JUNO OD GRANICE, ZAPADNO OD SUNCA

Rodio sam se 1. sijenja 1951. Prvog tjedna prvog mjeseca prve godine druge polovice dvadesetog stoljeda. Valjda da to obiljee, roditelji su me nazvali Hajimeto na japanskom znai poetak. Inae mi je roenje bilo sto posto prosjeno. Otac mi je radio u velikoj burzovnoj agenciji, majka mi je bila tipina kudanica. U ratu su mog oca mobilizirali dok je bio student i poslali u borbu kod Singapura; nakon predaje proveo je neko vrijeme u logoru za ratne zarobljenike. Majina je kuda izgorjela u bombardiranju B-29 1945. Njihova je generacija najvie pretrpjela u dugom ratu. Kad sam se ja rodio, meutim, ni po emu se vie nije vidjelo da je uopde bilo rata. Vie nije bilo izgorjelih ruevina, ni okupatorske vojske. ivjeli smo u mirnom gradidu, u kudi koju nam je na raspolaganje stavila oeva tvrtka. Kuda je bila predratna, pomalo derutna, ali dovoljno prostrana. U vrtu su rasli borovi, a imali smo i malo jezerce i nekoliko kamenih draa za baklje. Gradid u kojem smo ivjeli moe se opisati kao tipino predgrae srednje klase. Moji su prijatelji iz kole svi stanovali u urednim kudama u nizu; neke su moda bile malo vede od moje, ali sa sigurnodu se moglo raunati da im je ulaz slian i da u svim vrtovima rastu borovi. Sve isto. Oevi mojih prijatelja radili su u tvrtkama ili su imali vlastite urede i ordinacije. Gotovo nijedna majka nije radila. I gotovo su svi imali psa ili maku. Nisam poznavao nikoga tko ivi u stanu. Kasnije sam se preselio u drugi dio grada, gotovo identian. Zbog toga sam, sve dok se nisam preselio u Tokio na studij, mislio kako apsolutno svi na svijetu ive u obiteljskim kudama s vrtom i kudnim ljubimcem, i putuju na posao vlakom u poslovnom odijelu. Nisam mogao zamisliti drukiji nain ivota. U svijetu u kojem sam odrastao tipina je obitelj imala dvoje ili troje djece. Moji prijatelji iz djetinjstva svi su pripadali takvim stereotipnim obiteljima. Ako u kudi nije bilo troje djece, bilo ih je dvoje; ako ne dvoje, onda troje. Obitelji sa estero ili sedmero djece bile su rijetka pojava, ali jo su neobinije bile obitelji sa samo jednim djetetom. Ja sam spadao meu te neobine jer sam bio jedinac. Imao sam zbog toga kompleks manje vrijednosti, kao da sam drukiji, kao da mi nedostaje neto to svi ostali imaju i uzimaju zdravo za gotovo. Gadio mi se izraz jedinac. Kad god sam ga uo, osjedao sam kako mi neto nedostaje kao da nisam potpuno ljudsko bide. Ta rije jedinac kao da se ustoboila i optu-ivaki upirala u mene prstom. "Neto ti fali, stari", govorila mi je. U svijetu u kojem sam ivio bilo je opdeprihvadeno da su jedinci razmaeni, slabani i egoistini. To je bilo neu10 pitnokao injenica da barometar pada sve nie to se vie penje i injenica da krave daju mlijeko. Zato sam patio kad god me netko pitao koliko brade i sestara imam. im uju da nemam ni brata ni sestre, nagonski pomisle: Jedinac, a? Razmaeni egoistini slabid, sto posto. Ta me vrst automatske reakcije deprimirala i ljutila. A jo me vie deprimiralo i ljutilo neto drugo: sve to su o meni mislili bilo je tono. U est godina koliko sam pohaao osnovnu kolu upoznao sam samo jo jedno dijete koje nije imalo ni brata ni sestre. Zato je se i jasno sjedam (da, bila je to djevojica). Zbliili smo se i razgovarali o svemu i svaemu. Razumjeli smo se. Moe se ak redi da sam je volio. Zvala se Simamoto. Nedugo nakon roenja oboljela je od djeje paralize zbog ega je vukla lijevu nogu. Povrh toga, u nau se kolu doselila na kraju petog razreda. U usporedbi sa mnom, dakle, bila je pod velikim psihikim opteredenjem. Ali ba zbog tog opteredenja postala je vrde i pribranije jedino dijete nego to sam ja ikad bio. Nikad nije cendrala niti se alila, niti na bilo koji nain pokazivala razdraenost koju je sigurno tu i tamo osjedala. Sto god da se dogaalo, uspijevala se smijeiti. Zapravo,

to joj je bilo gore, ire se smijeila. Volio sam njezin smijeak. Smirivao me, ohrabrivao. Sve de biti u redu, govorio mi je taj osmijeh. Dri se i sve de biti OK. Godinama kasnije, kad god bih se sjetio nje, prvo mi je na pamet padao njezin osmijeh. Simamoto se prema svima ponaala ljubazno. Ljudi su je potovali. U tom smo se pogledu razlikovali, premda smo oboje bili jedinci. To ne znai da su je svi u naem n razredu voljeli. Nitko je nije zadirkivao niti joj se rugao, ali osim mene, nije imala pravih prijatelja. Vjerojatno je bila odvie hladnokrvna, odvie pribrana. Neka su djeca u naem razredu sigurno mislila da je hladna i da se pravi vana. Ali ja sam u njoj otkrio neto drugoneto toplo i krhko odmah ispod povrine. Neto vrlo nalik djetetu koje se igra skrivaa, krije se u njoj a opet eli da ga nadu. Bududi da joj se otac zbog posla esto selio, imamoto je ved promijenila nekoliko kola. Ne mogu se sjetiti to joj je otac bio po zanimanju. Jednom mi je detaljno objasnila to on radi, ali kao kod vedine djece, to mi je ulo na jedno uho i izalo na drugo. ini mi se da se sjedam kako je govorila o poslu vezanom uz banku ili porezni ured ili tako neto. ivjela je u kudi koju im je dala tvrtka, ali kuda je bila veda od prosjeka, u zapadnjakom stilu, okruena niskim, vrstim kamenim zidom. Iznad zida penjala se zimzelena ivica kroz koju se nazirao vrt s travnjakom. imamoto je bila krupna djevojka, visoka otprilike kao ja, upadljivih crta lica. Bio sam uvjeren da de za nekoliko godina izgledati fantastino. Ali kad sam je upoznao, nije jo izgradila vanjtinu koja bi odgovarala njezinim unutarnjim kvalitetama. Neto je na njoj djelovalo neskladno i vedini ljudi nije bila privlana. U njoj je postojao odrasli dio i dio koji je jo bio djetinjasta to se nije izbalansiralo. Zbog toga je ljude obuzimala nelagoda. Vjerojatno zato to smo stanovali tako blizu jedno drugoga, doslovce na dva koraka udaljenosti, prvi mjesec u naoj koli odredili su joj da sjedi sa mnom u klupi. Ob12 jasnio sam joj koje udbenike mora imati, kakvi su tjedni testovi, koliko smo preli gradiva u svakoj knjizi, kako su rasporeena deurstva na porti i kolskoj kuhinji. Praksa je u naoj koli bila da novom ueniku pomogne onaj koji mu je najblii susjed; razrednik me pozvao na stranu da mi kae kako od mene oekuje da se posebno pobrinem za imamoto jer epa. Kao i kod sve djece od jedanaest ili dvanaest godina koja prvi put razgovaraju sa suprotnim spolom, razgovor nam je isprva zapinjao. Kad smo otkrili da smo oboje jedinci, meutim, opustili smo se. I ona i ja prvi put smo upoznali nekog tko je takoer jedino dijete. A oboje smo dobro znali i drali u sebi kako je to biti jedinac. esto smo se zajedno vradali iz kole. Polako smo, zbog njezine noge, pjeaili kilometar i pol do kude i razgovarali o svemu i svaemu. to smo vie razgovarali, vie smo shvadali koliko imamo zajednikog: ljubav prema knjigama i glazbi, da make i ne spominjemo. Oboje smo slabo umjeli drugima objasniti to osjedamo. Oboje smo imali dugi popis jela koja ne elimo jesti. to se tie predmeta u koli, oboje smo se s lakodom usredotoavali na one koje volimo; predmete koje nismo voljeli mrzili smo iz dna due. Ali postojala je jedna krupna razlika meu namaimamoto se, mnogo vie od mene, svjesno umatala u zatitni oklop. Za razliku od mene, trudila se uiti predmete koje ne voli i dobivala dobre ocjene. Kad je za uinu dobila hranu koja joj se gadi, ipak ju je jela. Drugim rijeima, izgradila je oko sebe mnogo vii obrambeni zid nego ja. Ono to se krilo iza toga zida, meutim, bilo je vrlo slino kao kod mene. Za razliku od drutva drugih djevojica, sa Simamoto sam se mogao opustiti. Volio sam se vradati kudi s njom. Malo je epala dok je hodala. Katkad smo na pola puta morali sjesti na klupu u parku da se odmori, ali nije me to smetalo. Naprotivak mi je bilo drago to mi se prua prilika due biti s njom. Ubrzo smo poeli zajedno provoditi mnogo vremena, ali ne sjedam se da nas je tko zbog toga zezao. To me tada nije udilo, ali sad mi je gotovo nevjerojatno. Napokon, djeca se u tim godinama po prirodi stvari rugaju svakom paru koji djeluje blisko. Moda se razlog tome krio u imamotinu karakteru. Neto u njoj tjeralo je druge na napetu pozornost. Tako se drala da su ljudi mislili: Auh, bolje da pred ovom

curom ne valjam gluposti. ak su se profesori katkad pred njom susprezali od nelagode. Moda je to imalo veze s njezinom epavom nogom. U svakom sluaju, prevladavalo je miljenje kako Simamoto nije osoba koju se zadirkuje, a to se mene tie, to je bilo sasvim u redu. Za vrijeme tjelesnog sjedila je kraj terena, a kad je na razred iao na dugi izlet ili planinarenje, ostajala je kod kude. Isto je bilo s ljetnim plivakim kampom. Na godinjem sportskom kolskom natjecanju drala se malo kiselo. Ali inae je njezin kolski ivot po svemu bio tipian. Gotovo nikad nije spominjala svoju nogu. Ako me pamdenje slui, niti jednom. Kad smo ili zajedno iz kole, niti jednom mi se nije ispriala to zbog nje hodam sporije niti joj se lice snudilo jer se toga sjetila. Znao sam, meutim, da nogu ne spominje upravo zato to joj je to problem. Nije rado posjedivala drugu djecu jer bi na H ulazu morala po japanskom obiaju skinuti cipele. Pete cipela bile su joj razliite visine, a same cipele razliita oblikato je po svaku cijenu htjela sakriti. Cipele mora da su joj radili po mjeri. U vlastitoj kudi prvo je bacala cipele u zidni ormar, to je bre mogla. Simamoto je u dnevnoj sobi imala novu novcatu liniju i kod nje sam dolazio sluati glazbu. Linija je bila odlina. Ali zbirka ploa njezina oca zaostajala je kvalitetom. Imao je najvie petnaest ploa, uglavnom kompilacija laganih klasika. Tih smo petnaest ploa presluali tisudu puta i jo se danas sjedam te glazbesvake pojedine note. Simamoto je bila zaduena za ploe. Kad je izvadila plou iz omota, paljivo bi je poloila na gramofon ne dodirujudi utore prstima i, nakon to je drku sidunom etkicom oistila od praine, polako i njeno spustila bi iglu na plou. Kad je ploa zavrila, poprskala bi je sredstvom za idenje i obrisala je mekom krpom. Naposljetku je vradala plou u omot i na njezino mjesto na polici. Otac ju je poduio tom postupku i slijedila je njegove upute smrtno ozbiljna izraza, stisnutih oiju, zadravajudi dah. Ja sam za to vrijeme sjedio na kauu i motrio svaki njezin pokret. Tek kad se ploa vratila na sigurnost police, ona bi se okrenula prema meni i nasmijeila. A ja sam svaki put mislio isto: nije to ploa to ona dri u ruci, nego krhka duica u staklenoj boci. Ja nisam imao ni ploe ni gramofon. Moji roditelji nisu osobito marili za glazbu. Zato sam neprestano sluao mali plastini tranzistor. Najvie sam volio rock'n'roll, ali s vremenom sam poeo uivati i u imamotinoj vrsti klasine glazbe. Bila je to glazba iz drukijeg svijeta, to je imalo svoju privlanost, ali volio sam je najvie zato to je ona pripadala tom svijetu. Jednom ili dva puta tjedno nas smo dvoje sjedili na kauu, pili aj koji nam je skuhala njezina majka i provodili poslijepodne sluajudi Rossinijeve uvertire, Beethovenovu "Pastoralnu simfoniju" i Suitu Peera Gynta. Njezinoj je majci bilo drago to se druimo. Bila je sretna to joj je kdi nala prijatelja im se preselila u novu kolu, a valjda je pomagalo i to sam bio uvijek uredno odjeven. Meni je, iskreno govoredi, njezina majka bila antipatina, koliko god se trudio. Bez nekakva naroitog razloga. Uvijek je bila ljubazna prema meni, ali u njezinu sam glasu nasludivao traak razdraljivosti i to je u meni budilo nelagodu. Od svih ploa njezina oca najvie mi se sviala snimka Lisztovih klavirskih koncerata jedan koncert na svakoj strani. Sviala mi se iz dva razloga. Kao prvo, omot je bio prekrasan. Kao drugo, nitko koga sam poznavaos izuzetkom imamoto, dakakonije sluao Lisztove klavirske koncerte. Sama mi je pomisao bila uzbudljiva. Otkrio sam svijet koji nitko oko mene ne poznajetajni vrt u koji samo ja smijem udi. Osjedao sam se uzvieno, uznesen na viu razinu postojanja. A sama je glazba bila udesna. U poetku mi je zvuala pretjerano, umjetno, ak neshvatljivo. Malo pomalo, meutim, kod opetovanog presluavanja poela mi se u mislima oblikovati nejasna slika slika koja neto znai. Kad sam zatvorio oi i koncentrirao se, glazba je nadirala prema meni u nizu vrtloga. Prvo bi se stvorio jedan vrtlog, a iz njega se oblikovao drugi. A drugi bi se vrtlog spojio s tredim. Ti su vrtlozi, sad shvadam, bili pojmovi, apstraktne ideje. Vie od svega sam elio o njima priati imamoto. Ali izmicali su obinom jeziku. Bio mi je potreban kompletan novi rjenik, ali pojma nisam

imao kakav. tovie, nisam ak znao vrijedi li troiti rijei na to to osjedam. Naalost, vie se ne mogu sjetiti imena pijanista. Sjedam se samo jarkoarenog omota i teine same ploe. Ploa je bila debela i posebno teka na neki tajanstveni nain. U zbirci je bila i po jedna ploa Nata Kinga Colea i Binga Crosbvja. Te smo ploe esto sluali. Crosbv je pjevao boine pjesme u kojima smo uivali bez obzira na godinje doba. udno je kako smo mogli bezbroj puta ponovno uivati. Jednog prosinakog dana imamoto i ja smo sjedili u njezinoj dnevnoj sobi. Na kauu, kao i obino, i sluali ploe. Majka joj je izila po nekom poslu i bili smo sami. Spustilo se oblano, tmurno zimsko poslijepodne. Suneve su se zrake, posute finom prainom, jedva probijale kroz debeli sloj oblaka. Sve je bilo mutno i nepomino. Bliio se suton i u sobi se smrailo kao da je pala nod. Pa-rafinska pedica oblijevala je prostoriju slabim rumenim sjajem. Nat King Cole je pjevao "Pretend". Naravno, tad jo pojma nismo imali to znae engleske rijei pjesme. Doivljavali smo ih vie kao arobno zazivanje. Ali volio sam tu pjesmu i toliko sam je puta uo da sam mogao oponaati uvod: Pretend youre happv when you're blue It isn't very hard to do Ta pjesma i ljupki smijeak to je uvijek krasio imamo16 tino lice za mene su bili jedno te isto. Rijei kao da su izraavale stanovit pogled na ivot, premda mi je katkad bilo vrlo teko ivot gledati na taj nain. Simamoto je nosila plavi demper s okruglim izrezom. Imala je dosta plavih dempera; valjda joj je to bila najdraa boja. Ili je te dempere birala jer su dobro pristajali uz tamnoplavi kaput to ga je uvijek nosila u kolu. Bijeli ovratnik bluze izvirivao joj je uz vrat. Komplet su zaokruivale karirana suknja i bijele pamune sokne. Mekani, tijesni demper otkrivao joj je blago zaobljene grudi. Sjedila je na kauu podvijenih nogu. Jednim se laktom podboila na naslon kaua i, dok je sluala glazbu, kao da se zagledala u kakav udaljeni, izmatani prizor. "Misli da je istina to kauda se roditelji jedinaca ne slau dobro?" upitala me. Razmislio sam o tome. Ali nisam uspio razabrati uzrok i posljedicu. "Gdje si to ula?" upitao sam ja. "Netko mi je rekao. Ved davno. Roditelji koji se bogzna kako ne slau ostanu na jednom djetetu. Raalostila sam se kad sam to ula." "Hmmm...", rekao sam.

"Tvoji se mama i tata dobro slau?" Nisam na to umio odmah odgovoriti. Nikad do tad nisam o tome razmiljao. "Moja majka je fiziki dosta slaba", rekao sam. "Nisam siguran, ali mislim da je za nju bilo prenaporno imati jo jedno dijete poslije mene." "Jesi se ikad pitao kako bi bilo imati brata ili sestru?" "Ne." "Zato ne?" Podigao sam omot ploe sa stola. Bilo je pretamno da proitam to pie na njemu. Odloio sam ga i nekoliko puta zapedem protrljao oi. Majka mi je jednom postavila posve isto pitanje. Moj odgovor nije je ni razveselio ni rastuio. Jednostavno ju je zbunio. Ali za mene je to bio potpuno poten, totalno iskren odgovor. Sve ono to sam elio redi mi se pomijealo dok sam govorio i inilo mi se da objanjavam u beskraj. Ali htio sam nekako razjasniti sljedede: ja koji sam sad ovdje odrastao sam bez brade i sestara. Da imam bradu i sestre, ja ne bih bio ja. Zato je za mene ovakvog kakav jesam neprirodno i misliti kako bi bilo da imam bradu i sestre... Drugim rijeima, mislio sam da je majino pitanje besmisleno. Isto sam odgovorio i Simamoto. Dok sam govorio, ona je netremice zurila u mene. Neto u njezinom izrazu privlailo je ljude. Kao da je i to mi je dakako sinulo tek kasnijenjeno, sloj po sloj, gulila koru ljudskoga srca, a to je vrlo senzualan osjedaj. Usne su joj se lagano, gotovo neprimjetno micale sa svakom promjenom izraza, a duboko u njezinim oima nazirao sam odsjaj sitnog svjetla, poput sidune svjedice to treperi u tamnoj i tijesnoj sobi. "Mislim da razumijem to hode redi", rekla mi je zrelim, tihim glasom. "Zbilja?" "M-m", odgovorila je. "Neke se stvari na ovom svijetu mogu promijeniti, a neke ne. A protok vremena jedna je od onih stvari koje se ne mogu mijenjati. Kad si dovde doao, nema povratka. to ti misli?" 18 o sam.

proe odreeno vrijeme, stvari se stvrdnu. Kao ce-u kanti. I nema vie povratka. Hodu redi da se cement od kojeg si izraen skrutnuo i ti kakav si sad ne moe vie biti netko drugi." "Valjda sam to mislio", rekao sam nesigurno. imamoto je neko vrijeme gledala u svoje ruke. "Zna, katkad ponem razmiljati. O tome kako du odrasti i udati se. Zamiljam u kakvoj du kudi stanovati, to du raditi. I razmiljam o tome koliko du djece imati." "Ma daj", rekao sam. "Nisi nikad o tome razmiljao?" Zatresao sam glavom. Odakle joj ideja da bi dvanaesto-godinjak mogao misliti o takvim stvarima. "I onda, koliko djece eli?" Poloila je na koljena ruku koja joj je dotad bila prebaena preko naslona kaua. Tupo sam se zagledao u njezine prste koji su pratili karirani uzorak suknje. Bilo je u tome neeg udnog, kao da nevidljiva nit to joj izlazi iz vrkova prstiju ispreda posve novi pojam vremena. Sklopio sam oi i u tami su me zabljesnuli uskovitlani virovi. Bezbrojni su se vrtlozi stvarali i iezavali bez zvuka. Negdje u daljini, Nat King Cole pjevao je "juno od granice". Pjesma je govorila o Meksiku, ali tad jo o tome nisam imao pojma. Rijei "juno od granice" zvuale su mi neobino i privlano. Bio sam uvjeren da juno od granice lei neto udesno. Kad sam otvorio oi, imamoto je jo prelazila prstima po suknji. Negdje duboko u tijelu probola me ugodno slatka bol. "udno je to," rekla je, "ali kad god mislim o djeci, uvijek zamiljam da imam samo jedno dijete. Nekako si mogu predstaviti da du postati majka. Majka sam i imam dijete. S tim nemam problema. Ali ne mogu zamisliti da to dijete ima bradu ili sestre. Dijete je jedinac." Bila je nedvojbeno odvie ozbiljna za svoje godine. Siguran sam da sam je privlaio jer sam pripadao suprotnome spoluba kao to je ona privlaila mene. Ali nisam pojma imao to da ponem s tim osjedajima. Nije ni imamoto, rekao bih. Samo smo se jednom drali za ruke. Nekamo me vodila i zgrabila me za ruku kao da hode redi, Ovudadaj pouri. Ruke su nam se stiskale moda najvie deset sekundi, ali meni je izgledalo kao trideset minuta. Kad mi je pustila ruku, odjednom sam se osjetio izgubljenim. Sve se to odigralo sasvim prirodno, to kako me uhvatila za ruku, ali znao sam da je

umirala od elje da me dri za ruku. Dodir njezine ruke u mojoj zauvijek mi se utisnuo u dlan. Njezina je ruka bila drukija od svih ostalih ruku koje sam drao, drukija od svakog dodira koji sam poznavao. Bila je to samo sitna, topla ruica dvanaestogodinje djevojice, ali opet su ti prsti i taj dlan bili kao staklena vitrina natrpana svime to sam htio znatii svime to sam morao znati. Kad me uhvatila za ruku, pokazala mi je to je to sve. I da u zbiljskom svijetu postoji takvo mjesto. U roku od tih deset sekundi pretvorio sam se u malenu pticu i odleprao u zrak dok je oko mene fijukao vjetar. S nebeskih visina vidio sam udaljeni prizor. Tako je daleko bio da nisam mogao jasno razabrati to je, ali vidio sam da je ondje neto i znao sam da du jednoga dana otputovati na 20 21 to mjesto. Od te mi je spoznaje zastao dah i zadrhtalo mi je u grudima. Vratio sam se kudi i, sjededi za pisadim stolom, dugo sam gledao u prste koje je Simamoto stezala svojom rukom. Bio sam izvan sebe od srede to me drala za ruku. Njezin njeni dodir danima me je grijao oko srca. Istodobno me i smudivao, zbog njega sam bio zbunjen, ak na neki nain tuan. Kako da se uopde suoim s tom toplinom oko srca? Kad smo zavrili osnovnu kolu, Simamoto i ja smo se upisali svaki u svoju srednju kolu. Odselio sam se iz kude u kojoj sam dotad stanovao u drugi grad. Kaem drugi grad, ali zapravo sam bio samo dvije postaje vlaka udaljen od mjesta gdje sam odrastao i prva tri mjeseca nakon to sam se preselio posjetio sam Simamoto tri ili etiri puta. Ali to je bilo to. Naposljetku sam prestao odlaziti u posjete. Oboje smo bili u onoj osjetljivoj dobi kad je sama injenica da idemo u razliite kole i da stanujemo na udaljenosti od dvije eljeznike postaje jedno od drugoga dostajala da mi se uini kako su se nai svjetovi potpuno promijenili. Imali smo razliite prijatelje, razliite kolske uniforme i udbenike. Moje tijelo, glas, nain razmiljanja naglo su se mijenjali i neoekivana, nespretna nelagoda zaprijetila je intimnom svijetu koji smo stvorili. Simamoto je,

naravno, doivljavala jo vede tjelesne i psihike promjene. I zbog svega toga osjedao sam se neugodno. Njezina me majka poela udnovato gledati. Zato taj djeak neprestano dolazi? kao da je govorila. Vie ne stanuje u susjedstvu i ide u drugu kolu. Moda sam jednostavno bio preosjetljiv. 22 Tako smo se Simamoto i ja udaljili i na kraju je vie uopde nisam viao. A to je vjerojatno (vjerojatno je jedina rije koja mi se ini prikladnom u ovom sluaju; ne smatram da mi je dunost istraivati prostranstva sjedanja koja zovemo prolodu i prosuivati to je ispravno, a to ne) bila pogreka. Morao sam ostati to je mogude blie njoj. Trebao sam je i ona je trebala mene. Ali bio sam odvie nesiguran u sebe i previe sam se bojao da de me povrijediti. Nikad je vie nisam vidio. To jest, vidio sam je tek mnogo godina kasnije. ak i kad smo se prestali viati, mislio sam na nju s velikom njenodu. Te uspomene bodrile su me i tjeile dok sam se probijao kroz zbrku i bol adolescencije. Dugo je zauzimala posebno mjesto u mojem srcu. uvao sam to mjesto ba za nju, kao da na stolu u tihom kutu restorana stoji znak "rezervirano". Uprkos injenici da sam bio siguran kako je nikad vie nedu vidjeti. Kad sam je poznavao, bilo mi je tek dvanaest godina i nisam imao pravih seksualnih osjedaja ni elje. Premda priznajem da sam se mutno zanimao za oblinu njezinih grudi i ono to se krije pod suknjom. Ali nisam znao ni to to znai niti kamo moe odvesti. Naduljenih uiju i sklopljenih oiju, zamiljao sam postojanje jednog odreenog mjesta. Mjesto koje sam zamiljao nije jo bilo potpuno. Bilo je maglovito, nejasno, mutnih obrisa. A opet, bio sam siguran da me tamo eka neto od ivotne vanosti. I znao sam jo i ovo: da Simamoto netremice gleda taj isti prizor. Mi, nas dvoje, bili smo jo nepotpuna stvorenja, i tek smo poinjali nasludivati da postoji neoekivana zbilja koju demo svladati i usvojiti, koja de nas ispuniti i uiniti nas cijelim. Stajali smo pred vratima koja dotad jo nismo vidjeli. Nas dvoje sami, pod trakom svjetla, vrsto stidudi jedno drugom ruku tek kratkih deset sekundi vremena koje zaas prolete.

24 U srednjoj koli bio sam tipini tinejder. Nastupila je druga faza mojeg ivota, novi korak u osobnom razvoju naputanje ideje da sam razliit od drugih i prihvadanje normalnosti. Ne da nisam imao svojih problema. Ali koji esnaestogodinjak ih nema? Postupno sam se pribliavao svijetu, a svijet se bliio meni. Kad sam navrio esnaest, nisam vie bio sitni, krljavi jedinac. U prvom srednje poeo sam trenirati plivanje na bazenu u blizini kude. Svladao sam kraul i dva puta tjedno odlazio sam na bazen te ga preplivavao po duini. Ramena i grudi su mi se razvili, miidi se razjaali i na-peli. Nestalo je ono boleljivo dijete koje bi i od najmanjeg propuha dobilo temperaturu i zavrilo u krevetu. esto sam stajao gol pred ogledalom u kupaonici i paljivo pregledavao svaki djelid svojeg tijela. Mijenjao sam se tako brzo da sam promjene gotovo mogao pratiti golim okom. I uivao sam u njima. Ne mislim redi da sam skakao od veselja to postajem odrastao ovjek. Manje me veselio proces sazrijevanja, vie moja transformacija. Mogao sam postati novi ja. Volio sam itati i sluati glazbu. Uvijek sam volio knjige, a moje je zanimanje za njih naraslo i zbog prijateljstva sa Simamoto. Poeo sam redovito posjedivati knjinicu i gutao sam svaku knjigu koja mi je dopala u ruke. Kad bih jednom poeo knjigu, nisam je mogao odloiti. itanje je bilo poput ovisnosti; itao sam dok sam jeo, na vlaku, u krevetu do kasno u nod, u koli gdje sam knjigu skrivao pod klupom da mogu itati pod satom. Uskoro sam kupio i malu liniju i provodio sam sve vrijeme u svojoj sobi gdje sam sluao jazz ploe. Ali nisam imao gotovo nikakve elje bilo s kim razgovarati o onome to sam doivljavao kroz knjige i glazbu. Bio sam sretan sam sa sobom i nisam elio biti nitko drugi. U tom smislu, moe se redi da sam bio uobraeni samotnjak. Gadili su mi se svi timski sportovi. Mrzio sam svaku vrst natjecanja gdje bih morao postizati bodove protiv nekog drugog. Mnogo mi je drae bilo plivati i plivati, sam i u tiini. Ne da sam bio totalni samotnjak. Uspio sam stedi nekoliko bliskih prijatelja u koli, bar dvoje-troje. Samu kolu sam mrzio. inilo mi se da me neprestano hode zgnjeiti i da uvijek moram biti pripravan

na obranu. To me ovrs-nulo. Da nije bilo mojih prijatelja, iz tih bih nesigurnih tinejderskih godina izaao s jo vie oiljaka. Kad sam krenuo na plivanje, prestao sam biti tako izbirljiv u jelu i nauio sam razgovarati s djevojkama da ne pocrvenim. I dalje sam bio jedinac, ali tome nitko vie nije pridavao ni najmanje pozornosti. Barem izvana, izgledalo je da sam se oslobodio prokletstva jedinog djeteta. A imao sam i curu. 26 Nije bila posebno zgodna, i sigurno je ni jedna mama ne bi izdvojila na razrednoj fotografiji kao najzgodniju djevojku na koli. Ipak, kad sam je prvi put sreo, pomislio sam kako je ba slatka. To se ne vidi na slici, ali imala je neku izravnu toplinu koja je privlaila ljude. Nije bila ljepotica s kojom bih se pravio vaan. Ali nisam ni ja bio neka premija. Ili smo u isti, tredi razred srednje kole i esto smo zajedno izlazili. Ispoetka s drugim parovima, kasnije samo nas dvoje. Iz nekog razloga uvijek sam se s njom u drutvu osjedao oputeno. Mogao sam govoriti to god mi padne na pamet, ona me pozorno sluala. ak i kad sam lupetao potpune besmislice, po izrazu njezina lica dalo se zakljuiti da joj upravo opisujem velianstveno otkride koje de promijeniti tijek povijesti. Ona se prva nakon Simamoto divila bilo emu to sam govorio. A ja sam sa svoje strane htio znati sve to se o njoj moe znati. to svaki dan jede, u kakvoj sobi stanuje. Sto vidi sa svojeg prozora. Zvala se Izumi. Super mi je tvoje ime, rekao sam joj prvi put kad smo razgovarali. Na japanskom to znai "planinski izvor". Baci u njega sjekiru i iskoit de vila, rekao sam, misledi na bajku. Nasmijala se. Izumi je imala tri godine mlau sestru i pet godina mlaeg brata. Otac joj je bio zubar i stanovali sunimalo neoekivanou kudi s vrtom i s psom. Pas je bio alzaki ovar Karl, koji je ime dobio, vjerovali ili ne, po Karlu Mancu. Otac joj je bio lan japanske Komunistike partije. Valjda na svijetu ima jo zubara komunista, ali svi bi oni po svoj prilici stali u etiri ili pet autobusa. I zato mi se inilo kako je ba udno to otac 27

moje djevojke pripada toj rijetkoj sorti. Izumini roditelji fanatino su igrali tenis i svake su nedjelje neizostavno, naoruani reketima, odlazili na teniski teren. Zubar komunist i teniski manijakkakva bizarna kombinacija! Izumi nije zanimala politika, ali voljela je roditelje i svako malo odigrala bi s njima pokoji teniski me. Nagovarala me da im se i ja pridruim, ali ja ba nisam tip za tenis. Zavidjela mi je to sam jedinac. Nije se slagala ni s bratom ni sa sestrom. Po njoj, bila bi sretna da vie nikad ne vidi to dvoje bezdunih idiota. Uvijek sam eljela biti jedinica, rekla je, da ivim kako me volja, a ne da me vjeno netko gnjavi za svaku sitnicu. Na tredem sam je sastanku poljubio. Toga je dana ona dola kod mene. Majka mi je bila u kupovini pa smo imali cijelu kudu na raspolaganju. Kad sam pribliio lice njezinom i dodirnuo joj usne svojim usnama, samo je skopila oi i utjela. Priredio sam desetak isprika za sluaj da se naljuti ili okrene glavu od mene, ali nisam trebao niti jednu. S usnama na njezinima, zagrlio sam je i privukao sebi. Ljeto se bliilo kraju i ona je na sebi imala haljinu od laganog krepa, svezanu u struku pojasem koji je leprao iza nje kao repid. Dodirnuo sam rukom kopu njezina grudnjaka. Osjetio sam njezin dah na vratu. Tako sam se uzbudio da mi se inilo da de mi srce iskoiti iz tijela. Penis mi je bio pred eksplozijom; pritiskao se o njezino bedro i ona se malko pomakla u stranu. Ali to je bio sve. Oito joj nije bilo neugodno. Neko smo vrijeme sjedili na kauu i stezali se u zagrljaju. Na stolici preko puta sjedila je maka. Otvorila je oi, pogledala prema nama, protegnula se i ponovno zaspala. Gladio sam Izumi po kosi i usnama joj prelazio po malim uima. Mislio sam kako bih morao neto redi, ali nita mi nije padalo na pamet. Jedva sam mogao disati, kamoli govoriti. Ponovno sam je uhvatio za ruku i jo jednom poljubio. Dugo smo utjeli. Kad sam je otpratio do stanice, nisam se mogao smiriti. Vratio sam se kudi, ispruio na kau i zabuljio u strop. Misli su mi se kovitlale. Napokon se vratila majka i rekla da de pripremiti veeru. Ali nije mi bilo do jela. Bez rijei sam izaao i dobra dva sata lutao po gradu. Bio je to udan osjedaj. Vie nisam bio sam, a opet, istodobno sam

dutio duboku samodu kakvu nikad prije nisam iskusio. Kao i kad sam prvi put stavio naoale, perspektiva mi se odjednom promijenila. Stvari u daljini mogao sam rukom dotaknuti, predmeti nekod mutni izbistrili su se do kristalne jasnode. Taj dan na odlasku Izumi mi je zahvalila i rekla mi kako je sretna. Nije samo ona bila sretna. Nisam mogao vjerovati da mi je neka djevojka zbilja dopustila da je poljubim. Kako da ne budem izvan sebe od srede? Ipak, nisam mogao biti do kraja, bez zadrke sretan. Osjedao sam se kao toranj kojem su potkopali temelje. Visoko gore, to sam dulje gledao u daljinu, jae mi se vrtjelo. Zato ona? pitao sam se. to ja uopde znam o njoj? Naao sam se s njom nekoliko puta, malko smo popriali, to je sve. Obuzela me nervoza, nemir, nisam se mogao kontrolirati. Da je to imamoto, ne bi bilo nikakve zbrke. Svatko od nas bi potpuno prihvatio onog drugog, bez ijedne izgovorene rijei. Bez nelagode, bez tjeskobe. Ali imamoto vie nije tu. Sad je u novom svijetu, svojem vlastitom, kao i ja. 28 29 emu usporeivati Izumi i Simamoto. Vrata koja vode u Simamotin svijet s treskom su se zatvorila za mnom i moram se snadi u novom i drukijem svijetu. Bdio sam sve dok na nebu na istoku nije zabijelilo prvo svjetlo. Odspavao sam dva sata, istuirao se i otiao u kolu. Morao sam pronadi Izumi i s njom razgovarati o onome to se dogodilo meu nama. Htio sam iz njezinih usta uti da joj se osjedaji nisu promijenili. Posljednje to mi je rekla bilo je da je sretna, ali u hladnom svjetlu svitanja zvualo mi je to vie kao privid koji sam sanjao. Dan je proao a da mi se nije pruila prilika da s njom razgovaram. Na odmoru se druila s prijateljicama, a kad je nastava zavrila, otputila se ravno kudi. Samo jednom, dok smo hodnikom ili prema uionicama, uspjeli smo izmijeniti kratak pogled. Lice joj je ozario osmijeh kad me ugledala, a ja sam joj uzvratio smijekom. To je bilo sve. Ali u njezinom sam osmijehu naslutio potvrdu dogaaja jueranjeg dana. Sve je u redu, kao da je govorio taj osmijeh. Juer se doista dogodilo. Kad sam se ukrcao na vlak kojim

idem kudi, zbrka u glavi mi se raistila. elio sam je i moja je elja nadvladala bilo kakve dvojbe. Bilo je prilino jasno to sam elio. Izumi, golu, u intimnom odnosu sa mnom. Ali do konanog me odredita jo ekao dug put. Postoji odreeni red kojim se dogaaji odvijaju i taj se red mora potovati. Da doe do seksa, mora prvo otkopati djevojci haljinu. A izmeu otkapanja i seksa isprijeio se cijeli jedan sloeni proces u kojem se moralo donijeti dvadesetmoda tridesetistananih odluka i procjena. Prije svega, morao sam se domodi kondoma. Taj je korak zapravo dolazio na red malo podalje u lancu zbivanja, ali kondome sam morao nabaviti. Nikad ne zna kad de ti zatrebati. Ali nisam mogao nonalantno uetati u ljekarnu, baciti novac na pult i kupiti paket kondoma kao da to radim svaki dan. Nikoga nisam mogao prevariti, odmah se vidjelo to samto jest, balavi srednjokolaca da i ne spominjem kako sam za takav drski pothvat bio prevelika kukavica. Mogao sam se posluiti jednim od automata u susjedstvu, ali da me netko uhvati na djelu, naao bih se u vodi do grla. Tri ili etiri dana prevrtao sam taj problem po glavi bez kraja i konca. Naposljetku se sve rijeilo mnogo jednostavnije no to sam oekivao. Obratio sam se svojem prerano sazrelom prijatelju koji je bio na mjesni strunjak za ta pitanja. Pogledaj, ovakva je stvar, rekao sam mu, htio bih nekoliko kondoma, to trebam napraviti? Nema frke, glatko mi je odgovorio. Mogu ti nabaviti cijelu kutiju. Moj brat kupio ih je tonu preko nekog kataloga. Ne znam zato ih je toliko kupio, ali ormar mu je pun kondoma. Nede ni primijetiti da jedna kutija nedostaje. Genijalno, oduevljeno sam rekao. Sutra mi je donio kondome u kolu u papirnatoj vredici. astio sam ga rukom i zamolio da nikome ne pisne ni rije. Nema problema, rekao je. Naravno da se izbrbljao, nekim ljudima je ispriao kako sam traio kondome. Ovi su to prenijeli dalje i glas se pronio kolom sve dok nije dopro do Izumi. Poslije kole pozvala me da se s njom popnem na terasu na krovu. "Hajime, ujem da si dobio kondome od Niide?" 3

