BOŽIĆ

Ivana Gluhačić, OŠ Julija Klovića, Zagreb

 Blagdan je dan kojim
obilježavamo važan događaj.

• To mogu biti:
• državni
• vjerski
• osobni blagdani
 Vjerske blagdane
obilježavaju i slave
pripadnici određene
vjere.
Kršćani (katolici) slave
Božić.
 Božić je državni
i vjerski blagdan,
a slavi se
25. prosinca.
 Božić je
blagdan mira.
 Dan prije Božića, na
Badnjak, kiti se božićno
drvce i obitelj odlazi na
polnoćku.
Advent ili Došašće je vrijeme
priprema za dolazak i rođenje Isusa
Krista, a sastoji se od četiri tjedna
koja neposredno prethode Božiću i
koji simboliziraju četiri tisućljeća,
koliko je po Bibliji prošlo od
stvaranja svijeta do dolaska
Kristova.
U novije vrijeme sve prisutniji znak Adventa, koji
ukazuje na Božić i poziva na obiteljsku molitvu, je
adventski vijenac, koji se plete od zimzelenih
grančica, ali tako da nema početka ni kraja što
označuje vječnost. U vijenac se umeću četiri
svijeće koje označuju četiri razdjelnice u ljudskoj
povijesti: stvaranje, utjelovljenje, otkupljenje i
svršetak. Prve adventske nedjelje pali se prva
svijeća i tako redom da do Božića gore sve četiri.
BADNJAK Badnjakom se naziva
dan uoči Božića, a ime
mu dolazi od riječi
„bdjeti", jer se na
Badnju večer bdije
pobožno čekajući
Kristovo rođenje.
HRVATSKI
PUČKI
OBIČAJI
Na Svetu Luciju običaj je da se noću osoba
ogrnuta bijelom plahtom uputi po kućama
darivajući djecu suhim smokvama, bademima,
orasima i jabukama te plašeći nestašne mališane.
Neposlušni pak pod jastukom pronalaze šibu kao
opomenu da se poprave. U današnje doba ovu
službu preuzeo je Sveti Nikola koji u čizmicu
dobre djece stavlja slatkiše, a šibe dijeli njegov
pomoćnik Krampus (simbol zlog duha ili vraga).
Stari hrvatski božićni dar bila
je i ukrašena jabuka zvana
božićnica, a darivali su je
mladići djevojkama.
Jedan običaj koji se sačuvao do
danas jest običaj sijanja božićne
pšenice kao simbola obnove života
i plodnosti. Na dan Svete Barbare
ili Svete Lucije sije se pšenica,
simbol života u katolika i pripravlja
se zelenilo za ukras kuće i stola
kod svetkovanja Božića.
Nakon Božića pšenica se daje
pticama jer se ništa iz tog svetog
doba ne smije baciti. Prema
narodnom vjerovanju, gustoća
iznikle pšenice, boja i sočnost
njezinih vlati, predskazat će bolju
ili lošiju žetvu iduće godine.
U selima su gotovo nestali običaji
unošenja badnjaka i rasprostiranje
slame pod blagdanskim stolom u
predvečerje Božića.
Badnjakom se naziva jedan, a u
nekim krajevima i tri velika panja,
koja se unose u kuću na Badnju noć i
stavljaju na ognjište.
Tri panja simbol su Svetog Trojstva,
a njihovim se žarom pripaljuju sve
svijeće u kući. Panjevima koji
tinjaju obično bi se davalo malo od
hrane s blagdanskog stola i vina
koje se istom pilo. Vjerovalo se da
će vatra velikih panjeva donijeti
dobro cijelom domu i svim
ukućanima.
Slama se kao znak Božića održala znatno
duže od panjeva. Trenutak unošenja slame u
kuću, što je obično činio glavni član
domaćinstva, označavao je službeni početak
proslave blagdana Božića. Unošenje slame i
rasprostiranje po podu događalo se s
izričitim naglaskom na događaj Božića, jer su
redovito taj čin članovi obitelji pratili
pjevanjem božićnih pjesama.
Slama bi se rasprostrla po podu pod
stolom, manji se dio stavljao na stol i
pokrivao stolnjakom, a dio se klasja
vezivao u snopove ili pleo u vijence. Nakon
večere, svi bi ukućani od stola pošli do
slame gdje bi sjedili i pričali do vremena
polaska u crkvu, a u pojedinim se
krajevima na Badnju noć nije spavalo u
krevetu već na donesenoj slami.
Slama razasuta po tlu bila je znak
Isusova rođenja u štalici, dok je
simbolika snopova i vijenaca vezana
uz plodnost. Poslije blagdana tu su
slamu smatrali blagoslovljenom i
jamstvom dobrog uroda u vrtu i
polju.
Kićenje doma zelenilom od davnine je
uvriježen običaj i dužnost koju su obično
obavljala djeca. Stablo se nekada kitilo
jabukama, narančama, šljivama i kruškama,
pozlaćenim orasima i lješnjacima te
