponašanje u složenom međuodnosu, shvatite da promjena u grupnom ponašanju
lako može dovesti do izumiranja."

"Ali zašto se mijenja ponašanje neke grupe?" upita Thorne. "Ako se nije dogodila neka vanjska katastrofa koja
bi izazvala promjenu, zašto bi se ponašanje promijenilo?"

"Zapravo", reče Malcolm "ponašanje se stalno mijenja, neprestano. Naša je planeta dinamično, aktivno okružje.
Podneblje se mijenja. Tlo se mijenja. Kontinenti se pomiču. Oceani se dižu i spuštaju. Planine se uzdižu i erodiraju.
Svi organizmi na ovoj planeti se neprestano prilagođavaju tim promjenama. Najbolji su organizmi oni koji se
najbrže mogu prilagoditi. Zato je teško shvatiti kako bi neka katastrofa koja izazove veliku promjenu mogla bila
uzrokom izumiranja, kad se promjene ionako stalno događaju."
 "U tom slučaju", reče Thorne, "što izaziva izumiranje?"

"Sigurno ne isključivo brze promjene", reče Malcolm. "Činjenice nam to jasno govore."

"Koje činjenice?"

"Poslije svake velike promjene u okolišu, najčešće slijedi val izumiranja - ali ne neposredno potom. Do
izumiranja dolazi tek nekoliko tisuća ili milijuna godina kasnije. Primjerice, posljednje ledeno doba u Sjevernoj
Americi. Ledenjaci su se spustili, klima se stubokom promijenila, no životinje nisu izumrle. Tek kad su se ledenjaci
povukli, kad bi se pomislilo da će se stvari vratiti u normalu, puno je vrsta izumrlo. Tad su s ovog kontinenta nestali
žirafe, tigrovi i mamuti. To je uobičajeni obrazac. Kao da velike promjene oslabe vrste, ali vrste izumru naknadno.
To je poznata pojava."

"Naziva se 'smekšavanje prve borbene linije"1, reče Levine. "A koje je objašnjenje toga?" Levine je šutio.

"Nema ga", reče Malcolm. "To je paleontološki misterij. Ali sam uvjeren da nam teorija složenosti može puno o
tome reći. Jer ako je postavka o životu na rubu kaosa točna, tad velike promjene guraju životinje bliže tom rubu. To
destabilizira razne oblike ponašanja. A kad se okoliš vrati u normalu, to nije zapravo prava normala. Evolucijski, to
je još jedna velika promjena, s kojom je teško držati korak. Uvjeren sam da novo ponašanje populacija može nastati
na neočekivane načine i mislim da znam zašto su dinosauri..."

"Što je to?" upita Thorne.

Thorne je gledao prema onom šumarku. Jedan je dinosaur iskočio u njihov vidokrug. Bio je prilično vitak i
pokretan na svojim stražnjim udovima, a ravnotežu je održavao ukočenim repom. Dva metra visok, zeleno - smeđi s
tamnocrvenim prugama, poput tigra.

"To", reče Malcolm, "je velociraptor."

Thorne se okrene Levineu. "To te otjeralo na stablo? Izgleda grozno."

"Djelotvorno", reče Levine. "Te su životinje besprijekorno konstruirani strojevi za ubijanje. Dokazano
najdjelotvorniji grabežljiva u povijesti planete. Onaj koji je upravo izašao sigurno je najjači. Vođa čopora."

Thorne ispod stabala primijeti još komešanja. "Ima ih još."

"O, da", reče Levine. "Ovaj je čopor jako velik." On podigne dalekozor i virne kroza nj. "Rado bih našao
njihovo gnijezdo" reče on. "Nisam ga uspio naći nigdje na otoku. Naravno, tajnoviti su, a ipak..."

Parasauri su se svi gr leno glasali i primicali krdu apatosaura. No veliki su apatosauri izgledali razmjerno
ravnodušni; odrasle životinje bliže vodi čak su okrenule leda raptoru.

"Zar ih nije briga?" upita Arby. "Čak ga i ne gledaju."

"Neka te to ne prevari", reče Levine." Apatosaurima je i te kako stalo. Možda izgledaju poput orijaških krava,
ali su daleko od toga. Ti njihovi repovi - bičevi duljine su deset -dvanaest metara a teže nekoliko tona. Pogledaj
kako ih mogu brzo pokretati. Jedan udarac tog repa slomio bi leđa napadaču."

"Dakle, okretanje leđa je dio njihove obrane?"

Repovi odraslih životinja bili su tako dugi da su sezali preko rijeke, na drugu obalu. S obzirom na to da su njima
mahali lijevo desno, a parasauri kričali, vođa raptora se okrene. Uskoro se i čitav čopor počne pokunjeno povlačiti,
uz rub šumarka, i krene u brda.

"Čini se da si u pravu", reče Thorne. "Repovi su ih otjerali." "Koliko si ih nabrojao?" upita Levine.

"Ne znam. Deset. Ne, čekaj - četrnaest. Možda i više. Možda sam nekoliko preskočio."
 "Četrnaest", zapiše Malcolm u notes. "Želiš li ih slijediti?" upita Levine. "Ne sad."

"Mogli bismo poći Explorerom."

"Možda poslije", reče Malcolm. "Mislim da trebamo doznati gdje im je gnijezdo", reče Levine. "To je nužno,
Ian, želimo li ustanoviti kakav je bio odnos između grabežljivca i plijena. To je najvažnije. A sad je savršena prilika
da pođemo za..."

"Možda poslije", reče Malcolm. Ponovno pogleda na sat. "To je stoti put da si danas pogledao na sat", reče
Thorne.

Malcolm slegne ramenima. "Približava se doba objeda" reče. "Kad smo već kod toga, što je sa Sarah? Zar ne bi
trebala uskoro stići?"

"Da. Vjerojatno će se pojaviti svaki čas", reče Thorne.

Malcolm obriše čelo. "Ovdje je vruće."

"Da, vruće je."

Slušali su zujanje kukaca na podnevnom suncu i gledali kako se raptori povlače.

"Znaš, razmišljam", reče Malcolm. "Možda bismo se trebali vratiti."

"Vratiti?" reče Levine. "Sad? A naša promatranja? A što je s drugim kamerama koje smo namjeravali postaviti
i..."

"Ne znam, možda bi bilo dobro odmoriti se." Levine je zurio u njega s nevjericom. Ne reče ništa. Thorne i djeca
su šuteći gledali u Malcolma.

"Meni se čini", reče Malcolm, "da bismo trebali dočekati Sarah budući da stiže čak iz Afrike." Slegne
ramenima. "Mislim da je riječ o čistoj uljudnosti."

Thorne reče: "Nisam se tog sjetio, uh..."

"Ma ne", brzo će Malcolm. "Nije riječ o tome. Samo... ovaj... Ma, možda neće ni doći." Odjednom više nije bio
siguran. "Je li rekla da dolazi?"

"Rekla je da će razmisliti."

Malcolm se namršti. "Znači da dolazi. Ako je Sarah tako rekla, onda dolazi. Poznajem je. Dakle, što kažete, da
se vratimo?"

"Nikako", reče Levine zagledan kroz dalekozor. "Ni za što na svijetu."

Malcolm se okrene. "Doc? Hoćeš li se vratiti?" "Naravno", reče Thorne i obriše čelo. "Vruće je."

"Koliko poznajem Sarah", reče Malcolm silazeći niz skele, "pojavit će se na ovom otoku u punom sjaju."
 Spilja

Ona se odgurne prema gore i glava joj probije površinu, ali ugleda samo vodu - velike valove koji su se dizali
pet metara iznad nje, sa svih strana. Snaga oceana bila je silna. Gibanje mora bi je povuklo prema naprijed, pa
natrag, a ona se nije mogla oduprijeti. Nigdje nije vidjela brod, samo uspjenjeno more, sa svih strana. Nije vidjela ni
otok, samo vodu. Jedino vodu. Borila se protiv panike koja ju je preplavila.

Pokuša se nogama oduprijeti struji, ali su joj čizme bile poput olova. Ona ponovno potone, ali se nekako dočepa
površine i željno udahne zraka. Mora nekako skinuti čizme. Udahne zrak, zagnjuri glavu pod vodu i pokuša
razvezati čizme. U plućima ju je peklo dok je petljala oko čizama. Ocean ju je bacao naprijed - natrag, bez
prestanka.

Skine jednu čizmu, udahne zrak, pa ponovno zaroni. Prsti su joj bili ukočeni od hladnoće i straha dok je radila
na drugoj čizmi. Činilo joj se kao da čizme odvezuje satima. Konačno su joj noge bile slobodne, lagane, i ona
zapliva po pseći, hvatajući dah. Zibanje mora je podigne visoko, pa je ponovno spusti. Nije vidjela otok. Ponovno
osjeti paniku. Okrene se i osjeti kako je ocean ponovno diže. I tad ugleda otok.

One okomite hridi bile su blizu, zastrašujuće blizu. Valovi su grmjeli kad bi se razbili o obalu. Nije bila više od
pedeset metara od obale, nošena neumoljivo prema smrtonosnom sudaru sa stijenom. Kad se idući put našla na vrhu
vala, ugleda špilju, stotinjak metara udesno. Pokuša otplivati prema njoj, ali je bilo uzaludno. Nije imala snage
kretati se po tim divovskim valovima. Osjećala je jedino snagu mora koje ju je nosilo prema liticama.

Od panike srce joj je ubrzano tuklo. Znala je da joj prijeti trenutna smrt. Val je poklopi, ona proguta morsku
vodu i zakašlje. Oči joj se zamagle. Osjeti mučninu i duboku, duboku jezu.

Spusti glavu i počne plivati snažnim zamasima i odbacivati se nogama što je jače mogla. Nije osjećala da se
pomiče, samo kako je uzbibani ocean postranično gura. Nije se usudila podići glavu. Počne se jače odguravati. Kad
je podigla glavu da ponovno udahne zrak, shvati da se malo pomaknula - ne puno, malo - prema sjeveru.

Bila je malo bliže špilji.

To je osokoli, ali je bila prestrašena nasmrt. Ima tako malo snage! Ruke i noge su je boljele od napora. Pluća su
je pekla. Disala je u kratkim nepravilnim nadimljućim soptajima. Ponovno zakašlje, željno udahne zrak, sagne glavu
i revno nastavi plivati.

Čak i s glavom u vodi, čula je duboku grmljavinu valova koji su se razbijali o stijene. Upregne svu svoju snagu
u plivanje. Struje i zibanje mora bacali su je lijevo - desno, naprijed - natrag. Beznadno. Ali je ipak pokušavala.

Postupno se bol u njezinim mišićima pretvori u postojanu, tupu bol. Osjećala se kao da s tom boli živi cijeli
život. Više je nije primjećivala. Nastavi plivati, ne obraćajući joj pozornost.

Kad je ponovno osjetila da je val diže, ona podigne glavu da udahne. Prestraši se kad shvati da je špilja jako
blizu. Još nekoliko zamaha i more će je gurnuti unutra. Nadala se da je bi struja mogla biti slabija oko špilje. Ali nije
bila; s obje strane otvora razbijali su se visoki valovi, penjali se po stijenkama hridina, pa padali. Broda nije bilo
nigdje na vidiku.

Ona ponovno spusti glavu, odgurne se, iskoristi posljednje atome snage. Osjeti kako joj je čitavo tijelo
onemoćalo. Neće izdržati još dugo. Znala je da je more nosi prema hridima. Sad je glasnije čula grmljavinu valova i
ona ponovno snažno zapliva. Odjednom je zahvati golemi val, podigne je, ponese prema stijenama. Nije mu se
mogla oduprijeti. Ona podigne glavu da pogleda i ugleda tamu, kao u rogu.

Iscrpljena i iznemogla, shvati da je u špilji. More ju je odnijelo u špilju! Ona tutnjava bila je šuplja, ječeća. Bilo
je pretamno da bi vidjela stijenke na obje strane. Struja je bila jaka i nosila ju je sve dublje. Ona teškom mukom
udahne zrak i zalamata rukama ali bez rezultata. Tijelom ogrebe o stijenu; na trenutak je propara bol a tad je more
odnese još dublje u špilju. No sad se nešto promijenilo. Ugleda slabo svjetlo na stropu špilje a voda oko nje kao da
je svijetlila. Zibanje mora se smirilo. Postane joj lakše držati glavu iznad vode. Ugleda jarko svjetlo ispred sebe,
užareno blještavo - kraj pećine.

Neočekivano, zapanjujuće, voda je izbaci van i ona izbije na sunčevu svjetlost i zrak. Nađe se usred blatnjave
široke rijeke, okružena gustim zelenim raslinjem. Zrak je bio vruć i nepomičan; iz daljine začuje krikove prašumskih
ptica.

Niže, iza okuke rijeke, ugleda krmu Dodgsonova broda, već privezana za obalu. Nije vidjela nikoga od onih
ljudi, a nije ih ni željela vidjeti.

Skupivši preostalu snagu, zapliva prema obali i uhvati se za grane mangrovih stabala koja su rasla u izobilju uz
rub rijeke. Preslaba da se drži, ona se rukom zakvači za korijen. Ležala je na leđima na blagoj struji, gledala u nebo i
hvatala dah. Nije znala koliko je vremena prošlo, no napokon se osjeti dovoljno snažnom da se polako, ruku preko
ruke, odvuče uz rub rijeke držeći se za korijene stabala mangrova, dok nije stigla do uskog otvora u raslinju iza
kojeg se vidio blatni komad obale. Kad se izvukla iz vode na sklisku obalu, ona primijeti u blatu nekoliko prilično
velikih životinjskih tragova. Bili su to neobični, troprsti tragovi, a svaki je prst završavao velikom kandžom...

Ona se prigne da ih pobliže zagleda, a tad pod rukama osjeti podrhtavanje tla. Velika sjena padne na nju i ona
zapanjeno pogleda u kožnati, blijedi trbuh neke gorostasne životinje. Bila je preslaba da reagira, čak i da podigne
glavu.

Posljednje što je vidjela bila je golema kožnata noga koja se spustila pokraj nje, zamljackavši u blatu, te tihi
frktaj. A tad je, odjednom, iscrpljenost svlada i Sarah Harding se prevali na leđa. Prevrne očima i izgubi svijest.
 Dodgson

Nekoliko metara podalje od obale rijeke, Lewis Dodgson se popne u svoj po narudžbi proizveden Jeep
Wrangler i zalupi vratima. Pokraj njega na suvozačkom sjedištu, Howard King je kršio ruke. Reče: "Kako si joj to
mogao učiniti?"

"Učiniti što?" reče George Baselton sa stražnjeg sjedišta.

Dodgson ne odgovori. Okrene ključ za paljenje motora. Motor zabrunda. On ubaci u brzinu i krene uzbrdo u
džunglu, dalje od broda i obale.

"Kako si mogao?" ponovi King, uzrujano. "Hoću reći, Isusa mu."

"To što se dogodilo bio je nesretan slučaj", reče Dodgson.

"Nesretan slučaj? Nesretan slučaj?"

"Tako je, nesretan slučaj", mirno će Dodgson. "Pala je s broda." "Nisam ništa vidio", reče Baselton.

King je odmahivao glavom. "Isuse, što ako se netko dođe raspitivati i..."

"Pa što ako i dođe?" prekine ga Dodgson. "Bili smo na uzburkanom moru, ona je stajala na pramcu, udario nas
je veliki val i odnio je s palube. Nije dobra plivačica. Kružili smo i tražili je, ali nije bilo nade. Žalosna nesreća. Pa
zbog čega brineš?"

"Zbog čega brinem?"

"Da, Howarde. Zbog čega se točno brineš, jebemu?"

"Vidio sam, zaboga..."

"Ne, nisi", reče Dodgson.

"Ja nisam ništa vidio", reče Baselton. "Bio sam u potpalublju čitavo vrijeme."

"Tebi je lako", reče Howard King. "Ali što ako se provede istraga?"

Jeep poskoči na neasfaltiranoj stazi i zađe dublje u džunglu. "Neće", reče Dodgson. "Otišla je iz Afrike na
brzinu i nikome nije rekla kamo ide."

"Kako znaš?" zacvili King.

"Jer mi je ona rekla, Howarde. Tako znam. A sad izvadi zemljovid i prestani cviliti. Znao si kakav je dogovor
kad si mi se pridružio."

"Zaboga, pa nisam znao da ćeš nekog ubiti."

"Howard", reče Dodgson i uzdahne. "Ništa se neće dogoditi. Izvadi zemljovid."

"Kako znaš?" upita King.

 "Jer znam što činim", reče Dodgson. "Eto zašto. Za razliku od Thornea i Malcolma, koji su negdje na otoku,
zajebavaju se, i rade bog te pita što u ovoj prokletoj džungli."

Spomen tih drugih ljudi izazove novu zabrinutost. Vrpoljeći se, King reče: "Možda ćemo ih sresti..."

"Ne, Howarde, nećemo. Neće ni znati da smo ovdje. Bit ćemo na otoku samo četiri sata, sjećaš se? Stižemo u
jedan. Vraćamo se na brod u pet. Vraćamo se u luku do sedam. Ponovno u San Franciscu do ponoći. Bum!
Učinjeno. Finito. I konačno, nakon tolikih godina, imat ću što sam trebao imati odavno."

"Embrije dinosaura", reče Baselton. "Embrije?" iznenadi se King. "On, ne zanimaju me više embriji", reče
Dodgson. "Prije puno godina, pokušavao sam nabaviti smrznute embrije, ali više nema razloga baktati se s
embrijima. Želim oplođena jaja. A za četiri sata, imat ću jaja od svih vrsta na ovom otoku."

"Kako možeš to učiniti u četiri sata?"

"Jer već znam točan položaj svakog dinosaurskog gnijezda na ovom otoku. Zemljovid, Howarde."

King rastvori zemljovid. Bio je to veliki tipografski zemljovid otoka, veličine šezdeset s devedeset centimetara,
na kojoj su plave crte označavale elevacije. Na nekoliko mjesta u nizinskim dolinama bili su zgusnuti crveni
koncentrični krugovi. Na nekim mjestima, grozdovi kružića.

"Što je to?" reče King.

"Zašto ne pročitaš što piše", reče Dodgson.

King okrene zemljovid i pogleda legendu. "Sigma data Land- sat/Nordsat mixed spectra VSFR/FASLR/EFFVR.
Pa niz brojki. Ne, čekaj. Datumi."

"Tako je" reče Dodgson. "Datumi."

"Datumi prolazaka? Ova tabela objedinjuje podatke od nekoliko satelitskih prolazaka?"

"Tako je."

King se namršti. "A izgleda kao... vidljivi spektar i lažan radar i... što?"

"Infracrveni. Širokopojasni termalni VR", Dodgson se nasmiješi. "Učinio sam to sve za oko dva sata. Učitao sve
satelitske podatke, obradio ih i dobio željene odgovore."

"Shvaćam", reče King. "Ti crveni kružići su infracrveni odrazi!"

"Da", reče Dodgson. "Velike životinje ostavljaju jake toplinske odraze. Dobio sam sve satelitske snimke preleta
iznad ovog otoka u posljednjih nekoliko godina i označio izvore topline. A lokacije se poklapaju na svim prelascima
i one su označene tim crvenim koncentričnim oznakama. Što znači da su životinje grupirane na tim mjestima.
Zašto?" Okrene se Kingu. "Jer su to gnijezda."

"Da. Sigurno", reče Baselton. "Možda se ondje hrane", reče King. Dodgson nestrpljivo odmahne glavom.
"Očito ti krugovi ne mogu biti hranilišta."

"Zašto ne?"

"Jer te životinje u prosjeku teže dvadeset tona, zato. Krdo dinosaura dvadesettonaca znači ukupnu biomasu od
više od dvije stotine pedeset tona kako se kreće kroz šumu. Toliko puno velikih životinja tijekom dana pojede puno
biljaka. A jedini način da to učine je da se kreću. Je li tako?"

"Vjerojatno..."

"Vjerojatno? Pogledaj oko sebe, Howarde. Vidiš li ogoljenih dijelova šume? Ne, ne vidiš. Jer te životinje pojedu
nekoliko listova sa stabala pa krenu dalje. Vjeruj mi, one se moraju kretati da bi jele. Ali ono što ne sele, to su
njihova gnijezda. Pa zato ti crveni krugovi moraju biti gnijezda." On pogleda u zemljovid. "A ako se ne varam, prvo
gnijezdo je iza ove uzvisine, na nizbrdici s druge strane."

Jeep se zanese u blatu, ali se odmah ukopa u tlo i poleti uzbrdo. Ljubavni zov

Richard Levine je stajao u visokom skrovištu i dalekozorom promatrao krda dinosaura. Malcolm se vratio u
prikolicu s ostalima i ostavio Levinea samog. Levineu je zapravo laknulo kad je on otišao. Bilo mu je drago da može
promatrati te izvanredne životinje a bio je svjestan da Malcolm ne dijeli njegovo neograničeno oduševljenje. I zaista,
činilo se da je Malcolm zaokupljen nekim drugim mislima. A Malcolma je posebice nerviralo promatranje - želio je
analizirati podatke, ali ih nije želio prikupljati.

Naravno, među znanstvenicima to je predstavljalo dobro znanu razliku karaktera. Fizika je bila izvrstan primjer.
Eksperimentalci i teoretičari žive u potpuno drukčijim svjetovima, razmjenjuju radove, ali inače imaju malo
zajedničkog. Kao da se bave različitim disciplinama.

Za Levinea i Malcolma, ta razlika u njihovim pristupima očitovala se rano, još dok su bili u Santa Feu. Obojicu
je zanimalo izumiranje vrsta, ali je Malcolmov pristup bio široko utemeljen, s čisto matematičkog stajališta. Njegova
objektivnost, njegove neumoljive formule zadivile su Levinea i njih su dvojica započela neslužbene razmjene
mišljenja za čestih zajedničkih objeda: Levine je poučavao Malcolma paleontologiji, a Malcolm Levinea nelinearnoj
matematici. Počeli su izvlačiti neke provizorne zaključke što ih je obojicu uzbuđivalo. Ali su se počeli i neslagati.
Cesto bi ih zamolili da napuste restoran; tad bi izašli na vrućinu Guadelupe Street i pješice krenuli natrag prema
rijeci, ne prestajući galamiti jedan na drugog, dok bi turisti žurno prelazili na drugu stranu ulice.

Naposljetku su se njihove razlike svele na karakterna obilježja. Malcolm je smatrao Levinea uskogrudnim i
sitničavim, zaokupljenim nevažnim pojedinostima. Levine ne vidi opću sliku. Nikad ne sagledava posljedice svojih
djela. Levine se, pak, nije ustručavao nazvati Malcolma oholim i hladnim, ravnodušnim prema pojedinostima.

"Bog je u pojedinostima", jednom ga je podsjetio Levine.

"Možda tvoj bog," odbrusi mu Malcolm, "ali ne i moj. Moj je u procesu."

Stojeći u visokom skrovištu, Levine pomisli kako se takav odgovor i mogao očekivati od matematičara.
Levineu je bilo drago da su pojedinosti sve, barem u biologiji, i da je najčešći nedostatak njegovih kolega biologa
nedovoljna posvećenost pojedinostima. Levine je, pak, živio za pojedinosti i nikad mu ih nije bilo dosta. Primjerice,
životinja koja ga je napala dok je bio s Diegom. Levine je često o njoj razmišljao, prevrtao po glavi, ponovno se
prisjećao tog događaja, jer je u njemu bilo nečeg uznemiravajućeg, nekakvog dojma koji ga je mučio.

Životinja ga je napala brzo i osjetio je da je riječ o teropodu - stražnje noge, ukočen rep, golema lubanja i sve
što uz to ide -no u sekundi u kojoj je uspio pogledati životinju, učinilo mu se da je bilo nečeg neobičnog u vezi s
očnim šupljinama, što ga je podsjetilo na Carnotaurus sastrei. S nalazišta fosila u Gorro Frigo u Argentini. Usto,
koža je bila iznimno neobična, izgledala je kao da je nijanse žarke, pjegave zelene boje, ali je bilo nečeg u njoj...

On slegne ramenima. Ta misao ga je mučila i neprestano mu se motala po mislima, ali je nije uspijevao
domisliti. Jednostavno je nije uspijevao domisliti.

Nevoljko, Levine obrati pozornost krdu parasaura koji su pasli pokraj rijeke, pokraj apatosaura. Slušao je kako
parasauri ispuštaju svoje karakteristične, duboke trubljaste zvuke. Levine je primijetio da parasauri najčešće
ispuštaju neki kratki zvuk, sličan zavijanju roga. Kadšto bi nekoliko životinja ispustilo taj zvuk istodobno, odnosno
skoro istodobno, paje izgledalo kao da je riječ o načinu da se krdo obavijesti gdje mu se nalaze članovi. A ispuštali
su i puno dulji, dramatičniji trubljasti zov. Taj bi zvuk ispuštali rijetko, i to isključivo dvije najveće životinje u krdu,
koje bi podigle glavu i trubile glasno i dugo. Što je značio taj zvuk?

Stojeći na vrućem suncu, Levine odluči izvesti mali eksperiment. Rukama načini lijevak oko usta i pokuša
oponašati parasaurovo trubljenje. Nije mu naročito uspjelo, ali vođa parasaura odmah podigne glavu, okrene je
lijevo - desno i oglasi se dubokim zovom, kao odgovor Levineu.

Levine ispusti drugi zov.

 I ponovno parasaur odgovori.

Levine je bio zadovoljan ovom reakcijom i zapiše to u svoju bilježnicu. No kad je ponovno podigao pogled,
iznenadi se kad ugleda kako se krdo parasaura odvaja od apatosaura. Okupili su se, oblikovali povorku i krenuli
prema visokom skrovištu.

Levine se počne znojiti.

Što je učinio? U nekom kutku mozga javi mu se čudna misao; upita se nije li možda oponašao ljubavni zov.
Samo mu je to trebalo, privući uspaljenog dinosaura. Tko zna kako se te životinje ponašaju u parenju? Sve
zabrinutiji, promatrao ih je kako odlučno kroče prema njemu. Vjerojatno bi trebao pozvati Malcolma i zatražiti
savjet. No, dok je o tome razmišljao, shvati da je oponašanjem zova dirnuo u okoliš, uveo novu promjenljivu
veličinu. Učinio je upravo ono što je rekao Thorneu da ne namjerava učiniti. Dakako, bilo je to nepromišljeno, iako
sigurno ne i previše važno u poretku stvari. A Malcolm će ga sigurno izgrditi na pasja kola zbog toga.

Levine spusti dalekozor i zagleda se. Duboko trubljenje odjekne kroz zrak, tako glasno da su ga zaboljele uši.
Tlo počne podrhtavati i visoko se skrovište počne opasno njihati.

Bože, pomisli on. Dolaze po mene. On se sagne i drhtavim prstima potraži u svojoj naprtnjači radio.
 Problemi evolucije

U prikolici, Thorne izvadi rehidrirano jelo iz mikrovalne pećnice i razdijeli tanjure uokolo malog stola. Svi
odmotaju svoje jelo i počnu jesti. Malcolm zabode vilicu u jelo. "Što je ovo?"

"Pileća prsica zapečena sa začinima", reče Thorne.

Malcolm proguta zalogaj i zamaše glavom. "Nije li tehnologija čudesna stvar?" reče on. "Uspijeva postići da
hrana ima okus kartona."

Malcolm pogleda u dvoje djece sučelice njemu koja su zdušno jela. Kelly ga pogleda i vilicom pokaže knjige
pričvršćene za policu pokraj stola. "Jedno ne razumijem."

"Samo jedno?" reče Malcolm.

"Sve to o evoluciji", reče ona. "Danvin je odavno napisao svoju knjigu o tome, zar ne?"

"Danvin je objavio Podrijetlo vrsta 1859. godine", reče Malcolm.

"A danas ne vjeruju svi u to, je li tako?"

"Mislim da je pošteno reći da se svaki znanstvenik na svijetu slaže da je evolucija obilježje života na zemlji",
reče Malcolm. "I da smo potekli od životinjskih predaka."

"Dobro", reče Kelly. "Pa u čemu je problem?"

Malcolm se nasmiješi. "Problem je u tome", reče on "što se svi slažu da se evolucija događa, ali nitko ne shvaća
kako. Postoje veliki problemi u toj teoriji. I sve više znanstvenika to priznaje."

Malcolm odgurne svoj tanjur. "Tu se teoriju mora pratiti", reče on, "nekoliko stotina godina unatrag. Počnite s
baronom Georgesom Cuvierom, najpoznatijim anatomom svijeta svog doba, koji je živio u intelektualnom središtu
svijeta, Parizu. Oko 1800. godine, ljudi su počeli iskapati stare kosti i Cuvier je shvatio da pripadaju životinjama
kakvih više nema na svijetu. To je bio problem, jer su 1800. svi vjerovali kako sve životinjske vrste ikad stvorene
još žive. Ta se ideja činila razboritom jer se smatralo da je zemlja stara samo nekoliko tisuća godina. I zato što Bog,
koji je stvorio sve životinje, nikad ne bi dopustio da neko od njegovih stvorenja izumre. I tako su se svi dogovorili
da je izumiranje vrsta nemoguće. Cuvier a su mučile te iskopane kosti i naposljetku je zaključio da je, s Bogom ili
bez njega, puno životinja izumrlo - posljedica, smatrao je, globalnih katastrofa, poput biblijskog potopa."

"U redu..."

"Pa je Cuvier nevoljko počeo vjerovati u izumiranje", reče Malcolm, "no nikad nije prihvatio evoluciju. Po
Cuvierovu mišljenju, evolucije nije bilo. Neke su životinje izumirale a neke preživljavale, ali nijedna nije evoluirala.
Po njegovu mišljenju, životinje se nisu mijenjale. Tad je došao Danvin, koji je rekao da životinje evoluiraju i da su
iskopane kosti zapravo izumrli preci živućih životinja. Implikacije Danvinovih postavki uznemirile su puno ljudi.
Nije im se svidjela pomisao da se Božja stvorenja mijenjaju i nije im se svidjela pomisao da su im majmuni u
obiteljskom stablu. Bilo je to nezgodno i uvredljivo. Rasprava je bila žestoka. Ali Danvin je sakupio golemu
količinu činjeničnih podataka - nepobitno je dokumentirao svoje postavke. I tako su znanstvenici i svijet postupno
prihvatili njegovu postavku o evoluciji. No ostalo je pitanje: kako se evolucija događa? Na to pitanje Danvin nije
imao zadovoljavajući odgovor."
 "Prirodni odabir", reče Arby.

"Da, to je bilo Danvinovo tumačenje. Okoliš vrši pritisak koji više pogoduje nekim životinjama i one se češće
razmožavaju i tako se događa evolucija. No mnogi su ljudi shvatili da prirodni odabir zapravo i nije tumačenje nego
određenje: održi li se neka životinja, znači da je bila odabrana. Ali što je to u životinji da je pretpostavlja drugima? I
kako zapravo funkcionira prirodni odabir? Danvin nije imao pojma. A i nitko drugi idućih pedeset godina."

"Ali riječ je o genima", reče Kelly.

"U redu", reče Malcolm. "Stižemo u dvadeseto stoljeće. Ponovno se otkriva Mendelov rad s biljkama. Fischer i
Wright vrše populacijska istraživanja. Uskoro se zna da geni kontroliraju nasljeđe - što god geni bili. Znajte da u
prvoj polovici stoljeća, u prvom i drugom svjetskom ratu, nitko nije imao pojma što je to gen. Nakon Watsona i
Creeka 1953. godine, doznali smo da su geni nukleotidi ustrojeni u dvostruki helik. Super. I doznali smo za
mutaciju. I tako potkraj dvadesetog stoljeća imamo teoriju prirodnog odabira koja kaže da mutacije nastaju spontano
u genima, da okoliš favorizira korisne mutacije i da se kroz taj proces odabira događa evolucija. Jednostavno i
razumljivo. Bog nema u tome prste. Nije uključeno nikakvo više počelo. Evolucija je rezultat niza mutacija koje ili
opstanu ili izumru. Je li tako?"

"Tako je", reče Arby.

"Ali u tome postoji problem", reče Malcolm. "Kao prvo, problem vremena. Jedna jedina bakterija - najraniji
oblik života - ima dvije tisuće enzima. Znanstvenici su izračunali koliko bi vremena bilo potrebno da se ti enzimi
nasumice okupe iz 'praiskonske juhe'. Proqene se kreću između četrdeset do stotinu milijardi godina. I tako se puka
slučajnost čini prespora. Poglavito zato što znamo da su se bakterije pojavile samo četiri stotine milijuna godina
nakon nastanka Zemlje. Život se pojavio jako brzo - pa su stoga neki znanstvenici zaključili da je život na Zemlji
sigurno izvanzemaljskog podrijetla. Iako ja smatram da se na taj način samo izbjegava tema."

"Dobro..."

"Kao drugo, tu je problem koordinacije. Vjerujete li u postojeću teoriju, tad je sva ova pređivna složenost života
tek nizanje slučajnih događaja - niz genetskih slučajnosti. No kad pobliže proučimo životinje, čini se da su mnogi
elementi evoluirali istodobno. Primjerice šišmiši, koji posjeduju sustav eholokacije, orijentacije pomoću zvuka. Da
bi to mogli, moraju se razviti mnoge stvari. Šišmišima je potreban specijalizirani uređaj za proizvodnju zvukova,
specijalizirane uši da čuju jeku, specijalizirani mozak za interpretaciju zvukova, te specijalizirani mehanizmi za
poniranje, obrušavanje i hvatanje kukaca. Ne razvije li se sve to istodobno, šišmišima eholokacija neće biti prednost.
A zamisliti da se sve to događa slučajno je kao zamisliti da bi uragan zahvatio neko odlagalište starog željeza i
složio dijelove u uporabljivi zrakoplov 747. To je teško povjerovati."

"U redu", reče Thorne. "Slažem se."

"Idući problem. Evolucija se ne ponaša uvijek kako bi se očekivalo od slijepe i nesvjesne sile. Određene
okolišne niše ostaju prazne. Stanovite biljke nitko ne jede. A stanovite životinje ne evoluiraju puno. Morski se psi
nisu promijenili stotinu i šezdeset milijuna godina. Oposumi se nisu promijenili od doba kad su izumrli dinosauri,
prije šezdeset pet milijuna godina. Okoliši su se dramatično promijenili za te životinje, no one su ostale skoro
jednake. Ne potpuno, ali skoro. Drugim riječima, čini se da nisu reagirale na okoliš."

"Možda su još dobro prilagođene", reče Arby. "Možda. A možda se događa nešto drugo što ne razumijemo."

"Na primjer?"

"Neka druga pravila koja utječu na rezultat." Thorne reče: "Hoćeš reći da je evolucija usmjerena?"

"Ne", reče Malcolm. "To podrazumijeva višu silu i to je pogrešno. Naprosto pogrešno. Želim reći da prirodni
odabir koji djeluje na gene vjerojatno nije čitava priča. Prejednostavna je. I druge sile djeluju. Molekula
hemoglobina je protein omotan poput sendviča oko središnjeg atoma željeza koji veže kisik. Hemoglobin se širi i
sužava kad prima i otpušta kisik - poput sićušnog molekularnog plućnog krila. Znamo slijed aminokiselina od kojih
je sastavljen hemoglobin. Ali ne znamo kako ih ograditi. Na sreću, nemamo potrebe to znati, jer ako načinite
molekulu, ona se sama od sebe ogradi. Sama se ustroji. Ispostavlja se, uvijek iznova, da živa bića imaju sposobnost
samoorganizacije. Proteini se ograđuju. Enzimi međusobno reagiraju. Stanice se spajaju u organe a organi se povezu
u skladnu cjelinu pojedinca. Pojedinci se povezu u populaciju. A populacije se povezu u jedinstvenu biosferu.
Teorija složenosti nam pokazuje kako se ta samoorganizacija događa i što znači. A povlači za sobom veliku
promjenu u našem odnosu prema evoluciji."

"Ali," reče Arby, "evolucija svejedno mora biti rezultat djelovanja okoliša na gene."

"Mislim da to nije dovoljno, Arby", reče Malcolm. "Mislim da je više toga u igri - mislim da mora biti nešto
više od toga, čak i da bi se objasnilo kako je nastala naša vrsta."

"Prije otprilike tri milijuna godina", reče Malcolm, "neki afrički čovjekoliki majmuni koji su živjeli na drveću,
sišli su na zemlju. Ti majmuni nisu bili ništa posebno. Njihovi su mozgovi bili mali i nisu bili posebice pametni.
Nisu imali kandže ni oštre zube za oružje. Nisu bili posebice snažni, ni brzi. Sigurno nisu bili dorasli leopardu. No
zato što su bili tako niski, počeli su se uspravljati na stražnje noge da bi vidjeli preko visoke afričke trave. Tako je
počelo. Obični majmuni, gledaju iznad trave.

Vrijeme je prolazilo, majmuni su sve češće stajali uspravno. To je oslobodilo njihove ruke. Poput svih
čovjekolikih majmuna, i oni su se služili alatom. Primjerice, čimpanze se služe grančicama da iščeprkaju termite. I
slično tome. Zbog tog su se njihovi mozgovi povećali po zapremini i složenosti. To je pokrenulo spiralu: složeniji
alati razvili su složeniji mozak koji je pak stvorio složeniji alat. Ljudski je mozak doslovce eksplodirao, evolucijski
gledano. Udvostručio je veličinu u oko milijun godina. No to nam je priskrbilo probleme."

"Na primjer?"

"Kao prvo, rađanje. Velik mozak ne može proći kroz rodnicu - što znači da bi i majka i dijete umirali u porodu.
To nije dobro. Koji je evolucijski odgovor? Da se ljudska djeca rađaju u ranom stadiju razvitka, kad su im mozgovi
još dovoljno mali da prođu kroz zdjelicu. To je tobolačko rješenje - većina rasta odvija se izvan majčina tijela.
Mozak ljudskog djeteta udvostručuje se u prvoj godini života. To je dobro rješenje za problem rođenja, ali izaziva
druge probleme. To znači da su ljudska djeca dugo nakon poroda bespomoćna. Mladunčad mnogih sisavaca prohoda
nekoliko minuta nakon rođenja. Drugi prohodaju za nekoliko dana ili tjedana. Ali ljudska djeca ne mogu hodati
punu godinu dana. Ne mogu se sami prehraniti još dulje. I tako je cijena velikog mozga bila da su naši preci morali
razviti nove, stabilne društvene organizacije koje omogućuju dugogodišnju skrb za djecu. Ta su potpuno
bespomoćna djeca velikih mozgova promijenila društvo. No to nije najvažnija posljedica."

"Nije?"

"Ne. Roditi se u nezrelom stanju znači da ljudska djeca nemaju formirane mozgove. Ne rađaju se s puno
usađenih, instinktivnih oblika ponašanja. Nagonski, novorođenče može sisati i loviti predmete rukom, no to je
otprilike sve. Složeni oblici ljudskog ponašanja uopće nisu instinktivni. Pa su ljudska društva morala razviti odgoj
kako bi izvježbala mozgove svoje djece i naučila ih kako da se ponašaju. Svako ljudsko društvo ulaže silno puno
vremena i energije da pouči svoju djecu ispravnim oblicima ponašanja. Pogledajte neko jednostavnije društvo,
negdje u tropskim prašumama, i vidjet ćete da se svako dijete rađa u mrežu odraslih osoba odgovornih za odgoj tog
djeteta. Ne samo roditelja, nego i tetaka i ujaka i baka i djedova i plemenskih starješina. Neki uče djecu da love ili
skupljaju hranu ili tkaju; neki ih poučavaju o seksu ili ratu. Ali odgovornosti su jasno određene i ako dijete nema,
primjerice, sestru majčinog brata da ga nešto određeno nauči, ljudi se udruže i nađu zamjenu. Jer je odgoj djece, na
neki način, razlog zbog kojeg društvo uopće i postoji. To je najvažnija stvar koja se događa i kulminacija svih alata i
jezika i društvenog ustroja koji su nastali evolucijom. I tako, poslije nekoliko milijuna godina, imamo djecu koja se
služe računalima.

"Ako je to istina, kako djeluje prirodni odabir? Djeluje li na tijelo, povećava li mozak? Djeluje li na razvojni
proces, pa djecu izbacuje iz maternice u ranom stadiju? Djeluje li na društveno ponašanje tako da potiče suradnju i
skrb za djecu? Ili djeluje pomalo na sve istodobno - na tijelo, razvitak i društveno ponašanje?"

"Pomalo na sve", reče Arby.

"I ja tako mislim", reče Malcolm. "No možda se neki dijelovi te priče događaju automatski, kao posljedica
samoorganizacije. Primjerice, mladunčad svih vrsta ima karakterističan izgled. Krupne oči, velike glave, mala lišća,
neusklađene pokrete. To vrijedi za djecu, psiće i ptiće. A čini se da to potiče odrasle svih vrsta da se prema njima
ponašaju nježno. U stanovitom smislu, moglo bi se reći kako izgled mladunčadi samoorganizira ponašanje odraslih.
A u našem slučaju to je dobro."

Thorne reče: "Kakve to ima veze s ponašanjem dinosaura?"

"Načela samoorganizacije mogu koristiti i štetiti. Kao što samoorganizacija može uskladiti promjene tako može
i izazvati propast populacije i umanjiti njezinu sposobnost preživljavanja. Na ovom otoku, nadam se da ćemo vidjeti
primjere samoorganizirajuće prilagodbe u ponašanju živućih dinosaura - a to će nam reći zašto su izumrli. Zapravo,
prilično sam siguran da već znamo zašto su dinosauri izumrli."

Radio se oglasi. "Bravo", reče Levine preko intercoma. "Ni ja to ne bih bolje rekao. No možda bi bilo bolje da
vidiš što se događa ovdje. Parasauri čine nešto jako zanimljivo, Ian."

"A to je?"

"Dođi i pogledaj."

"Djeco", reče Malcolm. "Vi ostanite ovdje i gledajte u moni tor." On pritisne tipku na radiju. "Richard?
Stižemo."
 Parasauri

Richard Levine se čvrsto uhvatio za ogradicu visokog skrovišta i napeto se zagledao. Točno ispred njega, iznad
niske uzvisine, pojavi se veličanstvena glava Parasaurolophusa walkerija. Kljunasta lubanja tog hadrosaura bila je
duga jedan metar, ali ju je produžavala duga rožnata krijesta koja se nakošeno dizala visoko u zrak. Kad se životinja
približila, Levine raspozna zelene pjege na glavi. Ugleda dugi, snažan vrat, teško tijelo i svijetlozeleni donji dio
trbuha. Parasaurolophus je bio visok četiri metra i otprilike veličine velikog slona. Glava mu je bila skoro na visini
poda visokog skrovišta. Životinja se kretala polagano ali sigurno prema njemu. Koraci su mu muklo odzvanjali na
tlu. Za nekoliko trenutaka, iznad grebena se pojavi druga glava - zatim treća i četvrta. Životinje zatrube hodajući u
redu jedna po jedna ravno prema njemu.

Za nekoliko trenutaka, predvodnik je bio ispred skrovišta. Levine zadrži dah dok je životinja prolazila. Životinja
se zapilji u njega, njezino veliko smeđe oko okretalo se da bi pratilo njegove pokrete. Obliže usta tamnoljubičastim
jezikom. Skrovište je podrhtavalo od njegovih koraka. A tad prođe pokraj i produži prema džungli iza njega.
Uskoro, prođe i druga životinja.

Treća se životinja očeše o konstrukciju i lagano je zanjiše. No dinosaur kao da to nije primijetio; nastavi mirno
prolaziti. Tako učine i ostali. Jedan po jedan, oni nestanu u gustom raslinju iza visokog skrovišta. Tlo prestane
podrhtavati. Levine tad shvati da točno pokraj visokog skrovišta prolazi ugažena staza u džunglu. Uzdahne.

Tijelo mu se polako opusti. Podigne dalekozor, duboko udahne da se smiri. Panika mine. Popravi mu se
raspoloženje.

A tad pomisli: što rade? Kamo idu? Jer, kad bolje promisli, ponašanje parasaura činilo se iznimno čudno. Bili su
u obrambenom grozdu dok su se hranili, no kad su hodali preustrojili su se u kolonu jedan po jedan, što je razbilo
uobičajeni zbijeni obrazac krda i izložilo životinje grabežljivcima. A njihovo je ponašanje bilo očito organizirano.
Kretanje u redu jedan po jedan sigurno ima neku svrhu.

Ali kakvu?

Sad kad su zašli u džunglu, životinje počnu ispuštati kratke duboke trubljave zvukove. I ponovno je imao
osjećaj da je riječ o glasanju kojemu je svrha dojava položaja. Možda da članovi krda mogu pratiti jedno drugo dok
se kreću kroz džunglu i dok mijenjaju položaj.

Ali zašto mijenjaju položaj? Kamo idu? Što čine?

To sigurno neće moći doznati stojeći ovdje u visokom skrovištu. Oklijevao je i slušao ih. A tad, u presudnom
trenutku, preba ci noge preko ograde i brzo siđe niza skele.
 Vrućina

Ona osjeti vrućinu i vlagu. Nešto hrapavo je ogrebe po licu, poput brusnog papira. To se ponovi, ta hrapavost
na njezinu obrazu.

Sarah Harding zakašlje. Nešto joj kapne na vrat. Osjeti neki čudan, slatkast miris, poput fermentirajućeg
afričkog piva. Začuje se duboko siktanje pa ponovno ono hrapavo grebanje, najprije na vratu, a zatim na obrazu.

Polako, ona otvori oči i ugleda konjsko lice. Velike, tupe oči konja dugačkih trepavica zurile su u nju. Konj ju je
lizao jezikom. Gotovo da joj godi, pomisli ona, skoro smiruje. Ležati tako na leđima u blatu, a konj... To nije bio
konj.

Glava je preuska, ona odjednom shvati, njuška previše usiljena, razmjeri ne odgovaraju. Ona se okrene i
pogleda. Glava je bila mala, a na nju se nadovezivao iznenađujuće debeli vrat i krupno tijelo...

Ona se trgne i pokuša podići na koljena. "O, Bože moj!"

Njezin nagli pokret prestraši veliku životinju koja usplahireno frkne i polako se odmakne. Ode nekoliko koraka
niz blatnjavu obalu pa se okrene i pogleda je prijekorno.

Sad ju je vidjela: mala glava, debeli vrat, golemo zdepasto tijelo, s dvostrukim nizom petokutnih ploča koje su
se nizale po hrptenjači. Rep koji se vukao po zemlji, sa šiljcima.

Hardingova žmirne. Ne može biti.

Zbunjen i omamljen, njezin se mozak očajnički pokušavao sjetiti naziva ovog stvorenja, i ona ga se sjeti, iz
djetinjstva.

Stegosaur.

Bio je to stegosaur, zaboga.

Zapanjena, prisjeti se blještavo bijele bolničke sobe, kad je posjetila Iana Malcolma dok je buncao, kad je
promrmljao nazive nekoliko dinosaura. I tad je posumnjala. No čak i sad, suočena sa živim stegosaurom, njezina
prva reakcija bila je da je posrijedi neki trik. Sarah zaškilji prema životinji, tražeći šav kostima, mehaničke spojke
ispod kože. No koža je bila bešavna a životinja se kretala prirodno, organski. Ponovno trepne, polako. A tad se
stegosaur okrene od nje, priđe rubu vode i počne je piti svojim velikim hrapavim jezikom.

Jezik je bio tamnoplav.

Kako je to moguće? Tamnoplav od venske krvi? Je li hladnokrvan? Ne. Ova je životinja previše pokretna;
posjeduje sigurnost - i ravnodušnost - toplokrvne životinje. Gušteri i gmazovi uvijek paze na temperaturu svoje
okoline. Ovo se stvorenje uopće nije tako ponašalo. Stajalo je u sjeni i pilo hladnu vodu, ravnodušno prema svemu.

Ona pogleda svoju košulju, ugleda kako joj pjenasta pljuvačka curi niz vrat. Zaslinio ju je. Dotakne slinu
prstima. Bila je topla.

Životinja je toplokrvna.

Stegosaur.
 Ona se zapilji.

Stegosaurova je koža bila kao posuta oblucima, ali nije bila ljuskava kao gušterova. Više je sličila koži
nosoroga, pomisli ona. Ili bradavičaste svinje. Samo što je bila potpuno bez dlaka, bez svinjskih čekinja.

Stegosaur se polako kretao. Izgledao je miroljubivo, pomalo glupavo. A vjerojatno i jest glup, pomisli ona i
ponovno pogleda njegovu glavu. Moždana šupljina bila je puno manja nego u konja. Jako mala za tijelo te težine.

Osovi se na noge i zastenje. Tijelo ju je boljelo. Svaki ud i mišić ju je bolio. Noge su joj klecale. Udahne.

Nekoliko metara podalje, stegosaur prestane piti vodu, pogleda je i odmjeri njezinu sad uspravnu pojavu. Kako
se ona nije pomaknula, ponovno izgubi zanimanje i vrati se pijenju vode iz rijeke.

"Nek me vrag odnese", reče ona.

