Termoenergestka analiza

procesa
- oktobar/novembar 2018
 PAROPROIZVODNO
POSTROJENJE

• Da bi se stvorili uslovi za optimalan rad

cjelokupnog paroproizvodnog postrojenja,
treba analizirati više faktora o kojima ovisi
ekonomičnost pogona.
• Ovdje se prikazuju najznačajniji, a sastoje
se u sljedećem:
• konstrukcija i vrsta generatora pare,
• proces sagorijevanja,
• pogonsko opterećenje,
• održavanje tehničke ispravnosti pojedinih
dijelova
• nadzor i regulacija pogona.
 KONSTRUKCIJA I VRSTA
GENERATORA PARE

• Konstrukcija i vrsta generatora pare faktori

su koji sveobuhvatno utiču na
ekonomičnost pogona, odnosno na
njegovu iskoristivost.
• Međutim, na njega se u pogonskim
uslovima može najmanje uticati, jer je
određen već pri projektiranju i u samoj
izvedbi.
• Stoga, u toj početnoj fazi treba pažljivo
sagledati sve uticaje s kojima će se u toku
pogona omogućit postizanje optimalnih
rezultata.
• Glavni parametri generatora pare, koji
utiču na ekonomičnost pogona, jesu:
• izlazna temperatura dimnih plinova,
• izvedba ložišta i uređaja za pripremu
goriva
• prilagodljivost promjenama režima rada u
pogonu.
• O izlaznoj temperaturi dimnih plinova iz
generatora pare proporcionalno ovise
gubici izlazne topline, a ona se sastoji:
• od osjetne topline dimnih plinova i
latentne topline vodene pare koja nastaje
iz sadržane vlage u gorivu
• te od sagorijevanja vodika.
• Zbog tehničkih i ekonomskih razloga ne
iskorištava se toplina dimnih plinova do
temperature na kojoj bi se kondenzirala
vodena para i tako omogućilo iskorištenje
sadržane latentne topline.
• Stoga se može govoriti samo o
iskorištavanju, odnosno gubicima osjetne
topline dimnih plinova.
 Postoje dva ograničavajuća faktora
sniženja izlazne temperature dimnih
plinova:
• Prvi proizlazi iz veličine temperature
rošenja na kojoj dolazi do kondenzacije
sumporne kiseline iz dimnih plinova.
• Ona uzrokuje vrlo jaku koroziju metalnih
dijelova na kojima nastaje takva pojava;
• Drugi ograničavajući faktor posljedica je
smanjenja srednje logaritamske razlike
temperatura između dimnih plinova i
medija koji prima toplinu, zbog čega naglo
raste ogrevna površina, a time i dimenzije
te količina ugrađenoga materijala.
• Zbog toga treba odrediti optimalnu izlaznu
temperaturu dimnih plinova pri čemu treba
u obzir uzeti te ispravno vrednovati:
• povećanje iskoristivosti,
• investicijske troškove, zbog povećanja
ogrjevnih površina te troškove održavanja.
• Uobičajene izlazne temperature dimnih
plinova iz današnjih industrijskih
generatora pare kreću se od 150 do 180
°C; ovisno o kapacitetu i vrsti goriva.
• Veće iskorištavanje osjetne topline dimnih
plinova (ispod 150 do približno 120 °C)
opravdano je kod primjene plinovitih goriva
s malim sadržajem sumpora.
• Izvedba ložišta bitno utiče na kvalitetu
sagorijevanja, te na gubitke zbog zračenja
u okoliš.
• Da bi se tačno dimenzioniralo ložište, te
ispravno odabrao uređaj za pripremu i
sagorijevanje goriva, posebnu pažnju
treba obratiti izboru goriva (što tačnijem
poznavanju njegovih fizikalnih i hemijskih
osobina, jer o tome ovisi kvaliteta
sagorijevanja, odnosno gubici koji pri tome
mogu nastati).
 PROCES SAGORIJEVANJA
• Način na koji se obavlja proces sagorijevanja
bitno utiče na izlazne gubitke osjetne topline iz
generatora pare, a time i na njegovu
iskoristivost.
• Radi toga u pogonu treba nadzirati proces
sagorijevanja.
• Glavni parametri kojima se određuje kvaliteta
sagorijevanja su:
• sadržaj CO2,
• CO i kisika O2 u izlaznim dimnim plinovima.
• Sadržaj CO2 u dimnim plinovima
pokazatelj je potpunosti sagorijevanja, te
viška zraka s kojim se vrši sagorijevanje.
• Svakoj vrsti goriva odgovara određeni
maksimalni sadržaj CO2 u dimnim
plinovima, koji bi se postigao u teorijskom
slučaju pri potpunom sagorijevanje uz .
• Stvarna količina CO2 u dimnim plinovima
uvijek je manja od maksimalne, a to ovisi o
višku zraka i o potpunosti sagorijevanja.
• Manji sadržaj CO2 u dimnim plinovima
proizlazi zbog većega viška zraka, pri
čemu rastu gubici zbog izlazne osjetne
topline dimnih plinova jer je njihova
količina veća nego što je potrebno da se
sagorijevanje vrši s manjim viškom zraka.
• Poznavanjem sadržaja CO2 u dimnim
plinovima može se indirektno izračunati
koeficijent viška zraka za sagorijevanje 
prema izrazu :