slasticama od šećera i papira ili staklenim
figurama ako ih je tko imao. Uza to,
stavljani su papirnati lančići u bojama,
zlatne i srebrne niti te lampioni i svjećice
koje su se palile u najsvečanijim
trenutcima.
U mnogim krajevima je običaj da
se na taj dan ide na tri mise. Prva
je polnoćka, druga je rana
jutarnja, a zove se pastrica,
zornica ili mala misa i obično se
na toj misi ide na pričest. Treća
misa se zove poldanica ili vela
misa.
 Mlađa čeljad, a posebno djevojke se
za svaku misu presvuku u drugu
svečanu haljinu. U kući na stolu treba
čitavo vrijeme biti boca s rakijom i
košarica sa smokvama, orasima,
lješnjacima, bademima, iako svaki kraj
obiluje svojim specifičnostima.
 Ručak je svečan i obilan, a za
stolom se treba naći čitava obitelj.
Do iza ručka su svi ukućani na
okupu, a popodne mlađa čeljad
odlazi čestitati prijateljima i
znancima. Ako na Božić pada kiša,
vjeruje se da će roditi sve što se
motikom okopava.
 Značajan je i bogati božićni
jelovnik. Uz tradicionalna jela na
stolu će se naći sve vrste voća,
povrća i mesa, neobično obilje bilo
brojem vrsta jela bilo količinom.
Osobito su značajna peciva i
božićni kruhovi, božićna pečenka,
te hladetina.
 Božić se pretežno svetkuje po tradiciji
intimnije, strogo unutar same obitelji.
U starijoj tradiciji poznat je polaznik ili
položar, prvi posjetitelj koji na Božić
uđe u kuću; u nekim krajevima je to na
Badnjak, Stjepanje ili Novu godinu, uz
kojega je vezano više običaja i
vjerovanja. On treba biti zdrav i
krepak, jer to kući donosi sreću.
 Da se kojim slučajem ne bi dogodila
„nesreća", ukućani se obično unaprijed
dogovore s nekim kršnim momkom, koji
onda „slučajno" prvi uđe u kuću. Gotovo svi
običaji vezani uz polaznika imaju isti cilj i
smisao da se izazove radost i uopće
blagostanje čitavoga doma.
Božićno čestitanje najprije se događalo u
kući među članovima obitelji.
 Zatim je obuhvatilo rođake i
prijatelje, a na kraju sve mještane.
Čestitanje Božića od kuće do kuće,
tzv. koledanje, obavljalo se uz
pjevanje božićnih pjesama, a
čestitari, zvani betlehemari ili
pastiri, primali bi darove.
 Vjernost kršćanskoj poruci Božića
iskazuje se izrazima božićnog
čestitanja: Faljen Isus! Čestit vam
bio Bog i Božić i sveto slavno
porođenje! uz odgovor: I vaša duša
kod Boga bila! Ili: Čestit Božić i
porođenje Isusovo! uz odgovor:
Čestita ti vira i duša!
 Lijepa je čestitka: Na dobro ti
došlo porođenje Gospodinovo! s
odgovorom: I tebi, brate, i svim
tvojim u kući! Svetkovanje
blagdana uključuje božićni
odlazak u crkvu na mise, ali i
znakove izmirenja između
zavađenih unutar roda ili među
susjedima.
BOŽIĆNI TJEDAN
Prate osobiti pučki običaji: na Stjepanje ili Štefanje grupe
mladića obilaze selo i s popratnim pjesmama čestitaju
Stjepanima i Šteficama imendan; na Svetog Ivana, koji
dolazi iza Stipanja, blagoslivlje se vino, iznosi slama iz
kuće i stavlja na voćke da bolje rode; na Nevinu dječicu,
Mladence ili Herdoševo, dan iza Svetog Ivana, u mnogim
je krajevima običaj da se s vrbovim šibama ljudi lagano
udaraju šibanje, a nekoć i starohrvatsko „biranje kralja"
te drugih narodnih dužnosnika.
Božićni blagdani završavaju 6.
siječnja, kada Crkva slavi
Bogojavljenje. Ovim blagdanom
Crkva se spominje dvaju
događaja iz Isusova života.
Prvi je Isusovo krštenje u rijeci Jordan pa se
taj dan naziva i Vodokršće, a u crkvu donosi
krstiti voda s kojom se poslije blagoslivljaju
polja i životinje. Drugi je pohod triju
mudraca s istoka koji su se došli pokloniti
malome Isusu donijevši mu darove, mirtu,
zlato i tamjan.
Na dan Bogojavljenja ili Sveta Tri
kralja posljednji put pale se
božićne svijeće i drvo badnjak, a
blaguju se i određena božićna
peciva.
Blagdanom Tri kralja zaključuje se središnji
skup božićnih običaja.

Toga dana se skidaju božićni ukrasi i u kući

završava obiteljski božićni ugođaj.
Ljubav i radost,
nježnost i blagost,
sreća i vedrina,
osmijeh i toplina,
neka svega toga tebi i
najmilijima ovaj Božić ima!