Prirodna stopa nezaposlenosti i

Phillipsova krivulja
srednji rok
• 1958. godine, A. W. Phillips nacrtao je dijagram koji
prikazuje stopu inflacije i stopu nezaposlenosti u
Ujedinjenom Kraljevstvu za svaku godinu od 1861. do
1957.
– Pronašao je jasan dokaz negativnog odnosa između inflacije i
nezaposlenosti: kada je nezaposlenost bila niska, inflacija je
bila visoka, a kada je nezaposlenost bila visoka, inflacija je bila
niska, često i negativna.

• Dvije godine kasnije, Paul Samuelson i Robert Solow

kopirali su Phillipsovu vježbu na primjeru Sjedinjenih
Država, koristeći podatke od 1900. do 1960.
– Izuzev razdoblja vrlo visoke nezaposlenosti tijekom 1930-ih
godina, također se čini da postoji negativni odnos između
inflacije i nezaposlenosti u Sjedinjenim Državama.
• Ova je relacija, koju su Samuelson i Solow "krstili" kao
Phillipsovu krivulju, brzo je došla u središte
makroekonomskog razmišljanja i politike.
• Činilo se da zemljama pruža mogućnost odabira između
različitih kombinacija nezaposlenosti i inflacije.
– Zemlja je mogla postići nisku nezaposlenost, ako je bila voljna
tolerirati višu inflaciju, ili je mogla postići cjenovnu stabilnost -
nultu inflaciju - ako je bila voljna tolerirati višu nezaposlenost.
– Veći dio rasprave o makroekonomskoj politici pretvorio se u
raspravu o tome koju točku izabrati na Phillipsovoj krivulji.

• Međutim, u 1970-im relacija se slomila.

– U Sjedinjenim Državama i većini OECD zemalja, bila je
prisutna i visoka inflacija i visoka nezaposlenost, što je bilo u
suprotnosti izvornoj Phillipsovoj krivulji.
– Relacija se ponovno pojavila, ali kao relacija između stope
nezaposlenosti i promjene stope inflacije. Danas, primjerice u
SAD -u visoka nezaposlenost ne dovodi do niske inflacije, već
do smanjenja inflacije.
 Inflacija, očekivana inflacija i nezaposlenost
• Relacija agregatne ponude može se napisati kao relacija između
inflacije, očekivane inflacije i stope nezaposlenosti.
– Relacija agregatne ponude, između razine cijena, očekivane
razine cijena i stope nezaposlenosti:
P = Pe(1 +µ)F(u,z)
– Funkcija, F, prikazuje učinke stope nezaposlenosti, u, i drugih
čimbenika koji utječu na određivanje nadnica, koje
predstavlja sveobuhvatna varijabla, z, na nadnice.
F(u, z) = l-αu+z

• Ovo prikazuje koncepciju prema kojoj slijedi da što je viša stopa

nezaposlenosti, niže su nadnice; a što je veći z (primjerice, što su
izdašnije naknade za nezaposlenost), više je nadnica.
– Parametar α prikazuje jačinu učinka nezaposlenosti na
nadnice.
• Ako se funcija, F, zamijeni specifičnim oblikom početne
relacije agregatne ponude dobiva se:

P = Pe(1 +µ) (l-αu+z)

