KVALITETA ODNOSA I

NAČINI RIJEŠAVANJA
PROBLEMA
Komunikacija odraslih međusobno (ravnatelj – stručni suradnik – odgojitelj, i
ostali čimbenici odgojno-obrazovnog procesa) model je za učenje komunikacije
djeci. Stoga je nužno komunikacijskim procesima poklanjati znatno veću
pozornost, odnosno trajno je osvješćivati, mijenjati, unapređivati te stalno
podizati razinu njezine kvalitete (Glasser, 1994; Gossen i Anderson, 1996).

Kako bi dijete imalo optimalne uvjete za svoj cjelovit razvoj, nužno je osigurati
izravnu, podržavajuću i kvalitetnu komunikaciju između roditelja i ustanove.
Primarni cilj obje strane je primjereno i pravovremeno odgovoriti na
individualne i razvojne potrebe djeteta, a to će se postići samo dvosmjernom
komunikacijom i razmjenom informacija između roditelja i odgajatelja i članova
stručnog tima. Svi sudionici moraju se aktivno uključiti u proces kontinuiranog
davanja informacija.
Kod sagledavanja komunikacijskih procesa u dječjem vrtiću,
najbitnije je razmotriti koje sve potrebe sudionici komunikacije
zadovoljavaju u dječjem vrtiću. Komunikacija u kontekstu ljudskih
potreba znači zadovoljavanje potreba zajedno s drugim ljudima.
Komunikacija se može unapređivati zadovoljavanjem svojih potreba,
ali i tako da ne onemogućujemo druge da zadovoljavaju svoje potrebe.
Pojam komunikacijske kompetencije podrazumijeva mogućnost
ostvarenja osobnih, ali i relacijskih ciljeva komunikacije, dakle ciljeva
koji se postižu samostalno ili pak zajedno s drugima.
‘Što je socijalna kompetencija? Socijalna sposobnost odnosi se na vještine nužne
za uspješno međuljudsko funkcioniranje (snalaženje u ljudskom društvu). One
uključuju verbalna i ponašanja koja su društveno prihvaćena i izazivaju pozitivne
reakcije drugih ljudi.’ (dr. sc. Betty Osman)

‘Socijalne su vještine sve ono što bi se trebalo govoriti i raditi u interakciji s

ljudima. To su svojevrsne sposobnosti koje omogućuju osobi da na
zadovoljavajući način ispunjava društvena očekivanja.’ (dr. sc. Michele Novatni)

(tijekom dijaprojekcije kliknite strelicu)

Popis preduvjeta za uspješno funkcioniranje grupe ljudi koji provode
zajedničke aktivnosti, s gledišta zahtjeva u odnosu na pojedinca:

• razvijen osjećaj odgovornosti za vlastiti rad i suradnju s drugima;

• poštovanje prema suradnicima, podređenima i nadređenima;
• motiviranost za napredovanje i profesionalni razvoj;
• samokritičnost i samovrednovanje.
Kako bismo ostvarili optimalne preduvjete za jednostavniju i
učinkovitiju komunikaciju, potrebno je:

• precizno definirati uloge u komunikacijskim procesima između osoba

u komunikaciji, te drugih čimbenika iz okoline (najbolje uz pomoć
stručne osobe u vrtiću);
• načiniti precizan i jasan sustav organizacije (razrada rokova i podjela
poslova);
• defi nirati pravedan i dosljedan sustav nagrađivanja;
• definirati jasna, realistična i određena očekivanja, ujednačena među
sudionicima procesa;
• pravovremeno informirati zainteresirane strane o svim relevantnim
činjenicama vezanim uz problem odnosno komunikaciju.
Kako do boljeg međusobnog razumijevanja djece, njihovih roditelja i stručnjaka u
dječjem vrtiću? Kako do unapređenja djelotvornosti njihovih kompleksnih
socijalnih odnosa? Postoji li recept za socijalnu kompetenciju? Ne postoji, naravno.
Razloga je barem nekoliko:

• jer smo međusobno različiti;

• jer socijalna kompetencija nije opća nego specifična osobina;
• jer socijalna kompetencija drastično ovisi o uvijek novim situacijama
(povremeno naizgled sličnim, ali ipak u mnogim elementima različitima);
• jer je stupanj empatije ograničen (možemo se nastojati ‘uživjeti’ u nečija gledišta,
ali nikad ne možemo u potpunosti gledati svijet ‘njegovim očima’).
Načini rješavanja problema

U socijalnom okruženju dječjeg vrtića nerijetko se događa da odnosi među sudionicima

odgojno-obrazovnog procesa iz različitih razloga postanu narušeni i da komunikacija postane
otežana. Kod rješavanja takvih problema prvi je korak utvrditi tko je ‘vlasnik’ problema, jer
problem praktički postoji za onog tko ga smatra problemom.

