ZBORNIKmail PDF

DRŽAVNI ARHIV U VUKOVARU
Posebna izdanja I.
SRIJEM U PRVOM SVJETSKOM RATU 1914. – 1918.

Zbornik radova sa znanstvenoga skupa 9. lipnja 2015.
Izdavač:
Za izdavača:
Stjepan Prutki
Suizdavači:
Filozofski fakultet u Osijeku / Institut društvenih znanosti Ivo Pilar – Područni centar
Vukovar / Ogranak Matice hrvatske Vukovar / Udruga povjesničara i baštinika zavičajne
starine Slavonije, Srijema i Baranje
Glavni i odgovorni urednik:

Stjepan Prutki
Izvršni urednik:
Dr. sc. Krešimir Bušić
Urednički odbor:
Stjepan Prutki / prof. dr. sc. Josip Jurčević / Igor Josipović /
prof. dr. sc. Ivan Balta / dr. sc. Krešimir Bušić / prof. dr. sc. Dražen Živić /
dr. sc. Petar Macut / Henrik Ivan Damjanović, lic. lit.
Recenzenti:
Prof. dr. sc. Josip Vrbošić / prof. dr. sc. Stjepan Šterc / prof. dr. sc. Stijepo Obad
Prijevodi sažetaka na engleski jezik:

Doc. dr. sc. Goran Milić
Lektura i korektura:
Maja Bukna
Priprema i tisak:
Grafika Osijek
Naklada:
300 primjeraka
CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Gradske i

sveučilišne knjižnice Osijek pod brojem 140430097
ISBN: 978-953-7980-10-8
Objavljivanje ove knjige omogućilo je Ministarstvo kulture Republike Hrvatske

Posebna izdanja I.
SRIJEM
U PRVOM SVJETSKOM RATU
1914. – 1918.
Zbornik radova sa
znanstvenoga skupa 9. lipnja 2015.
SRIJEM
u p rv o m s v j e t s k o m r at u
1914. – 1918.
Vukovar, 2016.
SADRŽAJ
Josip Jurčević
Uzroci i posljedice Prvoga svjetskog rata s posebnim osvrtom
na razvoj međunarodnog ratnog i humanitarnog prava . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .11
Vijoleta Herman Kaurić

Prvi svjetski rat u hrvatskoj historiografiji . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .21
Krešimir Bušić
Tajni ratni planovi Kraljevine Srbije u pripremi ratnih sukoba
s Austro-Ugarskom Monarhijom do početka Prvoga svjetskog rata . . . . . . . . . . . . . . . . .45
Ivan Balta
Vojne pripreme i borbe Srijemaca i Slavonaca u prvoj polovici
Prvoga svjetskog rata . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .75
Tomislav Žigmanov
Međunarodni znanstveni okrugli stol Hrvati u Vojvodini i Prvi svjetski rat –
primjer istraživanja i memoriranja zatomljenih i nepoznatih povijesnih nanosa . . . . . .93
Stjepan Prutki
Organiziranje vojnih saniteta i bolnica na području današnje
Vukovarsko-srijemske županije 1914. – 1918. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 105
Igor Josipović
Kazneni prijestupi vojnika 28. domobranske pješačke pukovnije
tijekom Prvoga svjetskog rata u Srijemskoj županiji . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 121
Mato Batorović
Opis Prvoga svjetskog rata u Kronici Franjevačkog samostana u Zemunu
i ljetopisac o. Solan Matković . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 133
Mato Batorović
Početak Prvoga svjetskog rata u Iloku u autobiografiji franjevca
o. Mladena Barbarića . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 169
Dario Španović
Bitka na Legetu (bitka kod Čevrntije) . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 185
Toni Roca
Vukovar na početku i po okončanju Velikoga rata . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 191
Dražen Živić
Demografske prilike u Vukovaru uoči i nakon
Prvoga svjetskog rata (1900. – 1921.) . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 207
Zlatko Virc
Vinkovački kraj u Velikom ratu . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 227
Hrvoje Tkalac
Županja i okolica u Prvom svjetskom ratu . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 257
Vinko Juzbašić
Bošnjačani u Prvom svjetskom ratu . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 271
Agneza Szabo
Josip Šilović, voditelj zbrinjavanja djece u vrijeme Prvoga svjetskog rata
i utemeljitelj zaklade za kolonizaciju siročadi gladnih hrvatskih krajeva
i zaklade siročadi naših iseljenika . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 293
Mira Kolar-Dimitrijević
Briga za gladnu djecu Bosne i Hercegovine te Dalmacije u hrvatskom
Srijemu te mađarskoj Vojvodini tijekom Prvoga svjetskog rata . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 311
Anica Bilić
Prvi svjetski rat u stihovima Stjepana Petričića, nepoznatoga hrvatskog
vojnika-pjesnika . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 365
Ivica Ćosić Bukvin

Rat viđen očima sudionika 1914. – 1918.. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 381
Ljiljana Dobrovšak
Srijem na stranicama Ilustrovanog lista za vrijeme Prvoga svjetskog rata . . . . . . . . . . . 403
Sergej Filipović / Luka Pejić

Sriemske novine i izvještaji Županije srijemske kao izvori za istraživanje
ratnih prilika u Vukovaru u Prvom svjetskom ratu . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 431
RIJEČ UREDNIKA
Tijekom protekle 2015. godine u sklopu obilježavanja Međunarodnog dana arhiva

Državni arhiv u Vukovaru je u suradnji s Filozofskim fakultetom u Osijeku, Institutom
društvenih znanosti „Ivo Pilar“ – Područnim centrom Vukovar, Ogrankom Matice hrvat-
ske u Vukovaru i Udrugom povjesničara i baštinika zavičajne starine Slavonije, Srijema i
Baranje organizirao stručno-znanstveni skup Srijem u Prvom svjetskom ratu 1914. – 1918.
priređen na inicijativu obilježavanja 100-godišnjice Prvoga svjetskog rata. Na skupu su su-
djelovali povjesničari, kulturni djelatnici (arhivisti i kustosi) te znanstvenici raznih profila,
čime su obrađena područja koja sežu od javne uprave i pregleda političkih okolnosti koje
su dovele do izbijanja rata, prikaza životne svakodnevice srijemskoga područja, analize
vojno-političke povijesti, demografije, književnosti sve do razvoja humanitarnoga prava i
vojnoga saniteta u Prvom svjetskom ratu.
Osobito nam je drago što svjetlo dana može ugledati i zbornik radova sa znanstvenoga
skupa ako sudimo prema već ustaljenom arhivističkom obrascu – sveta je dužnost arhi-
vista da ono što je rečeno i prikazano i zabilježimo, jer bez zapisa događaj mine i prijeđe
u zaborav. Time zahvaljujemo svim suradnicima, institucijama, članovima uredničkoga
odbora i svima onima koji su sudjelovali u realizaciji samoga skupa, tako i ovoga zbornika.
Naravno, ne manje vrijedne zahvalne riječi upućujem Ministarstvu kulture Republike Hr-
vatske koje je svojim novčanim sredstvima i omogućilo tisak ovoga vrijednog djela.
Nadamo se da smo vrijednim stručnim i znanstvenim prilozima objavljenima u ovom

zborniku radova barem malo obogatili dosadašnje shvaćanje o Velikom ratu na znanstve-
noj i stručnoj razini, i time potaknuli daljnja istraživanja i nove spoznaje.
Ovim vrijednim djelom Državni arhiv u Vukovaru, uz postojeću ediciju Gradivo za

povijest Vukovarsko-srijemske županije, u kojoj objavljuje arhivske izvore za zavičajnu povi-
jest, pokreće i posebnu ediciju Posebna izdanja, sa željom poticanja stručno-znanstvenih
istraživanja i objavljivanja radova iz naše zavičajne povijesti, nastalih na temelju prouča-
vanja izvornoga arhivskog gradiva, kako u našoj, tako i drugim baštinskim ustanovama u
Hrvatskoj i inozemstvu.
Nadamo se da smo u ovoj prvoj knjizi u tomu i uspjeli.
Stjepan Prutki
7
Prof. dr. sc. Josip Jurčević, znanstveni savjetnik
Institut društvenih znanosti Ivo Pilar, Zagreb
UZROCI I POSLJEDICE PRVOGA SVJETSKOG RATA S

POSEBNIM OSVRTOM NA RAZVOJ MEUNARODNOG
RATNOG I HUMANITARNOG PRAVA
Višestoljetni kontinuitet sukoba interesa između europskih država nastavio se

povećavati tijekom druge polovice 19. i početkom 20. stoljeća. To se najjasnije
očitovalo u manjim oružanim sukobima i različitim krizama na europskom
kontinentu i u kolonijama. Istovremeno se produbljivalo i opće društveno ne-
zadovoljstvo, a napose u višenacionalnim europskim državama i najvećim ko-
lonijama. Međudržavni dogovori i unutarnje reforme nisu vodili rješavanju
nagomilanih problema. Ujedinjavanjem talijanskih te njemačkih državica
nastale su dvije nove sile koje su još više opteretile europsku i svjetsku sigurnost.
Znanstvena i tehnološka postignuća te gospodarsko okrupnjavanje nadrastalo
je državne granice i stvaralo materijalne temelje globalizacije, koja se očitovala
i u sve snažnijim nadnacionalnim nazorima i ideologijama.
Neizbježnost velikog rata i stradavanja postajala je sve izglednija, što je utje-
calo na nastanak i usvajanje Haških konvencija kao temelja međunarodnog
ratnog i humanitarnog prava. Versajski poredak i drugačije posljedice Velikog
rata nisu stabilizirale svjetsku situaciju. Prijeratna europska kriza postala je
složena svjetska, globalna kriza, koja je u samo dva desetljeća prerasla u Drugi
svjetski rat, koji nisu spriječile ili ublažile ni Liga naroda niti međuratne Že-
nevske konvencije.
Ključne riječi: Prvi svjetski rat, Haške konvencije, Versajski mirovni ugovori,
Ženevske konvencije
Uvod
Rat je učestali društveni fenomen koji je ostavljao najdublje i najšire tragove u
svim razdobljima tijekom cjelokupne povijesti ljudske civilizacije. Ova, po čovje-
čanstvo tragična činjenica očituje se izravno i posredno na gotovo svim razinama
Uzroci i posljedice Prvoga svjetskog rata s posebnim osvrtom na razvoj... 11

društvenoga života; od upravljačkog institucijskog ustroja do identitetske sa-
mosvijesti. Od pamtivijeka su sve države i društvene zajednice na pripreme za rat
(obrambeni ili napadački) trošile najviše svojih materijalnih i nematerijalnih resur-
sa i potencijala. Isto tako su ratovi ostavljali najviše materijalnih i nematerijalnih
posljedica koje su bitno obilježavale život u mirnodopskim razdobljima. Stoga je
već u starome vijeku nastala filozofijska izreka kako je rat otac svih stvari, a u no-
vom je vijeku oblikovan vojnostrategijski teorem kako je rat nastavak politike dru-
gim sredstvima i kako je mir tek razdoblje između dvaju ratova.
Tijekom 20. stoljeća svekolike promjene u svijetu dobivaju dotad nezamisliva
ubrzanja i dimenzije. Na podlozi munjevitoga razvoja prirodnih znanosti i teh-
nologija, dramatično se povećava preciznost i mobilnost te razornost i ubojitost
oružja, a s time obuhvatnost i pogubnost ratova. Uz to, globalizacijskim procesom
i usložnjavanjem međunarodnih odnosa i interesa, klasični ratovi, u kojima su se
sukobljavale vojske na ograničenim bojištima, preoblikovani su u totalne ratove u
kojima sudjeluju cjelokupni društveni potencijali na širokim prostorima. U takvim
okolnostima, pobjeda u ratu ne ostvaruje se samo porazom oružane sile, nego uni-
štavanjem i velikoga dijela svih društvenih potencijala protivničke strane.
Najtragičniji pokazatelj suvremenih, tj. totalnih ratova jesu sve masovnija smrt-
na i drugačija ratna stradavanja civilnoga pučanstva, koje po broju žrtava redovito
nadmašuje stradavanje vojnika. Zbog toga su, u 20. st., žrtve rata postajale tema
koja je sve nazočnija u svim vrstama preventivnih djelovanja; od javnoga govora i
znanstvenih istraživanja do usvajanja normi međunarodnoga ratnog i humanitar-
nog prava.
U svemu naznačenom civilizacijsku prijelomnicu predstavlja Prvi svjetski rat
koji je otvorio globalističku epohu čovječanstva u kojoj razornost oružja i total-
nost rata prijete apokaliptičkom perspektivom. Stoga svako ponovno sagledavanje
uzroka i posljedica Prvoga svjetskog rata te osvrti na razvoj međunarodnoga rat-
nog i humanitarnog prava predstavljaju prinos izbjegavanju apokalipse.
Uzroci
Složenost uzroka Prvoga svjetskog rata može se analitički sagledavati s različitih
aspekata. U povijesnom, dijakronijskom smislu taj rat je bio dotadašnji vrhunac
sukoba interesa koji su više stoljeća neprekidno postojali među najmoćnijim eu-
ropskim državama, koje su istovremeno bile i jedine svjetske sile. Mnogobrojni ra-
tovi između pojedinih država ili skupina država u svim kombinacijama obilježili su
cijelu srednjovjekovnu i novovjekovnu europsku povijest. Unutareuropski oružani
12 Srijem u prvom svjetskom ratu 1914. - 1918.

sukobi nisu prestajali čak ni u razdobljima kad je Europa bila izložena golemim
ratnim pohodima izvaneuropskih osvajača.
Tijekom druge polovice 19. i početkom 20. stoljeća povećavao se sukob interesa
između europskih država i nacija. Međusobni ratovi te revolucije i oružane pobune
događali su se u Europi i u kolonijama diljem svijeta. No, kriza različitih međudr-
žavnih, međunacionalnih i socijalnih interesa i odnosa u Europi i u kolonijama
nije se smirivala, nego naprotiv. Uzalud su sklapani brojni mirovni sporazumi i
dogovori te provođene različite unutarnje upravljačke promjene.
Europska kriza dodatno se zakomplicirala početkom 1870-ih nastankom nje-
mačke i talijanske države, koje su zahtijevale novu podjelu kolonijalnoga svijeta i
težile širenju svojeg utjecaja na europskom kontinentu. Kolonijalne sile – V. Bri-
tanija i Francuska – nisu pristajale odreći se dijela svojih kolonijalnih posjeda, niti
je među njima i drugim starim europskim državama bilo volje za prepuštanjem
Njemačkoj i Italiji zona svojeg utjecaja na europskom kontinentu. Nepopustlji-
vost starih europskih država nije ovisila samo o politici, interesima i volji njihovih
upravljačkih elita kao u ranijim stoljećima, nego sve više i o volji širih društvenih
i nacionalnih slojeva kojima se u to modernizacijsko vrijeme naglo povećavao stu-
panj obaviještenosti, samosvijesti i utjecaja.
Kako se vrijeme primicalo kraju 19. stoljeća postajalo je sve razvidnije da se
sve europske države pripremaju za veliki ratni obračun. To se najjasnije očitovalo
u neprekidnom i velikom povećavanju stupnja naoružavanja i drugačijih vojnih
priprema te u sklapanjima različitih međudržavnih političkih i gospodarskih spo-
razuma i ugovora koji su imali važnu vojno-ratnu dimenziju.
Do početka 20. st. europske velesile su nizom sporazuma već bile podijeljene u
dva vojno-politička saveza; tzv. Antantu su činile Francuska, V. Britanija i Rusija,
a tzv. Središnje sile bile su Njemačka, Austro-Ugarska i Italija. Potom je, tijekom
početnih trinaest godina 20. st., u svim vrstama brojnih međunarodnih kriznih
vojnih, političkih, diplomatskih i gospodarskih događaja i odnosa neprekidno ra-
sla napetost koja je ukazivala na izbijanje Velikoga rata, kako se u prvo vrijeme
nazivao Prvi svjetski rat. Najdramatičnije je bilo tijekom prve i druge Marokanske
krize (1905./6. i 1911. g.), aneksije Bosne i Hercegovine (1908.) te za vrijeme Bal-
kanskih ratova (1912. - 1913.). No, ovi vojno-politički i ratni događaji ipak nisu
prerasli u Veliki rat.
Povod Velikom ratu bio je sarajevski atentat koji je u vrijeme kad se dogodio
(28. lipnja 1914.) izgledao manje opasan po svjetski mir od Marokanskih kriza i
Balkanskih ratova. Pokušaj neratnoga sankcioniranja sarajevskog atentata trajao je

punih mjesec dana. Međutim, u toj napetoj situaciji, nakon jednoga pograničnog
oružanog incidenta, austrougarski car Franjo Josip I. je – 28. srpnja 1914. – objavio
rat Srbiji. Taj dan se općenito smatra datumom početka Prvoga svjetskog rata, iako
to tada nije tako izgledalo.
Naime, rat Austro-Ugarske i Srbije mogao je ostati tek regionalni rat, kao i pri-
mjerice Balkanski ratovi. No, nakon što je Austro-Ugarska objavila rat Srbiji, Ru-
sija je provela djelomičnu mobilizaciju, na što je Njemačka 1. kolovoza objavila rat
Rusiji. Zbog toga je Francuska odmah počela s mobilizacijom, pa je već 2. kolovoza
njemačka vojska krenula na Francusku preko Luksemburga i 3. kolovoza objavila
je rat Francuskoj. Dva dana kasnije V. Britanija je objavila rat Njemačkoj, a istoga
dana i Crna Gora je ušla u rat na strani Srbije.
Na taj način, u samo nekoliko dana pokrenula se lavina Velikoga rata, u koji su
se kasnije, izravno ili posredno, uključile i gotovo sve europske države, Osman-
lijsko Carstvo te 1917. godine i Sjedinjene Američke Države (SAD). U svakom
pogledu, ključna i odlučujuća bojišta Prvoga svjetskog rata bila su u Europi (istoč-
no, zapadno, talijansko i balkansko), a otvoreno je i nekoliko manjih bojišta na
Bliskom istoku i u Africi. Kad bi se promatrala samo bojišta i uzroci rata, moglo bi
se reći da je to bio veliki europski rat. Međutim, u rat su metropole (države koje su
posjedovale kolonije) mobilizacijski i logistički uključile i svoje kolonije te je taj rat
i zbog toga s pravom nazvan Prvim svjetskim ratom.
Posljedice
Glavni razlog zbog kojega je Veliki rat s potpunim opravdanjem nazvan Prvim
svjetskim ratom svakako je niz golemih i različitih svjetskih, uglavnom negativnih
posljedica koje je iza sebe ostavio ili pokrenuo.
Na prvom mjestu sigurno su zastrašujuća mnoštvena stradavanja i patnje ljudi,
koje su bile neusporedivo tragičnije od svih dotadašnjih civilizacijskih iskustava,
radilo se o ratovima ili prirodnim katastrofama i epidemijama. U ratu je ubijeno
između 15 i 20 milijuna ljudi, ranjenih je bilo više od 21 milijun. Još veće masov-
no umiranje izazvala je pandemija tzv. španjolske groznice ili „španjolke“, koja je
počela harati od proljeća 1918. i trajala je narednih nekoliko godina diljem svije-
ta. Procjene broja umrlih ljudi zbog „španjolke“ kreću se između 50 i 100 miliju-
na, a pandemijom je bila zaražena trećina tadašnjega svjetskog stanovništva (500
milijuna). Bolest je nastala na temelju cjepiva koje je davano vojnicima, a širenju
pandemije bitno je pridonijela opća ratna bijeda, glad i nehigijena zbog koje je sma-
njena otpornost ljudi.

Ratna razaranja i troškovi vođenja rata opustošili su sve vrste materijalnih do-
bara te osiromašili cjelokupno svjetsko stanovništvo, što je u poratnim godinama
pridonijelo masovnom socijalnom nezadovoljstvu, nesigurnosti i gospodarskim
krizama, koji su pogodovali izbijanju mnogobrojnih pobuna i revolucija te uspo-
stavljanju totalitarnih i autoritarnih režima u nizu europskih zemalja. Tako su svi
najveći svjetski totalitarizmi – komunizam, fašizam i nacionalsocijalizam – teoret-
ski osmišljeni i prakticirani najprije na europskom kontinentu.
U Prvom svjetskom ratu srušena su četiri carstva (Rusko, Osmanlijsko, Njemač-
ko i Austro-Ugarsko). U Europi su – nastankom niza novih država i promjenom
granica u većini država – izvršene najveće ratovima izazvane geopolitičke promje-
ne u dotadašnjoj povijesti. U srednjoj Europi – od Baltika do Jadrana – ustrojen
je lanac novih država, koji su glavne ratne pobjednice (V. Britanija i Francuska)
nadzirale i koristile kao „sanitarni kordon“ koji je zapadnu Europu trebao štititi
od širenja revolucionarnih i drugačijih opasnosti i utjecaja iz Sovjetskog Saveza, u
kojem je tijekom rata uspostavljen totalitarni komunistički režim.
Tijekom Prvoga svjetskog rata daleko najviše svih vrsta šteta i stradavanja bilo
je na europskom kontinentu koji je kao cjelina postao najveći i kratkoročni i dugo-
ročni globalni gubitnik. To se podjednako odnosilo na zemlje koje su izgubile rat,
kao i na one koje su pobijedile.
Do početka Velikoga rata omaleni europski kontinent bio je stoljećima svekoli-
ko središte svih oblika svjetskoga života i doslovno gospodar cijeloga svijeta. Nai-
me, moćne europske sile bile su kolonijalni posjednici svih svjetskih prostranstava,
čija su prirodna bogatstva i stanovništvo nemilosrdno iskorištavani u korist Euro-
pe. Na toj su podlozi europske sile raspolagale najjačom svjetskom vojnom silom
i bile su ključni politički čimbenik svijeta. Isto tako, europski kontinent je do Ve-
likoga rata bio gospodarski najrazvijeniji i najbogatiji te kulturološki najmoćniji i
najutjecajniji dio svijeta.
Velikim ratom koji su prouzročile europske sile započeo je ubrzani proces dugo-
trajnoga sloma svekolike svjetske moći europskoga kontinenta. Taj proces detroni-
zacije Europe nije se uspio zaustaviti ni u stogodišnjem razdoblju nakon Velikoga
rata. Prvi egzaktni pokazatelji sloma europske moći bili su na gospodarskom po-
dručju. Bilanca je jasno pokazivala da je Europa na kraju Prvoga svjetskog rata po-
stala dužnik SAD-a, nekadašnje kolonije europskih zemalja. Osim toga, u cijelom
svijetu je započeo i proces dekolonizacije, kako zbog općeg slabljenja europskih
metropola, tako i zbog razvoja samosvijesti u kolonijama.

Rezultat Prvoga svjetskog rata, mirovni ugovori i versajski sustav, koje su uglav-
nom diktirale V. Britanija i Francuska, nisu doveli do stabiliziranja europskoga
kontinenta, nego su produbili tradicionalna unutareuropska suprotstavljanja.
Tako je Europa samo dva desetljeća nakon Prvoga postala ishodište novoga, Dru-
gog svjetskog rata, koji je za cijeli svijet i napose za Europu predstavljao novu, još
veću tragediju.
Razvoj međunarodnoga ratnog i humanitarnog prava

U starijim razdobljima povijesti ratovanja postojali su različiti običaji ili pra-
vila koji su se odnosili na objavu, način vođenja i završavanja oružanih sukoba te
sudbinu ratnih zarobljenika. Bilo je primjera potpisivanja međudržavnih ugovora
ili sporazuma koji su regulirali pojedini oružani sukob ili ratnu problematiku u
određenom razdoblju. Zajedničko obilježje ovih ratnih običaja i pravila bilo je u
njihovoj neujednačenosti te ograničenjima glede vremenskoga trajanja, prostornih
dosega i formalnopravne razrađenosti.
Stoga se tek od sredine 19. stoljeća, kad se sve više usložnjavaju međunarodni
odnosi, može pratiti postupno nastajanje sustava međunarodnoga ratnog i huma-
nitarnog prava koje je u 20. stoljeću doživjelo nagli razvoj i kodifikaciju. Odredbe
međunarodnoga ratnog i humanitarnog prava postupno su prihvaćane od većine
država i ugrađivane su u njihove pozitivnopravne sustave. Usporedo s razvojem
međunarodnoga prava ustrojavane su i međunarodne institucije koje su postajale
glavni nositelji nastanka i primjene međunarodnoga prava.
Međunarodno ratno i humanitarno pravo su međusobno naglašeno ispreplete-
ni i međuovisni, te čine jednu normativno i pravosudno veoma integriranu cjelinu.
Analitički se može reći da je osnovni cilj međunarodnoga ratnog prava u uspostav-
ljanju pravne regulacije svega što je povezano s ratom te svih odnosa između zara-
ćenih strana i njihovoga odnosa prema neutralnim pravnim subjektima. Osnovni
cilj međunarodnoga humanitarnog prava je u što većoj mjeri zaštititi sve vrste voj-
nih osoba, i tek nakon Drugoga svjetskog rata u što većoj zaštiti civila.
Sve veća razornost i pogubnost međunarodnih oružanih sukoba u 20. stoljeću
glavni je razlog što su međunarodno ratno i posebno humanitarno pravo najobi-
mnije razvijane grane međunarodnoga prava. Međutim, načelna slabost ratnoga i
humanitarnog prava je u tome što su redovito razvijani post festum, tj. nakon sve
negativnijih iskustava koja su se očitovala u ratovima. To znači da su razvoj ratnih
doktrina i strategija, tehničkih oružanih sredstava i načina borbe te nepredvidlji-
vost negativnih ratnih učinaka redovito bili inovativniji i brži od pravne teorije

ili mašte, a time i od međunarodnih zaštitnih normi. Na taj su način kašnjenja u
donošenju međunarodnih pravila, pored ostalih problema, utjecala na slabiju pre-
venciju izbijanja oružanih sukoba i slabiju zaštitu od razornih i pogubnih poslje-
dica rata.
Dio pravnih teoretičara prve začetke međunarodnoga ratnog i humanitar-
nog prava pronalaze u drugoj polovici 19. st., kad je u Europi, između ili tijekom
brojnih oružanih sukoba, oblikovan ili zaključivan niz multilateralnih sporazuma
koji su sadržavali različita pravila ratovanja. Primjerice, tu se podrazumijeva Pa-
riška mirovna deklaracija (ili Deklaracija o pomorskom pravu) koju su 1856. pot-
pisali opunomoćenici Pruske, Austrije, Francuske, V. Britanije, Rusije, Sardinije i
Osmanlijskoga Carstva. Ova je kratka Deklaracija (čiji tekst je opsega jedne strani-
ce) zanimljiva jer već tada jasno govori načinom koji je karakterističan za niz budu-
ćih sličnih problema te načina i svrha njihova rješavanja pomoću međunarodnoga
prava.
U Deklaraciji se kaže da je problem u tome što je „pomorsko pravo u doba rata
već duže vrijeme predmet nepoželjnih sporova“, pa „neizvjesnost u vezi s postoje-
ćim pravima i dužnostima daje povoda za razlike u stajalištima između neutralnih
i ratujućih strana, iz kojih mogu nastati ozbiljne teškoće pa čak i sukobi“. Stoga
se smatra „da bi bilo korisno utvrditi jedinstvena načela u jednom tako važnom
pitanju“ te se to i čini Deklaracijom kojom se uvode „osnovna načela u međunarod-
nepravne odnose“. Sve države potpisnice obvezale su se da će Deklaraciju staviti „na
znanje onim državama koje nisu bile pozvane sudjelovati na Pariškom kongresu, i
pozvati ih da joj pristupe ... U očekivanju da će proklamirana načela ovim putem i
od njihove strane biti prihvaćena u cijelom svijetu.“
Nakon nekoliko godina pripreme, u Ženevi je 1863. osnovana međunarodna
humanitarna organizacija Međunarodni odbor Crvenog križa, koja je veoma brzo
postala najveća svjetska humanitarna organizacija. Odbor je postupno ustrojio
svoju mrežu diljem svijeta i opravdano stekao poseban status u svjetskoj humani-
tarnoj praksi i u dokumentima međunarodnoga humanitarnog prava. Iste, 1863.
godine, Crveni je križ organizirao međunarodni kongres na kojemu se razmatrao
način poboljšavanja skrbi o vojnicima koji su ranjeni u oružanim sukobima.
Na tim poticajima, švicarska je vlada 1864. godine organizirala međunarodnu
konferenciju na kojoj su predstavnici dvanaest tadašnjih država (Baden, Belgija,
Danska, Francuska, Hessen, Italija, Nizozemska, Španjolska, Portugal, Pruska,
Würtemberg i Švicarska) potpisali prvu Ženevsku konvenciju za poboljšanje po-
ložaja ranjenih vojnika u ratovima na kopnu. Do kraja iste godine konvenciju su

potpisale Norveška i Švedska. Konvencija je imala deset članaka u kojima je, osim
ranjenim vojnicima, propisana i zaštita vojnih bolničkih objekata te sanitetskoga i
vjerskoga osoblja.
Prva Ženevska konvencija je temeljni dokument međunarodnoga humanitar-
nog prava koji je u narednim razdobljima značajno proširivan i dopunjavan novim
konvencijama i tzv. dopunskim protokolima. Među njima su najznačajnije četiri
veoma detaljne Ženevske konvencije iz 1949. godine, u kojima su, između ostalih,
prvi put zasebno zaštićene i internirane civilne osobe. Opsežnost i značenje ovih
Ženevskih konvencija je toliko veliko da se naziv Ženevske konvencije često koristi
kao sinonim za cjelokupno međunarodno humanitarno pravo.
Kad je Veliki rat postajao sve izvjesniji, u Haagu su, 1899. i 1907. godine, odr-
žane dvije velike međunarodne mirovne konferencije, na kojima su zaključeni
međunarodni ugovori koji su nazvani Haškim konvencijama, kojima je razrađen i
kodificiran veliki broj ratnih pravila. Stoga se Haške konvencije opravdano smatraju
temeljem međunarodnoga ratnog prava, a njihov sastavni dio je i veliki broj pravila
koja pripadaju međunarodnom humanitarnom pravu.
Glavni ciljevi sazivanja Haških konferencija bili su: uspostavljanje međunarodne
organizacije, postizanje dogovora o razoružanju i mirnom rješavanju međunarod-
nih sporova te kodificiranje ratnoga prava. Prva dva cilja nisu postignuta, ali je ipak
napravljena kodifikacija velikoga broja ratnih pravila, od kojih su glavninu, prije
početka Prvoga svjetskog rata, ratificirale 44 države. Zanimljivo je što se Druga
haška konferencija trebala održati 1905. godine, ali je odgođena zbog Rusko-japan-
skoga rata. Za 1914. godinu bilo je planirano održavanje i Treće haške konferencije,
ali ona se zbog početka Velikoga rata nije održala ni tada niti ikada poslije.
Na Prvoj haškoj konferenciji donesene su četiri konvencije i tri deklaracije, a na
Drugoj haškoj konferenciji potisano je 13 konvencija i dvije deklaracije. Odredbama
prve konvencije osnovan je Stalni arbitražni sud sa sjedištem u Haagu, koji i do
sada postoji a bavi se arbitražom različitih vrsta sporova među državama, organiza-
cijama i drugim subjektima međunarodnih ugovora.
Dio konvencija odnosi se na status i postupanje s ratnim zarobljenicima te na
ograničavanje ili zabranu tada novih ubojitih oružja (poput projektila i eksploziva
iz balona, kemijskoga oružja, metaka sa zagušljivim ili otrovnim plinom, dum-dum
metaka). Razvojem vojne tehnike i u različitim iskustvima tijekom svjetskih ratova i
kasnijih oružanih sukoba niz izvornih odredbi Haških konvencija je postupno zasta-
rijevao, pa je mijenjan i dopunjavan, ali načela i mnoge vrijednosne odredbe Haških
konvencija i nadalje su opstale kao temelj i opći okvir međunarodnoga ratnog prava.

U Prvom svjetskom ratu u velikoj je mjeri kršeno tadašnje međunarodno ratno
i humanitarno pravo, što je ostalo nesankcionirano, iako je 1920. godine osnovana
prva opća međunarodna organizacija svjetskih država – Društvo naroda. Najzna-
kovitije je što su u oružanim sukobima i prije, a osobito tijekom Prvoga svjetskog
rata, masovno stradavali civili, ali između dvaju svjetskih ratova je, 1929. godine,
donesena samo zasebna Ženevska konvencija o ratnim zarobljenicima, koja je ba-
rem formalnopravno sankcionirala protupravna stradavanja ratnih zarobljenika.
Konvencija o zaštiti civila usvojena je tek nakon još težih iskustava Drugoga svjet-
skog rata.
SUMMARY
The centuries-long continuity of conflicts of interest between European states continued

to grow in the second half of the 19th and the start of the 20th century. It had its clearest
reflection in minor armed conflicts and various crises on the European continent and
in colonies, going hand in hand with the deepening of general dissatisfaction in society.,
particularly in multinational European states and the largest colonies. Interstate
agreements and internal reforms did not lead to a solution of accumulated problems.
Unification of small Italian and German states gave rise to two new powers which had
put an additional burden on the safety of both Europe and the world. Scientific and
technological achievements, as well as the economic accumulation had long outgrown state
borders and created the material foundations of globalization, which took its reflection in
ever stronger supernational worldviews and ideologies.
The inevitability of a great war and destruction was imminent, which influenced
the creation and adoption of The Hague Conventions as a foundation of International
law of war and International humanitarian law. The Versailles Order and different
consequences of the Great War did not stabilize the situation in the world. The European
pre-war crisis had become a complex global crisis that took only two decades to evolve into
World War II which was not prevented by either the League of Nations or the interwar
Geneva Conventions.

Dr. sc. Vijoleta Herman Kaurić, znanstvena suradnica
Hrvatski institut za povijest, Zagreb
PRVI SVJETSKI RAT

U HRVATSKOJ HISTORIOGRAFIJI
Razdoblje Prvoga svjetskog rata dugi je niz godina bilo zanemareno u hrvat-
skoj historiografiji i do manje promjene došlo je s osamostaljenjem Republike
Hrvatske. I prije toga pojedine su teme bile istraživane više od drugih (rad Ju-
goslavenskog odbora i ujedinjenje u novu državnu zajednicu), štoviše, bilo ih je
vrlo poželjno istraživati, dok o drugima nije bilo uputno niti govoriti. Najviše
stigmatizirano bilo je ratovanje u Srbiji 1914., za vrijeme tzv. Prvog pohoda
na Srbiju, kada je došlo do izravnoga napada postrojbi austrougarske vojske
popunjavane Hrvatima i Srbima iz Hrvatske te Bošnjacima iz Bosne i Her-
cegovine na tlo Kraljevine Srbije. Stotinu godina kasnije nastoji se ispraviti ta
povijesna nepravda, koliko uspješno vidjet će se kroz koju godinu kada budu
objavljene sve studije potaknute upravo stogodišnjicom Prvoga svjetskog rata.
Ključne riječi: Prvi svjetski rat, Hrvatska, historiografija, stogodišnjica
Uvod
Svi koji su se ikada uhvatili u koštac s pisanjem makar i najmanjega rada o bilo
kojoj temi iz razdoblja Prvoga svjetskog rata znaju koliko je to zahtjevan zada-
tak, posebice ukoliko ga se želi odraditi u skladu s propozicijama historiografske
znanosti. Što se više istražuje, iskrsava sve više pitanja na koja dostupna literatura
uglavnom ne daje odgovora pa svatko nastoji isplivati iz problema najbolje što zna
i umije. Koliko uspješno, ocijenit će sadašnji i budući korisnici radova. Pri tomu je
velika sreća, ili prokletstvo, što je Austro-Ugarska Monarhija bila birokratski vrlo
uređena zemlja u kojoj se popisivalo doslovno sve, pa je iza sebe ostavila kilometre
arhivske građe različitoga podrijetla i kvalitete te brojne tiskane publikacije poput
statističkih godišnjaka, godišnjih izvještaja, spomenica ili izvještaja te poprilično
novinske građe.
U razvijenim historiografijama, poput njemačke, austrijske, francuske, talijan-
ske ili britanske, istraživanje Prvoga svjetskoga rata postavljeno je na posve dru-
Prvi svjetski rat u hrvatskoj historiografiji 21

gačijoj osnovi i kudikamo je lakše izvedivo jer su temeljna istraživanja odrađena
ubrzo nakon njega, da bi tijekom 1930-ih počele izlaziti prve sinteze povijesti
toga sukoba od kojih su mnoge i dan danas nezaobilazna literatura u Hrvatskoj
jer suvremenijih djela iste ili slične problematike još uvijek nema. Jedna od njih
je Österreich-Ungarns letzter Krieg, edicija od 16 svezaka (8 svezaka teksta i isto
toliko priloga),1 koja je osnova za istraživanje hrvatske vojne povijesti. U izdanju
istoga izdavača (Verlag der Militärwissenschaften Mitteillungen iz Beča) izašlo je
jako puno vrlo korisne literature o austrougarskoj vojsci i Monarhiji općenito, no
ništa od toga nije prevedeno na hrvatski, a originali su teško nabavljivi jer ih po-
sjeduje svega nekoliko knjižnica u Hrvatskoj. Drugo je djelo antologijska knjiga
Pierrea Renouvina Europska kriza i Prvi svjetski rat (La crise europeenne et la pre-
miere guerre mondiale, 1934.) i, iako Hrvatske u njoj ima vrlo malo, nezaobilazna
je za shvaćanje toga povijesnog razdoblja, posebice za studente povijesti i zaintere-
siranu širu javnost. Odnos prema toj knjizi možda najbolje oslikava odnos prema
Prvom svjetskom ratu u Hrvatskoj. Renouvinova knjiga prvi put je prevedena na
hrvatski tek 1965.,2 dok je drugo izdanje, odnosno, točnije rečeno, posve novo iz-
danje, objavljeno 2008. do kada je stari prijevod bio gotovo nenabavljiv.3
Općenito, Hrvatska vrlo loše stoji s prijevodima svjetske literature, tako pri-
mjerice nikada nije prevedeno antologijsko djelo Barbare Wertheim Tuchman
The Guns of August (1962.)4 o atentatu u Sarajevu koje je u inozemstvu doživjelo
brojna izdanja i prijevode, a kod nas se može naći i na njemačkom jeziku.5 Isti je
odnos prema pojedinim temama u Hrvatskoj nakon osamostaljenja, jer je za sada
ista sudbina svjetskoga mega-hita Christophera Clarka The Sleepwalkers (2013.),
čiji prijevod na hrvatski još uvijek čekamo i jedino nam preostaje nadati se da će
ga biti, kako je obećano tijekom obilježavanja stogodišnjice Prvoga svjetskog rata.6
1
Österreich-Ungarns letzter Krieg 1914-1918, Edmund Glaise-Horstenau (ur.), 8 sv., Wien: Ver-
lag der Militärwissenschaften Mitteillungen, 1930.-1939.
2
Pierre Renouvin, Evropska kriza i Prvi svjetski rat, Zagreb: Naprijed, 1965.
3
Pierre Renouvin, Europska kriza i Prvi svjetski rat, Zagreb: Golden marketing – Tehnička knjiga,
2008.
4
Barbara Wertheim Tuchman, The Guns of August, New York: Macmillan Publishing Company,
cop., 1962.
5
U Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu postoji knjiga: Barbara Wertheim Tuchman,
August 1914 : Ausbruch des Ersten Weltkrieges – der eigentliche Beginn unseres Jahrhunderts, Bern
– München: Scherz, cop. 1979.
6
Christopher Clark, The Sleepwalkers : How Europe Went to War in 1914, London: Allen Lane,
2013.

Zašto je tomu tako?
Razlog za to u osnovi je vrlo jednostavan, premda su donedavno tek rijetki imali
snage izgovoriti da je tomu tako. Naime, postrojbe koje su tijekom Prvoga svjetskog
rata popunjavane s područja današnje Republike Hrvatske borile su se na strani po-
ražene Austro-Ugarske Monarhije, koja se zadnje godine rata raspala na nacionalne
države. Bivše južnoslavenske pokrajine Monarhije, među kojima i Hrvatska, ubrzo
su se ujedinile s Kraljevinom Srbijom, koja je kraj rata dočekala na strani pobjednika,
i premda su u prvo vrijeme službeno tvorile jedinstvenu državu Kraljevinu Slovena-
ca, Hrvata i Srba, ubrzo su došle do izražaja suprotnosti između njezinih sastavnica.
Oružane snage nove države vremenom su pomno očišćene od nepoćudnih časnika
austrougarske vojske,7 a nova država smatrana je proširenom Srbijom pa su pripojena
područja tretirana kao osvojena, što je nužno dovodilo do sukoba.
U napetoj političkoj atmosferi nije moglo biti ni govora o nepristranom istra-
živanju povijesti Prvoga svjetskog rata, niti je to povjesničarima iz Hrvatske bilo
uputno činiti, pa se u rijetkim radovima hrvatske historiografije zaobilazilo reći hr-
vatsku stranu borbe u Prvom svjetskom ratu. Danas je posve jasno i zašto, kada se
zna što se dogodilo Dragutinu Šćukancu, povjesničaru u negdašnjem Institutu za
historiju radničkog pokreta (danas: Hrvatski institut za povijest), zbog napisanoga
u jednom publicističkom članku.8 Naime, on je, reagirajući na jedan tekst napisan
u Der Spiegelu, gdje se navodno tvrdilo da hrvatski jezik nije bio službeni ni u jed-
noj postrojbi austrougarske vojske, napisao kratku povijest “hrvatskog domobran-
stva” od 1868. do 1918., pri čemu se usudio napisati da je tada “postojala, makar i
po veličini ograničena, vlastita hrvatska oružana sila”, pa i da je ta “višenacionalna
država i propala baš zbog toga što svim svojim narodima nije ni načelno ni stvarno
priznavala suverena prava”.9 Bila je to aluzija na trenutačne političke prilike u SFRJ
i JNA, a dodatni krimen bilo je to što je u popis literature stavio članke o domo-
branstvu iz zbornika Naša domovina (1943.) i petog sveska Hrvatske enciklopedije
(1945.). Kako je članak objavljen u jeku Hrvatskoga proljeća, reakcija vlasti bila je
brza i nemilosrdna. Autor je optužen za špijunažu i osuđen na četiri godine strogo-
ga zatvora, zajedno s Franjom Tuđmanom i Brunom Bušićem.10
7
Hrvoje Čapo, Broj primljenih časnika bivše austrougarske vojske u vojsku Kraljevine Srba, Hr-
vata i Slovenaca, Časopis za suvremenu povijest 40 (2008.), br. 3., 1087.-1103.; Čapo, Kraljevina
čuvara : represivni aparat monarhističke Jugoslavije na području hrvatskih zemalja (1918.-1941.),
Zagreb: Hrvatski institut za povijest, 2015.
8
Dragutin Šćukanec, Ipak i u vojsci na hrvatskom jeziku, Kritika 3 (1970.), br. 13., 562.-563.
9
Filip Hameršak, Tamna strana Marsa. Hrvatska autobiografija i Prvi svjetski rat, Zagreb: Naklada
Ljevak, 2013., 186.
10
Hameršak, Tamna strana Marsa, 186., bilj. 501.

Tema poželjna za istraživanje nakon prvoga rata bila je ujedinjenje južnosla-
venskih zemalja u novu državu, pri čemu se nije propitivao smisao nastanka nove
državne zajednice.11 Istraživanje iste teme, ali s komunističkim predznakom, bilo
je poželjno i poticano nakon Drugoga svjetskog rata, pri čemu je posebna pažnja
trebala biti posvećena radu Jugoslavenskog odbora.12 Tada, nakon još jednoga rata,
ponovno nije bilo uputno isticati da su se „bratski narodi i narodnosti“ međusobno
borili prije svega tri desetljeća.13 U obje države Monarhija je sustavno demonizira-
na i okarakterizirana kao „tamnica naroda“, a njezina nedvojbeno agresorska uloga
na Srbiju tijekom Prvoga svjetskog rata ničim nije smjela biti dovedena u pitanje.14
Odmak od ovoga propisanoga diskursa zbio se kada je već bilo izgledno da
će doći do novoga rata, pri čemu je određenu ulogu možda imalo i obilježavanje
obljetnice od izbijanja, odnosno završetka Prvoga svjetskog rata.15 U tom kratkom
razdoblju moglo se u periodičnim publikacijama, enciklopedijama i leksikonima
11
Ferdo Šišić, Dokumenti o postanku Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca 1914–1919., Zagreb,
1920.; F. Šišić, Jadransko pitanje na Konferenciji mira u Parizu : zbirka akata i dokumenata, Zagreb:
izvanredno izdanje Matice hrvatske, 1920.; Vladimir Šulek, Diplomatska historija centralnih sila
1882–1915, 2 sv., Zagreb, 1938.-1939.; V. Šulek, Ugovorni temelji europske politike današnjice. Di-
plomatska strana, Zagreb: Naklada autora, 1942.
12
Ferdo Čulinović, 1918. na Jadranu, Zagreb: Glas rada, 1951.; Bogdan Krizman i Dragoslav Jan-
ković, Građa o stvaranju jugoslovenske države (1. I. – 20. XII. 1918.), 2 sv., Beograd: Institut druš-
tvenih nauka, Odeljenje za istorijske nauke, 1964.; Dragovan Šepić, Italija, saveznici i jugoslavensko
pitanje 1914–1918., Zagreb: Školska knjiga, 1970.; B. Krizman, Raspad Austro-Ugarske i stvara-
nje jugoslavenske države, Zagreb: Školska knjiga, 1977.; B. Krizman, Hrvatska u prvom svjetskom
ratu. Hrvatsko-srpski politički odnosi, Zagreb: Globus, 1989.; Vladimir Kapun, Međimurje 1918.,
Čakovec: “Zrinski”, 1982.; Ante Mandić, Fragmenti za historiju ujedinjenja : povodom četrdesetgo-
dišnjice osnivanja Jugoslavenskog odbora, Zagreb: JAZU, 1956.; Ljubo Leontić, O Jugoslovenskom
odboru u Londonu : Jugoslovenska narodna odbrana u Južnoj Americi i Jugoslovensko narodno vijeće
u Washingtonu, Zagreb: Izdavački zavod Jugoslavenske akademije, 1960.; Milan Marjanović, Lon-
donski ugovor iz godine 1915. Prilog povijesti borbe za Jadran 1914.-1917., Zagreb: JAZU, 1960.;
Jugoslavenski odbor u Londonu : u povodu 50-godišnjice osnivanja, Vaso Bogdanov, Ferdo Čulinović
i Marko Kostrenčić (ur.), Zagreb: JAZU, 1966.
13
O tome je Bogumil Hrabak napisao: “Ima tema koje nisu popularne i koje se prešućuju, koje
naročito nacionalnopolitičko shvaćanje određene sredine nerado akceptira, i koje čak s vremenom
postaju skoro ,nepotrebne’, iako u sebi sadrže mnoge elemente značajne za razumijevanje povijesnih
tokova i možda upravo za proučavanje nacionalnopolitičkog razvitka i shvaćanja u određenom vre-
menskom razdoblju.” (Bogumil Hrabak, Austro-ugarski zarobljenici u Srbiji 1914–1915. godine
i prilikom povlačenja kroz Albaniju, Zbornik Historijskog instituta Slavonije 1 (1964.), br. 2., 107.
14
O tome više vidjeti u: Tomislav Markus, Demonizacija Habsburške monarhije kao metoda histo-
rijskih istraživanja, Časopis za suvremenu povijest 26 (1994.), br. 1., 81.-98.
15
O okolnostima nastanka i cjelokupni popis literature vidjeti u: Hameršak, Tamna strana Marsa,
177.-181.

pročitati nešto više o hrvatskoj vojnoj povijesti, ali je bavljenje njome kulminiralo
tijekom Nezavisne Države Hrvatske. Tada su objavljene dvije knjige Slavka Pavičića
(1943. i 1944.), te knjiga Vilima Bačića (1945.).16 Unatoč naslovu prve Pavičićeve
knjige iz kojega se stječe dojam da je Prvi svjetski rat obrađen onako usput, njemu
je posvećeno 450 od ukupno 700 stranica knjige, i to bez spominjanja talijanskoga
ratišta. S obzirom na vrijeme izdanja knjige, tada to nije bilo politički korektno, pa
je iz prikupljenoga materijala nastala zasebna knjiga samo o tome ratištu, zamišlje-
na kao prva u seriji koja, nažalost, nikada nije izišla.
I koliko god pojedini suvremeni povjesničari s pravom prigovarali da ove knji-
ge više nisu primjerene u znanstvene svrhe niti ih smatraju historiografskim djeli-
ma, što i nisu jer nemaju kritički aparat, trenutačno u Hrvatskoj ne postoje bolje
i opsežnije studije o hrvatskim kopnenim postrojbama u austrougarskoj vojsci.
Doduše, postoji nekoliko specijaliziranih studija Zvonimira Freivogela o bojnim
brodovima (2003.) i podmornicama (2007.) tijekom Prvoga svjetskog rata koje su
nadasve korisne, što se ne bi moglo reći za njegovu knjigu o ustroju austrougarske
vojske općenito (2014.).17 Istraživanje povijesti austrougarske mornarice na Jadra-
nu znatno je napredovalo zahvaljujući radu Društva “Viribus unitis” i zalaganju
njihovog predsjednika Brune Dobrića.18 No, unatoč svim nedostatcima bit će vrlo
teško istisnuti iz upotrebe Pavičićevu knjigu o Prvom svjetskom ratu jer je vrlo
dostupna, s obzirom da je otisnuta tri puta od osamostaljenja Republike Hrvatske
(1994., 1998. i 2009.).19
16
Slavko Pavičić, Hrvatska vojna i ratna povijest i prvi svjetski rat, Zagreb: Hrvatska knjiga, 1943.;
S. Pavičić, Jugozapadno (talijansko) ratište u Prvom svjetskom ratu, Zagreb: Naklada autora, 1944.;
Vilim Bačić, Poviest prvog svjetskog rata na Jadranu, sv. 1., Zagreb: Hrvatski izdavački bibliografski
zavod, 1945.
17
Zvonimir Freivogel, Austrougarski bojni brodovi I. svjetskog rata / Austro-Hungarian battleships
of World War One, Rijeka: “Adamić”, 2003.; Z. Freivogel, Austrougarske podmornice u I. svjetskom
ratu / Austro-Hungarian submarines in World War I, Rijeka: “Adamić”, 2007.; Z. Freivogel, Austro-
ugarska vojska u Prvome svjetskom ratu, Zagreb: Despot Infinitus d.o.o., 2014.
18
Carska i kraljevska mornarica u Puli i na Jadranu od 1856. do 1918. godine : pomorskopovijesni
i kulturnopovijesni prilozi, Bruno Dobrić (ur.), Pula: Društvo “Viribus unitis”, 2014.; Mornarička
knjižnica (K. u. K. Marinebibliothek) i austrijska/austrougarska mornarica u Puli : zbornik radova sa
međunarodnog znanstvenog skupa povodom 200. obljetnice osnutka Mornaričke knjižnice, B. Dobrić
(ur.), Pula: Sveučilišna knjižnica, 2005.; Carska i kraljevska mornarica u Puli / K. u. k. Marine in
Pola, katalog izložbe, B. Dobrić (ur.), Pula: Sveučilišna knjižnica – Društvo “Viribus unitis”, 1999.
19
Slavko Pavičić, Hrvatska vojna i ratna poviest i prvi svjetski rat, Zagreb: “Mato Lovrak”, 1994.; S.
Pavičić, Hrvatska ratna i vojna povijest, Zagreb: “Mato Lovrak”, 1998.; S. Pavičić, Hrvatska vojna i
ratna poviest i Prvi svjetski rat, Split: Knjigotisak, 2009.

A upravo su povjesničari amateri preuzeli na sebe istraživanje hrvatske vojne po-
vijesti i zahvaljujući njihovom trudu mi danas znamo neusporedivo više o pojedinim
vojnim postrojbama i istaknutim časnicima negoli smo to znali ikada prije. Pretpo-
stavljam da je zahvaljujući obljetnici takvih ljudi više,20 ali glas o njihovu radu još
nije stigao do šire javnosti i profesionalnih povjesničara, za razliku od radova dvoji-
ce entuzijasta koji umirovljeničke dane krate istraživanjem vojne povijesti. Jedan od
njih je Nikola Tominac koji godinama istražuje lokalnu povijest Like kroz djelovanje
79. c. i kr. pješačke pukovnije Grof Josip Jelačić iz Otočca, a u posljednje su vrijeme
nastali radovi o ratnom putu te pukovnije tijekom Prvoga svjetskog rata.21 Dugi niz
godinama talijanskim ratištem bavi se samozatajni Lovro Galić koji poznaje svaki
kamen na tom bojištu i zna o Prvom svjetskom ratu općenito više od svih hrvatskih
povjesničara zajedno. No, njegove knjige objavljene su isključivo u Sloveniji i nisu
baš lako dostupne.22 Jedini profesionalni povjesničar u Hrvatskoj koji se sustavno
bavi vojnom poviješću hrvatskih postrojbi jest Dinko Čutura koji istražuje ratni put
42. domobranske divizije i lik njezinog zapovjednika Stjepana Sarkotića.23 Dodu-
še, postoji još jedan pregledni rad Filipa Novosela24 te radovi nekolicine autora koji
20
Ovom prilikom moram spomenuti knjige nekoliko entuzijasta koji spajaju lokalne i vojne teme,
a to su: Ivica Ćosić Bukvin, Vrbanjci u „Velikom ratu“ 1914.-1918., Vrbanja: Naklada autora, 2014.;
Vinko Juzbašić, Bošnjačani u Prvom svjetskom ratu, Bošnjaci: Naklada autora, 2013.; Branko Kranj-
čev, Našice u Prvom svjetskom ratu 1914.-1918., Našice: Naklada autora, 2015.
21
Nikola Tominac, Ličani u ‘Velikom ratu’. Jedanaesta sočanska bitka, 17. kolovoza – 12. rujna
1917., Senjski zbornik 39 (2012.), 213.-250.; N. Tominac, 79. pukovnija zajedničke vojske u Prvo-
me svjetskom ratu, u: 1918. u hrvatskoj povijesti. Zbornik., Željko Holjevac (ur.), Zagreb: Matica
hrvatska, 2012., 283.-322. Osim toga, surađivao je na postavljanju izložbi u Muzeju grada Zagreba,
u Muzeju Sveti Ivan Zelina i u Crikvenici na temu Prvoga svjetskog rata.
22
Lovro Galić i Branko Marušič, Tolminsko mostišče, sv. 1., Tolmin: Tolminski muzej, 2005.; L.
Galić, Darja Pirih i Boris Jukić, Od Krna do Rombona 1915-1917, Kobarid: Ustanova Fundacija
Poti miru v Posočju, 2007.; Alois Harl, L. Galić, Irena Pavlović, Alenka Klemec i Ortolf Harl, Pri-
prave Kranjske dežele in obalne pokrajine spomladi 1915 v pričakanju italijanske invazije (iz vojnega
dnevnika c. in k. polkovnika Aloisa Pl. Harla, Kobarid: Kobariški muzej, 2013.
23
Dinko Čutura, Hrvatske postrojbe u Prvom svjetskom ratu i vojni raspad Austro-Ugarske (magi-
starski rad), Zagreb: Sveučilište u Zagrebu, Filozofski fakultet, 2003.; D. Čutura i Lovro Galić,
Veliki rat: Pregled ratnih operacija, Hrvatska revija 4 (obnovljeni tečaj), 2004., br. 3., 13.-60.; D.
Čutura, Usporedba studija Stjepana Sarkotića i studija Konrada von Hötzendorfa o pretpostavlje-
nom sukobu na Talijanskom bojištu sa stvarnim događajima koji su se zbili od 1915. do 1917., u:
Feldmaršal Svetozar Borojević od Bojne (1856.-1920.), Marino Manin (ur.), Zagreb: Hrvatski insti-
tut za povijest, 2011., 71.-90.; D. Čutura, Stjepan Sarkotić – časnik, strateg i političar (disertacija),
Zagreb: Sveučilište u Zagrebu, Filozofski fakultet, 2012.
24
Filip Novosel, Hrvatskoslavonske postrojbe u sastavu austrougarske vojske za vrijeme Prvog
svjetskog rata, Scrinia Slavonica. Godišnjak Podružnice za povijest Slavonije, Srijema i Baranje 10
(2010.), 267.-289.

istražuju domobranstvo kroz duže razdoblje pa se uzgred dotiču i Prvoga svjetskog
rata, ali im za sada događanja tijekom rata nisu bila od primarnoga interesa.25
I zato smo tu gdje jesmo: bez svijesti o svojoj vojnoj/ratnoj povijesti i s jed-
nim u hrvatskom javnom prostoru gotovo zaboravljenim ratom, što se jako do-
bro vidjelo tijekom obilježavanje Stogodišnjice Prvoga svjetskog rata. I po tome se
jako razlikujemo od srpske historiografije koja je Prvi svjetski rat, isto kao i Drugi,
uklopila u svoju ratnu povijest odmah po njihovom završetku. Jedan od važnih
razloga takvom stanju u Hrvatskoj jest i taj što je u Beogradu bilo središte Voj-
no-istorijskog instituta i Vojno-izdavačkog zavoda, dok u Zagrebu nije bilo, niti
danas ima, srodne ustanove, pa su fragmenti hrvatske vojne povijesti ugrađeni u
publikacije tih ustanova, uključujući serijsku publikaciju Vojno-istorijski glasnik,26
dok su samo krhotine hrvatske ratne povijesti završile u općim enciklopedijama iz
toga razdoblja.27 Najpoznatija izdanja vojnih zavoda svakako su Vojna enciklopedija
u 11 svezaka (1970. -1975.),28 te knjige Milana Zelenike (1962.)29 i Petra Tomca
(1973.).30
Što je napravljeno?
Iako se istraživanje Prvoga svjetskoga rata u jugoslavenskoj državi moglo od-
vijati u strogo kontroliranim uvjetima i uz poštivanje ograničenja proisteklih iz
25
Tado Oršolić, Hrvatsko domobranstvo kao ,separatum corpus’ ugarskog domobranstva (1868.-
-1914.), Radovi Filozofskoga fakulteta u Zadru 39 (2000.), br. 26., 165.-190.; Tomislav Zorko, Hr-
vatsko domobranstvo i oružništvo kao odrednice hrvatske autonomije 1868.–1914., Lovrećki libar
8 (2006.), br. 8., 33.-40.; Vladimir Huzjan, Raspuštanje Hrvatskog domobranstva nakon završetka
Prvog svjetskog rata, Časopis za suvremenu povijest 37 (2005.), br. 2., 445.-465.; Milan Pojić, Ustroj
austrougarske vojske na ozemlju Hrvatske 1868.–1914., Arhivski vjesnik 43 (2000.), 147.-169. te
Tomislav Aralica, Hrvatski ratnici kroz stoljeća, 3 sv., Zagreb: Znanje, 1996.-2010.
26
Bogdan Krizman, Dobropoljska bitka, Vojnoistorijski glasnik 17 (1966.), br. 6., 47.-69.; B.
Krizman, Predaja austrougarskog ratnog brodovlja u Puli 1918. godine, Vojnoistorijski glasnik 18
(1967.), br. 2., 239.-266.; B. Krizman, Solunsko primirje 29. septembra 1918., Vojnoistorijski gla-
snik, 19 (1968.), br. 1., 71.-94.; B. Krizman, Završne operacije srpske vojske u jesen 1918. godine.
(Do oslobođenja Beograda), Vojnoistorijski glasnik 20 (1969.), br. 2., 27.-108.; Petar Opačić, Trupe
odbrane Beograda u Kolubarskoj bici 1914. godine, Vojnoistorijski glasnik 33 (1982.), br. 3., 201.-
236.; Mirko Radmanović, Ustanak na ratnim brodovima austrougarske flote u Boki kotorskoj, Voj-
noistorijski glasnik 34 (1983.), br. 3., 203.-227.
27
O tome vidjeti: Hameršak, Tamna strana Marsa, 184.-185., a posebice bilj. 488.-492.
28
Vojna enciklopedija, 11 sv., Beograd: Vojnoizdavački zavod, 1970.-1975., sv. 2., 3., 5., 8., 9., 10.
29
Milan Zelenika, Prvi svetski rat 1914., Beograd: “Vojno delo”, 1962.
30
Petar Tomac, Prvi svetski rat 1914–1918., Beograd: Vojnoizdavački zavod, 1973.

političke doktrine, rijetki su to činili. Tek je krajem 1960-ih primjetan izlazak ve-
ćega broja radova koji se barem kronološki dotiču svjetskoga rata, pri čemu treba
upozoriti da je razlika zamjetna zato što do tada nema gotovo ništa, a tada je ipak
objavljeno štošta i ta se uzlazna putanja nastavila tijekom 1980-ih. Značajnija razli-
ka u temama i broju radova uočljiva je tek nakon 1990. i osamostaljenja Republike
Hrvatske.31
U istom razdoblju objavljeno je publicističko djelo Josipa Horvata (1967.) ko-
jemu je najveći nedostatak izostanak kritičkoga aparata jer se u nekim dijelovima
pokazalo pouzdanim, no nikako provjerljivim.32 Spominjem ga stoga što je to bilo
jedino sveobuhvatno djelo o ratu tiskano u Zagrebu do opsežne studije Bogda-
na Krizmana vrlo obećavajućeg naslova (1989.), ali ne od pretjerane koristi izvan
usko specijalizirane teme.33 Osim već spomenutih općih političkih prilika, do
1990. istraživano je pristupanje u dobrovoljačke (jugoslavenske/srpske) odrede,34
pobune vojnika i mornara,35 širenje komunističkih ideja među stanovništvom pod
31
Usp. Vijoleta Herman, Bibliografija radova o Prvom svjetskom ratu objavljenih u historijskim
časopisima u razdoblju 1945–1998. godine, Radovi Zavoda za hrvatsku povijest 32/33 (1999.-
2000.), 491.-498. Radovi su razvrstani u četiri glavne skupine: “Radovi o prilikama u Habsburškoj
Monarhiji uoči I. svjetskog rata”, “O prilikama za vrijeme svjetskog rata 1914-1918.” (uključujući
ravno deset članaka u podskupini “Vojna problematika”), “Prilike obrađene tijekom dužeg vremen-
skog perioda” te “Prikazi i ocjene strane literature”.
32
Josip Horvat, Prvi svjetski rat, Zagreb: Stvarnost, 1967.
33
Bogdan Krizman, Hrvatska u I. svjetskom ratu : hrvatsko-srpski politički odnosi, Zagreb: Globus,
1989.
34
Ivan Čizmić, Dobrovoljački pokret jugoslavenskih iseljenika u SAD u Prvom svjetskom ratu,
Historijski zbornik 23-24 (1970.-1971.), 21.-43. Korisno je vidjeti: Ilija Jovanović, Stevan Rajković
i dr., Jugoslovenski dobrovoljački korpus u Rusiji. Prilog istoriji dobrovoljačkog pokreta (1914–1918),
Beograd: Vojnoizdavački zavod “Vojno delo”, 1954.; Bogumil Hrabak, Jugosloveni zarobljenici u
Italiji i njihovo dobrovoljačko pitanje 1915–1918., Novi Sad: Filozofski fakultet – Institut za isto-
riju, 1980.; te druge njegove radove od kojih su neki objavljeni u Zborniku Historijskog instituta
Slavonije i Časopisu za suvremenu povijest.
35
Dio radova te tematike objavljen je u Vojnoistorijskom glasniku stoga vidi bilj. 26. Ostali rado-
vi su: Bogdan Krizman, Građa o nemirima u Hrvatskoj na kraju g. 1918., Historijski zbornik 10
(1957.), br. 1./4., 111.-129.; Benjamin Stulli, Prilozi građi o ustanku mornara u Boki Kotorskoj
1.–3. februara 1918., Arhivski vjesnik 1 (1958.), br. 1., 174.-248.; B. Stulli, Vojna pobuna u Kra-
gujevcu 1918 godine, Arhivski almanah 3 (1960.), br. 2./3., 269.-275.; Dinko Foretić, Antiaustrij-
ski pokreti u ratnoj mornarici u Šibeniku 1917/1918., Radovi Filozofskoga fakulteta u Zadru 6
(1964.–1967.), 195.-214.; B. Stulli, Prilozi građi za historiju revolucionarnog pokreta mornara na
našoj obali 1918. god., Arhivski vjesnik 9 (1966.), br. 9., 7.-109.; B. Stulli, Revolucionarni pokreti i
pobune u austrougarskoj mornarici tijekom 1917. i 1918., Jugoslovenski istorijski časopis 6 (1967.),
br. 1.-4., 46.-63.; B. Stulli, Novi prilozi građi za historiju revolucionarnog pokreta mornara na našoj
obali 1917-1918., Arhivski vjesnik 10 (1967.), br. 10., 1.-51.

utjecajem povratnika iz Rusije,36 vojni uspjesi srbijanske vojske37 i jedna studija o
sarajevskom atentatu.38
S izuzetkom Bogdana Krizmana, uglavnom je riječ o pojedinačnim radovima
koji odskaču od uobičajenoga polja istraživanja autora, dok su vojne teme osobito
intenzivno istraživali povjesničari iz Srbije, pretpostavljam, bez ikakvih problema.
Nakon 1990-ih povećava se broj opširnih znanstvenih studija na temu Prvoga
svjetskog rata. Historiografski najvrjednije su dvije politološke studije iz diplomat-
ske povijesti Livije Kardum (1997., 2000. i 2009.),39 zbornik radova sa znanstve-
noga skupa posvećenog obljetnici rođenja Svetozara Boroevića (2006.), kojemu su
o istom povodu bile posvećene po jedna spomenica i katalog izložbe40 te dva zbor-
nika radova sa skupova o godini 1918., održanih gotovo u isto vrijeme u Hrvat-
skom institutu za povijest i u Matici hrvatskoj (2008.).41 Tih se godina pojavljuju
36
Osim Bogumila Hrabaka, o tome su pisali: Ivan Očak, U borbi za ideje Oktobra : jugoslavenski
povratnici iz Sovjetske Rusije (1918–1921), Zagreb: Stvarnost, 1976.; I. Očak, Jugoslavenski okto-
barci : likovi i sudbine, Zagreb: Školska knjiga, 1979.; Drago Škorić, Uloga povratnika iz ruskog
zarobljeništva u razvoju događaja u Hrvatskoj potkraj godine 1918., Starine JAZU, knj. 46., Za-
greb: JAZU, 1956., 7.-21.; Josip Vidmar, Prilozi građi za povijest 1917–1918 (s osobitim osvrtom
na razvoj radničkog pokreta i odjeke Oktobarske revolucije kod nas), Arhivski vjesnik 1 (1958.), br.
1., 11.-173.
37
Uz radove Bogdana Krizmana objavljene u Vojnoistorijskom glasniku, tu su još i: B. Krizman,
Srpska Vrhovna komanda u danima raspada Austro-Ugarske 1918., Historijski zbornik 14 (1961.),
167.-216.; B. Krizman, Pripremanje ofanzive na Solunskom frontu (septembra 1918), Jugosloven-
ski istorijski časopis 4 (1965.), br. 5., 55.-82. te studije: Petar Opačić, Solunska ofenziva 1918. godine
: srpska vojska u završnom periodu prvog svetskog rata, Beograd: Vojnoistorijski institut, 1980.; P.
Opačić, Srbija, Solunski front i ujedinjenje, Beograd: Književne novine, 1990.
38
Vladimir Dedijer, Sarajevo 1914., Beograd: Prosveta, 1966.; V. Dedijer, Sarajevo 1914., 2 sv.,
Beograd: Prosveta, 1978.
39
Osim brojnih radova, tu su i studije: Livia Kardum, Europska diplomacija i prvi svjetski rat, sv.
1., Zagreb: Fakultet političkih znanosti, 1997.; L. Kardum, Europska diplomacija i Prvi svjetski rat,
Zagreb: Fakultet političkih znanosti, 2000.; L. Kardum, Europska diplomacija i Prvi svjetski rat,
Zagreb: Fakultet političkih znanosti, 2006.; L. Kardum, Suton stare Europe : europska diplomacija i
Prvi svjetski rat, Zagreb: Golden marketing – Tehnička knjiga, 2009.
40
Feldmaršal Svetozar Borojević od Bojne (1856.-1920.), Marino Manin (ur.), Zagreb: Hrvatski
institut za povijest, 2011.; Milan Pojić, Vojskovođa Svetozar Boroević 1856–1920 (povodom 150.
obljetnice rođenja), Zagreb: Hrvatski državni arhiv, 2006.; Drago Roksandić, Feldmaršal Svetozar
Borojević od Bojne (1856–1920) : Lav ili Lisica sa Soče?, Zagreb: Vijeće srpske nacionalne manjine
grada Zagreba, 2006.
41
Godina 1918. Prethodnice, zbivanja, posljedice, Zlatko Matijević (ur.), Zagreb: Hrvatski institut
za povijest, 2010.; 1918. u hrvatskoj povijesti, Zbornik, Željko Holjevac (ur.), Zagreb: Matica hr-
vatska, 2012.

studije Branke Boban o djelatnosti Stjepana Radića i Mire Kolar o spašavanju glad-
ne djece iz pasivnih krajeva Hrvatske i Bosne i Hercegovine posljednjih godina
rata, s popisom primateljskih obitelji42 te studije o interniranju stanovništva Istre
u unutrašnjost Monarhije provedeno na početku rata.43 Izišli su dugo očekivani
katalozi izložbi od kojih je najpoznatija Dadoh zlato za željezo, održana u Hrvat-
skom povijesnim muzeju u Zagrebu 2006. (katalog iz 2011.), dok je, uz nekoliko
manjih izložbi, bila održana velika izložba u Povijesnom i pomorskom muzeju u
Puli.44 Objavljeni su davno napisani dnevnički zapisi Frane Dubravčića, običnoga
pojedinca u ratu45 te dnevnik Carske i kraljevske pješačke pukovnije br. 16. iz Bje-
lovara.46
Probuđeno zanimanje za Prvi svjetski rat urodilo je još jednom golemom
razlikom u odnosu na prethodno razdoblje. Krajem 1990-ih pojavljuje se čak
troje kandidata s temama magistarskoga rada iz toga razdoblja na poslijediplom-
skom studiju povijesti Filozofskoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, tada jedine
ustanove s doktorskim studijem u Hrvatskoj. Bila sam to ja s temom o javnom
zdravstvu (obranjeno 2002.), Dinko Čutura s temom o hrvatskim postrojbama i
raspadu Austro-Ugarske (2003.) i Ivan Bulić s temom o vojnoj cenzuri (2007.).47
Osim nas, bili su još kolega Ante Bralić koji je obrađivao novinstvo u Zadru do
izbijanja rata (2002.) i Hrvoje Čapo sa svakodnevnim životom u Požegi kroz
42
Branka Boban, Stjepan Radić u vrijeme Prvoga svjetskog rata, Zagreb: Alinea, 2006.; Mira Kolar,
Spašavanje gladne djece u Hrvatskoj za Prvoga svjetskog rata, Slavonski Brod: Hrvatski institut za
povijest – Podružnica za povijest Slavonije, Srijema i Baranje, 2008.
43
Andrej Bader, Zaboravljeni egzodus 1915.-1918., Medulin: Naklada autora, 2009.; A. Bader,
Zaboravljeni egzodus 1915.-1918., Pula: Općina Ližnjan, 2011.; Davor Mandić, Istra u vihoru veli-
kog rata : sudbina evakuiraca 1914.-1918., Pula: Susreti na dragom kamenu – Povijesni i pomorski
muzej Istre, 2013.
44
“Dadoh zlato za željezo” : Prvi svjetski rat u zbirkama Hrvatskog povijesnog muzeja, Jelena Boro-
šak Marijanović (ur.), Zagreb: Hrvatski povijesni muzej, 2011.; Za cara i domovinu 1914–1918.,
Katarina Pocedić (ur.), Pula: Povijesni muzej Istre, 2008.
45
Frane Dubravčić, Živ sam i dobro mi je! Uspomene iz Prvog svjetskog rata 1914.-1918., Otočac:
Katedra Čakavskog sabora pokrajine Gacke, 2002.
46
Ratni dnevnik C. K. Varaždinske pješačke pukovnije br. 16., 2 sv., Željko Pleskalt (ur.), Bjelovar:
Državni arhiv u Bjelovaru, 2004.
47
Vijoleta Herman Kaurić, Funkcioniranje zdravstvene službe u Požeškoj županiji tijekom Prvog
svjetskog rata. Primjer Kraljevske zemaljske bolnice u Pakracu (magistarski rad), Zagreb: Filozofski
fakultet Sveučilišta u Zagrebu, 2002.; Dinko Čutura, Hrvatske postrojbe u Prvom svjetskom ratu i
vojni raspad Austro-Ugarske (magistarski rad), Zagreb: Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu,
2003.; Ivan Bulić, Vojna cenzura u Trojednoj kraljevini Hrvatskoj, Slavoniji i Dalmaciji za vrijeme
Prvoga svjetskoga rata (magistarski rad), Zagreb: Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, 2007.

duži vremenski period (2007.), kojima je rat bio važna vremenska odrednica.48
Većina nas nastavila je s doktoratima iz istoga razdoblja, ali s nešto promije-
njenim temama: ja o dobrotvornim akcijama u Zagrebu (2006.), Ivan Bulić o
djelatnosti bana Ivana baruna Skerlecza Lomničkog (2011.) i Dinko Čutura o
Stjepanu Sarkotiću (2012.).49 U međuvremenu su nam se pridružili Ante Bralić s
istraživanjem života u Zadru (2005.), Nikola Anušić s utjecajem španjolske gripe
(2011.) i Filip Hameršak s analizom autobiografija sudionika rata.50 Nevolja je
što svi radimo u različitim ustanovama i, premda međusobno surađujemo, bilo
bi znatno korisnije kada bi postojalo sustavnije zajedničko/projektno istraživa-
nje Prvoga svjetskoga rata u Hrvatskoj.
No, najviše se primjećuje porast broja „sitnih“ radova većega broja autora s puno
širim rasponom istraživanih tema negoli je to bilo prije osamostaljenja. Većina tih ra-
dova odnosi se na nevojničke i nepolitičke teme: cenzuru i publicistiku,51 odjeke rata,52
48
Ante Bralić, Zadarsko novinstvo uoči Prvog svjetskog rata, magistarski rad, Zagreb: Filozofski
fakultet Sveučilišta u Zagrebu, 2002.; Hrvoje Čapo, Svakodnevni život u Požegi od 1910. do 1921.
godine. Povijesnodemografska analiza (magistarski rad), Zagreb: Filozofski fakultet Sveučilišta u
Zagrebu, 2007., izišlo kao knjiga Povijest Požege i njezina stanovništva od 1910. do 1921., Jastrebar-
sko: Naklada Slap, 2009.
49
Vijoleta Herman Kaurić, Za naše junake... Rad dobrotvornih humanitarnih društava u gradu
Zagrebu 1914.–1918. (doktorska disertacija), Zagreb: Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu,
2007.; Ivan Bulić, Ivan Skerlecz Lomnički 1913.–1917. kraljevski komesar i hrvatski ban (doktor-
ska disertacija), Zagreb: Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, 2011. i Dinko Čutura, Stjepan
Sarkotić. Časnik, strateg i političar (doktorska disertacija), Zagreb: Filozofski fakultet Sveučilišta u
Zagrebu, 2012.
50
Ante Bralić, Zadar u doba Prvog svjetskog rata (doktorska disertacija), Zadar: Odjel za povijest
Sveučilišta u Zadru, 2005.; Nikola Anušić, U sjeni Velikog rata : utjecaj pandemije španjolske gripe
(1918/1919) na sociodemografske promjene u sjevernoj Hrvatskoj (doktorska disertacija), Zagreb:
Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, 2011., izišlo kao knjiga U sjeni Velikog rata : pandemija
španjolske gripe 1918.-1919. u sjevernoj Hrvatskoj : metodološki izazovi demografske analize, Zagreb:
Srednja Europa, 2015.; Filip Hameršak, Hrvatska autobiografija i Prvi svjetski rat (doktorska di-
sertacija), Zagreb: Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, 2013., izišlo kao knjiga Tamna strana
Marsa. Hrvatska autobiografija i Prvi svjetski rat, Zagreb: Naklada Ljevak, 2013.
51
Ivan Balta, Grad Osijek u Prvom svjetskom ratu kroz povijesne priče i iskaze, Književna revija
41 (2001.), br. 3.-4., 129.-144.; I. Balta, Zapisi o osječkim vojnim jedinicama u Prvom svjetskom
ratu, Anali Zavoda za znanstveni i umjetnički rad u Osijeku 17 (2001.), 67.-89. Ovaj posljednji rad
objavljen je u još dvije varijante u: I. Balta, Slavonija i slavonske vojne jedinice u Prvome svjetskom
ratu, Polemos 8 (2005.), br. 15./16., 205.-219. i I. Balta, Vojne jedinice iz Hrvatske (Slavonije) u I.
svjetskom ratu, Dani dr. Franje Tuđmana : Hrvati kroz stoljeća, sv. 1., (2008.), 129.-143.
52
Damir Agičić, Civil Croatia on the Eve of the First World War (The Echo of the Assassination
and Ultimatum), Povijesni prilozi 14 (1995.), 301.-317.; Ivan Bulić, Miroslav Krleža o Hrvatskoj u
Prvome svjetskom ratu. Između kronike i interpretacije, Časopis za suvremenu povijest 39 (2007.),
br. 3., 687.-704.

internirane osobe,53 svakodnevni život,54 zdravstvenu zaštitu, školstvo i socijalnu skrb,55
nemire poznatije pod zajedničkim nazivom „zeleni kader“,56 ali i sudbinu pojedinaca u
Velikom ratu.57 Iako je riječ o popriličnom broju radova, ipak su to pojedinačni prilozi
koji pokušavaju rasvijetliti to posve zanemareno razdoblje hrvatske povijesti.
53
Mira Kolar, Logor za internirce u Žlebiću i glavno središnje taborište za internirane i evakuira-
ne u Koprivnici 1915.-1917., Podravski zbornik 30 (2004.), 153.-176.; Diana Mikšić, Ruski ratni
zarobljenici u Prvom svjetskom ratu prema gradivu Hrvatskoga državnog arhiva, Arhivski vjesnik
48 (2005.), 100.-114.; Hrvoje Čapo, Gradivo požeškog arhiva o špijunima u Prvome svjetskom
ratu, Scrinia Slavonica. Godišnjak Podružnice za povijest Slavonije, Srijema i Baranje 6 (2006.),
267.-289.; Davor Mandić, Pulski Hrvatski list (1915.–1918.) – zapisi o ,evakuircima’ s područja
Pomorske utvrde Pula, Časopis za suvremenu povijest 42 (2010.), br. 3., 779.-820.; Željko Karaula,
Sarajevski atentat 28. lipnja 1914. godine – reakcije Hrvata i Srba u Kraljevini Hrvatskoj, Slavoniji
i Dalmaciji, Radovi Zavoda za hrvatsku povijest 43 (2011.), br. 43., 255.-291.
54
Ante Bralić, Kako preživjeti u Zadru? Prvi svjetski rat, Radovi Filozofskoga Fakulteta u Zadru.
Razdio povijesnih znanosti 37 (1998.), 155.-175.; A. Bralić, Kretanje cijena u Zadru tijekom Pr-
vog svjetskog rata, Radovi Zavoda za povijesne znanosti HAZU u Zadru 42 (2000.), 413.-430.;
A. Bralić, Zadar u Prvome svjetskom ratu, Hrvatska revija 4 (2004.), br. 2., 58.-63.; Hrvoje Čapo,
Požega u Prvom svjetskom ratu kroz deset slika, Hrvatska revija 5 (2005.), br. 2., 69.-75.; H. Čapo,
Prisiljeni živjeti s ratom: franjevci u Brodu, Požegi i Cerniku u Prvom svjetskom ratu (pogled kroz
samostanske kronike), Croatica Christiana periodica 29 (2005.), br. 56., 171.-191.; A. Bralić, Zadar
u vrtlogu propasti Habsburške Monarhije (1917.-1918.), Časopis za suvremenu povijest 38 (2006.),
br. 1., 243.-266.; Vijoleta Herman Kaurić, Prvi svjetski rat, Slavonija, Srijem i Baranja : vrela europ-
ske civilizacije, 3 sv., Vesna Kusin i Branka Šulc (gl. ur.), Zagreb: Ministarstvo kulture RH – Galerija
Klovićevi dvori, 2009., 1: 431.-435.; Mirjana Jurić, Zagreb u Prvome svjetskom ratu: povijesne
novine kao izvor za istraživanje socijalne povijesti, Libellarium 2 (2009.), br. 2., 121.-143.
55
Ante Bralić, Zadarsko školstvo u Prvom svjetskom ratu, Radovi Zavoda za povijesne znanosti HAZU
u Zadru 48 (2006.), 597.-630.; Mira Kolar, Petrinjci i briga za istarsku djecu za vrijeme Prvog svjetskog
rata, Petrinjski zbornik 1 (1998.), 75.-90.; M. Kolar, Zbrinjavanje gladne istarske djece tijekom Prvoga
svjetskog rata u Križevcima i okolici, CRIS 8 (2006.), 14.-25.; Vijoleta Herman Kaurić, Koliko je društa-
va djelovalo u Zagrebu za vrijeme Prvoga svjetskog rata, Historijski zbornik 62 (2009.), br. 2., 427.-463.;
V. Herman Kaurić, Projekt gradnje vojne zarazne bolnice u Brodu na Savi za Prvoga svjetskoga rata,
Scrinia Slavonica. Godišnjak Podružnice za povijest Slavonije, Srijema i Baranje 9 (2009.), 275.-295.
56
Ivo Banac, „I Karlo je o’šo u komite“. Nemiri u sjevernoj Hrvatskoj u jesen 1918., Časopis za
suvremenu povijest 24 (1992.), br. 3., 23.-43.
57
Ornata Tadin, Osobni fond generala Stjepana Sarkotića – analitički inventar, Arhivski vjesnik
37 (1994.), 221.-262.; Andrej Čebotarev, Prvi svjetski rat u očima grofa Stjepana Erdödyja, Gazop-
hylacium 2 (1995.), br. 1./2., 33.-58.; Nikola Batušić, Ratni dnevnik Branka Gavelle, u: Krležini
dani u Osijeku 2002., Branko Hećimović (ur.), Zagreb – Osijek, 2003., 132.-157.; Meri Kunčić i
Zoran Ladić, Prilog životopisu Milana Japunčića, Biobibliographica 1 (2003.), 69.-90.; Davorin Pe-
terlin, Josip „Josipovič“ Rukavina, Hrvatska revija 6 (2006.), br. 1., 4.-11.; Vijoleta Herman Kaurić,
Sjećanja dr. Vatroslava Florschütza sa ratištâ Prvoga svjetskoga rata, Godišnjak Njemačke narodno-
sne zajednice 15 (2008.), 35.-49.; Ivan Hrstić, Dnevnik Ivana Čovića – prilog istraživanju dobro-
voljačkog pokreta među Hrvatima u SAD-u u vrijeme Prvoga svjetskog rata, Časopis za suvremenu
povijest 42 (2010.), br. 1., 157.-177.

Poprilični dio tih radova napisala je Mira Kolar-Dimitrijević, a Prvi svjetski rat
spominje se u njezinim brojnim radovima koji obrađuju neku temu kroz duže raz-
doblje. Slično je i s radovima drugih istraživača povijesti 19. stoljeća, a posebice
Zlatka Matijevića, Jure Krište, Ljubomira Antića i Stjepana Matkovića, ali i drugih
mlađih povjesničara.
Stogodišnjica
Obilježavanje stogodišnjice od početka rata potaknulo je postavljanje brojnih
izložbi širom Hrvatske, od kojih su neke pretočene u vrlo korisne kataloge,58 a ne-
što izložbi održano je i godinu dana poslije. Održani su manji ili veći skupovi, koji
će, nadam se, ostati trajno zabilježeni kvalitetnim zbornicima, što će poslužiti kao
poticaj novim istraživanjima.59 Već sada u tijeku je izrada nekoliko doktorata na
temu Prvoga svjetskog rata koji bi trebali biti obranjeni u relativno skoro vrijeme.60
Svakim je danom sve više znanstvenih i/ili popularnih radova na različite teme
58
Mladen Houška i Romana Mačković, XIII. zagrebački korpus u 1. svjetskom ratu, Sveti Ivan Zeli-
na: Muzej Sveti Ivan Zelina, 2014.; Bjelovar u Velikom ratu 1914.-1918., Željko Pleskalt i Mladen
Medar (ur.), Bjelovar: Gradski muzej Bjelovar, 2014.; Branko Ostajmer i Vladimir Geiger, Đakovo
i Đakovština u Prvom svjetskom ratu 1914.-1918., Đakovo: Muzej Đakovštine, 2014.; Vlatko
Čakširan i Ivica Valent, Grad Sisak u Prvom svjetskom ratu 1914.-1918.: vodič kroz izložbu, Si-
sak: Gradski muzej Sisak, 2014.; Ivanka Cafuta, Iza bojišnice : živjeti u Brodu na Savi 1914.-1918.,
Slavonski Brod: Muzej Brodskog Posavlja, 2014.; Spomenka Težak, Petra Marincel i Spomenka
Vlahović, Narod u nevolji: Veliki rat na varaždinskom području, Varaždin: Gradski muzej Varaždin,
2014.; Mirjana Paušek i Stjepan Najman, Odjeci Prvog svjetskog rata u Valpovštini, Valpovo: Muzej
Valpovštine, 2014.; Jasmina Uroda Kutlić, Prvi svjetski rat u zbirkama Kulturno-povijesnog odjela
MMK. Kutina: Muzej Moslavine, 2014.; Luka Kazimović, Samoborci i Prvi svjetski rat, Samobor:
Samoborski muzej, 2014.; Dražen Emečić, Slobodni i kraljevski grad Koprivnica u Prvom svjetskom
ratu 1914. - 1918., Koprivnica: Muzej grada Koprivnice, 2014.; Goranka Horjan, Zagorsko lice
boga rata : u Europi – Prvi svjetski rat, Gornja Stubica: Muzej Hrvatskog zagorja – Muzej seljačkih
buna, 2014.; Za kralja i dom. Karlovac i Prvi svjetski rat, Sanda Kočevar (ur.), Karlovac: Gradski
muzej Karlovac, 2014.; Renata Bošnjaković i Silvija Lučevnjak, Našički kraj i Prvi svjetski rat, Na-
šice: Zavičajni muzej Našice, 2014.; Jadranka Kruljac-Sever, Prvi svjetski rat u čazmanskom kraju
– predratno, ratno i poslijeratno razdoblje 1912.-1920., Čazma: Centar za kulturu – Gradski muzej
Čazma, 2014. i brojni drugi.
59
Do sada je izišao jedino Varaždin i sjeverozapadna Hrvatska u Velikom ratu 1914. - 1918. : zbor-
nik radova sa znanstvenog skupa s međunarodnim sudjelovanjem održanim u Varaždinu 3. i 4. srpnja
2014. godine, Stjepan Damjanović (gl. ur.), Zagreb – Varaždin: HAZU – Zavod za znanstveni
rad u Varaždinu, 2014. U pripremi je opsežni zbornik sa znanstvenoga skupa 1914. – prva godina
rata u Trojednoj Kraljevini i Austro-Ugarskoj Monarhiji održanoga u listopadu 2014. u Hrvatskom
institutu za povijest.
60
Uskoro bi trebali doktorirati Boris Kukić, Marko Vukičević i Tomislav Bogadanović, a još je ne-
koliko kolega najavilo da će prijaviti temu iz ratnoga razdoblja, no nije mi poznato jesu li to i učinili.

sve većega broja znanstvenika ili entuzijasta. Pojedini časopisi objavili su prigodne
brojeve povodom stogodišnjice,61 ali najveći pomak ostvaren je knjigom Filipa Ha-
meršaka o ratnim autobiografijama. Od početka izlaženja časopisa VP – magazin
za vojnu povijest Prvi svjetski rat ima svoje mjesto među objavljivanim temama, a
posebice je to intenzivno od lipnja 2014., kada se iz broja u broj sustavno objavljuju
radovi, kronologija rata, feljtoni i putopisi na tu temu. Ukratko, napredak je vidljiv,
no zaostatak hrvatske historiografije za razvijenim historiografijama naprosto je
prevelik.
No, ipak je učinjeno više negoli ikada prije. Hrvatski odbor za obilježavanje sto-
godišnjice osnovan pri Hrvatskom institutu za povijest dao je izraditi web stranicu
posvećenu obilježavanju stogodišnjice na kojoj se uz novosti mogu pronaći kori-
sni materijali, poput dijelova starijih zbornika sa znanstvenih skupova i cjelokupni
tekst iz Hrvatske revije napisan povodom 90-godišnjice, što nije mala stvar jer je
papirnati oblik tih brojeva vrlo teško naći.62 O Prvom svjetskom ratu u Hrvatskoj
snimljen je dokumentarni serijal od četiri epizode u režiji Krešimira Čokolića i
prikazan je u udarnom terminu na prvom programu HTV-a, što je donedavno bilo
nezamislivo. Jedino je depresivan pogled u tuđa dvorišta, ali tako je to uvijek i tako
je bilo, pa zašto bi historiografija bila isključena.
Zaključak
Istraživanje Prvoga svjetskog rata u Hrvatskoj je u proteklih stotinu godina
prošlo put od zabranjene teme, preko strogo kontroliranih i odabranih tematskih
cjelina, pa do slobodnog odabira tema bez političkoga pritiska ili prisile. Jest da
pojedine teme izazivaju buru u javnosti vlastite domovine ili susjednih zemalja, ali
to nije odlika isključivo tema proizišlih iz ovoga razdoblja. Ono što sa sigurnošću
možemo reći, napredak je postignut, ali je hrvatska znanost još daleko od shvaćanja
ovoga kompleksnoga razdoblja koje je u mnogočemu odredilo kasnija povijesna
zbivanja oko kojih se još više lome koplja u hrvatskom javnom prostoru i čini se da
ta loša praksa nikada neće prestati.
61
Cijeli časopis Review of Croatian History 10 (2014.) bio je posvećen Prvom svjetskom ratu, dok
je primjerice Scrinia Slavonica 14 (2014.) objavila tri članka.
62
Vidjeti: http://www.1914-1918.com.hr (zasebno) ili pristupiti preko mrežnih stranica Hrvat-
skog instituta za povijest u Zagrebu (http://isp.hr), Prvi svjetski rat.

LITERATURA
 “Dadoh zlato za željezo” : Prvi svjetski rat u zbirkama Hrvatskog povijesnog muzeja,

Jelena Borošak Marijanović (ur.), (Zagreb: Hrvatski povijesni muzej, 2011.).

 1918. u hrvatskoj povijesti, Zbornik., Željko Holjevac (ur.), (Zagreb: Matica hrvatska,
2012.).
 Agičić, Damir, “Civil Croatia on the Eve of the First World War (The Echo of the
Assassination and Ultimatum)”, Povijesni prilozi 14 (1995.), 301.-317.
 Anušić, Nikola, U sjeni Velikog rata : pandemija španjolske gripe 1918.-1919. u sjevernoj
Hrvatskoj : metodološki izazovi demografske analize (Zagreb: Srednja Europa, 2015.).
 Anušić, Nikola, U sjeni Velikog rata : utjecaj pandemije španjolske gripe (1918/1919)
na sociodemografske promjene u sjevernoj Hrvatskoj (doktorska disertacija) (Zagreb:
Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, 2011.).
 Aralica, Tomislav, Hrvatski ratnici kroz stoljeća, 3 sv., (Zagreb: Znanje, 1996.-2010.).
 Bačić, Vilim, Poviest prvog svjetskog rata na Jadranu, sv. 1., (Zagreb: Hrvatski izdavač-
ki bibliografski zavod, 1945.).
 Bader, Andrej, Zaboravljeni egzodus 1915.-1918. (Medulin: Naklada autora, 2009.).
 Bader, Andrej, Zaboravljeni egzodus 1915.-1918. (Pula: Općina Ližnjan, 2011.).
 Balta, Ivan, Grad Osijek u Prvom svjetskom ratu kroz povijesne priče i iskaze, Književ-
na revija 41 (2001.), br. 3.-4., 129.-144.
 Balta, Ivan, Slavonija i slavonske vojne jedinice u Prvome svjetskom ratu, Polemos 8
(2005.), br. 15./16., 205.-219.
 Balta, Ivan, Vojne jedinice iz Hrvatske (Slavonije) u I. svjetskom ratu, Dani dr. Franje
Tuđmana : Hrvati kroz stoljeća, sv. 1., (2008.), 129.-143.
 Balta, Ivan, Zapisi o osječkim vojnim jedinicama u Prvom svjetskom ratu, Anali Zavo-
da za znanstveni i umjetnički rad u Osijeku 17 (2001.), 67.-89.
 Banac, Ivo, “I Karlo je o’šo u komite“. Nemiri u sjevernoj Hrvatskoj u jesen 1918.,
Časopis za suvremenu povijest 24 (1992.), br. 3., 23.-43.
 Batušić, Nikola, Ratni dnevnik Branka Gavelle, u: Krležini dani u Osijeku 2002.,
Branko Hećimović (ur.), (Zagreb – Osijek, 2003.), 132.-157.
 Bjelovar u Velikom ratu 1914.-1918., Željko Pleskalt i Mladen Medar (ur.), (Bjelovar:
Gradski muzej Bjelovar, 2014.).
 Boban, Branka, Stjepan Radić u vrijeme Prvoga svjetskog rata (Zagreb: Alinea, 2006.).
 Bošnjaković, Renata i Lučevnjak, Silvija, Našički kraj i Prvi svjetski rat (Našice: Zavi-
čajni muzej Našice, 2014.).
 Bralić, Ante, Kako preživjeti u Zadru? Prvi svjetski rat, Radovi Filozofskoga fakulteta
u Zadru. Razdio povijesnih znanosti 37 (1998.), 155.-175.
 Bralić, Ante, Kretanje cijena u Zadru tijekom Prvog svjetskog rata, Radovi Zavoda za
povijesne znanosti HAZU u Zadru 42 (2000.), 413.-430.
 Bralić, Ante, Zadar u Prvome svjetskom ratu, Hrvatska revija 4 (2004.), br. 2., 58.-63.

 Bralić, Ante, Zadar u vrtlogu propasti Habsburške Monarhije (1917.-1918.), Časopis
za suvremenu povijest 38 (2006.), br. 1., 243.-266.
 Bralić, Ante, Zadarsko školstvo u Prvom svjetskom ratu, Radovi Zavoda za povijesne
znanosti HAZU u Zadru 48 (2006.), 597.-630.
 Bralić, Ante, Beginning of the First World War in Dalmatia, Review of Croatian
History 10 (2014.), 47.-75.
 Bralić, Ante, Zadar u doba Prvog svjetskog rata (doktorska disertacija), (Zadar: Odjel
za povijest Sveučilišta u Zadru, 2005.).
 Bralić, Ante, Zadarsko novinstvo uoči Prvog svjetskog rata, magistarski rad (Zagreb:
Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, 2002.).
 Bulić, Ivan, Miroslav Krleža o Hrvatskoj u Prvome svjetskom ratu. Između kronike i
interpretacije, Časopis za suvremenu povijest 39 (2007.), br. 3., 687.-704.
 Bulić, Ivan, Ivan Skerlecz Lomnički 1913.–1917. kraljevski komesar i hrvatski ban
(doktorska disertacija), (Zagreb: Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, 2011.).
 Bulić, Ivan, Vojna cenzura u Trojednoj kraljevini Hrvatskoj, Slavoniji i Dalmaciji za vri-
jeme Prvoga svjetskoga rata (magistarski rad), (Zagreb: Filozofski fakultet Sveučilišta u
Zagrebu, 2007.).
 Cafuta, Ivanka, Iza bojišnice: živjeti u Brodu na Savi 1914.-1918. (Slavonski Brod:
Muzej Brodskog Posavlja, 2014.).
 Carska i kraljevska mornarica u Puli / K. u. k. Marine in Pola, katalog izložbe, B. Do-
brić (ur.), (Pula: Sveučilišna knjižnica – Društvo “Viribus unitis”, 1999.).
 Carska i kraljevska mornarica u Puli i na Jadranu od 1856. do 1918. godine : pomor-
skopovijesni i kulturnopovijesni prilozi, Bruno Dobrić (ur.), (Pula: Društvo “Viribus
unitis”, 2014.).
 Clark, Christopher, The Sleepwalkers : How Europe Went to War in 1914 (London:
Allen Lane, 2013.).
 Čakširan, Vlatko i Valent, Ivica, Grad Sisak u Prvom svjetskom ratu 1914.-1918.: vodič
kroz izložbu, (Sisak: Gradski muzej Sisak, 2014.).
 Čapo, Hrvoje, Broj primljenih časnika bivše austrougarske vojske u vojsku Kraljevine
Srba, Hrvata i Slovenaca, Časopis za suvremenu povijest 40 (2008.), br. 3., 1087.-1103.
 Čapo, Hrvoje, Gradivo požeškog arhiva o špijunima u Prvome svjetskom ratu, Scri-
nia Slavonica. Godišnjak Podružnice za povijest Slavonije, Srijema i Baranje 6 (2006.),
267.-289.
 Čapo, Hrvoje, Požega u Prvom svjetskom ratu kroz deset slika, Hrvatska revija 5
(2005.), br. 2., 69.-75.
 Čapo, Hrvoje, Prisiljeni živjeti s ratom: franjevci u Brodu, Požegi i Cerniku u Prvom
svjetskom ratu (pogled kroz samostanske kronike), Croatica Christiana periodica 29
(2005.), br. 56., 171.-191.
 Čapo, Hrvoje, Identifiability in Warfare: Croatian Soldiers’ multinational Ambiance
of Service (1914-1918), Review of Croatian History 10 (2014.), 23.-46.

 Čapo, Hrvoje, Kraljevina čuvara : represivni aparat monarhističke Jugoslavine na po-
dručju hrvatskih zemalja (1918.-1941.), (Zagreb: Hrvatski institut za povijest, 2015.).
 Čapo, Hrvoje, Povijest Požege i njezina stanovništva od 1910. do 1921. ( Jastrebarsko:
Naklada Slap, 2009.).
 Čapo, Hrvoje, Svakodnevni život u Požegi od 1910. do 1921. godine. Povijesnodemo-
grafska analiza (magistarski rad), (Zagreb: Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu,
2007.).
 Čebotarev, Andrej, Prvi svjetski rat u očima grofa Stjepana Erdödyja, Gazophylacium
2 (1995.), br. 1./2., 33.-58.
 Čizmić, Ivan, Dobrovoljački pokret jugoslavenskih iseljenika u SAD u Prvom svjet-
skom ratu, Historijski zbornik 23-24 (1970. – 1971.), 21.-43.
 Čulinović, Ferdo, 1918. na Jadranu, (Zagreb: Glas rada 1951.).
 Čutura, Dinko i Galić, Lovro, Veliki rat: Pregled ratnih operacija, Hrvatska revija 4
(obnovljeni tečaj), 2004., br. 3., 13.-60.
 Čutura, Dinko, Usporedba studija Stjepana Sarkotića i studija Konrada von Hötzen-
dorfa o pretpostavljenom sukobu na Talijanskom bojištu sa stvarnim događajima koji
su se zbili od 1915. do 1917., u: Feldmaršal Svetozar Borojević od Bojne (1856.-1920.),
Marino Manin (ur.), (Zagreb: Hrvatski institut za povijest, 2011.), 71.-90.
 Čutura, Dinko, Hrvatske postrojbe u Prvom svjetskom ratu i vojni raspad Austro-Ugar-
ske (magistarski rad), (Zagreb: Sveučilište u Zagrebu, Filozofski fakultet, 2003.).
 Čutura, Dinko, Stjepan Sarkotić – časnik, strateg i političar (disertacija), (Zagreb: Sve-
učilište u Zagrebu, Filozofski fakultet, 2012.).
 Ćosić Bukvin, Ivica, Vrbanjci u „Velikom ratu“ 1914.-1918. (Vrbanja; Naklada autora,
2014.).
 Dedijer, Vladimir, Sarajevo 1914. (Beograd: Prosveta, 1966.).
 Dedijer, Vladimir, Sarajevo 1914., 2. sv., (Beograd: Prosveta, 1978.).
 Dobrovšak, Ljiljana, Fragments from the History of the Croatian Jews during the
First World War (1914-1918), Review of Croatian History 10 (2014.), 113.-134.
 Dubravčić, Frane, Živ sam i dobro mi je! Uspomene iz Prvog svjetskog rata 1914.-
1918. (Otočac: Katedra Čakavskog sabora pokrajine Gacke, 2002.).
 Emečić, Dražen, Slobodni i kraljevski grad Koprivnica u Prvom svjetskom ratu 1914. -
1918. (Koprivnica: Muzej grada Koprivnice, 2014.).
 Feldmaršal Svetozar Borojević od Bojne (1856.-1920.), Marino Manin (ur.), (Zagreb:
Hrvatski institut za povijest, 2011.).
 Foretić, Dinko, Antiaustrijski pokreti u ratnoj mornarici u Šibeniku 1917/1918., Ra-
dovi Filozofskoga fakulteta u Zadru 6 (1964. – 1967.), 195.-214.
 Freivogel, Zvonimir, Austrougarska vojska u Prvome svjetskom ratu (Zagreb: Despot
Infinitus d.o.o., 2014.).
 Freivogel, Zvonimir, Austrougarske podmornice u I. svjetskom ratu / Austro-Hungarian
submarines in World War I (Rijeka: “Adamić”, 2007.).

 Freivogel, Zvonimir, Austrougarski bojni brodovi I. svjetskog rata / Austro-Hungarian
battleships of World War One (Rijeka: “Adamić”, 2003.).
 Galić, Lovro i Marušič, Branko, Tolminsko mostišče, sv. 1., (Tolmin: Tominski muzej,
2005.).
 Galić, Lovro; Pirih, Darja i Jukić, Boris, Od Krna do Rombona 1915-1917 (Kobarid:
Ustanova Fundacija Poti miru v Posočju, 2007.) .
 Godina 1918. Prethodnice, zbivanja, posljedice, Zlatko Matijević (ur.), (Zagreb: Hrvat-
ski institut za povijest, 2010.).
 Hameršak, Filip, Hrvatska autobiografija i Prvi svjetski rat (doktorska disertacija),
(Zagreb: Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, 2013.).
 Hameršak, Filip, Tamna strana Marsa. Hrvatska autobiografija i Prvi svjetski rat (Za-
greb: Naklada Ljevak, 2013.).
 Harl, Alois; Galić, Lovro; Pavlović, Irena; Klemec, Alenka i Harl, Ortolf, Priprave
Kranjske dežele in obalne pokrajine spomladi 1915 v pričakanju italijanske invazije (iz
vojnega dnevnika c. in k. polkovnika Aloisa Pl. Harla), (Kobarid: Kobariški muzej,
2013.).
 Herman, Vijoleta, Bibliografija radova o Prvom svjetskom ratu objavljenim u historij-
skim časopisima u razdoblju 1945–1998. godine, Radovi Zavoda za hrvatsku povijest
32/33 (1999.-2000.), 491.-498.
 Herman Kaurić, Vijoleta, Koliko je društava djelovalo u Zagrebu za vrijeme Prvoga
svjetskog rata, Historijski zbornik 62 (2009.), br. 2., 427.-463.
 Herman Kaurić, Vijoleta, Projekt gradnje vojne zarazne bolnice u Brodu na Savi za
Prvoga svjetskoga rata, Scrinia Slavonica. Godišnjak Podružnice za povijest Slavonije,
Srijema i Baranje 9 (2009.), 275.-295.
 Herman Kaurić, Vijoleta, Prvi svjetski rat, Slavonija, Srijem i Baranja : vrela europske
civilizacije, 3. sv., Vesna Kusin i Branka Šulc (gl. ur.), (Zagreb: Ministarstvo kulture
RH – Galerija Klovićevi dvori, 2009.), 1: 431.-435.
 Herman Kaurić, Vijoleta, Sjećanja dr. Vatroslava Florschütza sa ratištâ Prvoga svjet-
skoga rata, Godišnjak Njemačke narodnosne zajednice 15 (2008.), 35.-49.
 Herman Kaurić, Vijoleta, The First World War in Croatia – more or less known Facts
about it. Review of Croatian History 10 (2014.), 7.-22.
 Herman Kaurić, Vijoleta, Funkcioniranje zdravstvene službe u Požeškoj županiji tije-
kom Prvog svjetskog rata. Primjer Kraljevske zemaljske bolnice u Pakracu (magistarski
rad), (Zagreb: Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, 2002.).
 Herman Kaurić, Vijoleta, Kraljevska zemaljska bolnica u Pakracu – primjer gospodar-
skog poslovanja velike bolnice u Velikom ratu, Scrinia Slavonica 14 (2014.), 193.-216.
 Herman Kaurić, Vijoleta, Za naše junake... Rad dobrotvornih humanitarnih društava
u gradu Zagrebu 1914.–1918. (doktorska disertacija), (Zagreb: Filozofski fakultet
Sveučilišta u Zagrebu, 2007.).
 Horjan, Goranka, Zagorsko lice boga rata : u Europi – Prvi svjetski rat. (Gornja Stubi-
ca: Muzej Hrvatskog zagorja – Muzej seljačkih buna, 2014.).

 Horvat, Josip, Prvi svjetski rat (Zagreb: Stvarnost, 1967.).
 Houška, Mladen i Mačković, Romana, XIII. zagrebački korpus u 1. svjetskom ratu
(Sveti Ivan Zelina: Muzej Sveti Ivan Zelina, 2014.).
 Hrabak, Bogumil, Austro-ugarski zarobljenici u Srbiji 1914–1915. godine i prilikom
povlačenja kroz Albaniju, Zbornik Historijskog instituta Slavonije 1 (1964.), br. 2., 107.
 Hrabak, Bogumil, Jugosloveni zarobljenici u Italiji i njihovo dobrovoljačko pitanje
1915–1918., (Novi Sad: Filozofski fakultet – Institut za istoriju, 1980.).
 Hrstić, Ivan, Dnevnik Ivana Čovića – prilog istraživanju dobrovoljačkog pokre-
ta među Hrvatima u SAD-u u vrijeme Prvoga svjetskog rata, Časopis za suvremenu
povijest 42 (2010.), br. 1., 157.-177.
 Huzjan, Vladimir, Raspuštanje Hrvatskog domobranstva nakon završetka Prvog
svjetskog rata, Časopis za suvremenu povijest 37 (2005.), br. 2., 445.-465.
 Jelaska Marijan, Zdravka, Circumstances in Dalmatia during the Reign of Emperor
Charles, Review of Croatian History 10 (2014.), 77.-95.
 Jovanović, Ilija; Rajković, Stevan i dr., Jugoslovenski dobrovoljački korpus u Rusiji.
Prilog istoriji dobrovoljačkog pokreta (1914–1918), (Beograd: Vojnoizdavački zavod
“Vojno delo”, 1954.).
 Jugoslavenski odbor u Londonu : u povodu 50-godišnjice osnivanja, Vaso Bogdanov, Fer-
do Čulinović i Marko Kostrenčić (ur.), (Zagreb: JAZU, 1966.).
 Jurić, Mirjana, Zagreb u Prvome svjetskom ratu: povijesne novine kao izvor za istraži-
vanje socijalne povijesti, Libellarium 2 (2009.), br. 2., 121.-143.
 Juzbašić, Vinko, Bošnjačani u Prvom svjetskom ratu (Bošnjaci: Naklada autora, 2013.).
 Kapun, Vladimir, Međimurje 1918. (Čakovec: “Zrinski”, 1982.).
 Karaula, Željko, Sarajevski atentat 28. lipnja 1914. godine – reakcije Hrvata i Srba
u Kraljevini Hrvatskoj, Slavoniji i Dalmaciji, Radovi Zavoda za hrvatsku povijest 43
(2011.), br. 43., 255.-291.
 Kardum, Livia, Europska diplomacija i Prvi svjetski rat (Zagreb: Fakultet političkih
znanosti, 2000.).
 Kardum, Livia, Europska diplomacija i Prvi svjetski rat (Zagreb: Fakultet političkih
znanosti, 2006.).
 Kardum, Livia, Europska diplomacija i prvi svjetski rat, sv. 1., (Zagreb: Fakultet politič-
kih znanosti, 1997.).
 Kardum, Livia, Suton stare Europe : europska diplomacija i Prvi svjetski rat (Zagreb:
Golden marketing – Tehnička knjiga, 2009.).
 Kazimović, Luka, Samoborci i Prvi svjetski rat, (Samobor: Samoborski muzej, 2014.).
 Kolar, Mira, Logor za internirce u Žlebiću i glavno središnje taborište za internirane i
evakuirane u Koprivnici 1915.-1917., Podravski zbornik 30 (2004.), 153.-176.
 Kolar, Mira, Petrinjci i briga za istarsku djecu za vrijeme Prvog svjetskog rata, Petrinj-
ski zbornik 1 (1998.), 75.-90.

 Kolar, Mira, Zbrinjavanje gladne istarske djece tijekom Prvoga svjetskog rata u Kri-
ževcima i okolici, CRIS 8 (2006.), 14.-25.
 Kolar, Mira, Zbrinjavanje gladne djece u Hrvatskoj za Prvoga svjetskog rata (Slavonski
Brod: Hrvatski institut za povijest – Podružnica za povijest Slavonije, Srijema i Bara-
nje, 2008.).
 Kranjčev, Branko, Našice u Prvom svjetskom ratu 1914.-1918. (Našice: Naklada auto-
ra, 2015.).
 Krizman, Bogdan i Janković, Dragoslav, Građa o stvaranju jugoslovenske države (1.
I–20. XII 1918), 2. sv., (Beograd: Institut društvenih nauka, Odeljenje za istorijske
nauke, 1964.).
 Krizman, Bogdan, Dobropoljska bitka, Vojnoistorijski glasnik 17 (1966.), br. 6., 47.-
69.
 Krizman, Bogdan, Građa o nemirima u Hrvatskoj na kraju g. 1918., Historijski zbor-
nik 10 (1957.), br. 1./4., 111.-129.
 Krizman, Bogdan, Predaja austrougarskog ratnog brodovlja u Puli 1918. godine, Voj-
noistorijski glasnik 18 (1967.), br. 2., 239.-266.
 Krizman, Bogdan, Pripremanje ofanzive na Solunskom frontu (septembra 1918), Ju-
goslovenski istorijski časopis 4 (1965.), br. 5., 55.-82.
 Krizman, Bogdan, Solunsko primirje 29. septembra 1918., Vojnoistorijski glasnik, 19
(1968.), br. 1., 71.-94.
 Krizman, Bogdan, Srpska Vrhovna komanda u danima raspada Austro-Ugarske 1918.,
Historijski zbornik 14 (1961.), 167.-216.
 Krizman, Bogdan, Završne operacije srpske vojske u jesen 1918. godine. (Do oslobo-
đenja Beograda), Vojnoistorijski glasnik 20 (1969.), br. 2., 27.-108.
 Krizman, Bogdan, Hrvatska u prvom svjetskom ratu. Hrvatsko-srpski politički odnosi,
(Zagreb: Globus, 1989.).
 Krizman, Bogdan, Raspad Austro-Ugarske i stvaranje jugoslavenske države, (Zagreb:
Školska knjiga, 1977.).
 Kruljac-Sever, Jadranka, Prvi svjetski rat u čazmanskom kraju – predratno, ratno i po-
slijeratno razdoblje 1912.-1920. (Čazma: Centar za kulturu – Gradski muzej Čazma,
2014.) i brojni drugi.
 Kunčić, Meri i Ladić, Zoran, Prilog životopisu Milana Japunčića, Biobibliographica 1
(2003.), 69.-90.
 Leontić, Ljubo, O Jugoslovenskom odboru u Londonu : Jugoslovenska narodna odbrana
u Južnoj Americi i Jugoslovensko narodno vijeće u Washingtonu (Zagreb: Izdavački za-
vod Jugoslavenske akademije, 1960.).
 Mandić, Ante, Fragmenti za historiju ujedinjenja : povodom četrdesetgodišnjice osniva-
nja Jugoslavenskog odbora (Zagreb: JAZU, 1956.).
 Mandić, Davor, Pulski Hrvatski list (1915. – 1918.) – zapisi o „evakuircima“ s područ-
ja Pomorske utvrde Pula, Časopis za suvremenu povijest 42 (2010.), br. 3., 779.-820.

 Mandić, Davor, Istra u vihoru velikog rata : sudbina evakuiraca 1914.-1918. (Pula:
Susreti na dragom kamenu – Povijesni i pomorski muzej Istre, 2013.).
 Marjanović, Milan, Londonski ugovor iz godine 1915. Prilog povijesti borbe za Jadran
1914.-1917. (Zagreb: JAZU, 1960.).
 Markus, Tomislav, Demonizacija Habsburške monarhije kao metoda historijskih
istraživanja, Časopis za suvremenu povijest 26 (1994.), br. 1., 81.-98.
 Mikšić, Diana, Ruski ratni zarobljenici u Prvom svjetskom ratu prema gradivu Hrvat-
skoga državnog arhiva, Arhivski vjesnik 48 (2005.), 100.-114.
 Mornarička knjižnica (K. u. K. Marinebibliothek) i austrijska/austrougarska mornari-
ca u Puli : zbornik radova sa međunarodnog znanstvenog skupa povodom 200. obljetnice
osnutka Mornaričke knjižnice, B. Dobrić (ur.), (Pula: Sveučilišna knjižnica, 2005.).
 Novosel, Filip, Hrvatskoslavonske postrojbe u sastavu austrougarske vojske za vrijeme
Prvog svjetskog rata, Scrinia Slavonica. Godišnjak Podružnice za povijest Slavonije, Sri-
jema i Baranje 10 (2010.), 267.-289.
 Očak, Ivan, Jugoslavenski oktobarci : likovi i sudbine, (Zagreb: Školska knjiga, 1979.).
 Očak, Ivan, U borbi za ideje Oktobra : jugoslavenski povratnici iz Sovjetske Rusije (1918
– 1921), (Zagreb: Stvarnost, 1976.).
 Opačić, Petar, Trupe odbrane Beograda u Kolubarskoj bici 1914. godine, Vojnoistorij-
ski glasnik 33 (1982.), br. 3., 201.-236.
 Opačić, Petar, Solunska ofenziva 1918. godine : srpska vojska u završnom periodu prvog
svetskog rata (Beograd: Vojnoistorijski institut, 1980.).
 Opačić, Petar, Srbija, Solunski front i ujedinjenje, (Beograd: Književne novine, 1990.).
 Oršolić, Tado, Hrvatsko domobranstvo kao ,separatum corpus’ ugarskog domobran-
stva (1868.-1914.), Radovi Filozofskoga fakulteta u Zadru 39 (2000.), br. 26., 165.-
190.
 Ostajmer, Branko i Geiger, Vladimir, Dobrotvorna djelatnost đakovačkih društava i
ustanova tijekom Prvoga svjetskog rata, Scrinia Slavonica 14 (2014.), 159.-192.
 Ostajmer, Branko i Geiger, Vladimir, Đakovo i Đakovština u Prvom svjetskom ratu
1914.-1918. (Đakovo: Muzej Đakovštine, 2014.).
 Österreich-Ungarns letzter Krieg 1914-1918, Edmund Glaise-Horstenau (ur.), 8. sv.
(Wien: Verlag der Militärwissenschaften Mitteillungen, 1930.-1939.).
 Paušek, Mirjana i Najman, Stjepan, Odjeci Prvog svjetskog rata u Valpovštini, (Valpovo:
Muzej Valpovštine, 2014.).
 Pavličić, Slavko, Hrvatska ratna i vojna povijest, (Zagreb: “Mato Lovrak”, 1998.).
 Pavičić, Slavko, Hrvatska vojna i ratna poviest i prvi svjetski rat, (Zagreb: “Mato Lo-
vrak”, 1994.).
 Pavičić, Slavko, Hrvatska vojna i ratna poviest i Prvi svjetski rat, (Split: Knjigotisak,
2009.).
 Pavičić, Slavko, Hrvatska vojna i ratna povijest i prvi svjetski rat, (Zagreb: Hrvatska
knjiga, 1943.)

 Pavičić, Slavko, Jugozapadno (talijansko) ratište u Prvom svjetskom ratu, (Zagreb: Na-
klada autora, 1944.).
 Peterlin, Davorin, Josip ,Josipovič’ Rukavina, Hrvatska revija 6 (2006.), br. 1., 4.-11.
 Pojić, Milan, Ustroj austrougarske vojske na ozemlju Hrvatske 1868.–1914., Arhivski
vjesnik 43 (2000.), 147.-169.
 Pojić, Milan, Vojskovođa Svetozar Boroević 1856–1920 (povodom 150. obljetnice rođe-
nja), (Zagreb: Hrvatski državni arhiv, 2006.).
 Radmanović, Mirko, Ustanak na ratnim brodovima austrougarske flote u Boki kotor-
skoj, Vojnoistorijski glasnik 34 (1983.), br. 3., 203.-227.
 Ratni dnevnik C. K. Varaždinske pješačke pukovnije br. 16., 2. sv., Željko Pleskalt (ur.),
(Bjelovar: Državni arhiv u Bjelovaru, 2004.).
 Renouvin, Pierre, Evropska kriza i Prvi svjetski rat (Zagreb: Naprijed, 1965.).
 Renouvin, Pierre, Europska kriza i Prvi svjetski rat (Zagreb: Golden marketing – Teh-
nička knjiga, 2008.).
 Roksandić, Drago, Feldmaršal Svetozar Borojević od Bojne (1856–1920) : Lav ili Lisi-
ca sa Soče? (Zagreb: Vijeće srpske nacionalne manjine grada Zagreba, 2006.).
 Stulli, Benjamin, Novi prilozi građi za historiju revolucionarnog pokreta mornara na
našoj obali 1917–1918., Arhivski vjesnik 10 (1967.), br. 10., 1.-51.
 Stulli, Benjamin, Prilozi građi o ustanku mornara u Boki Kotorskoj 1. – 3. februara
1918., Arhivski vjesnik 1 (1958.), br. 1., 174.-248.
 Stulli, Benjamin, Prilozi građi za historiju revolucionarnog pokreta mornara na našoj
obali 1918. god., Arhivski vjesnik 9 (1966.), br. 9., 7.-109.
 Stulli, Benjamin, Revolucionarni pokreti i pobune u austrougarskoj mornarici tije-
kom 1917. i 1918., Jugoslovenski istorijski časopis 6 (1967.), br. 1.-4., 46.-63.
 Stulli, Benjamin, Vojna pobuna u Kragujevcu 1918 godine, Arhivski almanah 3
(1960.), br. 2./3., 269.-275.
 Šćukanec, Dragutin, Ipak i u vojsci na hrvatskom jeziku, Kritika 3 (1970.), br. 13.,
562.-563.
 Šepić, Dragovan, Italija, saveznici i jugoslavensko pitanje 1914–1918., (Zagreb, Škol-
ska knjiga, 1970.).
 Šišić, Ferdo, Dokumenti o postanku Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca 1914–1919.,
(Zagreb, 1920.).
 Šišić, Ferdo, Jadransko pitanje na Konferenciji mira u Parizu : zbirka akata i dokume-
nata (Zagreb: izvanredno izdanje Matice hrvatske, 1920.).
 Škorić, Drago, Uloga povratnika iz ruskog zarobljeništva u razvoju događaja u Hrvat-
skoj potkraj godine 1918., Starine JAZU, knj. 46., (Zagreb: JAZU, 1956.), 7.-21.
 Šulek, Vladimir, Diplomatska historija centralnih sila 1882–1915, 2. sv., (Zagreb,
1938. – 1939.).
 Šulek, Vladimir, Ugovorni temelji europske politike današnjice. Diplomatska strana.
(Zagreb: Naklada autora, 1942.).

 Tadin, Ornata, Osobni fond generala Stjepana Sarkotića – analitički inventar, Arhiv-
ski vjesnik 37 (1994.), 221.-262.
 Težak, Spomenka; Marincel, Petra i Vlahović, Spomenka, Narod u nevolji: Veliki rat
na varaždinskom području, (Varaždin: Gradski muzej Varaždin, 2014.).
 Tomac, Petar, Prvi svetski rat 1914 – 1918., (Beograd: Vojnoizdavački zavod, 1973.).
 Tominac, Nikola, 79. pukovnija zajedničke vojske u Prvome svjetskom ratu, u: 1918.
u hrvatskoj povijesti. Zbornik, Željko Holjevac (ur.), (Zagreb: Matica hrvatska, 2012.),
283.-322.
 Tominac, Nikola, Ličani u „Velikom ratu“. Jedanaesta sočanska bitka, 17. kolovoza –
12. rujna 1917., Senjski zbornik 39 (2012.), 213.-250.
 Uroda Kutlić, Jasmina, Prvi svjetski rat u zbirkama Kulturno-povijesnog odjela MMK.
(Kutina: Muzej Moslavine, 2014.).
 Varaždin i sjeverozapadna Hrvatska u Velikom ratu 1914. - 1918. : zbornik radova sa
znanstvenog skupa s međunarodnim sudjelovanjem održanim u Varaždinu 3. i 4. srpnja
2014. godine, Stjepan Damjanović (gl. ur.), (Zagreb – Varaždin: HAZU – Zavod za
znanstveni rad u Varaždinu, 2014.).
 Vidmar, Josip, Prilozi građi za povijest 1917–1918 (s osobitim osvrtom na razvoj rad-
ničkog pokreta i odjeke Oktobarske revolucije kod nas), Arhivski vjesnik 1 (1958.), br.
1., 11.-173.
 Vojna enciklopedija, 11 sv., (Beograd: Vojnoizdavački zavod, 1970.-1975.), sv. 2., 3., 5.,
8., 9., 10.
 Vonić, Maja, Španjolska gripa u Osijeku 1918., Scrinia Slavonica 14 (2014.), 217.-234.
 Vukičević, Marko, Aspects of personal Freedom during the First World War in Za-
greb, Review of Croatian History 10 (2014.), 97.-112.
 Wertheim Tuchman, Barbara, August 1914 : Ausbruch des Ersten Weltkrieges – der
eigentliche Beginn unseres Jahrhunderts (Bern – München: Scherz, cop. 1979.).
 Wertheim Tuchman, Barbara, The Guns of August (New York: Macmillan Publishing
Company, cop., 1962.).
 Za cara i domovinu 1914–1918., Katarina Pocedić (ur.), (Pula: Povijesni muzej Istre,
2008.).
 Za kralja i dom. Karlovac i Prvi svjetski rat, Sanda Kočevar (ur.), (Karlovac: Gradski
muzej Karlovac, 2014.).
 Zelenika, Milan, Prvi svetski rat 1914., (Beograd: “Vojno delo”, 1962.).
 Zorko, Tomislav, Hrvatsko domobranstvo i oružništvo kao odrednice hrvatske auto-
nomije 1868.–1914., Lovrećki libar 8 (2006.), br. 8., 33.-40.

SUMMARY
The World War I period has long been neglected in Croatian historiography, with a
slight change happening after Croatia’s break with Yugoslavia. Still, even before the period,
certain topics were more extensively covered by others (e.g. the activities of the Yugoslav
Committee and unification into the new state) their coverage even being encouraged, with
the treatment of others preferred to be kept in the dark. The topic of warfare in Serbia in
1914, during the so-called First Serbian Campaign of World War I when there was a
direct attack on Serbia by Austro-Hungarian troops with ranks filled by Croats, Croatian
Serbs and the Bosnians of Bosnia-Herzegovina bore the greatest stigma. A hundred years
later, there are attempts to rectify this historical injustice, the success of which one shall be
able to evaluate in a couple of years, after all studies inspired by the centennial of World
War I have been published.

Dr. sc. Krešimir Bušić
Filozofski fakultet u Osijeku
TAJNI RATNI PLANOVI

KRALJEVINE SRBIJE U PRIPREMI RATNIH
SUKOBA S AUSTRO-UGARSKOM MONARHIJOM
DO POČETKA PRVOGA SVJETSKOG RATA
U radu autor na temelju arhivskih izvora i stručne literature analizira odnose
između Kraljevine Srbije i njezinih saveznica s Austro-Ugarskom Monarhijom
u razdoblju od 1844. do 1914. Analiziraju se politički događaji od izbijanja
sukoba i političkih prijepora za vrijeme bosanskohercegovačke aneksijske kri-
ze i Balkanskih ratova do atentata na austrougarskoga prijestolonasljednika
nadvojvodu Franju Ferdinanda, kao i otvorenih političkih i vojnih sukoba ti-
jekom Prvoga svjetskoga rata. Autor također analizira tajne vojne planove i
sporazume Kraljevine Srbije koji su posredno bili uzročnici te doveli do prvoga
velikog svjetskog sukoba. Pritom se posebice analiziraju srpske pretenzije prema
prostoru Trojedne Kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije do početka Prvo-
ga svjetskog rata 1914. godine.
Ključne riječi: Prvi svjetski rat, Austro-Ugarska Monarhija, Kraljevina Srbi-
ja, BiH, Srijem, Baranja, Bačka, Banat, aneksija, atentat u Sarajevu
Uvod
Povijesni procesi koji su se na početku 20. stoljeća odvijali na europskom ju-
goistoku zasigurno su i danas u središtu znanstvenoga interesa brojnih znanstve-
nika. Ta istraživanja usmjerena su poglavito prema političkim sporazumima koji
su sudbonosno utjecali na društveno-povijesni razvoj naroda jugoistočne Europe.
Ti sporazumi često su skriveni velom tajni i povod su ratnim sukobima pa se i
povjesničari posebice fokusiraju istražiti one koji su prouzročili početak Prvoga
svjetskog rata. Stoga jest i danas bitno provesti dodatna istraživanja uzročno-po-
sljedičnih veza jer su i raniji tajni sporazumi usmjeravali pripreme, tijek, kao i kraj-
nji ishod toga “Velikog rata”. Taj prvi veliki svjetski sukob, kao jedan od najvećih
prekretnica u europskoj i svjetskoj povijesti, prije svega ima korijene u ranijim ge-
Tajni ratni planovi Kraljevine Srbije u pripremi ratnih sukoba s... 45
ostrateškim preslagivanjima nastalima poglavito na tlu jugoistoka Europe. U tom
pogledu poglavito treba imati na umu događaje iz 19. stojeće, kada na navedenom
prostoru vlast Osmanskoga Carstva slabi, odnosno postupno nestaje. Upravo su ti
sudbonosni povijesno-politički procesi bili potaknuti od strane tadašnjih velikih
sila, Britanije, Francuske, Rusije, Njemačke i Habsburške, tj. Austro-Ugarske Mo-
narhije. Dio navedenih zemalja u sklopu realizacije vlastitih imperijalističkih inte-
resa težio je potpuno dokinuti još tada vrlo prisutnu upravu Osmanskoga Carstva
na jugoistoku Europe, dok je drugi dio želio strateški osnažiti vlastitu geopolitičku
prisutnost na navedenom tlu pa i očuvati otomanski imperij. Stoga su navedene eu-
ropske sile ostvarenje vlastitih strateških interesa na jugoistoku europskoga konti-
nenta vidjele i u nacionalnim previranjima i pokretima malih naroda te su poticale
ustanke i nacionalne pokrete među grčkim, bugarskim, rumunjskim, hrvatskim,
srpskim i crnogorskim stanovništvom toga prostora. Jednim dijelom takva su po-
litička preslagivanja velikih sila bila djelomice u skladu s interesima političkih i
kulturnih elita iz redova tih malih naroda jer su i oni poglavito težili oslobođenju
vlastitoga teritorija i punoj nacionalnoj emancipaciji, a prepreka na tom putu bila
im je upravo osmanska vlast. Različitost u pristupu rješavanja istočnog pitanja naj-
bolje se vidi na prostoru Bosne i Hercegovine, jer je Osmansko Carstvo, tj. njihova
uprava, prije svega utjecalo na demografski i konfesionalno veoma šaroliki sastav
stanovništva te će rješavanje toga tzv. bosanskog pitanja također postati jedan od
ključnih problema u međunarodnim odnosima europskih zemalja. Tako je u sklo-
pu cjelokupnoga rješavanja istočnoga pitanja postupno sve više prevladalo bosan-
sko pitanje koje je u drugoj polovici 19. st. postalo svojevrsnom glavnom temom
kako za velike sile, tako i za interese tek stasalih malih nacija na slavenskom jugu.
Bosansko pitanje u fokusu je interesa prije svega s jedne strane političkih prvaka
Austro-Ugarske Monarhije, a s druge strane za predstavnike srpske političke elite.
Stoga je glavno pitanje kao i posebna pažnja u ovom radu posvećena rasvjetljavanju
činjenica o utjecaju tajnih susreta, ugovora i sporazuma, prije svega istaknutih srbi-
janskih političkih osoba, ali i njihovih bilateralnih i multilateralnih tajnih među-
državnih sporazuma u cilju rasvjetljavanja barem nekih činjenica vezanih za uzroke
i povode koji su doveli do početka Prvoga svjetskog rata, ali i za iste takve ugovore
tijekom rata koji su posljedično utjecali na iscrtavanje nove geopolitičke europske
karte nakon završetka toga velikog sukoba.
Tajni planovi Kraljevine Srbije u pripremama Prvoga svjetskog rata

u razdoblju 1908./9. – 1914.
Kada želimo utvrditi povode i uzroke koji su doveli do bosanskohercegovačke
aneksijske krize 1908. godine i s tim u vezi povećavanje napetosti u bilateralnim

odnosima na relaciji Kraljevine Srbije s Austro-Ugarskom Monarhijom prije sve-
ga potrebno je vratiti se više desetljeća unazad, tj. u sredinu 19. stoljeća. Posebice
pritom treba u većoj mjeri prikazati procese teritorijalne integracije “svih srpskih
zemalja”, jer ta politika nije uvijek bila ujednačena, kako se često u domaćoj litera-
turi ističe, već se mijenjala i prilagođavala s razvojem međunarodnih prilika i po-
gleda u skladu s rješavanjem unutarnje krize Otomanskoga Carstva. Također treba
ukazati i na činjenice vezane za postupan razvoj srpske nacionalne ideologije koja
je od kulturne paradigme evoluirala u jasno strukturiranu političku ideologiju, u
kojoj je jedan od ključnih momenata upravo teritorijalno proširenje, odnosno ideja
stvaranja “Velike Srbije”. Taj novi nacionalni smjer srpske vanjske politike još 1844.
godine strateški je usmjerio Ilija Garašanin koji je u svom djelu Načrtanije izrekao
sljedeću smjernicu djelovanja prema susjedima: Iz ovog poznavanja proističe čerta i
temelj srpske politike da se ona ne ograničava na sadašnje njene granice, no da sebi teži
priljubiti sve narode srpske koji je okružuju1. Za taj plan on je u razdoblju od 1844.
do 1867. godine vještim političkim taktiziranjem pridobio mađarsku i poljsku
emigraciju, a preko dijela prosrpski orijentiranih hrvatskih prvaka uspio je za krat-
ko vrijeme na teritoriju Bosne i Hercegovine i Austro-Ugarske Monarhije tajno
organizirati veliku mrežu suradnika koji su trebali pomoći u ostvarenju proširenja
srpske države. Garašanin je smatrao kako Osmansko Carstvo na jugoistoku Euro-
pe treba biti razdijeljeno, a taj teritorij većim dijelom mora pripasti obnovljenom
srpskom carstvu, tj. nekadašnjem Dušanovom Carstvu. U tom njegovom tajnom
planu jasno se ističe potreba stvaranja mreže pouzdanih suradnika koji bi obav-
ljali srpsku promidžbu i izvještavali srpsku vladu o stanju u Bosni i Hercegovini,
Crnoj Gori, Makedoniji, Sjevernoj Albaniji, Slavoniji, Hrvatskoj, Dalmaciji, Srije-
mu, Banatu i Bačkoj2. I nakon pada Ilije Garašanina srpska politika nije se znatnije
1
Puni naziv programa Ilije Garašanina je: Program spoljašnje i nacionalne politike Kneževine Srbije
na koncu 1844. godine, a nastalo je pod utjecajem poljske emigracije u Francuskoj koju je predvodio
grof Adam Czartoryski. Grof Czartoryski se u svojim političkim djelovanjima oslanjao na pomoć
Napoleona III. i težio je obnovi poljske države te je u savezništvu sa Srbijom vidio mogućnost
slabljenja Habsburške Monarhije čija je vlada upravljala dijelom podijeljenoga poljskog teritorija.
Po uputama poljske emigracije osnovni plan djelovanja srpske politike izradio je i prezentirao
Garašaninu češki emigrant i suradnik Czartoryskog František Zach. Vidi: Lazar Vrkatić, Pojam i
biće srpske nacije, Izdavačka knjižnica Zorana Stanojevića, Srijemski Karlovci, Novi Sad, 2004., str.
112., usp.: Hrvoje Matković, Suvremena politička povijest Hrvatske, MUP RH, Zagreb, 2005., str.
11.-12. i Ljubomir Antić, Velikosrpski nacionalni programi ishodišta i posljedice, Golden marketing
-Tehnička knjiga, Zagreb, 2007., str. 87.-99.
2
Među poznatim hrvatskim društvenim, kulturnim i političkim predstavnicima toga vremena
u kontaktima s Garašaninom bili su: Ljudevit Gaj, biskup Josip Juraj Strossmayer, južnougarski
bunjevački Hrvat Ambrozije Boza Šarčević, šokački Hrvat iz Broda na Savi Andrija Torkvat pl.
Brlić, lički bunjevački Hrvat pukovnik Antonije Tona Orešković, bosanski Hrvat Toma Kovačević
te napose Matija Ban iz Dubrovnika. Matija Ban je ujedno bio i glavni tajni Garašaninov pouzdanik
promijenila jer od kraja šezdesetih godina Kneževina Srbija i dalje budno motri
na novu političku doktrinu Austro-Ugarske Monarhije prema prostoru Bosne i
Hercegovine, ali je jednako zainteresirana i za prostore Slavonije, Srijema, Baranje
i Bačke, tj. prostore gdje je on uspostavio jaku mrežu tajnih suradnika srpske vlade.
Dugi stupanj tajnoga srpskog djelovanja vezan je upravo uz ustanke u Bosni i
Hercegovini, odnosno za pokušaje europskih vlasti oko rješenja bosanskoga pitanja
na Berlinskom kongresu 1878. godine. Treba naglasiti kako je već 1876. godine
između Prusije, Rusije i Austro-Ugarske Monarhije potpisan Berlinski memoran-
dum o rješenju istočnoga pitanja. Po tom tzv. Trocarskom sporazumu glede rješenja
krize predviđeno je da se zadrži politika status quo prema Otomanskom Carstvu,
ali i započnu korjenite reforme na prostoru Bosne i Hercegovine. Reforme su pod
pritiskom Austro-Ugarske trebale poslužiti da se i ta zemlja po europskom mode-
lu modernizira, a njih je trebala upravo nadgledati nova austrougarska zemaljska
uprava3. Nekoliko mjeseci kasnije, uz znanje Velike Britanije, europske sile Rusija i
Austro-Ugarska postižu Tajni sporazum u Raichschratu u kojem su potpisnici osta-
vili mogućnost podjele Bosne i Hercegovine4. Tako je po odrednicama toga novog
i veza s crnogorskim vladikom Petrom II. Petrovićem Njegošem. Ljudevit Gaj s Garašaninom je
stupio u kontakt još 1852. godine prigodom posjeta Beogradu. On je tada zagovarao ideju da Srbija
uz pomoć francuske diplomacije poradi na secesiji Hrvatske i Mađarske od Austrije. Na prostoru
Južne Ugarske, tj. prostoru Baranje, Bačke i Banata prvi se s Garašaninom susreo bunjevački Hrvat
Ambrozije Boza Šarčević 1853. godine u Pešti. Šarčević je tih godina bio subotički arhivar, ali i
bilježnik Hrvatsko-ugarskog sabora u Požunu. Prema Albi M. Kuntiću tom je prigodom Garašanin
potaknuo Šarčevića oko započinjanja preporodnoga rada među bačkim Bunjevcima. On također
spominje kako su se njih dvojica intenzivno dopisivali početkom šezdesetih godina 19. stoljeća,
u vrijeme Garašaninovih priprema za drugu tajnu akciju oslobađanja Bosne i Hercegovine. Za
tu korespondenciju posebno je bio zainteresiran Ilijin sin Milutin Garašanin koji je tragao za
ostavštinom svoga oca nakon njegove smrti 1874. godine. Pozivajući se na Vasu Stajića, Kuntić
također spominje kako je i sam Boza Šarčević svjedočio u Bacska Hírlapu u broju 162/1898.: U
mnogo čemu sam dobio obaveštenja i orijentaciju od pokojnog državnika. Vidi: Josip Horvat, Politička
povijest Hrvatske, Prvi dio, August Cesarec, Zagreb, 1989., str. 147.-148., usp.: Albe M. Kuntić,
Počeci borbe za preporod bačkih Bunjevaca: Jedan uspeh akcije kneza Mihajla i Ilije Garašanina
za nacionalno oslobođenje i ujedinjenje, Beograd, 1969., str. 88. i 373.-375., isto u: Rada Bučan,
Krešimir Bušić, Ilija Garašanin - Garašaninove ideje među južnougarskim Bunjevcima, Leksikon
podunavskih Hrvata - Bunjevaca i Šokaca, br. 8., G. Subotica, 2008., str. 13.-15., usp.: Vrkatić, n.
dj., str. 114.-119.
3
Vidi: Berlinski memorandum Austro-Ugarske, Njemačke i Rusije namijenjen Turskoj o očuvanju
status quo, od 12. ožujka 1876, Dokument 1, L. Vrkatić, Pojam i biće srpske nacije, Izdavačka
knjižarnica Zorana Stanojevića, Srijemski Karlovci - Novi Sad, 2004., str. 361.-364.
4
Vidi: Tajna Austro-Ruska konvencija, 15. veljače 1877. godine, Dokument 3, L. Vrkatić, Pojam
i biće srpske nacije, Izdavačka knjižarnica Zorana Stanojevića, Srijemski Karlovci - Novi Sad, 2004.,
str. 367.-371.

tajnog rusko-austrougarskog sporazuma ostavljena mogućnost teritorijalnih kom-
penzacija zemljama u okruženju Bosne koje su tajno ili javno podupirale kršćanske
ustanke u osmanskim zemljama. Pod pretpostavkom pobjede kršćana navedene
velike sile dogovorile su se da se Crna Gora ima pravo proširiti na Hercegovinu
te dobiti jednu luku na Jadranu, a Srbija teritorijalne kompenzacije na jugu i dio
istočne Bosne, dok je Austro-Ugarska Monarhija trebala odmah anektirati terito-
rij Turske Hrvatske, tj. proširiti se na prostor sjeverozapadne Bosne5. Ipak, godinu
dana kasnije taj se sporazum redefinirao te je Rusija u članku 7. tajne Konvencije
priznala Austro-Ugarskoj Monarhiji pravo na okupaciju cijele Bosne i Hercego-
vine i Sandžaka. Navedene tajne konvencije između vodećih europskih velevlasti
bile su samo priprema za održavanje Berlinske konferencije 1878. godine na kojoj
je Austro-Ugarska dobila pravo okupacije cijeloga prostora BiH i Sandžaka. Već u
pripremnom radu Berlinske konferencije i Vlada Kneževine Srbije osjetila je potre-
bu istaknuti srpske zahtjeve prema Osmanskom Carstvu, ali i upozoriti europske
velevlasti o potrebi većih teritorijalnih ustupaka Srbiji nego što su to zacrtali raniji
javni i tajni sporazumi. Stoga je srpski predsjednik Vlade Jovan Ristić već 12. lipnja
1878. godine poslao vodećim sudionicima konferencije Memorandum u kojem, uz
zahtjeve prema osmanskoj Porti glede priznanja pune neovisnosti Srbije, ističe i
dodatan zahtjev zaštite Srba koji se nalaze na osmanskim teritorijima. Ristić u Me-
morandumu naglašava srpsko pitanje kao ključno za rješenje cjelokupnoga istočnog
pitanja te posebice ističe “zaštitu Srba s onu stranu Lima i Drine”6. Taj Memoran-
dum produkt je vrlo složene političke situacije. U njemu je prije svega razvidna
želja srpske strane za puno većim teritorijalnim proširenjem negoli su velike sile
bile spremne učiniti. Srpska vlast ipak je bila svjesna vlastitoga položaja u međuna-
rodnoj zajednici te se morala ograničiti na realne zahtjeve priznanja pune nezavi-
snosti, odnosno mogućnost proširenja jedino prema prostoru Stare Srbije. Ristić je
u navedenom dokumentu kao cilj i jasno istaknuo važnost koju Srbi polažu naci-
onalnoj integraciji svih Srba koja po njemu nije moguća ako se prije toga ne izvrši
5
Vidi: Tajni sporazum u Rajhschratu, 26. svibnja 1876., Dokument 2, L. Vrkatić, Pojam i biće
srpske nacije, Izdavačka knjižarnica Zorana Stanojevića, Srijemski Karlovci - Novi Sad, 2004., str.
365.-366.
6
U Memorandumu navodi: Što se tiče zemalja s one strane Drine i Lima, mi se ne ustežemo ni
malo tvrditi, da u njima ne može biti ni malo mira bez radikalnog preobražaja. Ali Srpska Vlada ne
misli da treba da utiče na regulisanje jednoga dela, koje su Garantne Sile uzele u svoje ruke. Ona se
ograničava da izjavi svoju veru, da će Velike Sile, u svojoj mudrosti, naći rešenje, po kome će umuknuti
jauci očajanja, koje su do sad Srbi u Kneževini morali da slušaju među svojom braćom, koja stanuju
s one strane Drine i Lima. … Najbolje sredstvo da se tamo osiguraju blagodeti trajnoga mira, to je
zadovoljiti legitimne želje tamošnjeg stanovništva, osloboditi ga i sajuziti sa majkom Srbijom. Ako bi
se zemlja, koja danas sastavlja Kosovski Vilajet, sjedinila sa Srbijom, ova bi imala Drinu i Lim kao
svoju zapadnu granicu … Vidi: Vrkatić, Dokument 6, str. 391.
teritorijalna integracija. Ipak, on je već tada bio svjestan kako je zapadna granica
Kneževine Srbije već bila definirana na Drini upravo od strane velikih sila. Tako su
ti multilateralni i bilateralni sporazumi zaustavili Kneževinu Srbiju od agresivnih
postupanja prema prostoru Bosne i Hercegovine, ali su joj dali mogućnost nastav-
ka agresivne politike prema prostoru Osmanskoga Carstva na jugu, tj. prostoru
Stare Srbije, Kosova i Makedonije. Ujedno su ti zaključci Berlinskoga kongresa u
Srbiji postali pokretači novoga nezadovoljstva, a ono se posebno iskazalo u vojnim
krugovima. Već tada je srpska vojska sve manje polagala vjeru u vanjskopolitič-
ke poteze dinastije Obrenović, jer su ti militaristički krugovi smatrali kako kralj
Aleksandar I. Obrenović nije sposoban, uz podršku i savezništvo s Rusijom, iznaći
mogućnost oko daljnjega proširenja srpskih teritorija s onu stranu Lima i Drine,
tj. prema prostoru Bosne i Hercegovine. Stoga se u zemlji od 1900. godine organi-
zirala skupina vojnih zavjerenika koji su u nekadašnjem bosanskohercegovačkom
ustaničkom vođi Petru I. Karađorđeviću vidjeli osobu dovoljno sposobnu da ih
povede u nove osvajačke ratove.
Sam glavni organizator, časnik Dragutin Dimitrijević Apis, kao jedan od ra-
zloga urote protiv Obrenovića istaknuo je: Nesretna tajna konvencija s Austrijom i
slijepo prepuštanje u ruke Austriji bila je najsramnija izdaja srpske zavjetne misli. …
Ja sam također smatrao da Srbija ponovno mora u punoj mjeri uzeti svoju ulogu Pije-
monta, i to ne samo srpstva, nego i jugoslavenstva7. Upravo iz ovih rečenica može se
vidjeti kako urotnici slijede politiku Garašaninova Načrtanija, ali i njihov već tada
jasan stav o jugoslavenstvu samo kao produženoj ruci srpstva. Dakle, promatrajući
rane srpske planove, odnosno početke srpske ekspanzionističke politike, istaknuli
smo one povijesne događaje koji su kao uzroci produbljivali antagonizme između
Kraljevine Srbije i Austro-Ugarske Monarhije. Ipak, niti jedan od tih političko-di-
plomatskih povoda i uzroka nije bio toliko sudbonosan za jačanje srpske agresivne
politike tijekom 20. stoljeća od neočekivane aneksije Bosne i Hercegovine od stra-
ne Dvojne Monarhije. Već tijekom 1909. godine srpske su političke i vojne elite
potpisale brojne tajne saveze kako bi ostvarile svoje ranije zacrtane ciljeve integra-
cije srpskoga teritorija, ali i oslabile položaj Austro-Ugarske Monarhije kao glavno-
ga političkog konkurenta na europskom jugoistoku.
Tako je tijekom bosanskohercegovačke aneksijske krize srpska vlada u Beogra-
du 24. listopada 1908. godine potpisala tajni ugovor s Crnom Gorom8. U tom
ugovoru dvije dugogodišnje saveznice jasno su istaknule kako se protive neoče-
7
Vidi: D. MacKenzie, Apis: Čovjek koji je izazvao Prvi svjetski rat, Biografija pukovnika Dragutina
Dimitrijevića, tajnog organizatora sarajevskog atentata, Profil, Zagreb, 2014., str. 39.
8
Isto; Vrkatić, n. dj., Dokument 29, str. 485.-486.

kivanom jednostranom postupanju Austro-Ugarske Monarhije koji ide na štetu
srpskoga interesa. Iako taj tajni ugovor potpisuju formalno dvije ravnopravne stra-
ne, treba primijetiti kako se već u 1. točki Crna Gora stavlja u podređeni položaj
jer se spominje samo kao “druga Srpska država”. Ipak, crnogorske predstavnike to
očito negiranje njihove suverenosti i zasebne nacionalne pripadnosti nije omelo da
u točkama 3. i 4. Srbima zajamče punu vojnu pomoć i dugoročnu suradnju u zaštiti
od agresivnih postupaka susjeda te na kraju ističu: za budućnost svekolikog srpstva.
Za razliku od jedinstvenoga stava srpskih prvaka koji su srpske interese 1908.
godine spremni braniti i oružjem, tih su godina u Trojednoj Kraljevini hrvatski po-
litički prvaci pokušavali učvrstiti zajedničko djelovanje Srba i Hrvata te se obraniti
od hegemonističkih pritisaka bečkih i budimpeštanskih političkih elita. Možda
ponajbolje stanje u Trojednoj Kraljevini u vrijeme bosanskohercegovačke anek-
sijske krize može opisati izjava tada jednoga od vodećih hrvatskih političara Frane
Supila koji je u Riječkom novom listu napisao: Uz aneksiju Bosne i Hercegovine –
kao već gotov čin - vidimo sada na jugu Habsburške Monarhije da je nastao novi
kompleks zemalja, pokrajina, dijelova državne zajednice, anektiranih zemalja, i kako
se već zovu ti termini, koji se sastoji iz Hrvatske, Slavonije, Dalmacije, Istre, Bosne i
Hercegovine. … Izrabila bi se naša sloga, upotrijebile mržnje i antagonizmi i to bi se
sve vješto kanaliziralo prema interesima koji nacionalno nisu ni hrvatski ni srpski. …
Ako narodna koalicija kod Hrvata i Srba širom svih gore spomenutih zemalja svlada
ovu tuđinsku i izmećarsku, naoko razrožnu, u djelima složnu koaliciju, onda će anek-
sija Bosne i Hercegovine postati fatalna upravo za one koji se pri tome najviše nadaju
ušićariti9. Supilo je tih godina uz Antu Trumbića bio jedan od vodećih hrvatskih
političara u Dalmaciji, ali i zagovornik Hrvatsko-srpske koalicije koja se na ideji
južnoslavenske uzajamnosti pokušavala suprotstaviti budimpeštanskim vlastima i
bečkom dvoru. Vodeće elite Dvojne Monarhije od nagodbe 1867./68. nisu dopu-
štale punu hrvatsku nacionalnu i teritorijalnu integraciju pa je ta hegemonistička
politika i utjecala da se razvije snažan oporbeni pokret koji je redefinirao Stross-
mayerovu ideju južnoslavenstva u unitarnu ideju jugoslavenstva. Na taj način hr-
vatski su političari osnažili veze s domicilnim Srbima iz Trojedne Kraljevine kako
bi zajedničkim naporima redefinirali unutarnje odnose u Monarhiji te stvorili novi
državnopravni okvir kojim bi se priznala prava svih naroda. Upravo su taj jugosla-
venski pokret za svoje interese željeli pridobiti i beogradski politički krugovi jer su
željeli što više iznutra oslabiti Dvojnu Monarhiju. Istovremeno se Kraljevina Srbija
na međunarodnom planu približila Francuskoj i Velikoj Britaniji koje su se već od
9
Vidi: Aneksija Bosne i Hercegovine, Frano Supilo, Izabrani politički spisi, Povijest hrvatskih
političkih ideja, ur. dr. sc. Tihomir Cipek, Golden marketing, Narodne novine, Zagreb, 2000., str.
202.-203.
ranije osjetile ugroženima od rastućega utjecaja Njemačke u zapadnoj i srednjoj
Europi. Kako je početkom 20. stoljeća Austro-Ugarska potpisala više sporazuma s
Njemačkim Carstvom, tako je Kraljevina Srbija sada sve više bila vezana za njihove
protivnike. Ipak, početkom 20. stoljeća još nije sazrjelo vrijeme za izravan vojni
sukob između navedenih europskih sila, stoga se ni Kraljevina Srbija nije mogla
upustiti u rat za prevlast nad Bosnom i Hercegovinom. Procjenjujući međunarod-
nu situaciju, istodobno svjesni nezavidnoga položaja, srpski politički prvaci u tom
trenutku okreću se prostorima onemoćalom Osmanskom Carstvu kako bi na jugu
osigurali nastavak svojih ekspanzionističkih planova. Oni su dobro uvidjeli da je
kriza u Osmanskom Carstvu dosegnula vrhunac jer ne samo da je Carstvo 1908.
godine pristalo na gubitak Bosne i Hercegovine, već ih je pogodila i snažna unu-
tarnja kriza prouzrokovana pokretom mladoturaka. Mladoturski pokret zalagao se
za modernizaciju i provođenje zapadnoeuropskih liberalnih reformi, što je samo
povećalo kaotično unutarnje stanje.
Upravo tu krizu u Osmanskom Carstvu početkom 20. stoljeća pokušavaju isko-
ristiti mali narodi s europskoga jugoistoka kako bi učvrstili vlastiti međunarodni
položaj, ali i potpuno potisnuli Osmansko Carstvo s prostora Europe. Kraljevina
Srbija bila je jedna od predvodnica te nove političke doktrine te je potaknula i su-
sjede na nove tajne saveze u realizaciji navedenoga cilja. Ona je posebno intenzivnu
multilateralnu i bilateralnu suradnju razvila sa susjednim zemljama te je potpisala
niz tajnih sporazuma s Bugarskom, Grčkom, Crnom Gorom i Rumunjskom. U
pripremi Balkanskih ratova prvi u nizu bio je Ugovor o prijateljstvu između Kra-
ljevine Srbije i Kraljevine Bugarske potpisan 29. veljače 1912. godine u Sofiji. U
tom međudržavnom sporazumu zajamčile su priznanje međusobne nezavisnosti i
cjelovitosti državnoga teritorija, ali i vojnu suradnju u slučaju da neku od potpisni-
ca napadne jedna ili više država te su u istom aktu najavile potpisivanje i posebne
Vojne Konvencije10. Istom sporazumu priključen je i Tajni dodatak u kojem se ističe
spremnost bugarske i srpske vlade, u slučaju da dođe do neravnoteže u Osmanskom
Carstvu te se poremeti status quo na jugoistoku Europe, kako će potpisnice Ugo-
vora započeti rat te priskočiti svom snagom u pomoć onom tko započne prvi ratne
operacije11. Predviđeno je kako rat neće započeti bez znanja i pristanka Rusije koju
su obje strane od početka priprema uistinu i izvješćivale, ali i dobile diplomatsku
i drugu potporu ruske vlade12. Upravo se taj tajni dodatak odnosio na okupaciju
10
Vidi: Vrkatić, n. dj., Dokument 34, str. 499.-501.
11
Isto; Vrkatić, Dokument 35, str. 502.-504.
12
Francuski povjesničar Renouvin ističe kako je predsjednik francuske vlade Raymond Poincare
bio vidno iznenađen kada je saznao u Petrogradu kako Bugarska i Srbija imaju već gotove planove
o ratu protiv Osmanskoga Carstva, ali još više što su u te planove uključeni i planovi o mogućem

teritorija osmanske Makedonije, a u točki 2. ugovora strane su točno definirale i
granice interesnih područja koje žele okupirati pa su priložile i detaljne karte. Naj-
važniji dokument zasigurno je bila Vojna konvencija potpisana u Beogradu i Sofiji
29. travnja 1912. godine po čijim je točkama detaljno razrađen plan zapovijeda-
nja, logistike, transporta i mobilizacije bugarskih i srpskih vojnih postrojbi u visini
od ukupno 350 000 vojnika13. Posebno su u točkama 2., 3. i 4. pomno razrađeni
svi scenariji što je dužna činiti druga potpisnica u slučaju ako bi susjedne zemlje,
Austro-Ugarska, Rumunjska ili Osmansko Carstvo napale jednu od potpisnica
Konvencije. Na tu Vojnu konvenciju 18. lipnja 1912. godine u Varni je pridodano
i nekoliko sporazuma između dvaju Generalštaba u kojima su također dodatno ra-
zrađeni planovi ratnih operacija protiv susjednih zemalja14.
U tim dokumentima pažnja je posvećena detaljnom opisu pojedinih vojnih po-
strojbi i njihovoj snazi koje se strategijski trebaju koristiti u mogućim ratnim ope-
racijama. Svi detalji međusobne suradnje između Bugarske i Srbije bili su dovršeni
15. rujna 1912. kada je dogovoren i potpisan zadnji vojni sporazum15. Tijekom re-
alizacije bilateralnoga dogovora dvije su se zemlje suglasile o potrebi uključivanja u
ratne operacije i drugih zemalja te je Bugarska prihvatila zadaću pridobiti potporu
Grčke, a Srbija uspostavu i jačanje saveza s Crnom Gorom. Samo osam dana nakon
zaključivanja posljednjega sporazuma s Bugarskom u Cetinju su Kraljevina Crna
Gora i Kraljevina Srbija, na tragu ranijega tajnog sporazuma, potpisale novu Poli-
tičku i Vojnu konvenciju u kojima se navodi kako je došao povoljan trenutak u Euro-
pi da se navijesti rat Osmanskom Carstvu. Dvije su se zemlje u odrednicama Vojne
konvencije također suglasile jedna drugoj priskočiti u pomoć, ako Austro-Ugarska
pokuša anektirati dio osmanskoga teritorija na jugoistoku16. Zaključivanjem do-
datnih sporazuma s Kraljevinom Grčkom i Kraljevinom Crnom Gorom završene
su sve pripreme za početak velikoga sukoba na jugoistoku Europe s Osmanskim
Carstvom.
Kako ističe francuski povjesničar Pierre Renouvin, velike europske sile bile su
zatečene tim naglim razvojem događaja, a mnoge od njih dvojile su u mogućnost
pobjede malih balkanskih naroda. U želji održavanja političke stabilnosti i sprječa-
ratu protiv Austro-Ugarske Monarhije, na što je taj diplomat oštro prosvjedovao i tražio od ruske
strane da se to pod svaku cijenu spriječi. Vidi: P. Renouvin, Europska kriza i Prvi svjetski rat, Golden
marketing - Tehnička knjiga, Zagreb, 2008., str. 126.
13
14
Isto; Vrkatić, Dokument 38, 39 i 40, str. 522.-531.
15
Isto; Vrkatić, Dokument 41, str. 532.-533.
16
Vidi; Vrkatić, Dokument 42 i 43, str. 534.-537.
vanja vojnoga sukoba Francuska, Velika Britanija, Njemačka, Rusija i Austro-Ugar-
ska uputile su 10. listopada 1912. godine pismo Porti sa zahtjevom o potrebi žurne
unutarnje reforme Osmanskoga Carstva. Porta je to pismo primila na znanje te im
je četiri dana kasnije odgovorila da je osmanska vlada spremna ispuniti uvjete i si-
tuaciju u europskom dijelu Carstva popraviti na korist tamošnjega stanovništva, ali
je ujedno obazrivo diplomatski upozorila europske sile kako ona sumnja u skrivene
namjere susjednih država članica Balkanskog saveza koje od nje traže nove ustupke.
Vrlo brzo se pokazalo da tako izrečene sumnje nisu bez razloga jer su već 17.
lipnja Kraljevina Srbija i njezini saveznici započeli velike ratne operacije protiv
Osmanskoga Carstva. Objavom rata Osmanskom Carstvu saveznici su započeli
Prvi balkanski rat. U tim vojnim operacijama najviše uspjeha imala je Bugarska,
ali su Srbija i Grčka uspjele također zauzeti dio osmanskoga prostora na prosto-
ru Makedonije, dok je Crna Gora prodrla do Skadra. Tek je poraz Bugara pred
Carigradom i diplomatska intervencija Rusije i Austro-Ugarske Monarhije prema
Srbiji zaustavila daljnje ratne operacije. Srbija se već u tom Prvom balkanskom ratu
spremala preko Albanije probiti do Jadranskoga mora i pridružiti se crnogorskim
trupama, ali ju je u realizaciji toga plana spriječila upravo Austro-Ugarska Monar-
hija koja je nedugo zatim osmanske pokrajine naseljene albanskim stanovništvom
pokušala ujediniti te proglasiti Albaniju nezavisnom državom. U tom pogledu 17.
prosinca 1912. godine u Londonu su pod patronatom velikih sila uređene nove
granice između autonomne Albanije i Crne Gore, a isto razgraničenje učinjeno
je i sa Srbijom 17. travnja 1913. godine. Kraj Prvoga balkanskog rata označen je
potpisivanjem Ugovora o miru između Osmanskog Carstva i balkanskih saveznika
postignutog u Londonu 17. ožujka 1913. po kojem je Osmansko Carstvo izgubilo
gotovo sve svoje posjede u Europi te je primorano prepustiti ih pobjednicama. Iako
je 1912. godine Bugarska izišla kao najveća pobjednica, ipak, nije bila zadovoljna
zahtjevima koje su ispred nje postavili doskorašnji ratni saveznici te je nesmotreno
ušla u sukobe oko podjele osvojenih teritorija sa Srbijom i Grčkom. Vlada Kralje-
vine Srbije taj je postupak smatrala nekorektnim te je već 19. svibnja 1913. godine
u Ateni i Solunu potpisala tri sporazuma s Grčkom, i to: Ugovor o savezu između
Kraljevine Grčke i Kraljevine Srbije, Vojnu Konvenciju i Protokol o zajedničkom pla-
nu operacija za srpsku i grčku vojsku. Sva tri dokumenta bila su izravno uperena
protiv Bugarske od koje su obje zemlje zahtijevale ustupke na području Egejske
Makedonije. Oni su smatrali da je Bugarska dio teritorija zaposjela mimo njihovih
ranijih dogovora te ih mora ustupiti. U započinjanju toga insceniranog sukoba s
Bugarskom veliku ulogu imala je srpska vojska koja je već u to vrijeme pod utjeca-
jem tajne organizacije Ujedinjenje ili smrt!, tj. Crne ruke. Njezini su vodeći ljudi,
osim utjecaja na srpskom dvoru, već bili infiltrirani u srpski vojni stožer te su u