 CO2 max

 CO2
gdje je:
• CO2 max -maksimalni sadržaj CO2 u suhim
dimnim plinovima koji je svojstven pojedinoj
vrsti goriva

• CO2 -stvarni sadržaj CO2 u izlaznim suhim

dimnim plinovima u volumnim postocima.

• Sadržaj CO2 odnosi se na suhe dimne plinove

bez sadržaja vodene pare (H20), jer se ova
kondenzira pri uzimanju uzorka i analiziranju.
• U tablici prikazane su orijentacijske vrijednosti
maksimalnoga sadržaja CO2 ( CO2 max ) za razne
vrste goriva.
• Sadržaj CO u dimnim plinovima posljedica
je nepotpuna sagorijevanja dijela goriva.
Smanjenjem viška zraka ispod određene
vrijednosti povećava se sadržaj CO u
dimnim plinovima.
• Sadržaj O2 u dimnim plinovima ukazuje
izravno na višak zraka pri sagorijevanju, a
time i na količinu izlaznih dimnih plinova
koji sobom odvode osjetnu toplinu u
okoliš.
• Osim toga, porastom količine zraka pada
temperatura sagorijevanja;
• ako je količina zraka prevelika, nastat će
prekomjerno hlađenje ložišta pa i to može
smanjiti učinak samoga sagorijevanja.
• Poznavajući sadržaj kisika u suhim
izlaznim dimnim plinovima, može se
odrediti koeficijent viška zraka kojim se
vrši sagorijevanje, prema izrazu:
21

