VJERA I KULTURA
Hrvati i veliko nogometno ratište
Marko Francišković
O naravi sporta
Osvrćući se na povijest, ono što se može primjetiti je kako
svijet kao da ne može bez ratâ i igarâ. Razlog ovoj povezanosti
je nadasve jednostavan – to je sve, u svojoj suštini, jedno te
isto. Naime, duhovna stvarnost određuje zbivanja, pa bez ob-
zira na privid bezazlene igre i bezazlene zabave, sport u sebi
krije zamku ratnog odjeka i/ili ratne predigre zato jer je duh
obima isti. Stoga se sport s punim pravom smije promatrati
kao produžetak rata drugim sredstvima. Odnosno, sport je
rat, samo rat pretočen u drugačiju formu.
Vidljivo je to na natjecanjima gdje se s vremena na vrijema
događaju zaprepašćujuće surovosti, koje čak zbunjuju i one
koji su intenzivno involvirani u natjecanje ili njegovo proma-
tranje. Štoviše, promatrači su suroviji od sudionika, te je navi-
jačka publika prožeta histerijom razornog duha. I to svugdje
– na svim stadionima svijeta, a to dolazi od prisustva duha
ubojice što se u svakoj raspuštenoj masovnosti skriva.
Bog je čovjeka predvidio da bude biće njegove Božanske
radosti te odatle izvire čovjekova želja za igrom, slavljem i ve-
seljem. Bog je i svijet stvorio igrajući se, te je čovjek u kršćan-
skoj vizuri onaj koji je pozvan da s Bogom sudjeluje u igri, što
je u suprotnosti s poganskim viđenjem čovjeka kao igračke
bogova ili ateističkom postavkom da je Bog igračka ljudi. Sto-
ga, igrati se treba, ali u Duhu Božjem i na slavu Božju i, kada
se tako pristupa, onda s takvom igrom poroci nemaju ništa,
oholost i požuda nemaju tu mjesta. Igra koja je u predviđenoj
svetosti je ona koja je u granicama ljubavi, upravo kao i sveti
rad, te kao i sveti život u svoj svojoj punini. Ipak, stvarnost
svijeta je takva da su borilišta, koja su postala đavolja zbog
nepostojanja navedenih nakana, pretvorena u mjesta požu-
de onih koji se bore da bi bili pobjednici. Točnije, koji se bore
isključivo zato da bi bili pobjednici, a zloduh odmah koristi
priliku pa kroz igru čovjeka okreće protiv čovjeka. Iskorištava
se požuda srca što se očituje kao čežnja za pobjedom i kao
oholost što ne prihvaća poraz, obara se na ta mjesta da bi se
posijala mržnja i bratoubojstvo. Ljudi su tako postali bešćutni
jedni prema drugima; svaki je zatvoren u svoju oholost želeći
pobjedu, u svoje znanje i umijeće koje ga napuhuje. Natjeca-
nje je time postalo igra oholosti. “Ja” je postavljeno na prvo
mjesto, a “moj” je uspijeh “njegov” poraz. Natjecanje perso-
nificira neprestanu borbu sa svrhom satiranja bližnjega, brat
postaje protivnikom, a nikada Bog čovjeku bližnjega ne prika-
zuje protivnikom.
Suptilno je čovjek doveden do toga da svoju pobjedu uzdi-
gne kao vrhunaravni cilj svojeg života. Bilo svoju neposrednu
pobjedu, bilo posrednu pobjedu kroz projekciju vlastitosti na
svoju momčad, utreniranu životinju ili na neki mrtvi predmet
– tu nema suštinske razlike. Zbog različitih vanjskih motiva,
ono što se smatra svojom pobjedom u doživljaju “ja – pobjed-
nik”, pretvara se u gaženje drugih “ja – pobjednika” na sport-
skom terenu.
Da bi se ove zamke nadvladale i da bi se moglo zlodusi-
ma spriječiti pristup na sportska borilišta, potrebno je u sva-
koj igri postaviti sebi jedan sveti cilj – poraziti najprije sebe,
svoju gordost i sebičnost, a ne hraniti se slabostima ljudi sa
kojima se nadmeće. Ne treba od igre bježati, nije kršćanstvo
kukavičluk pred zamkama posrnulog svijeta i zloduha koji
svijet opsjedaju, nego kada se igra već želi igrati, neka se lju-
bavlju posvećuje. Prihvati li se igra, neka se igra kako bi Božji
35
čovjek igrao – ponizno i samozatajno, ne tražeći sebi slavu,
nego igrati svim srcem radi radosti među ljudima. Tako igra
prestaje biti samo jedna isprazna vremenita zabava i postiže
neprolaznu duhovnu vrijednost. Time se stvara temeljac za
izgradnju svetih odnosa među ljudima. Oni koji tako igraju
postaju ugodni i poželjni kao što je i ljubav poželjna, a pla-
ća se nalazi u zahvalnosti i darežljivosti onih s kojima se živi
– tj. s bližnjima. Ovim se naizgled isprazna igra može učiniti
svetom.
U tom smislu, koja ljubav i koje posvećenje može biti veće
od ljubavi prema Kristu i Njegovoj Presvetoj Majci? Tako
i igranje koje je u Njihovim rukama postaje jednim dobrim
sredstvom kojim se izgrađuje Kraljevstvo nebesko. I to čak
onda kada po svojim ljudskim slabostima povremeno padne-
mo pod lukavo postavljene zamke nečastivog, jer, kada zna-
mo kuda želimo doći, onda znamo i vratiti se na pravi put.
***
Ako Kainovo ubojstvo Abela shvatimo kao prvi ratni su-
kob, onda je to ujedno i početak igara koje ratove prate. Igre,
upravo kao i ratovi, prisutni su svugdje: u svim vremenima,
kontinentima, kulturama, civilizacijama. Nema društva koje
ne razvija barem neki oblik društvenih igara – od onih najpri-
mitivnijih pa sve do onih najrazvijenijih.
Nas ovdje, kao zapadnjake i time sljedbenike antičke kul-
ture, posebno interesira odnos prema sportskim igrama u ko-
ljevci našeg današnjeg civilizacijskog kruga – antičkoj Grčkoj i
Rimu kao prvome nastavljaču izvorne grčke kulture te ujedno
njezine proslijeditelju i sintetizatoru u zapadnjačku kršćansku
civilizaciju. Opće je poznato kako je sport zauzimao visoko
mjesto na ljestvici vrijednosti u grčkom društvu. Sport se uzi-
mao kao ono što je prijeko potrebno u dostizanju ideala koje
je Grčka u sebi gajila, a jedan od tih ideala bio je i kult tijela i
tjelesne ljepote. Sportske igre rastu iz tog kulta, ali ga ujedno
i nadrastaju te postaju i metodom najbolje priprave ljudi za
ratovanje. Sportske vježbe stopile su se u jedno s ratničkim
vježbama, ali nije to ništa neobično ako je duh rata i sporta
istovrsan – kako je prije opisano. Grci su samo, kao umješni
Građene su posebne željezničke špure od sporednih koncentracionih
logora prema središnjim linijama.
 VJERA I KULTURA
praktičari, povezali jedno s drugim te nisu bitnije ni poricali
ovu metafizičku bliskost.
Ne samo to, nego je rat sa sportskim igrama bio u Grčkoj
toliko poistovjećen, da je bilo posve moguće da se za vrijeme
trajanja olimpijskih igara prestane sa svim vojnim aktivnosti-
ma te se proglasi privremeno ratno primirje. To je Grcima bilo
ostvarivo ne zato što su smatrali olimpijska natjecanja mje-
stom na kojem se promiče mir i ljubav, nego upravo stoga što
im je to bilo moguće kroz nepostojanje samoobmane o igrama
kao takvima, nego o igrama kao drugom obliku rata. Olimpij-
ski mir u biti nije bio mir za Grke, nego je to bila prilika da se
zamrznuta ratna djelovanja samo prenesu na polje sportskih
igara, te da se kroz pobjede na olimpijadi ostvari pobjeda i na
ratištu. Samo u današnjem društvu koje je kroz odbacivanje
svoje kršćanske nutrine, a zadržavanjem vanjštine, moguće
ovoliko prenemaganje o nepolitičnosti sporta, o nekakvoj od-
vojenosti sporta od politike, o sportu kao velikom promica-
telju mira, kao i svakakve druge slične fraze i frazice. Nema
elementarnog poštenja pa da se barem prizna, onako kako su
to sebi priznali i stari Grci, da je sport (p)ostao mjesto brutal-
nog ratovanja i da se na sportske susrete treba gledati kao na
drugi oblik ratnih operacija. Zato i imamo ovakvu situaciju u
kojoj se događa da se istovremeno zbiva i jedan globalni ratni
sukob, jedan svjetski rat kojemu ne nazire kraj ni za buduće
generacije, s jednako tako globalnim sportskim ratovanjima:
od olimpijada do trenutno aktualnog velikog nogometnog ra-
tišta. Istovremeno, kao da je to posve normalno, gledamo slike
sa svjetskih ratišta u kojima pogibaju i pate doslovce milijuni
ljudi, da bi potom, samo koju sekundu kasnije, gledali slike sa
sportskih borilišta i delirije oduševljenja opet doslovce miliju-
na ljudi. Grčka, koja je bila poganska, nije uspjela ovako ujedi-
niti duh rata i sporta u jedno, nego je ipak sa svojim odnosom
činila manje zlo u smislu da je barem u vrijeme olimpijade
za većinu ljudi došlo do jednog stvarnog predaha od ratnih
napora. Bila je u tom pogledu ispred današnje zapadne civi-
lizacije koja je čula Radosnu vijest, te bi po tome trebala biti
boljom od te grčke, ali je svojim poklonjenim talentima u vidu
scientološko-tehnoloških postignuća ostvarila stanje obostra-
ne konstante u svim oblicima ratovanja: i vojnih i sportskih
istodobno. Moderan čovjek nema mjesta i vremena za predah
barem od jednog vida ratovanja, nego je do te mjere upregnut
u ratnu mašineriju da nije čudo da je prisutna tolika potreba
za svakovrsnim oblicima sedativizacije – bila ona legalna ili
ilegalna sasvim je svejedno, a čak je, s biološkog stanovišta,
neke legalne oblike potrebitije prohibirati od onih koji su sada
ilegalni. Kod prohibicije misli se prvenstveno na kulturološku
prohibiciju, jer je ovo stanje postignuto upravo kroz kulturo-
loško formiranje društvenog mentaliteta, te se kroz prethodno
prepariranog čovjeka, sa izazvanom željom, potom nastupa
kao onaj koji se samo trudi ugoditi tim željama, istodobno sve
legitimirajući nekakvim prigodno izmišljenim “zakonima tr-
žišta”.