Prvom balkanskom ratu za potrebe ratnih operacija u Makedoniji obavljali gerilske
i špijunske operacije pa su na taj način pripremili prostor za uspješno izvođenje na-
valnih ratnih akcija. Ohrabreni pobjedama u ratu militaristički srpski krugovi sada
su još jače naglasili svoje ekspanzionističke planove prema prostoru juga, a zbog
nemogućnosti izbijanja na Jadran preko prostora Albanije, tražili su kompenzacije
na Egejskom moru te im se tu upravo ispriječila Bugarska.
Bugarska je tijekom pregovora pokušavala ukazati srpskim vojnim i diplomat-
skim krugovima kako ona poštuje ranije dogovore te je srpskoj strani uputila di-
plomatsku notu 19. srpnja 1913. godine u kojoj poziva na daljnju suradnju, ali je u
tom dokumentu odbila reviziju ranijih ugovora. Tu diplomatski notu srpska strana
nije dobro primila te je postupanje Bugarske okarakterizirala kršenjem ranijih bi-
lateralnih sporazuma, ali i najavom rata. Nedugo zatim Srbija je zajedno s Grčkom
započela novi rat u koji se naknadno na njihovoj strani pritiskom na Bugarsku pri-
družila do tada neutralna Rumunjska.
U taj Drugi balkanski rat odmah se uključuje Osmansko Carstvo kako bi ba-
rem djelomice povratilo ranije izgubljene teritorije u Europi. Bugarska, sada na-
padnuta s triju strana, nije mogla izdržati pritisak staroga neprijatelja i nekadašnjih
saveznika te je vrlo brzo njezina vojska kapitulirala. Završetkom Prvoga i Drugoga
balkanskog rata Kraljevina Srbija znatno je teritorijalno uvećana na svom jugu, ali
nije uspjela dobiti željeni izlaz na Jadransko more, već samo mogući pristup preko
jedne albanske luke, jer su ju u tom planu kao zaštitnice albanskih interesa spriječi-
le Kraljevina Italija i Austro-Ugarska Monarhija. Gubitak teritorija u Makedoniji
nakon poraza u Drugom balkanskom ratu bit će i temeljni uzrok svrstavanja Bu-
garske na stranu Austro-Ugarske Monarhije u Prvom svjetskom ratu, dok je Srbiju
ta pobjeda osnažila u želji daljnjih ekspanzionističkih akcija prema susjedima, prije
svega u njihovoj želji za izlaskom na Jadransko more. Upravo je ta činjenica učvr-
stila srpske militarističke krugove rukovođene prvacima Crne ruke u želji za konač-
nim obračunom s Austro-Ugarskom Monarhijom, zemljom koju su još od 1908.
godine velikosrbi smatrali glavnim protivnikom pri ostvarenju ukupne srpske na-
cionalne i teritorijalne integracije. Poslije pobjede nad bugarskom vojskom utjecaj
tê tajne militarističke organizacije u srpskim vojnim krugovima još je više osnažen,
što se očitovalo i u činjenici kako je vođa Crne ruke potpukovnik Dragutin Dimi-
trijević - Apis imenovan šefom Obavještajne službe pri srpskom vojnom stožeru. S
toga visokog položaja, kako ističe britanski povjesničar MacKenzie, potpukovnik
Apis sada je nesmetano mogao nadgledati i koordinirati mrežu srpskih agenata s
prostora Austro-Ugarske Monarhije.
Za Dvojnu Monarhiju srpski ratovi na jugoistoku Europe bili su jasan znak za
punu političku i vojnu mobilizaciju jer je ona istovremeno s rastom srpskoga mili-
tarizma pokušavala spriječiti njezino ekspanzionističko nastupanje prema zapadu,
tj. prema granicama Bosne i Hercegovine. Dvojna Monarhija je diplomatskim pu-
tem slala jasne znakove Kraljevini Srbiji, pa čak i prijetila vojnom intervencijom
ako ne prestane s agresivnom politikom. Ipak, Dvojna Monarhija tada nije imala
podršku svoga glavnog saveznika Njemačke za vojnu intervenciju protiv Srbije.
Njemačka je u to vrijeme i dalje održavala dobre odnose s Rumunjskom, ali i kao
njezin zaštitnik pokušavala tu zemlju zadržati u savezu s Austro-Ugarskom Monar-
hijom kako bi spriječila jačanje ruskoga utjecaja na jugoistoku nakon Balkanskih
ratova. Tako složene međunarodne prilike dale su predah srpskoj vojsci i diploma-
ciji te je austrougarska strana ostala usamljena u svojim prijetnjama Srbiji.
Važno je primijetiti kako je tada potpukovnik Apis unutar vojnoga stožera za-
dobio isti utjecaj koji je ranije imao Garašanin. On je od 1913. godine srpski pro-
midžbeni rad sve više usmjerio prema teritoriju Bosne i Hercegovine. U te nove
tajne operacije Apis je počeo uvoditi revolucionarne metode zacrtane u pravilima
djelovanja njegove tajne organizacije Ujedinjenje ili smrt!. U tom pogledu on je
nakon aneksijske bosanskohercegovačke krize, ali još više u vrijeme priprema za
Balkanske ratove 1912. godine obilato pružao pomoć omladinskom bosansko-srp-
skom nacionalističkom pokretu. Dio tih mladih ljudi u Kraljevinu Srbiju dolazio
je još prije 1912. godine, kao dragovoljci, kako bi pristupali u srpske postrojbe ti-
jekom Balkanskih ratova. Kako su već ranije zavrbovani od srpske promidžbe u
Bosni, oni su tada jednako željeli sudjelovati u ratu s Osmanlijama, ali i da se taj rat
proširi i na teritorij Austro-Ugarske Monarhije. Apis je kao član srpskoga vojnog
stožera, ali i vođa tajne službe u pripremama ratnih operacija poglavito radio na
destabilizaciji austrougarskih diplomatskih i vojnih napora prema prostoru europ-
skoga jugoistoka. Slično kao i Garašanin ranije, Apis je iskoristio za špijunske ak-
tivnosti domicilne Srbe iz Bosne i Hrvatske koji više nisu bili lojalni državi na čijem
su teritoriju živjeli već su podržavali ideju stvaranja Velike Srbije. Za razliku od Ga-
rašaninova djelomičnoga oslanjanja i na Hrvate, potpukovnik Dimitrijević - Apis
u provedbi novih tajnih operacija sada se oslanjao isključivo na provjerene srpske
nacionaliste, a tek sporadično u tajne misije upućivao je jugoslavenski orijentirane
muslimanske i hrvatske dragovoljce. Tako su u njegove operacije uključivani samo
provjereni pripadnici jugoslavenske orijentacije koji su ujedno bili bliski suradnici
Crnoj ruci sklonog promidžbenog glasila Pijemont. Kao glavno mjesto operativnih
djelovanja prema austrougarskom prostoru ti vojni pouzdanici Crne ruke izabrali
su pogranični grad Šabac, a cijelu operaciju vodio je srpski časnik pukovnik Dimi-
trije Pavlović. Pukovnik Pavlović predložio je u jesen 1913. godine Dimitrijeviću

za glavnoga operativca na prostoru Monarhije člana Narodne obrane Radu Ma-
lobabića, a s tim se izborom složio i Apisov bliski suradnik u Hrvatskoj dr. Srđan
Budisavljević. Upravo Malobabić, kao jedan od vođa Narodne obrane, a u čijem su
radu sudjelovali i jugoslavenski orijentirani omladinci okupljeni oko Beogradskog
omladinskog kluba Narodno Ujedinjenje, svojim tajnim radom omogućio je pove-
zivanje tih organizacija sa srpskom obavještajnom službom na čelu s potpukovni-
kom Apisom. Malobabić je uz pomoć Vladimira Gaćinovića, također istaknutoga
člana obiju organizacija, uspio organizirati skupinu bivših studenata i dragovoljaca
iz Balkanskih ratova u tajnu revolucionarnu organizaciju Mlada Bosna, pa se ta
nova generacija mladih bosanskih revolucionara pod krinkom širenja jugoslaven-
ske ideologije uplela u Apisovu mrežu tajnih operacija protiv Austro-Ugarske Mo-
narhije. Ti omladinski vođe, koji su većinom školovani u Beogradu, a vođeni sada
od Crne ruke, imali su krajnji cilj ujedinjenje Bosne i Hercegovine s Kraljevinom
Srbijom.
Istodobno, u tom su tajnom radu srpski militaristički krugovi iskoristili ne-
zadovoljstvo dijela hrvatskoga i muslimanskoga stanovništva prema nametnutom
austrougarskom dualističkom modelu vlasti koji i nakon aneksije Bosne i Herce-
govine nije riješio nacionalno i teritorijalno pitanje u pogledu pripadnosti te ze-
mlje. To neriješeno nacionalno pitanje uzrokovano je prije svega krizom unutar-
njega preustroja Austro-Ugarske Monarhije po trijalističkom modelu u čijoj je srži
i pitanje teritorijalne integracije Bosne i Hercegovine s Trojednom Kraljevinom.
Dobro ocjenjujući kako ta unutarnja kriza ide na ruku srpskim teritorijalnim pre-
tenzijama, beogradski su vojni i politički krugovi dio revolucionarno opredijeljene
hrvatske i bosanske mladeži usmjerili prema jugoslavenskoj nacionalnoj integraciji,
koja je za njih bila samo krika ostvarenja velikosrpskih pretenzija prema prosto-
ru Dvojne Monarhije. Unutarnja kriza u Monarhiji za velikosrpske militarističke
krugove pokazala se vrlo korisnom kako bi među pristalicama ideje jugoslavenske
uzajamnosti sve više poticali revolucionarni duh nasilnoga rušenja Dvojne Monar-
hije s krajnjim ciljem da se obavi ujedinjenje tih zemalja s Kraljevinom Srbijom.
Upravo su ti jugoslavensko-prosrpski orijentirani mladi revolucionari, zadojeni
mržnjom prema vlastima Monarhije, u razdoblju od 1910. do 1914. godine izveli
niz atentata na prostoru Bosne i Hercegovine i Trojedne Kraljevine, što je samo
pojačavalo austrougarski oprez prema vlastodršcima u Beogradu te ih usmjerilo
o pravcu jačanja militarizacije, tj. veće prisutnosti austrougarske vojske na terenu
Bosne sa svrhom zaštite jugoistočnih granica Monarhije. Na taj se način kriza u
odnosima dviju država još više pojačala te je bilo samo pitanje vremena izbijanja
izravnoga vojnog sukoba. Za taj skori sukob i jedna i druga strana samo su tražile
povod čekajući ishitrenu reakciju suparnika kako bi mu navijestile rat.
U tom pogledu srpski militaristički krugovi kao povod za agresivno djelovanje
prema prostoru Austro-Ugarske Monarhije označili su najavu provođenja velikih
vojnih manevara u Bosni kojima je Dvojna Monarhija željela demonstracijom sna-
ge odvratiti Srbiju od agresije na svoj teritorij. Dogodilo se upravo suprotno jer,
umjesto da srpska strana to prihvati kao upozorenje, njezini militaristički krugo-
vi pod utjecajem Crne ruke protumačili su pokrete austrougarske vojske u Bosni
kao čin provokacije, te je Apisova obavještajna služba započela s tajnim planom
destabiliziranja toga agresivnog postupanja austrougarskih vojnih vlasti. Odmah
po najavi velikih vojnih manevara oni su u Srbiji aktivirali ranije obučene i opre-
mljene pripadnike revolucionarne organizacije Mlada Bosna s jasnim ciljem izvr-
šenja atentata na austrougarskog prijestolonasljednika Franju Ferdinanda. Prema
vojnom protokolu prijestolonasljednik Franjo Ferdinand je u svojstvu glavnoga
vojnog inspektora sudjelovao na manevrima, a tom je prigodom predviđen i nje-
gov posjet Sarajevu. Srpske tajne službe nisu slučajno izabrale nadvojvodu Franju
Ferdinanda za metu atentata, jer je on već od ranije slovio kao vodeći pristalica
austrougarskih militarističkih krugova i najveći protivnik srpske ekspanzionističke
politike, ali i čovjek koji se zalagao za trijalističko preuređenje monarhije. Smatrao
je kako dualističko uređenje i sporazum s Mađarima šteti Monarhiji te se zalagao
za davanje više prava Hrvatima u pogledu teritorijalne integracije i političke eman-
cipacije po novom modelu. Srpske obavještajne službe dobro su procijenile kako bi
se to ostvarenje ranijih hrvatskih političkih težnji negativno odrazilo na srpske in-
terese u Bosni, jer bi kao posljedicu imalo odvajanje većega dijela hrvatskih i musli-
manskih elita od jugoslavenske političke ideologije i njihovo ponovno pristajanje
uz politiku bečkoga dvora, što bi izravno onemogućilo ujedinjenje prostora BiH
sa Srbijom. Takav razvoj događaja nikako nije išao na ruku ekstremnim krugovima
okupljenima oko Crne ruke te su oni na sebe i preuzeli pripremu atentata, odnosno
organiziranje pripadnika Mlade Bosne.
Osim skupine koja je organizirana i opremljena u Beogradu, suradnici Mlade
Bosne tajno su ustrojili još jednu terorističku skupinu u Sarajevu, tako da su za iz-
vršenje planirane akcije bila spremna dva tima atentatora. Beogradsku skupinu na
čelu s Gavrilom Principom izravno je naoružao i opremio Apisov dugogodišnji su-
radnik i komitski vođa ratnih operacija u Makedoniji bojnik Tankosić. Ta Princi-
pova teroristička skupina prešla je rijeku Drinu uz pomoć vojnih pouzdanika Crne
ruke, satnika Popovića i satnika Prvanovića, jer su oni preko srpskih pograničnih
stražara imali vezu sa suradnicima srpske obavještajne službe u Bosni. Koliko je
ta tajna teroristička akcija bila pomno planirana možda ponajbolje svjedoči i či-
njenica što su pripadnici beogradske skupine u Bosni primani od brojnih tajnih
pouzdanika koji su ih neopaženo proveli od granice na Drini preko Majevice i Tu-

zle do Sarajeva, gdje su nesmetano obavili zadnje pripreme za atentat. Beogradsku
skupinu od tih bosanskih pouzdanika nitko nije izdao austrougarskim vlastima.
Usprkos tomu što je cijeli teritoriji BiH zbog održavanja velikih vojnih maneva-
ra i dolaska nadvojvode Franje Ferdinanda bio pod pojačanim mjerama sigurno-
sti, austrijske vojne vlasti nisu posumnjale da je u Sarajevu prisutna ta teroristička
skupina. Tu svoju tajnu terorističku akciju pripadnici Mlade Bosne izvršili su 28.
lipnja 1914. godine, kada je Gavrilo Princip, pripadnik beogradske skupine, izvr-
šio atentat na austrougarskoga prijestolonasljednika Franju Ferdinanda i njegovu
suprugu nadvojvotkinju Sofiju. Ubojstvo prijestolonasljedničkoga bračnoga para
u Sarajevu konsterniralo je cijelu Europu, a Austro-Ugarsku Monarhiju dovelo do
ruba rata s Kraljevinom Srbijom. U narednim mjesecima srpska je diplomacija po-
kušavala umanjiti značaj svoje upletenosti u sarajevske događaje te diplomatskim
putem pokušala umanjiti pritisak koji je dolazio iz Dvojne Monarhije.
U tim diplomatskim pokušajima Kraljevina Srbija ponovno je zatražila potpo-
ru i zaštitu Carske Rusije koja joj je jamčila da će ju podržati ako dođe do inter-
vencije i agresije Austro-Ugarske Monarhije. Na taj način u neizbježni ratni sukob
uključivalo se sve više europskih velevlasti, jer su s jedne strane Francuska i Velika
Britanija bile primorane kao saveznice podržati Rusiju, dok je s druge strane Nje-
mačka zbog ranije potpisanih sporazuma o suradnji s Austro-Ugarskom Monar-
hijom stala čvrsto u obranu njezinih zahtjeva prema Kraljevini Srbiji. Jedino je
Kraljevina Italija, iako je osuđivala nemili čin, u tim događajima ostala neutralna.
Tako je sarajevski atentat označio početak Prvoga svjetskoga rata. U novonastaloj
situaciji Kraljevina Srbija sada će jasno pokazati svoje ekspanzionističke planove ne
samo prema teritoriju Bosne i Hercegovine, već u još većoj mjeri i prema teritoriju
Srijema i Južne Ugarske. O sudbini tih hrvatskih i mađarskih prostora odlučivat će
se upravo u krvavom sukobu Velikoga rata.
Tajni ratni planovi Kraljevine Srbije tijekom Prvoga svjetskog

rata s posebnim osvrtom na pretenzije prema prostoru Srijema u
završnici rata od 1914. do 1918. godine
Sredinom 1914. godine, nakon atentata u Sarajevu, Kraljevina Srbija se našla u
nezavidnom međunarodnom političkom položaju jer su austrougarske političke
elite izvršile snažan pritisak na srpsku vladu kako bi se otkrilo tko su organizatori
toga terorističkog čina. O tim događajima vezanima za policijsku istragu ubojstva
nadvojvode Franje Ferdinanda u Sarajevu, koji je ujedno označio prvu iskru budu-
ćega Velikog rata, i poslije sto godina ostale su brojne historiografske kontroverze.
Jedno od glavnih pitanja i danas jest: Jesu li srpska kraljevska vlada kao i kraljevski
dvor znali za tajne operacije srpske obavještajne službe prije samog atentata? I danas
inozemni povjesničari različito pristupaju tim činjenicama vezanim za ulogu srp-
skih dvorskih i političkih krugova koji su i nakon završetka Prvoga svjetskog rata
nijekali povezanost sa srpskim tajnim službama i pripadnicima Mlade Bosne. Za-
nimljivo je kako mađarski povjesničari Kontlar i Hanák u svojim povijesnim sin-
tezama relativno malen prostor posvećuju atentatu, već u prvom redu analiziraju
stavove tadašnjih mađarskih političkih prvaka te naglašavaju kako oni nisu željeli
podržati ratne namjere bečkoga dvora oko vojne intervencije i okupacije Kralje-
vine Srbije. Tako Kontlar piše samo o početcima Prvoga svjetskog rata gdje, osim
spominjanja atentata u Sarajevu, uopće ne analizira ranije tajne srpske vojne spora-
zume niti u to uključuje činjenice vezane za djelovanje srpskih špijuna na prostoru
Austro-Ugarske Monarhije. On ne smatra važnom činjenicu da srpski špijuni nisu
samo djelovali na prostoru Bosne i Trojedne Kraljevine, već su u znatnoj mjeri od
sredine 19. stoljeća bili prisutni i na prostoru Južne Ugarske. Kontlar praktično svu
odgovornost za izbijanje rata prebacuje na zapovjednika austrougarskog glavnog
stožera Conrada von Hötzendorfa i njegovu želju da okupacijom kazne Kraljevinu
Srbiju. Na taj način on skida odgovornost s mađarskih političkih vođa te naglašava
kako je mađarska vlada na čelu s vrlo utjecajnim grofom Tiszom dvojila hoće li se
odmah uključiti u rat, jer su se pribojavali rumunjske vojne intervencije u Erdelju.
Slično iznosi i povjesničar Hanák koji ipak ide i korak dalje te primjećuje bitnu
činjenicu vezanu za sagledavanje tih događaja iznoseći sljedeće mišljenje: Premda
su događaji sami po sebi dobro poznati, isto se ne može reći za uzroke, njihovu po-
vezanost i skrivene motive koji su ležali iza skrivenih akcija. Ipak, i taj autor, iako
dobro detektira da se treba krenuti u dubinsku analizu uzroka kako bi se objasnio
sam početni čin izbijanja Prvoga svjetskog rata, u nastavku kao uzrok spominje
samo imperijalističko zagovaranje rata od strane europskih velevlasti, odnosno mi-
litarističke pripreme od strane Beča i Berlina te na kraju i već spomenuto Tiszino
dvotjedno oklijevanje hoće li Rumunjska ostati neutralna. Ipak, on postavlja i neka
ključna pitanja kao što su: No u čemu je zapravo Austrijsko protivljenje Srbiji? Na
čemu je Beč utemeljio svoj ultimatum? Austrija je tvrdila da je Srbija odgovorna za
agitaciju protiv Monarhije, i usto za sve terorističke akte unutar njezinih granica.
Jesu li te optužbe bile istinite? Je li srpska vlada znala za zavjeru koja je dovela do
nadvojvodinoga ubojstva? Hanák iznosi tvrdnju kako je srpski predsjednik vlade
Pašić tada odbacio sve optužbe, ali da je jedan njegov kasniji ministar 1924. godine
potvrdio da su i oni bili upoznati s pripremama plana za likvidaciju Franje Ferdi-
nanda te zaključuje kako je ipak srpska vlada suodgovorna što nije upozorila bečke
vlasti na mogući teroristički napad u Sarajevu. Isto tako on ističe da u ljeto 1914.
godine bečka vlada nije uopće svjesna koliko duboko je povezana srpska politika sa

srpskim zavjerenicima te su diplomatskim pritiskom ustvari igrali na slijepo, u što
se tada vlasti Kraljevine Srbije nisu dale uhvatiti.
Slično relativizira povijesne činjenice i francuski povjesničar Renouvin koji ta-
kođer ne ulazi dublje u povezanost srpske tajne službe oko pripreme atentata, a o
tim događajima iznosi sljedeće mišljenje: Atentatori Čabrinović, koji nije pogodio
cilj, i Princip, koji je uspio, bili su austrougarski podanici, ali srpske nacionalnosti.
Atentat su pripremali u Beogradu. … Istinu govoreći, Austro-Ugarska nije imala ni
dokaza ni pretpostavke o “neposrednoj sukrivnji” srpskih službenih krugova u pripre-
manju atentata. Tek poslije 1919. otkrivena je uloga tajnog srpskog udruženja “Crna
ruka” i njegova vođe brigadira Dimitrijevića, šefa obavještajne službe glavnog stožera,
ali protivnika vlade koja je bila na vlasti. Tek poslije će se moći postaviti pitanje je li
srpska vlada, vjerojatno obavještena o uroti, učinila sve da je spriječi. U srpnju 1914.
bečka je vlada znala samo to da su atentatori mogli nabaviti oružje u Beogradu za-
hvaljujući suradnji s nekim srpskim časnicima i da im je pomogla pogranična straža
pri prelasku na austrijsku stranu. Svesrpsku propagandu smatrala je opasnom i imala
je pravo oštro reagirati na neobične demonstracije srpskog tiska koji je slavio počinitelje
atentata. Za to je srpska vlada mogla biti tek neizravno odgovorna.
Usporedimo li navedene stavove uglednih inozemnih povjesničara, moramo
primijetiti kako oni ne ulaze dublje u analizu srpskih tajnih vanjskopolitičkih pla-
nova od Garašaninovog Načrtanija preko tajnog sudjelovanja kralja Petra I. Ka-
rađorđevića u bosanskohercegovačkim ustancima do ustrojstva revolucionarnoga
srpskog tajnog udruženja Ujedinjenje ili smrt!, tj. Crne ruke. Samo letimični pogled
na taj slijed tajnih aktivnosti ukazuje nam na dugotrajan kontinuitet velikosrpske
urotničke politike prema prostoru Dvojne Monarhije, ali i jasno daje do znanja gdje
treba tražiti uzroke i povode za međusobna sukobljavanja tih zemalja. Znakovito
je kako nitko od navedenih izravno ne proziva srpske vlasti ili srpski dvor za udjel
u atentatu te oni, relativizirajući povijesne činjenice, tek djelomice odgovornost
prebacuju na srpske časnike, odnosno Renouvin cinično ističe “austrougarske po-
danike srpske nacionalnosti”, tj. Mladu Bosnu, koji u svojevrsnom nezadovoljstvu
prema položaju Srba u Monarhiji samoinicijativno izazivaju sukobe. Tako izreče-
ni zaključci gotovo se podudaraju s mitskom pričom obrane ugroženoga srpstva
kojemu je sklona srpska historiografija. Stoga treba upozoriti na nekoliko važnih
činjenica koje nam mogu pripomoći pri ukazivanju na izravnu povezanost srpske
političke elite s istovjetnom vojnom elitom i njihovim isprepletenim interesima
tijekom priprema atentata odnosno početka rata s Austro-Ugarskom Monarhijom
i njihove stare težnje oko stvaranja Velike Srbije.
Prije svega treba sagledati političke stavove tadašnjega predsjednika srpske kra-
ljevske vlade i ministra vanjskih poslova Nikole Pašića koji je na vlast u Srbiji prak-
tički došao istovremeno s dinastijom Karađorđević. Njegova Radikalna stranka,
po tvrdnji srpskoga pravnog povjesničara Lazara Vrkatića, u svojim je početcima
zastupala francuske liberalno-građanske slobodarske ideje, ali je zbog lošega soci-
jalnog stanja, nerazvijenosti građanstva, kao i zbog sukoba s autoritativnim reži-
mom Obrenovića postupno evoluirala u izrazito konzervativnom smjeru te je od
dolaska Karađorđevića 1903. postala isključivo režimska stranka. Za tu političku
doktrinu preživljavanja unutar nerazvijenih srpskih institucija upravo je bio ponaj-
više zaslužan Pašić. Vrkatić za Pašića ističe kako je on zajedno s Jovanom Ristićem
imao opsesiju srpske nacionalne predodređenosti i misije te da su: … obojica izašli
ispod skuta Ilije Garašanina i Načrtanija17. Isti autor iznosi mišljenje da je Pašić već
prije Balkanskih ratova smatrao kako Srbija treba biti dovoljno jaka kako bi samo-
stalno zauzela teritorije na kojima žive Srbi i drugi južnoslavenski narodi te i njima
nametnula svoj institucionalni okvir.
U tom pogledu taj pragmatični srpski političar bio je i skeptičan prema snaž-
nom savezu s Bugarskom, a zazirao je i od Austro-Ugarske Monarhije. Jedina ze-
mlja koja Pašiću nije mrska bila je Carska Rusija pa je s njezinom vladom stalno
održavao bliske kontakte. Vrkatić ističe kako je Pašić nakon Drugoga balkanskog
rata bio svjestan da je položaj Kraljevine Srbije osnažen u međunarodnoj zajed-
nici te se, zajedno s većinom intelektualaca i uz bezrezervnu podrškom naroda,
spremao za rat s Austro-Ugarskom Monarhijom18. Upravo po završetku balkan-
skih ratova Pašićeva vlada našla se na meti kritika vojnih krugova predvođenih
Crnom rukom jer su visoki časnici u zanosu pobjede zahtijevali veću financijsku i
materijalno-tehničku potporu iscrpljenoj vojsci, ali i veći utjecaj u lokalnoj vlasti
novopripojenih prostora na jugu. Taj očiti antagonizam između politike i vojske,
odnosno radikala i Crne ruke nije mogao proći bez posredovanja samoga srp-
skog dvora koji je i jednima i drugima bio zahvalan što su dinastiju Karađorđević
doveli i održavali na vlasti. U tom političkom obračunu kao istaknuti Pašićev
čovjek prednjačio je radikalni ministar unutrašnjih poslova Stojan Protić. On se
javno zalagao za smanjenje utjecaja vojske na civilne poslove, a želio je umanjiti
i njihov utjecaj na dvoru, čemu se oštro suprotstavila skupina viših časnika po-
17
Vidi: Vrkatić, n. dj., str. 224.
18
Vrkatić o Pašićevom utjecaju i procjeni mogućnosti izbijanja rata ističe: Njegove izjave u periodu
posle Drugog balkanskog rata i Sarajevskog atentata, kao i izjave koje je kasnije davao, govore da je
znao da rat s Austro-Ugarskom sledi, ali se nadao da će do njega doći kasnije. Isto; Vrkatić, n. dj., str.
236.

vezana s Crnom rukom19. Tu činjenicu ističe i britanski povjesničar MacKenzie
koji isto tako navodi da je već ostarjeli kralj Petar I. bio sklon popustiti zahtje-
vima vojnoga stožera jer se pribojavao Crne ruke znajući da su ga ti urotnici i
doveli na vlast te je princu Aleksandru predložio da se iznađe kompromis izme-
đu Pašićeve vlade i zahtjeva vojnoga stožera20. Za razliku od ostarjeloga kralja,
princ Aleksandar stao je na stranu Pašića, a kako je i sam imao ugled u vojsci,
jer je već zapovijedao u balkanskim operacijama, imao je uvid u moć koja je bila
koncentrirana u rukama časnika povezanih s Crnom rukom. On ističe kako je
princ Aleksandar u razgovoru s Apisovim povjerljivim čovjekom pukovnikom
Milovanovićem odlučno odbacio kompromis s Crnom rukom te je tom prigo-
dom ljutito izjavio da namjerava ne samo da bude kralj, nego i da vlada, ali ne s
urotnicima; Pašićeva vlada mora ostati!21 MacKenzie također ističe kako je na tu
odluku utjecala i ruska diplomatska intervencija koja je spriječila pad Pašićeve
vlade, a i Francuzi koji su istodobno izvršili pritisak na oporbu najavom izostan-
ka financijske pomoći ako ne podrže civilnu vlast. Sve je to utjecalo da Pašić
ostane na vlasti, ali i da se ostarjeli kralj Petar I. povuče iz aktivnoga političkog
života te da ga kao regent naslijedi princ Aleksandar22. Kad sve dosad izneseno
sublimiramo, možemo s pravom pretpostaviti da su srpske političke, dvorske i
vojne elite, iako međusobno zavađene u borbi oko moći i položaja, ipak dobro
bile upoznate sa stanjem u Srbiji. U tom pogledu možemo pretpostaviti kako su
Pašićeva vlada, a još u većoj mjeri regent Aleksandar kao vrhovni zapovjednik
vojske znali za postupanja koja su u tajnim akcijama provodili pripadnici Crne
ruke. Isto tako treba izdvojiti još jednu manje spominjanu činjenicu: pripreme
za atentat na Franju Ferdinanda odvijale su se tijekom svibnja 1914. godine, tj.
u jeku sukoba vojske i radikala, a u to je vrijeme regent Aleksandar preko sebi
lojalnih časnika tzv. Bele ruke i Protićeve sveprisutne policije već nadzirao brojne
Apisove suradnike i njihove tajne aktivnosti. Iako je Apis bio u lošim odnosima
s dvorom, poglavito Aleksandrovim vojnim pobočnikom Živkovićem, ipak je
19
U knjizi Apis: Čovjek koji je izazvao Prvi svjetski rat britanski povjesničar MacKenzie o
Protićevom sukobljavanju s vojni stožerom kaže: Ubrzo nakon Balkanskih ratova Protić je rekao
vojvodi Radomiru Putniku, kojeg je Srbija poštovala kao arhitekta svoje pobjede: “Vi ste samo činovnik
u vladi!” Protić je svojim policajcima naložio da vojne časnike spriječe da im se miješaju u posao. Vidi:
MacKenzie, n. dj., str. 130.-131.
20
Koliki je utjecaj Crne ruke bio na tadašnju politiku svjedoči i činjenica što je osobno ministar
vojske general Božanović uspio kod kralja Petra I. isposlovati pomilovanje za jednoga od vođa
Crne ruke, satnika Velimira Vemića koji je počinio ubojstvo, ali se tomu suprotstavila vlada. Isto;
MacKenzie, n. dj., str. 131.
21
Isto; MacKenzie, n. dj., str. 148.
22
Isto; MacKenzie, n. dj., str. 149.
morao po službenoj dužnosti informirati Vojni stožer o djelovanju tajne službe,
a dio tih tajnih podataka morao je doći i do regenta kao zapovjednika vojske.
Također i Apisov kasniji pokušaj zaustavljanja aktivnosti oko izvršenja teroristič-
koga čina u Sarajevu treba promatrati upravo u svjetlu njegove naknadno jasne
očitovane prisege Aleksandru kako odustaje od rušenja Pašićeve vlade, ali i da se
neće upuštati u nerazumne pustolovine23.
Političku situaciju u Kraljevini Srbiji intenzivno su pratile i bečke tajne službe
koje su zategnute odnose na političkoj sceni susjedne države smatrale povoljnom
za Austro-Ugarsku Monarhiju. Agresivne namjere srpske strane oni su tada jedi-
no vidjeli u srpskim javnim glasilima koji su već tada javno najavljivali skori rat.
Ipak, bečki diplomati akreditirani u Beogradu podcijenili su te sigurnosne rizike
jer su smatrali kako Srbija poslije dvaju ratova nije u stanju poduzeti ofenzivne ak-
cije protiv Monarhije te zbog krize u Srbiji nisu očekivali da bi srpska tajna služba
mogla izvršiti bilo kakvu operaciju na njezinom teritoriju. U tom pogledu treba
sagledati i dvojbu dijela povjesničara koji su se zapitali zašto austrougarske vlasti
u Sarajevu nisu pojačale mjere sigurnosti. Možemo samo pretpostaviti kako ih je
moguće zavarala ta unutarsrpska kriza, ali i da nisu bili svjesni opasnosti djelovanja
novounovačenih terorista organiziranih u Mladu Bosnu koji austrijskim vlastima
još tada nisu bili poznati kao što je to bio rad organizacije Narodna obrana. Ipak,
nakon ubojstva nadvojvode Franje Ferdinanda provedena je detaljna istraga te su
uhićeni pripadnici Mlade Bosne iznijeli niz detalja o njihovoj izravnoj povezano-
sti sa srpskom tajnom službom i drugim srpskim organizacijama. U tom pogle-
du potrebno je upozoriti i na Ultimatum austrougarske vlade Kraljevini Srbiji od
20. srpnja 1914. godine jer je u njemu iznesen oštar zahtjev Srbiji koja je trebala
dopustiti austrougarskim pravosudnim organima provesti široku neovisnu istragu
na srpskom teritoriju kako bi se otkrilo tko su zapravo stvarni nalogodavci toga
terorističkog čina. Taj Ultimatum je važan i zbog činjenice što su austrougarske
vlasti nakon provedene istrage dobile jasnu sliku kako su pripadnici terorističke
organizacije Mlada Bosna bili opskrbljeni oružjem u Srbiji, ali i da su srpski časnici
i činovnici članovi Narodne obrane pomogli u prebacivanju atentatora u Bosnu.
Austrougarska ultimativna nota značajna je prije svega što je u točkama 7., 8., 9. i
10. srpskoj strani dan jasan znak kako su austrijske vlasti u istrazi uspjele povezati
srpsku tajnu službu sa srpskim političkim krugovima koji ni nakon atentata nisu
zazirali od napada na Monarhiju. Posebice je iz točke 7. i 8. razvidno kako austro-
ugarska strana nakon saslušanja zatvorenih pripadnika Mlade Bosne već ima infor-
macije o velikoj ulozi pripadnika Crne ruke bojnika Tankosića i Milana Ciganovića
u pripremi i provedbi terorističkoga čina ubojstva nadvojvode Franje Ferdinanda
23
Isto; MacKenzie, n. dj., str. 149. i 171.

te su i zatražili od srpske strane da ih odmah uhiti. Također i 9. točka Ultimatuma
jasno daje do znanja srpskoj strani kako istražni organi Dvojne Monarhije znaju
da terorističke akcije prema njoj idu preko točaka u Šapcu i Loznici te su zatražili
strogo kažnjavanje počinitelja.
Stoga, ako se ponovno vratimo na ranije iskazane dvojbe inozemnih povjesni-
čara, možemo s pravom zaključiti kako je srpska strana imala sve informacije o or-
ganizatorima i počiniteljima atentata najkasnije već u ljeto 1914. godine te ne stoji
tvrdnja da su politički krugovi u Srbiji bili tek naknadno obaviješteni. U prilog
tomu ide i činjenica kako su nakon atentata i dalje u medijima srpski politički pr-
vaci davali agresivne izjave te su na taj način štitili organizatore u Srbiji te utjecali
na militarističke krugove i u Monarhiji.
Navedeni Ultimatum značajan je i zbog još jedne činjenice, a odnosi se na po-
sebno zalaganje bečke vlade oko poštivanja Sporazuma Dvojne Monarhije sa Kra-
ljevinom Srbijom iz 1909. godine. Taj je bilateralni sporazum nastao u vrijeme kada
je Dvojna Monarhija izvršila aneksiju Bosne i Hercegovine. U to vrijeme Rusija
je izvršila pritisak na Srbiju i nametnula joj prihvaćanje odrednice iz njega, ali i
utjecala na Srbiju kako bi se obvezala na prijateljske odnose s Monarhijom. Ipak,
od vremena aneksijske krize prilike u međunarodnoj zajednici nisu išle na ruku
Austro-Ugarskoj Monarhiji jer je Carska Rusija u međuvremenu stupila u savez s
Francuskom i Velikom Britanijom te su one oformile Atlantski savez kao protute-
žu savezu Centralnih sila koje su na početku 1914. činile Njemačka i Austro-Ugar-
ska Monarhija. U tom novom razvoju događaja Rusija više nije kočila Srbiju, nego
štoviše, davala joj punu potporu u njezinim ekspanzionističkim težnjama. Upravo
su promijenjene međunarodne geopolitičke okolnosti i dale Kraljevini Srbiji snagu
da odbije Ultimatum bečke vlade jer su se srpske političke elite, sakrivajući se iza
Rusije, nadale kako neće doći do austrougarske vojne intervencije. Jedini ustupak
na koji je Srbija pristala jest zatvaranje bojnika Tankosića, ali je odbila prihvatiti
austrougarsko istražno povjerenstvo smatrajući prisutnost tih istražnih tijela či-
nom negiranja suvereniteta Srbije. S druge strane, to odbijanje Srbije austrougarski
veleposlanik u Beogradu Gislov protumačio je kao srpski čin nastavka agresivne
politike prema Monarhiji te je 23. srpnja, nakon isteka roka naznačenoga u Ul-
timatumu, po naputku bečke vlade prekinuo diplomatske odnose s Kraljevinom
Srbijom.
Za srpsku vladu taj događaj označio je prekretnicu u njihovom daljnjem dje-
lovanju te su već 25. srpnja 1914. godine izdali Manifest Kraljevske srpske vlade u
kojem su objavili odluku austrougarske vlade o prekidu diplomatskih odnosa, ali i
zapovjedili punu mobilizaciju srpske vojske. Istoga dana Glavni stožer srpske voj-
ske svoj rad seli u Kragujevac kako bi se odmaknuo od potencijalne bojišnice jer su
očekivali da će Beograd biti prvi napadnut, ali i da bi na miru mogli planirati ratne
operacije i nadgledati najavljenu mobilizaciju24. Istovremeno su se srpska vlada i
parlament privremeno premjestili u Niš, a jedino je još tri dana u Beogradu ostao
usamljeni regent Aleksandar, gdje je u jutarnjim satima 28. srpnja primio telegram
austrougarskoga ministra vanjskih poslova Berchtolda o objavi rata te je i on otpu-
tovao u Niš25.
Stoga su se, samo tjedan dana nakon iznošenja Ultimatuma, obistinile pri-
jetnje o ratu jer je austrougarska vojska 28. srpnja u poslijepodnevnim satima
bombardirala Beograd, tj. napala Kraljevinu Srbiju pa je tim činom započeo Prvi
svjetski rat. Dan kasnije, 29. srpnja 1914. godine, nakon što je stigao u Niš, re-
gent Aleksandar i predsjednik vlade Pašić sazivaju izvanrednu sjednicu Skup-
štine. Srpski prijestolonasljednik tom je prigodom pročitao usuglašeni Manifest
regenta Aleksandra i Srpske Vlade te je u svom govoru jasno naznačio daljnji tijek
ratnih događaja i pozvao sve na junaštvo i jedinstvo. Aleksandar je, opravdavajući
se za ubojstvo nadvojvode Franje Ferdinanda, odgovornost za rat prebacio na au-
strijsku stranu te je zastupnicima već tada poručio: I Srbija kao država i naš na-
rod, gde god bio, svakad i svuda su sumnjičeni, i zato su uvek zapostavljani drugim
narodima. Pre trideset i šest godina zauzela je Austrija srpsku Bosnu i Hercegovinu,
koje su ustale bile, da se oslobode, a pre šest godina konačno ih je prisvojila besprav-
no, obećavši im ustavne slobode, koje – onakve kakve su dane – nisu niukoliko na-
rod zadovoljile. Sve je to stvorilo duboko nezadovoljstvo u narodu, naročito u bujne
i nerazmišljene omladine, pa je naposletku izazvalo otpore, pa i sarajevski atentat.
… I ako teška srca i svestan svih teškoća i opasnosti, baš u času kad su se srpski ratnici
spremali da pribiraju dozrele plodove svoga truda, Ja sam prinuđen pozvati sve
moje drage i hrabre Srbe pod srpsku trobojku s uverenjem, da će se oni i u ovoj prilici
pokazati dostojni svojih slavnih predaka, onaki kaki su bili lani i preklani. S verom
u Svevišnjeg Gospoda Boga, s nadom u simpatije prosvećenog sveta i u konačnu po-
bedu naše pravde, s poverenjem u pomoć svojih velikih srodnika i pouzdanih prija-
telja, primimo, zajedno s našom junačkom bračom Srbima Crne Gore, borbu koja
24
Kako je to bila dobra odluka srpskoga vojnog zapovjedništva vidjelo se već 28. prosinca kada je
austrougarska flota na Dunavu započela s bombardiranjem Beograda, ali i u prosincu 1914. kada
su austrougarske vojne postrojbe zauzele Beograd. Vidi: Hanák, n. dj., str. 203.; usp.: Kontlar, n.
dj., str. 324.
25
O napetom stanju uoči rata i držanju regenta Aleksandra MacKenzie piše: Bojeći se neposrednog
austrijskog napada preko Dunava, srpsko Vrhovno zapovjedništvo preselilo se u Kragujevac na samo
dan mobilizacije. Ali tri dana se ništa nije događalo. Princ regent Aleksandar ostao je u svom doslovce
praznom dvorcu u Beogradu. Vidi: MacKenzie, n. dj., str. 183.

nam je obesno nametnuta.26 Taj Manifest i obraćanje regenta Aleksandra srpskim
zastupnicima treba promotriti i s još jednoga motrišta, a odnosi se na uvodnu
izjavu regenta kako je njegov djed Aleksandar pomogao spasiti bečki dvor od re-
volucionarnih gibanja u Monarhiji 1848. godine, odnosno na njegovo ukaziva-
nje velikih žrtava Srba i Hrvata i njihove zasluge za opstojnost na vlasti bečkoga
dvora. Navedene činjenice važne su prije svega jer se u tom Manifestu prvi puta
spominju Hrvati iz Monarhije od kojih se u to vrijeme očekivalo kako će zajedno
sa Srbima stati uz srbijansku politiku i iznutra rušiti Dvojnu Monarhiju, a treba
se primijetiti kako je upravo u vrijeme vladavine kneza Aleksandra I. Karađor-
đevića srpski političar Ilija Garašanin izradio vanjskopolitički plan Srbije po ko-
jemu je zacrtao ekspanzionističku politiku prema prostoru Bosne i Hercegovine
koja se jasno vidi i u regentovom govoru srpskim zastupnicima u Nišu. Iako u
to vrijeme srpska vlada još ne otkriva svoje stvarne planove za podjelom austro-
ugarskih teritorija, iz ovih se govora može uočiti smjer političkoga djelovanja te
s pravom možemo zaključiti kako ga je usmjeravao vrhovni zapovjednik srpske
vojske regent Aleksandar. To se poglavito vidi iz njegove izjave dane 4. kolovoza
1914. godine u Kragujevcu srpskoj vojsci27. U toj izjavi izdanoj u stožeru srpske
vojske regent Aleksandar prvi puta jasno objavljuje nove i znatno uvećane ratne
ciljeve Kraljevine Srbije u kojima ističe pretenzije ne samo prema prostoru Bosne
i Hercegovine, nego sada najavljuje namjere ekspanzije i prema prostoru Trojed-
ne Kraljevine i Južne Ugarske, tj. prostoru Banata, Bačke, Hrvatske, Slavonije,
Srijema i Dalmacije. Spominjanjem navedenih južnougarskih i hrvatskih prosto-
ra regent je već tada iscrtao Garašaninove granice Velike Srbije. Treba naglasiti
kako je u Carigradu 2. kolovoza Osmansko Carstvo potpisalo saveznički ugovor
s Njemačkim Carstvom te su se dvije zemlje obvezale na pomoć Austro-Ugarskoj
Monarhiji u ratu protiv Kraljevine Srbije i njezinih saveznika te je na taj način
proširen savez Centralnih sila28. Navedenu izjavu regenta Aleksandra također se
treba sagledati i iz činjenice što je početkom 1914. godine srpska vojska uspjela
suzbiti prve ofenzivne napade austrougarskih snaga, a posebno će se to očitovati
u Cerskoj i Kolubarskoj bitci, gdje je nanijela teške gubitke protivniku. Iako je
austrougarska vojska bila u ljudstvu i tehnici nadmoćna, unutarnje slabosti i loše
26
Vidi: F. Šišić, Dokumenti o postanku Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca 1914.-1919. Dokument
2, Naklada Matica hrvatska, Zagreb, 1920., str. 2.-3., usp.: Jugoslavija 1918.-1988. Tematska zbirka
dokumenata, Uvodni deo Prvi svetski rat - početak rešavanja Jugoslovenskog pitanja 1914. 1919.,
www. Znaci.org
27
Dokument je datiran s 22. jula 1914., ali je mala mogućnost da je tada nastao jer se srpski
stožer tek tada selio iz Beograda u Kragujevac, a regent je još bio u Beogradu. Vidi: Vrkatić, n. dj.,
Dokument 61, str. 586.-587., usp.: Šišić, n. dj., Dokument 4, str. 5.-6.
28
vođenje pokazali su se presudni za vođenje velikih operacija. Upravo je na te pri-
je svega nacionalne prijepore unutar Dvojne Monarhije računala politička elita
Srbije na čelu s regentom Aleksandrom, što se posebice vidi u neočekivanoj po-
buni srpskih i drugih slavenskih naroda unutar austrougarskih vojnih postrojbi.
Srpska kraljevska vlada na čelu s Nikolom Pašićem u stopu je slijedila Regentov
proglas vojsci, ali za razliku od javno očitovanoga poziva srpskoga glavnog zapo-
vjednika, u svojim diplomatskim javnim izjavama nije još otvoreno izrekla ek-
spanzionističke pretenzije prema prostoru Trojedne Kraljevine i Južne Ugarske
u pogledu okupacije Dalmacije, dijelova Hrvatske, Slavonije, Srijema, Baranje,
Bačke i Banata, već je te planove ostavila u tajnosti.
Ta dvostruka politička doktrina srpskih vlasti ponajbolje se očituje u Niškoj
deklaraciji, tj. Izjavi vlade Kraljevine Srbije od 7. prosinca 1914. godine, u kojoj
srpska vlada na temelju povjerenja Narodne skupštine u Nišu izjavljuje kako sve
sile stavlja u službu srpske države, ali i srpsko-hrvatskog i slovenačkog plemena. U
toj javnoj izjavi posebno se naglašava kako Kraljevina Srbija svojom borbom za slo-
bodu i obranu ognjišta želi pridonijeti ujedinjenju i oslobođenju svih Srba, Hrvata
i Slovenaca29. Iza ove javne izjave, koja je trebala uvjeriti prije svega jugoslavenske
političke disidente Austro-Ugarske Monarhije okupljene oko Jugoslavenskoga od-
bora u Londonu kako su srpske namjere pozitivne i za njih, istovremeno se krio
tajni politički dodatak Niške deklaracije, a odnosi se na posebno usvojen dokument
pod nazivom Ratni ciljevi Srbije, u kojem su zacrtane granice Velike Srbije nakon
rata30. Iz toga tajnog dokumenta proizlazi kako je po velikosrpskim elitama ta nova
granica trebala obuhvatiti prostor ne samo Bosne i Hercegovine, zbog kojega je i
izbio rat, već daleko dublje na zapad. O tim ratnim ciljevima već 8. prosinca 1914.
godine u pismu veleposlaniku Spalajkoviću očitovao se osobno predsjednik kra-
ljevske srpske vlade Nikola Pašić te je istaknuo sljedeće pretenzije: Ako rat zavr-
ši kako želimo i Austro-Ugarska bude konačno pobeđena, tad će se naše pretenzije
rasprostirati na sledeće zemlje i granice. Banat u onim granicama, u kojim srpski
element predstavlja većinu stanovništva, sa strateškim granicama na istoku prema
Rumunjskoj. Pretpostavljam, da ova granica ima da se protegne i na istok do Dunava
više Oršave, gornjim hrptom do Maroša, ostavljajući Lugoš, Lipe i Arad Rumunjskoj,
a Temišvar Srbiji, pa dalje ovom rijekom do njenog ušća u reku Tisu, i do ušća ove
u Dunav, zatim Dunavom do točke sjevernije od Oršave, gdje počinje granica. Ovo
predstavlja veći dio stare srpske Vojvodine, s vojnim granicama na Dunavu. Od ušća
Maroša u Tisu granica ima da ide na zapad tako, da bi nam pripala Subotica (Sabat-
29
Isto; Vrkatić, n. dj., Dokument 67, str. 599.-600., usp.: F. Šišić, Dokument 8, str. 10.
30
Isto; Vrkatić, n. dj., Dokument 66, str. 597.-598.

ka) i Baja, do Dunava, zatim ravnom linijom na zapad Bara, do ušća riječice Rinya
u Dravu, pa dalje gornjim tokom rijeke Drave, do ušća rijeke Mure, zatim rijekom
Murom do Laibnitza, i dalje vododerinom obuhvaćajući Kranjsku i spuštajući se u
Istru. Posljednja mogla bi se podijeliti s Italijom, ako bi ova neodloživo istupila protiv
Austro-Ugarske. Taj tajni dokument ostao je nepoznat i nakon završetka rata i pro-
glašenja Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca pa ga ni Ferdo Šišić nije uvrstio u svoju
zbirku. Dokument je zanimljiv upravo zbog činjenice što nam potvrđuje kako se
politika srpske vlade nije razlikovala od političke i vojne volje regenta Aleksandra
te da je ona ustvari odmah na početku rata slijedila ekspanzionističke težnje mili-
tarističkih vojnih krugova koji su još tada bili pod izravnim utjecajem Crne ruke.
Posebno je važno istaknuti kako je tu po prvi puta razvidno da i Nikola Pašić sada
ističe kako su novi teritorijalni apetiti ne samo prema zapadu, već i prema sjeveru,
kako on kaže stare srpske Vojvodine, tj. prostoru Srijema, Banata, Bačke i Baranje.
Također, iz navedenoga Pašićevog pisma upućenoga srpskom veleposlaniku Spalaj-
koviću vidi se kako je on već krajem 1914. godine bio spreman trgovati sa srpskim
vojnim saveznicima kako bi ostvario interes srpskoga teritorijalnog proširenja, od-
nosno stvaranja Velike Srbije. Stoga je javna izjava srpske vlade objavljena u Niškoj
deklaraciji samo paravan koji je trebao zavesti austrougarske emigrantske disidente
okupljene oko Jugoslavenskog odbora. Kako je novi smjer ekspanzionističke tajne
politike Kraljevine Srbije bio jasno zacrtan i dogovoren sa srpskim saveznicima
vidi se upravo iz pregovora između Kraljevine Italije i sila Antante o teritorijal-
nim ustupcima toj zemlji. Upravo iz tajnoga Londonskog ugovora Italije sa silama
Antante razvidno je kako Rusija, Francuska i Velika Britanija jamče Italiji njezine
pretenzije prema prostoru istočnoga Jadrana kako je to već Pašić predvidio u Rat-
nim ciljevima Srbije, ako ona uđe u rat na strani Antante31. U člancima 4. i 5. te 7.
Londonskoga ugovora od 26. travnja 1914. godine sile Antante jasno su iscrtale
moguće poslijeratne granice između Kraljevine Italije s jedne strane i Kraljevine
Crne Gore i Kraljevine Srbije s druge strane. Stoga su već u tom tajnom sporazu-
mu sile Antante podijelile južni hrvatski teritorij i Kraljevini Srbiji zajamčile izlaz
na Jadransko more preko hrvatskih prostora. U tom su pogledu već 10. kolovoza
1915. godine ruski, britanski i talijanski monarsi kralju Petru I. Karađorđeviću po-
slali pismo u kojem ga izvješćuju kako će Srbija biti nagrađena za svoje ratne napo-
re32. Navedeno obećanje europskih monarha srpskom kralju Petru I. sile Antante
su i službeno potvrdile u tajnom Savezničkom memorandumu o kompenzacijama
Srbiji u 10 točaka u kojem su zajamčile teritorijalno proširenje Srbije gotovo po
istim granicama za koje su se ranije zalagali ekstremni politički srpski krugovi na
31
32
čelu s Garašaninom te kasnije vojni krugovi s Dimitrijevićem - Apisom. U točki
3. Velike sile Kraljevini Srbiji su jamčile sljedeće proširenje: To su Bosna i Hercego-
vina, Srem do linije Drave i Dunava, uključujući Zemun i Bačku, kao i jadransku
obalu do rta Ploče do točke koja se nalazi deset kilometara južno od Cavtata, zajedno
s ostrvom Veliki Drvenik, Mali Drvenik, Čiovo, Šolta, Brač, Jakljan i Koločep kao i
poluostrvo Pelješac. Ukoliko budućnost Slavonije bude u rukama saveznika Srbije33.
Taj Memorandum o kompenzacijama Srbiji izrađen je na francuskom jeziku i upu-
ćen vladi Kraljevine Srbije 15. kolovoza 1915. godine, tj. samo pet dana nakon što
je bilo upućeno pismo europskih vladara kralju Petru I.
Treba istaknuti kako su hrvatski politički prvaci okupljeni oko Jugoslavensko-
ga odbora na same najave mogućega komadanja hrvatskoga teritorija negativno
reagirali. U osudi teritorijalnih ustupaka Italiji i Srbiji prednjačio je posebice Fra-
no Supilo koji je zajedno s Antom Trumbićem, prvim čovjekom Jugoslavenskoga
odbora, pokušavao uvjeriti diplomatske predstavnike sila Antante da odustanu od
podjele teritorija i pokušao ih uvjeriti o potrebi ujedinjenja svih južnoslavenskih
teritorija u jednu državu. Supilo je s tim ciljem pisao i dva vrlo značajna pisma
Nikoli Pašiću kako bi se on aktivnije uključio i podržao Jugoslavenski odbor kod
predstavnika sila Antante u težnji ujedinjena svih Srba, Hrvata i Slovenaca u jednu
državu. U to vrijeme Supilo i Trumbić nisu znali koji su tajni ciljevi srpske ratne
politike te nisu imali niti potpuni uvid da je Pašić već bio spreman trgovati hr-
vatskim teritorijem kako bi Srbija nakon rata ostvarila povećanje svoga teritorija
na sjeveru i zapadu. Istodobno, zbog ratnih poraza i protuofenzive austrougarskih
vojnih postrojbi u drugoj polovici 1915. godine, Kraljevina Srbija se našla u neza-
vidnom položaju te je njezina vojska postupno preko Albanije morala napustiti
domovinu, što joj je i otežalo diplomatski utjecaj na vodeće saveznice glede utjecaja
na poslijeratna rješenja. Pašić i srpski diplomati morali su prihvatiti kako je nova
saveznica Italija sada uključena u podjelu plijena oko razgraničenja. Svjestan tih
složenih diplomatsko-političkih i vojnih okolnosti Supilo je u jednom od posljed-
njih pisama upućenih Jugoslavenskom odboru jasno naznačio svoju skepsu u po-
gledu pomoći srpske vlade nastojanjima stvaranja jugoslavenske države na cijelom
teritoriju, a o tomu je napisao: Ima već dulje vremena da nisam ni najmanje zado-
voljan s postupkom i politikom srpske vlade u promicanju i rješenju jugoslavenskog pi-
tanja na temelju narodnog jedinstva Srba, Hrvata i Slovenaca. Srpska vlada lijepim
riječima proglašuje taj program kroz svoje kompetentne predstavnika, ali u čitavoj
svojoj taktici i akciji počinila je mnogo propusta i krupnih načelnih pogrešaka protiv
tog programa. Ovo mogu dokazati s mnogo primjera i podataka. Naručito je učinila
propusta i pogrešaka u tretiranju hrvatskog pitanja, koje predstavlja zapadni dio na-
33

šega naroda, biva onaj koji pripada zapadnoj civilizaciji s Trojednom Kraljevinom
Hrvatskom-Slavonijom i Dalmacijom. … Najteže pogreške, po mom mišljenju počini-
la je svojim držanjem za pregovora kod lanjskog (jesenskog) demarša velevlasti, i to
svojim držanjem u pitanju parcelacije Slavonije na katoličku i pravoslavnu, zatim u
svome stanovištu glede Hrvatske, koju je srpska vlada u svojoj noti tražila ne kao drugi
ravnopravni narodni faktor u koncepciji našeg narodnog ujedinjenja, nego naprosto
kao kompenzaciju za žrtve, što će ih Srbija učiniti ustupcima u Makedoniji.34 U na-
vedenom pismu već teško bolesnoga Supila jasno je razvidna sva njegova ojađenost
prema postupanju srpskih diplomatskih krugova na čelu s Pašićem koji su i tijekom
rata samo nastavili velikosrpsku politiku negiranja hrvatskih težnji i njihovo lažno
pristajanje na hrvatsku političku koncepciju južnoslavenske/jugoslavenske uzaja-
mnosti. Treba skrenuti pozornost i na Supilovo upozorenje oko Pašićeve podjele
Slavonije na pravoslavnu i katoličku, što nas također može uputiti i na mogućnost
ranoga odustajanja srpske vlade od većinskih hrvatskih teritorija, ali i na mogući
zaključak kako su se spremali amputirati dijelove Slavonije koji su bili većinski na-
stanjeni srpskim stanovništvom, a tu prije svega mislimo na istočni Srijem. Iako je
zbog toga nepovoljnog položaja Srbije 1916. i 1917. godine nakon Supilove smrti
Trumbić na Krfu uspio od Pašića dobiti jamstva kako će se srpska strana založiti
za ujedinjenje svih austrougarskih zemalja nastanjenih slavenskim stanovništvom
u novu jugoslavensku zajednicu, ipak je i on ostao osupnut Pašićevim radikaliz-
mom prema svim narodima koji nisu Srbi. To ponajbolje govori prispodoba koju
je Trumbić zabilježio iz njegovih razgovora s Pašićem tijekom priprema oko pot-
pisivanja Krfske deklaracije 1917. godine, gdje je on Pašića priupitao kakav će u
novoj zajednici biti položaj bosanskohercegovačkoga muslimanskog stanovništva,
a srpski mu je predsjednik vlade hladno odgovorio kako Muslimani mogu birati,
ili će se prekrstiti ili će doživjeti istu sudbinu kako i u Kneževini Srbiji 1864. kada
su svi bili ili pobijeni ili protjerani. Upravo takve scenarije pokušavali su spriječiti
hrvatski politički krugovi te su i forsirali da se ne dogodi nasilna amputacija dijela
hrvatskoga teritorija, nego sporazumno ujedinjenje u novu južnoslavensku zajed-
nicu. Do toga konačnog ujedinjenja došlo je tek na kraju Prvoga svjetskoga rata, tj.
1918. godine, kada hrvatske elite u Hrvatskom saboru donose odluku o razdruži-
vanju od Austro-Ugarske Monarhije te naknadnim činom kada su pod vodstvom
predstavnika zagrebačkoga Narodnog vijeća hrvatski predstavnici predvođeni An-
tom Pavelićem starijim pristali na bezuvjetno ujedinjenje Države SHS s Kraljevi-
nom Srbijom u novu Kraljevinu SHS.
34
Vidi: Dokument se čuva u Arhivu HAZU, Frano Supilo-Izabrani politički spisi, Povijest hrvatskih
političkih ideja, urednik Ivo Petrinović, Golden marketing, Narodne novine, Zagreb, 2000., str.
277.
Zaključak
U radu smo analizirali složena geopolitička preslagivanja na europskom jugo-
istoku u pogledu tajnoga djelovanja srpskih vojnih i diplomatskih krugova do Pr-
voga svjetskoga rata. Od uspostave srpske autonomije u 19. st. upravo je realizacija
tih tajnih srpskih planova posebice obilježila uzroke jačanja krize koja se odvijala
unutar granica Osmanskoga Carstva, ali i proizvela brojne sukobe između tadaš-
njih europskih velevlasti. Težnja srpskih političkih i vojnih krugova za proširenjem
srpskoga teritorija, tj. ostvarenjem ideje ujedinjenja “svih Srba u jednu državu” ne-
minovno je već u 19. stoljeću dovodila tu zemlju u sukobe sa susjedima. U radu
smo jasno prikazali kako se te srpske želje za proširenjem odvijaju u nekoliko stup-
njeva, a započinju s prvim tajnim političkim programom Ilije Garašanina koji je on
objavio još 1844. godine pod nazivom Načrtanije. Iznijeli smo i brojne činjenice
kako je taj vanjskopolitički velikosrpski program tijekom svoje višedesetljetne rea-
lizacije doživio više promjena, tj. prilagođavanja političkim prilikama u Europi, jer
Srbija nije uvijek imala snažnu potporu europskih velevlasti te je postupno učvršći-
vala svoj položaj u međunarodnoj zajednici prije svega kroz savezništvo s Carskom
Rusijom, ali i povezivanjem s Francuskom i Velikom Britanijom. U ostvarivanju
ciljeva srpske teritorijalne integracije srpskim prvacima strateški interes bio je ru-
šenje Osmanskoga Carstva, ali i smanjenje utjecaja Austro-Ugarske Monarhije na
političke prilike europskoga jugoistoka. Stoga srpsku tajnu vanjsku politiku može-
mo promatrati upravo u nekoliko stupnjeva, od kojih je prvi već spomenuti tajni
vanjskopolitički plan Ilije Garašanina realiziran za vrijeme njegove vlasti od 1844.
do 1867. godine. Drugi stupanj tajne akcije Srbije realizira se nakon 1867. godi-
ne, tj. u vrijeme kada se i Austro-Ugarska sve više interesno okreće prostoru jugo-
istočne Europe, što ju dovodi u izravni sukob s već ranije istovjetnim interesima
Srbije. Srbija u tom stupnju još nije imala uspjeha u realizaciji plana teritorijalnoga
proširenja na prostor Bosne i Hercegovine, što je morala priznati i na Berlinskom
kongresu. Taj drugi stupanj srpske vanjske politike realizira se u razdoblju od 1867.
do 1878. godine. Treći stupanj realizira se u razdoblju od 1909. do 1914. godine,
tj. u vremenu od austrougarske aneksijske krize do početka Prvoga svjetskog rata.
U tom stupnju srpska vanjska politika potpuno se veže uz Rusiju i Francusku te
dolazi u izravan sukob s Austro-Ugarskom Monarhijom. U to vrijeme srpske elite
su izvukle pouku iz ranijih događanja te su na početku 20. stoljeća uz pomoć Rusije
ostvarile niz tajnih ratnih saveza s Bugarskom, Grčkom, Rumunjskom te posebice
Crnom Gorom u cilju zajedničkih napora oko istiskivanja Osmanskoga Carstva s
prostora europskoga jugoistoka. Istodobno, u tom stupnju vidi se kako su srpski
politički prvaci u brojnim tajnim diplomatskim misijama pripremali teren za pro-
širenje Kraljevine Srbije prema europskom jugoistoku, ali isto tako primjetno je
kako jača srpski militarizam povezan s tajnom organizacijom Crna ruka koja već

tada djeluje u pravcu proširenja srpskoga teritorija prema jugu, ali i prema zapadu,
tj. prema austrougarskom teritoriju Bosne i Hercegovine. U tom pogledu upravo
je ta tajna srpska vojnoobavještajna organizacija i glavni nositelj velikosrpskog ek-
spanzionizma. Četvrti i posljednji stupanj srpskoga tajnog vanjskopolitičkog dje-
lovanja realizira se u razdoblju od 1914. do 1918. godine. Taj stupanj obilježen
je upravo srpskim okretanjem poslije Balkanskih ratova realizaciji ranijih planova
proširenja prema zapadu te on ujedno sublimira sve ranije uzročno-posljedične
veze srpskih težnji za osvajanjem teritorija Bosne i Hercegovine. U tom stupnju
također dolazi upravo i do izražaja puna militarizacija srpske politike koja nakon
ratova na jugoistoku Europe ima podršku ne samo vojnih krugova okupljenih oko
Crne ruke, već i od vodećih političkih krugova, tj. srpske kraljevske vlade na čelu
s Nikolom Pašićem, kao i samoga regenta Aleksandra II. Karađorđevića. Upravo
su ti krugovi tajno podupirali i Mladu Bosnu, organizaciju prosrpski orijentirane
bosanske mladeži koja će izvršiti atentat na nadvojvodu Franju Ferdinanda te tim
nasilnim činom izravno uzrokovati početak Prvoga svjetskog rata. U samom ratu
razvidno je da su u novim tajnim planovima srpski politički prvaci, i to prije svega
regent Aleksandar i predsjednik vlade Pašić, ponovno revidirali srpski vanjskopo-
litički plan teritorijalnoga proširenja. Oni su već na početku rata 1914. godine za-
uzeli maksimalističke stavove, i to ne samo prema amputaciji Bosne i Hercegovine,
nego su u te namjere srpskoga teritorijalnog proširenja uključili i Baranju, Bačku,
Banat, Srijem, tj. prostor koji su oni zvali “stare srpske Vojvodine”, ali i veći dio
Slavonije i Dalmacije smatrajući tê hrvatske teritorije “srpskim zemljama” pa su
ih zajedno sa saveznicima iz Antante uključili u tajni plan kompenzacija Srbiji. U
radu je upravo kroz analizu brojnih dokumenata prikazana sva složenost srpske
tajne političke akcije kojoj je glavni cilj od sredine 19. stoljeća pa sve do Prvoga
svjetskog rata bio puna realizacija srpske teritorijalne integracije i ekspanzije prema
okolnim zemljama. U tom pogledu može se zaključiti kako je potrebno i dalje na-
staviti istraživati srpske tajne dokumente kako bi se prikazala slojevita slika ranijih
povijesnih događaja, ali i razotkrili brojni i još nedovoljno prikazani uzroci počet-
ka “Velikog rata”. Jer, Prvi svjetski rat nije samo, kako ističu inozemni povjesničari,
posljedica imperijalističkih razračunavanja velikih europskih sila, već u izvjesnoj
mjeri i posljedica vrlo ambicioznih težnji srpskih političkih elita u cilju ostvarenja
ideje stvaranja Velike Srbije.
IZVORI
 Jugoslavija 1918.-1988. Tematska zbirka dokumenata, Uvodni deo Prvi svetski rat - po-
četak rešavanja Jugoslovenskog pitanja 1914. 1919., www. Znaci.org
 Frano Supilo, Izabrani politički spisi, Povijest hrvatskih političkih ideja, ur. Ivo Petra-
nović, Golden marketing, Narodne novine, Zagreb, 2000.
 Šišić, F., Dokumenti o postanku Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca 1914.-1919., Na-
klada Matica hrvatska, Zagreb, 1920.
 Vrkatić, L., Pojam i biće srpske nacije, Izdavačka knjižnica Zorana Stanojevića, Srijemski
Karlovci, Novi Sad, 2004.
LITERATURA
 Antić, Lj., Velikosrpski nacionalni programi ishodišta i posljedice, Golden marketing -
Tehnička knjiga, Zagreb, 2007.
 Leksikon podunavskih Hrvata - Bunjevaca i Šokaca, br. 8., skupina autora, G. Subotica,
2008.
 Povijest Mađarske, skupina autora, ur. Peter Hanak, Barbat, Zagreb, 1995.
 Horvat, J., Politička povijest Hrvatske, Prvi dio, August Cesarec, Zagreb, 1989.
 Kontler, L., Povijest Mađarske - Tisuću godina u Srednjoj Europi, Srednja Europa, Za-
greb, 2007.
 Kuntić, A. M., Počeci borbe za preporod bačkih Bunjevaca: Jedan uspeh akcije kneza Mi-
hajla i Ilije Garašanina za nacionalno oslobođenje i ujedinjenje, Beograd, 1969.
 MacKenzie, D., Apis: Čovjek koji je izazvao Prvi svjetski rat, Biografija pukovnika Dra-
gutina Dimitrijevića, tajnog organizatora sarajevskog atentata, Profil, Zagreb, 2014.
 Matković, H., Suvremena politička povijest Hrvatske, MUP RH, Zagreb, 2005.
 Mićanović, S., Sarajevski atentat, Stvarnost, Zagreb, 1965.
 Renouvin, P., Europska kriza i Prvi svjetski rat, Golden marketing - Tehnička knjiga,
Zagreb, 2008.
SUMMARY
The author uses archival sources and academic references to analyse the relations
between the Kingdom of Serbia and her allies to the Austro-Hungarian Monarchy in
the period between 1844 and 1914.The paper analyses political events ranging from
the outbreak of the conflict and the political disputes during the annex crisis in Bosnia-
Herzegovina and the Balkan Wars, to the assassination of heir-apparent, Archduke Franz
Ferdinand, as well as the open political and military conflicts during World War I. The
author also analyses the secret military plans and pacts of the Kingdom of Serbia which
acted as indirect causes of the World’s first great conflict. Special emphasis is thus put on
the analysis of Serbian claims directed at the area of the Kingdom of Croatia, Slavonia
and Dalmatia until the start of World War I.

Prof. dr. sc. Ivan Balta
VOJNE PRIPREME I BORBE

SRIJEMACA I SLAVONACA U PRVOJ POLOVICI
PRVOGA SVJETSKOG RATA
Austro-Ugarska je prije početka Prvoga svjetskog rata, u vrijednosnom, vojnom
i političkom stavu, gledala srijemsko-slavonski kraj kao zemlju izvanrednoga
geostrateškog položaja u svojoj politici prema Balkanu “Drang nach Osten”, a
istodobno Srbija je nastojala ostvariti svoju politiku “Načertanija” u prošire-
nju teritorija na te prostore. Srijem je imao specifični položaj u okviru Kra-
ljevstva Hrvatske, Slavonije i Dalmacije, imajući stupanj autonomije u okviru
Austro-Ugarske Monarhije. Uzroci pograničnih komplikacija bile su užurbane
pripreme Austro-Ugarske i Srbije za novi rat (poslije Balkanskih ratova), što
svjedoče izvješća o stalnim vojnim manevrima i promjene u vojnom stožeru,
a odnose se na prostor Srijema. U političkom, a potom i u vojnom smislu Sri-
jem i Slavonija bili su u specifičnom položaju u Austro-Ugarskoj jer su u vojno-
strateškom smislu bili vezani za Bosnu i Hercegovinu, prvi kamen političkoga
spoticanja koji će biti povod ratu. Tada su, po vojno-teritorijalnoj podjeli Au-
stro-Ugarske Monarhije, Hrvatska i Slavonija bile u XIII. vojnom zbornom
području, Bosna u sklopu XV. vojnoga zbora, a Hercegovina i Dalmacija u
XVI. vojnom zboru. Od toga, početkom rata, veći dio austrougarskih vojnih
jedinica bio je raspoređen po Srijemu. Sredinom 1914. godine započela su po
Srijemu i Slavoniji novačenja, posebno po regrutnim centrima u srijemsko-sla-
vonskim trgovištima. Većina novaka bila je uključena u nekoliko većih vojnih
srijemsko-slavonskih jedinica, među kojima su najbrojnije bile 78. pješačka
pukovnija i 28. domobranska pukovnija. U početku su sudjelovali u borbama
protiv srpske vojske kod Loznice, Šapca i Gučeva, zatim su se povukli u Srijem
oko Rume, dok su na Savi ostale samo jake prethodnice. U veljači 1915. pre-
bačeni su na novo ratište u Galiciju i Bukovinu, gdje su desetkovani u borba-
ma protiv ruskih snaga kod Doline i Görlica, ali imali i uspješne protunapade.
Mnogi su srijemsko-slavonski vojnici završavali u zarobljeništvima, posebno u
Srbiji i Rusiji, ali su i ruski zarobljenici poslani u Srijem i Slavoniju. Tako de-
setkovane, srijemsko-slavonske jedinice, prestankom borbi na istočnom bojištu,
Vojne pripreme i borbe Srijemaca i Slavonaca u prvoj polovici Prvoga... 75

od jeseni 1917. godine prebačene su na talijansko bojište, gdje su vojni odredi
srijemsko-slavonskih pukovnija sudjelovali u novim borbama, osobito na ra-
tištima oko rijeke Piave. Na kraju rata, izmoreni preostali vojnici iz Srijema
i Slavonije vratili su se u svoj rodni kraj, nalazeći nove okolnosti uzrokovane
egzodusom u ratu i poraću.
Ključne riječi: Prvi svjetski rat, Srijem, 78. pješačka pukovnija, 28. domobranska
pukovnija, srbijansko bojište, galicijsko bojište, talijansko bojište, ratni zarobljenici
Uvod
U hrvatskoj historiografiji o Prvom svjetskom ratu objavljeno je niz članaka i
knjiga, među kojima su radovi Pavičića,1 Bauera,2 Blaškovića,3 Krizmana,4 Hor-
vata5 itd.,6 gdje se srijemsko-slavonski kraj7 spominjao uglavnom u okviru gospo-
darskih, političkih ili kulturnih i vojnih istraživanja od 1914. do 1918. godine.
Možda najcjelovitiji povijesni izvori o austro-ugarskim, a u okviru njih i srijem-
sko-slavonskim vojnim jedinicama u Prvom svjetskom ratu, nalaze se u bečkim i
budimpeštanskim arhivima, kao npr. u bečkom Oesterreich-Ungarns letzter Krieg
1914.-1918., herausgegeben vom österreichischen Bundeswesen für das Heerwesen
und vom Kriegsarchiv.
Austro-Ugarska je prije početka Prvoga svjetskog rata, u vrijednosnom, vojnom i
političkom stavu, gledala srijemsko-slavonski kraj kao zemlju izvanrednoga geostra-
teškog položaja u svojoj politici prema Balkanu Drang nach Osten, a istodobno Srbija
je nastojala ostvariti svoju politiku Načertanija u proširenju teritorija na te prostore.
Srijem je imao specifični položaj u okviru Kraljevstva Hrvatske, Slavonije i Dal-
macije, koje je imalo stupanj autonomije u okviru Austro-Ugarske Monarhije. Na
1
Slavko Pavičić, Hrvatska ratna i vojna poviest, Zagreb, 1943. (i reprint izdanje 1998.).
2
Ernest Bauer, Sjaj i tragika hrvatskog oružja, Zagreb, 1991.
3
Pero Blašković, S Bošnjacima u svjetskom ratu, 1918.
4
Bogdan Krizman, Hrvatska u prvom svjetskom ratu - Hrvatsko-srpski politički odnosi, Zagreb,
1989.
5
Josip Horvat, Prvi svjetski rat, panorama zbivanja 1914-1918., Zagreb, 1967.
6
Antonella Astorri e Patrizia Salvadori, Storia illustrata Prima Guerra Mondiale, Firenze, 1999.
7
Napomena: Početkom 20. stoljeća srijemsko-slavonski kraj bio je u sklopu Slavonije, koja se nom-
inalno zvala - Kraljevina Hrvatske, Slavonije i Dalmacije. Slavonski dio sastojao se od triju županija:
Srijemske, Virovitičke i Požeške.

primjer, složeni položaj hrvatskoga bana bio je određen zakonom iz 1868. godine,
po kojem je ban odgovoran caru i kralju te Saboru Kraljevine Hrvatske i Slavonije,
ali i zajedničkom Saboru u Pešti.8 Hrvatsko-slavonski delegati koji su izabrani u za-
jednički Sabor u Pešti, trebali su zastupati interese svojega hrvatsko-slavonsko-dal-
matinskog kraljevstva, ali se u praksi događalo i drugačije.9
Za promicanje trgovine i obrta u Srijemu i Slavoniji bila je zadužena Trgovač-
ko-obrtnička komora u Osijeku sa svojim predsjednikom Oskarom Weiszmaye-
rom, koja je stalno poticala inovacije, komunicirajući stalno s banom, sve češće se
žaleći na pogranični promet sa Srbijom.10
Uzroci pograničnih komplikacija bile su užurbane pripreme Srbije za novi rat,
što svjedoče izvješća o stalnim vojnim manevrima i promjenama u vojnom stožeru.11
Položaj i pripreme Srijema i Slavonije pred Prvi svjetski rat

Srijem i Slavonija bile su nacionalno kompleksne, a nacionalna struktura 1914.
godine u slavonsko-srijemskom dijelu Kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije
bila je: Hrvata 322.250, Srba 116.000, Slovaka i Malorusa 5.120, Nijemaca 64.000
i Mađara 70.800.12
Uglavnom su hrvatske stranke bile nezadovoljne politikom vlade u Zagrebu i Pe-
šti, smatrajući da mađarski interesi prevladavaju u Hrvatskoj, posebno u Rijeci i dijelu
Hrvatske, kako to osječki list „Narodna obrana“ opisuje: “… ako tako dalje podje, ako
naši ljudi i naše oblasti budu kao dosele postupale, gubit ćemo teren, kao što ga gubi-
mo u Slavoniji… (i Srijemu)”.13 Bilo je i nesnalaženja u odnosima hrvatskoga i srijem-
sko-slavonskoga dijela Trojedne Kraljevine. Na primjer: osječka “Narodna obrana”
branila se novinskim člancima protiv napada zagrebačkih novina, posebno “Malih
novina”, koje su Osijeku poricale svako hrvatstvo.14 U prilog tomu kako Osijek nije
8
Položaj hrvatskoga bana, Narodna obrana, Osijek, br. 3., Osijek, 3. I. 1914., str. 1.
9
Hrvatski delegati na zajedničkom saboru, Narodna obrana, Osijek, br. 5., Osijek, 7. I. 1914., str. 1.
10
Predsjedništvo trg.-obrtne komore kod bana, Narodna obrana, Osijek, br. 15., 20. I. 1914., str. 3.
11
Novi srpski ratni ministar, Narodna obrana, Osijek, br. 16., 21. I. 1914., str. 2. (Srpski kralj Petar
Karađorđević imenovao je ministrom pješačkoga pukovnika Dušana Stefanovića umjesto dotadaš-
njeg ministra generala Božanovića).
12
Očuvajmo Slavoniju, Narodna obrana, Osijek, br. 37., 14. II. 1914., str. 2. (…u srijemskom dijelu:
Hrvata 45.300, Srba 163.100, Slovaka i Malorusa 8.000, Nijemaca 55.078 i Mađara 26.325…).
13
Naše pomorsko pitanje i opća politička situacija, Narodna obrana, Osijek, br. 52., 5. III. 1914., str. 1.
14
O hrvatstvu Osijeka, Narodna obrana, Osijek, br. 133., 15. VI. 1914., str. 3.

njemački grad navodi „Narodna obrana“ kako se pangermanski sastanak “Bund der
Deutschen” nije održao 1914. godine u Osijeku nego u Vinkovcima.15
U političkom smislu Srijem i Slavonija bili su u specifičnom položaju u Au-
stro-Ugarskoj, koja je tada vojno-strateški bila vezana za Bosnu i Hercegovinu, a
koja je imala još kompliciraniji položaj kao posebna državotvorna cjelina podvrg-
nuta Zajedničkom ministarstvu financija u Beču i posebnom ministarskom resoru
za Bosnu i Hercegovinu. Po vojno-teritorijalnoj podjeli Austro-Ugarske, Hrvatska
i Slavonija bile su u XIII. vojnom zbornom području, Bosna u sklopu XV. vojnoga
zbora, a Hercegovina i Dalmacija u XVI. vojnom zboru.
Kada je krenuo obračun besmislene politike i krvoprolića, nazvan Prvim svjet-
skim ratom, tadašnja „Narodna obrana“ predvidjela je sumorni rasplet budućih
vremena na Balkanu, opisujući prije svega odnose Grčke i Turske, ali i moguće
dalekosežne posljedice za sve narode na Balkanu.16 Ubrzo je pronijeta vijest kako
je prijestolonasljednik nadvojvoda Franjo Ferdinand stigao u Bosnu i Hercegovi-
nu, zajedno sa suprugom nadvojvotkinjom Hochenberg i šefom vojnoga stožera
barunom Konrad-Hötzendorfom,17 a potom je objavljena i osmrtnica Franje Fer-
dinanda i Sofije Hochenberške.18 Potom su iste novine, kao i druge novine, bile
pune napisa o atentatu, posebno 28. i 30. lipnja 1914. godine. Slijedila su novinska
propagandna „otkrića“ o pripremanom atentatu iz Srbije, kao i učestalim protusrp-
skim izgredima u Sarajevu19 te su uslijedile protusrpske demonstracije.20
Osječke novine “Die Drau” pisale su opširno u posebnom izdanju u dva broja
vijesti o atentatu u Sarajevu21 te kako je vijest o atentatu doživljena u Srijemu i
Slavoniji te Osijeku.22 Vrlo brzo iz Beča je u Osijek stigla naredba o mobilizaciji.23
15
Pangermansko petljanje, Narodna obrana, Osijek, br. 133., 15. VI. 1914., str. 2.
16
Oblaci nad Balkanom, Narodna obrana, Osijek, br. 135., 17. VI. 1914., str. 1.
17
Prijestolonasljednik nadvojvoda Franjo Ferdinand u Bosni i Hercegovini, Narodna obrana, Osi-
jek, br. 143., 26. VI. 1914., str. 3.
18
Nasljednik prijestolja nadv. F. Ferdinand i S. vojv. Hohenb., Narodna obrana, Osijek, br. 145.,
29. VI. 1914., str. 1.
19
Veliki protusrpski izgredi u Sarajevu, Narodna obrana, Osijek, br. 146., 30. VI. 1914., str. 4.
20
Demonstracije u Zagrebu, (Djakovu, Osijeku...), Narodna obrana, Osijek, br. 145., 146., 29. VI.,
30. VI. 1914., str. 3., 5.
21
Das attentat in Sarajevo, Die Drau, Esseg, nr. 145., 29. 06. 1914.
22
Die Trauer in Osijek (Tuga u Osijeku), Die Drau, Esseg, nr. 149., 03. 07. 1914.
23
(redakciji “Die Drau”), nr. 168., 26. 07. 1914., str. 1. i 2.

U srijemsko-slavonskim mjestima, kao u Osijeku, u demonstracijama su se
izvikivale poruke: “Abcug koalicija! abcug izdajice!”, a bilo je nekoliko napada na
srpske trgovine prilikom antisrpskih demonstracija.24 Isto tako, u srijemsko-sla-
vonskim mjestima, kao u Osijeku, gradsko poglavarstvo je promijenilo uslijed rata
nazive mnogim ulicama, kao na primjer ulici Zmaj Jovana Jovanovića, koja je do-
bila novi naziv Franje Ferdinanda…25
Uslijedila su hapšenja sumnjivih Srba, posebno u Bosni,26 a Austro-Ugarska je
uputila ultimatum Srbiji koja se trebala izjasniti zbog atentata u Sarajevu.27 Kako
Srbija nije pristala na ultimatum, u Austro-Ugarskoj je pokrenuta mobilizacija.28 U
mnogim gradovima i mjestima Srijema i Slavonije te Bosne, toga je dana na ulicama
o ponoći zasvirala vojnička glazba te se klicalo „živio“ kralju, vojsci i domovini.29
Slijedile su upute oglasima za osobe koje su na temelju zak. čl. LXVIII. od 1912.
godine za vršenje obveznih ratnih podavanja, što je podrazumijevalo davanje po-
kretne i nepokretne imovine u službu vojsci.30 Uvodili su se prijeki sudovi,31 izda-
vale naredbe o uredovanju javnih ustanova, lokala i naredbe vojnim obveznicima.
Naglo su porasle cijene, posebno živežnih namirnica, uvodile su se iskaznice za
kretanje građanstva, zabranjeni su neki dnevni časopisi,32 unaprjeđivali su se časni-
ci.33 Započele su u srijemskim mjestima „akcije za sabiranje priloga za Crveni križ
i za pomoć porodice vojnika pozvanih u boj“.34 Vojni novaci su uglavnom na grad-
skim trgovima svečano polagali domobransku zakletvu pred časničkim zborovima,
24
Demonstracije, Narodna obrana, Osijek, br. 149., 3. VII. 1914., str. 3.
25
Državni arhiv Osijek, fond: Zapisnik grad. zast., br. -, 11. II. 1914.
26
Otpremljeni uhapšeni Srbi u Travniku, Narodna obrana, Osijek, br. 164., 22. VII. 1914., str. 2.
(…u Travnik su sprevedena u zatvor 16 Srba jer je Sarajevski zatvor pun. Svi su sprovedeni vezani uz
jedan dugi lanac uz pratnju žandara…).
27
Demarša u Beogradu - Rok ultimatuma sjutra u 6 sati u večer -, Narodna obrana, Osijek, br. 167.,
24. VII. 1914., str. 1.
28
Diplomatski odnosi sa Srbijom prekinuti. Mobilizacija Previšnjom odlukom odredjena, Narod-
na obrana, Osijek, br. 169., 26. VII. 1914., str. 1.
29
Manifestacija u Osijeku, Narodna obrana, Osijek, br. 169., 26. VII. 1914., str. 1.
30
Ratna podavanja, Narodna obrana, Osijek, br. 170., 27. VII. 1914., str. 3.
31
Proglašenje prijekog suda, Narodna obrana, Osijek, br. 171., 28. VII. 1914., str. 3.
32
Naše novinstvo i ratno stanje, Narodna obrana, Osijek, br. 171., 30. VII. 1914., str. 2.
33
Pukovnik Soppe - brigadir, Narodna obrana, Osijek, br. 172., 29. VII. 1914., str. 4.
34
Rat sa Srbijom, Narodna obrana, Osijek, br. 175., 3. VIII. 1914., str. 1.

prije nego što su krenuli u rat.35 Zbog bijede i neimaštine stanovništva u mnogim
mjestima ubrzo su od početka rata bile otvorene pučke kuhinje.36 Ograničen je bio
željeznički promet za civilne potrebe jer je prioritet postalo vojno opskrbljivanje
vojnika na fronti.37 Povratnici, tj. bolesni vojnici s fronte, pretežito od bolesti spol-
nih organa, bijahu smješteni u “pošasnu” bolnicu u Bršadinu, nedaleko Vukovara.38
Aprovizacija je bila česta i vrlo teška za građansko, ne samo u Osijeku, nego i
Vukovaru i drugim mjestima Srijema.39
U Srijemu je unovačeno nekoliko generacija novaka, no manje nego u Bosni i
Hercegovini koja je poslala u Prvi svjetski rat osam pukovnija i osam lovačkih boj-
ni, što je činilo gotovo dvije i pol divizije, odnosno oko 500.000 vojnika.40
Po srijemskim mjestima organizirane su patriotske manifestacije radi moralne
podrške domobranima na bojištima,41 a neki velikaši, kao obitelj Normann, davali
su izdašnu pomoć za opskrbu siromašnih obitelji čiji su se sinovi i muževi nalazili
na bojištu.42
U pomoći nisu za velikašima zaostajali ni seoski odbori,43 no uskoro su gradski
porezni uredi razrezali i stalnu obvezu davanja za pomoć vojsci.44
35
Svečano polaganje prisege domobranaca, Narodna obrana, Osijek, br. 176., 4. VIII. 1914., str. 1.
36
Odbor za sabiranje priloga za Crveni krst i za porodice zaostale iza vojnika u boju, Narodna
obrana, Osijek, br. 177., 5. VIII. 1914., str. 1.-2.
37
Obustava, odnosno ograničenje civilnoga prometa na državnim željeznicama, Narodna obrana,
Osijek, br. 178., 6. VIII. 1914., str. 1.
38
Ubio vojnika, da obrani čast svoje sestre, Hrvatski list, Osijek, br. 85., 18. VIII. 1916., str. 4. (…
Iz sudnice … zdravstvenog odjela pošasne vojne bolnice u Bršadinu…)
39
Aprovizacija i činovništvo, Hrvatski list, Osijek, br. 175., 4. VIII. 1916., str. 3. (…aprovizacija u
Vukovaru…)
40
Slavko Pavičić, Hrvatska ratna i vojna poviest, Zagreb, 1943., str. 246.-247.
41
Patriotske manifestacije u Slatini, Narodna obrana, Osijek, br. 207., 2. IX. 1914., str. 2. (…Povo-
rka se zaustavila pred kućom g. Franje Zbierczchowskog gdje je otpjevala kraljevsku i hrvatsku himnu
te isto ponovila pred kućom g. V. Potočnjaka…)
42
Grof Rudolf i grofica Julija Normann za obitelji rezervista i za crveni križ, Narodna obrana,
Osijek, br. 207., 2. IX. 1914., str. 2.
43
Odbor za predvorbu vojnika na putovanju, Narodna obrana, Osijek, br. 208., 3. IX. 1914., str. 2.
(…Stigoše iz Petrijevaca šestera kola s darovima za vojnike. Iz Laslova dobio je odbor između ostalog
55 pilića, 16 pataka, 3 guske, 873 jaja. Stigla je odboru pomoć iz Ernestinova…)
44
Tebivarina IV. razreda za god. 1914., Narodna obrana, Osijek, br. 208., 3. IX. 1914., str. 2.

Novine su ubrzo pretvorene u vojne novine s nekoliko stranica, koje su izvje-
šćivale o stanju na bojištima te obvezama stanovnika i pohvalama onima koji su
obveze revno izvršavali. Odjeknule su vijesti o pobjedama generala Auffenberga na
istočnoj fronti, i to manifestacijama i bakljadama u Vukovaru i Osijeku, jer su se
pod istim zapovjedništvom borili mnogi Srijemci i Slavonci.
No, ratne okolnosti u Srijemu započele su i prije početka Prvoga svjetskog rata,
vjerojatno već u vrijeme Balkanskih ratova, kada su započele djelomične mobili-
zacije, iako se spomenuti ratovi nisu odigravali na srijemsko-slavonskom prosto-
ru. Veći gradovi i trgovišta Srijema, kao Vukovar, Vinkovci, Ruma, kao i Osijek te
mjesta uz Drinu i Savu, tj. u pograničnoj zoni prema Srbiji, vremenom su dobivali
posebni status pripreme, kao da su se nazirala skorašnja događanja predstojećega
svjetskog ratnog sukoba. Sredinom 1914. godine započela su po Srijemu novače-
nja, posebno po regrutnim centrima u srijemsko-slavonskim trgovištima, u okviru
austrougarskoga XIII. vojnog zbora.
Radi efikasnijeg ratovanja česte su bile smjene, tj. postavljanja novih časnika na
zapovjedna mjesta. Njegovo Veličanstvo imenovalo je vlasnikom car. i kralj. 70.
petrovaradinske pješačke pukovnije generala pješaštva Mihajla pl. Apela, zapovjed-
nika XV. vojnoga zbora i zapovjednoga generala u Sarajevu, zatim je imenovalo
generala pješaštva Svetozara Boroevića od Bojne, zapovjednika VI. vojnoga zbora
i zapovjednoga generala u Košicama vlasnikom ces. i kralj. 51. pješačke pukovnije
te generala konjaništva Karla Tersztyanszkog, zapovjednika IV. vojnoga zbora i
zapovjednoga generala u Budimpešti vlasnikom ces. i kralj. husarske pukovnije.45
Vojnici iz Srijema i Slavonije u Prvom svjetskom ratu

Većina novaka bila je uključena u nekoliko vojnih većih srijemsko-slavonskih
jedinica, među kojima su najbrojnije bile 78. pješačka pukovnija i 28. domobran-
ska pukovnija.
Nazvana i osječka, 78. pješačka pukovnija od početka Prvoga svjetskog rata
sudjelovala je u borbama u Srbiji, Galiciji i Italiji, uglavnom u 6. austrougarskoj
vojsci, a 28. domobranska pješačka (osječka) pukovnija u okviru 5. austrougarske
vojske. U prvim napadima austrougarske vojske na srpske položaje preko Save i
Drine bili su i srijemski novaci, kako je to opisao Slavko Pavičić u knjizi Hrvatska
ratna i vojna poviest i Prvi svjetski rat: „Na oko jednostavan pohod, ali su se naše
hrvatske čete XIII. zbora borile vrlo težko na sjeveroiztočnim obroncima Crnoga
45
Novi vlasnici pukovnija, Narodna obrana, Osijek, br. 2., 2. I. 1914.., str. 2.

Vrha, iztočno od Loznice, oko Jarebice i Tekeriša, pa pred Krupnjem. Sudionici
te borbe sjećat će se onih sjajnih juriša naših pukovnija, 16., 53., 78. (osječka) i
79. (lička) pa naših domobranskih pukovnija. Tu se nije gledalo na gubitke niti se
zaključivalo. Tu su poginuli u težkoj strojnoj vatri najboli naši častnici i vojnici.”46
U borbama oko Šapca, osobito oko Gučeva, sudjelovali su srijemski novaci u
sklopu 28. domobranske pukovnije, gdje je srpska vojska oko Gučeva minirala
položaje prema austrougarskoj vojsci. “Došlo je do vrlo težke borbe. Odmah su
naši poduzeli protunapadaj, da se zauzmu velike rupe od mina. Izveo ga je jedan
bataljun 28. domobranske pješačke koji je pojačan drugim jedinicama naših domo-
branaca. Ta je borba za domobrance bila vrlo težka. Oni su osvojili neprijateljske
položaje, ali su se kasnije morali povući. Na unutrašnjim padinama Gučeva ostalo
je mnoštvo mrtvaca i težko ranjenih, jezgra bataljuna 28. domobranske pukovnije.
Ali Srbima nije uspjelo prodrieti u naše postave. Ta je borba bila vrlo zanimljiva i
vrlo težka. Po prvi put su naši domobranci izkusili djelovanje borbe s minama.”47
Vjerojatno su navedeni položaji imali strateški značaj, tj. zauzimanje kote 708. kod
Gučeva, u čemu se istaknula 78. pukovnija kojom je zapovijedao satnik Prohaska.
On je predložio višem zapovjedništvu da će sam osobno organizirati prepad i za-
uzeti tu važnu uzvisinu, kotu 708., sa svojim Srijemcima i Slavoncima. Satnik Pro-
haska je u tu svrhu odredio jednu svoju satniju pod zapovjedništvom natporučnika
Matijevića, koji je uz velike gubitke u ljudstvu uspio zauzeti kotu 708.
U daljnjim borbama, XIII. zagrebački austrougarski vojno-teritorijalni zbor, u
čijem su se sastavu nalazile 78. i 28. pukovnija, povukao se u Srijem oko Rume,
dok su na Savi ostale samo jake prethodnice. Oko Vinkovaca i dalje prema istoku,
sve do Save, skupili su se dijelovi 6. austrougarske vojske, dok su drugi dijelovi iste
vojske ostali u Bosni sa zadatkom čuvanja granične crte ako bi srpska vojska u pro-
tuudaru prešla Drinu.
Razvojem kasnijih događaja, uključenjem njemačkih snaga u borbama u Srbi-
ji, jezgra XIII. vojno-teritorijalnoga vojnog zbora, u čijem su se sastavu nalazile
78. i 28. pukovnija, prebačena je u veljači 1915. godine u nove borbe na istoč-
nom bojištu, u Galiciju i Bukovinu, sada u okviru 2. austrougarske vojske, dok je
manji dio srijemskih vojnika i dalje ostao vezan za srpsko ratište. “Kad je 2. au-
stro-ugarska vojska stigla na sjeverno bojište, ona je na brzinu ubacivana u borbu
46
Milan Kovačević, Die Kroaten kommen! Ein Kriegervolk an Volker im Kriege (Hrvati dolaze!
Ratnički narod zaraćenim narodima), Xenien-Verlag, Leipzig, 1916.
Slavko Pavičić, Hrvatska ratna i vojna poviest i Prvi svjetski rat, Zagreb, 1943., str. 278.
47

oko Lavova.”48 Ista, 2. austrougarska vojska sa srijemsko-slavonskim pukovnija-
ma je pod generalom Böhm-Ermolliom držala položaje oko klanca Uzsok prema
ruskoj vojsci generala Brusilova.
Srijemsko-slavonska 28. pukovnija u početku je bila stacionirana uglavnom u
Bukovini, teško stradavajući od napada ruskih vojnih jedinica. Srijemski novaci
su desetkovani u borbama protiv ruskih snaga prilikom napada na Dolinu. “Nje-
zini su mladi junaci, večinom iz iztočne Sriema i Slavonije, obilno krvlju natopili
pašnjake oko Tartarova. Ta je pukovnija težko jurišala s dvie strane na brieg oko
Nadvorne, potpomognuta našom jakom i blizom topničkom vatrom i puščanom
vatrom jedne susjedne skupine. Izmorena nakon tolikih borba i napora, ta je pu-
kovnija težko napredovala i nije uzmicala, kada su Rusi poveli protunapadaje.”49
Popunjena ponajviše od Srijemaca,50 istaknula se u zauzimanju Tartarova 28.
pukovnija, ali je desetkovana u blizini Stryja, nedaleko L’viva: „… u borbama oko
Tartarova, Malave i Nadvorne, gdje je izginuo cviet momčadi i častnika 28. domo-
branske sriemske pukovnije.”51
U borbama kod Görlica 1915. godine imale su 78. i 28. pukovnija najteže gu-
bitke, a sve do ljeta 1916. godine XIII. zbor i srijemsko-slavonske pukovnije vodile
su borbe u Besarabiji i zaustavljale Brusilovljeve ruske ofenzive, kako je to opisano
u vojnim izvješćima austrougarske vojske: „U odsjeku Samošin stajala je 28. domo-
branska. U svojem lievom boku bila je težko ugrožena. Ona se nije nikako mogla
sjeveroiztočno od Okne u dolini Dnjestra ustaliti. Njezina satnija Vrkljan biva na-
padnuta s jakom vatrom te je ciela bila uništena. I sam zapovjednik satnije natpo-
ručnik Vrkljan pao je sa težkim ranjenicima u zarobljeništvo. Rusko topništvo uda-
ralao je žestoko na položaje 28. domobranske koja se zajedno sa 27. pukovnijom
odlučila na protunapadaj, ali nije uspjela i izgubila je i početne položaje.”52 Tako
desetkovane srijemsko-slavonske jedinice, prestankom borbi na istočnoj bojišnici,
od jeseni 1917. godine prebačene su na talijansku bojišnicu, gdje su vojni odredi
srijemsko-slavonskih pukovnija sudjelovali u novim borbama, osobito na ratištima
oko rijeke Piave.53
48
49
50
Bili su to vojni novaci iz Srijemske županije, odnosno regrutnih centara Vukovara, Vinkovaca,
Županje, Šida, Rume, Zemuna, Mitrovice, …
51
52
53
Ernest Bauer, Sjaj i tragika hrvatskog oružja, Zagreb, 1991., str. 126.-127.

O uspješnim operacijama austrougarske vojske kod Beograda i na Drini kod Bi-
jeljine, kod Vardišta i Ruda, gdje su sudjelovali i domobrani regrutirani u Srijemu
i Slavoniji, listovi su od početka bili s dobrim vijestima uključeni u propagandu.54
Ubrzo su stizale i prve vijesti o ranjenicima s fronte koji su se dopremali u srijemske
i slavonske stacionare, posebno u osječku bolnicu, a za pripreme su bili zaduženi
grof Marko Pejačević i gradonačelnik Ante Pinterović,55 koji je čestitao generalu
Auffenbergeru, nekadašnjem zapovjedniku osječke 78. pješačke pukovnije, za voj-
ne uspjehe na sjevernom ratištu.56
U Srijemu su osnovani dobrotvorni odbori za podvorbu ranjenika i dolazećih
vojnika.57 Mnoge vojske prolaze kroz Srijem na putu prema fronti ili u povratku s
fronte; tako je u srpnju prolazila mađarska Szegedska pješačka pukovnija.58 Često
su s fronte javljali dopisnici da domobrani ratuju, kao npr. kod Šapca i Loznice 15.
i 16. kolovoza 1915. godine.
Međutim, po selima Srijema proširuju se obveze seljaka za vojnike, posebno za
hranu, a vremenom broj ranjenika s fronte postaje sve veći, stoga se preuređuju
javni59 i civilni prostori za prihvat ranjenika.60
Na izlazima iz srijemskih sela i trgovišta, kao na primjer oko grada Osijeka, po-
stavljaju se mitnice (npr. mitnica na putu prema Tenji, mitnica na željezničkom
kolodvoru…) radi suzbijanja bolesti kolere i drugih bolesti.61
Novine “Die Drau” redovno izvješćuju o ratu u Srbiji i vojnicima iz Srijema kao
u članku “Naš kućni bataljun u ratu”.62
Veliki broj srijemskih domobrana 1915. godine sa srpskoga se bojišta preba-
cuje u Galiciju, na rusko bojište, dok su srpski zarobljenici dopremljeni u Srijem
54
Ratne operacije Austro-Ugarske, Narodna obrana, Osijek, br. 183., 11. VIII. 1914., str. 1.
55
Otprema ranjenih u bolnicu, Narodna obrana, Osijek, br. 183., 11. VIII. 1914., str. 2.
56
Državni arhiv Osijek, fond: Zapisnik grad. zast., br. 336., 4. IX. 1914., str. 2.
57
Državni arhiv Osijek, fond: Zapisnik grad. zast., br. 337., 4. IX. 1914.
58
Državni arhiv Osijek, fond: Zapisnik grad. zast., br. 335., _. VII. 1914.
59
Državni arhiv Osijek, fond: Zapisnik grad. zast., br. 368., 4. IX. 1914. Na zahtjev uprave kralj.
vojarne 28. domobranske pješačke pukovnije u Osijeku se daju dvije školske zgrade na raspolaganju
u najam.
60
Bolnica Urania-Kina, Narodna obrana, Osijek, br. 202., 29. VIII. 1904., str. 3.
61
Državni arhiv Osijek, fond: Zapisnik grad. zast., 14. XII. 1914.
62
Unser Hausregiment im Kriege, Die Drau, Esseg, nr. 206., 12. 09. 1914., str. 1.

i Slavoniju.63 Osnivaju se i građanske garde radi održavanja javnoga reda i mira,64
dok su po srijemsko-slavonskim garnizonima obavljena “hapšenja” nelojalnih
vojnika.65
Novinski članci bili su puni vijesti o organiziranju dobrovoljačkih jedinica, npr.
u Bosni, koje se upućuju na bojišta.66 U Srijemu, Slavoniji i Osijeku sve više raste
protusrpsko raspoloženje građana, izraženo kroz razne manifestacije i skidanja srp-
skih natpisa, npr. s trgovina.67
S fronte se prenose zgode koje trebaju ohrabrivati vojnike i na fronti i u poza-
dini, pa se tako u novinama našao članak kako je poslije bombardiranja Beograda
na hotelu “Moskva” bila izvješena bijela zastava na kojoj je bilo napisano: “Mostar
pao, je l’ ti Švabo žao?”, a na što su odgovorili topovima austrougarski vojnici i pam-
fletom: “Mostar pao nije, već vas Švabo bije.”68
Prilikom provale srpske vojske u Srijem mnogi su joj se srijemski Srbi priklonili,
stoga su poslije povlačenja srpske vojske (516) uhićeni i sprovedeni lađom u Osijek
kao izdajnici i uhićenici.69 Vrlo strogo se kažnjavalo i za najmanje izgrede te su
uhićivani i ljudi zbog širenja lažnih vijesti.70 Osječki podnačelnik, Srbin Vaso Mu-
ačević, podnio je ostavku zbog sve češćih negodovanja Osječana njegovim radom
kao predsjednika osječke Srpske pravoslavne općine.71
63
Serbische Kriegsgefangene im Osijek, Die Drau, Esseg, nr. 206 a, 13. 09. 1914., str. 2.
64
Einer Bűrgergarde in Osijek, Die Drau, Esseg, nr. 208., 15. 09. 1914., str. 3.
65
Veshaftung von Osijek im Osijeker Bezirke, Die Drau, Esseg, nr. 210., 17. 09. 1914., str. 3.
66
Dobrovoljačke čete u Bosni, Narodna obrana, Osijek, br. 214., 10. IX. 1914., str. 1. (…”Südsla-
vische Zeitung” javlja iz Sarajeva da su katolici i muslimani obrazovali dobrovoljačke legije koje će
se boriti protiv Srba i Crnogoraca…)
67
Srpski natpisi u Osijeku skinuti, Narodna obrana, Osijek, br. 213., 9. IX. 1914., str. 2.
68
Beogradski “Galgenhumor”, Hrvatska obrana, Osijek, br. 210., 12. IX. 1914., str. 2.
69
Srijemski izdajnici dopremljeni u Osijek, Hrvatska obrana, Osijek, br. 223., 19. IX. 1914., str.
3.
70
Srijemski izdajnici dopremljeni u Osijek, Hrvatska obrana, Osijek, br. 223., 19. IX. 1914., str.
3. Kažnjeni radi širenja lažnih vijesti, … (…kažnjen Jovo Todorović iz Aljmaša što je u željezničkom
kupeju pozivao svijet, neka pobere kukuruze, jer se približava srpska vojska …)
71
Podnačelnik g. Vaso Muačević dao je ostavku kao podnačelnik, Hrvatska obrana, Osijek, br.
225., 22. IX. 1914., str. 2.

Iz izvješća ratnoga dopisnika Roda-Rode (Alexandera Rosenfelda, rodom iz
Pustare Zdenci) s ratišta u Srbiji, vidljivo je kako su se borili Osječani (Srijemci i
Slavonci) tzv. “Vražje divizije” u Srbiji.72
Kako sve više nedostaju vojnici na bojištima, pojačavaju se stalna novačenja u
Osijeku.73 U Osijek dolaze svi novaci iz svih triju srijemsko-slavonskih županija
(Srijemske, Virovitičke i Požeške) te je tako od 1912. do 1914. godine unovačeno
7.000 novaka, od kojih 3.000 odlazi na bojište, a 4.000 će ići na obuku.74 Regru-
tacije i ratna privreda izazivaju goleme probleme u Srijemu zbog čestih novčanih
inflacija.75
Kako ne bi Osijek ostao bez hrane, izdane su vojne naredbe kako se stoka mora
dopremati u osječke klaonice iz triju srijemsko-slavonskih i jedne (Baranjske) ugar-
ske županije. Ogroman broj ranjenika koji s bojišta u Srijem pristižu svakodnevno
stvaraju velike probleme prehrane.76
Ratni stradalnici tražili su pomoć od gradskih poglavarstava i zastupsta-
va. Zbog rata određene su obveze i cijene mesa, kruha, brašna… Obveze su
bile uvjetovane, kao naprimjer: “Ako Ziga Wokaun bude morao pod pušku
imadu se obustaviti beriva njegovoj supruzi i od njegove plate isplatiti jednu
72
Ratna kronika “Vražja divizija” u bojevima kod Krupnja, Obzor, br. 128., 27. XI. 1914., str. 2.
Roda Roda piše u “Neu Freie Presse” o bojevima naših četa u Srbiji, prema pripovijedanju jednog
časnika. Iz toga je zanimljivi slijedeći odlomak: “16. kolovoza priključio sam se s mojom satnijom
glavnoj sili. Jedna kolona krenula je na Valjevo, a druga na Krupanj. Kod ove, koja je pošla na Krupanj,
bio sam i ja. Došlo je do krvavih bojeva za tamošnje uzvisine, ali naše su se čete borile neprispodobivom
hrabrošću. Mi smo zajedno s hrvatskim domobrancima imali jurišati na jednu strmu uzvisinu, koju
smo i osvojili. Po gdjekoji iz moje satnije ostao je na bojnom polju. Domobranci su se upravo sjajno
borili i zarobili mnoštvo neprijatelja. U srpskim šančevima kod Krupnja ležalo je više stotina srpskih
vojnika s razmrskanim glavama, što su ih poubijali hrvatski domobranci. Ja sam imao u mojoj satniji
Srbe iz Južne Ugarske i Bunjevce. Niti jedan od njih nije zatajio u navali, niti jedan od njih nije se
predao. Ali tekar moji Hrvati. Neprijatelj je uvijek znao, tko mu stoji nasuprot, te uvijek na svojem na
sve moguće načine pokušavao da Hrvate primami. U noćnim bojevima dozivao je neprijatelj Hrvate u
njihovu jeziku te ih zaklinjao, da ne pucaju. Odgovor je bio, oštra pušćana vatra i bod. Hrvati su svo-
jom hrabrošću izazvali strah i trepet u Srbiji. Mi smo jedva mogli da zadržavamo momčad, a kamo li
da ju nagovorimo, da se ukopa. Tekar od Srba su morali naučiti, kako se ukopava. U kasnijim borbama
ukopavali su se rukama, ako nisu imali lopata.”
73
Pod oružje pozvana godišta 1892., 1893., i 1893., Hrvatska obrana, Osijek, br. 253., 23. X. 1914.,
str. 2.
74
Dolazak pučkih ustaša, Hrvatska obrana, Osijek, br. 255., 26. X. 1914., str. 2.
75
Skupoća u Osijeku, Hrvatska obrana, Osijek, br. 256., 28. X. 1914., str. 3.
76
Dolazak ranjenika, Hrvatska obrana, Osijek, br. 259., 30. X. 1914., str. 2. (…u Osijek je pristiglo
450 ranjenika od toga 80 teško koji su smješteni u razne bolnice…)

polovicu… ako Franjo Ittlinger bude morao pod pušku, njegovoj materi se ima
isplaćivati 1/3 od plaće...77 Gradsko zastupstvo se krajem 1914. godine bavi
pitanjima proračuna za narednu godinu, pitanjima podjele stipendije i raznim
oblicima dotacija.”78
Zemaljska vlada je posegnula u općoj nestašici za raspisivanjem narodnoga zaj-
ma koji je potreban za namirenje ratnih troškova.79 Trgovačko-obrtnička komo-
ra za Srijem i Slavoniju s predsjednikom Oskarom Weiszmayerom i tajnikom Fr.
Dietzom apelirali su na trgovce i obrtnike za upisivanje ratnoga zajma.80
U Srijemu, a posebno u Osijeku, proslavljen je pad Beograda, posebno u hotelu
„Royal“ u kojem su intonirane “Kraljevka”, “Lijepa naša”, “Himnus” i “Die Wacht
am Rhein” i izvedena bakljada.81 U Osijeku se u isto vrijeme na proslavi našao i ban
dr. Ivan barun Skerlecz, koji je obišao poslije Osijeka, odnosno posadne bolnice
u svratištu „Royal“, i bolnice u Vinkovcima (u gimnaziji sa 160 kreveta) i Vuko-
varu (u županijskoj zgradi s 80 kreveta i okolnim zgradama) te posadne bolnice
u Srijemu (Morović,…). U Vukovaru je dnevno krajem 1914. godine bilo 800 –
1.000 bolesnika, u Vinkovcima 150 – 160, a u Moroviću 100 – 120. U okviru
đakovačko-srijemskoga biskupskog sjemeništa organizirana je bolnica Crvenoga
križa u Đakovu koja je bila na brizi biskupije i biskupa dr. Krapca.82
Međutim, trenutni uspjesi na bojištima nisu mogli zaustaviti stalni porast cijena
živežnih namirnica, stoga je izdana banska naredba o cijenama živeža.83
Uz ratne nedaće, Srijem zahvaća i kolera od čega je obolio najveći broj vojnič-
kih, manje civilnih osoba, i to u Mitrovici 180 (umrlo 53), u Iloku 167 (71), u
Šidu 10 (10) i u drugim mjestima.84 Kako je javljala “Die Drau” 15. siječnja 1915.
godine, u Osijeku je umrlo više ljudi od kolere.85 Bolesnici vojnici od kolere bili
77
Državni arhiv Osijek, fond: Zapisnik grad. zast., br. 341., 4. IX. 1914.
78
Državni arhiv Osijek, fond: Zapisnik grad. zast., br. -, 14. XII. 1914.
79
Narodni zajam za ratne svrhe, Hrvatska obrana, Osijek, br. 269., 11. XI. 1914., str. 1.
80
Trgovcima i obrtnicima slob. i kr. grada Osijeka i komorskog okružja Slavonije, Hrvatska obrana,
Osijek, br. 272., 15. XI. 1914., str. 2.
81
Proslava pada Beograda u Osijeku, Hrvatska obrana, Osijek, br. 287., 3. XII. 1914., str. 3.
82
Zahvala crvenom križu u Djakovu, Hrvatska obrana, Osijek, br. 296., 12. XII. 1914., str. 3.
83
Banske naredbe o cijenama živeža, Hrvatska obrana, Osijek, br. 290., 4. XII. 1914., str. 2.
84
Kolera u Hrvatskoj, Hrvatska obrana, Osijek, br. 7., 11. I. 1915., str. 2.
85
Kolera u Osijeku, Obzor, Zagreb, 18. II. 1915., br. 49., str. 2.

su otpremljeni u vojnu bolnicu za koleru koja se nalazila u tvrđavi, dok su civilne
bolesne osobe (51 bolesnik) bile stavljene pod oblasnu karantenu.86
Na istočnoj fronti demoralizirajuće je djelovala predaja Przemysla ruskoj vojsci
koja je ranije od Rusa osvojena pod zapovjedništvom generala Borojevića 10. listo-
pada 1914. godine.87
Određeni broj vojnika iz Srijema bio je u sastavu 42. domobranske ili vraške
divizije pod zapovjedništvom generala Pflanzer-Baltina, koje su se borile protiv ru-
skih vojnika na Dnjestru, imajući uspjehe u zauzeću Besarabije.88
U Srijem je dopremljen veliki broj ruskih zarobljenika koji su raspoređeni za
fizičke radove, posebno u poljoprivredi.89 Na imanjima đakovačko-srijemskoga bi-
skupa dr. Krapca radilo je 1.200 ruskih zarobljenika.90
Najtragičnije su prolazili vojnici koji su bili ranjeni i osakaćeni te se trajno vra-
ćali kući, a za koje novine nisu nalazile dovoljno riječi utjehe.91
Poseban problem bijahu u Prvom svjetskom ratu izbjeglice, napose hrvatske
izbjeglice, koje su ponajviše izbjegle u Austriju te ih je najveći broj, oko 16.000,
završio u logoru u Gmüdenu, gdje su se našli od početka rata zajedno sa svojim
obiteljima.92
Od 15. XII. 1915. godine, umjesto dosadašnjega Srećka Trohara, novi pred-
sjednik kr. Sudbenog stola u Osijeku postao je Rudolf Stanzer,93 dok je drugi Sud-
beni stol iz Mitrovice premješten u Vinkovce.
86
Kolera u Osijeku, Obzor, Zagreb, br. 45., 25. II. 1915., str. 2.
87
Pad Przemysla, Hrvatska obrana, Osijek, br. 68., 24. III. 1915., str. 1.
88
Vražja divizija na Dnjestru, Hrvatska obrana, Osijek, br. 181., 2. VIII. 1915., str. 4.
89
Ruski zarobljenici u Hrvatskoj, Hrvatska obrana, Osijek, br. 176., 27. VII. 1915., str. 2. (…dodi-
jeljeno je za Hrvatsku 10.000 ratnih zarobljenika za gospodarske radnje…)
90
Ruski zarobljenici na dobru Djakovačkog vlastelinstva, Jutarnji list, Zagreb, 7. VIII. 1915. i Hr-
vatska obrana, Osijek, br. 187., 7. VIII. 1915., str. 3.
91
I vratiše se u domovinu iz smrtnog boja, Hrvatska obrana, Osijek, br. 180., 31. VII. 1915., str. 4.
92
U taboru interniranih u Gmündu, Hrvati, Slovenci i Ukrajinci (16.000 Hrvata, 12.000 Ukraji-
naca, 6.000 Slovenaca i 600 Talijana iz Istre), Hrvatska obrana, Osijek, 277., 24. XI. 1915., str. 2. (…
ova je sirotinja slobodna osim nadzora neminovne policije. Austrijska ih vlada uzdržaje…)
93
Novi predsjednik kr. sudbenog stola u Osijeku, Hrvatska obrana, Osijek, br. 296., 17. XII. 1915.,
str. 3. (hrv.-slav.-dalm. stol sedmorice u Zagrebu).

“Za oprost od vojne službe”94 - bile su sve češće molbe građana, iako su u voj-
sku pozivani tek svršeni srednjoškolci. Svakim se danom povećavao broj sirotinje
i ubogara, kojima gradska poglavarstva svojom jednokratnom pomoći nisu mogla
dovoljno pomoći.95
Vojske na bojištima nisu imale velike pomake položaja, ali se stalno povećavao
broj zarobljenika. Zarobljenici na istočnoj fronti iz Srijema i Slavonije bili su in-
ternirani u tri tabora u Sibiru u mjestu Čiti (Čita, Berezovka, Trockovsk, Ur).96
Tako je oko 25.000 zarobljenih austrougarskih vojnika ostalo u Srbiji, među njima
mnogi bijahu Srijemci i Slavonci.97
Povećavao se broj ratne siročadi uslijed ratnih nedaća na bojištima, posebno
iz Hercegovine. “Izaslanik Središnjeg zemaljskog odbora otputovao već u Srijem i
Slavoniju, gdje će se takodjer porazmiestiti veći broj djece. Prema tome bi do Boži-
ća bilo porazmiešteno po Hrvatskoj i Slavoniji oko 4.000 ratne siročadi.”98
“Bijaše dovožena u Srijem i Slavoniju ratna siročad tijekom čitavog rata i raspo-
djeljena po porodicama. Kako nisu djecu uzimale sve porodice, lokalne novine su
vrlo oštro presuđivale o tome.”99 Tako je za Srijem i Slavoniju u Osijeku oformljen i
Odbor za zaštitu bosanske i hercegovačke djece te se napominjalo kako se u Osije-
ku nalazi 82 katoličke i 50 pravoslavne djece, ponajviše iz kotara Gacko, Ljubuški,
Nevesinje i Mostar. No, kroz Osijek je do tada prošlo 1.200 djece koja su se smje-
stila u srijemsko-slavonske i južnougarske županije. Odbor je u početku raspolagao
sa skromnih 4.500 kruna, što nije bilo dostatno za smještaj i brigu za hercegovačku
djecu.100
94
Podnašanje molba za oprost od vojničke službe, Hrvatska obrana, Osijek, br. -, 22. VI. 1916.,
str. 4.
95
Za gradske siromahe i ubogare, Hrvatska obrana, Osijek, br. 150., 6. VII. 1916., str. 4.
96
Položaj naših ratnih zarobljenika u Sibiriji, Hrvatska obrana, Osijek, br. 150., 7. VII. 1916., str. 2.
97
Zarobljenici u Srbiji, Hrvatska obrana, Osijek, br. 24., 30. I. 1916., str. 3.
98
Hercegovačka djeca u Hrvatskoj, Obzor, Zagreb, br. 337., 11. XII. 1917., str. 3.
99
Ružna pojava, Hrvatska obrana, Osijek, br. 72., 28. III. 1918., str. 3.
100
“Za lošim primjerom dr. Ribara, koji je u saboru prekorio u riječkanju dr. Prebega, zašto nijedno
hercegovačko dijete u svojoj kući ne drži na prehrani (premda ga ne drži ni dr. Ribar sam); poveo
se ovdašnji -Jug- pa je nedavno donio vijest iz Vukovara, gdje kudi neke tamošnje gradjane s istih
razloga, zatim se proziva valpovačko vlastelinstvo, što ne uzdržavaju barem trideset djece u poseb-
noj kući.”
Odbor za zaštitu bosanske i hercegovačke djece, Hrvatska obrana, Osijek, 30. III. 1918., br. 74., str.
4.

Novine često napominju kako je ne tako davno, kao i danas, bilo u Srijemu i
Slavoniji mnogo razbojnika, kao Udmanić, Rozsa Sandor, Bubreg, Brkanić, Sobri
Jozsi, Romanić i drugi, koji su po “drumovima” pljačkali i provodili dane u šumi
(zemunicama) ili kod svojih jataka. Osim ovih hajduka, postojali su i “lihvari ži-
vežnim namirnicama i svim životnim potrepštinama i razni zakutni trgovci i špe-
kulanti iza kulisa”.101
Iako je s Rusijom sklopljen mir, ruski zarobljenici u Hrvatskoj i Slavoniji nisu
oslobođeni, jer, kako se napominje, “haška konvencija ne zahtijeva da se ratni za-
robljenici kod sklopljena mira puste na slobodu, nego samo da se po mogućnosti
što prije otprave kući. Do tada su ratni zarobljenici morali raditi kod zatečenog
poslodavca, dok županijsko povjerenstvo za zarobljenike ne odluči drugačije.”102
Ipak su ruski zarobljenici narodnosti “Donkozakom” naredbom vojnoga zapo-
vjedništva u Požunu od 7. listopada 1918. (br. 100434) iz Srijema i Slavonije 30.
listopada 1918. godine poslani kući.103
Desetkovane srijemsko-slavonske jedinice, prestankom borbi na istočnoj fron-
ti, od jeseni 1917. godine prebačene su na talijansku frontu, gdje su vojni odredi
srijemsko-slavonskih pukovnija sudjelovali u novim borbama, osobito na ratištima
oko rijeke Piave.
Na kraju rata, izmoreni preostali vojnici iz Srijema i Slavonije vratili su se u svoj
rodni kraj, nailazeći sada na novu državu i na nove okolnosti uzrokovane egzodu-
som u ratu i poraću.
Zaključak
Srijem kao dio Kraljevstva Hrvatske, Slavonije i Dalmacije, odnosno Au-
stro-Ugarske Monarhije, bio je neposredno prije početka Prvoga svjetskog rata in-
tenzivno uključen u vojne i druge pripreme za početak svjetskoga rata. Zbog svo-
ga geostrateškog položaja, na samoj granici predstojeće fronte, gomilane su vojne
jedinice, obavljana sanitetska priprema te priprema buduće aprovizacije, koja će
neminovno zadesiti srijemska i slavonska sela, trgovišta i gradove.
Austro-Ugarska je prije početka Prvoga svjetskog rata, u vrijednosnom, vojnom
i političkom stavu, gledala je srijemsko-slavonski kraj kao zemlju izvanrednoga
101
Razbojnici, Hrvatska obrana, Osijek, br. 116., 23. V. 1918., str. 1.
102
Novi propisi za ruske zarobljenike, Hrvatska obrana, Osijek, br. 89., 18. IV. 1918., str. 2.
103
Otprema ruskih zarobljenika, Jug, br. 185., 17. X. 1918., str. 3.

geostrateškog položaja u svojoj politici prema Balkanu “Drang nach Osten”, a u
isto vrijeme Srbija je nastojala ostvariti svoju politiku na iste prostore.
Srijem je imao specifični položaj u okviru Kraljevstva Hrvatske, Slavonije i Dal-
macije, koje je imalo stupanj autonomije u okviru Austro-Ugarske Monarhije. Na
primjer, složeni položaj hrvatskoga bana bio je određen zakonom od 1868. godine,
po kome je ban odgovoran caru i kralju te Saboru Kraljevine Hrvatske i Slavonije,
ali i zajedničkom Saboru u Pešti, odnosno zajedničkom ministru predsjedniku.
Srijemski novaci u austrougarskim uniformama i vojnim jedinicama prošli su
sve tri fronte (srpsku, istočnu i talijansku) tijekom Prvoga svjetskog rata u kojem
su desetkovani. U četiri godine rata počevši život i rat u okviru jedne države (Au-
stro-Ugarske), završili su u okviru drugih država (Države Slovenaca, Hrvata i Srba
te Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca) u promjeni statusa i novoga načina života.
LITERATURA
 Slavko Pavičić, Hrvatska ratna i vojna poviest, Zagreb, 1943. (i reprint izdanje 1998.)
 Bogdan Krizman, Hrvatska u prvom svjetskom ratu - Hrvatsko-srpski politički odnosi,
Zagreb, 1989.
 Josip Horvat, Prvi svjetski rat, panorama zbivanja 1914-1918., Zagreb, 1967.
 Milan Kovačević, Die Kroaten kommen! Ein Kriegervolk an Volker im Kriege (Hrvati
dolaze! Ratnički narod zaraćenim narodima), Xenien-Verlag, Leipzig, 1916.
 Pero Blašković, S Bošnjacima u svjetskom ratu, 1918.
 Ernest Bauer, Sjaj i tragika hrvatskog oružja, Zagreb, 1991.
 Državni arhiv Osijek, fond: Zapisnik gradskog zastupstva, od 1914. do 1918.
 Dnevne novine u Prvom svjetskom ratu: Narodna obrana, Hrvatska obrana, Jug, Ob-
zor, Die Drau, Hrvatski list,…
SUMMARY
From a military, political and attitudinal point of view, prior to the start of World
War I Austria- Hungary saw the Srijem- Slavonia region an area of exquisite geostrategic
position in its “Drang nach Osten” policy towards the Balkans. Concurrently, Serbia tried
to enforce its policy of “Načertanije” in her attempts at expansion to these territories. Srijem
had a specific position within the Kingdom of Croatia, Slavonia and Dalmatia, keeping a
degree of autonomy within the Austro-Hungarian Monarchy. The causes of complications
on the borderline were hurried preparations of Austro-Hungary and Serbia for a new

war (after the Balkan wars), as testified by reports on continuous military manoeuvres,
and changes in military leadership pertaining to the Srijem area. In the political, and
consequently the military sense, Srijem and Slavonia held a specific position in Austria-
Hungary by virtue of their military-strategic relation to Bosnia-Herzegovina, the
primary political stumbling block serving as trigger for the subsequent war. The military
division of Austria-Hungary at the time featured Croatia and Slavonia as part of the XIII
military operational zone, with Bosnia in the XV., and Herzegovina and Dalmatia in the
XVI operational zone, the bulk of Austro-Hungarian military units being stationed across
Srijem. Mid-1914 saw the start of recruitment across Srijem and Slavonia, particularly
in recruitment centres in the market towns of Srijem and Slavonia. Most recruits were
drafted into several larger units in Srijem and Slavonia, the most populous being the
78th Infantry Regiment and the 28th Home Guard Regiment. These initially took part
in battles against the Serbian army at Loznica, Šabac and Gučevo, then retreated to
Srijem, around Ruma, leaving only strong advance units on the Sava. They were sent to
a new front to Galicia and Bukovina in February of 1915, where they were decimated
in the fights against the Russian forces at Dolina and Görlitz, but had also had successful
counterattacks. Many Srijem-Slavonian soldiers ended up war prisoners, especially in
Serbia and Russia, but Russian prisoners were also sent to Srijem and Slavonia. Thus
decimated, starting autumn 1917 and following the end of battles in the Eastern front,
the Srijem-Slavonian units were transferred to the Italian front, particularly to the
frontlines around the Piave river. At the end of the war, the remaining fatigued soldiers
from Srijem and Slavonia returned to their homestead, to face new circumstances of life
brought about by the exodus of the war and post-war period.

Tomislav Žigmanov
Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata, Subotica
MEUNARODNI ZNANSTVENI OKRUGLI STOL

HRVATI U VOJVODINI I PRVI SVJETSKI RAT – PRIMJER
ISTRAŽIVANJA I MEMORIRANJA ZATOMLJENIH I
NEPOZNATIH POVIJESNIH NANOSA
U znanstvenim krugovima, prostoru kulture te u medijima 2014. se godine

diljem svijeta na različite načine obilježavala 100. obljetnica početka Prvoga
svjetskog rata. Ovaj je veliki povijesni događaj u značajnome promijenio živote
ljudi, društva i kartu Europe, a svoje je brojne i izravne posljedice imao i po Hr-
vate u Vojvodini. U nastojanju da se sagledaju njegovi učinci i utjecaji u kon-
tekstu jedne manjinske zajednice u Vojvodini, zajednice koja ima brojne deficite
kada je riječ o kulturi sjećanja, Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata je 28.
studenoga 2014. godine organizirao međunarodni znanstveni okrugli stol na
temu Hrvati u Vojvodini i Prvi svjetski rat. Okupivši desetak znanstvenika iz
Hrvatske, Mađarske i Srbije, jedan od ciljeva skupa bio je i da se dio spomenu-
tih deficita u kulturu sjećanja otkloni. Osim o sudjelovanju Hrvata iz Vojvodi-
ne u ratu te neposrednim ratnim posljedicama, na okruglom stolu je bilo riječi i
o poslijeratnim prilikama kada dolazi do stvaranja novih društveno-političkih
zajednica i njezinim refleksijama na Hrvate u Vojvodini. Ukupno promatrano,
znanstveni je skup uvelike proširio spoznaje o navedenoj tematici, o čemu se u
radnji detaljnije elaborira.
Ključne riječi: Prvi svjetski rat, Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata,
znanstveni okrugli stol: Hrvati u Vojvodini i Prvi svjetski rat, kultura sjećanja
Prostor znanosti u kulturi Hrvata u Vojvodini

Kada je riječ o hrvatskoj manjinskoj zajednici u Republici Srbiji1 u kontekstu
uspostave, izgradnje i razvoja njezine manjinske infrastrukture koja je u funkciji
1
Hrvati u Srbiji su, općenito promatrano, u većini višestoljetno domicilno stanovništvo na ovome
teritoriju i predstavljaju relativno heterogenu nacionalnu zajednicu, čiji pripadnici u najvećem bro-
Međunarodni znanstveni okrugli stol Hrvati u Vojvodini i Prvi ... 93

očuvanja i razvoja nacionalnoga identiteta putem ostvarivanja manjinskih prava za
razdoblje nakon 2000. godine2 vrijede, čini se, sljedeće opće značajke: a) na djelu
je, i u kvantitativnom i u kvalitativnom smislu, rast broja i vrsta institucija u svim
područjima od značaja za nacionalni identitet (kultura, obrazovanje, informiranje,
službena uporaba jezika i pisma te politička reprezentacija); b) osnivaju se i počinju
djelovati prve profesionalne institucije koje se financiraju iz državnoga proračuna,
pa i one u području kulture; c) unatoč problemima na normativnom planu i, uop-
će, manjinskim politikama u Srbiji, raste postupno obujam i kvaliteta manjinskih
prava koja uživaju Hrvati, napose u obrazovanju i informiranju unutar državnih
institucija, što se događalo uz veću teritorijalnu disperziranost jer se ona počinju
ostvarivati i u područjima izvan Subotice; d) ujedno, zanemare li se prije navedeni
objektivni deficiti srbijanske društvene i političke zbilje koji utječu na položaj hr-
vatske zajednice, postoji i stanovit broj problema u izgradnji i upravljanju instituci-
jama unutar hrvatske zajednice čiji je cilj ostvarenje interesa pripadnika zajednice,
što pripada u njihovu odgovornost te im je i narav subjektivna (Žigmanov, 2011.).
S druge strane, vrijedi istaknuti kako su Hrvati u Vojvodini i njihova povi-
jest bili rijetko predmetom interesa društvenih i humanističkih znanosti ili pak
publicističkih ostvarenja. To je posljedica činjenice da pitanje povijesti Hrvata u
ju žive u Vojvodini, gdje sve do danas među njima jedino i postoje organizirana i djelatna nastojanja
da se vlastiti nacionalni identitet održi i razvije. Vlastita im je, pak, domicilnost u Vojvodini poslje-
dica složenih migracijskih procesa u južnim krajevima Srednje Europe i zapadnoga dijela Balkana
tijekom, relativno duge, povijesti. Naime, u različitim razdobljima, zbog različitih razloga i s različi-
tih su područja današnjih država Hrvatske i Bosne i Hercegovine Hrvati naseljavali teritorij Bačke,
Srijema i, u manjem broju, Banata. Ovdje oni žive i postoje kao najistočniji, rubni dio hrvatskoga
etničkog prostora, koji je sve do danas, istina u različitom omjeru i stupnju, sačuvao svoju nacio-
nalnu opstojnost. Valja također ukazati kako su subetnički dijelovi Hrvata u Vojvodini – Bunjevci
i Šokci u Bačkoj, skupine Hrvata u Banatu te Hrvati u Srijemu, živeći u različitim državnopravnim
sustavima, tijekom povijesti imali zasebne, među sobom čak i različite, nacionalnointegracijske pro-
cese, kao i uopće procese društvenoga razvoja, što je sve ostavljalo posljedice na njihov društveni
život u sadašnjosti, kao i na područje kulture (Bara i Žigmanov, 2009.).
2
Hrvatska je zajednica u proces urušavanja socijalističkoga društvenog sustava u Srbiji ušla, izuzme
li se Katolička crkva i njezino djelovanje kako na vjerskome, tako djelomice i na kulturnom planu,
bez ikakve naslijeđene infrastrukture i vlastitoga nacionalnog institucionalnog okvira. Kao što je
opće poznato, u vrijeme socijalizma Hrvati su u Jugoslaviji, ma gdje da su bili nastanjeni, imali
status „konstitutivnoga naroda“, što je sa sobom donosilo Hrvatima u SFRJ izvan SR Hrvatske,
izuzme li se vrijeme neposredno nakon Drugoga svjetskog rata, i nepostojanje vlastitoga identi-
tetskoga i nacionalnoga institucionalnog okvira. Posljedica takva statusa jest da u Srbiji za vrijeme
socijalizma oni nisu imali niti jedan prepoznatljiv atribut manjinske nacionalne zajednice, kao što
su institucije, profilirana elita, zajedničko i organizirano djelovanje, vlastita javnost, niti su imali
priliku ostvarivati manjinska prava unutar suvremenih institucija koje formiraju nacionalnu svijest
ni u jednom području – obrazovanje i informiranje na materinskom jeziku, te mogućnost organi-
ziranoga rada na očuvanju i razvoju vlastitoga kulturnog nasljeđa i kulturnoga stvaralaštva uopće.

Vojvodini nije bilo često u fokusu interesa znanstvenika u Srbiji. Isto vrijedi i za
znanstveni prostor Hrvatske – povijest Hrvata u Vojvodini raritetan je predmet
tematiziranja znanstvenika iz Hrvatske. Izostanak, pak, ozbiljnije autotematizacije
posljedica je činjenice da znanstveni prostor unutar hrvatske zajednice u Vojvodi-
ni nije izgrađen u institucionalnoj ravni, postoje zatim brojni kadrovski deficiti, a
neznatan je i broj znanstvenoistraživačkih programa.
Naravno, takvo jedno stanje kao posljedicu ima mahom negativne značajke:
znanost je u kulturnim praksama Hrvata u Vojvodini zanemariva; ukoliko, pak,
ona postoji, čest je slučaj dominacije individualnih napora u znanosti, a veliki se
problemi javljaju i u diseminaciji znanja (nema sustava obrazovanja niti socijali-
zacije znanstvenika). S druge strane, kada je riječ o samim građanima hrvatske na-
cionalnosti, oni imaju mali broj, to jest veoma siromašne sadržaje u identitetskim
sastavnicama vlastite svijesti. Također, postoji veliki prostor za nedobrohotne „in-
tervencije“ i prijeporne funkcionalizacije „znanosti“ (npr. izgradnja tzv. bunjevač-
ke nacije) (Žigmanov, 2010.).
Misija i programi rada ZKVH-a u području znanosti

Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata (ZKVH) prva je profesionalna usta-
nova u kulturi vojvođanskih Hrvata osnovana Odlukom Skupštine AP Vojvodine
od 10. ožujka 2008. godine i Odlukom Nacionalnog vijeća hrvatske nacionalne
manjine od 29. ožujka 2008. godine „radi očuvanja, unapređenja i razvoja kulture
vojvođanskih Hrvata“ (Odluka, čl. 1.). Preciznije rečeno, ZKVH je ustanova za
znanstvena, stručna, razvojna i primijenjena istraživanja u području kulture, zatim
za menadžment i edukaciju u kulturi te za kulturnu produkciju hrvatske nacional-
ne zajednice u AP Vojvodini (Statut, čl. 1.). Osnutkom i početkom rada Zavoda
kao prve profesionalne institucije s gore naznačenom misijom stvorena je jedna
od najvažnijih pretpostavki da se kulturi vojvođanskih Hrvata, kao jedinstvenom,
cjelovitom i relativno samostalnom fenomenu u multikulturalnoj Vojvodini, istina
još uvijek nedovoljno razvijenom, počelo pristupati na stručniji i primjereniji na-
čin. On, pak, podrazumijeva kako odnos prema njezinoj bogatoj kulturnoj i uopće
povijesnoj baštini, tako i onaj dio koji postoji, koji se producira i pulsira, u obliku
kulturnih manifestacija i drugih aktivnosti u okviru hrvatskih institucija i organi-
zacija u području kulture, u sadašnjosti.
Na temelju takvih određenja glavne svrhe postojanja ZKVH-a, proizlazi da su
najvažnije sastavnice njegove misije sadržane u sljedećim područjima djelovanja:
sustavni i stalni rad na promicanju, poticanju, čuvanju, organiziranju i razvitku –

a) kulture, znanosti i jezika hrvatske nacionalne zajednice u Vojvodini; b) informa-
cijsko-dokumentacijske djelatnosti u području kulture, znanosti i umjetnosti; c)
umjetničkoga stvaralaštva, napose u radu s mladim talentima; d) stručnoga usavr-
šavanja i obrazovanja djelatnika u kulturi, putem organiziranja seminara, radionica
i kampova; e) amaterizma hrvatske nacionalne zajednice u AP Vojvodini; f ) mul-
tikulturalnosti i interkulturalnosti na području Vojvodine; g) suradnje s ustanova-
ma i organizacijama u području kulture, znanosti i umjetnosti u Republici Srbiji te
u državama u kojima Hrvati žive, kao i u državi matičnoga naroda – u Republici
Hrvatskoj te h) međunarodne suradnje u području znanosti, kulture i umjetnosti
vojvođanskih Hrvata radi unaprjeđivanja i razvitka međunarodne kulturne suradnje
hrvatske nacionalne zajednice. Također, prema volji osnivača, djelatnost ZKVH-a
uključuje i izradu i provedbu razvojnih projekata u području znanosti, kulture i
umjetnosti vojvođanskih Hrvata za potrebe pokrajinskoga tijela uprave ovlašte-
noga za poslove kulture, Vlade i Skupštine AP Vojvodine te Nacionalnoga vijeća
hrvatske nacionalne manjine (Odluka, čl. 17.; Statut, čl. 28.).
Radi ostvarenja tako definirane misije, djelatnost ZKVH-a uključuje: a) na-
kladničku djelatnost; b) istraživanje i eksperimentalni razvitak u društvenim i hu-
manističkim znanostima; c) istraživanje tržišta i ispitivanje javnoga mnijenja; d)
konzalting i menadžment poslove; e) djelatnost knjižnica; f ) djelatnost arhiva; g)
djelatnost muzeja, galerija i zbirki; h) zaštitu kulturnih dobara, prirodnih i drugih
znamenitosti; i) izgradnju baza podataka, i sl. Drugim riječima, temeljna se misija
ima ostvariti kulturnim, znanstvenim i umjetničkim djelovanjima na planu: istra-
živanja, mapiranja, evaluacija, valorizacije, memoriranja, arhiviranja, sistematizira-
nja, produkcije, edukacije i savjetovanja glede pitanja kulturne baštine, tradicijske
kulture i uopće povijesnoga nasljeđa, kao i glede aktualnih prilika, stanja i potreba
u kulturi vojvođanskih Hrvata.
Posljedica ostvarenja tako definirane misije temeljnim aktima ZKVH-a je
unaprjeđenje i razvoj kulture vojvođanskih Hrvata putem povećanja i kvalitete i
kvantitete autoreceptivnih (narav onoga što o sebi/nama znamo) i autoreprezenta-
tivnih (narav onoga kako sebe/nas prikazujemo) kulturnih praksi. U tom smislu,
Zavod je surađivao s ovdašnjim hrvatskim, ali i većinskim i inozemnim, stručnim
osobama, organizacijama, ustanovama, institucijama kako bi: a) imao što kvalitet-
nije proizvode; b) profilirao i osnažio kadrove, institucije i resurse te c) povećao
broj recipijenata kulture hrvatske zajednice u Vojvodini.
Načini, pak, na koje su se odvijale gore spomenute autoreceptivne i autorepre-
zentativne kulturne prakse su različiti: a) osmišljavanje i realiziranje znanstvenih
istraživanja (povijest, kulturologija, etnologija, sociologija, psihologija, politolo-

gija, demografija, filologija i sl.); b) organiziranje znanstvenih skupova i stručnih
rasprava; c) bibliografska obradba knjiške građe i periodike; d) usustavljivanje
pristupa prikupljanja i ustrojavanja arhivske građe; e) objavljivanje reprezentativ-
nih umjetničkih i znanstvenih djela; f ) priređivanje kulturnih događaja; g) briga
i promocija kulturnoga nasljeđa i suvremenoga stvaralaštva, napose u segmentima
koji su danas slabo vidljivi; h) programsko okupljanje znanstvene i kulturne elite;
i) postupno ustrojavanje aktivnosti od značaja za kulturu cijele zajednice; j) osna-
živanje amaterizma hrvatske nacionalne zajednice u AP Vojvodini te k) stručno
usavršavanje i obrazovanje – organiziranjem seminara, edukacijskih radionica i
kampova. To znači da ZKVH kao rezultat svojega djelovanja ima: a) kulturne do-
gađaje i manifestacije – od književnih večeri, preko likovnih izložbi i koncerata, do
znanstvenih skupova; b) kulturna dobra, kao što su knjige, monografije, brošure,
publikacije, nosači zvuka i videomaterijali te c) institucionalno primjereno rješenje
arhiva hrvatske zajednice u Vojvodini i Biblioteke Croatice.
Hrvati u Vojvodini i Prvi svjetski rat

I upravo je osnutak Zavoda za kulturu vojvođanskih Hrvata bio onaj moment
koji je uvelike pridonio razvoju djelatnosti u području znanosti među Hrvatima u
Vojvodini – od realiziranja, kao što smo rekli, istraživanja, preko objave znanstve-
nih publikacija, pa do održavanja znanstvenih skupova. Jedan od uspjelijih je bio
i upravo skup o kojemu je riječ u ovoj radnji – onaj o vojvođanskim Hrvatima i
Prvom svjetskom ratu.
Prvi svjetski rat bio je, opće je poznato, veliki povijesni događaj koji je u zna-
čajnome promijenio živote ljudi, društva i kartu Europe, a svoje je brojne i izravne
posljedice imao i po Hrvate u Vojvodini. Oni su najprije bili dionici ratnih doga-
đanja, no najviše kao objekti – bili su „topovsko meso“ u austrougarskoj vojsci,
a posljedice nakon okončanja rata bit će prijelomne u njihovoj povijesti: postat
će dionici nove države – Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca. Pa ipak, zbog gore
navedenih deficita u kulturnim praksama vojvođanskih Hrvata i nerazvijenosti
znanstvenoga segmenta, postojao je veoma mali broj napisa o Prvome svjetskome
ratu i njegovim posljedicama po ovdašnje Hrvate. Stoga ne čudi i posljedično ne-
poznavanje ovoga dijela povijesti u kulturi sjećanja među Hrvatima u Vojvodini.3
3
Za razliku od toga, Srbi su svoje sudjelovanje, istina drugačije i po naravi i po obimu i po ishodima
i posljedicama, svestrano istematizirali te je Prvi svjetski rat postao sastavnicom srbijanske kulturne
memorije. Kao važan događaj u nacionalnoj povijesti – rat koji je sa Srbijom i započeo, a koji je ona
završila kao država na strani pobjednica, bili su razlozi za brojne obljetničarske programe u Srbiji
tijekom 2014. godine

U nastojanju da se sagledaju narav Prvoga svjetskoga rata, njegovi učinci i utje-
caji u kontekstu jedne manjinske zajednice u Vojvodini, zajednice koja ima brojne
deficite kada je riječ o kulturi sjećanja, Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata je
28. studenoga 2014. godine organizirao u Subotici međunarodni znanstveni okru-
gli stol na temu Hrvati u Vojvodini i Prvi svjetski rat kako bi se i oni uključili u
program obilježavanja 100 godina od početka Prvoga svjetskoga rata te doznačili
nešto i o vlastitom udioništvu. Osim o sudjelovanju Hrvata iz Vojvodine u ratu
te neposrednim ratnim posljedicama, na okruglom stolu je bilo riječi i o poslije-
ratnim prilikama kada dolazi do stvaranja novih društvenopolitičkih zajednica i
njezinim refleksijama na Hrvate u Vojvodini.
Međunarodni znanstveni okrugli stol „Hrvati u Vojvodini

i Prvi svjetski rat“ (Subotica, 28. XI. 2014.)
Glavni je cilj održavanja ovoga okrugloga stola bio osvijetliti događanja iz Pr-
voga svjetskoga rata i sagledati posljedice po Hrvate u Vojvodini i tako otkloniti
dio deficita u kulturi sjećanja. Na okruglom stolu sudjelovalo je osam znanstveni-
ka, od kojih je bilo 5 doktora znanosti, a kada je riječ o prostoru iz kojega dolaze,
četiri je bilo iz Vojvodine, tri iz Hrvatske i jedan iz Mađarske. Što se tiče sadržaja
tema izlaganja, jedno je bilo posvećeno općenitom pitanju odnosa Hrvata i Pr-
voga svjetskog rata, dvije su radnje referirale na događaje i procese u ratu („Bitka
kod Čevrntije (Polje Leget)“ i „Socijaldemokratska stranka Hrvatske i Slavoni-
je u Prvom svjetskom ratu“); jedno predavanje se odnosilo na žrtve: „O upisima
(1914.-1919.) vezanim za poginule vojnike u Prvom svjetskom ratu iz subotičkog
Matičnog ureda“, a jedno na tematiziranje rata u književnosti: „Prvi svjetski rat u
hrvatskoj književnosti u Vojvodini“, dok se o kraju rata i njegovim posljedicama
govorilo u tri izlaganja („Odnos Narodnog vijeća Slovenaca, Hrvata i Srba prema
Banatu, Bačkoj i Baranji 1918. godine“, „Prvi svjetski rat, političko-teritorijalne
promjene i migracije Hrvata u Podunavlju“ te „Srpska okupacija Bačke, Baranje i
Banata 1918.-1921. i njezin trag u onodobnome mađarskome tisku“).
Prvi uvodničar je bio prof. dr. Josip Vrbošić, s Pravnoga fakulteta Sveučilišta
Josipa Jurja Strossmayera iz Osijeka, otvorivši međunarodni znanstveni okrugli
stol s izlaganjem naslovljenim „Hrvati i Prvi svjetski rat“. On je Prvi svjetski rat
promatrao iz kuta „svekolikih hrvatskih probitaka, ali i gubitaka“, koji je otvorio
mnoštvo velikih pitanja, no istodobno su se odgovori na ta pitanja reducirali na
nekoliko, kako je naveo, „limitiranih rješenja“. „Očekivane unutarnje rekompozi-
cije Austro-Ugarske, pa i u slučaju gubitka rata, snažnijim američkim ulaskom u rat
postale su potpuno irelevantne. Političkoj eliti Hrvata, narod se tu nije pitao, ostala

je spasonosna formula savezništvo sa Srbijom u okviru poznatoga Velikog rješenja,
kako bi se izbjeglo eventualno Malo rješenje u kojem bi Hrvatska, za vjerovati je,
ostala još više teritorijalno oštećena. No tradicionalna politika pregovora, dogovo-
ra, nagodbi iz vremena Austro-Ugarske, u novoj državi, zamijenjena je već pozna-
tim konceptom novorođenih država – posvemašnjom centralizacijom, poglavito
financijskih i upravnih resursa“, naveo je prof. Vrbošić u sažetku svojega izlaganja.
Kada je riječ o posljedicama Prvoga svjetskog rata po Hrvate, prof. Vrbošić je
ukazao na nezadovoljstvo političkim, ustavnopravnim i teritorijalnim rješenjima
nastalim nakon rata, koje je bilo manifestno poglavito kod Hrvata, ponajviše zbog
gubitka jadranskoga dijela Hrvatske, te zbog čvrsto nametnutoga centralističkog
sustava u zemlji. S ovim potonjim nezadovoljstvo su iskazivali i drugi narodi u
tadašnjoj Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca ( Jugoslaviji), naveo je prof. Vrbošić
te dodao kako su snovi o ujedinjenju, kao produktu slavenske kohezije, sličnosti,
ravnopravnosti i općega dobitka, vrlo brzo bili zamijenjeni „majorizacijom, gos-
podarskim zaostajanjem, osobito područja bivše Austro-Ugarske, te snažnim po-
litičkim okršajima gdje ni meci nisu ostajali u futroli. Na kraju, citirao bih Regulu
Catonianu: Quod initio vitiosum est, non potest tractu temporis convalescere – Što je
od početka nevaljalo, ne može tokom vremena konvalidirati“.
Arhivski savjetnik iz Subotice mr. sc. Stevan Mačković govorio je na temu „O
upisima (1914.-1919.) vezanim za poginule vojnike u Prvom svjetskom ratu iz
subotičkog Matičnog ureda“ te istaknuo kako su, kada je riječ o žrtvama Hrvata
na lokalnoj, subotičkoj razini, za rasvjetljavanje broja i sastava poginulih vojnika
tijekom Velike vojne prvorazredni izvor podatci iz Matičnog ureda. U knjige umr-
lih upisivani su svi poginuli koji su bili boravištem s ovoga teritorija, ali i oni koje
je smrt zadesila u javnoj bolnici u Subotici. Sa strogo danim rubrikama, koje je
matičar morao ispuniti, dobiveno je izvanredno gradivo za sagledavanje ne samo
ukupnoga broja upisanih vojnika, nego i njihovoga nacionalnog, vjerskog, socijal-
nog i društvenog statusa, kao i lokacija stradanja, o čemu je Mačković u svojemu
izlaganju točno izvijestio.4
Treći izlagatelj, profesor povijesti Dario Španović iz Srijemske Mitrovice, go-
vorio je na temu „Bitka kod Čevrntije (Polje Leget)“. Španović je naglasio kako
je, kao pogranični grad, Srijemska Mitrovica predstavljala specifično područje
uoči i početkom Prvoga svjetskog rata. „Zemljopisni položaj kao granični grad u
okviru Hrvatske na rijeci Savi te radi velike blizine Šapca, Loznice, planine Cer
i Bosne i Hercegovine, uvjetovao je posebno pozornost austrougarske vojske na
4
Radnja je kasnije objavljena u Časopisu za književnost, umjetnost i znanost Klasje naših ravni, br.
9.-12., Subotica, 2014., str. 104.-110.

Srijemsku Mitrovicu. Početkom rujna u bitci kod Srijemske Mitrovice zaustav-
ljena je i slomljena srbijanska ofanziva na Srijem čiji je cilj bio okupacija dijela
Srijema i vezivanje što većeg broja austrougarskih postrojbi za ovo područje“. U
izlaganju je istaknuo kako su svoj udio u ovoj bitci imali i mitrovački Hrvati kao
vojnici austrougarskih postrojbi, premda je jedan dio Hrvata pravaškoga uvjere-
nja želio slom Austro-Ugarske smatrajući to povijesnom prigodom za samostal-
nost Hrvatske.
Politolog prof. dr. Duško Radosavljević, s Fakulteta za pravne i poslovne stu-
dije iz Novog Sada, u svojemu se izlaganju bavio pitanjem političkoga života
u Hrvatskoj tijekom Prvoga svjetskog rata u radnji naslovljenoj „Socijaldemo-
kratska stranka Hrvatske i Slavonije u Prvom svetskom ratu“. Radosavljević je
pokazao da je tijekom Prvoga svjetskog rata došlo do promjena u teorijskim po-
stavkama, stavovima i političkim aktivnostima Socijaldemokratske partije Hr-
vatske i Slavonije, i to o načinima rješavanja nacionalnoga pitanja, ujedinjenja
i stvaranja zajedničke države. Do izražaja su došle okolnosti u kojima je stranka
djelovala, zatim ratno okruženje, gubitak perspektive, nemogućnost političkoga
djelovanja, zabrana, odustajanja od programa zajedničkoga djelovanja i dr., što je
u izlaganju svestranije elaborirano.
Viši znanstveni suradnik s Hrvatskog instituta za povijest, Podružnica za po-
vijest Slavonije, Baranje i Srijema iz Slavonskog Broda, dr. sc. Robert Skenderović
govorio je na temu „Odnos Narodnog vijeća Slovenaca, Hrvata i Srba prema Ba-
natu, Bačkoj i Baranji 1918. godine“. Riječ je o poznatim okolnostima priključenja
Banata, Bačke i Baranje Kraljevini Srbiji 25. studenoga 1918. godine, ali je Sken-
derović stavio naglasak iz perspektive sudjelovanja bačkih i baranjskih Hrvata koje
je u povijesnim istraživanjima još uvijek nedovoljno poznato. „Prema povijesnim
dokumentima, sve do polovice studenoga 1918. godine činilo se da između srpske
Vlade i Narodnog vijeća SHS postoji dogovor prema kojem su Banat, Bačka i Bara-
nja trebali ući u zajedničku jugoslavensku državu kao dio Države SHS (zajedno sa
Slovenijom, Hrvatskom i Slavonijom, Dalmacijom te Bosnom i Hercegovinom).
Međutim, polovicom studenoga jedan dio srpskih predstavnika u NV SHS dogo-
vorio je sa srpskom Vladom direktno ujedinjenje Banata, Bačke i Baranje s Kralje-
vinom Srbijom koje je izglasano na Velikoj narodnoj skupštini u Novom Sadu 25.
studenoga. Uz to, srpska je vojska 9. studenoga ušla u Novi Sad, a 13. studenoga i u
Suboticu pa je srpska odluka bila fait accompli“, naveo je Skenderović. U nastavku
je izlaganja dao odgovor i na pitanje oblikovanja politike Narodnoga vijeća Slove-
naca, Hrvata i Srba prema budućnosti Banata, Bačke i Baranje u ključnim mjeseci-

ma raspada Austro-Ugarske Monarhije, a kroz kronološki pregled iznio je ključne
događaje, aktere tih događaja i njihove uloge.
Dr. sc. Mario Bara s Instituta za migracije i narodnosti iz Zagreba imao je izla-
ganje naslovljeno „Prvi svjetski rat, političko-teritorijalne promjene i migraci-
je Hrvata u Podunavlju“, u kojemu je naglasio kako se pred sam kraj postojanja
Austro-Ugarske Monarhije većina južnougarskih Hrvata priklonila ideji pripaja-
nja budućoj južnoslavenskoj državnoj zajednici te nastavio: „Demarkacijska crta
razdvajanja formirana na samom kraju rata nije bila i konačna državna granica
prema Mađarskoj pa je pitanje budućih granica novih država ostalo otvoreno sve
do zaključenja Trianonskog mirovnog ugovora. Pri razgraničenju država prevla-
davao je etnički kriterij, a konačna granica nije zadovoljila želje nijedne od strana.
Granica je višestruko razdvajala (kulturno, politički, gospodarski), pa je društveni
razvoj dotad snažno povezanih zajednica tekao odvojeno. Jedna od posljedica Pr-
voga svjetskog rata bile su migracije pripadnika raznih naroda, najčešće u matične
države. Na privlačenju optanata iz Mađarske posebno je brinula država u želji da
ih naseli u pograničnim krajevima. Nakon razgraničenja, dio Hrvata iz Bajskoga
trokuta optirao je za Kraljevinu SHS te su naseljeni u pograničnim dijelovima dr-
žave. Drugu skupinu doseljenika u poratnim godinama predstavljali su činovnici,
odvjetnici i predstavnici inteligencije. Njihovo doseljavanje omogućila je država
koja je nastojala prilagoditi administrativni sustav i osigurati lojalnu inteligenciju.
Iako je broj doseljenih Hrvata iz Mađarske te hrvatskih krajeva nove države, bio
relativno mali, pojedinci su ostavili snažan biljeg u političkom i društvenom životu
sredina u kojima su djelovali“.
Sudionik iz Mađarske, dr. sc. Ladislav Heka s Instituta za komparativno pravo
Pravnog fakulteta Sveučilišta iz Segedina, govorio je na temu „Srpska okupacija
Bačke, Baranje i Banata 1918.-1921. i njezin trag u onodobnome mađarskome ti-
sku“. On je također napomenuo kako je Prvi svjetski rat umnogome promijenio
povijest europskih zemalja, napose onih u regiji, a njegove posljedice su se i te kako
odrazile na Hrvate, i to kako one u domovini, tako i na one koji su ostali u Hrvatskoj
ili su u sklopu Vojvodine pripale Srbiji. Nakon poraza Austro-Ugarske Monarhije
u Prvome svjetskom ratu mađarski susjedi su dobili prigodu na temelju tzv. Wilso-
novih 14 točaka putem proklamiranoga prava naroda na samoodređenje proširiti
svoj državni teritorij na štetu Mađarske: novonastala Čehoslovačka je povećana za
Slovačku, koja je do tada bila povijesni dio Ugarske, koju Mađari zovu Gornji kraj
(mađ. Felvidék), a Rumunjska (Erdelj, dio Banata, Bukovina i Dobrudža) te Srbija
(Slovenija, Hrvatska, Bosna i Hercegovina) su proširile granice na zemlje koje su
im sile Antante 1915. – 1916. obećale u tada potpisanim tajnim sporazumima ili

dogovorima s ciljem da ih privole na pridruživanje njihovoj koaliciji i vojnom save-
zu. Sukladno tomu je u Zagrebu Hrvatski sabor 29. listopada proglasio izdvajanje
iz Austro-Ugarske i nastanak Države Slovenaca, Hrvata i Srba koja se 1. prosinca
sjedinila s Kraljevinom Srbijom u Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca. Time je
Monarhija prestala postojati, ali je ostalo otvoreno pitanje razgraničenja Austrije,
Mađarske, Rumunjske i Kraljevine SHS. Vojska ove potonje je još 1918. okupirala
sve mađarske krajeve u kojima su južni Slaveni činili većinu i držala ih je u posjedu
sve vrijeme mirovnih pregovora u Trianonu, a zatim i do njihove ratifikacije. U
tim su krajevima domicilnom pučanstvu gdjekad južni Slaveni, a katkad Mađari
obećavali autonomiju, uz uvjet da se njima priklone. Tako su nastale neke danas
već zaboravljene kratkotrajne „republike“, ni od koga priznate države: Republika
Prekmurje, Republika Litava, Srpsko-mađarska republika Baranja-Baja, Republika
Banat.
Srpska okupacija Bačke, Baranje i Banata trajala je od 1918. do 1921. i ima-
la je velik utjecaj na život Hrvata u Mađarskoj. Odlaskom vojske Kraljevine SHS
mnogi od njih su se preselili preko Drave i Dunava, u južnoslavensku državu, gdje
su dobili državljanstvo i zemlju uglavnom na štetu Mađara. Iz Kraljevine SHS su
se pak u Mađarsku doselili mnogi Mađari ili dragovoljno ili prisilom, što je jačalo
pritisak na hrvatsko pučanstvo. U izlaganju, pak, Heka je pratio tijek trogodišnje
okupacije kroz pisanje onodobnoga tiska.5
I na koncu, posljednji je izlagatelj bio prof. Tomislav Žigmanov, ravnatelj
Zavoda za kulturu vojvođanskih Hrvata, s temom „Prvi svjetski rat u hrvatskoj
književnosti u Vojvodini“. U korpusu hrvatske književnosti u Vojvodini izravno
se, istaknuo je Žigmanov, tematiziraju kako događaji, tako još više sudbine ljudi u
Prvome svjetskom ratu. Razlog tomu je dakako taj što su vojvođanski Hrvati kao
državljani Austro-Ugarske bili, istina ne dragovoljno, mobilizirani u vojne postroj-
be carevine te ratovali za njezine interese, napose u frontama na istoku i sjevero-
istoku – u Galiciji, gotovo, kako će se pokazati, mitskom mjestu stradanja. Iščitavši
hrvatsku književnost u Vojvodini kroz prizmu tematike iz Prvoga svjetskog rata i
posljedica koje su uslijedile, prije svega uspostavom novih granica, u izlaganju su
iznijeti zbirni prikazi glavnih motiva, načina obradbe konteksta i sadržaja, mahom
tragičnih sastavnica, o Prvome svjetskom ratu.6
5
Radnja dr. sc. Ladislava Heke objavljena je u Godišnjaku za znanstvena istraživanja Zavoda za
kulturu vojvođanskih Hrvata, br. 6., Subotica, 2014., str. 113.-170.
6
Dio ovoga izlaganja objavljen je u periodici; vidi: Tomislav Žigmanov, Prvi svjetski rat u
pjesništvu Hrvata u Bačkoj, Nova riječ, br. 2., Subotica, 2014., str. 19.-30.

„Hrvati u Vojvodini i Prvi svjetski rat“ – zaključne misli
Na temelju iznijetoga jasno je kako na međunarodnom znanstvenom okruglom
stolu „Hrvati u Vojvodini i Prvi svjetski rat“ naslovom određena tema nije elabori-
rana u cijelosti, već su obrađeni tek pojedini segmenti naznačenoga fenomena. To
je iz razloga ne samo što je riječ o i više nego složenom fenomenu, nego i stoga što
do sada on nije bio temom svestranijega znanstvenog istraživanja. Pa ipak, budući
da je riječ o prvoj inicijativi koja je za vlastitu intenciju imala obraditi Prvi svjetski
rat iz rakursa Hrvata u Vojvodini, organizatori vjeruju kako je skup ostvario svoj
glavni cilj, a to je da se događaji i procesi iz i oko Prvoga svjetskog rata stave u kon-
tekst promatranja Hrvata u Vojvodini te da osnaže u prostoru kulturne memorije
spoznaje o njemu. Drugim riječima, organizatori su svjesni „neepohalnosti“ ovoga
skupa, ali ne mogu zanemariti da je on polučio značajno produbljivanje i proširi-
vanje spoznaja iz vlastite povijesti, to jest kultura je sjećanja u vojvođanskih Hrvata
obogaćena kako na manifestativnoj razini, tako i na onoj sadržajne provenijencije.
Ne treba također smetnuti s uma i važnost javnoga doznačavanja o udioništvu i vla-
stitom mjestu i ulozi Hrvata u Vojvodini u Prvome svjetskome ratu te vrijednost
ukaza na posljedice konca Prvoga svjetskog rata na daljnji tijek povijesti, napose po
Hrvate u Bačkoj.
LITERATURA
 Bara, Mario i Žigmanov, Tomislav, Hrvati u Vojvodini u povijesti i sadašnjosti : osnovne
činjenice, Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata, Subotica, 2009.
 Žigmanov, Tomislav, Izgradnja tzv. bunjevačke nacije u Srbiji i vanjska politika Repu-
blike Hrvatske, u: Identitet bačkih Hrvata, ur. Robert Skenderović. Zagreb - Subotica:
Hrvatski institut za povijest i Hrvatsko akademsko društvo, 2010., 319.-355.
 Žigmanov, Tomislav, Osvajanje slobode: Hrvati u Vojvodini deset godina nakon listo-
padskog prevrata 2000., Hrvatsko akademsko društvo, Subotica, 2011.

SUMMARY
In 2014, the academic circles, cultural sphere and the media worldwide marked
the centennial of the start of World War I in different ways. This major historical event
had significantly changed the lives of people, the society and the map of Europe, and
had numerous and direct consequences on Croats of Vojvodina. In an effort to survey
its effects and influences in the context of a minority group in Vojvodina, a community
with numerous deficits regarding the culture of remembrance, the Cultural Institute of
Vojvodina’s Croats organized an international roundtable on the topic of the Croats of
Vojvodina and World War I on November 28th 2014. One of the goals of the roundtable
bringing together some ten scholars from Croatia, Hungary and Serbia was to remove at
least some of the aforementioned deficits in the culture of remembrance. Along with the
issue of the Vojvodina Croats’ participation in the war and the direct consequences of the
war, the roundtable addressed the post-war state, which saw the creation of new socio-
political communities, and its reflections on the Croats of Vojvodina. Generally speaking,
the conference has greatly expanded the insights into the topic, which the paper aims to
elaborate.

Stjepan Prutki, arhivist
Državni arhiv u Vukovaru
ORGANIZIRANJE VOJNIH SANITETA I

BOLNICA NA PODRUČJU DANAŠNJE
VUKOVARSKO-SRIJEMSKE ŽUPANIJE
1914. – 1918.
U ovom radu autor analizira rad i značaj vojnih saniteta i bolnica u Prvom
svjetskom ratu na području današnje Vukovarsko-srijemske županije, koja je u
to vrijeme obuhvaćala upravne kotareve Županju, Vinkovce, Vukovar i Ilok.
Eskalacija ratnih sukoba, pojava zaraznih bolesti ratnika na istočnoj fronti i
sve veći priljev ranjenika uslijed ratnih nedaća utjecali su na vojne vlasti pri
odabiru strateških lokacija za razvoj vojnoga saniteta, pri čemu je dobar polo-
žaj vinkovačkoga i vukovarskoga kraja smještenoga na plovnim i željezničkim
putovima Austro-Ugarske Monarhije svakako imao presudan utjecaj.
U nadležnosti Crvenoga križa gotovo u svim se mjestima ustrojava civilna skrb
o bolesnicima i ranjenicima, dok vojne vlasti u većim središtima organizira-
ju rad vojnih zaraznih bolnica, kakve su u Srijemu djelovale u Vinkovcima i
Bršadinu kraj Vukovara. Autor opisuje njihov rad i značaj, uz naglasak da je
najveća od njih, bršadinska bolnica pod nazivom ‘Drveni Beč’ imala smještaj
za gotovo 7.000 bolesnika i kao kompleks predstavljala najveću takvu bolnicu
u Austro-Ugarskoj Monarhiji, dok je spomena vrijedna i vinkovačka zarazna
bolnica, smještena kraj vinkovačkoga kolodvora, čiji je projekt sačuvan u arhiv-
skom fondu Kraljevske kotarske oblasti Vinkovci, u posjedu Državnoga arhiva
u Vukovaru.
Ključne riječi: Prvi svjetski rat, vojna bolnica, vojni sanitet, zdravstvo, Crveni
križ
Uvod
O sveobuhvatno organiziranom sustavu zdravstvene skrbi u Austro-Ugarskoj
Monarhiji tijekom Prvoga svjetskog rata ne možemo raspravljati bez poznavanja
Organiziranje vojnih saniteta i bolnica na području današnje... 105

povijesnih i stvarnih okolnosti koje su i dovele do potrebe da se brojnim oboljelim
vojnicima i ranjenicima posveti osobita skrb, koja će rezultirati provedbom brojnih
mjera javne zdravstvene skrbi, od organiziranja vojnih bolnica pod vojnom upra-
vom, kao i onih o kojima su skrbile građanske udruge.
Prije svega, velike zasluge na tom području ima razvoj ratnoga i humanitarnoga
prava, posebno naglašen u drugoj polovici 19. stoljeća uslijed znatnih ljudskih stra-
danja nakon bitke kod Solferina 1859. tijekom rata za neovisnost Italije vođenoga
između austrijske vojske i združenih francusko-talijanskih snaga. Na inicijativu
švicarskoga trgovca Henryja Dunanta došlo je – kako je općepoznato – do osni-
vanja humanitarne organizacije Međunarodnog odbora Crvenog križa 1863. godi-
ne s osobitom zadaćom da skrbi i potpomaže ranjene vojnike, udovice i siročad,
s namjerom globalnoga širenja putem mreža nacionalnih odbora koji će misiju i
poslanje ove organizacije i neposredno provoditi na terenu. Već sljedeće godine
usvojena je Ženevska konvencija (prva od ukupno četiri) o zaštiti ranjenih vojni-
ka u kopnenim snagama, koju je potpisala većina europskih zemalja. Ona ujedno
predstavlja temeljni dokument međunarodnoga humanitarnog prava koje će oso-
bito u Prvom svjetskom ratu imati svoju osebujnu manifestaciju.1
Za djelovanje Crvenoga križa na našim područjima znakovito je osnivanje
Društva Crvenoga križa kraljevinah Hrvatske i Slavonije 1882. godine, koje uskoro
ustrojava mrežu svojih odbora po kotarskim sjedištima i većim mjestima. Tako je
1892. osnovana podružnica Crvenoga križa u Vukovaru,2 Vinkovcima,3 a nepo-
sredno tijekom početka Prvog svjetskog rata 1914. godine i u Županji.4
Na vojnozdravstvenom planu očito su odjeci stradanja u nedavnim ratovima,
od Solferina do Balkanskih ratova, akterima u Prvom svjetskom ratu i dalje bili
vrlo živi, a ubrzo se shvatilo i kako postojeći ljudski kadar neće biti dovoljan da
nadoknadi ljudske resurse uslijed gubitaka prouzrokovanih prije svega širenjem
rata, a s druge strane – što je obilježilo ovaj sukob – uporabom moderne vojne
1
O razvoju ratnoga i humanitarnoga prava izlagao je prof. dr. Josip Jurčević u svome radu
„Uzroci i posljedice Prvoga svjetskog rata s posebnim osvrtom na razvoj međunarodnoga ratnog
i humanitarnog prava“ na ovome znanstvenom skupu, čijim se rukopisnim radom ovdje služim.
2
Vlado Horvat, Vukovarska društva (1859. – 1945.), Vukovar, 2007., str. 36.
3
Podatci o osnivanju vinkovačke podružnice nisu mi bili dostupni, no pozvao bih se ovim putem
na zapis Tome Šalića u Vinkovačkom leksikonu, gdje navodi da je 1898. godine u Hrvatskoj djelovalo
već 23 podružnice, među kojima i vinkovačka, da bi pred sam Prvi svjetski rat djelovalo ukupno 50
podružnica. Vidi: Tomo Šalić, Vinkovački leksikon, Vinkovci, 2007., str. 72.
4
Hrvoje Tkalac, Županja i okolica u Prvom svjetskom ratu (katalog izložbe), Državni arhiv u
Vukovaru / Zavičajni muzej „Stjepan Gruber“ Županja, 2014., str. 17.

tehnologije i borbenih sredstava: mitraljezi, tenkovi, brzometno topništvo i avija-
cija i bojni otrovi, koji su uzrokovali brojne do tada nesagledive ljudske žrtve, što
je pred vojne vlasti nametalo nužnost ustrojavanja organizirane sanitetske službe
uz razvijenu mrežu bolničkih ustanova. Najčešće su postojeće državne bolnice pre-
tvarane u ratne, a javne zgrade prenamjenjivane u improvizirane objekte za skrb
nad ranjenicima i ratnim invalidima.5 Osim toga, boravak vojnika na balkanskom
i istočnom bojištu, uz neadekvatnu higijenu i zdravstvenu skrb u iscrpljujućim ro-
vovskim borbama, sa sobom je donio i širenje zaraznih bolesti poput kolere i tifu-
sa, ali i spolnih bolesti – sifilisa. Za takve bolesnike organizirane su u pojedinim
mjestima posebne zarazne bolnice („pošasne“) pod izravnom vojnom upravom, o
čemu će u ovom radu posebno biti govora.
U organizaciji vojnoga saniteta dakako da je područje Srijema imalo stratešku
uporišnu točku, pogotovo nakon izbijanja rata, zbog neposredne blizine bojišnice
otvorene napadom Austro-Ugarske na Srbiju i Crnu Goru (balkansko bojište), u
čemu će i prometna povezanost pojedinih krajeva poput Vinkovaca, ali i Vukovara
kao županijskoga sjedišta igrati značajnu ulogu.
Bolnice Crvenoga križa

Izbijanjem Prvoga svjetskog rata organizaciji Crvenoga križa, koja je tada već
brojala oko 50 podružnica na području Hrvatske i Slavonije, usud je dodijelio oz-
biljnu zadaću, jer joj je carskom uredbom odmah po izbijanju ratnih sukoba po-
vjerena skrb za sve ranjene i bolesne vojnike, time i uprava nad brojnim osnovanim
provizornim vojnim bolnicama. Vrlo brzo u Hrvatskoj se organizira rad trideset
i pet bolnica Crvenoga križa za prihvat onih kojima je trebalo ukazati pomoć, s
obzirom na okolnosti i zbivanja koja su se nametnula tijekom trajanja Prvoga svjet-
skog rata.6 Govoreći o području današnje Vukovarsko-srijemske županije, prvo se u
Vinkovcima kao svojevrsnom prometnom čvorištu i pogodnom strateškom mjestu
za organizaciju sanitetske službe, uvjetovano dobrom željezničkom povezanosti i
blizinom kolodvora, pojedini javni objekti prilagođavaju vojnim potrebama za
skrb o ranjenim i bolesnim vojnicima. Akcije vode uglavnom volonteri i aktivisti
Crvenoga križa, ali i drugih dobrotvornih organizacija, mahom iz redova uglednih
i bogatih pripadnika građanstva. Bolnice su se uglavnom nalazile u zadovoljavaju-
ćem stanju, dobro opremljene tekućim i higijenskim potrepštinama, što je dijelom
5
Zdenko Samaržija, Slavonska ratna svakodnevica – crtice iz povijesti zdravstva, u: Hrvatska
revija, br. 3/2014., Matica hrvatska, Zagreb, 2014.
6
Rajko Fureš, Bolnice Crvenog križa u Hrvatskoj u Prvom svjetskom ratu, izlaganje na znanstvenom
skupu „Zdravstvo i socijalna zbivanja u Prvom svjetskom ratu”, Zagreb, 20. studeni 2014. godine.

omogućeno državnom politikom, ali i donacijama. Rad je društava Crvenoga križa
bio javno protežiran, a dobrovoljni prilozi građana i institucija putem županijskih i
kotarskih organa vlasti poticani kao plemenit i human čin.7 Znatne donacije Crve-
nom križu isplaćivala je, primjerice, i Brodska imovna općina u Vinkovcima u više
navrata tijekom 1914. – 1916.8
Tako je u Vinkovcima – zbog navedenih okolnosti i dobre prometne poveza-
nosti – upravo vukovarska podružnica Crvenoga križa prva na raspolaganje dobila
jednu javnu zgradu – vinkovačku gimnaziju, koja je kao ratna vojna bolnica počela
s radom 23. kolovoza 1914., s kapacitetom od gotovo 160 bolesničkih postelja.
Od siječnja 1915. u gimnazijskim je prostorima smješten i bakteriološki sanatorij,
a zgrada je, osim svoje prvotne namjene kao bolnice za ranjenike, pretvorena i u
bolnicu za prijam bolesnika sa zaraznim bolestima, što svjedoči o visokom stupnju
početne etape eskalacije ratnih sukoba koji su u vojnozdravstvenom smislu opte-
retili srijemsko područje te postojeće vojnozarazne bolnice nisu bile dostatne za
prijam tolikoga broja ranjenika i bolesnika.9 Stvari će se promijeniti izgradnjom
vojnozarazne bolnice 1915. kraj vinkovačkog kolodvora, o čemu će više riječi biti
u nastavku rada. Zbog navedenoga, gimnazijska se nastava barem u prvo vrijeme
silom prilika morala održavati u drugim objektima (zgrada Brodske imovne opći-
ne i Kotarskoga suda), koji su joj u svrhu bili ustupljeni putem kotarskih oblasti.
Bolnica je tamo bila do 30. listopada 1915., kada je gimnaziji objekt vraćen, o tome
sastavljen primopredajni zapisnik, da bi redovna nastava bila nastavljena u siječnju
1916. godine.10 Nakon obavljene primopredaje objekta, obveza je i nužda bilo pro-
vesti njezinu adaptaciju i temeljito raskuživanje prostorija za potrebe nastave, što je
razvidno iz sačuvane obavijesti Kr. zemaljske vlade kotarskim organima od stude-
noga 1915. godine.11 Tada se cijela vojna skrb o ranjenicima i zaraženim vojnicima
prebacuje na gradsku periferiju, gdje se gradi velika vojnozarazna bolnica.12
7
Zdenko Samaržija, nav. dj.
8
Državni arhiv u Vukovaru (dalje: DAVU), Brodska imovna općina Vinkovci, HR-DAVU-
VK-32, Knjiga zapisnika zastupstva, točke 16/1914, 29/1916, knj. 200.
9
DAVU, Kotarska oblast Vinkovci (dalje: KOV), HR-DAVU-VK-37, predmet br. 8161/1915,
kut. 305; U predmetu je sačuvan i primopredajni zapisnik gimnazijske zgrade od 19. studenog
1915. godine.
10
Izvještaj Kr. velike gimnazije u Vinkovcima za šk. god. 1915./16.; DAVU, Centar za usmjereno
obrazovanje „M. A. Reljković“ Vinkovci, HR-DAVU-VK-35, predmet br. 773/1915, kut. 17.
11
DAVU, Centar za usmjereno obrazovanje „M. A. Reljković“ Vinkovci, HR-DAVU-VK-35,
predmet br. 879/1915, kut. 17.
12
Vidi u nastavku teksta odlomak „Vojna zarazna bolnica u Vinkovcima“.

Vinkovačka pak podružnica Crvenoga križa svoju je bolnicu uslijed naloga Ko-
tarske oblasti još 1914. podigla u zgradi „bubare“, tj. svilane u vlasništvu Brodske
imovne općine s kapacitetom cca 500 ležajeva, pučkim školama (dječačka i djevo-
jačka), zgradi realne gimnazije, da bi poslije osigurala dodatne ležajeve i u zgradi
Mađarske škole.13 O kapacitetu vinkovačkih bolnica svjedoči i jedan dopis vinko-
vačke podružnice Crvenoga križa kojim obavještava Kotarsku oblast u Vinkovci-
ma da se u vinkovačkim bolnicama dnevno nalazi 600 do 800 ranjenih i bolesnih
vojnika koje nije moguće u cijelosti opskrbiti te moli pomoć.14 Ukupno se tijekom
1915. u Vinkovcima nalazilo 6 bolnica s oko 2.500 bolesnika, a zbog velikoga broja
kako ranjenih, tako i zaraženih osoba došlo je do pojave i zaraznih bolesti.15
Neke druge statistike pak navode da je kroz vinkovačke bolnice u Prvom svjet-
skom ratu do 1915. godine prošlo ukupno 29.059 ranjenika.16
Nedugo nakon osnivanja svoje prve bolnice u Vinkovcima, vukovarski je Crve-
ni križ ustrojio još i bolnice s 80 kreveta u zgradi Srijemske županije u Vukovaru,
ubrzo potom i bolnicu u zgradi vukovarske realne gimnazije, da bi do konca 1915.
bile otvorene i bolnice u dvorani Ressource, poreznom uredu, Grand hotelu, vatro-
gasnom spremištu i djevojačkoj školi, kroz koje je do ožujka 1915. prošlo preko
100.000 ranjenika.17 Velike zasluge u djelovanju ove značajne podružnice Crve-
noga križa, koja je očigledno poslovala bez znatnih poteškoća koje bi u bitnome
onemogućile njezin izniman karitativan rad, pripisuju se predsjednici, Agati pl.
Hideghety, i upravitelju svih vukovarskih bolnica Zadoru pl. Keleczenyju. Liječ-
nici su tada bili županijski fizik Krivačić, kotarski liječnik dr. Mitrović, općinski
liječnici dr. Gottlieb i dr. Goldschmied, dr. Stern i dr. Stangl.18
Na jugozapadnom dijelu današnje Vukovarsko-srijemske županije, na plov-
nom savskom putu, bila je organizirana i bolnica Crvenoga križa u Županji, koja
je s radom započela 14. kolovoza 1914., dan nakon osnivanja Podružnice. Bila je
13
DAVU, KOV, Dopis u svezi odštete za uporabu javnih zgrada za bolnice Crvenog križa, predmet
br. 7757/1915, kut. 304.
14
DAVU, KOV, predmet br. 2484/1915, kut. 298.
15
16
Zdenko Samaržija, nav. dj.
17
Okolnosti u kojima su djelovale i poteškoće na koje su nailazile bolnice Crvenoga križa u našim
mjestima, od nabave opreme, opskrbe živežnim namirnicama do liječenja i provedbe suzbijanja
širenja zaraza i bolesti detaljno su opisani u kroničarskom djelu: Rikard Hafner-Lahorski (ur.),
Osijek i okolica za Svjetskoga rata 1914.-1915., Osijek – ratni almanah, Osijek, 1915.
18
Vladimir Horvat, nav. dj., str. 38.

smještena u zgradi pučke škole u središtu Županje (današnja zgrada knjižnice), a
raspolagala je sa 120 kreveta. Dio prostorija bio je osiguran i u zgradi općinskoga
poglavarstva. Ugašena je 31. ožujka 1916., a tijekom rada kroz nju je prošlo oko
1.000 bolesnika.19
Vojna bolnica u Iloku je djelovala i u prijeratnim vremenima, što je zabilježeno
i na katastarskim planovima iz ranijih razdoblja.20
Iz sačuvanih školskih ljetopisa razabiremo da su posredstvom Crvenoga križa i
drugih humanitarnih udruga djelovale i bolnice za ranjene vojnike u Nuštru21 i Ilo-
ku. U Iloku je nalogom Kotarske oblasti zgrada niže pučke škole pretvorena u voj-
nu bolnicu još u rujnu 1914. godine djelomično, a od prosinca 1914. u potpunosti,
da bi se nastava uspješno nastavila odvijati u privatnim kućama. U lipnju 1915.
objekt je odlaskom vojske opet prilagođen potrebama nastave, kojoj je prethodilo
čišćenje i raskuživanje svih prostorija, za što su općinske vlasti dobile i odštetu od
vojne uprave.22
Kako je vidljivo, brojne vojne bolnice s radom su prestale djelovati već koncem
1915., najkasnije početkom 1916. godine kada je konačnom okupacijom Srbije i
Crne Gore zatvoreno balkansko bojište i ratne operacije prebačene na druge bojiš-
nice. I dalje će ranjenici pristizati s istočnoga bojišta (Rusija i Galicija), a do konca
rata i s talijanskih bojišnica, no dakako ograničenijih razmjera. Izvješća u novina-
ma i arhivskom gradivu vinkovačke kotarske oblasti svjedoče da su u njima liječeni
i vojni zarobljenici – Rusi i Talijani.
Vojne zarazne (pošasne, epidemijske) bolnice

Posebnu skrb austrougarske su vojne vlasti pridavale liječenju i suzbijanju broj-
nih zaraza kojima su vojnici bili izloženi na bojištima uslijed epidemija i manjka i
najnužnijih higijenskih potrepština. Pojave poput tifusa i kolere, ali i drugih obo-
ljenja poput tuberkuloze, malarije, dizenterije i sl., mahom prenijetih s balkanskoga
(jugoistočnoga bojišta) već na samom početku ratnih sukoba zasigurno su uzimale
19
Hrvoje Tkalac, nav. dj.
20
Ružica Černi, Ilok u Prvom svjetskom ratu, u: Zapisi o Iloku i Iločanima u Prvom svjetskom ratu
(1914. – 1918.) – katalog izložbe, Muzej grada Iloka, Ilok, 2015., str. 30.; vojna bolnica nalazila se
s desne strane ceste za Neštin kraj evangeličke slovačke zvonare.
21
DAVU, Opća pučka škola Nuštar, HR-DAVU-VK-463, Školska spomenica, ljetopis školske
godine 1914./1915.
22
Školska spomenica – Spomenica za Nižu pučku školu (rukopis), Muzej grada Iloka.

svoj danak, a vojne snage primorale na konkretna rješavanja toga pitanja. Vojne
zarazne (pošasne) bolnice nalazile su se pod direktnom upravom vojnoga zapo-
vjedništva koje je za područje Hrvatske i Slavonije tada činio 13. zbor (korpus)
sa sjedištem u Zagrebu, u poslovima zdravstvene skrbi podvrgnut zdravstvenom
zapovjedništvu u Beču.23
Na našem području svojim opsegom i značajem dakako su spomena vrijedne
dvije bolnice – u Bršadinu kraj Vukovara i u Vinkovcima kraj željezničkoga ko-
lodvora, jer slikovito predočuju stanje saniteta i zdravstvene skrbi tijekom Prvoga
svjetskog rata. Odabir lokacije za zarazne bolnice, izvan gradskih središta, ali na
pogodnim putovima blizu glavnih cestovnih i željezničkih prometnica svakako
reflektira želju vlasti da se dobro organiziranim vojnim sanitetom osigura brz tran-
sport ranjenika i bolesnika, adekvatna skrb, brz oporavak, ali i mjesno stanovniš-
tvo sačuva od prodora opasnih zaraza koje bi lako mogle poprimati epidemijske
razmjere.
Kako je ustroj i djelovanje vojnih zaraznih bolnica isključivo bilo u nadležno-
sti austrijskih upravnih organa, možemo pretpostaviti da se još puno podataka o
ovom segmentu naše povijesti može naći u Ratnom arhivu u Beču, koji su mi,
nažalost, u ovom trenutku nedostupni. Podatke za rad stoga crpim u objavljenoj
literaturi, tiskovinama i ponekim zapisima u dostupnim arhivskim vrelima.
Drveni Beč kraj Bršadina

Opsežan rad o osnivanju i radu najveće i najmodernije zarazne bolnice na po-
dručju Austro-Ugarske, bolnice br. 1 u Bršadinu kod Vukovara, autorice Zdenke
Baždar objavljen je u časopisu Scrinia Slavonica u izdanju Hrvatskoga instituta za
povijest – Podružnice za povijest Slavonije, Srijema i Baranje u Slavonskom Bro-
du. Rad obiluje navođenjem arhivskih izvora i novinskih zapisa koji su mi uvelike
pomogli u pisanju ovoga rada.24
Vojna pošasna bolnica u Bršadinu, koja je stajala gotovo 11 milijuna kruna, ubr-
zo je zbog svoje veličine i – naravno – primjene drveta u gradnji vojnih baraka, bila
prozvana Drveni Beč. Taj ogromni vojnobolnički kompleks raspolagao je sa 7.000
kreveta, s oko 70 angažiranih liječnika, vlastitom električnom rasvjetom, kremato-
23
Zdenka Baždar, Pošastna bolnica u Bršadinu – „Drvenom Beču“ 1915. – 1918. godine, u:
Scrinia Slavonica, br. 1/2001., Slavonski Brod, 2001., str. 369.
24
Vidi prethodnu bilješku.

rijem, pekarnom te stadima domaće stoke – kravama, volovima i ovcama, uzgajali-
štem kunića i peradi.25 S radom je započela 15. lipnja 1914. godine.26
Slika 1.
Izgled bolnice u Bršadinu „Drveni Beč“
Iako je prvotno namijenjena samo za vojnike oboljele od zaraznih bolesti, zbog

širenja razmjera ratnih strahota u nju su stizali bolesnici i ranjenici s istočnog i
balkanskog bojišta.27 Već je u listopadu 1915. u njoj bilo smješteno 5.000 bolesnih
i ranjenih osoba. O veličini ovoga „bolničkog grada“ svjedoči i jedan kasniji zapis
iz kojega vidimo da je unutar kompleksa čak djelovala i kinodvorana za filmske i
kazališne projekcije.28
Prema dostupnim sačuvanim snimkama vidimo da su barake građene prema
njemačkom sustavu vojnih baraka, tada osobito raširenom, pod nazivom Decke-
rove barake.29 Radi se o drvenim četvrtastim konstrukcijama težine 4 t, dimenzija
15 x 5 x 2,35 m, sklopljenim od drvenih okvirnih elemenata 1 m širine, 2,5 cm
debljine, obloženim kartonom koji je iznutra presvučen azbestom, a izvana nepro-
močivim platnom. Relativno su se lako sklapale, a još lakše razmontirale, što je bila
njihova prednost u primjeni za gradnju štabova i saniteta. Prema veličini, pretpo-
stavljamo da je u njih moglo biti smješteno do 70 bolesnika. Kako nam projekt
izgradnje vojne bolnice u Bršadinu nije dostupan (uz pitanje je li uopće sačuvan),
za ogledni primjer će nam služiti jedan drugi nacrt gradnje vojnih zaraznih baraka,
onaj u Vinkovcima, opisan u nastavku rada.
25
Sriemske novine, od 20. listopada 1915., br. 84., str. 3.
26
Rikard Hafner-Lahorski (ur.), nav. dj., str. 54.
27
Pojavljuju se i izvješća o bršadinskoj bolnici kao glavnom uzročniku širenja spolne bolesti – sifilisa
među stanovništvom zbog čestoga izbivanja izvan kruga bolnice ili odlazaka bolesnika kućama.Vidi
Izvještaj o stanju javne uprave u Županiji srijemskoj za god. 1917., Vukovar, 1918., str. 212.
28
Zdenka Baždar, nav. dj., str. 371.
29
Vojna enciklopedija, sv. I., Beograd, 1970., str. 521.