• Neka π označava stopu inflacije, a πe očekivanu

stopu inflacije. Tada se prethodna jednadžba
može pisati kao:
π = πe + (µ + z) - αu
• Porast očekivane inflacije, πe, dovodi do povećanja
inflacije, π.
– Povećanje očekivane razine cijena, Pe, dovodi, u omjeru jedan
naprama jedan, do povećanja stvarne razine cijena, P.
– Ako subjekti koji određuju nadnice očekuju višu razinu cijena,
utvrđuju više nominalne nadnice, koje dovode do povećanja
razine cijena.
– Uz danu razinu cijena iz prošlog razdoblja, veća razina cijena u
ovom razdoblju podrazumijeva višu stopu rasta razine cijena od
prošlog razdoblja do ovog razdoblja, odnosno višu inflaciju.
– Jednako tako, uz danu razinu cijena iz prošlog razdoblja, viša
očekivana razina cijena u ovom razdoblju podrazumijeva višu
stopu rasta razine cijena od prošlog do ovog razdoblja, odnosno
veću očekivanu inflaciju.
– Stoga, činjenica da povećanje očekivane razine cijena dovodi
do povećanja stvarne razine cijena može se preformulirati kao:
– Povećanje očekivane inflacije dovodi do povećanja inflacije.
• Uz danu očekivanu inflaciju, πe, povećanje marže,µ, ili
povećanje čimbenika koji utječu na odluke o nadnicama
- povećanje z - dovodi do povećanja inflacije, π.
– Uz danu očekivanu razinu cijena, Pe, povećanje ili µ ili z
povećava razinu cijena, P. Uz danu očekivanu inflaciju, πe,
povećanje ili µ ili z dovodi do povećanja inflacije.
• Uz danu očekivanu inflaciju, πe, povećanje stope
nezaposlenosti, u, dovodi do smanjenja inflacije, π.
– Uz danu očekivanu razinu cijena, Pe, povećanje stope
nezaposlenosti, u, vodi ka nižim nominalnim nadnicama, koje
vode ka nižoj razini cijena, P. Uz danu očekivanu inflaciju, πe,
povećanje stope nezaposlenosti, u, dovodi do smanjenja
inflacije, π.
• Kada se promatra kretanje inflacije i nezaposlenosti,
koriste se vremenski indeksi, kako bi se moglo pozvati
na varijable poput inflacije, očekivane inflacije ili
nezaposlenosti, u određenoj godini.

π1 = πet + (µ + z) – αut

– varijable π1 = πet odnose se na inflaciju, očekivanu

inflaciju i nezaposlenost u godini t.
– vremenskih indeksa uz µ i z nema jer će se smatrati
konstantnima.
 Phillipsova krivulja
• Prosječna inflacija je bila blizu nule tijekom velikog
dijela razdoblja koje su promatrali Phillips, Samuelson
i Solow.

• Subjekti koji određuju nadnice, biraju nominalne

nadnice za predstojeću godinu i prema tome moraju
predvidjeti kolika će inflacija biti tijekom godine.
– Uz prosječnu stopu inflacije jednaku nuli u prošlosti,
razumljivo je da će očekivati da inflacija bude jednaka nuli i
u sljedećoj godini.
– Ako su postavili da je πet = 0, dobiva se

πt = (µ + z) – αut
• Ovo je točno ona negativna relacija između
nezaposlenosti i inflacije koju je pronašao Phillips za
Ujedinjeno Kraljevstvo, i Solow i Samuelson za
Sjedinjene Države. Priča iza toga je jednostavna:

– Uz danu očekivanu razinu cijena, koju radnici uzimaju za

prošlogodišnju razinu cijena, niža nezaposlenost vodi ka
većim nominalnim nadnicama.
– Veće nominalne nadnice dovode do više razine cijena.
– Sveukupno gledano, niža nezaposlenost dovodi do više razini
cijena ove godine naspram prošlogodišnjoj razini cijena,
odnosno višoj inflaciji.
• Ovaj mehanizam ponekad je poznat kao spirala
nadnica i cijena, izraz koji dobro objašnjava osnove
mehanizma na djelu:
– Niska nezaposlenost dovodi do većih nominalnih nadnica.
– Kao odgovor na veće nominalne nadnice, poduzeća
povećavaju svoje cijene. Razina cijena raste.
– Kao odgovor na višu razinu cijena, radnici, kada se slijedeći
put utvrđuje nadnica, traže veće nominalne nadnice.
– Veće nominalne nadnice dovode do toga da poduzeća dalje
povećavaju svoje cijene. Razina cijena dalje raste.
– Kao odgovor na daljnji rast razine cijena, radnici, kada se
ponovno utvrđuje nadnica, traže daljnje povećanje nominalnih
nadnica.
– I tako dalje, rezultirajući stalnom inflacijom nadnica i cijena.
 Mutacije
• Kombinacija očito pouzdane empirijske relacije, zajedno s
njenim logičnim objašnjenjem, dovela je do prihvaćanja
Phillipsove krivulje od strane makroekonomista i političara.
• Međutim, oko 1970-e relacija između stope inflacije i stope
nezaposlenosti je pukla. Zašto je nestala originalna Phillipsova
krivulja? Dva su glavna razloga koja će se vidjeti na primjeru
SAD-a:
1. Sjedinjene Države su dva puta tijekom 1970-ih bile
pogođene velikim rastom cijena nafte. Učinak ovog
povećanja na neproizvodne troškove prisilio je poduzeća da
povećaju svoje cijene u odnosu na nadnice koje su
isplaćivala, da povećaju maržu, µ. Povećanje µ dovodi do
povećanja inflacije, i uz danu stopu nezaposlenosti, što se
dogodilo dva puta u 1970-im. No glavni razlog raspada
Phillipsove krivulje bio je negdje drugdje:
2. Subjekti koji određuju nadnice promijenili su
način na koji oblikuju svoja očekivanja. Ova
promjena je došla kao rezultat promjena
ponašanja inflacije.
– Prvo, umjesto da je bila katkad pozitivna, katkad
negativna, kao što je bila u početku stoljeća, stopa
inflacije je postala stalno pozitivna.
– Drugo, inflacija je postala postojanijom: Nastala je
velika vjerojatnost da će za visokom inflacijom
tekuće godine uslijediti visoka inflacija i sljedeće
godine.
Inflacija nasuprot nezaposlenosti u SAD-u, 1948. -1969.
Stalno smanjenje stope nezaposlenosti u SAD-u tijekom 1960-ih bilo je
povezano s stalnim rastom stope inflacije.
Inflacija u odnosu na nezaposlenost u SAD-u, 1970 – 2000.
Početkom 1970.-ih u Sad-u je nestala povezanost između stope
nezaposlenosti i stope inflacije
• Postojanost inflacije vodila je radnike i
poduzeća ka tome da revidiraju način na koji
oblikuju svoja očekivanja.
– Kada je inflacija stalno pozitivna godinu za
godinom, očekivati da će ovogodišnja razina cijena
biti ista kao prošlogodišnja - što je isto kao očekivati
da je inflacija nula - postalo je sustavno netočno; još
gore, postalo je suludo.
– Ljudi ne vole stalno ponavljati iste greške. Tako,
kako je inflacija postala stalno pozitivna i postojana,
ljudi su, pri oblikovanju očekivanja, počeli uzimati u
obzir prisutnost i postojanost inflacije.
– Ova promjena u oblikovanju očekivanja promijenila
je prirodu relacije između nezaposlenosti i inflacije.
 πet = θπt-1

• Vrijednost parametra θ prikazuje učinak

prošlogodišnje stope inflacije, πt-1, na
ovogodišnju očekivanu stopu inflacije, πet.

• Što je viša vrijednost θ, u većoj mjeri

prošlogodišnja inflacija navodi radnike i
poduzeća da revidiraju svoja očekivanja glede
ovogodišnje inflacije, što dovodi do veće
očekivane stope inflacije.
• Na kretanja od 1970. nadalje može se gledati kao na povećanje
vrijednosti θ tijekom vremena:

• Sve dok je inflacija bila niska i ne osobito dugotrajna, bilo je

logično da radnici i poduzeća zanemaruju dotadašnju inflaciju i
pretpostave da će ovogodišnja razina cijena biti otprilike jednaka
prošlogodišnjoj. Za razdoblje koje su promatrali Samuelson i
Solow, θ je bio blizu nule, a očekivanja su bila okvirno dana s πet=
0.
• No, kako je inflacija postajala sve postojanija, radnici i poduzeća
počeli su mijenjati način oblikovanja svojih očekivanja. Počeli su
pretpostavljati da, ukoliko je prošlogodišnja inflacija bila visoka,
vjerojatno će tako biti i ove godine. Parametar θ, učinak
prošlogodišnje stope inflacije na ovogodišnju očekivanu stopu
inflacije, postupno je rastao. Dokazi ukazuju na to da su, do
sredine 1970-ih, ljudi oblikovali svoja očekivanja stope inflacije
tekuće godine na osnovu prošlogodišnje stope inflacije, očekujući
da one budu jednake - drugim riječima, da je sadašnji θ u tom
slučaju bio jednak 1.
• Kada je θ jednak nuli, dobiva se izvorna Phillipsovu
krivulju, relacija između stope inflacije i stope
nezaposlenosti:
πt = (µ + z) – αut
• Kada je θ pozitivan, stopa inflacije ovisi ne samo o stopi
nezaposlenosti, već i o prošlogodišnjoj stopi inflacije:
πt = θ πt-1(µ + z) – αut