Svakako da je glavni legalni sedativ zapadnjaka prisutan
u obliku alkohola, čime je i tu od Grčke preuzeto ono što je
u njoj bilo najgore i to onda dodatno potencirano, jer se ne-
kad vremenski određene dionizijske svečanosti sada rasteglo
praktički na cijelu godinu. Sport je konstantno prisutan kao
društvena pojava, a uz sport, kojeg li apsurda, prisutna je kul-
tura intenzivnog alkoholiziranja, pa tako ljudi od sportskih
ovisnika postaju i ovisnici o opijatima. Sve skupa, to je napro-
sto savršena platforma za neprimjetno pokoravanje država i
naroda – učiniti ih ovisnicima koji ne znaju da su ovisnici, ali
istovremeno imati potpuni monopol nad predmetima ovisno-
sti.
Franjo Tuđman, uza sve svoje objektivne nedostatke, je-
dan je od rijetkih modernih državnika koji je imao tražene
36
neposrednosti i nije ništa krivo rekao ili radio onda kada je
govorio o sportu kao sredstvu kojim Hrvatska, svojim pobje-
dama na međunarodnim sportskim arenama, treba sebi pri-
skrbiti određenu prednost u ovome trajno zaraćenom svijetu.
Štoviše, treba ovo staviti u kontekst zbilje u kojoj je Hrvatska,
kao i sve druge države i narodi svijeta, predviđena za totali-
tarnu okupaciju, te po tome je i u trajnom stanju napadnutosti.
Razlika je samo u tome kojim nas se metodama više ili manje
napada, kojim nas se načinom rata želi pokoriti: da li “kla-
sičnim” ratom, ili ekonomskim, pravnim, diplomatskim, kul-
turnim i medijskim ratom. Sport i sve uokolo njega pripada
ovom potonjem obliku budući se sportski rezultati primarno
medijski eksploatiraju, a tek se potom ponešto iz sporta pre-
toči i u kulturnu domenu ratovanja, ali i to je ponajviše ovisno
o prethodnoj medijskoj obradi. Naravno da su Tuđmana svi
lažni humanisti, pacifisti i ostala farizejska braća napali zbog
toga što se tako nešto usudio progovoriti o sportu i hrvatskim
državnim interesima s njime povezanim, te što nije bio verbal-
no uglađen kao njima omiljeli svjetski “uglednici” koji o spor-
tu govore onako kako je to ideološki korektno, a istovremeno
se sami njime bezočno služe kao sredstvom za svoja ratna
osvajanja; za svoju hegemonističku politiku kojoj je cilj svim
sredstvima i pod svaku cijenu pokoriti cijeli svijet.
Iz prije navedenih razloga, ali jednako tako i na prije defi-
niran način, Hrvatska kao država i Hrvati kao narod trebali bi
sportu primjereno pristupiti. Nipošto se ne smije na njega gle-
dati onako kako se nameće, a još se manje treba ponašati pre-
ma svim tim bezbožnim i protunarodnim šablonama. Tako i
sve što će dalje biti izrečeno na trenutno aktualnu temu sporta
treba staviti u ovdje okvirno precizirani kontekst.
O naravi nogometa
Budući da je sport određen samo kao jedna druga forma
rata i ratovanja, tako se i nogometna igra mora promatrati
kroz ovu spoznaju. Samo se kroz ovu spoznaju može objasniti
činjenica da je nogomet postao daleko najpopularnijom igrom
na svijetu te je toliko preokupirao ljude koje inače razdvajaju
svakoliki oblici razdvojenosti. Tako nogomet, kada ga se gleda
kao personificirani ratni sukob, postaje poprištem ratnih ope-
racija, a budući da je on sport koji je među najkolektivnijim,
u smislu da sudjeluje mnogobrojna momčad na travnatom te-
renu, nogomet kao da je predodređen da simulira ratovanje
među ljudima. Mnogobrojnost sudionika doprinosti velikoj
složenosti, a složenost je preduvjet za veliku nepredvidivost
– točno kao i u standardnom ratovanju – i zato imamo visoku
razinu podsvjesne identifikacije nogometa s ratom kao i pri-
padne uvučenosti u iste. Također je sukladnost prisutna i u ra-
zrađivanju strategija i taktičkih varijacija, kao i cijelog “ratnog
pogona” koji nastoji što više podići efikasnost vlastitih snaga.
Navedena složenost nogometa proizvodi još jedan efekt, a
to je pripadajuća mistifikacija koju ljudi pridaju svemu što im
izmiče iz umnog dosega. Mistificirajući nogometnu zbilju, a
to je posljedica složenih i nepredvidivih odnosa na borbenom
polju, mistificiraju se i oni koji su najaktivniji akteri te zbilje
kao i svi oni koji su u njihovoj bliskosti. Jednostavno rečeno,
od ljudi koji su najbolji nogometaši stvara se idole-bogove, a
oni koji njima upravljaju izuzetno svjesno igraju na ovu kar-
tu idolopoklonstva. To ide toliko daleko da se stvara jedan
cijeli novi riječnik kojim se ti probrani ljudi-igrači doslovce
imenuju “nogometnim bogovima”, a u nešto blažoj varijaciji
spominju se i “nogometni magovi”. Oni koji nisu proglašeni
ljudima-bogovima, već samom svojom bliskom interaktivno-
šću s istima primaju status ljudi-polubogova, a u najgorem
slučaju postaju ljudima-herojima. Sve potpuno sukladno sa
starogrčkim poganskim mitološkim slijedom pa tako i ovdje,
u idolopoklonstvu koje se producira nogometom, imamo pri-
 VJERA I KULTURA
Židova je u warsawskom ghetu 1941. bilo oko 150 tisuća. Po nared-
bi, Nijemci su dobivali 2310 kalorija na dan, stranci 1790 kalorija,
Poljaci 934 kalorija, i Židovi pukih 183 kalorija.
mjer kako se izvlači i potiče sve ono loše iz primljenog grčkog
naslijeđa.
Ipak, jedan od osnovnih činitelja tolike popularnosti no-
gometa proizlazi iz njegove ponajviše prešućene naravi – iz
činjenice da se igra nogom i loptom koja ide preko i/ili po
zemlji. Ovom svojom suštinskom karakteristikom nogomet
sebe određuje kao igru – jako složenu i mistificiranu igru zbog
mnoštva ljudi u igri – koja onomu koji je igra ili prati usre-
dotočuje pogled naniže: prema nogama i prema zemlji. Tako
ljudska panorama, kojoj se pasionirani igrači i/ili promatrači
prepuštaju, ostaje na neki način i u tjelesno-materijalnom svi-
jetu prikovana prema dolje, u niskost. Ljudi tu više nemaju
nekog interesa za gledanjem prema nebu – i to u onom najdo-
slovnijem smislu, a kroz ovu doslovnost ulazi i nevidljiva me-
tafizička dimenzija koja prati svaku osjetilnu zbilju. Vizualna
preokupacija (i nije rijedak slučaj da ista postane patološkom)
prema skoro isključivo niskim vizurama nogometa, te slijede-
ći loptu kao fokusni centar koji se pomiče slično kako i hipno-
tizer pomiče svoje sredstvo za hipnozu, na koncu dovodi do
stanja masovne hipnotiziranosti sa svime što je nisko ili usmjere-
no naniže, a mistifikacijski je povezano s nogometom. Otuda
tolika simbioza baš nogometa s niskim (najnižim) ljudskim
strastima u cijelom jednom širokom rasponu, a koja nije toliko
jako izražena u ostalim sportovim, iako ih svakako svugdje
ima u određenoj mjeri. Samo je kod nogometa prisutno toliko
divljanje i bijesnilo koje ljude po pitanjima nogometa obuzme,
a jednako tako nogomet je jedini sport koji je postao službeno
zabilježenim razlogom da se povede pravi pravcati rat izme-
đu dviju država; rat između dva naroda. Bio je to tkzv. “nogo-
metni rat” između Hondurasa i Salvadora koji je izbio 1969.
godine zbog jedne sporne sudačke odluke, trajao je 16 dana
unutar kojih je poginulo oko 2.000 ljudi.
Neka netko samo proba pretpostaviti mogućnost da mi
(Hrvatska) zaratimo sa npr. Mađarima oko dvoboja atletskih
momčadi i nekog sukoba i sporenja u atletici. Neka se odmah
potom zamisli mogućnost pokretanja rata u slučaju teškog
spora u vezi važnog nogometnog susreta. Dok je u slučaju
atletike to teško uopće i zamisliti, a da pri tome to ne izgle-
da grotesktno i smiješno, u slučaju nogometa, ako ništa dru-
go, nema te atletske groteske i humornosti jer je daleko bliže
hipotetskoj mogućnosti uza sve racionalne ograde. Toliki je,
dakle, nogomet dosegao status i zato nije nimalo beznačajno
po pitanjima nacionalnog dobra, kao i općeg svjetskog dobra,
ono što se u i oko nogometa zbiva.
Ne treba činjenicu da je nogomet poniknuo od socijalno
(to ujedno znači i intelektualno) siromašne populacije pogreš-
no tumačiti na način da je on time manje vrijedan. U biti, to je
sukladno načelu da ne treba na bilo kojeg čovjeka gledati kao
na manje vrijednog zbog bilo kojih njegovih karakteristika.
37
Ne reći da je to tako s nogometom sukladno je izbjegavanju
imenovanja čovjeka crne boje kože crncem i pravljenjem da
ne znamo da je on crnac. Time što je netko crnac po svojoj rasi
ne znači da je vrijedan manje dostojanstva, a upravo oni koji
se udaljavaju normalnog izražavanja tom svojom radnjom po-
kazuju da nešto u njihovoj savjesti nije bistro, pa se onda kroz
ustrajavanje na vještačkoj formi želi odraditi jedan oblik javne
pokore s time da onda kroz agresivno nametanje te forme još
više idu u tom svojem “samopokajanju za javnu primjenu”.1
Tako i nogomet kao igru došlu iz najnižih socijalnih slo-
jeva ne treba potcijeniti, jer nogomet po svome porijeklu nosi
i sve ono što je najvrednije prisutno unutar te iste socijalne
populacije. Radi se o tome da je nogomet u biti igra ljudi koji
čvrsto stoje na zemlji, koje je život usmjerio na to da moraju
pažljivo promatrati teren po kojemu se kreću i zato nemaju
običaj “hodati po oblacima”, jer iskustvo im je pokazalo da
tada skoro redovito dolazi nekakva nezgoda. Otprilike kao
što nesreću da padne u rupu zaziva onaj koji po ulici hoda po-
gleda usmjerenog samo na nebo. Iz ove činjenice slijedi da u
svakom slučaju puno toga korisnoga i vrijednoga za cjeloku-
pno društvo može doći iz nogometa. Sport je uvijek moguće
koristiti kao korisnu pedagošku metodu i o tome ne bi trebalo
biti nekog bitnijeg spora. Ono što je presudno da bi nogomet
bio korisna društvena pedagogija, je da se izmakne iz kontro-
le onih koji njime nesmiljeno manipuliraju, ali to je potrebno
učiniti ne samo s nogometom nego i sa svim dostupnim druš-
tvenim polugama. Učiniti točno onako kako nam je i rečeno:
“Uglaviti u Kristu sve – na nebesima i na zemlji.” (Ef 1, 10.)