Jll pitala me. Rije kondom nije joj ba lako kliznula s jezika. Kako ju je izgovorila, zvualo je kao ime neke zarazne bolesti. "Ovaj... da", priznao sam. Muio sam se da naem prave rijei. "To nita ne znai. Mislio sam, zna ono, moda je dobro imati ih pri ruci." "Nabavio si ih zbog mene?" "Ne, zapravo ne", rekao sam. "Samo me zanimalo kako izgledaju. Ali ako ti to smeta, oprosti. Vratit du ih ili du ih baciti." Sjedili smo na kamenoj klupici u kutu terase. Izgledalo je kao da de svaki as pljusnuti kia. Bili smo sasvim sami. Vladala je potpuna tiina. Nisam nikad vidio terasu na kojoj je tako tiho. Naa je kola bila na breuljku i odatle se pruao neprekinuti pogled na grad i na more. Jednom smo prijatelji i ja ukrali neke ploe iz prostorije Radijskog kluba i bacali ih s krova kao frizbije; letjele su u predivnom luku. Letjele su prema luci, radosno, kao da im je na trenutak netko udahnuo ivot. Ali na kraju jedna se ploa nije uspjela vinuti u zrak nego se drhtavo strmoglavila ravno dolje, na teniski teren gdje su prestravljene djevojke iz prvog razreda vjebale udarce. Dobili smo kaznu. To se dogodilo prije vie od godinu dana, a sad sam ponovno na istom mjestu i djevojka me strogo ispituje o kondomima. Podigao sam pogled i spazio pticu koja iscrtava polagani krug na nebu. Kako mora da je krasno biti ptica, pomislio sam. Ptice moraju samo letjeti. Ne moraju se brinuti o kontracepciji. "Zbilja ti se sviam?" upitala me tihim glasidem Izumi. "Naravno", odgovorio sam. "Naravno da mi se svia." Stisnula je usnice i zagledala mi se ravno u lice. Tako me dugo gledala da me obuzela nelagoda. "I ti se meni svia, zna", rekla je nakon nekog vremena. Ali, pomislio sam ja. "Ali", rekla je kao to sam i oekivao, "nema potrebe da srljamo." Kimnuo sam glavom. "Nemoj biti odvie nestrpljiv. Ja imam svoj ritam. Nisam tako pametna. Treba mi mnogo vremena da se pripremim za sve. Moe ekati?"

Jo sam jednom bez rijei kimnuo. "Obedava?" upitala me. "Obedavam." "Nede me povrijediti?" "Nedu te povrijediti." Neko je vrijeme gledala u svoje cipele. Crne, jednostavne mokasinke. U usporedbi s mojim cipelama, bile su maljune kao igrake. "Bojim se", rekla je. "U posljednje se vrijeme osjedam kao pu bez kudice." "I ja se bojim", rekao sam. "Osjedam se kao aba bez plivadih koica." Podigla je pogled i nasmijeila se. Bez rijei smo odetali do sjenovitog dijela zgrade i stali se grliti i ljubiti, pu bez kudice i aba bez koica. Stezao sam je uz sebe. Jezici su nam se na kratko dodirnuli. Napipao sam joj grudi kroz bluzu. Nije se opirala. Samo je sklopila oi i uzdahnula. Grudi su joj bile male i J 33 udobno su pristajale u moj dlan, kao da su napravljene ba za tu svrhu. Poloila mi je dlan na grudi iznad srca i dodir njezine ruke i otkucaji mojeg srca postali su jedno. Ona nije Simamoto, rekao sam samom sebi. Ne moe mi dati ono to mi je davala Simamoto. Ali ona je tu, sva je moja i trudi se iz sve snage da mi da to vie moe. Kako bih je ikad mogao povrijediti? Ali nisam onda jo shvadao. Da mogu povrijediti nekoga tako strano da se vie nikad ne oporavi. Da osoba moe samo svojim ivotom nepovratno otetiti drugo ljudsko bide. 34 3 Izumi i ja hodali smo vie od godinu dana. Jednom tjedno smo izlazili, ili smo u kino, zajedno uili u knjinici, ili smo samo dugo, besciljno etali. to se seksa tie, meutim, nismo nikad otili do kraja. Otprilike dva puta mjeseno, kad su moji roditelji izlazili, dolazila je meni i mazili smo se na mom krevetu. Ali nikad se nije

skinula do gola. Nikad ne zna kad netko moe uletjeti, uporno je ponavljala. Moglo bi se redi da je bila pretjerano oprezna. Nije se bojala; jednostavno se nije htjela nadi u potencijalno neugodnoj situaciji. Zato sam je uvijek morao grliti odjevenu od glave do pete i prtljati ispod njezina donjeg rublja kako sam znao i umio. "Uspori", govorila mi je kad god sam pokazao kako sam razoaran. "Treba mi vremena. Molim te." Zapravo, ni meni se nije ba toliko urilo. Ni sam nisam znao to hodu i svaka me sitnica mogla obeshrabriti. Naravno, sviala mi se i bio sam zahvalan to mi je djevojka. Da nije hodala sa mnom, svoje bih adolescentske godine proveo u ustajalom sivilu. U biti je bila iskrena i 35 ugodna cura, svima simpatina. Ali nai su interesi bili udaljeni kao nebo i zemlja. Nije razumjela knjige koje sam itao ni glazbu koju sam sluao pa o njima nismo mogli ravnopravno razgovarati. U tom se smislu moj odnos s njom dramatino razlikovao od veze sa imamoto. Ali kad sam sjedio kraj nje i dodirivao joj prste, nutrinu mi je oblijevala prirodna toplina. Mogao sam joj redi to god sam htio. Volio sam joj ljubiti one kapke i onaj djelid tik iznad gornje usnice. Volio sam joj i podidi kosu i ljubiti joj siduna uha, to ju je neizostavno tjeralo na hi-hot do suza. ak i sad, kad god pomislim na nju, zamiljam tiho nedjeljno jutro. Blag, bistar dan koji tek to je poeo. Nema zadade koju moram napisati, samo nedjelja kad mogu raditi to god hodu. S njom sam uvijek imao taj oputeni, komotni osjedaj nedjeljnog jutra. Naravno, imala je svojih mana. Bila je prilino tvrdoglava i malo bogatija mata ne bi joj kodila. Nije joj na pamet padalo da se i milimetar makne iz udobnog svijeta u kojem je odrasla. Nikad se nije tako unijela u neto da potpuno zaboravi jesti i spavati. I voljela je i potovala roditelje. Nije udo to su stavovi koje je katkad iznosila standardni stavovi djevojke od esnaest, sedamnaest godinabili pomalo bljutavi. U plus joj je ilo to je nikad nisam uo da pljuje po nekome. I nikad me nije gnjavila priama punim

sebe. Sviao sam joj se i bila je prema meni paljiva. Pomno je sluala sve to sam imao redi i hrabrila me. Mnogo sam govorio o sebi i svojoj bududnosti, o tome to elim postati, kakav se nadam da du biti ovjek. Sebeljubive djeake bajke. Ali ona je pozorno sluala. "Znam da de biti divan ovjek kad naraste. Ima u tebi neto posebno", rekla mi je Izumi. I ozbiljno je to mislila. Nikad mi jo nitko to nije rekao. A drati je u narujuak i potpuno odjevenubilo je fantastino. Zbunjivalo me i razoaravalo, meutim, to kod nje nikad nisam uspio otkriti neto posebno to postoji samo za mene. Popis njezinih vrlina daleko je nadmaivao popis njezinih mana i svakako zasjenjivao moje vlastite vrline, a opet neto kao da je nedostajalo, neto od vitalne vanosti. Da sam bar uspio tono odrediti to je nedostajalo, znam da bismo na kraju doli do toga da spavamo zajedno. Ne bih se dovijeka suzdravao. ak i da mi je za to trebalo jako mnogo vremena, uvjerio bih je kako je apsolutno nuno da spava sa mnom. Ali manjkalo mi je pouzdanja da stvar istjeram do kraja. Bio sam tek brzopleti sedamnaestogodinjak s glavom punom poude i znatielje. Ali ak i u toj svojoj glavi ipak sam znao da, ako ona ne eli seks sa mnom, ne smijem nita poduzimati na silu. Morao sam strpljivo ekati da kucne pravi as. Ipak, jednom sam drao Izumi u naruju golu. Ne mogu vie podnijeti da te grlim odjevenu, preklinjao sam je. Ako ne eli seks, u redu. Ali elim ti vidjeti tijelo, elim te drati u zagrljaju bez ijedne krpice. Moram, i ne mogu to vie izdrati. Izumi je na trenutak razmislila i onda rekla da, ako to zbilja elim, nema problema. "Ali obedaj mi", ozbiljno me pogledala, "da je to sve to de raditi, u redu? Nemoj raditi nita to ja ne elim." Dola je meni jedne lijepe, vedre nedjelje poetkom studenog. Malko prohladne, dodue. Moji su roditelji ili 36 37 na komemoraciju za nekoga s oeve strane obitelji i zapravo sam trebao idi s njima. Rekao sam im da moram uiti za test i ostao sam kod kude. Trebali su se vratiti tek naveer. Izumi je dola poslijepodne. Dok smo se mazili na mojem krevetu, svukao sam je.

Zatvorila je oi i pustila me da je razodijevam. Nije ilo glatko. I inae imam dvije lijeve, a enska je odjeda prava petljancija. Na pola puta, Izumi je otvorila oi i preuzela stvar u svoje ruke. Imala je na sebi svijetloplave gadice i grudnjak u istom tonu. Vjerojatno je rublje kupila posebno za ovu priliku; do tada je uvijek nosila rublje kakvo kderima srednjokol-kama kupuju mame. Napokon sam se i ja skinuo. Grlio sam njezino golo tijelo i ljubio joj vrat i grudi. Gladio sam je po glatkoj koi i udisao njezin miris. Gol s njom u zagrljaju, pao sam u trans. Mislio sam da du poludjeti ako ne uem u nju. Ali ona me odluno odgurnula. "ao mi je", rekla je. Umjesto toga, uzela je moj penis u usta i cijelog ga po-lizala. To jo nikad nije napravila. Prevlaila je jezikom preko vrka mog penisa, tako dugo dok mi se nije sasvim smutilo i svrio sam. Poslije sam je privinuo uz sebe i milovao joj svaki komadid tijela. Okupano jesenskim svjetlom, tijelo joj je bilo prekrasno i cijelu sam je obasuo poljupcima. Bilo je to zbilja predivno poslijepodne. Grlili smo se i mazili i ja sam svravao i svravao. Svaki put kad sam svrio, ona je otrala u kupaonicu da ispere usta. "Kakav udan osjedaj", smijala se. Hodao sam s Izumi ved vie od godinu dana, ali to su sasvim sigurno bili najsretniji trenutci koje smo proveli zajedno. Goli, nismo imali t.o skrivati. inilo mi se da znam o njoj vie no ikad prije, a ona je valjda osjedala to isto. Nisu nam trebale rijei ni obedanja, nego postupno i sigurno taloenje malih zbilja. Izumi je dugo leala i utjela, glave poloene na moje grudi kao da mi oslukuje otkucaje srca. Gladio sam je po kosi. Bilo mi je sedamnaest godina, bio sam zdrav i na pragu odraslosti. Jedina rije koja to moe opisati je udesno. Negdje oko etiri poslijepodne, ba kad se Izumi poela odijevati spremajudi se za odlazak, netko je pozvonio na vratima. Isprva sam se pravio da ne ujem zvono. Nisam pojma imao tko je; ako ne otvorim, tko god da jest, valjda de odustati i otidi. Ali zvonilo je uporno. K vragu, pomislio sam. "Jesu se to tvoji vratili?" upitala je Izumi, blijeda od straha. Skoila je

iz kreveta i uurbano poela skupljati odjedu. "Ne brini. Ne mogu se vratiti tako rano. Osim toga, imaju klju, ne bi zvonili." "Moje cipele!" rekla je. "Cipele?" "Cipele su mi odmah kraj ulaznih vrata." Navrat nanos sam se obukao, strao niz stube i ubacio njezine cipele u ormar u predsoblju. Kad sam otvorio vrata, ugledao sam svoju tetu. Mlau sestru moje mame koja je stanovala na otprilike sat vonje vlakom od nas i prilino nas esto posjedivala. "Pa to si zaboga radio? Zvonim ved satima", rekla je. "Sluao sam glazbu sa slualicama na uima pa nisam 38 39 uo da zvoni", odgovorio sam. "Mojih nemaotili su na komemoraciju. Vratit de se tek kasno naveer. Ali to i ti valjda zna." "Rekli su mi. Morala sam neto obaviti u susjedstvu, a znala sam da kod kude ui pa sam mislila da bih mogla dodi i skuhati ti veeru. Ved sam sve kupila." "Znam sam sebi skuhati veeru. Nisam dijete, zna", rekao sam. "Ali ved sam sve kupila. A ti ima posla, ne? Ja du lijepo kuhati dok ti ui." O Boe, pomislio sam. Zemljo, otvori se. Kako de sad Izumi kudi? U mojoj se kudi moralo prodi kroz dnevnu sobi da se stigne do izlaznih vrata, a onda na putu do vrtnih vrata prodi tono ispred kuhinjskog prozora. Naravno, mogao sam predstaviti Izumi kao prijateljicu koja me dola posjetiti, ali navodno sam intenzivno uio za ispit. Ako se sazna da mi je u gostima bila djevojka, bit de vraga. Nisam mogao tetu zamoliti da to zataji mojim roditeljima. Teta je bila sasvim u redu, ali uvanje tajne nije joj bila jaka strana. Dok je teta u kuhinji vadila namirnice iz vredica, odnio sam Izumine cipele na kat. ekala me ved potpuno odjevena. Objasnio sam joj kako stvari stoje. Problijedila je. "Joj meni, to du sad? to ako se ne uspijem izvudi odavde? Zna da moram biti doma na vrijeme za veeru. Ako zakasnim, moji de podivljati!" "Ne brini. Sve de biti u redu. Neto demo smisliti", smirivao sam je

ja. Ali zapravo, ba kao ni ona, pojma nisam imao to da poduzmemo. "I ne mogu nadi abicu s haltera. Sve sam pretraila." "abicu?" upitao sam. "To je mala metalna stvarica, evo ovolika." Proeljao sam sobu od poda do uzglavlja kreveta. Ali nisam ga naao. "ao mi je. Ne moe bez arapa, samo ovaj put?" upitao sam je. Otiao sam u kuhinju gdje je teta sjeckala povrde. Treba nam ulje, rekla je i zamolila me da skoknem u dudan po ulje. Nisam mogao odbiti pa sam se odvezao biciklom da dudana u susjedstvu. Vani se ved mrailo. Ako ovako nastavimo, Izumi bi mogla zauvijek ostati zarobljena u mojoj kudi. Morao sam poduzeti neto prije no to mi se vrate roditelji. "Mislim da nam je jedina ansa da mugne dok mi je teta na zahodu", rekao sam Izumi. "Misli da de upaliti?" "Ajmo probati. Ne moemo samo bespomodno sjediti i eati se po glavi." ekat du dolje dok teta ne ode na zahod; tad du dva puta glasno pljesnuti dlanovima. Izumi de sidi u prizemlje, obudi cipele i izadi iz kude. Ako uspije umaknuti, nazvat de me iz oblinje telefonske govornice. Teta je zadovoljno pjevuckala dok je rezala povrde, kuhala juhu od misoa i prila jaja. Ali vrijeme je prolazilo, a ona nije ila na zahod. Kako su stvari stajale, lako je mogude da je uvrtena u Guinessovu knjigu rekorda kao vlasnica najvedeg mjehura na svijetu. Ba kad sam htio odustati, razvezala je pregau i izala iz kuhinje. im sam shvatio da je u zahodu, odjurio sam u dnevnu sobu i iz sve snage dva puta pljesnuo. Izumi je na prstima docup41 40 kala niz stube s cipelama u rukama, brzo ih navukla i oduljala se kroz vrata to je tie mogla. Otiao sam u kuhinju da provjerim je li prola kroz vrtna vrata. Sekundu kasnije, teta je izala iz zahoda. Duboko sam odahnuo od olakanja.

Izumi je telefonirala pet minuta kasnije. Rekao sam teti da se vradam za petnaest minuta i izaao. Izumi je stajala pred govornicom. "Odvratno mi je ovo", rekla je prije no to sam uspio bilo to izustiti. "Ovo ne elim vie nikad ponoviti." Nisam joj mogao zamjeriti to je ljuta i uzrujana. Odveo sam je u park u blizini stanice i posjeo na klupu. I njeno je drao za ruku. Imala je be kaput preko crvenog dempera. S ljubavlju sam se sjetio to se krije ispod. "Ali danas je bilo krasno. Mislim, dok se nije pojavila teta. Tebi nije?" upitao sam je. "Naravno da sam uivala. Divno mi je kad god sam s tobom. Ali poslije nikad ne znam to da mislim." O cemu? "O bududnosti. Kad zavrimo srednju kolu, ti de se upisati na fakultet u Tokiju, a ja du ostati ovdje. Sto de biti s nama?" Ved sam odluio da du poslije mature upisati fakultet u Tokiju. Umirao sam od nestrpljenja da odem iz rodnog grada, da ivim sam, daleko od roditelja. Moj opdi uspjeh u koli nije bio osobit, ali u predmetima koje sam volio dobivao sam dobre ocjene a da nisam ni privirio u knjigu pa mi nije bio nikakav problem upisati se na privatni fakultet gdje su prijamni ispiti obuhvadali samo nekoliko predmeta. Ali nije bilo teorije da mi se Izumi pridrui u Tokiju. Njezini su roditelji eljeli da ostane kraj njih, a ona nije bila buntovniki tip. Zato je htjela da i ja ostanem tamo gdje jesam. Imamo dobar fakultet i ovdje, uvjeravala me. Zato se mora seliti ak u Tokio? Da sam joj obedao kako nedu otidi, siguran sam da bi spavala sa mnom. "Ma daj", rekao sam. "Pa ne idem na kraj svijeta. Do Tokija ima samo tri sata puta. A fakultetski su praznici dugaki pa du tri ili etiri mjeseca godinje provoditi ovdje." To sam joj objasnio sigurno deset puta, ako ne i vie. "Ali ako ode, zaboravit de me. I nadi de drugu djevojku", rekla je ona. I te sam reenice uo najmanje deset puta, ako ne i vie. Rekao sam joj da se to nede dogoditi. Jako mi se svia, rekao sam, kako bih te mogao samo tako zaboraviti? Ali nisam bio tako siguran. Puka promjena okoline moe dovesti do strahovitih

pomaka u protoku vremena i emocija; tono se to dogodilo Simamoto i meni. Mogli smo i dalje biti vrlo bliski, ali udaljenost od nekoliko kilometara ceste bila je dovoljna da poemo svaki svojim putem. I ona mi se jako sviala, a i pozivala me da joj doem u posjete. A ipak sam je naposljetku prestao posjedivati. "Samo jedno nikako ne mogu shvatiti", rekla je Izumi. "Kae da ti se sviam. I da se hode brinuti za mene. Ali koji put ne znam to ti se vrti po glavi." Izumi je izvadila rupid iz depa kaputa i obrisala suze. Osupnulo me kad sam shvatio da ved neko vrijeme plae. Nisam pojma imao to da kaem pa sam samo sjedio i ekao da ona nastavi. "Ti voli o stvarima promisliti sam, svojom glavom, i ne 42 43 svia ti se kad te o tome odvie propituju. Moda zato to si jedinac. Navikao si misliti i djelovati sam. Za tebe je najvanije da ti neto razumije, i to ti je dovoljno." Za-tresla je glavom. "A to me strai. Osjedam se naputeno." Jedinac. Dugo nisam uo te rijei. U osnovnoj su me koli te rijei boljele. Ali Izumi ih je upotrijebila u drugom smislu. Njezin "jedinac" nije oznaavao obijesnog, razmaenog klinca nego se odnosio na moj izolirani ego koji dri svijet na distanci. Nije me okrivljavala. Jednostavno je zbog toga bila duboko alosna. "Ne mogu ti redi koliko sam bila sretna dok smo drali jedno drugo u naruju. To mi je dalo nade i pomislila sam, tko zna, moda jo sve ispadne dobro", rekla mi je na rastanku. "Ali zna, ivot nije tako jednostavan." Na putu kudi od stanice prevrtao sam u mislima to mi je rekla. Imalo je smisla. Nisam se nauio otvarati prema drugim ljudima. Ona se otvorila prema meni, ali ja joj nisam mogao uzvratiti. Zbilja mi se sviala, a opet me neto sputavalo. Tisudu sam puta preao put od stanice do kude, ali sad kao da sam se naao u nepoznatom gradu. Nisam se mogao otresti slike Izumina golog tijela; njezinih napetih bradavica, maska stidnih dlaica, mekih bedara. Naposljetku vie nisam mogao izdrati. Kupio sam cigarete na automatu, vratio se u park gdje smo

razgovarali i pripalio cigaretu da se smirim. Da bar teta nije banula, sve je moglo ispasti i bolje. Da nas nitko nije omeo, mogli smo se ljepe rastati. Mogli smo biti jo sretniji. Ali ak i da se teta nije pojavila, jednog dana sigurno bi se dogodilo neto slino. Ako ne danas, sutra. Najvedi je problem bio to je nisam mogao uvjeriti kako je to neizbjeno. Zato to nisam mogao uvjeriti ni samog sebe. Kako je sunce zalazilo, puhao je sve hladniji vjetar. Naglo se bliila zima. A s novom godinom dodi de i prijamni ispiti i poetak novog novcatog ivota. Koliko god da sam bio nesiguran, eznuo sam za promjenom. I srce i tijelo udjeli su za nepoznatom zemljom, zapuhom svjeeg zraka. Te su godine studenti preuzeli vlast na japanskim sveuilitima i Tokio je gorio u vrudici demonstracija. Svijet se mijenjao pred mojim oima i umirao sam od elje da se i ja zarazim tom groznicom. ak i ako Izumi eli da ostanem i pripravna je voditi ljubav sa mnom da me zadri, znao sam da su mi dani u tom sanjivom gradidu od-brojani. Ako to znai i kraj nae veze, neka bude. Ako ostanem, neto de se u meni zauvijek izgubiti neto to si nisam smio dopustiti da izgubim. Neto poput nejasnog sna, razbuktale, neispunjene elje. Ona vrst sna koji se sanja samo kad vam je sedamnaest godina. Izumi nikad nije uspjela shvatiti moj san. Imala je vlastite snove, viziju nekog sasvim drukijeg mjesta, svijeta nimalo nalik mojem. Ali ak i prije no to je poeo moj novi ivot, nastupila je kriza koja je razorila nau vezu nepovratno. 44 45 Prva djevojka s kojom sam spavao bila je jedinica. Kao i Izumi, nije bila ljepotica za kojom se svi okredu; vedina je vjerojatno nije ni primjedivala. A opet, kad sam je prvi put spazio, bilo mi je kao da me jednog poslijepodneva, dok sam mirno hodao cestom odjednom, iz ista mira, zgromila neujna munja. Nisam znao ni kako ni zato jednostavno me osvojila. Osim vrlo rijetkih iznimaka, tipine ljepotice me ne privlae. Zna mi se dogoditi da me, dok hodamo ulicom, prijatelj gurne u rebra i

kae, "Uf! Jesi vidio onu curu?" Ali zaudo, kasnije se ne mogu sjetiti ama ba niega o toj navodnoj bombi. Zavodljive glumice ili manekenke ostavljaju me mrtvog hladnog. Ne znam zato, ali je tako. Oduvijek sam teko razaznavao granicu to dijeli zbiljski svijet od svijeta snova i kad god su se u meni razmahali siloviti osjedaji, ak i u ranim godinama adolescencije, nikad nisam pao samo na lijepo lice. Nije me privlaila neka odrediva, vanjska ljepota, nego uvijek neto duboko unutra, neto apsolutno. Kao to neki ljudi potajno vole olujnu kiu, potres ili nestanak struje, ja sam volio ono stanovito neuhvatljivo neto to je strujalo prema meni od pripadnica suprotnoga spola. U nedostatku bolje rijei, nazovimo to magnetizmom. Htjeli mi to ili ne, to je modna sila koja hvata ljude u mreu i izvlai ih na suho. Najtonija usporeba vjerojatno je ona sa snagom parfema. Moda ak ni majstor koji mijea mirise ne moe objasniti kako nastaje parfem koji posjeduje osobitu magnetsku privlanost. Znanost to svakako ne umije objasniti. A opet, stoji injenica da stanovite kombinacije mirisa mogu opiniti suprotan spol poput vonja ivotinje koja se tjera. Jedna vrst mirisa moda de privudi pedeset od stotinu ljudi. A drugi de miris privudi ostalih pedeset. Ali postoje mirisi koji ludo uzbuuju samo jednu ili dvije osobe. A ja imam sposobnost nanjuiti te posebne mirise izdaleka, I kad ih osjetim, elim pridi djevojci koja zrai tom aurom i redi joj, Gle, nanjuio sam te. Nitko drugi to ne osjeda, ali ja osjedam. Od trenutka kad sam ugledao tu djevojku, znao sam da elim s njom spavati. Tonije, znao sam da moram s njom spavati. I nagonski sam znao da ona osjeda isto. Kad sam bio kraj nje, tijelo mi je doslovce drhtalo od glave do pete. A penis mi se tako dizao da sam jedva hodao. Vjerojatno sam i prije osjetio naznake te vrste privlanostinjezin prototipsa Simamoto, ali bio sam premlad da je pre-poznam kao takvu pa ak i da je nekako kategoriziram. Kad sam upoznao tu drugu djevojku, bilo mi je sedamnaest godina i iao sam u tredi razred srednje, a njoj je bilo dvadeset i bila je na drugoj godini faksa. Da stvar bude bo46

47 lja, bila je to Izumina sestrina. Imala je deka, ali nama to nije znailo nita. Da je imala etrdesetdvije godine, troje djece i dva repa na leima, ne bi me bilo briga. Magnetizam je bio prejak. Nisam smio dopustiti da mi ta enska izmakne. Da se to dogodi, ne bih se cijelog ivota prestao gristi. Uglavnom, tako je dolo do toga da sam djevianstvo izgubio s curom koja je sluajno bila sestrina moje djevojke. I to ne bilo koja sestrina, nego ona s kojom je najbliskija. Jo od djetinjstva Izumi i ona su se esto posjedivale. Sestrina je studirala u Kiotu i stanovala u blizini zapadnih vrata Gooa, stare carske palae. Izumi i ja jednom smo bili u Kiotu pa smo joj telefonirali i zajedno izali na ruak. Bilo je to dva tjedna nakon one farse s mojom tetom. im je Izumi otila na dvije minute, zatraio sam njezinu sestrinu telefonski broj, objasnivi kako bih je htio pitati neke sitnice u vezi fakulteta. Dva dana kasnije telefonirao sam joj i pitao moemo li se nadi sljedede nedjelje. Nakon kratke stanke, rekla je, u redu. Neto u tonu njezina glasa uvjerilo me da i ona eli spavati sa mnom. Sljedede sam nedjelje otputovao sam u Kioto i sastao se s njom i isto smo se poslijepodne nali zajedno u krevetu. Dva mjeseca koja su uslijedila s takvom smo se stradu odavali seksu da sam mislio da de nam se mozak raspasti. Ma kakvo kino, etnje, kakvi razgovori o romanima, glazbi, ivotu, ratu, revoluciji. Samo smo se evili kao ludi. Valjda smo o neemu tu i tamo razgovarali, ali da mi platite ne mogu se sjetiti o emu. Sjedam se samo jasnih, pojedinanih slikabudilice kraj njezina jastuka, zavjesa na prozorima, crnog telefona na stolidu, fotografija na kalendaru i njezine odjede razbacane po podu. I mirisa njezine koe, njezina glasa. Nikad je nita nisam pitao, niti ona mene. Samo jednom, ipak, dok smo leali u krevetu, glasno sam se upitao nije li ona moda jedinica. "Tono, jesam", rekla je i upitno me pogledala."Odakle to zna?" "Bez ikakva osobitog razloga. Jednostavno sam naslutio." Jedno me vrijeme promatrala. "Moda si i ti jedinac?" "Pogodila si", rekao sam.

