Ekohistorija+2 Bolesti, Gospodarstvo I Okoliš

Ekonomska i ekohistorija
Economic- and Ecohistory

asopis za gospodarsku povijest i povijest okolia
Scientific Research Journal for Economic and Environmental History
Volumen 2 / Broj 2 Zagreb - Samobor 2006. ISSN 1845-5867 UDK 33 + 9 + 504.3
Nakladnici / Publishers:
Drutvo za hrvatsku ekonomsku povijest i ekohistoriju Society for Croatian Economic and Environmental History Izdavaka kua Meridijani p.p. 132, 10430 Samobor tel.: 01/33-62-367, faks: 01/33-60-321 e-mail: meridijani@meridijani.com www.meridijani.com
Sunakladnici / Co-publishers:
Sekcija za gospodarsku povijest Hrvatskog nacionalnog odbora za povijesne znanosti Zagreb (moderator: Hrvoje Petri) Meunarodni istraivaki projekt Triplex Confinium - Hrvatska viegranija u euromediteranskom kontekstu Zavoda za hrvatsku povijest Filozofskog fakulteta Sveuilita u Zagrebu (voditelj: prof. dr. sc. Drago Roksandi)
Urednici / Editors-in-chief:
Mira Kolar-Dimitrijevi, Hrvoje Petri

Urednitvo / Editorial Staff:
Dragutin Feletar, eljko Holjevac, Mira Kolar-Dimitrijevi, Dubravka Mlinari, Nenad Moaanin, Hrvoje Petri, Drago Roksandi, Mirela Slukan Alti, Nataa tefanec, Ivica ute
Meunarodno uredniko vijee / International Editorial Board: Drago Roksandi - predsjednik (Zagreb, Hrvatska) Daniel Bari (Le Havre-Pariz, Francuska), Slaven Bertoa (Pula, Hrvatska), Zrinka Blaevi (Zagreb, Hrvatska), Zrinka Tatjana Buklija (Cambridge, UK), Boris Golec (Ljubljana, Slovenija), Hrvoje Graanin (Zagreb, Hrvatska), Andrej Hozjan (Maribor, Slovenija), Halil Inalcik (Ankara, Turska), Egidio Ivetic (Padova, Italija), Aleksandar Jakir (Marburg, Njemaka), Karl Kaser (Graz, Austrija), Isao Koshimura (Tokio, Japan), Marino Manin (Zagreb, Hrvatska), Kristina Milkovi (Zagreb, Hrvatska), Ivan Mirnik (Zagreb, Hrvatska), Gza Plffy (Budimpeta, Maarska), Daniel Patafta (Rijeka, Hrvatska), Gordan Ravani (Zagreb, Hrvatska), Marko ari (Zagreb, Hrvatska), Nataa tefanec (Zagreb, Hrvatska), Mladen Tomorad (Zagreb, Hrvatska), Jaroslav Vencalek (Ostrava, eka), Milan Vrbanus (Zagreb, Hrvatska), Zlata ivakovi Kere (Osijek, Hrvatska) Grafiki urednik / Graphic design:
Alojz Zaborac
Prijelom / Loyout:
Meridijani, Hrvoje Herceg

Lektura / Language editing:
Lidija Menges
Za nakladnike / Journal directors:
Petra Somek, Hrvoje Petri

ISSN:
1845-5867
Tisak / Print by:
Bogadigrafika, Koprivnica 2006.

Adresa urednitva / Mailing adresss:
Hrvoje Petri (urednik) Zavod za hrvatsku povijest, Filozofski fakultet Ivana Luia 3 HR-10000 Zagreb e-mail: h.petric@inet.hr
Na naslovnici:
Podruje Legrada i elekovca na karti iz 18. stoljea

Tiskano uz pomo Ministarstva znanosti, obrazovanja i porta RH i Grada Koprivnice
SADRAJ
TEMA BROJA: Bolesti, gospodarstvo i okoli
Gordan Ravani
Neka razmiljanja o posljedicama epidemije crne smrti 1348. godine u Dubrovniku Some reflections upon the impact of the Black Death epidemics in 1348 in Dubrovnik............................... 5
Boris Golec
Kuna epidemija v rnomlju v letih 1691-92 Tipien primer pojavnih oblik in posledic v mestnih okoljih? 1691/1692 Epidemic of bubonic plague in rnomelj A typical example of cause and consenquence In urban environments?..................................................... 22
Dubravka Mlinari
Uloga drave u prevenciji i sanaciji loeg utjecaja bolesti na gospodarstvo sjeverne Dalmacije u 18. stoljeu The role of state in prevention of consequences that diseases had on economy of northern Dalmatia in the 18th century..................................................... 39
Mirela Slukan Alti
Povijest sanitarnih kordona i njihova uloga u razvoju dalmatinskih gradova History of sanitary cordons and its influence on development of the dalmatian towns.............................. 55
Katarina Keber
Epidemija kolere na Kranjskem med mestom in podeeljem Primer Ljubljane in upnije slavina na notranjskem leta 1855 Cholera epidemic in carniola, a comparison of city and countryside A case study of Ljubljana and Slavina parish in Notranjska in 1855.......................................................... 65 LANCI
Mira Kolar-Dimitrijevi, Elizabeta Wagner
O zatvorskim susretima Stjepana Radia s buhama i mievima ili o jednoj preutnoj ekohistorijskoj temi On jail conditions that Stjepan Radi and his problems with fleas and mice; or, another unspeakable Environmental history issue. .................................................................................. 74
Hrvoje Petri
O tipovima seoskih naselja (i njihovu okoliu) u varadinskoj i koprivnikoj regiji u 18. i 19. stoljeu On types of settlement (and their environment) in the Varadin and Koprivnica region in the 18th and 19th century. .......................................................... 89
Dragutin Feletar
Razvoj elektrifikacije sjeverozapadne Hrvatske do Drugoga svjetskog rata - s posebnim osvrtom na Koprivnicu Entwicklung der Elektrifizierung in nordwesliche Kroatien bis zweite Weltkrieg - mit besonderes Rckblick am Stadt Koprivnica. ......................................................................................... 104 BIBLIOGRAFIJA
eljko Holjevac
Izdanja Instituta drutvenih znanosti Ivo Pilar u Zagrebu relevantna za gospodarsku problematiku..................................................................................................... 149 Prikazi knjiga......................................................................................................................................................... 156 UPUTE SURADNICIMA............................................................................................................................................... 183
4
Popis suradnika u asopisu Ekonomska i ekohistorija, broj 2
Jelena Balog - Hrvatski povijesni muzej, Matoeva, Zagreb Karolina Buzjak - studentica, Odsjek za povijest, Filozofski fakultet Sveuilita u Zagrebu, Ivana Luia 3, Zagreb Doc. dr. Boris Golec - Zgodovinski intitut Milka Kosa, ZRC SAZU, Novi trg 4, Ljubljana, Slovenija Prof. dr. Dragutin Feletar - Geografski odsjek, Prirodoslovno-matematiki fakultet, Maruliev trg 19, Zagreb Dr. sc. eljko Holjevac - Institut drutvenih znanosti Ivo Pilar, Maruliev trg 19, Zagreb Mirjana Juri - Hrvatski dravni arhiv, Maruliev trg 21, Zagreb Dr. sc. Katarina Keber - Zgodovinski intitut Milka Kosa, ZRC SAZU, Novi trg 4, Ljubljana, Slovenija Dr. sc. Mira Kolar Dimitrijevi - red. sveu. prof. u mirovini, Drakovieva 23, Zagreb Dr. sc. Dubravka Mlinari - Institut za migracije i narodnosti, Zagreb Daniel Patafta - Pomorski i povijesni muzej Hrvatskog primorja Rijeka, Muzejski trg 1, Rijeka Mr. sc. Hrvoje Petri - Zavod za hrvatsku povijest, Filozofski fakultet Sveuilita u Zagrebu, Ivana Luia 3, Zagreb Dr. sc. Gordan Ravani - Hrvatski institut za povijest, Opatika 10, Zagreb Doc. dr. sc. Mirela Slukan Alti - Institut drutvenih znanosti Ivo Pilar, Maruliev trg 19, Zagreb Akademik prof. dr. sc. Nika Stani - Odsjek za povijest, Filozofski fakultet Sveuilita u Zagrebu, Ivana Luia 3, Zagreb Szabolcs Varga - College of Theology of Pcs, Pcs, Maarska Elizabeta Wagner - Drakovieva 23, Zagreb
Gordan Ravani - EPIDEMIJA CRNE SMRTI 1348. U DUBROVNIKU
Neka razmiljanja o posljedicama epidemije crne smrti 1348. godine u Dubrovniku

Some reflections upon the impact of the Black Death epidemics in 1348 in Dubrovnik
Dr. sc. Gordan Ravani Primljeno / Received: 18. 3. 2006. Hrvatski institut za povijest Prihvaeno / Accepted: 20. 9. 2006. Opatika 10 Rad ima dvije pozitivne recenzije HR-10000 Zagreb UDK/UDC 314.424:616.9] (497.5 Dubrovnik) ,,13 338.14:616.9] (497.5 Dubrovnik) ,,13 gordan@isp.hr Izvorni znanstveni rad Original scientific paper
Saetak
U ovom lanku autor analizira neka pitanja o utjecaju crne smrti iz 1348. na oblikovanje drutvenog ivota Dubrovnika tijekom sljedeih desetljea te je li to bila prekretnica dubrovakog razvoja. Svi izvori svjedoe o velikom demografskom padu. Meutim, zasad nije mogue tonije utvrditi razmjere demografskoga gubitka. S druge strane, velik utjecaj na gospodarstvo neupitan je jer je demografski pad uzrokovao trajni porast cijena. Prema svemu sudei, epidemija je izazvala velik strah i osvijestila mnoge o vlastitoj smrtnosti i malenkosti pred onim to su smatrali boanskom providnou. Samim time kuga 1348. godine bila je tek prvi udarac na mentalne sklopove i shvaanja onodobnih ljudi. ini se da su preivjeli mislili da su nakon epidemije izbjegli najgorem. Meutim, njihov stav prema bolesti u osnovi se nije promijenio. Tome u prilog zorno svjedoi injenica da su gotovo jednako pogubne bile i epidemije tijekom 60-ih godina istog stoljea. Djelovanje dubrovakih vlasti u obuzdavanju bolesti u gradu ostalo je jednako nedjelotvorno kao i tijekom pogubnih mjeseci 1348. godine. Promjena svijesti o epidemiji i mogunosti njezina spreavanja i kontrole moe se uoiti tek nakon 1377. godine i uvoenja prve karantene. Iz svega navedenog proizlazi da je epidemija s polovice 14. stoljea oznaila samo prvi korak u mijeni drutvene stvarnosti srednjovjekovnog Dubrovnika. Odnos prema ivotu i smrti znaajnije e se promijeniti tek uestalim pojavama epidemije u gradu i njegovoj okolici. Meutim, pri tome nikako ne treba izostaviti druge gospodarske i politike imbenike koji su nesumnjivo pridonijeli toj mijeni.
Kljune rijei: crna smrt, kuga, Dubrovnik, srednji vijek Key words: Black Death, plague, Dubrovnik, Middle Ages
Iako je epidemija iz 1348. godine u Dubrovniku trajala samo nekoliko mjeseci, izvorna graa svjedoi da je ostavila dubok trag u drutvenom tkivu grada. Naime, nespremni za epidemiju takvih razmjera, kojoj nisu znali pravi uzrok niti su za nju imali odgovarajui lijek, Dubrovani su problemu pristupili pragmatino. Dok su dubrovake vlasti s jedne strane
EKONOMSKA I EKOHISTORIJA Volumen 2, Broj 2, str. 5 - 21
pokuavale rijeiti nastale probleme administrativnim putem, sami su graani pokuavali s jedne strane pobjei iz zaraenoga grada, a s druge osigurati oporunim legatima to sigurniji prijelaz na onu stranu ako crna smrt zakuca na njihova vrata. Njezina kasnija pojavljivanja tijekom istog stoljea dodatno e angairati cijelu zajednicu da iznae nain suoiti se s takvim problemima.
Demografska slika
Iako je prilino teko govoriti o demografskoj strukturi i gibanjima u srednjovjekovnim drutvima, za oekivati je da je epidemija poput crne smrti ostavila velik trag na demografskoj slici drutvene zajednice kao to je Dubrovnik. Razlozi nemogunosti preciznih istraivanja lee u injenici da za razdoblje polovice 14. stoljea uope ne postoje precizni popisi stanovnitva.1 Ipak, postoje neki pokazatelji demografskih gibanja stanovnitva u srednjovjekovnim drutvima. Kao prvo, treba navesti razne vrste urbarijalnih knjiga i poreznih popisa u kojima su popisivana davanja svakog pojedinog domainstva. Iako ova vrsta izvora ne predstavlja detaljan popis stanovnitva, ipak se iz podataka sadranih u njima mogu izvui neki podaci o gustoi naseljenosti pojedinog podruja.2 Pri tome treba imati na umu i prirodno demografsko kretanje - prirast i mortalitet - svake pojedine zajednice te specifinosti u tim gibanjima u pogledu drutvenih grupa. Naime, ve je odavno u historiografiji primijeena vea smrtnost djece (posebno novoroenadi) i ena u predmodernim drutvima, a visok postotak smrtnosti zabiljeen je i meu mukarcima koji su navrili prosjeno oekivanu ivotnu dob od 25 godina.3 Razlozi ovakve smrtnosti bili su u loim higijenskim uvjetima ivota i vrlo esto slaboj prehrani. Osim toga, i bitno je vei natalitet u srednjovjekovnim drutvima, koji je nuno slabio imunoloki sustav ena.4 Ako se uzme u obzir i niz gladnih godina koji je prethodio samoj epidemiji, postaje jasnije zato je crna smrt u Europi naila na plodno tlo.5 Istraivanja su pokazala da je uinak crne smrti bio najpogubniji u mjestima visoke gustoe naseljenosti. Izvorna graa gradskih sredina panjolske, Italije i june Francuske pokazuje da je u gradskim naseljima epidemija uzrokovala izravni gubitak stanovnitva od
Usporediti npr.: Rinaldo Comba, Il rilevamento demografico: prima e dopo la peste nera u La peste nera: Dati di una relat ed elementi di una interpretazione - Ati del XXX Covegno storico internazionale odran u Todi, 10. - 13. listopada 1993., ur. Enrico Menest (Spoleto: Centro Italiano di studi sullalto medioevo, 1994.), 155-173; Ole J. Benedictow, The Black Death 1346-1353: The Complete History (Woodbridge: The Boydell Press, 2004.), 145-150. 2 Philip Ziegler, The Black Death, (London: Penguin Books, 1998.),, 30-31; Comba, Il Il rilevameto demografico, 165-164 i 167170; Benedictow, The Black Death, 257-272. Potonji naslov sadri i vrlo detaljnu listu radova na temu problema povijesne demografije i crne smrti. 3 Vidjeti npr.: A. J. Coale i P. Demeny, Regional Model Life Tables and Stable populations (New York: Academic Press, 1983.), 31-34; Benedictow, The Black Death, 248-256; Jean-Noel Biraben, Lhygine, la maladie, la mort u Historie de la population franaise (Pariz: nema izdavaa, 1988.), 425. 4 No bez obzira na visok natalitet, prirodni prirast nije bio naroito visok zbog visokog mortaliteta. 5 O velikoj gladi s poetka 14. stoljea detaljnije vidjeti npr.: B. H. Slicher van Bath, Storia agraria dellEuropa occidentale (5001850) (Torino: Einaudi, 21972), 166-177; N. J. G. Pounds, An Economic History of Medieval Europe (New York: Longman, 31980.), 134-137; Lopez, Roenje Evrope, 345. Vidi i: Lynn Harry Nelson, The Great Famine (1315-1317) and the Black Death (1346-1351) (http://kuhttp.cc.ukans.edu/kansas/medieval/108/lectures/black_death.html, zadnji put mijenjano 1. oujka 2002.); Henri Pirenne, Privredna povijest evropskog zapada u srednjem vijeku (Sarajevo: Veselin Maslea, 1958.), 159-160.
1
EKONOMSKA I EKOHISTORIJA
Volumen 2, Broj 2, str. 5 - 21
oko 60 posto.6 Istina, podaci za ove tri regije donekle variraju, no ipak mislim da ukazuju na odreeni obrazac razmjera smrtnosti u gradovima na Sredozemlju. Dok je za panjolsku prosjeni gubitak iznosio 60-65%, u Italiji (primarno Toskana) je taj gubitak iznosio 50-60, a u junoj Francuskoj oko 60%. Iako su te procjene zasnovane na fragmentarnim podacima koji ne pokrivaju cijelo razdoblje ni cjelokupne teritorije ovih zemalja, vano je primijetiti u kojoj se mjeri podudaraju procjene gubitka. Stoga smatram da bi se, uz razumnu dozu suzdranosti, moglo aproksimirati da je navedeni gubitak prosjek demografskoga gubitka u zajednicama s guom naseljenou te veom protonou ljudi i roba. Crna je smrt imala poguban demografski uinak i na istonoj jadranskoj obali. O tome svjedoi i zadarski registar graanskih parnica od 1351. do 1353. godine.7 Naime, svi sluajevi zabiljeeni u tom registru odnose se na potraivanje ostavtina ili pak proglaenje presuda vezanih uz ostavine nakon to je crna smrt poharala Zadar. No, iako ove parnice posredno govore o razmjerima epidemije i demografskog pada u Zadru polovicom 14. stoljea, u nedostatku drugih izvora koji bi pomogli u kvantificiranju broja rtava, ovaj registar ipak nudi samo povran uvid u strahotnost posljedica epidemije crne smrti. I fragmenti kroniarskog spisa poznatog pod nazivom A Chuteis tabula vrlo slikovito svjedoe o velikoj smrtnosti uzrokovanoj crnom smru u onodobnom Splitu.8 U sklopu takvih razmiljanja postavlja se pitanje demografskih posljedica epidemije crne smrti i u Dubrovniku. Imajui na umu sauvanu izvornu grau,9 istraiva u sluaju Dubrovnika, naalost, mora priznati da nije ostalo sauvano nita to bi moglo pripomoi u procjeni broja stanovnika grada prije i neposredno nakon prolaska morije. Nikakvi popisi poreza, nikakve detaljnije urbarijalne knjige nisu ostale sauvane. Jedini izvori koji bi poneto mogli rei o demografskom stanju su notarske knjige miraza (Libri dotium notariae) koje se uvaju u Dravnom arhivu u Dubrovniku. Naime, prvi svezak te serije odnosi se na 1348. i 1349. godinu.10 Meutim, podaci sadrani u ovome svesku, naalost, ne mogu mnogo pomoi jer u nedostatku drugih izvora, broj sklopljenih brakova i isplaenih miraza neposredno nakon epidemije ne moe mnogo rei o demografskom stanju zajednice.11 S druge strane, podaci to ih donose kronike i drugi narativni izvori na prvi se pogled ine zanimljivima i privlanima za razmatranje demografskih posljedica crne smrti na stanovnitvo Dubrovnika. Iako se ti podaci brojano sasvim ne poklapaju, vidljive su
Benedictow, The Black Death, 273-337. O samom izvoru vidi detaljnije: Gordan Ravani, Curia Maior Ciuilium - Najstariji sauvani registar graanskih parnica srednjovjekovnog Zadra (1351. - 1353.). Radovi Zavoda za povijesne znanosti HAZU u Zadru. 43 (2001.): 85-160. 8 A Cutheis Tabula, ur. Vladimir Rismondo, u Legende i kronike (Split: Knjievni krug, 1977.), 185-202. (dalje: A Cutheis Tabula). Iako se smatra da je autor teksta ove kronike, koja je ostala sauvana samo u fragmentima, anonimni pripadnik patricijske obitelji Cutheis koja se kasnije nazivala Jeremija (Se Geremia), neki autori navode da je ime autora Marin de Chuteis. Vidi npr.: Vladimir Bazala, Calendarium pestis (I) Acta historica medicinae pharmaciae veterinae II./1 (1962.): 52. 9 O izvornoj grai za prouavanje crne smrti u Dubrovniku vidjeti: Gordan Ravani, Prilog prouavanju crne smrti u dalmatinskom gradu (1348. - 1353.) - raspon izvorne grae i stanje istraenosti na primjerima Dubrovnika, Splita i Zadra Povijesni prilozi 26 (2004.): 7-18. 10 Liber dotium Notariae, 32, sv. 1 (Dravni arhiv Dubrovnik) obuhvaa razdoblje od 10. studenoga 1348. do 16. kolovoza 1349. godine. 11 Na ovom mjestu treba napomenuti da su istraivanja epidemija u talijanskoj Toskani i Umbriji pokazala da se u postkunom razdoblju broj sklopljenih brakova gotovo redovito znaajno poveavao te je rasla i stopa nataliteta. Vidjeti u: Samuel K. Cohn Jr., The Black Death: End of a Paradigm The American Historical Review 3/107 (2002.): 731-734.
6 7
neke slinosti. Naime, podatak o 300 umrlih bogatijih puana provlai se kroz gotovo sve sauvane kronike. Meutim, istodobno nije mogue zakljuiti na temelju ega su kroniari doli do tog podatka. Slino tome, dubrovaki su kroniari broj preminulih vlastelina tijekom epidemije veinom procjenjivali na 273. Ipak, tu postoje i vee varijacije jer ostali narativni izvori donose znaajno manje procjene, od kojih je u najstarijem - Opera pia - ta procjena najmanja i iznosi samo 110 preminulih vlastelina (vidjeti tablicu).12
izvor Opera pia, sv. 3 Ragnina Razzi Gunduli Rasti Anonim vrijeme nastanka 14. stoljee 15. stoljee 16. stoljee 17. stoljee 18. stoljee vjerojatno 17. stoljee broj umrlih vlastelina 110 273 173 273 273 170 broj umrlih bogatijih puana -300 300 300 -300 broj ostalih umrlih stanovnika 10.000 10.000 7000 6000 6000 1000
Kao i u sluaju preminulih bogatijih puana, nije mogue ustanoviti odakle su dubrovaki kroniari crpili podatke o umrlim vlastelinima. Naime, za ovo razdoblje nisu sauvani nikakvi detaljniji popisi dubrovake vlastele. Jedini podaci na temelju kojih bi se moglo poneto zakljuiti su popisi vritelja javnih slubi, kojima su povremeno prikljuivani i popisi lanova dubrovakih vijea.13 Izmeu tih popisa vijea za razmatranje gubitaka meu vlasteoskim rodovima najzanimljiviji su popisi lanova Velikoga vijea jer su tu bili popisani svi muki vlastelini stariji od 20 godina. Meutim, zapisnici dubrovakih vijea u ovom razdoblju biljee te popise samo za nekoliko godina u prvoj polovici 14. stoljea,14 a za 40. godine - osobito 1347., 1348. i 1349. - popisi svih lanova Velikoga vijea nisu ostali zabiljeeni.15 Na temelju ovih sauvanih podataka ipak je mogue neto rei o brojnosti dubrovake vlastele u prvoj polovici 14. stoljea. Prebrojavanjem zapisanih vijenika moe se doi do zakljuka da je njihov broj prije epidemije iznosio oko tri stotine.16 Iako pitanje brojnosti vlastele u ovom razdoblju nije sustavno obraivano, i drugi pokazatelji, poput popisa podjele zemljinih dobara vlasteoskim rodovima, upuuju na to da je broj mukih vlastelina u 14. stoljeu bio
Tablica je nainjena na osnovi podataka iz: Opera pia, s. 92, fol. 9, Dravni arhiv Dubrovnik (dalje: Opera pia); Croniche ulteriori di Ragusa - probabilmente opera di Giovanni di Marino Gondola, ur. N. Nodilo, u Scriptores vol. II., Monumenta spectantia historioam Slavorum Meridionalium vol. 25. (Zagreb: JAZU, 1893.), 391 (dalje: Gondola); Serafino Razzi, La storia di Ragusa, ur. Giuseppe Gelcich (Dubrovnik: Editrice Tipografia Serbo-Ragusea, 1903.), 66-67 (dalje: Razzi); Cronica Ragusina Junii Restii (ab origine urbis usque ad annum 1451), ur. N. Nodilo, u Scriptores vol. II., Monumenta spectantia historioam Slavorum Meridionalium vol. 25. (Zagreb: JAZU, 1893.), 131 (dalje: Resti); Li Annali della nobilissima Republica di Ragusa - aggiuntovi nella fine un rattamento di moderni annali o veramente cronache, ur. S. Nodilo, u Scriptores vol. I., Monumenta spectantia historioam Slavorum Meridionalium vol. 24. (Zagreb: JAZU, 1883.), 39 (dalje: Anonim); Annali di Ragusa del magnifico ms. Nicolo di Raginina, ur. S. Nodilo, u Scriptores vol. I., Monumenta spectantia historioam Slavorum Meridionalium vol. 24. (Zagreb: JAZU, 1883.), 228 (dalje: Ragnina). 13 Monumenta Ragusina sv. 1, 11-14, 68-69, 276-277; Monumenta Ragusina sv. 2, 41-42, 81-83; Irmgard Mahnken, Dubrovaki patricijat u XIV veku, sv. 1 (Beograd: SANU i Nauno delo, 1960.), 8; Janekovi Rmer, Okvir slobode, 62-63. 14 Monumenta Spectantia Historiam Slavorum Meridionalium 10, Monumenta Ragusina - Libri reformationum, sv. 1, ur. Ivan Tkali, (Zagreb: JAZU, 1879.), 11-14 (dalje: Monumenta Ragusina sv. 1); Irmgard Mahnken, Dubrovaki patricijat u XIV veku, sv. 1 (Beograd: SANU i Nauno delo, 1960.), 8. 15 Vidjeti: Monumenta Ragusina sv. 1, 251-287; Monumenta Spectantia Historiam Slavorum Meridionalium 13, Monumenta Ragusina - Libri reformationum vol. 2, ur. Franjo Raki (Zagreb: JAZU, 1882), 1-92. (dalje: Monumenta Ragusina sv. 2). 16 Monumenta Ragusina sv. 1, 11-14; Mahnken, Dubrovaki patricijat, 8-9.
12
oko 300.17 Ako se uzme u obzir da je u onodobnim uvjetima na 1000 mukaraca dolazilo vie od 1000 ena,18 moe se pretpostaviti da je ukupan broj vlastele u tom razdoblju bio u najmanju ruku neto vei od est stotina dua. No, bez obzira na ovakve procjene ukupnog broja vlastele tijekom 14. stoljea, pitanje tonosti kroniarskih procjena o ljudskim gubicima tijekom epidemije i dalje ostaje otvoreno. Ako se promatra prisutnost dubrovakih vlastelina na sjednicama Velikog vijea polovicom 14. stoljea, ne moe se uoiti neka vea promjena tijekom 1348. godine. Meutim, pritom valja imati na umu da su dubrovaki vijenici u svibnju 1348. odluili pomaknuti dobnu granicu lanstva u Velikom vijeu sa 20 na 18 godina.19 No, s obzirom na to da nakon tog akta nije slijedio popis ili sumarni izvjetaj iz kojeg bi bilo vidljivo koliko je novih lanova dolo u Veliko vijee, danas je nemogue utvrditi bilo kakve tonije brojeve pa jedini pokazatelji ostaju navedene kroniarske procjene. Ako se svrne pogled na brojane procjene ostalih umrlih stanovnika tijekom epidemije crne smrti, istraiva se nalazi pred jo veom nedoumicom. Iako je i kod ovih procjena vidljivo da su mlai kroniari preuzimali podatke od starijih, raspon ovih procjena je relativno velik, od 10.000 do samo 1000 preminulih. Meutim, valja imati na umu da brojani podaci u narativnim izvorima rijetko kad imaju statistiku funkciju. Brojevi koje iznose srednjovjekovni kroniari imaju prije svega svrhu stvoriti dojam kod itatelja. Ove procjene od 6, 7 ili 10 tisua stoga ne treba uzimati kao realne brojeve preminulih tijekom epidemije. Imajui to na umu, kao i nekonzistentnost kroniarskih procjena demografskog gubitka, istraiva se mora zadovoljiti vrlo okvirnim zakljukom da je epidemija crne smrti imala strahotan uinak na populaciju Dubrovnika. S druge strane, demografska istraivanja, ili bolje rei procjene, pokazuju da je krajem 13. stoljea grad imao oko 3500 stanovnika. Isti broj stanovnika, prema tim autorima, grad je imao i na kraju 14. stoljea. Prema istim istraivanjima, demografski pad uzrokovan epidemijom crne smrti i njezinim ponavljanjima tijekom stoljea iznosio bi malo vjerojatnih 1000 dua.20 Te su procjene donesene na osnovi podataka iz sauvanih kronika, izrauna mogueg broja stanovnika s obzirom na povrinu gradskog prostora te uz pretpostavku ravnomjernog prirasta stanovnitva.21 Naime, uzimajui u obzir da se grad u drugoj polovici 13. stoljea prostirao na oko 13 ha te uzevi u obzir da je vjerojatna prosjena naseljenost po hektaru gradskog prostora bila neto vie od 150 stanovnika, dolazi se do pretpostavke da grad i njegovo podgrae imaju u tom razdoblju oko 2000 stanovnika.22 Shodno takvim pretpostavkama, uz dinamiku porasta stanovnitva dolazi se do procjene od 3500 stanovnika tijekom 14. stoljea, pri kojoj bi na 1 ha dolazilo oko 270 stanovnika. Meutim, ako se uzmu u obzir neki drugi izrauni i procjene broja stanovnika po hektaru u kasnosrednjovjekovnim dalmatinskim
Stjepan Krivoi, Stanovnitvo Dubrovnika i demografske promjene u prolosti (Dubrovnik: Zavod za povijesne znanosti JAZU u Dubrovniku, 1990.), 59-60. 18 Usporediti zajedno s literaturom koja se tamo navodi: Krivoi, Stanovnitvo Dubrovnika, 39 i 61. 19 Monumenta Ragusina sv. 2, 25. 20 Krivoi, Stanovnitvo Dubrovnika, 39. 21 Isto, 38-39 i 49-51. Vidjeti i literaturu koja se tamo navodi. 22 Prema takvim mjerilima, Dubrovnik je mogao imati maksimalno 6500 stanovnika. Vidjeti tablicu procjena prosjene naseljenosti u srednjovjekovnim gradskim naseljima i literaturu koja se tu navodi: Krivoi, Stanovnitvo Dubrovnika, 27-29.
17
10
gradovima, dolazi se do podatka o 170 stanovnika na hektar u srednjovjekovnom Zadru, odnosno oko 600 stanovnika na hektar u gradovima poput Trogira i Splita.23 Istodobno, mislim da nije nevano imati na umu politika zbivanja 40-ih i 50-ih godina 14. stoljea, odnosno rat koji se tih godina vodi u zaleu dalmatinskih gradova.24 Zadar, Trogir i Split zasigurno su bili vie pogoeni ratnim operacijama nego to je to bio sluaj u Dubrovniku.25 Smatram da je broj stanovnika grada jednim dijelom ovisio i o ratnim zbivanjima te da u razmiljanja o gustoi naseljenosti svakako treba uvrstiti i ovu komponentu. Shodno tome, trebalo bi sueliti spomenute procjene broja stanovnika i izvriti neke korekcije te pretpostaviti da je prosjena naseljenost Dubrovnika od oko 270 stanovnika na hektar bila u prvoj polovici 14. stoljea mnogo vea. Osim toga, brojne pretpostavke na kojima se grade navedene procjene ve na prvi pogled bude sumnju i ine se nepouzdanima, pogotovo ako se te pretpostavke suele s rezultatima istraivanja o smrtnosti uzrokovanoj crnom smru u drugim sredozemnim regijama. Naime, procjene gubitaka europskog stanovnitva samo u kontinentalnom prosjeku iznose oko jednu treinu. Istodobno, brojna istraivanja i historiografski naslovi ukazuju na vei demografski gubitak u zajednicama s visokom fluktuacijom ljudi i roba.26 Mislim da se moemo sloiti da je drutveni i gospodarski razvoj Dubrovnika, kao i ostalih gradskih zajednica na istonoj jadranskoj obali, uvelike usporediv s istovrsnim razvojem gradskih zajednica Italije. Osim toga, prva polovica 14. stoljea vrijeme je gospodarskog uzleta i demografskog rasta. Ve je izloeno da bi dosadanja razmiljanja o prosjenoj gustoi naseljenosti u Dubrovniku trebalo preispitati i vrlo vjerojatno pretpostavljati da je bila mnogo vea od dosad prihvaene. Imajui sve to na umu, smatram da bi se Dubrovnik, kao grad s osobitom trgovakom orijentacijom, svojim demografskim gubitkom trebao uklapati u prosjek izraunat za podruja Italije, panjolske i june Francuske (60%), a ne u obrazac prihvaen kao kontinentalni prosjek. Ako bi se slijedio ovakav obrazac pri kojem demografski gubici iznose mnogo vie od jedne treine, proizlazi da je grad prije 1348. godine imao mnogo vie stanovnika nego to se dosad mislilo. Naime, ako se i prihvati dosadanja pretpostavka da je grad u drugoj polovici 14. stoljea - dakle nakon epidemije crne smrti, imao oko 3500 stanovnika,27 jednostavnom raunicom dolazi se do zakljuka da je stanovnitvo Dubrovnika u prvoj polovici 14. stoljea bilo mnogo vee. Priblina brojka od oko 8500 do 9000 stanovnika grada i njegova podgraa otvara nova pitanja i mogunosti reinterpretacija. Naime, mislim da pretpostavka prema kojoj maksimalni broj stanovnika srednjovjekovnog i ranomodernog Dubrovnika ne moe biti vei od 6500,28 ipak nije u potpunosti tona. Ovakvu mogunost podupiru navodi dubrovakog
Tomislav Raukar, Komunalna drutva u Dalmaciji u XIV stoljeu Historijski zbornik 33-34 (1980. - 1981.): 156. O tome vidjeti npr.: Dane Gruber, Borba Ludovika I. s Mleanima za Dalmaciju (1348-1358), Rad JAZU 152 (1903): 32-161. 25 O ukljuenosti ovih dalmatinskih gradova u sukobe ugarsko-hrvatskoga Ludovika i Venecije, osim navedenog rada Dane Grubera, vidjeti i: Listine ob odnoajih izmedju junoga slavenstva i Mletake Republike, u: Monumenta spectantia historiam Slavorum meridionalium sv. 3, ur. ime Ljubi (Zagreb: JAZU, 1872.) 71, 78, 81, 86, 88-9, 111 i passim (dalje: Listine); Codex diplomaticus regni Croatiae, Dalmatiae et Slavoniae, sv. 11, ur. Tadija Smiiklas (Zagreb: JAZU, 1913.), 441, 442, 444-5, 460 i passim. 26 O tome vidjeti gore i: Ziegler, The Black Death, 30-31; Comba, Il Il rilevameto demografico, 165-164 i 167-170; Benedictow, The Black Death, 273-337. 27 Krivoi, Stanovnitvo Dubrovnika, 39. 28 Isto, 29.
23 24
11
historiografa Serafina Razzija koji smatra da Dubrovnik u njegovo vrijeme (16. stoljee) ima 10.000 ognjita,29 iz ega proizlazi da su grad i podgrae brojili u najmanju ruku oko 30.000 osoba. Iako se ovaj broj ini uistinu velikim, onodobni mletaki izvori potvruju te podatke.30 Imajui na umu ove brojeve te znajui da su se pojedine europske regije demografski oporavile od crne smrti tek tijekom ranog novog vijeka,31 postavlja se pitanje potrebe nove interpretacije demografskog razvoja srednjovjekovnog Dubrovnika. Primjerice, imajui na umu ovakvu procjenu, podaci o gubicima koje donose kronike mogu se sagledati u novom svjetlu i ne ine se vie toliko nerealnima. Naime, uzimajui u obzir da je grad imao oko 8500 stanovnika u osvit 1348. godine, brojke demografskoga gubitka od 6000, odnosno 7000, osoba, kako navode Razzi,32 Gunduli33 i Rasti,34 samo mogu potvrivati strahotnost neposrednih demografskih posljedica crne smrti. Meutim, iako ovakva pretpostavka zvui primamljivo, treba istaknuti da bez izvora i dodatnih istraivanja ili pronalaenja nove metodologije izneseni podaci ostaju samo na razini spekulacije.
Gospodarstvo
Jedna od bitnih komponenti svake drutvene zajednice jest njezino gospodarstvo. No, uspjenost gospodarstvenih sustava srednjovjekovnih drutava u velikoj je mjeri ovisila o ljudskim resursima. Stoga su prirodne kataklizme i epidemije, odnosei ljudske ivote, nuno remetile ritam srednjovjekovnih gospodarstava.35 Pri tome treba imati na umu da su gospodarski sustavi s osobitom trgovakom orijentacijom bili osjetljiviji na ovakva kretanja. Demografski se gubitak Dubrovnika stoga nuno odrazio i na gospodarstvo tog istonojadranskog grada. Sauvana graa svjedoi da crna smrt nije u potpunosti zaustavila gospodarski ivot grada, iako se moe uoiti da se opseg trgovakih poslova znaajno smanjio.36 Ipak, epidemija nije mogla ubiti sve trgovake poslove, a o tome svjedoe i podaci iz sauvanih oporuka. Tako, na primjer, Pasko de Scesa oporukom odreuje da se vosak to ga ima u Veneciji proda,37 a Petar de Benuinuta svog kompanjona obvezuje da mu nae slugu koji e poi u Veneciju obaviti neki posao sa ivotinjama.38 Neki Mihoje Kai oporuno odreuje da se njegovih 20 bala tkanine poalje u Veneciju i proda.39 ak su i ene
Razzi, 180. Commissiones et relationes venetae sv. 2, u: Monumenta spectantia historiam Slavorum meridionalium sv. 8, ur. ime Ljubi (Zagreb: JAZU, 1877.), 248-249; Commissiones et relationes venetae sv. 2, u: Monumenta spectantia historiam Slavorum meridionalium sv. 9, ur. ime Ljubi (Zagreb: JAZU, 1880.), 73. 31 David Herlihy, Population, plague and social change in rural Pistoia 1201-1430 Economic History Review 18 (1965.): 229. 32 Razzi, 66-67. 33 Gondola, 391-392. 34 Resti, 131. 35 O uincima prirodnih katastrofa i epidemija na gospodarske sustave hrvatskog srednjovjekovlja vidjeti: Tomislav Raukar, Srednjovjekovne ekonomije i hrvatska drutva (Zagreb: FF Press, 2003.), 36-39. 36 Usporediti tablice poslova trgovakih poslova u Dubrovniku polovicom 14. stoljea u: Duanka Dini, Uticaj kuge od 1348. na privredu Dubrovnika Godinjak Filozofskog fakulteta u Novom Sadu 5 (1960.): 20-23. 37 Ancora ao a Uenesia a Thome de Viciano meine XIIII de cera la quale cera posa IImVIcXL libri et fo vendita libri XX et XV solidi (?) (Testamenta Notariae, s. 10-1, sv. 5, fol. 16-16, Dravni arhiv Dubrovnik). Dalje: TN. 38 TN, 10-1, sv. 5, fol. 49-51. 39 Isto, fol. 65.
29 30
12
sudjelovale u takvim poslovima pa neka Bile oporuno zavjetuje izvritelje svoje oporuke da u Veneciji prodaju vreu neobraena srebra te da prihod daju za milodare.40 S druge strane, zanimljivo je primijetiti da tijekom epidemije u gradu izvori uistinu ne biljee sklapanje bilo kakvih novih trgovakih drutava.41 No, razlog tome moe biti i injenica da se grad naao u administrativnom kaosu te da se kancelarija jednostavno nije stizala, uz naglo rastui broj oporuka, pozabaviti i tim poslovima. O tome bi mogla svjedoiti i odredba Velikog vijea od 30. svibnja 1348. kojom je doputeno kancelaru biljeiti isprave (notare instrumenta) zajedno s njihovim novanim iznosima sve do dolaska novog notara.42 I uistinu, ve u lipnju zabiljeeni su prvi novi trgovaki poslovi.43 No, mogue je da u nesigurnim vremenima epidemije ljudi jednostavno nisu sklapali nove poslove nego su se prije svega bavili pitanjima kako spasiti vlastiti ivot, to ne znai da se postojei poslovni ugovori nisu i dalje provodili. Ipak, bilo je i onih kojima je posao i dalje bio na prvom mjestu, bez obzira na epidemiju koja je harala gradom. Tako je ostao zabiljeen sluaj Luke de Gambe koji je u travnju, uz privolu kneza i Maloga vijea, dao gradu tri milijara soli koja je bila uskladitena u dubrovakoj luci. No, zanimljivo je primijetiti da je Luka za ovaj dar traio doputenje kneza da tijekom istog mjeseca doveze u grad s Krfa tri nova milijara soli.44 Iako je ovaj sluaj, prema mojim saznanjima, jedinstven, on vrlo jasno svjedoi da tijekom mjeseci crne smrti trgovina u gradu nije u potpunosti zamrla. tovie, ni unutarnja trgovina nije stala. To se posebno odnosilo na trgovinu vinom, iako je epidemija uzrokovala porast cijene.45 Iako sve ovo svjedoi da crna smrt Grafikon 1: Cijena zakupa dubrovake carine nije zaustavila protok ljudi i robe na izraena u perperima perperi istonoj jadranskoj obali, podaci o zakupu 14.000 dubrovake carine govore o smanjenom 12.000 opsegu trgovine tijekom 1348. godine.46 Vrlo 10.000 se lijepo moe vidjeti da je cijena zakupa 8000 carine od 1345. lagano rasla, to nesumnjivo govori o prihodima koje su zakupnici mogli 6000 ostvariti. Sa 1348. godinom cijena zakupa 4000 carine naglo pada, to posredno govori o 2000 smanjenju zarade na toj carini, odnosno 0 1345. 1346. 1347. 1348. 1349. 1350. 1351. smanjenju trgovakog prometa. Nakon naglog porasta cijene zakupa 1349. godine, vjerojatno uzrokovanog pojaanim prometom roba zbog kanjenja isporuka tijekom 1348., cijena zakupa carine tek se 1350. ponovno vraa
42 43 44 45 46
40 41
Isto, fol. 35-36. Vidjeti: Diversa cancellariae, s. 25, sv. 15 i 16 (Dravni arhiv Dubrovnik). Dalje: DC. Monumenta Ragusina sv. 2, 26. DC 25, sv. 15., fol. 132 i dalje. Monumenta Ragusina sv. 2, 21. DC 25, sv. 15, fol. 79-80, 81, 91, 97, 115, 128. Vidjeti grafikon kretanja cijena vina. Podaci na temelju kojih je nainjen grafikon preuzeti iz: Dini, Uticaj kuge ..., 23. Volumen 2, Broj 2, str. 5 - 21
13
u ustaljeni postupni rast. Sve to govori da se trgovina tek poetkom 50-ih godina 14. stoljea poela vraati u raniji ritam. Gotovo identian trend moe se uoiti i ako se prati cijena ita polovicom 14. stoljea.47 Na ovom je mjestu vano napomenuti da je ito u srednjovjekovnom Dubrovniku uvijek bilo vrlo cijenjena roba kao vaan prehrambeni artikl kojeg je uvijek nedostajalo.48 Naime, dubrovako podruje, bez obzira na velike zemljine akvizicije Peljeca (i kasnije Konavala), nikad nije uspijevalo proizvesti dostatne koliine ita. Kao to grafikon prikazuje, cijena ita tijekom 40-ih godina iznosila je vie-manje 15-20 groa po staru,49 da bi se ve krajem 1347. ta cijena poela vrtoglavo penjati. U oujku 1348. cijena ita dosegla je maksimum od 40 folara za jedan star ita, ve u listopadu poela je padati, da bi se 50-ih godina polako vratila na raniju cijenu od oko 20 folara po staru. U ovom je grafikonu zanimljivo uoiti Grafikon 2: Kretanje cijena 1 stara ita polovicom 14. stoljea skok cijene ita u oujku 1347., dakle prije groi nego to je epidemija dola do dubrovakih 40 granica. Skok cijene ita moe se objasniti 35 injenicom da je ono stizalo s juga Italije, 30 dakle s podruja gdje je crna smrt ve 25 kroila pa je vjerojatno i njegova cijena bila 20 mnogo via nego inae. Cijena ita dosegla je 15 maksimum upravo u oujku kada je, prema 10 svemu sudei, poelo pravo haranje crne 5 smrti u gradu. Sve to govori da je cijena tog 0 vanog prehrambenog artikla bila u uskoj vezi sa irenjem i haranjem epidemije. Zapisnici dubrovakih vijea iz vremena epidemije mogu otkriti poneto o trgovini itom. Budui da je svako trgovako putovanje u tom razdoblju trebao odobriti knez,50 relativno bi se lako trebalo ustanoviti je li se tijekom kunih mjeseci trgovalo itom. Meutim, ito u grad nisu dovozili samo Dubrovani, nego i stranci za koje nije vrijedilo ovo pravilo. Tako su dvojica trgovaca iz talijanske Savone u veljai prodala Dubrovniku brod pun ita.51 Dubrovaki je knez u ime grada u travnju kupio ito od plemenitoga gospodina Polo de Podio (nobili viro Polo de Podio).52 Izvori svjedoe da su u tim poslovima sudjelovali i Dubrovani, no ini se da je visoka cijena ita prijeila opinu da im u potpunosti isplati novac koji su bili uloili u dovoz ita u grad.53 Iako se opinsko ito i tijekom kunih mjeseci
1343. 1343. 1343. 1344. 1346. 1346. 1347. 1347. 1347. 1348. 1348. 1348. 1348. 1350. 1352.
Podaci na temelju kojih je nainjen grafikon preuzeti iz: Dini, Uticaj kuge ..., 26; O trgovini itom tijekom 14. stoljea vidjeti i: Duanka Dini-Kneevi, Trgovina itom u Dubrovniku u XIV veku Godinjak Filozofskog fakulteta u Novom Sadu 10 (1967.): 79-131 i Bogumil Hrabak, Tabele kretanja cena itarica i mahunjina u Dubrovniku (1300-1620) Zbornik Filozofskog fakulteta u Pritini 7 (1970.): 121-163. 48 O vanosti ita u gospodarstvu Dubrovnika vidjeti npr.: Dini-Kneevi, Trgovina itom , passim. 49 Dubrovaki star ita iznosio je oko 98,405 l. [Milan Reetar, Dubrovaka numizmatika sv. 1 (Sremski Karlovci: SANU, 1924.), 89-90]. 50 Monumenta Ragusina sv. 2, 20. 51 DC 25, sv. 15, fol. 90. 52 Isto, fol. 105. 53 Monumenta Ragusina sv. 2, 41-43; DC 25, sv. 15, fol. 94.
47
1356.
14
prodavalo meu pukom,54 dubrovake su vlasti poele raspravljati o potrebi nabave novog ita u gradu tek u kolovozu - kada je epidemija ve minula.55 Poput ita, i sol je dubrovakim trgovcima bila vrlo vana roba. Sol je bila vana jer je u velikim koliinama prodavana u zalee, gdje je koritena u dohrani stoke. Osim toga, sol je bio i jedan od najeih konzervansa srednjeg vijeka te vrlo traena.56 Kao to se vidi iz grafikona, cijena soli je poela rasti ve tijekom 1347., no do pravog porasta dolazi u rujnu 1348. godine.57 Ve tijekom 1350. cijena se vratila na razinu prije epidemije i tek 1353. zabiljeen je sluaj iznenadnog skoka cijene na ak 35 dukata po centenaru soli. Razlog tako visokoj cijeni moe se objasniti jedino injenicom da je ta sol nije bila domae proizvodnje, nego da je uvezena s otoka Krfa pa da je cijena prijevoza podigla cijenu soli. Gotovo jednaka tendencija kretanja cijena perperi 70 moe se pratiti i u trgovini vinom.58 Lagano 60 variranje cijena vina (2-3 perpera za 10 50 vjedara)59 tijekom 20-ih godina 14. stoljea prekinuo je nagli pad cijene vina 1333. 40 godine, to je zasigurno bilo usko povezano 30 s dubrovakom teritorijalnom akvizicijom 20 poluotoka Peljeca. Nasuprot tome, nagli 10 skok cijena 1348. lijepo odraava uinak 0 epidemije na kretanje cijena vina. Tijekom kasnijih godina, kao to se lijepo moe Grafikon 3: Kretanje cijena 1 centenara soli pratiti iz grafikona, cijena vina se ponovno sredinom 14. stoljea stabilizirala.
1342. 1343. 1346. 1346. 1347. 1347. 1348. 1348. 1350. 1350. 1350. 1351. 1352. 1353. 1355.
Grafikon 4: Cijena vina tijekom 14. stoljea

perperi 10 uinak kuge iz 1348. godine 40 30 20 10 0 krajem 60-ih godina i kasnije ratovi s gospodarima neposrednog zalea
rezultat kupovine poluotoka Peljeca 1333. godine
1297.
1314.
1325.
1333.
1356.
1341.
1348.
1366.
1376.
1398.
Monumenta Ragusina sv. 2, 12-14, 25. Isto, 35, vidjeti i 41-43. B. H. Slicher Van Bath, Storia agraria dell Europa occidentale (500-1850), (Torino: Einaudi, 21972.), 116-117. Podaci na temelju kojih je nainjen grafikon preuzeti iz: Dini, Uticaj kuge ..., 26-27. Grafikon je preuzet iz: Gordan Ravani, ivot u krmama srednjovjekovnog Dubrovnika (Zagreb: Hrvatski institut za povijest, 2001.), 27. Brojani podaci preuzeti iz: Dini-Kneevi, Trgovina vinom , 58-62. 59 Mjera za kupnju vina na veliko u srednjovjekovnom Dubrovniku bila je vjedro (quinquum / quingo). Dubrovako veliko vjedro (quinquo grosso) sadravalo je otprilike 21 litru, a malo vjedro (quinquo parvo) sadravalo je 18,75 litara. Vidjeti: Mahnken, Dubrovaki patricijat, 105. 56 57 58
54 55
15
No, tijekom tih godina cijena se ustalila na oko 5 perpera za 10 vjedara vina. Ovaj porast cijene moe se objasniti dvjema injenicama. Prva je demografski gubitak koji je prouzrokovao nedostatak radne snage, a time i povienje nadnica; to je kao krajnju konzekvencu imalo i porast cijene vina. Drugi imbenik su gotovo stalni mali ratovi Dubrovnika s Vojislavom Vojinoviem tijekom 60-ih godina 14. stoljea. Tek na samom kraju stoljea cijena vina ponovno se vratila u vrijednosti s poetka stoljea. Kao to je naznaeno, demografski gubitak potaknuo je nestaicu radne snage koja se nuno odrazila na cijenu rada. Time su cijene raznih proizvoda, kao to je prikazano, nuno morale narasti nakon epidemije. Dubrovake su vlasti ve u lipnju 1348. pokuale cijenu nadniarskog rada maksimalno poveati,60 no u tome oigledno nisu imale previe uspjeha. Kao to se vidi iz grafikona, cijena dnevnog rada nadniara/teaka nakon kuge poela je rasti ve tijekom 1349., a znaajno je porasla tijekom 50-ih godina. Ve na kraju desetljea cijena dnevnog rada osjetno je pala.61 Takvo kretanje cijena rada nadniara bilo je uvjetovano prije svega nestaicom radne snage koja se jo nije toliko osjeala tijekom 1349. godine. Naime, ini mi se da se u godini nakon velike epidemije nisu jo oporavili svi gospodarski resursi.62 No, oporavkom Grafikon 5: Cijena rada nadniara u vinogradu po danu gospodarstva nedostatak radnika postao je folari sve zamjetniji te je i cijena dnevnog rada 60 50 pratila potranju. Slian trend moe se uoiti ako se prati 40 cijena rada nadniara koji su se obvezali 30 raditi na godinu dana. Iako se porast cijene 20 rada moe uoiti ve u godini epidemije, do 10 pravog skoka dolazi u 1349. godini. Nakon 0 1348. 1349. 1354. 1359. tog skoka cijena rada se tijekom 50-ih godina ponovno smanjila, ali je u osnovi ostala Grafikon 6: Godinja cijena rada nadniara mnogo via nego to je bila prije epidemije. u vinogradu folari I cijena rada klesara/zidara narasla je 40 u postepidemijskom razdoblju.63 Zanimljivo 35 je primijetiti da je cijena rada klesara 1348. 30 25 prvo znatno opala, da bi se krajem godine 20 ponovno naglo digla. Potom je cijena rada 15 varirala, da bi tijekom 1352. ponovno narasla 10 te da bi se 1355. vratila na vrijednost iz 5 0 1347. 1348. 1349. 1349. 1351. 1351. 1351. 1355. 1355. predepidemijskog razdoblja. Mislim da se
Monumenta Ragusina sv. 2, 28-29. Podaci na temelju kojih je nainjen grafikon preuzeti iz: Dini, Uticaj kuge ..., 15. 62 Naime, iako za dubrovako podruje nema direktnih podataka, spomenute zadarske graanske parnice svjedoe da se na velikom dijelu zemljinog posjeda nije moglo raditi jo na poetku 50-ih godina 14. stoljea jer su vlasniki odnosi uslijed velikog pomora ostali nerijeeni. Vidjeti: Ravani, Curia Maior Ciuilium , passim. 63 Podaci na temelju kojih je nainjen grafikon preuzeti iz: Dini, Uticaj kuge ..., 18.
60 61
16
ovakav trend kretanja cijena rada klesara ne moe objasniti samo nestaicom radne groi snage, nego i injenicom da se tijekom 6 polovice 14. stoljea u Dubrovniku iznimno 5 mnogo gradilo. 4 Od vanijih gradskih zdanja upravo 3 se u tom razdoblju planira gradnja novog 2 gradskog hospitala i hospicija, a i o gradnji 1 nove crkve patronu uvelike se raspravljalo 0 1341. 1341. 1345. 1347. 1348. 1348. 1349. 1349. 1352. 1355. na sjednicama dubrovakih vijea. Svi ti radovi zahtijevali su brojne majstore koji su bili vini radu s kamenom. Shodno potrebama takve gradnje, i cijena rada je proporcionalno rasla, no dolaskom epidemije svi su radovi na gradnji obustavljeni. Tek krajem godine, kako je prikazano u prethodnom poglavlju, ponovno se poinje raspravljati o gradnji spomenutih javnih zgrada, to upuuje na zakljuak da je dotad obustavljena gradnja nastavljena. U godinama nakon epidemije, uslijed nedostatka radne snage, cijena rada majstora klesara je rasla, sukladno potrebama zajednice. Sve to opet potvruje da je demografski gubitak uzrokovao prosjean porast cijene rada i time vjerojatno preivjelima osigurao bolji ivotni standard. Istraivanja su pokazala da se slian porast cijene rada mogao pratiti i u drugim regijama poharanim tom epidemijom.64 No, pitanje rasta ivotnog standarda istodobno je bilo ugroeno porastom cijena razliitih proizvoda. Tek krajem 50-ih godina gospodarstvo Dubrovnika ponovno se stabiliziralo. No, crna smrt je i na tom podruju ostavila velik trag jer se prosjek cijena ustalio na vioj razini nego u predepidemijskom razdoblju. Osim toga, ponovni posjeti epidemija tijekom 60-ih i 70-ih godina istoga stoljea nisu pridonosili potpunoj stabilizaciji ivota i rada srednjovjekovnog Dubrovnika.
Grafikon 7: Kretanje cijena dnevnog rada klesara polovicom 14. stoljea
Svijest o kugi i epidemiji openito

Ciklina vraanja kuge tijekom druge polovice 14. stoljea nesumnjivo su morala ostaviti trag na stanovnitvo. Kuga je postala dio svakodnevice kasnosrednjovjekovnog ovjeka. Iz dananje perspektive zanimljivo je na koji je nain taj stalni pratilac prihvaan, odnosno je li se svijest o kugi mijenjala s obzirom na njezinu uestalost. Na primjeru narativnih izvora i zapisnika rada dubrovakih vijea pokuat u ocrtati neke smjernice i mijene u odnosu prema epidemiji. U tu svrhu bit e nuno ponoviti neke ve navedene podatke kako bi se to je jasnije mogue ocrtala mijena u dubrovakom stavu prema kunoj epidemiji tijekom druge polovice 14. stoljea. Crna smrt 1348. izazvala je u gradu velik strah te su mnogi, kako svjedoe izvori, bjeali iz grada vodei se vjerojatno starom poslovicom fuga mox, cito et longe.65 Uistinu, ako su
Bertha Haven Putnam, The Enforcement of the Statutes of Labourers, during the First Decade after the Black Death 1349-1359 (New York - London: Columbia University & Longman, 1908.), 44-49 i 87-92; Samuel K. Cohn Jr., The Cult of Rememberance and the Black Death - Six Renaissance Cities in Central Italy, (Baltimore - London: Johns Hopkins University Press, 1997.), 266-267. 65 O tome posredno svjedoi odredba dubrovakih vlasti o zabrani naputanja grada i distrikta (Monumenta Ragusina sv. 2, 20).
64
17
epidemiju smatrali djelom Svevinjega (Non fu peste, ma ira di Dio),66 onda takva reakcija ne treba uditi. S druge strane, onima koji su hrabro ostali u gradu ini se da je jedinu utjehu pruala pobonost i pijetet, o emu svjedoe njihove oporuke. Nasuprot tome, dubrovake su vlasti pitanju epidemije pristupale administrativno, identificirajui probleme uzrokovane epidemijom, ali ne rjeavajui osnovni problem - bolest koja se irila meu stanovnitvom. Vjerojatni razlog takvome stavu leao je u injenici da su i dubrovaki vijenici vjerovali da je rije o vioj sili. O tome zorno svjedoi i jedna od njihovih prvih odredbi vezanih uz epidemiju. Naime, kad je 19. sijenja utvreno postojanje epidemije na otoku ipanu, Veliko vijee je odluivanje o konkretnim mjerama prebacilo na kneza i Malo vijee, a to je ukljuivalo i organizaciju procesija te ostalih ritualnih obreda u slavu Gospodina i Djevice Marije.67 I uvodni tekst treeg sveska Opera pia prenosi uvjerenje o upletenosti Svevinjeg u strahote koje su se dogodile gradu u proljee 1348. godine.68 Ovakav stav vjerno prenosi i dio sauvanih dubrovakih kronika koje gradnju nove crkve patronu grada dovode u izravnu vezu s epidemijom.69 tovie, Anonimova kronika izriito kae da to nije bila kuga nego gnjev Boji. Ovakav bogobojazan stav nije bio tipian samo za Dubrovnik, nego se moe uoiti u kroniarskim zapisima diljem onodobne Europe.70 No, osim osjeaja ope nesigurnosti i straha,71 treba istaknuti da dubrovake kronike donose i zanimljive opise same bolesti i simptoma koji se uglavnom poklapaju s opisima epidemije u drugim krajevima.72 Pritom valja napomenuti da opis u kronici Nikole Ragnine donosi i neke informacije o nainima prevencije i lijeenja bolesti, a koje se uglavnom poklapaju s tadanjim lijenikim miljenjima i uvjerenjima.73 Meutim, treba imati na umu da Ragninina kronika nastaje u 15. stoljeu pa je upitno u kojoj se mjeri taj tekst moe koristiti kao odraz stavova i opaanja Dubrovana koji su preivjeli epidemiju crne smrti s polovice 14. stoljea. S druge strane, ini se da sve kasnije epidemije koje su tijekom 14. stoljea poharale Dubrovnik nisu ostavile toliko traga u kroniarskim zapisima. Naime, epidemije iz 1361., 1363. i 70-ih godina 14. stoljea kao da se nisu toliko dojmile kroniara.74 Dapae, Rastieva kronika uope ne biljei nijednu od tih epidemija, a Gunduli ih samo spominje.75 Kronika Nikole Ragnine i zapisi anonimnih dubrovakih kroniara biljee epidemiju iz 1361. godine u
Anonim, 39. Monumenta Ragusina sv. 2, 11. 68 Cuno sia che neli anni domini MoCCCoXLoVIIIo. Lo nostro signor Dio mando udisio oribile et inaudito in lo universo mundo si soura li Christiany come soura li pagani (Opera pia, 92, sv. 3, fol. 9). 69 Ragnina, 228; Anonim, 39. 70 Cohn, The Black Death, 705-708. 71 Gondola primjerice navodi da su u poetku lijenici i sveenici pomagali oboljelima, no kad je bolest uzela maha, ljudi su umirali bez lijenike pomoi i bez posljednjeg sakramenta (Gondola, 391). 72 Ragnina, 227; Gondola, 391. 73 Ragnina, 227-228. 74 U Ragnininoj kronici spominje se i jedna epidemija koja je poharala Dubrovnik 1357. godine (Ragnina, 229). Meutim, u sauvanim zapisnicima dubrovakih vijea nema traga bilo kakvim odredbama koje bi dale naslutiti prisutnost bilo kakve epidemije tijekom te godine (Monumenta Ragusina sv. 2, 171-205). 75 Gondola, 392.
66 67
18
osnovnim crtama.76 Ragninin zapis je neto detaljniji te navodi broj rtava (2500), uoavajui da je ova epidemija vie kosila bogate i sasvim malu djecu. I opisi epidemije 1363. godine relativno su kratki, no i anonimni kroniar i Nikola Ragnina izjavljuju da se nakon te epidemije broj darovanja crkvama i samostanima znaajno poveao.77 Uz taj porast pijeteta zgodno je spomenuti da je iz razdoblja te epidemije sauvano neto manje od tri stotine oporuka, a koje jo nisu historiografski obraene.78 No, broj oporuka sugerira da je i ova epidemija vrlo vjerojatno bila demografski prilino pogubna za Dubrovane. Uz epidemije iz 60-ih godina 14. stoljea zanimljivo je primijetiti da se i u kronikama i drugim izvorima talijanske provenijencije moe uoiti vrlo slina pojava kao i u Dubrovniku. Naime, dok su kroniarski opisi epidemije iz 1348. godine ispunjeni stravom i bogobojaznou, izvori koji govore o epidemijama iz 60-ih bude vie nade u mogunost izljeenja, a istodobno kao da odraavaju racionalniji stav prema bolesti.79 No, iako dubrovaki kroniarski zapisi daju ture informacije o epidemijama 60-ih godina, to ne znai da su one bile male. Njihovu estinu potvruju i zapisnici dubrovakih vijea iz tog razdoblja.80 Prema njima, ini se da epidemija 1361. i nije previe zabrinjavala dubrovake vlasti koje su se tada nalazile usred ratnog sukoba s Vojislavom Vojinoviem. Meutim, iz njihovih odluka ipak se vidi da je bolest uzimala svoj danak jer je, primjerice, tijekom kasnog ljeta i jeseni te godine jedan broj dunosnika, vojnika i drugih slubenika bio osloboen obaveza zbog bolesti.81 Na osnovi te odredbe moglo bi se posumnjati da je ova epidemija odnosila vie mukih osoba. Naime, brojne europske kronike svjedoe da je epidemija iz 1361. kosila prije svega muku eljad82 pa bi se dubrovaki primjer dobro uklopio u tu sliku. No, kako su vijesti to ih dubrovaki izvori donose iznimno turi, ovo e pitanje zasad morati ostati bez konanog odgovora. Nasuprot tome, ini se da se epidemija 1363. vie dojmila dubrovakih vijenika te ih natjerala na neke mjere predostronosti. Naime, polovicom svibnja 1363. u Dubrovnik stiu vijesti o epidemiji u Apuliji i Markama te dubrovake vlasti donose zabranu dolaska u Dubrovnik za sve koji su zaraeni ili dolaze iz zaraenih krajeva, a i Dubrovanima je bilo zabranjeno putovati u te krajeve.83 No, bez obzira na te mjere, ini se da je epidemija tada ve bila u Dubrovniku i da je velikom brzinom odnosila ivote Dubrovana pa preivjeli nisu stizali propisno ukapati preminule. Stoga su dubrovake vlasti ve krajem svibnja bile prisiljene donijeti propise o ukopu.84 tovie, ini se da su mnogi umirali a da nisu propisno
Anonim, 41; Ragnina, 233. Anonim, 41; Ragnina, 234. 78 Risto Jeremi i Jorjo Tadi, Prilozi za istoriju zdravstvene kulture starog Dubrovnika sv. 1 (Beograd: Centralni higijenski zavod, 1938.),68. 79 Cohn, The Black Death, 705-708. 80 Zapisnici dubrovakih vijea za razdoblje od 1359. do 1364. objavljeni su u: Monumenta Spectantia Historiam Slavorum Meridionalium 27, Monumenta Ragusina - Libri reformationum vol. 3, ur. Josip Gelcich (Zagreb: JAZU, 1895.). Dalje: Monumenta Ragusina sv. 3. 81 Monumenta Ragusina sv. 3, 115, 126, 127, 128, 130. 82 The Black Death, ur. Rosemary Horrox (Manchester - New York: Manchester University Press, 1994.), 85-88. 83 Monumenta Ragusina sv. 3, 265. 84 Isto, 268.
76 77
19
nainili oporuku ni podmirili dugove pa su ste tim problemom dubrovake vlasti bavile jo u sijenju idue godine.85 No, bez obzira na uinke i silinu, ini se da je epidemija minula ve krajem kolovoza jer dubrovaki vijenici tada odluuju nagraditi barbira Petra to je tijekom epidemije lijeio oboljele.86 Zanimljivo je primijetiti da se u tim odredbama ne spominje nijedan lijenik, iako je poznato da ih je tad u gradu djelovalo nekoliko - Mihajlo kirurg (magister Michael cyroycus), Kobelije kirurg (magister Cobellus irurgicus), Kristofan fizik (magister Christophanus physicus), Guglielmo fizik (magister Gulielums phisyicus), Toma ser Bone de Nomais kirurg (magister Thomas ser Bone de Nomais cirosicus).87 Prema svemu sudei, grad se ve u rujnu vratio ustaljenom ritmu ivota i rada. Upravo tada dubrovaki vijenici objavljuju oprost za sve koji su se ogrijeili o zakone protiv odlaska u zaraena podruja.88 Meutim, ova odredba vrlo jasno govori da je, bez obzira na ranija iskustva s epidemijom kuge, bilo onih koji zdravstvene odredbe dubrovakih vlasti nisu shvaali ozbiljno. Stoga je vrlo vjerojatno da je bolest u grad dola upravo takvim putem - u tovaru neopreznih trgovaca. No, iako se ini da je veina epidemija u Dubrovnik dolazila morskim putem, neke su - barem prema kroniarskim zapisima - dole do grada i kopnom. Tako Anonimova kronika biljei da je epidemija 1371. dola u Dubrovnik zajedno s izbjeglicama iz Bosne.89 No, o epidemijama iz 70-ih godina 14. stoljea u zapisima dubrovakih kroniara postoji odreeno nesuglasje. Naime, u Ragnininoj kronici tvrdi se da su tih godina tri epidemije pohodile Dubrovnik (1371., 1372. i 1374.).90 Prema Gundulievim zapisima epidemije su gradom harale samo 1371. i 1374.,91 a Anonim, pak, spominje samo epidemiju iz 1373. godine.92 On tvrdi da je bolest harala gradom godinu i mjesec dana pa mislim da se tu ustvari radi o istoj epidemiji koju Ragnina i Gunduli smjetaju u 1374. godinu. U dosadanjoj historiografiji zakljueno je da je tu vjerojatno dolo do dvije epidemije koje su imale neto manji intenzitet nego njihove prethodnice s polovice stoljea i iz 60-ih godina. To potvruje i broj sauvanih oporuka iz tog razdoblja. Naime, iz 1371. sauvano je 66 oporuka, za 1372. godinu 73 oporuke, a u 1373. zabiljeeno je samo 11 i u 1374. godini 15 oporuka.93 Ovaj problem zasigurno bi se mogao rijeiti uvidom u onodobne zapisnike rada dubrovakih vijea. Meutim, upravo za razdoblje 70-ih godina 14. stoljea najvei dio
Monumenta Spectantia Historiam Slavorum Meridionalium 28, Monumenta Ragusina - Libri reformationum vol. 4, ur. Josip Gelcich (Zagreb: JAZU, 1896.). Dalje: Monumenta Ragusina sv. 4. 86 Monumenta Ragusina sv. 3, 279. 87 Risto Jeremi i Jorjo Tadi, Prilozi za istoriju zdravstvene kulture starog Dubrovnika sv.2 (Beograd: Centralni higijenski zavod, 1939.), 13-15; Zlata Blaina Tomi, Historical development of the laws and regulations concerning public health in Dubrovnik (Ragusa) from the 13th - 15th century, (magistarski rad, McGill University, 1981.), 90. 88 Monumenta Ragusina sv. 3, 286. 89 Ragnina, 235. I Anonimova kronika spominje dolazak izbjeglica iz Bosne tijekom 1371. godine, ali ne spominje nikakvu epidemiju. Anonim, 42. 90 Ragnina, 235-236. 91 Gondola, 392. 92 Anonim, 42. 93 Jeremi-Tadi, Prilozi sv. 1, 69.
85
20
tih zapisnika je zagubljen.94 Jedini podatak koji sam uspio pronai a da svjedoi o ovim epidemijama jest pismo dubrovakog kneza Mateja de Georgija Vlahu Vodopiji datirano 10. veljae 1372. godine. U tom se pismu, uz naputke dubrovakog kneza spomenutom legatu spominje i da je tijekom prole epidemije, koja je harala i Venecijom i Dubrovnikom, bio zabranjen trgovaki promet izmeu ta dva grada.95 Iz te se odredbe, kao i iz onih iz 60-ih godina o zabrani odlaska u zaraene krajeve, vidi da su dubrovake vlasti shvaale rizik komunikacije sa zaraenim krajevima. U mjerama koje su poduzimane tijekom 1348. godine ovakvi postupci dubrovakih vlasti predstavljaju odreeni pomak. Ipak, te restrikcije trgovanja iz razdoblja epidemija 60-ih i 70-ih bile su privremenog karaktera te u osnovi nisu imale javno-zdravstvena obiljeja.96 Prve zakonodavne mjere koje su za cilj imale spreavanje pojave epidemije u zajednici pojavile su se tek 1374. u Milanu. Meutim, zbog odreenih manjkavosti, nekonzistentnosti u njihovu provoenju i nerazumijevanja koncepta irenja bolesti te mjere nisu uvijek poluile eljeni uspjeh.97 Ipak, cijeli je pothvat imao odjeka jer i Venecija ubrzo uvodi sline mjere kontrole i blokade prometa s ciljem spreavanja epidemije.98 No, potpuno zatvaranje i blokada prometa za trgovaki je grad znaio golem gospodarski gubitak, a istodobno takve mjere nisu uvijek spreavale irenje epidemije. Stoga su dubrovaki vijenici, na temelju iskustava s ranijim epidemijama, shvatili da se mora iznai sustav mjera koji s jedne strane ne bi zaustavljao promet ljudi i roba, ali bi istodobno omoguavao kontrolu putem koje bi se moglo sprijeiti da bolest doe do grada. U srpnju 1377. dubrovake su vlasti donijele zakon o zabrani ulaska u Dubrovnik onima koji dolaze iz zaraenih krajeva.99 On se razlikovao od svih dotadanjih mjera za prevenciju epidemije jer je zadovoljavao navedene uvjete - nezaustavljanje prometa ljudi i roba te njihovu istodobnu kontrolu. Iako ovaj zakon nije u potpunosti sprijeio kasnija pojavljivanja epidemije u Dubrovniku, ipak oznaava bitnu prekretnicu u odnosu prema epidemijskim bolestima. Osnovni koncept bolesti i dalje je ostao nepoznat, ali to je bio prvi pravi pomak u smislu efektivne borbe protiv crne smrti.100 No, uinak tih mjera i dalje je ostajao dvojben jer je kuga i tijekom ranog novog vijeka ostala stalna prijetnja ivotima pojedinaca i zajednice. Pokuavajui rezimirati sve reeno, moemo zakljuiti da je crna smrt iz 1348. godine ostavila velik trag na drutvene i gospodarske strukture srednjovjekovnog Dubrovnika. Utjecaj na gospodarstvo vjerojatno je bio najoitiji jer su cijene gotovo svih proizvoda te cijene rada trajno zadrale vee vrijednosti. Podaci sauvani u dubrovakim kronikama trebali bi se preispitati i pokuati dovesti u vezu s ostalom graom relevantnom za
94
Izgubljeni su zapisnici za razdoblje od 1368. do 1378. godine. Usporediti: Josip Geli, Dubrovaki arhiv Glasnik Zemaljskog muzeja Bosne i Hercegovine 22 (1910.): 546. 95 Monumenta Ragusina sv. 4, 130. 96 Mirko Draen Grmek, Le concept dinfection dans lantiquit et au Moyen Age: Les anciennes mesures sociales contre les maladies contagieuses et la fondation de la premire quarantaine a Dubrovnik (1377) Rad JAZU 384 (1980.): 47-49; Blaina, Historical development, 71. 97 Grmek, Le concept dinfection, 40-42; Blaina, Historical development, 72. 98 Grmek, Le concept dinfection, 42-47. 99 Liber viridis, ur. Branislav Nedeljkovi, u Zbornik za istoriju, jezik i knjievnost srpskog naroda, s. 3, vol. 23., (Beograd: Srpska akademija nauka i umetnosti, 1984.), c. 49; O tome vidjeti i: Grmek, Le concept dinfection, 49-54. 100 O tome vidjeti radove objavljene u povodu 600. godinjice dubrovake karantene u Rad JAZU 384 (1980.). Volumen 2, Broj 2, str. 5 - 21
21
demografska istraivanja jer upuuju na mogue reinterpretacije nae slike o brojnosti stanovnitva srednjovjekovnog Dubrovnika. Sam utjecaj te epidemije na mentalne strukture srednjovjekovne dubrovake zajednice mnogo je tee uhvatiti. No, podaci koje pruaju dubrovaki dokumenti, u usporedbi sa slinim istraivanjima u onodobnim talijanskim gradskim zajednicama, sugeriraju da je epidemija iz 1348. izazvala panini strah zajednice. Meutim, sauvana svjedoanstva o kasnijim epidemijama kuge sugeriraju postupnu racionalizaciju stava suvremenika prema bolesti i mogunostima njezina irenja. Upravo u tom smislu trebalo bi promatrati i dubrovaki izum karantene iz 1377. godine.
Summary
In this article author analyses some questions regarding the impact of the Black Death on the development of social life of Dubrovnik during the decades that followed, and whether this epidemic was turning-point in Dubrovniks history. All the extent sources witness a huge demographic loss, though it is still not possible to determine its exact numbers. On the other hand, impact on Dubrovniks economy is rather evident since the demographic loss caused permanent increase of all the prices. According to all the sources, this epidemic provoked a horrible terror, and made majority of people to think about their own fragileness and mortality; especially since most of them saw Black Death as a divine act. Thus, the Black Death was only the first strike (or shock) that disturbed mental structures of medieval population of Dubrovnik. It seems that those who survived thought that they managed to escape or to redeem. The actions of Dubrovnik authorities during the plague epidemic that came in 60s and 70s of the same century illustrate that they have not learned anything during the previous plague. The result of a supposed mental change, provoked by the plague, can be noticed in 1377 - when city of Dubrovnik organized the first health quarantine. From the all above said it is clear that the epidemic from the mid fourteenth century marked only the first step regarding the late medieval changes in social and mental structures. More significant changes in attitude towards life and death, evident in the late medieval period, were caused primarily by the constant reoccurrences of the plague in Dubrovnik and its vicinity. However, one must not omit other factors (economy and political development) as important causes of this change.
22
Boris Golec - KUNA EPIDEMIJA V RNOMLJU V LETIH 1691-92
KUNA EPIDEMIJA V RNOMLJU V LETIH 1691-92

1691/1692 EPIDEMIC OF BUBONIC PLAGUE IN RNOMELJ
A TYPICAL EXAMPLE OF CAUSE AND CONSENQUENCE IN URBAN ENVIRONMENTS?
TIPIEN PRIMER POJAVNIH OBLIK IN POSLEDIC V MESTNIH OKOLJIH?
EPIDEMIJA KUGE U RNOMLJU 1691./92. GODINE