Pogleda na sat. Bilo je pola dva poslijepodne, sunce je još bilo visoko na nebu. Nije se mogla orijentirati prema
suncu a bilo je jako vruće. Zaključi da je najbolje da krene pješice i pokuša naći Malcolma i Thornea. Bosa, ukočena
koraka, bolnih mišića, ona se zaputi u džunglu, dalje od rijeke.

Nakon pola sata hoda bila je jako žedna ali se naviknula da bude dugo bez vode u afričkim savanama. Ona
nastavi hodati, ne obazirući se na svoju nelagodu. Kad se približila vrhu grebena, naiđe na utrtu stazu, širok blatnjavi
puteljak kroz džunglu. Bilo je lakše hodati po stazi. Hodala je po njoj oko petnaest minuta kad ispred sebe začuje
uzbuđeno štektanje koje je podsjeti na pse i ona oprezno nastavi hodati.

Uskoro se začuje, sa svih strana, glasan prasak i odjednom tamnozelena, gušterolika životinja visine oko metar
dvadeset centimetara strelovito sune kroz raslinje, zakrešti i preskoči preko nje. Ona se instinktivno sagne. Jedva je
imala vremena pribrati se prije no što se pojavi druga životinja i projuri pokraj nje. Za nekoliko trenutaka, cijelo
krdo životinja je trčalo pokraj nje sa svih strana, cviljelo od straha a zatim je jedna okrzne i sruši. Ona padne u blato
a druge su životinje skakale i jurile oko nje.

Dva metra ispred sebe na stazi ugleda veliko stablo niskih grana. Ne razmišljajući dugo, skoči na noge, dohvati
granu i jednim se njihajem popne na nju. Nađe se na sigurnom baš kad je novi dinosaur, oštrih kandži na stopalima,
projurio kroz blato ispod nje u lovu na odbjegla zelena stvorenja. Kad se ta životinja malo udaljila, ona ugleda
tamno tijelo, dva metra visine, crvenkastih pruga kao u tigra. Uskoro se pojavi druga prugasta životinja, pa treća -
čopor grabežljivaca koji su siktali i režali u lovu na zelene dinosaure.

Radeći tolike godine na terenu, automatski je brojala životinje dok su jurile ispod nje. Po njezinu računu bilo je
deset prugastih grabežljivaca a to joj odmah pobudi zanimanje. Nema smisla, pomisli ona. Čim je otišao posljednji
grabežljivac, ona se spusti na zemlju i požuri za njima. Pomislila je da je to možda budalasta zamisao, ali znatiželja
prevlada.

Ona pojuri za tigrastim dinosaurima uzbrdo, no prije nego je stigla do vrha znala je po rezanju da su već
dohvatili jednu životinju. Na vrhu uzbrdice, gledala je kako ubijaju svoj plijen.

Ali bilo je to ubijanje kakvo nije vidjela u Africi. U savani Seronera, na mjestu ubijanja vladala je posebna
organizacija koja je bila prilično predvidljiva i na stanovit način skoro uzvišena. Najveći grabežljiva, lavovi ili
hijene, bili su najbliži truplu i hranili se zajedno sa svojom mladunčadi. Malo dalje, čekajući svoj red, oprezno su
kružili lešinari i marabu rode, a još dalje, šakali i drugi manji strvinari. Nakon što bi veliki grabežljivci završili,
manje bi se životinje približile. Različite su životinje jele različite dijelove tijela: hijene i lešinari jeli su kosti, šakali
bi oglodali meso. To je bio obrazac svih ubijanja pa je bilo malo dreke ili tučnjave oko hrane.

A ovo je bio pakao - mahnitost hranjenja. Srušena životinja bila je prekrivena prugastim grabežljivcima koji su
svi kao bijesni trgali meso s trupla. Često bi prekidali hranjenje da bi režali i tukli se. Njihove su borbe bile pakosne
- jedan je grabežljivac ugrizao susjednu životinju i nanio mu duboku ranu na boku. Istog trenutka, nekoliko je
grabežljivaca zagrizlo u tu životinju, koja je odšepala, sikćući i krvareći, teško ranjena. Kad se našla na rubu
događaja, ranjena se životinja osvetila tako da je zagrizla u rep druge životinje, ponovno nanoseći tešku ranu.

Pubertetlija, upola manji od ostalih, gurao se naprijed, pokušavajući uhvatiti koji komad mesa, ali mu odrasli
nisu načinili prostora. Umjesto toga su režali i škljocali bijesno zubima. Mladac je često bio prisiljen spretno
odskočiti i držati se podalje od očnjaka odraslih životinja oštrih poput britve. Hardingova ne ugleda nijedno
mladunče. Ovo je bilo društvo odraslih i okrutnih. Dok je promatrala te velike grabe žljivce, njihove glave i tijela
umrljane krvlju, primijeti mrežu zaraslih ožiljaka na njihovim nogama i vratovima. Ovo su očito bile brze,
inteligentne životinje, no neprestano su se tukle. Je li to bio pravac u kojem se razvila njihova društvena
organizacija? Ako jest, bila je to rijetkost.

Mnoge životinjske vrste bore se za hranu, teritorij i seks, ali se te borbe najčešće sastoje u razmetanju i obrednoj
nasrtljivosti; rijetko dolazi do ozbiljnih ranjavanja. Bilo je, naravno, iznimaka. Kad se mužjaci nilskih konja bore za
preuzimanje harema, često ozbiljno ranjavaju druge mužjake. U svakom slučaju, nije vidjela ništa slično ovome.

Ranjena životinja na rubu sad se prišulja i ugrize drugog odraslog mužjaka, koji zareži i skoči na nj i zamahne
svojom dugom nožnom kandžom. U sekundi, ranjenom je grabežljivcu bila rasporena utroba, a kroz široku
posjekotinu curila su blijeda crijeva. Životinja tuleći padne na zemlju. Odmah se tri životinje okrenu od ubijene
životinje, skoče na novu žrtvu i počnu grabežljivo trgati njezino meso.

Hardingova zatvori oči i okrene se. Ovo je drukčiji svijet, svijet koji uopće ne razumije. Osupnuta, vrati se niz
obronak; hodala je polako, pažljivo, dalje od tog mjesta.
 Buka

Ford Explorer klizio je tiho niz prašumsku stazu. Pratili su stazu na grebenu iznad doline, na putu prema
visokom skrovištu, koje se nalazilo ispod njih u dolini.

Thorne je vozio. Reče Malcolmu: "Prije si rekao da znaš zašto su dinosauri izumrli..."

"Pa, prilično sam siguran da znam", reče Malcolm. "U osnovi je to sve prilično jednostavno." On se promeškolji
na sjedištu. "Dinosauri su se pojavili u trijasu, prije oko dvije stotine milijuna godina. Razmnožili su se u narednim
razdobljima, juri i kredi. Bili su dominantni životni oblik na ovoj planeti oko stotinu pedeset milijuna godina - što je
prilično dugo."

"S obzirom da mi postojimo samo tri milijuna godina", reče Eddie. "Nemojmo si umišljati", reče Malcolm.
"Stanoviti bijedni majmuni žive na zemlji tri milijuna godina, a ne mi. Prepoznatljiva ljudska bića žive na ovoj
planeti tek trideset pet tisuća godina" reče on. "Tad su naši preci oslikali pećine u Francuskoj i Španjolskoj, crtali
divljač kako bi osigurali uspješan lov. Trideset pet tisuća godina. U povijesti zemlje, to je ništa. Tek smo stigli."

"Dobro..."

"Naravno, već i prije trideset pet tisuća godina uzrokovali smo izumiranje vrsta. Pećinski su ljudi pobili toliko
divljači da su neke životinje izumrle na nekoliko kontinenata. U Europi je nekoć bilo lavova i tigrova. U Los
Angelesu je bilo žirafa i nosoroga. Ma što, prije deset tisuća godina, preci američkih Indijanaca istrijebili su dlakave
mamute. To nije ništa novo, ta ljudska tendencija..."

"Ian."

"Pa, to je činjenica, iako tvoji moderni praznoglavci misle da je sve tako novo..."

"Ian. Govorio si o dinosaurima."

"Točno. Dinosauri. Dakle, tijekom tih stotinu pedeset milijuna godina na ovoj planeti, dinosauri su bili tako
uspješni da je u kredi postojala dvadeset jedna velika skupina tih životinja. Nekoliko skupina, na primjer
camarasauri i fabrosauri, su izumrli. No golema većina dinosaurskih skupina još je bila aktivna u razdoblju krede. A
tad, odjednom, prije otprilike šezdeset pet milijuna godina, sve su skupine do jedne izumrle. Jedino su ptice ostale. I
tako je pitanje - Što je to bilo?"

"Mislio sam da znaš", reče Thorne.

"Ne, hoću reći, kakav je to zvuk? Jesi li nešto čuo?"

"Ne", reče Thorne.

"Zaustavi automobil", reče Malcolm.

Thorne zaustavi automobil i ugasi motor. Spuste prozore i osjete nepomičan, podnevni užegli zrak. Skoro da
nije bilo ni daška vjetra. Osluhnu malo.

Thorne slegne ramenima. "Ništa ne čujem. Što ti se učinilo dasi..."

"Pst", reče Malcolm. Dlanovima oblikuje lijevak oko uha i gurne glavu kroz prozor, osluškujući napeto. Poslije
nekoliko trenutaka, uvuče je u automobil. "Mogao bih se zakleti da sam čuo motor."

"Motor? Misliš s unutarnjim sagorijevanjem?"

"Tako je." Pokaže prema istoku. "Kao da je dolazio odande."

Oni ponovno osluhnu, ali nisu čuli ništa.

Thorne odmahne glavom. "Ne mogu zamisliti ovdje benzinski motor, Ian. Nema benzina koji bi ga pokretao."

Radio se oglasi. "Doktore Malcolm?" Bio je to Arby, u prikolici.

"Da, Arby."

"Tko je još ovdje? Na otoku?"

"Kako to mislite?"

"Uključite monitor." Thorne uključi kontrolni prijamnik na kontrolnoj ploči u automobilu. Ugledaju sliku sjedne
od postavljenih kamera. Vidjela se duga, strma istočna dolina. Ugledaju obronak, taman od stabala. Grana stabla
zaklanjala je veći dio slike. No slika je bila mirna, tiha. Nije bilo znaka aktivnosti.

"Što si vidio, Arby?"

"Upravo gledam."

Kroz grane, Thorne ugleda bljesak kaki odjeće, pa još jedan. On shvati da je riječ o osobi, koja napola hoda a
napola klizi niz strm prašumski obronak prema podnožju. Niska rasta, zbita, kratka crna kosa.

"Nek me vrag odnese", reče Malcolm smiješeći se.

"Znaš tko je to?"

"Da, naravno. To je Sarah."

"Pa, krenimo po nju." Thorne posegne za radiom i pritisne tipku. "Richard", reče on.

Nije bilo odgovora. "Richard! Čuješ li me?" Nije bilo odgovora. Malcolm uzdahne.

"Divno. Ne odgovara. Vjerojatno je odlučio prošetati. U potrazi za svojim istraživanjem."

"Toga se i bojim", reče Thorne. "Eddie, odveži motocikl i idi pogledati što radi Levine. Ponesi Lindstradt. Mi
idemo po Sarah." Levine je slijedio životinjsku stazu, zalazio dublje u tamu džungle. Parasauri su bili negdje
naprijed i stvarali puno buke dok su gazili paprat i palme na tlu. Sad je barem shvatio zašto su stali u red: nije bilo
drugog praktičnog načina da se kreće kroz gusto raslinje tropske prašume.

Njihovo glasanje nije prestajalo, ali je Levine primijetio da se mijenja - postaje kreštavije, uzbuđenije. Požuri
naprijed, probijajući se kroz vlažno palmino lišće koje ga je nadvisivalo, slijedeći utabanu stazu. Dok je slušao krike
tih životinja ispred sebe počeo je primjećivati i izrazit miris, jedak i slatkasto - kiseli. Imao je osjećaj da miris
postaje jači.

Ipak, ispred njega se nešto događalo, u to nije bilo sumnje. Glasanje parasaura sad je bilo odsječno, skoro poput
laveža. Osjeti u njemu nekakvu usplahirenost. No što bi moglo uznemiriti životinju visine četiri metra i duljine deset
metara?

Znatiželja ga svlada. Levine potrči kroz džunglu, gurajući lišće palmi ustranu, preskačući srušeno drveće. U
raslinju ispred sebe začuje siktanje, pa nekakvo štrcanje a tad jedan parasaur ispusti dug, dubok trubljast zvuk.

Eddie Carr doveze se motociklom do visokog skrovišta i stane. Levinea nije bilo. On pogleda u tlo oko
skrovišta i ugleda mnoge duboke životinjske tragove. Tragovi su bili veliki, promjera oko šezdeset centimetara i
činilo se da se gube u džungli iza skrovišta.

Pregleda tlo i ugleda i svježe tragove čizama. Ostavljale su karakterističan otisak pa je po tome znao da su
Levineove. Na nekim mjestima tragovi čizama su nagnječili rub životinjskih tragova, što je značilo da su nastali
kasnije. I ti su tragovi vodili u šumu.

Eddie Carr opsuje. Posljednje što je želio učiniti bilo je zaci u tu džunglu. Od same ga je pomisli hvatala jeza.
Ali kakvog je izbora imao? Morao je vratiti Levinea. Taj tip, pomisli on, postaje problem. Eddie skine s ramena
pušku i položi je preko upravljača motocikla. Tad okrene gas i motocikl polako i bešumno krene, u tamu.

I dok mu je srce tuklo od uzbuđenja, Levine se progura pokraj posljednje velike palme. Stane kao ukopan.
Neposredno ispred njega, rep parasaura njihao se lijevo - desno iznad njegove glave. Životinja je stajala stražnjeg
dijela tijela okrenutog prema njemu. A gusti mlaz mokraće slijevao se iz stražnje stidne kosti i šumeći padao na
zemlju. Levine odskoči, izbjegavajući mlaz. Iza najbliže životinje ugleda čistinu, ugaženu bezbrojnim životinjskim
stopalima. Parasauri su se porazmjestili po čistini i svi zajedno mokrili.

Znači, oni su latrinske životinje, pomisli on. Zapanjujuće i potpuno neočekivano.

Mnoge živuće životinje, uključujući nosoroge i jelene, vole pustiti vodu na određenim mjestima. I često je
ponašanje krda usklađeno. Latrinsko se ponašanje općenito smatra metodom označavanja teritorija. Bez obzira na
razlog, nitko nije pretpostavio da bi se dinosauri tako ponašali.

Parasauri završe mokriti pa se pomaknu malo ustranu. Tad isprazne crijeva, ponovno zborski. Svaki parasaur
izbaci veliku hrpu izmeta boje slame. To svaka životinja u krdu poprati dubokim trubljenjem - zajedno s golemom
količinom vjetrova, koji je vonjao na metan.

Iza njega glas šapne: "Jako lijepo."

On se okrene i ugleda Eddieja Carra kako sjedi na motociklu. Mahao je rukom ispred lica. "Dinosaurski prči",
reče on. "Nemoj slučajno upaliti šibicu, moglo bi sve odletjeti u zrak..."

"Pst", ljutito zasikće Levine i odmahne glavom. Ovo nije bilo vrijeme da ga ometa prostačka mlada budala.
Nekoliko životinja sagne glave i počnu lizati barice mokraće, bez sumnje s namjerom da povrate izgubljene hranjive
tvari, pomisli on. Vjerojatno sol. Ili možda hormone. Ili je to nešto vezano uz doba godine. Ili možda... Levine
polako krene naprijed.

Znao je toliko malo o tim stvorenjima. Nisu znali čak ni najosnovnije činjenice o njima - kako jedu, kako
izlučuju, kako spavaju i kako se razmnožavaju. Čitav svijet složenih, isprepletenih oblika ponašanja razvilo se u tih
odavno nestalih životinja. Da ih se upozna, desetak znanstvenika bi imalo što raditi čitav život. Ali se to vjerojatno
nikad neće dogoditi. Mogao se samo nadati da će izvući nekoliko pretpostavki, nekoliko jednostavnih zaključaka
koji će okrznuti površinu složenosti njihovih života.

Parasauri zatrube i zađu dublje u šumu. Levine krene za njima. "Doktore Levine", tiho će Eddie. "Sjednite na
motor. Sad."

Levine se ogluši. Kad su otišle velike životinje, on ugleda kako na čistinu iskače desetak malih brbljavih zelenih
dinosaura. On ih odmah prepozna: Procompsognathus triassicus. Mali strvinari, koje je pronašao Fraas 1913. u
Bavarskoj. Levine se zagleda, očaran. Naravno da je dobro poznavao tu životinju, ali isključivo iz rekonstrukcija, jer
nigdje na svijetu nije pronađen potpun kostur Procompsognathusa. Oštrom je načinio najpotpunije studije ali je
morao raditi s kosturom koji je bio zgnječen i djelomičan. U životinja koje je opisao Oštrom nedostajali su rep, vrat i
udovi. A ovdje evo procompsognatida, potpunih i aktivnih, kako skakuću poput pilića. Kompiji počnu jesti svježi
izmet i piti ono što je ostalo od mokraće. Levine se namršti. Je li to dio uobičajenog strvinarskog ponašanja?

Levine nije bio siguran. Priđe bliže da ih bolje zagleda.

"Doktore Levine!" šapne Eddie.

 Bilo je zanimljivo da su kompiji jeli samo svježi izmet, a ne osušene ostatke kojih je bilo posvuda na čistini.
Hranjive tvari koje su dobivali iz izmeta sigurno se jedino nalaze u svježem izmetu. To je ukazivalo da postoje
proteini ili hormoni koji se nakon stanovitog vremena razgrade. Vjerojatno bi trebao uzeti svježi uzorak za analizu.
Gurne ruku u džep na košulji i izvuče plastičnu vrećicu. Kretao se između kompija koji nisu obraćali pozornost na
njega.

On čučne pokraj najbliže hrpe izmeta i polako ispruži ruku. "Doktore Levine!"

On se okrene, mrzovoljno, i u tom trenutku jedan od kompija skoči i ugrize ga za ruku. Drugi mu skoči na rame
i ugrize za uho. Levine vrisne i ustane. Kompiji skoče na zemlju i odskakuću.

"Prokletstvo!" reče on.

Eddie se doveze na motociklu. "Sad je bilo dosta", reče on. "Popnite se na motor. Odlazimo odavde."
 Gnijezdo

Crveni Jeep Wrangler se zaustavi. Točno ispred njih, utabana životinjska staza koju su slijedili nastavljala se
kroz raslinje do čistine. Bila je široka i blatnjava, ugažena stopama velikih životinja. Vidjeli su velike, duboke
tragove u blatu.

S čistine je dopiralo muklo trubljenje, poput glasanja jako velike guske. Dodgson reče: "U redu, daj mi kutiju."

King ne odgovori.

Baselton reče: "Kakvu kutiju?"

Ne skidajući pogleda s čistine, Dodgson reče: "Na sjedištu pokraj tebe je crna kutija s baterijama. Daj mi je."

Baselton zagunđa. "Teška je."

"To je zbog magneta." Dodgson se nagne natrag, uzme kutiju izrađenu od crnog anodiziranog metala. Bila je
veličine kutije za cipele, samo što je završavala u obliku lijevka. Ispod kutije je bila pričvršćena drška revolvera.
Dodgson pričvrsti baterije za remen i spoji na kutiju. Tad podigne kutiju za dršku. Na stražnjem je dijelu bilo dugme
i gradirana skala, okrenuta prema njemu.

Dodgson reče: "Baterije su napunjene?"

"Napunjene su", reče King.

"U redu", reče Dodgson. "Ja idem prvi, do gnijezda. Namjestit ću kutiju i riješiti se životinja. Vas dvojica pođite
za mnom i kad životinje odu, svaki uzmite po jedno jaje iz gnijezda. Tad ih odnesite natrag u automobil. Ja se
vraćam posljednji. Tad svi zajedno odlazimo. Jeste li shvatili?"

"Jesmo", reče Baselton.

"U redu", reče King. "Kakvi su to dinosauri?"

"Nemam pojma", reče Dodgson izlazeći iz automobila. "A nije ni važno. Samo se pridržavajte dogovora." On
tiho zatvori vrata.

Ostali tiho izađu i krenu niz vlažnu stazu. Njihova su stopala gnjecala po blatu. Onaj zvuk je još dopirao s
čistine. Dodgsonu je zvučalo kao da ima puno životinja.

Odgurne list paprati i ugleda ih.

Bilo je to veliko gnijezdilište, s četiri ili pet niskih zemljanih humaka, pokrivenih travom. Humci su bili širine
oko dva metra i dubine metra. Oko humaka je bilo dvadeset odraslih životinja svijetlosmeđe boje - čitavo krdo
dinosaura, koji su okružili gnijezda. Odrasle su životinje bile velike, duge deset metara i visine tri metra, a sve su
trubile i frktale.

"Oh, Bože moj", reče Baselton, zapanjen.

Dodgson zatrese glavom. "To su maiasauri", šapne. "To će biti lak posao."
 Maiasaure je tako prozvao paleontolog Jack Horner. Prije Homera, znanstvenici su pretpostavljali da su
dinosauri ostavljali svoja jaja nečuvana, kao većina gmazova. Te su se pretpostavke uklapale u staru sliku dinosaura
kao hladnokrvnih, gmazolikih stvorenja.

Poput gmazova, smatrali su ih samotnjacima; zidni prikazi u muzejima malokad su prikazivali više od jednog
primjerka svake vrste - brontosaur ovdje, stegosaur ili triceratops ondje, gaze kroz močvare. No Homerova
iskopavanja u području Badlandsa u Montani pružile su nepobitne, jasne dokaze da se najmanje jedna vrsta
hadrosaura gnijezdila i odgajala mladunčad. Horner je uključio te oblike ponašanja u ime koje je nadjenuo tim
stvorenjima, jer maiasaur znači 'gušter dobra majka'.

Promatrajući ih, Dodgson je vidio da su maiasauri zaista brižni roditelji: velike su odrasle životinje kružile oko
gnijezda, kretale se pažljivo da bi stale izvan plitkih zemljanih humki. Svijetlosmeđi maiasauri bili su kljunati
dinosauri, imali velike glave koje su završavale širokom, plosnatom njuškom, sličnoj pačjem kljunu.

Čupali su travu ustima i bacali je na jaja u gnijezdima. To je bio, znao je, način regulacije temperatura jaja. Kad
bi te goleme životinje legle na jaja, zgnječile bi ih. Umjesto toga stavljale su sloj trave na jaja koji je zadržavao
toplinu i stalnu temperaturu jaja. Životinje su marljivo radile.

"Golemi su", reče Baselton.

"To su samo pretjerano izrasle krave", reče Dodgson. Iako su maiasauri bili veliki, bili su biljojedi i imali lijeno,
pomalo tupavo ponašanje krava. "Spremni? Krećemo."

Podigne kutiju kao pušku i korakne naprijed, na otvoreno.

Dodgson je očekivao burniju reakciju kad ga maiasauri ugledaju, ali reakcija je izostala. Jedva da su ga
primijetili. Jedna ili dvije odrasle životinje okrenu glave, zagledaju se glupavim očima, pa odvrate pogled. Životinje
nastave bacati travu na jaja, koja su bila bijele boje, obla, i skoro šezdeset centimetara duga. Svako je bilo otprilike
dvostruko veće od nojevog jaja. Otprilike veličine lopte za plažu. Nijedna se životinja još nije izlegla.

King i Baselton iskoraknu i stanu pokraj njega na čistinu. Maiasauri još nisu obraćali pozornost.

"Fantastično", reče Baselton.

"Baš fino", reče Dodgson. I uključi kutiju.

Čistinu ispuni neprekinut, kreštavi pisak. Maiasauri se odmah okrenu prema tom zvuku. Trubili su i podizali
glave. Izgledali su uznemireno, zbunjeno. Dodgson okrene kazaljku i pisak se pojača, da su pucali bubnjići.

Maiasauri nakrenu glave i odmaknu se od bolnog zvuka. Skupe se na drugom kraju čistine. Nekoliko se
životinja pomokri od straha. Nekoliko ih ode u šumu i napusti gnijezdo. Uznemirile su se i držale se podalje.

"Krenite", reče Dodgson.

King zakorači u najbliže gnijezdo i zastenje kad podigne jaje. Rukama je jedva obujmio golemo oblo jaje.
Maiasauri su trubili na njega, ali se nijedna odrasla životinja ne primakne. Tad Baselton uđe u gnijezdo, uzme jaje i
pođe za Kingom u automobil.

Dodgson počne hodati natraške, držeći kutiju okrenutu prema životinjama. Na rubu čistine, isključi zvuk.

Maiasauri se odmah vrate, trubeći glasno i često. No kad su se vratili do gnijezda, činilo se da su životinje
zaboravile što se upravo dogodilo. Uskoro su se prestali glasati i ponovno počeli bacati travu po jajima. Nisu gledali
za Dodgsonom kad se okrenuo i vratio po stazi.

Glupe životinje, pomisli Dodgson, idući prema automobilu. Baselton i King polagali su jaja u velike spremnike
od stiropora u stražnjem dijelu automobila i pozorno ih oblagali spužvom.

Oba muškarca su se veselo smijala kao djeca.

 "To je bilo fenomenalno!"

"Super! Izvrsno!"

"Što sam vam rekao?" reče Dodgson. "Čas posla." On pogleda na sat. "Ovakvim tempom, završit ćemo za
manje od četiri sata."

Popne se za upravljač i upali motor. Baselton sjedne na stražnje sjedište. King sjedne na suvozačko i izvadi
zemljovid.

"Sljedeće gnijezdo", reče Dodgson.

 Visoko skrovište

"Kažem ti, sve je u redu", nestrpljivo će Levine. Znojio se u zagušljivoj vrućini ispod aluminijskog krova
skrovišta. "Pogledaj, nije ni progrizao kožu." On ispruži ruku. Na mjestu na kojem je kompi pritisnuo zube bio je
mali crveni polukrug, i to je bilo sve.

Eddie reče: "No dobro, ali ti uho lagano krvari."

"Ne osjećam ništa. Sigurno nije strašno."

"Ne, nije strašno", reče Eddie i otvori pribor za prvu pomoć. "Ali bolje da je očistim."

"Radije bih", reče Levine, "nastavio sa svojim promatranjima." Dinosauri su bili jedva pola kilometra od njega i
dobro ih je vidio. Na mirnom podnevnom zraku, čuo ih je kako dišu.

Čuje ih kako dišu.

Ili bi ih čuo, kad bi ga ovaj mladić ostavio na miru. "Slušaj," reče Levine, "znam što radim. Stigao si na svršetku
jako zanimljivog i uspješnog eksperimenta. Zapravo sam pozvao dinosaure k sebi, oponašajući njihovo glasanje."

"Zaista?" reče Eddie.

"Da, jesam. To ih je odvelo u šumu. Pa smatram da mi nije potrebna tvoja pomoć..."

"Problem je u tome", reče Eddie, "što na uhu imaš malo dinosaurskog govna i nekoliko rupica. Očistit ću ti
uho." On natopi gazu sredstvom za dezinfekciju. "Možda će malo peckati."

"Nije važno, imam drugo... Jao!"

"Prestani se micati", reče Eddie. "Potrajat će samo sekundu."

"Potpuno je nepotrebno."

"Ako se nećeš micati, bit će gotovo. Evo." On odmakne zavoj.

Levine ugleda smeđi i blijedocrveni trag. Kao što je i sumnjao, ozljeda je bila mala. On podigne ruku i dodirne
uho. Nije ga nimalo boljelo.

Levine se zaškilji prema ravnici a Eddie pospremi kovčežić s priborom za prvu pomoć.

"Isuse, kako je ovdje vruće", reče Eddie. "Da", reče Levine i slegne ramenima.

"Sarah Harding je stigla i mislim da su je odveli u prikolicu. Želiš li se sad vratiti?"

"Ne vidim razloga", reče Levine.

"Pomislio sam da bi se možda htio pozdraviti ili nešto slično" reče Eddie.

"Moj je posao ovdje", reče Levine. Okrene se i podigne dalekozor na oči.

 "Dakle tako", reče Eddie. "Ne želiš se vratiti?"

"Ne pada mi na um", reče Levine gledajući kroz dalekozor. "Ni za milijun godina. Ni za šezdeset pet milijuna
godina."
 Prikolica

Kelly Curtis je slušala zvuk tuša. Nije mogla vjerovati. Buljila je u blatnjavu odjeću odbačenu na krevet.
Kratke hlačice i kaki košulja kratkih rukava.

Odjeća Sarah Harding.

Nije si mogla pomoći. Kelly ispruži ruku i dotakne ju. Primijeti kako je tkanina iznošena i iskrzana. Otpala
puceta prišivena; nisu bila jednaka. A blizu džepa je bilo crvenkastih crtica za koje ona zaključi da su sigurno stare
mrlje od krvi. Sagne se i dotakne tkaninu...

"Kelly?"

Sarah ju je zvala, ispod tuša.

Zapamtila mi je ime.

"Da?" reče Kelly, glasa koji je odavao njezinu nervozu.

"Ima li šampona?"

"Pogledat ću, doktorice Harding", reče Kelly, žurno otvarajući ladice. Muškarci su svi otišli u susjedni odjeljak i
ostavili je nasamo sa Sarah dok se pere. Kelly je očajnički tražila šampon, otvarala ladice pa ih ponovno s treskom
zatvarala.

"Čuj," dovikne Sarah, "u redu je ako ga i ne nadeš."

"Tražim..."

"Ima li tekućine za pranje posuđa?"

Kelly zastane. Pokraj sudopera stoji zelena plastična boca. "Da, doktorice Harding, ali..."

"Daj mi je. To je sve isto. Menije svejedno." Ruka proviri pokraj plastičnog zastora. Kelly joj pruži šampon. "A
zovem se Sarah."

"U redu, doktorice Harding." "Sarah."

"U redu, Sarah."

Sarah Harding je obična osoba. Jako neuštogljena i normalna. Očarana, Kelly sjedne na kuhinjski stolac i
pričeka, mašući nogama, za slučaj da doktorica Harding - Sarah - još nešto zatreba. Posluša Sarah kako pjevuši 'I'm
Gonna Wash That Man Right Out of My Hair'. Kroz nekoliko trenutaka zatvori tuš a njezina se ruka ispruži i uzme
ručnik s vješalice. A zatim izađe, omotana u ručnik.

Sarah prođe prstima kroz svoju kratku kosu, jedini dio njezine pojave kojem je, čini se, poklanjala pažnju. "Sad
je već bolje. Bože moj, ovo je raskošna terenska prikolica. Doc je zaista izvrsno obavio posao."

"Da", reče Kelly. "Lijepa je."

 Sarah se nasmiješi Kelly. "Koliko ti je godina, Kelly?"

"Trinaest."

"Koji je to razred, osmi?"

"Sedmi."

"Sedmi razred", zamišljeno reče Sarah.

Kelly reče: "Doktor Malcolm ti je ostavio nešto odjeće. Rekao je da misli da će veličina odgovarati." Ona
pokaže čisti par kratkih hlačica i majicu kratkih rukava.

"Čije je to?"

"Mislim Eddiejevo."

Sarah ih podigne. "Moglo bi odgovarati." Ona odnese odjeću iza ugla, u spavaonicu, i počne se odijevati. Reče:
"Čime ćeš se baviti kad odrasteš?"

"Ne znam", reče Kelly.

"To je jako dobar odgovor."

"Zaista?" Kellyna majka ju je stalno tjerala da nađe honorarni posao, da odluči što želi učiniti sa svojim
životom.

"Da", reče Sarah. "Nitko pametan ne zna čime se želi baviti dok ne prijeđe dvadesetu ili tridesetu."

"On."

"Što voliš učiti?"

"Zapravo... ovaj... volim matematiku", reče Kelly, pomalo s osjećajem krivnje.

Sarah je sigurno čula taj prizvuk jer reče: "Što ne valja s matematikom?

"Pa, djevojčice baš nisu matematičarke. Odnosno... ma znate."

"Ne, ne znam", Sarah reče hladno.

Kelly osjeti paniku. Između nje i Sarah Harding počeo se uspostavljati topao odnos, ali sad je osjetila da se to
sve topi, kao da je dala pogrešan odgovor nesklonom profesoru. Odluči više ništa ne reći. Čekala je u tišini.

Uskoro Sarah izađe, odjevena u Eddiejevu široku odjeću. Sjedne i počne obuvati čizme. Kretala se prirodno,
neusiljeno. "Kako si to mislila, da djevojčice nisu dobre matematičarke?"

"Pa, tako svi kažu."

"Na primjer, tko to svi?"

"Moji profesori."

Sarah uzdahne. "Divno", reče ona i zavrti glavom. "Tvoji profesori..."

"A ostala me djeca nazivaju štrebericom. I slično. Znaš već." Kelly je sve ovo istresla iz sebe ne razmišljajući
puno. Nije mogla vjerovati da to sve govori Sarah Harding, koju je prije poznavala jedino preko iz članaka i
fotografija, a ona je sad ovdje i priča joj o osobnim temama. O svemu što ju muči.
 Sarah se veselo nasmiješi. "Pa ako tako kažu, znači da ti matematika prilično dobro ide, ha?"

"Vjerojatno."

Sarah se nasmiješi. "To je divno, Kelly."

"No problem je u tome da dečki ne vole prepametne cure."

Sarah podigne obrve. "Zaista?"

"Pa, tako svi kažu..."

"Kao tko?"

"Kao moja mama."

"Aha. A ona vjerojatno zna o čemu govori."

"Ne znam", prizna Kelly. "Moja mama zapravo izlazi samo s budalama."

"Znači, možda se vara?" upita Sarah, pogledavajući u Kelly dok je vezala čizme.

"Vjerojatno."

"Pa, po mom iskustvu, neki muškarci vole pametne žene, a neki ne vole. Kao sve na svijetu." Ona ustane. "Čula
si za Georgea Schallera?"

"Naravno. Proučavao je pande."

"Tako je. Pande, a prije toga snježne leoparde i lavove i gorile. On je najvažniji istraživač životinja dvadesetog
stoljeća - a znaš li kako radi?"

Kelly odmahne glavom.

"Prije odlaska na teren, George pročita sve što je ikad napisano o životinjama koje će proučavati. Popularno -
znanstvene knjige, novinske članke, znanstvene radove, sve. Tad ode i promatra te životinje. I znaš što najčešće
shvati?"

Kelly odmahne glavom, bojeći se nešto reći.

"Kako je skoro sve što je napisano ili rečeno pogrešno. Primjerice, gorile. George je proučavao planinske gorile
deset godina prije no što je Dian Fossey na to i pomislila. I otkrio je da sve što se mislio o gorilama pretjerivanje,
nesporazumi ili čista fantazija - primjerice da se na ekspedicije ne smije povesti žene jer da će ih gorile silovati.
Pogrešno. Sve... pogrešno."

Sarah završi vezati cipele i ustane.

"I tako Kelly, čak i u tvojoj dobi, dobro je da odmah nešto shvatiš. Čitav će ti život ljudi nešto govoriti.
Uglavnom, vjerojatno devedeset pet posto od toga što će ti reći bit će pogrešno."

Kelly ne reče ništa. Osjeti čudnu potištenost zbog tih riječi.

"To je životna činjenica", reče Sarah. "Ljudi su nakljukani pogrešnim informacijama. Pa je teško znati što
vjerovati. Znam kako se osjećaš."

"Zaista?"

"Naravno. Moja mi je mama običavala govoriti da od mene nikad ništa neće biti." Ona se nasmiješi. "Kao i neki
moji profesori."
 "Zaista?" Činilo se to nemogućim.

"O da", reče Sarah. "Zapravo..."

Iz drugog dijela prikolice začuju Malcolmov glas: "Ne! Ne! Ti idioti! Mogli bi sve upropastiti!"

Sarah se odmah okrene i ode u drugi dio. Kelly skoči sa stolca i požuri za njom.

Muškarci su se nagurali oko monitora. Govorili su svi u isti glas i činilo se da su uzbuđeni. "Ovo je užasno",
govorio je Malcolm."Užas!"

Thorne reče: "Je li to Jeep?"

"Imali su crveni Jeep", reče Hardingova i priđe pogledati.

"Znači da je Dodgson", reče Malcolm. "Prokletstvo!"

"Što on radi ovdje?"

"Mogu si misliti."

Kelly se progura da pogleda. Na zaslonu ugleda gusto raslinje i povremene bljeskove crno - crvenog vozila.

"Gdje su sad?" Malcolm upita Arbyja.

"Mislim da su u istočnoj dolini", reče Arby. "Blizu mjesta gdje smo našli doktora Levinea."

Radio se oglasi. Levineov glas reče: "Želite reći da sad ima drugih ljudi na otoku?"

"Da, Richard."

"Zaustavite ih prije no što sve zabrljaju."

"Znam. Želiš li se vratiti?"

"Ne bez valjanog razloga. Obavijestite me ako ga bude." I njegov se radio isključi. Hardingova je gledala u
zaslon i promatrala Jeep. "To su oni", reče. "To je tvoj prijatelj Dodgson."

"Nije on moj prijatelj", reče Malcolm. Ustane i žmirne od boli u nozi. "Pođimo", reče on. "Moramo zaustaviti te
govnare. Nema vremena za gubljenje."
 Gnijezdo

Crveni Jeep Wrangler lagano se zaustavi. Točno ispred njega bio je zid gustog raslinja. No kroza nj previdjela
se sunčeva svjetlost, koja je dopirala s čistine iza njega.

Dodgson je tiho sjedio u automobilu, osluškivao. King se okrene prema njemu, da će progovoriti, no Dodgson
podigne ruku i da mu znak da šuti.

Tad jasno začuje duboko grleno rezanje, skoro predenje. Dolazilo je iza raslinja ispred njih a kao da ga je
ispuštala najveća prasumska mačka koju je ikad čuo. Na mahove bi osjetio lagane vibracije, jedva čujne, ali
dovoljne da ključevi od automobila počnu zveckati o glavinu upravljača. Kad je osjetio tu vibraciju, polako mu
postane jasno: Hoda.

Nešto jako veliko. Hoda.

Pokraj njega, King je osupnuto zurio preda se, širom otvorenih usta. Dodgson se okrene i pogleda Baseltona;
profesor se grčevito držao za svoje sjedište bijelim prstima dok je slušao taj zvuk.

Sjenka se pomakne preko paprati točno ispred njih. Sudeći po sjeni, životinja je bila visine sedam metara a
duljine trinaest metara. Hodala je na stražnjim nogama, imala krupno tijelo, kratki vrat i jako veliku glavu.

Tyrannosaur.

Dodgson je oklijevao, zurio kroz prozor. Srce mu je ludo tuklo u grudima. Razmišljao je o tome da ode do
idućeg gnijezda, ali je bio uvjeren da će kutija i ovdje djelovati. On reče: "Svršimo s tim. Daj mi kutiju."

Baselton mu doda kutiju, kao i prvi put. Dodgson reče: "Napunjene?"

"Baterije su napunjene", reče King.

"U redu", reče Dodgson. "Krećemo. Isto kao i prije. Ja idem prvi, vas dvojica za mnom i nosite jaja u
automobil. Spremni?"

"Spreman", reče Baselton.

King ne odgovori. Još je zurio u sjenu. "Koji je ovo dinosaur?"

"To je tyrannosaur."

"Isuse", reče King.

"Tyrannosaur?" reče Baselton.

"Nije važno što je", nestrpljivo će Dodgson. "Samo pođite za mnom, kao prije. Spremni?"

"Samo trenutak", reče Baselton.

King reče: "Što ako ne bude djelovalo?"

"Već znamo da djeluje", reče Dodgson.

 "Postoji prilično zanimljiva činjenica u vezi s tyrannosaurima koja je nedavno objavljena", reče Baselton.
"Paleontolog po imenu Roxton proučavao je tyrannosaurovu moždanu šupljinu i zaključio da im se mozak ne
razlikuje puno od žabljeg, iako je naravno puno veći. Što povlači za sobom zaključak da su njihovi nervni sustavi
podešeni isključivo na pokret. Ne vide te ako stojiš nepomično. Statični predmeti su za njih nevidljivi."

"Siguran si u to?" upita King.

Baselton reče: "Tako je pisalo u izvješću. A ima i smisla. Ne smije se zaboraviti da su dinosauri, usprkos svoje
zastrašujuće veličine, zapravo bili prilično primitivni umovi. Logično je da tyrannosaur ima mentalne sposobnosti
jedne žabe."

"Ne shvaćam zašto toliko žurimo", nervozno će King. Buljio je preda se. "Puno je veći od onih prvih."

"Pa što?" reče Dodgson. "Čuo si što je George rekao. To je samo velika žaba. Učinimo to. Izlazite iz auta, do
vraga. I nemojte zalupiti vratima."

George Baselton osjetio je prilično zadovoljstvo i autoritet kad je prepričao onaj sumnjiv članak iz stručnog
časopisa. Našao se u uobičajenoj ulozi, djelitelja informacija ljudima kojima one manjkaju. Sad kad se približio
gnijezdu, zapanjio se kad je primijetio da su mu koljena počela klecati. Noge kao da su mu bile gumene, iako je
uvijek mislio da je to govorna figura. Prestrašio se kad je shvatio da to može biti doslovna istina. Ugrize se za usnu i
prisili se pribrati. Neće, reče samom sebi, pokazati strah. Bio je gospodar u ovoj situaciji.

Dodgson je već krenuo naprijed, držeći onu crnu kutiju u ruci poput puške. Baselton pogleda u Kinga, mrtvački
blijedog i oznojenog. Izgledao je na rubu nesvijesti; kretao se polako. Baselton je hodao pokraj njega. Pazio na
njega.

Ispred njih, Dodgson se posljednji put okrene, mahne rukom Baseltonu i Kingu da ga dostignu. Zapilji se u njih
užeglim očima a tad korakne kroz raslinje na čistinu.

Baselton ugleda tyrannosaura. Ne - bila su dva! Stajali su s obje strane blatnjavog humka, dvije odrasle
životinje, sedam metara visoke kad bi se podigle na stražnje noge, snažne, tamnocrvene, velikih opakih ralja. Poput
maiasaura, životinje se zagledaju na trenutak u Dodgsona, tupim pogledom, kao da ih je osupnula pojava uljeza. A
tad tyrannosauri bijesno zariču. Silna, mučeča rika od koje zadrhti zrak.

Dodgson podigne kutiju i uperi je prema životinjama. Istog trenutka, neprekinut, kreštavi pisak ispuni čistinu.

Tyrannosauri odgovore rikom i spuste glave, ispruže vratove, škljocnu zubima, spremajući se za napad. Bili su
golemi - a zvuk na njih nije djelovao. Počeli su zaobilaziti gnijezdo i krenuli prema Dodgsonu. Zemlja se tresla od
njihova hoda.

"Jebi ga", reče King.

Ali Dodgson je zadržao hladnokrvnost. Okrene kazaljku. Baselton rukama poklopi uši. Pisak se pojača do
nepodnošljivo bolne jačine od koje su pucali bubnjići. Reakcija je bila trenutačna: tyrannosauri ustuknu kao da ih je
netko udario. Pognu glave. Brzo zatrepću očima. Zvuk kao da je vibrirao u zraku. Oni ponovno zariču, ali slabo, bez
uvjerenja. Iz blatnog gnijezda dopiralo je užasna vriska.

Dodgson se primakne, podigne kutiju u zrak, točno prema životinjama. Tyrannosauri ustuknu, pogledavajući
prema gnijezdu, pa prema Dodgsonu. Brzo su mahali glavama lijevo - desno, kao da pokušavaju pročistiti uši.
Dodgson mirno namjesti kazaljku. Zvuk se pojača. Sad je bio nepodnošljiv.

Dodgson se počne penjati po blatnjavom opkopu gnijezda. Baselton i King se uzveru, za njim. Baselton pogleda
u gnijezdo s četiri pjegava bijela jaja i dva mladunca koja su izgledala poput dva žgoljava poveća purana. Ili
nekakvih orijaških ptića.

Ona dva tyrannosaura bila su na drugom rubu čistine. Na odstojanju ih je držao zvuk. Kao i maiasauri, i oni su
mokrili od uzbuđenja. Toptali su nogama. Ali nisu prilazili.
 Nadglasavši pisak kutije koji je parao uši, Dodgson vikne: "Uzmite jaja!" King ošamućen posrne u gnijezdo i
dohvati najbliže jaje. Nespretno ga uhvati drhtavim rukama, ono poskoči u zrak, on ga ponovno uhvati i posrne
natraške. Nagazi na nogu jednog mladunčeta koje vrisne od boli i straha.

Tad se roditelji pokušaju ponovno primaknuti, privučeni mladunčetovim krikovima. King se žurno ispentra iz
gnijezda, prigne se i prođe kroz raslinje. Baselton ga isprati pogledom.

"George!" vikne Dodgson i dalje držeći kutiju uperenu u dinosaure. "Uzmi drugo jaje!"

Baselton se okrene da pogleda u odrasle tyrannosaure. Vidio je njihovu uzrujanost i gnjev, gledao kako
razjapljuju i škljocaju čeljustima i odjednom je bio uvjeren da, bez obzira na taj zvuk, ove životinje neće dopustiti da
im netko ponovno uđe u gnijezdo. King je imao sreće ali je Baselton neće imati, osjećao je to, i... "George! Sad!"

Baselton reče: "Ne mogu!"

"Jebeni idiote!" Držeći kutiju visoko, Dodgson se počnje penjati u gnijezdo. No pritom se okrene - i utičnica se
izvuče iz kutije.

Zvuk naprasito zgasne. Na čistini zavlada tajac. Baselton zastenje. Tyrannosauri posljednji put zatresu glavama
i zariču.

Baselton ugleda kako se Dodgson ukočio kao prut. I Baselton je stajao nepomično. Nekako je prisilio svoje
tijelo da ostane na mjestu. Prisilio si je koljena da prestanu klecati. Zadrži dah. I pričeka.

Na drugom kraju čistine, tyrannosauri su krenuli prema njemu.

"Što to rade?" zavapi Arby u prikolici. Bio je tako blizu zaslona da ga je skoro dodirivao nosom. "Jesu li ludi?
Samo tako stajati."

Pokraj njega, Kelly ne reče ništa. Šuteći je gledala u zaslon. "Bi li željela sad biti ondje, Kel?" upita Arby.

"Začepi", reče Kelly.

"Ne, nisu ludi", reče Malcolm preko radija, gledajući netremice u zaslon u automobilu. Explorer je hitao niz
stazu, na putu prema istočnom dijelu otoka. Thorne je vozio. Sarah i Malcolm su sjedili otraga.

Sarah reče: "Trebao bi pokušati ponovno uključiti zvučnu kutiju. Zar će samo tako stajati?"

"Da", reče Malcolm.

"Zašto?"

"Jer su pogrešno obaviješteni", reče Malcolm.

 Dodgson

Dodgson je promatrao kako mu prilazi veći tyrannosaur. Za tako velike životinje, bili su oprezni. Samo im se
približio jedan od roditelja, pa iako je zastajkivao svakih nekoliko koraka da bi silno zarikao, činio se neobično
uzdržan, kao da ga zbunjuje to što su ti ljudi ostali tako stajati. Ili ih možda nije vidio. Možda su on i Baselton
nestali iz njegova vidnog polja.

Drugi je roditelj stajao u pozadini, s druge strane gnijezda i uzbuđeno dizao i spuštao glavu.

Uzbuđeno, ali ne i napadački

Naravno, rika prilazećeg dinosaura bila je užasavajuća, ledila je krv. Dodgson nije gledao u Baseltona,
udaljenog samo nekoliko koraka. Baselton vjerojatno piški u gaće. Dobro da se nije okrenuo i potrčao, pomisli
Dodgson. Daje potrčao, bio bi mrtav. Ostane li potpuno nepomičan, sve će biti u redu.

Stojeći ukočeno, nepomična tijela, Dodgson je u lijevoj ruci držao anodiziranu kutiju u visini struka, blizu
kopče od remena. Desnom rukom on polako, najpolaganije, povuče izvučenu žicu. Za nekoliko će trenutaka osjetiti
utičnicu u ruci i tad će je ponovno gurnuti u kutiju.

U međuvremenu, nije skidao oka s tyrannosaura koji mu se približavao. Osjećao je podrhtavanje tla pod
nogama. Čuo je vriskove mladunčeta na koje je King nagazio. Ti krikovi kao da su mučili roditelje, raspaljivali ih.

Nema veze. Još nekoliko trenutaka i on će ponovno ugurati utičnicu u akumulator. A tad...

Tyrannosaur je sad bio jako blizu. Dodgson osjeti truli miris mesojeda. Životinja rikne i on osjeti vrući dah.
Životinja je stajala tik do Baseltona. Dodgson okrene glavu malčice ustranu, da pogleda. Baselton je stajao potpuno
nepomično. Tyrannosaur se približi i spusti svoju veliku glavu. Frkne na Baseltona. Ponovno podigne glavu, kao da
je zbunjen.

Zaista ga ne vidi, pomisli Dodgson.