To je sve ega se sjedam od naih razgovora. Vrlo smo se rijetko zaustavljali da neto pojedemo ili popijemo. im bi se vidjeli, ne izmijenivi ni jednu jedincatu rije, trgali smo sa sebe odjedu, skakali u krevet i bacali se na posao. Pohlepno sam udio za onim to sam vidio, kao i ona. Svaki put kad smo se nali imali smo odnos etiri ili pet puta, dok doslovce nisam presuio, a glavid penisa mi je otekao i bolio. Unato strasti i silovitoj uzajamnoj privlanosti, nikad ni jednom od nas nije padalo na pamet da bismo mogli biti ljubavnici na dui rok. Bili smo uhvadeni u kovitlacu koji de s vremenom utihnuti. Spoznaja da nam svaki put kad se sretnemo moe lako biti i posljednji samo je jae potpirivala plamen elje. Nisam bio u nju zaljubljen. Ni ona mene nije voljela. Za mene je pitanje ljubavi bilo bespredmetno. Trebao mi je osjedaj da mnome vitla neka razjarena, divlja sila usred koje lei neto apsolutno bitno. Nisam pojma imao to je to. Ali htio sam gurnuti ruku ravno u njezino tijelo i dotaknuti to god to bilo. 48 49 Jako mi se sviala Izumi, ali s njom nikad nisam osjetio tu iracionalnu snagu, ni jednom. O ovoj drugoj djevojci nisam znao gotovo nita, a opet je duboko djelovala na mene. Nikad ni o emu nismo ozbiljno razgovarali jer nismo tome vidjeli nikakve svrhe. Ako smo imali dovoljno energije za razgovor, radije smo je iskoristili za jo jednu rundu meu plahtama. Da su stvari normalno tekle svojim tokom, jo bismo se nekoliko mjeseci sastajali kao izbezumljeni, posve opsjednuti jedno drugim, a onda bi se jedno od nas polako udaljilo: jer ovo to smo radili bio je nuan i prirodan in koji nije ostavljao prostora za dvojbe. Od samog poetka nije postojala ni najmanja mogudnost da se umijeaju ljubav, krivnja ili planovi za bududnost. I tako, da naa veza nije otkrivena (toliko sam bio obuzet seksom s njom da nisam ni shvatio koliko je nerealistino oekivati da nas nede uhvatiti), Izumi i ja mogli smo jo neko vrijeme nastaviti hodati po starom, kao cura i deko. Za svake ljetne praznike ponovno bi se nali i nastavili gdje smo stali. Tko zna koliko bi nae

prijateljstvo potrajalo. Ali nakon nekoliko godina jedno bi se od nas polako udaljilo. Bili smo odvie razliiti i vrijeme bi samo povedalo razlike meu nama. Gledajudi unatrag iz ove perspektive sve je to posve oito. A opet, i da smo poli svako svojim putem, da nisam spavao s njezinom sestrinom, mogli smo se rastati kao prijatelji i prijedi u sljededu etapu ivota neotedeni, u jednom komadu. Kako je ispalo, to vie nije bilo mogude. Ispalo je zapravo da sam Izumi nanio nepopravljivu tetu. Nije bilo teko razabrati koliko sam je povrijedio. S 5 njezinim ocjenama, trebala se s lakodom upisati na najbolji fakultet, ali pala je na prijamnom ispitu i zavrila na malenom, trederazrednom djevojakom koledu. Nakon to je izalo na vidjelo da sam imao vezu s njezinom sestrinom, samo sam jednom vidio Izumi. Dugo smo razgovarali u kafidu u koji smo esto ranije zalazili zajedno. Htio sam joj sve objasniti to sam potenije mogao, pomno sam birao rijei i naprezao se da izrazim svoje osjedaje. Nisam planirao da se to dogodi izmeu mene i tvoje sestrine, rekao sam joj; fizika sila nas je dograbila i pomela. Gak me ni ne grize krivnja to sam te prevario, kako bi ti od mene oekivala. To nema nikakve veze s nama. Naravno, Izumi nije shvadala to govorim. I rekla mi je da sam odvratni laljivac. Imala je sto posto pravo. Nisam joj ni rije rekao, a spavao sam s njezinom sestrinom njoj iza lea. Ne samo jednom ili dvaput, nego deset, dvadeset puta. Varao sam je od samog poetka. Ako nisam nita zgrijeio, zato sam je onda obmanjivao? Htio sam ovo redi Izumi: elio sam spavati s tvojom sestrinom; htio sam se s njom eviti dok mi mozak ne prokuhatisudu puta, u svim mogudim poloajima. To nema nikakve veze s tobom. I to sam joj trebao objasniti odmah. Ali nisam mogao. Zato sam joj lagao opet i opet. Izmiljao sam kojekakve izlike da otkaem sastanak s njom, a onda bih odjurio u Kioto da evim njezinu sestrinu. Kako god okrene bio sam kriv. Izumi je saznala za nas negdje krajem sijenja, nedugo poslije mog osamnaestog roendana. U veljai sam kao od ale poloio prijamne ispite za fakultet i trebao sam se preseliti u Tokio krajem

oujka. Prije no to sam otiao, beskonano sam je nazivao. Ali nije mi se htjela javiti na telefon. Pisao sam joj duga pisma i uzalud ekao odgovor. Ne mogu samo tako otidi, mislio sam. Ne mogu je tek tako ostaviti ovdje. Ali bio sam nemodan. Izumi vie nije htjela ni uti za mene. Na ekspresu za Tokio bezvoljno sam zurio u krajolik koji je promicao kraj prozora i mislio o sebio tome tko sam. Gledao sam u ruke na krilu i u odraz svojeg lica u prozoru. Pa tko sam dovraga ja? pitao sam se. Prvi put u ivotu osjetio sam da estoko mrzim samog sebe. Kako sam mogao tako neto uiniti? Ali znao sam zato. Da se naem u istoj situaciji, sve bih ponovio. ak i da moram lagati Izumi, ponovno bih spavao s njezinom sestrinom. Bez obzira na to koliko bi to povrijedilo Izumi. Bolilo me to priznati samom sebi. Ali to je bila istina. Nije samo Izumi bila povrijeena. I sebe sam duboko povrijedio, premda u to vrijeme nisam ni slutio koliko duboko. Morao sam iz tog doivljaja izvudi mnoge pouke, ali kad pogledam unatrag, od svega sam izvukao tek jednu jedincatu neporecivu injenicu. Da sam na kraju krajeva ovjek koji moe uiniti zlo. Nikad svjesno nisam htio nikome nanijeti bol, ali bez obzira na dobre namjere, kad vrag doe po svoje, mogao sam se ponijeti potpuno sebino, tovie okrutno. Bio sam sposoban, sluedi se kakvim uvjerljivim izgovorom, nanijeti osobi koju volim ranu koja nikad nede zacijeliti. Fakultet me odveo u novi grad gdje sam jo jednom pokuao stvoriti novog sebe. Budem li netko drugi, mogao bih ispraviti pogreke prolosti. Isprva sam bio optimistian: mislio sam da du uspjeti. Ali na kraju, kamo god iao, nikad se nisam mogao promijeniti. Neprestano sam ponavljao istu greku, zadavao bol drugim ljudima i pritom nanosio bol samom sebi. Netom nakon to sam napunio dvadeset godina, ovo mi je sinulo: Moda sam propustio sve prilike da postanem pristojno ljudsko bide. Greke koje sam poiniomoda su one dio moje osobnosti, neizbjeni dio onog to jesam. Stigao sam do dna i to sam znao. 5 etiri godine koje sam proveo na studiju bile su uglavnom gubitak

vremena. Prve sam godine sudjelovao u nekoliko demonstracija i ak se borio s policijom. Druio sam se sa studentima trajkaima i pojavljivao na politikim skupovima. Tako sam upoznao neke slikovite likove, ali nikad nisam prigrlio politiku. Hvatanje pod ruke s neznancima na demonstracijama ispunjavalo me nelagodom, a kad smo morali kamenjem gaati policajce, pitao sam se jesam li to doista ja. Je li to ono to hodu? mislio sam. Nisam osjedao onu solidarnost s ljudima oko sebe koja se traila. Ubrzo se izgubio smisao mirisa nasilja to se puilo ulicama i aktualnih velikih parola. A vrijeme koje smo Izumi i ja proveli zajedno postalo mi je dragocjenije. Ali povratka nije bilo. Od toga sam se svijeta oprostio. Vedina predavanja koja sam sluao bila su totalni da-ve. Nita me nije uzbuivalo. Nakon nekog vremena toliko me zaokupio posao koji sam radio uz studij da sam se gotovo prestao pojavljivati na fakultetu; pukom sredom uspio sam diplomirati za etiri godine. Na prvoj godini imao sam djevojku s kojom sam est mjeseci zajedno ivio. Ali veza je pukla. Nisam imao ni najblau ideju to elim od ivota. Prije no to sam se snaao, prolo je doba politike. Poput zastave to se mlitavo objesila za dana bez vjetra, divovski valovi koji su potresali drutvo su se rasplinuli i pro-' gutao ih je bezbojni, obini svakodnevni svijet. Kad sam napokon diplomirao, prijatelj mi je pomogao da dobijem posao u urednitvu nakladnike kude koja je izdavala udbenike. Oiao sam se, ulatio cipele i kupio odijelo. Nakladnik nije bio bogzna to, ali bududi da godina nije ba obilovala poslovima za zavrene studente knjievnosti i s obzirom na moje bijedne ocjene i nedostatak veza, morao sam prihvatiti to mi se nudi. Na poslu sam umirao od dosade. Firma sama po sebi i nije bila tako loa, ali s redakturom kolskih udbenika nisam se nimalo usredio. U poetku sam mislio: U redu, dat du sve od sebe i pronadi u tome nekakav smisao. I pola sam godine radio to sam marljivije mogao. Daj sve od sebe i sigurno de se dogoditi neto dobro, ne? Ali odustao sam. S koje god strane mu pristupio, to nije bio posao za mene. inilo mi se da sam se naao oi u oi s krajem vlastita

ivota. Mjeseci de prolaziti i godine, jedna po jedna, a ja du umirati od dosade. Preostale su mi trideset i tri godine do mirovine koje du provesti prikovan uz stol, buljedi u palte, brojedi retke, traedi tipfelere. Oenit du se s nekom dragom enicom, imat demo neto djece, a jedina svijetla toka u inae sumornoj egzistenciji bit de uobiajeni bonus dva puta godinje. Sjetio sam se to mi je Izumi jednom rekla. "Znam da de biti predivan ovjek 54 55 kad odraste. Ima u tebi neto posebno." Boljelo me kad god sam se toga sjetio. Neto posebno u meni, Izumi? Ma kakvi. Ali siguran sam da i ti to sad zna. Ali k vragu, pa svi grijee. Mehaniki sam obavljao poslove koje su mi dali i slobodno vrijeme provodio itajudi ili sluajudi glazbu. Posao je samo dosadna obveza, zakljuio sam, a kad ne radim, iskoristit du vrijeme najbolje to znam i uivati. Zato nikad nisam izaao na pide s kolegama s posla. Ne da se nisam slagao s ljudima. Samo se nisam potrudio upoznati svoje kolege kao osobe. vrsto sam odluio da de moje slobodno vrijeme biti doista moje. etiri ili pet godina kao da je proletjele Imao sam nekoliko veza, ali nita trajno. Izlazio bih s djevojkom nekoliko mjeseci, a onda poeo misliti: Nije to ono to hodu. Nisam u tim enama mogao pronadi neto to eka ba na mene. Spavao sam s nekima od njih, ali nije to bilo nita posebno. Smatram to tredom fazom svojeg ivota dvanaest godina izmeu poetka studija i tridesete. Godina razoaranja i samode. I tiine. Ledenih godina kad sam potiskivao osjedaje. Povukao sam se u sebe. Jeo sam sam, sam se etao, sam iao na plivanje i na koncerte i u kino. Nisam bio ni povrijeen ni alostan. esto sam mislio na imamoto i na Izumi i pitao se gdje su sada, to rade. Moda su se udale, ak rodile djecu, pojma nisam imao. Dao bih sve da ih vidim, da razgovaram s njima, makar jedan sat. Sa imamoto i Izumi mogao sam biti iskren. Razbijao sam glavu pitajudi se kako bih se mogao vratiti Izumi, kako da ponovno vidim imamoto. Zamiljao sam kako bi to bilo divno. Ne da sam ita poduzimao da se to ostvari. Njih dvije sam

zauvijek izgubio. Kazaljke sata vrte se samo u jednom smjeru. Poeo sam razgovarati sam sa sobom, piti uveer sam. Bio sam siguran da se nikad nedu oeniti. Dvije godine nakon to sam se zaposlio, izaao sam s djevojkom koja je epala na jednu nogu. Namjestio mi ju je kolega s posla koji me pozvao da izaemo u etvero. "Neto joj nije u redu s nogom", nevoljko mi je priznao. "Ali slatka je i krasna je osoba. Znam da de ti se svidjeti. A nogu zapravo nede ni primijetiti. Samo je malo vue." "Ma nema problema", odgovorio sam. Da budem iskren, da mi nije spomenuo kljastu nogu, odbio bih ga. Dognjavili su mi izlasci u etvero i sastanci na slijepo. Ali kad sam uo za tu nogu, nekako nisam mogao odbiti. Nogu zapravo nede ni primijetiti. Samo je malo vue. Djevojka je bila prijateljica djevojke mojeg kolege. Druile su se jo od srednje kole. Bila je oniska, ali sasvim je pristojno izgledala. Posjedovala je priguenu vrstu ljepote koja me podsjedala na neku ivotinjicu koja ivi duboko u umi i rijetko pomalja njukicu. Jedno nedjeljno jutro nas etvero otili smo u kino i poslije na ruak. Ona jedva da je prozborila rije. Dao sam sve od sebe da je ukljuim u razgovor, ali bez uspjeha. Samo se smijeila. Kasnije smo se odvojili od drugog para. Ona i ja poli smo se proetati u park Hibija gdje smo popili kavu. Vukla je desnu nogu, ne lijevu kao imamoto. I okretala ju je drukije. Dok je imamoto lagano pri koraku rotirala nogu, ova djevojka prste je zabacivala malko u stranu 57 i vukla nogu ravno naprijed. Ipak, hodale su neobino slino. Imala je na sebi crvenu dolevitu, traperice i vojnike izme. Lice joj je bilo gotovo bez minke, a kosu je stegla u rep. Iako je rekla da je na posljednjoj godini studija, izgledala je mlaa. Nisam mogao odrediti je li jednostavno povuena ili je ustraena pri prvom susretu s nekim novim. Moda nije znala o emu bi razgovarala. U svakom sluaju, na prvi kontakt ne bih opisao kao razgovor. Iz nje sam jedino uspio izvudi da na privatnom fakultetu studira farmaciju. "Farmaciju, ha? Je li to zanimljivo?" upitao sam je. Sjedili smo u

kafidu u parku i pili kavu. Pocrvenjela je. "Ej, u redu je", rekao sam. "Redaktura kolskih udbenika nije neka ludnica od zabave. Svijet je pun dosadnih stvari. Ne brini se zbog toga." Razmislila je o tome i napokon progovorila. "Nije ba jako zanimljivo. Ali moji roditelji imaju ljekarnu." "Moe me nauiti neto iz farmacije? Ne znam o tome ama ba nita. Mislim da proteklih est godina nisam popio ni jednu tabletu." "Znai da si prilino zdrav." "ak ne patim ni od mamurluka", rekao sam. "Ali bio sam boleljiv kao dijete. Pio sam mnogo lijekova. Jedinac sam pa su roditelji i previe skakali oko mene." Kimnula je i zagledala se u alicu. Prolo je dosta vremena prije no to je ponovno prozborila. "Farmacija nije najuzbudljivija stvar na svijetu", poela je. "Sigurno postoje milijuni mnogo zabavnijih aktivnosti od toga da buba napamet sastojke razliitih lijekova. Farmacija nije romantina kao recimo astronomija, niti dramatina kao to je medicina. Ali ima u njoj neeg intimnog, neeg to mi je blisko. Neto zdravorazumsko." "Shvadam", rekao sam. Dakle, ipak ima 0 emu razgovarati. Samo joj treba dulje nego vedini ostalih da pronae prave rijei. "Ima brade i sestara?" upitao sam je. "Dva starija brata. Jedan je ved oenjen." "Znai, studira farmaciju jer de preuzeti obiteljski posao?" Ponovno je pocrvenjela. I dugo, dugo utjela. "Ne znam. Oba brata ved rade drugdje pa du moda zbilja ja preuzeti posao. Ali nita jo nije definitivno. Ako mi se to ne da, u redu je, rekao je moj tata. On de raditi koliko god dugo bude mogao, a onda prodati ljekarnu." Kimnuo sam i priekao da nastavi. "Ali mislim da bih ipak trebala preuzeti posao. S ovom nogom, teko du nadi drugi." Takcr smo priali i zajedno proveli poslijepodne. Uz mnoge stanke i

mnogo dugih ekanja da ona nastavi. Kad god sam je neto pitao, pocrvenjela je. Uivao sam u naem razgovoru, to je za mene u to doba bio pravi uspjeh. Sjededi s njom u kafidu, osjetio sam kako me obuzima neto nalik nostalgiji. Poelo mi se initi da je poznam cijeli ivot. Ne da me privlaila. Nije. Bila je draga cura i uivao sam u njezinom drutvu. Bila je zgodna i, kako je moj prijatelj rekao, sasvim ugodna. Ali na stranu sve te kvalitete, 59 58 kad sam se upitao ima li u njoj neega to de me oboriti s nogu, to de me zasjeci ravno u srce, odgovor je glasio ne. Nita. Samo je imamoto tako djelovala na mene. Sjedio sam ondje sluajudi tu djevojku i cijelo vrijeme mislio na imamoto. Znao sam da ne bih smio, ali to sam mogao. I nakon svih tih godina, dovoljno mi je bilo pomisliti na imamoto da sav zadrhtim. U malko grozniavom uzbuenju, kao da netko negdje duboko u meni njeno otvara vrata. Dok sam s ovom zgodnom djevojkom s kljastom nogom hodao parkom Hibija, ta vrsta uzbuenja, ta drhtavica je izostala. Prema njoj sam osjedao stanovito saa-jenje i smirenost. Stanovala je u Kibinati, kraj ljekarne. Otpratio sam je do kude autobusom. Sjedili smo jedno kraj drugoga, a ona jedva da je otvorila usta. Nekoliko dana kasnije, moj kolega mi je priao i rekao kako sam joj se zbilja svidio. Mogli bismo nekamo zajedno za sljedede praznike, rekao je, nas etvero? Smislio sam neku izliku i izvukao se. Ne da sam imao neto protiv ponovnog susreta i razgovora s njom. Zapravo, prieljkivao sam jo koju priliku da s njom popriam. U drukijim okolnostima mogli smo se sprijateljiti. Ali poelo je s izlaskom u etvero, a poanta izlaska u etvero je pronadi partnera. Da je pozovem da ponovno izaemo, time bih preuzeo stanovitu odgovornost. A nisam je ni po koju cijenu elio povrijediti. Tako mi je preostalo samo da odbijem poziv. Nikad je vie nisam vidio. U tom je razdoblju jo jedna epava ena odigrala vanu ulogu u

udnovatom dogaaju ije znaenje ak ni sad ne mogu posve odgonetnuti. Bilo mi je dvadeset osam godina kad se to dogodilo. Bio sam u ibuji i guvao se s gomilama koje se onamo stute krajem godine kad sam primijetio kako jedna ena vue nogu tono kao imamoto. Imala je na sebi dugi crveni kaput, a pod rukom je stezala torbicu od crne koe. Na lijevoj je ruci nosila srebrni sat, zapravo vie nalik narukvici. Sve je na njoj odisalo novcem. Bio sam na suprotnoj strani ulice, ali kad sam je primijetio, pretrao sam ulicu na krianju. Guva je bila tolika da sam se morao zapitati odakle su svi ti ljudi doli, ali ipak mi nije trebalo dugo da je dostignem. Zbog epave je noge hodala razmjerno polako, ba kao imamoto, zakredudi lijevu nogu koju je vukla za sobom. Nisam mogao otrgnuti pogled od elegantnog luka to su ga opisivale njezine lijepe noge u arapama, onom vrstom elegancije koja se postie samo dugim godinama prakse. Prilino sam je dugo pratio ostajudi iza nje na maloj 60 61 udaljenosti. Nije mi bilo lako drati korak s njom jer sam morao hodati mnogo sporije od gomile koja me okruivala. Prilagoavao sam brzinu povremeno zastajkujudi da pogledam izlog ili se pretvarajudi da traim neto po depovima. Imala je crne kone rukavice, a u ruci je nosila crvenu vredicu iz robne kude. Unato oblanom zimskom danu, nosila je sunane naoale. Otraga sam joj vidio samo lijepu, uredno poeljanu kosu to se moderno izvijala prema van u visini ramena i lea obavijena kaputom koji je djelovao toplo i mekano. Naravno, da sam se doista htio uvjeriti je li to Simamoto, mogao sam je prestidi, skrenuti ispred nje i dobro je pogledati. Ali to ako to jest Simamoto? to da joj kaemi kako da se ponaam? Prije svega, moda me se uopde ne sjeda. Trebalo mi je vremena da se priberem. Nekoliko puta sam duboko udahnuo da razbistrim glavu. Pazedi da je ne prestignem, dugo sam je slijedio. Nijednom se nije osvrnula niti zaustavila. Gotovo da i nije gledala oko sebe. Kao da je nekamo htjela stidi i vrsto je odluila da stigne to prije. Kao

Simamoto, hodala je dredi se uspravno, visoko uzdignute glave. Da ste je vidjeli samo od struka navie, nikad ne biste pomislili da joj neto ne valja s nogom. Samo je hodala malo polake od ostalih. to sam je due gledao, vie me podsjedala na Simamoto. Ako to nije Simamoto, mora da je njezina sestra blizanka. ena se probila kroz gomilu ispred stanice Sibuja i krenula uzbrdo u smjeru Aojame. Uzbrdica ju je jo usporila. Ipak, prela je poprilian komad putatoliko da sam se upitao zato nije uzela taksi. ak i za nekog sa zdravim 62 nogama bio je to dug put. A ona je ipak i dalje hodala, vukudi nogu, dok sam je ja slijedio na diskretnoj udaljenosti. Nita joj nije privuklo pogled ni u jednom izlogu. Premjestila je nekoliko puta torbicu i vredicu iz robne kude iz desne u lijevu ruku, ali ako to izuzmemo, hodala je bez prestanka i bez promjena tempa. Naposljetku je skrenula s prometne glavne ulice. inilo se da se vrlo dobro snalazi u tom kraju. Na korak od vreve ulica s trgovinama ulazilo se u mirnu ulicu sa stambenim kudama. Slijedio sam je jo vie pazedi da me ne primijeti u gomili koja se razrijedila. Pratio sam je valjda etrdeset minuta. Proli smo pokrajnjom ulicom, zaokrenuli za nekoliko uglova i ponovno se vratili na glavnu prometnicu. Ali nije se pridruila rijeci prolaznika. Umjesto toga, kao da je to od poetka planirala, zaputila se ravno u kafid u kojem su prodavali i kolae i slatkie. Ubio sam deset minuta vremena etkajudi gore dolje, a onda uao u kafid za njom. Unutra je bilo zaguljivo vrude, a ona je sjedila leima okrenuta vratima, i dalje u toplom kaputu. Nije mi mogao promadi taj kaput. Sjeo sam za stol najdalje od ulaza i naruio kavu. Uzeo sam novine koje su leale na stolu i, pravedi se da itam, promatrao to ona radi. Na stolu joj je stajala alica kave, ali cijelo to vrijeme dok sam je promatrao nije je ni dotakla. Jednom je izvadila cigaretu iz torbice i pripalila je zlatnim upaljaem, ali inae je samo nepomino sjedila i zurila kroz prozor. Moda se odmarala ili je moda duboko razmiljala o nekom tekom pitanju. Pijuckajudi kavu, proitao sam jedan te isti lanak desetak puta. 63

Nakon dugog vremena, ona je naglo ustala i uputila se ravno prema meni. To se dogodilo tako iznenada da mi je srce gotovo zastalo. Ali nije mi prila. Prola je kraj mojeg stola i otila do telefona. Ubacila je nekoliko novida u aparat i okrenula broj. Telefon nije bio daleko od mojeg stola, ali uz bune razgovore i boine pjesme koje su tretale iz zvunika nisam uspio uti to govori. Dugo je priala. Njezina nedirnuta kava se hladila. Kad je prola kraj mene, vidio sam joj lice, ali i dalje nisam bio stoposto siguran je li to imamoto. Bila je jako naminkana, a pola lica su joj prekrile sunane naoale. Obrve je naglasila olovkom i vrsto je stiskala jarko ocrtane tanke usne. Njezino me lice podsjedalo na imamoto dok je bila mlada, ali da mi je netko rekao da to nije ona, povjerovao bih. Napokon, posljednji put kad sam vidio imamoto bilo nam je dvanaest godina, a odonda je prolo vie od petnaest. Sa sigurnodu sam mogao tvrditi jedino da je ovo privlana mlada ena od dvadeset i neto godina u skupoj odjedi. I da epa na jednu nogu. Znoj mi se cijedio po tijelu. Majica mi se natopila znojem. Skinuo sam jaknu i naruio jo jednu kavu. to to zapravo radi? upitao sam samog sebe. Izgubio sam rukavice i poao sam u ibuju kupiti druge. Ali im sam spazio ovu enu, poeo sam je slijediti kao opsjednut. Svatko drugi bi joj bez oklijevanja priao i upitao, "Oprostite, jeste li vi gospoica imamoto?" Ali ja ne. Nita joj nisam rekao i samo sam je slijedio. I napokon sam stigao do toke iz koje vie nije bilo povratka. Kad je zavrila razgovor, ena se vratila za svoj stol. Kao i prije, sjedila je leima okrenuta prema meni, zagledana u prizor ispred kafida. Konobarica joj je prila i upitala eli li da joj donese drugu kavu umjesto ove koja se ohladila. Nisam uo, ali mislim da joj je to rekla. ena se okrenula i kimnula. I, kako se inilo, naruila jo jednu kavu. Kad je kava stigla, meutim, ponovno je nije ni taknula. I dalje sam navirivao u novine. Ona je svako malo pogledavala svoj srebrni satid da vidi koliko je sati, kao da nekog nestrpljivo eka. Ovo mi je moda zadnja prilika, rekao sam samom sebi. Ako se ta osoba koju eka pojavi, nikad nedu uspjeti razgovarati s njom. Ali i dalje sam sjedio kao prikovan za stolicu.

Sve je u redu, objanjavao sam sebi. I dalje je sve u redu, nema potrebe za urbom. Petnaest ili dvadeset minuta nita se nije dogaalo. Ona je i dalje zurila van, na ulicu. Odjednom je, bez upozorenja, tiho ustala, gurnula torbicu pod ruku i drugom rukom podigla vredicu. Oito je odustala od ekanja. Ili zapravo nikoga nije ni ekala. Promatrao sam kako plada raun i izlazi iz kafida, a zatim brzo ustao, i ja platio i izaao za njom. Vidio sam njezin crveni kaput kako se probija kroz gomilu. Slijedio sam je vijugajudi meu svjetinom. Podigla je ruku da pozove taksi. Napokon je jedan ugasio svjetlo na ploici i zaustavio se uz plonik. Moram je zazvati, pomislio sam. Ako ue u taksi, sve je gotovo. Ali ba kad sam zakoraio prema njoj, netko me zgrabio za . lakat. Od snanog sam stiska ostao bez daha. Nije me boljelo, ali estina stiska me guila. Okrenuo sam se i naao se licem u lice sa sredovjenim mukarcem koji je piljio ravno u mene. 64 Bio je nekoliko centimetara nii od mene, ali nabit i snane grae. etrdeset i neto, nagaao sam. Imao je na sebi tamnosivi kaput i al od kamira, oboje oito vrlo skupo. Kosu je uredno poeljao na razdjeljak i nosio je naoale s okvirom od kornjaevine. Valjda se bavio sportom jer je bio lijepo preplanuo. Skijanje, pomislio sam. Ili moda tenis. Sjetio sam se kako je Izumin otac, koji je oboavao tenis, imao slinu preplanulu put. Ovaj je mukarac djelovao kao direktor neke uspjene tvrtke ili moda jo vie kao vaan dravni slubenik. To su govorile njegove oi. Oi ovjeka koji je navikao nareivati. "Jeste za kavu?" tiho me upitao. Slijedio sam enu pogledom. Prignuvi se da ue u taksi, bacila je pogled kroz sunane naoale u naem smjeru. Bar mi je izgledalo kao da gleda prema nama. Vrata taksija su se zatvorila i nestala mi je iz vida, a ja sam ostao sam sa sredovjenim neznancem. "Nedu vam oduzeti mnogo vremena", rekao je staloenim tonom. Nije bio ni ljut ni uzbuen. Kao da dri nekome otvorena vrata, i dalje mi je vrsto stezao nadlakticu. "Ajmo popiti kavu i malko popriati."

Mogao sam jednostavno otidi. Ne elim kavu i nemam s vama o emu razgovarati. Prije svega, ne znam tko ste, a i uri mi se pa me ispriajte, mogao sam redi. Ali jezik mi se zavezao i samo sam zurio u njega. Napokon sam kimnuo i posluao ga te se s njim vratio u kafid. Moda me neto u tom snanom stisku prestrailo. Osjedao sam u njemu neku nepominu, nesvladivu snagu. Kao da pripada stroju prije no ovjeku, stisak je bio savren, neprestano istog in66 tenziteta. Da odbijem njegov prijedlog, to bi mi uinio? Nisam to mogao ni zamisliti. Ali osim to sam se bojao, bio sam donekle i znatieljan. Htio sam otkriti o emu on to eli sa mnom razgovarati. Moda me to dovede do nekih informacija o eni. Sad kad je nestala, taj je mukarac moda jedina karika koja povezuje mene i nju. Osim toga, nede me valjda prebiti usred kafida? Sjeli smo za stol jedan nasuprot drugome. Dok nije dola konobarica, nismo prozborili ni rije. Sjedili smo i utke zurili. Naruio je dvije kave. "Zato ste je tako dugo slijedili, ako smijem pitati?" uljudno me upitao. Nisam umio odgovoriti. Dugo me i prodorno gledao bezizraajnim pogledom. "Znam da ste je pratili sve tamo od Sibuje", rekao je. "Ako nekog tako dugo slijedite, jasno vam je da vas mora primijetiti." Nisam odgovorio. Shvatila je da je slijedim, ula u kafid i telefonirala ovom ovjeku. "Ako ne elite nita redi, u redu je. Znam to se dogaa ak i ako mi vi nita ne kaete." Moda se u sebi pjenio od bijesa, ali njegov uljudan, tihi glas to nije odavao. "Postoji nekoliko opcija", rekao je mukarac. "Ne alim se. Vjerujte mi, mogu sve to god mi padne na pamet." Onda je zautio i zagledao se u mene. Kao da mi eli poruiti da mu ne trebaju nikakva objanjenja jer ionako potpuno vlada situacijom. Kao i ranije, nita nisam govorio. 67 "Ali ne elim da stvari izmaknu kontroli. Ne elim raditi scene.

Shvadate? Samo ovaj put", rekao je. Podigao je desnu ruku sa stola, posegnuo u unutarnji dep i izvadio bijelu omotnicu. Cijelo to vrijeme lijeva mu je ruka nepomino leala na stolu. Nita posebno, obina bijela poslovna omotnica. "Uzmite ovo i nikome ni rijei. Znam da vas je netko nahukao na ovo i volio bih da to prijateljski sredimo. Nikome ni rijei o ovome to se dogodilo. Danas vam se nije dogodilo nita posebno i nikad me niste sreli. Jasno? Ako saznam da ste se ipak negdje izla-jali, moete biti sigurni da du vas pronadi i srediti stvar. Zato bih volio da zaboravite da ste je slijedili. Nitko od nas ne eli probleme. Jasno?" Mukarac je stavio omotnicu pred mene i ustao. Zgrabio je raun, platio na blagajni i izaao iz kafida. Ostao sam sjediti, zabezeknut. Napokon sam uzeo omotnicu sa stola i zavirio u nju. Unutra je bilo deset novanica od deset tisuda jena. Svjeih, novih novanica od deset tisuda jena. Usta su mi se osuila. Strpao sam omotnicu u dep i izaao iz kafida. Ogledao sam se oko sebe da se uvjerim kako mukarca vie nema u blizini, potom pozvao taksi i vratio se u ibuju gdje je i poeo ovaj nesretni dogaaj. Godinama kasnije jo sam uvao tu omotnicu s novcem. Vie je nikad nisam otvorio, samo sam je gurnuo u ladicu pisadeg stola. Nodima kad nisam mogao spavati, vidio sam njegovo lice. Kao nesretni predznak neega, to mi se lice jasno pomaljalo pred oima. Tko je dovraga bio? I je li ona ena bila imamoto? Razradio sam nekoliko teorija. Bila je to zagonetka bez rjeenja. Smiljao sam pretpostavke samo da bih ih pobijao. Najuvjerljivije objanjenje glasilo je da je mukarac enin ljubavnik koji je mislio da sam ja privatni detektiv kojeg je suprug unajmio da ga izvjetava o njezinim aktivnostima. A mukarac je mislio kako de novcem kupiti moju utnju. Moda su mislili da sam ih vidio kako zajedno izlaze iz hotela gdje su se potajno sastali. To je imalo nekog smisla. Ali ipak, osjedaj mi je govorio da nije tako. Odvie je pitanja ostajalo otvoreno. Rekao mi je da mi, ako hode, moe raditi to god mu padne na pamet, ali to je tono time mislio? Kako me uspio tako neoekivano zaskoiti? Ako je ena znala da je slijedim, zato nije pozvala taksi? Mogla mi je pobjedi u sekundi. I zato mi je taj

ovjek, ne znajudi tono tko sam, tutnuo u ruku omotnicu s golemom koliinom novca? Zagonetka traje i dalje. Znao sam pomisliti da je sve to obmana, puka izmiljotina koju sam zakuhao u glavi. Ili moda vrlo dugaak i realistian san koji sam nekako pobrkao s javom. Ali to se doista dogodilo. U ladici mojeg pisadeg stola lei bijela omotnica s deset novanica od deset tisuda jena, dokaz da nisam sanjao. To se zbilja dogodilo. Katkad stavim omotnicu na stol i gledam je. To se zbilja dogodilo. 69 68 7 Oenio sam se kad mi je bilo trideset godina. Upoznao sam svoju enu na jednim ljetnim praznicima dok sam putovao sam. Bila je pet godina mlaa od mene. Hodao sam stazom u prirodi kad je odjednom poela padati kia. Zavukao sam se pod prvi krov koji sam naao da se sklonim od oluje, a ona i njezina prijateljica ved su bile ondje. Svo troje, promoeni do gole koe, ekali smo da kia prestane i za to vrijeme razgovarali. Da tad nije pala kia, da sam uzeo kiobran (to je sasvim mogude jer sam o tome ozbiljno razmiljao prije no to sam izaao iz hotela), nikad je ne bih upoznao. A da je nisam upoznao, i dalje bih rintao kod izdavaa kolskih knjiga, i dalje bih uveer sjedio leima naslonjen na zid u svojem stanu, sam, pio i trabunjao sam sa sobom. To mi je dalo misliti koliko su nam zapravo mogudnosti ograniene. Jukiko i ja od samog smo poetka osjetili uzajamnu privlanost. Njezina je prijateljica bila mnogo zgodnija, ali ja sam vidio samo Jukiko. Iracionalno snana privlana sila vukla nas je jedno drugome; ved sam gotovo zaboravio tu vrst magnetizma. I ona je ivjela u Tokiju pa smo se, ubrzo nakon povratka, sastali i izali zajedno. to sam je vie viao, vie mi se sviala. Izgledala je, ako ikako, onda neugledno, u svakom sluaju, nije bila od ena koje mukarci oblijedu na svakom koraku. Ali u njezinom je licu postojalo neto namijenjeno samo meni. Kad god smo se nali, ja sam je dugo i pomno zagledao. I svialo mi se to vidim.