Tri su grupe problema: moj (1), tvoj (2), zajednički (3). Međutim, svaki od problema može se
prihvaćati ili ne prihvaćati. U odnosu na to tko je ‘vlasnik’ problema, mogu se poduzeti koraci u
smislu tko će rješavati problem: ja, drugi ljudi i ja, drugi ljudi.

S ciljem rješavanja problema može se poduzeti nekoliko vrsta akcija:

• intervencija • rješenje problema ponašanjem • osiguranje uvjeta za rješavanje problema.
Posredovanje u sukobu

Kada se sukob jako razbukta, mala je vjerojatnost da će sudionici riješiti sukob nenasilno.
Smirivanje, odnosno ubacivanje posrednika u sukob, ne služi rješavanju sukoba već
njegovom odgađanju. Nekada, kada se djeca malo odmaknu, sukoba više i ne bude.
Posredovanje odnosno medijacija je dogovorno rješavanje sukoba uz pomoć treće, neutralne
strane. Ukoliko medijacijom uspijemo postići dogovor, rješenjem su zadovoljne sve strane u
sukobu; nema gubitnika ili pobjednika, te su na kraju svi zadovoljni. Ovo je i specifičnost
medijacije kao metode nenasilnog rješavanja sukoba. Ona se temelji na uvjerenju da su
upravo strane u sukobu te koje najbolje znaju što je problem; da same najbolje znaju koja
rješenja bi mogla zadovoljiti njihove potrebe i interese, te da same znaju odabrati najbolje od
mogućih rješenja – ono najjednostavnije i najlakše provedivo.
Prema Ajduković, Pečnik (2002) postoji nekoliko načina „hlađenja“ protivnika:

• Pošalju se u dva različita „kuta za hlađenje“, ne da bi bili kažnjeni već da bi se umirili. Kad
djeca sama procijene da su se „ohladila“, izlaze iz kutova.
• Djeci se predloži da nekoliko minuta duboko dišu i sjede u tišini.
• Proces posredovanja omogućuje djeci u sukobu da definiraju svoje probleme i potrebe,
izraze vlastite želje, osjećaje i strahove, spoznaju želje i potrebe druge strane, zamišljaju i
pronalaze idealno rješenje te traženje novih, drugačijih rješenja.

Koraci procesa medijacije prema Ajduković, Pečnik (2002) su:

1. Početak procesa posredovanja;

2. Iznošenje problema;
3. Definiranje problema i određivanje ciljeva;
4. Smišljanje razliĉitih mogućnosti postizanja ciljeva;
5. Odabiranje i provođenje najboljeg rješenja
Koraci k rješavanju problema su: identificiranje pravog vlasnika problema (1), upućivanje JA-
poruka (2), aktivno slušanje sugovornika (3).

Tri su obilježja JA-poruke, izrečene tzv. jezikom prihvaćanja:

• nosi opis konkretnog ponašanja (Pričaš previše glasno.)

• opisuje posljedice tog ponašanja (To me ometa u radu.)
• očekivanje u odnosu na ponašanje (Želio bih da budeš malo tiši.)

Aktivno slušanje podrazumijeva poštovanje sugovornika, ali i okolinu uređenu na način da je

moguće ostvariti neki odnos. Važno je pritom reći da se JA-poruka ne upućuje s gledišta
problema, već uvažavajući drugu osobu.
RADIONICE

Osnovni ciljevi koji se žele postići ciklusima radionica je pomoći djeci u

usvajanju i poboljšanju socijalnih vještina, koje će im omogućiti kvalitetniju
socijalnu interakciju te uspješno nenasilno rješavanje sukoba. Cilj je pomoći djeci
u razumijevanju vlastitih i tuđih emocija, razvijanje prijateljstva, suradnje te
smanjenje impulzivnosti kako bi smanjili pojavu nepovoljnih situacija.