• Kada je θ jednako 1, ta relacija dobiva sljedeći oblik

(premještanjem prošlogodišnje stope inflacije na lijevu
stranu jednadžbe):
πt - πt-1 = (µ + z) – αut
– Dakle, kada je θ = 1, stopa nezaposlenosti ne utječe na stopu
inflacije, nego na promjenu stope inflacije: Visoka
nezaposlenost dovodi do smanjenja inflacije, a niska
nezaposlenost njezinom povećanju.
Promjene stope nezaposlenosti u SAD-u, 1970 – 2000.
Od 1970 nadalje bila je prisutna negativna povezanost između stope
nezaposlenosti i promjene stope inflacije.
• Da bi se razlikovala od izvorne Phillipsove krivulje ova
se krivulja često naziva i izmijenjenom Phillipsovom
krivuljom (modified Phillips curve), ili Phillipsova
krivulja uvećana za očekivanja (expectations-augmented
Phillips curve) (kako bi se naznačilo da πt-1 predstavlja
očekivanu inflaciju), ili Phillipsova krivulja ubrzanja
(accelerationist Phillips curve) (kako bi se naznačilo da
niska stopa nezaposlenosti vodi povećanju stope
inflacije a time i bržem rastu - akceleraciji - razine
cijena).

• Dalje će se jednadžba πt - πt-1 = (µ + z) – αut nazvati

Phillipsovom krivuljom, a njen raniji oblik, jednadžba
πt= (µ + z) – αut, izvornom Phillipsovom krivuljom.
 Povratak prirodnoj stopi nezaposlenosti
• Povijest Phillipsove krivulje usko je povezana s pojmom
prirodne stope nezaposlenosti. Izvorna Phillipsova krivulja
govorila je da prirodna stopa nezaposlenosti ne postoji: kada bi
tvorci politike bili voljni tolerirati visoku stopu inflacije, mogli
bi vječito držati stopu nezaposlenosti niskom.
• Kasnih 1960-ih, dok je Phillipsova krivulja još uvijek davala
dobro tumačenje podataka, dva ekonomista, Milton Friedman i
Edmund Phelps, sumnjali su u postojanje takvog trade-offa
između nezaposlenosti i inflacije.
– Svoje su sumnje temeljili na logici, dokazujući da bi takav trade-off mogao
postojati samo ukoliko bi subjekti koji određju nadnice sustavno u svojim
predviđanjima podcjenjivali visinu inflacije, a mala je vjerojatnost da bi istu
grešku ponavljali unedogled. Friedman i Phelps također su tvrdili da, kada bi
vlada pokušavala održavati nisku nezaposlenost prihvaćanjem više inflacije,
taj trade-off bi u konačnici iščezao: stopa nezaposlenosti ne bi se mogla
održavati ispod određene razine, koju su nazvali "prirodna stopa
nezaposlenosti': Zbivanja koja su uslijedila pokazala su da su ova dvojica
imali pravo, i trade-off između stope nezaposlenosti i stope inflacije je uistinu
iščezao.
• Danas većina ekonomista prihvaća pojam prirodna stopa
nezaposlenosti uz koji su vezana mnoga upozorenja.
• Povezivanje Phillipsove krivulje i prirodne stope
nezaposlenosti. Po definiciji prirodna stopa
nezaposlenosti je stopa nezaposlenosti pri kojoj je
stvarna razina cijena jednaka očekivanoj razini cijena.
• Isto tako prirodna stopa nezaposlenosti je stopa
nezaposlenosti pri kojoj je stvarna stopa inflacije jednaka
očekivanoj.