"Zato tako pilji u mene?" ispitivala me je. "Jer si zgodna", odgovarao sam. "Ti si prvi koji mi je to rekao." "Ja sam jedini koji to zna", govorio sam joj. "A vjeruj mi, ja znam." Ispoetka mi nije vjerovala. Ali ubrzo je povjerovala. Odlazili smo na mirna mjesta i razgovarali. Mogao sam joj redi sve, istresti duu, bez sustezanja. Osjedao sam kako me pritide teina svega to sam izgubio tijekom posljednjih deset godina, svih tih godina koje su mi kao pijesak procurile kroz prste i otile u nepovrat. Prije no to bude prekasno, moram neto od toga vratiti. Kad sam drao Jukiko u naruju, osjedao sam kako me prolaze srsi nostalginog, davno zaboravljenog uzbuenja. im bismo se oprostili, ponovno sam bio izgubljen. Samoda me boljela, utnja me izluivala. Tjedan dana prije mojeg tridesetog roendana, kad smo hodali oko tri mjeseca, zaprosio sam je. Njezin je otac bio direktor srednje velike graevinske tvrtke i ovjek vrlo osebujnog kova. Jedva da je imao i dana kole, ali dogurao je dalekomalo pre-agresivno za moj ukus. Svejedno me impresionirao njegov neponovljiv pogled na svijet. Nikad nisam upoznao nikoga nalik njemu. Vozio se Tokijem u Mercedesu s vo71 70 zaem ali nikad nije snobovski dizao nos. Kad sam ga doao zatraiti ruku njegove kderi, samo je rekao, "Vie niste djeca, ako se volite, to je vaa stvar." Nisam ba bio neka naroita partija, bijedan inovnik u bijednom poduzedu, ali to ga nije ni najmanje smetalo. Jukiko je imala starijeg brata i mlau sestru. Brat joj je radio kao zamjenik direktora graevinske tvrtke i s vremenom je trebao preuzeti posao. Simpatian deko, ali neprestano u oevoj sjeni. Od svo troje djece, najmlaa kdi koja je studirala u drugom gradu bila je najotvorenija i navikla da sve bude po njezinom. Kad malo razmislim, vjerojatno bi se bolje snala na mjestu direktora nego njezin brat. Oko est mjeseci nakon to smo se vjenali, Jukikin me otac pozvao na razgovor. Nauo je od moje ene da nisam ba presretan u izdavakoj kudi i htio je da mu kaem ' planiram li dati otkaz. "Nita lake nego dati otkaz", rekao sam. "Problem je to du poslije."

"to misli o tome da te zaposlim kod sebe?" upitao me. "Tjerat du te ko vrag grenu duu, ali zaradit de vie nego pristojno." "No, znam da nisam stvoren za posao redaktora kolskih udbenika, ali mislim da ni graevinska tvrtka nije pravo mjesto za mene", iskreno sam rekao. "Cijenim ponudu, ali ako me posao ne zanima, cijela de stvar ispasti veda gnjavaa nego to je toga vrijedno." "Po svoj prilici ima pravo. Ne smije se ljude siliti da rade ono to ne ele", odgovorio je on. Zvuao mi je kao da je predvidio to du mu redi. Popili smo nekoliko aica. Njegov sin nije pio alkohol pa smo nas dvojica znali tu i tamo zajedno skoknuti na pide. "Usput, moja tvrtka ima zgradu u Aojami. Jo se gradi, trebali bi je zavriti sljededeg mjeseca. Lokacija je izvrsna, mjesto ko bog. Za sad je malo izvan ruke, ali taj de se kvart razvijati. Zgrada je vlasnitvo tvrtke pa du ti morati naplatiti redovnu kauciju i najamninu, ali ako bi se htio okuati u kakvom poslu, mogu ti posuditi koliko ti treba." Neko sam vrijeme razmiljao. Mogudnosti su djelovale primamljivo i uzbudljivo. Tako je dolo do toga da otvorim jazz klub za izbirljiviju publiku u podrumu nove novcate zgrade u Aojami. Kao student sam radio u kafidima pa sam znao to se trai za uspjeno poslovanje ugostiteljskog objektakoju vrstu pida i hrane treba posluivati, kakva mora biti glazba i atmosfera, na kakvu klijentelu treba ciljati i tako dalje. Tvrtka mojeg punca pobrinula se za unutarnje ureenje. Doveo je prvorazrednu dizajnersku agenciju i dao im odrijeene ruke. Naplatili su iznenaujude razumnu cijenu, a kad su zavrili s ureenjem, klub je izgledao svjetski. Klub je postigao vedi uspjeh no to sam se uopde usudio sanjati i dvije godine kasnije otvorio sam jo jedan, takoer u Aojami. Taj je bio vedi i u njemu je uivo nastupao jazz trio. Trebalo je mnogo vremena i truda, a da i ne spominjemo gomile novca, ali na kraju sam imao vrlo popularan klub, jedini u toj kategoriji. Razmjerno sam dobro iskoristio priliku koja mi se pruila i napokon sam osjetio da se smijem na trenutak opustiti. Ne sasvim sluajno, tada nam se rodilo i prvo dijete, djevojica. Isprva sam po-

73 magao iza anka, mijeao sam koktele, ali kad sam otvorio drugi klub, imao sam pune ruke posla s papirologijom i upravljanjem. Morao sam se pobrinuti da sve tee glatkomorao sam pogaati cijene, unajmljivati osoblje, voditi knjige. ak sam nadzirao jelovnik i unio u njega neke svoje zamisli. Zaudo, posao mi je sasvim dobro iao od ruke. Oboavao sam proces poinjanja ni od ega, od nule, kad neto stvara i tjera do kraja dok nije potpuno savreno. Bio je to moj klub, moj vlastiti mali svijet. Moe li se pronadi takva sreda u korekturi kolskih udbenika? Ni sluajno. Po danu sam obavljao razliite poslovne zadatke, a uveer sam obilazio svoja dva kluba i provjeravao imaju li kokteli besprijekoran okus, promatrao reakcije gostiju, nadzirao rade li moji zaposlenici kako spada. I sluao sam glazbu. Svaki mjesec vradao sam puncu dio duga, a ipak sam pritom ostvarivao sasvim lijep profit. Jukiko i ja kupili smo stan s etiri spavade sobe u Aojami i BMW 320.1 dobili jo jedno dijete. Nisam ni shvatio to mi se dogodilo, a ved sam bio otac dvije male djevojice. Kad sam navrio trideset est godina, kupio sam vikendicu u Hakoneu i crveni Jeep Cherokee za Jukiko, da ide s njim u kupnju i razvozi djecu kamo treba. S dobiti od mojih klubova mogao sam otvoriti i tredi, ali nisam se namjeravao vie iriti. Voditi rauna o svim detaljima u dva kluba bilo mi je sasvim dovoljno; s nogu bih spao da se moram baviti jo i tredim. Ionako sam ved previe vremena rtvovao za posao. Razgovarao sam o tome sa eninim ocem i on mi je predloio da viak novca, ako ga bude, uloim u dionice i nekretnine. Za to ne treba ni vremena ni truda, rekao mi je. Ali ja nisam znao apsolutno nita ni o burzi ni o graevinskim terenima. Zato mi je rekao, "Pojedinosti prepusti meni. Ako me bude sluao, sve de biti u redu. Za te stvari treba imati dar." Uloio sam tono kako mi je rekao. I zbilja, za kratko sam vrijeme sasvim solidno zaradio. "Sad shvada, nije li tako?" upitao me. "Postoji poseban dar za ulaganje. Moe raditi sto godina u nekoj firmi i nikad ovoliko ne zaraditi. Da uspije, mora imati srede i pameti. To su ti temelji. Ali nije to dovoljno. Treba ti kapital. Nema dovoljno kapitala i ruke su

ti vezane. Ali prije svega, mora imati dar. Bez toga, sve ostalo nede te odvesti nikamo." "Vjerojatno ste u pravu", rekao sam. Znao sam na to cilja. Taj "dar" 0 kojem je govorio bio je sustav koji je sam razradio. Uporan i sloen sustav za zaraivanje golemih iznosa novca preko izgradnje razgranate mree kontakata, prikupljanja vitalnih informacija i ulaganja u skladu s tim. Izmiudi mrei zakona i poreza u nizu preobrazbi, tako steena dobit gotovo je prekomjerno rasla. Da nije bilo mojeg punca, i dalje bih ispravljao kolske udbenike. I dalje bih ivio u bijednom stanidu u Niio-gikubo, i dalje vozio rabljenu Tovotu Coronu s klimom na rubu kvara. A sad sam odjednom vlasnik dva kluba u otmjenom dijelu grada, zapoljavam preko trideset ljudi i zaraujem vie novca nego to sam ikad u ivotu zaraivaopa ak i sanjao da zaraujem. Posao mi je tako dobro iao da je ak i moj knjigovoa bio impresioniran, a klubovi su bili na dobru glasu. Ne kaem da sam to mogao postidi samo ja. Oduzmite punev kapital i njegov "dar" i ja se nikad ne bih ni pomaknuo s mjesta. 74 75 Ipak, cijeli taj aranman budio je u meni neku nelagodu. inilo mi se kao da sam se obogatio nepotenim, kradim putem i posluio se neasnim sredstvima da stignem tu gdje jesam. Napokon, pripadao sam generaciji kasnih ezdesetih, ranih sedamdesetih iz koje je izaao radikalni studentski pokret. Mi smo prvi zvonko viknuli "Ne!" logici kasnog kapitalizma koja je proderala ono malo ideala to su jo preivjeli poslije rata. Kao da je groznica izbila ba kad se zemlja nala na kljunoj prekretnici. A gle ti sad mene, kako me progutala ta ista kapitalistika logika pa uivam u Schubertovom "Winter-reise" dok udobno sjedim u svojem BMW-u i ekam da se promijene svjetla na raskrdu u minkerskoj Aojami. ivim neiji tui ivot, ne svoj vlastiti. Koliko je od te osobe koju zovem ja doista moje? A koliko nije moje? Te ruke koje steu volankoliki njihov postotak mogu zbilja nazvati svojim? Prizor iza prozora koliko je zbiljski? to sam vie mislio o tome, kao da sam manje razumio.

Ne da sam bio nesretan. Nisam se ni na to alio. Jukiko je bila njena i obzirna supruga i volio sam je. Kad se nakon poroda malo udebljala, poela je drati dijetu i ozbiljno vjebati. Ali meni viak kilograma nije smetaoi dalje mi je bila lijepa. Volio sam biti s njom i volio sam spavati s njom. Neto me u njoj smirivalo. to god da bude, neka me vrag odnese ako se ikad vratim ivotu kakvim sam ivio kad mi je bilo dvadeset godinavremenu samode i izolacije. Mjesto mi je ovdje. Ovdje sam voljen i zatiden. I ovdje mogu uzvradati ljubavlju i zatitom za drugeza svoju enu i svoju djecu. Taj mi je poloaj bio neoekivano otkride, posve nov doivljaj. Svako jutro, dok sam vozio stariju kder u privatni vrtid, nas dvoje smo naglas pjevali uz djeje pjesme koje sam putao na kazetofonu. A onda, prije no to bih otiao u mali ured koji sam unajmio u blizini, neko sam se vrijeme igrao s mlaom kderi. Ljeti smo vikende provodili u vikendici u Hakoneu, gledali vatromet, vozili se barkom po jezeru i etali se breuljcima. Dok mi je ena bila u drugom stanju, imao sam nekoliko izvanbranih izleta, ali nita ozbiljno. Nikad nisam spavao s istom enom vie od jednom ili dva puta. U redu, moda najvie tri. Nikad mi na pamet nije palo da se upustim u ozbiljnu vezu. Samo sam htio spavati s nekim, kao to su htjele i moje partnerice. Da izbjegnem komplikacije, paljivo sam birao ene s kojima du u krevet. Moda sam neto iskuavao spavajudi s njima. Pokuavao otkriti to du u njima nadi i to de one nadi u meni. _ Ubrzo nakon roenja naeg prvog djeteta, roditelji su mi proslijedili potu koja je za mene stigla na njihovu adresu. Bila je to osmrtnica, sa enskim imenom. Umrla je u dobi od trideset est godina. Ali ime nisam mogao nikako smjestiti. Na potanskom je igu pisalo Nagoja. Nisam tamo poznavao nikoga. Nakon nekog vremena, meutim, sinulo mi je tko je pokojnica: Izumina sestrina koja je ivjela u Kiotu. Potpuno sam joj zaboravio ime. Njezini su roditelji ivjeli u Nagoji. Nije trebalo mnogo mozgati da shvatim kako mi je osobno Izumi poslala osmrtnicu. Nitko drugi mi je ne bi poslao. Isprva mi je, meutim, bilo zagonetno zato. Ali kad sam nekoliko puta proitao

osmrtnicu, osjetio sam 76 kako se iza nje krije hladnoda bez opratanja. Izumi nikad nije zaboravila to sam joj uinio i nikad mi nije oprostila. Mora da je ivjela oajnikim ivotomzadovoljna ena nikad ne bi poslala tu osmrtnicu. Ili bi je bar popratila s dvije-tri rijei objanjenja. Odjednom su mi navrla sjedanja na Izuminu sestrinu i sve u vezi s njom. Sjetio sam se njezine sobe, njezina tijela, naeg strastvenog seksa. Ali sjedanja vie nisu bila onako iva kao nekod, kao da je vjetar otpuhao dim. Nisam mogao zamisliti od ega je umrla. Trideset est godina doista je bilo neprirodno rano. Prezime joj je ostalo isto, to znai da se nije udala ili se udala i razvela. Vie o Izumi i tome gdje je sad saznao sam od jednog starog kolskog prijatelja. Proitao je "Vodi po barovima Tokija" u asopisu Brutus, vidio moju sliku i saznao da vodim dva kluba u Aojami. Jednu veer priao mi je u kutu gdje sam sjedio i rekao Hej, kako ide. Nita nije ukazivalo da je ovamo doao posebno zato da me vidi. Sluajno se tu obreo na pidu s prijateljima i priao mi da me pozdravi. "Mnogo puta sam bio u ovom klubu", rekao mi je. "Blizu mi je ured. Ali nisam pojma imao da si ti vlasnik. Svijet je mali." U srednjoj koli ja sam bio autsajder, ali on je imao dobre ocjene, bavio se sportom i opdenito pripadao onoj vrsti ljudi koje biraju za razrednog predsjednika. Bio je ugodan, nikad nametljiv. Sve u svemu, zgodan ovjek. Igrao je nogomet pa je i ranije bio krupan, ali sad se udebljao: dvostruka brada, trodijelno odijelo koje se zatee po avovima. Zato to neprestano izvodim klijente na rukove 78 i veere, objasnio mi je. Velike tvrtke, to ti je ivi pakao, rekao mi je. Mora raditi prekovremeno, baviti se klijentima, delegirati poslove; ako podbaci, utnu te nogom u guzicu, ako ispuni kvotu, samo ti je jo podignu. Nije to posao za pristojan svijet. Ured mu je, kako se pokazalo, bio u Aojami, odmah niz ulicu. Razgovarali smo o stvarima o kojima se oekuje da de razgovarati stari kolski prijatelji koji se nisu vidjeli osamnaest godinao poslu, braku, koliko imamo djece, koga smo od zajednikih znanaca

nedavno sreli. Tad je spomenuo Izumi. "Zna, ona cura s kojom si hodao. Vjeno ste visjeli zajedno. Nekako Ohara." "Izumi Ohara", rekao sam. "Tono, tako je", rekao je on. "Izumi Ohara. E, na nju sam nedavno naletio." "U Tokiju?" zaudio sam se. "Ne, ne u Tokiju. U Tojohaiju." "U Tojohaiju?" jo sam se vie iznenadio. "Misli, u Tojohaiju u prefekturi Aii?" "Tako je." "Ne razumijem. Zato si sreo Izumi u Tojohaiju? Pa to je ona zaboga miloga tamo radila?" Mislim da je naslutio neto tvrdo i nepopustljivo u mojem glasu. "Ne znam zato", ponudio mi je kao odgovor. "Jednostavno sam je tamo vidio. Ali nema se tu bogzna to redi. ak nisam ni sto posto siguran da je to bila ona." Naruio je jo jedan Wild Turkev s ledom. Ja sam pio koktel s votkom. 79 "Nema veze to se nema bogzna to redi. elim sve duti. "Pa..." oklijevao je. "Zapravo mi se katkad ini da se to uopde nije dogodilo. Dosta udan osjedaj, kao da sam sanjao, ali je to ipak java, zna? Teko mi je objasniti." "Ali zbilja si je vidio, je li tako?" upitao sam. "Da", rekao je. "Onda mi ispriaj." Rezignirano je kimnuo i otpio gutljaj viskija. "Iao sam u Tojohai jer mi tamo ivi mlaa sestra. Bio sam poslovno u Nagoji i bio je petak pa sam odluio prespavati u njezinom stanu. I tamo sam sreo Izumi. U liftu u zgradi u kojoj stanuje moja sestra. Pomislio sam, Hop, ova ena je pljunuta Ohara. Ali onda sam pomislio: Ma kakvi, nemogude. Nema anse da je sretnem u liftu u zgradi moje sestre u Tojohaiju od svih mjesta. Lice joj je izgledalo nekako drukije nego prije. Ne razumijem ni sam kako sam tako brzo shvatio da je to ona. Valjda instinktivno." "Ali to je bila Izumi, ne?"

Kimnuo je. "Sluajno stanuje na istom katu kao i moja sestra. Zajedno smo izali iz lifta i krenuli hodnikom u istom smjeru. Ona je ula u stan dvoja vrata prije stana moje sestre. Od radoznalosti sam virnuo na ploicu s imenom na vratima. Pisalo je Ohara." "Je li te primijetila?" Zavrtio je glavom. "Ili smo u isti razred, ali zapravo nismo nikad razgovarali. A osim toga, ja sam odonda nabacio bar dvadeset kilograma. Nikad me ne bi prepoznala." 80 "Ali je li to zbilja bila Izumi? Pitam se. Ohara je prilino esto prezime. I mora da ima jo ena koje izgledaju kao ona." "I ja sam to isto pomislio pa sam se raspitao kod sestre. O tome kakva je osoba ta Ohara. Sestra mi je pokazala popis stanara. Zna, popis koji sastave kad se moraju dijeliti trokovi bojanja ili tako neeg. Bila su tu imena svih stanara. I njezinoIzumi Ohara. A Izumi je pisalo u kata-kani, a ne kineskim znakovima. Pa nema ih valjda toliko s istom kombinacijom?" "to znai da se jo nije udala." "Moja sestra nije o tome imala nikakvih informacija", rekao je. "Saznao sam da je Izumi Ohara najzagonetnija ena u zgradi. Nitko nikad nije s njom razgovarao. Ako je pozdravi u hodniku, pravi se da te nije ula. Ne otvara vrata ako joj pozvoni. Vjerojatno je nede izabrati za najpopularniju stanarku." "To sigurno nije ona." Nasmijao sam se i zavrtio glavom. "Izumi nije takva. Uvijek je bila srdana, uvijek se smijeila." "U redu. Moda ima pravo. Moda je to bio netko drugi", rekao je. "Netko tko se potpuno isto zove. Bolje da promijenimo temu." "Ali ta Izumi Ohara ivi sama?" "Mislim da ivi sama. Nitko nikad nije vidio da mukarac ulazi u njezin stan. Nitko pojma nema od ega ona ivi. Potpuna misterija." "No, a to ti misli?" "O emu?" "O njoj. O toj Izumi Ohara koja moda je, a moda 81 nije netko tko se potpuno isto zove. Vidio si joj lice u liftu. Je li izgledala kao da je sve u redu?"

Razmislio je o tome. "Kao da je sve u redu, mislim", odgovorio je. "Kako to misli, u redu?" Zatresao je asu s viskijem tako da je led zazveckao. "Normalno, malo je ostarjela. Pa sad joj je ved trideset est godina. Kao i meni i tebi. Metabolizam ti se uspori. Udeblja se nekoliko kila. Ne moe vjeno biti srednjokolac." "Slaem se", rekao sam. "Zato ne promijenimo temu? To ionako sigurno nije bila ona." Uzdahnuo sam. Poloio sam obje ruke na ank i pogledao ga ravno u lice. "Gle, elim znati. Moram znati. Malo prije mature, Izumi i ja smo prekinuli. Bilo je gadno. Zajebao sam i runo je povrijedio. Odonda nisam imao naina da saznam kako joj je. Nemam blage veze gdje je i to radi. Pa mi zato samo reci nefriziranu istinu. To je bila Izumi, je li tako?" Kimnuo je. "Ako tako na to gledamo, da, to je definitivno bila ona. ao mi je to ti to moram redi." "I onda, poteno mi reci, kako je?" Neko je vrijeme utio. "Prije svega, elim da neto zna, u redu? Iao sam s njom u razred i mislio sam da je jako privlana cura. Bila je zgodna. Imala je milu narav, ugodnu. Nije bila ljepotica da ti pamet stane, ali imala je neto privlano. Imam pravo, ne?" Kimnuo sam. "Zbilja hode da ti kaem istinu?" "Samo naprijed", rekao sam. "Nede ti se svidjeti." "Ba me briga. Samo mi reci istinu." Otpio je jo gutljaj viskija. "Bio sam na tebe ljubomoran jer si uvijek bio s njom. I ja sam htio imati takvu djevojku. Sad mogu sve istresti iz sebe. Nikad je nisam zaboravio. Njezino mi se lice usjeklo u pamdenje. Zato sam je i odmah prepoznao kad sam iz ista mira naletio na nju u liftu, ak osamnaest godina kasnije. Ono to hodu redi je da nemam nikakvog razloga da runo govorim o njoj. I meni je to bio ok, zna. Nisam htio priznati da je to istina. Kaimo to ovako: vie nije privlana." Zagrizao sam usnicu. "Kako to misli?" "Djeca koja stanuju u toj zgradi uglavnom je se boje."

"Boje se?" ponovio sam. Pogledao sam ga s nerazumijevanjem. Mora da se nespretno izrazio. "Kako misli, boje se?" "uj, a da sad stanemo? Zbilja sad nemam volje u to ulaziti." "ekaj malo, pa to ona radi? Da li govori neto djeci?" "Ona nikome nita ne govori. Kao to sam ved rekao." "Znai, boje se njezinog lica?" "Tako je", rekao je on. "Ima neki oiljak ili tako neto?" "Nema oiljaka." "Pa ega se onda boje?" Ispio je viski do kraja i odloio au na ank. I dugo me i pomno promatrao. Djelovao je nervozno i prilino zbunjeno. Ali jo se neto naziralo u njegovu izrazu. Vidio sam obris njegova lica kakvo je bilo u koli. Podigao je po83 82 gled i neko vrijeme zurio u daljinu, kao da promatra potok kako tee. Napokon je progovorio. "Ne znam to dobro objasniti; osim toga, ne elim objanjavati. Zato me vie ne ispituj, dobro? Morao bi je vidjeti svojim oima da shvati. Tko je nije vidio, ionako to ne razumije." Kimnuo sam i zautio, pijuckajudi svoju votku. Ton mu je bio smiren, ali znao sam da de glatko odbiti sva daljnja pitanja. Poeo je priati o dvije godine koje je proveo radedi u Brazilu. Da ne vjeruje, rekao je, ali sreo sam nekog iz srednje kole u Sao Faulu, od svih mjesta na svijetu. Radio je u Tovoti kao inenjer. Njegove rijei prolazile su mimo mene, kao vjetar. Na odlasku me lupio po ramenu. "No, ljudi se s godinama mijenjaju na razne naine, je li tako? Nemam pojma to se dogodilo izmeu tebe i nje. Ali to god da je bilo, nisi ti kriv. Na ovaj ili onaj nain, svatko doivi neto slino. ak se i meni to dogodilo. Bez zezanja. Doivio sam tono to. Ali tu se nita ne moe. ivot druge osobe pripada toj drugoj osobi. Ne moe ti preuzeti odgovornost. Kao da ivimo u pustinji. Mora se jednostavno na to naviknuti. Jesi gledao onaj Disnevjev film u osnovnoj koliiva pustinja?" "Da", odgovorio sam.

"Na je svijet potpuno isti. Kia pada i cvijede cvate. Bez kie se sasui. Kukce jedu guteri, gutere jedu ptice. Ali na kraju svi do posljednjega ugibaju. Uginu i sasue se. Naa generacija umire, a sljededa zauzima nae mjesto. Tako to ide. Ima mnogo raznih naina da se ivi. I 84 mnogo raznih naina da se umre. Ali na kraju je potpuno svejedno. Ostaje samo pustinja." Otiao je kudi, a ja sam sjedio sam u baru i pio. Kad se klub zatvorio, kad su svi gosti otili, kad je ak i osoblje sve pospremilo i otilo kudama, ja sam i dalje sjedio sam. Nisam htio idi kudi. Telefonirao sam eni i rekao joj kako moram obaviti neto na poslu pa du zakasniti. Pogasio sam svjetla i sjedio u mraku i pio viski. Nije mi se dalo otidi po led pa sam ga pio istog. Svi samo nestaju. Neke stvari jednostavno ieznu, kao da ih je netko izrezao. Neke polako blijede i gube se u izmaglici. J ostaje samo pustinja. Kad sam izaao iz kluba, malo prije zore, sitna je kia rominjala glavnom ulicom Aojame. Bio sam umoran kao pas. Kia je neujno natapala krovove visokih zgrada koje su se ustoboile oko mene poput nadgrobnih spomenika. Ostavio sam auto na parkiralitu i krenuo kudi pjeke. Putem sam sjeo na ogradu i promatrao veliku vranu kako krijeti s vrha semafora. Ulice su se u etiri ujutro sterale otrcane i prljave. Odsvuda se navirivala sjena trulei i raspadanja, a i ja sam bio dio toga. Kao sjena to se zapekla na zidu. 8 Kad je lanak s mojim imenom i slikom objavljen u asopisu Brutus, stari su znanci desetak dana navradali u klub da me vide. Prijatelji iz osnovne i srednje kole. Do tada sam se uvijek pitao tko uopde ita sve te asopise to stoje naslagani na hrpama ispred knjiara. Ali kad sam se sam pojavio u jednom, otkrio sam da asopisi imaju mnogo vedi broj ovisnika no to sam slutio. Kod frizera, u bankama i kafidima, na vlakovima i svim mogudim mjestima, ljudi dre pred sobom otvorene asopise, kao da su opinjeni. Moda se boje da nede imati ime ispuniti vrijeme pa uhvate prvo to im se nae pri ruci. Da me ubije ne mogu to shvatiti.

U svakom sluaju, ne mogu redi da me posebno uzbuivalo vidjeti sva ta lica iz prolosti. Nije mi teko padalo razgovarati s njima. Pritom me obuzimalo ugodno nostalgino raspoloenje. A oni kao da su zbilja bili sretni to me vide. Ali iskreno reeno, ivo mi se fudkalo za stvari o kojima su priali. ,Kako se na stari grad promijenio, to sad rade kolege iz kolskih dana. Kao da me to zanimalo. Predaleko sam se udaljio od tog mjesta i tog vremena. Osim toga, sve o emu su govorili budilo mi je uspomene na Izumi. Na svaki spomen mog rodnog grada zamiljao sam je samu u onom turobnom stanu. Vie nije privlana, rekao je moj prijatelj. Djeca je se boje. Nisam mogao odagnati te reenice iz glave. Kao ni injenicu da mi Izumi nije nikad oprostila. Namjeravao sam samo priskrbiti svojem klubu malo besplatne reklame, ali nedugo nakon to je lanak objavljen ozbiljno sam poalio to sam dopustio da piu o meni i klubu. A nikako nisam elio da to proita Izumi. Kako de se osjedati kad me vidi kako blaeno ivim u sredi, oito bez bolnih oiljaka zajednike prolosti? Mjesec dana kasnije, meutim, povorka se starih prijatelja izredala do kraja. Mislim da se to mora istaknuti kao dobra strana asopisa: dobije trenutak slave, a onda pufl i zaboravljen si. Odahnuo sam s olakanjem. Bar me Izumi nije posjetila. Ipak nije bila pretplatnica Brutusa. Ali nekoliko tjedana kasnije, kad se praina oko lanka ved slegla, pojavila se i posljednja prijateljica. Simamoto. Bilo je veer prvog ponedjeljka u studenom. I tamo je za ankom Crvendadeva gnijezda (tako se zvao moj klub, prema naslovu stare stvari, "Robin's Nest", koju sam volio) sjedila ona i mirno pila daiquiri. Bio sam za istim ankom, tri stolice dalje, totalno nesvjestan injenice da je to ona. Primijetio sam da je u bar ula iznimno lijepa ena, ali to je sve. Nova muterija, zabiljeio sam u sebi. Da sam je ved vidio, sigurno bih je zapamtio; tako je upadljiva bila. Koga god da eka, pomislio sam, ubrzo de se po86 87 javiti. Ne da ene nisu nikad pile same u mom klubu. Neke ene

bez drutva valjda su oekivale da de im se mukarci upucavati; druge kao da su se tome samo nadale. Uvijek sam mogao odrediti tono to koja misli. Ali ovako lijepa ena sigurno ne izlazi i ne pije sama. ena kao ova ne pada na muko udvaranje. Njoj bi to samo ilo na ivce. Zato i nisam obradao odvie pozornosti na nju. Naravno, dobro sam je odmjerio u trenutku kad je ula i svako toliko pogledavao prema njoj. Bila je sasvim diskretno naminkana i skupo odjevenaplava svilena haljina i demper od svijetlog be kamira, prozraan poput kore luka. A na ank je odloila torbicu koja je savreno pristajala uz haljinu. Nisam joj mogao odrediti godine. Mogao sam tek redi da je u najboljim godinama. Od njezine je ljepote zastajao dah, ali nisam mislio ni da je filmska zvijezda ni manekenka. I takve su enske zalazile u moj bar, ali uvijek se vidjelo kako su svjesne da su neprestano izloene pogledu javnosti i zrak se oko njih lijepio od nepodoljiva narcizma njihova postojanja. Ali ova je ena bila drukija. Potpuno oputena, sasvim leerna u ovom okruenju. Podboila je bradu rukama oslonjenim na ank, zanesena u svirku klavirskog trija, i cijelo vrijeme pijuckala koktel kao da se s uitkom zadrava na osobito uspjeloj frazi. Svakih nekoliko minuta pogledavala je prema meni. Tjelesno sam osjedao njezin pogled. Iako sam bio siguran da zapravo ne gleda mene. Bio sam odjeven kao i obinoodijelo Luciano Soprani, Armanijeva koulja i kravata, cipele Rossetti. Vjerovali ili ne, nisam uopde tip koji dri do odjede. Moje temeljno pravilo glasi na odjedu troiti samo koliko je nuno. Kad nisam radio, dobri su mi bili traperice i demper. Ali razvio sam vlastitu malu poslovnu filozofiju: nosio sam odjedu kakvu sam elio da nose i moji gosti. Primijetio sam da to dri moje osoblje u stanju budnosti i da stvara onaj podignuti ugoaj koji sam elio postidi. Tako sam u klub svaki put neizostavno dolazio u finom odijelu i s kravatom. Sjedio sam, dakle, i provjeravao jesu li kokteli ispravno smijeani, drao goste na oku i sluao klavirski trio. Na poetku veeri klub je bio prilino pun, ali poslije devet poela je padati kia i gosti su se osuli. Oko deset samo je aica stolova bila zauzeta. Ali ena za

ankom i dalje je sjedila ondje, sama sa svojim daiquirijem. Poeo sam se malo pitati o njoj. Moda ipak nikoga ne eka. Niti jednom nije bacila pogled ni na sat ni na ulaz. Naposljetku je uzela torbicu i spuznula sa stolice. Bliilo se jedanaest. Za one koji su kudi ili podzemnom dolo je vrijeme za polazak. Polako, sasvim leerno, meutim, ona mi je prila i sjela na stolicu kraj mene. Osjetio sam daak njezina parfema. Smjestila se na stolicu, izvadila paket Salema iz torbice i stavila cigaretu u usta. Sve sam to uhvatio krajikom oka. "Kakav krasan klub", rekla mi je. Podigao sam pogled s knjige koju sam itao i pogledao je ne shvadajudi. A tad me neto pogodilokao akom. Kao da mi se zrak odjednom teko nalegao na prsa. "Hvala", rekao sam. Sigurno je znala da sam ja vlasnik. "Drago mi je to vam se svia." "Svia mi se, jako." Pogledala me duboko u oi i nasmijeila se. udesnim smijekom. Usne su joj se irom rastegnule, a u kutevima oiju namrekale su se sitne, privlane boride. Njezin mi je smijeak budio duboko zapretane uspomeneali na to? "Svia mi se i glazba." Rukom je pokazala klavirski trio. "Imate vatre?" Nisam imao ni ibice ni upalja. Pozvao sam barmena da donese kutijicu klupskih ibica. I pripalio sam joj cigaretu. "Hvala", rekla je. Pogledao sam joj ravno u lice. I napokon sam shvatio. "Simamoto", prostenjao sam. "Dosta ti je dugo trebalo", rekla je nakon kratke stanke, a u oima joj je titrao udan izraz. "Mislila sam da me valjda nikad nede prepoznati." Sjedio sam bez rijei i zurio u nju kao da sam se naao pred nekim nevjerojatno naprednim i preciznim tehnolokim izumom o kojem sam dotad samo sluao. Preda-mnom je zbilja bila Simamoto. Ali jo nisam mogao prihvatiti da je to zbilja. Dugo sam i predugo o njoj samo mislio. I bio sam siguran da je vie nikad nedu vidjeti. "Svia mi se tvoje odijelo", rekla je. "Pristaje ti kao saliveno.