Tyrannosaur prodorno zatuli, ispusti divlji zvuk. Baseltonu nekako uspije ne pomaknuti se. Tyrannosaur se
prigne i ponovno spusti svoju golemu glavu. Čeljusti se otvore i sklope. Baselton je zurio preda se, ne trepćući.
Svojim golemim raširenim nozdrvama tyrannosaur ga onjuši, dugim hunjkavim udisajem od kojeg zalepršaju
Baseltonove nogavice.

Tad tyrannosaur oprezno njuškom gurne Baseltona. U tom trenutku Dodgson shvati da ga životinja ipak vidi.
Tyrannosaur tad zamahne glavom postrance, udari Baseltona s boka i sruši ga na zemlju. Baselton vrisne kad se
tyrannosaurova noga spusti i prignječi ga o tlo. Podigne ruke i vikne: "Prokletniče!" baš kad se glava spustila,
razjapljenih čeljusti, i progutala ga. Taj je pokret bio blag, skoro obziran, no u idućem trenutku glava se naglo tržne
uvis i raskomada tijelo. Dodgson začuje krik i ugleda nešto malo i mlitavo kako visi iz ralja i shvati da je to
Baseltonova ruka. Ruka se klatila a metalni remen njegova ručnog sata svjetlucao je ispod tyrannosaurova golemog
oka.

Baselton je vrištao, bez prekida, neartikulirano. Začuvši to, Dodgsona oblije znoj i zamagli mu se pred očima.
Tad se okrene i potrči, natrag prema automobilu, natrag na sigurno, natrag prema bilo čemu.

Trčao je.
 Kelly i Arby se okrenu od zaslona u istom trenutku. Kelly osjeti mučninu. Nije mogla gledati. No kroz radio su
još čuli kreštave krikove čovjeka koji je ležao na leđima dok ga je tyrannosaur trgao na komade.

"Isključi ga", reče Kelly.

Trenutak potom, zvuk prestane.

Kelly uzdahne, opusti ramena. "Hvala ti", reče.

"Nisam ga isključio", reče Arby.

Ona ponovno pogleda u zaslon i brzo odvrati pogled. Tyrannosaur je trgao komade nečeg crvenog. Ona zadrhti.

U prikolici je vladao muk. Kelly začuje otkucaje elektronskih brojača i mukle udarce crpki za vodu ispod poda.
Izvana je dopirao jedva čujni zvuk vjetra koji šušti u visokoj travi. Kelly se odjednom osjeti usamljenom, izoliranom
na ovom otoku.

"Arby", reče ona "što ćemo?" Arby joj ne odgovori. Odjuri u kupaonicu.

"Znao sam", reče Malcolm zureći u kontrolni prijamnik. "Znao sam da će se to dogoditi. Pokušali su ukrasti
jaja. A sad pogledaj - tyrannosauri odlaze! Oba!" On uključi radio -predajnik. "Arby, Kelly. Jeste li ondje?"

"Ne možemo govoriti", reče Kelly.

Explorer se nastavi spuštati nizbrdicom, prema tyrannosaurskom gnijezdu. Thorne je smrknuto stiskao upravljač
dok je vozio.

"Kakvo sranje."

"Kelly. Čuješ li? Ne vidimo što se ondje događa. Tyrannosauri su napustili gnijezdo! Kelly? Što se događa?"

Dodgson je strelovito jurio prema Jeepu. Baterije su mu u trku pale s remena, ali nije hajao. U Jeepu ugleda
Kinga kako čeka, napet i blijed.

Dodgson skoči za upravljač, upali motor. Tyrannosaur rikne.

"Gdje je Baselton?" upita King.

"Nije uspio", reče Dodgson.

"Kako to misliš?"

"Tako da nije uspio, jebi ga!"Vrisne Dodgson i ubaci u brzinu. Jeep poleti, poskakujući po uzbrdici. Iza sebe su
čuli tyrannosaurove urlike.

King je držao jaje i gledao cestu iza njih. "Možda bismo se trebali riješiti ovog", reče on.

"Da se nisi usudio!" reče Dodgson.

King je spuštao prozor. "Možda samo želi da mu vratimo jaje."

"Ne", reče Dodgson. "Ne!" Ispruži ruku preko suvozačkog sjedišta, hrvajući se s Kingom u vožnji. Staza je bila
uska, dubokih brazda. Jeep se zanosio.

Odjedanput, jedan od tyrannosaura bane na cestu iz drveća ispred njih. Životinja je stajala ondje, režala i
priječila prolaz.

"Kriste", reče Dodgson i legne na kočnice. Automobil otkliže po blatnjavoj stazi i zaustavi se.
 Tyrannosaur zariče i zavalja se prema njima. "Okreni se!" vrisne King. "Okreni automobil!"

Ali Dodgson nije okrenuo automobil. Prebaci auto u rikverc i počne voziti natraške po stazi. Vozio je brzo a
cesta je bila uska.

"Ti si lud!" reče King. "Ubit ćeš nas!"

Dodgson zamahne rukom i raspali Kinga. "Začepi, jebemti!" vikne. Bila mu je potrebna maksimalna pozornost
da manevrira automobilom po zavojitoj stazi. Usprkos ovakvoj brzoj vožnji, bio je uvjeren da će tyrannosaur biti
brži. Neće mu uspjeti. Oni su u glupom Jeepu s glupim platnenim krovom i ubit će ih i...

"Ne!" vrisne King.

Iza njih, Dodgson ugleda drugog dinosaura kako juri po cesti prema njima. On pogleda naprijed i ugleda prvog
tyrannosaura kako ih sustiže. Bili su u klopci.

U panici on naglo okrene upravljač, automobil sleti s ceste, zabije se stražnjim dijelom u guštaru i okolna stabla
i on poskoči na sjedištu od udarca. Tad stražnji dio automobila propadne i on shvati da stražnji kotači vise nad
provalijom. Mahnito zaturira motor, no kotači se samo zavrte u zraku. Uzaludno. Polako, automobil je tonuo
natraške, dublje u raslinje tako gusto da nije vidio kroz njega. Ali su skliznuli preko ruba. Pokraj njega, King je
jecao. Začuje riku tyrannosaura, sad jako blizu.

Dodgson širom otvori vrata automobila i skoči u prazno. Sunovrati se kroz raslinje, padne, udari o panj i
skotrlja se niz strmi prašumski obronak. Negdje usput osjeti oštru bol u čelu i nakratko ugleda zvijezde prije nego
što ga obavije tama i on izgubi svijest.
 Odluka

Sjedili su u Exploreru, na vrhu grebena s pogledom na prašumom obraslu istočnu dolinu. Prozori su bili
spušteni. Slušali su riku tyrannosaura dok su goleme životinje lomile šipražje.

"Obje su napustile gnijezdo", reče Thorne.

"Aha. Momci su sigurno nešto uzeli", uzdahne Malcolm. Šutili su i slušali.

Začuju tiho zujanje a tad se Eddie zaustavi pokraj njih na motociklu. "Mislio sam da će vam zatrebati pomoć.
Sići ćete?" Malcolm odmahne glavom. "Ne dolazi u obzir. Preopasno je - ne znamo gdje su."

Sarah Harding reče: "Zašto je Dodgson ostao stajati? Tako se čovjek ne ponaša u blizini grabežljivaca. Okruže
li te lavovi, moraš podići halabuku, mahati rukama, gađati ih nečim. Pokušati ih prestrašiti. Ne stojiš nepomično."

"Vjerojatno je pročitao pogrešnu studiju", reče Malcolm i zavrti glavom. "Postoji teorija da tyrannosauri vide
samo pokret. Tip po imenu Roxton napravio je odljeve moždanih šupljina rexa i zaključio da su tyrannosauri imali
mozak žabe."

Radio se oglasi. Levine reče: "Roxton je idiot. Ne zna o anatomiji ni toliko da bi mogao voditi ljubav sa svojom
ženom. Njegov je članak bio vic."

"Kakav članak?" upita Thorne.

Radio se ponovno oglasi. "Roxton je", reče Levine, "bio uvjeren da su tyrannosauri imali vid poput
vodozemaca: poput žabe. Žaba vidi pokret ali ne i nešto što se ne miče. No potpuno je nemoguće da bi grabežljivac
poput tyrannosaura imao takav vid. Prilično nemoguće. Jer najuobičajenija obrana plijena je da se ukoči. Jelen ili
neka takva životinja, kad osjeti opasnost, ukoči se. Grabežljivac ih mora biti sposoban svejedno vidjeti. A
tyrannosaur je to, naravno, mogao."

Preko radija Levine prezrivo frkne. "Baš kao ona druga idiotska teorija koju je prije nekoliko godina objavio
Grant, da je tyrannosaura mogla smesti oluja jer nije bio prilagođen na vlažna podneblja. To je jednako smiješno.
Razdoblje krede nije bilo osobito sušno. A povrh toga, tyrannosauri su sjevernoameričke životinje - nađeni su jedino
u SAD i Kanadi. Živjeli su na obalama velikog mora u unutrašnjosti kontinenta, istočno od Rocky Mountains. Na
planinskim obroncima su česte oluje. Prilično sam siguran da su se tyrannosauri nagledali kiše i da su razvili neki
mehanizam protiv toga."

"Pa postoji li razlog zbog kojeg neki tyrannosaur ne bi nekog napao?" upita Malcolm.

"Da, naravno. Najočitiji", reče Levine. "A to je?"

"Ako nije gladan. Ako je upravo pojeo neku drugu životinju. Sve veće od koze utažilo bi mu glad za puno sati.
Ne. Tyrannosaur sasvim dobro vidi, pokretne ili nepokretne predmete."

Slušali su riku iz doline. Vidjeli su šipražje kako se ugiba, oko kilometar prema sjeveru. Pa još rike. Dva rexa
kao da su se dogovarala.

Sarah Harding reče: "Što smo ponijeli sa sobom?"

Thorne reče: "Tri Lindstradt puške. Napunjene."

"Dobro", reče ona. "Krenimo."

Radio zakrči. "Nisam s vama", reče Levine preko radija. "Ali bih vam savjetovao da pričekate."

"Dovraga i čekanje", reče Malcolm. "Sarah je u pravu. Siđimo i pogledajmo kakva je situacija."

"Tvoj pogreb", reče Levine.

Arby se vrati za kontrolni prijamnik, brišući bradu. Još je bio malo zelen u licu. "Što sad rade?"

"Doktor Malcolm i ostali idu do gnijezda."

"Šališ se?" upita on usplahireno.

"Ne brini", reče Kelly. "Sarah će se pobrinuti za sve."

"Nadaj se", reče Arby.

 Gnijezdo

Zaustave Explorer na rubu čistine. Eddie zaustavi motocikl, nasloni ga na deblo i pričeka da se ostali izvuku iz
Explorera.

Sarah Harding osjeti poznati miris gnjilog mesa i izmeta koji je bio karakterističan za gnijezdilište mesojeda. Na
popodnevnoj vrućini, taj je miris pomalo izazivao mučninu. Muhe su zujale u nepomičnom zraku. Hardingova uzme
jednu pušku i prebaci je preko ramena. Pogleda u trojicu muškaraca. Svi su stajali nepomično, napeti. Malcolmovo
je lice bilo blijedo, posebice oko usta. To je podsjeti na vrijeme kad ju je Coffmann, njezin stari profesor, posjetio u
Africi. Coffmann je bio jedan od onih ispičutura hemingwayskog tipa, s puno ljubavnih veza u domovini, i puno
priča o pustolovinama s orangutanima na Sumatri ili lemurima na Madagaskaru. I tako ga ona povede sa sobom u
savanu da gleda kako zvijeri ubijaju plijen. A on se, ne gubeći ni časa, strovali u nesvijest. Težio je više od stotinu
kilograma i morala ga je odvući za ovratnik dok su lavovi kružili oko nje i režali. To joj je bila dobra škola.

Sad se prigne trojici muškaraca i šapne: "Ako imate nekakvih dvojbi u vezi s ovim, nemojte ići. Pričekajte
ovdje. Ne želim misliti na vas. Mogu i sama." Ona krene.

"Jesi li sigurna..."

"Da. A sad budite tiho." Ona se zaputi prema čistini. Malcolm i ostali požure ju sustići. Ona odgurne palmino
lišće i zakorači na otvoreno. Tyrannosaura nije bilo a blatna je čistina bila prazna. Zdesna, ugleda cipelu i komadić
otrgnutog mesa kako viri iznad poderane čarape. Sve što je ostalo od Baseltona.

Iz gnijezda začuje molećivo, kreštavo cicanje. Hardingova se popne na blatni humak, a Malcolm se teškom
mukom popne za njom. Ona ugleda dva mladunca tyrannosaura. Cviljeli su. U blizini su bila tri velika jaja. Ugledaju
duboke tragove posvuda oko njih, u blatu.

"Uzeli su jedno jaje", reče Malcolm.

"Do vraga."

"Nisi želio da nešto naruši tvoj mali ekosustav?"

Malcolm se nasmiješi kutem usana. "Aha. Nadao sam se."

"Šteta", reče ona i brzo obiđe gnijezdo. Sagne se i zagleda u male tyrannosaure. Jedna se životinjica skutrila i
gurnula svoj paperjem obrasli vrat u tijelo. No druga se ponašala sasvim drukčije. Nije se pomaknula kad su joj se
približili, nego je ostala ležati opružena na boku, teško je disala, zacakljenih očiju.

"Ova je ozlijeđena", reče Sarah.

Levine je stajao u visokom skrovištu. Pritisne slušalicu na uho i progovori u mikrofon pokraj obraza: "Potreban
mi je opis" reče on. Thorne reče: "Dva su, otprilike šezdeset centimetara dugi, a teški možda dvadeset kilograma.
Otprilike veličine malih kazuara. Velike oči. Kratke njuške. Blijedosmede boje. A oko vratova prsten od paperja."

"Mogu li stajati?"

"Uh... ako i mogu, ne baš naročito. Prije bi se reklo da posrću. I puno ciče."

"Znači da je riječ o novorođenčadi", reče Levine i kimne glavom. "Vjerojatno staroj samo nekoliko dana. Nikad
nisu bili izvan gnijezda. Pripazio bih se da sam na vašem mjestu."

"A zašto?"

"Tako malu mladunčad", reče Levine, "roditelji neće dugo ostaviti." Hardingova se primakne ranjenom
mladunčetu. Cvileći, mladunče pokuša dopuzati do nje, nespretno vukući tijelo. Jedna mu je noga stajala pod
neobičnim kutem. "Mislim da je ozlijedio nogu."

Eddie se približi i stane pokraj nje. "Slomljena je!"

"Aha, vjerojatno, ali..."

"Hej!" reče Eddie. Mladunče sune prema naprijed i stegne ga čeljustima oko gležnja čizme. On povuče nogu, a
zajedno s njom i mladunče, koje nije popuštalo stisak. "Isuse", reče Eddie.

"Nasrtljivac mali, zar ne", reče Sarah. "Od rođenja..."

Eddie pogleda u nareckane oštre zubiće. Nisu progrizli kožu. Mladunče se čvrsto držalo. Kundakom puške, on
ga nekoliko puta gurne u glavu. To nije imalo nikakva učinka. Mladunče je ležalo na zemlji i plitko disalo. Polako je
treptalo svojim velikim očima gledajući u Eddieja, ali nije popuštalo stisak.

Začuju udaljenu riku njihovih roditelja, negdje na sjeveru. "Otiđimo odavde", reče Malcolm. "Vidjeli smo što
smo došli vidjeti. Moramo otkriti kamo je otišao Dodgson."

Thorne reče: "Mislim da sam vidio trag automobilskih guma, gore više na stazi. Možda su ondje sletjeli."

"Pogledajmo."

Krenu prema automobilu.

"Trenutak", reče Eddie, gledajući u svoju nogu. "Što ću s mladunčetom?"

"Ustrijeli ga", reče Malcolm preko ramena.

"Misliš, da ga ubijem?"

Sarah reče: "Eddie, ima slomljenu nogu, ionako će umrijeti."

"Da, ali..."

Thorne dovikne: "Vraćamo se po stazi, Eddie, a ako ne nađemo Dodgsona, vratit ćemo se grebenskom cestom
prema laboratoriju pa se spustiti do prikolice."

"U redu, Doc. Stižem za vama." Eddie podigne svoju pušku i prevrne je u rukama.

"Učini to sada", reče Sarah ulazeći u Explorer. "Jer bolje da nisi ovdje kad mu se vrate mama i tata."
 Kockarova propast

Vozeći po stazi, Malcolm se zagleda u kontrolni prijamnik na kojem su se smjenjivale slike s različitih kamera.
Tražio je Dodgsona i ostatak njegove družine.

Preko radija, Levine reče: "Koliko je situacija loša?"

"Uzeli su jedno jaje", reče Malcolm. "A morali smo ubiti i jedno mladunče."

"Znači, dvostruki gubitak. Od ukupnog legla od koliko, šest?"

"Tako je."

"Iskreno rečeno, rekao bih da je to sitnica", reče Levine. "Ako spriječite te ljude da učine još nešto."

"Tražimo ih", mrzovoljno će Malcolm.

Hardingova reče: "To se moralo dogoditi, Ian. Znaš da ne možeš očekivati da ćeš promatrati životinje a da nešto
ne promijeniš. Znanstveno nemoguće."

"Naravno da je tako", reče Malcolm. "To je najveće znanstveno otkriće dvadesetog stoljeća. Ništa se ne može
proučavati a da se ne promijeni."

Nakon Galileja, znanstvenici su prihvatili stajalište da su oni objektivni promatrači prirodnog svijeta. To se
podrazumijevalo u svakom aspektu njihova ponašanja, čak i u načinu na koji su pisali znanstvene radove, govorili
rečenice tipa: "Primjećuje se..." Kao da je promatrač nepostojeća osoba. Tri stotine godina, ta bezličnost bila je
odlika znanosti. Znanost je objektivna, a promatrač nema utjecaja na rezultate koje on ili ona opisuje.

Po toj se objektivnosti prirodna znanost razlikovala od društvenih znanosti ili religije - područja u kojima je
promatračevo stajalište bilo sastavnim dijelom, u kojima je promatrač bio nerazdvojivo vezan za rezultate.

No u dvadesetom stoljeću, ta se razlika izgubila. Znanstvene je objektivnosti nestalo, čak i na najtemeljnijoj

razini. Fizičari su sad bili svjesni da se ne može izmjeriti ni najmanja subatomska čestica a da se ne djeluje na nju.
Prikopčate li instrumente kako biste izmjerili položaj čestice, promijenili ste joj brzinu. Ta se istina pretočila u
Heisenbergovo načelo nesigurnosti: sve što se proučava, mijenja se. Napokon je postalo jasno da su svi znanstvenici
dio sudioničkog svemira koji ne dopušta da netko bude tek puki promatrač.

"Znam da je objektivnost nemoguća", nestrpljivo će Malcolm. "To me ne muči."

"Pa što te muči?"

"Muči me 'Kockarova propast'", reče Malcolm zagledan u kontrolni prijamnik.

'Kockarova propast' bio je često spominjan statistički fenomen o kojem se puno raspravljalo, a koji je imao
važne posljedice i po evoluciju i po svakodnevni život. "Recimo da si kockar", reče Malcolm. "Igraš pismo - glava.
Svaki put kad se okrene glava, dobivaš dolar. Svaki put kad se okrene pismo, izgubiš dolar."

"Dobro..."

"Što se događa?"
 Hardingova slegne ramenima. "Izgledi da se okrene ili pismo ili glava su podjednaki. Pa ćeš možda dobiti, a
možda i izgubiti. No na koncu ćeš biti na nuli."

"Nažalost, nećeš", reče Malcolm. "Kockaš li se dovoljno dugo, uvijek ćeš izgubiti - kockar se uvijek upropasti.
Zato kazina ne propadaju. No pitanje je, što se događa u tom razdoblju dok se kockaš? Što se događa u razdoblju
prije no što kockar bankrotira?"

"Pa dobro", reče ona. "Što se događa?"

"Bilježiš li kockarovu sreću na dijagramu kroz duže razdoblje, vidjet ćeš da kockar u određenom razdoblju
dobiva, a u drugom gubi. Drugim riječima, sve se na svijetu događa u valovima. To je stvarna pojava i primjećuje se
u svemu: vremenu, poplavama, bejzbolu, srčanom ritmu, burzama. Kad stvari krenu po zlu, imaju tendenciju
takvima ostati. Kako kaže stara poslovica: nesreća nikad ne dolazi sama. Teorija složenosti nam kaže da je ta mudra
narodna izreka u pravu. Nesreće dolaze u hrpi. Stvari grupno idu nizbrdo. To je stvarnost."

"Što hoćeš time reći? Da su stvari krenule nizbrdo?"

"Mogle bi, zahvaljujući Dodgsonu", reče Malcolm mršteći se u zaslon. "Ma, što se dogodilo tim govnarima?"
 King

Začuje se zujanje, poput zvuka pčela u daljini. Howard King bio je tek nejasno svjestan toga, dok se polako
vraćao k svijesti. Otvori oči i ugleda vjetrobran automobila i grane drveća iza njega.

Zujanje se pojača.

King nije znao gdje je. Nije se mogao sjetiti kako se zatekao ovdje, što se dogodilo. Osjeti bol u ramenu i u
kukovima. U čelu mu je bubnjalo. Pokuša se sjetiti no bol ga je ometala u razmišljanju. Posljednje čega se sjećao bio
je tyrannosaur ispred njega na cesti. To je bilo posljednje. Tad se Dodgson okrenuo i...

King okrene glavu i zavapi jer ga iznenadna, oštra bol zapara od vrata do lubanje. Od boli naglo udahne,
oduzme mu se dah. Zatvori oči, žmirne. A tad ih ponovno polako otvori.

Dodgson nije bio u automobilu. Vozačeva su vrata visila širom otvorena, a preko njihove plohe je padala
točkasta sjena. Ključevi su još bili u paljenju.

Dodgsona nije bilo.

Na vrhu upravljača bio je krvavi trag. Ona crna kutija ležala je na podu pokraj mjenjača. Otvorena vozačeva
vrata lagano zaškripe, pomaknu se.

U daljini, King ponovno začuje zujanje, poput divovske pčele. Bio je to mehanički zvuk, shvati on. Nešto
mehaničko.

To ga podsjeti na brod. Koliko će ih brod čekati na rijeci? Koliko je uopće sati? Pogleda na sat. Kristalno
stakalce bilo je razbijeno, kazaljke zaustavljene na 1:54.

Ponovno začuje zujanje. Približavalo se.

S mukom, King se odgurne od sjedišta, prema kontrolnoj ploči.

Kroz kralježnicu mu prostruje munje boli, no ubrzo minu. Duboko udahne.

Dobro sam, pomisli on. Barem sam još ovdje.

King pogleda u otvorena vozačeva vrata, obasjana suncem. Sunce je još bilo visoko. Još je poslije podne. Kad
polazi brod? U četiri? Pet? Više se nije sjećao. Ali je bio siguran da se oni španjolski ribari neće zadržavati kad se
počne smračivati. Napustit će otok.

A Howard King je želio biti na tom brodu kad oni to učine. Bilo je to jedino na svijetu što je želio. Zmirnuvši
od boli, on se pridigne i teškom mukom prebaci na vozačevo sjedište. Namjesti se, duboko udahne pa se nagne i
pogleda kroz otvorena vrata.

Automobil je visio nad ponorom, poduprt drvećem. Ugleda strmi prašumski obronak kako ponire ispod njega.
Bilo je tamno ispod krošnji stabala. Zavrti mu se u glavi, samo od pogleda. Tlo je sigurno sedam do deset metara
ispod njega. Ugleda sporadične grmove zelene paprati i nekoliko crnih stijena. Okrene tijelo da bolje vidi.

A tad ugleda njega.

 Dodgson je ležao na leđima, glava mu je visila niz obronak. Tijelo mu je bilo skvrčeno, ruke i noge ispružene u
čudnom položaju. Nije se micao. King ga nije dobro vidio, kroz gusto raslinje na obronku, no Dodgson je izgledao
mrtav.

Zujanje se naglo pojača, brzo se približavalo. King pogleda pred sebe i ugleda, kroz raslinje koje mu je zastiralo
vjetrobran, automobil, kako prolazi ni deset metara od njega. Automobil!

Onda automobil iščezne. Po zvuku, pomisli on, električni automobil. Znači da je Malcolmov.

Howarda Kinga na određen način osokoli pomisao da na ovom otoku ima još ljudi. Osjeti novu snagu, usprkos
boli u tijelu. Ispruži ruku i okrene ključ. Motor zabrunda.

Prebaci mjenjač u brzinu i lagano pritisne papučicu gasa.

Stražnji kotači se okrenu. On uključi pogon na prednjim kotačima.

Jeep istog trenutka poskoči naprijed i jurne kroz granje. Trenutak potom, bio je na cesti. Sad se sjetio ceste.
Desni je odvojak vodio prema gnijezdu tyrannosaura. Malcolmov je automobil skrenuo lijevo.

King skrene lijevo i krene niz cestu. Pokušavao se sjetiti kako se vratiti do rijeke, natrag na brod. Maglovito se
sjećao da je na vrhu brda bilo raskrižje u obliku rašlji. Skrenut će na tom raskrižju, odluči on, spustiti se u podnožje i
odmagliti s ovog otoka.

To mu je bio jedini cilj.

Otići s ovog otoka prije no što bude prekasno.

 Loše vijesti

Explorer stigne na vrh brežuljka i Thorne skrene na grebensku cestu. Cesta je zavijala lijevo - desno, usječena
u liticu. Na mnogim je mjestima nagib bio strm, no pucao im je vidik na cijeli otok. Konačno, stignu do mjesta gdje
im se pružao pogled na cijelu dolinu. Ugledaju visoko skrovište slijeva a bliže njima, čistinu s dvije prikolice.
Zdesna je bio laboratorijski kompleks a radničko naselje iza njega.

"Nigdje ne vidim Dodgsona", jadno će Malcolm. "Kamo se mogao djenuti?"

Thorne uključi radio. "Arby?"

"Da, Doc."

"Vidiš li ih?"

"Ne, ali..." Ustručavao se.

"Što je?"

"A da se vratite u prikolicu? Prilično je zapanjujuće."

"Što to?" upita Thorne.

"Eddie", reče Arby. "Upravo se vratio. A sa sobom je donio mladunče."

Malcolm se nagne. "Što je učinio?"

 PETA KONFIGURACIJA

"Na rubu kaosa, nastaju neočekivani rezultati. Opasnost po opstanak je ozbiljna."

IAN MALCOLM
 Mladunče

U prikolici su se skupili oko malog stola na kojem je ležalo uspavano mladunče tyrannosaura rexa na pladnju
od nehrđajućeg čelika, sklopljenih velikih očiju, njuške ugurane u proziran plastični oval maske za kisik. Maska je
skoro pristajala mladunčetovoj tupoj njušci. Kisik je tiho šištao.

"Nisam ga mogao samo tako ostaviti", reče Eddie. "A i činilo mi se da bismo mu mogli srediti nogu..."

"Ali Eddie", reče Malcolm i zavrti glavom.

"Pa sam mu ubrizgao injekciju morfija iz pribora za prvu pomoć i ponio ga sa sobom. Vidite? Maska za kisik
mu skoro odgovara."

"Eddie", reče Malcolm, "pogriješio si."

"Zašto? Ništa mu nije. Previt ćemo ga i odnijeti natrag."

"Ali umiješao si se u sustav", reče Malcolm.

Radio se uključi. "Ovo je krajnje neozbiljno", reče Levine. "Krajnje."

"Hvala, Richard", reče Thorne.

"Potpuno se protivim da se bilo kakva životinja donosi u prikolicu." "Prekasno je sad žaliti", reče Sarah
Harding. Pomaknula se naprijed i počela vezati flastere za mladunčetov prsni koš; začuju mukle otkucaje njegova
srca. Srce mu je jako brzo tuklo, više od stotinu pedeset otkucaja u minuti. "Koliko si mu morfija dao?"

"Joj", reče Eddie. "Ovaj... znaš. Čitavu špricu."

"Koliko je to? Deset kubičnih centimetara?"

"Mislim da je. Možda i dvadeset."

Malcolm pogleda u Hardingovu. "Za koliko će vremena to prestati djelovati?"

"Nemam pojma", reče ona. "Uspavljivala sam lavove i šakale na terenu kad bih ih označivala pločicom. U tih
životinja postoji približna korelacija između doze i tjelesne težine. No s mladim je životinjama nepredvidljivo.
Možda nekoliko minuta, a možda i nekoliko sati. A ne znam ništa o mladunčadima tyrannosaura. To je u osnovi
funkcija metabolizma, a ovaj metabolizam se čini brz, poput ptičjeg. Srce pumpa jako brzo. Mogu jedino reći da ga
trebamo odnijeti odavde što prije."

Hardingova uzme malu ultrazvučnu sondu i prisloni je uz mladunčetovu nogu. Pogleda preko ramena u zaslon.
Kelly i Arby su joj ga zaklanjali. "Molim vas malo mjesta", reče ona i oni se pomaknu. "Nemamo puno vremena.
Molim lijepo."

Kad su se oni odmaknuli, Sarah ugleda zeleno - bijele obrise noge i kostiju. Iznenađujuće nalik velikoj ptici,
pomisli ona. Lešinaru ili rodi. Ona pomakne sondu. "Dobro... ovo su metatarza a evo tibije i fibule, dvije kosti
donjeg dijela noge..."

Arby reče: "Zašto su kosti drukčijeg odjeka?" U nogama je bilo bijelih dijelova obrubljenih blijedozelenim
rubom.

"Jer je beba", reče Hardingova. "Noge su joj još uglavnom hrskavične, s jako malo okoštavanja. Pretpostavljam
da mladunče još ne može hodati - barem ne dobro. Evo. Pogledajte čašicu koljenskog zgloba... Vide se krvne žile
koje idu do zglobne čahure..."

"Kako to da znaš toliko puno o anatomiji?" upita Kelly.

"Moram. Provodim puno vremena pregledavajući otpad grabežljivaca", reče ona. "Pregledavam odbačene kosti
i zaključujem koje su životinje pojeli. Da bi se to moglo, mora se dobro poznavati komparativnu anatomiju." Ona
pomakne sondu po mladunčetovoj nozi. "A otac mi je bio veterinar."

Malcolm je iznenađeno pogleda. "Otac ti je bio veterinar?"

"Da. U zoološkom vrtu u San Diegu. Specijalist za ptice. Ali ne vidim... Možeš li ovo povećati?"

Arby pritisne tipku. Slika se udvostruči. "Ah. Sve u redu. Eno je. Vidite li?"

"Ne."

"Srednja fibula. Vidite? Tanka crna crta. To je fraktura, malo iznad epifize."

"Onaj crni zarez?" reče Arby.

"Taj crni zarez znači smrt za ovo mladunče", reče Sarah. "Fibula neće zarasti ravno pa gležanj neće moći rotirati
kad mladunče stane na stražnje noge. Mladunče neće moći trčati a vjerojatno ni hodati. Hramat će pa će ga neki
grabežljivac ščepati prije no što navrši četiri tjedna."

Eddie reče: "Ali mi možemo namjestiti kost."

"U redu", reče Sarah. "Što si namjeravao upotrijebiti umjesto gipsa?"

"Diesterazu", reče Eddie. "Ponio sam kilogram, u tubama od stotinu kubičnih centimetara. Ponio sam je puno,
kao ljepilo. To je polimerska smola, stvrdne se poput čelika."

"Super", reče Hardingova. "To će ga ubiti."

"Zar?"

"Eddie, on raste. Za nekoliko će tjedana biti puno veći. Potrebno nam je nešto čvrsto, ali biološki razgradljivo"
reče ona. "Nešto što će se rastočiti ili slomiti za tri ili pet tjedana, kad mu noga zaraste. Što imaš?"

Eddie se namršti. "Ne znam."

"Nemamo baš puno vremena", reče Hardingova.

Eddie reče: "Doc? Ovo je kao jedno od tvojih slavnih pitanja. Kako načiniti gips za dinosaura a na raspolaganju
su nam jedino bebi štapići i superljepilo."

"Znam", reče Thorne. Nije mu promakla ironija situacije u kojoj se našao. Tri je desetljeća zadavao takve
probleme svojim studentima strojarstva. A sad se osobno suočio s jednim.

Eddie reče: "Možda bismo mogli razgraditi smolu - pomiješati je primjerice sa šećerom."

Thorne odmahne glavom. "Hidroksilne skupine u sukrozi će učiniti smolu mrvljivom. Stvrdnut će se, ali će se
zdrobiti poput stakla čim se životinja pokrene."

"Što ako je pomiješamo s platnom umočenim u šećer?"

 "Pa da bakterije izazovu gnjiljenje platna?"

"Aha."

"Pa da udlaga pukne."

"Aha."

Thorne slegne ramenima. "To bi moglo uspjeti", reče on. "Ali bez provjere, ne znamo koliko će udlaga potrajati.
Možda nekoliko dana, a možda i nekoliko mjeseci."

"Predugo", reče Sarah. "Ova životinja brzo raste. Omete li se njezin rast, udlaga će od nje načiniti invalida."

"Potrebna nam je organska smola", reče Eddie "za udlagu koja će istrunuti. Kao nekakva guma."

"Žvakaća?" reče Arby. "Ako je tako, imam puno..."

"Ne, mislio sam na drugu vrstu gume. Kemijski gledano, smola diesteraza..."

"Nikad to nećemo riješiti kemijski", reče Thorne. "Nemamo potrebne sastojke."

"Što drugo možemo učiniti? Nemamo izbora nego..."

"A da načinite nešto što je različito u različitim aspektima?" reče Arby. "Čvrsto u jednom, a slabo u drugom?"

"To se ne može", reče Eddie. "To je homogena smola. Jednolika je, žitko ljepilo koje postaje tvrdo kao kamen
kad se osuši i..."

"Ne, pričekaj trenutak", reče Thorne i okrene se prema dječaku. "Kako to misliš, Arby?"

"Pa," reče Arby, "Sarah je rekla da noga raste. To znači da će postati duža, što za udlagu nije važno, ali i šira,
što je važno, jer će početi stezati nogu. Ali ako se udlaga načini poprečno slabom..."

"Ima pravo", reče Thorne. "Možemo riješiti problem strukturalno."

"Kako?" upita Eddie.

"Ugradit ćemo ovojnicu. Možda pomoću aluminijske folije. Imamo onu kuhinjsku."

"Ta će biti preslaba", reče Eddie.

"Neće ako je premažemo slojem smole." Thorne se okrene Sarah. "Možemo načiniti udlagu koja dobro podnosi
vertikalna opterećenja, a slabo horizontalna. To je jednostavni konstrukcijski problem. Mladunčad može hodati po
rubu udlage i sve je u redu dok su opterećenja vertikalna. No kad mladunčetova noga naraste, raskinut će ovojnicu i
udlaga će otpasti."

"Da", zakima Arby glavom.

"Je li to teško učiniti?" upita Sarah.

"Ne. Trebalo bi biti prilično lako. Načini se ovojnica od aluminijske folije i premaze slojem smole."

Eddie reče: "A što će držati udlagu da se ne raspadne dok je premazujete?"

"Možda kauguma?" reče Arby.

"Pogodio si", nasmiješi se Thorne.

U tom se trenutku mladunče tyrannosaura pomakne, a mišići na nogama zatitraju. Podigne glavu, maska za
kisik mu padne, a mladunče slabašno zapišti.

"Brzo", reče Sarah i čvrsto ga uhvati za glavu. "Još morfija."

Malcolm je pripremio injekciju. Ubode je u životinjin vrat.

"Ovog puta samo pet kubičnih centimetara", reče Sarah.

"Zašto ne više? Dulje će spavati."

"U posttraumatskom je šoku, Ian. Može ga se ubiti s previše morfija. Izazvat ćeš respiratorni arest. Njegove
nadbubrežne žlijezde su vjerojatno također u šoku."

"Ako ih ima", reče Malcolm. "Ima li tyrannosaurus rex uopće hormone? Zapravo ništa ne znamo o tim
životinjama."

Radio se oglasi i Levine reče: "Možda ti ne znaš, Ian. Zapravo, mislim da ćemo u dinosaura naći hormone.
Postoje razlozi zbog kojih bi se lako moglo zamisliti da je tako. S obzirom da ste bili toliko nepromišljeni i uzeli
mladunče, mogli biste mu uzeti nekoliko epruveta krvi. A u međuvremenu Doc, molim te javi se na telefon."

Malcolm uzdahne. "Taj čovjek", reče on, "počinje mi ići na živce." Thorne krene kroz prikolicu do
komunikacijskog modula u prednjem dijelu prikolice. Levineova je molba bila neobična; u prikolici je postojao jako
dobar sustav mikrofona. No Levine je to znao; osobno ga je projektirao.

Thorne podigne slušalicu. "Da?"

"Doc," reče Levine, "prijeći ću na stvar. Donijeti mladunče u prikolicu bila je pogreška. To znači izazivati
vraga."

"Kakvog vraga?"

"Ne znamo, u tome je problem. Ne želim izazivati paniku. Zašto ne bi doveo djecu u visoko sklonište? A da
dođete i ti i Eddie?"

"Kažeš mi da bježim odavde. Zaista smatraš to nužnim?"

"Jednom riječju", reče Levine, "da. Smatram."

Kad su mladunčetu uštrcali morfij, ono ispusti sipljiv uzdah i sruši se natrag na čelični pladanj. Sarah mu
namjesti masku za kisik na lice. Pogleda u monitor da provjeri puls, no ponovno su joj Arby i Kelly zaklanjali
pogled. "Djeco, molim vas."

Thorne im priđe i pljesne rukama. "Dobro, djeco! Idemo na teren! Krenimo."

Arby reče: "Ali želimo gledati mladunče..."

"Ne, ne", reče Thorne. "Doktor Malcolm i doktorica Harding trebaju prostora za rad. Vrijeme je za odlazak na
teren, u visoko sklonište. Možemo ostatak poslijepodneva promatrati dinosaure."

"Ali Doc..."

"Bez dokazivanja. Ovdje samo smetamo i zato odlazimo", reče Thorne. "Eddie, pođi i ti s nama. Neka ova dva
goluba rade svoj posao."

Za nekoliko trenutaka, oni odu. Vrata prikolice zalupe se za njima. Sarah Harding začuje kako je Explorer tiho
zabrujao kad je krenuo. Sagnuta nad mladunče, namještajući masku za kisik, ona reče: "Goluba?"

Malcolm slegne ramenima: "Levine..."

"Je li to bila Levineova zamisao? Da ih sve odvuče?"

"Vjerojatno."

"Zna li on nešto što mi ne znamo?"

Malcolm se nasmije. "Uvjeren sam da on tako misli."

"Pa, počnimo pripremati udlagu", reče ona. "Želim to obaviti brzo i vratiti mladunče kući."
 Visoko sklonište

Sunce je zašlo za niske oblake kad su oni stigli do visokog skloništa. Čitava se dolina kupala u blagoj
crvenkastoj svjetlosti kad je Eddie zaustavio Explorer ispod aluminijskih skela i kad su se popeli u malo sklonište na
vrhu. Levine je bio ondje s dalekozorom na očima. Kao da im se nije previše obradovao. "Prestanite se toliko
micati", reče razdražljivo.

Iz skloništa im se pružao veličanstven pogled na dolinu. Sjeverno od njih, zatutnji grom. Zrak se hladio i bio
naelektriziran.

"Hoće li biti oluje?" upita Kelly. "Čini se", reče Thorne.

Arby sumnjičavo pogleda u metalni krov skloništa. "Koliko ćemo dugo ostati ovdje?"

"Neko vrijeme", reče Thorne. "Ovdje smo samo jedan dan. Helikopteri će nas odvesti sutra ujutro. Mislio sam
da vi djeca zaslužujete priliku još jednom vidjeti dinosaure uživo."

Arby zaškilji i pogleda ga. "Koji je pravi razlog?"

"Znam", reče Kelly važno.

"Doktor Malcolm želi biti nasamo sa Sarah, budalo."

"Zašto?"

"Stari su prijatelji", reče Kelly.

"Pa? Mi smo samo htjeli gledati."

"Ne", reče Kelly. "Hoću reći, oni su stari prijatelji."

"Znam o čemu govoriš", reče Arby. "Nisam glup, znaš."

"Prekinite", reče Levine gledajući kroz dalekozor. "Propuštate zanimljive događaje."

"Što to?"

"Triceratopi, dolje kod rijeke. Nešto ih muči."

Triceratopi su dotad mirno pili vodu iz rijeke no sad su se razgalamili. Za tako goleme životinje, njihovo
glasanje bilo je nesrazmjerno kreštavo: zvučalo je kao pasje lajanje.

Arby se okrene i pogleda. "Nešto je u šumi", reče on, "na drugoj strani rijeke." Ispod drveća se vidjelo kako se
miče nešto crno.

Krdo triceratopa se uzvrpolji i počnu se povlačiti natraške jedan prema drugom sve dok nisu načinili rozetu pa
je njihovo savijeno rogovlje bilo okrenuto prema naprijed, upereno u nevidljivog neprijatelja. Jedino mladunče bilo
je u sredini i prestrašeno lajalo. Jedna se životinja, vjerojatno njegova majka, okrene i gurne ga njuškom. Nakon
toga, mladunče ušuti.
 "Vidim ih", reče Kelly, netremice promatrajući stabla. "To su raptori. Eno ih ondje."

Krdo triceratopa se suočilo s raptorima. Odrasle su životinje lajale i njihale svojim oštrim rogovima. Načinili su
neku vrstu barikade od pokretnih šiljaka. Njihovi su pokreti bili usklađeni, grupna obrana od grabežljivaca.

Levine se sretno smiješio. "Za ovo nikad nisu nađeni dokazi", reče on, odjednom razdragan. "Zapravo,
paleontolozi ne vjeruju da se to događalo."

"Da se što događalo?" upita Arby.

"Ovakva vrsta grupnog obrambenog ponašanja. Osobito u tricera - sliče nosorozima, pa se pretpostavljalo da su
samotnjaci, kao i nosorozi. No sad ćemo vidjeti... Ah da."

Ispod drveća iskoči jedan velociraptor. Kretao se brzo na stražnjim nogama i održavao ravnotežu ukočenim
repom.

Triceratopi zalaju glasno kad se raptor pojavio. Ostali raptori ostanu skriveni iza drveća. Onaj osamljeni
velociraptor koji se izložio pogledima kretao se u polukrugu oko krda i zagazio u vodu na drugoj strani. Prijeđe
preko rijeke, vješto plivajući i izađe na drugoj obali. Sad je bio pedesetak metara uzvodno od lajavog krda
triceratopsa koje se brzo okrenulo i postavilo nebrobojan zid. Svu su pozornost usredotočili na onog jednog
velociraptora.

Polako, ostali raptori se počnu šuljati iz svog skrovišta. Kretali su se nisko, tijela skrivenih u visokoj travi.

"Isuse", reče Arby. "Love."

"U čoporu", reče Levine i kimne glavom. Podigne komadić ovitka čokoladice s poda skloništa i baci ga,
gledajući kako je odlepršalo na vjetru. "Čopor je niz vjetar pa ih triceri ne mogu nanjušiti." Ponovno prinese
dalekozor očima. "Mislim", reče on, "da ćemo vidjeti kako pada žrtva."

Promatrali su kako raptori opkoljuju krdo. A tad odjednom, munja sijevne na rubu otoka i osvijetli dolinu
snažnom svjetlošću. Jedan od vrebajućih raptora podigne se iznenađeno. Glava mu se nakratko pokaže iznad trave.

Krdo dinosaura se odmah okrene i pregrupira se protiv nove prijetnje. Svi raptori stanu, kao da mijenjaju plan.

"Što se dogodilo?" upita Arby. "Zašto su stali?"

"Problemi."

"Zašto?"

"Pogledaj ih. Glavnina čopora je još na drugoj strani rijeke. Predaleko su da krenu u napad."

"Hoćete reći da će odustati? Već?"

"Čini se", reče Levine.

Jedan po jedan, raptori u travi podignu glave i tako obznane svoj položaj. Kako bi se pojavio neki novi
grabežljivac, triceratopsi bi glasno zalajali. Raptori kao da su znali da je situacija beznadna. Pokunjeno se povuku i
krenu natrag prema drveću. Vidjevši da se povlače, triceratopsi zalaju još glasnije.

A tad onaj usamljeni raptor na rubu vode napadne. Kretao se nevjerojatno brzo - zapanjujuće brzo, strelovito
poput geparda - preko onih pedeset metara koji su ga dijelili od krda. Odrasli triceratopi nisu imali vremena
pregrupirati se. Mladunče je ostalo nezaštićeno. Zapišti od straha ugledavši životinju koja mu se približavala.

Velociraptor skoči u zrak i podigne obje stražnje noge. Munja ponovno sijevne i u tom bljesku oni ugledaju
dvije svijene kandže visoko u zraku. U posljednjem trenutku, najbliža se životinja okrene, zamahne svojom velikom
rogatom glavom sa širokom koštanom krestom i zada raptoru snažan udarac, odbaci ga pa se ovaj opruzi na
muljevitoj obali. Odrasli triceratop istog trenutka jurne visoko podignute glave. Kad se primakao raptoru, naglo
stane i zanjiše krupnom glavom nadolje pa spusti rogove prema srušenoj životinji. No raptor je bio brz. Sikne, skoči
na noge i triceratopovi rogovi bezopasno zasijeku u blato. Raptor se munjevito okrene i nogom udari triceratopa po
njušci te ga raskrvari svojom velikom svijenom kandžom. Triceratop zatuli no tad dojure još dva triceratopa dok je
ostatak krda ostao uz mladunče. Raptor odgmiže natrag u travu.

"Hej", reče Arby. "Ovo je bilo super!"

 Krdo

King ispusti duboki uzdah olakšanja kad stigne do onog raskrižja u obliku rašlji pa skrene lijevo, na široku
neasfaltiranu cestu. Odmah je prepozna: bila je to grebenska cesta koja je vodila natrag do broda. Pogleda nalijevo i
pukne mu vidik na cijelu istočnu dolinu. Brod je još bio ondje! Tako je! On klikne i naglo pojača gas. Preplavi ga
olakšanje. Na palubi, ugleda španjolske ribare kako gledaju u nebo. Usprkos nadolazećoj oluji, nije se činilo da
namjeravaju otići. Vjerojatno su čekali Dodgsona.

Baš dobro, pomisli on. King će stići za nekoliko minuta. Nakon što se probio kroz gustu džunglu, sad je vidio
gdje se točno nalazi. Grebenska je cesta bila visoko, prolazila je vrhom jednog vulkanskog grebena. Ovdje skoro da i
nije bilo raslinja pa mu se, dok je vozio po zavojima i okukama, pružao vidik na čitav otok. Prema istoku, vidio je
dno gudure, i brod uz obalu. Prema zapadu, vidio je laboratorij i Malcolmove spojene prikolice parkirane na rubu
čistine.

Nisu doznali što Malcolm ovdje radi, pomisli on. Iako to sad nije važno. King odlazi s otoka. To mu je jedino
bilo važno. Osjećao je palubu pod nogama. Možda će čak netko od ribara imati pivo. Fino, hladno pivo, dok brod
bude soptao niz rijeku i udaljavao se od ovog prokletog otoka. Nazdravit će Dodgsonu, eto što će učiniti. Možda ću,
pomisli on, popiti dva piva.

King skrene iza zavoja i ugleda krdo životinja zbijenih na cesti. Neka vrsta zelenih dinosaura, visine metar
dvadeset, velikih kupolastih glava i s nekoliko rožica. Podsjetili su ga na zelene vodene bizone. Ali ih je bilo puno.
On naglo zakoči; automobil se zanese i stane.

Zeleni dinosauri pogledaju u njegov automobil, ali se ne pomaknu. Krdo je stajalo na cesti, lijeno, zadovoljno.
King pričeka, bubnjajući prstima po upravljaču. Kad se ništa ne dogodi, on zatrubi i upali velika svjetla.

Životinje su zurile.

Bila su to smiješna stvorenja, s tom glatkom oteklinom na čelu, obrubljenom tim rožićima. Buljili su u njega,
glupim kravljim pogledom. On prebaci automobil u brzinu i polako krene, nadajući se da će se progurati kroz
životinje. No, one se ne odmaknu. Naposljetku njegov prednji odbojnik gurne najbližu životinju, koja zarokće,
odmakne se nekoliko koraka, spusti glavu i udari njome u prednji dio automobila, snažno, uz zveket!

Kriste, pomisli on. Probit će rešetku, ne bude li pripazio. On ponovno zaustavi automobil i pričeka, u leru.
Životinje se ponovno umire.

Nekoliko ih legne na cestu. Nije mogao automobilom prijeći preko njih. Pogleda prema rijeci i ugleda brod,
udaljen samo pola kilometra. Nije shvatio da je tako blizu. Dok je tako gledao, primijeti da su se ribari užurbali na
palubi. Zanjihali su dizalicu i pričvrstili je. Pripremali su se za polazak!