TIPIAN PRIMJER POJAVNIH OBLIKA I POSLJEDICA U GRADSKIM OKOLIIMA?
Doc. dr. Boris Golec Primljeno / Received: 14. 5. 2006. viji znanstveni sodelavec Prihvaeno / Accepted: 20. 9. 2006. Znanstvenoraziskovalni center Rad ima dvije pozitivne recenzije Slovenske akademije znanosti UDK/UDC 314.424:616.9] (497.4 rnomelj) ,,16 in umetnosti 338.14:616.9] (497.4 rnomelj) ,,16 Zgodovinski intitut Milka Kosa Izvorni znanstveni rad Novi trg 2 Original scientific paper SI-1000 Ljubljana BGolec@zrc-sazu.si
Saetak
Prilog raspravlja o tijeku i posljedicama lokalno ograniene kune epidemije koja je na prijelazu iz 1691. u 1692. pogodila grad rnomelj na krajnjem jugoistoku Slovenije. Kako pokazuju statistike spoznaje na osnovi vie popisa oboljelih i umrlih, oboljeli su zabiljeeni u svakoj drugoj gradskoj kui, ukupno je zaraena oko treina rnomaljskog stanovnitva, otprilike svaki peti je umro, a posve su izumrle tri kue. Upravo statistiki podaci kao referenca narativnim izvorima relativiziraju paualne opise koji nerijetko prikazuju ak posljedice apokaliptikih razmjera.
Kljune besede: kuga, epidemija, mesto rnomelj, umrljivost, obolelost, demografske posledice Key words: plague, epidemic, death rate, illness, demographic consequences Kljune rijei: kuga, epidemija, grad rnomelj, mortalitet, obolijevanje, demografske posljedice
Prispevek obravnava potek in posledice lokalno omejene kune epidemije, ki je v letih 1691-92 prizadela mesto rnomelj na skrajnem jugovzhodu Slovenije. Statistine ugotovitve na podlagi seznamov obolelih in umrlih kaejo, da so imeli obolele v vsaki drugi hii, zbolela je okoli tretjina prebivalcev mesta, umrl priblino vsak peti, povsem izumrli pa samo trije domovi. Prav statistini podatki kot referenca narativnim poroilom relativizirajo pavalne opise, ki neredko govorijo celo o posledicah apokaliptinih razsenosti. Slovenske deele so od poznega srednjega veka doivljale valove epidemij krajega in daljega trajanja ter spremenljivih teritorialnih razsenosti, ki so jim sodobniki nadeli razlina
23
poimenovanja (laidige Contagion, laidige Infection, Sterbelauf, Seuche itd.), s skupnim imenom pa poimenovali kuga (Pest).1 Med vsemi slovenskimi pokrajinami je bila poleg Istre najbolj izpostavljena Dolenjska - jugovzhodni del deele Kranjske in dananje Slovenije, na katere skrajnem koncu, v Beli krajini, lei tudi mesto rnomelj. Ker imamo o rnomaljski kugi v letih 1691-92 najrelevantneja sodobna poroila, bomo na primeru tega obmejnega mesta skuali prikazati obseg in posledice zadnje kune epidemije na Slovenskem ter ugotovitve primerjati z drugimi, slabe dokumentiranimi primeri epidemij v urbanem okolju. Za Dolenjsko in njene meanske naselbine je bilo usodnih est vejih in nekaj manjih epidemij, ponavljajoih se v nekajdesetletnih presledkih. Poroila izpostavljajo kugo leta 1578, kuni val z vrhuncem leta 1599, epidemijo v letih 1623-27, asovno najdaljo kugo 1645-50, njen lokalno omejeni izbruh leta 1691-92 in vroinsko epidemijo leta 1715, o kateri pa sodobniki ne govorijo ve kot o kugi. Razen v primeru zadnjega kunega vala konec 17. stoletja, ki se je na Kranjskem omejil samo na rnomelj z blinjo okolico, je lo vsakokrat za epidemije irih razsenosti, v katerih pogosto ni bila prizadeta samo Kranjska, temve tudi sosednje deele. Dolenjska je pri tem trpela v vseh velikih valovih kunih epidemij, ki jih je doivela Kranjska, in bila kot prehodna obmejna pokrajina cesarstva neredko sploh prva na udaru rne smrti, prodirajoe prek Vojne krajine in Hrvake iz ari onstran meja osmanskega sveta.2 Poroila o tevilu umrlih in o stopnji opustelosti so za Dolenjsko mestoma naravnost apokaliptina, najsi gre za sodobne vire ali za pozneje interpretacije v raznih zapisih in tudi v literaturi, zaeni konec 17. stoletja z Valvasorjem. V virih je prvo mesto odmerjeno mestnim in trkim naseljem, ki so v podobi te obmejne pokrajine cesarstva izstopala kot prebivalstveni konglomerati in drubeni organizmi s specifinimi funkcijami. Mestna in trka naselja so namre v primerjavi s podeeljem tee obutila breme epidemij, hkrati pa je razumljivo, da obstaja o njihovih posledicah ve prievanj in da so ta izrpneja. A kot je pokazal natanen pretres virov, zlasti e sooenje veinoma pavalnih poroil o umrlih s sodobnimi cerkvenimi matinimi knjigami, mestnimi davnimi registri in drugimi numerinimi viri, je lo pri poroanju v veini primerov za zavestna pretiravanja z jasnim ciljem izposlovati doloeno zunanjo pomo ali davno olajavo. Najbolj pretirana poroila o posledicah kune epidemije so poleg tega neredko nastala sploh ele ve let ali desetletij pozneje, ko jih ni bilo ve mogoe preveriti, poglavitni predmet obravnave pa pogosto niti ni bila kuga, temve neugodne splone gospodarske razmere posameznega mesta. e izvzamemo prislovine pavalizacije, kot so navedbe, da je za posledicami bolezni umrla polovica mesta ali kar ves mestni ivelj, so dale pretirani in empirino ovreni tudi nekateri zelo natanni podatki o tevilu umrlih. Kot povsem neverjetne so se izkazale navedbe za oba soseda rnomlja, najveji dolenjski mesti Novo mesto in Metliko. Tako so Novomeani leta 1606 zapisali,
O kunih epidemijah na Slovenskem in Kranjskem prim. zlasti: Dr. Vlad. TRAVNER, Kuga na Slovenskem, Ljubljana 1934; Anton KOBLAR, O loveki kugi na Kranjskem, v: Izvestja Muzejskega drutva za Kranjsko I (1891), str. 39-55; Majda SMOLE, Kuga na Kranjskem v 16. stoletju, v: Kronika. asopis za slovensko krajevno zgodovino 5 (1957), str. 97-98; Ema UMEK, Kuga na tajerskem v letih 1679-1683, v: Kronika 6 (1958), str. 80-84. 2 O epidemijah na Dolenjskem prim. obseni lanek: Boris GOLEC, Kune epidemije na Dolenjskem med izroilom in stvarnostjo, v: Kronika 49 (2001), str. 23-64.
1
24
da je umrlo ve kot 800 mestnih prebivalcev, od tega 149 hinih gospodarjev, pri emer pa seznami opustelih hi, ki jih je predloila preiskovalna komisija, jasno priajo, da so tevilke mono pretirane in da so bili prazni domovi v glavnem posledica poara leta 1605.3 e bolj smeli so bili leta 1686 v svojem poroanju Metliani, saj so kugi izpred tiridesetih let (164546) naprtili ni manj kot 1.200 smrtnih rtev, prvo leto 700 in naslednje leto 500. Pri tem so prezrli, da navedene tevilke mono odstopajo od sodobnih poroil in da celotna Metlika nikoli ni premogla niti tiso du.4 V primerjavi z drugimi dolenjskimi mesti, za katera sicer poznamo bolj ali manj zanesljive tevilke umrlih, pa je rnomelj edino, za katero so se nam iz asa zadnje kuge na Kranjskem ohranili tudi natanni imenski seznami obolelih in umrlih. ele o kugi v letih 1691-92, omejeni samo na del Bele krajine, imamo torej zadovoljivo bero verodostojnih poroil, veinoma nastalih neposredno po njenem zatrtju. Pri tem moramo obalovati, da je rnomelj med vsemi slovenskimi mesti domala najslabe dokumentiran z viri domae provenience. Vse do srede 18. stoletja in e ez namre pogreamo referenne vire, kot so mestni sejni zapisniki, davni registri in e posebej upnijske matine knjige, na katere bi mogli opreti poroila, ki so se o rnomaljski kugi ohranila v arhivu kranjskih deelnih stanov. Deelnokneje mesto rnomelj v Metlika Beli krajini, nedale od hrvake meje, ni Koevje nikoli veljalo za posebej bogato in obetavno rnomelj kranjsko mesto. Lealo je na stranski cestni povezavi proti Vojni krajini in je vseskozi Karlovac Ko lpa zaostajalo za svojim sosedom, precej vejim Delnice mestom Metlika tik ob hrvaki meji, skozi Moravice katero je tekla glavna prometnica od Novega mesta do Karlovca. rnomaljsko prebivalstvo Mrkopolje Ogulin je tako v veliki meri ivelo od agrarnega gospodarstva in premoglo le skromno obrtno in trgovsko dejavnost. Zgovorno je dejstvo, Slikovna priloga 1: geografska lega rnomlja da med sedmimi mesti Dolenjske samo za rnomelj ni potrjen noben rokodelski ceh, mesto je poleg tega od vseh plaevalo najmanj obrtnega davka in telo sredi 18. stoletja le nekaj ve kot 30 obrtnikov kaknih desetih tradicionalnih obrtnih panog.5 Toda po drugi strani rnomelj vendarle ni bil tako majhno mesto in je imel, podobno kot sosednja Metlika, nadpovpreno veliko predmestje, ki je odtehtalo kar okoli tretjino njegovega hinega fonda. Po tevilu prebivalstva se je v zgodnjem novem veku tudi po zaslugi predmestja uspeno dral nad mejo, ki je srednjeevropska mesta delila na miniaturna (do 500 prebivalcev) in majhna (s 500-2.000 prebivalci) ter tako pual za seboj tretjino od skupno 20 mestnih naselij na tleh dananje Slovenije. Sredi 18. stoletja se je namre z dobrimi stotimi hiami uvral na Slovenskem po velikosti na 13. mesto, med
Prim. prav tam, str. 32-34. Prim. prav tam, str. 43-43. 5 Prim. Boris GOLEC, Druba v mestih in trgih Dolenjske in Notranjske od poznega srednjega veka do srede 18. stoletja (doktorska disertacija), Ljubljana 1999, str. 546-548.
3 4
25
13 kranjskimi mesti pa na osmo.6 Konec 17. stoletja, v asu obravnavane kune epidemije, je bil rnomelj sicer nekoliko bolj obljuden kot dobrega pol stoletja pozneje, ne da bi to tudi opazneje vplivalo na njegovo celostno podobo in poloaj med drugimi mestnimi naselji. Tako kot vemo pred 18. stoletjem zelo malo o posestno-demografski podobi rnomlja, so zelo slabo dokumentirane posledice kunih epidemij pred zadnjo v letih 1691-92. Kot vse kae, temu ni kriva neugodna struktura virov, ampak so bolezenske ujme rnomlju dejansko precej prizanaale. Iz celotnega 16. stoletja ni o kakni kugi na rnomaljskih tleh prav nobenega znanega zapisa, skopi pa so tudi podatki za 17. stoletje, eprav je ta as na splono dobro pokrit z viri. O epidemiji 1623-27 imamo zgolj posredno poroilo, in sicer v obliki mnenja, ki so ga rnomaljci, tako kot druga sosednja mesta, leta 1632 napisali glede pronje Novomeanov za podelitev pravice pobiranja mostnine in odpis dela davnih zaostankov. V rnomlju so svoj odgovor cesarskemu dvoru skoraj dobesedno prepisali od Metlianov, ki so zatrjevali, da je kuga pri njih razsajala dlje kot v Novem mestu ter pobrala veliko mladih in starih ljudi, zato naj bi bila Metlika tudi dlje asa zaprta. Redki preiveli so prili zaradi slabih letin v hudo stisko, tako da naj bi se iz obeh mest - Novega mesta in Metlike - veliko ljudi odselilo drugam.7 rnomaljci so dva tedna pozneje prav tako poudarili, da so bili dlje kot Novomeani pod kuno zaporo, in k temu e dodali, da je enako kot v Novem mestu tudi v rnomlju ostala prazna (dt stehen) skoraj polovica mesta (!).8 Zanimivo je dejstvo, da je naslednji kuni val 1645-50 dodobra opustoil sosednjo Metliko in njeno okolico, medtem ko ni o kugi v rnomlju prav nobenega sledu.9 Le cerkvico sv. Sebastjana v mestni lozi naj bi po kronistovih besedah leta 1646, ob asu hude kolere (!), prezidali oziroma zgradili na novo.10 V letih pred izbruhom rnomaljske kuge jeseni 1691 so se podobne epidemije pojavljale na Slovenskem le e sporadino. Doba velikih kunih epidemij se je namre konala e pred skoraj pol stoletja. Medtem ko je tajerska e dobro pomnila rno smrt v letih 1679-1683, ni Dolenjska z Belo krajino doivela veje epidemije e od zadnje velike kuge 1645-1650. V drugi polovici 17. stoletja so epidemije nasprotno tem huje divjale na sosednjem Ogrskem in Hrvakem, zaradi esar so sledile vekratne zapore kranjskih in tajerskih deelnih meja, s tem pa zlasti za obmejne pokrajine tudi obutne gospodarske posledice. Huda kuna epidemija na Ogrskem in Hrvakem je leta 1690 ogrozila vzhodne predele mejnih avstrijskih deel, morila na Dunaju in v tajerski Radgoni ter se konno naslednjega leta 1691 pojavila na skrajnem jugovzhodu Kranjske, na rnomaljskih tleh.11 Kranjska je znala irjenje okuenosti tudi tokrat uspeno zajeziti, saj je imela za seboj koristne izkunje iz nedavne tajerske kuge. Tako so rnomaljsko obmoje nemudoma izolirali od ostale deele ter na prehodih proti Hrvaki in ponekod v notranjosti postavili stalne kune strae. Promet potnikov in
Prim. tabelo tevila hi v slovenskih mestih sredi 18. stoletja v: B. GOLEC, Druba, str. 625. Arhiv Republike Slovenije (ARS), AS 1, Vicedomski urad za Kranjsko (Vic. A.), k. 255, fasc. 133, lit. R I-2, 1. 8. 1632. Prav tam, 15. 8. 1632. B. GOLEC, Kune epidemije, str. 42-43. 10 Leopold PODLOGAR, Kronika mesta rnomlja in njega upe, Ljubljana 1906, str. 64. 11 V. TRAVNER, Kuga, str. 128. 8 9
6 7
26
blaga s celotno Kranjsko sta ustavili tudi Gorika in Beneka republika,12 eprav sta imeli do rnomlja in Hrvake razmeroma dale, za sanitarni kordon pa Kranjsko. Do pojava kuge v rnomlju in okolici je nesporno prilo tako, da so epidemijo zanesli iz okolikih hrvakih krajev, kjer je v tem asu izpriana v Karlovcu. O sami naravi bolezni so od tam sicer prihajala protislovna poroila: enkrat naj bi bila epidemija prava kuga, spet drugi samo legar.13 Za kakno obliko bolezni je lo v rnomlju in okolici, prav tako ni jasno izpriano, saj poznamo predvsem simptome, in ne tudi strokovne diagnoze. Ohranjeni seznam ozdravelih deli bolnike na dve kategoriji: na tiste s karbunklji (carbuneli) in one z nevarnejimi buboni (bubones), pri nekaterih pa je lo oitno za oba pojava.14 rnomaljska kuna epidemija je v slovenskem prostoru prva in zadnja, o kateri poznamo razne podrobnosti, sanacijske ukrepe, odmeve v okolici, in tudi natanno specifikacijo obolelih in umrlih, zato kae o njenem poteku spregovoriti nekoliko obirneje. Poleg numerinih podatkov o obolelih in umrlih ter vpraanja demografskih posledic za mesto se postavlja e drugo, prav tako pomembno vpraanje: gospodarske in socialne posledice epidemije. Razsenosti tovrstne kode kot vzporednega pojava epidemij so na splono manj oprijemljive, saj so praktino nemerljive z zanesljivimi kazalci, zato pri njihovem ugotavljanju le s teavo presegamo deskriptivno raven in besednjak sodobnih poroil. Tudi v rnomaljskem primeru ostajamo tako zgolj na narativni ravni, ker za to mesto al v celoti pogreamo kakrne koli referenne vire. Smo dogajanje v mestu in okolici v asu izbruha bolezni in njenega vrhunca je slabe dokumentirano. Poroila se namnoijo ele ob zatonu kuge in zlasti naslednje tedne v zvezi s sanacijskimi ukrepi. Tako ne vemo niti, kdaj natanko je bolezen izbruhnila in kdaj doivela svoj vrhunec. Vsekakor se je pojavila najpozneje decembra 1691, e ne e kaken mesec prej. Novembra je denimo e popustila v hrvakem Plakem, kjer je zadnji bolnik umrl 12. decembra. Novomeki zdravnik dr. Janez Krstnik Novak, ki je tam opravil svojo nalogo, je o zadevi malo zatem poroal kranjskim deelnim stanovom. Pri tem je zatrjeval, da v Gradacu, na Metlikem in v deelskem sodiu Pobreje ni razsajala kuga (alda khein Pest gewesen), eprav so med njegovimi malotevilnimi bolniki nekateri res umrli, tako denimo ena in sin barona Gusia, kaplan ter kot prvo neko turko dekle. V asu poroanja je skrbel le e za tri paciente, medtem ko naj bi bili vsi ljudje v gradu Gradac in zunaj njega ter v Pobreju povsem zdravi, zato je prosil, da ga odpustijo brez prestajanja karantene.15 Stanovski poverjeniki njegovi pronji kajpak niso ustregli, saj sta v tem asu doivela pravo kugo rnomelj in njegova okolica. Za kunega komisarja so deelne oblasti imenovale barona Janeza Sigmunda Geymana, komendnika metliko-rnomaljske krinike komende, ki se je zadreval v Metliki in od tam obasno hodil v okueni rnomelj na oglede. rnomaljsko mesto so tako kot okuene vasi straile v ta namen poslane vojake
ARS, AS 2, Deelni stanovi za Kranjsko (Stan. A. I), k. 548, fasc. 311, str. 305-306, 21. 1. 1692. Prav tam, str. 361, 31. 1. 1692. 14 Prav tam, str. 593-595, ad 25. 2. 1692. - Na kombiniranem sumarno-imenskem seznamu je 27 oseb s karbunklji in 80 z buboni, kar skupaj znaa 107 ozdravljenih oseb, vendar je na koncu seznama naveden setevek samo 87 oseb. Tako je torej 20 ljudi oitno imelo obe vrsti simptomov. 15 ARS, AS 2, Stan. A. I, k. 549, fasc. 311, str. 1721-1722, s. d. (po 12. 12. 1691).
12 13
27
strae, na kunem obmoju pa sta delovala zdravnik in ranocelnik-kirurg, ki sta stanovala pri komisarju v metliki komendi.16 Strogi varnostni ukrepi zoper irjenje bolezni so se pri tem kmalu pokazali kot neivljenjski, eprav za varnost deele vsekakor potrebni. Kuni komisar Geyman in zdravnik Andrej Koppeniager sta imela namre nenehne teave s rnomaljci, ker le-ti niso hoteli upotevati prepovedi prehajanja v mesto in iz njega. Ko sta pozimi zamrznili reici Lahinja in Dobliica, ki s treh strani obdajata mesto, in je bilo iz njega mo zlahka uhajati ez vodo, so morale strae ponoi patruljirati vzdol vode. Po besedah kunega komisarja Geymana pa so bili straarji slabi ljudje, ki so drali z upornikimi rnomaljci, zaradi esar je komisar celo pretepel njihovega korporala.17 Na Geymanov ukaz sta doktor Koppeniager in ranocelnik Janez Jakob Ubec pozaprla hujskae zagreenih zloinov opozicije, ko pa sta jih nekaj izpustila iz zapora, so se ponoi skrivaj izmuznili mimo stra in obiskali svoje vinograde v okuenih vaseh. Nazaj grede v mesto so s streljanjem pregnali tudi strao, ki jih je med potjo zalotila in hotela ustaviti.18 Vse to se je dogajalo zadnje dni leta 1691 ali prve dni naslednjega leta, ko kuga ni imela ve prave moi in so rnomaljci e lae zadihali. Med silvestrovim in sv. Tremi kralji je v predmestju oziroma v mestnem lazaretu umrlo le e pet ljudi in v vasi Tuev Dol eden.19 Zadnja rnomaljska rtev kuge, neka stara enska, je preminila 11. januarja 1692, nakar ni nihe umrl ali na novo zbolel. Tako naj bi bilo deset dni pozneje v vseh okuenih krajih le e 9 bolnih oseb, od tega tiri v rnomaljskem predmestju. Komisarja Geymana je zdaj akala naloga, kako oblei priblino sto ozdravelih bolnikov, katerih stara oblaila in predmete so iz varnostnih razlogov skupaj z imetjem umrlih seigali. Deelni stanovi so komisarju obljubili pomo v obliki sredstev za nakup blaga za izdelavo novih oblail. Pri tem je upravitelj gospostva Poljane ob Kolpi skual spretno izkoristiti stisko, saj je komendniku ponujal sukno in platno po obutno previsoki ceni.20 Deelni stanovi so Geymanu za obleke revnih ljudi namenili 300 goldinarjev nemke veljave, ga pozvali, naj kupi blago po im ugodneji ceni, premoneje meane in podlonike pa napotili, naj si obleko priskrbijo na lastne stroke.21 Ko se je kuni komisar 1. februarja vnovi mudil v rnomlju, je kljub mrazu ukazal visoko nasuti grobove, da ne bo iz njih utiti smradu in da se izognejo nadaljnjemu kunemu zlu. Vsi bolni so medtem spet ozdraveli, zato je deelnim stanovom poroal, da potrebuje novo obleko 91 ozdravelih oseb, ki nimajo prav nobenih sredstev in jih poimensko navaja zdravnikov seznam. Toda ker so bili prehodi v druge dele deele zaprti, je ob naraajoi draginji prilo do pomanjkanja tega in onega artikla. Po predraunu, ki je za celotno obleko ene osebe predvideval 6 goldinarjev in 15 krajcarjev, bi mogli s 300 goldinarji oskrbeti samo 48 ljudi, zmanjkalo pa je sredstev za obleko preostalih 43 revnih oseb. Mednje komisar ni vtel tistih, ki so si mogli obleko kupiti sami, a je upoteval druinske lane obolelih, eprav so ostali zdravi. Deelne stanove je konno prosil, naj ukaejo takojnji zaetek karantene,
18 19 20 21
16 17
ARS, AS 2, Stan. A. I, k. 548, fasc. 311, str. 317, 21. 1. 1692. Prav tam, str. 47-49, 6. 1. 1692. Prav tam, str. 235, 3. 1. 1692. Prav tam, str. 239-240, 6. 1. 1692. Prav tam, str. 315-316, 21. 1. 1692. Prav tam, str. 330, 23. 1. 1692. EKONOMSKA I EKOHISTORIJA Volumen 2, Broj 2, str. 22 - 38
28
da se po njenem koncu imprej odprejo prehodi, saj zaradi njihovega zaprtja trpi kodo vsa deela.22 Po treh dneh so deelne oblasti 7. februarja sporoile, da nimajo pomislekov glede zaetka karantene, ki naj traja 40 dni, nakar bodo glede na razmere odloile, ali se prehodi odprejo ali pa se doloi e ena, kraja karantena. Medtem naj kuni komisar kupi sukno in platno za obleko vseh 91 ljudi ter predloi specifikacijo, na podlagi katere bo dobil povrnjena sredstva iz urada deelnega glavnega prejemnika.23 Kuni komisar je imel tiste dni polne roke dela. Dva do trikrat na teden je jahal v rnomelj, poskrbel za izdelavo obleke, ukazal izprazniti vse okuene hie in jih nekajkrat dnevno pokaditi ter visoko zasuti kune grobove.24 Mesec dni pozneje, 3. marca 1692, je kranjski deelni vicedom v Ljubljani e mogel poroati notranjeavstrijski vladi v Gradec, da so oboleli prestali prvo od treh predpisanih karanten. Druga nastopi 10. marca in za njo e tretja, ki bo najkraja. Po koncu prve karantene so stara oblaila vprio kunega komisarja zagali in bolnike z denarno pomojo deelnih stanov na novo oblekli. Skupno grobie so medtem zasuli vie od okolice, in ga zavarovali z visokimi deskami, da z njim ne bi prili v stik ljudje in ivali. Zaradi bliajoe se pomladi, ko se zemlja zane odpirati, ga je bilo potrebno e na debelo posuti z apnom.25 Konec marca so v ta namen zaeli postavljati posebno apnenico, v kateri so gali prepotrebno apno, ki je moralo biti e svee gano posuto po grobovih.26 Toda lo je za dve vrsti grobov in dve lokaciji pokopavanja, od katerih je tista na pokopaliu pri upnijski cerkvi sredi mesta povzroala preglavice tudi pozneje. Komendnik metliko-rnomaljske krinike komende baron Geyman se je s rnomaljci zapletel v spor zaradi pokopavanja e leto dni po odloitvi naloge kunega komisarja. Meanom je namre odrekel pokope pri upnijski cerkvi sv. Petra in Pavla sredi mesta, ker so v asu kuge tam pokopavali umrle. V nedatirani pritobi deelnemu komendniku v Ljubljani so rnomaljci komendnikovim trditvam oporekali. Kugo so imenovali zgolj domnevna kuna bolezen (in der vermeindten contagion khrankheit) in navedli, da so na pokopaliu pokopali samo 12 otrok, vse ostale umrle pa na loenem kraju zunaj mesta, eprav naj bi v Karlovcu in drugod pokopavali kar na pokopaliih. Bili so prepriani, da jim hoe komendnik samo nagajati, e da jim je e prej povzroal kodo in jim s pravdanjem nakopal visoke stroke. Na to je komendnik Geyman poroal deelnemu komendniku, da je v rnomlju morila prava kuga (wrkliche pest) in da so pri upnijski cerkvi v resnici pokopali nad 30 ljudi. Za pokopavanje je zato meanom v asu epidemije doloil podrunico sv. Marije v Vojni vasi, emur pa so se uprli in samovoljno e naprej pokopavali v mestu. Vse tri deelne oblasti, t.j. deelni glavar, vicedom in stanovski poverjeniki urad, so na komendnikov odgovor dva dni pozneje odgovorile z ukazom rnomaljskemu mestnemu sodniku in svetu, naj za pokope vendar uporabljajo pokopalie v Vojni vasi, prav na meji mestnega pomirja. S kopanjem novih grobov pri upnijski cerkvi bi namre lahko naleteli na trupla umrlih za kugo, kar bi
24 25 26
22 23
Prav tam, str. 381-384, 4. 2. 1692; str. 387-390, Specification etc. Prav tam, str. 407-410, 7. 2. 1692. Prav tam, str. 523-527, 11. 2. 1692. ARS, AS 2, Stan. A. I, k. 687, fasc. 393, 3. 3. 1692. Prav tam, k. 548, fasc. 311, 24. 3. 1692. Volumen 2, Broj 2, str. 22 - 38
29
ogrozilo varnost vse deele.27 rnomaljci so se morali ukazu nedvomno ukloniti, v veljavi pa je ostal le doloen as, dokler se je bilo pa bati vnovinega izbruha epidemije. Pozneje jim je namre za pokopavanje vse do leta 1802 spet sluilo pokopalie pri upnijski cerkvi sredi mesta.28 Ni manj strogi niso bili preventivni ukrepi, zadevajoi ive ljudi. Ko niti s Hrvakega ni bilo ve sliati o kugi, je komendnik Geyman 10. marca 1692 prosil deelne stanove, naj odpokliejo zdravnika Koppeniagerja, padarja in 13 kunih stranikov.29 Stanovski poverjeniki so mu e ez dva dni, neposredno po prejetju dopisa, ukazali, naj za stranike poie primerno bivalie pri Semiu, kjer morajo preiveti e dodatno 14-dnevno karanteno. Kunemu komisarju so za prestajanje karantene doloili njegovo sicernje domovanje komendo v Metliki, kjer sta mu naslednja dva tedna delala drubo tudi zdravnik in padar. Hkrati so mu sporoili, da so zaradi ugasnitve kuge v Karlovcu umaknili mejne strae proti Hrvaki in ponovno odprli prehode.30 V samem rnomlju je medtem e vedno veljala karantena, kar v spremenjenih razmerah kajpak ni bilo prav ni prijetno. Komendnik je zato 16. marca 1692 v imenu rnomaljcev prosil deelne stanove, naj se jim dovoli opravljanje spomladanskih del na poljih in v vinogradih. Stanovi so v to privolili, vendar s pridrkom, da sicer smejo tudi trgovati s sosedi na domaih rnomaljskih tleh, ni pa jim dovoljeno zapuati obmoja. Na vnovino Geymanovo pronjo, naj se jim omogoi nemoteno gibanje, saj veinoma ivijo od lonarstva in tovornitva, hrane pa jim bo zmanjkalo prej kot v 14 dneh, so stanovi 27. marca odgovorili, da se prehodi proti rnomlju in Karlovcu lahko odprejo ez osem dni.31 9. aprila se je to konno tudi zgodilo. Hkrati je komendnik pri stanovskih poverjenikih izprosil, da smejo metliko karanteno zapustiti dr. Koppeniager, padar in novomeki zdravnik dr. Novak.32 Ostaja nam e poglavitno vpraanje nae obravnave, demografske posledice rnomaljske kuge. Ko se ne bi ohranil seznam umrlih in bi bili odvisni zgolj od zgornjih dveh navedb o 12 oziroma nad 30 pokopanih rnomaljcih, bi mogli slejkoprej skleniti, da vseh rtev kuge v tem belokranjskem mestu ni moglo biti dosti ve kot 30. Dejansko pa je bilo njihovo tevilo kar nekajkrat vije. Po seznamu rtev kuge (in der Laidigen Contagion abgestorbenen), ki ga je 25. februarja 1692 deelnim stanovom poslal kuni komisar Geyman, je na rnomaljskih tleh - v mestu, predmestju in sedmih vaseh, veinoma zahodno od rnomlja - pomrlo kar 252 ljudi, od tega dobra polovica - 139 ali 55,2 % - v rnomaljskem mestu in predmestju.33 Seznam umrlih oseb na rnomaljskih tleh povzema naslednja preglednica, v kateri smo mrtve razdelili na moke, enske in otroke. Pri tem med skupnimi rtvami izstopa zlasti visok dele odraslih rnomaljcev. Ta ni toliko opazen pri umrlih mokih, ki jih je bilo v mestu in
29 30 31 32 33
27 28
ARS, AS 2, Stan. A. I, k. 550, fasc. 311a, str. 691-704, 17. 5. 1693, 19. 5. 1693, s. d. O pokopaliu prim. L. PODLOGAR, Kronika, str. 68. ARS, AS 2, Stan. A. I, k. 548, fasc. 311, str. 647-648, 675-678, 10. 3. 1692. Prav tam, str. 679, 12. 3. 1692. Prav tam, str. 683-686; 20. 3. 1692; str. 691-692, 24. 3. 1692; str. 739-740, 27. 3. 1692. Prav tam, str. 769-770, 31. 3. 1692, 7. 4. 1692, 9. 4. 1692. Prav tam, str. 585-588, 25. 2. 1692; str. 589-592, ad 25. 2. 1692, Verzaichnu der in der Laidigen Contagion abgestorbenen. EKONOMSKA I EKOHISTORIJA Volumen 2, Broj 2, str. 22 - 38
30
predmestju 23,7 %, v sedmih vaseh pa 20,4 % vseh tamkajnjih umrlih. Veliko veje razlike se kaejo pri enskah in otrocih. e je med vaankami dele ensk znaal dobro petino (22,1 %), je bil med rnomaljkami viji od ene tretjine (33,8 %). Razlika v umiranju odrasle in otroke populacije se pokae zlasti pri naslednjem razmerju: po vaseh so otroci predstavljali kar 57,5 % vseh rtev, v mestu in predmestju nasprotno le 42,4 %. Zanimiva je ugotovitev, da so med mestom in predmestjem razlike v odstotkih nebistvene. V ojem mestu so denimo odrasli predstavljali 55,3 % vseh umrlih, v predmestju zunaj obzidja pa 58,7 %. tevilk al ne moremo sooiti z numerinimi podatki o celotni populaciji prizadetih krajev, ker le-teh ne poznamo.
Tablica 1: tevilo vseh umrlih na rnomaljskih tleh
Kraj Mesto rnomelj Predmestje rnomlja Skupaj rnomelj Tuev Dol Talji Vrh Otovec Naklo pri Sv. Jakobu Sela Svibnik Butoraj Skupaj 7 vasi Skupaj Skupaj umrlih 47 92 139 (100 %) 37 32 24 5 6 4 5 113 (100 %) 252 (100 %) Umrlih mokih 10 23 33 (23,7 %) 6 9 5 1 1 0 1 23 (20,4 %) 56 (22,2 %) Umrlih ensk 16 31 47 (33,8 %) 7 7 7 1 1 1 1 25 (22,1 %) 72 (28,6 %) Umrlih otrok 21 38 59 (42,4 %) 24 16 12 3 4 3 3 65 (57,5 %) 124 (49,2 %) Druine z umrlimi lani 21 36 57 11 9 7 1 1 1 1 31 88 Povsem izumrle hie 0 3 3 2 0 1 0 0 0 0 3 6
Naslednja ugotovitev, pomembna tudi za presojanje demografskih posledic drugod, zadeva tevilo povsem izumrlih hi. V seznamu je izrecno oznaenih est takih hi (das haus ganz ausgestorben oziroma vllig abgestorben), od tega tri v predmestju in tri v dveh okolikih vaseh, kar dokaj ustreza proporcionalni delitvi umrlih med rnomljem in podeeljem. Glede na tevilo vseh hi, iz katerih so odnesli kune mrlie (57), je torej presenetljivo malo hi izgubilo vse prebivalce. Dele izumrlih hi med vsemi hiami z mrlii znaa v rnomlju namre komaj 5,2 %, dele umrlih v teh hiah (10) pa le malo ve (7,2 %). Tri izumrle predmestne hie poleg tega tudi niso tele veliko prebivalcev, in sicer najve tiri. Izumrla druina Rupe je izgubila zakonski par in mater enega od zakoncev, v druini Babner so umrli mo, ena in otrok, tirilanska druina Jaka pa je dala zakonski par z dvema otrokoma. Dele izumrlih hi med vsemi hiami, ki so imele mrtve, je tudi pomenljivo nizek na podeelju: takih domov je bilo 9,7 %, pri emer predstavlja 15 njihovih prebivalcev 13,3 % vseh podeelskih rtev.
31
Kuga torej e zdale ni bila selektivna morilka, ki bi z matematino natannostjo pomorila doloene druine in druge pustila nedotaknjene. Nasprotno, okuila je veliko ve domov, kot jih je zaradi epidemije na koncu ostalo praznih. Iz naslednje tabele je razvidno, da je v skoraj dveh tretjinah hi (64,9 %), v katerih so popisali mrlie, umrla samo ena ali dve osebi. Dobra tretjina hi (36,8 %) je dala sploh samo enega umrlega in le dobra desetina (10,5 %) pet ali ve kunih mrliev, ne da bi katera od teh povsem izumrla. V eni od hi s estimi umrlimi so sicer preminili stari in tirje otroci, v drugi zakonski par s tremi otroki in hlapcem, medtem ko je lo pri hii z najvijim tevilom mrliev (10) za razirjeno druino Jurija rnugla, ki je v register umrlih vpisala gospodarja, njegove tri sinove, dve enski in tiri otroke. Razsenosti rnomaljske kuge nazorno prikazujeta e dva seznama. Prvi, nastal 4. februarja 1692, popisuje ozdravele po spolu, drugi, dokonni, sestavljen 25. februarja, pa Slikovna priloga 1: Seznam ozdravelih glede na bolezenske simptome - karbunklje rnomaljcev, ad 25. 2. 1692 oziroma bubone.34 Kot vse kae, niti eden ni popoln, saj se v drugem pojavlja le manji del imen iz prvega in obrnjeno. Taka ugotovitev je narekovala natanno analizo osebnih imen in priimkov, toda pri tem naletimo e na eno teavo: pri vsaki druini je s polnim imenom praviloma navedena le ena oseba; drugi druinski lani so v prvem seznamu oznaeni zgolj kot otroci, enske, sinovi, hlapci itd., v mlajem popisu pa je zapisano sploh samo njihovo skupno tevilo.
Tablica 2: tevilo rnomaljskih druin glede na umrle osebe - druinske lane
1 oseba Mesto rnomelj Predmestje rnomlja Skupaj rnomelj 8 13 21 (36,8%) 2 osebi 8 8 16 (28,1%) 3 osebe 1 6 7 (12,3%) 4 osebe 1 6 7 (12,3%) 5 oseb 2 1 3 (5,3%) 6 oseb 1 1 2 (3,5%) 1 1 (1,8%) 10 oseb
34
Prav tam, str. 387-390, ad 4. 2. 1692; str. 593-596, ad 25. 2. 1692. EKONOMSKA I EKOHISTORIJA Volumen 2, Broj 2, str. 22 - 38
32
Tablica 3: tevilo ozdravelih po seznamu z dne 4. 2. 1692.

Kraj Mesto rnomelj Predmestje rnomlja Skupaj rnomelj Pri Sv. Nikolaju Tuev Dol Talji Vrh Otovec Sela Svibnik Butoraj Skupaj Skupaj ozdravelih 3 43 46 2 16 15 8 1 3 1 92 Ozdravelih mokih 0 15 15 2 3 3 1 0 1 0 25 Ozdravelih ensk 3 18 21 0 7 7 2 0 1 0 38 Ozdravelih otrok 0 10 10 0 6 5 5 1 1 1 29 tevilo hi z ozdravelimi 2 21 23 2 8 8 8 1 1 1 52
Konni seznam, ki ga je kuni komisar baron Geyman poslal deelnim oblastem 25. 2. 1692 in ki deli ozdravele glede na bolezenske simptome, poleg tega ne razlikuje med mestom in predmestjem, temve ju zdruuje pod skupnim imenom mesto rnomelj (Bey der Statt Tschernembl). V naslednji preglednici zato na levi strani predstavljamo tevilne podatke mlajega seznama, na desni pa zdruujemo tevilo ozdravelih iz obeh seznamov. Pri tem je bilo treba odteti tiste osebe oziroma druine, ki se pojavljajo v obeh popisih. Tako smo prili do precej vijega tevila umrlih rnomaljcev (77), kot ga ponuja prvi od obeh popisov (46). A al konnega setevka ni mo razdeliti na mesto in predmestje, saj zadnji seznam med njima ne dela razlike.
Tablica 4: tevilo ozdravelih po dveh soasnih seznamih
tevilo ozdravelih po seznamu 25. 2. 1692 ozdraveli ozdraveli Kraj s karbunklji z buboni Mesto rnomelj 0 0 Pri mestu rnomelj Skupaj rnomelj Tuev Dol Talji Vrh Otovec Sela Svibnik Butoraj Skupaj 6 vasi Skupaj 13 13 6 6 2 0 0 0 14 27 38 38 18 15 4 1 2 2 42 80 Setevek ozdravelih z obeh seznamov skupaj tevilo druin ozdravelih oseb z ozdravelimi lani 3 2 74 77 33 19 9 2 2 4 69 146 38 40 12 11 10 2 1 2 38 78
V podanih tevilkah so zajete vse razsenosti epidemije. 146 ozdravelih v mestu, predmestju in sedmih vaseh predstavlja glede na 252 umrlih zgovorno nizek dele komaj dobre tretjine (36,7 %) od skupaj 398 obolelih. Povedano drugae: dva od treh okuenih sta
33
bila torej zapisana gotovi smrti. Neodgovorjeno ostaja vpraanje, s kaknimi bolezenskimi znaki so ljudje umirali, medtem ko je vsaj za veji del ozdravelih znano, pri kom je zdravnik ugotovil bubone, tj. simptome bubonske kuge (13 oseb), in pri kom karbunklje (38 ljudi). Za rnomaljsko mesto in predmestje znaa tevilo vseh umrlih in ozdravelih 216, od katerih predstavlja 77 preivelih bolnikov skoraj natanko enak dele okuenih (35,6 %) kot za celotno obmoje. Konno velja e ugotoviti, koliko rnomaljskih druin je kuga prizadela oziroma, povedano drugae, koliko druin je imelo v asu kuge bolnike ali umrle ter koliken dele celotnega prebivalstva je odpadel na okuene. Rezultati primerjave vseh treh seznamov so razumljivo nekoliko relativni, saj druin ni mogoe kompletirati zgolj na podlagi enakega priimka. Takih primerov, kjer iz priimka in lokacije (mesto, predmestje) sklepamo, da je lo za isto druino, je skupaj 20. V najve toliko druinah je del druinskih lanov umrl, del pa ozdravel. Tako lahko ugotovimo, da je kuga obiskala najmanj 77 druin oziroma hi, a dejansko raje kakno ve, vendar zanesljivo ne ve kot 97. V 57 druinah so namre nateli mrlie, v 40 druinah ozdravele osebe, pri tem pa je lo v najve 20 primerih za isto druino. tevilke same po sebi ne povedo domala niesar, e jih ne postavimo ob bok celotnemu tevilu rnomaljskih hi in prebivalcev. Prav tu pa se sreamo z veliko teavo. Demografska podoba rnomlja namre vse do srede 18. stoletja ni dokumentirana. Ne le, da nosi prvi znani popis hinih gospodarjev ele letnico 1744, ampak pred letom 1753 pogreamo tudi upnijske matine knjige, o tevilu hi pa imamo do srede 18. stoletja en sam priblien podatek. V zadnjem primeru gre za pavalno navedbo vicedomske komisije iz leta 1573, po kateri naj bi bilo v mestu okoli 100 hi, neupotevaje tiste, ki pripadajo plemiem in deelanom.35 Med slednje gre gotovo teti tudi domove plemikih podlonikov, odstotek
Slikovna priloga 3: Mesto rnomelj po Valvasorju leta 1679 (Topographia Ducatus Carniolae Modernae, bakrorez t. 275)
35
ARS, AS 1, Vic. A., k. 279, fasc. 142, lit. T II-4, Berichts copia. EKONOMSKA I EKOHISTORIJA Volumen 2, Broj 2, str. 22 - 38
34
katerih je bil v rnomlju zelo velik. Leta 1752 je bilo namre po terezijanskem katastru zunaj mestne jurisdikcije kar 24 od skupno 104 hi ali skoraj ena etrtina (23,1 %). Od 104 hi, kot jih skupaj z gradom specificira terezijanski kataster, jih je 74 stalo v samem mestu, obdanem z obzidjem, ter 30 v predmestju severno od mesta.36 e kot povpreje uporabimo kolinik 5,5 oseb na hio, potrjen za ta as kot najverjetneji,37 dobimo za celotni rnomelj skupno s predmestjem okoli 572 prebivalcev, od tega 407 v mestu in 165 v predmestju. Vendar pa posestno in demografsko stanje leta 1752 ni povsem primerljivo z onim konec 17. stoletja, ko je rnomelj prizadela kuna epidemija. rnomelj je namre, tako kot vsa dolenjska mesta, premogel v preteklosti ve naseljenih hi in ve ljudi. Potrditev ponuja seznam hi in njihovih gospodarjev iz leta 1744, ki ga je sestavilo mestno predstojnitvo in ponazarja as pred nedavnim poarom (1740). V njem je specificiranih 117 domov, pri tem pa je mestno predstojnitvo poudarilo, da so mnoge hie v predmestju za vedno izginile zlasti zaradi poarov med letoma 1660 in 1730.38 Za as tik pred kugo v letih 1691-1692 moramo tako v primerjavi s sredo 18. stoletja raunati z ve hiami in z gostejo poseljenostjo, e posebej zunaj mestnega obzidja. Zgovorno je e dejstvo, da je bilo leta 1752 v predmestju samo 30 hi, seznam za kugo umrlih pa tu popisuje mrlie iz 36 druin in ozdravele iz 38 hi, kar po analizi imen navre priblino 46 (!) prizadetih domov. e vzamemo, da je pred kugo tevilo vseh naseljenih domov znaalo vsaj 117 - toliko naj bi jih bilo namre pred letom 1740 -, je rnomelj leta 1691 premogel kakih 650 prebivalcev. Kaj nam v razmerju do tega tevila povedo znane tevilke prizadetih med kuno epidemijo? 216 okuenih oseb bi tako predstavljalo priblino tretjino celotnega prebivalstva, najmanj 77 okuenih hi skoraj dve tretjini obstojeih domov, najve 97 prizadetih domov pa kar okoli 80 % vseh. 57 hi z mrlii prav tako vodi k srhljivi ugotovitvi, da je smrt pogledala v vsako drugo rnomaljsko hio. V samem mestu, kjer je kosila v 21 druinah, je zdesetkala nekako etrtino hi, medtem ko v predmestju praktino ni bilo hie brez mrlia. In konno, 139 umrlih pomeni ob priblino 650 rnomaljcih dobro petino mestnega prebivalstva. Sodobne specifikacije torej nedvoumno priajo, da kuga v rnomlju e zdale ni bila nedolna. V tej lui je treba presojati tudi pol stoletja mlaji lapidarni opis epidemije izpod peresa mestnega predstojnitva. rnomaljski mestni oetje, ki so leta 1744 v poroilu vicedomu pojasnjevali razloge opustelosti in revine svojega mesta, so med drugim zapisali, da se vicedom gotovo spominja, kako je mesto zaradi kuge leta 1691 povsem izumrlo (ganz abgestorben) in opustelo (verwiestet).39 Takna navedba samo potrjuje, da popolne opustelosti tudi v drugih primerih nikakor ne smemo razumeti dobesedno, ampak prej metaforino.
ARS, AS 174, Terezijanski kataster za Kranjsko, RDA, N 243, No. 6, 10. 8. 1752. Povpreje temelji na izraunih za ve slovenskih mest sredi 18. stoletja (prim. B. GOLEC, Druba, str. 641-642). 38 ARS, AS 1, Vic. A., k. 279, fasc. 142, lit. T II-4, s.d. (Berichts copia); lit. T II-5, 22. 5. 1744, s.d. (1744, Specification). - V predmestju je obstajalo 21 naseljenih hi, od poara leta 1740 je znotraj obzidja ostalo 15 pustot, 7 stavbi je bilo pustih e okoli petdeset let, v predmestju pa so nateli 16 pogori in pustot. 39 ARS, AS 1, Vic. A., k. 279, fasc. 142, lit. T II-5, 22. 5. 1744.
36 37
35
tevilo in s tem dele umrlih v celotnem mestnem prebivalstvu rnomlja lahko za isti as, zadnjo petino 17. stoletja, primerjamo z danes italijanskim mestom Gorico (Gorizia). Sodobno poroilo o kugi leta 1682 govori o 487 mrliih, kar je glede na 3.500 do 4.000 mestnih prebivalcev predstavljalo le kakno osmino celotnega ivlja.40 Zato pa je petinski dele umrlih rnomaljcev lae primerjati z epidemijama v sosednjem Novem mestu leta 1625 in 1715, za kateri imamo sicer zgolj sumarne, a vendar dovolj zanesljive podatke. Epidemija leta 1625 sodi v veliki kuni val, ki je po slovenskih deelah pustoil v letih 1623 do 1627. Poroilo novomekega mestnega predstojnitva pravi, da je laidige Infection morila v njihovem mestu od meseca maja do 4. novembra 1625, pobrala pa 322 oseb, med njimi 15 hinih gospodarjev. Tudi Valvasor zapie estdeset let pozneje primerljivo, etudi nekoliko vije tevilo: kuga leta 1625 naj bi v tem mestu umorila 400 oseb.41 322 oziroma 400 umrlih leta 1625 moremo postaviti ob bok e zanesljiveji tevilko 331 umrlih v mestu v celem letu 1715, ko se je Novomeanov lotevala vroinska bolezen. Sumarna navedba tevila umrlih je zabeleena v najstareji ohranjeni mrliki matini knjigi mestne upnije, ki so jo to leto zaeli voditi prav zaradi visoke umrljivosti.42 e obe tevili umrlih primerjamo z znanim tevilom 1.485 prebivalcev Novega mesta leta 1754,43 je obakrat pomrla dobra petina ljudi. Vendar je treba zlasti za leto 1625 raunati s ibkejo naseljenostjo mesta kot posledico e ve kot polstoletne strukturne krize, preteklih poarov in epidemij.44 Tako je 322 oziroma 400 umrlih gotovo presegalo etrtino Novomeanov, nemara pa je bilo celo blie eni tretjini. e razmeroma dobro poznamo sanitarne ukrepe, ki so jih v primeru rnomaljske kuge uvedle deelne oblasti, ne vemo na drugi strani praktino ni konkretnega o vzrokih in nainu irjenja bolezni. Sklepati je seveda predvsem na neugodne higienske pogoje, vendar je imela pri samem irjenju epidemije nemajhno vlogo e gostota naseljenosti, veja v predmestju kot v obzidanem mestu, manja na podeelju kot v rnomlju. O ivljenjskih razmerah in navadah v belokranjskem okolju, ki se od asa rnomaljske kuge niso mogle bistveno spremeniti, nazorno poroa novomeki zdravnik Franc Ksaverij Zalokar dobrih trideset let pozneje, v letih 1724-25, ko je Kranjsko, zlasti njen juni del, prizadela epidemina bolezen, imenovana pleuriditis maligna.45 Po svoji vrnitvi iz Bele krajine je Zalokar 26. februarja 1725 kot poglavitni vzrok epidemije grajal predvsem slabe higienske razmere. Deset preteklih dni je v metliki, rnomaljski, semiki in viniki upniji obiskoval bolnike in podal natanen opis bolezenskih znakov, od kraja do kraja zelo razlinih. Pravzaprav je lo za soasen izbruh ve bolezni; poleg glavne pleuriditis maligna, sta odrasle morila e pljunica in nalezljivi katar, otroke pa vnetje zadnjice. Zdravnik Zalokar je nadalje opisal, kako zlahka se bolezen pleuriditis maligna prenaa z dihanjem majhnih hiah, ki jih je sreal na svojem obhodu, e posebej ob naglem ohlajanju in segrevanju ozraja. Drugi razlog
Zdravko JELINI, rna smrt v Gorici leta 1682 : iz dnevnika Ivana Marije Maruia, v: Kronika. asopis za slovensko krajevno zgodovino 2 (1954), t. 2., str. 119. - Prim. Marko WALTRITSCH, Prvi goriki kronist Giovanni Maria Marusig in njegovi opisi nasilnih smrti v Gorici v 17. stoletju, v: Mnoine smrti na Slovenskem, Izola 1998, str. 196. 41 Johann Weichard VALVASOR, Die Ehre de Hertzogthums Crain, Laybach 1689, IX. Buch, str. 488. 42 Kapiteljski arhiv Novo mesto (KANM), k. 66, M/1 1704-1728. 43 Po sumarni navedbi v poroni matini knjigi: KANM, k. 66, P/4 1754-1771, s. p. 44 O demografskem stanju Novega mesta v zgodnjem novem veku prim. B. GOLEC, Druba, str. 666-683. 45 V. TRAVNER, Kuga, str. 132.
40
36
okube naj bi bila slaba navada tamkajnjih ljudi, da se v svojih ozkih, mono zakurjenih sobah v mrlievi navzonosti dobesedno praijo ob razbeljeni erjavici. Nemalokrat so poleg e jagnjeta in druga ivina, po obilni mrtvaki pojedini, hrvako imenovani karmina, kjer se pogrebci navzamejo okuenega zraka, pa se iz vroe izbe odpravijo ven na mraz. Zalokar je v imenu deelnih oblasti prepovedal tovrstne pojedine ob mrliih in prinaanje ognja v sobe, potem ko se je v neki izbi v mestu rnomelj do smrti opekel nek otrok. Ukazal je tudi loevanje mrtvih od ivih, saj se je zgodilo, da je med spovedovanjem bolnika pod njegovo posteljo leal mrtvec. e najvekrat so bolni ozdraveli, e so jim takoj po izbruhu bolezni puali kri. V ve vaseh so dnevno umrle po dve do tri osebe, a najve est v isti upniji v enem dnevu. Natanen imenski seznam umrlih je poroevalec sestavil na podlagi mrlikih matinih knjig. Od novega leta do 17. februarja je v upniji Metlika umrlo 59 oseb, v upniji rnomelj 52, v upniji Semi 19, v upniji Podzemelj 25, v upniji Vinica pa eden od petih obolelih e za boi prejnje leto. Celotna Bela krajina je torej v osmih tednih zabeleila 156 smrtnih primerov ali v povpreju 20 umrlih na teden. Obe belokranjski mesti sta bili prizadeti razlino, rnomelj bolj kot za polovico veja Metlika, vendar e zdale ne tako hudo kot med kugo v letih 1691-1692. V metlikem predmestju je umrlo 8 oseb in v mestu 6, skupaj 14 oseb, medtem ko je manje rnomeljsko mesto izgubilo 22 ljudi: 15 prebivalcev, od tega 5 otrok, obzidano mesto, predmestje pa 6 odraslih in enega otroka.46 Kot e reeno, na Slovenskem od rnomaljske kuge konec 17. stoletja ne sreamo ve epidemij, ki bi jih sodobniki oznaevali kot kuga. O tej so poslej poroali le e iz soseine, zlasti jugovzhodne, a tudi iz zahodne. Za Kranjsko je poleg posameznih kunih primerov na Gorikem (leta 1732) predstavljala zadnjo neposredno nevarnost kuga v ogrskih in hrvakih pokrajinah med letoma 1738 in 1741. Povzroila je visoke izdatke za varnostne ukrepe in popolno ustavitev trgovine. Poslednji primer zapiranja meja proti Hrvaki in kune zapore sploh pade v leto 1744, ko so oblasti epidemijo kmalu zatrle. Ogrsko, Hrvako, Dalmacijo in turko Bosno je kuga obiskovala e skoraj do konca 18. stoletja. V sosednjih avstrijskih dednih deelah sta zaradi nje sicer e trpela promet in trgovina, spomin na divjanje rne smrti na domaih tleh pa je sasoma edalje bolj bledel.47
46 47
ARS, Stan. A. I, k. 688, fasc. 393, Sanitetno poroilo iz Bele krajine 1725. V. TRAVNER, Kuga, str. 132-133. - ARS, AS 2, Stan. A. I, k. 688, fasc. 393. Volumen 2, Broj 2, str. 22 - 38
37
Seznam virov in literature

Viri Arhiv Republike Slovenije (ARS): - AS 1, Vicedomski urad za Kranjsko (Vic. A.), k. 255, 279. - AS 2, Deelni stanovi za Kranjsko (Stan. A. I), k. 548, 549, 550, 687, 688. - AS 174, Terezijanski kataster za Kranjsko, RDA, N 243. Kapiteljski arhiv Novo mesto: - k. 66. Literatura GOLEC, Boris: Druba v mestih in trgih Dolenjske in Notranjske od poznega srednjega veka do srede 18. stoletja (doktorska disertacija), Ljubljana 1999. GOLEC, Boris: Kune epidemije na Dolenjskem med izroilom in stvarnostjo, v: Kronika. asopis za slovensko krajevno zgodovino 49 (2001), str. 23-64. JELINI, Zdravko: rna smrt v Gorici leta 1682 : iz dnevnika Ivana Marije Maruia, v: Kronika. asopis za slovensko krajevno zgodovino 2 (1954), t. 2., str. 115-121. KOBLAR, Anton: O loveki kugi na Kranjskem, v: Izvestja Muzejskega drutva za Kranjsko I (1891), str. 39-55. PODLOGAR, Leopold: Kronika mesta rnomlja in njega upe, Ljubljana 1906. SMOLE, Majda: Kuga na Kranjskem v 16. stoletju, v: Kronika. asopis za slovensko krajevno zgodovino 5 (1957), str. 97-98. TRAVNER, Vlad.: Kuga na Slovenskem, Ljubljana 1934. UMEK, Ema: Kuga na tajerskem v letih 1679-1683, v: Kronika. asopis za slovensko krajevno zgodovino 6 (1958), str. 80-84. WALTRITSCH, Marko: Prvi goriki kronist Giovanni Maria Marusig in njegovi opisi nasilnih smrti v Gorici v 17. stoletju, v: Mnoine smrti na Slovenskem : zbornik referatov. 29. zborovanje slovenskih zgodovinarjev, Izola 22.-24. 10. 1998, Ljubljana : Zveza zgodovinskih drutev Slovenije 1999, str. 189-200. VALVASOR, Johann Weichard: Die Ehre de Hertzogthums Crain, Laybach 1689, IX. Buch. VALVASOR, Janez Vajkard: Topographia Ducatus Carniolae Modernae, Bogenperk na Kranjskem 1679. Reprint Ljubljana : Cankarjeva zaloba, Mnchen : Dr. Dr. Rudolf Trofenik 1970.
38
Summary
Next to peninsula Istria, Slovenia and its Dolenjska region in particular (todays southeastern part of Slovenia), were most exposed to plague disease. The town of rnomelj is situated in Dolenjska part of Bela krajina, almost on the regions outer rim.The last epidemic in the region in 1691/1692 hit only this town and its neighboring area and is one of the best documented epidemics in Slovenia, since the kept records even list all the people, who fell ill or died. The paper follows the chain of events, from the outbreak of disease until it was contained, trying to establish all their demographic consequences. By no means rnomelj Plague was a selective murderer, that would kill certain families with mathematic precision and leave others unharmed. However, the plague was spread among many more households, than it cleaned off their inhabitants. The plague killed 139, or one fifth of the entire town population in the town, which with neighboring area had a population of 650. On the other hand, 216 infected shows that every third towner fell ill and two out of three rnomelj people died. The plague hit at least 77 percent of all households, or two-thirds of them all, in some cases hitting peerhaps 97 households (80% of them all). Deaths in 57 households evidence that the Black Death visited every second household. In the end, only 3 households on the outskirts were entirely swept clean of life and additional 3 in the neighboring villages. The final statistics show numbers, entirely different from gloomy narrative reports that unjustifiably attribute describe plague as an apocalypse in urban settlements.
Saetak
Epidemijama kuge bila je od slovenskih pokrajina, uz Istru, najizloenija Dolenjska, tj. jugoistoni dio sadanje Slovenije, na ijem krajnjem rubu, u Beloj krajini, lei i grad rnomelj, predmet ove rasprave. Posljednja epidemija koja je 1691./92. godine pogodila jedino to gradsko naselje i njegovu uu okolicu jedna je od najbolje dokumentiranih epidemija na slovenskom podruju jer su sauvani ak poimenini popisi oboljelih i umrlih. Rasprava slijedi tijek dogaaja od izbijanja bolesti do saniranja posljedica, nastojei pritom utvrditi pogotovo njezine demografske posljedice. rnomaljska kuga nipoto nije bila selektivni ubojica koji bi matematikom preciznou ubijao odreene obitelji, a druge poteivao, nego je zarazila mnogo vie kua nego to ih je na kraju ispraznila. U gradu u kojem je ukupno s predgraem ivjelo oko 650 stanovnika zabiljeeno je 139 smrtnih sluajeva ili otprilike petina cjelokupnoga gradskog stanovnitva, no s druge strane, broj od 216 zaraenih osoba znai da se razbolio svaki trei rnomaljac i da je dvoje od troje oboljelih zatekla smrt. Bolest je pogodila najmanje 77, odnosno gotovo dvije treine postojeih kua, a u krajnjem sluaju moda ak 97 ili oko 80 posto kua. Smrtni sluajevi u 57 kua svjedoe da je crna smrt zavirila u svaku drugu gradsku kuu. Na posljetku, ipak su posve izumrle samo tri kue u predgrau i tri u oblinjim selima. Konana statistika bilanca prua posve drukiju sliku od suvremenih narativnih izvjea koja kugama u gradskim sredinama esto i posve neopravdano pripisuju ak apokaliptike dimenzije.
Dubravka Mlinari - ULOGA DRAVE U PREVENCIJI I SANACIJI LOEG UTJECAJA BOLESTI
39
ULOGA DRAVE U PREVENCIJI I SANACIJI LOEG UTJECAJA BOLESTI NA GOSPODARSTVO SJEVERNE DALMACIJE U 18. STOLJEU
THE ROLE OF STATE IN PREVENTION OF CONSEQUENCES THAT DISEASES HAD ON ECONOMY OF NORTHERN DALMATIA IN THE 18TH CENTURY
Dr. sc. Dubravka Mlinari Primljeno / Received: 11. 1. 2006. Institut za migracije i narodnosti Prihvaeno / Accepted: 20. 9. 2006. HR-10000 Zagreb Rad ima dvije pozitivne recenzije dubravka.mlinaric@zg.htnet.hr UDK/UDC 338.14:616] (497.5-3 Dalmacija-17) ,,17 338.246.025 (497.5-3 Dalmacija-17) ,,17 351.77 (497.5-3 Dalmacija-17) ,,17 Izvorni znanstveni rad Original scientific paper
Saetak
Rad predstavlja analizu geografskog pejsaa sjeverne Dalmacije u 18. stoljeu, specifinih bolesti koje se pojavljaju na tom podruju i ekonomije koja se u takvim uvjetima razvija. Nain na koji drava nastoji asanirati i iskoristiti takve vlane i neiskoritene prostore loeg zraka ukazuje na etapnost njezinih interesa i akcija, a nain zaustavljanja irenja bolesti organizacijom sanitarnih kordona nerijetko predstavlja izazov daljnjem polaganom demografskom rastu i prosperitetu ekonomije uope. Siromatvo, zaostalost kraja, glad i bolesti potiu lokalno stanovnitvo na sivu ekonomiju i pljaku te ga guraju u apatiju koja dodatno unazauje privredu.
Kljune rijei: gospodarstvo, bolesti, Ravni kotari, demografija, migracije, melioracija Key words: economy, diseases, Ravni kotari, demography, migrations, land reclamation Uvod
Ova studija iznikla je iz cijelog spektra problema otvorenih disertacijom na temu Mala aria i sociomigracijska kretanja u sjevernoj Dalmaciji u 18. stoljeu. Pitanja koja se u sinkronijski i dijakronijski komparativnom smislu ovdje nameu dio su i ekohistorijskih razmiljanja poticanih unutar okvira projekta Triplex Confinium, odnosno na neki su nain inicirana istraivanjima kolega iz projektnog tima. Upravo su oni na razliitim znanstvenim podrujima ukazivali na politiku situaciju - nerazmjerno polagan i oscilacijski rast ili ak stagnaciju stanovnitva Dalmacije tijekom cijelog 18. stoljea. Takav je demografski razvoj iznenaujui s obzirom na to da, osim prva dva desetljea, dalmatinsko 18. stoljee predstavlja dugo razdoblje bez veih ratnih turbulencija. Ovaj je rad prije svega fokusiran
40
na kontekst problema pojave bolesti1 i njihova utjecaja na ekonomiju sjeverne Dalmacije u ranom novom vijeku, ali i na specifine reakcije drave. Drava je u vrijeme iznimno malih mogunosti mase siromanog seljakog stanovnitva Ravnih kotara i Bukovice da promjene postojee ekonomsko stanje i nain proizvodnje, meu ostalim i hrane, bila presudna za usmjeravanje ekonomske strategije sjeverne Dalmacije. Istraivanje je ukljuilo iri prostor izmeu rijeka Zrmanje i Krke u posljednjem stoljeu mletake vlasti. Bolest i ekonomija su korelirani zahvaljujui izvorima razliite prirode; poput feudalnih spisa posjeda Borelli (Alberi Genealogici) koji nude obilje ekonomskih i demografskih podataka,2 crkvenih spisa (Matine knjige), dravnih slubenih dokumenata (spisi Provveditori Generali, Stampe) i narativnih knjievnih izvora ili putopisa europskih intelektualaca i fiziokrata (Alberto Fortis i Balthasar Hacquet). Kombinacijom te etiri vrste izvora nastojalo se dekonstruirati neke dijelove prole stvarnosti u svrhu korelacije bolesti i ekonomije, ali i zaobii ogranienost pojedinog izvora njegovom prirodom. Razliita vienja uzajamnih odnosa i vanosti bolesti u svakodnevnom ivotu ranog novog vijeka openito su ovisila o saznanjima u medicinskoj epidemiologiji i eradikaciji, a obje su stupnjem svog razvoja i na ovim prostorima odgovarale suvremenim europskih dostignuima humoralne medicine i mijazmatskim objanjenjima loeg zraka. Ekonomski doprinosi lokalnog stanovnitva u izvorima su zabiljeeni i autori su ih komentirali pod pritiskom predrasuda i stereotipa, a koje su najee strani upravljai imali o lokalnom nepismenom stanovnitvu, iako je taj doprinos otprilike odgovarao prosjeku privrednih aktivnosti susjednog talijanskog mediteranskog i submediteranskog prostora. Stoga treba skrupulozno procijeniti izvore, ovisno o kutu gledanja izvjestitelja koji ih je zabiljeio, s obzirom na brojnost zabiljeenih istina i stvarnosti te razliitih kriterija njihova vrednovanja.
Geografsko-ekoloke i smjetajne osnove privrednog razvoja

ivot je u nizinskom prostoru Ravnih kotara s ekogeografskog aspekta organiziran na temeljima agrarne proizvodnje na niskom stupnju razvoja (ekstenzivno polunomadsko stoarenje) pa je stoga u velikoj mjeri ovisio stalni tokovi o prirodi i njezinim ciklusima. Pejsa je povremeni tokovi obiljeila izmjena niskih krkih i vapnenakih pobra ili bila s plodnim flinim udolinama. Bio je ispresijecan brojnim nadzemnim i podzemnim vodotokovima, kao to se to zorno vidi na ilustracijama br. 1, 2 i 3.
Ilustracija 1: Hidroloko bogatstvo - stalni i periodini vodotokovi sjeverne Dalmacije Izvor: Klemeni, 1997: 529.
1
Nije rije samo o odsustvu zdravlja, nego je bolest utjecala i na fiziki i mentalni status pojedinca, kao to to istie i definicija World Health Organization iz 1949., iako je ona danas pomalo kontroverzna. Health is a state of complete physical, mental, and social well-being and not merely the absence of disease and infirmity.,. Meade, 2000; 2. 2 Usporedi s: Alberi Genealogici, Dravni arhiv Zadar, Spisi Borelli, vol. 98, stanovnitvo, Albero Genealogico di Tign, br. 72., AG di Wrana, br 74, AG di Pacostiane br. 71, AG di Torrete br. 73, AG di Zarravechia, br. 75. Volumen 2, Broj 2, str. 39 - 54
41
Mediteranska i submediteranska klima dodatno je modificirala ivot i gospodarske aktivnosti, posebno unutar konteksta pitke vode, njezine ljetne oskudice i zimskog obilja. Nedavna ratna pustoenja, kao i ekonomska prevlast transhumantnog stoarenja, najpogodnijeg u nesigurna ratna vremena, uzrokovali su degradaciju tla (eroziju) i unitavanje biolokog pokrova (fitoloka degradacija), to je u konanici pospjeilo depopulaciju.
Ilustracija 2: Miljai Jaruga pokraj sela Brievo, proljetna razina vode (fotografija autorice)
Ilustracija 3: Dolina gornjeg toka Cetine, nizinsko dalmatinsko zalee (fotografija autorice)
42
Meuovisnost geografskih elemenata prostora (voda, nizina) i kulturnog pejsaa (blizina granice) oblikovali su specifine komplekse bolesti, ali i odrivih ekonomskih grana. Posebno mjesto u oblikovanju ekonomske svakodnevice imali su specifian smjetaj te fluktuacija roba, ljudi i ideja na granicama, posebno s aspekta vojnih, transhumantnih ili komercijalnih trgovakih prelaenja tih granica, kao i uloga sanitarnih kordona. Ekonomija te zdravstvena situacija bili su dodatno oblikovani blizinom brojnih kulturnih, religijskih, etnikih, politikih, ali i ekonomskih razliitosti u svakodnevnom ivotu na podruju krajita triju drava - Mletake Republike, Osmanskog Carstva i Habsburke Monarhije.
Patocenoza Ravnih kotara

U situaciji obilja voda koje su se na niskim poljima zadravale posebno u proljetnojesenskim intervalima te zaputenog nekultiviranog zemljita i kanala u kopnenom zaleu stvorene su zone ili ljudske nie loeg zraka3 siromatva, zaostalosti i gladi4 (Usporedi ilustraciju br. 4.). Bili su prisutni i pogodni preduvjeti za nastanak i opstanak endeminih i irenje epidemijskih bolesti, nastanjivanje anofelinog komarca koji je, meu ostalim, omoguavao udomaivanje endemskih bolesti nia (mal aria). Obilje voda, osim toga, stvaralo je i uvjete za nastanak endemija poput tifusa, trbunog tifusa i dizenterije. No ni zabiljeeni simptomi, a ni postojee medicinske spoznaje, iako u skladu s tadanjim europskim humoralnim teorijama, ne mogu nam pomoi da s dananje pozicije identificiramo precizno odreenu bolest. U nizinskim movarnim i vlanim udolinama stvarali su se preduvjeti za nastanak nezdravog i loeg, odnosno bolesnog zraka oko naputenih Nin Novigrad vodenih objekata, jaruga, lokvi i zdenaca. Zadar Takvo je stanje poticalo razvoj razliitih Kistanj endemijskih bolesti koje povijesni izvori UGLJAN biljee sloenom terminologijom onoga doba, Biograd PAMAN a najee ih prevodimo kao groznice (febbra,
Tijesno naselja bez malarije do 10% malarije 10 - 20% malarije 20 - 30% malarije vie od 30% malarije Vodice ibenik
granice ekoloko-hidrolokih krugova sjeverne Dalmacije
Ilustracija 4: Rasprostranjenost malarije unutar pet hidroloko-ekolokih krugova sjeverne Dalmacije u 20. stoljeu (Predloak: Nei, 1939: 303.)
Nazivamo ih tako jer se prije mikroskopskog dijagnosticiranja malarije u drugoj polovini 19. stoljea bolest s prepoznatljivim malarinim simptomima, pa ak i nazivom njezinih podtipova (tercijana ili kvartana), ne moe u suvremenom smislu poistovjetiti s onim to danas smatramo malarijom. 4 Redovni ciklusi proizvodnje hrane bili su narueni osmansko-mletakim ratovima i devastacijom koja ih je pratila pa je u svakoj dekadi 18. stoljea bilo prosjeno 6-7 razornih godina oskudice krune hrane i gladi s obzirom na to da lokalna proizvodnja namirnica nije dostajala za namirivanje potreba. Boi-Buani, 1996; 138. Kronoloki je zabiljeeno ak deset izvanredno snanih kriznih razdoblja gladi u Dalmaciji: od 1714. do 1718., od 1722. do 1728., od 1730. do 1733., od 1736. do 1744., od 1746. do 1747., od 1751. do 1756., od 1761. do 1763., od 1772. do 1775., od 1777. do 1782. i konano od 1788. do 1794. Usp: Perii, 1981; 184.
3
43
terciana,5 malaria,6 laria cattiva, poco sana aria,7 insalubre laria8), tresavice, ledenice i movarne groznice, ili pak druge vrste bolesti koje nastaju u vodenom okruenju ili ono pogoduje njihovu irenju, poput dizenterije. Njihov poguban uinak na populaciju pojaavali su povremeni valovi epidemijskih bolesti poput boginja te najsnanijih, najpogubnijih i u smislu utjecanja na mortalitet najbolje zabiljeenih kunih valova,9 a neto kasnije u 19. stoljeu i tifusa s trbunim tifusom te kolere.10 Sve su te bolesti zajedno oblikovale sloenu konvivencu bolesti ili patocenozu11 Ravnih kotara. I doivljaj, odnosno percepcija onodobnog bolesnika razliito se oblikovao u zajednici, djelomino i zbog funkcionalne podvojenosti doivljaja endeminih od epidemijskih bolesti na pukoj razini svakodnevice. Endemine bolesti (poput movarnih groznica, tercijana ili drhtavica) bile su, posebno u niim drutvenim slojevima, potpuno udomaene i primjerene ivotu u specifinom pejsau proklete zemlje.12 Kao lokalno zlo doprinosile su jaanju siromatva i gladi, ali i irenju drugih bolesti na imunoloki neotpornoj populaciji. Time je samo jaao fenomen zaaranog avoljeg kruga loeg zraka, loe vode, loe zemlje, pa stoga i loeg ivota s obzirom na to da je veina Morlaka ivjela na samom rubu ljudske egzistencije. Njihova je nezavidna stvarnost bila saeta u pukoj uzreici i molitvi A fame, bello et peste, libera nos, Domine!. S druge su strane zarazne epidemije, od lepre preko kuge do boginja ili neke manje fatalne bolesti, ostale do danas mnogo bolje zabiljeene u pisanim dokumentima, izazivajui brojne reakcije na razliitim drutvenim razinama, poput prevencije ili pokuaja zaustavljanja njihova irenja. Jedan od razloga za tako masovne poduhvate i njihovo biljeenje u izvorima bio je veliki i fatalni demografski uinak koji su te bolesti ostavljale te su oito izazivale masovni strah i histeriju. Kao i ekonomija zajednice, tako se i odnos prema bolesnome razlikovao u urbanoj i ruralnoj sredini.13 Dok su urbani centri skrb za sanitarno zdravlje manifestirali institucionalnom i organiziranom brigom za bolesne unutar socijalno-karitativnih ustanova koje su najee osnivale i vodile Crkva ili lokalne uprave, poput lazareta, hospitala, nahodita, karantena
...Vanno soggeti alle febbri terzane a causa delle malaria che sviluppasi dal lago di Boccagnazzo e dalla palude di Nona, nel cui mezzo situata la villa di Pogllizza. Bianchi, 1879; 31. 6 Iako je danas sa sigurnou ne moemo identificirati s naim poimanjem malarije, nazivali su je i demonskom boleu. 7 U vrijeme uprave generalnog providura Gradeniga 1775, prostor je Ravnih kotara obilovao zemljama koje su bile la maggior parte dellanno...e per consequenza poco fertili...poco sana laria... soggetti li poveri abitanti...febri piu molta. Dravni arhiv u Zadru, Spisi generalnih providura, G.Gradenigo, 1777., K 182, 84, 84a, 85. 8 U drugoj polovini 18. st. rijeke Krka i ikola poplavljivale su okolna polja uzrokujui insalubre laria...e quindi le Febri che ruina la lor salute, e li fa poi morire. Dravni arhiv u Zadru, Spisi generalnih providura, G.Gradenigo, 1775., fasc. 182, 381a, 40/7a. 9 Posebno su snani i pogubni bili napadi zabiljeeni u izvorima 1710, 1729-31, 1744-47, 1764, te 1782-84 irom Dalmacije, a veinom se zaraza irila iz Bosne. 10 Druga bolest vezana uz vode bila je kolera, djelomino i s malarinim simptomima (groznice, tresavice i sl.). KOLERA, koja od vie misecih raspruava se po daljnjim deravam, Znanstvena knjinica Zadar, sig: 38.487R 1029. Njeni su naleti u Dalmaciji zabiljeeni 1420, 1456, 1526, 1607, 1731, 1763, 1783/4 te 1815. Passim: Relazione nosografico-statistica sull epidemia colerosa ... 1836 ... di Francesco Lanza, ZKZ 26401 R - 528: 19. 11 Termin je uveo u ovom znaenju hrvatski povjesniar medicine Mirko Draen Grmek, koristei se analogijom od pojmova biocenoze izmijenjene ljudskim djelovanjem, slijedei ideju da se sve bolesti odreene populacije mogu dovesti u vezu jer pokazuju znakove meusobne povezanosti i meuovisnosti, usprkos svojoj posebnoj i razliitoj distribuciji unutar zajednice, razliitoj frekvenciji pojavljivanja na kratkoronom ili dugoronom planu. Bertoa, 2002: 267. 12 Neretvanski kraj su nazivali area maledetta da Dio Fortis, 1984: 242 13 Tu problematiku moemo usporediti s odnosom centar - periferija u irem smislu.
5
44
ili sanitarnih kordona, na selu je skrb o bolesnom bila preputena njegovoj obitelji i emocionalnim vezama unutar lanova obitelji. Tradicijska vjerovanja i narodna medicina imali su velik udjel u lijeenju, posebno u dalmatinskim ruralnim prostorima. Radovi europskih putnika, poput Fortisa ili Hacqueta, kao i slubena korespondencija dravne uprave (Spisi generalnih providura) otkrivaju da je odnos prema bolesnom u znatnoj mjeri oblikovala i injenica da je on boleu, ali uz to i etnikim podrijetlom, jezikom, kulturnim krugom, konfesionalnom pripadnou ili nekim drugim odrednicama njegova identiteta pripadao drukijem svijetu. Samim time bio je u kategoriji Drugoga.14 Tako su, primjerice, osim u ekonomskom, Osmanlije i u medicinskom smislu bili drugaiji. esto su ih susjedi s jugozapadne strane granice drali za potencijalno bolesne zato to je Osmansko Carstvo vrlo kasno, tek u 19. stoljeu, uvelo princip karantene kao nain spreavanja irenja bolesti. Razloge valja traiti u injenici to su se prije toga dosljednije vodili za uenjem islama, posebno onog njegova aspekta koji prijei ovjeku intervenciju u prirodne cikluse, pa tako i ciklus bolesti. Gospodarski razvoj sjeverne Dalmacije je u 18. stoljeu obiljeila konana stabilizacija mletake dravne vlasti nakon nekoliko stoljea osmansko-mletakih ratnih sukoba. Ratove je pratilo i pomicanje granica, depopulacija te kolonizacija novog stanovnitva iz unutranjosti. Unato tome, vidljiva je stagnacija broja stanovnika ili tek neznatni rast kroz dugo 18. stoljee bez veih ratnih sukoba, izuzmemo li one na samom poetku stoljea. Razloge tome moemo nai i u promjeni dominantne agrarne proizvodnje i sve vidljivijem prekidu veza priobalja sa zaleem. Naputena podruja su jo tijekom ratova i neposredno poslije njih naseljena polunomadskim stoarskim Morlacima koji su za povlasticu besplatnog uivanja zemlje preuzeli obavezu ratnog djelovanja u sklopu pomonih vojnih obrambenih jedinica (ernida). Osim toga, predstavljali su osnovu ekonomske snage obraivaa, odnosno korisnika zemlje koji su dravi kao vlasniku zemlje plaali desetinu od njezinih plodova. Njihovo je dovoenje zamijenilo ustaljenu sredozemnu polikulturnu agrarnu valorizaciju zemlje s gotovo iskljuivo ekstenzivnim stoarstvom. Svakodnevicu seoskog ovjeka je dodatno naruavalo trajno stanje malog rata na granicama i lokalna hajduija bjegunaca od zakona sa svih strana granice.
14
Kako je i sam pripadao superiornoj europskoj kulturi, Fortis je, poput veine obrazovanih stranaca, paludofobno kritizirao i gotovo ismijavao neke u praksi potvrene naine zatite ili prevencije movarnih groznica meu Drugim i drukijim Morlacima, poput komarnika u Neretvanskoj delti. Svaki stanovnik te krajine ima svoj maleni ator da se zatiti od komaraca i srodnih kukaca za spavanja; imuniji ljudi stoje pod atorom od tankoga tkanja i danju, u ljetno doba. ...Jedan mi je sveenik pokazao malu izboinu ili kvrgu na elu i tvrdio da mu je izrasla od uboda komarca. Za njega se moe rei da je otrouman ovjek; a rekao mi je kako sumnja da groznice to mue Neretljane mogu dolaziti od uboda tih kukaca jer oni, posisavi ribu ili etverononu strvinu ili zloudnu travu, dou sisati ljude. Zaista, ne bi reklo da je nemogue prenoenje neke mijazme, boletine i na taj nain, a sumnja je barem razumna. Fortis, 1984., 242. Iako priznajui mudrost naroda da kroz vlastito iskustvo provodi prevenciju, ipak uoavamo stav o inferiornoj narodnoj praksi koja izdvaja komarca kao uzronika bolesti. Samim tim je upravo narodna medicinska praksa u ovom sluaju bila u otkrivanju pravih uzronika endeminih bolesti ak korak ispred slubenih medicinskih saznanja. Takav oblik konfliktne komunikacije proizlazi iz brojnih drugih razliitosti promatraa i subjekta, suprotnosti kontinentalnih i sredozemnih gospodarskih dostignua i praksi, mletakih nasuprot osmanlijskih, autohtonih nasuprot novokoloniziranima, romanskih nasuprot slavenskima, a svi su oni oblikovali svakodnevicu morlakog ivota. Braudel, 1990; 43. Volumen 2, Broj 2, str. 39 - 54
45
Ekonomska proizvodnja bila je niska, uzrokovana i podvojenou imovinsko-vlasnikih odnosa te fiskalnih obveza. Dok se na prostoru stare steevine ili Acquisto vechio (na otoju i u priobalju) zadrao srednjovjekovni sustav kolonata i individualnog sklapanja ugovora izmeu privatnih vlasnika zemlje i njezinih obraivaa, s brojnim razliitim ugovorenim fiskalnim obavezama (Crkvi, dravi, feudalcu), novi doseljenici na novoj i najnovijoj steevini (Acquisto nuovo i Nuovissimo, usporedi Ilustraciju br. 5) u zaleu su nakon 1699., odnosno 1718. godine dobili privilegiju da u ime vojne obveze za koritenje zemlje u vlasnitvu drave njoj plaaju samo desetinu uroda (decima). Nova je agrarna praksa bila slabo razvijena, nedostatna za zadovoljavanje vlastitih potreba, ali i nepovoljna i destruktivna za odravanje postojeeg kulturnog pejsaa kra. Stoga je drava morala uestalo intervenirati podjelom ita i kruarica ne bi li sprijeila pobune i nezadovoljstva u vrijeme najveih kriza gladi.
Trst Kopar Rijeka Rovinj Labin
CRES
Krk
KRK RAB PAG
Pula Velo i Malo Selo