21  O2

gdje je O 2sadržaj kisika u suhim

izlaznim dimnim plinovima u volumnim
postocima.
• Gubici paroproizvodnoga postrojenja ovise
o višku zraka za sagorijevanje pri čemu
ukupni gubici imaju najmanju veličinu pri
određenoj vrijednosti koeficijenta viška
zraka, kao što je prikazano na sljedećem
dijagramu:
Ovisnost kvalitete sagorijevanja o koef.viška zraka
• Kao što se vidi u sljedećem dijagramu, gubici
zračenja u okolinu približno su konstantni s
obzirom na višak zraka za sagorijevanje, dok se
gubici osjetne topline izlaznih dimnih plinova
proporcionalno povećavaju s porastom viška
zraka.
• Najmanji gubici nastaju pri optimalnom višku
zraka, jer tada je najmanji zbir gubitaka zbog
nepotpuna sagorijevanja, te gubitaka osjetne
topline dimnih plinova.
Ovisnost gubitaka o višku zraka za sagorijevanje
• Zbog toga u dimnim plinovima ima uvijek
nešto slobodnoga kisika O2 i CO te je
regulacija sagorijevanja, uz poznavanje
omjera gorivo/zrak kod različitih
opterećenja, jedan od glavnih elemenata
optimiziranja rada generatora pare.
• Cilj optimiziranja je da se održavaju najniži
gubici koji su ovisni o izlaznim gubicima
osjetne topline dimnih plinova, te o
gubicima zbog nepotpuna sagorijevanja.
• Pri tome, automatska regulacija treba da
održava proces sagorijevanja u
optimalnom kontrolnom području (sljedeća
slika).
Optimalno područje regulacije sagorijevanje
 POGONSKO OPTEREĆENJE
• U brizi o ukupnim gubicima
paroproizvodnog postrojenja treba
analizirati i uticaj opterećenja na
iskoristivost generatora pare.
• Iskoristivost generatora pare mijenja se s
opterećenjem, a krivulja promjene ima
približan oblik kao na slici :
Ovisnost iskoristivosti generatora pare o
opterećenju
• Generatori pare su uglavnom izvedeni
tako da se najveća iskoristivost postiže pri
opterećenju između 60 do 80 % od
maksimalno trajnoga. Pri nižim
opterećenjima iskoristivost se smanjuje
zbog povećanih gubitaka zračenja topline
u okolinu.
• Oni su to veći što su kapaciteti i
opterećenja generatora pare manji
(prikazano u dijagramima, na sljedećim
slikama)
 Ovisnost gubitaka zračenja o kapacitetu
i opterećenju vodocjevnih generatora pare
 Ovisnost gubitaka zračenja o kapacitetu
i opterećenju generatora pare s velikim sadržajem vode
• Pri pogonskim opterećenjima većima od
normalnih, krivulja iskoristivosti pada zbog
povećanih izlaznih gubitaka osjetne topline
dimnih plinova, jer njihova izlazna
temperatura raste s porastom opterećenja
generatora pare.
• uticaj opterećenja na iskoristivost još više
dolazi do izražaja u diskontinuiranom
pogonu, tj. pri čestom zaustavljanju i
pokretanju pogona.
• Generatori pare su toplinski uređaji koji
imaju relativno veliku masu čelika,
izolacijskoga materijala i vode, što treba
pri pokretanju u rad zagrijati na radnu
temperaturu, a to uzrokuje gubitak
energije.
• U paroproizvodnom postrojenju s više
generatora pare koji rade uporedo,
značajno treba imati na umu uticaj
opterećenja na iskoristivost kako bi
raspodjela opterećenja na pojedine
proizvodne jedinice bila takva da gubici
cjelokupna postrojenja budu što manji.
• Stoga valja riješiti problem optimizacije
pogona i odrediti udio pojedinoga
generatora pare u ukupnom opterećenju,
odnosno u cjelokupnoj proizvodnji tako da
iskoristivost postrojenja bude najveća.
 ODRŽAVANJE POGONSKE
ISPRAVNOSTI

• Ispravno održavanje strojeva, opreme i

uređaja uveliko utiče na ekonomičnost
proizvodnje i potrošnje energije pa se
tome mora posvećivati dužna pažnja.
Stoga se ovdje prikazuje nekoliko
karakterističnih primjera važnosti
održavanja za učinkovito iskorištavanje
energije.
 Gubitak zbog propuštanja iz
parnoga sistema

• Propuštanje pare u okolinu dosta je

učestala pojava u pogonima, a nastaje
najčešće na prirubničkim spojevima,
armaturi, sigurnosnim ventilima,
odvajačima kondenzata i dr.
• Ponekad se može brzo otkloniti, ali
katkada treba zaustaviti cijelo postrojenje,
a to stvara velike teškoće i troškove.
• Takva propuštanja traju stoga duže pa
prouzrokuju znatne gubitke energije.
• Koristeći se poznatim zakonitostima
strujanja fluida, mogu se utvrditi odnosi na
temelju kojih se određuje gubitak pare,
odnosno energije kroz otvor određene
veličine:
1. Promjena stanja fluida (pare) pri isticanju iz
sistema s povišenim tlakom prema onome koji
vlada u okolini zbiva se po zakonitostima
adijabatske ekspanzije.