• un - prirodna stopa nezaposlenosti

• π t = π et
un = (µ + z) /α
• Ako je očekivana stopa inflacije, πet dobro procijenjena
prošlogodišnjom stopom inflacije, πt-1 jednadžba u konačnici
dobiva oblik:

• Promjena stope inflacije ovisi o razlici između stvarne i prirodne

stope inflacije.
• Kada je stvarna stopa nezaposlenosti viša od prirodne, stopa
inflacije opada; kada je stvarna stopa nezaposlenosti niža od
prirodne, stopa inflacije raste.
• Pruža se drukčiji pogled na prirodnu stopu nezaposlenosti:
Prirodna stopa nezaposlenosti je stopa nezaposlenosti potrebna za
održavanje stope inflacije konstantnom.
– Zato je prirodna stopa često nazvana i stopa nezaposlenosti koja ne ubrzava
inflaciju (NAIRU) (nonaccelerating inflation rate of unemployment).
 Varijacije prirodne stope nezaposlenosti u
različitim zemljama
• Prirodna stopa nezaposlenosti ovisi o svim čimbenicima koji
utječu na određivanje nadnica, predstavljenima varijablom, z;
marža, µ, određena od strane poduzeća; i reakcija inflacije na
nezaposlenost, predstavljena s α. Ako ti čimbenici variraju od
zemlje do zemlje, nema razloga očekivati da će prirodna stopa
nezaposlenosti biti ista u svim zemljama. A prirodna se stopa
nezaposlenosti doista razlikuje od zemlje do zemlje, katkad
itekako.
• Usporedba - Japan i Sjedinjene Države:
– Prirodna stopa nezaposlenosti nije izravno usporediva, no
pod pretpostavkom da gospodarstvo oscilira oko nje - katkad
se nalazi iznad, a katkad ispod nje - jednostavna strategija bi
bila da se prati prosječna stopa nezaposlenosti tijekom duljeg
razdoblja.
 – Od 1960. g., stopa nezaposlenosti u Japanu iznosila je
prosječno 2,0%, u usporedbi sa 6,1 % u Sjedinjenim
Državama. Tijekom tog razdoblja, japanska prirodna stopa bila
znatno niža od američke.

• Razlika proizlazi iz činjenice da se unutarnja organizacija

poduzeća u te dvije zemlje uvelike razlikuju. Broj
otpuštanja ii zapošljavanja je znatno manji u Japanu nego
u SAD-u, rezultirajući nižom prirodnom stopom
nezaposlenosti u Japanu.
 Varijacije prirodne stope nezaposlenosti
tijekom vremena
• Ranije je pretpostavljeno da je (µ + z) konstantna. No µ i z
osciliraju tijekom vremena. Stupanj monopolske moći poduzeća,
struktura pregovaranja oko nadnica, sustav doprinosa za
nezaposlene itd., vjerojatno će se s vremenom promijeniti, što
dovodi do promjena bilo fl ili z, što, pak, opet dovodi do
promjena u prirodnoj stopi nezaposlenosti.
• Promjene u prirodnoj stopi nezaposlenosti tijekom vremena je
teško izmjeriti. Razlog tomu je što mi ne promatramo prirodnu
stopu, već samo stvarnu stopu. No grubi se trendovi mogu izvući
uspoređivanjem prosječne stope nezaposlenosti tijekom više
desetljeća.
• Europska stopa nezaposlenosti, koja je do ranih 1970-ih bila puno
niža od američke, postupno se povećavala. Nakon što je dostigla
10% u 1980-im i 1990-im, došlo je do njenog opadanja. No u
2000. g. i dalje iznosi 8,1 % i , u usporedbi sa 4% u SAD-u.
• Visoka stopa nezaposlenosti ne mora nužno
odražavati visoku prirodnu stopu nezaposlenosti;
umjesto toga, ona može odražavati veliko
odstupanje između stvarne i prirodne stope
nezaposlenosti.
• Kako se zna što je posrijedi? Jednadžba
πt - πt-1 = (µ + z) – αut
daje trag: treba pratiti promjenu inflacije, πt - πt-1.
– Ukoliko inflacija brzo opada, to je znak da je stvarna
stopa nezaposlenosti (ut) daleko iznad prirodne stope
nezaposlenosti (u). Ukoliko je inflacija stabilna, to je
znak da su stvarna i prirodna stopa nezaposlenosti
približno jednake, te da je sama prirodna stopa
nezaposlenosti visoka, oko 8%.
• Članice EU danas imaju prilično stabilnu
inflaciju.
– To govori da su stvarna i prirodna stopa
nezaposlenosti približno jednake. Samim time, visoka
stopa nezaposlenosti u Europi danas odražava i visoku
prirodnu stopu nezaposlenosti.
– Prosječna stopa nezaposlenosti sadašnjih članica EU
1960-ih godina iznosila je oko 3%. Uzme li se ovaj
prosjek kao procjenu ondašnje prirodne stope
nezaposlenosti, takva činjenica navodi na to da se
prirodna stopa u EU od 1960-ih naovamo povećala za
oko 5%.
Procjena inflacije u odnosu na nezaposlenost . EU od 1961 – 2000. godine
Phillipsova krivulja s vremenom se pomakla u desno, sugerirajući uravnotežen
rast prirodne stope u EU od 1960. godine.
 Visoka inflacija i relacija Phillipsove krivulje