Do vraga s čekanjem, pomisli on. Otvori vrata, izađe iz automobila i ostavi ga nasred ceste. Istog trenutka
životinje se osove i najbliža ga napadne. Ostavio je otvorena vrata; životinja udari u njih, zalupi ih i načini
udubljenje u metalu. King se uspentra do vrha grebena i shvati da se nalazi na vrhu strmog obronka visine trideset
metara. Neće se uspjeti spustiti, barem ne ovdje. Malo niže obronak nije bio tako strm. No sad ga je napadalo više
životinja. Nije imao izbora. Trčeći zaobiđe automobil, upravo u trenutku kad je druga životinja udarila u stražnja
svjetla i smrskala plastiku.

Treća životinja udari u stražnji dio automobila. King se uzvere na pričuvnu gumu a životinja se zabije u
odbojnik. Od udarca King poskoči i skotrlja se na zemlju dok su bizoni frktali oko njega. Ustane i potrči na suprotnu
stranu ceste gdje je bila mala uzvisina; on se popne na nju i uđe u raslinje. Životinje ga nisu progonile. No to mu nije
ništa pomoglo - sad je bio na krivoj strani ceste!

Mora se nekako vratiti na drugu stranu.

Popne se na vrh uzvisine i počne se spuštati, psujući u bradu.

Odluči da će prijeći stotinjak metara dok zaobiđe rogate životinje a tad prijeći cestu. Uspije li mu to, stići će do
broda.

Skoro istog trenutak, okruži ga gusta prašuma. Spotakne se, stropošta niz blatni obronak, a kad je ponovno
ustao, više nije bio siguran kuda poći. Bio je u podnožju, a palme su bile visoke tri metra i jako guste. Nije vidio
dalje od metar - dva na bilo koju stranu. U trenutku panike shvati da ne zna kuda krenuti. Počne se probijati kroz
mokro lišće, nadajući se da će uspjeti pronaći put. Djeca su još gledala preko ograde u odlazeće raptore. Thorne
povuče Levinea ustranu i reče tiho: "Zašto si želio da dođemo ovdje?"

"Samo iz opreza", reče Levine. "Donijeti mladunče u prikolicu znači izazivati vraga."

"Kakvog vraga?"

Levine slegne ramenima. "Ne znamo, u tome i jest problem. Ali općenito, roditelji ne vole kad im netko otme
djecu. A to dijete ima jako velike roditelje."

Na drugoj strani skloništa Arby vikne: "Pogledajte! Pogledajte!"

"Što je?" upita Levine.

"Čovjek."

Sopćući, King izroni iz džungle i izađe na ravnicu. Napokon je mogao vidjeti gdje je! Mokar do kože i blatnjav,
zastane, da se snađe.

Razočarao se kad je shvatio da nije ni blizu broda. Zapravo, činilo se da je još na pogrešnoj strani ceste. Bio je
okrenut prema širokoj travnatoj udolini kroz koju je tekla rijeka. U udolini uglavnom nije bilo životinja, tek nekoliko
dinosaura niže na obali. Bili su to oni rogati: triceratopi. Izgledali su malo uznemireni. Krupne odrasle životinje
mahale su glavama gore - dolje i glasale se lavežom.

Morat će hodati uz rijeku koja će ga dovesti do broda. Ali će morati oprezno zaobići one triceratope. Gurne ruku
u džep i izvadi čokoladicu. Potrga omot dok je motrio triceratope, nadajući se da će otići. Koliko će mu trebati da
stigne na brod? Bilo je to jedino pitanje koje mu je bilo na umu. Odluči krenuti, bez obzira na triceratope. Počne
hodati kroz visoku travu.

Tad začuje gmazji siktaj. Dopirao je iz trave, negdje njemu slijeva. A primijeti i miris, osobit truo miris.
Zastane, iščekujući. Ona mu čokoladica više nije tako prijala.

Onda, iza leđa, začuje pljuskanje vode. Dopiralo je s rijeke. King se okrene i pogleda.

"To je jedan od ljudi iz onog Jeepa", reče Arby stojeći u visokom skrovištu. "Ali što čeka?"

Sa svog vidikovca ugledaju tamne raptorske sjene kako se miču kroz travu na drugoj strani rijeke. Dva raptora
potrče naprijed, prskajući oko sebe. Krenu prema onom čovjeku.

"Oh ne",reče Arby.

King ugleda dva tamna, prugasta guštera kako prelaze preko rijeke. Hodali su na stražnjim nogama,
poskakujući. Tijela su im se zrcalila u riječnoj vodi. Škljocali su svojim dugim čeljustima i prijeteći siktali prema
Kingu.
 Pogleda uzvodno i ugleda još jednog guštera kako prelazi rijeku, pa još jednog iza njega. Taj je drugi par već
duboko zagazio u vodu i počeo plivati.

Howard King počne uzmicati od rijeke i zađe dublje u visoku travu. Tad se okrene i potrči. Bio je do prsa u
travi i trčao teško, dahtao, kad odjednom još jedna gušterova glava iznikne ispred njega, sikćući i režeći. On skoči u
stranu, promijeni smjer, no najbliži gušter skoči u zrak. Skočio je tako visoko da nije dotaknuo travu. Ugleda cijelo
njegovo tijelo kako leti kroz zrak, podignutih nogu, spremnih da ga zaskoči. Ugleda svinute kandže poput bodeža.

King se ponovno okrene, a gušter zakriči kad je doskočio na tlo iza njega i prevrnuo se u travu. King ponovno
potrči. Snagu mu je ulijevao strah. Iza sebe začuje rezanje gmaza. On potrči koliko su ga noge nosile: ispred njega je
bilo još dvadeset metara travnate čistine, a zatim ponovno džungla. On ugleda stabla -velika stabla. Mogao bi se
popeti na jedno i umaknuti.

Slijeva, ugleda još jednog guštera kako mu prilazi dijagonalno preko čistine. King je iznad trave vidio samo
glavu. Činilo se da se gušter nevjerojatno brzo kreće. On pomisli:

Neću uspjeti.

Ali će pokušati.

Soptao je, peklo ga je u plućima, ali jurne prema drveću. Još samo deset metara. Rukama je mahao poput spojne
poluge na kotačima lokomotive, noge su se se podizale i spuštale poput stapa. Nepravilno je i plitko disao.

A tad ga nešto teško udari s leđa, svali na zemlju. Propara ga bol u leđima i znao je da su to kandže. One
zasijeku u njegova leđa dok je padao na zemlju. Udari punom težinom u prašinu, pokuša se otkotrljati, no životinja
na njegovim leđima se čvrsto držala i on se nije mogao micati. Bol u njegovim leđima bila je neizdržljiva, maglilo
mu se pred očima.

A tad osjeti životinjin vrući dah na zatiljku, začuje frktaj i osjeti krajnji užas. No tad ga preplavi slabost, duboka
i dobrodošla snenost. Sve se uspori. Kao u snu, ugleda svaku vlat trave na zemlji ispred lica. Ugleda ih nekom
vrstom klonule napregnutosti i skoro da mu nije smetala oštra bol u vratu i gotovo da mu nije smetalo to što mu je
vrat u životinjinim vrućim čeljustima. Kao da se to događa nekom drugom. Bio je kilometrima daleko. Na trenutak
se tek iznenadio kad je osjetio kako se kosti u njegovu vratu glasno drobe... A zatim tama. Ništavilo.

"Ne gledajte", reče Thorne i okrene Arbyja od ograde visokog skrovišta. Privuče dječaka na grudi no Arby ga
nestrpljivo odgurne i okrene se da bi promatrao što se događa. Thorne ispruži ruke prema Kelly, ali se ona odmakne
od njega i zagleda u udolinu.

"Ne gledajte", ponavljao je Thorne. "Ne gledajte." Djeca su gledala, u tišini.

Levine usmjeri dalekozor prema mjestu napada. Sad je pet raptora režalo oko muškarčeva tijela i pomamho
trgalo truplo. Jedan od raptora tržne glavom prema gore i otrgne komad krvlju natopljene košulje, neravan rub
ovratnika. Drugi nekoliko puta zatrese muškarčevom otkinutom glavom u zubima pa je baci na zemlju. Grom
zagrmi a munja bljesne na dalekom nebu. Smračivalo se i Levine je teško vidio što se točno događa. Ali je bilo jasno
da hijerarhijska organizacija koja je vrijedila u lovu nije vrijedila u komadanju plijena.

Sad je bila svaka životinja za sebe: mahniti raptori skakuktali su i prigibali glave dok su komadali tijelo, a često
su se grizli i tukli među sobom. Približi im se jedna životinja kojoj je nešto visjelo u zubima. Životinja je imala
čudan izraz lica dok je to žvakala. Tad se okrene od ostatka čopora i oprezno uhvati to prednjim udovima. U tami
Levineu nije uspio odmah vidjeti što životinja radi: jela je čokoladicu. I činilo se da u tome uživa.

Raptor se ponovno okrene i zagnjuri svoj dugi nos u krvavi leš.

Odasvud iz udoline, ostali su raptori jurili pridružiti se gozbi, napol trčeći, napol skačući u velikim skokovima.
Uzrežali, pobješnjeli, ubacili bi se u gužvu.

Levine spusti dalekozor i pogleda u djecu. Zurili su u prizor ubijanja, nijemo i mirno.
 Dodgson

Dodgsona probudi glasan cvrkut, sličan glasanju stotinu ptica. Činilo se da dopire posvuda oko njega. Polako,
shvati da leži na leđima, na vlažnom obronku. Pokuša se pomaknuti, no tijelo ga je boljelo i bilo teško. Nešto mu je
pritiskalo noge, trbuh i ruke.

Pritisak na grudima mu je otežavao disanje.

A bio je i pospan, nevjerojatno pospan. Najviše na svijetu želio je ponovno zaspati. Dodgson počne tonuti u san,
ali ga je nešto vuklo za ruku. Potezalo za prste, jedan po jedan. Kao da ga priziva k svijesti. Polako, polako, vraća ga
k svijesti.

Dodgson otvori oči.

Pokraj njegove ruke stajao je mali zeleni dinosaur. Prignuo se i grickao mu prst sitnim zubima, potezao za
meso. Prsti su mu krvarili; komadići mesa već su bili odgrižem.

On iznenađeno povuče ruku; cvrkutanje se naglo pojača. Okrene se i shvati da je okružen tim malim
dinosaurima, a stajali su mu i na prsnom košu i nogama. Bili su veličine kokoši i kljuckali ga kao kokoši, brzim
suličastim ugrizima u trbuh, bedra, prepone... Ogorčen, Dodgson skoči na noge i rastjera guštere, koji odskakuću,
cvrkućući zlovoljno. Životinjice se malko odmaknu, pa stanu. Okrenu se i zagledaju u njega, ne pokazujući znakove
straha. Naprotiv, kao da su čekale.

Tad shvati tko su one. Precompsognatidi. Kompiji.

Strvinari.

Kriste, pomisli on. Mislili su da sam mrtav.

On posrne natraške, skoro izgubivši ravnotežu. Osjeti bol i vrtoglavicu. Životinje su cvrkutale i promatrale
svaki njegov pokret.

"Idite", reče on i mahne rukom. "Odlazite."

One ne odu. Stajale su, upitno naherene glave i čekale.

On sagne glavu i pogleda se. Njegova košulja i hlače bili su potrgani na stotinu mjesta. Krv je curila iz stotinu
ranica niz njegovu odjeću. Zavrti mu se u glavi pa se uhvati za koljena. Duboko udahne i zagleda se u svoju krv koja
je kapala na tlo pokriveno lišćem.

Kriste, pomisli on. Ponovno duboko uzdahne.

Kad se nije pomaknuo, životinje se počnu primicati. On se uspravi i one uzmaknu. No trenutak potom, ponovno
se počnu primicati. Jedna se približi. Dodgson je žestoko opali nogom pa malo tjelešce poleti kroz zrak. Životinja od
straha zapišti ali dočeka se na sve četiri, poput mačke, neozlijeđena.

Ostale ostanu na mjestu. Čekale su.

On pogleda oko sebe i shvati da pada mrak. Pogleda na sat: 6:40.

 Još samo nekoliko minuta dnevne svjetlosti. Ispod prašumskih krošanja već je bilo prilično tamno.

Mora naći sklonište, i to uskoro. Pogleda na kompas na remenu ručnog sata i krene prema jugu. Bio je prilično
siguran da je rijeka južno. Mora se vratiti na brod. Bit će siguran na brodu.

Kad je počeo hodati, kompiji zacvrkuću i pođu za njim. Držali su se na udaljenosti od oko dva metra, galamili
dok su skakutali i lomili nisko raslinje. Bilo ih je desetak. U sumraku, oči su im se zeleno žarile.

Tijelo mu je bilo bolni čvor. Svaki ga je korak bolio. Nešto mu nije bilo u redu s ravnotežom. Gubio je krv i bio
jako, jako pospan. Nikad neće stići do rijeke. Neće uspjeti prijeći više od dvjestotinjak metara. Spotakne se o korijen
i padne. Polako ustane. Prašina se uhvatila za njegovu krvlju natopljenu odjeću.

Okrene se, pogleda u zelene oči iza sebe i prisili se hodati dalje. Može još malo izdržati, pomisli. A tad, ravno
ispred sebe, kroz raslinje, ugleda svjetlo. Je li to brod? Krene brže. Iza sebe je čuo kompije.

Probije se kroz raslinje i ugleda kućicu, sličnu alatnici ili stražarskoj kućici, načinjenu od betona, s aluminijskim
krovom. Imala je četvrtasti prozor kroz koji se vidjelo svjetlo. On ponovno padne, podigne se na koljena i prepuže
ostatak puta do kuće. Stigne do vrata, podigne se uz pomoć okrugle kvake i otvori vrata.

Kućica je bila prazna. Iz poda su virile neke cijevi. U prošlosti su bile spojene na strojeve, ali strojeva više nije
bilo; samo su ostale mrlje od hrđe na mjestima gdje su nekoć bili pričvršćeni za betonski pod.

U uglu prostorije bilo je električno svjetlo, spojeno na sat, kako bi se upalilo kad se spusti tama. To je bilo
svjetlo koje je ugledao. Imaju li struju na ovom otoku? Kako? Bilo mu je svejedno. Zatetura i uđe u prostoriju,
čvrsto zatvori vrata za sobom i skljoka se na goli beton. Kroz prljav prozor, ugleda kompije kako udaraju o staklo i
razočarano skakuću. Ali je nakratko na sigurnom.

Naravno, morat će krenuti dalje. Mora nekako otići s ovog jebenog otoka. Ali ne sad, pomisli.

Poslije.

O svemu će misliti poslije.

Dodgson položi obraz na vlažan betonski pod i usne.

 Prikolica

Sarah Harding položi udlagu načinjenu od aluminijske folije oko mladunčetove povrijeđene noge. Mladunče je
još spavalo, ravnomjerno disalo, nepokretno, opuštena tijela. Kisik je tiho pištao. Oblikuje aluminijsku foliju u
udlagu dužine petnaest centimetara. Pomoću četkice, počne je premazivati smolom.

"Koliko raptora ima?" upita ona. "Nisam mogla točno odrediti kad sam ih vidjela. Mislim devet."

"Mislim da ih je više", reče Malcolm. "Sve u svemu, jedanaest ili dvanaest."

"Dvanaest?" reče ona i pogleda ga. "Na ovako malom otoku?"

"Da." Smola je imala oštar miris, poput ljepila. Ona je ravnomjerno razmaze po aluminiju. "Znaš što mislim",
reče ona.

"Da", reče on. "Da ih je previše."

"I to puno previše, Ian." Radila je spretno. "Nema smisla. U Africi, aktivni grabežljivci poput lavova,
ravnomjerno su raspoređeni. Jedan lav na svakih deset četvornih kilometara. Ponekad i svakih petnaest. Toliko
okoliš može hraniti. Na ovakvu otoku, ne bi smjelo biti više od pet raptora. Pridrži mi ovo."

"Aha. No ne zaboravi, ovdje su plijen goleme životinje... Neke teže dvadeset, trideset tona."

"Nisam uvjerena da to nešto mijenja na stvari", reče Sarah, "no pretpostavimo da je tako. Udvostručit ću svoju
proqenu, znači deset raptora za ovaj otok. Ali mi ti kažeš da ih je dvanaest. A tu ima i drugih velikih grabežljivaca.
Primjerice rexova..."

"Da. Ima."

"To je previše", reče ona i zavrti glavom.

"Životinjska je populacija ovdje prilično mnogobrojna", reče Malcolm.

"Ne i dovoljno", reče ona. "Studije o grabežljivcima - tigrovima u Indiji ili lavovima u Africi - pokazuju da se
jedan grabežljivac može prehraniti na dvije stotine životinja koje su mu potencijalan plijen. To znači da bi za
dvadeset pet ovdašnjih grabežljivaca bilo potrebno najmanje pet tisuća životinja na ovom otoku. Ima li ih i približno
toliko?"

"Nema."

"Što misliš, koliko ukupno životinja ovdje živi?"

On slegne ramenima. "Nekoliko stotina. Najviše pet stotina."

"Znači, manje za jedan red veličine, Iane! Pridrži mi ovo, a ja idem po svjetiljku."

Ona počne njihati svjetiljkom iznad mladunčeta da se smola stvrdne. Namjesti masku s kisikom na
mladunčetovu njušku.

"Otok ne može hraniti sve te grabežljivce", reče ona. "A ipak su ovdje."
 On reče: "Čime bi se to moglo objasniti?"

Ona odmahne glavom. "Mora postojati izvor hrane za koji ne znamo."

"Hoćeš reći, umjetni izvor?" upita on. "Mislim da ne postoji."

"Ne", reče ona. "Umjetni izvori hrane učine životinje pitomima. A ove životinje nisu pitome. Jedina mogućnost
koja mi pada na um je da među životinjama koje služe kao plijen postoji različita stopa smrtnosti. Ako jako brzo
rastu ili ugibaju mlade, tada predstavljaju bogatiji izvor hrane od uobičajenog."

Malcolm reče: "Primijetio sam da najveće životinje izgledaju male. Kao da ne dosižu puni razvoj. Možda
ugibaju prije."

"Možda", reče ona. "No ako postoji diferencijalna stopa smrtnosti dovoljna da prehrani ovu populaciju, trebalo
bi vidjeti trupla i puno kostura mrtvih životinja. Jesi li ih vidio?"

Malcolm odmahne glavom. "Ne. Zapravo, sad kad si to spomenula, nisam vidio nijedan kostur."

"Ni ja." Ona odmakne svjetiljku, "Iane, na ovom je otoku nešto čudno."

"Znam", reče Malcolm.

"Znaš?"

"Da", reče on. "Sumnjam od početka."

Zatutnji grom. Gledajući iz visokog skrovišta, dolina ispod njih bila je tamna i utihla, osim udaljenog rezanja
raptora. "Možda bismo se trebali vratiti" zabrinuto će Eddie.

"Zašto?" upita Levine. Levine se prebacio na svoje noćne naočale, zadovoljan što ih se sjetio ponijeti sa sobom.
Kroz njih, svijet je bio u blijed ozelenim nijansama. Jasno je vidio raptore na mjestu gdje su ubili Kinga. Visoka je
trava uokolo bila ugažena i krvava. Truplo je odavno bilo pojedeno, iako se još moglo čuti krckanje kostiju koje su
životinje glodale.

"Mislio sam", reče Eddie, "da bismo, s obzirom da je pala noć, bili sigurniji u prikolici."

"Zašto?" upita Levine.

"Pojačana joj je konstrukcija, čvrsta je i jako sigurna. Ima sve što nam je potrebno. Mislim da bismo trebali biti
ondje. Hoću reći, ne namjeravaš valjda ostati ovdje cijelu noć, ha?"

"Ne", reče Levine. "Što misliš da sam ja, fanatik?"

Eddie zastenje.

"Ali ostanimo još malo", reče Levine.

Eddie se okrene Thorneu. "Doc? Što ti kažeš? Uskoro će početi kiša."

"Još samo malo", reče Thorne. "A onda se vraćamo svi zajedno."

"Dinosauri žive na ovom otoku pet godina, možda koju godinu više", reče Malcolm, "ali nijedan se nije pojavio
negdje drugdje. Odjednom, prošle godine, trupla mrtvih životinja pojavljuju se na kostarikanskim plažama a, prema
izvješćima, i na tihooceanskim otocima."

"Doplavljeni strujama?"

"Vjerojatno. No pitanje je zašto sad? Zašto odjednom, poslije pet godina? Nešto se promijenilo, ali ne znamo -
samo malo." On se odmakne od stola i priđe računalima. Okrene se prema zaslonu.
 "Što to činiš?" upita ona.

"Arby nas je ubacio u staru mrežu", reče on, "u kojoj su još istraživačke datoteke iz osamdesetih." Pomakne
miša po zaslonu. "Nismo ih pregledali..." Pokaže se izbornik s nazivima radnih i istraživačkih dokumenata. Počne
prelistavati tekstove.

"Prije puno godina, imali su problema s nekakvom bolesti", reče on. "O tome postoji puno bilješki u
laboratoriju."

"Kakvom bolesti?"

"Nisu znali", reče Malcolm.

"U prirodi postoje bolesti s jako dugim razdobljem inkubacije" reče Sarah. "Simptomi mogu izbiti tek nakon pet
ili deset godina. Izazivaju ih virusi ili prioni, znaš, dijelovi proteina. Takve su bolesti na primjer scrapie9 ili kravlje
ludilo."

"Ali", reče Malcolm, "te se bolesti dobivaju jedino ako se jede kontaminirana hrana."

Zavlada tajac.

"Što misliš, čime su ih u to doba hranili?" upita ona. "Jer da ja uzgajam mladunčad dinosaura, bila bih u
nedoumici. Što ona jedu? Pretpostavljam mlijeko, ali..."

"Da, mlijeko", reče Malcolm čitajući sa zaslona. "Prvih šest tjedana, kozje mlijeko."

Ovčje ludilo.

"Logičan izbor", reče ona. "Kozjim se mlijekom uvijek služe u zoološkim vrtovima jer je hipoalergen. A
poslije?"

"Daj mi minutu", reče Malcolm.

Hardingova je držala mladunčetovu nogu u ruci i čekala da se smola stvrdne. Pogleda u udlagu i pomirise je.
Još je smrdjela. "Nadam se će biti u redu", reče ona. "Ponekad, ako osjete intenzivan miris, životinje ne dopuštaju
mladunčadi da se vrate. No možda će mirisa nestati kad se smjesa stvrdne. Kad smo je namazali?"

Malcolm pogleda na sat. "Prije deset minuta. Još deset minuta pa će se stvrdnuti."

Ona reče: "Voljela bih vratiti ovog mladića u gnijezdo." Grom zatunji. Pogledaju kroz prozor u crnu noć.

"Vjerojatno je prekasno da ga vratimo večeras", reče Malcolm. Još je bio za računalom i škiljio u zaslon.

"Dakle... čime su ih hranili? Evo. U razdoblju između 1988. i 1989... biljojedi su dobivali maceriranu biljnu tvar
prema hranidbenom rasporedu triput dnevno... a mesojedi su dobivali..."

Zašuti.

"Što su dobivali mesojedi?"

"Čini se mljeveni ekstrakt životinjskih proteina..."

"Od čega? Najčešće je to puretina ili piletina s dodatkom antibiotika."

"Sarah", reče on. "Koristili su ovčji ekstrakt."

"Ne", reče ona. "Ne bi to učinili."

"Ali jesu. Kupovali su ga od svog dobavljača, koji je upotrebljavao mljeveno ovčje meso."
 "Šališ se", reče ona.

Malcolm reče: "Nažalost, ne. Da vidimo mogu li naći..."

Oglasi se tihi alarm. Na zidnoj ploči iznad njih, počne se paliti i gasiti crvena lampica. Trenutak potom, upale se
vanjska svjetla iznad prikolice i okupaju travnatu čistinu oko njih žarkim halogenim svjetlom.

"Što je to?" upita Hardingova.

"Senzori - nešto ih je aktiviralo." Malcolm se odmakne od računala i zaviri kroz prozor. Ugleda samo visoku
travu i crna stabla na rubu čistine. Sve je bilo tiho, nepomično.

Sarah, još usredotočena na mladunče, reče: "Što se dogodilo?"

"Ne znam. Ništa ne vidim."

"Ali je nešto aktiviralo senzore?"

"Vjerojatno."

"Vjetar?"

"Nema vjetra", reče on.

U visokom skrovištu, Kelly reče: "Hej, pogledajte!"

Thorne se okrene. S njihova položaja u dolini pružao im se pogled sjeverno prema visokoj stijeni iza njih i dvije
prikolice na vrhu, na travnatoj čistini.

Vanjska svjetla na prikolici su se upalila.

Thorne skine radio pričvršćen o svoj remen, "Ian? Čuješ li me?" Nakratko se začuje krčanje.

"Ovdje sam, Doc."

"Što se događa?"

"Ne znam", reče Malcolm. "Svjetla su se jednostavno upalila. Mislim da se aktivirao senzor. Ali ništa ne
vidimo."

Eddie reče: "Zrak se brzo hladi. Možda su ga aktivirala konvekcijska strujanja?"

Thorne reče: "Ian? Je li sve u redu?"

"Da. Dobro smo. Ne brini." Eddie reče: "Uvijek sam smatrao da smo postavili previsok prag osjetljivosti. To je
zbog toga."

Levine se namršti i ne reče ništa.

Sarah završi posao oko mladunčeta i omota ga u vuneni pokrivač pa ga nježno priveže za stol platnenim
povezima. Priđe i stane pokraj Malcolma. Pogleda kroz prozor.

"Što ti se čini?"

Malcolm slegne ramenima. "Eddie kaže da je sustav preosjetljiv."

"Je li?"

"Ne znam. Nije provjeren." On se pomno zagleda u stabla na rubu čistine, tražeći pogledom bilo kakav pokret.
Tada mu se učini da je čuo frktaj, skoro rezanje. Pa mu se učini da je stigao odgovor negdje iza njega. Ode pogledati
na drugu stranu prikolice, u stabla na drugoj strani.

Malcolm i Hardingova pogledaju van, napinjući oči da vide nešto u noći. Malcolm zadrži dah, napet.
Hardingova uzdahne: "Ništa ne vidim, Ian."

"Ne. Ni ja."

"Sigurno je lažna uzbuna."

Tad on osjeti podrhtavanje, potmulu tutnjavu u tlu, koja se prenese na njih preko poda prikolice. On pogleda
Sarah. Ona razrogači oči. Malcolm je znao što je to. Podrhtavanje se ponovi, ovog puta primjetljivije.

Sarah se zagleda kroz prozor. Šapne: "Ian, vidim ga."

Malcolm se okrene i priđe. Pokazivala je kroz prozor prema najbližem drveću.

"Što?"

A tad ugleda veliku glavu kako se pomalja iz raslinja na pola visine jednog stabla. Glava se polako okrene
lijevo - desno, kao da osluškuje. Bio je to jedan od odraslih tyrannosaurus rexa.

"Ian", šapne ona. "Pogledaj - dva su."

S desne strane, on ugleda drugu životinju kako je iskoračila iz drveća. Bila je krupnija - ženka. Životinje zareže,
muklo zabrundaju u noći. Polako izađu iz zaklona drveća na čistinu. Žmirnu na jarkom svjetlu.

"Jesu li to roditelji?"

"Ne znam. Mislim da jesu."

On pogleda mladunče. Još je spavalo i ravnomjerno disalo. Pokrivač se pravilno dizao i spuštao.

"Što rade ovdje?" upita ona.

"Ne znam."

Životinje su još stajale na rubu čistine, blizu zaklona od drveća. Kao da su oklijevale, čekale.

"Traže li mladunče?" upita ona.

"Sarah, molim te."

"Ozbiljno te pitam."

"Glupost."

"Zašto? Sigurno su slijedili njegov trag."

Tyrannosauri podignu glave i čeljust. Tad okrenu glave lijevo - desno, u sporim lukovima. Ponove taj pokret, pa
koraknu prema prikolici.

"Sarah", reče on. "Kilometrima smo daleko od gnijezda. Nema načina da su mu ušli u trag."

"Kako znaš?"

"Sarah..."

"Pa sam si rekao, ništa ne znamo o tim životinjama. Ne znamo ništa o njihovoj fiziologiji, njihovoj biokemiji,
njihovu nervnom sustavu, njihovu ponašanju. A ne znamo ništa ni o njihovim senzornim sposobnostima."

"Da, ali..."

"Iane, oni su grabežljiva. Imaju razvijen vid, sluh i njuh."

"Pretpostavljam da je tako."

"Ali ne znamo što još imaju razvijeno", reče Sarah.

"Što još?" upita Malcolm.

"Iane. Postoje drugi senzorni modaliteti. Zmije osjećaju infracrvene zrake. Šišmiši imaju eholokaciju. Ptice i
kornjače imaju magnetosenzore - mogu osjetiti zemljino magnetsko polje i tako se sele. Dinosauri možda imaju neke
druge senzorske modalitete koje si ne možemo ni zamisliti."

"Sarah, to je smiješno."

"Je li? Pa onda ti reci meni, što oni rade ovdje?"

Tyrannosauri, koji su stajali blizu drveća, utihnuli su. Više nisu režali, samo su još micali svojim glavama lijevo
- desno, u sporim lukovima.

Malcolm se namršti. "Čini se... kao da se ogledavaju..."

"Ravno u žarka svjetla? Ne, Ian. Zaslijepljeni su."

Čim je to rekla, on shvati da ima pravo. No glave su se okretale lijevo - desno tako pravilno. "Pa što onda rade?
Mirišu?"

"Ne. Glave su im previsoko. Nosnice se ne miču."

"Slušaju?"

Ona kimne glavom. "Moguće."

"Slušaju što?"

"Možda mladunče."

On pogleda prema stolu. "Sarah. Mladunče spava kao zaklano."

"Znam."

"Ne ispušta nikakve zvukove."

"Barem ne one koje mi možemo čuti." Ona se zagleda u tyrannosaure. "Ali nešto rade, Ian. Ponašanje koje
promatramo ima značenje. Samo što ne znamo kakvo."

Iz visokog skrovišta Levine je promatrao čistinu kroz svoje noćne naočale. Ugleda tyrannosaure kako stoje na
rubu šume. Micali su glavama na čudan, usklađen način.

Učine nekoliko krzmajućih koraka prema prikolici, podignu glave, okrenu se lijevo - desno, a tad kao da su se
napokon odlučile. Krenu brzo, skoro napadački, preko čistine.

Preko radija, začuju Malcolma: "Svjetla! Svjetla ih privlače!" Trenutak potom, ugase se vanjska svjetla i na
čistini zavlada tama. Oni se svi zaškilje u tami. Začuju Malcolma: "Uspjelo je."

Thorne reče Levineu: "Što vidiš?"

 "Ništa."

"Što rade?"

"Samo stoje."

Kroz naočale za noćno gledanje, Levine ugleda kako su tyrannosauri zastali, kao da ih je zbunila ova promjena
u svjetlosti. Čak i iz daljine čuo je njihovo rezanje, ali nisu se osjećali ugodno. Njihali su svojim velikim glavama
gore - dolje i škljocali zubima, ali se nisu približavali.

Kelly reče: "Što se događa?"

"Čekaju", reče Levine. "Barem zasad." Levine je jasno osjećao da su se tyrannosauri uznemirili. Prikolica
sigurno predstavlja veliku i zastrašujuću promjenu u njihovu okolišu. Možda će se okrenuti, pomisli on, i otići. Iako
golemi, bili su oprezne, skoro bojažljive životinje.

Ponovno zareže. A tad krenu, prema zamračenoj prikolici.

"Ian, što da radimo?"

"Pojma nemam", šapne Malcolm.

Čučnuli su jedno pokraj drugog u prolazu, pokušavajući se maknuti od prozora. Tyrannosauri su krenuli
neumoljivo naprijed, Ian i Sarah bi sad osjetili svaki korak kao jasno podrhtavanje - dvije desettonske životinje
kreću prema njima.

"Idu ravno na nas!"

"Primijetio sam", reče on.

Prva životinja stigne do prikolice i toliko se približi da je tijelom zastrla cijeli prozor. Malcolm je vidio samo
moćne nožne mišiće i trbuh. Glava je bila daleko iznad njih, izvan vidokruga.

Tad s druge strane priđe drugi tyrannosaur. Životinje počnu kružiti oko prikolice, režeći i frkćući. Teški koraci
potresali su pod ispod njihovih nogu. Oni osjete jetki vonj grabežljivaca. Jedan od tyrannosaura očeše se o prikolicu
i oni začuju struganje ljuskave kože o metal.

Malcolma obuzme panika. Bilo je to zbog mirisa, mirisa kojeg se sjećao, otprije. Počne se znojiti. Pogleda u
Sarah. Ona je bila napregnuta i motrila pokrete životinja. "Ovo nije lovačko ponašanje" šapne ona.

"Ne znam", reče Malcolm. "Možda i jest. Ovo nisu lavovi, znaš." Jedan od tyrannosaura zaurla u noć,
užasavajućim zvukom koji im propara uši.

"Ne love", reče ona. "Traže, Ian."

Trenutak potom, odgovori mu drugi tyrannosaur jednakim urlikom. Tad se krupna glava zanjiše i zaviri kroz
prozor ispred njih. Malcolm se sagne i priljubi uza pod prikolice a Sarah legne na njega. Cipelom mu je prignječila
uho.

"Sarah, sve će biti u redu."

Čuli su kako vani tyrannosauri frkću i reže.

Malcolm šapne: "Molim te, pomakni se malo."

Ona spuzne ustranu a on se polako pridigne i oprezno proviri iznad klupice. Ugleda veliko rexovo oko kako zuri
u njega. Oko se okrene u duplji. Ugleda kako su se čeljusti otvorile i zatvorile. Vrući dah životinje zamagli staklo.

Tyrannosaurova glava se odmakne i okrene od prikolice; na trenutak Malcolm odahne. No tad se glava zanjiše
natrag i uz potmuli snažni udarac zabije u prikolicu i snažno je zaljulja.

"Ne brini, Sarah. Prikolica je jako čvrsta."

Ona šapne: "Da samo znaš koliko mi je laknulo."

S druge strane, suprotni spol zatuli i udari prikolicu njuškom.

Amortizeri zacvile od udarca.

Tyrannosauri sad počnu naizmjence ritmički bubati o prikolicu s jedne i druge strane. Malcolm i Hardingova su
se prevrtali. Sarah se pokušala uprijeti, ali je idući udarac odbaci. Pod prikolice se ludo naginjao pri svakom udarcu.
Laboratorijska je oprema padala sa stolova. Staklo se lomilo.

A tad, naglo, udarci prestanu. Zavlada muk.

Zastenjavši, Malcolm klekne na jedno koljeno. Proviri kroz prozor i ugleda stražnji dio jednog tyrannosaura
kako se odmiče.

"Što ćemo?" šapne on.

Radio zakrči. Thorne reče: "Ian, čuješ li me? Ian!"

"Za Boga miloga, isključi to!" šapne Sarah.

Malcolm ispruži ruku prema remenu i šapne: "Dobro smo", i isključi radio.

Sarah je puzala na rukama i koljenima kroz prikolicu, u biološki laboratorij. On pođe za njom i ugleda kako
krupniji tyrannosaur zaviruje kroz prozor, u mladunče, privezano za stol.

Tyrannosaur nježno zarokće.

Zastane tako, gledajući kroz prozor.

Ponovno zarokće.

"Iane, želi svoje dijete", šapne Sarah.

"Bog mi je svjedok", reče Malcolm "Što se mene tiče, neka si ga uzme." Skutrili su se na podu, pokušavajući
ostati neprimjećeni. "Kako ćemo joj ga predati?"

"Ne znam. Da ga gurnemo kroz vrata?"

"Ne želim da nagaze na nj", reče Sarah.

"Koga briga?" reče Malcolm.

Tyrannosaur na prozoru nekoliko puta nježno zarokće a zatim dugo, prijeteći zareži. Bila je to velika ženka.

"Sarah..."

No ona je već ustala i okrenula se prema tyrannosaurici. Odmah počne govoriti, nježnim, umirujućim glasom.
"Sve je u redu... Sad je sve u redu... mladunče je dobro... sad ću odvezati ovo remenje... možeš me gledati..."

Glava s druge strane prozora bila je tako golema da je ispunjavala čitav okvir. Sarah ugleda kako se ispod kože
na vratu valjaju snažni mišići. Čeljusti se malo pomaknu. Ruke su joj se tresle dok je odvezivala remenje.

"Tako je... Mladunče ti je dobro... vidiš, dobro je..."

 Malcolm je čučao pokraj njezinih nogu pa šapne: "Što to radiš?"

Ona ne promijeni svoj blagi, smirujući ton. "Znam da zvuči ludo... ali s lavovima uspijeva... ponekad... Eto...
Mladunče ti je slobodno...

Sarah odmota pokrivač, skine masku s kisikom, cijelo vrijeme govoreći smireno. "A sad ga... moram samo..."
Ona podigne mladunče na rukama, "...predati tebi..."

Iznenada, glava ženke se zanjiše i postrance žestoko udari o staklo, koje se uz oštri prasak rasprsne u bijelu
paukovu mrežu. Sarah nije ništa vidjela kroz nju, ali je vidjela sjenku kako se miče a tad drugi udarac potpuno
razbije staklo. Sarah spusti mladunče na pladanj i odskoči kad je ženka glavom probila staklo i gurnula je dva metra
u prikolicu. Krv se slijevala niz njušku životinje, od krhotina stakla. No nakon tog početnog nasilja, životinja se
umiri i pokreti joj postanu skoro nježni. Omiriše mladunče, počevši od glave, pa polako niz tijelo. Omiriše i udlagu i
brzo je lizne jezikom. Na posljetku, položi donju čeljust lagano na mladunčetov grudni koš. Ostane tako dugo,
nepomična. Samo je polako treptala očima, netremice zagledana u Sarah.

Malcolm, koji je ležao na podu, uglada kako preko ruba stola kaplje krv. On se počne dizati, ali mu Sarah
rukom gurne glavu dolje. Šapne: "Pst!"

"Što se događa?"

"Sluša mu srce."

Tyrannosaur zarokće, otvori usta i nježno uhvati mladunče zubima. Tad se polako odmakne, izvuče ga kroz
razbijeno staklo i odnese. Položi mladunče na zemlju, ispod Sarina vidokruga. Prigne se pa joj glava iščezne.

Malcolm šapne: "Je li se probudilo? Je li mladunče budno?"

"Pst!" Izvan prikolice se čulo opetovano mljaskanje, prošarano nježnim gugutavim rezanjem. Malcolm ugleda
kako se Sarah naginje i pokušava proviriti kroz prozor. On šapne: "Što se događa?"

"Liže ga. I gurka njuškom."

"I?"

"To je sve. Samo to radi."

"A mladunče?"

"Ništa. Kotrlja se, kao mrtvo. Koliko smo mu morfija dali posljednji put?"

"Ne znam", reče on. "Otkuda bih ja to znao?"

Malcolm ostane na podu, slušajući mljaskanje i rezanje. Na posljetku, nakon cijele vječnosti, začuje tihi kreštavi
cvilež.

"Budi se! Ian! Mladunče se budi!"

Malcolm dopuže na koljenima i pogleda kroz prozor na vrijeme da vidi kako ženka odnosi mladunče u zubima
prema rubu čistine. "Što radi?"

"Vjerojatno ga nosi natrag."

Mužjak se nađe u vidokrugu, hodajući za ženkom. Malcolm i Sarah gledali su kako se dva tyrannosaura
udaljavaju od prikolice preko čistine.

Malcolm opusti ramena. "To je bilo za dlaku", reče on.

"Da. Za dlaku." Ona uzdahne i obriše krv s podlaktice.

 U visokom skrovištu, Thorne uključi radio, "Ian! Čuješ li me? Ian!" Kelly reče: "Možda su isključili radio."

Počne kišiti. Sitna je kiša rominjala po metalnom krovu kućice. Levine je gledao kroz svoje naočale prema
stijeni. Bljesne munja i Thorne reče: "Vidiš li što rade životinje?"

"Vidim", reče Eddie. "Čini se... čini se da odlaze." Počnu klicati. Jedino je Levine šutio i gledao kroz naočale.
Thorne se okrene prema njemu. "Je li tako, Richard? Je li sve u redu?"

"Zapravo mislim da nije", reče Levine. "Bojim se da smo ozbiljno pogriješili."

Malcolm je promatrao odlazeće tyrannosaure kroz razbijeni prozor. Pokraj njega, Sarah je šutjela. Nije skidala
oka sa životinja.

Počela je kiša i voda je kapala s krhotina. U daljini zagrmi a munja zapara nebo i osvijetli divovske životinje na
odlasku.

Kod najbližeg velikog stabla, životinje se zaustave i polože mladunče na zemlju.

"Zašto to čine?" upita Sarah. "Trebali bi se vratiti u gnijezdo."

"Ne znam, možda..."

"Možda je mladunče mrtvo", reče ona.

Ali nije bilo, jer su na svjetlosti iduće munje vidjeli da se mladunče miče. Čuli su kako je zakreštalo kad ga je
jedna od odraslih životinja uhvatila zubima i nježno položila u rašlje visokih grana na stablu.

"Oh, ne", reče Sarah i zavrti glavom. "Ovo ne valja, Ian. Ovo ne sluti na dobro."

Ženka se nekoliko trenutaka zadržala s mladunčetom, namještala ga. Tad se okrene, razjapi čeljust i rikne.

Mužjak joj odgovori rikom.

A tad obje životinje pojure prema prikolici punom brzinom preko čistine.

"Oh, Bože moj", reče Sarah.

"Pripremi se, Sarah!" vikne Malcolm. "Bit će opako."

Udarac je bio užasan, odbacio ih kroz zrak. Ona vrisne kad je bubnula na pod i otkotrljala se, a Malcolm se
udari u glavu i padne, ugledavši zvijezde. Prikolica se ljuljala na amortizerima i metalno cviljela. Tyrannosauri su
rikali i iznova se zabijali u prikolicu.

On začuje kako je Sarah viknula: "Ian! Ian!" a tad se prikolica prevali postrance. Malcolm se prevrne; stakleno
posuđe i laboratorijska oprema razbijali su se posvuda oko njega. Kad je pogledao, sve je bilo nakrivo. Iznad njega
je bio razbijeni prozor koji je smrskala ženka tyrannosaur. Kiša je kapala kroza nj na Malcolmovo lice. Sijevne
munja i on ugleda kako velika glava zaviruje kroz prozor i režeći ga gleda. Začuje kako su tyrannosaurski zubi
zagrebli po metalnoj stranici prikolice a tad glave nestane. Trenutak potom začuje njihovu riku kad su počeli gurati
prikolicu po prašini.

On vikne: "Sarah!" i ugleda je, negdje iza sebe, baš kad se svijet ponovno luđački zavrtio oko njega a prikolica
se s treskom prevrnula. Sad je ležala na krovu. Malcolm počne puzati po stropu, pokušavajući dohvatiti Sarah.
Pogleda u laboratorijsku opremu, pričvršćenu za laboratorijske klupe, iznad njegove glave. Tekućina je kapala po
njemu iz desetak izvora. Nešto ga ubode u rame. Začuje šištanje i shvati da je sigurno riječ o kiselini.

Negdje u tami ispred njega, Sarah je jaukala. Munja ponovno bljesne i Malcolm ugleda Sarah kako leži
sklupčana pokraj prolaza - harmonike koji je spajao dvije prikolice. Taj je prolaz bio toliko savinut da je bio skoro
zatvoren, što je značilo da je druga prikolica još stajala uspravno. Ovo je ludo. Sve je ovo ludo.
 Vani su rikali tyrannosauri i on začuje prigušeni prasak. Grizli su gume. On pomisli: šteta što nisu zagrizli u
akumulatorski kabel. Kako bi se iznenadili.

Odjednom, tyrannosauri ponovno udare u prikolicu i doslovce je odbace preko čistine. Čim se zaustavila, oni
ponovno udare. Prikolica se opasno nagne.

Malcolm stigne do Sarah. Ona mu se baci oko vrata, "Ian" reče. Lijeva polovica lica bila joj je tamna. Kad je
sijevnula munja, on shvati da je oblivena krvlju.

"Dobro si?"

"Dobro sam", reče ona. Nadlanicom obriše krv iz oka. "Vidiš li što je to?"

U drugom bljesku munje, on ugleda odsjev komada stakla, zabodenog blizu ruba kose. On ga izvuče i pritisne
ruku da zaustavi liptanje krvi. Bili su u kuhinji; on ispruži ruku prema štednjaku i povuče kuhinjsku krpu. Pritisne je
o njezinu glavu; krpa potamni.

"Boli li?"

"U redu je."

"Mislim da nije strašno", reče on. Tyrannosauri su rikali u tami.

"Što rade?" upita ona bezizražajnim glasom.

Tyrannosauri ponovno udare o prikolicu. Od tog udarca, prikolica kao da se pomaknula dalje no prije i kliznula
postrance - i dolje. Klizi dolje.

"Guraju nas", reče on.

"Kamo, Ian?"

"Na rub čistine." Tyrannosauri ponovno udare i prikolica se pomakne prema naprijed. "Guraju nas preko
stijene." Stijena je bila litica visine stotinu osamdeset metara, koja se rušila okomito u dolinu.

Neće preživjeti pad.

Sarah pridrži kuhinjsku krpu i odgurne njegovu ruku. "Učini nešto."

"U redu, hoću", reče on.

On se odmakne od nje i pripremi za idući udar. Nije znao što učiniti. Nije imao pojma što učiniti. Prikolica se
prevrnula i sve je bilo izokrenuto. Peklo ga je rame i osjećao je miris kiseline koja mu je progrizla košulju. Ili možda
kožu. Jako ga je peklo. Čitava je prikolica bila u mraku, struje je nestalo, posvuda je bilo stakla i on... Struje je
nestalo.

Malcolm se počne pridizati, no idući ga udar odbaci postrance i on se sruši, a glavom udari u hladnjak. Vrata se
otvore pa hladno mlijeko u tetrapaku i staklene boce padnu na njega. No u hladnjaku nije bilo svjetla.

Jer struje nije bilo.

Ležeći na leđima, Malcolm pogleda kroz prozor i ugleda veliko tyrannosaurovo stopalo u travi. Munja bljesne u
trenutku kad se stopalo podiglo na udarac i prikolica se istog trenutka pomakne, klizeći lagano. Metal je škripao a
tad se prikolica nagne prema dolje.

"Jebem mu", reče on. "Ian..."

Ali je bilo prekasno, cijela je prikolica stenjala i škripala u metalnom prosvjedu a tad Malcolm ugleda kako
drugi kraj prikolice tone kad je prikolica skliznula preko ruba stijene. Najprije polako, a zatim ubrza. Strop na kojem
su ležali padao je, sve je padalo. Sarah pada, hvata se za njega u padu a tyrannosauri trijumfalno urliču.

Padamo preko stijene, pomisli on.

Ne znajući što drugo učiniti, on dohvati vrata hladnjaka i čvrsto se uhvati za njih. Vrata su bila hladna i skliska
od vlage. Prikolica se nagne i padne uz glasni cvilež metala. Malcolm osjeti kako mu ruke klize s bijelog emajla,
klize... klize... A tad mu stisak popusti i on počne padati, bespomoćno prema drugom kraju prikolice. Ugleda kako
vozačevo sjedište juri prema njemu, ali prije nego što se sudario s njim, udari u nešto u tami, propara ga bol i on se
presavine.

I polako, nježno, sve oko njega pokrije tama.

Kiša je bubnjala o krov kućice i zalijevala poput plahte postranične zidove. Levine obriše stakla naočala pa ih
ponovno podigne na oči. Zagleda se u potamnjele stijene.

Arby reče: "Što je? Što se dogodilo?"

"Ne znam", reče Levine. Po ovakvu pljusku bilo je teško nešto vidjeti. Prije nekoliko trenutaka, s užasom su
gledali kako dva tyrannosaura guraju prikolicu prema stijeni. Velike su životinje to s lakoćom učinile: po
Levineovoj proqeni tyrannosauri su zajedno imali masu od dvadeset tona a prikolica je težila oko dvije tone. Nakon
što su je prevrnuli, ona se glatko sklizala po vlažnoj travi dok su je oni gurali trbusima i udarali svojim snažnim
nožnim mišićima.

"Zašto to čine?" Thorne upita Levinea stojeći pokraj njega.

"Mislim", reče Levine, "da smo promijenili pripadajući teritorij."

"Hoćeš li, molim te, ponoviti?"

"Ne zaboravi s kime imamo posla", reče Levine. "Tyrannosauri možda pokazuju složene oblike ponašanja, no
većinom je ono instinktivno. To je neumno ponašanje, nagonsko. A teritorijalnost je dio tog instinkta. Tyrannosauri
označuju teritorij i oni brane teritorij. Nije to umno ponašanje - nemaju prevelike mozgove - ali to čine nagonski.
Svako instinktivno ponašanje ima poticaje, mehanizme za pokretanje određenog ponašanja. A bojim se da smo time
što smo odnijeli mladunče ponovno odredili granice njihova teritorija i obuhvatili čistinu na kojoj je nađeno
mladunče. Pa će sad oni obraniti svoj teritorij tako da će izgurati prikolicu."

Tad bljesne munja i na toj svjetlosti oni ugledaju isti užasavajući prizor. Prva je prikolica skliznula preko ruba
stijene i visila naopačke u praznom prostoru, spojena prolazom - harmonikom za drugu prikolicu koja je još stajala
na čistini.