Brzina istjecanja u tom slučaju iznosi:

c  2h

gdje je h (J/kg) pad entalpije zbog

pretvaranja toplinske energije u kinetičku;
2. Isticanjem kroz neoblikovani otvor ne može se
postići brzina veća od tzv. kritične brzine koja
nastaje ekspanzijom do tzv. kritičnoga tlaka.

• Za zasićenu paru on iznosi: pk  0,57 p1

• a za pregrijanu paru: pk  0,54 p1

gdje je p1 početni tlak koji vlada u sistemu iz

kojega fluid ističe;
• 3. Dio kinetičke energije u takvom se
strujanju pretvara opet u toplinu zbog
svladavanja otpora trenja, što se izražava
koeficijentom brzine  koji iznosi 0,92 do
0,98;
• 4. Zbog neoblikovanih rubova otvora
istjecanja, treba uzeti u obzir i smanjenje
stvarnoga presjeka isticanja, što se
izražava koeficijentom kontrakcije , koji
iznosi od 0,6 do 0,8.
 Gubitak zbog zaprljanosti
ogrevnih površina

• Izmjena topline kroz ogrevne površine

znatno ovisi o njihovoj čistoći, odnosno o
tome ima li na njima naslaga, taloga i
razne druge nečistoće.
• Čađ je dobar izolator topline, jer ima malu
toplinsku vodljivost, pa znatno utječe na
ekonomičnost rada.
• Smanjujući prelaz topline prouzrokuje višu
temperaturu izlaznih dimnih plinova, a time
i veće izlazne gubitke.
• Budući da se ona taloži s dimne strane
cijevi, smanjuje temperaturu stijenki cijevi,
ali postaje opasna kada su naslage deblje,
jer može doći do njenog zapaljenja i
ozbiljnih oštećenja materijala.
• Na temelju poznatih relacija za prelaz
topline dolazi se do pokazatelja o nužnosti
održavanja čistoće ogrevnih površina zbog
učinkovitijega korištenja energije, ali i zbog
sprečavanja oštećenja materijala.
• Izmjena topline kroz stijenku s više slojeva
proračunava se prema relaciji:

t t
Q 
RUK R1  R2  .....  Ri  .....  Rn

gdje je:
• t - razlika u temperaturama na krajnjim
stranama stijenke,
• Ri - toplinski otpor pojedinoga sloja.
 U daljnji prikaz se, radi primjera, uzima stijenka s
ovim slojevima:

• čelična stijenka debljine s1  3,5mm , vodljivosti

1  45,0W /  mK 

s2  2,0mm
• kamenac debljine , vodljivosti
2  1,2W /  mK 
s3  0,2mm 3  0,12W /  mK 
• čađa debljine , vodljivosti
• Uz navedene uslove, te zahtjev da prolaz
topline bude, Q = 150 kW/m2, dobije se
temperaturna razlika t za čistu čeličnu
stijenku 11,7 °C,

• za čeličnu stijenku s kamencem 136,5 °C,

• za čeličnu stijenku s kamencem i čađom

387 °C, što je grafički prikazano na
sljedećoj slici .
• U trećem je dakle slučaju toplinski otpor
povećan 33 puta u odnosu prema prvome,
što znači da za isti prolaz topline treba
imati temperaturnu razliku također
povećanu 33 puta.
Ovisnost razlike temperatura o
naslagama na stijenci
• Na sljedećoj slici prikazana je, za iste
uslove, promjena veličine prolaza topline
uz nepromijenjenu razliku temperatura
t = 11,7 °C.
• Prikazani primjeri prikazuju koliki uticaj i
važnost ima održavanje čistoće ogrevnih
površina na ekonomičnost i sigurnost
energetskih postrojenja.
Ovisnost prolaza topline o naslagama na stijenci
• U proračunu prikazanih primjera uzete su
srednje veličine koeficijenata vodljivosti
materijala.
• Stoga su u tablici dati podrobniji podaci o
veličinama koeficijenata vodljivosti 
različitih materijala, koji se mogu pojaviti
na stijenkama ogrevnih površina.
Koeficijenti toplinske vodljivosti
 Optimizacija proizvodnje pare u
složenom postrojenju