utke sam kimnuo. Rijei mi jednostavno nisu dolazile. "Zna to, Hajime? Mnogo si zgodniji nego prije. I mnogo bolje graen." "Puno plivam", napokon sam protisnuo. "Poeo sam u prvom srednje i od onda plivam redovito." "Plivanje je jako zabavno, ini mi se. Uvijek sam to mislila." 90 "Zabavno je. Ali uz dosta vjebe, svatko moe dobro nauiti plivati, zna", rekao sam. im su mi rijei prele preko usnica, sjetio sam se njezine noge. to to lupeta, k vragu? upitao sam samog sebe. Sav sam se usprtljao pokuavajudi smisliti to da kaem. Ali rijei su mi izmicale. Proeprkao sam po depovima da naem kutiju cigareta. I onda sam se sjetio. Prestao sam puiti prije pet godina. Simamoto me bez rijei promatrala. Podigla je ruku i naruila jo jedan daiquiri, uz ozareni smijeak. Istinski prekrasan smijeak. Smijeak zbog kojeg bih najradije smotao cijelu sliku i spremio je na sigurno. "Vidim da i dalje voli plavu boju", rekao sam. "Da. Uvijek sam je voljela. Ima dobro pamdenje." "Sjedam se gotovo svega o tebi: na koji nain otri olovku, koliko liica edera stavlja u aj." "I koliko ih stavljam?" "Dvije." Suzila je oi i pogledala me. "Reci mi neto, Hajime", poela je. "Onaj put prije nekih osam godinazato si me slijedio?" Uzdahnuo sam. "Nisam bio siguran jesi li to ti ili nisi. Nain hoda je bio isti tvoj. Ali opet mi je neto u tom hodu bilo drukije. Zato sam te i slijedio jer nisam bio siguran. Slijediti nije prava rije, jednostavno sam traio pravi trenutak da s tobom razgovaram." "Zato onda nisi sa mnom razgovarao? Zato mi nisi jednostavno priao i vidio jesam li to ja? To bi mnogo krade trajalo." "Ne znam", odgovorio sam. "Neto me zadravalo. Jednostavno nisam mogao prozboriti ni rije." 91 Kratko je zagrizla usnicu. "Tada te nisam prepoznala. Samo sam

mislila kako me netko slijedi i uplaila sam se. Zbilja. Prestravila sam se. Ali kad sam napokon sjela u taksi i malo se pribrala, sinulo mi je. Pa je li mogude da je to zbilja bio Hajime?" "imamoto-san, neto su mi onda dali. Ne znam kakav je tvoj odnos s tom osobom, ali dao mi je..." Prinijela je kaiprst ustima. I lagano zatresla glavom. Nedemo sad o tome, dobro? kao da mi je govorila. Molim te, nemoj to vie nikad spomenuti. "Oenjen si?" upitala me, da promijeni temu. "I imam dvoje djece", odgovorio sam. "Dvije curice. Jo su male." "Kako krasno. Mislim da ti kderi pristaju. Ne znam zato, ali ti pristaju." "Ma nemoj." "Danekako ti pristaju." Nasmijeila se. "Bar nisi ostao na jednom djetetu." "Nisam to planirao. Jednostavno je tako ispalo." "Kakav je to osjedaj, ba me zanima, imati dvije kderi?" "Iskreno reeno, malo udan. Vie od polovice djece u vrtidu u koji ide moja starija kdi nemaju ni brata ni sestru. Svijet se promijenio otkako smo mi bili mali. U gradu su jedinci postali vie pravilo, a ne iznimka." "Ti i ja roeni smo prije svog vremena." "Moda jesmo", rekao sam. "Moda nas svijet tek sad sustie. Neki put, kad kudi vidim njih dvije kako se zajedno igraju, zinem od divljenja. To je sasvim drugi nain odrastanja. Kad sam ja bio mali, uvijek sam se igrao sam. Mislio sam da se tako svi igrajusami." Klavirski trio zavrio je svoju izvedbu "Corcovada" i gosti su zapljeskali. Kao i uvijek, kako je veer odmicala, trio je svirao sve toplije, sve intimnije. Izmeu stvari pijanist je pio crno vino, a basist bi pripalio cigaretu. imamoto je pijuckala svoj koktel. "Zna, Hajime, isprva nisam uopde bila sigurna trebam li dodi ovamo. Grizla sam se oko toga gotovo mjesec dana. Saznala sam za tvoj klub iz nekog asopisa koji sam sluajno prelistala. Mislila sam da je to neka greka. Ti od svih ljudi da vodi klub! Ali pisalo je tvoje ime, uz tvoju fotografiju. Dobri stari Hajime iz starog kvarta. Bila sam sretna to te ponovno vidim, makar samo na fotografiji. Ali nisam ba bila sigurna je li

pametno vidjeti te uivo. Moda bi za nas oboje bilo bolje da se ne vidimo. Moda je dovoljno znati da si sretan i da ti dobro ide." Sluao sam je bez rijei. "Ali kako sam znala gdje si, inilo mi se kao da proputam priliku ako ne doem ovamo i bar te jednom vidim. I evo me ovdje. Sjela sam za ank i promatrala te. Ako me ne primijeti, mislila sam, moda du jednostavno otidi a da mu nita ne kaem. Ali nisam mogla izdrati. Tolike su mi uspomene navrle da sam te morala pozdraviti." "Zato?" upitao sam je. "Mislim, zato si mislila da je bolje da se ne vidimo?" Ocrtavajudi rub ae prstom, zanijela se u misli. "Mislila sam, ako se vidimo, htjet de saznati sve o meni. Jesam li udana, gdje ivim, ime se bavim, takve stvari. Imam pravo?" "No, siguran sam da bi prije ili kasnije doli do tih pitaft nja. 92 93 "Naravno." "Ali ti radije o tome ne bi govorila?" Zbunjeno se nasmijeila i kimnula. Imala je milijun varijacija smijeka. "Tono. Ne elim govoriti o tim stvarima. Molim te, ne pitaj me zato. Jednostavno ne elim govoriti o sebi. Znam da je to neprirodno, da ispada kao da se prenavljam, glumim zagonetnu enu ili tako neto. Zato sam mislila kako je moda pametnije da se ne vidimo. Nisam htjela da pomisli kako sam neka bizarna umiljena baba. To je jedan razlog zbog kojeg nisam htjela dodi ovamo." "A drugi?" "Nisam se htjela razoarati." Pogledao sam au u njezinoj ruci. Pogledao sam ravno u nju, u kosu to joj je padala do ramena i lijepo oblikovane tanke usnice. I u njezine beskrajno duboke tamne oi. Tanka linija tik iznad kapaka davala joj je zamiljen izraz. Ta me linija tjerala da mislim na udaljeni obzor.

"Prije si mi zbilja bio jako drag i nisam te htjela ponovno sresti pa se samo razoarati." "I jesam li te razoarao?" Lagano je zavrtjela glavom. "Promatrala sam te sa strane. U poetku si mi izgledao kao netko drugi. Djeluje mnogo krupnije u tom odijelu. Ali kad sam te paljivije pogledala, prepoznala sam Hajimea kojeg sam poznavala. Jesi svjestan da ti se pokreti gotovo uopde nisu promijenili od dvanaeste godine?" "Nisam znao." Pokuao sam se nasmijeiti, ali nije ilo. "Kako mie rukama, oima, kako uvijek po neemu lupka prstima, kako mrti obrve kao da si neim nezado94 voljannita se nije ni mrvicu promijenilo. Ispod tog Armanijevog odijela ti si onaj isti stari Hajime." "Nije Armani", ispravio sam je. "Koulja i kravata su Armani, ali odijelo nije." Nasmijeila mi se. "imamoto-san", zaustio sam. "Zna, tako sam te dugo elio ponovno sresti. S tobom razgovarati. Toliko sam ti toga elio redi." "I ja sam tebe eljela vidjeti", rekla je. "Ali nikad nisi doao. To ti je jasno, ne? Kad si otiao u srednju kolu u drugom gradu, ekala sam te. Zato nikad nisi doao? Bila sam zbilja alosna. Mislila sam da si naao nove prijatelje u novom gradu i da si me sasvim zaboravio." Simamoto je zgnjeila cigaretu u pepeljari. Nokti su joj bili nalakirani prozirnim lakom. Poput kakvog fino izraenog umjetnikog predmeta, sjajni, a opet suzdrani. "Bojao sam se, zato nisam doao", rekao sam. "Bojao si se?" upitala me. "ega? Mene?" "Ne. Ne tebe. Bojao sam se da de me odbaciti. Bio sam jo dijete. Nisam mogao zamisliti da me ti zbilja eka. Uasno sam se bojao da de me odbaciti. Da du dodi tebi doma, a tebi se nede dati gubiti vrijeme na mene. Pa sam prestao dolaziti. Ako ved moram patiti, mislio sam kako je bolje da sauvam lijepe uspomene na vrijeme kad smo bili zajedno." Malko je nagnula glavu u stranu i zavrtjela zrno kikirikija meu

prstima. "Stvari nikad ne teku glatko, ne?" "Ne, nikad." "Ali mi smo trebali ostati prijatelji mnogo due. Ja sam prola cijelu srednju kolu, ak fakultet, bez jednog jedin95 catog prijatelja. Vjeno sam bila sama. Zamiljala sam kako bi bilo divno da si ti kraj mene. A ako ne moe dodi, da se bar dopisujemo. Sve bi bilo sasvim drukije. Bolje bih se nosila sa ivotom." Jedno je vrijeme utjela. "Ne znam tono zato, ali od prvog razreda srednje pa nadalje sve sam se loije snalazila meu ljudima. I zbog toga sam se sve vie zatvarala u sebe. Zaarani krug, moglo bi se reci. Kimnuo sam. "Sve do kraja osnovne kole nekako sam gurala, ali nakon toga postalo je grozno. Kao da sam zaglavila u bunaru." Znao sam taj osjedaj. Tono sam se tako ja osjedao onih osam godina ivota izmeu fakulteta i enidbe s Ju-kiko. Neto poe krivo i cijela se klimava kuda od karata srui. I nema naina da se iskobelja ispod ruevina. Sve dok netko ne doe i ne izvue te. "Jer epam, nisam mogla raditi sve to i drugi. Samo sam itala i drala se po strani. A k tome, ja upadam u oi. Zbog svojeg izgleda, zna. I onda vedina ljudi misli kako sam neurotina i arogantna. A moda sam i postala takva." "No, ti zbilja izgleda senzacionalno", rekao sam. Stavila je jo jednu cigaretu meu usnice. Pripalio sam joj cigaretu ibicom. "Zbilja misli da sam zgodna?" upitala je. "Da. Ali to si valjda ula ved tisudu puta." imamoto se nasmijeila. "Zapravo ne. Ja u biti nisam tako oduevljena svojim licem. Zato mi je jako drago to si to rekao. Na alost, ene me uglavnom pretjerano ne 96 vole. Mnogo sam puta mislila: Ne elim da mi govore kako sam zgodna. Samo hodu biti obina djevojka i imati prijatelje kao i svi drugi." Posegnula je prema meni i lagano mi dodirnula ruku koju sam poloio na ank. "Ali sretna sam to ti uiva u ivotu."

utio sam. "Sretan si, ne?" upitala me. "Ne znam. Barem nisam nesretan i nisam osamljen." Trenutak kasnije sam dodao, "Ali katkad mi sine da sam najsretniji u ivotu bio dok smo zajedno u tvojoj dnevnoj sobi sluali glazbu." "Zna, jo imam te ploe. Nat King Cole, Bing Crosbv, Rossini, Suita iz Peer Gvnta i sve druge. Ba svaku. To mi je ostalo od pokojnog tate za uspomenu. Jako ih pazim i uvam pa ak ni sad nemaju ni jednu ogrebotinu. A sjeda se kako sam ja pazila na ploe." "Znai, otac ti je umro." "Prije pet godina, od raka debelog crijeva. Uasna smrt. A uvijek je bio tako zdrav." Vidio sam njezinog oca nekoliko puta. Djelovao mi je vrsto kao hrast koji je rastao u njihovom vrtu. "Mama ti je dobro?" upitao sam. "Hmm. Valjda je." Njezin me ton zbunio. "Znai, ne slae se ba s njom?" imamoto je ispila daiquiri, odloila au i mahnula bar-menu. "Imate li neki posebni koktel kude koji bi mi preporuio?" "Mijeamo nekoliko vlastitih koktela", rekao sam. "Najpopularniji je onaj koji se zove Crvendadevo gnijezdo, 97 kao i klub. Ja sam ga sam izmislio. Temelj su rum i votka. Lako klizi niz grlo, ali na kraju estoko udara." "Zvui kao idealno pomagalo za zavoenje ena." "Po mome je to i cijeli smisao koktela." Nasmijeila se. "U redu, daj da probam." Kad joj je barmen donio koktel i stavio au pred nju, promotrila je boju, a onda paljivo otpila gutljaj kao da kua. Zatvorila je oi i pustila da je preplavi okus. "Vrlo rafinirano, ini mi se", rekla je. "Ni slatko niti ba gorko. Lagano i jednostavno, ali s izrazitom aromom. Nisam pojma imala da si tako nadaren." "Ne znam sloiti ni najednostavniju policu. Nemam pojma kako se mijenja filter za ulje u autu. ak ne mogu ni marku prilijepiti na pismo da stoji ravno. I neprestano nazivam pogrene brojeve na telefonu. Ali uspio sam smisliti nekoliko originalnih koktela koji se,

izgleda, ljudima sviaju." Odloila je au na kartonski podmeta i neko je vrijeme promatrala. Kad je nagnula au, u njoj je zadrhtao odraz svjetiljki iznad anka. "Dugo nisam vidjela majku. Posvaale smo se prije otprilike deset godina i jedva da sam je odonda vidjela. Naravno, srele smo se na tatinom sprovodu." Klavirski je trio zavrio vlastitu blues kompoziciju i krenuo s uvodom u "Star-Crossed Lovers". Kad sam 'bio u klubu, klavirist je esto znao zasvirati tu baladu jer je znao da je posebno volim. Nije bila meu Ellingtonovim poznatijim stvarima niti je u meni budila neke naroite uspomene; samo me, kad sam je prvi put uo, pogodila u icu. Od fakulteta do sumornih godina u izdavakoj kudi, 98 svaku sam veer bezbroj puta presluavao album "Such Sweet Thunder" i stvar "Star-Crossed Lovers". Na toj stvari Johnnv Hodges svira onaj osjedajan i elegantan solo. Kad god ujem tu lijepu, senzualnu melodiju, vratim se u te dane. Nikako ih ne bih opisao kao sretno razdoblje ivota, jer sam se tad grio u stisku neispunjenih elja. Bio sam mnogo mlai, mnogo gladniji, mnogo usamljeniji. Ali bio sam ja, zguljen do gole sri. Osjedao sam kako se svaka pojedina nota, svaka reenica koju proitam, slijevaju duboko u mene. ivci su mi bili nabru-eni poput otrica, oi su mi sjale prodornim sjajem. I svaki put kad ujem tu glazbu, sjetim se svojih oiju tada kako sijevaju u mene iz zrcala. "Zna," rekao sam, "jednom, pri kraju tredeg srednje, krenuo sam ti u posjet. Osjedao sam se tako usamljeno da vie nisam mogao izdrati. Prije sam telefonirao, ali nitko se nije javio. Doputovao sam vlakom i doao do tvoje kude, ali na vratima je pisalo neko nepoznato prezime." "Tatu su premjestili i preselili smo se dvije godine poslije tebe. U Fudisavu, kraj Enoime. I tamo smo ostali sve dok ja nisam upisala fakultet. Poslala sam ti razglednicu s novom adresom. Nisi je dobio?" Zatresao sam glavom. "Da jesam, bio bih ti odgovorio. Ipak je to

udno. Negdje je putem dolo do greke." "Ili smo jednostavno imali peh", rekla je. "Greka za grekom i na kraju se izgubimo. No, elim uti sve o tebi. Sto se tebi dogaalo u ivotu." "Smrtno dosadna pria", rekao sam joj. "Nema veze. Ipak je elim uti." Ispriao sam joj svoj ivot u glavnim crtama. Kako sam 99 imao djevojku u srednjoj koli i na kraju je strano povrijedio. Potedio sam je krvolonih detalja. Objasnio sam joj samo da se neto dogodilo i da sam djevojci nanio bol. I u svemu tome zadao bol samom sebi. Kako sam se upisao na fakultet u Tokiju i radio kod izdavaa udbenika. Kako su mi te godine protekle ispunjene samotnim danima bez prijatelja. Izlazio sam sa enama, ali nikad nisam bio sretan. Kako, otkako sam zavrio srednju kolu pa sve dok nisam sreo Jukiko i oenio se s njom, nikad zapravo nikoga nisam volio. Kako sam esto tada o njoj mislio, razmiljao kako bi bilo divno da se vidimo, makar samo na sat, i da razgovaramo. imamoto se nasmijeila. "Mislio si na mene?" "Neprestano." "I ja sam mislila na tebe", rekla je. "Kad god mi je bilo teko. Ti si jedini prijatelj kojeg sam ikad imala, Hajime." Poduprla je bradu rukom oslonjenom na ank i sklopila oi kao da joj se sva snaga iscijedila iz tijela. Nije nosila prsten. Maak na rukama joj je zatreperio. Napokon je polagano otvorila oi i pogledala na sat. I ja sam pogledao na sat. Bilo je blizu ponodi. Uzela je torbicu i spuznula s barske stolice. "Laku nod. Sretna sam to sam imala priliku da te vidim." Otpratio sam je do vrata. "Da ti pozovem taksi? Pada kia, moda ga je sad teko dobiti. Ako kudi ide taksijem, to jest." imamoto je zavrtjela glavom. "Sve je u redu. Nemoj se gnjaviti. Mogu se sama pobrinuti za sebe." "Zbilja se nisi razoarala?" upitao sam je. "U tebi?" 100 "Da."

"Ne, nisam." Nasmijeila se. "Moe biti miran. Ali to odijeloto je ipak Armani, nije?" Nije vie vukla nogu onako napadno kao prije. Nije hodala ba brzo i, kad se paljivo gledalo, u njezinom se hodu uoavalo neto umjetno, ali opdi je dojam bio posve prirodan. "Imala sam operaciju prije etiri godine", rekla je gotovo kao da se ispriava. "Ne bih rekla da je uspjela ba stoposto, ali nije vie onako gadno kao to je bilo. Operacija je bila jako sloena, s mnogo struganja kostiju i pre-slagivanja. Ali sve je prolo dobro." "Super. Noga ti je sad u redu", rekao sam. "U redu je", rekla je ona. "To je vjerojatno bila dobra odluka. Premda sam moda predugo ekala." Donio sam joj kaput iz garderobe i pomogao joj da ga obue. Dok je stajala kraj mene, primijetio sam da nije ba visoka. udno. Kad nam je bilo dvanaest godina, bili smo otprilike iste visine. "Simamoto-san. Hodu li te ponovno vidjeti?" "Vjerojatno da", odgovorila je. Smijeak joj je zaigrao oko usta. Smijeak nalik traku dima to se tiho uzdie prema nebu za dana bez vjetra. "Vjerojatno." Otvorila je vrata i izala. Pet minuta kasnije, uspeo sam se stubama na ulicu. Brinuo sam se da nede modi nadi taksi. Kia je jo padala. A imamoto nije nigdje bilo. Ulica je zjapila pusta. Svjetla automobila koji su prolazili mutno su se presijavala na mokrom ploniku. Moda je sve to bio privid, pomislio sam. Dugo sam stajao i zurio u kiom oblivene ulice. Ponovno sam se os101 jeao kao dvanaestogodinjak koji satima pilji u kiu. Gledajte u kiu dovoljno dugo, bez misli u glavi, i postupno dete osjetiti kako vam se tijelo odvaja, otresa se od zbilje svijeta. Kia ima hipnotiku mod. Ali nisam doivio fatamorganu. Kad sam se vratio u klub, na anku gdje je sjedila i dalje su stajale aa i pepeljara. Nekoliko lagano zgnjeenih cigareta lealo je u pepeljari, s jedva vidljivim tragom rua za usta. Sjeo sam i sklopio oi. Odjeci glazbe su utihnuli i ostavili me samog. U toj blagoj tami, kia je i dalje neujno padala. 102

Nakon toga dugo nisam vidio Simamoto. Da mi proe vrijeme, svaku sam veer sjedio za ankom u Crvendade-vu gnijezdu. itao sam knjige i svako malo pogledavao prema ulaznima vratima. Ali nije dolazila. Bojao sam se da sam joj rekao neto pogreno, neto to nisam smio redi, to ju je pogodilo. Jednu po jednu, prevrtio sam u glavi svaku rije koju smo izgovorili te nodi. Ali nita nisam otkrio. Moda se Simamoto ipak razoarala. To je bilo vie nego mogude. Ljepotica koja vie ne epa. to uopde takva ena moe vidjeti u meni? Godina se pribliila kraju, Boid je doao i proao, kao i Nova godina. Prebacio sam trideset sedmi roendan. I odjednom je sijeanj zavrio. Odustao sam od toga da je ekam i samo sam povremeno navradao u Crvendadevo gnijezdo. Sve me tamo podsjedalo na nju i tjeralo me da zagledam lica gostiju, uzalud. Sjedio sam za ankom svojeg drugog kluba i prelistavao knjige, a misli su mi besciljno vrludale. Nisam se uspijevao koncentrirati ni po cijenu ivota. Rekla mi je da sam jedini prijatelj kojeg je ikad imala. 103 To me usredilo i dalo mi nade da bismo ponovno mogli biti prijatelji. Htio sam s njom o mnogo emu razgovarati, pitati je to misli. Ako ne eli redi niti rije o sebi, ba me briga. Samo da je vidim, da s njom razgovaram, to mi je dovoljno. Ali nije dolazila. Moda je odvie zauzeta i nema vremena za mene, razmiljao sam. Ali tri mjeseca predugo su se otegla. Ako ved ne moe dodi da se vidimo, mogla je bar okrenuti telefon i nazvati me. Potpuno je zaboravila na mene, zakljuio sam. Ipak joj nisam bio vaan. To me boljelo, kao da mi je netko u srcu prosvrdlao rupu. Nikako mi nije smjela redi da de moda ponovno dodi. Obedanja ak i tako neodreena kao njezinone briu se lako iz pamdenja. Ali poetkom veljae, ponovno jedne kine veeri, pojavila se. Padala je tiha, ledena kia. Neto se dogodilo pa sam doao u Crvendadevo gnijezdo ranije no inae. Mokri kiobrani gostiju unijeli su miris hladne kie. Uobiajenom klavirskom triju u nekoliko se brojeva pridruio tenor saksofonist. Bio je razmjerno poznat i publika se uzbueno uskomeala. Kao i uvijek, sjedio sam

na stolici na uglu anka i itao. imamoto je tiho sjela kraj mene. "Dobra veer", rekla je. Spustio sam knjigu na ank i pogledao je. Nisam mogao vjerovati svojim oima. "Bio sam siguran da vie nikad nede dodi." "Oprosti", rekla mi je. "Ljuti se?" "Ne ljutim se. Nikad se ne ljutim zbog takvih stvari. Na koncu konca, ovo je klub. Ljudi dolaze kad ele, odlaze kad im se prohtije. Moj je posao samo da ih ekam." "No, uglavnom, ao mi je. Ne mogu objanjavati, ali jednostavno nisam mogla dodi." "U guvi?" "Ne, nisam bila u guvi", tiho je odgovorila. "Jednostavno nisam mogla dodi ovamo." Kosa joj je bila mokra od kie. Nekoliko joj se pramenova zalijepilo za elo. Zamolio sam konobara da joj donese runik. "Hvala", rekla je i obrisala kosu. Izvadila je cigaretu i pripalila je svojim upaljaem. Prsti su joj, mokri i pro-mrzli od kie, lagano drhtali. "Samo je malko sipilo, a mislila sam da du uhvatiti taksi pa sam samo navukla baloner. Ali poela sam hodati i na kraju pjeke prela dobar komad puta." "Moda da popije neto toplo?" upitao sam je. Pogledala me duboko u oi i nasmijeila se. "Hvala. Ne treba mi nita." U istom asu taj mi je smijeak jednostavno izbrisao ona tri mjeseca. "to ita?" Pokazala je moju knjigu. Dodao sam joj knjigu, povijest kinesko-vijetnamskih graninih sukoba nakon Vijetnamskog rata. Prelistala ju je i vratila. "Vie ne ita romane?" "itam. Ali ne onoliko kao prije. Ne znam nita o novim romanima. Sviaju mi se samo stari, uglavnom oni iz devetnaestog stoljeda. Romani koje sam ved itao." "to ne valja kod novih romana?" "Mislim da se bojim kako du se razoarati. Kad itam petparake romane, ini mi se da samo gubim vrijeme. 104

105 Nisam uvijek tako mislio. Prije sam imao beskrajno mnogo vremena pa sam, ak i kad sam znao da nita ne valjaju, vjerovao da de od njih biti nekakve koristi. Sad je drukije. Valjda sam stariji." "No da, da si stariji, to je istina", rekla je i vragolasto se nasmijeila. "A ti? I sad puno ita?" upitao sam je. "Da, gutam knjige. Nove knjige, stare knjige. Romane i sve ostalo. und i dobru literaturu. Ja sam valjda tvoja suprotnostne smeta me to gubim vrijeme dok itam." Zamolila je barmena da joj smijea Crvendadevo gnijezdo. I ja sam naruio isto. Otpila je gutljaj, kimnula glavom i spustila au na ank. "Hajime, zato su kokteli ovdje neusporedivo bolji nego bilo gdje drugdje?" "Zato to dajemo sve od sebe da ih dobro pripremimo", odgovorio sam. "Bez truda nema uspjeha." "Na kakav trud misli?" "Uzmi, recimo, njega", rekao sam i pokazao naoitog mladog barmena koji se sav, s najvedom ozbiljnodu, usredotoio na razbijanje velikog komada leda. "Pladam mu brdo novca. Za ostale zaposlenike iznos je tajna. Tako visoku pladu ima jer je iznimno nadaren za mijeanje fantastinih pida. Vedina ljudi to uopde ne shvada, ali dobri kokteli zahtijevaju talent. Svatko uz malo napora moe smijeati koktel za prolaznu ocjenu. Poduava ovjeka nekoliko mjeseci i u stanju je proizvesti standardno mijeano pide ono to posluuju u vedini barova. Ali ako eli to podidi na vii stupanj, mora imati poseban dar. Kao i za sviranje klavira, slikanje, tranje sprinta na sto metara. Uzmi mene: mislim da mogu smijeati sasvim pristojan koktel. Uio sam i vjebao. Ali ni u snu se ne mogu mjeriti s njim. Upotrijebim potpuno isto alkoholno pide, jednako dugo tresem ejker i opet koktel nema isti okus. Nemam pojma zato. Mogu to samo nazvati talentom. Kao kod umjetnosti. Postoji linija koju samo odreeni ljudi mogu prijedi. I tako, kad jednom nae nekog s talentom, mora dobro na njega paziti i ne smije pustiti da ti pobjegne. Da ne spominjem kako ga mora dobro platiti." Barmen je

bio homoseksualac pa su se u klubu katkad okupljali i drugi mukarci slinih sklonosti. Bili su tihi i pristojni pa me to nije smetalo. Mladi barmen bio mi je simpatian, a on je imao u mene povjerenja i radio je kao crv. "Moda ti ima vie talenta za posao nego to izgleda na prvi pogled", rekla je Simamoto. "Bojim se da nemam", rekao sam. "Zapravo i ne smatram sebe biznismenom. Sluajno posjedujem dva mala kluba. I ne planiram otvoriti jo klubova niti zaraivati znatno vie no to zaraujem sada. Ne moe to to radim nazvati talentom. Ali zna, katkad zamiljam stvari, pretvaram se da sam gost. Da sam ja gost, u kakav bih klub iao, to bih tamo volio jesti i piti. Da sam mlad i slobodan ovjek od dvadeset i neto godina, na kakvo bih mjesto volio odvesti djevojku? Koliko bih mogao potroiti? Gdje bih stanovao i kako kasno bih mogao ostati vani? Zamiljam sve mogude scenarije. to vie scenarija smislim, jasnija mi postaje slika kluba." Simamoto je na sebi imala svijetloplavi pulover s visokim ovratnikom i tamnoplavu suknju. U uima su joj 107 106 svjetlucale sidune naunice. Tijesni pulover naglaavao je oblik njezinih grudi. Odjednom sam poeo teko disati. "Priaj dalje", rekla mi je. Ponovno su joj se usnice razvukle u sretnom smijeku. "O emu?" "O svojoj poslovnoj filozofiji", rekla je. "Oboavam te sluati kad tako govori." Lagano sam pocrvenio, to mi se ved zbilja jako dugo nije dogodilo. "Ne bih to nazvao poslovnom filozofijom. Zna, to zapravo radim od djetinjstva: mislim o svemu i svaemu i putam da me mata vodi. Gradim izmiljeno mjesto u glavi i pomalo dodajem pojedinosti. Mijenjam ovo ili ono kako mi odgovara. Kao to sam ti rekao, poslije fakulteta dugo sam radio kod izdavaa udbenika. Posao je bio nasmrt dosadan. Mata tamo nije imala to traiti. To mi se zgadilo. Nisam vie mogao podnijeti odlazak na posao. Osjedao sam da se guim, kao da se svaki dan sve vie smanjujem i

na kraju du potpuno nestati." Otpio sam gutljaj pida i ogledao se po klubu. Sasvim lijepa koliina ljudi, kad se uzme u obzir da pada kia. Tenor saksofonist spremao je instrument u kutiju. Dozvao sam konobara i rekao mu neka saksofonistu odnese bocu viskija i pita ga bi li togod pojeo. "Ali ovdje je drukije", nastavio sam. "Mora upotrijebiti matu da bi preivio. I moe odmah provesti svoje zamisli u djelo. Nema sastanaka, nema birokracije. Nema presedana s kojima mora razbijati glavu niti uputa Ministarstva prosvjete o koje se spotie. Vjeruj mi, super je. Jesi ikad radila u poduzedu?" Nasmijeila se i zatresla glavom. "Ne." "Znai da si sretna. Ja i poduzede, to ne ide zajedno. Mislim da se ni ti ne bi nita bolje snala. Osam godina rada u poduzedu uvjerilo me je u to. Osam godina baenih u vjetar. Moje dvadesetenajbolje godine. Neki put se pitam kako sam to tako dugo trpio. Ali vjerojatno sam to morao prodi da stignem tu gdje sam sad. Sad volim svoj posao. Zna, moji su mi klubovi neki put kao ona izmiljena mjesta koja sam gradio u glavi. Kule u zraku. Tu posadim cvijede, ondje podignem vodoskok, a sve to izradim s najvedom panjom. Ljudi dou, popiju neto, sluaju glazbu, popriaju i odu kudi. Voljni su potroiti gomilu novca da dou ovamo i da ovdje neto popijua zna zato? Jer svi trae jedno te isto: izmiljeno mjesto, svoju vlastitu kulu u zraku i svoj vlastiti posebni kutak u njoj." imamoto je iz torbice izvadila Salem. Prije no to je stigla dohvatiti upalja, upalio sam ibicu i pripalio joj cigaretu. Volio sam joj pripaljivati cigarete i promatrati kako joj se oi suzuju dok netremice gleda u titravi plamen. "U cijelom svojem ivotu nisam radila ni jedan jedini dan", rekla je. "Ba nikad." "Ne, ba nikad. Nisam ak imala ni posao s pola radnog vremena. Rad mi je potpuna nepoznanica. Zato ti i zavidim. Uvijek sam sama, itam knjige. I koja god mi ideja sine, uvijek je u vezi s troenjem novca, a ne zaraivanjem." Ispruila je obje ruke prema meni. Na desnoj ruci nosila je dvije tanke zlatne narukvice, na lijevoj zlatni sat koji je izgledao kao da je vrlo skup. Dugo je drala

ruke predamnom kao da mi izlae robu na prodaju. Uhvatio 109 108 sam je za desnu ruku i jedno vrijeme zurio u zlatne narukvice. Sjetio sam se kako me drala za ruku kad mi je bilo dvanaest godina. Tono sam mogao prizvati u sjedanje taj osjedaj. I kako sam razdragan bio. "Ne znam...moda je i najbolje misliti o tome kako troiti novac, na koncu konca", rekao sam. Pustio sam joj ruku i uinilo mi se da du nekamo otplutati. "Kad stalno kuje planove kako zaraditi, dio tebe se izgubi." "Ali ne zna kako se uplje ovjek osjeda kad nije u stanju nita stvoriti." "Siguran sam da si stvorila mnogo vie nego to misli." "Sto na primjer?" "Ono to se ne vidi", odgovorio sam. Prouavao sam svoje ruke, poloene na koljena. Podigla je au i dugo me promatrala. "Misli, osjedaje?" "Da", rekao sam. "Svemu doe kraj. Kao i ovom klubupa nede raditi dovijeka. Ukusi se mijenjaju, a ak i najmanji pomak u ekonomiji bio bi dovoljan da sve ovo propadne. Vidio sam kako se to dogaa; ne treba mnogo. Sve to ima oblik s vremenom iezava. Ali neki osjedaji ostaju s nama zauvijek." "Ali zna, Hajime, neki nam osjedaji izazivaju bol ba zato to traju. Ne misli tako?" Tenor saksofonist doao mi je zahvaliti na viskiju. Pohvalio sam njegovu svirku. "Jazz glazbenici su danas tako pristojni", objasnio sam Simamoto. "Kad sam ja jo studirao, nije bilo tako. Svi su se drogirali i bar polovica njih nisu imali ni prebite pare, nego su icali da preive. Ali znalo se dogoditi da uje no svirku od koje ti pamet stane. Vjeno sam visio u klubovima u inuku i sluao jazz. Uvijek u potrazi za svirkom od koje staje pamet." "Pada na takvu vrstu ljudi, je li tako?"