Također, opisana karakteristika usmjerenosti nogometa
prema stopalima i tlu kao nižim vizualnim sferama otkriva i
zašto je najprije, u svojim samim počecima, nogomet bio skoro
isključiva zabava najsiromašnijih socijalnih slojeva. Kako su
ti slojevi ujedno i najmnogobrojniji, vladajuće elite, posebno
one zakulisne, spretno su se poslužile uočenom popularno-
šću nogometa među predmetima njihove obrade i njegovom
apslutnom komercijalizacijom od nogometa su učinile svoje
sredstvo. Naime, kako je povijest sama za sebe nepredvidljiva
i teško ju je kontrolirati, jednako kao i ljude, tako se za što je
moguće veći nadzor nad poviješću i ljudima pronašlo najpri-
kadnije sredstvo – novac. Novac je ono što služi najdjelotvor-
nijoj kontroli povijesnog tijeka i čovjeka budući u sebi sadrži
istovremeno i apstraktnost kao povijest, ali i materijalnu zbilj-
nost kao svijet i čovjek u tome svijetu. Imajući monopolistički
nadzor nad novcem, moćnici ovoga svijeta pod svoj nadzor
stavljaju sve ono što se tome novcu podloži, pa tako i pre-
tvaranje nogometa u visokoprofitnu djelatnost omogućuje da
se taj isti nogomet drži pod efikasnom kontrolom u smislu
ostvarenja svojih konačnih ciljeva.
Kroz ovakvu novčano uvjetovanu kontrolu, nogomet se
preobrazio od jedne igre društvenih nemoćnika i siromaha,
u igru koja nadilazi svoje socijalno porijeklo. Istovremeno, a
to je jedna od onih skrivenih nakana, time se obuzdavaju i
oni koji su svojim socijalnim statusom bili pozvani da svoje
1 Tu imamo primjer jezične hipokrizije u SAD-u gdje je iz jeftinih unutar-
političkih razloga izvedena kovanica “afroamerikanac” kao obavezna zamjena
za riječ “crnac”. No, nije problem ovdje što je to postalo praksom u SAD-u,
nego je problem u tome što je ova besmislica od riječi kakva je “afroamerikanac”
ušetala u hrvatski jezik kod većine političara, kulturnjaka i medijskih djelatni-
ka. Problem je zato što je ova riječ izmišljena da bi se oprala nečista savjest i
nasljeđeni problemi proizašli iz dugotrajnog razdoblja ropstva i robovlasnič-
kog društvenog modela u SAD-u. Kako Hrvatska po tom pitanju ne da nema
povijesne hipoteke, nego je upravo Dubrovnik bio prva država svijeta koja je za-
konom zabranila da se unutar njenog suvereniteta obavljaju bilo kakvi poslovi
povezani s porobljavanjem ljudskih bića, tako i pristanak na korištenjev izraza
“afroamerikanac” u hrvatskom jeziku pokazuje sramotnu razinu poznavanja
vlastitog identiteta unutar hrvatskih vladajućih klika. Uostalom, kao i njihovog
nepoznavanja praktički svega što se tiče nacionalnog dobra i državnih interesa.
Što drugo za očekivati od onih koje je S. S. Kranjčević svojom pjesmom “Gos-
podskomu Kastoru” opisao tako zastrašujuće aktualno?
 VJERA I KULTURA
Ova fotografija je snimljena u ghettu poljskog Lodza, gdje je 5000
Židova umrlo od neishranjenosti u prvih šest mjeseci 1941.
bližnje, koji su socijalnom pripadnošću prirodno usmjereni
na niže i jednostavnije poglede na svijet, svojim primjerom
i iskazanom ljubavlju povedu prema višim vrijednotama.
Umjesto toga, cijeli se socijalni spektar u društvu, u jednom
pretpostavljenom prosijeku, kroz opčinjenost nogometom i
opčinjenost novcem istovremeno, veže sa sniženom razinom
gledanja na svijet oko sebe te sa svime onim što je povezano
s takvom opservacijom svijeta. Umjesto da ljudi jedni druge
oplemenjuju, dogodilo se da se međusobno rasplenjenuju, a
takav proces je indikativan u smislu da je njime ujedno opisan
i prevladavajući globalizacijski trend. Globalizam djeluje na
način da poravnava sve ono što se izdiže iznad njegovih nisko
postavljenih vrijednosnih parametara (tj. antivrijednosnih pa-
rametara), te se tako ostvaruje jedno sveopće izjednačavanje
svijeta u ne-izvrsnosti i mediokritetstvu.
O naravi Hrvata u nogometu
Analizirajući nogomet kao ratovanje preneseno u drugu
formu možemo na jedan poseban način ući u analizu hrvat-
skih nogometaša kao naših vojnika sa zadaćom da obrane do-
movinu i na ovom frontu.
Ono što odmah upada u oči je sukladnost povijesnih činje-
nica o hrvatskim vojnicima kao cijenjenim i dobrim ratnicima
s jednako tako uspješnim nogometašima. U oba slučaja rezul-
tati su ispred racionalnih proračuna, jer bi se po parametrima
kvantitete ljudi, prostora i materijalnog bogatstva pretpostav-
ljena kvalitativna dostignuća trebala odraziti na način da niti
bi ikada imali državu, a niti bi ikada igrali značajniju ulogu na
svjetskoj nogometnoj sceni. Ipak, to nije tako, i rezultati su tu
neosporivi te jedan malobrojni narod, jedna mala i osiromaše-
na država postižu neshvatljivo vrijedne rezultate na bojišnica-
ma: i vojnim i nogometnim.
Čemu se ima ovo zahvaliti? Svakako, u prvom redu dra-
gome Bogu da nam je dao dobra koja imamo. Ono što se može
donekle spoznati je kako nam je Bog to dao, tj. kako je to po
nama ljudima ostvareno? Ovdje će se sada usredotočiti na no-
gometni teren jer je to osnovna tema ovog pisanja, ali to ne
znači da nije moguće isto prebaciti i na polje analitike vojnič-
kih karakteristika. U tom smislu, ako se udubimo u nogome-
taše koji su postigli uspjehe na svjetskim ratnim poljima, ono
što se vidi je da je hrvatski nogomet karakteriziralo ono što
je u svakom ratovanju najvrednija osobina – nepredvidivost.
Nepredvidivost je bila posljedica karakterinih osobnina igra-
ča, koji ju je svaki za sebe imao u većem ili manjem opsegu,
ali također je bila sinergijska kolektivna karakterisitka koju
nije bila moguće proizvesti na „laboratorijski“ način. Nepred-
vidljivost je bila posljedica jednog specifikuma Hrvata u vidu
lokalnih raznolikosti po pitanju mjesta rođenja i odrastanja
pojedinih igrača.
Osnovna je podjela na dva dominantna tipa: kontinental-
ni i obalno-priobalni. Odnosno, to bi bila podjela na “kame-
njare” i “ravničare”. Podrazumjevaju se tu i sve one suptilne
38
finese poput zaobljenosti zagorskih brega koja daje jednako
tako zaobljenu igru u smislu da lopta svojom putanjom kao
da imitira zagorski krajolik, ali nema smisla upće pokušavati
ići tako daleko i precizno za svakog igrača i svaku lokaciju jer
bi se izgubila poanta, a ovaj primjer iz Zagorja koristi samo da
slikovito potvrdi izloženu tezu.
Spominjana narav nogometa proizašla iz toga što su ljudi
koji su ga igrali bili oni koji moraju čvrsto stajati nogama na
tlu i paziti da ih ne snađe realna i stalno prijeteća nevolja ov-
dje se, u slučaju Hrvata, karakterizira na poseban način. Oni
koji su u skupini “kamenjara” – onih koji su ponikli na kame-
nom dominirajućem terenu – ti imaju posebnost koja dolazi
od stoljeća skakanja poput divokoza po tim istim kamenjima,
a sa čijom je zahtjevnošću upoznat svaki onaj koji je pokušao
trčati po obalnom ili priobalnom kršu; svaki je kamen jedin-
stven i nikada ne smije popustiti mentalna koncentracija i pot-
puna tjelesna koordinacija. Sve skupa stvara ljude koji imaju
visoku razinu mentalnih i tjelesnih predispozicija da se suo-
če sa svakim iznenađenjem, ali i da sami imaju u sebi istu tu
karakteristiku nepredvidivosti i oštrine jednoga krša. Sa dru-
ge strane, ona druga temeljna skupina, skupina “ravničara”,
predstavlja onaj element koji je ima veću razinu osjećaja pre-
ma širini i duljini samoga terena, a da se ne mora uvijek suda-
rati sa kamenim zidovima (gromačama), kako je to u slučaju
“kamenjara”. “Ravničari” daju element prirodne povezanosti
s ravnim zelenim travnjakom, nisu na “nepoznatom terenu”
kada istrče na njega, što bi inače bio jedan podsvjesni limitator
kod čistog nogometnog sastava “kamenjara”. Također je kod
“ravničara”, osim samog odnosa prema podlozi na kojoj se
igra, jako izraženo umijeće u postizanju pogodaka, a koje ima
svoju osnovu u većem prinosu koju daje ravničarska zemlja.
Odnosno, zbog manjeg prinosa i veće razine siromaštva u kra-
jevima bogatim kršom prisutna je i jedna razina susdržanosti
u davanju svega – pa tako i zgoditaka. Kao da se “kamenjar”,
u dubini svoje podsvijesti, suzdržava od završnog udarca jer
time gubi posijed nad loptom, a time se istovremeno objašnja-
va i odakle hrvatskim nogometnim momčadima karakteristi-
ka relativnog visokog postotnog posjeda lopte, tkzv. sakriva-
nja lopte od protivnika.
U sve ovo moraju se uračunati i još neke bitne odredbe
koje su dale svoj doprinos u karakterizaciji hrvatskog nogo-
metnog uspjeha. To su svakako uravnoteženost urbanog i ru-
ralnog elementa, kao i unutarhrvatske i vanhrvatske migracije
kojima se, na jedan poseban način, skuhao “hrvatski lonac za
taljenje”, a koji je upravo zbog svoje raznolikosti i svih poseb-
nosti protivnicima na nogometnim ratištima bio nedokučiv ili
teško dokučiv.