• Definiranje zadatka optimizacije

Vrlo često susreće se slučaj da je u
energetskom postrojenju uključeno više
proizvodnih jedinica iste namjene
(generatora pare, dizelskih motora,
plinskih turbina), ali s različitim
karakteristikama.
• Zbog toga je i učinkovitost pojedinih
jedinica različita, a različite su i krivulje
promjene učinkovitosti obzirom na
opterećenje.
• Ti se odnosi mijenjaju i tokom vremena
zbog promjene uticajnih faktora
(npr.: zaprljanost ogrevnih površina
generatora pare, kvaliteta goriva, način
sagorijevanja i dr.)
• Uzimajući u obzir te uticaje, proizlazi
zadatak optimizacije prema kojem treba,
pri određenom ukupnom opterećenju,
odrediti njegovu raspodjelu na pojedine
proizvodne jedinice, kako bi ukupni
troškovi bili što niži, a istodobno
zadovoljeni postavljeni uslovi ograničenja.
• U paroproizvodnom sistemu s više generatora
pare treba definirati skup opterećenja
proizvodnih jedinica Ei   i  1......n  kako bi se

ukupna proizvodnja E   E 
n

i 1
i

ostvarila uz minimalne troškove  T  min 

n

i 1
i

a uz zadovoljena pogonska  E  E  E i min i i max

ograničenja koja proizlaze iz najmanjega i

najvećega kapaciteta pojedine proizvodne
jedinice.
 Pri tome je:
• Ei - opterećenje pojedine proizvodne jedinice
(generatora pare),
• n - broj proizvodnih jedinica u pogonu,
• E -ukupno opterećenje postrojenja
(paroproizvodnoga),
• Ti -pogonski troškovi pojedine proizvodne
jedinice,
• Eimin- najmanji kapacitet pojedine proizvodne
jedinice,
• Eimax- najveći kapacitet pojedine proizvodne
jedinice.
• Ovakav dinamički problem optimizacije u
promjenjivim pogonskim uslovima rada,
koji utiču na optimalno rješenje, može se
rješavati pomoću procesnoga računara
prilagođena definiranom zadatku.
• U nastavku se opisuje takav postupak
optimizacije.
 Metoda optimizacije
• Funkcija cilja T, u problemu optimizacije
raspodjele opterećenja paroproizvodnih jedinica
u nekom složenom energetskom postrojenju,
definirana je zbirom pogonskih troškova
pojedine proizvodne jedinice koji su funkcije
opterećenja . To se može pisati kao:

T  f1  E1   f 2  E2   .....  f n  En    f i  Ei 
i
• U ovom zadatku optimizacije traži se
određivanje onih pogonskih stanja kod kojih
definirana funkcija cilja ima minimalne vrijednosti
uz ograničenje prema kojemu zbir proizvodnje
pojedinih jedinica treba da bude jednak ukupnoj
potrošnji pare, odnosno:

E  E1  E2  ....  En   Ei
i
• Prema metodi Lagrangeova multiplikatora
proizlazi da se optimalno stanje postiže tada
kada je prirast troškova, u ovom slučaju
potrošnje goriva, jednak za sve uključene
jedinice, odnosno:

T1 T2 Tn

  ...  ili
E1 E2 En

f1  E1  f 2  E2  f n  En 
  ... 
E1 E En
 Algoritam optimizacije
paroproizvodnoga sistema

• Na sljedećoj slici prikazan je logički tok

optimizacije raspodjele opterećenja
proizvodnih jedinica uključenih u
energetski sistem.