"Valjda padam", rekao sam. "Svi vole da ih neto posebno obori s nogu. Devet puta od deset moe odmah zaboraviti, ali onaj deseti put, onaj vrhunac doivljaja, to je ono to ljudi ele. To pokrede svijet. To je umjetnost." Ponovno sam pogledao svoje ruke koje su mi poivale na koljenima. A onda sam podigao pogled prema njoj. ekala je da nastavim. "U svakom sluaju, sad je sve drukije. Upravljam klubom i posao mi je da ulaem kapital i ostvarim dobit. Nisam umjetnik ni neki stvaralaki tip. Nisam ak ni pokrovitelj umjetnosti. Svialo mi se to ili ne, ovo nije mjesto gdje se trai umjetnost. I mnogo je lake za upravitelja da mu se tu okuplja uredno odjeven i uljudan svijet nego krdo Charlieja Parkera!" Naruila je jo jedan koktel. I pripalila jo jednu cigaretu. Dugo smo utjeli. Djelovala je kao da se zanijela u misli. Sluao sam dugaak bas solo u "Embraceable You". Pijanist je ubacivao pokoji pratedi akord, dok je bubnjar obrisao znoj i gasio e pidem. Priao mi je neki stalni gost i malo smo proavrljali. "Hajime," rekla je Simamoto mnogo kasnije, "zna li neku lijepu rijeku? Zgodnu rijeku u dolini, ne preveliku, a da tee dosta brzo i slijeva se ravno u more?" Iznenadila me i pogledao sam joj u lice. "Rijeku?" O emu ona to pria? Lice joj je bilo bezizraajno. utjela je kao da gleda u neki udaljeni krajolik. Moda sam ja bio 111 dalekobar daleko od njezina svijeta pa nas dijeli nezamisliva udaljenost. Od te sam se misli snudio. Neto je u njezinim oima izazivalo tugu. "emu sad odjednom ta rijeka?" upitao sam. "Ba mi je palo na pamet", odvratila je. "Zbilja, zna za neku takvu rijeku?" Kao student dosta sam se naputovao po cijeloj zemlji s vredom za spavanje. Tako da sam vidio razmjerno velik broj japanskih rijeka. Ali nisam se mogao sjetiti niti jedne koja bi odgovarala njezinom opisu. "Mislim da bi takva rijeka mogla postojati negdje na obali

Japanskog mora", rekao sam nakon dugog razmiljanja. "Ne sjedam se kako se zove. Ali siguran sam da je u prefekturi Iikava. Lako de je nadi. Vjerojatno je najblia onome to trai." Jasno sam se sjetio rijeke. Bio sam ondje u jesen, na prvoj ili drugoj godini fakulteta. Lide je bilo prekrasno, okolna brda izgledala su kao da su obojana krvlju. Planine su se sputale ravno do mora, voda je arobno ubo-rila, a iz ume su katkad odzvanjali glasovi jelena. Riba koju sam jeo imala je nevjerojatan tek. "Misli da bi me mogao onamo odvesti?" upitala me imamoto. "To je bogu iza nogu u Iikavi", suho sam rekao. "Moglo bi se otidi u Enoimu, ali morali bismo putovati avionom a onda se voziti jo najmanje sat vremena. I negdje prespavati. Sigurno ti je jasno kako to nije pothvat u koji se mogu upustiti iz ovih stopa." imamoto se lagano promekoljila na stolici i okrenula se prema meni. "Hajime, znam da ne bih smjela traiti tu 112 uslugu od tebe. Znam. Vjeruj mi, shvadam da ti je to teret. Ali nemam koga drugoga pitati. Moram otidi onamo, a ne elim idi sama." Pogledao sam je u oi. Nalikovale su dubokom izvoru u sjeni stijena kamo ne dopire ni daak povjetarca. Nita se tamo ne mie, sve je mirno. Paljivo gledaj i razabrat de prizor koji se zrcali na povrini vode. "Oprosti." Nasmijeila se kao da ju je uhvatila mala snaga. "Molim te, nemoj misliti da sam dola ovamo samo zato da te to pitam. Htjela sam te samo vidjeti i razgovarati s tobom. Nisam namjeravala uopde spominjati rijeku." U sebi sam na brzinu izraunao koliko bi to trajalo. "Ako krenemo zbilja rano ujutro i putujemo avionom i tamo i natrag, moda bismo se uspjeli vratiti iste nodi, i to ne prekasno. Naravno, sve ovisi o tome koliko se dugo tamo zadrimo." "Mislim da se ne bismo predugo zadrali", rekla je. "Moe zbilja odvojiti toliko vremena da otputuje tamo i natrag sa mnom?" Dobro sam razmislio. "Mislim da mogu. Jo ti nita ne mogu definitivno obedati, ali vjerojatno de to biti izvod-ljivo. Nazovi me ovdje sutra naveer, u redu? Bit du ovdje u isto vrijeme. Do onda du

razraditi plan. Kakav je tvoj raspored?" "Nemam raspored. Koje god vrijeme odgovara tebi, odgovara i meni." Kimnuo sam glavom. "Zbilja mi je ao", rekla je. "Moda bi bilo bolje da se nismo ponovno sreli. Znam da du na kraju sve pokvariti." "3 Otila je malo prije jedanaest. Dredi joj kiobran nad glavom, pozvao sam taksi. Kia je jo padala. "Dovienja. I hvala ti", rekla je. "Dovienja", rekao sam ja. Vratio sam se u klub i sjeo na isto mjesto kraj anka. Njezina je aa jo stajala na anku. Kao i pepeljara s nekoliko zgnjeenih Salema. Nisam rekao barmenu da je ukloni. Beskrajno dugo sam zurio u blijede otiske rua na ai i cigaretama. Jukiko me ekala budna kad sam stigao kudi. Zagrnula se demperom preko pidame i gledala je video Lamence od Arabije. Ba je stigla do prizora u kojem Lavvrence, nakon svih mogudih drama i potekoda, napokon prelazi pustinju i stie do Sueskog kanala. Film je gledala ved tri puta. Fantastian je, rekla mi je. Mogla bih ga sto puta gledati. Sjeo sam kraj nje i pijuckao vino dok smo gledali kraj filma. Sljedede nedjelje sastajemo se u plivakom klubu, rekao sam joj. Jedan od lanova kluba ima veliku jahtu na kojoj smo ved nekoliko puta isplovili, loviti ribe i piti. U veljai je malko prehladno za krstarenje, ali moja ena nije znala nita o moru i brodovima pa nije prigovarala. Nedjeljom sam vrlo rijetko izlazio, a ona je oito mislila kako je dobro za mene da se sredem s ljudima iz drugih podruja i da budem na zraku. "Idem jako rano ujuto. I vratit du se do osam, nadam se. Tako da du veerati kod kude", rekao sam. "U redu. Meni te nedjelje ionako dolazi sestra u posjet", rekla je. "Ako ne bude prehladno, moda odemo na piknik u inuku Goen. Samo nas etiri cure." "Zvui mi sjajno", rekao sam. Sutra popodne skoio sam u putniku agenciju i rezervirao avionske karte i rent-a-car. Povratni let za Tokio slije-tao je u pola

sedam uveer. Zbilja se inilo da du stidi kudi na kasnu veeru. Potom sam otiao u klub i ekao da Simamoto nazove. Telefonirala je u deset. "Dosta sam zauzet, ali mislim da du nadi vremena", rekao sam joj. "Sljededa nedjelja ti odgovara?" "Meni savreno", odgovorila je. Rekao sam joj kad avion polijede i gdje demo se nadi na aerodromu Haneda. "Hvala ti od srca", rekla je. Spustio sam slualicu i onda jo malo sjedio za ankom, s knjigom u ruci. Ali amor i komeanje gostiju me smetalo i nisam se mogao koncentrirati. Otiao sam u toalet, splahnuo lice i ruke hladnom vodom i zagledao se u svoj odraz u ogledalu. Lagao sam Jukiko, rekao sam samom sebi. Naravno, lagao sam joj i ranije, kad sam spavao s drugim enama. Ali nikad nisam imao osjedaj da je varam. Bile su to samo bezopasne avanture. Ali ovaj put postupao sam pogreno. Ne da sam planirao spavati sa Simamoto, ali grijeio sam. I prvi put u dugo, dugo vremena, zagledao sam se duboko u vlastite oi u zrcalu. Oi mi nisu rekle nita o tome tko sam. Oslonio sam se s oba dlana o umivaonik i duboko uzdahnuo. 114 10 Rijeka je brzala meu stijenjem, mjestimice se obruavala u malim vodopadima, mjestimice zastajala u jezercima ija je povrina svjetlucavo odraavala slabano sunce. Malo nizvodno rijeku je prekoraio stari eljezni most. Bio je tako uzak da se jedva mogao provudi jedan auto. Potamnjela, ravnoduna metalna konstrukcija mosta utonula je duboko u studenu tiinu veljae. Preko mosta su prelazili samo gosti i osoblje hotela i ljudi koji su odravali ume. Dok smo pjeaili na drugu obalu, nitko nije proao pored nas u suprotnom smjeru niti smo koga vidjeli kad smo se osvrnuli iza sebe. imamoto je na sebi imala topli kaput s kapuljaom, podigla je ovratnik i omotala se alom sve do nosa. Bila je sportski, leerno odjevena, prikladno za pentranje po brdima, sasvim drukije od onog to je inae nosila. Kosu je pritegla u rep, a na noge je navukla teke radnike izme koje su djelovale izdrljivo. Preko jednog ramena prebacila je zelenu sintetiku torbu. Tako odjevena, izgledala je ba kao kolarka. Na obje obale zadrale su se krpe

skrutnutog snijega. Dvije su vrane sjedile na vrhu mosta, zagledane u rijeku to je dolje tekla, i svako malo resko i prijekorno zakrije-tale. Prodorni krici odjekivali su u lidem prekrivenoj umi, prelazili rijeku i neugodno nam odzvanjali u uima. Uska, neasfaltirana staza pruala se du druge obale, sablasno tiha i naputena staza koja je vodila tko zna kamo. Nismo uz nju naili ni na jednu kudu, tek tu i tamo na kakvu golu oranicu. Snijegom prekrivene brazde ispisivale su jasno bijele crte po jalovoj zemlji. I posvuda vrane. Kao da upozoravaju svoje druice niz put da stiemo, kratko su i otro graktale kad bi proli kraj njih. Nisu se dale smesti, nepomino su sjedile i nisu ni pokuavale odletjeti. Izbliza sam razabirao otre kljunove nalik oruju i kriavo ute kande. "Imamo jo vremena?" upitala me imamoto. "Moemo otidi jo malo dalje?" Pogledao sam na sat. "Zasad je sve pod kontrolom. Imamo dovoljno vremena da se ovdje zadrimo jo puni sat." "Tako je tiho", rekla je i polako se ogledala oko sebe. Kad god je otvorila usta, dah joj se bijelio u zraku u vrstom oblaidu pare. "Je li ovo rijeka kakvu smo traili?" Nasmijeila mi se. "Kao da si mi itao misli", odgovorila je. I posegnula rukom u rukavici da stegne moju ruku, takoer u rukavici. "Drago mi je to uti", rekao sam. "Jer da smo preli cijeli ovaj put da ti kae kako to nije pravo mjesto, to bismo onda?" "Mora imati vie povjerenja u sebe. Ti nikad ne bi tako promaio", rekla je. "Ali zna to, dok ovako hodamo, 117 116 samo nas dvoje, sjedam se starih vremena. Kad smo zajedno pjeaili iz kole doma." "Ali ti vie ne epa kao onda." Nacerila se. "Gotovo kao da si razoaran." "Moda jesam." Nasmijao sam se. "Zbilja?"

"Ma alim se. Sretan sam to ti je noga bolje. Valjda je to bio samo napad nostalgije." "Hajime", rekla je. "Nadam se da ti je jasno koliko sam ti zahvalna to ovo radi za mene." "Nemoj se opteredivati time", rekao sam joj. "Meni je to kao da idemo na izlet. Samo to smo putovali avionom." Simamoto je jedno vrijeme hodala bez rijei i gledala ravno pred sebe. "Ali morao si lagati eni." "Valjda jesam", rekao sam. "A to sigurno nije bilo lako. Ne moe me uvjeriti da si joj htio lagati." Nisam znao kako odgovoriti. Iz oblinje se ume ponovno zaulo otro graktanje vrana. "Zakomplicirala sam ti ivot. Znam da jesam", rekla je Simamoto tankim glasidem. "uj, da prestanemo o tome", rekao sam. "Preli smo cijeli ovaj put i sad bismo mogli razgovarati o nekoj veselijoj temi." "Kao na primjer?" "U ovoj odjedi izgleda kao curica." "Hvala", rekla je. ''Da bar jesam." Polako smo napredovali uzvodno uz rijeku. Neko smo vrijeme utjeli, usredotoeni na hodanje. Nije mogla ba 118 brzo hodati, ali uspjeno je odravala polagan i postojan tempo. vrsto me drala za ruku. Staza je bila potpuno zaleena i nai su se koraci u gumenim potplatima jedva uli. Kao to je ranije napomenula, da smo bar mogli ovako etati kad smo bili tinejderi, ili kad nam je bilo dvadeset i neto godina, kako bi to bilo divno! Nedjeljno poslijepodne i nas dvoje, sami, edemo uz rijeku kao sada... Poludio bih od srede. Ali vie nismo u koli. Imao sam enu, djecu, posao. I morao sam lagati eni da bih doao ovamo. Morao sam se odvesti natrag do aerodroma, ukrcati se na avion koji stie u Tokio u est i trideset i onda se pouriti svojoj kudi gdje me eka ena. Simamoto je napokon stala, protrljala ruke u rukavicama jednu o drugu i stala se paljivo ogledavati. Gledala je uzvodno, zatim

nizvodno. Na suprotnoj obali uzdizao se planinski lanac, s lijeva se redao niz golih stabala. Bili smo potpuno sami. Sjena planina sakrila je hotel uz toplice, gdje smo ruali, i eljezni most. Svako malo, kao da se prisjeda dunosti, sunce bi se pomolilo kroz rascjep u oblacima. Guli smo samo krijetanje vrana i huk vode. Jednom, negdje, vidjet du ovaj prizor, osjetio sam. Suprotno od deja vu nije mi se uinilo da sam to to je pre-damnom ved vidio, nego sam predosjetio da du to jednog dana vidjeti. Predosjedaj je ispruio dugu ruku i vrsto mi se omotao oko misli. Osjetio sam kako me stee. Drao me u aci. Mene u bududnosti, ved ostarjelog. Naravno, nisam vidio kako izgledam. "Ovo de biti dobro mjesto", rekla je. 119 "Za to?" upitao sam. Blijedo se nasmijeila, kao i obino. "Za ono to du sad napraviti", rekla je. Spustili smo se na rijenu obalu. Tamo se nakupila poveda lokva vode prekrivena tankom korom leda. Na dnu lokve nepomino je lealo neto otpalog lida, nalik tijelima plosnatih mrtvih riba. Podigao sam oblutak s tla i zavrtio ga u ruci. imamoto je skinula rukavice i stavila ih u dep kaputa. Otvorila je torbu koju je nosila preko ramena i iz nje izvadila manju torbu, nainjenu od lijepe tkanine. U torbi je bila urna. Otkljuala je poklopac i paljivo otvorila urnu. Jedno je vrijeme gledala u ono to je bilo unutra. Stajao sam kraj nje i bez rijei je promatrao. U urni je bio bijeli pepeo. Vrlo briljivo, tako da se ni trunka ne raspe sa strane, istresla je pepeo na lijevi dlan. Pepeo joj je jedva pokrio dlan. Ostaci od kremiranja, pomislio sam. Poslijepodne je bilo mirno i bez vjetra pa je pepeo nepomino leao. imamoto je vratila praznu urnu u torbu, gurnula kaiprst u pepeo, stavila prst u usta i polizala ga. Pogledala me i pokuala se nasmijeiti. Ali nije uspjela. Prst joj je ostao kraj usta. Dok je uala kraj rijeke i rasipala pepeo, stajao sam uz nju i promatrao. Istog trena aicu je pepela odnijela voda. Ona i ja stajali smo na obali i zurili u vodu. Zagledala se u svoj dlan, onda naposljetku otrla preostali pepeo i navukla rukavice.

"Hode li stidi do mora?" upitala me. "Mislim da hode", rekao sam. Ali nisam ba bio siguran. Do oceana je bilo prilino daleko. Moda se pepeo negdje putem slegne. Ali ak i tako, dio pepela s vremenom de ipak stidi do mora. Pronala je komad daske i poela kopati na mekom dijelu zemlje. Pomogao sam joj. Kad smo iskopali malu jamu, poloila je u nju urnu zamotanu u tkaninu. Vrane su graktale u daljini, pratedi sve to radimo, od poetka do kraja. Vrlo vano, gledajte ako hodete, mislio sam. Ne radimo nita loe. Samo smo prosuli neto spaljena pepela u rijeku. "Misli da de prijedi u kiu?" upitala me imamoto dok je vrhom izme utabavala zemlju. Pogledao sam prema nebu. "Mislim da jo nede", rekao sam. "Ne, nisam to mislila. Htjela sam redi, hode li djetetov pepeo otploviti u more, pomijeati se s morskom vodom, ishlapiti, pretvoriti se u oblake i pasti u obliku kie?" Jo sam jednom pogledao u nebo. I potom u rijeku koja je tekla. "Nikad se ne zna", odgovorio sam. Krenuli smo rent-a-carom natrag prema aerodromu. Vrijeme se sve bre kvarilo. Teki su se oblaci navukli na nebo tako da vie nigdje nije probijalo plavetnilo. Izgledalo je kao da de svaki as poeti padati snijeg. "To je pepeo mojeg djeteta. Jedinog djeteta koje sam ikad imala", rekla je imamoto, kao da govori sama sebi. Pogledao sam je, a onda usmjerio pogled na cestu. Kamioni su podizali mlazeve blatnjave bljuzge i svako malo morao sam ukljuivati brisae. "Moja je beba umrla dan nakon roenja", rekla je. 120 121 "ivjela je samo jedan dan. Drala sam je u rukama samo nekoliko puta. Bila je prekrasna beba. Tako mekana... Ne znaju zato, ali nije dobro disala. Kad je umrla, ved je promijenila boju." Nisam nita mogao redi. Ispruio sam ruku i poloio je na njezinu. "Bila je curica. Bez imena."

"Kad se to dogodilo?" "U ovo vrijeme prole godine. U veljai." "Jadnica mala." "Nisam je htjela nigdje pokopati. Nisam mogla podnijeti pomisao da lei negdje u mraku. Htjela sam da jo malo ostane kraj mene, a onda da otplovi u more i pretvori se u kisu. Dugo je, dugo utjela. Ja sam i dalje vozio, bez rijei. Vjerojatno joj nije bilo do razgovora pa sam mislio kako je najbolje da je pustim na miru. Ali ubrzo sam primijetio da neto nije u redudisanje joj je zvualo udno, kao struganje kakvog stroja. U prvom trenutku sam pomislio da je to zvuk motora, ali onda sam shvatio da dopire sa suvozaevog sjedala. Kao da joj se otvorila rupa u duniku i zrak bjei svaki put kad udahne. Dok sam ekao na semaforu da se upali zeleno, pogledao sam je. Problijedila je poput plahte i udnovato se ukoila. Zabacila je glavu na naslon sjedala i zurila ravno pred sebe. Ni jedan joj se miid nije micao; s vremena na vrijeme bi trepnula kao da je netko primorava. Vozio sam neko vrijeme dok nisam naao mjesto gdje mogu stati parkiralite davno zatvorene i daskama zakucane kuglane. 122 Na krovu zgrade koja je izgledala kao hangar za avione uzdizalo se postolje s divovskim kuglakim unjem. Sami na golemom parkiralitu, kao da smo se nali u pustinji na rubu civilizacije. "imamoto-san", okrenuo sam se prema njoj. "Jesi dobro?" Nije odgovorila. Samo je sjedila naslonjena na sjedalo i isputala nezemaljski zvuk. Poloio sam joj dlan na obraz. Bio je hladan kao i krajolik koji nas je okruivao. Ni traga toplini. Dodirnuo sam joj elo, ali nisam osjetio znake vrudice. Osjetio sam da se guim. Umire li ona, sad i ovdje? Kad sam joj pogledao duboko u oi, bile su beivotne. Nisam vidio nita; pogled joj je bio hladan i taman kao smrt. "imamotosan!" povikao sam, ali nije bilo odgovora. Oi joj nisu fokusirale. Moda nije pri svijesti. Morao sam je to prije dopremiti u bolnicu. Oito demo propustiti avion, ali nisam imao vremena s tim razbijati glavu. Simamoto moe umrijeti, a to nisam nikako

mislio dopustiti. Ali, kad sam ponovno upalio motor, shvatio sam da mi neto pokuava redi. Ugasio sam motor, prinio uho njezinim usnicama, ali nisam razabirao to govori. Rijei joj nisu zvuale kao rijei nego kao vjetar to zvidi kroz pukotinu u zidu. Napreudi se iz petnih ila, ponavljala je i ponavljala iste rijei. Napokon je do mene doprla jedna rije. "Lijek." "eli uzeti lijek?" upitao sam. Kimnula je tako sitnim trzajem da mi je to gotovo promaklo. Ali jae nije mogla. Pretraio sam joj depove kaputa. Novarka, rupid, futrola za kljueve s mnogo klju123 eva, ali ne i lijek. Otvorio sam njezinu torbu. U njoj sam naao kutijicu s etiri kapsule koje sam joj pokazao. "Je li to lijek?" Nije ni trepnula, samo je kimnula galvom. Gurnuo sam njezino sjedalo prema natrag, rastvorio joj usnice i stavio joj u usta jednu kapsulu. Ali usta su joj bila suha poput baruta i nita nije mogla progutati. Mahnito sam pogledom traio automat sa sokovima, ali nije bilo niega. Niti je bilo vremena za potragu. Jedini izvor vode pri ruci bio je snijeg. Hvala Bogu, toga je bar bilo u izobilju. Iskoio sam iz auta, zahvatio akom isti snijeg pod strehom zgrade i natrpao ga u Simamotinu vunenu kapu. Malo po malo stavljao sam snijeg u usta i topio ga. Prilino je dugo trajalo dok sam otopio dovoljnu koliinu i vrh jezika mi je utrnuo. Otvorio sam usta i pustio da voda potee iz mojih u njezina usta. A onda sam joj prstima zaepio nos i natjerao je da guta. Davila se, ali kad smo to ponovili nekoliko puta, naposljetku je uspjela progutati kapsulu. Razgledao sam kutiju. Na njoj nita nije pisalo, ni ime lijeka, ni Simamotino ime, ni upute. Gudno, pomislio sam, jer ti se podaci obino navode na ambalai kako netko ne bi zabunom popio lijek i zato da drugi ljudi znaju to treba raditi. Vratio sam kutiju u njezinu torbu i jedno je vrijeme promatrao. Pojma nisam imao kakav je to lijek niti to znae njezini simptomi, ali kako je oito lijek uvijek nosila sa sobom, vjerojatno djeluje. Za nju barem napadaj nije

bio posve neoekivan. Za deset minuta boja joj se poela vradati u lice. Njeno sam prislonio obraz uz njezin; osjetio sam kako u njega navire toplina. Odahnuo sam s olakanjem i namjestio je da udobno sjedi naslonjena na sjedalo. Ipak nede umrijeti. Obgrlio sam je oko ramena i protrljao obraz uz njezin. Polako, vrlo polako, vradala se u zemlju ivih. "Hajime", apnula je hrapavim glasom. "Ne bi ti trebala biti u bolnici? Da potraimo najbliu hitnu pomod?" upitao sam. "Ne, nije potrebno", odgovorila je. "Dobro mi je. Kad popijem lijek, sve je u redu. Za nekoliko minuta bit du kao nova. Sad se moramo brinuti jedino o tome hodemo li stidi na avion." "Pa nemoj se s tim opteredivati, za boga miloga. Ostat demo tu sve dok ti ne bude bolje." Obrisao sam joj usta rupidem. Uzela mi je rupid iz ruke i pogledala ga. "Jesi uvijek ovako ljubazan prema svima?" "Ne prema svima", rekao sam. "Prema tebi jesam. Ne mogu biti ljubazan prema svima. Postoje granice moje ljubaznosti; ak i u tome koliko ljubazan mogu biti prema tebi. Volio bih da nema granica; onda bih mogao mnogo vie uiniti za tebe. Ali ne mogu." Okrenula se prema meni i pogledala me. "Hajime, nisam ovo namjerno izvela zato da nam pobjegne avion", rekla je tankim glasidem. Zinuo sam od zaprepatenja. "Pa naravno da nisi! Ne mora mi to govoriti. Pozlilo ti je. Tu se nita ne moe." "Zao mi je", rekla je. "Ne mora se ispriavati. Nisi napravila nita loe." "Ali pokvarila sam ti planove." Pogladio sam je po kosi, nagnuo se prema njoj i polju124 125 bio je u obraz. Umirao sam od elje da privijem cijelo njezino tijelo uz svoje i osjetim njezinu toplinu. Ali nisam mogao to uiniti. Mogao sam je samo poljubiti u obraz. Bio je topao, mekan i vlaan. "Ni oko ega se ti ne mora brinuti", rekao sam joj. "Sve de biti

dobro." Kad smo stigli na aerodrom i vratili rent-a-car, vrijeme za ukrcaj davno je prolo. Na sredu je, meutim, na avion kasnio u polasku. Jo je stajao na pisti; putnici su ekali u aerodromskoj zgradi. Oboje smo odahnuli od olakanja. Radi se na motoru, rekao nam je ovjek na alteru. Ne znamo koliko de to trajati, rekao je; nemamo tu informaciju. Kad smo stigli do aerodroma poelo je snijeiti; sad se snijeg ved pretvorio u medavu. U tim vremenskim uvjetima let moda i otkazu. "to de ako se ne moe veeras vratiti u Tokio?" upitala me Simamoto. "Ne brini. Avion de poletjeti", rekao sam. Iako nisam imao nikakvo jamstvo. Pomisao da moda nede poletjeti deprimirala me. Morao bih smisliti zbilja dosjetljivu izliku. Koga vraga sam radio na drugom kraju zemlje u Ii-kavi? Dosta, rekao sam u sebi; s tim du si glavu razbijati ako do toga doe. Ono o emu sad moram misliti je Simamoto. "A to je s tobom?" upitao sam. "to de ti ako se ne uspijemo veeras vratiti u Tokio?" Zatresla je glavom. "Nema problema sa mnom", rekla je. "Problem si ti. Ti de se nadi u nezgodnoj situaciji." "Moda. Ali ne boj se jo nisu otkazali let." "Znala sam da de se neto ovako dogoditi", rekla je kao da govori samoj sebi. "Gdje god sam ja, nita se dobroga ne dogaa. S tim moe raunati. Kad sam ja u pitanju, sve ide ukrivo. Prvo sve tee glatko, onda se umijeam ja i tras! sve se raspadne." Sjedio sam na klupi u aerodromskoj ekaonici i razmiljao o tome kako du morati telefonirati Jukiko ako let zbilja otkazu. Razmatrao sam mogude isprike, ali ega god sam se sjetio, zvualo mi je neuvjerljivo. Izaao sam iz kude rekavi da du nedjelju provesti s drutvom iz plivakog kluba, a onda me snijeg odsjekao od svijeta u Iikavi. To ni uz najbolju volju nisam mogao objasniti. "Kad sam izaao iz kude, odjednom me obuzela neodoljiva elja da posjetim Japansko more pa sam otiao na aerodrom Haneda", mogao bih joj redi. Daj, molim te. Ako je to najbolje to mogu smisliti, bolje mi je da utim. Ili jo bolje, da joj kaem istinu. Ubrzo sam sa

zaprepatenjem shvatio kako se zapravo nadam da de otkazati let zbog snijega. Podsvjesno sam se nadao da de moja ena saznati kako sam bio ovdje sa Simamoto. Htio sam da doe kraj izlikama, laima. Vie od svega, htio sam ostati upravo tu gdje jesam, sa Simamoto kraj sebe, i pustiti da se sve odvija svojim tokom. Avion je napokon poletio, sa sat i pol zakanjenja. Simamoto se naslonila na mene i zaspala. Moda je samo sklopila oi. Zagrlio sam je oko ramena i vrsto drao. Katkad mi se inilo da plae. Cijelo je vrijeme utjela; prve rijei prozborili smo tek kad je avion poeo slijetati. "imamoto-san, jesi sigurna da ti je dobro?" Ugnijeena kraj mene, kimnula je glavom. "Dobro mi je. Samo moram piti lijek. Nita ti ne brini." Naslonila 126 127 mi je glavu na rame. "Ali nemoj me nita pitati, dobro? Zato se to dogodilo." "Primio na znanje. Bez pitanja", rekao sam. "Velika ti hvala za danas", rekla je. "Za koji dio dananjeg dana?" "Hvala ti to si me odveo na rijeku. Sto si mi dao vode iz svojih usta. Sto si me trpio." Pogledao sam je. Usnice su joj bile tik predamnom. Usnice koje sam ljubio dok sam joj davao vodu. I ponovno kao da su me te usnice zvale. Lagano rastvorene tako da joj se naziru lijepi bijeli zubi. Jo sam osjedao mekodu njezina jezika koji sam tek lagano dodirnuo dok sam joj davao vodu. Vie nisam mogao disati i nisam mogao misliti. Tijelo mi je gorjelo. Ona me eli, pomislio sam. I ja elim nju. Ali nekako sam se uspio svladati. Morao sam stati, odmah. Jo jedan korak i vie ne bi bilo povratka. Javio sam se kudi s aerodroma Haneda. Ved je bilo prolo pola devet. Oprosti to tako kasnim, rekao sam eni. Nisam te mogao nazvati. Vradam se za sat vremena. "Dugo sam te ekala. Na kraju sam sama veerala. Napravila sam gula", rekla je. Ponudio sam imamoto da je odvezem svojim BMW--om koji sam

parkirao na aerodromu. "Kamo da te odvezem?" upitao sam je. "Moe me izbaciti u Aojami. Od tamo se mogu sama vratiti", rekla je. "Bit de dobro?" iroko se nasmijeila i kimnula. Vozili smo u tiini sve dok nisam skrenuo s glavne ceste u Gaienvi. Pustio sam kazetu s Handelovim koncertom za orgulje, sasvim tiho. imamoto je uredno poloila obje ruke u krilo i gledala kroz prozor. Bila je nedjelja naveer i automobili oko nas bili su krcati obiteljima koje se vradaju s izleta. ustro sam mijenjao brzine. "Hajime", rekla je imamoto dok smo se pribliavali bulevaru Aojama. "Ranije sam mislila 0 tome kako bi bilo lijepo da avion ne poleti." Ja sam mislio sasvim isto, htio sam joj redi. Ali nisam rekao nita. Usta su mi se osuila i rijei nisu izlazile. Samo sam kimnuo i posegnuo za njezinom rukom. Na uglu u Aojami rekla mi je da stanem i izala je iz auta. "Smijem li te ponovno dodi vidjeti?" tiho me upitala dok je otvarala vrata. "Moe podnijeti da si u mojoj bli-zini? "ekat du te", rekao sam. imamoto je kimnula. Kad sam se odvezao, pomislio sam: Ako je vie nikad ne vidim, sidi du s uma. im je izala iz auta i nestala, moj je svijet postao upalj i besmislen. 129 128 11 etiri dana nakon to smo se Simamoto i ja vratili iz Ii-kave, neoekivano mi je telefonirao punac. Rekao mi je kako me mora zamoliti za jednu uslugu i pozvao me da se sutra naemo na ruku. Pristao sam, iskreno iznenaen. Njegov pretrpani raspored ostavljao mu je vremena samo za poslovne rukove. est mjeseci ranije njegova se tvrtka preselila iz Jojogija u novu sedmerokatnicu u Jotsuji. Njegovi su se uredi smjestili na gornja dva kata, dok je preostalih pet iznajmio drugim tvrtkama, restoranima i dudanima. Prvi sam put bio tu. Sve je sjalo, novo novcato. Predvorje je bilo poploeno mramorom, strop se uzdizao u

svodovima kao u katedrali, raskoni cvjetni aranmani stajali su u golemim keramikim vazama. Kad sam izaao iz dizala na estom katu, doekala me mlada recepcionerka s kosom bujnom kao da je snimala reklame za ampon. Nazvala je mojeg punca i obavijestila ga da sam stigao. Imala je tam-nosivi telefon, posljednji tehnoloki krik, koji mi je nalikovao na plosnatu kuhau s nalijepljenim kalkulatorom. Blistavo mi se nasmijeila i rekla, "Izvolite udi. Direktor vas oekuje." Prekrasan smijeak, premda ne u istoj kategoriji sa Simamotinim. Direktorov je ured bio na najviem katu i kroz veliki prozor pucao je pogled na grad. Ne ba pogled od kojeg bi se ovjek raznjeio, ali prostorija je bila svijetla i prostrana. Na zidu je visjela impresionistika slika. Slika svjetionika i barke. Djelovala je kao Seurat, vrlo vjerojatno original. "Reklo bi se da posao cvate?" rekao sam. "Nije loe", odgovorio je. Priao je prozoru i uperio prst prema van. "Uopde nije loe. A bit de jo bolje. Ovo je pravo vrijeme da se zavrti para. Za ljude u mojem poslu, ovakva se prilika prua jednom u dvadeset ili trideset godina. Ako ne zaradi sad, nede nikad. Zna zato?" "Nemam blage veze. Ne razumijem se ba u graevinarstvo." "Pogledaj ovaj Tokio. Vidi prazne terene? Kao krezubo zubalo, rupa do rupe. Kad gleda odozgo kao sad ti i ja, to vidi svaka budala, ali hodaj ulicom i promadi de ti. Na tim su terenima stajale stare kude i stambene zgrade koje su sruene. Cijena terena tako je skoila da stare zgrade vie nisu unosne. Ne moe naplatiti visoku stanarinu, a i stanare je teko nadi. Zato im trebaju novije, vede zgrade. A obiteljske kude u graduno, ljudi ne mogu platiti porez na nekretnine ili na nasljedstvo pa ih prodaju i sele u predgrae. Stare kude kupuju profesionalni graevnici, rue ih i grade gane nove zgrade koje se daju bolje iskoristiti. Nede prodi dugo, a na svim de ovim praznim mjestima izrasti nove zgrade. Za nekoliko godina Tokio nede biti za prepoznati. Kapitala ne manjka, japansko gospo130

MM**** darstvo cvate, dionice se dre. A banke pucaju po avovima od kesa. Ako ima zemlju kao jamstvo, banke de ti posuditi koliko god novca hode. Zato nove zgrade niu ko gljive poslije kie. A to misli tko ih gradi? Ljudi kao ja." "Shvadam", rekao sam. "Ali kad se izgrade sve te zgrade, to de se dogoditi s Tokijom?" "Sto de se dogoditi? Pa grad de ivnuti, bit de ljepi i bolje de funkcionirati. Gradovi su, da kaemo, odraz stanja ekonomije zemlje." "Sve je to jako lijepo, ali Tokio je ved sad ionako zakren prometom. Jo koji neboder i ceste de se pretvoriti u golema parkiralita. A odakle de dolaziti voda kad nastupi sua? U ljeto, kad svi ukljue klima ureaje, zbog prevelike potronje nestajat de struje. Elektrane rade na gorivo sa Srednjeg istoka, je li tako? Sto ako ponovno nastupi naftna kriza? to onda?" "Te probleme nek izvoli rjeavati vlada. Zato valjda i pladamo visoke poreze da neto rade. Neka pametnjakovidi koji izlaze s diplomama s tokijskog Sveuilita malo munu tikvom. Vjeno diu nos u zrak, kao da oni upravljaju zemljom. Neka za promjenu oni malo razbijaju gla-vurine. Ja ne znam to de biti. Ja sam obini graevinac. Unajme me da gradim i ja gradim. To se zove trina ekonomija, je li tako?" Nisam rekao nita. Nisam doao ovamo da bih raspravljao o japanskoj ekonomiji. "Ovako ili onako", rekao je, "manimo se mi ovog pametovanja i idemo neto pojesti. Umirem od gladi." Odvezli smo se njegovim golemim crnim Mercedesom u Akasaku, u njegov najdrai restoran gdje slue jegulje na aru. Uveli su nas u posebnu salu u stranjem dijelu restorana gdje su nam servirali ruak. Kako je jo bilo rano, usred bijela dana, samo sam pijuckao malo sakea, ali moj je punac trusio alicu za alicom. "Rekli ste da o neemu elite razgovarati?" upitao sam ga. Ako je neto loe, bolje da to odmah rijeimo. "Moram te zamoliti za uslugu", rekao je. "Nita osobito. Trebao bih

se posluiti tvojim imenom." "Mojim imenom?" "Pokredem novu firmu i moram navesti nekog drugog kao utemeljitelja. Ne trebaju ti nikakve kvalifikacije. Samo ime. Obedavam da nede imati nikakvih neprilika, a ja du se pobrinuti da ti se cijela stvar isplati." "Ne brinite o tome", rekao sam. "Ako vam to pomae, sluite se mojim imenom koliko god hodete. Ali kakva je to tvrtka? Kad ved stoji da sam ja utemeljitelj, bilo bi zgodno da bar to znam." "No sad, iskreno, to nije prava tvrtka", odgovorio je moj punac. "To je tvrtka samo po imenu, da tako kaem. Zapravo ne postoji." "Drugim rijeima, lana tvrtka. Paravan." "Pa, moglo bi se tako redi." "A to joj je svrha? Izbjegavanje poreza?" "Hmmm... ne ba", oklijevao je. "Mito?" nagaao sam. "Tako neto", rekao je. "Prvi priznajem da bi bolje bilo ne petljati se s takvim stvarima. Ali to se moe, u mojem poslu dukije ne ide." "A to ako iskrsnu neke kom plikacije?" "Pa nije nezakonito otvoriti firmu." 1 132 "Govorim o tome to ta firma radi." Izvadio je cigaretu iz depa i pripalio je ibicom. I otpuhnuo dim uvis. "Nede biti nikakvih komplikacija. A ak da i bude, i najvedoj budali je jasno da si ti samo posudio ime. enin otac te zatraio doputenje da se poslui tvojim imenom i dopustio si mu. Tebe nitko nede pozivati na odgovornost." Jedno sam vrijeme utio. "Kuda na kraju ide taj novac za mito?" "Za tebe je bolje da ne zna." "Priajte mi malo o toj trinoj ekonomiji", rekao sam. "Va mito ide u dep politiara?" "Dio da", rekao je. "Birokraciji?" Punac je zgnjeio cigaretu u pepeljari. "To bi ved bila korupcija dravnih slubenika. Strpali bi me u zatvor." "Ali u vaem poslu svi to rade, je li tako?"