LOINJ
Gospi Pag Nin Obrovac Zadar Graac egar Krka Knin Vrlika
DUGI OTOK
Benkovac
Vrana Skradin ibenik
Visovac
Trogir
Sinj Prolog Klis Split Imotski Supetar

BRA
Makarska
HVAR
Mostar
Vis Hvar
Opuzen Korula
MLJET
Neum Ston Trebinje
Linea Nani iz 1669. oznaava Acquisto vechio proirenje na Acquisto nuovo 1669. - 1700. (Linea Grimani) Acquisto nuovissimo iz 1718., unutar Linee Mocenigo
KORULA
Dubrovnik Cavtat
Ilustracija 5: Granice mletakih posjeda na istonoj obali Jadrana od 15. do 18. stoljea (Izvor: Rogi, 1982: 130.)
Zahvaljujui prosjenoj gustoi naseljenosti (30 st/km2) u Ravnim kotarima15 i prosjeku od priblino 1 km2 zemlje koji je bio potreban za prehranu jednog stanovnika koji se bavi nomadskom privredom poput morlake,16 postojala je velika agrarna prenaseljenost. Njezine daljnje posljedice bile su nedostatak itarica, kruarica i pojava gladi, siromatva i iscrpljenosti, koje su dodatno pogodovale bolestima. Temeljna karakteristika naseljenosti
15
Otoje Dalmacije bilo je u 18. stoljeu naseljeno s otprilike 56.000 stanovnika ili 28 na km2, a zalee je imalo samo 70.000 stanovnika, odnosno 12 na km2. Pisani; 1, passim: Baras, 1977; 81-82, 237. Ravni kotari bili su krajem 18. stoljea naseljeni s otprilike 60.000 ljudi na 2000 km2, odnosno 30 st/km2. Kos, 1987: 70. 16 Crikveni- Mali. 1988; 68. EKONOMSKA I EKOHISTORIJA Volumen 2, Broj 2, str. 39 - 54
46
bila je neuravnoteena prostorna distribucija stanovnika, prenaseljenost obale i otoka te rijetka naseljenost zalea koja je, unato tome, bila prevelika za potencijalnu ekonomsku i prehrambenu nosivost tog skromnoga krkoga kraja. No drava je, potaknuta i privatnim fiziokratskim, odnosno modernizacijskim akcijama financijski sposobnih pojedinaca, reagirala na postojee loe ekonomsko i zdravstveno stanje dvojako. S jedne je strane organizirala preventivno asaniranje i melioraciju tla, to se pokazalo korisnim i za umanjivanje efekata i iskorjenjivanje endeminih bolesti, upravo poput movarnih groznica, dok je s druge strane financijski pomagala lijenike i osiguravala komunalnu medicinsku skrb u sklopu hospitala, lazareta i karantena, pa ak i sanitarnih kordona. (Ilustracija br. 6) S druge strane, strogi nadzor granica, bilo iz sanitarnih razloga ili zbog komercijalno-monopolistike kontrole, ugroavao je slobodu protoka roba i smanjivao korist pokrajine od tranzitne trgovine te prekidao prirodne veze sa zaleem. To je u uvjetima mletakog monopola na sol i trgovinu njome te ostala proizvodna i trgovaka ogranienja znatno unazadilo privredu pokrajine. Ponukana radom fizio krat skih akademija, lokalnih i stranih intelektualca ko ji su predlagali razliita po bolj a nja privrede, ali i vlastitim po tre ba ma veeg financijskog isko ri ta vanja Dalmacije, Ve ne ci ja je u 18. stoljeu akci ja ma na dravnoj razini, ali i posredstvom lokalne upra ve17 pokazivala interes za raz voj privrede i kultiviranje neo braene, zaputene i vodi pre pu te ne zemlje. Time se smanjivala i mogunost po ja vlji vanja endeminih bo le sti. Na individualnoj razini i nov nici su od bolesti i Ilustracija 6: Mletako-osmanska granica na karti sanitarnih kordona bolesnih krajeva zazirali, iz 1795. godine (Izvor: Dravni arhiv Zadar, Kartografska zbirka, 15/1; kao i predstavnici Crkve koji Slukan Alti, 2003: 420.)
17
Lokalne su vlasti nastojale zadrati mase stanovnika koji su ujedno bili porezni obveznici i korisnici zemlje na svom posjedu. Stoga su razliitim zakonodavnim aktima i tiskanim brourama nastojali zaustaviti iseljavanje, iako je korist od svih takvih akcija za iroke mase sporo prodirala do onih kojima su bile namijenjene i zbog glomaznog administrativnog aparata. No, zbog velikih izdataka koje je npr. asanacijska intervencija u okoli zahtijevala, lokalna je uprava esto odbijala apele za pomo, poput sluaja iz 1769. kada je Gradsko vijee Nina molilo za sufinanciranje regulacije Jaruge koja je gradu i okolici nanosila tetu i izazivala movarne groznice. Dravni arhiv Zadar, Privileggi di Nona IV, fol. 121, v-122 r, passim: Novak-Sambrailo, 1969; 187. S druge strane, lokalne su vlasti odluile na drukiji nain potpomoi individualne fiziokratske projekte u sklopu svojih agrarnih reformi i poreznih olakica, donosei odredbe: Da sva Vrilla, i Bunari, i Vodne jame budu u svakkomu sellu uzdarxana i svakko godiste occistiena za gliudsku Korist, i za dobro toliko potrebno xivini; A u ona poglia u koya tekku Rike, i Vrilla, dase Svakko godiscte izdubi jamme za zakratit sstete od Vode, radi cessa immatitese kray od reciniti Ryh, i Vrillov darxati cisti od trave, illiti Busse, koyebi moghle ustaviti riku, illi bi zatvorile Basstinu. Dravni arhiv Zadar, Stampe, 9/2 iz 25. 4. 1756. Volumen 2, Broj 2, str. 39 - 54
47
su, unato proklamiranoj skrbi, milosru i empatiji, zazirali i bojali se bolesnih krajeva i ljudi.18 Dravne intervencije u pokrajinu u melioracijskom smislu pokazuju odreenu etapnost u dugom razdoblju mira u 18. stoljeu. Prvu fazu biljeimo poetkom stoljea, kada je zbog jo nezavrenih ili netom zavrenih ratova s Osmanlijama Venecija odluila obrambeno zadrati zaputen i neplodan teren, kao potencijalnu barijeru eventualnim ponovnim osmanskim osvajakim ili pak samo pljakakim upadima. Sredinom stoljea javljaju se i na ovom podruju jae medicinsko-modernizacijske akcije19 i fiziokratske ideje,20 a Mleani alju brojne izvjestitelje na teren koji im pomau prikupiti informacije s njihova posjeda. Ti informatori alju izvjetaje o zateenom stanju (posebno sindici inkvizitori), savjetuju mogue akcije te procjenjuju njihovu isplativost u ekonomskom i demografskom smislu. Drugom polovinom stoljea poinje trea faza, svojevrsni novi trend u procesu dravnog interveniranja u privredu Dalmacije. Dravi se javljaju zainteresirani privatni poduzetnici, odnosno feudalci spremni uloiti novac i vlastita sredstva u asanaciju te osposobljavanje za proizvodnju loih vlanih terena. Oni su bili spremni podnijeti teret takvih akcija uz uvjet dobivanja investitura s odgoenim rokom plaanja obaveza dravi ili nekim drugim poreznim olakicama, a kao primjeri mogu posluiti obitelji Borelli na feudalnom dobru Vrana i Manfrin u Vrsima kod Nina.21
Nije samo crkvena zajednica naputala ugroene gradove, poput Nina u vrijeme kada je zbog endeminih bolesti u njemu zabiljeen visok mortalitet, nego su i predstavnici lokalne uprave naputali svoje slube u 16. stoljeu u strahu od movarnih bolesti. Slubenicima se ak moralo prijetiti otkazom i gubitkom slube, ali niti to ih nije uspijevalo sprijeiti da svoju ugroenu egzistenciju osiguraju naputanjem takvog bolesnog mjesta. Praga, G. Atti, doc. XC; 110. Zbog malarinih prijetnji gradski su knez, sveenici i asne sestre iz Nina preselili u Zadar, a biskup Grass, koji je patio od ciklinih tresavica, dobio je doputenje za naputanje Nina. No, unato tome, on je od bolesti umro. Jeli, 1962, 602. S druge su strane, djelomino i zbog vlastita slabog obrazovanja, i franjevci i pravoslavni sveenici uvrivali puko tradicijsko vjerovanje, posebno u vezi s bolestima i nerijetko provodili kontrapropagandu i odbijali puk od suvremenih medicinskih preparata i metoda lijeenja. 19 Lijenici objavljuju svoja iskustva u brourama pa je tako posljednje dalmatinske kune napade opisao lokalni medik Grisogono. Sopra il Morbo pestilenziale insorto nella Dalmazia Veneta lanno 1783, Lettera del conte Pietro Nutricio Grisogono avvocato Veneto diretta al chiarissimo dottor Criastiano Wolf, medico Swedese, e socio delle Reali Accademie di Berlino, Lipsia, ec. Seconda edizione, Mantova, 1789; Znanstvena knjinica Zadar, sig: 26401, 21 R 658. No velik dio puanstva slijedio je tekovine puke medicine i tradicijska vjerovanja. Tako je univerzalni morlaki lijek, koji su koristili za razliite namjene, bio alkohol, pomijean s puanim prahom (barut) ili paprom. Konzumiranje je takve mjeavine obino rezultiralo znojenjem tijela. aa jake rakije obino im je prvi ljekoviti napitak; ako bolest ne popusti, uspu u nju poprilino papra ili puana praha i tu mjeavinu posru. Kada to uine, dobro se pokriju ako je zima, ili se isprue nauznak suelice arkom suncu ako je ljeto, da iznoje zlo, kako oni kau. Protiv groznice treodnevke imaju jo sustavnije lijeenje. Prvoga i drugoga dana uzmu au vina u kojem se nekoliko sati razmakao prstovet papra; treeg i etvrtog udvostrui se koliina. Vidio sam mnogoga Morlaka koji je savreno ozdravio od toga neobinog istjerivaa groznice. Usp: Fortis, 1984; 6. 20 Pripadnici medicinske struke, ali i domai te strani fiziokrati ukljuivali su se u javna istupanja, iako preteno u krugu malo obrazovanih plemia i bogatih graana. Na njima su dijelili svoja znanja ili ak pozitivna iskustva bilo u lijeenju i preveniranju bolesti ili poticanju i unapreivanju privrede, posebno poljoprivrede. Publicirali su male broure ili odravali seminare na sastancima dalmatinskih agrarnih akademija, odnosno literarno-ekonomskih udruga intelektualaca za promicanje novih ideja, njihovu razmjenu, modernizaciju gospodarstva i poljoprivredne eksperimente. Prva je Accademia agraria osnovana u Splitu 1767., a druge se sline osnivaju u Zadru, Katelima, Trogiru i Dubrovniku. 21 Neki su pojedinci i sami poeli velike asanacijske i melioracijske zahvate na investiranoj zemlji, isuujui vlane, a plodne nizinske zemlje i irei agrarnu valorizaciju na dotad zaputene povrine (usp. ilustraciju br. 7). To je dovodilo i do porasta kvalitete uroda, porasta obradivih povrina, ali i pitke vode te nestanka movarnih groznica u tim prostorima. Njihove je akcije poticao interes za privatnim profitom, a uspjeh je mahom ovisio o kolini novca koju su bili spremni investirati u te skupe projekte.
18
48
Ilustracija 7: Horizontalni i vertikalni presjek prokopa vranskoga kanala Tatinje iz 1760. (Izvor: Dravni arhiv u Zadru, Spisi Borelli, sv. 6/M-5.)
Osim to drava razliitim zakonskim obavezama, poput melioracije, obavezuje investirane, u njihovim akcijama pronalazi i iri interes za cjelokupno drutvo. Tek krajem stoljea vidljiva je i posljednja etapa u razvoju dravnih intervencija. Tada Venecija pokazuje istinski interes za popravak stanja u pokrajini, ali u to vrijeme ionako sama doivljava krah i slabljenje ekonomske i strateke moi pa slijedi opa stagnacija gospodarstva te jo naglaenija demografska stagnacija. Sve to onemoguava svrsishodnije dravne intervencije u privredu.
Tablica 1: Polagani demografski rast i melioracija novog zemljita prema popisu obitelji, stanovnika i zemljinih posjeda sindika inkvizitora iz 1752. g. Disposizion Sindici Inquisitori in Dalmazia, come dalla Stampa Adu. c. 265. Anime ritrovate da Sindici Adu. c. 265. (Izvor: DAZd, Spisi Borelli, IV. Ekonomija feuda, sv. 39, br. 27, tiskani list 292.)
selo Bagnauaz Radosinouaz Vrana Tign Zara Vecchia F. Giaccomo Pacoschiane Torrette UKUPNO broj obitelji 35 39 35 53 116 37 58 44 417 broj dua 295 285 238 383 621 316 454 334 2926 koliina zemljita (campi padovani) 888 1071 826 1897 1428 1541 862 826 9335
broj dua 304 306 236 414 648 295 472 429 3104 koliina zemljita (campi padovani) 982 1205 753 1757 1375 1574 1040 865 9551
49
Tablica 2: Grimanijev popis obitelji, stanovnika i zemljinih posjeda Borelli iz 1755. g. Disposizion Prov. Gen. Grimani, come dalla Stampa adu. A. c. 266. (Izvor: DAZd, Spisi Borelli, IV. Ekonomija feuda, sv. 39, br. 27.)
selo Bagnauaz adu. Radosinouaz Adu. Vrana Adu. Tign Adu. Zara Vecchia Adu. F. Giaccomo Adu. Pacoschiane Adu. Torrette Adu. UKUPNO broj obitelji 32 33 31 47 110 34 64 43 397
Postojee ekonomsko stanje i prisutnost sloenih patocenoza tijekom 18. stoljea uvjetovali su stagnaciju i gotovo neznatan rast ukupnog broja stanovnika i asanacije tla (usporedi tablice br. 1 i 2), a na planu migracija biljee se stalne turbulencije, doseljavanja iz bukovikog zalea i daljnja iseljavanja polunomadskog stanovnitva, ak i usprkos investiturama zemlje na novoj steevini. Prosjean ivotni vijek bio je izmeu 25 i 30 godina, a mortalitet22 je varirao ovisno o epidemiolokim prilikama,23 to pokazuju i usporedni popisi stanovnitva iz 18. stoljea (usp. tablicu br. 3 te komparaciju kretanja broja stanovnika Skradina, ibenika i Knina upravo pod utjecajem bolesti24 u drugoj polovici 18. stoljea u grafikonu br. 1). Osim toga, naseljenost je bila uvjetovana i smjetajem pa su naselja u unutranjosti imala drukije ekonomske osnovice, a karakterizirala ih je i polunomadska rasprenost kua te drukija demografska struktura obitelji.25
U prvih est mjeseci ivota mortalitet novoroenadi dosizao je i do 70, odnosno ak 90 posto. Oekivani ivotni vijek bio je tada u zapadnoj Europi 5-10 godina dulji, izmeu 30 i 40 godina. Usp. Livi-Bacci. Prema Matinim knjigama zadarskog arhiva, u obitelji Alavanja iz Karina je krajem 18. i poetkom 19. stoljea umrlo ak devetero djece mlae od 8 godina, od toga estero mlaih od 6 godina. Obitelj Dubraja izgubila je petero djece, etvero mlae od dvije godine. Matine knjige, Karin, Anagrafi, Ak 2066, 1790-1857, Dubraja: 26-27, Alavanja: 3-5. 23 Visoku su smrtnost djece najvie uzrokovale nepoznate bolesti pa Fortis biljei: Accrescimento o deteriorazione della popolazione dal principio del secolo in poi, e ragioni di esso comunemente credute tali. ...Malattie alle quali sono ordinariamente soggeti. Mortalit e malattie de fanciulli fino adieci anni. ..Malattie straordinarie, eslegi, refrattarie, inesplicabili, dipendenti di qualche causa lontana... Muljai, 1996;VII. 24 Naime, upravo je Knin zabiljeio najvei poremeaj, odnosno pad stanovnitva neposredno nakon velike kuge koja se pojavila u Bosni u osmom desetljeu 18. stoljea, plativi direktan danak svom poloaju, odnosno blizini politike granice, koja, unato svim kontrolama, sama ujedno nije mogla fiziki sprijeiti prodor bolesti. 25 Pokazatelj je i broj djece i odraslih u obiteljima te smrtnost sjevernodalmatinskog ruralnog stanovnitva (veinom stoarskog) zalea. U ak deset kua nalazimo preko etvero umrle djece u naselju Tinj krajem 18. i polovicom 19. stoljea dok u priobalju i na otocima obitelji nisu bile tako brojne, a uvjeti ivota su bolji zbog mogunosti razliitih dopunskih privrednih aktivnosti, stoga je i mortalitet bio nii. Dravni arhiv Zadar, Spisi Borelli, IV, stanovnitvo, sv. 98, Alberi Genealogici di Tign, br.72
22
50
Tablica 3: Usporedni popisi stanovnitva druge polovine 18. stoljea, prema definiciji administrativne jedinice - popisnog podruja, broju stanovnika, broju sela/naselja, kua i obitelji (Izvor: Ivetic, 1995: 301-350, tab. 3: 312; Boi-Buani, 1968: 43-53; Adi 1 Marzo 1781 Zara Anagrafi generale della Dalmazia, Albania, et Isole, fatta per ordine dellillustrissimo ed eccellentissimo Signor Polo Boldu Proveditor generale indetto Provincie; DAZd, SGP Boldu, 1781-83, sv. II poz I: 45; DAZd, Miscellanea, Tabella Enciclopedica delle XIX Tabelle Statistiche contenti lo Stato Politico, Ecclesiastico, Geografico e Commerciale Provincie del Regno della Dalmazia...., sv. 189, poz br. 18; Erceg, 1975: 7-28.)
Anagrafi Venette 1766. Zadar sa svojim podrujem 49.851 stanovnik nema taj podatak nema taj podatak nema taj podatak Nin sa svojim podrujem 1447 stanovnika nema taj podatak nema taj podatak nema taj podatak Skradin sa svojim teritorijem 4960 stanovnika nema taj podatak nema taj podatak nema taj podatak ibenik sa svojim teritorijem 17.568 stanovnika nema taj podatak nema taj podatak nema taj podatak Knin sa svojim teritorijem 25.734 stanovnika nema taj podatak nema taj podatak nema taj podatak Condulmerov popis 1771. Zadar sa svojim po drujem i otocima 45.374 stanovnika nema taj podatak 8851 kua 9440 obitelji Nin sa svojim teritorijem 1238 stanovnika nema taj podatak 229 kua 197 obitelji Skradin sa svojim teritorijem 5066 stanovnika nema taj podatak 641 kua 593 obitelji Bolduov popis 1781. Zadar i Novigrad 45.046 stanovnika 131 selo 7497 kua 6870 obitelji Nin sa svojim teritorijem 1422 stanovnika 7 sela 292 kue 241 obitelj Skradin sa svojim teritorijem 4796 stanovnika 32 sela 312 kua 693 obitelji Skradin 5357 stanovnika 32 sela 1371 kua 880 obitelji ibenik 23.040 stanovnika 31 selo 3160 kua 2887 obitelji Knin 27.705 stanovnika 77 sela 3240 kua 3560 obitelji Skradin 5357 stanovnika 41 naselje nema taj podatak nema taj podatak ibenik 23.038 stanovnika 36 naselja nema taj podatak nema taj podatak Knin 27.705 stanovnika 95 naselja nema taj podatak nema taj podatak Garanjinov popis 1796. Zadar, Novigrad, Nin 50.887 stanovnika 138 sela 3667 kua 3025 obitelji Steffaneov popis 1798. Zadar 50.887 stanovnika 162 naselja nema taj podatak nema taj podatak
ibenik sa svojim ibenik sa svojim teritorijem i otocima teritorijem i otocima 20.366 stanovnika 17.507 stanovnika nema taj podatak 2678 kua 2616 obitelji Knin sa svojim teritorijem 29.188 stanovnika nema taj podatak 3518 kua 3518 obitelji 31 selo 3819 kua 3052 obitelji Knin sa svojim teritorijem 31.158 stanovnika 77 sela 3819 kua 3560 obitelji

tisua stanovnika 35
Knin ibenik
51
30 25 20 15 10 5 0 1766. 1771. 1781. 1786.
Skradin
1798.
Grafikon 1: Kretanje stanovnitva Skradina, ibenika i Knina u drugoj polovini 18. stoljea (Izvor: Ivetic, 1995: 301-350, tab. 3: 312; Boi-Buani, 1968: 43-53; Adi 1 Marzo 1781 Zara Anagrafi generale della Dalmazia, Albania, et Isole, fatta per ordine dellillustrissimo ed eccellentissimo Signor Polo Boldu Proveditor generale indetto Provincie; DAZd, SGP Boldu, 1781-83, sv. II poz I: 45; DAZd, Miscellanea, Tabella Enciclopedica delle XIX Tabelle Statistiche contenti lo Stato Politico, Ecclesiastico, Geografico e Commerciale Provincie del Regno della Dalmazia...., sv. 189, poz br. 18; Erceg, 1975: 7-28.)
Kao i u susjednim mediteranskim prostorima gdje su bile prisutne endemine bolesti (dolina rijeke Pad, Istra, Kvarner, dolina Neretve) pa i zapadnoeuropskim krajevima (JI Engleska), stanovnici pokazuju sline posebnosti, poput iznimne zaostalosti, apatije26 i pesimizma te otpora bilo kakvim reformatorskim ili ekonomsko-modernizatorskim akcijama.27 Stanovnitvo je takvih predtranzicijskih demografskih, odnosno predgraanskih drutava demografske gubitke izazvane epidemijama brzo nadoknaivalo, sudei prema izvorima, poveanom populacijskom prokreacijom ili masovnijim useljavanjima u godinama nakon epidemija.
Zakljuak
Na kraju treba naglasiti da je upravo specifian nizinski, vlaan i topao prostor sjevernodalmatinskog zalea u ranom novom vijeku osiguravao geografsko-ekoloke preduvjete nastanka cijelog kompleksa bolesti ili patocenoza, posebno endeminih bolesti loeg zraka. Upravo zbog niskog stupnja ekonomskog i demografskog razvoja priroda je u sjevernoj Dalmaciji imala iznenaujue velik utjecaj na ljudsku svakodnevicu, a prirodne su nepogode (sue, zime i sl.) umanjivale sposobnost morlakog oblikovanja prirodnog pejsaa u kulturni. Povijesne okolnosti dugotrajnih ratova, pejsane devastacije i prevlast ekstenzivnog stoarenja te upravnog odvajanja priobalja od zalea (razliiti imovinskofiskalni sustavi, sanitarni kordoni) potencirali su gospodarsko zaostajanje, zadravanje tradicionalne ekonomije i mentaliteta, agrarne prenaseljenosti, niskog stupnja ekonomske proizvodnje, proizvodnih tehnika i prinosa. Sve je to izazvalo nestaicu kruarica, glad, ope siromaenje i dodatnu stagnaciju. U pokuaju uspostavljanja ravnotee prirode i ovjeka te ublaavanja udara prirode na ljudsku egzistenciju ukljuili su se Crkva svojim karitativnim ustanovama, pojedini intelektualci, posebno fiziokrati, sami stanovnici ruralnih prostora, ali uz njih i centralne i lokalne upravne strukture vlasti. Drava je svoje mjesto u popravljanju tekog ekonomskog stanja traila unutar okvira vlastitih strateko-politikih, prostornih
Gladnom i bolesnom stanovnitvu slabio je i demografski potencijal, posebno kad se radilo o tako dugotrajnim i iscrpljujuim bolestima kao to su bile movarne groznice tijekom kojih je bolesnik za samo jednog napada tresavice izgubio energije koju je omoguavao prehrambeni unos od tri dana prosjeno kalorine prehrane. A poznato je da je tadanje stanovnitvo imalo zaliha krune hrane za samo 6-9 mjeseci na godinu. 27 qui, dans leur fatalisme, dans leur stupide apathie, voient mourir leurs enfants dans se douter quailleurs ou dans des circonstances plus heureuses, ils les conserveraient. Villerme, 1834a, 357, passim: Dobson, 1997, 303.
26
52
(krajite prema Osmanskom Carstvu) i trgovako-monopolistikih interesa. Izvorna graa ukazuje i na promjene dravnih reakcija na nepovoljno ekonomsko-sanitarno stanje u pokrajini tijekom 18. stoljea, ovisno o interesu pojedinih dravnih slubenika za pokrajinu, opoj ekonomskoj strategiji Venecije, ali i njezinim politikim i ekonomskim mogunostima. Cijelo je stoljee bez veih ratnih razaranja pokazalo etapnost u dravnim intervencijama na razliitim razinama - od obrazovanja, medicinsko-sanitarne preventive, politiko-stratekog osiguravanja granica, fiskalno-ekonomske regulative, zakonodavnih i reformnih inicijativa (poput agrarnih reformi), asanacijsko-melioracijskih zahvata i slino. Veliina pokrajine, raznolikost podruja ivota te aktivnosti koje je trebalo reformirati, financijska sredstva koja su za te akcije bila neophodna, kao i openito stanje kaosa koje su dravni slubenici susretali na terenu jaali su njihovu apatiju i unosili pesimizam. Uz ostale sociodemografske, ekoloke i politike tekoe, takvo je stanje sputavalo i njihove eventualne vee akcije to se vie primicao kraj stoljea, kad je drava ionako doivljavala stagnaciju vlastite moi.
Summary
The analysis of the northern Dalmatia in the 18th century as the geographical area of specific diseases and specific economy. By the way the state (the Venetian Republic) reclamated the lowland and swampy areas to prevent the spread of diseases (the sanitary cordons) challenged demographic increase and the while economic production. Poverty, starvation, apathy and diseases supported the illegal commercial and business activities of the local inhabitants as well as the local criminal activities.
Izvori
Alberi Genealogici of the Borelli feudo, Dravni arhiv Zadar, Spisi Borelli, vol. 98, stanovnitvo, Albero Genealogico di Tign, br.72, AG di Wrana, br. 74, AG di Pacostiane br. 71, AG di Torrete br. 73, AG di Zarravechia, br. 75. IZRECENJE NOVOGA LJEKA KOI LIECI, I SAHRANJUJE OD KUGHE; BERCHTOLD, LEOPOLD DE, za one koji trguju s Levantom i barbarima, KOTOR 1799., Znanstvena knjinica Zadar, sig; R 938- 26521 KOLERA, koja od vie misecih raspruava se po daljnjim deravam, Znanstvena knjinica Zadar, 38.487R 1029. Matine knjige, Islam Latinski, Rk 347, 1747-1840, 1-179. Matine knjige, Karin, Anagrafi, Ak 2066, 1790-1857. Matine knjige, Posedarje, Rk 1642, 1721-1812, 1- 74. Matine knjige, Novigrad, Rk 668, 1694-1719, str. 23-157, 669, 1720-1759, 1-140. Miscellanea, Tabella Enciclopedica delle XIX Tabelle Statistiche contenti lo Stato Politico, Ecclesiastico, Geografico e Commerciale Provincie del Regno della Dalmazia...., sv. 189, poz br. 18. Relazione nosografico-statistica sull epidemia colerosa .....1836 di Francesco Lanza, ZKZ 26401 R -528: 19.
53
Sopra il Morbo pestilenziale insorto nella Dalmazia Veneta lanno 1783, Lettera del conte Pietro Nutricio Grisogono avvocato Veneto diretta al chiarissimo dottor Criastiano Wolf, medico Swedese, e socio delle Reali Accademie di Berlino, Lipsia, ec. Seconda edizione, Mantova, 1789, Znanstvena knjinica Zadar, 26401, 21 R 658. Spisi generalnih providura, Dravni arhiv u Zadru, kut.152, 169, 182, 210, 214. Stampe, Dravni arhiv u Zadru; fasc.1. (1488-1752), fasc 2. (1753-1772), fasc 3. (1773-1778). Storia della peste che regno in Dalmazia negli Anni 1783-1784 del Dottore Giulio Bajamonti, Venezia, (1786)., Znanstvena knjinica Zadar, 3989 34 II :II.
Literatura
1. Baras, Franjo. Iz memoara marala Marmonta - Ilirske uspomene 1806-1811, akavski sabor, 1977.; 81-82. 2. Bertoa, Miroslav. Izazovi povijesnog zanata. Lokalna povijest i sveopi modeli, Zagreb, 2002. 3. Bianchi, Carlo Federico. Zara cristiana; vol I i II, Zara, 1879. 4. Boi-Buani, Danica. Dvije anagrafske tabele za podruje Dalmacije iz druge polovice 18. stoljea, Arhivski vjesnik, sv. 11-12, Zagreb, 1968./69., 43-53. 5. Boi-Buani, Danica. Glad, prosjaci, epidemije, higijenske i zdravstvene prilike u Dalmaciji krajem 18. i poetkom 19. stoljea, Radovi Zavoda za hrvatsku povijest, sv. 29, 1996: 138-162. 6. Braudel, Fernand. Civilizacije kroz povijest, Globus, Zagreb, 1990. 7. Crikveni, Ivan - Mali, Adolf. Agrarna geografija, kolska knjiga, Zagreb, 1988. 8. Dobson, Mary. Contours of death and disease in early modern England, Cambridge: Cambridge University Press, 1997. 9. Erceg, Ivan. Stanovnitvo Dalmacije (na prijelazu iz 18. u 19. stoljee), Acta HistoricoOeconomica Iugoslaviae, sv. 2, Zagreb, 1985., 7-28. 10. Fortis, Alberto. Put po Dalmaciji, Globus, Zagreb, 1984. 11. Friganovi, Mladen. Der Fluss Krka, Zagreb, 1984. 12. Hacquet, Baltasar. Reise aus den Dinarischen in die Nordischen Alpen, Leipzig 1785. 13. Ivetic, Egidio. La Dalmazia nelle Anagrafi Venete (1766-1775), Atti, sv. 25, Rovinj, 1995: 301-350. 14. Jeli, Roman. Ninjani u zadarskim crkvenim maticama XVI. i XVII. stoljeu, Radovi Instituta JAZU u Zadru, vol. XVI-XVII., Zadar, 1969: 597-614. 15. Klemeni, Mladen. (ur.) Atlas Europe, LZMK, Zagreb, 1997. 16. Kos, Lucijan. Bukovica i Ravni kotari (historijsko-geografsko, ekonomsko-prometno i politiko-upravno znaenje). Benkovaki kraj kroz vjekove, knj. I, Benkovac, 1987: 6583. 17. Livi Bacci, Massimo. The Population of Europe, Malden, 2000. 18. Meade, S.M., Earickson, J. R. Medical Geography, The Guilford press, New York, 2000. 19. Muljai, arko. Putovanje Alberta Fortisa po Hrvatskoj i Sloveniji (1765-1791), Knjievni krug, Split, 1996.
54
20. Nei, Eugen. Prilog poznavanju problema sjeverne Dalmacije, asopis za vodnu, plinsku, sanitarnu i municipalnu tehniku, s prilogom za civilnu zatitu, god V, br. 11-12, Zagreb, 1939: 501-511. 21. Novak-Sambrailo, Maja. Politiko-upravni poloaj Nina u doba Mletake Republike. Radovi Instituta JAZU u Zadru, sv. XVI-XVII., Zadar, 1969: 157-190. 22. Perii, ime. Gladne godine u mletakoj Dalmaciji XVIII. stoljea, Radovi Zavoda JAZU u Zadru, vol. XXVII- XXVIII, Zadar, no. 27/28, 1980./81: 179-194. 23. Praga, G. Atti, doc. XC; 110. 24. Rogi, Veljko. Regionalna geografija Jugoslavije: Juna Hrvatska, knj. I, Zagreb, 1982. 25. Slukan Alti, Mirela. Povijesna kartografija, Meridijani, Samobor, 2003.
Mirela Slukan Alti - SANITARNI KORDONI I NJIHOVA ULOGA U RAZVOJU DALMATINSKIH GRADOVA
55
POVIJEST SANITARNIH KORDONA I NJIHOVA ULOGA U RAZVOJU DALMATINSKIH GRADOVA

HISTORY OF SANITARY CORDONS AND ITS INFLUENCE ON DEVELOPMENT OF THE DALMATIAN TOWNS
Doc. dr. sc. Mirela Slukan Alti Institut drutvenih znanosti Ivo Pilar Maruliev trg 19 HR-10000 Zagreb Republika Hrvatska mirela.altic@zg.htnet.hr Primljeno / Recieved: 17. 2. 2006. Prihvaeno / Accepted: 20. 9. 2006. Rad ima dvije pozitivne recenzije UDK/UDC 351.77 (497.5-3 Dalmacija) (091) Izvorni znanstveni rad Original scientific paper
Saetak
Dalmacija se kao vana trgovaka spona istoka i zapada vrlo rano susrela s problemom epidemija, meu kojima kuga svakako zauzima najvanije mjesto. Pojava kuge istaknula je potrebu bolje organizacije zdravstvene slube, osobito u obalnim gradovima kao stjecitima ljudi i roba iz razliitih krajeva. U prvo vrijeme sanitarna kontrola obavljala se putem karantene u lazaretima smjetenim na kopnenim i morskim ulazima u grad. Takva obrana od kuge bila je vie-manje djelotvorna dok se granica s Osmanskim Carstvom nalazila u neposrednoj blizini gradskih zidina. Potiskivanjem mletako-osmanske granice dublje u dalmatinsko zalee valjalo je pomaknuti sanitarnu kontrolu u zonu samih graninih prijelaza. U tu svrhu poetkom 18. stoljea glavnu ulogu u kontroli epidemija u Dalmaciji preuzimaju sanitarni kordoni poloeni na granici Mletake Republike i Osmanskog Carstva. Premjetanje sanitarne kontrole iz gradova na samu liniju razgranienja znaajno je povealo zdravstvenu sigurnost stanovnika Dalmacije, kao i efikasnost same karantene koja se sada odvijala daleko od gusto naseljenih podruja.
Kljune rijei: sanitarni kordon, epidemija, Dalmacija, granice, ekohistorija Key words: sanitary cordon, epidemic, Dalmatia, borders, ecohistory Poeci sanitarne kontrole u Dalmaciji
Prvi tragovi organizirane obrane od epidemije kuge u Dalmaciji potjeu jo iz 1377. godine, kada je u Dubrovniku prvi puta uvedena obavezna izolacija robe, ivotinja i ljudi koji su dolazili iz podruja zahvaenih kugom. U tu svrhu na ulazu u gradove gradili su se lazareti u kojima bi ljudi i roba morali provesti razdoblje karantene. Izolacija je u poetku trajala mjesec, a kasnije etrdeset dana. Od 15. stoljea karantenske mjere zatite od kuge provoene su u obalnim krajevima pod nadzorom Mletake Republike. Vrhovnu organizaciju zatite od epidemije obavljao je Kolegij za zdravstvo u Veneciji koji je imenovao i posebnog providura za zdravstvo (Provveditore alla sanit) (Kekemet, 1978; 75). I nakon uspostave
56
mletake vlasti, karantena (izolacija) ostala je glavni i praktiki jedini nain obrane od epidemija koje su dolazile s istoka. Sve dok je mletako-osmanska granica bila smjetena u neposrednoj blizini gradova, kontrola kretanja ljudi i roba koji su u dalmatinske gradove ulazili s osmanskog teritorija bila je razmjerno laka. Situacija se bitno primijenila nakon Karlovakog (1700.), odnosno Poarevakog mira (1718.), kada je granina linija Mletake Republike i Osmanskog Carstva potisnuta duboko u dalmatinsko zalee. Sada su karavane putovale i po deset dana kako bi od granice stigle do dalmatinskih gradova na obali, gdje bi ih smjetali u lazarete. Time se i podruje potencijalne zaraze uvelike proirilo. Lazareti smjeteni u dalmatinskim gradovima vie nisu bili dovoljan oblik zatite. Potreba prilagodbe novim okolnostima u kojima se odvijala trgovaka razmjena Dalmacije i Osmanskog Carstva dovela je do uvoenja novog, sloenijeg sustava zdravstvene kontrole - sanitarnih kordona smjetenih du cijele mletako-osmanske granice.
Sanitarni kordoni - sustav kontrole kretanja ljudi i roba

Sklapanjem mira u Srijemskim Karlovcima 1700. te napose mira u Poarevcu 1718. godine, kada je konano stabilizirana mletako-osmanska granica, ponovno se uspostavlja ivlji trgovaki i potanski promet izmeu Osmanskog Carstva i dalmatinskih gradova u sastavu Mletake Republike. Neometana trgovaka razmjena bila je zajamena u oba mirovna ugovora (usp. l. 13 Karlovakog mira, odnosno l. 14 Poarevakog). Meutim, granica se sada smjela prelaziti samo na tono odreenim mjestima, tzv. kordonima, graninim prijelazima koje je uvala vojna posada. Mletaki kordon u Dalmaciji najvjerojatnije je uspostavljen nakon mira u Poarevcu (Jeli, Zori, 1978; 34). Kordonima iz Bosne se u Dalmaciju uvozila sirova koa, vuna, vosak, stoka, ito i druge ivene namirnice. U Bosnu se iz Dalmacije uvozila u prvom redu sol, usoljena riba, vino, voe, eer i tkanine. U toj meudravnoj trgovinskoj razmjeni posebnu ulogu imali su gradovi u kojima se obavljao vei dio razmjene, ali i pretovar radi daljnjeg transporta brodovima u udaljenije krajeve.1 Postojala su dva razloga za uspostavu kordona, vojnostrateki i sanitarni. Kordoni su po svojoj osnovnoj namjeni bili zdravstveni preventivni sustav zaduen da karantenskim i drugim mjerama spreava epidemije smrtonosnih bolesti koje su esto prenosili trgovci i stoka s istoka. Drugi, jednako vaan cilj kordona bio je kontrola meudravne robne razmjene. Kako je i potanski promet morao prolaziti sanitarnu kontrolu, sanitarni kordoni ujedno su bili i potanski (Slukan, 1999, 43-44). Uvoenje sanitarnih kordona znaajno je poboljalo sustav zatite od epidemija. Sada se prva kontrola obavljala daleko od gradova, na samom ulazu u zemlju. Naime, sanitarni kordon obuhvaao je straarnice na samoj granici, ali i niz mjera koje su karavane prolazile od prelaska granice do dolaska u dalmatinske gradove. Nakon to je neka karavana ula u Dalmaciju kretala se pod strogim nadzorom straara, s trubaem i bubnjarom koji su uklanjali prolaznike, sa zdravstvenim inovnicima koji su na ulasku u grad doekivali karavane i pod najstroom paskom vodili do gradskog lazareta. U nekim mjestima du puta nalazile su se
1
Dio luke kroz koji je prolazila roba iz turskih krajeva nazivao se skelom. Najpoznatije su bile skele u Zadru, Splitu i Dubrovniku. Volumen 2, Broj 2, str. 55 - 64
57
i tzv. badane (bazzana), usputni konaci za karavane koji su bili ograeni visokim zidom. Tako je zdravstvena zatita Dalmacije djelovala na tri razine: du granice putem sanitarnih kordona, du trgovakih putova kojim su se karavane kretale pod pratnjom te u samim gradovima u kojima su i dalje djelovali lazareti.
Mjere sanitarne zatite u Rossinijevu izvjeu iz 1749.

Prvi detaljniji uvid u organizaciju i stanje sanitarnih mjera u Dalmaciji prua nam jedno izvjee koje je inenjer Giovanni Francesco Rossini, inae poznati mletaki strunjak za fortifikacije, napisao 1. rujna 1749. godine. Rukopis koji se danas uva u Dubrovniku pod naslovom Relazione ed altro intorno allo stato materiale delle Piazze della Dalmazia Rossini je uputio u Veneciju nakon viemjesenog obilaska terena Dalmacije i pregledavanja svakog pojedinog objekta.2 Izvjetaj je podijeljen u etiri dijela: utvrena mjesta na granici, primorski gradovi, granine posade i postaje konjice. Za uvid u organizaciju sanitarne slube za nas su osobito vana dva posljednja poglavlja koja se odnose na granine posade i konjicu jer su oni, osim za obranu, bili ujedno zadueni i za sanitarnu zatitu granice (Velni, 1987; 68). Rossini je obilazak poeo kod tromee u zaleu Knina, kreui se prema istoku, sve do Neretve. Za podruje Knina Rossini navodi da je u zaleu kninske utvrde prema Lici bilo est graninih postaja: u Keleviu (?), Prevjesu, Otonu, Kobilicama, Benderu i Plavnom. U tim su mjestima prebivale uglavnom manje vojne posade koje su uvale prilaz Dalmaciji iz smjera Like. Prema osmanskoj strani granice Rossini je zatekao mnogo jae granine vojne posade jer je i promet iz smjera Bosne ovdje bio mnogo intenzivniji. U zaleu Knina prema Bosni Rossini obilazi posade u Strmici, Bosanskom hrtu i Rakoviima. To su bila mjesta s veim posadama: u Strmici s jednim kapetanom, asnikom, kaplarom, bubnjarom i sa osam vojnika, u Bosanskom hrtu s asnikom, kaplarom i est vojnika, u Rakoviima je bio cijeli odred od 24 osobe s asnicima. Posade u Strmici i Bosanskom hrtu uvale su prilaze vanih putova koji su dolazili iz Bosne, Vakufa, Glamoa i Livna. Uz mjesto Rakovii bila je i badana, kao i mjesto za raskuivanje stoke jer se tu sakupljala stoka sa svih strana Bosne, odakle se pod pratnjom kretala u tovarite na Brodaricu u Zadru. U Rakoviima su se formirale karavane s ostalom robom koje su pod pratnjom ile i u drugim smjerovima, prema ibeniku te Skradinu. Posada iz Rakovia pratila je karavane sa stokom prema Zadru do Ostrovice, gdje je daljnju pratnju do Zadra preuzimao konjiki odred te postaje; karavane prema ibeniku pratila je do Drnia, a prema Skradinu do samog mjesta. Vojnu i sanitarnu kontrolu putova i prometa u unutranjosti na podruju Knina obavljala je posada na mostu Rokog slapa. Na teritoriju Vrlike bile su dvije posade: u Unitima i Glavcu koje su uvale prilaze s cesta koje su dolazile iz Glamoa i Livna. Posada u Unitima sastojala se od asnika, kaplara i est vojnika. Glavac, iako je bio na mjestu mnogih prilaza iz Bosne, bio je u to vrijeme bez redovite posade; dobivao ju je samo tijekom rata i u vrijeme sumnjiva zdravstvenog stanja preko granice.
Rukopis se uva u samostanu Male brae u Dubrovniku. EKONOMSKA I EKOHISTORIJA Volumen 2, Broj 2, str. 55 - 64
58
Na podruju Sinja bile su posade u Bilom Brigu, Trilju i aini. Bili Brig i aina nalaze se na cestama koje su iz Bosne ulazile na teritorij Republike, a Trilj na prijelazu preko rijeke Cetine na putu iz Zadvarja i Imotskog prema splitskoj skeli. U aini i Trilju bile su male posade: u Trilju tri oltamarina, a u aini nekoliko pandura. Bili Brig na junim strminama Prologa, 6 milja iznad Sinja, bio je na jednom od najvanijih mjesta na cijelom teritoriju mletake Dalmacije, na ulazu ceste iz Osmanskog Carstva kojom se odvijao najvei dio prometa izmeu Istoka i Venecije, kao i Istoka sa zapadnom obalom Jadranskog mora, preko skele u Splitu. Posada se sastojala od asnika, kaplara i 12 oltramarinaca. Bili Brig je bio i mjesto na kojem su se formulirale i karavane iz Osmanskog Carstva za splitsku skelu. Bile su na tom podruju badane u Sinju i Klisu s posadama i odredima konjice. U badani u Sinju nalazila se posada od jednog slubenika, nieg asnika i 14 oltmarina te jednog odreda konjice, u Klisu su, pak, posadu badane inili panduri, a za pratnju karavana bio je i jedan odred konjice. Odred konjice bio je i u Hanu, a u Solinu posada od jednog vritelja dunosti, nieg slubenika i 16 facionera. Kretanje karavana bilo je utvreno do pojedinosti. Nakon to su bile formirane u Bilom Brigu, sputale su se s pratnjom na rijeku Cetinu s prijelazom na Hanu. Nakon prijelaza rijeke Cetine kod Hana karavanu je preuzimao odred konjice Hana i vodio u badanu u Sinju, gdje bi karavana prenoila. U badani u Sinju bila je izmjena pratnje; pratnju je preuzimala konjica badane i vodila karavanu do sljedee badane u Klisu, u kojoj bi u zimsko vrijeme prenoila, a kad nije bila zima, nakon kraeg odmora bi, izmijenivi pratnju, krenula prema Solinu. Na mostu u Solinu preuzela bi karavanu posada iz Solina te je propisanim ceremonijalom provela kroz Split u lazaret splitske skele. Na teritoriju Imotskog bile su posade u Aranu, Sklopini i Obienjaku. Posade u Sklopini i Obienjaku bile su neznatne, sastojale su se od po nekoliko pandura, a posada u Aranu bila je jaa i mnogo vea jer je u tom mjestu meugranina komunikacija i trgovina namirnicama svakodnevnog ivota bila vrlo iva. Redovita posada sastojala se od jednog kaplara i est oltramarina, a u razdobljima opasnosti od epidemija bila je pojaavana s jednim slubenikom i drugim personalom. Prijelaze iz Hercegovine uz gornje posade nadzirale su i posade na teritoriju Posuja, Gorice i Runovia. Bile su to manje posade, u Posuju od dva oltramarinca i etiri pandura, u Gorici od jednog oltramarinca i etiri pandura, a u Runoviu samo od nekoliko pandura. Odredi konjice bili su u Zemuniku, Benkovcu, Ostrovici, Drniu, Kosovu, Kninu, Vrlici, Hanu, Sinju, Klisu, Vrbi i Imotskom. U sanitarnoj zatiti, uz ve spomenute granine postaje, djelovali su i odredi konjice u Benkovcu i Ostrovici. Od Vrgorca prema Neretvi bilo je mnogo manje graninih kordona jer je trgovaki promet ovdje bio vrlo slab. Na tome podruju nije bilo stalnih vojnih posada, ve su se one postavljale prema potrebi, u vrijeme pojave epidemija u Bosni. Tako je izgledala pogranina i sanitarna sluba Dalmacije sredinom 18. stoljea. Rossini nije bio nimalo zadovoljan zateenim stanjem te je predlagao niz reorganizacija u podruju granice, posebno jaanje sanitarne slube u podruju kninskog i vrlikog teritorija, kao i bolju opremljenost posada koje su pratile karavane prema gradovima. Ne znamo na kakav je odjek nailo Rossinijevo izvjee, no u sljedeim godinama mletake vlasti broj sanitarnih
59
kordona u Dalmaciji znaajno je povean, to se svakako povoljno odrazilo na sigurniji i bolji razvoj dalmatinskih gradova, kao i Dalmacije u cjelini.
Organizacija sanitarnih kordona krajem mletake vlasti u Dalmaciji

Godine 1796. sve sanitarne kordone u Dalmaciji obiao je generalni providuru Dalmacije Andrija Querini i tom je prilikom naredio da se postojeim straarnicama u svrhu bolje sanitarne zatite Dalmacije dodaju brojni novi sanitarni kordoni. Nakon uspostave novih kordona mletaki kartograf Antonio d Adda sastavio je pet karata s prikazima sanitarnih kordona po pojedinim teritorijima. Te nam karte prikazuju broj i prostorni raspored sanitarnih kordona pred sam kraj Mletake Republike, pri emu su posebno oznaeni novi sanitarni kordoni osnovani 1796. prema zahtjevu spomenutog providura.3 Na podruju kninskog teritorija sanitarni kordoni nalazili su se na sljedeim lokacijama (zvjezdicom su oznaeni kordoni uvedeni 1796. godine): Tromea, Bobia,* osina draga,* Kamberova poljana,* Krstaa, Jasikovac,* Krpuina, Bajamovac,* Okrugla luka, Cerov kuk, Cerova glavica, Cerovac, Dragaeva ograda, Raduljkova kua, Trivunova kua, Oskorua, Krnetin gaj, Kurbalija kua, Grab, Gradska luka, Mazaj, unjata glavica, Ploati klanac, Bjelia selite, Bosanski hrt, Midrakova njiva,* druga Midrakova njiva, ardaite, Kosinovac, Kortina draga, Aimovac, Kosica,* Smudina poljana,* Klanac, Mandia krevina, Zaloevac, Ania dolac, Vrigilaj, Rahi dol, Razvala, Brestovac, Kuja,* Crnac bunar, Toak,* Garnipiza, Zekin duler,* Samar,* Prut Buja, Klenova draga, Tergulin grob, Klepein bunar, Atli, Unite, Lazareti, Gardanova pe, Gruda, Kamen,* Mikurilja, Kosmaa, Lelasova torina, Modrival, Perilo, Vodena draga, Babin grad, Kozja jama, Modra Lupoglav, Maina bukva, Ognjenica, Korito, Marjanovia bunar* i Klapavica. Na podruju sinjskog teritorija nalazili su se sanitarni kordoni na sljedeim loacijama: Liska, izmeu Vagna i Liske,* vojarna Vagan, Mali Vagan, Rokunovac, elinka, Vukasua, ispod Sv. Jakova Vrdovakog, Crnikovi, Kr, Vuja Glavica, Ersia, Radovac,* Kadina Bukva,* Kasarna Kadina Bukva, Bogovac, Pod Bogovac,* Kabanovac, Veliki Vranovac, Mali Vranovac, Mali Vranovac, pred Debelom vlakom, Debela vlaka, Klenovac, izmeu Klenovca i Kaica, Kai, Bili Brig, vojarna Bili Brig, izmeu Bilog Briga i Bilog puta,* Bili put, Velika Griza,* Tanka draga, Bila vlaka, Golo brdo, preko Golog brda,* pred Garitima,* Garita, izmeu Garita i atrnje,* atrnja, Sinjske Soline,* Klementina draga, Drenik, Kriva draga, Prosik, Ravna glavica, Kruica, izmeu Kruice i Tolia kue,* Tolia kua, Maria kua, izmeu Maria kua i Votana,* vojarna Votane, izmeu Votana i Gladine,* Gladina, Parotina, Krstin bunar, Razvale, izmeu Razvale i Ripia,* Ripie, Matica draga, izmeu Matica drage i Lokve,* Matica lokva, Krnieb, Krolin dolac, vojarna Kamensko i Karnensko. Sanitarni kordoni na podruju imotskog teritorija bili su Kamensko, Brlog, Kraljev kola, Razbojite, Malovan, Osmanova draga, Jasikovac, Polje, Arano, Bandalovac, Vinica, Rudine, Orlovac prvi, Orlovac drugi, Vitrenik, Tatinci, Lokvica, Koutina stopa, Kolac,* Goloija, Trenjak, Strabenica, Krstaa, Manemica, Cera, Brdo, Gromila,* Sklotpine, Grabi,* Baleina
3
[Karta potansko-sanitarnih kordona]/Antonio dAdda.-1:91 000.- Zemljopisna karta u 5 listova: rukopis kolirani. Kartografska zbirka Dravnog arhiva Zadar, sign. 15. EKONOMSKA I EKOHISTORIJA Volumen 2, Broj 2, str. 55 - 64
60
torina, Pojatina, Kapljun, Dubravke, Arusinovac, Obienjak, Vrebeva lazina, Kapljun, Kadim, Suri Dolac, Kuerak, Cvitia most, Mlinica, Bili Brig, Obsinjak, Posuje, Gradina Mala, Doci Mali,* Doci veliki, Grobenica, Kruevaa, Pirovac, ulinove njive, Kuerak, Gradina velika, Gorica, Maja draga, Kuetine, Vir, Draga, Hala, ibeina, Tomaica, Stoci, Babljae, Vlake, Zmijinac prvi, Zmijinac drugi, Buronja i Humac. Godine 1796. na podruju vrgorakog teritorija djelovali su sljedei sanitarni kordoni: Aanovac, Krpuevac, Karansovica, Aptovac, Bunozovac,* evrtaljka, Miaci, Peina,* Golubinka, Medvie ploe, Kuenica, Sokolac, Brist, Koe, Fundokovac, Zelinkovac,* iroka vlaka, etvrtaljka, Zorina pe, Maljkovac, Sridnja glavica,* Kuetine, ipavaa,* Peina, Brlog, Turukova draga, Bunarina, Rudnik, Ljutarje, Podi, Maovac, Lazan grad, Tobola, Zavelin, Vasnik, antarova gomila, Krianov put, Prolog, Cve, Luin, Sokolovac. Na neretvanskom teritoriju bili su ovi sanitarni kordoni: Stup,* Sver, Kamen,* Pisana stina, Panj,* Bareva lazina, Dub, Graina patrola, Naslon,* Ava Gila, Bunar, Zeica, Zvon,* ivanj, Plandite,* Plitvina, Poitelj,* Jedinica, Stolac,* Kotlina, Pazar,* Ratni dolac, Prozor,* Kapelanovica, Kuk, Prut dolina, Blato,* Glibua, Vilinac,* Metkovi, Predarski put, sred ibanice, van ibanice, Luka, Vradolac, Gluci, Vrulje,* Burut klanac,* Golubinka, Dobranje, Meteriz, Vinogradac, Sienik, Ploa, atrnja, Tresbanik, Progled* i Morano. Usporeujui ovaj popis sanitarnih kordona s Rossinijevim izvjeem iz 1749. godine, moemo vidjeti da je sustav sanitarne kontrole znaajno unaprijeen. Nakon intervencije providura Andrije Querinija uvedene su ak 53 nove straarnice, tj. sanitarna kordona, najvie u sinjskom i neretvanskom teritoriju (po 15 u svakom), neto manje na kninskom teritoriju (14), a najmanje novih straarnica uvedeno je na vrgorakom teritoriju (5), odnosno imotskom (4). Tako je 1796. godine u podruju osmansko-mletake granice u Dalmaciji bilo ukupno 297 straarnica rasporeenih na pet podruja: na kninskom 74, sinjskom 65, imotskom 6, vrgorakom 41 i neretvanskom 48. Bio je to svakako velik napredak u odnosu na stanje opisano sredinom 18. stoljea.
Sanitarni kordon u vrijeme austrijske uprave (izvjee povjerenstva Taborovi)

Nakon pada Mletake Republike sanitarni kordon na granici Osmanskog Carstva nije prestao postojati. Austrijska uprava preuzela je sustav sanitarne zatite putem ve uhodanih kordona na liniji razgranienja s Bosnom. S obzirom na intenzitet trgovakog prometa, neki su sanitarni kordoni iz mletakog razdoblja ukinuti, a uvedeni su i neki novi. Velika reorganizacija sanitarnih kordona provedena je poetkom druge austrijske uprave, kad je kordon trebalo produiti i na teritorij bive Dubrovake Republike i Kotora. Tako je od 1820. do 1821. djelovalo posebno sanitarno povjerenstvo na elu s bojnikom Taboroviem. Za cijelu duinu kordona tom je prilikom nastala nova karta koja je detaljno prikazivala poloaj svih kordona, ratela, pazara i lazareta.4 Iz Taborovieva elaborata moemo vidjeti da su mjere sanitarne zatite u meuvremenu znaajno ojaale. Broj kordona u odnosu na kraj mletakog razdoblja je udvostruen pa je 1821. godine u Dalmaciji du granice s Bosnom bilo 505 straarskih postaja. Sve straarnice
4
Karte se zajedno s cijelim elaboratom uvaju u Dravnom arhivu u Zadru, fond Miscellanea. Volumen 2, Broj 2, str. 55 - 64
61
bile su podijeljene s obzirom na stupanj opasnosti na tri stupnja; u I. stupanj bilo je svrstano 76 postaja, a one su definirane kao postaje bez velike opasnosti, u II. stupnju (postaje s opasnou) bilo je 215 postaja, a u III. stupnju definiranom kao iznimno opasno bilo je svrstano 214 straarnica. Iz te podjele moemo vidjeti da je veina pograninih sanitarnih postaja bila svrstana u II. ili III. kategoriju, to znai da je ocijenjeno kako jo postoji realna opasnost od epidemija s podruja Bosne. U svim postajama djelovalo je ukupno 3279 vojnika.
Umjesto zakljuka
Uspostava sanitarnih kordona kao mjere zatite znaajno je utjecala na razvoj dalmatinskih gradova. Naime, trgovaka razmjena sirovina iz dalmatinskog i bosanskog zalea te luksuzne robe iz Venecije i drugih zapadnih luka, koja se odvijala preko gradova na istonoj obali Jadrana, inila ih je podlonima epidemijama. Iako su podaci oskudni, moe se pretpostaviti da su epidemije u 14. stoljeu (1348., 1378. i 1397.) teko pogodile dalmatinske gradove i znatno izmijenile njihovu drutvenu strukturu. Tako je, primjerice, zbog pomora plemenitog stanovnitva u epidemijama, koje je dovelo do manjka kvoruma u vijeu, u ibeniku 20 puana moralo dobiti plemiki naslov. Epidemije nisu jenjale ni u 15. stoljeu: broj epidemijskih valova koji su pogodili Zadar izmeu 1418. i 1500. procjenjuje se na 12. Epidemijski val 1526./27. odnio je polovicu onodobnog stanovnitva Splita (Buklija, 2002; 92). Prvi organizirani sustav sanitarne zatite u Dalmaciji nalazimo u Dubrovniku koji je zbog ivog trgovakog prometa bio i najizloeniji epidemijama. No, za razliku od Dubrovnika, dalmatinskim je gradovima upravljano izvana, iz Venecije. Iako sama iznimno napredna u pitanjima higijene i protuepidemijske zatite, Venecija se odluila na investiciju u gradnju karantenskih stanica na svojim istonojadranskim posjedima tek i ako su to zahtijevali njezini ekonomski interesi. Tako Split, ibenik i Zadar kao najvanija trgovaka sredita na dalmatinskoj obali prve lazarete grade u 15., odnosno 16. stoljeu, a u manjim se mjestima karantena provodila u badanama. Iako se lazaret spominje u Zadru jo polovicom 15. stoljea, bio je slabo financiran, nalazio se na neodgovarajuem mjestu (unutar grada), a funkcionirao je tek sporadino, u sluaju prijetee kuge. Prava karantena, izvan grada na otoiima Galovac i Oljak, organizirana je tek u 17. stoljeu, a splitski je lazaret sagraen potkraj 16. stoljea na troak jedne osobe, splitskog trgovca Daniela Rodrigueza. Od 17. stoljea nadalje epidemije su bile sve rjee, no mjere sanitarne zatite gradova sve stroe. Kazne za prelazak granice izvan zone sanitarnih kordona bile su rigorozne. Zahvaljujui sustavu sanitarnih kordona te gradskih lazareta i badana, dalmatinski su gradovi bili sve sigurniji. Posljednja kuga na hrvatskom teritoriju zabiljeena je 1815., kada je dola na dubrovaki teritorij s podruja Hercegovine. Uspostave sanitarnih kordona daleko u dalmatinskom zaleu pospjeile su efikasnost zatite gradova i njihovih stanovnika.
62
Summary
As important trading connection between East and West, Dalmatia often affected by epidemic in which plague was most dangerous. In order to prevent spreading of the plague, best sanitary protection was needed. Intense trade and numerous people form different parts of world emphasized this problem especially urgent in the coastal Dalmatian towns. In the first time (Middle Ages), the sanitary prevention was organized by lazarettoes for quarantine build-up in the overland and maritime entrances of the towns. Such prevention measures were efficacious while Ottoman border was located just near by coastal towns. Pressing the Ottoman border deeper in the Dalmatian hinterland needed new and more effective protection measurements right in the zone of the border crossing. So, in order to protect province from spreading the plaque, in the early 18th Century a Sanitary Cordon was established along the whole Venetian-ottoman border. Shifting of the sanitary control far away from the towns to the border, significantly improve sanitary safety as well as safety of the trading on which ware strongly depending most of the Dalmatian towns.
Slika 1: Karta sanitarnog kordona za kninski teritorij iz 1796. - detalj kninskog zalea
63
Slika 2: Karta sanitarnog kordona iz 1821. godine (Taborovi) - detalj karte za podruje Sutorine (kordoni su oznaeni brojanim oznakama)
Slika 3: Karta sanitarnog kordona iz 1821. godine (Taborovi) - detalj karte podruja ua rijeke Omble kod Dubrovnika (kordoni su oznaeni brojanim oznakama)
64
Literatura
Buklija, Tatjana (2002): Kuga : nastajanje identiteta bolesti. Hrvatska revija, br. 2, str. 9094. Jeli, Roman i Zorani, Ivan (1978): Dalmatinsko-bosanski sanitarni kordon. Zbornik simpozija Sanitarni kordon nekad i danas, Zbor lijenika Hrvatske i Zavod za zatitu zdravlja grada Zagreba, Zagreb, str. 33-67 Jeli, Roman (1978): Zadarske kuge i lazareti u prolosti. Zbornik simpozija Sanitarni kordon nekad i danas, Zbor lijenika Hrvatske i Zavod za zatitu zdravlja grada Zagreba, Zagreb, str. 91-102 Kekemet, Duko (1978): Zatita od epidemije u Splitu i okolici u prolosti. Zbornik simpozija Sanitarni kordon nekad i danas, Zbor lijenika Hrvatske i Zavod za zatitu zdravlja grada Zagreba, Zagreb, str. 74-90 Slukan, Mirela (1999): Kartografski izvori za povijest Triplex Confiniuma. Hrvatski dravni arhiv i Odsjek za hrvatsku povijest Odsjeka za povijest Filozofskog fakulteta Sveuilita u Zagrebu Slukan Alti, Mirela (2003): Granice Dalmacije u mirovnim ugovorima i na kartama razgranienja do kraja 19. stoljea. Graa i prilozi za povijest Dalmacije, Dravni arhiv Split, 2003, br. 18, str. 453-478 Velni, Vinko (1978): Organizacijsko i stvarno stanje obrane od kuge na podruju mletake Dalmacije polovinom 18. stoljea. Zbornik simpozija Sanitarni kordon nekad i danas, Zbor lijenika Hrvatske i Zavod za zatitu zdravlja grada Zagreba, Zagreb, str. 67-73. Vodopija, Janko (1978): Sanitarni kordon nekad i danas. Zbornik simpozija Sanitarni kordon nekad i danas, Zbor lijenika Hrvatske i Zavod za zatitu zdravlja grada Zagreba, Zagreb, str. 9-16
Katarina Keber - EPIDEMIJA KOLERE NA KRANJSKEM MED MESTOM IN PODEELJEM
65
EPIDEMIJA KOLERE NA KRANJSKEM MED MESTOM IN PODEELJEM

CHOLERA EPIDEMIC IN CARNIOLA, A COMPARISON OF CITY AND COUNTRYSIDE
PRIMER LJUBLJANE IN UPNIJE SLAVINA NA NOTRANJSKEM LETA 1855
A CASE STUDY OF LJUBLJANA AND SLAVINA PARISH IN NOTRANJSKA IN 1855

Mag. Katarina Keber Primljeno / Received: 14. 5. 2006. mlada raziskovalka Prihvaeno / Accepted: 20. 9. 2006. Znanstvenoraziskovalni center Rad ima dvije pozitivne recenzije Slovenske akademije UDK/UDC 351.77 (497.4-3 Kranjska) ,,18 znanosti in umetnosti 614.4 (497.4-3 Kranjska) ,,18 Zgodovinski intitut Milka Kosa Izvorni znanstveni rad Novi trg 2 Original scientific paper SI-1000 Ljubljana katarina.keber@zrc-sazu.si
Saetak
Z raziskovanjem ekstremnih dogodkov uniujoih razsenosti, med katere spadajo v 19. stoletju tudi epidemije kolere, lahko poleg samih epidemij posredno opazujemo razlike med urbanim in podeelskim okoljem. Naravne danosti obeh okolij so namre po svoje zaznamovale poleg samega poteka epidemij tudi nain obrambe pred njimi. Na primeru najhuje od vseh petih epidemij kolere, ki so v 19. stoletju prizadele Kranjsko, bomo poskusili primerjati mestno in podeelsko okolje. Zanimale nas bodo tako morebitne razlike obeh okolij v ukrepanju lokalnih oblasti in organizaciji preventive, pomo ljudem med epidemijo, socialna struktura obolelih oz. umrlih kot tudi z okoljem pogojena razlinost organiziranja javne zdravstvene slube. Na podlagi dveh mikrotudij bomo primerjali razmere med epidemijo v mestu Ljubljana in v vaseh slavinske upnije na Notranjskem.
Kljune besede: kolera, epidemije, Kranjska, 19. stoletje, ekozgodovina Key words: Cholera, epidemics, Carniola, 19th century, ecohistory O koleri
Zaradi bliskovitega irjenja med prebivalstvom in nenadnih, hitrih ter mnoinih smrti, ko je v izjemno kratkem asovnem intervalu zbolelo ogromno ljudi, je v 19. stoletju kolera v Evropi veljala za najhujo nalezljivo bolezen. S psiholokega vidika so epidemije kolere med ljudmi izzvale podobne reakcije, kot so znailne za epidemije kuge v srednjem in novem veku. Epidemij nasilnih nalezljivih bolezni so se ljudje bali in zato pred njimi beali. Prav tako je bilo pogosto izogibanje bolnikom in upiranje oblastem ter zdravnikom. Slednji nalezljivih bolezni v asu predbakterioloke dobe, ko so bili bakterije in virusi medicinski
66
stroki e naznani, niso znali pojasniti in jih zato tudi niso mogli uinkovito zdraviti in preventivno ukrepati. Z odkritji Pasteurja in Kocha, ki sta dokazala, da nalezljive bolezni irijo mikroorganizmi, so le-te postale razumljiveje, poleg tega se je lahko zaelo tudi iskanje zdravil zanje. Za odkritelja povzroitelja kolere t. i. bakterije Vibrio cholerae, velja nemki bakteriolog Koch. Slednjemu je v letih 1883/1884 v Kalkuti uspelo bakterijo izolirati in vzgojiti ter dokazati vzrono povezanost med obstojem tega mikroba v revesju in obolevnostjo za kolero.1 Kolera, ki je bila sicer endemina v deltah rek Gangesa in Brahmaputre v Indiji, se je v Evropo prvi razirila v zaetku 19. stoletja. Najverjetneje se je bolezen proti Evropi zaela iriti zaradi intenzivnejih trgovskih stikov in poveanega prometa med anglekim imperijem in Indijo. Vse dosedanje iritve kolere so kasneje razdelili v sedem pandemij. Kolera se je iz Indije irila po dveh glavnih poteh in sicer bodisi preko Perzije in ob reki Ural navzgor v Rusijo ter naprej v Evropo bodisi iz smeri Meke v pristaniki mesti Konstantinopel v Turiji in Aleksandrijo v Egiptu. Bolezen je v Evropi prvi izpriana leta 1827, ko se je v okviru druge pandemije razirila po vsej stari celini ter v Severno in Latinsko Ameriko.2 Pred prvo epidemijo kolere v Evropi se je Habsburka monarhija skuala zavarovati z vojakimi zdravstvenimi kordoni na dravnih in deelnih mejah, katerih pa ob naslednjih epidemijah zaradi njihove neuinkovitosti, poraznih gospodarskih posledic in nenazadnje zaradi velike finanne obremenitve, ni ve vzpostavljala.3
Velika epidemija kolere

V 19. stoletju je Kranjsko prizadelo pet epidemij kolere, in sicer v letih 1836, 1849, 1855, 1866 in 1886. Epidemija leta 1855 je bila v Habsburki monarhiji ena najhujih. Glavni tok iritve je tekel od zahoda proti vzhodu, od Vorarlberga prek severne Tirolske, Salzburga, zgornje in srednje tajerske do ogrske meje. Izoblikovali sta se dve obmoji iritve. Prvo se je zaenjalo v Beneiji in ob Jadranskem morju ter se irilo na juno Tirolsko, Primorje (Kstenland), Kranjsko in juno Koroko. Drugo obmoje pa je v glavnem zajemalo Galicijo in Ogrsko ter v manji meri dele eke, Moravske, Spodnje in Zgornje Avstrije.4 Na Kranjsko se je kolera razirila s trakega obmoja in iz koprskega okraja, od koder se je prenesla v goriki in gradiki okraj ter od tam v mejne kranjske okraje. Primorje je bolezen hudo prizadela, pri emer ni prizanesla niti vije leeim krakim predelom. Na Kranjskem je bolezen zajela veino okrajev. Na Koroko se bolezen ni moneje razirila, saj je dosegla le nekaj junih delov deele. Prav tako ni resneje ogrozila tajerske. V mariborskem okroju je zbolelo 149 in umrlo 63 ljudi, nekaj obolenj je bilo v okolici Celja, Lakega in Zidanega mosta.5 V monarhiji naj bi v tem letu po podatkih Gertraud Krebs zbolelo 662.814 ljudi ter jih od tega 270.915 umrlo. Po tevilu najve - 186.920 - jih je zbolelo na Ogrskem, glede
Zeittafel der Medizingeschichte, von den Anfngen bis zur Mikrochirurgie, str. 33. Kiple, The Cambridge World History of Human Disease, str. 645-648. 3 Ve o zdravstvenem kordonu na kranjsko-hrvaki meji v: Keber, Kranjski obrambni mehanizem za zaito pred prvo epidemijo kolere v Evropi, str. 351-364. 4 Krebs, Die geographische Verbreitung der Cholera im ehemaligen Oesterreich-Ungarn in den Jahren 1831-1916 , str. 21. 5 Jana, Kolera na Kranjskem leta 1855, str. 63.
1 2
67
na odstotek vsega prebivalstva pa v Primorju, kjer je bilo okuenih 7,23% (37.150) vseh tamkajnjih ljudi. Najve umrlih glede na tevilo obolelih je bilo na Ogrskem, v Banatu in Vojvodini, kjer je umrla skoraj polovica vseh bolnikov (47,47%).6
Tabela 1: Kolera v Habsburki monarhiji leta 1855
Deela Ogrska Galicija Moravska Primorje (Kstenland) Spodnja Avstrija Kranjska Hrvaka eka Juna Tirolska Dalmacija lezija Zgornja Avstrija Koroka Banat in Vojvodina Sedmograka Bukovina tajerska Vir: Krebs, Die geographische , str. 26. tevilo bolnih 186.920 128.213 45.808 37.150 26.411 19.370 16.478 15.347 15.073 14.399 4.654 2.260 1.504 1.051 927 404 149 Dele bolnih 2,38 2,78 2,47 7,23 1,72 4,50 1,88 0,34 1,75 6,47 1,04 0,47 0,72 0,05 0,11 0,01 Letaliteta 47,47 40,79 36,17 35,50 36,31 29,67 26,75 44,17 41,8 39,90 41,12 26,93 47,47 40,99 33,41 43,00
Od vseh petih epidemij kolere (v letih 1836, 1849, 1855, 1866, 1886), ki so v 19. stoletju prizadele Kranjsko, je bila najhuja leta 1855. Z 19.370 bolniki in 5.748 umrlimi je bila Kranjska po tevilu bolnih v Habsburki monarhiji esta najbolj prizadeta deela, po deleu okuenega deelnega prebivalstva pa tretja. Vsekakor je Kranjska veljala za tisti del monarhije, kjer je bila gostota obolelih med najvejimi.7 Tudi sicer je iz statistike razvidno mono poveanje skupnega tevila umrlih za posledicami bolezni v letu 1855, ko je na Kranjskem umrlo 21.708 ljudi - v naslednjih dveh letih je tevilka padla na 10.613 oziroma na 11.521 umrlih.8 Epidemija kolere pa je svoj dele prispevala tudi k sicernjemu znatnemu padcu tevila prebivalstva v petdesetih letih 19. stoletja. Leta 1855 se je mortaliteta dvignila na 42 , nataliteta pa je padla na 30,5 .9 Na Kranjsko so bolezen domnevno prinesli okueni vojaki iz severne Italije in verjetno ljudje, ki so se pred epidemijo v Trstu umikali preko Kranjske v notranjost drave. e sledimo
Krebs, Die geographische Verbreitung , str. 21-26. Krebs, Die geographische Verbreitung , zemljevid t. 2; AS 1080, k. 17, fasc. 25, Haupt-Rapports-Tabelle ber die Cholera - Epidemie des Jahres 1855 in Herzogthum Krain auf dem Grunde der individuellen bezirksmtlichen Eingaben. 8 Statistische Uebersicht des Kronlandes Krain fr die Jahre 1855 bis 1857, Tafel 24 b. 9 Jana, Kolera na Kranjskem , str. 60.
6 7
68
lankom v asopisu Novice, vidimo, da so sredi junija 1855 poroali o koleri v Veroni in Benetkah,10 konec junija pa so se primeri bolezni pokazali tudi na Reki, od koder naj bi beal val beguncev. To je naredilo velik strah v Reki, da vse, kar se izseliti more, se seli in bei. ole so zaprte.11 Epidemija je izbruhnila tudi med vojaki v Bellunu, zato se je od tam veliko vojakov vraalo na svoje domove po Italiji, na Primorsko in v Ljubljano.12 Bolezen je sredi julija izbruhnila e v Trstu. Prevelik strah je odgnal mnogo Teraanov iz Tersta, ki beali so posebno v Gorico pa tudi proti Ljubljani in drugam. Mesto naj bi zapustilo kar 25.000 ljudi.13 O beguncih iz Trsta, Reke in Gorice, ki so beali ez ozemlje Kranjske, poroa zdravnik Karel Vesel.14 Konec junija so bolezen zaznali tudi na kranjskih tleh, in sicer najprej v Bistrici na Notranjskem in v Ajdovini, od koder se je kolera razirila po vsej Vipavski dolini.15 Kolera je v splonem najhuje prizadela Notranjsko, Dolenjsko, Belo krajino in del Gorenjske. Ljubljana jo je v nasprotju s priakovanim tokrat odnesla presenetljivo dobro. Najve umrlih je bilo v postojnskem, planinskem, vipavskem, koevskem, radovljikem, bistrikem in rnomeljskem okraju. Epidemija je tako v 28 okrajih zajela 365 obin, 12 mest, 12 trgov, 1077 vasi; torej obmoje, poseljeno s 436.780 prebivalci.16
Med mestom in podeeljem