• Vjerojatnije je da će se odnos između nezaposlenosti i

inflacije promijeniti s razinom i trajanjem inflacije.
– Dokazi iz zemalja s visokom inflacijom potvrđuju ovu tvrdnju.
Ne samo da se mijenja način kako radnici i poduzeća oblikuju
svoja očekivanja, već se mijenjaju i institucionalni sporazumi.
– Kada stopa inflacije postane visoka, inflacija postaje nestalnija.
Posljedica toga je da radnici i poduzeća nevoljko sklapaju radne
ugovore koji unaprijed određuju nominalne nadnice na neko
vrijeme:
• Ako se ispostavi da je inflacija viša od očekivane, realne
nadnice mogu opasti, a radnici mogu pretrpjeti znatan pad
životnog standarda.
• Ispostavi li se da je inflacija niža od očekivane, realne
nadnice mogu značajno porasti. Poduzeća možda neće biti u
mogućnosti platiti svoje radnike; neka će poduzeća i
bankrotirati.
• Zbog navedenog se oblik ugovora o nadnicama mijenja
s razinom inflacije.
– Nominalne se nadnice utvrđuju za kraće vremensko razdoblje,
od godine na mjesec dana, ili čak i kraće. Sve više prevladava
indeksiranje nadnica, pravilo kojim se automatski
povećavaju nadnice kako se mijenja inflacija.
– Ove promjene zatim dovode do jačeg reagiranja inflacije na
nezaposlenost.
– Primjer: gospodarstvo koje ima dva tipa ugovora o radu. Dio,
λ ugovora o radu je indeksiran: nominalne se nadnice u tim
ugovorima mijenjaju sukladno promjenama stvarne razine
cijena. Dio, l- λ, ugovora o radu nije indeksiran: Nominalne se
nadnice utvrđuju na temelju očekivane inflacije. Očekivana je
inflacija jednaka prošlogodišnjoj inflaciji.
• Pod navedenom pretpostavkom jednadžba
πt - πet = – α (ut – un)
postaje
πt = [λ πt + (1 - λ ) πet ] - α (ut – un)
• Izraz u zagradama na desnoj strani odražava činjenicu da je
proporcija λ ugovora indeksirana, i tako odgovara stvarnoj
inflaciji (πt), a proporcija (l- λ) odgovara očekivanoj inflaciji πet.
• Ukoliko se Pretpostavi da je ovogodišnja očekivana inflacija
jednaka prošlogodišnjoj stvarnoj inflaciji (πet = πet-1) dobiva se:

πt = [λ πt + (1 - λ ) πt-1 ] - α (ut – un)

• Kada je λ = 0, svese nadnice određuju na temelju očekivane

inflacije - koja je jednaka prošlogodišnjoj inflaciji πt-1 - a gornja
jednadžba svodi se na jednadžbu:
πt – πt-1 = α (ut – un)
• Međutim, kada je , λ pozitivna, proporcija λ nadnica određuje se
na temelju stvarne, a ne očekivane inflacije.