Slika 2.
Shematski prikaz tzv. Deckerovih baraka
(izvor: Vojna enciklopedija, sv. I., Beograd, 1970.)
Jedan od vrijednih sačuvanih izvora o zaraznoj bolnici u Bršadinu je i sačuvana

matična knjiga umrlih za razdoblje 1915. – 1918. koja uz detaljan popis umrlih do-
nosi i druge vrijedne podatke koji utvrđuju podrijetlo, dob, postrojbu, zanimanje,
spol i vrijeme smrti bolesnika, a značajna nam je i zbog toga što se u njoj navode
i uzroci smrti. Vidljivo je kako su bolesnici umirali od sljedećih bolesti: malarije,
difterije, trbušnoga tifusa, dizenterije, tuberkoluze, upale pluća, upale bubrega i
velikih boginja. Ukupno je u tom razdoblju zabilježeno 598 umrlih osoba.30
Vojna bolnica u Bršadinu djelovala je do kraja rata, kada je 1918. pod dojmo-
vima završetka ratnih sukoba putem domaćega, lokalnog stanovništva, potpomo-
gnutoga domobranima i pripadnicima zelenog kadra, tj. odmetnicima iz redova
austrougarske vojske, uništena, spaljena i opljačkana. Nije bilo razuma – kao i inače
kod „opijenosti slobodom“ – da se postojeći objekti iskoriste u javne i društvene
svrhe. O nemilim događajima koji su simbolično kroz plamen i požar obilježili i
nestanak Podunavske Monarhije, zapise donosi dnevni tisak, kao i poneke autobio-
grafije, poput one vinkovačkoga kulturnog djelatnika Slavka Jankovića.31
Vojna zarazna bolnica u Vinkovcima

Dobra željeznička povezanost Vinkovaca s ostatkom Austro-Ugarske Monarhije
(od Zagreba, preko Budimpešte do Temišvara), utjecala je na vojne vlasti da se pristu-
pilo izgradnji velike vojne zarazne (epidemijske) bolnice kojoj se kao lokacija odre-
30
Zdenka Baždar, nav. dj., str. 371.; Matična knjiga umrlih Zarazne bolnice br. 1 u Bršadinu 1915.
– 1918. sačuvana je u Hrvatskom državnom arhivu u Zbirci matičnih knjiga pod signaturom
arhivske jedinice 1908.
31
Isto, str. 372.-375.

dilo zemljište južno od vinkovačkoga glavnog kolodvora. Svemu je prethodio nalog
vojnoga zapovjedništva u Zagrebu od 9. listopada 1914. da se u mjestima Brod, Vin-
kovci i Inđija na željezničkim stanicama organizira vojni sanitet i bolesničke postaje
za nadzor transporta i prihvata bolesnika s južnoga (balkanskoga) bojišta u zaleđe,
za što se predviđa u svakom mjestu organizirati oko 200 kreveta za ranjenike, a 20 za
zarazno oboljele vojnike.32 U navedenoj okružnici određuje se stalno osoblje, način
dostave potrepština (lijekova, opreme i sredstava za dezinfekciju), detaljno je opisana
dužnost zapovjedništva transportno-nadzorne službe u slučaju dopreme bolesnika i
ranjenika s fronte te način postupanja u slučajevima pojave opasnih infektivnih bo-
lesti, otpreme umrlih, nadzor i obveze raskuživanja transportnih vagona, a značajne
odgovornosti postavljene su pred nadzornoga zapovjednika.33
Slika 3.
Kopija katastarskog plana vojne zarazne bolnice u Vinkovcima
(izvor: DAVU, KOV, predmet br. 7757/1915, kut. 304.)
32
DAVU, KOV, Okružnica od 9. listopada 1914. (prijepis), predmet br. 12431/1914, kut. 294.
33
U Vinkovcima je kao nadzorni zapovjednik postavljen natporučnik Gregor Čošić iz Zagreba,
a medicinska služba popunjena liječnicima: dr. Otto Nitsche, dr. Ernest Fuchs i dr. Albert Mayer.

Zanimljivost u dokumentiranju izgradnje i djelovanja bolnice jest ta što su na-
crt bolnice, situacijski plan, kao i okolnosti reguliranja vlasničkih odnosa između
privatnih posjednika i vojne vlasti sačuvani u predmetu fonda Kotarske oblasti u
Vinkovcima u Državnom arhivu u Vukovaru pod brojem 7757/1915. koji se ne
odnosi na izgradnju (jer je ona bila u vojnoj nadležnosti), već na obeštećenje pri-
vatnih vlasnika za eksproprirano zemljište koje je pak provodila kotarska vlast.34
Zemljište za navedenu vojnozaraznu bolnicu, prema podatcima u predmetu,
eksproprirano je prema Zakonu o ratnom davanju koncem 1914. zemljoposjedni-
cima Aloisu Dinagelu, Johannu i Mariji Jakober, Rudolfu Rieselu i Davidu Kani-
tzu, gdje su se već nalazili prikladni prostori (ciglarska skladišta Kanitza), a pred-
met se vodio u korespondenciji sa c. kr. vojnim zapovjedništvom u Zagrebu. Prema
zapisniku se ujedno navodi okolnost potrebe prijenosa „rezervnih“ bolnica (zara-
znih) iz Temišvara, Karansebesa i Ilidže u Vinkovce, kako bi se osigurala skrb za
zaražene vojnike, a ujedno da bi se postojeće bolnice za ranjenike, koje su tada već
djelovale u svilari, pučkim školama, gimnaziji i građanskoj bolnici, prenijele u no-
voopremljene vojne barake. O samome početku rada bolnice znakovite obavijesti
pruža Comissions-Protokoll (povjerenstveni zapisnik) od 26. ožujka 1915. o utvrđi-
vanju stanja i načina uporabe dodijeljenoga zemljišta za gradnju vojnih baraka. Iz
njega proizlazi da je zamisao o gradnji vojne zarazne bolnice već u prosincu 1914.
bila uobličena, da bi u siječnju 1915. posredstvom nadžupana Hideghetyja bila
dogovorena što skorija realizacija izgradnje vojnih baraka. Smještaj bolnice kraj
željezničkoga kolodvora bio je pogodna opcija radi potrebne izolacije žiteljstva od
bolesnih i zaraženih vojnika.
Detaljnije okolnosti o početku rada bolnice ne posjedujemo, no iz jednoga ko-
tarskog spisa upućenoga Zemaljskoj vladi, odjelu za unutarnje poslove od 30. svib-
nja 1915. vidljivo je da su one tada već postavljene sukladno propisima i bolnica je
započela s radom.35
Prema sačuvanom katastarskom planu vojne zarazne bolnice od 15. ožujka
1915. godine uočljiva je struktura vojnih objekata – ukupno 51 vojna baraka smje-
štena je na potezu sjever – jug od kolodvora neobrađenim zemljištem zapadno od
Kolodvorske ulice (današnja Ul. Ante Starčevića), neposredno na mjestu današnje
Ul. kneza Mislava.
34
35

Vojne barake građene su prema unaprijed pojašnjenom sustavu Deckerovih ba-
raka,36 a struktura vojnoga kompleksa oslikava uobičajen model izgradnje vojnoga
saniteta u Austro-Ugarskoj Monarhiji:
- Barake 1 – 32 (bolesničke barake); odvojene od ostaloga prostora
- Baraka 33 (praonica)
- Baraka 34 (kupatilo)
- Baraka 35 (prostor za dezinfekciju)
- Baraka 36 (kuhinja)
- Baraka 37 (uprava)
- Baraka 38 (njegovateljica)
- Barake 38 – 41 (osoblje bolnice)
- Baraka 42 (mrtvačnica)
- Baraka 44 (ambulanta)
- Baraka 45 (operacijska sala)
- Baraka 46 (prijam bolesnika)
- Baraka 47, 49 i 51 (magacini)
- Baraka 48 (stražarnica)
- Baraka 50 (pekarnica)
Dakle, ako se uzme u obzir da je u jednoj bolesničkoj baraci prema spomenu-

tom modelu izgradnje moglo biti zbrinuto do cca 70 bolesnika, lako možemo
izračunati da je u vojnim barakama u Vinkovcima trenutno mjesta moglo biti za
ukupno 2.200 bolesnika, što je dakako manje od bršadinske bolnice, no svakako
za Vinkovce važno jer je i kao takva ona u bitnome rasteretila dotadašnje bolnice
koje su pod okriljem Crvenoga križa djelovale u samoj gradskoj sredini, izloživši
time priljevom ranjenika i bolesnih vojnika već u prvoj godini ratnih sukoba na
balkanskom bojištu stanovništvo nepotrebnim zarazama.
Prema zapisima iz spomenutoga predmeta vidljivo je da se i nakon završetka
rata bolnica tamo još nalazila, a u nedostatku drugih vrjednijih povijesnih izvo-
ra u ovome trenutku svakako je i ovaj zapis iz fonda Kotarske oblasti Vinkovci
znakovit.
36
Vidi bilješku 29.

Slika 4.
Prikaz rasporeda baraka vojne bolnice u Vinkovcima
(izvor: DAVU, KOV, predmet br. 7757/1915, kut. 304.)
Ostale zarazne bolnice

Osim navedenih bolnica, na području današnje Vukovarsko-srijemske župa-
nije djelovale su i druge zarazne bolnice, izravno ili neizravno vezane s pojavom
bolesti koje su vojnici donijeli povratkom s jugoistočnoga bojišta. Pojavom ko-
lere, osobito u prvim godinama rata, u mnogim se mjestima županjskoga kota-
ra organiziraju redovne mjesne straže, a u vinkovačkom je kotaru u tu svrhu u
Otoku osnovana posebna zarazna bolnica. Nalazila se u zgradi pučke škole, pod
upravom mjesnoga vojnog zapovjedništva.37 Unatoč mjerama koje je Županijska
oblast u Vukovaru poduzimala u obrani od kolere, česti su dopisi u fondu Ko-
tarske oblasti koji svjedoče o alarmantnom stanju širenja bolesti na otočkom po-
dručju, borbi s bolešću, prisutnim raskužnim mjerama javnih objekata i privatnih
kuća, u koju svrhu se, uz postojeću bolnicu, uređuju čak 4 izolane (karantene)
37
DAVU, KOV, Dopis Kotarske oblasti Vinkovci ravnateljstvu Niže pučke škole u Otoku od 18.
siječnja 1915., predmet br. 1327/1915, kut. 297.

za oboljelo stanovništvo.38 Nakon 1915. godine, posebno u 1916. godini, sudeći
prema sačuvanim zdravstvenim izvješćima Kotarske oblasti Vinkovci, širenje ove
bolesti jenjava, što je zasluga svakako organizirane skrbi i mjera državne vlasti u
suzbijanju ove opake bolesti.
Osim ove, tijekom 1915. djelovale su još i druge manje bolnice za zarazne bole-
sti poput crnih kozica u Boboti i Tordincima, kapaciteta 20 kreveta.39
U Vinkovcima je, među ostalim, djelovala i Kr. stabilna bolnica erarskih konja
osnovana početkom rata na području ciglane vinkovačkoga trgovca Koste Stoja-
novića, poslije u vlasništvu Hrvatske eskomptne banke d.d. u Vinkovcima, gdje
je do rujna 1915. liječeno oko 2.000 konja za vojne potrebe. U sačuvanom tisku
vidi se pogled na bolnicu, operacija konja, kovačnica uz bolnicu i uprava bolnice
sa zapovjednikom.40
Zaključak
U radu sam nastojao na temelju dostupnoga arhivskog gradiva, dnevnih tisko-
vina i objavljene literature prikazati razvoj vojnih saniteta i organizirane skrbi za
ranjenike i bolesne vojnike u Prvom svjetskom ratu na području današnje Vuko-
varsko-srijemske županije, koju su tada pokrivala tri upravna kotara – Vukovar,
Vinkovci i Ilok. Promatran je aspekt rada vojnih zdravstvenih ustanova koje je –
sukladno tekovinama međunarodnoga ratnog i humanitarnog prava – državna voj-
na vlast prepustila organizacijama Crvenoga križa koje su već tada djelovale gotovo
u svim većim mjestima Austro-Ugarske Monarhije, te ustanova koje je na poseban
način organizirala vojna uprava za skrb nad ranjenim i zaraženim vojnicima.
Nagli razvoj ratnih sukoba, pogotovo u prvim godinama Prvoga svjetskog rata,
zatekao je naše krajeve u najvećoj mjeri pogođene surovom stvarnošću, ozbiljnošću
situacije koja je donosila neizvjesnost i nesagledive perspektive, dok je cijeli javni
život bio prilagođen i podređen vojnim potrebama.
38
DAVU, KOV, predmet br. 9045/1915, kut. 306.; predmet br. 2234/1915, kut. 298.; predmet
br. 8010/1915, kut. 305.
39
Rikard Hafner-Lahorski (ur.), nav. dj., str. 54.
40
Ilustrovani list, br. 39. od 25. rujna 1915.

IZVORI I LITERATURA
 Baždar, Zdenka, Pošastna bolnica u Bršadinu – „Drvenom Beču“ 1915. – 1918. godi-
ne, u: Scrinia Slavonica, br. 1/2001., Slavonski Brod, 2001.
 Černi, Ružica, Ilok u Prvom svjetskom ratu, u: Zapisi o Iloku i Iločanima u Prvom
svjetskom ratu (1914. – 1918.), katalog izložbe, Muzej grada Iloka, Ilok, 2015.
 Državni arhiv u Vukovaru, Fond: Brodska imovna općina Vinkovci, HR-HDA-
VK-32.
 Državni arhiv u Vukovaru, Fond: Centar za usmjereno obrazovanje „M. A. Reljković“
Vinkovci, HR-DAVU-VK-35.
 Državni arhiv u Vukovaru, Fond: Kotarska oblast Vinkovci, HR-DAVU-VK-37.
 Državni arhiv u Vukovaru, Fond: Opća pučka škola Nuštar, HR-DAVU-VK-463.
 Fureš, Rajko, Bolnice Crvenog križa u Hrvatskoj u Prvom svjetskom ratu, izlaganje na
znanstvenom skupu „Zdravstvo i socijalna zbivanja u Prvom svjetskom ratu”, Zagreb,
20. studenoga 2014. godine.
 Hafner-Lahorski, Rikard (ur.), Osijek i okolica za Svjetskoga rata 1914.-1915., Osijek –
ratni almanah, Osijek, 1915.
 Horvat, Vlado, Vukovarska društva (1859. – 1945.), Vukovar, 2007.
 Ilustrovani list, br. 39. od 25. rujna 1915.
 Izvještaj Kr. velike gimnazije u Vinkovcima za šk. god. 1915./16.
 Samaržija, Zdenko, Slavonska ratna svakodnevica – crtice iz povijesti zdravstva, u:
Hrvatska revija, br. 3/2014., Matica hrvatska, Zagreb, 2014.
 Sriemske novine, od 20. listopada 1915., br. 84.
 Šalić, Tomo, Vinkovački leksikon, Vinkovci, 2007.
 Školska spomenica – Spomenica za Nižu pučku školu (rukopis), Muzej grada Iloka.
 Tkalac, Hrvoje, Županja i okolica u Prvom svjetskom ratu (katalog izložbe), Državni
arhiv u Vukovaru / Zavičajni muzej „Stjepan Gruber“ Županja, 2014.
 Vojna enciklopedija, sv. I., Beograd, 1970.

SUMMARY
The paper analyses the functioning and importance of military hospitals and
infirmaries, as well as Civilian Health Service during World War I in what is now the
Vukovar- Srijem County, which covered administrative districts of Županja, Vinkovci,
Vukovar and Ilok at the time. The escalation of war conflicts, outbreaks of infectious
diseases in Eastern front troops and the growing influx of the wounded urged the military
authorities to pick strategic locations for the development of military hospitals, whereby the
advantageous location of the Vinkovci and Vukovar area, on the railway and waterway
routes of within Austria-Hungary, most certainly had a pivotal role.
Under the influence of the Red Cross, almost all towns and villages saw the founding
of civilian service for the sick and wounded, while the military authorities organized
military hospitals and special hospitals for the containment of epidemics, such as those
in Vinkovci and Bršadin near Vukovar. The author describes their functioning and
importance, emphasizing the fact that the largest of these, the Bršadin hospital christened
“Wooden Vienna” was capable of housing some 7000 sick, and stood as the largest hospital
of the kind in the Austro-Hungarian Monarchy. Also notable is the Vinkovci hospital
for infectious diseases, situated by the Vinkovci railway station. Its blueprints have
been preserved as part of the archival fund of the Royal District of Vinkovci, and are in
possession by the Vukovar State Archives.

Igor Josipović, asistent
Filozofski fakultet Osijek
KAZNENI PRIJESTUPI VOJNIKA

28. DOMOBRANSKE PJEŠAČKE PUKOVNIJE
TIJEKOM PRVOGA SVJETSKOG RATA
U SRIJEMSKOJ ŽUPANIJI
Kako je Prvi svjetski rat odmicao, tako su i kazneni prijestupi aktivnih vojnih
osoba postajali sve češći. Presudama Kraljevsko ugarskog domobranskog suda u
Zagrebu, zaduženog za kaznene prijestupe vojnika, dobiva se uvid u stanje au-
strougarske vojske, moral i karakter njezinih vojnika, koji su ili prisilno ili do-
brovoljno unovačeni. A posredno, uočava se moralno stanje i teška ekonomska
slika mjesta i krajeva Srijemske županije, kao uzroka. Od umorstava do
dezerterstva, kao najozbiljnijih prijestupa, istraživanje je pokazalo i razloge
zbog kojih su se pripadnici 28. domobranske pješačke pukovnije, kao pojedinci
rodom iz Srijema ili iz drugih krajeva države na području Srijemske županije,
odlučivali na kršenje zakona. Pokušaji izbjegavanja civilnih sudova svojevolj-
nim pristupanjem vojsci, neprestane krađe i bježanja iz vojske, samo su male
crte koje daju širu sliku prilika u Srijemu u Prvom svjetskom ratu.
Ključne riječi: kaznene presude, Domobranski sud u Zagrebu, Prvi svjetski rat
1. Uvod
Četiri godine ratnih zbivanja, koje su po prvi puta dobile predznak svjetske,
nisu zaobišle niti područje Hrvatske. Kao sastavni dio vojske Austro-Ugarske Mo-
narhije, Hrvati su također sudjelovali na bojištima na kojima je vojska Monarhije
vodila oružane sukobe protiv susjeda.
Ratne strahote, užasi ubojstava i razaranja sastavni su dio ratnih zbivanja. Utjecaj
spomenutih čimbenika različito djeluje na vojnike i civile. Osim ratovanja na bojištu
i potencijalno po život opasnih situacija, povratak u svakodnevni život nije lagan,
ne samo za vojnike, nego i za civile. Kako je Prvi svjetski rat bio prvi rat tako velikih
razmjera u svijetu, tako se njegov utjecaj osjetio i na području Srijemske županije.
Kazneni prijestupi vojnika 28. domobranske pješačke pukovnije tijekom... 121

Osim ratnih zbivanja, na područje Srijemske županije i na njezino stanovniš-
tvo traga je ostavilo i drugačije ponašanje vojnika. Kazneno ponašanje. Pripadnici
28. pješačke pukovnije, ali i pripadnici ostalih hrvatskih pukovnija koji su se na
području Srijema zatekli slučajno ili s namjerom, činili su kaznena djela protiv lju-
di i imovine, koje je sustav morao sankcionirati, od Kotarskih sudova i Sudbenih
stolova, koji su donosili presude i obavljali izvidne radnje, do posebno ustrojenoga
Domobranskoga suda koji je bio posljednja prizivna razina vojnoga sudskog proce-
sa. Uvidom u sudske procese probat će se utvrditi kako se društvo i sustav u cjelini
nosi s takvim prijestupnicima.
Istražujući pravosudni sustav uviđamo presjek ponašanja ljudi u ratnim vre-
menima, od onih koji čine prijestupe do onih koji ih trpe. Tako ćemo vidjeti na
primjerima moguće razloge činjenja kaznenih djela. Posebnost ovoj priči daje či-
njenica kako se radi o kaznenim prijestupima tijekom ratnih zbivanja. Zašto ljudi
čine kaznene prekršaje pitanje je svih znanosti koje se tim fenomenom bave. Zašto
to isto čine tijekom rata, traži dodatno objašnjenje, koje se svakako nakon ovoga
istraživanja može pronaći u sudskim procesima i presudama.
2. Kraljevsko ugarsko-hrvatsko domobranstvo

Prije nego raspravimo o kaznenom postupanju i kaznenom okviru, prikazat
ćemo ustrojstvo austrougarske vojske. Kako je već spomenuto, ratišta na kojima
je vojska Austro-Ugarske bila raspoređena protezala su se od zapadne fronte, pred
kraj rata, preko Soče i rata s Talijanima do Srbije i solunske fronte te, glavnoga
ratišta, istočne fronte i sukoba s Rusima. Prije početka rata Monarhija je u vojsku
pozvala manje mladića nego Francuska, a većina je novaka služila kraći vojni rok.
Imala je veći broj neprijatelja, s juga Srbe i Crnogorce, na istoku Ruse, a na zapadu
Talijane. Stoga su i bili razrađeni planovi: Slučaj ‘’I’’ za Italiju, slučaj ‘’B’’ za Balkan i
slučaj ‘’R’’ za Rusiju. Želja nije bila ratovanje na svim frontama. Istoku su pristupili
kao jedinstvenom problemu, očekujući da će se Rusija uključiti u rat na Balkanu
tako što će ih napasti na istoku. Trupe su na istoku bile podijeljene u tri kontingen-
ta: jedan koji brani granice u Galiciji od Rusa, drugi uz granicu sa Srbijom i treći
koji bi trebao napasti Srbiju. U slučaju rata s Rusijom, većinu bi vojske uputili u
Galiciju, dok bi prema Srbiji provodili defenzivu. Na istoku su, na početku rata,
Rusi angažirali 53 pješačke divizije, nasuprot 37 austrougarskih.1
Što se uloge hrvatskih vojnika tiče, oni su bili mobilizirani za balkansko bo-
jište, i to odmah nakon atentata u Sarajevu, gdje su sudjelovali u početnim pora-
1
David Stevenson, 1914.-1918., Povijest prvog svjetskog rata, Zagreb, 2014.,123.-128.

zima monarhijske vojske. Od 1915. godine se postrojbe raspoređuju i u Galiciju,
gdje se ističu XIII. korpus zagrebački i 42. domobranska divizija. Iste je godine
otvoreno i zapadno bojište prema Italiji, njezinim stupanjem na stranu Antante,
tako da se dio vojske prebacio s istočnoga bojišta, a pod komandom Svetozara
Borojevića.2
Kada sagledamo cjelokupno ustrojstvo vojske Monarhije, vidimo kako se vojna
sila sastojala iz triju dijelova. Prva je bila zajednička carsko-kraljevska vojska za po-
dručje cijele Monarhije koja je bila pod upravom zajedničkoga Ministarstva rata, a
službeni je jezik bio njemački. Druga dva dijela su bile zasebne vojske – Kraljevske
domobranske postrojbe – zasebne za austrijski i ugarski dio Monarhije. U sastavu
Kraljevskog ugarskog domobranstva bilo je Kraljevsko ugarsko-hrvatsko domo-
branstvo u kojem je službeni jezik bio hrvatski. Oba su bila podređena ugarsko-hr-
vatskom Ministarstvu obrane u Budimpešti.3
Kraljevsko ugarsko domobranstvo osnovano je 5. prosinca 1868. godine Za-
konskim člankom XLI. o domobranstvu Hrvatsko-ugarskog sabora. Cijelo po-
dručje ugarsko-hrvatske države podijeljeno je 1868. godine na 6 domobranskih
okružja: a) s ove strane Dunava, b) s one strane Dunava, c) s ove strane Tise, d)
s one strane Tise, e) erdeljsko, f ) hrvatsko-slavonsko. Reorganizacijom iz 1871.
godine broj okružja se povećava na sedam, a to su: I. peštansko, II. segedinsko, III.
košičko, IV. požunsko, V. budimsko, VI. erdeljsko i VII. zagrebačko-hrvatsko-sla-
vonsko.4 Tim smo dobili jedinstvenu vojnu postrojbu Banske Hrvatske i Slavonije,
ujedno i jedno posebno domobransko-hrvatsko-slavonsko okružje.5
Domobranstvo je bilo sastavni dio oružane sile Austro-Ugarske Monarhije i
služilo je za potporu zajedničke vojske i za unutarnju obranu te iznimno očuva-
nje javnoga reda i mira, popunjava ga se isluženim pričuvnicima zajedničke vojske.
Ako se domobranstvo upotrebljavalo izvan granica ugarske krune, bila je potrebna
dozvola zajedničkoga sabora.6
2
Filip Novosel, Hrvatsko-slavonske postrojbe u sastavu austrougarske vojske za vrijeme Prvog
svjetskog rata, Scrinia Slavonica 10 (2010), 282.-283.
3
Novosel, Hrvatsko-slavonske postrojbe, 275.-276.; Skupina autora, Povijest Hrvata od kraja 15.
stoljeća do kraja Prvog svjetskog rata, 603.
4
Sbornik ugarsko-hrvatskih skupnih zakona godina 1871, uređivan u hrvatsko-dalmatinskom mi-
nistarstvu u Budimu, broj 1-46, 5.-6.
5
Vladimir Huzjan, Raspuštanje domobranstva nakon završetka Prvog svjetskog rata, Časopis za
suvremenu povijest, god. 37., br.2., Zagreb, 2005., 446.
6
Milan Pojić, Ustroj austrougarske vojske na ozemlju Hrvatske 1868.1914., Arhivski vjesnik, god.
43. (2000), 155.

Od 1868. do 1890. godine domobranstvo je bio organizirano temeljem zakona,
iz kojega se vidi kako je VI. Hrvatsko-slavonsko okružno zapovjedništvo u Zagre-
bu bila vrhovno-upravna vlast za domobranske postrojbe na području Hrvatske i
Slavonije. Međutim, 1871. godine, povećanjem broja domobranskih okružja, to
zapovjedništvo postaje sedmo. Od predviđene 82 pješačke bojne i 32 eskadrona
konjaništva Kraljevskog ugarskog domobranstva, na Kraljevinu Hrvatsku i Dal-
maciju otpadalo je 4 pješačke bojne i 4 eskadrona konjice.
Reorganizacijom Ugarskoga domobranstva od 1874. godine, na području Hr-
vatske i Slavonije počinju djelovati zapovjedništva pješačkih brigada, Prve u Zagre-
bu, Druge u Vinkovcima. Pod vinkovačkom je upravom stajala 28. polubrigada u
Osijeku.
Do značajne promjene u položaju domobranstva unutar obrambene sile Au-
stro-Ugarske Monarhije dolazi 1890. godine donošenjem novoga Zakonskog član-
ka o domobranstvu (V: 1890) koji je praktički izjednačio položaj zajedničke vojske
i domobranstva i kojim se reguliraju odnosi domobranskih četa i same domobran-
ske vojske. Tako se domobranska vojska smatra dijelom oružane sile i u vrijeme
rata je pozvana podupirati zajedničku vojsku na obrani granica i samoga teritori-
ja države. Uz posebnu odluku zakonodavnih tijela, zajedničkoga sabora, može se
iskoristiti i izvan granica države. Popunjava se novacima iz godišnjega novačkog
kontingenta, na trajanje od 10 godina i u tom razdoblju 12 500 vojnika. Istim se
zakonskim člankom uvode pješačke pukovnije, od kojih je i ustrojena 28. osječka
pukovnija koja je, kao i ostale s područja Hrvatske i Slavonije (25., 26., 27.) spadala
pod zapovjedništvo 83. i 84. brigade.7
Prema članku 6., područje zemalja ugarske krune se dijelilo na 7 domobranskih
okružja, a područje Hrvatske i Slavonije je činilo jedno jedinstveno, tzv. 7. Zagre-
bačko hrvatsko-slavonsko domobransko okružje. Prema članku 9. vidimo da se na
teritoriju ugarske krune domobranstvo sastoji od 94 bataljuna pješaštva, koji se po-
strojavaju u 28 pukovnija; 60 husarskih satnija koje se postrojavaju u 10 pukovnija,
za Hrvatsku i Slavoniju se stavlja 4 pješačke pukovnije s 12 bataljuna i husarsku
pukovniju sa 6 satnija.8
Prema ovom zakonu, službeni jezik je mađarski, zastava s početnim slovima nje-
govog veličanstva nosi zemaljske boje i grb ugarske države, dok je Hrvatskoj i Sla-
7
Sbornik zakonah i naredabah valjanih za kraljevinu Hrvatsku i Slavoniju, godina 1890 - komad
I - XIX, br.1-80, Zagreb, 1890.; Zakonski članak V: 1890 proglašen u ovom zborniku 23. 3. 1890.
Zakonski članak o domobranstvu, 329.
8
Isto, 330.

voniji službeni zapovjedni jezik hrvatski, zastava ima ime njegova veličanstva i nosi
grb ugarske države sa sjedinjenim bojama Hrvatske, Slavonije i Dalmacije. Novače
se samo oni koji imaju ugarsko državljanstvo i koji su tjelesno sposobni (npr. visoki
minimalno 153 cm)9.
Domobranstvo se dijelilo u tri roda: oni koji su na djelatnu službu obvezni,
pričuva i doknadna pričuva. Službena obvezatnost domobranstva traje 12 godina
za one koji su unovačeni, i to 2 godine djelatne službe i 10 godina pričuve. Što se
činova tiče, zakon kaže kako su činovi pripadnika domobranske vojske istoga ranga
kao i regularne vojske, i isključivo su pod nadzorom domobranskih vlasti, među-
tim, ako su okolnosti drugačije i kada djeluju zajedno s vojskom, onda potpadaju
pod njihovu nadležnost.10
Svakako se kao zanimljivost iz ovoga zakona može izdvojiti obveznost vojnih
vježbi za rezervu – pričuvnike i naknadne pričuvnike – koje traju 5 tjedana i koje
su se uvijek, svake godine, sazivale nakon žetve.11
Posljednji Zakonski članak o domobranstvu iz 1912. godine utvrđuje poveća-
nje novačkoga kontingenta za domobranstvo, i to za 1912. godinu 17.500 novaka,
za 1913. godinu 21.500 novaka, a za sljedeće godine 25.000 novaka. Smanjuje se
broj domobranskih okružja sa sedam na šest, s tim da je VI. okružje “zagrebačko
hrvatsko-slavonsko”. Pet ugarskih domobranskih okružja postrojava 7 pješačkih
divizija, dok VI. okružje postrojava jednu diviziju - ukupno 8 divizija. Broj po-
strojbi se povećava na 97 pješačkih bojni svrstanih u 32 pješačke pukovnije, 60
konjaničkih/husarskih satnija u 10 pukovnija, 70 topničkih bitnica svrstanih u 8
topničkih brigada.12
2.1. Regrutiranje s područja Srijemske županije
Područje Srijema i njegovi vojno sposobni muškarci regrutirani su u domobran-

sku vojsku i bili su u sastavu 28. pješačke pukovnije. Mladići svih uzrasta, profesija
i morala, uzimali su pušku u ruke, prisilno novačeni ili dobrovoljno. Kako je to
službeno izgledalo, odgovor daje pogled u službene dokumente toga vremena, koji
9
Isto, 329., 333.
10
Isto, 329.
11
I - XIX, br.1-80, Zagreb, 1890.; Zakonski članak V: 1890, proglašen u ovom zborniku 23. 3. 1890.,
333.
12
Milan Pojić, Ustroj austrougarske vojske na ozemlju Hrvatske 1868.1914., Arhivski vjesnik, god.
43. (2000), 156.

su propisivali okružna područja i mjesta regrutiranja. Teritorij Hrvatske i Slavonije
bio je podijeljen na jedno područje pod nazivom Kraljevsko ugarsko zagrebačko
VI. domobransko okružno zapovjedništvo sa sjedištima:
1. Sjedište popunidbenog zapovjedničtva: Varaždin, cesarsko i kralj. Okruž-
nog zapovjedništva središte: Bjelovar, Županija bjelovarsko-križevačka,
kotari: Bjelovar, Čazma, Garešnica...
2. Sjedište Zagreb, zapovjedništvo Zagreb (županije zagrebačka i varaždin-
ska dijelom)
3. Osijek B, županija Srijemska; sjedište popunitbenog zapovjedništva: Pe-
trovaradin, kotari: Vukovar, Vinkovci, Županja, Zemun, Mitrovica, Šid,
Ilok, Stara Pazova, Irig, Ruma
4. Osijek A, županija Požeška; sjedišta: Virovitica, Osijek, požeška i virovi-
tička...
5. Gospić, sjedište zapovjedništva Otočac, Modruško riječka i ličko-krbav-
ska županija
6. Karlovac, zagrebačka županija, sjedište zapovjedništva Karlovac 13
Za Hrvatsku i Slavoniju podjela mjesta novačenja se poklapala s granicama žu-

panija. Uglavnom je upravno sjedište županije izjednačeno sa sjedištem novačenja,
ali ima slučajeva da nije tako. Sjedište je mogao biti svaki onaj grad koji ima pravo
jurisdikcije ili grad s uređenim magistratom, kao i svaki upravni kotar.
Za Srijemsku županiju sjedište novačenja su isti gore navedeni gradovi, a po-
stajno mjesto popunitbenog kružnog zapovjedništva je Petrovaradin, a postajno
mjesto domobranskog popunitbenog zapovjedništva je Osijek.
Za Srijemsku županiju su Petrovaradin i Osijek B kao središta zapovjedništva, a
mjesta novačenja su Vukovar, Vinkovci i Županja.
3. Zakonski okvir
Kako se radi o djelatnim vojnim osobama, u Monarhiji je bio donesen i poseban
kazneni zakon te zakoni o oružanoj sili, koji su u svojim posebnim dijelovima do-
nosili odredbe vezane uz kaznena ponašanja vojnika, od dezerterstva do razbojstva
13
Podjelba zemalja svete krune ugarske na domobranska okružna područja i domobranska popu-
nitbena okružja, prilog od 1. siječnja 1914 i vrijedi do kraja vremena (knjižnica DAOS 355 POD),
str 561.-565.

i ubojstva14. Uz to je bio oformljen poseban Domobranski vojni sud u Zagrebu koji
je služio kao posljednja prizivna instanca u kaznenim slučajevima. Ti su zakoni
imali isključivu nadležnost nad djelatnim vojnim osobama i njihovim kaznenim
postupcima.
Tako se treba istaknuti Zakonski članak XXI., 1890., koji govori o kaznama za
one osobe koje se ne odazovu na službeni poziv na služenje vojske ili poziv na rat.15
Članak 1. toga zakona govori o tome da je za svaku osobu koja se ogluši na poziv
na redarsku službu, da popuni vojni ratni stališ – vojne redove, kazna tamnica 3
mjeseca do 1 godine, a u slučaju da se ne odazove u slučaju rata je 1 - 5 godina ta-
mnice. Kazna je kraća ako se u roku od 8 dana od poziva u vojsku ipak prijavi, samo
1 - 3 mjeseca. Teži oblici prijestupa, tzv. kazne zločina, kažnjavaju se sa 6 mjeseci do
2 godine tamnice. Tu spada i neodazivanje na poziv u vojsku preko 8 dana. Manji
oblici se smatraju prijestupima, a kazna je 1 - 3 mjeseca, gdje spada i slučaj ako se
osoba u roku od 8 dana nakon ogluhe na poziv ipak prijavi. Članak 5. govori kako
kazneni postupak s ciljem kažnjavanja prijestupa ogluhe na poziv u vojsku ili rad
spada isključivo u djelokrug Domobranskoga suda. 16
Nadalje, imamo „Naputak za provedbu zakonskog članka VI. od godine 1889.“,
koji proširuje neke odredbe Zakona o domobranstvu i obrani. Tako u članku 3.
stoji kako su sve djelatne vojne osobe podvrgnute samo obrambenom zakonu i
obrambenom zakonodavstvu.17
Prema članku 7. Zakona o domobranstvu uređena su pravila vezana uz sudbenu
nadležnost. Tako se tim člankom određuje da sve osobe danom kada su stupile u
službu ili vojnu vježbu spadaju pod vojničku sudbenu vlast, i to samo od trenutka
početka do kraja, tj. istupanja iz službe.18
14
Sbornik zakonah i naredabah valjanih za Kraljevine Hrvatsku i Slavoniju godina 1889., br. 1-79,
Zagreb, 1889., ZAKONSKI ČLANAK 6, 1889, Ob obrambenoj sili.
15
I - XIX, br.1-80, Zagreb, 1890, ZAKONSKI ČLANAK XXI, 1890 od 12. 6. o ‘’kaznah ako se tko
nepokori vojničkoj zapovijesi ili ako koga na to zavede“; Zbornik zakona 1890.
16
Isto, 411., 412.
17
I - XIX, br.1-80), Zagreb, 1890, NAPUTAK za provedbu zakonskog članka VI: od godine 1889
od obrambenoj sili i zakonskog članka V. Od godine 1890 o domobranstvu dio IV. Budimpešta
1893 (355NAP), 3.
18
Isto, 12.-15.

Sami kazneni postupci bili su vođeni na građanskim sudovima te su se oni u
postupku vodili kaznenim zakonom i postupkom koji su se odnosili na vojsku i
njezino djelovanje. Samo privođenje je obavljala vojna vlast, dok je ostatak sudsko-
ga procesa provodila civilna vlast. Građanski su sudovi, po završetku postupka, slali
spise na uvid domobranskim oblastima. Sudovi su morali voditi kazneni zapisnik o
svim korespondencijama.
4. Sudski procesi – primjer prakse i razlozi činjenja kaznenih djela

Od niza primjera okrivljenih vojnika, predstavit ćemo neke od slučajeva kako
bismo vidjeti kako je u praksi izgledalo provođenje zakona i kažnjavanje onih voj-
nika koji su prekršili zakon. Pokušat će se i prikazati suradnja civilnih i vojnih vlasti
suradnjom sudova u predmetima različitih nadležnosti i vidjeti efikasnost unatoč
ratnim zbivanjima.
U idućim primjerima ćemo pokazati neke slučajeve i razloge kaznenoga pona-
šanja vojnika i prikazati kako je komunikacija između civilnih i vojnih vlasti funk-
cionirala u praksi.
Prvi je primjer Josipa Zorlića, osuđenika koji je zajedno s još jednom osobom
i svojom ženom bio optužen za pljačku i bijeg iz zatvora. Inače je rodom iz Vuko-
vara, ali je pljačkao po Ivankovu u vrijeme dopusta. Žena je bila označena sudioni-
kom jer je ukradene novce koristila kako bi plaćala dugove. Njegov primjer upravo
govori o maloprije spomenutom slučaju suradnje civilnoga i vojnoga suda u istoj
stvari. Kako je on bio djelatna vojna osoba, a prijatelj i žena nisu, slučajevi su vođe-
ni usporedno na vojnom i civilnom sudu. Oba su suda jedan drugome dostavljala
zaključke, izvješća provedenih istraga i ostalu sudsku dokumentaciju. Sam Zorlić
je kao pučki ustaša bio od 1914. godine u 28. domobranskoj pukovniji, što je bilo
vidljivo iz njegova matičnoga lista. Prvi dio procesa, saslušanja, bila su provedena
na Kotarskom sudu u Vukovaru, nakon čega je samo Zorlić prevezen u istražni
zatvor u Osijek. Nakon pritvaranja i ponovnoga ispitivanja Zorlića, cijeli je slučaj
proslijeđen Domobranskom sudu u Zagrebu, koji je donio posljednji pravorijek u
vezi s tim slučajem. Zorlić je presuđen krivim pred tim sudom, dok su drugookriv-
ljeni i žena svoju presudu dobili pred Sudbenim stolom u Osijeku. Presude žene i
drugookrivljenoga su bile također dio Zorlićeva spisa.19
Upravo je ovaj primjer prikazan kako bi se pokazala uspješna komunikacija civil-
nih i vojnih vlasti u rješavanju kaznene stvari, što su prema zakonima i morali činiti.
19
HR-DAOS-2031, Kraljevski ugarski domobranski divizijski sud u Zagrebu, DK-895/16,
O-2042/16, kutija 1.

Drugi je primjer Ise Miletića, primjer koji govori o tome kako je temeljem do-
bre komunikacije svih nadležnih tijela slučaj proveden uspješno, unatoč drugači-
jim motivima okrivljenoga. Miletić je bio optužen za krađu, zajedno s još dvojicom
svojih prijatelja. Sam proučen spis je u sklopu dokumentacije Domobranskoga
suda u Zagrebu i iščitavajući sadržaj svih spisa može se rekonstruirati cijeli slučaj.
Prije nego je cijeli slučaj, pa i spis, završio u Zagrebu, Kotarski sud u Vukovaru
je proveo cijeli proces ispitivanja svjedoka. Samo ispitivanje je trajalo mjesec dana,
od 1. studenoga do 1. prosinca 1916. godine, kada su svi spisi, na zamolnicu Do-
mobranskoga suda sredinom 12. mjeseca završili u Zagrebu. Prema zapisima Ko-
tarskoga suda u Vukovaru, oštećene osobe svjedočile su kako ih je Miletić pokrao.
Tako je 6 oštećenih osoba iz Trpinje prijavilo kako su Iso Miletić i Joco Papić u
kolovozu pokrali 4 janjca od 4 osobe, 6 ovaca od jedne osobe i jednu ovcu. Za sva-
ku su ukradenu životinju izjavili i novčani iznos koji bi bio ekvivalent ukradenom.
Tako su i ovce i janjce cijenili na 100 kruna. A sve je počelo opijanjem u jednoj
gostionici u Veri, što je gazda te gostionice potvrdio, tj. čija je izjava također dana
pred sudom.20
Idući spis bio je spis drugookrivljenoga Joce Papića, kojega su svjedoci povezali
s Isom Miletićem. Primijetit ćete kako u ovom slučaju Miletića na vukovarskom
sudu nema, jer je on priveden u svojstvu vojnika i tijekom prosinca proveden na
Domobranskom sudu u Zagrebu. Drugookrivljeni je u izjavi priznao neka, ali ne
sva kaznena djela. Priznao je kako su se, nakon opijanja u Veri, Isinim kolima uputi-
li u Trpinju i tamo ukrali 6 ovaca koje su kasnije preprodali u Bijelom Brdu. Nakon
toga su zarađeni novac opet popili.21
Nakon provedenih žandarmerijskih izvida, ispitivanja od Kotarskoga suda u
Vukovaru, spisi cijeloga slučaja su proslijeđeni u Zagreb u 12. mjesecu 2016. go-
dine. Tada odvjetnik zapovjednika kraljevskog ugarsko-hrvatsko-slavonskog VI.
Domobranskog okružja izdaje tjeralicu. Oni u tjeralici zahtijevaju izvidni sudski
postupak na slobodi od 12. studenoga 2016. godine (osim na slobodi, izvid se mo-
gao odrediti i u istražnom zatvoru, ali se to odnosilo na osobe koje su već prive-
dene). Uhićenje Ise Miletića bilo je obavljeno od strane Kraljevskog ugarsko-hr-
vatsko-slavonskog oružničkog zapovjedništva, postaje Bobota. Okrivljen je bio za
krađu22.
20
HR-DAOS-2031, kutija 1, Kraljevski ugarski domobranski divizijski sud u Zagrebu, DK-
1150/16, O-2780/16.
21
Isto.
22
Isto.

Nadalje se temeljem dopisa od 18. prosinca 2016. godine, izdanoga od 28.
domobranske pukovnije koja je imala naredbu njega ‘’staviti pred sud’’ u Zagreb,
vidi da je nedugo nakon toga uhićen i sproveden u Zagreb. U sklopu tog zahtje-
va, Kotarski sud Vukovar je morao dostaviti i svu ostalu dokumentaciju ispitivanja
svjedoka i okrivljenika i izvadak iz kaznenoga zapisnika o prijašnjim kaznenim dje-
lima. Pridružen je spisu i matični list koji je sud u Zagrebu tražio od 28. pješačke
pukovnije23.
Prema dostupnim podatcima iz sudskoga spisa, Iso Miletić je bio rodom iz Vere,
kotar Vuka, županija Srijemska, grčko-istočne vjere, rođen 1886. godine, 31. ko-
lovoza 2016. unovačen. Iz ovih podataka je sud u Zagrebu tada uspio donijeti od-
luku vrlo brzo. Osim čitanja svih pristiglih dokumenata koji su ga inkriminirali,
onaj najvažniji je dostavila 28. pješačka pukovnija. A to je matični list. Iz procesa
se moglo zaključiti kako je navedeno djelo bilo izvršeno početkom kolovoza, a iz
matičnoga lista se moglo utvrditi kako je Iso Miletić bio unovačen 31. kolovoza iste
godine. Presuda je bila jasna. Već u veljači 1917. godine Domobranski sud je donio
odluku kako Iso Miletić ipak ne spada pod vojni, nego pod civilni sud. Tako je sve
spise proslijedio na Kraljevsko državno odvjetništvo u Osijek koje je postupak tre-
balo povesti na Sudbenom stolu u Osijeku, protiv Miletića kao civila.24
Svakako, prvo pitanje koje se nameće je motiv Miletića i ostalih, a takvih je
bilo, da neposredno nakon počinjenja kaznenoga djela stupe dobrovoljno u voj-
sku. A drugi je zaključak, svakako, učinkovitost sudskoga sustava. Kod prvoga je
jasno kako je jedan od glavnih motiva mogao biti izbjegavanje sudskoga procesa
i suočavane s kaznom koja bi slijedila. Do takvoga zaključka se može doći kad se
uzme u obzir da on, ali i ostali slični primjeri, nisu silom zakona ili zbog nekog
drugog razloga morali stupiti u vojsku. Ova činjenica samo ide u prilog i drugoj
tezi koju sam naveo. A to je da je represivni i sudski aparat ipak bio izuzetno do-
bro posložen, tako da se niti civil, pod krinkom odijevanja uniforme, niti vojnik
pod krinkom uniforme ne mogu izvući pred zakonom. Uređen i pravedan, pravni
sustav Austro-Ugarske Monarhije je uvijek nalazio načina kako pravdu i pravo za-
dovoljiti. Pravilna komunikacija, podjela nadležnosti i pravodobnost u izvršavanju
obveza svih razina koje su uključene u pravosudni proces potvrđuju učinkovitost
pravosudnoga sustava Monarhije.
23
Isto.
24
Isto.

5. Zaključak
Pripadnici 28. pješačke domobranske pukovnije istaknuli su se na bojištima voj-
nim vještinama, ali su po povratku svojim domovima pojedinci svojim kaznenim
ponašanjem nanijeli mrlju vlastitom ugledu i ugledu svoje postrojbe. Malobrojni
se pojedinci, unatoč ratnim strahotama, nisu libili postupaka s druge strane zako-
na. Počinjena kaznena djela protiv imovine otežavala su i tako tešku ratnu situaciju
svakom stanovniku Srijema. Izdvojeni slučajevi u radu govore samo o nekim pri-
mjerima kaznenih djela koja su počinili pojedinci, a kojih je bilo još mnogo. Opisi-
vanjem tih procesa probala se dati slika, odgovor na to što je motiviralo te ljude na
takav oblik ponašanja. Sam rat svakako je imao nekih utjecaja, međutim, postojali
su ipak neki drugi motivi iza njihovih postupaka. Tako smo na primjerima vidjeli
kako je počinjenje kaznenoga djela bila mogućnost izbjegavanja odsluženja civilne
kazne dobrovoljnim stupanjem u vojsku. S druge strane, zakonodavni okvir koji je
regulirao pravna i vojna pitanja, pokazao se odličnim u praksi. Od tjeralice i uhiće-
nja, do sudskih procesa, sudsko-represivni aparat odrađivao je posao u sankcioni-
ranju kaznenoga postupanja vojnih osoba, ali i civila koji su sudjelovali u kaznenim
radnjama. Tema svakako potiče na nastavak istraživanja jer mnoga pitanja vezana
uz odgonetavanje razloga činjenja prekršaja još uvijek ostaju otvorena.
IZVORI
 HR-DAOS-2031, Kraljevski ugarski domobranski divizijski sud u Zagrebu, DK-
895/16,O-2042/16, kutija 1.
 HR-DAOS-2031, Kraljevski ugarski domobranski divizijski sud u Zagrebu, DK-
1150/16, O-2780/16, kutija 1.
LITERATURA
 Huzjan, Vladimir, Raspuštanje domobranstva nakon završetka Prvog svjetskog rata,
Časopis za suvremenu povijest, god. 37., br. 2., Zagreb, 2005.
 Novosel, Filip, Hrvatsko-slavonske postrojbe u sastavu austrougarske vojske za vrije-
me Prvog svjetskog rata, Scrinia Slavonica br. 10. (2010.).
 Stevenson, David, 1914.-1918., Povijest prvog svjetskog rata, Zagreb, 2014.
 Pojić, Milan, Ustroj austrougarske vojske na ozemlju Hrvatske 1868.-1914., Arhivski
vjesnik, god. 43. (2000).
 Skupina autora, Povijest Hrvata od kraja 15. stoljeća do kraja Prvog svjetskog rata.
 Sbornik ugarsko-hrvatskih skupnih zakona godina 1871, uređivan u hrvatsko-dalma-
tinskom ministarstvu u Budimu, broj 1-46.

 Sbornik zakonah i naredbah valjanih za kraljevinu Hrvatsku i Slavoniju, godina 1890
- komad I - XIX, br.1.-80., Zagreb, 1890.; Zakonski članak V. 1890, proglašen u ovom
zborniku 23. 3. 1890. ''Zakonski članak o domobranstvu”.
 Podjelba zemalja svete krune ugarske na domobranska okružna područja i domobran-
ska popunitbena okružja, prilog od 1. siječnja 1914 i vrijedi do kraja vremena (knjiž-
nica DAOS 355 POD).
 Sbornik zakonah i naredbah valjanih za Kraljevine Hrvatsku i Slavoniju godina 1889.,
br. 1.-79., Zagreb, 1889., ZAKONSKI ČLANAK 6, 1889, Ob obrambenoj sili.
 Sbornik zakonah i naredbah valjanih za kraljevinu Hrvatsku i Slavoniju, godina 1890
- komad I - XIX, br.1.-80., Zagreb, 1890., ZAKONSKI ČLANAK XXI, 1890 od
12. 6. o ''kaznah ako se tko nepokori vojničkoj zapovijesti ili ako koga na to zavede”;
Zbornik zakona 1890.
 Sbornik zakona i naredbah valjanih za kraljevinu Hrvatsku i Slavoniju, godina 1890
- komad I - XIX, br.1.-80.), Zagreb, 1890., NAPUTAK za provedbu zakonskog član-
ka VI: od godine 1889 od obrambenoj sili i zakonskog članka V. Od godine 1890 o
domobranstvu dio IV. Budimpešta 1893 (355NAP).
SUMMARY
As World War I took its course, so did felonies committed by army members, which
grew in frequency. The verdicts of the Royal Hungarian Home Guard Court of Zagreb
provide insight into the state of the Austro-Hungarian army, its morale and the character
of its soldiers, who had either voluntarily joined up, or had been conscripted. Moreover,
one can indirectly identify the moral state and the difficult economic condition of different
settlements and areas of the Srijem County as the cause of the latter. Ranging from murder
to desertion as the gravest trespasses, the paper outlines the reasons which led members of
the 28th Home Guard Regiment, either as individuals, natives of Srijem, or from other
parts of the country, chose to break the law in the County of Srijem. Attempts to evade
civil courts by opting for voluntary military service, continuous thefts and desertions are
but small strokes that paint a larger picture of the state of affairs in Srijem during World
War I.

Mato Batorović
Ilok
OPIS PRVOGA SVJETSKOG RATA U

KRONICI FRANJEVAČKOG SAMOSTANA
U ZEMUNU I LJETOPISAC O. SOLAN MATKOVIĆ1
Franjevac o. Solan Matković (Ilok, 1863. – Zemun, 1919.) proveo je cijeli
Prvi svjetski rat u svojstvu poglavara Franjevačkoga samostana u Zemunu,
na granici velike Austro-Ugarske Monarhije i prvoj crti bojišnice 1914./1915.
Ondje je kroničarski detaljno opisao vojna djelovanja, ali i život u gradu u
to vrijeme. Kronika Franjevačkog samostana u Zemunu je prvorazredni izvor
za upoznavanje prilika toga vremena u najistočnijem dijelu Carevine, između
Save i Dunava. O. Solan neumorno je zapisivao mnoge detalje svojim čitkim
rukopisom i ostavio nam svjedočanstvo o tim teškim danima za Monarhiju,
ali i pučanstvo istočnoga Srijema. Zapisi o Prvom svjetskom ratu nalaze se u
Kronici Franjevačkog samostana u Zemunu od 134. do 182. stranice, a prate
zbivanja i organizaciju života u Zemunu od smrti prijestolonasljednika Fer-
dinanda i njegove supruge Sofije do svršetka Prvoga svjetskoga rata i ulaska
srpske vojske u Zemun, odnosno do osnivanja nove države – Kraljevstva Srba,
Hrvata i Slovenaca 1918.
Ključne riječi: Prvi svjetski rat, o. Solan Matković, Zemun, Franjevački samo-
stan u Zemunu
O. Solan Matković rođen je 19. svibnja 1863. godine u Iloku, od oca Andrije i
majke Marice, rođene Marinković. Na krštenju je dobio ime Antun. Osnovnu školu
završio je u Iloku. U Franjevački red stupio je u Beču 1880. godine, kada je dobio re-
dovničko ime fra Solan, Filozofiju je studirao u Földvaru, a Bogosloviju u Baji, odakle
28. studenoga 1885. godine brat Solan Matković, klerik student četvrte godine teologi-
je, stigao je vlakom iz Baje, a određen je da ovdje obavlja službu orguljaša2, bilježi kroni-
1
Na istu temu imao sam izlaganje na Znanstvenom skupu XIV. dani Julija Benešića u Iloku, 12.
prosinca 2014. godine.
2
Kronika Franjevačkog samostana u Brodu, IV., str. 105.
Opis Prvoga svjetskog rata u Kronici Franjevačkog samostana u... 133

čar Franjevačkoga samostana u Brodu na Savi. Na istoj stranici kroničar je zabilježio 13.
prosinca 1885. godine odlazak fra Solana u Đakovo, gdje je primio svete redove (pod-
đakonat i đakonat), a 21. prosinca i svećenički red. Brodski kroničar je zabilježio da je
o. Solan 8. siječnja 1886. godine proslavio mladu misu u Iloku, mjestu svoga rođenja3.
Već od studentskih dana o. Solan se bavi glazbom i obavlja orguljašku službu.
Službovao je u Brodu kao vikar samostana od 1886. do 1891. godine, potom odla-
zi u Vukovar za katehetu u osnovnoj školi i gimnaziji, gdje ostaje do 1895. godine,
kada je premješten u Ilok za kapelana i katehetu, potom službuje u Šarengradu kao
gvardijan od 1897. do 1900. godine. U Cerniku je gvardijan i župnik od 1900. do
1902. godine, kada po drugi puta odlazi u Vukovar za katehetu u gimnaziji, potom
je kratko vrijeme kateheta u Našicama, odakle 1910. godine dolazi u Zemun, gdje
je i umro 10. prosinca 1919. godine.
O. Solan Matković pisao je o katehetskim i pedagoškim temama4 te izdao prijevod
Hronološke jezgre starozavjetne Biblije. Napisao: Fr. Ks. Bobelka; preveo: o. Solan Matko-
vić, učitelj vjere u Komunalnoj maloj realnoj gimnaziji vukovarskoj. Zagreb, 1905.
Otac Solan u Kronici Franjevačkog samostana u Zemunu5 opisuje svoj dolazak:
O. Solan Matković.
Dana 10. siječnja t. g. /1910./ došao je u Zemun iz Našica, večernjim vlakom,
novoimenovani prezident6: o. Solan Matković, bivši cooperator7 i kateheta našičke
župe, kojemu je o. Matija8 još iste večeri predao upravu rezidencije, a on sam sutra dan
otputovao jutarnjim vlakom na Trsat, da nastavi svoju tajničku službu.9
3
Isto, str. 107.
4
Liturgična propovijed. Rekao ju O. Solan Matković, franjevac prigodom blagoslova novog oltara u
Bogdanovcima 3. svibnja 1904., Vukovar, 1904.; Orguljanje i pjevanje u pučkoj školi (u nastavci-
ma), Škola: list za učiteljstvo i prijatelje školstva. Karlovac, 1896.
5
Kronika zemunske rezidencije: Protocollum historiae domus Residentiae Semliniensis. III. dio;
1876. – 1939. Arhiv Franjevačkog samostana u Zemunu. B – I – 3. Knjiga velikog formata, vel. 41
x 26 cm. Tvrdo ukoričena, 226 str. Pisana crnom tintom. Do rujna 1909. godine Kronika je pisana
latinskim jezikom, od tada dalje kroničari je vode na hrvatskom jeziku.
6
Prezident – predstojnik je poglavar kuće - rezidencije gdje je manje redovnika od kanonskoga
broja (danas četiri redovnika) da bi bio pravno samostan, čiji poglavar je gvardijan. Redovito vjer-
nici i poglavara rezidencije oslovljavaju s gvardijan i kuću nazivaju samostan.
7
Suradnik u župi, župni pomoćnik, kapelan.
8
U Zemunu je iznenada umro o. Fabijan Peštalić, prezident Rezidencije, 26. prosinca 1909. go-
dine, te je provincijal poslao svoga tajnika o. Matiju Matijašeca da ga zamijeni do dolaska novoga
poglavara kuće o. Solana Matkovića. Peštalić je u Zemunu bio od 4. rujna do smrti 26. prosinca
1909. godine. Peštalić je u Kronici upisao samo svoj dolazak, i to na hrvatskom jeziku (str. 98.).
9
Isto, str. 99.

Iz navedenih podataka vidi se da je o. Solan u Zemunu proživio cijeli Prvi svjet-
ski rat. Na granici velikoga Carstva i prvoj crti bojišnice s neprijateljem, kroničar-
ski detaljno opisuje vojno djelovanje, a i život u gradu Zemunu.
Kronika Franjevačkog samostana u Zemunu je prvorazredni izvor za upozna-
vanje prilika toga vremena u najistočnijem dijelu Carevine, između Save i Dunava.
O. Solan Matković vodio je Kroniku od 1909. godine (opisao je smrt i ukop svoga
prethodnika o. Fabijana Peštalića na str. 98., a zadnji njegov zapis je iz kolovoza
1918. godine na 185. stranici).
O. Solan neumorno je zapisivao mnoge detalje svojim čitkim rukopisom i osta-
vio nam svjedočanstvo o tim teškim danima za Carevinu, ali i pučanstvo istočnoga
Srijema. Kroničar detaljno opisuje slijed događaja iz sata u sat, iz dana u dan. Vidi
se da je dobro informiran i da je upoznat sa situacijom na bojištu.
Zapisi o Prvom svjetskom ratu nalaze se u Kronici od smrti prijestolonasljedni-
ka i njegove supruge do kraja rata i osnivanja nove države, odnosno dolaska srpske
vojske u Zemun i organizacije života nakon rata, tj. od 134. do 182. stranice.
PRVI SVJETSKI RAT

u
Kronici Franjevačkog samostana sv. Ivana Krstitelja u Zemunu.10
Godina 1914.
(134. str.)
Provincijal o. Rafael Rodić Ljetopisac: o Solan Matković11
+ Prestolonasljednik Franjo Ferdinand.

Dana 28. lipnja 1914. ubijeni su iz revolvera u Sarajevu Njihove c. i kr. Visosti
nadvojvoda i nasljednik prestolja Franjo Ferdinand i Njegova prejasna supruga So-
fija vojvotkinja Hohenberg. Još na vrijeme priskočio je vlč. provincijal franjevaca
L. Mihačević i podijelio im odrešenje. Mi Hrvati duboko oplakujemo smrt pokoj-
nika, jer nam je bio osobito sklon i velike nade polagasmo u Njega. Pokoj vječnji
daruj im Gospode, neka počivaju u miru!
10
Zahvaljujem fra Željku Pauriću, predstojniku Franjevačkoga samostana u Zemunu, što mi je dao
priliku upoznati knjižnicu i arhiv, te gđi Maji Širić koja mi je pomogla u transkribiranju rukopisa,
prepisivanju i čuvanju teksta.
11
Na zaglavlju stranice uvijek je navedena godina, predmet, koji se na lijevoj strani lista naznači,
ime provincijala i ime kroničara.

Svečane zadušnice 3. VII.
Dne 3. Srpnja t. g. služio je O. prezident u ovdješnjoj našoj franj. crkvi svečane zaduš-
nice za pokojnog prijestolonasljednika Franju Ferdinanda i vojvotkinju Sofiju Hohen-
berg. Ovim zadušnicama prisustvovale su naše Trečoretkinje i mnogi drugi gradjani.
(135. str.)
Rat monarhije sa Srbijom
Rok ultimatuma do 25. srpnja u 6 sati poslijepodne.

Dne 23. srpnja 1914. u 6 sati po podne uručio je Austro-Ugarski poslanik ba-
run Gisl notu austro-ugarske vlade vladi Kraljevine Srbije, kojoj je sadržaj u bitno-
sti kako slijedi:
U uvodu spominje se izjava, što ju je srpski poslanik Simić u Beču 31. ožujka
1909. uručio, i u kojoj Srbija izjavljuje, da aneksijom Bosne i Hercegovine izvrše-
nom činjenicom nijesu povrijedjena njena prava, pa se obvezuje, da će svoju politi-
ku u buduće promijeniti, te s Monarhijom živjeti u prijateljstvu.

Unatoč toj izjavi izbile su u Srbiji pojave i prevratne težnje, koje idu za otrgnu-
ćem pojedinih dijelova Monarhije.
Srpska vlada ne samo što nije održala svečano preuzetu obvezu, nego ništa nije
učinila, da uguši taj pokret.
Kr. srpska vlada nije prestala to trpjeti pače ni u onom momentu, kada je do-
gadjaj od 28. lipnja cijelom svijetu pokazao grozovite posljedice takvoga trpljenja.
Iz priznanja zločinačkih začetnika atentata proizlazi, da je taj atentat zasnovan u
Beogradu, da su ubojice oružje i bombe dobili od srpskih oficira i činovnika, koji su
pripadali „Narodnoj Obrani”. Rezultati istrage c. i kr. vladi više ne dopuštaju trpeljivo
čekanje. Stoga se zahtijeva: da srpska vlada na prvoj strani zvaničnoga lista objeloda-
ni svečanu izjavu, u kojoj ona protiv Monarhije uperenu propagandu osudjuje. Srp-
ska vlada žali, što su Srpski oficiri i činovnici učestvovali u toj propagandi.
Ta će se izjava u isto vrijeme u jednoj dnevnoj zapovijedi kraljevoj do znanja
staviti vojsci, koja će se objelodaniti u zvaničnom listu vojske.
Osim toga obvezuje se vlada, da će prepriječiti takve publikacije koje draže na
mržnju i prezir protiv Monarhije. „Narodna Obrana” ima se raspustiti, a iz vojne
uprave imaju se otpustiti svi oficiri i činovnici, koji su krivci propagande protiv
Monarhije.
Ima se provesti istraga protiv učesnika komplota od 28. lipnja, a pri dotičnim
izvidima učestvovat će organi c. i kr. vlade.
Major Boja Tankosić i izvjesni Milan Ciganović neka se uhite. Srpske vlasti neka u
buduće ne sudjeluju pri prokriomčarenju oružja i bombi preko medje, a neodgovor-
ne izjave visokih Srpskih funkcionara povodom atentata ima srpska vlada razjasniti.
Odgovor srpske vlade očekuje se najkasnije do subote 25. srpnja u 6 sati poslije podne.
Diplomatske veze prekinute
Pošto odgovor srpske vlade nije do 6 sati rečenoga dana stigao, otputovao je
austroug. poslanik vladom u ½ 7 sati u Zemun, a večernjim vlakom odavle u Beč.
(136. str)
Kraljev proglas narodima
Kraljev proglas narodima
/: Točni originalan tekst Kraljeva manifesta:/
Mojim narodima!
Bila je moja najveća želja, da godine, koje su Mi milošću Božjom još dosudjene,
posvetim djelima mira i da moje narode sačuvam od teških žrtava i tegoba rata.

Providnost je medjutim drugačije odlučila. Djelovanje jednog mržnjom zado-
jenog protivnika sili Me, da se zbog očuvanja časti moje Monarhije, zbog zaštite
njezinog ugleda i njezinog svjetskog položaja, zbog osiguranja njezinog posjeda
nakon dugih godina mira mašim mača.
Nezahvalno brzo zaboravljajući Kraljevina Srbija, koja je već od prvih početaka
svoje državne samostalnosti, pa do najnovijeg vremena od Mojih predja i od Mene
podupirana i unapredjivana bila, pošla je već pred godinama putem otvorenog ne-
prijateljstva protiv Austro-Ugarske.
Kad sam nakon tri decenije blagotvornog mirnog rada u Bosni i Hercegovini
proširio Moja vladalačka prava na te zemlje, probudila je ta moja odredba u Kralje-
vini Srbiji, čija prava ni na koji način nijesu bila povrijedjena, provale neobuzdane
strasti i najogorčenije mržnje.
Tada se je Moja vlada poslužila lijepom prednošću jačega pak je u najskrajnjoj po-
pustljivosti i blagosti zatražila od Srbije samo sniženje njene vojske na mirovno stanje
te obećanje, da će u buduće ići putem mira i prijateljstva. - Vodjena istim duhom
umjerenosti Moja se je vlada, kad je Srbija pred dvije godine vodila borbu s turskom
carevinom ograničila na očuvanje najvažnijih životnih uvjeta monarhije. Ovom dr-
žanju imala je Srbija u prvom redu zahvaliti, što je polučila svrhe svoga rata.
Nada da će Srpska Kraljevina cijeniti strpljivost i miroljubivosti Moje vlade i da
će iskupiti svoju riječ, nije se ispunila.
Sve jače ključa mržnja protiv Mene i Moje kuće, sve otvorenijim pokazuje se
nastojanje, da se neodjelivi krajevi Austro-Ugarske silom otrgnu.
Zločinačko rovarenje zahvaća preko granice, da na jugoistoku monarhije pot-
kopa temelje državnog poretka, da narod, kojemu Ja u očinskoj ljubavi poklanjam
Svoju punu brigu uskoleba u njegovoj vjernosti prema vladalačkoj kući i domovini,
da jedva doraslu mladež zavede i da ju razdraži na zločinačka suluda i veleizdajnič-
ka djela. Čitav niz zasnovanih umorstva, jedna sustavno pripravljena i provedena
zavjera, koja je svojim strahovitim uspjehom Mene i Moje vjerne narode pogodila
u srce, pokazuje na daleko vidljivi krvavi trag onih potajnih spletaka, koje su iz
Srbije spremljene i vodjene.
Ovomu se nesnošljivomu rovarenju mora doskočiti, neprekidnim izazovima Sr-
bije učiniti kraj, treba li, da čast i dostojanstvo Moje monarhije ostanu netaknuti i
da se njezin državni, gospodarski i vojnički razvoj očuva od trajnih trzavica.
Uzalud je Moja vlada još zadnji put pokušala, da ovaj cilj postigne mirnim sred-
stvima, da ozbiljnom opomenom sklone Srbiju, ne bi li se obratila. Srbija je umjere-
ne i pravedne zahtjeve Moje vlade odbila i otklonila, da udovolji onim dužnostima,
kojih ispunjene u životu naroda i država sačinjava prirodne i potrebne temelje mira.

(137. str.)
Tako evo moramo pristupiti tomu, da oružanom silom stvorimo prijeko nužna
jamstva, koja treba da Mojim državama osiguraju poredak kod kuće i trajan mir
naprama vani.
U ovom sam ozbiljnom času potpuno svjestan čitavog zamašaja Svoje odluke i
svoje odgovornosti pred Svemogućim.
Ja sam sve ispitao i promislio.
Mirne savjesti stupam na put, što Mi ga dužnost pokazuje.
Ja se pouzdajem u Svoje narode, koji su se u svim burama vazda u slozi i vjerno-
sti okupljali oko Mojega prijestolja i bili uvijek pripravni na najteže žrtve za čast,
veličinu i moć domovine.
Ja se pouzdajem u hrabru i požrtvovnim oduševljenjem zadojenu obrambenu
silu Austro-Ugarske.
A ja se pouzdajem i u Svemogućega, da će podijeliti pobjedu Mojemu oružju.
U Bad-Ischlu, dne 28. srpnja 1914.
Franjo Josip s.r.
Tisza s.r.
Djelomična mobilizacija
Dne 26. srpnja proglašena je djelomična mobilizacija u cijeloj Austro. Ug. monarkiji.
Sveopća mobilizacija
Njegovo ces. kr. Apoštolsko Veličanstvo odredilo je previšnjom odlukom od
31.VIII.1914 sveopću mobilizaciju cjelokupne vojske, mornarice i obaju domo-
branstva, kao što i saziv pučkoga ustanka.
Prvi sukob.
Rat između naše monarkije i Srbije započeo je dne 29. srpnja 1914. u noći u 2
sata (u noći izmedju utorka i srijede), Kadno se čuo prvi topovski hitac, za kojim su
naskoro slijedili drugi. Početak prvog sukoba (bitke) otvoren je s beogradske strane
pucanjem na austro-ugarske transportne brodove. U pomenuto je vrijeme prolazio
jedan brod od dunavskog parobrodarskog društva pokraj stare beogradske tvrdjave
Kalimegdana. Najednom počeše sa Srbijanske strane pucati na ovu ladju sa strojev-
nim puškama. U to se stvorio najvećom brzinom dunavski monitor i otvori protiv
srpskih pozicija vatru. Naskoro je zatim bila Srpska baterija ušutkana. Topovsko pu-
canje umukne, a gledaoci, koji su se sakupili na zemunskoj obali mišljahu, da je time

stvar svršena. Najednom, oko ½3 sata poslije polnoći, začuje se od savskoga mosta
užasna detonacija. Srbi su pokušali, da razruše Savski most, koji spaja našu monarkiju
sa Srbijom, što im je samo djelomice uspjelo. U jutarnjoj se magli moglo opaziti, da
je samo jedan dio sa Srpske strane do prvoga stupa visio u vodi. Sam stup ostao je
netaknut. Stoga se moglo držati, da mostom mogu prolaziti pješačke čete.
Medjutim su još dva monitora prispjela u bojnu liniju i počeli (138. str.) nišaniti
na beogradsku tvrdju. U isto je vrijeme sa zemunske strane otvorila žestoku vatru naša
baterija. Prvi hitac monitora pogodio je kroz vojarne na Kalimegdanu, te ih na više
mjesta oštetio i jedan krov zapalio. Vatra se na krovu brzo stišala. U 4 i pol sata u jutro
bijaše - u srijedu – svršena prva bitka pred Beogradom i sad nastupi opet mir. U prva
24 sata pala su na našoj strani četvorica. Dvojica su vojnika ostali na mjestu mrtvi,
dok su druga dvojica podlegli ranama. Na savskom mostu, u času, kad je htio da te-
lefonira, ranjen je u pluća nadporučnik Ivan Knerler, koji će po svoj prilici ozdraviti.
Drugi sukob
Dne 30. Srpnja pucalo se i gruvalo s jedne i s druge strane danju i noći. Pri tome
okršaju ubijen je 1 naš podporučnik i ranjen 1 Korporal. Za poginule u Beogradu,
ne zna se. Te noći napali su Srbi pucnjavom iz pušaka našu prolazeću ladju „Al-
kotmanyi“. Kapetan ladje Karlo Eberling i Kormilar I.vi (prvi) Mihajlo Kremsker-
ger ostali su na mjestu mrtvi, dok je Ignac Kolar IIgi (drugi) Kormilar lako ranjen u
desnu nogu. Za poginule u Beogradu ne zna se. Vatra iz pušaka i puščanih strojeva
trajala je deset minuta.
Treći sukob.
31. srpnja čulo se žestoko pušketanje, a od ¾ na 3 u jutro strašno gruvanje topo-
va. Mir trajao do podne. Od 1-2 sata nastavila se bitka. Prizor je bio tim strašniji,
što uz bombe pucaju i gromovi. U 2 sata po podne plava kiša. Nastala tišina do ¼
na 3 sata po podne, Kadno se čuo prvi hitac iz topa i oštro pucanje iz pušaka. U ½
4 sata po podne nastao mir. Kiša pljušti – sve mirno. – Oko pet sati započeše teške
baterije na našoj strani ponovno s pucanjem. Sa Srpske strane odgovoriše topničke
pozicije, koje da su smještene na vježbalištu kod logora Banjica na južnoj strani
grada. Ovaj je topovski dvoboj trajao oko pol sata.
Već se je počeo spuštati sumrak, kad se s naše strane pojavi jedan aeroplan, koji
stade kružiti nad Beogradom. Gotovo istodobno se sa željezničkog mosta začuje
pucanje pušaka. Pucanje strojevnih pušaka upadne, a i monitori započnu s pucnja-
vom. Na srpskoj se strani opaža živahno komešanje. Infanterija, koja je kušala, da se
na savskoj obali utabori, povukla se bijegom natrag. A i pucanje pušaka na mostu
naskoro se svrši. Nastupi opet mir, i samo reflektori monitora, koji su doplovili do
„maloga ratnog ostrva“ (vlasništvo naše), osvjetljuju obalu, a isto tako i jedan mo-
nitor, koji je zaplovio u Savu. Oko 10 sati na večer vlada opet potpun mir i tama.

Dalnji razvitak bitke u mjesecu kolovozu
1. VIII.
1. kolovoza u 1 sat poslije polnoći otvore srpske pozicije opet vatru.
Teške baterije na našoj strani odgovaraju, a ujedno započinje i pucanje s moni-
tora. Kako se javlja, pokušali su Srbi, da ponovno sruše most, nu uz teške gubitke
su potisnuti natrag. Srpski napadaji ponavljaju se do jutarnjih sati, ali bez uspjeha.
(139. str.)
2. VIII.
2. kolovoza do četvrt na 12 potpuni mir. Tek okolo ¾ 12 prasnuo je prvi top.
Srbi nijesu uzvraćali. Cijeli taj dan spro(ve)dosmo u miru, kao što se i dolikuje
danu Gospodnjem.
3. VIII.
3. kolovoza u ¼ na 1 sat u noći oglasiše se naši topovi s kratkom pucnjavom. Srbi
se pritajili i neodazivlju se.
4. VIII.
Najžešće pucanje i gruvanje iz topova bilo je dne 4. kolovoza, sa jedne i s druge
strane. Gruvalo se dan i noć. Na našoj strani 2 mrtva i 1 lako ranjen. Broj poginulih
u Beogradu nepoznat, ali se veli, da ih je mnoštvo palo.
5. VIII.
5. kolovoza vlada potpuni mir. Oštro pucanje čulo se tek dne 6. VIII oko ½ 6
sati na večer.
6-7. VIII.
6-7. kolovoza vlada tišina i mir. Izgleda, kao da se vojska sprema na velika djela.
Jučer su donijeli u bolnicu bolesnog vojnika, koga je konj teško nogom udario, a
danas, opet jednoga, koji se je nehotice u trbuh nastrijeljio. Obojica trpe teške boli.
Sa zebnjom očekujemo nastavak rata.
Dnevna pobožnost „Za mir“ u našoj franj. Crkvi.

Molitve za mir
Počam od dana proglašenog rata obavlja se danomice u ovdješnjoj našoj franj. cr-
kvi pobožnost u čast Bl. Dj. Mariji, „pomoćnici Kršćana“. Pred oltarom Majke Božje
moli se svaki dan popodne u 5 sati krunica, zatim litanije Svih Sveti sa pripadajućim

molitvama (Ps 69) i na koncu „tri očenaša“ i „tri Zdravo Marijo“ sa molitvom „Za
mir“. U sv. misi uzima se (glasom biskupske okružnice od 1. kolovoza 1914, broj
1060) Kolekta, kada je to po rubrikama dopušteno, iz mise „Tempore belli“ „Deus
qui conteris bella….). Narod u velikom broju prisustvuje ovoj dnevnoj pobožnosti.
8. VIII. – 11. VIII.
Od petka na subotu, t.j. od 7-8. kolovoza noć prošla mirno. Tek oko 6 sati u
jutro, na 8. kolovoza odjeknula su tri hitca artilerijska prama „Banjici“. – Mir do
11. kolovoza prekidan kad kad kratkom pucnjavom.
11. VIII.
Žestoka bitka. Naša artilerija pogodila u beogradske mine. Čuo se silni prasak.
Te noći 4 mrtva i 7 ranjenih na našoj strani.
12. VIII.
Gruvalo i pucalo s jedne i s druge strane dan i noć. Naši zapalili šećeranu pred
Topčiderom, te jedan srpski šlep, u kojem je bio petroleum („nafta“). Plamen uža-
san, dim se nadvio nad Zemun, te se pričinjalo, kao da je katastrofa u Zemunu.
Povod je bio što su Srbi iza dimnjaka šećerane podigli motrilište i brzo im naši
spriječili vidik.
(140. str.)
13.-14. VIII.
Noći gruvanje topova, danju mir.
Zvonjenje na crkvama zabranjeno.
Kr. Redarstveno povjereništvo u Zemunu.
Broj 6034-1914. Dne 14. Kolovoza 1914.
Odluka.
Iz vojničkih razloga i na zahtjev mjesnog zapovjedničtva zabranjuje se do dalnje
odredbe zvonjenje na crkvama.
Neposluh progonit će se prijekim sudom.
O tom obavijest:
1. ces. i kr. vojno-postajnom zapovjedničtvu u Zemunu.
2. gradskom poglavarstvu u Zemunu.
3. obim mjestnim rimokatol. župnim uredima.
4. Samostanu Franjevaca u Zemunu.
5. Svim pravoslavnim parohijalnim zvanjima.

Upravitelj Kr. vladin tajnik Dr. Vuković v.r.
Kalendar bitke
15. Kolovoza čuje se neprestana pucnjava topova s naše strane, dok i Srbi uzvra-
ćaju, ali bez kakvog uspjeha.
16. Kolovoza. Hitci naše vješte artilerije pogodili u „Konak“ - Kraljevsku pa-
laču, zatim znatno oštetili zgradu ratnog ministarstva u Beogradu. Toga dana za-
palili su naši beogradsku ugljenaru blizu Kolodvora. Plamen je sukljao do sutraš-
njeg dana. Danas po podne prolazili su gradom vojnici na fijakerima bubnjajući,
upozoravali narod da se što manje nalaze po ulicama, jer bi se moglo dogoditi, da
Srbijanci bombardiraju Zemun, uslijed čega je nastala velika strava u publici. Me-
djutim, naša je vojska i nadalje sipala vatru na sumnjive zgrade u Beogradu, koje su
operacije trajale do 2 sata u noći.
17. Kolovoza. U jutro je donesen u bolnicu jedan ranjenik. Pucnjava još uvijek
traje, no nešto redje.
18. Kolovoza. Proslavljen je u svim crkvama rodjendan Njegova Veličanstva,
cara i kralja našeg apostolskog, Franje Josipa prvog najsvečanije.
Bitka na „Ciganliji”
19. Kolovoza. Ispod Topčidera, na Savi pruža se otočić „Ciganlija“ koji pripada Sr-
biji. Srpska se vojska ondje utaborila s nakanom valjda, da lakše prodru na našu stranu.
(141. str.)
Od 19.-20. VIII. zametnula se na tom otočiću žestoka bitka. Srbi su bili ondje
ušančeni i pucali su sa vrba, zaklonjeni, dočim su naši silom jurišali, ali uslijed silnog
gliba povukoše se natrag. Pri toj žestokoj borbi i navali, koja je trajala dan i noć, palo
je naših 230 momaka. Medju kojima ranjen je jedan poručnik, nadporučnik i jedan
kapetan. Broj mrtvih je nepoznat, jer su Srbi pucali i na sanitete, pa su mnogi naši
vojnici – mrtvi – ostali na bojištu – u glibu – pred „Ciganlijom“. Po pripovijedanju
naših vojnika palo je dvostruki broj Srpskih vojnika, premda su bili vrbacima zaštiće-
ni. - Juriš na „Ciganliju“ je obustavljen. Borila se magjarska regimenta broj 68.-
+ Papa Pio X.
Namjesnik Kristov, otac cijeloga kršćanstva, veliki Papa Pio X, umro je 20. VIII
1914. u 1 i 30 u noći.
Requiem
Za preminulog pokojnika otslužene su svečane zadušnice u našoj franjevačkoj crkvi
dne 27. kolovoza t.g. u prisuću članova Trećega Reda kao i ostalog nabožnog puka.

Od 20 – 28. VIII. vlada mir. Tek po noći čuje se puškaranje Srpske vojske na
naše monitore, koji doplove Savom ili Dunavom upravo pod Beograd. Na rik mo-
nitorskog topa ušute Srbijanci i mi spavamo mirno dalje.
Ne čuje se glasa o misijonarskom župniku u Beogradu.
Od 12 – 26. jula 1914. zastupao sam Vlč. gosp. Roberta Bezetzkog, rk. župnika
u Beogradu, a on otputovao bio u Beč, odanle u Marija Celj, zatim htio da podje u
Monakov tako, da do 13. kolovoza t.g. iscrpi svoj dopust. Preko dana vršio sam u
Beogradu svoje dušobrižničke dužnosti, a na večer vraćao bih se zadnjom ladjom u
svoj samostan u Zemunu. Sve je teklo lijepo i glatko, do 25. srpnja. Kao svaki dan
redovito, tako sam i ovoga jutra bio već u 7 sati u Beogradu. Poslije otslužene sv.
mise reče mi crkvenjak, da se naš austrougarski poslanik barun Gisl sprema na put,
što me je malo uznemirilo. (Međunaslov dodan naknadno: Poslanstvo A – U. žuri
sprema arkivu.) Oko ½ 10 sati skoknem k Preuzvišenom i kažem: Excelencija!
Pogovara se, da bi Vaša preuzvišenost imala već danas da ostavi Beograd? (Među-
naslov dodan: Poslanik Gisl govori i – putuje) Molim naputak, bi li smjesta br-
zojavio župniku Bezetzkome, neka odmah dodje, ili šta da činim, ako nas još danas
Vaša preuzvišenost ostavi? Preuzvišeni mi odgovori: „Do 6 sati čekam odgovor
od srpske vlade na predanu notu. Stigne li nepovoljan odgovor, putujem. Crkva,
škola i zgrada poslanstva potpadaju pod protektorat njemačkoga poslanstva i vi se
ne bojte ničesa. Za deset dana ćemo se vidjeti.“ Dne 25. VII. poslije podne dolazili
su k meni austrougarski podanici pitajući za savjet, bili oni ostavili Beograd, te se
iselili u svoje zavičajno mjesto? Ja sam im savjetovao, (142. str.) neka se za desetak
dana odstrane. Od 5 – 6 ure čekao sam u poslaničkoj zgradi odgovor na notu zna-
tiželjno, tko će ju donijeti i sa kakovom je paradom sve to skopčano. Za to vrije-
me nastajala je sve veća žurba i komešanje medju činovništvom u zgradi i dvorištu
poslanstva. Grofovi i baruni, u košuljama samo, prenašali i spremali arkiv u druge
sigurnije prostorije u dvorištu iste zgrade, a ja se postavio na prag crkvenoga porta-
la, da nikomu ne smetam, i da bolje vidim, što se sve okolo zbiva. Do 20 novinara
okupilo austrougarskog poslanika pitajući za odgovor note. Već ura pokazuje i ¾
na šest sati, al nikakva odgovora. Kočije stoje pripravne pred poslanstvom. 5 mi-
nuta prije 6 sati pristupi k meni Njegova preuzvišenost, poslanik barun Gisl, te mi
reče: „Adiu Hochwűrden!“, a ja:
Excelenz! Was werde jetzt ich machen?“ Sie sind unter dem Schutze des
Allerhöchsten.“ – Šest sati otkucalo. Poslanik sjede na kočiju i odveze se na kolod-
vor (naknadno upisano: obalu, lađom prešo) za Zemun, gdje je prenoćio i sutra dan
otputovao u Budimpeštu – Beč. Poslije njegova odlaska stotinu misli okupilo mi
je moždjane, a vapaj katolika još me više uzbunio. Smišljeno, učinjeno. Odlučih se
brzo. U 7 sati na večer predjem ladjom u Zemun. Još iste večeri pokupim vrijednije

spise samostanskog arkiva, strpam ih u „Fabinu torbu“ s namjerom da ih sutra dan
predam u pohranu župskoga arkiva, ja da nepomično ostanem u Beogradu, dok se
misijonarski župnik Bezetzky ne povrati. Osvanuo dan 26. srpnja. Nedjelja je. Ja
podjem u ½ 7 sati ujutro na ladju, al me više ne puštaju preko bez posebne dozvole
divizionara vojničke posade. Sa parobrodarske stanice uputim se u zgradu genera-
liteta, k divizijonaru, pokažem mu legitimaciju baruna Gisla i primjetim, da sam
brzojavio beogradskom župniku u Maria Celj, neka odmah dodje, dok mene da
propuste samo za ovaj dan – jer je nedjelja – da obavim u Beogradu službu božju.
(Naknadno dodan međunaslov: Župnik Bezetzky prelazi u Beograd.) O prelazu ni
govora baš za to, jer još istu večer imade župnik da doputuje na svoje mjesto. Dva
dana su još prevažale rumunjske ladje izmjenično naše i srpske podanike. Dalje ni
makac! Ladje prestale ploviti izmedju Zemuna i Beograda.
Misijonarski župnik Bezetzky stigao je u Zemun tek u utorak, dne 28. srpnja.
Dobivši u Batajnici propusnicu za Beograd, otputi se pred večer sa svojom majkom
– oko 6 sati – prema kolodvoru u pratnji mojoj. Sa zemunskog kolodvora pratila
je župnika Bezetzkog i njegovu majku straža od tri vojnika do polovice mosta. Da
ne vide položaj naše vojske, vodili su ih vojnici svezavši im rupcem oči. Kad su ih
doveli do polovice mosta, koji spaja Zemun sa Beogradom, primila ih je na polo-
vici mosta srpska straža, i više nismo znali za beogradskog župnika, jer su otpočeli
neprijateljski odnošaji izmedju Austrougarske monarhije i Srbije. -
(143. str.)
1. rujna u noći žestoko pucanje topova i monitora. Vojska naša na oprezu!
5. rujna noći reflektori srpski bacaju svjetlo na našu stranu. Te noći jedan mrtav
i jedan naš vojnik ranjen uslijed Srbijanske šrapnele.
7. rujna ispražnjuje se djelomično Zemun. Porezni ured, Kr. glavna carinara,
sele se: porezni ured u Indjiju, carinara u St. Pazovu. Gradsko činovništvo razbježa-
lo se, kud koje: u Novi Sad, Vukovar, Osijek, Zagreb. Komešanje veliko; pojedinci
gradjani takodjer uznemireni spremaju se na put. Od svećenstva ostadosmo samo
nas dvojica: duhovnik bolnice vlč. gosp. Matija Pavić i ja. U šest sati pred večer već
nije bilo vidjeti ni jednoga gradskoga činovnika na ulicama. Naslućivalo se, da će
naša austrougarska vojska hotimice pustiti Srbijance na našu stranu, da iznenada
svom silom napadne, kao što se tako i zbilo.
8. i 9. rujna preko dana i noći grozna topovska grmljavina i sa naše i sa neprija-
teljske strane. Izgledalo, kao da se primakao sudnji dan. Tek na noć – dne 9. – u je-
danaest sati nastade nijema tišina i duboki mir, što je značilo, da su naše artelerijske
baterije i monitori promijenili svoj položaj. Topništvo povuklo se prema Batajnici

– Vojki, a monitori otploviše uz vodu Dunavom prema Petrovaradinu. Noć smo
prospavali nemirno, jer smo bili vični riku topova, a sad najedanput tolika tišina.
Od 11 sati do 6 sati u jutro nije se čulo nikakove pucnjave, jer je teiste noći i za to
vrijeme naša vojska povučena dočekala Srpsku vojsku na našem prostoru pred Ba-
tajnicom i Vojkom, gdje se zametnula strašna bitka, koja je trajala tri dana.
Dne 10. rujna, u 6 sati u jutro zazvoniše zvona u grčko – istočnim crkvama, što
bijaše znak, da su Srbi provalili u Zemun.
Suppleantur quae desunt, modo certe hucusque landabili quoad praecisionem et
materiem.
Visum in actu visitationis canonicae die 12. Julii 1915.
Fr. Franciscus Lulić, Com. Visistator Generalis. (s. l.)
(144. str.)

Provala Srba u Zemun
10. rujna t.g. provališe Srbi u Zemun. U noći od 9. na 10. rujna ostavila je naša
artilerija dosadanje svoje pozicije, te se sa pješaštvom povukla prema Batajnici, Voj-
ci i Indjiji, odkle su uspješno odbijali nasrtaje neprijatelja. Mi Zemunci prospavali
smo tu noć zabrinuto i nenadajuć se ni izdaleka iznenadjenju, koje nas je jutrom
rano zateklo: Već u tri sata poslije ponoći prešla je jedna srpska izvidnica u Zemun,
a u 5 sati u jutro čuo se sa kolodvorske strane glas trublje, što je bio znak, da se
približuje srpska vojska. Pred ovu vojsku pošla je zemunska deputacija sastojeći se
od više gradjana. Pred zgradom Hotela Central dočekao je srpsku vojsku gradski
senator Dr. Kotur i predao grad majoru Gjukiću pod zaštitu. Vojska se na to uputila
sa jednim svećenikom pravoslavne vjere na čelu, koji je nosio u ruci raspelo, u
pravoslavnu crkvu svete Bogorodice, gdje je u prisutnosti majora Gjukića obavljeno
blagodarenije u slavu srpskog oružja. Tako su kroz Zemun prošle oko 3 pukovnije
ponajviše stariji ljudi, zatim nešto kavalerije i topništva. Redovita vojska nastavila
je odmah svoje putovanje dalje u okolicu Zemuna, dok su se u Zemunu zadržali
ponajviše vojnici III. poziva nastanivši se u zgradi mjesnog vojnog zapovjedništva.
Uprava grada Zemuna.
Mjesni zapovjednik: major Palić:
Komandant vojske: major Svetomir Gjukić,
Šef policije: Vučinović.
Proglas gradjanstvu.
Dne 10. rujna izdao je Komandant vojske na gradjanstvo ovaj poziv:
Gradjanima grada Zemuna
Gradjani!
Milošću Božjom i junaštvom hrabre srpske vojske vi ste oslobođeni dosadašnjih
svojih gospodara i nalazite se od ovoga dana potpuno slobodni srpski gradjani pod
vlašću Njegovog Veličanstva Kralja Petra I. i zaštitom srpskih zakona.
(145. str.)
Gradjani!
Pozivate se, da se od ovoga časa najsavesnije pokoravate naredbama srpskih vla-
sti, da se vratite svaki na svoje mirno zanimanje i da se uzdržite od svih povreda
tudje svojine ili tudje ličnosti, ma koje vjere i narodnosti ova bila. Zakoni srpski su
vrlo pravedni, ali i vrlo strogi.
U Zemunu, 28. Avgusta 1914.12 Komadant: major Svetomir Gjukić.
12
Datum po julijanskom kalendaru – 10. rujna.

Uredovne zgrade.
Šef policije uredovao je u zgradi Kr. red. povjerenstva, a komandant u zgradi
gradskog poglavarstva.
Novi nazivi zemunskih ulica.
Glavna ulica nazvana je: „Ulica Kralja Petra“.
Gospodska ulica: „Ulica Kraljevića Gjorgja“.
Bežanijska ulica: „Ulica gjenerala Živkovića“
Kavana „Trpko“ – Trpko prozvana je „Kavana 28/8.“.
Na zgradi magistrata napisano bijaše: „Uprava grada Zemuna /: Upravnik Dr.
Kotur:/, a na zgradi brigadira: Mesna komanda.
Dozvoljava se rkt. Bogoslužje.
U zadnjim kritičnim danima zatvorio sam rezidenciju, te sam se povukao u bol-
nicu milosrdnih sestara; ondje noćivao, a ujutro oko 6 sati vraćao se svaki dan u
crkvu svoju, da služim sv. misu. Onoga kobnoga dana /10. IX./, kad su Srbi provrli
u Zemun, podjoh po običaju u 6 sati u jutro, da misim. Na pragu bolnice zapitam
vrataricu: Kakvi su soldati vani? a ona mi odgovori: „Srbi su tuj!“ Zapanjen poče-
kah nekoliko časaka u blagovaonici bolnice, i najednoč začujem snažne korake niz
stube. Bio to srpski časnik, koji je došao, da pregleda bolnicu. Iza četvrt sata doče-
kam ga na izlazu ispod stuba bolničkih glavnih vrata, predstavim mu se i energič-
no stavim mu upit: „Recite mi, gospodine poručniče otvoreno: da li mi katolički
svećenici smijemo vršiti službu Božju u crkvi i izvan crkve; obavljati naše dužnosti
javno, ili ne? ja sam na sve pripravan?!“ Na što mi srpski vojnik dostojanstveno
odgovori: „Vi vršite svoje svećeničke dužnosti, kao i do sada, mi nismo divljaci!“
(146. str.)
Nesmetano bogoslužje.
Osokoljen tom povoljnom izjavom pomenutoga časnika, uputih se u bolničku
kapelicu, da najnovije vijesti saopćim prijatelju i bratu, duhovniku bolnice, vlč. g. Ma-
tiji Paviću, koji je baš svršio sv. misu. Na moje riječi: Mata, tu su …! – problijedio moj
supatnik Mata, ko krpa. Pošto sam bio zbunjen, odustao sam od nakane da misim,
te skupa podjosmo u blagovaonicu, da posrkamo kafu. Pri blagovanju kucalo nam je
srce življe, a stotina misli okupila nam pamet, što će s nama biti? U Galgcu-humoru
primjetim: „Najedimo se, Mata, moguće da nam je ovaj zalogaj zadnji! – U to se
vani čuo štropot konja i pucketanje slijepih strojnih pušaka. Srpska konjica prolazila
ulicama mameći klepetom neprijatelja. Konačno se i ja usudim, da ostavim bolnicu,
te podjem kroz park prema svojoj rezidenciji. Na prolazu susretnem srpsku vojničku

stražu, ponovim i ovoj prijašnji svoj upit, a jedan podčasnik mi odgovori: „Vršite vi
samo svoju službu, jer mi nismo Magjari, da vas gnjavimo.“
Potraga u rezidenciji.
Tek što sam otvorio crkvena vrata i kroz crkvu se povratio u hodnik, evo jedno-
ga srpskoga satnika. Pozdravivši me on na vojničku, reče: „Došao sam, da vidim, ne
imali koga sakrivenog u manastiru?“ Zaredali smo od sobe do sobe i svršili obho-
dom u kuhinji. Kad je pomenuti zavirio u sobu broj 1, zapita: „A tko tu stanuje?“
Kateheta gimnazije: Dr. Ivo Kraljević, odgovorim mu, „A gdje je on sada?“ – U
unutrašnjosti Hrvatske – „Dakle je pobjegao?“ – Kako se uzme – „A što je on po
narodnosti?“ – Hrvat. – „Kao Hrvat nije trebao bježati, mi učiteljima, i u opće
činovnicima, nećemo ništa zla učiniti; nastava i prosvjeta ostat će kao i prije.“ – U
kuhinji na ormaru stajalo je do kojih 30 flaša paradajza: Te flaše pričinile su se
istražitelju sumnjive, pa će: „A kakve su to baterije?“ – To je cijedjeni patlidžan,
gospodine satniče! – Nakon što je pogledao i kuhinju, upitao je još jednoč: Nije
dakle nitko sakriven, i nema oružja?, ostavio je satnik rezidenciju, te kroz crkvu
izašao van.
Sprovod djeteta. – Tužna slika.
Na dan provale, one 10. IX., imao sam u 3 sata popodne sprovod djeteta u Pol-
garovoj daščari. Dodjem pred kuću žalosti, al vrata zaključana. Kroz staklo prozora
vidim na trpezi ležeću škrinjicu i uljano svjetlo kako titra. Roditelji djeteta ostavili
te noći mrtvo dijete i pobjegli.
(147. str.)
Pomoću ključa susjedne kuće otvorismo vrata. Nakon blagoslova ponesoše dvi-
je starije žene mrtvo tijelo i jedan dječak naprijed s križem. Krenemo na cestu, koja
vodi s Kolodvorske ulice na Glavnu ulicu. Pred Hotel Centralom susredosmo jed-
nu četu srpskih vojnika praćenu svjetinom domaćeg srpskog življa, koji su odušev-
ljeno klicali: Živio Kralj Petar i.t.d. Vojska je dala počast konduktu po vojničkom
propisu, a mi oborenih očiju nesmetano proslijedili svoj put dalje na rkt. groblje.
Srpski vojnici u franjevačkoj crkvi.
U subotu, dne 12. rujna 1914. u 2 sata popodne, pomela je jedna stara žena našu
franjevačku crkvu i brisala prah sa klupa. U to doba dodjoh i ja iz bolnice, da po-
gledam crkvu i samostan. Već iz daljega opazio sam mnoštvo srpskih vojnika, neke
ležeće na tratini pred crkvom, a druge opet stojeće, kako medjusobom razgovaraju.
U prvi mah pričinilo mi se, kao da su oni silom provalili u crkvu, i smrtni znoj mi
čelo oblio, al kad ja u crkvu, vidjeh njih još do blizu 100 srpske momčadi – samih
starijih ljudi – III-čega poziva, kako otkrivene glave bulje očima u razne predmete
po oltarima. Od portala koracao sam ravno prema svetištu. Pred ogradom san-

ktuarija zaustavih se pred jednim vojnikom, koji je imao u ruci knjigu i na prsima
na lančiću viseći križić. Okrenuvši se prema prisutnima prvi moj pozdrav bijaše:
Dobar dan, ljudi!, na što mi svi jednoglasno odgovoriše: „Bog dao, svešteniče!“ –
Umah sam se sabrao, jer sam po blagom njihovom odgovoru vidio, da nisu došli da
plaćkaju, već kao stranci, da si pogledaju crkvu. Prvi upit stavio sam onome sa kri-
žićem na prsima: A kakva je to knjiga? – „Sveto pismo“, odgovori mi on, - Tko ga
napisao? upitam „Vuk Karadžić.“, odgovori mi on! „A znaš ti, svešteniče, što znači
ona svetoga pisma: „U kući Oca mojega mnogi su stanovi?“ zapita me on. Dabome
da znam – i protumačim mu. – Evala! Tako je! – potvrdiše prisutni u sav glas. –
Sada su slijedili upiti za upitima. Jednomu se svidjela propovijedaonica na zidu, pa
će: „A što je ono gore na zidu, svešteniče?“ – To je prodikaonica – ambon, - otklese
puku naviješta nauka Kristova – odgovorih mu. „A čemu ono raspelo, gore …? –
To raspelo sjeća sveštenika, da nesme politizirati odanle, već da imade propovedati
čistu nauku Kristovu, nastavih. U to se pojavi drugi s upitom: „Koga predstavljaju
(148. str.) ovi kipovi?“ - To su kipovi Srca Isusova i Srca Marijina – Sada obrnuše
svoje poglede na pojedine slike na zidovima, na 14 postaja Križnoga puta, kimajući
s glavom, kako su lijepe. Kada sam im u kratko protumačio, što je to Križni put,
mahajući s glavama, rekoše na glas: „Lepo, lepo!“ I sve je bilo „lepo“, dok jednom
od njih ne zape oko za sliku Sv. Franje, na svodu pred korom, te će on meni: „Ded’
reci mi, svešteniče, kakvi je ono svetac gore, koji izgleda ko ti?“ – To je sveti Franjo,
nadovežem ja – „Šta, Franz Jusif ?“ odbrusiše grčevito. Nasta žamor, vika i neki se
već počeše mahati za revolvere iz džepa, da na sliku pucaju, al ih nadjača i utiša moj
gromki glas: Ne ljudi! Smirite se! Ova slika ne predstavlja Kralja Franju Josipa, već
jednog sveca, koji je živio 700 godina prije nas, bio sin bogata trgovca, poklonio
svoju baštinu siromacima, živio sveto, utemeljio franjevački red i.t.d., našto su se
smirili i odustali od nakane, da u crkveni svod – na sliku – pucaju. Nije potrajalo
nekoliko časaka iza ovog burnog prizora, evo petorice novih vojnika. Guraju od
sebe s laktovima izlazeće iz crkve, te si prokrčiše put do mene. To su bili tako zvani
komitadžije. Prvi, vodja njihov, oslovi me stiščuć zube i pijesti: „A jel’ ti? Šta se
je ono dogodilo sa našim popom Tomićem u Šapcu? Njega su vaši vojnici na ko-
madiće rasjekli?“ Jeza me prošla cijelim tijelom, ali sam se brzo snašao. Samilosno
ga pogledam, odmjerim ga od glave do pete, potapšam ga po ramenu i stavim mu
pitanje: Kako se ti zoveš? „Jovo“ odgovori mi on. – Jovo, momče, nastavim ja, a
što se sve nije pisalo o okrutnosti, prije dvije godine za vrijeme balkanskoga rata?
Pisale su novine, da ste vi majčinu utrobu rasporili sabljom i majčin plod u trbuhu
uništili, pa da smo mi to vjerovali, da bi jedan Srbin mogao takvu okrutnost poči-
niti? Vidiš, Jovo, Novine katkada i lažno pišu, pa i ovaj put, al ja ti kažem, da vaš
pop Tomić živi! Znadem o njemu, što sam čitao, novine, da su ga naši vojnici pri-
silili, da iz svakog bunara u Šapcu pije, kuša, vodu, nije li otrovana, a kod šestnaeste
čaše, da je pop Tomić rekao: „Ovoliko vode nisam u svom životu popio.“ Toliko je

istina o popu Tomiću, pa se smirite. Zadovoljni sa (149. str.) mojim odgovorom,
poštediše mi život. Pri izlazu iz crkve – na rastanku – primjetiše još: „A kada ćeš
držati blagodarenije za Kralja Petra?“ – Sutra je nedjelja, u 9 sati bit će Služba Bož-
ja, pa ćete čuti – odgovorih naivnim ljudima. „Dobro, doći ćemo“ potvrdiše oni
veselim smiješkom na usnama. „Z Bogom“, z Bogom – Tim riječima oprostih se sa
čudnim svojim „vjernicima“, a oni se grupiraše u dvije grupe: Jedni su ostali leže-
ći na tratini pred crkvenim portalom, dok drugi polijegaše pred kapijom vis a vis
crkvi i po dvorištu vojničke kasarne. Pod nekim tajanstvenim dojmom sveopćega
zadovoljstva, što sam imao prilike, da neuke podučim, usmjelih se od njih zatra-
žiti protuuslugu. Obrativ se prema jednom i drugome logoru povikah u sav glas:
Ljudi! Kako vidite, u mojoj bašći imade povrća i ova dva stabla oraha. Pustolovni
dječaci penju se na tarabe, da tresu orahe i da kradu iz manastira, što dohvate, pa
vas lijepo molim, da pripazite na moju sirotinju! – „Odakle, dokle je tvoje?“ čuše se
povici iz obajuh logora. – Od crkve, pa do ove prve kuće – birtije – odgovorim ja,
pokazavši im distanciju s kažiprstom. „Ne boj se!, nitko neće smeti ni blizu tvoga
dobra“, ozvanjali se ulicom jaki glasovi srpske momčadi. – Kad sam zapro crkvu i
vrata od hodnika – porte – nahranio kokoške i dva bravca u svinjcu, zaključao vrata
dvorišta, uputih se u bolnicu, da svome drugu Mati ispripovijedam cijeli događaj
u crkvi, smišljao sam putem, na koji način dalo bi se ograditi protiv „Blagodarinije
za Kralja Petra“ Smislih ovako: Pjevat ću svečanu svetu misu, a poslije sv. mise iz-
molit ću tri Očenaša i tri Zdravo Marije za pobjedu naše vojske, zatajivši nakanu za
koju molim. Budu li me pitali, za što nisam u molitvi spominjao ime Kralja Petra,
odgovorit ću: Dok nama svećenicima biskup ili papa ne propiše molitvu za Kralja,
mi ne smijemo spominjati ime vladara. Jer se je tuj ticalo moga života, držao sam,
da mi je slobodno bilo poslužit se varkom. Smišljeno, učinjeno.
Služba Božja.
Sutra dan osvanuo 13. rujan. Nedjelja je. U pol devet sati počeli puniti crkvu
Srpski vojnici. I već su bili oni zauzeli sva mjesta u klupama i ispunili prostore kraj
klupa, al najednoč čuh u crkvi jaki povik: „Napolje, napolje!“- (150. str.)
Skočim brže bolje iz sakristije u crkvu, a srpski poručnik će mi: „Isterao sam ih
napolje, da ne zapremaju sedala vašim gospodjama“. – Hvala, gospodine poručni-
če!, odvratim ja uz duboki naklon. I kao da mi je kamen sa srca pao. –
Primakla se i deveta ura. Služba Božja otpočela. Petdesetak naših katoličkih
duša sjedi u klupama i moli se Bogu sa suzama u oku. Teški uzdisaji prekidaju tiši-
nu pretvorbe. Na svršetku mise pomolismo se za pobjedu naše vojske i Bog nas je
uslišao. Hvala Mu i Slava!

Poklonstvo Kralju Petru.
Dne 12./9. prisustvovala je iz Zemuna deputacija naših Srba svečanoj službi
božjoj u Sabornoj crkvi u Beogradu i poklonila se Kralju Petru.
Pučka svečanost kraj spomenika.
Istoga dana, dne 12. rujna po podne upriličiše Srbi pučku svečanost oko Hunja-
dijevog spomenika u Zemunu. Baš kada su najvatrenije podcikujući cupkali narod-
no kolo uz svirku gajdaša, nenadano pomutiše im sve veselje naši monitori. Četiri
hitca pogodiše u spomenik, pri čemu su ranjena tri Srpska vojnika: Milutin Todo-
sijević, Miloje Janković i Mita Stojanović. Prva dvojica spadahu redovitoj vojsci, a
potonji je bio pučki ustaša. Svu trojicu ranjenika odnesoše Srbi u Beograd, kada
je Srpska vojska bila prisiljena, da ostavi Zemun. Uslijed teške pucnjave monitora
„Kolo“ se razvrglo, i veselju bijaše kraj! –
Kraljević Gjorgje u Zemunu.
13. rujna 1914. Dan prije posvemašnjeg uzmaka Srbalja u Beograd posjetio je
iza generala Živkovića, grad Zemun i Kraljević Gjorgje. Dovezao se dne 13/9. au-
tomobilom iz Beograda u 11 sati prije podne. Uspevši se u I. sprat gradske vječnice
dodje u salu. Sakupljeno novoizabrano Gradsko vijeće pozdravi ga sa: Živeo! Na-
klonivši se Gjorgje prisutnoj gospodi, zbunjeno progovori: „Dakle ovo je opštinska
večnica?“ Čim je te riječi izrekao, korakne k prozoru vijećnice, pogleda na ulicu, da
vidi, da li je automobil još na istome mjestu, nakloni se i nestade ga.-
(151. str.)
Uzmak Srbalja u Beograd.
Srpska vojska boravila je u Zemunu 4 dana i to od 10/9. do 14. IX. 1914. Kada
je dne 11. rujna glavna Srpska vojska izmedju Mitrovice i Jarka, u onome trokutu:
Golubinci, Vojka, Nova Pazova, bila potučena, počeše se već pomalo povlačiti i
zemunski Srblji, a da se zapravo nije ni opazilo. Pravo komešanje i gužva nastala
je dne 13. rujna. Toga dana započeo je prelazak u Beograd i bježanje trajalo cijelu
noć, do 14/9. do 6 sati u jutro. Kad je čuvar parka: Jozo Ferenčević u 6 sati u jutro
zapitao zadnjeg bježećeg Srpskog vojnika: Kamo junače? Reče ovaj: „Navalio Šva-
ba ko lud pa valja bjegati!“ –
Odvedeni taoci.
Srpska vojska na uzmaku iz Zemuna u Beograd povela je sobom 75 /sedamde-
setipet/ taoca. Medju njima odvedeni su: Marko Bondy, trgovac; Vilhelm Laurenz,
klobučar; Bela Varga, limar; David Brunner, bravar; Vencl Malek, stolar; Franjo
Frei, ribar; Jurković, trgovac; Rudolf Bauman, gostioničar; Julius Riffl, staklar i.t.d.

Naša predstraža u Zemunu i monitori.
Isti dan, dne 14./9., nakon što se Srpska glavna vojska iz Zemuna povukla i preš-
la u Beograd, stigla je u 12 sati u podne u Zemun naša predstraža od kojih desetak
husara. Projašili su glavnom ulicom prema kolodvoru, te se dunavskom obalom
kroz Markovićevu ulicu vratili natrag. Pred Hotel Centralom pozdravio sam jaha-
če – junake sa: Dobro došli!, na što mi oni dostojanstveno i muževno odzdraviše
na vojničku – salutiranjem, te nastaviše svoj put. Dana 14./9. prispješe u grad Ze-
mun i naši mornari sa monitora, da vrše stražu po gradu, dočim je naša redovita
vojska stizala djelomično nakon nekoliko dana, u to vratili se i naši zvaničnici.
Strka po gradu.
Dne 16./9. Stigao u Zemun veliki župan Hidegheti s vladinim povjerenikom:
drom Vukovićem. Dok je vel. župan pred generalitetom saslušavao pritužbe naših
građana, koji su ostali u Zemunu i za provale Srba, padoše tri srpske šrapnele: na
madžarsku školu, hotel Central i nedaleko našega samostana (na uglu – odnosno po-
četkom – Filipovićeve ulice:/, Uslijed ponovne paljbe, rastrkasmo se svi kud koji … -
Bijeg iz brijačnice – komitadžije
17. rujan. Od pol 3 sata noći, do 6 sati u jutro žestoko puškaranje. Strašna noć.
Oko 9 sati podjoh u brijačnicu, da se brijem. Tek mi barbir lice nasapunao i umočio
bricu u karbolnu vodu, al nasta strka i bježanje po gradu. Krika i vika svjetine sve
jača. Hitci iz pušaka sve strašniji, dopirahu uhu sve bliže. Majstor – barbir – pomo-
lji kroz vrata glavu, te prestrašen reče: (152. str.) „Bježimo, evo komitadžije!“ Ona-
ko nasapunan sa salvetom pod bradom zgrabim sa vješalice svoju kapucu, šešir i
kišobran, pa bjež’ gospodskom i glavnom ulicom prema samostanu. Viču za mnom
neki sa prozora svojih kuća: „Sklonite se k nama, velečasni!“ Uplašen, nit sam čuo,
ni vidio ništa, nego samo bjegaj, dok sam čitav! – A šta je bilo na stvari? Nekolicina
komitadžija pojavila se sa dunavske obale na pijaci pred pučkom školom, iza solare.
Spazili ih naši matrozi sa monitora, te ih proganjahu diljem dunavske obale, prema
kolodvoru. U bijegu zatrkaše se dvojica komitadžija i prema gospodskoj ulici, onda
lijevo umakoše s vida, dok ih nepogodi pušćano zrno pred Polgarovom daščarom,
kamo se htjedoše sakriti.
18. IX. Odstranjuju ranjenike iz bolnica. – Gradjanstvo, koje se povratilo,
ostavlja ponovo Zemun.
19. IX. U noći strašna pucnjava. –
20. IX. Monitori naši grozno gruvaju. Neki se naši gradjani u podrume skrivaju.
– Toga dana stiglo magjarsko domobranstvo, br. 4.

21/9 – 25/9. Neprestane borbe kod Ciganlije i kod mosta, jer nije uspjelo ne-
prijatelja posve protjerati.
25./9. Noć sprovedena mirno. –
26. i 27. rujna monitori siplju žestoku paljbu, skupa sa ostalim topovima, na
Beograd, a neprijatelj uzvraća.
Neprijateljska granata udarila u rezidenciju.
28. rujna 1914. U ½ 9 sati prije podne udarila je srpska granata, turskoga ka-
libra, u rezidenciju, u sobu br. 3. Kugla je prošla ispod krova nad olukom prozora
kroz sobna vrata i pred kuhinjskim vratima se rasprskala, a da sobi samoj nije poči-
nila veće štete. Uslijed tlaka zraka popucala su sva vrata od svih soba, duž cijeloga
hodnika i dovraci od nekih soba ostali izbočeni. Najvećma je oštećen svod hod-
nika. Daščice, kojima bijahu prikovane grede tavana /svoda/ sve su razmrskane
ostale – do zadnje – tako da vire grede, a zidovi strše išarani manjim i dubljim
pukotinama. Paklenska ta sila oštetila je nadalje klauzuru, vanjska vrata od sakri-
stije i izbila sredinu daske od vrati, koja vode u kor i toranj. Na crkvi i u crkvi (153.
str.) ne bijaše nikakove štete, osim što su popucala stakla na vratima vodećim iz
sakristije u crkvu, i vrata se rasklimala uslijed dvije, tri, pukotine po strani zida. Taj
silni udarac granate imao je još i tu posljedicu, da su popucala sva stakla vanjskih
prozora rezidencije, dok od nas braće (kateheta, 3 stanara) nije nitko nastradao,
jer smo sretno – oni početkom rata – a ja dva dana prije ove katastrofe – umakli.
Isti dan zapaljena je pilana braće Polgar, nalazeća se pred kolodvorom, jer je bila
skrovište komita. –
Druga invazija komitadžija u Zemun.
28./9. Prešla je po drugi put srpska vojska nedaleko sela Bežanije, na našu stra-
nu. U grad Zemun došli su samo manji odjeli komitadžija, gdje su sproveli tek
jedan dan i jednu noć. Tom zgodom pljačkali su, krali i otimali, do čega su došli.
Napokon ih protjeraše odavle naše vojničke, financijalne straže, uz pomoć žandara,
te policajnih i gradjanskih straža, koje su ostale u Zemunu, potpomagani topov-
skom paljbom naših monitora. –
1. listopada 1914. stigla su pojačanja našoj vojsci.
2. X. bile su žestoke borbe. Činilo se, da će se opet morati bježati, nu neprijate-
lju ipak nije uspjelo provaliti u Zemun.
10. X. Povratile se oblasti, svećenstvo, i nešto gradjanstva. Započeše opet ure-
dovati, no ne više u svojim zgradama – u doljnjem gradu – u Magistratskoj ulici,

- već u gornjem gradu, u Car Josipa ulici, kamo se preselilo i c. i k. mjesno vojno
zapovjedništvo /sa kapetanom Dušanom Ostojićem/, te kr. oružničko zapovjed-
ništvo, pošta i časnička menaža, dočim je sijelo Kr. Kot. Oblasti ostalo i nadalje u
Batajnici, a kr. Kot. Sud u Staroj Pazovi.
12. X. Stjeralo je naše topništvo neprijatelja u svoje rovove – velika – hladna
kiša – gradjanstvo zdvaja. – 730 ranjenika primljeno u bolnici Crvenog križa. –
Od 12. do 29. X. zavladao u Zemunu mirniji život. Ostaci potučene srpske
vojske povukli su se preko Save u svoje rovove. Velika voda, uslijed silnih kiša je
smetala i komitadžijama, da ne mogoše na našu stranu. Bilo je tuj i tamo (154. str.)
čarkanja pred mostom, opalio po koji top s jedne ili s druge strane, al sve to bez
veće važnosti. Dunav i Sava tako se razlili kao more, da neprijatelju absolutno ne
bijaše moguće provaliti amo. Gradjanstvo se pomalo vraća kući. Putuje se ponaj-
više željeznicom do stanice tako zvane „Salaši“, jer je vlak od toga vremena prestao
voziti do Zemuna. Moralo se dakle putovati nekoliko kilometara preko polja po
silnom blatu do Salaša i natrag.
Internirani zemunski Srbi.
29. X. 1914. Internirani su svi Srbi grada Zemuna. Povodom evakuacije bilo je
neprestano signaliziranje i davanje drugih znakova neprijateljskoj vojsci iz Zemuna
i Kotara, te je vojnička oblast bila prisiljena, da odstrani cjelokupno pučanstvo grč-
ko istočne vjere iz Zemuna i okolice, na granici. Ispražnjenje grčko istočnog življa
počelo je najprije u gradu Zemunu, a zatim po kotaru, što je trajalo cijeli mjesec
dana do konca mjeseca studenoga 1914.
Statistika grada Zemuna – god. 1914.
Godine 1914. imao je grad Zemun prema zadnjem popisu 17.131 dušu. Od
početka rata do evakuacije Srba iz Zemuna ostalo je 14.000 stanovnika. Početkom
mjeseca studenoga 1914. evakuirano je iz Zemuna 5.851 stanovnik grčko istočne
vjere. Prema tome iskazu ukupni broj pučanstva u gradu Zemunu iznašao je kon-
cem 1914.: 8,149 stanovnika.
4. XI. Neprijatelj zauzeo II. stražarnicu. Očajna borba. – Opasnost ponovno
raste. Srbi žestoko uzvraćaju topovsku vatru. Konačno naši ih suzbiše. –
10. XI. Zemun utvrđuju naši bodljikavom žicom. Borbe neprestano traju.
14. XI. Opasnost opet porasla. Ranjenika sva sila. Na brzu ruku otpremaju ra-
njenike u unutrašnjost. Vojnički liječnici povlače se sa sanitetom iz bolnice. Gra-
djanstvo bježi. –

Od 15 – 30. XI. Borbe se većinom u noći nastavljale.
30. XI. Protjerani su Srbi posvema iz naših rovova. –
Istoga dana razvio je neprijatelj žestoku topničku vatru na naše monitore i ine
topničke pozicije u III. Kotaru grada Zemuna i izbacio 120 hitaca prema Franjin-
dolu, ali bez ikakvog uspjeha. Štete ondje skoro nikakove, jedino su pretrpjeli
neznatnu štetu dva kućevlasnika na Keju. – Toga dana ostavila je Srpska vojska
Beograd. –
(155. str.)
Prvo Zauzeće Beograda
Beograd u našim rukama.
2. prosinca 1914. Ušla je naša vojska u Beograd – bez velikih okršaja. Kad je srp-
ska vojska uvidjela, da oni mogu biti opkoljeni s jedne i s druge strane, kapituliraše,
te se povukoše prema jugu i u unutrašnjost Srbije. Tako je naša vojska bez većih
bojeva uljezla u Beograd. Naprijed poslani izvidni odjeli naišli su na neprijateljsku
zadnju stražu i dopremili više stotina zarobljenika. Za izvidnicom prešla je prije
podne toga dana brigada Bekić 26 – 27. domobranske pješačke pukovnije. Posli-
je podne toga dana prešlo je preko mosta naše oružništvo na čelu kr. oružničkog
satnika g. Vladimira Stenzla, te financijalna straža pod vodstvom kr. financijalnog
nadporučnika Švacova, napokon udjoše u Beograd manji odjeli pučko ustaških
četa, koje su se u Zemunu nalazile.
Vidi in visitatione can. 17. VI. 1916. fr. Raphael Rodić, Min. Prov. (sigillum).
Ja sam prešao u Beograd dne 10. prosinca i to pješke, preko željeznog mosta, koji
je bio daskama za nuždu spojen sa srpske strane. Svrha moga prelaza bila je, da iz
Katoličkog župnog stana (kraj poslaničke kapele – Kuća Marka Lazarevića – prene-
sem svoje stvari, zaostale za vrijeme prije rata, dok sam još zamijenjivao mjeseca jula
ondašnjeg župnika Roberta Bezetzkog. Stupivši na tlo grada Beograda, imao šta da
gledam: Topovski hitci naše artilerije i monitora oštetili su cijeli niz kuća uz Savsku
obalu, naročito se isticale ruševine tvornice duhana i cijeloga onoga dijela Beograda
prama Topčideru. Nepregledna kolija traina i mnoštvo micajuće se vojske zagušivalo
je pojedine ulice. Ni gornji dio Beograda nije bio manje poštedjen, nego li zgrade uz
Savsku obalu. Kroz balkon konaka probila naša granata u sobu i prodrla ispod oluke
trećega prozora te se pred zgradom raspršila ostavivši duboku jamu na ulici. Istočni
dio hotela Moskve bio je takodjer razrušen od naše granate, kao i mnogo nuzzgrada.
Što si dalje išao prema Kalimegdanu, Knez Mihajlovom ulicom, sve je gorje izgleda-
lo. Prozori kuća uslijed silne trešnje razlupani, dućani opustošeni, pojedine zgrade
naherite – pukotina mal’ ne na svakoj kući. Doista tužna slika!

(156. str.)
(Međunaslov dodan: P. Solan u Beogradu kod župnika Bezetzkoga.)
Razgledavši pustoš Beograda došao sam k župniku; zatekao sam ga živa i zdrava,
kao i njegovu majku. Pokućstvo u sobama ostalo na svome mjestu – sobe u redu,
kao i prije rata. Župske matice, spisi, u opće župski arhiv bio neoštećen, manjkalo
nije ništa. Svoje stvari, do najmanje sitnice, našao sam ondje, gdje sam ih ostavio
na polasku iz Beograda. Razgovor moj sa župnikom i njegovom dobrom majkom
bio je srdačan. Jedni drugima pripovijedali smo svoje jade, strah i trepet pred to-
povskim hitcima, zebnju, tko će nadvladati i napokon zahvalismo dragom Bogu,
što se opet nakon pet mjeseci teške kušnje božje živi i zdravi sastadosmo. – Župnik
Roberto pustio bio bradu, pa nas ne pustiše u konak, kamo smo se uputili, da ra-
zgledamo prostorije odbjeglog kralja Petra. U konaku svirala je glazba. Na novom
konaku vijala se hrvatska, ugarska i carska zastava, a na starom crno žuta zastava.
Povlačenje (Rűckzug) i povratak naše vojske iz Srbije.
Pred Kragujevcem naišle su naše čete na jakog neprijatelja, kojemu je bilo uspje-
lo da probije našu frontu (4. 12.) (prema pripovijedanju 15. i 16. Kor.). Uslijed
toga je dne 9. XII. 1914. izdana naredba, da se sve naše čete povuku i povrate iz
Srbije.
Već 12. prosinca čula se opet topovska grmljavina sa Banovog brda i Avale. Ze-
munski train odilazi. Vojska se sprema na povratak. Na beogradskom keju gore
magazini. Dolaze ranjenici sa svježim ranama. Gradjanstvo bježi. Oblasti se uda-
ljuju. Nastaje stiska, gužva i panika. U Zemun se vraća silna kolija Crvenoga križa,
train, goveda, municija, automobili, pa silna vojska, što preko mosta, i ladjom. U
Zemunu topova svih vrsti kalibra. Dva dana i dvije noći neprestano Zemunom
nizaju se vojnici 8. i 13. Kora prama Staroj Pazovi, Indjiji i dalje. Po zemunskim
ulicama opažaju se crknuti konji, potrta kolija ili auti i iznemoglo ljudstvo. Dućani
zatvoreni. Nestašica hrane. Slika užasna……… (157. str.)
Uslijed posvemašnjeg povlačenja naših četa iz Srbije, te približavanja neprija-
teljske vojske granici, bio je Zemun a i okolica opet ugrožena radi eventualne po-
novne invazije srpske vojske na našu stranu. Tko je dakle mogao ostaviti Zemun,
uklonio se.
Dne 16. XII. 1914. dignut je s naše strane dio željezničkog mosta u zrak, a 27.
XII. 914. srednji dio mosta digoše dinamitom Srbi u zrak tako, da je sada bio sle-
gnut most sa tri strane u vodu.
Vidi occasione canonicae visitationis, die 8. Junii 1917. fr. Raphael Rodić, Min. Prov.

Junačka smrt franjevca opovrgnuta
Dne 7. rujna 1914. pala je neprijateljska granata izvan crkvenoga zida na ploč-
nik molinarijeve ulice, ali nije explodirala. U to vrijeme – u 5 sati po podne –
obavljala se dnevna pobožnost za mir. Kod molenja krunice, nakon druge desetice,
čuo se fiuk granate. Narod je u crkvi moleć na glas prečuo taj zvižduk, ali je u taj
čas izišao iz crkve jedan gradjanin, koji je baš pošao mimo crkvenog zida i brzim
korakom pretekao mjesto, gdje je granata pala. Uplašen sjeo on na ladju i priključio
se drugim bjeguncima za odlazak, u nutrinju Hrvatske. Na stanici, u Novome Sadu
čekali zemunski iseljenici ladju, da čuju novosti iz Zemuna, i da li se mogu natrag
povratiti. Gradjanin taj pripovijedao je, da je vidio, kako je granata udarila u oltar
„Majke Božje“ i vjerojatno ubila svećenika kod oltara. Ta se vijest širila dalje, dok je
novinari ne uzeše kao istinitu činjenicu.
U Kronici su zalijepljena tri izreska iz novina, nažalost bez datuma i naslova
novina, dva članka su na hrvatskom jeziku, a jedan na njemačkom s naslovom „Pater
Matkovic lebt.“ Njemački tekst ne prepisujem, jer je u biti isti kao i hrvatski tekst koji
opovrgava smrt oca Solana Matkovića.
„Junačka smrt franjevca
Franjevac O. Solan Matković je ovih dana umro u Zemunu kod izvršenja svoga
svetog zvanja. O. Solan je ostao u Zemunu, kad je kod posljednje srbske provale sve
bježalo iz grada, da bi bio na utjehu svome stadu. Prkosio je neprijateljskim tanetima
imajući pred očima svoje uzvišeno zvanje. No u času kad je služio službu božju shva-
tio ga šrapnel i učinio kraj njegovu životu. Slava neustrašivom i vrlom Franjevcu.“
„Živ i zdrav
Po domaćem i stranom novinstvu širi se viest, da je zemunski gvardijan o. Solan
Matković prigodom neprijateljske provale usmrćen u crkvi pred oltarom šrapne-
lom srbijanskog topa. Na veliku radost mnogobrojnih prijatelja i štovatelja častnog
otca možemo javiti, da se ova viest ne obistinjuje i da se pater Solan zdrav i živ
nalazi u Zemunu.“
(158. str.)
Od 16. decembra do konca godine 1914. manji okršaji, bez velikog značenja.
Božićni blagdani sprovedeni su mirno.
Godina 1915.
Drugo osvojenje Beograda.
Usred nabujalog Dunava i Save nije bilo ozbiljne navale ni sjedne ni zdruge stra-
ne, tečajem više mjeseci ove godine. Za cijelo to vrijeme kopali su naši vojnici jarke i

utvrdjivali se sa dunavske i savske strane. Tek u mjesecu augustu i septembru 1915.
počeli su dolaziti u Zemun „Truppen – transporti“ i njemačka vojska, da priprave
sve potrebno za glavnu ofenzivu.
6. oktobera 1915. u 1 sat po podne počela je pucati naša artilerija na Beograd.

Cio dan vodile se ogorčene borbe na dunavskom kraju Beograda. Užasno bombar-
dovanje grada Beograda i okolnih položaja trajalo je neprekidno. Masa svijeta u
najvećem strahu bjega iz Beograda.
Istoga dana, dne 6. oktobera izjutra počele se naše čete napadati na Beograd i
sa savske strane. Kod ade Ciganlije vodi se strahovita borba, u kojoj u glavnome
učestvuje njemačka vojska.
7. oktobera 1915. početak bubnjarske vatre na Beograd. Cio dan ogorčena
borba u ulicama s dunavske strane. Užasno bombardovanje Beograda s bežanijske

strane /kose/ i bombama iz aeroplana. Srbi se povlače boreći se ogorčeno prema
Dedenji i Torjaku. Vračar je još u rukama srpske vojske. Strahovita se borba vodi
na Savi, naročito kod ade Ciganlije. „Jägerbataillon, N. 3“ i 1. Bataillon, broj 84
sa pionirskim trupama na pontonima prelaze Savu. Naše čete dobivaju pojačanje.
Nijemci nadiru prema banovom brdu. Silan svijet bjega iz Beograda u najvećem
strahu. Bombe i šrapnele gadjaju veliki broj bjegunaca. Nastaju grozote i strahote.
Zeppelin nad Beogradom.
5. oktobera u utorak oko 10 sati prije podne uzdigao se kod Zemuna Zeppelin
i uputio se prema Beogradu. U dosta znatnoj visini on je neko vrijeme krstario nad
Beogradom i njegovom okolicom. Oko 11 sati prije (159. str.) podne poljetjele su
s Zeppelina bombe na Beograd i njegovu okolinu. Jednovremeno su austrougar-
ski topovi sa zemunskih položaja počeli da bombarduju Beograd. Rasprskavanje
bombi i granata strahovito je odjekivalo iz svih beogradskih krajeva. Ovo je prvo
bombardovanje trajalo pun sat, u podne je prestalo.
6. oktobera skoro u isto vrijeme, kao i prošlog dana približavao se Zeppelin Beo-
gradu i kad je počeo krstariti nad Beogradom i okolicom, počeli su sa bežanijske
kose grmjeti topovi najtežeg kalibra. Zeppelin je pokazivao topovima točnu metu
i oni su strahovito gadjali Beograd i položaj oko njega. Poslije kratkog vremena je
gusti dim sa crvenkastim plamenom zapaljenih kuća pokrivao skoro cio Beograd. –
Pored bombardovanja iz zraka i topova, bilo je tog dana i pješačke borbe na
Dunavu i prema adi Ciganliji; ova je bila mnogo jača, nego li na dunavskoj strani.
Bombardovanje je trajalo neprekidno do 8 sati u veče. Oko 11 sati noću otpočela
je življa topovska i puščana vatra.
7. oktobera. Užasan dan. (S. K. u svojim bilješkama: Prvo i drugo osvojenje
Beograda 25. Septembra 1915. – po julijanskom kalendaru – piše u Beogradskim
novinama od 7. oktobra 1917. broj 275.): „Oko 2 sata u jutro je austrougarska pje-
šadija potpomognuta topovima, koji su se nalazili u vrbaku na lijevoj obali Dunava
i na položajima kod Pančeva, prešla Dunav niže dorćolskog keja, izmedju platnare,
a u tri sata je bila zauzela željeznički nasip, koji vodi na klanicu. Ovo je bilo manje
odjelenje austroug. vojske. Ogorčena se borba vodila izmedju branilaca i napada-
ča, koji je naginjao, da se dočepa Dušanove ulice, gdje se nalazila srpska potpora
s mašinskim puškama i municijom. Do svanuća su srpske čete u ogorčenoj borbi
držali još krajne dorćolske kuće. U samo svanuće su srpske čete bile primorane, da
se povuku ispred nadmoćnijeg napadača. U tom vremenu im je stiglo pojačanje i
poslije kratke borbe potisle su napadača do iza željezničkog nasipa. Tu se cijelog tog
dana vodila ogorčena borba.

Na savskoj strani je borba tog dana bila mnogo ogorčenija. Protivnik je u samu
zoru počeo iz teškog kalibra da tuče tako zvanom bubnjarskom vatrom srpske po-
ložaje duž Save i na beogradskim visovima. Poslije strahovite topovske vatre prešla
je protivnikova pješadija u nastupanju svom žestinom. (160. str.)
Njen je pravac bio željeznički most i savska obala od mosta duž Ciganlije. Pa-
klena se borba razvila i na strani napadača i na strani borilaca; ona je zajedno s
topovskom trajala cio dan. Cijelog ovog dana su protivnički aeroplani krstarili nad
Beogradom i davali svojoj artileriji obavještenja o pravcu gadjanja. Ada Ciganlija
je bila sva u plamenu, pravi pakao. Srpska se posada povukla na desnu obalu Save,
zauzimala rovove, iz kojih se očajnički branila, ali se s večeri morala povlačiti ispred
mnogobrojnijeg protivnika, tučena još i strahovitom topovskom vatrom. Borbe,
koje su počele u zoru 24. septembra (po julijanskom kalendaru), nijesu nikako
prekidane, one su nepopustljivom žestinom trajale i noću, na dunavskom kraju, u
prvim ulicama Dorćola, a na savskom u protivnikovom nastupanju prema Bano-
vom brdu.
Ulična borba u Beogradu.
8. oktobra 1915. (25. septembra po julijanskom kalendaru) u zoru otpočeo je
ispod grada prijelaz glavnih dijelova austroug. vojske i njihovo odlučno nastupanje
prema malom Kalemegdanu, kroz ulice jevrejske mahale i ostalih krajeva Dorćo-
le prema glavnom trgu i Terazijama. Tada je nastala grozna ulična borba, koju su
dopunjavale eksplozije protivničkih šrapnela i bombi njegovih aeroplana. Srpska
odbranbena odjelenja boreći se hrabro uzmicala su iz ulica u ulice, ali su se najzad
ispred daleko mnogobrojnijeg i u svemu nadmoćnijeg protivnika morala povlačiti
prema Vračaru i dalje – Torlaku. Banovo brdo zauzeto. To povlačenje moralo se
brzo vršiti već i stoga, što je Banovo brdo već u zoru bilo u rukama austroug. četa, a
tako isto je protivnik nadirao u masama sa savske strane na zapadni Vračar.
Posvemašnji pad Beograda.
Povlačenjem srpskih četa na desnu obalu Save i padom Banovog brda s Beo-
gradom je bilo svršeno. Oko podne tog dana (8. oktobera 1915.) je Beograd bio u
rukama protivnikovim.“
Lice Beograda.
„Beograd je 8. oktobera 1915. izgledao kao neka ruševina, ulice su bile zakrčene
oborenim žicama, a kuće skoro u svim glavnim ulicama izrešetane šrapnelima, me-
cima mašinskih i pješačkih pušaka. Jevrejska mahala (161. str.) je najviše stradala,
a i drugi krajevi Beograda s dunavske strane i savske strane. Porušene kuće kazuju

to najbolje. Kako su Beogradjani te strašne dane proživjeli (završuje S. K.) to oni
znaju, te će ih dugo pamtiti i pričati svome podmlatku.“
Oglasi godine 1915.

Zemun, 15. rujna / septemb. 1915.
Br. 27. Praes.
Oglas
Kr. vladin povjerenik K. d. južne vojske o odredio je na zahtjev vojne oblasti a
u sporazumu sa banom Kraljevina Hrvatske, Slavonije i Dalmacije, da se sve ovdje
nalazeće se osobe grčko istočne vjere srpske narodnosti, koje su bile evakuirane
ili internirane te su se na ma koji način vratile ili ovdje zaostale, nadalje svi nepona-
dani elementi bez obzira na stališ i društveni položaj – imadu najkasnije do petka
dne 17. rujna 1915. odavde ukloniti.
Sa osobama, koje se na temelju te odredbe imaju ukloniti ili su već prije bile
evakuirane – postupat će se kao sa uhodarstva sumnjivima, ako poslije 17. rujna
t.g. ovdje zatečene budu.
Osobe, koje na temelju nazočne odredbe Zemun napustiti moraju, imaju u pe-
tak, dne 17. rujna 1915. u 5 sati ujutro doći u gradsku vijećnicu (magistrat), odakle
će kolima na željeznicu rad dalje otpreme odvezene biti.
Kr. vladin povjerenik za grad Zemun:
Makovec, v.r.
Oglas
Zemun, 15. rujna / septb.1915.
Br. 27. Praes.
Po odredbi kr. vladinog povjerenika kod južne vojske savjetuje se lojalnom ži-
teljstvu grada Zemuna, da se u vlastitom interesu sklone iz Zemuna, da se tako
ukloni pogibelji, uslijed eventualnog neprijateljskog pucanja.
Propusnice izdava Kr. redarstveno povjereničtvo od 9 – 11 sati prije podne i od
4 – 5 sati poslije podne.
Lojalno žiteljstvo može otputovati kud hoće.
Kr. vladin povjerenik za grad Zemun:
Makovec, v.r.

(162. str.)
Vanjsko lice Zemuna.
/Naslov je o. Solan napisao, ali stranica je ostala prazna! M. B./
(163. str.)
Godina 1916.
Od ove stranice ima više zapisa koji nisu bitni za razumijevanje Prvog svjetskog
rata te ih neću prepisivati, navest ću predmete tj. naslove koji daju sadržaj zapisa.
Poziv na objed (Komanda poziva na carev rođendan o. Solana Matkovića);
Rumunjska u ratnom stanju spram naše Monarhije.
Beč, 28. kolovoza (Korespodenz …) Jučer u noći došao je rumunjski poslanik
u izvanjsko ministarstvo, da preda notu, prema kojoj se Rumunjska od 27. kolovo-
za u 9 sati smatra u ratnom stanju s Austro-Ugarskom.
Italija zaraćena sa Njemačkom.
Berlin, 28. kolovoza (Zvanično). Kraljevska talijanska vlada dala je posredo-
vanjem švicarske vlade carskoj vladi saopćiti, da se od 28. o. mj. smatra u ratnom
stanju s Njemačkom.
Novo računanje vremena, Naslov na gostioni: Zum Kloster – Samostanu – brisan.
(164. str.)
Smrt Njeg. Veličanstva Kralja.
+ Kralj Franjo Josip: Beč, 21. stud. Posebno izdanje „Wiener Zeitunga“ dono-
si: Njegovo cesarsko i kraljevsko apoštolsko Veličanstvo car i kralj Franjo Josip I.
danas u 9 sati na večer blago u Gospodinu preminuo u Schönbrunskom dvorcu.
Slava, vječna slava Njegovom ces. i kr. apoštolskom Veličanstvu Franji Josipu I.!
Proklamacija narodima. 22. novembra 1916. stupio je na prijestolje Habsbur-
govaca nadvojvoda prijestolonasljednik Karlo Franjo Josip. U svojoj proklamaciji
narodima izrekao je novi vladar ove riječi: „Moje će stalno nastojanje biti … osi-
gurati plodove poštenoga rada svima vrijednim članovima društva.“
Molitva za novoga kralja; Svečani Requiem za + Kralja Franju Jos. I. (u samo-
stanskoj crkvi).

(165. str.)
Krunisanje novog Kralja Ugarske, Hrvatske, Slavonije i Dalmacije. (Uz opis
krunidbe zabilježeno je da je toga dana u franjevačkoj crkvi služena svečana misa,
kojoj je prisustvovalo mnogo pobožnoga puka.)
Crkvena zvona u ratne svrhe. 23. kolovoza 1916. Skinuta su dva zvona sa tornja
franjevačke crkve sv. Ivana Krstitelja …. (Opisana su zvona i zalijepljena je fotografi-
ja zvona s nekoliko osoba i o. Solanom Matkovićem.)
(166. str.)
Godina 1917.
Na ovoj stranici su zapisi o samostanskim poslovima, a naša tema su:
Predaja srednjeg zvona u ratne svrhe 8. X. 1917.
Predradnje za primirje sa Ruskom.
30. studenoga 1917. Započeli prigovori sa Rusijom radi zaključenja primirja
„Wolfov ured“ javlja:
„Dne 2. prosinca 1917. Dao je pučki povjerenik za rat i pomorstvo i vrhovni
zapovjednik ruske vojske gosp. Kriljenko po pregovarateljima upitati, da li je nje-
mački vrhovni zapovjednik spreman na bezodvlačne pregovore o primirju. – Jošte
istoga dana odvrati vrhovni zapovjednik na istoku, vojvoda Leopold Bavarski, da
je spreman i ovlašten (167. str.) sa ruskom vrhovnom upravom pregovarati o pri-
mirju. Zatim je sa pregovarateljima utanačeno mjesto … i vrijeme …., gdje bi se
punomoćju providjeno rusko povjerenstvo imalo sastati sa isto tako ovlaštenim
povjerenstvom protivne stranke.
Rusko povjerenstvo prispjelo je dne 2. prosinca u 4 sata i 30 časaka na utana-
čeno mjesto, da podje smjesta na mjesto, odredjeno za pregovore, te gdje se ima
očekivati 3. prosinca o podne“ Iza toga je 360.000 ruskih vojnika ostavilo bojište.
Dalje na 167. stranici o. Solan piše o opravku samostana i nastavlja od 169. do
174. stranice, zatim opisuje proslavu Porciunkulskoga oprosta i Izvještaj o stanju i
radu članova Trećega Reda u Zemunu i okolici za prošlu godinu 1917. do danas.
(Str. 174.- 178.)
Na stranici 168. o. Solan je napisao 1918. godina, zalijepio je tiskani materijal
12 stranica velikog formata „Predstavka gradskog poglavarstva u Zemunu od 30. si-
ječnja 1918. br. 1477 na sabor kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije. (Sastavio
ju gradski vijećnik Dr. Nikola Fugger) – /dopisao je o. Solan/. U spisu su navedeni

ratni problemi Zemuna i problemi gradske uprave te se traži financijska pomoć Sabo-
ra kako bi grad mogao vršiti svoje službe.
U kolovozu 1918. godine izabran je novi provincijal o. Mihael Troha, te je na
zaglavlju stranice kroničar naveo njegovo ime.
U daljnjem tekstu donosimo zapise o završetku rata i osnivanju Narodnog vijeća SHS.
(178. str.)
29. listopada
Narodno vijeće. Dan 29. listopada 1918. Ostat će u povijesti hrvatskoga na-
roda zabilježen velikim slovima. Toga dana prenio je Hrvatski sabor svoju ovlast
na Narodno vijeće kao politički predstavnik svih Srba, Hrvata i Slovenaca, koje je
uzelo u svoje ruke narodne poslove a napose konstituiranje jugoslavenske države.
(179. str.)
To „Narodno vijeće“ Hrvata, Srba i Slovenaca pozvalo je sve narodne političke
stranke i grupe, da po svim mjestima osnuju mjestne odbore, koji će Narodno vi-
jeće poduprijeti u njegovom sv.(etom) i rodoljubnom ali i teškom i odgovornom
radu.
Gradjanski mjestni odbor. Na temelju tog poziva ustanovio se je ovdje gra-
djanski Mjestni odbor Narodnog vijeća za grad Zemun, komu je zadaća, da kao
organ Narodnog vijeća izvršuje njegove odredbe, da se brine za potrebe grada i
gradjanstva a napose za zaštitu i sigurnost svih državljana.
(180. str.)
Prelom s Ugarskom i Austrijom
Prešni prijedlog u hrv. Saboru.
29. listopada 1918. podnesen je prešni prijedlog da hrvatski državni Sabor na
temelju prava samoodredjenja proglasi prekinutim odnošaje izmedju Kraljevine
Hrvatske, Slavonije i Dalmacije s Rijekom i Kraljevine Ugarske, te carevine Au-
strije, pak da se proglasi ništetnom hrvatsko-ugarska nagodba kao i jedinstvena,
slobodna i nezavisna država Hrvata, Srba i Slovenaca. Prijedlog primljen sa burnim
odobravanjem i poklicima.
Primirje. 2. studenoga 1918. Obustavljena su neprijateljstva sa savezničkim
državama.

(181. str.)
Blagodarenje. 8. decembra 1918. Održana je svečana zahvalnica u rkt. žu-
pnoj crkvi (u 10 sati) povodom sretno izvršenog djela ujedinjenja našega naroda za
Njegovo Veličanstvo Petra I. Kralja Srba, Hrvata i Slovenaca. Svečanosti prisu-
stvovao je i pater prezident ove rezidencije.
U Kronici slijedi 1919. godina, te ima zapisa o djelovanju Narodnoga vijeća, o
dolasku poslanika u Beograd i drugih zanimljivih podataka, ali to ne spada na našu
temu o Prvom svjetskom ili Velikom ratu u Srijemu.
Zaključak
Iz navedenih zapisa može se ocijeniti kolika je vrijednost podataka koje je o. So-
lan Matković unosio u kućnu povijest Franjevačke rezidencije u Zemunu, napose u
1914. i 1915. godini, kada je Zemun bio na prvoj crti bojišnice.
Godina 1914. obuhvaća od 134. do 158. str. Kronike, što iznosi skoro punih 25
stranica, na vrhu svake stranice napisana je „Godina 1914. – nastavak rata“. Godi-
na 1915. opisana je samo na 4 stranice, jer 5. stranica je ostala prazna, 158. – 162.
Godina 1916. zauzima svega tri stranice, 163. – 165., s više zapisa o ratu i smrti
kralja Franje Josipa i novom kralju Karlu. Događanja 1917. godine stala su na dvije
stranice, 166. – 167., s dva priloga na temu rata. Godina 1918. obuhvaća 14 strani-
ca, od 168. do 181., s nekoliko zapisa koji se odnose na kraj Prvoga svjetskog rata.
Iz slijeda zapisa u Kronici vidljivo je da kroničar o. Solan nije događaje bilježio
odmah, nego naknadno. To vidimo prema zapisima o kanonskim pohodima:
12. srpnja 1915. godine, u kanonskom pohodu bio je generalni pohoditelj fra
Franjo Lulić, koji u kratkom zapisu pohvaljuje kroničara za detaljno i iscrpno vođe-
nje kronike. Zapis je na str. 143., a kroničar je napisao kroniku do 10. rujna 1914.
godine.
17. lipnja 1916. godine provincijal fra Rafael Rodić obavio je kanonski pohod
o čemu je ostavio zapis. Kroničar je tek opisivao događaj od 2. prosinca 1914. go-
dine, na str. 155.
8. lipnja 1917. godine opet se fra Rafael Rodić kao vizitator potpisao u Kroni-
ku, a o. Solan tek završava događanja s kraja 1914. godine na stranici 157.
27. lipnja 1918. godine generalni vizitator fra Anđeo Mlejnik potpisao je Kro-
niku, na 173. str., a o. Solan Matković upisao je sva događanja do toga datuma.
Otac Solan Matković umro je u Zemunu 10. prosinca 1919. godine, a posljed-
nji njegov zapis je iz polovice kolovoza. Njegovu smrt je opisao njegov nasljednik
o. Augustin Šlibar na 185. stranici Kronike.

Pater Solan umro.
Dalje kroničar P. Solan nije dospio da bilježi povijest rezidencije svoje, jer ga dne
10. prosinca, u 6 ¾ sati na večer pozva Gospod k sebi, da mu vrati sve strostruko, što je
dobra uradio za samostan i crkvicu svoju. „Njegov veseli duh, koji je uvijek i svagdje
tražio Božju slavu, uživa veselje Gospodara svoga, za kojim je uvijeke čeznuo“ – veli
pisac (čini se mgp. O. Mladen Barbarić) u „Hrvatskoj obrani“.
Istog dana, bila je srijeda poslije podne, bio je još u Franjinom dolu, gdje je poma-
gao slušati Božićnu sv. ispovijed školske mladeži. Putem mu pozlilo, te ga jedan vojnik
doprati u samostan, gdje ga u njegovoj sobi izmiri sa Gospodinom stanar naš preč. g.
dr. Ivo Kraljević, i odmah poslije toga – pitavši oproštenje od svojih domaćih za može-
bitne uvrijede – preda iskajanu dušu u ruke Stvoritelja svoga.
Sprovod p. Solana.
Ako i jest bilo ružno vrijeme, sabralo se mnogo svijeta, da otprati „svog pater Sola-
na“ do vječnog počivališta. Sprovod svečani vodio je preč. g. opat Alojzije Vincetić uz
veliku asistenciju. Od braće bio je prisutan tek vlč. o. Ferdo Krčmar, gvardijan iločki.
Na grobu, koji je povrh kapelice jedno 5 metara udaljen stavljen je križ s natpisom:
„P. Solan“ što je kažu dosta svakomu, jer je radi njegove vesele i duhovite čudi svaki
poznavao i volio. Pokopan bi P. Solan 12. 12. 1919. u 4 sati.

IZVORI I LITERATURA
 Kronika zemunske rezidencije: Protocollum historiae domus Residentiae Semlinien-
sis. III. dio; 1876. – 1939. Arhiv Franjevačkog samostana u Zemunu. B – I – 3.
 Kronika Franjevačkog samostana u Brodu na Savi IV (1879 – 1932): zapisnik ili knji-
ga bilješki Samostana Presvetoga Trojstva u Brodu u Slavoniji. Za tisak priredio Josip
Barbarić. Slavonski Brod, 2003.
 Glasnik biskupija Bosanske i Srijemske. Đakovo, 1919., br. 22./23., str. 175.
 Catalogus almae Provinciae Croatiae SS. Cyrilli et Methodii Ordinis Fratrum Mi-
norum S. P. Francisci. Ad annum a constitutione sua vigesimum primum a Christo
nato 1921. Zagrabiae, 1920., str. 37.
 Nekrologij Hrvatske franjevačke provincije sv. Ćirila i Metoda. Uredio fra Robert Pe-
rišić. Zagreb, 2014., str. 733.13
 Jančula, Julije. Franjevci u Cerniku. Cernik, 1980., 2. izd. 2013.
 Najhold, Branko. Veliki rat je počeo iz Zemuna: priča o Zemunu i Zemuncima u veli-
kom ratu 1914 – 1918. godine. Zemun, 2014.
SUMMARY
Franciscan friar, Father Solan Matković (Ilok, 1863 – Zemun, 1919) spent the
whole World War I in the capacity of the Prior of the Franciscan monastery in Zemun,
on the border of the great Austro- Hungarian Empire and on the very frontline in 1914/
1915, where he described not only military actions, but also city life with a keen eye of a
chronicler. The Chronicle of the Franciscan monastery in Zemun serves as an exquisite
source to familiarize oneself with the state of affairs at the time in the easternmost part
of the Monarchy, between the Drava and the Danube. Father Solan was tireless in his
recording of the many details in his neat handwriting, and left us with a testimonial of
those cumbersome days both for the Monarchy and the inhabitants of Eastern Srijem.
Records on World War I are laid down in the Chronicle of the Franciscan Monastery in
Zemun on pp. 134-182 and follow the events and organization of everyday life in Zemun
in the period from the death of heir-apparent Ferdinand of Habsburg and his wife Sofia,
to the end of World War I and the entrance of the Serbian army into Zemun, i.e. the
formation of the new state, the Kingdom of Serbs, Croats and Slovenes in 1918.
13
Priređivač je napisao: „…za vrijeme I. svjetskog rata u bitci, dok su drugi bježali, nije napuštao
svoju postaju nego je, ne štedeći sebe, sakupljao mrtva tijela svojih suboraca…“ Iz zemunske Kroni-
ke vidimo da je cijelo vrijeme rata ostao u svojoj rezidenciji, istina, odlazio je u Beograd i dolazio
je u doticaj sa srpskom vojskom u Zemunu. U nekim samostanskim nekrolozima zapisivači ističu
njegovu odvažnost pa je vjerojatno iz nerazumijevanja događanja nastao ovaj tekst.

Mato Batorović
Ilok
POČETAK PRVOGA SVJETSKOG RATA

U ILOKU U AUTOBIOGRAFIJI FRANJEVCA
O. MLADENA BARBARIĆA
U radu se govori o početku Prvog svjetskog rata u Iloku. Otac Mladen Barbarić,
iločki gvardijan i župnik u svojem djelu „Fragmenti iz autobiografije“ opisuje
dolazak vojske u Ilok, koji su većim dijelom bili Mađari koji su mislili da su
već stigli na granicu sa Srbijom te su sumnjičavi i prema Hrvatima koji govore
sličnim jezikom. Zbog nekih tehničkih nesporazuma vojne vlasti su osumnjičile
franjevce da špijuniraju za srpsku vojsku te su sve stanovnike samostana uhitili
i uz ispitivanja držali u pritvoru 48 sati. Zapis o. Mladena je detaljan i u dije-
lovima dramatičan, tako da je vjerna slika teške situacije u kojoj su se nalazili
zatvorenici. Iako je opisan jedan neugodni događaj za stanovnike samostana,
svećenike i civile, ipak je to jedna crtica koja osvjetljuje prve dane rata u Iloku.
Ključne riječi: Ilok, Prvi svjetski rat, autobiografija
Franjevac o. Mladen Barbarić rođen je u Iloku 17. lipnja 1873. godine od

oca Josipa Barbarića1 i majke Helene rođ. Šamšalović. Na krštenju je dobio ime
Krunoslav. Osnovnu školu pohađao je u Iloku, a gimnaziju u Osijeku. U Franje-
vački red stupio je u Beču 1887. godine. Filozofiju i bogosloviju studirao je u Beču
i Baji. Za svećenika je zaređen 1896. godine te odlazi u Cernik za vjeroučitelja,
potom u Ilok također za vjeroučitelja. Godine 1901. premješten je za poglavara u
Koprivnicu, a ubrzo u istom svojstvu u Cernik. Od 1903. do 1915. godine službu-
je u Iloku kao gvardijan i župnik, a potom odlazi u Osijek, gdje je bio poglavar, a i
profesor kateheta na ženskoj gimnaziji do umirovljenja. Kao umirovljenik odlazi u
Zemun, možda 1932. godine, gdje je umro 6. rujna 1936. godine.
1
Došao je iz Osijeka i bio prvi svjetovni učitelj u Iloku od 1865. godine.
Početak Prvoga svjetskog rata u Iloku u autobiografiji franjevca... 169

Otac Mladen bavio se pjesništvom od gimnazijskih dana, pisao je putopise i
povijesne rasprave o Iloku, Šarengradu, Osijeku, Zagrebu, Rumi, Baču, Olovu, Sla-
voniji te sv. Ivanu Kapistranu, franjevcu o. Ivi Rodiću i dr., prevodio je s latinskoga
i njemačkoga jezika. Bibliografija iznosi oko 40 objavljenih djela, a surađivao je u
mnogim časopisima. Osnivač je i dugogodišnji urednik lista „za hrvatsku katoličku
mladež Anđeo čuvar“.
Kao gvardijan i župnik u Iloku poduzeo je i vodio obnovu franjevačke i župne
crkve sv. Ivana Kapistrana od 1906. do 1913. godine.
Zanimljivo je napomenuti, o. Mladen neumorno je pisao, istina u vrijeme bo-
ravka u Iloku nije ništa objavljivao, osim uredništva Anđela čuvara, ali u samostan-
skoj kronici je ostavio vrlo oskudne podatke o svim godinama službovanja u Iloku.
Možemo to i razumjeti jer je pisao mnoge dopise državnim ustanovama za pomoć
u obnovi crkve te stručnu prepisku s arhitektom Hermanom Bolleom i Đurom
Szabom te druge administrativne dopise.
Taj nedostatak donekle je dopunio 1934. godine objavljenom knjigom Fragmen-
ti iz autobiografije Mladena Barbarića, koju je izdao Klub hrvatskih književnika i
umjetnika u Osijeku. Upravo su Fragmenti izvor za ovaj rad o Prvom svjetskom ratu,
jer je u njima pod naslovom „Četrdeset sati pred vješalima“ dramatično opisao do-
življaj na samom početku rata u Iloku, kada je s ostalim ukućanima samostana bio
zarobljen i kada je proživio ispitivanja i druge ispade. Dalje je u istom djelu zabilježio
posljedice tih događanja na svoje zdravlje: „...nemili incident u Iloku, duboko se uvu-
kao u moju dušu. Živci su trpjeli, melankolija me počela obvladavati. …“2
Prilažem cijeli tekst o. Mladena kako bi se čitatelji upoznali s ovim nemilim
događajem, a koji dobro ocrtava kako su se mađarske vojne vlasti i tada odnosile
prema Hrvatima, da se osvete, kao što je o. Mladen napisao: „Sad imademo priliku,
da vam vratimo ono, što nam je na žao učinio Jelačić.“3
Uz moju temu smatram da može biti zanimljivo i to da je o. Mladen Barbarić
1917. godine napisao rodoljubnu pjesmu za mir koju također ovdje donosim.
2
Fragmenti, str. 58.
3
Isto, str. 43.

Pred „Kraljicom mira“4
Iz Tvog srca procvale su
one rosne rumen – ruže,
što u maju s drugim cviećem
svetu Tvoju glavu kruže.
Iza Tvojih nogu nikli
miloduhi oni lieri,
što će tamo iza groba
okititi rajske dveri
Ljubica nam ispod žbuna
skromno diže plavu glavu,
okom tvojim milostivim
kad nam blažiš žića stravu.
Ta tri cvieta, te tri boje
od iskona nam se mile,
jer pod jednim barjakom su
rod hrvatski sjedinile.
Pod njim i sad poput lava
na bojištu krvcu lije,
s trobojom se lakše bori,
pod trobojom lakše mrije.
Ali vazda jedno moli –
il se bori, il umira;
da što prije, Ti ovjenčaš
stieg hrvatski granom mira.
4
Ovaj se kip nalazi u franjevačkoj crkvi u Osijeku. Ovaj tekst tiskan je ispod pjesme na originalnom
listu. Na poleđini tintom je dopisano: Ova je pjesma tiskana u osječkoj Hrvatskoj Obrani 18. kolovo-
za 1917. i poslije toga 2 dana postavljena po klupama u tvrđavskoj crkvi.

ČETRDESET SATI PRED VJEŠALIMA5
Ljeti, 1914., bio sam u franjevačkom samostanu u Budimu, u toj rezidenciji naših
velikana: Pavića, Čevapovića, Jaića, na odmoru i oporavku. Kada nijesam izlazio u
gradsku vrevu, zavlačio sam se najradije u ogromnu biblioteku i to ne radi krasno uve-
zanih knjiga, nego radi rukopisa koje sam već prijašnjih godina našao. . . Tu je bio
rukopis hrvatskoga prijevoda sv. Pisma, od Katančića o kom sam već čitao u kronici
šarengradskog samostana, da je iza smrti Katančićeve nestao tako, da su ga protivnici
– ne znam koji – sakrili. Međutim poslije četirigodišnjega potraživanja našao ga je
Provincijal o. Grgur Čepavić6 i oteo iz ruku tih protivnika, koji su ga htjeli uništiti,
i spremio sve, da ga štampa. Smrt ga je u tome spriječila. Njegov nasljednik 1830. o.
Matzek, preuzeo je ovu dužnost na sebe, ali različite zaprijeke, napose kolera, koja je
vladala 1831., spriječile su to, pa je djelo ugledalo svjetlo u Budimu istom god. 1832.
početkom mjeseca julija.
Ovaj, dakle, rukopis ležao je u biblioteci sav raskomadan i po podu razbacan. Bo-
ljelo me je to. Ja sam ga pokupio, složio, ali unaprijed znao, da će opet stradati. Ipak se
nijesam usudio uzeti ni jednoga lista, da mi bude uspomenom. Držao sam to krađom.
Osim toga sam našao nekoliko sveščića, povezanih, a pisanih rukom pok. našega veli-
kana o. Euzebija Fermendžina.
To su bile zabilježbe ove marne pčelice, koji je veliko historijsko svoje znanje stekao
baš ovim sitnim radom : bilježio i bilježio. . . Sjećam se, da je tu bilo zabilježbi od
kojekuda, pa čak iz vatikanske knjižice, u kojoj je pokojni učenjak probavio mnogo
podneva bez ručka, ne mogavši ostaviti koji zanimivi nalaz. Bilo je crtica za povijest
Bugarske, Srbije, Moldavije i naših krajeva. Nijesam si ništa drugo zapamtio kao Ilo-
čanin, nego, da je glasoviti Nikola Iločki imao sjajan podrum, a u njemu vina, koja
nisu zaostajala za onim cara Proba. Staro vino čuvalo se u olovnim bocama i tako
iznosilo pred velikaše na sto. Mislio sam, kada pročitam, sve ću si prepisati. Ali zaori
ratna trublja.
Ulicama Budimpešte počele vrviti povorke, koje su klicale: Živio rat! Ja toga ni-
jesam razumio. Ali, kada se počelo odreda »ajnrukovati«, i ja se sjetio, da sam se
zakleo, da ću za kralja i u vatru i u vodu, ne bi druge, nego sjedaj na lađu i putuj u
Ilok, da se javim kotaru, budući da sam tamo spadao po zavičaju, a bio sam ondje i
5
Barbarić, Mladen, Fragmenti iz autobiografije. Klub hrvatskih književnika i umjetnika. Osijek,
1934. Str. 39. – 53.
Krajem 2015. godine Muzej grada Iloka objavio je cjeloviti tekst u katalogu Zapisi o Iloku i Iloča-
nima u Prvom svjetskom ratu (1914. – 1918.). Ilok, 2015. Autorica kataloga je prof. Ružica Černi.
6
Ispravno: Čevapović. Opaska: Mato Batorović.

predstojnik samostana i župnik. Putovao sam dobro, jer su se čete otpremale željezni-
com, pa je na lađi ‘bio komodno, a i nije ništa izgledalo bojovno. Dunav je mirno i
dalje tekao, goveda su uz obalu i dalje plandovala. Čak sam i ribare vidio, kako vuku
svoju mrežu. Poslije bučnih demonstracija u Budimpešti, činilo mi se, da i ne će biti
rata, kada dođoh u Ilok, gdje su i dalje govedari i kozari ranom zorom trubili u rog,
gdje su stanovnici sa suncem odlazili u lijepe svoje vinograde, da ih rede, čiste i u njima
uživaju podcikujuć veselo: ooj! Još se je čula i po koja mašina, što vrši žito – inače sve
bijaše mirno ..
Kada sam došao predstojniku, bio on Srbin radikal, da se javim, vidjeh mu na
licu, da je uzbuđen. Nije mogao, a da mi ne reče, kako Srbija nije dobro uradila, što se
upustila u rat i da sve to ne će dobro svršiti, pa da ćemo svega doživjeti. Ja to nijesam
tako ozbiljno shvaćao, ali sam se za par dana uvjerio, da je on istinu govorio, jer se je
rat odmah i za njega zadr’o.
Dne 5. kolovoza poče transport četa Dunavom u Ilok, a odavle cestom prema Srbi-
ji. Naš mirni Ilok zadobi posve novo lice. Sve ulice počeše vreti. Vojska se poče miješati
s građanstvom. Svaka majka pomišljala, kako će koji dan i njen sinak na vojnu, pa
milostiva srca susretaše vojnika, dajući mu od srca milošte, a ne pitajuć: tko je, što je.
Vojnici su bili isključivo Rumunji i Madžari, a pripadali su 23. ug. domobranskoj di-
viziji. Ovo lijepo susretanje nije dugo potrajalo. Vojništvo je uzelo u svoje ruke i upravu
mjesta. Kako su držali, da su već blizu Srbiji, a čuli, kako mi svi govorimo, kako su
oni rekli, srpski, izgubiše svako povjerenje spram nas i počeše nas sasvim neprijateljski
susretati. Svatko, tko se maknuo iz Iloka, morao se prijaviti. Budući da je divizija bila
razmještena i po okolici Iloka, nikomu nije bilo dopušteno ići ni u polje, ni u vinograd
bez legitimacije. Do ovoga dopuštenja nije bilo lako doći, a koji su tražili, proživljavali
su svakojake šikanacije. Jedan činovnik htio u svoj vinograd i tražio dozvolu. Časnik
mu ne htjede dati. Činovnik, koji je bio i sam poručnik u pričuvi, prigovori tome i
ponovno zatraži nazvavši ovaj postupak šikanacijom.
»To mi i hoćemo« odbrusi mu onaj. »Sad imademo priliku, da vam vratimo ono,
što nam je na žao učinio Jelačić«.
Ja sam kao župnik zatražio opću legitimaciju, da mogu i van mjesta, ako me se
pozove bolesniku itd. Danas mi dadoše, a sutra opozvaše.
Kako su usto dolazili glasovi o nemilom postupku vojske svuda po Srijemu, nije
čudo, da su Iločani najprije ohladnjeli, a onda se počeli i bojati. Mi smo u samostanu
napose čuli, kako su sve kaluđere u jednom manastiru postrijeljali, pa smo pomislili,
da bi i nas moglo šta slično stići. Zato, kada od nas zatražiše, da im ustupimo stano-
ve u samostanu, učinismo to odmah najpripravnije. Pa kad još i iločko gospojinsko

društvo smislilo, da načini bolnicu, ustupismo i svoju blagovaonu, kao najveću prosto-
riju, a sebi zadržasmo svaki samo svoju ćeliju. Na taj način postade samostan sasvim
otvorena kuća. Nastaniše se feldkurati svih konfesija, auditori i njihovi kanceliste, a u
refektoriji 24 postelje za bolesnike. Mi smo bili sasvim nuzgredni.
Strah pred Srbima rastao je u grudima ovih madžarskih junaka, pa počeše tražiti
među Iločanima špijune.
Najprije uapsiše mjesnoga paroka i to baš u času, kada je vojna glazba koncertira-
la blizu njegova stana. Time su jamačno htjeli, da zastraše i druge. Na intervenciju
predstojnika pustiše ga.
Drugi na redu smo bili mi, katolički svećenici.
Bilo je to 12. kolovoza. U predvečerje dođoše dva oficira, jedan je bio adjutant feld-
maršal-lajtnanta Daempfa, i zamoliše mene, da im dopustim praviti neke pokuse na
tornju. Znajući, da se moram vojski u svemu pokoravati, najučtivije sam to dopustio i
ne sluteći, kakav se belaj može iz toga izleći.
Iza večere izađosmo u dvorište, da vidimo, što oni to rade, ali mi ne vidjesmo ni-
šta. Oni su naime reflektorima bacali svijetlo daleko, na najdalje straže, koje su bile
po selima oko Iloka, a kako straže o tome nijesu bile obaviještene, podigoše one tamo
alarm, te se počeše bližati iločkom tornju, da uhvate onoga, koji daje Srbima (?) neke
znakove. Držali su, da je to špionaža.
Dok su se straže polako približavale, pođoh i ja na počinak s drugom g. J. V.7 kate-
hetom iz Osijeka, koji je držao, da će mirniji i sigurniji spavati u samostanu, nego li
medu vojništvom u Iloku kod svoje rodbine. Kod glavnih vrata naiđemo na jednoga
oficira i stražmeštra, koji mi isporuči, da se više ne smije zvoniti i da imadem njemu
predati crkvene ključeve. I opet se bojeći sile, dadoh ključeve. Međutim sam se u sebi
borio: jesam li dobro učinio. Zato još prije počinka odoh do odaja g. V., te mu rekoh:
»Jozo, ja nijesam dobro uradio, što sam dao ključeve. Mogli su to biti i špijuni
kakovi.«
– Sad nije drugo – odgovori – ali ujutro odmah to prijavi komandi.
Time umiren odoh u svoju ćeliju, te se po običaju spremih na počinak.
Kako od uzbuđenja ne mogoh odmah usnuti, uzeh da nešto čitam. Na stoliću je
bila »Urota Zrinjski-Frankopanska«. Otvorih i čitah baš tamo kako su ove naše he-
roje vodili na stratište. . .
7
Josip Vražić, svećenik rođen u Iloku 6. ožujka 1876.

Čujem neki nemir. Utrnem svjetiljku i polako pružam glavu kroz prozor. Vidim
vojnike. To su bile one spomenute straže. Ja sam mislio, da idu dalje pokuse praviti, pa
se vratih u postelju i zakratko usnuh.
Došavši vojnici do sakristije, nađoše je zaključanu. Puškama polupaše vrata i odu
na toranj. Ne našavši ondje nikoga, vratiše se u samostan i probudiše najprije služin-
čad, a onda sve redom i stanare i nas domaće.
Iz sna me probudi plačni, ženski glas.
»Otvorite!« čuo sam našu kuharicu.
Prebacim gornju haljinu i otvorim. Predamnom stajao časnik i dva vojnika s na-
taknutim bodovima.
»Iz vaše su kuće davani signali. Obucite se i slijedite nas!«
Htio sam, da čujem, što je to bilo i započeh da govorim, ali mi časnik odreže, da
imam šutjeti i pokoravati se. Nije bilo druge, nego se obučem.
»Vodite nas u toranj«.
Ja naprijed. Oficir kraj mene uperivši mi revolver u prsa, a vojnici bajonete u bo-
kove. Kako se na toranj penje vijugastim skalinama, htjedoh se pridržati za zid, ali
mi to časnik zabrani s »ruke dole«, bojeći se, da valjda ne bih umišljenom špijunu
ostavio kakove znakove. Ne našavši ništa na tornju, moradoh ih voditi na crkveni
tavan, zatim na ostale tavane, pa i u pivnicu.
Kako je strop na rundeli bio od starih dasaka, skoro propade jedan vojnik. Ja sam
se u sebi nasmijao: Tako ti i treba. U pivnicu su nas pratili i feldkurati, napose sam
zapamtio kalvinskoga. On je redom išao od bureta do bureta, misleći, da su puni vina,
pa je na svako pokucao... Misleći, da je sada istraga gotova, bio sam se osokolio, pa sam
se našalio:
»Ima još toliko, da ćemo piti aldumaš!«
Ali kada dođosmo gore, reče mi časnik, da treba jednu veću prostoriju. Ja mu poka-
zah jednu ćeliju, u kojoj smo blagovali, jer druge nijesmo imali. On zakima glavom,
da time nije zadovoljan. On je htio, da nas 8 iz kuće aretira, a ta je sobica bila pre-
mala.
Izvedoše me u crnu noć, u dvorište. Tu su svi ukućani bili pod stražom. I mene
staviše među njih.