Ima jedan, možda i najvažniji element, koji uopće omo-
gućava da se hrvatska nogometna vojska može boriti, a to je
nužnost trenera kao apsolutističkog diktatora s nedodirljivim
autoritetom. Ukoliko nema jednog apsolutiste koji će toliko
jakim individualcima koji čine momčad kroz svoju neogra-
ničenu moć stati na kraj i povezati ih u jednu jedinstvenu
cjelinu, onda Hrvatska nema nikakvih izgleda za ostvarenje
pobjeda na nogometnim bojnim poljima. Hrvatski mentalitet
ne trpi demokraciju, jer je upravo zbog naše silne raznolikosti
i individualnih posebnosti nemoguće očekivati da se ostvari
i najminimalniji konsenzus makar i oko najbanalnijeg pita-
nja. Svatko vuče tvrdoglavo po svojemu i na kraju postajemo
jedna velika prepiraonica bez reda i smisla. Hrvatima je do
srži strana demokratska koncepcija društvenog konsenzusa
i nametanje demokracije koje sada intenzivno proživljavamo
svojim plodovima najbolje pokazuje koliko je to razarajuće za
našu naciju i državu. Samo autoritativnim vodstvom odgoz-
gora moguće je upregnuti izuzetno karakterne i samoizolira-
ne hrvatske ljudske vrijednosti i od njih, sinergijskim učinkom
 VJERA I KULTURA
nacionalne ideje, stvoriti ono što je na početku opisano kao
iznimni nesrazmjer između stvarnog uspjeha i svih racional-
nih predviđanja.
Niti bi Hrvatska opstala da nije bilo Tuđmanovog ap-
solutizma, a niti bi hrvatski nogometaši išta postigli da nije
bilo Ćirinog apsolutizma. Bilo je i ima teoretski (“na papiru”)
boljih državnika od Tuđmana, ali ti nisu imali njegovu silnu
tendenciju prema apsolutizmu, pa je zato i bolje da nisu dobili
priliku (Providnost nam se smilovala). Također je bilo i ima
teoretski boljih trenera od Ćire, ali ni oni nisu bili dovoljni
apsolutisti za Hrvate. I jedni i drugi mogu (ili bi mogli) do-
nekle funkcionirati u stranim kolektivima koje karakterizi-
raju drugačije osobine, ali ne kod Hrvata. Kada su se ti isti
prihvatili posla i pokazali mlakost kod upravljanja hrvatima
kao kolektivom, vidjelo se kakvi su rezultati – pretežno slabiji
u nogometu ili katastrofalni u državi. Razlog zašto je nogo-
met po uspješnosti daleko ispred države nalazi se u tome što
i najtolerantniji ipak trener uživa poziciju onoga koji donosi
samostalne odluke i njegova je na kraju zadnja. Nogometni
trener ničime nije obvezan okupljati nogometaše i raditi na
osnovu njihovog preglasavanja, dok je u današnjoj državi ova
obaveza dio sustava.
No, ovo sve odnosilo se na prošlost, nedavnu prošlost, ali
ipak prošlost, te je dobar dio onih posebnosti koje su davale
tu nedokučivost prestao postojati. Što je posve prirodno jer je
došla nova generacija koja zbog objektivnih okolnosti ne na-
sljeđuje sve ono što je ona prethodna u sebi imala. I sada se
postavlja pitanje kakva je ova promjena: da li na bolje ili ne
gore? To nitko ne može znati i samo će vrijeme pokazati, ali
ono što se može sigurno znati je da su na nogometnom ratištu
koje se bije prisutne sve one boljke koje su se u razdoblju mo-
derne povijesti pojavile u društvu kao cjelini.
Možda će to nekoga iznenaditi, ali kao najveće optereće-
nje i ono što našem mentalnom kodu zasigurno čini nenado-
knadivu štetu, predstavlja nedavno uvezena manija sportskih
kladionica. To je tako zato što novitet masovnog klađenja ne-
minovno dovodi do gubitka radosti u igri i oko igre, a kroz
tu se radost najviše kreirala spominjana nepredvidljivost ko-
jom je druga strana bila iznenađena i nije joj mogla adekvatno
oponirati. Klađenje dovodi do toga da se pobjeda želi ne zbog
nečega dobroga, posebno ne za i zbog Gospodina, nego zbog
osobnog materijalno-novčanog probitka. Metafizički gledano,
materija predstavlja kraj igre, materija je svojevrsna “sretna
smrt” igre, ali, kada se ta materija postavi iznad igre, onda
ona tu igru ubija, predaje joj natrag “nesretnu smrt”, a po-
sljedica je gubitak kreativnosti. Manija klađenja zbog zgrtanja
Fotografija pokazuje prozivku u Dachau god. 1938. Često su tije-
kom takve prozivke zatvorenici, Židovi ili ne-Židovi, bili primorani
stajati više sati, gladni i prozebli, bivajući divlje udarani ukoliko
padnu s nogu.
39
novca predstavlja onaj najniži oblik egocentričnosti koji svo-
jim radom od ljudi umjesto kao ljubitelja, čini od njih teške
mrzitelje protivničke momčadi, tj. čovjeka općenito.
Uostalom, ako pogledamo uspjeh Brazila (u dobroj mjeri
i Argentine) i zašto je to zemlja koja daje najljepši nogomet,
onda se može vidjeti da je tamo još uvijek jako prisutna jed-
na iskrena zaigranost kada se radi o nogometu i pripadnoj
nogometnoj filozofiji. U svakom slučaju, jer i Brazil nije imun
na pošasti ovoga svijeta, u Brazilu je došlo do bitno manje
degradacije igranja u nogometu, a već sama početna osno-
va u igranju igre bila im je iznad ostalih, te je tako brazilski
nogomet onaj koji svojom nepredvidivom igrom uglavnom
pobjeđuje. Kako je spomenuto, naš uspjeh također se duguje
jednom značajnijem prisustvu igranja igre, ali igranja igre na
naš način. No, tu je ujedno prisutno i pitanje kakva je hrvatska
nogometna budućnost, jer se kroz jako prisutne protuigrajuće
vanjske faktore poput klađenja događa to da je igranja igre
sve manje, a sve više onoga što se karakterizira kao opća de-
dukcija igre kao igre.
Političku sukladnost ovoj nogometnoj transformaciji od
više razigranih igrača koji svoju strategiju izvode prema su-
kladnoj vlastitoj naravi, prema više organiziranim igračima
koji se izvode iz hrvatskoj naravi strane koncepcije nogomet-
ne filozofije, imamo u društveno-političkoj sljedbi jedne tu-
đinske politike i jedne protunaravne filozofije. Nadajmo se da
će hrvatski sportaši, koji su trenutno jedini borci za hrvatske
nacionalne i državne interese na međunarodnom bojištu,
ostati i dalje bolji od onih koji bi svojom društvenom pozici-
jom trebali biti hrvatski ratnici s kulturnog, medijskog, poli-
tičkog, diplomatskog, ekonomskog i pravnog međunarodnog
bojišta. Hrvatski sportaši, a posebno nogometaši kao borci na
velikom nogometnom ratištu kao glavnom virtualnom ratištu
globaliziranog svijeta, pokazali su da se nalaze daleko ispred
(navodno) domaće vladajuće klike (sprega domaćih izdajica
iz politike, gospodarstva, medija). Time se pokazuje kako no-
gometaški intelektualno-obrazovni niski prosjek, kao i veći
prosjek istog kod vladajuće “elite”, ne znači ništa, jer srce je
ono što čovjeka definira manje ili više vrijednim za svojeg bli-
žnjeg. Pokazuje se, također, istinitost i smisao Kristovih riječi:
“Blago siromasima duhom: njihovo je kraljevstvo nebesko!” (Mt 5,
3). Nogometaši i sportaši pokazali su da imaju srce koje se nije
otuđilo od svojeg naroda, od svega što nacionalne vrijedno-
sti predstavljaju, i to uza sva iskušenja kojima su kao naveli-
ko hvaljeni i bogati ljudi podloženi, pa se zato na njihovome
bojnom polju nazire nada da se cijeli narod pokrene prema
vrijednostima koje nogometaši (kao i ostali vrhunski sporta-
ši) svojom srčanom borbom za Hrvatsku još uvijek uspješno
promoviraju.
Kako će sve to izgledati na nogometnom bojištu, ostaje da
se vidi, a za nadati se je da se ostvari onaj idealni scenarij pa
da na podlozi od njemačke organiziranosti proradi onaj po-
tisnuti gen “ravničarsko-kamenjarske” nepredvidljivosti koji
je sličan brazilskoj igri igre, pa da postanemo prvaci svijeta. I
to, kako u nogometu, tako i u životu (u smislu života osobe,
obitelji, nacije i države), ali uvijek na hvalu i slavu Gospodi-
novu. Samo tako, kroz posvećenost, ukoliko i pobjeđujemo na
velikom nogometnom ratištu, ne ostvarujemo jalove pobjede
jer samo pobjeda koja je kristološke naravi može biti životo-
plodna pobjeda.
O Hrvatima na Svjetskim prvenstvima u nogometu
Svjetsko prvenstvo 1998. (Francuska)
Najprije je potrebno istaknuti kako se radi o tome da se
svjetska prvenstva promatra kao periodične svjetske ratove,
ali za vrijeme kojih ne prestaju ostali ratovi u svijetu, nego se
po njima, po učinku koje SP ima, dalje određuju i međusobno
 VJERA I KULTURA
Posljednje godine rata više od 40 tisuća zatvorenika je umrlo u
Dachau, od kojih 80% Židova.
prožimaju.
Dolazeći 1998. godine prvi put na SP, Hrvatska je sa so-
bom nosila prtljagu države koja je netom stvorena u teškim
ratnim naporima i još težim međunarodnim okolnostima. Svi
su nas unaprijed otpisali i bili smo jedno neželjeno čedo koje je
svojim porođajnim plačem uznemiravalo bešćutne moćnike,
remetilo im njihovu samodopadnost i podsjećalo na ograniče-
nost – postali smo im aktualni dokaz kako (još) nisu bogovi, a
oni tako silno žele bogovima postati.
Hrvatska je imala još jednu specifičnost na ovome SP-u, a
to je da se odvojila od Jugoslavije kao tvorevine unutar koje je
bila sputana i podložena na način da se hrvatski identitet na
svim područjima htjelo ugasiti. Glavni supstitut hrvatskom
identitetu bio je u novokomponiranom identitetu “jugoslo-
venstva”, i taj se jednako nametao u obje jugoslavenske vari-
jante: kraljevini i socijalističkoj federaciji. Budući da je svugdje
bilo državnom represijom proganjano izražavanje hrvatstva i
u najbenignijoj formi,2 ono jedino što je ostalo bilo je transfor-
macija nacionalne borbe na sportske terene, a nogometni su
bili i ostali najvažnijim.