"Taj prolaz neće izdržati!" vikne Eddie. "Ne dugo!"

Na zasljepljujućoj svjetlosti munje ugledaju tyrannosaure na čistini. Metodično su gurali drugu prikolicu prema
stijeni.

Thorne se okrene Eddieju. "Krećem!" reče on.

"Idem s tobom!" reče Eddie.

"Ne! Ostani s djecom!"

"Ali treba ti..."

"Ostani s djecom! Ne možemo ih ostaviti same!"

"Ali Levine može..."

"Ne, ti ostani!" reče Thorne. Već se spuštao niz skele, skliske od kiše koja je lila kao iz kabla, prema Exploreru.
Ugleda kako ga Arby i Kelly gledaju. Uskoči u automobil, upali motor. Već je razmišljao o udaljenosti koja ga dijeli
od čistine. Pet kilometara, možda više. Čak i uz brzu vožnju, trebat će mu sedam ili osam minuta do stigne ondje.

A tad će već biti kasno. Neće stići na vrijeme.

Ali mora pokušati.

Sarah Harding začuje ritmičnu škripu i otvori oči.

Sve je bilo u tami; nije se mogla snaći. Tad bljesne munja i ona se zagleda ravno prema dolini, stotinu
osamdeset metara ispod nje. Krajolik se blago njihao, naprijed - natrag.

Gledala je kroz prednje staklo prikolice koja je visila na rubu stijene. Više nisu padali. Ali su visili na rubu
ponora.

Ona je ležala preko vozačeva sjedišta koje se odlomilo sa svog postolja i smrskalo kontrolnu ploču u zidu;
prekinute žice virile su iz ploče a žaruljice žmigale.

Nije dobro vidjela zbog krvi u lijevom oku. Izvadi košulju iz hlača i otrgne dva komada platna. Presavine jedan
i načini kompresivni zavoj pa ga pritisne na posjekotinu na čelu. Tad omota drugi komad platna oko glave da drži
kompresu. Na trenutak je presiječe intenzivna bol, pa stisne zube dok nije prošla.

Negdje iznad sebe osjeti potmule vibracije. Okrene se i pogleda gore. Ugleda prikolicu punom duljinom; visila
je okomito. Malcolm je bio tri metra iznad nje, savinut preko laboratorijskog stola, nepomičan.

"Ian", reče ona.

On ne odgovori. Ne pomakne se.

Prikolica ponovno zadrhti i zaškripi pod muklim udarom. A tad Hardingova shvati što se događa. Prva se
prikolica klatila ravno niz liticu i njihala u zraku. No još je bila spojena s drugom prikolicom, na čistini. Prva je
prikolica visila o niti prolaza - harmonike. A tyrannosauri su, gore na čistini, sad gurali drugu prikolicu preko ruba
stijene.

"Ian", reče ona. "Ian."

Ona se teškom mukom uspravi na noge, ne obazirući se na bol u tijelu. Osjeti val vrtoglavice i upita se koliko je
krvi izgubila. Počne se penjati. Najprije stane na naslon vozačevog sjedišta pa pokuša dohvatiti najbliži
laboratorijski stolić. Povlačila se naviše, sve dok ne dohvati rukohvat u zidu. Prikolica se njihala ispod nje.

Nakon tog dohvati vrata hladnjaka i provuče prste kroz žičanu policu. Provjeri njezinu čvrstinu, ona izdrži, pa
se Sarah objesi na nju punom težinom. Podigne nogu pa gurne cipelu u hladnjak. Tad se povuče naviše, sve dok nije
stala uspravno i dosegnula ručku pećnice.

Do vraga, kao da planinari u kuhinji, pomisli ona.

Uskoro je stigla do Malcolma. Munja ponovno bljesne i ona ugleda njegovo natučeno lice. On zastenje. Ona
dopuže do njega, pokušavajući vidjeti koliko je ozlijeđen.

"Ian", reče ona.

Oči su mu bile sklopljene. "Oprosti."

"Nema veze."

"Uvalio sam te u ovo."

"Ian. Možeš li se micati? Dobro si?"

 On zastenje. "Moja noga."

"Ian. Moramo nešto učiniti."

S čistine iznad njih, ona začuje riku tyrannosaura. Kao da riču cijelog njezina života. Prikolica se nagne i
zanjiše; noge skliznu iz hladnjaka i ona ostane visjeti u zraku držeći se za vrata pećnice. Drugi kraj prikolice bio je
sedam metara ispod nje.

Ručka pećnice neće izdržati njenu težinu, znala je. Ne zadugo. Hardingova zamaše nogama i snažno se ritne i na
posljetku dotakne nešto čvrsto. Opipa stopalima pa se spusti. Pogleda, i shvati da stoji na boku sudopera od
nerdajućeg čelika. Pomakne nogu, odvrti slavinu i namoči noge.

Tyrannosauri riknu i snažno udare. Prikolica se njišući pomakne dalje nad ponor.

"Ian. Nema puno vremena. Moramo nešto učiniti."

On podigne glavu i zapilji se u nju bezizražajno. Munja ponovno sijevne. Njegove se usne pomaknu. "Struja",
reče on.

"Što s njom?" "Struja je isključena."

Nije znala o čemu govori. Naravno da je struja isključena. Tad se sjeti: on ju je isključio, kad su se tyrannosauri
približavali. Svjetlo ih je prije zasmetalo, možda će ih ponovno zasmetati.

"Želiš da uključim struju?"

Njegova glava malčice zakima. "Da. Uključi je."

"Kako, Iane?" Ona se obazre u tami.

"Postoji razvodna ploča."

"Gdje?"

Nije joj odgovorio. Ona ispruži ruku i prodrma ga za rame. "Ian: gdje je ploča?"

On pokaže prema dolje.

Ona spusti pogled i ugleda potrgane žice kako vire iz ploče. "Ne mogu. Razbijena je."

"Gore..."

Jedva ga je čula. Maglovito se prisjeti da je u drugoj prikolici još jedna razvodna ploča. Kad bi uspjela ući u
drugu prikolicu, možda bi mogla uključiti struju. "U redu, Ian", reče ona.

"Učinit ću to."

Ona se počne penjati. Pod prikolice sad je bio deset metara ispod nje. Tyrannosauri zariču i ponovno udare. Ona
se zavrti u zraku, pa krene dalje.

Namjeravala je proći kroz harmoniku u drugu prikolicu, no kad se primaknula vrhu shvati da to nije moguće. U
jarkoj svjetlosti munje vidjelo se da se prolaz zasukao i zatvorio.

U zamci je prve prikolice.

Začuje riku tyrannosaura i kako udaraju u drugu prikolicu iznad njih. "Ian?"

Pogleda dolje. Nije se micao.

 Viseći tako, uhvati je mučnina od pomisli da je poražena. Još jedan - dva udarca, i svemu će biti kraj. Past će.
Ništa nisu mogli učiniti. Nije bilo vremena. Visi u tami, struja je isključena i ništa... A možda ipak? Začuje
električno zujanje, nedaleko od sebe u tami. Nalazi li se razvodna ploča možda ovdje, na ovom kraju prikolice? Jesu
li predvidjeli razvodne ploče na oba kraja?

Viseći blizu vrha prikolice, dok su je ramena i podlaktice pekle od napora, ona pogledom potraži drugu
razvodnu ploču. Blizu je drugog kraja prikolice. Ako postoji ploča, mora biti tu negdje. Ali gdje? U bljesku munje,
ona pogleda preko jednog pa drugog ramena.

Ne ugleda ploču. Ruke su je boljele. "Ian, molim te..." Nema razvodne ploče.

Nemoguće. I dalje je čula ono zujanje. Ploča mora biti tu negdje. Ona se zanjiše lijevo - desno, munja ponovno
bljesne i u iskrivljenim sjenama koje je iscrtala Sarah je naposljetku ugleda.

Bila je samo petnaest centimetara iznad njezine glave. Stajala je naopako ali je Sarah vidjela sve tipke i
prekidače. Nisu svijetlili.

Kad bi samo znala koji služi čemu... Ma do vraga.

Ona pusti desnu ruku i viseći na lijevoj pritisne sve tipke na ploči koje je mogla dosegnuti. Istog trenutka, sva
unutarnja svjetla počnu se paliti i prikolica se počne osvjetljavati.

Ona nastavi pritiskati tipke, jednu za drugom. U nekima bi nastao kratki spoj; bilo je iskri i dima.

Ona nastavi pritiskati.

Odjednom se upali kontrolni prijamnik, samo nekoliko centimetara od njezina lica, mutna video slika. Tad se
izoštri. Iako je gledala u zaslon postrance, vidjela je tyrannosaure na čistini, kako stoje iznad druge prikolice, drže je
prednjim udovima a snažnim stražnjim nogama je udaraju i guraju. Ona pritisne još tipki. Posljednja je bila zaštićena
srebrnim štitnikom; ona podigne poklopac i pritisne i tu tipku.

Na kontrolnom prijamniku tyrannosauri nestanu u iznenadnoj buktinji užarenih iskri i začuje se njihova gnjevna
rika. Nakon toga kontrolni prijamnik potamni, posvuda oko Hardingove zapucketa kiša iskri, bockajući je po licu i
rukama kada se u prikolici pogase sva svjetla i ponovno zavlada tama.

Dugo je vladala tišina.

A tad, neumoljivo, udarci se nastave.

 Thorne

Brisači su zvrckali lijevo - desno. Thorne je sjekao zavoje usprkos jakoj kiši. Pogleda na sat. Prošle su dvije, a
možda i tri minute.

A možda i više. Nije bio siguran.

Cesta je bila blatnjava staza, skliska i opasna. Prskao je kroz duboke lokve i pritom zadržavao dah. Automobil
je u radionici bio nepromočiv, ali se nikad ne može biti siguran. Svaka je lokva bila nova provjera. Zasad je sve u
redu.

Prošle su tri minute. Najmanje tri.

Prođe kroz zavoj pa se nađe na otvorenom dijelu ceste. U bljesku munje ispred sebe ugleda duboku lokvu. On
doda gas i jurne kroz nju a kotači automobila s obje strane odbace u zrak vodenu lepezu. On prođe i automobil ne
stane. Nije stao! No dok je krenuo po uzbrdici, ugleda kako se kazaljke na kontrolnoj ploči mahnito okreću i začuje
cvrčanje za koje je znao da znači kobni kratki spoj. Ispod poklopca motora nešto prasne, oštar dim izvije se iz
hladnjaka i automobil crkne.

Četiri minute.

Sjedio je u automobilu, slušao kako se kiša slijeva po metalnom krovu. Okrene ključ za paljenje motora. Ništa
se ne dogodi.

Crknuo.

Kiša se slijevala niz prednje staklo. On se zavali u sjedištu, uzdahne i zagleda u cestu ispred sebe. Radio zakrči
na sjedištu pokraj njegova. "Doc? Jesi li blizu?"

Thorne se zagleda u cestu, pokušavajući pogoditi gdje je. Procijenio je da je udaljen od prikolice na čistini još
dva kilometra, možda i više. Predaleko za pješačenje. On opsuje i šakom udari po sjedištu. "Ne, Eddie. Dogodio mi
se kratki spoj."

"Što ti se dogodilo?"

"Eddie, automobil je crknuo. Ja sam..."

Thorne umukne.

Nešto je primijetio.

Iza zavoja ispred sebe, ugleda blijedi, treperavi crveni žar. Thorne zaškilji, želeći biti siguran. Da, oči ga ne
varaju. Istina je: treperavi crveni žar.

Eddie reče: "Doc? Čuješ li me?"

Thorne ne odgovori; pograbi radio i pušku Lindstradt, iskoči iz automobila i pognuvši glavu zbog kiše, počne
trčati uzbrdo prema raskršću s grebenskom cestom. Skrenuvši iza zavoja, ugleda crveni Jeep, kako stoji nasred ceste,
upaljenih stražnjih svjetala. Jedno je svjetlo bilo razbijeno i blještalo bijelom svjetlošću.
 On potrči prema automobilu, pokušavajući zaviriti u nj. Vozačeva vrata nisu čak ni bila zaključana, bočna
strana automobila bila je duboko ulubljena. Thorne se popne u automobil, ispruži ruku prema upravljaču... Da,
ključevi su bili ondje! Okrene ključ. Motor zabrunda i probudi se.

Ubaci Jeep u brzinu, krene natraške pa se zaputi po grebenu prema čistini. Prođe nekoliko zavoja pa ugleda
zeleni krov laboratorija. Skrene lijevo, prednja velika svjetla zanjišu se i osvijetle travnatu čistinu i tyrannosaure koji
su gurali prikolicu.

Suočeni s tim novim svjetlima, tyrannosauri se kao jedan okrenu i zariču na Thorneov Jeep. Okane se prikolice i
jurnu. Thorne ubaci u rikverc i mahnito krene natraške no shvati da ga životinje ne napadaju.

Umjesto toga, potrčale su preko čistine, prema stablu blizu Thornea. Ispod stabla se zaustave, podignu glave.
Thorne ugasi svjetla i pričeka. Sad bi životinje ugledao samo povremeno, u bljesku munja. Kad je jedna munja
proparala nebo, on ugleda kako su skinuli mladunče sa stabla i počeli ga lizati. Očito su se nakon njegova
iznenadnog dolaska zabrinuli za mladunče.

Kad je idući put bljesnula munja, tyrannosaura više nije bilo. Čistina je bila prazna. Jesu li zaista otišli? Ili su se
samo sakrili? On spusti prozor i gurne glavu na kišu. Tad začuje čudan, duboki, neprekinut cvilež. Sličio je glasanju
neke životinje, ali je bio prejednoličan, predug. On osluhne i shvati da je posrijedi nešto drugo. Metal.

Thorne ponovno upali svjetla i polako krene naprijed. Tyrannosaura nije bilo. Na blijedom snopu svjetlosti
prednjih svjetala, ugleda drugu prikolicu.

Uz neprekidan metalni cvilež, još je klizila preko vlažne trave prema rubu čistine.

"Što radi?" vikne Kelly, nadglasavši kišu.

"Vozi", reče Levine, gledajući kroz naočale. Iz visokog skrovišta, vidjeli su Thorneova prednja svjetla kako
prelaze preko čistine. "Vozi prema prikolici. I..."

"I što?" upita Kelly. "Što radi?"

"Vozi se oko stabla", reče Levine. "Velikog stabla uz čistinu."

"Zašto?"

"Sigurno ornata kabel oko stabla", reče Eddie. "To je jedini mogući razlog."

Na trenutak zavlada tišina. "Što sad radi?" upita Arby.

"Izašao je iz Jeepa. Sad trči prema prikolici."

Thorne se spustio na sve četiri u blato. U ruci je držao veliku kuku Jeepove dizalice. Prikolica je klizila, ali se
on uspio podvući ispod nje i zakvačiti kuku za stražnju osovinu. Makne prste baš kad se kuka zategla i on se
otkotrlja. Ovako zauzdana, prikolica poskoči u stranu u travi, a njezine gume se ukopaju na mjestu gdje je do prije
nekoliko trenutaka bilo njegovo tijelo.

Metalni kabel dizalice bio je zategnut. Donji dio prikolice zaječi u znak prosvjeda.

Ali ne popusti.

Thorne ispuže ispod prikolice i zagleda se u nju žmirkajući od kiše. Pogleda kotače Jeepa, da vidi okreću li se.
Ne okreću. S kabelom omotanim oko stabla, protutežina Jeepa bila je dovoljna da zadrži drugu prikolicu na rubu
stijene.

On se vrati u Jeep, uđe u nj i namjesti kočnicu. Začuje Eddiejev glas: "Doc. Doc."

"Slušam te, Eddie." "Uspio sije zaustaviti?" "Aha. Više se ne miče." Radio zakrči. "Izvrsno. Ali slušaj, Doc.
Znaš da je ona harmonika izrađena samo od žice debljine pet milimetara omotane oko šipke od nerđajućeg čelika.
Nije joj bila namjena da..."

"Znam, Eddie. Radim na tome. " Thorne ponovno izađe iz automobila. Brzo potrči kroz kišu prema prikolici.

Otvori bočna vrata i uđe. U prikolici je bilo tamno kao u rogu. Ništa nije vidio. Sve je bilo isprevrtano. Pod
nogama je gazio po staklu.

Svi su prozori bili razbijeni. Uzme radio. "Eddie!"

"Da, Doc."

"Potrebno mi je uže." Znao je da je Eddie, poput vjeverice, pohranio razne dijelove opreme.

"Doc..."

"Reci mi brzo."

"Doc, u drugoj je prikolici."

Thorne u tami udari u stol. "Baš lijepo."

"U ostavnom ormariću moglo bi biti najlonsko uže", reče Eddie. "Ali ne znam koliko dugačko." Nije zvučao
optimistično. Thorne se probije kroz prikolicu do zidnih ormarića. Vrata su im se zaglavila. Potezao je za kvake, pa
se okani toga. Ostavni je ormarić malo dalje. Možda će u njemu naći uže. Jer sad mu je potrebno uže.
 Prikolica

Sarah Harding, koja je još visjela držeći se rukama za vrh prikolice, zagleda se u zasukani prolaz - harmoniku
koji je vodio u drugu prikolicu. Udarci tyrannosaura su prestali i druga se prikolica više nije pomicala. No Sarah
osjeti kako joj hladna voda kaplje po licu. Znala je što to znači.

Harmonika je počela propuštati vodu.

Ona podigne pogled. Žičani se materijal počeo trgati i ona ugleda svijene čelične opruge od kojih je bila
načinjena harmonika. Poderotina je sad bila još mala, ali će se brzo proširiti. Kako se žičana mrežica bude trgala,
čelik će se početi ravnati, istezati i napokon će puknuti.

Imaju samo nekoliko minuta prije no što se viseća prikolica otrgne i padne na zemlju.

Ona se spusti do Malcolma i podupre da može stati pokraj njega, "Ian."

"Znam", reče on i zamaše glavom.

"Ian, moramo izaći odavde." Ona ga uhvati ispod pazuha i podigne. "A ti ideš sa mnom."

On odmahne glavom, poražen. U životu se već nagledala tog pokreta, tog bespomoćnog pokreta glavom,
predaje. Mrzila je taj pokret. Hardingova se nikad nije predavala. Nikad.

Malcolm zastenje. "Ne mogu..."

"Moraš", reče ona. "Sarah..."

"Ne želim ništa čuti, Ian. Nema se o čemu razgovarati. A sad krenimo." Vukla ga je i on zastenje, ali se uspravi.
Ona ga snažno povuče i uspije skinuti sa stola. Munja bljesne i on kao da je dobio novu snagu. Uspije stati na rub
klupe, okrenut prema stolu. Bio je nesiguran na nogama, ali je stajao. "Što ćemo?"

"Ne znam, ali odlazimo odavde.... Ima li ovdje nekakvo uže?"

On kimne glavom, slabašno.

"Gdje?"

On pokaže dolje, prema nosu prikolice, koja je sad visjela u zraku. "Dolje. Ispod kontrolne ploče."

"Dođi."

Ona se nagne i raširi noge tako da se podbočila o pod nasuprot nje. Stajala je kao alpinist u dimnjaku. Sedam
metara niže bila je kontrolna ploča.

"Dakle, Ian, krećemo."

Malcolm reče: "Ne mogu, Sarah. Ozbiljno ti kažem."

"Onda se nasloni na mene. Ja ću te nositi."

 "Ali..."

"Odmah, do vraga!"

Malcolm se povuče naviše, uhvati se za zidni element, drhtavih ruku. Vukao je desnu nogu za sobom. Tad se
svali punom težinom na nju, iznenada i teško, i njoj zamalo popuste ruke. Ian je rukama čvrsto stegne oko vrata,
gušeći je. Ona zasopće, objema rukama posegne prema natrag, čvrsto ga uhvati za bedra i podigne, a on bolje
namjesti ruke oko njezina vrata. Konačno je mogla disati. "Oprosti", reče on.

"Sve u redu", reče ona. "Krećemo."

Ona se počne spuštati niz okomiti prolaz, držeći se za sve što bi uspjela dohvatiti. Ponegdje su se nalazili
rukohvati, a gdje ih nije bilo, uhvatila bi se za ručke ladica, noge stolova, prozorske zasune, čak i za tapison na podu,
derući prstima materijal. U jednom trenutku, otrgne se velik komad tapisona i ona propadne prije no što je uspjela
raširiti noge i zaustaviti svoje klizanje. Viseći na njezinim leđima, držeći se oko njezina vrata drhtavim rukama,
Malcolm zasopće: "Jako si snažna."

"Ali ženstvena", smrknuto će ona.

Bila je samo tri metra od kontrolne ploče. Pa dva. Pronađe rukohvat u zidu, objesi se za nj pa su joj noge ostale
visjeti u zraku. Stopalima dotakne upravljač. Spusti se i polako odloži Malcolma na kontrolnu ploču. On legne na
leđa, zadihan.

Prikolica je škripala i njihala se. Ona prstima opipa ispod ploče, nađe kutiju za alat i otvori je. Uz zveket, iz nje
se rasipaju metalne alatke, a nađe i uže. Najlonsko uže debljine jednog centimetra, duljine najmanje petnaest metara.

Ona ustane i zagleda se kroz prednje staklo u dno doline, stotine metara ispod nje. Pokraj sebe, ugleda vozačeva
vrata prikolice. Ona okrene kvaku, gurne ih i otvori. Ona zazvekeću udarivši o vanjsku površinu prikolice i ona
osjeti kišu na licu.

Nagne se kroz vrata i pogleda gornji dio prikolice. Glatke metalne obložne ploče, bez rukohvata. No ispod
prikolice sigurno ima osovina i kutija i nečeg na što se može stati. Uhvativši se za vlažni metal dovratnika, ona se
nagne i pokuša zaviriti ispod prikolice.

Začuje metalni zveket i nekoga kako kaže: "Napokon!" I odjednom se nad nju nadvije krupna spodoba. Bio je to
Thorne, koji je visio na stajnom trapu.

"Zaboga", reče Thorne. "Što čekaš, svečanu pozivnicu? Krenimo!"

"Ian je problem", reče ona. "Ozlijeđen je."

Tipično, pomisli Kelly, gledajući Arbyja u visokom skrovištu. Kad situacija postane ozbiljna, on se izgubi.
Previše emocija, previše napetosti i on se počne tresti i čudno ponašati. Arby se odavno okrenuo leđima prema litici
i gledao na drugu stranu skloništa, prema rijeci. Kao da se ništa ne događa. Tipično.

Kelly se okrene Levineu. "Što se događa?" upita.

"Thorne je upravo ušao", reče Levine, vireći kroz svoje naočale. "Ušao je? Mislite, u prikolicu?"

"Da. A sad... netko izlazi."

"Tko?"

"Mislim Sarah. Sve ih izvlači van."

Kelly je napinjala oči ne bi li nešto vidjela u tami. Kiša je skoro prestala; sad je samo lagano sipila. Na drugoj
strani doline, prikolica se još njihala nad ponorom. Učini joj se da je razaznala jedan lik, kako se drži za stajni trap.
Ali nije bila sigurna.
 "Što radi?"

"Penje se."

"Sama?"

"Da", reče Levine. "Sama."

Sarah Harding izađe kroz vrata i okrene se na kiši. Nije gledala dolje. Znala je da je dolina stotinu osamdeset
metara ispod nje. Osjećala je kako se prikolica njiše. Preko ramena je prebacila uže. Pomicala se polako oko trapa,
spustila nogu i stala na mjenjačku kutiju. Opipa rukom, dohvati kabel. Zanjiše se i prebaci na drugu stranu.

Thorne je bio u prikolici i razgovarao s njom. "Nećemo uspjeti izvući Malcolma bez užeta", reče on. "Možeš li
se popeti?"

Bljesne munja. Ona pogleda u donji dio prikolice, svjetlucav od kiše. Ugleda glatki sjaj kolomaza. Pa ponovno
crnu tamu.

"Sarah, hoćeš li moći?"

"Da", reče ona. Ispruži ruku i počne se penjati.

U visokom skrovištu, Kelly je govorila: "Gdje je? Što se događa? Je li sve u redu?"

Levine je gledao kroz naočale. "Penje se", reče on.

Arby je suzdržano slušao njihove glasove. Bio im je okrenut leđima, zagledan u rijeku u tamnoj dolini.
Nestrpljivo je čekao idući bljesak munje. Čekao da vidi je li istina ono što je prije vidio.

Nije znala kako, ali se, kližući i posklizavajući, nekako uspjela popeti na vrh stijene i prebaciti preko ruba na
čistinu. Nije bilo vremena za gubljenje; ona odmota uže i zavuče se ispod druge prikolice. Provuče uže kroz metalni
luk i brzo načini čvor. Tada se vrati do ruba stijene i baci uže.

"Doc!" vikne.

Thorne je stajao na vratima prikolice. Uhvati uže i zaveže ga oko Malcolma. Malcolm zastenje. "Krećemo",
reče Thorne. Rukom obuhvati Malcolma i njihajem ih oboje odbaci kroz vrata tako da su dosegnuli i stali na
mjenjačku kutiju.

"Kriste", reče Malcolm i pogleda gore. No Sarah ga je već vukla, a uže se sve jače zatezalo.

"Samo se posluži rukama", reče Thorne. Malcolm se počne dizati; za nekoliko je trenutaka bio tri metra iznad
Thornea. Sarah je bila na vrhu stijene, ali ju Thorne nije vidio jer mu je Ianovo tijelo zaklanjalo vidik. Thorne se
počne penjati. Nogama je pokušavao naći uporište. Donji dio prikolice bio je sklizak. On pomisli: Trebao sam ga
načiniti neskliskim. Ali tko bi se ikad sjetio načiniti donji dio nekog vozila neskliskim?

U mislima, ugleda prolaz - harmoniku, kako se trga... polako trga... sve jače...

Penjao se. Prebacivao ruku preko ruke. Centimetar po centimetar. Bljesne munja i on shvati da su blizu vrha.

Sarah je stajala na rubu stijene i pružala ruku Malcolmu. Malcolm se rukama povlačio nagore; noge su mu se
mlitavo klatile u zraku. Ali se ipak micao. Još metar... Sarah zgrabi Malcolma za ovratnik košulje i povuče ga do
vrha. Malcolm se prevali na čistinu i otkotrlja izvan njezina vidokruga.

Thorne se nastavi penjati. Stopala su mu otklizavala. Ruke sugaboljele.

Penjao se.

Sarah mu je pružala ruku.

 "Hajde, Doc", reče ona.

Ispružila je ruku.

Njezini prsti samo što ga ne dotaknu.

Uz zveket, mrežica prolaza - harmonike se razdere i prikolica padne tri metra, a opruge se istegnu.

Thorne se počne brže penjati. Gledao je u Sarah.

Ona je i dalje pružala ruku.

"Uspjet ćeš, Doc..."

On se penjao, zatvorenih očiju. Penjao se, držao za uže, čvrsto ga stezao. Boljele su ga ruke, boljela su ga
ramena, a uže kao da se smanjilo u njegovim rukama. On ga omota oko šake da bi se čvršće uhvatio. No u
posljednjem trenutku počne kliziti a tad na tjemenu osjeti oštru bol.

"Oprosti", reče Sarah i povuče ga za kosu. Bolje bila užasna, ali mu je bilo svejedno, jedva ju je primijetio jer je
sad bio usporedo s prolazom - harmonikom, gledao kako opruge praskaju poput steznika koji puca i kako prikolica
ponire, ali ga je Sarah i dalje vukla, bila je silno snažna, a tad njegovi prsti dotaknu mokru travu: na vrhu je. Na
sigurnom.

Ispod njih, začuje se niz metalnih praskova - ping!ping!ping! - kako su metalne opruge pucale jedna za drugom
a tad, uz posljednji jecaj, prikolica se sasvim otrgne i surva niz liticu. Bivala je sve manja i manja i naposljetku se
smrskala o stijene na dnu. U bljesku munje, izgledala je poput zgužvane papirnate vrećice.

Thorne se okrene i pogleda u Sarah. "Hvala", reče.

Sarah se svali na zemlju pokraj njega. Krv je kapala iz njezine zamotane glave. Raširi prste i na travu padne
šaka njegove sive kose, zgnječena u mokru grudicu.

"Vraška noć", reče ona.

 Visoko skrovište

Gledajući kroz naočale za noćno gledanje, Levine reče: "Uspjeli su!"

Kelly upita: "Svi?"

"Da! Uspjeli su!"

Kelly počne skakati u zrak i klicati.

Arby se okrene i ugrabi Levineu naočale iz ruku.

"Hej", reče Levine. "Trenutak samo..."

"Trebaju mi", reče Arby. Munjevito se okrene i pogleda tamnu ravnicu. Na trenutak nije ništa vidio, samo
zelenu mrlju. Prsti mu napipaju dugme za izoštravanje, on ga brzo okrene i slika se izoštri. "Što je to tako važno?"
razdražljivo će Levine. "To je skupi komad opreme..."

A tad svi začuju rezanje. Približavalo se.

U blijedim nijansama jasne zelene boje, Arby jasno ugleda raptore. Bilo ih je dvanaest. Kretali su se kroz travu
u razbijenom čoporu, u smjeru visokog skrovišta. Jedna je životinja bila nekoliko metara ispred ostalih i činilo se da
je riječ o vođi, no bilo je teško primijetiti neki organizacijski obrazac unutar čopora. Raptori su režali i lizali krv s
njušaka, otirali lica prednjim udovima dugih kandži, pokretom neobično inteligentnim, skoro ljudskim. Kroz noćne
naočale, njihove su oči žarile intenzivnom zelenom bojom.

Činilo se da nisu primijetili visoko skrovište. Nisu pogledavali u nj. Ali su se zasigurno zaputili u tom smjeru.

Netko naglo istrgne naočale Arbyju iz ruku. "Oprosti", reče Levine. "Mislim da je bolje da ja pogledam."

Arby reče: "Ne biste ni znali da nije bilo mene."

"Šuti", reče Levine. Podigne naočale na oči, izoštri sliku i uzdahne zbog prizora koji mu se ukazao. Dvanaest
životinja, udaljenih dvanaestak metara.

Eddie će tiho: "Vide li nas?"

"Ne. A i niz vjetar smo pa nas neće ni nanjušiti. Rekao bih da su krenuli stazom koja prolazi pokraj skrovišta.
Budemo li tiho, proći će pokraj nas."

Zakrči Eddiejev radio. On ga hitro stiša.

Zagledaju se u ravnicu. Noć je sad bila mirna i tiha. Kiša je prestala i mjesec je provirivao kroz sve tanji sloj
oblaka. Na pozadini srebrne trave raspoznavali su tamne obrise prilazećih životinja.

Eddie šapne: "Mogu li se popeti k nama?"

"Ne znam kako", šapne Levine. "Skoro smo sedam metara od zemlje. Mislim da smo sigurni."

"Ali si rekao da se mogu penjati po drveću."

 "Pst! Ovo nije stablo. A sad se svi sagnite i budite tiho."

Malcolm žmirne od boli kad ga je Thorne položio na stol u drugoj prikolici. "Čini se da s ekspedicijama nemam
sreće, zar ne?"

"Ne, nemaš", reče Sarah. "Opusti se, Ian." Thorne je držao bateriju dok je ona rezala Malcolmove hlače. Na
desnoj je nozi imao duboku posjekotinu i izgubio je puno krvi. Ona upita: "Imamo li medicinski pribor?"

Thorne reče: "Mislim da je jedna kutija vani, gdje je spremište motocikla."

"Donesi je."

Thorne ode po pribor. Malcolm i Hardingova su ostali sami u prikolici. Ona osvijetli ranu i pomno se zagleda u
nju. Malcolm reče: "Koliko je ozbiljno?"

"Moglo bi biti gore", reče ona bezbrižno. "Preživjet ćeš." Zapravo, rana je bila duboka, skoro do kosti. Srećom,
nije bila presječena arterija. No posjekotina je bila prljava - u rastrganom crvenom mišićju ona ugleda ugnječen
kolomaz i komadiće lišća. Morat će je očistiti, ali će najprije pričekati da počne djelovati morfij.

"Sarah", reče Malcolm. "Dugujem ti život."

"Nema veze, Ian."

"Ne, zaista."

"Ian", reče ona i pogleda ga. "Ovakva iskrenost nije u tvom stilu."

"Proći će me", reče on i lagano se nasmiješi. Znala je da ga boli. Thorne se vrati s medicinskim priborom i ona
napuni špricu, laganim lupkanjem izbaci mjehuriće zraka i zabode injekciju u Malcolmovo rame.

On jaukne. "Jao. Koliko si mi dala?"

"Puno."

"Zašto?"

"Jer moram očistiti ranu, Ian. A neće ti se svidjeti dok to budem činila."

Malcolm uzdahne. Okrene se Thorneu. "Uvijek nešto, zar ne? Dobro, Sarah, učini što ti vrag nalaže."

Levine je promatrao raptore kroz naočale za noćno gledanje. Kretali su se u raštrkanoj skupini, karakterističnim
skokovima. Promatrao ih je, nadajući se da će vidjeti nekakvu organizaciju unutar čopora, neki ustroj, neki znak
dominacije i hijerarhije. Velociraptori su inteligentni i bilo je logično za očekivati da će se hijerarhijski ustrojiti i da
će se to odraziti u njihovoj prostornoj konfiguraciji. Ali ništa od tog nije primijetio. Bili su poput razbojničke bande,
bez reda, siktali jedni na druge i škljocali zubima.

Pokraj Levinea, u visokom skrovištu, Eddie i djeca su čučali. Eddie je zagrlio djecu, za utjehu. Posebice se
uspaničio dječak. Djevojčica je bila dobro. Bila je smirenija.

Levine nije shvaćao zašto bi se itko trebao bojati. Bili su na sigurnom, ovako visoko. On se akademskom
ravnodušnošću zagleda u nadolazeći čopor pokušavajući uočiti neki obrazac u njihovim brzim pokretima.

Nije bilo sumnje u to da su raptori krenuli po životinjskoj stazi. Njihova se putanja točno poklapala s jutrošnjom
parasaurskom: od rijeke, preko male uzvisine pa iza visokog skrovišta. Raptori nisu obraćali pozornost skrovištu.
Činilo se da uglavnom komuniciraju jedni s drugima.

Životinje stignu do konstrukcije i trebale su nastaviti put, kad najbliža životinja zastane. Zaostala je za ostatkom
čopora, njušeći zrak. Tad se prigne i počne gurati njušku u travu oko podnožja skrovišta.
 Što to radi? pitao se Levine.

Raptor samotnjak zareži. Nastavi kopati po travi. A tad podigne nešto u ruci, nešto što je pridržavao svojim
čaporcima. Levine zaškilji, pokušavajući vidjeti što je to našao.

Komadić omota čokoladice.

Raptor podigne glavu i pogleda u visoko skrovište, užeglih očiju. Pogleda ravno u Levinea. Pa zareži.
 Malcolm

"Dobro si?" upita Thorne.

"Sve bolje", reče Malcolm. Uzdahne. Tijelo mu se opusti. "Znaš, ljudi vole morfij s razlogom", reče on.

Sarah Harding namjesti plastičnu udlagu na napuhavanje oko Malcolmove noge. Reče Thorneu: "Koliko dugo
do dolaska helikoptera?"

Thorne pogleda na sat. "Manje od pet sati. Sutra u zoru."

"Sigurno?"

"Da, potpuno."

Hardingova kimne. "Dobro. Bit će mu dobro."

"Dobro sam", reče Malcolm sanjivo. "Jedino mi je žao da je eksperiment završio. A bio je tako dobar
eksperiment. Tako elegantan. Tako jedinstven. Danvinnije znao."

Hardingova reče Thorneu: "Sad ću ovo očistiti. Drži mu nogu." Glasnije, reče: "Što Danvin nije znao, Ian?"

"Da je život složen sustav", reče on, "i sve što ide uz to. Trodimenzionalni grafikoni sposobnosti preživljavanja.
Adaptivni načini hoda. Booleove mreže. Samoorganizirajuće ponašanje.

Jadnik. Joj! Što to radite?"

"Samo ti pričaj", reče Hardingova sagnuta nad ranu. "Darwin nije imao pojma..."

"Daje život tako nevjerojatno složen", reče Malcolm. "Nitko to ne shvaća. Hoću reći, jedno oplođeno jajašce
ima stotinu tisuća gena, koji usklađeno djeluju, aktiviraju se i deaktiviraju u određeno vrijeme i pretvaraju tu jednu
stanicu u qeloviti živi organizam. Ta se prva stanica počne dijeliti, no iduće su stanice drukčije. Specijaliziraju se.
Neke postanu živac. Neke crijevo. Neke ud. Svaki skup stanica počne slijediti vlastiti program, razvijati se,
međudjelovati. Konačno nastane dvije stotine i pedeset različitih vrsti stanica, a sve se razvijaju zajedno, točno u
određeno vrijeme. U trenutku kad organizmu zatreba cirkulacija, srce proradi i počne pumpati krv. U trenutku kad
nastane potreba za hormonima, nadbubrežne ih žlijezde počnu lučiti. Tjedan za tjednom, taj se nezamislivo složen
razvojni proces nastavlja bez greške - bez greške. Nevjerojatno. Nijedna ljudska djelatnost ne može se s tim mjeriti.

Jeste li ikad gradili kuću? A kuća je jednostavna u usporedbi s tim. No čak i tako, zidari pogrešno sagrade stube,
okrenu sudoper prema zidu, majstor za keramičke pločice ne pojavi se u zakazano vrijeme. Svašta se dogodi. A ipak
je muha koja sleti na zidarov gablec savršena. Joj! Polako."

"Oprosti", reče ona i nastavi čistiti ranu.

"A ono što je važno", reče Malcolm, "je da je taj složeni razvojni proces u stanici nešto što jedva možemo
opisati a kamoli razumjeti. Shvaćate li ograničenost našeg razumijevanja? Matematički možemo opisati
međudjelovanje dviju pojava, primjerice dvije planete u svemiru. Međudjelovanje triju pojava - triju planeta u
svemiru - to već postaje problem. Međudjelovanje četiri ili pet pojava, to zapravo ne možemo opisati. A u stanici
međudjeluje stotinu tisuća pojava. Morate dići ruke od tog. To je tako složeno - kako je uopće moguće da život
nastane? Neki ljudi smatraju da je odgovor u tome da se živi oblici sami organiziraju. Život stvara vlastiti red, kao
što se kristalizacijom stvara red. Neki pak smatraju da se život kristalizira u biće i da tako nastaje složenost.

Jer, da ne znate ništa o fizikalnoj kemiji, kad biste pogledali kristal, postavili biste si sva ta pitanja. Ugledali
biste one prelijepe kristalne rešetke, savršene poliedre i upitali: što upravlja tim procesom?

Kako se kristal tako savršeno oblikuje - i toliko sliči drugim kristalima? No ispostavilo se da je kristal tek način
na koji se molekularne sile ustrojavaju u čvrsto agregatno stanje. Nitko ne upravlja tim procesom. Događa se sam od
sebe. Tko postavlja puno pitanja o kristalima znači da ne shvaća prirodu procesa koji su doveli do njegova stvaranja.

I tako su možda živi oblici neka vrsta kristalizacije. Možda se život naprosto događa. A možda, kao i kristali, u
živim bićima postoji karakterističan red koji stvaraju njihovi međudjelujući elementi. Neka bude tako. Jedna od
stvari kojima nas uče kristali je ta da red može nastati jako brzo. U jednom trenutku imate tekućinu čije se molekule
nasumice miču. Idućeg trenutka oblikuje se kristal i sve su molekule čvrsto povezane u red. Je li tako?"

"Tako je..."

"Dobro. Pomislite samo kakvo je međudjelovanje životnih oblika na ovoj planeti potrebno da bi se stvorio
ekosustav. To je još složenije od samo jedne životinje. Svi su ustroji silno složeni. Primjerice, biljka juka. Znate li
nešto o tome?"

"Samo ti pričaj."

"Juka ovisi o jednoj vrsti leptira koji skuplja njezin polen u kuglicu i prenese tu kuglicu do druge biljke - ne na
drugi cvijet iste biljke - očeše se, ostavi kuglicu i tako je opraši. Tek tad leptir položi jajašca. Juka ne može preživjeti
bez tog leptira. Leptir ne može preživjeti bez juke. Zbog takvih složenih međudjelovanja moglo bi se pomisliti da je
ponašanje vrsta kristalizacije."

"Govoriš u prenesenom značenju?" upita Hardingova.

"Govorim o redu u prirodi", reče Malcolm. "I kako vjerojatno može nastati brzo, pomoću kristalizacije. Jer
složene životinje mogu brzo razviti određene oblike ponašanja. Promjene mogu biti jako brze. Ljudi mijenjaju ovu
planetu i nitko ne zna je li to opasno ili nije. Brzina promjena u ponašanju može biti veća od najčešće
pretpostavljene brzine evolutivnih promjena. U deset tisuća godina, ljudi su prešli put od lova i poljodjeljstva do
gradova i kibernetičkog prostora. Ponašanje munjevito juri naprijed i možda je neadaptivno. Nitko ne zna. Iako
osobno smatram da kibernetički prostor znači svršetak naše vrste."

"Da? A zašto?"

"Jer predstavlja kraj inovativnosti", reče Malcolm. "Zamisao da se cijeli svijet umreži znači masovnu smrt.
Svaki biolog zna da male skupine brže evoluiraju u izolaciji. Staviš li tisuću ptica na neki otok usred oceana, jako će
se brzo razviti. Staviš li deset tisuća ptica na neki veliki kontinent, njihova će se evolucija usporiti. A kad je riječ o
našoj vrsti, evolucija se događa uglavnom kroz naše ponašanje. Osmišljavamo nova ponašanja zbog prilagodbe. A
svatko živ zna da se inovacija događa isključivo u malim skupinama. Tročlano povjerenstvo će možda nešto učiniti.
Deseteročlano, jako teško. Povjerenstvo od trideset ljudi neće ništa napraviti. S trideset milijuna to postaje
nemoguće. Tako djeluju masovni mediji - onemogućavaju da se nešto učini. Masovni mediji guše raznolikost. Zbog
njih, sva mjesta počinju sličiti. Bangkok, Tokyo ili London: na svakom uglu je McDonald's, na drugom Benneton,
prekoputa Gap. Regionalne razlike nestaju. Sve razlike nestaju. U svijetu masovnih medija, svega je manje osim
deset najčitanijih knjiga, ploča, filmova, teorija. Ljudi su se zabrinuli jer se gubi raznolikost vrsta u tropskim
prašumama. A što je s intelektualnom raznovrsnošću - našim najnužnijim resursom? Ona nestaje brže od drveća.
Međutim to još nismo shvatili pa sad namjeravamo spojiti pet milijardi ljudi u kibernetičkom prostoru. A to će
paralizirati čitavu vrstu. Sve će stati. Svi će misliti isto u isto vrijeme. Globalna uniformiranost. Joj, to boli! Jesi li
gotova?"

"Skoro", reče Hardingova. "Izdrži još malo."

"Vjeruj mi na riječ, to će se dogoditi brzo. Rasporediš li složene sustave na trodimenzionalne grafikone

sposobnosti preživljavanja, vidjet ćeš da se ponašanje može tako brzo promijeniti da se sposobnost preživljavanja
može naglo smanjiti. Nisu potrebni asteroidi, bolesti ili nešto drugo. Dovoljno je da iskrsne nekakva vrsta ponašanja
koja se pokaže kobnom za stvorenja koja su ga usvojila. Moja je postavka da su dinosauri - kao složena stvorenja -
prošli kroz jednu od takvih promjena ponašanja. I da su zbog tog izumrli."

"Što, baš svi?"

"Dovoljno je nekoliko", reče Malcolm. "Neki se dinosaur naseli u močvarama oko kontinentalnog mora,
promijeni kruženje vode i uništi biljni okoliš ? kojem ovisi dvadeset drugih vrsta. Puf! Nema ih više. To izazove
druge dislokacije. Izumre grabežljivac, a njegov plijen se nesmetano počne množiti. Ekosustav se izbaci iz
ravnoteže. Poremeti se puno toga. Izumre još nekoliko vrsta. I odjednom je sve svršeno. Moglo se tako dogoditi."

"Samo ponašanje..."

"Da", reče Malcolm. "Odnosno, krenuo sam od te postavke. I činilo mi se da bismo je mogli dokazati. No sad je
kraj tim nadama. Moramo otići odavde. Reci ostalima."

Thorne uključi radio. "Eddie. Ovdje Doc."

Nije bilo odgovora.

"Eddie?"

Radio zakrči. A tad začuju zvuk koji im se isprva učini sličnim atmosferskim smetnjama. No tad shvate da je
riječ o prodornom ljudskom kriku.
 Visoko skrovište

Prvi raptor zasikće pa počne skakati i udarati o visoko skrovište. Uslijed trešnje, konstrukcija zaklopara.
Raptorove kandže zagrebu po metalu i on padne na zemlju. Eddie se zapanjio kad je vidio koliko visoko može
skočiti - tri metra okomito u zrak, skok za skokom, bez posebnog napora. Njegovi skokovi privuku druge životinje,
koje se polako vrate i okruže skrovište.

Uskoro je ono bilo okruženo raptorima koji su režali i skakali. Skrovište se ljuljalo naprijed - natrag kako bi se
životinje zabijale u nj, kandžama pokušavale naći uporište pa ponovno padale. No još zloslutnije je bilo to, shvati
Levine, da one uče. Neke su se već počele služiti kandžama na prednjim udovima da se uhvate za konstrukciju i
pridrže dok ne nađu uporište za noge. Jedan od raptora popne se na pola metra od njihova malog skloništa prije no
što je pao. Padovi kao da nisu naudili životinjama. Odmah bi se osovile na noge i ponovno skočile.

Eddie i djeca ustanu. Levine reče: "Vratite se! Ne naginjite se van", i gurne djecu na sredinu skloništa.

Eddie se sagne nad svoju naprtnjaču i izvadi svijetleću raketu. Aktivira je i baci; dva raptora padnu. Raketa je
cvrčala na vlažnoj zemlji i bacala oštre, crvene sjene. No raptori su i dalje nadolazili.

Eddie iščupa aluminijsku prečku iz poda, nagne se preko ogradice i zavitla njome kao toljagom.

Jedan se raptor već popeo dovoljno visoko da sune glavom, razjapljenih čeljusti, prema Eddiejevu vratu.
Iznenađen, Eddie vrisne i munjevito odmakne glavu; raptor ga promaši za nekoliko centimetara, ali mu zubima
dohvati košulju. Tad se raptor zanese i padne, čvrsto stisnutih čeljusti i svojom težinom povuče Eddieja preko
ograde.

On zavapi: "Pomognite mi! Upomoć!" kad se počeo prevrtati;

Levine ga obujmi rukama i počne potezati natrag. Levine pogleda preko Eddiejeva ramena u raptora, koji je sad
visio u zraku i bijesno siktao, ne puštajući Eddiejevu košulju. Eddie je udarao raptora po njušci šipkom, ali raptor
nije popuštao stisak, kao buldog. Eddie je bio opasno nagnut preko ograde; mogao bi pasti svakog časa. Zabode
šipku u raptorovo oko i raptor odmah popusti stisak. Dvojica muškaraca padnu natrag u sklonište. Kad su ustali,
ugledaju raptore kako se penju sa svih strana skrovišta. Kad bi provirili iznad ograde, Eddie bi zamahnuo na njih
šipkom i odbacio ih.

"Brzo!" vikne on djeci. "Na krov! Brzo!" Kelly se počne penjati po jednoj prečki pa se s lakoćom prebaci na
krov. Arby je ostao stajati, bezizražajna pogleda. Ona se nagne s krova i reče: "Dođi,Arb!" Dječak je stajao kao
ukopan, očiju razrogačenih od straha. Levine pritrči da mu pomogne i podigne ga. Eddie je mahao šipkom u širokim
lukovima i udarao po raptorima.

Jedan uhvati šipku zubima i snažnim trzajem glave je povuče.

Eddie izgubi ravnotežu, odleti natraške i prevrne se preko ogradice. U padu je vikao: "Neeee!" Istog trenutka
sve životinje skoče na zemlju. Čuli su Eddieja kako vrišti u tami. Raptori su režali.

Levine je bio užasnut. Još je držao Arbyja u rukama i gurao ga na krov. "Penji se", ponavljao je. "Penji se. Penji
se."

S krova Kelly reče: "Možeš ti to, Arb."

 Dječak se čvrsto uhvati za krov, podigne se. Od panike zalamata nogama. Snažno udari Levinea u usta i Levine
ga pusti. Dječak sklizne i padne nauznak na zemlju.

"Oh, Isuse", reče Levine. "Oh, Isuse."

Thorne je bio ispod prikolice. Otkvači kuku, ispuže ispod prikolice i jurne prema Jeepu. Čuo je zujanje motora i
ugleda Sarah kad se popela na motocikl i odjurila. Preko ramena je prebacila Lindstradt pušku.