Dok su se dogovarali, što će i kuda će s nama, mi smo stajali nijemi i tihi. Vojnici
su ožednjeli, stajali su kraj vodovoda, ali se nijesu usudili piti, bojeći se otrovane vode.
Zato prisiliše kuharicu, da ona najprije pije.
Na zapovijed »naprijed« krene povorka. Svakoga od nas pratila su 4 vojnika.
Ona dva sa strane još su nas i za ruke držali. Glavna gvozdena kapija bila je zaklju-
čana. Brzo riješiše pitanje. Kundacima je razbiše.
Preko 400 iločkih stuba odvedoše nas dole pred općinsku zgradu. Dok su oni u
općini tražili, kuda će nas spremiti, stajali smo vani na mostu. Noć je bila hladna, ja
sam od hodanja i penjanja bio u znoju, pa sam se bojao prehlade, a i onako nijesam
bio kako treba.
Napokon nas odvedoše u općinsku vijećnicu. »Ruke gore«, glasila zapovjed. Pre-
tražiše nam sve džepove, pak nam čak i periše oduzeše. Svakoga pojedince postaviše
na stolicu, a pred njega vojnika s puškom, koji je imao dužnost, da pazi na naše oči,
da se mi možda ne bismo pogledima dogovarali. Strogo nam zabraniše i jednu riječ
progovoriti. Oficiri odoše.
Mogla je biti ponoć. Svaki nas je sjedio, buljio preda se i mislio o svemu, što se doga-
đa, a da nije znao, ni što je to, ni zašto je to. Časovi su ovi bili i dugi i neugodni, jedino
po izmjeni straže znali smo, da su opet prošla dva sata. Kada li će svanuti zora, kada
doći dan, da se riješimo te neizvjesnosti!
Napokon je i svanulo. Mi smo sjedjeli. Gledali smo u vrata, na koja smo ušli, pa se
nadali, da će nas pozvati, da na njih izađemo nekrivi, slobodni, da idemo za svojim
poslom, da idemo služiti Bogu i narodu! Nijesmo marili ni za žeđu, koja nas je mori-
la, ni za glad. Moramo biti na tašte. Ta mi ćemo još i sv. misu služiti.
Ali ima u našemu organizmu zahtjeva, kojima ne gospodarimo, oni se moraju
izvršiti htjeli mi ili ne htjeli. Prvi je to osjetio naš »gost« … On je htio ustati, da pođe
onamo… Ali vojnik podiže pušku s bajonetom, te se izdere na nj madžarski »Sjedi-
te!« Naša kuharica, koja je znala madžarski, rastumači vojniku, zašto je gospodin
htio ustati. Sada nazočni kapral ode dežurnome oficiru i javi, pa je po njegovoj odred-
bi bilo gospodinu gostu slobodno izvršiti naum uz asistenciju dvojice vojnika.
Došlo je vrijeme zajutraka. Ponudiše nas riječima. Mi to otklonismo, jer da želimo
još misiti. Morali su se negdje odsmijati vojnici na ovu našu izjavu. Mi toliki zločinci,
uhodari, pa još mislimo, da će nas brže bolje pustiti! Ali se nijesu dalje mnogo brinuli,
nego su nas stražili.

Vrijeme je monotono prolazilo, a mi sjedjeli. Katkada je ušao po koji oficir, da vidi
te fine ptičice, koje su noćas ulovili. Svakome je na ustima titrao porugljivi smiješak,
ali nijesu ništa govorili. Samo jedan Madžaretina, pogledavši nas osorno, ne uzmože,
a da ne izjavi madžarski: »Lijepo društvo!«
Dođe i podne! Kako smo čuli, naši rođaci i znanci htjeli su da nam pošalju jelo, ali
je vojska otklonila, jer da se ona brine za nas! I zbilja dođe dežurni oficir i upita ka-
prala, jesmo li dobili zajutrak. Ovaj odgovori, da nam je ponuđeno, ali da smo odbili.
»Tako! Oni prkose. Pa dobro, kada je tako! Ne će dobiti ni ručka!« bijaše odluka.
Mi smo je mirno saslušali. Nama nije bilo ni do jela ni do pila. Mi smo čekali, da
nas preslušaju, da se uvjere o našoj nevinosti i da nas puste. Mi smo i dalje čekali…
Moglo je biti pet sati poslije podne. Počne preslušavanje u pokrajnoj sobi. Jedan po
jedan. Kada je došao red na mene, jedva sam se digao sa stolice, jer sam na njoj pre-
sjedio nepomično 18 sati. Odteturam pred auditora. Mora da je bio bačvanski Srbin.
On mi reče:
»Vi ste pod sumnjom, da ste iz svoje kuće davali neke signale. Stojite pred ratnim
sudom. Pazite što govorite. Dokaže li se, da ste govorili neistinu, bit ćete strijeljani.«
Nijesam znao, što da rečem. Ja da sam davao signale. Komu? Zašto? Odgovorio
sam, da ne znam ništa o signalima. Na signale, koje je adjutant davao s tornja, nije-
sam ni mislio. Zatim me stade ispitivati, da li se mi družimo s ljudima, koji su sum-
njivi, koji su veleizdajnici. Mislio je na Srbe. I opet mu nijesam znao ništa odgovoriti.
Perovođa, neki Slovak, bilježio je pitanja i odgovore madžarski. Kada je bilo gotovo,
morao sam zapisnik potpisati!
Došavši na svoje mjesto, bio sam smiren. Sada će se uvjeriti, da mi nijesmo nikakvi
špijuni, ne će imati povoda, da nas progone, pustit će nas na slobodu.
Nakon, što smo bili svi preslušani, nastane pauza. Ali uskoro čusmo kako sablje
zvekeću. Skupljali su se oficiri, da izreknu nad nama osudu. S najvećom napetošću
čekasmo čas slobode. Evo koraci, evo ih!
Vrata se otvore, a u dvoranu stupi uz časnike i dva vojnika naš kotarski predstojnik.
Milo sam ga pogledao, jer sam uvjeren bio, da se i on za nas zauzeo, da je dokazivao
našu nekrivnju, pa je sada došao, prvi da nam javi, da smo slobodni. Ali on samo
pogleda na nas i sjeda šuteći na jednu stolicu, koju mu ponudiše.
I njega su aretirali!...

Sabljice su opet u hodniku prozveketale. Oficiri su otišli, što je sad?
Oko sedam sati zapovjediše, da se dignemo i izađemo pred općinu. Bio je još dan.
Poredaše nas i opet kao i ono noćas, pa se uputismo uz brijeg, preko stuba. Svijeta je na
ulici bilo prilično, ali se nitko nije usudilo ni pisnuti. Kako sam poslije čuo, narod je
bio tako uplašen, da nije ni u crkvu dolazio, a štujući nas kao svoje pastire, skupljali su
se na večer, te moljahu pod vedrim nebom za naše oslobođenje.
Idući prema samostanu držao sam, da će nas možda još što ispitivati na licu mjesta
ili da će nas ipak u samostanu internirati, pa će nam ipak biti bolje, nego li prošlu noć.
Meni je bilo teško penjati se, pa sam zaostajao. Na to me vojnik onako po vojnički po-
miluje kundakom u rebra s porugljivom primjedbom: »Da, umorio si se!«
Dođosmo i na domak samostanu, ali vođa ne htjede skrenuti, nego ravno iđaše
dalje. Kuda će sada s nama?
Odvedoše nas u dvor kneza Odescalchija. Pred ulazom stajala je četa vojnika, kojoj
je spomenuti kalvinski feldkurat nešto madžarski govorio. Ne znam, da li namjerice,
ali kada smo prolazili, vikali su „Živjela domovina“, kao da su time htjeli odsuditi
nas, izdajice. Ušavši u dvor, mislio sam: Tu će nam dati zgodnu prostoriju, da nas
drže dok se istraga provede. Ali se ubrzo rasplinula ta nada.
Odvedoše nas na prvi kat u prostoriju, koja je pod stepenicama, a koja obično ne
služi ni za što. Bila je 2 metra široka, 2 m. visoka i jedno 8 met. duga. Imala je samo
ulaz, nikakva prozora. Mala noćna svjetiljka osvjetljavala je tu prostoriju, u koju uni-
đe nas osmero i dva vojnika.
Sada nam je bilo jasno, što će slijediti.
Održano je ratno vijeće, ono nas je osudilo, dok nas je dalo evo ovako zatvoriti.
Amo nas je sklonilo, da nas po noći može lako izvesti, objesiti, ustrijeliti, a da nitko za
to ne će ni znati. Osjećali smo, da su nam blizu zadnji časovi.
Bilo je strašno sparno, a morali smo jedan do drugoga stajati. Nije bilo ni stolice, ni
klupe. Najednoć osjetim, da me ostavlja svijest. Sruših se.
Moji sapatnici mislili su, da umirem. Kao svećenici dijelili su mi odrješenje, ali
vele, da su tako bili zbunjeni, da i ne znaju kako su to činili.
Ostao sam ležati, jer se nitko nije smio s mjesta maknuti. Nakon nekoga vremena
dođoh k svijesti. Bio sam prislonjen na nešto mekano. Za čas se to počne gibati. Bio to
jedan čovjek, koga su uapsili još prije nas ni kriva, ni dužna. Vezan je tu ležao cijeli
dan, a da mu nijesu dali ni jesti, ni piti.

Oko 9 sati donio jedan stražmeštar narezana mesa i bijela hljeba, te nas ponudi,
da jedemo. Ja sam samo laktom gurnuo svoga susjeda, a on me je odmah razumio.
Bijeli hljeb! Zadnji prije smrti. Dakle nam valja umrijeti. Šta ćemo onda da jedemo?
Nitko se nije okusio. Jedino onaj bijednik kraj mene zaišće jela, ali morade počekati,
kad mu ruke razriješiše, dok je krv opet počela kolati. Istom onda je kruh primio i
pohlepno gutao.
Mi smo se počeli moliti i pripravljati na smrt. Kazivao mi kasnije prijatelj Jozo, da
se uvijek molio sv. Josipu za sretnu smrt, da se uzmogne pripraviti na nju, ali da nije
nikada ni pomislio, da bi mogao umrijeti na ovaj način.
Oko nas je bilo vrlo živo u dvoru, jer je tu stanovao i feldmaršal-lajtnant i general
topništva. Svaki čas se nešto kuckalo. U našoj uzbuđenosti vidjesmo kako kuju za nas
vješala. Neki stražmeštar htio da nas vidi, pa zaviri k nama. Reče još, da se smirimo,
da nam ne će biti ništa. Ali njegova utjeha slabo djelovaše. Ja sam dapače zastalno
držao, da je to krvnik, koji će nas objesiti. Jedinu sam još želju imao, da mogu reći pred
nekim, da nedužno pogibam, pa sam smišljao, kako ću to reći u nekoliko riječi, da me
ne mogu zapriječiti u govoru!
Oko 10 sati o. A.8 odrješito poviče: »Kada već moramo umrijeti, zovite nam ba-
rem svećenika, da se ispovijedimo.« Vojnici su to dojavili vođi istraže, pa su zbilja
poslali katoličkoga feldkurata, koji je inače bio župnik u S.
Moglo je biti već i 11 sati, kada je došao. Jedan po jedan smo se ispovijedali u po-
krajnoj sobi. Iz njegovih riječi nijesam mogao ništa razabrati. Ili nije znao, što će biti
s nama, ili smo mi izgubili svaku nadu, tako da smo njegovo tješenje držali samo for-
mom, da nam ne mora istinu reći potpunu. Zamolimo ga, da nam ujutro donese sv.
pričest, ali smo pri tom mislili, ako budemo još na životu. Ja sam ga osim toga zamolio,
da nam dade donijeti kakvu klupu, da sjednemo, koji jastuk ili čebe da legnemo. I
zbilja dobismo jedno ćebe i jastuk, te klupu. Ja sam prvi legao. Zaspao sam. Kada sam
se probudio, mislio sam, da je već zora, pa sam se digao i pustio druge, da malo legnu.
Drugi su sjedjeli, stajali, klečali – i šutjeli.
Straža, koja je bila pred ovom prostorijom, prikraćivala si vrijeme šalom. Dakako,
da smo mi bili glavni objekt te šale. Tu se ponovile šale o ciganinu, koji je bio škakljiv
oko vrata i druge, a osobito su se veselili, što će »popovi« visjeti. Naša kuharica, koja je
znala madžarski i sve razumjela, svaki čas je zaplakala na to, ali to njih nije smetalo.
Oni su se i dalje krvavo šalili.
8
Franjevac o. Antun Martinović službovao u Iloku i „služeći bolesnim vojnicima zarazio se pje-
gavim tifusom i umro u 47. godini života i 28. redovništva, 28. veljače 1915.“ – piše u Nekrologiju
Hrvatske franjevačke provincije sv. Ćirila i Metoda. Zagreb, 2014. Str. 138.

Časovi groze dugo su trajali, ne mogosmo im vidjeti kraja!
Ujutro nam donije svećenik sv. pričest, ali nikakove nade. Sasvim se kratko od nas
odijelio tako, da smo još uvijek bili u neizvjesnosti što će se s nama dogoditi. Postajali
smo bešćutni, tvrdi, već nijesmo ni za što marili. Umrijeti, pa umrijeti – svejedno.
Donesoše nam u vojničkim šoljama crne kave. Primismo i posrkasmo. Donesoše i
svježe vode. To je bilo prvo, što okusismo iza kojih 30 sati.
Sada počeše vojnici, koji su bili s nama, i razgovarati, a dopustiše, da i mi među
sobom govorimo. U jednu smo ruku držali, da je to dobro, ali u drugu opet mišljasmo,
hoće da nam još i to dadu prije smrti. Ipak je nestalo one ledene ukočenosti, koja je
vladala cijele noći…
Kako je malo po malo dospijevao na vrata tračak danjega svijetla, tako i mi pomalo
počesmo osjećati nadu, da bismo se mogli spasiti, pa smo počeli jedan drugoga hrabriti.
Riječi su bile kratke, lapidarne. Nikomu nije bilo do većega razgovora…
Oko 11 sati pozovu o. J.9 Kako mi je poslije pripovijedao, pitali su ga: zašto ima sta-
ru policajsku pušku u sobi, zašto ima na zidu mape balkanskoga rata, čiji su novci, što
ih imao u štedioni na svoje ime itd. Sve kojekakove sitnice. Kada je polazio na ponov-
no preslušanje, doviknu mu o. A.: »Ne boj se, ako nijesi kriv.« Kada se vratio, šutio
je, ali je bio vedra lica. Iz toga smo zaključivali, da će biti bolje. Nas druge nijesu zvali.
Pred podne izvedu nas pred dvor. Morala je ovo biti žalosna slika! Dvije noći smo
probdjeli u petrolejskom dimu, dva dana se nijesmo umivali, znojili smo se nepresta-
no, a da nijesmo imali ni čim bi se obrisali. Noge su nam drhtale, a lica blijeda, oči
krvave. Pravi zločinci… Vlastelinski dvor ima galerije. Te su bile pune vojnika, koji su
nas promatrali. Najvoljeli bismo od stida, da nas crna zemlja proguta … Dokle će to?
Za ručak dobismo dobru goveđu juhu i lijep komad mesa. Ja sam juhu slatko posr-
kao. Glad je najbolji kuhač. Sve, sve, ali kada ćemo na slobodu?
Oko 3 sata čusmo, kako neki časnik glasno prosvjeduje, što su nas amo strpali.
Određuje, da nam se ima prirediti pristojna prostorija. Dakle valja ovdje još ostati i
čekati. Zašto li nas samo drže?
Već je bila i večer blizu. Mi još uvijek zatvoreni. Videći, da ćemo i treću noć morati
ovdje boraviti, zamolismo preko vojnika, da nam dadu od kuće donijeti, jastuke, ruč-
nike, rupce, naše brevijare. Spremali smo se, da ovu tešku noć kako tako bolje provede-
mo, nego li dvije pređašnje.
9
Nisam uspio identificirati o kojemu se franjevcu radi.

Nešto pred 7 sati dođe časnik, te nam reče, da izađemo. Ah, opet ona sramotna
šetnja, defilacija pred vojnicima, pomislismo! Ali. kada siđosmo, vidjesmo generala,
zvao se Unschuld!. Bez i jedne riječi mahnu rukom prema izlazu, a to je značilo, da
možemo ići.
Dakle nakon 42 sata ropstva – sloboda. Nakon čekanja smrti, sramotne smrti –
život!
Pred dvorom nas je dočekao vojnički župnik. Upozorio nas je, da budemo mirni,
da ništa ne prosvjedujemo, da budemo zadovoljni s ovim rješenjem, jer bi nam se mo-
glo i šta gore dogoditi. Reče, da su nas htjeli poslati u Madžarsku i tamo internirati,
ali da je vijeće od toga odustalo na njegovu intervenciju.
Došavši kući odosmo u crkvu i zahvalismo Bogu, što iznesosmo žive glave. Kada
malo založismo, odosmo u svoje ćelije. Imali smo šta vidjeti! Sve je bilo ispremetano.
Kako sam izdavao »Anđela Čuvara«, imao sam u ormaru coupone od predbrojnika.
Valjda su svaki pregledali, a ne našavši ništa sumnjiva, pobacali sve po sobi. Doskora
je došao auditor, da nam preda »corpus delicti«. Pomislite, zaplijenili su kao špijun-
ski znak osječki list »Narodna obrana«, zamjenjujući ovaj sa udruženjem u Srbiji
»Narodne odbrane«! (To smo javili u Osijek, pa je list dobio novi naslov: »Hrvat-
ska obrana«). Drugo su bile sve obične stvari. Floberica, noževa itd. Napokon dođe i
vojnički župnik, da mi preda ključeve od župnoga ureda. Tamo nijesu držali preme-
tačinu.
Ali da su, došao bih ja u nemilu nepriliku. U jednoj ladici sam imao svoju kores-
pondenciju. Među drugim listovima, bilo je tu nekoliko listova iz Beograda, pisanih
ćirilicom, od nekoga, čini mi se Jovanovića, visokoga činovnika kod ministarstva, koji
za svoju literarnu studiju od mene tražio podatke o sv. Ivanu Kapistranu. Mislio sam
ja na tu ladicu, dok smo bili zatvoreni. Zato sam je odmah ispraznio i listove u šted-
njaku spalio… Vrag ne spava!
Slabo sam mogao tu noć spavati. Živci su bili prenapeti…
Drugi dan sam htio tražiti satisfakciju za sve, što pretrpjesmo. Vojni župnik me
odgovarao, da nikud ne idem. Da će doći jedan časnik, koji će se ispričati, da se je to
dogodilo pomutnjom uslijed onih signala, koje su časnici davali s tornja. Čekao i če-
kao, ali nitko nije dolazio. Napokon dobijem rješenje na madžarskom, koje je na mene
ovako glasilo:
Sud kr. ug. 23. pješ. puk. div. zapovjedništva.

»Obavješćujem Vas i 7 Vaših drugova, da je zapovjednik kr. ug. 23. pješ. div., kao
nadležni zapovjednik odredio zabačenje prijave protiv vas radi sumnje špionaže, jer
nije našao dovoljno osnova za kazneni progon, što je odredio na temelju vojnog kazne-
nog postupka (XXXIII čl. god. 1912 § 138 uvod).«
To je bio konac ove žalosne pjesme.
__ __ __ __ __ __ __ __ __ __ __ __ __ __ __
Ratne nevolje nijesu nas ni kasnije poštedjele. Vojska nam donijela koleru, tifus, od
koga se dvojica razbolješe a jedan i umrije. Meni su živci tako oslabili, da sam postao
posve nesposoban, pa sam konačno morao ostaviti Ilok.
Bilo je 1914. pred zimu. Sastao sam u Osijeku dalnjega svog rođaka pok. generala
Marjanovića na ulici. Ljubezno mi mahaše rukom:
»Dobili ste zadovoljštinu!«
– Kako? – nijesam shvaćao.
23. divizija u Galiciji potučena. Cijeli štab zarobljen. Kažu, da je i general Unsc-
huld pao. . «
LITERATURA
 Barbarić, Mladen, Fragmenti iz autobiografije. Osijek, 1934.
 Barbarić, Mladen, Pred „Kraljicom mira“. Osijek, 1917.
 Batorović, Mato, Iločani kulturi, znanosti, prosvjeti. Vinkovci, 1990.
 Batorović, Mato, Barbarić Mladen, Hrvatska riječ u Srijemu: antologija srijemskih pi-
saca. Ogranak MH Tovarnik, Zagreb, 1995.
 Batorović, Mato, Fragmenti iz autobiografije Mladena Barbarića i Rudolf Franjin Ma-
gjer. Zbornik radova s Drugog znanstvenog skupa „Dani Ilije Okrugića“ u Zemunu, 25.
– 26. svibnja 2007.; Znameniti Zemunci i Srijemci. Zagreb – Zemun, 2007., str. 165.
– 186.
 Bilić, Anica, Zaboravljeni pisac i zapostavljeni svetac: studije o Mladenu Barbariću i
svetom Ivanu Kapistranu. HAZU, Centar za znanstveni rad, Vinkovci, 2005.
 Jančula, Julije, Franjevci u Cerniku. Slav. Požega, 1980.
 Sablić-Tomić, Helena; Rem, Goran, Slavonski tekst hrvatske književnosti. Matica hr-
vatska, Zagreb, 2003.
 Zapisi o Iloku i Iločanima u Prvom svjetskom ratu (1914. – 1918.), autorica Ružica
Černi. Muzej grada Iloka, Ilok, 2015.

SUMMARY
The paper presents the description of events related to World War I by the Franciscan
Mladen Barbarić of Ilok, from his renowned work published in 1934 in Osijek by the Club
of Croatian Writers and Artists, entitled Fragments from the autobiography. This very
work represents the basis for this paper on World War I, since the author had provided a
dramatic description of the state of affairs at the very onset of the War in Ilok, his personal
captivity and the way this had all affected his mental and physical health in the part
entitled “40 hours before the gallows”.
The text by Father Mladen Barbarić has been appended in its entirety for the readers
to become acquainted with this unfortunate event which aptly outlines the behaviour of
Hungarian authorities towards Croats in the context of war affairs.

Dario Španović
Hrvatski kulturni centar Srijem – Hrvatski dom Srijemska Mitrovica
BITKA NA LEGETU
(BITKA KOD ČEVRNTIJE)
Ovaj rad ima svrhu prikazati bitku na polju Leget kod Srijemske Mitrovice.
Bitka je započela 6. rujna, a bila je dio “Srijemske ofenzive”. Srijemska ofenziva
je ofenziva srpske vojske na Srijem pokrenuta u svrhu vezivanja što većega broja
austrougarskih postrojbi na nagovor francuske i ruske vlade. Nakon početnoga
uspjeha srpska vojska je pretrpjela velike gubitke te se morala povući iz ovoga di-
jela Srijema. Hrvati istočnoga Srijema, kao pripadnici landštrumskih postrojbi
i 29. austrougarske pukovnije, imali su značajan udio tijekom ove bitke.
Ključne riječi: Mitrovica, polje Leget, Čevrntija, Srijemska ofenzija, 13. puk
Timočke pukovnije, Druga srpska armija, 29. austrougarska pukovnija
Uvod
Ukinućem Vojne krajine Srijem je 1881. u cijelosti pripojen Hrvatskoj, što utje-
če na buđenje hrvatskoga duha u javnoj sferi. Hrvatski jezik postao je službeni,
umjesto njemačkoga, mađarskoga i latinskoga, a Mitrovica u to vrijeme postaje po-
litičko i kulturno središte Hrvata u istočnom dijelu Srijema. Kao pogranični grad
Mitrovica je predstavljala specifično područje uoči i početkom I. svjetskoga rata.
Zemljopisni položaj graničnoga grada na rijeci Savi te velika blizina Šapca, Lozni-
ce, planine Cer i Bosne i Hercegovine uvjetovali su posebnu pozornost austrougar-
ske vojske na Mitrovicu. Osim radova na obnavljanju cesta i željeznica tj. tračnica,
austrougarska vojska obavljala je i demonstraciju vojne sile. Nekoliko mjeseci prije
rata austrougarska inženjerija imala je vojnu vježbu na rijeci Savi kod Mitrovice.
Militarizaciji Srijema doprinijela je i odluka o smještaju dvaju bataljuna u blizi-
ni Mitrovice. Nakon vijesti o atentatu na prijestolonasljednika Franju Ferdinanda
gradska tijela na svim razinama održavala su izvanredne sjednice u znak osude toga
čina i izraza vjernosti Habsburškoj Monarhiji. Gradsko poglavarstvo u Srijemskoj
Mitrovici 29. lipnja održava izvanrednu sjednicu na kojoj je osuđen teroristički
Bitka na Legetu (bitka kod Čevrntije) 185

čin Gavrila Principa, a osuda ovoga čina naišla je na odobravanja velikoga dijela
stanovništva grada. Nakon objave djelomične mobilizacije 25. srpnja za balkansko
ratište 2 u Srijemu i u Mitrovici mobilizirani su vojni obveznici od 1865. do 1892.
godišta, dok se na redovitom služenju nalazilo 1893. i 1894. godište. Nakon što
je 28. srpnja Austro-Ugarska objavila rat Srbiji, vijest o tomu građani Mitrovice i
Srijema dobili su posredstvom mitrovačkoga hrvatskog glasila Hrvatski branik. Na
glasilu koje je izišlo 29. srpnja nalazila se naslovica “Rat između Austrougarske i Sr-
bije” te tekst pod nazivom ”Odluka je pala glasi rat“ u kojem se poziva da se Srbija
kao zemlja atentatora i kraljoubojice mora teško kazniti. Ubrzo nakon objave mo-
bilizacije na području Mitrovice dolazi do uhićenja pojedinih Srba i Hrvata zbog
dezerterstva, ali moramo razumjeti da su ta dezerterstva bila iz drugačijih pobuda.
Srbi su dezertirali jer nisu željeli ići u rat protiv Kraljevine Srbije, dok je jedan dio
mitrovačkih Hrvata pravaške orijentacije priželjkivao raspad Austro-Ugarske na-
dajući se da će Hrvatska tako izići iz okvira Austro-Ugarske te postati samostalna.
Iz tih razloga glasilo Hrvatski branik, koje je prenijelo vijest o objavljivanju rata,
zabranjeno je koncem 1914. godine kao pravaški list te zbog tekstova u kojima se
postavlja pitanje trebaju li se Hrvati boriti za Austro-Ugarsku ili za svoju samostal-
nost.
Pripreme ofenzive
Srijemska ofenziva je bila ofenziva srpske vojske izvedena u rujnu 1914. godi-
ne na području Srijema. Od početka rata francuska i ruska vlada zahtijevale su da
Srbija prijeđe u ofenzivu kako bi na svom teritoriju vezala što više austrougarskih
postrojbi. Vojvoda Putnik, načelnik stožera srpske vrhovne komande pokušao je za
izvjesno vrijeme odgoditi ofenzivu, ali predsjednik srpske vlade Nikola Pašić nije
se mogao oglušiti o sve učestalije zahtjeve Rusije koja je od samoga početka rata
Srbiji pružala veliku pomoć. Operacijski plan srpske vojske Putnik je iznio na sa-
stanku sa zapovjednicima armija 31. kolovoza 1914. u Valjevu, gdje je predviđeno:
• 1. armija (Dunavska i Šumadijska divizija I poziva, Obrenovački odred i Ko-
njička divizija) generala Petra Bojovića treba forsirati Savu kod Skele (donji
ili južni Srijem) i Novoga Sela, te ovladati tim dijelom Srijema i spriječiti
sjedinjavanje austrougarskih snaga u Srijemu s onima na Drini.
• 2. armija (Moravska, Timočka i Kombinirana divizija I poziva i Timočka
divizija II poziva) pod zapovjedništvom vojvode Stepe Stepanovića imala je
zadatak da s Timočkom divizijom I poziva pokuša izvršiti prijelaz preko Save
kod Mitrovice te s mostobrana pomogne akciju 1. armije u Srijemu, a s osta-

lim snagama brani desnu obalu Drine od njezina ušća u rijeku Savu do sela
Lešnice (koje se nalazi u Mačvi u blizini grada Loznice).
• 3. armija (Drinska I i Moravska i Drinska divizija II poziva) generala Pavla
Jurišića Šturma trebala je ostati u defenzivi na desnoj obali Drine, a kasnije
po mogućnosti krenuti u ofenzivu te se spojiti s II armijom.
Bitka na Legetu
Druga armija, čija je primarna zadaća bila braniti područje od rijeke Drine do
Lešnice, trebala je prijeći rijeku Savu kod Mitrovice, formirati mostobran i pomo-
ći djelovanje Prve armije te se s njom spojiti. Prijelaz se trebao obaviti na mjestu
odnosno polju koje se nalazi na lijevoj obali rijeke Save, 5 km od Mitrovice, s ma-
čvanske strane, tj. strane na kojoj se nalazila srpska vojska, na ušću kanala Čevrntija
u rijeku Savu. Polje Leget površine je 520 hektara te se prostire južno od puta Mi-
trovica – Šašinci – Jarak i skoro na podjednakoj udaljenosti, oko 5 kilometara, od
ovih mjesta. Naredbu o izvršenju prijelaza dobila je Timočka divizija prvoga po-
ziva čiji se stožer nalazio u selu Lipolist te ona dolazi na područje kanala Čevrntija
nešto poslije ponoći 6. rujna. Uslijed nedostatka čamaca i pontona, prijelaz je ot-
počeo u 5 sati, što je uvjetovalo da su bili primijećeni od austrougarskih patrola
koje su otvorile puščanu vatru na njih te su se prvi srbijanski vojnici iskrcali tek
oko 7 sati. Istovremeno topovska baterija postavljena nekoliko kilometara nizvod-
no niz rijeku Savu, odnosno bliže gradu Mitrovici, otpočela je granatiranje grada u
cilju zavaravanja mjesta prelaska vojske. Prebacivanje 13. puka iz sastava Timočke
pukovnije završeno je do 9 sati, a do 12 sati na srijemsku stranu prebačeno je oko
7.000 vojnika. Samu obalu rijeke Save osiguravale su relativno slabe landštrum-
ske postrojbe, tj. pričuvne postrojbe austrougarske vojske sastavljene uglavnom
od mobiliziranoga lokalnog stanovništva, ali se u njihovoj pozadini nalazila kom-
pletna 29. austrougarska divizija pod zapovjedništvom Alfreda Krausa. Austro-
ugarska komanda smatra da postoji velika opasnost od formiranja mostobrana i
prebacivanja srpske vojske na području Mitrovice, čime bi došlo do presijecanja
željezničke pruge Mitrovica – Vinkovci koja je bila ključna za opskrbu vojske
te bi cijeli Srijem istočno od Mitrovice ostao bez vojne opskrbe, stoga donosi hit-
nu odluku da sve svoje raspoložive snage usmjeri ka uništenju ovoga mostobrana,
odnosno zaustavljanju prijelaza srpske vojske na potezu Čevrntija – Leget. Oko
13 sati započinje veliki napad austrougarskih postrojbi na mostobran koji se tada
pružao u širini od 18 km (od Mitrovice prema selima Šašinci, Jarak i Voganj) te su
posebice bile velike borbe oko tih sela. U 15 sati austrougarske postrojbe, koje su
nekoliko puta brojčano bile veće od srpske vojske te su imale i nadmoć u topništvu,

uspjele su koncentrirati svoje postrojbe kod mostobrana na polju Leget. Oko 18
sati srpska obrana je cijelom duljinom počela popuštati, a potom se i cijela srpska
linija između Šašinaca i Jarka slomila, što je prouzročilo neorganizirano povlačenje
srpske vojske k još nedovršenom pontonskom mostu kod polja Legeta. Jedan dio
vojnika uspio je stupiti na most, ali zbog velikog opterećenja nedovršeni most se
počeo raspadati te se jedan dio vojnika našao u rijeci Savi, u kojoj se, zbog optere-
ćenja ratnom opremom koju su nosili, većina i utopila. Ovakvo stanje potrajalo je
do 19:30 sati, kada su srpski časnici uspjeli povratiti red u vojsci te pripremili obra-
nu mosta na 600 metara od njega, nadajući se da će pontonski most biti popravljen
do jutra te da će preko njega stići pomoć ili će moći obaviti organizirano povlače-
nje. Konačni napad austrougarske vojske uslijedio je oko 22 sata, kada dolazi do
sloma srpske obrane mosta, a u tom trenutku veliki dio vojske ponovno je krenuo
u povlačenje preko mosta koji se skroz urušio u rijeku te ponovno dolazi do uta-
panja vojnika. Srpski vojnici koji su ostali na srijemskoj strani nastavili su pružati
kratkotrajni otpor, ali su ubrzo poginuli u borbi ili su zarobljeni. Konačni epilog
ove bitke je bio više od 6.000 srpskih vojnika izbačenih iz stroja, od koji je 4.800
zarobljeno, više od 1.000 ubijeno u borbi, a nekoliko stotina vojnika se utopilo u
rijeci Savi. Austrougarske postrojbe su imale gubitak od 2.000 vojnika izbačenih iz
stroja, od kojih je oko 500 poginulih i 1.500 ranjenih.
Zaključak
Ono što je bitno izdvojiti za Hrvate u Mitrovici u kasnijim godinama jest posjet
bana Ivana Škrleca 17. svibnja 1916. godine Mitrovici, gdje je sačekan od strane žu-
pnika Franje Račkog i utjecajnih Hrvata i tom prigodom je izjavio da dolazi u slo-
bodnu Hrvatsku na koju više neće padati neprijateljske bombe. Jedan dio hrvatskoga
stanovništva nije bio zadovoljan položajem Hrvatske u sklopu Austro-Ugarske, stoga
pristupa „Zelenom kadru“, tj. dezerterima iz austrougarskih postrojbi. Zeleni kadar
su činili Srbi i Hrvati koji su u početku bili jedinstveni, ali tijekom 1917. dolazi do
razilaženja zbog pitanja vodstva, nacionalnih razmirica, kao i daljnje sudbine Srije-
ma. U ovom pitanju su se srpski pripadnici Zelenoga kadra zalagali za prisjedinjenje
Srijema Srbiji, dok su Hrvati željeli da Srijem i dalje ostane u Hrvatskoj.
LITERATURA
 Srdić, Radovan, Bitka na Legetu 1914., Sremska Mitrovica, 1994.
 Popović, Nikola, Srbi u Prvom svetskom ratu 1914-1918, Novi Sad, 2000.
 Milošević, Petar, Dušan Vuletić, Bora Čekerinac, Radomir Prica, Sremskomitrovačka
hronika, Novi Sad, 1987., str. 67.-71.

SUMMARY
This paper aims to present the Battle of Leget field, near Srijemska Mitrovica. The
battle started on September 6th as a part of the “ Srijem offensive”. The latter was an
offensive by the Serbian army started with the aim of connecting the greatest number
of Austro-Hungarian troops possible, at the initiative of the French and the Russian
government. After initial success, the Serbian army suffered heavy losses and had to retreat
from this part of Srijem. The Croats of Eastern Srijem played a considerable role during
this battle as members of Landsturm troops and the 29th Austro-Hungarian regiment.

Toni Roca, kustos
Gradski muzej Vukovar
VUKOVAR NA POČETKU
I PO OKONČANJU VELIKOGA RATA
Atentat na austrougarskoga prijestolonasljednika označio je, aktiviranjem niza
javnih i tajnih sporazuma, i definitivni raspad „koncerta europskih sila“ na dva
otvoreno konfrontirana bloka. Mada je Europa glavno bojište, radi strukture
imperijalizma u sukob su uvučene i kolonije na drugim kontinentima, a vođe-
ne vlastitim interesima, uključuju se i neke neovisne zemlje. Ova tema je i na
nacionalnoj i na lokalnoj razini dosta zapostavljena, a podatci su prilično šturi.
Vukovar, premda relativno blizu zone ratnih aktivnosti na europskom jugoi-
stoku, ukupno gledajući involviran je tek indirektno - prije svega kroz prijam
ranjenih i oboljelih vojnika Dvojne Monarhije. Stoga je prvi dio rada posvećen
djelovanju Društva Crvenoga križa u Vukovaru i organizaciji saniteta u pri-
ručnim sanatorijima u gradu i okolici, a drugi dio se odnosi na rješavanje akut-
nih socijalnih problema poraća, točnije veteranske populacije, i to na konkret-
nom primjeru jedne gradske ulice. Međutim, ti problemi pobjednika rješavani
su na teritoriju poraženih pa je domaći puk na agrarnu reformu gledao ne kao
na socijalnu mjeru, jer su i lokalni bezemljaši uskraćivani, nego je to uglavnom
doživljavano kao nasilno režimsko mijenjanje etničke slike koloniziranjem po-
dobnijega i lojalnijega žiteljstva.
Ključne riječi: Vukovar, Prvi svjetski rat, Crveni križ, sanitet, agrarna refor-
ma i kolonizacija
Uvodno slovo
Cijelo stoljeće, još tamo od poraza Napoleona 1815. godine, na političkom ho-
rizontu kontinenta vladao je „koncert europskih sila“ koji je s više ili manje uspjeha
kompromisom rješavao akutne probleme i vodio računa da se ravnovjesje ne naru-
ši. Sve češći konflikti i novi realiteti stvarali su neuralgične točke koje su vremenom
koncert naprosto rasplinule i samo se čekala dovoljno jaka i legitimna isprika za
drastični obračun nakon kojega bi jedna ili druga strana argumentom sile dobila
placet za nametanje svoje volje u daljnjim odnosima. Tomu je idealno poslužio
Vukovar na početku i po okončanju Velikoga rata 191

atentat u Sarajevu, postavši tako katalizator u demonstraciji neprijateljstva među
silama i okončavši time „dugo XIX. stoljeće“.
Suvremenici su očekivali, svak iz svoje perspektive, da će neprijateljstva ostati u
lokalnim okvirima i biti kratkoga vijeka. Međutim, aktiviranjem tajnih međudr-
žavnih ugovora uvučen je cijeli kontinent u sukob. Kako je tadašnji europski impe-
rijalizam kontrolirao ostale kontinente, u neprijateljstva su osim matičnih država
uvučene i kolonije. Time taj globalni sukob dobiva ime - Veliki rat. Ne bez razloga.
Imenovan je tako, kako zbog velikoga područja koje je zahvatio, no još i više zbog
ogromnih ljudskih i materijalnih žrtava koje je prouzročio, a koje su se čovječan-
stvu duboko urezale u kolektivnu memoriju. Vođeni prevladavajućim stavom kako
im predstoji tek manji poslić u discipliniranju protivnika kojim su mislili odraditi
patriotsku dužnost pod sintagmom sve za kralja i za dom1 - naravno, jedino s op-
cijom pobjede i, naravno, najdalje do Božića, mnogima se ta indolencija obila o
glavu. I to doslovno. Jer očekivala ih je dugotrajna, iscrpljujuća i mučna stvarnost,
modernom čovječanstvu do tada nezamisliva i jednako tako neviđena i neopisiva
klaonica koje su postali vrlo brzo svjesni. Dakako, prvo oni s linija novoustanov-
ljenoga načina pozicijskoga vojevanja, a kako su se punila groblja i njihovi bližnji
u pozadini. Stav suvremenika je ubrzo postao realniji jer su i rakursi gledanja na
Veliki rat modificirani do jeseni 1914. godine.
U sklopu oružanih sila Dvojne Monarhije postojale su tri razine obrane. Hr-
vatski vojni obveznici bili su uključeni u svaku od njih. Austro-ugarskom nagod-
bom iz 1867. osnovana je zajednička vojska koja se dijelila na stalnu vojsku i boj-
no pomorstvo. Njezin zadatak je bio braniti zemlju od „izvanjskoga neprijatelja
i uzdržavati red i sigurnost u zemlji“. Drugi stup obrambenih sila bilo je domo-
branstvo: posebno za austrijski, a posebno za ugarski dio Monarhije. Kraljevsko
hrvatsko domobranstvo bilo je dijelom ugarskoga. Njemu je zadatak bio podu-
pirati zajedničku vojsku i braniti granice od napada, te iznimno održavanje reda i
sigurnosti. Pučki ustanak je treća, ultimativna obrambena mjera obrane u ratu za
slučaj prodora neprijatelja na teritorij Monarhije. Nastao je kao prežitak insurek-
cije, elementa medijevalnoga feudalnoga prava po kojem je hrvatsko kraljevstvo
bilo dužno pružiti pomoć vladaru u obrani zemlje od nadiruće otomanske invazije.
U današnjoj, suvremenoj Hrvatskoj taj je globalni sukob, čiju smo stotu obljet-
nicu obilježili protekloga ljeta, unatoč činjenici da smo u njega bili uvučeni do
grla, nedovoljno valoriziran i svijest o njegovoj važnosti nekako je u sjeni Drugoga
svjetskog rata. A upravo tada nastaju u Europi duboki tektonski pomaci čije će se
refleksije osjetiti još dugo u XX. stoljeću. Pogotovo ta konstatacija vrijedi za Vuko-
var i okolicu. Budući da je do egzaktnih podataka teško doći jer su oni rasuti i za-
1
Osijek i okolica za Svjetskoga rata 1914.-1915. - Ratni almanah (ur. Hafner-Lahorski), str. 33.

metnuti po arhivima u Beču, Budimpešti i Beogradu, ukupni hrvatski ratni gubitci
predmet su aproksimacije. Vjeruje se da su iznosili od 137 do 190 tisuća vojnih i
109 tisuća civilnih žrtava. Te silne ljudske žrtve, koje su se u Europi brojile u miliju-
nima poginulih i ranjenih, ali i smrtno oboljelih i traumatiziranih, hendikepiranih
ljudi, kako vojnika, tako i civila, bit će predmet ovoga članka s naglaskom na lokal-
ne, vukovarske prilike kroz dva aspekta. Prvi se tiče skrbi o ratnim stradalnicima -
oboljelima i ranjenima u prvoj godini rata u bolnicama pod ingerencijom Društva
Crvenoga križa, a drugi je konkretni primjer rješavanja stambenoga pitanja ratnih
stradalnika - invalida po okončanju neprijateljstava.
Vukovarska stvarnost uoči Velikoga rata

Mada se radilo o ogromnom tektonskom poremećaju na globalnoj političkoj
sceni koji je i te kako utjecao na budućnost ovoga grada, opetovano ponavljam -
podatci za Vukovar prilično su šturi. Sam grad smješten je relativno blizu jedne od
aktiviranih europskih fronta, no ukupno gledajući, ipak je ostao pošteđen i involvi-
ran tek indirektno - prije svega kroz prijam ranjenih i oboljelih vojnika Dvojne
Monarhije, kojima je medicinska skrb pružana u brojnim, uglavnom priručnim
sanatorijima u gradu i okolici. Naravno, naše građanstvo rat je osjetilo kroz slanje
svojih sinova, vojnih obveznika, koji su služili kralja i domovinu na ovoj bližoj, juž-
noj, potom i na istočnoj fronti, ali i kroz restrikcije u opskrbi i općenito težak život.
A Vukovar je u to doba administrativni centar Srijemske županije. Nema status
grada, nego je službeno još uvijek trgovište koje se 1873. ujedinilo u jedinstvenu
upravnu općinu. Magistrat trgovišta Staroga Vukovara već od prije ima izvjesnu
autonomiju unutar vlastelinstva. Grad II. reda postaje tek u jesen 1919. regent-
skim ukazom u novoj državnoj tvorbi. U prvi mah to izgleda prilično čudno jer je
i prije otomanske invazije imao status slobodnoga kraljevskoga grada. Nadalje, u
ova, preko dva stoljeća habsburške vlasti demografski se lijepo oporavio tako da je
imao više žitelja nego većina ondašnjih hrvatsko-slavonskih gradova i bivših vojnih
komuniteta. Uz to je i kategorizacija žiteljstva po zaposlenju i izvoru prihoda bila
relativno povoljna. Primarni sektor imao je i dalje visok udjel, ali ipak ne domi-
nantan. To su dobro znali i gradski oci pa su s vremena na vrijeme postavljali upite
i pokretali inicijative pred mjerodavnim instancijama glede promjene statusa. No,
bit će da glavni razlog ovomu statusnom pitanju leži u tomu što Vukovarci nisu
svoja stara slobodarska prava nanovo zaslužili ili pak otkupili od vladara, kao neki
obližnji gradovi.
Restauracijom županija 1745. godine u slavonskom Provincijalu bilo je po-
trebno konačno definirati demarkacijsku crtu s dijelom Vojne krajine koja se do
tada postupno formirala uz lijevu savsku obalu. Vukovarsko vlastelinstvo tada gubi

osam južnih sela i zaokružuje svoj posjed na 87.708 katastarskih jutara2, što čini cca
51.600 ha ili 516 km2. To je fideikomisni posjed koji se nije smio dijeliti i proda-
vati, a nasljeđivao ga je najstariji sin. Revolucionarne 1848. ubijen je grof Hugo, a
ukidanjem kmetstva vlastelinstvo gubi ne samo radnu snagu, nego i 55.000 jutara
posjeda, odnosno 63 % površina. Posjed grofovske obitelji gospodarski se oporavio
pod upravom grofa Karla, brata tragično nastradaloga Huga, koji je zaslužan za re-
organizaciju posjeda na kapitalističkim, tržišnim osnovama, tj. primjenu agronom-
skih noviteta i intenziviranje proizvodnje (prvi parni mlin u Slavoniji) u drugoj
polovici XIX. st. Uz još dvije akvizicije koncem stoljeća posjed je neznatno po-
većan i u tom je opsegu dočekao začetak Prvoga svjetskoga rata3, ali i poslijeratnu
agrarnu reformu u prvoj južnoslavenskoj državi.
Po popisu pučanstva iz 1910. Vukovar ima 10.359 žitelja4, što demografski, ali
i ekonomski gledano znači da grad početkom XX. stoljeća stagnira. Uzrok tomu
je relativno nepovoljna prometna politika države, odnosno nedovoljna izgradnja
i razvoj nove vrste komunikacije. Riječ je naravno o željeznici i željezničkoj mreži
koja samo rubno dotiče grad pa on ostaje po strani. Kao veliko križište na našem
prostoru izrastaju Vinkovci. Nedostatak moderne prometne infrastrukture izoli-
ra Vukovar i u pojavi značajnijih gospodarskih subjekata, tj. rezultira skromnom i
zakašnjelom industrijalizacijom i s tim povezanom demografskom „eksplozijom“
koja je tipična za takve procese. Glavne industrijske grane su prehrambena (uglav-
nom mlinovi) i tekstilna te industrija građevnoga materijala. Nekoć razvijeno obrt-
ništvo i obrtnički stalež osiromašuje uslijed prodora jeftinije industrijske robe sa
Zapada, a oskudni industrijski kapaciteti ne mogu zaposliti ni vlastito pauperizi-
rano građanstvo. Ipak, kao stvarno sjedište županije, Vukovar privlači činovnike,
namještenike i brojnu služinčad po gospodskim kućama, koja uz obrtničke i tr-
govačke naučnike i pomoćnike, male posjednike i bezemljaše, čini plodno tlo za
pojavu i razvoj socijalističkih ideja o izrabljivanom proletarijatu.
Već 1875. godine osnovana je u Vukovaru Bolno-potpomažuća zadruga, 1880.
Radničko društvo za uzajamnu pomoć, a 1895. Klub Socijaldemokratske stranke
Hrvatske i Slavonije. Klub je osnovan svega godinu dana od utemeljenja stranke. Iste
je godine po prvi put organizirana i prvomajska proslava. Kako je tijekom rata vlast
2
Vukovar - vjekovni hrvatski grad na Dunavu (gl. ur. Karaman), str. 161.
3
Ibidem (gl. ur. Karaman), str. 185.
4
Ibidem (gl. ur. Karaman), str. 210. i 220. Glavne etničke zajednice su: Hrvati 4.089 (39,5 %),
Nijemci 3.502 (33,8 %), Srbi 1.628 (15,7 %) i Mađari 954 (9,2 %), a vjerske: katolici 7.923, pra-
voslavci 1.628, židovi 493, evangelici 231 i grkokatolici 84.

s podozrenjem gledala na građanski aktivizam, vukovarski su socijalisti, na čelu sa
Stjepanom Gaserom, rabili postojanje Invalidskoga udruženja za širenje svojih ideja.5
Vukovarska podružnica Crvenoga križa osnovana je 1892. godine,6 jedno deset-
ljeće po osnutku „Družtva Crvenoga križa kraljevinah Hrvatske i Slavonije“. No,
već tada Vukovar ima relativno dugu tradiciju djelovanja „gospojinskih“ društava na
karitativnoj, dobrotvornoj osnovi koja postoji još od 1860-ih7. Društva su se osni-
vala uglavnom na konfesionalnom i etničkom načelu, no bilo je i općih građanskih
društava u koja su se mogli uključiti svi građani bez razlike nacije, vjere, spola ili soci-
jalnoga statusa. Isto se tako javljaju inicijative za ustanovljenjem stalne bolničke usta-
nove koja bi djelovala u gradu, ali i šire. Prvi ranarnici su registrirani još početkom
XVIII. stoljeća, a 1857. gradi se prva bolnica koja dva desetljeća poslije postaje javna.
Kako je bila skromnih kapaciteta, od 1907. intenzivirana su nastojanja da Županija
preuzme izgradnju i financiranje nove bolnice. Počelo je prikupljanje sredstava, no
planove je omelo izbijanje Prvoga svjetskoga rata. Ipak, i bez nje Vukovar je tijekom
rata postao stjecište brojnih bolesnika i ranjenika s južne fronte.
Pučka fešta u organizaciji podružnice Društva Crvenoga križa u Vukovaru, 1901.
5
Horvat: Vukovarska društva, str. 39.
6
Horvat: Ibidem, str. 36.
7
Vukovarski zbornik 9 (ur. Paun), str. 230.

Društvo Crvenoga križa u Vukovaru i organizacija ratnoga saniteta
Objavom rata i izbijanjem prvih neprijateljstava na jugoistočnim granicama
Dvojne Monarhije organizacija života u gradu podređena je ratnim događanjima.
Školske zgrade pretvorene su u improvizirane bolnice za brojne pacijente. Ukaz
bana Ivana baruna Skerlecza zabranio je djelovanje svih građanskih društava tije-
kom rata, izuzimajući Društvo Crvenoga križa i još neka organizirana na karita-
tivno-humanitarnom načelu. Raskoš i razbacivanje više nisu prihvatljive pojave
i društvene norme. Među građanstvom se provode sabirne akcije za postrojbe i
vojnu industriju. Dio prihoda kulturnih priredbi ide za potrebe vojnika i njihovih
obitelji. Primjerice, akcija (Dadoh) zlato za željezo, pokrenuta u kolovozu 1914. u
Varaždinu, tijekom listopada proširila se i dalje po Hrvatskoj. Svrha joj je bila da
se donirani zlatni predmeti prodaju za novac i njime materijalno pomažu obitelji
poginulih na fronti. Kako bi ih se spasilo od gladi, tijekom rata su tisuće djece iz
Bosne, Hercegovine, Dalmacije i Istre organizirano boravile u krajevima sjeverno
od Save, gdje su smještane u udomiteljske obitelji. Glavni koordinator rada svih
dobrotvornih društava na području Hrvatske i Slavonije bila je Liga za zaštitu dje-
ce koja svoju djelatnost proširuje i imenom na obitelji mobiliziranih vojnika s po-
dručja kraljevina Hrvatske i Slavonije.
Orijentacijom cjelokupne ekonomije na ratnu proizvodnju željelo se zadovoljiti
vlastite vojne potrebe kako bi se čim prije realizirali zadani ratni ciljevi. Centralne
sile, a pogotovo tu mislim na Dvojnu Monarhiju, po razvijenosti su kaskale za za-
padnim rivalima. Kolonijalni imperij koji bi ih opskrbljivao žitom, ali i ljudstvom za
vojsku, mali je ili nepostojeći. Izbijanjem rata odlaze na frontu industrijski radnici,
hranitelji obitelji pa one ostaju bez izvora prihoda i žive na rubu bijede. Mobilizaci-
jom je obuhvaćen i velik dio ruralnoga puka pa su dodatno smanjeni žetveni prino-
si. Rekvizicijom8 se željelo nadoknaditi manjak sredstava za vojsku, prije svih vučne
stoke i hrane, no to je onda remetilo opskrbu civilnoga pučanstva. Vojska je imala
prioritet i na željeznici. Za nekim je namirnicama vladala nestašica, a poglavarstva su
bila zadužena za organizaciju aprovizacije9. Jer slabo razvijena ekonomija uz slabu or-
ganizaciju pa čak i korupciju pri opskrbi stvarali su ogroman rizik od pobune. Vlada
stoga nije mogla dopustiti slobodno formiranje cijena pa dolazi do tzv. maksimiranja
cijena, tj. suzbijanja njihovoga nekontroliranoga rasta, kojim bi bili ugroženi siro-
mašniji slojevi pučanstva, što bi dovelo do izbijanja socijalnih nemira i gladi.
8
lat. requisitio, prisilno izvlaštenje uz naplatu, tj. privremeno uzurpiranje imovine privatnoj ili
pravnoj osobi.
9
lat. providere, racionirana opskrba pučanstva živežnim namirnicama, po potrebi čak i kavom,
cigaretama i tekstilom, osobito u doba rata ili oskudice.

Na začetku rata predsjednica vukovarske podružnice Društva Crvenoga križa
bila je Agata pl. Hideghéthy, supruga velikoga župana srijemskoga Imbre pl. Hi-
deghéthyja. Upravitelj podružnice i svih njezinih bolnica bio je kraljevski javni bi-
lježnik i odvjetnik Zádor pl. Kelecsényi, a u upravnom odboru bile su još gospođe
Karlovsky, Schmiermund, Baum, Gottlieb, Najpar te supružnici dr. Ivan i Milka
Paleček. Kako je „grad nespretnom željezničkom svezom gotovo odsječen od glav-
ne pruge“10, vukovarski Crveni križ uredio je prvu bolnicu u vinkovačkoj gimnaziji
sa 160 bolničkih postelja. Poslije su i u samom gradu otvorene bolnice: jedna s 80
postelja u palači Sriem, a druga s njih 100 u zgradi Realne gimnazije. Pod ingeren-
cijom vukovarskoga Crvenoga križa nalazila se i bolnica u Moroviću, selu na pruzi
Šid - Rača. Na začetku rata tamo je vladalo užasno stanje zbog pojave infektivnih
bolesti, točnije tifusa. Oboljeli vojnici su ležali po sirotinjskim seljačkim domovi-
ma na golom podu, a dnevno ih je 20 - 25 umiralo. Intervencijom upravitelja pl.
Kelecsényija i na trošak vukovarske podružnice, uređena je i u Moroviću bolnica
sa 160 postelja. Nabavljena je potrebna medicinska oprema pa je „letalnost“ opala
na jedan smrtni slučaj svakih 2 - 3 dana. Iz te je bolnice kreirana postaja za otpravu
bolesnika, no prestankom epidemije tifusa prestaje i potreba za tom bolnicom pa
je ona nakon šest tjedana postojanja, 10. prosinca, ugašena. Iako je njezina medi-
cinska oprema nabavljena sredstvima vukovarske podružnice, u međuvremenu još
i najpedantnije dezinficirana, uprava je, radi bojazni od širenja epidemije na Vu-
kovar, kompletnu opremu prepustila carskoj i kraljevskoj infektivnoj bolnici11. U
Boboti i Tordincima bile su infektivne bolnice za crne kozice s 20 postelja. Bolnice
Crvenoga križa su pod civilnom, a posadne pod vojnom upravom.
Početkom prosinca 1914. u gradu djeluje sedam bolnica. U njima je više infek-
tivno oboljelih nego ranjenih pa je svaka bolnica specijalizirana za neko od obo-
ljenja i dodijeljen joj je jedan liječnik specijalist. Kroz karantenu mora proći svaki
vojnik u trajanju od pet dana. Ona ima posebnu kuhinju, namještaj i personal.
Bolnice su smještene na 14 ubikacija (lokacija) od kojih su dvije ubikacije pod in-
gerencijom ugarskoga Crvenoga križa i one zajedno imaju četiri liječnika. „Letal-
ni“ je ishod liječenja prosječno kod dva slučaja tjedno.
Podružnica je, unatoč velikim izdatcima za nabavku opreme i medicinskoga ma-
terijala, poslovala bez gubitaka. Nastojala je racionalno gospodariti i pri troškovima
prehrane bolesnika tako što je željela zadržati fiksnu cijenu mesa i žitarica. Stoka je
kupovana u Vinkovcima. Zalihe pšenice i kukuruza spočetka su bile zadovoljavaju-
10
Ibidem (ur. Hafner-Lahorski), str. 49.
11
Ibidem (ur. Hafner-Lahorski), str. 58. Nejasno kojoj, možda je riječ o bolnici koja u to doba
niče u Bršadinu.

će, no kako je rat odmicao, bilo je potrebno, po nalogu velikoga župana, pribjeći i
rekviriranju hrane po okolnim selima. Isto tako nužno je postalo i dobavljati živežne
namirnice iz daljih krajeva budući da su lokalni proizvođači ipak proizvodili nedo-
statno ili pak po cijeni višoj od one s nekih drugih područja Monarhije. Ozbiljno
su se shvaćale i dragovoljne donacije pojedinaca ili organizacija koje su pomagale u
medicinskom i inom materijalu i opremi, a posebno se cijenio karitativni rad koji je
na ovom operativnom vojnom području značio totalnu mobilizaciju. Za ilustraciju
će poslužiti i ovaj podatak: organizacijski su sve podružnice hrvatskoga Crvenoga
križa bile identično strukturirane i ekipirane, no za razliku od nekih podružnica gdje
je u prosincu 1914. bilo u bolnicama 50 - 60 pacijenata, u Vukovaru i okolici dnevno
ih je znalo boraviti preko tisuću. To je iziskivalo danonoćni angažman bez adekvat-
ne zamjene radi prijeko potrebnoga počinka. Podružnica je osigurala 1.400 postelja,
rublja za 2.000 osoba, medicinsku opremu, hranu i dr. Znamenit je podatak da svega
toga nije bilo na početku rata, nego je sve namaknuto u tih nekoliko mjeseci. Po-
gotovo je potrebno pohvaliti lokalno pučanstvo na dobrom odzivu na polju ratne
karitativnosti. No, kako je imala samo riječi pohvale na račun građanstva glede do-
nacija odjeće i novčanih priloga, podružnica je negodovala zbog nedovoljne direktne
uključenosti šire zajednice, jer je u izvršavanje dužnosti Crvenoga križa angažirano
svega 50 - 60 obitelji. Pokazalo se da je, kako je sukob sve dalje odmicao, civilnim
vlastima neophodna pomoć volontera. Vukovarski Crveni križ postao je tako jedna
od najzaslužnijih podružnica jer je jedina bila smještena na operativnom području,
tj. u zoni direktnih vojnih djelovanja i kampanje uperene protiv neprijateljske Kra-
ljevine Srbije. Stoga su za izniman rad sporazumno nagrađeni od hrvatske, na čelu s
predsjednikom Aladarom grofom Jankovichem, i ugarske centrale Društva, na čelu
s predsjednicom Margitom groficom Khuen-Héderváry. Podružnicu je u prosincu
1914. posjetio i ban Skerlecz.
„Od 2. rujna 1914. pa sve do 31. ožujka 1915. imali smo ukupni broj bolesnika:
u Moroviću 2.000, u Vinkovcima 29.095, u Vukovaru 111.876, sveukupno dakle
142.971.“12 Stanje je i u sljedećem promatranom razdoblju, a to su podatci za prvu
polovicu 1915. godine, nastavilo biti fluentno. Podružnica je smanjila broj ubika-
cija s 12 na 8, kao i smještajne kapacitete s cca 1.400 na ukupno 1.033 raspoložive
postelje, no povećan je broj kuhinja s 5 na 7. U ta 182 promatrana dana podijeljeno
je vojničkim pacijentima ukupno 157.752 dnevna obroka, što čini dnevni prosjek
od 866 porcija, tj. dvjestotinjak porcija više u odnosu na razdoblje od početka ruj-
na 1914. do konca ožujka 1915.
12
Ibidem (ur. Hafner-Lahorski), str. 65. Vjerojatno se misli na ukupnu popunjenost bolesničkih
postelja, odnosno zbir izdanih porcija na dnevnoj bazi u tih sedam mjeseci (677 porcija u prosjeku
dnevno).

Potvrda za članarinu u Društvu Crvenoga križa, 1916.
Uz sedam priručnih bolnica Crvenoga križa u gradskim javnim zgradama, od

jeseni 1914. u obližnjem Bršadinu13 niče novi „bolnički grad“. Otvoren 15. lip-
nja 1915. kao „epidemička bolnica“ s kapacitetima za 7.000 pacijenata s istočnoga
i južnoga bojišta, u slučaju potrebe mogao je u jednom trenutku primiti više od
15.000 ranjenika i bolesnika. U bolnici je službovalo 70 liječnika i 5.200 pomoć-
noga osoblja. Funkcionirala je autonomno i posjedovala vlastitu ljekarnu, pekarnu,
krematorij i skladišta, vlastitu električnu energiju te farme za uzgoj stoke i peradi
za prehranu bolesnika. Izgradnja je bila vojna tajna, a trošak je iznosio 2,5 milijuna
kruna. Bila je to najveća vojna bolnica u Austro-Ugarskoj Monarhiji, namijenjena
u prvom redu liječenju infektivnih oboljenja, ali su u nju primani i ranjenici. U
prevratu 1918. bolnica je zapaljena i opljačkana.
Jezovito stanje koje je proizveo Veliki rat nagnao je i vukovarske franjevce da se
aktiviraju: već prve ratne godine u rujnu gvardijan samostana opat Đuro Bencetić
predvodio je svečanu procesiju povodom Male Gospe u kapelicu BD Marije na Pri-
ljevu (Gospa od hrasta) te dao u ime župe zavjet kako će to postati tradicionalno, a
kasnije i odlučio da na uspomenu za pale vojnike u crkvi podigne mramorni oltar
Žalosne Gospe s imenima poginulih. Oltar je svečano otvoren 1. listopada 1918.,
no imena su dodana tek poslije 1928. Uklesana su imena onih za koje je službeno
13
Sriemske novine, br. 29., 1915.

utvrđeno da su u ratu poginuli. Nestali nisu na popisu pa je broj poginulih i veći.
Iz crkve su 26. rujna 1916. rekvirirana dva od pet zvona ukupne težine 4.386 kg.14
Prve poratne godine

Grad i okolica tijekom rata nisu bili izloženi direktnim pustošenjima i razaranji-
ma. Bojišnice su se nalazile stotinama kilometara daleko. Stoga je ovo područje iz
sukoba izišlo s relativno dobro očuvanim privrednim resursima koji su mu omogu-
ćili brz ekonomski oporavak i napredak. Pod konac rata na Dunavu je zaustavljeno
300 šlepova s hranom15. Sve je to uzurpirano i u gradu je trgovanje krijumčarenom
robom stvorilo dojam blagostanja. Uz to, prestankom rata dolaze nove realnosti
- novi poredak od koga se puno očekivalo. Ovaj kraj smješten do tada na margini
stare monarhije, postaje strateški bitnim dijelom nove kraljevine. S tih susjednih,
ekonomski pasivnih prostora s obje strane bivše fronte, stižu u ove razvijenije kra-
jeve razni kolonisti, dodatno komplicirajući neriješeno socijalno, ali i nacionalno
pitanje.
Još od 1917. godine u gradu djeluje Invalidsko udruženje, formirano radi skrbi
o sve većem broju vojnih invalida. Unatoč odluci austro-ugarskih vlasti o strogoj
zabrani djelovanja svih društava, osim onih karitativnoga karaktera, njihovu udru-
gu morale su tolerirati, mada su postojanje te udruge vukovarski socijalisti rabili za
širenje svojih ideja. No, radnički i socijalistički pokret u Vukovaru poseban zamah
doživljavaju neposredno po okončanju Prvoga svjetskoga rata. Pobjeđuju na lokal-
nim izborima u ožujku, a kada su oni poništeni, opet u srpnju 1919. godine. Tada
su vukovarski radnici kupili i „Grand hotel“ pretvorivši ga u Radnički dom koji je
postao mjesto vrlo žive političke i kulturne djelatnosti. Bile su tu trgovine, kavana,
restoran, igračnica, kino, komunistička čitaonica i knjižnica, tajništvo mjesne par-
tijske i sindikalnih organizacija, uredništvo novina Radnička straža te neka kul-
turna društva i sekcije. U lipnju 1920. u domu je održan II. kongres Komunističke
partije Jugoslavije. Inicijator te akcije i najvažnija osoba u organiziranju radništva
bio je Stjepan Supanc (rođ. 1891.), diplomirani graditelj i povratnik s istočne fron-
te. Isticao je u prvi plan aktualna pitanja: govorio je o ratu, ruskoj revoluciji, slo-
mu stare i stvaranju nove države, agrarnoj reformi, valutnom pitanju, radničkom
položaju, programu komunističke stranke i političkoj situaciji uopće. Pri tomu se
sukobljavao s neistomišljenicima, a u Opatovcu je došlo i do krvoprolića u sukobu
s dobrovoljcima. Jedna od njegovih zadnjih akcija bilo je organiziranje radničkih
14
Belavić: Povijest samostana i župe vukovarske, str. 18., 22. i 48.
15

demonstracija koncem prosinca 1920. protiv koloniziranja ruskih vrangelovaca u
grad, a ubrzo je proglašenjem Obznane postao njezina prva žrtva, ubijen u žandar-
merijskoj raciji već 1. siječnja 1921. godine.16
Privredni potencijali regije su očuvani, no počinju teški dani za Eltzove. Njihov
posjed imao je na koncu Velikoga rata 33.050 jutara i 1.457 hvati zemlje: većinom
oranica pod kudjeljom (cca 18.500 k. j.) i šumskih dobara (11.354 k. j.), a ostalo
su bile livade, pašnjaci, vinogradi, vrtovi i dr. Međutim, već od proljeća 1919. ve-
leposjedničku zemlju se počelo uzurpirati i dijeliti u zakup. Predstojećim agrar-
nim reformama nova vladarska dinastija nastoji riješiti tešku situaciju u domaćem
agraru, ali bez ujednačenoga kriterija za sve potrebite siromašne zemljoposjednike
i bezemljaše. Jer iako je do studenoga 1920. za provođenje agrarne reforme na vu-
kovarskom području bila mjerodavna agrarna direkcija u Zagrebu, a tek od tada
ono potpada pod onu novosadsku, još 1919. je službeno zabranjeno naseljavanje
isto tako siromašnih poljodjelaca iz agrarno prenapučene sjeverozapadne Hrvatske
na istok e kako bi se plodna zemlja sačuvala za podobnije kraljeve podanike. Kako
je arhiv Ministarstva za agrarnu reformu tek djelomično očuvan, nije moguće re-
konstruirati ključ po kojemu je rečena reforma provođena, no iskristaliziralo se
nekoliko činjenica: od 25 novih dobrovoljačkih naselja u Srijemu, 15 ih je nastalo
na Eltzovom posjedu, kao i to da su od tisuću koloniziranih obitelji samo dvije
katoličke. Iako je bilo i mnoštvo lokalnih siromašnih interesenata za dodjelu ta-
kvih posjeda, prednost su isključivo imali Crnogorci, Ličani, Bosanci i Srbijanci.17
Pristižu i Srbi iz mađarskoga dijela Baranje, dok se kolokvijalno spominje i Ru-
munjska, a Vukovarci ih nazivaju Raci-optanti.18 S druge pak strane, takva je opcija
pružena Nijemcima i Mađarima da se isele u Austriju ili Mađarsku. Rok za optira-
nje je tekao do 1922. godine. Ti postupci su u našem kraju doživljeni kao smišljeni
s ciljem izmjene vlastodršcima nepovoljne etničke slike jer se procjenjivalo da ovaj
strateški bitan prostor, sudeći i prema rezultatima svih izbora održanih tih godina,
nije najlojalniji novom poretku. Spomenuto je već da su u gradu trebali biti naselje-
ni i pripadnici poraženih bjelogardejskih formacija, na što su revoltirano reagirali
kudjeljarski radnici vođeni prije svega socijalnim kriterijima pa su ovi razmješteni
po okolnim selima s prevladavajućim srpskim pučanstvom. Tako je agrarna refor-
ma, koja je primarno trebala riješiti teška socijalna pitanja, poslužila i za promjenu
etničke slike ovoga prostora.
16
Wikipedia: https://hr.wikipedia.org/wiki/Stjepan_Supanc, 2015.
17
18
Ibidem (ur. Paun), str. 250.

Agrarnom reformom u prvoj Jugoslaviji Eltzovima je oduzeto ukupno preko
61 % površine veleposjeda (20.224 k.j.) s tim da su u početku bili izuzeti šumski
reviri19. Kolonisti su naseljeni na Eltzove pustare: Ada, Gornjak, Grabovo, Ivanci,
Klisa, Križevci, Lanka, Laze, Lipovača, Ludvinci, Lužac, Mlaka, Palača, Podrinje,
Silaš i Šodolovci te u postojeća veća naselja Bogdanovce, Borovo, Bršadin, Gaboš,
Mohovo, Negoslavce, Novi Vukovar, Pačetin, Stare Jankovce, Šarengrad, Tompo-
jevce, Tordince i Tovarnik. Neka su naselja porasla u vrlo velikom postotku, kao
Negoslavci ili Borovo na primjer, a neka su višestruko povećana, kao Klisa (preko
sedam puta) ili Ludvinci (više nego dvostruko). Izbijanjem globalne ekonomske
krize koncem 1920-ih stiže i doba ekstremno niskih cijena poljoprivrednih proi-
zvoda zbog čega mnogi pojedinci zapadaju u dugove i prisiljeni su prodavati posje-
de ne bi li udovoljili preuzetim obvezama, no ne i kolonisti koje beogradska vlada
posebno štiti. Ipak, vrhunac ekonomske krize rezultirao je time da se 1931. napu-
stio program potpunoga razbijanja veleposjeda pa se čak pokušalo spasiti što se
spasiti da. Razlog leži u tomu što je Kraljevina Jugoslavija nakon krize mogla izvo-
ziti samo poljoprivredne i drvne proizvode budući da si carinskim i bilateralnim
sporazumima nije osigurala plasman ostalih proizvoda vani. To se moglo realizirati
samo postojanjem veleposjeda, organiziranih racionalno i opremljenih potrebnom
mehanizacijom. Ipak, „glad za zemljom“ i dalje je postojala među kolonistima, do-
brovoljcima i lokalnim interesentima pa je iza Drugoga svjetskoga rata provedena
nova radikalna agrarna reforma.
Nacrt o načinu produljenja Invalidske ulice, listopad 1929.

19

Nekoliko je lokacija na prostoru grada gdje je obavljena planska kolonizacija.
To je, osim Lipovače, Lušca i prostora oko kolodvora Vukovar-Predgrađe (kasnije
Borovo-naselje), potez tzv. Invalidske ulice20. Riječ je o novonastaloj gradskoj ulici
usred Novoga Vukovara koja se pruža okomito na ulicu Vlastelinski prolaz. Naime,
1920. darovao je Dragutin grof Eltz na potezu od rečenoga prolaza, tada već pre-
imenovanoga u Ulicu Tomaša Masaryka, prema groblju 22 parcele vukovarskim
vojnim invalidima, a Pčelarskom društvu vrt za uzgoj pčela. Do ljeta 1929. velik
dio tih parcela je izgrađen, no nastaje slijepa ulica naslonjena na Vlastelinski pro-
laz. Naseljenici su počeli pisati dopise Poglavarstvu i kroz sljedećih nekoliko mje-
seci iznašlo se rješenje. Poglavarstvo je od Pčelarskoga društva otkupilo dio njihove
parcele, kao i dio parcele obitelji Ružanji i time realiziralo spoj Invalidske ulice s
tada još uvijek nereguliranim i bezimenim trgom i Novom ulicom, u susjedstvu
Suda i bolnice. Tih godina, do izbijanja Velike ekonomske krize 1929. i kasnije
depresije, u gradu se intenzivirala građevinska aktivnost pa dolazi do reguliranja
još nekih ulica na raznim krajevima grada, što pridonosi širenju građevinskih zona.
Dopis gradonačelniku, kolovoz 1929.

20
Crlenjak: Razvitak vukovarskih ulica, str. 100. i 150.

Zaključak
Konac Prvoga svjetskoga rata označio je i promjenu u demografskim trendovi-
ma. Do tada dominantni imigracijski tokovi prema Vukovaru bili su oni iz krajeva
uzvodno Dunavom, a sada oni prepuštaju mjesto planskim kolonizacijama i eko-
nomski motiviranim migracijama s krševitih Dinarida. Isto tako, počela je i era u
kojoj je svaki novi obnašatelj vlasti donosio i odluku o preimenovanju gradskih
ulica, osobito onih naziva koji su eksplicitno pripadali bivšem političkom režimu.
Prva inicijativa je uslijedila već u proljeće 1919. godine od strane aktualnoga trgo-
višnoga načelnika, ali se s njom pričekalo do službene potvrde promjene statusa
trgovišta koje je uslijedilo ujesen iste godine. Naime, ukazom regenta Aleksandra
od 23. listopada i naredbom vlade Hrvatske i Slavonije dva dana kasnije Vukovar
je promoviran u rang grada II. reda. Prispodobivi je usud s promjenama službenih
naziva čekao i Invalidsku ulicu u Novom Vukovaru. Ime je dobila po krajnjim ko-
risnicima, ratnim vojnim invalidima koji su u njoj dobivali gradilišta. Kronologija
promjene imena ove ulice je sljedeća: uspostavom NDH ulica se naziva Ustaškom,
a netom po okončanju Drugoga svjetskoga rata Partizanskom. Tijekom srpske
okupacije grada 1990-ih nazivaju je ulicom Srpskih boraca, da bi reintegracijom
hrvatske državne vlasti u Podunavlju, Gradsko vijeće na sjednici održanoj 22. ožuj-
ka 2000. donijelo odluku o preimenovanju Partizanske u Ulicu Julija Benešića.
LITERATURA
 Belavić, Placido, Povijest samostana i župe vukovarske, II. izdanje, Ogranak Matice hr-
vatske u Vukovaru, Vukovar, 2006. (pretisak izdanja iz 1928.)
 Crlenjak, Brane, Razvitak vukovarskih ulica, II. nadop. izdanje, Gradski muzej Vuko-
var, Vukovar, 2005.
 Horvat, Vlado, Vukovarska društva, Gradski muzej Vukovar, Vukovar, 2007.
 Narod u nevolji - Veliki rat na varaždinskom području, Gradski muzej Varaždin, Varaž-
din, 2014.
 Osijek i okolica za Svjetskoga rata 1914.-1915. - Ratni almanah (ur. Rikard Hafner-La-
horski), Osijek, 1915.
 Schreckeis, Hans: Wukowar - Alte Hauptstadt Syrmiens, Donauschwaben in Stadt und
Umgebung, Salzburg, 1990.
 Slobodni i kraljevski grad Koprivnica u Prvom svjetskom ratu 1914-1918., Muzej grada
Koprivnice, Koprivnica, 2014.
 Vukovar - vjekovni hrvatski grad na Dunavu (gl. ur. Igor Karaman), Nakladna kuća
„Dr. Feletar“, Koprivnica, 1994.

 Vukovarski zbornik 9 (ur. Milan Paun), Ogranak Matice hrvatske u Vukovaru, Vuko-
var, 2014.
 WIKIPEDIA: https://hr.wikipedia.org/wiki/Stjepan_Supanc, 2015.
 YOUTUBE: http://www.youtube.com/watch?v=XYO70WcD288, 2015.
 Za kralja i dom - Karlovac i Prvi svjetski rat, Gradski muzej Karlovac, Karlovac, 2014.
SUMMARY
The assassination of the Austro-Hungarian heir-apparent marked a definitive split

of the ‘concert of European powers’ into two blocks in open confrontation, by activating a
host of public and covert agreements. Although Europe figured as the chief battlefield, the
structure of imperialism got other colonies on other continents involved in the conflict,
as well as some other independent countries guided by their own vested interests. This
subject has been largely neglected both on the national and the local level, with the data
on it being rather scarce. Although relatively close to the zone of military activities in the
southwest of Europe, Vukovar had remained but indirectly involved in these activities,
primarily through the reception of wounded and infirm soldiers of the Dual Monarchy.
The first part of the paper thus focuses on the activities of the Red Cross Society of Vukovar
and the organization of infirmaries in makeshift sanatoriums in the town and its
surroundings. The second part addresses the solving of acute social problems of the post-
war era, viz. the veteran population based on a specific example of a street in the town.
However, those problems of the victors were being solved on the turf of the vanquished,
so the native population regarded the agricultural reform not as a social measure, since
the local landless inhabitants had been deprived, but mostly as a violent change of the
ethnic makeup by the regime by means of colonizing the area with more eligible and loyal
inhabitants.

Prof. dr. sc. Dražen Živić, znanstveni savjetnik
Institut društvenih znanosti Ivo Pilar – Područni centar Vukovar
DEMOGRAFSKE PRILIKE U VUKOVARU

UOČI I NAKON PRVOGA SVJETSKOG RATA
(1900. – 1921.)
Na temelju objavljenih rezultata općih popisa stanovništva 1900., 1910. i
1921. godine, u radu su analizirani osnovni indikatori demografskih promje-
na u Vukovaru te je dan sažeti pregled kretanja broja stanovnika, promjena u
dobnom i spolnom sastavu stanovništva te promjena u etnodemografskoj sli-
ci naseljenosti (religijski, jezični i etnički sastav). Upozoreno je na povezanost
demografskih procesa i promjena s društveno-političkim zbivanjima uzroko-
vanim Prvim svjetskim ratom i njegovim složenim posljedicama na području
grada Vukovara.
Ključne riječi: Vukovar, Prvi svjetski rat, demografske promjene, religijski, je-
zični i etnički sastav stanovništva
Uvod
Demografska slika grada Vukovara od prvoga modernog popisa stanovništva iz
1857. do završetka Prvoga svjetskog rata, tj. do prvoga poslijeratnog popisa stanov-
ništva iz 1921., baštinila je složen i na mnogo načina specifičan povijesno-politički,
društveni i ekonomski razvoj. Štoviše, kretanje i razvoj vukovarskoga stanovništva
bili su stoljećima čvrsto i kauzalno povezani uz razvoj grada i okolnoga područja
u najširem smislu te riječi (Wertheimer-Baletić, 1993.). On je svoga neposrednoga
odraza imao na relativno dinamičnom kretanju stanovništva1, kao i na formiranju
1
Prvi popis stanovništva utemeljen na modernim popisnim načelima (popisano cjelokupno sta-
novništvo i poznat kritični vremenski trenutak popisa – 31. listopada) u hrvatskim je krajevima,
pa tako i u Vukovaru, obavljen 1857. godine (Gelo, 1987.; Korunić, 2010.; Serdar, 1951.; Vra-
nješ-Šoljan, 1998.). Tada je u Vukovaru popisano 7.070 stanovnika. Od navedene godine pa sve do
Prvoga svjetskog rata, točnije, do popisne 1910., broj stanovnika u Vukovaru kontinuirano je rastao
– između 1857. i 1869. za 13,9 %, između 1869. i 1880. za 8,6 %, između 1880. i 1890. za 8,1 %,
između 1890. i 1900. za 2,4 % te između 1900. i 1910. za 6,6 %. Najviša stopa prosječne relativne
godišnje promjene zabilježena je, očekivano, u međupopisu 1857. – 1869. (1,08 %), a najmanja
Demografske prilike u Vukovaru uoči i nakon Prvoga svjetskog rata... 207

kompleksne sociodemografske strukture, koju su na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće
karakterizirala, među ostalim značajkama, višereligijska, višejezična i višeetnička
demografska obilježja.
Demografske procese, trendove i fenomene vrlo je teško, pače, nemoguće razu-
mjeti bez uvida u društvene, političke, povijesne, kulturološke, ekonomske i druge
aspekte razvoja, kao niti bez poznavanja uzroka i posljedica administrativno-te-
ritorijalnih promjena. „Jedino propitivanjem međusobne povezanosti demograf-
skih struktura i društvenog razvoja možemo stvoriti jasniju sliku prošlog društva“
(Vranješ-Šoljan, 1998., 41.). U tom je kontekstu za razvoj Vukovara u poslije-
osmanlijskom razdoblju, a osobito od sredine 19. stoljeća, krupnu, pa i prijelomnu
ulogu odigrao iznimno povoljan geoprometni položaj grada na Dunavu (Klemen-
čić, 2008.). Zahvaljujući upravo „položaju na dunavskom prometnom pravcu, Vu-
kovar je gospodarsko susretište naroda i religija, multinacionalni grad“ (Živako-
vić-Kerže, 2008., 137.). Alica Wertheimer-Baletić će istaknuti da između Vukovara
i Dunava postoji „sudbinska povezanost“ te da je grad „pred prvi svjetski rat važno
multifunkcionalno središte cijeloga kraja, s povoljnim geografskim položajem, s
razvijenim trgovačkim vezama i s bogatom agrarnom okolicom. Sve je to privlačilo
stanovništvo iz širih područja, što se izravno odrazilo na mješovitom nacionalnom
i konfesionalnom sastavu njegova stanovništva“ (Wertheimer-Baletić, 1993., 83.).
Opći okvir kretanja i razvoja stanovništva Vukovara u prva dva desetljeća 20.
stoljeća determiniran je, ponajprije i ponajviše, globalnim geopolitičkim odnosi-
ma i društveno-političkim promjenama, napose Prvim svjetskim ratom, raspadom
Austro-Ugarske Monarhije te osnutkom nove državne tvorevine – Kraljevstva/
Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, što je bila izravna posljedica rata i novoga pre-
slagivanja na geopolitičkoj karti Europe. Premda izvan odvijanja neposrednih voj-
nih operacija, Vukovar je u demografskom smislu osjetio posljedice rata, od kojih
su neke imale i dalekosežan karakter te su, iako fragmentarne, vidljive sve do danas.
Stoga, na temelju objavljenih rezultata općih popisa stanovništva 1900., 1910.
i 1921. godine, kao i odabranih znanstvenih istraživanja na tu temu, u nastavku
rada analizirat će se osnovni indikatori demografskih prilika i promjena u Vuko-
varu u tematiziranom razdoblju, što znači uoči, tijekom i nakon Prvoga svjetskog
rata, tj. donijet će se sažeti pregled kretanja broja stanovnika, promjena u dobnom
i spolnom sastavu stanovništva te promjena u etnodemografskoj slici naseljenosti
između 1890. i 1900. godine (0,23 %). Ukupno je od 1857. do 1910. stanovništvo Vukovara pove-
ćano za 46,5 % ili apsolutno za 3.289 stanovnika.

(religijski, jezični i etnički sastav stanovništva).2 Cilj istraživanja je utvrditi dose-
gnutu razinu promjena u kretanju i razvoju stanovništva Vukovara. Držimo da je
promatrano razdoblje referentno sa stajališta prepoznavanja kauzalne povezanosti
demografskoga, društvenoga i političkoga razvoja. Osnovna metoda istraživanja je
kvantitativna analiza primarnih izvora, a to su objavljeni i dostupni rezultati općih
popisa stanovništva obavljeni u Austro-Ugarskoj Monarhiji (od 1857. do 1910.) i
Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca (1921.). Svjesni smo pritom ograničenja pro-
vedene analize zbog nekorištenja drugih izvora (za demografe sekundarne prove-
nijencije), prije svega arhivskih izvora, uključujući i neobjavljeno, ali vrlo bogato
popisno gradivo.
Opći kontekst demografskih promjena u Vukovaru

Osnivanjem Srijemske županije 1745., pola stoljeća nakon oslobođenja područja
Slavonije i Srijema od osmanlijske vlasti, Vukovar postaje njezinim administrativnim,
društvenim, ekonomskim i kulturnim središtem te na taj način vraća dio svoje ra-
zvojno-funkcionalne uloge koju je imao u srednjem vijeku, a koja je prilično zapo-
stavljena tijekom više od 150 godina (1526. – 1690.) osmanlijske prisutnosti, što je u
dugoročnom smislu pozitivno utjecalo na njegov demografski razvoj, prije svega na
(i)migracijsku komponentu ukupnoga kretanja stanovništva. Zbog velikih upravnih
i teritorijalnih promjena od kraja 17. do druge polovice 19. stoljeća, tek se 1866.
na tom području Kraljevine Hrvatske i Slavonije uspostavila županijska teritorijal-
na struktura koja je, unatoč relativno čestim zakonskim izmjenama, zadržala svoja
osnovna obilježja sve do 1922., dakle, i nakon raspada Austro-Ugarske Monarhije i
uspostave Kraljevstva Srba, Hrvata i Slovenaca. Tako je Zakonom o ustroju županija
i uređenju uprave u županijama i kotarevima od 6. veljače 1886. prostor Slavonije i
Srijema podijeljen na tri županije: Požešku sa sjedištem u Požegi, Virovitičku sa sje-
dištem u Osijeku i Srijemsku sa sjedištem u Vukovaru (uz gradove Osijek i Zemun
2
Vranješ-Šoljan u jednom svom radu upozorava „da podaci o kretanju stanovništva iz popisa ne
pružaju istraživaču usporedive podatke u dugim vremenskim serijama naprosto stoga što su se ad-
ministrativne granice Hrvatske i Slavonije tijekom druge polovice 19. stoljeća više puta mijenjale“
(Vranješ-Šoljan, 1998., 43.). No, kako je u prostorno-administrativnom smislu predmet analize
u ovom radu samo jedno naselje – Vukovar, prethodna ocjena, sama po sebi, ne dovodi u pitanje
formiranje vremenske serije usporedivih brojčanih podataka iz popisa. No, Vranješ-Šoljan upozo-
rava na još veću istraživačku poteškoću koja „proizlazi iz nepostojanja podataka o nekim ekonom-
sko-socijalnim i društvenim strukturama“, jer niti jedan od referentnih popisa „nije iskazao podat-
ke o etničkoj ili nacionalnoj strukturi stanovništva. Da bi došao do takvih podataka, istraživaču
ostaje mogućnost kombiniranja obilježja o jeziku i vjerskoj pripadnosti, dakako uz spoznaju da je
takvom metodom nemoguće osigurati potpunu egzaktnost“ (Vranješ-Šoljan, 1998., 43.). To je za
ovaj rad puno značajniji problem.

koji su u statusu bili izjednačeni sa županijama) (Vranješ-Šoljan, 1996.). Vukovar i
vukovarski kraj ušli su, dakle, u sastav Srijemske županije, i to u statusu upravne op-
ćine Vukovar i kotara Vukovar (Matanović, 2013.). Upravna općina Vukovar nastala
je 1873., administrativnim ujedinjenjem Starog i Novog Vukovara, a tek je 23. listo-
pada 1919., odlukom regenta Aleksandra, Vukovar (zasluženo) dobio službeni status
grada (Barišić Bogišić, 2014.).
Na područje Kraljevine Hrvatske i Slavonije, pa tako i u Vukovar i na njegovo
šire područje, nakon protjerivanja Osmanlija krajem 17. stoljeća, pa sve do početka
20. stoljeća, kontinuirano su i uglavnom planski naseljavani Nijemci, Mađari, Česi,
Slovaci, Rusini, Ukrajinci te drugi narodi Austro-Ugarske Monarhije kao odraz
dugoročnih političkih, ekonomskih, vjerskih, ali i nacionalnih interesa habsburške
i austrougarske vlasti (Bara i Lajić, 2009.; Barišić Bogišić, 2011.; Mesarić Žabčić,
2008.; Perić Kaselj, 2008.). „Prenapučenost u nekim dijelovima Monarhije, orga-
nizirano preseljavanje, ustupanje slobodnih zemljišnih posjeda, davanje koncesija
za eksploataciju šumskog i rudnog bogatstva, rad u pojedinim državnim službama,
različiti oblici poduzetništva i sl., pridonijeli su useljavanju stranaca“ (Vranješ-Šo-
ljan, 1998., 47.). Uz ekonomske razloge, doseljavanje Nijemaca i osobito Mađa-
ra povezano je bilo i uz dugoročne ciljeve „ugarskih političara spram Hrvatske,
napose slavonskih županija u mijenjanju etničke i socijalne strukture njezina sta-
novništva“ (Bara i Lajić, 2009., 343.). Međupopisna razdoblja intenzivnijega po-
rasta stanovništva u Vukovaru (tijekom druge polovice 19. stoljeća) ujedno su i
etape jačega doseljavanja nehrvatskoga stanovništva u grad i njegovo šire područje
(Wertheimer-Baletić, 1993.), što implicira kauzalnu povezanost društveno-eko-
nomskih i demografskih prilika.
Stvaranjem Kraljevstva Srba, Hrvata i Slovenaca 1918., ustavno-pravni položaj
etničkih i novonastalih manjinskih zajednica, posebice u Vukovaru vrlo brojne nje-
mačke i mađarske zajednice, drastično se promijenio, tj. raspoloženje prema Nijemci-
ma i Mađarima postalo je vrlo negativno (Barišić Bogišić, 2014.). Od političke, druš-
tvene i ekonomske elite, koja je s iznadprosječnim udjelom sudjelovala u strukturama
vlasti i državnoga (administrativnoga) aparata, gospodarskim subjektima te represiv-
nom sustavu Austro-Ugarske Monarhije, relativno brojni Mađari i Nijemci postali
su u novoj državi, a time i u Vukovaru, etnička manjina bitno smanjenih ustavnih
prava. „Najjači pritisak osjetili su u vrijeme izbora za Konstituantu. Tadašnji vuko-
varski tisak, a izlazile su brojne novine različitih stranaka, donosi uvodnike-otvorena
pisma u kojima se domaće Nijemce, Mađare i Židove poziva, umilno, ali i prijeteće na
korektan i konstruktivan odnos prema novoj državi“ (Barišić Bogišić, 2014., 204.).
Odlukom parlamentarne većine, pripadnici njemačke manjine nisu mogli pristupiti

glasovanju na izborima za ustavotvornu skupštinu (1920.). Značajan problem bilo
je i dugotrajno rješavanje molbi za primitak u državljanstvo nove države, posebno
osoba koje su na područje Slavonije i Srijema, pa tako i u Vukovar, naseljene nakon
1910. godine (Bara i Lajić, 2009.; Miškulin, 2004.).
Prethodnim odredbama za pripremu agrarne reforme (1919.) velikim posjed-
nicima njemačke i mađarske etničke pripadnosti posjedi su izvlašteni, parcelirani
i podijeljeni mjesnim agrarnim interesentima i kolonistima, među kojima su naj-
brojniji bili solunski dobrovoljci i drugi kolonisti pravoslavne vjere. To znači da je
uglavnom srpsko stanovništvo naseljeno na području Slavonije i Srijema, pa tako i u
Vukovaru, jer siromašni Hrvati, Nijemci i Mađari s tih područja nisu dobili zemlju
„oslobođenu“ agrarnom reformom (Šimončić-Bobetko, 1997.; Wertheimer-Bale-
tić, 1993.). Provedena agrarna reforma i kolonizacija za posljedicu su imali promje-
nu demografskih struktura koja u cijelosti još nije bila vidljiva u rezultatima popisa
1921., jer se naseljavanje slavonsko-srijemskoga prostora srpskim i pravoslavnim
stanovništvom odvijalo kroz cijelo međuratno razdoblje (1919. – 1941.).
Zbog naprijed navedenoga, u prvim poslijeratnim godinama jača političkim
razlozima inducirana emigracija (novoga) manjinskog stanovništva, ali dolazi i do
promjena u popisnom izjašnjavanju dijela populacije („etnička i socijalna mimi-
krija“), koje sinergijskim djelovanjem za posljedicu imaju promjene u religijskom,
jezičnom i osobito etničkom sastavu stanovništva Slavonije i Srijema. Odraz tih
promijenjenih političkih i društvenih prilika vidljiv je i u demografskoj slici Vuko-
vara, osobito u njegovom etničkom sastavu stanovništva, a može se prilično dobro
dokumentirati komparacijom popisa stanovništva 1900., 1910. i 1921. godine.
Ukupno kretanje stanovništva u Vukovaru 1900. – 1921.

Prema rezultatima popisa stanovništva iz 1900. u Vukovaru je, prema tada pri-
mijenjenom popisnom načelu prisutnoga ili de facto stanovništva (svaka popisana
osoba bila je prikazana kao stanovnik naselja u kojem se zatekla u trenutku popisa,
tj. kao „građansko ili vojničko žiteljstvo“), živjelo 9.719 stanovnika ili 2,7 % uku-
pnoga stanovništva tadašnje Srijemske županije (366.660). U odnosu na prethod-
ni popis (1890.), demografski porast je iznosio 2,4 % i bio je najslabiji međupopi-
sni porast broja stanovnika od 1857. godine. Do sljedećega popisa 1910., koji je
ujedno i posljednji popis stanovništva u Austro-Ugarskoj Monarhiji, u Vukovaru
se broj stanovnika povećao za 6,6 %, ali je relativan udio vukovarske populacije
u ukupnom stanovništvu Srijemske županije (397.103) smanjen za 0,1 postotnih
bodova (na 2,6 %). Prvo depopulacijsko razdoblje u jedno i pol stoljetnom (1857.

– 2011.) kretanju stanovništva Vukovara bilo je upravo ono između 1910. i 1921.,
kada je Vukovar zabilježio pad broja stanovnika, i to za 1,1 % ili za 0,1 % prosječno
godišnje. S obzirom da je i stanovništvo Srijemske županije u tom „ratnom“ među-
popisu depopuliralo (pad sa 397.103 na 389.098 stanovnika ili za 2,0 %), relativan
udio stanovništva Vukovara u ukupnoj populaciji Srijemske županije ostao je jed-
nak onome iz 1910. godine (2,6 %).
Pri ocjeni veličine ukupne depopulacije između 1910. i 1921. treba biti oprezan
jer valja upozoriti da je prvi poslijeratni popis napravljen dvije godine nakon rata3
te da su u njegovim rezultatima „skriveni“ barem neki učinci poslijeratnoga kom-
penzacijskog razdoblja povećanja nataliteta,4 kao i državnih agrarno-reformskih
kolonizacijskih migracijskih struja. Oni su, pretpostavljamo, dijelom kompenzirali
negativne demografske posljedice rata (ratni mortalitet, povećana smrtnost zbog
španjolske gripe te iseljavanje), pa je ostvarena depopulacija vjerojatno manjega
intenziteta od očekivane, tj. od one koja bi se sigurno ustanovila da je popis stanov-
ništva napravljen dvije godine ranije, odnosno, već krajem 1918. godine.
Ublažavanju depopulacije zasigurno je u određenoj mjeri pridonijelo i naselja-
vanje djece, ponajviše ratne siročadi iz Bosne i Hercegovine, ali i iz drugih dijelova
Hrvatske, koja zbog ratnih okolnosti, neimaštine i gladi ne bi mogla preživjeti u
svojemu rodnom kraju. Tako je, prema podatcima koje navodi Mira Kolar (Ko-
lar, 2008., 128.), u Srijemskoj županiji na prehranu 1917. bilo primljeno 5.506, a
1918. godine 4.513 djece, ukupno, dakle, 10.019 djece. Mira Kolar dalje navodi
da ne postoji točan popis imena djece koja su bila zbrinuta kao niti točan popis
3
Premda je u objavljenim rezultatima popisa navedeno da se oni odnose na „21. januara 1921.“,
popis je stvarno obavljen krajem 1920. godine.
4
Tek ilustracije radi, navodimo preliminarne rezultate istraživanja prilika i pokazatelja bioreproduk-
cije, prema podatcima iz kazala matičnih knjiga rođenih i umrlih vukovarske Župe sv. Filipa i Jakova
za razdoblje 1900. – 1920., svjesni pritom činjenice da je tadašnji teritorij župe obuhvaćao i naselja
(cijela ili dijelove) koja nisu tada a ni kasnije bila u administrativnom obuhvatu grada Vukovara (uz
Vukovar, Župa sv. Filipa i Jakova obuhvaćala je na prijelazu stoljeća i naselja Bogdanovci, Bršadin,
Gornjak i Trpinja). Apstrahirajući od toga metodološkoga problema znakovito je primijetiti da je
u razdoblju od 1900. do 1906. u župske knjige upisano 2.186 rođenih, 1.893 umrlih, pa je prirodna
promjena bila pozitivna i iznosila je 293 stanovnika (prosječan vitalni indeks iznosio je 115,5). Već u
sljedećem razdoblju (1907. – 1913.) ukupan broj živorođene djece u Župi smanjen je na 2.091, a broj
umrlih osoba povećan na 2.014, tako da je prirodni prirast smanjen na svega 77 stanovnika (prosje-
čan vitalni indeks iznosio je 103,8). Tijekom ratnih godina (1914. – 1918.) u župske matice rođenih
upisano je 878 djece, a u matice umrlih 1.387 osoba, što upućuje na prirodni pad stanovništva od 509
stanovnika (prosječan vitalni indeks iznosio je svega 62,9). Konačno, u samo dvije poslijeratne godine
(1919. i 1920.) rođeno je 600 djece, umrlo je 468 osoba, pa je ponovno ostvaren prirodni prirast
od 132 stanovnika (prosječan vitalni indeks iznosio je 128,2). Izvor: Vukovarsko-srijemska županija,
Ured državne uprave, Matični ured, Kazalo matičnih knjiga rođenih (1867. – 1913. i 1914. – 1948.)
i umrlih (1857. – 1913. i 1913. – 1949.) Župe sv. Filipa i Jakova u Vukovaru.

njihovih udomitelja. Prema nepotpunim podatcima, u Vukovaru je 69 udomitelja
primilo 117 djece. Vjerojatno je stvarni broj udomitelja i djece veći od iskazanog,
ako zbog ničeg drugog onda zbog činjenice da su popisi objavljeni tek 1921. i da
su iz njega „izbrisana imena plemićkih obitelji, državnih činovnika i mnogih ži-
dovskih trgovaca“ (Kolar, 2008., 213.). Dio doseljene djece, posebno pravoslavne
vjeroispovijesti, ostao je živjeti u Srijemskoj županiji i u Vukovaru i nakon što je
Prvi svjetski rat završio, pa su oni na taj način postali „aktiva“ demografske bilance
Vukovara između 1910. i 1921. godine.
TABLICA 1. Kretanje ukupnoga broja stanovnika grada Vukovara 1857. – 1931.

godine (prema rezultatima popisa stanovništva)
Godina Ukupan broj Apsolutna Verižni Prosječna godišnja

popisa stanovnika promjena indeks relativna promjena (%)
1857. 7070 - - -
1869. 8050 980 113.86 1.08
1880. 8741 691 108.58 0.75
1890. 9494 753 108.61 0.83
1900. 9719 225 102.37 0.23
1910. 10359 640 106.59 0.64
1921. 10242 -117 98.87 -0.10
1931. 10862 620 106.05 0.59
1900.-1921. - 523 105.38 0.25
1857.-1910. - 3289 146.52 0.71
1857.-1921. - 3172 144.87 0.57
1857.-1931. - 3792 153.64 0.57
IZVOR: Korenčić, Mirko (1979.), Naselja i stanovništvo Socijalističke Republike Hrvatske 1857.
– 1971., Djela Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti, Knjiga 54., Zagreb; Narodnosni i
vjerski sastav stanovništva Hrvatske 1880. – 1991. po naseljima, DZSRH, Zagreb, 1998.; Naselja i
stanovništvo Republike Hrvatske 1857. – 2001., DZSRH, Zagreb.
Promjene u sastavu stanovništva prema spolu i dobi

Za ocjenu promjena u sastavu stanovništva grada Vukovara po spolu i dobi anali-
zirali smo rezultate dvaju popisa stanovništva – 1910. i 1921. godine. Dok je dobni
i spolni sastav Vukovara za 1921. objavljen prema uobičajenim petogodišnjim dob-
nim skupinama (0-4, 5-9, 10-14, 15-19…), dotle je dobni sastav stanovništva iz po-

pisa 1910. dostupan prema drugačijim dobnim kohortama: ispod 6 godina, 7-11,
12-14, 15-24, 25-50 i 60 godina i stariji. Stoga smo zbog međupopisne usporedivosti
formirali sljedeće velike ili funkcionalne dobne skupine: mlado stanovništvo (do 14.
godine starosti), zrelo stanovništvo (od 15. do 59. godine starosti) i staro stanovniš-
tvo (60 godina i stariji). Prema tako omeđenim skupinama izračunati su i odabrani
indikatori dobnoga sastava: koeficijenti mladosti i starosti te indeks starenja. Naža-
lost, na temelju objavljenih rezultata popisa i različitoga formiranja dobnih skupina
nije moguće preciznije utvrditi utjecaj ratnih demografskih gubitaka i s ratom pove-
zane smrtnosti na poslijeratni dobni sastav stanovništva Vukovara.
Spolna struktura stanovništva oblikuje se pod dominantnim utjecajem diferenci-
jalnoga nataliteta (u prosjeku se rađa nešto više muške od ženske djece) i mortalite-
ta po spolu (u prosjeku je smrtnost muškaraca veća od smrtnosti žena), selektivnih
migracija po spolu te izvanrednih situacija, poput ratova, koje mogu u značajnijoj
mjeri poremetiti odnos između muškoga i ženskoga stanovništva u nekoj populaciji,
s negativnim dalekosežnim učincima na dinamiku nupcijaliteta i fertiliteta. Dobna
struktura stanovništva najviše je pod utjecajem fertiliteta, selektivnih migracija po
dobi te, također, izvanrednih situacija tijekom kojih se značajno može povećati smrt-
nost stanovništva, napose u najvitalnijoj dobi života (od 20. do 40. godine).
Koja su osnovna obilježja promjena u biološkom sastavu stanovništva grada Vu-
kovara između 1910. i 1921. godine?
Prvo, došlo je do blagoga uravnoteženja spolne strukture ukupnoga stanovniš-
tva, što donekle iznenađuje. Naime, između 1910. i 1921. broj muškaraca pove-
ćan je za 0,8 %, ali je broj žena smanjen za 2,9 %, pa je koeficijent maskuliniteta
porastao sa 92,4 na 95,8, a koeficijent feminiteta opao sa 108,3 na 104,3. Je li to
samo rezultat poslijeratnoga diferencijalnog nataliteta po spolu ili su u pitanju i
drugi čimbenici, teško je kazati bez dubljih istraživanja koje značajno premašuju
opseg ovoga rada. Demografski regres ženskoga stanovništva može se interpretira-
ti s motrišta slabije prehrane, lošijih higijenskih uvjeta i liječničke njege u ratnim
godinama, čemu su pretpostavljamo više bile izložene upravo žene. Promotrimo li
samo rezultate popisa 1921. i specifične koeficijente feminiteta prema arbitrarno
određenim velikim dobnim skupinama, onda primjećujemo poremećaje u spolnoj
ravnoteži, koja je zasigurno posljedica rata. Naime, specifični koeficijent femini-
teta stanovništva do 19. godine života iznosio je 94,7 (očekivano s obzirom na
diferencijalni natalitet po spolu), specifični koeficijent feminiteta stanovništva od
20. do 39. godine života (vojno-obvezatna dob) iznosio je 116,9, dok je specifični
koeficijent stanovništva starog 40 i više godina iznosio 105,3. Dakle, u najvitalni-
jim dobnim kontingentima postoji izražena neravnoteža u spolnom sastavu, što se
može interpretirati i u kontekstu ratnih gubitaka muške populacije.

Drugo, s obzirom da se u rezultatima popisa iz 1921. ne „krije“ samo poslijerat-
ni porast nataliteta nego i četverogodišnje razdoblje bitno smanjene rodnosti (de-
presirani natalitet), razumljivo je da je između 1910. i 1921. reduciran broj mlado-
ga stanovništva (do 14. godine starosti), i to za 12,3 %, pa je koeficijent mladosti
(udio mladoga u ukupnom stanovništvu) smanjen sa 31,39 na 27,84. Iznenađuje,
međutim, porast kontingenta zrelog stanovništva (od 15. do 59. godine), i to za
4,7 %, pa je njihov relativan udio u ukupnom stanovništvu Vukovara povećan sa
58,6 % na 62,0 %. Pretpostaviti je da je utvrđeni porast posljedica poslijeratne imi-
gracije, ali i priljeva u zrelu dob stanovništva rođenoga u godinama kada je natali-
tet bio relativno visok (krajem 19. stoljeća). Od 1910. do 1921. blago je smanjen
koeficijent starosti (udio staroga u ukupnom stanovništvu), i to sa 10,02 na 9,84,
što je posljedica depopulacije broja starih osoba za 2,9 %. Iako, na temelju objavlje-
nih rezultata popisa, nije moguće utvrditi razinu međupopisnoga porasta ili pada
broja stanovnika Vukovara u vojno-obvezatnoj dobi, signifikantnim se ipak može
smatrati podatak da je između 1910. i 1921. broj osoba između 25. i 59. godine ži-
vota ipak smanjen, i to sa 4.288 na 4.261 ili za 0,6 %. Na negativne ratne posljedice
u domeni biološkoga sastava upućuje i piramida starosti za 1921. (slika 1.) u kojoj
se jasno uočavaju udubljenja ili krnji naraštaji u dobi od 20. do 39. godine života.
TABLICA 2. Odabrani indikatori promjena u sastavu stanovništva grada Vukovara

po spolu i dobi prema rezultatima popisa 1910. i 1921. godine
Indikatori 1910. 1921. Promjena Indeks
Ukupan broj stanovnika 10359 10242 -117 98.87
Muškarci 4974 5012 38 100.76
Žene 5385 5230 -155 97.12
Koeficijent maskuliniteta 92.4 95.8 - -
Koeficijent feminiteta 108.3 104.3 - -
Stanovništvo do 14 godina 3252 2851 -401 87.68
Stanovništvo od 15 do 59 godina 6068 6351 283 104.66
Stanovništvo staro 60 i više godina 1038 1008 -30 97.11
Koeficijent mladosti 31.39 27.84 - -
Koeficijent starosti 10.02 9.84 - -
Indeks starenja 31.92 35.36 - -
Prosječna starost 29.34 28.98 - -
IZVOR: Popis žiteljstva od 31. XII. 1910. u Kraljevinama Hrvatskoj i Slavoniji, Publikacije Kr.
zem. stat. ureda u Zagrebu, LXIII; Definitivni rezultati popisa stanovništva od 21. januara 1921.
god., Kraljevina Jugoslavija, Opšta državna statistika, Sarajevo, 1932.

LVWDULML

0XãNDUFL

äHQH

SLIKA 1.
Piramida starosti stanovništva grada Vukovara prema rezultatima popisa 1921. godine
Promjene u religijskom, jezičnom i etničkom sastavu stanovništva

Religijski sastav stanovništva grada Vukovara, ustanovljen popisima 1900.,
1910. i 1921., pokazuje dominantna obilježja homogenosti, što znači da je domi-
nirala jedna vjeroispovijest – rimokatolička, s nešto značajnijim udjelom grčko-
istočnoga ili pravoslavnoga stanovništva. Ove dvije konfesionalne skupine činile
su 1900. godine 92,7 %, 1910. godine 92,2 % i 1921. godine 92,9 % ukupnoga
stanovništva Vukovara.
Premda iz ovih podataka, na prvi pogled, proizlazi da se religijski sastav sta-
novništva Vukovara, unatoč ratnim zbivanjima i krupnim političko-teritorijalnim
promjenama, nije značajnije promijenio kroz dva desetljeća 20. stoljeća, ipak, treba
primijetiti da je od 1900. do 1921. broj rimokatolika u Vukovaru povećan za 4,6
% (između 1910. i 1921 smanjen za 1,4 %), a broj pravoslavnoga stanovništva za
10,9 % (između 1910. i 1921. porast je iznosio 4,5 %). Depopulacija rimokatolika
tijekom „ratnoga“ desetljeća inducirana je iseljavanjem, dok je demografski porast
pravoslavnoga stanovništva posljedica doseljavanja srpskoga stanovništva u sklopu
poslijeratne agrarne reforme, ali i zbog njihove veće uključenosti u (ispražnjeni)
administrativni i represivni aparat nove države.
U odnosu na 1900., do 1921. broj grkokatolika je povećan za 172,0 %, no
njihova mala apsolutna populacijska „masa“ nije utjecala na značajniji porast nji-

hova relativnoga značenja u ukupnoj populaciji Vukovara. Evangelici su također
zabilježili povećanje broja pripadnika (za 13,7 %), ali je njihov relativan udio u
promatranim dvama desetljećima porastao za svega 0,1 postotni bod (s 1,8 % na
1,9 %). Pritom treba upozoriti da je između 1910. i 1921. broj i udio evangelika
smanjen. Jedino su Židovi (u rezultatima popisa navedeni kao Izraelićani) u oba
međupopisna razdoblja zabilježili smanjenje broja (za 3,9 %, odnosno, za 7,5 %) i
relativnoga udjela u ukupnom stanovništvu grada Vukovara (od 1900. do 1921. za
0,8 postotnih bodova).
Dakle, između 1910. i 1921. demografski porast u Vukovaru zabilježilo je samo
pravoslavno stanovništvo; ostale su konfesionalne skupine depopulirale, neke i
značajnije (npr. grkokatolici i evangelici), što se može dovesti u vezu s negativnim
učincima rata napose kada je u pitanju njemačka zajednica u gradu koja je dijelom
bila protestantska u smislu religijske pripadnosti.
TABLICA 3. Religijski sastav stanovništva grada Vukovara prema rezultatima

popisa 1900., 1910. i 1921. godine
Vjeroispovijest 1900. 1910. 1921. Indeks promjene
1910./1900. 1921./1910.
Rimokatolici 7471 7923 7811 106.1 98.6
% 76.9 76.5 76.3 - -
Grkokatolici 25 84 68 336.0 81.0
% 0.3 0.8 0.7 - -
Pravoslavni 1535 1628 1702 106.1 104.5
% 15.8 15.7 16.6 - -
Evangelici 175 231 199 132.0 86.1
% 1.8 2.2 1.9 - -
Židovi 513 493 456 96.1 92.5
% 5.3 4.8 4.5 - -
Ostali i nepoznato - - 6 - -
% - - 0.1 - -
Ukupno 9719 10359 10242 106.6 98.9
zem. stat. ureda u Zagrebu, LXII; Popis žiteljstva od 31. XII. 1910. u Kraljevinama Hrvatskoj i Sla-
voniji, Publikacije Kr. zem. stat. ureda u Zagrebu, LXIII; Definitivni rezultati popisa stanovništva
od 21. januara 1921. god., Kraljevina Jugoslavija, Opšta državna statistika, Sarajevo, 1932.

Za razliku od religijskoga, sastav stanovništva grada Vukovara prema materin-
skom jeziku pokazuje nešto izraženiju međupopisnu dinamiku. Ukupan broj go-
vornika hrvatskoga ili srpskoga jezika5 porastao je između 1900. i 1921. za 28,6 %,
pa je njihov relativan udio 1921. dosegnuo 2/3 ukupne populacije Vukovara (66,3
%). Osobito je snažan porast stanovništva koje se izjasnilo da mu je materinski
jezik hrvatski ili srpski zabilježen između 1910. i 1921. godine (18,7 %).
Premda je broj govornika slovenskoga, rumunjskoga i talijanskoga jezika, u re-
lativnom smislu, također, značajnije povećan, zbog njihove male ukupne popula-
cijske „mase“ (1900. – 36 osoba, 1910. – 40 osoba, 1921. – 70 osoba) taj porast
nije utjecao bitnije na porast njihova relativnoga udjela u ukupnom stanovništvu
Vukovara. Neznatan porast zabilježili su i govornici češkoga i slovačkoga jezika.6
Nasuprot navedenim skupinama, u promatranom je razdoblju značajno sma-
njenje zabilježilo stanovništvo koje se u popisima izjasnilo da im je materinski jezik
njemački, odnosno, mađarski. Njemački kao materinski jezik odabralo je 1900. go-
dine 36,4 %, 1910. godine 33,8 %, a 1921. godine 26,1 % stanovništva Vukovara.
Pad njihova relativnog udjela (za 10,3 postotna boda) posljedica je izraženoga me-
đupopisnog demografskog regresa, pri čemu je apsolutan broj govornika njemač-
koga jezika smanjen sa 3.537 na 2.671 ili za 24,5 %. Osobito je snažna depopulacija
toga stanovništva bila između 1910. i 1921. godine (stopa ukupne depopulacije
iznosila je -23,7 %).
Istodobno, broj stanovnika kojemu je materinski jezik mađarski smanjen je iz-
među 1900. i 1921. sa 769 na 571 ili za 25,7 %, s tim da je potrebno upozoriti da
je u prvom promatranom desetljeću (1900. – 1910.) broj govornika mađarskoga
jezika porastao za 24,1 %, da bi u drugom desetljeću (1910. – 1921.) stopa ukupne
depopulacije iznosila čak -40,1 %, što znači da je bila gotovo dvostruko jača od
depopulacije govornika njemačkoga jezika.
5
U analiziranim popisima stanovništva nije se pravila razlika između hrvatskoga i srpskoga jezika, tj.
stanovništvo koje se izjasnilo da mu je materinski jezik hrvatski i stanovništvo koje se izjasnilo da mu
je materinski jezik srpski, iskazani su u rezultatima popisa zajedno, i to u tablicama objavljenih rezul-
tata popisa 1900. i 1910. kao „hrvatski ili srpski“, a 1921. kao „Srba ili Hrvata“. Stoga se za etničku
identifikaciju Hrvata i Srba navedene jezične kategorije ne mogu smatrati pouzdanim indikatorom, a
da ga se ne komparira s konfesionalnim sastavom stanovništva (Wertheimer-Baletić, 1993.).
6
U tablici 4. govornici češkoga i slovačkoga jezika prikazani su zajedno. Razlog tomu je u sljede-
ćem: u objavljenim rezultatima popisa 1900. i 1910. posebno su iskazane osobe koje su se izjasnile
da im je materinski jezik češki, a posebno one kojima je materinski jezik slovački. Između tih dvaju
popisa broj Čeha i Slovaka u Vukovaru je blago povećan – Čeha sa 41 na 43 stanovnika, a Slovaka
sa 17 na 23 stanovnika. Međutim, u objavljenim rezultatima popisa 1921. govornici češkoga, odno-
sno, slovačkoga jezika iskazani su zajedno, i to kao kategorija „Čehoslovaci“.

TABLICA 4. Jezična struktura stanovništva grada Vukovara prema popisima
1900., 1910. i 1921. godine
Materinski jezik 1900. 1910. 1921. Indeks promjene
1910./1900. 1921./1910.
Hrvatski ili srpski 5275 5717 6786 108.4 118.7
% 54.3 55.2 66.3 - -
Slovenski 16 31 49 193.8 158.1
% 0.2 0.3 0.5 - -
Rusinski 21 46 13 219.0 28.3
% 0.2 0.4 0.1 - -
Mađarski 769 954 571 124.1 59.9
% 7.9 9.2 5.6 - -
Njemački 3537 3502 2671 99.0 76.3
% 36.4 33.8 26.1 - -
Češki i slovački 58 66 72 113.8 109.1
% 0.6 0.6 0.7 - -
Rumunjski 2 3 15 150.0 500.0
% 0 0 0.1 - -
Talijanski 18 6 6 33.3 100.0
% 0.2 0.1 0.1 - -
Ostali i nepoznato* 23 34 59 147.8 173.5
% 0.2 0.4 0.5 - -
Ukupno 9719 10359 10242 106.6 98.9
*Uz navedene jezike, 1921. u Vukovaru je popisano 14 osoba čiji je materinski jezik poljski, 24
osobe čiji je materinski jezik ruski, 1 osoba čiji je materinski jezik arnautski, 2 osobe čiji je mate-
rinski jezik francuski i 6 osoba čiji je materinski jezik engleski.
zem. stat. ureda u Zagrebu, LXII; Popis žiteljstva od 31. XII. 1910. u Kraljevinama Hrvatskoj i Sla-
voniji, Publikacije Kr. zem. stat. ureda u Zagrebu, LXIII; Definitivni rezultati popisa stanovništva
od 21. januara 1921. god., Kraljevina Jugoslavija, Opšta državna statistika, Sarajevo, 1932.
Prije nego ukratko prikažemo najvažnije promjene u strukturi stanovništva Vu-

kovara prema etničkoj pripadnosti, potrebno je podsjetiti na sljedeće: u svim trima
analiziranim popisima stanovništva, premda su provedeni u različitim državnim
zajednicama (Austro-Ugarskoj Monarhiji i Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca),

stanovništvo se nije popisivalo s obzirom na etničku pripadnost, tj. u objavljenim
rezultatima popisa stanovništvo nije iskazano prema tom strukturnom obilježju.7
Potonje znači da se etnički sastav stanovništva egzaktno ne može izravno i posve
točno utvrditi, nego samo procijeniti posrednim putem, tj. kombiniranjem popi-
snih kategorija materinskoga jezika i vjeroispovijesti, uz, dakako, nužan oprez pri
interpretaciji tako izračunatih brojčanih pokazatelja (Bara i Lajić, 2009.; Matano-
vić, 2013.; Vranješ-Šoljan, 1998.; Wertheimer-Baletić, 1993.).
U metodologiji procjene, stanovništvo koje se u popisima izjasnilo da im je
materinski jezik njemački, mađarski, slovenski, češki, slovački, rumunjski, rusin-
ski, ruski i talijanski, u etničkom smislu, uobičajeno se identificira kao Nijemce,
Mađare, Slovence, Čehe, Slovake, Rumunje, Rusine, Ruse i Talijane. Drugim ri-
ječima, materinski jezik se u tim slučajevima drži ključnim „etničkim markerom“
za njihovu etničku identifikaciju. Naime, kako ističe Petar Korunić, „pripremajući
se za popis stanovništva 1880. godine, državne su statističke institucije zaključile
da napokon mogu u ispitne listiće/formulare unijeti rubriku o jezičnoj/etničkoj
identifikaciji, vjerujući da je sada bar jedan ukućanin školovan i pismen i da će
moći, u ime svih ukućana, odgovoriti na pitanje kojim jezikom govore. Od tada u
svim popisima stanovništva, od 1880. do zadnjeg popisa u Habsburškoj monarhiji
1910. godine, uvodi se etnička identifikacija stanovništva. Ključna identifikacijska
oznaka za nacionalnost kod svih naroda u toj Monarhiji ostao je jezik; materinski
(Muttersprache) ili jezik obitelji (Familiensprache) ili javni/komunikacijski jezik
(Umgangssprache)“ (Korunić, 2010., 25.-26.).
Za razliku od etničke identifikacije na temelju naprijed navedenih jezičnih
odrednica, bitno je zahtjevnija procjena broja Hrvata i Srba, jer je, ponovimo, u
navedenim popisima iskazano stanovništvo kojemu je materinski jezik hrvatski ili
srpski. Stoga je u metodološkom smislu potrebno prvo procijeniti broj Srba, a to
se može na način da se od ukupnoga broja pravoslavnoga stanovništva isključe oni
koji su se u popisu iz 1900. i 1910. izjasnili da im je materinski jezik rusinski i
rumunjski, a u popisu iz 1921. da im je materinski jezik rusinski, ruski i rumunj-
ski, jer je najvećma riječ o stanovništvu pravoslavne konfesionalne pripadnosti. U
popisu iz 1900. govornika rusinskoga i rumunjskoga jezika bilo je 23, a u popisu
iz 1910. 49, dok je u popisu iz 1921. govornika rusinskoga, ruskoga i rumunjskoga
jezika ukupno bilo 52. To znači da bi procijenjeni broj Srba (pod pretpostavkom
da je preostalo pravoslavno stanovništvo u smislu etničke identifikacije isključivo
7
O potonjem Agneza Szabo piše: „Nakon popisivanja narodnosti iz 1850/51. i 1857. godine, novi
popisi stanovništva ne pitaju više za nacionalnu pripadnost. U praksi je zadržano samo popisivanje
religiozne pripadnosti, a 1880. godine prvi puta se popisivao materinski jezik“ (Szabo, 1987., 176.-
177.).

srpsko) u popisu iz 1900. bio 1.512, u popisu iz 1910. 1.579, a u popisu iz 1921.
1.650,8 iz čega proizlazi zaključak o njihovom kontinuiranom porastu u gradu Vu-
kovaru; između 1900. i 1910. za 4,4 %, između 1910. i 1921. za 4,5 % te ukupno
od 1900. do 1921. za 9,1 % (apsolutni broj Srba povećan je za 138 osoba). Zahva-
ljujući pozitivnoj demografskoj dinamici, kao i depopulaciji njemačkoga i mađar-
skoga stanovništva, Srbi su u promatranom razdoblju povećali i relativan udio u
ukupnom stanovništvu Vukovara, i to za 0,55 postotnih bodova, ali su 1921., kao
i ranijih godina, ostali tek treća etnička skupina po brojnosti i relativnom udjelu
(iza Hrvata i Nijemaca).
Odbijemo li od ukupnoga broja stanovnika koji su u rezultatima popisa iskaza-
ni da im je materinski jezik hrvatski ili srpski naprijed procijenjeni broj Srba, onda
dolazimo do procjene prema kojoj je 1900. u Vukovaru živjelo 3.763, 1910. godi-
ne 4.138 i 1921. godine 5.136 Hrvata. Između 1900. i 1910. demografski porast
hrvatskoga stanovništva iznosio je 9,9 %, između 1910. i 1921. godine 24,1 % te
ukupno između 1900. i 1921. godine 36,5 % (apsolutni broj Hrvata povećan je za
1.373 osobe). Zahvaljujući snažnom demografskom porastu relativan udio Hrvata
u Vukovaru između 1900. i 1921. povećan je za 11,43 postotna boda, pa su oni,
nakon što su 1900. i 1910. imali relativnu većinu, u popisu iz 1921. dobili, prema
ovoj procjeni, apsolutnu većinu u ukupnom stanovništvu grada Vukovara.
Snažan demografski porast hrvatskoga stanovništva, osobito između 1910. i
1921., jednim je dijelom posljedica mehaničkoga priljeva, tj. doseljavanja Hrvata
iz drugih hrvatskih područja, a dijelom učinak procesa asimilacije, odnosno pro-
mjene u popisnom izjašnjavanju kod nekih etničkih skupina, napose njemačke i
mađarske.
Prihvatimo li uz moguće ograde njemački i mađarski jezik ključnim „etničkim
markerima“ za određivanje broja Nijemaca i Mađara u Vukovaru, dolazimo do za-
ključka o prilično snažnom demografskom regresu njemačke i mađarske etničke
skupine. Oni su 1900. zajedno činili čak 44,3 %, a 1921. samo 31,7 % ukupne
populacije grada Vukovara. Riječ je o jakoj depopulaciji u relativno kratkom vre-
menskom razdoblju (dvadeset godina), ali koja je dominantno bila determinira-
na negativnim utjecajem Prvoga svjetskog rata i njegovih društvenih, političkih
8
Zbog drugačije metodologije izračuna/procjene ovi se podatci, očekivano, ponešto razlikuju od
onih koji se navode u publikaciji Narodnosni i vjerski sastav stanovništva Hrvatske 1880. – 1991. po
naseljima (DZSRH, Zagreb, 1998.) u kojoj je broj Srba za 1900. procijenjen na 1.491, a za 1910.
na 1.500 osoba. U svojoj opsežnoj i vrijednoj studiji o stanovništvu Vukovara i vukovarskoga kraja,
Alica Wertheimer-Baletić procijenila je broj Srba za 1910. na 1.628, a za 1921. na 1.702. osobe
(Wertheimer-Baletić, 1993., 91., 92.). Naravno, i procijenjeni broj Hrvata različit je u odnosu na
procjenu u ovom radu.

i ekonomskih posljedica. Razlozi depopulacije Nijemaca i Mađara vezani su uz
političkim razlozima induciranu emigraciju, ali i uz jačanje procesa asimilacije
(statistički verificiranu kroz promjenu načina popisnoga izjašnjavanja), pri čemu
se većina Nijemaca i Mađara koji su se odlučili na to počela izjašnjavati da im je hr-
vatski materinski jezik. O kojem je broju točno riječ, teško je s tolikim vremenskim
odmakom egzaktno tvrditi. Ali je indikativno, kako ističe Lidija Barišić Bogišić,
da je broj Hrvata u Vukovaru između 1910. i 1921. porastao „gotovo proporcio-
nalno smanjenju broja govornika njemačkog jezika“ (Barišić Bogišić, 2014., 206.).
Naime, između 1910. i 1921. procijenjeni broj Hrvata u Vukovaru u apsolutnom
smislu povećan je za 998 stanovnika; istodobno, broj Nijemaca, tj. osoba koje su se
u popisu izjasnile da im je materinski jezik njemački, smanjen je za 831 stanovnika.
TABLICA 5. Procjena etničkoga sastava stanovništva grada Vukovara na temelju

rezultata popisa stanovništva 1900., 1910. i 1921. godine
Procijenjena 1900. 1900. 1910. 1910. 1921. 1921.
etnička Broj Broj Broj
pripadnost osoba % osoba % osoba %
Hrvati 3763 38.72 4138 39.95 5136 50.15
Nijemci 3537 36.39 3502 33.81 2671 26.08
Srbi 1512 15.56 1579 15.24 1650 16.11
Mađari 769 7.91 954 9.21 571 5.58
Ostali i nepoznato 138 1.42 186 1.80 214 2.09
Ukupno 9719 100 10359 100 10242 100
Zaključni osvrt
Prezentirani podatci i pokazatelji, neovisno o tome što dijelom imaju aproksi-
mativan karakter, upućuju na zaključak da se učinci Prvoga svjetskog rata na po-
dručju grada Vukovara u demografskom kontekstu najviše očituju kroz:

Depopulaciju ili smanjenje ukupnoga stanovništva, s tim da je dosegnuta
razina depopulacije u odnosu na stvarnu ublažena poslijeratnim poveća-
njem nataliteta, kao i poslijeratnom imigracijom u sklopu agrarnoreform-
skih kolonizacijskih struja;


Postupnu homogenizaciju religijskoga, jezičnoga i, osobito, etničkoga sa-
stava stanovništva, što se ponajviše ogleda u jačanju hrvatske ali i srpske
etničke komponente u ukupnoj populaciji grada, uz istodobno značajnu
depopulaciju njemačkoga i mađarskoga stanovništva. Ipak, s obzirom na
etnički sastav stanovništva, Vukovar je u svim trima popisima zadržao obi-
lježja hrvatsko-njemačkoga grada, jer su Hrvati i Nijemci u ukupnom sta-
novništvu grada sudjelovali 1900. sa 75,11 %, 1910. sa 73,76 % i 1921. sa
76,23 %;

Vukovar je unatoč iskazanim promjenama u religijskom, jezičnom i et-
ničkom sastavu stanovništva, a koje je moguće dokumentirati rezultatima
popisa 1900., 1910. i 1921., zadržao obilježja strukturno-demografski re-
lativno heterogenoga grada, u kojemu su i nakon Prvoga svjetskog rata (pa
sve do današnjih dana) zastupljene brojne vjerske, jezične i etničke sku-
pine. Raznolikost, tj. višejezičnost, višekonfesionalnost i višeetničnost u
demografskoj slici Vukovara ukazuje na to da su gradovi, kao obrtnička,
trgovačka, prometna i upravna središta, u Srijemskoj županiji bili privlač-
niji strancima za doseljavanje. U odnosu na Srijemsku županiju Vukovar je,
tako, imao ispodprosječni udio stanovništva koje se u popisima izjašnjava-
lo da im je materinski jezik hrvatski ili srpski, a iznadprosječni udio stanov-
ništva koje se u popisima izjašnjavalo da im je materinski jezik mađarski i,
osobito, njemački.9
LITERATURA
 Bara, Mario i Lajić, Ivan (2009.), Prisilne, iznuđene i organizirane migracije u etnode-
mografskom oblikovanju Hrvatske: primjer Slavonije, Migracijske i etničke teme, god.
25., br. 4., 337.-362.
 Barišić Bogišić, Lidija (2011.), Njemačka etnička zajednica u Vukovaru, Vukovarski
zbornik, br. 6., 113.-131.
 Barišić Bogišić, Lidija (2014.), Nijemci u popisima stanovništva 1910., 1921. i 1931.
godine (osvrt na Vukovar, Berak, Bogdanovce, Cerić i Nuštar – asimilacija, kroatiza-
cija, dekroatizacija), DG Jahrbuch, god. 21., 197.-222.
 Gelo, Jakov (1987.), Demografske promjene u Hrvatskoj od 1780. do 1981. godine.
Razvoj stanovništva na tlu SR Hrvatske, 1. knjiga, Nakladni zavod Globus, Zagreb.
 Klemenčić, Mladen (2008.), Glavne odrednice geografskog položaja Vukovara,
Društvena istraživanja, god. 17., br. 1.-2., 125.-134.
9
Govornici njemačkoga jezika činili su 1910. godine 15,5 %, a 1921. godine 14,9 % ukupnoga
stanovništva Srijemske županije.

 Korenčić, Mirko (1979.), Naselja i stanovništvo Socijalističke Republike Hrvatske 1857.
– 1971., Djela Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti, Knjiga 54., Zagreb.
 Korunić, Petar (2010.), Početak etnografske statistike u Habsburškoj monarhiji i
Hrvatskoj: Etnička identifikacija i etničke strukture stanovništva, Historijski zbornik,
god. LXIII., br. 1., 5.-51.
 Kolar, Mira (2008.), Zbrinjavanje gladne djece u Hrvatskoj za Prvoga svjetskog rata,
Hrvatski institut za povijest – Podružnica za povijest Slavonije, Srijema i Baranje,
„Dom i svijet d. o. o.“, Slavonski Brod.
 Matanović, Damir (2013.), Etnička i vjerska slika Srijema 1880. – 1910., Povijesni
zbornik: godišnjak za kulturu i povijesno naslijeđe, god. 3., br. 4., 179.-192.
 Mesarić Žabčić, Rebeka (2008.), Doseljavanje Rusina i Ukrajinaca na prostor današ-
nje Vukovarsko-srijemske županije, u: S. Cvikić i K. Bušić (ur.), Identitet Srijema u
prošlosti i sadašnjosti, Zbornik radova, Općina Nijemci, 280.-305.
 Miškulin, Ivica (2004.), Neki podaci o brojnosti i položaju etničkih manjina u Slavo-
niji međuratnog razdoblja, Kolo, god. 14., br. 4., 407.-417.
 Perić Kaselj, Marina (2008.), Identitet Čeha i Slovaka naseljenih na području Vuko-
varsko-srijemske županije, u: S. Cvikić i K. Bušić (ur.), Identitet Srijema u prošlosti i
sadašnjosti, Zbornik radova, Općina Nijemci, 280.-305.
 Serdar, Vladimir (1951.), Popis stanovništva u hrvatskim krajevima godine 1857.,
Statistička revija, br. 2., 197.-208.
 Szabo, Agneza (1987.), Demografska struktura stanovništva Civilne Hrvatske i Slavo-
nije u razdoblju 1850-1880., Historijski zbornik, god. XL., br. 1., 167.-223.
 Šimončić-Bobetko, Zdenka (1997.), Agrarna reforma i kolonizacija u Hrvatskoj 1918.
– 1941., Hrvatski institut za povijest, AGM, Zagreb.
 Vranješ-Šoljan, Božena (1996.), Županijsko uređenje u posljednjoj fazi postojanja
(1881. – 1918.), u: Hrvatske županije kroz stoljeća, Školska knjiga, Zagreb, 99.-112.
 Vranješ-Šoljan, Božena (1998.), Obilježja demografskog razvoja Hrvatske i Slavonije
1860. – 1918., Radovi – Zavod za hrvatsku povijest, god. 31., 41.-53.
 Wertheimer-Baletić, Alica (1993.), Stanovništvo Vukovara i vukovarskog kraja, Na-
kladni zavod Globus, Zagreb.
 Živaković-Kerže, Zlata (2008.), Na podunavskom prometnom pravcu. Osvrt na gos-
podarski razvoj Vukovara u 19. i na početku 20. stoljeća, Društvena istraživanja, god.
17., br. 1.-2., 135.-148.
 Živić, Dražen (2013.), Je li Vukovar (bio) srpski grad?, u: D. Živić, S. Špoljar Vržina,
V. B. Lupis i S. Cvikić (ur.), Vukovar ‘91. – istina i/ili osporavanje (između znanosti i
manipulacije), Biblioteka Zbornici, Institut društvenih znanosti Ivo Pilar, Ogranak
Matice hrvatske Vukovar, Zagreb - Vukovar, 103.-119.

SUMMARY
Based on the published results of general censuses of 1900, 1910 and 1921, the paper
analyses basic indicators of demographic changes in Vukovar, and provides a concise
overview of the developments in the number of inhabitants, changes in the structure of the
population concerning age and gender, and changes in the demographic state of the region
(its religious, linguistic and ethnic makeup). The paper points to an interrelatedness of
demographic processes and changes, and the socio-political affairs caused by World War I,
as well as its complex consequences in the town of Vukovar.

Mr. sc. Zlatko Virc
Vinkovci
VINKOVAČKI KRAJ U VELIKOM RATU

Ratna zbivanja u vrijeme Velikoga rata Vinkovci, kao i njemu pripadajući ko-
tar, nisu osjetili neposredno, jer su se ratne operacije vodile daleko od njih. Po-
sljedično Veliki rat utjecao je na promjenu gospodarskoga privređivanja, odljeva
kapitala, doveo je do zaoštravanja odnosa među društvenim klasama, utjecao
na zdravstvene prilike, školstvo, društvena i kulturna događanja. Posljedica
rata je i promjena u demografskoj slici stanja stanovništva. Rezultat toga ra-
tovanja imao je dalekosežne posljedice na budući razvoj Vinkovaca i njegova
kraja.
Ključne riječi: Prvi svjetski rat, gospodarska kretanja, društvena i kulturna
događanja, zdravstvene prilike
Vinkovci uoči Velikoga rata

Vinkovci su pred Prvi svjetski rat ili, kako su ga nazivali Veliki rat, bili veliko
željezničko čvorište, sa šumarskim organizacijama koje su eksploatirale velike kom-
plekse šuma, s velikim zemljišnim površinama i uglavnom malim posjedima. Imali
su sve potrebne preduvjete za uspješan gospodarski razvoj.1
Postoji nekoliko popisa gospodarskih čimbenika pred početak Velikoga rata, ali
ćemo uzeti kao okvirni pregled (ili popis) onaj nastao 1917. godine budući da je
utoliko realniji jer imenuje tvrtke koje su se tijekom rata uspjele održati. U Vinkov-
cima su bile aktivne tvrtke: 4 pilane, 6 ciglana, tvornica vapna, 2 mlina, tvornica
likera, tvornica koža i plinara, 4 trgovine (najznačajnije).
Na području kotara bili su aktivni mlinovi u Cerni, Ivankovu, Jarmini, Nijem-
cima, Oroliku i Otoku. Radile su i ciglane u Cerni, Šiškovcima (2), Ivankovu (2),
Jarmini, Nijemcima (2) i Otoku (2) i najjača trgovina u Ivankovu. 2
1
Mira Kolar-Dimitrijević, Socijalne prilike i klasna borba u Vinkovcima međuratnog razdoblja, 13.-16.
2
Državni arhiv u Vukovaru-Arhivski sabirni centar Vinkovci (dalje: DAVU-ASC), Fond: Kraljev-
ska Kotarska oblast Vinkovci (dalje: KOV), kut. 314, spis br. 4610/1918.
Vinkovački kraj u Velikom ratu 227

Za gospodarski razvoj lokalne sredine veoma je važno postojanje bankarskih
asocijacija, banaka i štedionica, među kojima se isticala Prva hrvatska štedionica iz
Zagreba s podružnicom u Vinkovcima.
Krajem 1913. u Vinkovcima su djelovala društva koja su pratila i na određeni
način pomagala razvoj gospodarskih djelatnosti. To su Obrtni zbor, Gospodarska
podružnica i Podružnica kr. trgovačkog društva Merkur iz Zagreba.3 Od raznih
društava treba naglasiti po značenju djelovanje Hrvatske narodne straže koja se bri-
nula za uzdržavanje škola i Hrvatski dom d.d.4
Diobâ kućnih zadruga u izvještaju za 1913. godinu, prema sudskoj evidenciji,
bilo je tek šest, što govori da je njihovo preustrojavanje od zadruga na individualna
domaćinstva bilo već pri kraju.
Djelovala su razna karitativna društva: podružnica Društva Crvenoga križa,
Dobrotvorna srpska ženska zadruga, Podupirajuće društvo za siromašne gimnazi-
jalce, Prvo Vinkovačko gospojinsko dobrotvorno društvo, Veseli pustinjak, Izraelitič-
ko gopojinsko društvo, Izraelitičko djevojačko društvo, Pučka kujna i među njima
najznačajnije Pogrebno društvo. Treba pridodati Okružnu blagajnu za podupiranje
oboljelih bolesnika.5
Za mjesta u Općinskom vijeću Vinkovaca, ali i u cijelom vinkovačkom kotaru,6
vodile su se izborne borbe između pristalica hrvatsko-srpske koalicije i mađarona
(Narodne stranke). Identično je bilo u vinkovačkom, bošnjačkom i ceranskom iz-
bornom kotaru.7 U Vinkovcima i kotaru, ali i na širem području, bilo je pristalica
Stranke prava.
U jednom smirenom ritmu življenja Vinkovci i njegov kotar dočekuju zbivanja
Prvoga svjetskoga rata koji će na njih, nažalost, i te kako utjecati.
Prema popisu stanovništva 1910. godine u cijelom vinkovačkom kotaru bilo
je ukupno 54.023 stanovnika, od toga u Vinkovcima je živjelo 10.455, dok je u
ostalom dijelu kotara bilo 43.568 stanovnika.8
3
DAVU-ASC, KOV, kut. 286, spis br. 432/1914.
4
Tjednik Vinkovci i okolica (Vinkovci und Umgebung), godina 1914.
5
DAVU-ASC, KOV, kut. 286, spis br. 432/1914. i br. 444/1914.
6
Zvanični naziv kotara bio je Kraljevska kotarska oblast Vinkovci, no radi boljega razumijevanja
koristimo samo: kotar Vinkovci.
7
Svjetlost, Vinkovci, br. 52., 1914., str. 1.-2.
8
Mirko Korenčić, Naselja i stanovništvo SR Hrvatske 1857-1971., Zagreb, 1979., 707.-708.

Početak rata i 1914. godina u vinkovačkom kraju
Prva vijest o atentatu u Sarajevu došla je u Vinkovce istoga dana, 28. lipnja,
oko 14:30 sati.9 Mjesec dana kasnije, 28. srpnja 1914., car Franjo Josip uputio je
manifest kojim je svojim narodima najavio rat u Srbiji. Taj manifest je zanimljiv
utoliko što je on tipičan za njegovoga potpisnika jer se u njemu osjeća onaj stari
duh feudalizma i potpuno neshvaćanje modernih društvenih kretanja.
Ne sagledavajući realnost raspoloženja „njegovih“ naroda, car, a s njime i visoki
krugovi u Carstvu, donose odluku koja je bila već u startu najmanje riskantna, da
ne kažemo pesimistična, što se za nekoliko godina pokazalo točnim.
Ratni kotač potiho se zahuktava tako da ljudi imaju lažni privid mirnoga razdoblja.
Naredbom bana Skerleza 27. srpnja 1914. br. 4232 obustavljeno je djelovanje
društava, osim onih karitativnih. Bio je to strah od mogućnosti nepoželjnih okup-
ljanja. Ove su mjere bile prerigorozne jer, npr., dobrovoljna vatrogasna društva bi
po svojoj funkciji mogla imati značajnu ulogu, ali im je mobilizacijom uzeto član-
stvo, rekvirirani su im automobili i vodocisterne tako da je bila samo sretna okol-
nost što nije bilo potrebe za većim intervencijama.10
Tijekom vremena prvo je dopušten rad karitativnih društava, a potom i drugih
ako su im akcije bile usmjerene na razne vidove pomaganja ratom pogođenih obi-
telji i pojedinaca.11
Pod tu zabranu nisu spadale udruge koje su organizirale ili se bavile gospodar-
skim djelatnostima.12
Jedna od mjera osiguravanja od bilo kakvih opasnosti bila je i zabrana lova.
Osim što je bio zabranjen rad lovačkih društava, svi lovci morali su predati svoje
puške u Kr. kotarsku oblast na čuvanje. Ova se mjera nije pokazala dobrom jer je
kao negativan rezultat toga bio porast broja štetočina. Zato su vlasti, već godinu
dana kasnije, počele izdavati dozvole za izvršavanje lova u pojedinim područjima.13
Ta se praksa izdavanja lovnih dozvola ustalila, što se očituje u činjenici da je Rudolf
Grosz (vjerojatno Gross) tražio dozvolu – dopuštenje nabave baruta za lovce.14
9
Vinkovci i okolica / Vinkovci und Umgebung, Vinkovci, br. 27., 1914., str. 4.
10
Zlatko Virc, Vinkovački vatrogasci 1880.-2010., Vinkovci, 2010., str. 35.
11
12
Na primjer, Obrtna i gospodarska vjeresijska udruga održala je svoju skupštinu 11. travnja 1915.
DAVU-ASC, kut. 300, br. 4535/1915.
13
14

Premda već u ratu od 28. srpnja 1914., držala se misa za rođendan Njegovog
cesarskog i kraljevskog Apostolskog Veličanstava (18. kolovoza) … Franje Josipa I. pred
crkvom sv. Ivana Nepomuka kojoj će prisustvovati ovdje se sada nalazeća vojska i ci-
vilne oblasti. Pozivaju se, naravno, i sva društva i korporacije da dođu u „svečanom
ruhu“.15 Tako je bilo i sljedećih godina.16 Kako se vidi iz upućenoga poziva, poziva-
ju se i društva kojima je bio zabranjen rad.
Slijedile su odluke o osnivanju Prijekoga suda, zabrane zadržavanja uz željeznič-
ke pruge i na kolodvorima, zabrana izlaženja nekih za vlast nepoćudnih novina,
među kojima se nalazila i vinkovačka Svjetlost (1914.). Svjetlost je podržavala koa-
liciju i zbog toga je bila nepoćudna vlastima.
Slijedila je 1914. godine zabrana upotrebe crkvenih zvona. Isto tako naređeno
je da noću prozori moraju biti zamračeni.17
Kao rezultat svih tih i drugih mjera koje su ustvari značile početak priprema za
rat, tržište je odmah reagiralo tako da su skočile cijene prehrambenih proizvoda.18
Vlasti su pokušavale kroz novine i naredbama davati dojam da nema promjena
i pokušavala se stvoriti klima podrške za vojne aktivnosti, ujedno se u tome htjelo
postići stvaranje opće potpore tim naporima kao i izražavanje odanosti vladaru.
U početku se činilo se da će ratna zbivanja biti daleko od vinkovačkoga kotara.
Nažalost, to nije bilo tako jer su Vinkovci željezničkom prugom povezani s Brč-
kom pa su stoga imali strateški značaj, pogotovo što su ratne operacije protiv Srbije
dobrim dijelom išle upravo iz Bosne.
I pojedini cestovni pravci imali su strateški značaj, kao što su ceste: Nuštar –
Vinkovci, Vinkovci – Županja i Cerna – Šamac. Za njihovo održavanja bile su
zadužene općine Vinkovci, Andrijaševci i Cerna.19
Vojne jedinice koje su prolazile ili polazile iz Osijeka u Brčko znale su prisiliti
mještane sela kroz koja su prolazile da im daju prijevoz bez znanja Kotara pa su
ostali bez naknade.20
15
DAVU-ASC, Obrtni zbor Vinkovci (dalje: OZV), kut. 9, okružnica kotarskoga predstojnika,
spis br. 4/1914.; spis br. 43/1914. i 648/1914.
16
17
Više autora, Crkva u Otoku, Otok, 1989.; Živko Kustić, Iz župne spomenice, str. 113.
18
Vinkovci i okolica / Vinkovci und Umgebung, Vinkovci, br. 31., 2. kolovoza 1914., str. 1.-4.
19
20

Također je kotar Vinkovci imao jedan veliki transport hrane koji je uputio u
opskrbno skladište u Brčko baš u vrijeme prve mobilizacije, odnosno u kolovozu
1914. godine. Baš u to vrijeme u Vinkovcima je boravila vojnička kolona, kao pri-
čuva, i ona je poslužila kao osiguranje toga prijevoza.21
Strateški značaj Vinkovaca očitovao se u razmještaju vojske, pojedinih zapo-
vjedništava i u podizanju vojnih bolnica na području Vinkovaca. U Vinkovcima
su bila stacionirana dva bataljuna i mnogobrojni vojnički odjeli.22
Prvi konkretniji nagovještaj ratnoga stanja bilo je novačenje koje je obavljeno
26. srpnja 1914.23
Novačenjem su mnoge obitelji odjednom ostale bez članova koji su ih prehra-
njivali, a gospodarstvo je dijelom ostalo bez svojih radnika.
Prije početka ratnih operacija u Srbiji, krajem srpnja i početkom kolovoza, slije-
dilo je uzimanje konja i vozila za potrebe vojske. Vlasnicima su se izdavale potvrde
s kojima su ostvarivali naknadu.24
U vinkovačkom kotaru bilo je 1914. godine 8.238 konja i 44 vola, a oduzeto je
samo 2.027 konja ili 25 %.25 Bio je to veliki postotak jer se za cijelo vrijeme Veli-
koga rata stalno u izvještajima naglašavalo kako se osjeća pomanjkanje u konjskim
zapregama.
S obzirom na tadašnji razvoj vojne tehnike, konji su bili neobično važni i zato se
vojska posebno skrbila o njima. Stoga su bile oformljene konjske bolnice, kao ona u
Pinczedu za koju je Kr. ugar. 28. pučko ustaško zapovjedništvo iz Osijeka zatražilo
od kotara Vinkovci da sa svojega područja uputi pučko-ustaške obveznike podo-
djela B, što je naravno i učinjeno. U toj konjskoj bolnici služilo je 25 vinkovačkih
pučkih ustaša.26
General Potiorek sa svojim jedinicama napao je Srbiju 12. kolovoza 1914. Među
jedinicama nalazila se i osječka 28. domobranska pukovnija.
21
Isto.
22
23
DAVU-ASC, Fond: Osnovna škola „Josip Kozarac“ Vinkovci (dalje: OŠV), Spomenica Držav-
ne građanske škole u Vinkovcima, knj. 26, str. 1.
24
Vinkovci i okolica / Vinkovci und Umgebung, Vinkovci, br. 32., 9. kolovoza 1914., str. 3.
25
Izvještaj… Županija Srijemska za god. 1914., Vukovar, 1915., str. 252.
26
DAVU-ASC, KOV, kut. 304, spis br. 7410 i 1291/1915.

Veliki rat u Srijemu (1914.)
Vojni odgovor Srbije uslijedio je 6. rujna 1914. kad su njezine vojne jedinice
upale u Srijem te su osvojile dobar dio istočnoga dijela Srijemske županije.
Vinkovački kotar odjednom je došao u blizinu bojišnice. U istočnom dijelu ko-
tara u rujnu se čak čula topovska pucnjava, kako je to zabilježio otočki župnik.27
Navodno su se topovi čuli i u Vinkovcima.28
Upad u Srijem izvela je 6. rujna Timočka divizija br. 1 prijelazom preko rijeke
Save kod Mitrovice. No taj je upad doživio neuspjeh. Zarobljeno je 4.868 neprija-
teljskih vojnika.29 Upad se ponovio sutradan, ali opet neuspješno.
U vrijeme te srbijanske invazije dogodilo se da je pravoslavno lokalno stanovniš-
tvo sa zadovoljstvom dočekivalo napadače, a poduzelo je i neke diverzantske akcije.
Tijekom upada bile su prekinute brzojavne linije uz željezničke pruge pa je veliki
župan Imro pl. Hideghéty, kao vladin povjerenik, izdao naredbu koju donosimo u naj-
značajnijem dijelu, ali samo onaj dio koji se odnosi na područje vinkovačkoga kotara:
… od domaćeg stanovništva pokidana je telefonska linija Šid – Tovarnik. Voj-
ne vlasti uzele su taoce na pruzi osijek – Borovo – Vinkovci, Vinkovci – Markušica,
Vinkovci – Inđija te su postavljeni kod pojedinih straža … služe za jamstvo da pu-
ćanstvo neće napadati ili oštećivati željezničku prugu, brzojave i telefone ili vojničke
uređaje. Ukoliko će od strane pučanstva takav napadaj uslijediti, bit će odnosni taoci
smjesta ustrijeljeni. … Za vinkovački kotar jesu taoci: dr. Pajo Šumanovac odvjetnički
perovođa u Vinkovcima, Inokentije Bralić, pravoslavni kapelan u Vinkovcima, Petar
Pavlović, pravoslavni parok u Mirkovcima, Kosta Popović, posjednik u Mirkovcima,
Simo Vasić, posjednik u Novim Jankovcima, Ranko Vrunduk, posjednik u Novim
Jankovcima, Trivun Bugarski, parok u Lazama, Mile Katarlić, učitelj u Lazama,
Simo Mašić, ratar u Slakovcima, Stevo Milošević, učitelj u Oroliku, Savo Hajduko-
vić, krčmar u Oroliku, Matija Jovanović, ratar u Mirkovcima i Milivoj Gnjatić, sit-
ničar u Vinkovcima.30
27
Više autora, Crkva u Otoku, Živko Kustić, Otok, 1989., Iz župne spomenice, str. 113.
28
Slavko Janković, Autobiografija, str. 182.
29
Vinkovci i okolica / Vinkovci und Umgebung, Vinkovci, br. 37., 17. rujna 1914., str. 2. Opširnije
o tome vidi: Dario Španović, Bitka na Legetu. Zahvaljujem kolegi Španoviću što mi je ustupio ru-
kopis predavanja koje je održao na Znanstvenom skupu Srijem u prvom svjetskom ratu 1914.-1918.
Vukovar, 9. lipnja 2015. godine.
30
Vinkovci i okolica / Vinkovci und Umgebung, Vinkovci, br. 38., 24. rujna 1914., str. 3.

Osim toga, kao mjera u smirivanju proturatnih akcija lokalnoga stanovništva
bila je odluka Petog vojnog etapnog zapovjedništva u listopadu 1914. da osnuje
zaštitne čete. Njihov je bio zadatak da štiti javno i sukromno dobro … od napadaja
državi neprijateljskih elemenata, održava javni mir i red te sigurnost, da štiti vojnič-
ke naprave i prometna sredstva ako ih već ne štiti vojska, da vodi računa o održava-
nju postojećih propisa o posjedu i nošnji oružja, da sprječava špijuniranje i kontakte
s neprijateljima, da podupire oružništvo. Čete su se osnivale u općinama, koje su
napučene sa srpskim žiteljstvom oli gdje je takovo barem u većini.
Brojčano stanje zaštitne čete ovisilo je o površini općine za koju je osnovana.
Broj vojnika kretao se od 10 do 60. Članovi čete polagali su zakletvu i bili su po-
dređeni zapovjedniku oružničke postaje u njihovom mjestu ili općini.31 Izdan je i
Naputak za vršenje službe po zaštitnim četama u kojem su podrobno dane upute za
npr. nadziranje stranaca i nelojalnih građana, sprečavanja tajnih sastanaka; spreča-
vati, braniti od napada komita, čak i vlastitih ustaša.32
Novačilo se dobrovoljce koji su zato primali plaću. Čete su prema potrebi išle
u ophodnju „hatara“ i tako su kontrolirale situaciju. Pravila daju naputak da u slu-
čaju nereda imade se obzirno postupati, a osobitom strogosti mora se postupati, gdje
se dogadjaju izgredi iz koristoljublja, narodnosne ili vjerske mržnje ter osvete, pošto
to ustrojstvo imadu pružati zaštitu svim miroljubivim žiteljima. Ove su čete bile
podređene oružničkim postajama.
Zaštitne čete osnovane su u Nijemcima, Slakovcima i Jarmini, prema zabilješci
na poleđini spisa, dok u dopisu kojim se isporučuje oružje oružničkim postajama
za osnivanje zaštitnih četa navode još i čete u Nuštru, Markušici i Vukovaru.33
Srpska invazija u Srijemu primorala je vlasti da isele stanovništvo iz 6 općina ko-
tara Ruma, u kotaru Stara Pazova iseljeno je stanovništvo jedne općine, u zemun-
skom kotaru iseljeno je čak 15 općina. U kotaru Mitrovica izgorjelo je jedno selo.34
Nestašice
Kad se crta bojišnice pomaknula u dubinu Srbije, da ne spominjemo dalje vojne
operacije, ovaj dio Slavonije postaje duboka pozadina, ali bez obzira na to, daleko
31
Pravila za zaštitne čete u Slavoniji, DAVU-ASC, KOV, kut. 294, spis br. 12.620/1914.
32
DAVU-ASC, KOV, Naputak za vršenje službe po zaštitnim četama, kut. 294, spis br.
12.620/1914.
33
DAVU-ASC, KOV, kut. 295, spis br. 12.620/1914.
34
Izvještaj … Županija Srijemska za god. 1914., Vukovar, 1915., str. 253.

je to bilo od normalnoga stanja, što se vidi u poremećaju u opskrbi stanovništva,
rastu cijena, pomanjkanju radne snage i drugim čimbenicima uzrokovanim ratom
koji nisu mogli mimoići ni stanovništvo vinkovačkoga kotara.
Potražnja za nekim metalima bila je sve izraženija. Već u 1915. godini imamo
zahtjev da streljačka društva skupljaju olovne kugle i da ih predaju vojsci.35
Pomanjkanje pojedinih metala imalo je kao posljedicu vojnu akciju oduzima-
nja ili skidanja crkvenih zvona 1916. godine. Prvotna namjera bila je oduzimanje
trećine zvona, ali su tijekom 1917. godine uslijedila nova rekviriranja, što je dovelo
do rekviriranja 2/3 zvona.36
Najava rata, kao i napad na Srbiju, nije primljen među stanovništvom baš s
odobravanjem jer je većina pučanstva bila sklona slavenskoj ideji. No, otvorenoga
iskazivanja nezadovoljstva prema ratu, osim onoga kad su srbijanske trupe upale
u Srijem, nije bilo. Tek su petorica gimnazijalaca, učenika četvrtoga razreda, de-
monstrativno razbila uličnu svjetiljku kao znak protesta. Bio je to prvi javni istup
mladoga Petra Gvozdića, budućega prvaka HSS-a u Srijemu (iza 1918. godine).37
Prvi izrazi nezadovoljstva i Zeleni kadar

Već u proljeće 1915. godine počinju se u novinama pojavljivati članci u kojima
nalazimo oštre kritike gospodarskog položaja monarhije, kao i uzrujavajućoj i uzbu-
djujućoj formi pisani članci o pomanjkanju zaliha živežnih potrepština u pojedinim
krajevima monarhije. Zato se naređuje kotaru da se takve novine plijene.38
U lipnju iste godine kr. vladin povjerenik kod južne vojske upozorava kako je pri-
mijećeno da su se osobe kojima je zabranjen boravak u njihovim mjestima vratile i
da to treba spriječiti.39
Nažalost, ovome spisu nije priložen nikakav podatak s imenima tih osoba.
Mjere opreza ili, bolje rečeno, obavještajne aktivnosti bile su veoma razvijene,
a ponekad su bile i humoristične, kao kad željezničar primjećuje i prijavljuje kako
jedna gospodja navodno iz Temesvara (vjerojatno Temišvara) svaki put putuje s dru-
35
36
Stjepan Maroslavac, Slava glasu nebeskom, Đakovo, 2011., str. 108.-118.
37
Vidi o tome opširnije: Zlatko Virc, Zasluge i tragedija dr. Petra Gvozdića, str. 2.-3.
38
39

gim časnikom. Knjiga Lava Tolstoja Na ljudskoj klaonici bila je zabranjivana pa su
čak i osnovne škole morale izvještavati o posjedovanju te knjige.40
Kao mjera opreza 48 osoba stavljeno je pod redarstveni nadzor.41 Evakuirano i
zbog ratnih zbivanja, odnosno upada srpske vojske u istočnom dijelu Srijemske žu-
panije internirano stanovništvo, pokušavalo se vratiti u svoja sela. To je očito uzelo
maha jer je zapovjedništvo južne vojske uputilo županijama upozorenje o učesta-
lom vraćanju „politički sumnjivih“ protjeranih i interniranih u svoja mjesta, osobito
u srijemsku županiju. Kako bi se to spriječilo, vojska je zahtijevala imenovanje po-
sebnih povjerenika koji bi pratili dolazak prognanih i interniranih i obavještavali
o svim pojavama vezanim uz njih. Sve koji su se vratili trebalo je vojno zapratiti u
mjesta njihova protjerivanja ili internacije.42
Nezadovoljstvo ratnim događanjima i posljedicama koje su time bile izazvane
očitovalo se u bježanjima s bojišnice, iz vojnih jedinica i bolnica. U početku, pojave
zelenoga kadra ne bi trebalo vezati uz širenje ideja Oktobarske revolucije.
Prvi slučaj vlastitoga sakaćenja imamo zabilježen u ljeto 1915.43 Ilija Rakinac
pobjegao je iz svoje pukovnije i uhićen je u njegovim Apševcima.44 To je vjerojatno
nagovještaj pojave koja će se proširiti kako bi se izbjegla vojna obveza.
Prve pojave bježanja iz vojske nalazimo zabilježene početkom travnja 1917. kad
je uhićen Mirko Mitrović iz Novih Jankovaca koji se skrivao u vinogradu. Moguće
je tih pojava bilo i prije, ali, nažalost, nije sačuvan arhivski fond iz 1916. godine.45
Te, 1917. godine zabilježeni su bjegunci iz Andrijaševaca, Apševaca, Donjeg No-
vog Sela i Otoka. U jesen 1917. godine popudbena bitnica (Ersatzbatterie) iz Bro-
da traži konjovodce iz Privlake i iz Nijemaca da ih se pronađe i sprovede u Brod.
Na našem području uhvaćeno je nekoliko bjegunaca koji nisu bili s područja
vinkovačkoga kotara.46
40
DAVU-ASC, KOV, kut. 304, spis br. 7397, br. 7400/2 /1915. i br. 7570/1915.
41
42
DAVU-ASC, KOV, kut. 300, spis br. 4371/1915.; kut. 304, spis br. 7570/1915.
43
Stjepan Maroslavac, Slava glasu nebeskom, Đakovo, 2011., 108.-118.; DAVU-ASC, KOV, kut.
305, spis br. 8796 /1915.
44
45
Josip Korda - Slavko Puškar, Vinkovački kraj na putu u slobodu i socijalizam 1895.-1945., str. 28.
46
DAVU-ASC, KOV, kut. 313, spis br. 12071, br. 12072, br. 12049, spis br. 12073, br. 12108, br.
12110, br. 12270, br. 12303, br. 12408 i 12409/1917.

Tijekom 1918. godine naglo se povećao broj bježanja. Zabilježena su bježanja
vojnika koji su iz vinkovačkoga kotara: iz Starih Mikanovaca, Ivankova, Otoka,
Komletinaca, Privlake i Laza.47 No, nisu svi bili samo bjegunci koji su se skrivali,
već je bilo i onih koji su krali i pljačkali.
U svibnju 1918. pojavila se skupina od 6 bjegunaca koji su pljačkali teretne vla-
kove na relaciji Vinkovci – Brod, jedan je pljačkao po Starim Mikanovcima, ali
najviše je bilo krađa u Privlaci, gdje su učestale svakonoćne krađe. Morala se čak
uspostaviti oružnička ispostava jer se tvrdilo da je oko Privlake do 100 ljudi vojnih
bjegunaca.48
Ima dosta prijava krađa, no nije mogućno utvrditi da su ih počinili vojni bje-
gunci.49
U drugoj polovici 1917. godine sve su češći bjegovi vojnih zarobljenika, veći-
nom Rusa, ali što je znakovito, nikad nije bilo tužbi da su krali ili otimali.
Postupno pojavljivanje samovolje ogleda se i u slučaju dvojice časnika koji su
mimo općinskoga redarstva samovoljno smještali časnike po kućama.50
Vojna rekviriranja i prijelaz na ratnu proizvodnju

Najavom rata uslijedile su velike promjene: gospodarstvo se trebalo uskladiti
s ratnim uvjetima. Novačenje ljudi dovelo je do pomanjkanja radne snage, pore-
mećena je opskrba sirovinama, nastaju nestašice, što je opet dovelo do rasta cijena
pojedinih proizvoda.
Vojska je rekvirirala za svoje potrebe konje i volove te lokomobile i automobile.
To je izazvalo velike promjene u načinu, kvaliteti i brzini u obavljanju poljopri-
vrednih radova. Početkom svake godine obavljan je pregled brojčanoga stanja i
prema potrebi oduzimali su se kamioni.51 Vojska je od prvoga dana počela s otku-
pima za svoje potrebe po cijenama koje su bile maksimirane.
Vojne narudžbe pogodovale su nekim industrijama i zanatima, dok su ostali
životarili pa i bankrotirali. Tako je bilo cijelo vrijeme trajanja Velikoga rata.
47
DAVU-ASC, KOV, kut. 314, spis br. 3610, br. 3842, br. 3844, br. 3845, br. 3931, br. 3932, br.
3986, br. 7827, br. 10.787, br. 13.739, br. 13.805, br. 13.806, br. 13.802, br. 13.803 i br. 13.807/1918.
48
DAVU-ASC, KOV, kut. 316, spisi br. 10.862 i br. 9286/1918.
49
DAVU-ASC, KOV, kut. 314, spisi između br. 3846 i 3930/1918.
50
51

U ratnim događanjima strateški je važna postala proizvodnja metalne industri-
je, ali u vinkovačkom kraju bio je važan odnos prema kožarstvu. Naredbom je prvo
uvedena zabrana slobodne prodaje hrastove i jelove kore (treslovine), a pod priti-
skom tvorničara skinuta je ta zabrana i maksimirane su cijene tih sirovina, ali i za
šišku i za hrastov ekstrakt.52
Kao posljedice rata prvo su se smanjile investicije upravnih općina, a i drugih
investitora, a onda su potom potpuno prekinute. Tako već u 1914. godini na račun
vodograđevne dotacije nije ništa izvedeno.53
Vinkovački Obrtni zbor krajem 1914. godine izvijestio je da je 18 majstora ot-
kazalo obrt i da krajem godine ima 325 majstora. Također izvještava da se u drugoj
polovici godine nije prijavio niti jedan novi obrtnik. Dalje, Obrtni zbor izvještava
da se u svim djelatnostima osjeća pomanjkanje prilika za rad, što je dovelo do obu-
stava poslovanja kod svih, osim mesara, pekara i koža(rskih) radnika.54
Osobito se iskazuje pomanjkanje radne snage u krojačkom, brijačkom obrtu,
opančarskom, postolarskom, strojarskom, kovačkom, kolarskom, građevinskom,
zidarskom i ciglarskom obrtu. Uprava Obrtnoga zbora žali se zbog teškoga stanja
koje je nastalo zbog skupoće materijala, zbog odlazaka obrtnika u rat, nestašice
posla, nestašice materijala te pomanjkanja radnika.
Ugarski ministar trgovine obraća se 19. kolovoza 1914. svim trgovačkim i obrt-
ničkim komorama i traži da, bez obzira na poteškoće u radu, nikako ne prekidaju
s radom tvornice i obrtne radnje. On preporuča da, ako ne mogu drukčije, skrate
radno vrijeme samo da bi kako-tako spasili svoje radnike.
Za tvornice i obrte koji imaju velike vojne narudžbe, preporuča da uvedu i dru-
gu smjenu.
Ministar je svjestan da u poljoprivredi, zbog periodičnosti radova, nije moguće
stalno zaposliti radnike, koji su zbog ratne proizvodnje ostali bez posla, pa sugerira
da se vodi briga o mjerama zapošljavanja koje su prije navedene.55
U rujnu 1914. godine isti ministar šalje raspis kotarima i ostalima, u kojemu
traži da općinska poglavarstva nastoje . . . ublažiti bijedu i nevolju, koja se radnič-
52
DAVU-ASC, KOV, kut. 310, br. 13169/ 2. listopada 1915.; br. 13195 od 2. listopada 1915.
53
Izvještaj … Županija Srijemska - god. 1914., Vukovar, 1915., str. 145.-6. i 293.
54
DAVU-ASC, OZV, kut. 9, spis br. 68/1914.
55

kom stališu grozi, te isto koliko je moguće očuva od stradanja.56 Bila je to nerealna
briga za radnike jer niti općinska poglavarstva, niti kotari nisu imali nikakvih ras-
položivih mogućnosti da im pomognu.
U ljeto 1915. ministar rata upućuje svim obrtnim zborovima poziv da angaži-
raju sve krojače kako bi šivali odore za vojsku. Svih 13 vinkovačkih krojača navodi
u odgovoru da su njihovi radnici-krojači – kalfe na frontu, kao i dio majstora, pa
stoga ne mogu preuzeti obvezu.57
Početkom 1917. godine nastao je problem s isporukom kože vinkovačkim ko-
žarima. Obrtni zbor pozvao je sve opančare, čizmare, cipelare postolare, remenare
i papučare kako bi se dogovorili oko razdiobe koža.
U ovom primjeru nalazimo i obavijest Trgovačko-obrtničke komore za Slavoni-
ju u Osijeku da potplatnih koža prve vrste, kakovih je bilo u vrijeme mira, sada više
nema, jer ih preuzima za se vojništvo.
Kako su prolazile ratne godine, povećavala se i oskudica u svim materijalima.
Tako je Centrala pamuka u Budimpešti najavila 1917. da će krojačima dodijeliti
stanovite količine konca i pamuka. Bila je i nestašica konoplje. Ovčja vuna također
se distribuirala.58
U 1918. već je bila tolika oskudica da se nije mogao kupiti sapun, već se nabav-
ljao putem Trgovačko-obrtničke komore za Slavoniju u Osijeku.59 Bila je i nestaši-
ca konca za šivanje pa je 17 vinkovačkih obrtnika moralo putem Obrtnoga zbora
zatražiti od Centrale za pamuk u Budimpešti dostavu konca.60
Kako je rat sve duže trajao, to su se pogoršavali uvjeti za gospodarske aktivnosti.
Trgovačko-obrtnička komora za Slavoniju iz Osijeka u listopadu 1915. godine žali
se kako je trgovcima skoro nemoguće poslužiti se, odnosno poslovati, pa su primora-
ni putovati radi ugovaranja poslova, a za to opet trebaju putne dozvole. Komora
izvještava kotar da su zalihe na raznoj robi u cijelom komorskom okružju već vrlo
smanjene, i da je stanovitih vrsti roba dapače već posve nestalo.61
56
57
DAVU-ASC, OZV, kut. 10/1915., br. 414/1915. Krojači: Ferdo Bohniček, Moritz Eppstein,
Isak Schlezinger, Albert Mikeš, Grga Baličević, Adam Dučmelić, Hinko Bohr, Mato Horvatović,
Franjo Scheiring, Franjo Gerat, Johan Horvat, Josip Klemm i Anton Zannerman.
58
DAVU-ASC, OZV, kut. 12, spisi br. 120, 157, 167, 256, 265, 274, 476.
59
DAVU-ASC, OZV, kut. 13, br. 99/916., 1918.
60
DAVU-ASC, OZV, kut. 13, br. 95/918.
61
DAVU-ASC, kut. 310, spis br. 12994/1915.

Država je početkom rata rekvirirala sve količine benzina, rekvirirala je i cjeloku-
pnu proizvodnju, tako da je bila onemogućena opskrba naftnim derivatima ostalim
gospodarskim djelatnostima. Uza sve, vlasnici strojeva na benzinski pogon uspijevali
su se nekako opskrbiti benzinom, ali je 1917. godine zavladala potpuna nestašica pa
su vlasnici benzinskih motora zatražili da i oni dobiju izvjesnu količinu benzina kao
što su to pravo koristili vlasnici poljoprivrednih strojeva. Odgovoreno im je da se
imade pozvati vlasnike benzin motora, da svoje motore preudese na drugi pogon.62
Unutarnja nestabilnost države i pokušaj njezinog spašavanja

Kao posljedica stanja na ratištima i zbog nezadovoljstva u državi, tijekom 1917.
godine na dvoru i oko njega vode se raspre o budućnosti Monarhije. Očito je da se
u Beču razmatralo i o prekidu rata jer je hrvatski ban 12. listopada 1917. naredio
da se ustroji Zemaljsko vijeće za obavljanje gospodarskih poslova skopčanih s prije-
lazom iz ratnoga stanja u mir. Na osnovi toga formirano je vijeće kojemu je banski
savjetnik dr. Adolf pl. Mihalić podnio ekspoze koji je onda u ožujka 1918. godine
proslijeđen i svim kotarskim oblastima.63
Uplata toga stalnog krajiškog paušala Županiji od 1915. godine stalno pokazuje
manjak jer upravne općine jednostavno nemaju dovoljno novca.64
Vlada, odnosno financijsko ravnateljstvo u Vukovaru, početkom listopada
1918. šalje upozorenje kotarevima da veliki dio općina nije udovoljio svojim obve-
zama jer je dosadanja uplata na drž. daćama dosta slaba; ima ih mnogo takovih, gđe
dosad - 3 mjeseca prije konca godine – nije ni polovica izr. poreza ubrana, dok je upla-
ta na vojno-oprosnoj taksi u svim općinama upravo nad svako očekivanje žalosno.65
Ratna zbivanja i lokalno gospodarstvo

U tako otežanim uvjetima poslovanja broj obrtnika u vinkovačkom kotaru po-
kazuje da nije bilo osjetnoga pada izdanih obrtnih dozvola: u 1914. izdano je 12, u
1915. je izdano 10, a u 1917. godini 11.
Broj tvornica i drugih poduzeća u 1914. u vinkovačkom kotaru bio je 33. Taj se
broj smanjio na 29 u 1915. godini i toliki je ostao do kraja Velikoga rata. Smanjenje
62
63
64
65

broja tvornica i drugih poduzeća od 1914. do kraja 1915. godine iznosi tek 12,2
%. Očito je da su se preostala poduzeća uspjela othrvati negativnim odnosima na
tržištu. No, to ne pokazuje pravo stanje stvari. Kakvo je bilo stanje u privređivanju,
najočitije iskazuje broj radnika u tvornicama i poduzećima.
U 1914. godini bilo je zaposleno 485 radnika, godinu dana poslije (1915.) broj
je više nego prepolovljen, tek je 218 radnika. Podatci iz 1917. godine pokazuju
da slijedi opet drastičan pad broja zaposlenih – na čak 105 radnika.66 Jasno je da
je to rezultat nemogućnosti plasmana na tržištu, pomanjkanja sirovina i prisilno
smanjenoga broja radnika.
Broj trgovaca tijekom Velikoga rata izgleda da je bio konstantan. Trgovaca, tzv.
sitničara bilo je 22. Kao „razni trgovci“ navodi se još 38, dakle, ukupno 60 trgo-
vaca. Ovom broju trgovaca raznih roba (60) treba pridodati i 22 trgovca sitničara,
što znači da je tijekom ratnoga razdoblja u Vinkovcima bilo ukupno 82 trgovca.67
Vlasti su raspisivale ratne zajmove budući da se troškovi rata nisu mogli podmi-
riti kroz proračun unutar redovnih troškova. Bilo je osam ratnih zajmova. Svi su
davali 6 % kamata, a prve obročne isplate tekle su nakon isteka godinu dana. Prvi
zajam bio je u 1914. godini, a 1915., 1916. i 1917. bila su raspisivana po dva zajma,
dok je zadnje godine rata bio raspisan samo jedan.68
Već u drugoj polovici godine Obrtni zbor iz Vinkovaca žali se da banke više ne
odobravaju kredite.69 Obrtni zbor uplatio je 1.500 kr. za prvi ratni zajam, za drugi
ratni zajam nema podataka, ali poznato je da je za treći ratni zajam uplatio 1.000
kruna.70
Brodska imovna općina na izvanrednoj skupštini održanoj 17. kolovoza 1914.,
koju je održala na zahtjev zamjenika vladinoga povjerenika, odobrila je 700.000 kr.
potpore. Potporu su dobili: vinkovačka bolnica, bolnica Crvenoga križa, Crveni
križ u Brodu, Crveni križ Hrvatske i Slavonije, pravoužitničke obitelji čiji su člano-
vi u vojsci te mjesto Vinkovci. Na prvoj redovitoj (jesenskoj) sjednici Zastupstva
održanoj 14. studenoga 1914., za prvi ratni zajam Brodska imovna općina uplatila
66
Izvještaj … Županija Srijemska za god. 1914., Vukovar, 1915., str. 270.; Izvještaj … Županija
srijemska za god. 1915., Vukovar, 1916., str. 249.
67
DAVU-ASC, OZV, knj. br. 9. Popis obrtnika i trgovaca (po strukama) grad Vinkovci.
68
Pozivi na potpisivanje ratnih zajmova. Prvi je bio raspisan 16. studenoga 1914., drugi upis je bio
u svibnju 1915., treći upis je bio u listopadu i studenom 1915., četvrti u travnju i svibnju 1916., peti
u studenom i prosincu 1916., šesti u svibnju i lipnju 1917., sedmi u studenom i prosincu 1917. i
osmi u lipnju i srpnju 1918.
69
Izvještaj … Županija Srijemska - za god. 1914., Vukovar, 1915., str. 269.
70
DAVU-ASC, OZV, kut. 32, spis br. 800/1914. i br. 520/1915.

je 1,500.000 kr. Za peti ratni zajam uplatila je 1,000.000 kr., prema odluci izvan-
redne skupštine Zastupstva 23. svibnja 1916., kao i za šesti 1,500.000 kr. Za sedmi
ratni zajam opet je na izvanrednoj skupštini Zastupstva predloženo da se uplati
1,000.000 kr.71 Toliko iznos uplaćen je i za osmi ratni zajam na izvanrednoj sjednici
Zastupstva 26. lipnja 1918. Zbrojeno, Brodska imovna općina ukupno je uplatila
13,500.000 kr. ratnoga zajma.72
Tijekom 1915. godine Brodska imovna općina nije održavala sjednice, nego
je sljedeća sjednica održana tek krajem godine – 16. prosinca 1916. Na sjednici je
opet darovano 60.000 kr. Ovaj put za gradnju Zitinoga doma u Zagrebu, patronaži
za zaštitu mladih djevojaka, internatu za prehranu siročadi palih junaka u Zagrebu,
Odboru za naobrazbu i liječenje ratnih invalida u Zagrebu i za uređenje vojničkih
grobova u Vinkovcima.73
Najveći poremećaj u redovnoj produktivnosti izazvala je obavljena mobilizacija
u poljoprivredi jer je dovela do velike nestašice radne snage. To se očitovalo već
tijekom prve žetve (1914.), ali se to ponavljalo i u kasnijim godinama. Kako bi se
otklonio taj problem, Ugarsko ministarstvo obrane službeno je obavijestilo da voj-
nici poljoprivrednici mogu dobiti dopust od tri tjedna za vrijeme žetve i inih važnih
poljskih poslova.74
Na zamolbu općinâ: Vinkovci, Novi Jankovci, Privlaka, Ivankovo, Retkovci,
Jarmina i Andrijaševci te veleposjednika Š. Veselinovića, Schwerera i drugih vele-
posjednika, vojne vlasti uputile su 250 vojnika kao pomoć u žetvi. Njima su gos-
podari kod kojih će raditi trebali osigurati prehranu i nagradu. U završnom dijelu
vojne vlasti navode da će se s vremenom (da će se) njih zamijenit u njekim obćinama
dodjeljena momčad sa ruskim zarobljenicima.75
Zemaljska vlada u Zagrebu, njezin odjel za narodno gospodarstvo, pokušala je
sa svoje strane pomoći riješiti taj problem. Uputila je okružnicu županijama, od-
nosno kotarskim oblastima, u kojoj traži da se u rješavanje tih problema uključe
gospodarstveni odbori za obradu tla.76
71
DAVU-ASC, Brodska imovna općina (dalje: BIO), Knjiga zapisnika zastupstva, knj. br.
200/1914.-1917.
72
DAVU-ASC, BIO, Knjiga zapisnika zastupstva, knj. br. 201/1918.-1919.
73
DAVU-ASC, BIO, Knjiga zapisnika zastupstva, knj. br. 200/1914.-1917.
74
75
76
Zanimljivo je da se apostrofira posebna situacija u Ličko-krbavskoj, Modruško-riječkoj, dije-
lovima Zagrebačke, Varaždinske i Požeške županije jer u njima se žetva i vršidba obavljala na stari
način – kosom i mlatilom.

