Optički telekomunikacioni

sistemi
ILMA MRAKIĆ
SVJETLOST
 

Svjetlost je elektromagnetsko zračenje koje je vidljivo ljudskom oku. Još od XIX

stoljeća, pa sve do današnjih dana neprestano traje proučavanje elektromagnetskih talasa,
njihovih svojstva i njihove moguće primjene. Svjetlost možemo shvatiti kao zračenje koje
djeluje na mrežnicu oka i izaziva osjet vida.

Ostale vrste elektromagnetskih zračenja (toplinsko, ultraljubičasto, mikrovalove,

radiovalove) naše tijelo osjeća na drugi način. Ponekad kažemo kako svjetlošću nazivamo
sva zračenje koje emitiraju izvori svjetlosti, pa kažemo da svjetlost obuhvata
ultraljubičasto, vidljivo i infracrveno zračenje.
 Optika je dio fizike koji proučava i
opisuje pojave što ih svaka svjetlost  
proizvodi, uključivši nastanak, prijenos i
 
detektiranje svjetlosti.
ZA SVJETLOVODNI PRIJENOSNI SUSTAV
Svjetlost je elektromagnetsko zračenje na
TEMELJNA SU ČETIRI PARAMETRA.
koje je osjetljivo ljudsko oko i koje nam
omogućuje vidljivu predodžbu svjetla.  INFORMACIJSKI KAPACITET
Svjetlost na koju je osjetljivo naše oko može  GUŠENJE
biti jednobojna (monokromatska), obojena  NEOSJETLJIVOST NA UTJECAJ OKOLIŠA
(polikromatska) i bijela.
 ŠIROK FREKVENCIJSKI PRIJENOSNI POJAS.
Svjetlosna zraka je zamišljeni pravac koji
pokazuje smjer rasprostiranja svjetlosti.
 Osnovni su zakoni geometrijske optike:
 svjetlost se rasprostire pravocrtno u homogenome prozirnom sredstvu
 dva snopa zraka svjetlosti koja prolaze jedan kroz drugi ne utječu jedan na drugi
 zraka svjetlosti odbija se od glatke površine predmeta pod kutom njezina upada s obzirom na
okomicu na površinu, a upadna i odbijena zraka čine ravninu okomitu na tu površinu
 zraka svjetlosti koja upada koso na graničnu površinu između dvaju prozirnih sredstava
mijenja pravac i smjer rasprostiranja u drugome sredstvu, a pri tome upadna i lomljena zraka
čine ravninu okomitu na tu površinu.
POLARIZACIJA

Znamo da je svjetlost valne prirode, ali se postavlja pitanje koja vrsta vala su svjetlostni valovi:
longitudinalni ili transverzalni. Osnivač valne teorije svijetlosti, Hajgens, pretpostavljao je da su svjetlosni
val longitudinalni.
Tek početkom XIX vijeka, proučavajući pojavu polarizacije svjetlosti, Frenel je došao do uvjerenja da
su svjetlosni val transverzalni Frenel je objasnio polarizaciju svjetlosti pretpostavljajući da su svjetlosne
oscilacije transferzalne i da se one u nepolarizovanoj (prirodnoj) svjetlosti vrše u svim pravcima normalnim
na pravcu prostiranja svjetlosti, tj. normalno na zrak.
U polarizovanoj svjetlosti, međutim transferzalne oscilacije vrše se samo u jednom pravcu, koji je
normalan i u odnosu na zrak i u odnosu na upadnu ravan, u ovom slučaju nazvanu polarizacionom
ravninom.
 Polarizacija svjetlosti dokazuje da su
svjetlosne oscilacije transferzalne.
Kada bi svjetlosne oscilacije bile
longitudinalne, one se ne bi mogle
polarizovati, jer se longitudinalne oscilacije
vrše samo u jednom pravcu - u pravcu zraka.

Takav zrak ne bi mogao ispoljavati različite

osobine zavisno od toga kojom je stranom
okrenut odbojnoj površini. Polarizaciju
svjetlosti pri odbijanju od stakla otkrio je
Malus (Malus) 1808. godine.