Svetkovina nemogućeg

Ale{ Debeljak

Svjedočenje i vizija u mojoj Ars Poetica

J a, moje, mene: uvijek teret, a tek povremeno zadovoljstvo fokusiranja

na sebe u poetskom izrazu, transhistorijsko je nasljeđe najvišega reda.
Ono se ne odnosi na pojedine stilske periode poetskog usavršavanja i odbija da
bude viđeno tek kao plod moderniteta. I mada je istina da tek u kulturi nakon
renesanse u humanističkoj Europi, jastvo postaje središnji stup umjetničkog rada,
ono je bilo prisutno u istraživanju kozmosa još u drevno predsokratovsko vrijeme.
Prijesokratovsko bavljenje osobnim, koje je u isto vrijeme i društveno, metafore
koje posežu u mineralogiju, mitologiju i astromoniju s jednakom vjerodostojnošću,
lagano stapanje različitih žanrova u piščevoj potrazi za idealnom ravnotežom
dobra, ljepote i istine: ovo je za mene inspirativna književna riznica kad god
nastojim istkati svoj put kroz pročitane stihove, pređene rijeke, objavljene zbirke
pjesama. Za mene je to nasljeđe kojim sam opsjednut uprkos tome što sam
svjestan blagih primjesa apsurda.

Jastvo, dakle, moje jastvo otkrivao sam sam, tokom srednjoškolskih dana u
mom rodnom gradu Ljubljani, tu moć i prokletstvo jezika za koje nema boljeg izraza
od poetske višeznačnosti. Bez živućeg mentora, okružen samo knjiškim likovima
i pričama, moja kolebljiva istraživanja vodila su me u posvećenost inspirativnoj,
ako ne i konspirativnoj zajednici pjesnika, bez obzira na nacionalnu tradiciju ili
jezički idiom kojim pišu. Pjesnike vidim, međutim, ne kao nepriznate zakonodavce,
kako bi to volio Shelley, nego “samo” kao vizionarske svjedoke svijeta kakav je
bio, kakav jest i kakav će biti: svjedoka univerzalnog jezgra svakoga ljudskog
iskustva. Ova zajednica, s jedne strane okružena zvukom proročanske orfejske
lire, dok s druge pak milosrdno prigrljuje anonimnog srednjoškolca u njegovim
336

7. broj Zenicke sveske.indb 336 1.6.2008 13:46:19

 Zeničke sveske

pokušajima da odgovori na zov bjeline papira i slatku bol u njegovoj mladoj duši,
ta zajednica ne bi bila moguća da nije utemeljena na Tertulijanovom apsurdnom
vjerovanju u transcendentalnu mjerodavnost lirskog otkrovenja.

Mi koji želimo vjerovati da će jedna jedina uvjerljivo napisana elegija biti

u stanju oplakati ne samo historijsku sadašnjost, nego da će je pjevati i žene
koje se još nisu ni rodile, mi pišemo sa suspregnutom i možda ne sasvim jasno
uobličenom nadom da će takvu elegiju i tako dobro skovanu poemu stvoriti
naši grozničavi umovi, skupljajući zrnca kaotičnog svijeta u kojem moramo
živjeti, a u kojem niko to ne bi želio, i od njih stvaramo slike izgubljene cjeline,
ili barem njenu estetičku približnost. Mi koji u to vjerujemo u neku smo ruku
Pindarovi duhovni nasljednici. Pindar je bio prvi pisac koji je javno iskazao ovaj
poetski credo qui absurdum est izjavivši kako će njegove elegije živjeti još dugo
nakon što se grad-država koja je naručila remek djelo pretvori u historijski prah.
Nije on to izjavio bahato, ali jeste s puno samopouzdanja; nije osjećao otrov
trijumfa, vjerojatno podržan mjerodavnošću egzistencijalnog svjedočanstva.
Prepoznavanje i iskazivanje fragmentacije jastva i u isto vrijeme odlučan stav
protiv njega – to je po mom mišljenju središnja pokretačka snaga glasa koji
pripada novoengleskoj djevici, glasa koji je bio iznimno važan za moje pjesničko
formiranje. Istražujući jezik u potrazi za vizionarskim slikama pogodnim da
dokumentiraju njeno traganje za Bogom, Emily Dickinson dala je sebi za pravo
da se ne zanima za društvenu etiku. Ali dok se njeno teologiziranje ljudske
sudbine dešavalo u sjenci odsutnog Boga, nadala se da bi se u tajnama
evokacije izgubljenog blagoslova mogla približiti obećanju savršenstva, a ipak je
u isto vrijeme sumnjala da takvo oslobođenje mogu tražiti samo izabrani. Velika
poezija uvijek nadilazi svoje vrijeme i obraća se prostoru izvan neposredne
kulturne sredine u kojoj je nastala. U skladu s tim, potraga za stvarnošću uvijek
je jedinstvena teološka avantura; crkve, kongregacije, sinodi i vjerski službenici
nesposobne su da provare moć osobnog svjedočenja i svaka hijerarhijski
uređena i institucionalizirana religija sumnja u pjesništvo. Pjesnički Bog nikako
nije i Bog teologa, pošto on ne stanuje u svetim spisima, nego u izravnom
otkrovenju jezika koji čini da se ništa ne dešava, kako glasi čuveni W.H. Audenov
opis ekspresivne snage poezije. Prije nego cijeli tradicionalni kolektiv, samo
će poetsko vizionarsko ja dosegnuti nadomak nedokučiva sublimnog stanja
stapanja individualnih i historijskih momenata, bez obzira što se stečena intimna
mudrost najčešće plaća društvenom izolacijom.
337