Rekviriranje konja, volova i lokomobila također je dovelo u pitanje redovito
obavljanje sjetve i žetve. Prema popisu iz 1912. godine, u vinkovačkom je kotaru
bilo 68 lokomobila (pretpostavljamo da je bilo i toliko vršalica).77
Pomanjkanje konja je bilo toliko da je vojna vlast dopustila da se konji, koji su
bili na oporavku u konjskim bolnicama, smiju uputiti na rad u poljoprivredu.78 U
Vinkovcima je bila konjska bolnica kod Bubare.79
Potražnja za radnom snagom

Mobilizacijom izazvan poremećaj na tržištu radne snage nastoji se riješiti mak-
simalnim angažmanom svih ljudi na selu. Istodobno imamo i pojavu otkazivanja
ugovorenih radnih obveza.
Tako je Gospodarstveni odbor u Nijemcima na pritužbe seljana zatražio od
svoje općine (16. lipnja 1915.) da ih se prisili da svi od 15 do 60 godina moraju izići
na poljoprivredne radove, da se ustanovi visina nadnica i da se namirnice prodaju
po cijenama koje je vlada maksimirala. Traži se da svi prvo moraju obraditi svoje
posjede, a potom mogu ići u pomoć drugima, da nadničari ne smiju ići u nadnicu
drugdje dok se ne obavi sav posao prvo u vlastitom selu i da oružnička postaja in-
tervenira te da sve zabušante natjera na rad.80
Gospodarstveni odbor u Retkovcima izvijestio je kotar kako imaju problem s
nestašicom radne snage jer se okopavanje kukuruza produljilo, a trebalo bi najma-
nje „do 30 razpoloživih vojnika za košenje livada“.81
Imamo pojavu da su žene odbijale ići na rad, „pošto su mnogo zaslužili ukona-
čavanjem vojničtva“.82 No i one su morale popustiti pod pritiskom oružnika.
To je još bio blaži oblik odbijanja rada od onoga nesporazuma za koji je da-
nas teško ustvrditi jesu li u pitanju samovolje pojedinaca poduzetnika (ugovarača)
ili samovolja radnika. To su slučajevi kad nadničari ugovore poslove, a potom ga
odbijaju obaviti. 83 Zbog toga je vladin povjerenik za Srijemsku županiju – veliki
77
DAVU-ASC, KOV, kut. 261, spis br. 13841/1912. U popisu su i tri osobna automobila, a nema
niti jednoga teretnoga, niti motocikla.
78
Vinkovci i okolica / Vinkovci und Umgebung, Vinkovci, br. 41., 11. listopada 1914., str. 3.
79
Slavko Janković, Autobiografija, Godišnjak Matice Hrvatske, Vinkovci, 1970., str. 184.
80
81
82
83
DAVU-ASC, KOV, kut. 304, spis br. 7354/1915.; kut. 306, spis br. 9020/1915.

župan upozorio kotar da ima slučajeva neodlaženja na rad, kako žena, tako i muš-
karaca, i da sve oružničke postaje moraju svakodnevno kontrolirati jesu li potrebni
otišli na posao. Ako nisu, mora ih se prijaviti „te oštro kazniti“. Kazna je bila, ako
osoba uživa potpore, oduzimanje ratnih potpora.84
Mlinovi su svaki tjedan morali iskazivati svoje zalihe brašna i žita.85
Slijedili su obvezni otkupi za potrebe vojske. Zbog pomanjkanja radne snage prinosi
su bili smanjeni, tako da otkupi nisu davali potrebne količine poljoprivrednih proizvo-
da, pogotovo što su seljaci i veći proizvođači te trgovci čuvali svoje rezerve za kasniju
prodaju po većim cijenama. Kako bi se osigurala dovoljna količina zaliha, Vlada, odno-
sno odjel za narodno gospodarstvo, uputila je 18. rujna 1915., br. VI - 2566/10. javnosti
Oglas o obaveznom popisivanju svih poljoprivrednih proizvoda, s tim da se određivala
potrebna količina za vlasnika i njegovu obitelj, a višak se morao prodati Zemaljskom
gospodarskom povjerenstvu u Zagrebu. Oglas je javno objavljen.86
Tim je oglasom onemogućena prodaja, ali i opskrba drugih krajeva. Za posebne
slučajeve prodaje ili poklanjanja bilo je potrebno posebno dopuštenje župana.87
Ova se mjera nije pokazala efikasnom jer je uskoro slijedila nova naredba o zabrani
prodaje namirnica po nerealnim cijenama.88
Vinkovački kotar, zahvaljujući velikom kompleksu šuma, imao je tek 44 % ora-
nica (62.403 jutra i 632 četvorna hvata)89 Najviše se sije kukuruz jer mu je najpo-
voljnija cijena. Pšenica u 1914. nije baš dobro rodila.90
Pomanjkanje vučne i radne snage dovelo je do smanjivanja zasijanih površina
u jesenskoj sjetvi 1914. To je pak također dovelo do povećanja cijena žitarica.91
Tako je 1913. zasijano 25.698 jutara, a zbog početka rata u 1915. godini zasijano
je 17.058 jutara.92
84
85
DAVU-ASC, KOV, kut. 307, spis br. 10161 od 15. kolovoza. (Naredba Vlade)
86
Kr. hrvatsko-slavonsko-dalmatinska vlada, odjel za narodno gospodarstvo, naredba od 18. rujna
1915., br. VI-2566/10. Hrvoje Tkalac, Županja i okolica u prvom svjetskom ratu, Županja, 2015.,
str. 12.
87
DAVU-ASC, KOV, kut. 304, br. 7627/1915. Jakob Kettenbach iz Šidskih Banovaca tražio je od
župana i dobio dopuštenje da pošalje sinu 100 kg brašna.
88
Vinkovci i okolica / Vinkovci und Umgebung, Vinkovci, br. 47., 22. studenog 1914., str. 2.
89
Izvještaj … Županija srijemska - za god. 1914., Vukovar, 1915., str. 250.
90
91
92

Početkom svake godine utvrđivalo se brojčano stanje krupne stoke i, premda
se znalo da vlada oskudica u toj stoci pa je zbog toga dolazilo u pitanje obavljanje
sjetve i žetve (ubiranja plodova), vojni izaslanici su bili nemilosrdni u oduzimanju
stoke.93 Vojska je plaćala stoku prema svojem cjeniku.
Ovakva je situacija već tijekom 1915. godine pokazala poremećaje u opskrbi
jer, kako navodi veliki župan srijemski, počeli su problemi s nabavom živežnih na-
mirnica pa se druge županije žale kako imaju problema s organizacijom prijevoza
roba iz Srijemske županije, ali ujedno upozorava neka se manjkajuća živežna i ina
sredstva, putem tamošnjih trgovaca nastoje nabaviti.94
Nestašica poljoprivrednih proizvoda nagnala je vlasti na maksimiranje ci-
jena.
Stalna nestašica konja i druge stoke, uključujući i svinja, dovela je 1915. godine
do zabrane prodaje, osim za potrebe domaćega stanovništva. Nije bio dopušten ni
izvoz zbog klanja.95 Izgleda da se ova zabrana nije striktno provodila jer je izdana
nova okružnica koja je upućena u današnju Slavoniju i Srijem, u kojoj se ponovno
naređuje kontrola klanja i prodaje.96 Prvo se morala obaviti vojna rekvizicija, a po-
tom je bila dopuštena prodaja.97
Zbog svih ovih ograničenja stočni sajmovi na području kotara nisu održavani.
Tek je u Vinkovcima bio redovan nedjeljni stočni sajam.
Prosvjetne (ne)prilike
Veliki rat izazvao je i u školstvu velike promjene i poteškoće. Školska godina
započela je redovito, odnosno 1. rujna 1914.
Velika gimnazija (službeni naziv: Kraljevska velika gimnazija) jedina je imala
problem s učenicima viših razreda koji su potpadali pod vojnu obvezu i koji su
unovačeni. Da ne bi zbog toga gubili razrede, za njih je uveden izvanredan ispitni
rok u prosincu 1915. godine.98
93
94
95
96
97
98
Izvještaj Kr. velike gimnazije u Vinkovcima za šk. god. 1915./16., str. 55.

Rat je donio kao posljedicu neke promjene u organizaciji rada škola. Jedna od
njih je i ukidanje obveze učenja pisanja ćirilice u javnim nižim pučkim školama.
Od sada ju uče samo učenici drugoga razreda „grčko-iztočne vjere“.99
U gimnaziji je uvedeno stezanje naučne osnove kako bi učenici sedmoga i osmo-
ga razreda mogli završiti gradivo (ili nastavu) do kraja travnja. Bilo je još olakšica za
učenike vojne obveznike, kao što su pripravni tečajevi za ispit zrelosti i izvanredni
ispitni rokovi. 100
Donijeto je još nekoliko odredaba koje su omogućavale učenicima vojnicima
završavanje razreda.101
Naredbom Kr. hrv.-slav.-dalm. zemaljske vlade, odjela za bogoštovlje i nastavu (br.
25.514 od 29. rujna 1914.) spajaju se srpske autonomne škole s redovnim osnovnim
školama. Spojile su se škole u Vinkovcima, Oroliku i Vinkovačkim Banovcima.102
Početkom šk. godine 1917./18. obrtni zborovi, u dogovoru sa šegrtskim ško-
lama, zatražili su, zbog pomanjkanja radne snage, da se zatvore šegrtske škole
očekujući da će šegrti tako oslobođeni nastave biti više uključeni u rad. Vlada je to
odbila, ali je dopustila da se prave izuzetci, jer su sada supruge odnosno ini obiteljski
članovi uvojničenih obrtnih majstora kod dotičnih mjestnih odbora (mogli) moliti,
da im se obrtni šegrti oproste od polaska šegrtske škole.103
Prema izvještavanju ravnajućega učitelja u Starim Mikanovcima, smanjio se
broj polaznika nastave jer, zbog pomanjkanja radne snage, djeca sudjeluju u poljo-
privrednim radovima.104 Tu pojavu imamo i u školi u Otoku.105 Predloženo je da
školska godina završi ranije, a slično je bilo i u drugim selima.
Obitelji su znale tražiti dopuštenje škole za nepolazak svoje djece na nastavu i
do mjesec dana, kao što je to bilo u slučaju Martina Cigića iz Podgrađa koji je imao
velik posjed, a malo vlastite radne snage.106
99
Vinkovci i okolica /Vinkovci und Umgebung, Vinkovci, br. 41., 11. studenog 1914., str. 3. Naredba
zemaljske vlade, odjel za bogoštovlje i prosvjetu od 3. rujna 1914., br. 25.826.
100
101
102
Izvještaj … Županija srijemska - za god. 1915., Vukovar, 1916., str. 172. DAVU-ASC, KOV,
kut. 304, spis br. 7665/1915.
103
104
105
106

Crveni križ i pripomoćne aktivnosti
Za potrebe bolnice Crvenoga križa (podružnica Vukovar) iskorištene su pro-
storije gimnazije. Zbog toga se gimnazijska nastava održavala u zgradi Brodske
imovne općine (četiri učionice) i u Kr. kotarskom sudu. Kad se, zbog vojnih akcija,
trebao mitrovački Kr. sudbeni stol i Kr. državno odvjetništvo preseliti iz Mitrovice
u Vinkovce, morala je gimnazija iseliti svoje razrede.107 Tek 30. listopada 1915. gi-
mnaziji je vraćena zgrada koja se morala urediti tako da je redovna nastava započela
iza 22. siječnja 1916. U prvoj polovici 1916. u zgradi gimnazije radio je i dio niže
dječačke škole.108
Gimnazijsko skautsko društvo „Tomislav“ dobilo je i dodatni program. Druš-
tvo je pomagalo Crvenom križu u dočeku ranjenika na kolodvoru, povijalo ih i
krijepilo. Za ranjenike je po Vinkovcima i okolici Društvo skupljalo hranu i druge
darove. Skupljale su se knjige koje su se dijelile ranjenicima.109
Niža djevojačka škola započela je s radom tek 20. studenoga jer se u zgradu
škole smjestila bolnica Crvenoga križa. Zbog smanjenoga broja nastavnika (trojica
su mobilizirana), nastava je reorganizirana, odnosno, moralo se prijeći na polu-
dnevnu nastavu.110 Škola je napokon dobila svoju zgradu 7. lipnja 1916.111 Pred
kraj Velikoga rata opet nije bilo nastave jer je u školi su od 29. listopada do 16.
studenoga 1918. bila narodna straža. Iza toga u školi je bila srpska vojska.112
Aktivnosti (Pro patria)

Odmah, od početka rata, započela je snažna propagandna aktivnost koja je ima-
la cilj skupljanje hrane, odjeće, novčanih priloga kako bi se pomoglo obiteljima
vojnika, a sakupljalo se razne metale i druge sirovine koje je trebala vojna industrija
(Pro patria).
107
Izvještaj Kr. velike gimnazije u Vinkovcima za šk. god. 1915./16., str. 56.; Fond Kotarske oblasti
Vinkovci, kut. 299, br. 3616. od 11. ožujka 1915.
108
109
110
DAVU-ASC, OŠV, Spomenica državne građanske škole u Vinkovcima. Godina 1914.-1915.,
knj. 26, str. 1.
111
knj. 26, str. 3.
112
knj. 26, str. 9.

Učenici i nastavnici imali su obvezu sudjelovati kod gospodarskih radnja i skrbi
za prehranu pučanstva i sabiranje prinosa za siročad u ratu poginulih vojnika. Usta-
novljena je obveza sabiranja vune i kaučuka u ratne svrhe.113
Dostupni podatci za Nižu djevojačku školu mogu poslužiti kao ogledni primjer
angažiranja ostalih učenika i drugih škola u podupiranju ratnih napora.
Učenici su tako skupili 800 kr. kao božićni poklon vojnicima, a za Uskrs skupili su
700 kr. i poklonili vinkovačkim bolnicama. Učenici su u šk. godini 1915./1916. skupili
615 kr., a za ratni zajam učenici su uplatili 700 kr. i za Veselog pustinjaka još 500 kr.114 U
šk. godini 1916./1917. skupili su učenici 96 kr. za božićnicu vojnicima i 978 kr. za rat-
nu siročad, za invalide 78 kr. i za Crveni križ 118 kr.115 U šk. godini 1917./1918. skupili
su učenici 96 kr. za božićnicu vojnicima i 204 kr. za ratnu siročad.116
Skupljeno je 45 kg metala, 50 kg kupinova lišća i naručeno je 1.200 komada
„ratnih znakova“.117
U Oroliku je početkom 1915. godine obje školske zgrade preuzela je 80. pješa-
dijska pukovnija pa nije bilo obuke. Tako je bilo i u Lazama s tamošnjom osnov-
nom školom.118
Pomanjkanje nastavničkoga kadra, kao i česta premještanja nastavnika, imala su
za posljedicu da se u nekim pokazao n.(ižim) p.(učkim) školama i iskazan neuspjeh,
što su županijske vlasti pokušale opravdavati.119
U školskoj godini 1914./15. bilo je unovačeno 14 nastavnika (učitelja).120
U akciji spašavanja od gladi djece iz Hercegovine, Slavonija je zdušno pomogla
i prihvaćala djecu i razmještala po obiteljskim kućama. U toj aktivnosti posebno
113
114
knj. 26, str. 4.
115
knj. 26, str. 6. i 7.
116
knj. 26, str. 8.
117
knj. 26, str. 2.
118
DAVU-ASC, KOV, kut. 298, spis br. 5724 i spis 2955/1915.
119
Izvještaj … Županija srijemska za god. 1917., Vukovar, 1918., str. 176.
120

se iskazao Ivan Čuljat. Tu je aktivnost detaljno istražila prof. dr. Mira Kolar Di-
mitrijević, o čemu je objavila i knjigu, a o tome je izlagala na Znanstvenom skupu
Srijem u prvom svjetskom ratu 1914.-1918. održanom u Vukovaru 9. lipnja 2015.
godine.121
U smještaju djece posebna se pažnja posvetila djeci muslimanskoga odgoja pa
je za njih otvoren muslimanski internat. Početkom 1918. godine bio je u narodnoj
osnovnoj školi i potom preseljen od kraja prosinca 1918. do 18. svibnja 1919. u
zgradu djevojačke osnovne škole.122
Ratne bolnice i bolesti

Odmah nakon početka Velikoga rata u Vinkovce su, kao pozadinsko sigurno
mjesto, počeli dolaziti ranjenici. Jedina postojeća bolnica logično nije imala do-
voljno kapaciteta da zaprimi sve ratne bolesnike. Zato su otvorene i druge bolnice;
jedne je osnivala vojska, a druge Crveni križ.123
U zgradi vinkovačke gimnazije vukovarski ogranak Crvenoga križa otvorio je
ratnu bolnicu. Vukovarski ogranak bio je prinuđen otvoriti bolnicu u Vinkovci-
ma jer su ranjenici dopremani s bojišta željeznicom, što je onemogućavalo njihov
dovoz u Vukovar. Vukovarski ogranak priskrbio je novac i gimnazijski je prostor
opremio potrebnom opremom, a vinkovački ogranak Crvenoga križa je organizi-
rao dežurstva, rad i sve ostalo.
Bio je plan da se u Vinkovcima osigura mjesta za do 1.000 ranjenika.124 Bolnica
u gimnaziji imala je kapacitet od 160 kreveta, u muškoj i ženskoj (djevojačkoj)
školi bilo je 280 kreveta.125 Kako bi se ostvario potrebni broj bolničkih ležajeva,
otvorena je vojna bolnica i u Mađarskoj školi.126
Društvo Crveni križ, podružnica Vinkovci, obavještava Kotarsku oblast u Vin-
kovcima da je u vinkovačkim bolnicama dnevno 600 do 800 ranjenih i bolesnih
121
Mira Kolar, Zbrinjavanje gladne djece u Hrvatskoj za Prvoga svjetskog rata, Zagreb, 2008.
122
DAVU-ASC, OŠV, Spomenica državne građanske škole u Vinkovcima, knj. 26; DAVU-ASC,
KOV, kut. 315, spis br. 8625/1918.
123
O ovoj temi opširno je izlagao kolega Stjepan Prutki na znanstvenom skupu Srijem u Prvom
svjetskom ratu 1914. – 1918., Vukovar, 2015.
124
Vinkovci i okolica / Vinkovci und Umgebung, Vinkovci, br. 35., 30. kolovoza 1914., str. 1.-2.
125
Vinkovci i okolica / Vinkovci und Umgebung, Vinkovci, br. 37., 13. rujna 1914., str. 1.
126

vojnika za koje nije u mogućnosti osigurati dovoljno kruha pa moli da im se rekvi-
rira barem 2 vagona žita koje će platiti Crveni križ.127 Na ovu zamolbu uslijedila je
odluka Kotarske oblasti da se rekvizicija obavi u Mirkovcima i Privlaci.128
I druge bolnice imale su problema s opskrbom kruhom. Taj problem za Epi-
demičku bolnicu u Vinkovcima riješila je Kotarska oblast tako da je izdala Odluku
kojom se pekari Luka Šarić i Pero Kolundžija dodjeljuju toj bolnici.129
Jedan od problema u radu bolnica bio je nedostatak leda pa je Kotarska oblast
zadužila ledare da moraju tjedno isporučivati led uz naplatu.130
Godinu dana kasnije Općina Vinkovci tvrdi da je u Vinkovcima šest bolnica s
2.500 bolesnika. Koncentracija bolnicâ i vojske uzrokovala je da počele su se medju
civilnim pučanstvom širiti razne infekciozne bolesti.131
Crveni križ imao je bolnicu i u zgradi Bubare za koju je Brodska imovna općina
godine 1917. tražila da se iseli.132
U Bršadinu je 15. lipnja 1915. otvorena velika epidemična bolnica, a bilo je i
manjih bolnica, kao što su bile bolnice u Boboti i Tordincima, kapaciteta 20 kreve-
ta, koje su liječile crne kozice tijekom 1915. godine.133
Već početkom rata, u prosincu 1914. godine, vojnici s ratišta u Srbiji prenijeli su
koleru.134 U vinkovačkom kotaru pojavila se sredinom lipnja 1915. godine i epide-
mija je trajala do kraja kolovoza. Zato je početkom šk. godine 1915./16. u školskoj
zgradi u Otoku bila otvorena bolnica za liječenje kolere koja se u ovome mjestu poša-
snim značajem razvija. Od kolere je preminulo 50 osoba. Prema naredbi sanitarnih
vlasti, ukopi su se obavljali bez pratnje i svećenika.135 Pošto je pošasna bolest kolera
127
128
Isto.
129
DAVU-ASC, KOV, kut. 305, spis br. 7890/1-1915.
130
DAVU-ASC, KOV, kut. 300, spis br. 4572/2- 1915.
131
DAVU-ASC, KOV, kut. 301, spis br. 4609 od 3. travnja 1915.
132
DAVU-ASC, BIO, Knjiga zapisnika zastupstva, knj. 200/1914.-1917.
133
Osijek i okolica za svjetskoga rata 1914.-1915., ratni almanah, Osijek, 1915., 54.
134
135
DAVU-ASC, KOV, kut. 309, spis br. 12.620/1915.; Više autora: Crkva u Otoku, Živko Kustić,
Iz župne spomenice, str. 113.

preotela mah, vojne vlasti su zatražile da se u provođenju zdravstvenih mjera što
više koriste seoske straže jer je oružnička momčad skoro već iscrpljena.136
Kolera se pojavila u Otoku 12. lipnja i trajala je do 13. srpnja. U tom vremenu
oboljelo je 60 osoba, ali je tek njih 10 preživjelo.
U Andrijaševcima epidemija je trajala od 26. srpnja do 14. rujna. Oboljelo je 43
osobe, a preživjelo je 15 osoba.
Kolere je bilo i u Prkovcima, gdje je oboljelo 13 osoba, a 10 ih je umrlo. Preni-
jeta je iz Babine Grede. U Retkovcima su bila tek dva slučaja, kao i u Vođincima,
Ivankovu i Nijemcima. U Starim Mikanovcima od kolere je oboljelo 9 osoba, a
umrlo je 5. Prenijeta je iz Strizivojne. U Jarmini je jedini oboljeli od kolere premi-
nuo (civilni vodič konja).137
U Ivankovu je kod Roma oboljelo petero ljudi od crnih boginja. Odmah se or-
ganizirao zaštiti kordon kako bi se romsko naselje (oko 60 ljudi) izoliralo, a općina
je osigurala prehranu izoliranoga stanovništva.138 Slično je bilo i u Cerni i Otoku.139
Bolnica u Bršadinu bila je jedan od glavnih uzroka širenja spolnih bolesti (sifili-
sa). Na tu bolnicu, odnosno njezine bolesnike, tuže se kotarski liječnici da su glavni
širitelji te bolesti jer oni odlaze povremeno kućama ili bježe iz bolnice.140
Teške ratne prilike, koje su dovele mnoge obitelji u težak socijalni položaj, do-
vele su do toga da se povećao obim prostitucije.141 Tako je, primjerice, ceranska op-
ćina prijavila čak 22 ženske osobe koje se bave prostitucijom.142 Ovu prijavu treba
primiti s rezervom budući da iz drugih sela nisu dolazile takve tužbe.
Djevojačka škola zbog španjolske groznice bila je zatvorena od 14. listopada do
4. studenoga.143
136
DAVU-ASC, KOV, kut. 306, spis br. 9317 od 25. srpnja 1915.
137
DAVU-ASC, KOV, kut. 309, spis br. 12825 od 18. listopada 1915.
138
139
140
141
DAVU-ASC, KOV, kut. 304, spis br. 7494/1915. U Cerni u proljeće 1915. prostitucijom se
bavi 22 ženske osobe o čemu izvještava općinski načelnik.
142
143
DAVU-ASC, Državna ženska pučka škola, Školska spomenica, godina 1918.-1919., str. 9.

Za ono vrijeme začuđujuće je malen broj liječnika koji su se morali brinuti o
zdravlju ljudi. Liječnika u vinkovačkom kotaru tijekom 1914. godine bilo je tek pe-
tero. Taj je broj ostao i tijekom Velikoga rata. To govori o niskoj razini zdravstvenoga
liječenja. Podatci o broju primalja, čak njih 30 u kotaru, navodi na zaključak da ih je
imalo svako malo veće mjesto. Ljekarnika je bilo tek trojica, i to svi u Vinkovcima.144
Posljedice ratnoga stanja i stanovništvo

Uvođenje prinudnih rekvizicija na području Srijemske županije dovelo je nje-
zina sela u tešku situaciju. U jesen 1914. smanjene su zasijane površine, onda je u
kotaru Županja došla poplava i ledotuča, što je sve utjecalo na smanjenje prinosa.
Situacija je bila toliko kritična da su stanovnici županjskoga kotara zatražili od ve-
likoga župana da dopusti trgovcima i mlinarima otkupljivanje žita u vinkovačkom
kotaru.145 Bilo je slučajeva da se i u drugim selima pojavila nestašica namirnica,
budući da je seljacima ostavljano onoliko koliko je trebalo za njihove obitelji. Time
su bili zakinuti oni seljani, kao i bezemljaši ili obrtnici, koji nigdje nisu više imali
mogućnosti opskrbiti se.146
Manjak radne snage dovodio je do nesporazuma za koje je danas teško ustvrditi
jesu li u pitanju samovolje pojedinaca poduzetnika (ugovarača) ili samovolja radni-
ka. Već je prije spomenut spor između Marijana Mihaljkovića iz Andrijaševaca, koji
je trebao predati vojsci kukuruz, i trojice nadničara koji su u dva navrata započeli
posao i oba puta prekinuli, tako da je došlo u pitanje izvršenje obveze isporuke.147
Nestašica mesa za prehranu stanovništva uzrokovala je povećano klanje stoke
pa je vlast morala izdati naredbu o zabrani klanja junica mlađih od godine.148
Jedna od obveza vlasnika konja i kola, koju su morali izvršavati, bila je prijevoz hra-
ne i drugih stvari za potrebe vojske.149 Zbog pomanjkanja broja konja, jer je veći dio je
rekviriran početkom rata za potrebe vojske, odlučeno je da se konji koji su bili na opo-
ravku u konjskim bolnicama mogu upotrijebiti u poljoprivrednim radovima.150
144
145
146
DAVU-ASC, KOV, kut. 300, spis br. 4398/1915. O tome izvještava općina Privlaka.
147
148
149
150

Ratne nevolje, a osobito glad, imale su kao posljedicu migracije stanovništva iz
zapadne Bosne i Hercegovine, Dalmacije i Istre u Srijemsku županiju.151
Porast cijena i nestašica jednoga dijela proizvoda doveli su do toga da se počelo
štedjeti kod svadbi, krštenja, kirbaja (crkvenih godova) i ukopa.152
Mobilizacijom radnoga dijela stanovništva smanjene su mogućnosti privređi-
vanja, što je izazvalo, između ostaloga, pomanjkanje novaca za kupnju drva kao
goriva.
Obitelji koje su bile pravoužitnici nisu imale taj problem jer im je Brodska
imovna općina uredno osiguravala potrebne količine drva za grijanje, ali su zato
ostali došli u tešku situaciju. Da bi se tomu doskočilo, ugarski ministar za poljo-
privredu izdao je naredbu da se obiteljima, čiji su hranitelji u vojsci, u državnim
šumarijama osigura ogrjevno drvo.153
Teško stanje stanovništva koje je ostalo bez svojih kućedomaćina koji su radom
prehranjivali obitelji ili koji su ostali bez posla zbog prelaska na ratnu proizvodnju
ili zbog toga što su hranitelji bili na bojištu, moralo se riješiti davanjem potpora.
Tako je, prema sačuvanim podatcima, u veljači 1918. potporu primalo 2.110 obi-
telji.154
Rat i neizbježni prijelaz na ratno gospodarstvo odmah je izazvalo i nestašicu
pojedinih proizvoda, što je opet dovelo do rasta cijena. Kako bi se spriječila zlopo-
raba kod prodavanja živeža i inih životnih potrepština, odjel za narodno gospodar-
stvo Kr. hrv.-slav.-dalm. zemaljske vlade izdalo je u tom smislu naredbu kojoj su
niže rangirane vlasti bile dužne pratiti rast cijena i sprječavati njihov rast.155
Ograničenjem prodaje žitarica, kako bi se osigurale dovoljne količine za potre-
be vojske, ostajalo je malo ili nedovoljno da pojedinci, i još više vlasnici mlinova,
mogu slobodno prodavati svoje viškove. Za to su bila potrebna posebna odobrenja
Kotarske oblasti.156 Ni pojedini proizvođač žitarica nije mogao svoj višak prodati
ili pokloniti bez posebnoga odobrenja Kotarske oblasti (odpremnu izkaznicu).157
151
Izvještaj . . . Županija srijemska - za god. 1917., Vukovar, 1918., str. 279.
152
Izvještaj . . . Županija srijemska - za god. 1914., Vukovar, 1915., str. 271.
153
154
155
156
157

Maksimirana je i cijena potrošnog sladora.158 Strogo se kontrolira proizvodnja i
promet pšeničnoga i raženoga brašna.159
Nestašica namirnica dovela je do toga da su ljudi iz drugih županija ili mjesta
dolazili na područje kotara Vinkovci, kupovali namirnice i pokušavali ih vlakom
odnijeti u svoja mjesta. Tu nedopuštenu trgovinu vlasti su sprječavale oružničkim
pregledima i zapljenama.160
Kakva je bila situacija s opskrbom stanovništva, ilustrira dopis Vinkovačke
mjesne organizacije udruge javnih činovnika kraljevine Hrvatske i Slavonije koja
moli Kotarsku oblast da joj pomogne da dobije 2 vagona krumpira i 50 mtc gra-
ha za svoje članove. Nada se da će Kotarska oblast kao i uvijek, i ovoga puta ići na
ruku, jer je položaj ovdašnjeg činovništva usled velike skupoće i lihvarenja u istinu
težak.161
Ratna zbivanja (izuzev početka rata) odvijala su se podalje od vinkovačkoga
kraja, ali su bez obzira na tu činjenicu znatno utjecala na opskrbu stanovništva,
smanjene su mogućnosti zapošljavanja, a s druge strane, u poljoprivredi je bila ne-
stašica radne snage, zdravstveno stanje nije bilo stabilno. Rat je izazvao i negativ-
ne posljedice u moralnim standardima. Posljedice je osjećalo školstvo i zdravstvo.
Vojni gubitci u ljudstvu utjecali su i na socijalne (ne)prilike. Jednom riječju, po-
sljedice Velikoga rata imale su znatnoga učinka na društvene i gospodarske prilike
i zato ne začuđuje što ga je narod nazvao Veliki rat.
Sažetak
Početkom rata tržište je odmah reagiralo tako da su skočile cijene prehrambe-
nih proizvoda.
Ratna zbivanja su bila podalje od vinkovačkoga kotara, ali strateški značaj Vin-
kovaca očitovao se u razmještaju vojske, pojedinih zapovjedništava i u podizanju
vojnih bolnica na području Vinkovaca.
Pravoslavno stanovništvo je na upad srbijanske vojske u rujnu 1914. poduzelo
diverzantske akcije. Zbog toga su uzeti taoci i formirane su zaštitne čete.
158
159
160
161

Pojava zelenoga kadra uočava se početkom travnja 1917. Tijekom 1918. godine
naglo se povećao broj bjegunaca iz vojske. Veći dio bili su bjegunci koji su se skriva-
li, a manji dio je bio onih koji su krali i pljačkali.
Gospodarstvo se moralo uskladiti s ratnim uvjetima jer novačenje ljudi dovelo
je do pomanjkanja radne snage, poremećena je opskrba sirovinama, nastaju nesta-
šice, što je opet dovelo do rasta cijena pojedinih proizvoda. Pojedine obitelji su
ostale bez članova koji su ih prehranjivali.
U vinkovačkom kotaru broj radne snage od 1914. do 1917. godine smanjio se za 78 %.
Vojska je rekvirirala za svoje potrebe konje i volove te lokomobile. Odmah je voj-
ska počela s otkupima po maksimiranim cijenama. Slijedili su obvezni otkupi. Vojne
narudžbe pogodovale su nekim industrijama i zanatima, dok su ostali životarili ili ban-
krotirali. Kako su prolazile ratne godine, povećavala se i oskudica u svim materijalima.
Banke ne odobravaju kredite, raspisuju se ratni zajmovi u koje je Brodska imov-
na općina morala uplatiti 13,500.000 kruna.
U poljoprivredi nedostatak radne snage dovodi u pitanje obavljanje poljoprivred-
nih radova. Čak djeca sudjeluju u poljoprivrednim radovima. Stoga je vojska odobra-
vala dopuste vojnicima kako bi mogli pomoći svojima. Sve je to dovelo do smanjiva-
nja zasijanih površina u jesenskoj sjetvi 1914., što je nastavljeno i kasnijih godina.
Nestašica poljoprivrednih proizvoda nagnala je vlasti na maksimiranje cijena,
što je pak dovelo do povećanja cijena žitarica. U selima se pojavila nestašica namir-
nica jer seljani bezemljaši ili obrtnici nisu imali mogućnosti nabaviti namirnice.
Pomanjkanje nastavničkoga kadra u školama, kao i česta premještanja nastavni-
ka, imala su kao posljedicu pogoršanje prolaznosti u školama.
U Vinkovcima je šest bolnica s 2.500 bolesnika. Bolnica je bila u gimnaziji, muš-
koj i ženskoj (djevojačkoj) i Mađarskoj školi, u zgradi Bubare i Epidemička bolnica.
Od svih bolesti najopasnije razmjere je imala kolera koja se proširila u 1915. godini.
Ratne nevolje, a naročito glad, imale su kao posljedicu migracije stanovništva iz
zapadne Bosne i Hercegovine, Dalmacije i Istre u Srijemsku županiju.
Tijekom polovice 1918. naglo popuštaju uplate općina kotarskim financijskim
organima.
Kao posljedica stanja na ratištima i zbog nezadovoljstva u državi, tijekom 1917.
godine, na dvoru i oko njega, vode se raspre o budućnosti Monarhije i prijelazu iz
ratnoga stanja u mirnodopsko. Očito se naslućuje kraj.

IZVORI
 DAVU-ASC, Kraljevska kotarska oblast Vinkovci
 DAVU-ASC, Obrtni zbor Vinkovci
 DAVU-ASC, Brodska imovna općina
 DAVU-ASC, Osnovna škola „Josip Kozarac“ Vinkovci
 DAVU-ASC, Državna ženska pučka škola Vinkovci
LITERATURA
 Mira Kolar-Dimitrijević, Socijalne prilike i klasna borba u Vinkovcima međuratnog
razdoblja, Samoupravna interesna zajednica kulture općine Vinkovci - Izdavačka ko-
misija, Vinkovci, 1977.
 Mira Kolar, Zbrinjavanje gladne djece u Hrvatskoj za Prvoga svjetskog rata, Podružni-
ca za povijest Slavonije, Srijema i Baranje Hrvatskog instituta za povijest – suizdavač
Dom i svijet d.o.o. Zagreb, Zagreb, 2008.
 Crkva u Otoku, više autora, Živko Kustić, Iz župne spomenice, Otok, 1989.
 Vinkovci i okolica / Vinkovci und Umgebung, Vinkovci
 Slavko Janković, Autobiografija, Godišnjak MH br. 7., Vinkovci, 1970.
 Milan Pojić, Ustroj austrougarske vojske na ozemlju Hrvatske 1868.-1914., Arhivski
vjesnik, god. 43., Zagreb, 2000.
 Izvještaj o uredovnom poslovanju Kr. županijske oblasti u Vukovaru za 1914., Vukovar,
1915., str. 252., 1915., 1916., 1917. i 1918.
SUMMARY
The war events during the Great War were not directly felt in Vinkovci and the district,
since they were rather removed from military operations. However, the Great War did
consequently effect a change in economic activities and capital outflow, leading to the
aggravation of relations between social classes, affected the state of health care, education,
as well as social and cultural affairs. The war also resulted in a change in the demographic
makeup of the population. The result of warfare had far-reaching consequences on the
future development of Vinkovci and the surrounding region.

Hrvoje Tkalac, kustos
Zavičajni muzej “Stjepan Gruber” Županja
ŽUPANJA I OKOLICA
Rad je nastao kao rezultat suradnje Državnog arhiva u Vukovaru i Zavičajnog mu-
zeja Stjepana Grubera u Županji na obilježavanju 100-godišnjice Prvog svjetskog
rata prigodnom izložbom pod istim nazivom, u kojoj je prikazana povijest Županje
i okolice u Prvom svjetskom ratu. Autor proučavajući bogatu muzejsku i arhivsku
građu oslikava prošlost Županje i okolice kroz rad javnih ustanova te funkcioniranje
javnoga, gospodarskoga i zdravstvenoga života u ovim sudbonosnim i prijelomnim
trenutcima naše nacionalne povijesti 20. stoljeća. Poseban naglasak dan je i na
djelovanje vojnih bolnica u Županji, s obzirom da je zapravo cijeli društveni život
usmjeren i podređen isključivo ratnim zbivanjima i strahotama Velikoga rata.
Ključne riječi: Županja, Prvi svjetski rat, Cvelferija
Europa u predvečerje rata

Kroz cijelu ljudsku povijest, usporedno s razvojem tehnologije razvijao se i efi-
kasniji način ratovanja na istom tehnološkom valu koji je trebao omogućiti lakše
svladavanje prirode i ljudskoj populaciji pomoći da efikasnije obavlja razne zadatke i
s manjim utroškom fizičke snage i energije. Još od najranijih vremena bilježenja po-
vijesti može se iščitavati također i povijest sukobljavanja, npr. u vremenu brončanoga
doba je slitina kositra i bakra dopuštala izradu dužega i čvršćega oružja za razliku
od bakrenoga. Ta situacija se nije promijenila niti najmanje do sadašnjosti, odnosno,
govoreći o Prvom svjetskom ratu zapravo se smiješnom čini vjera u očuvanje mira
kroz snažan tehnološki napredak 19. stoljeća koji je usavršavao oružja za masovno
uništenje, naravno, uz druge velike napretke u znanosti, od medicine pa do električne
energije i, napose, eksploataciju nafte koja je smijenila ugljen s prvoga mjesta svjet-
skog energenta i promijenila geopolitičke odnose u svijetu. Takvi tektonski pomaci
na karti energetsko-gospodarske samodostatnosti i cijeli niz vojno-političkih saveza
čija je jedina i nepromjenljiva svrha bila održavanje statusa quo (tu se misli prven-
stveno na Antantu), malo pomalo dovode Europu na rub još jednoga sukoba, koji je
počeo lokalno, a završio globalno i izuzetno tragično po cijeli svijet.
Županja i okolica u Prvom svjetskom ratu 257

I tako je u Europi završilo razdoblje Belle Époque.
Prvi svjetski rat granica je epoha. Ona je tako čvrsto uspostavljena da se u histo-
riografiji desetljeće i pol prije njegova početka vezuje uz 19. st., a tek od njega počinje
teći 20. stoljeće. Kaže se, naime, da se 19. stoljeće po svome duhu, ozračju, mentali-
tetu, svakodnevnom životu... jednostavno „prelilo“ preko 1900-e i nastavilo „puzati“
do 1914, od kada počinje teći 20. „stoljeće ratova“, odnosno „halucinatorne politike i
čudovišnog ubijanja“.
Lj. Antić, Hrvatska revija, br. 2., 2004., Zagreb
Slika 1. Pogrebna povorka u Sarajevu; Ilustrovani list, br. 28, god. I.,
Zagreb, 11. srpnja 1914.

„Bure baruta“
Povod Prvom svjetskom ratu je pucanj iz pištolja Gavrila Principa, bosanskoga
Srbina i pripadnika organizacije Mlada Bosna, u Sarajevu 28. lipnja 1914., koji je
ubio austrougarskoga prijestolonasljednika nadvojvodu Franju Ferdinanda i nje-
govu suprugu Sofiju Chotek, vojvotkinju od Hohenberga. Regicid koji se zbio u
Sarajevu zapravo je iskra koja je potpalila to nesretno „bure baruta“ u jugoistočnoj
Europi. Austrija optužuje Kraljevinu Srbiju da je na određeni način potpomagala
ubojice, temeljeno na spoznajama o umiješanosti viših državnih službenika. Traži
da austrijski inspektori istražuju umorstvo na teritoriju Srbije, među ostalim točka-
ma upućenoga ultimatuma, što ova odbacuje na nagovor Rusije i Engleske. Srbija je
ponudila kompromisno rješenje pred Međunarodnim sudom u Haagu, što Beč od-
bija. Nakon što su propala razna mirovna nastojanja, Europa se našla u predvečerju
oružanoga sukoba. 28. kolovoza 1914. godine Austro-Ugarska Monarhija objavlju-
je rat Kraljevini Srbiji i time dolazi do nezaustavljivog domino-efekta međusobnih
objava rata europskih država, koji se temeljio na vojno-političkim savezništvima.
Kako je Carska Rusija odbila prijedloge Njemačke za obustavom pomoći Srbiji i
pokrenula mobilizaciju, Njemačka joj objavljuje rat 1. kolovoza. Pribojavajući se
rata na dvjema bojišnicama, Njemačka također objavljuje rat Francuskoj 3. kolo-
voza jer zna da će ona priteći u pomoć svom savezniku. Pritom se Njemački Reich
vodi mišlju o kratkom ratu gdje će izbaciti iz rata Francusku brzim manevrima
kroz neutralnu Belgiju (tzv. Schlieffenov plan) te se okrenuti Rusiji koja dotad nije
još trebala završiti mobilizaciju. Britanija objavljuje rat Njemačkoj 4. kolovoza, a
britanski ministar vanjskih poslova Sir Edward Grey dan prije izjavljuje: Svjetla se
gase po Europi. Za svojega ih života nećemo vidjeti da ponovno svijetle.
Kada su bečki ratni lordovi agitirali za ulazak u rat, vodili su se mišlju da će rat
biti kratkotrajan. Međutim, upleli su se u dugotrajne i iscrpljujuće borbe na koje
apsolutno nisu bili pripremljeni, niti materijalno niti financijski. S vojne strane,
doktrine ratovanja su se stubokom promijenile od zadnjeg većeg europskog rata
1871. godine. Pojavila su se nova oružja: mitraljez, brzometno topništvo, tenkovi,
podmornice, bojni otrovi i zrakoplovi, koja su uzrokovala neviđene ljudske gubit-
ke. Od otprilike 65 milijuna muškaraca koji su mobilizirani, epilog je 10-ak mi-
lijuna poginulih i oko 21 milijun ranjenih. S druge strane, civilno stanovništvo
je također bilo izloženo strašnim patnjama, što se vidi i po brojci od otprilike 6,5
milijuna civilnih žrtava. Dobar udjel u toj brojci čini - glad! Činjenica jest da je i
nedostatak hrane pridonio kraju rata, jer gladan i iscrpljen vojnik, koji vjerojatno
više niti ne zna zašto se bori, više nije uporišni kamen u ratnim planovima.

Slika 2. Manifest cara Franje Josipa I. o proglašenju rata,
Hrvatski državni arhiv, Zbirka stampata, Inv. br. 6/25.
Objavom rata Srbiji, i Hrvatska se našla u ratnom vihoru, i to ne kao među-

narodni subjekt, već u sastavu Austro-Ugarske Monarhije. Hrvati su ratovali na
mnogim bojištima kao pripadnici Centralnih sila, nešto i na strani Antante. Hr-
vatske zemlje su bile zapravo razdijeljene između austrijskoga i ugarskoga dijela.
Kraljevina Hrvatska i Slavonija je potpadala pod ugarski dio, Dalmacija i Istra su
bile dio austrijskih zemalja, Rijeka pod izravnom ugarskom upravom (dobivenom
na prijevaru – Riječka krpica), a Baranja, Bačka i Međimurje su bili u sastavu Ugar-
ske. Hrvatska je, bez obzira na to što nije svojevoljno odlučivala niti o ratu, a niti o
miru, bila prisiljena podnositi ratne napore.

Civilno stanovništvo u Hrvatskoj bilo je podložnije gladi od austrijskoga ili ugar-
skoga dijela Carstva jer je kontinentalna Hrvatska u očima Beča i Budimpešte bila
shvaćana kao područje koje prehranjuje svojim poljoprivrednim zemljištima. Zbog
plodne slavonske ravnice uvijek se moglo prehranjivati i ujedno ratovati, kako narod
kaže, „o svom ruhu i kruhu“. No, kako se rat razmahao, tako je sve više bilo potrebno
davati objave o predaji svih viškova uroda državi. Naime, odmicanjem rata bilo je
sve manje hrane, a i ljudi za obradu poljoprivrednih zemljišta, a na čelu centralâ za
opskrbu namirnicama bili su ugarski političari. Zaredali su štrajkovi radnika koji više
nisu mogli raditi gladni, a do pobuna je dolazilo i u nekim vojničkim jedinicama. Pri-
mjerice, neki izvori tvrde da je bilo hrane, ali ona nije dostavljana na vrijeme, stajala je
u skladištima. Sustav vezan uz ratnu privredu se jednostavno urušio. Još kad je došlo
do pljačkanja dvoraca, trgovina i župnih dvorova od zelenog kadra ili povratnika iz
boljševičke revolucije, postalo je jasno da je ratu kraj.1
Slika 3. Proglas o zabrani zadržavanja viškova poljoprivrednih proizvoda,

Povijesna zbirka Zavičajnog muzeja Stjepana Grubera, Županja, Inv. br. 920.
1
Mira Kolar, Prehrana u Hrvatskoj tijekom 1918. godine, Zagreb, 2012., 76.-77.

Slika 4. Tvornica tanina u Županji, poč. 20. st., razglednica,
Fototeka Zavičajnog muzeja Stjepana Grubera, Županja, Inv. br. 997.
Županja pred Veliki rat

Razvojačenjem Vojne krajine Županja doživljava gospodarski uzlet, a 1883. go-
dine počinje s radom i Tvornica tanina u engleskom vlasništvu (The oak extract
sompany Ld.). Nedugo zatim osniva se i Tvornica bačava. U objema tvornicama
radilo je oko 600 radnika. Županja je 1890. godine imala 3.467 stanovnika. Tih
godina, točnije 1887., osniva se Dobrovoljno vatrogasno društvo, potom se 1893.
otvara prva ljekarna, a 1895. otvorena je i šestorazredna Viša pučka škola realnoga
smjera. Oko 1900. godine Županja ima 3.630 stanovnika, a već 1901. sagrađena je i
predana prometu željeznička pruga Vinkovci – Županja – savska obala, izgrađen je
hotel, restoran i kavana „Weinberger“. Nadalje, 1903. se osniva Hrvatsko čitaonič-
ko i pjevačko društvo „Tomislav“ koje je bilo nadaleko poznato, što nam najbolje
svjedoče mnogobrojni faksimili iz ondašnjih novina, a 1913. godine osnovana je
Tvornica opeka.2 Krajem 19. i početkom 20. stoljeća broj trgovačko-obrtničkih
2
Županjski zbornik, br.1., Županja, 1967., 163.-164.

radnji je u blagom porastu, a prevladavaju obrtnička zanimanja vezana za seosko
gospodarstvo (kovači, kolari, stolari, bačvari, zidari), a javljaju se i neka nova zani-
manja kao soboslikar i proizvođač soda-vode.3 Tako s pravom možemo kazati da je
grad Županja s gospodarskim i kulturnim uzletom dočekao Veliki rat, kako su ga
nazivali suvremenici, a danas ga pamtimo kao Prvi svjetski rat.
Slika 5. Hotel „Weinberger“, Županja, poč. 20. st., razglednica,

Slika 6. Bolnica u Županji tijekom Prvoga svjetskog rata,

3
Obrtnička udruženja i razvoj obrtništva županjske Posavine, katalog izložbe, Županja, 1995.

Tijekom rata je u Županji djelovala bolnica Crvenoga križa.
Nakon izuzetno krvave bitke kod Solferina u Italiji 1859. godine između austrij-
ske i francusko-talijanske vojske od 300.000 vojnika, gdje je za 15 sati trajanja bitke
nastradalo 40.000 vojnika, taj sraz armija nosio je epitet jedne od najkrvavijih bitaka
19. stoljeća. Mladi trgovac iz Ženeve Jean Henry Dunant, promatrajući ovo bestijal-
no međusobno masakriranje, dolazi na ideju o osnivanju organizacije koja će se baviti
zbrinjavanjem svih vojnika bez obzira kojoj vojsci pripadaju. Misao se pretvorila u djelo
na obali ženevskoga jezera 1864. godine kada 16 zemalja potpisuje dokument koji sada
znamo kao 1. ženevska konvencija. Tim dokumentom čovječanstvo prvi puta ističe na-
čela humanosti i u ratu koji na valu tehnologije stvara sve efikasnija oružja za ubijanje.
Djelovanje Crvenoga križa u Županji, središtu Kraljevske kotarske oblasti, svr-
stava se na sam početak Velikoga rata, odnosno 13. kolovoza 1914. godine. Tada
se u Županji događa osnivačka sjednica na kojoj je osnovano „Društvo Crvenog
križa Kraljevine Hrvatske i Slavonije“. Nije poznato tko je inicirao tu plemenitu i
nadasve svrsishodnu akciju, ali se zna da je već drugoga dana, 14. kolovoza 1914.,
osnovana bolnica za koju je u kratkom roku prikupljena oprema za rad.
Slika 7. Odbor i sakupljači milodara za slijepe ljude 1916.,

Bolnica je smještena u zgradu pučke škole u središtu Županje te u jedan dio no-
voizgrađene zgrade Općinskoga poglavarstva. Bolnica je ispočetka raspolagala sa
120 kreveta, a od 16. lipnja 1915. sa 160, što je bilo uistinu mnogo za tadašnje pri-
like. Prvih dana su ranjenici dolazili preko Brčkoga izravno s bojišnice, od Brčkoga
do Županje jedno vrijeme dovažani su i parobrodom. Kasnije su dovoženi preko
otpremne postaje u Vinkovcima, a poslije putem Szabadke i Sarajeva. Bolesnici su
pripadali skoro svim narodima Monarhije.4
4
Povijest Crvenog križa u Županji 1914-1977, Županja, 1978., 15.-19.

Slika 8. Skela na Savi kod Županje u vrijeme Prvoga svjetskog rata,
Fototeka Zavičajnog muzeja Stjepana Gruberaa, Županja, Inv. br. 1060.
31. ožujka 1916. godine prestaje s radom bolnica Crvenoga križa u Županji.
Tijekom rada je kroz nju prošlo oko 1.000 bolesnika.
Slika 9. Tečaj suzbijanja zaraznih bolesti ubrzo nakon osnutka bolnice,


Slika 10. Zgrada Općinskoga poglavarstva iz vremena Prvoga svjetskog rata,
razglednica, Fototeka Zavičajnog muzeja Stjepana Grubera, Županja, Inv. br. 991.
Iz arhivske dokumentacije sačuvane u Muzeju, točnije Zapisnika Hrvatskoga

pjevačkoga društva „Tomislav“, saznajemo kako je tijekom rata, doduše na krat-
ko, zamro rad ovoga društva. No, ipak, razni drugi aspekti društvenoga života se
odvijaju koliko im je tadašnji vihor rata dopuštao. Primjerice, iz dokumentarnoga
gradiva o školstvu, točnije Dopisa od 20. studenoga 2017. u Županji, vidi se da
se Kotarska oblast i škole trude održavati nastavu usprkos ratu. Neki dokumenti
potvrđuju da se tih godina čak šalju i opomene roditeljima neredovitih polaznika
škole (vidi sl. 11.).
No, kako je rat u pravom smislu riječi ipak na određeni način zaobišao ova po-
dručja, tj. bojišta se nisu približila županjskoj Posavini, na ovom području ipak
imamo nešto drukčiji doticaj s ratom u odnosu na ona mjesta gdje je bila fronta.
Primjerice, u Županji je zabilježena prisutnost nekolicine ruskih ratnih zarobljeni-
ka, ili njihov bijeg iz zarobljeništva, što nam potvrđuju neki pronađeni dokumenti
(vidi sl. 12.) ili raspolažemo podatcima koji govore samo o prolasku austrougarske
vojske kroz naše krajeve (vidi sl. 13.).
Rat je prohujao sa svim svojim nedaćama i problemima, a županjskoj Posavini
i ostatku razjedinjenih hrvatskih zemalja ostavio vjeru u pravedniju novu državu
južnih Slavena - SHS.

Slika 11. Dokument vezan za školstvo na županjskom području,
Slika 12. Obavijest o bijegu te osobni opis ruskoga ratnog zarobljenika iz Županje,
Državni arhiv u Osijeku, Upravna općina Babina Greda, spis 2496/1918.

Slika 13. Austrougarska vojska u Vrbanji,
Obiteljska zbirka Ivana Ćosića Bukvina
Slika 14. Zasjedanje Sabora od 29. listopada 1918. na kojem

Hrvatska prekida državnopravne odnose s Austro-Ugarskom Monarhijom,
Obiteljska zbirka Ivana Ćosića Bukvina

IZVORI
 Zavičajni muzej „Stjepan Gruber“ Županja
 Državni arhiv u Vukovaru: Fond Kotarska oblast Županja
 Državni arhiv u Osijeku: Fond Upravna općina Babina Greda
 Državni arhiv u Zagrebu: Zbirka Stampata
 Obiteljska zbirka Ivana Ćosić Bukvina iz Vrbanje
LITERATURA
 Bilić, Tomislav; Mirnik, Ivan; Nađ, Miroslav, 1914., Sjećanje na Prvi svjetski rat, novac,
medalje i odlikovanja, Zagreb, 2014.
 Dadoh zlato za željezo, Prvi svjetski rat u zbirkama Hrvatskog povijesnog muzeja, Za-
greb, 2011.
 Gruber, Stjepan, Kronologija događanja iz prošlosti Županje, Županjski zbornik br 1.,
Županja, 1967 .
 Hrvatska revija, br. 2., Zagreb, 2004.
 Ilustrovani list, Zagreb, 1914.
 Jelić, Ivan, Opis tvornice tanina u Županji iz 1889. godine, Županjski zbornik br 7.,
Županja, 1981.
 Jelić, Ivan, Povijest crvenog križa u Županji 1914-1977, Županja, 1977.
 Kolar, Mira, Prehrana u Hrvatskoj tijekom 1918. godine, Zagreb, 2012.
 Obrtnička udruženja i razvoj obrtništva županjske Posavine, katalog izložbe, Župa-
nja, 1995.
 Pojić, Milan, Ustroj Austrougarske vojske na ozemlju Hrvatske 1868.-1914., Arh. vje-
sn., god. 43(2000), str. 147. -169.
 Velika ilustrirana povijest svijeta, od osvita civilizacije do suvremenog svijeta, Banská
Bystrica, 2009.
SUMMARY
The paper resulted from a joint initiative of the Vukovar State Archives and the Stjepan
Gruber Heritage Museum of Županja to mark the centennial of World War I with an
eponymous exhibition showing the history of Županja and her surroundings during
World War I. Through a scrutinous study of the rich museum and archival records, the
author paints a historical picture of Županja›s history by analysing the activities of public
institutions and the functioning of the public, economical and health care sphere. in these
watershed moments of our national history in the 20th century. Special emphasis is put on
the functioning of military hospitals in Županja, seeing as the entire social life was subject
to, and revolved around military affairs and horrors of the Great War.

Vinko Juzbašić
Bošnjaci
BOŠNJAČANI
U radu je dan pregled važnijih događaja u mjestu Bošnjaci (Vukovarsko-sri-
jemska županija) u godinama Prvoga svjetskog rata. Godine 1914. osnovana
je podružnica Crvenoga križa, 1916. je u mjestu bilo 14 ruskih zarobljenika i
obavljao se otkup metala, a 1917. je na prehranu primljeno 75 djece iz Herce-
govine. U pučkoj školi nastava se nije prekidala, a koncem rata je nastalo krat-
kotrajno bezvlašće koje je prekinuto osnutkom odbora Narodnoga vijeća. U ratu
je sudjelovalo oko 1.000 Bošnjačana, poznata su devetorica časnika, poginulo
je 105 vojnika, jedan kapelan je umro od tifusa (1915.), dvoje mještana od
boginja (1916.), a 72 od španjolske gripe (1918.).
Ključne riječi: mjesto Bošnjaci, zapadni Srijem, Hrvati, Prvi svjetski rat
Uvod
Bošnjaci se nalaze u Vukovarsko-srijemskoj županiji, istočno od grada Županje,
nedaleko rijeke Save i granice s Bosnom i Hercegovinom, a sada u mjestu živi 3.869
stanovnika (2011.), uglavnom Hrvata katolika.1
O Bošnjačanima te događajima u mjestu u Prvome svjetskom ratu pisali su
župnik Marijan Galović i ravnajući učitelj Blaž Robotić u župnoj i školskoj spo-
menici te općinski bilježnik Šimun Dautović u knjizi „Uspomene Bošnjačanima na
svjetski rat 1914 – 1916.“.2
1
Slavko Šisler (ur.), Gradovi i općine Republike Hrvatske, Mato Lovrak i Liber, Zagreb, 2007., str.
53.-56. (autor teksta je V. Juzbašić); Božidar Feldbauer, Leksikon naselja Hrvatske, prvi svezak, Mo-
zaik knjiga, Zagreb, 2004., str. 63. i Vinko Juzbašić, Bošnjačani u Prvome svjetskom ratu: Zapisi,
dokumenti i predaja potomaka, Vlastita naklada i Tiskara Pauk, Bošnjaci, 2013. (Dalje: V. Juzbašić,
Bošnjačani u Prvome svjetskom ratu).
2
Više o bošnjačkome župniku vidjeti: Trpimir Macan (ur.), Hrvatski biografski leksikon 4, Leksi-
kografski zavod »Miroslav Krleža« Zagreb, 1998., str. 560 .-561. (tekst je napisala V. Hunjski) i
Vinko Juzbašić, Svećenik Marijan Galović (1872. – 1950.), Vjesnik Đakovačke i Srijemske biskupije,
god. CXXXI., br. 3., Đakovo, 2003., str. 223.-224. O Blažu Robotiću i Šimunu Dautoviću vidjeti:
Bošnjačani u Prvom svjetskom ratu 271

Bošnjaci su tada pripadali Srijemskoj županiji, a prema vojnoj podjeli XIII. kor-
pusnoj oblasti Austro-Ugarske Monarhije. Službeni popisi stanovnika bili su četiri
godine prije (1910.) te tri godine nakon Prvoga svjetskog rata (1921.).
Bošnjaci su 31. prosinca 1910. brojili 4.745 žitelja od kojih 2.340 bilo je muškoga
i 2.405 ženskoga spola. Rimokatoličke je vjere bilo 4.408, pravoslavne 295, židovske
35, luteranske 4, grkokatoličke jedan, kalvinske jedan i muslimanske jedan žitelj. Hr-
vatski je materinski jezik imalo 4.439 žitelja, njemački 55, madžarski 52, slovenski
6, češki 3, rusinski 3, slovački dva, talijanski jedan, a ciganski 184. Ispod 6 godina
bijahu 314 dječaka i 341 djevojčica, a iznad 60 godina 285 staraca i 271 starica.
Čitati i pisati nisu znali 871 muškarac i 835 žena, koji su navršili 6. godinu živo-
ta. (…) Uslijed „bijele kuge“ koja se pojavila u Bošnjacima (premda u blažem obliku
nego li u drugim srijemskim selima) počeo je opadati broj žitelja. To se opazilo 31.
siječnja 1921. kada je popis ustanovio da Bošnjaci imaju 4.365 žitelja, dakle za 380
manje nego li prije 10 godina. Rimokatoličke vjere bijaše 4.039 žitelja, pravoslavne
311, nazarenske 6, grkokatoličke tri i evangeličke tri, dok su tri žitelja izjavila da su
„bezvjerci“. Hrvatski su materinski jezik imala 4.204 žitelja, mađarski 41, njemački
13, slovenski 6, rusinski dva, poljski jedan, češki jedan, slovački jedan, a ciganski 96.3
Od 1911. godine bošnjački je župnik bio Marijan Galović, a u ratnim su godi-
nama njegovi kapelani bili: Mato Ivanišević (29. 11. 1911. – 27. 10. 1914.), Stje-
pan pl. Harča (5. 11. 1914. – 25. 1. 1915.), Stjepan Majstorović (18. 6. 1915. – 26.
2. 1917.), dr. Josip Ivančić (10. 5. – 19. 7. 1917.), Ivan Gregorac (6. 9. 1917. – 1. 7.
1918.) i Fran Martinčević (11. 8. 1918. – 12. 1. 1919.).4
Statistika rođenih i umrlih župljana Rimokatoličke župe sv. Martina Biskupa u
Bošnjacima bila je sljedeća: 1914. – 131 rođeno, 148 umrlo, 1915. – 90 rođeno,
Vinko Juzbašić, Pisac Šimun Dautović, Godišnjak, br. 2., Ogranak Matice hrvatske Nova Gradiška,
Nova Gradiška, lipanj 2001., str. 117.-121.; Brošura književnika Šimuna Dautovića, Godišnjak, br.
11., Ogranak Matice hrvatske Nova Gradiška, Nova Gradiška, svibanj 2011., str. 112.-114. i Boš-
njačani u Prvome svjetskom ratu, str. 16., bilješka 11.
3
Rudolf Horvat, Srijem, naselja i stanovništvo, Hrvatski institut za povijest, Podružnica za povijest
Slavonije, Srijema i Baranje, Slavonski Brod, 2000., str. 53.-54. Nešto drugačije statističke podatke
donose sljedeći izvori: Popis žiteljstva od 31. prosinca 1910. u Kraljevinama Hrvatskoj i Slavoniji,
sastavio i izdao Kr. zemaljski statistički ured u Zagrebu, Zagreb, 1914., str. 362.-363.; Definitivni
rezultati popisa stanovništva od 31. januara 1921. god., Državna štamparija, Sarajevo, 1932., str.
282.-283.; Mirko Korenčić, Naselja i stanovništvo SR Hrvatske 1857 – 1971., Jugoslavenska aka-
demija znanosti i umjetnosti, Zagreb, 1979., str. 785. i Narodnosni i vjerski sastav stanovništva
Hrvatske 1880. – 1991. po naseljima 5, Državni zavod za statistiku, Zagreb, 1998.
4
Prema: Brevis historia Memorabilium Parochiae R. Catholicae Bošnjacens deducta Anno 1862.,
Župni ured Bošnjaci, str. 89.-90. (Dalje: Brevis historia, ŽUB).

144 umrlo, 1916. – 56 rođeno, 101 umrlo, 1917. – 56 rođeno, 111 umrlo, 1918.
– 59 rođeno, 167 umrlo.5 To znači da je u ratnim godinama ukupno rođeno 392,
a umro 671 župljanin.
U Saboru kraljevina Hrvatske, Slavonije i Dalmacije zastupnik za 88. izborni
kotar Bošnjaci 1918. godine bio je dr. Gjuro Šurmin, kr. sveučilišni profesor, koji
je ujedno bio i zastupnik u zastupničkoj kući, na zajedničkom ugarsko-hrvatskom
državnom saboru u Budapešti. U kotaru Županja i Upravnoj obćini Bošnjaci upravi-
telj je bio Mato Babogredac, bilježnik I. Šimo Dautović, a bilježnik II. i blagajnik
Andrija Slošić. U Pučkoj školi bili su: ravnajući učitelj Blaž Robotić, učitelji Milan
pl. Šimić i Milan Šulc te učiteljice Katarina Vargić, Magdalena Lešić i Eva Šuvić. U
Arhiđakonatu gornjo-srijemskome bošnjački župnik Marijan Galović bio je pod-
arhiđakon u županjskom kotaru, a njegov kapelan bio je Ivan Gregorac.6
Godine 1919. u Bošnjacima su postojala tri groblja: dva katolička (u kojima su
se sahranjivali i pravoslavni Vlasi te Romi) te jedno židovsko.7
Uzroci i navještaj rata te mobilizacija

Ravnajući učitelj Blaž Robotić i župnik Marijan Galović u spomenicama su
opisali događaje koji su bili uzrokom izbijanja Prvoga svjetskog rata. Ovako su ti
dramatični događaji opisani u spomenici bošnjačke škole.
Dana 28. lipnja poginuli su u Sarajevu od zločinačke ruke nasljednik na prije-
stolju slavnih vladara Austro-Ugarske monarkije Franjo Ferdinand d’ Este i njegov
plemenita drugarica života vojvotkinja Sofija Hohenberg. U toj sveopćoj i dubokoj
žalosti izjavljuje i ovđešnje učiteljstvo u potpunoj svojoj odanosti osjećaje preteške
tuge s nemila udesa, što je teško izranio uvijek prijestolju duboko odano srce hrvat-
skoga naroda!
Slava prijestolonasljedniku Franji Ferdinandu!
Slava vojvotkinji Sofiji Hohenberg!
Kako su tragovi toga krvnoga djela vodili u susjednu kraljevinu Srbiju, monarkija
je tražila, da se i ondje povede istraga i krivci kazne. Srbija toga zahtjeva nije uvažila.
5
M. Galović, Gibanje pučanstva u biskupiji, Župa Bošnjaci (od g. 1914 – 1930.), Glasnik biskupija
Bosanske i Srijemske, teč. LVIII., br. 5., Đakovo, 15. ožujka 1930., str. 48.-49.
6
Imenik dostojanstvenika, činovnika i javnih službenika Kraljevina Hrvatske i Slavonije 1918., Kr.
Hrv.-Slav.-Dalm. zemaljska vlada, Zagreb, 1918., str. 4., 5., 41., 93. i 113.
7
Iskaz groblja u području općine Bošnjaci u godini 1919., fond Kotarska oblast Županja, Državni
arhiv u Osijeku (Dalje: KOŽ, DAO).

Dne 28. srpnja navijestila joj je zato Austro-Ugarska rat, u koji se uskoro uplela gotovo
sva Evropa.8
Župnik Galović je o uzrocima rata bio mnogo opširniji opisujući objavu rata i
mobilizaciju u mjestu, strah i neizvjesnost župljana, prolazak austrougarske vojske
kroz Bošnjake te njihov odlazak na srpsko ratište.
Dne 28. lipnja ubila je srbska ruka u Sarajevu našega prestolonasljednika Franju
Ferdinanda i njegovu suprugu kneginju Sofiju Hohenburg. Neizmjerna tuga je obu-
zela sve narode Monarhije radi ovoga gnjusnoga zločina. A napose zaplako je hrvatski
narod i Hrvati. Franjo Ferdinand bio je uzor katolik veliki prijatelj Slavena u Mo-
narhiji napose Hrvata. U njega su Hrvati stavljali najveće nade pogledom na svoje
narodne ideale i pravice. Srbi su ga ubili jer je smeto njihovim osnovama o velikoj
Srbiji. Nakon ovoga zločina izvedena znanjem i potporom srbske vlade u Beogradu
svatko je naslućivo, da će doći do rata sa Srbijom ako Srbija ne dade zadovoljštine.
U župnoj crkvi su držane svečane zadušnice za pok. prestolonasljednika. Tom je
prigodom nabavljen novi crni barjak za crkvu, crni antipendij za veliki oltar, crni te-
pih pred veliki oltar i crne zavjese za prva klecala, a katafalk svečano uredjen, povišen
i iskićen.
Tuga je od 28. lipnja pratila briga i napetost. Slutnja se ispunila. Srbija nije htjela
dati zadovoljštinu i 26. srpnja je Monarhija navjestila rat Kraljevini Srbiji.
Grozna strava je obuhvatila narod na navještaj rata i poziv u rat. Iza večernje u
nedjelju 26. srpnja bio je narod pozvan pred obćinu i ondje mu saobću navještaj rata i
svi upućeni koji moraju odma sutra i sljedećih dana polaziti. Plač, tuga, bol, zdvojnost
ovladala je selom. Crkva je bila svaki dan puna. Svi koji su polazili primili su sv. Sa-
kramente ispovijedi i sv. Pričesti u župnoj crkvi, obukli se u škapular karmelske Gospe
i dobili blagosov. Do 500 ljudi ošlo je odmah prvih dana u redovnu vojnu. Nakon dva
dana su morali seljani sa kolima u ratnu pomoć za povoz. Jer smo blizu granici naše
selo je i prvo opremilo 420 kola te pošli prema Srbiji najprije do Gunje, Brčke i odanle
vozili hranu za vojsku dalje prema Srbiji. Za njima su išli mladići sa konjima kao
vodići i tako je pustilo selo svakim danom sve više u najteže doba žetve. Žene, djeca,
starci morali su uz najveće poteškoće i napore obavljati sve poljske poslove, a domala
počelo se za vojsku uzimati i žito i ostalu hranu. Kroz mjesec dana prolazila je sva-
kovrsna vojska pješačtvo, topničtvo, pioniri (nečitko, V. J.) napose cijeli česki kor kroz
Bošnjake djelom prema Vrbanji djelom prema Brčki. Saniteti, domobranci svakovrsne
potrebe i sprave sa vojskom sve je dan – noć bez prestanka krcalo Bošnjacima, da se je
8
Školska spomenica, šk. g. 1913./14., Osnovna škola fra Bernardina Tome Leakovića u Bošnjaci-
ma (Dalje: OŠB).

sve treslo. Svijet je gledajuć prolaziti tu silnu vojsku samo kroz naše selo mislio, da će
rat sa Srbijom svršiti za dva mjeseca. Kolone od Zagreba, Broda, Našica, Djakovšti-
ne, cijelog vinkovačkog i vukovarskog kotara sve je to prošlo kroz selo Bošnjake.
Nije prošlo puno dana već smo slušali po danu i noći sa Drine i Save gruvanje to-
pova da su i kod nas prozori tresli.
Pioniri iz Osijeka prenoćili su 5. kolovoza na njivicama i zamolili župnika, da u
jutro u 5 sati 6og kolovoza blagosovi ih. To je župnik i učinio pred crkvom, kamo su došli.
Najstrašnija strava je bila, kad su počeli stizati glasovi o poginulima vojnicima iz sela.(…)
Requiem svečani za poginule u ratu do 17. XI. držan je u župnoj crkvi 17. XI.
1915. Na nj su bile pozvane oblasti, škola i puk.(…)
Novačilo se neprestano i one koji nisu bili uzeti u vojničtvo išli su na novo i po tri
puta na stavnju i uvijek njeki uzeti. Najprije ljudi do 36 godina onda od 36 – 42 a
napokon od 42 – 50 godine. Do 1000 ljudi iz župe bilo je u raznoj ratnoj službi. (…)
Rat nosi sobom i bolesti a po vojnicima se one šire i u civilno pučanstvo. Najstrašni-
je je medju vojničtvom harao tifus a onda su donosili ljudi iz kolone tifus i disenteriju.
Mnogi su u koloni zadobili bolesti i kod kuće brzo umrli.9
Vrlo opširno Galović je opisao mjesne događaje i u prvim dvjema ratnim go-
dinama u članku „Vjera i pobožnost Bošnjačana“ koji je otiskan u Dautovićevoj
knjizi. Galović ondje citira neka pisma koja su župljani pisali njemu i ukućanima,
zbivanjima u mjestu i rijetke dolaske vojnika na dopust, ali i ratne posljedice na
svakodnevni život.10
Rad Crvenoga križa i smrt kapelana Harče

Galović je detaljno zabilježio i ine događaje tijekom 1914. godine (i prije po-
četka rata), napose uređenje lukna (uzdržavanje svećenika u novcu i plodinama),
agitacije političkih stranaka, nabavu liturgijskih potrepština, smrt pape Pija X., rad
mjesne bratovštine Presvetoga Srca Isusova, osnutak Hrvatskoga katoličkog pro-
svjetnog omladinskog društva „Branimir“, cijene hrane te izradu troškovnika za
gradnju nove župne crkve.11
9
Brevis historia, str. 34.-38., ŽUB.
10
Š. Dautović, Uspomena Bošnjačanima, str. 10.-18. Cijeli je ovaj tekst prenesen i u članku Vinka
Juzbašića: Pobožnost Bošnjačana u Prvome svjetskom ratu, Vjesnik Đakovačko-osječke nadbiskupije
i Srijemske biskupije, god. CXXXXI., br. 3.-4. (2384), Đakovo, 2013., str. 255.-259.
11
Brevis historia, str. 32.-38., ŽUB. O M. Babogredcu vidjeti: Vinko Juzbašić, Dva političara iz
Bošnjaka, Hrašće, god. V., br. 19., Drenovci, siječanj – ožujak 2000., str. 61.-68. (posebno 61.-64.);

Osnovana Podružnica Crvenoga križa u Bošnjacima okupila je velik dio mje-
štana, prikupljan je novac te potrepštine za osnutak bolnice koja je trebala biti
smještena u negdašnjoj zgradi Kotarskoga suda, o čemu vrlo detaljno piše bilježnik
Dautović.12
Galović je u spomenici zabilježio apel pape Benedikta XV. za mir, a zbog odla-
ska muškaraca u rat u mjestu su poduzete mjere vezane za pravovremenu obradu
zemlje i sjetvu te popisani prvi zarobljeni župljani.13
U Školskoj spomenici 1914./15. godine Robotić donosi popis članova novoga
školskog odbora.
Obuka je počela zazivom Duha sv. dne 1. rujna.
Tečajem godine nije učinjena nikakva promjena glede škole, učiteljskoga osoblja, ni
glede školske zgrade.
Promjena je nastala tim, što je izabran novi školski odbor, tako te je školski od-
bor sastojao se od ovih lica: Predsjednik Marijan Galović župnik, perovođa ravnajući
učitelj, općinski upravitelj Mato Leaković, te odbornici: Marko Šumanovac, Martin
Golubičić, Franjo Pavlović i Andrija Lešić – Tadić.
Usljed naredbe vis. kr. zemaljske vlade, odjela za bogoštovlje i nastavu, od 2. kolo-
voza 1914. br. 21.997 nije se obdržavala obuka u opetovnici kroz cijelu godinu. (…)
Dana 16. travnja pregledao je školu kr. županijski školski nadzornik Tomislav Pracny.
Zdravstveno stanje kako učiteljskoga osoblja, tako i školske mladeži bilo je povoljno.
Školskoga vrta nema, pak se stoga nije praktično obučavalo u ratarstvu,
voćarstvu ni pčelarstvu.
Izostaci iz škole prijavljivani su redovito općinskom poglavarstvu, nu ovo nije do-
voljno nastojalo, da se mladež pritegne na marljiviji polaz škole, stoga i imade koncem
svake godine sve to veći broj neispitane djece.
Ispit sa školskom mladeži obavljen je 26. lipnja, a školska godina zaključena je
danom 27. lipnja. (…)
Ivan Šokćević, Sjećanje na političara Matu Babogredca, Bošnjaci 2. studenoga 2003., Dom, god.
XI., br. 91./92., Zagreb, rujan/listopad 2003., str. 43.-44. i Petar Šokčević, Zapisi iz olovnih vreme-
na, Petar Šokčević i Proventus natura, Bošnjaci – Đakovo, 2015., str. 17.-27.
12
Š. Dautović, Uspomena Bošnjačanima, str. 35.-49. O Crvenome križu u Bošnjacima piše i Ivan Je-
lić u knjizi: Povijest Crvenog križa u Županji 1914 – 1977., Općinski odbor Crvenog križa i Muzej
u Županji, Županja, 1978., str. 28.-35.
13

Sve propisane učevne knjige, kao i risanke, pisanke i bilježnice dijele se svake godine
školskoj djeci besplatno, a plaća ih općina dijelom iz kamata školske zaklade, a dijelom
prinosom iz općinske blagajne.14
Školske godine 1914./15. u pet godišta bilo je ukupno 444 djece, od kojih je
325 bilo sposobno, a 119 nesposobno, tj. nije prošlo u idući razred (ovdje je napose
riječ o slabom pohađanju škole). Dječaka je bilo 196 (sposobnih 130, nesposobnih
66), a djevojčica 248 (sposobnih 195, nesposobne 53).15
Robotić školske godine 1915./16. ponovno spominje nemarno pohađanje ško-
le za što krivi općinsko poglavarstvo te donosi popis bošnjačkih učitelja.
Obuka je počela 1. rujna.
Polaz škole je sve nemarniji, budući da općinsko poglavarstvo ili ne izriče kazni, ili
su globe tako neznatne, da se na njih narod ne obazire.
U učiteljskom zboru nastala je promjena tim, što je učitelj Stjepan Unbehendt
naredbom vis. kr. zemaljske vlade, od 27. I. 1916. br. 1551. premješten i imenovan
ravnajućim učiteljem u Ilači, a naredbom kr. županijske oblasti u Vukovaru od 24. II.
1916. br. 4557. imenovana je ovamo za namjesnu učiteljicu Anica Šimić, koja je još
nije imala učiteljskoga osposobljenja niti je svršila učiteljsku školu. Ista je službovala
ovdje do 30. lipnja t. g. kojim danom je dignuta sa službe na ovoj školi.
Prema tomu sastojao je učiteljski zbor od ovih lica:
Blaž Robotić, ravnaj. učitelj
Stjepan Majstorović, vjeroučitelj
Milan pl. Šimić, učitelj
Stjepan Unbehendt, učitelj
Katarina Vargić, učiteljica
Mandalena Lešić ‘’
Eva Šuvić ‘’, te na koncu
Ana Šimić, namjesna učiteljica.
Mjesni školski odbor isti kao prošle godine. (…)
Pouka u tjelovježbi poduzimala se samo u sobi, a pouka u ženskom ručnom radu
preduzimala se prema propisima.
14
Školska spomenica, šk. g. 1914./15., OŠB.
15

Školski vrt još nije osnovan, pak se nije praktično obučavalo u ratarstvu,
voćarstvu ni pčelarstvu.
Dne 14. ožujka pregledao je školu kr. županijski školski nadzornik M. Štimac.
Zdravstveno stanje školske mladeži bilo je povoljno, a tako i učiteljskoga osoblja,
osim što je učiteljica Mandalena Lešić dobila dopust od pet nedjelja bolesti radi.
Školske prostorije nisu bile upotrebljene ni u kakve druge svrhe, stoga je obuka
trajala nesmetano cijelu godinu, samo što se je opetovnica u smislu naredbe vis. kr.
zemaljske vlade od 23. kolovoza 1915. br. 25.112 držala od 1. studenoga do 15.
ožujka.
Ispit sa školskom djecom obavljen je dne 28. lipnja, a zaključak školske godine 29.
lipnja.16
Školske godine 1915./16. bilo je 390 djece (sposobnih 306, nesposobnih 84),
dječaka 173 (sposobnih 129, nesposobnih, ubrojivši i neispitane – 44), djevojčica
217 (sposobnih 177, nesposobnih 40).17
Početkom 1915. godine umro je bošnjački kapelan Stjepan pl. Harča:
Dne 25. siječnja umro je kapelan bošnjački Stjepan pl. Harča i pokopan 27/I na
groblju sv. križa uz najveće saučešće naroda župe. Pokojnik je bio rodom iz Križevaca
župe, selo Dijankovac. U župu je došo koncem studenoga 1914. Krasno je učio pjeva-
nju djevojke a krasno i orguljao. O Božiću se svijet divio milom pjevanju. O blagosovu
kuća je pokojnik silno naglio, prehladio se, slabo se čuvo, dobio tifus i podlego. Bio je
istom 4 godine svećenik. Njegovi su drugovi kolege svećenici Sokol, Kosina pribivali
ukopu. Kosina se oprostio govorom u crkvi. Ova dvojica i treći Jurčević fundirali su
vječnu misu za pokojnika pokloniv u tu svrhu 90 K.18
O kapelanu Stjepanu pl. Harči zna se da je rođen 7. kolovoza 1886. u Dijan-
kovcu, da je za svećenika zaređen 26. lipnja 1910. u Đakovu te da je pokopan na
bošnjačkome groblju Našašća sv. Križa gdje mu je podignut i grobni spomenik.19
16
17
18
Brevis historia, str. 40., ŽUB.
19
Antun Jarm, Dijecezanski svećenici koji su djelovali na sadašnjem području Biskupije Đakovačke
i Srijemske od 1701. do 2003. godine, Biskupski ordinarijat, Đakovo, 2003., str. 154.-155. i Vinko
Juzbašić, Smrt bošnjačkoga kapelana Stjepana pl. Harče 1915. godine, Vjesnik Đakovačko-osječke
nadbiskupije i Srijemske biskupije, god. CXXXX., br. 10.-11. (2381), Đakovo, 2012., str. 834.-836.

Otkup metala, pošast boginja i ruski zarobljenici
Galović je u spomenici 1916. godine zapisao cijene hrane, obuće i odjeće, ali
i akcije oko osnutka podružnice Crvenoga križa i vojne bolnice, liturgijske pro-
mjene, probleme vezane za prehranu stanovništva, oduzimanje zvona, smrt austro-
ugarskoga kralja i cara Franje Josipa I. te dolazak na prijestolje Karla I. (IV.).20
Dautović pak detaljno popisuje državne naredbe, ali i težinu metala otkuplje-
nih u ratne svrhe 1916. godine.
Naredbom kr. ug. ministarstva za zem. obranu u Budimpešti od 29. prosinca
1915. broj 19.267 određeno je, da se imadu popisati svi predmeti od bakra, mjedi,
bronca, nikla itd. koji će se predati u ratne svrhe za pravljenje topova i municije.
Predaja ovih kovina, kao i njihova procjena obavljena je dne 17. svibnja 1916. i
to za gostioničare, obrtnike i trgovce, dok su ovakovi kovni predmeti, nalazeći se kod
ostalih posjednika, ostavljeni na uporabu do 31. srpnja 1916.
Kovine su procjenjivane po kilogramu ovako: čisti bakar 5 K 50 f, pomiješani ba-
kar 5 K, nikl 15 K, mjed čista ljevana 2 K 50 f, mjed pomiješana 2 K.
Preuzeće kovina obavio je kr. kotarski predstojnik g. Slavko Markotić, a kao procje-
nitelji sudjelovali su gg.: Adolf Rose i Marko Krauzs, mjesni trgovci.
Vrijednost preuzetih kovina iznaša oko 10.000 K.
Naredbom kr. ug. ministarstva za zem. obranu u Budimpešti od 1. kolovoza 1915. broj
10297. određeno je, da se sve bakrene pecarske naprave imadu upotrijebiti u ratne svrhe.
Od ovih se kazana ima samo najnužniji broj ostaviti općinama na uporabu pučanstvu.
U Bošnjacima je ostavljen samo kazan g. Adolfa Rose jer ima najveću proizvodivost.
Ostali kazani, njih 51 otpremljeni su 5. rujna 1915. „Zemaljskom povjerenstvu
za preuzimanje kovina“ u Osijeku. Težina njihova je 2525 kg. 46 dkg., a vrijednost
procijenjena i isplaćena sa 10.101 krunu 84 filira.
Primanje prijava za pečenje kao i ispunjavanje prijavnica spalo je u dužnost op-
ćinskim poglavarstvima, a za odštetu za uporabu kazana, te troškove njihova monti-
ranja i demontiranja ovlaštena su opć. poglavarstva pobirati od vlasnika voća i to od
vlastitoga voća za proizvodnju alkohola na 24 sata od svakih 10 litara proizvedenoga
alkohola po 3 filira, a za kupljeno voće po 6 filira.
Budući da je ratna uprava nakanila preuzeti i dvije trećine crkvenih zvona u ratne
svrhe, to je predsjedničtvo kr. zemaljske vlade u Zagrebu naredbom od 10. siječnja
20

1916. broj 48. Pr. odredilo, da općinska poglavarstva imadu sva zvona popisati i taj
popis u tri primjerka poslati nadležnoj kotarskoj oblasti.
Od rekvizicije imade se izuzeti samo ono zvono (ako ih je više), koje imade najveću
historijsku vrijednost.
Dana 15. rujna 1916. obavljeno je skidanje crkvenih zvonova u Bošnjacima. De-
montiranje je počelo u 9 sati ujutro, a oko 11 sati palo je najveće zvono. Zvona su
jednostavno bačena kroz prozor tornja, te se najveće skoro do polovice zarinulo u patos
od cigle. Skinuto je dvije trećine cjelokupne težine zvona i to 3 zvona: jedno od 538
kg., drugo od 169 kg., a treće od 30 kg. Kao u mnogim drugim mjestima prije skidanja
zvonila su sva zvona po sata, da se još zadnji put jave župljanima onim milim glasom,
koji je oglašivao svečanost. Sada će se zvona pretvoriti u teške topove i poprimiti glas
najstrašnijega lava, da mjesto mira navještaju rat i pokolj, mjesto veselja plač i jauk.
Svakom je bila neka tjeskoba u duši, a mnoga je baka i zaplakala.
Sva školska mladež sa svojim učiteljstvom, te mnoštvo župljana bilo je svjedokom
ovoga nedoživljenoga još i nezaboravnog događaja.
Vojna uprava je za zvona isplatila po 4 K za 1 kilogram.21
Od početka rata (do izlaska knjige u prvoj polovici 1916. godine) Dautović je
zapisao važnije odluke bošnjačkoga općinskog zastupstva vezane za rat i vojsku:
inicijativu za podizanje spomenika poginulim u ratu (koji nije izgrađen), pomoć
mjesnom Crvenom križu i vojnicima te uplatama ratnoga zajma i povećanju plaća
državnih službenika.22
U Bošnjacima su sredinom 1916. godine četrnaestorica zarobljenih ruskih
vojnika dodijeljena na ispomoć mjesnim zadrugama. I o tome detaljnije piše
Dautović u svojoj knjizi.
Budući da je veoma mnogo Rusa zarobljeno po našoj vojsci, odredila je vojna upra-
va da se ti zarobljenici dodijele raznim poslovima. Tim povodom je na zamolbu opć.
poglavarstva dodijeljeno našim zemljoposjednicima dana 16./4. t. g. prvih 5 Rusa (po
tek. br. 1, 2, 3, 6 i 10).
Na moju zamolbu da ih dadem fotografirati za svoju vlastitu porabu odazvali su
se samo gornja četiri, dok se Dimitrije Divjatkin nije htio odazvati, jer ne će da nakon
svog povratka iz zarobljeništva ostane za uspomenu kao rob na slici u Bošnjacima.
Greazumov Aleksander je jednom pobjegao, ali je pod oružjem uhvaćen.
21
Š. Dautović, Uspomena Bošnjačanima, str. 61.-62.
22
Š. Dautović, Uspomena Bošnjačanima, str. 30.-34.

Ostali su Rusi došli 30./6. 1916.
Rusi su tromi ljudi, okrugla lica, nagibaju se hodajući desno i lijevo. Neki su u
poslu marljivi, no većina nije. Od pića im je najmilija rakija („vutka“).
Inače su ljudi pobožni. Kod naših su seljaka posve zadovoljni, jer s njima za istim sto-
lom jedu, a oni s njima dobro i čovječanski postupaju. Prilično su naučili govoriti hrvatski.
Ratni zarobljenici pod tek. brojem 4, 5, 7, 8, 9, 11, 12, 13 i 14 pozvani su već
26./8. t. g. natrag u svoj zarobljenički tabor u Petrovaradin.23
Dautovićev Iskaz zarobljenika donosi popis zarobljenih ruskih vojnika. Ondje
su upisani: ime i prezime, vojnička čast, građansko zanimanje, vjeroispovjest, zna-
nje jezika, godina, mjesto i gubernija rođenja te ime poslodavca.
1. Bjegučov Fiodor, pješak, ratar, grkoistočna, ruski, 1892., Tjerebus, Kurska,
Mato Leaković
2. Divjaktin Dimitrija, vodnik, strojar, grkoistočna, ruski, 1886., Nikolajev,
Hirsonska, Josip Maršić
3. Dječikov Fiodor, pješak, ratar, grkoistočna, ruski, 1888., Halajidov, Kievska,
Manda Leaković
4. Filat Vasilj, pješak, ratar, grkoistočna, ruski, 1881., Ćepurleka, Penzinska,
Martin Golubičić
5. Filimov Antun, pješak, ratar, grkoistočna, ruski, 1881., Trnovka, Penzinska,
Kata Juzbašić
6. Greazunov Aleksander, kapral telefonista, bravar, grkoistočna, ruski, 1892.,
Nikolajev, Hirzonska, Stjepan Njerš
7. Jegar Patapa, pješak, ratar, grkoistočna, ruski, 1882., Diremnji Mekinjinji,
Penzinska, Ignac Maršić
8. Kokorin Ivan, pješak, ratar, grkoistočna, ruski, 1876., Kuratino, Penzinska,
Franjo Lešić 371
9. Kuzunani Ivan, pješak, ratar, grkoistočna, ruski, 1875., Malaranje, Petrograd-
ska, Manda Jemrić
10. Mačjovek Antun, pješak, rimokatolik, ruski, 1894., Novo Bradno, Varšavska,
Stjepan Juzbašić
11. Ničajov Osif, pješak, ratar, grkoistočna, ruski, 1881., Kuratino, Penzinska,
Antun Domaćinović
23
Š. Dautović, Uspomena Bošnjačanima, str. 118.

12. Prašvirjin Ivan, pješak, ratar, grkoistočna, ruski, 1881., Novo Čerkasi, Pen-
zinska, Manda Bilić
13. Reišić Jakob, pješak, ratar, luteran, njemački i ruski, 1872., Serbakovka, Sara-
tovska, Josip Deitelbaum
14. Sugrobov Ilija, pješak, ratar, grkoistočna, ruski, 1881., Bissonov, Penzinska,
Jozo Maršić.24
Od 27. travnja do 20. svibnja 1916. u mjestu se pojavila pošast crnih boginja od
koje je oboljelo šest, a umrlo dvoje ljudi. Uvedena je karantena i vojnička straža te
obavljeno cijepljenje svih stanovnika. Tada je u Bošnjacima živjelo 4.840 stanovni-
ka, od kojih je 854 bilo u vojsci, a 48 odsutnih.25
Rad škole i općine te primanje hercegovačke djece

Župnik Galović je u spomenici 1917. godine pisao o cijenama hrane i kućnih
potrepština, prikupljanju milodara za gradnju zavjetne crkve sv. Josipa u Zagrebu,
dugotrajnoj suši i poskupljenju hrane, gradnji poklonca sv. Antuna Padovanskoga
te blagoslovu Gospina kipa za poklonac u Zelenom kraju (danas Savska ulica), odr-
žavanju pučkih misija i prikupljanju novca za crkvu riječkih kapucina, a ponovno
je aktualizirano i pitanje gradnje nove župne crkve.26
U školskoj spomenici se spominje smrt negdašnjega i izbor novoga austrougar-
skog cara i kralja te razrješenje dosadašnjega i imenovanje novoga hrvatskog bana.
Obuka je počela službom božjom dne 1. rujna.
Promjena u učiteljskom zboru nastala je tim, što je otpisom kr. županijske oblasti
u Vukovaru od 27. lipnja 1916. br. 18.349 namjesna učiteljica Anica Šimić riješena
učiteljske službe, a otpisom iste oblasti od 23. kolovoza 1916. br. 25.893 imenuje se
namjesnim učiteljem Milan Schulz.
Mjeseca svibnja 1917. premješten je vjeroučitelj kapelan Stjepan Majstorović, a
naslijedio ga je kapelan dr. Josip Ivančić.
24
Prema: Š. Dautović, Uspomena Bošnjačanima, str. 119. O ruskim zarobljenicima vidjeti i članak
Vinka Juzbašića: Ruski ratni zarobljenici u Bošnjacima 1916. godine, Hrašće, god. XVII., br. 41.,
prosinac 2012. – svibanj 2013., Drenovci, 2013., str. 81.-84.
25
Š. Dautović, Uspomena Bošnjačanima, str. 24. i Boginje u Bošnjaci 14 dnevne iskazne skrižaljke,
Zavičajni muzej Stjepana Grubera u Županji.
26

Nastojanjem dekana i župnika g. Marijana Galovića daruje crkveni odbor deset
učenika knjigama društva Sv. Jeronima za god 1916.
Dana 21. studenoga 1916. preminulo je Njegovo cesarsko i kraljevsko apostolsko
Veličanstvo naš kralj Franjo Josip I.
Naslijedio ga je na prijestolju Njegovo Veličanstvo car i kralj Karlo IV.
Naredbom kr. hrv.-slav.-dalm. zemaljske vlade, odjela za bogoštovlje i nastavu od
24. ožujka 1917. br. 7090. određeno je, da se kod svih nižih pučkih škola po selima
ima do konca ove godine držati samo pretpoldašnja obuka na sve djelatne dane, a s
potpunim brojem obučenih sati. (…)
Školskoga vrta nema, pak se nije obučavalo praktično u ratarstvu, voćarstvu ni
pčelarstvu.
Školu je pregledao dne 16. ožujka 1917. kr. županijski školski nadzornik
Milutin Mayer.
Ispit sa školskom djecom obavljen je dne 28. lipnja, a zaključak školske godine dne
30. lipnja. (…)
Previšnjim ručnim pismom od 19. lipnja 1917. riješen je Preuzvišeni gospodin
ban dr. Ivan Skerlecz od Lomnice u milosti službe bana kraljevina Hrvatske, Slavo-
nije i Dalmacije.
Njegovo cesarsko i apostolsko kraljevsko Veličanstvo blagoizvoljelo je riješenjem od
5. srpnja o. g. dra Stjepana Tropscha na vlastitu molbu odriješiti od mjesta odijelnoga
predstojnik kr. hrv.-slav.-dalm. Zemaljske vlade, odijela za bogoštovlje i nastavu.
Novim banom imenovan je Antun pl. Mihalović, a odjelnim predstojnikom za
bogoštovlje i nastavu Milan Rojc.27
U službenome županijskom izvješću zabilježena je promijena općinskoga načel-
nika te umirovljenje blagajnika.
U općini Bošnjaci: Važniji zaključaka nije bilo.
Pregledanje uredskih poslova i škontracija opć. blagajne obavio je kr. kotarski pred-
stojnik Slavko Marković 6 puta i u redu pronašao.
Promjena u godini 1917. u općini Bošnjaci nije bilo.
27

U godini 1917. zahvalio se na časti opć. upravitelja Mato Leaković, a mjesto istog
izabran je općinskim načelnikom Mato Babogredac, općinski blagajnik i II. bilježnik
Stjepan Lešić umirovljen je, a na njegovo mjesto izabran je Andrija Slošić.28
Školske godine 1916./17. bilo je u Bošnjacima 467 učenika (sposobnih 328,
nesposobnih 139, ubrojivši i neispitane radi nemarnoga polaza škole).29
Tijekom godine Galović bilježi aktivnosti vezane za crkveni život (nabava kipa
sv. Josipa za župnu crkvu, gradnja poklonca sv. Roka, rad jednoga društva i sl.), ali
i cijene namirnica.30
U školskoj spomenici se, uz uobičajenu statistiku, spominje skidanje cijevi žu-
pnih orgulja te dolazak siromašne djece iz Hercegovine.
Među polaznicima svakdanje škole bilo je 6 dječaka istočno-pravoslavne vjere, a
ostalo su sve rimokatolici.
Prema naredbi kr. zem. vlade, odjela za bogoštovlje i nastavu od 14. kolovoza
1917. br. 21.456, školska je obuka počela dne 1. listopada.(…)
Promjene u učiteljskom zboru nema. (…)
Po naredbi kr. ug. ministra za zemaljsku obranu od 29. listopada 1917. br. 23.738
o upotrebi orguljskih cijevi u ratne svrhe, skinute su na našim orguljama cijevi, koje su
na vanjskoj površini orgulja montirane. Nu te cijevi nisu odnešene, nego će se kadgod
opet na orgulje postaviti.(…)
Mjeseca prosinca 1917. stiglo je u Bošnjake 75 djece hercegovačke, svi iz okoline
Mostara, da budu ovdje kod dobrih ljudi na prehrani za vrijeme rata. (…)
Školski vrt još nije osnovan.
Rimokat. župni ured u Bošnjacima nadario je i ove godine deset najboljih učenika
knjigama društva sv. Jeronima za god. 1917. (…)
Polaz škole je krivnjom općinskoga poglavarstva vrlo nemaran.
Školu je pregledao dne 13. ožujka kr. županijski školski nadzornik dr. Higy –
Mandić.
28
Izvještaj o stanju javne uprave u županiji Srijemskoj za upravnu godinu 1917., Tiskara „Srijem-
skih novina“ u Vukovaru, 1918., str. 129.- 130.
29
30

Ispit sa školskom mladeži obavljen je dne 28. lipnja, a zaključak školske godine 28.
lipnja.31
Školske godine 1917./18. bilo je ukupno 386 polaznika škole (sposobnih 266,
nesposobnih 120 – ubrojivši i neispitane radi nepolaska škole).32
Kratkotrajno bezvlašće i svršetak rata

Dramatični događaji vezani za svršetak rata najopširnije su zabilježeni u župnoj
spomenici.
Kako se već navršavala i četvrta godina rata nije čudo, da su vojnici već počeli s
fronte bježati i skrivati se po šumama. Nisu htjeli više ratovati a i glad ih vele na fron-
ti s fronte tjerao. I u selu su mnogi većinom velikom samo mladi bježali i skrivali se
pred žandarima po šumama okolnim a i bjegunci iz drugih krajeva prolazili su kroz
ove šume i na stanove zalazili i tražili hrane. Jedan momak iz Otoka skrivo se ovdje u
selu kod druga pa je jedne noći bio ubijen u jednom dvorištu. U listopadu se već osjeća-
lo, da će država Austrougarska pasti. Narodi Austrije su odlučili se prema narodnim
težnjama u nove države grupirati kada Nijemci i Madjari monarhije nijesu htjeli
udovoljiti opravdanim narodnim zahtjevima u monarhiji. Osnovano Narodno Vije-
će u Zagrebu imalo je voditi u slučaju rasula Austrije rad za samostalnošću nove do-
movine. Po svoj zemlji se imala osnovati narodna vijeća, sudovi i straže za održanje
mira u čas pada države. Pad države a slobodu nove domovine upotrijebili su po svoj
zemlji nezadovoljni elementi za plačkanje i otimanje tudjega imetka. Tako se dogodi-
lo iznenada i u Bošnjacima. Oni koji su se vratili iz Rusije, oni s fronte, i oni koji su bili
pobjegli i skrivali se oćutili su, da nema vlasti, pa su naumili krasti, otimati, robiti.
Ovdje se nije na vrijeme osnovalo ni vijeće ni narodna straža. Boljševici ili kako se oni
sami nazivali „komite“ sastali su se u gostioni Jug u ½ 7 31. listopada. Bubnjem dali
znak i navalili najprije na obćinu, razoružali redare, pokrali njeke stvari i pošli pljač-
kati židovske dućane. Uz put su razbili na župnoj kući jedno okno. Istu noć u oči svih
svetih okrali strahovito dućane trgovaca, Deutelbauma »Judice«, Krausa, Slomovi-
ća, Taihnera, ne samo stvari iz dućana nego i privatne stanove. Nije to bilo dosta. Bio
je samo početak zala. Još istu noć su vikali njeki u „parokiju“ ali je glavni vodja Mato
Bučki (Grigić) odgovorio ima još noći. Na Svisvete dan klečanja u župi bio je
najstrašniji dan pijančevanja, psovanja, pljačkanja. Već oko 8 sati sakupili se komite
pred gostionu i Rozeov dućan. Tu su pili, strahovito pucali cio dan osobito do 2 sata po
podne. U jutro su pootimali puške i municiju od svih poljara, lugara i nadlugara,
lovaca i postali gospodarima sela. U 8 sati je bio povik žito iz aprovizacije će se
31
32

izdijeliti. Bilježnika su prisili, da je morao cio dan biti s njim u društvu, tako i
natporučnika Njerša jer mu se prijetili upaliti mlin. Iz dućana Rozeova su krali po
danu što su htjeli i pili što su zahtijevali. Župniku je jutrom poručio vodja Bučki, da
pripravi novce i večeru. To je poručio po majci župnika. Na sv. misi je bilo malo svijeta
jer se bojao (nečitko V. J.) nered pucnjave. Sv. misu je služio župnik. Pod samom mi-
som, podizanjem bila je najstrahovitija pucnjava. Mislili smo svi prisutni, da je sada
navala na crkvu i župsku kuću. Ljudi su govorili, da takva pucnjava nije ni na fronti.
Po sv. misi mislilo se držati skupštinu ali je masa već bila pijana i pucala preko obćini,
da se nije moglo misliti ni htjelo držati skupštinu. Oko dva sata ošla je ta četa pucnja-
vom pod hrvatskim barjakom u bošnjački kraj te je po podne do sumračja pijančevala
u gostioni Mate Ćovina i Grge Verić. Na večernji je bilo malo svijeta jer se sve selo
uplašilo i bojalo pucnjavom polaziti. A radi toga je i klečanje prije završilo. Pošto se je
znalo da će biti provala u župni stan svjetovo je kapelan Martinčević da ode još prije
večernje od kuće, što je isti učinio i sklonio se u jednu čestitu kuću u Markovcu. Za
svaki slučaj sklonio je župnik odijela i rublja u komšijinu kuću. Kapelan je odlučio
ostati u kući i čekati misleći njemu neće ništa. O sumraku iza pet sati ostao je u kući još
zvonar, koji je došo kravu dojiti i mislio u 7 sati odzvoniti i otići. Nije još ni zaključo
kuće ni crkve. Majka župnika i kuharica se uklonile a i kapelan je na savjet za vreme-
na pobjego jer je čuo, da se i njemu prijete. U sumračje razišla se pljačkaška četa po selu
u manje odijele. Htjeli su opet i na večer robiti trgovinu Roze ali je jedan branio i po-
tukli se i tako se razbila pljačka. U župni dom ih je najprvo došlo oko 6-7. Vikali su
„popo“ večeru i novce i počeli pucati a na to je zvonar ostavio u muzlici mlijeko i pobje-
go ostavivši otvorenu kuću i crkvu. Prepozno ih je nekoliko. U župnom dvoru su pljač-
kari poharali i odnijeli skoro sve a pomogli im cigani koritari, koje su dozvali. Iz svih
soba cijele kuće odnešene su sve stvari i sve slike osim njekoliko stvari na koje nisu do-
spjeli jer je noć im bila prekratka. Sa tavana, i smočnice su odnijeli sav spremljeni ži-
vež. Iz hambara su ukrali oko 15 metara žita i 2 metra ječma, iz zvonarove sobe nje-
gova odijela i ćebe, iz podruma su odnijeli sve piće u buradi i flašama kao i sve posudje
osim petaka, koga su u podrumu izpraznili a bilo je 15 akova vina u buradi i 70 lita-
ra vina u flašama, 2 akova šljivovice i četvrt pripečene. U crkvi su pokrali sa svih olta-
ra sve oltarnike tako da su ostali oltari goli a ukrali su i ponjavce ispred oltara. Palili
su vatru u crkvi i svim sobama. U kapelanovoj su sobi večerali. U kancelariji su polu-
pali željeznu crkvenu blagajnu „Verbheimer“. Okolišni ljudi pripovijedaju, da su cije-
lu noć iz kuće vukli a lupanje kase čulo se daleko. Iz nje su odnijeli gotova novca oko
3.000 kruna. Iz nje su izbacili zakladne misne listove i mnoge spalili i rastrgali a sve
zagadili. Tako i obveznice. Uložnice su osim jedne nadjene medju razbacanim papiri-
ma. Dolnji dio kase su u obće ukrali samo vrata ostavili. Iste noći su opljačkali i mnoge
druge kuće. Stavljali su puške na prozore i vikali ili novac ili život a mnogima su i
stvari nosili. Tako su opljačkali supruge Jug, opančara Smiljanić gdje su razbili i kasu
obrtne zadruge, opančara Golubović, nadlugara u miru Novoselac, udovicu Jakšić,

išli su i Evi Juzbašić Marijančevoj, opljačkali sitničara kovača Martina Staničić i od
udove Eve Kikine Golubičić oteli novce. Najavili su mnogima, svakom boljem gazdi
da će redom otimati i podijeliti na koncu i marvu, da svi budu jednaki. Strah i trepet
bio je velik. Mnogi su sve stvari iz soba odselili. Za treću noć su bile druge kuće odre-
djene. Ljudi su mnogi se sastajali, da se zajednički brane. Samo oružja nije bilo a
ljudi u strahu nisu se mogli organizirati i suprotstaviti toj boljševičkoj četi. Sve su to na
žalost bili sami seljani – domaći ljudi. Na redu su bili da budu opljačkani i svi „mol-
baši“ i svi, koji su za vieka štogod stekli. Treba sve izjednačiti, to je bilo geslo! Osvanuo
je dušni dan ali iza strašne noći nije bilo nikakve pobožnosti za mrtve. Župnik i kape-
lan su jedva mogli očitati male mise kad su oltare uredili vidilo se, da će biti sve veće
zlo pa se ljudi ipak počeli dogovarati, kako da stanu tome na put. Oko 10 sati u jutro
bivši oruž. stražmeštar Martin Bertić skupio je iz Pogana njekoliko ljudi, da počne
organizirati obranu. U to je naišla iz Vrbanje „narodna straža“ pozvana u Županju
radi reda pa je ovdje zastala i zgražala se, kad je čula, što su počinili bošnjački boljše-
vici. Narod je označio za kolovodje Bučkog i Maslaja i govorio, da bi nje kao kolovodje
trebalo streljati medjutim domaći njeki ljudi molili su, da im se kao zavedenim opro-
sti. Uz pomoć narodnog vijeća iz Vrbanje osnovana je ovdje narodna straža, koja je sa
vrbanjskim pošla odma tražiti krivce i ukradene stvari. Župnikovih stvari je bilo naj-
više kod ciganih. Čitava procesija ciganka vratila je slike i razne predmete u župni stan
a posudja su dovezli cigani na devet kola. U narodnu stražu su odma stupili većinom
sami plačkari, da prave mir i red u selu i da istražuju počinjene kradje. U Vinkovce je
javljeno Narodnom Vijeću i zamoljeno da pošalje radi reda i došao je major Bosnić sa
Srbijancima i strojnim puškama, vodio istragu, pronalazio pljačkare i izdavao naj-
strože pretnje, da se kradjene stvari vraćaju, batinjao plačkare a Bučkoga poveo sobom
i odpremio u Osijek. Narodno Vijeće u Bošnjacima bojalo se uredovati kako bi trebalo
jer se bojalo osvete svojih ljudi pače zazorno im bilo i djelovanje dodijeljenih straža i
Srbijanaca. Ljudi su radje zakopavali i uništavali stvari negoli vraćali. Sada je došo
stid a bilo je i iz boljih kuća dosta pojedinaca, koji su se pljačkanjem stvarih domogli.
U crkvi su se oni lopovi kako vele zvonar i opoganili na tri mjesta. Pronadjeni su po
svjedocima krivci, koji su kasu lupali a svjedok Ilija Lešić je svjedočio, da je bio prisu-
tan i vidio kako je Andra Perišin Vinković iz kase izvadio limenu kutiju u kojoj bilo
2600 K i metnio pod svoje špenzle. Toga je otac takodjer za župnika Liebalda kao
zvonar pokro crkvenu kesu a do smrti je bio kao prosjak i takav umro. Sin misli, da će
se bolje od oca svoga nadjenim okoristiti. O svim dogadjajima vodila se velika istraga,
koju će dovršiti konačno sudbeni stol u Osijeku. O novoj godini bilo se pročulo da se
opet sprema plačka pa je kot. oblast pozvala opet njekoliko Srbijanaca za očuvanje
reda. Tome se protivio obć. načelnik Babogredac Mato inače vodja seljačke Radićeve
stranke u selu, pa je bio po vojnoj komandi u Vinkovcima svrgnut a uprava općine bila
povjerena obć. bilježniku Š. Dautoviću. Da su se i u Bošnjacima prigodom prevrata
mogli zbiti ovi nemili dogadjaji uzrokom je, što su mnogi bili u roblju u Rusiji pa vi-

dili kako se revolucijonarci boljševici u Rusiji dijelili i otimali pa su snovali onda kako
će i oni a i bili su medju ovim najviše i skoro jedino, koji ni prije rata nisu htjeli ništa
raditi ili su svoje neradom i pijanstvom upropastili. Tima je sada prijala nauka o dio-
bi tudjega vlasništva. Odluke Narodnog Vijeća o sjedinjenju Hrvatske sa Srbijom u
jedno kraljevstvo ostala je usljed ovih dogadjaja skoro i neopažena, jer je narod slobodu
domovine posve izgubio s vida. Svečanom misom zahvalnicom proslavljeno je ovo sje-
dinjenje i u župnoj crkvi.33
O ovim događajima pisano je i u bošnjačkoj Školskoj spomenici, osječkome
Jugu te vrbanjskoj župnoj spomenici.34
Propast Austro-Ugarske Monarhije i stvaranje Kraljevstva Srba, Hrvata i Slove-
naca ravnajući učitelj Robotić opisao je u Školskoj spomenici.
U svjetskoj povijesti zbivaju se veoma znameniti događaji. Rat se primiče kraju. U tim
vrlo teškim vremenima u životu našega naroda, kad se udaraju temelji slobodnoj jugosla-
venskoj državi, stvorilo se mjeseca listopada 1918. narodnim povjerenjem Narodno Vijeće
kao predstavnik ujedinjenog naroda Slovenaca, Hrvata i Srba i otpočelo je ovih dana svoj
značajni posao, koji ono ima da izvrši za organizaciju narodnih snaga, te za postignuće
velikih svojih ciljeva u svrhu ostvarenja osnove za našu zajedničku slobodnu državu.
Svjetski je rat napokon svršen. Posljedice njegove ne dadu se još pregledati. Zda-
nje stare Evrope uzdrmano je do temelja. Dinastije odstupaju. Duh republikanski
preotima maha. Amerikanske čete dopremljene u velikoj količini na evropska boji-
šta, dale su odlučnu prevagu ententinim četama. Veliki obračun se približio i sada
predstavnici imperija plaćaju gubitkom prijestolja svoje pogrješke. Stalo se lomiti i u
Austro-Ugarskoj. Vidjelo se, da su nade središnjih vlasti na pobjedu potpuno ništetne,
pa su zato poduzimani koraci, da se dođe do mira. Ali prekasno. U habsburškoj mo-
narkiji napreduje proces rastave u pojedine dijelove brže, nego bi se itko tome nadao.
Vladarev manifest, koji je navijestio federativno preustrojstvo Austrije, a pridržao in-
tegritet zemalja ugarske krune, došao je prekasno, a ni po svojem sadržaju nije mogao
zadovoljiti narode. Oni su ga otklonili, pa su narodna vijeća stala uzimati sudbinu
naroda u svoje ruke. Tako je i slavenski jug monarkije izreko na hrvatskom saboru 29.
listopada potpuno odcjepljenje svih hrvatskih zemalja od Austro-Ugarske te se izjavio
za osnutak države Srba, Hrvata i Slovenaca. Za Zagrebom se povela i Ljubljana,
pak Dalmacija te Bosna i Hercegovina.
33
34
Školska spomenica, šk. g. 1918./19., OŠB.; Pljačkanje u Bošnjacima, Jug, god. I., br. 207., Osijek,
8. studenoga 1918., str. 3.-4.; Liber memorabilium parochiae Vrbanja od god. 1893., str. 13., Župni
ured Vrbanja i Srpski komite u Vinkovcima, Jug, god. I., br. 207., Osijek, 8. studenoga 1918., str. 4.

U Hrvatskoj i Slavoniji povjerilo je predsjedništvo Narodnoga Vijeća u svojoj sjed-
nici od 29. listopada vrhovnu vlast dosadašnjemu banu Antunu Mihaloviću. Pred-
sjedništvo vlade Narodnoga Vijeća sačinjavaju: dr. Korošec kao predsjednik, a dr. Ante
Pavelić i Svetozar Pribićević kao podpredsjednici. Povjerenik za poslove bogoštovlja i
nastave imenovan je dr. Milan Rojc, a za druge poslove razni drugi povjerenici.
Ova vlada radi od 30. listopada faktično poslove sveukupne državne uprave u Hr-
vatskoj i Slavoniji. Sve građanske i vojne oblasti su uređene te su već položile i prisegu
Narodnomu Vijeću.
Svršetak rata je doveo i do rasula vojske, jer se čete sa bojišta vraćaju u svoj zavičaj.
Proglašenje jedinstvene države SHS.
Dana 24. studenoga na večer održana je historijska sjednica središnjega odbora Na-
rodnoga Vijeća SHS pod predsjedanjem potpredsjednika Svetozara Pribičevića u kojoj je
nakon zaključnih riječi predstavnika svih stranaka i grupa primljen ovaj predlog:
„Narodno Vijeće SHS, u skladu sa svojim dosadašnjim zaključcima i prema izjavi
kraljevine Srbije, proglašuje ujedinjenje države Slovenaca, Hrvata i Srba, obrazova-
ne na cijelom neprekinutom jugoslavenskom području bivše austro-ugarske monarkije
s kraljevinom Srbijom i Crnom gorom u jedinstvenu državu Srba, Hrvata i Slove-
naca…“ te je ujedno izabran odbor, koji će u sporazumu s vladom kraljevine Srbije
provesti organizaciju jedinstvene države.(…)
Dana 1. prosinca 1918. proklamirao je Njegovo Veličanstvo prijestolonasljednik
Aleksandar jedinstvo našega troimenoga naroda Srba, Hrvata i Slovenaca u jedin-
stvenu državu tih triju dijelova jednoga te istoga naroda, a pod žezlom dinastije Ka-
rađorđevića.35
Broj poginulih i umrlih, povratak zarobljenika te časnici

U Prvome svjetskom ratu, koliko je to sada poznato, poginulo je i umrlo 105
vojnika iz Bošnjaka, a ubijeni su vojni bjegunac Marko Ozdanovac iz Otoka te
ruski zarobljenik Grga Paladjuk.36
Godine 1918. zavladala je u gotovo cijelome svijetu španjolska gripa („španjol-
ska groznica“ ili „španjolska bolest“). Gripa se pojavila i u Bošnjacima pa je o njoj
35
36
V. Juzbašić, Bošnjačani u Prvome svjetskom ratu, str. 140.-147.

pisano u obje spomenice. U Školskoj spomenici Robotić je zabilježio tek to da je
škola bila zatvorena od 20. listopada do 18. studenoga.37
Župnik Galović je bio nešto opširniji: Kako po cijelom svijetu tako je španjolska
bolest pohodila i župu Bošnjake. Harala je u župi od polovice listopada do konca stu-
denoga. Nije skoro bilo kuće gdje je nije bilo a u mnogim kućama bili su svi bolesni. U
njekim kućama umrlo je po troje u kući. Za vrijeme te bolesti umrlo je 85 i više nego u
cijeloj godini do te bolesti (t. j. 75).38
Prema matici umrlih od španjolske gripe u Bošnjacima su umrle 72 osobe. Pre-
ma starosti najviše je umrlih bilo među djecom i mladima (do 21 godinu ukupno
30), a prema spolu tek nešto više žena. Bolest je trajala dva mjeseca, počela je kon-
cem listopada, a prestala koncem prosinca 1918. godine.39
Svršetkom rata najprije se vraćaju zarobljeni Bošnjačani iz ruskoga, a sljedeće,
1919. godine i iz francuskoga i talijanskoga zarobljeništva. Rijetki preostali zaro-
bljenici vraćaju se tijekom 1920. i 1921., a posljednji tek 1923. godine.40
Od Bošnjačana koji su bili časnici u vrijeme rata poznata su devetorica: satnik
mirovinskoga staleža Andrija Lešić (1916.), general-major Anton Lešić (1918.),
vjerojatno pukovnik Ferdo Domaćinović (1914.), kapetan Ivan Probojčević
(1919.), natporučnici Franjo Leaković, Ivan Bašić, Stjepan Njerš/Nyerš i Ilija Jak-
šić (1918.) te poručnik u pričuvi Franjo Hartman (1917.).
Umjesto zaključka
U tekstu je kronološko-tematski dan pregled svih važnijih zbivanja u Bošnjaci-
ma, a iz njega se vrlo zorno može pratiti kako se mnoga globalna zbivanja u Europi i
Monarhiji tijekom Prvoga svjetskog rata odražavaju u jednom velikom hrvatskom
mjestu u Srijemskoj županiji.
LITERATURA
 Boginje u Bošnjaci 14 dnevne iskazne skrižaljke, Zavičajni muzej Stjepana Grubera u
Županji.
37
Prema: Školska spomenica, šk. g. 1918./19., OŠB.
38
Brevis historia, str. 53., ŽUB.
39
Prema: Matica umrlih od god. 1911 – 1931., Matični ured Županja.
40
Brevis historia, str. 53.-54. , 59., 97., 100., 103. i 112., ŽUB.

 Brevis historia Memorabilium Parochiae R. Catholicae Bošnjacens deducta Anno 1862.,
str. 89. – 90., Župni ured Bošnjaci.
 Definitivni rezultati popisa stanovništva od 31. januara 1921. god., Državna štampari-
ja, Sarajevo, 1932., str. 282. – 283.
 Feldbauer, Božidar, Leksikon naselja Hrvatske, prvi svezak, Mozaik knjiga, Zagreb,
2004., str. 63.
 Galović, M., Gibanje pučanstva u biskupiji, Župa Bošnjaci (od g. 1914 – 1930.), Gla-
snik biskupija Bosanske i Srijemske, teč. LVIII., br. 5., Đakovo, 15. ožujka 1930., str. 48.
– 49.
 Horvat, Rudolf, Srijem, naselja i stanovništvo, Hrvatski institut za povijest, Podružni-
ca za povijest Slavonije, Srijema i Baranje, Slavonski Brod, 2000., str. 53. – 54.
 Imenik dostojanstvenika, činovnika i javnih službenika Kraljevina Hrvatske i Slavonije
1918., Kr. Hrv.-Slav.-Dalm. zemaljska vlada, Zagreb, 1918., str. 4., 5., 41., 93. i 113.
 Iskaz groblja u području općine Bošnjaci u godini 1919., fond Kotarska oblast Županja,
Državni arhiv u Osijeku.
 Izvještaj o stanju javne uprave u županiji Srijemskoj za upravnu godinu 1917., Tiskara
„Srijemskih novina“ u Vukovaru, 1918., str. 129. – 130.
 Jarm, Antun, Dijecezanski svećenici koji su djelovali na sadašnjem području Biskupije
Đakovačke i Srijemske od 1701. do 2003. godine, Biskupski ordinarijat, Đakovo, 2003.,
str. 154. – 155.
 Jelić, Ivan, Povijest Crvenog križa u Županji 1914 – 1977., Općinski odbor Crvenog
križa i Muzej u Županji, Županja, 1978., str. 28. – 35.
 Juzbašić, Vinko, Bošnjačani u Prvome svjetskom ratu: Zapisi, dokumenti i predaja poto-
maka, Vlastita naklada i Tiskara Pauk, Bošnjaci, 2013.
 Juzbašić, Vinko, Brošura književnika Šimuna Dautovića, Godišnjak, br. 11., Ogranak
Matice hrvatske Nova Gradiška, Nova Gradiška, svibanj 2011., str. 112. – 114.
 Juzbašić, Vinko, Dva političara iz Bošnjaka, Hrašće, god. V., br. 19., Drenovci, siječanj
– ožujak 2000., str. 61. – 68. (posebno 61. – 64.).
 Juzbašić, Vinko, Pisac Šimun Dautović, Godišnjak, br. 2., Ogranak Matice hrvatske
Nova Gradiška, Nova Gradiška, lipanj 2001., str. 117. – 121.
 Juzbašić, Vinko, Pobožnost Bošnjačana u Prvome svjetskom ratu, Vjesnik Đakovač-
ko-osječke nadbiskupije i Srijemske biskupije, god. CXXXXI., br. 3.-4. (2384), Đakovo,
2013., str. 255. – 259.
 Juzbašić, Vinko, Ruski ratni zarobljenici u Bošnjacima 1916. godine, Hrašće, god.
XVII., br. 41., prosinac 2012. – svibanj 2013., Drenovci, 2013., str. 81. – 84.
 Juzbašić, Vinko, Smrt bošnjačkoga kapelana Stjepana pl. Harče 1915. godine, Vje-
snik Đakovačko-osječke nadbiskupije i Srijemske biskupije, god. CXXXX., br. 10.-11.
(2381), Đakovo, 2012., str. 834. – 836.
 Juzbašić, Vinko, Svećenik Marijan Galović (1872. – 1950.), Vjesnik Đakovačke i Sri-
jemske biskupije, god. CXXXI., br. 3., Đakovo, 2003., str. 223. – 224.

 Korenčić, Mirko, Naselja i stanovništvo SR Hrvatske 1857 – 1971., Jugoslavenska aka-
demija znanosti i umjetnosti, Zagreb, 1979., str. 785.
 Liber memorabilium parochiae Vrbanja od god. 1893., str. 13., Župni ured Vrbanja.
 Macan, Trpimir (ur.), Hrvatski biografski leksikon 4, Leksikografski zavod »Miroslav
Krleža« Zagreb, 1998., str. 560. – 561.
 Matica umrlih od god. 1911 – 1931., Matični ured Županja.
 Narodnosni i vjerski sastav stanovništva Hrvatske 1880. – 1991. po naseljima 5, Držav-
ni zavod za statistiku, Zagreb, 1998.
 Pljačkanje u Bošnjacima, Jug, god. I., br. 207., Osijek, 8. studenoga 1918., str. 3. – 4.
 Popis žiteljstva od 31. prosinca 1910. u Kraljevinama Hrvatskoj i Slavoniji, sastavio i
izdao Kr. zemaljski statistički ured u Zagrebu, Zagreb, 1914., str. 362. – 363.
 Srpski komite u Vinkovcima, Jug, god. I., br. 207., Osijek, 8. studenoga 1918., str. 4.
 Šisler, Slavko (ur.), Gradovi i općine Republike Hrvatske, Mato Lovrak i Liber, Zagreb,
2007., str. 53. – 56.
 Školska spomenica, Osnovna škola fra Bernardina Tome Leakovića u Bošnjacima.
 Šokčević, Ivan, Sjećanje na političara Matu Babogredca, Bošnjaci 2. studenoga 2003.,
Dom, god. XI., br. 91./92., Zagreb, rujan/listopad 2003., str. 43. – 44.
 Šokčević, Petar, Zapisi iz olovnih vremena, Petar Šokčević i Proventus natura, Bošnjaci
– Đakovo, 2015., str. 17. – 27.
SUMMARY
The paper provides an overview of major events in the village of Bošnjaci (Vukovar
– Srijem County) during the years of World War I. A branch of the Red Cross was thus
founded in 1914. 1916 saw Russian prisoners in the village and collection of scrap iron
was organized. 75 children from Herzegovina were welcomed into the village to be
provided with food. The local primary school continued classes throughout the War, and
the end of the War saw a brief period of suspension of government, which ended with the
appointment of the National Council Committee. About 1000 inhabitants of Bošnjaci
participated in the War, nine of which are known to be officers, 105 soldiers fell in the
War, a chaplain died of typhoid fever (1915), 2 inhabitants died of small pox (1916) and
72 of the Spanish flu (1918)

Dr. sc. Agneza Szabo
Zagreb
JOSIP ŠILOVIĆ, VODITELJ ZBRINJAVANJA

DJECE U VRIJEME PRVOGA SVJETSKOG RATA
I UTEMELJITELJ ZAKLADE ZA KOLONIZACIJU
SIROČADI GLADNIH HRVATSKIH KRAJEVA I
ZAKLADE SIROČADI NAŠIH ISELJENIKA
U radu se, uz kraći osvrt na znanstveno i profesorsko, ali i političko djelovanje dr.
Josipa Šilovića, opširnije iznosi njegov humani i socijalni rad. On se potvrđuje u
Šilovićevim javnim nastupima u pogledu odgoja djece i prije izbijanja Prvoga
svjetskog rada, premda puni humanitarni uzlet dobiva kako u tijeku istoga rata
(1914. - 1918.), tako i poslije njega, sve do kraja Šilovićeva života, koji umire
u Zagrebu 1939. godine. Autorica je identificirala Šilovićevo djelovanje u soci-
jalnome radu, osobito u pogledu zbrinjavanja više tisuća djece koja su zbog rata
ostajala bez svojih očeva i braće, i tako bila prepuštena gladi i umiranju. Da ih
zaštiti, Šilović ih je zajedno sa suradnicima uspijevao smjestiti širom Hrvatske,
ali dobrim dijelom i u ondašnju Srijemsku županiju. Šilović je skrbio o njima
preko udruga koje je osnivao, i u čijem je središtu Narodna zaštita - zajedno sa
svojim suradnicima, među kojima su bili i istaknuti katolički laici. U zbrinja-
vanju djece iz Istre i južnih hrvatskih krajeva, također i iz Bosne i Hercegovine,
nije se pitalo niti za vjeru niti naciju potrebnih, već samo za spašavanje njihovih
života. Kad je godine 1938. u Beogradu otvorena Izložba o zaštiti djece u doba
rata, ali i poslije, na kojoj se željelo prikazati sve što se učinilo za djecu u Srbiji, ali
uopće i u Jugoslaviji, na njoj nije bilo niti spomena o Hrvatskoj. Niti o Zagrebu,
niti o velikoj akciji spašavanja djece od strane Narodne zaštite za vrijeme Prvoga
svjetskog rata, kao i poslije. Organizatori spomenute izložbe namjerno su prešu-
tjeli Hrvatsku i Zagreb, koji su prema njima bili na “suprotnoj strani’’ sve vrijeme
Prvoga svjetskog rata. Osim toga, Šilovićevo ime s dobrotvornih zaklada koje je
osnovao uklonjeno je nakon 1945. godine.
Ključne riječi: Liga, rat, politika, Narodna zaštita, obitelj, suradnici, ratna
siročad, Srijemska županija, zaklada
Josip Šilović, voditelj zbrinjavanja djece u vrijeme Prvoga svjetskog... 293

Tko je bio Josip Šilović – kratka biografija
Prije nego što izložim temu označenu u naslovu, smatram potrebnim barem
kratko iznijeti i nekoliko važnih karakteristika o životu i radu Josipa Šilovića,
kako prije, tako i poslije Prvoga svjetskog rata. Bio je Josip Šilović ugledni hrvat-
ski pravnik, pedagog, sveučilišni profesor, rektor Sveučilišta u Zagrebu, političar
i saborski zastupnik, a po završetku Prvoga svjetskog rata u Kraljevini Jugoslaviji
bio je prvi ban Savske banovine i senator (1929. – 31.), a od 1929. član Vrhovnoga
zakonodavnoga savjeta.
Rođen je Josip Šilović u mjestu Praputnjak kraj Bakra 8. rujna 1858. god., a
umro je u Zagrebu 9. svibnja 1939. Bio je dijete hrvatskoga iseljenika koji je stra-
dao kao šumski radnik, ostavivši za sobom udovicu s četvero djece, koja je teškim
radom pralje i drugim sličnim poslovima uspijevala školovati sina Josipa, sve do
završetka Pravnoga fakulteta u Zagrebu i stjecanja doktorata znanosti iz područja
prava (1884.).
Nakon završetka studija Šilović je prvih deset godina rada službovao u sudstvu
i upravi (1883. – 1893.). Potom je kraće vrijeme bio profesor građanskoga i par-
ničnoga postupka na Pravnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu (1894. – 1897.),
te potom kroz dugi niz godina na istome Sveučilištu profesor kaznenoga prava i
kaznenoga postupka te filozofije prava (1894. – 1924.). U međuvremenu je bio i
rektor Sveučilišta (1898. – 1899.), a u doba Prvoga svjetskog rata (1914. – 1918.)
i poslije njega, uz spomenute službe, posvetio se i socijalnome radu. U njegovu je
žarištu zbrinjavanje nezbrinute djece, pa i obitelji, koja su uslijed ratnih stradanja
ostala bez ‘’hranitelja’’, očeva i braće.
Sudjelovao je Šilović kroz niz godina i u političkome radu. Do sloma Au-
stro-Ugarske (1918.) bio je i jedan od istaknutijih članova Narodne stranke, za-
stupnik u Hrvatskom saboru i saborski delegat u Ugarsko-hrvatskom saboru. U
radu Hrvatskoga sabora zauzimao se i za odgoj i zaštitu djece, kako ne bi padala u
najrazličitije poroke, i uopće delikventna ponašanja. Upozoravao je i na probleme
obitelji, kao i odgoja djece. Među njima su i loši zakoni o radu, prema kojima je
prosječno radno vrijeme trajalo od 12 do 14 sati dnevno.1 Tako, kada se u Hrvat-
skome saboru godine 1901. raspravljalo o donošenju Zakona o prisilnom odgoju
mladeži do 21. godine života, Šilović je kazao u Saboru i sljedeće: ‘’Visoki Sabore!
Nesretan sam kad čujem o agresijama mladih: tučnjave učenika i njihovih vršnjaka,
1
Ovdje ističem Zakonski članak XVIII: 1884. zajedničkoga Hrvatsko-ugarskog sabora. Riječ je o
Obrtnom zakonu, čl. 10. koji je regulirao i spomenuto radno vrijeme. Vidjeti u: Sbornik zakona i
naredaba valjanih za Kraljevinu Hrvatsku i Slavoniju, Zagreb 1884.-1900. Kom. 10. Br. 30.

odlasku s nastave, krađama, psovkama i drugim zlodjelima. Uhvati me velika tuga
i samilost (…). Ni jedno čestito ljudsko srce, koje bije u grudima, ne može se ljutiti
na takovu siročad. Ne može se njih kriviti, a niti osuđivati! Čovjek ih mora žaliti.
Ali to nije dosta! Oni sami nisu krivi što su došli do toga. Djeca i mladi, u kojih
su roditelji nalazili dovoljno vremena za njih, koja su uživala ljubav i valjani odgoj
svojih roditelja, teško će postati takovi. Ako tražimo, visoki Sabore, razloge, s kojih
su ti mladi ljudi došli do toga da odlaze s nastave, da se ogriješe o tuđu imovinu, ili
su agresivnoga ponašanja, da uzimaju alkohol”, (danas bismo rekli još i droge), „ka-
zati nam je odmah: krivo je cijelo društvo i njegova struktura. Krivi smo mnogi od
nas, da su ta mlada stvorenja spala na takove grane, i postala tako nesretna. Tamo
gdje roditelji nađu dovoljno vremena za sebe i obitelj, tamo nema ili ima vrlo malo
zapuštene djece koja dođu na tako niske grane.“2 Šilović je također upozoravao da
se u Hrvatskoj ne može podići dovoljan broj domova za takvu djecu te da stoga tre-
ba dati prednost odgoju djece u dobrim obiteljima. Kako ćemo vidjeti, Šilović će
slične stavove zastupati u Ligi za zaštitu djece, osnovanoj u Zagrebu (1914.), koja
ubrzo prelazi granice Zagreba. Tada će savjetovati da se nezbrinuta djeca iz Istre,
Bosne i Hercegovine te južnih dijelova Hrvatske smjeste u obitelji, razumije se, kod
onih koje su solidne, i koje su željele uzeti takvu djecu na hranu i odgoj. Takvih je
obitelji bilo i u hrvatsko-slavonskim županijama, također i u Srijemskoj županiji.
Bio je Šilović i jedan od urednika publikacije Narodna zaštita, koja je nakon 1918.,
da bi se održala na životu, prerasla u udrugu Narodna zaštita - Savez dobrotvornih
društava. Po završetku rata utemeljitelj je i dviju zaklada: Zaklade za kolonizaciju
siročadi iz gladnih hrvatskih krajeva i Zaklade za siročad naših iseljenika, koje su
nosile njegove ime, ali je ono krajem godine 1945. uklonjeno.
Ističem da je Šilović također znatno unaprijedio struku kaznenoga prava i utje-
cao na kazneno pravno zakonodavstvo. Prinose o stanju u hrvatskom kaznenom
pravu objavljivao je u brojnim časopisima. Značajniji su stručni radovi Josipa Ši-
lovića: Nuždna obrana (1890.), Slobodna volja i kazneno pravo (1898.), Uzroci
zločina (1913.), O razvoju krivnje u hrvatskom kaznenom pravu (1912.), Zaštita
2
Dnevnik Sabora Trojedne Kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije u Zagrebu, 1901. Odabra-
ni odlomak iz Šilovićeva govora u prigodi donošenja Zakona o prisilnom odgoju do 21. godine
života u Kraljevini Hrvatskoj i Slavoniji. Ističem, premda je Hrvatski sabor, također i prema Hrvat-
sko-ugarskoj nagodbi (1868.) nosio naslov: ‘’Sabor Trojedne Kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dal-
macije’’ u Zagrebu, on je mogao donositi samo zakone za Hrvatsku i Slavoniju, ali ne i za Dalmaci-
ju, ili pak Istru. Za Kraljevinu Dalmaciju te pokrajinu Istru zakone su donosili Pokrajinski sabor
u Zadru i Pokrajinski sabor u Poreču, tako sve do sloma Austro-Ugarske (1918.). Ipak, tamošnje
hrvatske političke stranke surađivale su s političkim strankama u Hrvatskoj. Jednako je i naslov
bana glasio: ‘’Ban Trojedne Kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije’’, ali je on izvršnu vlast imao
samo u Hrvatskoj i Slavoniji, a u Dalmaciji i Istri ona je pripadala tamošnjem namjesniku.

ratne siročadi (1916.), Kazneno pravo, I. Opći dio (koautor Stanko Frank, 1929.)
i drugi. Kroz niz godina, uz druge publikacije, uređivao je i Mjesečnik Pravničkog
društva u Zagrebu (1892. – 1914). Napisao je i prvi hrvatski udžbenik Kazneno
pravo (1920.).3
Josip Šilović, voditelj osnivanja socijalnih ustanova za zbrinjavanje djece

Povijesna vrela svjedoče da su u Zagrebu postojale već i prije izbijanja Balkan-
skih ratova (1912. – 1913.), kao i Prvoga svjetskog rata (1914.), socijalne ustanove
koje su vodile brigu o nezbrinutoj djeci. Bile su to razne zaklade dobročinitelja
koje su tijekom ranijih stoljeća utemeljivali pripadnici plemićkoga ili crkvenoga
staleža, zatim pojedini imućniji građani te građanske udruge, ali i Katolička crkva.
One su preko svojih humanitarnih ustanova i sirotišta omogućavale zbrinjavanje
dijela siromašne djece. Znatnu ulogu imale su i srednje škole u gotovo svim hrvat-
skim gradovima, ali i Sveučilište u Zagrebu. Naime, svaka je od njih imala u svome
sustavu i dobro poznate Udruge za pomaganje siromašnim učenicima, ili pak Ka-
tolička djetička društva za školovanje obrtnika, a i njihovi najvažniji donatori bili
su plemstvo i svećenstvo, pokoji poduzetnik, ali i visoki crkveni dostojanstvenici,
ponajprije zagrebački kanonici, potom i nadbiskupi.
Ovdje mi nije moguće detaljnije opisivati prve socijalne korake pri osnivanju
Lige za zaštitu djece grada Zagreba, njezine dobročinitelje i mecene, kao niti čla-
nove uprave u koju je, uz druge ugledne osobe, ušla i gospođa Tina Šilović, supruga
dr. Šilovića. Ali, recimo da su na osnivačkoj sjednici 20. travnja 1912. prihvaćena
Pravila Lige za zaštitu djece, a Zemaljska vlada ih je potvrdila 20. srpnja iste godi-
ne. Međutim, zbog loših političkih prilika i teških sukobljavanja političkih stra-
naka, ali i zbog izbijanja Balkanskih ratova, prošla je godina i pol dana do novoga
saziva osnivačke skupštine Lige, koja je održana 11. siječnja 1914. Budući da je
Liga za zaštitu djece grada Zagreba djelovala tada samo na području grada Zagre-
ba, nadbiskup zagrebački dr. Antun Bauer prihvatio je molbu Upravnog odbora za
pokrovitelja toga društva. U radni odbor Lige ušli su ugledni privrednici, učitelji,
odvjetnici, predstavnici javne uprave, zdravstva, ali i supruge uglednika. Za pred-
sjednicu Lige izabrana je Malvina Holjac, supruga Janka Holjca, gradonačelnika
Zagreba, a za potpredsjednika Lige izabran je dr. Josip Šilović, koji uskoro postaje
i njezin predsjednik. Prostorije za rad društva dobivene su u kući samostana salezi-
janaca u Selskoj cesti br. 3 u Zagrebu, poslije u Ilici 64. Svrha Lige bila je pomoć si-
3
Velimir Deželić st., Šilović Josip dr., Znameniti i zaslužni Hrvati 925-1925. Zagreb, 1925., ur.
Emilij Laszowski, str. 253.-254.; Šilović, Josip, pravnik, Hrvatski leksikon II. (ur. Antun Vujić),
Zagreb, 1997., str. 518.

romašnoj i zapuštenoj djeci, uskoro i briga za ratnu siročad. Odmah je izabrano 60
povjerenika koji su primili zadaću osobito raditi na pronalaženju i izgradnji novih
povjerenika, uglavnom učitelja, koji će ovlašteno skupljati pomoć za potrebe djece
i mladih. Pravilima su predviđeni i zakladnici, kao i drugi donatori Lige.4
Međutim, nakon atentata u Sarajevu 28. lipnja 1914. i pogibije prijestolona-
sljednika i nadvojvode Franje Ferdinanda, Srbija se oglušila na ultimatum Au-
stro-Ugarske i nije ništa poduzela u kažnjavanju atentatora. Zato je Austro-Ugar-
ska 25. srpnja 1914. prekinula diplomatske odnose sa Srbijom, a samo tri dana
poslije, odnosno 28. srpnja 1914., car i kralj Franjo Josip I. objavio je Srbiji rat, i
tako je započeo Prvi svjetski rat. Vrijedno je spomenuti da je Franjo Josip I. tada za-
tražio od pape Pija X. blagoslov austrougarske vojske, ali je Papa lakonski odgovo-
rio: „Blagoslovit ću samo mir!“5 Početak rata utjecao je i na činjenicu da je upravo
osnovanu Ligu za zaštitu djece grada Zagreba trebalo osnažiti i novim sadržajima.
Značilo je to proširiti njezin rad, također i prema socijalno ugroženim obiteljima
koje su zbog mobilizacije te ranjavanja ili smrti, ili pak trajne invalidnosti, ostajale
bez očeva, ali i starije braće. Zato je već početkom kolovoza godine 1914. uređen
i poseban odsjek pod nazivom: Liga za zaštitu obitelji mobiliziranih vojnika. Tu
su se, uz dr. Josipa Šilovića, našli i drugi sposobni uglednici, primjerice Zvonimir
Pužar, Josip Filipčić i drugi.
Uslijed započetoga rata koji se, protivno očekivanjima, ubrzano sve više širio
i zahvaćao sve više zemalja europskih, a uskoro i izvaneuropskih, statistika je već
krajem rujna iste godine 1914. pokazala da se samo u Zagrebu trebalo brinuti za
više od 4.000 obitelji koje su ostale bez hranitelja i u krajnjoj su nevolji. Slična je
situacija bila i u drugim gradovima.
Kako bi zainteresirao i u što većem broju pridobio šire građanstvo za suradnju i
pružanje pomoći, već 23. travnja iduće godine (1915.) i sam je Šilović poradio na
tome da je uveden Dan ratne siročadi. Osim toga, dr. Šilović je u svrhu popularizacije
socijalnih potreba održao i više javnih predavanja. Tako je već 3. svibnja 1915. godine
održao predavanje na temu „Karitativni rad za vrijeme rata“ koje je uskoro objavljeno
4
Liga je djelovala tijekom Prvoga, ali i Drugoga svjetskog rata. S radom je, uslijed odluka novih
komunističkih vlasti, prestala 1946. godine, a njezin novac i nekretnine (zgrada u Zagrebu, Ilica
64) predani su humanitarnom društvu Dobrotvor, koje je imalo svoje sjedište u Zagrebu, u Hauli-
kovoj ul. 4, ali je i ono moralo uskoro prestati s radom, 1949. godine.
5
Papa je prema zaraćenim stranama zadržao neutralni stav i nije pružao podršku niti jednoj za-
raćenoj strani, ali je zapisao: Tugujem za svim onima koji umiru na bojnim poljima. Tugujem za
njihovim dušama i obiteljima. O, taj rat! Osjećam da će i mene dokrajčit. I bilo je tako, umro je tri
tjedna poslije (20. kolovoza 1914.). Mirovnu politiku i neutralnost nastavit će i njegov nasljednik
Benedikt XV.

Nakladom kraljevske zemaljske tiskare kao zasebna brošura na 23 stranice i koja se
raspačavala među građanstvom. A dvije godine poslije (1917.) održao je dr. Šilović i
u dvorani Hrvatskoga pjevačkog društva „Kolo“ zapaženo predavanje na temu „Soci-
jalna skrb za djecu naših ratnika“. Ovim je predavanjem Šilović najavio i veliku akciju
dopremanja ugrožene djece iz Dalmacije, Istre, Bosne i Hercegovine, te njihovo zbri-
njavanje u Slavoniji, i u tu je svrhu također pod istim naslovom tiskao knjižicu koja se
uz nisku cijenu i u korist Lige raspačavala među građanstvom.6
Ipak, bilo je potrebno organizirati se još kvalitetnije. Ne možemo ovdje ulaziti u
analizu pristigle financijske potpore od grada Zagreba, kao i od dobrotvora, ali recimo
da je već 1915. godine u Zagrebu evidentirano 3.726 obitelji s 10.493 člana kojima je
bila potrebna pomoć. Sve je to utjecalo da se uz postojeću Ligu za zaštitu djece grada
Zagreba požurilo osnovati i Ligu za zaštitu obitelji mobiliziranih i u ratu poginulih voj-
nika iz Kraljevine Hrvatske i Slavonije u Zagrebu, a njezina su Pravila odobrena od Ze-
maljske vlade Trojedne Kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije u Zagrebu 23. siječ-
nja iste godine (1916.). Odmah se radilo i na osnivanju Središnjega Zemaljskog odbora
za zaštitu obitelji mobiliziranih i u ratu palih vojnika iz Kraljevine Hrvatske i Slavonije,
koji je počeo raditi 1. rujna 1916. Budući da je regulirani predsjednik Odbora barun
Petar Dragan Turković, kutjevački vlastelin i mecena, u međuvremenu umro (2. velja-
če 1916.), službu predsjednika Odbora preuzeo je dr. Šilović. Pomagali su mu i drugi
uglednici, među kojima su bili prof. dr. Albert Bazala, prof. Vjekoslav Novotni, učitelj
Stjepan Gjukić i drugi. Na sjednici užega Odbora povjerenika, koja je održana u Zagre-
bu 18. rujna 1916., kazao je Šilović sljedeće: „U teškim vremenima se vidi najbolje tko
je čovjek. Naši sinovi pođoše u boj s oduševljenjem za spas kralja i domovine. Ostaviše
žene i nejaku dječicu koja bi morala bez njihove brige stradati. Ništa nije naravnije, nego
da se mi, koji čuvamo naše ognjište pobrinemo za djecu naših vojnika i da pomognemo
ratnicima i olakšamo njihovu borbu. Ovu će borbu oni tim oduševljenije voditi, kada
budu znali da su im obitelji zbrinute. Svi mi, koji smo stupili u Ligu razumijemo našu
dužnost spram djece i naroda, i da je došao čas, da svoju dužnost izvršimo i pokažemo
požrtvovnost prema bijednoj djeci. Država, grad i dobrotvori dati će nam sredstva, a
mi treba da dademo svoj rad. Svi se moramo staviti na noge, da pružimo pomoć gra-
du za opskrbu djece vojnika. Treba da učinimo i vodimo izvide, da od kuće do kuće
potražimo siromašne obitelji ratnika, i njihovu djecu, te savjesno proučimo okolnosti
pojedinaca, koji će tražiti potpore.“7
6
Knjižica pod naslovom Socijalna skrb za djecu naših ratnika, Zagreb, 1917., tiskana je u nakladi i
troškom Odbora za pučka sveučilišna predavanja u Zagrebu.
7
Mira Kolar, Zbrinjavanje gladne djece u Hrvatskoj za vrijeme Prvoga svjetskog rata, Zagreb – Sla-
vonski Brod, 2008., str. 36. Druga glavna skupština. Ističem da je navedena knjiga autorice izvrstan
prikaz o zbrinjavanju gladne djece iz Hrvatske te Bosne i Hercegovine za Prvoga svjetskog rata.

Šilović je odmah ustanovio još i odbor od deset povjerenika koji će širom zemlje
potražiti obitelji koje će biti voljne preuzeti najugroženiju djecu iz Dalmacije i Istre, a
uskoro i iz Bosne i Hercegovine. U rad Središnjeg zemaljskog odbora za zaštitu obitelji
mobiliziranih i u ratu poginulih vojnika iz Hrvatske i Slavonije, njegov predsjednik
dr. Josip Šilović, uz još druge važne osobe iz javnoga, ali i crkvenoga života, izabrao
je za svoju desnu ruku, dr. Đuru Basaričeka, svoga nekadašnjega studenta, koji je do
tada bio ugledni, ali i popularni sudac u Slavonskom Brodu, a godine 1916. premje-
šten je kao sudac kotarskoga suda u Zagreb. Uz to, Basariček je bio i poznati političar,
ali i osobito sposoban za komunikaciju sa širim slojevima naroda, također i sa seljač-
kim svijetom. Osim toga, Basariček je već duže vrijeme bio poznat i kao čovjek koji je
svoja gledišta prema socijalno ugroženima, prije svega mladima, koristio u svojoj sud-
skoj praksi. Pri tome je nastojao od optuženika i prijestupnika, osobito maloljetnika,
izgraditi ispravna i korisna čovjeka, najčešće izbjegavajući izreći kaznu, pogotovo ne
strogu. Bavio se Basariček i književnim radom, osobito u pogledu zaštite maloljetni-
ka. Godine 1916. napisao je i knjižicu pod naslovom: Kako da se suzbije kriminalost u
nedoraslih, u kojoj pomno istražuje uzroke porasta kriminaliteta kod mladih i kritički
se osvrće na kaznu zatvora kad su oni u pitanju. Zastupao je Basariček i ideju o osni-
vanju posebnih sudova za mladež po uzoru na SAD. U poglavlju spomenute knjižice
„Stoljeće djeteta“ navodi potrebu da se što više znanja iz psihologije i pedagogije
koristi pri pomoći djeci čiji su očevi poginuli ili pak stradali u ratu, koji je još i trajao,
te da se poveća interes za djecu i dječji razvoj općenito. Sve su to bili sjajni razlozi da
je Šilović postavio upravo Đuru Basaričeka za tajnika i šefa ureda Središnjeg zemalj-
skog odbora za zaštitu obitelji mobiliziranih i u ratu poginulih vojnika iz Hrvatske i
Slavonije.8 U radu odbora, koji je uskoro u narodu prozvan Odbor spasa za djecu, su-
djelovale su i druge brojne humanitarne i kulturno-prosvjetne ustanove pa se uskoro
počelo govoriti o Narodnoj zaštiti kao vrhovnoj krovnoj organizaciji koja bi u svrhu
uspješnijega djelovanja objedinjavala sva takva društva.
8
Đuro Basariček rođen je u Zagrebu 13. ožujka 1884. u intelektualnoj obitelji. Njegov otac Stje-
pan bio je ugledni pedagog, a majka Amalija, rođ. Pogačnik, rođena je u Đurđevcu. Pučku školu,
gimnaziju i studij prava završio je Đuro Basariček na Pravnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, gdje
postiže i doktorat prava godine 1907. Bio je sudac u Slavonskom Brodu, a 1916. premješten je kao
sudac kotarskoga suda u Zagreb, i tada je pridijeljen tajnikom Središnjemu zemaljskom odboru za
zaštitu obitelji mobiliziranih i u ratu poginulih vojnika. Kada je god. 1917. osnovan časopis Na-
rodna zaštita, kao glasilo Središnjeg zemaljskog odbora, po kojem se godine 1920. nazvao i Savez
dobrotvornih društava, Basariček postaje njegov tajnik. Kao tajnik Odbora, poslije i tajnik Narodne
zaštite, Basariček sudjeluje u radu spašavanja gladne djece, i to organizacijom i njihovim preseljava-
njem iz pasivnih krajeva u plodnije krajeve, većinom u Slavoniju, uključujući, dakako, i Srijemsku
županiju. Kao član Hrvatske pučke seljačke stranke ubijen je u Beogradu 20. lipnja 1928. u atentatu
na Stjepana Radića i na zastupnike HSS-a u Narodnoj skupštini. Usp. Redakcija. Hrvatski biograf-
ski leksikon 1., Zagreb, 1983., str. 489.-490.

Zanimljivo je spomenuti da se u rad Središnjega odbora, u kojemu je bilo i li-
ječnika, ali i svećenika te članova iz redova plemstva i poduzetnika, htio uključiti i
Miroslav Krleža, ali mu to nije uspjelo, iz razloga što nije imao dovoljnih „kvalifi-
kacija“ za socijalni rad, a čini se i iz ideoloških razloga.9
Istovremeno, dakle godine 1917., skupina mlađih intelektualaca i članova Sre-
dišnjega odbora pokrenula je u Zagrebu časopis Narodna zaštita ratnih nemoćnika
i siročadi, čiji je naziv uskoro skraćen na Narodna zaštita, koji je postao isključivo
glasilo Središnjega odbora i bez kojega bi bio nezamisliv njegov rad, osobito na
područjima izvan Zagreba. Glavni urednik Narodne zaštite bio je također prema
Šilovićevoj odluci Đuro Basariček, kojemu je vrlo brzo poslao za suradnika Veli-
mira Deželića ml., kojega je Šilović uspio izvući iz vojnoga ureda, a poslije i još
neke Deželićeve poznanike iz Katoličkoga pokreta. O prvome susretu s Đurom
Basaričekom, koji nam vrlo dobro ilustrira i zajedničke napore oko pripreme i ti-
skanja časopisa Narodna zaštita, Velimir Deželić ml. zapisao je i sljedeće: „Kad
sam se javio u službu kao vojnik u uniformi, Basariček mi se nasmiješio i srdačno
mi pružio ruku. Sočno mi je odmah započeo govoriti i čitati iz rukopisa, odnosno
napisanog članka za prvi broj Narodne zaštite 1917. godine. Potom mi je govorio.
Krvavi rat ošinu nas svojim krelutima, također da i sve jače osjećamo grdne stra-
hote, to ih donosi teška i krvava borba. Ali gle! U času kad jadaju mnoge udovice,
to im nestadoše hrabri vojnici, kad cvil’ cvili nejaka siročad, kojoj nestadoše očevi
hranitelji – u času tom, nađoše se dobri ljudi, koji hoće porodicama ratnih žrtava
otvoriti bratska srca, - i, eto, osnovaše Središnji zemaljski odbor za zaštitu porodica
mobiliziranih i u ratu poginulih vojnika!“
„Ta blagotvorna ustanova potražiti će blago zakopano i sakriveno u srcima naše-
ga naroda i poticati će na ljubav prema bližnjemu. Jer bez ljubavi je kao bez sunca.
Udruživat će pojedince za skupni socijalni rad. Osnovat će fond za podupiranje
potrebnih, jer gladna ruka vadi kruh iz ognja. Otvarat će dječja obdaništa i domo-
ve za siročad. Priređivati će tečajeve za brzu stručnu naobrazbu žena, koje će morati
same zarađivati za svoj kruh. Davati će pravne savjete. Toga radi će naša plemenita
ustanova provesti diljem domovine veliko sabiranje novčanih sredstava i mobilizi-
rati i radnike, jer je posla mnogo, a poslenika nigda dosta!“
„Moramo zbog toga imati jedno glasilo, prvi časopis te vrste u nas (...). Po-
trebe života će same dati pravac našemu radu. Natpis našemu listu je Narodna
zaštita!“
9
Više o tome, usp. Velimir Deželić sin, Kakvi smo bili? Knjiga II., Zagreb, 2011., str. 836.-
839.

„Na to je dr. Basariček, ustao i razdragano mi rekao: ‘Vi ste, veleučeni, mladi
doktore, žurnalist i pisac. Okušali ste se kao urednik (...). Na Vas računam, Vas
pozivam, da mi budete desna ruka kod redigiranja našeg nedjeljnika Narodne za-
štite!’“10
Razgovoru se uskoro pridružio i Šilović koji je tražio od Velimira Deželića da
mu još predloži mladih ljudi za suradnike, a on je odmah predložio Petra Rogulju,
svoga prijatelja, također bivšega Šilovićeva studenta, ali sada i člana Katoličkoga
pokreta, što je Šilović sa zadovoljstvom prihvatio.
Međutim, već god. 1917. naglo je porastao broj gladne i nezbrinute djece koja
su ostajala bez očeva, skrbnika obitelji. Štoviše, ljuta je glad pritisnula tri petine
Hrvatske. Iz Istre je u časopisu Narodna zaštita godine 1917. objavljen i odlomak
pisma književnika Viktora Cara Emina, iz kojega navodim: „Teška je oskudica na
otocima kad je onemogućen dovoz hrane. Nije manja oskudica u našim krajevima,
gdje je od uvijek proizvodnja hrane bila slaba. Mi nemamo žita, ni kukuruza. Ne-
mamo niti kruha. Nemamo niti krumpira, graha i začina. Ničega nemamo. Od ne-
dostatka i nestašice hrane kroz mjesece i mjesece, pate i stradavaju svi slabi, bolesni
i stari. Od gladi umire nejačad, djeca i naše potomstvo. Dječji je pomor očajan!“ A
s juga Dalmacije tužio je Lujo Vojnović ovako: „Nama glad davi sve nedoraslo, sve
maleno, sve sitno, sve novorođeno.“11
Organizacija smještaja djece i u Srijemskoj županiji

Zasluge dr. Josipa Šilovića bile su vrlo su velike i za spašavanje tisuća djece iz
Bosne i Hercegovine za vrijeme gladi 1917. godine, u Slavoniji, ali i na području
Srijemske županije. Naime, Srijemska županija, odnosno tamošnje obitelji, primile
su dragovoljno tijekom 1917. godine na smještaj i prehranu 5.506 djece, a tijekom
godine 1918. još 4.513, i to usprkos prometnim poteškoćama i udaljenosti djece
od rodnoga kraja. Svu su tu djecu, bez obzora na njihovu vjersku i nacionalnu pri-
padnost, građani, odnosno obitelji Srijemske županije, vrlo lijepo primili i veliko-
dušno brinuli za njih, što, dakako, nije bilo lako, osobito ako bi odjednom stigao
veći broj djece. Zato su u tu svrhu organizirani i zasebni odbori, a ponekad je djecu
dočekao zajedno s nadležnim odborima i sam Đuro Basariček.12 Štoviše, uvedene
10
O vremenu njegova djelovanja u Ligi za zaštitu ratne siročadi vidjeti: Velimir Deželić sin, n.
dj., II., Zagreb, 2011., str. 832.-834. Ističem da je poslije, to jest 1919. godine, Šilović preporučio
Deželića i za profesora na Sveučilištu u Zagrebu, ali to nije ostvareno.
11
Velimir Deželić sin, n. dj., II., Zagreb, 2011., str. 837.
12
Mira Kolar, n. dj., poglavlje Srijemska županija, str. 129.-130.

su kontrole njihova boravka i postupanja s djecom. Također su poznata i prezime-
na 1.291 obitelji udomitelja djece u Srijemskoj županiji, koje su preuzele djecu na
prehranu. Po završetku rata mnoga su djeca ovdje i ostala jer su vlasti inzistirale
samo na povratku katoličke djece.13
Naime, austrougarske vlasti u Bosni i Hercegovini nisu uspijevale pružiti niti
izdaleka potrebnu pomoć ratnoj siročadi i gladnoj djeci, ali se situacija i za njih
počinje mijenjati na bolje, kad je fra Didak Buntić došao u Zagreb godine 1917.
i upoznao dr. Josipa Šilovića, prvoga čovjeka Lige za zaštitu djece i predsjednika
Središnjega zemaljskog odbora za zaštitu obitelji poginulih u Hrvatskoj i Slavo-
niji. Sudbonosna je bila činjenica da je dr. Šilović na nagovor fra Didaka Buntića
u ljeto 1917. uspio, uz pomoć svojih bliskih suradnika Đure Basaričeka i dvojice
katoličkih intelektualaca, Velimira Deželića i Petra Rogulje, kod bana Ivana Škrle-
ca isposlovati dozvolu da se u ferijalne kolonije uključe ne samo djeca iz Hrvatske,
Dalmacije i Istre, nego i ona iz Bosne i Hercegovine. U tu svrhu odmah je načinjen
i sporazum između Središnjega odbora i fra Didaka, čime se omogućilo toliko po-
trebno spašavanje hercegovačke djece u hrvatskim prekosavskim krajevima.
Evo kako je susret fra Didaka sa Šilovićem i Basaričekom opisao Velimir Deželić
sin, i sam sudionik toga susreta: „Iz Hercegovine došao je u Zagreb bosonogi brat
asiškog siromaška, fra Didak Buntić. On nije mnogo opisivao. Položio je pred nas tri
raspucana hljepćića kao tri grumena pješčane zemlje i rekao: Ovo bi imao biti kruh
naš svagdanji, a iz kore i drveta, iz paprati i mekinja. Spasavajte naše gole živote!“
„Nijemo smo šutjeli. Grč nam je stisnuo grla i srca jer smo osjećali svu svoju
bespomoćnost i nemoć. U fond za podupiranje potrebnih donosili su brojni ljudi
uznemirenih i ganutih srdaca iz sviju strana domovine obilate darove, ali kad bi-
smo za sav sakupljeni novac kupili hljeba, nebi dostajalo ni da dopadne po zalogaj
za tolike gladne djece. Pet hljebova na tisuće, a nema Čudotvorca da ih umnoži.“
„Dan dva ranije, primio sam iz Njemačke pismo od znanca sa münchenskog
sveučilišta, člana katoličkog akademskog društva Unitas i shvatio kako su se oni
vrlo dobro organizirali u zbrinjavanju gladne djece (...). Slali su ih znancima u
Alpe, i u Mađarsku, tamošnjim njemačkim obiteljima koje su ih hranile i brinule za
njih. Sinulo mi, i kliknuo sam: Ako Nijemci u Mađarskoj primaju na ishranu djecu
iz Saksonske, zar nebi Hrvati u Podravini, Moslavini, Srijemu i Bačkoj, primali u
goste hrvatsku djecu iz Hercegovine, Dalmacije, Like i Istre.“
13
Mira Kolar, n. dj., str. 129.-130; Usp. također dragocjeni Popis 1291 obitelji također pod na-
slovom Srijemska županija, str. 314.-544. Pri tome autorica Mira Kolar sama upozorava da Popis
nije točan jer je povijesna građa dijelom izgubljena.

„Tajniku dru Basaričeku zacaklile su oči, ustao je i uzdigao ruke: Hoće! Hoće!
Hoće naši seljaci spasavati od gladi i smrti siročad svoje braće. Znam ja naše gazde
i čiče. Sijaset ih poznajem osobno iz kotara zelinskog, ludbreškog, križevačkog, bje-
lovarskog. Za mojih im predavanja od ganuća suze klize...“ Fra Didak je prihvatio:
Pokucajmo dakle na nihova vrata. Molimo u ime Kristove ljubavi neka prime pod
svoje krovove gladnu djecu. Naše male ptiče ždraloviće, kada su nam odletjeli ždrali.“
„Predsjednik dr. Šilović kucnuo je o stol upro prstom u tri hljepčića i odredio:
Spasavajmo u ime Božje gole živote! Požurimo jer su dani odsudni. Ponesite di-
ljem domovine ove tužne hljepčiće, pokazujte ih posvuda. To će biti rječitiji dokaz
od svakoga govora. U osvit idućeg dana već smo krenuli na put. Žurili smo. Jurili
žitorodnim krajevima i po selima održavali sastanke. Iza malo riječi zaredali smo
od seljaka do seljaka i pokazivali hljepčić od drvene kore, paprati i mekinja kao
grumen pješčane zemlje. Onda smo pitali jednostavno: Tko hoće iz ljubavi uze-
ti jedno gladno dijete u svoj dom – neka digne ruku! I mnoge i premnoge ruke
su se uzdigle i ostajale uzdignute dugo. Tako se sivi, raspuknuti kruh u našoj ruci
pretvarao u kukuruzni, raženi, pa i pšenični. Doživljavali smo čudo množenja hlje-
bova.“ Deželić je u nastavku istoga priloga također zapisao: „Od srpnja do kraja
godine 1917. smješteno je gladne djece u žitorodne krajeve: iz Dalmacije 1585; iz
Istre 2114; iz Bosne i Hercegovine 12.270; iz Slovenije 380; što znači svega djece
16.349. Uz to, još je osigurano smještaja za 2278 djece, što iznosi ukupno 19.627
djece. Od toga je bilo 54 % katoličke djece, 45 % pravoslavne, i 15 % muslimanske
djece. Do kraja rata godine 1918. godine zbroj zbrinute gladne djece popeo se na
62.581 djece.“ Osim toga, Šilović je u međuvremenu, već 16. srpnja 1917., uputio
Okružnicu Središnjega odbora i Društvu Sv. Ćirila i Metoda za Istru u Opatiji, te
kraljevskom povjerenstvu u Zadru, kao i Zemaljskoj vladi za Bosnu i Hercegovinu
u Sarajevu s upitom jesu li voljni primiti također i u ferijalne kolonije po 150 djece
te im osigurati ljetovanje na trošak Hrvatskoga Središnjeg odbora. Slično je pisao
i u Sarajevo. Od svih je odgovor bio pozitivan.14
Na kraju istoga zapisa Deželić je zaključio: „Preseljavanje naše djece iz gladnih
krajeva u žitorodne bio je zaslužni i najveći uspjeh Središnjeg zemaljskog odbora za
zaštitu obitelji mobiliziranih i u ratu palih vojnika iz Hrvatske i Slavonije, njegovog
predsjednika dr. Josipa Šilovića i suradnika, osobito Đure Basaričeka i Velimira
Deželića, ml. ali i ostalih članova odbora, i to na privatni trošak. Tisuće transporta
djece trebalo je prihvaćati, ukrcavati, pratiti i smještati – danju i noću uz spori i sla-
bi promet u ratno doba. Radilo se dragovoljno i mučno, i veoma naporno, ali i jako
odgovorno. No bez ikakvog određenog radnog vremena, ili pak dnevnica, i naplate
14
Velimir Deželić sin, n. dj., II., Zagreb, 2011., str. 837.-838.

prekovremenog rada.“ A svoje je izvješće Deželić zaključio riječima: „Ipak smatram
nepravednim i neduhovitim, što je socijalne radnike onih (‘davnih’) vremena drug
Miroslav Krleža pred današnjom generacijom nazvao: Menažerija presvijetlog gos-
podina Šilovića.“15
Stanje i mogućnosti djelovanja nakon 1918. godine

Važno je spomenuti da se raspadom Austro-Ugarske 1918. godine Središnji od-
bor za zaštitu porodica mobiliziranih i u ratu stradalih vojnika sve više počeo nazi-
vati kraćim nazivom Narodna zaštita, također i zbog političkih izazova koji su već
stajali pred vratima. Spomenuto ime Središnji odbor uzeo je i zbog već spomenu-
toga istoimenog tjednika, koji je počeo izlaziti u Zagrebu 1917. godine, a imao je
široku informativnu zadaću. Tako je časopis Narodna zaštita, u ime sada i istoime-
ne udruge, redovito objavljivao apele poput ovoga: „Rodoljubi! Poduprite ovu ple-
menitu akciju novčano. Šaljite novac da se ova akcija može provesti do kraja. Šaljite
ga na Prvu hrvatsku štedionicu u Zagrebu, ili Fondu za siromašnu djecu Središnjeg
zemaljskog odbora za zaštitu porodica (...).“ Često se u časopisu Narodna zaštita
objavljuju i brojčani podatci o trenutačnom broju djece na prehrani iz pojedinih
krajeva, uz navođenje podataka i o njihovoj vjeroispovijesti, iz čega se može uočiti
i porast pravoslavne djece koja su bila zbrinjavana. Tako je 20. kolovoza 1918. bilo
na prehrani 8.578 katoličke djece, 7.339 pravoslavne i 131 muslimansko dijete, što
je ukupno iznosilo 16.628 djece, razumije se, i kod udomiteljskih obitelji. Istina,
bilo je tu i tamo zloupotrebe djece, ali su djelovali povjerenici da se takvo što spri-
ječi. Zato su često posjećivali obitelji koje su pružale utočište potrebnoj djeci.
Raspadom Austro-Ugarske i ulaskom Hrvatske u Kraljevnu SHS, odnosno prvu
Jugoslaviju, 1. prosinca 1918. godine, dr. Josip Šilović, koji je sve do tada bio na čelu
cijele organizacije za zaštitu djece u Kraljevini Hrvatskoj i Slavoniji, pokušavao se
uključiti u novu realnost. Nastojao je da to uključivanje prođe što bezbolnije, što
razumnije i što lakše. Videći da su humanitarna društva i Hrvatskoj gotovo odmah
postala ugrožena i da neće preživjeti reorganizaciju društvenoga života, Šilović je pod
imenom Narodna zaštita okupio brojna društva, među njima dakako i Ligu za zašti-
tu djece i ratne siročadi i druga. Naime, 18. svibnja 1920. ukinut je Oblasni odbor za
zaštitu djece i siročadi, a dr. Šilović je svu imovinu Oblasnog odbora predao Udruže-
nju dobrotvornih društava u Hrvatskoj i Slavoniji – koje sada nosi ime kao i poznati
časopis Narodna zaštita. Dr. Šilović je sada postao predsjednik nove udruge, dr. Basa-
riček tajnik, ali je novoosnovana udruga Narodna zaštita vrlo brzo ostala gotovo bez
sredstava, osobito zbog nametnute zamjene krune za dinar u odnosu 4 : 1.
15
Velimir Deželić sin, n. dj., II., Zagreb, 2011., str. 838.-839.