"Tako nekako", rekao je. Bolno je iskrivio lice. "Ali ne tako da zavre u zatvoru." "A to je s jakuzama? Oni znaju biti od koristi kad se kupuje zemlja, ne?" "S njima se pak nikad nisam slagao. U svakom sluaju, nije mi namjera pokupovati sve i onda pekulirati s cijenama. To se isplati, ali nije moj stil. Ko to rekoh, ja sam ti obian graevinac." Duboko sam uzdahnuo. "Znao sam da nede biti oduevljen", rekao je. "Nije vano jesam li ja oduevljen ili nisam, kad ste me ionako ved ukljuili u jednadbu i poduzeli to treba, ne? Uzeli ste zdravo za gotovo da du pristati." "Bome, ima pravo." Slabano se nasmijao. Ponovno sam uzdahnuo. "Tata, da vam pravo kaem, ne volim ovakve stvari. Ne zato to ne elim kriti zakon ili takve gluposti. Ali ja sam samo obian ovjek i ivim obinim ivotom. I radije se ne bih petljao u sumnjive poslove." "To mi je jasno kao dan", rekao je. "Samo ti to prepusti meni. Nedu te ostaviti na cjedilu. Da te ostavim, onda bi i Jukiko i djeca nastradali. A to sigurno nedu dopustiti. Ti dobro zna koliko mi znae kdi i unuke." Kimnuo sam. Molbu mu nisam mogao odbiti. To me deprimiralo. Malo pomalo vanjski de me svijet oplesti svojim pipcima. Ovo je prvi korak; kad na ovo pristanem, uslijedit de neto drugo. Donijeli su nam jo jela. Pio sam aj, dok je moj punac jo ede navalio na sake. "Koliko ti je sad godina?" odjednom me upitao. "Trideset sedam", rekao sam. Fiksirao me pogledom. "Trideset sedam, to su godine kad ovjek najvie ara okolo", rekao je. "Posao ide dobro, ima samopouzdanja. enske se lijepe ko muhe na med, je li tako?" "U mom sluaju, bojim se, ne ba na gomile", nasmijao sam se, prouavajudi pritom njegov izraz. Na trenutak sam se uspaniio jer sam bio siguran da je saznao za mene i Simamoto i da me zato danas i pozvao ovamo. Ali on je jednostavno avrljao sa mnom.

"U tvojim godinama sam i ja prilino arao uokolo. Zato ti nedu redi da ne tri za suknjom. Malko mi je udno govoriti to muu roene kderi, ali zbilja mislim da tu i tamo ne kodi umoiti malo sa strane. To ovjeku podmladi krv. Ako si povremeno da oduka, i doma de ti biti ljepe, a na poslu de se lake koncentrirati. Zato, ako spava s drugim enama, ja ti osobno ne bih zamjerio. to se mene tie, slobodno araj, ali oprezno biraj partnerice. Spetljaj se s pogrenom osobom i ivot ti je upropaten. Vidio sam to milijun puta." Kimnuo sam. Odjednom sam se sjetio da sam uo od Jukiko kako njezin brat ima problema u braku. Brat, godinu dana mladi od mene, ima, naime, ljubavnicu i vie gotovo i ne dolazi kudi. Vjerojatno se moj punac brine zbog najstarijeg sina i zato mi sad ovo govori. "U svakom sluaju, ne daj da te smota neka jeftina dro-ljica. Kad se to dogodi, ubrzo i sam postane jeftin. Zajebavaj se s glupaom i sam de oglupjeti. to ne znai da se treba petljati s komadima svjetske klase. Onda bi ti povratak kudi i onome to te tamo eka tee pao. Shvada to ti govorim?" "Mislim da shvadam," odgovorio sam. "Sve je dobro dok dri na umu neke vane stvari. Kao prvo, nikad nemoj enskoj ni kupovati ni unajmljivati stan. Gadno de pogrijeiti. Kao drugo, to god da se dogaalo, kudi se uvijek gledaj vratiti do dva ujutro. Dva ujutro je toka iza koje nema povratka. I kao zadnje, nikad neka ti prijatelj ne poslui kao izlika da sakrije izvanbranu vezu. Mogude da de se sve saznati. Ako do toga doe, tu nema puno pomodi. Ali nema potrebe da o istom troku izgubi i prijatelja." "Kao da govori iz iskustva." 136 "Shvatio si. ovjek ui samo iz iskustva", rekao je. "Ima ljudi koji nita ne naue iz iskustva, ali znam da ti ne spada u takve. Ti zna proitati ljude, a tome te samo iskustvo moe nauiti. Bio sam u tvojim klubovima samo nekoliko puta, ali to se odmah vidi. Zna zaposliti dobre ljude i zna se prema njima ponaati kako spada." utio sam i ekao da nastavi.

"Zna i enu dobro odabrati. Jukiko je vrlo sretna s tobom. A djeca su ti krasna. Zahvalan sam ti." Fino se ved podnapio, pomislio sam. Ali nita nisam rekao. "Ti po svoj prilici ni ne zna, ali Jukiko se jednom pokuala ubiti. Popila je aku tableta za spavanje. Odjurili smo s njom u bolnicu i nije dola svijesti puna dva dana. Bio sam siguran da se nede izvudi. Tijelo joj se ohladilo i jedva je disala. Gotova je, mislio sam. Bilo mi je kao da se svijet sruio." Podigao sam pogled prema njemu. "Kad je to bilo?" "Imala je dvadeset dvije godine. Odmah nakon diplome. Zbog nekog mukarca. Nekog kretena s kojim se zaruila. Jukiko djeluje tiho i povueno, ali zapravo je vrsta. I pametna. Zato i ne mogu nikako shvatiti kako se uopde spetljala s takvim idiotom." Naslonio se na stup u sobi ureenoj u tradicionalnom stilu, stavio cigaretu medu usnice i pripalio je. "No, to joj je bio prvi mukarac u ivotu. Prvi put svi grijee. Ali Jukiko je to strahovito pogodilo. Zato je i digla ruku na sebe. Dugo poslije nije htjela imati posla s mukima. Uvijek je bila dosta otvorena, ali nakon toga vie niti je s kim razgovarala niti kamo ila i !37 samo se drala kude. No, kad je tebe upoznala, razvedrila se. Skroz naskroz se oporavila. Koliko se sjedam, upoznali ste se na nekom izletu?" "Tako je. U Jatsugatake." "Ma morao sam je doslovce izgurati iz kude da je natjeram na taj izlet. Mislio sam da de joj dobro initi." Kimnuo sam. "Pojma nisam imao o samoubojstvu", rekao sam. "Mislio sam da je bolje da ne zna pa nisam to nikad potezao. Ali krajnje je vrijeme da sazna. Vas dvoje provest dete dugo zajedno pa je najbolje da zna sve i dobro i loe. Osim toga, davno je to bilo." Sklopio je oi i otpuhnuo oblak dima u zrak. "Smijeno je da ja kao roditelj to govorim, ali Jukiko je dobra ena. Prilino sam arao okolo i imam oko za ljepi spol. Moja kdi ili ne, znam dobro procijeniti ene. Moja je mlaa kdi mnogo zgodnija, ali Jukiko je bolja u dui. Ti dobro procjenjuje ljude." utio sam. "Nema ni brade ni sestara, je li tako?"

"Ne, nemam", rekao sam. "Misli da svo troje djece volim jednako?" "Nemam pojma." "A ti? Voli obje kderi jednako?" "Naravno." "Zato to su obje jo male", rekao je. "ekaj dok narastu. Prvo de ti draa biti jedna, onda de se prikloniti onoj drugoj. Jednog de dana shvatiti to mislim." "Zbilja?" rekao sam. "Nikad to njima ne bih priznao, ali od svo troje djece najdraa mi je Jukiko. Doe mi ao ono dvoje kad to goi38 vorim, ali tako je. Jukiko i ja se dobro slaemo i mogu joj vjerovati." Kimnuo sam. "Ti ima oko za ljude, a to je boji dar koji mora cijeniti i uvati. Ja sam u tome beznadan, ali bar sam pomogao podidi neke za koje itekako ima nade." Pomogao sam svojem sad ved potpuno pijanom puncu da sjedne u Mercedes. Zavalio se na stranje sjedalo, ras-kreio noge i sklopio oi. Pozvao sam taksi i otiao kudi. im sam uao u stan, Jukiko me stala ispitivati to je bio razlog ruku. "Nita vano", rekao sam joj. "Tvoj je otac jednostavno htio s nekim piti. Na kraju se dobrano nalio. Ne znam kako de na posao u tom stanju." "On to uvijek radi", nasmijala se Jukiko. "Popije nekoliko pida za rukom, a onda odspava sat vremena na kauu u uredu. Tvrtka jo nije otila u steaj. Ne brini se ti za njega." "ini mi se da vie ne podnosi pide kao ranije." "Tono, ne podnosi. Prije mamine smrti, mogao je piti kao smuk i nikad mu se nita nije poznalo. Ali to se moe. Svi stare." Jukiko je skuhala kavu i sjedili smo za stolom u blagovaonici i pili kavu. Odluio sam ne spominjati tvrtku-pa-ravan i ono to me njezin otac zatraio. Mislila bi da me on iskoritava i to joj ne bi bilo drago. Istina je da si posudio novac od tate, ali to nema nikakve veze s ovim, rekla bi nedvojbeno Jukiko. Vrada mu dug s kamatama, nije li tako? Ali stvari nisu nikad tako jednostavne.

Moja mlaa kdi je vrsto spavala u svojoj sobi. Kad sam m popio kavu, nagovorio sam Jukiko da doe u krevet. Skinuli smo se do gola i milovali se pod jarkim sunevim svjetlom to je padalo u sobu. Bez urbe sam joj zagrijao tijelo, a onda uao u nju. Ali cijelo vrijeme dok sam bio u njoj, vidio sam imamoto. Sklopio sam oi i uinilo mi se da u naruju drim imamoto. I onda sam silovito svrio. Istuirao sam se, a onda se vratio u krevet da malo odspavam. Jukiko se ved obukla, ali kad sam legao u krevet, zavukla se pod pokriva i prislonila usnice uz moja lea. Leao sam utke, zatvorenih oiju. Imao sam s njom odnos, a cijelo sam vrijeme mislio na drugu enu; krivnja me izjedala. "Zna, zbilja te volim", rekla je Jukiko. "U braku smo sedam godina, imamo dvoje djece", rekao sam joj. "Ved bi bilo vrijeme da ti dosadim, to ti misli?" "Moda. Ali ja te i dalje volim." Privio sam je sebi. I poeo je svlaiti. Skinuo sam joj pulover i suknju, donje rublje. "Opa! Ne namjerava valjda ono to mi se ini da namjerava?" iznenaeno me upitala. "Nego to", rekao sam. "Dananji dan moram upisati u dnevnik", rekla je. Ovaj put iz petnih sam se ila trudio da ne mislim na imamoto. Grlio sam Jukikino tijelo, gledao sam njezino lice i usredotoio se samo na nju. I svrio sam u nju. Poslije sam je dugo drao u naruju. "Je li sve u redu?" upitala me, pozorno me promatrajudi. "Moda se neto danas dogodilo dok si bio s tatom?" "Nita se nije dogodilo", odgovorio sam. "Ba nita. Jednostavno hodu malo ostati ovako." "Samo izvoli", rekla je. I vrsto me zagrlila dok sanx bio u njoj. Sklopio sam oi i snano je privinuo uz svX tijelo kao da du, ako se ne drim, odletjeti u prazninu. \ Dok sam je stezao u naruju, sjetio sam se pokuaja samoubojstva o kojem mi je priao njezin otac. Bio sam siguran da se nede izvudi. Gotova je, pomislio sam. Da

su stvari krenule i mrvicu pogrenim tokom, danas ne bih drao njezino tijelo u naruju. Njeno sam joj dodirnuo rame, kosu i grudi. Sva je bila zbiljska meka i topla. Ispod dlana sam osjedao njezin ivot. Nitko ne moe redi koliko de taj ivot trajati. Sve to ima oblik moe nestati u trenu. Jukiko. Ova soba. Ovi zidovi, ovaj stop, ovaj prozor. Sve moe nestati prije no to se stignemo okrenuti. Odjednom mi je na pamet pala Izumi. Onaj je mukarac duboko povrijedio Jukiko, a ja sam to isto uinio Izumi. Jukiko je nakon toga sluajno srela mene, ali Izumi je ostala sasvim sama. Poljubio sam Jukiko u meki vrat. "Malo du odspavati", rekao sam. "A onda idem u vrtid po malu." "Slatko spavaj", rekla mi je. Spavao sam kratko. Kad sam otvorio oi, bilo je tek malo iza tri poslijepodne. S prozora spavade sobe pruao se pogled na groblje Aojama. Sjeo sam na stolicu kraj prozora i dugo gledao groblje. Sve je sad izgledalo drukije otkako se imamoto ponovno pojavila u mojem ivotu. uo sam kako Jukiko zvecka u kuhinji dok priprema veeru. Zvui su mi uplje odjekivali u uima kao da se prenose kroz cijev iz nekog strahovito udaljenog svijeta. ,Lt,i I___1 140 141 Izvezao sam BMW iz podzemne garae i krenuo u vrtid po kder. Taj dan su imali neki posebni program na rasporedu pa je bilo ved gotovo etiri sata kad je izala. Pred vrtidem je, kao i obino, ekao niz sjajnih, skupih automobilaSaabovi, Jaguari, ak i pokoji Alfa Romeo. Mlade majke u skupim sakoima izlazile su iz automobila, skupljale djecu, stavljale ih u auto i odvozile. Moja kdi bila je jedino dijete po koje je dolazio tata. Kad sam je spazio, dozvao sam je po imenu i mahnuo joj. Odmahnula mi je sidunom ruicom i krenula prema meni. Tad je primijetila curicu koja je sjedila u plavom Mercedesu 260E i pritrala joj neto viudi. Njezina mama imala je crveni sako od kamira i velike sunane naoale. Kad sam doao do auta i uhvatio kder za ruku, ena se okrenula prema meni i iroko mi se nasmijeila. Crveni sako i sunane naoale podsjetili su me na Simamoto. Simamoto koju sam slijedio od ibuje do Aojame. "Bok",

rekao sam. "Bok", rekla je ona. Izgledala je izvrsno. Nije mogla imati vie od dvadeset pet godina. Iz zvunika u njezinom auto svirali su Talking Headsi, "Burning Down the House". Na stranjem sjedalu leale su dvije papirnate vrede iz Kinokunije. Prekrasno se smijeila. Moja se kdi jedno vrijeme doaptavala sa svojom malom prijateljicom, a onda se pozdravila. Bok, rekla je curica. Potom je pritisnula gumb i prozor na autu se zatvorio. Uzeo sam kdi za ruku i odetali smo do naeg BMW-a. "Kako ti je bilo danas? Je li ti se dogodilo neto lijepo?" upitao sam je. Odluno je zavrtjela glavom. "Ba nita. Sve je bilo grozno", rekla je. "I ti i ja imamo problema", rekao sam joj. Nagnuo sam se prema njoj i poljubio joj elo, a ona je kiselo iskrivila lice kao vlasnik snobovskog francuskog restorana kad mu pruite American Express karticu. "Siguran sam da de sutra biti bolje", rekao sam joj. I ja sam to sam htio vjerovati. Kad sutra otvorim oi, svijet de biti nov, a svi problemi rijeeni. Ali nisam mogao progutati taj scenarij. Jer imao sam enu i dvije kderi. I bio sam zaljubljen u nekog drugog. "Tata?" rekla je moja kdi. "Hodu jahati. Hode mi jedanput kupiti konja?" "U redu. Jedanput hodu", rekao sam. "Kad de biti jedanput?" "Kad tata utedi neto novca. Onda de ti kupiti konja." "Tata, ima ti kaicu prasicu?" "Da, jako veliku kaicu prasicu. Veliku kao ovaj auto. Ako ne utedim punu kaicu novca, nedu ti modi kupiti konja." "Ako pitamo didu, to misli, hode mi on kupiti konja? Dida je bogat." "Tono, ima pravo", rekao sam. "Dida ima kaicu prasicu koja je velika kao ona tamo zgrada. S mnogo novca u njoj. Ali kaica je tako velika da se novac teko vadi." Moja je kdi neko vrijeme o tome razmiljala. "Ali mogu ipak pitati didu? Da mi kupi konja?" "Naravno, moe ga pitati. Tko zna, moda ti ga zbilja i kupi."

Cijelim putem do kude razgovarali smo o konjima. H3 142 Kakve boje konji joj se sviaju. Kakvo ime bi dala svojem konju. Gdje bi voljela jahati. Gdje de konj spavati. Poslao sam je liftom do stana i odvezao se na posao. Sto donosi sutra? pitao sam se. S obje ruke na volanu, zatvorio sam oi. Osjedao sam se kao da nisam u vlastitom tijelu; moje je tijelo samo osamljena, privremena posuda koju sam sluajno posudio. Sto de biti sa mnom sutra, nisam znao. Kupiti konja kderiodjednom mi je to postao hitan zadatak. Morao sam joj kupiti konja prije no to sve nestane. Prije no to se svijet raspadne. 144 12 Od onda pa sve do proljeda imamoto i ja viali smo se gotovo svaki tjedan. Dolazila je u jedan od klubova, ede u Crvendadevo gnijezdo nego onaj drugi, uvijek poslije devet. Sjedila bi za ankom, popila nekoliko koktela i otila oko jedanaest. Ja bih sjeo kraj nje i razgovarali smo. Ne znam to su mislili moji zaposlenici, ali nije me bilo ni briga. Isto kao dok smo bili zajedno u koli, kad nisam uopde obradao panju na to to moji kolski kolege misle o nama dvoje. Povremeno mi je telefonirala da me pozove na ruak. Uglavnom smo se sastajali u kafidu na Omote Sando. Jeli smo lagani ruak, a onda etali. Zajedno bi proveli dva, najvie tri sata. Kad bi dolo vrijeme za odlazak, pogledala bi na sat i onda mi se nasmijeila. "No, sad bih morala krenuti", govorila je. Nisam mogao proitati emocije iza tog smijeka. Pojma nisam imao je li joj ao to odlazi ili nije, ili de joj moda odlanuti kad me se rijei. Nisam ak mogao odrediti ni da li se zbilja mora vratiti kudi. U svakom sluaju, onih nekoliko sati koje smo provodili zajedno priali smo gotovo bez prestanka. Ali tijela H5 nam se niti jednom nisu dodirnula. Niti jednom je nisam zagrlio oko ramena pa ak je nisam ni za ruku uhvatio. Ovdje, na ulicama Tokija, Simamoto se ponovno smijeila svojim uobiajenim smirenim, privlanim smijekom. Gotovo je bilo sa

silovitim izljevima emocija kakav sam doivio onog hladnog dana u veljai u Iikavi. Ieznula je topla bliskost koju smo tad osjetili. Kao po preutnom dogovoru, nikad vie nismo spomenuli na udnovati kratki izlet. Dok smo hodali jedno kraj drugoga, pitao sam se kakve osjedaje krije u dui. I kamo de je ti osjedaji odvesti. Katkad sam joj zagledao duboko u oi, ali tamo sam vidio samo blagu tiinu. Kao i ranije, crta njezinih kapaka podsjedala me na obzor koji se stere negdje u daljinu. Napokon sam, nakon dugog vremena, uspio shvatiti kako je Izumi bila usamljena dok smo hodali. Simamoto je svoj vlastiti mali svijet nosila u sebi. Svijet namijenjen samo njoj, svijet u koji ja nisam imao pristup. Jednom su se vrata to vode u taj svijet nakratko odkrinula. Ali sad su se ponovno zatvorila. Opet sam se osjedao kao bespomodni, smueni dvanaestogodinjak. Pojma nisam imao to da radim i to da kaem. Davao sam sve od sebe da ostanem smiren i racionalan. Ali to je bilo beznadno. to god sam rekao i uinio bilo je krivo. Svaku emociju progutao je taj ozareni smijeak. Ne brini, govorio mi je smijeak. Sve je u redu. O Simamotinom ivotu nisam znao ama ba nita. Nisam ak znao niti gdje stanuje. Niti s kim ivi. Je li udana ili je bila udana. Znao sam jedino da je prole veljae ro146 dila dijete koje je sljededi dan umrlo. I da nikad nije radila. A opet, uvijek je nosila odjedu, torbice i cipele koje su izgledale superskupo, to znai da ima dosta novca. Samo sam to znao o njoj. Vjerojatno je bila udana s obzirom na to da je rodila, ali nisam to mogao sa sigurnodu tvrditi. Svaki se dan raa tisude izvanbrane djece, nije li tako? Kako je vrijeme prolazilo, Simamoto mi je pomalo poela priati o srednjoj koli. Bududi da nije postojala izravna veza izmeu tih dana i njezina sadanjeg ivota, nije se libila o njima govoriti. Otkrio sam kako je uasno usamljena bila. Kako je rasla, trudila se iz sve sile da bude pravedna prema svima oko sebe i da se nikad ne izvlai. "Kad se pone izvlaiti, tome nema kraja", rekla mi je. "Tako ne bih mogla ivjeti." Ali nita nije ispalo kako treba. Njezin

je stav samo doveo do glupih nesporazuma, to ju je duboko pogodilo. Postupno ali sigurno se zatvarala u sebe. Kad se ujutro budila, povradala je i nije htjela idi u kolu. Pokazala mi je fotografiju snimljenu kad je krenula u srednju kolu. Ona sjedi na stolici u vrtu, a oko nje cvatu suncokreti. Ljetno je doba i ima na sebi kratke hlaice od trapera i bijelu majicu. Na fotografiji je izgledala prekrasno. iroko se smijeila ravno u kameru. U usporedbi s njezinim dananjim smijekom, djelovala je malko nesigurno. Ipak, ak i tako, bio je to divan smijeak. Ona vrst smijeka koji jo jae djeluje na ljude jer je tako nepostojan. Svakako, nije to bio smijeak osamljene djevojke koja svaki dan pati u depresiji. H7 "Ako je suditi po ovoj fotografiji," rekao sam joj, "rekao bih da si bila najsretnija djevojka na svijetu." Polako je zatresla glavom. armantne boride nabrale su joj se u kutovima oiju, kao da se sjeda nekog dalekog prizora iz prolosti. "Nita se ne moe redi prema fotografiji, Hajime. Fotografije su samo sjene. Prava ja negdje je daleko. Ona se ne vidi na slici." Od pogleda na fotografiju bolno me stisnulo u grudima. Shvatio sam koliko sam uasno puno vremena izgubio. Dragocjenih godina koje su otile u nepovrat, koliko god se ja trudio da ih vratim. Vremena koje je postojalo samo tada, samo ondje. Dugo, dugo gledao sam fotografiju. "to je na toj slici tako zanimljivo?" upitala me ona. "Hodu popuniti vrijeme", odgovorio sam. "Prolo je dvadeset pet godina otkako sam te posljednji put vidio. Htio bih neim ispuniti taj prostor, bar donekle." Nasmijeila se i ispitljivo me pogledala kao da mi je neto udno na licu. "Kako je to neobino", rekla je. "Ti hode popuniti prazni prostor u tom vremenu, a ja jedino elim da ostane potpuno prazan." Sve godine u srednjoj koli nije ni jednom imala pravog deka. Bila je lijepa pa su je deki gledali, ali ona je njih jedva primjedivala. Hodala je s nekoliko njih, ali nikad na duge staze. "Deki tih godina nisu ba privlani. Razumije to hodu redi.

Tinejderi su neotesani i sebini. I misle samo o tome kako da zavuku ruku curi pod suknju. Bila sam tako razoarana. Ja sam htjela ono to smo nas dvoje imali." "Da, ali kad sam imao esnaest godina, nisam ni ja bio puno drukiji bio sam neotesan, sebian i gledao sam samo kako da curi zavuem ruku pod suknju. To sam ja u najkradim crtama." "Pa onda je i bolje da se nismo vidjeli", rekla je i nasmijeila se. "Oprostili smo se s dvanaest godina i ponovno sreli s trideset sedam... moda je tako za nas najbolje." "Tko zna." "Sad valjda moe misliti i o neem drugom, a ne samo o tome kako da curi zavue ruku pod suknju?" "O jo nekoliko stvari", rekao sam. "Ali ako se brine, mogla bi sljededi put obudi hlae!" imamoto se zagledala u svoje ruke na stolu i nasmijala se. Nije nosila prsten. Samo narukvicu i novi sat kad god smo se nali. I naunice. Ali prsten nikad. "Nisam htjela biti teret nijednom deku", nastavila je. "Zna to mislim. Toliko toga nisam mogla. Nisam mogla idi na izlet, na plivanje, skijanje, klizanje, na ples u disko. Ved mi je obino hodanje bilo dovoljan napor. Mogla sam jedino s nekim mirno sjediti, priati i sluati glazbu, a to deki u tim godinama ne mogu dugo izdrati. I to mi je bilo grozno." Pila je Perrier s krikom limuna. Bilo je toplo poslijepodne sredinom oujka. Neki su mladi ljudi ved etali u kratkim rukavima. "Da smo tada hodali, znam da bih na kraju i tebi pala na teret. Sigurno bih ti ubrzo dognjavila. Ti bi htio biti aktivniji, htio bi se zaletjeti i skoiti u veliki svijet koji te eka. A ja to ne bih mogla podnijeti." "imamoto-san," rekao sam, "to je nemogude. Nikad 148 149 ne bih izgubio strpljenje s tobom. Imali smo neto vrlo posebno. Ne mogu to objasniti rijeima, ali je istinito. Neto posebno i jako dragocjeno." Pomno me pogledala, nepromijenjena izraza.

"Nisam ja ba neki osobit ovjek", nastavio sam. "Nemam se ime ba pohvaliti. Prije sam bio prilina sirovina, bezosjedajan i arogantan. Zato moda i ne bih bio pravi ovjek za tebe. Ali u jedno sam sasvim siguran: ti mi nikad, nikad ne bi dosadila. Ako ni po emu drugome, po tome sam razliit od svih ostalih mukaraca koje si znala. U tom smislu sam za tebe zbilja posebna osoba." Simamoto je ponovno spustila pogled na svoje ruke na stolu. Lagano je rairila prste kao da provjerava je li svih deset na broju. "Hajime," poela je, "tuna je istina da se neke stvari ne mogu vratiti. Jednom kad krenu naprijed, to god radio, ne moe ih vratiti na poetak da budu kakve su bile. I ako samo jedna sitna stvarica krene ukrivo, zauvijek de sve idi krivo." Jednom mi je telefonirala da me pozove na recital Liszto-vih glasovirskih koncerata. Solist je bio slavni junoame-riki pijanist. Oslobodio sam se drugih obveza i otiao s njom u koncertnu dvoranu u Parku Ueno. Izvedba je bila briljantna. Solist je majstorski vladao tehnikom, glazba je zvuala i njeno i duboko istodobno, a uzavreli osjedaji izvirali su pod pijanistovim prstima. Ipak, ak i kad sam sklopio oi, glazba me nije ponijela. Tanka se koprena spustila izmeu mene i pijanista, i koliko god da sam se 150 trudio, nisam mogao prijedi na drugu stranu. Kad sam poslije koncerta to rekao Simamoto, sloila se. "Ali to nije valjalo u izvedbi?" upitala je. "Meni se inila savrenom." "Ne sjeda se?" rekao sam. "Ploa koju smo mi nekad sluali imala je ogrebotinu na kraju drugog stavka koja se jasno ula. Hrrrtl Hrrrt! Bez tog struganja kao da se ne mogu unijeti u kompoziciju!" Simamoto se nasmijala. "To nije nikakav pristup umjetnosti." "Nema to veze s umjetnodu. Neka gologlavi leinar pojede umjetnost, briga mene. Neka kae tko to hode, ja volim to struganje!" "Moda ima pravo", priznala je. "Ali kakva je to pria o gologlavom leinaru? ula sam za obine leinareoni jedu crkotine. Ali gologlavi leinari?" Na vlaku kudi objasnio sam joj razlike do u najsitnije pojedinosti;

kako se raaju i ive na razliitim mjestima, kako se glasaju, kako se pare. "Gologlavi leinar hrani se umjetnodu. Obini leinar prodire tijela nepoznatih ljudi. Potpuno su razliiti." "Zbilja si lud!" Nasmijala se. I onda mi, na onom sjedalu u vlaku, sasvim, sasvim lagano primakla rame da dotakne moje rame. Jedan jedini put u protekla dva mjeseca tijela su nam se dodirnula. Oujak je proao, a za njim i travanj. Moja mlaa kdi je krenula u vrtid. Bududi da je sad, kad su djeca odlazila od kude, imala vie slobodnog vremena, Jukiko je poela dobrovoljno raditi u domu za hendikepiranu djecu. Uglavnom je moja dunost bila odvoziti djecu u vrtid i poslije ih pokupiti. Ako sam imao previe posla, to je obavljala Jukiko. Dok sam gledao kako mi kderi rastu, dan za danom, osjedao sam da starim. Rasle su same od sebe, bez obzira na to to sam ja planirao ili nisam planirao za njih. Volio sam kderi, naravno da jesam. Nisam mogao zamisliti vede srede nego gledati ih kako rastu. Ali katkad me to to svaki mjesec postaju sve vede nekako pritiskalo. Kao da mi u tijelu buja stablo, puta korijenje, iri grane i pritom mi potiskuje unutarnje organe, miide, kosti i kou jer silom hode van. Tako me to katkad guilo da nisam mogao spavati. Jednom tjedno nalazio sam se sa imamoto. I svaki sam dan razvozio kderi iz vrtida i u vrtid. I nekoliko puta tjedno vodio ljubav sa enom. Otkako sam ponovno poeo viati imamoto, ede sam vodio ljubav s Jukiko. Ne zbog grizoduja, meutim. Jedino me voljeti je i biti voljen zauzvrat spaavalo od toga da se ne raspadnem. "Promijenio si se. to se dogaa?" upitala je Jukiko jedno poslijepodne nakon to smo vodili ljubav. "Nitko me nije obavijestio da mukarcima raste seksualni apetit kad uu u trideset osmu godinu." "Nita se ne dogaa. Sve po starom", odgovorio sam. Jedno me vrijeme promatrala. I onda lagano zatresla glavom. "Katkad se zbilja pitam to se kuha u toj tvojoj glavi", rekla je. U slobodno sam vrijeme sluao klasinu glazbu i zurio u groblje Aojama. Nisam itao onoliko kao ranije. Koncentracija mi je otila k vragu.