7. broj Zenicke sveske.indb 337 1.6.2008 13:46:19

 ^asopis za dru{tvenu fenomenologiju i kulturnu dijalogiku

Društvena izolacija? Koliko god bih je ponekad preferirao, ona je za mene bila
nedostupan luksuz. Rane devedesete su u tom pogledu bile ključni period za mene.
Netom što sam obranio doktorat iz sociologije kulture na Syracuse Univerzitetu,
New York, vratio sam se kući u Sloveniju nakon pet godina provedenih u Americi.
Oženio sam se Amerikankom i doveo je u svoju rodnu Ljubljanu. Rat koji je počeo
na Balkanu rezultirao je raspadom Jugoslavije, zemlje u kojoj sam rođen. Rodilo
se moje prvo dijete, kćer Klara.

Za ovo rastrojeno sveprisutno jastvo, najnoviji balkanski rat predstavljao

je više nego puku promjenu na geopolitičkoj mapi posthladnoratovske ere.
Zarezao je duboko u moje iskustvo svijeta, iščupao srce iz svih stvari koje su mi
bile poznate, utjecao je na moju estetičku viziju. Radost i tjeskoba, neprekidno
mučenje i nekoliko prijatnih sati dovele su me do spoznaje da nisam ništa drugo
do zapanjeni svjedok ogromnih, tektonskih poremećaja koje određuju našu
sudbinu u onome što se danas eufemistično naziva Jugoistočnom Europom. U
skladu s ovim potentnim vibracijama, moja nova knjiga pjesama Grad i dijete
koja je izašla na slovenačkom 1996. (njeno američko izdanje objavio je White
Pine Press, Buffalo, New York,1999) nije bila pretenciozna: htjela je biti lirski
dokument, osobno svjedočenje, izobličena vizija stanja humanuma. Ova knjiga
više ne flertuje sa pomalo nadmenim poetikama tišine koje provejavaju mojim
prethodnim pjesničkim radovima kao Rječnik tišine koji je izašao u Sloveniji 1989.,
a u prijevodu na američki engleski u izdanju Lumen Press, Santa Fe, NM, 1999.
Ona je, naprotiv, kronika bola, neprikrivena. Napisana je u dobrovoljnom egzilu,
kao i knjiga pjesama u prozi Anxious Moments koju sam napisao u pustopoljini u
unutrašnjosti države New York gdje sam bio na postdiplomskom. Minute strahu
objavljene su u Sloveniji 1990. i ponovo u izdanju White Pine Press, u SAD 1994.
Kao i taj nomadski glas koji doziva iz straha i predosjećanja, i Grad i dijete je
porođen u dobrovoljnom egzilu. Napisana je na obalama Dunava, tokom šest
mjeseci koje sam proveo u Budimpešti kao suradnik Instituta za napredne studije
(Institute for Advanced Study).

Živjeli smo u maloj kući u predgrađu na obroncima Budima, moja mala obitelj
i ja, u pokrajnjoj ulici gdje se nije mogao čuti užurbani saobraćaj prijestolnice
postkomunističke Mađarske koja se ubrzano mijenja. Pisao sam noću, isključivo
noću, izlazivši na balkom da se malo protegnem i zapalim, jednu ili bolje dvije
cigarete, buljeći u blijedo svjetlo ulične lampe na uglu. U njenom svjetlu, što je
338

7. broj Zenicke sveske.indb 338 1.6.2008 13:46:20

 Zeničke sveske

treperilo na tamnom lišću susjedova vrta, mogao sam vidjeti slike tih udaljenih
mjesta koja su mi bila draga: slike iz mozaika raznolikih jugoslavenskih kultura
uništenih srbijanskim puškama baš te noći i još mnogih prethodnih noći. Ulična
lampa, mirna noć, zelenkasti odsjaj tv-ekrana u prozoru trošne vile gore niz
ulicu, mračno nebo iznad i mrak u sobi u kojoj su moja žena i dijete, usnule.
Naravno. Meni, naravno, nedostaje riječi da izvedem na vidjelo ono što se
opire verbalizaciji. Ja sam, naravno, nemoćan da išta istinski učinkovito
kažem o tom samo mom vremenu, što bi zahvatilo tu vrstu mističnog iskustva
mikrokozmosa koji je istodobno i makrokozmos, a koje vjerujem da sam doživio
tih veličanstvenih noći na budimskom balkonu.