U lipnju godine 1921. dr. Josip Šilović pošao je na Drugu međunarodnu kon-
ferenciju za zaštitu djece u Bruxelles, i to kao potpredsjednik Društva za zaštitu
jugoslavenske djece, ali vodeću ulogu morao je prepustiti dr. Milošu Popoviću, na-
čelniku ministarstva za socijalnu politiku u Beogradu. Godinu dana poslije, dakle
1922. godine, Šilović je u Zagrebu objavio knjižicu Zaštita djece: sadanje stanje i
pogled u budućnost (II. Međunarodni kongres za zaštitu djece), u kojoj je detaljno
izvijestio o svim događanjima na Kongresu.16
U istoj knjizi objavljen je i usvojeni Statut Međunarodne udruge za zaštitu dje-
ce, kao i pregled izlaganja predstavnika drugih zemalja o stanju i skrbi za djecu u
državama za koje se smatralo da su „kulturne“, kao na primjer: Amerika, Belgija,
Francuska, Kanada, Italija i Češka. Dakako, nije moguće ovdje navoditi sve huma-
nitarne djelatnosti nove udruge Narodna zaštita koje su i dalje nastavljene. Tako,
kad je godine 1923. ponovno zavladala glad u nekim krajevima zemlje, Narodna
zaštita podijelila je oko 3 milijuna dinara, a godine 1926. pomagala je i poplavlje-
nima u međurječju između Save i Drave.
Najjača socijalna organizacija ostala je još uvijek Šilovićeva i Basaričekova Na-
rodna zaštita koja je 29. studenoga 1925. slavila dvadesetu godišnjicu osnivanja i
uspješnoga djelovanja. Za svoju promociju iskoristila je i proslavu tisućite obljetni-
ce hrvatskoga kraljevstva (925. - 1925.), želeći pri tome što više podsjetiti i na svo-
ju minulu djelatnost. Tom je prilikom objavljen i poseban broj časopisa Narodne
zaštite koji je u cijelosti bio posvećen zbrinjavanju gladne djece za vrijeme Prvoga
svjetskog rata. Međutim, kako ističu neki povjesničari, kralj Aleksandar odlučio je
tom prilikom kompromitirati ljude od povjerenja u hrvatskome narodu. Zato je
Narodnoj zaštiti, koja je u 1925. godini slavila obje spomenute obljetnice i djelova-
la kao savez 290 samostalnih humanitarnih društava i 620 povjerenstava, dodijelio
Orden Sv. Save prvog stepena, a Šiloviću, Basaričeku i Zvonimiru Pužaru također
je dodijelio odlikovanja. To je dovelo do zabune u hrvatskome narodu, i utjecalo
da se narod počeo udaljavati od ta tri hrvatska velikana socijalnoga djelovanja kod
nas. Mislili su da oni zbilja pripadaju jugoslavenskome krugu. Povjerenje naroda u
njih naglo je počelo opadati.
Šilović osniva još dvije nove zaklade za ratnu siročad

Ipak, i unatoč takvim okolnostima Narodna zaštita nastavila je svoju djelatnost.
Godine 1927. brinula se za ostavljenu siročad naših iseljenika koji su otišli u Ame-
16
Ističem da je ova knjiga tiskana u Zagrebu iste godine, 1922., u nakladi društva Narodna zaštita,
ne na trošak beogradske vlade.

riku, Australiju i druge daleke zemlje, primorani ostaviti svoje obitelji bez ikakve
skrbi. Takvih je obitelji bilo te godine evidentirano 1.150. Ovim je obiteljima Šilo-
vić preko Narodne zaštite podijelio više od 750.000 dinara.
Zanimljivi podatci o socijalnom djelovanju dr. Šilovića se nalaze u knjižici koju
je Narodna zaštita – Savez dobrotvornih društava tiskala 1927. godine uoči pri-
prema za proslavu 70. godišnjice njegova rođenja. Tom prigodom su i službeno
utemeljene još dvije zaklade: Zaklada za kolonizaciju siročadi iz gladnih krajeva
i Zaklada za siročad naših iseljenika. Obje su zaklade sve do godine 1945. nosile
Šilovićevo ime kao izraz poštovanja i zahvalnosti prema njegovom radu za dobro
djece, kojima je ustvari spašavao živote.
U spomenutoj prigodnoj knjižici opisano je teško djetinjstvo dr. Šilovića, a dani
su i njegovi biografski podatci. Njegovo siromašno djetinjstvo dovedeno je u vezu
s njegovim izuzetnim humanitarnim radom o kojem u knjižici pišu mnogi njegovi
suvremenici, između ostaloga i Vladimir Nazor i Viktor Car Emin. Oni o djelu
dr. Šilovića govore s puno poštovanja nazivajući ga “ocem naše socijalne politike,
a naročito u pogledu zaštite naše djece”. Nazvali su ga i promicateljem brojnih do-
bročinstava i humanih akcija. Tako su napisali: „Šilovićevo je ime kao priznatog i
uvaženog socijologa i filantropa poznato ne samo u svakoj kući našeg naroda, nego
možemo reći i po čitavom kulturnom svijetu s ovu i s onu stranu oceana. Šiloviću i
njegovom plemenitom i blagotvornom radu na socijalnom polju imamo zahvaliti,
da se hrvatsko ime u stranom svijetu s poštovanjem spominje (...). Šilović je svojim
altruističkim radom podigao ugled Narodnoj zaštiti u tolikoj mjeri, da ova svagdje
uživa vrlo lijep glas i osobite simpatije.“17
U istoj knjižici nalazimo i detaljan pregled siromašne djece smještene u hrvat-
sko-slavonskim županijama, razumije se, i već spomenutoj Srijemskoj županiji, uz
navode odakle su djeca, za razdoblje od 1. studenoga 1914. pa do kraja lipnja 1927.
U tome se vremenu Narodna zaštita brinula i zaštitila na neki način 62.591 dijete
i za njihove je potrebe utrošila 21,640.000 dinara. Na prehranu je od 1914. pa do
1927. godine primljeno 49.929 djece, u zanate 2.337, a posvojeno 299. Godine
1919. došlo je na prehranu 3.512 djece, a u zanate je smješteno 58 djece. Posvojenja
se ne spominju, što znači da ih tada i nije bilo.
Šilović je nastavio i dalje voditi Narodnu zaštitu kako je mogao u sve težim
uvjetima kad je zemlja bila zahvaćena raznim političko-stranačkim sukobima i sve
težim gospodarskim problemima. Bilo je to i vrijeme velike svjetske gospodarske
krize, ali i depresije (1929. – 1933.) koja se odrazila i u Hrvatskoj. Istovremeno
17
Narodna zaštita – Savez dobrotvornih društava, Zagreb, 1927., str. 6., 74.

je u Srbiji prevladavalo shvaćanje da je Hrvatska za vrijeme Prvoga svjetskog rata
bila na drugoj strani, dakle na strani neprijatelja, što je sve više otežavalo i svaku
komunikaciju na područjima socijalne politike. Uskoro su svi oni koji su radili na
zbrinjavanju djece u Hrvatskoj bili brzo uklonjeni s vodećih upravnih položaja,
ako se nisu već prije bili izjasnili kao Slaveni ili Jugoslaveni, a to su tada bili samo
Šilović i Basariček. U sjećanju naroda Josip Šilović je, doduše, ostao veliki zaštitnik
djece, ali su zbog tobožnjega njegova jugoslavenstva mnogi sada bili protiv njega,
osobito kad je postao prvi ban Savske banovine u jesen 1929. godine. Međutim, za
nepune dvije godine, dakle 1931., ta će služba zauvijek ukloniti Šilovića iz javnoga
političkoga života.
Naime, u vrijeme svoga banovanja Šilović je osnovao Fond za kolonizaciju sve
djece, a ne samo za srpske dobrovoljce, a takvu djelatnost nastavio je i kao ban u
agrarno-pravnom odsjeku Poljoprivrednog odjela Savske banovine. I dalje je na-
stavio provoditi unutrašnju kolonizaciju bez obzira na vjeru i naciju. Upravo su to
bili i razlozi da je 10. siječnja 1931. bio uklonjen sa službe bana Savske banovine i
odmah umirovljen. Živio je od tada povučeno.
Umjesto zaključka
Kad je godine 1938. u Beogradu otvorena Izložba o zaštiti djece, na kojoj se
željelo prikazati sve što se učinilo za djecu u Srbiji, ali uopće i u Jugoslaviji za sve
vrijeme Prvoga svjetskog rata, na njoj nije bilo niti spomena o Hrvatskoj. Nije bilo
spomena niti o Zagrebu, niti o velikoj akciji spašavanja djece od strane Narodne
zaštite za vrijeme Prvoga svjetskog rata . Naime, organizatori spomenute izložbe o
zaštiti djece u vrijeme Prvoga svjetskog rata u Beogradu namjerno su prešutjeli Hr-
vatsku i Zagreb, koji su prema njima bili na suprotnoj strani za sve vrijeme Prvoga
svjetskoga rata.
Sve su to razlozi da je ime zaslužnoga hrvatskoga znanstvenika i pedagoga, pro-
fesora i rektora Sveučilišta u Zagrebu, također i političara i socijalnoga djelatnika,
dr. Josipa Šilovića, koji je u doba Prvoga svjetskoga rata, zajedno sa svojim suradni-
cima, među kojima su bili i istaknuti pripadnici Katoličkoga pokreta, spašavao na
tisuće djece, bez razlike vjere i nacije, ostalo prešućeno i nepoznato. Premda je dr.
Šilović istu humanitarnu djelatnost nastavio i po završetku rata, do kraja života,
njegovo je ime zbog jugoslavenske i potom zbog komunističke ideologije posve
zaboravljeno i prešućeno, i nepoznato. Stanje se počelo postupno mijenjati istom
nakon započetih demokratskih promjena 1990. godine.

IZVORI
 Dnevnik Sabora Trojedne Kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije održan u glav-
nom gradu Zagrebu 1901., Zagreb, 1901.
 Stenografski zapisnici i prilozi Sabora Kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije.
God. 1897. - 1918., Zagreb, 1918.
 Zakonski članak XVIII: 1884. zajedničkoga Hrvatsko-ugarskog sabora. Sbornik za-
kona i naredaba valjanih za Kraljevinu Hrvatsku i Slavoniju, Zagreb, 1884. - 1900.,
Zagreb, 1900., Kom. 10. Br. 30.
LITERATURA
 Deželić, Velimir st., Šilović Josip dr., Znameniti i zaslužni Hrvati 925-1925. Zagreb,
1925., ur. Emilij Laszowski, str. 253.-254.
 Deželić, Velimir, sin, Kakvi smo bili? Knjiga II., Zagreb, 2011.
 Horvat, Josip, Prvi svjetski rat, Zagreb, 1967.
 Kolar, Mira, Zbrinjavanje gladne djece u Hrvatskoj za vrijeme Prvoga svjetskog rata,
Zagreb – Slavonski Brod, 2008.
 Matković, Hrvoje, Hrvatska politika u Prvome svjetskom ratu, Zagreb, 2006.
 Pavičić, Slavko, Hrvatska vojna i ratna poviest i prvi svjetski rat, Zagreb, 1943.
 Šilović, Josip, Karitativni rad za vrijeme rata, Kraljevska zemaljska tiskara, Zagreb,
1915.
 Šilović, Josip, Socijalna skrb za djecu naših ratnika, Odbor za pučka sveučilišna pre-
davanja u Zagrebu, Zagreb, 1917.
 Šilović, Josip, Zaštita djece: sadanje stanje i pogledu u budućnost (II. Međunarodni
kongres za zaštitu djece), Narodna zaštita, Zagreb, 1922.
SUMMARY
Following a brief account of his academic, teaching and political activities, the present
paper provides a detailed account of the humanitarian and social activities of Dr Josip
Šilović. The latter are attested in Šilović’s public addresses on raising children even prior
to the outbreak of World War I, although they come to their full humanitarian rise both
in the course of World War I (1914-1918), as well as after it, until Šilović’s very death in
Zagreb in 1939. The author identifies Šilović’s activity in social work, especially concerning
the sheltering of several thousand children who were left fatherless and brotherless due to
the war, thus left to hunger and die. To protect them, Šilović and his fellows were able to
house them all over Croatia but also in what was then the County of Srijem. Šilović took
care of them via associations he formed, the central one being the Civilian Guard, together

with his associates, including distinguished Catholic laymen. In sheltering children from
Istria and the southern regions of Croatia, one’s religious denomination or nationality
of the needy took the back seat to efforts to save lives. There was no mention of Croatia at
the opening of the Exhibition on child protection during the war, and in its aftermath
in Belgrade in 1938, which aimed to demonstrate everything that was done for children
in Serbia, but also in Yugoslavia in general. The same applied both to Zagreb and the
great operation by the Civilian Guard aimed at saving children during World War I
and afterwards. The organizers of the aforementioned exhibition deliberately shunned
Croatia and Zagreb, which they held to be “on the opposite side” all during World War
I. Moreover, after 1945 Šilović’s name was taken off all humanitarian associations he
formed.

Prof. dr. sc. Mira Kolar-Dimitrijević
Zagreb
BRIGA ZA GLADNU DJECU BOSNE I

HERCEGOVINE TE DALMACIJE U HRVATSKOM
SRIJEMU TE MAARSKOJ VOJVODINI TIJEKOM
Prvi svjetski rat utjecao je na život svih ljudi u cijelom svijetu. No, Hrvatska, a
osobito prostori Slavonije i Srijema i Istre bili su zbog blizine bojišnice ugroženi
više nego drugi. Umjesto kratkotrajnoga rata, kako je planiralo vojno vodstvo
Austro-Ugarske Monarhije, počeo je dugotrajni, krvavi i teški rat koji je ubrzo
zahvatio pučanstvo. U Bosni i Hercegovini zbog suše počela su djeca umirati
od gladi i Zemaljska vlada u Zagrebu uspjela je dobiti dozvolu cara da privre-
meno smjesti djecu na sjeveru zemlje. Započela je velika akcija pod vodstvom
fra Grge Martića, ali i Zemaljske vlade koja je u tu akciju uključila učitelje i
upravno osoblje te je smješteno više od 20.000 djece raznih vjeroispovijesti na
sjeveru zemlje. Ova je akcija razbila administrativne granice između Bosne i
Hercegovine i Hrvatske i Vojvodine te je to imalo velikih posljedica za početak
velike promjene u strukturi stanovništva.
Ključne riječi: Prvi svjetski rat, Istra, Dalmacija, Bosna, Hercegovina, Bačka,
Banat, Hrvatska, Slavonija, Srijem, dr. Vinko Krišković, franjevci, Društvo za
zaštitu porodica umrlih vojnika, Liga za zaštitu djece, kolonizacija
Uvod
Društvena uloga države i njezinih voditelja dolazi najviše do izražaja upravo u
vrijeme velikih ratova, kada sve institucije dolaze u pitanje i kada se mora posegnu-
ti, radi spašavanja ljudi kao najveće vrijednosti jednoga naroda, stvaranju novih
institucija uz pomoć različitih ljudi iz različitih sredina. Politička razboritost u Eu-
ropi zahtijevala je da se u 19. stoljeću osnuje Crveni križ za spašavanje ranjenika na
sve krvavijim bojišnicama, a u 20. stoljeću javila se i potreba spašavanja djece kao
najveće garancije budućnosti naroda. Hrvatska vlada je to shvatila te je u sva tri
Briga za gladnu djecu Bosne i Hercegovine te Dalmacije u hrvatskom... 311

rata koja su zahvatila Hrvatsku i krajeve gdje njezini ljudi žive tijekom 20. stoljeća
posvećena posebna pažnja tom problemu koji je zahtijevao veliku pažnju i uključi-
vanje mnogih ljudi u spašavanje djece.
Prvi svjetski rat bio je prvi rat koji je imao karakteristike modernoga rata u koje-
mu se briše granica između fronte i pozadine. Rat je ovisio o mogućnosti pozadine
da se brine za potrebe bojišnice i kada je to zakazalo, onda je i rat bio završen, pre-
tvorivši se u nekim državama u revoluciju.
Hrvatska je bila sastavni dio Ugarske, a zajedno s njom Austro-Ugarske Mo-
narhije. Sve se rješavalo drugačije u Ugarskoj i u Austriji, osim što je zajednički bio
vladar i vanjska politika, dakle ratovi. Hrvatska je bila u posebnom položaju jer je
po Hrvatsko-ugarskoj nagodbi uživala posebnu autonomiju pa je imala i vlastito
domobranstvo, kao što su Mađari imali honvede, ali je postojala i zajednička vojska
za cijelu Monarhiju. Zbog uvjerenja Beča da je područje Hrvatske još uvijek zadr-
žalo izvjesne osobine rasformirane vojne krajine koje je imalo tijekom 1882., oče-
kivanja Monarhije od Hrvatske bila su zahtjevnija nego za druga područja Monar-
hije te je i mobilizacija ovdje bila provedena oštrije nego drugdje te se kod jednoga
domaćinstva ostavljala samo jedna muška osoba za održavanje poljoprivrednoga
domaćinstva, pa i to obično izvan dobne granice. Naime, bijela kuga uzrokovana
ekonomskim razlozima stvarala je malobrojna domaćinstva gdje je svaki član bio
nužan za održanje i prosperitetni rad toga domaćinstva. Na cijelom području sje-
verne Hrvatske ponestajalo je tijekom rata muške radne snage u poljoprivredi i in-
dustriji te se to rješavalo uključivanjem ratnih zarobljenika, uglavnom zarobljenih
Rusa, ali je nakon izlaska Rusije iz rata taj izvor počeo jenjavati pa se tražila radna
snaga, pa i slabašna i maloljetna, gdje se god mogla naći. A mnogoljudnost obitelji
u Hercegovini i Bosni bila je velika. Dakako, iskorištavanje djece na radu u selu nije
bilo primarno, ali je bilo dosta važan faktor uz humani, socijalni, kako su taj posao
shvatili učitelji i svećenici te mnogi upravni činovnici koji su i vodili ovu akciju.
Dakle, kao i sve u našoj povijesti, i zbrinjavanje ugrožene djece juga, točnije
Istre, Hrvatskoga primorja, Dalmacije, Bosne i Hercegovine, na sjeveru tadanje
Hrvatske, ali i mađarske Vojvodine, imalo je socijalni, ali i ekonomski i politički
karakter. Razlog tako kasnoga zbrinjavanja bio je politički jer su vlade u Beču i
Budimpešti uporno nastojale zadržati administrativnu podjelu hrvatskih zemalja,
gradeći svoje vladanje upravo na toj podjeli. No, 1917., nakon smrti cara i kralja
Franje Josipa pokazala se besmislenost toga sustava te se počelo pomišljati na novu
strukturu zemlje, ali je to otvorilo i mogućnost spašavanja gladne djece juga koja su
se fizički preselila na sjever gdje su uvjeti preživljavanja bili bolji i gdje je hrane bilo

više. To je bio jedan od razloga zašto je zbrinjavanje gladne djece juga na sjeveru
započelo tek 1917. godine.
Problemom brige za djecu u Prvom svjetskom ratu počela sam se baviti u okviru
svoga nastavnog predmeta Gospodarska i socijalna povijest Novog vijeka na kra-
ju dvadesetog stoljeća. Nije mi to nikada bio znanstveni projekt i nikada nije bio
posebno financiran pa sam se istraživanjem toga problema bavila individualno i
povremeno. No, proučavajući djelovanje dr. Đure Basaričeka, ali i učitelja, došla
sam do uvjerenja da je tema značajna i vrijedna monografske obrade te sam naišla
na veliko razumijevanje Podružnice za povijest Slavonije, Srijema i Baranje Hr-
vatskoga instituta za povijest u kojem sam radila četvrt stoljeća i Podružnica mi je
2008. objavila u Slavonskom Brodu monografiju Zbrinjavanje gladne djece u Hr-
vatskoj za Prvoga svjetskog rata, nakon pozitivne recenzije dr. Suzane Leček i pok.
dr. Ljubomira Antića.
Radeći na temi uočila sam da su jedino franjevci Hercegovine isticali u vrijeme
Kraljevine Jugoslavije, ali i u socijalističkoj Jugoslaviji, da su spasili tijekom Prvoga
svjetskog rata ugroženu katoličku djecu oko Širokog Brijega zahvaljujući fra Grgi
Martiću. No, našavši u ostavštini Trumbića u Arhivu Hrvatske akademije znanosti
i umjetnosti u Zagrebu popise udomitelja, a i proučavajući izdanja koja je izdavala
Narodna zaštita Josipa Šilovića i Đure Basaričeka, spoznala sam da je ta akcija bila
mnogo šira i da je obuhvatila ne samo katoličku, već i pravoslavnu i muslimansku
djecu, i za njezinu provedbu se uspješno založila, pod izlikom „privremenog dola-
ska djece na oporavak“ u sjeverne dijelove Hrvatske, Zemaljska vlada u Zagrebu, tj.
podban Vinko Krišković, angažirajući na tom poslu profesore, učitelje, svećenike,
kotarske načelnike i sve dobronamjerne ljude koji su shvatili važnost ovoga posla.
Učitelji i svećenici su, dakako, predvodili u toj akciji jer su najbolje poznavali obi-
teljske prilike u selima gdje su se djeca smještavala. Učitelji su opet, zahvaljujući
svojim stručnim organizacijama i osobito društvu Napredak, bili najnapredniji dio
društva koji je vodio akciju u opismenjavanju naroda, ali i u poučavanju raznih
gospodarskih noviteta u obradi zemlje. Pod vodstvom Josipa Šilovića, Kriškoviće-
voga kolege na Pravnom fakultetu, ali i predsjednika Središnjega odbora za zaštitu
porodica mobiliziranih i u ratu stradalih vojnika, koji se 1917. spajanjem s Ligom
za zaštitu djece pretvorio u Narodnu zaštitu, u čiji rad su bile uključene i članice ra-
znih, za vrijeme rata ukinutih ženskih društava humanitarnoga karaktera, stvorena
je hijerarhijski organizirana Narodna zaštita koja je mogla zbrinuti 20.000, a po
mojem mišljenju, ali ne i dokazima, i zbrinula je mnogo više djece juga u sjevernim
dijelovima Hrvatske.1
1
Arhiva Narodne zaštite preseljena je 1919. u Beograd te je tamo stradala prilikom njemačkog
bombardiranja 1941. godine pa ne možemo dokumentirati kako je tekao povrat djece. Naime, bri-

Treba, međutim, reći da ova ideja nije niknula u Hrvatskoj, već da su Austrijanci
svoju djecu tijekom Prvoga svjetskog rata sklanjali u Nizozemsku. No, naša akcija
je prva i jedina koja je spašavala djecu bez obzira na vjeru i narodnost.
Istražila sam problem zbrinjavanja gladne djece juga na sjeveru već pred 15-ak
godina, no sada imam prvi puta priliku da na jednom javnom skupu progovorim o
toj temi jer niti je objavljena monografija bila promovirana, niti joj je tko posvetio
veću pažnju, možda upravo zbog toga što govori o tome da su spašavana djeca bez
obzira na vjeru i narodnost, a akciju su iskoristili upravo pravoslavci koji su pod
vodstvom svojih učitelja i svećenika uputili brojnu djecu u područje Srijema, Bač-
ke, Baranje i Banata, gdje su ta djeca ostala i nakon Prvoga svjetskog rata postavši
tako predvodnici nove kolonizacije iz Bosne u područje Vojvodine. Nisam htjela
zanemariti ovu činjenicu ni u monografiji jer smatram da jedino puna istina ima
trajnu vrijednost i doprinosi objašnjavanju određenih povijesnih pojava na našim
prostorima. Dakle, iako su akciju započeli franjevci, koji su digli vapijući glas glad-
ne djece do cara odnosno neba i koji su to i opisali i povijesno obradili, ni oni nisu
htjeli reći da je akcija iskorištena od Srba i da se njihova djeca većinom nisu vratila
natrag u zavičaj, već su - potaknuti vijestima o plodnoj zemlji i slobodnoj za obra-
đivanje, pohrlili u Slavoniju i roditelji i braća i rođaci te djece, uključivši se tako
u veliki proces kolonizacije sjevernih krajeva koji je započeo provedbom agrarne
reforme poslije Prvoga svjetskog rata. Time se promijenila demografska struktura
stanovništva i izreka vrijedeća od srednjega vijeka u svijetu, čija je zemlja onoga je
vjera, pokazala se ponovno točnim. U našem slučaju uz pomoć vlasti i obrnuto.
U ovom radu sam iz svoje opširnije monografije izvukla podatke koji su rele-
vantni za područje istočne Slavonije, Srijema, Bačke, Banata i Baranje, no ističem
da bi se ta tema mogla još nadopuniti i bolje istražiti. Za neke druge krajeve, kao
npr. za Podravinu, Istru, Hrvatsko primorje, napisala sam posebne manje radove,
ne dirajući dakako u ono što je imala na tu temu reći crkva.
Slanje gladne djece juga u plodne krajeve sjevera 1917. i 1918. godine
Kako je tekao taj proces zbrinjavanja djece juga u sjevernoj Hrvatskoj?
Lokalni rat između Austro-Ugarske Monarhije i Srbije pretvorio se u svega ne-
koliko dana u Prvi svjetski rat koji je ukinuo razlike između bojišnica i pozadine te
gu o udomljenoj djeci preuzela je 1919. centralistička vlada Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca,
i gotovo su se sva katolička djeca, s rijetkim izuzetcima, morala vratiti u zavičaj. Ostali su samo
Istrani, zbog talijanske okupacije Istre, i pojedina djeca. Tako je npr. ostao predak današnjega rek-
tora Zagrebačkoga sveučilišta koji je došao u Slavoniju kao štićenik fra Grge Martića iz Ljubuškog.

su neimaština i glad zavladali postupno većim dijelom Austro-Ugarske Monarhije.
Glad se gotovo nije osjećala u zapadnom Srijemu te Bačkoj i Banatu, gdje su žene,
djeca i starci obavljali poljoprivredne poslove i gdje je plodna zemlja davala izdašne
urode, te je i slabijom obradom stvarala viškove, za razliku od kamenite zemlje
hrvatskoga juga, gdje se ni najbrižljivijom obradom svakoga komadića zemlje nije
mogao izvući potreban urod.
Rat nije odjednom zahvatio sve dijelove Austro-Ugarske Monarhije, no Hr-
vatska, graničeći sa Srbijom i Italijom, bila je izloženija od drugih zemalja. No,
zanimljivo je da su prvo zbrinuta djeca Istre i Slovenskoga primorja, a tek onda
Hercegovine, i tek u trećem postupku Bosne, iako je Josip Sarkotić kao upravnik
okupirane Srbije dobro poznavao prilike u Bosni i Hercegovini. Austro-Ugarska
Monarhija se nije pripremila na dugotrajni rat. No, okupacija Srbije i Crne Gore te
ratovanje na zapadnoj fronti, ali osobito na Soči, iscrpljivali su ekonomiju zemlje
i u trećoj godini rata već se javlja izražena glad. Budući da je Bosna i Hercegovina
bila željeznički slabo umrežena, cijeli željeznički promet bio je u funkciji rata i rat-
ne privrede te nije bilo moguće dopremati hranu sa sjevera na jug zemlje.
No, pojavila se mogućnost preseljenja ugrožene djece. Pjesnik Tugomir Alaupo-
vić, ministar u vladi Kraljevine SHS, ispjevao je na temu ove djece sljedeće stihove:
Šute gusle naše, a jecaju vile,
Uz planinska vrela nemolćne i same;
Al se ljubav rađa, velika, golema,
Razgara se sunce u milosne plame,
A sa pustog praga zaklinja i jeca:
„Kad otaca nema - nek se spasu djeca!“
Ideju za ovo preseljenje svakako je dao tabor odnosno logor interniranih sri-
jemskih Srba u Žlebiću kraj Koprivnice, gdje su bili internirani brojni Srbi iz Sri-
jema još 1915., kako bi se onemogućila svaka špijunaža u korist Srbije. Taj je logor
bio od 1917., kada je za bana došao Antun Mihalović, pristaša Hrvatsko-srpske
koalicije, koji je i uveo Hrvatsku tiho i bez otpora u ujedinjenu državu Srba, Hr-
vata i Slovenaca 1. prosinca 1918., da bi i sam bezglasno bio eliminiran kao bivši
kadar i još k tome pripadnik plemstva iz vremena Austro-Ugarske Monarhije. No,
ideja izmještanja stanovništva uhvatila je korijen i 1917. započeli su stizati vlakovi s
gladnom djecom u Zagreb i Slavonski Brod, odakle su distribuirani dalje na njiho-
va privremena, a za neke i trajna odredišta. Imamo opise tih konvoja koje su pisali
oni koji su ih vodili: učitelji i svećenici. To su potresna svjedočanstva dječje patnje,
ali i ljudske solidarnosti sjevera za jug, čak i ako se uvaži korist koju su maločla-

novska domaćinstva sjevera imala od te djece. Ponajčešće se prepričavala akcija fra
Didaka Buntića, najomiljenijega franjevca tadanje Bosne Srebrne, koji je došao čak
do cara te mu je prikazao da je suša uništila sve usjeve i plodove u Hercegovini pa
narod jede kruh od kora drveća i pepela, na što je car dopustio da se prijeđe Sava i
da djeca budu smještena na sjeveru.
Iz popisa u Trumbićevoj arhivi, sastavljenoga najvjerojatnije po završetku rata,
pa je očito pročišćen izbacivanjem udomitelja koji su vlastima bili nepodobni, mo-
žemo danas saznati imena udomitelja djece na području Srijema, Bačke, Banata pa
i Baranje. Iz toga svakako nepotpunoga i reduciranoga popisa udomitelja vidimo
da je iz nepotpunoga popisa u Srijemskoj županiji djecu prihvatila 1.291 obitelj,
čime ovu županiju nadilazi brojem udomitelja samo Bjelovarsko-križevačka žu-
panija s 2.763 udomitelja2 i Bačka, Baranja i Banat s 2.689 udomitelja.3 Popis je
važan jer možemo utvrditi da su mnoge udomiteljske obitelji nestale s toga pod-
ručja, ali i da su neuvršteni u popis udomitelji Židovi, a vjerojatno i obitelji koje
su se kompromitirale svojim pomaganjem održanju Austro-Ugarske Monarhije.
No, ovo potonje samo nagađam i bez dopunskoga istraživanja ova teza je prilično
labava. No, gotovo da nije bilo mjesta u Srijemu koje nije prihvatilo glađu ugroženu
djecu juga, čime je započeo proces koji nije prestao do kraja dvadesetoga stoljeća.
Prema Spomenspisu iz 1921. Srijemska županija je primila 1917. godine 5.506 dje-
ce, a 1918. godine 4.513, što znači da se akcija zbrinjavanja vodila do kraja Prvoga
svjetskog rata. I Krleža, koji je radio jedno vrijeme u Zaštiti, navodi da je 1917.
u Vukovaru primljeno 117 djece, u Iloku 189, u Irigu 91, u Petrovaradinu 53, u
Sremskim Karlovcima 30, u Rumi 58, u Irigu 48, u Zemunu 100, u Staroj Pazovi
200, a u Vinkovcima 230. Krleža je napisao 27. studenoga 1917.: Fra Didak piše
da će pola Hercegovine pod ledinu. Melju ljudi sijerak i peku hljeb od sijerka. Pojeli
su sve vrapce. Grozničavo sve i luckasto.4 Krležin iskaz ukazuje da su djecu primala u
većem broju ona mjesta gdje je živjelo dosta manjina, odnosno, gdje je stanovniš-
tvo po narodnosti bilo različito.
Trumbićev popis donosi stanje u određenom trenutku pa je zanemareno da je
cijela akcija bila izložena svakodnevnim izmjenama jer su djeca mijenjala udomi-
telje ako se pokazalo da je njihov boravak štetan za djecu, o čemu su vodili brigu
posebni povjerenici, uglavnom učitelji i svećenstvo.
2
M. Kolar-Dimitrijević, Zbrinjavanje gladne djece u Hrvatskoj za Prvoga svjetskog rata, Slavonski Brod,
2008., 313.-344. U ovoj knjizi je opširan opis svih akcija koje nisam željela ponavljati u ovom radu.
3
Isto, str. 345.-408.
4
Miroslav Krleža, Davni dani. Sabrana djela M. Krleže, sv. 11. i 12., Zagreb, 1956., 324. i 328. pd
30. XI. 1917.

Organizacija zbrinjavanja djece na sjeveru Hrvatske bila je vrlo dobra. U 1918.
godini, osim Središnjega odbora u Zagrebu, radilo je još osam županijskih odbo-
ra, za svih osam hrvatskih županija (Zagrebačku s 2.014 povjerenika, Varaždinsku
županiju sa 796 povjerenika, Bjelovarsko-križevačku županiju s 1.509 povjerenika,
Požešku županiju s 1.318 povjerenika, Osječku županiju s 1.377 povjerenika, Sri-
jemsku županiju s 1.049 povjerenika, Modruško-riječku županiju s 805 povjereni-
ka i Ličko-krbavsku županiju s 319 povjerenika), 1.488 mjesnih odbora, a koliki
je zamah dobila ova akcija najbolje pokazuje podatak da je u gradu Zagrebu radio
131 povjerenik, Osijeku 51, Varaždinu 37, Karlovcu 38 i Zemunu 22 povjerenika.
Broj od 9.463 povjerenika pokazuje da je na dva i pol djeteta dolazio jedan povje-
renik koji je o njima vodio brigu, a takva mreža, kraj ondašnjih slabih telefonskih i
uopće prometnih veza i četvrte godine rata, svakako je zadivljujuća. 5
Posebnog je problema bilo s muslimanskom djecom iz Bosne u Vinkovcima jer
se nastojalo da se ova djeca smjeste zajedno i da im se osigura sve što je zahtijevala
njihova vjerska posebnost. U Vinkovcima je od 1911. radila mađarska škola koja
je trebala osposobljavati djecu za rad na željeznicama i koja je preferirala mađarski
jezik. Ona je 1913./14. imala 420 učenika i 11 nastavnika koji su predavali na ma-
đarskom jeziku, a u Slavoniji je 9.627 učenika polazilo mađarske škole, a u Hrvat-
skoj 2.570, dakle ukupno 12.197.6
Djeca su došla u Vinkovce 23. studenoga 1917. godine. Muslimanski dio tran-
sporta pratili su muslimi Muhamed efendija Kurt i Saban efendija Begić te kuhari
Avdo Keketović i Mehmed Crnačević.7 U mađarskoj školi u Vinkovcima, koja je
imala i centralno grijanje, odvojene su posebne prostorije za muslimansku djecu i
tu je poseban muslimanski kuhar priređivao hranu, a za upravitelja je postavljen
mladi pisac musliman Hamdija Kreševljaković, koji je dotad službovao u Saraje-
vu.8 Ugljen za centralno grijanje dala je bosansko-hercegovačka zemaljska vlada, a
osigurana je i nastava u osnovnoj školi i Mekteb.
5
Spomenspis, 1921., str. 53.
6
Julián iskoláegysület jelentése az 1913/14. évi müködéséröl, Budapest, 1914. - statistika.
7
Vidi prilog 15.8. E.Sladović, Putovanje šeste ferijalne kolonije bosanske i hercegovačke djece u
Hrvatsku.
8
Muslimanska djeca u Vinkovcima, Posavska Hrvatska, 4., 26. I. 1918. Temu zbrinjavanja djece
u Vinkovcima obradila je jedna povjesničarka Instituta za povijest u Sarajevu te rad objavila oko
2009. u jednom broju Contributions - Prilozi koji izdaje ista ustanova i do kojega nisam mogla doći.
No, očito nije znala za moj rad, ali je raspolagala s mnogo više podataka o boravku bošnjačke djece
u Vinkovcima nego što sam imala ja, pa je njezin rad zanimljiv s obzirom da je kulturni djelatnik
Kreševlaković imao u brizi za djecu veliku ulogu.

Misao vodilja cijeloga mojeg referata je da je u teškim prilikama narod uvijek
voljan pomoći spašavanju djece i ono što se dogodilo u Prvom svjetskom ratu po-
kazalo se i u Drugom te u Domovinskom. Život je u određenom trenutku bio jači
od smrti, ali se može odškrinuti i pogled u ono što se kasnije događalo u izmjeni
demografske strukture Slavonije i Srijema te Bačke, Baranje i Banata. Uz mnogo-
brojne zaključke koje možemo izvući iz ovoga zbrinjavanja djece, možemo ukazati
i na to da je ova akcija provedena od južnoslavenskih zemalja Austro-Ugarske Mo-
narhije samo u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i Istri, i da na njoj dolazi do punoga
izražaja ono što je propagirao Josip Juraj Strossmayer, tj. vodeća uloga Hrvatske
u ovom dijelu jugoistočne Europe. S obzirom da je više od 50 % djece udomljeno
na području sjeveroistočne Hrvatske, ova je akcija djelovala na umanjivanje nacio-
nalne netrpeljivosti i bila bi progresivna da se nastavilo raditi onako kako su to
zamislili njezini pokretači. Ona nosi na svakom području svoje posebne karakteri-
stike s obzirom na udomitelje i pripadnost djece određenoj naciji ili vjeri, što sam
obradila u više svojih radova, nastavljajući promatranje o zbrinjavanju siromašne
hrvatske djece preko Hrvatskoga radiše koji to ime dobiva 1917. godine preimeno-
vanjem društva za zbrinjavanje djece koja su ostala bez roditelja. Hrvatski radiša se
brinuo za školovanje hrvatske djece u dobrim obrtima i trgovini.
Zaključak
Akcija spašavanja gladne djece juga bila je svjetlo u mraku užasa Prvoga svjet-
skog rata. Ona je izvedena u gotovo nemogućim prilikama i uz veliku pomoć i
solidarnost mnogih ljudi, uglavnom iz čovjekoljublja. Dobro je da se prisjetimo
ove akcije koja nas potiče da stišamo političke strasti i netrpeljivosti jer nas to koči
na putu napretka i boljitka. To su pokušali neki politički Hrvati u uzavrelim tre-
nutcima Prvoga svjetskog rata, ali nisu u tome uspjeli pa je sve ostalo nedovršeno i
nedorečeno, čak i zatajivano i povijesno netočno prikazivano, što je vrlo opasno za
budućnost jer istina je uvijek najbolje oružje, ali i najbolja obrana jednoga malog,
demografski ugroženoga naroda.
IZVORI I LITERATURA
 Boban, Branka, Stjepan Radić u vrijeme Prvoga svjetskog rata, Zagreb, 2006.
 Fra Didak Buntić, Spomenica o 60. obljetnici spašavanja gladne djece iz Hercegovine.
Ured. Didak Ćorić, Zagreb – Mostar, 1978. S bibliografijom.
 Kolar, Mira, Zbrinjavanje gladna djece u Hrvatskoj za Prvoga svjetskog rata, nak. Hr-
vatski institut za povijest - Podružnica za povijest Slavonije, Srijema i Baranje, “Dom i
svijet” d.d.o. Zagreb, Slavonski Brod, 2008.

 Kolar-Dimitrijević, Mira, O političkom opredjeljivanju i djelovanju bana Antuna Mi-
halovića, Zbornik u čast Hrvoja Matkovića u povodu 80-godina života, Zagreb, 2005.
 Nikić, Andrija, Godine gladi. Povijesni prikaz spasavanja hercegovačke sirotinje (1916.-
1919.), Duvno, 1974.
 Narodna zaštita, urednik Josip Šilović, Zagreb, 1917.-1919.
 Softa, Ivan, Dani jada i glada. Ratne prilike u Hercegovini, Zagreb, 1937.
 Spomenspis na spašavanje istarske, dalmatinske i bosansko-hercegovačke djece za vrijeme
svjetskog rata, Zagreb, 1921.
 Arhiv Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti u Zagrebu, Trumbićeva ostavština,
fasc. 133/16.
SUMMARY
World War I influenced the lives of people all over the globe. Still, Croatia, the regions
of Slavonia, Srijem and Istria in particular, suffered extra damage, due to their vicinity
to the frontline. Instead of a short-lived war, as was planned by the military leadership
of Austro-Hungarian Monarchy, there ensued a long, hard and bloody war which soon
affected the population. In Bosnia-Herzegovina, the drought caused children to start
dying, which earned the State government in Zagreb a permission from the Emperor to
temporarily accommodate the children in the north of the country. This set off an extensive
operation under the leadership of both Friar Grga Martić and the government, which
included teacher and administrative staff into the operation. 20 000 children of different
religious confessions were thus housed in the north of the country. The operation dissolved
administrative borders between Bosnia- Herzegovina, Croatia and Vojvodina, which
had far-reaching consequences for the start of a great change in demographic structure.

Prilog 1.
Popis udomitelja u Srijemskoj županiji 9
1. Abađin Ljuba, Vojka, (Vojka), St. Pazova, SŽ, 36. Babić Steva, Banovci Stari, (S. Banovci), St. Pazova,
2. Abramović Damjan, Irig, (Irig), Irig, SŽ, SŽ,
3. Abramović Stevan, Vera, (Vera), Vukovar, SŽ, 37. Babić Vojin, Banovci Stari, (S. Banovci), St. Pazova,
4. Ačimović Nikola, Berkasovo, Šid, SŽ, SŽ,
5. Adamova Vera, Grad Vukovar, Vukovar, SŽ, 38. Bačat Stevan, Novi Karlovci, Stara Pazova, SŽ,
6. Adamović Joca, Šid, SŽ, 39. Bačin Alojz, Županja, SŽ,
7. Adamović Jovan, Mitrovica, SŽ, 40. Bačvanin Stevan, Golubinci (Golubinci), St. Pazova,
8. Adamović Živan, Krčedin, Stara Pazova, SŽ, SŽ,
9. Agbaba Milan, Novi Karlovci, Stara Pazova, SŽ, 41. Baher Valentin, Krčedin, Stara Pazova, SŽ,
10. Aleksić Maksim, Krčedin, Stara Pazova, SŽ, 42. Bajić Buda, Novi Karlovci, Stara Pazova, SŽ,
11. Aleksić Petar, Stari Slankamen, Stara Pazova, SŽ, 43. Bajić Ilija, Novi Karlovci, Stara Pazova, SŽ,
12. Ališić Milovan, Negoslavci, (Negoslavci), Vukovar, 44. Bajić Jelena, Beška, Stara Pazova, SŽ,
SŽ, 45. Bajić Milan, Beška, Stara Pazova, SŽ,
13. Ališić Persa, Negoslavci, (Negoslavci), Vukovar, SŽ, 46. Balić Šimo, Babina Greda, (B. Greda), Županja, SŽ,
14. Alivojvodić Marija, Mitrovica, SŽ, 47. Balin Jovanka, Šid, SŽ,
15. Altan Marija, Beška, Stara Pazova, SŽ, 48. Ban Aleksa, Kraljevci, Ruma, SŽ,
16. Amicić Gruja, Negoslavci, (Negoslavci), Vukovar, 49. Ban Gajo, Kraljevci, Ruma, SŽ,
SŽ, 50. Ban Stevan, Kraljevci, Ruma, SŽ,
17. Anastasijević Miša, (2), Vinkovci, Vinkovci, SŽ, 51. Banoje Eva, Babina Greda, (B. Greda), Županja, SŽ,
18. Andrejević Dušan, Novi Karlovci, Stara Pazova, SŽ, 52. Banovčanin Milutin, Golubinci (Golubinci), St.
19. Antulov Živan, Vojka, (Vojka), St. Pazova, SŽ, Pazova, SŽ,
20. Antunović Dragica, udovica, Mitrovica, SŽ, 53. Banovčanin Sava, Golubinci (Golubinci), St. Pazo-
21. Apatovac Ljubomir, Grad Vukovar, Vukovar, SŽ, va, SŽ,
22. Aracki Rada, Vinkovci, Vinkovci, SŽ, 54. Banjeglav Radovan, Novi Karlovci, Stara Pazova,
SŽ,
23. Aranicki Simeon, (2), Stara Pazova, Stara Pazova,
SŽ, 55. Barač Manda, Drenovci, (Drenovci), Županja, SŽ,
24. Arenulić Budomir, Šid, SŽ, 56. Barako Draginja, Vojka, (Vojka), St. Pazova, SŽ,
25. Arsenić Milivoj, (2), Grgeteg, (Neradin), Irig, SŽ, 57. Barišić Eva, Babina Greda, (B. Greda), Županja, SŽ,
26. Arsenić Milivoj, Neradin, (Neradin), Irig, SŽ, 58. Barković Nikola, Irig, (Irig), Irig, SŽ,
27. Arsenić Pero, Vinkovci, Vinkovci, SŽ, 59. Barovac Marko, Stara Pazova, Stara Pazova, SŽ,
28. Atanasijević Vaso, Srijemski Karlovci, Srijemski 60. Batas Milan, Surduk, (Surduk), St. Pazova, SŽ,
Karlovci, SŽ, 61. Batić Sreta, Berkasovo, Šid, SŽ,
29. Avakumović Branko, Golubinci (Golubinci), St. 62. Batinić Dragutin, Krčedin, Stara Pazova, SŽ,
Pazova, SŽ, 63. Bečanski Milan, Golubinci (Golubinci), St. Pazova,
30. Avakumović G., dr, Zemun, SŽ, SŽ,
31. Avakumović Stevan, Golubinci (Golubinci), St. 64. Bedričić D., Mitrovica, SŽ,
Pazova, SŽ, 65. Bedričić Đ., Mitrovica, SŽ,
32. Avramović Pavle, Jazak, (Jazak), Irig, SŽ, 66. Beitner Georg, Beška, Stara Pazova, SŽ,
33. Azlen Milan, Stara Pazova, Stara Pazova, SŽ, 67. Belančić Nikola, Irig, SŽ,
34. Babić Lazar, Stara Pazova, Stara Pazova, SŽ, 68. Beleslin Joca, Irig, SŽ,
35. Babić Marija, (2), Babina Greda, (B. Greda), Župa- 69. Beleslin Ljubomir, Irig, SŽ,
nja, SŽ, 70. Belešlin Ico, (2), Irig, SŽ,
71. Belić Gjuro, Novi Karlovci, Stara Pazova, SŽ,
9
Arhiv HAZU, Rukopisna ostavština Trumbić. Popis nije potpun, što treba uzeti u obzir. Tiskala
sam ga u mojoj knjizi o zbrinjavanju gladne djece.

72. Belić Jovan, Novi Karlovci, Stara Pazova, SŽ, 112. Bošnjak Manoelo, Čortanovci, (Čortanovci), St.
73. Belić Milan, Novi Karlovci, Stara Pazova, SŽ, Pazova, SŽ,
74. Belju Nikola, Golubinci (Golubinci), St. Pazova, 113. Bošnjaković Bogoljub, Bačinci, Šid, SŽ,
SŽ, 114. Bošnjaković Čeda, Golubinci (Golubinci), St.
75. Belju Živana, Golubinci (Golubinci), St. Pazova, Pazova, SŽ,
SŽ, 115. Bošnjaković Gjoka, (2), Golubinci (Golubinci), St.
76. Beoradac Živan, Novi Slankamen, Stara Pazova, Pazova, SŽ,
SŽ, 116. Bošnjaković Mladen, Vojka, (Vojka), St. Pazova, SŽ,
77. Berić Toša, Krčedin, Stara Pazova, SŽ, 117. Bošnjaković Stevan, Golubinci (Golubinci), St.
78. Berošević Stevko, Trpinja, (Trpinja), Vukovar, SŽ, Pazova, SŽ,
79. Besbradica G., Negoslavci, (Negoslavci), Vukovar, 118. Božičević Mitar, Šid, SŽ,
SŽ, 119. Božić Đoka, Vinkovci, Vinkovci, SŽ,
80. Bikeša Mihajlo, Kraljevci, Ruma, SŽ, 120. Božić Glišo, Pačetin, (Pačetin), Vukovar, SŽ,
81. Biketa Jelena, Kraljevci, Ruma, SŽ, 121. Božić Mijo, Tovarnik, Šid, SŽ,
82. Bikicki Marko, Ruma, SŽ, 122. Božić Pajo, Pačetin, (Pačetin), Vukovar, SŽ,
83. Bingulac Cvetko, Grad Vukovar, Vukovar, SŽ, 123. Božić Petar, Grabovci, Ruma, SŽ,
84. Bingulac Cvetko, Grad Vukovar, Vukovar, SŽ, 124. Bramberger Sebadin, Drenovci, (Drenovci), Župa-
85. Bingulac Danica, Negoslavci, (Negoslavci), Vuko- nja, SŽ,
var, SŽ, 125. Branković Jovo, Grad Vukovar, Vukovar, SŽ,
86. Bingulac Milica, Grad Vukovar, Vukovar, SŽ, 126. Branković Nikola, Grad Vukovar, Vukovar, SŽ,
87. Bingulac Mirko, Grad Vukovar, Vukovar, SŽ, 127. Bubenleimer Teobald, Beška, Stara Pazova, SŽ,
88. Bingulac Nikola, (2), Vukovar, SŽ, 128. Budenheimer, Beška, Stara Pazova, SŽ,
89. Bingulac Pero, Negoslavci, (Negoslavci), Vukovar, 129. Budisavljević Milica, Novi Karlovci, Stara Pazova,
SŽ, SŽ,
90. Bingulac Rade, Negoslavci, (Negoslavci), Vukovar, 130. Bugarčić Sima, Ruma, SŽ,
SŽ, 131. Bugarin Cveta, Vojka, (Vojka), St. Pazova, SŽ,
91. Bingulac Vicko, Grad Vukovar, Vukovar, SŽ, 132. Bugarin Lazar, Stari Slankamen, Stara Pazova, SŽ,
92. Bithingmayer Petar, Krčedin, Stara Pazova, SŽ, 133. Bugarin Miloš, Vojka, (Vojka), St. Pazova, SŽ,
93. Blažević Filip, Županja, SŽ, 134. Bugarin Mita, Vojka, (Vojka), St. Pazova, SŽ,
94. Blažić Marko, Zemun, SŽ, 135. Bugarski Proka, (2), Grad Vukovar, Vukovar, SŽ,
95. Blenik Peter, Beška, Stara Pazova, SŽ, 136. Bulovan Persida, Belegiš, (Belegiš), St. Pazova, SŽ,
96. Bogdanov Stevan, Dobrinci, Ruma, SŽ, 137. Burmaz G., Zemun, SŽ,
97. Bogdanović Joco, Trpinja, (Trpinja), Vukovar, SŽ, 138. Carić Fata, Vinkovci, Vinkovci, SŽ,
98. Bogdanović Kosta, Srijemski Karlovci, Srijemski 139. Cekiz Milutin, Krčedin, Stara Pazova, SŽ,
Karlovci, SŽ, 140. Cekiz Sava, Krčedin, Stara Pazova, SŽ,
99. Bogojević Milan, Surduk, (Surduk), St. Pazova, SŽ, 141. Cerner Jakob, Krčedin, Stara Pazova, SŽ,
100. Bojčeta Joka, Kraljevci, Ruma, SŽ, 142. Ciganović, Šid, SŽ,
101. Bojević Lazar, Irig, (Irig), Irig, SŽ, 143. Cimer Jakob, Krčedin, Stara Pazova, SŽ,
102. Bojkić Boško, Mitrovica, SŽ, 144. Crnogorac Đoko, Pačetin, (Pačetin), Vukovar, SŽ,
103. Bonsić Lazar, Krčedin, Stara Pazova, SŽ, 145. Crnogorac Petar, Pačetin, (Pačetin), Vukovar, SŽ,
104. Borčanin Joka, Vinkovci, Vinkovci, SŽ, 146. Cuvaković Kosta, Srijemski Karlovci, Srijemski
105. Borić Dušan, Belegiš, (Belegiš), St. Pazova, SŽ, Karlovci, SŽ,
106. Borovac Bela, Vinkovci, Vinkovci, SŽ, 147. Cvejić Jovan, Ruma, SŽ,
107. Borovac Mane, Grabovci, Ruma, SŽ, 148. Cvejić Stevan, Ruma, SŽ,
108. Borovnica Gjoka, Surduk, (Surduk), St. Pazova, SŽ, 149. Cvetić Anka, Srijemski Karlovci, Srijemski Karlov-
109. Bosančić Aleksa, Golubinci (Golubinci), St. Pazo- ci, SŽ,
va, SŽ, 150. Cvetić Jovan, Srijemski Karlovci, Srijemski Karlovci,
110. Boškov Živana, Vojka, (Vojka), St. Pazova, SŽ, SŽ,
111. Bošković Milan, Novi Karlovci, Stara Pazova, SŽ, 151. Cvetić Petar, Grad Vukovar, Vukovar, SŽ,

152. Cvetković Obrad, Grabovci, Ruma, SŽ, 195. Danilovac Darinka, Negoslavci, (Negoslavci),
153. Cvetković Pavle, Mali Radinci, (Kraljevci), Ruma, Vukovar, SŽ,
SŽ, 196. Danilovac Nikola, Vinkovci, Vinkovci, SŽ,
154. Cvetković Radivoj, Irig, (Irig), Irig, SŽ, 197. Danojević Simo, Golubinac, (Inđija), Ruma, SŽ,
155. Cvijanić Roksa, Dobrinci, Ruma, SŽ, 198. Danulovac Sofija, Negoslavci, (Negoslavci), Vuko-
156. Cvijanović Bogdan, Ilinci, (Ilinci), Šid, SŽ, var, SŽ,
157. Čalić Leposava, Mali Radinci, (Kraljevci), Ruma, 199. Darijević Nikola, Banovci Stari, (S. Banovci), St.
SŽ, Pazova, SŽ,
158. Čalić Stevan, Krčedin, Stara Pazova, SŽ, 200. Davidović Vranko, Irig, (Irig), Irig, SŽ,
159. Čalić Vaso, Mali Radinci, (Kraljevci), Ruma, SŽ, 201. Debeljački Novak, Šid, SŽ,
160. Čaniš Aleksa, Novi Karlovci, Stara Pazova, SŽ, 202. Debić Pavle, Krčedin, Stara Pazova, SŽ,
161. Čaniš Mladen, Novi Karlovci, Stara Pazova, SŽ, 203. Debić Živan, Krčedin, Stara Pazova, SŽ,
162. Čekić Vlada, Belegiš, Stara Pazova, SŽ, 204. Deh Rozina, Vojka, (Vojka), St. Pazova, SŽ,
163. Čikoš Čeda, Vojka, (Vojka), St. Pazova, SŽ, 205. Desković Julka, Stara Pazova, Stara Pazova, SŽ,
164. Čivić Ivan, Babina Greda, (B. Greda), Županja, SŽ, 206. Dević Đoka, Mitrovica, SŽ,
165. Čivić Ruža, Babina Greda, (B. Greda), Županja, SŽ, 207. Dević Nikola, Dobrinci, Ruma, SŽ,
166. Čivić Šimo, Babina Greda, (B. Greda), Županja, SŽ, 208. Dević Novak, Dobrinci, Ruma, SŽ,
167. Čobanić Glišo, Srijemski Karlovci, Srijemski Kar- 209. Dingens Antun, Beška, Stara Pazova, SŽ,
lovci, SŽ, 210. Divljak Gavra, Stari Slankamen, Stara Pazova, SŽ,
168. Čobanić Mita, Vinkovci, Vinkovci, SŽ, 211. Divljak Živan, Novi Karlovci, Stara Pazova, SŽ,
169. Čobanić Vlado, dr., Mitrovica, SŽ, 212. Dobić Vasa, Novi Karlovci, Stara Pazova, SŽ,
170. Čobanović Ilija, Belegiš, (Belegiš), St. Pazova, SŽ, 213. Dobričić Nikola, Irig, (Irig), Irig, SŽ,
171. Čobanović Kuzman, Srijemski Karlovci, Srijemski 214. Dobričić Pajo, Kraljevci, Ruma, SŽ,
Karlovci, SŽ, 215. Dobričić Ranko, Krčedin, Stara Pazova, SŽ,
172. Čobanović Ljuba, Vojka, (Vojka), St. Pazova, SŽ, 216. Dobrić Adam, Kraljevci, Ruma, SŽ,
173. Čobanović Raja, Belegiš, (Belegiš), St. Pazova, SŽ, 217. Dobrodolac Ilija, Grad Vukovar, Vukovar, SŽ,
174. Čobanović Stevan, Vojka, (Vojka), St. Pazova, SŽ, 218. Dojčinović Mitar, Ruma, SŽ,
175. Čolokovi Gavra, Grabovci, Ruma, SŽ, 219. Dojčinović Mitar, Ruma, SŽ,
176. Čop Antun, Stara Pazova, Stara Pazova, SŽ, 220. Dolušić Ivo, Kruševica, (Šamac), Županja, SŽ,
177. Čortanovački Čeda, Vojka, (Vojka), St. Pazova, SŽ, 221. Dragaš Lazar, Vojka, (Vojka), St. Pazova, SŽ,
178. Čortanovački Mita, Vojka, (Vojka), St. Pazova, SŽ, 222. Dragojević Petar, Čortanovci, (Čortanovci), St.
179. Čortanovački Steva, Vojka, (Vojka), St. Pazova, SŽ, Pazova, SŽ,
180. Čošić Čeda, Surduk, (Surduk), St. Pazova, SŽ, 223. Dragojević Peter, Čortanovci, (Čortanovci), St.
181. Čounić Milan, Novi Slankamen, Stara Pazova, SŽ, Pazova, SŽ,
182. Čovanović Dragoilo, Vojka, (Vojka), St. Pazova, SŽ, 224. Dragojlović Marija, Vinkovci, Vinkovci, SŽ,
183. Čurčić Kata, Novi Slankamen, Stara Pazova, SŽ, 225. Dragoljević Jovan, Čortanovci, (Čortanovci), St.
184. Čurčin Jelena, Vojka, (Vojka), St. Pazova, SŽ, Pazova, SŽ,
185. Čuturilo Laza, Zemun, SŽ, 226. Dragomirović Jovan, Vinkovci, Vinkovci, SŽ,
186. Čvorkan Milka, Donji Petrovci, (Dobrinci), Ruma, 227. Dragutinović Marija, Mitrovica, SŽ,
SŽ, 228. Dražić Kata, Dobrinci, Ruma, SŽ,
187. Ćulum Marta, Vinkovci, Vinkovci, SŽ, 229. Dražin Živan, Vojka, (Vojka), St. Pazova, SŽ,
188. Dabić Dragomir, Mitrovica, SŽ, 230. Dreuef Eva, Županja, SŽ,
189. Damjanović Aca, Irig, (Irig), Irig, SŽ, 231. Drkelić Martin, Županja, SŽ,
190. Damjanović J., starija, Irig, (Irig), Irig, SŽ, 232. Dronjak Cvetko, Surduk, (Surduk), St. Pazova, SŽ,
191. Damjanović Joca, Tovarnik, Šid, SŽ, 233. Dronjak Mitar, Surduk, (Surduk), St. Pazova, SŽ,
192. Damjanović Milan, Irig, (Irig), Irig, SŽ, 234. Dronjak Sava, Surduk, (Surduk), St. Pazova, SŽ,
193. Damjanović Stipe, Drenovci, (Drenovci), Županja, 235. Drov srp. patrijaršije, (2), Vinkovci, Vinkovci, SŽ,
SŽ, 236. Dudić Čeda, Golubinci (Golubinci), St. Pazova,
194. Damjanović Vaso, Irig, (Irig), Irig, SŽ, SŽ,

237. Dudić Živan, Golubinci (Golubinci), St. Pazova, 278. Georgijević Mita, Neradin, (Neradin), Irig, SŽ,
SŽ, 279. Georgijević Petar, Grad Vukovar, Vukovar, SŽ,
238. Dugošja Cveto, Belegiš, (Belegiš), St. Pazova, SŽ, 280. Georgijević Velimir, (2), Novi Karlovci, Stara
239. Dugošja Živka, Belegiš, (Belegiš), St. Pazova, SŽ, Pazova, SŽ,
240. Dukić Mileva, (2), Ruma, SŽ, 281. Gerenčević Đura, Vinkovci, Vinkovci, SŽ,
241. Đermanov Stevan, Pačetin, (Pačetin), Vukovar, SŽ, 282. Gjanić Milovan, Novi Karlovci, Stara Pazova, SŽ,
242. Đirić Luca, Irig, (Irig), Irig, SŽ, 283. Gjekić Mita, Belegiš, (Belegiš), St. Pazova, SŽ,
243. Đunđerović Vojin, Grad Vukovar, Vukovar, SŽ, 284. Gjorđević Joca, Irig, SŽ,
244. Đurđević Angelina, Mali Radinci, (Kraljevci), 285. Gjorđević Kosta, (2), Grad Vukovar, Vukovar, SŽ,
Ruma, SŽ, 286. Gjorđević Leontije, Irig, SŽ,
245. Đurđević Miroslav, Bršadin, (Bršadin), Vukovar, SŽ, 287. Gjorđević Vranko, Negoslavci, (Negoslavci), Vuko-
246. Đurić Aleksandra, Srijemski Karlovci, Srijemski var, SŽ,
Karlovci, SŽ, 288. Gjorgjević Lazar, Vojka, (Vojka), St. Pazova, SŽ,
247. Đurić Soka, Vojka, (Vojka), St. Pazova, SŽ, 289. Gjukić Milš, Golubinci (Golubinci), St. Pazova, SŽ,
248. Đurić Zoma, Irig, (Irig), Irig, SŽ, 290. Gjukić Paja, Golubinci (Golubinci), St. Pazova, SŽ,
249. Đurin Vasa, Vojka, (Vojka), St. Pazova, SŽ, 291. Gjukić Vidica, Grad Vukovar, Vukovar, SŽ,
250. Đurinić, (2), trgovac, Ruma, SŽ, 292. Gjukić Živan, Golubinci (Golubinci), St. Pazova,
251. Đurković Lazar, Irig, (Irig), Irig, SŽ, SŽ,
252. Egić Rade, Krčedin, Stara Pazova, SŽ, 293. Gjurić Ljubica, Beška, Stara Pazova, SŽ,
253. Ergotić Antun, Sikirevci, Županja, SŽ, 294. Gjurić Mica, Vinkovci, Vinkovci, SŽ,
254. Essert Dragutin, Stari Slankamen, Stara Pazova, SŽ, 295. Gjurić Nikola, Grad Vukovar, Vukovar, SŽ,
255. Eškičević Dušan, Irig, (Irig), Irig, SŽ, 296. Gjurić Sava, Šid, SŽ,
256. Filakovac Tena, Drenovci, (Drenovci), Županja, SŽ, 297. Gjurić Uroš, Vinkovci, Vinkovci, SŽ,
257. Filipin Milan, Vojka, (Vojka), St. Pazova, SŽ, 298. Gjurić Zorka, Mitrovica, SŽ,
258. Filipović Đuro, Vinkovci, Vinkovci, SŽ, 299. Gjurišković, trgovac, Zemun, SŽ,
259. Filipović Maksim, Novi Karlovci, Stara Pazova, SŽ, 300. Gkrujičić Mita, Mala Remeta, (Jazak), Irig, SŽ,
260. Filipović Stevan, Srijemski Karlovci, Srijemski 301. Glisić Darinka, Krčedin, Stara Pazova, SŽ,
Karlovci, SŽ, 302. Glumac Jovan, Vinkovci, Vinkovci, SŽ,
261. Filipović Vlajko, Novi Karlovci, Stara Pazova, SŽ, 303. Gorčin Simo, Beška, Stara Pazova, SŽ,
262. Fulini Jakob, Beška, Stara Pazova, SŽ, 304. Gorganović Julka, Neradin, (Neradin), Irig, SŽ,
263. Gaberić Danijel, Beška, Stara Pazova, SŽ, 305. Gradovački Dušan, Mitrovica, SŽ,
264. Gačeša Milan, Adaševci, (Adaševci), Šid, SŽ, 306. Grbatinić Adam, Adaševci, (Adaševci), Šid, SŽ,
265. Gačetić Stipe, Kruševica, (Šamac), Županja, SŽ, 307. Grbić Aleksandar, Srijemski Karlovci, Srijemski
266. Gajić Branko, Jazak, (Jazak), Irig, SŽ, Karlovci, SŽ,
267. Gajić Jovan, Čortanovci, (Čortanovci), St. Pazova, 308. Grbić Danka, Ruma, SŽ,
SŽ, 309. Grbić Stevan, Srijemski Karlovci, Srijemski Karlov-
268. Gajić Mita, Stara Pazova, Stara Pazova, SŽ, ci, SŽ,
269. Gajin Stevan, Vojka, (Vojka), St. Pazova, SŽ, 310. Grbić Zorka, Vinkovci, Vinkovci, SŽ,
270. Gajinović Jovan, Srijemski Karlovci, Srijemski 311. Grčić Dragutin, dr., Šid, SŽ,
Karlovci, SŽ, 312. Grčić Kosta, Šid, SŽ,
271. Galanta Samuel, Stara Pazova, Stara Pazova, SŽ, 313. Grčić Simo, liječnik, Irig, (Irig), Irig, SŽ,
272. Galečić Cvetko, Golubinci (Golubinci), St. Pazova, 314. Grčić Stevan, Šid, SŽ,
SŽ, 315. Grčić, dr., Šid, SŽ,
273. Garžić Desanka, Srijemski Karlovci, Srijemski 316. Grđić Jovan, Grad Vukovar, Vukovar, SŽ,
Karlovci, SŽ, 317. Gregorović Josip, Babina Greda, (B. Greda), Župa-
274. Georgijević Andrija, Srijemski Karlovci, SŽ, nja, SŽ,
275. Georgijević Đura, Neradin, (Neradin), Irig, SŽ, 318. Gregurović Petar, (2), Stari Slankamen, Stara Pazo-
276. Georgijević Katica, Vinkovci, Vinkovci, SŽ, va, SŽ,
277. Georgijević Milenko, Tovarnik, Šid, SŽ,

319. Grg Aleksander, (2), Stari Slankamen, Stara Pazova, 362. Ivančić Luka, Drenovci, (Drenovci), Županja, SŽ,
SŽ, 363. Ivančić Petar, Stari Slankamen, Stara Pazova, SŽ,
320. Grg Filip, Stari Slankamen, Stara Pazova, SŽ, 364. Ivanišević Gliša, Krčedin, Stara Pazova, SŽ,
321. Grković Pavle, Vojka, (Vojka), St. Pazova, SŽ, 365. Ivić Žarko, Stara Pazova, Stara Pazova, SŽ,
322. Grković Živan, Beška, Stara Pazova, SŽ, 366. Ivković Sima, (2), Stara Pazova, Stara Pazova, SŽ,
323. Grođanin Niko, Negoslavci, (Negoslavci), Vukovar, 367. Jacić Pejo, Pačetin, (Pačetin), Vukovar, SŽ,
SŽ, 368. Jajmiden Ivo, Drenovci, (Drenovci), Županja, SŽ,
324. Grozdanić Arsa, Stara Pazova, Stara Pazova, SŽ, 369. Jakčin Petar, Drenovci, (Drenovci), Županja, SŽ,
325. Grozdanović Darinka, Ruma, SŽ, 370. Jakovljević Desanka, Ruma, SŽ,
326. Gruić Nikola, Vojka, (Vojka), St. Pazova, SŽ, 371. Jakovljević Mladen, Grad Vukovar, Vukovar, SŽ,
327. Grujić Krsta, Mala Remeta, (Jazak), Irig, SŽ, 372. Jakšić Dušan, Stari Slankamen, Stara Pazova, SŽ,
328. Grujić Mica, Ruma, SŽ, 373. Jakšić Marija, Krčedin, Stara Pazova, SŽ,
329. Grulović Milan, Beška, Stara Pazova, SŽ, 374. Jakšić Marija, Krčedin, Stara Pazova, SŽ,
330. Grulović Stevan, Beška, Stara Pazova, SŽ, 375. Jakšić Pero, Negoslavci, (Negoslavci), Vukovar, SŽ,
331. Gujatić Đorđe, (3), Stari Slankamen, Stara Pazova, 376. Jakšić Sava, Šid, SŽ,
SŽ, 377. Jan Nikola, Beška, Stara Pazova, SŽ,
332. Hacić Ana, Pačetin, (Pačetin), Vukovar, SŽ, 378. Janbulović Glišo, Jazak, (Jazak), Irig, SŽ,
333. Hađić Gojko, Vojka, (Vojka), St. Pazova, SŽ, 379. Janković Boško, Vojka, (Vojka), St. Pazova, SŽ,
334. Hajduković Aleksa, Novi Slankamen, Stara Pazova, 380. Janković Marica, Negoslavci, (Negoslavci), Vuko-
SŽ, var, SŽ,
335. Hauk Fridrich, Krčedin, Stara Pazova, SŽ, 381. Janković Mijo, Kruševica, (Šamac), Županja, SŽ,
336. Haut Effe, Krčedin, Stara Pazova, SŽ, 382. Janković Mijo, Surduk, (Surduk), St. Pazova, SŽ,
337. Hegykozi Šandor, Irig, SŽ, 383. Janković Milan, Mitrovica, SŽ,
338. Heinrich Buše, Beška, Stara Pazova, SŽ, 384. Janković Nikola, Vinkovci, Vinkovci, SŽ,
339. Heinrich Konrad, Banovci Stari, (S. Banovci), St. 385. Janković Nikola,(2), Stara Pazova, Stara Pazova, SŽ,
Pazova, SŽ,
386. Janković Olga, Vinkovci, Vinkovci, SŽ,
340. Henč Adam, Beška, Stara Pazova, SŽ,
387. Janković Stevan, Srijemski Karlovci, Srijemski
341. Herar Stevan, Vojka, (Vojka), St. Pazova, SŽ, Karlovci, SŽ,
342. Herar Stevan, Vojka, (Vojka), St. Pazova, SŽ, 388. Janković Stevan, Vinkovci, Vinkovci, SŽ,
343. Huber Sofija, Šid, SŽ, 389. Janošević Ilija, Krčedin, Stara Pazova, SŽ,
344. Huter Katarina, Beška, Stara Pazova, SŽ, 390. Janošević Obrad, Šid, SŽ,
345. Ignatović Sava, Vinkovci, Vinkovci, SŽ, 391. Janjanin Joka, Novi Karlovci, Stara Pazova, SŽ,
346. Ikraš Ilija, Novi Karlovci, Stara Pazova, SŽ, 392. Janjić Ivan, Drenovci, (Drenovci), Županja, SŽ,
347. Ikraš Kuzma, Novi Karlovci, Stara Pazova, SŽ, 393. Janjić Marko, Drenovci, (Drenovci), Županja, SŽ,
348. Ilić Đoka, Grad Vukovar, Vukovar, SŽ, 394. Jarić Luka, Čortanovci, (Čortanovci), St. Pazova,
349. Ilić Ilija, Čortanovci, (Čortanovci), St. Pazova, SŽ, SŽ,
350. Ilić Jovan, Srijemski Karlovci, Srijemski Karlovci, 395. Jazić Kuzma, Belegiš, Stara Pazova, SŽ,
SŽ, 396. Ječmen Ivan, Vinkovci, Vinkovci, SŽ,
351. Ilić Socija, Grad Vukovar, Vukovar, SŽ, 397. Jeftić Damjan, Srijemski Karlovci, Srijemski Karlov-
352. Ilinčić Cip., Grad Vukovar, Vukovar, SŽ, ci, SŽ,
353. Indjić, Vojka, (Vojka), St. Pazova, SŽ, 398. Jekić Kosta, Banovci Stari, (S. Banovci), St. Pazova,
354. Inđić Milan, Stara Pazova, Stara Pazova, SŽ, SŽ,
355. Inđić Miloš, Vojka, (Vojka), St. Pazova, SŽ, 399. Jelačić Ljubomir, Novi Karlovci, Stara Pazova, SŽ,
356. Inđić Nestor, Vojka, (Vojka), St. Pazova, SŽ, 400. Jenčević Aca, Čortanovci, (Čortanovci), St. Pazova,
357. Inđić Živan, Vojka, (Vojka), St. Pazova, SŽ, SŽ,
358. Ingjanin Ljubiša, Surduk, (Surduk), St. Pazova, SŽ, 401. Jeorić Mileva, Grad Vukovar, Vukovar, SŽ,
359. Isajković Toša, Ruma, SŽ, 402. Jeremić Jovan, (2), Vinkovci, Vinkovci, SŽ,
360. Isajlović Vasa, Vinkovci, Vinkovci, SŽ, 403. Jeremić Sofija, Zemun, SŽ,
361. Ivačić Tomo, Drenovci, (Drenovci), Županja, SŽ, 404. Jeremić Vaso, Zemun, SŽ,

405. Jeremić Vuka, Mitrovica, SŽ, 448. Kaplar Živan, Novi Slankamen, Stara Pazova, SŽ,
406. Jerinkić Joca, Vinkovci, Vinkovci, SŽ, 449. Karafilović Gjorgje, Šid, SŽ,
407. Jerković Stevan, Vinkovci, Vinkovci, SŽ, 450. Karakašević Simica, Ruma, SŽ,
408. JOcić Jovan, Jazak, (Jazak), Irig, SŽ, 451. Kasacki Jovan, Irig, (Irig), Irig, SŽ,
409. Jočić Jula, Jazak, (Jazak), Irig, SŽ, 452. Kasapski Đoka, Mitrovica, SŽ,
410. Jokić Đuka, Mitrovica, SŽ, 453. Katarašević Milan, Dobrinci, Ruma, SŽ,
411. Josip Stevan, (2), Novi Karlovci, Stara Pazova, SŽ, 454. Katarlić Sava, Berkasovo, Šid, SŽ,
412. Jovan Blažan, Stara Pazova, Stara Pazova, SŽ, 455. Katenski Jovan, Srijemski Karlovci, Srijemski Kar-
413. Jovanović Andrija, Beška, Stara Pazova, SŽ, lovci, SŽ,
414. Jovanović Andrija, Srijemski Karlovci, Srijemski 456. Katić Danica, Novi Karlovci, Stara Pazova, SŽ,
Karlovci, SŽ, 457. Kazumirović Lazo, Ruma, SŽ,
415. Jovanović Dušan, Mitrovica, Mitrovica,SŽ, 458. Kečić Leposava, Krčedin, Stara Pazova, SŽ,
416. Jovanović Dušan, Novi Slankamen, Stara Pazova, 459. Kečić Petar, Krčedin, Stara Pazova, SŽ,
SŽ, 460. Kejić Persa, Kraljevci, Ruma, SŽ,
417. Jovanović Jelena, Zemun, SŽ, 461. Kekić Dušan, Šid, SŽ,
418. Jovanović Jovan, Vojka, (Vojka), St. Pazova, SŽ, 462. Kendrišić Rada, Negoslavci, (Negoslavci), Vukovar,
419. Jovanović Katarina, Srijemski Karlovci, Srijemski SŽ,
Karlovci, SŽ, 463. Kesler dr., Sotin, (Sotin), Vukovar, SŽ,
420. Jovanović Kosta, Srijemski Karlovci, Srijemski 464. Ketić Filip, (2), Stari Slankamen, Stara Pazova, SŽ,
Karlovci, SŽ, 465. Kinzel Filipina, Beška, Stara Pazova, SŽ,
421. Jovanović Lazar, Ruma, SŽ, 466. Kinzel Peter, Beška, Stara Pazova, SŽ,
422. JOvanović Lenka, Vinkovci, Vinkovci, SŽ, 467. Kinzel Sofija, Beška, Stara Pazova, SŽ,
423. Jovanović Mija, Novi Karlovci, Stara Pazova, SŽ, 468. Kirjaković Cveja, Mala Remeta, (Jazak), Irig, SŽ,
424. Jovanović Milan, Beška, Stara Pazova, SŽ, 469. Kišdobranski Lazar, Novi Karlovci, Stara Pazova,
425. Jovanović Milena, Beška, Stara Pazova, SŽ, SŽ,
426. Jovanović Nikola, Pribina Glava, Šid, SŽ, 470. Knežević Nevena, Vinkovci, Vinkovci, SŽ,
427. Jovanović Nikola, Srijemski Karlovci, Srijemski 471. Knežević Stevan, Stara Pazova, Stara Pazova, SŽ,
Karlovci, SŽ, 472. Kočiašević Lazar, Vojka, (Vojka), St. Pazova, SŽ,
428. Jovanović Nikola, Vinkovci, Vinkovci, SŽ, 473. Kočić Ignjo, Kruševica, (Šamac), Županja, SŽ,
429. Jovanović Pavle, Jazak, (Jazak), Irig, SŽ, 474. Kojić Spaso, Mitrovica, SŽ,
430. JOvanović Radivoj, Vojka, (Vojka), St. Pazova, SŽ, 475. Kolaković Milka, Srijemski Karlovci, Srijemski
431. Jovanović Sava, Neradin, (Neradin), Irig, SŽ, Karlovci, SŽ,
432. Jovanović Slavko, Mitrovica, SŽ, 476. Kolarev Ceja, (2), Vojka, (Vojka), St. Pazova, SŽ,
433. Jovanović Živan, Jazak, (Jazak), Irig, SŽ, 477. Komesarović Ivan, Drenovci, (Drenovci), Županja,
434. Jovičić Milan, Neradin, (Neradin), Irig, SŽ, SŽ,
435. Jovičić Toma, (2), Neradin, (Neradin), Irig, SŽ, 478. Komesarović Luka, Drenovci, (Drenovci), Županja,
436. Jović Makalj, Ruma, SŽ, SŽ,
437. Jović Ranko, Novi Karlovci, Stara Pazova, SŽ, 479. Komisarović Eva, Drenovci, (Drenovci), Županja,
438. Jović Vukosava, Vinkovci, Vinkovci, SŽ, SŽ,
439. Jukić Janko, Bačinci, Šid, SŽ, 480. Komisarović Joso, Drenovci, (Drenovci), Županja,
440. Junković Petar, Drenovci, (Drenovci), Županja, SŽ, SŽ,
441. Jurišić Sima, Vera, (Vera), Vukovar, SŽ, 481. Komisarović Mate, Drenovci, (Drenovci), Županja,
SŽ,
442. Juzbašić Gjuro, Šamac, Županja, SŽ,
482. Komlenac Ignjatije, Putinci, Ruma, SŽ,
443. Juzbašić Nikola, Irig, (Irig), Irig, SŽ,
483. Konstantinović, Zemun, SŽ,
444. Kadić Grga, Gundinci, (Gundinci), Županja, SŽ,
484. Kontić Gjoka, Vinkovci, Vinkovci, SŽ,
445. Kadić Josip, (2), Gundinci, (Gundinci), Županja,
SŽ, 485. Konjević Sima, Novi Karlovci, Stara Pazova, SŽ,
446. Kakelić Jovan, Novi Karlovci, Stara Pazova, SŽ, 486. Koplić Mita, Srijemski Karlovci, Srijemski Karlovci,
SŽ,
447. Kalić Đoka, Mali Radinci, (Kraljevci), Ruma, SŽ,
487. Korač Čeda, Vojka, (Vojka), St. Pazova, SŽ,

488. Korač Steva, Mitrovica, SŽ, 530. Krivošija Maksim, Belegiš, (Belegiš), St. Pazova, SŽ,
489. Korać Steva, Mitrovica, SŽ, 531. Krivošija Todor, Belegiš, (Belegiš), St. Pazova, SŽ,
490. Kosanić Danica, Mitrovica, SŽ, 532. Krmpotić Grga, Drenovci, (Drenovci), Županja,
491. Kosanić Nera, Neradin, (Neradin), Irig, SŽ, SŽ,
492. Kosanić Stojan, Ruma, SŽ, 533. Krompić Vida, Mala Remeta, (Jazak), Irig, SŽ,
493. Kosanić Živko, Vojka, (Vojka), St. Pazova, SŽ, 534. Krpar Božo, Kruševica, (Šamac), Županja, SŽ,
494. Kosovac Lazar, Beška, Stara Pazova, SŽ, 535. Krstanović Savo, Mitrovica, SŽ,
495. Kosovac Milan, Beška, Stara Pazova, SŽ, 536. Krstanović Savo, Stejanovci, (Radinci Veliki),
496. Kosovac Pajo, Beška, Stara Pazova, SŽ, Ruma, SŽ,
497. Kostić Ada, Golubinci (Golubinci), St. Pazova, SŽ, 537. Krstić Savo, Ruma, SŽ,
498. Kostić Milisav, Mitrovica, SŽ, 538. Krstić Stanimir, Ruma, SŽ,
499. Kostić Paja, Stara Pazova, Stara Pazova, SŽ, 539. Krstić Vojin, Berkasovo, Šid, SŽ,
500. Kostić Petar, (2), Vinkovci, Vinkovci, SŽ, 540. Kuban Ilija, Bačinci, Šid, SŽ,
501. Košutić Evica, Ruma, SŽ, 541. Kukić Trivun, Krčedin, Stara Pazova, SŽ,
502. Košutić Marija, Mitrovica, SŽ, 542. Kulić Milan, Mitrovica, SŽ,
503. Kotarac Miloš, Novi Slankamen, Stara Pazova, SŽ, 543. Kurbanović Josip, Drenovci, (Drenovci), Županja,
504. Kotarac Mladen, Novi Slankamen, Stara Pazova, SŽ,
SŽ, 544. Kurbanović Pero, Drenovci, (Drenovci), Županja,
505. Kotur Todor, (2), Novi Karlovci, Stara Pazova, SŽ, SŽ,
506. Kovačević Aleksa, Jazak, (Jazak), Irig, SŽ, 545. Kurjak Milan, Belegiš, (Belegiš), St. Pazova, SŽ,
507. Kovačević Draga, Srijemski Karlovci, Srijemski 546. Kurjak Rade, Belegiš, (Belegiš), St. Pazova, SŽ,
Karlovci, SŽ, 547. Kurjaković Dušanka, Mala Remeta, (Jazak), Irig,
508. Kovačević Lazar, Vojka, (Vojka), St. Pazova, SŽ, SŽ,
509. Kovačević Milan, Šid, SŽ, 548. Lacković Albina, Vinkovci, Vinkovci, SŽ,
510. Kovačević Milivoj, Mitrovica, SŽ, 549. Laćarac Aca, Mala Remeta, (Jazak), Irig, SŽ,
511. Kovačević Pavle, Vojka, (Vojka), St. Pazova, SŽ, 550. Lancoš Živko, Vinkovci, Vinkovci, SŽ,
512. Kovačević Sofija, (2), Grad Vukovar, Vukovar, SŽ, 551. Lanković Gjoko, Krčedin, Stara Pazova, SŽ,
513. Kovačević Stevan, Golubinci (Golubinci), St. 552. Lapčević Milan, Stara Pazova, Stara Pazova, SŽ,
Pazova, SŽ, 553. Lazarević Jaša, Vinkovci, Vinkovci, SŽ,
514. Kovačić Pera, Mitrovica, SŽ, 554. Lazarević Paja, Novi Karlovci, Stara Pazova, SŽ,
515. Kovaljević, Grad Vukovar, Vukovar, SŽ, 555. Lazić Čeda, Golubinci (Golubinci), St. Pazova, SŽ,
516. Kovčin Kosta, Trpinja, (Trpinja), Vukovar, SŽ, 556. Lazić Gjoka, Belegiš, (Belegiš), St. Pazova, SŽ,
517. Kozjak Milan, (2), Šid, SŽ, 557. Lazić Krsta, Mala Remeta, (Jazak), Irig, SŽ,
518. Kožar Agneza, Sikirevci, Županja, SŽ, 558. Lazić Stanimir, Mitrovica, SŽ,
519. Kožulić Golja, paroh, Donji Petrovci, (Dobrinci), 559. Lazić Stanko, Golubinci (Golubinci), St. Pazova,
Ruma, SŽ, SŽ,
520. Krasojević Đ., dr.,(2) Srijemski Karlovci, Srijemski 560. Lazić Vasa, Trpinja, (Trpinja), Vukovar, SŽ,
Karlovci, SŽ, 561. Lekanski Lazo, Mitrovica, SŽ,
521. Krasojević Đorđe dr., Vinkovci, Vinkovci, SŽ, 562. Lepavić Đoka, Srijemski Karlovci, Srijemski Karlov-
522. Krasojević Zorka, Čortanovci, (Čortanovci), St. ci, SŽ,
Pazova, SŽ, 563. Lepir Jula, Putinci, Ruma, SŽ,
523. Krašovljević Pavle, (2), Čortanovci, (Čortanovci), 564. Leptanović Boža, Golubinci (Golubinci), St. Pazo-
St. Pazova, SŽ, va, SŽ,
524. Krecul Stevan, (2), Zemun, SŽ, 565. Leptanović Lazar, Golubinci (Golubinci), St.
525. Krečki Sima, Vojka, (Vojka), St. Pazova, SŽ, Pazova, SŽ,
526. Kreter Kristina, Beška, Stara Pazova, SŽ, 566. Leptanović Milica, Golubinci (Golubinci), St.
527. Krist Margita, Krčedin, Stara Pazova, SŽ, Pazova, SŽ,
528. Kritovac Jovo, Mitrovica, SŽ, 567. Letić Mica, Krčedin, Stara Pazova, SŽ,
529. Kritovac Katarina, Ruma, SŽ, 568. Ležajić Pajo, Zemun, SŽ,
569. Ličinić Aleksandra, Grgeteg, (Neradin), Irig, SŽ,

570. Lončar Milan, Vinkovci, Vinkovci, SŽ, 615. Maričić Aćim, Bačinci, Šid, SŽ,
571. Lončarević Lovro, Kruševica, (Šamac), Županja, 616. Marić Gjoka, Šid, SŽ,
SŽ, 617. Marić Ignjat, Irig, (Irig), Irig, SŽ,
572. Lončarević Maca, Neradin, (Neradin), Irig, SŽ, 618. Marić Zora, Zemun,SŽ,
573. Lučinić Cvetislav, Neradin, (Neradin), Irig, SŽ, 619. Marinković Krsta, Belegiš, (Belegiš), St. Pazova, SŽ,
574. Lugurović Mića, Beška, Stara Pazova, SŽ, 620. Marinković Ljubica, Belegiš, (Belegiš), St. Pazova,
575. Lukac, posjednik, Zemun, SŽ, SŽ,
576. Lukač Dušan, Novi Karlovci, Stara Pazova, SŽ, 621. Marinković Panto, Krčedin, Stara Pazova, SŽ,
577. Lukač Lazar, Novi Karlovci, Stara Pazova, SŽ, 622. Marinković Petar, (2) Belegiš, Stara Pazova, SŽ,
578. Lukač Petar, Srijemski Karlovci, Srijemski Karlovci, 623. Marinković Vlado, Belegiš, (Belegiš), St. Pazova,
SŽ, SŽ,
579. Lukić Gjoka, Grad Vukovar, Vukovar, SŽ, 624. Marinković Zora, Belegiš, (Belegiš), St. Pazova, SŽ,
580. Lukić Vasa, Ruma, SŽ, 625. Marjanska Zlatija, Mitrovica, SŽ,
581. Lupurović Radovan, Beška, Stara Pazova, SŽ, 626. Markov Bogdan, (3), Irig, SŽ,
582. Lutković Milan, Trpinja, (Trpinja), Vukovar, SŽ, 627. Markov Boja, (2), Irig, SŽ,
583. Ljubić Avram, Vojka, (Vojka), St. Pazova, SŽ, 628. Markov Ivan, Irig, SŽ,
584. Ljubinković Mitar, Irig, (Irig), Irig, SŽ, 629. Markov Milivoj, Irig, SŽ,
585. Ljubitević Jelena, Dobrinci, Ruma, SŽ, 630. Markov Obrad, (2), Irig, SŽ,
586. Majanović Živan, Grad Vukovar, Vukovar, SŽ, 631. Markov Sava, Irig, SŽ,
587. Majić Savica, (2), Golubinac, (Inđija), Ruma, SŽ, 632. Markov Vikentije, (5), Irig, SŽ,
588. Majstorčić Jovan, Neradin, (Neradin), Irig, SŽ, 633. Markova Jeca, Irig, SŽ,
589. Maksimović Jovan, Ruma, SŽ, 634. Markova Persa, Irig, SŽ,
590. Maksimović Lenka, Grad Vukovar, Vukovar, SŽ, 635. Marković Gjuro, Sikirevci, Županja, SŽ,
591. Maksimović Mita, Novi Karlovci, Stara Pazova, SŽ, 636. Marković Hana, Stara Pazova, Stara Pazova, SŽ,
592. Makšić Ruica, Vera, (Vera), Vukovar, SŽ, 637. Marković Ilija, Vojka, (Vojka), St. Pazova, SŽ,
593. Malbaša Veljko, Belegiš, (Belegiš), St. Pazova, SŽ, 638. Marković Jovan, Čortanovci, (Čortanovci), St.
594. Malenčin Dušan, Irig, SŽ, Pazova, SŽ,
595. Maleničić Ivo, Drenovci, (Drenovci), Županja, SŽ, 639. Marković Kata, Neradin, (Neradin), Irig, SŽ,
596. Malešević Cvejan, Kraljevci, Ruma, SŽ, 640. Marković Katarina, Zemun, SŽ,
597. Malešević Dana, Srijemski Karlovci, Srijemski 641. Marković Mara, Neradin, (Neradin), Irig, SŽ,
Karlovci, SŽ, 642. Marković Rada, Čortanovci, (Čortanovci), St.
598. Malešević Draga, Grad Vukovar, Vukovar, SŽ, Pazova, SŽ,
599. Maletić Ada, Novi Karlovci, Stara Pazova, SŽ, 643. Maširević Ilija, Trpinja, (Trpinja), Vukovar, SŽ,
600. Maletić Dušan, Vinkovci, Vinkovci, SŽ, 644. Maširević Vaca, Trpinja, (Trpinja), Vukovar, SŽ,
601. Maletić Dušan, Vinkovci, Vinkovci, SŽ, 645. Mataković Pavo, Drenovci, (Drenovci), Županja,
602. Maletić Slavko, Golubinci (Golubinci), St. Pazova, SŽ,
SŽ, 646. Matić Jovan, Irig, (Irig), Irig, SŽ,
603. Mali Andrija, Novi Karlovci, Stara Pazova, SŽ, 647. Matić Sofija, Vukovar, SŽ,
604. Mali Milan, Vojka, (Vojka), St. Pazova, SŽ, 648. Matković Jozefina, Vinkovci, Vinkovci, SŽ,
605. Mali Petar, Novi Karlovci, Stara Pazova, SŽ, 649. Mazinjan Kuzma, Belegiš, (Belegiš), St. Pazova, SŽ,
606. Maljković Gjoka, Belegiš, (Belegiš), St. Pazova, SŽ, 650. Mazinjanin Lazar, Belegiš, (Belegiš), St. Pazova, SŽ,
607. Mamulić Dušan, Grad Vukovar, Vukovar, SŽ, 651. Mazinjanin Uroš, Belegiš, (Belegiš), St. Pazova, SŽ,
608. Mamuzić Mirko, Belegiš, (Belegiš), St. Pazova, SŽ, 652. Medak Aleksa, Kraljevci, Ruma, SŽ,
609. Manastir, Mala Remeta, (Jazak), Irig, SŽ, 653. Medić Vidomir, Ilača, Šid, SŽ,
610. Mandrović Teodor, Vinkovci, Vinkovci, SŽ, 654. Međeški Nikola, Šid, SŽ,
611. Manglović Mika, Trpinja, (Trpinja), Vukovar, SŽ, 655. Mehančić Bogdan, Beška, Stara Pazova, SŽ,
612. Manilović Gjoka, Trpinja, (Trpinja), Vukovar, SŽ, 656. Mehančić Kuzma, Beška, Stara Pazova, SŽ,
613. Manojlović Drago, Trpinja, (Trpinja), Vukovar, SŽ, 657. Mehančić Živan, Beška, Stara Pazova, SŽ,
614. Manojlović Platon, Trpinja, (Trpinja), Vukovar, SŽ,

658. Melenčanin Gjoka, Čortanovci, (Čortanovci), St. 702. Milin Teodor, Irig, SŽ,
Pazova, SŽ, 703. Milinović Anka, Belegiš, (Belegiš), St. Pazova, SŽ,
659. Mendebaba Sido, Irig, SŽ, 704. Milinović Jovan, Golubinci (Golubinci), St. Pazova,
660. Merdanović Budomir, Šid, SŽ, SŽ,
661. Merz Jakob, Krčedin, Stara Pazova, SŽ, 705. Milosavljević Miloš, Krčedin, Stara Pazova, SŽ,
662. Mesarović B., Mitrovica, SŽ, 706. Milošević Draga, (2), Zemun, SŽ,
663. Mesarović Natalija, udovica, Mitrovica, SŽ, 707. Milošević Gjuro, Kruševica, (Šamac), Županja, SŽ,
664. Mesarović Nikola, Krčedin, Stara Pazova, SŽ, 708. Milošević Jovan, Irig, (Irig), Irig, SŽ,
665. Mesarović, braća, Mitrovica, SŽ, 709. Milošević Pajo, Zemun, SŽ,
666. Mesterović Dušan, Stari Slankamen, Stara Pazova, 710. Milošević Spaso, Mitrovica, SŽ,
SŽ, 711. Milošević Stevan, Irig, (Irig), Irig, SŽ,
667. Metlaš Jovo, nadšumar, Mitrovica, SŽ, 712. Milovanović Branko, Šid, SŽ,
668. Micašević Petar, Irig, (Irig), Irig, SŽ, 713. Milovanović Rade, Negoslavci, (Negoslavci),
669. Mičašević Milan, Irig, (Irig), Irig, SŽ, Vukovar, SŽ,
670. Mičašević Nikola, Irig, (Irig), Irig, SŽ, 714. Milurović Nikola, Novi Slankamen, Stara Pazova,
671. Mihajlović Ilija, Novi Karlovci, Stara Pazova, SŽ, SŽ,
672. Mihajlović Mija, Novi Karlovci, Stara Pazova, SŽ, 715. Milušević Julka, Srijemski Karlovci, Srijemski
673. Mihajlović Svetozar, Stara Pazova, Stara Pazova, SŽ, Karlovci, SŽ,
674. Mihajlović Tomo, Trpinja, (Trpinja), Vukovar, SŽ, 716. Milutinović Mara, Novi Karlovci, Stara Pazova, SŽ,
675. Mihalđić Milan, Novi Karlovci, Stara Pazova, SŽ, 717. Milutinović Savo, Mitrovica, SŽ,
676. Mihaljević Mita, Berkasovo, Šid, SŽ, 718. Milutinović Vuka, Čortanovci, (Čortanovci), St.
677. Mihaljević Nikola, Kraljevci, Ruma, SŽ, Pazova, SŽ,
678. Mihović Rade, Trpinja, (Trpinja), Vukovar, SŽ, 719. Miljušević Pavle, Srijemski Karlovci, Srijemski
Karlovci, SŽ,
679. Mijakić Mija, Kraljevci, Ruma, SŽ,
720. Mirčetić Stevan, Belegiš, Stara Pazova, SŽ,
680. Mijakić Nikola, Kraljevci, Ruma, SŽ,
721. Miričić Ačim, Bačinci, Šid, SŽ,
681. Mijatović Jeca, Vera, (Vera), Vukovar, SŽ,
722. Mirković Lazar, Vojka, (Vojka), St. Pazova, SŽ,
682. Mijatović Mitar, Irig, (Irig), Irig, SŽ,
723. Mirković Milan, Beška, Stara Pazova, SŽ,
683. Mijatović Toma, Irig, (Irig), Irig, SŽ,
724. Mirković Stevan, Šid, SŽ,
684. Mijić Jelena, Mitrovica, SŽ,
725. Mirković Živan, Čortanovci, (Čortanovci), St.
685. Mijokić Nikola, Kraljevci, Ruma, SŽ, Pazova, SŽ,
686. Mijokić Stevan, Kraljevci, Ruma, SŽ, 726. Mišić Milivoj, Negoslavci, (Negoslavci), Vukovar,
687. Mikerević Jovo, Kruševica, (Šamac), Županja, SŽ, SŽ,
688. MIković Aleksandra, Vinkovci, Vinkovci, SŽ, 727. Mišić Sava, Negoslavci, (Negoslavci), Vukovar, SŽ,
689. Miković pl. Bonisav, Trpinja, (Trpinja), Vukovar, SŽ, 728. Mišljić Sava, Golubinac, (Inđija), Ruma, SŽ,
690. Miković Radivoj, posjed, Trpinja, (Trpinja), Vuko- 729. Mitrašević Živan, Irig, (Irig), Irig, SŽ,
var, SŽ, 730. Mitrović J., dr., Grad Vukovar, Vukovar, SŽ,
691. Milanković Jovan, Vinkovci, Vinkovci, SŽ, 731. Mitrović Joca, Grad Vukovar, Vukovar, SŽ,
692. Milanković St., Negoslavci, (Negoslavci), Vukovar, 732. Mitrović Joca, Grad Vukovar, Vukovar, SŽ,
SŽ,
733. Mitrović Marija, (2), Vinkovci, Vinkovci, SŽ,
693. Milanov Bogić, Irig, SŽ,
734. Mojić Miloš, dr., Mitrovica, SŽ,
694. Milanović Ljubica, Novi Karlovci, Stara Pazova, SŽ,
735. Momčilović Pavle, Srijemski Karlovci, Srijemski
695. Milanović Ljubomir, Novi Karlovci, Stara Pazova, Karlovci, SŽ,
SŽ,
736. Momirović Miloš, Šid, SŽ,
696. Milešević Zarije, Irig, (Irig), Irig, SŽ,
737. Morošan Ljubomir, Zemun, SŽ,
697. Miletić Gedo, Vera, (Vera), Vukovar, SŽ,
738. Mozer Kristijan, Beška, Stara Pazova, SŽ,
698. Miletić Lazar, Trpinja, (Trpinja), Vukovar, SŽ,
739. Mraović Aco, Velika Remeta, (Krušedol), Irig, SŽ,
699. Miletin Bogdan, Irig, SŽ,
740. Mrkodrag Miloš, Surduk, (Surduk), St. Pazova, SŽ,
700. Miletin Samuilo, Irig, Irig, SŽ,
741. Mrkšić Katica, (2) Grad Vukovar, Vukovar, SŽ,
701. Miletin Sava, Irig, SŽ,

742. Mučalo Petar, Novi Karlovci, Stara Pazova, SŽ, 780. Nikolić Stevan, Stari Slankamen, Stara Pazova, SŽ,
743. Murgaški Sima, Belegiš, (Belegiš), St. Pazova, SŽ, 781. Nikolić Todor, Irig, SŽ,
744. Narančić Gajo, Kraljevci, Ruma, SŽ, 782. NIkolin Aleksa, Vojka, (Vojka), St. Pazova, SŽ,
745. Nasurović Martin, Drenovci, (Drenovci), Županja, 783. Nikolin Nikola, Vojka, (Vojka), St. Pazova, SŽ,
SŽ, 784. Ninković Đorđe, Zemun, SŽ,
746. Nasurović Mato, Drenovci, (Drenovci), Županja, 785. Ninković Pera, Vojka, (Vojka), St. Pazova, SŽ,
SŽ, 786. Nišiforović Persa, Vinkovci, Vinkovci, SŽ,
747. Natošević Kosta, Novi Slankamen, Stara Pazova, 787. Nouenmacher Peter, Beška, Stara Pazova, SŽ,
SŽ, 788. Nouenmaher Kristijan, Beška, Stara Pazova, SŽ,
748. Nedeljkov Dušan, Irig, SŽ, 789. Novak, dr., Grad Vukovar, Vukovar, SŽ,
749. Nedeljkov Maksa, (3), Irig, SŽ, 790. Novaković Bogdan,(2), Grad Vukovar, Vukovar,
750. Nedeljkov Sanda, Irig, SŽ, SŽ,
751. Nedeljković Branko, Vojka, (Vojka), St. Pazova, SŽ, 791. Novaković Marko, Novi Karlovci, Stara Pazova,
752. Nedeljković Dušan, Krčedin, Stara Pazova, SŽ, SŽ,
753. Nedeljković Georgje, Belegiš, (Belegiš), St. Pazova, 792. Obradov Pavle, Inđija, Ruma, SŽ,
SŽ, 793. Obradović Adam, Beška, Stara Pazova, SŽ,
754. Nedeljković Milan,prof, Srijemski Karlovci, Srijem- 794. Obradović Dragutin, Beška, Stara Pazova, SŽ,
ski Karlovci, SŽ, 795. Obradović Dragutin, Krčedin, Stara Pazova, SŽ,
755. Nedeljković Petar, Grad Vukovar, Vukovar, SŽ, 796. Obradović Vlado, Adaševci, (Adaševci), Šid, SŽ,
756. Nedeljković Petar, Srijemski Karlovci, Srijemski 797. Obrenović Pavle, Irig, (Irig), Irig, SŽ,
Karlovci, SŽ,
798. Ogrizović Jovan, Krčedin, Stara Pazova, SŽ,
757. Nedeljković Sava, dr., Zemun, SŽ,
799. Opačić Jovan, Čortanovci, (Čortanovci), St. Pazova,
758. Nedeljković Zdravko, Belegiš, (Belegiš), St. Pazova, SŽ,
SŽ,
800. Opačić Ljuba, Golubinci (Golubinci), St. Pazova,
759. Nedostaje u županiji jedan dio koji nije objavljen. SŽ,
Vjerojatno ispalo kod tiskanja. Uzeti
801. Opačić Vkelja, Čortanovci, (Čortanovci), St.
760. Negovanović Slavko, Krčedin, Stara Pazova, SŽ, Pazova, SŽ,
761. Nenadović Nikola, Mitrovica, SŽ, 802. Opatović Dušan, Srijemski Karlovci, Srijemski
762. Nenadović Panta, Jazak, (Jazak), Irig, SŽ, Karlovci, SŽ,
763. Nenadović Rade, Jazak, (Jazak), Irig, SŽ, 803. Opća javna bolnica, Vinkovci, Vinkovci, SŽ,
764. Nenadović Sreta, Ilinci, (Ilinci), Šid, SŽ, 804. Oporušić Vaso, Donji Petrovci, (Dobrinci), Ruma,
765. Neofitović Slavko, Krčedin, Stara Pazova, SŽ, SŽ,
766. Nešković Đoka, Irig, SŽ, 805. Orel Stevan, Surduk, (Surduk), St. Pazova, SŽ,
767. Nešković Gojko, Irig, (Irig), Irig, SŽ, 806. Ostojić Aleksandra, Vinkovci, Vinkovci, SŽ,
768. Nikiforović Timo, Grad Vukovar, Vukovar, SŽ, 807. Ostojić Dušan, Ruma, SŽ,
769. Nikolajević Milenko, Ruma, SŽ, 808. Ostojić Lazar, Vojka, (Vojka), St. Pazova, SŽ,
770. Nikolajević Miloš, dr., Ruma, SŽ, 809. Ostojić Stevan, Stara Pazova, Stara Pazova, SŽ,
771. Nikolajević Radivoj, Mitrovica, SŽ, 810. Ostojin Miloš, Irig, SŽ,
772. Nikolajević Stevo, (2), Stejanovci, (Radinci Veliki), 811. Otlakan, Zemun, SŽ,
Ruma, SŽ, 812. Pačanski Živan, Beška, Stara Pazova, SŽ,
773. Nikolajević Svetislav, Golubinci (Golubinci), St. 813. Palančanin N., Negoslavci, (Negoslavci), Vukovar,
Pazova, SŽ, SŽ,
774. Nikolajević Vojislav, Ruma, SŽ, 814. Palić Pane, Trpinja, (Trpinja), Vukovar, SŽ,
775. Nikolić Aleksa, Stari Slankamen, Stara Pazova, SŽ, 815. Palić Roza, Trpinja, (Trpinja), Vukovar, SŽ,
776. Nikolić Kosta, advokat, (2), Grad Vukovar, Vuko- 816. Pandurović Milan, Golubinci (Golubinci), St.
var, SŽ, Pazova, SŽ,
777. Nikolić Kosta, Srijemski Karlovci, Srijemski Karlov- 817. Pandurović Mita, Golubinci (Golubinci), St. Pazo-
ci, SŽ, va, SŽ,
778. Nikolić Milan, Irig, (Irig), Irig, SŽ, 818. Panić Daša, Grad Vukovar, Vukovar, SŽ,
779. Nikolić Panta, Mitrovica, SŽ, 819. Panić Stevan, Ruma, SŽ,

820. Panković Radovan, Novi Karlovci, Stara Pazova, 854. Pešić Draga, Čortanovci, (Čortanovci), St. Pazova,
SŽ, SŽ,
821. Panković Ranko, Novi Karlovci, Stara Pazova, SŽ, 855. Petar Filipović, Županja, SŽ,
822. Pantelić Peter, Čortanovci, (Čortanovci), St. Pazo- 856. Petković Lena, Čortanovci, (Čortanovci), St.
va, SŽ, Pazova, SŽ,
823. Pauković Angelina, Srijemski Karlovci, Srijemski 857. Petković Mita, Čortanovci, (Čortanovci), St.
Karlovci, SŽ, Pazova, SŽ,
824. Paunović Aleksa, Šid, SŽ, 858. Petković Todor, Krčedin, Stara Pazova, SŽ,
825. Paunović Gjoka, Šid, SŽ, 859. Petrić Milan, Neradin, (Neradin), Irig, SŽ,
826. Paunović Jelena, (2), Vinkovci, Vinkovci, SŽ, 860. Petročević Matija, Babina Greda, (B. Greda), Župa-
827. Paunović Simo, Surduk, (Surduk), St. Pazova, SŽ, nja, SŽ,
828. Pavelić Tomo, Golubinci (Golubinci), St. Pazova, 861. Petrov A., Irig, SŽ,
SŽ, 862. Petrov Aleksa, Irig, SŽ,
829. Pavković Stevan, (2), Golubinac, (Inđija), Ruma, 863. Petrov Andrija, (3), Irig, SŽ,
SŽ, 864. Petrov Dobra, (2), Irig, SŽ,
830. Pavlekić Veselin, Golubinci (Golubinci), St. Pazova, 865. Petrov Jovan, Irig, SŽ,
SŽ, 866. Petrov Šandor, (2), Irig, SŽ,
831. Pavliček J., Mitrovica, SŽ, 867. Petrović Đorđe, Mitrovica, SŽ,
832. Pavlović Đoka, Srijemski Karlovci, Srijemski Kar- 868. Petrović Emilija, Vojka, (Vojka), St. Pazova, SŽ,
lovci, SŽ, 869. Petrović Katica, Trpinja, (Trpinja), Vukovar, SŽ,
833. Pavlović Isidora, (2), Ruma, SŽ, 870. Petrović Katica, udovica, Mitrovica, SŽ,
834. Pavlović Jelisaveta, Srijemski Karlovci, Srijemski 871. Petrović Kosta, Zemun, SŽ,
Karlovci, SŽ,
872. Petrović Ljubica, Grad Vukovar, Vukovar, SŽ,
835. Pavlović Jovan, Srijemski Karlovci, Srijemski Kar-
lovci, SŽ, 873. Petrović Miloš, Novi Karlovci, Stara Pazova, SŽ,
836. Pavlović Jovan, Vinkovci, Vinkovci, SŽ, 874. Petrović Nikola, Stara Pazova, Stara Pazova, SŽ,
837. Pavlović Martin, Drenovci, (Drenovci), Županja, 875. Petrović Nikola, Stara Pazova, Stara Pazova, SŽ,
SŽ, 876. Petrović Nikola, Stara Pazova, Stara Pazova, SŽ,
838. Pavlović Savo, Srijemski Karlovci, Srijemski Karlov- 877. Petrović Nikola, Vojka, (Vojka), St. Pazova, SŽ,
ci, SŽ, 878. Petrović Nikola, Zemun, SŽ,
839. Pavlović Toša, Neradin, (Neradin), Irig, SŽ, 879. Petrović Živojin, Novi Karlovci, Stara Pazova, SŽ,
840. Pavošević Marijan, Drenovci, (Drenovci), Županja, 880. Pilon Hubert, Stara Pazova, Stara Pazova, SŽ,
SŽ, 881. Pirtić Milan, Beška, Stara Pazova, SŽ,
841. Peičić Greta, Grabovci, Ruma, SŽ, 882. Pješić Lazar, Novi Karlovci, Stara Pazova, SŽ,
842. Peinović Luka, Banovci Stari, (S. Banovci), St. 883. Pjevač Kosta, Vinkovci, Vinkovci, SŽ,
Pazova, SŽ, 884. Plattner Lovo, Drenovci, (Drenovci), Županja, SŽ,
843. Pejić Sava, Šid, SŽ, 885. Plavšić Cvetko, Belegiš, (Belegiš), St. Pazova, SŽ,
844. Pejin Joca, (2), Irig, SŽ, 886. Plivahe Franjo, Drenovci, (Drenovci), Županja, SŽ,
845. Pejin Milan, Irig, SŽ, 887. Polužinski Slavka, Srijemski Karlovci, Srijemski
846. Pejin Obrad, Irig, SŽ, Karlovci, SŽ,
847. Pejin Veljko, Irig, SŽ, 888. Polzović Stevan, Vinkovci, Vinkovci, SŽ,
848. Pekić Andrija, Golubinci (Golubinci), St. Pazova, 889. Poljak Mita, Krčedin, Stara Pazova, SŽ,
SŽ, 890. Poović Mila, Vojka, (Vojka), St. Pazova, SŽ,
849. Pepin Stojan, Novi Karlovci, Stara Pazova, SŽ, 891. Popović Čedomir, Dobrinci, Ruma, SŽ,
850. Perić Marica, Negoslavci, (Negoslavci), Vukovar, 892. Popović Dušan, Mitrovica, SŽ,
SŽ, 893. Popović Đoka, Jazak, (Jazak), Irig, SŽ,
851. Perić Marica, Negoslavci, (Negoslavci), Vukovar, 894. Popović Gjoka, Vinkovci, Vinkovci, SŽ,
SŽ, 895. Popović Jeca, Golubinci (Golubinci), St. Pazova,
852. Perin Stana, Vojka, (Vojka), St. Pazova, SŽ, SŽ,
853. Perkačanski Ilija, Vukovar, SŽ, 896. Popović Jovo, Grad Vukovar, Vukovar, SŽ,

897. Popović Kosta, Srijemski Karlovci, Srijemski Kar- 939. Radojević Ilija, Novi Karlovci, Stara Pazova, SŽ,
lovci, SŽ, 940. Radonjanin Jovan, Čortanovci, (Čortanovci), St.
898. Popović Lazar, Krčedin, Stara Pazova, SŽ, Pazova, SŽ,
899. Popović Marija, Zemun, SŽ, 941. Radosavljevi Stevo, (2), Ruma, SŽ,
900. Popović Mila, Vojka, (Vojka), St. Pazova, SŽ, 942. Radosavljević Danica, Čortanovci, (Čortanovci),
901. Popović Miloš, Srijemski Karlovci, Srijemski Kar- St. Pazova, SŽ,
lovci, SŽ, 943. Radosavljević Nikola, Mitrovica, SŽ,
902. Popović Miloš, Srijemski Karlovci, Srijemski Kar- 944. Radosavljević Ranko, Novi Slankamen, Stara
lovci, SŽ, Pazova, SŽ,
903. Popović Mitar, Stari Slankamen, Stara Pazova, SŽ, 945. Radošević Jovan, Irig, (Irig), Irig, SŽ,
904. Popović Pera, Mitrovica, SŽ, 946. Radovac Ilija, Krčedin, Stara Pazova, SŽ,
905. Popović Pero, Krčedin, Stara Pazova, SŽ, 947. Radovanović Aca, Šid, SŽ,
906. Popović Slavko, Novi Karlovci, Stara Pazova, SŽ, 948. Radovanović Ljubomir, Ruma, SŽ,
907. Popović Sofija, Krčedin, Stara Pazova, SŽ, 949. Radovanović Maca, Trpinja, (Trpinja), Vukovar, SŽ,
908. Popović Stojan, Vinkovci, Vinkovci, SŽ, 950. Radovanović Sava, Mitrovica, SŽ,
909. Popović Vasa, Jazak, (Jazak), Irig, SŽ, 951. Raduković Sava, Budjanovci, Ruma, SŽ,
910. Popović Vaso, Mitrovica, SŽ, 952. Radulov Milivoj, Negoslavci, (Negoslavci), Vuko-
911. Poštić Lazar, Krčedin, Stara Pazova, SŽ, var, SŽ,
912. Prelić Kosta, Stari Slankamen, Stara Pazova, SŽ, 953. Radulov Nedjeljko, Negoslavci, (Negoslavci),
913. Prelić Lazar, Stari Slankamen, Stara Pazova, SŽ, Vukovar, SŽ,
914. Prelić Mita, Stari Slankamen, Stara Pazova, SŽ, 954. Rajčić Miloš, Trpinja, (Trpinja), Vukovar, SŽ,
915. Prodanović Gedo, Grad Vukovar, Vukovar, SŽ, 955. Rajher Limar, Grad Vukovar, Vukovar, SŽ,
916. Prodanović Ilija, Srijemski Karlovci, Srijemski 956. Rajić Steva, Vera, (Vera), Vukovar, SŽ,
Karlovci, SŽ, 957. Rajković Katica, Mitrovica, SŽ,
917. Prodanović Nikola, Grad Vukovar, Vukovar, SŽ, 958. Rakar Paja, Novi Karlovci, Stara Pazova, SŽ,
918. Prokapp Franjo, Drenovci, (Drenovci), Županja, 959. Rakar Pero, Novi Karlovci, Stara Pazova, SŽ,
SŽ, 960. Raketić Mina, Vera, (Vera), Vukovar, SŽ,
919. Puljo Dimitrije, Zemun, SŽ, 961. Raketić Miša, Vera, (Vera), Vukovar, SŽ,
920. Puljo Haljka, dr., Zemun, SŽ, 962. Rakić Mita, Mitrovica, SŽ,
921. Pusin Ignjat, Dobrinci, Ruma, SŽ, 963. Rakin Rakilja, Negoslavci, (Negoslavci), Vukovar,
922. Pušić Damjan, Irig, (Irig), Irig, SŽ, SŽ,
923. Pušić Savo, Zemun, SŽ, 964. Rakitić Nikola, Sikirevci, Županja, SŽ,
924. Radaković Milan, Vojka, (Vojka), St. Pazova, SŽ, 965. Raknić Olga, udovica doktora, Mitrovica, SŽ,
925. Radaković Veljko, Belegiš, (Belegiš), St. Pazova, SŽ, 966. Ranitović Antonije, Krčedin, Stara Pazova, SŽ,
926. Radaković Živan, Belegiš, (Belegiš), St. Pazova, SŽ, 967. Rapaić Milan, Stara Pazova, SŽ,
927. Radelić Nikola, Novi Slankamen, Stara Pazova, SŽ, 968. Rapp Vendel, Drenovci, (Drenovci), Županja, SŽ,
928. Radić Pera, Trpinja, (Trpinja), Vukovar, SŽ, 969. Rašić Nikola ml., Belegiš, (Belegiš), St. Pazova, SŽ,
929. Radić Petar, Trpinja, (Trpinja), Vukovar, SŽ, 970. Rašić Nikola, Belegiš, (Belegiš), St. Pazova, SŽ,
930. Radilov Jovan, Negoslavci, (Negoslavci), Vukovar, 971. Rašić Nikola, Belegiš, (Belegiš), St. Pazova, SŽ,
SŽ, 972. Rašić Nikola, Pačetin, (Pačetin), Vukovar, SŽ,
931. Radivojević Gjoka, Grad Vukovar, Vukovar, SŽ, 973. Reis Johan, Beška, Stara Pazova, SŽ,
932. Radivojević Gjoka, VUKOVAR, SŽ, 974. Relić Gjoka, Čortanovci, (Čortanovci), St. Pazova,
933. Radivojević Mijo, Mitrovica, SŽ, SŽ,
934. Radojčić Dragoilo, Vojka, (Vojka), St. Pazova, SŽ, 975. Relić Mladen, Trpinja, (Trpinja), Vukovar, SŽ,
935. Radojčić I., Zemun, SŽ, 976. Relić Sonja, Trpinja, (Trpinja), Vukovar, SŽ,
936. Radojčić Nikola, Dobrinci, Ruma, SŽ, 977. Relić Živan, Krčedin, Stara Pazova, SŽ,
937. Radojčić Paja, Novi Karlovci, Stara Pazova, SŽ, 978. Risojević Slavko, Vojka, (Vojka), St. Pazova, SŽ,
938. Radojević A., Stejanovci, (Radinci Veliki), Ruma, 979. Risojević Slavko, Vojka, (Vojka), St. Pazova, SŽ,
SŽ, 980. Ristivojević Evica, Mitrovica, SŽ,

981. Rokšić Radivoj, Novi Slankamen, Stara Pazova, SŽ, 1022. Spadijer Julka, Srijemski Karlovci, Srijemski Karlov-
982. Rončević Lazar, Krčedin, Stara Pazova, SŽ, ci, SŽ,
983. Rovičanac Bartol, Kruševica, (Šamac), Županja, SŽ, 1023. Spaić Aleksander, Trpinja, (Trpinja), Vukovar, SŽ,
984. Rujić Dušan, Vojka, (Vojka), St. Pazova, SŽ, 1024. Spajić Đoka, Šid, SŽ,
985. Sabovljević Miloš, Belegiš, (Belegiš), St. Pazova, SŽ, 1025. Spanić Gavro, Šid, SŽ,
986. Salinački Živoja, Vinkovci, Vinkovci, SŽ, 1026. Spasojević Mihajlo, Novi Slankamen, Stara Pazova,
987. Saloš Ljubica, Šid, SŽ, SŽ,
988. Samučić Glišo, Srijemski Karlovci, Srijemski Kar- 1027. Spiegl Adam, Drenovci, (Drenovci), Županja, SŽ,
lovci, SŽ, 1028. Srdanović Dušan, Beška, Stara Pazova, SŽ,
989. Sašić Mita, Pačetin, (Pačetin), Vukovar, SŽ, 1029. Sredojević Laca, Trpinja, (Trpinja), Vukovar, SŽ,
990. Savić Jovan, Donji Petrovci, (Dobrinci), Ruma, SŽ, 1030. Sremac Joca, Ilinci, (Ilinci), Šid, SŽ,
991. Savić Marija, Grad Vukovar, Vukovar, SŽ, 1031. Sremčević Steva, Mitrovica, SŽ,
992. Savić Ranko, Novi Karlovci, Stara Pazova, SŽ, 1032. Staić Đuro, Ruma, SŽ,
993. Savić Sofija, Mitrovica, SŽ, 1033. Stajić Dušan, Mitrovica, SŽ,
994. Savković Kosta, Irig, (Irig), Irig, SŽ, 1034. Stajić Mirko, Ruma, SŽ,
995. Savković Mara, Srijemski Karlovci, Srijemski Kar- 1035. Stajić Slavko, Golubinci (Golubinci), St. Pazova,
lovci, SŽ, SŽ,
996. Sečanski Lazar, Golubinci (Golubinci), St. Pazova, 1036. Stanić Marko, (2), Vukovar, SŽ,
SŽ, 1037. Stanić Milan, Šid, SŽ,
997. Sekulić Aleksander, Krčedin, Stara Pazova, SŽ, 1038. Stanimirović Živan, Vinkovci, Vinkovci, SŽ,
998. Senčić Rakilja, Negoslavci, (Negoslavci), Vukovar, 1039. Stanisavljević Dragutin, Zemun, SŽ,
SŽ, 1040. Stanisavljević Nikola, (2), Šid, SŽ,
999. Senezman Živana, Vinkovci, Vinkovci, SŽ, 1041. Stanisavljević, Belegiš, Stara Pazova, SŽ,
1000. Sentomaški Đoka, Vinkovci, Vinkovci, SŽ, 1042. Stanišić Milica, Grad Vukovar, Vukovar, SŽ,
1001. Sentomeški Luka, Srijemski Karlovci, Srijemski 1043. Stanišin Proka, Vojka, (Vojka), St. Pazova, SŽ,
Karlovci, SŽ, 1044. Stanko Žika, Golubinci (Golubinci), St. Pazova,
1002. Servijanac Ada, Stari Slankamen, Stara Pazova, SŽ, SŽ,
1003. Simeonović S., dr., Srijemski Karlovci, Srijemski 1045. Stankovička A., pekar, Irig, (Irig), Irig, SŽ,
Karlovci, SŽ, 1046. Stanković Ljuba, Ilinci, (Ilinci), Šid, SŽ,
1004. Simeunović, nadšumar, Mitrovica, SŽ, 1047. Stanković Milan, Banovci novi, (Ilača), Šid, SŽ,
1005. Simić Aleksander, Grad Vukovar, Vukovar, SŽ, 1048. Stanković Milivoj, Golubinci (Golubinci), St.
1006. Sjtainik Gizela, Banovci Stari, (S. Banovci), St. Pazova, SŽ,
Pazova, SŽ, 1049. Stanković Nikola, Golubinci (Golubinci), St.
1007. Skelečić Svetozar, Zemun, SŽ, Pazova, SŽ,
1008. Skrbina Đuro, Putinci, Ruma, SŽ, 1050. Stanković Velimir, Mitrovica, SŽ,
1009. Skrbina Kata, Putinci, Ruma, SŽ, 1051. Stanojević Paja, Mitrovica, SŽ,
1010. Skrbina Marko, Putinci, Ruma, SŽ, 1052. Starčević Milutin, Beška, Stara Pazova, SŽ,
1011. Stojadinović Ilija, Vinkovci, Vinkovci, SŽ, 1053. Stefanović Anka, Mitrovica, SŽ,
1012. Skudan Ilija, Bačinci, Šid, SŽ 1054. Stefanović Mica, Vinkovci, Vinkovci, SŽ,
1013. Sladojević Gjoka, Krčedin, Stara Pazova, SŽ, 1055. Stefanović Stefan, Krčedin, Stara Pazova, SŽ,
1014. Slankamenac Mitro, Srijemski Karlovci, Srijemski 1056. Stefanović Stevan, Vinkovci, Vinkovci, SŽ,
Karlovci, SŽ, 1057. Steinitz Ladislav, (2), Gundinci, (Gundinci), Župa-
1015. Slavujević Gajo, Šid, SŽ, nja, SŽ,
1016. Slovaković Luka, Ilača, Šid, SŽ, 1058. Steli Kristijan, Krčedin, Stara Pazova, SŽ,
1017. Smiljanić Lazar, Novi Karlovci, Stara Pazova, SŽ, 1059. Steli Luka, Beška, Stara Pazova, SŽ,
1018. Smolčić Mica, Šid, SŽ, 1060. Stepanović Đoka, Kraljevci, Ruma, SŽ,
1019. Sobić Daša, Vera, (Vera), Vukovar, SŽ, 1061. Stepanović Naša, Vera, (Vera), Vukovar, SŽ,
1020. Sofoja Pero, Drenovci, (Drenovci), Županja, SŽ, 1062. Stepanović Nenad, Vera, (Vera), Vukovar, SŽ,
1021. Sokolović Đorđe, Hopovo, (Irig), Irig, SŽ, 1063. Stevanović Stevan, Krčedin, Stara Pazova, SŽ,

1064. Stipanović Lazo, Kraljevci, Ruma, SŽ, 1103. Šaranović Darinka, Stara Pazova, Stara Pazova, SŽ,
1065. Stojadinović Milivoj, Srijemski Karlovci, Srijemski 1104. Šarić Stjepan, Babina Greda, (B. Greda), Županja,
Karlovci, SŽ, SŽ,
1066. Stojaković, dr., Zemun, SŽ, 1105. Šašić Branko, Surduk, (Surduk), St. Pazova, SŽ,
1067. Stojanac Ilija, Negoslavci, (Negoslavci), Vukovar, 1106. Šedić Stana, Grad Vukovar, Vukovar, SŽ,
SŽ, 1107. Šenežan Nikola, Srijemski Karlovci, Srijemski
1068. Stojanović Draga, Srijemski Karlovci, Srijemski Karlovci, SŽ,
Karlovci, SŽ, 1108. Šeperovac Kosta, paroh, Ruma, SŽ,
1069. Stojanović J., Mitrovica, SŽ, 1109. Šerdić Jovan, Negoslavci, (Negoslavci), Vukovar,
1070. Stojanović Kenđa, Grad Vukovar, Vukovar, SŽ, SŽ,
1071. Stojanović Mato, (2) Babina Greda, (B. Greda), 1110. Šerer Elica, Beška, Stara Pazova, SŽ,
ŽUPANJA, SŽ, 1111. Šević Jovan, (2), Ruma, SŽ,
1072. Stojanović Svetozar, Grad Vukovar, Vukovar, SŽ, 1112. Šimić Mita, Grad Vukovar, Vukovar, SŽ,
1073. Stojanović Svetozar, Srijemski Karlovci, Srijemski 1113. Šironja Milan, Golubinac, (Inđija), Ruma, SŽ,
Karlovci, SŽ, 1114. Škorić Milan, Mitrovica, SŽ,
1074. Stojanović Tanasije, Mitrovica, SŽ, 1115. Škorub Pajas, Krčedin, Stara Pazova, SŽ,
1075. Stojanović V., dr., Grad Vukovar, Vukovar, SŽ, 1116. Šljukić Petar, Pačetin, (Pačetin), Vukovar, SŽ,
1076. Stojanović Živko, Grabovci, Ruma, SŽ, 1117. Šouš Leopold, Županja, SŽ,
1077. Stojčević Milan, Jazak, (Jazak), Irig, SŽ, 1118. Šovlanski Petar, Srijemski Karlovci, Srijemski
1078. Stojčić Paja, Irig, (Irig), Irig, SŽ, Karlovci, SŽ,
1079. Stojkov Pero, (2), Irig, SŽ, 1119. Štefanović Kosta, Zemun, SŽ,
1080. Stojković Boiža, Golubinci (Golubinci), St. Pazova, 1120. Štefanović P., Grad Vukovar, Vukovar, SŽ,
SŽ, 1121. Štiglić Tomislav, apotekar, Irig, (Irig), Irig, SŽ,
1081. Stojković Joco, Mali Radinci, (Kraljevci), Ruma, 1122. Štimac, prof., Mitrovica, SŽ,
SŽ, 1123. Šubić Cveja, (2), Golubinci (Golubinci), St. Pazova,
1082. Stojković Radivoj, Surduk, (Surduk), St. Pazova, SŽ,
SŽ, 1124. Šubić Steva, Beška, Stara Pazova, SŽ,
1083. Stojsić Stevan, Vinkovci, Vinkovci, SŽ, 1125. Šumanović Filip, Drenovci, (Drenovci), Županja,
1084. Stojšić Anka, Mitrovica, SŽ, SŽ,
1085. Strajin Boja, Irig, SŽ, 1126. Šumanović Jovan, Šid, SŽ,
1086. Strajin Ljuba, (2), Irig, SŽ, 1127. Šunić Mato, Kruševica, (Šamac), Županja, SŽ,
1087. Streker Adam, Beška, Stara Pazova, SŽ, 1128. Šušić Kosta, Vinkovci, Vinkovci, SŽ,
1088. Streker Charlota, Beška, Stara Pazova, SŽ, 1129. Švager Ivan, Drenovci, (Drenovci), Županja, SŽ,
1089. Streker Elizabeta, Beška, Stara Pazova, SŽ, 1130. Tabaković Stevan, Trpinja, (Trpinja), Vukovar, SŽ,
1090. Streker Jakob, Beška, Stara Pazova, SŽ, 1131. Tabaković Todor, Stara Pazova, Stara Pazova, SŽ,
1091. Stričević Andrija, Jazak, (Jazak), Irig, SŽ, 1132. Tadić Aleksa, (2), Trpinja, (Trpinja), Vukovar, SŽ,
1092. Strojn Aleksa, Stara Pazova, Stara Pazova, SŽ, 1133. Tadić Lazar, Krčedin, Stara Pazova, SŽ,
1093. Subotić Mihajlo, Stara Pazova, Stara Pazova, SŽ, 1134. Tajer Gjura, Stari Slankamen, Stara Pazova, SŽ,
1094. Subotić Miša, Neradin, (Neradin), Irig, SŽ, 1135. Tanković Tošo, (2), Ilinci, (Ilinci), Šid, SŽ,
1095. Subotić Živan, (2), Belegiš, Stara Pazova, SŽ, 1136. Tarabić Peter, Krčedin, Stara Pazova, SŽ,
1096. Subotin Draga, Čortanovci, (Čortanovci), St. 1137. Teodoreska Gjura, Stara Pazova, Stara Pazova, SŽ,
Pazova, SŽ, 1138. Teodorović Đoko, st., Vinkovci, Vinkovci, SŽ,
1097. Sudar Josip, Golubinac, (Inđija), Ruma, SŽ, 1139. Teodorović Ivanka, Srijemski Karlovci, Srijemski
1098. Surdučki Vera, Golubinci (Golubinci), St. Pazova, Karlovci, SŽ,
SŽ, 1140. Teodorović Jovan, Vinkovci, Vinkovci, SŽ,
1099. Suvajčić Veljko, Negoslavci, (Negoslavci), Vukovar, 1141. Teodorović Kapelan, Negoslavci, (Negoslavci),
SŽ, Vukovar, SŽ,
1100. Suzić Svetozar, Zemun, SŽ, 1142. Teodorović Mijo, Mala Remeta, (Jazak), Irig, SŽ,
1101. Svilarić Sofija, Zemun, SŽ, 1143. Tepić Marija, Vukovar, SŽ,
1102. Svraka Vaso, Šid, SŽ,

1144. Terenek Mitar, Ruma, SŽ, 1189. Vašić Nikola, Kraljevci, Ruma, SŽ,
1145. Terzić Aleksander, Stari Slankamen, Stara Pazova, 1190. Vatz Edmund, Babina Greda, (B. Greda), Županja,
SŽ, SŽ,
1146. Todorović Đoko, Srijemski Karlovci, Srijemski 1191. Velimirović M., Zemun, SŽ,
Karlovci, SŽ, 1192. Veljkov Veljko, Grabovci, Ruma, SŽ,
1147. Todorović Gavro, Mitrovica, SŽ, 1193. Veljković Dimitrije, Grad Vukovar, Vukovar, SŽ,
1148. Tomašević Vinko, Županja, SŽ, 1194. Verenac Svetozar, Belegiš, (Belegiš), St. Pazova, SŽ,
1149. Tomić Jovan, Mitrovica, SŽ, 1195. Vereš Adam, Beška, Stara Pazova, SŽ,
1150. Tomić Ljuba, Ruma, SŽ, 1196. Verić Ivan, Babina Greda, (B. Greda), Županja, SŽ,
1151. Tomić Nikola, MItrovica, SŽ, 1197. Veselić Luka, Šamac, Županja, SŽ,
1152. Tomić Radivoj, Mitrovica, SŽ, 1198. Veselinović Miša, Beška, Stara Pazova, SŽ,
1153. Tomić Velimir, Ilača, Šid, SŽ, 1199. Veselinović Šancov, (3), Vinkovci, Vinkovci, SŽ,
1154. Topalović Luka, (2), Mitrovica, SŽ, 1200. Vezić Mato, Babina Greda, (B. Greda), Županja,
1155. Topalović Luka, Mitrovica, SŽ, SŽ,
1156. Topalović Paja, Mitrovica, SŽ, 1201. Vidić Lazar, Trpinja, (Trpinja), Vukovar, SŽ,
1157. Topolac Radivoj, Irig, SŽ, 1202. Vidović Miloš, Golubinci (Golubinci), St. Pazova,
1158. Tošić Jevrem, Vinkovci, Vinkovci, SŽ, SŽ,
1159. Tošić Petar, Grad Vukovar, Vukovar, SŽ, 1203. Vihe Jozo, Drenovci, (Drenovci), Županja, SŽ,
1160. Toth K., Irig, SŽ, 1204. Vilajtović Roko, Županja, SŽ,
1161. Trbojević Damjan, Novi Karlovci, Stara Pazova, SŽ, 1205. Vilić Ivo, Drenovci, (Drenovci), Županja, SŽ,
1162. Tribunović Nikola, Mitrovica, SŽ, 1206. Vilić Josip, Drenovci, (Drenovci), Županja, SŽ,
1163. Trifunović Vaso, Irig, (Irig), Irig, SŽ, 1207. Vinc Andrija, Drenovci, (Drenovci), Županja, SŽ,
1164. Trisinjak Petar, Krčedin, Stara Pazova, SŽ, 1208. Vinić Milan, Stari Slankamen, Stara Pazova, SŽ,
1165. Trković Vaso, Jazak, (Jazak), Irig, SŽ, 1209. Vinkler Jelisaveta, Mitrovica, SŽ,
1166. Trkulja Mileva, Vinkovci, Vinkovci, SŽ, 1210. Vinković Ignjat, (2), Grad Vukovar, Vukovar, SŽ,
1167. Trkulja Nikola, Vera, (Vera), Vukovar, SŽ, 1211. Vitić Ivvan, Drenovci, (Drenovci), Županja, SŽ,
1168. Trumić Ivan, Ilinci, (Ilinci), ŠID, SŽ, 1212. Vkojnović Gavra, Čortanovci, (Čortanovci), St.
1169. Trumić Miloš, Ilinci, (Ilinci), Šid, SŽ, Pazova, SŽ,
1170. Trumić Vlada, Ilinci, (Ilinci), Šid, SŽ, 1213. Vladisavljev Dušan, Irig, SŽ,
1171. Tubić Sima, Šid, SŽ, 1214. Vladisavljev Miloš, Irig, SŽ,
1172. Tucaković Gjoka, Grad Vukovar, Vukovar, SŽ, 1215. Vladisavljević Dragutin, Drenovci, (Drenovci),
1173. Tufecić Lazar, Krčedin, Stara Pazova, SŽ, Županja, SŽ,
1174. Tufsić Lazar, Krčedin, Stara Pazova, SŽ, 1216. Vladisavljević Mentije, Irig, SŽ,
1175. Tušić Sava, Zemun, SŽ, 1217. Vladisavljević Svetozar, Irig, SŽ,
1176. Tvrdojević Fran, (2), Drenovci, (Drenovci), Župa- 1218. Vlajin Dušan, Kraljevci, Ruma, SŽ,
nja, SŽ, 1219. Vlaškanić Mara, Čortanovci, (Čortanovci), St.
1177. Udicki Katarina, Ruma, SŽ, Pazova, SŽ,
1178. Urošević Raja, Vojka, (Vojka), St. Pazova, SŽ, 1220. Vojanović Đorđe, Inđija, Ruma, SŽ,
1179. Utvić Stevan, Jazak, (Jazak), Irig, SŽ, 1221. Vojanović Stevan, Budjanovci, Ruma, SŽ,
1180. Uzelac Leposava, Stara Pazova, Stara Pazova, SŽ, 1222. Vojčani Stevan, Stara Pazova, Stara Pazova, SŽ,
1181. Užarević Andrija, Gundinci, (Gundinci), Županja, 1223. Vojnović Cvejo, Donji Petrovci, (Dobrinci), Ruma,
SŽ, SŽ,
1182. Vagner Katarina, Beška, Stara Pazova, SŽ, 1224. Vojnović Gajo, Ruma, SŽ,
1183. Valjavec Stevka, ZEMUN, SŽ, 1225. Vojnović Jaša, Čortanovci, (Čortanovci), St. Pazova,
SŽ,
1184. Vangyel Mihaly, Irig, SŽ,
1226. Vojnović Živa, Banovci Stari, (S. Banovci), St.
1185. Varičak Dragutin, Beška, Stara Pazova, SŽ, Pazova, SŽ,
1186. Varičak Jovan, Beška, Stara Pazova, SŽ, 1227. Vojvodić Živojin, (2), Novi Karlovci, Stara Pazova,
1187. Vasilić Toša, Mitrovica, SŽ, SŽ,
1188. Vasiljević Steva, (2), Mitrovica, SŽ, 1228. Vozarović Uroš, Mitrovica, SŽ,

1229. Vračarić Milan, Grad Vukovar, Vukovar, SŽ, 1272. Žigić Luka, Vinkovci, Vinkovci, SŽ,
1230. Vragolanski Vaso, Berkasovo, Šid, SŽ, 1273. Žila Gajo, Kraljevci, Ruma, SŽ,
1231. Vrancavljević Bono, Negoslavci, (Negoslavci), 1274. Živanović Đorđe, Vinkovci, Vinkovci, SŽ,
Vukovar, SŽ, 1275. Živanović Gabro, Golubinci (Golubinci), St.
1232. Vranješević Ignjat, Trpinja, (Trpinja), Vukovar, SŽ, Pazova, SŽ,
1233. Vrkatić Vasilj, Berkasovo, Šid,SŽ, 1276. Živanović Jeka, Golubinci (Golubinci), St. Pazova,
1234. Vučenov Gjoka, Grad Vukovar, Vukovar, SŽ, SŽ,
1235. Vučenović Aca, Grad Vukovar, Vukovar, SŽ, 1277. Živanović Josip, Srijemski Karlovci, Srijemski
1236. Vučenović Paja, Grad Vukovar, Vukovar, SŽ, Karlovci, SŽ,
1237. Vučinić B., dr., Irig, (Irig), Irig, SŽ, 1278. ŽIvanović Jovan, Golubinci (Golubinci), St. Pazova,
1238. Vučković Katica, Mitrovica, SŽ, SŽ,
1239. Vučković Toša, Mitrovica, SŽ, 1279. Živanović Pera, Trpinja, (Trpinja), Vukovar, SŽ,
1240. Vugalj Dušan, Stara Pazova, Stara Pazova, SŽ, 1280. Živanović Živan, Golubinci (Golubinci), St. Pazo-
va, SŽ,
1241. Vujičić Katarina, Mitrovica, SŽ,
1281. Živić Dragutin, Stari Slankamen, Stara Pazova, SŽ,
1242. Vujić Ivan, Drenovci, (Drenovci), Županja, SŽ,
1282. Živković Anka, Neradin, (Neradin), Irig, SŽ,
1243. Vujić Jovan, Irig, (Irig), Irig, SŽ,
1283. Živković Đuro, dr., Irig, (Irig), Irig, SŽ,
1244. Vujić Olga, udovica dra, Mitrovica, SŽ,
1284. Živković Franca, Jaruge, (Sikirevci), Županja, SŽ,
1245. Vujković Laza, Bačinci, Šid, SŽ,
1285. Živković Jula, Inđija, Ruma, SŽ,
1246. Vukajlović Kosta, Trpinja, (Trpinja), Vukovar, SŽ,
1286. Živković Makso, Novi Karlovci, Stara Pazova, SŽ,
1247. Vukašinović Laza, Belegiš, (Belegiš), St. Pazova, SŽ,
1287. Živović Ljuba, Vojka, (Vojka), St. Pazova, SŽ,
1248. Vukašinović Petar, Belegiš, (Belegiš), St. Pazova, SŽ,
1288. Žurčin Ljuba, Vojka, (Vojka), St. Pazova, SŽ,
1249. Vukelić Stevan, Grad Vukovar, Vukovar, SŽ,
1289. Žurčin Milan, Vojka, (Vojka), St. Pazova, SŽ,
1250. Vukotić Vića, Zemun, SŽ,
1290. Žurčin Rada, Vojka, (Vojka), St. Pazova, SŽ,
1251. Vuković Lazar, Bačinci, Šid, SŽ,
1291. Žuvić Xaver, Drenovci, (Drenovci), Županja, SŽ,
1252. Vuković Miloš, Šid, SŽ,
1253. Vuković Svetozar, Čortanovci, (Čortanovci), St.
Pazova, SŽ,
1254. Vuković Todor, Banovci Stari, (S. Banovci), St.
Pazova, SŽ,
1255. Vuksan Lazar, Krčedin, Stara Pazova, SŽ,
1256. Vuksan Mladen, Krčedin, Stara Pazova, SŽ,
1257. Vuksanović Ive, Kruševica, (Šamac), Županja, SŽ,
1258. Vuksanović Pavo, Kruševica, (Šamac), Županja, SŽ,
1259. Vulenović Paja, Grad Vukovar, Vukovar, SŽ,
1260. Vurdelja Pavle, Kraljevci, Ruma, SŽ,
1261. Weisgerber Jan, Drenovci, (Drenovci), Županja,
SŽ,
1262. Weiss Josefina, Babina Greda, (B. Greda), Županja,
SŽ,
1263. Wekdies Vilma, Irig, SŽ,
1264. Wunsch Regina, Mali Radinci, (Kraljevci), Ruma,
SŽ,
1265. Zalić Ranko, Novi Karlovci, Stara Pazova, SŽ,
1266. Zalić Sava, Novi Karlovci, Stara Pazova, SŽ,
1267. Zavišić Miloslav, Trpinja, (Trpinja), Vukovar, SŽ,
1268. Zeković Milan, Vojka, (Vojka), St. Pazova, SŽ,
1269. Zurčić Jelena, Novi Karlovci, Stara Pazova, SŽ,
1270. Zurković Filip, Vinkovci, Vinkovci, SŽ,
1271. Žarić Nikola, Novi Karlovci, Stara Pazova, SŽ,

Prilog 2.
Udomitelji u Bačkoj, Banatu i drugim mjestima s gornje strane Dunava
Smatramo da je korisno da se uz ovaj rad objave i imena osoba koje su uzimale

na prehranu djecu u Bačkoj, Banatu i Baranji, odnosno područjima koja su pripa-
dala mađarskim županijama i gdje je dominirao mađarski jezik. Uglavnom su djecu
uzimale srpske obitelji i mislim da možemo ustvrditi da je ovo uzimanje djece na
prehranu imalo stalniji karakter, tj. da je bila neke vrsti kolonizacija s ciljem jačanja
srpskog elementa, a u vremenu kada srpsko prosvjetno društvo “Privrednik” zbog
ratnih uvjeta ne može djelovati. Svoj zaključak izvodim na temelju činjenica da kato-
lička djeca uopće nisu dolazila do Bačke, iako je poznato da su čitavi dijelovi Bačke
bili nastanjeni hrvatskim Šokcima i Bunjevcima, dakle Hrvatima. Isto tako gotovo da
i nema židovskih obitelji koji uzimaju djecu na prehranu, jer to od njih nije ni traže-
no. Prema tome ova akcija slanja djece iz Bosne u Vojvodinu ima čisto kolonizacijski,
naseljavački karakter, što bi se moglo potvrditi, kada bi se utvrdio broj povraćene dje-
ce u Bosnu, koji je vjerojatno vrlo malen. Mislim da je zagrebačka akcija ovog slanja
djece na prehranu produžena ruka zagrebačkog “Privrednika”, jer rade iste osobe na
ovim poslovima koje su ranije bile angažirane u ovom društvu.
1. Abacić Đoka, Palanka, kotar Palanka, 25. Aleksić Sava, Crepaja, Pančevo,
2. Acigin Dušan, Kikinda, 26. Aleksić Sredoje, Hihodoš, Tisa,
3. Acigin Siga, Kikinda, 27. Alekšić Mita, Hihodoš, Tisa,
4. Ačimov Dragosije, Varjaš, kotar Temišvar, 28. Anastasin Ilija, Srpski Kripur, kotar Srpski Kripur,
5. Ačimov Fega, Saravola, kotar Saravola, 29. Anastazin Sava, Srpski Kripur, kotar Srpski Kripur,
6. Ačimov Voja, Saravola, kotar Saravola, 30. Andeljkov Kreta, Melenci,
7. Ačimov Žarko, Čoka, kotar Čoka, 31. Andrejević Đoka, Crepaja, Pančevo,
8. Adamov Ilija, Melenci, 32. Andrijević Stevan, Šomberek, kotar Šomberek,
9. Adamov Jovo, (2), Kikinda, kotar Kikinda, 33. Angiški Ivan, Turski Bečej,
10. Adamov Maksim, Kikinca, 34. Aničin Steva, Tovariševo, kotar Novi Sad
11. Adamov Milan, Melenci, 35. Anschau Suzana, Kikinda,
12. Adamov Paja, Melenci, 36. Anschau, Kikinda,
13. Adamov Sava, Melenci, 37. Anšić Zarija, Ban,
14. Adamov Timo, Kikinda, 38. Antić Zarija, Kišfalud,
15. Adamov Uroš, Melenci, 39. Antonijev Joca, Pančevo,
16. Adamov Živa, Melenci, 40. Apostolović N., Vršac,
17. Adamović Vaso, (2), Pančevo, 41. Apostolović Stevan, Pančevo,
18. Agrima Petar, paroh, Veliki Sentmikluš, 42. Arađanin Dušan, Kikinda,
19. Ajvaz Ica, Kikinda, 43. Arađanski Mata, Temešvar, kotar Temišvar
20. Aldan Mara, Kikinda, 44. Arenkin Lazar, Čoka,
21. Aleksić Danka, Hihodoš, Tisa, 45. Arnot Mita, Josepovo, kotar Josepovo,
22. Aleksić Milutin, Pančevo, 46. Arsendo Mihan, Kikinda, kotar Kikinda,
23. Aleksić Miša, Dragutinovac, Turski Bečej, 47. Arsenijević Danica, (2), Pančevo,
24. Aleksić Pavle, Padej, kotar Padej-Čoka 48. Arsenov Arkadije, (2), Beliki Bečkerek,

49. Arsenov Arkadije, Perlez, Veliki Bečkerek, 97. Barbul Toša, Kikinda, kotar Kikinda,
50. Arsin Ivan, Nemet, kotar Čenej, 98. Bardul Pera, Kikinda,
51. Arsin Mita, Nemet, kotar Čenej, 99. Barić Obrad, Kikinda,
52. Asužević Jovan, Novi Sad, grad, kotar Novi Sad 100. Barni Milan, Melenci,
53. Atanackov Pera, Crepaja, Pančevo, 101. Barnić Đura, Melenci,
54. Atanacković Mihajlo, Crepaja, Pančevo, 102. Barnić Rada, (2), Melenci,
55. Atanacković Nikola, (2), Crepaja, Pančevo, 103. Barnić Svetolik, Melenci,
56. Atinasijević Gjoka, Vršac, 104. Bartulov Laza, Kikinda,
57. Atonović Danko, Vršac, 105. Bartulović Niko, Vršac,
58. Avram Lazo, Crepaja, Pančevo, 106, Bašaragin Panta, Srpski Kripur, kotar Srpski Kripur,
59. Babić Duško, Kikinda, kotar Kikinda, 107. Bašarapen Steva, Srpski Kripur, kotar Srpski Kripur,
60. Babić Joca, Hihodoš, Tisa, 108. Bašić Jovan, Novi Sad, grad, kotar Novi Sad
61. Babić Lazar, Crna Bara, kotar Crna Bara, 109. Bašić Jovan, Novi Sad, grad, kotar Novi Sad
62. Babić Miloš, Hihodoš, Tisa, 110. Batanac Neca, Kikinda,
63. Babić Paja, Gornji Elemir, kotar Gornji Elemir, 111. Batanski Živa, Melenci,
64. Babić Sava, Oroslamoš, kotar Oroslamoš, 112. Batanjski Dušan, Melenci,
65. Babić Tinka, Kikinda, kotar Kikinda, 113. Batanjski Milivoj, Melenci,
66. Babić Veljko, Hihodoš, Tisa, 114. Batanjski Sima, Melenci,
67. Babunov Jovan, Sanad, kotar Sanad-Čoka 115. Batin Leposava, Melenci,
68. Bačanović Roman, Karlafud, 116. Bauer Jakob, (2), Pančevo,
69. Bagalavinjev Miša, Kikinda, kotar Kikinda, 117. Becin Toma, Crepaja, Pančevo,
70. Bahužan Rakila, Veliki Bečkerek, 118. Belanov Joca, Pančevo,
71. Baić Stevan, Crna Bara, kotar Crna Bara, 119. Belencin Nikola, Srpski sveti Petar, kotar Perjanoš,
72. Bain Jana, Padej, kotar Padej-Čoka 120. Belescijin Stevan, dr., Hihodoš, Tisa,
73. Bajić Mita, Kikinda, 121. Belić Sredoje, Mokrin,
74. Bajin Kosta, Padej, kotar Padej-Čoka 122. Belić Svetozar, Dragutinovac, kotar Turski Bečej
75. Bajin Živojin, Padej, kotar Padej-Čoka 123. Belić Živko, Dragutinovac, kotar Turski Bečej
76. Bajkin Milan, Hihodoš, Tisa, 124. Belin Mara, Melenci,
77. Bajšanski Bogdan, Mokrin, kotar Mokrin, 125. Belin Radovan, Varjaš, kotar Temišvar,
78. Bajšanski Milan, Kikinda, 126. Beloš Drena, Mokrin, kotar Mokrin,
79. Bakoš Sima, Dragutinovac, kotar Turski Bečej 127. Beloš Đuka, Mokrin, kotar Mokrin,
80. Baldulović Milan, Vršac, 128. Beloš Neca, Mokrin, kotar Mokrin,
81. Balić Jovo, Karfalud, kotar Karfalud 129. Beloš Neša, Mokrin, kotar Mokrin,
82. Balnožan Rakila, Perlez, Veliki Bečkerek, 130. Beloš Rada, Mokrin, kotar Mokrin,
83. Balnožan Sava, Perlez, Veliki Bečkerek, 131. Belsemijin Kristina, Hihodoš, Tisa,
84. Balnožan Sava, Veliki Bečkerek, 132. Beljin Despot, Melenci,
85. Bamin Angelina, Kikinda, 100. Benčeskov Dušan, (2), Kikinda, kotar Kikinda,
86. Bančka Draga, Kikinda, kotar Kikinda, 101. Bengin Boško, Melenci,
87. Bandić Anka, Kikinda, 102. Bengin Miloš, Melenci,
88. Bandić Vasa, Čoka,, kotar Čoka, 103. Bengin Svetozar, Melenci,
89. Baneš Stevan, Novi Sad, grad, kotar Novi Sad 104. Berar Anđelka, Melenci,
90. Bankulin Milan, Kikinda, kotar Kikinda, 105. Berar Obrad, Melenci,
91. Banović Marija, Palanka, kotar Palanka, 106. Berbakov Sima, Dragutinovac, kotar Turski Bečej
92. Bansanski Sosa, Mokrin, 107. Berbakov Stevan, Dragutinovac, kotar Turski Bečej
93. Banjac Obrad, Karlafud, 108. Berbakov Triva, Dragutinovac, kotar Turski Bečej
94. Banjac Simo, Ban, 109. Berbanov Meta, Dragutinovac, kotar Turski Bečej
95. Barat Mihajlo, Perlez, Veliki Bečkerek, 110. Berbanov Pera, Dragutinovac, kotar Turski Bečej
96. Barbul Milica, Kikinda, kotar Kikinda, 111. Berbanov Triva, Dragutinovac, Turski Bečej,

112. Berberski Đurica, Perlez, Veliki Bečkerek, 160. Bogdan Pera, Hihodoš, Tisa,
113. Berger Đoko, Vršac, 161. Bogdanić Đoka, Vršac,
114. Berić Vasa, Vlajkovac, Pančevo, 162. Bogdanov Jovan, dr., Pančevo,
115. Berif Marija, Mokrin, kotar Mokrin, 163. Bogdanov Vasa, Tisataroš, kotar Tisataroš,
116. Bernat Ferenc, Melenci, 164. Bogdanović Horvat Tepkov, Turski Bečej,
117. Bešinja Nikola, Ulma, kotar Bela Crkva, 165. Bogojev Joca, Sanad, kotar Sanad-Čoka
118. Bešlin Ignjat, Dragutinovac, kotar Turski Bečej 166. Bogojev Laza, Sanad, kotar Sanad-Čoka
119. Bešlin Milan, Dragutinovac, kotar Turski Bečej 167. Bogojević Mladen, Veliki Bečkerek,
120. Bešlin Pera, Dragutinovac, kotar Turski Bečej 168. Bogoraška Đula, Kikinda,
121. Bešlin Tatija, Dragutinovac, kotar Turski Bečej 169. Bogosavljev Đuro, (2), Kikinda, kotar Kikinda,
122. Bibić Nikica, Melenci, 170. Bogosavljev Persa, Kikinda,
123. Bibin Boža, Melenci, 171. Bojanić Matija, Bolman,
124. Bibin Danica, (2), Melenci, 172. Bojić Angelina, Lipovo,
125. Bibin Nenad, Melenci, 173. Bojić D., Arač, kotar Stari Bečej,
126. Biker Milica, Palanka, kotar Palanka, 174. Bojnov Joca, Mokrin, kotar Mokrin,
127. Bikić Jova, Josepovo, kotar Josepovo, 175. Bolesnikov Milan, Pavliš, Vršac,
128. Bikić Milan, Josepovo, kotar Josepovo, 176. Bondić Mara, (2), Tisataroš, kotar Tisataroš,
129. Birdić Ana, udova, Sanad, kotar Sanad-Čoka 177. Bonović Gavro, Palanka, kotar Palanka,
130. Birdić Maksa, Sanad, kotar Sanad-Čoka 178. Bordul Đura, Kikinda,
131. Bitanjski Leposava, Melenci, 179. Borić Živojko, Kikinda,
132. Blaščić Kata, Kikinda, kotar Kikinda, 180. Borlovan Jovan, Sanad, kotar Sanad-Čoka
133. Blaščić Ljuba, Kikinda, kotar Kikinda, 181. Borocki Jula, Palanka, kotar Palanka,
134. Blaščić Stevo, Veliki Čanad, 182. Borocki Laza, Palanka, kotar Palanka,
135. Blašić Milivoj, Sanad, kotar Sanad-Čoka 183. Borocki Lazar, (2), Palanka, kotar Palanka,
136. Blaškalić Joca, (2), Arač, kotar Stari Bečej, 184. Borocki Marko, Palanka, kotar Palanka,
137. Blazić Danica, Arač, kotar Stari Bečej, 185. Borocki Miloš, Palanka, kotar Palanka,
138. Blažić Dušan, Crepaja, Pančevo, 186. Borocki Svetozar, Palanka, kotar Palanka,
139. Blažić Kornelija, Srpski Kripur, kotar Srpski Kripur, 187. Borocki Velimir, Palanka,
140. Blažić Nika, Mokrin, kotar Mokrin, 188. Borocki Velimir, Palanka,
141. Blažić Tima, Mokrin, kotar Mokrin, 189. Borojev Arsa, (2), Crepaja, Pančevo,
142. Blažić Torfirija, (2), Mokrin, kotar Mokrin, 190. Borojev Arsa, Crepaja, Pančevo,
143. Blažin Rada, Arač, kotar Stari Bečej, 191. Boškov Miloš, Melenci,
144. Blažin Stevan, Crepaja, Pančevo, 192. Boškov Miloš, Melenci,
145. Boberić Emir, Arač, kotar Stari Bečej, 193. Boškov Milutin, Melenci,
146. Boberić Jovo, Arač, kotar Stari Bečej, 194. Boškov Rada, Crepaja, Pančevo,
147. Boberić Marina, udova, Arač, kotar Stari Bečej, 195. Bošnjak Božidar, Ban,
148. Boberić Mita, Arač, kotar Stari Bečej, 196. Bošnjak Đoko, Veliki Bečkerek,
149. Bočarac Ica, Kikinda, 197. Bošnjak Jefto, Karlafud,
150. Bočarac Steva, Kikinda, 198. Bošnjak Jovan, Kusić, kotar Bela Crkva,
151. Bočarac Živa, Kikinda, kotar Kikinda, 199. Bošnjak Kuzman, Ban,
152. Bočvan, Ž., Lipovo, 200. Bošnjak Milovan, Karlafud,
153. Bočvanin Matija, Lipovo, 201. Bošnjak Mito, Karlafud,
154. Bogaraški Kosta, Kikinda, kotar Kikinda, 202. Bošnjak Spasoje, Raktotoš (Tiloš),””
155. Bogaroški Laza, Melenci, 203. Bošnjak Stokan, (2), Ban,
156. Bogaroški Neca, Melenci, 204. Božić Stevan, Pavliš, Vršac,
157. Bogdan Đurica, Hihodoš, Tisa, 205. Božin Arkandije, Veliki Sentmikluš,
158. Bogdan Marko, (4), Kikinda, kotar Kikinda, 206. Božin Joca, (2), Kikinda,
159. Bogdan Marko, Kikinda, 207. Božin Joca, Tovariševo, kotar Novi Sad

208. Božin Marko, Sanad, kotar Sanad-Čoka 256. Bugarski, Veliki Bečkerek,
209. Bracinov Dušan, Crepaja, Pančevo, 257. Bugišin Joca, (2), Kikinda,
210. Brača Olar, Pančevo, 258. Bukurov Milan, Padej, kotar Padej-Čoka
211. Brančić Joca, Padej, kotar Padej-Čoka 259. Bulić Laza, Hihodoš, Tisa,
212. Brančić Kamenko, Kikinda, kotar Kikinda, 260. Bulin S., Hihodoš, Tisa,
213. Brandić Đura, Dragutinovac, kotar Turski Bečej 261. Bulja Ilija, Pančevo,
214. Brankov Joca, Crna Bara, kotar Crna Bara, 262. Bulja Paja, Pančevo,
215. Brankov Prodan, Crna Bara, kotar Crna Bara, 263. Bulja Stevan, Pančevo,
216. Brankov Rakila, Crepaja, Pančevo, 264. Bunčanski Vasa, Palanka, kotar Palanka,
217. Brankov RKuin, Crna Bara, kotar Crna Bara, 265. Bunevački Mata, Arač, kotar Stari Bečej,
218. Brankov Vasa, Pančevo, 266. Burnac Mihajlo, Crna Bara, kotar Crna Bara,
219. Brankovan Branko, Veliki Čanad, 267. Cacin Dušan, Crna Bara, kotar Crna Bara,
220. Brankovan Milorad, Kikinda, kotar Kikinda, 268. Cagić DSima, Palanka, kotar Palanka,
221. Branković Kosta, Veliki Sentmikluš, 269. Cakulin Pera, Palanka,
222. Branković Šandor, (2), Arač, kotar Stari Bečej, 270. Cambas (Čoban) Todor, Mohač, kotar Mohač,
223. Branovački Milan, Kikinda, 271. Cambos Tanasije, Šomberek, kotar Šomberek,
224. Brcan Steva, Josepovo, kotar Josepovo, 272. Candić Niko, (2), Kikinda,
225. Brkin Milan, Kikinda, 273. Celeketić Milan, Mokrin, kotar Mokrin,
226. Brkin Stevo, Kikinda, 274. Cigurski Veljko, Turski Bečej,
227. Brojičin Mita, Hihodoš, Tisa, 275. Cimitrov Sever, Kikinda,
228. Brusin Obrad, (2), Tisataroš, kotar Tisataroš, 276. Cinculj Nikola, Pančevo,
229. Brusin Vukosava, udova, Arač, kotar Stari Bečej, 277. Comdorčev Tošo, Palanka, kotar Palanka,
230. Bučinac Simo, Pavliš, Vršac, 278. Crkvenjak Ljubo, Dragutinovac, kotar Turski Bečej
231. Budašin Bojka, (2), Kikinda, kotar Kikinda, 279. Crkvenjak Ranko, Dragutinovac, kotar Turski Bečej
232. Budimin Bojko, (2), Kikinda, 280. Crkvenjak Stevan, Dragutinovac, kotar Turski Bečej
233. Budišin Dušan, Kikinda, kotar Kikinda, 281. Crvenkov Maca, Kikinda,
234. Budišin Đuro, (2), Kikinda, 282. Cucić Bogdan, Dragutinovac, kotar Turski Bečej
235. Budišin Gjuro, Kikinda, 283. Cucić Mišo, Dragutinovac, kotar Turski Bečej
236. Budišin Joca (2), Kikinda, 284. Cucić Petar, Dragutinovac, kotar Turski Bečej
237. Budišin Joca, (2), Kikinda, 285. Cucić Stevan, Dragutinovac, kotar Turski Bečej
238. Budišin Joca, (3), Kikinda, kotar Kikinda, 286. Cucić Toma, Dragutinovac, kotar Turski Bečej
239. Budišin Joca, (4), Kikinda, 287. Cucić Vita, Dragutinovac, Turski Bečej,
240. Budišin Joca, Kikinda, kotar Kikinda, 288. Cucin Obrac, Kikinda, kotar Kikinda,
241. Budišin Milica, (2), Kikinda, 289. Cudanjov Aleksa, Kikinda,
242. Budišin Milica, (2), Kikinda, kotar Kikinda, 290. Curić Ferdinand, Vršac,
243. Budišin Milica, (3), Kikinda, 291. Cveić Josim, Melenci,
244. Bugarčić Čeda, (3), Mokrin, 292. Cvejić Đura, Veliki Bečkerek,
245. Bugarčić Živan, Mokrin, kotar Mokrin, 293. Cvejić Mladen, Perlez, Veliki Bečkerek,
246. Bugarić Milivoj, Šomberek, kotar Šomberek, 294. Cvejić Svetislav, Vršac,
247. Bugarski Danilo i S., Tovariševo, kotar Novi Sad 295. Cvetić Kata, Mokrin, kotar Mokrin,
248. Bugarski Danilo S., Tovariševo, kotar Novi Sad 296. Cvetinov Milovan, Palanka, kotar Palanka,
249. Bugarski Jova, Tovariševo, kotar Novi Sad 297. Cvetkov Milastin, Veliki Čanad, Veliki Čanad,
250. Bugarski Kosta, dr., Sombor, 298. Cvijić Borislav, Vršac,
251. Bugarski Marino, Tovariševo, kotar Novi Sad 299. Cvijić Đorđe, Saravola, kotar Saravola,
252. Bugarski Mita, (3), Tovariševo, kotar Novi Sad 300. Časić Dragica, Saravola, kotar Saravola,
253. Bugarski Sima, Tovariševo, kotar Novi Sad 301. Čavić Marko, Kišfalud,
254. Bugarski Simo, Tovariševo, kotar Novi Sad 302. Čejić Aca, Pavliš, Vršac,
255. Bugarski Sofija, Kikinda, 303. Čejić Kata, Pavliš, Vršac,

304. Čejić Milan, Vršac, 352. Damjanović Arkadije, Mokrin, kotar Mokrin,
305. Čekrcin Ica, Padej, kotar Padej-Čoka 353. Damjanović Drago, Karfalud, kotar Karfalud
306. Čekrcin Joca, Padej, kotar Padej-Čoka 354. Damjanović Koja, Karlafud,
307. Čekrcin Slavko, Padej, kotar Padej Čoka, 355. Damjanović Milan, Mokrin,
308. Čeleketi Živka, Hihodoš, Tisa, 356. Danić Dušan, Melenci,
309. Čeleketić Miloš, Mokrin, 357. Danić Veljko, Kikinda, kotar Kikinda,
310. Čeleketić Rada, (2), Mokrin, kotar Mokrin, 358. Danić Živa, Melenci,
311. Čeleketić Živa, Mokrin, kotar Mokrin, 359. Danilov Marija, Palanka,
312. Čelekitić Živa, Mokrin, kotar Mokrin, 360. Daronić Rade, Palanka, kotar Palanka,
313. Čenejac Jovan, Mokrin, kotar Mokrin, 361. Daškov Jela, Kikinda, kotar Kikinda,
314. Česakov Laza, Dragutinovac, kotar Turski Bečej 362. Davidovac Vera, Hihodoš, Tisa,
315. Čikić Nikola, Oroslamoš, kotar Oroslamoš, 363. Davidović Ljuba, Crepaja, Pančevo,
316. Čikošev Nikola, Arač, kotar Stari Bečej, 364. Davidović Sava, Novi Sad, grad, kotar Novi Sad
317. Čipčić Slavko, Kikinda, kotar Kikinda, 365. Davidović Savo, (2), Novi Sad, grad, kotar Novi Sad
318. Čipčić Živan, Kikinda, kotar Kikinda, 366. Debić Kosta, Palanka,
319. Čirilov Julkica, Perlez, Veliki Bečkerek, 367. Delić Petar, Pančevo,
320. Čirkov Milan, Varjaš, kotar Temišvar, 368. Delić Petar, Pančevo,
321. Čobanov Damjan, Josepovo, kotar Josepovo, 369. Demin Ljupko, Čoka,, kotar Čoka,
322. Čobanov Dragutin, Josepovo, kotar Josepovo, 370. Demov Gena, Crepaja, Pančevo,
323. Čobanov Quitan, Mokrin, kotar Mokrin, 371. Denar Gjuro, Veliki Bečkerek,
324. Čobanov Rada, Josepovo, kotar Josepovo, 372. Dera Vukosava, Palanka, kotar Palanka,
325. Čobanov Živko, Kikinda, kotar Kikinda, 373. Derner Đuro, Perlez, Veliki Bečkerek,
326. Čobić Maca, Čoka, kotar Čoka, 374. Despotov Toša, Pančevo,
327. Čobić Tima, Josepovo, kotar Josepovo, 375. Dilber Ilija, Mokrin, kotar Mokrin,
328. Čojić Dušan, Temešvar, kotar Temišvar 376. Dilber Rada, Mokrin,
329. Čojić Dušan, Temešvar, kotar Temišvar 377. Dilber Rado, (2), Mokrin,
330. Čoka Toma, Dragutinovac, kotar Turski Bečej 378. Dilber Šana, Mokrin, kotar Mokrin,
331. Čolak Đuka, Dragutinovac, kotar Turski Bečej 379. Dilber Toka, (2), Mokrin, kotar Mokrin,
332. Čolak Rada, Dragutinovac, kotar Turski Bečej 380. Dimić Persida, Mokrin, kotar Mokrin,
333. Čongradski Đurica, Padej, kotar Padej-Čoka 381. Dimić Slavko, Veliki Čanad,
334. Čopkov Živa, Dragutinovac, kotar Turski Bečej 382. Dimić Sofija, Dunasekre, kotar Dunasekre,
335. Čopović Avram, (2), Karfalud, kotar Karfalud 383. Dimić Stevan, Kikinda, kotar Kikinda,
336. Čosić Rada, Saravola, kotar Saravola, 384. Dimitrijević Luka, Crepaja, Pančevo,
337. Čošić Dulvasija, Gornji Elemir, kotar Gornji Elemir, 385. Dimitrijević Mara, Melenci,
338. Čudan Orestoje, Kikinda, 386. Dimitrijević Milan, dr., Josepovo, kotar Josepovo,
339. Čudišić Maksa, Pančevo, 387. Dimitrijević Nana, Josepovo, kotar Josepovo,
340. Čudomirović Brado, Crepaja, Pančevo, 388. Dimitrijević Pera, Temešvar, kotar Temišvar
341. Čujšić Mladen, Melenci, 389. Dimitrijević Šandor, Gornji Elemir, kotar Gornji
342. Čunčić Ljubica, Kikinda, Elemir,
343. Čutić Đura, Saravola, kotar Saravola, 390. Dimitrijević Vladimir, (4), Vršac,
344. Ćirilov Julkica, Veliki Bečkerek, 391. Dimitrijević, dr., Palanka, kotar Palanka,
345. Dabić Draga, Melenci, 392. Dimković Gavro, Pančevo,
346. Dabić Joca, Melenci, 393. Diomiškov Milan, Mokrin, kotar Mokrin,
347. Dabraskov Nikola, Pančevo, 394. Dišić Stevan, Perlez, Veliki Bečkerek,
348. Dačić Laza, Pančevo, 395. Dobrički Mladen, Srpski Kripur, kotar Srpski
349. Dačić Stanimir, Varjaš, kotar Temišvar, Kripur,
350. Daljev Sava, Kikinda, kotar Kikinda, 396. Dobrokes Dimitrijev, Kišfalud,
351. Damjanov NIkola, Tovariševo, kotar Novi Sad 397. Dobrokeš Glišo, Bolman,
398. Dobrokeš Milana, udova, Bolman,

399. Dobrosavljev Danica, Pančevo, 446. Đakov Đura, Srpski Kripur, kotar Srpski Kripur,
400. Dobrosavljev Milan, Veliki Čanad, 447. Đaković Sava, Kikinda, kotar Kikinda,
401. Dologušin Nikola, Arač, kotar Stari Bečej, 448. Đerić Dobrivoj, Kikinda,
402. Dologušin Nikola, Arač, kotar Stari Bečej, 449. Đomin Đuro, Pančevo,
403. Doložanov Rada, Turski Bečej, 450. Đorđev Joca, Pančevo,
404. Domić Dragomir, Saravola, kotar Saravola, 451. Đorđev Marko, (2), Pančevo,
405. Dostanić Lazo ml., Tisataroš, kotar Tisataroš, 452. Đorđević Danica, Srpski sveti Petar, kotar Perjanoš,
406. Dostanić Vasa, Melenci, 453. Đorđević Jovan, Veliki Sentmikluš,
407. Dotlić Stevan, Novi Sad, grad, kotar Novi Sad 454. Đorđević Mina, Vršac,
408. Dragan Sima, (2), Hihodoš, Tisa, 455. Đorđević Panta, Novi Sad, grad, kotar Novi Sad
409. Dragan Smilja, Hihodoš, Tisa, 456. Đorić Darinka, Melenci,
410. Dragić Blažin, Crepaja, Pančevo, 457. Đozić Lazar, (2), Palanka,
411. Dragić Dušan, Saravola, kotar Saravola, 458. Đujčić Slavna, Melenci,
412. Dragić Dušan, Turski Bečej, 459. Đukanović Aca, Dragutinovac, kotar Turski Bečej
413. Dragić Milan, Saravola, kotar Saravola, 460. Đukičin Jovan, Sanad, kotar Sanad-Čoka
414. Dragić Ranko, Saravola, kotar Saravola, 461. Đukičin Miloš, Dragutinovac, kotar Turski Bečej
415. Dragić Sovra, Saravola, kotar Saravola, 462. ĐUkić Aca, Tovariševo, kotar Novi Sad
416. Dragišić Joca, Palanka, kotar Palanka, 463. Đukić Pera, Pančevo,
417. Dragojlović Mihajlo, Batosek, kotar Batosek, 464. Đukić Vojislav, Novi Sad, grad, kotar Novi Sad
418. Dragojlović Mladen, Ban, 465. Đulinac Steva, Tisataroš,
419. Dragomirov Dušan, Dragutinovac, kotar Turski 466. Đulinac Steva, Tisataroš, kotar Tisataroš,
Bečej 467. Đurašković Ljubica, Pančevo,
420. Dragoriv Đoko, Hercegsološ,”” 468. Đurčić Kata, Turski Bečej,
421. Dražić Joca, (2), Mokrin, kotar Mokrin, 469. Đurčić Srđan, Turski Bečej,
422. Dražić Saveta, Mokrin, 470. Đurđev Bogdan, Saravola, kotar Saravola,
423. Dražić Slavko, Srpski Kripur, kotar Srpski Kripur, 471. Đurđev Dragutin, Pančevo,
424. Dražić Vasa, Srpski Kripur, kotar Srpski Kripur, 472. Đurđev Rada, Pančevo,
425. Dudić Leposava, (2), Mokrin, kotar Mokrin, 473. Đurđević Vida, Palanka, kotar Palanka,
426. Dudić Leposava, Mokrin, kotar Mokrin, 474. Đuričić Mladen, Dragutinovac, kotar Turski Bečej
427. Dudić Svetozar, Mokrin, kotar Mokrin, 475. Đuričin Miloš, Dragutinovac, Turski Bečej,
428. Dugajlić Miloš, Palanka, 476. Đuričin Petar, Dragutinovac, kotar Turski Bečej
429. Dugić Đurica, Mokrin, kotar Mokrin, 477. Đuričin Rada, Dragutinovac, kotar Turski Bečej
430. Duin Živa, (2), Arač, kotar Stari Bečej, 478. Đuričin Rade, Dragutinovac, kotar Turski Bečej
431. Dumić Milutin, Saravola, kotar Saravola, 479. Đuričin Živko, Dragutinovac, kotar Turski Bečej
432. Dumić T., udova, Arač, kotar Stari Bečej, 480. Đurić Cveta, Mol, Palanka,
433. Dumitrov Rada, Kikinda, kotar Kikinda, 481. Đurić Marko, Karlafud,
434. Dumkov Gavro, Pančevo, 482. Đurić Milan, Palanka, kotar Palanka,
435. Durčin Nikola, Pančevo, 483. Đurić Milivoj, Veliki Bečkerek,
436. Duškov Dušan, Kikinda, kotar Kikinda, 484. Đurić Novak, Palanka, kotar Palanka,
437. Duškov Ivan, Kikinda, kotar Kikinda, 485. Đurić Pera, Dragutinovac, kotar Turski Bečej
438. Duškov Mileva, Kikinda, 486. Đurić Stevan, Vršac,
439. Duvijanski Mira, Kikinda, kotar Kikinda, 487. Đurić Uroš, Kikinda, kotar Kikinda,
440. Duvijarski Vasa, Kikinda, kotar Kikinda, 488. Đurić Vaso, Palanka,
441. Dvomić Nikola, Ban, 489. Đurić Živa, Melenci,
442. Dvornić Vlado, Karlafud, 490. Đurilin Miša, Kikinda,
443. Dvornik Lazo, (2), Karlafud, 491. Đurilov Ico, Pančevo,
444. Đađa Đura, Turski Bečej, 492. Đurin Laza, Kikinda, kotar Kikinda,
445. Đajić Dušan Save, Turski Bečej, 493. Đurin Milan, Kikinda,