Rat za nezavisnost godinama se vodio na nogometnim
terenima bivše SFRJ, a i sama je najava neizbježnosti srpske
agresije bila je vidljiva na čuvenom susretu Dinama i Crvene
zvezde koji je od travnjaka kao virtualnog bojišta postao do-
slovno stvarnim bojištem. Zato što je tu toliko očito bilo riječi
o borbi za slobodu, i bilo je toliko bitno da hrvatski timovi
imaju uspjeha na sportskim ratištima širom SFRJ. Bilo je to ja-
sno i ondašnjim komunističko-jugoslavenskim vlastodršcima
koji su postavili takve standarde da je svemu što je reprezenti-
ralo Hrvatsku trebala uvjerljiva nadmoć za pobjedu. Nije bilo
dovoljno biti samo malo boljim, nego je Hrvatima za pobjeđi-
vanje unutar SFRJ bila potrebna nenadmašivost kojoj nije bilo
moguće ničime stati na kraj. Sjetimo se kako je jedno Dinamovo
osvajanje prvenstva “na prepad” (jer se nije očekivalo da igrači
imaju takav potencijal u sebi) godine 1982., izazvalo uzbunu
unutar komunističkih vlasti zbog nastale nacionalne euforije,
pa je donesena odluka kako se klub mora hitno uništiti. Tako-
đer, i jedna Cibona ili Jugoplastika morala je biti toliko bolja
od beogradskih protivnika da se lakše osvajalo prvenstvo Eu-
2 Ljudi su bili hapšeni, osuđivani i zatvarani zbog najobičnijeg pjevanja “Li-
jepe naše” u krčmama ili zbog jednog “kontrarevolucinarnog” vica! Danas ti isti
koji su tu jugoslavensku politiku smjerno izvršavali postaju oni koji izvršavaju
suštinski jednaku politiku, samo sada za račun fantomske “međunarodne za-
jednice” i bolesne ideje EU-a kao jedne velike Jugoslavije.
40
rope nego prvenstvo Jugoslavije. Kada se već spomenulo ko-
šarku koja je po svojem značenju metafore rata na sportskim
terenima odmah nakon nogometa po važnosti (za područje
Sjeverne Amerike i važnija), odmah se nameće najsramotniji
primjer uskraćivanja pobjedništva hrvatskom identitetu kroz
birokratsku odluku o oduzimanju titule prvaka Šibenki, a to je
ujedno i sjećanje na pokojnog Dražena3 koji se u toj nepravdi
“rodio” kao budući velikan hrvatskih sportskih bojovnika.
Ipak, to što se moralo biti uvjerljivo boljim da bi se na
sporskim ratištima unutar SFRJ pobjeđivalo za slobodnu Hr-
vatsku, nije bilo toliko loše iz razloga što se time silom prilika
podigla razina izvrsnosti, a koja je došla do izražaja kada je
napokon ostvarena nezavisna Hrvatska. Tako nakon raspada
SFRJ imamo, po svojoj kvaliteti, najbolju nogometnu i košar-
kašku vrstu na svijetu, a samo je trebalo rezultatima potvr-
diti ovu istinu. Najprije se, zbog bliskog termina održavanja,
1992. godine na olimpijadi u Barceloni košarkaši predvođeni
Draženom potvrđuju kao prvaci svijeta, iako, formalno, biva-
ju poraženima od američkog tkzv. “dream teama”. Nije opće
poznato, ali zbog uvođenja profitne osnove u olimpijske igre
te privlačenja sponzora, kod participacije američkih košarka-
ša iz NBA lige učinjena je bitna iznimka. NBA, koja je u biti
jedno veliko poduzeće, uvjetovala je dozvoljavanje učešća na
olimpijadi svojim igračima samo ako unaprijed budu izuzeti
od testiranja na doping. Zbog zarade vodstvo Međunarodnog
olimpijskog odbora, dakle upravo oni koji se toliko busaju ve-
likim riječima, pristaju na ove preduvjete i tako imamo susret
drogama stimuliranih amerikanaca sa Hrvatima koji od testi-
ranja, kao i svi ostali, nisu bili izuzeti. Jasno je i zašto je NBA
postavila ove uvjete; oni znaju što sve njihovi igrači čine kako
bi postigli rezultate pod svaku cijenu. Njih, vlasnike NBA po-
duzeća, nije briga za ljude i posljedice koje će trpiti, nego ih
brine da bi se kroz testiranje na olimpijadi narušio brižno iz-
građivan imidž tih ljudi kao modernih nad-ljudi, a na osnovu
kojeg oni i pripadna sportska industrija ostvaruju velike pro-
fite. Zbog ovih razloga se hrvatska može slobodno smatrati
košarkaškim prvacima svijeta i u tome trenutku nije bilo bolje
košarkaške momčadi od hrvatske. Otprilike kako je i Šibenka
bila stvarni prvak Jugoslavije, tako je i Hrvatska bila stvarni
svjetski (olimpijski) prvak u Barceloni 1992., a u oba slučaja
formalni je pobjednik određen birokratskim manipulacijama.
S nogometom je išlo dosta teže u potvrđivanju svoje svjet-
ske kvalitete jer je postavljen cijeli niz prepreka koje je trebalo
proći da bi se uspjelo nastupiti na Svjetskom prvenstvu kao
velikom nogometnom ratištu. No, nakon savladavanja istih,
1998. godine dolazi se na SP u Francuskoj, i to je bila ona prili-
ka koja se čekala da se potvrdi neosporno prisutna kvaliteta.
Ono što je Hrvatskoj u Francuskoj bila najveća prepreka
na neki je način sukladno s problemima s kojima smo se su-
očavali unutar SFRJ nogometnih bojišta. Naime, Jugoslavija
je bila projekt multinacionalne zajednice koja uzima različite
nacionalne identitete i od njih gradi neki svoj novi, umjetni
identitet. Ideja EU je potpuno sukladna ovoj jugoslavenskoj
nakaradnosti, samo se sada umjesto jugoslavenskog identite-
ta nameće nekakav umjetni europski identitet. Sve ima naju-
žu poveznicu s SP-om u Francuskoj zato jer je ova bojišnica
postala idealnom platformom za lansiranje ovog novog eu-
ropskog nadnacionalnog/anacionalnog identiteta. U biti, to
je identitet s kojim smo kroz medijsku agresiju silom prilika
natjerani na upoznatost: identitet tzv. multikulturalnosti ili
multi-kulti identitet. Na nogometnim bojištima u Francuskoj
3 Dražen Petrović je popularno nazivan “košarkaškim Mozartom” zbog svo-
jeg načina igranja igre. Rijetko se kada tako dobro pogodio nečiji nadimak, jer
nema sažetijeg načina da se opiše Draženov stil igre nego poredbom s Mozar-
tom: razigrana djetinja jednostavnost koja je istovremeno drugima nedodirljiva
svojom kreativnošću i provedbenom savršenošću.
 VJERA I KULTURA

dolazi se do idealne prilike da se kroz nogometnu formu taj
multi-kulti identitet ubaci u mentalni kod Europe, a ponajprije
Francuskoj kao onoj koja se postavila kao glavni politički lider
te nakazne ideje EU-a.4 Multi-kulti identitet nije ništa drugo
nego poricanje i obezvrijeđivanje kršćanstva kao najelemen-
tarnijeg identitetskog odreditelja Europe i njenih naroda, ali
osim destrukcije duhovne i kulturne identitetske dimenzije,
ide se i na destrukciju jasne rasne i nacionalne identitetske di-
menzije ljudske zbilje. Nekima je zbog nacističke manipulacije
rasnim odrednicama ljudskog bića nelagodno uopće spomi-
njati postojanje rasnog identiteta, a neki, i ti su oni najgori,
na svaki spomen o rasnom identitetu odmah nabacuju etiketu
hitlerovca i/ili naciste na onoga tko o tome progovara. Time
ipak više govore o sebi, ali, kako imaju medijski monopol,
ipak im uspjeva u njihovim nakanama da se svako promi-
šljanje o vlastitom identitetu ustručava spominjati i rasnu di-
menziju. A upravo je ova rasna dimenzija bila toliko napadno
prisutna u Francuskoj nogometnoj vrsti i upravo se zbog ove
napadnosti u nametanju novog multi-kulti identiteta od stra-
ne zakulisnih manipulatora i igralo na ovu rasnu kartu. Uo-
stalom, duhovni identitet Nove Europe (tj. EU-a) već je dugo
na antikršćanskom pravcu i tu se kroz nogometaše i njihovu
pobjedu nije moglo nešto bitno novoga dodati. Naprotiv, kroz
identitet potpuno vanjski identitetu europskog čovjeka, a to
je u francuskom timu onaj etnički i rasni, željelo se kroz fran-
cusku vrstu kao pobjedničku vrstu pokazati kako je to ujedno
i pobjednički identitet za bolju budućnost. Francuska multi-
kulti momčad tako je reprezentirala projekt Nove Europe u
kojoj je etnička i rasna slika drastično izmjenjena, ali htjelo se
kroz pobjedu suptilno nametnuti da je ova izmjenjenost ve-
liki napredak za Europu i Europljane. Francuska momčad je
predstavljala sliku buduće Europe i svojim je uspjehom mo-
rala tu sliku maksimalno afirmirati. Pogledajmo samo kako ta
slika izgleda: većina igrača su imigranti/doseljenici druge vje-
re, druge rase i druge nacije; autohtoni Europljani/Francuzi su
značajna manjina; neposredno su upravljani izabranim i po-
dobnim Europljaninom/Francuzom; a posredno su svi skupa
upravljani i podloženi profit-interesu, tj. onima koji imaju mo-
nopol nad novcem u svijetu (anglo-američko-cionistički esta-
blišment). To je istovremeno savršeno precizna slika buduće
Europe koja će doslove takvom i biti za nekih 50-tak godina,
a kada se samo hladno izračunaju nesporni demografski tren-
dovi. Takav je, dakle, bio projekt SP-a u Francuskoj godine
1998., a kao neplanirana opasnost ovome projektu pojavila se
jedna Hrvatska, jedna neželjena i “nacionalistička” Hrvatska,
koja je po svojem sastavu predstavljala potpunu opoziciju
Francuskoj multi-kulti vrsti koja se bori za Novu Europu u
Novom svjetskom poretku.
Bilo kako bilo, da se pokuša skratiti cijela priča, voditelji
EU projekta nisu ništa htjeli prepustiti slučaju i jednom spret-
nom zakulisnom manipulacijom postignuto je to da je Hrvat-
ska od Francuske u polufinalu SP-a “poražena” 2 : 1. Kome
nije jasno o čemu je riječ neka pažljivo pogleda snimku te uta-
kmice i trebalo bi sve biti jasno. Ukoliko se želi jasnoća vidjeti
i priznati, budući da nije baš ugodna; tada svi mi više bi htjeli
da nije istina ono što se nameće svojom očitošću.