Tok postupka je:

1. Pomoću mjernih instrumenata, putem
pretvarača analognih podataka u digitalne (A/D),
u procesni računar ulaze podaci o potrošnji
goriva Ti pri pojedinom opterećenju za svaku
proizvodnu jedinicu.
To su referentne veličine za daljnji tok postupka.
 2. Na temelju podataka o potrošnji goriva, u
ovisnosti o opterećenju, prema numeričkoj
metodi minimalnih kvadrata izračunava se
matematički model pojedine proizvodne jedinice,
odnosno jednadžba krivulje "potrošnja goriva-
opterećenja" T=f(E) u obliku kvadratne
jednadžbe:
T  Ai E 2  Bi E  Ci

• Kvadratna jednadžba navedena oblika

predstavlja odnos potrošnje goriva prema
opterećenju uz dovoljno male (prihvatljive)
greške regulacije.
3. Ovdje se metoda optimalne raspodjele
opterećenja proizvodnih jedinica temelji na
zaključku da je optimalno stanje postignuto
kada su jednaki prirasti troškova svih
proizvodnih jedinica uključenih u pogon, što je
prethodno podrobnije obrazloženo.
To znači kako mora biti zadovoljen uslov da je:

T1 T2 Ti Tn

  ... ... 
E1 E2 Ei En
• Iz određenih funkcija troškova (goriva) određuje
se prirast troškova (potrošnje goriva) pojedinih
proizvodnih jedinica:

Ti
 2 Ai Ei  Bi
Ei
4. Sada se može odrediti opterećenje pojedine
proizvodne jedinice pri kojem će biti postignuta
najveća ukupna iskoristivost, postavljajući u
prvom približenju da je:
T1 T2 Ti Tn
   ...  odnosno:
E1 E2 Ei En

  Bi
E1 
2 Ai
5. Iteracijski postupak približavanja traženim
vrijednostima pojedinačnih opterećenja
proizvodnih jedinica ponavlja se sve dok nije
postignut uslov ograničenja prema kojemu suma
pojedinačnih opterećenja mora biti jednaka
ukupnom opterećenju sistema, odnosno:

E1  E2  ...  E i  ...  En  E
 6. U daljnjem toku kontrolira se postavljeni
tehnički uslov ograničenja prema kojemu
opterećenje proizvodne jedinice mora biti unutar
radnoga područja:
Ei min  Ei  Ei max

• Ako je Ei>Eimax, nužno je uključenje u pogon

rezervne jedinice.
• Ako je Ei<Eimin, daje se nalog za isključenje iz
pogona i-te jedinice.
7. Regulacijski sistem treba da održava
optimalno stanje, ako je ono prethodno
postignuto, ili da daje instrukcije regulacijskim
organima za namještanje da se takvo stanje
postigne.

• U cjelokupnom postupku treba također postaviti i

definirati odgovarajući kontrolni program.
• Tačnost rezultata najviše ovisi o tačnosti mjernih
instrumenata kojima se određuju troškovi
pogona (potrošnja goriva) i opterećenje
proizvodnih jedinica (proizvodnja pare), a te su
veličine direktno međusobno ovisne i vezane
preko iskoristivosti koja je postignuta u
posmatranom trenutku.
• Iz toga proizlazi mogućnost posredne
kontrole pomoću iskoristivosti.
• Logička shema toka kontrolnoga programa
prikazana je na slici.
• 8. Preko pretvarača analognih signala u
digitalne (A/D) ulaze podaci za svaku proizvodnu
jedinicu: opterećenje proizvodne jedinice (Ei),
volumni sadržaj CO2 u dimnim plinovima,
volumni sadržaj CO u dimnim plinovima (VCO,i),
izlazna temperatura dimnih plinova (tiz,i) i okolna
temperatura (to).
• Osim toga, kao potrebni ulazni podaci su i
postavne vrijednosti:
Siegertova konstanta (KS) za gorivo, donja
toplinska vrijednost goriva (Hd), funkcija gubitaka
zračenja u ovisnosti o opterećenju , sadržaj
topline ulazne vode (hw), te sadržaj topline
proizvedene pare (hP).
• 9. Uzimajući u obzir poznatu Siegertovu
formulu za proračun izlaznih gubitaka dimnih
plinova, odreduje se iskoristivost pojedine
proizvodne jedinice:
tiz ,i  t0
GP ,i  1 KS  hzr ,i
VCO 2 ,i  VVCO ,i