494. Đurin Sreća, Melenci, 541. Gađančić Niko, Kikinda,
495. Đurin Živojin, Kikinda, kotar Kikinda, 542. Gagić Šandor, Turski Bečej,
496. Đurinski Mladen, Temešvar, kotar Temišvar 543. Gajić Jelena, Mokrin, kotar Mokrin,
497. Episkopsko dobro, Temešvar, kotar Temišvar 544. Gajski Arkadije, Kikinda, kotar Kikinda,
498. Erdeljan Aleksa, Hihodoš, Tisa, 545. Gajski Miloš, Kikinda, kotar Kikinda,
499. Erdeljan Andrija, Hihodoš, Tisa, 546. Gal Šandor, Hihodoš, Tisa,
500. Erdeljan Jevra, Kikinda, kotar Kikinda, 547. Galešev Darinka, Mokrin, kotar Mokrin,
501. Erdeljan Joca, Kikinda, 548. Galešev Laza, Mokrin, kotar Mokrin,
502. Erdeljan Slavko, Sanad, kotar Sanad-Čoka 549. Galešev Toša, Mokrin, kotar Mokrin,
503. Erdeljan Vaso, Pančevo, 550. Galešev Velimir, Mokrin, kotar Mokrin,
504. Erdeljan Vaso, Pančevo, 551. Galetin Joca, Kikinda, kotar Kikinda,
505. Erdeljanov Toma, Crepaja, Pančevo, 552. Galetin Marinka, Kikinda, kotar Kikinda,
506. Erdeljanov Vasa, Nemet, kotar Čenej, 553. Galetin Paja, Kikinda, kotar Kikinda,
507. Eremić Čeda, Gornji Elemir, kotar Gornji Elemir, 554. Galić Aca, Mokrin,
508. Eremić Miloš, Melenci, 555. Galić Naum, Mokrin, kotar Mokrin,
509. Eremić Mladen, Gornji Elemir, kotar Gornji Elemir, 556. Garambovljev, udova, Ulma, kotar Bela Crkva,
510. Eremić Obrad, Gornji Elemir, kotar Gornji Elemir, 557. Garčev Laza, Arač, kotar Stari Bečej,
511. Eremić Paja, Melenci, 558. Gatkanović Mihajlo, Pavliš, Vršac,
512. Eremin Đ., dr, (4), Perlez, Veliki Bečkerek, 559. Gavrančić Jefta, Kikinda, kotar Kikinda,
513. Eremin Đ., Veliki Bečkerek, 560. Gavrančić Niko, Kikinda,
514. Ernet Jozef, Sanad, kotar Sanad-Čoka 561. Gavrančić Nikola, Kikinda, kotar Kikinda,
515. Erski Milan, (2), Crepaja, Pančevo, 562. Gavrančić Rada, Kikinda,
516. Esernyi Istvan, Kikinda, kotar Kikinda, 563. Gavrančić Sava, Kikinda, kotar Kikinda,
517. Falanski Paja, Vršac, 564. Gavranić Petar, Perlez, Veliki Bečkerek,
518. Feiszt-Hammel, Kikinda, kotar Kikinda, 565. Gavranov Dana, Kikinda,
519. Felbab Sevep, paroh, Gornji Elemir, kotar Gornji 566. Gavranov Ivan, Kikinda,
Elemir, 567. Gavranov Marko, Kikinda,
520. Filipov Mladen, Nemet, kotar Čenej, 568. Gavrić Leka, Karlafud,
521. Filipov Savo, Nemet, kotar Čenej, 569. Gavrić Milica, Kikinda,
522. Filipović Avakum, Nemet, kotar Čenej, 570. Gavrilov Nika, Mokrin, kotar Mokrin,
523. Fišekov Kosta, Veliki Čanad, 571. Gavrilović Jovo, Novi Sad, grad, kotar Novi Sad
524. Foljanski Nikola, Vršac, 572. Gavrilović Zvezdana, udova, Turski Bečej,
525. Fonjanski N., Vršac, 573. Gavrinov Miloš, Kikinda, kotar Kikinda,
526. Franc Adam, Kikinda, 574. Gazl Ana, Hihodoš, Tisa,
527. Francuski Arca, Kikinda, 575. Gecić Julijana, Hihodoš, Tisa,
528. Francuski Dušan, Kikinda, kotar Kikinda, 576. Gecić Nažika, Hihodoš, Tisa,
529. Francuski Đura, Kikinda, 577. Gecić Obrad, Hihodoš, Tisa,
530. Francuski Kuzma, Kikinda, 578. Gecić Steva, Hihodoš, Tisa,
531. Francuski Mila, Kikinda,kotar Kikinda, 579. Gegić Živa, Hihodoš, Tisa,
532. Francuski Mirko, Kikinda, kotar Kikinda, 580. Gemin Laza, Čoka,
533. Francuski Neca, Kikinda, kotar Kikinda, 581. Gerić Andrija, Srpski Kripur, kotar Srpski Kripur,
534. Francuski Paja, Kikinda, 582. Gerić Ljuba, Srpski Kripur, kotar Srpski Kripur,
535. Francuski Svetozar, Kikinda, kotar Kikinda, 583. Gerzin Omer, Bočar, Ban,
536. Francuz Olga, Josepovo, kotar Josepovo, 584. Gesić Jela, Lanjcok, kotar Lanjcok,
537. Frankciski Marina, Kikinda, 585. Gjaltarin Iva, Kikinda, kotar Kikinda,
538. Gaborov Mita, Melenci, 586. Gjamparin Ranko, Kikinda,
539. Gačić, Melenci, 587. Gjanković Stanko, Pančevo,
540. Gadrlica Paja, Mokrin, kotar Mokrin, 588. Gjermanović Jefto ml., (2), Karlafud,

589. Gjermanović Stevo, Karlafud, 636. Gravor Laza, Perlez, Veliki Bečkerek,
590. Gjonin Đuro, Pančevo, 637. Grbanušić Ljuba, Kikinda,
591. Gjukanov HentalIlijin Josip, Gornji Elemir, kotar 638. Gregur Aleksander, Vršac,
Gornji Elemir, 639. Gremić David, Melenci,
592. Gjukin Živa, Padej, kotar Padej-Čoka 640. Gremić Milutin, Melenci,
593. Gjurčin Kosta, Kikinda, 641. Grgin Pera ml., Josepovo, kotar Josepovo,
594. Gjurđević Živa, Pančevo, 642. Gruban Aca, Dragutinovac, kotar Turski Bečej
595. Gjurđulov Ljubica, Padej, kotar Padej-Čoka 643. Grubanov Sima, Oroslamoš, kotar Oroslamoš,
596. Gjurđulov Mladen, (2), Padej, kotar Padej-Čoka 644. Gruin Ilija, Veliki Bečkerek,
597. Gjurđulov Sava, Padej, kotar Padej-Čoka 645. Grujičin Dušan, Kikinda,
598. Gjurgjev Jova, Kikinda, 646. Grujić Cvetko, Kikinda, kotar Kikinda,
599. Gjuričin Toša, Kikinda, kotar Kikinda, 647. Grujić Đorđe, (2), Kikinda,
600. Gjurišić Đuro, Pančevo, 648. Grujić Gjorgje, Raktotoš (Tiloš),””
601. Gjurjanov Joca, Turski Bečej, 649. Grujić Ignjat, Pančevo,
602. Gkalušin Jelena, Dragutinovac, kotar Turski Bečej 650. Grujić Ilija, Perlez, Veliki Bečkerek,
603. Glavan Miloš, Arač, kotar Stari Bečej, 651. Grujić Kosta, Raktotoš (Tiloš),””
604. Glavanić Branko, (2), Pančevo, 652. Grujić Mladen, Pančevo,
605. Glavanić Nikola, Pančevo, 653. Grujić Novak, Palanka, kotar Palanka,
606. Glavanin Nikola, Pančevo, 654. Grujić Obrad, Turski Bečej,
607. Glavaš Jelena, Arač, kotar Stari Bečej, 655. Grujić Persida, Pančevo,
608. Glavaš Sava, (2), Crepaja, Pančevo, 656. Grujić Rada, Palanka, kotar Palanka,
609. Glavaš Trhać, Arač, kotar Stari Bečej, 657. Grujić Vlada, Hihodoš, Tisa,
610. Glavaški Ivan, Arač, kotar Stari Bečej, 658. Grujić Žarko, Tisataroš, kotar Tisataroš,
611. Glavaški Jovo, Arač, kotar Stari Bečej, 659. Gvozdanov Iva, Pavliš, Vršac,
612. Glavaški Svetozar, Arač, kotar Stari Bečej, 660. Gvozdanov Iva, Vršac,
613. Glavaški Tadija, Arač, kotar Stari Bečej, 661. Habel JanoslBlatt Janos, Kikinda, kotar Kikinda,
614. Glavšić Isa, Palanka, kotar Palanka, 662. Hajzler Hugo, Pančevo,
615. Gligorin Blaža, Hihodoš, Tisa, 663. Halas Ljuba, Melenci,
616. Gligorin Ilija, Kikinda, 664. Harban Pero, Kišfalud,
617. Gligorin Malić, Kikinda, 665. Harvaš Pero, Ban,
618. Gligorin Pera, Dragutinovac, kotar Turski Bečej 666. Hin Pero, Veliki Bečkerek,
619. Glišin Pera, Kikinda, kotar Kikinda, 667. Hocić Maša, Veliki Čanad,
620. Glogovčan Cvjetko, Kikinda, 668. Hodnacev Stevan, Palanka,
621. Gluvakov Despot, Gornji Elemir, kotar Gornji 669. Horvat Đorđe, Kišfalud,
Elemir, 670. Horvat Mito, Lipovo,
622. Goejza, dr., Kikinda, kotar Kikinda, 671. Horvat P., paroh, Bolman,
623. Gojkić Luka, Karlafud, 672. Horvat Uglješa, (2), Kišfalud,
624. Gojkić Luka, Karlafud, 673. Hudovski Ivan, Padej, kotar Padej-Čoka
625. Gojkov Živan, Parac, kotar Temišvar, 674. Hundač Kristof, Kikinda, kotar Kikinda,
626. Golić Joca, Mokrin, kotar Mokrin, 675. Iberajter Ignjat, (2), Arač, kotar Stari Bečej,
627. Golub Julijana, Temešvar, kotar Temišvar 676. Ibrajter Milivoj, Mokrin, kotar Mokrin,
628. Golušin Rado, Dragutinovac, kotar Turski Bečej 677. Idoclo Bogdam, Kikinda, kotar Kikinda,
629. Gopova Mela, Čoka, 678. Iđurup Dušan, Melenci,
630. Gračin Obrad, (2), Mokrin, kotar Mokrin, 679. Iđurup Pera, Melenci,
631. Građin Dušan, Mokrin, 680. Iđurup Živa, Melenci,
632. Graor Obrad, Veliki Bečkerek, 681. Iglešić Cvetko, Karfalud, kotar Karfalud
633. Grastić Ica, Mokrin, kotar Mokrin, 682. Ignjačev Sima, Josepovo, kotar Josepovo,
634. Grašovan Dafila, Palanka, kotar Palanka, 683. Ignjačev Toša, Josepovo, kotar Josepovo,
635. Grava Ivan, Perlez, Veliki Bečkerek,

684. Ignjatov Simo, Vršac, 732. Isakov Mladen, Dragutinovac, Turski Bečej,
685. Ignjatović Sima, Temešvar, kotar Temišvar 733. Isakov Paja, Dragutinovac, kotar Turski Bečej
686. Ikonov Ilija, Melenci, 734. Isakov Pera, Melenci,
687. Iličić Božo, Turski Bečej, 735. Isakov S. Laza, Melenci,
688. Iličić Mita, Turski Bečej, 736. Isakov Sava, Dragutinovac, kotar Turski Bečej
689. Iličić Nedeljko, Turski Bečej, 737. Isakov Spasoje, Kikinda, kotar Kikinda,
690. Iličić Rada, Turski Bečej, 738. Isakov Stevan, Kikinda, kotar Kikinda,
691. Iličin Đorđe, (2), Kikinda, 739. Isakov Tima, Hihodoš, Tisa,
692. Iličin Pero, (2), Kikinda, 740. Isakov Uroš, Melenci,
693. Iličin Sreda, (2), Kikinda, 741. Isin Milivoj, Padej, kotar Padej-Čoka
694. Ilić Anton, Mokrin, kotar Mokrin, 742. Išpanović Luka, Karlafud,
695. Ilić Danica, Pančevo, 743. Ivančić Miloš, Palanka, kotar Palanka,
696. Ilić Danica, Pančevo, 744. Ivanov Joca, Kikinda, kotar Kikinda,
697. Ilić Mita, Pančevo, 745. Ivanov Kosana, Crna Bara, kotar Crna Bara,
698. Ilijašev Aleksa, Padej, kotar Padej-Čoka 746. Ivanov Smilja, Kikinda, kotar Kikinda,
699. Ilijašev Olga, Padej, kotar Padej-Čoka 747. Ivanov Tadija, Crna Bara, kotar Crna Bara,
700. Ilijašev Sima, Padej, kotar Padej-Čoka 748. Ivičić Glišo, Karfalud, kotar Karfalud
701. Ilijev Aleksa, Hihodoš, Tisa, 749. Ivkić Jovan, VRŠAC,
702. Ilijev Đorđe, Hihodoš, Tisa, 750. Ivković Nikola, (2), Novi Sad, grad, kotar Novi Sad
703. Ilijev Jovan, Hihodoš, Tisa, 751. Jablanov Luka, Srpski Kripur, kotar Srpski Kripur,
704. Ilijević Anka, Crepaja, Pančevo, 752. Jablanović Dušan, Palanka, kotar Palanka,
705. Ilijević Branko, Crepaja, Pančevo, 753. Jacin Laza, Nemet, kotar Čenej,
706. Ilijević Branko, Crepaja, Pančevo, 754. Jakanić Pera, Kikinda, kotar Kikinda,
707. Ilijević Dušan, Crepaja, Pančevo, 755. Jakonić Aca, Kikinda, kotar Kikinda,
708. Ilijević Dušan, Crepaja, Pančevo, 756. Jakonić Ilija, Kikinda, kotar Kikinda,
709. Ilijević Niko, Crepaja, Pančevo, 757. Jakonić Marina, Kikinda, kotar Kikinda,
710. Ilijević Žilka, Crepaja, Pančevo, 758. Jakonić Niko, Kikinda, kotar Kikinda,
711. Ilijin Kona, Gornji Elemir, kotar Gornji Elemir, 759. Jakovljev Maca, udova, Nemet, kotar Čenej,
712. Ilijin Laza, Kikinda, kotar Kikinda, 760. Jakovljev Mita, Čoka,, kotar Čoka,
713. Ilijin Laza, Melenci, 761. Jakovljev Žaka, Čoka,
714. Ilijin Rufin, Oroslamoš, kotar Oroslamoš, 762. Jakšić Dana, dr., Kikinda, kotar Kikinda,
715. Ilin Pero, Perlez, Veliki Bečkerek, 763. Jakšić Jovan, Palanka,
716. Ilkić Joca, Vršac, 764. Jakšić Lenka, Palanka,
717. Ilkić Jovan, (2), Vršac, 765. Jakšić Paja, Dragutinovac, kotar Turski Bečej
718. Ilkić Pera, Srpski Kripur, kotar Srpski Kripur, 766. Jakšić Pava, Dragutinovac, kotar Turski Bečej
719. Ilkin Milenko, Dragutinovac, kotar Turski Bečej 767. Jalić Mladen, Mokrin, kotar Mokrin,
720. Imbrošev Milorad, Melenci, 768. Jančić Borča, Josepovo, kotar Josepovo,
721. Imuin Ilija, Pančevo, 769. Jančić Đurica, Srpski Kripur, kotar Srpski Kripur,
722. Inđić Jaša, Palanka, kotar Palanka, 770. Jančić Rada, Srpski Kripur, kotar Srpski Kripur,
723. Inovan Kosta, Kikinda, 771. Jančić Raško, Srpski Kripur, kotar Srpski Kripur,
724. Inovan Sava, Kikinda, 772. Janičin Aca, Hihodoš, kotar Tisa,
725. Isakov Andrija, Kikinda, kotar Kikinda, 773. Janičin Dušan, Hihodoš, Tisa,
726. Isakov Branko, Melenci, 774. Janičin Milivoj, (5), Hihodoš, kotar TISA,
727. Isakov Feja, Dragutinovac, kotar Turski Bečej 775. Janičin Sava, Hihodoš, Tisa,
728. Isakov Luka, Saravola, kotar Saravola, 776. Janić Cvetko, Mokrin, kotar Mokrin,
729. Isakov Maha, Dragutinovac, kotar Turski Bečej 777. Janić Tima, Mokrin, kotar Mokrin,
730. Isakov Milan, Dragutinovac, kotar Turski Bečej 778. Jankov Boža, Melenci,
731. Isakov Milanko, Dragutinovac, kotar Turski Bečej 779. Jankov Božo, Bočar, Ban,

780. Jankov Dušan, Bočar, Ban, 825. Jokić Katica, Crepaja, Pančevo,
781. Jankov Đura, Gornji Elemir, kotar Gornji Elemir, 826. Jokić Velizar, Crepaja, Pančevo,
782. Jankov Kosta, Kikinda, kotar Kikinda, 827. Jolić Milan, Mokrin, kotar Mokrin,
783. Jankov Laza, Crepaja, Pančevo, 828. Jolić Mladen, Mokrin, kotar Mokrin,
784. Jankov Mita, Kikinda, 829. Jolić Šandor, Mokrin, kotar Mokrin,
785. Jankov Mita, Kikinda, 830. Jorgin Rada, Kikinda,
786. Jankov Živa, (2), Gornji Elemir, kotar Gornji Ele- 831. Jorgović Slobodan, Vlajkovac, Pančevo,
mir, 832. Josić Kosta, Pančevo,
787. Jankov Živa, Gornji Elemir, kotar Gornji Elemir, 833. Josić Rada, Oroslamoš, kotar Oroslamoš,
788. Jankov Živo, (2), Gornji Elemir, kotar Gornji 834. Josimović Miloš, Turski Bečej,
Elemir, 835. Josimović Velimir, Turski Bečej,
789. Janković Jela, Melenci, 836. Josipov Aca, Pančevo,
790. Janković Mela, Melenci, 837. Jovanov Dušan, Čoka,, kotar Čoka,
791. Janković Proko, (2), Tovariševo, kotar Novi Sad 838. Jovanov Ica, Hihodoš, Tisa,
792. Janković Smilja, Arač, kotar Stari Bečej, 839. Jovanov Jovan, Pančevo,
793. Janoš Sima, Saravola, kotar Saravola, 840. Jovanov Laza, Vršac,
794. Janošev Pera, Oroslamoš, kotar Oroslamoš, 841. Jovanov Maksim, Tisataroš, kotar Tisataroš,
795. Janošević Danica, Pančevo, 842. Jovanov Mara, Hihodoš, kotar Tisa,
796. Janušakov Pepa, Palanka, kotar Palanka, 843. Jovanov Mara, Hihodoš, Tisa,
797. Janjetov Draga, Josepovo, kotar Josepovo, 844. Jovanov Mila, Melenci,
798. Janjetov Dušan, Josepovo, kotar Josepovo, 845. Jovanov Milena, Kikinda,
799. Janjetov Marija, (2), Josepovo, kotar Josepovo, 846. Jovanov Noja, Nemet, kotar Čenej,
800. Jarić Dragomir, Perlez, Veliki Bečkerek, 847. Jovanov Radivoj, Hihodoš, Tisa,
801. Jefremović Žarko, Pančevo, 848. Jovanov Radivoj, Hihodoš, Tisa,
802. Jegarac Dušan, Melenci, 849. Jovanov Stevan, Tovariševo, kotar Novi Sad
803. Jegdić Branko, Kikinda, 850. Jovanova Dafina, Tisataroš,
804. Jegdić Milenko, (2), Kikinda, 851. Jovanova Dafna, Tisataroš, kotar Tisataroš,
805. Jegdić Nikola, Srpski Kripur, kotar Srpski Kripur, 852. Jovanović Emil, Dragutinovac, Turski Bečej,
806. Jegdić Omer, Srpski Kripur, kotar Srpski Kripur, 853. Jovanović Giga, Turski Bečej,
807. Jekgodić Andrija, Srpski Kripur, kotar Srpski Kri- 854. Jovanović Jelena, Melenci,
pur, 855. Jovanović Joca, Kikinda, kotar Kikinda,
808. Jekić Tomo, Vršac, 856. Jovanović JOvan, Novi Sad, grad, kotar Novi Sad
809. Jelenić Slavuj, Tovariševo, kotar Novi Sad 857. Jovanović Milan, Novi Sad, grad, kotar Novi Sad
810. Jerinkić Bogdan, Kikinda, kotar Kikinda, 858. Jovanović Milan, Novi Sad, grad, kotar Novi Sad,
811. Jerinkić Mile, Kikinda, kotar Kikinda, 859. Jovanović Milan, Tovariševo, kotar Novi Sad
812. Jerinkić Paja, Kikinda, 860. Jovanović Milan, Vršac,
813. Jerinkin Đurica, Kikinda, 861. Jovanović Milan, Vršac,
814. Jerinković Dobrivoj, Kikinda, kotar Kikinda, 862. Jovanović Milivoj, Saravola, kotar Saravola,
815. Jerkov Boško, Palanka, 863. Jovanović Olga, Pančevo,
816. Jerkov Maca, Perlez, Veliki Bečkerek, 864. Jovanović P. Milan, Novi Sad, grad, kotar Novi Sad
817. Jerkov Maca, Veliki Bečkerek, 865. Jovanović Pera, Pančevo,
818. Jerkov Sima, Palanka, 866. Jovanović S., Pančevo,
819. Jevremov Luka, Melenci, 867. Jovanović S. P., Pančevo,
820. Jevremov Pera, Melenci, 868. Jovanović Sava, Saravola, kotar Saravola,
821. Joačević Milenko, Kikinda, kotar Kikinda, 869. Jovanović Sima, Kikinda, kotar Kikinda,
822. Joguran Vasa, Kikinda, kotar Kikinda, 870. Jovanović Sima, Kikinda, kotar Kikinda,
823. Jojagin Živan, (2), Srpski Kripur, kotar Srpski 871. Jovanović Steva, Gornji Elemir, kotar Gornji Elemir,
Kripur,
872. Jovanović Steva, Kikinda, kotar Kikinda,
824. Jokičić Milica, Kikinda, kotar Kikinda,

873. Jovanović Stevo, (2), Gornji Elemir, kotar Gornji 920. Katanski Savo, Tovariševo, kotar Novi Sad
Elemir, 921. Katanski Vojin, Tovariševo, kotar Novi Sad
874. Jovanović Svetozar, Crna Bara, kotar Crna Bara, 922. Kecić Draga, Mokrin, kotar Mokrin,
875. Jovanović Todor, Mokrin, kotar Mokrin, 923. Kečić Vlada, Mokrin, kotar Mokrin,
876. Jovanović Zorka, Vršac, 924. Kedić Vasa, Kikinda,
877. Jovanović Živa, Izbište, kotar Bela Crkva, 925. Kehez Niko, Kikinda, kotar Kikinda,
878. Jovelin Baja, Kikinda, 926. Kehez Obrad, Kikinda, kotar Kikinda,
879. Jovičić Dara, Novi Sad, grad, kotar Novi Sad 927. Kemlušan Živa, Čoka,
880. Jovičić Pera, Perlez, Veliki Bečkerek, 928. Keneški Sava, Kikinda, kotar Kikinda,
881. Jovičić Pera, Veliki Bečkerek, 929. Kepić Toša, Pančevo,
882. Jovičin Đura, Kikinda, kotar Kikinda, 930. Kerpenišan Dušan, Veliki Sentmikluš,
883. Jovičin Jova, Kikinda, kotar Kikinda, 931. Kerpenišan Đoka, Veliki Sentmikluš,
884. Jovičin Mita-Đura, (2), Kikinda, kotar Kikinda, 932. Kešanski Svetislav, Vršac,
885. Jovičin Pera, Sanad, kotar Sanad-Čoka 933. Kever Stevan, Mokrin, kotar Mokrin,
886. Jovičin Sava, Sanad, kotar Sanad-Čoka 934. Kevrešan Miladin, Melenci,
887. Jovičin Svetozar, Sanad, kotar Sanad-Čoka 935. Kihoran Mito, Srpski Kripur, kotar Srpski Kripur,
888. Jović Sever, Pančevo, 936. Kimpanov Milan, Turski Bečej,
889. Jovinov Sava, Padej, kotar Padej-Čoka 937. Kirčanski Kosta, Perlez, Veliki Bečkerek,
890. Jovljević Živa, Turski Bečej, 938. Kirčaski M., Perlez, Veliki Bečkerek,
891. Julinac Drenka, Palanka, kotar Palanka, 939. Kirić Ilija, Kikinda,
892. Juričin Mladen, Palanka, kotar Palanka, 940. Kirjung Nikolaus, Kikinda, kotar Kikinda,
893. Jurišić Milan, Dragutinovac, kotar Turski Bečej 941. Kirkenski Kreta, Perlez, Veliki Bečkerek,
894. Kalanov Milivoj, Hihodoš, Tisa, 942. Kirsch Johan, Kikinda, kotar Kikinda,
895. Kalanzov Latinka, Mokrin, kotar Mokrin, 943. Kiselički Milan, Turski Bečej,
896. Kaldan Steva, Hihodoš, Tisa, 944. Kiseljički Lazo, Turski Bečej,
897. Kaledin Blaža, Josepovo, kotar Josepovo, 945. Kišprdilov Laza, Melenci,
898. Kalenić Milan, (2), Palanka, kotar Palanka, 946. Kišprdilov Mirko, Melenci,
899. Kalinan Ferenc, Kikinda, kotar Kikinda, 947. Kišprginov Lazo, Melenci,
900. Kampeđija Vaso, Pančevo, 948. Kivić Mladen, Kikinda,
901. Kanački Katica, Oroslamoš, kotar Oroslamoš, 949. Klajić Franc, Srpski sveti Petar, kotar Perjanoš,
902. Kanački Mladen, Gornji Elemir, kotar Gornji 950. Klajić Joca, Palanka, kotar Palanka,
Elemir, 951. Klajić Pera, Kikinda, kotar Kikinda,
903. Kanački Petar, Vršac, 952. Klajić Pero, Kikinda,
904. Kanaćki Saveta, Gršac, 953. Klajić Vida, Knežević Dušan, Kikinda, kotar Kikin-
905. Kanic D., dr, Turski Bečej, da,
906. Kantić Murko, Hercegsološ,”” 954. Klajić Vlada, Kikinda,
907. Karabaš Gena, Hihodoš, Tisa, 955. Klajić Živa, Mokrin, kotar Mokrin,
908. Karabaš Mihajlo, Crna Bara, kotar Crna Bara, 956. Klein Jozef, Kikinda,
909. Karacin Makso, Kikinda, 957. Klicin Joco, Vršac,
910. Karacin Neranca, Kikinda, 958. Knežev Evica, (2), Mokrin, kotar Mokrin,
911. Karacin Pera, Kikinda, kotar Kikinda, 959. Knežev Joca, (2), Mokrin, kotar Mokrin,
912. Karančev Kosta, Kikinda, kotar Kikinda, 960. Knežev Mirko, Mokrin, kotar Mokrin,
913. Karančev Mladen, Kikinda, kotar Kikinda, 961. Knežev Triva, Mokrin, kotar Mokrin,
914. Karančev Pera, Kikinda, kotar Kikinda, 962. Knežević Dušan, Kikinda,
915. Karapuncin Stojko, Melenci, 963. Knežević Dušan, Kikinda, kotar Kikinda,
916. Karaula Giga, Pančevo, 964. Knežević Đoka, Kikinda,
917. Karaula Lazo, (2), Pančevo, 965. Kockar Bogdan, Kikinda,
918. Karoly Salomon, Pančevo, 966. Kockar Jujiša, Kikinda,
919. Kašanin Ignjatija, Lipovo,

967. Kockar Krištof, Kikinda, 1015. Kovačev Milan, Dragutinovac, Turski Bečej,
968. Kockar Luka, Kikinda, kotar Kikinda, 1016. Kovačev Milošin, Dragutinovac, kotar Turski Bečej
969. Kockar Marko, Kikinda, 1017. Kovačev Veselin, (6), Arač, kotar Stari Bečej,
970. Kockar Marko, Kikinda, 1018. Kovačeva Tijana, Kikinda, kotar Kikinda,
971. Kockar Milan, Kikinda, kotar Kikinda, 1019. Kovačević B., Pančevo,
972. Kockar Ponto, Kikinda, kotar Kikinda, 1020. Kovačević Dušan, Raktotoš (Tiloš),””
973. Kockar Šandor, Kikinda, kotar Kikinda, 1021. Kovačić Đorđe, Mokrin, kotar Mokrin,
974. Kočarski Veselin, Novi Sad, grad, kotar Novi Sad 1022. Kovačić Katica, udova, Pančevo,
975. Kojić Darinka, Kikinda, kotar Kikinda, 1023. Kovačić Paja, Mokrin, kotar Mokrin,
976. Kojić Judita, Palanka, kotar Palanka, 1024. Kovinčić Pela, Dragutinovac, kotar Turski Bečej
977. Kojić Novak, Palanka, kotar Palanka, 1025. Kovjanić Đuro, Raktotoš (Tiloš), “”
978. Kojić Steva, Palanka, 1026. Kracun Aca, Pančevo,
979. Kojić Živko, Palanka, kotar Palanka, 1027. Kračun Nikola, Pančevo,
980. Kokanov Dušan, Mokrin, kotar Mokrin, 1028. Kradanac Pajo, Pančevo,
981. Kolapova Mila, Melenci, 1029. Kragić Arca, Kikinda,
982. Kolarević Milan, Karlafud, 1030. Krajčunović Mita, Veliki Sentmikluš,
983. Kolarević Uroš, Karlafud, 1031. Kratoljošić Milan, Perlez, Veliki Bečkerek,
984. Kolarević Vaso, Karlafud, 1032. Krčadinac Kosta, Pančevo,
985. Kolarović Joca, (2), Kikinda, 1033. Krčagov Niko, Vršac,
986. Kolarski Kosta, Crepaja, Pančevo, 1034. Kretin Mita, Tisataroš, kotar Tisataroš,
987. Kolobanov Vlada, Crna Bara, kotar Crna Bara, 1035. Krhadinac Lazas, Pančevo,
988. Komanov Jelena, Hihodoš, Tisa, 1036. Krilman Đurica, Hihodoš, Tisa,
989. Komanov Milivoj, Hihodoš, Tisa, 1037. Kristov Kiril, Kikinda, kotar Kikinda,
990. Komanov Omer, Hihodoš, Tisa, 1038. Krna, udova dra., Novi Sad, grad, kotar Novi Sad
991. Komanov Toma, Hihodoš, Tisa, 1039. Krnic Steva, Kikinda,
992. Konakov Ljuba, Dragutinovac, kotar Turski Bečej 1040. Krnić Steva, Kikinda,
993. Konfino Čeda, Kikinda, kotar Kikinda, 1041. Krsktić Mita, Palanka,
994. Konstandinov Stevan, Pančevo, 1042. Krstekanić Smilja, Mokrin, kotar Mokrin,
995. Konstantinov Svetozar, Kikinda, 1043. Krstić Dušan, Perlez, Veliki Bečkerek,
996. Kopać Gjoka, Kikinda, kotar Kikinda, 1044. Krstić Dušan, Veliki Bečkerek,
997. Kopetanov Đuro, Bočar, Ban, 1045. Krstić Maca, Pančevo,
998. Korančev Vasa, Kikinda, 1046. Krstić Svetozar, Gornji Elemir, kotar Gornji Elemir,
999. Korvanski Živa, Kikinda, 1047. Krstić Živa, (2), Mokrin, kotar Mokrin,
1000. Kosić Đoko, Kišfalud, 1048. Krstić Živa, Perlez, Veliki Bečkerek,
1001. Kosić Jelena, Crepaja, Pančevo, 1049. Krstin Joca, Hihodoš, Tisa,
1002. Kosić Milan, Kikinda, kotar Kikinda, 1050. Krstin Sava, Tisataroš, kotar Tisataroš,
1003. Kosić Tima, Kikinda, kotar Kikinda, 1051. Kršćanski Vita, Veliki Bečkerek,
1004. Kostaginov Đorđe, Pančevo, 1052. kŠaklovački Milan, Mokrin, kotar Mokrin,
1005. Kostić Danica, Pančevo, 1053. Kučančanin Kosta, Madžardol, kotar Madžardol,
1006. Kostić Dušan, Melenci, 1054. Kujpusarević Šandor, Gornji Elemir, kotar Gornji
1007. Kostić Mita, Pančevo, Elemir,
1008. Kostić Nikola, Novi Sad, grad, kotar Novi Sad 1055. Kukić Radika, Dragutinovac, kotar Turski Bečej
1009. Kostić Stanko, Alšonana, kotar Alšonana, 1056. Kukin Milan, Melenci,
1010. Kostić Živa, Veliki Bečkerek, 1057. Kukin Persa, Saravola, kotar Saravola,
1011. Košanov Dušan, Hihodoš, Tisa, 1058. Kukmanović Gligorije, (2), Hihodoš, Tisa,
1012. Kotorač Aleksandra, Crna Bara, kotar Crna Bara, 1059. Kulanzov Raduška, Mokrin, kotar Mokrin,
1013. Kovač Anton, Vršac, 1060. Kulanzov Šandor, Mokrin,
1014. Kovač Josip, Vršac, 1061. Kumanović Živko, Vlajkovac, Pančevo,

1062. Kundin Paja, Kikinda, kotar Kikinda, 1109. Leović Jovan, Pančevo,
1063. Kurtažev Živa, Turski Bečej, 1110. Lepojev Lenka, Saravola, kotar Saravola,
1064. Kuručev Joca, Melenci, 1111. Letić Ariško, Novi Sad, grad, kotar Novi Sad
1065. Kuručev Kata, Melenci, 1112. Letić Đoka (2), Novi Sad, grad, kotar Novi Sad
1066. Kuručev Pera, Melenci, 1113. Ličački Milan, Kikinda, kotar Kikinda,
1067. Kušanski Svetislav, Vršac, 1114. Likić Jova, (2), Perlez, Veliki Bečkerek,
1068. Kuvičić Živa, Mokrin, kotar Mokrin, 1115. Likić Jova, (2), Veliki Bečkerek,
1069. Kuzmančev Mita, Bočar, Ban, 1116. Likuz Šandor, Turski Bečej,
1070. Kuzmanov Pera, Kikinda, kotar Kikinda, 1117. Lipovan Milan, Kikinda,
1071. Kuzmanov Stojko, Kikinda, kotar Kikinda, 1118. Lisul Miloš, Oroslamoš, kotar Oroslamoš,
1072. Kuzmanović D., paroh, Bolman, 1119. Lisul Pera, Kikinda,
1073. Kuzmanović D., paroh, Raktatoš (Tiloš),”” 1120. Lisul Slavko, Kikinda,
1074. Kuzmanović F., Vilanj, 1121. Lisulov Ivan, Kikinda,
1075. Labanac Mladen, Dragutinovac, kotar Turski Bečej 1122. Lodicavić Dakrinka, Mokrin, kotar Mokrin,
1076. Lagcin Draga, Hihodoš, Tisa, 1123. Lolin Branko, Palanka,
1077. Lagundin Kristofor, Srpski Kripur, kotar Srpski 1124. Lolin Miloš, Palanka,
Kripur, 1125. Lončarski Emilija, Melenci,
1078. Lakaktoš Obrad, Gornji Elemir, kotar Gornji 1126. Lotić Milivoj, (2), Kikinda, kotar Kikinda,
Elemir, 1127. Lovadinov Rada, Srpski Kripur, kotar Srpski Kripur,
1079. Lakatoš Steva, Gornji Elemir, kotar Gornji Elemir, 1128. Lovrenečki Sida, Saravola, kotar Saravola,
1080. Laković Olga, Kikinda, kotar Kikinda, 1129. Ludić Pera, Crepaja, Pančevo,
1081. Laković Stanoje, Kikinda, 1130. Lukačev Đula, Dragutinovac, kotar Turski Bečej
1082. Lalić Đura, Arač, kotar Stari Bečej, 1131. Lukačev Mito, Dragutinovac, kotar Turski Bečej
1083. Lalić Miloš, Crepaja, Pančevo, 1132. Lukačev Nova, Dragutinovac, kotar Turski Bečej
1084. Lalić Sida, udova, Crepaja, Pančevo, 1133. Lukalević Teodora, Kišfalud,
1085. Lanebić Milka, Veliki Bečkerek, 1134. Lukasi Arkadije, Veliki Bečkerek,
1086. Lapić Mita, Novi Sad, grad, kotar Novi Sad 1135. Lukić Dušan, Palanka, kotar Palanka,
1087. Lasić Đoko, Pančevo, 1136. Lukić Ljubica, Palanka, kotar Palanka,
1088. Lazanić Jelena, Melenci, 1137. Lukić Maks, (2), Pančevo,
1089. Lazanić Živojin, Melenci, 1138. Lukić Mita, Pančevo,
1090. Lazarević Gliša, Palanka, 1139. Lukić Nikola, Pančevo,
1091. Lazarov Ilija, Sanad, kotar Sanad-Čoka 1140. Lukin Arkadije, Perlez, Veliki Bečkerek,
1092. Lazarova Mileva, udova, Sanad, kotar Sanad-Čoka 1141. Lungin Paja, Vršac,
1093. Lazić Đuro, Kikinda, kotar Kikinda, 1142. Lupulov Mileva, Dragutinovac, Turski Bečej,
1094. Lazić Jovan, Vilanj, 1143. Lus Adam, Srpski sveti Petar, kotar Perjanoš,
1095. Lazić Ljuba, Ban, 1144. Ljubosavljev Pera, Pančevo,
1096. Lazić Milan, Parac, kotar Temišvar, 1145. Ljudeška, Tisataroš, kotar Tisataroš,
1097. Lazić Milivoj, Vilanj, 1146. Ljungulov Milić, Hihodoš, Tisa,
1098. Lazić Pavle, dr., Arač, kotar Stari Bečej, 1147. Macin Milan, Kikinda, kotar Kikinda,
1099. Lazić Pera, Kikinda, kotar Kikinda, 1148. Mačetaški Branko, Palanka,
1100. Lazić Toša, Tisataroš, kotar Tisataroš, 1149. Madjarev Zorka, Veliki Bečkerek,
1101. Lazin Svetozar, Oroslamoš, kotar Oroslamoš, 1150. Madjerov Mita, Veliki Bečkerek,
1102. Ledičorbić Ica, Mokrin, 1151. Madošan Sava, Pančevo,
1103. Lekić Milan, Pavliš, Vršac, 1152. Mađarev Mita, Perlez, Veliki Bečkerek,
1104. Lekić Milan, Vršac, 1153. Mađarev Zorka, Perlez, Veliki Bečkerek,
1105. Lekić Vlado, Vršac, 1154. Mađarević Georgije, Batosek, kotar Batosek,
1106. Lengajić Jovan, Karlafud, 1155. Mađarević Jefto, Batosek, kotar Batosek,
1107. Lenhardt Antel, Kikinda, 1156. Mađarević Joca, Batosek, kotar Batosek,
1108. Leović Jovan, (2), Pančevo,

1157. Mađarević Mihajlo, (3), Batosek, kotar Batosek, 1204. Marić Steva, Turski Bečej,
1158. Mađnar Bozsa, Kikinda, kotar Kikinda, 1205. Marijanov Joca, Saravola, kotar Saravola,
1159. Magin Sava, (2), Novi Sad, grad, kotar Novi Sad 1206. Marijanov Laza, Hihodoš, kotar Tisa,
1160. Mairić Svetozar, Srpski Kripur, kotar Srpski Kripur, 1207. Marijanov Panta, Srpski Kripur, kotar Srpski Kripur,
1161. Majstorović Danilo, Pančevo, 1208. Marijanov Uroš, Hihodoš, Tisa,
1162. Maksim Petar, Pančevo, 1209. Marijin Draga, Crepaja, Pančevo,
1163. Maksimović Bogoljub, Vršac, 1210. Marinkov Aca, Kikinda, kotar Kikinda,
1164. Maksimović Dafina, Palanka, kotar Palanka, 1211. Marinkov Danilo, Palanka, kotar Palanka,
1165. Maksimović Luka, Raktotoš (Tiloš),”” 1212. Marinković Aleksa, Pančevo,
1166. Maksimović Pera, Saravola, kotar Saravola, 1213. Marinković Joca, Pančevo,
1167. Maksimović Vasa, Saravola, kotar Saravola, 1214. Marinković Kata, Vršac,
1168. Maksimović Žaka, Saravola, kotar Saravola, 1215. Marinković Katica, Vršac,
1169. Maksimović Živa, Vršac, 1216. Marinković Steva, Kikinda,
1170. Malbaški Svetislav, Srpski Kripur, kotar Srpski 1217. Marinković Steva, Kikinda, kotar Kikinda,
Kripur, 1218. Marinković Sveta, Kikinda, kotar Kikinda,
1171. Malenčić Mila, Mokrin, 1219. Marjanov Jaša, Novi Sad, grad, kotar Novi Sad
1172. Malenčić Mladen, Mokrin, kotar Mokrin, 1220. Marjanov Ljuba, Srpski Kripur, kotar Srpski Kripur,
1173. Malešev Bogoljub, Arač, kotar Stari Bečej, 1221. Marjanović Paja, Pančevo,
1174. Maletin Gavro, Palanka, kotar Palanka, 1222. Marjanski Dušan, Melenci,
1175. Maletin Isa, Padej, kotar Padej-Čoka 1223. Marjanski Sima, Melenci,
1176. Maletin Leca, Padej, kotar Padej-Čoka 1224. Marjanski Svetozar, Melenci,
1177. Maletin Milan, Palanka, kotar Palanka, 1225. Marjanuc Nika, Kikinda, kotar Kikinda,
1178. Maletin Miloš, Palanka, kotar Palanka, 1226. Markov Dušan, Hihodoš, Tisa,
1179. Maletin Šandor, Padej, kotar Padej-Čoka 1227. Markov Đera, Hihodoš, Tisa,
1180. Malić Ivan, (5), Kikinda, 1228. Markov Đura, Hihodoš, Tisa,
1181. Malitaški Šandor, Srpski Kripur, kotar Srpski Kri- 1229. Markov Jelena, Kikinda, kotar Kikinda,
pur, 1230. Markov Joca, Kikinda,
1182. Malogajski Laza, Kikinda, kotar Kikinda, 1231. Markov Joca, Melenci,
1183. Malogajski Vasa, (2), Kikinda, kotar Kikinda, 1232. Markov Ljubomir, Melenci,
1184. Malogojski Bogdan, Kikinda, 1233. Markov Milutin, Melenci,
1185. Maluckov Juška, Oroslamoš, kotar Oroslamoš, 1234. Markov Miša, Melenci,
1186. Manastir Velika Remeta, (6), Parac, kotar Temišvar, 1235. Markov Mladen, Mokrin,
1187. Mandarin Milan, Kikinda, 1236. Markov Mladen, Sanad, kotar Sanad-Čoka
1188. Mandić Glišo, Šomberek, kotar Šomberek, 1237. Markov Pera, Pančevo,
1189. Mandukić Mita, Vršac, 1238. Markov Vlada, Mokrin,
1190. Manga Dušan, Vršac, 1239. Markov Živa, Crepaja, Pančevo,
1191. Mangulov Dina, Sanad, kotar Sanad-Čoka 1240. Markov Živan, Kikinda,
1192. Manojlović Borisav, Vršac, 1241. Markov Živojko, (2), Melenci,
1193. Manojlović Borislav, Vršac, 1242. Marković Lazar, Melenci,
1194. Manjul Jovica, Kikinda, 1243. Markuš Milan, Melenci,
1195. Manjulov Vasa, Kikinda, 1244. Markuš Mita, dr., Novi Sad, grad, kotar Novi Sad
1196. Marcikić Ljubica, Palanka, kotar Palanka, 1245. Markuš Vasika, Bočar, Ban,
1197. Marcikić Toša, Palanka, kotar Palanka, 1246. Marojkin Milica, Kikinda, kotar Kikinda,
1198. Marčić Nenad, Arač, kotar Stari Bečej, 1247. Martić Anto, Karlafud,
1199. Marduković Marija, Kikinda, 1248. Martić Anto, Karlafud,
1200. Marić Emilija, Pančevo, 1249. Martinov Laza, (2), Hihodoš, Tisa,
1201. Marić Manojlo, Turski Bečej, 1250. Martinov Radivoj, Kikinda,
1202. Marić Matija, Dunasekre, kotar Dunasekre, 1251. Martinov Živa, Hihodoš, Tisa,
1203. Marić Savo, Karlafud,

1252. Masirov Joka, Hihodoš, Tisa, 1299. Mijatov Ilija, Melenci,
1253. Mašica Pero, Ban, 1300. Mijatov Joka, Melenci,
1254. Matejić Mata, (2), Vršac, 1301. Mijatov Luka, Melenci,
1255. Matić Andrija, Mol, Palanka, 1302. Mijatov Milan, Saravola, kotar Saravola,
1256. Matić Kuzman, Palanka, 1303. Mijatov Omer, Tisataroš,
1257. Matić Ljubica, Kikinda, 1304. Mijatov Omer, Tisataroš, kotar Tisataroš,
1258. Matić Milena, udova, Pančevo, 1305. Mijatov Stevan, Saravola, kotar Saravola,
1259. Matić Sima, Palanka, 1306. Mijatović Dionisije, Ban,
1260. Mažić Milan, Dragutinovac, kotar Turski Bečej 1307. Mijatović Miloš, (2), Novi Sad, grad, kotar Novi
1261. Mejin Pera, Arač, kotar Stari Bečej, Sad
1262. Mendegriš Stevan, Oroslamoš, kotar Oroslamoš, 1308. Mijatović Nika, Vršac,
1263. Mendergiš Dafina, Hihodoš, Tisa, 1309. Mijin Joca, Hihodoš, Tisa,
1264. Mesaroški Ranko, Melenci, 1310. Mijin Vasa, Hihodoš, Tisa,
1265. Mesicki Đuro, Vršac, 1311. Mijin Živa, Hihodoš, Tisa,
1266. Mesić Pera, Pančevo, 1312. Mijucin Sava, Dragutinovac, kotar Turski Bečej
1267. Mešanov Dimitrije, Hercegsološ,”” 1313. Mikalečki Sima, Kikinda,
1268. Mešaroški Neca, Melenci, 1314. Mikašinov Lazar, Vršac,
1269. Meštrović Mita, Vršac, 1315. Mikašinović Milivoj, Vršac,
1270. Mičić Todor, Kusić, kotar Bela Crkva, 1316. Mikić D.Ilija, Pančevo,
1271. Mičin Đuro, Nemet, kotar Čenej, 1317. Mikić Katica, Oroslamoš, kotar Oroslamoš,
1272. Migoradović Petar, Pančevo, 1318. Mikić Kovjana, Oroslamoš, kotar Oroslamoš,
1273. Mihajlov Danica, Kikinda, kotar Kikinda, 1319. Mikić Panta, Gornji Elemir, kotar Gornji Elemir,
1274. Mihajlov Dušan, (2), Gornji Elemir, kotar Gornji 1320. Mikin Milica, Melenci,
Elemir, 1321. Mikuljevska Sava, Kikinda, kotar Kikinda,
1275. Mihajlov Dušan, Nemet, kotar Čenej, 1322. Miladinović Ilija, Temešvar, kotar Temišvar
1276. Mihajlov Mika, Nemet, kotar Čenej, 1323. Miladinski Rada, Hihodoš, Tisa,
1277. Mihajlov Milan, Saravola, kotar Saravola, 1324. Miladinski Toša, Hihodoš, Tisa,
1278. Mihajlov Mladen, Gornji Elemir, kotar Gornji 1325. Milankov Dušan, Turski Bečej,
Elemir, 1326. Milanov Đuka, Kikinda,
1279. Mihajlov Neca, Gornji Elemir, kotar Gornji Elemir, 1327. Milanov Đuka, Kikinda, kotar Kikinda,
1280. Mihajlov Proka, Gornji Elemir, kotar Gornji Elemir, 1328. Milanov Stevan, Veliki Bečkerek,
1281. Mihajlov Steva, Kikinda, kotar Kikinda, 1329. Milanov Tima, (2), Josepovo, kotar Josepovo,
1282. Mihajlović Kata, Vršac, 1330. Milenov Luka, Pančevo,
1283. Mihajlović Lazar, Batosek, kotar Batosek, 1331. Miletaški Milka, Arač, kotar Stari Bečej,
1284. Mihajlović Petar, Kikinda, 1332. Miletić Arkadije, Arač, kotar Stari Bečej,
1285. Mihajlović Steva, Kikinda, kotar Kikinda, 1333. Miletić Slavko, dr, Vršac,
1286. Mihajlović Stevan, Mokrin, kotar Mokrin, 1334. Miličev Milić, Dragutinovac, kotar Turski Bečej
1287. Mihaljčić Stevan, Kišfalud, 1335. Miličev Mita, Kikinda,
1288. Mihaljev Ledenko, Čoka, 1336. Miličev Tima, Kikinda,
1289. Mihaljev Miloš, Sanad, kotar Sanad-Čoka 1337. Milić Aleksa, Kikinda,
1290. Mihaljev Slavko, Sanad, kotar Sanad-Čoka 1338. Milić Mladen, Kikinda,
1291. Mihaljev Živa, Čoka, kotar Čoka, 1339. Milić Nika, Kikinda, kotar Kikinda,
1292. Mihaljeva Draga udova, Sanad, kotar Sanad-Čoka 1340. Milić Persida, Madžardol, kotar Madžardol,
1293. Mihaljnić Stevan, Kišfalud, 1341. Milić Sovra, Kikinda, kotar Kikinda,
1294. Mihostrazić Joca, Tovariševo, kotar Novi Sad 1342. Milić Vasa, Kikinda, kotar Kikinda,
1295. Mihovac Milica, Veliki Sentmikluš, 1343. Milin Aca, Tisataroš, kotar Tisataroš,
1296. Mihovanov Boško, (2), Tovariševo, kotar Novi Sad 1344. Milinkov Avram, Palanka, kotar Palanka,
1297. Mihu Ana, Melenci, 1345. Milinov Stevan, Perlez, Veliki Bečkerek,
1298. Mijatov Danica Žive, Melenci,

1346. Milinović Gavro, Lipovo, 1393. Minić Rade, Palanka,
1347. Milivojev Branko, Melenci, 1394. Miodragović Joca, (2), Novi Sad, grad, kotar Novi
1348. Milivojev Nika, Melenci, Sad
1349. Milivojev Persida, Melenci, 1395. Mirčetić Dina, Perlez, Veliki Bečkerek,
1350. Milivojev Živa, Melenci, 1396. Mirkov Đura, Hihodoš, Tisa,
1351. Milkov Rada, Kikinda, 1397. Mirkov Femo, Kikinda, kotar Kikinda,
1352. Milodinski Obrad, Kikinda, kotar Kikinda, 1398. Mirkov Ilija, Hihodoš, Tisa,
1353. Milogajski Steva, Kikinda, 1399. Mirkov Ilija, Perlez, Veliki Bečkerek,
1354. Milojević D., (2), Palanka, kotar Palanka, 1400. Mirkov Ilija, Veliki Bečkerek,
1355. Miloradović Pero, (2), Pančevo, 1401. Mirkov Jevta, Hihodoš, Tisa,
1356. Milosav Joca, Hihodoš, Tisa, 1402. Mirkov Jova, Hihodoš, Tisa,
1357. Milosav Kata, Hihodoš, Tisa, 1403. Mirkov Ljubica, Kikinda,
1358. Milosav Milivoj, (3), Hihodoš, kotar Tisa, 1404. Mirkov Maca, Perlez, Veliki Bečkerek,
1359. Milosav Miodrag, Hihodoš, Tisa, 1405. Mirkov Nika, Hihodoš, Tisa,
1360. Milosav Pera, Hihodoš, kotar Tisa, 1406. Mirkov Sava, Hihodoš, Tisa,
1361. Milosavljev Dušan, Hihodoš, Tisa, 1407. Mirkov Sava, Kikinda, kotar Kikinda,
1362. Milosavljev Dušan, Pančevo, 1408. Mirkov Vuka, Kikinda, kotar Kikinda,
1363. Milosavljević Pera, (2), Pančevo, 1409. Mirković Jovan, Lipovo,
1364. Milosavljević Živa, Pančevo, 1410. Mirković Maca, Veliki Bečkerek,
1365. Milošev Dimitrije, (2), Kikinda, kotar Kikinda, 1411. Mirković Milutin, Lipovo,
1366. Milošev Dušan, Crepaja, Pančevo, 1412. Mirković Stanko, Karlafud,
1367. Milošev Đoka, Vršac, 1413. Mirosavljević Cveta, Turski Bečej,
1368. Milošev Ilija, (2), Kikinda, 1414. Mirosavljević Laza, Novi Sad, grad, kotar Novi Sad
1369. Milošev Ilija, (2), Melenci, 1415. Miroslavljević Stefanija, Vršac,
1370. Milošev Miča, Bočar, Ban, 1416. Misić Đorđe, Pančevo,
1371. Milošev Milan, (2), Kikinda, 1417. Mišić Emilija, Vilanj,
1372. Milošev Pera, Vršac, 1418. Mišić Ljubo, Arač, kotar Stari Bečej,
1373. Milošev Rada, Pavliš, Vršac, 1419. Mišić Miloš, Turski Bečej,
1374. Milošev Sava, Kikinda, 1420. Mišić Mladen, Arač, kotar Stari Bečej,
1375. Milošev Stojan, Crepaja, Pančevo, 1421. Mišić Rada, Arač, kotar Stari Bečej,
1376. Milošev Živa, Pančevo, 1422. Mišić Rade, Turski Bečej,
1377. Milovančev Vaso, Arač, kotar Stari Bečej, 1423. Mišić Stevan, Perlez, Veliki Bečkerek,
1378. Milovanov Ignja, Kikinda, 1424. Mišić Stevan, Veliki Bečkerek,
1379. Milovanov Joksim, Dragutinovac, kotar Turski 1425. Mišjenović Anđa, Karlafud,
Bečej 1426. Miškov Dušan, Kikinda, kotar Kikinda,
1380. Milovanov Marina, Kikinda, 1427. Miškov Đorđe, Josepovo, kotar Josepovo,
1381. Milovanov Milan, Kikinda, kotar Kikinda, 1428. Miškov Gavra, Palanka, kotar Palanka,
1382. Milovanov S., Tovariševo, kotar Novi Sad 1429. Miškov Laza, Kikinda,
1383. Milovanov Sovra, Kikinda, kotar Kikinda, 1430. Miškov Ljubica, Palanka, kotar Palanka,
1384. Milovanov Živan, Dragutinovac, kotar Turski Bečej 1431. Miškov Mijo, Palanka, kotar Palanka,
1385. Milutinović Đurica, Nemet, kotar Čenej, 1432. Miškov Milan, Palanka, kotar Palanka,
1386. Milutinović Milutin, dr, Pančevo, 1433. Miškov Nestor, Palanka, kotar Palanka,
1387. Milutinović N., dr., Pančevo, 1434. Miškov Sima, Palanka, kotar Palanka,
1388. Milutinović Sima, Pančevo, 1435. Miškov Vasa, Palanka,
1389. Milutinović Sima, Tovariševo, kotar Novi Sad 1436. Miškov Vaso, Palanka, kotar Palanka,
1390. Milutinović Simo, Pančevo, 1437. Mišković Vasa, Melenci,
1391. Mingin Milan, Kikinda, 1438. Mišljenovć Stevo, Karlafud,
1392. Minić Dina, Pančevo, 1439. Mišljenović Vaso, Karlafud,

1440. Mitrofanov Joca, Vršac, 1487. Nedić Sava, Dragutinovac, kotar Turski Bečej
1441. Mlijin Dušan, Kikinda, 1488. Nedić Vasa, Hihodoš, Tisa,
1442. Moga Sava, Turski Bečej, 1489. Nedin Luka, Kikinda, kotar Kikinda,
1443. Mojsin Andrija, Melenci, 1490. Nedin Pera, Kikinda,
1444. Mojsin Mileva, udova, Nemet, kotar Čenej, 1491. Nedrić Kosta, Kikinda, kotar Kikinda,
1445. Momčilov S., Kikinda, 1492. Nedučin Đoka, Kikinda,
1446. Momčilov Sava, Kikinda, 1493. Nedučin Glišo, Kikinda,
1447. Momčilović Pajo, Tovariševo, kotar Novi Sad 1494. Nedulin Glišo, Kikinda, kotar Kikinda,
1448. Momčilović Toša, Palanka, kotar Palanka, 1495. Nedulin Milan, Kikinda,
1449. Moračin Pero, Tovariševo, kotar Novi Sad 1496. Nedulin Steva, Kikinda,
1450. Morović Latinka, Palanka, 1497. Nemčev Vasa, Nešić Bogoljub, Saravola, kotar
1451. Morović Mito, Mol, Palanka, Saravola,
1452. Mosirov Đurica, Hihodoš, Tisa, 1498. Nemeš Josephine, Kikinda,
1453. Mozirov JeftalJegdić Šandor, Srpski Kripur, kotar 1499. Nemeš Pera, Dragutinovac, kotar Turski Bečej
Srpski Kripur, 1500. Nenadov Maca, Vršac,
1454. Možirov Rada, Gornji Elemir, kotar Gornji Elemir, 1501. Nenadov Živa, Padej, kotar Padej-Čoka
1455. Mrvičin Milan, Kikinda, kotar Kikinda, 1502. Nenadova Maca, Vršac,
1456. Muglenović Z., Karlafud, 1503. Neršić Velimir, Kikinda,
1457. Mulić Veljko, Melenci, 1504. Nestić Milan, Pančevo,
1458. Munčać Joca, Kikinda, kotar Kikinda, 1505. Nestorov Marija, Arač, kotar Stari Bečej,
1459. Munčan Lela, Hihodoš, Tisa, 1506. Nešić Đurica, Melenci,
1460. Munčan Vasa, Hihodoš, Tisa, 1507. Nešić Kristo, Oroslamoš, kotar Oroslamoš,
1461. Munđan Petar, (3), Pančevo, 1508. Nešić Miloš, Palanka, kotar Palanka,
1462. Munjčan Marko, Hihodoš, kotar Tisa, 1509. Nešić Mita, Kusić, kotar Bela Crkva,
1463. Murarov Stevan, Nemet, kotar Čenej, 1510. Nešić Vojin, Palanka, kotar Palanka,
1464. Murdu Janoš, Crepaja, Pančevo, 1511. Nešić Zorka, Melenci,
1465. Nadrljanski Đurađ, Sanad, kotar Sanad-Čoka 1512. Nešić Živa, Melenci,
1466. Nadrljanski Sava, Sanad, kotar Sanad-Čoka, 1513. Nešin Arkadije, Crna Bara, kotar Crna Bara,
1467. Nađalin Dušan, Melenci, 1514. Nevetnica Rada, Arač, kotar Stari Bečej,
1468. Nađalin Krsta, Melenci, 1515. Ničin Jelena, Arač, kotar Stari Bečej,
1469. Nagrić Uroš, Kikinda, 1516. Ničin Tasa, Arač, kotar Stari Bečej,
1470. Narančić Luka, Josepovo, kotar Josepovo, 1517. Nikolajević Emilija, Pančevo,
1471. Nasogačin Jaša, Srpski Kripur, kotar Srpski Kripur, 1518. Nikolajević Nika, Mokrin,
1472. Nataroš Steva, Kikinda, 1519. Nikolašev Ilija, Palanka,
1473. Naumov Radislav, Čoka, 1520. Nikolić B. D., Pančevo,
1474. Neatnica Luka, Arač, kotar Stari Bečej, 1521. Nikolić Boža, Arač, kotar Stari Bečej,
1475. Neckov Milan, Oroslamoš, kotar Oroslamoš, 1522. Nikolić Božo, Turski Bečej,
1476. Neckov Paja, Mokrin, kotar Mokrin, 1523. Nikolić dr., Srpski Kripur, kotar Srpski Kripur,
1477. Nedeljkov Jelena, Čoka,, kotar Čoka, 1524. Nikolić Đoka, Pančevo,
1478. Nedeljkov Pero, Palanka, kotar Palanka, 1525. Nikolić Đorđe, Palanka, kotar Palanka,
1479. Nedeljkov Tima, Mokrin, kotar Mokrin, 1526. Nikolić Đorđe, Palanka, kotar Palanka,
1480. Nedeljkov Tima, Mokrin, kotar Mokrin, 1527. Nikolić Đura, Veliki Sentmikluš,
1481. Nedeljkov Todor, Kikinda, 1528. Nikolić Ivan, Kikinda,
1482. Nedeljković Darinko, Novi Sad, grad, kotar Novi 1529. Nikolić Katica, Vršac,
Sad 1530. Nikolić Miloš, Saravola, kotar Saravola,
1483. Nedeljković Mila, udova, Vršac, 1531. Nikolić Mita, Kikinda,
1484. Nedić Blagoje, Hihodoš, Tisa, 1532. Nikolić Mita, učitelj, Kikinda,
1485. Nedić Ilija, Crna Bara, kotar Crna Bara, 1533. Nikolić Nikola, Saravola, kotar Saravola,
1486. Nedić Ivan, Kikinda,

1534. Nikolić Pera, Pančevo, 1581. Osmorac Mina, Vršac,
1535. Nikolić Pero, Pančevo, 1582. Ostojić Božidar, Vršac,
1536. Nikolić Slavko, paroh, Batosek, kotar Batosek, 1583. Ostojić Vlado, Temešvar, kotar Temišvar
1537. Nikolić Svetozar, (2), Melenci, 1584. Ostojin Živa, Turski Bečej,
1538. Nikolić Toma, Dragutinovac, Turski Bečej, 1585. Osvald Mila, udova, Vršac,
1539. Nikolin Đura, Gornji Elemir, kotar Gornji Elemir, 1586. Otojin Rada, Melenci,
1540. Nikolin Paja, Oroslamoš, kotar Oroslamoš, 1587. Otoran Jova, Kikinda,
1541. Nikolin Spasoje, Čoka,, kotar Čoka, 1588. Pacić Đoka, Kikinda,
1542. Nikolin Živko, Hihodoš, Tisa, 1589. Paić Đorđe, dr, advokat, Pančevo,
1543. Nikoljev Aleksa, Sanad, kotar Sanad-Čoka 1590. Pajdak Sosa, Melenci,
1544. Nikoljev Mato, Sanad, kotar Sanad-Čoka 1591. Pajić Boško, Dragutinovac, Turski Bečej,
1545. Nikšić Božo, Turski Bečej, 1592. Pajić Marina, Melenci,
1546. Ninčić Đoka, Josepovo, kotar Josepovo, 1593. Pajić Milan Necin (2), Dragutinovac, kotar Turski
1547. Ninkov Dionisije, Padej, kotar Padej-Čoka Bečej
1548. Ninković Đoka, Pančevo, 1594. Pajić Miloš, Dragutinovac, kotar Turski Bečej
1549. Ninković Sava, Vršac, 1595. Pajić Milutin, Arač, kotar Stari Bečej,
1550. Novakov Đura, (2), Mokrin, kotar Mokrin, 1596. Pajić Uroš, Turski Bečej,
1551. Novakov Kosta, Mokrin, kotar Mokrin, 1597. Pajtašev Ivan, Turski Bečej,
1552. Novakov Mara, Mokrin, kotar Mokrin, 1598. Pakaški Zlata, Josepovo, kotar Josepovo,
1553. Novakov Nikola, Crepaja, Pančevo, 1599. Palić Mita, Pančevo,
1554. Novakov Omer, Gornji Elemir, kotar Gornji 1600. Pališak Stevan, Palanka, kotar Palanka,
Elemir, 1601. Palkačin Cvetko, Mokrin, kotar Mokrin,
1555. Novaković Jelica, Novi Sad, grad, kotar Novi Sad 1602. Panaotović Dušan, Kikinda, kotar Kikinda,
1556. Novaković Uroš, Kikinda, 1603. Pančevac Đoka, Vršac,
1557. Novkov Isa, Srpski Kripur, kotar Srpski Kripur, 1604. Pančevac Kosta, Vršac,
1558. Novkov Radojica, Srpski Kripur, kotar Srpski 1605. Pandurov Milan, Kikinda, kotar Kikinda,
Kripur, 1606. Pandurov Utva, Melenci,
1559. Nučić Miloš, Josepovo, kotar Josepovo, 1607. Panić Jakša, Mohač, kotar Mohač,
1560. Oberknez Mito, Mokrin, kotar Mokrin, 1608. Panić Joca, Mohač, kotar MOHAČ,
1561. Obradović Jela, Pančevo, 1609. Panić Lazar, Mohač, kotar Mohač,
1562. Obradović Sava, Ban, 1610. Panić Zorka, Palanka, kotar Palanka,
1563. Obradović Stojko, Pančevo, 1611. Pankov Milan, Kikinda, kotar Kikinda,
1564. Ocim Bogdan, Melenci, 1612. Pankov Pera, Veliki Čanad,
1565. Octajin Milorad, Kikinda, 1613. Pantić Saveta, Pančevo,
1566. Odošan Mita, Bočar, Ban, 1614. Papić Mijo, Palanka, kotar Palanka,
1567. Ognjenović Sava, učitelj, (2), Darda, kotar Darda, 1615. Papić Niko, Kikinda,
1568. Oknan Aca, Pančevo, 1616. Papor Aleksa, Dragutinovac, kotar Turski Bečej
1569. Okolišan Đoka, Kikinda, 1617. Par Vigo, Melenci,
1570. Olčan Svetozar, Crepaja, Pančevo, 1618. Parabak Rade, Karlafud,
1571. Oličkov Mita, Kikinda, 1619. Pašin Milutin, Turski Bečej,
1572. Olinkov Milan, Kikinda, kotar Kikinda, 1620. Patvanik Stevan, Pančevo,
1573. Olkan Sava, Crepaja, Pančevo, 1621. Paučki Dušan, Gornji Elemir, kotar Gornji Elemir,
1574. Olkan Svetozar, Crepaja, Pančevo, 1622. Paučki Ica, Pančevo,
1575. Oluški Dušan, Sanad, kotar Sanad-Čoka 1623. Paučki Panto, Gornji Elemir, kotar Gornji Elemir,
1576. Olvein Rada, Arač, kotar Stari Bečej, 1624. Paučki Rado, Gornji Elemir, kotar Gornji Elemir,
1577. Oprca Arkadije, Temešvar, kotar Temišvar 1625. Paukov Stanko, Saravola, kotar Saravola,
1578. Oprić Paja, Saravola, kotar Saravola, 1626. Paulov Milan, Kruščica, kotar Bela Crkva,
1579. Oprim Pero, Saravola, kotar Saravola, 1627. Paunova Kata, Vršac,
1580. Orlovacki Sima, Perlez, Veliki Bečkerek,

1628. Paunović Đoka, Vršac, 1676. Perišać Fedoja, Mokrin,
1629. Pavković Đura, Palanka, kotar Palanka, 1677. Perišić Milica, Srpski Kripur, kotar Srpski Kripur,
1630. Pavlišanin Milan, Varjaš, kotar Temišvar, 1678. Perski Joca, Kikinda,
1631. Pavlov Đoka, Kikinda, kotar Kikinda, 1679. Peršić Jefta, Bočar, Ban,
1632. Pavlov Ilija, Hihodoš, Tisa, 1680. Peršin Dušan, Čoka,, kotar Čoka,
1633. Pavlov Milivoj, Kikinda, 1681. Perzić Maksa, Veliki Bečkerek,
1634. Pavlov Mita, Josepovo, kotar Josepovo, 1682. Peščanski Lazar, Mokrin, kotar Mokrin,
1635. Pavlov Pero, Pančevo, 1683. Pešić Dragoljub, Crepaja, Pančevo,
1636. Pavlov Sava, Kikinda, 1684. Pešić Đuro, Palanka, kotar Palanka,
1637. Pavlov Strahinja, Dragutinovac, kotar Turski Bečej 1685. Pešić Gavro, Palanka, kotar Palanka,
1638. Pavlov Velimir, Veliki Sentmikluš, 1686. Pešić Marko, Kišfalud,
1639. Pavlov Živa, Josepovo, kotar Josepovo, 1687. Pešić Pajo, Crepaja, Pančevo,
1640. Pavlović M., udova, Pančevo, 1688. Pešin Radivoj, Melenci,
1641. Pavlović Mita, (4), Turski Bečej, 1689. Petar Mita, Vršac,
1642. Pavlović Savesta, (2), Temešvar, kotar Temišvar 1690. Petkanić Aca, Gornji Elemir, kotar Gornji Elemir,
1643. Pavlovikć Laza, Turski Bečej, 1691. Petkov Aca, Pančevo,
1644. Pebrigić Kata, Crepaja, Pančevo, 1692. Petkov Arkadije, Hihodoš, Tisa,
1645. Pecarski Ljubomir, Arač, kotar Stari Bečej, 1693. Petkov Jaca, Hihodoš, kotar Tisa,
1646. Pecarski Milan, Kikinda, 1694. Petkov Milena, Hihodoš, Tisa,
1647. Pecarski Stevan, Mokrin, 1695. Petkov Steva, Hihodoš, Tisa,
1648. Pecić Milan, Kikinda, 1696. Petković Gavro, Batosek, kotar Batosek,
1649. Pecić Milan, V. Kikinda, Čoka, 1697. Petković Lazar, Batosek, kotar Batosek,
1650. Pečan Mito, Srpski Kripur, kotar Srpski Kripur, 1698. Petkrović Zaka, Hihodoš, Tisa,
1651. Pečujlija Svetozar, učitelj, Hercegsološ,”” 1699. Petrić Anka, Palanka, kotar Palanka,
1652. Pederski Đuka, Hihodoš, Tisa, 1700. Petrić Dana, Palanka, kotar Palanka,
1653. Pejakov Dušan, Mokrin, 1701. Petrić Laza, Palanka, kotar Palanka,
1654. Pejakov Laza, Mokrin, kotar Mokrin, 1702. Petrić Ljuba, Bočar, Ban,
1655. Pejakov Mladen, Mokrin, kotar Mokrin, 1703. Petrov Jovan, Nemet, kotar Čenej,
1656. Pejčić Nikola, Palanka, 1704. Petrov Miloš, (2), Crepaja, Pančevo,
1657. Pejić Aron, Varjaš, kotar Temišvar, 1705. Petrov Nikola, Sanad, kotar Sanad-Čoka
1658. Pejin Milan, Novi Sad, grad, kotar Novi Sad 1706. Petrov Svetozar, Crepaja, Pančevo,
1659. Peljin Ivan, Kikinda, kotar Kikinda, 1707. Petrović Aleksander, Kikinda, kotar Kikinda,
1660. Penanski Isa, Dragutinovac, kotar Turski Bečej 1708. Petrović Darinka, udova, Pančevo,
1661. Penavski Miloš, Dragutinovac, kotar Turski Bečej 1709. Petrović Dimitrije, Tisataroš, kotar Tisataroš,
1662. Penin Obrad, Bočar, Ban, 1710. Petrović Đoka, Pančevo,
1663. Peoderov Milan, Dragutinovac, kotar Turski Bečej 1711. Petrović Ilija, Palanka,
1664. Peraska Sosa, Arač, kotar Stari Bečej, 1712. Petrović Ivan, Padej, kotar Padej-Čoka
1665. Perca Nika, Melenci, 1713. Petrović Katica, Pančevo,
1666. Peričić Mila, Srpski Kripur, kotar Srpski Kripur, 1714. Petrović Kosta, Pančevo,
1667. Perić Jaša, Turski Bečej, 1715. Petrović Laza, Vršac,
1668. Perić Laza, Arač, kotar Stari Bečej, 1716. Petrović Lazo, Vršac,
1669. Perić Marinko, Arač, kotar Stari Bečej, 1717. Petrović Ljuba, Kikinda, kotar Kikinda,
1670. Perić Mika, (2), Mokrin, kotar Mokrin, 1718. Petrović Milan, Kikinda, kotar Kikinda,
1671. Perić Milan, (2), Mokrin, kotar Mokrin, 1719. Petrović Milan, Vršac,
1672. Perić Mladen, Mokrin, kotar Mokrin, 1720. Petrović Milan, Vršac,
1673. Perić Steva, Kikinda, 1721. PEtrović Miloš, Kikinda, kotar Kikinda,
1674. Perin Vasa, Hihodoš, Tisa, 1722. Petrović Milutin, Karlafud,
1675. Perinca M., udova, Pančevo, 1723. Petrović Mita, Vršac,

1724. Petrović Nikola, Arač, kotar Stari Bečej, 1771. Popov Milivoj, Dragutinovac, kotar Turski Bečej
1725. Petrović Petar, Melenci, 1772. Popov Milivoj, Dragutinovac, kotar Turski Bečej
1726. Petrović Sovra, Kikinda, kotar Kikinda, 1773. Popov Mita, Mokrin, kotar Mokrin,
1727. Petrović Svetozar, Palanka, kotar Palanka, 1774. Popov Mita, Oroslamoš, kotar Oroslamoš,
1728. Petrović Vaso, Palanka, 1775. Popov Nedeljko, Dragutinovac, kotar Turski Bečej
1729. Peznić Andrija, Hihodoš, kotar Tisa, 1776. Popov Nedeljko, Dragutinovac, Turski Bečej,
1730. Pilić Stevan, (2), Palanka, kotar Palanka, 1777. Popov Nikola, (4), Ulma, kotar Bela Crkva,
1731. Piperski Mileva, Kikinda, kotar Kikinda, 1778. Popov Obrad, Dragutinovac, kotar Turski Bečej
1732. Piupesin Mita, Kikinda, kotar Kikinda, 1779. Popov Omer, Dragutinovac, kotar Turski Bečej
1733. Plavaš Rada, Arač, kotar Stari Bečej, 1780. Popov Pelja, Nemet, kotar Čenej,
1734. Plavšić Đoka, Hihodoš, Tisa, 1781. Popov Pera, Padej, kotar Padej-Čoka
1735. Plavšić Ilija, Palanka, 1782. Popov Sava, Dragutinovac, kotar Turski Bečej
1736. Plavšić Lazar, Mohač, kotar Mohač, 1783. Popov Slavko, Dragutinovac, kotar Turski Bečej
1737. Plavšić Milivoj, Palanka, kotar Palanka, 1784. Popov Slavko, Dragutinovac, kotar Turski Bečej
1738. Plavšić Nikole Bosiljka, Mohač, kotar Mohač, 1785. Popov Slavuj, Tovariševo, kotar Novi Sad
1739. Plavšić Sima, Palanka, kotar Palanka, 1786. Popov Sofija, Perlez, Veliki Bečkerek,
1740. Plavšić Novak, Palanka, kotar Palanka, 1787. Popov Sofija, Veliki Bečkerek,
1741. Plemić Joca, Veliki Čanad, 1788. Popov Svetolik, (2), Arač, kotar Stari Bečej,
1742. Pleško Arpad, Kikinda, kotar Kikinda, 1789. Popov Svetozar, Josepovo, kotar Josepovo,
1743. Ponjanski Toša, Tovariševo, kotar Novi Sad 1790. Popov Svetozar, Vršac,
1744. Pop Milašin, Dragutinovac, Turski Bečej, 1791. Popov Šandor, Dragutinovac, kotar Turski Bečej
1745. Pop Ranko, Dragutinovac, Turski Bečej, 1792. Popov Uroš, Mokrin, kotar Mokrin,
1746. Popaživanov Bogdan, Kikinda, 1793. Popov Uroš, Veliki Čanad,
1747. Popaživanov Milan, Kikinda, 1794. Popov Vaso, Dragutinovac, kotar Turski Bečej
1748. Popekov Niko, Kikinda, kotar Kikinda, 1795. Popov Vlada, Kikinda,
1749. Poplišan Pera, Pančevo, 1796. Popov Voja, Srpski Kripur, kotar Srpski Kripur,
1750. Poplišan Stevan, Pančevo, 1797. Popov Vuka, Dragutinovac, kotar Turski Bečej
1751. Popov Aleksa, Dragutinovac, kotar Turski Bečej 1798. Popov Vuka, Dragutinovac, kotar Turski Bečej
1752. Popov Aleksa, Dragutinovac, kotar Turski Bečej 1799. Popov, Kikinda, kotar Kikinda,
1753. Popov Arsen, Gornji Elemir, kotar Gornji Elemir, 1800. Popović Bogdan, Gornji Elemir, kotar Gornji
1754. Popov Branka, Kikinda, Elemir,
1755. Popov Dane, Padej, kotar Padej-Čoka 1801. Popović Bogdan, Gornji Elemir, kotar Gornji
1756. Popov David, Dragutinovac, kotar Turski Bečej Elemir,
1757. Popov Dedin Milan, Melenci, 1802. Popović Bogdan, Veliki Bečkerek,
1758. Popov Dušan, Padej, kotar Padej-Čoka 1803. Popović Cvetko, Kišfalud,
1759. Popov Đoka, Kikinda, kotar Kikinda, 1804. Popović Dobren, Karfalud, kotar Karfalud
1760. Popov Đurica, Dragutinovac, kotar Turski Bečej 1805. Popović Femika, Palanka,
1761. Popov Ivan Lenkin, Srpski Kripur, kotar Srpski 1806. Popović Fenka, Pančevo,
Kripur, 1807. Popović Kosta, Novi Sad, grad, kotar Novi Sad
1762. Popov Jeca Stankova, Dragutinovac, kotar Turski 1808. Popović Luka, Karlafud,
Bečej 1809. Popović Ljubomir, Novi Sad, grad, kotar Novi Sad
1763. Popov Jela, Arač, kotar Stari Bečej, 1810. Popović Marko, Karlafud,
1764. Popov Joca, (2), Mokrin, 1811. Popović Martica, Vršac,
1765. Popov Jovan, Pavliš, Vršac, 1812. Popović Martica, Vršac,
1766. Popov Laza, Dragutinovac, kotar Turski Bečej 1813. Popović Milena, Vršac,
1767. Popov Laza, Dragutinovac, Turski Bečej, 1814. Popović Pera, Kikinda, kotar Kikinda,
1768. Popov Laza, Padej, kotar Padej-Čoka 1815. Popović Radoje, Kikinda, kotar Kikinda,
1769. Popov Ljuba, Dragutinovac, kotar Turski Bečej 1816. Popović Sava, Vršac,
1770. Popov Marko, Srpski Kripur, kotar Srpski Kripur, 1817. Popović Steja, Vršac,

1818. Popović Taso, Hercegsološ,”” 1866. Rackov Slavko, Kikinda,
1819. Popović Trifun, Kišfalud, 1867. Rackov Uroš, Kikinda,
1820. Popović Vaso, Arač, kotar Stari Bečej, 1868. Rackov Vaša, Kikinda,
1821. Popović Vlada, Kikinda, kotar Kikinda, 1869. Rackov Vlada, Kikinda, kotar Kikinda,
1822. Popović Živan, Saravola, kotar Saravola, 1870. Radak Ilija, Vršac,
1823. Popović Živko, Vršac, 1871. Radak Julka, Vršac,
1824. Popravac Racko, Lanjcok, kotar Lanjcok, 1872. Radak Kosta, Pančevo,
1825. Poškonjak Saveta, Pančevo, 1873. Radak Krznar, Vršac,
1826. Potporanj, dobro, (6), Vršac, 1874. Radak Laza, Kikinda, kotar Kikinda,
1827. Poznanov Milan, Palanka, kotar Palanka, 1875. Radak Sojka, Vršac,
1828. Poznanov Milovan, Palanka, 1876. Radak Svetoslav, Vršac,
1829. Poznatov Pela, Crepaja, Pančevo, 1877. Radak Velimir, Vršac,
1830. Pozunić Rada, Turski Bečej, 1878. Radanov Ilija, Pančevo,
1831. Predić P., učitelj, Gornji Elemir, kotar Gornji Elemir, 1879. Radanov Joca, Padej, kotar Padej-Čoka
1832. Predić Živa, Pančevo, 1880. Radanov Paja, (2), Pančevo,
1833. Predić, Temešvar, kotar Temišvar 1881. Radavanov Aca, Crepaja, Pančevo,
1834. Prekajski Dana, Dragutinovac, kotar Turski Bečej 1882. Radek Đurica, Kikinda,
1835. Prekajski Joka, Dragutinovac, kotar Turski Bečej 1883. Radić Lazo, Hercegsološ,””
1836. Prodanović Milan, Novi Sad, grad, kotar Novi Sad 1884. Radić Svetko, Lanjcok, kotar Lanjcok,
1837. Prodanović Milena, Hihodoš, kotar Tisa, 1885. Radin Dobrivoj, Gornji Elemir, kotar Gornji Elemir,
1838. Protić Đuro, Melenci, 1886. Radin Dušan, Oroslamoš, kotar Oroslamoš,
1839. Protić Neca, Tovariševo, kotar Novi Sad 1887. Radin Đura, (2), Tisataroš,
1840. Protić Panta, Kikinda, kotar Kikinda, 1888. Radin Đura, (2), Tisataroš, kotar Tisataroš,
1841. Protić Slavuj, Palanka, kotar Palanka, 1889. Radin Kara, (2), Oroslamoš, kotar Oroslamoš,
1842. Protić Steva, Melenci, 1890. Radin Kata, Gornji Elemir, kotar Gornji Elemir,
1843. Protić Stevan, Tisataroš, 1891. Radin Luka, Kikinda,
1844. Protić Uroš, Kikinda, 1892. Radin Milan, Veliki Sentmikluš,
1845. Protić Uroš, Kikinda, kotar Kikinda, 1893. Radin Mita, Kikinda, kotar Kikinda,
1846. Protiv Stevan, Tisataroš, kotar Tisataroš, 1894. Radin Steva, Oroslamoš, kotar Oroslamoš,
1847. Prunić Milan, Kikinda, kotar Kikinda, 1895. Radin Svetislav, Oroslamoš, kotar Oroslamoš,
1848. Prunić Živojko, Kikinda, 1896. Radin Svetozar, Oroslamoš, kotar Oroslamoš,
1849. Prvić Danilo, Perlez, Veliki Bečkerek, 1897. Radin Tima, Gornji Elemir, kotar Gornji Elemir,
1850. Pucanov Danica, udova Žive, Turski Bečej, 1898. Radin Živa, Arač, kotar Stari Bečej,
1851. Pupić Omer, Melenci, 1899. Radin Živa, Kikinda,
1852. Purabroški Sima, Melenci, 1900. Radišec Žilka, Gornji Elemir, kotar Gornji Elemir,
1853. Purvara Pane, Pančevo, 1901. Radišić Pera, Melenci,
1854. Pušić Đoka, Novi Sad, grad, kotar Novi Sad 1902. Radišić Teja, Melenci,
1855. Pušin Milan, Dragutinovac, kotar Turski Bečej 1903. Radivojčev Bude, Hihodoš, kotar Tisa,
1856. Pušin Miša, Dragutinovac, kotar Turski Bečej 1904. Radivojčev Miloš, Hihodoš, Tisa,
1857. Pušin Sima, Dragutinovac, kotar Turski Bečej 1905. Radivojčev Vasa, Hihodoš, kotar Tisa,
1858. Putić Milan, Veliki Sentmikluš, 1906. Radivojev Stevan, Veliki Bečkerek,
1859. Putić Šandor, Veliki Sentmikluš, 1907. Radivojević Đoka, (2), Crepaja, Pančevo,
1860. Rackov Darinka, (2), Kikinda, kotar Kikinda, 1908. Radivojević Joca, Kikinda,
1861. Rackov Dušan, (2), Kikinda, kotar Kikinda, 1909. Radivojević Joca, Kikinda,
1862. Rackov Marko, Kikinda, kotar Kikinda, 1910. Radivojević Savo, Ban,
1863. Rackov Milan, učitelj, Kikinda, 1911. Radivojević Savo, Kišfalud,
1864. Rackov Miša, (2), Kikinda, kotar Kikinda, 1912. Radivojević Stevan, Perlez, Veliki Bečkerek,
1865. Rackov Mladen, Kikinda, 1913. Radivojnić Svetožik, Arač, kotar Stari Bečej,

1914. Radnović Laza, Dragutinovac, kotar Turski Bečej 1960. Rakić Milan, Palanka, kotar Palanka,
1915. Radojčin Gavro, (5), Tovariševo, kotar Novi Sad 1961. Rakić Milica, Palanka, kotar Palanka,
1916. Radojčin Zorka, Palanka, kotar Palanka, 1962. Rakić Šandor, Melenci,
1917. Radojčin, udova, Tovariševo, kotar Novi Sad 1963. Rakić, udova, Novi Sad, grad, kotar Novi Sad
1918. Radojića Vase Bosiljka, Mohač, kotar Mohač, 1964. Rakin Mladen, Hihodoš, Tisa,
1919. Radonić Toma, Tovariševo, kotar Novi Sad 1965. Rakin Vasa, Hihodoš, Tisa,
1920. Radosavčev Aleksa, Kikinda, kotar Kikinda, 1966. Rančanin Vlado, Vršac,
1921. Radosavčev Budinko, Kikinda, 1967. Ranisavljev Stevan, Pančevo,
1922. Radosavkić Joca, Palanka, kotar Palanka, 1968. Ranisavljević Đuro, Turski Bečej,
1923. Radosavljev Đurica, Dragutinovac, kotar Turski 1969. Rankov Danica, Kikinda,
Bečej 1970. Rankov Đura, Kikinda,
1924. Radosavljev Mara, Kikinda, 1971. Rankov Gena, Hihodoš, Tisa,
1925. Radosavljević Savo, Vršac, 1972. Rankov Mita, Vršac,
1926. Radosavljević Stevan, Melenci, 1973. Rankov Obrad, Hihodoš, Tisa,
1927. Radosavljević Živa, Vršac, 1974. Rankov Stevo, Kikinda,
1928. Radovančev Aleksa, Crepaja, Pančevo, 1975. Ranković Maksa, Kikinda, kotar Kikinda,
1929. Radovančev Kata, Crepaja, Pančevo, 1976. Ranković Miša, Turski Bečej,
1930. Radovanović Vladimir, Palanka, kotar Palanka, 1977. Rasić Ilija, Parac, kotar Temišvar,
1931. Radović Aksentije, Dragutinovac, kotar Turski 1978. Raskov Živa, Parac, kotar Temišvar,
Bečej 1979. Rebelj Josip, Oroslamoš, kotar Oroslamoš,
1932. Radović Branko, (2), Crepaja, Pančevo, 1980. Reljin Aleksa, Kikinda, kotar Kikinda,
1933. Radović Kosta, Kikinda, 1981. Reljin Gavro, Kikinda,
1934. Radović, Kikinda, kotar Kikinda, 1982. Reljin Pera, Kikinda,
1935. Radulaški Toma, Mol, Palanka, 1983. Reljin Šandor, Kikinda, kotar Kikinda,
1936. Radulov Joca, Bočar, Ban, 1984. Reljin Uroš, Mokrin,
1937. Radulov Todor, Bočar, Ban, 1985. Resnicer Todor, (2), Temešvar, kotar Temišvar
1938. Radulović Bogoljub, Crepaja, Pančevo, 1986. Riba Aleksa, Hihodoš, Tisa,
1939. Radulović Dušan, Pančevo, 1987. Ribić Lazo, Karlafud,
1940. Rađenkov Aleksa, Dragutinovac, kotar Turski 1988. Ribić Radoje, Karlafud,
Bečej 1989. Ribić Radoje, Karlafud,
1941. Rađenkov Dušan, Dragutinovac, Turski Bečej, 1990. Riđički Jelisaveta, Mokrin, kotar Mokrin,
1942. Rađenkov Jovo, Dragutinovac, kotar Turski Bečej 1991. Rikin Miloš, Čoka,
1943. Rahacov Gliša, Dragutinovac, kotar Turski Bečej 1992. Rikin Mirko, Čoka,
1944. Rahacov Svetozar, Dragutinovac, kotar Turski Bečej 1993. Ristić Đoko, Veliki Bečkerek,
1945. Rajčić Radivoj, Veliki Sentmikluš, 1994. Ristić Miloš, Palanka, kotar Palanka,
1946. Rajić A. Jefta, Turski Bečej, 1995. Ristić Paja, Veliki Bečkerek,
1947. Rajić Ilija, Turski Bečej, 1996. Ristić Pera, Gornji Elemir, kotar Gornji Elemir,
1948. Rajić Vuka, Kikinda, kotar Kikinda, 1997. Ristić Sima, Mokrin, kotar Mokrin,
1949. Rajkov Angelina, Kikinda, 1998. Ristić Sima, Palanka, kotar Palanka,
1950. Rajkov Đura, Kikinda, kotar Kikinda, 1999. Ristić Svetozar, Pančevo,
1951. Rajkov Joca, Kikinda, kotar Kikinda, 2000. Ristić Vasa, Palanka, kotar Palanka,
1952. Rajkov Marko, Kikinda, 2001. Ristić Vasa, Pančevo,
1953. Rajkov Miloš, Kikinda, 2002. Rodić Steva, Pančevo,
1954. Rajkov Miloš, Kikinda, kotar Kikinda, 2003. Rodnović Milenko, Dragutinovac, kotar Turski
1955. Rajkov Miloš, Kikinda, kotar Kikinda, Bečej
1956. Rajkov Miloš,(2) Kikinda, kotar Kikinda, 2004. Rođenkov Dušan, Dragutinovac, kotar Turski Bečej
1957. Rajkov Mita, Kikinda, kotar Kikinda, 2005. Rođenkov Nova, Dragutinovac, kotar Turski Bečej
1958. Rajski Tomo, (2), Kikinda, kotar Kikinda, 2006. Rošković Vlada, Pančevo,
1959. Rakić Jova, Melenci,

2007. Runić Živka, Kikinda, kotar Kikinda, 2055. Simić Bojana, Mokrin, kotar Mokrin,
2008. Ruski Jovan, Mol, Palanka, 2056. Simić Božidar, Karlafud,
2009. Ružić Joca, Kikinda, 2057. Simić Cvetko, (2), Mokrin,
2010. Ružić Kapica, Palanka, kotar Palanka, 2058. Simić Dušan, Kikinda, kotar Kikinda,
2011. Ružić Milica, Palanka, kotar Palanka, 2059. Simić Laza, (2), Kikinda, kotar Kikinda,
2012. Ružić Stevan, Veliki Čanad, 2060. Simić Laza, Kikinda, kotar Kikinda,
2013. Sabovljev Latinka, Kikinda, 2061. Simić Laza, Kikinda, kotar Kikinda,
2014. Sajgić Dušan, Sanad, kotar Sanad-Čoka 2062. Simić Milan, Kikinda, kotar Kikinda,
2015. Salgarić Anto, Karfalud, kotar Karfalud 2063. Simić Milan, Mokrin,
2016. Samac Živano, (2), Kišfalud, 2064. Simić Milan, Mokrin,
2017. Sandanov Bogdan, Arač, kotar Stari Bečej, 2065. Simić Mirko, Kikinda, kotar Kikinda,
2018. Sandin Novica, Melenci, 2066. Simić Obrad, Mokrin, kotar Mokrin,
2019. Saramdi Gabor, Arač, kotar Stari Bečej, 2067. Simić Obrad, Mokrin, kotar Mokrin,
2020. Sarandi Gabor, Arač, kotar Stari Bečej, 2068. Simić Paja, (2), Kikinda, kotar Kikinda,
2021. Sardelić Mara, Vršac, 2069. Simić Paja, dr., Kikinda,
2022. Sardelić Radmilo, Vršac, 2070. Simić Palčika, Kikinda,
2023. Sarkanjac Ljubomir, Karfalud, kotar Karfalud, 2071. Simić Sava, Kikinda, kotar Kikinda,
2024. Sarkanjac Petar, Karfalud, kotar Karfalud 2072. Simić Svetozar,(2), Mokrin,
2025. Sarkanjac Savo, Karfalud, kotar Karfalud 2073. Simić Taška, Kikinda,
2026. Sarkić Živa, Veliki Bečkerek, 2074. Simin Dušan, Nemet, kotar Čenej,
2027. Sava Lazar, Crepaja, Pančevo, 2075. Simin Đera, Hihodoš, Tisa,
2028. Savanov Tima, Kikinda, 2076. Sivčev Branislav, Kikinda, kotar Kikinda,
2029. Savić Nasta, Vršac, 2077. Sivčev Judita, Kikinda, kotar Kikinda,
2030. Savić Petar, Veliki Sentmikluš, 2078. Sivčev Kosta, (2), Kikinda, kotar Kikinda,
2031. Savin Mita, Melenci, 2079. Sivčev Mela, Kikinda, kotar Kikinda,
2032. Sečakov Pera, Kikinda, kotar Kikinda, 2080. Sivčev Mita, kovač, Kikinda,
2033. Sekanić Milorad, Karlafud, 2081. Sivčev Nika, Kikinda, kotar Kikinda,
2034. Sekulić Ignjat, Mokrin, kotar Mokrin, 2082. Sivčev Pero, Kikinda, kotar Kikinda,
2035. Sekulić Kosta, Mokrin, kotar Mokrin, 2083. Skanovski Kosta, (8), Josepovo, kotar Josepovo,
2036. Sekulić Milan, Pančevo, 2084. Skanovski Kosta, Josepovo, kotar Josepovo,
2037. Sekulić Mito, Karfalud, kotar Karfalud 2085. SKubotin Jovan, Sanad, kotar Sanad-Čoka
2038. Sekulić Paja, Pančevo, 2086. Sladaković Obrad, Ban,
2039. Sekulić Sreča, Arač, kotar Stari Bečej, 2087. Sladaković Obrad, Kišfalud,
2040. Sekulić Živa, Mokrin, kotar Mokrin, 2088. Slani Slfred, Kikinda, kotar Kikinda,
2041. Selak Aksentije, Veliki Čanad, 2089. Slanji Alfred, Kikinda,
2042. Semić Dušan, Kikinda, 2090. Slanji Alfred, Kikinda,
2043. Semlekan Kosta, Melenci, 2091. Slanji Alfred, Kikinda,
2044. Seneši Albin, Pančevo, 2092. Slanji Alfred, Kikinda, kotar Kikinda,
2045. Senić Branko, Karfalud, kotar Karfalud 2093. Slanjo Alfred, Kikinda,
2046. Senić Damjan, Karfalud, kotar Karfalud 2094. Smederovac Pero, Pančevo,
2047. Sibinj Dušan, (2), Tisataroš, kotar Tisataroš, 2095. Smerzak Lazar, Dunasekre, kotar Dunasekre,
2048. Silaški Joca, Mokrin, kotar Mokrin, 2096. Smiljaneči Rado, Dragutinovac, kotar Turski Bečej
2049. Silaški Ljupko, Mokrin, kotar Mokrin, 2097. Sokanović Bogdan, Mohač, kotar Mohač,
2050. Silaški Mileva, Mokrin, 2098. Sokčić Vilko, Palanka, kotar Palanka,
2051. Silaški Slavko, Mokrin, kotar Mokrin, 2099. Soklovački Rodo, Čoka,
2052. Silić Perco, Novi Sad, grad, kotar Novi Sad 2100. Sokšan Sofija, Temešvar, kotar Temišvar
2053. Silić Vaso, Kikinda, 2101. Sombarcev Toša, Palanka, kotar Palanka,
2054. Simendić Stevan, Srpski Kripur, kotar Srpski Kripur, 2102. Sorinkov Đurica, Temešvar, kotar Temišvar

2103. Sorinkov Đurica, Temešvar, kotar Temišvar 2150. Stankov Desa, Melenci,
2104. Spajić Đoka, Melenci, 2151. Stankov Jelena, Melenci,
2105. Srbić Nova, Vranjevo, kotar Temišvar 2152. Stankov Jova, Josepovo, kotar Josepovo,
2106. Srbljin Laza, Mokrin, kotar Mokrin, 2153. Stankov Milan, Kikinda, kotar Kikinda,
2107. Srbljin Sava, Mokrin, kotar Mokrin, 2154. Stankov Miloš, Padej, kotar Padej-Čoka
2108. Sredojev Dušan, Veliki Sentmikluš, 2155. Stankov Milutin, Melenci,
2109. Sredojev Milan, (2) Kikinda, kotar Kikinda, 2156. Stankov Mladen, Čoka,, kotar Čoka
2110. Sredojev Sredoje, Veliki Sentmikluš, 2157. Stankov Pava, Melenci,
2111. Sremac Fedor, Kikinda, kotar Kikinda, 2158. Stankov Pera, Melenci,
2112. Sremac Ivan, Josepovo, kotar Josepovo, 2159. Stankov R., Oroslamoš, kotar Oroslamoš,
2113. Sremčev Živa, Crepaja, Pančevo, 2160. Stankov Šandor, Saravola, kotar Saravola,
2114. Stajakov Danica, Vršac, 2161. Stankov Živa, Melenci,
2115. Stajić Danica, učiteljica, Veliki Čanad, 2162. Stanković Jevremija, Raktotoš (Tiloš),””
2116. Stajić Gregorije, Mokrin, 2163. Stanković Ljupko, Arač, kotar Stari Bečej,
2117. Stajić Miloš, Srpski Kripur, kotar Srpski Kripur, 2164. Stanković Miloš, (2), Josepovo, kotar Josepovo,
2118. Stajić Sava, paroh, Gornji Elemir, kotar Gornji 2165. Stanković Roman, Ban,
Elemir, 2166. Stanković Stevan, Vršac,
2119. Stakić Žarko, Veliki Bečkerek, 2167. Stanku Paulina, Crna Bara, kotar Crna Bara,
2120. Stalačev Miča, Dragutinovac, Turski Bečej, 2168. Stanojev Lazar, Tovariševo, kotar Novi Sad
2121. Stanačev Isa, Dragutinovac, kotar Turski Bečej 2169. Stanojević Kosta, Temešvar, kotar Temišvar
2122. Stanačev Laza, Dragutinovac, Turski Bečej, 2170. Stanulov Maksim, Nemet, kotar Čenej,
2123. Stanačev Ljuba, Dragutinovac, kotar Turski Bečej 2171. Stanulović Maksim, Nemet, kotar Čenej,
2124. Stanačev Milan, Dragutinovac, kotar Turski Bečej 2172. Starčev Kosta, Mokrin,
2125. Stanačev Mita, Dragutinovac, kotar Turski Bečej 2173. Stefanov Danica, Pančevo,
2126. Stanačev Mladen, Dragutinovac, kotar Turski Bečej 2174. Stefanović Đoka, Pavliš, Vršac,
2127. Stanačev Mladen, Dragutinovac, kotar Turski Bečej 2175. Stefanović Ivan, Vršac,
2128. Stanačev Nova, Dragutinovac, kotar Turski Bečej 2176. Stefanović Ljubomir, Vršac,
2129. Stanačev Svetozar, Kikinda, 2177. Stefanović Mita, Pančevo,
2130. Stanađev Marko, Dragutinovac, kotar Turski Bečej 2178. Stefanović Mita, Pančevo,
2131. Stančić Boga, Mokrin, kotar Mokrin, 2179. Stefanović Mita, Perlez, Veliki Bečkerek,
2132. Stančulov Svetozar, Hihodoš, Tisa, 2180. Stefanović Mita, Veliki Bečkerek,
2133. Stanić Milan, Hercegsološ,”” 2181. Stefanović Niko, Kusić, kotar Bela Crkva,
2134. Stanikić Jug, Oroslamoš, kotar Oroslamoš, 2182. Stefanović Stefan, Arač, kotar Stari Bečej,
2135. Stanikin Despot, Sanad, kotar Sanad-Čoka 2183. Stefanović, dr., Kikinda, kotar Kikinda,
2136. Stanimir Ljubica, Novi Sad, grad, kotar Novi Sad 2184. Stefkić Kosta, Turski Bečej,
2137. Stanisavljev Pero, Tisataroš, 2185. Stein Eva, (2), Kikinda, kotar Kikinda,
2138. Stanisavljev Pero, Tisataroš, kotar Tisataroš, 2186. Steiner Josef, Gornji Elemir, kotar Gornji Elemir,
2139. Stanisavljević Cvetko, Beramend, kotar Beramend, 2187. Steiner Josef, Oroslamoš, kotar Oroslamoš,
2140. Stanisavljević Đoka, Pančevo, 2188. Stepanov Aleksa, Kikinda, kotar Kikinda,
2141. Stanišin Radivoj, Temešvar, kotar Temišvar 2189. Stepanov Dušan, Kikinda,
2142. Stanišin Tima, Palanka, 2190. Stepanov Lazo, Gornji Elemir, kotar Gornji Elemir,
2143. Stanivuk Rafael, Kikinda, kotar Kikinda, 2191. Stepanov Mita, Kikinda,
2144. Stankić Dušan, Kikinda, 2192. Stepanov Petarf, Mokrin, kotar Mokrin,
2145. Stankić Kosta, Kikinda, kotar Kikinda, 2193. Stepanov Rada, Mokrin, kotar Mokrin,
2146. Stankić Niko, Kikinda, 2194. Stevančev Stevan, Veliki Čanad,
2147. Stankić Toma, Kikinda, kotar Kikinda, 2195. Stevanov Iva, Oroslamoš, kotar Oroslamoš,
2148. Stankić Vranko, Kikinda, 2196. Stevanov Kristo, Oroslamoš, kotar Oroslamoš,
2149. Stankić, Turski Bečej, 2197. Stevanov Miloš, Sanad, kotar Sanad-Čoka

2198. Stevanov Proda, Josepovo, kotar Josepovo, 2245. Subotić Živan, Bolman,
2199. Stevanov Vitomir, Oroslamoš, kotar Oroslamoš, 2246. Subotin Steva, Gornji Elemir, kotar Gornji Elemir,
2200. Stojak Kosta, Bočar, Ban, 2247. Subotin Veselin, (2), Gornji Elemir, kotar Gornji
2201. Stojak Svetislav, Bočar, Ban, Elemir,
2202. Stojaković Lazar, Palanka, kotar Palanka, 2248. Sudajić Sava, Palanka,
2203. Stojanov Aca, Melenci, 2249. Sudarov Ivan, Kikinda, kotar Kikinda,
2204. Stojanov Milica, Veliki Bečkerek, 2250. Sujakov Milan, Palanka, kotar Palanka,
2205. Stojanov Vaso, (2), Kikinda, 2251. Surić Šandor, Pavliš, Vršac,
2206. Stojanović Boža, Kikinda, kotar Kikinda, 2252. Suvačarov Uroš, Dragutinovac, kotar Turski Bečej
2207. Stojanović Branko, Vršac, 2253. Suvojdžin Dušan, Mokrin, kotar Mokrin,
2208. Stojanović Dušan, Pančevo, 2254. Suvojdžin Đuro, Mokrin, kotar Mokrin,
2209. Stojanović Đura, Temešvar, kotar Temišvar 2255. Svejić Stevan, Sanad, kotar Sanad-Čoka
2210. Stojanović Ilija, Perlez, Veliki Bečkerek, 2256. Šandić Aleksa, Kikinda,
2211. Stojanović P., Vršac, 2257. Šandor Janoš, Saravola, kotar Saravola,
2212. Stojanović Paja, Pančevo, 2258. Šanjajić Stokan, Karfalud, kotar Karfalud
2213. Stojanović Persa, Plavšić Sava, Palanka, kotar Palan- 2259. Šaranda Todor, Turski Bečej,
ka, 2260. Šarčev Steva, Kikinda, kotar Kikinda,
2214. Stojić Ilija, paroh, Veliki Sentmikluš, 2261. Šargić Nova, Sanad, kotar Sanad-Čoka
2215. Stojić Mile, Kišfalud, 2262. Šarkić Živa, Perlez, Veliki Bečkerek,
2216. Stojišić Sava, Pančevo, 2263. Šarkov Svetozar, Melenci,
2217. Stojkov Avram, Josepovo, kotar Josepovo, 2264. Šebulov Sima, Hihodoš, Tisa,
2218. Stojkov Danica, Kikinda, 2265. Šebulov Steva, Hihodoš, Tisa,
2219. Stojkov Joca, Kikinda, kotar Kikinda, 2266. Šečerov Bogdan, (2). Srpski Kripur, kotar Srpski
2220. Stojkov T., Nemet, kotar Čenej, Kripur,
2221. Stojkov Zora, Saravola, kotar Saravola, 2267. Šečerov Bogić, Srpski Kripur, kotar Srpski Kripur,
2222. Stojković Andrija, Karlafud, 2268. Šečerov Dušan, Srpski Kripur, kotar Srpski Kripur,
2223. Stojković Dušan, Karfalud, kotar Karfalud 2269. Šečerov Gliša, (2), Srpski Kripur, kotar Srpski
2224. Stojković Milan, Kikinda, kotar Kikinda, Kripur,
2225. Stojković Uroš, Novi Sad, grad, kotar Novi Sad 2270. Šečerov Jevra, Srpski Kripur, kotar Srpski Kripur,
2226. Stojku Keriton, Bočar, Ban, 2271. Šečerov Kristofor, Srpski Kripur, kotar Srpski
2227. Stojšić Savo, Pančevo, Kripur,
2228. Stollne Mariška, Arač, kotar Stari Bečej, 2272. Šečerov Tanasije, Srpski Kripur, kotar Srpski Kripur,
2229. Storašmešter Andrija, Kikinda, 2273. Šećerov Joca, Srpski Kripur, kotar Srpski Kripur,
2230. Strajnić Jovo, Ban, 2274. Šećerov Proda, Srpski Kripur, kotar Srpski Kripur,
2231. Strajnić Lazar, Ban, 2275. Šećerov Šandor, Srpski Kripur, kotar Srpski Kripur,
2232. Strajnić Sreto, Karlafud, 2276. Šefej Šandor, Kikinda,
2233. Strajnić Tanasije, Karlafud, 2277. Šenk Petar, Kikinda, kotar Kikinda,
2234. Subačarev Luka, Kikinda, 2278. Šešević Darinka, Vilanj,
2235. Subičin Bogdan, Melenci, 2279. Šević Luka, Kikinda,
2236. Subin Mojses, Saravola, kotar Saravola, 2280. Šibul Latinka, Kikinda, kotar Kikinda,
2237. Subotička Angelina, Kikinda, kotar Kikinda, 2281. Šibul Luka, Kikinda, kotar Kikinda,
2238. Subotički Ilija, Pančevo, 2282. Šibul Svetozar, Kikinda, kotar Kikinda,
2239. Subotički Isa, Dragutinovac, kotar Turski Bečej 2283. Šičarkin Mina, Palanka, kotar Palanka,
2240. Subotički Joca, Kikinda, kotar Kikinda, 2284. Šijakov Velimir, Palanka, kotar Palanka,
2241. Subotički Ljuba, Kikinda, kotar Kikinda, 2285. Šilić Vaso, Novi Sad, grad, kotar Novi Sad
2242. Subotić Duna, Melenci, 2286. Šiljacki Milan, Dragutinovac, kotar Turski Bečej
2243. Subotić Kojo, Pančevo, 2287. Šimić Pera, Kikinda,
2244. Subotić Maja, Pančevo, 2288. Šimić Ranko, Saravola, kotar Saravola,
2289. Šipoš Mita, Mokrin, kotar Mokrin,

2290. Škiak Đoka, Tovariševo, kotar Novi Sad 2337. Teodorović Aca, Kikinda,
2291. Šlapić Milica, Melenci, 2338. Teodorović Dušan, Melenci,
2292. Šlezinger Izidor, Turski Bečej, 2339. Teodorović Jelena, (2), Veliki Sentmikluš,
2293. Šljapić Ilija, Melenci, 2340. Teodorović Mladen, Melenci,
2294. Šljapić Mila, Melenci, 2341. Teodorović Olga, Turski Bečej,
2295. Šnega Katica, Pančevo, 2342. Teodorović Olga, Turski Bečej,
2296. Šokšić Ljubica, Tisataroš, kotar Tisataroš, 2343. Teodorović S., Pančevo,
2297. Šoškić Ljubica, Tisataroš, 2344. Teodorović Stanimir, Varjaš, kotar Temišvar,
2298. Šubašić Stevana, udova, Šomberek, kotar Šombe- 2345. Teodorović Stevan, Novi Sad, grad, kotar Novi Sad
rek, 2346. Tersin Živojko, Kikinda,
2299. Šubašić Tanasija, Šomberek, kotar Šomberek, 2347. Terzić Kosta, Veliki Sentmikluš,
2300. Šubić Laza, Kikinda, kotar Kikinda, 2348. Terzić Maksa, Perlez, Veliki Bečkerek,
2301. Šugić Đurica, Hihodoš, Tisa, 2349. Terzić Proka, Kikinda,
2302. Šuker Đorđe, Pančevo, 2350. Terzić Sava, Perlez, Veliki Bečkerek,
2303. Šulitran Mladen, Hihodoš, Tisa, 2351. Terzić Sava, Veliki Bečkerek,
2304. Šulitran Zorka, Hihodoš, Tisa, 2352. Terzilj Joca, Padej, kotar Padej-Čoka
2305. Šumanović Pera, Mohač, kotar Mohač, 2353. Terzin Angelina, Srpski Kripur, kotar Srpski Kripur,
2306. Šuštran Dušan, Čoka,, kotar Čoka, 2354. Terzin Blagoje, Kikinda, kotar Kikinda,
2307. Tadić Marko, Šomberek, kotar Šomberek, 2355. Terzin Bogdan, Kikinda,
2308. Tafić Miloš, Čoka,, kotar Čoka, 2356. Terzin Đurica, Padej, kotar Padej-Čoka
2309. Tajkov Milutin, Arač, kotar Stari Bečej, 2357. Terzin Kuzma, Kikinda,
2310. Takač Petar, Tisataroš, kotar Tisataroš, 2358. Terzin Moja, Kikinda,
2311. Talešković Marko, Darda, kotar Darda, 2359. Terzin Pera, Kikinda,
2312. Tanackov Đurica, Kikinda, kotar Kikinda, 2360. Terzin Svetozar, Kikinda,
2313. Tanackov Miša, Kikinda, kotar Kikinda, 2361. Tesić Stanko, Kikinda,
2314. Tanasijin Đoka, Kikinda, 2362. Tešić Mladen, Mokrin,
2315. Tanasijin Đoka, Kikinda, kotar Kikinda, 2363. Tešić Uroš, Mokrin, kotar Mokrin,
2316. Tanić Stevan, (2),Vršac, 2364. Tikvić Milan, Turski Bečej,
2317. Tanijangov Julijana, Arač, kotar Stari Bečej, 2365. Timotijević Slavko, Vršac,
2318. Tankov Radovan, Arač, kotar Stari Bečej, 2366. Todorov Jovan, Sanad, kotar Sanad-Čoka
2319. Tapavićki Boško, Gornji Elemir, kotar Gornji 2367. Todorov Jovo, Pančevo,
Elemir, 2368. Todorov M., Pančevo,
2320. Tasmać Anka, udova, Arač, kotar Stari Bečej, 2369. Todorov Paja, Pančevo,
2321. Tašarović Jovan, (2), Mokrin, 2370. Todorov Proka, Tovariševo, kotar Novi Sad
2322. Tašić Tanasije, Kikinda, kotar Kikinda, 2371. Todorov Rakila, Sanad, kotar Sanad-Čoka
2323. Tatarin Glišo, (2), Karlafud, 2372. Todorov Sima, Kikinda,
2324. Tatarin Lazo, Karlafud, 2373. Todorov Živa, Pančevo,
2325. Tatarin Samojlo, (2), Karlafud, 2374. Todorović Dušan, Kruščica, kotar Bela Crkva,
2326. Tatarin Stevo, Karlafud, 2375. Todorović Rade, Turski Bečej,
2327. Tatarin Vaso, (2), Karlafud, 2376. Todorović Radivoj, Kusić, kotar Bela Crkva,
2328. Tatomir Đoka, Hihodoš, Tisa, 2377. Todorović S., Pančevo,
2329. Tatomir Laza, Hihodoš, Tisa, 2378. Tokin Mita, Vršac,
2330. Tatomir Ljuba, Hihodoš, Tisa, 2379. Tolanov Živa, (2), Pavliš, Vršac,
2331. Tatomirov Ljuba, Dragutinovac, kotar Turski Bečej 2380. Tolmač Milivoj, Mokrin, kotar Mokrin,
2332. Telecki Sava, Kikinda, kotar Kikinda, 2381. Tolman Boško, Mokrin, kotar Mokrin,
2333. Telečki Ranko, Kikinda, kotar Kikinda, 2382. Tolmanj Marko, Kikinda, kotar Kikinda,
2334. Telenki Milan, Kikinda, kotar Kikinda, 2383. Tomašev Anka, Kikinda, kotar Kikinda,
2335. Teodorov Tomo, Dragutinovac, kotar Turski Bečej 2384. Tomašev Jaša, Kikinda, kotar Kikinda,
2336. Teodorov Živa, Dragutinovac, kotar Turski Bečej

2385. Tomašev Joca, Kikinda, kotar Kikinda, 2433. Uducki Jovan, Kikinda, kotar Kikinda,
2386. Tomašev Kosta, Kikinda, 2434. Uducki Svetozar, Kikinda, kotar Kikinda,
2387. Tomašević Leposava, (3), Pančevo, 2435. Uglješić Marko, Karfalud, kotar Karfalud
2388. Tomić Aca, Vršac, 2436. Uglješin Kristina, Kikinda, kotar Kikinda,
2389. Tomić Dušan, Dragutinovac, kotar Turski Bečej 2437. Uljanović Đurica, Kikinda, kotar Kikinda,
2390. Tomić Đura, Dragutinovac, kotar Turski Bečej 2438. Unguran Milan, Kikinda,
2391. Tomić Joca, Dragutinovac, kotar Turski Bečej 2439. Unguran Vlada, Kikinda, kotar Kikinda,
2392. Tomić Joca, Pančevo, 2440. Unterviner Matija, Mokrin, kotar Mokrin,
2393. Tomić Mila, Dragutinovac, kotar Turski Bečej 2441. Unterweine Joseza, (2), Mokrin, kotar Mokrin,
2394. Tomić Rista, Dragutinovac, kotar Turski Bečej 2442. Urekov Vitomir, Vršac,
2395. Tomić Sava, Mokrin, kotar Mokrin, 2443. Urošev Miloš, Melenci,
2396. Tomić Sava, Vršac, 2444. Ursić Drago, Šomberek, kotar Šomberek,
2397. Tomić Veljko, Srpski sveti Petar, kotar Perjanoš, 2445. Ursić Ilija, Šomberek, kotar Šomberek,
2398. Topalov Sava, Palanka, kotar Palanka, 2446. Uvalić D., Palanka, kotar Palanka,
2399. Topalov Savo, Palanka, kotar Palanka, 2447. Užanski Andrija, Kikinda, kotar Kikinda,
2400. Topalov Toša, Palanka, kotar Palanka, 2448. Užanski Nika, Kikinda, kotar Kikinda,
2401. Topalov Tošo, Palanka, kotar Palanka, 2449. Užanski Vlada, (2)lDišić Jada, Kikinda, kotar Kikin-
2402. Tošin Rada, Turski Bečej, da,
2403. Toškov Miša, Melenci, 2450. Vajdić Bajana, Kikinda, kotar Kikinda,
2404. Tovljanin Savo, Hercegsološ,”” 2451. Vajs Milica, Saravola, kotar Saravola,
2405. Trbić Živan, Karlafud, 2452. Valkančev Kosta, Kikinda, kotar Kikinda,
2406. Trbić, (2), Arač, kotar Stari Bečej, 2453. Varašanin Đurica, Kikinda,
2407. Trdić Tošo, Karlafud, 2454. Varašanin Mita, Kikinda,
2408. Trećak Laza, Kikinda, 2455. Vasić Mita, (2), Kikinda, kotar Kikinda,
2409. Trifojnac Miško, Kikinda, 2456. Vasiljević Isa, (2), Veliki Sentmikluš,
2410. Trifunac Iva, Kikinda, 2457. Vasiljević Kosta, Temešvar, kotar Temišvar
2411. Trifunac Miško, Kikinda, 2458. Vasiljević Ljubica, Pančevo,
2412. Trifunac Novak, Kikinda, 2459. Vasiljević Ljubica, Pančevo,
2413. Trifunac Novak, Kikinda, kotar Kikinda, 2460. Vasiljević Velizar, Srpski sveti Petar, kotar Perjanoš,
2414. Trifunović Milan, Nemet, kotar Čenej, 2461. Vasiljevska Jelka, učiteljica, Lanjcok, kotar Lanjcok,
2415. Trifunović Mita, Kikinda, kotar Kikinda, 2462. Vaščić Rade, Arač, kotar Stari Bečej,
2416. Trijeng Mikloš, Kikinda, kotar Kikinda, 2463. Vašić Mita, Kikinda, kotar Kikinda,
2417. Trnić Aleksa, Mokrin, kotar Mokrin, 2464. Veber Josip, Pančevo,
2418. Trumbetan Đula, Kikinda, 2465. Velemirov Mila, Saravola, kotar Saravola,
2419. Trumek Petar, Vršac, 2466. Velemirov Milan, MELENCI,
2420. Trumik Petar, Vršac, 2467. Velemirov Šandor, Mokrin,
2421. Trusnik Petar, Vršac, 2468. Veličkov Đorđe, Kikinda, kotar Kikinda,
2422. Tucakov Mara, udova Ace, Turski Bečej, 2469. Veličkov Kosta, Kikinda,
2423. Tucakov Mita, Kikinda, 2470. Veličkov Niča, Kikinda,
2424. Turinski Dušan, Turski Bečej, 2471. Velić Đorđe, Novi Sad, grad, kotar Novi Sad
2425. Turkan Lazo, Vršac, 2472. Velimirov Andrija, Kikinda,
2426. Ubavić Aksentije, (2), Mokrin, 2473. Velimirov Živa, Kikinda,
2427. Udicki Jovan, Kikinda, kotar Kikinda, 2474. Velinkov Miloš, Kikinda, kotar Kikinda,
2428. Udicki Leposava, Kikinda, 2475. Velković Bogoje, Kikinda, kotar Kikinda,
2429. Udicki Svetozar, Kikinda, kotar Kikinda, 2476. Veselinov Čeda, Kikinda, kotar Kikinda,
2430. Udicki Vito, Kikinda, 2477. Veselinov Čeda, Kikinda, kotar Kikinda,
2431. Udički Neca, Kikinda, 2478. Veselinov Miloš, Kikinda, kotar Kikinda,
2432. Udinki Steva, Kikinda, 2479. Veselinov Rada, Kikinda, kotar Kikinda,

2480. Veselinov Rada, Kikinda, kotar Kikinda, 2528. Vlaščić Judita, Veliki Čanad,
2481. Veselinov Tereska, Kikinda, 2529. Vlaščić Lazar, Veliki Čanad,
2482. Veselinov Vlada, Hihodoš, Tisa, 2530. Vlaščić Radivoj, Veliki Čanad,
2483. Veselinović Gjoka, Vršac, 2531. Vlaškalić Mila, Vranjevo, kotar Temišvar
2484. Veselinović Milan, Kikinda, 2532. Vlaškalića Tanasije, Turski Bečej,
2485. Veselinović Milivoj, Kikinda, 2533. Vodenov Marko, Palanka, kotar Palanka,
2486. Veselinović Milka, Saravola, kotar Saravola, 2534. Vojnov Laza, Melenci,
2487. Veselinović Olga, Kikinda, kotar Kikinda, 2535. Vojnov Živka, Melenci,
2488. Veselinović Pera, Hihodoš, Tisa, 2536. Vorađanin Milan, Kikinda,
2489. Veselinović Pera, Kikinda, 2537. Vradalov Đula, Arač, kotar Stari Bečej,
2490. Veselinović Sever, Saravola, kotar Saravola, 2538. Vrbaški Pera, Turski Bečej,
2491. Veselinović Steva, Hihodoš, Tisa, 2539. Vrdaški Pera Sime, Turski Bečej,
2492. Vesin Maca, Crepaja, Pančevo, 2540. Vrdeljan Đura, Kikinda,
2493. Veskov Danica, Dragutinovac, kotar Turski Bečej 2541. Vrebanov Steva, Melenci,
2494. Veskov Đura, Kikinda, kotar Kikinda, 2542. Vrgović Pera, Vršac,
2495. Veskov Joca, Dragutinovac, Turski Bečej, 2543. Vrkgović Slavko, Dragutinovac, kotar Turski Bečej
2496. Veskov Marko, Dragutinovac, kotar Turski Bečej 2544. Vrtiprški Veselin, (2), Mokrin, kotar Mokrin,
2497. Veskov Obrad, Dragutinovac, kotar Turski Bečej 2545. Vrugić Taca, Gornji Elemir, kotar Gornji Elemir,
2498. Veskov Šandor, Dragutinovac, kotar Turski Bečej 2546. Vučetin Vasa i Todorov Paja, Tovariševo, kotar Novi
2499. Veskov Vlada, Dragutinovac, kotar Turski Bečej Sad
2500. Veščanski Živa, (2), Mokrin, kotar Mokrin, 2547. Vučković Ilija, BAN,
2501. Vidicki Aca, Kikinda, 2548. Vudrić Miloš, (2), Gornji Elemir, kotar Gornji
2502. Vidin Marko, Melenci, Elemir,
2503. Vidrić Jeca, (2), Gornji Elemir, kotar Gornji Elemir, 2549. Vudrić Miloš, Gornji Elemir, kotar Gornji Elemir,
2504. Vijakov Maksa, Turski Bečej, 2550. Vujackov Giga, Josepovo, kotar Josepovo,
2505. Vijatov Draga, Turski Bečej, 2551. Vujadinov Mita, Dragutinovac, kotar Turski Bečej
2506. Vijatov Dragutin, Turski Bečej, 2552. Vujanov Milan Milivoj, Melenci,
2507. Viletić Đoka, Mol, Palanka, 2553. Vujanov Milenko, Melenci,
2508. Viletin Vlada, Vršac, 2554. Vujanov Mita, Melenci,
2509. Viskalić Anđelka, Arač, kotar Stari Bečej, 2555. Vujanović Aleksa, Kikinda, kotar Kikinda,
2510. Višnjevićki Velizar, Crepaja, Pančevo, 2556. Vujatov Draga, udova, Turski Bečej,
2511. VKuletić Nerka, Palanka, 2557. Vujčić Nikola, Pančevo,
2512. Vladisavljević Vlada, Vršac, 2558. Vujičić Nikola, Pančevo,
2513. Vlahov Danica, Palanka, kotar Palanka, 2559. Vujičić Stevan, Pančevo,
2514. Vlahov Đurica, Josepovo, kotar Josepovo, 2560. Vujičin Miloš, Veliki Čanad,
2515. Vlahov Emila, Josepovo, kotar Josepovo, 2561. Vujić Šandor, Čoka,
2516. Vlahov Rada, Josepovo, kotar Josepovo, 2562. Vujić Teodor, Ban,
2517. Vlahov Roman, Josepovo, kotar Josepovo, 2563. Vujin Dragić, (3), Crna Bara, kotar Crna Bara,
2518. Vlahović Julka, Kikinda, 2564. Vujin Đoka, Crna Bara, kotar Crna Bara,
2519. Vlahović P., Dragutinovac, kotar Turski Bečej 2565. Vujin Mila, Mokrin, kotar Mokrin,
2520. Vlahović Vasa, Dragutinovac, kotar Turski Bečej 2566. Vujin Milan, Kikinda, kotar Kikinda,
2521. Vlainić Miša, Kikinda, 2567. Vujin Mita, Pančevo,
2522. Vlajić Jela, Pančevo, 2568. Vujin Mladen, Mokrin, kotar Mokrin,
2523. Vlajić Laza, Pančevo, 2569. Vujin Vaso, Kikinda,
2524. Vlajić Stevan, Pančevo, 2570. Vujkić Panta, Kikinda,
2525. Vlajkov Jova, Melenci, 2571. Vukadin Markov, Perlez, Veliki Bečkerek,
2526. Vlaović Milan, Kikinda, 2572. Vukašin Antun, Padej, kotar Padej-Čoka
2527. Vlaović Svetić, Novi Sad, grad, kotar Novi Sad 2573. Vukić Pera, Kikinda, kotar Kikinda,
2574. Vukić Slavko, Kikinda, kotar Kikinda,

2575. Vukmirov Svetozar, Vršac, 2616. Žarkov Joca, Turski Bečej,
2576. Vuković Simo, Karfalud, kotar Karfalud 2617. Žarulov Milan, Nemet, kotar Čenej,
2577. Vuković Stojan, Raktotoš (Tiloš),” 2618. Ženadov Marija, Palanka, kotar Palanka,
2578. Vuletić Branko, Palanka, 2619. Žepecan Joca, Nemet, kotar Čenej,
2579. Vuletin Antun, Veliki Čanad, 2620. Žijan Dušan, Kikinda,
2580. Vuletin Draginja, Palanka, kotar Palanka, 2621. Žijan Milan, Kikinda,
2581. Vuletin Stevan, Palanka, kotar Palanka, 2622. Žijan Mita, Kikinda,
2582. Vulić Nika, Melenci, 2623. Žikić Mladen, Mokrin, kotar Mokrin,
2583. Weiss N., Pančevo, 2624. Žikolin Momčilo, Crna Bara, kotar Crna Bara,
2584. Wekl E., Kikinda, 2625. Žiramov Pera, Mokrin, kotar Mokrin,
2585. Zamurović Vasa, (2), Kikinda, kotar Kikinda, 2626. Žiranov Svetozar, Mokrin, kotar Mokrin,
2586. Zarić Milan, Kikinda, 2627. Žirić Jula, Palanka, kotar Palanka,
2587. Zarina Julka, Vršac, 2628. Žirić Simo, Palanka, kotar Palanka,
2588. Zavišić Joca, Mokrin, kotar Mokrin, 2629. Žirić Živa, Kikinda,
2589. Zavišić Živa, Veliki Čanad, 2630. Žirilov Joca, Kikinda,
2590. Zavišin Bogoljub, Vršac, 2631. Živančev Anđelija, Dragutinovac, kotar Turski
2591. Završin Ljuba, Kikinda, Bečej
2592. Zazuk Ljuba, Srpski Kripur, kotar Srpski Kripur, 2632. Živančev Anđelija, Dragutinovac, Turski Bečej,
2593. Zecin Miloš, Palanka, kotar Palanka, 2633. Živankić Steva, Kikinda, kotar Kikinda,
2594. Zindanović Lazar, Šomberek, kotar Šomberek, 2634. Živanov Pero, Pančevo,
2595. Zindanović Miloš, Šomberek, kotar Šomberek, 2635. Živanović Đorđe, Pančevo,
2596. Zindanović Stojana, Šomberek, kotar Šomberek, 2636. Živanović Laza, Pavliš, Vršac,
2597. Zindinović, paroh, Beramend, kotar Beramend, 2637. Živanović Mita, Perlez, Veliki Bečkerek,
2598. Ziramov Milivoj, Mokrin, 2638. Živanović Mita, Perlez, Veliki Bečkerek,
2599. Ziranov Aksentije, Mokrin, 2639. Živanović Mito, Veliki Bečkerek,
2600. Zlatić Mleva, Pančevo, 2640. Živić Danica, Kikinda,
2601. Zoraborčeva Marija, udova, Temešvar, kotar Te- 2641. Živić Jefta, Sanad, kotar Sanad-Čoka
mišvar 2642. Živić Mihajlo, Kikinda, kotar Kikinda,
2602. Zorić Rakila, Bočar, Ban, 2643. Živić Tima, Palanka, kotar Palanka,
2603. Zorić Zorka, Arač, kotar Stari Bečej, 2644. Živkov Laza, Palanka, kotar Palanka,
2604. Zrnić Živan, Mokrin, 2645. Živkov Velimir, Tisataroš, kotar Tisataroš,
2605. Zuban Milan, Kikinda, 2646. Živnov Nika, (2), Kikinda, kotar Kikinda,
2606. Zuban Rade, Kikinda, 2647. Živojinov Smilja, Kikinda,
2607. Zuban Uroš, (2), Kikinda, kotar Kikinda, 2648. Žmidanović, paroh, Ban,
2608. Zuban Žarko, Kikinda, kotar Kikinda, 2649. Žujakov Branko, Palanka, kotar Palanka,
2609. Zubanov Laza, Kikinda, 2650. Žujakov Miloš, Palanka, kotar Palanka,
2610. Zubanović Mladen, Kikinda, 2651. Žujakov Stanimir, Palanka, kotar Palanka,
2611. Zukrpp Rerzso, Turski Bečej, 2652. Županski Stevo, Melenci,
2612. Zvekiš Mita, Melenci, 2653. Žurnjul Nikola, Pančevo,
2613. Žarić Ilija, Kikinda, kotar Kikinda, 2654. Žužulj Mita, Pančevo,
2614. Žarić Jefta, kovač, Mohač, kotar Mohač, 2655. Žužulj Radivoj, Pančevo,
2615. Žarić Milan, Mokrin, 2656. Žužulj Toša, Pančevo

Dr. sc. Anica Bilić, znanstvena savjetnica
Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti –
Centar za znanstveni rad Vinkovci
PRVI SVJETSKI RAT U STIHOVIMA

STJEPANA PETRIČIĆA, NEPOZNATOGA
HRVATSKOG VOJNIKA-PJESNIKA
Na korpusu dviju ratnih zbirki Zaplakalo zlato moje (Osijek, 1914.) i Boj-
no cvijeće (Vinkovci, 1915.) hrvatskoga vojnika-ratnika, vodnika 28. domo-
branske pukovnije i posve nepoznatoga pjesnika Stjepana Petričića iz Ivankova
pokraj Vinkovaca interpretirat ćemo uvjerenja, obmane i zablude s kojima je
hrvatski domobran, regrutiran iz redova seljaštva, stupio u Prvi svjetski rat te
oblikovao pučku perspektivu na Veliki rat. Potom ćemo promatrati pučki knji-
ževni fenomen u funkciji regeneriranja državne ideologije i glorificiranja ra-
tovanja prve, početne godine. Rekonstrukcija stanja na balkanskoj i galicijskoj
bojišnici 1914. i 1915. kroz književne reprezentacije omogućuje nam utvrditi
afirmativni prikaz junaka-vojnika kao mitskoga branitelja dobroga svijeta i
poretka te potvrditi „mit o iskustvu rata“ dok iskustvo života u slavonskoj po-
zadini pokazuje subverzivno djelovanje što je dovelo u pitanje pozitivno vred-
novanje ratnika i shvaćanje rata kao mogućnosti afirmacije te anticipiralo de-
heroizaciju i pospješilo slom tradicionalne figure ratnika-heroja već prvih dviju
godina Velikoga rata.
Ključne riječi: Prvi svjetski rat, Stjepan Petričić, ratne zbirke, pučko pjesništvo,
ratnik-heroj
Uvod
Govoriti o tome što književnost zna o Prvome svjetskom ratu na povijesnom i
arhivističkom skupu omogućeno je i olakšano zahvaljujući lingvističkom obratu,
što su ga počevši od 60-ih godina 20. stoljeća svojim promišljanjima inicirali, pro-
uzročili i provodili strukturalisti, semiotičari, poststrukturalisti i dekonstruktivisti,
poimence Michel Foucault, Hayden White, Dominic LaCapra i dr. Lingvistički
Prvi svjetski rat u stihovima Stjepana Petričića, Nepoznatoga... 365

obrat utjecao je na ozbiljno preispitivanje odnosa historiografije i književnosti što
je privilegiralo tekst i narativni sloj te naglasilo kako se historiografija referira na
ono što je zapisano da se dogodilo, dok ono što se uistinu dogodilo ostaje skriveno
pod krinkom počesto nedokučive istine, a znanje o njoj oblikovano je i prenošeno
jezikom te pohranjeno u tekstualnom svijetu – u dokumentima i arhivskoj građi,
usmenim i pisanim narativima te se disperzira kao „stvar višestruko filtrirana čita-
teljskog dojma“,1 multiplicira kao stvar promatrača ili označitelja i smješta između
fakcije i konstrukcije. Posebice su dragocjene lingvističke figuracije, književni i kul-
turni konstrukti ili ono što je zapisano da se dogodilo u vremenu kada je nestao hori-
zont sjećanja u kojemu su svjedoci još mogli potvrditi vjerodostojnost događaja u
obliku komunikacijskoga pamćenja, što se odnosilo na recentnu prošlost, a dijelili
su ga sa suvremenicima ili pak u obliku generacijskoga pamćenja koje je nestalo sa
svojim nositeljima tijekom triju do četiriju generacija, što izraženo u vremenskoj
kategoriji iznosi od 80 do 100 godina. Upravo stogodišnja distanca i obljetnič-
ka prigoda povodom su brojnih manifestacija koje obnavljaju sjećanja, propituju
što je ostalo u pamćenju tekstova i kulturnom pamćenju te utvrđuju što znamo
o Prvom svjetskom ratu. Što književnost zna o Prvom svjetskom ratu, odnosno
koje lingvističke figuracije sadrži i koje je konstrukcije oblikovala, propitat ćemo
na korpusu dviju nepročitanih, nezamijećenih ratnih zbirki Zaplakalo zlato moje
(Osijek, 1914.) i Bojno cvijeće (Vinkovci, 1915.) hrvatskoga vojnika-ratnika, vod-
nika 28. domobranske pukovnije i posve nepoznatoga pjesnika Stjepana Petričića
iz Ivankova pokraj Vinkovaca. U stihovima o prvoj ratnoj godini s Balkanskoga ra-
tišta i drugoj ratnoj godini s Istočnoga bojišta promatrat ćemo literarne reprezen-
tacije Prvoga svjetskog rata te interpretirati značenja, slike, vrijednosti, odnosno
semanteme, imageme i aksiologeme, potom emocije, uvjerenja, obmane i zablude
s kojima je hrvatski domobran, regrutiran iz redova seljaštva, stupio u Prvi svjetski
rat te oblikovao sliku s pučkom perspektivom na Veliki rat.
1. Petričićev književno-ratni diskurs

Petričićeva Hrvatska pjesma o austrijsko-srpskom ratu „Zaplakalo zlato moje“ od-
nosi se na početne vojne operacije na Balkanskom bojištu, otvorenu 12. kolovoza
1914., kada je Srbiju preko Drine sa zapada napala austrougarska vojska, u čijemu
je sastavu bio i pjesnik-očevidac. Bojno cvijeće donosi pjesme s iskustvima s Istoč-
noga bojišta i žestokim bitkama u Galiciji, mitskom mjestu stradanja hrvatskih
domobrana, koje je u Petričićevim stihovima mjesto velikih pobjeda i dokaziva-
nja hrvatskih ratnih sposobnosti, vještina i uspjeha. Druga ratna godina ne donosi
1
Vladimir Biti, Strano tijelo (pri)povijesti, Zagreb, 2000., str. 10.-11.

promjenu pučkoga pogleda iz žablje perspektive na Veliki rat s pozicije politički
neosviještena i neobaviještena subjekta, ali bilježi, uz izmjenu tonaliteta, postupni
proces demitologizacije heroja-ratnika.
Nastali u vihoru rata, Petričićevi tekstovi izgubljeni su u vrtlogu poslijeratnoga
vremena kao efemerni tekstovi jer im nepoznati autor, niska literarna kakvoća te
ratnički i austrofilski ideologemi vojnika s gubitničke, poražene strane nisu mogli
jamčiti budućnost za razliku, primjerice, od Krležine ratne lirike Pjesme I., II. i III.,
ratnih novela Hrvatski bog Mars, ratnih drama Galicija, U logoru i Vučjak te dnev-
ničke proze Davni dani, napisanih s vremenski odmaknute pozicije i bolje razmo-
trenim pogledom unazad te valoriziranih kao kanonskih tekstova pisca velikoga u
europskim razmjerima, zahvaljujući kojima su u kolektivnoj memoriji ostali trajno
prisutni hrvatski vojnici stradali u Galiciji, stratištu Prvoga svjetskoga rata, ostavši
zakopani u tuđoj zemlji te zaboravljeni i zanemareni u svojoj zemlji. Bili bi još veća
nepoznanica u hrvatskoj kolektivnoj svijesti da ih nije Krleža stavio u doživljajno
polje i pamćenje svojih tekstova. Zorni je primjer Stjepan Petričić, posve nepoznati
pjesnik na hrvatskom književnom polju te zaboravljeni ratnik na bojnom polju ne
samo bez aure slave i časti, nego i bez spomena te je ova obljetnica prigoda za vra-
ćanje barem maloga duga patnji i smrti onih koji su živjeli, stvarali i stradali prije
nas barem evociranjem imena i čitanjem nepročitanih tekstova o „onome što je
napisano da je bilo i da se zbilo“.
Fokusiran na referencijalnost u kojoj se poklapaju označitelj i označeno,
Petričićev je književni diskurs poprilično proziran, što olakšava promatranje
zrcalnoga suodnosa književne i neknjiževne ratne zbilje, odnosno odražavanje
izvantekstualnoga svijeta u tekstualnom. Budući da je svjetski rat neočekivano,
neuobičajeno, dotad neviđeno iskustvo, kao i život u pozadini, uočit ćemo kako
se Petričić nosi s izazovom njihovih književnih reprezentacija te ustvrditi kako
se priklonio patetičnom, trivijalnom diskursu2 koristeći stereotip ratnika-heroja,
ideologeme dominantne diskurzivne prakse, siloviti govor u kojemu su transpa-
rentni stavovi i emocije, a da bi podržao horizont očekivanja i bio prepoznat
i prihvaćen, podilazi ukusu široke čitateljske publike i koristi tradicionalistički
impostirane stihovane narative. Budući da Petričićev književni diskurs teži pre-
zentnosti, u njemu su lako iščitljive istine i zablude hrvatskoga domobrana u
Prvom svjetskom ratu i o njemu.
2
Sanjin Sorel, Svjetlana Janković-Paus, Diskurs emocija: proizvodnja zbilje?, u: Sanjin Sorel,
Svjetlana Janković-Paus, Nestanak linearnosti?, Filozofski fakultet Rijeka, Rijeka, 2012., str.
17.–31.

2. Glorifikacija rata i njegova reprezentacija slikom paradne svečanosti
U Hrvatskoj pjesmi o austrijsko-srpskom ratu „Zaplakalo zlato moje“ Stjepan Petri-
čić reprezentira rat „ušminkanom“ slikom parade i svečanosti u dekorativnoj maniri,
čime se uklopio u javni diskurs glorificiranja ratovanja na samom početku Velikoga
rata i uključio u aktualnu ratnu propagandu deklarativnom funkcijom regeneriranja
državne ideologije. Budući da je vrijeme od izbijanja rata do objave njegove književ-
ne reprezentacije kratko, svega nekoliko mjeseci u drugoj polovici 1914., možemo
navedenu pjesmu smatrati prigodnom, ratnom nastalom na terenu s neposrednim
frontalnim ratnim iskustvom te pozadinskim spisateljskim radom u intermecu iz-
među Balkanskoga i Istočnoga bojišta kada je Petričić došao na oporavak. Stoga je
slika rata u Petričićevoj ratnoj pjesmi iz prve ruke puna zabluda i obmana, ali i istina
pohranjenih u jeziku i jezičnim konstrukcijama, koje se nadaju interpretaciji.
Stihovi navedene pjesme Stjepana Petričića referiraju se na mobilizaciju vojnih
snaga i odlazak hrvatskih domobrana u rat koji, kao i sentimentalni naslov Zapla-
kalo zlato moje, reprezentiraju ispraćaj vojnika uz suze majki, sestara, supruga ili
djevojaka, usklike i ratne pokliče (Živio!, Živjela nam mila domovina!), cvijeće,
trobojke i darove koje im u ruke stavljaju sugrađani dok u špaliru prolaze ulicama
gradova i sela na putu da otvore vatru Balkanskoga bojišta:
Stare majke jabuke nam dijele,
Boga mole, ovako nam vele:
„Zbogom, djeco, svuda sretni bili,
I svojoj se kući povratili,
Svojoj seji, svojoj miloj majci,
Vjernoj ljubi i nejakoj djeci!
Evo vama lijepe kite cvijeća,
Nek vas ovo uvijek na nas sjeća!“3
Stihovi potvrđuju entuzijazam i euforično raspoloženje s kojim se cijeli svijet
brzopleto i gotovo iracionalno bacao u rat kao u veliku misiju s uvjerenjem da će ju
brzo i pobjedonosno okončati, ostvariti zadovoljštinu i izboriti se za svoje interese.
Petričićeva pjesma o austrijsko-srpskom ratnom sukobu, otvaranju Balkanskoga
bojišta i prebacivanju trupa preko Save, reprezentira prvu vojnu akciju kao sveča-
nost i slavlje:
Takim sjajem prijedjosmo i Savu
Baš u Bosnu u zemljicu slavnu,
3
Stjepan Petričić, Zaplakalo zlato moje…, Hrvatska pjesma o austrijsko-srpskom ratu, Osijek,
1914., str. 3.

Kuda čete njome marširaše,
I nas svuda lijepo dočekaše,
Sve sa cvijećem i sa tulipanom.
„Evo vama lijepe kite cvijeća,
Nek vas ovo uvijek na nas sjeća!“4
Secesijskom opremom u kojoj dominira cvijeće i vitice, grafički izgled Petričićeve
knjižice također pojačava svečani, ceremonijalni doživljaj početka rata i reprezentaci-
ju „gentelmentskoga“, starinskoga rata u koji se išlo sa zanosom i ušlo s euforijom. Na
semantičkom planu pjesnik bilježi nizanje pobjeda i ratni moral na visokom nivou
te napredovanje u neprijateljski prostor, odnosno čuje se militantni glas „onoga koji
pjeva“ nadajući se brzoj pobjedi i velikoj slavi. Petričić je 1914. oblikovao „ušminka-
nu“, svečanu sliku rata dočaranu paradom i špalirima s vojnim trubama, girlandama
secesijskih ruža i tulipana, što nikako nije u skladu s ratnom zbiljom koja je uslijedila
nakon mobilizacije kada su se našli na prvoj crti fronte na nišanu i pred bajunetom
u rovovskoj borbi i velikom pokolju Balkanskoga, potom i Istočnoga bojišta hrvat-
ski domobrani, regrutirani uglavnom iz redova seljaštva, najbrojnijega i najnižega u
društvenoj hijerarhiji. Petričić je oblikovao reprezentaciju recentne ratne zbilje bez
intelektualnoga napora s oportunističkoga stajališta u kratkom predahu između prve
crte bojišnice i pozadinske crte prve ratne godine. Slika rata iz pučke perspektive
maloga čovjeka potvrđuje entuzijazam i euforiju s kojim se svijet brzopleto survao i
strovalio u „veliku iskonsku katastrofu“5 20. stoljeća.
3. Zabluda o ograničenom opsegu „maloga lokalnoga balkanskog

zapleta“, o kratkoći ratovanja i pobjedonosnom ishodu
Podnaslov Hrvatska pjesma o austrijsko-srpskom ratu izrijekom potvrđuje kako
je vladalo uvjerenje da se radi o tek malom, kratkotrajnom sukobu dviju zaraćenih
strana na ograničenom prostoru koji će brzo i munjevito riješiti Srpanjsku krizu
bez naslućivanja da će taj „mali lokalni balkanski zaplet“6 uvući čovječanstvo u
dotad najveći rat sa 70 milijuna vojnika te prouzročiti prvo globalno krvoproliće
sa smrtnim stradanjem za 16,543.185 vojnika i civila te katastrofalnom devasta-
4
Stjepan Petričić, Zaplakalo zlato moje, str. 3.
5
George F. Kennan, citirano prema: Tomislav Sabljak, Hrvatska književnost i Prvi svjetski rat,
Kronika Zavoda za povijest hrvatske književnosti, kazališta i glazbe Hrvatske akademije znanosti i
umjetnosti u Zagrebu, god. XVI., br. 3., Zagreb, 2014., str. 7.
6
Davorin Rudolf, Lekcije Prvoga svjetskog rata, Adrias, Zbornik radova Zavoda za znanstveni i
umjetnički rad HAZU u Splitu, svezak 20., Zagreb – Split, 2014., str. 113.

cijom materijalnih dobara.7 Vjerovalo se da je sukob austrijskih i srpskih vojnih
snaga samo kratkoročna kaznena ratna operacija ograničenoga karaktera izazvana
slučajnim događajem krvave nedjelje 28. lipnja 1914. te je, primjerice, njemački car
i pruski kralj Wilim II. predvidio da će za okončanje te „periferne krize“ nastale
uslijed sarajevskoga atentata biti dostatno samo 48 sati, ali se, nažalost, itekako
preračunao jer je ta „periferna kriza“, pretvorivši se u globalni rat, trajala četiri go-
dine, 3 mjeseca i 14 dana.8 Brzo i munjevito bilo je samo objavljivanje rata između
zaraćenih strana, dvaju političko-vojnih saveza Centralnih sila i Antante, koje su
užurbano srljale u sâm rat, koji je bio dugotrajan i iscrpljujući, prava globalna ka-
tastrofa. Osim zablude da će se rat brzo okončati potpunim slomom Srbije za ne-
koliko dana, vjerovalo se u njegov pobjedonosan svršetak u korist Austro-Ugarske
i Centralnih sila što u pjesmi višekratno potvrđuje podizanjem borbenoga morala
klicanjem: Živila nam Austrija živila! Prožetost pjesničkoga teksta austrofilskim
ideologemima ukazuje na lojalnost, odanost hrvatskoga domobrana Austro-Ugar-
skoj Monarhiji. Kraj teksta ukrašen je grafičkim prikazom Atene, boginje praved-
noga rata, zaštitnice heroja koja im daje hrabrost i mudrost, u čemu prepoznaje-
mo aksiologeme toga „gentelmentskoga“, starinskoga rata, što je svojim početkom
označio kraj „dugoga 19. stoljeća“,9 pokopao „‘lijepu epohu’, razdoblja od stotinu
godina bez svjetskoga sukoba“10 te bio uvertira u „kratko 20. stoljeće“, najavivši ga
kao „stoljeće ratova“ s razmjerima kakvih do tada povijest nije poznavala.
4. Imagem Hrvata, vještih i neustrašivih ratnika

Imagem Hrvata kao vještih i neustrašivih ratnika, naslijeđen iz književne tra-
dicije i izvanknjiževne zbilje, preuzima i Stjepan Petričić te iznosi već stoljećima
7
Nevio Šetić, Svijet u stvarnosti svoje prve globalne zaraćenosti, Hrvatska revija, časopis Matice
hrvatske za književnost, umjetnost i kulturu življenja, br. 3., Zagreb, 2014., str. 13.
8
umjetnički rad HAZU u Splitu, Zagreb – Split, 2014., str. 107.
9
Eric John Hobsbawn sintagmom „dugo 19. stoljeće“ označava vrijeme od Francuske revolucije
1789. do Prvoga svjetskoga rata 1914., sintagmom „kratko 20. stoljeće“ vrijeme od kraja Prvoga
svjetskoga rata 1914. do pada komunističkih režima u Europi 1991.
Eric John Hobsbawn, Doba revolucije: Europa 1789. – 1848. (The Age of Revolution: Europe
1789. – 1848.), 1962., Doba kapitala: 1848. –1875. (The Age of Capital: 1848. – 1875.), 1975.,
Doba carstva: 1875. – 1914. (The Age of Empire: 1875. – 1914.), 1987., Doba ekstrema: kratko
dvadeseto stoljeće 1914. – 1991. (The Age of Extremes: The Short Twentieth Century, 1914. –
1991.), 1994.
10
umjetnički rad HAZU u Splitu, Zagreb – Split, 2014., str. 106.

ustaljenu samoprezentaciju u stihovima, obnovljenu novim ratnim iskustvima s
tek otvorena Balkanskoga bojišta:
Al hrvatska braća uvijek bila
Svud na glasu sa svojega čina,
Pa i ovdje provedoše bitku,
Koja jeste Hrvatskoj na diku.
Nek spominju sve hrvatske majke,
Da su sinke gojile junake.11
Stihovima revitalizira i književno osvježuje imagem Hrvata neustrašivih ratni-
ka i junaka u konkretnoj bitki na Balkanskom ratištu:
Puška puca, topovi štucaju,
Kugle zuje, granate tucaju.
Vedro nebo ne bijaše plavo,
Nit bih boje mogo nać’ zapravo,
Čisti uzduh sav se pokvario,
Domobranac mahom pomamio,
Ništ’ ne mari, nego naprijed juri,
Oko uha sve mu kugla zuji,
Granata mu smrtnu pjesmu pjeva,
A šrapnela vječni pokoj sprema.12
U Bojnom cvijeću autor donosi iskustva druge ratne godine s tek otvorena Istoč-
noga ratišta u Galiciji, gdje se našao kao vodnik 28. domobranske pješačke pukov-
nije u sastavu 42. domobranske pješačke divizije, poznatije kao Vražje divizije te
pjeva o ratnim podvizima i sukobima u kojima hrvatski domobrani iskušavaju svo-
je ratne vještine i potvrđuju borbene sposobnosti. Pridaje im aktersku ulogu vje-
štih i hrabrih ratnika, poslušnih časnicima i odanih Monarhiji te ponovno aktivira
opća mjesta što zazivaju prizvuk poznatoga i prepoznatoga te upućuju na stare pre-
dodžbe o hrvatskim ratnicima, sadržane u tekstovima s ratnom tematikom, pose-
bice književnim, fikcionalnim tekstovima koje su imagološki potentniji13 pa sadrže
drastičnije tvrdnje od nefikcionalnih tekstova. Uzgred spomenimo kako stereoti-
pizacija ne prikazuje činjenice o naciji, nego joj pripisuje karakteristične osobine
11
Stjepan Petričić, Zaplakalo zlato moje…, Hrvatska pjesma o austrijsko-srpskom ratu, Osijek,
1914., str. 8.
12
13
Davor Dukić, Dvije ilirske Turske: imagološki pogled na Novine i Danicu od 1835. do 1839.
godine, Kolo, časopis Matice hrvatske, god. XVI., br. 2., ljeto 2006., str. 249.

kao reprezentativne među kojima se ističu i ponavljaju one koje ju čine različitom
od drugih nacija. Imagem je posljedak nekoga fantazma, ideologije, utopije ili sna
o drugosti pa ne treba tražiti njegovu potvrdu u empirijskoj zbilji, nego u književ-
nokomunikacijskoj.14 Petričić imagem neustrašivih i vještih hrvatskih ratnika ne
opovrgava, niti propituje, nego potvrđuje kao općepoznat, prihvaćen i intertekstu-
alno ovjeren u književnoj tradiciji i dugom popisu tekstova ratne tematike. U dis-
kursnoj tradiciji takav je imagem općepoznato mjesto do kojega se došlo adjektivi-
zacijom i privilegiranjem atributa nad biti, ali ga stalno prati i njegova suprotnost
– hrvatski domobrani kao topovsko meso. Tragika njihova položaja i stradanja za
tuđe interese druga su strana medalje što upućuje na proturječnu podvojenost ima-
gema hrvatskih ratnika. Tijekom rata stari imagem ustupit će mjesto svojoj opreci
– topovskom mesu te će oprečni parnjaci tvoriti ambivalentan imaginarij. Imagem
Hrvata kao miroljubive, odane i poslušne nacije, koja nikada nije vodila osvajačke
ratove, samo samoobrambene ili one za tuđe interese, također donekle oponira
imagemu vojnički vještih Hrvata. Čitatelji, opskrbljeni narativnom inteligencijom
i hermeneutičkom kompetencijom, dešifrirat će u imagemu vještoga i neustraši-
voga ratnika Petričićevih stihova naivnost, poslušnost i prostodušnost hrvatskoga
domobrana, podanika habsburške krune, koji se spremno i bez propitivanja borio
za cara, kralja i domovinu kao pravni sljednik graničara, seljaka-ratnika, a uslijed
svoje nepismenosti, neupućenosti u politička i druga pitanja, fatalizma, dezorijen-
tiranosti i pasivnosti s društvene margine i dna. Isplivavši s dna u epicentar ratnoga
zbivanja na svjetsku pozornicu, odjednom je porastao u svojim očima osjetivši da
će sudjelovanjem u ratu kao plemenitoj i časnoj aktivnosti postati važan, potreban
i koristan čimbenik, mijenjati i promijeniti svijet te ostati upisan u svjetskoj po-
vjesnici kao heroj/junak, baš kao i Stjepan Petričić koji je u ratnom vihoru osjetio
potrebu dati svoj glas o ratnom iskustvu i nadati se vojnoj i pjesničkoj slavi.
Uz podizanje angažiranoga, militantnoga glasa u silovitom govoru te uz istica-
nje ideologema aktualnoga ratnog trenutka, stereotip ratnika-heroja pridaje Petri-
čićevu diskursu kvalifikaciju patetičnoga i trivijalnoga diskursa te manipulativnoga
govora jer je književni diskurs nabijen emocijama podignutim do patetike kako bi
učinkovito djelovao na recipijente i stvorio reprezentacije hrabrih i neustrašivih
ratnika-heroja u borbi za ideale. Osim toga, ideologijski diskursi prezentni su, a
kako je Petričićev književni diskurs podržavao prepoznatljivu figuru ratnika-he-
roja kao ponavljanjem ustaljeno opće mjesto i provodnu figuru ratničke književne
tradicije, njome želi poticajno djelovati na druge i utjecati na njihovu aksiološku
prosudbu s pozitivnim predznakom.
14
Daniel-Henri Pageaux, Od kulturnog imaginarija do imaginarnog, u: Davor Dukić, Zrinka
Blažević, Lahorka Plejić Poje, Ivana Brković (prir.), Kako vidimo strane zemlje: Uvod u imagologi-
ju, Srednja Europa, Zagreb, 2009., str. 131.

5. Pozitivno vrednovanje ratnika-heroja i shvaćanje rata kao časne
aktivnosti i mogućnosti afirmacije
U dignitetu hrvatskoga domobrana koji se s margine i dna Habsburške Monar-
hije diže da bi sudjelovao u okretanju kotača povijesti i pokretanju ratnoga vihora
možemo iščitati ratnu mitoizaciju: običan vojnik u ratu se uzdiže do mitskoga ju-
naka, čiju borbu opravdavaju ideali časti i slave, a koncept plemenite svrhe i žrtvo-
vanja za druge čini ju legitimnom i poželjnom. Idealizirana slika rata sa stereotipom
ratnika-heroja u funkciji je stvaranja imagema hrabrih i neustrašivih ratnika koji se
bore za ideale i uzvišene ciljeve te su po povratku u društvo uklopljeni, prihvaćeni
i potvrđeni, dapače, i proslavljeni. Idealiziranoj slici ratne zbilje te veličanju figure
ratnika-heroja pridonose stereotipi o ratu kao svetoj misiji s idealima časti i slave
na bojnom polju i ratnicima-herojima ili junacima koji će se proslaviti hrabrom
borbom i žrtvom za domovinu i više ciljeve.15
Plemenita svrha borbe za domovinu i obranu od neprijatelja opravdava bru-
talnost rata te možemo lako uvidjeti kako Petričić pozitivno vrednuje ratnika kao
heroja/junaka, a rat shvaća kao mogućnost društvene afirmacije. To potvrđuje i
svojim tradicionalnim ratnim stihovanim narativom o časnim i odanim vojnicima
koji odlaze u rat kao u veliku i plemenitu zajedničku misiju i časnu aktivnost s na-
dom da će hrabrom borbom i ratnim vještinama obraniti domovinu, po povratku
biti heroji ovjenčani ratnom slavom te ostati u kolektivnoj memoriji opjevani kao
junaci koji su pridonijeli sveopćem boljitku i napretku.
Povijesna je činjenica da je mladi naraštaj 1914. ušao sa zanosom, euforijom
i velikim očekivanjima u rat, s književnom potvrdom u Petričićevim stihovima.
U podlozi takva raspoloženja i atmosfere nalazi se „mit o iskustvu rata“, nastao
krajem 18. stoljeća za Francuske revolucije i početkom 19. stoljeća za protunapo-
leonskih ratova prema istraživanjima povjesničara Georga L. Mossea.16 Naime,
glorifikacija rata i veličanje muškarca-ratnika kulminirala je 1914. kao posljedi-
ca „mita o iskustvu rata“. Pozitivno vrednovanje rata i ratnika, isticanje ratničkih
vještina i borbenih sposobnosti proizlazi iz spremnosti dragovoljaca da se bore za
građanske, domoljubne i nacionalne ideale te iz želje za potvrdom ideala muškosti.
„Mit o iskustvu rata“ legitimira rat kao važan događaj, svetu misiju, plemenitu i
časnu aktivnost s veličanjem ratničkoga muškog ideala. Ratnik se glorificira zbog
spremnosti, hrabrosti, izdržljivosti i sposobnosti da se izbori za više ciljeve i ideale.
15
Jakov Jukić, Društvo, rat i religija, Društvena istraživanja, časopis za opća društvena pitanja,
god. 3., br. 2.-3. (10.-11.), Zagreb, 1994., str. 184.
16
George L. Mosse, Fallen Soldiers: Reshaping the Memory od the World Wars, Oxford, 1991., p.
4.-16.

Muški svijet, rezerviran za podvige, ne zazire od ratnih strahota, stradanja i nasilja,
nego želju za dokazivanjem na bojnom polju i afirmacijom opravdava idealima i
višim ciljevima svoje borbe.
Ratnički muški ideal imao je svoju višestoljetnu tradiciju na prostoru s koje-
ga Petričić odlazi u rat. Na granici Habsburške Monarhije i Osmanskoga Carstva
ratni su sukobi trajali od 16. do 19. stoljeća, a posebice na prostoru Vojne grani-
ce (Militärgrenze), militarizirane i centralizirane tampon-zone uz Savu, zapravo
najjeftinije, otvorene vojarne u Europi, koja je permanentno regrutirala seljake-rat-
nike, a oni o svom kruhu i u svom ruhu bili u stanju borbene gotovosti „od svo-
je 16. do 60. godine”.17 Na tom se prostoru muški ideal očitovao patrijarhalnom,
vojničkom i ideološkom retorikom. Petričić i njegovi domobrani regrutirani su iz
redova graničarskih obiteljskih zadruga, uglavnom seljačkoga socijalnog statusa sa
slavonskoga prostora. Potomci graničarskih predaka sljednici su već oblikovana
tipa seljaka-ratnika, graničara/krajišnika, koji se, odgojen u strogoj vojničkoj dis-
ciplini i slijepoj poslušnosti, odano i bez propitivanja pokoravao carskom i kraljev-
skom autoritetu te potvrđivao austrofilske ideologeme. Tomu treba pridodati da
je društveni identitet hrvatskih domobrana 28. domobranske pukovnije, regruti-
ranih uglavnom iz sloja seljaštva, određen pučkom kulturom, a socijalni identitet
niskim stupnjem obrazovanja i poljoprivrednom djelatnošću, što im onemogućuje
razumjeti politički i društveni kontekst Austro-Ugarske te stoga očituju fatalizam,
inferiornost i pasivnost. Mobilizacija ih ispunja ponosom, a ratni poziv obmanjuje
nadom da će, davši svoj obol obrani vladajućega društvenoga i političkoga poretka,
imati prigodu izboriti se za bolji položaj u društvu te kao pobjednici mogu računa-
ti da će participirati u slavi. Pozitivno vrednovanje ratnika-heroja i shvaćanje rata
kao mogućnosti afirmacije bili su velika zabluda jer ratna stvarnost bila je drukčija
od samoobmane koju je donio brzopleti ulazak u rat. Rat je u Petričićevim pučkim
pjesmama predočen kao muško rodno iskustvo u kojemu sudjeluju ratnici junaci/
heroji, dok o zabušantima/oklijevalima, kukavicama, dezerterima i žrtvama nema
ni spomena.18 Opjevani su samo vrijedni spomena – ratnici-heroji, u čemu prepo-
znajemo aksiologeme proizišle iz mitologizacije rata i utopije.
6. Književna reprezentacija bojišnice: starinski, „gentlementski“ rat

i „boj makina“ = enorman broj smrtno stradalih i ranjenih
Afirmativni prikaz junaka kao mitskih branitelja dobroga svijeta i poretka po-
tvrđuje popis časnika i podčasnika 28. pješačke pukovnije te stihovi s Balkanskoga
17
Trpimir Macan, Povijest hrvatskoga naroda, Nakladni zavod Matice hrvatske i Školska knjiga,
Zagreb, 1992., str. 234.
18
Peter Sloterdijk, Vojni cinizam, u: Evropski diskurs rata, Beograd, 1995., str. 174.

bojišta koji potvrdno korespondiraju s povijesnim podatkom o junačkom držanju
časničkoga kadra:
Cijelim putem granate nas praše,
Bog poživi oficire naše!
Golom sabljom u desnici ruci
Lete naprijed kao gladni vuci.
Najspretnija tu bijaše ptica
Imenom je Šandor Tapavica,
On prodiči oficire svuda,
Čujte braćo nečuvena čuda!
Momčad vidi primjer oficira,
Jedan drugom „Naprijed!“ komandira.19
Petričić kao pjesnik-očevidac s prve crte bojišnice nastojao je fiksirati u književ-
nom pamćenju događaje, časnike, podčasnike i domobrane 28. pješačke pukovnije
stradale na Istočnom bojištu, u Galiciji te ih poimence navodi s pripadajućim im
činovima: pukovnik Šimunović, potpukovnici Petrović, Pandić i Loky, poručnik
Maller, natporučnici Ivakić,20 Dragutin Somogji, Bertić, Peršić, Fraj, Gjula Foder,
Felger, Marut, kapetan Vakanetz, satnici Falcione, Bela Rosinac, Teodor Biljčević,
Schmaus, zapovjednik Schredl, liječnik Bartol Piller, doktor Racer i podčasnici Mi-
šin, Radeki, Fogadić, Pavlović, Savo Žarić, Tadija Babić, Iso Čodanović, Kesegić,
Filaković, Kolesarić, Kojović, Vinković, desetnik Martin Ružić i Lazo Branković,
Jung, Golub, narednik Petrović, domobrani Martin Lenić, Tucaković, Kopilović,
razvodnici Petar Vrcibradić i Ivan Somogji.
Na uopćenoj razini možemo zaključiti kako je junak kao mitski branitelj do-
broga svijeta i poretka poražen u rovovskom ratu te, izgubivši auru časti, pokopan
skupa sa svojim ratničkim idealima, što potvrđuje enormno veliki broj poginulih,
ranjenih i oboljelih ratnika, žrtava i stradalnika Prvoga svjetskog rata: 21,228.813
ranjenih i 16,543.185 usmrćenih vojnika i civila, među kojima je oko 190.000 mr-
tvih hrvatskih vojnika.21 Petričićev popis žrtava potvrđuje povijesnu činjenicu da
19
20
Podatak potvrđuje da se radi o Rudolfu Ivakiću, rođenom u Vinkovcima 6. travnja 1880. Otac
mu je tesar Mijo, a majka Njemica Magdalena Meihofer s kojom je imao sedmero djece: Rudolf
(6. travnja 1880. – 1915. poginuo na ruskom bojištu), Mato (2. 1882. – 31. 3. 1882.), Josip (Pepa)
(1883.), Ričika (1885.), Marija (18. 6. 1886.), Antun (1888. – 20. 2. 1888.) i Franjo (1892. – 26. 9.
1892.). Mijin brat Matija djed je Jozi Ivakiću, hrvatskom književniku i kazališnom redatelju.
21
Nevio Šetić, Svijet u stvarnosti svoje prve globalne zaraćenosti, Hrvatska revija, časopis Matice
hrvatske za književnost, umjetnost i kulturu življenja, br. 3., Zagreb, 2014., str. 13.

su časnici i podčasnici, pokazujući junaštvo vlastitim primjerom, smrtno stradavali
u prvim borbenim redovima u velikom broju jer su primjenjivali zastarjele strateš-
ke metode starinskoga, „gentlementskoga“, posebice je taktika juriša bila neučin-
kovita i ubojita zbog razorna oružja, nastala u krvavoj industriji što se prvi put u
povijesti ratovanja pokrenula i primijenila stvorivši posve drukčije, nove uvjete me-
haničkoga i modernoga ratovanja,22 prouzročivši enorman broj smrtno stradalih i
ranjenih te dovela do promjene u načinu ratovanja, što je vojno obrazovan Miro-
slav Krleža eksplicirao riječima: „boj ljudi XX. stoljeća je boj makina“.23 Na prvoj
crti fronte u rovovskom ratu hrvatskim domobranima ratna sreća posve je okrenu-
la leđa, a razorna ratna „mašinerija“, uperena u njihova prsa, rušila i srušila ratničke
ideale, militantni duh, snagu i borbeni moral, ratu oduzela auru časti, a ratnicima
priskrbila traumu rata, traumu tijela i psihe, tzv. jurišnu bolest (PTSP), ali i traumu
maskuliniteta budući da je koncepcija ratnika-heroja uništena, a ratnik pretvoren u
topovsko meso. Na prvoj crti bojišnice, u krvavoj je klaonici rovovske borbe ranjena,
osakaćena, žrtvovana i naposljetku poražena muškost, ali ni pozadinska situacija
nije bila bolja. Muški svijet podviga postao je svijet poraza, heroika se pretvorila u
tragiku, ali vodnik 28. domobranske pukovnije Stjepan Petričić 1914. i početkom
1915., unatoč neposrednom frontalnom iskustvu rata na vlastitoj koži, još vjeruje
u mogućnost herojskoga postignuća i društvenoga promaknuća. Tek će ga poza-
dinska strana rata 1915. osvijestiti i uvjeriti da je koncepcija ratnika-heroja iznevje-
rena i da će se borba s ratišta premjestiti u pozadinu i nastaviti kao borba spolova te
obilježiti cijelo 20. stoljeće.
7. Književna reprezentacija pozadine: demitologizacija „mita

o ratnom iskustvu“, detronizacija ratnika-heroja i subverzivno
djelovanje žena u pozadini
Stjepan Petričić u Bojnom cvijeću donosi književne reprezentacije hrvatske fron-
talne i pozadinske strane iz druge godine ratovanja. Našavši se u ratnom vrtlogu po
cijenu vlastita života, izgubljena zdravlja provodi život u pozadini na rekonvales-
cenciji, odakle je i pogled na frontalnu stranu rata drukčiji, a spoznaje o pozadinskoj
strani života novina, upravo gorko otkriće. Dok je Petričić ratovanje književno re-
prezentirao slikom paradne svečanosti i časne borbe, a hrvatske domobrane i časni-
ke prikazao afirmativno kao branitelje postojećega poretka i borce za bolji svijet te
ih glorificirao kao ratnike-heroje, dotle je demaskirao subverzivno djelovanje žena
22
U bitki na Sommi 1916. Britanci su prvi upotrijebili tenkove obilježivši početak modernoga
ratovanja.
23
Miroslav Krleža, Ratne teme, Sarajevo, 1983., str. 26.

u pozadini koje je utjecalo, uz ostalo, na detronizaciju figure heroja-ratnika. Kada
nam se njegov diskurs učinio odviše opterećen austrofilskim ideologemima i mili-
tantnim poklicima, pjesma Djelovanje potpore u Slavoniji, posljednja u zbirci Bojno
cvijeće, iznenađuje društvenom osjetljivošću i kritičkom oštricom, kojom zasijeca u
bolesno društveno tkivo zbog čega su mu tri stranice teksta cenzurirane, ali i ono
što je ostalo, dovoljno je da pokaže patologiju pozadinskoga života. Osim toga,
cenzuriranje triju stranica potvrđuje da je književna riječ bila čitana, učinkovita i
performativna te zbog toga i kontrolirana. Budući da je posjedovala moć javnoga
medija i propagandnu ulogu, prolazila je filtar društvenoga mehanizma cenzure na
osjetljivim i tabuiranim temama te problemima društvene anomalije, seksualnosti i
patologije obitelji koje je Petričić satirom markirao, a cenzura zaplijenila onemogu-
ćivši objavljivanje. Upravo nas zagolica znatiželja zbog još jednoga djela Tri druge
o ratu, o kojemu piše u predgovoru Bojnoga cvijeća, gdje pozitivističkom praksom
legitimira svoj identitet vojnika i pisca, ali, nažalost, navedenoj knjizi nismo dosad
ušli u trag. Naslov Tri druge o ratu puno obećava najavivši još jedan prilog ženskom
pogledu te njihovu udjelu u hrvatskoj pozadinskoj strani Velikoga rata.
Unatoč teškom materijalnom stanju, oskudici i krajnjoj bijedi uslijed ratovanja,
pojedine su snaše zaboravile na jad svojih muževa i glad svoje djece te su znale dati
oduška svome hedonizmu i priuštiti si pokoji dan raspojasana, raskalašena života,
o kakvom piše Stjepan Petričić u Bojnom cvijeću druge ratne godine u pjesmi Djelo-
vanje potpore u Slavoniji. Kako su imale pravo na ratnu potporu, s dobivenim nov-
cem u rukama pohitale bi ususret ovozemaljskim užitcima, koji imaju svoju cijenu:
Sada može opet po varoši,
Da se snajka nedjelom tetoši
I pijucka pivo i rakiju,
Pa si nađe koju mušteriju…
Pet su dana u Osijeku bile,
Dokle nisu novce potrošile.
Soba skupa, a svega je rada
Onom platit, s kim se noću draga.24
Stihovi potvrđuju dihotomnu sliku bojišnice i pozadine, naime, Prvi svjetski rat
bio je posljednji rat svjetskih razmjera s razgraničenjem ratišta i pozadine. U Petri-
čićevoj književnoj reprezentaciji frontalna i pozadinska strana rata suprotstavljene
su, a rodni identiteti i tradicionalni rodni koncepti ozbiljno uzdrmani. Junaštvu,
časti, ratničkim idealima, stradanju i smrti ratnika na bojišnici suprotstavljen je
24
Stjepan Petričić, Bojno cvijeće, str. 44.

razuzdani, korumpirani život pozadine. Pri tome se na ispitu i kušnji našao vojnič-
ki i rodni diskurs jer je dio žena detronizirao tradicionalnu figuru ratnika-heroja
ne pružajući potrebnu podršku iz pozadine, gdje su trebale preuzeti dominantnu
ulogu i muške poslove, nego su se odale razuzdanom, hedonističkom životu, izne-
vjerivši očekivanja obitelji.
Zapravo, u Prvom svjetskom ratu ni žene ni ratnici nisu s uspjehom položili is-
pit. Iskustva na prvoj crti fronte balkanskoga i istočno-galicijskoga ratišta ne samo
da su dovela u pitanje muški princip snage i osvajanja sa simbolima mača i slave,
nego ih porazila pretvorivši podvige u poraze obostrano – i na strani gubitnika
i na strani pobjednika, i na ratištu i u pozadini. Dio žena u pozadini iznevjerio
je simbole doma, muža i djece potvrdivši princip slabosti i druge prigovore pote-
kle iz mizogene retorike. Petričićev vojnički diskurs inzistira na tradicionalnom
idealnom muškarcu-vojniku punom samokontrole i samodiscipline, glorificira
ratnika-heroja u stanju borbene gotovosti. Naime, ratna zbilja potiče mačističku
reprezentaciju crpljenu iz patrijarhalnoga modela moći. Rodni diskurs u patrijar-
hatu pozadine poništava svrhu heroizma i ratničkih ideala, ali i ideal muževnosti.
Egoistične žene, sklone grijehu i hedonizmu, subverzivnim djelovanjem u poza-
dini obezvrijedile su napore ratnika poništavajući njihova postignuća na ratištu
te pretvarajući u pakao njihov povratak u pozadinski život, potom i u poslijeratni
život, a pozadinu u ne-herojski, traumatičan prostor na kojemu se nastavlja borba
između spolova. Petričićeva pjesma Djelovanje potpore u Slavoniji daje naslutiti već
1915. da svršetak ratnoga pohoda bez obzira na ishod neće donijeti heroje niti će
ih društvo ovjenčati slavom, nego prezreti te prouzročiti degradaciju maskulinite-
ta. Petričić stihovima iz 1915. anticipira ratnu deheroizaciju sa slomom tradicio-
nalne figure ratnika-heroja, demitologizaciju „mita o ratnom iskustvu“, ali i ozbilj-
nu ugroženost (nad)moćnoga ili (ne)moćnog položaja muškarca te redefiniranje
rodnih uloga i obrazaca u poratnom društvu. Skinuvši vojnu odoru, muškost će se
pojaviti u kicoškom odijelu, preodjenuta u figuru dendyja, kako bi ugroženi mas-
kulinitet mogao izdržati pritisak novih izazova poratnoga vremena koje „dobro
zna da je (nad)moć muškog roda zapravo još jedna obmana, još jedna nostalgična
utopija koja se može obistiniti samo u prividu.“25 Ratna je katastrofa pretumbala
red i pomaknula s mjesta sve dotadašnje prakse pa tako i muško-žensku raspodjelu
moći i uloga stavivši oružje u muške ruke, a oruđe i poslove rezervirane za muš-
karce u ženske ruke. Petričić se u Bojnom cvijeću referirao samo na subverzivno
djelovanje žena hedonističke orijentacije te ne spominje žene samoaktualizacijske
i konvencionalne (tradicionalne) vrijednosne orijentacije, koje su u pozadinskom
25
Tatjana Rosić, Melanholija i muškost: ratno iskustvo kao rodno iskustvo, Sarajevske sveske, br.
43. – 44., Sarajevo, 2014., str. 176.