Ne treba žaliti za propuštenim prilikama, a ono je bila je-
dinstvena prilika da ideja EU-a kao jednog multi-kulti kon-
glomerata bude od strane Hrvata potpuno poražena u virtu-
alnom prostoru, pa tako i ovaj poraz ulazi u gorko nastavno
gradivo i neka bude poučno za buduća djelovanja.
Također, svakako da je i osvajanje trećeg mjesta vrijedno
postignuće, ali nije to bilo toliko vrijedno postignuće na me-
đunarodnom bojnom polju koliko se to potpuno neopravda-
no prikazivalo i dalje prikazuje. Ovo je svijet koji priznaje i
pamti samo pobjednike, a sve se ostalo zaboravlja brzinom
svjetlosti, pa tako i treće mjesto nema veći međunarodni zna-
čaj. Vrijednost trećeg mjesta na SP-u u Francuskoj je u potpu-
nosti ostvarena na unutarnjem planu i tu se dogodio svopći
porast nacionalne samosvijesti i samopouzdanja, ostvarena
je određena nacionalna homogenizacija koja nadilazi granice
RH, te je možda najveća vrijednost trećeg mjesta na velikom
nogometnom ratištu bila u identitetskom pridobivanju druge,
treće ili četvrte generacije hrvatskih iseljenika od Amerike do
Australije.
Ono što je izostalo, a to je konstanta hrvatskog državništva
od 90’ do danas, je da se na vrijednostima stvorenim osva-
janjem trećeg mjesta, vrijednostima koje nisu fiktivne nego
stvarne, primjereno radi i iste eksploatira na opće dobro.
Svjetsko prvenstvo 2002. (Japan/Južna Koreja)
Ovdje se nema što tako opširno pisati kao o prethodnom
prvenstvu, a ono što je samo po sebi bilo unaprijed dobro je da
je Hrvatska postigla kontinuirano pojavljivanje na završnom i
odlučujućem nogometnom ratištu.
Jedna je druga stvar specifična po pitanju hrvatkog učinka
na ovome SP-u, a to je da upravo onoliko koliko je međuna-
rodni uspjeh iz 1998. precijenjen, toliko je sada bio potpuno
potcijenjen, štoviše, potpuno previđen. Radi se o tome da je
na nogometnom ratištu hrvatska vojska pobijedila u najvaž-
nijoj bitci koju je vodila: onoj protiv Talijana. Pobjeda nad Ita-
lijom ima i imala je veći pozitivni vanjskopolitički učinak po
Hrvatsku nego da se dogodio poraz, a da smo izborili drugi
krug natjecanja. Razlog ovoj tvrdnji nalazi se u činjenici da je
Italija trenutno najopasniji pretedent na hrvatski teritorij, i to
Felix Nussbaum: Autoportret s židovskom legitimacijom, 1943.
Ulje. Tijekom Holokausta, umjetnik se sakrio, idući od mjesta do
mjesta, u stalnom strahu da će ga naći. Slika odaje njegov strah.
Nussbaum i njegova supruga bijahu doista uhapšeni 1944., i oboje
su umrli u Auschwitzu.

4 Njemačka je ovdje samo jedan veliki poslušnik i dobar plaćatelj dostav-

ljenih računa – otprilike kao i Hrvatska, a u nekim segmentima su i u većoj
degradaciji istinskog suvereniteta; tj. Njemačka je pod doslovnom anglo-ame-
ričkom vojnom okupacijom te pod cionističkom ideološkom okupacijom kojoj
se ne nazire (miran) kraj.

41
 VJERA I KULTURA

daleko opasniji nego što je to Srbija ikada bila ili što će ikada preostaje je pustiti da vrijeme učini svoje i pod okriljem nekog
biti. Upravo zato, iz razloga talijanske opasnosti po hrvatski drugog globalnog spektakla realizirati svoje ciljeve.
integritet, hrvatske pobjede nad Talijanima imaju neprocjenji-
vu vrijednost. Štoviše, Italija pamti samo poraze u susretima s Gospodskome Kastoru
Hrvatskom, i to na svojem vlastitom terenu na kojem nikada
od nikoga nisu poraženi, a najveći im je uspjeh s Hrvatskom Silvije Strahimir Kranjčević
jedan neriješen rezultat.
S punom odgovornošću ovdje tvrdim da nije bilo ovih Prostite, sjeni, lutajuć tihe na Letinu žalu,
rezultata hrvatskih nogometaša da bi se, već ionako previše Što ću pozajmit klasičnu strofu!
razmahani, talijanski iredentizam osilio do te mjere da bi sa- Majčica Gaea nešto je drukča, neg li je bila,
dašnje sramotno stanje s rasprodajom naslijeđene djedovine Drukčiji danas treba Apolo.
(posebno obale i otoka, mora i podmorja, izvora pitke vode
– sve što su Talijani “pokupovali”; u stvari, dali su im podmi- Prostite i vi, Kastore dragi, gospodski psiću!
ćeni hrvatski izrodi) bilo ostvareno i premašeno najkasnije do Drijemajte samo mekom na sagu.
kraja 2002. godine. Time bi već danas bili u situaciji koja nam Vani je zima (ne znam vam toga reći na pasju,
se sprema za nekih 5 ili 6 godina kada ćemo postati neželjeni Al vi ste uvijek istoga mnijenja!).
gosti u vlastitoj državi (odnosno onome što se samo kiti nazi-
vom države, ali državom to nije). Nogometaši su nam svojim Sipa po vrašku! Kako li samo žmirkate važno!
pobjedama nad Italijom, a pobjeda na SP-u 2002. godine je Očito da se čudite nešto,
najviše vrijedna, omogućili da dobijemo dodatno vrijeme za Kad li se trgom vucare trome, prostačke psine
konsolidaciju i spriječavanje nacionalno-državne katastrofe. Podvita repa, kičme ko britva.
Na nama je samima da dobivene bitke na velikom nogomet-
nom ratištu prikladno iskoristimo. Skitnice jedne! gotove uvijek željno zavirit
Poganom njuškom u svaku tricu!
Svjetsko prvenstvo 2006. (Njemačka) Peče vas, reko bih, ta zaboravnost, ali izvin’te,
Ovo je SP upravo u tijeku i po tome je ovo sada ono aktiv- Kastore dragi. Tempora! mores!
no ratište na kojem se cijeli svijet sučeljava ne-vojnim sredstvi-
ma. Također, sve što je načelno rečeno o sportu, nogometu i Glete, na primjer, toga se nađe baš i u ljudi;
SP-u, vrijedi i ovdje. Što su to ljudi – sigurno znate;
Hrvatska vrsta ima priliku pokazati vrijednosti koje krase Vidi se, vidi; uopće psić ste moderan posve,
hrvatsku naciju te kroz svoje uspjehe iste promovirati na do- Sve vam je jasno, način korektan.
bro čovjeka i naroda.5 Ono što se ovdje konkretno može reći
je da postoji realna mogućnost da se u drugoj fazi borbe koja Bah – il je čudo: s vremena duhom pođoste naprijed.
je borba “na život i smrt” (tj. sustav eliminacije) sučelimo s Sve je uzalud: odlična kuća,
Talijanima, pa tako sve ono što je prije navedeno daje dodatni Gdje vas je časna predala nekad na svijet majka,
zamah u smislu da opet nogometaši realiziraju mogućnost da Ne da se tako lako zatajit.
svojim pobjedama nadoknade sramotne postupke vladajućih
klika. Tko zna, možda se dogodi poklapanje različitih faktora I kad su ljuske pale sa vašega slijepoga vida,
pa domaći vlastodršci budu prisiljeni proglasiti gospodarski Željeli nijeste pogledat u zrak;
pojas? Prvi vam korak bješe da svojoj gospođi bajnoj
Izvan usko hrvatskog konteksta SP-a, posebno je intere- Laznete skromno gospodsku petu.
santno promatrati ono što se odigrava oko Irana i njegove
nogometne momčadi, jer je Iran buduće i vrlo skoro poprište Zlatna metoda! Cjelovom tijem shvatiste život!
svjetske ratne eskalacije. Objektivno, to je skoro nemoguće, ali Meka vas ruka uze u krilo;
ukoliko se pretpostavi scenarij u kojem bi Iran postao svjet- Cijela obitelj, odlična kuća i ekcelenca
skim prvakom, onda bi to, na sukladan način kako je i u od- U vas je slavne vidjela dare.
nosima Italija – Hrvatska, na određeno vrijeme prisililo SAD
da odgode planiranu agresiju. Kad vas je koji majčin miljenik razmićen nešto
Stvar je tako jednostavna zato jer je današnje vrijeme ono Obijesnim prstom ščepo za uho,
pretežito informacijsko-virtualnog ratovanja, pa onda jedna Vi ste mu odmah, psiću vanredni, gotovo, nježno
banalna stvar kao što je pobjeda nogometaša na SP-u postaje Pružili drugo, repić podvinuv!
najmoćnijom ratnom stvarnošću. Treba samo zamisliti i za-
pitati se kako bi uopće bilo moguće ljude medijski obraditi, Zato ste tako legnuli meko, zato vam danas
izmanipulirati i za svoje ciljeve pridobiti, ako bi se radilo o Prolazi starost kao u loju,
tome da je predmet koji se treba vrijednosno degradirati (do U kut iz kuta, kako vam reknu, ali se zato
razine u kojoj postaje dobrim samo ako je uništen ili mrtav), Ne pruža vaša šapa badava!
istodobno svjetski nogometni prvak? Skoro da nije moguće
od identiteta pobjednika i pozitivca kojeg pobjednik redovito Eto, što znači biti psetancem odlična gazde!
predstavlja, napraviti identitet najvećeg negativca. Jedino što Najlakše k cilju podvita repa!
Pitoma njuško, cjeluješ petu, al se i za te
5 Tekst je pisan neposredno nakon susreta Hrvatska – Brazil gdje je naš Mirisno peče masna kobasa!
poraz od 1 : 0 ipak dao naznake dobrog. Tako se strijelac zgoditka kojim smo
poraženi, mladić u ranim 20-tim, javno određuje kao izuzetno predani vjernik,
pa tako i njegovu radost shvatimo kao radost koja je u sukladna nakani svih I ja sam, evo, kreposti vašoj savio pjesmu,
kršćanskih vjernika. Također je bilo lijepo vidjeti kako je naš reprezentativac Polažem lovor preda vas;
nosio majicu s velikom slikom Blažene Djevice Marije – time se samo dodatno Slab je to darak, jestive više volite stvari.
potvrđuje da hrvatski nogometaši promoviraju istinsko dobro svojom igrom, a
to je ono što je najvažnije. Odlike više praktične vrsti!

42
 VJERA I KULTURA
Ipak vam – ne htêć uditi daljem napretku vašem –
U uho nešto šapnuti moram:
Sve mi se čini, da ste – u glavnom – svojom metodom,
Kastore, malko slijedili – ljude!