• Indeksiranje nadnica povećava učinak nezaposlenosti na inflaciju.

Što je viši omjer indeksiranih ugovora o nadnicama - što je viši λ,
- veći je odgovor stope nezaposlenosti na promjenu inflacije - veći
je koeficijent a/(1- λ).
• Bez indeksiranja nadnica, niža nezaposlenost povećava nadnice,
što ima za posljedicu porast cijena. No kako cijene ne utječu na
nadnice odmah, nema daljnjeg učinka tijekom godine dana.
Međutim, s indeksiranjem nadnica, porast cijena vodi daljnjem
povećanju nadnica tijekom godine, što dovodi do daljnjeg porasta
cijena, i tako dalje, pa je učinak nezaposlenosti na inflaciju
tijekom godine dana veći.
• Ako se, i kada, λ ,približi vrijednosti 1 - što se događa
kada većina ugovora o radu dozvoljava indeksiranje -
male promjene nezaposlenosti mogu dovesti do velikih
promjena inflacije.

– Drugim riječima, može doći do značajnih promjena inflacije

uz gotovo nikakvu promjenu nezaposlenosti.
– To se događa u zemljama u kojima je inflacija vrlo visoka:
odnos između inflacije i nezaposlenosti postaje sve slabiji, a
na koncu i u potpunosti nestaje.
 Deflacija i relacija Phillipsove krivulje
• Što se događa kada je inflacija niska, a moguće i negativna - kada
je prisutna deflacija.
• Velika kriza - uz danu visoku stopu nezaposlenosti, stopa inflacije
je iznenađujuće visoka.
– Drugim riječima, uz visoku stopu nezaposlenosti, ne bi se očekivala samo
deflaciju, već i vrlo visoka stopa deflacije. Zapravo je deflacija bila
ograničena, a od 1934. do 1937. godine inflacija je bila zapravo pozitivna.

• Dva su moguća objašnjenja.

1. Jedno je, da je Velika kriza bila povezana ne samo s porastom
trenutne stope nezaposlenosti, već i s prirodnom stopom
nezaposlenosti. To je malo vjerojatno. Većina ekonomskih
povjesničara vidi depresiju prvenstveno kao rezultat nepovoljnog
pomaka krivulje agregatne potražnje, dakle kao povećanje
stvarne stope nezaposlenosti iznad prirodne stope nezaposlenosti,
a ne kao povećanje prirodne stope nezaposlenosti.
2. Drugo je, da, jednom kada se u gospodarstvu pojavi deflacija,
relacija Phillipsove krivulje biva narušena.
– Jedan je od mogućih razloga: nevoljkost radnika da prihvate
smanjenje nominalnih nadnica. Radnici bi možda i prihvatili
smanjenje realnih nadnica, koje dolazi od sporijeg rasta
nominalnih nadnica od inflacije; no mogli bi se, međutim,
protiviti istom smanjenju realnih nadnica, ako bi ga pratilo i
apsolutno smanjenje nominalnih nadnica. Ukoliko je ovaj
argument točan, to podrazumijeva da će relacija Phillipsove
krivulje između promjene inflacije i nezaposlenosti možda
nestati, ili u najmanju ruku oslabiti, u trenutku kada se
gospodarstvo približi situaciji u kojoj je inflacija blizu nule.

• Ovaj je problem ključan u ovoj fazi jer je u mnogim zemljama

inflacija trenutno vrlo niska. (Japan ima negativnu inflaciju.)
– Što se događa s relacijom Phillipsove krivulje u okruženju
niske inflacije, ili čak deflacije, jedna je od najznačajnijih
pojava koje makroekonomisti danas pomno promatraju.