V asu epidemije kolere lahko mesto Ljubljana in podeelske vasi na Notranjskem opazujemo na ve ravneh. Po eni strani lahko primerjamo naravne danosti obeh okolij, po drugi strani razlike v preventivnih ukrepih in reakcijah lokalnih oblasti. Slednje se kaejo tako v organizaciji zdravnike oskrbe in sicernji pomoi ljudem med epidemijo kot tudi v gaenju njenih posledic. Prav tako zanimiva je primerjava socialne strukture obolelih. Preventivni ukrepi, ki jih je pripravila Deelna zdravstvena komisija, so bili dosledno izvedeni le v deelnem glavnem mestu. Ljubljano so namre zaradi laje obvladljivosti razdelili na pet delov, za katere so bili pristojni doloeni zdravniki in ranocelniki. V vejih mestnih predelih so doloili dva zdravnika in enega ranocelnika, v manjih po enega zdravnika in enega ranocelnika - skupno je bilo za obolele uradno zadolenih sedem zdravnikov in sedem ranocelnikov.17 Na ta nain so hoteli dosei vejo preglednost nad prebivalstvom in s tem vzpostaviti uinkoviteji zdravstveni nadzor. Praksa delitve mest v manje, bolj obvladljive enote, je sicer znana e iz asov epidemij kuge. Michel Foucault tovrstne ukrepe ob epidemijah kuge razlaga v smislu popolnega nadzora, ko po doslednem prostorskem kvadriljiranju mesta sledi nenehno nadzorovanje ljudi oziroma sistem permanentnega
12 13 14
10 11
Novice, 16. junij 1855, t. 49. Novice, 30. junij 1855, t. 53. Novice, 11. julij 1855, t. 55. Novice, 18. julij 1855, t. 57; 25. julij 1855, t. 59. AS 1080, k. 17, Karel Vesel, Bericht ber die Ursachen und die Arte und Weisen der Verbreitung der Cholera des Jahres 1855 im Herzogthum Krain, Laibach, 25. 2. 1856. 15 Novice, 25. julij 1855, t. 59; 4. avgust 1855, t. 62. 16 AS 1080, k. 17, Moritz Gauster, Haupt Rapports Tabelle ber die Cholera Epidemie des Jahres 1855 im Herzogthume Krain. 17 AS 45, fasc. 4, t. 1, Razglas zdravilskega odbora v Ljubljani z dne 31. julija 1855. Ljubljano so na manje enote razdelili tudi leta 1831 in ob epidemijah kolere leta 1836 in 1849. EKONOMSKA I EKOHISTORIJA Volumen 2, Broj 2, str. 65 - 73
69
registriranja. Slehernega posameznika ves as opazujejo in uvrajo med ive, bolne in mrtve.18 V Ljubljani so zdravniki in ranocelniki dobrih 62% vseh obolelih za kolero zdravili na domu, 20,5% bolnikov je bilo prepeljanih v civilno bolnico, za ostale podatki niso znani.19 Z doloitvijo zdravnikov in ranocelnikov za posamezne dele mesta so dosegli, da so bili tudi revneji bolniki deleni hitre zdravnike pomoi.20 Tako so v asu epidemije spremenili naelo, da lahko vsak bolnik sam izbira svojega zdravnika. Treba je poudariti, da so v civilni bolnici zdravili le najrevneje bolnike, ki doma niso bili deleni potrebne nege. Razmere v vaseh upnije Slavina na Notranjskem, ki so upravno spadale k okraju Postojna kaejo na velik prepad med mestom in podeeljem. Novice so o tamkajnjem dogajanju zapisale: Kolera je bila v okolici nai res huda in je e. Politini okraj postojnski teje kakih 11.400 du, in nekateri dan je po 30 merliev. [] Pri tacih okoliinah onemore vsaka lekarska pomo, in toliko bolj je zastonj, ker postrebe celo nobene ni, revina pa ljudstvo ez silo tare. Od bolnika beijo kot od kunega, ne obljube, ne darila, ne uganje in kazni mu streaja ne pripravijo, e nima znabiti e kakega blinjega dobrega sorodnika, ki je e zdrav. Pa tudi ve bolnikov lei brez pomoi v eni izbici, starci, mladi in otroci; kdaj celo merli vasih med njimi. Bog pomagaj! Noben drug ne more o taki obinski nadlogi pomagati; vlada, uenost, dobrotljivost, vse je preslabo in omaga 21 Ker obstojea deelna zdravstvenoupravna mrea ni zmogla zdrati pritiska velikega tevila bolnikov, so oblasti na podeelju poskuale poveati tevilo zdravnikov in ranocelnikov. Kljub temu je bila velikokrat pomo prepozna, nekateri predeli pa so ostali med epidemijo popolnoma brez zdravnike pomoi. K temu so prispevale tudi slabe prometne povezave in geografska razgibanost pokrajine, ki je upoasnjevala gibanje zdravnikov in ranocelnikov. Na primeru postojnskega okraja vidimo, da si je distriktnega zdravnika - fizika omenjeni okraj delil e s tremi drugimi (Planina, Lo in Bistrica), vsak okraj pa je imel svojega okrajnega ranocelnika.22 Iz slavinske mrlike knjige je razvidno, da se je v edinem pitalu v okolici (vas Koe) sicer namenjenem delavcem, ki so gradili krako eleznico, ni zdravil nihe od domainov. pitalski ranocelnik je namre uspel obiskati le prvih tirinajst bolnih domainov, medtem ko so drugi ostali brez vsakrne zdravnike pomoi.23 Nezadostna zdravstvena pokritost podeelskih okrajev se je odraala tudi v omejenih zmonostih ukrepanja lokalnih oblasti. Medtem ko je ljubljanska mestna oblast pokrivala fizino dosti manje ozemlje z veliko ve zdravniki in mestnimi uradniki, je imela veina okrajnih oblasti teave z obvladovanjem vejih, za potovanja teavnejih obmoij z dosti manj razpololjivega osebja. Pomo ljudem med epidemijo je bila organizirana tako v Ljubljani, kot tudi v notranjskih vaseh. Najbolj mnoien ukrep je bilo zbiranje denarja in organizacija razdeljevanja hrane, ko so okrajne oblasti v sodelovanju z duhovino, obinami in zdravniki ljudem poleg kruha in mesa ponekod delile tudi sol in vino. Verjeli so, da se z izboljanjem prehrane revnemu
20 21 22 23
18 19
Foucault, Nadzorovanje in kaznovanje, str. 195-199. AS 45, fascikli 4, 5, 6, Dnevni seznami obolelih, umrlih in ozdravelih Policijske direkcije v Ljubljani. Laibacher Zeitung, 4. avgust 1855, t. 177, str. 769. Novice, 15. september 1855, t. 74. Zdravstveno-upravno je bila Kranjska v petdesetih letih 19. stoletja razdeljena na 10 fizikatov in ljubljanski mestni fizikat. U Slavina, mrlika knjiga Slavina, IV, 1834-1872. EKONOMSKA I EKOHISTORIJA Volumen 2, Broj 2, str. 65 - 73
70
prebivalstvu in rekonvalescentom preventivno izbolja tudi njihova naravna odpornost in tako okrepljeni manj zbolevajo za kolero. da stree se bolnikom in tudi zdravim ubogim ljudem deli bolj krepka mesna jed, da obvarujejo se loeje bolezni.24 V veini okrajev so oblasti ljudem razdeljevale govejo juho oziroma organizirale t. i. Suppenanstalt. V postojnskem okraju so kuho in brezplano razdelitev juhe organizirali tudi v Slavini pri Martinu Boletu,25 postojnski distriktni zdravnik Anton Potonik pa je kuhanje juhe na Notranjskem organiziral e v krajih Koana in Sv. Peter (danes Pivka).26 Razlika med mestom in podeeljem je razvidna predvsem v tem, da je podeelsko prebivalstvo v primerjavi z Ljubljanani zmoglo v okviru prostovoljnih prispevkov zbrati zgolj manje vsote denarja, zato so oblasti premoneje sloje pozivale, da naj darujejo za revno podeelje. K darovanju je ljudi vspodbujal sam deelni predsednik grof Chorinsky, ko je sam obiskal najbolj prizadete vasi na Notranjskem in jim daroval veje vsote denarja.27 Primerjava socialne strukture obolelih v Ljubljani in umrlih v slavinski upniji na Notranjskem razkriva, da so za kolero v obeh okoljih obolevali in umirali veinoma revneji sloji prebivalstva. V Ljubljani so med 385 obolelimi in 144 umrlimi meani prevladovali niji sloji mestnega prebivalstva, kot so bili lani druin manjih obrtnikov, poslov (hlapci, dekle), delavcev in dninarjev. V splonem je zbolelo ve ensk kot mokih. Najbolj oitna je razlika v skupini poslov, kjer pa so enske tudi sicer prevladovale.28 Najveja zgostitev bolnikov je bila v srediu mesta, kar je na prvi pogled presenetljivo, e vemo, da so tu iveli veinoma premoneji sloji. Vendar pa je s premonejimi druinami ivela tudi njihova sluinad, ki je sestavljala eno od vejih skupin obolelih.29 Prav tako je razvidna nekoliko veja izpostavljenost bolezni v entpetrskem in Poljanskem predmestju, predelih mesta, poseljenih s sicer pisano strukturo ljudi.30 V upniji Slavina na Notranjskem31 je za posledicami epidemije umrlo 345 ljudi. Analiza mrlike knjige slavinske duhovnije (vasi: Slavina, Koe, eje, Nemka vas) pokae, da je od 183 umrlih v tem letu za kolero umrlo 138 ljudi. Socialna pripadnost na podeelju se meri na osnovi lastnitva nad razlino velikimi kmetijami oziroma zemljikega najemnitva. Najpogosteje so umirali lani druin polzemljaka, zemljaka in preuitkarji ter kajarji in gostai.32 Socialne posledice epidemije se v mestu in na podeelju niso bistveno razlikovale. Kolera je v obeh okoljih poleg tega, da je enako mono prizadela predvsem revne sloje, poruila socialna razmerja in v revino pahnila tevilne druine in posameznike, ki prej niso bili
Novice, 25. julij 1855, t. 59. AS 45, fasc. 5, t. 885, die Suppen Koch Anstalt beim Martin Bolle eingefuehrt, allwo allen Beduerftigen taeglich unentgeldlich Suppe erfolgt wird 26 Prav tam. 27 Novice, 11. avgust 1855, t. 54; 22. avgust 1855, t. 67. 28 Podatki o obolelih na dnevnih seznamih Policijske direkcije v Ljubljani so ohranjeni za 295 ljudi. 29 Primerjaj: Evans, Death in Hamburg , str. 433-469. 30 AS 45, fascikli 4, 5, 6, Dnevni seznami obolelih, umrlih in ozdravelih Policijske direkcije v Ljubljani. 31 upnija Slavina je bila sestavljena iz tirih duhovnij: slavinske, empetrske, trnjske in tivanske. 32 Keber, Epidemija kolere na Pivki leta 1855, str. 20.
24 25
71
revni. Ohranjen seznam dvajsetih pomoi najbolj potrebnih druin v okraju Bistrica na Notranjskem vsebuje poleg vdov in vdovcev z otroki tudi sirote in bolne otroke.33
Tabela 2: Stanovska porazdelitev obolelih za kolero v Ljubljani leta 1855
Stan (lani druin) obrtniki trgovci uradniki,uslubenci posli (hlapci, dekle) delavci dninarji gostai hini posestniki drugo skupaj tevilo bolnikov 36 8 8 24 18 14 5 7 13 133 tevilo bolnic 31 7 12 41 12 27 12 6 14 162 Skupaj 67 25 20 65 30 41 17 13 27 295
Vir: AS 45, fascikli 4, 5, 6, Dnevni seznami obolelih, umrlih in ozdravelih Policijske direkcije v Ljubljani.
Zakljuek
Primerjava urbanega in podeelskega okolja razkriva in potrjuje e sicer znane razlike med obema miljejema. Tako kot je mestno okolje v primerjavi s podeeljem ljudem e sicer nudilo vejo izbiro in razline monosti, se slednje odraa tudi med epidemijo kolere leta 1855. Jasno je, da so mestne in deelne oblasti lahko tudi zaradi poselitvene zgostitve in torej lajega nadzora nad mestnim prebivalstvom uinkoviteje organizirale zdravstveno slubo. Poleg tega je bilo v Ljubljani e sicer ve zdravstvenega osebja; mestni bolniki so imeli na voljo tudi edino moderno bolnico v deeli (civilna bolnica). Bolniki, ki so se zdravili doma, so imeli za svoj del mesta na voljo tako zdravnika kot tudi ranocelnika. Po drugi strani je v notranjskih vaseh, ki ponazarjajo razmere na podeelju, kljub zaasnim zdravnikim okrepitvam mono primanjkovalo zdravstvenega osebja. Poleg tega da doloen del bolnikov ni nikoli doakal zdravnike pomoi, lahko sklepamo, da je bila zaradi preobremenjenosti obstojeega zdravstvenega osebja tudi kvaliteta njihovega dela slaba. Nezanemarljivo je tudi dejstvo, da je bilo podeelje zaradi pomankljive prometne infrastrukture teje dostopno. V splonem so oboleli za kolero v mestu v primerjavi z bolniki na podeelju imeli veliko vejo monost, da jih obie zdravnik, saj je v Ljubljani obstajala kvalitetneja zdravstvena infrastruktura, za katero pa je zdravstvena ureditev podeelskega dela Kranjske mono zaostajala.
Summary
Cholera epidemics have struck the people of Carniola (Kranjska) five times in the 19th Century. The epidemic that broke out in 1855 and has been one of the worst in the entire Habsburg monarchy is being regarded as the deadliest of the cholera epidemics in Carniola. More particularly, it spread through most of the districts and affected both city and countryside
AS 45, fasc. 6, t. 2280. EKONOMSKA I EKOHISTORIJA Volumen 2, Broj 2, str. 65 - 73
33
72
populations. In Ljubljana, preventive measures have been implemented consistently, the city was divided into five areas, for each of which a physician and a healer were appointed. This was carried out in view of a greater transparency over the population and thus a more effective medical supervision. In this manner, even the poorest patients were able to get fast medical attention. Conditions in the villages of the Slavina parish in Notranjska indicate a vast gap between city and countryside. In the countryside, the existing medical network has namely been unable to sustain the preissure of a large number of patients, so the authorities attempted to increase the number of physicians and healers. However, medical assistance was often too late and some parts of the countryside have been left completely without medical assistance during the epidemic. An added complication to this were a bad transport infrastructure and geographical diversity of landscape that slowed down movement of physicians and healers. Assistance during the epidemic was organised both in Ljubljana and in the countryside of Notranjska. Mostly, it was provided in the form of financial assistance and organisation of food distribution. The study of the patients social structure in Ljubljana and the deceased in the Slavina parish shows that cholera victims were mostly poor. While in the city most affected were family members of smaller craftsmen, servants and workers, in the villages of Notranjska it was mostly smaller landowners and tenants. In general, it was more likely to get medical assistance for the cholera patients in the city than for those in the countryside because of a better medical infrastructure that existed in Ljubljana and which far exceeded the one in the countryside of Carniola.
73
Viri in literatura
Arhivski viri AS - Arhiv Republike Slovenije AS 45, Deelna sanitetna komisija v Ljubljani AS 1080, Zbirka Muzejskega drutva za Kranjsko, Muzejskega drutva za Slovenijo in Historinega drutva za Kranjsko U upnijski urad Slavina, mrlika knjiga, IV, 1834-1872. asopisni viri Laibacher Zeitung 1855 Novice 1855 Literatura Evans, Richard J., Death in Hamburg, Society and Politics in the Cholera Years 1830- 1910, Penguin Books, Harmondsworth 1990. Foucault, Michel, Nadzorovanje in kaznovanje: nastanek zapora, Krtina, Ljubljana 2004. Jana Zorn, Olga, Kolera na Kranjskem leta 1855, Kronika, 12, 1964/1, str. 60-64. Keber, Katarina, Kranjski obrambni mehanizem za zaito pred prvo epidemijo kolere v Evropi, Kronika, 53, 2005/3, str. 351-364. Keber, Katarina, Epidemija kolere na Pivki leta 1855, v: Botjani, Janko (ur.), Slavenski zbornik, Galerija 2, Vrhnika 2005, str. 9-26. Kiple, Kenneth F. (ur.), The Cambridge World History of Human Disease, Cambridge University Press, Cambridge 1994. Krebs, Gertraud, Die geographische Verbreitung der Cholera im ehemaligen OesterreichUngarn in den Jahren 1831-1916, v: Verffentlichung aus dem Gebiete des Volksgesundheitsdienstes, LV. Band, 6. Heft, Berlin 1941. Statistische Uebersicht des Kronlandes Krain fr die Jahre 1855 bis 1857. Zeittafel der Medizingeschichte, von den Anfngen bis zur Mikrochirurgie, Knemann Verlagsgesellschaft, Kln 2000.
74
Mira Kolar Dimitrijevi, Elizabeta Wagner - O ZATVORSKIM SUSRETIMA STJEPANA RADIA
O ZATVORSKIM SUSRETIMA STJEPANA RADIA S BUHAMA I MIEVIMA ILI O JEDNOJ PREUTNOJ EKOHISTORIJSKOJ TEMI
ON JAIL CONDITIONS THAT STJEPAN RADI AND HIS PROBLEMS WITH FLEAS AND MICE; OR, ANOTHER UNSPEAKABLE ENVIRONMENTAL HISTORY ISSUE
Dr. sc. Mira Kolar-Dimitrijevi Primljeno / Received: 8. 4. 2006. Elizabeta Wagner Prihvaeno / Accepted: 20. 9. 2006. Drakovieva 23, Zagreb Rad ima dvije pozitivne recenzije mira.kolar@zg.htnet.hr UDK/UDC 343.819.7 (497.5 Zagreb) ,,18 32-05 Radi, S. (093.3):343.8 Izvorni znanstveni rad Original scientific paper
Saetak
lanak govori o zatvorskim situacijama i susretima Stjepana Radia s buhama i mievima. Autorice opisuju uvjete tamnovanja koji su za Stjepana Radia bili na granici izdrljivosti, a u njima su nametnici poput buha i mieva imali negativnu ulogu.
Kljune rijei: Stjepan Radi, buhe, mievi, zatvor Key words: Stjepan Radi, fleas, mice, jail
Nijedan hrvatski politiar nije proboravio toliko dugo u zatvoru niti nam je ostavio tako dobra svjedoanstva pisana vlastitom rukom o tim boravcima kao Stjepan Radi. On nam je ostavio prvi zapis o zatvoru pokraj staroga gornjogradskog kazalita u svibnju 1889. godine. Nisam znao nalazim li se u rupi ili u sobi. Bijae potpuni mrak.(.) Najprije zaeljeh malo podrobnije saznati gdje se nalazim. Stoga polaganim korakom izmjerih duinu i irinu moje sobice. I zidove sam pomno opisao. Nakon ovog istraivanja, predodba o mom zatiju bijae mi prilino jasna. Sobica, bolje rei tamnica, bijae dugaka pet ili est koraka, a etiri ili pet iroka.1 Nakon presluanja prebacili su ga u gradski zatvor na Zrinjevcu koji je bio smjeten u staroj vojarni oteenoj potresom 1880. i koja je strala kao strailo izmeu velianstvenih palaa i kua. Tu su ga smjestili u sobu koja je bila dugaka dvanaest, a iroka pet ili est koraka s vojnikim eljeznim krevetima na kojima su bile samo slamnjae i plahte, ali ne i dekice. Radiu se taj zatvor inio udoban, podsjetivi se na mrane tamnice u kojima su, i prema autentinim povijesnim izvorima i prema narodnim pjesmama, trunuli hrvatski
1
Stjepan RADI, Praki zapisi. Autobiografska proza. Zagreb 1985., 108. Radi je bio zatvoren jer je tijekom zadnjeg izvoenja Zajeve opere Zrinjski uzviknuo: Slava Zrinskome, dolje tiranin. Volumen 2, Broj 2, str. 74 - 88
75
junaci.2 Tu prvi put spominje buhe koje je psovao jedan zatvorenik koje mu navodno nisu dale ni oka sklopiti.3 U Kraljevstvu SHS Stjepan Radi prvi je put uhien 25. oujka 1919. i bio je u zatvoru s malim prekidom do 28. studenoga 1920. godine.4 Prvo pismo zapravo ceduljicu iz zatvora u Gjorgjievoj ulici pie 29. oujka 1919. i takvim nainom kontaktira s obitelji cijelo vrijeme tamnovanja, osim u vremenu kada mu je takav kontakt zabranjen i sprijeen. Povremeno se zatvorski reim toliko zaotravao da mu nisu doputali drati ni novine, ni olovku, ni papir. I Radiev list Slobodni dom nije izlazio od 26. veljae 1919. pa do 13. oujka 1920. jer je zabranjen na osnovi ratne naredbe grofa Tisze od 1914. pa su ovi listii jedino svjedoanstvo rijetkih vijesti o njegovu tamnovanju koje je narod iznimno teko prihvaao. Stjepan Radi ivi u polumraku podrumske samice na Gradskom redarstvu u Petrinjskoj ulici a da mu nije uruena optunica ili dano rjeenje na zatvor. Vrijeme njegova zatvora bilo je vremenski neodreeno i uvijek se produljivalo usprkos stalnom Radievu nadanju da e ga pustiti jer nije bio protiv novonastale drave, nego samo protiv njezina unutranjeg ureenja gdje su zanemareni interesi naroda te je traio da se iskoristi Wilsonovo pravo samoodreenja naroda te slobodnom voljom udruivanje u ravnopravnu zajednicu sa Srbijom i Crnom Gorom.5 Svetozar Pribievi kao ministar unutranjih poslova naloio je banu Ivanu Paleeku da obrati pozornost na Radievo dranje u zatvoru i da straari budu pouzdani kako bi se sprijeilo njegovo povezivanje s neprijateljem.6 Dakle, to vea izolacija. Bilo je to vrijeme tekih iskuenja za Stjepana Radia koji nikada nije radio ni kao inovnik u nekoj kancelariji, a kamo li da bude skuen u sobiku od etiri etvorna metra. Bila je to za njega prava mora te neprestano ponavlja da je ponaanje prema njemu besprimjerno i nedopustivo s obzirom na to kako su Hrvati postupali sa Srbima u vrijeme veleizdajnikog procesa, kada su zatvorenicima bile doputene mnoge slobode koje su njemu uskraene, osobito razgovor s drugim zatvorenicima. Meutim, Radi je dobro iskoristio vrijeme u zatvoru pa je nauio engleski i talijanski te usavrio znanje drugih jezika neprestano itajui knjige i novine na stranim jezicima. Kada ne moe itati jer ga noge bole od stajanja na klupici ispod prozora kako bi koristio svjetlo ili ne moe pisati jer su mu oduzeli i olovku, tada razmilja i osmiljava to sve treba hrvatskom narodu kako bi mu drava bila isto to i domovina mati, a ne maeha, jer je to moderni pojam socijalne drave.7 Nakon godine dana zatvora napisao je Mariji Radi: to sam due u zatvoru, to sam politiki jai, te je zatvor za mene
Isto, str. 115. No, mislim da je Radi imao krivo da se moglo dulje ostati zdrav u tim tamnicama. Dakako, nije smrt nastupila tako brzo kao to se dogodilo barunu Trenku ili Gavrilu Principu, ali je i Stjepan Radi izgubio zdravlje za svojih tamnovanja iako je jo bio relativno mlad. 3 Isto, str. 115. 4 Razlog uhienja nikada nije bio pismeno formuliran, no nisu to bili ideoloki Radievi spisi ni Ustav seljake republike koji jo nije bio napisan, nego Radiev istup u Koprivnici 3. veljae 1919. na kojem je najavio da je republika najbolji oblik vladavine. Radieva popularnost preplaila je i Svetozara Pribievia, ali i kralja te se samo po nalogu s najvieg mjesta moglo Radia tako dugo drati u zatvoru. 5 Na izvanrednoj glavnoj skuptini glavnog odbora stranke 3. veljae 1919. zakljueno je da se hrvatski narod obrati s ovim sadrajem na Mirovnu konferenciju u Parizu te je u mjesec dana sakupljeno 200.000 potpisa slobodnih seljakih gospodara. 6 Bosiljka JANJATOVI, Stjepan Radi. progoni - zatvori - suenja - ubojstvo 1889l-1928., Zagreb 2003., 155. 7 Bogdan KRIZMAN, Korespondencija Stjepana Radia, II , Zagreb 1973., str. 453 - pismo Mariji Radi 1. I. 1920.
2
76
najvea politika usluga, kolikogod mi je kao ovjeku (muu, otcu) velika neprilika.8 Uvjeti tamnovanja bili su za Radia na granici izdrljivosti zbog mrane i vlane sobe, bez dovoljno zraka te zato to se, osim dnevne etnje koja je trajala od sat do dva po uznikom dvoritu - to se mijenjalo prema politikom stanju u Hrvatskoj, nije mogao kretati pa se udebljao i tu je zaetak njegove teke eerne bolesti, od ijih je posljedica i umro nakon ranjavanja. Boji se da e posve oslijepiti itajui i piui u mraku tamnice. Sobica mu je vlana i mala. Jede ono to dobiva od kue. Ponekad ima previe, a drugi put premalo hrane i esto se tuio da je hrana presoljena. Kada bi neki strunjak pogledao kako je Stjepan Radi ivio dvije godine u zagrebakom zatvoru, vidio bi da u tom vremenu treba traiti uzrok njegove eerne bolesti: masna hrana, nekretanje, stalni stres, briga za zdravlje ene, djece, kolovanje djece, za vinograd, ogrjev itd. Nebrojene su brige Stjepana Radia u zatvoru jer mu je brat Antun umro 1919., a onda se ubila i Antina ena na grobu. Sama tuga za tugom. Nemalu nevolju priinjavaju Radiu u zatvoru buhe i mievi. Stjepanu Radiu su ivotni uvjeti tijekom dvogodinjeg zatvora 1919. i 1920. postali strani, i to ne samo zbog polumraka, nedostatka zraka i nemogunosti kretanja, nego i zbog buha i mieva koji su vladali zatvorom. Sudei prema Radievu pismu iz 1925., nita se nije promijenilo u te etiri godina. Stjepan Radi je od 1888. pa do 1924. bio vie puta zatvoren, a loi uvjeti tamnovanja bez sumnje su utjecali na njegovo zdravlje, iako nema sumnje da je upravo zbog tih zatvora postao najpopularniji hrvatski politiar za kojeg je znao svaki ovjek u selu i gradu. Radievo je ime postalo gotovo sveto zbog njegovo rtve. Ne znamo kako je doivio prvi susret sa zatvorom kada je prigodom posljednje izvedbe Zajeve opere Nikole ubi Zrinski, jer je ban zatvorio operu zbog financijskih sredstava, uzviknuo: Dolje ban Khuen Hdervry, ni prigodom etveromjesenog zatvora u Petrinji 1893.9 kamo je doao zbog slinog verbalnog delikta, niti od studenoga 1895. pa do 19. svibnja 1896. kada je proveo u uzama bjelovarskog Sudbenog stola. No, znamo da se muio u zatvoru poslije Prvoga svjetskog rata kada je dvije i pol godine proboravio u Zagrebu i kada mu je zatvor postao dom iako nije bio pravomono osuen pa je posve protuzakonito dran u zatvoru, kako bi ga se odvojilo od naroda i onemoguila njegova borba za republiku.10 U to je vrijeme pisao brojna pisma svojoj supruzi Marenki Radi. Ona se veim dijelom odnose na praktini ivot, upute, izvjetaje, potvrdu da je primio odreenu knjigu, ali u tom tekstu nalaze se i oajne reenice koje pokazuju da su Radia strahovito grizle buhe i da su mu boravak u zatvoru inile neizdrljivim. Radi je zbog kritike naina kako je stvoreno Kraljevstvo Srba, Hrvata i Slovenaca, a od kraja 1919. i zbog preimenovanja Hrvatske puke seljake stranke u Hrvatsku republikansku seljaku stranku, zbog nepriznavanja Karaorevieve monarhije i Vidovdanskog ustava bio najbolje uvani politiki zatvorenik nove drave. Iako se ta drava diila demokracijom, ipak dranje Radia dvije i pol godine u zatvoru bez suenja pokazuje
8 9
Isto, str. 513. - pismo Mariji 3. II. 1920. Osuen jer je tijekom proslave 300. godinjice pobjede bana Tome Bakaa u Sisku kritizirao to je nazdravljeno banu Khuenu Hdervryju istaknuvi da to on kao desetogodinji tiranin ne zasluuje. (B. JANJATOVI, Stjepan Radi. n.dj 38-40). Bio je osuen na etiri mjeseca zatvora i nauio za to vrijeme eki. Hranili su ga petrinjski graani. 10 Bosiljka JANJATOVI, Dravne uze, post i samica: suenje Stjepanu Radiu 1920. godine, asopis za suvremenu povijest, 1997, br. 1, 97-127. Dakako, B. Janjatovi gleda na Radiev zatvor 1920. s drugog aspekta nego to je pisan ovaj na rad. Volumen 2, Broj 2, str. 74 - 88
77
da je sudski sustav bio u funkciji politike, ali i da udaljavanje Radia od politike i od njegovo etvero djece nije moglo zaustaviti namjere koje je elio ostvariti na oba polja. Stvorio je seljaki pokret, dao ljudima nadu u bolje sutra i odgojio svu djecu kao vrijedne i marljive ljude.11 Sreom, ouvana su gotovo sva Radieva pisma, odnosno bolje rei komadii papira koje je pisao svojoj obitelji. Sadraj tih pisama bogato je vrelo koje prua mogunost razliitih sagledavanja linosti Stjepana Radia: njegove strepnje, snove, ivot na nekoliko etvornih metara u samici i njegove nade. Mislim da je malo primjera u povijesti da je netko zapisao sve to osjea prema politici, ivotu, obitelji. Radievu korespondenciju iz zatvora objavio je do najmanjeg listia dr. Bogdan Krizman, a mi sam ovom prilikom odluili izvui one segmente koji se odnose na buhe i mieve i jo poneto to olakava shvaanje Radia kao ovjeka. Mogue je rekonstruirati to je Radi doivljavao iz njegovih pisama eni. Ovaj smo se put odluili za neto to nitko nikada nije obradio, tj. kakvi su bili zdravstveni i sanitarni uvjeti u zatvoru zagrebakog Sudbenog stola 1919. godine kada neistoa i buhe mue Stjepana Radia. No, izostavit emo one opise koji govore o nastojanju vlasti da provedu potpunu izolaciju Radia pa nije smio ni razgovarati s drugim zatvorenicima te o izvanredno strogom reimu koji nije uvijek bio jednakog intenziteta. Izvlaimo iz pisama dijelove koji su zanimljivi za nau temu. Iz zatvora pie 3. travnja 1919. Mariji Radi da je spavao dobro i da je bio mir.12 Dana 29. travnja 1919. pie da je dobio poseban prostor i da je uprava dopustila da smjesti krevet, ali da e moda trebati ekati jo nekoliko dana jer moda ga ti barbari opet premjeste u onu sobu uza koja jedina ima prozor.13 Iz pisma 10. svibnja 1919. vidi se da je novi reim zaveden u zatvoru mnogo gori od prijanjeg. Tijekom istrage posjete su doputene dva puta tjedno, a kasnije svaki dan, a etnje su dva puta dnevno, ali mu uznika soba nema svjetla pa, s obzirom na to da je otkljuan, ita na hodniku kod velikoga pravoga prozora. No, oito da nema ni zraka ni svjetla u svojoj sobici i moli suprugu da trai njegovo premjetanje na redarstvo ili barem temeljitu poboljicu postupka. Ne zaboravi rei, kako je to nedostojno, da si politiki pritvorenik ne moe nita zabiljeiti, kad ita, jer ne smije imati olovke - jo mora podnositi pijunau kroz onu kuljicu.14
Po Kaznenom zakonu koji je vrijedio u Hrvatskoj istrani zakon nije smio trajati dulje od tri mjeseca. Vjerujui da je nova drava pravna drava Stjepan Radi se svaki dan nadao da e biti puten. No prolazili su dani, tjedni i mjeseci i on je sjedio u zatvoru. Dr. Vladko Maek je u lipnju 1919. sastavio banu Ivanu Paleeku predstavku za sebe, dr. Josipa Pazmana, dr. Vladimira Prebega i lijenika dr. Milu Kovaevia da prema l. 168 kaznenog postupka treba zatvorene kroz 48 sati ili predati sucu istraitelju ili pustiti na slobodu, a njih etvorica od kojih su prva trojica i narodni zastupnici ve su osam tjedana svaki posebno u samici, dakle 84 dana, jer su zatvoreni 25. oujka. Maek naglaava da je samica po l. 19-22 kaznenog postupka teko pootrenje kazne koje ne smije trajati dulje od jednog mjeseca i da zatvoreni nisu do sada ni presluani, a kamo li po sudu pravomono osueni. (Krizman, Isto, str. 199). 12 Bogdan KRIZMAN, Korespondencija Stjepana Radia, II, Zagreb, 1973., str. 125. - pismo od 3. IV. 1919. 13 Isto, str. 130. - pismo od 29. IV. 1919. 14 Isto, str. 134. - pismo od 10. V. 1919. ali se to je zatvoren zbog sumnje i moli da se interesira kod dr. Beloevia, efa redarstva, jer da se zbog sumnje ne bi u pravnoj dravi smio nitko zatvoriti, a najmanje narodni zastupnik kojega titi imunitet. (Naime, 1913. Stjepan Radi bio je izabran za narodnog poslanika i kako Hrvatski sabor nije rasputen, Radi se poziva na imunitet. Pie i: Upozoriti treba, da je sabor stvorio zakljuak o custodii honesti (o dolinom zatvoru i postupku) i za politike kanjenike istraenike, dakle pogotovo i za politike internirce.
11
78
Ve 14. svibnja 1919. ali se da mu je u velikoj sobi bilo bolje jer je tamo bolji zrak nego ovdje gdje mu prozori gleda na dvorite gdje je ..smrad cieloga uzita i redarstvenog i sudbenostolskoga.15 Istog je dana poslijepodne napisao i pismo da je u njegovoj samici koja nosi br. 42 sada zatvoren Ovariek. I dalje: ...Kolikog se svladavam i kolikogod osjeam, kako mi to kodi, ipak i kod svjetla itam svaki veer - na mahove - po pet, po 10, pa 15 asaka. Par puta sam ve osjetio, da je zlo. I onako se po podne namuim (jer ni stojei16 ne vidim dosta, kad je oblano), a na veer to dode lam. Za to sam naumio naprosto nita od danas ne itati kod veernjeg svjetla. Moli da mu se kod Beloevia ishodi, im preuzme ured, da mu se dozvoli bra kako bi si mogao pomalo zasvirati.17 Tri dana kasnije Radi pie Mariji: Noas sam do po noi spavao vrlo loe. Znojio sam se, kao u groznici, a onda me smetao veliki nekakav takor (a moda i samo mi), koji je tako buio, da sam ga vie puta morao plaiti. Inae je u samici svako, pa i mije drutvo ugodno, samo da je neto iva, ali je sudrug bio tako bezobziran, da sam volio biti sam...18 U lipnju 1919. bio je zatvoren i Maek19 u zatvoru zagrebakog Redarstva jer je htio s dr. Kemanom preko Trsta otii u Pariz i tamo podnijeti Radiev memorandum Mirovnoj konferenciji, odnosno Wilsonu, no uhvaeni su i optueni za veleizdaju. Radi pie 3. lipnja 1919. Mariji da neka kae dr. Maeku da trai premjetaj u zatvor Sudbenog stola jer da u uzama Redarstva nema postelje nego prazne (bez slamnjae) eljezne daske, a hodnik da je smradan do skrajnosti, a pored toga su prozori izvana barbarskim nainom jo posebnim daskama okolo zagradjeni.20 Pie da se Maek mora boriti protiv samotnog zatvora i proti ubitane tame i neistoe u zatvoru Redarstva. Na redarstvu je, naime, glavni stan svih zagrebakih buha i stjenica. (U mojoj postelji nala ih je pospremaica jedan jedini dan 14!). I ovdje (kod sudbenog stola) ima jedna satnija buha - te imam s njima dosta okapanja ve dvie noi. Izgubim time po 1-1 1/2 sata, pa onda u jutro obino zaspim preko vremena.21 Iz pisma 10. lipnja 1919. vidi se da je dobio istu posteljinu. Pie: Liepo sam si uredio krevet, crveni se i bieli, da je milota. Debeli zimski gunj metnuo sam na tvrdo (kao kamen) nabitu slamnjau etverostruko, te mi je sada fino spavati. A vanjku se samo bieli. Kad pogledam postelju i knjige - onda kao da sam na pola kod kue!22 U pismu 14. lipnja 1919. pie Mariji: Noas sam imao estoku bitku - s buhama. Sad u istom upotrebiti praak, kad vidim, da ne ide drugije. Sve ove dane naime klopaju slamnae i mienjaju slamu, te je na dvoritu prava buhara. Tu sam ih i nakupio.23
Isto, str. 138. - pismo od 14. V. 1919. Stojei ispod visokog prozoria. 17 Isto, str. 142, - pismo od 14. V. 1919. uveer. Iz pisma pisanog 7. lipnja vidi se da je i dobio tamburicu (bra), ali je to otkrio tamniar te mu je oduzeo pozivajui se na kuni red. 18 Isto, str. 143, - pismo od 17. V. 1919. ujutro. 19 Dr. Vladko Maek (Jastrebarsko, 20. VII. 1879. - Washington, 15. V. 1964.) voa HSS-a poslije smrti Stjepana Radia. 20 Maek je 11. lipnja 1919. i doao u zatvor Sudbenog stola zajedno s dr. Lujom Kemanom. Ve 16. srpnja 1919. Sudbeni stol je donio zakljuak da se obojica na temelju proirenja nadlenosti vojnih sudova na vojinom teritoriju i na graanska lice predaju u uze komande Savske divizije. Naime, zbog posebnih prilika u Hrvatskoj podruje izmeu Save i Drave bilo je i dalje ratna zona. (Isto, str. 250). Ipak Sud ih nije predao bojei se reakcija naroda jer je stanje u Zagrebu iznimno revolucionarno. 21 Isto, str. 165, - pismo Radia Mariji 3. VI. 1919. 22 Isto, str. 175. - pismo Radia Mariji 10. VI. 1919. 23 Isto, str. 184. - pismo od 14. VI. 1919.
15 16
79
U pismu 21. lipnja 1919. Radi pie: Noi su sada dosta neugodne, radi vruine24 i radi - buha. Ja se dodue pokrivam samo plahtom (da, poaljite mi, ako imate, nau istu plahtu, jednu) a i praak sam skoro ve sav potroio - ali uzalud.25 Radi u pismu 25. lipnja pie kako moe dobro itati na engleskom i zahvaljuje obiteji koja mu je nabavljala udbenike. ...radosna spoznaja, da imam svoje i oni mene; tek kadkada me ipak iz potaje utipne - ne buha, - o tom ve ni ne govorim - nego onaj mali nemirnjak, koga su Rimljani slikali s lukom, koga nigdje ne vidi, a svuda ga osjea. Meutim, 27. lipnja poinje pismo s buhama. Nou su me buhe tako mrcvarile, da vas molim, poaljite mi nekakve bombe za njih uz naputak kako se to upotrebljuje.26 Drugi dan je ve oajan. Pie: Cielu sam se no borio s buhama, kao neko Jakob s angjelom. Osobito je estoka borba bila izmedju 1-3 sata; ali sam, za to o vama svima divno sanjao.27 Pismo od 3. srpnja 1919. poinje: Nejmileji moji! Noas su me buhe tako ozbiljno napale, da je to doista teko opisati. Ja mislim, da bi bilo vriedno, da Milica ode dr. Bogdanoviu28 i da mu kae ovo: Tata nam je po straaru ve ponovno poruio da od buha ne moe spavati ve nekoliko dana. Poslali smo mu praak, nije pomogao. Na dvorite se ne moe slamnjaa iznijeti, jer tamo se ve itav mjesec prae i iz nova napunjavaju slamnjae, te je tamo buha na milijune - tu je jedino sredstvo, da ja - naravski uz nadzhor agentov - do podne, kad je u sobi dosta svjetla, buhe potuem i postelju dobro prakom pospem, a onda za 2-3 dana taj isti posao obavim. - ujem, da si je dr. Pazman29 pomogao samo time, to je tako buhe potukao, ali moj tata ne vidi, pa to ne moe sam uiniti. Meni je u istinu do toga stalo, da dobijem vau pomo proti tomu zajednikomu neprijatelju, ali mi je - moram priznati - ipak glavna svrha da vas vidim malo na due - dok sve buhe polovite - i da vi vidite moje novo kuanstvo. Dakle, pokuajte.30 Otuno je to pismo iz kojeg se vidi da je Stjepan Radi bio gotovo slijep, i to je vie zadivljujua njegova elja da iskoristi vrijeme u dugotrajnom zatvoru za uenje i itanje. Radieve tube su prodrle i u javnost te su mu 4. srpnja 1919. izribali sobu i obje klupe izhoblali, da budu glatke i bijele.31 No, to vanjsko ienje nije unitilo buhe. Buhe ga i dalje grizu. Pie 8. srpnja 1919.: Spavao sam - uprko buhama vrlo dobro.32 Oekivanje osloboenja nakon to je 16. kolovoza 1919. vlada radikala Stojana Protia zamijenjena vladom Ljubomira Davidovia iz Demokratske stranke nisu se ispunila. Svetozar Pribievi je i sada ostao ministar unutranjih poslova sve do 18. listopada 1919. godine. ak se zatvorski reim pogorao i nisu vie doputani nikakvi razgovori lanova obitelji sa Stjepanom Radiem. Dr. Maeku i dr. Kemanu je bilo zabranjeno ak i itanje novina, a dr. Pazmanu su uzeli ak i olovku da ne moe nita pisati niti si zabiljeiti.
26 27 28 29
24 25
Isto, str. 212 - pismo od 25. VI. 1919. - Pod nemirnjakom misli vjerojatno na mia. Isto, str. 202 - pismo od 21. VI. 1919. Isto, str. 213 - pismo od 27. VI. 1919. Isto, str. 216 - pismo od 28. VI. 1919. u jutro. Nikola Bogdanovi kotarski predstojnik Zagreba i upravitelj redarstvenog povjerenitva. Dr. Josip Pazman (1863. - 1925.), profesor moralnog bogoslovlja na Bogoslovnom fakultetu u Zagrebu i od 1910. lan Hrvatskog sabora izabran u Novoj Gradiki. Bio je i kanonik kolegija Sv. Jeronima u Rimu, a ureivao je i Katoliki list i Bogoslovnu smotru te je njegovo zatvaranje kao pravaa imalo slian smisao kao i Radievo zatvaranje. 30 B. KRIZMAN, Korespondencija, II, str. 224. - pismo od 3. VII. 1919. 31 Isto, str. 226. - pismo od 4. VII. 1919. 32 Isto, str. 233. - pismo od 8. VII. 1919. EKONOMSKA I EKOHISTORIJA Volumen 2, Broj 2, str. 74 - 88
80
Radia mui samoa, a 12. kolovoza 1919. pie: Kad je bura, meni je mnogo ljepe u zatvoru, nego inae. I kad kia pada, isto. U obe volim uti kakvu buku, amor, govor, da se otmem ovoj podpunoj i tako dugoj samoi. Za to je vrlo sgodno, to su suelice mojim prozorima okna redarstvenih uza, gdje slobodno pjevaju, fukaju, viu itd. Ali mi sve to presjedne, kad koga tuku, kako je to bilo opet danas (Tukli su, valjda batinali, neku djevojku!). Ova je samoa tako nemila, da sam bio posve zadovoljan, to sam imao mieve u sobi, ali sam se bojao, da mi ne izgrizu koju knjigu, te sam im postavio miolovku; odmah se ulovie dva (valjda par). Bilo mi ih je vrlo ao. (Dr. P(azman) svoga je mia dugo hranio, dok ga nije iznevjerio i nekamo pobjegao.)33 U pismu 19. kolovoza pie neto to otkriva u Radiu ovjeka koji voli ak i miie: Dananji sam dan poeo jednim dobrim djelom. Nou se ulovio mali liepi mii. Juer sam prerezao kruh i komadi unkine koice; ali ja sam k tomu dodao mrvicu vaega - svoga nicleka i siroma - odmah je bio unutra. Videi, kako svojim slabim capicama i tankim zubiima hoe da pregrize drot - otvorio sam mu vrataca. Dugo nije iao van - ne vjerujui da je ono izlaz. Ali kad je osjetio, da je tamo sloboda - kako je izjurio i otrao nekamo u svoju kuljicu!34 Radi 21. kolovoza 1919. pie: Primio sam tri katulje buhomora, ali u ih neko vrieme uvati za vinograd. Ja se ovdje buha vie - ne bojim! - Pa! Bog!35 Ljeto je i Radi teko podnosi zatvor pa zamilja kako e u kui sagraditi potkrovnicu gdje e moi raditi, istodobno pie da po savjetu dr. Maka, sokolaa, ja marljivo gombam, po malo i mravim, slaem se sa svojim miiem i spremam - na skok vama. Sve nae pozdravljam, a vas doma i u vinogradu nebrojeno puta ljubim i grlim Va Tati Skorodojdi.36 No i ta se nada izjalovila. U pismu 26. kolovoza 1919. pie: Kum /Maek/ se strano tui na buhe, pa sam mu rtvovao jednu buhomorku, to lake, to ja s buhama vie ne ratujem.37 Silno je osamljen. Pie 28. kolovoza: Probudim se redovno oko ponoi, ali me to ne smeta, jer imam poznato drutvo, od kada sam onog miia pustio na slobodu. On se naveera, pa poslie toga provodi svoje obiestne igre, te tri trkom po cieloj sobi. Ja na to opet usnem. Spavam dobro.38 Meutim, 2. rujna 1919. pritvoreno je pola Radieve obitelji zbog politike propagande: supruga Marija, kerke Milica i Mira te sin Vlatko, iako je svrha bila da se enski dio obitelji tako preplai da zatvore knjiaru i da izgube osnovu egzistencije. Vlatko je puten na slobodu ve 3. rujna te je ostao kod kue samo s malim bratom Brankom, a 19. rujna su mu se pridruili na slobodi i ostali lanovi obitelji osim Stjepana Radia s namjerom da se Stjepan,39 Marija, Mira i Milica svi zajedno optue zbog zloina protiv drave, to im je bilo priopeno 17. rujna 1919., ali su ipak 19. rujna putene da se brane sa slobode pa je samo Stjepan ostao i dalje u zatvoru. To je skinulo Stjepanu veliku brigu s vrata jer je dobar dio svog obroka slao
Isto, str. 284. - pismo od 12. VIII. 1919. Isto, str. 293-294. - pismo od 20. VIII. 1919. ujutro. 35 Isto, str. 296. - pismo od 21. VIII. 1919. - Buhomor se koristio i za unitavanje nametnika na liu. Radievi su imali dosta velik vinograd u Moslavini, ali je on Radiu zadavao velike brige jer je uvijek morao nekoga moliti za neku uslugu oko rada u vinogradu. 36 Isto, str. 298. - pismo od 23. VIII. 1919. 37 Isto, str. 300 - pismo od 26. VIII. 1919. U 8 sati ujutro. 38 Isto, str. 304 - pismo od 28. VIII. 1919. 39 Isto, str. 318 - pismo Mariji Radi 22. IX. 1919.
33 34
81
preko tamniara obitelji. Bio je u velikoj brizi i za svoja dva sina vani jer je u Zagrebu izbila dizenterija i sva su djeca koja su oboljela umirala. Trai od Pavla, koji se sada brinuo i za dio obitelji na slobodi i za dio obitelji u zatvoru, da ne kupuje voa za Vlatka i Branka.40 Meutim, zatvorski reim je opet pootren i Radi ne smije primati ni novina ni knjiga te s njim nitko ne smije progovoriti ni rije pa su opet i straari u zatvoru postali grublji. Radi se boji da ga ne premjeste u zatvor u Beograd pa pazi da ne izazove panju zatvorskih vlasti. Ipak 28. rujna 1919. ponovno mu je Marija donijela novine, cvijee i knjige. No, zatvor se produljuje u nedogled i ne nasluuje se nikakav pozitivan pomak. Drava funkcionira kao centralistiki ureena monarhija kojom se upravlja bez parlamenta iskljuivo iz Beograda. Mirovna je konferencija zakljuila da svaka drava sama treba srediti svoje unutarnje odnose, to Radia ini oajnim jer se nadao da e se Wilson, iako je napustio Europu, zaloiti za prava svih naroda. No, Wilson je samo mlako izjavio amerikim radnicima u San Franciscu da ako Liga naroda smatra opravdanim zahtjev nekog naroda za samoodreenje da e se to ispitati i narod proglasiti samostalnim. No bio je ve bolestan, a onda je i izgubio izbore te nestao s politike scene. Stjecajem nesretnih okolnosti svi vapaji Hrvata ostali su izvan pozornosti velikih sila, pa i demokratske Amerike. U listopadu 1919. pravaki zastupnik Dragutin Hrvoj41 je, izaavi iz zatvora, izjavio da mu je Radi rekao da mu je zima. Na upit tamniara je li to istina, Radi to negira bojei se da ga ne premjeste u tada najveu kaznionicu u dravi - u Mitrovicu. Kae da se 15. listopada poelo loiti i da mu je posve dobro, ali smatra da je najbolje kada sam loi pe u sobi pa moli premjetaj u raniju sobu na redarstvu, ili da mu prepuste da si sam loi pe.42 Obitelj mu je ponovno uspjela dostaviti bra na koji e tiho brnkati prije spavanja.43 To je dolo u dobar as jer su 25. listopada 1919. dr. Maek i dr. Keman puteni na slobodu, a u njihovu su sobu dola dva boljevika.44 Radi se u pismu Mariji 1. studenoga 1919. ponovno tui na buhe: Noas sam spavao vrlo dobro uzprkos buhama, koje me ve treu no dogovorno uznemiruju nemilice. To je nekakva nova serija: malih (mladih), vrlo brzih i neulovljivih.45 Ipak su vijesti da Radia dre u loim prilikama dovele do komisije sastavljene od dr. Stankovia i dr. Vrabevia te policijskog inovnika Rajakovia. Zakljuak je bio da je soba u redu i da oni ne mogu izvijestiti da je soba nezdrava, a blaga kritika dr. Vrabevia da ova soba nije za knjievnika nije urodila nikakvim rezultatom i Radiu je nakon ove komisije postalo jasno da e ga drati u zatvoru dok se ne provedu izbori, a njihov datum nije jo ni bio odreen. Radi je oajan. Sukobio se s dr. Stankoviem koji je izjavio da je on na fronti bio etiri godine u mnogo gorem poloaju i da inteligentnu ovjeku u samoi nije dosadno,
Isto, str. 311 - pismo Pavlu Radiu 16. IX. 1919. i 315 - pismo Mariji 20. IX. 1919. Dragutin Hrvoj bio je jedini pravaki poslanik u Saboru koji se protivio bezuvjetnom sjedinjenju s Kraljevinom Srbijom. Drugi su svi tada ujedinjenje smatrali sretnim dogaajem. 42 Isto, str. 363 - pismo Pavla Mariji 17. X. 1919. 43 Isto, str. 366 - pismo Mariji 19. X. 1919. Oduevljen to mu je uspjelo tiho odsvirati i vjebati, to mu je dobro jer se tako zabavlja a da ne ita. Zabavlja se braem 20. i 21. listopada te svira onih dvadesetak pjesmica na jednoj ici, i to one koje je volio pjevati s Marijom. (Isto, str. 368 i 369 ) 44 Isto, str. 372 - pismo Mariji 26. X. 1919. 45 Isto, str. 377 - pismo od 1. XI. 1919.
40 41
82
to je Radia razbjesnilo te mu je rekao: Izvolite svriti svoje uredovanje i ostaviti me u miru, u ovoj blagotvornoj samoi.46 U Tribuni, pukom nezavisnom i gospodarskom tjedniku, u povodu Radievih albi izaao je lanak Komu ljepe nego Radiu jer su njegove pritube da je soba nezdrava i tamna te da je ve gotovo oslijepio proglaene neutemeljenima, to je pronalo spomenuto povjerenstvo.47 U srijedu, 19. studenoga 1919., doao je neki brzojav iz Koprivnice koji je silno uzrujao cijelu upravu zatvora te su oduzeli Radiu olovku, tintu i pero, to je Radia silno pogodilo.48 Odgovorio je tako da su i on i dr. Pazman zatrpali rupicu na vratima iznutra onemoguavajui time agente da ih stalno kontroliraju, to zakonom za one koji su u pritvoru nije bilo predvieno.49 Bili su izmijenjeni gotovo svi straari, a preostali su pozvani na gradsku opinu s opomenom da ne smiju doputati nikakve privilegije. Radi i Pazman vie si nisu mogli izmjenjivati ni novine. No ta nova stega je ipak postupno poputala i 3. prosinca 1919. ve ima patentno pero, dakle Penkalin izum.50 No, uvijek su obavljali iznenadne prepade u samicu, oduzimanje olovaka i ceduljica, te taj reim ini da Stjepan Radi svoje biljekice i upute pie na ceduljicama koje samo s velikom sreom uspijeva dostaviti svojoj obitelji koja ih potom dalje distribuira, a mnogo je toga i propalo. Osim toga, stalno oekuje putanje na slobodu te pie: Nou uistinu nisam nikada u zatvoru, a to je gotovo pol dana.51 Ve 25. studenoga 1919. Radi je jako prehlaen. Centralno slabo funkcionira, a 27. studenoga 1919. Radi pie Mariji da se uope nee loiti te moli pletene arape.52 Na Badnjak ureuje boini stoli ovako: U sredini na njem je u zlatorezu Seaton-Watson,53 a na njem mojih pet boinica: u sredini Mamica, a na svakom uglu jedna zviezdica; s lieva i desna kolai i smokvice; u pozadini 2 sviee; medju njima liepa jedna slika; na lievo, po strani, skladite svega obilja; vina, voa, kruha, sira, svega to hoe, a najvie ojega mira i blagoslova.54 No, oekivanje da e biti puten za Novu godinu nije se ostvarilo. To mu je bilo jasno ve nekoliko dana jer je ban Tomislav Tomljenovi izjavio da e Radi biti puten tek kada se potpie ugovor s Italijom, odnosno kada se zatvori granica na jugu.55 Mue ga more. Sanja: S jedne strane nepregledna movara, a s druge gotovo nepristupna strmina, uz koju se moram popeti drei diete u rukama (to je naa hrv(atska) republ(ika), a jedan me ve odrasliji djeak (slian Branku i Vladku) prati (to je selj(aka) str(anka)), ali mi nita
Isto, str. 394-395 - Radi Mariji 13. XI. 1919. Komu ljepe nego Radiu, Tribuna, 5, 21. XI. 1919., 2. 48 B. KRIZMAN, Korespondencija, II, str. 400-401 - pismo 22. XI. 1919. U pismu Mariji Radi napisao je da je pismo iz Koprivnice vjerojatno u vezi s Maekovim planom i -vim. (izmekoviem) putovanjem. Naime, bio je poznat Radiev skup u Koprivnici 3. veljae 1919. koji je Radia i odveo u zatvor zbog njegovih republikanskih izjava. 49 Isto, 402 - pismo 23. XI. 1919. 50 Isto, str. 412 - pismo od 3. XII. 1919. 51 Isto, str. 445 - pismo od 27. XII. 1919. 52 Isto, str. 409 - pismo od 27. XI. 1919. 53 Robert William Seton-Watson (1879. - 1951.), engleski publicist specijaliziran za June Slavene i jedan od najboljih strunjaka za jugoslavensku problematiku i slavenske narode na Balkanu. Podravao je stvaranje Jugoslavije pa i one Titove, spoznavi tek pred kraj ivota da i tu nije sve u redu. Na kraju Prvoga svjetskog rata ureivao je asopis The New Europe. 54 Isto, str. 441 - pismo Mariji od 24. XII. 1919. etiri zviezdice su etvero djece, Mamica je Marenka, a knjiga u zlatorezu je najvjerojatnije djelo Seaton Watsona The Southern Slav Question and the Habsburg Monarchy. 55 Tako je i bilo jer je Rapalski ugovor Trumbi potpisao 12. studenoga 1920, a Radi je puten iz zatvora tek uoi izbora 28. studenoga 1920.
46 47
83
ne pomae, tek me napunjuje strahom, da ne padne u movaru, jer da je to moj sin. I svaki put se sretno uzpnem, a gore, kad sam ve na uzvisini, nadjem i vas. Ali, kako se uzmiim i oznojim! Kad se probudim, moram se presvui.56 Nekoliko dana kasnije sanja o slobodi: Sino sam sanjao da sam iao uz divnu, istu, bistru rieku i da je tu doletjelo veliko jato divljih pataka. Ja sam jednu mladu, veli ve dobru za peenku, uhvatio rukama mislei: To e biti mojima za novu godinu liepa peenica. Ta patkica = sloboda.57 U pismu od 31. prosinca 1919. opet spominje miju obitelj: Ja ovdje imam cielu familiju - miju. Dajem im suhe korice, mekane, sladke koice, komadie suhoga sira, itd. Uviek si to uzmu i posve isto poberu. S koicom se dosta namue, dok je odvuku u svoj magazin. Neko vrieme sam im davao i vodu u kapici od kisele vode. Par puta su izpili do kapi, a onda na jedan put nisu ni okusili. Medjutim mi se kapica izgubila. - Sad se ne boje ve nita, te ukaju i onda, kad gori sviea; a im utrnem, eto ti cieloga cirkusa i koncerta. - I tako je sama priroda izigrala policajnu odredbu, da ja budem samotni zatvorenik. Miicu spominje i u pismu 12. sijenja 1920.: A sad jednu familijarnu: dok je moja miica bila sama, prezirala je korice i koice kruha, a kad sam joj dao dva komadia sira, jedan je ostavila. Sad joj znam ostaviti, metnuti pod klupu - 2-4 komadia korice, 2-3 male koice, 2-3 koice ili odreska od mesa - i ona sve to odnese i do najmanje mrvice - djeci. - E, mati je mati!58 Radi pie 9. sijenja 1920.: Dananji je dan opet oajno oblaan. Sve sam novine proitao stojei na klupi, ali me ve noge previe bole, pa u, napisavi ovo, sada liepo razmiljati.59 Tri dana kasnije mu nije dobro. U noi mi je oko 1 sat bilo malo pozlilo (u eludcu), mislim od one kobasice. Ako ste je kupili, vie ne kupujte. itao sam ve vie puta, da mesari (Rabus) od crknutih svinja prave kobasice - itd. Za to u ovo doba nije vriedno kupovati ni kobasa, ni salame.60 Zdravlje mu se i dalje pogorava, ali to nitko ne uoava. Odbija veere i pije samo aj. Ni nakon godinu dana nema u zatvoru svjetlo pa moli svijeu, sapun i igice - to jest - troje, to mu je bilo vrlo nuno kako bi mogao pisati svoja pisamca obitelji.61 S velikim iekivanjem oekuje formiranje druge vlade Stojana Protia u koju su uli Ivan Kovaevi kao ministar uma i ruda, Ivan Krnic kao ministar agrarne reforme i dr. uro urmin kao ministar socijalne politike mislei da e biti osloboen. No nita od toga iako se spremio za izlazak iz zatvora. Radi pie 25. veljae, dakle est dana nakon imenovanja nove radikalske vlade, u koju je polagao toliko nade: Kao nepopravljivi optimista - po domau norc - ekao sam i juer sve do 9 1/4 spreman na prvi poziv - itd. ekali ste za stalno i vi. Ja u se danas primiti svoga posla kao da sam prvi dan zatvoren i radit u, dok budem mogao, dok me budu morali prenieti u bolnicu. Ne jedem i ne pijem nita - ni vode. Smatra da je to zadnje sredstvo i da e ga upotrijebiti do kraja. Radi Vas htio sam ga se odrei, ali promislivi stvar dobro, ba radi vas treba da ga upotrebim. Ovo nije samo moje muenje, nego i vae.62
58 59 60 61 62
56 57
Isto, str. 449 - pismo Mariji od 30. XII. 1919. Stariji sin bio je Vladimir, mlai Branko. Isto, str. 452 - pismo Mariji , 1. I. 1920. Isto, str. 468. - pismo Mariji 12. I. 1920. Isto, str. 464. - pismo Mariji, 9. I. 1920. Isto, str. 470. - pismo Mariji, 13. I. 1920. Isto, str. 511. - pismo Mariji 2. II. 1920. Isto, str. 530. - pismo Mariji 25. II. 1920. EKONOMSKA I EKOHISTORIJA Volumen 2, Broj 2, str. 74 - 88
84
uvi za njegovu odluku, ban Laginja mu je prouio neka mu ne pravi neprilike jer da on o njemu vodi rauna. Radi je na to odgovorio pismenim zahtjevom da ga odmah puste na slobodu.63 Ljude u Narodnom klubu naziva mizerijama i kae da su gori od demokrata jer su demokrati preuzeli odgovornost za nasilje, a ovi ele sjediti na dvije stolice i izbiti za sebe korist. Smatra da e biti korisnije ako pone pregovarati s komunistima.64 Brojnim zalaganjem mnogih ljudi dr. Matko Laginja ga je 27. veljae 1920. pustio na slobodu, ali ga je Protieva vlada dala ponovno zatvoriti 22. oujka 1920. radi protudravne djelatnosti i govora u Galdovu pokraj Siska, a Laginji je prigovorena blagost.65 No zatvor Radiu vie nije tako strog kao kad je ministar unutranjih poslova bio Svetozar Pribievi. Radi objavljuje u Domu ranije napisane lanke i nada se dobru od radikala, u koje ima vie povjerenja nego u demokrate. Uspio je objaviti 1920. ak brouricu pod naslovom Gospodarska politika. Meutim, nova situacija uskoro se poistovjetila s ranijom. Htio je objaviti i svoj govor na sudbonosnoj sjednici 24. studenoga 1918., koji je gotovo platio glavom, ali je umjesto toga govora u Domu izaao lanak Car batina. ini se da je sam Radi povukao svoj govor bojei se da se ne iskoristi pri sastavljanju optunice. Ipak su mu zatvorski uvjeti bili neto bolji. Predsjednik zatvora dr. Bogdanovi rekao mu je da moe biti cijeli dan u kapelici koja je imala danje svijetlo i centralno grijanje, to mu je u prijanjem razdoblju, kada je Pribievi bio ministar unutranjih poslova, a Paleek i Tomljanovi banovi, bilo rijetko doputeno usprkos viekratnim molbama. Rasprava je poela u srpnju 1920., ali nije bila javna i bila je oito po nalogu regenta Aleksandra vrlo stroga jer je on bio nezadovoljan kako ga je narod doekao u Zagrebu gdje su ga od seljaka pozdravila samo 23 estinana, lanovi seljakog drutva Podgorac, a drugi su ga odbili pozdraviti.66 Radi je puten na slobodu na dan izbora za Konstituantu 28. studenoga 1920. godine. Radi je ponovno uhien 5. sijenja 1925., ali prvo pisamce potjee iz 24. sijenja. Pisma iz ovog vremena ima mnogo manje jer je dr. Slavia Krbler strogo kontrolirao veze obitelji i Radia, no vidi se da je Radi umoran te ima mnogo manje emocija i pie samo ono to treba. Iz ovih materijala iz 1925. vidimo da je eerna bolest ve uzela maha,67 no i ovdje ima neugodnih susreta. Sudac mu je 2. veljae 1925. pronaao stjenicu na ovratniku ...veliku, crvenu, punu moje krvi. Dajte neto smislite, da ih utamanim.68 Zabrinuo se i predsjednik Sudbenog stola u ijim je uzama Radi bio zatvoren. Istog dana iznesena je slamarica van i isparena vruom vodom, te je naeno ...par buha, drugo nita.69 Ispikana mjesta osjea i nekoliko dana kasnije, a vjerojatno su ga zato to je obolio od eerne bolesti koja krv
Isto, str. 531. - pismo Mariji, 25 II. 1920. u podne. Isto, str. 533. - pismo Mariji, 25. II. 1920. 65 B. JANJATOVI, Stjepan Radi, n.dj, 233-236. Na skuptini u Sisku optuio ga agent Franjo Sran, a kotarski naelnik Janko Fancev, brat filologa Franje Fanceva, htio je ublaiti sadraj Radieva govora zbog ega je maknut s tog dobrog mjesta te je kasnije radio kao zadruni povjerenik u Karlovcu. 66 Isto, str. 545. - pismo Milice Radi Petru Radiu 20. VII. 1920. 67 Iz Radieva pisma Mariji 24. I. 1925. vidi se da je sudac konstatirao da od Radia ide neki retanski zadah. Radi misli da je to od nekretanja po zraku, no zapravo radi se o acetonu. Produene su mu etnje. (Isto, str. 584 - pismo Mariji 24. I. 1925.) Poeo je i puiti kako bi zatro bolesni zadah u sobici. (Isto, str. 588 - pismo Mariji 30. I. 1925.) Lagano se prehladi i pati od glavobolje (Isto, str. 590 - pismo Mariji 2. II. 1925) 68 Isto, str. 591 - pismo Mariji 2. II. 1925. 69 Isto, str. 591 - pismo Mariji 3. II. 1925 uveer.
63 64
85
ini slatkom buhe grizle vie nego druge zatvorenike.70 Od suhe hrane ima esto bolove u trbuhu te je ve teko bolestan od eerne bolesti iako to nitko ne primjeuje. Oajan je.71 Boli ga i koljeno i zima mu je.72 Ponovno posipa prakom buhe, no one ga i dalje mue. Pie 18. veljae 1925.: Taj nesretni praak protiv buhama (Plenkovi ili to ve bilo). Sino sam nastojao, da budem izmjenice as Job, as Herkul, ali mi nije pomoglo ni jedno, ni drugo. Bilo mi je skoro onako, kao Guliveru, kad su ga Liliputanci obasuli svojim strielicama.73 Stjepan Radi je 18. srpnja 1925. iziao iz zatvora nakon to je neak Pavle Radi dao izjavu da Radi priznaje Vidovdanski ustav i monarhiju. Postao je ministar prosvjete, ali ne zadugo. Dana 20. lipnja 1928. smrtno ga je ranio radikal Punia Rai. Buhe ugroavaju nae ljude vjekovima, no ini se da su nai stari bili svjesni te nevolje, kao i vrijednosti dalmatinskog buhaa koji je autohtona biljka i koji je u 19. stoljeu bio najtraeniji dalmatinski izvozni artikl koji je koristila Europa, ali i prekomorski krajevi. Ne izvrsno dalmatinsko vino, ne cement i tupina, ne turistika ponuda, nego buha. Buha nikada nije leao na skladitu. On se uvijek mogao prodati i to je vinska kriza bila dublja, to je on dobivao na vrijednosti i vanosti. Vrijedna svojstva otkrio je ljekarnik Drobac u Dubrovniku oko 1830. te ga je reklamirao. Bogatstvo mnogih obitelji u junoj Dalmaciji zasnivalo se na buhau. Danas se buha ne proizvodi u Dalmaciji, iako se poetkom 20. stoljea izvozilo oko 24 vagona buhaa godinje i bio je, uz lovor i roga, najtraenija biljka Dalmacije u vremenu kad je vinska kriza eliminirala vino kao glavni izvor prihoda. Danas se buha, taj prirodni pitroid koji unitava sve gmiee kukce, proizvodi na veliko u Japanu i Keniji, a zaboravila se njegova iskonska, autohtona domovina - Dalmacija. Tek se u najnovije vrijeme obnavlja sjeanje i ine odreeni napori za ponovni uzgoj buhaa. Hrvatski nobelovac Lavoslav Ruika, roen u Vukovaru 1887., otkrio je u suradnji s kemiarom Staudingerom djelujue spojeve u dalmatinskom buhau.74 U zimi 2005./06. odrano je u Osnovnoj koli u Katelima savjetovanje uitelja sa strunjacima te je, nakon upoznavanja i razgovora koje je trajalo cijeli dan, zakljueno da e 19 osnovnih kola poeti saditi buha na odreenim parcelama i da e se, uz pomo djece, obavljati uzgoj koji treba mnogo ruku. Rasadni materijal dobivat e se iz klonirane biljke, ime e nasad biti zdrav.75 Nevjerojatno je da smo prepustili tu nau dragocjenu biljku drugim zemljama da se njome koriste. Kakav smo kapital imali u rukama, a danas je posve izgubljen. Jo se u vremenu Stjepana Radia mogao kupiti neki praak buhomor i slino, a danas nema ni toga.
Isto, str. 593 - pismo Mariji 4. II. 1925. Pie da ne moe odmaknuti krevet od zida gdje se sakrivaju stjenice jer je preuzak pa se boji da ne padne. 71 Isto, str. 597. - pismo Mariji, 6. II. 1925. 72 Isto, str. 599 - pismo Mariji, 9. II. 1925. 73 Isto, str. 603. - pismo Mariji , 18. II. 1925. 74 Leksikon Minerva, Zagreb 1936., str. 1227. 75 Radioemisija na prvom programu 20. sijenja 2006. Nedavno je i u Gospodarskom listu D. Bakari objavio lanak o buhau kao prirodnom pitroidu posebnih svojstava kojim se moe zapraivati i krumpir te voe da u njih ne dou gmizajui kukci. On djeluje na ivani sustav kukca i ubija ga. Jedini je nekodljiv za toplokrvna bia, i to mu je prednost pred sintetiziranim pitroidom koji ne smije doi u doticaj s hranom.
70
86
Buhe su dosta prisutne u naoj knjievnosti i zanimljivo je da se esto koristi izraz buharnica upravo za zatvor. Knjievnik Slavko Kolar esto spominje buhe, i to s potovanjem.76 U spomenare iz mladosti znao bi poneki aljivina napisati: Sjeti se mene u pola noi kada ti buha na trbuh skoi. Imala sam u razredu ak kolegicu kojoj je bio nadimak buha zbog njezine ivosti i temperamenta. Neke zavidne osobine buha nije mogao izbjei ni asopis Meridijani. Tu je navedeno da buha moe skoiti neobino visoko jer joj to omoguava elastini resilin i da je primjenom tog izdrljivog proteina mogue proizvesti supergumu velike izdrljivosti, ali i materijal koji e u medicini moi posluiti kao zamjena za kimene diskove.77 Meutim, o buhama do prole godine nikada nisam proitala nikakav lanak. Tek u Veernjem listu 8. lipnja 2005. objavljen je omanji lanak da su djeca iz Uneia pokraj Gline pobjegla iz mjesta zbog buha koje im ne daju ivjeti. Sjeam se da su jedno lijenici bili zgroeni kada im je u bolnicu dopremljena starica koju su buhe doslovno izjele. ula sam od Zlate Holler, sestre velikog upana iz vremena NDH Vladimira Sabolia, koja je imala kuu na Trenjevci, da je svojem sinu Draenu koji je sluio vojsku negdje u Srbiji oko 1950. saila koulje koje su imale gumice oko ruku i vrata da ga nou ne mogu tipati buhe. Ne vjerujem da je to funkcioniralo niti da je uspio na taj nain suzbiti neprijatelja, a vjerojatno se naao i na meti narednika jugoslavenske vojske koji su i muke od buha smatrali vjerojatno dobrim odgojem, privikavajui tako narod na patnje i muku. Sjeam se da su moji roditelji u Koprivnici znali pola noi loviti buhe koje je tata ljeti donio s Kotarskog suda. Tada to nisam razumjela i bilo mi je vrlo smijeno. Prie o buhama primaju se s podsmijehom i omalovaavanjem, odnosno o tome se uti. A njihov boravak u lancu ovjek, make i psi i nije tako bezazlen. Okrivljavali su ih, kao i takore, za irenje kuge koja je tri stoljea haraila Europom. No, nisu buhe bile u sreditu pozornosti samo u srednjovjekovlju. One su i problem suvremenog svijeta pa ako upitate one koji ne vole make zato ih ne vole, veina e vam odgovoriti da ih ne vole zbog buha. Protiv buha, ali i protiv maaka vodi se stoga stalna, nesmiljena borba. U Savskom gaju ivjelo je desetak maaka koje su hranile starice koje su stanovale u toj etvrti te im je to bila i zabava i posao. No, na makama su ivjele buhe, i to neka vrsta malih, posebno brzih i vjetih buha. Pobunili su se stanari - veterinari i visokokolovani ljudi - te dali iskemijati itav park i poubijati make jer ne ele ivjeti s buhama. I danas na tom prostoru nema nijedne make, a ima li buha, ne znam. No ja imam nekoliko maaka i vjerojatno dosta buha jer je ta simbioza neunitiva, odnosno mogua je ako stalno istite i ribate, onemoguavajui buhama da razviju svoj ciklus te ako istite make raznim losionima kao to to rade u bogatoj Americi. Budui da nemam srca unititi make, nemam snage ni rijeiti se svih buha. Usprkos najveim naporima, samo ih drim pod odreenom kontrolom. Zanimljivo je da na silnim kemijskim sredstvima koja se mogu nai u Bili i velikim trgovinama pie da ubijaju gmiuu i leteu gamad, ali meu tim neprijateljima nisu navedene buhe. Zato? Zato to su one izgradile vrlo sofisticiran sustav
U romanu Glavno da je kapa na glavi ( Zagreb, 1956.) Kolar na dva mjesta na svoj poznati satirini nain spominje buhe, i to s potovanjem. 77 K.B., Rastezljiva superguma. Meridijani, br. 100, prosinac 2005., 18.
76
87
preivljavanja, vrlo su uporne i vrlo otporne, vrlo skromne po ishrani u sluaju oskudice i vrlo grabeljive u sluaju povoljnih prilika. ini se da je to Stjepan Radi iskusio na vlastitoj koi, i to krvavo. Ima vie vrsta buha: maja, takorska itd. U praumama Brazila ive buhe koje se ukopaju u meso tabana i ondje poloe jaja te larve jedu ljudsko meso i onemoguavaju hodanje. ivotni ciklus buha odvija se u tri faze: buha izlee jaja na ljubimcu ili na tepih i par buha moe izroditi 20.000 buha u mjesecu. Nakon tri do est tjedana pod povoljnim uvjetima ta se jaja izlegnu u larve koje su duge 3-4 mm i mogue ih je vidjeti golim okom. Larve se hrane probavljenom krvlju odrasle buhe, ali i raznim hranjivim supstancama kojih ima svagdje. Nakon toga larve se uahure i ostaju u njoj od tjedna do godine dana. U toj uahurenoj fazi buha je neranjiva s obzirom na bilo kakav insekticid ili nisku temperaturu, no im se stvore povoljni uvjeti odrasla se buha izlee iz ahure i ini uda na ljudima i makama te se svi neprestano eu. Prirodna metoda unitavanja buha je buha, no mi ga danas nemamo. U svijetu se koristi cedrovina koja odbija buhe, a poznato je da konji izluuju nekakav miris koji tjera buhe te dekica ispletena od konjskog repa titi ljubimca od buha. Maki ili psu se mogu dati enjakov kvasac jer i enjak odbija buhe. Neven posaen u vrtu spreava naseljavanje buha u svojoj blizini, kao i biljka anis. Kupanje ivotinje u kupkama primjenjivo je samo na pse koji moraju biti u vodi barem 15 minuta da bi se razbio zatitni sloj koji titi buhu od utapanja. Treba zapamtiti da se buhu ne moe utopiti ako se u vodu ne umijea nekoliko kapi deterdenta. Kemijskih sredstava ima vie i tim se poslom bave samo strune slube. Radi se s visokootrovnim kemikalijama te se sve ivo mora iseliti iz kue kako bi se ubile buhe i larve. No, i u tom je sluaju mogue da se buhe zavuku u prostore izmeu parketa i preive takvo zamagljivanje. Pyretini koji se dobivaju iz krizantema nisu dostupni na naem tritu, a organofosfati su vrlo otrovni i za ljude i ivotinje. U suvremenom svijetu postoji i insektni hormon precor (metophrene) koji prekida ivotni ciklus buha spreavajui larvu da sazri, odnosno buha se ne moe reproducirati, ali je zlo to buhe mogu razviti imunitet na taj sprej. pricanje tapeciranog namjetaja i tepiha sa sodium polyborate (potaa) je takoer korisno, ali tim se nainom moe unititi i namjetaj pa je rizik vrlo visok. Takvo ienje je efektno za priblino godinu dana, a onda ga treba ponoviti. Uostalom ne moete ga upotrijebiti tamo gdje ive make, koje bi lizanjem progutale dovoljno boraksa da im ivot bude ugroen. Neki ljudi koriste sol umjesto boraksa. Meutim, sol navlai vlagu pa nakon nekog vremena moete tepih koji ste posipali solju baciti. Pri koritenju usisavaa treba vreicu odmah baciti jer e se u protivnom buhe ponovno vratiti u stan. Treba, dakle, neprestano izmiljati nove naine borbe s tim malim, gadnim neprijateljem. Prekor se ne moe koristiti na danjem svjetlu jer se brzo raspada na suncu. Ni larve ne preivljavaju na visokim temperaturama, to je bio razlog zato su nai stari iznosili posteljinu i deke na sunce.78 Ima mnogo naina da se buhe iskorijene. Oni mogu biti prirodni, kemijski, ali strunjaci zakljuuju da nijedna metoda nije sto posto uinkovita te je najbolje kombinirati nekoliko
78
Koritene su spoznaje istraivanja Cindi Tittle-Moore, 1995-197. Fleas and Tics. www. k.9. Weeb com/dog/s EKONOMSKA I EKOHISTORIJA Volumen 2, Broj 2, str. 74 - 88
88
vrsti iskorjenjivanja kako bi se postigli potpuni rezultati. Treba uvaavati i da su se kod jedne vrste buha metode pokazale odlinima, a kod drugih ostaju bez uinka. Pristup se mora mijenjati i iz godine u godinu jer se buhe priviknu na utamanitelja jedne vrste. Na kraju treba rei da je vesela narav pomogla Stjepanu Radiu da preivi esta zatvaranja zbog verbalnog delikta, i to stoga to su ga se politiari bojali i nisu htjeli da se kree meu narodom te da analizira njihovu politiku i ponaanje. ivei u zatvorima kako je mogao, on je to vrijeme iskoritavao za uenje jezika i za osmiljavanje onog to treba uiniti u Hrvatskoj. Prvi je poeo osmiljavati gospodarski program jo 1903. godine. U svojem Dravnom ureenju ili ustavu neutralne seljake republike Hrvatske, koji je otisnut 1921., Radi je u etvrtom poglavlju Osiguranje ovjeanskih prava bez obzira na dravljanstvo napisao:ovjeja linost je nepovrediva. Nitko ne moe biti zatvoren ni uope lien osobne slobode bez pismenoga, sudbenoga, zakonom obrazloenoga naloga. Taj nalog mora biti proitan i uruen dotiniku kod samoga uapenja. (...) Istrani zatvor ne moe trajati ni u jednom sluaju dulje od mjesec dana. U sluaju da sudbeni organi ne izvruju ovih dviju odredaba, imade uapenik pravo da se sam udalji, a nitko ga ne smije u tome prijeiti(...) Svaku povredu osobne sigurnosti i nepovredivosti imade pravo svaki odrasli ovjek sudbeno progoniti.79 Kako blaga tualjka za ono to mu se dogodilo. Jo su dva lana nastala kao posljedica njegova razmiljanja o ivotu, a posveena su njegovoj eni i obitelji bez kojih vjerojatno zbog svoje estoke naravi ne bi izdrao u zatvoru. U lanu 6. Ustava Radi istie: Obitelj je prvi faktor potenoga odgoja, privrede i kulture. Posebnim se zakonom ureuje odgojna, privredna i kulturna zadaa obitelji. A u lanu 7. pie: Mukarci i ene imadu u svem posvema jednaka prava. Kako moderno za ono vrijeme kad ene nisu mogle glasati, ni obnaati sudake dunosti ni mnoge druge poslove koji su bili rezervirani iskljuivo za mukarce. Radiev Ustav je u svakom sluaju najvaniji na pravni akt 20. stoljea i on je u mnogoemu utjecao na zakonodavstvo kasnijih socijalistikih ustava.
Summary
The article covers the unspeakable imprisonment of Stjepan Radi and his experiences with fleas and mice. The author describes incarceration conditions that were almost impossible to endure for Stjepan Radi, where pests like mice and fleas played a key negative role.
79
Stjepan RADI, Politiki spisi. Priredio Zvonimir Kulundi, Zagreb 1971., 370. Zahvaljujui Kulundiu, postao nam je poznat sadraj Ustava kojega nema ni u Nacionalnoj i sveuilinoj biblioteci i za kojega su se vlastodrci potrudili da nestane iz javnog optjecaja usprkos tome to je tiskan u Americi i u Hrvatskoj u priblino 100.000 primjeraka. Volumen 2, Broj 2, str. 74 - 88
Hrvoje Petri - O TIPOVIMA SEOSKIH NASELJA U VARADINSKOJ I KOPRIVNIKOJ REGIJI
89
O TIPOVIMA SEOSKIH NASELJA (I NJIHOVU OKOLIU) U VARADINSKOJ I KOPRIVNIKOJ REGIJI U 18. I 19. STOLJEU
ON TYPES OF SETTLEMENT (AND THEIR ENVIRONMENT) IN THE VARADIN AND KOPRIVNICA REGION IN THE 18TH AND 19TH CENTURY
Hrvoje Petri Primljeno: 14. 4. 2006. Zavod za hrvatsku povijest Prihvaeno: 20. 9. 2006. Filozofski fakultet Rad ima dvije pozitivne recenzije Sveuilite u Zagrebu UDK/UDC 911.373 (497.5-37 Varadin) ,,17/18 Ivana Luia 3, HR-10000 Zagreb 911.373 (497.5-37 Koprivnica) ,,17/18 Republika Hrvatska Pregledni rad h.petric@inet.hr Reviews
Saetak
U lanku autor analizira tipove seoskih naselja i njihova okolia preteno na osnovi topografskih i katastarskih karata. Prve karte koje prikazuju strukturu seoskih naselja na osnovi koje se mogu predlagati tipovi naselja su iz oko 1780. godine. Autor se dotie i procesa koji su utjecali na formiranje naselja. U radu je analizirana skupina seoskih naselja jugoistono od Varadina i sjeverno od Koprivnice.
Kljune rijei: tipovi seoskih naselja, 18. stoljee, 19. stoljee Key words: Types of rural settlemnts, 18th Century, 19th Century
Jedan od temeljnih radova o tipovima seoskih naselja na hrvatskom podruju napisali su geografi Zvonimir Dugaki i Milan enoa.1 O oblikovanju seoskih naselja na prostoru ludbreke Podravine pisao je etnolog Vitomir Belaj.2 Zadatak koji sam sebi postavio u ovom lanku bio je dopuniti dosadanje spoznaje i istraivanja o seoskim naseljima na prostorima zapadno i istono od ludbreke Podravine. U zapadnom sam dijelu kao primjer uzeo skupinu sela juno i jugoistono od Varadina, a u istonom dijelu grupu sela izmeu Legrada i Koprivnice. Ukupno je obraeno 11 seoskih naselja, za koje sam predloio klasifikaciju u est tipova: 1. grudasti ili gomilasti tip sela na kontaktu terasa i pobra; 2. ratrkani tip sela u brijenom podruju; 3. tip sela u jednom nizu uz vodeni tok; 4. tip manjeg sela u poloju uz veu rijeku; 5. tip manjih cestovnih (dvoulinih) sela na kontaktu poloja i terasa te 6. cestovno-gomilasto seosko naselje. Obrada seoskih naselja temelji se na kartografskim i katastarskim izvorima iz 18. i 19. stoljea te predstavlja samo smjernice za daljnja i detaljnija istraivanja.
1 2
Z. Dugaki, M. enoa, Naselja, u: Zemljopis Hrvatske, knj. 2, Zagreb 1942., str. 599-608 i literatura navedena na str. 617-618. V. Belaj, Oblikovanje seoskih naselja oko Ludbrega, Ludbreg (monografija), Ludbreg 1984., str. 219-225. EKONOMSKA I EKOHISTORIJA Volumen 2, Broj 2, str. 89 - 103
90
Grudasti ili gomilasti tip sela na kontaktu terasa i pobra

Grudasti ili gomilasti tip sela na kontaktu terasa i pobra predstavljaju relativno nepravilna graena sela. Dobri primjeri za takav tip sela su Donji i Gornji Kneginec jugoistono od Varadina.3 Velika gomilasta sela su vana za one dijelove Panonske nizine u kojima nije bilo sustavne kolonizacije.4 Prema zemljovidu s kraja 18. stoljea, kod naselja Gornji Kneginec (Gorni Knieginczi) vidi se nepravilan izgled ulica s formiranim sreditem oko crkve u sreditu sela iz kojeg se ulice prema jugu pruaju u obliku slova V s dva niza kua sjevernije od sredita. Cijelo selo ima grudastu strukturu koja je dijelom rastvorena uz prometnicu pa se ini kao da je rije o prijelaznom tipu naselja prema cestovnom selu. Kod sela Donji Kneginec (Dolni Knieginczi) grudasta struktura je jo oitija jer su kue u naselju okupljene u gomilu bez pravilnosti i sredita sela.5 U katastarskoj opini Kneginec, prema zapisniku parcela iz 1861. godine,6 spominju se toponimi: Za selom, Prenica, Pri putu, Na bregu, Ograd, Brenica, Polevica, Cvilenki, Kleevina, ret, Blek, Ternjaa, Podolnica, Blanica, Lovci, Stosovina, Maltarica (Maltaria), Musteka, Duga njiva, Pri melinu, Pesek, Zavertje, Za kutom, Korekovec, Poleg klanjca, Gornje Dobrova, Dolnje Dobrovo. Katastarska opina Kneginec obuhvaa dva sela: Donji i Gornji Kneginec. Zanimljivo je da je uz rub Gornjeg Kneginca (Kneginec Gornji) zapadno upisan toponim Za selom i Pri putu, a istono Zavertje, sjeverno Na bregu, a juno Prenica. Juno od Donjeg
Slika 1: Grudasti ili gomilasti tip sela na kontaktu terasa i pobra - Donji i Gornji Kneginec
Slika 2: Dio katastarske karte Gornjeg Kneginca iz 1861.