Vjerujem da zvuči patetično, jesam, patetičan sam, ali ne mogu si pomoći.

Ja doista osjećam da je neki glas govorio kroz mene kao da sam bio neka
vrsta medijuma, na raspolaganju nepoznatoj, ali moćnoj sili. Glas koji je bio
beskrajno veći od mene i kojem sam se potpuno otvorio, beskompromisno i
bez predrasude. U svakodnevnom životu, u dnevnim aktivnostima, ovakvo
raskrivanje rutinskih navika za mene je nemoguće. U stvari, nisam uvjeren da
bi čak i bilo poželjno iznositi te trenutke u svakodnevnom životu, jer bi potraga
za nemogućim, u stvari, baš taj trenutak kad se vizija i svjedočanstvo klate
u fragilnoj ravnoteži, i sama postala nemoguća. Nema tih komparativnih
standarda koji bi pravilno oslikali razliku između apsolutne stvarnosti lirskog
procesa i mundane stvarnosti svakodnevnice. Bio sam svjestan te razlike dok
sam grozničavo nesvjestan vremena i prostora, u zamahu brižne ruke ponad
zvijezda, u glasu većem od opsega moga rječnika, u čarobnom ritmu prstiju što
prebiru po klavijaturi, pisao po šest pjesama za noć. Kasnije, kad sam napokon
pročitao šta sam napisao u ovom rukopisu, bio sam zapanjen spoznajom u kojoj
su se mjeri pjesme odnosile na dva bitna temata što su me zaokupljala u to
vrijeme i na koje aludira naslov zbirke, na grad i na dijete.

Ako zbirke poezije uopće i jesu “o nečemu” opipljivom, onda je ova knjiga
“o” gradu kao iskustvu imago mundi. Kao takva on ima snažnu biografsku notu:
ja sam prvi u skromnoj mitologiji moje obitelji koji je rođen u gradu, a ne u
tradicionalno seljačkom slovenačkom kraju. U isto vrijeme, ovo osobno iskustvo
povezano je s odgovornošću za veće iskustvo grada kojem je, upravo te noći i
mnogih prethodnih, zanijekan njegov historijski život. Prihvatam iluziju da je očito
kako ove pjesme govore o gradu Sarajevu, iako se grad iz mojih pjesama, niti
339

7. broj Zenicke sveske.indb 339 1.6.2008 13:46:21

 ^asopis za dru{tvenu fenomenologiju i kulturnu dijalogiku

jednom eksplicitno određen kao opkoljena bosanska prijestolnica, ne bi protivio

da bude shvaćen kao metafora kulture i mentaliteta pred prijetnjom smrti. S
druge, ne manje važne strane, knjiga nastoji predstavljati kozmos ljubavi i
odgovornosti za pojedinačni život, koji je dobio svoj smisao i izvan lirskog
buncanja, rođenjem mog prvog djeteta, kćeri Klare.

I u naslovu i u pjesmama ove zbirke, ili se barem tako nadam, spajaju se dva
svijeta koja vjerno oslikavaju samog mene: elegija o smrtnosti i umiranju ljudskog
bića koje je otjelovljeno u kraju Sarajeva kakvo smo poznavali, i jednostavna himna
vitalitetu koja se odnosi na čudo početka. Ova dva čuda, smrt grada i rođenje
novog ljudskog bića, koja iz slabosti osvajaju potpuno nove teritorije i vode me
do novih utvrda, moguća su samo u kontaktu s velikim lancem bivstvovanja kojim
svetkujemo tajnu života ponavljajući ga. Kako uđoh u lanac koji povezuje one
nerođene sa onim davno umrlima, ne samo da sam se preobrazio od sina u oca,
nego mi je data i napetošću ispunjena mogućnost transcendiranja samog sebe.
Moj intuitivan osjećaj da pjesnik može i mora biti svjedokom svog vremena u
ovoj je knjizi doživjelo svoju najpuniju relizaciju. Međutim, da bi zaslužila da bude
ponovno čitana, Grad i dijete mora biti bremenita i vizionarskim impulsom također,
koji je jedini u stanju pretvaranja neposrednog svjedočenja u univerzalnu sliku
života koja ne poznaje historijska razdoblja i političke sisteme, lokalne gospodare
rata i režimske epigone. Jastvo prolazi kroz sve njih, rastvarajući se u pojedinačnim
osobnim situacijama i ponovno izranjajući kao arhetip, kad imaginacija posegne u
svijet osvijetljen nejasnim svjetlom ulične lampe i otpočne govor poezije.

340

7. broj Zenicke sveske.indb 340 1.6.2008 13:46:21