Jos uvijek si tu. Znam jer te osjecam.

Osjecam tvoj miris kako polako ustaje sa tvojih stvari, razbacanih svuda po mome stanu, i pocinje svoj cuveni ples sjecanja. Dok gledam svoj odraz u ogledalu, u tom prizoru osjecam nesto tvoje. Ne znam sta. Valjda onaj dragi djelic tebe koji sam ti ukrala vezajuci te tako cvrsto za ovaj svijet. Lijepo mi je. Srecna sam. Ziva sam. I nije istina da cu sad dalje morati sama. I nije istina da si me napustila. Nije. Jos uvijek si tu. Svaki put kad se nasmijem osjecam i tvoj osmijeh. Kad uspijem, znam da si srecna. Kad zabrljam nesto cujem tvoj glas kako me ispravlja u strahu da ne skrenem sa s vog puta, da ne izgubim cilj. Jedino kad placem, stvari idu malo tezim putem, jer onaj tvoj zagrljaj moja mast a ne moze zamijeniti. Ipak, i tada te osjecam. Osjecam tvoju bol i onda prestanem, ne zelim da patis i na onom svijetu. Ne, ja nikad necu biti sama. Dovoljno smo se voljele, dovoljno poznavale da u svakom trenutku svog zivota ja osjecam tebe. Tvoje rijeci, tvoj izraz lica, tvoje misli. Zauvijek ces biti tu, moj cuvar, moja sreca i moja bol. Put moga zivota.