5 6
3 4
T. uri, D. Feletar, H. Petri, Opina Gornji Kneginec, Gornji Kneginec-Samobor 2004. Z. Dugaki, M. enoa, Naselja, str. 603. Hrvatska na tajnim zemljovidima XVIII. i XIX. stoljea, knj. 10, Varadinska upanija, Zagreb 2005., karta sekcije 7. Hrvatski dravni arhiv (HDA), Dravna geodetska uprava (DGU), Katastarska opina Kneginec. Volumen 2, Broj 2, str. 89 - 103
91
Kneginca upisan je toponim Pri melinu, istono je Stosovina, zapadno Lovci i Blanica, a sjeverno Podolnica. Od vodotoka su ucrtani Mosdernjak uz istoni rub Donjeg Kneginca i rijeica Plitvica (upisana kao potok) na sjeveru. Donji Kneginec je prema katastarskoj karti iz iste, 1861. godine imao strukturu slinu krunom toku unutar kojeg je bilo 11 objekata (kua i gospodarskih zgrada). Oko krunog toka bile su rasporeene kue i gospodarske zgrade, a iz sela su se ravali putevi na sve etiri strane svijeta. Gornji Kneginec ini glavna ulica koja ima izgled obrnutog slova Y. Crkva Sv. Magde dominira sreditem naselja, a istono i juno od nje formirao se manji trg iz kojega se dva puta razdvajaju prema jugu stvarajui izmeu njih dvije insule. Na vrhu obrnutog slova Y sjeverna ulica ima nastavak prema zapadu. Sjeverno od crkve je ucrtan upni dvor s gospodarskim zgradama (graeno od opeke), a na vrhu june insule je ucrtan upnikov vrt. Juno od crkve bila je smjetena kola (graena od pletera). Gotovo su sve kue proeljem bile okrenute prema dvoritima (izuzeci su kua Josefa Kanikog k. br. 31 - br. upisa 89, Michala Vugrinca k. br. 3, broj upisa 83, Ivana Tukaa k. br. 1, broj upisa 86, Pavla Gjurania k. br. 28, broj upisa 59 i Mika Hamulca k. br. 13, broj upisa 46 u Gornjem Knegincu koja su bile okrenuta prema ulici te kua Ivana Sokolia k. br. 18, broj upisa 759 u Donjem Knegincu). U Gornjem Knegincu su od opeke bile graene jedino crkva, upni dvor s gospodarskim zgradama i kua Josipa Veeria te izvan naselja kua u vlasnitvu Grada Varadina. U Donjem Knegincu je od opeke bila sagraena jedino kua Mike Keretia, k. br. 4, broj upisa 785. U gomilasta sela mogue je ubrojiti i Luan (Losan) koji je na karti s kraja 18. stoljea ucrtan istonije od ceste izmeu Varadina i Zagreba. Luan ima grudastu (gomilastu) strukturu kua koje se okupljaju oko sredinje ulice.7
Slika 3: Dio katastarskog plana Donjeg Kneginca iz 1861. godine
Hrvatska na tajnim zemljovidima XVIII. i XIX. stoljea, knj. 10, Varadinska upanija, Zagreb 2005., karta sekcija 14. EKONOMSKA I EKOHISTORIJA Volumen 2, Broj 2, str. 89 - 103
92
Selo Luan je u drugoj polovici 19. stoljea spadalo pod katastarsku opinu Sv. Ilija. Iz sauvanog zapisnika parcela opine Sv. Ilija (sa selima Doljan, Krianec, Luan, Seketin i igrovec) iz 1861. te katastarske karte8 iz iste godine moe se vidjeti struktura naselja. Na prostoru cijele katastarske opine iz zapisnika parcela mogu se proitati toponimi: Obre, Pod peskom, Pri retu, Pri lugu, Pod topoljem, Kostanjevec, Za Mihukom, Zajei jarki, Presburg, igrovec, Dolice, Dolii, Pod Doljanom, Sajevec, Gajski vrh, Sepski vrh, Seketinski bregi, Kozlovec i Luan. Naselje Luan sastoji se od sredita naselja oko kojega je 1861. bilo grupirano desetak kua. Sredinji dio nalazi se istono od ceste koja vodi iz Varadina u Zagreb. Zapadno od ceste bilo je nekoliko kua, kao i razbacanih istonije od sredita naselja. Sve su kue bile graene od nevrstog materijala (pletera) i bile su proeljem okrenute prema dvoritu. Prema kasnijim katastarskim izmjerama moe se vidjeti usitnjavanje parcela na prostoru sela Luan. U katastarskoj opini Bikupec 1860. ucrtane su dvije kue od opeke uz cestu Varadin - Zagreb. Kue su oznaene toponimom Turin, a kao vlasnik je upisan Agramer Erzbisthum (broj upisa 1008 i 1009 na rudini Police).9 Moemo rei da su te dvije kue zapravo znaile poetni dio naselja Turin. Fromiranje naselja Turin u iduih stotinu godina moe se vidjeti iz kasnijih katastarskih planova. Selo se formiralo kao cestovno naselje uz prometnicu koja povezuje Varadin i Zagreb. U katastarskoj opini Bikupec su 1860. bili popisani sljedei toponimi: Zavertje, Ribnjak, Kraina, Pri Jalkovekom putu, Pri Svetom Roku, Gerlice, Rakite, Zvernjak, Kere, Prodnice, Makovec, Porednice, Zavertnice, Police i Tomaevec. Turin se kao naselje poeo evidentirati u popisima stanovnitva od 1910. godine.
Ratrkani tip sela u brijenom podruju

Solidan primjer ratrkanog tipa sela u brijenom podruju je Varadinbreg. Poetke naselja moemo traiti na katastarskoj karti s kraja 18. stoljea gdje je ucrtan Varasdinski Breg, kao skupina vinograda.10 Kod Varadinbrega se najvjerojatnije radilo o sluaju prerastanja sezonskog naselja vinogradarskih klijeti u seosko naselje sa stalnim stanovnicima. U katastarskoj opini Varadinbreg 1869. godine upisani su toponimi: Koradovica, Dugi vrh, Mali vrh, Halie, Peeki vrh, Kolnjak, Crnerje, Banina, Skarje, Gora, Vodovje, Kreovica i Puti. Osim stanovnika Varadinbrega svoje su posjede (najee vinograde) tamo imali Zagrebaka nadbiskupija (na Peekom vrhu), prebendarija Sv. Vida iz Varadina (Koradovica), crkva Sv. Nikole u Varadinu, upa Varadin, upa Bikupec, opina Kneginec (posjedovala je veliki umski kopleks u Gori), upa Kneginec, neimenovani samostan iz Varadina, gradska opina Varadin (uma Cmerje, na Gori, Putima i Kreovici), zaklada za drumove (na Putima), opina Varadinbreg (na Putima i Vodovju) te vie stanovnika (poljodjelaca) iz Kneginca te po jedan stanovnik iz Toplica (Varadinskih), Vertlinovca,
HDA, DGU, Katastarska opina Sv. Ilija. HDA, Dravna geodetska uprava, Katastarska opina Bikupec. 10 Hrvatska na tajnim zemljovidima XVIII. i XIX. stoljea, knj. 10, Varadinska upanija, Zagreb 2005., karta sekcija 14.
8 9
93
Slika 4: Dugi Vrh na Varadinbregu na planu iz 1869. godine
Slika 5: Hali, Peeki vrh i Banina na planu iz 1869. godine
Luana i Gornjeg Kuana.11 Zagrebaki kaptol je takoer imao svoj posjed na prostoru Varadinbrega.12 Veina kua bila je graena od vrstog materijala. Od vodotoka su ucrtani potoci Mozdanjak (Mozdernjak) i Blizna. Struktura naselja Varadinbreg bila je uvjetovana reljefom. Uz zapadni rub Varadinbrega prolazila je cesta koja je povezivala Varadin i Zagreb. Najvei je dio kua smjeten uz puteve koji su povezivali dijelovi naselja. Veina kua je proeljem bila okrenuta prema dvorinoj strani. Kue su posjedovali graani i poljodjelci iz Varadinbrega te neke pravne osobe (npr. Gradska opina Varadin, Zagrebaka
11
12
HDA, DGU, Katastarska opina Varadinbreg. KAZ, Katastarski plan kaptolskog posjeda - selo Varadinbreg, 1861. EKONOMSKA I EKOHISTORIJA Volumen 2, Broj 2, str. 89 - 103
94
nadbiskupija), a vinogradarske klijeti (odnosno podrume) posjedovali je poljodjelci iz Kneginca. Kue su bile koncentrirane na Dugom Vrhu, Malom Vrhu, Koradovici, Peekom vrhu, Jaliu, Banini, Skarju i Gori.13
Tip sela u jednom nizu uz vodeni tok

Prema Vitomiru Belaju, Kutnjak i Antolovec predstavljali bi tip sela koje je sagraenih izvorno u jednom nizu kua uz vodeni tok,14 u ovom sluaju uz mrtvi meandar koji je bio s june strane. Ve je krajem 18. stoljea Kutnjak (Kuttinek) poeo gubiti osobitosti tipa sela u jednom nizu, u ijem se zapadnom nastavku nalazilo selo Antolovec (Jantolovecz). Na karti s kraja 18. stoljea je mogue primijetiti da je vei dio Kutnjaka postao naselje s dva niza kua, a Antolovec Slika 6: Tip sela u jednom nizu uz vodeni tok Antolovec i Kutnjak (kraj 18. stoljea) je ostao selo u jednom nizu kua.15 Na katastarskoj karti opine Kutnjak iz 1859. ucrtana su dva naselja: Kutnjak i Antolovec. Sve kue su u oba sela bile graene od vrstog materijala s proeljem prema dvoritu (slian sluaj postoji u selu elekovec,16 istono do Kutnjaka). Izgled sela bio je odreen tokom nekadanjeg vodotoka koji je tekao uz sela Kutnjak i Antolovec u obliku slova J tvorei blagi kut. Vjerojatno je Kutnjak po tome dobio ime. Antolovec je funkcionirao gotovo kao produena zapadna ulica Kutnjaka. Izmeu ta dva sela povezana putem bile su etiri parcele. U Kutnjaku su kue bile s obje strane ulice, a u Antolovcu samo s june strane, to pokazuje da je Antolovec i u drugoj polovici 19. stoljea bio tip sela s jednim nizom kua. U sredini sela Kutnjak s istone je strane bila ucrtana kapela Sv. Valentina. Vee umske povrine bile su juno od Kutnjaka i Antolovca, a manje sjeverno. Na sjeveru su zabiljeeni toponimi Komornica, Zatopolje, Vinevec, a uz oba sela Glodje. Istono su Za selom, Sopot i Melinec. Juno su ucrtani toponimi Josek, Bokevje i Log, a zapadno Polanjka i Keri. Granicu s katastarskom opinom Zablatje (na istoku) ine ostaci starog vodotoka, na koji se nastavljaju ostaci drugog vodotoka koji ide u smjeru sela. Stari vodotok se ulijevao u potok Pronicu.
Tip manjeg sela u poloju uz veu rijeku

Podravska Selnica moe posluiti kao tip manjeg sela u poloju uz veu rijeku, u ovom sluaju Dravu. Na karti s kraja 18. stoljea je Selnica (Szelnicze) ucrtana uz rukavac rijeke Drave koji je dijelom utjecao na strukturu ulica. Selnica je, prema ovoj karti, manje selo
HDA, DGU, Katastarska opina Varadinbreg. V. Belaj, Oblikovanje seoskih naselja, str. 222. 15 Sekcija 16, M. Valenti, I. Horbec, I. Juki (prir.), Krievaka upanija, Hrvatska na tajnim zemljovidima 18. i 19. stoljea, knj. 9, Zagreb 2005.
13 14
95
Slika 7: Tip manjeg sela u poloju uz veu rijeku - Podravska Selnica (kraj 18. stoljea)
koje ima osobitosti cestovnog naselja, no zbog utjecaja rijeke Drave na selo i njegov okoli Podravsku je Selnicu mogue izdvojiti u zaseban tip manjeg seoskog naselja nastalog izvorno u jednom nizu u poloju uz veu rijeku.16 Podravska Selnica je, prema katastarskoj karti iz 1859. godine,17 imala izgled naselja okupljenog oko sredita (vjerojatno nekadanjeg opinskog panjaka). Sredite se prua u smjeru zapad-istok, s time da se na krajnjem zapadnom rubu odvajaju dvije ulice (jedna prema jugu, a druga prema zapadu). U sreditu sela dolazi do odvajanja dviju ulica, i to prema sjeveru (s jo jednim sjevernim odvojkom na istonom rubu sredita) i prema istoku. Zanimljivo je da selo ima samo pet kua (i dvije gospodarske zgrade) graenih od vrstog materijala, a sve ostale gospodarske zgrade i ukupno 51 kua bile su graene od mekanoga graevinskog materijala (pletera). Veina kua imala je ue dvorite i bile su smjetene jedna pokraj druge u ulinom nizu. Iza kua su se (osim nekoliko iznimnih sluajeva) gospodarske zgrade pruale u nizu, a nakon njih bili su vrtovi. Manji dio vrtova bio je smjeten izvan naselja, i to najee juno od naselja. U najveem broju sluajeva uz kuu su postojale dvije gospodarske zgrade. Proelja kua su uglavnom bila okrenuta prema ulici. Selo nije imalo parcelu oznaenu za groblje. Rijeka Drava tee sjeverno od Podravske Selnice u smjeru zapad-istok. Prema katastarskoj karti iz 1859. godine, ima est ada (na kojima su bile umske povrine), a djelomino se moe vidjeti njezin utjecaj na poloaj sela. Prostor kojim tee Drava kao i cijeli kraj sjeverno od sela nazivao se Vugrade, s time da su uz Dravu istono i zapadno od Podravske Selnice smjetene umske povrine. Jugozapadno je zabiljeen toponim Podbrestom, juno Dobrojca, a istono Neteje.
Tip manjih cestovnih (dvoulinih) sela na kontaktu poloja i terasa

Od manjih cestovnih (dvoulinih) sela na kontaktu poloja i terasa sjeverno od Koprivnice zahvalno je odabrati dva sela zapadno od Legrada (Zablatje i Imbriovec). Zablatje (Zaplati) je krajem 18. stoljea bilo ucrtano kao cestovno naselje koje se sastojalo od dvije ulice, u obliku
Sekcija 16, M. Valenti, I. Horbec, I. Juki (prir.), Krievaka upanija, Hrvatska na tajnim zemljovidima 18. i 19. stoljea, knj. 9, Zagreb 2005. 17 HDA, Dravna geodetska uprava, Katastarska opina Podravska Selnica.
16
96
obrnutog slova L.18 Prema katastarskoj karti iz 1859., selo Zablatje je bilo malo naselje s malim trgom oko kapele Sv. Roka i ulicama u smjeru jugoistoka.19 Osim kapele i jedne manje kue, sve su ostale bile graene od mekog graevinskog materijela (pletera). umske su se povrine nalazile sjeverno i juno od Zablatja. Sjeverno od sela zabiljeen je toponim Luka (s velikom umskom povrinom). Sjevernu granicu katastarske opine (prema katastarskoj opini Veliki Otok) ine ostaci starog vodotoka, a nekadanja ada obiljeena je toponimom Siget. Ostaci istog vodotoka ine i granicu prema katastarskoj opini Imbriovec na jugu i sjeveru. Juno od naselja, prema katastarskoj opini Imbriovec, zabiljeen je toponim Ledina. Granicu katastarske opine prema zapadu (prema katastarskoj opini Kutnjak) ine i ostaci starog vodotoka. Izmeu Zablatja i katastarske opine Kutnjak, u smjeru zapada, ucrtan je toponim Veliko Polje, a jugoistono Lug u sklopu kojega je bila velika uma. Zemljovid Krievake upanije iz jozefinskog vremena (80. godine 18. stoljea) pokazuje okoli sela Imbriovca (Jambrovcze) koje je tada sa svih strana bilo okrueno umarcima, a neto vee umske povrine ucrtane su sjeverno, juno i zapadno od sela, najmanje ih je bilo prema elekovcu.20 Uz Imbriovec (zapadno, gdje je danas potok Segovina) tekao je potok Prudnica koji se jugoistono od Imbriovca ulijevao u potok Rasinicu. Segovina je tekla sjeverno od Imbriovca i Zablatja, a juno od Maloga Otoka. U okolici Imbriovca nije zabiljeen nijedan naziv polja. Ucrtani su poljski putovi koji su povezivali Imbriovec sa susjednim selima Pustakovcem (jugozapadno), Zablatjem (sjeverozapadno), Malim Otokom (sjeveroistono) i elekovcem (istono). Uz puteve prema elekovcu i Malom Otoku bili su drvoredi. Iz ove karte vidi se i struktura naselja Imbriovec. Selo se prualo u smjeru sjever-jug, a negdje na dvije treine duine ulice koja se pruala u tom smjeru nalazilo se
Slika 8: Tip manjih (dvoulinih) sela na kontaktu poloja i terasa - Zablatje i Imbriovec (kraj 18. stoljea)
Sekcija 16, M. Valenti, I. Horbec, I. Juki (prir.), Krievaka upanija, Hrvatska na tajnim zemljovidima 18. i 19. stoljea, knj. 9, Zagreb 2005. 19 HDA, DGU, Katastarska opina Zablatje. 20 Na imbriovekom, a naroito na elekovekom podruju je u drugoj polovici 18. stoljea bila iskrena glavnina umskih povrina. ini se da je na nekim oblinjim vlastelinstvima bila drukija situacija. Npr. ume su jo i sredinom XVIII stoljea prekrivale gotovo polovicu povrine ludbrekog vlastelinstva, usp. J. Adamek, Ludbreg i njegova okolica u doba feudalizma, str. 103.
18
97
spajanje s manjom ulicom koja je vodila istono, tj. u smjeru elekovca. Na krianju ovih ulica bila je ucrtana crkva. Vei dio kua prua se uim dijelom prema ulici, a samo nekoliko kua se prua duim dijelom. Oko svih kua ucrtane su okunice koje su neto ire na sjeveroistonom dijelu sela gdje je ujedno najmanja koncentracija kua.21 Prema katastarskoj karti iz 1859. godine,22 selo Imbriovec sastojalo se od dvije ulice jedna se pruala smjerom sjever-jug, a druga pod pravim kutom skree prema istoku tvorei zarotirano slovo T. Juno od naselja teku (u smjeru zapad-istok) potoci Rasenica (Rasinica Bach) i Gliboki (Gluboki Bach), a u blizini se vidi korito starog potoka Glibokog (stari Gliboki). Gotovo sve kue i gospodarske zgrade bile su sagraene od nevrstog materijala. Ukupno je bilo ucrtano 60 kua: jedinki 43 i fronti 17 kua. Od opeke je bilo graeno samo sedam zgrada: crkva Sv. Imbre na malom trgu u sreditu sela, pet kua u ulici koja se prua u smjeru sjever-jug (upni dvor, Mike Novoselca, Imbre Gjurkana, Marka Megjimorca, Martina Fika) te kola u ulici prema istoku (preko puta crkve), odnosno prema elekovcu. Ulica koja ide u smjeru sjever-jug, sjevernije od posljednjih kua, rava se u dva puta - jedan prema Zablatju, a drugi prema Malom Otoku. U smjeru prema jugu zavrava okruena kuama (vjerojatno zbog ogranienja starim vodotokom ucrtanim junije), no na udaljenosti od priblino treine od juga jedan put skree prema zapadu, odnosno prema selu Pustakovec. Na tom je putu ucrtan most preko starog vodotoka. Kue su bile smjetene uz rub ulice, a gospodarske zgrade unutar dvorita. Zanimljivo je da su sve kue proeljem bile okrenute prema ulici (ili je kartograf jednostavno povukao crtu zadebljanja na ulinoj strani iz nedovoljno poznatog razloga). Velika veina parcela bila je uska i pruala se od ulice prema vrtovima koji su bili iza gospodarskih zgrada. Ui rub parcela bio je prema ulinoj strani. Kue su bile smjetene uz sam rub ulice, a gospodarska zgrada je bila fiziki odvojena, ali u nizu iza kue. Ima primjera i vie gospodarskih zgrada u nizu iza kue. Vrtovi su najee bili iza gospodarske zgrade, a rijetko uz kuu. Zapadno i juno od gospodarskih zgrada Imbriovca, odnosno od kraja parcela koje prikazuju okunice vide se ostaci starog vodotoka. Vano je spomenuti da je taj stari vodotok odredio fizionomiju cijelog naselja i pruanje ulica. Na kraju ulice koja se prua prema istoku stari vodotok, kao veliki meandar, zaokree prema jugu i ulijeva se u potok Rasenicu. Isti vodotok prema sjeveru ini granicu naselja i katastarske opine Imbriovec. Mogue je da je rije o starom koritu potoka Rasenice. Sjeveroistono od Imbriovca, u neposrednoj blizini posljednjih kua, ucrtana je mala vodena povrina. Polja juno od vrha meandra oznaena su toponimom Dvorie. Na stare ume, odnosno na proces krenja umskih povrina upuuju toponimi Zakerki i Nove Kere juno od Imbriovca, Stari Ker na zapadu i Kerec na sjeveru. Iz ovih naziva se moe vidjeti da je krenje uma poelo zapadno od naselja. Osim spomenutih, jugozapadno od naselja upisani su nazivi polja anovec i Volae, zapadno je andar, sjeverno su Veliko Polje, Dvorie,
Sekcija 16, M. Valenti, I. Horbec, I. Juki (prir.), Krievaka upanija, Hrvatska na tajnim zemljovidima 18. i 19. stoljea, knj. 9, Zagreb 2005. 22 HDA, Dravana geodetska uprava, Katastarska opina Imbriovec.
21
98
Mostie i Smerki, istono su Podhrastje, Hudo Polje, Kolarina, Brestovec, Kolarina i Melski Kut, juno je Hrasko Polje, a jugoistono Polana. Na Zakerima, Novim Kerima i Polani (juno od Imbriovca) te na Podhrastju (zapadno prema elekovcu) bile su vee povrine zajednike (opinske) zemlje.23
Tip cestovno-gomilastog naselja

Tipino cestovno-gomilasto naselje je selo elekovec. Prema izgledu i prostornom rasporedu ono predstavlja prijelazni tip izmeu cestovnih (ulinih) i gomilastih seoskih naselja. Na prvi se pogled moe initi da je rije o cestovnom naselju, no detaljnijom analizom moe se zakljuiti da ovo seosko naselje ima i neke osobitosti gomilastog naselja pa ga moemo uvrstiti u tip cestovnogomilastog seoskog naselja. U kartografskoj zbirci Hrvatskog dravnog arhiva u Zagrebu uva se karta koja prikazuje okoli elekovca u stanju kakav je bio oko 1761. godine,24 dakle sredinom 18. stoljea. Karta je napravljena 29. svibnja 1781. godine. Ona je vrlo vana jer pokazuje najstariju poznatu prostornu strukturu sela elekovca Slika 9: Karta iz 1781. godine (pagus Gyelekovecz). Oko 1761. sredite sela bilo je oko crkve koja je bila oznaena na lokaciji koja bi odgovarala i dananjoj elekovekoj crkvi. Istono od crkve ucrtana je slobodna povrina, a prema zapadu se pruala iroka ulica. Juno od crkve bila je ulica uz koju je paralelno iao stari tok Drave, to indirektno potvruje da je ranije rijeka tekla uz sam rub elekovca, a inilo ju je samo nekoliko kua. Ta je ulica bila vrlo kratka, tj. predstavljala je dio malog trga kod crkve. Jedna velika ulica pruala se Slika 10: Tip cestovno-gomilastog naselja - elekovec u smjeru sjever-jug, paralelno uz cestu (kraj 18. stoljea)
23 24
HDA, Dravana geodetska uprava, Katastarska opina Imbriovec. HDA, Karografska zbirka, D XV 2. Volumen 2, Broj 2, str. 89 - 103
99
Legrad - Koprivnica (via Kaproncza). Ve tada je na mjestu lokacije dananje kapele Sv. Florijana bio ucrtan znak raspela, to ukazuje na to da se tamo nalazilo raspelo ili manja kapelica. Kao dvije inzule ucrtana su jo dva dijela elekovca - jedan na zapadu (prema Imbriovcu) prostorno odvojen od ostatka sela te drugi na sjeverozapadu, uz cestu Legrad - Koprivnica. Iz ove se karte moe vidjeti oblik kua. Najvei dio kua inile su jedinke - kue s uim dijelom uz cestu (55 posto), slijedile su po zastupljenosti fronte - kue s irim dijelom uz cestu (29 posto), a najmanje su bile zastupljene kue na klju, tj. u obliku slova L (16 posto). Parcele kuevlasnika sastojale su se od dva dijela. U prvom je dijelu bila kua (uz ulicu), a u nastavku su slijedile gospodarske zgrade. Veina domainstava imala je ucrtanu jednu gospodarsku zgradu, ali postoji mali broj kua s neucrtanim gospodarskim zgradama, kao i s dvije gospodarske zgrade. U drugom dijelu su bili vrtovi. Sve parcele su bile iznimno iroke. Od vodotoka je oznaen stari tok Drave (fluvis Dravicza) koji je tekao u smjeru sjeverjug i pruao se uz istoni rub sela. U njega se sjeverno od elekovca ulijevala rijeka Bednja (fluvius Bednya) iji je tok ucrtan kroz sjeverni dio elekovekih zemalja. Na Bednji je blizu krianja cesta za Veliki Otok (Nagy Attak) i Legrad ucrtan most. Ima i jasno oznaenih ostataka starijih vodotoka, ali bez upisa njihovih naziva. Parcelizacija slobodnjakih (selinih) zemalja (libertinorum sesionales terra) tek je djelomino oznaena i, ako je tono ucrtana, moe se vidjeti relativna usitnjenost posjeda. Mnogo sitnih parcela se vidi na Zeliu (Terra Zelische) gdje je jedna biva dravska ada rasparcelirana na vrlo male estice. Tamo je usitnjenost prisutna i danas. Posebno je ucrtan passcuum Jalsz koji se pruao uz cestu prema Imbriovcu (weeg von Imbrihovecz nach Bezye). Iz elekovca je, uz Jals, postojao direktni put za Mali Otok (weeg nach Kyss Attak). Od toponima su upisani: Jalsz, Trepetye, Hudo polye, Ograd, Lubonichki Kerchi, Zellische, Gradische (in comitatv szaladiensis - prema njemu je nacrtan nastavak puta iz elekovca pa to govori da je ovdje mogao biti brod, tj. prijelaz preko Dravice), Ribnyak, Lenische, Marina Szello, Vargov Kerch, Hrupacha, Chepelyevo, Bezie i Raszohaticza (s ucrtanom kuicom kod gmanja - passca). Najpreciznije su prikazane alodijalne (tzv. vlastelinske ili grofovske) zemlje na predium Bezie. Iz ove se karte vidi da je najvei dio tih alodijalnih posjeda na elekovekom prostoru imao plemi Adamovi, drugi je po veliini bio imonoviev alodij, a nakon toga Hochreitterov na kojem je ucrtan majur uz cestu za Legrad (versus Legradinum) s dva graevinska objekta. Od ostalih ucrtani su alodiji plemia Poka i Kaniaja. U okolici elekovca se jasno vidi da su procesi krenja toliko napredovali da umskih povrina uope nije bilo sjeverno, jugoistono i istono od sela. Najvea koncentracija uma i umaraka zabiljeena je zapadno i jugozapadno. Kroz elekovec su prolazili vaniji putovi prema Legradu (odnosno u odvojku kod mosta preko potoka Segovine sjeverno od elekovca i preko Velikog Otoka do Ludbrega), Torecu i Botovu (prema upaniji omo) te Koprivnci. Juno od elekovca se potok Rasinica (danas: Rasenica) ulijeva u Gliboki, a potok Segovina koji je tekao sjeverno od elekovca ulijevao se u Malu Dravicu koja
100
predstavlja stari tok rijeke Drave. Mala Dravica je tekla od Legrada od sjevera prema jugu uz najistoniju elekoveku ulicu. Kod elekovca je tekao u obliku luka i skretao prema istoku gdje se ulijevao u rijeku Dravu. S lijeve strane Male Dravice (sjeveroistono od elekovca) ucrtan je toponim Gradie, a s desne strane Male Dravice (sjeverozapadno od elekovca) nalazi se toponim Cirkvie. Posebno je zanimljivo da se Gradie nalazi vrlo blizu Cirkviu, to oito nije sluajno. Uz sjeverni rub elekovca upisan je toponim Bezje, jugoistono od elekovca upisan je toponim Pruvnica (Brunica), a juno od sela toponim Movar (juno od Glibokog je ubiljeen i naziv Tomanica). Oko sela je bila mrea poljskih putova, od kojih je jedan povezivao selo. Uz zapadni rub sela bilo je seosko gmanje (Freithof). Po ovoj se karti vidi da su postojale dvije jezgre sela. Jedna je bila koncentrirana u zapadnom dijelu, a druga uz crkvu u istonom dijelu sela. Glavna elekoveka ulica je ila u smjeru istok-zapad te povezivala dvije spomenute jezgre naseljenosti. Gotovo sve kue bile su okrenute prema ulici uim dijelom (tzv. jedinke), a oko svih kua bile su se okunice.25 Prema katastarskom planu iz 1859. godine,26 elekovec je imao oko 170 parcela s kuama i javnim zgradama. Sredite sela bilo je oko crkve (Velike Gospe, odnosno Maria Himmelfahrt) i kolske zgrade. Od potoka Dravica (Dravica Bach) koji je bio istono od naselja jedna je ulica vodila u smjeru istok-zapad. Vidljivo je da potok Dravica zapravo oznaava stari tok rijeke Drave. On je u velikom dijelu utjecao na formiranje granica katastarske opine elekovec jer je prostor s njegove lijeve obale pripadao Legradu, a s desne elekovcu. Uz dio obale je vodio put koji je povezivao dva dijela elekovca.
Sekcija 16, M. Valenti, I. Horbec, I. Juki (prir.), Krievaka upanija, Hrvatska na tajnim zemljovidima 18. i 19. stoljea, knj. 9, Zagreb 2005. 26 HDA, Dravna geodetska opina, Katastarska opina elekovec.
25
101
Druga ulica se uz crkvu pruala prema jugu (prema Torecu). Ona se nekoliko parcela prije seoskoga groblja (koje je i tada bilo na dananjem mjestu) ravala u tri dijela formirajui mali trg na kojem je ucrtana vodena povrina. kolska zgrada bila je smjetena preko puta crkve i upnikova stana, a oko nje je bila vea parcela u vlasnitvu opine elekovec oko koje su bile kue rasporeene u ulice u obliku etverokuta. Zapadno od kole i crkve pruala se vjerojatno glavna elekoveka ulica. Postoji mogunost da se ta ulica formirala na mjestu ranijeg zajednikog zemljita (panjaka), a zajedniko opinsko zemljite kod kole bi moglo biti njegov ostatak. Veliki zajedniki panjak nastavlja se direktno na glavnu ulicu i bio je smjeten s obje strane ceste koja je povezivala Legrad i Koprivnicu. Slian primjer pretvaranja opinskog panjaka u stambenu zonu imamo u zagrebakom ruralnom naselju Horvati kod Trenjevke, to je istraivala Mirela Slukan Alti u svojoj disertaciji.27 Nakon dvije parcele od crkve skretala je mala ulica u smjeru juga, a nakon jo tri i druga uliica prema jugu. Obje su se uliice nakon nekoliko kua spojile i nastavljale kao jedinstvena ulica prema jugu i kasnije prema istoku (prema jugu je bila samo jedna osamljena kua, a prije nje dvije odvojene vodene povrine). Na kraju glavne ulice postojao je jo jedan odvojak prema jugu (s etiri kue). Zanimljivo je da su sve parcele u tim ulicama relativno iroke. Parcele su bile ue u ulici koja je ila u smjeru jug-sjever, ali paralelno s cestom Legrad - Koprivnica i koja je bila fiziki odvojena od sredinjeg dijela naselja. Kue su u njoj bile s istone strane (izuzetak je bila jedna kua i tri gospodarske zgrade smjetene na zapadnoj strani), a zapadno uz rub ulice bili su vrtovi na koje se nastavljao opinski panjak. Ta se ulica spajala s cestom za Legrad i nastavljala kao ulica koristei trasu ceste. Na mjestu spoja postojala je uliica od samo nekoliko kua prema jugozapadu, nakon koje se nastavljao opinski panjak. Sa zapadne strane opinskog panjaka ucrtana je ulica sa 19 kua, od kojih je jedna bila naslonjena na put koji je povezivao elekovec s Imbriovcem. U toj ulici kue nisu bili smjetene uz rub ceste nego su s istone i zapadne strane unutar iste parcele u pravilu bile gospodarske zgrade, a vrtovi su bili na istonom rubu dvorita (uz opinski panjak). Ako elekovec usporedimo s okolnim naseljima, vrlo lako moemo doi do spoznaje da je ono bilo atipino. Dok je u okolnim selima pa ak i u trgovitu Legrad veina kua bila graena od pletera, odnosno od nevrstog materijala,28 u elekovcu su gotovo sve kue bile graene od vrstog materijala (opeke). Koji je bio razlog tome? Je li nakon neke katastrofe (npr. poara) selo bilo planski graeno ili bismo uzroke mogli traiti u neemu drugome? Vjerujem da e na ova pitanja dati odgovor budua istraivanja.29 Zanimljivo je da su proelja veine kua bila okrenuta prema dvoritu (ili su barem bila tako ucrtana). U glavnoj i ulici prema Torecu su kue u pravilu bile smjetene uz rub ulice,
Mirela Slukan, Prostorni razvoj grada Zagreba od polovice 19. stoljea na temelju katastarskih izvora, Doktorska disertacija, rukopis, Zagreb 1999., str. 282. 28 Izuzetak su sela Kutnjak i Antolovec s veinom kua graenih od vrstog materijala. HDA, DGU, Katastarska opina Kutnjak. 29 Neke zidane kue bile su podignute i nakon 1859. godine (i to na parceli gdje je ranije bila zidana kua), o emu svjedoi sauvani natpis s nedavno sruene zidane kue u elekovekoj Ulici palih boraca 32 s natpisom Ovo stanje je podigel Kvakan Josef (...) 1866., to ukazuje da su neke zidane zidanice bile graene 1866. godine.
27
102
a u ulici koja je ila paralelno (ali istonije) uz cestu Koprivnica - Legrad, u sredinjem dijelu ulice, veliki se dio kua dodiruje s ulicom. Veina parcela uz elekoveke kue ima dvije gospodarske zgrade u nizu, a uz dio glavne ulice te prvi dio ulice prema sjeveru (paralelne s opinskim panjakom) te u dijelu ostalih ulica nakon gospodarskih zgrada nalaze se livade s vonjacima. Veliki opinski panjak nalazio se istono od elekovca, a bio je oznaen toponimom Dolnji Batjan. Juno od sela zabiljeen je toponim Sela, sjeverozapadno je Gornji Batjan, a jugozapadno Brestovec. Velika koncentracija vrtova bila je istono i sjeverno od naselja uz Dravicu. Juno od elekovca ucrtani su potoci Rasinica i Gliboki (Gluboki). Uz toponim Brunica (istono od elekovca i od toponima Dolnji Batjan) ucrtana je kua s gospodarskom zgradom, vlasnitvo Ferdinanda Inkeya. Brunica je ucrtana u poluokruenju Dravice, a na Dolnjem Batjanu zapadno od nje bile su pravilo strukturirane velike zemljine povrine (vee od 145 jutara) u vlasnitvu Ferdinanda Inkeya, a juno i zapadno od njih ranije spominjani opinski panjak (te kolski panjak). Uz kuu se juno nalaze dvije gospodarske zgrade, a istono je ucrtan vrt. Vea opinska zemljita (Gjelekovec Gemeinde), tj. panjaci nalazili su se i na prostoru Lubenovca (Ljubenovca), odnosno izmeu posljednjih kua u ulici koja je vodila prema sjeveru (Legradu) i Dravice. Sjeverni dio prostora sela elekovca (katastarske opine) bio je ogranien Dravicom (Dravica Bach), odnosno starim tokom rijeke Drave. Sjeverni dio katastarske opine elekovec naziva se Ljubenovec (iako stanovnici to polje nazivaju Lubenovec) i on je gotovo sa svih strana okruen postojeim (Dravica) ili starim vodotocima. Na zapadnom rubu Ljubenovca (Lubenovca) nalazi se ue dviju presuenih vodotoka, a malo istonije ue presuenog vodotoka u Dravicu. Moemo pretpostaviti da je Lubenovec bio zapravo dio rijenog meandra, o emu svjedoi da je na istok vodio put prema Ludbregu. Zanimljivo je da preko Lubenovca do sela elekovec prolazila cesta koja je povezivala Legrad i Koprivnicu. Najvee je povrine u Lubenovcu imao Ferdinand Inkey. Kako su u upisniku prekriene povrine u vlasnitvu elekovana, mogue je da ih je Ferdinand Inkey kupio od njih. Dio Lubenovca blie elekovcu bio je u vlasnitvu opine elekovec, a uz Dravicu je bio skup vrtova sitnih parcela u vlasnitvu elekovana. Zanimljivo je da se sjeverno od sela elekovec spominju dva Cirkvia. Jedno je bilo sjeverno od Lubenovca (istono uz rub ceste prema Legradu), a drugo jugozapadno od njega (izmeu ovog polja i elekovca). Na Cirkviu je opina elekovec imala ume. Zapadno od Cirkvia je ucrtan stari vodotok koji ujedno ini dio istone granice katastarske opine elekovec. Juno od Lubenovca ucrtano je Bezje (marof) s posjedima i zgradama (od kojih su dvije od opeke, a jedna od pletera) grofice Eve Koreti. Velik dio Bezja drao je Teodor Gjurgjevi (urevi). Izmeu Bezja i sela elekovec ucrtano je polje Gornji Batijan. Izmeu sela elekovec i Imbriovec ucrtano je polje Brestovec, a na zapadnoj granici elekovca ucrtana je umska povrina u vlasnitvu opine elekovec. June granice Brestovca ograniavao je potok Rasenica (Rasinica). Na jugu katastarske opine elekovec je ue potoka Rasenice u Gliboki, a nizvodno je bio mlin u suvlasnitvu Blaa i Gjure imaka.
103
Umjesto zakljuka
Iz analize razvoja skupine naselja na varadinskom i koprivnikom podruju tijekom 18. i 19. stoljea predloeni su sljedei tipovi seoskih naselja: 1. grudasti ili gomilasti tip sela na kontaktu terasa i pobra; 2. ratrkani tip sela u brijenom podruju; 3. tip sela u jednom nizu uz vodeni tok; 4. tip manjeg sela u poloju uz veu rijeku; 5. tip manjih cestovnih (dvoulinih) sela na kontaktu poloja i terasa te 6. tip cestovno-gomilastog seoskog naselja.
Summary
The article analyzes the types of settlement and their environment on the basis of the topographic maps (five types of settlement). The aim of the article is to present the process of chenge and some of the factors which determine the form of settlement. The analysis deals with the region southeast of Varadin, and northen of Koprivnica (Republic of Croatia). The oldest map (cca 1780.) shows a first organization of settlement. In the 19th century first organization of settlement develop and changed in environment.
104
Dragutin Feletar - RAZVOJ ELEKTRIFIKACIJE SJEVEROZAPADNE HRVATSKE DO 2. SVJETSKOG RATA
Razvoj elektrifikacije sjeverozapadne Hrvatske do drugogA svjetskog rata - s posebnim osvrtom na Koprivnicu
Entwicklung der Elektrifizierung in nordwesliche Kroatien bis zweite Weltkrieg - mit besonderes Rckblick am Stadt Koprivnica
Prof. dr. sc. Dragutin Feletar Redoviti profesor u trajnom zvanju Geografski odsjek PMF-a 10000 Zagreb, Maruliev trg 19 meridijani@meridijani.com Primljeno: 20. 8. 2006. Prihvaeno: 20. 9. 2006. lanak ima dvije pozitivne recenzije UDK/UDC: 621.311 (497.5 Koprivnica) (091) Izvorni znanstveni rad Original scientific paper
Saetak
Ovaj lanak napisan je u povodu 80. obljetnice osnivanja Gradske elektrine centrale (munjare) u Koprivnici (1925. - 2005.) te je dobrim dijelom bio sastavnica monografije o korpivnikom poduzeu Elektra. U lanku je dan pregled poetaka i razvoja proizvodnje i distribucije elektrine energije u sjeverozapadnoj Hrvatskoj od poetaka krajem 19. stoljea pa do ukopavanja u jugoslavenski (hrvatski) elektroenergetski sustav, odnosno za Podravinu do 1949. godine. Razrauju se rezultati istraivanja o nicanju i djelovanju malih, internih generatora u nizu industrijskih i manufakturnih poduzea te u ciglanama i rudnicima. Osobita pozornost posveena je osnivanju i razvoju gradskih (mjesnih) elektrinih centrala (munjara) u akovcu, Varadinu, Krievcima, Prelogu, Koprivnici i Virovitici. lanak je ilustriran fotografijama iz doba djelovanja poduzea i munjara do Drugoga svjetskog rata.
Kljune rijei: elektrifikacija, elektrina centrala, distribucija, plinara, proizvodnja elektrine

energije, generator Hauptwrte: Elektrifizierung, Elektrokraftwerk, Distribution, Gaswerk, Produktion der Elektroenergie, Generator
Pojava elektrine rasvjete u svijetu i Hrvatskoj na prijelazu iz 19. u 20. stoljee

Prvu industrijsku revoluciju oznaio je pronalazak i primjena parnoga stroja. Parni mlinovi pa i druga industrija pokrenuta parnim strojevima, ukljuujui i lokomobile, bili su u uporabi u Hrvat skoj tek petnaestak godina nakon Njemake ili Austrije i eke. Tako je, primjerice, Koprivnica svoj prvi paromlin dobila ve 1858. godine - parni stroj nabavljen je u Beu
105
(a uz njega stigao je i ma i ni sta).1 I u gradnji eljeznikih pruga Hrvatska nije vremenski bitno zaostajala za srednjom Europom: kroz Meimurje je eljezni konj proao ve 1860., a u Zagreb i Sisak stigao je 1862. godine (radi usporedbe: pruga Be - Ljubljana - Trst dovrena bila 1869./70. godine.3 je 1849. godine).2 Koprivnica je eljezniku prugu do Tehniki i tehnoloki napredak osobito se ubrzao tijekom druge polovice 19. stoljea. Zapravo se u njedrima prve industrijske revolucije stvarala baza i nova dostignua, koja su zadnjih desetljea 19. stoljea irom otvorila vrata drugoj industrijskoj revoluciji. Ta su dostignua tijekom 20. stoljea stubokom promijenila svijet. Meu najvanije motore tih suvremenih promjena prije svega svakako ubrajamo pronalazak i primjenu elektrine energije i benzinskog motora. Njihovom primjenom vie nita nije bilo isto, a svjetska zajednica zakoraila je u spiralu sve brih promjena i civilizacijskog napretka (ali, dakako, i uz niz negativnih elemenata, osobito ekoloke prirode). Otkrivanje i primjena elektriciteta i elektrine energije odvijali su se kroz nekoliko stoljea - bio je to znanstveni evolutivni proces koji je svoju kulminaciju doivio potkraj 19. stoljea. Spomenimo samo nekoliko prijelomnih otkria. Jo 1600. godine Gilbert je otkrio i definirao magnetizam, a u prvoj polovici 18. stoljea Watson i Faraday postavili su zakon elektriciteta. Franklin je 1750. definirao munju kao elektrinu iskru, Volta je 1796. otkrio kontaktni elektricitet (galvanski lanak), a Ampere je 1820. otkrio veze magnetizma i elektriciteta, odnosno da postoje paralelne i antiparalelne struje.4 Tijekom 19. stoljea dolazi do niza vanih otkria na polju elektriciteta i elektrine struje, a u drugoj polovici toga vijeka dolazi se i do praktinih rjeenja za uporabu elektrine energije u praksi. Tako je na temeljima Voltinoga luka izumljena elektrina arulja (J. W. Swan 1860., T. A. Edison 1879. itd.), ija je primjena osobito poboljana ugradnjom volframove niti - u emu je znaajnu ulogu odigrao zagrebaki profesor F. Hanaman izmeu 1903. i 1912. godine. Na temelju Voltinih otkria elektrina rasvjeta bila je javno eksperimentalno demonstrirana u kazalitu u Parizu 1846., zatim je struja iz galvanskih lanaka uporabljena na svjetionicima kod francuske luke Le Havre 1863., a rasvjete su demonstrirane i na velikim izlobama u Parizu 1881., Beu 1883. te osobito uspjeno u Frankfurtu 1891. godine.5 Za primjenu i brzo irenje uporabe elektrine energije u svijetu potkraj 19. stoljea posebno zna enje imaju epohalna otkria T. A. Edisona i naeg N. Tesle. Prva znaajnija javna elektrana istosmjerne struje, na Edisonovim praktinim rjeenjima, sa graena je u New Yorku 1882. godine, a primjenjivala se za osvjetljavanje dijelova grada koji su bili blie elektrani. Tek nakon to je 1887. Tesla otkrio viefazni elektrini sustav bio je omoguen prijenos struje na vee udaljenosti. Zatim je prva hidroelektrana izmjenine struje sagraena na slapovima Niagare (snage od 15.000 KS) 1894./95. godine, a 1896. i prvi
Vijest o prvom paromlinu u Koprivnici zabiljeile su i zagrebake Narodne novine (Zagreb, 6. rujna 1858.). Vlasnik mlina bio je Ivan urkan, a nalazio se na potoku Koprivnici. Dragutin Feletar: Prilozi za povijest Podravke, Koprivnica 1980., str. 14 2 Dragutin Feletar: Historijsko-geografsko znaenje eljeznike pruge u Podravsko-bilogorskoj regiji, eljeznika pruga Botovo - Koprivnica - Dugo Selo, Koprivnica 1987., str. 11-29 3 eljeznika pruga Botovo - Koprivnica - Dugo Selo, Koprivnica 1987. 4 Elektricitet, Hrvatska enciklopedija, svezak III. Zagreb 2001., str. 404 5 Elektrina rasvjeta, Hrvatska enciklopedija, svezak III., Zagreb 2001., str. 407-408
1
106
dalekovod dugaak oko 40 kilometara do grada Buffala, koji je tako dobio kvalitetnu elektrinu rasvjetu. Otada u svijetu tehnike i te hno lokog napretka vie nita nije bilo isto. Elektrina energija u primjeni se neobino brzo iri u sve naprednije zemlje svijeta. Godine 1914. u Berlinu je prvi put sagraen i 110 kV dalekovod. Druga industrijska revolucija bila je u punom zamahu, tim vie to je izume na polju elektriciteta usporedo pratilo i brzo otkrivanje funkcioniranja i primjene benzinskog motora.6 Radi usporedbe stogodinjega napretka u uporabi elektrine struje valja navesti podatak da je prva elektrana u New Yorku 1882. imala est generatora istosmjerne struje snage samo 500 kW, a da hidroelektrana Itaipu na rijeci Parani na granici Brazila i Paragvaja sagraena 1991. godine ima instaliranu snagu u 18 generatora od 12.600 MW! Nai krajevi, odnosno razvijeniji dijelovi Hrvat ske, nisu vremenski bitnije zaostajali za svjetskom primjenom otkria elektrine energije. Elektrini luk iz galvanskog lanka demonstrirao je u Zagrebu J. Stoir ve 1877. godine. O prvim primjenama elektrine energije na teritoriju dananje Hrvatske na vest emo samo nekoliko karakteristinih primje ra. Ve za istosmjernu struju, a i kasnije za izmjeni nu, elektrane su najprije bile eksperimentalnog tipa, a od kraja 19. stoljea poinje i postavljanje rasvjete izvan industrijskih ili manufakturnih pogona. U procesu uvoenja elektrine rasvjete osobito va nu ulogu imali su parni i motorni mlinovi, ka kvih je dosta bilo i u veim podravskim naseljima, te ugljenokopi. Oni su u svojim pogonima, prvenstveno za vlastite potrebe, imali instalirane generato re manje ili vee snage. Vrlo brzo su ti pogoni pru a li usluge elektrine rasvjete i za okolna kuanstva ili za javnu potrebu. Uskoro, ve od kraja 19. stoljea, u zamjenu plinske elektrinom ulinom i kunom rasvje tom ukljuuju se i uprave gradova i veih naselja, gradei i instalirajui vlastite generatore manje snage - ti su se pogoni obino zvali munjare.7 Jedan od prvih elektrinih generatora u Hrvat skoj za potrebe industrijske rasvjete i dijela pogona podignut je u tekstilnoj industriji u Dugoj Resi ve 1880. godine, a kasnije su rasvjetu koristila i okolna kuanstva (za pogon je koritena i voda rijeke Mre nice).8 Manji generator za proizvodnju struje rasvje tljavao je ve od 1881. godine i pogone velike pilane u urenovcu u Slavoniji, a takvih je primjera bilo i u drugim sjevernohrvat skim mlinovima, 9 pilanama, ugljenicima itd. Male turbine su u poetku esto pokretane parnim strojem, ali i plinom ili snagom vode, a uskoro je u sve veoj uporabi bio i diesel motor (na naftu), oso bito u gradskim ili mjesnim munjarama. Zanim ljiv je primjer Istre gdje od 1883. u Vodnjanu tvrtka Marchesi Piero koristi parni lokomobil s generatorom istosmjerne struje za pogon i rasvjetu, a od 1889. proiruje kapacitete i opskrbljuje rasvjetu po ulicama i lokalima. Slini izvor elektrine energije koristi se na Brijunima ve od 1898., a od 24. travnja 1904. u Puli je krenuo i prvi elektrini tramvaj. U provoenju tog ambicioznog projekta bila je angairana beka tvrtka Aktiengesellschaft fr elektrische Unternehmungen koja je, uz druge, imala velik utjecaj
8 9
6 7
Elektrane, Hrvatska enciklopedija, svezak III., Zagreb 2001., str. 403-404 Dragutin Feletar, Hrvoje Petri: GKP Komunalac, Koprivnica 2003., str. 13-15 Boris Markovi i drugi: Razvoj elektrifikacije Hrvatske, 1. dio, Zagreb 1984., str. 12; Elektrina rasvjeta, o. c., str. 408 Elektrina rasvjeta, o. c., str. 408 Volumen 2, Broj 2, str. 104 - 148
107
na razvoj lokalne proizvodnje elektrine energije na prijelazu iz 19. u 20. stoljee u cijeloj Hrvatskoj.10 Rauna se da je jedan od prvih poetaka komercijalizacije elektrine energije (dakle, prodaja drugim korisnicima) poeo u rijekoj luci poetkom zadnjeg desetljea 19. stoljea. Ovdje je za rasvjetu eljeznikog kolodvora i luke ve 1890. proradila istosmjerna elektrana od 22 kW. Ve poetkom 1891. montirana su tri izmjenina jednofazna generatora 3 x 80 KS na pogon parnim strojem - preko transformatora napajani su manji pogonski motori i, dakako, rasvjeta.11 I Zagreb poinje ozbiljne pregovore o elektrinoj rasvjeti, ali je jo dugo ostao vjeran tradicionalnoj - plinskoj. Planovi za ele ktri nu ulinu rasvjetu postojali su u gradu ve 1888. godine, a zagrebaka munjara slubeno je otvorena tek 6. studenoga ktri na rasvjeta demonstrirana je u Zagrebu i mnogo ranije, a grad 1907. godine.12 Dakako, ele je posjetio i znameniti Nikola Tesla. Tako je, primjerice, elektrina rasvjeta demonstrirana na poznatoj jubilarnoj gospodarskoj izlobi u Zagrebu 1891., a tijekom gradnje Hrvatskog narodnog kazalita 1895. uvedena je i osnovna elektrina rasvjeta.13 Proizvodnjom elektrine energije, naje e istosmjerne struje, a uskoro i izmjenine, krajem 19. stoljea poeli su se baviti brojni mlinovi, ugljenici, industrijski pogoni ili gradske i mjesne munjare. Novo doba druge industrijske revolucije i na naem je podruju irom otvorilo vrata. Za razvoj elektrifikacije osobito je bilo vano koritenje snage vode kao pokretaa turbina. Snaga rijene matice koristila se i u Hrvatskoj ve u vrijeme istosmjernih struja - primjer je rijeka Mrenica 1884. kod Duge Rese, gdje se istosmjernom strujom napajala rasvjeta u Pamunoj industriji.14 Dakako, glavni je problem bila vrlo ograniena mogunost prijenosa. Tek Teslina izmjenina struja uvodi mogunost prenoenja na vee udaljenosti, to je definitivno dokazala njegova hidroelektrana na slapovima Niagare. Hrvatska je taj suvremeni trend pratila u stopu. Naime, za potrebe grada ibenika ve 1895. zavrena je gradnja prve javne hidroelektrane u Hrvatskoj. Bila je to HE Jaruga na Skradinskom buku na Krki - tu je vodena turbina snage 238,5 kW pokretala generator izmjenine dvofazne struje koji je imao instaliranu snagu od 320 kVA. Ako se izuzme krai prijenos istosmjerne struje u rijekoj luci, od Skradinskog buka do grada ibenika tada je postavljen prvi dalekovod u Hrvatskoj. Bio je dug 11 kilometara, a napona 3000 V. Tako je ibenik dobio struju iz hidroelektrane na Krki koju je prvenstveno koristio za rasvjetu, a uskoro i u industriji i manufakturi.15 Bio je to poetak gradnje manjih hidroelektrana na naim bujiastim rijekama pa je hidroenergija sve do danas ostala jedan od najvanijih energetskih izvora u Hrvatskoj (Manojlovac na Krki sagraen je 1906., Kraljevac na Cetini od 1901. do 1915., tu je stara hidroelektrana na Kupi kod Ozlja iz 1905. itd.). Do kraja Prvoga svjetskog rata (odnosno
12 13
10 11
50 godina Elektroistre, Pula 2000., str. 9-10 Boris Markovi i drugi, o. c., str. 11 Boris Markovi i drugi, o. c., str. 11-12 Elektrina rasvjeta, o. c., str. 407-408; u manjim mjestima i gradovima elektrina energija koristi se uglavnom za rasvjetu u sjevernoj Hrvatskoj od poetka 20. stoljea, a neka mjesta dosta su dugo koristila plinsku ulinu rasvjetu (gradske plinare) poput grada Koprivnice. 60 godina Elektre Kri 1940. - 2000., Kri 2000., str. 3 14 Elektrane, Hrvatska enciklopedija, svezak III., Zagreb 2001., str. 404 15 Boris Mrakovi i drugi, o. c., str. 11-13; Elektrane, o. c., str. 404 EKONOMSKA I EKOHISTORIJA Volumen 2, Broj 2, str. 104 - 148
108
do propasti Austro-Ugarske Monarhije) u Hrvatskoj je ve sagraeno etrdesetak hidro i termoelektrana s vie manjih munjara za potrebe pojedinih mjesta. Evo i popisa deset najveih elektrana (izmjenine struje) u Hrvatskoj 1918. godine: 1. HE Kraljevac 26.500 kW instalirane snage pogonskog stroja, 2. HE Manojlovac 19.000 kW, 3. HE Jaruga 5150 kW, 4. TE Zagreb 4710 kW, 5. HE Karlovac 2540 kW, 6. HE Majdan 1350 kW, 7. HE Roki slap 1000 kW, 8. DE Zagreb 750 kW, 9. TE Dubrovnik 420 kW i 10. TE Vukovar 400 kW. Dakle, najvei energetski kapaciteti bili su instalirani u primorskom dijelu Hrvatske te u Zagrebu. Prema vrsti struje, tada je jo oko 60 posto bilo istosmjerne, to se preteno odnosilo na generatore raznih privatnih poduzea u industriji, rudarstvu i manufakturi.16
Koritenje elektrine energije u sjeverozapadnoj Hrvatskoj do 1945. godine