On sjedne za upravljač, upali motor i nestrpljivo pričeka da se kabel namota. Kuka je klizila po travi. Činilo se
da traje cijelu vječnost. Kabel je sad vijugao oko stabla. Thorne je čekao. Ugleda svjetlo Sarahina motora kako
odmiče kroz raslinje u pravcu visokog skrovišta.

Naposljetku se motor kolotura isključi. Thorne ubaci mjenjač u brzinu i uz riku odjuri s čistine. Radio se oglasi,
"Ian", reče on.

"Ne brini zbog mene", reče Malcolm sneno. "Dobro sam."

Kelly je ležala priljubljena na kosom krovu kućice i gledala preko ruba. Vidjela je kad je Arby udario o tlo, na
suprotnoj strani konstrukcije od Eddieja. Činilo se da se jako ugruvao. No nije znala što mu se dogodilo, jer se
okrenula da se bolje uhvati za vlažni krov, a kad je ponovno pogledala, Arbyja više nije bilo.

Nije ga bilo.

Sarah Harding je vozila brzo po blatnjavoj prašumskoj cesti. Nije bila sigurna gdje se nalazi, ali je
pretpostavljala da će idući nizbrdo na posljetku izbiti u ravnicu. Barem se tako nadala.

Ona doda gas, skrene iza zavoja i odjednom ugleda veliko stablo koje se ispriječilo na putu. Ona zakoči, okrene
motocikl i krene natrag. Na cesti ugleda par prednjih svjetala Thorneova vozila kako skreću desno. Ona pođe za
njegovim Jeepom, tjerajući motor punom parom.

Levine je stajao na sredini skrovišta, sleđen od užasa. Raptori više nisu skakali, više se nisu pokušavali popeti.
Čuo ih je u podnožju, kako reže. Čuo je krckanje kostiju. Dječak nije puštao glasa.

Levinea oblije hladan znoj.

A tad začuje Arbyja kako viče: "Natrag! Mičite se!"

Na krovu, Kelly se okrene pokušavajući vidjeti što se događa na drugoj strani. U umirućoj svjetlosti rakete,
ugleda Arbyja u kavezu. Uspio je zatvoriti vrata. Provukao je ruku kroz rešetke pokušavajući okrenuti ključ u
lokotu. Blizu njega bila su tri raptora; oni skoče bliže kavezu čim su ugledali njegovu ruku i on je brzo povuče.
Vikne: "Mičite se!" Raptori počnu gristi kavez, naginjući glave dok su glodali rešetke. Jedna od životinja zaglavi
donju čeljust u elastičnu lastiku koja je visila s ključa. Raptor povuče glavu, nategne lastiku, ključ iskoči iz brave i
udari ga u vrat.

Raptor iznenađeno zaciči i ustukne. Lastika je sad bila čvrsto omotana oko njegove donje čeljusti a ključ se
ljeskao u tami. Raptor je prednjim udovima grebao po lastiki, pokušavao je skinuti, ali se zakvačila za svinuti
kutnjak pa su svi raptorovi pokušaji završili tako da bi ga lastika udarila po koži. Uskoro odustane i počne trljati
njušku o zemlju, pokušavajući tako skinuti ključ.

U međuvremenu su ostali raptori uspjeli odvojiti kavez od konstrukcije i prevrnuti ga na zemlju. Prignuli su
glave a kandžama zamahivali prema Arbyju iza rešetaka. Kad su shvatili da od tog neće biti ništa, počeli su udarati i
gaziti nogama po kavezu. Pridruži im se još nekoliko životinja. Uskoro se sedam raptora zbilo iznad kaveza. Udarali
su ga nogama pa se kavez otkotrlja od skrovišta. Njihova su tijela zaklanjala pogled na Arbyja.

Kelly začuje tihi zvuk. Podigne pogled i ugleda dva prednja svjetla u daljini. Automobil.

Netko dolazi.
 Arby je prolazio kroz pakao, zatvoren u kavezu, okružen crnim režećim likovima. Raptori nisu mogli gurnuti
njuške kroz prostor između rešetaka, ali je po njemu kapala njihova vruća slina, a kad bi udarili nogom po kavezu i
zakotrljali kavez, kandžama bi zasjekli po njegovim rukama i ramenima. Tijelo mu je bilo natučeno. Glava ga je
boljela od udaraca u rešetke. Svijet se oko njega vrtložio, posvuda paklenska buka. U jedno je bio siguran.

Raptori ga kotrljaju dalje od skrovišta.

Kad se automobil približio, Levine priđe ogradici i pogleda dolje. U svjetlosti crvene svijetleće rakete, ugleda tri
raptora kako vuku ono što je ostalo od Eddiejeva tijela prema džungli. Često bi zastali i počeli se tući, ujedati se, ali
su ga ipak uspjeli odvući.

Tad ugleda drugu skupinu raptora, koja je nogama udarala i gurala kavez. Kotrljali su ga niz utrtu stazu, u šumu.

Kad se automobil približio, začuje brujanje Jeepova motora. Ugleda Thorneov obris iza upravljača.

Nadao se da ima pušku. Levine je želio ubiti sve te proklete životinje. Želio ih je sve pobiti.

Na krovu, Kelly je gledala kako raptori udaraju kavez nogama i kotrljaju ga. Jedan je raptor zaostao; okretao se
ukrug, poput psa koji se pokušava uhvatiti za rep. Tad shvati da je to onaj raptor kojemu se donja čeljust zaplela u
lastiku. Ključ mu se još klatio po obrazu i svjetlucao na crvenoj svjetlosti. Raptor je mahao glavom gore - dolje,
pokušavajući se osloboditi.

Jeep dotutnji i raptora zbune iznenadna žarka svjetla. Thorne doda gas, pokušavajući udariti raptora
automobilom. Raptor se okrene i pobjegne, niže u dolinu.

Kelly spuzne s krova i krene u podnožje.

Thorne otvori vrata i Levine uskoči u automobil. "Imaju malog", reče Levine i pokaže niz stazu.

Kelly je još silazila pa vikne: "Čekajte!"

Thorne reče: "Vrati se gore. Dolazi Sarah! Mi idemo po Arbyja!" "Ali..."

"Ne smiju nam umaknuti!" Thorne zaturira motor i krene niz životinjsku stazu, goneći raptore.

U prikolici, Ian Malcolm slušao je glasove koji su vikali preko radija. Čuo je paniku, pomutnju.

Vražja dreka, pomisli on. Sve ide do vraga.

Stotinu tisuća stvari u interakciji. On uzdahne i zatvori oči.

Thorne je brzo vozio. Okružila ih je gusta džungla. Staza se počela sužavati, velike su se palme počele nadvijati
nad njih i udarati po automobilu. On upita: "Hoćemo li uspjeti?"

"Dovoljno je široka", reče Levine. "Danas sam prošao njome pješice. Parasauri se služe tom stazom."

"Kako se to moglo dogoditi?" reče Thorne. "Kavez je bio pričvršćen za skele."

"Ne znam", reče Levine. "Otkinuo se."

"Kako? Kako?"

"Nisam vidio. Puno se tog dogodilo."

"A Eddie?" žalosno će Thorne.

"Bilo je jako brzo", reče Levine.

Jeep je jurio kroz džunglu i poskakivao po stazi; udarali su glavama o platneni krov. Thorne je vozio luđački.
Ispred njih, raptori su se brzo kretali; jedva je vidio posljednju životinju kako juri u tami ispred njih.

"Nisu me htjeli poslušati!" vikne Kelly kad se Sarah zaustavila na motociklu.

"U vezi s čim?"

"Raptor je uzeo ključ! Arby je zaključan u kavezu, a raptor ima ključ!"

"Gdje je?" upita Sarah.

"Tamo!" reče Kelly i pokaže na ravnicu. Na mjesečini se nazirao crni obris bježećeg raptora. "Treba nam
ključ!"

"Sjedni", reče Sarah skidajući pušku s ramena. Kelly se popne iza nje na motor. Sarah joj gurne pušku u ruku.
"Znaš li pucati?"

"Ne. Odnosno, nikad..."

"Znaš li voziti motor?"

"Ne, ja..."

"Onda moraš pucati", reče Sarah. "Slušaj; ovdje je okidač. Dobro? Ovo je zapor. Okreni ga ovako. U redu?
Vožnja će biti uzbudljiva pa ga ne otpuštaj dok se ne približimo."

"Približimo čemu?"

Ali Sarah to nije čula. Doda gas i motor ubrza, krene u ravnicu, u lovu na odbjegle raptore. Kelly jednom rukom
zagrli Sarah, pokušavajući ne pasti.

Jeep je poskakivao po stazi i prskao kroz blatnjave lokve. "Ne sjećam se da je bila tako grbava", reče Levine i
čvrsto se uhvati za rukohvat. "Možda bi trebao usporiti..."

"Ne, do vraga", reče Thorne. "Izgubimo li ga iz vida, svršeno je. Ne znamo gdje je raptorsko gnijezdo. A u ovoj
džungli, po noći... ah, prokletstvo."

Raptori su skretali sa staze i bježali u šipražje. Kaveza je nestalo. Thorne nije dobro vidio teren, ali se činilo da
je riječ o strmom, skoro okomitom obronku.

"Ne možeš onuda", reče Levine. "Previše je strmo."

"Moram", reče Thorne.

"Ne budi lud", reče Levine. "Pomiri se s činjenicama. Izgubili smo klinca, Doc. Užasno, ali smo ga izgubili."

Thorne se zapilji u Levinea. "On tebe nije ostavio na qedilu", reče on. "Pa nećemo ni mi njega."

Thorne naglo okrene upravljač i prijeđe Jeepom preko ruba. Automobil se opasno obruši, ubrza i počne strmi
spust.

"Jebemu!" reče Levine. "Sve ćeš nas ubiti!"

"Drž'se!"

Poskakujući, oni zarone u tamu.

 ŠESTA KONFIGURACIJA

"Red se naglo urušava u raznim područjima. Vjerojatnost opstanka pojedinaca i skupina sada je jako slaba."

IAN MALCOLM
 Lov

Motocikl je jurio preko travnate ravnice. Kelly se čvrsto držala za Sarah jednom rukom, a u drugoj držala
pušku. Puška je bila teška i ruka joj se umorila. Motociklje poskakivao po terenu. Vjetar joj je lijepio kosu za lice.

"Drži se!" vikne Sarah.

Mjesec se probije kroz oblake i trava ispred njih posrebri se na mjesečini. Raptor je bio četrdeset metara ispred
njih, u dosegu njihova prednjeg svjetla. Polako su ga sustizali. Kelly nije vidjela drugih životinja na ravnici, osim
krda apatosaura u daljini.

Približe se raptoru. Životinja je brzo trčala, ukočena repa, jedva je nadvisivala travu. Sarah nagne motor udesno
kad su se našli uz bok raptoru. Polako su se primicali. Sarah se nagne natrag i stavi usta na Kellyno uho.

"Pripremi se!" vikne. "Što da učinim?"

Sad su se vozile usporedno s raptorom, pokraj njegova repa. Sarah doda gas, prođe pokraj stražnjih nogu i krene
prema glavi.

"Vrat!" vikne ona. "Pucaj mu u vrat!"

"Gdje?"

"Bilo gdje! Samo da je vrat!"

Kelly je petljala oko puške. "Sad?"

"Ne! Pričekaj! Stani!"

Raptor se uspaniči kad mu se približio motocikl. Potrči brže.

Kelly je pokušavala naći sigurnosni zapor. Puška je poskakivala. Prsti joj dotaknu zapor, ali skliznu s njega.
Ona ponovno ispruži ruku. Morat će se poslužiti objema rukama a to znači da će morati pustiti Sarah...

"Pripremi se!" vikne Sarah.

"Ali ne mogu..."

"Sad! Pucaj! Sad!"

Sarah naglo skrene motociklom, usporedo s raptorom. Sad su bile udaljene samo jedan metar. Kelly osjeti miris
životinje koja okrene glavu i škljocne zubima. Kelly opali. Puška poskoči u njezinim rukama; ona se ponovno uhvati
za Sarah. Raptor nastavi trčati.

"Što se dogodilo?"

"Promašila si!"

Kelly zatrese glavom.

 "Nema veze!" vikne Sarah. "Možeš ti to! Približit ću se još jednom!"

Ona ponovno nagne motocikl prema raptoru i približi mu se. No ovog je puta bilo drukčije: kad su se našle
usporedo s njim, raptor ih iznenada napadne i udari glavom. Sarah jaukne, okrene motor na drugu stranu i načini
veći razmak između njih. "Pametni vragovi, zar ne?" vikne ona. "Ne pružaju drugu priliku!"

Raptor nakratko pojuri za njima, pa se naglo okrene, promijeni smjer i jurne preko ravnice.

"Ide prema rijeci!" vikne Kelly.

Sarah doda gas. Motor poskoči. "Koliko je duboka?"

Kelly ne odgovori.

"Koliko je duboka?"

"Ne znam!" vikne Kelly. Pokušavala se sjetiti kako su izgledali raptori dok su prelazili rijeku. Kao da ih je
vidjela plivati. To znači da je najmanje...

"Više od metra?" upita Sarah.

"Da!"

"To nije dobro!"

Sad su bili deset metara iza raptora i on im je odmicao. Životinja je zašla na područje obraslo gustim palmama
cikasima. Gruba debla su ih grebla. Teren je bio neravan; motor je poskakivao preko kvrga. "Ništa ne vidim!" vikne
Sarah. "Drži se!" Ona skrene ulijevo, od raptora prema rijeci. Životinja je nestajala u travi.

"Što to radiš?" vikne Kelly. "Moramo mu presjeći put!"

Krešteći, jato prestrašenih ptica poleti ispred njih. Sarah se proveze kroz uzlepetala krila i Kelly sagne glavu.
Puška poskoči u njezinoj ruci.

"Pažljivo s tim!" vikne Sarah.

"Što se dogodilo?"

"Opalila je!"

"Koliko punjenja imam?"

"Još dva! Iskoristi ih dobro!"

Rijeka je bila ispred njih, svjetlucala je na mjesečini. One izjure iz trave i stignu na muljevitu obalu. Sarah se
okrene, motocikl se zanese, sklizne i poskoči. Kelly tresne u hladno blato, a Sarah na nju. Sarah odmah skoči na
noge i potrči za raptorom. Dovikne joj: "Dođi!"

Kelly omamljena pođe za njom. Puška u njezinoj ruci bila je ogrezla u blato. Ona se upita funkcionira li još.
Sarah je već bila na motoru, turirala i mahala joj rukom da dođe. Kelly skoči na motor i Sarah krene niz obalu rijeke.

Raptor je bio dvadeset metara ispred njih. Približavao se vodi.

"Bježi nam!"

Thorneov je Jeep nekontrolirano jurio niz strminu. Palme su udarale po prednjem staklu; ništa nisu vidjeli, ali su
osjećali nagib obronka. Jeep se zanese ustranu. Levine vrisne.

Thorne čvrsto zgrabi upravljač i pokuša ga okrenuti na drugu stranu. Dotakne kočnicu; Jeep se ispravi i nastavi
spust. Između palmi je bio prolaz - on ugleda polje posuto crnim stijenama kako se uzdiže ravno ispred njih. Raptori
su se verali preko stijena. No ako skrene ulijevo...

"Ne!" vikne Levine. "Ne!"

"Drži se!" vrisne Thorne i naglo okrene upravljač. Automobil izgubi silu trenja i sklizne nadolje. Udare u prvu
stijenu i razbiju jedno prednje svjetlo. Automobil se zanjiše i nagne no dočeka se na sva četiri kotača. Thorne
pomisli da je dokrajčio prijenosnik, no automobil se nastavi kretati, vijugajući po obronku, skrenuvši ulijevo. Drugo
se svjetlo razbije o granu. Oni nastave silazak u tami, kroz još jedan sloj palmi, a tad iznenada doskoče na ravno tlo.
Jeepove se gume zakotrljaju po mekanoj zemlji.

Thorne zaustavi automobil.

Tišina.

Oni virnu kroz prozore, pokušavajući odrediti gdje se nalaze. No bilo je tako mračno da se jedva nešto
razabiralo. Činilo se da su u dnu dubokog klanca, zastrtog svodom od krošanja.

"Aluvijalni nanosi", reče Levine. "Sigurno smo u kanjonu."

Kad su mu se oči priviknute na tamu, Thorne shvati da je Levine u pravu. Raptori su trčali posred kanjona, koji
je s obje strane bio obrubljen velikim stijenama. No dno kanjona bilo je pjeskovito i dovoljno široko za prolaz
automobila. On krene za raptorima.

"Imaš li pojma gdje se nalazimo?" upita Levine, netremice gledajući u raptore.

"Ne", reče Thorne.

Automobil krene naprijed. Kanjon se proširi i završi zaravankom. Stijene nestanu; s obje strane rijeke raslo je
drveće. Katkad bi zasjala mjesečina. Bolje se vidjelo.

Ali raptora nije bilo. On zaustavi automobil, spusti prozor i osluhne. Čuo ih je kako sikću i reže. Taj zvuk kao
da je dolazio slijeva.

Thorne ubaci automobil u brzinu i skrene iz kanjona među paprati i poneki bor. Levine reče: "Misliš li da je
dječak preživio onaj obronak?"

"Ne znam", reče Thorne. "Ne znam što bih mislio."

Polako je vozio. Stignu do prilaza medu drvećem i ugledaju čistinu na kojoj je paprat bila ugažena. S druge
strane čistine, ugledaju obale rijeke na čijoj se površini caklila mjesečina. Ponovno su ha rijeci.

No njihovu pozornost privuče čistina. Na prostranom otvorenom prostoru ugledaju goleme bijele kosture
nekoliko apatosaura. Divovska rebra, lukovi bijelih kostiju, sjajila su na srebrnoj svjetlosti. Crne gromade djelomice
pojedenih trupla ležale su na boku na sredini čistine, a iznad njih su zujali rojevi muha.

"Kakvo je ovo mjesto?" upita Thorne. "Izgleda kao groblje."

"Da", reče Levine. "Ali nije."

Raptori su se okupili najednom mjestu i grabili se za ostatke Eddiejeva tijela. Na suprotnoj strani čistine
ugledaju tri niska humka od blata; stijenke su popucale na puno mjesta. U gnijezdima ugledaju zgnječene dijelove
ljuski od jajeta. Osjećao se jak vonj truleži.

Levine se nagne naprijed. "Ovo je raptorsko gnijezdo", reče.

U tami prikolice, Malcolm se uspravi i žmirne od boli. Zgrabi radio. "Našli ste ga? Gnijezdo?"

Radio zakrči. Levine reče: "Da, mislim da jesmo."

 "Opiši ga", reče Malcolm.

Levine je govorio tiho, nabrajao obilježja, proqenjivao dimenzije. Levineu se raptorsko gnijezdo učinilo
neuredno, zapušteno, nemarno sagrađeno. Iznenadio se, jer su dinosaurska gnijezda najčešće pružala jasan dojam
reda. Levine je to vidio puno puta, na fosilnim nalazištima od Montane do Mongolije. Jaja u tim gnijezdima bila su
složena u urednim koncentričnim krugovima. Često bi se u jednom gnijezdu našlo više od trideset jaja, što je
ukazivalo da je više ženki surađivalo i dijelilo jedno gnijezdo. U blizini gnijezda našlo bi se mnogo fosila odraslih
životinja, dokaz da su dinosauri zajednički pazili na jaja. Na nekoliko je nalazišta bio vidljiv i prostorni raspored;
gnijezdo u središtu a odrasle životinje oprezno se kreću oko gnijezda s vanjske strane kako ne bi pomaknute jaja u
inkubaciji. Po tom strogo utvrđenom ustroju, dinosauri su podsjećali na svoje potomke ptice, kod kojih su se također
primjećivali precizni obrasci udavaranja, parenja i gniježđenja.

No velociraptori su se ponašali drukčije. U prizoru koji se ukazao Levineu pred očima bilo je nereda, zbrke:
nemarno sagrađena gnijezda, razdražljive odrasle životinje, jako malo mladih životinja, zgnječene ljuske jajeta,
izgažene stijenke gnijezda. Oko gnijezda, Levine ugleda razbacane male kosti, vjerojatno ostaci novorođenčadi.
Nigdje na čistini nije vidio živo mladunče. Bile su tri mlade životinje, no one su se morale brinuti same za sebe i na
njihovim tijelima već su se vidjeli mnogi ožiljci. Mlade su životinje izgledale mršavo, neuhranjeno. Izdaleka su
oprezno drpkale komadiće mesa s trupla i uzmicale čim bi neka odrasla životinja škljocnula zubima prema njima.

"A apatosauri?" upita Malcolm. "Što je s njihovim truplima?" Levine ih nabroji ukupno četiri. U raznim fazama
raspadanja.

"Moraš reći Sarah", reče Malcolm.

No Levine je razmišljao o nečem drugom: pitao se kako su se ta golema trupla uopće zatekla ovdje. Nisu ovdje
umrli slučajno, jer su sve životinje sigurno izbjegavale ovo gnijezdo. Nije ih se ni moglo namamiti ovdje, a bile su
preteške da ih se nosi. Pa kako su došle ovamo? Nešto ga je golicalo, neka očigledna misao koju nije...

"Odveli su Arbyja", reče Malcolm.

"Da", reče Levine. "Jesu."

Zagleda se u gnijezdo, pokušavajući povezati niti. Tad ga Thorne gurne laktom. "Eno kaveza", reče i pokaže
prstom. Na drugoj strani čistine, na zemlji, djelomice skriven lišćem paprati, Levine ugleda svjetlucanje aluminijskih
sipki: Ali nije vidio Arbyja.

"Daleko na drugoj strani", reče Levine.

Raptori nisu obraćali pozornost na kavez nego su se još grabili za Eddiejevo truplo. Thorne izvadi pušku i
otvori kutiju s punjenjima. Ugleda šest strelica. "Nedovoljno", reče on i zatvori je. Na čistini je bilo najmanje deset
raptora.

Levine prekopa po stražnjem sjedištu, nađe svoju naprtnjaču, koja je pala na pod. Povuče zatvarač i izvadi mali
srebrnkasti valjak veličine velike boce bezalkoholnog napitka. Na njoj su bile nacrtana lubanja i prekrižene kosti.
Ispod tog je pisalo: OPREZ OTROVNI METAHOLIN (MIVACURIUM).

"Što je to?" upita Thorne.

"Nešto što su zakuhali u Los Alamosu", reče Levine. "Nesmrtonosni neutralizator. Ispušta kratkodjelujuću
aerosolsku holinesterazu. Paralizira sve životne oblike do najviše tri minute. Onesvijestit će sve raptore."

"A dječak?" reče Thorne. "Ne možeš se time poslužiti. Paralizirat ćeš njega."

Levine pokaže rukom. "Bacimo li tuljac desno od kaveza, vjetar će otpuhati plin od njega, prema raptorima."

"A možda i neće", reče Thorne. "Pa bi Arby mogao nastradati." Levine kimne glavom. Vrati tuljac u naprtnjaču,
pa se okrene prema naprijed i zagleda u raptore.
 "Dakle", reče Levine. "Što ćemo sad?"

Thorne pogleda u aluminijski kavez, djelomice zaklonjen papratima. Tad ugleda nešto zbog čeg se uspravi u
sjedištu: kavez se malo zakotura i rešetke kao da su se pomaknule na mjesečini.

"Jesi li vidio?" upita Levine.

Thorne reče: "Izbavit ću tog klinca."

"Ali kako?" upita Levine.

"Na starinski način", reče Thorne. On izađe iz automobila.

Sarah doda gas i pojuri motociklom po muljevitoj obali rijeke. Raptor je bio ispred njih, išao poprečno prema
njima, prema rijeci.

"Gas!" vikne Kelly. "Gas!"

Raptor ih ugleda, promijeni smjer i odmakne. Pokušavao im je umaknuti ali su se na ravnoj obali one kretale
brže od njega. One sustignu životinju, približe joj se s boka a tad Sarah skrene od obale, prema travnatoj ravnici.
Raptor skrene desno, dublje u ravnicu. Dalje od rijeke.

"Uspjela si!" vikne Kelly.

Sarah je zadržala brzinu i primicala se raptoru. Činilo se da je odustao od rijeke i da više nema plana.
Jednostavno je trčao po ravnici. A tad ga one počnu polako no neumoljivo sustizati. Kelly je bila uzbuđena. Pokuša
obrisati blato sa svoje puške, pripremajući se da ponovno puca.

"Prokletstvo!" vikne Sarah.

"Što je?"

"Pogledaj!"

Kelly se nagne naprijed i zagleda preko Sarahina ramena. Ravno ispred njih, ugledaju krdo apatosaura. Bile su
samo pedeset metara udaljene od prve gorostasne životinje, koja zatuli i munjevito se okrene od iznenadnog straha.
Na mjesečini, tijela su im bila zeleno - siva.

Raptor strelovito jurne prema krdu.

"Misli da će nas se otarasiti!" Sarah doda gas i primakne se. "Pucaj! Sad!"

Kelly nacilja i opali. Puška se ritne, ali raptor nastavi trčati. "Promašaj!"

Ispred njih, apatosauri su se okretali i stupali golemim nogama. Njihovi teški repovi šibali su zrak. Ali su bili
prespori da bi se sklonili s puta. Raptor jurne i zavuče se ispod velikih apatosaura. "Što ćemo?" vikne Kelly.

"Nemamo izbora!" poviče Sarah. Primakne se usporedo s raptorom baš kad ih je prekrila sjena apatosaura i oni
projure ispod prvog apatosaura. Kelly ugleda obli trbuh kako visi metar iznad nje. Noge su bile debele poput
trupaca, stupale se i okretale.

Raptor nastavi trčati, munjevito, između nemirnih nogu. Sarah ga je slijedila i okretala motor lijevo - desno.
Iznad njih, životinje su tulile i okretale se, pa ponovno tulile. Nađu se ispod drugog trbuha, pa izađu na mjesečinu,
pa ponovno zađu u sjenu apatosaura. Sad su bili u sredini krda. Kao da su u šumi pokretnih stabala.

Ispred njih, krupna noga se spusti uz topot od kojeg zadrhti tlo. Motor poskoči i Sarah skrene ulijevo; očešu se o
životinju. "Drži se!" vikne ona pa ponovno naglo skrene i krene za raptorom. Iznad njih apatosauri su tulili i vrzli se.
Raptor naglo odskoči u stranu, okrene se pa pojuri natrag.
 "Jebi ga!" reče Sarah i strelovito okrene motor. Rep jedne od životinja zanjiše se nisko i promaši ih za dlaku a
tad se i one nađu izvan krda, ponovno u lovu na raptora.

Motocikl je jurio preko travnate ravnice. "Posljednja prilika!" vikne Sarah. "Hajde!"

Kelly podigne pušku. Sarah je vozila nesmiljeno i brzo i približila se jako blizu raptoru. Životinja se okrene da
je udari glavom, ali se Sarah nije dala i šakom snažno udari raptora u glavu. "Sad!"

Kelly gurne cijev puške u raptorov vrat i pritisne okidač. Puška snažno odskoči i udari je u trbuh.

Raptor nastavi trčati. "Ne!"zavapi ona."Ne!"

A tad raptor padne i počne se tumbati po travi. Sarah skrene lijevo pa desno i zaustavi motor. Raptor je bio pet
metara od njih, koprcao se u travi. Režao je i isprekidano lajao. Tad umukne.

Sarah uzme pušku i otvori kutiju s punjenjem. Kelly ugleda još pet strelica.

"Mislila sam da je ovo posljednja", reče.

"Lagala sam", reče Sarah. "Pričekaj."

Kelly ostane pokraj motora, a Sarah oprezno krene kroz travu.

Ispali još jednu strelicu pa stane i pričeka nekoliko trenutaka. Tad se sagne.

Kad se vratila, u ruci je držala ključ.

U gnijezdu, raptori su još trgali truplo, malo postrani. No zdušnosti je ponestajalo; neke su se životinje
okrenule, trljale čeljusti svojim prednjim udovima s kandžama, i polako prilazile središtu čistine. Primicale se
kavezu.

Thorne se popne u stražnji dio Jeepa i odmakne platneni krov. Provjeri pušku koju je držao u rukama.

Levine se prebaci na vozačevo sjedište. Upali motor. Thorne se podboči u stražnjem dijelu Jeepa i čvrsto uhvati
za stražnju prečku. Okrene se Levineu.

"Kreni!"

Jeep jurne preko čistine. Raptori pokraj trupla iznenađeno podignu pogled kad su ugledali upadača. Jeep je već
prošao polovicu čistine, projurio pokraj golemih mrtvih kostura, čija su ih orijaška rebra nadvisivala, a tad Levine
skrene ulijevo i zaustavi se pokraj aluminijskog kaveza. Thorne iskoči izvozila i zgrabi kavez objema rukama. U
tami nisu vidjeli koliko su ozbiljne Arbyjeve rane; dječak je ležao licem prema dolje. Levine izađe iz automobila, ali
mu Thorne dovikne da se vrati. On visoko podigne kavez i baci ga u stražnji dio Jeepa. Thorne uskoči u Jeep a
Levine ubaci automobil u brzinu. Iza njih, raptori zareže i pojure za njima, trčeći između rebara kostura. Prijeđu
preko čistine zapanjujućom brzinom.

Kad je Levine nagazio na gas, najbliži raptor visoko skoči i doskoči na stražnji dio automobila, a zubima se
uhvati za platneni krov. Životinja je siktala i čvrsto se držala.

Levine doda gas, Jeep poskoči i odjuri s čistine.

U tami, Malcolm ponovno utone u morfijske sne. Slike su lebdjele ispred njegovih očiju: trodimenzionalni
grafikoni sposobnosti preživljavanja, višebojne računalne slike sad su služile da se razmišlja o evoluciji. U ovom
matematičkom svijetu vrhunaca i dolina, populacije različitih organizama verale su se na vrhove sposobnosti
preživljavanja ili proklizavale u doline neprilagođenosti. Stu Kauffman i njegovi suradnici dokazali su da napredni
organizmi imaju složenija unutarnja ograničenja što ih je činilo izloženijima opasnosti da padnu s optimuma
sposobnosti preživljavanja do dna ponora. No, istodobno, evolucija je odabirala složena stvorenja. Jer se složena
stvorenja mogu prilagoditi. Uz pomoć alata, učenja, suradnje.
 Ipak, ta je adaptivna fleksibilnost složenih životinja imala svoju cijenu - zamijenili su jednu ovisnost drugom.
Više nisu trebali mijenjati tijela da bi se prilagodili, jer je sad njihova prilagodba bila vezana uz ponašanje,
društveno uvjetovana. Takvo je ponašanje zahtijevalo učenje. U stanovitom smislu, među složenim životinjama
adaptivna sposobnost preživljavanja idućoj se generaciji više ne prenosi DNK - om, nego odgojem. Čimpanze uče
svoju mladunčad da skupljaju termite štapićem. Takvi postupci podrazumijevaju barem zametak kulture,
organiziranog društvenog života. No, životinje odrasle u izolaciji, bez roditelja, bez odgoja, nisu potpuno
funkcionalne. Životinje iz zoološkog vrta često ne brinu za svoju mladunčad jer nikad nisu vidjeli da to netko čini.
Ne obraćaju pozornost mladunčadi ili ih zgnječe svojim tijelom ili im ona jednostavno dojade pa ih ubiju.

Velociraptori su bili među najinteligentnijim i najkrvoločnijim dinosaurima. Za oba ta obilježja nužna je

kontrola ponašanja. Prije puno milijuna godina, u iščezlom jurskom svijetu, njihovo bi ponašanje bilo društveno
uvjetovano i prenosilo bi se sa starijih na mlađe životinje. Geni kontroliraju sposobnost za formiranje takvih
obrazaca ali ne kontroliraju i obrasce. Adaptivno ponašanje bilo je neka vrsta morala; ponašanje koje se razvilo
tijekom mnogih naraštaja jer se pokazalo da je uspješno - ponašanje koje omogućuje pripadnicima vrste da surađuju,
žive zajedno, love i odgajaju mlade.

Ali na ovom otoku, velociraptore se ponovno stvorilo u genetičkom laboratoriju. Iako su njihova tijela bila
genetski određena, njihovo ponašanje nije. Ti novostvoreni raptori došli su na svijet bez starijih životinja koje bi
skrbile za njih, koje bi im pokazale obrasce ponašanja raptora. Bili su prepušteni sami sebi, a tako su se i ponašali - u
neustrojenom društvu bez pravila, bez suradnje. Živjeli su u nekontroliranom svijetu svatko za sebe, u kojem su
preživljavali najopakiji i najopasniji a ostali su umirali.

Jeep je ubrzavao i poskakivao. Thorne se držao za prečke da ne bi izletio iz automobila. Iza svojih leđa, ugleda
raptora kako se njiše u zraku i dalje se držeći za ceradu. Nije popuštao stisak. Levine se vrati na ravne muljevite
obale rijeke i okrene desno, vozeći uz rub vode. Raptor je uporno visio.

Ispred njih, u blatu, Levine ugleda još jedan kostur. Još jedan kostur? Zašto su svi ovi kosturi ovdje? Ali nije
bilo vremena za razmišljati - nastavi voziti i prođe ispod rebara. Bez svjetala, nagnuo se naprijed i škiljio na
mjesečini, pogledom tražeći prepreke.

Raptor se uzverao u stražnji dio automobila, pustio ceradu, a čeljusti sklopio oko kaveza i počeo ga vući iz
Jeepa. Thorne se baci i dohvati sebi najbliži kraj kaveza. Kavez se okrene i odbaci Thornea nauznak. Kao da se igra
potezanja užeta s raptorom - a raptor pobjeđuje. Thorne čvrsto nogama uhvati suvozačko sjedište, da ne ispusti
kavez iz ruku. Raptor zareži; Thorne osjeti gnjev životinje, bijes jer bi mogla izgubiti nagradu.

"Uzmi!" vikne Levine i pruži pušku Thorneu. Thorne je ležao na leđima i objema rukama čvrsto držao kavez.
Levine pogleda preko ramena i shvati situaciju. Pogleda u retrovizor. Iza njih, ugleda potjeru sastavljenu od ostatka
čopora. Režali su i kezili zube. On ne može usporiti. A Thorne ne može pustiti kavez. I dalje vozeći brzo, Levine se
prebaci na suvozačko sjedište i nacilja. Pokušavao je dobro namjestiti pušku, znajući što će se dogoditi ustrijeli li
slučajno Thornea ili Arbyja.

"Pazi!" vikao je Thorne. "Pazi!"

Levine uspije otpustiti sigurnosni zapor, zamahne puškom i uperi je ravno u raptora koji je još zubima držao
rešetke kaveza. Životinja podigne pogled, brzim pokretom zubima ščepa cijev puške i povuče je.

Levine opali.

Raptorove se oči razrogače kad mu se strelica zabila u nepce. Zakrklja a tad se počne grčiti i prevali se nauznak
iz Jeepa. U padu, istrgne Levineu pušku iz ruku.

Thorne se uspravi na koljena i povuče kavez u automobil. Pogleda u nj, ali nije vidio u kakvom je stanju Arby.
Okrene se; ostatak raptora nije odustao od potjere, ali su sad bili dvadesetak metara iza njih i zaostajali.

Na kontrolnoj ploči sikne radio. "Doc." Thorne prepozna Sarahin glas.

"Da, Sarah?"
 "Gdje si?"

"Vozimo se uz rijeku", reče Thorne.

Olujni su se oblaci razišli i bila je jasna, mjesečinom obasjana noć. Raptori su i dalje slijedili Jeep, ali su polako
i sigurno zaostajali.

"Ne vidim tvoja svjetla", reče Sarah. "Nemam ih."

Zavlada tajac. Radio zakrči. Njezin je glas bio zabrinut: "A Arby?"

"Imamo ga", reče Thorne.

"Hvala Bogu. Kako je?"

"Ne znam. Živ je."

Krajolik se proširi. Vrate se u široku dolinu pokrivenu travom posrebrenom mjesečinom. Thorne se okrene,
pokušavajući se orijentirati. Tad shvati: ponovno su u ravnici, ali puno južnije. Sigurno su još na onoj strani rijeke
na kojoj je i visoko skrovište. U tom slučaju, trebali bi naći put natrag do grebenske ceste, koja je bila negdje njima
slijeva. Tom bi cestom stigli do čistine i preostale prikolice. I sigurnosti. On gurne laktom Levinea i pokaže desno.
"Idi onuda!"

Levine okrene automobil. Thorne uključi radio. "Sarah."

"Da, Doc."

"Vraćamo se u prikolicu grebenskom cestom."

"U redu", reče Sarah. "Naći ćemo te."

Sarah pogleda Kelly. "Gdje je grebenska cesta?"

"Mislim da je to ona gore", reče Kelly i pokaže prema grebenu, na stijeni visoko iznad njih.

"Dobro", reče Sarah i potjera motor.

Jeep je brundao preko ravnice, duboko u srebrnkastoj travi. Brzo su vozili. Raptori se više nisu vidjeli iza njih.
"Čini se da smo im umaknuli", reče Thorne.

"Možda", reče Levine. Kad je skretao iz kanjona, vidio je nekoliko raptora kako su naglo skrenuli lijevo.
Sigurno su se sakrili u travi. Nije bio siguran da bi se oni tako lako predali.

Jeep je grmio prema stijenama. Ispred sebe ugledaju zavojitu cestu koja se penjala iz doline. To je sigurno
grebenska cesta, pomisli on. Sad kad je tlo bilo ravnije, Thorne otpuže između sjedala i čučne iznad kaveza. Proviri
kroz rešetke u Arbyja, koji je tiho stenjao. Polovica dječakova lica bila je glatka od krvi a i košulja mu je bila
natopljena. No oči su mu bile otvorene i činilo se da može micati rukama i nogama.

Thorne se prigne rešetkama. "Hej, sinko", reče on nježno. "Čuješ li me?"

Arby kimne glavom i zastenje.

"Kako si?"

"Bio sam i bolje", reče Arby.

Jeep zagrabi po neasfaltiranoj cesti i krene uzbrdo po oštrim okukama. Levineu lakne kad su se počeli uspinjati,
dalje od doline. Napokon je na grebenskoj cesti i bliže sigurnosti.
Pogleda prema sljemenu. A tad na mjesečini ugleda crne obrise, na vrhu ceste, kako poskakuju.

Raptori.

Čekaju ga.

On zaustavi automobil. "Što ćemo sad?"

"Makni se", smrknuto će Thorne. "Sad ja preuzimam kormilo."

 Na rubu kaosa

Thorne izbije na greben, skrene lijevo i doda gas. Cesta se sterala pred njima na mjesečini, uski puteljak koji je
prolazio između stijene s lijeve strane i strme litice s desne. Sedam metara iznad njega, na sljemenu, on ugleda
raptore kako skaču u zrak i frkću dok trče usporedo s Jeepom.

I Levine ih ugleda. "Što ćemo?" upita on.

Thorne odmahne glavom. "Pogledaj u alat. Pogledaj u pretinac za rukavice. Uzmi sve što nađeš."

Levine se sagne i opipa rukama u tami. Alije Thorne znao da su u škripcu. Nemaju puške. Voze se u Jeepu s
platnenim krovom. Okruženi su raptorima. Procjenjivao je da su vjerojatno kilometar od čistine i prikolice.

Još kilometar za prijeći.

Thorne uspori kad su stigli do idućeg zavoja izbjegavajući strmu liticu. Kad je izašao iza zavoja, ugleda jednog
raptora kako se zgurio nasred ceste, okrenut prema njima, prijeteći spuštene glave. Thorne doda gas i krene prema
njemu. Raptor skoči u zrak i visoko podigne noge. Doskoči na poklopac motora automobila i kandžama zagrebe po
metalu. Udari o prednje staklo koje naprsne u obliku paukove mreže. Od životinjina tijela priljubljenog uz prednje
staklo, Thorne ništa nije vidio. Na ovako opasnoj cesti. On legne na kočnice.

"Hej!" vikne Levine i poleti naprijed.

Raptor na poklopcu sklizne ustranu. Sad je Thorne ponovno vidio cestu i nagazi na gas. Levine poleti natrag
kad je automobil krenuo. No tri su raptora jurišali na automobil s boka.

Jedan skoči na papuču automobila i zubima se uhvati za bočni retrovizor. Raptorovo užeglo oko bilo je blizu
Thorneova lica. On naglo okrene upravljač ulijevo i zagrebe automobilom o stijenu pokraj ceste. Deset metara
ispred, iz ceste je virio velik komad kamena. On pogleda raptora, koji se nastavio žilavo držati do trenutka kad je
kamen udario u bočni retrovizor i otkinuo ga. Raptora nestane.

Cesta se malo proširi. Thorne je imao više manevarskog prostora. Osjeti snažan potmuli udarac, podigne pogled
i ugleda kako se platneni krov ugnuo iznad njegove glave. Kandže zasijeku kroz platno, pokraj njegova uha.

On naglo skrene automobilom udesno, pa ulijevo. Kandže se povuku, ali je životinja još bila na krovu i težinom
tijela ugibala platno. Levine izvadi golemi lovački nož i gurne ga kroz krov. Istog trenutka, sune druga kandža kroz
krov i rasiječe Levineovu ruku. On vrisne od boli i ispusti nož. Thorne se sagne do poda i ispruži ruku da ga dohvati.

U retrovizoru ugleda još dva raptora na cesti iza njih, kako jure za njegovim Jeepom. Sustižu ga.

Ali, cesta je sad bila šira i on doda gas. Raptor na krovu se nagne i zaviri u automobil kroz smrskano prednje
staklo. Thorne uzme nož u ruku i zarije ga svom snagom, nekoliko puta, no činilo se, bez razultata. U idućem
zavoju, on naglo okrene volan udesno, pa ulijevo. Jeep se nagne ustranu, raptor na krovu izgubi ravnotežu i otkotrlja
se natraške s krova. U padu otrgne velik komad krova. Životinja se otkotrlja po zemlji i udari u dva raptora
progonitelja. Od siline udarca sva tri raptora se prevale i režeći strmoglave niz liticu.

"To smo sredili!" vikne Levine.

No trenutak potom, drugi raptor skoči sa stijene i potrči, samo nekoliko metara ispred Jeepa.
 I okretno, skoro lagano, raptor skoči u stražnji dio Jeepa.

Na suvozačkom sjedištu, Levine je zurio. Raptor je bio čitavim tijelom u Jeepu, pognute glave, podignutih
prednjih udova, razjapljenih čeljusti, u očiglednom položaju za napad. Raptor zasikće na njega.

Levine pomisli: "Svršeno je."

Bio je u šoku: tijelo mu oblije znoj, u glavi mu se zavrti i shvati da ništa ne može učiniti, da ga tek nekoliko
trenutaka dijeli od smrti. Ono stvorenje ponovno sikne, škljocne zubima, čučne da će skočiti - a tad mu iznenada na
usta izbije bijela pjena a oči mu se izvrnu. Pjena mu u mjehurićima počne izlaziti na usta. Počne se trzati i grčiti.
Prevali se na bok u stražnjem dijelu automobila.

Iza njih ugleda Sarah na motociklu i Kelly s puškom u ruci. Thorne uspori i Sarah ih sustigne. Doda ključ
Levineu.

"Za kavez!" vikne.

Levine ga uzme drvenih prstiju, skoro ga ispusti. Bio je u šoku. Usporenih pokreta. Zanijemio. Skoro sam umro,
pomisli on.

"Uzmi njezinu pušku!" reče Thorne.

Levine pogleda ulijevo. Većina raptora još je trčala, usporedo s automobilom. On ih nabroji šest, ali ih je
vjerojatno bilo više.

Pokuša ponovno brojati, no mozak mu je sporo radio... "Uzmi tu jebenu pušku!"

Levine uzme pušku od Kelly i osjeti hladan metal puščane cijevi u rukama.

No automobil štucne, motor zakašlje, zamukne, ponovno zakašlje i zacima.

"Što je to?" Levine se okrene prema Thorneu.

"Problemi", reče Thorne. "Nestalo nam je benzina."

Thorne ubaci automobil u ler. Vozilo se kotrljalo ali je gubilo brzinu. Ispred njih je bila mala uzbrdica a iza
toga, s druge strane zavoja, cesta se ponovno spuštala. Sarah je bila na motociklu iza njih i odmahivala glavom.

Thorne shvati da mu je jedina nada da nekako prijeđe preko uzbrdice. Reče Levineu: "Otključaj kavez. Izvuci
Arbyja." Levine naglo živne, brzih, gotovo paničnih pokreta, ali otpuže u stražnji dio automobila i ubaci ključ u
lokot. Kavez se otvori uz cvilež. On pomogne Arbyju izaći.

Thorne je promatrao brzinomjer, kako se kazaljka okreće natraške.

Vozili su brzinom od četrdeset kilometara na sat... pa trideset pet... pa trideset. Raptori, koji su trčali pokraj njih,
počnu se primicati, osjetivši da je automobil u nevolji.

Trideset kilometara na sat. Pa još sporije.

"Vani je", reče Levine iz stražnjeg dijela automobila. Zalupi vrata kaveza.

"Gurni kavez iz automobila", reče Thorne. Kavez padne s vozila i otkotrlja se nizbrdo.

Petnaest kilometara na sat. Automobil kao da je puzao.

A tad stignu na vrh uzbrdice pa se počnu spuštati, dobivajući na brzini. Osamnaest kilometara na sat. Dvadeset.
Trideset pet.

Opasno se naginjao u zavojima, ne želeći pritiskati kočnice. Levine reče: "Nećemo stići do prikolice!" Vrištao
je iz sveg glasa, očiju razrogačenih od straha.

"Znam." Thorne je vidio prikolicu s lijeve strane, ali ih je od nje dijelila mala uzvisina na cesti. Ne mogu onuda.
Ali, malo niže, cesta se račvala i spuštala udesno, prema laboratoriju.

Ako je dobro zapamtio, na toj cesti nema uzbrdica.

Thorne skrene desno, dalje od prikolice.

Ugleda krov laboratorija, koji je na mjesečini izgledao poput pučine. Zaobiđe laboratorij i krene prema
radničkom naselju. Zdesna ugleda upraviteljevu kuću, pa trgovinu i benzinsku postaju ispred nje. Je li moguće da još
ima benzina?

"Pogledaj!" reče Levine i pokaže iza njih. "Pogledaj! Pogledaj!" Thorne pogleda preko ramena i shvati da
raptori zaostaju, odustaju od potjere. U blizini laboratorija, napustila ih je odlučnost. "Više nas ne slijede!" vikne
Levine.

"Aha", reče Thorne. "Ali gdje je Sarah?" Od Sarahina motocikla nije bilo ni traga.
 Prikolica

Sarah Harding doda gas i motocikl jurne preko niske uzvisine na cesti. Stigne na vrh pa se počne spuštati i
krene prema prikolici. Iza njezinih leđa, režala su četiri raptora progonitelja. Ona doda gas, pokušavajući im
odmaknuti, ugrabiti svaki dragoqeni metar. Jer, trebat će im.

Ona se nagne prema natrag i dovikne Kelly: "Dakle, moramo biti brze!"

"Molim?" vikne Kelly.

"Kad stignemo do prikolice, skoči s motora i utrči u prikolicu. Ne čekaj me. Jesi razumjela?"

Kelly kimne glavom, nervozno. "Što god se dogodilo, ne čekaj me!"

"U redu."

Hardingova dogrmi do prikolice i naglo zakoči. Motor se otkliže po mokroj travi i udari u bočnu stranu metalne
prikolice. No Kelly je već skočila s motora, grabila prema prikolici, ušla u nju. Sarah je željela unijeti i motocikl, ali
shvati da su raptori jako blizu, preblizu. Ona gurne motor prema njima, jednim pokretom zakorači na stubu, baci se
kroz vrata prikolice i padne na leđa. Brzo se okrene i nogama zalupi vrata, upravo kad je prvi raptor udario o njih.

U neosvijetljenoj prikolici ona je držala vrata dok su se životinje uporno zalijetale u njih. Potraži zasun na
vratima, ali ga ne nađe. "Ian. Mogu li se ova vrata zaključati?"

Začuje Malcolmov sneni glas iz tame. "Život je kristal", reče on.

"Ian, pokušaj se koncentrirati."

Tad joj priđe Kelly i rukama opipa vrata. Raptori su bubali po vratima. Nakon nekoliko trenutaka, Kelly reče:
"Ovdje je dolje. Kod poda." Hardingova začuje metalni škljocaj i odmakne se.

Priđe Malcolmu, koji je još ležao na krevetu. Raptori su škljocali zubima i zalijetali se u prozor pokraj njegove
glave, kandžama grebli po staklu. Malcolm ih je mirno promatrao. "Bučni gadovi, ha?" Pokraj njega, stajao je
otvoren pribor za prvu pomoć, a na jastučiću šprica. Vjerojatno si je sam ponovno dao injekciju. Životinje su se
prestale bacati o staklo. Začuje zvuk grebanja po metalu, oko vrata, a tad shvati da raptori odvlače motocikl od
prikolice. Bijesno su skakali po njemu. Uskoro će mu probušiti gume.

"Ian", reče ona. "Moramo biti brzi."

"Meni se ne žuri", reče on smireno.

Ona reče: "Kakvo oružje imaš?"

"Oružje... oh... ne znam..." On uzdahne. "Što će ti oružje?"