Medijski bljeskovi palog Lučonoše
“Kako pade sa nebesa, Svjetlonošo, sine Zorin? Kako li si oboren
na zemlju, ti, vladaru naroda? U svom si srcu govorio: ‘Uspet ću
se na nebesa, povrh zvijezda Božjih prijesto ću sebi dići. Na zbornoj
ću stolovati gori na krajnom sjeveru. Uzaći ću u visine oblačne, bit
ću jednak Višnjemu.’ A sruši se u Podzemlje, u dubine provalije!”
(Izaija 14, 12-15)
Kada se ovdje govori o medijskim bljeskovima palog Lu-
čonoše onda se misli na to sa je on – Lučonoša, sin Zorin – od
ljudi sakriven i ne odaje se onakvim kakav je, nego se gradi
drugačijim, pravi se dobrim. Ova prijevara najviše se odigra-
va u medijskom prostoru kojim se dnevno upravlja narodnim
masama i poput ovaca ih se odvodi na šišanje. Naravno, ovo
je omogućeno zato jer je postignuta potpuna monopolizacija
medija, a ona je najrigidnija na televiziji kao najjačem mediju
današnjice.
Ipak, povremeno se rastvara ova koprena laži kojom je
Lučonoša pred ljudima prekriven i kojom im se prikazuje
drukčijim. To bi bilo sukladno jednom Božjem povjetarcu,
ili povjetarcu Duha Svetoga, kojim se koprena na momente
otvara i pokazuje što stoji iza nje, a ti su trenuci onda poput
bljeska koji u svojoj trenutnosti prenosi sliku Lučonoše u svoj
njegovoj ružnoći.
Ti povremeni trenuci razotkrivenja znaju biti toliko krat-
kotrajni da ih nije moguće odmah i prepoznati, no onima koji
kucaju otvoriti će se, onima koji pitaju odgovorit će se, a oni
koji gledaju – vidjeti će. Tako se i ovdje izneseni primjeri ne-
kih uočenih bljeskova palog Lučonoše mogu shvatiti kao je-
dan mali kamenčić u palači istine koja se preko ljudskih ruku
gradi po nebeskim građevinskim planovima.
1. Bljesak prvi
Hrvatska je, kao dosljedna moderna nasljednica naivnog
mentaliteta američkih indijanaca, doživjela veliku čast da je
pohodi mlađi brat “velikog bijelog brata” u vidu posjeta pot-
predsjednika SAD-a Dicka Cheneya. Tako su naši domaći psi-
ći (ili Kranjčevićevi Kastori) spremno mahali svojim repićima
i svim se silama trudili udovoljiti preuvaženom gostu koji je
kao svoju putnu destinaciju odabrao Dubrovnik. Valjda da si
odabere lokaciju svojeg budućeg veleposjeda, a možda je do-
šao na preporuku jednog svojeg nižeg činovnika koji je jedno
vrijeme javno operirao Hrvatskom i koji se već udomaćio “ku-
pivši” si posjed u blizini Dubrovnika.
U svakom slučaju, ništa nije bilo pretjerano našim slugani-
ma kada se ukazala prilika za obožavanje moćnika, pa je tako
cijeli Dubrovnik danima učinjen taocem velikog gospodara i
servilnih mu slugu. Grad je stavljen u opsadno stanje, a da
bi nacionalno poniženje bilo jače, cijela mala vojska iz SAD-
a je privremeno preuzela suverenitet nad širim dubrovačkim
teritorijem i akvatorijem. Sve je bilo proračunato i isplanirano
kako bi Dick Cheney bio zaštićen i uslužen – do najsitnijeg
detalja.
Ipak, kada se najavljeni i po važnosti potpuno predimen-
zionirani posjet zbio, dogodilo se ono nešto što je zaslužilo
poseban osvrt. Riječ je o detalju koji je zabilježen kamerom i
u TV reportaži čak i dosta dobro prenesen, a koji je pokazao
kako postoji nešto iznad svih tih domaćih i stranih oholica,
nešto što je izvan domašaja njihove moći. Dogodilo se to da je
Dick Cheney, kako je i predviđeno protokolom, otišao na šet-
43
nju Stradunom, ali upravo u trenutku kada je izašao iz svojeg
automobila na njega i svitu mu obrušila se kiša. Ista je padala
cijelim tijekom Stradunske šetnje, do suprotnog kraja ulice,
gdje je čekao drugi automobil. Netom što je Dick Cheney u
njega ušao, lišen užitka razgledavanja Dubrovnika u miru i
bez vizure kišobrana nad glavom, kiša je u trenu prestala.
Ova je podudarnost bila tako precizno tempirana da je i
televizijski reporter koji je u Dnevniku izvještavao tu podu-
darnost naglasio kao možda i najinteresantniju stvar cijelog
ovog prenemagajućeg događaja; događaja koji zbog prisustva
glavnih hrvatskih Kastora izaziva mučninu u želucu ako ga se
ide gledati dalje od ovog stradunskog znamena.
2. Bljesak drugi
Ovaj drugi bljesak nastavak je ovog prvog u smislu da je u
pratnji Dicka Cheneya u Jadran uplovila flota ratnih brodova
sa nosačem na nuklearni pogon kao glavnim flotnim brodom.
Nakon odlaska potpredsjednika SAD-a, vojno zapovjedništvo
je odredilo dopust za svoje mornare, pa se tako nuklearni otok
na kojemu živi i radi oko 5.000 ljudi usidrio pred splitskom
lukom.
Da se ne govori kako je ovo nešto van svakog razuma: da
država koja se oslanja na svoju prirodnu ljepotu i očuvanost
dozvoljava paradiranje nuklearnog broda na kojem boravi
oko 5.000 mornara!
Ovo nije mjesto za da se nabrajaju opasnosti od nuklearnih
vojnih brodova kao i štete po more prisustvom jednog velikog
zagađivača koji je štetan po more već samim brojem posade,
i to ona nije poanta koja se hoće ovdje istaknuti. Ono što je u
svemu za naglasiti je da se kroz medijsku glorifikaciju kojom
je ovo uplovljavanje i usidravanje popraćeno, na kraju priloga
u TV Dnevniku novinaru provukla rečenica kojom je hrvatska
javnost izvještena kako je grad Split prikladno pripravljen za
dolazak mornara s broda, a to uz kafiće i restorane uključuje
i uzgredni spomen o zakupljenosti splitskih hotela od strane
pristiglih prostitutki, ali, i to je ono važno, kako je policija ovo-
me “poduzetništvu” – progledala kroz prste!
Točno kako se ovaj prilog završio krenuo je sljedeći. I ima-
mo što gledati. Jedna starica (70-80 godina) bila je kroz hrvatski
represivni aparat dovedena do utamničenja zbog toga što je uz cestu
prodavala sir koji sama proizvodi. Eto, to je onaj istinski bljesak
kojim se može vidjeti koliko je nisko palo hrvatsko državniš-
tvo.
Kad se može dogoditi da se javno promovira i od držav-
nih organa tolerira makar i formalno zabranjena prostitucija,
George Segal: Holokaust. Plastika, drvo i žica. 1982. Židovski
muzej, New York.
 VJERA I KULTURA
a istovremeno se na jednoj socijalno sirotoj i biološki slaboj
starici tjera mak na konac kroz tzv. “pravnu državu”, onda se
nema što nadodati osim da je ovakvim i sličnim postupcima
ova hrvatska vladajuća klika sama sebi napisala i potpisala
presudu. Ostaje samo vidjeti kada i gdje, na zemlji ili na nebu,
ta presuda dolazi na izvršenje.
3. Bljesak treći
Treći se pak bljesak tematski blisko nadovezuje na drugi
jer se radi o prostituciji i njenoj intenzivnoj medijskoj promo-
ciji koja traje već jedno dulje vrijeme. Time se u biti radi o cije-
lom nizu manjih bljeskova jer se dosljedno ponavljaju, ali bio
je jedan trenutak koji se svojom grozotom ipak izdvojio.
Radi se o tome da se otprilike nekih godinu dana najav-
ljuje i promovira svjetsko nogomeno prvenstvo u Njemačkoj.
Sporan je ovdje način na koji se to radi, jer je smisao ovakve
promocije u tome da se među narodom isforsira neshvatljiva
“nogometna groznica” – kao da čovjek mora biti u bolesnom
stanju kada promatra nogometnu igru? Jasni su interesi koji
stoje iza ove napumpane histerije kojom se ljudi navode da
potpadnu pod utjecaj marketinga i samo konzumiraju ono što
im se nameće, a najviše se promovira kultura alkoholiziranja
do te mjere da izgleda kao da je ono jedino prirodno stanje za
gledanje nogometa. Možda se ljude želi od nogometne gro-
znice izliječiti kroz alkoholnu terapiju? Tko će to znati?
Detalj koji je u vezi ove vulgarne promocije nogometne igre
ovdje nama bitan odnosi se na raznorazne priloge koji govore
o pripremama Njemačke kao zemlje domaćina prvenstva. Tu
upada u oči to što je upravo na samom početku ove medijske
indoktrinacije, kroz različite medijske izvore i na različite na-
čine neobjašnjivo često spominjano kako se za doček navijača
“pripremaju” prostitutke u Njemačkoj (u kojoj je prostitucija
praktički legalna). To se uvijek spominjalo kroz navođenje ra-
zličitih statističkih brojeva o prostituciji, a ponekad i sa navo-
đenjem cijenika za “usluge”, ali, kada se o tome u medijima
govorilo, konstantno je bio prisutan jedan sugestivno-afirma-
tivan ton; ton kojim se sve banalizira, ironizira i principjelno
odobrava. Kao da u prostituciji kao prastarom fenomenu ljud-
skog društva nije riječ o ljudskim tragedijama: kako onih koje
se prostituiraju, tako i onih koji se prostitucijom zadovoljavaju
(barem su uvjereni u to da se zadovoljavaju).
Također je stalno podvlačen jedan podatak kojim se u
stvari želi cijelo ovo zlo opravdati ili “blagosloviti”, a to su
brojevi novčane zarade. Govori se o stotinama milijuna, cije-
lim milijardama koje će preplaviti Njemačku i od nje napraviti
obećanu zemlju. Kroz spominjanje velikih profita koji će se
ostvariti u Njemačkoj istodobno se sugerira opća pravova-
ljanost svega što je u službi ovome profitu. Profit je ono što
kreatori medijskih bljeskova ljudima nameću kao dokaz na-
vodne vrijednosti svega onoga što nikakve prave vrijednosti
u sebi nema. Sve je stavljeno u službu boga novca i koristeći
se svjetskim nogometnim prvenstvom i medijsko-novčanim
monopolom sugerira se ideja da samo kroz milosrđe novca
možemo ostvariti blagostanje kojem svaki čovjek teži.