Problem barem minimalnog osvjetljavanja glav nih ulica nou bio je teko rjeiv za mnoga vea naselja i u sjeverozapadnoj Hrvatskoj. To se osobito odnosilo na stare slobodne kraljevske gradove (civitas) Varadin, Krievce, Koprivnicu ili Viroviticu, ali i sve razvijenija poveljna kraljevska trgovita (oppidum) Prelog, Nedelie, Legrad, Ludbreg i druga te na sjedita kapetanija urevake pukovnije bjelovarske vojne granice - poput Virja, Drnja (Peteranca), Novigrada Podravskog, urevca, Pitomae i drugih.17 Za lampae koji su bili postavljeni po ulicama i na krianjima vrlo rano su kao gorivo koritena razna biljna ulja, primjerice od repice i slino. O toj rasvjeti brinuli su posebno gradski redari - lampaari ili noobdije. Zapisi o tome postoje u povijesti Varadina jo iz 17., a pogotovo iz 18. stoljea,18 a u akovcu je, primjerice, takva ulina rasvjeta postavljena 1842. godine, slino i u Krievcima, Koprivnici i Virovitici, pa i Legradu.19 I u veim mjestima ovog dijela Hrvatske vrlo brzo dolazi do uporabe parnoga stroja, koji je pot kraj 19. stoljea prethodio ugraivanju generatora, najprije istosmjerne te potom izmjenine stru je. To se posebno odnosilo na parne mlinove, drvnu manufakturu (prije svega pilane), ugljenokope i sline pogone. No, u drugoj polovici 19. i poetkom 20. stoljea nai su gradovi i trgovita najvie koristili za mjesnu rasvjetu plin te je u veini tih naselja do lo do gradnje gradskih plinara. U mnogim gradovima, pa tako ak i u Zagrebu, plinska
Boris Mrakovi i drugi, o. c., str. 12-15 Temeljitiji podaci o povijesnom razvoju Podravine i sjeverozapadne Hrvatske i u doba od 18. do 20. stoljea mogu se nai u knjizi Dragutina Feletara: Podravina I., Koprivnica 1988. 18 Rudolf Horvat: Povijest Varadina, Varadin 1993. 19 O tomu vie u knjigama - Dragutin Feletar: Podravina I., Koprivnica 1988., Dragutin Feletar: Legrad, akovec 1971. te Virovitiki zbornik JAZU (HAZU), Zagreb 1986. itd.
16 17
109
Slika 1: Zdanje Paromlina i munjare d.d. u akovcu, gdje su u sreditu grada prve elektrine arulje zasvijetlile ve 1. listopada 1893. godine
Slika 2: U ovoj zgradi poela je rad prva gradska munjara u Varadinu 1895. godine
rasvjeta ko ritena je i poetkom 20. stoljea, a u Koprivnici ak do 1925. godine!20 Ipak, pohod dominacije elektrine energije vie nita nije moglo zaustaviti ni u sjeverozapadnoj Hrvatskoj. Ovisno o brzini odluka gradskih i trgovinih magistrata (uprave), pojedina vea naselja sjeverozapadne Hrvatske od kraja 19. stoljea poela su prelazili na uporabu elektrine energije, prvenstveno za rasvjetu ulica i trgova, ali i za potrebe manufak turnih i industrijskih pogona. Najee je poetak primjene elektrine struje bio rezultat suradnje ta danjih veih manufaktura i gradskih ili trgovinih uprava. Za uvoenje elektrine rasvjete, te revolucionar ne novotarije stasajueg industrijskog dru tva, i ni se da je u sjeverozapadnoj Hrvatskoj najagilnija bila gradska uprava u akovcu (u Varadinu i Koprivnici jo su se drali plinske rasvjete, pa i gradili gradske plinare). U akovcu je tada
Slika 3: Unutranjost Singerova mlina u Donjoj Dubravi, koji je radio od poetka do sredine 20. stoljea - ne zna se tono kada je montiran generator malog kapaciteta za proizvodnju elektrine energije u interne svrhe
20
Leander Brozovi: Graa za povijest Koprivnice, Koprivnica 1978., Rudolf Horvat: Povijest Varadina, Varadin 1993., 100. godina Elektre akovec, akovec 1993. itd. EKONOMSKA I EKOHISTORIJA Volumen 2, Broj 2, str. 104 - 148
110
ivjelo ve gotovo pet tisua stanovnika, a ulice su bile blatne, pa je rasvjeta bila nuna - to je konstatirano na sjednici gradskog magistrata 23. kolovoza 1892. godine.21 Gradski oci nisu se odluili za irenje dotrajale plinske rasvjete, nego za uvoenje elektrine energije. Tu je poslovnu ansu vidio poduzetnik Ljudevit Mol nar, vlasnik velikog paromlina iz maarskog Gutorflda, pa je akovanima ponudio gradnju pa romlina zajedno s gradskom elektrinom centralom ili munjarom. Gradski magistrat sklopio je s Molnarom 24. travnja 1893. ugovor s koncesijom na 40 godina (grad je donirao Molnaru zemljite od 3600 hvati na lokaciji dananjeg akovekog mlina).22 Tako je ve 1. listopada 1893. putena u redoviti pogon istosmjerna elektrina centrala u a kov cu, a mjesna mrea imala je napon 2 x 150 V. Ulina elektrina rasvjeta imala je 131 rasvjetno mjesto, a jo oko 1400 arulja svijetlilo je u 105 akovekih kua i stanova. Bila je to prva javna munjara u sjevernoj Hrvatskoj jer je tada i Zagreb ostao vjeran plin skim ulinim svjetiljkama.23 Od 1897. godine stara Molnarova elektrina centrala djeluje kao poduzee akoveki paromlin i mu njara d.d. akoveka munjara je 1924. proizvela 176.000 kWh elektrine energije uz maksimalno optereenje od 160 kW. Godine 1932. prestaje lokalna proizvodnja elektrine energije u akovcu jer je grad prikljuen na novosagraenu HE Fala (pu tena u pogon 1927.) kod Maribora preko 35 kV dalekovoda od Dravskog Sredia. Tako poinje doba trofazne izmjenine elektrine energije, kabelskih 6 kV vodova, trafostanica 6/0,4 kV s pripa da ju om niskonaponskom mreom. S dravskih hidroelektrana u Sloveniji sljedeih godina i desetljea dalekovodima se elektrina energija poinje prenositi i u varadinski kraj te Podravinu.24 U Meimurju se poetkom 20. stoljea javlja elektrina rasvjeta i na nekoliko drugih lokaliteta, to je vezano uz manufakturno-rudarske kapacitete. Potkraj 19. stoljea je donjodubravska tvrtka Ujlaki-Hirschler i sin d.d. (fljojsarstvo na Dravi) sagradila uz eljezniku prugu u Kotoribi oveu pilanu. Tu je 1900. instaliran parni stroj s elektrinim generatorom (1910. je postavljen novi), a elektrina rasvjeta koristila se uglavnom samo u krugu pilane.25 Omanji paromlin radio je i u Donjoj Dubravi, blizu obale Drave. Vlasnik se zvao Singer, a imao je i generator malog kapaciteta. Ugljenarstvo u Meimurju, pogotovo oko Mur skog Sredia, razvija se jo od kraja 19. stoljea. Osnovna potekoa u eksploataciji ugljena bila je potreba ispumpavanja velikih koliina vode iz rudokopa. Za to su trebale pumpe pa su ubrzo korite ni i parni stroj i diesel motori. Uz ostale lokalitete, ovdje spominjemo da je 1923. na ugljeniku Peklenica (koja je poznata i po ranom nalazitu nafte) instaliran parni stroj (lokomobil) s generatorom od 50 KS - struja se, osim za potrebe rada crpki i drugih pogona rudnika, koristila i za okolnu rasvjetu.26 Konano, osim akovca, vlastitu munjaru sagradio je i Prelog, u neposrednoj blizini upne
23 24 25
21 22
Dragutin Feletar: Prve arulje u akovcu, Iz povijesti Meimurja, akovec 1968., str. 179 Ratimir Orlovac: 111. roendan Elektre akovec, Hrvatski kajkavski kolendar 2004., akovec 2004., str. 76-77 100 godina Elektre akovec, akovec 1993., str. 19-24 Ratimir Orlovac, o. c., str. 78 Dragutin Feletar: Zlatarstvo i splavarstvo na Dravi, Podravski zbornik broj 2, Koprivnica 1976., str. 116-132; Ratimir Orlovac, o. c., str. 77-78 26 Ratimir Orlovac, o. c., str. 78 EKONOMSKA I EKOHISTORIJA Volumen 2, Broj 2, str. 104 - 148
111
Slika 4: Pilana donjodubravskog poduzea Ujlaki-Hirschler i sin pokraj eljeznikog kolodvora u Kotoribi - tu je proizvodnja elektrine energije poela 1900. godine
crkve (danas je zgrada obnovljena i na fasadu je stavljena spomen-ploa). Preloka munjara putena je u pogon 1925. godine (ba kao i u Koprivnici) - montirani su diesel motori snage 90 KS (proizvoa tvrt ka Graner) te trofazni generator (Elin) 50 kVA, 400 V i 50 Hz. Munjara je radila sve do ukljuivanja Preloga u napajanje iz hidroelektrane Fala.27 Varadin je samo nekoliko godina nakon a kovca zamijenio plinsku s elektrinom ulinom rasvjetom. Iz povijesti toga baroknoga grada poznato je da je i slubeno gradski magistrat jo 1838. uveo ulinu rasvjetu svjetiljkama na bazi raznih biljnih ulja, a od 1866. na petrolej i djelomice plin. Glavna
27
Slika 5: Prelog je svoju mjesnu munjaru sagradio u blizini upne crkve 1925. godine - zgrada je danas obnovljena i na njoj je postavljena spomen-ploa
Nikola Wolf, Dragutin Feletar, Petar Feletar: Prelog, fotomonografija, Prelog 2004., str. 65; Ratimir Orlovac, o. c., str. 78 EKONOMSKA I EKOHISTORIJA Volumen 2, Broj 2, str. 104 - 148
112
skuptina za osnivanje Prvog hrvatskog varadin skog dionikog Drutva za elektrinu rasvjetu odr ana je 10. sijenja 1895. godine. Temeljna glavnica iznosila je 135.000 forinti, a predsjednik je bio i tadanji varadinski gradonaelnik Stjepan pl. Beloevi. Na kraju Duge ulice kupljeno je zemljite, gdje je jo iste godine sagraena munjara. Gradsko zastupstvo odobrilo je posebna sredstva da se rasvje ta odmah uvede i u novosagraenu zgradu va ra din skog kazalita. U staroj gradskoj jezgri struja je provedena podzemnim kabelima. Kako pie dr. Rudolf Horvat, u moru elektrinoga svjetla zaplivao je 17. prosinca 1895. grad Varadin.28 Novo je doba zapoelo. Dakako, varadinska munjara, a osobito rasvjetna mrea, doivjela je sljedeih de setljea brojne preinake i poboljanja, da bi prije Drugog svjetskog rata i ovo podruje bilo ukljueno u su stav napajanja strujom iz dravskih elektrana u Sloveniji. Generatore tjerane uglavnom parnim strojevima ili diesel motorima, s lokalnom rasvjetom, imala su i neka varadinska i okolna manufakturna poduzea, poput drvne industrije, kasnije tekstilne (od 1919. TIVAR ekih Stiasnija) te osobito ugljenokopi u zagorskim bregima - od Ladanja do okolice Ivanca, Lepoglave i Konjine. Parni lokomobili i diesel motori nisu zaobili ni ludbreku Podravinu, tim vie to je u Ludbregu djelovala aktivna podrunica znamenitog Hrvat sko-slavonskog gospodarskog 29 drutva. Veliko ludbreko vlastelinstvo grofova Batthyanija imalo je mlin i pilanu na Bednji, a malo dalje i ciglanu (pleistocene gline). Mlin je 1904. kupio ludbreki me di ar uro Kerstner.30 Kerstner je 1906. na Bednji sagradio ovei mlin na igre te pilanu, a voda je tjerala i turbinu za dobivanje elektrine energije koja je prije svega sluila za potrebe mlina, ali
Slika 6: I mlin na igre ure Kerstnera, koji se nalazio na Bednji u Ludbregu, imao je generator za proizvodnju elektrine energije
Rudolf Horvat: Povijest grada Varadina, Varadin 1993., str. 439 Dragutin Feletar: Podravina I., Koprivnica 1988., str. 184-190 30 Mira Kolar-Dimitrijevi: Privredne i socijalne prilike ludbrekog kotara u meuratnom razdoblju, Ludbreg - monografija, Ludbreg 1983., str. 270-271
28 29
113
uskoro i za osvjetljavanje okolnih kua i ulica. Meutim, za Ludbreg je mnogo vanija bila inicijativa Viktora Fizira-Pube (iz obitelji poznatih ludbrekih izumitelja aviona i hrvat skih avi ja tiara). On je bio narodni poslanik iz ovo ga kraja i autoprijevoznik. Godine 1936. Fizir je s ludbrekom opinom (naelnik je tada bio Zvonimir Kerstner) sklopio ugovor o dobivanju koncesije za Slika 7: Dananji ostaci mlina i pecare koje je elektrifikaciju Ludbrega. Koncesiju je dobio poetkom 20. stoljea podigao grof Pavao Drakovi na 29 godina, a meu ostalim je ugovoreno u Velikom Bukovcu - za vlastite potrebe i tu je da na ulicama na svakih 60 metara ima doi montiran generator po jedna arulja i to izmje nino po jedna od 40 i jedna od 60 wata, a na ras krima 200 W. Struja ne tee neprekidno, nego ovako: od 1. studenoga do 1. travnja od 4 sata popodne do 1 sat u noi i od 5 do 8 ujutro. Od 1. travnja do 1. studenoga struje treba biti jedan sat prije zalaska sunca pa do 1 sat u noi. Cijena ele ktri ne struje ustanovljuje se za privatnu rasvjetu sa 8 dinara, a za obrtnike svrhe 5 dinara po kilovat satu, doim je cijena za rasvjetu optinske zgrade i zgrade osnovne kole u Ludbregu uraunata u go di njem paualu od 50.000 dinara. To je za tadanje prilike bila vrlo visoka cijena elektrine ener gije pa se na Fizirovu centralu, koja je u njegovu dvoritu proradila krajem ljeta 1936. (usporedo se gradio i zadnji krak podravske eljeznice od Koprivnice do Varadina, koji je puten u promet 1937.), prikopalo razmjerno malo korisnika. Fiziro vu centralu tjerala su dva stroja na usisni plin (saugass), a niskonaponsku mreu i kune instalacije izvodio je zagrebaki proizvoa baterija Paspa. Elektrana je djelomino radila i u vrijeme Drugoga svjet skog rata.31 U sklopu lud bre kog poduzea Crvena zvijezda elektrana uz neka danji Kerstnerov mlin nastavila je raditi i nakon 1945. pa sve do ukljuivanja Ludbrega na opu elektromreu 1948. godine (tada je putena u rad TS 35/10 kV Ludbreg). Generator tjeran vodom rijeke Bednje, a izriito za potrebe mlina Bednja, nastavio je s proiz vodnjom elektrine energije i dalje, odvojeno od osta le ele ktro mree. Kasnije je Kerstner kupio i diesel motor. Grof Pavao Drakovi sagradio je 1906. godine na Bednji u Velikom Bukovcu mlin na igre te veu parnu ciglanu, a 1908. i tvornicu este. I tu se za potrebe manufaktura koristila elektrina energija, prvenstveno za rasvjetu. U V. Bukovcu ugraena je vodena turbina snage 21 kW s generatorom 2 x 230 V istosmjerne struje.32 Baruni Inkey imali su mlinove u Rasinji i Pustakovcu te pecaru este u Kuzmincu; baruni Rauch mlin u Martijancu i Vrbanov cu te poduzetnik Jakob Stern u Malom Bukovcu - nismo nali podatke da se uz te pogone proizvodila i ele ktrina energija.
Tomislav uri, Dragutin Feletar: Stari gradovi, dvorci i crkve sjeverozapadne Hrvatske, Koprivnica 1992., Winter Marija: Iz povijesti Ludbrega i okolice, I. i II., Ludbreg 2000. 32 Igor Karaman: Privredni razvitak mjesta i okolice Ludbrega 1848. - 1914., Ludbreg - monografija, Ludbreg 1983., str. 252-253
31
114
Na prijelazu iz 19. u 20. stoljee najzanimlji viji je i najvei manufakturno-industrijski pothvat (francuskog) grofa Lamberta u Slanju. Tu je Aleksander Lambert imao veliko imanje s oveim povrinama pod umama (prema Kalniku). Godine 1897. Lambert je uao u vrlo ambiciozni projekt gradnje tada vrlo suvremene drvne industrije: parna pilana s oko 80 radnika te tvornica pokustva s oko 60 radnika. Ve 1900. podigao je umjetni mlin s oko 40 radnika te tvornicu glukoze. Dakako, tu su postavljeni i snani generatori koje su tjerali diesel motori pa se elektrina energija koristila i za pogon i za rasvjetu. Meutim, ovaj najambiciozniji industrijski projekt u naem kraju propao je ve poetkom 20. stoljea, a postrojenja uglavnom sele u Varadin, gdje je osnovana industrija pokustva od savijena drva - znameniti Mundus.33 U Rasinji je zacijelo prije Drugoga svjetskog rata takoer otvorena oma nja privatna elektrina centrala. Podigli su je rasinjski posjednici (i vlasnici rasinjskoga staroga grada na Takaevom) Tomislav i uro Taka. O tome doznajemo posredno iz jednog dokumenta s kraja 1945. godine, koji govori o tome da Takaevi daruju Mjesnom narodnom odboru Rasinja i svoju elektrinu centralu s cijelom zgradom, elei da se ona koristi za drutvene potrebe sela.34 Od kraja 19. stoljea, zahvaljujui i potrebama eljeznice, razvijaju se i mali ugljenokopi na najsjevernijim obroncima Kalnika. Zbog potrebe ispumpavanja velikih koliina vode iz rudokopa rabljeni su parni strojevi, ali uskoro i diesel motori pa je u veini ugljenika, pogotovo u 20. stoljeu,
33
Slika 8: Od 1897. do 1903. godine u Slanju je grof Aleksander Lambert sagradio veliku manufakturu za preradu drva i poljoprivrednih proizvoda - tvornica je imala vlastiti izvor elektrine energije
Slika 9: Rudnik lignita lebic u junom predgrau Koprivnice imao je i svoj posebni eljezniki kolosijek
34
Igor Karaman, o. c., str. 252; Dragutin Feletar: Podravina, o. c., str. 174-176 Mira Kolar-Dimitrijevi: Prijeratno podravsko rudarstvo, Podravski zbornik 4, Koprivnica 1978., str. 5-52; Dragutin Feletar: Povijesni razvoj i suvremeno znaenje vaenja ugljena na podravskoj Bilogori, Radovi Zavoda za znanstveni rad HAZU, Varadin 1986., str. 177-178 Volumen 2, Broj 2, str. 104 - 148
115
osposobljeno nekoliko generatora za potrebe pogona i lokalne rasvjete. Nemamo zapisa je li se elektrina energija koristila u ugljenicima kod lebica, Sokolovca ili Lepavine i Rasinje, ali zasigurno su instalirani generatori (najprije na parni pogon) u ugljeniku kod Subotice Podravske. Taj je rudnik osobito napredovao od 1891. kada ga kupuje Nikola Crnko vi, a 1898. po tehnologiji je spadao meu naj mo dernije u sjeverozapadnoj Hrvatskoj. Nakon Prvoga svjetskog rata taj je ugljenik poeo mijenjati vlasnike i smanjivati proizvodnju. Najizdaniji ugljenokopi nalazili su se istono od rjeice Koprivnice - na sjevernim obroncima Bilogore. To su uglavnom tercijarna rudita lignita, s najdebljim naslagama ugljena juno od Glogovca i Pitomae. Te je rudnike potkraj 19. stoljea naj ve im dijelom osnovala i bila vlasnikom ure va ka imovna opina, osnovana da gospodari umama i prirodnim bogatstvima nakon razvojaenja Vojne krajine (od 1871.). Bilo je, dakako, i brojnih drugih koncesionara i vlasnika. Najvei rudnici radili su sve do 70-ih godina 20. stoljea (1960. u Kopriv nikim ugljenokopima, koji su objedinili sve bilogorske ugljenike, radio je ak 771 rudar, a proizvedeno je 135.100 tona ugljena - ti su rudnici ukinuti 1971. godine zbog konkurencije jeftinije nafte i zem noga plina).35 Ve na prijelazu iz 19. u 20. sto ljee, a pogotovo prije Prvoga svjetskog rata, postojali su insta lirani znaajni kapaciteti za proizvodnju najprije istosmjerne, a uskoro i izmjenine elektrine energije - prvenstveno u ugljenokopima kod Glogovca (Petrov dol), sa separacijom na eljeznikoj postaji u Ko privnikim Bregima, te juno od Velike renjevice, sa separacijom na kolodvoru u Pito mai. Nije iskljueno da su manji generatori instalirani i na ostalim manjim ugljenicima na Bilogori - primjerice u Kameniku, Velikoj Munoj, Javorov cu, Srdincu, Kozarevcu, Maloj renjevici i drug dje. Modernizacija je nastupila osobito nakon 1904. kada je zagrebaka
Slika 10: Rudnik smeeg ugljena u lebicu kraj Koprivnice na prijelazu iz 19. u 20. stoljee drala je jedna francuska kompanija. Vei bilogorski, ali i kalniki ugljenokopi imali su vlastite generatore za dobivanje elektrine energije
35
Dragutin Feletar: Povijesni razvoj, o. c., str. 177-178 EKONOMSKA I EKOHISTORIJA Volumen 2, Broj 2, str. 104 - 148
116
Slika 11: Vea mjesta u Podravini imala su svoje parne ili motorne mlinove, uz koje je obino bio montiran i omanji generator - na slici je Periev mlin u Virju
Slika 12: Poznati Braunov paromlin u urevcu radio je od 1879. do 1916. godine - poetkom 20. stoljea i ovdje je bio montiran generator za dobivanje elektrine energije
Slika 13: Novi paromlin d.d., osnovan u urevcu poetkom 20. stoljea, proizvodio je elektrinu energiju i izmeu dva svjetska rata
117
Slika 14: Prvi novigradski paromlin d.d. sagraen je u Novigradu Podravskom 1910. i imao je vlastiti generator male snage (dolje desno)
poduzetnika obitelj Singer osno vala Pi tomako-renjevake ugljenike d.d. te od 1923. kada zagrebaki industrijalci Aleksander dio glogove kih ugljenika ukljuuju u tvrtku Mirna d.d. Godine 1919. u bilogorskim ugljenicima radi ve vie od 400 rudara. Gotovo svi vei rudokopi ima li su i vlastitu proizvodnju elektrine energije te svoju lokalnu rasvjetu.36 Iako o tomu nema preciznih podataka, generatore na parni ili diesel pogon imali su od poetka 20. stoljea i neki od veih motornih mlinova u naseljima istono od Koprivnice. Mlinarstvo i u ovom kraju ima vrlo dugu tradiciju pa su neke vodenice prerasle u manje manufakturne mlinarske pogone. Tako je 1910. sagraen Prvi novigradski paromlin d.d. u Novigradu Podravskom, Umjetni mlin Matije Peria u Virju slubeno je registriran 1913., a paromlin u urevcu 1899. godine. U urevcu je od 1879. do 1916. djelovao i ovei paromlin obitelji Braun (koji je zasigurno imao i lokalnu rasvjetu). Sredite urevca imalo je struju i u gotovo cijelom razdoblju izmeu dva svjetska rata. O tome govori i podatak da je u novu upnu crkvu u urevcu 1929. godine uvedena elektrina rasvjeta. Nove instalacije u urevaku crkvu uvedene su tek 1961. godine (s trofaznom strujom). Paromlinovi ili motorni mlinovi radili su i u drugim veim naseljima Podravine, primjerice u Drnju, Molvama, Kopriv ni kim Bregima, Legradu i drugdje, a neki od njih ima li su elektrine agregate manje snage za vlastite potrebe. Od 1916. djeluje i Puki paromlin
36
Mira Kolar-Dimitrijevi: Rudnici ugljena u Glogovcu do 1941., Podravski zbornik 3, Koprivnica 1977., str. 30; Dragutin Feletar: Podravina, o. c., str. 180-182 EKONOMSKA I EKOHISTORIJA Volumen 2, Broj 2, str. 104 - 148
118
d.d. u Klotru Podravskom te umjetni mlin u Starom Gracu. U to vrijeme djeluju i paromlinovi u Velikoj renjevici te u Pitomai (Podravina d.d.).37 Posebni gospodarski i politiki poloaj imao je stari kraljevski posjed Virovitica, koji je u drugoj polovici 19. stoljea postao vano prometno elje zniko i cestovno kriite, ali i grad sa znaajnim urbanim funkcijama za iru okolicu. Tu je i sjedite jednog od najveih slavonskih veleposjeda, kojim su upravljali baruni Schaumburg Lippei. Upravo taj veleposjed, kao i aktivni gradski magistrat, bili su jezgra za stvaranje graanskog drutva, odnosno za razvoj trgovine i obrta, ali i manufaktura i prvih industrijskih pogona. Bila je to i osnovica za stvaranje planova za elektrifikaciju grada ve na poetku 20. stoljea, da bi do gradnje gradske munjare zaista i dolo neposredno nakon Prvoga svjetskog rata.38 S obzirom na velika okolna umska bogatstva, sudjelovanjem englesko-nizozemskoga kapitala, jo 1899. u Virovitici je osnovana Parna pilana za eks ploataciju drva d.d. Ta je pilana 1912. bitno po ve ala kapacitete te izgradila i vlastite zna ajne izvore elektrine energije koji nisu opslu ivali samo potrebe tvornice, nego i okolnih dijelova grada. Kasnije je to drutvo dobilo ime Vibro i postalo vanim gospodarskim faktorom toga kraja, osobito u razdoblju izmeu dva svjetska rata. I druga pilana i tvornica pokustva na virovitikom Antunovcu bila je velikoga kapaciteta, a osnovao ju je francuski kapital 1913. godine. Uskoro ovu pilanu kupuje poduzetnik Drach. I Drachova pilana imala je vlastite izvore elektrine energije. Virovitica je razvila jo nekoliko manjih stolarija, osobito izmeu dva svjetska rata. Na majuru Schaumburg Lippea u Antunovcu jo je 1846. proradila i eerana, kasnije i tvornica octa i este itd. U eerani je vrlo rano instaliran parni stroj kapaciteta 16 KS.39 Najveu vlastitu elektrinu centralu izmeu dva svjetska rata imala je Drachova Tvornica po kustva i pilana d.d. koja je instalirala parni stroj od ak 150 KS s trofaznim generatorom od 100 kVA. Treba spo menuti da je vlastiti generator manje snage imao i poznati paromlin poduzetnika Pajtaa u Virovitici, kao i nekoliko drugih mlinova u viro vitikoj okolici. To se prije svega odnosi na paromlinove u Gradini, Suhopolju, Lukau, Cabuni i Primus kod Pe lia. To su bili znaajni kapaciteti, a pogotovo su odigrali vanu ulogu u irenju elektrifikacije u lokal nim sredinama.40 Pod izravnim utjecajem ve ugraenih prvih malih generatora u industriji (drvna, mlinovi) grad ski magistrat Virovitice razmjerno se brzo odluio da i grad sagradi svoju posebnu elektranu. Tako se o gradnji virovitike munjare poelo raspravljati vrlo ozbiljno ve poetkom 20. stoljea. Prvo je razmatran projekt gradnje gradske plinare s oko 175 rasvjetnih mjesta u gradu, ali su tu ideju gradski oci ipak odbili.41 Poduzetnik Pavao Rohrbacher iz
Dragutin Feletar: Podravina, o. c., str. 174-178; Franjo Horvati: Mlinovi na Komarnici, Podravski zbornik 9, Koprivnica 1983., str. 178-181; Opina Novigrad Podravski, monografija, Novigrad Podravski 2001., str. 118-120 38 Virovitica, izabrane teme, Virovitica 1996., str. 198-201 39 Mira Kolar-Dimitrijevi: Obrt i industrija do Drugog svjetskog rata, Virovitica - izabrane teme, Virovitica 1996., str. 119; Dragutin Tari: umsko bogatstvo opine Virovitica, Virovitiki zbornik, HAZU, Virovitica 1986., str. 556; Dragutin Feletar: Suvremeni razvoj industrije u opini Virovitica, Virovitiki zbornik, Virovitica 1986., str. 563; Relja Popovi: Proizvodnja eera u Virovitici, Virovitiki zbornik, Virovitica 1986., str. 575; Dragutin Tari: Prilozi za poznavanje razvoja drvne industrije u Virovitici, Virovitiki zbornik, Virovitica 1986., str. 581 40 Tomo Kurei: Razvoj elektrifikacije na virovitikom podruju, Virovitiki zbornik, Virovitica 1986., str. 594 41 Novine Virovitian, broj 26, Virovitica 1900., Gradski muzej Virovitica
37
119
Slika 15: Neke manufakture u Virovitici imale su svoje generatore ve poetkom 20. stoljea, a Munjara je sagraena 1919. godine - na slici je rasklopna ploa s dijelom strojarnice (snimljeno 1921.)
Virovitice ponudio je projekt elektrine centrale. U svibnju 1901. sastavljen je i prijedlog ugovora, ali ga je gradska uprava na burnoj sjednici odbacila.42 Tek 1907. gradski magistrat donosi konanu odluku o uvoenju elektrine energije. Projekte je izradila jedna tvrtka iz Bea 1908. godine.43 Tim je projektom bilo predvieno na virovitikim ulicama postaviti 150 rasvjetnih mjesta, a ukupna duina razvodne mree iznosila bi oko 14,5 kilometara. Meutim, pri preme za gradnju odvijale su se vrlo sporo, prven stveno zbog nerijeenih pitanja zemljita i naina financiranja. O tome su se vodile une rasprave u Gradskom zastupstvu Virovitice. I kada je veina pro blema bila rijeena, poeo je Prvi svjetski rat pa je projekt opet bio 44 odgoen. Virovitika gradska elektrana konano je sa gra ena 1919. godine. U tadanjoj Gajevoj ulici centralu je sagradilo posebno formirano dioniko drutvo Munjara d.d. Najprije je bio instaliran diesel motor Wolf od 80 KS s generatorom Siemens 64 kVA, 3000 V, 50 Hz, a rasvjeta je bila postavljena samo u najuem sreditu Virovitice. Kasnije je ugraen i diesel motor Grazer M.F. 60 KS i generator 55 kVA, 3000V, 50 Hz. Istodobno je poelo i postavljanje kabelskih vodova 3 kV, gradnja trafostanice 3/0,11 kV te niskonaponske mree na drvenim stupovima. Prva trafostanica sagraena je u Masarykovoj ulici. Zanimljivo je da je struja za rasvjetu putana zimi od 16 do 24, a ljeti od 19 do 24 sata, a samo kad bi se odravale neke proslave i do 2 sata poslije ponoi. Godine 1922. iz Austrije je nabavljen jo jedan diesel motor od 80 KS, a Munjara d.d. u optjecaj je pustila jo 400 dionica. Godine 1924. kapacitet diesel motora povean je jo za 25 KS, a 1935. na ukupno 1280 KS, to je uglavnom zadovoljavalo potrebe.45
Original ugovora uva se u arhivu Gradskog muzeja u Virovitici Bila je to tvrtka Technisches und elektrotechnisches Bureau Lonis Patz Wien. Nacrt se uva u arhivu Gradskog muzeja u Virovitici 44 Novine Virovitian, broj 17, Virovitica 1911.; Tomo Kurei, o. c., str. 591 45 Ivan Dienka: Od poduzea Munjara d.d. do poduzea Munja Virovitica, rukopis; Tomo Kurei, o. c., str. 591
42 43
120
U poslovnom smislu, Munjara d.d. u Virovitici poslovala je s razliitim uspjehom, ali dobitak nikad nije bio velik (od 1924. do 1930. ak je zabiljeen gubitak). Od 1. srpnja 1939. Munjara prestaje biti dioniko drutvo pa je otkupljuje grad i otada posluje pod nazivom Gradska elektrina centrala. Munjarom je do 1921. rukovodio direktor Dragutin Paulin, potom do 1924. Feliks Kohn pa zatim sve do 1938. Josip Fey.46 Prije Drugoga svjetskog rata poele su rasprave o opravdanosti gradnje dalekovoda i prikljuenja Virovitice u sustav tzv. Banskog elektrinog poduzea. To bi iziskivalo i gradnju gotovo potpuno nove niskonaponske mree i trafostanica u Virovitici. Godine 1940. o priklju e nju Virovitice na hrvatski elektrosustav postignut je i konkretan sporazum pa su odreene i etiri lokacije u gradu za gradnju odgovarajuih transformatorskih stanica. Stanice je gradilo graevinsko podu zee Gregor za 109.000 tadanjih dinara i one su 1941. bile gotovo Slika 16: Dio strojarnice u virovitikoj gradskoj dovrene. Sve je prekinuo Drugi svjetski rat munjari 1919. godine pa je u Virovitici i u ratnim uvjetima stru ju proizvodila Gradska elektrina centrala. Uklju enje na hrvatsku elektrinu mreu ostvareno 47 jom imale su i centrale u drvnoj industriji je tek 1956. godine. Vanu ulogu u opskrbi stru te u viro vi tikim mlinovima. I slobodni kraljevski grad Koprivnica rano je organizirao rasvjetu svojih sredinjih ulica. To je postalo osobito aktualno nakon gradnje eljeznike pruge prema Zagrebu i Maarskoj 1870. godine. Gradski magistrat u staroj gradskoj jezgri (do 1892. gradska vijenica bila je dananja zgrada Muzeja grada) postavio je rasvjetne lampe na biljna ulja, a od osamdesetih godina 19. stoljea i na petrolej. O njima su brinuli posebni gradski redari (naigai) i noobdije.48 I Gradsko zastupstvo Koprivnice, uvi za novu uspjenu tehnologiju pridobivanja elektrine energije, dvoumilo se izmeu gradnje elektrine centrale (munjare) ili plinare. Meu strunjacima, a pogotovo meu graanstvom, vladala su vrlo oprena miljenja - jedni su tvrdili da je jeftinija i bolja plinska, a drugi elektrina rasvjeta. Za to vrijeme u sredinjim ulicama grada - na pijaci, pod pikom i u tvri - lampaari su se i dalje brinuli za rijetke
Tomo Kurei, o. c., str. 593-595 Tomo Kurei, o. c., str. 595-596 48 Dragutin Feletar: Podravina, o. c., str. 170-191
46 47
Mursko Sredie Peklenica Belica Prelog Kotoriba
121
Selnica
akovec
D. Dubrava Varadin Vinica Petrijanec V. Bukovec Martijanec Voa Donja Ludbreg Ladanje Donje Opeka Turin Slanje Drnje Jalabet Cerje Tuno Rasinja Peteranec Jerovec V. Toplice Ivanec Subotica Podr. Kop. Bregi Koprivnica Golubovec Lepoglava Glogovac Virje Novigrad Podr. urevac Sokolovac Klotar Podravski Pitomaa Krievci V. renjevica
Stari Gradac Luka Gradina Virovitica Suhopolje Cabuna
dobivanje elektrine energije uz industriju, rudnike, ciglane i manufakture dobivanje elektrine energije iz mjesnih (gradskih) munjara
Karta 1: Prostorni raspored vanijih malih elektrinih centrala u industriji te mjesnih ili gradskih munjara na podruju sjeverozapadne Hrvatske do Drugoga svjetskog rata
Slika 17: Dio prve i zadnje stranice Izvjea gradskog ininira o putovanju glede rasvjete - in. varc putovao je 1908. u Be te je Gradskom poglavarstvu Koprivnice preporuio gradnju gradske plinare
petrolejske lampe. inilo se da e ipak prevladati pri stae elektrine rasvjete. Naime, Gradsko zastupstvo Koprivnice odluilo se za gradnju munjare, odnosno nabavljanje parnog stroja i pripadajuega generatora. Koprivnica 1896. godine (tada struju ve dobivaju akovec i Varadin) sklapa ugovor s poduzetnikom Samuelom Schwarzom o gradnji mu njare, ali do realizacije ipak nije dolo zbog problema financiranja i osiguranja zemljita. U ugovoru,
122
inae, pie da e se koprivnika gradska munjara izgraditi na najnovijim dostignuima (moda se pritom mislilo na primjenu izmjenine struje).49 Na kraju su poetkom 20. stoljea pobijedili pristae plinske gradske rasvjete. S tim u vezi je grad ski naelnik Josip Vargovi, zajedno s gradskim inenjerom varcom putovao ak i u Be da se uvjere kako uspjeno funkcionira plinska gradska ra svjeta. Lokacija za gradnju gradske plinare nae na je na gradskom zemljitu u dananjoj Mihano vievoj ulici (dananja Elektra), gdje je ureena i gradska vrtlarija. Tvrtka Juliusa Pintscha, koja je sagradila plinaru, takoer je dovedena iz Bea. Plin se dobivao sagorijevanjem kamenog ugljena (koji se uz visoku cijenu uvozio), a kasnije je koriten lignit iz oblinjih bilogorskih ugljenika (prvenstveno glogovekih). U rujnu 1910. godine sredinje ulice Koprivnice dobile su oko 150 plinskih rasvjetnih mjesta, a lampaari ili naigai sauvali su svoja radna mjesta.50 Gradnji plinare prethodilo je detaljno Izvjee gradskog ininira o putovanju glede rasvjete (u Be), koje je varc 18. listopada 1908. godine podnio gradskom magistratu. U izvjeu je izneseno niz primjedbi i slabih strana elektrine rasvjete, a hva lile su se a mogunosti gradnje plinare i postavljanja plinskih lampaa.51 Jeftimba (licitacija) za izvo a radova raspisana je u jednim bekim novinama, a uvjet je bila gradnja gradske plinare dnevne proizvodnje 1270 kubinih metara plina, dobivenog sagorijevanjem ugljena.52 Beka tvrtka Pintsch, koja je dobila radove, sagradila je plinaru uz troak od 300.000 kruna. Dakako, graani su se tek morali priviknuti na novu plinsku rasvjetu, odnosno na uvanje plinskih lampaa. Uskoro nakon putanja u pogon gradske plinare, tadanji koprivniki tjednik Hrvatski pokret, meu ostalim, pie i ovo: Poslije par dana (od montiranja svjetiljki) je napokon plinara progledala, ali tuna rasvjeta. Po glavnim ulicama ve oko 9 sati ne gori skoro ni jedna svjetiljka, kaemo po glavnim, jer mi u pokraj njim ulicama nijesmo zasluili da dobijemo rasvjetu. Nema par dana to plin gori, a ve su sve svjetilj ke i Slika 18: Oglas jeftimbe (licitacije) i vijest da se u mreice polupane Bit e potrebno jednu Koprivnici gradi gradska plinara u bekim novinama Wiener Bauindustrie-Zeitung iz 1909. godine sta klanu graditi!53
Tekst ugovora izmeu Gradskog poglavarstva Koprivnice i Samuela Schwarza donose novine Hrvatska domovina u broju od 5. veljae 1898.; Dragutin Feletar: Podravina, o. c., str. 222 50 Leander Brozovi: Graa za povijest Koprivnice, Koprivnica 1978., str. 137; Dragutin Feletar, Hrvoje Petri: 45 godina Komunalca, Koprivnica 2003., str. 21 51 Vladimir Lovas: Od gradske plinare do moderne Elektre - poetak elektrifikacije Koprivnice i okolice, Podravski zbornik, Koprivnica 1990., str. 29 52 Wiener Bauindustriezeitung, Be 1. oujka 1909.; Vladimir Lovas, o. c., str. 29 53 Novine Hrvatski pokret, Koprivnica 29. studenoga 1910.; Vladimir Lovas, o. c., str. 29
49
123
Iako ba graani nisu bili zadovoljni radom plinare i osvijetljenou ulica, gradska plinara u Koprivnici radila je jo dugo - sve do 1925. godine. Ui njena su tijekom godina i znatna poboljanja, kao i preinake potrebne za prijelaz s kamenog ugljena na lignit. Prvi svjetski rat zaustavio je bilo kakva ulaganja, a odmah nakon 1918. opet se javljaju rasprave o gradnji gradske elektrane (munjare), kao to ve imaju neki susjedni gradovi, akovec, Va radin pa ak i Virovitica. Zapravo, plinara se polako za pu tala, a gradski magistrat ve 1921. pregovara s tvrtkom Frhlich iz Zagreba o mogunosti gradnje i potrebnim trokovima gradske munjare. Bilo je sa mo pitanje vremena kada e i na kopriv nikim 54 ulicama zasvijetliti elektrine arulje. Pokazalo se, zapravo, da odluka da se umjesto elektrine uvede plinska rasvjeta i investira u grad sku plinaru nije bila najsretnije rjeenje. Plinara uglav nom nije poslovala pozitivno i bila je na teretu grad skog prorauna. Bilo je i stalnih tehnikih problema, osobito oko nabave ugljena i njegove kvalitete. Koprivnike novine Hrvatska straa 1911. su m njaju da je za gradnju plinare potroeno samo ono liko novca koliko je iskazano, ne raunajui sa mo svote za nabavu ugljena, velike potrebe cilindera i mreica te osoblja plinare, naime plinarnika, kuritelja i naigaa, kao i posebnu petrolejsku rasvjetu za one ulice kamo plinska razsvjeta dosei ni je mogla. Spomenute novine takoer tvrde da se za plinsku rasvjetu troi neracionalno, jer kada tko ko jim sluajem doe na glavni trg oko 8 sati u veer, kada na njemu ni ive due ne ima, izim erbaka, koji kao stari uk redovito u toj dobi na svjetlo izlazi, opazio bi a naroito od kue Betlehema do svra ti ta Kriu veu razsvjetu nego li je u bekom
54
Slika 19: Oglas jeftimbe za gradnju Gradske plinare u Koprivnici objavljen je i u Slubenom listu 51 Narodnih novina od 4. oujka 1909. godine
Slika 20: Prva stranica Pravilnika gradske plinare u Koprivnici za podavanje plina, koji je donijelo Gradsko poglavarstvo 10. oujka 1910. godine
Vladimir Lovas, o. c., sr. 29-30, originalna dokumentacija uva se kod Vladimira Lovasa EKONOMSKA I EKOHISTORIJA Volumen 2, Broj 2, str. 104 - 148
124
prateru usred ljeta Malo vie tednje nee koditi, tim vie to poslie 8 sati nema ni ive due na ulici.55 U Gradskom zastupstvu stalno su se vodile u ne rasprave o cijeni plina, a pogotovo je skupa bila dobava kvalitetnog kamenog ugljena. Tijekom Prvoga svjetskog rata dolo je pogotovo do potekoa u dopremi ugljena pa je koprivnika gradska plinara preureena na pogon lignitom iz bilogorskih uglje nika. Usprkos tomu, znaajnije nestaice plina na stupile su tek krajem 1918. godine. Neprestano su se ponavljali problemi s nabavom ugljena eljene kvalitete. Koprivniki Demokrat 1919. pie i ovo: Prolo je tomu ve dva mjeseca otkako je plinara obustavila prodaju plina, a da sve do danas nema ni traga ni glasa o ugljenu. Iz poetka tjeilo nas se je, da e to trajati kratko vrijeme, a kad tamo vidimo, da o ugljenu nema ni govora. udno je samo to, da i Zagreb koji treba u dva dana toliko ugljena koliko Koprivnica u mjesec dana moe istog pribaviti, a jedino Koprivnica ne moe da si isti nabavi. Znak je to jedino da se nitko ne brine za ugljen, ve se misli, da e Koprivnici iz neba pasti56 Problemi u proizvodnji plina u koprivnikoj gradskoj plinari nastavljaju se i dalje. Tako Demokrat u jesen 1919. izvjetava: Radi pomanjkanja ugljena ve je ogranieno podavanje plina a kako u dogledno vrieme ugljen nee stii to se opominju svi da plinom tede, te da u jednom kuanstvu bude rasvietljena najvie jedna prostorija, jer u sluaju, da bude potroak plina mjeseno jo vei nego do sada morala bi gradska plinara obustaviti podavanje plina svim troiocima. I 1920. godine koprivnike novine preporuaju da potroai plina radije no to je Gradsko zastupstvo poelo to prije pribave petroleum ili karbid.57 Stoga nije ud najozbiljnije ra z miljati o prodaji plinare i gradnji gradske ele ktrine centrale. Ti su planovi postali vrlo ozbiljni ve 1921., ali su realizirani tek etiri godine kasnije. Meutim, elektrina energija stigla je u grad Ko privnicu znatno ranije, i to ve od poetka 20. sto ljea. Dakako, rije je o lokalnim generatorima u gradskim manufakturama i industriji. Naime, upravo na prijelazu iz 19. u 20. stoljee Koprivnica stjecajem okolnosti postaje jedno od najrazvijenijih obrtnikih, a osobito manufakturno-industrijskih sre dita u sjevernoj Hrvatskoj. Uz tradicionalne obrte udruene u cehove i zadruge te manje mlinove na rjeici Koprivnici, Koprivnica vrlo rano dobiva i svoj prvi paromlin. Koprivniki obrtnik Ivan urkan ve 1858. gradi na rjeici Koprivnici parni mlin, jedan od najstarijih u sjevernoj Hrvatskoj.58 Taj se mlin osobito proiruje nakon 1905., kada dolazi u ruke gradskog kapetana Gjure Krkaa. Tih je godina uz mlin montiran i omanji generator, koji je davao struju izriito za potrebe mlina. Krka je u proirenje mlina tada uloio 80.000 kruna.59 No, vanije od toga bilo je osnivanje jo jednog motornog i parnog mlina u Koprivnici, kod e lje znike pruge (na mjestu dananjeg Podravkinog mli na). Taj je mlin registriran 1. prosinca 1894., ali je pravo proirenje i gradnju zgrada koje dijelom postoje i danas doivio
Novine Podravska hrvatska straa, Koprivnica 7. sijenja 1911.; 45 godina Komunalca, o. c., str. 21 Novine Demokrat, Koprivnica 5. travnja 1919.; 45 godina Komunalca, o. c., str. 21-22 57 Novine Demokrat, Koprivnica 28. rujna 1919. i komplet tih novina za 1920. godinu, uva se u Nacionalnoj i sveuilinoj knjinici u Zagrebu 58 Mira Kolar-Dimitrijevi: Ministarstvo koprivnikog podruja za vrijeme kapitalizma, Podravski zbornik, Koprivnica 1986., str. 32 59 Dragutin Feletar: Prilozi za povijest Podravke, Koprivnica 1980., str. 13-14
55 56
125
Slika 21: Koprivniki paromlin, koji i danas (uz novu tehnologiju) radi u sklopu Podravke, osnovan je 1894., a generator za proizvodnju struje dobio je najvjerojatnije ve 1903. godine - glavni dioniari bili su Braun i Etinger
Slika 22: Poduzetnik urkan na rjeici Koprivnici osnovao je mlin na paru i vodu jo 1858., a taj se mlin osobito proiruje 1905. kada mu je vlasnik bio gradski kapetan uro Krka (kasnije Friben, pa Kamenar itd.) - tada je imao i struju iz vlastita generatora
Slika 23: Pogled na proizvodne hale najvee predratne koprivnike industrije - Danice d.d. (osnovana 1907., prestala raditi 1937. godine). Danas opet na Danici nie glavna industrijska zona Koprivnice
nakon 1903., kada ga preuzima novoosnovano dioniko drutvo Novi parni mlin d.d. I taj je mlin vrlo brzo instalirao vlastiti generator za pridobivanje elektrine energije. Izmeu dva svjetska rata taj je mlin poslovao pod nazivom Koprivniki paromlin d.d., a glavni dioniari bili su poduzetnici Braun i Etinger. Godine 1924. mlin prelazi iz uurne na poluautomatsku meljavu, a instaliran je i novi parni stroj od 120 KS.60 U susjedstvu paromlina neposredno nakon Prvoga svjetskog rata sagraena je jo jedna vana koprivnika industrija, uglavnom inicijativom poduzetnike obitelji Braun (kasnije i zagrebakog industrijalca Aleksandera i bankarskoga kapitala) - to je Industrija ulja i hrvatskih zemaljskih plodina d.d. Dio tih zgrada,
60
Dragutin Feletar: Podravina, Koprivnica 1974., str. 148; dokumentacija Dravnog arhiva u Varadinu EKONOMSKA I EKOHISTORIJA Volumen 2, Broj 2, str. 104 - 148
126
koje su sagraene dobrim dijelom izmeu 1920. i 1923., nalazi se u sustavu Podravke u Starevievoj ulici. Industrija ulja osobito se proiruje nakon ve ih investicija 1927. i 1928. godine, a 1937. je tvrtka propala i rasprodana u igrama starojugoslavenskoga kapitala. I uljara je imala vlastiti generator za svo ju rasvjetu, a u poetku je koristila struju iz susjednog 61 paromlina. Ipak, najvanija industrijska investicija u Ko priv nici na poetku 20. stoljea bila je gradnja velike kemijske i kasnije metalne industrije Danica sjeverno od pruge Koprivnica - Drnje. Uz dosta izda nu po mo Gradskog zastupstva (u zemljitu i gra e vin skom materijalu), veliku kemijsku tvornicu 1907. godine sagradila je poznata zagrebaka po duzetnika obitelj Danii. Sagraen je velik kompleks i prvenstveno su se proizvodile razne kiseline, umjetna gnojiva (osobito za maarsko tri te), a kasnije je sagraena i tvornica avala i sline metalne robe. Kada je radila najveim kapacitetom, Danica je zapoljavala oko 2000 radnika i bila je to jedna od najveih industrija sjeverno od Zagreba. Tvornica je imala i vlastiti vodotoranj (koji stoji i danas) te, dakako, i vlastitu elektrinu centralu. Uinak pojedinih generatora bio je 190 kVA, 110 kVA, 90 kVA i 70 kVA, a generatorski napon iznosio je 230 V 50 Hz. Koriten je za rasvjetu tvornica, ali i radnikih kua uz nju te pristupnoga puta. Danica je poslovno propala 1937., a strojevi su rasprodani irom tadanje stare Jugoslavije (najvie u Zorku iz apca).62
Koprivnika munjara (Gradska elektrina centrala) od 1925. do 1949. godine

Iako je Koprivnica, odnosno njezino Gradsko poglavarstvo razmjerno dugo ostalo vjerno plinskoj ulinoj rasvjeti, ipak je odmah nakon Prvoga svjetskog rata bilo jasno da se hitno mora prijei na koritenje elektrine energije. To je diktirao ponajprije brzi tehnoloki razvoj za gradnju i koritenje elektrine energije. Uz to, gradska plinara u Kopriv nici imala je stalne tehnoloke i organizacijske probleme, a trebalo je pokrivati i financijske gubitke. Graani nisu bili zadovoljni plinskom rasvjetom, kao ni preuskim obuhvatom gradskih ulica koje su bile osvijetljene plinskim svjetiljkama. Elektrina struja, bez obzira to se trebalo mnogo ulagati u gradnju mjesnih munjara, pokazala se kao mnogo bolja u primjeni jer je, osim rasvjete, sve vie koritena i za druge energetske potrebe, prije svega u manufakturi, industriji i rudarstvu, a uskoro i u sve brojnijim kuanstvima. Tridesetih godina 20. stoljea lokalne (mjesne i industrijske) elektrine centrale radile su u gotovo svim najveim naseljima sjeverozapadne Hrvat ske, pa i u samoj Koprivnici. Veina njih poela je raditi poetkom 20. stoljea, a neke i ranije. Ovdje emo navesti samo najznaajnije: Gradska munjara u Krievcima (osnovana 1912.), elektrana Sjedinjenih paromlina d.d. u Bjelovaru (1915.), Gradska munjara u Va radinu (1895.), Paromlin i munjara u akovcu (1893.), elektrana Tekstilne industrije d.d. u Va radinu (1927.), elektrana Mlina na igre ure Kerstnera u Ludbregu (1906.), elektrana mlina grofa Pavla Drakovia u Velikom Bukovcu (1906.), ele ktrana industrije Danica d.d. u Koprivnici (1907.) 620 kVA, elektrana Koprivnikog paromlina d.d. u Koprivnici (1903.), elektrana ugljenokopa
Leander Brozovi, o. c., str. 137; Dragutin Feletar: Prilozi za povijest Podravke, o. c., str. 20-21. Postoje podaci da je generator male snage imao i Severov mlin u Peterancu u razdoblju izmeu dva svjetska rata 62 Vladimir Lovas, o. c., str. 29; Leander Brozovi, o. c., str. 137; Dragutin Feletar: Prilozi za povijest Podravke, o. c., str. 20-22; Mira Kolar-Dimitrijevi: Koprivnika tvornica Danica do 1937. godine, Podravski zbornik, Koprivnica 1996., str. 119-137
61
127
Mirna u Koprivnikim Bregima (1925.), elektrana Braunovog mlina d.d. u urevcu (1910.), elektrana poduzea Ugljenici d.d. u Pitomai (1909.), Grad ska munjara u Virovitici (1919.), elektrana industrije Virbo drvno d.d. u Virovitici (1912.), elektrana industrije Drach industrija drva d.d. u Virovitici (1914.) itd.63 Jasno da su takvo okruenje, napredak tehnologije, cijena elektrine energije i drugi faktori bili dovoljni razlozi da ideju gradnje gradske munjare i u Koprivnici stave kao prioritetni zadatak gradske uprave. O tomu se razmiljalo i mnogo ranije, a osobito odmah nakon Prvoga svjetskog rata. Odreeni planovi radili su se ve 1919., a 1921. koprivniko gradsko poglavarstvo vodi izravne razgovore s tada poznatom zagrebakom tvrtkom Frhlich da se hitno elektrina elektrana instalira i u Koprivnici. Ve u tim planovima bila je naznaena postojea Gradska plinara kao lokacija gdje e se dogradnjom dobiti prostor i za novu munjaru.64 Tako se u novu tehnoloku avanturu i u Kopriv nici krenulo 1924., da bi gradska munjara ili, kako se u najduljem razdoblju zvala, Gradska ele ktrina centrala proradila 30. rujna 1925. godine. Na ulicama u sredinjem dijelu grada 1. listopada 1925. prvi su put zasvijetlile godinjih kontakata s proizvoaima generatora i druge elektrine arulje.65 Nakon vie opreme, kao i obilaska ve instaliranih mjesnih munjara u Hrvatskoj, Maarskoj i Austriji, koprivniko Gradsko poglavarstvo 1924. donosi i konkretne odluke za osnivanje vlastite munjare. Bila je to povijesna odluka o komunalnom razvoju Koprivnice. Sredinom 1924. godine Gradsko poglavarstvo osniva gradsko poduzee Gradska munjara Koprivnica. Na sjednici su donesena i osnovna pravila novoosnovanoga gradskog podu zea. Ovdje emo 66 citirati samo prvi i drugi lanak iz tog pravila: lanak 1.: Munjara kr. i sl. grada Koprivnice jest samostalno gradsko poduzee, koje se imade voditi i upravljati na raun gradske opine pod imenom: Gradska munjara Koprivnica i pod tim imenom unijeti u trgovaki registar. Ova se firma pot pisuje tako, da pisani, tiskani ili tampilijom otisnuti naslov firme potpisuju svojim imenima naelnik i podnaelnik ili ravnatelj firme. Firma ova baviti e se proizvaanjem i obrtninim raspaavanjem ele ktri ne energije, uvaanjem elektrinih ureaja, kupovanjem i prodavanjem predmeta potrebnih za ele ktrine ureaje i svim u ovu struku zasijecajuim po slovima. Firmu zastupa napram oblastima ili tre im osobama kolektivno naelnik i podnaelnik ili jedan od njih ili ravnatelj firme.
Boris Markovi i drugi, o. c., str. 49, 50, 71, 73 i 75 Vladimir Lovas, o. c., str. 29 65 Znatan dio originalne dokumentacije o koprivnikoj munjari uva Vladimir Lovas, a osnovnu je grau prikupio i sistematizirao Eduard Kuzmi. Kuzmi je priredio i dokumentirani materijal pod naslovom Gradska elektrina centrala u Koprivnici od 1. 10. 1925. do 30. 4. 1949. godine. Svoje je istraivanje Kuzmi posvetio svojemu ocu uri Kuzmiu (prvom strojaru u munjari), zatim Stjepanu Stanekoviu, prvom upravitelju munjare i Ludwigu Schntagu, glavnom inenjeru elektrane. Kuzmi za savjete i pomo u istraivanju zahvaljuje Boici Ani iz Muzeja grada Koprivnice, Igoru Geriu iz Dravnog arhiva u Varadinu, Vladimiru Maltariu s Fakulteta elektrotehnike i raunarstva u Zagrebu, mr. sc. Rikardu Glihi s Fakulteta strojarstva i brodogradnje, mr. sc. Kreimiru Mariu sa zagrebakog PMF-a, prof. dr. sc. Anti Paviu s Veleuilita u Karlovcu, Marijanu Stanekoviu iz Zagreba, Marijanu Miklauiu iz Velike Gorice, eljku Rosmanu iz koprivnikog Komunalca te Jadranki Tonkovac, in. Branimiru igriu, Zvonimiru Kuzmiu, Milanu Fukeru i Ivici efu iz Koprivnice. 66 Pravila se uvaju u Dravnom arhivu u Varadinu, prikupio E. Kuzmi
63 64
128
Tablica 1: Industrijske elektrine centrale u sjeverozapadnoj Hrvatskoj od 1900. do 1950. godine

Elektrana KOPRIVNICA Danica d.d. KOPRIVNICA Koprivniki paromlin d.d. KOPRIVNIKI BREGI Mirna ugljenokopi d.d. VARADIN Tekstilna industrija d.d. LUDBREG Mlin na igre ure Kerstnera VELIKI BUKOVEC Mlin Pavla Drakovia UREVAC Braunov mlin d.d. PITOMAA Ugljenici d.d. VIROVITICA Vibro drvno d.d. VIROVITICA Drach industrija drva d.d. U pogonu od godine 1907. 1903. 1925. 1927. 1906. 1906. 1910. 1909. 1912. 1914. Vrsta pogonskog stroja parni parni lokomobil parni vodena turbina vodena turbina parni (Brummer) parni parni parni Generator kVA (kW) 190+110 2x90+2x70 15 40+62+10 250 125 21 AEG 35 Siemens 50 80 152 32 V 230 115 400 400 220 2x230 115 400 250 230 115 Hz 50 istosmj. 50 50 50 istosmj. istosmj. 50 50 istosmj. istosmj.
Prema knjizi Razvoj elektrifikacije Hrvatske priredio Eduard Kuzmi
Tablica 2: Gradske elektrine centrale (munjare) u sjeverozapadnoj Hrvatskoj od 1893. do 1950. godine
Grad Koprivnica Elektrana Gradska plinara i munjara Gradska elektrina centrala akoveki paromlin i munjara U pogonu od godine 1925. 1927. 1936. 1893. 1922. 1922. 1895. 1910. 1925. 1919. 1922. 1935. 1912. 1915. 1925. 1936. Vrsta Plinski Lokomobil Plinski Parni Parni Parni Parni Diesel Diesel Diesel Diesel Diesel Diesel Diesel Diesel Diesel Plinski Pogonski stroj Proizvod Worschovsky Wolf Ganz Prva Brnska Nickolson Ganz Leobesdorfer Leobesdorfer Wolf Grazer M. F. Leobersdorfer Grozer M. F. Leobersdorfer Grazer M. F. KS 45 150 100 210 450 150 3x70 250+100 375 80 60 40 2x60 100 180 90 90
akovec
Varadin
Gradska munjara Elektrina centrala Gradska munjara
Virovitica Krievci Bjelovar Prelog Ludbreg Gradska munjara Sjedinjeni paromlin Munjara Munjara Fizir
Prema knjizi Razvoj elektrifikacije Hrvatske priredio Eduard Kuzmi
129
lanak 2.: Za voenje poslova ovog poduzea izabire gradsko zastupstvo iz svoje sredine upravni odbor, sastojei se iz naelnika, podnaelnika, te estorice gradskih zastupnika, a predsjeda mu grad ski naelnik, odnosno podnaelnik. Mandat njihov traje tako dugo, dok ne bude opozvan po gradskom zastupstvu, odnosno dok lanu traje zastupniki man dat ili do njegovog svojevoljnog istupa iz ovoga odbora. Za pregledavanje i nadziranje rauna i knji go vodstva, te blagajnikog poslovanja gradske mu nja re izabire ovaj odbor svoja dva lana. Odluka da se uz plinaru sagradi munjara bila je uvjetovana i posve ekonomskom logikom. Obrtnici su se alili na neurednu opskrbu plinom, a uli na rasvjeta bila je nedostatna. Upitna je bila i kvaliteta plina iz Gradske plinare, uz este prekide u isporuci. Tadanje koprivnike novine stoga esto piu o tom problemu, a napadaju i inenjera Franju Kroupu koji je rukovodio plinarom (kasnije na poetku rada i proizvodnjom u munjari).67 Godine 1924. proirenjem Koprivnice bilo je neophodno sagraditi jo barem oko osam kilometara plinske mree. To bi za gradsku blagajnu bio prevelik izdatak (prema cjeniku graevinske inspekcije iz Zagreba, kilometar nove plinske mree stoji oko 300.000 tadanjih dinara - dakle grad bi trebao za tu namjenu izdvojiti ak 2,400.000 dinara, to je bio golem novac). S druge strane, cijena postavljanja niskonaponske elektrine mree bila je znatno nia: oko 32.000 dinara po kilometru!68 Krajem 1924. koprivniko Gradsko poglavarstvo kree u raspisivanje natjeaja i dobavu potrebnih strojeva za rad Gradske plinare i munjare (od 30-ih godina koristi se uglavnom naziv Gradska ele ktrina centrala i plinara u Koprivnici). Spomenute godine gradi se dodatna
Generator Proizvod Ganz Ganz Ganz Ganz Ganz, Siemens Ganz Ganz Ganz Siemens ELIN ELIN Ganz Ganz ELIN 67
KVA (kW) 40 110 85 175 100+48 3x50 240+90 350 64 35 23 2x40 70 2x50 50 2x50
V 400 400 400 2x75 2x75 2x75 2x75 jednofazna 2000 6300 3000 3000 190 2x250 2x250 220 400 400
Hz 50 50 50 istosm. istosm. istosm. istosm. 42 42 50 50 50 50 istosm. istosm. Istosm. 50 50
Mrea V 380/220
2x150
380/220 190/110 400/230
400/230
Koprivniki tjednici iz 1923. i 1924. esto donose kritike lanke o gradskoj plinari i trae gradnju elektrine centrale. Kompleti novina uvaju se u Nacionalnoj i sveuilinoj knjinici u Zagrebu i Muzeju grada Koprivnice (Kuzmi, dokumentacija uz rukopis) 68 Dokumentacija iz arhive Vladimira Lovasa i lanci iz tadanjih koprivnikih novina (Kuzmi, dokumentacija uz rukopis) EKONOMSKA I EKOHISTORIJA Volumen 2, Broj 2, str. 104 - 148
130
zgrada za strojarnicu mu njare, i to na lokaciji izmeu postojee plinare i upravno-stambene zgrade. Realizirana je ideja da se nabavi novi stroj, odnosno plinski motor, koji bi pokretao generator za dobivanje elektrine energije, kako bi se iskoristile dotadanje pogonske mogu nosti plinare.69 Zato je Gradsko poglavarstvo Koprivnice 22. studenoga 1924. odluilo kupiti novi plinski motor snage 45 PS (KS), koji je isporuen u sljedeoj godini od jedne austrijske tvrtke. Rije je o plinskom motoru leee konstrukcije sa 250 okretaja u minuti, sa zamanjakom i remenicom za prijenos vrtnje. Cijena motora bila je 210.000 tada njih austrijskih kruna, a proizveden je u be kom poduzeu Motorenfabrik J. Warschalowski. U Koprivnicu je stigao i beki monter Dietrich, koji je zavrio poslove montae 11. kolovoza 1925. i o tome izvijestio Slika 24: Plinski motor leee konstrukcije za pogon koprivnike munjare nabavljen je 1927. godine od Gradsko poglavarstvo.70 Probni pogon stroja beke tvornice motora J. Warchalowski - faksimil poeo je 12. kolovoza 1925., a novi stroj na jednog dopisa Gradskom poglavarstvu Koprivnice od plinski pogon montiran je na betonski temelj 1. rujna 1924. godine uz istoni zid strojarnice. Usporedo se prilo i nabavi elektrinoga generatora koji e pokretati montirani plinski motor. O tomu je Gradsko poglavarstvo Koprivnice izradilo poseban elaborat. U Dozvolbenoj ispravi, koju je 2. studenoga 1926. (broj 730/2.) izdala Graevinska direkcija Osjeke oblasti (a na temelju pravo mono sti odluke Velikog upana od 3. oujka 1926.), o spomenutom elaboratu i dozvoli pie u prvom lanku: Na osnovu povjerenstvenog zapisnika od 17. augusta 1925. u predmetu oevida i rasprave za elektrino postrojenje gradske opine Koprivnica, i na osnovu toga to je elaborat istog elektrinog postrojenja struno ispitan, izdaje se Gradskom poglavarstvu Koprivnica dozvola graenja elektrinog postrojenja, koje e sluiti u pogonske svrhe grad ske plinare i u svrhu rasvjetne i pogonske koli javne toli privatne unutar podruja gradske opine Koprivnica.71 U drugom lanku stoji da se trajanje ove koncesije ustanovljuje na 50 godina, a u treem lanku razraeni su i tehniki elementi koprivnike preure ene plinare i nove munjare: U posebnoj strojarnici gradske plinare u Koprivnici postavit e se jedan upojni
Nakon javne rasprave Gradsko poglavarstvo Koprivnice donosi odluku o prijelazu na proizvodnju tzv. dvojnog upojnog plina (Doppelgass). Rudolf liar: Preureenje gradske plinare u Koprivnici, Podravski glasnik, broj 28, Koprivnica 9. 7. 1922., te R. .: Gradska plinara, Podravski glasnik, broj 36, Koprivnica 3. 9. 1922., Muzej grada Koprivnice 70 Prema lancima u Podravskom glasniku i Koprivnikim novinama iz 1924. i poetka 1925. godine. Faksimili uz rukopis E. Kuzmia 71 Izvorni dokument iz arhive Vladimira Lovasa
69
131
plinski stroj jakosti 45 konjskih sila, koji e goniti remenicom jedan elektrini agregat 40 K. V. A. trofazne struje 380/220 Volta napetosti. Odavle voditi e se strujnim podzemnim kabelom do rasklopne ploe smjetene u istoj strojarnici, a odavle nadzemnim vodovima dalje po podruju grada Koprivnice. Podavanje struje unutar gradskog po dru ja uslijedit e sa pojedinih spojnih taaka u napetosti 380/220 Volta, a za sluaj pro irenja konzuma i mree 72 pretvorile bi se ove spojne toke u transformatorske stanice. U istom lanku dozvole predvia se i elektrifikacija Miklinovca i Koprivnikih Brega: U svrhu davanja struje mjestima Miklinovca i Bregi, koja mjesta spadaju u podruje gradske opine Koprivnica, transformirati e se struja u posebnom trans formatoru smjetenom u mjestu Koprivnici od 380 na 3.000 Volti, a na mjestu uporabe u naznaenim se lima transformirati e se ova struja opet na 220/380 Volti. Planirano je odmah i proirenje kopriv nike munjare: U koliko bi se konzum privatne i javne rasvjete poveao, to e gradska opina u istoj strojarnici postaviti vee elektrine agregate, koji e odgovarati potrebama namirivanja traenog konzuma.73
Slika 25: Glavni dobavlja elektrinih generatora za potrebe koprivnike munjare bila je poznata budimpetanska tvrtka Ganz, odnosno zagrebako predstavnitvo Jugoslavensko Ganz d.d. - trokovnik za generator i opremu iz 1924. godine
Slika 26: Tvrtka Ganz potvruje da je primila narudbu Gradskog poglavarstva Koprivnice za isporuku trofaznoga generatora i opreme - faksimil prve stranice dopisa od 8. lipnja 1925. godine
72 73
lanak 2. Dozvolbene isprave od 3. 11. 1926., arhiva V. Lovasa Stavci 4. i 5. lanka 2. Dozvolbene isprave od 3. 11. 1926., arhiva Vladimira Lovasa EKONOMSKA I EKOHISTORIJA Volumen 2, Broj 2, str. 104 - 148
132
Kao najpovoljniji dobavlja novog elektrinog agregata bilo je poduzee Jugoslavensko Ganz dio niko drutvo iz Zagreba (sa sjeditem u Drako vi evoj 27). Koprivniko Gradsko poglavarstvo uputilo je tvrtki Ganz 5. studenoga 1924. godine dopis kojim moli da se im prije poalje ponuda za: 1 elektrini motor na trofaznu struju, 1 elektrini mo tor i 1 elektrinu centrifugalnu sisaljku. U dopisu su detaljno opisani tehniki elementi pojedinih ure aja.74 Zagrebaka tvrtka Ganz dostavila je kopriv nikom Gradskom poglavarstvu 6. studenoga 1924. trokovnik za elektrifikaciju grada Koprivnice i okolice, a na temelju koritenja pogona po sto jee plinare.75 Dopisivanje i konzultacije izmeu uprave grada Koprivnice i tvrtke Ganz su nastavljene pa je u kasno proljee Grad otposlao i odgovarajuu na rudbu za nabavu opreme za postavljanje munjare. Kona na narudba poslana je 17. travnja 1925., a prema dopisu tvrtke Ganz od 8. lipnja 1925. radi se uglavnom o sljedeoj opremi: trofazni generator 40 kVA, rasklopni ureaj na mramornoj ploi, ele ktromotor trofazne struje tipa FB 9/6, trofazni ele ktromotor tipa FBc 9/2, trofazni elektromotor istog tipa, ali sa sisaljkom te turbinska pumpa tipa KbA 2/III.76 Ukupna predraunska vrijednost te opreme bila je 11.273,30 vicarskih franaka. In. Franjo Kroupa izradio je 14. srpnja 1925. godine i Raun rentabiliteta gradske plinare i gradske munjare u Koprivnici, u kojem planira da e tijekom jednog desetljea u gradu trebati oko 6500 elektrinih arulja, od toga u sreditu i u Banovcu, Breancu i Dubovcu 5500 te i Miklinovcu 160 i u Koprivnikim Bregima 840 arulja. Prema tom proraunu godinji trokovi gradske munjare iznosili bi oko 674.000 dinara.77 Tako je uz velike pripreme i rasprave ljeti 1925. u Koprivnikoj plinari i munjari instaliran prvi elektrini generator dobavljaa Jugoslavenskog Ganz Dionikog Drutva iz Zagreba. Kako pie Eduard Kuzmi, generator je imao sljedee karakteristike: trofazni generator 40 kVA, tipa B. B. 19
Slika 27: Parni stroj (lokomobil) koprivnika munjara nabavila je od tvornice R. Wolf iz njemakoga grada Magdeburg-Buckaua - dopis te tvrtke od 30. srpnja 1927. (prva stranica)
76 77
74 75
Faksimil dopisa u arhivi E. Kuzmia Dopis broj 309 od 6. 11. 1924., faksimil u arhivi E. Kuzmia Ponuda i trokovnik Jugoslavenskog Ganz dionikog drutva Zagreb od 8. lipnja 1925., arhiva E. Kuzmia Franjo Kroupa bio je glavni inenjer koprivnike gradske plinare. Originalni dokument Rauna rentabiliteta nalazi se u arhivi V. Lovasa Volumen 2, Broj 2, str. 104 - 148
Slika 28: Prva stranica Dozvolbene isprave koju je za koritenje i rad koprivnike munjare izdala Graevinska direkcija iz Zagreba 3. studenoga 1926. godine
133
Slika 29: Jedan od predrauna za graevinske radove na rashladnom tornju koprivnike munjare, koji je ispostavio graditelj Viktor Re 15. kolovoza 1927. godine
Slika 30: Prva i zadnja stranica dopisa koji je 28. svibnja 1927. koprivniko Gradsko poglavarstvo dostavilo tvrtki Ganz za isporuku trofaznoga generatora i druge pripadajue opreme
400/230 V, 50 perioda/sek., 1000 okretaja u minuti, s remenicom od 670 mm promjera, s regulatorima. Cijena je za taj stroj iznosila 2395,50 vicarskih franaka. Uz generator se nalazila i druga oprema, kao rasklopni ureaj na mramornoj ploi sa svim aparatima i mjernim ureajima. Generator 40 kVA pro izvodi trofaznu struju, a pokree ga plinski motor snage 33 kW, koju prenosi preko remenice na generator. Prilo se usporedo i izgradnji niskonaponske
134
mree u ulicama grada Koprivnice i plasiranju energije do potroaa. Prvi agregat razmjerno male snage 45 KS i 33 kW uao je u pogon 1. listopada 1925. godine. Bio je to velik dan za na grad jer su tada prvi puta zasvijetlile elektrine arulje na grad skim ulicama i 78 u kuanstvima. O poetku rada koprivnike munjare kroniar koprivnikog tjednika Domae ognjite pie i ovo: Gradska munjara poela je redovito prodavati elektrinu energiju 1. oktobra 1925. godine. Ele ktrina mrea iznosila je u poetku dva kilometra. Struja se je prodavala samo ogranieno i to od 6 do 9 sati na veer. Poam od 1. novembra 1925., kada je stavljen ureaj za dvojni plin u pogon, prodaje gradska elektrina centrala potroaima struju cijelu no. Od 1. januara 1926. bilo je prikljueno na gradsku elektrinu mreu 36 potroaa, a duljina elektrine mree u Koprivnici iznosi 6 kilometara. Od 1. januara 1927. bilo je prikljueno u gradsku mreu 240 potroaa, a duina gradske mree iznosila je 20 kilometara. Elektrinih javnih sijalica gori u Koprivnici i Miklinovcu 52.79 Za potrebe rada gradske munjare i plinare bio je potreban i ovei bunar jer je trebalo dosta vode. Godine 1925. u dvoritu plinare iskopan je bunar dubok 14 metara, a u njemu su bile ugraene dvije crpke. Nad bunarom je sagraena zidana zgrada u koju se ulazilo sa strane strojarnice. Voda iz bunara sluila je prije svega za potrebe parnog kotla lokomobila R. Wolf kao napojna kotlovska voda, za hlaenje plinskih motora, za potrebe upravnostam bene zgrade u krugu elektrane, kao i protupoarna voda za hidrante. Jedna montirana vodna crpka imala je kapacitet 18 kubinih metara na sat i pritisak od 6 atmosfera, a druga 12 kubika vode na sat uz pritisak od 6 atmosfera. Crpke su radile na ele ktrini pogon.80 Zbog nedovoljnih kapaciteta i nedovrenih te hn o lokih rjeenja plinara i munjara radile su ti je kom 1925., a pogotovo 1926. godine s velikim te ko a ma i gubicima. Kapaciteti su bili nedovoljni, a po tro ai vrlo nezadovoljni. Pogotovo je bio skup i ne pra ktian sustav pogona na plin, to se ve ranije po ka zalo kao vrlo neracionalno. Koprivniki tadanji ti sak nesmiljeno napada gradsku vlast i vodstvo mu nja re zbog uoenih slabosti. Kao primjer ovdje navo dimo samo naslov i podnaslov o tom pro blemu iz tje dnika Koprivnike novine s poetka 1926.: to je s istragom o plinari i munjari? Pored po tro e nih mi lijuna stoji nam neureena plinara i munjara sa du gom pred propau, ako ne uloimo daljnji mili jun za njihovo dovrenje. Plinara i munjara rade dnevno s velikim gubitkom. Gradsko zastupstvo je zakljuilo bitni struni pregled materijala i rauna plinare i munjare. Netko mora biti kriv. S krivcem pod kazneni progon!81 Bilo je oito da plinski pogon motora vie nije praktian i rentabilan pa se od 1927. obavlja rekonstrukcija munjare te uvodi energija i na vodenu paru, a plinska rasvjeta prestaje nara i munjara s radom od 1. oujka 1930. godine.82 Odmah poetkom 1926. Gradska pli
Dogaaj je i obilno popraen lancima u tadanjim koprivnikim novinama Domae ognjite, broj od 5. 2. 1927., Muzej grada Koprivnice. Vladimir Lovas: Od gradske plinare do moderne Elektre poetak elektrifikacije Koprivnice i okolice, Podravski zbornik, Koprivnica 1990., str. 29-30 80 Prema zabiljekama Eduarda Kuzmia, rukopis 81 Podravske novine, broj 6, Koprivnica 7. 2. 1926., Muzej grada Koprivnice - osobito je apstrahiran glavni gradski inenjer i upravitelj munjare Franjo Kroupa. Koprivnike novine, Koprivnica 19. 7. 1926., piu da je antiflikator u munjari eksplodirao, a elektromotor na bunaru izgorio 82 Mira Kolar-Dimitrijevi: Razvoj privrede i radnike klase u Koprivnici 1918. - 1945., Podravski zbornik 6, Koprivnica 1980., str. 17
78 79
135
(in. Franjo Kroupa) uputila je Grad skom poglavarstvu u Koprivnici pismo o hitnoj potrebi preudeenja plinskog motora na motor za upojni plin. U dopisu pie da se potrebe za strujom i plinom u Koprivnici stalno poveavaju, a da kapaciteti proizvodnje ostaju isti. Postojei plinski motor koji je tjeran dvoplinom moe proizvesti ukupno 33 kW struje. Za pogon ureaja za dvoplin potroi se 20 kW, za javnu rasvjetu 2,5 kW, a za privatne potroae ostaje 10,5 kW. Do Slika 31: Garanciju koprivnikom Gradskom sada je provedeno 86 elektrinih instalacija, a poglavarstvu za dobavu parnog stroja R. Wolf dala prijavljeno je jo 40. U oujku 1926. potroak je zagrebaka Hrvatska eskomptna banka 14. srpnja 1927. godine - faksimil poetka prve stranice dopisa je porastao za 11 posto u odnosu na mjesec ranije. Gradsku razvedbenu mreu trebalo bi proiriti za najmanje jo osam kilometara. Zato se u dopisu moli hitna modernizacija plinare e i munjare jer e inae grad ostati bez dovoljno energije.83 Poetkom 1927. tjednik Doma ognjite izvjetava da je broj plinskih i ele ktri nih potroaa u Koprivnici dne 1. januara 1927. bio ukupno 461, naspram ukupno 277 dne 1. janu ara 1926. godine.84 Tako je tijekom 1927. dolo do modernizacije munjare, kapaciteti su znatno poveani, kao i broj potroaa. Gradsko poglavarstvo (s potpisom gra donaelnika Ivana Kraljia) poslalo je 28. svibnja 1927. narudbu Jugoslavenskom Ganz d.d. u Zagreb za dobavu novog, jaeg trofaznoga generatora - snage 88 kVA, napona 400/230 volti, s potrebnom opremom.85 Takoer je valjalo nabaviti pogonski parni stroj (lokomobil), koji je naruen od poznate
Slika 32: O problemima modernizacije koprivnike munjare 1927. uvelike su pisale tadanje novine - faksimil poetka lanka Kuda su utroeni gradski milijuni iz Koprivnikih novina od 13. kolovoza 1927. godine
Dokument iz oujka 1926., original u arhivi V. Lovasa Domae ognjite, Koprivnica 5. 2. 1927., Muzej grada Koprivnice 85 Original narudbe u arhivi V. Lovasa
83 84
136
tvornice R. Wolf iz njemakog Magdeburg-Buckaua. Novi parni stroj imat e snagu od 120 do 170 KS, a stajat e oko 10.000 tadanjih dolara. Uz to je trebalo sagraditi i odgovarajui tvorniki dim njak.86 Preureena munjara putena je u pogon 16. listopada 1927. godine. Realizacija projekta tekla je uz velike rasprave i svae u Gradskom poglavarstvu i meu tadanjim koprivnikim strankama, to je uvelike imalo odraza i u koprivnikom tisku.87 Konzalting poslove oko organizacije poslova preu re enja munjare koprivnikom Gradskom poglavarstvu vodila je inenjerska tvrtka in. Jurice Cekua iz Zagreba (Palmotieva 7).88 Tijekom 1927. pristupa se, dakle, gradnji temelja za parni stroj, temelja za generator, gradnji bazena za vodu ispred rashladnog tornja i gradnji samog hladionika, dimovodnog kanala od dimnjaka do loita kotla lokomobila te jame za vodu i centrifugalne pumpe. Graevinske radove izvodila je tvrtka poznatog koprivnikoga graditelja Viktora Rea (na temelju ugovora od 23. kolovoza 1927.). Parni stroj proizveden je u tvrtki R. Wolf iz Mag deburga-Buckaua - bio je to model VK 8b s ubri zga vajuim kondenzatorom i s izvlaujuim cijevnim kotlom od 12 atmosfera pogonskoga tlaka. Normalna snaga parnog stroja iznosila
Slika 33: Fotografija dijela koprivnike munjare sa sagraenim dimnjakom snimljeno 30-ih godina 20. stoljea Slika 34: Dimnjak visok 50 metara za potrebe koprivnike munjare sagradila je zagrebaka tvrtka Ferrobeton d.d. - obavijest o poetku gradnje 20. srpnja 1927. godine
Domae ognjite, Koprivnica 14. 5. 1927., Muzej grada Koprivnice Navodimo samo neke naslove iz tadanjih koprivnikih tjednika: Pregradnja munjare, Koprivnike novine 16. 7. 1927., Jo 700.000 dinara samo za munjaru, Koprivnike novine 6. 8. 1927., Kuda su utroeni gradski milijuni?, Koprivnike novine 13. 8. 1927., Pregradnja munjare, Koprivnike novine 17. 9. 1927., Iz munjare, Koprivnike novine 19. 11. 1927., Nedostatna rasvjeta u gradu, Koprivnike novine 17. 12. 1927. itd., Muzej grada Koprivnice 88 Vie originalnih dopisa in. Jurice Cekua nalaze se u arhivu Vladimira Lovasa
86 87
137
je 120 KS, via trajna snaga 150 KS, a privremena (vrna) snaga 170 KS. Stroj je radio sa 210 okretaja u minuti te imao pogonsku remenicu 2,5 m promjera i 37 cm irine.89 Za proizvodnju elektrine energije nabavljen je ge nerator Ganz, prema trokovniku od 90 18. svibnja 1927. godine. Generator je isporuen 6. listopada 1927. godine. Bio je to trofazni generator tipa 0A 680/8 s tri leaja i prigraenim uzbudnim strojem - sve montirano na eljeznoj lijevanoj ploi. Uinak ge neratora je 110 kVA, 400/231 V, sa 50 perioda na se kundu te 750 okretaja u minuti. Uz generator ispo ruena je i druga potrebna oprema, kao i ko man dna ploa (ras klopnica) sa svim nunim instru men tima i brojilom. Time se ostvarila normalna kon trola distribucije struje u gradsku niskonaponsku mreu. Rasklopna ploa montirana je na sjeverni zid strojarnice. Snaga parnog stroja R. Wolf pre nosila se na generator Ganz remenom od kro mo ve koe irine 350 mm, debljine 9 mm i duine 16 metara (koa remena tavila se u kromovim solima).91 Prema tadanjim propisima, za rad parnog stro ja i loita trebalo je sagraditi i odgovarajui tvor niki dimnjak s propisanom visinom. Tako je Koprivnica 1927., uz dimnjake Danice i Uljare, dobila jo jednu industrijsku vertikalu - dimnjak munjare. Taj je dimnjak bio visok 50 metara, a gradnja je poela 19. srpnja 1927. godine. Izvoditelj radova bila je zagrebaka graevinska tvrtka Ferrobeton, a vrijednost radova ugovorena je na 171.600 dinara. Dimnjak je lociran istono od strojarnice munjare.92 Dimnjak je za domae prilike bio impozantna gra evina jer je na vrhu visokom 50 metara imao svi jetli otvor od 90 cm. Temelj dimnjaka bio je betonski, a dalje je bio sazidan od cigle. I ovaj je dim njak bio pogoen potresom koji je zadesio Koprivnicu 27. oujka 1938. godine, jakosti 5,6 magnitude po Richteru. Raspuknuo se i djelomice sruio vrh dim njaka pa su, uz troak od 80.000 dinara, izve de ni radovi na popravku, a pritom je dimnjak skra en za 10 metara. Nakon to je 3. travnja 1949. mu njara prestala raditi dimnjak je 1950. sruio ta da nji upravitelj koprivnikoga gradskoga groblja uro Maek (za te radove dobio je polovicu cigle).93 Osim toga, za funkcioniranje parnog stroja i generatora trebalo je sagraditi i rashladni toranj ili hla dionik. To je specifina, visoka etvrtasta gra evina, smjetena u blizini dimnjaka, s istone strane stro jarnice munjare. Hladionik je isporuila beka tvrtka Julius Overhoff (Wien, Wiederhofergasse 8) - to ranj je mogao primiti 90 kubinih metara vode na sat, bio je dug 5,2 m, irok 4,2 m, a visok oko 16 m. Ta je graevina bila sagraena od drva, a po lo ena na betonske nogare. Beka tvrtka isporuila je i svu opremu potrebnu za hladionik. Pogoena je i ukupna cijena od 19.400 dinara, koja je na kraju znatno premaena. Naime, ispod rashladnog tornja sagraen je i betonski bazen za skupljanje rashladne vode - zapremnine 66 kubinih metara (i u tim radovima je izvoa bio koprivniki graevinar Viktor Re). Na
91 92
89 90
Prema sauvanoj dokumentaciji, strojeve opisao Eduard Kuzmi (faksimili dokumenata u njegovoj arhivi) Original trokovnika broj 1316, arhiva V. Lovasa Prema prikupljenoj dokumentaciji i izjavama sastavio E. Kuzmi To je blizu gradske vrtlarije, koju je tada vodio Ivan Flatz - uglavnom je to prostor gdje se nalaze dananje upravne zgrade Elektre u Koprivnici 93 Prema prikupljenoj dokumentaciji E. Kuzmia EKONOMSKA I EKOHISTORIJA Volumen 2, Broj 2, str. 104 - 148
138
Slika 35: Jedna od najstarijih snimaka koprivnike munjare - osnovne zgrade sagraene su jo za potrebe gradske plinare (dograivano od 1909. do 1927 godine) Slika 36: Rashladni toranj za parni stroj (hladionik) isporuila je beka tvrtka Julius Overhoff, a radove je izvodio koprivniki graevinski poduzetnik Viktor Re 1927. godine
kraju je ukupna investicija rashladnog tornja dosegla 42.304 dinara, a hladionik je puten u pogon 16. listopada 1927., kao i novi parni stroj te generator.94 Bez obzira na velika ulaganja u strojni park mu njare, kao i u proirenje niskonaponske mree u gradu Koprivnici, potroai nisu bili zadovoljni opskrbom elektrinom energijom. Ona se uglavnom pro izvodila nou, a rjee danju pa se nije mogla koristiti za pogon u proizvodnji i za ureaje u ku an stvu. esto je dolazilo do kvarova, iskapanja i sli no. S obzirom na to da je 1927. sagraena Hidro ele ktrana Fala na Dravi kod Maribora, a sagraene su i neke hidroelektrane juno od Zagreba, poelo se i u Podravini razmiljati o ukljuivanju ovoga kraja u jedinstvenu elektrinu distribucijsku mreu. Da ka ko, za to je trebalo imati novca i vremena jer je va ljalo sagraditi prijenosnu mreu veih snaga. Za pro vedbu tih ideja osnovani su i neki dravni odbori i povjerenstva, a 30-ih godina 20. stoljea i Udruene centrale Zagreb - Karlovac. Od Maribora se mrea p oela iriti prema varadinskom i akovekom kra ju. Ve 1928. o toj mogunosti raspravljalo se i na koprivnikom Gradskom poglavarstvu, a od 1930. o tome su uvelike pisale i koprivnike novine.95 Za stvaranje jedinstvene elektrine mree bori se 1930. godine Savez elektrinih centrala Savske ba novine i Udruenje centrala, kojemu je na elu bio ing. Ante Viskovi. On je u oujku 1930. dao i posebnu izjavu o tim mogunostima koprivnikim Po dravskim novinama.
94 95
Prema izvornoj dokumentaciji priredio E. Kuzmi, faksimili dokumenata u njegovoj arhivi Markovi i drugi: Razvoj elektrifikacije, o. c., str. 15-40, Vladimir Lovas: Od gradske plinare, o. c., str. 30, te Koprivnike novine iz tih godina, Muzej grada Koprivnice Volumen 2, Broj 2, str. 104 - 148
139
Postojao je plan da se sagradi dalekovod iz Zagreba do Koprivnice, pa i dalje prema Osijeku. Ako se stvori zadovoljavajua financijska potpora, to bi se moglo ostvariti relativno brzo.96 Stoga se dolo i na ideju da se proda gradska plinara u Koprivnici, to dakako nije realizirano.97 Te su se rasprave nastavile i sljedeih godina, a ko privnike novine su o tome najvie pisale od 1931. do 1933. godine. Vlada Kraljevine Jugoslavije ak Slika 37: Pogled na pogone (zgrade) koprivnike je 1931. proglasila Zakon o davanju koncesije munjare s dvorine strane - snimljeno 40-ih godina za elektrifikaciju dionikom drutvu Udruenih 20. stoljea rudnika i talionica sa sjeditem u Zagrebu. To dioniko dru tvo trebalo je sagraditi veliku termoelektranu blizu Zlatara u Hrvatskom zagorju, s kojom bi se dalekovodima povezala cijela sredinja i sjeverozapadna Hrvatska, pa el nik dr. tako i Koprivnica.98 Koprivniki na Branko varc poetkom sijenja 1933. pie predstavku ministru trgovine i industrije da je grad Koprivnica jo 17. rujna 1930. s Slika 38: Koprivnika munjara oko 1938. - pogled s Udru enim centralama Zagreb - Karlovac uline strane sklopio ugovor o elektrifikaciji koprivnikog podruja, a nakon toga je dana koncesija novom dionikom drutvu pa pita ka kva je sudbina 99 sla nije bilo nita jer su nedostajala financijska sred tog ugovora. Meutim, od cijelog po stva, a novo dioniko drutvo nije uinilo nita da u svoj program elektrifikacije uvrsti i koprivniku Podravinu.100 Ukljuivanje na hrvatsku (jugoslavensku) elektroenergetsku mreu Koprivnica e ekati sve do 1948./49. godine. Koprivnica je ostala na svojoj Gradskoj ele ktri noj centrali ili munjari, uz velike probleme u pro izvodnji i distribuciji struje. Glavni inenjer munjare Ludwig Schntag s povjerenstvom je obavio pregled stanja koprivnike Gradske elektrine centrale, a u povodu izdavanja troarinskog uvjerenja. O tom pregledu sastavljen je 26. sijenja 1933. godine zapisnik u kojem se temeljito opisuje stanje i nain rada elektrane: 1. ZGRADA ELEKTRINE CENTRALE. Ona je smjetena u Plinarskoj ulici, a situacija joj se mo e ustanoviti po njenom 50 m visokom dimnjaku. U samu zgradu ulazi se kroz dvoja vrata, jedna vode u loionu, a druga u strojarnicu.
Marko Kasumovi: Koprivnica i elektrifikacija Savske banovine, Podravske novine, Koprivnica 29. 3. 1930., Muzej grada Koprivnice 97 Prodaja gradske plinare, Podravske novine, Koprivnica 18. 10. 1930., Muzej grada Koprivnice 98 Koncesija URITADU za elektrifikaciju Savske banovine, Podravske novine, Koprivnica 12. 12. 1931., Muzej grada Koprivnice 99 Elektrifikacija Koprivnice, Podravske novine, Koprivnica 31. 1. 1933., Muzej grada Koprivnice 100 Elektrifikacija Koprivnice, Podravske novine, Koprivnica 9. 9. 1933., Muzej grada Koprivnice
96
140
Slika 39: Strojarnica koprivnike munjare - plinski motor Warchlowski i generator marke Ganz, snimljeno oko 1927. godine
Slika 40: Razvodna ploa koprivnike munjare (oko 1927.) - tu su se nalazili potrebni mjerni ureaji, kao i sklopke za pojedine namjene u distribuciji struje
Slika 41: Od 1930. do 1933. u koprivnikom tisku vodila se rasprava o rentabilnosti proizvodnje vlastite struje ili ukljuivanju u zajedniku elektromreu koja se poela iriti osobito nakon gradnje HE Fala na Dravi kod Maribora (1927.) - faksimil poetka jednog takvog lanka iz koprivnikih Podravskih novina od 29. oujka 1930. godine
Slika 42: Godine 1930. dolo je do krize u proizvodnji i financiranju plina za potrebe koprivnike munjare - faksimil lanka o tome u koprivnikim Podravskim novinama od 1. oujka 1930. godine
141
2. POSTROJENJE ELEKTRINE CENTRALE. Postrojenje sastoji se od tri agregata. Jedan agregat sainjava parna lokomobila i jedna dinamo maina. Lokomobila proizvaa paru pod tlakom od 12 atmosfera, imade snagu od 120/150/170 KS, fabrikata je tvornice R. Wolf A. G. u Magdeburgu u Nje ma koj, tvorniki broj 22 997. Ova lokomobila pomou remena tjera dinamo snage 110 kVA, fabrikata Ganz Budapest, tvorniki broj 117 847. Drugi agregat sastoji se od jednog motora na upojni plin, snage 40 KS, fabrikata Warchalowski Wien. Ovaj plinski motor tjera pomou remena drugu dinamo mainu, jakosti 37 kVA, fabrikata Ganz Budapest, tvorniki broj 102 198. Dinamo maine proizvaaju elektrinu struju napetosti 380 Volta, 50 perioda trofazne struje. Obje dinamo maine spojene su preko rasklopaca na rasklopnu plou. Ploa sastoji se od etiri polja. Na dva srednja polja spojene su dinamo ma ine, a na dva sporedna polja instrumenti i rasklopci za konzumne vodove i vlastitu potronju. Za svaku dinamo mainu postoji po jedan glavni strujomjer, koji mjeri struju koju ta maina proizvede. Od tih glavnih strujomjera odvajaju se stru jomjeri za po tronju i to: a) jedan za eljezniku stanicu, b) jedan za konzumente u gradu, c) jedan za ulinu ras vjetu prvi dio, d) jedan za ulinu rasvjetu drugi dio, e) jedan za vlastitu rasvjetu, f) tri komada za vlastite motorne pogone. Centrala proizvaa struju samo po noi, te normalno ne prodaje struju za motorne potrebe, prema
Slika 43: Tlocrt najvanijih zgrada (i pozicija dimnjaka) koprivnike munjare iz 1933. godine (ovjereno 1938.)
142
Slika 43: Prva i zadnja stranica temeljita opisa strojnog parka koprivnike munjare koji je sastavio glavni inenjer Ludwig Schntag 26. sijenja 1933.
tome je iskoristivost kapaciteta centrale izrazito loa. Vei stroj radi redovno do po noi, dok 101 manji stroj daje struju tek poslije ponoi, kad padne optereenje. Da situacija u plinari i munjari nije bila povoljna, javljaju i Podravske novine poetkom 1933. godine: Obustava rada u plinari. Derutno stanje itavog ureaja nae gradske plinare i munjare i veliki mjeseni deficit, to ga je gradska opina morala svakog mjeseca nadoplaivati na proizvodnju plina, pridonijeli su, da je gradska uprava donijela, dodue teku odluku, ali vrlo potrebnu, kojom se dananjim danom (1. 3. 1933.) obustavlja podava nje plina za javnu i privatnu porabu. Tu je odluku potvrdila i banska uprava, dok konanu rije o tom predmetu svakako treba izrei Gradsko zastupstvo. Kako se meutim javila elja nekih konzumenata plina, da se obustava podavanja plina ipak ne prove de, sazvalo je gradsko naelstvo interesente na kon ferenciju, koja je odrana prole nedjelje prije po dne u gradskoj vijenici. Konferencija je pod pred sjedanjem gradonaelnika g. dra. Leona Jansona, a nakon strunog referata g. ing. Ljudevita Schntaga, zakljuila, da se svim potroaima plina razaalje okrunica s prijedlogom, da svojevoljno pristanu na stalnu mjesenu pripomo od 75 do 80 dinara No taj posljednji pokuaj spaavanja plinare nije uspio i tako nam od dananjeg dana radi samo grad ska munjara. Dakle zdvojna plinara je blago premi nu la102 Ipak agregat na upojni plin uskoro je i da lje dijelom pokretao odgovarajue plinske motore u koprivnikoj munjari jer drugog izlaza nije bilo.
Zapisnik o pregledu gradske elektrine centrale 26. januara 1933., potvrdila Savska financijska direkcija, originalni dokumenti u arhivi V. Lovasa 102 Obustava rada u plinari, Podravske novine, Koprivnica 1. 3. 1933., Muzej grada Koprivnice
101
143
S obzirom na porast potronje elektrine energije, 1935. pokrenuta je inicijativa da se u gradskoj mu nja ri nabavi i montira i trei stroj. O tome je za klju ak donesen na sjednici Gradskog vijea, kojoj je 15. studenoga 1935. predsjedao gradonaelnik dr. Branko varc. Ta je odluka donesena na prijedlog glav nog inenjera munjare Ljudevita Schntaga. Za kljueno je i da se proiri gradska elektrina mrea, osobito na podruju Breanca.103 Odlukom Grad skog poglavarstva grada Koprivnice gradska ele k trina centrala raspisala je jeftimbu za nabavu motora na sisai plin i generatora, a na temelju ve pri stiglih ponuda.104 Oglas za jeftimbu (licitaciju) obja vljen je u beogradskom i zagrebakom dnevnom tisku krajem veljae i poetkom oujka 1936., a licitacija je odrana 26. oujka 1936. u kancelariji Gradske elektrine centrale u Koprivnici u predmetu jeftimbe za nabavku agregata za proizvodnju ele kt rine struje. Na natjeaj se javilo devet proi zvo Slika 44: Prva stranica zapisnika s jeftimbe (licitacije) o nabavi novih strojeva za koprivniku munjaru aa i zastupstva, a izabran je agregat marke od 26. oujka 1936. godine - posao je opet dobila Ganz Budapest (predstavnitvo Zagreb).105 budimpetanska tvornica Ganz Tako je kupnjom jo jedne proizvodne linije Grad sko poglavarstvo spasilo proizvodnju u Grad skoj elektrinoj centrali u Koprivnici. Rije je o novom plinskom motoru Ganz Budapest snage 100 KS (73 kW) i generatoru Ganz Budapest uinka 85 kVA. S ta ukupno tri agregata kopriv nika munjara radila je sve 106 gunosti uklju i va nja do ukinua poetkom 1949. godine. Na osnovi stalnih rasprava i mo Koprivnice na iru opskr bnu elektrinu mreu prije Drugoga svjetskog rata u Krievakoj ulici po ela je i gradnja potrebne transformatorske stanice, ali ona tada nije bila dovr ena niti je imala svrhu. Ipak je dobro dola nakon 1948. godine za uklju i vanje Podravine u 107 jugoslavensku elektromreu. Kao pogonsko gorivo za pokretanje strojnog parka koprivnike plinare i munjare koristio se ugljen (razliitih kalorinih vrijednosti), pa i drvo (uglavnom bukva). S dobavom ugljena
Zapisnik sa sjednice Gradskog vijea Koprivnice od 15. studenoga 1935., originalni dokument u arhivi V. Lovasa Odluka o jeftimbi od 16. travnja 1936., originalni dokument u arhivi V. Lovasa 105 Natjeaj je objavljen u beogradskoj Politici te u zagrebakim novinama Jutarnji list i Novosti. Meu prijavljenim interesentima bila je i tvrtka Deutsche Werke iz dalekog njemakog Kiela. Zapisnik jeftimbe od 26. 3. 1936., originalni dokument u arhivi V. Lovasa 106 Prema podacima Eduarda Kuzmia 107 Vladimir Lovas: Od gradske plinare, o. c., str. 30
103 104
144
nekih je godina, osobito u doba ratova i ekonomskih kriza, bilo i veih problema pa je povremeno dolazilo i do obustave isporuke plina i struje. Ugljen za loite par nog stroja R. Wolf bio je uglavnom kvalitete sme eg ugljena, kalorine vrijednosti oko 3400 kcal/kg. Taj se ugljen uglavnom dovozio zaprenim ko lima ili kamionima iz poznatog rudnika Ugljenik pl. Czernkovicha iz Podravske Subotice, ali povreme no i iz drugih bilogorskih ugljenika. Koprivnika mu njara imala je i posebno skladite za ugljen. Lo i te kotla parnoga stroja radilo je po sistemu rotilj - u kotlu je izgarao ugljen koji se runo bacao na re etku kotla. Loionica je bila dimenzija 6,5 puta 5 me tara, a iz nje su vodile stepenice u podrum do samoga loita. ljaka koja je ostajala koristila se za po si pavanje nogostupa u perifernim kopriv ni k im ulicama. Takav je nogostup imala i Plinarska uli ca, u ko joj se nalazila munjara. Za proizvodnju dvoj nog plina (jer su dva generatora bila na plinski pogon) mogao se koristiti razliiti pogonski mate rijal: drvo, treset, lignit, smei ili kameni ugljen. To se go rivo dovozilo uglavnom iz ugljenika i uma na susjednoj Bilogori. Bio je potreban i drve ni ugalj 108 koji je najvie isporuivao Josip timac iz Carevdara. Gradska elektrina centrala u Koprivnici imala je tri instalirana pogonska stroja snage od ukupno 217 kW, a prividna snaga generatora za tri stroja iznosila je ukupno 235 kVA. Meutim, ritam proizvodnje, obujam i prodaja energije bili su daleko ispod tih mogunosti. Dodue, vrlo se malo zna o tonom obujmu proizvodnje i prodaje plina i struje jer je poslije 1945. gotovo sva dokumentacija munjare ne bri gom unitena. Generalno se moe rei da je isko ri tenost strojeva u Gradskoj elektri noj centrali Ko privnice bila niska. Zapravo, radi se o iskoritenosti koja se kretala tek oko jedne treine stvarnih kapaciteta (od moguih oko 8640 sati rada kroz godinu). Dijagram potronje imao je dva vrha - dnevni i veernji. Zapravo u Koprivnici nije bilo veih po troaa koji bi energiju koristili cijeli dan. To je bilo vrlo nepovoljno za rad munjare i njezinu eko no mi nost pa je Gradsko poglavarstvo imalo stal ne brige s pokrivanjem razlike u trokovima proizvodnje.109 Ovdje emo, zbog nedostatka dokumentacije, spomenuti samo neke podatke o potronji plina i elektrine struje u Koprivnici od 1925. do 1949. godine. Tako postoji podatak da je 1. sijenja 1925. u gradu gorjelo 48 plinskih svjetiljki. Godinu dana kasnije, 1. sijenja 1926., broj plinskih i elektrinih potroaa poveao se na 267, a 1. sijenja 1927. na ukupno 461. Na poetku 1927. bilo je u gradu samo 48 javnih plinskih svjetiljki, a ve krajem sijenja se broj plinskih i elektrinih svjetiljki poveao na 100, s tendencijom poveanja.110 Postoji i podatak da je Gradska elektrina centrala Koprivnica u 1939. godini proizvela ukupno 362.000 kWh elektrine energije, a tijekom 1947. 345.491 kWh. U zadnja etiri mjeseca proizvodnje (od sijenja do kraja travnja 1949.) proizvedeno je 193.801 kWh elektrine energije. Svakako je zanimljiva i struktura potroaa. Primjerice, u prva etiri mjeseca 1947. proizvedeno je 86.244 kWh elektrine energije, od toga se na vlastitu po tro nju odnosilo 7349 (ili 8,5 posto), na ulinu rasvjetu 4865 (ili 5,6 posto), na motore i aparate 15.279 (ili 17,7 posto), na kuanstva 46.775 (ili ak 54,3 posto) te na poslovne prostorije 11.976 kWh (ili 13,9 posto).111
Prema dokumentaciji i opisu Eduarda Kuzmia Prema pisanju tadanjeg koprivnikog tiska i sauvanoj dokumentaciji priredio E. Kuzmi 110 Prema pisanju tadanjeg koprivnikog tiska (od 1925. do 1927.), Muzej grada Koprivnice 111 Faksimili dokumenata u arhivi E. Kuzmia
108 109
145
Slika 45: Oni su rukovodili koprivnikom munjarom od 1929. do 1945. godine (neki s prekidima): Ljudevit Stanekovi - upravitelj, Ludwig Schntag - glavni inenjer i uro Kuzmi - prvi strojar
Tijekom Drugoga svjetskog rata munjara je radila s veim prekidima, kako zbog nesigurnosti, tako i zbog nedostatka ugljena i drva te osobito strunog kadra. Ing. Schntag, glavni inenjer, odveden je kao idov u logor Jasenovac, ali ga je Boban (koji je 1944./45. zapovijedao Koprivnicom) vratio natrag, kako bi munjara mogla normalno proizvoditi struju.112 Ubrzo nakon rata 1945. godine gradska munjara je, dakako, nacionalizirana. Na razini Hrvatske osno vano je Elektrino poduzee za proizvodnju i raz diobu elektrine energije (ELPOH), koje je uprav ljalo i gradskim munjarama, pa tako i koprivni kom. Godine 1948. osniva se na razini Republike Hr vatske poduzee Elektra koje je u ovom dijelu Hrvatske imalo podrune urede, i to u Bjelovaru (tu je spadala i Koprivnica), Karlovcu, Kriu, Sisku, Va ra di nu, akovcu i Zaboku. Od 1. sijenja 1949. godine to se poduzee bavi samo distribuci jom ele ktrine energije i djeluje kao Elektra - po du ze e za di stri buciju i elektrifikaciju 113 sjeverozapadne Hrvatske. Koprivnika munjara nije imala mnogo zaposlenih, no ipak su od 1925. do 1948. godine u tom pogonu radile ukupno 24 osobe razliite naobrazbe. Upravitelji su bili Franjo Kroupa, Ljudevit Sta nekovi i Valent Hunjet, glavni inenjeri Franjo Kroupa i Ludwig Schntag, prvi strojar uro Kuzmi, strojari Stjepan Pisati, Pavao Peti, Franjo Vargovi, Mirko Zidari i Slavko Bunja, loai Stjepan Romari, Josip Maek i Vinko Vrtiprah, elektriari Ante Radi, Stjepan Krnjai, Rudolf Jazbec, Vlado Kmeti, Mirko Kmeti, Ivan Vinkovi, Vatroslav Crni i Juraj Lapto, pisar Ana Femec, administrativni inovnik Ivanka Krnjai, inkasator Eduard Budna te dostavlja Doroteja Budna.114
Prema sjeanju i dokumentima ure i Eduarda Kuzmia te Marijana Stamenkovia (sina Ljudevita Stamenkovia). Prema registracijama u godinjim izvjeima Elektre Zagreb - prikupio Andrija Kova 114 Popis je sastavio Eudard Kuzmi na temelju raspoloive dokumentacije. Ako smo koje ime izostavili, nije bilo namjerno te se ispriavamo
112 113
146
Ljudevit Stanekovi bio je upravitelj koprivnike munjare od 1929. do 1945. godine (roen je u Soko lov cu 1885., a umro u Koprivnici 1948.). Vojnu aka de miju zavrio je u Karlovcu, a u domobranstvu je bio od 1904. do 1918. godine, da bi nakon Prvoga svjet skog rata u inu majora slubovao u starojugo sla ven skoj vojsci. Umirovljen je kao rezervni pot pu kov nik te je stoga od kolovoza 1929. pa sve do polo vi ce 1945. godine funkciju upravitelja koprivnike ele ktri ne centrale obavljao honorarno. Bio je vrlo uin ko vit i pravedan upravitelj, a idova Schntaga svo jim je vezama izbavio 1944. iz jasenovakog logora. Glavni inenjer koprivnike munjare Ljudevit (Ludwig) Schntag roen je u Torecu 1902., a umro je u Haifi (Izrael) 1987. godine. Gimnaziju je zavrio u Koprivnici, a elektrostrojarski fakultet u Zagrebu 1926. godine. U koprivnikoj munjari za poljava se 1927. i uskoro postaje glavni inenjer u elektrani. Vrlo je uspjeno i struno vodio svoj odgovoran posao. Od 1941. do 1944. bio je zatoen u Jasenovcu, 1945. premjeten je u elektranu rudnika u Rai, a 1949. emigrirao je u Izrael. Prvi strojar munjare uro Kuzmi roen je u Ko privnici 1886., a umro je u Rijeci 1977. godine. Za vrio je strojobravarski zanat te posebno poloio ispit za loenje i nadziranje parnih kotlova (1908.) te za samostalno rukovanje stabilnim parnim strojevima (1908.). Radio je u koprivnikoj tvornici Danica, zatim u Budimpeti te na veleposjedima u Lud bregu i Velikom Bukovcu. U gradskoj elektrinoj centrali bio je zaposlen od 1927. do 1949. godine, a kao prvi strojar bio je struan, marljiv i savjestan u poslu.115 Nakon Drugoga svjetskog rata koprivnika mu njara nastavila je proizvoditi elektrinu energiju pod nadzorom i upravom Gradskog narodnog odbo ra Koprivnica te Narodnog odbora kotara Koprivnica. U sklopu Hrvatske osnovano je Elektrino poduzee za proizvodnju i razdiobu elektrine energije koje je obavljalo i kontrolne poslove u vezi koprivnike munjare. No ve socijalistike vlasti odmah su poele s procesom centralizacije upravljanja, a pogotovo u podruju industrije i energetike. Kao jedna od brojnih jedinica tog energetskog sustava Narodne Republike Hrvatske djeluje i koprivnika elektrina centrala.116 Tijekom 1945. u koprivnikoj munjari radi sedam za poslenih, a direktor je i dalje Ljudevit Stanekovi. Godine 1948. na razini Hrvatske osniva se Elektra - poduzee za proizvodnju i distribuciju ele ktri ne struje. U sjeverozapadnoj Hrvatskoj to je podu zee imalo svoje podrune urede koji su obuhvaali ire regije. Sredite jednog takvog podrunog ureda bilo je u Bjelovaru, pod iju je upravu pripadala i koprivnika Slika 46: Poetak prve stranice matine knjige gradska elektrina centrala. Od 1. trav nja Gradske elektrine centrale u Koprivnici od 1946. do 1946. za ravnatelja (odnosno za starijeg 1948. godine
115
116
Podatke o rukovodnom osoblju koprivnike munjare do 1945. prikupio Eduard Kuzmi Prema sauvanim registracijama i odlukama, arhiva DP-a Elektra Koprivnica Volumen 2, Broj 2, str. 104 - 148
147
industrijskog poslovou) koprivnike elektrine centrale dolazi Valent Hunjet.117 On je upisan kao prvi zaposlenik koprivnike elektrine centrale u matinoj knjizi zaposlenih koja se vodi od 1. travnja 1946. godine. Iz Elektrane Zagreb tada je u Koprivnicu doao i prvi strojar Ante Radi, a iz staroga kadra preuzeti su uro Kuzmi (tada drugi strojar), Mir ko Zi 118 dari (drugi strojar) te loai Vinko Vrtiprah, Stjepan Romari i Ivan vegelj. Nakon rata poelo se pripremati za ubrzanje ele ktrifikacije te modernizaciju elektromree i na po d ruju Podravine. Bilo je neophodno zamijeniti zastarjele i dotrajale lokalne i mjesne elektrine centra le ukljuivanjem u zajedniku hrvatsku, odnosno ju go slavensku elektrinu mreu. Za to je bilo potrebno izgraditi mreu odgovarajuih dalekovoda i trafostanica, kao i niskonaponske elektrine mre e po gradovima i selima. U koprivnikoj Podra vini ti su se planovi polagano poeli realizirati ve tijekom 1947. i pogotovo 1948. godine, da bi Koprivnica poetkom 1949. bila ukljuena na opu elektrinu mreu. Do 1945. dalekovodi manje snage bili su ve po stavljeni u najzapadnijem dijelu sjeverozapadne Hrvatske. Tako su 35 kV vodovi ve dovodili struju s Hi droelektrane Fala kod Maribora do trafostanica u Va ra dinu i akovcu (gdje su prestale raditi stare grad ske munjare). Od akovca su takoer sagraeni vodovi napona 6 kV do Preloga i Nedelia, a od Va ra dina do Vidovca, Varadinskih Toplica, Sv. Ilije, Novog Marofa i Ljubeice. Dalje se tada nije stiglo.119 Prije Drugog svjetskog rata u Krievakoj ulici u Koprivnici Elektrino poduzee Banovine Hrvat ske je 1940. od Marije Ostri kupilo zemljite na kojem su poeli radovi na gradnji prve TS 35/10 kV koji su zbog rata nastavljeni tek 1948., a trafostanica je putena u rad 1949. godine. Dio zidarskih poslova na prvim transformatorskim stanicama u Koprivnici i Ludbregu obavljen je jo prije Drugoga svjetskog rata pa je sada trebalo nastaviti zapoeto. Tijekom 1948. obavljen je velik dio poslova oko polaganja dalekovoda iz trafostanice Nedeljanec kod Varadina prema Ludbregu i Koprivnici te na gradnji prvih transformatorskih stanica u tim mjestima. Dalekovod prema TS 35(30)/10 kV u Ludbregu i TS 35(30)/10 kV u Koprivnici postavljen je 1948. kada su sagraene i odgo varajue transformatorske stanice.120 Time su stvoreni uvjeti za prikljuenje Podravine na jedinstvenu elektromreu te za prestanak rada i kopriv ni ke munjare. Radove je organizirala uglavnom Generalna direkcija elektroprivrede Hrvatske ili Elektrane Zagreb te odgovarajua uprava iz Bjelovara. Transformatorska stanica zapoeta jo prije rata u Kri e vakoj ulici (cesti) postala je TS 35(30)/10 kV i tu je zavravao dalekovod iz Nedeljanca (trafostanica postoji i danas). Prva transformatorska stanica 10/0,4 kV, na koju se mogla prikljuiti niskonaponska mrea u gradu Koprivnici, tada je sagraena na lokaciji kasnije Elektre, gdje i danas postoji. Bila je to prva koprivnika trafostanica preko koje su se napajali potroai preko niskonaponskih vodova.121
Po zanimanju je bio industrijski tehniar. Matina knjiga zaposlenih 1, arhiva DP-a Elektra Koprivnica Prva stranica matine knjige zaposlenih, arhiva DP-a Elektra Koprivnica 119 Markovi i drugi: Razvoj elektrifikacije Hrvatske, o.c., karta na kraju knjige 120 Vladimir Lovas: Od gradske plinare, o.c., str. 31 121 Dokumentacija Eduarda Kuzmia
117 118
148
Tijekom 1948. u sklopu Gradske elektrine centrale u Koprivnici, zbog obujma radova i preorijentacije na novi izvor energije te s tim u vezi proirenje niskonaponske mree, znatno je povean broj zaposlenih. Iz matine knjige Elektre vidimo da su tijekom 1948. zaposleni novi radnici, i to Ivan Posavec, pomoni loa, Stjepan Megla, strojobravar, elektriari Stjepan Krnjai i Ivan Vinkovi, zatim uenici u privredi Marijan Treec i Zvonko Jarebi, pomoni radnici Ivan vegovi i Franjo Frek, knjigovoa Aleksander Grin, mlai blagajnik Juraj Prpi, pomoni administrativni manipulant Ana Femec, financijski izvritelj Edo Budna, a bila su zaposlena i dva milicionera - Franjo Muini i Valent Turek, dok su 16. studenoga 1948. stigli i radnici Ivan Vincekovi i Mijo Pu.122 Tako su stvoreni svi uvjeti da se u staroj ko priv nikoj munjari 30. travnja prekine proizvodnja ele ktrine energije koja je poela jo 1925. godine, a da se niskonaponska mrea grada Koprivnice preko pa od 1. svibnja 1949. na opu elektrinu mreu. Ona se za Podravinu tada napajala uglavnom preko trafostanice u Nedeljancu iz HE Fala na Dravi kod Ma ribora. Time su stvoreni i odgovarajui poetni uvje ti za bru elektrifikaciju cijele ove regije, to je doista i uslijedilo u iduim desetljeima.123
Zusammengfassung Entwicklung der Elektrifizierung in Podravina