Osnovni opći ciljevi radionica su:

• osobno se razvijati i rasti kroz radionice
• socijalizirati se kroz grupne igre te učiti nove oblike ponašanja
• razvijati komunikaciju i vježbati socijalne vještine
• prepoznati emociju
• razvijati empatiju
• razvijati samokontrolu i opuštanja
• stjecati prijateljstva
AKTIVNOSTI ZBLIŽAVANJA
1. AKTIVNOST: TKO SAM JA? (Upoznaj se sa g. Medom)
Cilj i zadaci prve aktivnosti su stvaranje ugodne atmosfere u skupini, razvoj osjećaja pripadanja i koncentracije. U
prvoj aktivnosti naglasak je na međusobnu komunikaciju te zbližavanje grupe i upoznavanje s voditeljem
aktivnosti.
2. AKTIVNOST: KAKO SE TREBA PONAŠATI? (Zajedničko izrađivanje plakata lijepog I ružnog ponašanja)
Cilj i zadaci druge aktivnosti su upoznavanje djece s pravilima ponašanja u grupi, razvoj komunikacije i
zaključivanja, postavljanja pravila ponašanja u grupi, upoznavanje s pojmom sukob.
3. AKTIVNOST: SMIJEH (Igra zrcala)
Cilj i zadaci treće aktivnosti su usvajanje novih igara, poticanje suradnje, stvaranje vesele atmosfere u skupini,
vježbanje koncentracije, opažanja i mašte. Igra potiče i razvoj suradnje u skupini. U ovoj aktivnosti zadatak
razvijanje kod djece učinkovitog opažanja neverbalnih aspekta kao što je tjelesno držanje, te razvijanje
učinkovitog slušanja, odnosno sposobnost djeteta da doista čuje što drugi govore i promisli o onome što je čulo.
4. AKTIVNOST: RUKE PRIJATELJSTVA (Igra slijepog para)
Cilj i zadaci četvrte igre su poticanje ugodne atmosfere u skupini, izgradnja samopoštovanja i poštivanja drugih,
razvoj komunikacije, empatije, suradnje, učenje opuštanja, oslobađanja od negativnih emocija. Cilj je potaknuti
djecu na razumijevanje pojmova odgovornosti i utjecaja našeg ponašanja na druge. Zadaci su da kod djece
razvijemo suradnju, zajedničku igru, u kojoj bez obzira što na kraju imamo i pobjednika i gubitnika igre do
sukoba ne dolazimo, već se uspješno nosimo s vlastitim emocijama.
5. AKTIVNOST: SLUŠAJ ME (Igra Pokvareni telefon)
Cilj i zadaci pete aktivnosti su poticanje komunikacije, aktivnog slušanja, koncentracije, mašte, razvoj
samopromišljanja, te poticanje suradnje. Cilj je također bio razumijevanje različitih funkcija igre.
Polazimo od toga da se vježbanjem aktivnog slušanja, komunikacije i suradnje uvelike smanjuje
mogućnost nasilnih reakcija u sukobu. Djetetov odnos prema različitim igrama se mijenja te ih ono
sve bolje usvaja.
6. AKTIVNOST: MOJI OSJEĆAJI (Igra Prepoznavanje osjećaja)
Cilj i zadaci šeste aktivnosti su prepoznavanje, razumijevanje i pokazivanje emocija, razumijevanje
pojmova tolerancije, poštenja i empatije. Igre imaju za cilj poticanje samopoštovanja te ujedno razvoj
osjetljivosti prema teškoćama drugih ljudi. Također jedan od ciljeva ove aktivnosti jest razvoj svijesti
o sebi. To označava sposobnost djeteta da bude svjesno svojih osjećaja, misli i ponašanja kao i svojih
potreba tijekom socijalnih interakcija.
7. AKTIVNOST: ZAVRŠNA FAZA - „ ŠTO SMO SVE NAUĈILI?“
Osnovni cilj sedme aktivnosti je da se novi načini ponašanja u konfliktnim situacijama i zadrže.
Ciljevi i zadaci ove aktivnosti su uvježbavanje novih naučenih vještina, poticanje pozitivne atmosfere
u skupini, razvoj pozitivne slike o sebi, izgradnja sposobnosti ustrajanja na aktivnosti, sposobnost
praćenja složenih uputa, razvoj govornih vještina. Cilj je kod djece razviti toleranciju, poštivanje
različitosti, te stjecanje sposobnosti da se to stajalište održi i prenese dalje.
HVALA NA
POZORNOSTI !