"Ian, molim te."

"Govoriš tako brzo", reče on. "Znaš, Sarah, zaista bi se trebala opustiti."

U mračnoj prikolici, Kelly se bojala, ali je umiri ozbiljan i praktičan ton kojim je Sarah govorila o oružju. A
Kelly je počela shvaćati da Sarah ne dopušta da je nešto zaustavi, da će učiniti što je naumila. Shvati da je počela
oponašati Sarahin svjetonazor, ne dopustiti drugim ljudima da te zaustave, vjerovati da možeš učiniti što želiš. Kelly
je čula glas doktora Malcolma i shvatila da od njega neće biti velike pomoći. Bio je drogiran i pucao mu je prsluk za
sve. A Sarah se ne snalazi u prikolici. No Kelly se snalazi; jednom je pretražila prikolicu u potrazi za hranom. A čini
joj se da...

U tami, brzo je otvarala ladice. Zaškilji, pokušavajući nešto vidjeti. Bila je uvjerena da se sjeća da je u jednoj
ladici, u dnu, bio paketić označen lubanjom i prekriženim kostima. U tom bi paketiću moglo biti nekakvo oružje,
pomisli ona.

Začuje Sarah kako govori: "Ian: potrudi se i razmisli."

A začuje i kako joj doktor Malcolm odgovara: "I jesam, Sarah. Predivne su mi misli pale na um. Znaš, sva ona
trupla u raptorskom gnijezdu predstavljaju izvrstan primjer..."

"Ne sad, Ian."

Kelly pretraži ladice, ostavljajući ih otvorenima kako bi znala koje je već pregledala. Pomicala se niz prikolicu,
a tad napipa grubo platno. Nagne se. Da, to je to.

Kelly izvadi četvrtasti platneni smotuljak koji je bio iznenađujuće težak. Reče: "Sarah. Pogledaj."

Sarah Harding odnese smotuljak do prozora kroz koji je sjala mjesečina. Povuče zatvarač na smotuljku i zagleda
se u sadržaj. Platneni je zavežljaj bio podijeljen na obložene pregratke. Ugleda tri pravokutnika izrađena od neke
gumaste tvari. A bio je tu i mali srebrni valjak, sličan maloj boci kisika. "Što je ovo?"

"Mislili smo da je to dobra zamisao", reče Malcolm. "Ali više nisam siguran. Riječ je o tome da..."

"Što je ovo?" prekine ga ona. Nije smjela dopustiti da mu misli odlutaju. Gubio se.

"Nesmrtonosno", reče Malcolm. "Alexander's ragtime band. Htjeli smo imati..."

"Što je ovo?" reče ona i podigne jedan pravokutnik ispred njegova lica.

"Dimna kocka za rastjerivanje. Treba..." "Samo dimna?" upita ona. "Samo stvara dim?" "Da, ali..."

"Što je to?" upita ona i podigne srebrni valjak. Na njemu je nešto pisalo.

"Bomba od holinesteraze. Ispušta plin. Izaziva kratkotrajnu uzetost kad se rasprsne. Barem tako kažu."

"Koliko kratkotrajnu?"

"Mislim nekoliko minuta, ali..."

"Što je ovo?" upita ona okrećući ga u ruci. Na kraju je bio poklopac i sigurnosna igla. Ona je počne povlačiti da
oslobodi mehanizam. "Nemoj!" reče on. "Tako se aktivira. Povučeš iglu i baciš. Eksplodira nakon tri sekunde."

"U redu", reče ona. Žurno, ona pospremi medicinski pribor, ubaci u nj špricu, spusti poklopac.

"Što to radiš?" usplahireno upita Malcolm.

"Odlazimo odavde", reče ona i krene prema vratima.

Malcolm uzdahne. "Tako je lijepo imati muškarca u kući", reče on. Valjak visoko poleti kroz zrak, prevrćući se
na mjesečini. Raptori su bili udaljeni oko pet metara, zbijeni oko motora. Jedna od životinja podigne glavu i ugleda
valjak koji padne u travu, nekoliko metara podalje.

Sarah je stajala pokraj vrata i čekala.

 Ništa se ne dogodi.

Nije bilo eksplozije.

Ništa.

"Ian! Nije uspjelo."

Znatiželjan, jedan raptor odskakuće do mjesta na koje je pao valjak. Prigne se, a kad je podignuo glavu, u
zubima je držao svjetlucavi valjak.

Ona uzdahne. "Nije uspjelo."

"Ma nema veze", smireno će Malcolm.

Raptor zatrese glavom i zagrize u valjak. "Što ćemo sad?" upita Kelly.

Začuje se glasna eksplozija i oblak gustog bijelog dima sune preko čistine. Raptori iščeznu u oblaku.

Hardingova brzo zatvori vrata. "Što sad?" upita Kelly.

S Malcolmom, naslonjenim na njezino rame, oni krenu preko čistine u noć. Onaj oblak plina se razišao, prije
nekoliko minuta. Prvi raptor kojeg su našli u travi, ležao je na boku, otvorenih očiju, potpuno nepomičan. Ali nije
bio mrtav: Hardingova je vidjela bilo navratu. Životinja je bila samo paralizirana. Sarah reče Malcolmu: "Koliko će
to potrajati?"

"Nemam pojma", reče Malcolm. "Ima li puno vjetra?"

"Nema vjetra, Ian."

"Tad bi trebalo potrajati."

Krenu dalje. Raptori su sad ležali oko njih. Zaobilazili su njihova tijela, osjećali miris truleži grabežljivaca.
Jedna je životinja ležala preko motocikla. Sarah spusti Malcolma na zemlju. On sjedne i uzdahne. Uskoro zapjeva:
"Da sam u zemlji pamuka, gdje se pamte stara vremena..."

Hardingova povuče upravljač motocikla, pokušavajući izvući motor ispod raptora. Životinja je bila preteška.
Kelly reče: "Dopusti meni", i posegne za upravljačem. Hardingova ode naprijed. Bez oklijevanja, ona se sagne,
obgrli raptora rukama oko vrata i podigne mu glavu. Osjeti val gađenja. Vruća ljuskava koža grebla ju je po rukama
i obrazu. Ona zastenje kad se nagnula prema natrag, podižući životinju.

"U Dixielandu... du-du-du-du... živjeti i umrijeti u Dixieju..."

Ona reče Kelly: "Jesi li?"

"Još ne", reče Kelly potežući motor.

Hardingičino lice bilo je samo nekoliko centimetara od velociraptorove glave i ralja. Glava se klatila amo -
tamo dok se ona namještala da ga bolje uhvati. Otvoreno oko zurilo je u nju, ništa ne videći. Hardingova povuče,
pokušavajući podignuti životinju malo više.

"Skoro...", reče Kelly. Hardingova zastenje i podigne životinju. Oko trepne.

Prestrašivši se, Hardingova ispusti životinju. Kelly izvuče motor. "Imam ga!"

"Daleko, daleko... daleko na jugu... u Dixieju..."

Hardingova zaobiđe raptora. Zatitra i mišić na velikoj nozi. Prsni se koš počne podizati i spuštati.
 "Krenimo", reče ona. "Ian, sjedni iza mene. Kelly, sjedni na upravljač."

"Daleko... daleko... daleko na jugu..."

"Krenimo", reče Hardingova i sjedne na motocikl. Nije skidala pogleda s raptora. Glava se grčevito trgne. Oko
ponovno trepne. Budio se, u to nije bilo sumnje. "Krenimo, krenimo. Krenimo!"
 Selo

Sarah se spusti motociklom prema radničkom naselju. Preko Kellyna ramena, ona ugleda Jeep parkiran ispred
trgovine, nedaleko benzinske postaje. Zakoči i oni svi siđu s motocikla. Kelly otvori vrata trgovine i pomogne
Malcolmu ući. Sarah unese motocikl u trgovinu i zatvori vrata.

"Doc?" reče ona.

"Ovdje smo", reče Thorne. "S Arbyjem."

Na mjesečini koja se probijala kroz prozore, Sarah se trgovina učini jako sličnom napuštenom štandu uz cestu.
U njoj se nalazio stakleni hladnjak s bezalkoholnim pićima. Limenke su bile skrivene slojem plijesni na staklu. Na
žicanoj polici pokraj hladnjaka stajale su razne čokoladice. Njihovi su omoti bili posuti zelenom bojom, a po njima
su gmizale larve. Na obližnjoj polici za tisak, stranice su bile sfrkane, novinski naslovi stari pet godina.

Sjedne su strane bili redovi najosnovnijih živežnih potrepština: zubne paste, aspirini, mlijeko za sunčanje,
šamponi, češljevi i četke za kosu. Pokraj su bile police s odjećom: pamučne majice i kratke hlače, muške čarape,
teniski reketi, kupaći kostimi. I nekoliko suvenira: privjesci za ključeve, pepeljare i čaše.

Na sredini prostorije bio je otočić s kompjutorskom blagajnom, mikrovalnom pećnicom i automatom za kavu.
Vrata mikrovalne pećnice bila su širom otvorena; neka je životinja načinila gnijezdo u njoj. Automat za kavu bio je
napuknut i obložen paučinom.

"Kakav nered", reče Malcolm.

"Meni izgleda posve dobro", reče Sarah Harding. Na svim su prozorima bile rešetke. Zidovi su izgledali čvrsti.
Konzervirana hrana još će se moći jesti. Ona ugleda natpis na kojem je pisalo 'Toaleti' - ondje možda ima i vode.
Trebali bi ovdje biti na sigurnom, barem neko vrijeme.

Ona pomogne Malcolmu leći na pod. Tad ode do Thornea i Levinea koji su previjali Arbyja. "Donijela sam
pribor za prvu pomoć" reče ona. "Kako je?"

"Prilično ugruvan", reče Thorne. "Nekoliko posjekotina. Ali ništa nije slomljeno. No glava je dobila svoje."

"Sve boli", reče Arby. "Čak i usta."

"Neka netko pogleda ima li ovdje svjetla", reče Sarah. "Arby, daj da te pregledam. Dobro, nedostaje ti nekoliko
zuba, zato te bole usta. Ali se to može srediti. Posjekotina na glavi nije tako strašna." Ona je očisti gazom pa se
okrene Thorneu. "Kad stiže helikopter?"

Thorne pogleda na sat. "Za dva sata."

"A gdje će sletjeti?"

"Sletište je nekoliko kilometara odavde."

Previjajući Arbyja, ona kimne glavom. "U redu. Znači, imamo dva sata da stignemo do sletišta."

Kelly reče: "Kako će nam to uspjeti? U automobilu nema benzina."

 "Ne brini", reče Sarah. "Smislit ćemo nešto. Sve će biti u redu."

"Uvijek to kažeš", reče Kelly.

"Zato što je to istina", reče Sarah. "Dakle, Arby. Sad mi je potrebna tvoja pomoć. Posjest ću te i skinuti ti
košulju..."

Thorne povuče Levinea ustranu. Levine je zvjerao oko sebe, trzao se. Vožnja Jeepom kao da ga je dokrajčila.
"O čemu to ona govori?" upita.

"U stupici smo. U stupici!" U glasu mu se osjećala histerija. "Nikamo ne možemo. Ništa ne možemo učiniti.
Kažem ti, svi ćemo um..."

"Tiše", reče Thorne, pograbi ga za ruku i nagne se prema njemu. "Nemoj uznemiravati djecu."

"Kao da je to važno", reče Levine. "Ionako će shvatiti prije ili... Jao! Smiri se."

Thorne mu je snažno stisnuo ruku. Nagne se prema Levineu. "Prestar si da se ponašaš kao idiot", reče on tiho.
"Priberi se, Richard. Slušaš li me, Richard?"

Levine kimne glavom.

"Dobro. A sad Richard, ja ću izaći i provjeriti rade li crpke."

"Nemoguće da rade", reče Levine. "Ne nakon pet godina. Kažem ti, to je gubitak..."

"Richard", reče Thorne. "Moramo provjeriti crpke."

Tajac. Njih se dvojica pogledaju.

"Ti izlaziš, to hoćeš reći?" reče Levine.

"Da."

Levine se namršti. Ponovno tajac.

Pognuta iznad Arbyja, Sarah upita: "Dečki, gdje su svjetla?"

"Trenutak", reče joj Thorne. Nagne se prema Levineu. "U redu?"

"U redu", reče Levine i udahne.

Thorne priđe ulaznim vratima, otvori ih i iskorači u tamu. Levine zatvori vrata za njim. Thorne začuje škljocaj
brave.

Odmah se okrene i tiho zagrebe po vratima. Levine odškrine vrata nekoliko centimetara i virne kroz njih.

"Za Boga miloga", šapne Thorne. "Nemoj ih zaključavati!"

"Ali mislio sam..."

"Ne zaključavaj ta vrata, do vraga!"

"Dobro, dobro. Oprosti."

"Za Boga miloga", reče Thorne.

On ponovno zatvori vrata i okrene se u noć.

 Oko njega, radničko je naselje ležalo utihlo. Čuo je jedino neumorno cvrčanje cvrčaka u tami. Činilo se skoro
pretiho, pomisli on. No možda mu se tako činilo u usporedbi s rezanjem raptora. Thorne je dugo stajao leđima
okrenut prema vratima i piljio prema čistini. Ne ugleda ništa.

Na posljetku ode do Jeepa, otvori bočna vrata i u tami napipa radio koji je skliznuo pod suvozačko sjedište. On
ga izvuče i odnese do trgovine. Pokuca na vrata.

Levine ih otvori i reče: "Nisu zaključ..."

"Izvoli." Thorne mu preda radio i ponovno zatvori vrata.

Ponovno zastane, motreći. Oko njega, naselje je bilo tiho. Mjesec je bio pun. Zrak miran.

On krene naprijed i pozorno se zagleda u benzinske crpke. Ručka najbliže bila je zahrđala i omotana paučinom.
On izvuče pištolj i podigne zapor. Ništa. Pritisne ručicu na pištolju. Ne izađe nikakva tekućina. On lupne po
staklenom prozorčiću brojača koji je pokazivao broj litara no staklo mu ostane u ruci. Pauk zabrza preko metalnih
brojki.

Benzina nema.

Moraju naći benzin, u protivnom neće stići do helikoptera. On se namršteno zagleda u crpku, zamišljen. Bile su
jako jednostavnog tipa, pouzdane, kakve se nalazi na udaljenim gradilištima. To je bilo logično, jer je ovo ipak otok.

On se zamisli.

Ovo je otok. To znači da se sve dovozi zrakoplovima ili brodovima. Najčešće, vjerojatno, brodovima.
Brodićima, s kojih se zalihe isto varaju ručno. Što znači...

On se sagne i zagleda u podnožje crpke na mjesečini. Baš kao što je i mislio, nije bilo podzemnih spremišta za
benzin. Ugleda debelu crnu PVC cijev kako ulazi pod kutem ispod zemlje. Vidio je smjer u kojem se protezala cijev
- oko bočnog zida trgovine.

Thorne ju je slijedio, hodajući oprezno na mjesečini. Na trenutak zastane i osluhne, pa krene dalje.

Zaobiđe trgovinu i ugleda što je očekivao da će ugledati: metalne bačve od dvije stotine litara poslagane duž
zida. Bilo ih je tri, spojene crnim gumenim cijevima. Logično. Sav benzin na ovom otoku morao bi se dopremiti u
bačvama.

On zglobom prsta lagano kucne po bačvama. Bile su šuplje.

Podigne jednu, nadajući se da će začuti bućkanje tekućine na dnu.

Potrebno im je pet - deset litara...

Ništa.

Bačve su bile prazne.

Ali, pomisli on, mora biti više od tri bačve. On brzo sračuna u glavi. Ovako velikom laboratoriju bilo bi
potrebno pet vozila, možda i više. Čak i da troše malo goriva, bilo bi im potrebno između stotinu dvadeset i stotinu
šezdeset litara tjedno. Da bi se osigurala, tvrtka bi sigurno imala najmanje dvomjesečne zalihe, možda i
polugodišnje. To znači između deset i trideset bačvi. A metalne su bačve tako teške, pa bi ih vjerojatno uskladištili
negdje blizu. Možda samo nekoliko metara...

On se polako okrene i pogleda. Mjesečina je bila jaka i dobro je vidio.

Iza trgovine bila je čistina, pa šipražje grmova gorske ruže koji su prekrili puteljak koji je vodio do teniskog
igrališta. Iznad grmova, žičana je ograda bila prepletena puzavcima. Na lijevo je bila prva radnička kućica. Od nje je
vidio samo crni krov. Na desno od igrališta, bliže trgovini, bilo je gusto raslinje, iako se vidio prolaz... Staza.

On krene naprijed, udaljavajući se od trgovine. Kad se približio crnom prolazu u grmlju, ugleda okomitu crtu i
shvati da je to rub otvorenih drvenih vrata. U raslinju je bila šupa. Druga su vrata bila zatvorena. Kad se približio,
ugleda zahrđali metalni natpis, ispisan oguljenim crvenim slovima. Slova su na mjesečini izgledala crna.

OPREZ

NON FUMARE ZAPALJIVO

On zastane i osluhne. Čuo je raptore kako reže u daljini, ali se činilo da su jako daleko, na brdu. Iz nekog
razloga, još se nisu približili selu.

Thorne počeka, ustreptala srca, zagledan u crni ulaz šupe. Na posljetku zaključi da mu neće biti ništa lakše.
Potreban im je benzin. Krene.

Staza do šupe bila je mokra od kiše, ali je u šupi bilo suho. Oči mu se prilagode na tamu. Bio je to mali prostor,
možda četiri sa četiri. Na blijedoj svjetlosti ugleda desetak zahrđalih bačvi, uspravnih. Pa još tri ili četiri, prevrnute.
Thorne ih brzo prodrma, jednu za drugom. Bile su lagane: prazne.

Sve odreda, prazne.

Pogružen, Thorne krene natrag prema ulazu u šupu. Zastane na trenutak, zagledan u mjesečinom obasjanu noć.
Dok je tako nepomično stajao, začuje jasan zvuk disanja.

U trgovini, Levine je prelazio od prozora do prozora, pokušavajući pratiti Thorneovu putanju. Tijelo mu se
trzalo od napetosti. Što Thorne radi? Udaljio se od trgovine. To nije nimalo pametno.

Levine je pogledavao prema ulaznim vratima, želeći ih zaključati. Osjećao se tako nesigurno iza nezaključanih
vrata.

Thorne zađe u grmlje i izgubi se iz vidokruga. Dugo ga nije bilo. Najmanje minutu - dvije.

Levine se zagleda kroz prozor i ugrize za usnicu. Začuje udaljeno rezanje raptora i shvati da su ostali kod ulaza
u laboratorij. Nisu pošli za vozilima, čak ni sad. Zašto? upita se on. To mu pitanje dobro dođe. Djelovalo je
smirujuće, skoro utješno na njegov mozak. Pitanje na koje valja odgovoriti. Zašto su raptori ostali ispred
laboratorija?

Padnu mu na um svakojaka objašnjenja. Raptori imaju atavistički strah od laboratorija, mjesta svog rođenja.
Sjećaju se kaveza i ne žele biti ponovno uhvaćeni. No vjerojatno je najtočnije objašnjenje ono najjednostavnije - da
je područje oko laboratorija teritorij neke druge životinje, da je obilježen mirisom, razgraničen i branjen i da se
raptori ustručavaju zaci na nj. Čak je i tyrannosaur, prisjeti se on, brzo prošao preko tog područja, ne zaustavljajući
se. Ali čiji je to teritorij?

Levine je nestrpljivo gledao kroz prozor i čekao.

"Što je sa svjetlima?" vikne Sarah s drugog kraja prostorije.

"Potrebno mi je svjetlo."

"Još malo", reče Levine.

Na ulazu u šupu, Thorne je stajao tiho i osluškivao.

Začuje tihe frktaje, poput tihog konja. Neka krupna životinja, čeka. Zvuk je dopirao s desne strane. Thorne
polako okrene glavu na tu stranu i pogleda.

Ne ugleda ništa. Jarka je mjesečina obasjavala radničko naselje. Ugleda trgovinu, benzinske crpke, crni obris
Jeepa. Pogleda nadesno i ugleda čistinu i grozdove grmova gorskih ruža. Iza njih, tenisko igralište.

I ništa drugo.

Gledao je netremice, ćulio uši.

Ono tiho frktanje se nastavi. Jedva nešto čujnije od lahora. Ali nije bilo povjetarca: stabla i grmlje se ne miču.

Ili se ipak miču?

Thorne je osjećao da nešto nije u redu. Nešto njemu pred nosom, nešto što vidi a ipak ne vidi. Napinjao je oči,
pa pomisli da su ga oči počele varati. Učini mu se da je otkrio jedva primjetan pokret u grmlju zdesna. Sara koju je
mjesečina iscrtavala na lišću kao da je zadrhtala. Zadrhtala, pa se smirila.

Ali nije bio siguran.

Thorne je piljio, napinjao oči. Tad shvati da mu pogled nije privuklo grmlje, nego žičana ograda. Najvećim je
dijelom ta ograda bila obrasla zamršenim spletom puzavica, no na nekoliko mjesta, vidjeli su se pravilni rombovi.
Bilo je nečeg neobičnog u tom uzorku. Ograda kao da se pomicala, mreškala.

Thorne se pomnjivo zagleda. Možda se zaista miče, pomisli on. Možda je neka životinja s ove strane ograde,
gura je i pomiče. No to mu se ne učini razložnim.

Nešto drugo...

Odjednom, u trgovini se upale svjetla. Bijesnu kroz rešetkama pokrivene prozore i bace geometrijski uzorak
crnih sjena po čistini i grmlju pokraj teniskog igrališta. I u trenutku -jednom jedinom trenutku - Thorne je vidio da
su grmovi pokraj teniskog igrališta neobičnog oblika i da su to zapravo dva dinosaura, viši od dva metra, koji stoje
jedan pokraj drugog i gledaju ga.

Tijela su im bila pokrivena kockastim uzorkom svjetla i sjene zbog kojeg su se savršeno stopili s lišćem iza
sebe, pa čak i s ogradom teniskog igrališta. Thorna to zbuni. Bili su savršeno skriveni - presavršeno - sve dok svjetla
iz trgovine nisu zasjala i osvijetlila ih iznenadnim jarkim žarom.

Thorne ih je netremice promatrao, ne dišući. A tad shvati da su lisnate šare pokrivale samo dio njihova tijela,
sezale do polovice prsnog koša. Iznad prsnog koša, životinje su imale nekakve romboidne šare koje su pristajale uz
ogradu.

Dok ih je Thorne promatrao, složene šare na njihovim tijelima izblijede, životinje poprime bijelu boju poput
krede, a tad se počnu pojavljivati okomite pruge, koje su se potpuno podudarale sa sjenama koje su bacali prozori.

Pred njegovim očima, dva dinosaura ponovno iščeznu. On zaškilji, usredotoči se, no jedva je raspoznavao
obrise njihovih tijela. Ne bi ih vidio da nije znao da su ondje.

Polako, on se natraške vrati u šupu i povuče dublje u sjenu.

"Bože!" klikne Levine, zagledan kroz prozor.

"Oprosti", reče Hardingova. "Ali morala sam upaliti svjetla. Dječaku je potrebna pomoć. Ne mogu raditi u
mraku."

Levine joj ne odgovori. Piljio je kroz prozor, pokušavao shvatiti što je upravo vidio. Sad shvati što je vidio onog
dana kad je nastradao Diego. Onaj prolazni, kratkotrajni osjećaj da nešto nije u redu. Levine je sad znao što je to
bilo. No bilo je to nešto neviđeno među poznatim kopnenim životinjama i...
 "Što je?" upita ona i stane pokraj njega kod prozora. "Thorne?"

"Pogledaj", reče Levine.

Ona pogleda kroz rešetke. "U grmlju? Što je? Što bih trebala..."

"Pogledaj", reče on.

Ona se ponovno zagleda pa odmahne glavom. "Žao mi je, ali..."

"Počni od podnožja grmova", reče joj Levine. "Pa jako polako podigni pogled... samo gledaj... i vidjet ćeš
obris."

Začuje njezin uzdah. "Nažalost..."

"Onda ugasi svjetla", reče on. "Pa ćeš vidjeti."

Ona ugasi svjetla i na trenutak su se dvije životinje oštro ocrtavale, bijelih tijela s okomitim prugama, na
mjesečini. Skoro istog trenutka, šare počnu blijediti.

Hardingova se vrati, zgura se pokraj njega i sad odmah ugleda životinje. Baš kao što je Levine znao da hoće.

"Ti bokca", reče ona. "Dva?"

"Da, jedan pokraj drugog."

"I... blijede li šare?"

"Da. Blijede." Dok su ih gledali, pruge na koži dinosaura zamijene šare u obliku listova gorskih ruža iza njih.
Dinosauri ponovno utonu u nevidljivost. No takve složene šare značile su da su njihovi epidermalni slojevi ustrojeni
na način sličan kromatoforama morskih beskralježnjaka. Iznijansiranost, brzina promjena bila je znak da...

Hardingova se namršti. "Koji su ovi?" upita.

"Očigledno nenadmašno vješti kameleoni. Iako nisam siguran je li opravdano nazivati ih kameleonima, budući
da kameleoni imaju jedino sposobnost..."

"Pa što su?" nestrpljivo će Sarah.

"Zapravo su to Carnotaurus sastrei. Nađeni u Patagoniji. Dvometraši, karakterističnih glava - vidiš li kratku
njušku kao u buldoga i par velikih rogova iznad očiju? Skoro poput krilca..."

"Mesojedi?"

"Da, naravno, imaju..."

"GdjejeThorne?"

"Zašao je u ono grmlje na desno, prije stanovitog vremena. Nisam ga vidio, ali..."

"Što da učinimo?" upita ona.

"Učinimo?" reče Levine. "Nisam siguran da te razumijem."

"Moramo nešto učiniti", reče ona, govoreći polako, kao da govori djetetu. "Moramo pomoći Thorneu da se
vrati."

"Ne znam kako", reče Levine. "Te životinje sigurno teže dvije stotine pedeset kilograma. A dvije su. Rekao sam
mu da ne izlazi. Ali sad..."
 Hardingova se namršti. Pogleda van i reče: "Idi i ponovno upali svjetla."

"Radije bih..."

"Upali svjetla!"

Levine razdražljivo ustane. Uživao je u svom izvanrednom otkriću, neočekivanom svojstvu dinosaura - premda,
naravno, ne potpuno nepoznatom medu srodnim kralježnjacima - a sad mu ova mišićava ženska sikće naredbe.
Levine se uvrijedio. K tomu i nije neka znanstvenica. Ona je prirodoslovac. Područje znanosti koje ne poznaje
teorije. Ona je od ljudi koji čeprkaju po životinjskom izmetu i zamišljaju da vrše originalna istraživanja a zapravo se
njihov posao svodi na zdrav život na zraku. To se ne može ni u kojem slučaju nazvati znanošću.

"Upali!" vikne Hardingova gledajući kroz prozor.

Levine upali svjetla i krene natrag prema prozoru.

"Ugasi!"

On se žurno vrati i ugasi ih.

"Upali!"

On ih ponovno upali.

Ona se okrene od prozora i prijeđe preko prostorije. "Nije im se svidjelo", reče ona. "Smetalo ih je."

"Pa, vjerojatno postoji razdoblje refrakcije..."

"Aha, i ja tako mislim. Daj otvori ove." Ona pokupi pregršt baterija s jedne od polica, da mu ih, pa ode po
umetke koji su bili na susjednoj žicanoj polici. "Nadam se da još rade."

"Što ćeš učiniti?" reče Levine.

"Mi", reče ona smrknuto. "Mi."

Thorne je stajao u tami šupe i gledao kroz otvorena vrata. Netko je u trgovini palio i gasio svjetla. A tad ostanu
upaljena malo duže. Ali se ponovno ugase. Prostor ispred šupe bio je osvijetljen jedino mjesečinom.

Začuje kretanje, tiho šuškanje. Ponovno začuje disanje. A tad ugleda ona dva dinosaura, kako hodaju uspravno,
ispruženih repova. Šare na njihovoj koži su se mijenjale dok su hodali i bilo ih je teško pratiti pogledom, ali su
hodali prema šupi.

Stignu do ulaza. Tijela su im se ocrtavala na mjesečini i sad su im obrisi konačno bili jasni. Izgledali su poput
malih tyrannosaura, samo što su iznad očiju imali izrasline i jako kratke, batrljaste prednje udove. Mesojedi prignu
svoje zatubaste glave i oprezno zavire u šupu. Frktali su, njuškali. Njihovi su se repovi polagano ljuljali iza njih.

Bili su preveliki da bi ušli i na trenutak se Thorne ponada da neće ući. No tad prvi sagne glavu, zareži i prođe
kroz ulaz.

Thorne zadrži dah. Pokušavao je smisliti što učiniti, ali se ničeg nije mogao sjetiti. Životinje su imale razrađenu
metodu: prva se pomaknula ustranu da bi mogla ući i druga.

Iznenada, iz pravca bočnog zida trgovine, šest blještavih svjetala zasja žarkim zrakama. Svjetla su se primicala,
oblijevala tijela dinosaura. Zrake se počnu pomicati lijevo - desno, poput reflektora. Dinosauri su sad bili vidljivi i to
im se nije sviđalo. Režali su i pokušavali se izmaknuti, ali su se svjetlosne zrake neprestano micale, pronalazile ih,
prelazile preko njihovih tijela. Kad bi im zraka prešla preko tijela, koža bi na tom potezu izblijedila pa bi iscrtala
putanju svjetlosnog snopa nakon što bi se on već uperio na drugo mjesto. Njihova su tijela bila išarana bijelim
prugama, koje bi potamnile, pa ponovno pobijelile.
 Svjetla se nisu prestala micati, osim kad bi posvijetlila ravno u lica ili oči dinosaura. Velike bi oči trepnule ispod
njihovih krilca; životinje su trzale glavama i saginjale ih, kao da im dodijavaju muhe.

Dinosauri se uznemire. Okrenu se, izađu iz šupe i glasno zariču prema pomičnim svjetlima.

Ali svjetla se nastave micati, neumoljivo se njišući lijevo - desno u noći. Obrazac pokreta je bio složen,
zbunjujući. Dinosauri ponovno riknu i prijeteći zakorače prema svjetlima. No bilo je to nekako mlako. Očito im nije
bilo drago biti u blizini tim pokretnih izvora svjetlosti. Uskoro se pokunjeno odvuku, uz pratnju svjetala, koja ih
otjeraju pokraj teniskih igrališta.

Thorne krene naprijed.

Začuje Hardingovu: "Doc? Izlazi prije no što se odluče vratiti." Thorne brzo krene prema svjetlima. Nađe se
pokraj Hardingove i Levinea. Mahali su lijevo - desno s desetak baterija.

Vrate se zajedno u trgovinu.

U trgovini, Levine zalupi vratima i umorno se nasloni na njih. "U životu se nisam tako bojao."

"Richard", hladno će Hardingova. "Saberi se." Ona prijeđe preko prostorije i stavi baterije u kut.

"Naš je izlazak bila suluda zamisao", reče Levine i obriše čelo. Bio je obliven znojem, a košulja tamna mrlja.

"Zapravo je to bilo jako efektno zakucavanje", reče Hardingova. Okrene se Thorneu. "Vidjelo se da imaju
razdoblje refrakcije za reakciju kože. Kratko je, u usporedbi s primjerice hobotničinim, ali ipak postoji. Pretpostavila
sam da su ti dinosauri poput ostalih životinja koji se oslanjaju na kamuflažu. Zapravo su to životinje koje vrebaju u
zasjedi. Nisu osobito brze ili pokretljive. Stoje nepomično satima u nepromjenjenom okružju, stope se s pozadinom i
čekaju da, ništa ne sluteći, naiđe neka žrtva. No ako se moraju često prilagođavati novim svjetlosnim uvjetima, znaju
da se ne mogu sakriti. Uzvrpolje se. A ako se dovoljno uzvrpolje, naposljetku lijepo pobjegnu. Što se i dogodilo."

Levine se okrene i bijesno pogleda Thornea. "Za sve si ti kriv. Da nisi otišao onamo, samo tako odšetao..."

"Richard", prekine ga Hardingova u pola rečenice. "Trebamo benzin ili se nikad nećemo izvući odavde. Zar ne
želiš otići odavde?"

Levine ne reče ništa. Durio se.

"Pa", reče Thorne, "u šupi ionako nije bilo benzina."

"Pozor svima", reče Sarah. "Pogledajte tko nam je došao!"

Priđe im Arby, oslonjen o Kelly. Presvukao se u odjeću iz trgovine: kupaće gaćice i pamučnu majicu kratkih
rukava na kojoj je pisalo 'InGen Bioengineering Labs' a ispod toga 'Mi stvaramo budućnost'. Arby je imao masnicu
na oku, otečen obraz i posjekotinu na glavi koju je Hardingova previla. Ruke i noge su mu bile natučene. Ali je
hodao a uspio se i nasmiješiti kutem usana.

Thorne ga upita: "Kako se osjećaš, sinko?"

Arby reče: "Znate li što bih sad volio više od ičeg na svijetu?"

"Što?" upita Thorne.

"Dijetnu Coca - Colu", reče Arby. "I puno aspirina."

Sarah se sagne nad Malcolma. On je tiho pjevušio i zurio u strop. "Kako je Arby?" upita.

"Bit će dobro."

"Treba li mu morfija?" upita Malcolm.

 "Ne, mislim da ne."

"Dobro", reče Malcolm. Ispruži ruku i zavrne rukav.

Thorne izvadi gnijezdo iz mikrovalne pećnice, očisti je pa zagrije gotov goveđi gulaš. Nađe paketić papirnatih
tanjura ukrašenih motivom Noći vještica - bundeve i šišmiši - pa žlicom razdijeli hranu na tanjure. Djeca su jela kao
da su iz gladi pobjegla.

On pruži tanjur Sarah pa se okrene Levineu. "A ti?"

Levine je zurio kroz prozor. "Ne bih."

Thorne slegne ramenima.

Arby mu priđe, noseći tanjur. "Ima li još?"

"Naravno", reče Thorne. Da mu svoj tanjur.

Levine priđe i sjedne pokraj Malcolma. Reče: "Barem smo imali pravo u vezi s jednim. Ovaj je otok pravi -
nedirnut, netaknut okoliš. Imali smo pravo od početka."

Malcolm ga pogleda i podigne glavu. "Šališ se?" reče. "A oni mrtvi apatosauri?"

"Razmišljao sam o tome", reče Levine. "Očito su ih ubili raptori. A tad su raptori..."

"Učinili što?" reče Malcolm. "Odvukli ih u svoje gnijezdo? Richarde, te životinje teže stotine tona. Stotina
raptora ih ne bi mogla odvući. Ne." On uzdahne. "Trupla su sigurno doplutala do meandra u rijeci i tu se nasukala.
Raptori su načinili gnijezdo na izvoru dostupne zalihe hrane - mrtvih apatosaura."

"Pa, možda..."

"Ali zašto toliko puno mrtvih apatosaura, Richard? Zašto nijedna životinja ne doživi zrelu dob? I zašto na otoku
ima toliko puno grabežljivaca?"

"Pa, potrebno nam je još podataka, naravno otpočne Levine.

"Ne, nije", reče Malcolm. "Zar nisi prošao kroz laboratorij? Već znamo odgovor."

"A to je?" razdražljivo upita Levine. "Prioni", reče Malcolm i sklopi oči. Levine se namršti. "Što su prioni?"
Malcolm uzdahne, "Ian", reče Levine. "Što su prioni?" "Odlazi", reče Malcolm i odmahne rukom. Arby se sklupčao
u kutu, na rubu sna. Thorne smota pamučnu majicu i stavi je ispod djecakove glave. Arby nešto promumlja i
nasmiješi se.

Za nekoliko trenutaka počne hrkati.

Thorne ustane i priđe Sarah, koja je stajala pokraj prozora. Vani se počelo daniti i nebo je iznad krošnji
poprimalo blijedoplavu boju. "Koliko još vremena?" upita ona. Thorne pogleda na sat. "Možda jedan sat."

Ona se ushoda po prostoriji. "Moramo nabaviti benzin", reče ona. "Kad bismo imali benzin, mogli bismo se
odvesti Jeepom do helikopterskog uzletišta."

"Ali nema benzina", reče Thorne.

"Mora ga biti, negdje." Ona nastavi hodati gore - dolje. "Pokušao si sa crpkama..."

"Da. Prazne su."

"A u laboratoriju?"
"Sumnjam."

"Gdje inače? A prikolica?"

Thorne odmahne glavom. "To je pasivna prikolica koju se vuče.

Ona druga ima pomoćni generator i nekoliko benzinskih rezervoara. Ali ona se survala niz stijenu."

"Možda se rezervoari nisu razbili kad je prikolica pala. Još imamo motocikl. Možda bih mogla otići onamo i..."

"Sarah", reče on. "Vrijedi pokušati."

"Sarah..."

Pokraj prozora, Levine reče tiho: "Glave gore. Stižu nam gosti."
 Dobra majka

Na blijedom svjetlu pred svanuće, dinosauri izađu iz grmlja i krenu ravno prema Jeepu. Bilo ih je šest, velikih
smeđih, njuški poput pačjeg kljuna, zavrnutih, pet metara visokih.

"Maiasauri", reče Levine. "Nisam znao da ih ima."

"Što to čine?" Goleme su se životinje okupile oko Jeepa i zdušno ga počele rastavljati na dijelove. Jedna rastrga
platneni krov. Druga gurne njušku u zaštitni luk i počne ljuljati automobil naprijed - natrag.

"Ne shvaćam", reče Levine. "Oni su hadrosauri, biljojedi. Ovakva je agresivnost potpuno netipična."

"Aha", reče Thorne. Maiasauri prevrnu Jeep. Vozilo se s treskom prevali na bok. Jedna se od odraslih životinja
propne i stane na bočnu oplatu. Golemim stopalima zgnječi vozilo.

No kad se Jeep prevrnuo, iz njega ispadnu dvije bijele kutije od stiropora. Činilo se da su maiasaurima bile
važne te kutije. Zubima su otkidali bijele komadiće stiropora i bacali ih uokolo. Zurili su, kao mahniti.

"Nešto za jelo?" reče Levine. "Nekakvi Whiskas? Ili što?"

Tad vrh jedne kutije otpadne i oni unutra ugledaju puknuto jaje. Iz jaja je virio komad navorana mesa.
Maiasuari uspore. Pokreti im postanu oprezni, nježni. Trubili su i roktali. Velika tijela životinja zaklanjala su pogled
ljudima u trgovini.

Začuje se pisak.

"Ma nije valjda", reče Levine.

Po zemlji je gacala majušna životinja. Tijelo joj je bilo blijedosmeđe boje, skoro bijele. Pokušala je ustati, no
odmah se prevali. Bila je jedva trideset centimetara duga, a oko vrata imala navorane kožne nabore. Uskoro se iz
kutije iskobelja druga životinja i izvali pokraj nje.

Hardingova uzdahne.

Polako, jedan maiasaur sagne svoju golemu glavu i nježno uhvati mladunče svojom širokom kljunolikom
čeljusti. Otvorenih usta podigne glavu. Mladunče je mirno sjedilo na jeziku odrasle životinje i okretalo svoju glavicu
na sve strane dok su je dizali visoko u zrak.

Podignu i drugo novorođenče. Odrasle su se životinje nakratko uzmotale, kao da ne znaju treba li još što učiniti,
a tad, glasno trubeći, odu.

I ostave zgnječeno, razbijeno vozilo.

Thorne reče: "Pretpostavljam da benzin više nije problem."

"I meni se čini", reče Sarah.

Thorne je zurio u krš koji je ostao od Jeepa i mahao glavom. "Gore je od izravnog sudara" reče on. "Izgleda kao
da je bio na otpadu, u preši. Nije on predviđen za ovakve napore."
 Levine frkne. "Inženjeri u Detroitu nisu očekivali da će na nj stati životinja težine pet tona."

"Znaš", reče Thorne, "baš bi me zanimalo kako bi se naš automobil pokazao u toj situaciji."

"Misliš zato što smo ga ojačali?"

"Da", reče Thorne. "Sagradili smo ga da može izdržati zaista nevjerojatna opterećenja. Silna opterećenja.
Proveli ga kroz računalne programe, dodali onu saćastu oplatu, čitav..."

"Trenutak, molim", reče Hardingova i okrene se od prozora. "O čemu to govoriš?"

"Drugom automobilu", reče Thorne.

"Kojem drugom automobilu?"

"Automobilu koji smo dopremili sa sobom", reče Thorne. "Explorern."

"Pa da!" reče ona, uzbuđeno. "Postoji drugi automobil! Potpuno sam zaboravila! Explorer!"

"On je daleka prošlost", reče Thorne. "Jučer, kad sam se vraćao u prikolicu, prošao sam kroz lokvu i izazvao
kratki spoj u automobilu."

"Pa? Možda se još..."

"Ne", odmahne Thorne glavom. "Takav kratki spoj je sigurno uništio regulator napona. To je električni
automobil. Automobil je gotov."

"Čudi me da nemate osigurače za takve slučajeve."

"Pa, nismo ih nikad ugrađivali, iako u ovom posljednjem modelu..." Zašuti. Zamaše glavom. "Nevjerojatno."

"Automobil ima osigurače?"

"Da. Eddie ih je ugradio, u posljednji trenutak."

"Znači da bi se automobil moglo pokrenuti?"

"Da, vjerojatno bi, ako se namjeste osigurači."

"Gdje je?" upita Sarah. Krenula je prema motociklu.

"Ostavio sam ga na sporednoj cesti koja vodi od grebenske ceste prema skrovištu. Ali Sarah..."

"To nam je jedina prilika", reče ona. Natakne radio slušalice, namjesti mikrofon na obraz i odgura motocikl do
vrata. "Javite mi se", reče ona. "Idem nam naći neki automobil."

Gledali su kroz prozore. Na ranojutarnjoj svjetlosti, ona sjedne na motocikl i odgrmi uzbrdo.

Levine je gledao za njom. "Što misliš koliki su joj izgledi?" Thorne samo zavrti glavom.

Radio zakrči. "Doc."

Thorne se javi. "Da, Sarah."

"Sad se penjem uzbrdo. Vidim... šest ih je."

"Raptora?"

"Aha. Oni su, uh... Slušaj. Pokušat ću drugim putem. Vidim..."

 Radio zakrči.

"Sarah?" Veza se prekidala.

"- nekakvu stazu koja - ovdje - mislim da najbolje da..."

"Sarah", reče Thorne. "Veza se prekida."

"- učiniti sad. Pa mi - lite sreću."

Preko radija su čuli zujanje motora. Zatim začuju drugi zvuk, koji je moglo biti rezanje neke životinje, a moglo
je biti krčanje. Thorne se sagne i prisloni radio na uho. Odjednom, radio škljocne i zanijemi. On reče: "Sarah?"

Nije bilo odgovora.

"Možda ga je isključila", reče Levine.

Thorne odmahne glavom. "Sarah?"

Ništa.

"Sarah? Čuješ li me?"

Pričekaju.

Ništa.

"Prokletstvo", reče Thorne.

Vrijeme je sporo prolazilo. Levine je stajao pokraj prozora i zurio van. Kelly je hrkala u kutu. Arby je ležao
pokraj Malcolma i čvrsto spavao. A Malcolm je pjevušio nešto bez glave i repa.

Thorne je sjedio na podu na sredini prostorije, naslonjen o blagajnu. Svako malo bi uključio radio i pokušao
nazvati Sarah, ali nikad nije dobio odgovora. Pokušao je na svih šest kanala. Nije dobio odgovora ni najednom.

Konačno je prestao pokušavati.

Radio zakrči."- proklete stvari. Nikad ne rade kako valja." Stenjanje. "Ne znam - stvari - do vraga."

Na drugom kraju sobe, Levine se uspravi.

Thorne zgrabi radio. "Sarah? Sarah?"

"Napokon", reče ona. Glas joj je krčao. "Gdje si, do vraga Doc?"

"Dobro si?"

"Naravno da sam dobro."

"Nešto nije u redu s tvojim radiom. Veza se prekida."

"Da? Što da učinim?"

"Pokušaj bolje zatvoriti poklopac na baterijama. Vjerojatno je olabavio."

"Ma ne to. Što da učinim s automobilom?"

Thorne reče: "Molim?"

"Doc, u automobilu sam. Našla sam ga. Što da učinim?"

 Levine pogleda na sat. "Dvadeset minuta do dolaska helikoptera", reče on. "Znaš, moglo bi se dogoditi da Sarah
uspije."
 Dodgson

Dodgson se probudi, izubijan i ukočen, na podu betonske radionice. Ustane i pogleda kroz prozor. Na
blijedoplavom nebu ugleda crvene pruge. Otvori vrata i izađe.

Bio je jako žedan, a tijelo ga je boljelo. Počne hodati ispod svoda od lišća. Džungla koja ga je okruživala bila je
jutarnje utihla. Bila mu je potrebna voda. Više od svega, bila mu je potrebna voda. Negdje s lijeve strane, začuje
žubor potoka. On požuri prema njemu.

Kroz drveće vidio je da se dani. Znao je da su Malcolm i njegova grupa još ovdje. Sigurno imaju neki plan
odlaska s otoka. Ako oni mogu otići, može i on.

Prijeđe preko lagane uzvisine i pogleda u kanjon i potok koji je tekao kroza nj. Izgledao je čisto. On požuri
prema njemu, pitajući seje li zagađen. Zaključi da mu je svejedno. Prije no što je stigao do potoka, spotakne se o
puzavicu i padne, psujući.

Ustane i okrene. Tad shvati da se nije spotaknuo o puzavicu.

Bio je to remen zelene naprtnjače.

Dodgson povuče remen i čitava naprtnjača isklizne iz raslinja. Bila je potrgana i ogrezla u sasušenoj krvi. Kad
ju je izvukao, sadržaj se istrese među paprat. Muhe su zujale na sve strane. Ugleda fotoaparat, metalni spremnik za
hranu i plastičnu bocu vode. Brzo pretraži paprat, ali ne nađe još bog zna što, samo nekoliko raskvašenih čokoladica.

Dodgson se napije, a tad shvati da je jako gladan. Otvori metalni spremnik, nadajući se pristojnom obroku. No u
kutiji nije bilo hrane. Bila je puna stiropora.

A u sredini se nalazio radio.

On ga uključi. Žaruljica akumulatora je jako svijetlila. Prebacivao je s kanala na kanal, ali je čuo samo krčanje.

Tad začuje muški glas. "Sarah? Ovdje Thorne. Sarah?"

A zatim ženski glas: "Doc. Jesi li me čuo. Rekoh, u automobilu sam." Dodgson posluša pa se nasmiješi. Znači,
postoji automobil.

U trgovini, Thorne prisloni radio na obraz. "U redu", reče on. "Sarah? Poslušaj me pažljivo. Uđi u automobil i
učini točno što ti budem rekao."

"U redu", reče ona. "Ali mi najprije reci, je li Levine tamo?"

"Ovdje je."

Radio škljocne. Ona reče: "Pitaj ga prijeti li opasnost od zelenog dinosaura, visine otprilike dva metra,
kupolastog čela."

Levine kimne glavom. "Reci joj da prijeti. Zovu se pachvcephalosauri."

"Kaže da", reče Thorne. "Zovu se pachvcephalo i još nekako i trebaš biti oprezna. Zašto pitaš?"
"Jer ih je pedesetak i okružili su automobil."
 Explorer

Explorer je ležao nasred sjenovitog odjeljka ceste, natkriven krošnjama. Automobil se zaustavio ispod
ulegnuća, gdje je sinoć sigurno bila golema lokva. Sad se lokva pretvorila u blatnjavu baru, zahvaljujući desetak
životinja koje su sjedile u njoj, prskale, pile iz nje i valjale se po rubovima. Sarah je zelene dinosaure kupolastih
lubanja promatrala već nekoliko minuta, pokušavajući se dosjetiti što učiniti. Jer ne samo da su bili blizu bare, nego
i ispred automobila i sa strane.

Sa strepnjom je promatrala pachvcephalosaure. Hardingova je provela puno vremena na terenu s divljim

životinjama, ali najčešće s onima koje je dobro poznavala. Iz dugog iskustva je znala koliko im se može približiti i
pod kojim okolnostima. Da je ovo bilo krdo gnuova, ušetala bi se među njih bez oklijevanja. Daje riječ o krdu
američkih bivola, bila bi oprezna, ali bi zašla među njih. A da je riječ o krdu afričkih bivola, ne bi im prilazila ni za
živu glavu.

Ona gurne mikrofon na obraz i upita: "Koliko je još vremena preostalo?"

"Dvadeset minuta."

"Najbolje da uđem u automobil", reče ona. "Ima li prijedloga?" Zavlada tajac. Radio zakrči.

"Levine kaže da nitko ništa ne zna o tim životinjama, Sarah." "Divno."

"Levine kaže da još nikad nije pronađen čitav kostur. Pa nitko ništa ne zna o njihovu ponašanju, osim da su
vjerojatno agresivni."

"Lijepo", reče ona.

Promatrala je položaj automobila u odnosu na nadvijene krošnje.