Kulminacija ovog medijskog zla izvedena je jednom re-
portažom u kojoj reporter (ili reporterka) ulazi u jedan bordel
u Njemačkoj i razgovara s prostitutkama. Zlo je u tome što se
ovdje radilo o doslovnoj glorifikaciji bordelizacije i prostitu-
cije; radilo se o jednoj dugačkoj reklami za prostituiranje kao
zanimanje i prostituciju kao konzumentsku praksu, a kojom
se gledatelje potpuno otvoreno poziva na “uživanje” i isto-
dobno se ističe kako je sve jako higijenski i medicinski pro-
vjereno. Nema opasnosti od prostitucije, poručuje nam tele-
vizija, a misli se na opasnosti po tjelo, jer ikakvo govorenje o
duhovnim opasnostima ovdje nije za očekivati. Da bi sve bilo
do kraja degutantno, prilog završava jednom skoro potpuno
44
obnaženom prostitutkom koja nekakvim svojim demonskim
izričajem govori nešto u stilu: “Hrvati dođite, čekamo vas!”.
Možda je degutantniji bio samo popratni komentar repor-
tera koji govori o tome kako je Hrvatska zaostala u svojoj kon-
zervativnosti kada nema ovako visoku razinu organizirane
prostitucije. Sve završava sa skoro uvijek prisutnom frazom,
jako popularne kod snobova u hrvatskim medijima: “Nećemo
mi tako nikada u Europu!”. Ili: “Kada ćemo i mi tako?”.
Dao Bog da nikada ne dođemo u ovo zlo što se tako in-
tenzivno promovira, da ostanemo izvan ujedinjene Sodome i
Gomore – kako bi se najprimjerenije moglo opisati ovo na što
već danas liči ta famozna EU.
Da se za kraj poslužim riječima proroka Jeremije: “I u
proroka Samarije vidjeh mnoge ludosti: prorokuju u Baalovo ime i
zavode narod moj izraelski. Ali u proroka jeruzalemskih vidjeh stra-
hote: preljub, prijevarne putove, jačaju ruke zločincima, te se nitko
od zločina svojih ne obraća. Svi su mi oni kao Sodoma, a žitelji kao
Gomora!” (Jr 23, 13-14)
4. Bljesak četvrti
Ovaj četvrti bljesak po svojoj tematici prekriva sve pret-
hodne i dodaje svoje zasebene momente te je po tome možda
i najmaliciozniji jer je usmjeren na konkretne ljude s imenom
i prezimenom, dok su prethodni medijski zlodusi bili oni za
“sveopću namjenu”; ako se ne računa cijeli jedan narod, nitko
se nije posebno ciljao za odstrijel.
Radi se o napadu na obitelj Kostelić koja je svojim radom i
rezultatima nešto najbolje što je Hrvatska ikada uspjela ostva-
riti i tom njihovom podvigu nema ničega niti blizu. Zašto je
to tako i zašto Kostelići zaslužuju ovako privilegirani status?
Vrlo jednostavno: zato što svojim primjerom predstavlja-
ju živi i neoborivi dokaz kako se osloncem na Boga i vlasti-
te snage dolazi do vrha svijeta i postaje se nedodirljivim za
konkurenciju. Bog i vlastita snaga; Bog i vlastita snaga; Bog i
vlastita snaga. Oslonac u Bogu i vlastitim snagama – to je ono
što Hrvatska i Hrvati moraju spoznati, ali to je ono što oni koji
nas pokoravaju znaju da moraju spriječiti. Ukoliko krenemo
tim spasonosnim putem – pouzdanjem u Boga i sebe same
– onda nam nitko više ništa ne može. Onda kao nacija i kao
država postajemo nedodirljivi za sve zle sile koje teroriziraju
svijet i plaše ljude kako bi im se bespogovorno poklonili. Zato,
da hrvatski narod dobro nauči lekciju treba tri puta ponoviti
E. David Kirsyenbaum: Židovski seljaci pozdravljaju Mesiju. 1937.
Na ovoj slici inspiriranoj pukom, Mesija je prikazan kao Hasid, na
bijelom magarcu, što je znak njegova autoriteta.
 VJERA I KULTURA

“recept za uspjeh”: Bog i vlastita snaga; Bog i vlastita snaga; Bog

i vlastita snaga!
Znaju to sve oni koji nas žele izbrisati iz povijesti, pa zato
što to znaju, znaju da su Kostelići opasan primjer hrvatskoj
naciji i znaju da njih osobno, kao ljude, moraju degradirati u
narodu kako god znaju i umiju. Odnosno, zadaću za tu de-
gradaciju dobili su domaći medijski psi koji na tome da se
Kosteliće oblati sustavno rade još od trenutka kada je Janica
kao mlada djevojka osvojila tri zlatne i jednu srebrnu medalju
na olimpijadi u SAD-u 2002. godine. Da bi sve bilo još bolje,
Ante Kostelić, kao onaj idejni genij koji je svojim krvavim i
požrtvovnim radom postigao zacrtane si ciljeve, neposredno
nakon ovog Janičinog povijesnog trijumfa daje jedan poduži
TV-intervju u kojemu, kada se dotaknuo povijesti, jasno izriče
kako: “Nama (Hrvatima) povijest ne mogu pisati razni Goldsteini
i Puhovski!”. Ovom je izjavom pokazao ne samo da je sport-
ski genije, nego da savršeno razumije suštinu problematike
hrvatske društveno-političke zbilje. Istovremeno, ovime se u
vrhovnom protuhrvatskom taboru, tome lukavo prikrivenom
“nadzornom odboru hrvatske kolonije”, a koji je upravo kroz
navedene persone jasno identificiran, izrekla naredba za ne-
milosrdan odstrijel: “Kosteliće se mora uništiti!”
Naređeno – učinjeno, pa tako vrlo brzo imamo priliku
svjedočiti kako se Antu Kostelića napada gnjusnim podme-
tanjem Ivici Kosteliću, njegovom sinu i također uspješnom i
vrhunskom skijašu. Izjave koje, čak i tako istrgnute iz konek- Dva kontinenta, 1909. Razglednica iz Povjesnog muzeja, Amster-
sta kako su plasirane, nemaju u sebi nikakvo zlo, medijskom dam. Emigranti koji su prosperirali u Americi, šire ruke dočekujući
se obradom pretvaraju u optužnicu za nacističke afinitete pridošlice.
mladoga Ivica, a koje je, naravno, naučio od svojega oca Ante.
Dakle, ideja je ta da se Ante Kostelić identificira kao nacist koji se plaćali nekakvi regionalni susreti i sve druge tomu slične
onda niti ne zaslužuje ništa osim da ga se odstrani iz društva, neopisive gluposti? Dao Bog da su svi hrvatski državljani u
a za navodno dobro istog tog društva. stanju izbjeći plaćanje poreza i svih drugih doprinosa ovim
Osim ove gadarije, da bi se ipak kroz uši Hrvata provu- lopovskim klikama na vlasti, pa da tako ostanu bez izvora fi-
kla opća negativna konotacija o Kostelićima, piše se o tome nanciranja te postanu prinuđeni živjeti od vlastitog rada.
kako su oni veliki licemjeri jer govore kako vole Hrvatsku, a Aktualni bljesak, koji je samo nastavak višegodišnje kam-
izbjegavaju plaćati porez hrvatskoj državi. Na ovakva podme- panje mržnje, ali i straha koji mrzitelji imaju naspram Kosteli-
tanja treba odgovoriti da je Ante Kostelić kroz svoja ulaganja ća kao simbola hrvatskog puta u slobodu, dogodio se nedavno
pokazao i dokazao da zna oploditi kapital: s ono malo što je kada jedan tjednik, u romanu Dva svjedoka zgodno imenovan
imao postigao je strahovito puno. Prema tome, sa ovime što Planetom, ponovno aktualizira staru optužnicu o nacizmu Ivi-
je sada zasluženo privredio može samo nastaviti ići dalje do- ce Kostelića. Nacizmu koji ima svoj izvor u ocu Anti, a kako
brim putem za sebe, svoju obitelj i cijelu Hrvatsku. To da mu drugačije? Da bi bili “uvjerljiviji” u svojim konstrukcijama sve
je Hrvatska na srcu i daleko ispred ikakvog novca dokazao je popraćeno fotomontažama kojima se Ivica u trenutku slav-
je kada je u najgoroj neimaštini odbijao primamljive ponude lja (fotografija je izabrana točno tako da Ivica izgleda pompo-
stranih država da sa svojom talentiranom djecom stane pod zno i bahato – sve što on to nije, ali zato medijskim trikovima
njihovu zastavu. Koja je to suprotnost u odnosu na ove pa- suptilno postaje) na naslovnici prikazuje s njemačim ordenom
razite koje imamo prilike gledati i koji su nam već sada cije- na prsima. Također je i prateći naslov velikim slovima izrekao
lu domovinu okitili zastavama EU, tim tuđinskim barjacima. jednu veliku laž i klevetu, na što je nadovezan članak koji ne
Kao da nisu mogli istrpjeti samostalnu hrvatsku zastavu, a samo da vrijeđa osobe Ivice i Ante Kostelića, nego se zbog nji-
upražnjena postolja tako su ih vabila na što skorije popunjenje hovih zasluga i njihove nacionalne vrijednosti time vrijeđa ci-
nečim ne-hrvatskim.6 jeli hrvatski narod. Barem oni koji se Hrvatima osjećaju, jer od
Dok je sa druge strane, hrvatska država vođena izdajnič- nacionalnih otpadaka koji su jugo zamijenili eurom ne treba
kim bandama pokazala i dokazala da zna samo osiromašivati očekivati proteste nego samo odobravanje ovakvih medijskih
i državu i naciju. Zato, neka Kostelići ne daju niti kune ovoj svinjarija.
državi, jer sve što država ugrabi samo joj služi na još veće zlo. Ujedno, time što je ovo i uvreda i napad na nacionalne
Zar bi Kostelići trebali plaćati poreze zato da bi tim novci- vrednote, i ovo pisanje ima svojeg smisla, budući da ne treba
ma bili plaćani troškovi šetnje Dicka Cheneya po Stradunu sumnjati da su Kostelići sposobni sami se braniti, pa se tako
i gošćenja po restoranima sa hrvatskim Kastorima? Ili da bi ovim skromnim medijskim pokušajem djelovanja napadnuta
hrvatska nacija želi zaštititi od zla unutar antihrvatskih medi-
6 Po nesretnom jugoslavenskom naslijeđu na većini institucija postoje posto- ja. Želi se nešto učiniti prije nego što se ostvare planovi potpu-
lja za više zastava jer je prije zastava SFRJ morala biti u sredini, a jedne strane nog zatiranja Hrvata i Hrvatske, a o postojanju takvih planova
partijska, a s druge strane republička hrvatska zastava sa crvenim pentagra-
mom.
ne treba dvojiti.

45