Dieses Buch wurde anlsslich des 80-jhrigen Jubilums des Arbeitsbeginns des Elektrokraftwerks in Koprivnica, von den Brgern der Stadt munjara (Munja = Blitz) gennant, verffentlicht. Das stdtische Elektrokraftwerk begann mit der Arbeit im Jahr 1925, als die Gaslaternen der ffentlichen Straenbeleuchtung gegen Glhbirnen umgetauscht wurden. Das stdtische Gaswerk in Koprivnica wurde noch 1910 gebaut, und das Elektrokraftwerk fuhr auf dessen Grundlage fnfzehn Jahre spter mit der Arbeit fort. In Nordwestkroatien leuchteten die Glhbirnen der ffentlichen Straenbeleuchtung mit Hilfe einer Gleichstrom fhrenden Leitung noch im letzten Jahrzehnt des 19. Jahrhunderts. So wurde neben der Dampfmhle in akovec 1893 auch das Elektrokraftwerk gebaut, zwei Jahre spter auch in Varadin. In Krievci begann das stdtische Elektrokraftwerk 1912 mit der Arbeit, in Bjelovar 1915, in Virovitica 1919, in Ludbreg 1936, in Prelog 1925 usw. Die Stadtverwaltung in Koprivnica entschied sich lieber fr die Gasbeleuchtung, genauso wie die Stadt Zagreb, so dass elektrischer Strom in diese Stdte etwas spter eingetroffen ist. Manche Teile des Nordwestkroatiens schlossen sich an das System der Fernleitungen an, die an das 1927 gebaute Wasserkraftwerk Fala an der Drau bei Maribor angeschlossen waren. Podravina und Koprivnica schlossen sich an das kroatische (jugoslawische) Elektrosystem erst 1940 an. Seitdem fngt die Periode der intensiven Elektrifizierung aller Siedlungen in Podravina an, die meistens bis 1967 endete. In Koprivnica wurde Elektra, ein starkes regionales Unternehmen fr die Stromerzeugung und -versorgung gegrndet, das bis heute ununterbrochen in Betrieb ist.
122
123
Prva i druga stranica matine knjige zaposlenih iz 1948. godine, arhiva DP-a Elektra Koprivnica Prema registracijskim dokumentima, arhiva DP-a Elektra Koprivnica te dokumentaciji V. Lovasa i E. Kuzmia Volumen 2, Broj 2, str. 104 - 148
eljko Holjevac - Izdanja Instituta drutvenih znanosti Ivo Pilar u Zagrebu
149
Izdanja Instituta drutvenih znanosti Ivo Pilar u Zagrebu relevantna za gospodarsku problematiku
Priredio: eljko Holjevac
asopis DRUTVENA ISTRAIVANJA (lanci s gospodarskom tematikom):

1993., br. 1 (3): Draen Kalogjera Privatizacija u stabilizaciji i razvoju hrvatskog gospodarstva (str. 51-86) uro Njavro Privatizacija (str. 87-106) Ivo Kunst Rekonstrukcija poduzea u funkciji razvoja hrvatskog poduzea (str. 125-138) 1993., br. 4-5 (6-7): Darko Dukovski Gospodarska i socijalna problematika u izvjeima i vizitacijama faistikih elnika u Istri 1925. - 1931. (U okvirima ope faizacije istarskog drutva)
(str. 675-698)
Julijano Sokoli Otok Susak - mogunost revitalizacije

(str. 503-516)
Mladen Montana Ekonomija malih razmjera u otonom razvoju (str. 531-545) 1997., br. 1 (27): Jasminka ohinger Nash Equilibrium and Nash Bargaining Solution : The 1994 Nobel Prize for Economics (str. 103-110) 1997., br. 2-3 (28-29): Mirjana Dragievi Odrivi razvoj - koncepcija gospodarskog razvoja Hrvatske (str. 373-381) 1998., br. 6 (38): Drago engi Problemi korporacijskog upravljanja u postprivatizacijskom razdoblju
(str. 767-792)
Marija Kopal, Nada Kraman, Ema Pauleti Gospodarska slika i naznake gospodarskog razvitka Istre (str. 723-746) 1994., br. 1 (9): Luka Brki Teorije rasta, konkurentna prednost zemalja i gospodarske politike
(str. 107-120)
1994., br. 4-5 (12-13) Ivo imunovi Otoci u svjetlu socioekonomskih kretanja (str. 451-466) Vladimir Skrai Zadarski otoci - natuknice za izradu programa revitalizacije
(str. 485-502)
2000., br. 4-5 (48-49) Drago engi Vladajua elita i proces delegitimizacije privatizacijskog projekta: Ima li pouka za budunost (str. 497-526) Kreimir Perakovi Razlike u stavovima o krajnjim uincima privatizacije (str. 527-544)
150
2001., br. 3 (53): Davor Galinec Kretanje u platnoj bilanci Republike Hrvatske od 1993. do 1999.: Analiza okruja, uzroci nastanka i financiranja deficita tekueg rauna (str. 559-585) 2001., br. 6 (56): Damir Kovaevi, Josip Juraak, urica utini Voljnost seljaka za poslovno povezivanje: Rezultati terenske studije u ruralnoj okolici Zagreba (str. 119-1130) Ivan Jurini, Matko Bogunovi, Marija Diki, Jacqueline Balen Znaajke poljoprivredne proizvodnje u naseljima Starevake kulture na prostoru izmeu Vinkovaca i Slavonskog Broda u Hrvatskoj (str. 1131-1158) 2003., br. 1-2 (63-64) Nataa Rupi Tehnikotehnoloki napredak - temeljni imbenik u funkciji razvoja nove ekonomije (str. 181-199) 2003., br. 6 (68) Ramona Frani, Tito imbrek, Zoran Grgi Agrarna politika u Republici Hrvatskoj na putu od poljoprivrednoga do odrivoga ruralnog razvitka (str. 1027-1049)
2004., br. 1-2 (69-70) Saa Poljanec-Bori Privatizacija hrvatske hotelske industrije: reforma i anomija (str. 27-48) Ramona Frani, Zoran Grgi, Mario Njavro EU integracijski pritisak i potraga za pravim akterima trinog razvoja poljoprivrede (na primjeru privatizacije Sladorane d. d. upanja) (str. 49-71) Sanjin Dragojevi, Igor Kaniaj, Ivana ebec Medijska analiza odabranih tiskovina na temu stranih poduzetnika u Republici Hrvatskoj (str. 97-122) Maja Vehovec Ekonomska znanost, istraivaka suradnja i institucionalna ogranienja
(str. 123-146)
Teo Matkovi Nestajanje rada? Opseg i oblici zaposlenosti na poetku informacijskoga doba (str. 241-265) 2004., br. 4-5 (72-73) Polona Tominac, Miroslav Rebernik The Scarcity of Female Entrepreneurship (str. 779-802) Stipe Radinovi Socioekonomski procesi u obiteljskim poljoprivrednim gospodarstvima Dalmacije
(str. 825-842)
Zbornici Instituta Ivo Pilar (tematska izdanja s gospodarskom tematikom):

Ivan Rogi, Zdenko Zeman (ur.), Privatizacija i modernizacija Zagreb, 1998.: Zdenko Zeman Antinomija moderne: filozofijske i sociologijske refleksije (str. 11-34.)
Ivan Rogi Tranzicija i modernizacija u Hrvatskoj: likovi i kontekst (str. 35-71) Nevenka ukovi Temeljna ekonomska obiljeja hrvatskog koncepta privatizacije (str. 75-95)
151
Predrag Bejakovi Privatizacija, gospodarski razvoj i demokracija: sluaj Hrvatske (str. 97-127) Drago engi Vlasnitvo i poduzee: problem menaderske kontrole (str. 129-159) Aleksandar tulhofer Krivudava staza hrvatske privatizacije
(str. 163-177)
Vlado aki Socijalna pravednost i privatizacija u Hrvatskoj - sociopsiholoki pogled

(str. 175-213)
Drago engi Menaderi i institucionalni vlasnici

(str. 217-254)
Antun undali Na putu otkrivanja ekonomske kulture kapitalizma (str. 179-194) Aleksandar tulhofer Sociokulturni kapital i gospodarska tranzicija (str. 195-210) Davor Topoli Zaposleni u novom radnom okruju: postojanost ili promjenjivost radnih vrijednosti (str. 211-233) Drago engi, Ivan Rogi (ur.), Privatizacija i javnost Zagreb, 1999.: Nevenka ukovi Privatizacija u tranzicijskim zemljama: namjere i stvarnost deset godina kasnije (str. 11-43) Ivan Rogi (De)konstrukcija modela javne komunikacije o hrvatskoj privatizaciji (str. 47-85) Aleksandar tulhofer Proces privatizacije u Hrvatskoj i hrvatska javnost 1996. - 1998.: Povratak u budunost? (str. 87-113) Kreimir Perakovi Dva pogleda na hrvatsku privatizaciju: domaa javnost i migranti povratnici o privatizaciji (str. 115-139) Antun undali Privatizacijski novum - obeavajua ili neizvjesna sudbina veine (str. 141-174)
Damir Ostovi Privatizacijski investicijski fondovi i problemi korporacijskog upravljanja

(str. 255-299)
Stjepan Baloban (ur.), Gospodarsko-socijalni izazovi u tranzicijskim zemljama Zagreb, 2001. (dvojezino izdanje na hrvatskom i njemakom jeziku): Johannes Michael Schnarrer Tranzicijske demokracije i Europa: gospodarsko-politiki aspekti na temelju promjene sustava i mentaliteta
(str. 23-54)
uro Njavro, Valerija Bori Gospodarstvo i politika u Hrvatskoj

(str. 55-78
Vlado aki Privatizacija pred oima hrvatske javnosti (str. 79-104) Valentin Zsifkovits Globalizacija i etika (str. 105-123) Marijan Valkovi Znaenje socijalnog nauka Crkve u tranzicijskim zemljama (str. 125-153) Vlado Puljiz Socijalna sigurnost izmeu gospodarstva i politike (str. 155-173)
152
Drago engi, Ivan Rogi (ur.) Upravljake elite i modernizacija Zagreb, 2001.: Josip upanov Industrijalizirajua i dezindustrijalizirajua elita u Hrvatskoj u drugoj polovici 20. stoljea (str. 11-36) Ivan Rogi Tri hrvatske modernizacije i uloga elita (str. 37-77) Josip Jurevi Upravljake elite u suvremenoj hrvatskoj povijesti (str. 79-94) Vlado aki Ima li Hrvatska modernu elitu sociopsiholoki pogled (str. 95-113) Vjeran Katunari Nove elite, nacionalni konsenzus i razvoj (str. 117-144) Jasminka Lanjak, Jadranka varc Upravljake elite u inovativnom drutvu (str. 145-165) Vedrana Spaji-Vrka Pokuaj redefiniranja naobrazbe elita i modernizacije kolovanja u kontekstu europskih integracija (str. 167-194) Vladimir Lay Odrivi razvoj i ekoloka (ne)osvijetenost politikih i poduzetnikih elita Hrvatske (str. 195-209) Nevenka ukovi Utjecaj postprivatizacijske vlasnike strukture na kvalitetu korporacijskog upravljanja u Hrvatskoj (str. 213-239) Drago engi Vlasnici, menaderi i koncepti korporacije (str. 241-267)
Ljiljana Kaliterna-Lipovan, Svenn-ge Dahl (eds.) Employment Policies and Welfare Reform Zagreb, 2002.: Jelle Visser Negotiated Flexibility in Working Time and Labour Market Transitions - The Case of The Netherlands (str. 11-61) Matthieu de Nanteuil-Miribel Towards New Forms of Social Vulnerability? Thoughts on relations Between Flexibility and Uncertainty
(str. 63-95)
Javier Ramos-Diaz Female Labour Participation and Patterns of Employment Coexistence: A Gender Perspective (str. 99-121) Simon Roberts, Laura Adelman, Sue Middleton, Steven Groenez, Ides Nicaise Traps, Springboards and Gaps in European Minimum Income Systems
(str. 123-146)
Svenn-ge Dahl Gender Differences in Early Retirement Behaviour (str. 147-161) Pascale Vielle The European Union and Social Welfare
(str. 163-173)
Nino ganec Social Welfare in the Republic of Croatia; on the Road Towards Reform
(str. 177-196)
Predrag Bejakovi Poverty, Welfare Policy and Social Transfer: the Case of the Republic of Croatia (str. 197-213)
153
Maja tambuk, Ivan Rogi, Anka Mieti (ur.), Prostor iza. Kako modernizacija mijenja hrvatsko selo Zagreb, 2002.: Maja tambuk Selo i modernizacija: kratka povijest nesporazuma (str. 9-28) Nenad Pokos Metodologija izdvajanja seoskog stanovnitva, njegov raspored i popisne promjene 1953. - 2001. (str. 31-56) Anelko Akrap Regionalne i naseljske znaajke vitalnih procesa u hrvatskom seoskom stanovnitvu (str. 57-90) Draen ivi Odabrane znaajke demografske strukture seoskih naselja u Hrvatskoj 1953. - 1991. godine (str. 91-127) Ante Marinovi-Uzelac Morfoloki tipovi hrvatskog sela
(str. 131-153)
Ivan Cifri Zagaivanje i ugroavanje seoskog okolia (str. 265-285) Vladimir Lay Prilozi osmiljavanju usmjeravanja razvitka ruralnih prostora Hrvatske na osnovama ekoloke i gospodarske odrivosti (str. 289-304) Sanja Malekovi Oslonac na razvitak odozdo i lokalne razvojne inicijative - mogua opcija za razvitak sela u Hrvatskoj? (str. 305-332) Ivan Rogi Razvojni sudionici hrvatskog sela i njihove strategije (str. 333-360) Maja tambuk Selo u europskom iskustvu (str. 361-390) Drago engi (ur.) Poduzetnitvo u Meimurju i novi razvojni izazovi Zagreb, 2002.: Drago engi Neki temeljni pojmovi i svrha istraivanja poduzetnitva u Meimurju (str. 9-35) Nada Kerovec Temeljne sociodemografske i razvojne odrednice Meimurja (str. 39-68) Gabrijela Sabol Neka obiljeja gospodarskog i poduzetnikog razvoja Meimurja iz slubene perspektive (str. 71-89) Drago engi Razvoj poduzetnitva u Meimurju iz poduzetnike perspektive (str. 91-135) Saa Poljanec-Bori Poduzetniki vrijednosni sklop, resursi i konkurentski razvoj Meimurske upanije (str. 139-188) Ivan Rogi Glavni akteri endogenog lokalnog razvitka u Meimurju (str. 189-228)
Maja tambuk, Anka Mieti Neki elementi socijalne i tehnike infrastrukture hrvatskog sela
(str. 155-176)
Marijan Maticka Povijesne okolnosti evolucije seljakog posjeda u Hrvatskoj u 20. stoljeu
(str. 177-195)
Antun undali Evolucija seljakog posjeda i njezin utjecaj na seoski okoli (str. 197-219) Milan upani Obiteljska poljoprivredna gospodarstva u Hrvatskoj (str. 221-247) Josip Defilippis Razvitak hrvatskog agrarnog krajolika (str. 249-264)
154
D rago engi, Saa Poljanec-Bori, Ivan Rogi Lokalni akteri i novi razvojni izazovi: preporuke za oblikovanje razvojnih alternativa (str. 231-242) Maja tambuk, Antun undali Razvojne perspektive ruralnog svijeta Slavonije i Baranje Zagreb, 2003. (samo lanci s gospodarskom tematikom): Ivan Cifri Iskustva mjeovite poljoprivrede: obiteljsko gospodarstvo u tranzicijskim promjenama i novim izazovima (str. 127-143) Marcel Meler Marketinki pristup stvaranju novog identiteta Slavonije i Baranje
(str. 175-192)
Boidar Petra, Krunoslav Zmai Veliina gospodarstva u funkciji robnosti poljoprivrednih proizvoda (str. 193-206) Ljubomir Baban, Kata Ivi Diversifikacija kao bitna strategija razvitka poljoprivrede i prehrambene industrije istone Hrvatske (str. 207-219) Jadranka varc, Jasminka Lanjak, eljka porer, Darko Polek (eds.) Transition Countries in the Knowledge Society. Socioeconomic analysis Zagreb, 2004.: Jadranka varc, Jasminka Lanjak Knowledge-Based Economy and Knowledge Society: Some Starting Points (str. 11-36) Henry Etzkowitz Learning from Transition: The Triple Helix as an Innovation System (str. 39-59)
Franc Mali The Need to Accommodate the National Innovation Systems of Small Transitional Countries to the Main Principles of New European Research Area (str. 61-80) Slavo Radoevi (Mis)match Between Demand and Supply for Technology: Innovation, R&D and Growth Issues in Countries of Central and Eastern Europe (str. 83-100) Devrim Gktepe A Network Perspective on EU Enlargement: The Analysis of Six-European National Innovation Programs and Implications for Transition Economies (str. 101-126) eljka porer Knowledge-Based Economy and Social Capital in Central and Eastern European Countries (str. 127-166) Jadranka varc, Jasminka Lanjak Why Havent the EU Accession Countries Yet Accessed Knowledge-Based Society: What Can Social Sciences do About It? The Case of Croatia (str. 169-195) Vesna Andrijevi-Matovac Croatian National Innovation System: How to Create and Transfer Knowledge and Technology (str. 197-217) Maja Buar Slovenias Potential for KnowledgeBased Economy with Focus on R&D and Innovation Policy (str. 219-240) Mira Krneta, Ani Leburi The Application of Triple-Helix in Agricultural Sector of Croatia
(str. 241-263)
Sonja Radas Industry-Science Collaboration in Croatia: Firms Perspective (str. 267-286)
Europeanization of Education: Challenges for Accession Countries
(str. 375-390)
155
S anja Tima, Kreimir Jurlin, Anamaria Pisarovi The Role of Research and Development in Enhancing Croatian Competitiveness (str. 287-299) Ilian Petkov Iliev, Domagoj Rai Venture Capital Firms as Production Network Participants in Transition Economies (str. 301-340) Marina Dabi Technological Management: Expanding the Perspective for Croatia (str. 341-360) Jonathan Cooper From the Lab to the Customers: How to Turn Innovations into Products and Profit (str. 361-372) Denisa Krbec
Katarina Prpi Generational Differences in Researchers Professional Ethics: An Empirical Comparison (str. 391-413) Matko Metrovi Intangibles Value - A Challenge to Political Economy of Information
(str. 415-429)
Emira Bei Croatian S&T Potentials: Some Comparative Facts and Figures
(str. 433-442)
L egal Framework for Innovation Policy of the Ministry of Science and Technology of the Republic of Croatia: Selected Documents (str. 443-482)
Studije Instituta Ivo Pilar (samostalna izdanja/autorske knjige)