životu zauzele pozicije odsutnih muškaraca te su dokazavši se sposobnima preuzele
ekonomski teret rata, a nakon rata svoju sudbinu u svoje ruke, o čemu možda piše
u nedostupnoj nam knjizi obećavajućega naslova Tri druge o ratu. Nakon Prvoga
svjetskoga rata ništa više nije moglo biti kao prije, ali se značenje frazema praktici-
rana na ratištu, „komu opanci, komu obojci“26 prenijelo na podjelu rodnih obraza-
ca i uloga u poslijeratnom društvu.
Zaključak
Ratom degradirana i detronizirana figura heroja-ratnika ostala je u pamćenju
nepročitanih tekstova pjesnika Stjepana Petričića, a recepcijski zaborav pospješili
su patetični, trivijalni diskurs, anakrona poetika, militaristički glas, ideološki učin-
ci, koji su bili proskribirani u poslijeratnoj dominantnoj diskursivnoj ideologijskoj
praksi. Nijema i anonimna strategija prizivanja zaborava aktivirala je koncepciju
bezimenih junaka kojoj je priključila žrtve i stradalnike Prvoga svjetskoga rata,
među njima hrvatske vojnike i vodnika Stjepana Petričića, koji je tek jedan od 70
milijuna vojnika u Prvom svjetskom ratu. Njegove smo recepcijski zaboravljene
tekstove potražili u labirintu sjećanja, izložene stogodišnjoj latenciji, izvukli iz faze
mirovanja te pročitali u povodu obljetničkoga podsjećanja na „ono što je ostalo za-
pisano da se dogodilo“ u Prvom svjetskom ratu i propitivanja što književni tekstovi
znaju o Velikom ratu te zaključili kako je u njegovoj koloni smrti ratna mašinerija
porazila figuru ratnika-heroja pretvorivši ga u topovsko meso.
IZVORI
 Stjepan Petričić, Zaplakalo zlato moje…, Hrvatska pjesma o austrijsko-srpskom ratu,
Osijek, 1914.
 Stjepan Petričić, Bojno cvijeće, Vinkovci, 1915.
LITERATURA
 Biti, Vladimir, Strano tijelo (pri)povijesti, Zagreb, 2000.
 Prvi svjetski rat, Tema broja, Hrvatska revija, časopis Matice hrvatske za književnost,
umjetnost i kulturu življenja, br. 3., Zagreb, 2014.
 Jukić, Jakov, Društvo, rat i religija, Društvena istraživanja, časopis za opća društvena
pitanja, god. 3., br. 2. – 3. (10. – 11.), Zagreb, 1994., str. 165.–189.
26
„komu opanci, komu obojci = nekom jedno, nekom drugo, kako ispadne“
Mira Menac-Mihalić, Frazeologija novoštokavskih ikavskih govora u Hrvatskoj, Institut za hrvatski
jezik i jezikoslovlje, Školska knjiga, Zagreb, 2005., str. 256.

 Krleža, Miroslav, Ratne teme, Sarajevo, 1983.
 Macan, Trpimir, Povijest hrvatskoga naroda, Nakladni zavod Matice hrvatske i Škol-
ska knjiga, Zagreb, 1992.
 Mosse, George L., Fallen Soldiers: Reshaping the Memory od the World Wars, Oxford,
1991.
 Rosić, Tatjana, Melanholija i muškost: ratno iskustvo kao rodno iskustvo, Sarajevske
sveske, br. 43. – 44., Sarajevo, 2014., str. 167.–181.
 Rudolf, Davorin, Lekcije Prvoga svjetskog rata, Adrias, Zbornik radova Zavoda za
znanstveni i umjetnički rad HAZU u Splitu, svezak 20., Zagreb – Split, 2014., str.
105.–116.
 Sabljak, Tomislav, Hrvatska književnost i Prvi svjetski rat, Kronika Zavoda za povijest
hrvatske književnosti, kazališta i glazbe Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti u
Zagrebu, god. XVI., br. 3., Zagreb, 2014., str. 7.–10.
 Sorel, Sanjin, Janković-Paus, Svjetlana, Nestanak linearnosti?, Filozofski fakultet Rije-
ka, Rijeka, 2012.
 Sloterdijk, Peter, Vojni cinizam, u: Evropski diskurs rata, Beograd, 1995.
 Šetić, Nevio, Svijet u stvarnosti svoje prve globalne zaraćenosti, Hrvatska revija, časo-
pis Matice hrvatske za književnost, umjetnost i kulturu življenja, br. 3., Zagreb, 2014.,
str. 4.–13.
SUMMARY
The paper sets out from a corpus of two volumes of war poetry, Zaplakalo zlato moje
(Osijek, 1914) and Bojno cvijeće (Vinkovci, 1915), by a completely anonymous poet
Stjepan Petričić of Ivankovo, a Croatian soldier, Corporal with the 28th Home Guard
Regiment, to interpret the convictions, delusions and deceptions which led an average
Croatian member of the Home Guard recruited from the peasantry to join World War I,
and shaped the civic perspective on the Great War.
We then observe the phenomenon of civic literature in its function of regenerating state
ideology and glorification of the War in its initial, first year. A reconstruction of the state-
of-affairs on the Balkan and Galician front in 1914 and 1915 through their literary
interpretations enables us to establish an affirmative representation of the hero-soldier as
a mythic defender of the good world and order and to confirm the “myth of the experience
of war”, while the experience of life back in Slavonia indicates a subversive action, which
throws in question the positive evaluation of the warrior and the interpretation of war
as an opportunity for personal affirmation, thus anticipating a “de-heroisation” and
fostering the collapse of the traditional figure of warrior-hero as early as in the first two
years of the Great War.

Ivica Ćosić Bukvin
Vrbanja
RAT VIEN OČIMA

SUDIONIKA 1914. – 1918.
O velikoj većini povijesnih događanja svjedoče ili su svjedočila samo pozvana
lica koja su u njima i odigrala svoje životne priče, bilo stvarnim udjelom ili
poneki puta i lažnim, tj. događaj ili osoba u njima su prikazani netočno. Tako
su proslavljeni političari, diplomati, vojskovođe, intelektualci, pripadnici klera
ili visoko rangirani društveno aktivni pojedinci kreirali povijest svojim izjava-
ma ili svjedočenjima očevidaca, koja su dospijevala u javnost putem predaje ili
pisanih dokumenata te je na taj način pučanstvo bilo upoznato s proteklim do-
gađanjima koje su prenosioci vijesti kreirali pozitivno ili negativno, ovisno o nji-
hovu nahođenju ili direktivi „odozgo“, tj. trenutnim potrebama ovoga ili onoga
društvenog etablišmenta. Rijetko je o nečemu povijesnome svjedočio (možda
osim u kakvome sudskom procesu) običan čovjek ili puk koji je često puta iznio
na svojim plećima to vojno-političko ili društveno događanje. Stoga će autor
ovdje iznijeti nekoliko zabilježenih pogleda običnih pučana (u ovom slučaju
uglavnom vojnika) na njihovo viđenje i udjel u događanjima tijekom Prvoga
svjetskog rata. Pokušat će zapisima običnih vojnika Austro-Ugarske Monarhije
i direktnih svjedoka ratnih događanja prikazati što su oni mislili i na koji način
su razmišljali: o atentatu na prijestolonasljednika Ferdinanda, o pohodu na
Srbiju 1914. godine te vojnama na istočnome bojištu, tj. bitkama u Galiciji,
zatim o bitkama u brdovitim Karpatima te na talijanskoj bojišnici, tj. na Soči
i Pijavi i potom o kolopletnoj završnici krvavoga ratnog pira koji je 1918. doveo
do raspada stoljetne podunavske Habsburške Monarhije.
Ključne riječi: Prvi svjetski rat, memoarska proza, atentat u Sarajevu, srbi-
jansko bojište, galicijsko bojište, talijansko bojište.
Uvod i razrada
Da selo živi svojim uobičajenim gospodarsko-kulturnim životom kakvim je na-
učilo i živjeti unazad skoro pola stoljeća prije početka rata, te s tim i na završetku
jednoga povijesnog razdoblja na prostoru Slavonije i Srijema (1870. – 1914.), go-
Rat viđen očima sudionika 1914. – 1918. 381

vori nam i lijepo sročena pozivnica za izuzetno događanje u selu Vrbanji koja glasi:
Častimo se pozvati Vaše gospodstvo s cij. obitelju, dne 15. veljače 1914. u 8 sati na
večer u prostorije „Vida Mudrovčića“ na koncerat hrv. pjevačkog tamb. društva
„Relković“ iz Vinkovaca. Pristup imadu samo pozvani. Klub „Sloga“ Vrbanja.
Koncert je održan uz 4 tamburaške izvedbe, zatim 4 izvedbe muškoga pjevačkog
zbora te s plesom poslije službenoga dijela programa.1
Atentatom u Sarajevu na prijestolonasljednika Austro-Ugarske Monarhije
nadvojvodu Franju Ferdinanda 28. lipnja 1914. od strane pripadnika „Mlade Bo-
sne“ završeno je jedno mirno i napredno povijesno razdoblje u Europi koje je tra-
jalo preko 40 godina. Završeno je bilo i jedno povijesno razdoblje Europe i Svijeta,
te poglavito starih carstava Austrije, Njemačke, Rusije i Turske.
Slavko Pavičić, i sam sudionik rata, piše da se, proučavajući razdoblje prije Prvo-
ga svjetskog rata i njegove uzroke, može doći do zaključka kako se … uzroci Prvog
svjetskog rata moraju dijeliti na vanjske, koji su doveli izravno do rata, i unutrašnje
dublje razloge. Vanjski razlozi ili izravni povod ratu bio je atentat srpskoga fanatika
Gavrila Principa na prijestolonasljednika Franju Ferdinanda 28. lipnja 1914. Ali
da do rata dođe odlučeno je prije na drugoj strani. Jer su Francuzi nakon teškog poraza
u francusko-njemačkom ratu (1871.) stalno dušom, srcem i materijalno išli samo za
jednim ciljem: za odmazdom. Francuzi od 1890-ih stvaraju razne saveze u svrhu
stvaranja bloka protiv Njemačke. Tako godine 1892. dolazi do rusko-francuskoga
vojnog sporazuma, zatim godine 1906. stvaraju s Engleskom „entente cordiale“
koji je nadopunjen i englesko-belgijskim ugovorom. Tako su političke pripreme
uglavnom bile obavljene te se radilo na materijalnom i vojnom planu za možebitni
sukob 1915. ili 1916. godine.1
Spomenica vrbanjske župe, koju je u to vrijeme vodio svećenik Petar Hrga, veo-
ma vjerno opisuje događaje s početka rata te 1914. godine: Godine 1914. u srpnju
započima svjetski rat, 26. srpnja 1914. dođe u selo mjesna vojna komanda. Nastani se
u kući zadruge Dement-Pepini. Treći dan navečer upada silna kolona iz Srijema. Sti-
gnu proviant oficiri, rekviriraju volove za vojsku. Živežne namirnice skočiše tako da
je vojska plaćala žive vage 4 kr. čudi se sve selo. Kolone traže sijeno, ljudi ne znadu šta
će da traže. Pojavi se redovita vojska, praški kor iz Češke, dođe prvi sjajno opremljen i
bogato. Stiže i tren crvenog križa sve novo, kola krasna, konji živi, momci oduševljeni.
Sve to ide ko u svatove. Nitko i ne sluti kako će se sve to otegnuti. Kolodvor vrbanjski
postao je glavna prometna štacija Vinkovci - Brčka. Brčka je bila ishodna točka za Sr-
biju, na zloglasni „crni vrh“ – groblje Hrvata. Vrbanja je bila glavna štacija za kolone
1
Slavko Pavičić, Hrvatska ratna i vojna poviest. Zagreb, 1943., str. 241.

i provenijant. Zato su se i naše žene upustile u trgovinu. Topove smo prvi put čuli 12.
8. 1914. godine oko pol noći, to je bila senzacija prve vrsti. Od tada su se širile koje
kakve bajoslovne vijesti. Svijet je najviše raspravljao kako stradaju Srbi i truju bunare.
Prvi vojnici koji su došli nisu znali zapravo gdje su ? Kod mene prenoćio jedan pukov-
nik topnički, a njegov momak pita: jesul srbi u onoj drugoj ulici ? On siromah mislio
da je već na bojnom polju. Prvi poraz Rusa u Galiciji djelovao je na naše selo - osobito,
kada je zvono oglasilo službu božju u zahvalu naše pobjede – kao da je rat gotov.
Međutim su se počeli otrežnjivat kad su naši uzmaknuli iz Srbije. Naš čovjek to nije
mogao pojmiti, da Careva vojska mora iz Srbije pobjeći. Kasnije kad su naši ponovno
ušli u Srbiju, malo im je bilo lakše. Kad su drugi put naši morali bježat iz Srbije onda
je naš čovjek ohladio, sad je počeo drukčije misliti. Nije više vjerovao vijestima u koji-
ma je se govorilo o našim pobjedama. Vojska je bila u Vrbanji do 1915. godine. Kroz
ovo vrijeme bili su moji župljani kao na kušnji. Dali će soldateska uzdrmati njegov
moral. Dugogodišnji moral njegov potresao se, ali je ostao.2 Uz već spomenuti dolazak
vojske u Vrbanju, po pričanju autorova djeda - didaka Antuna (Nune) Bradića,
jedna od većih zanimljivosti tih dana bila je haubica veća od 10 metara (1.000 i
više kilograma), za koju su mještani, gledajući je na tzv. „Babić ćošku“, govorili: „Al
ova dropi.“3
Kao što je u to vrijeme te i ranijih godina bio običaj da vojnici pišući pisma
svojim najmilijima opisuju svoje doživljaje u stihovima, tako je i desetnik Ivan Be-
gović Begov iz Vrbanje pisao u stihu o svojim razmišljanjima i događajima tijekom
ratovanja. Stihovi su pisani na 6 stranica od kojih ćemo izdvojiti samo jedan dio.
Da nam dade političke glave
Što se tako kukavički brane
Ako neda za dvadeset četir sata
Da će njega ćušit izavrata
Da će otet polak mu Srbije
Jer nemože to bit drugačije
Otimaću dok nebude bolji
I činit ću ja po svojoj volji
Dok troškove ne namiri naše
Dokle krivci sa konja ne sjaše
Dokle krivce nedadu nam naše
I nedamo šta se koga paše
Kad Srbija ovo razumila
2
Spomenica župe Vrbanja. Pismohrana župe Vrbanja.
3
Ivica Ćosić Bukvin, Vrbanja III. Županja, 1998., str. 12.

Od jada se skoro razbolila
Ona viče fuj ti gadni švabo
Tako čemu nebi se ni nado
Ti se tako kao deca vladaš
Samo udri bar ćeš da nastradaš
Rus će nate tamo iza leđa
Pa ćeš vidit diće biti međa
A naš više nemože da čeka
On se dobro svi zločina sjeća
On se sjeća milog brata sina
Di poginu u oni planina
Pravi proglas narodu dojavi
Šta je njemu baš sada u glavi
Mislio sam da ću stare dane
Ja provesti bez svake galame
Dok sam ja živ da rata nebude
Zabadava da nesmrtim ljude
Jer je meni žao svog naroda
Da izgine zbog ovi izroda.
O pohodu na Srbiju i prvim bitkama pri prelasku rijeke Drine ovaj desetnik,
pripadnik 28. pješačke pukovnije iz Osijeka, Ivan Begović Begov (1887. - 1914.)
na nekoliko listova zapisuje:
5/8 smo se krenuli iz Osijeka
cugom prema Đakovu ali su se
cugovi sukobili i nastradalo je oko
30 momaka ali samo dva
ostali mrtvi. Isti dan se u
Dalju sukobili cugovi i nastradalo
50 momaka oko 10 mrtvih i u
Vinkovcima 40 momaka 12 mrtvi.
Osijek 6/8
1. Iz Osijeka u polak pet se krenuli
2. Osječki Antunovac
3. Ernestinovo
4. Laslovo-Korog j
5. Markušica
6. Gaboš

7. Ostrvo
8.Vinkovci
9. Ivankovo
10. Stari Mikanovci
11. Strizivojna –Vrpolje
12. Velika Kopanica
13. Šamac
Preko Save na lađi
peške od Šamca bosanskog do
Domaljevca i u njemu noćili.
7/8 u Orašje iz Orašja via
Županja. Onda lađom u Brčku
I iza Brčke na ledini noćili
dalje 23 km do Čelića i iz njega
na ledini noćili.
11 smo stigli pod Zvornik
i ovde se pravi ćuprija preko
Drine i ovde smo noćili.
12 je otvorena vatra na istoj
ćupriji ali mi ne štitimo ćupriju
nego čekamo da se napravi i
i ondak ćemo preko. I ondak
šta bog da i sreća junačka.
Borit ćemo se do zadnje kapi krvi.
Des. Ivan Begović 1887 1908 Vrbanja
Raz. Milan Tankosić 1889 1911 Susek
Domobrani: Jozo Marijanović 1883 1906 Gašinci
Nikola Mikić 1883 1906 Trnava
Bartol Zusnić 1882 1903 Osek
Matija Grac 1893 1914 Inđija
Gliša Jovanović 1882 1911 Jamena
Đoka Radisavljević 1882 1905 Grabovo
Martin Janta 1880 1904 Vetovo
Petar Heđi 1889 1912 Andrijaševci
Lazar Stefanović 1884 1905 Kuzmin
Pod Zvornikom
12/8 1914 piso
Ivan Begović
Pričuvni desetnik

21 putujemo dalje i tada smo na snegu
Ali smo smili vatru ložit.
22 opet dalje
i dođemo na prvu prugu a ovdi su
imali problema na nas i dobili (nečitko)
ali malo prokisla a navečer išo spoj
i nađemo kod četvrte satnije jedne naše
ovdi rakije od tri akova fine.
23 kopamo dekung (nečitko)
24 napravio (nečitko) za mene i Martinovića
i dobili po kamiša i dvaput menažu
i tri kocke ciboka
25 pada sneg (nečitko) stali
da dobijemo (nečitko) 1 i 2 i 3 bataljun
(nečitko) i šrapnele bacali na tri metera
Od nas nisu dobro gađali samo
(nečitko) naši topovi manji
Su pucali iza naših leđa.
Raz. Šima Živković Štitar
Josip (nečitko) Vukovar
Dom. Urch Josip Vođinci
Vaso Petrović Nabrđe
Petar Trbljanić Otok
Sava Valentinović Berkasovo
Lovro Vuković Babina Greda
Ljubomir Andrijević Adaševci
Mato Antanuti Đurići
Đuro Vujić Drenovci
Julijan Đermić Vrbanja
Franjo Vereš Đurići
Lazar Sremac Negoslavci
Stefan Srefel Retfala
Do 26/9 ondak 4 roj prvog voda
zapovjednik roja Ivan Begović pričuvni desetnik.4
4
Dnevnik Ivana Begovića Begovog, u vlasništvu obitelji Begović Begovi u Zagrebu.
Autor posjeduje kopiju dijela dnevnika.

Vidljivo je kako Begović ovdje kao pripadnika svoje desetine spominje Matu
Antanutija iz Đurića. Nakon završetka Prvoga svjetskog rata i nekoliko godina be-
ćarskoga života, Matija Antoniutti (1892. - 1972.) se zaredio i postao tijekom go-
dina poznat kao „brat Leon“ u franjevačkome redu kod braće kapucina. Dvadeset
pet godina je djelovao u kapucinskome samostanu u Osijeku, gdje je i umro.
Tako nam pjesma o Đurićima koju je napisao za vrijeme vojne na/u Karpatima
(dok je kasnijih godina ratovao i u Italiji) govori o njegovoj čežnji za domom i
rodnim selom.
Moje Selo
Na širokom polju mirisnom i cvjetnom
kraj seoca mojeg svaku večer sjedim
što se pruža kano nanizani đerdan
pa zalazak sunca preko njega gledi.
U sutonu tihom potočić žubori
kao uspavanku malenoga čeda
a meni se pogled sa seoca mojeg
što ga žarko ljubim otrgnuti neda.
U njem: sam dosta plakao i pjevo
i mlada mi duša napila se jada
u njem su moji nikli ideali
u njem je mnoga pokopana nada.
U oblake sive i Karpate snježne
i sada mi oko u daljinu bludi
a seoce moje njegova slika bajna
u duši mi sjetnoj uspomenu budi.
O seoce drago o kako te dugo
već vidjele nisu moje slabe zjene
o zalazu sunca uzdišem za tobom
a srce mi pjeva tvoje uspomene. 5
Pohod na Srbiju 1914. godine također je u stihovima, i to na 14 stranica, opisao

i vojnik Andrija Šokčević iz sela Kupine. Pismo je zaista jedinstveno jer opisuje
sve važnije bitke na rijeci Drini te one pri prelasku rijeke i prodoru u Srbiju. Svaka
5
Ivan Ćosić Bukvin, Jurići, Đurići (1701. - 1945.), Đurići, lipanj 2012., str. 115.

od bitaka je opisana samo s nekoliko rečenica, dok se dobar dio pisma odnosi na
obitelj i dom te žal za njima.
Tako na samome početku pisma stoji:
Ova pjesma žalosna posta mnogo braće u Srbiji osta
Na šestoj stranici pisma stoji:
…Dvajest osma iz Janjava kreće
Odali smo i danju i noći
Jedva mogu ja na brdo doći
Visoko je brdo i planina
Malo dalje teče voda drina…
Na osmoj stranici stoji:
…Tu smo bili mi četiri dana
Kod malenog seoca batara
Sad smo opet prišli vodu drinu
Poterali geju u planinu
Ode geja niko ga ne stiže
Dvajest osma ide njemu bliže…
Na desetoj stranici stoji:
…Geja pušća na drinu šrapnele
Molimo se ocu nebeskome
Da ne trefi samo u pontone
Svaki braćo valjda poznajete
Naš nadporučnik gospodin Fekete
Danij njega među nama bilo
Momaka bi dosta izgubilo…
Na dvanaestoj stranici između ostaloga stoji:
…Na planini dosta gadno bilo
Mnogo seje tu krvi prolilo
Mnogo braće ovdi će da strada
Od juriša i mnogog napada
Čujte braćo ove rieči moje
Ovo brdo crni vrh se zove
Mnogom bratu onće zacrniti
Svoje kuće neće ni viditi…6
6
Pismo je u vlasništvu Blaža Šokčevića iz Kupine. Autor posjeduje kopiju.

Čitajući cijelo pismo stječe se dojam da je pisac pisma isti (promatrajući ruko-
pis), dok su autori zasigurno različiti (dvojica ili trojica), što nije neuobičajeno u
to vrijeme. To možemo zaključiti promatrajući govorne izraze u pisanju, gdje se
miješaju ekavica, ikavica i ijekavica.
U spomenici župe za drugu ratnu godinu ukratko je župnik zapisao: Vojska je
bila u Vrbanji do 1915. godine. Kroz ovo vrijeme bili su moji župljani na kušnji. Dali
će soldateska uzdrmati njegov moral. Dugogodišnji moral njegov potresao se, ali je još
ostao. Kada je soldačija otišla, kad su žene i djevojke pošle u vojničke logore, u pohode
svojim ljudima, a djevojke braći i rođacima, napose kad se stvarao šverc i zakulisna
trgovina, moral je počeo naglo opadati. … Bolno ih se dojmilo kad su nam rekvirirali
4 zvona. Kasnije čujemo da će uzeti i ostala 2 to nas je potaklo da smo poslali protest
na Bana u Zagreb da nam se ostave preostala dva zvona jer imamo pravo na jednu
trećinu zvona. … Kasnije dođu žandari i graditelji pa skinu i posljednja dva zvona.
… Naš je narod utome vidio slabost svećenstva, da nismo u stanju sačuvat barem 1
zvono. Onda dođoše po čirjake, koje sam sakrio na tavan. Napokon skinuše i cijevi s
orgulja. A mi ni mukajak. U našem dekanatu cijelom poplavi voda u kasnu jesen i
uništi sav zimski usiv. Voda je pred župnim stanom bila na drumu, škola i dvorište
bilo je pod vodom. Čamcom se išlo u gostionicu Mudrovčić.7 (Mještani Vrbanje su
još tamo do kraja 1980-ih godina, a čega se i sam autor sjeća, obvezno u podne
slušali zvonjenje zvona u Budimpešti na svojim radioaparatima te su tom prilikom
govorili: “Ta zvone naša zvona što su odneta u Peštu.“ Iako su najvjerojatnije bili u
zabludi, budući da su zvona zbog ratnih potreba vjerojatno pretopljena. Zanimlji-
vo je da se taj događaj odnošenja zvona toliko dojmio pučanstva, te se predaja o
njemu zadržala sve do današnjih dana.)
O mobilizaciji iz godine 1915., tj. „narukovanju“, piše iz Osijeka Ivan Ćosić
Jerkov (Iva Ćirin): Svi iz sela su uzeti u marš kompaniju, a ja učim za ornista.8 (Marš
kompanija - pohodna satnija/operativna/borbena; ornis - trubač.)
Jedan od onih koji se s istočnoga bojišta (Galicija) javio kući bio je Antun Purić
Stankov (Tunjica Lazin): Draga nano mogu ti javiti da sam sada daleko od naše
zemlje u Karpata nedaleko Galicije tesu rusi tamo bili iz Pešte sam se vozio celu noć i
dopodne ovde je snig i zima ali nama baš nije jer imamo toplo odjelo pršnjak i sve novo
vežbu nismo još počeli ovde neznam dokle ću bit za Božić da ću bit u Osjeku svud su
tolika brda velika priko 2.000 metara bolje mi je ovde neg u Oseku za sada. Pozdrav
Didi i majki i inim braći i svom komšiluku. Domobran Purić Antun Još neznam kaka
7
Spomenica župe Vrbanja.
8
Autorova zbirka dokumenata.

mi je atresa nemoj pisat dok nejavim.9 (Tako se čika Tunjica Lazin javio s Karpata,
o čemu je osobno autoru danima pričao te se sjećao mnogih nemilih scena i ratnih
dogodovština. Također je govorio: …narukovo sam ti ja od 1915. kod 28. domo-
branske, osječke, znaš tam ti je bilo dosta časnika iz Broda, međ kojim je privladavalo
slavenstvo.)
Kući se javio i Ivan (Iva) Ćosić Blaškov s nešto dužim pismom (tj. na dopisnici),
u kojemu između ostaloga stoji: „Hrvatski Pozdrav“ (otisnuto na samoj razgledni-
ci), a u tekstu: Milim roditeljim. Hvaljen isus i Marija dragi roditelji evo dobi malo
vremena da vam napišem malo umilni riječi da sam živ i zdrav koje i vama želim od
dragog Boga i srca moga i da vas ovo pismo zateče u najvećem veselju i zdravlju. Mila
mati ti ne roni suza, meni lepo stoji carska bluza … i mogu vam javiti da je brat Aca
Đurđev izmaširo na bojno polje i mi smo ga ispratili i jedva rastali jer smo se već bili
naučili zajedno… i mogu vam javit da se netrudite meni dolazit još nisam za ništa
… jist i pit ima se novaca još za dosta pa kad mi srce što zaželi ja si kupim a sad mi
pozdravite braču Stipu a sad ostajte s Bogom dok nepišem.10
Također u svojim sjećanjima o selu i svome životu ukratko piše i Adam Jurče-
vić Jurčev: Godine 1915. u maju pozvan sam u vojsku, služio sam u 28. domobran-
skoj pukovniji, u kojoj je bilo mnogo mojih istomišljenika. Bio sam teško ranjen i pred
samu rusku revoluciju izmjenjen kao vojni invalid, od tad počinje moj politički rad.11
Skoro na samome početku 1916. godine, Franjo Blažević Poštarev piše kući iz
Sarajeva svojima u Vrbanju. Iz nevelikoga pisma mogu se iščitati prilike života na
selu u općem ratnom stanju. Budući da su Blažević Poštarevi bili ugledna „familija“
u selu, tako su imali udjel u mnogim društvenim i kulturnim događanjima veza-
nima za selo. S tom temom i počinje pismo: … Ja sam u Sarajevu posve zadovoljan
stan i kost imam još uvjek dobar, a i jeftin je za ovo doba. - Jel Marko još u Vrbanji.
Kako je ispao Koncert koji je održan u Vrbanji na 2/2. Imal inače tamo šta nova.
Pisao mi je Nuna da odlazi u boj na Rusiju. Ujak Toma pisao mi je iz Srbije. Svi mi
se javljaju a ja danas svima odgovaram… 12
Nuna iz pisma Franje Blaževića zasigurno je Ćosić, Antun, K. u K. Saper.
Bataljon Nr. 13. III. Kumpanija I. eng. Feldpost Nr. 75., koji 8. veljače 1916. svo-
me rođaku Blaževiću piše s nepoznatoga mjesta uobičajene stvari (jer su pisma i
9
Isto.
10
Isto.
11
Zabilješke Adama Jurčevića (Ace Jurčevog). Vlasništvo obitelji Jurčević iz Vrbanje.
12
Pismo Franje Blaževića Poštarevog od 5. 2. 1916. Autorova zbirka dokumenata.

dopisnice podložne cenzuri), ali na jednome mjestu stoji nešto zanimljivo: …Fra-
njo meni je ovde dobro samo to jedino nije jer neprestano komarci zuje oko ušiju kanda
nije zimsko doba…13 (Između redaka može se pročitati da se radi o zujanju metaka
negdje u Karpatima.)
Kao što je bio običaj u seoskim kućama zapisivati značajne datume kućnih i
ostalih, tj. poljoprivrednih i društvenih događanja u katolički kalendar „Danica“,
tako se vladao i Adam Ćosić Jerkov (nadlugar u mirovini) s kbr. 3, te je između
ostaloga u srpnju zapisao: Rus došao. Soldat bio na košti. Ista se pribilješka navodi
za listopad i studeni. To je ujedno i jedini pisani trag, izuzev predaje, koji navodi i
potvrđuje da se u selu nalazilo nekoliko zarobljenih ruskih vojnika.14
Uza sve ratne nedaće, učestala su i bježanja iz vojnih postrojbi i moguće mobi-
lizacije, te su tako odbjegle „komite“, tj. „zeleni kader“ (u seoskom izgovoru) 1917.
i 1818. pjevale:
Care Karlo i carica Zita,
ratujete, a nemate žita.
Bog poživi tu kraljicu Zitu,
Ona neće ubiti komitu.
Oj, komite nebojte se Mite
i Karlo je ošo u komite.15
Iz zarobljeništva/ropstva u Rusiji javio se kući godine 1917. Luka Purić Stan-
kov, te između ostaloga napisao: …strnjak … kad se okreneš a njiva čista kao da je
u tučak žuta peskulja to je tamo u Somorskoj Guberni kad smo raž posijali onda smo
pošli orat za proljeće diće jarica doć u proljeće 2 dana smo orali onda najedan put dođe
zapovet na selo da se imamo odma odstranit iz zela i pod nikakvu glavu dabi koji osto
i tu smo bili 4 meseca onda natrag u Novozemski i tu onda sednemo na cug do Sara-
tova na Wolgu na lađu i volgom smo se vozili 14 dana do grada Perme onda sednemo
na cug pasmose 2 dana vozili do hangura onda smo izašli iz cuga pasmo peške išli do
Krasnovinskog 120 kilomet.16
Pišući kući Ivan Kiš iz Vrbanje ovako počinje pismo: Pozdrav sa Bojišta. Dne. 9.
IX 1917. Draga i Mila Obitelji i Dado i Mamo. Poslije obraćanja svojima, stoji slje-
deće: …sad pišem gladan da jedva čekam da dobijem crnu vodu i kruva što bi mogo
13
Dopisnica Antuna Ćosića od 8. 2. 1916. Autorova zbirka dokumenata.
14
15
Isto.
16
Isto.

najedamput pojest, ali nesmijem jer do sutra navečer nedobijem više, danas je Blago-
slov a ja ovde gladan i jadan umoran do podne smo teško radili, ali nebi bilo samo daje
kruva više. Dalje nemogu sav život opisat … Sad vam javljam da ovog skupog cveta što
je tu prilipit taj raste na vrh planine da malo kad se vidi iz oblaka i taj cvet čuvajte, to
se teško dobije i ovde ga tirolci zovu Edlvajs i javljam vam da smo se slikali nas 6 i koji
dan ću vam poslat sliku moju i Đukinu a dobiću tri karte sa slikama i to 2 su iz Nima-
ca i 1 iz Šarengrada a 1 iz Korođa a snama još 4 tisu se obaška slikali a to su švabe iz
nove pazove…17 (Na pismu je u desnom gornjem uglu nalijepljen edlvajs - runolist.)
S bojišnice (nepoznato koje) ili, kako na razglednici stoji, Pisana karta na boji-
štu, javlja se svojoj sestri Magdaleni Alt u Vrbanju dana 13. 6. 1917. i Johan Hazer,
K u K. O.R. Šturm Komp. Inf. Johan Hazer Feldpost 632. K. u k Peterwardeiner
Infanterieregiment Sturmkompanie. Sadržaj napisanoga na dopisnici/razglednici
koja prikazuje Budimpeštu već je uobičajen i ustaljen, s javljanjem o dobrom zdrav-
lju i upitima o stanju kod kuće i obitelji.18
Na gospodarsko stanje na području Slavonije i Srijema u svojim se zapisima
osvrće Petar Nikoljačić Bukvin, upravitelj vrbanjske štedionice: Imovne općine ula-
gale su višak prihoda u banke. Početkom 1914. samo je Brodska imovna općina imala
u bankama uloženo preko 70 000 000 zlatnih kruna, od čijih je kamata pokrivala
sav svoj godišnji budžet, a višak dalje ulagala. Za vrijeme I. svjetskog rata morale su se
upisivati ogromne svote za ratne zajmove. Poslije ratna devalvacija krune obezvrijedi-
la je sve uložene zaklade, a imovnoj općini ostale su samo šume i građevine.19
Autentično svjedočanstvo o događanjima na sočanskoj bojišnici. tj. bitci na ri-
jeci Pijavi, predstavlja zapis poručnika K. und k. monarhije Mije Severa (iz sela
Strošinaca), pripadnika 78. pješačke pukovnije (osječke/Šokčevićeve) 1. lovačke
satnije, koji se sastoji od 15 rukom pisanih stranica A4 formata, s jednom pridoda-
nom skicom položaja postrojbi. Do sada nepoznat i neobjavljen, ovaj rukopis nosi
naslov Kratki doživljaji na talijanskome bojištu. Autor svoje zapise počinje samo
dan uoči početka ofenzive austrougarske vojske na Pijavi. Na samome početku sto-
ji: 14/15 /6 na noć bijaše 71. brigada (Löw) na posrednu rezervu privučena u Val
Roncheto. Hrvatska 36. divizija, koja je pred kratko vrijeme bačena bila sa Rusije
(Besarabija-Lipkaniy) na talijansko bojište, bijaše tik pred posljednju ofenzivu na
visoravni jugo-zapadno od Grigna prema Asiagn-smještena. To bijaše važno pošto
divizija nije za gorsko ratište izvježbana niti potpuno za gorski boj odjevena, te neće
17
Isto.
18
Isto.
19
Petar Nikoljačić Bukvin, „Opis sela Vrbanje“ (1956.). Autorova zbirka dokumenata.

uopšte imat čast barem u prvim danima, dok smo u gorju u bojevima sudjelovati. Dok
smo u gorju! To izričito naglašujem, jer je naše vodstvo sigurno bilo i mislilo najmanje
dvojilo u uspjeh same navale. Istina ravnica talijanska nije bila daleko od bojnog polja
linije - poprilično zračne linije 15 km. Dalje stoji: Ma vele, da mi se nećemo pokresat.
Ma šta nećemo. Zar si ti vidio da se Kreše, a da Hrvati nijesu Kod toga - Ma gledaj
samo, tu su ti sami naški ljudi. Bosna, domobrani i mi. O samoj navali piše sljedeće:
Ujutro oko 7 sati je prestala pucnjava i vladaše mir. Najedamput velika pucnjava, ali
ne naša nego Talijanska. Svak od nas je odmah znao da je počela Talijanska navala
… Sve je u redu. – Ipak je uspjelo bacit neprijatelja. Oko 11 ima počet navala na treću
liniju, no ta nije uspjela, pošto nije bila nikakva pričuva a i municije nestalo. Pred
našim odsjekom bile su dvije divizije i to 3. „Edelveis“ i 26. „Schücen divizija“ … Na
žalost ove divizije su brojile samo 4. 000 ljudi, što naše vodstvo niti najmanje nije
uzelo u obzir… da šaka ljudi nije mogla neprijateljske linije držat, te uspjeh toga dana
nije bio ništa drugo doli natrag tamo gdje si bio i pred navalu- To je bila, kako su naši
generali rekli „šetnja“ u talijansku ravnicu …U ovom kritičnom momentu, dobi naša
brigada alarm i u brzom maršu od svojih 15 km. ima izmjeniti ove dvije divizije. …
Kada čusmo od naših pređaka ostalo je neoštećenih u pukovniji svojih 50-60 momaka
… Neki saperski kapetan kaže nam - za Boga ne idite odavde dalje u skupu, nego je-
dan za drugim, pošto tu u doli je mjesto Fosa, te silno baca na cestu. Približavamo se
tom mjestu, topništvo mili bože udara sve se ore. Tu viđavasmo već prve žrtve - ljudi
mrtvi u svim položajima, konji koji već zaudarahu- Svaki od nas kod ovakvog prizora
pogleda svog bližnjega … Ta slika pružaše nam eto zemaljski pakao. Još prije no što se
krvava noćca spustila sastadosmo … talijanskih zarobljenika - opazismo nekoje njiho-
ve časnika, samo se pogledavamo. Na njihovim licima čitamo žalost - no momci pako
bijahu veseli, zbog toga što su se izvukli ispod pandža ovog nečovještva … Gubitaka već
imamo dosta ja sam od mojega voda 10 ljudi … Ostalo od našeg voda samo četiri neo-
štećena … Tu nađoh jednog časnika i to mi je bio pukovnijski drug natporučnik Grin
(70) on je bio teško ranjen.20 (Moguće je da tada ranjeni poručnik Sever susreće Ota
Grüna iz Vrbanje.) Opisujući dalje stanje na bojišnici i samu bitku te svoje izvlače-
nje s bojišta, poručnik Sever plastično i uvjerljivo piše o svim strahotama daljnjeg
napredovanja i boravka na ratištu sve do svoga ranjavanja i povratka u domovinu.
Na kraju rukopisa stoji: Na talijanskom bojištu 1918.
Nešto prije odlučujućih i završnih bitaka vojske K. und k. monarhije na Pijavi i
za Vittorio Veneto, iz Beča se dopisnom kartom 14. rujna 1918. javlja Antun Purić,
pripadnik 9/70 Feld Komp. HMG. Zug. Wien VII. Postamt 62, svome ujaku Petru
Nikoljačiću, ravnatelju vrbanjske štedionice. Između ostaloga, pri samome kraju
20
Zapisi Mije Severa, „Kratki doživljaji na talijanskome bojištu. Na talijanskom bojištu 1918.“ Au-
torova zbirka dokumenata.

nevelikoga teksta stoji zanimljiva rečenica: Mislio sam daćemo sada na 15 ovog mi-
seca otići ali ostajemo još do dalje, sve je dobro samo je velika glad…21
Zapisujući svoja sjećanja na događaje, ljude, obitelj i selo, Adam Jurčević Jurčev
u jednome dijelu svoga rukopisa osvrće se i na događanja u selu s kraja 1918. u ko-
jima je i sam sudjelovao. Između ostaloga piše: Naime u Vrbanji se često nalazio dr.
Antun Barac, koji je odlazio u Švicarsku, gdje se sastajao s članovima Jugoslavenskog
odbora, od kojih je primao instrukcije te ih prenosio u Zagreb tadašnjim političkim
faktorima. Bio je veliki prijatelj s Franjom Gašparcem, Petrom Nikoljačićem, Petrom
Hrgom tako da smo preko njega bili informirani o tadašnjoj političkoj situaciji. Tako
da je u Vrbanji osnovano narodno vijeće odmah sutra dan nakon osnutka u Zagrebu.
Članovi Narodnoga vijeća bili su: predsjednik Petar Hrga, tajnik Petar Niko-
ljačić, članovi: Franjo Gašparac, posjednik, Franjo Petrović - Štelcer, posjednik,
Aca Jurčević, Marko Ćosić Đurđev, Vid Ćosić Radov, August Macinger, učitelj.
Do osnutka dolazi tako da smo odmah tu noć se sastali, čim smo saznali za proglaše-
nje i pozvali sve za koje smo znali da su skloni uništit Austriju i konsultirali se. Tad
smo pozvali sve vojne bjegunce na suradnju. Daljnji rad je bio da smo seli na dvadeset
kola, naoružani i osnovali narodna veća po svim selima oko nas pa čak i u Županji
i Bošnjacima gdje su prije našeg dolaska vršene pljačke po crkvama. Arhiva o radu
narodnog vijeća je nestala iz vrbanjske općine.22 Zasigurno ovakvih svjedočanstava
običnih ljudi, tj. vojnika i pučana, ima još na desetine koje treba predstaviti javnosti
i doprinijeti boljem poznavanju naše slavne ali nepoznate povijesti.
Zaključak
Čitajući tekstove ovih dopisnica, pisama, potom kraćih ili dužih pjesama iz
pojedinih vojničkih dnevnika (1914. - 1918.), zatim i originalne časničke zapise/
izvješća, zapitamo se a ujedno i primijetimo koliko su ta svjedočanstva realnija i
plastičnija u svome prikazu ratnih događanja i strahota od službenih prikaza. Či-
tatelj se ne može oteti dojmu da i sam ne proživljava opisano i crpi nove spoznaje
o ratnim događanjima kroz koje je prolazio i prolazi pisac teksta. Svako od ovih
svjedočanstava samo za sebe govori ujedno i o piscu teksta i njegovu viđenju rata.
Posebno mjesto u tomu imaju pjesme i dnevnički zapisi koji nam često iz dana u
dan sve do autorove pogibije, ili daljnje nemogućnosti pisanja, daju prikaz ratnih
djelovanja i ujedno s tim skopčanih individualnih i skupnih poteškoća i nedaća
autora i njegovih „komorata“.
21
22
Zabilješke Adama Jurčevića (Ace Jurčevog). Vlasništvo obitelji Jurčević iz Vrbanje.

Stoga su ovakva direktna ratna svjedočanstva neiscrpni izvor saznanja za Veli-
ki rat te i onih ratova prije toga, i svojom važnošću idu uz bok službenim šturim
i često puta običnom puku nerazumljivim službenim izvješćima do kojih običan
pučanin u pozadini bojišnice nije niti mogao doći i čitati ih.
IZVORI
 Pozivnica za koncert, 15. veljače 1914. Autorova zbirka dokumenata.
 Spomenica župe Vrbanja, 1893 - 2014. Pismohrana župe Vrbanja.
 Dnevnik Ivana Begovića Begovog, u vlasništvu obitelji Begović Begovi u Zagrebu.
 Pismo 1914.-1915., u vlasništvu Blaža Šokčevića iz Kupine.
 Zabilješke Adama Jurčevića, 1895. - 1930. Vlasništvo obitelji Jurčević iz Vrbanje.
 Pismo Franje Blaževića Poštarevog od 5. 2. 1916. Autorova zbirka dokumenata.
 Dopisnica Antuna Ćosića od 8. 2. 1916. Autorova zbirka dokumenata.
 Petar Nikoljačić Bukvin, Opis sela Vrbanje, (1956). Autorova zbirka dokumenata.
 Zapisi Mije Severa: Kratki doživljaji na talijanskome bojištu. Na talijanskom bojištu
1918. Autorova zbirka dokumenata.
LITERATURA
 Slavko Pavičić, Hrvatska ratna i vojna poviest. Zagreb, 1943.
 Ivica Ćosić Bukvin, Vrbanja III. Županja, 1998.
 Ivan Ćosić Bukvin, Jurići, Đurići (1701.-1945.), Đurići, lipanj 2012.
SUMMARY
It is only a chosen few that bear, or have borne witness to the majority of historical
events by personal partaking in those events, or sometimes by only making it seem so, i.e.
by virtue of event, or the person involved being inaccurately presented.
It is thus distinguished politicians, diplomats, military leaders, intellectuals and clergy
members that have created history through their statements or testimonials of eyewitnesses
which had reached the public by word of mouth or via written records. This enabled the
public to keep track with past events, which the transmitters of news tailored in a positive
or negative light, depending on their orientation, or orders “from above”, i.e. the current
needs of one social establishment or the other at the time. Rarely was something historical
(save perhaps a judicial process) witnessed by a common man or folk, those who had often
borne the military-political or social event on their very shoulders. The author shall thus

present several recorded views of the common men (in this case usually soldiers) of their
perspective and participation in events during World War I. Using the records of common
soldiers of the Austro- Hungarian Monarchy, we shall try to illustrate their viewpoints,
opinions and way of thinking on the following points: the Assassination of heir-apparent
Ferdinand, the Serbian campaign of 1914, the Eastern front campaign, i.e. the battles of
Galicia, in the mountainous Carpathians, on the Italian front, i.e. on the rivers Soča and
Piave, and, finally, in the tumultuous finale to the bloody war that resulted in the fall of
the long-standing Habsburg Monarchy.

Grafički prilozi
1. Dolazak k. u k. vojske u Vrbanju 1914. „Češki kor“,

tj. Praški zbor, 42 Landwer Infanteri Brigade.
2. Desetnik Ivan Begović 2.a. Dio dnevnika Ivana Begovića Begovog,

Begov, 28. pješačka vođenog od vremena polaska pukovnije iz Osijeka
pukovnija, Osječka . sve do prelaska rijeke Drine.

3. Ivan Ćosić Blaškov, 3.a.Razglednica s bojišta roditeljima
70. pješačka pukovnija, u Vrbanju Ivana Ćosića Blaškovog.
Petrovaradinska (Zibcigeri).
4. Adam Purić Biskupov i 4.a.Razglednica Mate Purića Biskupovog

odjeljenje „kumpanije“ sa „Švarclozom“ poslana bratiću Adamu u Vrbanju.
na galicijskoj bojišnici.

5. Marko i Slavko Nikoljačić Bukvini kraj velikog zvona
skinutog s crkvenog tornja u Vrbanji.
6. Gefrajter Antun Bradić (lijevo), 6.a. Pozadina Antunove fotografije

70. reg., 16. komp. s „komoratima“ na poslane supruzi Viti Bradić.
grobu suborca 1917.

7. Pismo Antuna Kiša kući u Vrbanju sa
sočanske bojišnice od 9. rujna 1917.
8. Luka Landekić Deronjin (s lijeva treći) i Marko Božić iz? negdje

u Rusiji kao zarobljenici.

9. Dio pisma domobrana Luke Purića
Stankovog iz ruskog zarobljeništva svojima u
Vrbanju.
10. Poručnik Mijo Sever označen križićem, negdje 10.a. Prva stranica ratnih zapisa
na jugozapadnoj bojišnici. poručnika Mije Severa s jugozapadne
bojišnice 1918. (Pijava).

Dr. sc. Ljiljana Dobrovšak, viša znanstvena suradnica
Institut društvenih znanosti Ivo Pilar, Zagreb
SRIJEM NA STRANICAMA
ILUSTROVANOG LISTA ZA VRIJEME
Za vrijeme Prvoga svjetskog rata Srijem, kao pogranična oblast između Kralje-
vine Srbije i Austro-Ugarske, našao se u središtu sukoba. Bio je svjedok napada
austrougarske vojske na Srbiju 1914., ali i prodora srpske vojske preko Save u
područje Zemuna i Srijemske Mitrovice. Iako se o Srijemu pisalo, do sada nit-
ko nije prikazao sliku Srijema iz drugoga kuta, a to je kako je o Srijemu pisao
tjednik Ilustrovani list koji je izlazio u Zagrebu za vrijeme Prvoga svjetskog
rata. Specifičnost ovoga tjednika je činjenica da je bio prvi tjednik sa sustavnom
fotoreportažom, što ga čini posebnim u odnosu na ostale časopise i tjednike. U
ovom izlaganju, na temelju analize članaka te fotografija, pokušat će se pratiti
je li se o Srijemu u tjedniku pisalo i koliko, jesu li se objavljivale fotografije iz
Srijema, tko ih je slao i tko je bio autor priloga, odnosno jesu li se pratili doga-
đaji u Srijemu.
Ključne riječi: Prvi svjetski rat, Srijem, Ilustrovani list, ratna fotoreportaža
Za vrijeme Prvoga svjetskog rata Srijem, kao pogranična oblast između Kra-
ljevine Srbije i Austro-Ugarske, našao se u središtu sukoba. Bio je svjedok napada
austrougarske vojske na Srbiju 1914., ali i prodora srpske vojske preko Save u po-
dručje Zemuna i Srijemske Mitrovice. Iako se o Srijemu pisalo, do sada nitko nije
analizirao sliku Srijema iz drugoga kuta, a to je kako je o Srijemu pisao zagrebački
tjednik Ilustrovani list koji je izlazio za vrijeme Prvoga svjetskog rata. Specifičnost
ovoga tjednika je činjenica da je bio prvi tjednik sa sustavnom fotoreportažom, što
ga čini posebnim u odnosu na ostale časopise i tjednike. U ovom prilogu, na teme-
lju analize članaka te fotografija, pokušat će se pratiti je li se o Srijemu u tjedniku
pisalo i koliko, jesu li se objavljivale fotografije iz Srijema, tko ih je slao i tko je bio
autor priloga, odnosno jesu li se pratili događaji u Srijemu.
Srijem na stranicama Ilustrovanog lista za vrijeme Prvoga svjetskog... 403

Prije nego li se krene u analizu tekstova o Srijemu na stranicama Ilustrovanog
lista, trebalo bi istaknuti tadašnju upravnu i političku rascijepanost Srijema, ali i
njegovu vjersku raznolikost, zbog čega je Srijem, odnosno Srijemska županija, bio
specifičan u odnosnu na druge županije. Nakon što je ovo područje oslobođeno
od Osmanlija, na oslobođenim teritorijima provela se organizacija nove uprave.
Karlovačkim mirom (1699.) granica između Osmanskoga Carstva i Hrvatske bile
su Una, Sava i Dunav, s izuzetkom istočnoga Srijema (Ruma, Mitrovica, Zemun i
druge utvrde) koji je pripojen mirom u Požarevcu 1718. godine. Iako se očekivalo
da će oslobođeni krajevi biti pripojeni Hrvatskoj, to se nije dogodilo. Na oslobođe-
nom dijelu Slavonije 1702. osnovane su dvije nove vojne krajine: Posavska i Podu-
navska. Ostali prostor Slavonije koji nije ušao u Vojnu krajinu, u administrativnom
smislu nakon 1732. podijeljen je na četiri distrikta: Virovitica, Požega, Valpovo i
Osijek. Nekoliko godina kasnije, 1745. godine, obnovljene su slavonske županije:
Požeška sa sjedištem u Požegi, Virovitička sa sjedištem u Osijeku i Srijemska sa
sjedištem u Vukovaru. U zakonodavnom i upravnom smislu bile su podvrgnute
Hrvatskom saboru i banu i imale su dva predstavnička tijela: veliku i malu županij-
sku skupštinu i županijski magistrat. U vremenu od 1737. do 1751. preuređuje se
Vojna krajina ukidanjem kapetanija i osnivanjem pukovnija. Godine 1747. Slavon-
sku vojnu krajinu čine Brodska, Gradiška i Petrovaradinska pukovnija. Sredinom
18. stoljeća završena je teritorijalna podjela Hrvatske i Slavonije, koja se bitno neće
izmijeniti sve do kraja 19. stoljeća. Smrću Josipa II. područje Srijema podijeljeno
je na civilni dio koji čini Srijemska županija i vojni dio koji čini Petrovaradinska
pukovnija. Petrovaradinska pukovnija obuhvaćala je podunavski dio Srijema, od
Petrovaradina do Zemuna, te posavski dio Srijema. Unutar pukovnije nalazila su se
dva trgovišta: Mitrovica i Stari Slankamen. Određene povlastice od vojne uprave
imali su vojni komuniteti: Zemun, Srijemski Karlovci, Petrovaradin i Mitrovica.1
Godine 1848. civilnu Hrvatsku i Slavoniju čini šest županija, od kojih su tri hr-
vatske i tri slavonske: Virovitička, Srijemska i Požeška. Središte Srijemske županije
bilo je u Vukovaru. Proglašenjem Srpske Vojvodine 1848. nastupile su nove terito-
rijalne promijene jer su Srpskoj Vojvodini pripojeni kotari Ruma, Irig i Ilok koji su
do tada bili u sastavu Srijemske županije. Nakon izdvajanja triju srijemskih kotara
raspala se Srijemska županija, a vukovarski kotar pripojen je Virovitičkoj županiji.
Tako su civilna Hrvatska i Slavonija svedene na pet županija. Godine 1850. civilna
Hrvatska i Slavonija podijeljene su opet na šest županija: Zagrebačku, Varaždin-
sku, Križevačku, Riječku, Požešku i Osječku. Virovitička se više nije tako zvala,
nego je prema sjedištu proglašena Osječkom. Osječkoj županiji pripojen je raspa-
1
Damir Matanović, Etnička i vjerska slika Srijema 1880.-1910., Povijesni zbornik, br.4., Osijek,
2009., 179.-192.

dom Srijemske županije vukovarski kotar. Manje promijene nastupile su 1854., jer
su civilna Hrvatska i Slavonija podijeljene ponovno na pet županija, budući da se
Križevačka županija spojila s Varaždinskom. Srijemska županija bit će obnovljena
tek nakon vraćanja ustavnoga stanja 1860., kada je ukinuta Srpska Vojvodina, a
time su vraćeni srijemski kotari u obnovljenu županiju. Tom novom upravno-po-
litičkom promjenom iz 1861., umjesto dotadašnjih pet, ponovno je uspostavljeno
sedam županija. Srijemska je ponovno obnovljena, i to u granicama iz 1848., a sre-
dište županije je vraćeno u Vukovar. U ovom razdoblju županije su se dijelile na
okružja, a oni na kotareve. Srijemsku županiju činili su kotarevi: Erdevik, Ilok, Irig,
Ruma, Tovarnik, Šid i Vukovar i grad Vukovar. Nakon djelomičnoga razvojačenja
Vojne krajine, nastupile su nove teritorijalne promijene jer se 1875. povećao broj
županija te ih je sada bilo osam, a i prihvaćeno je utemeljenje podžupanija kojih je
bilo dvadeset. Srijemska županija imala je dvije podžupanije: vukovarsku sa sjedi-
šte u Vukovaru i rumsku sa sjedištem u Rumi. Vrlo brzo podžupanije su ukinute
(1878.) i umjesto njih su osnovani kotari. Kada je 1883. konačno sjedinjena Vojna
krajina s Hrvatskom, promijenile su se i unutarnje granice županija te definirale i
vanjske hrvatske granice. Godine 1881. cijela Petrovaradinska pukovnija priključe-
na je Hrvatskoj, te je stvoren petrovaradinski okrug te su time Petrovaradin, Mitro-
vica, Stara Pazova, Zemun i Karlovci pripali Srijemskoj županiji, kao i dio Brodske
pukovnije, tj. kotari Vinkovci i Županja. Srijemska županija je uz Zagrebačku tada
postala najvećom hrvatskom županijom i zauzimala je 6 865 km². Godine 1886.
došlo je do nove promijene te je uspostavljeno osam županija, s time da je Srijem-
ska županija imala sjedište u Vukovaru i gradove Mitrovicu, Zemun, Karlovce i
Petrovaradin te s uređenim trgovištem Rumom obuhvaćala je rumsku podžupa-
niju, podžupaniju Vukovar, kotare Vinkovce i Županju te petrovaradinsko okruž-
je. Srijemskoj županiji pripadalo je 10 kotareva s odgovarajućim brojem upravnih
općina: Vukovar (26), Vinkovci (14), Županja (14), Šid (14), Ilok (9), Mitrovica
(11), Ruma (15), Irig (19), Zemun (15) i Stara Pazova (15). Od županijske uprave
djelomično su bili izuzeti municipalni gradovi: Mitrovica, Srijemski Karlovci i Pe-
trovaradin, dok je Zemun u potpunosti bio izuzet iz županijske uprave i podređen
Zemaljskoj vladi u Zagrebu. Takav županijski ustroj djelovao je do 1918. godine.2
2
Filip Potrebica, Županije u Hrvatskoj i Slavoniji u 18. i prvoj polovici 19. stoljeća, Hrvatske žu-
panije kroz stoljeća, Zagreb, 1996., 49.-70., 51.-52.; Dragutin Pavličević, Županije u Hrvatskoj i
Slavoniji u prijelaznom razdoblju od 1848. do 1881. Hrvatske županije kroz stoljeća, Zagreb, 1996.,
71.-97.; Božena Vranješ-Šoljan, Županijsko uređenje u posljednje fazi postojanja (1881.-1918.),
Hrvatske županije kroz stoljeća, Zagreb, 1996., 99.-112; Josip Vrbošić, Reintegracija istočne Hrvat-
ske (Srijema i Baranje) u hrvatski državnopravni sustav tijekom 19. i 20. stoljeća, Zbornik Pravnog
fakulteta u Zagrebu, 50., 6. Zagreb, 2000., 921.-936.; Stjepan Sršan, Inkorporacija Srijema i Donje
Slavonije Hrvatskoj ili uspostavljenje civilne vlasti 1745. godine, Godišnjak za kulturu, umjetnost
i društvena pitanja, 12., Vinkovci, 1995., 65.-82.; Zlata Živaković-Kerže, Županija od revolucije

Specifičnost cijeloga područja Srijemske županije, uz stalne teritorijalne promjene,
bila je, kao što je već rečeno, i njegova multinacionalnost, odnosno vjerska i na-
rodnosna raznolikost. Nakon patenata Josipa II., uz već prisutno katoličko stanov-
ništvo na područje civilnoga dijela Srijema doseljavaju se pravoslavci, protestanti i
židovi. Doseljavanja srpskoga, njemačkoga, slovačkoga, češkoga i mađarskoga sta-
novništva prate se od samoga oslobođenja Srijema od Osmanlija.3
Vjersku raznolikosti i različitost materinskoga jezika u Srijemu prije izbijanja
Prvoga svjetskog rata vidimo iz zadnjega predratnog popisa iz 1910. godine. Tada
je u Srijemskoj županiji (bez Zemuna, međutim, s uključenim gradovima Mitro-
vica, Srijemski Karlovci i Petrovaradin) stanovalo 397.172 stanovnika, od čega je
bilo 172.506 rimokatolika ili 43 %; 5.667 ili 1,4 % grkokatolika, 183.156 ili 46,2
% pravoslavnih, 25.570 ili 6,4 % evangelika, 6.974 ili 1,8 % kalvina, 3.098 ili 0,8 %
židova i 132 ostalih. Po jeziku je to u županiji bilo ovako: 281.454 ili 70,9 % bilo
je govornika hrvatskoga ili srpskoga jezika; 1.082 ili 0,3 % slovenskoga; 1.207 ili
0,3 % češkoga; 13.706 ili 3,4 % slovačkoga; 4.634 ili 1,2 % rusinskoga; 27.523 ili
6,9 % mađarskoga; 61.527 ili 15,5 % njemačkoga; 5.970 ili 1,5 % ostalih. U Ze-
munu je bilo 17.835 stanovnika, od čega: 9.634 ili 56,2 % rimokatolika, 55 ili 0,3
% grkokatolika, 5.851 ili 34,2 % pravoslavnih, 357 ili 2,1 % luterana, 538 ili 3,1 %
kalvina, 681 ili 4,0 % židova i 15 ili 0,1 % ostalih, a po jeziku je bilo ovako: 7.858
ili 45,0 % bilo je govornika hrvatskoga ili srpskoga, 40 ili 0,2 % slovenskoga, 238
ili 1,4 % češkoga, 135 ili 0,8 % slovačkoga, 8 ili 0,0 % rusinskoga, 1.999 ili 11,7 %
mađarskoga, 6.559 ili 38,3 % njemačkoga i 299 ili 0,7 % ostalih govornika. 4
Kao što je vidljivo, prednjačili su pravoslavci, potom rimokatolici, slijede pro-
testanti, grkokatolici, dok je židova bilo vrlo malo. Rimokatolička većina je bila u
pet kotara: Vukovaru, Vinkovcima, Županji, Rumi i Šidu, kao i municipalnim gra-
dovima Mitrovici, Petrovaradinu i Zemunu. Pravoslavna većina bila je u kotarima:
Irig, Mitrovica, Stara Pazova, Zemun i Ilok, a u gradu Karlovcu imali su apsolutnu
većinu u ukupnom broju stanovništva. Možemo prema izboru materinskoga je-
zika donekle zaključiti da su prema etničkoj podijeli Srbi bili najbrojnija etnička
skupina s relativnom većinom na području cijeloga Srijema i u apsolutnoj većini
1848. do kraja Prvog svjetskog rata, Vukovarsko-srijemska županija, Prostor, ljudi, identitet, ur. Dra-
žen Živić, Zagreb - Vukovar, 2012., 137.-146.
3
Zlata Živaković-Kerže, Županija od revolucije 1848. do kraja Prvog svjetskog rata, Vukovar-
sko-srijemska županija, Prostor, ljudi, identitet, ur. Dražen Živić, Zagreb - Vukovar, 2012., 137.-
146.; D. Matanović, Etnička i vjerska slika Srijema 1880.-1910., 179.-192.
4
Popis žiteljstva od 31. XII.1910. u Kraljevinama Hrvatskoj i Slavoniji, Zagreb, 1914., 49., 54.

na području istočnoga Srijema. Hrvati su druga najbrojnija skupina, potom slijede
Nijemci, Mađari, Slovaci i Rusini.5
Upravo ova etnička ali i vjerska raznolikost Srijema tijekom Prvoga svjetskog
rata došla je do izražaja jer je cjelokupno srpsko civilno stanovništvo s područja
Srijema bilo nakon povlačenja srbijanske vojske premješteno u zapadne krajeve u
internacijske logore, na gospodarstva ili u domove drugih Srba, o čemu će nešto
kasnije biti riječi.
Srijem i Prvi svjetski rat

Za vrijeme Prvoga svjetskog rata Srijem kao pogranična oblast između Kralje-
vine Srbije i Austro-Ugarske našao se u središtu sukoba. Bio je jedino područje
Kraljevine Hrvatske i Slavonije koje je imalo izravan dodir s ratnim operacijama jer
ga je od Kraljevine Srbije dijelilo samo korito rijeke Save.6 Isto tako, bio je i svjedok
napada austrougarske vojske na Srbiju 1914., ali i prodora srpske vojske preko Save
u područje Zemuna i Srijemske Mitrovice (6. - 14. rujna 1914.).
Po objavi rata, iz većega dijela Srijema stanovništvo se moralo preseliti u sigur-
niju unutrašnjost Slavonije te je tako stvoren manevarski prostor za prve vojne
akcije austrougarske vojske. Zapovjednik austrougarske vojske general Oskar von
Potiorek prešao je u napad 12. kolovoza 1914. s glavnim snagama (5. i 6. armijom)
preko Drine, ali je nakon poraza u bitki na području planine Cer (Cerska bitka)
11. - 12. kolovoza bio prisiljen povući se. To je povlačenje iskoristila srpska vojska
pod zapovjedništvom generala Radomira Putnika, koja je odlučila prijeći u ofen-
zivu preko Save u Srijem, kako bi odbacila austrougarske snage istočno od Fruške
gore i kako bi spriječila njihovo povezivanje s glavnim snagama na Drini. Srpska
vojska se povlači preko Beograda i prodire u Banat i Srijem, odnosno Zemun (6.
- 14. rujna 1914.). Dunavska divizija u sklopu srpske Prve armije prešla je preko
rijeke u Srijem između Skele i Novog Sela, 6. rujna ujutro. Budući da nisu naišli
na veliki otpor, ovladali su Kupinovskim kutom (općina Pećinci) i prostorom u
Srijemu do crte Progar – Ašanja – Obrež – Vitojevci na kojoj je uspostavljen mo-
stobran. U tijeku narednih dana srpska vojska potisnula je dijelove Sedme austro-
ugarske divizije daleko na sjever i organizirala frontu na crti Hrtkovci – Buđanov-
ci – Golubinci – Nova Pazova. Srpska vojska je tada zarobila 270 austrougarskih
vojnika i veću količinu ratnoga materijala. Nasuprot uspjesima srpske Prve armije,
5
D. Matanović, Etnička i vjerska slika Srijema 1880.-1910., 189.-192.
6
Vijoleta Herman Kaurić, Prvi svjetski rat, Slavonija, Baranja i Srijem, vrela europske civilizacije,
prvi svezak, Zagreb, 2009., 431.-435.

Timočka divizija imala je većih poteškoća. Ona je trebala zauzeti Sremsku Mitro-
vicu. Kao pogranični grad Sremska Mitrovica predstavljala je specifično područje
uoči i početkom Prvoga svjetskog rata. Zemljopisni položaj pograničnoga grada na
rijeci Savi i blizina Šapca, Loznice, planine Cer i Bosne i Hercegovine, uvjetovala je
posebnu pozornost austrougarske, ali i srpske vojske prema ovom prostoru.
Austrougarske trupe su se nakon Cerske bitke pripremile i spremne dočekale
srpsku vojsku te je zbog toga prelazak Timočke divizije preko Save bio otežan. Taj
dio Srijema se (6./7. rujna) obranio, a srpska Timočka divizija poražena je kod
Čevrntije (nedaleko Mitrovice). Iz stroja je nakon bitke tada bilo izbačeno 6.500
srpskih i 2.000 austrijskih vojnika. Borbe za ovo područje su se još nastavile neko-
liko dana. Glavnina austrougarske vojske nalazila se kod Deča, a dio kod Šašinaca
i Jarka. Dana 9. rujna Deveta austrougarska divizija upustila se u borbu s Dunav-
skom divizijom i pritom izgubila 1.000 ljudi te se povukla u okolicu Stare Pazove,
a drugi dio divizije se povukao kod Golubinaca. Toga istog dana je srpska Prva
armija krenula u protunapad, zauzevši 10. rujna Zemun. Istoga dana s vojskom
u Zemun je ušao i regent Aleksandar. Glavnina srpske Prve armije susrela se s au-
strougarskom vojskom ispred Stare Pazove, Golubinaca i na kanalu Jarčina. Ubrzo
se, nakon poraza Timočke divizije te nove ofenzive koju je u Bosni započeo O.
Potiorek, srpska vojska morala povući južno od Save, a 13. rujna sve su se srpske
snage povukle iz Srijema, a iz Zemuna idućega dana (14. rujna), a s njima i veliki
broj zemunskih i srijemskih dobrovoljaca i izbjeglica, srpskih obitelji, budući da
je većina Srba iz Srijema prihvatila srpsku vojsku kao oslobodilačku. Austrougar-
ske vlasti su povratile ovaj prostor i posebno su se obračunale sa stanovništvom u
srpskim selima koja su pružila podršku srpskoj vojsci. Sela su spaljena, preostalo
srpsko stanovništvo je kažnjeno, nepoćudni su strijeljani, nepouzdani su izdvojeni,
a dio lojalnoga srpskog stanovništva preseljen je duboko u unutrašnjost zemlje, u
logore za internirce, te su u njima ostali skoro do kraja rata.7
Nakon toga razvile su se do 11. studenoga 1914. borbe poznate pod nazivom
„Bitka na Drini“. U njima je austrougarska vojska zaposjela sjeverne dijelove Sr-
bije, 1. i 2. prosinca ušli su u Beograd, da bi već 3. prosinca srpska vojska prešla u
protunapad. U Kolubarskoj bitki (vodila se od 3. do 15. prosinca) srpska vojska
razbila je 5. i 6. austrougarsku armiju i za 13 dana izbacila austrougarsku vojsku sa
svojega teritorija i ponovno 14./15. prosinca 1914. povratila Beograd gdje je ostala
sve do listopada 1915., kada su je istjerale združene snage austrougarske, bugarske
7
Aleksandar Lukić, Srpsko-austrougarske borbe na donjoj Savi 1914. godini, Rijeka Sava u povi-
jesti, zbornik radova, ur. Branko Ostajmer, Slavonski Brod, 2015., 451.-478.; Nikola Tominac, Prvi
pohod na Srbiju, Vojna povijest, br. 42., rujan, 2014., br. 42., 8.-17.; V. Herman Kaurić, Prvi svjetski
rat, Slavonija, Baranja i Srijem, 431.-435.

i njemačke vojske. Zahvaljujući udruženim snagama, Srbija je osvojena te prisilje-
na da svoju vojsku povuče sve do Albanije i na obalu Jadranskoga mora, gdje su
srpske snage tijekom siječnja 1916. prihvatili saveznici i prebacili na Krf. U Srbiji
je uspostavljen vojni protektorat do sredine rujna 1918., kada je došlo do proboja
solunske fronte i naznačen je skori kraj rata.8
Ilustrovani list i Srijem

Iako se o Srijemu pisalo, do sada nitko nije prikazao sliku Srijema iz drugo-
ga kuta, a to je kako je o Srijemu pisao zagrebački tjednik Ilustrovani list (dalje I.
L.). Zašto Ilustrovani list? Zato što je specifičnost ovoga tjednika činjenica da je
bio prvi tjednik sa sustavnom fotoreportažom, što ga čini posebnim u odnosu na
ostale časopise i tjednike, pa danas nema kataloga, knjige ili izložbe koja ne koristi
fotografije objavljene u I. L., a ponekad su nam to i jedini izvori koji postoje.
Što mi znamo o samom listu? Za sada, vrlo malo. Ilustrovani list bio je obiteljski
zabavnik i informativni mjesečnik. Prvi broj Ilustrovanog lista izišao je 3. siječnja
1914. godine. Izlazio je tjedno, svake subote, u Zagrebu (godišnje je izišlo 52 ili 53
broja), a vlasnik i izdavač je bila Dionička tiskara u Zagrebu, koja je istovremeno
objavljivala i politički dnevnik Obzor. Uprava lista bila je u Gundulićevoj 18, a
uredništvo u Marovškoj / Marovskoj ulici 24 (danas Masarykova ulica). Zadnji
broj (broj 47.) izišao je 28. prosinca 1918. Odgovorni urednik od broja 1./1914.
do broja 17./1918. bio je Dragutin Balog, a od broja 18./1918. Zvonimir Pe(ć)-
čnjak.9 Dok o prvom ne znamo ništa, o Zvonimiru Pećnjaku (1884. - 1929.) zna-
mo ipak nešto više. Bio je knjigotiskar i nakon završetka Prvoga svjetskog rata imao
je vlastitu tiskaru, „Tiskara Z. Pećnjak“. Umro je 1929. u Zagrebu u 45-oj godini.10
Pred kraj 1918. uredništvo Ilustrovanog lista navijestilo je daljnje izlaženje lista,
ali pod novim imenom. Tako je Ilustrovani list postao Osvit: ilustrovani tjednik.
Osvit je izlazio od 4. siječnja do 15. studenoga 1919., kada je prestao izlaziti zbog
gašenja Dioničke tiskare u Zagrebu. Financirao se putem reklama, i bio je jedan od
najčitanijih listova u Hrvatskoj, i ne samo u Hrvatskoj, već i širom bojišta. Imao je
8
V. Herman Kaurić, Prvi svjetski rat, Slavonija, Baranja i Srijem, 431.-435.; Nikola Tominac, Prvi
pohod na Srbiju, Vojna povijest, br. 42., rujan, 2014., br. 42., 8.-17.; Zagorsko lice boga rata: u Euro-
pi - Prvi svjetski rat. Gornja Stubica, Muzeji Hrvatskog zagorja, Muzej seljačkih buna, 2014.; Ivan
Ćosić Bukvin, Vrbanjci u „Velikom ratu“ 1914.-1918., Vrbanja, prosinac, 2014., 31.-39.
9
Ilustrovani list, br. 18., 8. lipnja 1918.
10
„Umrli u Zagrebu“, Obzor, br. 62., 4. ožujka 1929. Zvonimir Pećnjak, knjigotiskar, 45 godina,
preminuo je u 4 sata ujutro 3. ožujka 1929.

tiražu od oko 15.000 primjeraka, zahvaljujući romanu Marije Jurić Zagorke „Re-
publikanci“ koji je izlazio od 1914. do 1916. godine.
Iako je list obilovao fotografijama, većina fotografija je nepotpisana, a od pot-
pisanih je riječ o amaterima fotografima, zaljubljenicima u fotografiju, vlasnicima
fotografskih radnji iz malih mjesta o kojima zasad nemam previše podataka. Jedan
od poznatijih amatera fotografa bio je Dinko T. Vragoba,11 koji je za I. L. bio foto-
graf, pisac i pjesnik. Veći dio fotografija snimljenih s bojišta je izvoran, a snimili su
ih sami sudionici. Dio fotografija otkupljen je iz tadašnjih poznatijih fotografskih
ateljea, kao što su Atelje Mosinger, Atelje Tonka, Atelje Kulčar iz Varaždina i um-
jetničkoga salona Ullrich.
Kada nisu imali fotografije s mjesta događaja, koristili su „risarije“ iz različitih
izvora, neke su slali časnici i vojnici s bojišta, a dio je preuziman iz hrvatskih, ali i
stranih časopisa, pa se tako pojavljuju crteži njemačkoga slikara Felixa Schwarm-
stadta / Schwormstädta (1870. - 1939.), hrvatskoga slikara iz Bosne Gabrijela Jur-
kića, Osječanina A. B. Uzelca (potpisivao se s Abu Lazo) te Otona Ivekovića.
Odgovor tko su sve bili autori priloga i tekstova, sličan je s objašnjenjem veza-
nim uz autore fotografija. Neki tekstovi i prilozi su potpisani, većina ne. Uglavnom
se javljaju inicijali kojima ne znamo pravo značenje. Krajem 1915. i u 1916. priloge
za list, osvrte, kratke priče i pjesme šalje vodnik 26. domobranske pješačke pukov-
nije, kasniji sportski novinar Mario Rieger Vinodolski.12 Povijesne priloge napisao
je povjesničar Rudolf Horvat. Koliko je od navedenih autora bilo profesionalnih
novinara, fotoreportera ili dopisnika i tko su oni, još uvijek je velika nepoznani-
11
Chudoba Dinko, pseudonim Dinko T. Vragoba, novinar i publicist (Senj, 19. XII. 1893. - Za-
greb, 17. XII. 1959.). Osnovnu školu završio u Senju 1903., gimnaziju u Zagrebu 1912., farmaciju
je studirao u Beču, Pragu i Zagrebu, gdje je 1917. diplomirao. Do 1938. radio je u zagrebačkim
ljekarnama, potom je član redakcije Novosti (1938.-41.) i tajnik Narodnog lista (1955.-59.). Od
1914. bio je član Hrvatskoga novinarskog društva, poslije Društva novinara Hrvatske. Pokrenuo je
i uređivao humorističke listove Šišmiš (1915.-17.) i Pilule (1921.-24.), te uređivao Malu kazališnu
biblioteku. Pisao je crtice iz suvremenog života, ugođajne i šaljive pjesme, putopise, humoreske i
vodvilje, te članke iz kulture za publikacije: Pobratim (1911./12.), Koprive (1912., 1914., 1937.),
Šišmiš (1915.-17.), Danica (1934., 1937.), Svijet (1937.), Mali Istranin (1940.) i druge. Služio se
pseudonimima i šiframa Ines, Vragoba Senjanin, prof. dr Weiding, D. T. i Vr. http://hbl.lzmk.hr/
clanak.aspx?id=3541
12
Mario Rieger Vinodolski (Novi Vinodolski, 1884. – Zagreb, 1934.), novinar i sportski djelat-
nik. Odgovorni urednik zagrebačkih sportskih listova Hrvatski športski list (1908.), Sport i umjet-
nost (1912.-13.), Jugoslavenski šport (1919.-20.) i Zagrebački športski list (1923.). Zajedno s Pavlom
Kaudersom vodio je Športski kalendar (1921.). Inicijator je osnivanja Hrvatskoga sportskog saveza
1909. i smatra se prvim hrvatskim sportskim novinarom. http://enciklopedija.lzmk.hr/clanak.
aspx?id=51061

ca. Većina autora vjerojatno nije bila novinarske profesije, već su jednostavno slali
priloge, a uredništvo ih je prilagođavalo novinarskoj formi i objavljivalo kao krat-
ke priloge. Od poznatijih, odnosno profesionalnih novinara, zna se jedino da je
u redakciji lista radio poznati hrvatski književnik, novinar, kazališni kritičar i hu-
morist Zvonimir pl. Vukelić, koji se potpisivao sa Z. X., kao i novinarka i književ-
nica Marija Jurić Zagorka. Vjerojatno su i ostali članovi uredništva Obzora pisali
istovremeno i za I. L. jer Josip Horvat u svojim sjećanjima navodi da su uredništva
Ilustrovanog lista i Obzora surađivala.13
List je bio podijeljen na nekoliko rubrika ili podlistaka koji nisu uvijek slijedili
isto načelo, već je redoslijed rubrika ovisio o događajima toga tjedna. Tako je na-
slovnica uglavnom popraćena fotografijama s jednoga od važnijih aktualnih do-
gađaja toga tjedna u Hrvatskoj ili u svijetu, s vrlo kratkim objašnjenjem događaja
(jedna rečenica). Na stranicama lista koje su slijedile donosile su se vijesti o svakod-
nevnim događajima ne samo iz Zagreba, već i iz raznih dijelova Hrvatske. Podli-
stak je imao različite nazive: „Zagreb i pokrajina“ ili samo „Pokrajina“, ili „Zagreb
i okolica“. Tekstovi i vijesti iz pokrajine bile su razne tematike, uglavnom vezane
za tjedne događaje, povijest kraja, razne akcije koje su se događale u prethodnom
tjednu, kao što su rad društava, važni društveni, kulturni i sportski događaji i dr. Te
su vijesti nerijetko pratile i fotografije s mjesta događaja. Ostale rubrike bile su sva-
štice, zanimljivosti iz svijeta, liječnički savjeti, ženska rubrika (ženski svijet), moda,
vijesti iz filatelističkoga svijeta, kazališta, sporta, prijevodi kratkih pripovijedaka s
raznih jezika i sl. Posebna rubrika bila je humor i satira te enigmatika.
Na zadnjoj stranici svakoga broja bila je otisnuta preko cijele stranice karikatura
visoke kvalitete. Karikature su uglavnom potpisane, punim imenom i prezimenom
autora. Od samoga početka izlaženja lista, osim nešto malo uvoznih ilustracija, ka-
13
Josip Horvat, Živjeti u Hrvatskoj, Zapisci iz nepovrata 1900.-1941., Zagreb, 1984., 206.-236.
Prema navodima J. Horvata u Obzorovom uredništvu tijekom Prvoga svjetskog rata radili su Vla-
dimir Lunaček, koji je bio glavni, odgovorni i stvarni urednik, dok je dr. Milivoj Dežman vodio
redakcijske poslove. Zvonko Butković bio je bečki izvjestitelj i pratio je europsku zapadnu politiku.
Robert Heumer bio je prevoditelj s njemačkoga, a jedno vrijeme uređivao je gospodarsku politiku.
August Scholz bio je strojopisar, telefonist, reporter, prevodilac i noćni urednik. Pjesnik Zvonko
Milković bio je urednik domaćih vijesti (od 1915.) i „neslužbeni tajnik redakcije“. Marija Jurić
Zagorka pratila je mađarske vijesti. Kolhuber je bio jedno vrijeme urednik gospodarske rubrike,
koja je kasnije prešla u ruke R. Heumera. Zvonimir pl. Vukelić sastavljao je zagonetke i prikupljao
„strane ilustracije“ iz inozemnih novina. Mlađi novinari – šegrti bili su Dragan Bublić i Josip Hor-
vat. Kazališne recenzije je pisao dr. Branimir Vizner - Livadić. Članke su povremeno pisali Niko
Maskarić i Niko Smolčić. Godine 1915. redakcija Obzora se smanjivala jer je dio članova uredništva
bio mobiliziran pa više nije bilo podijele po poslovima.

rikature su ilustrirali Slavko Vereš /Vörös,14 Franjo Maixner,15 Ivan Režek,16 Tomi-
slav Kolombara (1918.),17 Pjer Križanić (1918.)18 i Milan Freudenreich.19
Iako se list smatrao nezavisnim i nije bio stranački niti se politički opredijelio,
i niti je imao političkih članaka i rasprava, smatram da je podržavao iste političke
stavove kao i uredništvo Obzora, budući da ih je tiskala ista tiskara koja im je bila i
vlasnik, a i uredništva su im bila povezana.
14
Frano Dulibić, Povijest karikature u Hrvatskoj do 1940. godine, Zagreb, 2009., 150.- 156.; Slavko
Vereš/Vörös (Vrtlinska pokraj Čazme, 24. XII.1887. - London, 23. V. 1953.), karikaturist, publicist
i kajkavski stihotvorac. Prvi hrvatski autor kojemu je karikatura bila jedino područje likovnoga dje-
lovanja. Svojim je crtežima sam pisao popratne tekstove. Na satiričan način slikao je društvene i po-
litičke prilike, a karikature je objavljivao u Koprivama (1906.-1940.), Malim novinama, Novostima,
Ilustrovanom listu i drugdje. Bio je stalni suradnik humorističko-satiričkog časopisa Koprive, kojemu
je povremeno bio glavni urednik i vlasnik. Objavio je knjigu karikatura “Šaljivi vodič kroz Zagreb”
(1938.) i pisao o problemima karikature. http://hebeta.lzmk.hr/natuknica.aspx?id=64319
15
F. Dulibić, Povijest karikature u Hrvatskoj do 1940. godine, 178.-184. Franjo Maixner (Varaždin,
29. VI. 1899. - Zagreb, 31. VIII.1963.), karikaturist. Studirao medicinu, ekonomiju i filozofiju, ali
nijedan studij nije dovršio pa je od 1921. do 1934. radio kao činovnik u javnim poduzećima. Sura-
đivao u Koprivama od 1914. do 1938., Rešetu (1927.), časopisu Zagreb (1928.-1929.), Jutarnjem
listu (1928.), Večeri (1928.-1940.), Svijetu (1937.), a tijekom 1941. u Biču, Šilu, Novoj Hrvatskoj,
Hrvatskom krugovalu i Neue Ordnungu.
16
Vidi: Frano Dulibić, Karikature i slikarstvo Ive Režeka, Radovi instituta za povijest umjetnosti,
27., Zagreb, 2003., 285.-297.; Ivana Reberski, Ivo Režek, Zagreb - Varaždin, 2001. Ivo Režek (Va-
raždin, 22. V. 1898. - Zagreb, 2. IX. 1979.), hrvatski akademski slikar, crtač i karikaturist. Studi-
rao u Zagrebu i Pragu. Bio profesor na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu (1947.-1968.).
Objavljivao karikature u Koprivama (1934.-1938.) i Kerempuhu. Godine 1916. u Ilustrovanom li-
stu pojavio se s nekoliko situacijskih karikatura s varaždinskim temama. Kako je postao punoljetan,
ubrzo je mobiliziran i poslan na rusku frontu u Galiciju, gdje je ranjen i prebačen u Varaždin.
17
F. Dulibić, Povijest karikature u Hrvatskoj do 1940. godine, 184.-189. Tomislav Kolombar (Ko-
privnica, 3. XII. 1899. - Koprivnica 28. IV. 1920.). Upisao je Privremenu višu školu za umjetnost
i umjetni obrt. Njegov se izraz kretao sve više prema tada aktualnom ekspresionizmu. Ostavio je
vrlo kratak opus, no vrlo vrijedan doprinos hrvatskom ekspresionizmu. Umire u dobi od svega 20
godina. Surađivao je u Koprivama (1916.-1920.), Šišmišu (1916.-1917.), Ilustrovanom listu (1916.
i 1918.) i Osvitu (1919.).
18
F. Dulibić, Povijest karikature u Hrvatskoj do 1940. godine, 164.-169. Petar Pjer Križanić (Glina,
19. V. 1890. - Beograd, 21. I. 1962.), hrvatski slikar, likovni kritičar i karikaturist. Završio Obrtnu
školu i pohađao Akademiju likovnih umjetnosti. Surađivao u Koprivama (1909.-1913. kao autor
karikatura, a od 1918.-1922. urednik) i beogradskom Ošišanom ježu kojemu je jedan od pokretača
(1935.). Od 1923. živi u Beogradu gdje surađuje u Novom listu i Politici.
19
F. Dulibić, Povijest karikature u Hrvatskoj do 1940. godine, 189.-192. Milan Freudenreich (Beč,
1899. - Montreal, 8. V. 1973.), arhitekt i slikar. Završio je studij arhitekture 1919. u Zagrebu,
potom živio u Parizu, od 1924. do 1968. u Kairu, a posljednje godine života u Montrealu (1968.
- 1973.). Osim arhitekture bavio se i karikaturom, a radovi su mu objavljivani u Šišmišu (1916. -
1917.), Ilustrovanom listu (1918.), Osvitu (1919. i 1920.) i Koprivama (1919. - 1920.).

Dvije godine prije pojavljivanja lista (1912.) objavljen je novi tiskovni zakon
koji je prema mišljenju publicista bio jedan od najreakcionarnijih zakona u tadaš-
njoj Europi. Novine su se morale slati policiji na cenzuru, ali ne kao otisak u tiskari,
već kao tiskani primjerak cijele naklade. Tako je zabranom ili zapljenom propadala
cijela naklada. Dnevne novine su morale položiti i novu jamčevinu od 5.000 kru-
na od koje su se automatski odbijale globe u slučaju prekršaja tiskovnoga zakona.
Kada bi svota jamčevine pala ispod 400 kruna, policija bi zabranila daljnje izla-
ženje lista. Pogođene time, političke stranke povukle su se u sebe, a informativno
novinarstvo prilagodilo se novim prilikama i izvještavalo je jedino o zbivanjima u
svijetu.20 U takvom ozračju početkom 1914. počeo je izlaziti Ilustrovani list. Ubr-
zo po objavi Prvoga svjetskog rata, banskom naredbom od 27. srpnja 1914. obu-
stavljen je tiskovni zakon iz 1912., a cijelo je novinstvo podvrgnuto preventivnoj
vojnoj cenzuri.21 Cenzura je trajala do 14. svibnja 1917., kad je banskom naredbom
proglašen novi „Zakon o tisku“.22 Uz stalne opasnosti da će im zabraniti izlaženje
novina, uredništvima listova prijetila je i stalna opasnost da će urednici i suradnici
listova biti mobilizirani, bez obzira na to jesu li bili sposobni za vojsku ili ne.23 Bu-
dući da je Ilustrovani list bio obiteljski zabavnik i informativni tjednik o općenitim
svakodnevnim događajima, nije bio zabranjivan i imao je vrlo malo problema s
izlaženjem. Dapače, većina brojeva bila je rasprodana, osobito brojevi koji su objav-
ljeni nakon atentatu u Sarajevu.24
List je uredno izlazio svake subote do sredine travnja 1918., i samo dva puta
se dogodilo da je kasnio s izlaskom. Prvi puta je to bilo za vrijeme štrajka žensko-
ga pomoćnog osoblja u zagrebačkim tiskarama početkom 1918., kada četiri dana
dnevnici nisu izlazili. I od travnja do svibnja 1918. godine list je imao problema s
izlaženjem, jer je br. 15. izišao 13. travnja, a broj 16. skoro mjesec dana kasnije (25.
svibnja). Koji je razlog tomu, nije navedeno, niti je do danas poznato; vjerojatno je
razlog bila bolest urednika ili nestašica papira. Nakon toga je izlazio uredno svake
subote sve do kraja 1918. godine.
20
Božidar Novak, Almanah hrvatskog tiskarstva, nakladništva, novinarstva, bibliotekarstva i knji-
žarstva, Zagreb, 1997.,162.
21
Ivan Bulić, Vojna cenzura u Hrvatskoj za vrijeme Prvoga svjetskog rata, 1918. u Hrvatskoj povi-
jesti, Zbornik radova, ur. Željko Holjevac, Zagreb, 2012., 323.-352.
22
J. Horvat, Povijesti novinstva Hrvatske 1771.-1939., 330.-331.
23
B. Novak, Almanah hrvatskog tiskarstva, nakladništva, novinarstva, bibliotekarstva i knjižarstva,
163.
24
Ilustrovani list, br. 44., 31. listopada 1914., 1053. Uredništvo Ilustrovanog lista objavilo je oglas u
kojem mole, uz novčanu naknadu, da im osobe koje imaju višak primjerka broja 32 od 8. kolovoza
1914. pošalju na redakciju. Taj je broj inače sadržavao 39 slika rata.

Iako je list počeo izlaziti početkom 1914., s posve drugom namjerom, da zabav-
lja puk, njegova se vrijednost pokazala za vrijeme rata, budući da je obilovao foto-
grafijama s raznih bojišta, pružao savjete kako preživjeti u ratna vremena, objavlji-
vao domoljubne pjesme i priče, odnosno pokušao donekle skrenuti pažnju s ratne
svakodnevnice kroz zabavni karakter. Zbog toga je bio omiljen i na bojištima te
su ga vojnici i časnici s nestrpljenjem očekivali, osobito ako su i sami sudjelovali u
njegovom kreiranju šaljući fotografije i priloge s mjesta događaja.
Srijem u Ilustrovanom listu

Budući da je tema ovoga rada područje Srijema, odnosno Srijemske županije,
analizirala sam članke, fotografije i ostale priloge u Ilustrovanom listu od samoga
njegovog izlaženja, odnosno od početka 1914. godine pa sve do kraja 1918. godine
u kojima se spominju događaji iz Srijema. Uglavnom se vijesti iz Srijema pojavljuju
u rubrici koja je pratila vijesti iz pokrajine.
Najviše je priloga objavljeno 1914., što je i razumljivo jer se tada teritorij Srijema
našao u žarištu ratnih zbivanja, te su neka mjesta bila i okupirana od strane srpske
vojske ili pod ratnim djelovanjima pa su i objavljeni prilozi vezani uz te događaje.
Te prve ratne godine objavljeno je i nekoliko naslovnica na kojima su događaji i fo-
tografije iz Srijema. Prilozi i fotografije koji su se objavljivali u I. L. najviše su stizali
iz Zemuna, Mitrovice, Petrovaradina, Vinkovaca, a ima ih i iz Vukovara, Vrbanje,
Novih Jankovaca, Tovarnika, Karlovaca, Hrtkovaca, Županje, Kamenice, Šamca,
Retkovaca, Rume i Novih Banovaca. Po godinama je u listu objavljeno dopisa ova-
ko: godine 1914. - 25; 1915. - 16, 1916. - 13, 1917. - 9 i 1918. samo četiri priloga.
Tko je sve slao dopise i fotografije iz Srijema, nepoznato je, izuzev priloga koji su
stizali iz Novih Banovaca, za koje se zna da je fotografije slao amater fotograf S.
Gutzmirtl. On je očito bio i dopisnik lista jer su u I. L. nekoliko puta objavljeni do-
pisi iz Novih Banovaca i svugdje je potpisan kao fotograf S. Gutzmirtl. Iz Vukovara
je fotografije slao Rastovski, a iz Mitrovice J. Kašuba.
Najviše dopisa/priloga je objavljeno 1914., i to 25, s pratećim fotografijama.
Od mjestâ 1914. najviše su zastupljeni Mitrovica i Zemun koji su u ratnim dje-
lovanjima srpske vojske najviše stradali (Zemun je bio i zaposjednut). Dopisi te
godine pristigli su i iz Vukovara (fotografija Dunavske parobrodarske stanice),
Vinkovaca (proslava kraljeva rođendana i vinkovačko groblje i pali junaci), Petro-
varadina (povijest i fotografija grada) i hrvatskog / slavonskog Šamca (1). Tematika
dopisa je raznolika, piše se o zemunskom sportskom klubu, povijesti Zemuna

i Petrovaradina, oružanom sukobu, razaranjima zgrada u Mitrovici i Zemunu,
srijemskim buntovnicima, srpskim zarobljenicima i stradalim ratnicima.
I nadalje, 1915., najviše je priloga iz Zemuna, Mitrovice i Petrovaradina, a ima
ih i iz Vrbanje, Vukovara, Vinkovaca i Novih Jankovaca. Tematika je i dalje ratna,
no sada vezana uz svakodnevne događaje i zbivanja u mjestima, kao što su rad ra-
znih srijemskih društava u sakupljanju pomoći, obnovi, prilozi iz bolnica (Crveni
križ u Vukovaru i Vinkovcima), rad raznih ratnih odbora i akcija u svrhu sakuplja-
nja pomoći.
Slično je i tijekom 1916. godine. Tada su objavljene fotografije ili dopisi iz:
Tovarnika, Vukovara, Mitrovice, Srijemskih Karlovaca, Zemuna (te godine je car
Vilim posjetio Zemun kao i ban barun Skerlez pa je većina fotografija posvećena
tim događajima), Vinkovaca, Hrtkovaca, Županje, Rume, Stare Pazove, Kamenice
i Retkovaca. Ponekad je u jednom broju više priloga iz Srijema. Tematika je slična
kao i u prethodnoj godini: dopisi o raznim poduzetim akcijama sakupljanja pomo-
ći, rad društava, palim junacima, zabavama i sl.
Sljedeće godine (1917.) nešto je manje priloga, samo devet; četiri su iz Novih
Banovaca i po jedan iz Srijemskih Karlovaca, Petrovaradina, Zemuna i Retkova-
ca i jedan koji govori općenito o Srijemu u kojem su smještena djeca iz oskudnih
krajeva, kao i o radu ratne ferijalne kolonije. Tematika dopisa je vezana u stradale
(slika groblja u Srijemskim Karlovcima), rad društava i školske mladeži, svakod-
nevni život vezan uz seoske poslove, djecu i prirodu (sabiranje dudova u Novim
Banovcima i dolazak roda).
U zadnjoj godini rata, na uredništvo I. L. iz Srijema stiglo je samo 4 dopisa.
Uglavnom su to dopisi praćeni s nekoliko fotografija. Prvi dopis je iz Novih Bano-
vaca o hercegovačkoj djeci koja je na oporavku u Srijemu. Jedan je dopis iz Zemuna
o radu dobrovoljnoga vatrogasnog društva, drugi o dobrotvornoj zabavi na Vuko-
varu i treći o izložbi ručnih radova u Mitrovici čiji je prihod namijenjen u korist
ratne siročadi. Taj zadnji prilog objavljen je u kolovozu. Kako se rat bližio kraju, a i
na scenu su stupali posve drugi politički momenti kao što je stvaranje Države SHS
i potom ulazak u novu državu, dopisi iz pokrajina sve manje su se objavljivali.

1914.
Br. 3./1914. Iz Vinkovaca i okolice. Četiri fotografije koje je snimio S. Ćobanic:
1. Kunjevačka šuma, najstarija šuma u okolici; 2. Slika iz okolice – poljski radovi; 3.
Berba u Slavoniji; 4. Rokovačka zidina, manastir iz XIII. vijeka.25
Br. 20./1914. (Pokrajina) „Banov put po Slavoniji“, dvije fotografije. Ispod fo-
tografija slijedi tekst: „Koncem prošlog i početkom ovoga mjeseca učinio je ban
barun Skerlecz po Slavoniji političko putovanje, obašavši mjesta: Vukovar, Nuštar,
Osijek, Djakovo i Brod“.26
Br. 28./1914. (Rubrika sport) naslov članka „Šport u Zemunu“ prate dvije fo-
tografije; prva prikazuje momčad zemunskoga športskog kluba „Zemun“, a druga
momčad beogradskoga športskog kluba „Dušanovac“ - Obavijest o nogometnoj
utakmici održanoj 24. svibnja 1914. između momčadi zemunskoga sportskog klu-
ba „Zemun“ i beogradskoga športskog kluba „Dušanovac“. Igra je bila na obje stra-
ne dosta napeta; osobito se istakla lijeva strana „Zemunaca“. Konačni rezultat bio
je 3:3.27
Br. 31./1914. U jeku izbijanja rata sa Srbijom počinju se objavljivati fotografije
iz Zemuna. Prva fotografija iz Srijema objavljena je početkom kolovoza 1914. i pri-
kazuje Zemun sa spomen-kulom na staroj zemunskoj tvrđi koja je nastala u vrijeme
Sibinjanina Janka.28
Br. 32./1914. Na drugoj stranici Lista pod podnaslovom „Slike k ratu Monar-
kije sa Srbijom“ objavljene su tri fotografije. Prva fotografija prikazuje željeznički
most preko Save, koji spaja Zemun s Beogradom, odnosno Monarhiju sa Srbijom
(na fotografiji se vide srpski vojnici koji čuvaju ulaz). Druga fotografija prikazuje
beogradsku utvrdu, a treća vizuru Beograda i njegove utvrde s austrougarske stra-
ne. Fotografije prati tekst: „Oružani sukob sa Srbijom i svjetski rat“, u kojemu se
piše o uzrocima rata sa Srbijom te kako je nakon objave rata došlo i do sukoba
između austrijskih i srpskih četa, uslijed kojih je bombardirana beogradska utvrda
i djelomično razoren most preko Save kod Zemuna. Tekst se proteže na dvjema
stranicama.29
25
Ilustrovani list, br. 3. - 17. siječnja 1914.
26
Ilustrovani list, br. 20. - 16. svibnja 1914.
27
Ilustrovani list, br. 28. - 11. srpnja 1914.
28
Ilustrovani list, br. 31. - 1. kolovoza 1914.
29

Br. 33./1914. Na trećoj stranici nalaze se dvije fotografije beogradske utvrde
Kalimegdana koji je u prvim sukobima austrougarske i srpske vojske oštećen.30
Br. 33./1914. Pod rubrikom „Austro-ugarsko-srbsko ratište“ objavljena je ri-
sarija koja prikazuje most između Zemuna i Beograda. Na risariji se vidi kako au-
strougarski reflektori osvjetljavaju željeznički most i naznake prvih ratnih sukoba
obiju vojski. Potom na idućoj stranici slijede fotografije Beograda fotografiranoga
sa srijemske strane.31
Br. 33./1914. Fotografija Dunavske brodarske stanice kod Vukovara.32
Br. 36./1914. Dvije fotografije „Proslava kraljeva rođendana u Vinkovcima“
koje pokazuju Vinkovce okićene zastavama na dan kraljeva rođendana i stanovniš-
tvo koje prisustvuje misi pred zgradom kotarske oblasti. 33
Br. 37./1914. Naslovnica od 12. rujna 1914. donosi naslov „Doček srbske
vojske u Srijemu“, s crtežom/risarijom koja prikazuje prijelaz srpske Timočke divi-
zije 6. rujna 1914. u noći preko Save u Srijem, gdje je prema navodima I. L. srpska
vojska od strane austrougarskih četa bila napadnuta i uništena.34
Br. 38./1914. Ponovno naslovnica s crtežom „Beograd za bombardiranja“ i
tekst: „Srbi su upad svojih četa u Srijem otpočeli sa bombardiranjem Zemuna i
Mitrovice a kao odgovor bombardirale su naše čete otvoreni Beograd, nanijevši
gradu velike štete.“35
Br. 38./1914. U rubrici „Ratni koledar“ donose se vijesti bez fotografija iz Sri-
jema: 7. rujna – srpska Timočka divizija prešla kod Mitrovice Savu, došlo do bitke
i naši zarobili 5.000 Srba. 10. rujna srpske čete provaljuju u Srijem. 36
Br. 39./1914. Prilog „Ratne slike iz Mitrovice“, tri fotografije s natpisima: 1.
Austrogarska vojska sa trenom na polasku u Srbiju; 2. Jedan vojnički tabor u Mi-
trovici i 3. Straža pred kotarskom oblasti.37
30
31
32
33
Ilustrovani list, br. 36. - 5. rujna 1914.
34
35
Ilustrovani list, br. 38. -19. rujna 1914.
36
Ilustrovani list, br. 38. -19. rujna 1914.
37

Br. 39./1914. U istom broju je objavljen i kratki povijesni prilog o Petrova-
radinu. Prati ga jedna fotografija. U tekstu piše: „…da grad broji do 6000 ljudi,
ponajviše Hrvata i Srba, a ponešto i Nijemaca…“38
Br. 40./1914. Početkom listopada objavljene su tri fotografije ispod kojih piše:
„Srijemski buntovnici“, a prati ih i tekst: „Povodom upada srbske vojske u Srijem,
priključilo se Srbima mnogo srijemskog pravoslavnog pučanstva, idući srbskoj voj-
sci u svemu na ruku. Nakon što je bila navala Srba suzbijena austrijskim četama,
pohvatano je mnogo tamošnjih pravoslavnih žitelja Srijema, za koje se znalo da su
podupirali srbsku vojsku. Naša slika pokazuje jednog takvog uhapšenika, sa na-
dimkom „Švabožder“, 2. straža koja prati uzapćenike 3. jedna grupa uhapšenika.“39
Br. 41./1914. Naslovnica lista prikazuje „Srpske zarobljenike u Zagrebu“ (li-
stopad), civilne srpske zarobljenike iz pograničnih sela u Srbiji te zarobljene srpske
časnike; na drugoj stranici je tekst „Srbski zarobljenici u Zagrebu“- sve češće ih je u
Zagrebu. Zanimljiv je komentar u tekstu o srpskim zarobljenicima, da su većinom
to žene, starci i djeca, te da je publika kada ih je vidjela bila silno razočarana, jer su
očekivali pobunjenike a „ne bogce“. Takovi transporti broje 50 glava. U Zagrebu
svakog koji nosi pustene hlače i šubaru, smatraju „komitom“ (četnikom).40 „Ti su
ljudi tako jadna izgleda, da prije pobuđuju samilost, nego srdžbu. Naime, pravi
srpski komite, zatečeni na dijelu, na licu mjesta su streljani, radi toga sve što može
bježati, bježi pred vojskom, a što ostane, otprema se na sigurno mjesto. Znatiželjno
zagrebačko općinstvo sa zanimanjem prati transport pa se čuju i primjedbe „To su
tu vražji Vlahi?“ - dobacuje jedan gradjanin - „trebalo bi ih obesiti“. „Ah, kaj obe-
siti, em zglediju prije kak bogci nek kak rauberi“ - upada neka šestinčanka. Uhap-
šenici međutim stupaju šuteći, pognute glave sa ono malo imovine što im je ostalo
iza požara, na leđima, i na licu im se vidi strah. Sigurno se nadaju najgorem, mada
ako nijesu krivi neće im biti ništa. U jednoj takvoj grupi našlo se i sedam srpskih
oficira, sve su to strojni i lijepi ljudi. Oni stupaju straga iza civila. Vidi im se, teško
podnašaju ropstvo, oni koji su vični vladati i zapovijedati. Glave su pognuli, no lica
su im otvorena i prkosna. ne pobuđuju samilosti jer i njihovim tvrdim vojničkim
licima i odorama nema ništa jadna, što bi moglo pobuditi samilost. Dakako da
mnoga kumica, koja ima sina na ratištu glasno grdi i proklinje zarobljenike, mogu-
će uvjerena, da su baš ovo oni koji su njenoga sina izranili šrapnelama.“ 41
38
39
Ilustrovani list, br. 40. -3. listopada 1914.
40
Komiti su pripadnici malih vojnih grupacija koji se komitskim ili četničkim, odnosno gerilskim
načinom ratovanja bore protiv okupatora, nametnute vlasti ili postojećeg režima.
41
Ilustrovani list, br. 41. -10. listopada 1914.

Br. 41./1914. Nekoliko stranica kasnije objavljene su dvije fotografije. Prilog
ima naslov: „Nakon provale Srba u Srijem“. Jedna fotografija (glavna) pokazuje
srpske zarobljenike zarobljene kod Mitrovice tijekom provale u Srijem, internirane
na poljanama kod Komorana u Ugarskoj.42 Na drugoj fotografiji je vizura glavnoga
trga Grada Mitrovice i tekst: „Grad Mitrovica, što su ga Srbi prije svoga upada u
Srijem, bombardirali.“ 43
Br. 47./1914. Rubrika „Vinkovčani palim junacima“ prikazuje jednu fotogra-
fiju koju je snimio S. Mantei. Fotografiju prati tekst koji je opisuje: „Uoči Dušnog
Dana sakupilo se mnogo građanstva na vinkovačkom groblju, gdje je do tada poko-
pano 55 vojnika, koji su umrli od rana zadobivenih na ratištu. - Gradjanstvo okitilo
je grobove cvijećem i svjećicama, dok je vojni kurat, veleč. G. Slavko Kozina držao
nad grobovima govor. Iza toga otpjevali su vinkovački gimnazijalci nadgrobnicu, a
vojnici završiše ovu žalobnu slavu kraljevkom.“ 44
Br. 47./1914. Potom u istom broju nekoliko stranica kasnije slijedi stranica s
trima fotografijama. Jedna fotografija prikazuje Srijemsku stražu, odnosno zapo-
vjedništvo kolodvora Hrvatski Šamac s vojnom stražom i zapovjednikom natpo-
ručnikom Huberom.45
Br. 47./1914. Uz rubriku „kućanstvo“ objavljene su zasebno dvije fotografije
Hrvatske Mitrovice pod naslovom „Izbombardovana Hrvatska Mitrovica“ koje
govore o ratnim djelovanjima prilikom upada srpske vojske u Srijem. Prva fotogra-
fija prikazuje izbombardiran Grand Hotel u Mitrovici, a druga jednu zgradu koju
je pogodila srpska granata. 46
Br. 49./1914. Na stranici na kojoj su objavljene fotografije odlaska karlovač-
ke domobranske pješačke pukovnije na ratište i podjeljivanje odlikovanja u Sisku
nalazi se i fotografija pod naslovom „Grobovi našim junacima u Mitrovici“. Foto-
grafija prikazuje privremene grobne humke pričuvnih časnika Zagrepčana Milana
Glavaškog i Ljubomira Bosanca koji su pali na južnom ratištu i privremeno poko-
pani na mitrovačkom groblju, a kasnije pokopani na zagrebačkom groblju uz sve
vojničke počasti.47
42
Ilustrovani list, br. 41. - 10. listopada 1914.
43
44
Ilustrovani list, br. 47. - 21. studenoga 1914.
45
46
47
Ilustrovani list, br. 49. - 5. prosinca 1914.

Br. 49./1914. Na stranici nakon ovoga priloga nalazi se fotografija „Pašićeva
ulica u Zemunu“ ispod koje piše da su „prigodom svog kratkotrajnog zaposjednuća
Zemuna, prekrstili su Srbi ulicu Nadvojvode Eugena u Pašićevu ulicu. No sada se
Pašićeva ulica opet naziva svojim prijašnjim imenom.“48
Br. 50./1914. Naslovnicu ovoga broja krase dvije risarije i jedna fotografija.
Naslovnica nosi naslov „Borbe oko Beograda“, a risarije i fotografija prikazuju au-
strougarske čete koje dovlače topove na pozicije južno od Beograda, austrougarske
ulane u prolasku kroz Beograd i gradnju mosta preko Save prema srpskoj stranici.49
Br. 51./1914. U ovom broju ponovno se objavljuju fotografije razrušene Mi-
trovice. Njih pet prikazuju: 1.) urušenu kupolu „Srpskog doma“ u Mitrovici; 2.)
željezničku stražarnicu kraj Mitrovice; 3.) svratišnu sobu „Srpskog doma“; 4.) za-
štitni položaj iza srpske Mitrovice i 5.) šančeve u hrvatskoj Mitrovici. Nekoliko
stranica kasnije, u rubrici „Pokrajina“ objavljene su dvije fotografije, jedna koja
prikazuje vojnički promet na mostu između Novoga Sada i stare Petrovaradinske
tvrđave te fotografija seljanke iz Rume koja je u razgovoru sa svojim mužem.50
Br. 52./1914. Na Badnjak izlazi i posljednji broj I. L. u 1914. godini. Broj je
posvećen Božiću na bojištu, a u rubrici „Pokrajina“ objavljena je jedna fotografija
s naslovom „K bojevima sa Srbijom“ koja prikazuje zarobljene i uhvaćene Srbe u
Mitrovici.51
1915.
Br. 8./1915. (vijesti iz Zagreb i pokrajina). Prilog o Kraljevskom poštanskom
uredu u Mitrovici. Prilog prate dvije fotografije koje je snimio poštanski podvornik
u Mitrovici Josip Kašula. U prilogu se govori o nedavnom upadu Srba u Srijem,
kada su Srbi bombardirali Mitrovicu. Na nišanu im je tada bi poštanski ured. Na
slikama je zgrada koju je s dvorišne strane uhvatila neprijateljska granata. To je bilo
6. rujna 1914.52
Br. 10./1915. U rubrici „Zagreb i pokrajina“ piše se o radu odbora ženske
stručne škole u Petrovaradinu, kao i o radu Gospojinskoga odbora Crvenoga kri-
48
49
50
51
52
Ilustrovani list, br. 8. - 20. veljače 1915.

ža Petrovaradin. Hvali se rad gospođa članica Gospojinskoga odbora Crvenoga
križa koje su dočekivale vojnike i ranjenike na željezničkoj stanici i „podavale im
okrjepe“, dolazile u bolnicu. Zajedno sa ženskom stručnom školom prikupljale su
odjeću koju su poslale vojnim upravama u Petrovaradinu, Rumi i Nagy Varadu.
Tekst prati jedna fotografija koja prikazuje Gospojinski odbor Crvenoga križa s
učiteljicama i učenicima ženske stručne škole u Petrovaradinu. 53
Br. 11./1915. U članku „Bombardirani Beograd“, koji se proteže na četiri stra-
nice, pokraj slika bombardiranoga Beograda pojavljuju se tri fotografije Zemuna.
Na jednoj je u pozadini vidljiv Hunjadijev spomenik, na drugoj se govori se o ru-
šenju mosta koji je vodio preko Dunava a spajao je Zemun i Beograd. Piše se da je
u ratu sa Srbijom stradao i Zemun. Most su razorili Srbi koji su se morali povući iz
Zemuna, ali su ga uništili do prvoga stupa, a poslije povlačenja austrijske vojske iz
Beograda razrušen je cijeli most. Tada je pogođen most, spomenik Hunjadija, kao
i crkva sv. Nikolaja. Uz fotografije Zemuna, objavljena je i fotografija iz Mitrovice
koju je slikao J. Kašuba. Prati ju tekst koji govori da su Srbi 17. veljače 1915. počeli
pucati iz topova po Mitrovici. Tijekom napada nije bilo velike štete, no u napadu
je oštećen krov poštanskoga ureda.54
Br. 13./1915. U rubrici „Zagreb i pokrajina“ objavljen je tekst o hrvatskim
junacima u Zemunu. Tekst prati jedna fotografija na kojoj su pripadnici oružane
čete. U tekstu se govori o dobrovoljnoj oružanoj četi tamošnjih vatrogasaca koja je
u Zemunu osnovana poticajem Josipa Hofmeistera i Jurja pl. Bachu. Četa se borila
protiv srpskih „komitadžija“, dok se u Zemun nije vratilo redarstvo i oružništvo te
ih uspješno istjeralo.55
Br.16./1915. U podlisku „Iz raznih hrvatskih bolnica“ objavljena je jedna fo-
tografija na kojoj su članice Crvenoga križa u Vukovaru s ranjenicima i bolesnici-
ma.56
Br. 18./1915. Početkom svibnja u podlisku „Iz raznih hrvatskih bolnica“ objav-
ljeni su tekstovi „Vinkovci za ratnike“ i „Iz bolnice Crvenog križa u Vinkovcima“.
Oba teksta prate četiri fotografije, a u tekstu se govori o akciji odbora Crvenoga
križa iz Vinkovaca čije su članice od mještana sabirale u vinkovačkom kotaru do-
brovoljne prinose pomoću kojih su radile kolače, poslastice o uskrsnim blagdanima
53
Ilustrovani list, br. 10. - 6. ožujka 1915.
54
55
56
Ilustrovani list, br. 16. - 17. travnja 1915.

za 2.500 ranjenih vojnika, koji su smješteni u tamošnjim bolnicama. Općinstvo su
darovale u velikom broju: cigaretama, vinom, kolačima, jajima, slaninom i drugim.
Ono što su prikupile pokazale su u ljetnoj dvorani svratišta „Lehrner“. Aktivne u
tome bile su: gospođa Gabrijela pl. Alemnn (Altmann), gđa Riesel, supruga vele-
posjednika, Paula Čurčić, žena kotarskoga predstojnika, gđa Veselinović, supruga
veleposjednika, Marija Tropsch, učiteljica, gđica Ella Lehrner, kći svratištara. 57
Br. 20./1915. U rubrici „Zagreb i pokrajina“ objavljen je tekst „Sinovi i kćeri
Hrvatske i Slavonije - sjetite se svoje dužnosti“ o koncertu koji je održan u Mitro-
vici. Na koncertu su prisustvovali građani bez razlike vjere i narodnosti s ciljem
prikupljanja dobrovoljnih prinosa za podupirajući fond za udovice i siročad palih
junaka naše domovine. Zborovođa Petar Kranjčević sastavio je zbor i zahvaljujući
odboru sakupljeno je 11.000 kruna. Na objavljenoj fotografiji vide se članice od-
bora, a to su: gđice Biljčević i Žunter, oružnički satnik Urbanić, gđa Žunter, pred-
sjednik Sudbenoga stola Košutić, gđa doktora Mojić, oružnički satnik Šek, gđice
Dernulc, Krstonošić i Pandurić.58
Br. 22./1915. Krajem svibnja od vijesti iz pokrajine nalazi se tekst iz Vrbanja
pod naslovom „Topnička produkcija u Vrbanji u korist u ratu oslijepljenih hrvat-
skih vojnika“. U tekstu se govori da je 9. svibnja 1915. časnički zbor 6. zagrebačke
domobranske poljske-topničke pukovnije 2. divizije organizirao na vojnom vjež-
balištu jahačku produkciju u korist oslijepljenih hrv. vojnika. Cijelo građanstvo
Vrbanje se okupilo i skupljena je svota od 1.040 kruna. Tri fotografije zorno prika-
zuju vježbu.59
Br. 25./1915. U prilozima iz pokrajine objavljena je fotografija zaštitne čete u
Novim Jankovcima, a ispod nje piše da je četa osnovana za vrijeme austrougarskih
vojnih operacija u Srbiji pod zapovjedništvom Marka Žabarovića, općinskoga bi-
lježnika koji održava red i mir u mjestu i okolici.60
Br. 26./1915. Iz pokrajine ponovno dolazi vijest o aktivnostima petrovaradin-
ske ženske stručne škole koja zajedno sa školskom mladeži izrađuje odijela za voj-
sku. Tekst prati jedna fotografija na kojoj je školska mladež.61
57
58
59
60
Ilustrovani list, br. 25. - 19. lipnja 1915.
61

Br. 28./1915. U srpnju izlazi prilog „Sakupljanje kovina za vojsku u Mitrovici“.
Uz tekst je objavljena jedna fotografija učitelja Čubelića i sugrađana. U tekstu piše
da se zbog ratnih događaja dio građana iz Mitrovice iselio, a dio ih je i ostao. Tako
je u mjestu ostao i učitelj Josip Čubelić koji je organizirao razne akcije pomoći,
sakupljao novac za cigarete za vojsku o Božiću i Uskrsu, dijelio kruh ranjenicima
i iznemoglim vojnicima. Jedan dan je sakupio učenike i od ulice do ulice sabirao
bakar, olovo, kositar.62
Br. 39./1915. Krajem rujna u vijestima iz pokrajine objavljene su četiri fotogra-
fije koje prikazuju Carsku i kraljevsku stabilnu bolnicu erarskih konja iz Vinkova-
ca. Ispod fotografija ukratko piše da je bolnica osnovana početkom rata u preure-
đenoj ciglani (vlasništvo Hrv. eskomptne banke d.d. Vinkovci), a u njoj je liječeno
do rujna 1915. godine 2.000 konja. Na fotografijama se vidi pogled na bolnicu,
operacija konja, kovačnica uz bolnicu i uprava bolnice sa zapovjednikom.63
Br. 43./1915. U vijestima o palim hrvatskim junacima objavljena je i vijest da
je poginuo Erich Binder, sin Mavre Bindera, zastupnika i veleindustrijalca iz Ze-
muna. Kao jednogodišnji dobrovoljac 39. poljsko-topničke pukovnije ratovao je
prvo na srpskom ratištu, a potom na ruskom. Tamo je i stradao i pokopan je kod
Stanislavova. Uz obavijesti o smrti nalazi se i njegova fotografija. 64
Br. 44./1915. Iz pokrajine stiže vijest iz Mitrovice u kojoj je organizirano ši-
vanje vreća za pijesak koje će biti poslane na talijansko ratište. Tekst „Šivanje vreća
za vojsku u Mitrovici“ prati jedna fotografija na kojoj su učiteljice iz Mitrovice. U
tekstu je navedeno da su učiteljice sašile oko 700 komada vreća. Učiteljice vode
učiteljice ženske stručne škole M. Dernulc i D. Pejnović.65
Br. 47./1915. U prilozima iz pokrajine ponovno stiže fotografija na kojoj su
učenice ženske stručne škole u Petrovaradinu koje su sašile 1.000 vrećica za pijesak.
Vodi ih učiteljica ženske stručne škole Berta Čanić.66
Br. 52./1915. U rubrici „Pali hrvatski junaci“ objavljena je fotografija grobno-
ga humka u Mitrovici pod naslovom „U boju i u grobu zajedno“, o stradalim po-
ručnicima Milanu Glavaškom i Ljubomiru Bosancu koji su zajedno, istoga dana,
na bojnoj poljani poginuli i zajedno su pokopani. Bili su rođaci, poginuli su kod
62
63
64
65
66
Ilustrovani list, br. 47. - 20. studenog 1915.

Noćaja, prvo su pokopani u Mitrovici, u zajedničkom grobu, a nakon toga preba-
čeni su u Zagreb i pokopani na zagrebačkom groblju. 67 Isti taj prilog bio je objav-
ljen u broju 49. od 5. prosinca 1914. godine.68
1916.
Br. 3./1916. Početkom siječnja 1916. objavljena je fotografija iz Tovarnika na
kojoj se nalazi hrvatska dobrovoljačka četa. Fotografija je nastala u spomen na rat-
ne godine 1914. - 1915. Uz dobrovoljce na fotografiji je zapovjednik Ivan Sekula.69
Br. 5./1916. Krajem siječnja objavljen je prilog o posveti vatrogasnoga tornja
u Vukovaru. Tekst „Otkriće vatrogasnog tornja u Vukovaru“ prate tri fotografije
koje je slikao Rastovski. Posveta vatrogasnoga tornja odvijala se 3. siječnja i prisu-
stvovali su joj brojni građani. Na objavljenim fotografijama vidi se vodovodni to-
ranj vatrogasnoga društva, gvardijan franjevačke župe u Vukovaru Gjuro Bencetić
i skupina građana prisutnih na posveti tornja.70
Br. 5./1916. Nakon priloga o posveti vatrogasnoga tornja, objavljen je još je-
dan prilog iz Srijema, i to s groblja palih ratnika u Mitrovici. Uz tekst pod na-
slovom „Grbovi palih junaka u Mitrovici“ objavljene su dvije fotografije. Jedna
je spomenik palom mornaru s monitora, a druga grobovi vojnika s nadgrobnim
spomenicima. Spomenike je dao urediti Maksimilijan Sachs, inače satnik i etapni
zapovjednik iz Mitrovice. Fotografije je po narudžbi za Ilustrovani list snimio J.
Kašuba.71
Br. 6./1916. Početkom veljače na naslovnici lista objavljene su fotografije cara
Vilima u Zemunu i Beogradu. To je mozaik pet fotografija, od kojih 2 fotografije
prikazuju pozdrav i doček cara Vilima u Zemunu, kao i odlazak cara Vilima auto-
mobilom kroz Zemun. Fotografije su originalne snimke za I. L. 72
67
68
69
70
71
72

Br. 6./1916. Na sljedećoj stranici su vijesti o stradalim borcima. Ističu se braća
iz Srijemskih Karlovaca, Stjepan i Ivan Matković. Ivan je stradao u Srbiji, a drugi na
Soči. Tekst „Dva pala junaka-braća“ prate njihove dvije fotografije.73
Br. 7./1916. U ovom broju objavljene su četiri fotografije s proslave rođendana
njemačkoga cara Vilima u Zemunu (fotografije za I. L. snimio J. pl. Bacho).74
Br. 13./1916. Krajem ožujka objavljen je prilog o podružnici Crvenoga križa
u Vinkovcima. Uz tekst „Iz podružnice „Crvenog križa“ u Vinkovcima“ objavlje-
na je jedna fotografija članova V. sekcije podružnice Crvenoga križa s njemačkim
i našim ranjenicima. Nadstojnica sekcije je Natalija Viković, supruga sudbenoga
vinkovačkog vijećnika, a zamjenica joj je Ana Dinagl.75
Br. 13./1916. Na idućoj stranici istoga broja objavljena je jedna fotografija koja
zorno prikazuje posljedice rata. Na fotografiji je župni dvor u Hrtkovcima spaljen
za provale srpskih četa 12. rujna 1914., a pred zgradom sjedi župnik Martin Firin-
ger. 76
Br. 22./1916. Krajem svibnja u uvodnom dijelu vijesti iz Zagreba i pokrajina
objavljene su četiri fotografije o putu bana baruna Skerleza po Srijemu. Ban je 16.
svibnja stigao u Zemun gdje su ga na kolodvoru dočekala školska djeca, hrvatski
ministar Hideghethy, vladin povjerenik dr. Brezinščak, šef pograničnoga redar-
stvenog satništva dr. Vuković i drugi šefovi oblasti, kao i vladin povjerenik za grad
Zemun Makovec. U Zemunu je priređen ručak u hotelu „Central“. Potom je u
Zemun stigao i ministar predsjednik grof Tisza, gdje se susreo s banom Skerlezom.
Potom su obojica iz Zemuna prešla u Inđiju.77
Br. 22./1916. U rubrici vijesti iz pokrajine na cijeloj stranici objavljene su dvije
vijesti iz Srijema. U prvoj se govori o hrvatskoj omladini iz Županje, njihovom
zabavnom odboru i diletantima koji su organizirali nekoliko zabava. Tekst prati
jedna fotografija članova odbora. Drugi prilog je o bratu i sestri, Stjepanu i Mela-
niji Ivić iz Rajeva Sela, koji su zbog ratnih zasluga oboje odlikovani. Stjepan Ivić
služio je kod ratne mornarice na brodu „Zenti“ i nakon potonuća iste, 18 mjeseci
zarobljen je u Crnoj Gori. Nakon oslobođenja je odlikovan srebrnom kolajnom i
nastavio je služiti na brodovima u Kini i Japanu. Njegova sestra Melanija stupila
73
74
75
76
77

je kao dobrovoljna bolničarka u pričuvnu bolnicu u Brčkom i tamo je odlikovana
srebrnom kolajnom Crvenoga križa. U ovom istom broju tiskana je po prvi puta
pjesma „Hrabrim Petrovaradincima“ koju je preveo s njemačkoga S. O. Ljuba.78
Br. 24./1916. I u ovom broju objavljeno je nekoliko slika sa banova puta po Sri-
jemu i to iz Rume. Na dvjema fotografijama se vidi ban Skerlecz na rumskom ko-
lodvoru te izaslanstvo rumskih građana koji prate bana u poglavarstvo. Na toj istoj
stranici objavljena je i vijest da je umro ljekarnik iz stare Pazove Petar Garapić.79
Br. 27./1916. U rubrici vijesti iz pokrajine početkom srpnja objavljen je prilog
o spomeniku stradalim ratnicima u Kamenici. Tekst je posao Fr. Št., a prate ga dvije
fotografije, od kojih je na jednoj nadgrobni spomenik, a na drugoj svečano otkriće
spomenika. Spomenik u Kamenici je podignut inicijativom carskoga i kraljevsko-
ga potpukovnika Rajmunda Hauswirtha koji se želio na taj način odužiti svojim
vojnicima-ratnicima koji su tu stradali. Kamenica je mjesto koje je pripojeno tvr-
đavi Petrovaradin te je u njoj bila smještena nešto veća posada, a kasnije i rezervna
bolnica. 80
Br. 34./1916. U kolovozu 1916. objavljena je i posljednja vijest iz Srijema te
godine. Radi se o prilogu „Retkovačka omladina za hrvatske invalide“, odnosno,
o zabavi s igrokazom za invalide koju je priredilo 23. srpnja diletantsko društvo
retkovačke omladine. Fotografiju je slikao retkovački župnik i poslao na uredniš-
tvo. Fotografija prikazuje glavni prizor iz igrokaza, „umirućeg hrvatskog junaka“ i
retkovačku mladež koja je glumila u igrokazu.81
1917.
Br. 3./1917. Vijesti iz Srijema ponovno se javljaju u siječnju 1917., i to prilog
o groblju naših ratnika u Srijemskim Karlovcima. Uz tekst je objavljena jedna fo-
tografija na kojoj se vidi da se na najvišoj točki u Srijemskim Karlovcima nalazi
komadićak hrvatske zemlje na kojoj su našli vječni počinak ratnici koji su umrli u
domovini, bilo od bolesti, bilo od rana zadobivenih na bojištu. O grobovima se
brine kr. povjerenik u S. Karlovcima A. Vuković.82
78
79
80
81
82

Br. 15./1917. U travnju je objavljena samo fotografija koja prikazuje zagrebač-
ke časnike u c. i kr. 70. petrovaradinskoj pješačkoj pukovniji na ratištu: poručnika
Milutina Brezinšćaka, kapetana Konrada Tobisa, poručnika Ivana Kelovića, pot-
pukovnika Vladimira Jemrića, vojnog kuratora dr. Edgara Leopolda, natporučnika
Vuka pl. Waltera Walttrthalskog i poručnika Vladimira Slepčevića.83
Br. 27./1917. U srpnju je objavljen prilog o radu školske mladeži u Novim Ba-
novcima koja sabire ljekovito bilje za vojsku. Tekst prati jedna fotografija. 84
Br. 29./1917. Krajem srpnja objavljuje se prilog o svakidašnjem životu u Srije-
mu. Piše se o sabiranju dudova u Srijemu. Prijatelj časopisa Ilustrovani list iz Novih
Banovaca poslao je uredništvu fotografsku snimku koja prikazuje kako se u Srije-
mu kupi dudova (muvre) slatki plod.85
Br. 34./1917. Ponovno stiže prilog s dobrotvorne zabave retkovačke omladine
u Retkovcima. Fotografija prikazuje retkovačku omladinu koja je priredila dile-
tantsku predstavu 22. srpnja 1917. u hotelu „Roze“ u korist ratne siročadi.86
Br. 37./1917. Sve više je priloga o svakodnevnim aktivnostima u Srijemu. Tako
je u ovom broju objavljena fotografija koja prikazuje „ratno vršenje“ u Novim
Banovcima. Fotografiju je snimio S. Gutzmirtl. Ratno vršenje se zove tako jer se
obavlja pod strogom kontrolom nadziratelja, budući da u vršenju pomažu i ratni
zarobljenici. Na slici se vidi vršenje koje ponajviše obavljaju žene, većinom djevojke
i djeca i ruski zarobljenici.87
Br. 38./1917. Krajem rujna objavljen je prilog o prvoj ratnoj ferijalnoj koloniji
koju čine djeca iz oskudnih krajeva. Autor priloga piše kako su djeca smještena u
„kićenom Srijemu“ i nalaze se u Vinkovcima, Nuštru, Vukovaru. Oveća skupina
djece smještena je u dvorcu Eltz zvanom Pajzoš, u blizini „bogatog sela“ Šarengrada
i Babske Novaka, iločkoga i šidskoga kotara. Tekst prate dvije fotografije djece pred
školom i za vrijeme objeda u dvorcu Eltz.88
Br. 39./1917. U ovom broju piše se o zlatnom piru zaslužnoga hrvatskog uči-
telja Feliksa Šandora iz Zemuna, koji je sa svojom suprugom Amalijom rođ. Moser
83
Ilustrovani list, br. 15. - 14. travnja 1917.
84
85
86
87
88

proslavio zlatni pir. U dopisu se navodi da je Feliks Šandor osnivač zemunskoga
dobrovoljnog društva, ukopnoga društva te potpornoga društva „Humanitas“ i
obljubljen u gradu Zemunu. Tekst prati jedna fotografija slavljenika, a dopis je po-
slao „B“.89
Br. 49./1917. U prosincu izlazi i posljednji dopis iz Srijema te godine, a u nje-
mu se govori o rodama u Novim Banovcima koje se svake godine vraćaju u isto
mjesto. Fotografiju je snimio S. Gutzmirtl. 90
1918.
Br. 5./1918. Početkom veljače objavljen je dopis s jednom fotografijom o her-
cegovačkoj djeci u Hrvatskoj i Slavoniji. Fotografija prikazuje petoricu mladih
Hercegovaca, smještenih u Novim Banovcima. Prema dopisniku u Novim Banov-
cima nalazi se još dvadesetero ovakve djece.91
Br. 7./1918. U rubrici iz pokrajine objavljen je sredinom veljače dopis s dvje-
ma fotografijama o Dobrovoljnom vatrogasnom društvu u Zemunu. Najveći dio
članova društva je mobiliziran, no to nije onemogućilo rad društva koje je i dalje
nastavilo sa svojim aktivnostima.92
Br. 9./1918. Početkom ožujka uredništvo objavljuje dopis iz Vukovara o „Trgo-
vačkoj omladini u Vukovaru“. Fotografija je nastala povodom dobrotvorne zabave,
12. siječnja 1918. godine. Trgovačka omladina u Vukovaru priredila je lijepu zaba-
vu u korist ratne siročadi. Diletanti su izvodili „Zavadu“, glumu u 5 činova Franje
Sudarevića, koji je došao iz Osijeka i prisustvovao izvedbi. Prikupili su 1.222 K i 18
filira i novac su predali predsjedniku društva za podupiranje ratne siročadi, veleča-
snom g. O. Gjuri Bencetiću u Vukovaru. 93
Br. 26./1918. Nakon što nekoliko mjeseci nije bilo dopisa niti fotografija iz
Srijema, početkom kolovoza u vijestima iz „Pokrajine“ objavljen je dopis o izložbi
ženskih ručnih radova u Mitrovici. Tekst prate tri fotografije. Ravnateljstvo žen-
ske stručne škole u Mitrovici priredilo je u ženskoj stručnoj školi izložbu ručnih
radova ženske stručne škole i risarskih radnji djevojačke i dječačke pučke škole.
89
90
91
92
93

Izložba se naplaćivala i čisti prihod iznosio je 400 kruna, a novac je namijenjen u
korist ratne siročadi. To je ujedno i zadnji prilog iz Srijema u Ilustrovanom listu.94
Zaključak
I što na kraju reći, Ilustrovani list, iako nepolitički već zabavni tjednik, poseban
je iz razloga što je bio prvi tjednik sa sustavnom fotoreportažom. Iako ne znamo
puno o pozadini lista, list je bio omiljen i čitan, pa su se u njemu objavljivali razni
dopisi i fotografije iz Hrvatske i izvan. Skoro da nema grada i trgovišta iz kojega na
uredništvo nisu stizale fotografije svakidašnjih događaja. Ima ih i iz Srijema, te nam
one omogućuju da barem nakratko vidimo kako je izgledao život u srijemskim gra-
dovima i mjestima u vrijeme Prvoga svjetskog rata, a ponekad su te fotografije jedi-
no što je ostalo kao svjedočanstvo na Prvi svjetski rat.
IZVORI
 Ilustrovani list, Zagreb, 1914.-1918.
 Popis žiteljstva od 31. XII.1910. u Kraljevinama Hrvatskoj i Slavoniji, Zagreb, 1914.
LITERATURA
 Bulić, Ivan, Vojna cenzura u Hrvatskoj za vrijeme Prvoga svjetskog rata, 1918. u Hr-
vatskoj povijesti, Zbornik radova, ured. Željko Holjevac, Zagreb, 2012., 323.-352.
 Ćosić Bukvin, Ivan, Vrbanjci u „Velikom ratu“ 1914.-1918., Vrbanja, prosinac 2014.
 Dulibić, Frano, Karikature i slikarstvo Ive Režeka, Radovi instituta za povijest umjet-
nosti, 27., Zagreb, 2003., 285.-297.
 Dulibić, Frano, Povijest karikature u Hrvatskoj do 1940. godine, Zagreb, 2009.
 Herman Kaurić, Vijoleta, Prvi svjetski rat, Slavonija, Baranja i Srijem, vrela europske
civilizacije, prvi svezak, Zagreb, 2009.
 Horvat, Josip, Živjeti u Hrvatskoj, Zapisci iz nepovrata 1900.-1941., Zagreb, 1984.
 Lukić, Aleksandar, Srpsko-austrougarske borbe na donjoj Savi 1914. godini, Rijeka
Sava u povijesti, zbornik radova, ured. Branko Ostajmer, Slavonski Brod, 2015., 451.-
478.
 Matanović, Damir, Etnička i vjerska slika Srijema 1880.-1910., Povijesni zbornik, br.
4., Osijek, 2009., 179.-192.
 Novak, Božidar, Almanah hrvatskog tiskarstva, nakladništva, novinarstva, bibliotekar-
stva i knjižarstva, Zagreb, 1997.
94

 Pavličević, Dragutin, Županije u Hrvatskoj i Slavoniji u prijelaznom razdoblju od
1848. do 1881. Hrvatske županije kroz stoljeća, Zagreb, 1996., 71.-97.
 Potrebica, Filip, Županije u Hrvatskoj i Slavoniji u 18. i prvoj polovici 19. stoljeća,
Hrvatske županije kroz stoljeća, Zagreb, 1996., 49.-70.
 Reberski, Ivana, Ivo Režek, Zagreb - Varaždin, 2001.
 Sršan, Stjepan, Inkorporacija Srijema i Donje Slavonije Hrvatskoj ili uspostavljenje
civilne vlasti 1745. godine, Godišnjak za kulturu, umjetnost i društvena pitanja, 12.,
Vinkovci, 1995., 65.-82.
 Tominac, Nikola, Prvi pohod na Srbiju, Vojna povijest, br. 42., rujan, 2014., 8.-17.
 Vranješ-Šoljan, Božena, Županijsko uređenje u posljednje fazi postojanja (1881.-
1918.), Hrvatske županije kroz stoljeća, Zagreb, 1996., 99.-112.
 Vrbošić, Josip, Reintegracija istočne Hrvatske (Srijema i Baranje) u hrvatski držav-
nopravni sustav tijekom 19. i 20. stoljeća, Zbornik Pravnog fakulteta u Zagrebu, 50.,
6., Zagreb, 2000., 921.-936.
 Zagorsko lice boga rata: u Europi - Prvi svjetski rat. Gornja Stubica, Muzeji Hrvatskog
zagorja, Muzej seljačkih buna, 2014.
 Živaković-Kerže, Zlata, Županija od revolucije 1848. do kraja Prvog svjetskog rata,
Vukovarsko srijemska županija, Prostor, ljudi, identitet, ured. Dražen Živić, Zagreb -
Vukovar, 2012., 137.-146.
SUMMARY
As a border district between the Kingdom of Serbia and Austria- Hungary, Srijem
found itself in the midst of conflict during World War I, witnessing both the attack of the
Austro-Hungarian army on Serbia in 1914 and the penetration of the Serbian army
across the Sava to the area of Zemun and Srijemska Mitrovica. Although Srijem has
been addressed in papers, there is to date no account of Srijem from another angle, e.g.
one presented by the Illustrovani list weekly, published in Zagreb during World War I.
This weekly is specific for being the first weekly featuring systematic coverage of stories in
photographs, which sets it apart from other magazines and weeklies of that time. Based on
an analysis of articles and photographs, this report aims to follow if, and to what extent,
Srijem had been written about in the weekly, if it had published photographs from Srijem,
who sent them and authored the contributions, i.e. if events from Srijem were covered in
general.

Sergej Filipović, vanjski suradnik / Luka Pejić, asistent
Filozofski fakultet Osijek
SRIEMSKE NOVINE I IZVJEŠTAJI

ŽUPANIJE SRIJEMSKE KAO IZVORI ZA
ISTRAŽIVANJE RATNIH PRILIKA U VUKOVARU
Tijekom Prvoga svjetskog rata Hrvati su u redovima austrougarskih postroj-
bi, kao saveznika Središnjih sila, ratovali prije svega na ruskom i talijanskom
bojištu, o čemu su redovito svjedočili i građanski tisak kao i službena glasila
pojedinih županija. Vukovarcima je tijekom ratnih godina, kada se broj žitelja
ovog multietnokonfesionalnog grada na Dunavu kretao oko 11.000, bio dostu-
pan list Sriemske novine, pokrenut krajem 1888. godine, glasilo prohabsburške,
državotvorne orijentacije, čiji su autori potpisali cijeli niz tekstova afirmativno
postavljenih spram režima. Vukovar, grad stotinu obrtnika i trgovaca, kao i
mjesto tekstilne te gumarsko-obućarske industrije i nekoliko kulturnih i sport-
skih društava, predstavljao je sjedište Srijemske županije, mjesto u kojem su se
redovito održavale županijske skupštine. Ista je županija, po uzoru na ostale
teritorijalne jedinice ovoga tipa, izdavala službena priopćenja, statističke izvje-
štaje i druge referate sadržane u tzv. Izvještajima o stanju uprave, namijenjeni-
ma za internu uporabu činovničkog kadra.
Ključne riječi: Prvi svjetski rat, Sriemske novine, Izvještaji o stanju uprave
Uvod
Sriemske novine i Izvještaji o stanju uprave u Županiji srijemskoj mogu biti kori-
sni izvori za proučavanje povijesti Vukovara i Srijema u razdoblju Prvoga svjetskog
rata. Navedena dva vrela različita su po vrsti podataka koje donose te upravo zbog
toga predstavljaju dobru kombinaciju za sagledavanje stanja u Županiji srijemskoj
tijekom ratnih godina. Sriemske novine prije svega čitateljstvu donose podatke o
tijeku rata i svakodnevnom životu, no tiskovinu je moguće sagledati i kao izvor
koji na vrlo zanimljiv način ilustrira stanovitu distribuciju monarhističke ideolo-
Sriemske novine i izvještaji Županije srijemske kao izvori za istraživanje... 431

gije putem onovremenih medija. S druge pak strane, Izvještaji o stanju uprave u
Županiji srijemskoj, ne skrivajući svoje ideološke afinitete, predstavljaju važan kor-
pus statističkih podataka o različitim područjima uprave; od školstva i vojništva,
do gospodarstva i redarstva. Svrha ovoga članka jest ukratko sagledati teme kojima
se bave navedeni izvori, navesti mogućnosti njihovoga paralelnog korištenja, kao i
istražiti njihove svjetonazorske odrednice te istaknuti njihov stav spram Drugih u
vidu ratnih neprijatelja Monarhije.
Sriemske novine
Sriemske novine bile su najčitanije novine u Županiji srijemskoj, s pretplatnici-
ma u Slavoniji i Vojvodini. Izlazile su od 1888. do 1918. godine. Ispočetka su no-
sile podnaslov „Organ za poljodjelstvo, obrt i trgovinu, te obće interese“, da bi od
devetoga broja list nosio podnaslov „Organ za pouku, gospodarstvo, družtveni i
javni život“. Glavni i odgovorni urednik bio je Ernest Jančik u čijoj se tiskari list i ti-
skao, no s nadolazećim godinama mijenjaju se vlasnici i urednici. Redovite rubrike
gotovo svakoga izdanja lista u predratnom razdoblju bile su: „Uvodnik“, „Pogled
po svijetu“, „Listak“, „Dopisi“, „Domaće viesti“, „Iz Hrvatskog sabora“, „Gospodar-
stvo i kućanstvo“, „Književnost i umjetnost“, „Zdravstvo“, „Gospodarski odnošaji
u Sriemu“, „Pčelarstvo“ te, na posljednjoj stranici, oglasi i reklame1.
Tijekom I. svjetskoga rata izgled novina se izmijenio. One su postale režimsko
glasilo, popunjeno službenim ratnim vijestima, bez mnogo ranijih rubrika. Najza-
nimljiviji dio novina bili su uvodnici jer se u njima najčešće isticao stav uredništva o
pitanjima rata, barem onoliko koliko je to bilo dopušteno. Tako pred sam početak
rata, u članku „Rat u štampi“, novine pišu o ratu srpskoga i monarhijskoga tiska
te ističu da novine koje to čine ne razmišljaju hladnom glavom i prelako dono-
se zaključke, dok dio tiska (a što uključuje i njih) ne želi optuživati prije reda i
stvarati ratohuškačko raspoloženje jer „treba samo mirno i sabrano sačekati kako
će pravedna stvar bez krvoprolića pobijediti“2. Početni antiratni stav novina ubr-
zo zamjenjuje režimski stav da je rat morao početi pa se donosi tekst prigodnoga
naslova „Moralo je biti“, gdje se rat opisuje kao „odvažni muževni korak“3, iako
ponekad i dalje bljesne stari stav uredništva, primjerice u slučaju kada novine do-
nose poziv pape Benedikta XV. za prestanak ratovanja, čemu daju prigodni naslov
1
Smiljanić, Milutin, Štamparstvo u Vukovaru na bazi dokumentacije u gradskom muzeju, magistarski
rad, Prirodoslovno-matematički fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb, 1971.
2
Sriemske novine, Vukovar, 22. 7. 1914.
3

„Jedna svjetla zraka“ te jasno iskazuju svoje želje za prestankom ratovanja.4 Ipak,
većina uvodnika, baš kao i ostalih tekstova, iznosila je režimske stavove i služila kao
službeno glasilo režima.
U pregledanom razdoblju od 1914. do 1918. godine, članci vezani uz Prvi
svjetski rat, odnosno njegovo istraživanje, mogu se podijeliti u nekoliko kategorija.
Prvu čine članci koji donose vijesti o stanju na bojištu i bave se svjetskom poli-
tikom. Time se Sriemske novine ne razlikuju od većine drugih novina toga doba.
S obzirom na već spomenuto, da su Sriemske novine tad praktički službeno glasilo
vlasti, napise treba i promatrati iz te perspektive te uzeti s rezervom kada one do-
nose vijesti o velikim uspjesima vojske Centralnih sila5 i kada pišu da pobjeda u
ratu samo što nije ostvarena. Ipak, i kao takvi mogu poslužiti kao koristan izvor
za promatranje tijeka rata i da se vidi što se primjerice mislilo o Italiji i njezinom
ulasku u Antantu.6
Posebno je zanimljivo iz današnje perspektive promatrati tadašnja predviđanja
budućega tijeka rata, što Sriemske novine omogućuju. Tako one pišu da „ponosna
Britanija i veliki francuski narod sa svojim iskrenim i moćnim simpatijama stoje
na strani Austro-Ugarske“.7 Jesu li se mogli više prevariti? Kasnije opet griješe pa
navode „da će Engleska ostati u statusu promatrača“8. To su samo neki od primjera
krivoga predviđanja budućnosti, čime novine obiluju, no tako pomažu u stvaranju
slike o onome što se tada od rata očekivalo, što pak omogućuje ono što je bitno
svakome istraživaču povijesti - bolje shvaćanje tadašnjih događanja, postupaka i
djelovanja.
Drugu kategoriju čine članci u kojima se narod potiče na financijsko pomaganje
rata. Najčešće je to bilo poticanje na davanje zajmova državi. Tako možemo vidjeti
da se narod uvjeravao riječima da su to najsigurniji mogući zajmovi uz pristojnu
kamatnu stopu.9 Ideološka pozadina novina vidljiva je i u stalnim pokušajima bu-
đenja domoljublja kod naroda, često pomalo patetičnim rječnikom, primjerice,
„potpis za ratni zajam je dužnost savjesti, patriotizma i samoodržanja“10; ili kad se
4
5
Sriemske novine, Vukovar, 14. 8. 1914.; 5. 1. 1915.
6
7
8
9
Sriemske novine, Vukovar, 29. 6. 1917.; 10. 11. 1917.; 1. 12. 1917.
10

raspravlja o tome koje će države financijski uspjeti izdržati rat, pri čemu se provlači
ideja da će Monarhija izdržati samo ako narod bude štedio i davao od sebe sve
što može11 te da je narod Monarhije sposoban za tako nešto, za razliku od naroda
njezinih protivnica. Cijelo vrijeme prisutna je i obrana vlasti od odgovornosti za
teško gospodarsko stanje. Iako se ponekad priznaje da je i ona činila krive poteze,
opravdava ju se time da „nitko nije očekivao tako dug rat“. S druge strane, proziva
se narod da je nepoduzetan, da dopušta da neki zarađuju na teškom stanju te da
očekuje od vlasti da one sve učine.12 Poziva se na štednju i često se tvrdi da se borba
ne vodi samo na bojištu, već se vodi i gospodarska borba u kojoj je, primjerice,
davanje zajmova ili štednja „najmanje što se može učiniti“ jer „vojnici za nas ginu
u rovovima“.13 Zanemarujući očitu ideološku obojenost, novine donose vrijedne
pojedinačne podatke o tome tko je koliko novca pozajmio državi ili koliko je dao
koji kotar14, što mogu biti neke od istraživačkih tema u istraživanju povijesti Srije-
ma. Može se istraživati i rekviriranje crkvenih zvona koja su se koristila za izradu
oružja15, o čemu se u novinama također često piše.
Sljedeću kategoriju članaka čine oni koji se bave odlikovanjima. Takvi članci se
mogu naći u gotovo svakom broju novina. Odlikovanja su se dodjeljivala za hra-
brost u borbi, liječnicima, državnim službenicima, svećenicima – što svako za sebe
može biti potencijalna istraživačka tema, a ove novine, zbog mnoštva članaka takve
tematike, vrijedan izvor podataka. S ideološke strane zanimljiva je odluka o tome
da se učenici škola obvezno upoznaju s popisom ljudi odlikovanih za ratne zasluge
kako bi se „kod mladeži pobudilo poštovanje“.16 Neki od dobitnika tih odlikovanja
bili su i sinovi Milana Brezinščaka17, vladinoga povjerenika u Srijemu, zatim Marija
grofica Eltz18, gradski fizik Đuro Marković19 itd. – sve odreda vodeće osobe grada
Vukovara i Srijemske županije, stoga se nameće tema koja bi istražila po kojim su
se kriterijima odlikovanja dodjeljivala. Naravno, i „obični“ ljudi su dobivali odli-
11
12
13
14
15
16
17
18
19

kovanja, primjerice seljak Karlo Neuberger koji je od kralja Karla dobio raspelo s
njegovim inicijalima i 500 kruna jer je u rat poslao 8 sinova.20
Još jedna tematska cjelina koja obiluje brojnim člancima jest dobrotvorni rad.
Iznimno je velik broj tekstova koji donose obavijesti o tome kako se za nekoga
prikupljala pomoć, a njihova je svrha vjerojatno bila poticanje na dobrotvorni rad,
odnosno poticanje na davanje pomoći invalidima rata, obiteljima stradalih, maj-
kama, siročadi itd. Novine gotovo svakodnevno prate događanja koja su služila u
tu svrhu, npr. dobrotvorne koncerte21. Bili to koncerti, davanje priloga22 ili izrada
rukavica i čarapa23, najčešće su u akcije pomoći bili uključeni učenici lokalnih ško-
la. Istraživači povijesti školstva u ratnom vremenu tako ovdje mogu naći bogate
podatke o učeničkim aktivnostima. Također se može pratiti i djelatnost Crvenoga
križa Srijemske županije, a kojemu je na čelu bila grofica Eltz24. Često su bile orga-
nizirane i zabave na kojima su se prikupljali dobrovoljni prilozi, o čemu ima dosta
materijala, uglavnom i s popisima najznačajnijih posjetitelja tih zabava25 pa se može
istraživati i srijemska elita toga doba. Pomalo neočekivano u ovoj cjelini može se
naići i na slavnu 42. ili „vražju“ diviziju koja je organizirala akciju za pomoć ratnoj
siročadi26. Onaj tko se bavi migracijama i time kako su Slavonija i Srijem hranili
gladnu djecu iz Bosne, Hercegovine, Dalmacije i Istre također može pronaći nešto
obavijesti u ovim novinama, koje s mnogo topline i razumijevanja pišu o toj djeci.27
Petu skupinu članaka čine oni koji su povezani uz određene službene obavijesti.
Lepeza članaka u ovom području vrlo je široka pa ćemo navesti samo neke kako
bi se otprilike stekao dojam što se može pronaći. Tako nalazimo kraljevske objave,
npr. kraljev ratni manifest28 ili prijestolnu proklamaciju cara i kralja Karla29. Zatim
možemo pronaći različite odredbe poput određivanja kazni za pomaganje ratnim
20
21
22
23
24
25
26
27
28
29

zarobljenicima30 ili proglašenja sveopće mobilizacije31. Tu su i pozivi na štednju s
ogrjevnim materijalom32 itd.
Ostale članke moguće je kategorizirati u velik broj skupina, no to smatramo
nepotrebnim jer govore o različitim stvarima i mogu dati poneki podatak za go-
tovo bilo koju moguću istraživačku temu. Iz navedenoga razloga opet dajemo
samo mali presjek članaka koji se provlače kroz ratne brojeve novina. Česti su pro-
pagandni članci koji ili hvale kralja i njegove odluke ili na neki način pokazuju
uzvišenost Monarhije u odnosu na njezine protivnice. Tako u člancima povodom
kraljevoga imendana ili rođendana možemo naći rečenice koje na trenutke zvuče
pomalo patetično i očito hvale kralja, npr.: „U ovim sudbonosnim danima sjedi naš
dobri, sijedi kralj na kormilu dunavske dvodržave“33 ili „Kralj je redovno već prije
4 sata ujutro kod svog pisaćeg stola i radi“34, valjda kako bi se narodu pokazalo da
ni kralju nije lako i da daje sve od sebe kako bi se rat uspješno priveo kraju. U pro-
pagandnom tonu je, recimo, i članak u kojem srbijanski ranjenici hvale način na
koji se prema njima postupa.35 Također, povodom smrti Milana Brezinščaka piše se
kako je njegova smrt „najbolnije odjeknula diljem cijelog Srijema“36. U novinama
se može pratiti i razvoj ideje izgradnje spomenika palim vojnicima, što predvodi
grof Eltz37. Tu su i kriminalna djela, npr. članci o varanju pri prodaji žita38 ili ra-
njavanju oružnika od strane vojnoga bjegunca.39 Novine nam otkrivaju i kako su u
Vukovaru bili talijanski zarobljenici, opisani kao „malena stasa i mladolika lica“.40
Novine donose i članke o zapljeni veleizdajničkoga imetka41. Iako nevezano uz Sri-
jem, zanimljiv je članak o smrti Frana Supila kojega danas smatramo jednim od
najznačajnijih hrvatskih političara u vrijeme rata, no taj je članak završen riječima:
30
31
32
33
34
35
36
37
Sriemske novine, Vukovar, 9. 5. 1917.; 26. 5. 1917.; 6. 6. 1917.
38
39
40
41

„Moglo mu je biti oko 55 godina, kako je smrt kraj učinila njegovoj veleizdajničkoj
raboti“.42 Svoje mjesto u novinama imaju i članci o svakodnevici i zabavi. Primje-
rice, vukovarska je omladina organizirala zabavu u dobrotvorne svrhe na kojoj su
izveli šaljivu igru „Tri bekrije“, nakon čega se razvio i ples.43 O važnosti zabave u
sumorna ratna vremena svjedoči i članak o izgradnji vojničkoga doma, pri čemu
se od građana traži pomoć da vojnicima daruju igre, karte ili nešto što bi ih moglo
zabavljati.44
Postoji još mnoštvo članaka koje bismo mogli navesti, kao i tema za čije bi
istraživanje oni mogli poslužiti, no opseg ovoga rada nije toliki. Sve navedeno čini
Sriemske novine izvorom koji se pri istraživanju povijesti Vukovara i Srijema u Pr-
vom svjetskom ratu ne bi smio preskočiti.
Izvještaji o stanju uprave u Županiji srijemskoj

Po uzoru na ostale teritorijalne jedinice ovoga tipa45, i Srijemska je županija iz-
davala službena priopćenja, godišnje statističke izvještaje i druge članke sadržane
u tzv. Izvještajima o stanju uprave. U trenutcima traume Velikoga rata, birokratski
aparat same Monarhije našao se pred do tada neviđenim izazovima, o čemu nam
na primjeru vukovarskoga kraja te, šire govoreći, Srijema, svjedoče i godišnji župa-
nijski referati.
Uobičajene rubrike, odnosno poglavlja ovoga glasila bila su: 1) „Izvještaj o po-
slovanju upravnog odbora županije srijemske“, 2) „Karnosni odbor, te karn. i sind.
postupak“, 3) „Financijalna uprava“, 4) „Realne ovrhe“, 5) „Općinska samouprava“,
6) „Županijska oblast promjene“, 7) „Poslovanje kr. žup. oblasti, područnih joj kr.
kotarskih oblasti i gradova“, 8) „Općinska uprava“, 9) „Vojništvo“, 10) „Školstvo“,
11) „Zdravstvo“, 12) „Javna sigurnost“, 13) „Javna građevna uprava“, 14) „Druš-
tva“, 15) „Narodno gospodarstvo“, 16) „Veterinarstvo“, 17) „Zaklada uzadruženih
zdravstvenih općina“, 18) „Mirovinska zaklada stalno namještenih općinskih či-
novnika županije srijemske“.
42
43
44
45
Hrvatske županije između 1881. i 1918. godine bile su Zagrebačka, Varaždinska, Bjelovarsko-
križevačka, Riječko-modruška, Virovitička, Požeška i Srijemska. Njihovo ustrojstvo bilo je
određeno Zakonom ob ustroju županija i uređenju u županijah i kotarih iz 1886. godine.

Pišući o događanjima tijekom 1914. godine, uprava iznosi tvrdnju kako se s po-
četcima mobilizacije cjelokupno činovništvo istaknulo „požrtvovnošću oko ispu-
njenja mnogobrojnih zadataka glede osiguravanja ratnih davanja, a osim toga bilo
je vanredno zaposleno popisom obitelji, kojih ocevi i uzdržavatelji otiđoše u voj-
sku, da te obitelji i pojedine osobe dođu do pripadajućih im državnih potpora“.46
Osim toga, evidentirani su odlasci na bojište od strane samih državnih službenika
koje je čim prije bilo nužno zamijeniti drugim osobljem, kao i pojedince koji su
općinski novac prosljeđivali neprijateljskoj srpskoj vojsci.
Iste se godine kao problem ispostavio manjak učiteljskoga kadra budući da su
mnogi nastavnici otišli na bojišta „vršeći uzvišenu državljansku dužnost, boreći se
za kralja i domovinu“.47 Nadalje, stanje obrazovnoga sustava i održavanja nastave
u ratnim okolnostima obrazlaže se na sljedeći način: „Pod jesen godine 1914. bio
je polaz svagdanje škole dosta slab, dok se opetovana obuka nije obdržavala, jer se
mladež ovih škola upotrebljavala kod kuće za obavljanje raznih gospodarskih posa-
la, pošto su stariji članovi obitelji otišli na bojne poljane.“48 Preciznu kvantifikaciju
zaposlenih nastavnika, polaznika škole ili nekoga trećeg aspekta školstva, kako je i
vidljivo iz samoga teksta, zamijenili su esejski upisi.
Posljedice rata osjetile su se i u redovima redarstvenika. Kako stoji u županij-
skom izvještaju, „u doba rata, kada je mnogi od sigurnosnih organa morao stupiti
u vojsku, zamijenjeni su ti organi privremeno drugim fizički manje sposobnim oso-
bama. Javna sigurnost nije ali time štetovala, jer su skoro u svakom selu bile štacijo-
nirane različite vojne tjelesine, koje su ravni mir i poredak nadzirale“.49 Ipak, ističe
se kako je redarstvenih prekršaja bilo „obilno, osobito u doba iza nastupa rata“.50
U vidu gospodarstva navodi se kako Srijem „taj biser uže naše domovine u gos-
podarskom pogledu participira i kako izdašno u borbi i obrani domovine, ne samo
kao ratno područje, već poglavito kao hambar iz koje se tisuće i tisuće vagona hra-
ne - naročito kukuruza - otprema na sve strane domovine za aprovizaciju vojske i
civilnoga pučanstva.“ Osim toga, ističe se kako Monarhija, kao pretežito agrokul-
turna zemlja, muku muči s nestašicom pojedinih namirnica i uvozom istih kao i
46
Izvještaj kraljevskog podžupana Županije srijemske Bogdana Novakovića o uredovnom poslovanju
kraljevske županijske oblasti u Vukovaru i potčinjenih joj oblasti, zatim o stanju uprave u Županiji
srijemskoj za vrijeme od 1. siječnja do 31. prosinca 1914., str. 142.
47
Isto, str. 213.
48
Isto.
49
Isto, str. 231.
50
Isto.

s nedostatkom radne snage. Naime, život na selu postao je iznimno težak; dok je
s jedne strane zabilježen nedostatak ljudstva potrebnoga za obavljanje poljopri-
vrednih zaduženja, s druge je pak strane seljaštvo suočeno s vrlo visokim cijenama
živežnih namirnica i teretom javnih davanja u obliku različitih poreza.51 U pogledu
demografske dinamike, iznosi se tvrdnja kako tijekom ratne 1914. godine nisu za-
bilježena useljavanja ili iseljavanja u prekomorske zemlje.52
Za iduću, 1915. godinu, ponovno se navodi kako je administrativno djelovanje
podređeno ratnim događanjima, a nerijetko se ističu i ranjavanja ili zarobljavanja
županijskih bilježnika, blagajnika i ostalih na prvim crtama bojišta. Također, jedan
od novonastalih problema predstavljalo je i nejasno razgraničenje vojne te civilne
nadležnosti unutar općinske uprave, čime su prouzrokovani stanoviti konflikti iz-
među civilnih činovnika te vojnih zapovjednika.
Po pitanju nastavničkoga kadra tvrdi se da su učitelji „u srca naše uzdanice, naše
mladeži, [usađivali] ljubav spram uzvišenoga našeg vladara i spram otadžbine hr-
vatske“. Dalje, kako stoji u tekstu, „ti isti nastavnici na poziv premilostivoga vladara
ostaviše hramove prosvjete i pohrliše na daleke krvave i bojne poljane, da činom
okrune ono što su u svojim školama riječju učili povjerenu si mladež“.53 Osvrćući
se na nešto starije profesore koji se nisu prihvatili oružja, već su ostali u svojim pre-
bivalištima, županijski glasnik piše: „Ali i oni stariji koji ostadoše na domu, da i u
teškim danima krvi i željeza uzgajaju i oplemenjuju mladež našu, nijesu stajali skr-
štenih ruku, već prionuše i oni svom snagom da sa dječicom svojom pridonesu koji
obol za veliku i uzvišenu cilj, za spas domovine i ljubljenoga kralja i gospodara.“54
U sklopu rubrike naslovljene „Zdravstvo“ navodi se da su stambene prilike sri-
jemskoga pučanstva bile iznimno nepovoljne uslijed prisilnih deportacija iz jugo-
istočnih krajeva na sam sjeverozapad, zbog čega su mnogi gladni i bolesni preživ-
ljavali po obližnjim šumama. Zabilježeni su slučajevi kolere, crnih boginja, kao i
različita akutna oboljenja dišnoga te probavnoga sustava. Kao djelomični razlog
takvom stanju u izvještaju se u prvi plan stavljaju poroci i neznanje samoga žitelj-
stva koji „smetaju povoljnom napretku narodnog zdravlja“, pri čemu se izražava
51
Isto, str. 247.
52
Isto, str. 272.
53
Izvještaj kraljevskog podžupana Županije srijemske Gustava Sedlanića o uredovnom poslovanju
54
Isto.

nada da će se kroz programe zdravstvene edukacije situacija ipak popraviti kroz
dogledno vrijeme.55
Redarstvenih prekršaja nije bilo mnogo 1915. godine jer se, kako tvrde župa-
nijski autoriteti, „pučanstvo priučilo na stroge mjere koje su nastale u ovostranome
području uslijed ratnih prilika“.56 Kako god bilo, problem neuvježbane i nekom-
petentne redarstvene službe sastavljene od lokalnoga stanovništva i dalje je bio
očigledan. „Nadzor nad strancima vođen je intenzivno, a isto tako nad politički
nepouzdanim osobama i interniranima, te evakuistima. Od svima vodi se točan
popis kao i promjena kod stranaca“,57 stoji u županijskom referatu.
Budući da su mnogobrojni muškarci bili mobilizirani, pitanje obrade zemlje
gotovo je u cijelosti spalo na žene i djecu, dok je vojska tek povremeno, ovisno gdje
je bila stacionirana, pomagala pri žetvi ili košnji.58
Osvrćući se na 1916. godinu, županijska uprava priznaje kako je aktualni rat
cjelokupan narod, a naročito političko vodstvo, stavio pred gotovo nerješive pro-
bleme. Potonji su opisani kao „neslućeni i do sada neprokušani specijaliteti“.59 Kao
zadatci od prioritetne važnosti ističu se potreba racionalizacije živežnih namirnica
te konstantna posvećenost obrađivanju zemlje, čak i od strane vojnika na privre-
menom dopustu doma. „Od neprocjenjive je blagodati što se mobilizovani ljudi
povremeno puštaju na dopuste, u svrhu obave pojedinih gospodarstvenih poslova
kod kuće svoje“, zabilježilo je županijsko vodstvo.60 Unatoč svemu, višemjesečna
suša te iznimno toplo ljeto negativno su utjecali na poljoprivredne prinose.61
Zanimljivo je kako su pojedini zakoni, poput onih o ratnim porezima, prihva-
ćeni 1916., tiskani tek kroz narednu godinu s obzirom na nedostatak papira kao i
slagarskoga kadra.62
55
Isto, str. 191.
56
Isto, str. 208.
57
Isto.
58
Isto, str. 220.
59
60
Isto, str. 246.
61
Isto.
62

U uvodnim paragrafima rubrike posvećene stanju u prosvjeti kroz pretpo-
sljednju ratnu godinu, županijski su se dužnosnici osvrnuli na engleski i francuski
nacionalizam tvrdeći da Hrvatska „nije tako velika ni tako moćna“, ali da je naša
dužnost da budemo „nacionalno svjesni i jaki“.63
Gospodarska situacija 1917. godine postala je gotovo neizdrživa. „Na gospoda-
re, a naročito na poljodjelce, stavljali su se i ove izvještajne godine veliki zahtjevi.
Uz bezbroj neprilika morali su, da svladaju gospodarske poslove. Nestašica radnih
sila, pomanjkanje tegleće marve, nedostatak industrijalnih i obrtnih produkata,
nerazmjerje cijena između gospodarskih produkata i onih obrtnih i industrijalnih,
zatim okolnost, da stanoviti slojevi pučanstva previše osjećaju nevolju ratnog sta-
nja, dok se drugi uslijed ovog stanja obogaćuju.“64
S obzirom da je 1918. s političke pozornice sišla austro-ugarska državna zajed-
nica, nisu nam dostupni tiskani zbirni izvještaji za navedenu godinu. Kako god
bilo, kao jedan od posljednjih upisa srijemske uprave ističe se sljedeći navod: „Usli-
jed teških prehrambenih prilika u zapadnim županijama, pa u Bosni, Dalmaciji
i Istri, nastala je prava invazija pojedinih osoba i čitavih porodica iz tih krajeva u
Srijem, koji se ovdje povremeno ili stalno naseliše, da izbjegnu oskudici. Za sve ove
našao je Srijem kruha, ma da se je mnogog zalogaja, domaće pučanstvo, u korist
doseljenih, odreći moralo.“65
Zaključna razmatranja
Obrađena te prezentirana građa predstavlja sadržajno iznimno bogat i raznolik
korpus mnogobrojnih tema društveno-političke dinamike srijemskoga, a napose
vukovarskoga kraja tijekom nekoliko ratnih godina. Iako perspektiva analiziranih
glasila nije opozicijska niti u bilo kojem smislu subverzivna, s obzirom da u pitanje
ne dovodi položaj te odluke monarhističke nomenklature, odabrane bibliografske
jedinice vjerno dočaravaju atmosferu napetosti, trenutke habsburške „vedre apoka-
lipse“ spram izazova osipanja birokratskoga aparata, priljeva zarobljenika, aktua-
lizacije problema privredne krize, izazova stambenoga pitanja i koječega drugoga.
Razmotreni izvori s vrlo jasne ideološke pozicije, afirmativne u pogledu aktu-
alnoga državnog ustrojstva, problematiziraju širok raspon različitih tema, poput

63
Isto, str. 165.
64
Isto.
65
Isto, str. 258.

svjetske politike i karitativne službe, prosvjete, javne sigurnosti, redarstva, gospo-
darstva, odnosa prema siročadi, udovicama, ratnim zarobljenicima itd. Pri elabora-
ciji određene teme u pitanje se ne dovodi ispravnost pojedinih odluka državnoga
vrha već se, osobito s prvim mjesecima rata, izražava vjera u brzu pobjedu. Opo-
zicijske glasove nije moguće iščitati, unatoč burnim previranjima između 1914. i
1918. godine.
Neprikriveno ideološko pozicioniranje razmotrenih tiskovina manifestira se,
među ostalim primjerima, i prilikom prenošenja službenih odredbi i odluka samo-
ga habsburškog vrha, naglašavanja herojskih podviga odlikovanih pojedinaca, po-
ticanja na kupovinu ratnih zajmova, naglašavanja formativne važnosti obrazovno-
ga sustava za oblikovanje državotvorne svijesti i tako dalje. Nadalje, suparničke su
nacije s vremenskim odmakom i raspirivanjem rata doživjele stanovitu preobrazbu
u tekstovima srijemskih glasila; od „ponosnih“ i „velikih“ nacija Francuzi i Britanci
postali su evidentni neprijatelji višestoljetne monarhije koja se nalazila pred samim
krajem svoga povijesnog puta gušeći se u nebrojenim problemima. I posljednje,
dok je dnevni tisak bio u najvećoj mjeri namijenjen širem čitateljstvu, a županijski
izvještaji tek užem krugu činovnika, Sriemske novine u potpunosti su prenosile po-
jedine manifeste. Za razliku od potonjih, referati uprave tek su se esejski osvrtali
na legislativne promjene povremeno dopunjavajući širu sliku recentnim brojčanim
podatcima. Uzimajući ovo u obzir, ukoliko, primjerice, uz obrasce institucionalno-
ga djelovanja i artikulacije pojedinih stavova želimo razumjeti i načine oblikovanja
javnoga mišljenja tijekom Prvog svjetskog rata, pri istraživanju srodnih procesa
nužno je koristiti obje vrste glasila koja su nam u slučaju Vukovara, kao izvrsne
studije slučaja, dostupna za daljnji rad.
LITERATURA
 Izvještaj kraljevskog podžupana Županije srijemske Bogdana Novakovića o uredovnom
poslovanju kraljevske županijske oblasti u Vukovaru i potčinjenih joj oblasti, zatim o sta-
nju uprave u Županiji srijemskoj za vrijeme od 1. siječnja do 31. prosinca 1914., tiskara
Sriemskih novina u Vukovaru.
 Izvještaj kraljevskog podžupana Županije srijemske Gustava Sedlanića o uredovnom po-
slovanju kraljevske županijske oblasti u Vukovaru i potčinjenih joj oblasti, zatim o sta-

 Smiljanić, Milutin, Štamparstvo u Vukovaru na bazi dokumentacije u gradskom mu-
zeju, magistarski rad, Prirodoslovno-matematički fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Za-
greb, 1971.
 Sriemske novine, Vukovar (ratne godine).
SUMMARY
During World War I, Croats, as members of Austro- Hungarian troops and allies
to the Central powers, battled primarily on the Russian and the Italian front, which
was regularly covered by both the regular press and the official gazettes of individual
municipalities. During the War, inhabitants of Vukovar, a multiconfessional town of
the Danube, whose population numbered 11 000, had at their disposal the newspaper
Sriemske novine, launched at the end of 1888, a pro-Habsburg-oriented publication
whose journalists authored a number of texts oriented in favour of the regime. Vukovar,
the town of a hundred craftsmen and merchants, the centre of textile and rubber-footwear
industry and several cultural and sports associations, represented the seat of the Srijem
County. a place which regularly hosted County assemblies. In keeping with other similar
territorial units of the type, the County issued official decrees, statistical reports and
reports of other kinds, collected in the so-called Reports on the state of the administration
(Izvještaji o stanju uprave), intended for internal use by clerks.

GRAFIČKI PRILOZI
Prilog 1: Naslovnica Sriemskih novina od 18. kolovoza 1915.

s tekstom o proslavi 86. rođendana kralja Franje Josipa I.

Prilog 2: Naslovnica Sriemskih novina od 22. studenoga 1916.
s viješću o smrti kralja Franje Josipa I.

Prilog 3: Dio naslovnice Sriemskih novina od 25. studenoga 1916.
s aklamacijom novoustoličenoga kralja Karla IV.

ZBORNIKmail PDF

Uploaded by

Document Information

Original Title

Copyright

Available Formats

Share this document

Share or Embed Document

Sharing Options

Did you find this document useful?

Is this content inappropriate?

Copyright:

Available Formats

ZBORNIKmail PDF

Uploaded by

Copyright:

Available Formats

DRŽAVNI ARHIV U VUKOVARU

SRIJEM U PRVOM SVJETSKOM RATU 1914. – 1918.

Glavni i odgovorni urednik:

Prijevodi sažetaka na engleski jezik:

CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Gradske i

Objavljivanje ove knjige omogućilo je Ministarstvo kulture Republike Hrvatske

Vijoleta Herman Kaurić

Ivica Ćosić Bukvin

Sergej Filipović / Luka Pejić

Tijekom protekle 2015. godine u sklopu obilježavanja Međunarodnog dana arhiva

Nadamo se da smo vrijednim stručnim i znanstvenim prilozima objavljenima u ovom

Ovim vrijednim djelom Državni arhiv u Vukovaru, uz postojeću ediciju Gradivo za

Nadamo se da smo u ovoj prvoj knjizi u tomu i uspjeli.

UZROCI I POSLJEDICE PRVOGA SVJETSKOG RATA S

Višestoljetni kontinuitet sukoba interesa između europskih država nastavio se

Uzroci i posljedice Prvoga svjetskog rata s posebnim osvrtom na razvoj... 11

12 Srijem u prvom svjetskom ratu 1914. - 1918.

Uzroci i posljedice Prvoga svjetskog rata s posebnim osvrtom na razvoj... 13

14 Srijem u prvom svjetskom ratu 1914. - 1918.

Uzroci i posljedice Prvoga svjetskog rata s posebnim osvrtom na razvoj... 15

Razvoj međunarodnoga ratnog i humanitarnog prava

16 Srijem u prvom svjetskom ratu 1914. - 1918.

Uzroci i posljedice Prvoga svjetskog rata s posebnim osvrtom na razvoj... 17

18 Srijem u prvom svjetskom ratu 1914. - 1918.

The centuries-long continuity of conflicts of interest between European states continued

Uzroci i posljedice Prvoga svjetskog rata s posebnim osvrtom na razvoj... 19

PRVI SVJETSKI RAT

Prvi svjetski rat u hrvatskoj historiografiji 21

22 Srijem u prvom svjetskom ratu 1914. - 1918.

Prvi svjetski rat u hrvatskoj historiografiji 23

24 Srijem u prvom svjetskom ratu 1914. - 1918.

Prvi svjetski rat u hrvatskoj historiografiji 25

26 Srijem u prvom svjetskom ratu 1914. - 1918.

Prvi svjetski rat u hrvatskoj historiografiji 27

28 Srijem u prvom svjetskom ratu 1914. - 1918.

Prvi svjetski rat u hrvatskoj historiografiji 29

30 Srijem u prvom svjetskom ratu 1914. - 1918.

Prvi svjetski rat u hrvatskoj historiografiji 31

32 Srijem u prvom svjetskom ratu 1914. - 1918.

Prvi svjetski rat u hrvatskoj historiografiji 33

34 Srijem u prvom svjetskom ratu 1914. - 1918.

Jelena Borošak Marijanović (ur.), (Zagreb: Hrvatski povijesni muzej, 2011.).

Prvi svjetski rat u hrvatskoj historiografiji 35

36 Srijem u prvom svjetskom ratu 1914. - 1918.

Prvi svjetski rat u hrvatskoj historiografiji 37

38 Srijem u prvom svjetskom ratu 1914. - 1918.

Prvi svjetski rat u hrvatskoj historiografiji 39

40 Srijem u prvom svjetskom ratu 1914. - 1918.

Prvi svjetski rat u hrvatskoj historiografiji 41

42 Srijem u prvom svjetskom ratu 1914. - 1918.

Prvi svjetski rat u hrvatskoj historiografiji 43

44 Srijem u prvom svjetskom ratu 1914. - 1918.

TAJNI RATNI PLANOVI

Tajni planovi Kraljevine Srbije u pripremama Prvoga svjetskog rata

46 Srijem u prvom svjetskom ratu 1914. - 1918.

48 Srijem u prvom svjetskom ratu 1914. - 1918.

50 Srijem u prvom svjetskom ratu 1914. - 1918.

52 Srijem u prvom svjetskom ratu 1914. - 1918.

54 Srijem u prvom svjetskom ratu 1914. - 1918.

56 Srijem u prvom svjetskom ratu 1914. - 1918.

58 Srijem u prvom svjetskom ratu 1914. - 1918.

Tajni ratni planovi Kraljevine Srbije tijekom Prvoga svjetskog

60 Srijem u prvom svjetskom ratu 1914. - 1918.