• Takva formula zadovoljava točnošću ako se loži

tečnim gorivom, gdje se mogu zanemariti ostali
gubici, osim gubitaka osjetne topline izlaznih
dimnih plinova i gubitaka zračenja u okolinu.
 10. Pogonski troškovi (potrošnja goriva)
indirektno se određuju i ovise o opterećenju:
Ei  hp ,i  hw ,i 
Ti 
GP ,i H d

gdje je:
• Ei - opterećenje, odnosno proizvodnja pare
pojedine proizvodne jedinice,
• Ti - pogonoski troškovi, odnosno potrošnja
goriva pojedine proizvodne jedinice.
11. Upoređuju se izmjerene i posredno izračunate
vrijednosti pogonskih troškova (potrošnja
goriva).
• Ako je razlika manja od unaprijed utvrđene
dovoljno male veličine, tačnost zadovoljava i
program optimizacije se nastavlja.
• Ako je navedena razlika veća od željene
vrijednosti, obavještava se o greški, nakon
čega treba obaviti provjeru i korekturu mjernih
uređaja.
Prirast troškova zbog odstupanja od
optimalnoga stanja

• Prethodno je utvrđen uslov optimalne

raspodjele opterećenja prema kojemu
prirast proizvodnih troškova, obzirom na
promjenu opterećenja, mora biti jednak za
sve uključene proizvodne jedinice.
• Ako se, na primjer, posmatraju dvije
proizvodne jedinice s promjenama prirasta
proizvodnih troškova (sljedeća slika) , tada
je optimalno stanje određeno veličinama
E 1opt odnosno E2opt.
• Ako proizvodna jedinica “1" ima
opterećenje manje od optimalnoga za
veličinu ∆E , tada iz uslova
proizlazi da proizvodna jedinica “2" ima
opterećenje veće od optimalnoga za
veličinu ∆E. Takva odstupanja uzrokuju
promjenu proizvodnih troškova.

 Ei  E
• Promjenom opterećenja od E 1opt na E1,
proizvodna jedinica "1 " smanjuje proizvodne
troškove za iznos ∆ T, koji iznosi:

 T1   T1 
 1   opt
 E1   E1 
T1  E
2
• Proizvodna jedinica “2“ povećava
opterećenje za ∆E odnosno E 2opt na E2,
posljedica čega je povećanje proizvodnih
troškova za iznos ∆ T 2:

 T2   T2 
 opt   2
 E2   E2 
T2  E
2
• Dakle, ukupna promjena proizvodnih troškova
jednaka je razlici njihova porasta kod proizvodne
jedinice "2 " i smanjenja kod proizvodne jedinice
„1“,odnosno:
T  T2  T1
  T2   T2   T1   T  

 E  opt   2  1   opt 
E T E
T    2   2    E1   1   E
 2 2 
 
 

• Iz uslova optimalnosti je:

 T1   T2 
 opt   opt
 E1   E2 
• pa veličina ukupnoga porasta troškova iznosi:

 T2   T1   E
T   2   1
 E2   E1   2

• Dakle, gornja jednadžba predstavlja izraz

pomoću kojega se može odrediti porast pogonskih
troškova zbog odstupanja od optimalnoga
opterećenja.
Promjena proizvodnih troškova zbog
odstupanja od optimalnog stanja