Drago engi Vlasnici, menaderi i kontrola poduzea. Prilog analizi korporacijskog upravljanja u Hrvatskoj Zagreb, 2001.
eljko Holjevac
156
PRIKAZI KNJIGA
Robert Delort i Francois Walter: POVIJEST EUROPSKOG OKOLIA, BARBAT, Zagreb 2002.
Knjiga Povijest europskog okolia prvo je u Hrvatskoj objavljeno djelo sintetizirane povijesti okolia, odnosno povijesti odreenog prostora, u ovom sluaju europskog, u vremenu. Nastala je kao rezultat dugogodinjeg rada dvojice enevskih sveuilinih profesora francuske naobrazbe Roberta Delorta i Francoisa Waltera, vodeih ekohistoriara dananjice. Ovim se sveuilinim prirunikom prvi put ira znanstvena javnost, a jo vie povjesniari, mogu poblie upoznati sa znanstvenom disciplinom povijesti - ekohistorijom, kod nas gotovo nepoznatom, a u stranim historiografijama prisutnom od sedamdesetih godina 20. stoljea. Kao to to u pogovoru knjige istie prof. dr. sc. Drago Roksandi, prijevodom ove knjige u Hrvatskoj se utire put sustavnoj visokokolskoj nastavi iz ekohistorije,1 a time se pridonosi popularizaciji i afirmaciji te znanstvene discipline i njezinu institucionaliziranju na fakultetima. itanje ove knjige zahtijeva irok spektar znanja iz razliitih podruja znanstvenog rada, od drutvenih i humanistikih znanosti do prirodoslovlja i medicine. Nastala je kao odgovor povjesniara na zahtjeve vremena koje sve ee upozorava na prekoraenja granica bioloke izdrljivosti Zemlje, a time i same odrivosti ovjeka kao dijela planetarnog ekosistema. Uz sam prikaz evolucije europskog okolia i imbenika koji su na to utjecali, djelo je vrijedno i s metodolokog stajalita kao put buduim ekohistoriarima: Povjesniar se mora uvati od prirodoslovnih pretenzija, ali ipak mora rei kako su se razvijali u trajanju glavni faktori okolia, kako se odvijalo njihovo neprestano meudjelovanje s ljudskim drutvima, kako su bili shvaeni ili ak objanjeni tijekom vremena fenomeni koje priroda prua ljudima, ne zaboravljajui znanstvenu raspravu svoga vremena.1 Povijest europskog okolia ukazuje na to da je ono to se u tradicionalnoj makrohistoriji uglavnom smatralo konstantom (prostor - priroda - okoli) u vremenu i te kako promjenjivo i uvelike ovisi o geofizikokemijskim faktorima (neovisni o utjecaju ovjeka), ali i bioekolokim faktorima sa znatnim utjecajem ovjeka koji je intenzivnije poeo mijenjati svoj okoli ve u neolitiku (agrarna revolucija), a ije je pokoravanje prirode vrhunac doseglo u industrijskim revolucijama 19. i 20. stoljea. Delort i Walter u uvodnom dijelu knjige izdvajaju podruje svojega interesa - europski prostor - sa svim njegovim geografskim posebnostima i lingvistikim vezama njegovih stanovnika. Sline jezine veze dokaz su slinih mentalnih sklopova, a time i slinog vienja svijeta, djelovanja na prirodu i doivljaja okolia. Problematizirajui samu potrebu i pristup istraivanju povijesti okolia i razvoju ekohistorije kao znanstvene discipline, definiraju pojmove okoli, priroda i ekologija bez kojih sama analiza razvoja prostora u vremenu ne bi bila mogua. Autori povijest europskog okolia promatraju iz tri temeljne pozicije: prvo, analiziraju povijest povijesti okolia, zatim analiziraju prostor u vremenu s naglaskom na promjene prostornih struktura pod utjecajem razliitih imbenika, da bi u treem dijelu knjige naglasak stavili na antropizaciju prirode kroz ovjekove aktivnosti u okoliu.
R. Delort-F. Walter: POVIJEST EUROPSKOG OKOLIA, BARBAT, Zagreb, 2002., 261. Volumen 2, Broj 2, str. 156 - 182
PRIKAZI KNJIGA
157
Prvi dio knjige (Povijest povijesti okolia) autori poinju problematiziranjem doivljaja okolia prije 16. stoljea istiui originalan stav Europljana prema njihovu okoliu i nain percipiranja okolia kroz okuse, mirise, boje i zvukove iji se broj i opseg mijenjao kroz stoljea. Zbog svoje nemoi pred silama prirode prvi si Europljanin mitovima objanjava prirodne pojave, s Grcima prelazi s mitskog naina razmiljanja na logiko, a u srednjem vijeku, kristijaniziranjem i prihvaanjem judeo-kranskih vrijednosti, ovjek se stavlja izvan (i iznad!) prirode i svojim vlastitim radom, uz Boju volju, nastoji zagospodariti prirodom. No, da bi ovladao prirodom i postao njezin gospodar, mora poznavati mehanizme i shvatiti zakonitosti odvijanja prirodnih pojava, to otvara vrata ideji o pokoravanju prirode u novom vijeku vidljivoj u djelima brojnih filozofa. Tada se zbog razvoja prirodnih znanosti sve vie rasprivala imaginarna slika srednjovjekovnog doivljaja prostora i poinje prevladavati vjera u napredak koji mijenja tijek stvari i prirode. Zanimanje za prirodu i oduevljenje njome oituju se u nastanku razliitih prirodoslovnih zbirki, osnivanju ustanova za prouavanje grae prirode i u motivima u umjetnosti, to danas predstavlja izvanrednu podlogu za ekohistorijska istraivanja. Industrijska revolucija ljudima donosi oslobaanje od prirodnih sila, a sama priroda se od Francuske revolucije doivljavala kao skup resursa koji su na raspolaganju ljudima da ih koriste za svoju dobrobit,2 a revolucionarne reforme - ukidanje povlastica i pravo na privatno vlasnitvo - otvaraju put nekontroliranom iskoritavanju prirodnih resursa. Istodobno, sve veim iskoritavanjem prirode ovjek se u 19. i 20. stoljeu ponovno okree prirodi, otkriva njezinu ljepotu i, shvaajui manjkavosti u industrijaliziranim i urbaniziranim predjelima, velia selo, brine o svom tijelu, dri kune ljubimce te provodi slobodno vrijeme u prirodi. Druga polovica 20. stoljea donosi novi pogled na budunost i zabrinutost zbog danka danog industrijalizaciji, ovjek shvaa svoju ulogu u ugroavanju biosfere iji je i on dio. Autori zbog toga u ovom dijelu knjige posveuju mnogo pozornosti razvoju ekolokih pokreta, posebno se zaustavljajui na prorocima suvremene znanosti o okoliu koji su okoli pretvorili u svojevrsnu ideologiju i na ulozi medija u podizanju ekoloke svijesti, ali i banaliziranju znanstvenih spoznaja o ugroenosti okolia. Djelovanje okolia na ljudsku povijest ovisi o promjenjivosti faktora okolia,3 o kojima autori govore u drugom dijelu knjige: Prostor u vremenu - promjene i promjenjivost. imbenici promjene okolia su brojni i uvijek ih treba gledati u njihovu meuodnosu, ali i vremenskoj promjenjivosti, to autori ine na vrlo sistematiziran (tematski i kronoloki) i egzemplaran nain. Delort i Walter kreu od analize prirodnih imbenika koji na ljudski okoli djeluju neovisno o ovjekovoj aktivnosti: kozmiki i planetarni imbenici (kretanje planeta, poloaj Zemlje u svemiru, utjecaj Sunca i Mjeseca), povijesno relevantne i toliko atraktivne promjene klime, promjene u tektonici tla i cirkulaciji vode - temelju ivota na Zemlji. Promjene tih imbenika u kombinaciji s faktorom ovjek dovode do biolokih promjena, to se odraava na vegetaciji (autohtonoj ili antropiziranoj), rasprostranjenosti umskog pokrivaa i ivotinjskog svijeta ija je povijest slina (unitavanje!) i ukljuuje imaginarno.
2 3
Isto, str. 59.-60. Isto, str. 97. EKONOMSKA I EKOHISTORIJA Volumen 2, Broj 2, str. 156 - 182
158
PRIKAZI KNJIGA
Autori naglaavaju da posebnu pozornost ovjeka unutar biolokih imbenika privlae mikroorganizmi (zarazne klice, bakterije i virusi) koji uzrokuju irenje razliitih epidemijskih i endemijskih bolesti meu biljkama, ivotinjama i ljudima. Uzimajui u obzir tu injenicu, cijelu bismo europsku povijest okolia mogli promatrati kao povijest najrazliitijih bolesti, od kojih su osobito intrigantne one prenesene sa ivotinje na ovjeka. Zanimljivo je i pitanje to se s ljudskim tijelom dogaalo kroz povijest i na koji se nain unutranja graa ovjeka prilagoavala uvjetima okolia u kojemu su pojedine ljudske zajednice ivjele, a autori kroz primjere istiu iznimno znaenje razvoja genetike u takvim istraivanjima. Za cijelu povijest okolia odluujuu vanost imaju i demografska kretanja u Europi kroz povijest jer su za promjene izvorne slike i stanja okolia, broj, raspored, migracije i komunikacije stanovnitva unutar, ali i izvan Europe bile od kljune vanosti. Trei dio knjige (Antropizacija prirode) stavlja naglasak upravo na ovjekov utjecaj na konkretan europski prostor koji je poeo prije deset tisua godina blagom eksploatacijom prirode, da bi se poveao pripitomljavanjem ivotinja i udomaivanjem prvih ratarskih kultura, ubrzao rastom broja stanovnika i njihovih ivotnih potreba, a danas doveo do poremeenog okolia i ekoloke ugroenosti Planeta. Analizirajui utjecaj ovjeka na europski okoli prije novog vijeka, autori naglaavaju vanost neolitske revolucije (i tehnikih izuma prispjelih u Europu s Bliskog istoka) te agrarne revolucije srednjeg vijeka zasnovane na novom drutvenom poretku i sistemima obrade zemlje gdje se ager, oranica, izdvaja kao najoitiji svjedok ljudskog djelovanja na okoli. Istiui razlike izmeu sjeverne i zapadne Europe, otvorenih i ograenih polja, i sitnih i isparceliziranih estica europskog juga, autori zadiru i u samu bit ekonomskih sustava srednjovjekovne Europe. Na razvoj okolia u europskom srednjem vijeku velik utjecaj ima i grad, posebno gradovi osnivani od 11. do 13. stoljea na europskom zapadu, s dominantnim trgovakim i proizvodnim funkcijama koji u svoje interesno podruje integriraju i iru ruralnu okolicu iako su od nje fiziki odijeljeni zidom, movarom ili slino. Najvee, ali i najvanije promjene na relaciji ovjek - okoli ipak se dogaaju s agrarnim, tehnikim, industrijskim i energetskim revolucijama od 18. stoljea do danas. Autori na prostoru Europe prate ruralnu revoluciju i razvoj moderne, nove poljoprivrede visoke produktivnosti koja se raa uvoenjem krmnih kultura, a raste usporedo sa znanstvenim i tehnolokim napretkom. Govorei o termoindustrijskoj revoluciji, Delort i Walter opisuju, na primjeru Engleske, put koji je prola Europa od tisuljetnog iskoritavanja ivotinjske i ljudske radne snage (a ponegdje, gdje je to bilo mogue, i snage vjetra i vode) do zapadanja u ovisnost o fosilnim gorivima. Ta je ovisnost posebno dola do izraaja nakon naftnih okova u drugoj polovici 20. stoljea kad se poelo postavljati pitanje anakronosti takvih izvora energije, imajui na umu i njihov ekoloki utjecaj. Govorei o europskom okoliu, autori govore o poremeenom okoliu, mislei pritom prije svega na okoli gradova i urbani ekosistem, zagaenu vodu, oneieni zrak i smrad koji prati gradska podruja ve od srednjeg vijeka. Prvorazredna zabrinutost zbog ekolokih problema ipak dolazi do izraaja tek spoznajom ugroenosti ekosistema industrijskom eksploatacijom prostora i aktivacijom zelenih kao nositelja pokreta koji rui ideju o apsolutnom napretku. Autori kroz povijest zelenih pokreta i dravnih regulativa kojima
PRIKAZI KNJIGA
159
se eljelo ograniiti unitavanje ovjekova okolia govore i o sluajevima kad je okoli bio iskoritavan u politike i ideoloke svrhe (primjer nacistike Njemake i faistike Italije). Na primjeru Ruhra autori su progovorili i o, naalost neizbjenom, sukobu ekonomije i ekologije, a pozivajui na politiko djelovanje u smislu zatite i ouvanja okolia, knjigu zavravaju poglavljem o Zemlji kao ugroenom planetu na kojem cijela biosfera trpi od industrijskog uma ovjeka.4
Karolina Buzjak
Drago Roksandi: TRIPLEX CONFINIUM ili O granicama i regijama hrvatske povijesti 1500. - 1800., BARBAT, Zagreb, 2003.
Monografija TRIPLEX CONFINIUM ili O granicama i regijama hrvatske povijesti 1500. - 1800. Drage Roksandia nastala je kao rezultat autorova dugogodinjeg rada na Meunarodnom istraivakom projektu Triplex Confinium, iji je idejni zaetnik, pokreta i voditelj, te njegova sustavnog bavljenja pitanjima vojnokrajike povijesti u njezinim euromediteranskim kontekstima od samih autorovih znanstvenih poetaka. Knjiga je nastala s ciljem da to cjelovitije izloi projektnu istraivaku problematiku5 i prezentira autorov rad (svojevrstan zbornik izabranih radova), ali i rad drugih znanstvenih suradnika okupljenih oko projekta Triplex Confinium (1996. - 2003.), iji je cilj multidisciplinarno balansiranje izmeu mikrohistorijskih i makrohistorijskih pristupa istraivanju ranonovovjekovne povijesti dinarskog prostora, a posebno podruja gdje se prelamaju interesi i preklapaju utjecaji triju velikih imperijalnih sila: Habsburke Monarhije, Mletake Republike i Osmanskog Carstva. Knjiga je konceptualno podijeljena u etiri cjeline (poglavlja), a u Dodacima na kraju knjige nalaze se informacije o vanijim autorovim predavanjima, izlaganjima na skupovima i kolegijima vezanim uz teme Triplex Confiniuma (1992. - 2003.), popis znanstvenih suradnika u inicijativama tog projekta, obavijesti o odranim konferencijama, kolokvijima i izlobama, publikacijama i tekuim inicijativama Meunarodnog istraivakog projekta Triplex Confinium. Sistematiziranom iznoenju problematike pridonose i kartografski prilozi, tablice popisa stanovnitva i ilustracije. Prvo poglavlje knjige (Predmet, pristupi, metode) donosi problematizaciju potrebe i predmeta istraivanja povijesti Triplex Confiniuma, tj. Tromee (naziv za Medveak, vrh Debelog brda sjeverozapadno od Knina, nakon mira u Srijemskim Karlovcima 1699. toka gdje se sustjeu granice Habsburke Monarhije, Mletake Republike i Osmanskog Carstva, ali i tromea - cijeli pogranini prostor sa sve tri strane imperijalnih granica)6 i uope pristupa istraivanju hrvatske povijesti ranog novog vijeka, pri emu autor polazi od teze da se u hrvatskoj povijesti ranog novog vijeka malo to moe prepoznati kao istraivaki problem,
Isto, str. 256. D. Roksandi: Triplex Confinium ili o granicama i regijama hrvatske povijesti 1500. -1800.,Barbat, Zagreb, 2003., str. VII. 6 Roksandi, 2003., 173
4 5
160
PRIKAZI KNJIGA
a da nije povezano s fenomenom granice i regije.7 Takav pristup i shvaanje hrvatske povijesti kao povijesti granica zahtijeva jasno epistemioloko, prostorno i kulturno definiranje pojmova granica i regija, a kad je o tromei rije, i poznavanje leksema koje su suvremenici upotrebljavali kako bi oznaili prostor danas u historiografiji poznat kao Vojna krajina i/ili Vojna granica. Drago Rokosandi se, naglaavajui vanost vojnokrajike terminologije za mikrohistorijska, kulturoloki i antropoloki orijentirana istraivanja ljudskih iskustava granice, uputa u potragu za leksemima koji referiraju na pojmove o granici analizirajui sadraje hrvatskih rjenika tiskanih od 16. do 19. stoljea (npr. rjenik I. Belostenca iz 1740. - Confinium, ij je konecz zemlye, gdese z-drugum zesztaje, meyas, kotar).8 Graa tih rjenika (o granicama) reflektira jezinu strukturu hrvatskog prostora u ranom novom vijeku, ali i utjecaje koji dolaze s militarizacijom i upravnom reorganizacijom Vojne krajine u 18. stoljeu. Tradicionalna historiografija povijesti tromee pristupala je istraivanjima iz pozicije velikih imperijalnih sila (makrohistorija tromee), zanemarujui prostor i ljudska iskustva ivota na trostrukoj granici (mikro i ekohistorija tromee). Dubinski smisao projekta Triplex Confinium je bolje objanjenje i razumijevanje slojevitosti graninih pojava9 upravo kroz promjene u prostoru i ivotima ljudi. Na percepciju prostora i ljudska iskustva naglasak stavlja drugi dio knjige: Ljudi i prostor, koji obuhvaa dva rada, jedan ve objavljen znanstveni rad o dinarskom podruju u novovjekovnim kartografskim i narativnim izvorima10 i tekst koji se s manjim izmjenama nalazi u pogovoru knjige K. Kaser-H. Grandits-S. Gruber: Popis Like i Krbave 1712. godine. Obitelj, zemljini posjed i etninost u jugozapadnoj Hrvatskoj.11 Planina Dinara sastavni je dio prostorne jezgre Triplex Confiniuma sa simbolikim konotacijama (dinarske planine, dinarska rasa, dinarski mentalitet...), a kartografski izvori nam posreduju znanja suvremenika o tom prostoru, o interpretaciji prostora i o onima koji te karte naruuju i koriste pa su izvrsna podloga za ekohistorijska istraivanja prostora. U kombinaciji s narativnim izvorima za povijest Triplex Confiniuma (A. Fortis, I. Lovri, L. Matutinovi) oni nam pomau rekonstruirati doivljaj okolia tromee i razluiti kada to Dinara postaje, od jednog vrha (jedva naznaenog na ranonovovjekovnim kartama), planinski niz, ali i zatitni znak cijele etnokarakterologije u 19. stoljeu.12 Posebno mjesto u mikrohistorijskim istraivanjima (povratak povijesnoj demografiji, ekohistoriji, povijesti obitelji, kulturnoj i ekonomskoj antropologiji te kvantitativnoj historiji13) tromee zauzima prvi Popis Like i Krbave iz 1712., tj. popis ljudi i dobara nastao zbog potreba ureenja vojnokrajike uprave i pronalaenja mehanizama financiranja Krajine
Roksandi, 2003., 3 Roksandi, 2003., 27 9 Roksandi, 2003., 23 10 Drago Roksandi: Dinara kao ekohistorijski problem. Ranonovovjekovni kartografski aspekti u Radovi zavoda za hrvatsku povijest, vol. 32-33, Zagreb, 1999. - 2000., 333-343; i Dinara kao ekohistorijski problem. Ranonovovjekovni kartografski aspekti u Prosvjeta, god. 7., br. 41/42 , Zagreb, 2000., 34-41 11 K. Kaser-H. Grandits-S. Gruber: Popis Like i Krbave 1712. godine. Obitelj, zemljini posjed i etninost u jugozapadnoj Hrvatskoj, SKD Prosvjeta, Zagreb, 2003. 12 Roksandi, 2003., 71 13 Roksandi, 2003., 84
7 8
PRIKAZI KNJIGA
161
nakon Bekog rata (1683. - 1699.). Rezultati popisa su iskazani u statistiki obraenim tablicama (struktura i veliina zemljinog posjeda, brojnost obitelji), a osobito je zanimljiva analiza izvjetaja Povjerenstva koje je obavilo popis i mogunost praenja etnokonfesionalnih promjena i sporova koji su njima uzrokovani. Trei dio knjige bavi se percepcijama i stereotipima vezanim uz stanovnitvo vojnokrajikih struktura sa sve tri strane tromee. Prvi znanstveni prilog treeg dijela knjige je rad Stojan Jankovi u Morejskom ratu ili o uskocima, robovima i podanicima, iji je sadraj velikim dijelom pripremljen za Drugu meunarodnu konferenciju projekta Triplex Confinium, Plan and Practice: How to Construct a Border Society? The Triplex Confinium (cca. 1700. - 1750.),14 a predstavlja projektnu raspravu o stvaranju krajikog drutva poslije Bekog (1683. - 1699.), odnosno Morejskog rata (1684. - 1699.) i na primjeru Mletake krajine problematizira ulogu Morlaka u uspjenosti ratovanja na tromei gdje prevladava tzv. mali rat, svakodnevna bitka za preivljavanje i prelazak Morlaka/Vlaha s jedne strane imperijalne granice na drugu. Na primjeru Stojana Jankovia, utjecajnog morlakog voe, autor nastoji prikazati mentalitet morlakog ratovanja koji duboko proima krajinike sa sve tri strane tromee, ali i ulogu mletakih vlasti u kreiranju tog mentaliteta. Posljednji znanstveni rad objavljen u monografiji: J. W. Valvasor i J. Rabatta o Hrvatskoj vojnoj krajini 1689. i 1719. godine: Percepcije, stereotipi i mentalitati na tromei u komparativnoj perspektivi nastao je u suradnji D. Roksandia sa Sanjom Lazanin15 s ciljem ispitivanja obrazaca stvaranja stereotipa o Hrvatskoj krajini krajem 17. i poetkom 18. stoljea. U istraivanju je kompariran izvjetaj zapovijedajueg generala Karlovakog generalata Josipa Rabatte iz 1719. Dvorskom ratnom vijeu u Grazu i zemljopisno-povijesni opis tog prostora J. W. Valvasora koji je u svom djelu Die Ehre des Hezogthums Krain16 iz 1689. opisao hrvatske krajeve. Unato tome to su ti izvori nastali u razliitoj povijesnoj situaciji (1689. i 1719.) i razliitih su anrova te naina pisanja, percepcije hrvatskog prostora su najee i u jednom i u drugom izvoru iskazane u obliku stereotipa o barbarskom svijetu krajikog podruja. etvrti dio knjige ine karte prostora tromee kojima se nastoje zorno prikazati glavne prirodne i drutvene uvjetovanosti tog podruja u ranom novom vijeku.
Karolina Buzjak
Andr Blanc: Zapadna Hrvatska. Studija iz humane geografije, Zagreb 2003., 636 str.
Knjiga Andra Blanca o zapadnoj Hrvatskoj, izvorno objavljena na francuskom jeziku prije gotovo pola stoljea (La Croatie Occidentale. tude de gographie humaine, Paris, 1957.), pojavljuje se napokon i u hrvatskom prijevodu. Kako se ve iz podnaslova moe zakljuiti, rije je o studiji iz humane geografije, posveenoj jednom po mnogoemu
Sveuilite u Grazu, 9. - 12. prosinca 1998. Objavljen prvi put u D. Roksandi (ur.): Microhistory of the Triplex Confinium. International Project Conference Papers (Budapest, March 21-22, 1997): Institute of Southeastern Europe, CEU; Budapest, 1998., 89-110 16 Sv. IV, Laibach, 1877. - 1879. (1689.)
14 15
162
PRIKAZI KNJIGA
osebujnom podneblju koje spaja razliite dijelove hrvatskoga potkoviastog prostora. Uzeti danas u ruke ovo Blancovo djelo, ak i pod pretpostavkom da se ima na umu vremenski odmak od pola stoljea, znai u prvom redu ostati pomalo zateen, i to dvojako: ne samo koliinom najrazliitijih obavijesti, nego i injenicom da je autor doista dubinski proniknuo u sr prole i njemu suvremene stvarnosti krajeva kojima je jo kao mladi pariki doktorand poklonio punu panju. itati danas pola stoljea stara Blancova izvoenja znai ponovno se suoavati s prepoznatljivom zapadnohrvatskom stvarnou koja se u meuvremenu dodue modificirala, ali time nisu u tom prostoru nestali mnogi problemi koje Blanc izvrsno zapaa. Dapae, moglo bi se rei da su oni sada aktualniji nego ikada prije. Zapadna Hrvatska u Blancovoj je interpretaciji prostor, okvirno uzevi, omeen Pokupljem i Pozrmanjem, sjevernim Jadranom i Pounjem. To je prevladavajui svijet seoskih krajolika (nijedno urbano arite izmeu Karlovca i Zadra nije se ni do danas uspjelo razviti do razine tih gradova koji su ipak na rubovima zapadne Hrvatske). To je veim dijelom oskudno krko i uvelike brdovito podneblje s nadasve bremenitom povijeu. Slijedom svega toga, to je ozemlje na kojemu, kako Blanc kae, ovjek puno radi, a malo proizvodi (str. 26). Prelamanje ovjeka i prostora u prizmi geografskih i povijesnih imbenika - to je, mogli bismo rei, konceptualna os Blancove knjige. Ona je inae, ne raunajui predgovor iz pera prof. dr. sc. Drage Roksandia (str. 7-18) i autora knjige (str. 19-21) te uvodni dio (str. 23-27), podijeljena na tri osnovne cjeline. U prvoj (Zaposjednutost tla: okvir, str. 31-199) razmatraju se prirodni i povijesni okviri sredina koje su izabrane za predmet prouavanja. U drugoj (Tradicionalni ivot: zaostajanje, str. 203-327) analizira se strukturalno zaostajanje i neuspjeno moderniziranje tradicionalnog naina ivota na tim prostorima, a u treoj (Suvremeni razvitak: kriza, str. 333-483) teite je stavljeno na suvremeni razvoj. Taj je razvoj u Blancovo doba bio u krizi, s tim da takvo stanje u svojoj biti zapravo ni do danas jo nije prevladano. Na kraju knjige nalaze se zakljuak (str. 485-494), prilozi (str. 497-501), izvori i literatura (str. 505-535), kazalo (str. 537-555), popis ilustracija (str. 557-558) i popis slika (str. 559) te izbor iz zemljovidnih karata, katastarskih planova, fotografija i srodnog materijala. Knjiga je zapravo dio kompleta jer su uz nju posebno objavljeni i Prilozi za bibliografiju zapadne Hrvatske iz pera prof. Marka aria, koji sadre nekoliko tisua bibliografskih jedinica o zapadnoj Hrvatskoj, a postoji i interaktivni CD-ROM s mogunou pretraivanja navedene bibliografije prema razliitim kriterijima. Svakom, pa i najpovrnijem poznavatelju onoga to Andr Blanc naziva zapadnom Hrvatskom, teko moe izmaknuti iz vida svojevrstan paradoks koji tu dominira. Kao spojno podruje razliitih dijelova hrvatskog prostora, tj. kao svojevrsni prag na razmeu panonske unutranjosti i jadranskog priobalja, zapadna Hrvatska je podruje od vitalne vanosti za funkcioniranje hrvatskog prostora u cjelini. Unato tome, to je i danas jedna od najnerazvijenijih i najmanje izdiferenciranih sredina u naoj zemlji, iako ak i unutar nje kao cjeline postoje znatna odstupanja od kraja do kraja. Dodue, mnogi elementi batine iz starije i srednjovjekovne prolosti upuuju na zakljuak da nije oduvijek bilo tako. Potvruje to niz pokazatelja: elementi preivjele spomenike batine, izgraeno crkveno ustrojstvo, stari tvrdi gradovi, respektabilna glagoljaka pismenost, bogatstvo kulturne komunikacije na likom ozemlju i oko njega u srednjovjekovlju itd. Moda je i ta batina zbog oskudne supstancijalne
PRIKAZI KNJIGA
163
podloge zapravo bila skromna, ali ponekad uistinu fascinantni tragovi postojanja osjetne koncentracije i frekvencije razliitih elemenata dotine batine na tom ozemlju upuuju na jednu kvalitetu koja se ini bitno drukijom od one u kasnijim razdobljima. Srednjovjekovno doba povijesnog razvitka (Miroslav Brandt) u zapadnohrvatskim ambijentima prilino je naprasno prekinula navala Osmanlija na hrvatske zemlje u 15. i 16. stoljeu. Kao to se zna, Turci su 1493. poharali Modru i potukli hrvatsko plemstvo na Krbavskom polju pa tada naee cviliti rodivije i vdovi mnoge (pop Martinac), a 1527./28. zavladali su Likom i Krbavom. U hrvatskim rukama odrala se Gacka s brinjskim krajem, ne raunajui zakapelsko ili prekokapelsko zalee i druge krajeve u unutranjosti zapadne Hrvatske. Mnotvo ljudi iselilo se tada na podruje tadanje zapadne Ugarske, odnosno dananjeg Gradia u Austriji i susjednih krajeva, biskup je morao napustiti Krbavu (1460.) i Modru (1493.), skrasivi se tek u Senju, a Gacka i senjsko-podvelebitski dio Hrvatskoga primorja nali su se skupa s ogulinsko-modruko-plaanskim prostorom na limesu, odolijevajui u sklopu Vojne krajine turskim zavojevaima u 16. stoljeu i vodei protiv njih mali rat u 17. stoljeu. Vie nego dvostoljetno ratovanje s Osmanlijama (od druge polovice 15. do kraja 17. stoljea), koje Vitezovi sjajno oznaava sintagmom dva stoljea hrvatskoga plaa (u epu Plorantis Croatiae saecula duo), uveliko je utjecalo na prilinu devastaciju gotovo svega to je u znatnom dijelu zapadne Hrvatske otprije postojalo. (Moda najzorniji primjer uinaka koje je imalo u duljem trajanju je Modru: neko ak biskupski civitas i svojevrsno vorino mjesto zapadnohrvatskog prostora danas je neznatno selo (s bijednim ostacima staroga kastruma), ije ime prosjenom Hrvatu (o strancima da se i ne govori!), ako dotini nije na ovaj ili onaj nain vezan za taj kraj, uistinu malo to govori). Poslije potiskivanja Osmanlija na suvremene hrvatsko-bosanskohercegovake granice krajem 17. stoljea novi poetak na starim osnovama vie nije bio mogu, prije svega zbog prilino petrificirane prirode vojnokrajikog sustava koji je preslojio povei dio zapadnohrvatskog prostora. Iako su se brojne inovacije znale prije pojaviti u Vojnoj krajini nego u ostatku Hrvatske, korjenitije sociokulturno prestrukturiranje pojedinih arhainih sredina u Vojnoj krajini ipak nije bilo mogue jer su ulaganja u gospodarsku podlogu bila isuvie skromna, domae snage najee preslabe, a modernizacijski domaaji koje je, osobito u drugoj polovici 18. stoljea, posredovala vojna uprava fragmentarni i prilino stilizirani. Sve je bilo podreeno u prvom redu vojnim potrebama pa je prostor pod vojnikom upravom u nizu segmenata i dalje zaostajao u razvoju u odnosu na druge hrvatske krajeve. Stoga i ne udi to npr. senjski kanonik i otoki upnik Vukasovi 1777. pie kako u Lici, svojevrsnoj paradigmi onog dijela vojnokrajikog prostora koji se obino identificira kao Karlovaki generalat, praktiki vie nieg ozbiljnijeg i nema, osim zdravog zraka i vrlo otre prirode koja stvara muevne i hrabre vojnike (iz rukopisa u Arhivu HAZU, sign. III./d./66). U dijelovima zapadnohrvatskog prostora pod civilnom jurisdikcijom prilike su bile neto drukije, ali ipak ne mnogo bolje od onih u dijelovima tog prostora pod vojnikom upravom. Umjesto da napreduje, zapadnohrvatski je prostor, dakle, stoljeima nazadovao, iscrpljujui se u petrificiranim obrascima koji su generirali sami sebe. Posljedice su, ne raunajui sve ostalo to je kasnije prohujalo tim krajevima, dobrim dijelom vidljive i danas. Ne moe se zanijekati da je u posljednjih stotinjak godina bilo velikih
164
PRIKAZI KNJIGA
razvojnih pomaka u dijelovima zapadne Hrvatske, ali je i taj napredak redovito bio vrlo spor i dosta ogranien, ak i u 20. stoljeu, odvijajui se ponajvie na rubu modernizacijskih procesa na hrvatskom tlu u cjelini. S tog stajalita opravdano se moe konstatirati da je novovjekovno osmansko i vojnokrajiko iskustvo bilo za dobar dio zapadnohrvatskih krajeva pogubno jer ih je marginaliziralo i izoliralo od mogunosti da pravodobno reagiraju na civilizacijske preobrazbe. Zbog njihove stoljetne rubnosti i trusnosti u tim su se krajevima do naih vremena najee provodili samo nuni civilizacijski imperativi, ali je pritom redovito izostajalo njihovo korjenitije prestrukturiranje na nain na koji su preoblikovane pojedine arhaine regije u drugim europskim zemljama. Strani pisci koji su s vremena na vrijeme putovali zapadnohrvatskim ozemljem i biljeili lokalne prilike najee su se divili prirodnim i povijesnim znamenitostima, ali se esto nisu najpovoljnije izraavali o osobinama domicilnih stanovnika. Poneki domai pisac, npr. spomenuti Vukasovi, bio je obino neto suzdraniji u ocjeni zemlje i ljudi, ali je i on teko mogao izbjei odreenu kritinost. Meu klasine stereotipe koji su se u vezi s time tijekom minulih stoljea iskristalizirali moe se ubrojiti i predodba o nemarnom te toboe lijenom krajiniku. Pritom se redovito nije previe uzimalo u obzir stoljetno nepostojanje pravih uvjeta za ozbiljniju artikulaciju ljudskih motivacija. Zapravo su ulaganja na prostoru zapadne Hrvatske sve do novijih vremena bila isuvie skromna, a domae energije preslabe. Takvo stanje svakako nije moglo biti samo pitanje izbora lokalnih ljudi u sloenim uvjetima vlastita odranja, nego mnogo vie zaarani krug sudbine cijeloga podneblja koji je znakovito odreivao sudbinu pojedinca i zajednice na lokalnoj razini. Kad se svemu tome dodaju i prilino nepogodni zemljopisni uvjeti, nije ni udno da je taj zaarani krug urodio mnogim negativnim pojavama (depopulacija, socioekonomska disfunkcionalnost itd.) koje ni do danas nisu dovoljno sanirane, a ni prevladane. Dobar dio odgovora na pitanje zato je to tako moe se iitati upravo iz Blancove knjige. Zapadna Hrvatska sa svim svojim, recimo to tako, obinim neobinostima bila je za Blanca ivotno iskustvo. Iako se termin zapadna Hrvatska nije naroito udomaio u naoj znanstvenoj i kulturnoj javnosti, prijevod Blancove knjige u sadanjem trenutku vie je nego dobrodoao. S obzirom na poznate izazove i imperative naega doba, moglo bi se ak ustvrditi da je prijevod koji je pred nama danas moda potrebniji nego ranije, ma koliko to na prvi pogled zvualo pomalo nestvarno i neuvjerljivo, osobito s obzirom na otvaranje zapadnohrvatskog prostora recentnim impulsima koji se oituju u gradnji suvremene autoceste kroz te krajeve i drugim inicijativama. Kad je rije o krajevima kojima je posveena, Blancova je knjiga poticajna ne samo kao refleksija na njihovu prolu stvarnost, nego i kao dodatna pobuda za razmiljanja o njihovoj svrhovitoj revitalizaciji u vremenu koje je pred nama. Jedan od moguih putova u budunost mogao bi biti oslonac na zdravi ljudski okoli u tim predjelima, a to je u dananjem svijetu vrijednost koja kod nas jo nije valorizirana u potrebnoj mjeri. Vjerujemo stoga da Blancova knjiga kao svojevrsna poruka i pouka, pogotovo sada kada je prevedena, nee ostati bez odgovarajueg dugoronog uinka u naoj javnosti. Prilozi za bibliografiju zapadne Hrvatske iz pera kolege prof. Marka aria, objavljeni u isto vrijeme u tiskanom obliku i na CD-ROM-u, nesumnjivo e dodatno pridonijeti njezinoj ukupnoj receptivnosti.
Dr. sc. eljko Holjevac
PRIKAZI KNJIGA
165
Hrvoje Petri, Koprivnica u 17. stoljeu - Okoli, demografske, drutvene i gospodarske promjene u pograninom gradu, Samobor: Meridijani, 2005.17
Svojim istraivakim interesom autor Hrvoje Petri okrenut je prije svega hrvatskoj povijesti ranog novog vijeka, pri emu pokazuje iznimnu metodoloku usmjerenost prema multidisciplinarnosti i komparativnim istraivanjima. Napose je usmjeren prema istraivanju podravskog prostora u ranom novom vijeku koje je do kraja 17. stoljea bilo pogranini prostor na razmeu habsburkog i osmanskog imperijalnog prostora. To je autoru pruilo priliku da na ogranienom geografskom podruju istrai ire povijesne fenomene hrvatske povijesti tog razdoblja u svoj njihovoj dinamici: oblikovanje krajikog prostora i drutva, njegov odnos s civilnim prostorom te s prekodravskim maarskim i prekograninim osmanskim prostorom. Obrazovanje povjesniara i geografa olakalo je autoru da istraivaki obradi i svu kompleksnost tih procesa, od demografskog razvoja do gospodarskih i drutvenih te kulturnih kretanja i do - to je danas prisutno kao zasebno podruje interesa povjesniara - ekohistorije. Sve to je reeno o autorovu openitom predmetu interesa i metodi istraivanja prisutno je i u njegovoj knjizi Koprivnica u 17. stoljeu. Ve sam podnaslov knjige Okoli, demografske, drutvene i gospodarske promjene u pograninom gradu govori o kompleksnoj problematici koju autor obrauje. Knjiga je rezultat autorovih istraivanja na izvornoj arhivskoj grai u arhivima i knjinicama, muzejskim, samostanskim, upnim i drugim arhivskim zbirkama u Hrvatskoj (od Hrvatskog dravnog arhiva, Nadbiskupskog arhiva, Nacionalne i sveuiline knjinice u Zagrebu do upnog ureda u Koprivnici) te u arhivima i knjinicama u Maarskoj, Slovakoj i Austriji (Haus- Hof- und Staatsarchiv, Kriegsarchiv). Tijekom tih istraivanja autor je prikupio brojne podatke koje je u knjizi prezentirao, ukljuivi i ilustrativne priloge - suvremene geografske karte, vedute i slino - koji s tekstom ine organsku cjelinu, a podatke o stanovnitvu i gospodarstvu obradio je i prikazao tabelarno i grafikonima koji uz autorovu interpretaciju zorno govore o strukturi drutva i njegovim promjenama. Sve situacije i promjene na koprivnikom prostoru, demografske, drutvene i gospodarske te promjene koje ovjekovom djelatnou nastaju u prostoru autor pritom promatra u povijesnoj dinamici te u njihovoj meusobnoj povezanosti i uvjetovanosti. Koprivnica je, pokazuje autor, od slobodnog i kraljevskog grada u srednjovjekovnoj Slavoniji pribliavanjem osmanske granice bila od kraja 15. stoljea sve izloenija ratnim razaranjima i pustoenjima, a od poetka 16. stoljea osmanskim osvajanjima Slavonije nala se nadomak same granice (nedaleka Virovitica pala je u osmanske ruke 1554.). Dapae, od poetka 17. stoljea pala je u osmanske ruke i maarska Podravina preko puta koprivnikog prostora (Nagykanizsa) te je Koprivnica stekla vanost u obrani na slavonskom prostoru, ali je postala i najvanija utvrda na obrambenom pojasu od Drave do Blatnog jezera. Autor
17
Ovaj tekst nastao je kao ocjena knjige mr. sc. Hrvoja Petria prijavljene na natjeaj Drutva sveuilinih nastavnika i drugih znanstvenika u Zagrebu. Knjiga je dobila nagradu u kategoriji radova znanstvenih novaka. EKONOMSKA I EKOHISTORIJA Volumen 2, Broj 2, str. 156 - 182
166
PRIKAZI KNJIGA
je opisao vanu promjenu koja je tada nastala za Koprivnicu. Ona je dobila prije svega vojnu funkciju na obrambenom pojasu koji je postupno izdvojen kao dio zasebnog teritorija Vojne krajine te koji je u ratnim i uvjetima malog rata na granici bio podvrgnut procesu depopulacije, ali i na koji je doseljavalo stanovnitvo izbjeglo s teritorija koji su doli pod osmansku vlast. Teite je autorova istraivanja u ovoj knjizi prije svega na razdoblju nakon rata na kraju 16. i poetku 17. stoljea koji je zavrio mirom na uu itve (1606.), od kada se stabilizirala granica prema Osmanskom Carstvu. To je razdoblje potrajalo vie od sedam desetljea, do rata zapoetog nakon zadnje opsade Bea 1683. i zavrenog mirom u Srijemskim Karlovcima 1699. godine tijekom kojega je Osmansko Carstvo bilo potisnuto iz panonskog prostora. Nakon toga je bila uspostavljena granica na Savi i otada Koprivnica vie nije bila pogranino mjesto. Autor je opisao populacijsku obnovu stanovnitva koprivnikoga kraja izmeu tih ratova, tijekom 17. stoljea kada se Koprivnica nalazila na stabiliziranoj granici, obnovu njezina gospodarstva, povezujui taj rast s mjestom Koprivnice na raskriju putova od maarske Podravine prema jugu i njezinim poloajem izvorita putova prema zapadu (akovcu, Varadinu, Zagrebu) te gradnju Koprivnice kao vane utvrde zbog njezine uloge u obrani podravskog prostora s obje strane Drave. Koprivnicu autor prikazuje u njezinoj dvojnoj funkciji, vojnoj i postupno sve snanijoj graanskoj koja je dovela do izlaska grada iz opne tvrave gradnjom podgraa, ali i dinaminu i esto konfliktnu simbiozu vojne i gradske funkcije, odnosno vojne i gradske uprave. Prikazao je i raspodjelu gradskog prostora s obzirom na strukturu drutva te vojnu i civilnu, upravnu, gospodarsku i konfesionalnu funkciju, ali se nije zadrao samo na gradu Koprivnici. Prikazao je i njezinu centralnu ulogu s obzirom na sve funkcije koje je imala i koja je oblikovala raster okolnih naselja. Pritom je iznio cjelovitu sliku o nainu na koji su sve te funkcije bile povezene i djelovale na konkretnom prostoru u meusobnoj uvjetovanosti s njegovim prirodnim osobinama: tlom, vodama, klimom s njezinim promjenama (razdobljima hladnih zima i sl.), raslinjem itd. Iznio je i podatke o demografskim kretanjima koja govore najprije o padu, a zatim porastu stanovnitva Koprivnice do opsega po kojem se o njoj moe u europski relacijama govoriti samo kao o malom gradu, ali je ona u sjevernoj Hrvatskoj brojem stanovnitva bila usporediva sa zagrebakim Gradecom. No, autor govori i o etnikoj i konfesionalnoj komponenti demografskih kretanja, doseljavanju vojnika iz njemakoga govornog podruja i njihovoj akulturaciji te pravoslavnih Vlaha, a povezano s tim i openito o vjerskim kretanjima. Njih su u europskom 17. stoljeu - ime je bila dodirnuta i Koprivnica - karakterizirali protestantizam (koji je u Koprivnicu dolazio preko njemakih asnika) i potom katolika obnova. Za koprivniko podruje su, s obzirom na doseljavanje pravoslavnog stanovnitva, bile aktualne i vjerske konverzije te pitanje crkvene unije. Kao dio tog jedinstvenog problematskog kompleksa autor je obradio i njegovu kulturnu sastavnicu: organiziranje pukog kolstva, poveanje pismenosti te openito nain zadovoljavanja kulturnih potreba razliitih drutvenih razina stanovnitva (glazba, lektira itd.) te obiljeja svakodnevnog ivota razliitih slojeva i drutvenih skupina, sve do marginalnih skupina.
PRIKAZI KNJIGA
167
Knjiga Hrvoja Petria temeljena je na novoj izvornoj grai i zasnovana na suvremenim metodama povijesne znanosti, interdisciplinarna po pristupu, pri emu joj dodatnu vrijednost daje injenica da je autor u njoj ponudio model za istraivanje gradova i gradskih podruja na kojima je interferirao krajiki i civilni prostor kakav je u ranom novom vijeku postojao ne samo u sjevernoj Hrvatskoj, nego - iako u drukijim uvjetima, ali tipoloki usporediva - i u Dalmaciji pod mletakom vlasti.
Prof. dr. Nika Stani
POVIJESNI ATLAS GRADOVA: KOPRIVNICA/ dr. sc. Mirela Slukan Alti, Institut dutvenih znanosti Ivo Pilar i Muzej grada Koprivnice, 2005., tvrdi uvez, 253 str. s ilustracijama u boji
Povijesni atlas gradova autorice dr. sc. Mirele Slukan Alti predstavlja projekt Ministarstva znanosti, obrazovanja i porta RH, sa sjeditem u Institutu drutvenih znanosti Ivo Pilar, a bavi se prikupljanjem, znanstvenom obradom i objavljivanjem kartografskih izvora za povijest hrvatskih gradova. Osnova istraivanja je prije svega arhivsko gradivo pohranjeno u naim ili stranim arhivskim i muzejskim ustanovama te na taj nain Povijesni atlas gradova predstavlja zbirku planova i karata hrvatskih gradova iji je svaki svezak posveen jednom gradu. Izbor gradova je njihov karakteristian historijsko-geografski model, s naglaskom na one gradove koji su dosad bili slabo kartografski i ekohistorijski istraeni. Ovim se projektom svaki grad predstavlja u povijesnom, urbanistikom, gospodarskom, demografskom, politikom i kulturnom kontekstu pa na jednom mjestu dobivamo pregrt informacija o razvoju grada. Autorica je dosad objavila povijesni atlas o Bjelovaru i Sisku, a ovo je III. svezak o Koprivnici, koji je objavljen u suradnji Instituta drutvenih znanosti Ivo Pilar i Muzeja grada Koprivnice 2005. godine. Iako je kao autorica potpisana dr. sc. Mirela Slukan Alti, povijesni atlas je rezultat rada tima ljudi koje autorica poimence navodi u predgovoru, a kako i ovaj svezak donosi arheoloke podatke te osobine arhitekture, tako su te teme svojim lancima upotpunili vrsni strunjaci iz tih podruja. Ipak, najvei dio istraivanja, analize i tumaenja kartografskih izvora donosi sama autorica, strunjak u istraivanju historijske geografije i historijske kartografije. U prvom poglavlju Prirodno-geografski uvjeti razvoja grada i okolice autorica kao geograf po struci donosi obilje podataka o poloaju, osobinama reljefa, hidrografiji, klimi, tlu, mineralnim sirovinama i biljnom pokrovu. Zanimljivo je to autorica ve u prvom poglavlju, osim geografskog poloaja grada, ukratko daje povijesni razvoj svakoga grada - od prvog spomena do dananjih dana i na taj nain saeto uvodi u poglavlja koja tek slijede, a koja se odnose na detaljnu analizu grada. Povijest naseljenosti koprivnikog kraja - od prvih poetaka do razvijenog srednjeg vijeka napisao je jedan od najpoznatijih arheologa koji su radili na podruju Koprivnice, dr. sc. Zorko Markovi. Podaci o pretpovijesti naseljavanja, koprivnikom kraju u antiko doba, u
168
PRIKAZI KNJIGA
ranom i razvijenom srednjem vijeku, o utvrdi Kamengrad te mnotvu arheolokih otkria i lokaliteta koprivnike Podravine znaajno upotpunjuju razumijevanje razvoja Koprivnice. Sljedea poglavlja (III.-V.) predstavljaju svojevrsni sredinji dio djela u kojem autorica donosi podatke o razvoju grada u srednjem vijeku, kartografskim izvorima podravskog srednjovjekovlja te razvoj i gradnju Koprivnice od 16. stoljea do dananjih dana. Koprivnica u srednjem vijeku - od kastruma do slobodnog kraljevskog grada zasebno je poglavlje u kojem autorica obrauje historijsko-geografske uvjete razvoja srednjovjekovne Koprivnice na temelju pisanih spomenika, od kastruma do statusa slobodnog kraljevskog grada. Da bi upotpunila razumijevanje srednjovjekovne Koprivnice, objanjava topografiju grada, od prometne mree, ulica, trgova, crkve i utvrde. Kartografski izvori 15. i 16. stoljea jasno prikazuju transformaciju Podravine u kojima glavno mjesto poinju zauzimati utvrena vojna naselja. Autorica u poglavlju Podravsko srednjovjekovlje u zrcalu kartografskih izvora kronoloki obrauje postojee kartografske izvore grada i okolice, analizirajui razdoblje u kojima su nastali te iitavajui naselja i nain naseljavanja, hidrografsku mreu, objanjavajui toponime te usporeujui postojee kartografske izvore, kao i uvjete u kojima su nastajali. Razvoj i izgradnja Koprivnice od 16. stoljea do dananjih dana donosi iscrpne podatke o nainu gradnje grada na temelju dosad poznatih i sauvanih planova, veduta grada. Ispituje uvjete u kojima su ti planovi nastali i koliko vjerodostojno prikazuju grad, dio grada, utvrdu. to je posebno vano, donosi neka nova saznanja u pogledu datacije i autorstva pojedinih planova Koprivnice. Kako je grad mijenjao funkciju, od slobodnog kraljevskog grada, sjedita kapetanije, vojnokrajike utvrde, sjedita Generalata, pa do razvojaenja Vojne krajine, tako i kartografski izvori donose nove dimenzije u promjeni funkcije grada, kao i promjene koje su nastajale pri razgranienju. Usporeujui kartografske izvore s pisanim izvorima, autorica dolazi do vanih podataka o tome kada je to sagraeno u gradu, kako su tekle regulacijske osnove i u kojoj mjeri su realizirane. Ono to ovo djelo ini posebnim je analiza do koje autorica ide. Naime, ne iitava samo planove, nego detaljno analizira svaki objekt u gradu na pojedinim planovima u razliitim vremenskim razmacima. Jednakom panjom istrauje vojne, civilne, gospodarske, sakralne objekte koji su kroz dugo razdoblje mijenjali svoju funkciju. Svaki objekt stavlja u povijesni kontekst i donosi vrijedne podatke o njegovu nastanku, zahvaljujui iscrpnoj analizi izvora i lanaka iz dnevnih novina koji su donosili podatke o gradnji grada. Na taj se nain dobiva kompletna slika o gradnji grada koju je autorica uspjeno predstavila. Da se itatelji ne bi izgubili u itanju naziva ulica koji vie ne postoje, autorica za svaku ulicu koju analizira navodi i njezin dananji naziv. Poseban izvor za istraivanje predstavljaju katastarski planovi iz kojih je mogue iitati cjelovitu povijest gradnje i irenja grada. Upravo zahvaljujui sauvanosti katastarskih planova franciskanske izmjere, autorica ih analizira te objanjava na koji se nain grad irio i kojom brzinom su nastajali objekti. Ovi planovi, osim infrastrukture, govore i o gospodarskoj slici grada koju autorica ne zaobilazi, a dokumentiraju i vaan dogaaj kao to je uvoenje novotrasirane pruge. S obzirom na to da se radilo o gradu koji je odigrao vanu ulogu u vojnokrajikoj povijesti, a kako je razvojaenjem Vojne krajine dolo do niza upravnih promjena, tako se i Koprivnica intenzivnije razvijala, izgraivala i irila. Upravo stoga, na kraj 19. stoljea pa do dananjih dana stavljen je najvei naglasak zbog injenice to je grad doivio mnogo
PRIKAZI KNJIGA
169
promjena. Analiza razvoja grada zavrava dananjim danima, projektom rekonstrukcije i revitalizacije povijesne jezgre iz 1991. godine. Djelo uistinu sveobuhvatno prikazuje grad koji je proao put od vojnokrajike utvrde, slobodnog kraljevskog grada, sjedita generalata pa do modernog srednjoeuropskog grada. Autorica kao vrsni strunjak analizira vojnokrajike rukopisne planove koji su nastajali za potrebe vojske, katastarske planove koji su nastali za potrebe gradske uprave, sauvane planove grada na kojima su popisane sve javne zgrade, regulacijske osnove gradova koje donose podatke o buduem osnivanju i gradnji ulica te urbanistike planove i projekte. Poseban je naglasak stavljen i na gradnju kanalizacije, elektrifikacije, cestovnog i eljeznikog povezivanja, hidrografske regulacije oblinjih rijeka, to je sve, naravno, utjecalo na razvoj, izgradnju i promjene naina ivota u gradu. esto je poglavlje rezervirano za vanjske suradnike, a odnosi se na Osobine arhitekture i zatienu graditeljsku kulturnu batinu grada Koprivnice. Autorica lanka je ravnateljica Muzeja grada Koprivnice i dipl. povjesniarka umjetnosti Draenka Jali Ernei. Uz bogat izbor fotografija objekata, donosi podatke o osobinama arhitekture kroz razliita razdoblja koja su, svako za sebe, posebno oznaili grad, bilo kroz vojnu, sakralnu ili industrijsku arhitekturu. Pregled kartografskih izvora grada Koprivnice predstavlja iznimno vrijedno poglavlje koje donosi izvrsne reprodukcije karata, planova, poloajnih nacrta, regulacijskih osnova od najranijih razdoblja do prijedloga Generalnog urbanistikog plana grada iz 2005. godine. Ove reprodukcije, osim to su neizostavan prilog pri itanju i razumijevanju tekstualnog dijela, pridonose i zatiti originalnih kartografskih izvora koji se pri estom koritenju oteuju. Ciljano se izabrao i vei format knjige kako bi reprodukcije kartografskog gradiva bile to jasnije i itljivije. Na kraju su popisani bibliografski podaci o svim reproduciranim kartografskim izvorima s uputom u kojoj se ustanovi uvaju. Popisano kartografsko gradivo obraeno je u skladu s prilagoenim Meunarodnim standardom za opis kartografskog gradiva (ISBD(CM)) te je autorica na taj nain dala iscrpne podatke o kartografskom gradivu - od naslova, autora ili izdavaa, mjerila, godine do fizikog opisa. Osim bogate bibliografije koja dovoljno govori o iscrpnom istraivanju arhivskog, kartografskog gradiva, statistikih izvjea, publikacija i literature, na kraju je i saetak na engleskom jeziku i mjesno kazalo. Svakako je rije o iznimno vrijednom djelu u kojem se prvi put na jednom mjestu mogu nai svi relevantni kartografski podaci o jednom gradu. Osim kartografskih ilustracija, djelo je bogato ilustracijama fotografija, razglednica, nacrta koji na svakoj stranici pomau itatelju u snalaenju u prostoru i boljem razumijevanju tekstualnog dijela. Na kraju, projekt Povijesni atlas gradova ukljuen je u meunarodnu inicijativu Historical Towns koja se bavi zatitom i promicanjem arhivskoga gradiva zemalja kandidata za Europsku uniju pa stoga predstavlja i dodatan poticaj autorici za istraivanje i analizu ostalih gradova u Republici Hrvatskoj.
Mirjana Juri
170
PRIKAZI KNJIGA
Tvrtko Zebec, Krki tanci - Tanac dances on the Island of Krk, Zagreb: Institut za etnologiju i folkloristiku; Rijeka: Adami, 2005., 1-392. str.
Knjiga je, sudei prema naslovu, usko specijalizirana i vezana uz ples na otoku Krku. No, silno sam se iznenadila kad sam shvatila da je sadraj knjige mnogo iri, ali i mnogo dublji od naslova te da je rije o kapitalnoj knjizi za otok Krk. Iako sam prouila sve Krke zbornike, trudei se kroz 30-ak svezaka shvatiti cijelo bogatstvo i ljepotu tog otoka, tek sam itajui knjigu mladog znanstvenika Tvrtka Zebeca Krki tanci shvatila to je Krk i njegova povijest. Shvatila sam svu raznolikost ovog naeg najveeg otoka na kojem je sauvana iznimno vrijedna batina koju treba cijeniti, poznavati i voljeti. Shvatila sam da nam je Krk, zahvaljujui upravo tome to je otok, sauvao mnoge povijesne i kulturne dragocjenosti koje su iezle na kopnu tijekom burnih povijesnih zbivanja. Ljutei jedan povijesni sloj za drugim, Zebec nam je otkrio bogate sadraje narodnog ivota u plesu, jeziku, odjei, obiajima koji se razlikuju od mjesta do mjesta na Krku i koji nam upravo stoga ine ovu knjigu pravim otkriem. Zebec nije Kranin, ali je od djetinjstva dolazio na Krk, s time da je od 1991. sustavno radio na ovoj temi prouavajui Vrbnik, Omialj, Dobrinj, Baku, Skrpie, Pinezie, Nenadie, Gabonjin, Jurandvor, Dragu, Batomalj, Korni. Malo pomalo otkrivao je tajne te terre incognite za koju i sam kae da je neiscrpno vrelo koje stalno buja, mijenja se i razvija, ne gubei na snazi, te da e jo mnogo toga trebati iskopati, snimiti, nauiti, zabiljeiti, ispriati. Mislim da je prava srea da je do ovog zakljuka doao jedan mladi znanstvenik s velikim mogunostima prepoznavanja laiku neprepoznatljivih stvari i da je s velikim oduevljenjem steena iskustva koja se, kako sam kae, rijeima zapravo opisati ne mogu (str. 11) podijelio s nama. Posegnuo je za plesom, kao posebnim nainom komuniciranja kojim se otjelovljuju emocije, ali i uva identitet te je oko tog fenomena ispleo priu o bodulima te njihovoj povijesti i kulturi. Djelo ima 15 glavnih poglavlja i potreban niz potpoglavlja: ivi tanci oima drugoga neposredna iskustva; Krko poimanje tanca; Tanci u literaturi; Sopci - ponosni nositelji tradicije; Mogunosti plesne etnologije; Povijest i stanovnitvo; Kola na otoku Krku; Vjenanje - enidba ili pir; Krki festival; Izvedbe kao rituali; Inaice - plesna narjeja - plesni stil; Koreografske osobitosti tanaca, verca i bakarske; Iz prolosti za budunost. Koliko novih rijei i koliko dobrih objanjenja. Autor opisuje to je dobar sopac, svira puhakih instrumenata tipa oboe koji proizvodi vrlo razliite zvukove prema tipu sopele (akavsko-ekavski izraz), odnosno sopile (akavsko-ikavski), dokumentirajui to i slikama i obogaujui imenima ljudi. Mene je posebno zaokupilo esto poglavlje: Povijest i stanovnitvo, koje se dijeli u vie potpoglavlja. U prvom se govori o izmjenama vlasti, migracijama, jeziku, glagoljici i identitetu, odnosno analizira se povijest grada Krka nasuprot katela/kaptola, s naglaskom na to da je tanac dio politikih rituala u Krku, a zatim se opisuju otoni kateli, krki akavski govori i migracije stanovnitva kroz Frankopanovo naseljavanje, turske ratove i migracije, otone migracije uzrokovane malarijom. Kao posebnost istaknute su mogunosti razliitih putova doseljenja stanovnitva kroz nain odravanja barbarua - prporua, tj. zazivanje kie u doba velikih
PRIKAZI KNJIGA
171
sua. Drugi dio posveen je nainu sklapanju braka kada se enilo iz blie sredine. U treem je dijelu opisano znaenje glagoljice i popova glagoljaa kroz vjekovnu borbu za glagoljicu te ukazivanje na to da je glagoljica stil ivota, kao i glagoljako pjevanje, a opisana je i organizacija glagoljakih kaptola i kolovanje klera te da je, usprkos zabranama da ne smiju voditi tence, ipak poneki glagolja krio tu zabranu. U etvrtom dijelu opisan je identitet bodula uz razlikovanje Iulana, Primoraca, Krajana i njihove meusobne odnose, sedan opjina kano sedan smrtnih griha, Baanke kao posebnost, najbolji plesai i pjevai, odnos stanovnika katela i sela te ugled temeljen na poloaju u mjesnoj hijerarhiji, ali i razlikovanje bogatih i ubogih, tancara i tancurice te obiaj libre ili ulazak u svijet odraslih. Ovdje se kroz nadimke i tumaenje objanjava osjeaj pripadnosti odreenoj zajednici, odnosno elja za isticanjem obitelji i pojedinca. Nadimci su bili pojedinani, ali su postojali i obiteljski koji su se najee prenosili s oca na sina i oni su se u pojedinim obiteljima provlaili tijekom stoljea. Zebec je zabiljeio i nadimak Tancaleni koji se spominje prema Katastiku, tj. popisu dobara bratovtine Sv. Ivana Krstitelja u Vrbniku jo 1609. godine. Dobri plesai bili su oito posebno cijenjeni i priznati lanovi zajednice. Zapravo sadraj ove knjige se ne moe prepriati, nego je treba itati. Za isti pojam ima mnogo varijacija i inovacija u nazivu, a te su razlike pravo bogatstvo. Tako se maj zove i fraj, a takvih vienazivlja ima sijaset. Knjiga se mora itati polako i s uivljavanjem jer govori o jo njegovanom, ali sve vie istiskivanom i iezlom nainu ivota domaih stanovnika otoka Krka. Nadam se da e ova knjiga pomoi da se te vrijednosti ouvaju, a neke i oive kroz Krki festival. Naime, suvremeni poticaji mogu koristiti staru simboliku, a folklorne skupine mogu na placi kao sredinjem prostoru rituala privui i vie turista, osobito ako se posveti pozornost lokalnom i osobnom plesnom stilu. Koreografija plesa je iznimno bogata. Zebec je poruio da nije mogue shvatiti bit tanca ako se promatra samo u trenutku izvedbe, nego da plesu doprinosi i specifian prostor i vrijeme izvedbe te razliito ponaanje sudionika koje je nekad u skladu, a nekad u neskladu, to rezultira iznimno snanom energijom i svaki put potie na dopunsko traganje i otkrivanje smisla plesa u nataloenom iskustvu otonih zajednica. S jedne strane, u plesu je naglaen red, strogo potivanje tradicijom postavljenih struktura prostornog oblikovanja tanca, a s druge strane dana je mogunost da se pojedinac istakne svojim sposobnostima tancanja i prebiranja te da se izraze oni osjeaji i poruke koji se ni na koji drugi nain ne mogu iskazati. Zebecov izbor Krka za prouavanje narodnih plesova odlino je pogoen i moe dati poticaj drugima da krenu tim putem i za druge otoke. Za razliku od kopna, pa ak i Istre, otoci nam mogu otkriti jo mnogo tajni iako one svakim danom sve vie iezavaju pod stranim utjecajima. Zebec je pokazao kako je bogata povijest otoka Krka u politikome i kulturnome smislu vana podloga za tumaenje plesnih zbivanja, odnosno tanca koji tu ima posebno mjesto. Podaci o migracijama i govorima, o nainima sklapanja braka, meusobnim odnosima puka unutar otonih zajednica, katela i sela te istraivanje procesa identifikacije pokazalo je da se mnogi uvjeti iz ivota otonog puka ogledaju i u plesu od antike do suvremenosti. Knjiga je pisana tako da je autor skupio grau istraivanjem na Krku, a onda ju usporedio i dopunio podacima iz obilne literature o povijesti, migracijama i kulturnoj batini tog otoka.
172
PRIKAZI KNJIGA
Ugradio je u svoje djelo zakljuke drugih vrijednih istraivaa iz Zbornika za narodni ivot i obiaje junih Slavena, Krkog zbornika i Krkog kalendara, ali i arhivski pohranjene rukopisne zbirke te tonske i videozapise, kao i dragocjene stare filmove kao to je Krk, narodni plesovi i i glazba otoka Krka (1936.) te Krk, najvei i najnapueniji otok Jadranskog mora (1938.) koje je, prema scenariju Ive Jelenovia, snimio Aleksandar Gerasimov za kolu narodnog zdravlja Andrija tampar u Zagrebu. Posebno su nam dragocjene autorove izvanredne analize drutvene interakcije, odnosno kultura otoana viena kroz tanac u kulturi Krana. itajui ovu knjigu uite voljeti ljude, a ujedno se dolazi do spoznaje da je plesna etnologija suvremena znanstvena disciplina koja, upotpunjena drugim znanstvenim dostignuima, moe mnogo toga poruiti. Istraivai plesa i sustava ljudskog pokreta, kao to su Ivan Ivanan od 1955. do 1974. i Stjepan Sremec od 1974. do 1988., mnogo toga mogu oekivati od nove generacije etnokoreologa koji nam posebne fenomene znaju iskazati na razumljiv nain. Kako knjiga ne bi ostala zatvorena u hrvatskom kulturnom krugu, dvije treine knjige pisane su na hrvatskom jeziku, a treina na engleskom. Na taj je nain mogue da Zebecove spoznaje postanu odmah i svjetske, odnosno da budu uvrtene u riznicu svjetske kulture.
Dr. sc. Mira Kolar-Dimitrijevi
Gza Dvid - Pl Fodor, AFFAIRS OF STATE ARE SUPREME The Orders of the Ottoman Imperial Council Pertaining to Hungary (1544-1545, 1552) Institute of History of the Hungarian Academy of Sciences, Budapest, 2005. Histria knyvtr (library). Okmnytrak (Collections of Documents) 1., 757 pages
The scholars and local historians interested in the Ottoman era are fortunate since the publication of Gza Dvid, Head of the Turkish Department of ELTE University, and Pl Fodor, Head of the Early Modern Age Department of the Institute of History of the Hungarian Academy of Sciences, can be regarded as the most significant sourcebook dealing with this period of the year. Moreover, as the authors mention in the preface, readers can take the most profound publication of the Ottoman documents into their hands after the standard works of Imre Karcson, Jzsef Thry, Antal Velics, Lajos Fekete and Gyula Kldy-Nagy, Nenad Moaanin and Bruce W. McGowan. Thus, this book can take up the central position of the imaginary shelf of any historian managing this era. Gza Dvid and Pl Fodor did not want to do less than publishing the orders of the Ottoman Imperial Council pertaining to Hungary from 1544 to 1545 and 1552 with the strictest scholarly exactitude. Their aim was to reveal the sources both in Hungarian and Turkish languages in order to make them available for researchers, local historians and students alike. Furthermore, it is most joyful that the writers thought about historians from abroad when the annotations of the orders were supplied in English, too. Thus, the authors made them possible to be well up in this thick book.
PRIKAZI KNJIGA
173
The work is rightly divided into three parts. The almost 80-page-long introduction first initiates the readers into the history, the significance and the difficulties of dating and understanding the documents called mhimme defters in a well-understandable style for the amateurs as well. One can learn from this part that the most important government authority of the Ottoman Empire was the Imperial Council, the divan in the 16th century. All the significant or less important matters were discussed here. The decisions of the body were then not only put down and sent to the people concerned but copied in a shorter version, generally without the customary formulae, and stored in different volumes. Originally these were called the inventory of the imperial orders (ahkm-i mr defeteri) and were stored in the divan. Later historiography started to call them the inventory of the important matters. The value of the copied volumes is further increased by the fact that the sent orders were lost many times. However, their copies are at our disposal nowadays. We know less about the defters themselves because there are serious chronological uncertainties in connection with them and these are even more problematic since a great number of orders were lost or lie hidden. By all means, the research history of mhimme defters is not in the least closed. The addressee of these orders could be anybody: a ruler, a voivode, a kadi, a sancakbei or a beg lerbeg i. The leaders of the military administration in Hungary received much more imperial orders than those of the internal pacified territories (for instance in the Balkan), where the civil control was dominant. This fact also proves the uncertain borderland character of the area. In the next part of the introduction the authors - mainly on the basis of the achievements of international scholars and their own research - summarize the main tendencies of the mechanism of making decisions in the empire. Pragmatic and conscious political elite take shape from the text, because in the background of the military decisions there were serious ideological, economic and geopolitical considerations every time. Anyway, one has to get rid of the traditional picture of Erbfeind, which was born for propagandistic aims, and understand and write the history of the Ottoman Empire in the framework of power politics and relations in close relationship with the European states and influencing one another. The sources of the book also prove that one might use the achievements of the electronic research of networks since a great power often works as a living organism whose understanding needs a lot of background knowledge. The best example for this is the 1552 campaign well-known from Hungarian history, whose valuation is impossible without taking the parallel confrontations on the borderlands of the empire into consideration. The introduction is ended with the description of the sources and the publishing principles. It is very important that the Turkish transcriptions of the original order-registrations are also present in the volume. Thus the authors have done the international researchers of Ottoman history a great service because they can also use the book. Naturally, it was not possiblebto publish all the orders, and it would have been unnecessary as well, but all the texts containing any Hungarica-material have been fully published. It is also a pleasure that the authors have considered the historical Hungary during their compilation, therefore the orders regarding Transylvania, Temeskz, Slavonia and Croatia have been placed in the book, too. Moreover, a thorough appendix also belongs to the volume, thus it can be used in
174
PRIKAZI KNJIGA
university education as well. For instance, in one of the first footnotes the precise definition of the word kadi is found. The only complicating element is the form of references since, contrary to the Hungarian practice, once the title of the study is written in italics, even if it is part of a series, and at another time, when an article has been published in a journal, the title of the journal is written this way (for example in 154th and 155th footnotes). However, it has been mentioned because of my taking the duty of the reviewer seriously, and not as a mistake, but as a modest remark. The Hungarian and Turkish versions of the Hungary-related sources make up the spine of the volume. In 1545 Suleyman I wanted to lead the campaign to Hungary personally again and the documents issued in these months allow the readers to inspect the preparations. The majority of the sources are about the supply of the mobilised army, which further shades ones concept of the contemporary reserves conditions. It is obvious from the documents that Pter Petrovics, who controlled Temeskz, was looked on similarly as Kasim pasha, who obtained great fame in Baranya and whom we are familiar with because of Gza Dvids earlier research. Their only task was to execute the orders of Istanbul entirely. The majority of the imperial orders this year concerned the supply: they had to acquire as much barley and flour as possible and send them to the storehouses of Belgrd, Tolna Szekcso , Szekszrd and Mohcs. One also has to emphasize the important role of the then saved Temeskz in the organisation of the reserves. Considerable Southern Slav immigration directed to this area and it served as a larder on the occasion of mobilisations. These sources also shed light, especially in connection with Sriem, on the well-informedness and awareness of the Porta. In almost all the cases they directed professional labour force for the reparation of ships and the fortification of castles from this area, which makes it understandable why the imperial supreme command had insisted on this region also in 1528. It served as the starting point of the later conquest. The geographical and geopolitical position, together with its wealth made Sriem key of the country in the discussed decades, but in this case it was significant for the conquerors. The maintenance of the illusion of the smooth change of powers was a question of vital importance for the Porta. It is obvious from the documents that the Ottomans took the Hungarian taxation customs into consideration when they introduced their new rules. Probably it was also the cause of the fact that immigrating vlachs had to pay their tax called filori exactly on Saint Georges day. Although the big campaign was called off because of unclarified reasons, it is obvious from the documents issued during the preparations that the civil and military administration had to act as a well-working ensemble on the occasion of mobilisations. Abundant document survived in connection with the 1552 campaign that makes the authors possible to analyse this event thoroughly. Historiography has already revealed that originally the sultan wanted to lead his army to Hungary this year to prevent Transylvania from secession and to melt it into the Empire. This area had been invaded by the troops of Ferdinand I but had been regarded as an Ottoman territory in Istanbul since 1541. It is clear from the now published documents, which describe the events well, that finally it was not the ruler who led the campaign and the Ottomans did not manage to accomplish their original goal, either. Gza Dvid and Pl Fodor have found an appealing and reassuring
PRIKAZI KNJIGA
175
explanation for this. According to them the different understanding of the Habsburg-Ottoman peace-treaty of 1547 led to the modification of the aim of the campaign. In the sultans view he was entitled to the decent gift of 30000 forints for the areas firmly held by King Ferdinand. However, this part of the treaty was understood differently in Vienna. They thought they paid the tax also for the yielded territories of Blint Trk and Pter Pernyi, who had been eliminated from political life in 1541 and 1542. Thus they believed that the Hungarian soldiers of the border fortresses of Eger and Szolnok rightfully imposed tax on the district regarded as the liva of Pter Pernyi. The Ottoman supreme command wanted to prevent the further practice of this taxation and was also motivated by the planned occupation of the territories of Northern Hungary which were thought to be fabulously rich. Thus, one can say paradoxically that the escape of Transylvania was due to the remarkably initiative Ali pasha in 1552. The other reason for the modification of the Ottoman plans can be the fact that the Ottoman Empire simply overwon itself and, with the view of prestige considerations, it overestimated its own resources and possibilities. The empire wanted to hold on in every front, which was impossible for all the former sparkling and later flourishing great powers as well. These realisations have to further stimulate the researchers to displace the events of Hungarian history from the national point of view and embed them in a wider context and in the international processes. The original goal of the 1552 campaign was the annexation of Transylvania in the scope of which Tartars would have invaded the territory from the East, the main army would have arrived across Temeskz and Mehmed beg i of Bosnia should have marched to Esztergom with the soldiers of Bosnia, Poega, Buda and Sriem to prevent the sending of any help. The fourth army corps under the leadership of the sancakbeg i of Herzegovina should have broken through at Zagreb. However, the recapture of Szeged, and the news of the preparations of the armies in Croatia disarranged the plans in February 1552, and they had to be modified. According to the new ideas the troops of Bosnia should only have defended themselves on the spot and the armies of the sancaks of Poega, Klis and Herzegovina should have gone to Ali pasha. Nevertheless, since the Ottomans on the borderland of Slavonia were really afraid of a possible Christian breakthrough, Ulama achieved to transfer the armies of Klis and Herzegovina to Slavonia. These 4000 people received an order in the summer of 1552 to accomplish an overall attack, whose achievements were summarized in a letter of Mehmed in September 1552. They occupied Verce (Virovitica) and then they also captured the castles of Grabovcsa (Grebengrad, Grevac, today Veliki Grevac), Virolar, Domankos (Domanjku), Roviste (Rojcsa Belovr in Krs county, Rovie) Ivan (Ivanics, today Ivani grad), Cserkvena (Crkvena), Bosnicsa (perhaps Velika Pisanica), Brascsenicse (possibly Berstyanc), Gudovac (today Gudovec), Szebovcse (Svebovec South of Bjelovr), Gujnicse (perhaps Kutinac grad South-East of Zadzsasna) Dubra (Dubrava), Lonja (Usztilnya) on the borderlands of Poega and Bosnia. Sometimes the defenders, sometimes the gazis set fire to them. On the borderland of Slavonia there is Zadzsasna (Cszma) close to the farthest Moslavina, near the River Cszma. There were often considerable armies in it. This castle is 5 miles from Zagreb, thus it is the key of the country. They marched there, shelled it for two days and the garrison surrendered on the third day. The castle is very
176
PRIKAZI KNJIGA
important, therefore 700 soldiers were placed there. If you want to defend it, there is a need for 300 more people. The Porta accepted Mehmeds advice and it answered his letter: if it is necessary to defend the castle, then take on 300 new soldiers and if it is still necessary, direct the garrisons of the unimportant castles of Bosnia to the fortress. Do not give high payment to the new soldiers and their leaders should be the alag beg i of Bosnia who should be the new sancakbeg i of Cszma as well. Analysing the events of the 1552 campaign, the Ottoman supreme command could evaluate the success in Slavonia as the only positive action because of the events of the Eastern theatre of war and the failure at Eger. However, these picked examples show clearly that the military actions of the territory called Slavonia in the 16th century, which now belongs to Croatia, cannot be evaluated by themselves (as it has often been done in Croatian historiography) since, as it is evident from the published documents, the main task of the armed forces of this place was to arrest the attention of the Christian troops of the Croatian and Slavonian borderlands and to prevent them from being used in the Transdanubia. Therefore it is salutary, and what is more, almost compulsory for Croatian historiography to become acquainted with the achievements of Hungarian historiography. Of course it is also true vice versa. The uncertainties of the resolution of the place-names show that there is a great need for the Croatian historians local knowledge and their works in topographical questions. Beside the troop movements there are splendid data for the mechanism of the Ottoman building of fortresses, mainly with respect to Osztrovica (Ostrovica) near the River Una, Gradiska (Gradika) and Vero ce (Virovitica) near the River Sava. Nevertheless, one should disregard this question because of the lack of space. Apart from the data on political and military history and the description of events, the volume can provide the researchers interested in the history of economy, settlement and population of a certain territory with useful data. In order to show this, here is an example. It has been obvious for a long time that the sultan tried his best to declare the richest areas of the conquered territory hass estate to save them from exploitation. It also happened to the market-towns of Drvaszg that had formerly belonged to Kszim beg i but it is certain that in August 1544 the sultan benefited from them. Perhaps the fact that the Hungarian ethnicity became more and more dominant during the century in the settlements of Dnc (Danc, a destroyed village close to Izsp /Topolje/), Lask (Lug) and Vrsmart (Zmajevac) and more and more people chose them as their home from the surroundings was due to this change of owners. It is interesting to notice that the Slav dominance enhanced in the area but the survival of the Hungarian population remained unbroken in these villages. The book is closed with some indices which have been made in a user-friendly way because one can search for both the Hungarian and the Turkish texts. It is also a great help for the researchers not speaking Hungarian. Finally it can be stated that the thick source book suits the original aims of the authors completely: domestic and international researchers, local historians and people interested in the Ottoman era can use it alike. The precision of the copy editors is shown by the few stylistic mistakes and the lack of spelling mistakes. Perhaps the reviewer has been perfunctory, but it is obvious that the value of the sources published in the volume could
PRIKAZI KNJIGA
177
permit any number of mistakes but not the relentless precision of Gza Dvid and Pl Fodor who have composed such a profound collection of documents that its data will hopefully be used in studies dealing with early modern history in the future.
Szabolcs Varga
Podravina - asopis za multidisciplinarna istraivanja, br. 7, Vol. IV, Koprivnica, lipanj 2005., 212. str.
U lipnju ove godine izaao je 7. broj asopisa Podravina u izdanju izdavake kue Meridijani. asopis donosi radove s podruja povijesti Podravine te niz prikaza novih knjiga i asopisa. Prvi je rad Mirele Slukan Alti Teritorijalni razvoj i razgranienja Varadinskog generalata (1630. - 1771.) (7-31). Autorica uzima 1630. kao poetnu godinu otkad je prostor Varadinske vojne granice jasno omeen. Varadinski generalat stvoren je poetkom 18. stoljea kao dio Vojne krajine s centrom u Koprivnici. Autorica, na temelju arhivskoga gradiva i originalnih karata, analizira teritorijalni razvoj i razgranienje Varadinskog generalata. Istie kako su se najvee promjene dogodile upravo na podruju Koprivnice i Krievaca iji su teritoriji opet pripojeni civilnoj Hrvatskoj. Metoda Kemperl iz Ljubljane dala je prilog boljem razumijevanju barokne arhitekture u tajerskoj. U svom radu Joef Hofer - arhitekt brez meja (33-45), istie problem u istraivanju umjetnikih spomenika na tlu Slovenije i Austrije, nastalog uslijed diobe zemalja nakon 1918. godine. Tvrdnje da su nove politike granice odreene na jezinoj bazi ve u 17. i 18. stoljeu rezultirale su time da su obje strane istraivale samo svoje spomenike. Rezultat takvih istraivanja su nepotpuni pa i kontradiktorni podaci o brojnim tajerskim umjetnicima i njihovim naruiocima. Za primjer navodi arhitekte Janeza Nepomuka Fuchsa i Joefa Hoffera, koji su djelovali s obje strane. Doprinos u prouavanju Stjepana Radia dala je Mira Kolar-Dimitrijevi radom Stjepan Radi i Podravina u vrijeme oblasnih samouprava od 1927. do 1928. (47-80). Autorica istie vanost Radieve aktivnosti u Oblasnom odboru Zagrebake oblasne skuptine 1927./28. te Matrovieve aktivnosti u Oblasnom odboru Osjeke oblasne skuptine. U to vrijeme Podravina je podijeljena izmeu te dvije oblasti, a Radi i Matrovi uvelike su doprinijeli rjeavanju konkretnih problema tog prostora. Slijedi rad Koprivniki upnik Stjepan Zagorac i reformni pokret niega rimokatolikog klera u Hrvatskoj (1920.) (81-90) Zlatka Matijevia. Koristei suvremeni crkveni i stranako-politiki tisak, autor rekonstruira koprivniku fazu reformnog pokreta nieg katolikog klera u Hrvatskoj. Pokret je propao nakon neuspjelog pretvaranja rimokatolike u hrvatsku katoliku upu. Jednu od vodeih uloga u tome odigrao je upravo koprivniki upnik Stjepan Zagorac. U radu Opinski i parlamentarni izbori u koprivnikom kotaru 1920. godine (91-105) Ivica Mikulin koristi dostupno arhivsko gradivo, tisak i relevantnu literaturu kako bi analizirao tijek predizbornih aktivnosti te rezultate opinskih i parlamentarnih izbora u koprivnikom
178
PRIKAZI KNJIGA
kotaru 1920. godine. Njegova istraivanja pokazala su da je i na jednim i na drugim izborima najjaa politika snaga u kotaru Hrvatska puka seljaka stranka. Autor istie i ulogu strukovnih organizacija u Koprivnici, posebno Saveza obrtnika, u politikim nadmetanjima. Upravo njihovom podrkom Hrvatska zajednica postaje, nakon parlamentarnih izbora 1920., jaka konkurencija Radievoj stranci u Kporivnici. Na podruju prouavanja manjinske povijesti istie se rad Danijela Vojaka Romi u Podravini (1880. - 1941.) (107-124). Autor koristi arhivske izvore i popise stanovnitva kako bi prikazao ivot romske zajednice od 1880. do 1941. na podruju Podravine. Analizira njihov nain ivota, zanimanja, obiaje i odnos s domicilnim stanovnitvom. Istie postojanje nekoliko romskih plemena, a zajednika karakteristika im je velik postotak nepismenosti i rimokatolika vjera. Percepcija domicilnog stanovnitva dosta je negativna, vide Rome kao lopove, lijenine i slino. Istiu potrebu za radikalnim rjeavanjem romskog pitanja. Dio domicilnog stanovnitva ipak cijeni rad onih Roma koji su se prilagodili lokalnoj zajednici. Zanimljiv je rad Davora Iliia Primjena Interneta i IT-a u drutveno-humanistikim znanostima (na primjeru Podravina.net) (125-130) koji se istie aktualnou. Autor pokuava ukazati na vanost primjene novih znanstvenih i nastavnih metoda u povijesnim znanostima na primjeru jednog web sadraja. Istie kako IT tehnologija postupno preuzima vodeu ulogu iako u Hrvatskoj jo postoje problemi s pristupom Internetu. Gotovo i nema web portala vezanih uz povijesne znanosti i popularizaciju znanstvenih rezultata te bi svaki takav projekt bio dobrodoao. Slijedi rad pod nazivom Ljubomir Matrovi (1893. - 1962.) (131-153) u kojem autor Ivan Pekli na temelju izvorne i objavljene arhivske grae te relevantne literature rekonstruira ivot Ljubomira Matrovia. Matrovi je bio istaknuta kulturna i politika osoba prve polovine 20. stoljea. Bio je lan HSS-a i predsjednik Skuptine osjeke oblasti, a kao krievaki gradonaelnik zalagao se za napredak grada. Bibliobusna sluba Koprivniko-krievake upanije (155-174) Vladimira adeka prikazuje rad bibliobusne slube tijekom 25 godina njezina djelovanja. Autor daje opis razvoja bibliobusne slube u Hrvatskoj, a donosi i zakonsku regulativu vezanu uz putujue knjinice. Koprivniki bibliobus poeo je voziti 1979. godine kao jedan od prvih u Hrvatskoj i ubrzo naiao na velik odaziv korisnika. Od sredine 90-ih godina 20. stoljea bibliobusna sluba dobila je vanu ulogu u povezivanju knjinine mree na podruju Koprivnikokrievake upanije. Posljednji u nizu je rad Hrvoja Petria pod naslovom A man and his environment, on the border between Habsburg and Ottoman Empires; Podravina (the river Drava vally) at crossroads with multiple borders in early modern period (175-189). U radu autor progovara o meusobnom odnosu ovjeka i okolia na granici Habsburkog i Osmanskog Carstva u ranom novom vijeku. Kao primjer uzima pogranini prostor uz rijeku Dravu s habsburke strane. Taj prostor autor naziva Podravsko viegranije jer obuhvaa ponajprije dolinu rijeke Drave, a sredite tog prostora je slobodni i kraljevski grad te vojnokrajika utvrda Koprivnica. U radu se moe uoiti kako je pograninost prostora djelovala na ljude, ali i okoli. U zavrnom dijelu asopisa slijedi niz prikaza novih knjiga i asopisa.
PRIKAZI KNJIGA
179
Ovaj novi broj Podravine nastoji pridonijeti i razvoju mladih i potencijalnih znanstvenika. Uz autoritete poput Mire Kolar-Dimitrijevi, u ovom broju objavljeni su i radovi mlaih znanstvenika, to je svakako dragocjen poticaj.
Jelena Balog
PODRAVINA - asopis za multidisciplinarna istraivanja, br. 8., vol. IV., Koprivnica 2005., 204. str.
U prosincu 2005. godine iz tiska je izaao novi broj Podravine - asopis za multidisciplinarna istraivanja. Ve etvrtu godinu zaredom Podravina donosi znanstvene radove tematski vezane uz prouavanje Podravine i krajeva sjeverozapadne Hrvatske. U asopisu se objavljuju radovi iz mnogih znanstvenih podruja kao to su povijest, demografija, etnologija, ekonomija, geografija itd. Novi broj asopisa donosi devet novih znanstvenih radova, tematski najveim dijelom vezanih uz povijest podravskoga kraja i podruja sjeverozapadne Hrvatske. Prvi znanstveni rad u ovome broju asopisa, Podravsko viegranije - pristupi, ciljevi i metode, pregledni je rad na hrvatskom i engleskom jeziku, iji su autori dr. sc. Mira KolarDimitrijevi i mr. sc. Hrvoje Petri. Autori teksta navode u saetku da su u radu predstavljena zamiljena istraivanja Podravskog viegranija, srednjeg dijela toka rijeke Drave te prostorno iroko zamiljenih prostora s njezine lijeve i desne obale. U samome radu autori daju razraeni pregled pristupa, ciljeva i metoda istraivanja prostora, jasno definiranog u saetku teksta. Odreuju prostor znanstvenog istraivanja, odgovaraju na pitanje zbog ega je potrebna takva vrsta istraivanja, zatim razrauju Podravinu u uem smislu kao jezgru Podravskog viegranija te njegov dosadanji poloaj u historiografiji. Predstavljen je i plan istraivanja te u 25 toaka razraeno prouavanje Podravskog viegranija izmeu mikro i makro historije, tj. prouavanje Podravskog viegranija kao meurazine izmeu mikrohistorije i makrohistorije. Na kraju su izneseni konkretni problemi u znanstvenom pristupu prouavanja povijesti Podravskog viegranija, za koje autori navode da ga je nuno prouavati metodama komparativne historije, to i obrazlau u daljnjem tekstu. Umjesto zakljuka, autori teksta navode da je shvaanje povijesti Podravskog viegranija u mnogome transdisciplinarno, tj. da ne moe biti svedeno na bilo koju pojedinanu tradicionalnu povijesnu disciplinu. Protureformacija u sjeverozapadnoj Hrvatskoj pregledni je znanstveni rad Daniela Patafte. Rad je posveen protureformatorskom djelovanju predstavnika Katolike crkve na podruju sjeverozapadne Hrvatske. U radu je obraeno teko stanje Katolike crkve poetkom 16. stoljea, irenje reformacije na podruju Hrvatske, s posebnim naglaskom na irenje protestantskog nauka na podruju sjeverozapadne Hrvatske. Prikazani su poeci protureformacijskog djelovanja za biskupa Jurja Drakovia, prve mjere poduzete u suzbijanju reformacije te djelovanje crkvenih redova na tome polju, posebno isusovakog reda. U radu je obuhvaeno razdoblje od prve polovice 16. do sredine 17. stoljea, kada je vrlo
180
PRIKAZI KNJIGA
uspjeno provedena rekatolicizacija podruja zahvaenih reformacijom. Od veih centara reformacije u sjeverozapadnoj Hrvatskoj i protureformacijskog djelovanja u tim centrima posebno su obraeni Varadin, Koprivnica i Meimurje. Istaknut je specifian dravnopravni poloaj Meimurja i simpatizerstvo njegovih gospodara Zrinskih prema protestantizmu te rekatolicizacija tog podruja uslijed novonastalih drutveno-politikih i vojnih prilika u Habsburkoj Monarhiji u prvoj polovici 17. stoljea. Nataa Kolar autorica je preglednog rada na slovenskom jeziku Vojska na Ptuju od 16. stoletja do 1918. Rad je posveen vojnoj prisutnosti na podruju grada Ptuja od poetaka protuosmanlijskih ratova u 16. stoljeu do raspada Austro-Ugarske Monarhije 1918. godine. U sreditu istraivanja je povezanost vojnoga garnizona u Ptuju s radovima na rijeci Dravi, od gradnje pontonskih mostova do razliitih drugih dogaanja kao to su gradnje i popravljanje mostova, prirodne nepogode itd. Sljedei rad je pregledni rad Vladimira adeka Prilozi za povijest Kotara urevac u vrijeme estosijeanjske diktature (od 1929. do 1934.). Ovaj se rad prije svega bavi svakodnevnim ivotom stanovnitva urevakog kotara u navedenom razdoblju, vremenu nakon uvoenja dikature kralja Aleksandra I. Karaorevia, kada je utihnuo sav politiki ivot u kotaru, a jedinu politiku aktivnost pokazivali su samo pristae reima. Represije, progoni, hapenja, batinjanja, uhoenje te zabrana isticanja nacionalnog identiteta u sreditu su istraivanja u ovome radu koji se mogu pratiti kroz kronoloke izvjetaje kotarskog naelnitva. Obraeno je i stanje neposredno nakon ubojstva kralja Aleksandra, pritisci i uhoenje istaknutijih predstavnika bivih politikih stranaka i skupina, javnih djelatnika i sveenika. Izvorni znanstveni rad Nepoznati aspekti nacionalsocijalizma: Prinudni i robovski radnici i radnice iz Podravskog prostora lanak je dr. sc. Anne Marie Grnfelder. Pri pisanju ovoga rad autorica se u velikoj mjeri morala oslanjati na usmene izvore, tj. na sjeanja prinudnih te robovskih radnika i radnica. Openito govorei o neobraenosti tematike prinudnog i robovskog rada u vrijeme nacionalsocijalizma u hrvatskoj historiografiji autorica vidi problem u tome to je sva relevantna graa u hrvatskim arhivima razasuta po razliitim fondovima. Na samome poetku obraeni su literatura i izvori vezani uz obraivanu temu, nastali kao istraivanja hrvatskih i austrijskih historiografa. Zatim su obraeni politiki odnosi meu zemljama sila Osovine koji su bitno utjecali na odnos prema radnicima odvedenim u zemlje Treeg Reicha na prisilan rad. Potom su razraeni pristupi i metode prisilnog rada koje je provodio nacistiki reim, definirani su pojmovi prisilni i robovski rad. Nakon toga slijedi dio teksta koji se odnosi na deportacije radne snage iz podruja pod maarskom okupacijom, uglavnom s podruja Meimurja koje je Maarska okupirala u travnju 1941. godine. U ovome dijelu obraene su zakonske regulative na temelju kojih su se regrutirali radnici za prisilan rad u zemljama Treeg Reicha, donesena su osobna svjedoanstva hrvatskih radnika i radnica koje su maarske okupacijske vlasti poslale na prisilni rad u Njemaku, a posebno je obraen prisilan rad maarskih idova. Na kraju su prikazani ivotni uvjeti tih radnika na podruju Njemakog Reicha i njihov povratak na podruje Jugoslavije. U zakljuku teksta autorica odgovara na pitanje U koju svrhu prouavati prisilni rad pod nacionalsocijalizmom?, a odgovor pronalazi u sjeanjima bivih radnika i radnica koji su za maarske okupacije
PRIKAZI KNJIGA
181
odvoeni s hrvatskog teritorija na prisilan rad u Austriju, gdje su iskusili nacionalsocijalizam kao splet rasizma i arogancije ovjeka Gospodara nad robovskim nacijama. Regionalni razvojni problemi Podravja izvorni je znanstveni rad na slovenskom jeziku autorice doc. dr. sc. Luke Lorber. Ovaj rad ekonomske tematike posveen je regionalnom razvoju na podruju Republike Slovenije, gdje se Podravje istie kao podruje sa strukturnim problemima, gospodarski slab i drutveno nestabilan teritorij sa zastarjelom industrijom i predominantnom poljoprivrednom orijentacijom. Vaan izlaz iz takve situacije autorica vidi u povezivanju te regije s Austrijom i Hrvatskom kako bi se sprijeilo nazadovanje na ekonomskom planu i osigurao zadovoljavajui razvoj. Zdenka Dukat i dr. sc. Ivan Mirnik autori su izvornog znanstvenog rada Nacrt numizmatike topografije Podravine. U ovome radu, koji je pokuaj slaganja numizmatike topografije podravskog prostora, autori se nisu ograniili samo na nalaze antikog novca, nego i na novac iz srednjeg i novog vijeka. Ovaj pokuaj slaganja numizmatike topografije Podravine napravljen je na temelju predmeta u inventarnim knjigama Numizmatike zbirke Arheolokog muzeja u Zagrebu te uz koritenje brojne strune i znanstvene literature, napose pismohrane Muzeja. Autori posebno istiu neke nalaze specifine za podruje Podravine, kao to je skupni nalaz srebrnog keltskog novca iz 1. st. pr. Kr. u emovcu. Dobro je zastupljen rimski novac od 1. do 4. stoljea, od kojega je istaknut vrlo rijedak novac iz Aheje iz 2. stoljea s Antonijevim likom, iskovan u ime Hostilijana Markela. Od srednjovjekovnog i novovjekovnog novca zastupljeni su frizatici i drugi srebrni novac te najei nalazi ugarski i slavonski denari, kao i novac austrijskih zemalja. Kao najzanimljiviju cjelinu istiu nalaz raznolikog zlatnog i srebrnog novca od 16. do 17. stoljea iz Virovitice. Nakon tekstualnog dijela lanka slijedi Katalog, detaljan popis novca pronaenog arheolokim iskopavanjima razvrstan po mjestu nalaza u naseljima Koprivniko-krievake i Virovitiko-podravske upanije. Jo je jedan rad u ovome broju Podravine posveen vjerskim prilikama u Hrvatskoj u 17. stoljeu. O katolikoj obnovi i obrazovanju na prostorima Senjske, Modruke i Zagrebake biskupije u 17. stoljeu izvorni je znanstveni rad mr. sc. Hrvoja Petria. Na poetku teksta autor ukratko objanjava pojam katolika obnova pod kojim podrazumijeva iroko shvaeni proces oporavka Katolike crkve, a zatim saeto predstavlja procese katolike obnove i njezine veze s obrazovanjem na prostoru od Jadrana do rijeke Mure. Tekst je posveen provedbama zakljuaka Tridentskog koncila na prostoru triju krajita u 17. stoljeu, od kojih je veliku ulogu u procesu katolike obnove imalo obrazovanje u katolikom duhu. Otvaranje upnih pukih kola, krajem 16. i poetkom 17. stoljea, iji je temeljni cilj bio irenje katolikog katekizma meu pukom, te organizacija srednjeg kolstva za odgoj i obrazovanje budueg sveenikog podmlatka u sreditu su znanstvenog istraivanja u ovome tekstu. Posebno je istaknuta uloga isusovakog reda, glavnog nosioca katolike obnove, iji samostani i kole u Zagrebu, Varadinu i Rijeci postaju sredita intelektualnog, kulturnog i religioznog ivota. Na kraju autor zakljuuje da su poetkom 17. stoljea procesi katolike obnove i jaanja obrazovanja bili meusobno povezani. Posljednji rad u ovome broju asopisa struni je rad prof. dr. sc. Dragutina Feletara Razlike u razvijenosti regija u Hrvatskoj - s posebnim osvrtom na Koprivniko-krievaku upaniju.
182
PRIKAZI KNJIGA
Rad suvremene ekonomske i razvojne tematike posveen je razlikama izmeu pojedinih regija u Hrvatskoj u posljednjih petnaestak godina, razlikama koje se stalno poveavaju. Intenzivni proces deruralizacije, Domovinski rat i smjetaj pojedinih regija vani su razlozi nepovoljnoga gospodarskog poloaja pojedinih hrvatskih regija. Autor se u tekstu osvre i na dvije osnovne razvojne osovine u Hrvatskoj: Zapadnu - od Meimurja preko Zagreba do Rijeke i Pule te Obalnu - od Umaga do Cavtata. U kontekstu tih promjena dan je poseban osvrt na prostor Koprivniko-krievake upanije koja se nalazi uz bok najrazvijenijim hrvatskim upanijama. Na kraju je otisnut prikaz vie razliitih strunih knjiga, asopisa i zbornika tematski vezanih uz prostor Podravine i susjednih krajeva.
Daniel Patafta
UPUTE SURADNICIMA / INSTRUCTIONS TO CONTRIBUTORS
183
UPUTE SURADNICIMA
asopis Ekonomska i ekohistorija objavljuje lanke koji se recenziraju i one koji ne podlijeu recenzentskom postupku. lanci koji se kategoriziraju kao znanstveni i struni moraju imati dvije pozitivne recenzije. Recenzirani radovi kategoriziraju se na sljedei nain: 1. Izvorni znanstveni lanci, kratka priopenja, prethodna priopenja, izlaganja sa znanstvenog skupa - sadre dosad jo neobjavljene rezultate izvornih istraivanja u potpunom ili preliminarnom obliku. Oni moraju biti izloeni tako da se moe provjeriti tonost rezultata istraivanja. 2. Pregledni radovi - sadre izvoran, saet i kritiki prikaz jednog podruja ili njegova dijela, u kojemu autor i sam aktivno sudjeluje. Mora biti naglaena uloga autorova izvornog doprinosa u tom podruju u odnosu na ve objavljene radove, kao i iscrpan pregled tih radova. 3. Struni rad - sadri korisne priloge iz podruja struke i za struku koji ne moraju predstavljati izvorna istraivanja. asopis objavljuje i tekstove koji spadaju u grupu Graa koja sadri prema pravilima za objavljivanje pripremljene izvorne dokumente. Kategoriju lanka predlau dva recenzenta, a u sluaju njihova neslaganja konano miljenje donosi urednitvo. Kategorizacija se navodi i objavljuje u zaglavlju lanka. Urednitvo i urednici pridravaju pravo na manje izmjene teksta, lekture i grafikih priloga, ali tako da to bitno ne utjee na sadraj i smisao lanka. Urednitvo ne odgovara za navode i gledita iznesena u pojedinim prilozima. asopis izlazi u pravilu dva puta godinje, a rukopisi se ne vraaju. Osim recenziranih lanaka, asopis Ekonomska i ekohistorija objavljuje recenzije i prikaze knjiga te periodike, a prema potrebi obavijesti, biljeke, reagiranja i slino. Jednom prihvaeni lanak obavezuje autora da isti lanak ne smije objaviti na drugom mjestu bez dozvole urednitva asopisa koje je lanak prihvatilo, a i tada samo uz podatak o tome gdje je lanak prvi put objavljen. Prilozi za asopis Ekonomska i ekohistorija moraju biti pisani na raunalu, u jednoj od verzija programa MS Word (od 6.0 nadalje) ili iznimno u nekom od programa koji su kompatibilni s MS Wordom. Svi tekstovi moraju biti snimljeni na formatu MS Word dokumenta (**.doc). Potrebno je koristiti font Times New Roman. Veliina slova je 12, prored je 1,5. U biljekama je veliina slova 10, a prored jednostruki (single). Urednitvu je potrebno dostaviti jedan ispis teksta te disketu (ili CD).
184
lanci se mogu predati osobno urednicima ili se alju na adrese (s naznakom za asopis Ekonomska i ekohistorija): - urednik Hrvoje Petri, Zavod za hrvatsku povijest, Filozofski fakultet, Ivana Luia 3, 10000 Zagreb, h.petric@inet.hr ili - urednica prof. dr. sc. Mira Kolar, Drakovieva 23, 10000 Zagreb, mira.kolar@zg.htnet.hr ili - Meridijani, Obrtnika 17, 10430 Samobor (s naznakom Za asopis Ekonomska i ekohistorija) meridijani@meridijani.com. lanci ne bi smjeli prelaziti opseg od dva arka (32 kartice), a autori dobivaju besplatno primjerak asopisa. Tablice, grafiki prilozi (crtei, karte i dr.) i fotografije moraju imati numeraciju i takav raspored u tekstu da ih je mogue uvrstiti paralelno s tekstom. Grafiki prilozi se prilau u originalu, svaki na posebnoj stranici, formata do A4. Naslov tablice (skraeno Tab.) stavlja se iznad, a izvor ispod tablice. Izvorni znanstveni lanci u pravilu ne smiju koristiti grafiku dokumentaciju drugih autora. Ako se koristi takva dokumentacija, obavezno je citiranje autora. Pri objavljivanju starih karata i grafika potrebno je navesti autora, izvor ili ustanovu gdje se grafiki prilog uva te signaturu ako ona postoji. Svaki autor je duan dostaviti sljedee podatke o lanku i sebi: a) naslov lanka, b) ime(na) autora, c) naziv i adresa ustanove u kojoj autor radi, d) za lanke koji se recenziraju potrebno je priloiti saetak na hrvatskom i jednom svjetskom jeziku. Saetak treba sadrati opi prikaz teme, metodologiju rada, rezultate i kratki zakljuak. Treba ga pisati u treem licu i izbjegavati pasivne glagolske oblike. Optimalan opseg saetka je tekst koji ima oko 250 rijei, e) kljune rijei na hrvatskom i jednom svjetskom jeziku (na kojem je pisan saetak). Citiranje i pisanje biljeaka Prezime autora se pie velikim tiskanim slovima (verzal), a ime obinim slovima (kurent). Naslov lanka pie se obinim slovima, a naslov djela udesno nagnutim slovima (kurziv). Kod citiranja knjiga i lanaka moe se, ali i ne mora staviti str. ili s.. Najbolje je samo pisati broj stranice. Kada se isto djelo ponovno navodi u lanku na drugom mjestu, treba upotrijebiti skraeni naziv, a novodi se samo prvo slovo imena autora i prezime te prvih nekoliko rijei djela ili lanka te broj stranica. Drugi nain ponovna citiranja sadri prezime autora, prvo slovo imena verzalom, godina izdanja i broj stranice. Ako isti autor iste godine ima dva ili vie tekstova, onda se citira godina s dodatkom malog slova po abecedi, 2005a, 2005b, 2005c itd. Na kraju lanka se moe, ali i ne mora priloiti popis literature i izvora abecednim redom.
185
INSTRUCTIONS TO CONTRIBUTORS
Ekonomska i ekohistorija (Economics and ecohistory) magazine publishes articles and papers, subject to review and those which are not. Papers, categorized as scientific, must have 2 (two) positive reviews. The reviewed papers are catergorized in the following manner: 1. Original scientific articles, short notes, previous notes, scientific conference presentation - with yet unpublished results of original research in complete or preliminary form; must be laid out so that accuracy of research can be verified. 2. Revised papers - with original, abbreviated, concise and critically viewed summary of a certain field of work or its part, with active participation of the author; his/her original contribution in the field, in comparison to already published papers and their detailed overview, must be included. 3. Professional articles - with useful contributions in the field of expertise, and/or aimed at professionals in that field; this does not have to be an original research. The magazine also publishes articles from the category Materials/Documents, regulated as prepared original documents. The category is proposed by two reviewers. In case they disagree on the category, it will be decided by the Editorial staff. The category is listed and published in the article title/ heading. The editors have the right to make small amendments, corrections and editing of written and graphic material, as long as it doesnt affect the content and meaning of article in a substantial way. The editorial staff will not be responsible for opinions expressed in articles and published papers. As a rule, the magazine is published twice a year; contributed papers and documents are not returned to senders. Ekonomska i ekohistorija (Economics and ecohistory) magazine also publishes reviews on books and periodicals; occasionally, it will publish notes, annotations, comments, reactions etc. Once an article is accepted, the author cannot publish it elsewhere without editorial approval, provided the republishing is done with remarks on where it had been published first. Contributions for magazine must be computer-written, in a Microsoft Word format (Word 6.0 and newer versions); in extreme cases, we accept a MS Word-compatible program; all texts must be in a word-format (***.doc); accepted font is Times New Roman, size 12 with 1,5 paragraph spacing; notes should be lettersize 10, with single spacing. The editors should receive 1 hardcopy printout and a copy on a floppy disk (or CD-ROM).
186
Articles and papers can be delivered to the editors in person, or sent to the below listed addresses, with a note - Ekonomska i ekohistorija magazine: - Editor Hrvoje Petri, Institute of Croatian History, Filozofski fakultet, Ivana Lucica 3, HR - 10000 Zagreb, Croatia, e-mail: h.petric@inet.hr, or - Publisher Meridijani, Meridijani, p.p. 132, 10.430 Samobor (for Ekonomska i ekohistorija), e-mail meridijani@meridijani.com The articles should not exceed the size limit of 60.000 characters (32 pages); authors get a free copy of the magazine. Tables, graphics (designs, charts, etc) and photographs should be numbered and be allocated in the text in a parallel manner, so it can be inserted next to the text. Graphics must be in their original, each on a separate sheet/page of A4 format; the table heading (abbrev. Tab) should be above the table, and the source below it. In general, original scientific papers cannot use graphic documentation by other authors; if such documentations/graphics is used, the original author should be quoted; in using old maps, charts and graphics, author name should be included, together with the source and/or institution where the original graphics is kept, as well as signature, if existing. Each author must submit the following data on the paper and the author: a) paper title b) author name(s) c) institution name/address the author is employed with d) reviewed articles must be accompanied with a summary in a language the whole text is written in, and additional summary in one of the worlds languages; summary should have a general overview of the topic, methodology, results and short conclusion; it should be in neutral gender, avoiding passive verbs; ideally, it should be a 250 word-summary. e) key words in Croatian language or in another world language (in which the paper was written). Quotations and remarks Authors last name is written in printed, capital letters, with first name in small letters; the title should be in small, regular letters, while the the work is in italics; in quoting books and articles, its optional to include page, with p (page); the best practice is to write the page number only; when the same work is cited in the paper somewhere else, an abbreviated title should be used, with authors last name and first name initial, first few words of the paper/article and number of pages. Another way to quote is to use the authors last name, his first name initial (small letters) publication year and page number; if the same author in the same year has 2 or or more texts published, then the year is cited with a letter appendix (ie., 2005a, 2005b, 2005c, etc). Finally, the article/paper may, but not necessarily, be submitted with a list of literature ad sources used in alphabetical order.

Ekohistorija+2 Bolesti, Gospodarstvo I Okoliš

Uploaded by

Document Information

Original Title

Copyright

Available Formats

Share this document

Share or Embed Document

Sharing Options

Did you find this document useful?

Is this content inappropriate?

Copyright:

Available Formats

Ekohistorija+2 Bolesti, Gospodarstvo I Okoliš

Uploaded by

Copyright:

Available Formats

Ekonomska i ekohistorija

Economic- and Ecohistory

Volumen 2 / Broj 2 Zagreb - Samobor 2006. ISSN 1845-5867 UDK 33 + 9 + 504.3

Mira Kolar-Dimitrijevi, Hrvoje Petri

Meridijani, Hrvoje Herceg

Petra Somek, Hrvoje Petri

Bogadigrafika, Koprivnica 2006.

Podruje Legrada i elekovca na karti iz 18. stoljea

Gordan Ravani - EPIDEMIJA CRNE SMRTI 1348. U DUBROVNIKU

Neka razmiljanja o posljedicama epidemije crne smrti 1348. godine u Dubrovniku

Gordan Ravani - EPIDEMIJA CRNE SMRTI 1348. U DUBROVNIKU

Volumen 2, Broj 2, str. 5 - 21

Gordan Ravani - EPIDEMIJA CRNE SMRTI 1348. U DUBROVNIKU

Volumen 2, Broj 2, str. 5 - 21

Gordan Ravani - EPIDEMIJA CRNE SMRTI 1348. U DUBROVNIKU

Volumen 2, Broj 2, str. 5 - 21

Gordan Ravani - EPIDEMIJA CRNE SMRTI 1348. U DUBROVNIKU

Volumen 2, Broj 2, str. 5 - 21

Gordan Ravani - EPIDEMIJA CRNE SMRTI 1348. U DUBROVNIKU

Volumen 2, Broj 2, str. 5 - 21

Gordan Ravani - EPIDEMIJA CRNE SMRTI 1348. U DUBROVNIKU

Volumen 2, Broj 2, str. 5 - 21

Gordan Ravani - EPIDEMIJA CRNE SMRTI 1348. U DUBROVNIKU

Gordan Ravani - EPIDEMIJA CRNE SMRTI 1348. U DUBROVNIKU

Volumen 2, Broj 2, str. 5 - 21

Gordan Ravani - EPIDEMIJA CRNE SMRTI 1348. U DUBROVNIKU

Grafikon 4: Cijena vina tijekom 14. stoljea

rezultat kupovine poluotoka Peljeca 1333. godine

Volumen 2, Broj 2, str. 5 - 21

Gordan Ravani - EPIDEMIJA CRNE SMRTI 1348. U DUBROVNIKU

Volumen 2, Broj 2, str. 5 - 21

Gordan Ravani - EPIDEMIJA CRNE SMRTI 1348. U DUBROVNIKU

Grafikon 7: Kretanje cijena dnevnog rada klesara polovicom 14. stoljea

Svijest o kugi i epidemiji openito

Volumen 2, Broj 2, str. 5 - 21

Gordan Ravani - EPIDEMIJA CRNE SMRTI 1348. U DUBROVNIKU

Volumen 2, Broj 2, str. 5 - 21

Gordan Ravani - EPIDEMIJA CRNE SMRTI 1348. U DUBROVNIKU

Volumen 2, Broj 2, str. 5 - 21

Gordan Ravani - EPIDEMIJA CRNE SMRTI 1348. U DUBROVNIKU

Volumen 2, Broj 2, str. 5 - 21

Gordan Ravani - EPIDEMIJA CRNE SMRTI 1348. U DUBROVNIKU

Gordan Ravani - EPIDEMIJA CRNE SMRTI 1348. U DUBROVNIKU

Volumen 2, Broj 2, str. 5 - 21

Boris Golec - KUNA EPIDEMIJA V RNOMLJU V LETIH 1691-92

KUNA EPIDEMIJA V RNOMLJU V LETIH 1691-92

TIPIEN PRIMER POJAVNIH OBLIK IN POSLEDIC V MESTNIH OKOLJIH?

EPIDEMIJA KUGE U RNOMLJU 1691./92. GODINE

Boris Golec - KUNA EPIDEMIJA V RNOMLJU V LETIH 1691-92

Volumen 2, Broj 2, str. 22 - 38

Boris Golec - KUNA EPIDEMIJA V RNOMLJU V LETIH 1691-92

Volumen 2, Broj 2, str. 22 - 38

Boris Golec - KUNA EPIDEMIJA V RNOMLJU V LETIH 1691-92

Volumen 2, Broj 2, str. 22 - 38

Boris Golec - KUNA EPIDEMIJA V RNOMLJU V LETIH 1691-92

Volumen 2, Broj 2, str. 22 - 38

Boris Golec - KUNA EPIDEMIJA V RNOMLJU V LETIH 1691-92

Boris Golec - KUNA EPIDEMIJA V RNOMLJU V LETIH 1691-92

Boris Golec - KUNA EPIDEMIJA V RNOMLJU V LETIH 1691-92

Boris Golec - KUNA EPIDEMIJA V RNOMLJU V LETIH 1691-92

Volumen 2, Broj 2, str. 22 - 38

Boris Golec - KUNA EPIDEMIJA V RNOMLJU V LETIH 1691-92

Boris Golec - KUNA EPIDEMIJA V RNOMLJU V LETIH 1691-92