Stajao je na sjenovitom dijelu ceste, na tihoj i mirnoj ranojutarnjoj svjetlosti.

Radio zakrči. "Levine kaže da bi mogla pokušati polako ući i vidjeti hoće li te krdo propustiti. Ali bez brzih
pokreta, naglih kretnji."

Ona se zagleda u životinje i pomisli: sigurno imaju te kupolaste glave s razlogom.

"Ne, hvala", reče ona. "Pokušat ću nešto drugo."

"Što?"

U trgovini, Levine upita: "Što je rekla?"

"Rekla je da će pokušati nešto drugo."

"Na primjer što?" reče Levine. Ode do prozora i pogleda van. Nebo je postajalo svijetlije. On se namršti. Bilo je
nečeg u tome, pomisli on. Nečeg što mu se motalo po glavi, ali o čemu nije razmišljao. Nešto u vezi s dnevnom
svjetlosti...

I teritorijem.
 Teritorij.

Levine ponovno pogleda u nebo, pokušavajući povezati konce. Pa što ako sviće? On odmahne glavom, odustane
na trenutak. "Koliko je vremena potrebno da se poprave osigurači?"

"Minuta - dvije", reče Thorne.

"Znači da ćemo možda stići", reče Levine.

Iz radija se začuje krčanje i Hardingova reče: "Dobro, ja sam iznad automobila."

"Gdje si?"

"Iznad automobila", reče ona. "Na stablu."

Hardingova se počne penjati po grani, dalje od debla. Osjeti kako se grana svinula pod njezinom težinom. Grana
je izgledala savitljivo. Sad je bila tri metra od automobila i spuštala se. Samo je nekoliko životinja ispod nje podiglo
glave i pogledalo je, no krdo se uznemirilo. Životinje koje su sjedile u blatu ustanu, počnu se okretati i vrpoljiti.
Njihovi su repovi nervozno šibali lijevo - desno. Ona spuzne još dalje niz granu i grana se svine još niže. Bila je
skliska od sinoćnje kiše. Pokuša se namjestiti točno iznad automobila. Nije loše, pomisli ona.

No odjednom, jedna se životinja zaleti u deblo stabla u čijoj je krošnji ona bila i snažno ga udari glavom.
Udarac je bio iznenađujuće snažan. Stablo se zanjiše, grana se zaljulja gore - dolje a Sarah se pokušavala zadržati da
ne padne.

Do vraga, pomisli ona.

Od udarca odleti u zrak, pa opet padne na granu a tad joj se ruke skliznu na mokrom lišću i mokroj kori i ona
padne. U posljednji trenutak shvati da će potpuno promašiti automobil. A tad udari o zemlju, ugruva se u blatu.

Točno pokraj životinja.

Radio zakrči. "Sarah?" reče Thorne. Nije bilo odgovora.

"Što sad radi?" Levine se ushoda nervozno. "Da mi je barem vidjeti što radi."

U kutu prostorije Kelly ustane i protrlja oči. "Zašto se ne poslužite videom?"

Thorne upita: "Kakvim videom?"

Kelly pokaže prema blagajni. "To je računalo."

"Je li?"

"Aha. Mislim da je."

Kelly zijevne kad je sjela na stolac ispred blagajne. Blagajna je izgledala kao pasivni terminal, što je značilo da
vjerojatno ne omogućuje pristup mnogo čemu, ali se isplatilo pokušati. Ona ga upali. Ništa se ne dogodi. Nekoliko
puta pritisne sklopku. Ništa. Lijeno prebaci noge i udari u žicu uspod stola. Sagne se i shvati da terminal nije
uključen u struju. Pa ona gurne utičnicu u utikač. Ekran se rasvijetli i pojave se dvije riječi: ULAZNA ZAPORKA:

Za nastavak, znala je da joj je potrebna lozinka. Arby je znao lozinku. Ona ga pogleda; još je spavao. Nije ga
željela buditi. Sjetila se da je lozinku zapisao na komadić papira i gurnuo u džep. Možda je još u njegovoj odjeći,
pomisli ona. Ode na drugi kraj prostorije, nađe smotuljak njegove mokre, blatnjave odjeće i počne pretraživati
džepove. Nađe lisnicu, ključeve njegove kuće i još neke predmete. Na posljetku, u stražnjem džepu, nađe komad
papira. Bio je vlažan i prošaran blatom. Tinta se razmazala ali je ipak uspjela pročitati njegov rukopis:
 VIG/&*849/

Kelly uzme papir i vrati se za računalo. Pažljivo utipka sve znakove i pritisne tipku za povrat. Zaslon se
isprazni, pa se otvori novi. Ona se iznenadi. Razlikovao se od zaslona koji je vidjela prije, u prikolici.

InGen

Site B Network Services

Bila je u sustavu. No sve je izgledalo drukčije. Možda zato što je riječ o radiomreži, pomisli ona. Sigurno se
ubacila u laboratorijski sustav. Imao je više slikovnih prikaza jer je terminal imao program upisan u tvornici koji se
ne može reprogramirati. Možda čak ima i optički kanal.

S druge strane prostorije Levine reče. "Kelly? Hoće li biti nešto od tog?"

"Radim na tome", reče ona.

Oprezno, ona počne tipkati. Redovi ikona nizali su se brzo na zaslonu.

 InGen

Znala je da pred sobom ima nekakav grafički međusklop, no značenje slika nije joj bilo jasno a legende nije
bilo. Ljudi koji su se služili tim sustavom vjerojatno su naučili što sličice znače. Ali Kelly nije znala. Željela je ući u
video sustav, no nijedna sličica kao da nije imala veze s videom. Ona je pomicala kursor po ekranu, pitajući se što
učiniti.

Zaključi da će morati pogađati. Odabere ikon u obliku romba u lijevom donjem uglu i pritisne dugme na mišu.

InGen

Biowaste Production Control

"Jao, joj", reče ona, usplahireno. Levine se okrene. "Nešto nije u redu?"

"Ne", reče ona. "Sve je u redu." Ona brzo pritisne zaglavlje i vrati se na prethodnu sliku. Ponovno pokuša s
jednim od trokutastih ikona.

Slika na zaslonu se ponovno promijeni:

InGen

Video Security Network

103]

r07

_U

rl2

To je to, pomisli ona. Istog trenutka slika nestane a na zaslonu se počnu pojavljivati video slike. Na ovom
malom blagajničkom monitoru, slike su bile sićušne, ali se sad našla na poznatom terenu i ona je brzo pomicala
kursor po ekranu i prebacivala slike.

"Što tražite?" upita ona. "Explorer", reče Thorne.

Ona pritisne gumb na mišu. Slika se poveća. "Imam je", reče ona.

Levine reče: "Zaista?" Zvučao je iznenađeno.

 Kelly ga pogleda i reče: "Da, zaista."

Dvojica muškaraca priđu i zagledaju se u ekran preko njezina ramena. Ugledaju Explorer; stajao je na
sjenovitom dijelu ceste. Vidjeli su pachvcephalosaure, puno njih, kako se vrzmaju oko automobila. Životinje su
glavom gurale gume i prednji odbojnik.

Ali nisu nigdje vidjeli Sarah. "Gdje je ona?" upita Thorne.

Sarah Harding bila je ispod automobila, licem u blatu. Zavukla se ondje kad je pala - jedino mjesto koje joj je
preostalo - i sad je zurila u noge životinja koje su miljele posvuda oko nje. Ona reče: "Doc. Čuješ li me? Doc? Doc."
No prokleti radio ponovno nije radio. Pachiji su stupali i frktali, pokušavajući je dohvatiti ispod automobila.

Tad se ona sjeti da je Thorne spominjao da bi trebalo bolje zatvoriti kutiju s baterijama. Ona posegne rukom iza
svojih leđa, nađe kutiju i čvrsto zavine poklopac.

Istog trenutka, u slušalici joj počne krčati.

"Doc", reče ona.

"Gdje si?" upita Thorne.

"Ispod automobila."

"Zašto? Jesi li već pokušala?" "Pokušala što?"

"Pokušala ga upaliti. Pokrenuti automobil."

"Ne", reče ona, "nisam ga pokušala upaliti. Pala sam."

"Pa, kad si već ispod, mogla bi provjeriti osigurače", reče Thorne. "Osigurači su ispod automobila?"

"Neki. Pogledaj kod prednjih kotača."

Ona se okrene i sklizne po blatu. "Dobro. Tražim."

"Iza prednjeg odbojnika je kutija. Slijeva."

"Vidim je."

"Možeš lije otvoriti?"

"Mislim da mogu." Ona otpuže prema naprijed i povuče ručicu. Poklopac padne. Ugleda tri crna prekidača.
"Vidim tri prekidača i sva su okrenuta prema gore."

"Gore?"

"Prema prednjem dijelu automobila."

"Hmmm", reče Thorne. "To nije u redu. Možeš li pročitati što piše?"

"Da. Piše'15 W pa'02 R'."

"Dobro" reče on. "Sad mi je jasno."

"Što?"

"Kutija je stavljena naopako. Prebaci sklopke svih osigurača na drugu stranu. Imaš li suhe ruke?"

"Nemam, Doc. Mokra sam do kože, ležim u blatu, do vraga." "Posluži se rukavom od košulje ili nečim sličnim."
 Hardingova se povuče naviše, bliže odbojniku. Najbliži pachyji frktali su i udarali o odbojnik. Saginjali su se i
krivili glave, pokušavajući je dohvatiti. "Jako im zaudara iz usta", reče ona. "Oprosti, što si rekla?"

"Nije važno." Ona prebaci osigurače, jednog za drugim. Iz automobila iznad sebe začuje zujanje. "Prebacila sam
ih. Automobil se oglasio."

"Dobro", reče Thorne.

"Što da sad učinim?"

"Ništa. Pričekaj."

Ona ponovno legne u blato i zagleda se u noge pachvja. Hodali su naokolo, gacali po blatu.

"Koliko još imamo vremena?" upita ona.

"Oko deset minuta."

Ona reče: "Doc, zaglibila sam ovdje, ispod ovog auta."

"Znam."

Ona pogleda životinje. Bile su posvuda oko automobila. Činilo se da su sve aktivnije i uzbuđenije. Nestrpljivo
su toptale nogama i dahtale. Zašto su tako uzrujane? pitala se ona. A tad, iznenada, odgrme. Potrče prema prednjem
dijelu automobila, pa pokraj njega, a onda uzbrdo cestom. Ona se okrene i zagleda za njima.

Tajac.

"Doc?" reče ona.

"Aha."

"Zašto su otišli?"

"Ostani ispod automobila", reče Thorne.

"Doc?"

"Ne govori." Radio se isključi.

Ona je čekala, ne znajući što se događa. Primijetila je napetost u Thorneovu glasu. Nije znala zašto. Ali začuje
tiho šljapkanje i kad se okrenula, ugleda dvije noge kako stoje na vozačkoj strani automobila.

Dvije noge u blatnjavim čizmama.

Muškim čizmama.

Hardingova se namršti. Prepoznala je čizme. Prepoznala je kaki hlače, iako su sad bile pokrivene blatom.

Bio je to Dodgson.

Muške se čizme okrenu prema vratima. Začuje škljocaj brave na vratima.

Dodgson ulazi u automobil.

Hardingova je munjevito reagirala, ne razmišljajući puno. Zastenjavši, okrene se na bok, ispruži ruke, pograbi
ga za oba gležnja i snažno povuče. Dodgson padne i iznenađeno vrisne. Sruši se nauznak i okrene, smračena i
bijesna izraza lica.
 Ugleda ju i namršti se. "Vidi, vidi", reče on, "Mislio sam da sam s tobom završio na brodu."

Hardingova se zajapuri od gnjeva i počne se izvlačiti ispod automobila. Dodgson se podigne na koljena kad je
ona napola ispuzala, ali tad osjeti podrhtavanje tla. Odmah je znala zašto. Vidjela je kako je Dodgson pogledao
preko ramena i bacio se ničice na pod. Žurno, počne se zavlačiti ispod automobila pokraj nje.

Ona se okrene na leđa i pogleda ispod automobila. Ugleda tyrannosaura kako im prilazi cestom. Tlo je
podrhtavalo od svakog njegova koraka. Dodgson se sad zavukao do sredine automobila i gurao se, ali se ona nije
obazirala na nj. Promatrala je golema stopala raširenih kandži kako prilaze automobilu i zaustavljaju se. Svako je
stopalo bilo dugo jedan metar. Začuje kako je tyrannosaur zarežao.

Ona pogleda Dodgsona. Oči su mu bile razrogačene od užasa. Tyrannosaur zastane pokraj automobila. Životinja
se pomakne u mjestu. Čula je životinju negdje odozgora, kako njuši. A tad se ponovno začuje rezanje i velika se
glava sagne. Donja čeljust dotakne zemlju. Nije vidjela oko, samo donju čeljust. Tyrannosaur ponovno onjuši, dugo
i polako.

Nanjušio ih je.

Dodgson je nekontrolirano drhturio. Ali je Hardingova bila neobično smirena. Znala je što joj je činiti. Brzo se
okrene i pomakne tako da se glavom i ramenima podbočila o stražnji kotač automobila. Dodgson se okrene da je
pogleda baš kad se ona čizmama počela odguravati od njegovih goljenica. I gurati ih ispod automobila.

Užasnut, Dodgson se opirao, pokušavajući odgurnuti Sarah, no njezin je položaj bio puno povoljniji. Centimetar
po centimetar, njegove su čizme počele izvirivati na hladnu jutarnju svjetlost. A zatim i njegovi listovi. Stenjala je
gurajući ga, ulažući posljednji atom snage. Kreštavim glasom Dodgson reče: "Što to do vraga radiš?"

Sarah začuje rezanje tyrannosaura. Velika se stopala pomaknu.

Dodgson reče: "Prestani! Jesi li luda? Prestani!"

Ali Hardingova ne prestane. Ukopa čizmu u njegovo rame i gurne. Nakratko joj se Dodgson opirao a tad
njegovo tijelo otkliže i ona ugleda kako je tyrannosaur zubima uhvatio njegove noge i izvukao Dodgsona ispod
automobila.

Dodgson ščepa njezinu čizmu, pokušavajući se zadržati, pokušavajući je povući sa sobom. Ona podigne svoju
drugu čizmu prema njegovu licu i snažno udari. On je pusti. Otkliže se od nje.

Ona ugleda njegovo užasnuto lice, pepeljasto sivo, otvorena usta. Iz njih ne izađe ni riječ. Ugleda njegove prste
kako se zabijaju u blato i ostavljaju za sobom duboke brazde kako ga je tyrannosaur potezao. A tad ga u potpunosti
izvuče. Zavlada neobična tišina. Ugleda kako se Dodgson okrenuo na leđa i pogledao prema gore. Ugleda kako se
na njega spustila tyrannosaurova sjena. Ugleda veliku glavu kako se spustila, razjapljenih čeljusti. Začuje
Dodgsonove krikove kad su se čeljusti sklopile oko njegova tijela i podigle ga.

Dodgson osjeti kako se podiže visoko u zrak, sedam metara iznad zemlje. Nije prestajao vrištati. Znao je da će
životinja svakog trenutka čvrsto sklopiti svoje krupne čeljusti i on će umrijeti. No čeljusti se nisu zatvorile. Dodgson
osjeti oštru bol u slabinama, ali se čeljusti nisu sklopile.

Dodgson nije prestajao vrištati. Osjeti kako ga životinja nosi natrag u džunglu. Visoke grane stabala šibale su ga
po licu. Vrući dah životinje na mahove bi ga oprljio po tijelu. Slina je kapala po njegovu prsnom košu. Činilo mu se
da će se onesvijestiti od užasa. Ali, čeljusti se nisu zatvarale.

U trgovini, svi su zurili u sićušan monitor i to kako tyrannosaur u zubima odnosi Dodgsona. Preko radija su čuli
njegove daleke vriskove.

"Vidiš?" reče Malcolm. "Ima Boga."

Levine se mrštio. "Rex ga nije ubio." Pokaže na zaslon. "Vidite, još miče rukama. Zašto ga nije ubio?"
 Sarah Harding pričeka da se krikovi stišaju. Ispuže ispod automobila i uspravi se na jutarnjem svjetlu. Otvori
vrata automobila i sjedne za upravljač. Ključ je bio u elektropokretaču i ona ga zgrabi blatnjavim prstima. Okrene
ga.

Začuje se štektavi zvuk pa tiho zujanje. Upale se sve žaruljice na kontrolnoj ploči. Pa muk. Radi li automobil?
Ona okrene upravljač i on se lagano okrene. Znači da upravljački mehanizam radi.

"Doc."

"Da, Sarah."

"Automobil radi. Vraćam se."

"U redu", reče on. "Požuri."

Ona prebaci mjenjač u brzinu. Automobil je bio neuobičajeno tih, skoro nečujan. Zbog čega je mogla u daljini
čuti jedva čujne okretaje rotora helikoptera.
 Dan

Vozila je ispod gustog svoda krošanja, natrag prema naselju. Zvuk helikoptera se pojačavao. A tad joj
helikopter zagrmi iznad glave, nevidljiv zbog gustog raslinja iznad njezine glave. Imala je spušten prozor i slušala.
Činilo se da helikopter leti desno, prema jugu. Radio se oglasi. "Sarah."

"Da, Doc."

"Slušaj: ne možemo stupiti u vezu s helikopterom."

"U redu", reče ona. Znala je što se mora učiniti. "Gdje je sletište?" "Južno. Otprilike dva kilometra. Na čistini.
Kreni grebenskom cestom."

Ona se približavala raskrižju u obliku rašlji. Desni je odvojak bila grebenska cesta. "U redu", reče ona.
"Krećem."

"Reci im da nas pričekaju", reče Thorne. "A tad se vrati po nas."

"Svi su živi i zdravi?" upita ona.

"Svi su živi i zdravi", reče Thorne.

Ona krene cestom. Primijetila je promjenu zvuka helikoptera - sigurno slijeće. Rotori su se nastavili vrtjeti i tiho
zvrjati, što je značilo da pilot neće isključiti motor.

Cesta je skretala ulijevo. Zvuk helikoptera sad se pretvorio u muklo bubnjanje. Ona doda gas, vozeći brzo,
ulazeći vratolomno u zavoje. Cesta je još bila mokra od sinoćnje kiše. Za sobom nije podizala prašinu. Ni po čemu
ju se nije moglo primijetiti.

"Doc. Koliko će dugo čekati?"

"Ne znam", reče Thorne preko radija. "Vidiš li helikopter?"

"Još ne", reče ona.

Levine se zagleda kroz prozor. Pogleda u sve svjetlije nebo, kroz krošnje drveća. Nestalo je crvenih pruga.
Nebo je sad bilo ravnomjerno plavo.

Rađa se dan. Dan...

A tad sve dođe na svoje mjesto i on zadrhti. Ode do prozora na suprotnom zidu, pogleda prema teniskom
igralištu. Zagleda se u mjesto gdje su sinoć bili carnotaurusi. Više ih nije bilo.

Baš kao što se pribojavao.

"Loše nam se piše", reče on.

"Tek je osam sati", reče Thorne i pogleda na sat.

"Koliko joj je vremena potrebno?" upita Levine.

 "Ne znam. Tri ili četiri minute."

"A za povratak?"

"Još pet minuta."

"Nadam se da ćemo dotad izdržati." Mrštio se nesretno.

"Zašto?" upita Thorne. "Mi smo dobro."

"Za nekoliko minuta", reče Levine, "sunce će zasjati ravno na nas."

"Pa što?" upita Thorne.

Radio se oglasi. "Doc", reče Sarah. "Vidim ga. Vidim helikopter." Sarah skrene iza posljednjeg zavoja i ugleda
sletište s lijeve strane. Helikopter je bio ondje. Rotor se vrtio. Ona ugleda još jedno raskršće na cesti, od kojeg je
lijevo, nizbrdo, vodila uska cesta u džunglu pa izbijala na čistinu. Ona krene po njoj, spuštajući se po serpentinama
koje su je prisiljavale da uspori. Sad je ponovno bila u džungli, ispod svoda od krošanja. Teren se izravna, ona
poskakujući prijeđe preko potočića i jurne naprijed.

Ispred nje, svod od krošanja je završavao i iza njega je sjalo sunce na čistini. Ugleda helikopter. Rotor se počeo
brže okretati - uzlijeće! Ugleda pilota iza stakla kabine, u sunčanim naočalama. Pilot pogleda na sat, kimne glavom
kopilotu i počne se dizati.

Sarah zatrubi i silovito jurne. Ali je znala da je ne mogu čuti. Automobil je poskakivao. Thorne je govorio: "Što
je? Sarah! Što se događa?"

Ona je vozila, glavu je gurnula kroz prozor i vikala: "Čekajte! Čekajte!" Ali se helikopter već dizao u zrak i
gubio joj se iz vida. Zvuk počne blijedjeti. Kad je automobil izjurio iz džungle na čistinu, helikopter se već
udaljavao i zamicao za stjenoviti rub otoka.

A tad iščezne.

"Zadržimo mir", reče Levine, ushodavši se po maloj trgovini. "Reci joj da se odmah vrati. I zadržimo mir." Kao
da je govorio samom sebi. Hodao je od zida do zida i udarao šakom po drvenim gredama. Zdvojno je odmahivao
glavom. "Reci joj da požuri. Misliš li da se može vratiti za pet minuta?"

"Da", reče Thorne. "Zašto? Što je, Richarde?"

Levine pokaže kroz prozor. "Dan", reče on. "Uhvaćeni smo u zamku dnevne svjetlosti."

"Bili smo u stupici i čitavu noć", reče Thorne. "Pa smo preživjeli."

"Ali danje drugo", reče Levine.

"Zašto?"

"Jer je noću", reče on, "ovo teritorij carnotaurusa. Druge životinje ne zalaze na nj. Protekle noći nismo vidjeli
nijednu životinju. No, kad dođe dan, carnotaurusi se više ne mogu skrivati. Ne na otvorenim prostorima, ne na
dnevnoj svjetlosti. Pa odlaze. A tada to više neće biti njihov teritorij."

"Što znači?"

Levine pogleda u Kelly koja je sjedila za računalom. Ustručavao se, a tad reče: "Vjeruj mi na riječ. Moramo
otići odavde što prije."

"I otići kamo?"

Sjedeći za računalom, Kelly je čula razgovor između Thornea i doktora Levinea. U prstima je gnječila komadić
papira na kojem je Arby zapisao lozinku. Bila je jako nervozna. Način na koji je doktor Levine govorio činio ju je
nervoznom. Da se barem Sarah vratila. Osjećala bi se bolje kad bi Sarah bila ovdje.

Kelly nije voljela razmišljati o njihovu položaju. Držala se hrabro, bodrila se, sve do dolaska helikoptera. No
helikopter je došao i otišao. A primijetila je da ni Thorne ni Levine nisu spomenuli da će se vratiti. Možda su znali
nešto. Primjerice, da se neće vratiti.

Doktor Levine je rekao da moraju otići iz trgovine. Thorne ga je upitao kamo bi želio otići.

Levine je rekao: "Najradije bih se maknuo s ovog otoka, ali ne vidim kako. Stoga pretpostavljam da bismo se
trebali vratiti u prikolicu. To je sad najsigurnije mjesto."

Natrag u prikolicu, pomisli ona. Kamo su ona i Sarah otišle po Malcolma. Kelly se nije željela vratiti u
prikolicu.

Željela je kući.

Sva napeta, ona izravna onaj komadić vlažnog papira i položi ga na stol pokraj sebe. Priđe joj doktor Levine.
"Prestani se zafrkavati", reče on. "Pokušaj naći Sarah."

"Hoću kući", reče Kelly.

Levine uzdahne. "Znam, Kelly", reče on. "Svi bismo htjeli kući." Pa se ponovno udalji, brzo, napet.

Kelly odgurne papir, okrene ga i gurne ispod tipkovnice, u slučaju da im ponovno zatreba lozinka. Kad je to
učinila, pogled joj privuče nešto napisano na poleđini.

Ona ponovno izvuče papir. I ugleda ovo:

ZONA B LEGENDA

ISTOČNO KRILO, LABORATORIJ, SPREMIŠTA, TRGOVINA, BENZINSKA

POSTAJA, UPRAVITELJEVA KUĆA, STRAŽARSKO MJESTO 1, RIJEČNO

PRISTANIŠTE, MOČVARNA CESTA, PLANINSKA CESTA, ZAPADNO KRILO,

POGON, GLAVNA JEZGRA, RADNIČKO NASELJE, BAZEN/TENIS, STAZA ZA

TRČANJE, STRAŽARSKO MJESTO 2, SPREMIŠTE ZA ČAMCeE, RIJEČNA

CESTA, HRIDNA CESTA, TOVARIŠTE, ULAZ, GEO TURBINA, GEOJEZGRA,

GOLF TEREN, PLINOVOD, TOPLOVOD, SOLARNA STANICA 1, GREBENSKA

CESTA, OGRAĐENI OBORI,

Ona je odmah znala što je to: ono što su vidjeli na monitoru u Levineovu stanu. One večeri kad je Arby
spašavao datoteke na računalu. Kao da je to bilo prije milijun godina, u nekom drugom životu. A zapravo je to bilo
prije... koliko? Prije dva dana.

Ona se sjeti kako je Arby bio ponosan kad je spasio datoteke. Sjeti se kako su se svi trudili uočiti neki smisao u
tom spisku. Sad su, naravno, svi nazivi nešto značili. To su sve bila postojeća mjesta: laboratorij, radničko naselje,
trgovina, benzinska postaja.
 Zagleda se u popis.

Ma nemoj me zezati, pomisli ona.

"Doktore Thorne", reče ona. "Mislim da biste trebali ovo vidjeti."

Thorne se zagleda u popis. "Misliš?" upita.

"Tako piše: spremište za čamce."

"Možeš li ga naći, Kelly?"

"Mislite na videu?" Ona slegne ramenima. "Mogu pokušati."

"Pokušaj", reče Thorne. Pogleda u Levinea, na drugom kraju prostorije, koji je ponovno počeo udarati šakom o
zidove. Uključi radio.

"Sarah? Ovdje Doc."

Radio zakrči: "Doc? Morala sam nakratko stati."

"Zašto?" upita Thorne.

Sarah Harding morala se zaustaviti na grebenskoj cesti. Pedeset metara ispred, ugleda tyrannosaura kako
odmiče cestom od nje. Vidjela je da u zubima drži Dodgsona. Dodgson je nekim čudom još bio živ. Tijelo mu se još
micalo. Učini joj se da ga čuje kako vrišti.

Iznenadilo ju je kad je shvatila da ništa ne osjeća za nj. Ravnodušno je promatrala kako tyrannosaur skreće s
ceste i počinje se spuštati niz obronak, natrag u džunglu.

Sarah upali motor i oprezno krene naprijed.

Za upravljačkom pločom računala, Kelly je listala video slike, jednu za drugom, dok ga naposljetku nije našla:
drveno pristanište u šupi ili spremištu za čamce, otvoreno s jedne strane. Unutrašnjost spremišta izgledala je prilično
uščuvano; puzavice i paprati nisu sve obrasle. Ugleda brzi čamac privezan uzetom, kako se ljulja na vodi i lupka o
pristanište. Sa strane, ugleda tri bačve s gorivom. A na izlazu iz spremišta vidjela se površina vode i sunčeva
svjetlost; izgledala je kao rijeka.

"Što mislite?" reče ona Thorneu.

"Mislim da vrijedi pokušati", reče on gledajući preko njezina ramena. "Ali gdje se nalazi? Možeš li naći
zemljovid?"

"Možda", reče ona. Pritiskala je tipke i uspjela se vratiti na glavni izbornik i zbunjujuće ikone.

InGen

Site B Network Services • O

Arby se probudi, zijevne i priđe pogledati što to ona radi. "Dobra grafika. Ušla si u mrežu, ha?"

"Aha", reče ona. "Jesam. Ali teško povezujem konce."

Levine je hodao gore - dolje i zavirivao kroz prozore. "Sve je to lijepo", reče on, "ali vani je svakim trenutkom
svjetlije. Zar ne shvaćate? Moramo naći izlaz odavde. Ova kućica ima jednostruke zidove. To je dovoljno za tropske
krajeve, ali je to zapravo daščara."

"Izdržat će", reče Thorne.

"Možda tri minute. Pogledaj ovo", reče Levine. Priđe vratima i pokuca po njima. "Ova su vrata samo..."

S treskom, drvo oko brave se pretvori u iverje, vrata se širom otvore, odbace Levinea ustranu i on tresne na pod.

Na vratima je stajao raptor i siktao.

 Izlaz iz škripca

Sjedeći za tipkovnicom, Kelly se ukoči od straha. Vidjela je kako je Thorne potrčao i bacio se punom težinom
na vrata i pritisnuo ih u raptora. Životinja od straha odskoči i vrata joj pričepe ruku s kandžama. Thorne se nasloni
navrata. S druge strane, životinja je režala i udarala po vratima.

"Pomozite mi!" vikne Thorne. Levine se osovi na noge pa se i on navali na vrata.

"Rekao sam ti!" vikne Levine.

Odjednom, trgovinu okruže tri raptora. Režali su, bacali se na prozore, svijali željezne rešetke, gurali ih prema
staklu. Zalijetali su se u drvene zidove, rušili police pa su limenke i boce padale i zveketale po podu. Na nekoliko
mjesta, od drvenih zidova počelo se otkidati iverje.

Levine ponovno pogleda Kelly: "Nađi izlaz odavde!" Kelly je buljila preda se. Računalo je stajalo zaboravljeno.
"Hajde, Kel", reče Arby. "Koncentriraj se."

Ona se ponovno okrene prema zaslonu, ne znajući što da učini. Odabere križ u gornjem lijevom uglu. Ništa se
ne dogodi. Odabere krug u gornjem lijevom uglu. Ikoni se počnu pojavljivati brzo i ispune zaslon.

"Ne brini, mora postojati legenda", reče Arby. "Samo bismo morali doznati što..."

InGen

Site B Network Services InGen

Site B Network Services

Ali Kelly nije slušala. Pritiskala je tipke i pomicala kursor, pokušavajući izazvati neku reakciju, pozvati
pomoćni program, nešto. Bilo što.

Iznenada se slika na zaslonu počne uvijati, izobličavati.

"Što si učinila?" usplahireno će Arby.

Kelly se znojila. "Ne znam", reče ona. Odmakne ruke od tipkovnice.

"Sad je još gore", reče Arby. "Uprskala si."

Slika na zaslonu nastavila se sužavati, ikoni su se pomicali, mijenjali oblik.

"Hajde, djeco!" vikne Levine. "Pokušavamo!" reče Kelly. Arby reče: "Pretvara se u kocku."

Thorne gurne veliki stakleni hladnjak navrata. Raptor udari o metal i limenke zazvekeću.

"Gdje su pištolji?" upita Levine.

 "Sarah ima tri u svom automobilu."

"Divno."

Na prozorima, neke su rešetke bile toliko savijene da su razbile staklo. Duž desnog zida, iverje je prštalo na sve
strane i nastajale su velike rupe.

"Moramo odavde", Levine dovikne Kelly. "Moramo naći načina!" Potrči u stražnji dio trgovine, u zahode. No
brzo se vrati. "I otraga su!"

Sve se događalo tako brzo, posvuda oko njih.

Na zaslonu, Kelly sad ugleda rotirajuću kocku, koja se okretala u praznom prostoru. Nije znala kako je
zaustaviti.

"Hajde, Kel", reče Arby, piljeći u nju kroz natečene vjeđe. "Možeš ti to. Koncentriraj se. Hajde."

Svi su vikali. Kelly je zurila u kocku na zaslonu, bespomoćno i izgubljeno. Više nije znala što čini. Nije znala
zastoje ovdje. Nije znala kakvog sve to ima smisla. Zašto Sarah nije ovdje?

Pokraj nje, Arby reče: "Hajde. Otvaraj ikon po ikon, Kel. Možeš ti to. Hajde. Nemoj se predati. Koncentriraj
se."

Ali se ona nije mogla usredotočiti. Nije mogla odabirati ikone, prebrzo su se okretali na zaslonu. Sigurno
postoje paralelni procesori za svu tu grafiku. Buljila je u zaslon. Svakojake su joj misli padale na um - misli koje su
joj se nekontrolirano rojile po glavi. Žica ispod stola.

Ugrađeni program.

Puno grafike.

Sarah razgovara s njom u prikolici.

"Hajde, Kel. Moraš to učiniti. Nađi izlaz."

U prikolici, Sarah je rekla: Ono što će ti ljudi reći uglavnom je pogrešno.

"Važno je, Kel", reče Arby. Drhtao je stojeći pokraj nje. Znala je da se usredotočio na računalo kako bi se
isključio iz svega. Kao način da... Zid se rasprsne, daska širine dvadesetak centimetara izbije se i padne unutra,
raptor gurne glavu kroz rupu, zareži i škljocne zubima.

Ona žica ispod stola joj se i dalje motala po glavi. Žica ispod stola. Nogama je udarila o žicu ispod stola.

Žica ispod stola. Arby reče: "Važno je." A tad shvati.

"Ne", reče mu ona. "Nije važno." I ona se spusti sa stolca i zavuče ispod stola.

"Što to radiš?" vrisne Arby.

No, Kelly je već imala odgovor. Ugleda žicu od računala kako se spušta u pod, kroz uredno probušenu rupicu.
Ugleda crtu u drvenom podu. Prstima zagrebe po podu i povuče. Odjednom, drvena joj obloga ostane u rukama. Ona
pogleda u otvor. Tama.

Da.

Uski prolaz. Ne, nešto bolje. Tunel.

Ona vikne: "Ovamo!"

 Hladnjak se prevali na pod. Raptori upadnu kroz ulazna vrata. Ostali su se probijali kroz bočne zidove, rušili
police s izloženom robom. Raptori jurnu u trgovinu, režeći i saginjući glave. Nađu smotuljak Arbyjeve mokre odjeće
i bijesno ga rastrgaju na komade. Kretali su se brzo, u lovu na ljude. Ali ljudi više nije bilo.
 Bijeg

Kelly je išla prva i držala bateriju. Išli su, jedan za drugim, pokraj vlažnih betonskih zidova. Bili su u tunelu
širine i visine metar dvadeset duž čiju su se lijevu stijenku protezali metalni držači za cijevi. Vodovodne i plinske
cijevi bile su blizu stropa. Tunel je zaudarao na plijesan. Čula je cicanje štakora.

Stignu da raskrižja u obliku rašlji. Ona pogleda u oba odvojka. Zdesna je bio dug ravni prolaz, koji se gubio u
tami. Vjerojatno vodi u laboratorij, pomisli ona. Slijeva je bio puno kraći odvojak tunela, na čijem su kraju bile
stube.

Ona skrene lijevo.

Uspuže se kroz usko betonsko okno i gurne drveni poklopac. Nađe se u maloj alatnici, okružena kablovima i
zahrđalim cijevima. Sunce se slijevalo kroz razbijene prozore. Ostali se popnu za njom.

Ona pogleda kroz prozor i ugleda Sarah Harding kako se spušta niz brežuljak prema njima.

Hardingova stigne Explorerom do rijeke. Kelly je sjedila pokraj nje na suvozačevom sjedištu. Ugledaju drveni
putokaz za spremište za čamce.

"Znači, Kelly, računalska grafika ti je dala ideju?" s divljenjem reče Hardingova.

Kelly kimne glavom. "Odjednom sam shvatila da zapravo nije važno što se vidjelo na zaslonu. Važno je bilo da
se puno podataka obrađuje, da se vrte milijuni piksela a to je značilo da mora postojati kabel. A ako postoji kabel,
mora postojati i prostor za nj. I to dovoljno velik prostor da bi ga majstori mogli popraviti."

"Pa si zavirila ispod stola." "Da", reče Kelly.

"Jako dobro", reče Hardingova. "Mislim da ti ovi ljudi duguju živote."

"Zapravo i ne", reče Kelly i lagano slegne ramenima.

Sarah joj dobaci oštar pogled. "Čitavog života, ljudi će ti pokušavati umanjiti uspjehe. Nemoj si ih sama
umanjivati."

Cesta je bila blatnjava uz rijeku i obrasla vegetacijom. Začuju daleko glasanje dinosaura, negdje iza sebe.
Hardingova zaobiđe srušeno stablo i tad ispred sebe ugledaju spremište za čamce.

"Uh", reče Levine. "Imam loš predosjećaj."

Izvana, zgrada je bila ruševna i potpuno obrasla puzavicama. Krov se urušio na nekoliko mjesta. Nitko ne reče
ništa kad je Hardingova zaustavila Explorer ispred širokih dvostrukih vrata zaključanih velikim zahrđalim lokotom.
Izađu iz automobila i krenu prema njima gazeći do gležnja po blatu.

"Zaista mislite da ovdje ima neki čamac?" sumnjičavo će Arby.

Malcolm se nasloni na Hardingovu dok se Thorne navalio na vrata. Trulo drvo zaškripi, pa pukne. Lokot padne
na zemlju.

Hardingova reče: "Pridrži ga", i prebaci Malcolmovu ruku preko Thorneova ramena. Tad nogom probije rupu u
vratima dovoljno široku da se provuče kroz nju. Ona odmah uđe, u tamu.

Kelly požuri za njom. "Što vidite?" upita Levine, trgajući daske kako bi proširio otvor. Dlakavi pauk odmigolji
po daskama i skoči.

"Čamac je ovdje", reče Hardingova. "I izgleda ispravan." Levine gurne glavu kroz rupu.

"Neka me vrag odnese", reče on. "Možda se čak uspijemo izvući odavde."
 Dodgsonov odlazak

Lewis Dodgson padne.

Prevrtao se u zraku i pao iz usta tyrannosaura na tvrdu zemlju. Pad mu istjera zrak iz pluća, glavom udari o tlo i
na trenutak mu se zavrti pred očima. Otvori oči i ugleda kosinu od osušenog blata. Osjeti kiselkasti vonj gnjileži. A
tad začuje zvuk od kojeg ga prođu žmarci: kreštavo cičanje.

On se podigne na lakat i shvati da je u tyrannosaurovu gnijezdu. Sa svih je strana bio okružen stijenkama od
osušenog blata. U gnijezdu su sad bila tri mladunca, uključujući i jedno koje je oko noge imalo omotan komad
aluminijske folije. Mladunčad je skvičala od uzbuđenja dok su se gegala prema njemu.

Dodgson ustane, ne znajući što učiniti. Drugi odrasli dinosaur stajao je na drugoj strani gnijezda, potmulo režao
i puhao. Onaj koji ga je donio, stajao je iznad njega.

Dodgson je promatrao kako mu mladunčad prilazi, vratova pokrivenih paperjem i oštrih zubića. A tad se okrene
i počne bježati. Istog trenutka, onaj krupniji tyrannosaur spusti glavu i sruši Dodgsona. Tad tyrannosaur ponovno
podigne glavu. Čekao je i gledao.

Što se to do vraga događa? pomisli Dodgson. Oprezno, on ponovno ustane. I ponovno ga tyrannosaur sruši.
Mladunčad je skvičala i prilazila mu. Tijela su im bila pokrivena komadićima mesa i izmeta. Osjećao je njihov
zadah. On se podigne na sve četiri i ponovno počne puzati.

Nešto ga ščepa za nogu i zadrži. On se okrene i ugleda svoju nogu u raljama tyrannosaura. Velika ju je životinja
na trenutak nježno držala. A tad odlučno zagrize. Kosti se slome i smrskaju.

Dodgson vrisne od boli. Više se nije mogao kretati. Više ništa nije mogao osim vikati. Mladunčad se željno
gegala prema njemu. Nekoliko su se trenutaka držali na odstojanju i poput sulica brzo pružali glave i ujedali. No kad
se Dodgson nije odmaknuo, jedno mladunče doskakuće na jednoj nozi i počne gristi raskrvavljeno meso. Drugi
skoči na njegove prepone i zubima oštrima poput britve počne grickati u predjelu njegova struka. Treći se približi
njegovu licu i jednim mu ugrizom odgrize komad obraza. Dodgson zaurla. Ugleda mladunče kako žvače njegovo
lice. Kako njegova krv kapa s mladunčetovih čeljusti. Mladunče zabaci glavu i proguta obraz, a zatim se okrene,
ponovno razjapi čeljusti i sklopi ih na Dodgsonovu vratu.
 SEDMA KONFIGURACIJA

"Djelomična restabilizacija može se dogoditi nakon što se uklone destruktivni elementi. Opstanak djelomice ovisi o
slučajnosti."

IAN MALCOLM
 Odlazak

Čamac ostavi za sobom prašumsku rijeku i uplovi u tamu. Zidovi špilje odzvanjali su od štektanja motora dok
je Thorne vodio čamac kroz brzu plimnu struju. Slijeva se obrušavao vodopad, a u vodi slapa blistala je zraka
sunčane svjetlosti. A tad su izbili na more, pokraj visoke stijene i golemih valova, na otvorenu pučinu oceana. Kelly
veselo klikne i zagrli Arbyja, koji žmirne i nasmiješi se.

Levine se okrene i pogleda otok. "Moram priznati, nisam se nadao da ćemo uspjeti. No kamere su na mjestu,
video veza ispravna, pa se nadam da ćemo moći nastaviti prikupljati podatke sve dok ne dobijemo odgovore u vezi s
izumiranjem."

Sarah Harding se zagleda u njega. "Možda hoćemo, a možda i nećemo."

"Zašto ne? Ovo je savršen ''."

Ona se zagleda u nj s nevjericom. "Daleko od toga", reče ona. "Previše grabežljivaca, zar si zaboravio?"

"Možda se tako čini, ali ne znamo..."

"Richard", reče ona. "Ian i ja smo provjerili izvješća. Prije mnogo godina načinili su pogrešku na tom otoku.
Kad je laboratorij još radio."

"Kakvu pogrešku?"

"Proizvodili su mladunčad dinosaura i nisu znali čime ih hraniti. Neko su im vrijeme davali kozje mlijeko, što
nije bilo loše, jer je hipoalergen. No kad su mesojedi porasli, počeli su ih hraniti posebnim ekstraktom od
životinjskih proteina. A taj je ekstrakt dobiven od mljevenog mesa ovaca."

Levine reče: "Pa? Što je u tome loše?"

"U zoološkim vrtovima, nikad se ne služe ovčjim ekstraktima" reče ona. "Zbog opasnosti od zaraze."

"Zaraze", ponovi Levine, tiho. "Kakve zaraze?"

"Prioni", reče Malcolm, na suprotnom kraju čamca.

Levine ih blijedo pogleda.

"Prioni", reče Hardingova, "su najjednostavniji poznati uzročnici bolesti, jednostavniji i od virusa. To su djelići
proteina. Toliko su jednostavni, da čak ne mogu prodrijeti u tijelo... mora ih se pasivno unijeti putem hrane. No kad
ih se pojede, izazovu bolest: scrapie u ovaca, pa kravlje ludilo i kuru, moždano oboljenje u ljudi. A dinosauri su
oboljeli od prionske bolesti s nazivom DX, od zaraženog ekstrakta ovčjeg proteina. Laboratorij se godinama borio
protiv toga, pokušavao se otarasiti te bolesti.

"Hoćeš reći da nisu uspjeli?"

"Nakratko se činilo da jesu. Dinosauri su se množili. No tad se nešto dogodilo. Bolest se počela širiti. Prioni se
izlučuju izmetom, pa je moguće..."

"Izlučuje izmetom?" reče Levine. "Kompiji su jeli izmet..."

 "Da, kompiji su odreda svi zaraženi. Kompiji su strvinari; oni su raznijeli protein po truplima, pa su se i ostali
strvinari zarazili. Na posljetku su se zarazili svi raptori. Raptori napadaju zdrave životinje, ne uvijek sa stopostotnim
uspjehom. No dovoljan je jedan ugriz i životinja se zarazi. I tako, malo po malo, zaraza se ponovno proširila
otokom. Zato životinje rano ugibaju. A brzo ugibanje održava mnogobrojniju populaciju grabežljivaca no što bi se
očekivalo..."

Levine se vidljivo zabrinuo. "Znaš", reče on, "Jedan me kompi ugrizao."

"Ja se ne bih zabrinula", reče Hardingova. "Možda ćeš dobiti laganu upalu mozga, ali najvjerojatnije samo jaku
glavobolju. Otići ćemo liječniku u San Joseu."

Levine se počne znojiti. Rukom otare čelo. "Zapravo, uopće se ne osjećam dobro."

"Inkubacija traje tjedan dana, Richard", reče ona. "Uvjerena sam da će s tobom biti sve u redu."

Levine se nesretno skutri na sjedištu.

"Ono što želim reći", reče ona, "je da sumnjam da će ti ovaj otok moći reći puno o izumiranju."

Malcolm se na trenutak još jednom zagleda u mrke stijene pa progovori." Možda tako i treba biti", reče on. "Jer
je izumiranje uvijek bilo veliki misterij. U većim se razmjerima dogodilo samo pet puta na ovoj planeti i ne uvijek
zbog asteroida. Ljude najviše zanima izumiranje u kredi kad su izumrli dinosauri, ali su se takve katastrofe dogodile
i potkraj jure i trijasa. Bila su to užasna razdoblja, ali sitnica u usporedbi s izumiranjem u permu, kad je izumrlo
osamdeset posto života na zemlji, u moru i na kopnu.

Nitko ne zna što je izazvalo taj pomor. A pitam se nismo li mi uzrok idućeg."

"Kako to mislite?" upita Kelly.

"Ljudi su tako destruktivni", reče Malcolm. "Ponekad mislim da smo mi neka vrst pošasti koja će zbrisati sve s
lica zemlje. Tako temeljito uništavamo da se kadikad pitam nije li to naša zadaća. Možda svakih nekoliko eona naiđe
neka životinja koja pobije ostatak svijeta, pomete palubu i omogući evoluciji da zađe u drugu fazu."

Kelly odmahne glavom. Okrene se od Malcolma i ode sjesti pokraj Thornea.

"I ti to sve slušaš?" reče Thorne. "Ja to ne bih uzeo previše ozbiljno. To su samo teorije. Ljudi ne mogu bez njih,
ali je činjenica da su teorije ipak samo maštarije. I mijenjaju se. Kad je Amerika bila novootkrivena zemlja, ljudi su
vjerovali u nešto što se naziva flogiston. Znaš li što je to? Ne? Dakle, nije ni važno, jer nije postojalo. A vjerovali su
i da četiri tjelesna soka kontroliraju naše ponašanje. A vjerovali su i da je zemlja stara samo nekoliko tisuća godina.
Sad vjerujemo da je zemlja stara četiri milijarde godina, vjerujemo u fotone i elektrone i smatramo da ljudsko
ponašanje kontrolira nešto što se naziva ego i osjećaj osobnog dostojanstva. Smatramo ta uvjerenja boljima i
znanstveno utemeljenijima."

"Pa jesu li?"

Thorne slegne ramenima. "To su sve ipak još samo maštarije. Nisu stvarne. Jesi li ikad vidjela osobno
dostojanstvo? Možeš li mi ga poslužiti na tanjuru? A foton? Možeš li mi donijeti jedan foton?"

Kelly odmahne glavom. "Ne, ali..."

"A nikad ni nećeš jer to ne postoji. Bez obzira na to koliko ih ljudi ozbiljno shvaćali", reče Thorne. "Kroz
stotinu godina, ljudi će nam se smijati. Reći će: "Znaš li što su ljudi nekad vjerovali? Vjerovali su u fotone i
elektrone. Možeš li zamisliti takvu glupost?" I grohotom će se nasmijati jer će tada postojati novije i bolje
maštarije."

Thorne zatrese glavom. "A u međuvremenu, osjećaš li ljuljanje čamca? To je more. Ono je stvarno. Osjećaš li
miris soli u zraku? Sunce na svojoj koži? To je stvarno. Vidiš li nas sve na okupu? To je stvarno. Život je prelijep.
Blagodat je biti živ, vidjeti sunce i udisati zrak. Zapravo ne postoji ništa drugo. A sad pogledaj u kompas i reci mi
gdje je jug. Želim stići u Puerto Cortes. Vrijeme je da se vratimo kući."

KRAJ

OBRADA: D I S C O N I N J A
 Zahvale

Ovaj je roman potpuno izmišljen, no u pisanju sam crpio ideje od istraživača s mnogih područja. Puno
dugujem radu i teorijama Johna Alexandera, Marka Boguskija, Edwina Colberta, Johna Conwaya, Philipa Currieja,
Petera Dodsona, Nilesa Eldredgea, Stephena Jay a Goulda, Donalda Griffina, Johna Hollanda, Johna Homera, Freda
Hovlea, Stuarta Kauffmana, Christophera Langtona, Ernsta Mayra, Mary Midgley, Johna Ostroma, Normana
Packarda, Davida Raupa, Jeffrey a Schanka, Manfreda Schroedera, Georgea Gaylorda Simpsona, Brucea Webera,
Johna Wheelera i Davida Weishampela.

Preostaje jedino reći kako su gledišta izražena u ovoj knjizi moja, a ne njihova i podsjetiti čitatelja da se stoljeće
i pol poslije Danvina, skoro sve teorije o evoluciji žestoko osporavaju i da se o njima vode žučne rasprave.