Nekoliko puta sreo sam mladu enu u Mercedesu 260E. Dok smo ekali da nam kderi izau iz vrtida, stajali smo pred ulazom i avrljali, izmjenjujudi traeve koje mogu shvatiti samo stanovnici skupe etvrti kakva je Aojama. Pred kojim se samoposluivanjem moe lako parkirati i u koje vrijeme; to je novo u talijanskom restoranu gdje se nedavno promijenio kuhar i sad vie nema pristojnog jela; da dudan Meiija s uvoznom robom ima rasprodaju uvoznog vina sljededi mjesec i tako dalje. Bogati, pomislio sam, postao sam prava baba traara! Ali samo nam je to bilo zajedniko. Sredinom travnja imamoto je ponovno nestala. Posljednji put sam je vidio kad smo sjedili u Crvendadevu gnijezdu. Malo prije deset telefonirali su mi iz mog drugog kluba gdje se dogodilo neto to sam odmah morao rijeiti. "Vradam se za tridesetak minuta", rekao sam joj. "U redu", nasmijeila mi se. "Dok te nema, itat du." Pourio sam rijeiti problem, a onda pohitao natrag, ali ona je ved otila. Malo je prolo jedanaest. Ostavila mi je poruku na anku, na poleini kutije ibica. "Vjerojatno nedu modi dolaziti neko vrijeme", pisalo je u poruci. "Sad moram kudi. Dovienja i uvaj se." Danima nisam znao to da ponem sa sobom. Hodao sam goredolje po kudi, besciljno lutao ulicama i prije vremena odlazio pred vrtid po kderi. I razgovarao sam s gospoom iz Mercedesa 260E. Odlazili smo u oblinji kafid na kavu i avrljali kao i obino o kakvodi povrda na trnici Kinokunija, o oploenim jajima u dudanu zdrave hrane, fantastinim rasprodajama u Miki Houseu. Moja je sugovornica posebno voljela dizajnersku odjedu Inaba 152 Joie pa je na poetku sezone naruila sve to je eljela iz kataloga. Razgovarali smo i o izvrsnom restoranu s jeguljama kraj policijske postaje u Omote Sando koji se zatvorio. Uivali smo u razgovoru. ena je bila mnogo otvorenija i srdanija nego to mi je djelovala na prvi pogled. Ne da me seksualno privlaila. Jednostavno mi je trebao netkobilo tkos kim du razgovarati. elio sam samo bezazlen, besmislen razgovor, klepetanje koje vodi bilo kamo, samo ne natrag do Simamoto. Kad vie nisam znao to bih, odlazio sam kupovati. Jednom sam

kupio est koulja odjedanput. Kupovao sam igrake i lutke za kderi, modne dodatke za Jukiko. Nekoliko puta sam navratio i u izlobeni salon BMW-a da pogledam M 5; nisam ga zapravo namjeravao kupiti, ali pustio sam prodavaa da mi odrecitira svoj reklamni govor. Nakon nekoliko izbezumljenih tjedana, ustanovio sam da se ponovno mogu koncentrirati. Ovo nikuda ne vodi, zakljuio sam. Zato sam nazvao arhitekta i unutranjeg dekoratera da razgovaramo o preureenju klubova. Ved im je bilo krajnje vrijeme za obnovu, a i meni da razmislim o tome kako vodim posao. Kao i ljudi, i klubovi imaju faze kad ih treba pustiti na miru i kad im treba promjena. Ako neprestano ami u istoj okolini, nastupa dosada i letargija. Nivo energije strmoglavo pada. ak i kulama u zraku dobro doe ruka svjee boje. Poeo sam s drugim klubom, a Crvendadevo gnijezdo ostavio za poslije. Za poetak sam uklonio sve ultra-ik elemente koji su, kad se bolje razmisli, zapravo bili totalna gnjavaa, jer se trailo efikasno i funkcionalno radno mjesto. Razglas i klima takoer su trebali servis, kao i jelovnik, koji sam radikalno 154 preuredio. Porazgovarao sam sa svakim od svojih zaposlenika i sastavio dugi popis njihovih prijedloga za unapreenje posla. Vrlo sam detaljno izloio arhitektu svoju viziju toga kako bi klub morao izgledati, natjerao ga da izradi projekt, a onda ga poslao natrag za crtadu dasku da u nacrt unese i sve ono to mi je palo na pamet u meuvremenu. I tako nekoliko puta. Odabrao sam sve materijale, naruio procjene od poduzetnika, izradio proraun. Tri sam tjedna proeljavao sve dudane u Tokiju u potrazi za najboljom posudom za sapun na svijetu. Sa svim tim imao sam posla preko glave. Ali upravo sam to i htio. Svibanj je doao i proao, stigao je i lipanj. I dalje nije bilo Simamoto. Bio sam siguran da je zauvijek nestala. Vjerojatno neko vrijeme nedu modi dolaziti ovamo, napisala je. Patio sam zbog rijei vjerojatno i neko vrijeme, zbog dvosmislenosti njihova znaenja. Jednog dana moda se doista opet pojavi. Ali nisam mogao samo besposleno sjediti i ekati, temeljiti nade i snove na neodreenim

obedanjima. Ako tako nastavim, pomislio sam, udarit de me kap i zavrit du kao slinava bena; zato sam se zatrpao poslofn preko glave. Poeo sam svako jutro odlaziti na bazen gdje sam plivao dvije tisude metara bez stanke, a poslije u teretani na katu dizao utege. Tjedan dana muenja i moji su se miidi pobunili. Dok sam jedan dan ekao na crvenom svjetlu, utrnula mu je noga tako da nisam mogao otpustiti kvailo. Ali naposljetku su mi se miidi navikli na reim. Teki tjelesni napori nisu mi ostavljali prostora da mislim, a kako mi je tijelo bilo vjeno u pokretu, lake sam se fokusirao na svakodnevne bezvezarije. Sanjarenje je bilo zabranjeno. Davao sam sve od sebe da 155 se usredotoim na ono to radim, to god to bilo. Ako sam se umivao, mislio sam o tome; ako sam sluao glazbu, sav sam bio u glazbi. Samo sam tako mogao preivjeti. Ljeti smo Jukiko i ja esto s djecom odlazili u nau vikendicu u Hakoneu. Daleko od Tokija, u prirodi, Jukiko i curice su uivale, oputene i sretne. Brale su cvijede, gledale ptice kroz dalekozor, igrale se lovice, brkale se u rijeci. Ili su se jednostavno izleavale u vrtu. Ali one nisu znale istinu. Da sam jednog snijenog zimskog dana bio spreman ostaviti i njih i sve, i ostavio bih ih da avion nije ipak poletio, samo da budem sa imamoto. Posao, obitelj, novac sve, sve, da i ne trepnem okom. A i sad mi je u mislima neprestano bila imamoto. Nisam mogao zaboraviti to sam osjetio kad sam je drao u zagrljaju, kad sam joj poljubio obraz. Nisam mogao izbrisati njezinu sliku iz glave i zamijeniti je slikom svoje ene. Kao to nikad nisam znao to imamoto misli, nitko nije ni sanjao to je meni u glavi. Odluio sam ostatak ljetnih praznika posvetiti preureenju klubova. Dok su Jukiko i djeca bili u Hakoneu, ostao sam u Tokiju sam da nadzirem radove i dajem posljednje upute. Plivao sam u bazenu, vjebao u teretani. Vikendima sam odlazio u Hakone, plivao u bazenu hotela Fudija s kderima i svi smo zajedno veerali. A po nodi sam vodio ljubav sa enom. Naglo sam se bliio srednjim godinama, ali nisam se vidljivo debljao niti mi se kosa prorijedila. Nisam ak imao niti jedne sijede.

Silna tjelesna aktivnost kao da je usporila neumitno propadanje tijela. ivjeti urednim ivotom, nikad ni u emu ne pretjeravati i paziti to jedem; to je bio moj moto. Nikad nisam bio bolestan i vedina bi mi ljudi onako od oka dala jedva trideset godina. Moja me ena voljela dirati po tijelu. Dodirivala mi je miide na grudima i trbuhu i mazila penis i testise. I Jukiko je redovito ila u teretanu i vjebala. Ali to joj nije pomagalo da smravi. "Valjda starim", uzdisala je. "Izgubim na teini, ali ova mlohava rola i dalje je tu." "Svia mi se tvoje tijelo tono takvo kakvo je", rekao sam joj. "Super si mi ovakva nema potrebe da vjeba niti da dri dijetu. Pa nisi ti debela." to i nije bila la. Zbilja sam volio mekodu njezina tijela obloenog s malo dodatnog mesa. Volio sam joj trljati gola lea. "Ti jednostavno ne razumije", rekla mi je i zavrtjela glavom. "Govori mi da izgledam sasvim dobro i neka takva i ostanem, ali ja se moram muiti iz petnih ila samo da ostanem takva kakva jesam." Da nas je netko promatrao izvana, vjerojatno bi na ivot opisao kao idealan. Svakako sam to i sam povremeno vjerovao. Volio sam svoj posao i odlino sam zaraivao. Posjedovao sam krasan stan s etiri spavade sobe u Aojami, malu vikendicu u brdima Hakone, BMW, Jeep Cherokee. I imao sam sretnu obitelj. Volio sam enu i svoje dvije kderi. to jo moe ovjek poeljeti? Da su me, recimo, Jukiko i djeca preklinjali da im kaem to da rade kako bi mi jo vie ugodili, kako bih ih jo vie volio, ne bih im umio odgovoriti. Nisam mogao zamisliti sretniji ivot. Ali otkako je imamoto prestala navradati da me vidi, zaglavio sam na zrakopraznoj povrini Mjeseca. Ako je 156 *57 zauvijek nestala, vie nisam imao kome otkriti to uistinu osjedam. Za besanih sam nodi leao u krevetu i vrtio i vrtio u glavi onaj prizor sa zasnijeenog aerodroma Ko-matsu. Ako se dovoljno puta sjetim, sjedanje de izblijediti. Bar sam tako mislio. to sam se vie

sjedao, uspomene su postajale ivlje. Rije "odgoen" koja se pali i gasi na ploi s informacijama; iza prozora snijeg koji sve gude pada. Nije se vidjelo dalje od pedeset metara. Simamoto kako sjedi na klupi i grevito stee ruke oko sebe. Njezin plavi kaput s kapuljaom i al. Njezino tijelo koje mirie na suze i tugu. I sad sam osjedao taj miris. Kraj mene u krevetu moja je ena tiho disala u snu. Ona ne zna nita. Sklopio sam oi i zavrtio glavom. Ona nita ne zna. Naputena kuglana, snijeg koji sam topio u ustima i njime je pojio. Simamoto u avionu, u mojem zagrljaju. Njezine sklopljene oi, uzdah koji je pustila iz poluotvorenih ustiju. Njezino tijelo, meko i mlitavo. Tada me eljela. Njezino se srce otvorilo za mene. A ja sam se suste-zao, grevito se drao za povrinu Mjeseca, zaglavljen u beivotnom svijetu. I na kraju me ostavila i moj je ivot ponovno uniten. Znao sam se probuditi u dva ili tri ujutro i vie ne bih mogao zaspati. Ustajao sam iz kreveta, odlazio u kuhinju i toio si viski. S aom u ruci gledao bih groblje u tami preko puta i svjetla automobila koji su prolazili cestom. Trenutci vremena koji su povezivali nod i svitanje rastezali su se, dugaki i tamni. Da mogu plakati, moda bi mi bilo lake. Ali zbog ega da plaem? Za kim da plaem? Bio sam odvie sebeljubiv da plaem zbog drugih, odvie odrastao da plaem zbog sebe. Napokon je stigla jesen. A kad je stigla, donio sam odluku. Neto se mora rijeiti jer se ovako vie nije dalo ivjeti. 158 13 Jedno jutro odvezao sam kderi u vrtid i otiao na bazen gdje sam otplivao svojih dvije tisude metara. Zamiljao sam da sam riba. Samo riba koja ne mora misliti ni o emu, ak ni o plivanju. Onda sam se istuirao, obukao majicu i kratke hlae i poeo dizati utege. Poslije sam otiao u jednosobni stan koji mi je sluio kao ured i bacio se na provjeravanje rauna, izraunavanje plade mojih djelatnika, planiranje preureenja Crvendadeva gnijezda sljedede veljae. U jedan sam kao i obino otiao kudi i ruao sa enom. "Mili, zvao me tata jutros", rekla mi je Jukiko. "U poslu kao i uvijek.

Rekao mi je za neke dionice koje de vrtoglavo skoiti i neka kupimo koliko god moemo. I to nije obian burzovni savjet, rekao mi je, nego neto posebno to se ne smije propustiti." "Ako de zbilja donijeti takvu zaradu, bolje bi mu bilo da je utio o tome i sve kupio sam. Tko zna zato nam je rekao." "Rekao je da je to njegov nain da ti se zahvali. Rekao je da de ti ved razumjeti. Razumije li? Naime, on nam preputa svoj dio. Rekao je neka uloimo sav novac koji imamo i neka nita ne brinemo jer su te dionice vruda roba. Ako iz nekog razloga ne donesu dobit, on de se pobrinuti da ne budemo na gubitku." Odloio sam vilicu na tanjur pate. "I to jo?" "No, rekao je da moramo brzo djelovati pa sam nazvala banku i rekla im da zatvore nau tednju i da sav novac s naeg rauna prebace gospodinu Nakajami u investicijskoj firmi. Tako da moe kupiti dionice. Uspjela sam skupiti samo oko osam milijuna jena. Moda sam trebala kupiti vie?" Otpio sam malo vode. I trudio se pronadi prave rijei. "Prije nego to si sve to napravila, zato me nita nisi pitala?" "Pitala tebe?" zaudila se. "Ali ti uvijek kupuje dionice kad ti moj tata kae da kupi. I meni si rekao da ih kupim ne znam koliko puta. Uvijek mi govori neka samo radim kako mislim da treba i nita se ne brinem. Pa sam tako i napravila. Tata mi je rekao da ne smijem ekati ni minutu. Bio si na bazenu i nisam te mogla dobiti. U emu je problem?" "Sve je u redu", rekao sam. "Ali hodu da proda sve dionice." "Da ih prodam?" Stisnula je oi kao da ju je zaslijepilo jarko svjetlo. "Prodaj sve dionice koje si kupila i stavi novac natrag na nau tednju." "Ali ako to napravim, platit demo jako mnogo za transakcije." "Ba me briga", rekao sam. "Samo plati. Briga me ho160 161 demo li na kraju izgubiti novac. Samo prodaj sve to si danas kupila." Jukiko je uzdahnula. "Sto se dogodilo izmeu tebe i tate? Sto nije u

redu?" Nisam odgovorio. "to se dogodilo?" "Sluaj, Jukiko", poeo sam. "Sad mi je ved ovoga dosta. Ne elim zaraivati novac na burzi. elim zaraivati svojim rukama. I dosad mi je sasvim dobro ilo. Nije ti nedostajalo novca, je li tako?" "Znam da ti dobro ide i ni jednom se nisam poalila. Zahvalna sam ti i zna da te potujem. Ali ipak, moj tata to radi da nam pomogne. Kako to ne shvada?" "Itekako shvadam. Jukiko, zna to je upudeniko trgovanje? Zna to to znai kad ti netko kae da ima stopostotne izglede da de ostvariti dobit?" "Ne." "To se zove manipulacija vrijednosnicama", rekao sam. "Netko iznutra, u tvrtki, manipulira vrijednosnim papirima kako bi postigao umjetnu dobit koju onda podijeli sa svojim kompanjonima. A taj novac ide politiarima u depove ili zavrava kao korporacijsko mito. To nije kao one dionice koje mi je ranije tvoj otac znao savjetovati da kupim. To je bila samo dobrodola informacija, nita vie. I uglavnom su te dionice dobivale na vrijednosti, ali ne svaki put. Ovaj put je drukije. Ovo smrdi do neba. I ne elim s tim imati nikakve veze." Jukiko je zastala s vilicom ruci i zamislila se. "Zato si siguran da je posrijedi manipulacija vrijednosnicama?" 162 "Ako to zbilja eli znati, pitaj oca", rekao sam. "Ali ja ti mogu redi ovo: vrijednosnice koje zajameno nede pasti postoje samo u nezakonitim poslovima. Moj je otac etrdeset godina rintao kod burzovnog meetara. Radio je kao crv od jutra do mraka. Ali iza sebe je ostavio samo piljivu malu kudu. Moda jednostavno nije bio dobar u poslu. Moja mama se svake veeri grbila nad kudnim raunima i grizla se zbog sto ili dvjesto jena za koje nije znala gdje su. U takvoj sam ja obitelji odrastao. Ti si mi rekla kako si uspjela skupiti samo osam milijuna jena. Jukiko, pa mi govorimo o pravom novcu, ne onom iz Mo-nopolvja. Drugi se ljudi voze svaki dan na posao nagurani kao sardine u pretrpanim vlakovima, rade prekovremeno, ubijaju se od posla i opet u godinu dana ne zarade ni izdaleka toliko. I ja sam tako ivio osam godina pa znam. I ni

sluajno nisam mogao zaraditi osam milijuna jena. Ali ti vjerojatno ne moe ni zamisliti takav ivot." Jukiko je utjela. Grizla je usnicu i zagledala se netremice u svoj tanjur. Shvatio sam da sam malo previe podigao glas i stiao sam se. "Moe veselo redi kako de se za dva tjedna novac koji smo uloili udvostruiti. Osam milijuna jena pretvorit de se u esnaest milijuna. Ali neto je jako pogreno kod takvog razmiljanja. Nekako sam dopustio da me uvuku taj svjetonazor i zbog toga se osjedam uplje." Jukiko me pogledala preko stola. Nastavio sam jesti, ali osjetio sam kako se u meni trese. Razdraenost ili gnjev? Nisam mogao odrediti. to god bilo, suoen s tim bio sam bespomodan. "Zao mi je. Trebala sam gledati svoja posla", rekla je 163 Jukiko tiho nakon duge utnje. "Sve je u redu. Ne krivim tebe. Ne krivim nikoga." "Odmah du telefonirati i redi im da prodaju sve do posljednje dionice. Samo se prestani na mene ljutiti." "Ne ljutim se." utke sam nastavio jesti. "Ima li neto to mi eli redi?" upitala me Jukiko i por gledala ravno u mene. "Ako te neto mui, reci mi. Gak i ako je o tome teko govoriti. Ako ti ja bilo kako mogu pomodi, samo mi reci. Ja sam samo obina ena i znam da sam strano naivna u svemupa i u poslovnim stvarima. Ali ne mogu podnijeti da si nesretan. Ne elim gledati taj bolni izraz na tvom licu. to ti je tako grozno u naem ivotu? Reci mi." Zatresao sam glavom. "Nemam prigovora. Volim svoj posao i volim tebe. Samo kaem da mi neki put ne odgovara kako tvoj otac vodi poslove. Nemoj me krivo shvatiti. On mi je jako drag. Znam da nam eli pomodi i cijenim to. Tako da se ne ljutim. Samo vie nisam siguran tko sam. Ne razlikujem dobro od loega. Zbunjen sam. Ali nisam ljut." "Ali dri se kao da si ljut." Uzdahnuo sam.

"I neprestano uzdie", rekla je. "Neto te sasvim sigurno mui. Misli su ti tisudama kilometara daleko." "Ne znam." Jukiko nije skidala pogled s mene. "Neto ti se mota po glavi", rekla je. "Ali nemam pojma to. Voljela bih da ti nekako mogu pomodi." Obuzela me neodoljiva elja da sve priznam. Kakvo bi to olakanje bilo! Gotovo je sa skrivanjem, nema vie potrebe da glumim i laem. Sluaj, Jukiko, zaljubljen sam u drugu enu, enu koju jednostavno ne mogu zaboraviti. Suzdravao sam se, htio sam spasiti na svijet da se ne srui i pretvori u prah, ali ne mogu vie. Sljededi put kad se pojavi, neka bude to hode, briga me; ja du voditi s njom ljubav. O njoj mislim dok masturbiram. O njoj mislim dok vodim ljubav s tobom, Jukiko... Ali nisam rekao nita. Nema svrhe priznati. Samo bismo patili. Poslije ruka vratio sam se u ured da nastavim s radom. Ali misli su mi bile tisudama kilometara daleko. Osjedao sam se kao zadnji bijednik to sam odrao Jukiko prodiku. Ono to sam rekao bilo je u redu. Ali ovjek koji je to izgovorio nipoto nije bio u redu. Lagao sam Jukiko i varao je iza lea. Nisam imao pravo zauzimati moralno nadmodni poloaj. Jukiko se trudila misliti prvo na mene. To je bilo jasno i posve u skladu s njezinom naravi. Ali to s mojim ivotom? Ima li tu dosljednosti, bilo kakvog uvjerenja vrijednog spomena? Potpuno sam splasnuo, izgubio svaku volju za kretanjem. Podigao sam noge na stol i, s olovkom u ruci, bezvoljno zurio kroz prozor. Iz mojeg se ureda vidio park. Vrijeme je bilo lijepo i park je bio pun roditelja i djece. Djeca su se igrala u pjeaniku ili se sputala niz tobogane, dok su ih majke drale na oku i brbljale s drugim mamama. Taj me prizor podsjetio na moje kderi. Htio sam ih vidjeti, jo jednom proetati ulicom dredi ih na rukama. Htio sam osjetiti toplinu njihovih tijela. Ali te su me misli nezaustavljivo odvele do uspomena na imamoto. ivih uspo164 165 mena na njezine lagano rastvorene usne. Nisam vie mislio na kderi jer ih je izgurala Simamotina slika. Nisam vie mogao misliti ni o emu drugome.

Izaao sam iz ureda i pjeke se spustio glavnom ulicom u Aojamu. Uao sam u kafid u kojem smo se Simamoto i ja znali sastajati i popio kavu. Jedno sam vrijeme itao, a kad me knjiga zamorila, ponovno sam pomislio na nju. Prisjedao sam se odlomaka naih razgovora, kako je vadila Salem iz torbice i pripaljivala ga, kako je nehajno zabacivala pramen kose, kako je lagano naginjala glavu kad se smijeila. Ubrzo mi je dojadilo sjediti samom i uputio sam se u ibuju. Prije sam volio lunjati gradskim ulicama, razgledati zgrade i dudane, promatrati ljude koji prolaze. Sviao mi se taj osjedaj kretanja gradom na vlastiti pogon. Ali sad mi je grad djelovao turobno i pusto. Zgrade su se raspadale, stabla su izgubila boju, a prolaznici nisu imali ni osjedaja ni snova. Naao sam neki nepopularni film, uao u kino i netremice piljio u ekran. Poslije projekcije izaao sam na nodne ulice grada, uao u restoran kraj kojeg sam sluajno proao i pojeo jednostavan obrok. Sibuja je vrvjela od inovnika koji su urili kudi. Kao na ubrzanom filmu, vlakovi su ulazili u stanicu i gutali gomilu za gomilom. Ba ovdje, odjednom sam se sjetio, ba sam ovdje primijetio Simamoto, prije nekih deset godina, u crvenom kaputu i sunanim naoalama. Kao da se to desilo prije milijun godina. Sve mi se vratilo. Guva na cesti krajem godine, nain kako je hodala, svaki ugao za koji smo skrenuli, oblano nebo, vredica iz robne kude koju je nosila u ruci, kava koju nije ni dotakla, boine pjesme. Ponovno me preplavilo kajanje to je nisam tad zazvao po imenu. Onda me jo nita nije vezalo, nisam imao to izgubiti. Mogao sam je privinuti uz sebe i mogli smo otidi zajedno. U kakvoj god kompliciranoj situaciji ona bila, mogli smo pronadi izlaz. Ali tu sam priliku zauvijek propustio. Tajanstveni sredovjeni ovjek zgrabio me za lakat, a Simamoto je mugnula u taksi i iezla. Odvezao sam se kudi pretrpanim veernjim vlakom. Vrijeme se pokvarilo dok sam bio u kinu i nebo su zakrili teki oblaci natopljeni kiom. Izgledalo je kao da de svaki as pljusniti. Nisam imao kiobran, a na sebi sam nosio laganu vjetrovku, traperice i tenisice, kako sam se obukao ujutro za bazen. Trebao sam otidi kudi i presvudi se u svoje uobiajeno odijelo. Ali nije mi se dalo. Ionako

je svejedno, zakljuio sam. Jednom mogu preskoiti kravatunede svijet propasti. U sedam je poela padati kia. Blaga kia, ona jesenja kiica koja djeluje kao da de sipiti satima. Kao i obino, svratio sam prvo u preureeni klub da vidim kako ide posao. Klub je izgledao gotovo tono onako kako sam ga zamislio. Sad je bio oputeniji i funkcionalniji. Glazba je naglaavala ugoaj koji su stvarala priguena svjetla. Dogradio sam malu, odvojenu kuhinju, unajmio profesionalnog kuhara i na jelovnik stavio jednostavna, a opet profinjena jela. Jela bez ikakvih posebnih sastojaka ili kerefeka koja amater ipak nikad ne moe pripraviti kako spada. Bududi da su sluila tome da se neto prigrize uz pide, morala su biti praktina za jelo. Svaki mjesec iz temelja smo mijenjali jelovnik. Nije bilo lako pronadi kuhara koji od167 166 govara mojim zamislima. Napokon sam ga naao, ali stajao me mnogo vie no to sam planirao. Ipak, svoju je pladu potenu zaraivao i bio sam zadovoljan. Zadovoljni su oito bili i moji gosti. Oko devet sam posudio kiobran sa anka i krenuo u Crvendadevo gnijezdo. A u devet i trideset pojavila se imamoto. Zaudo, uvijek je dolazila u mirnim kiovitim veerima. 14 168 Imala je na sebi bijelu haljinu i preveliki tamnoplavi sako. Na ovratnik je prikopala mali srebrni bro u obliku ribe. Haljina je bila jednostavno krojena, bez ikakvih ukrasa, ali na njoj je izgledala kao najskuplja haljina na svijetu. Bila je jae preplanula nego posljednji put kad sam je vidio. "Mislio sam da vie nikad nede dodi", rekao sam. "Kad god te vidim, kae isto", nasmijala se ona. Kao i uvijek, sjela je kraj mene i poloila obje ruke na ank. "Ali ostavila sam ti poruku da neko vrijeme nedu dolaziti, je li tako?" "Neko vrijeme je fraza iju se duinu ne moe izmjeriti. Bar ne onaj tko eka", rekao sam. "Ali vjerojatno postoje situacije kad je ta fraza nuna. Kad su to

jedine rijei koje se mogu upotrijebiti", rekla je ona. "A vjerojatno je rije iju teinu je nemogude procijeniti." "Ima pravo", rekla je, dok joj je lice ozario jedan od njezinih smijeaka, a iz velike je daljine doleprao blagi 169 povjetarac. "Ispriavam se. Ne mislim se pravdati, ali tu sam jednostavno bila nemodna. To su jedine rijei koje sam mogla upotrijebiti." "Nema potrebe za isprikama. Kao to sam ti ved jednom rekao, ovo je klub i ti si goda. Dolazi kad hode. Na to sam navikao. Samo malo gunam, onako, za sebe. Ne obradaj panju." Pozvala je barmena i naruila koktel. Pomno me odmjerila kao da sam na smotri. "Za promjenu si prilino sportski odjeven." "Bio sam jutros na plivanju i nisam se presvukao. Nisam stigao", rekao sam. "Ali sasvim se dobro osjedam ovako. Kao da sam ponovno onaj pravi ja." "Izgleda mlai. Nitko ti ne bi dao trideset sedam godina." "Ni tebi nitko ne bi dao trideset sedam." "Ali ni dvanaest." "Ima potpuno pravo", rekao sam. Njezin je koktel stigao i otpila je gutljaj. I lagano sklopila oi kao da oslukuje zvuk to dopire iz daljine. Dok su joj oi bile zatvorene, ponovno sam zapazio tanku liniju na samom rubu kapaka. "Hajime," rekla je, "esto sam mislila na koktele u tvojem klubu. I poeljela popiti jedan. Kamo god da ide, ovako dobra pida teko se nau" "Jesi ila daleko?" "Zato to kae?" upitala me. "Zbog neeg na tebi", odgovorio sam. "Izgleda mi nekako posebno. Kao da si neko vrijeme bila negdje daleko." 170 Podigla je pogled prema meni. I kimnula. "Hajime, dugo sam..." zaustila je, ali onda odjednom zautjela, kao da se neeg sjetila. Vidio sam da u sebi trai prave rijei. Koje nije mogla nadi. Zagrizla je usnicu i ponovno se nasmijeila. "U svakom sluaju, ao mi je. Trebala sam ti se javiti. Ali htjela sam pustiti neke stvari kakve jesu.

Ouvati ih, da tako kaem. Ili dolazim ovamo ili ne dolazim. Kad doem, dola sam. Kad ne doem... onda sam negdje drugdje." "Nema sredine?" "Nema sredine", rekla je. "A zato? Zato to ovdje ne postoje osrednje stvari." "Tamo gdje nema osrednjih stvari, nema ni sredine", rekao sam. locno. "Drugim rijeima, gdje nema pasa, nema ni psedih ku-cica. "Tako je; nema pasa, nema ni psedih kudica", rekla je Simamoto. I pogledala me ispod oka. "Ima malo udan smisao za humor, zna?" Kao i esto ranije, klavirski je trio poeo svirati "Star-Crossed Lovers". Nas dvoje smo neko vrijeme samo sjedili i bez rijei sluali. "Smijem te neto pitati?" "Samo izvoli", rekao sam. "Sto tebi znai ova pjesma?" upitala me. "ini mi se da je sviraju kad god si ti tu. To je neko pravilo kude?" "Ne. Samo znaju da mi se svia." "Pjesma je krasna." Kimnuo sam. "Dugo mi je trebalo da shvatim kako je 171 to sloena stvar, kako u njoj ima mnogo vie od lijepe melodije. Samo je izvrstan glazbenik moe odsvirati kako spada", rekao sam. "Duke Ellington i Billy Stravhorn napisali su je u davnim vremenima. Mislim, pedeset sedme." "Kad kae starcrossed, to se tono misli?" "Ma znaljubavnici roeni pod nesretnom zvijezdom. Nesretni ljubavnici. Ovdje se to odnosi na Romea i Juliju. Ellington i Stravhorn napisali su stvar za festival Shakespearea u Ontariju. Na izvornoj snimci, Johnnv Hodges na alto saksu je Julija, a Paul Gosalves svira Romea na tenoru." "Ljubavnici roeni pod nesretnom zvijezdom", rekla je. "Kao da je napisana za nas dvoje." "Hode redi da smo mi ljubavnici?" "Hode redi da nismo?" Pogledao sam je. Vie se nije smijeila. Duboko u njezinim oima neto je titralo.

"Simamoto-san, ne znam nita o tebi", rekao sam. "To shvatim kad god te pogledam u oi. Jedino znam kakva si bila kad si imala dvanaest godina. Kad si bila Simamoto--san koja ivi u susjedstvu i ide sa mnom u razred. Ali to je bilo prije dvadeset pet godina. Plesao se tvist i ljudi su se jo vozili tramvajem. Nije bilo audiokazeta, ni tampona, ni superbrzog vlaka ni zdrave hrane. Znai, to je bilo jako davno. A osim onoga to znam o tebi iz tih davnih dana, tapkam u mraku." "To, znai, vidi u mojim oima? Da ne zna nita o meni?" "Nita ne pie u tvojim oima", odgovorio sam joj. "Pie u mojima. U tvojima vidim samo svoj odraz." 172 "Hajime," rekla je, "znam da bih ti morala vie govoriti. Znam. Ali tu sam nemodna. Zato molim te, nemoj o tome." "Kao to sam ved rekao, samo gunam onako za sebe. Ne obradaj panju." Prinijela je ruku ovratniku i dodirnula bro u obliku ribe. I tiho sluala klavirski trio. Kad je svirka zavrila, zapljeskala im je i otpila gutljaj koktela. Napokon je duboko uzdahnula i okrenula se prema meni. "est mjeseci je dugo", rekla je. "Ali najvjerojatnije, po svoj prilici, neko du vrijeme modi dolaziti." "Stare arobne rijei." "arobne rijei?" "Vjerojatno i neko vrijeme." Nasmijeila se i pogledala me. Iz torbice je izvadila cigaretu i pripalila je upaljaem. "Neki put, dok te gledam, ini mi se da gledam u daleku zvijezdu", rekao sam. "Sjajna je, ali to je svjetlo staro desetke tisuda godina. Moda zvijezda vie ni ne postoji. A opet mi njezino svjetlo katkad djeluje stvarnije od svega ostaloga." imamoto nije nita rekla. "Ti si tu", nastavio sam. "Bar izgleda kao da si tu. Ali moda i nisi. Moda je to samo tvoja sjena. Prava ti moda je negdje drugdje. Ili je ved odavno nestala. Pruam ruku da provjerim, ali ti se skriva iza oblaka vjerojatnih. Misli da ovako moemo dovijeka?" "Vjerojatno. Bar zasad", odgovorila je.

"Vidim da nisam jedini obdaren udnovatim smislom za humor", rekao sam. I nasmijeio se. 173 I ona se nasmijeila. Kia je prestala, neujno su se razili oblaci i evo prvih zraka suncatako je taj osmijeh izgledao. U sitnim toplim boricama u kutovima njezinih oiju krilo se obedanje neeg udesnog. "Hajime," rekla je, "donijela sam ti dar." Pruila mi je krasno umotan paket s crvenom manom. "Izgleda kao ploa", zakljuio sam prema veliini i obliku. "Nat King Cole. Ploa koju smo sluali zajedno. Sjeda se? Dajem ti je." "Hvala. Ali kako to da je ne eli uvati? Kao uspomenu na oca?" "Imam ih jo. Ova je za tebe." Zagledao sam se u plou, umotanu i ukraenu manom. I gotovo u trenu svi su se zvui oko meneamor ljudi za ankom, svirka klavirskog trijaizgubili u daljini kao da se povukla oseka. Ostali smo samo ona i ja. Sve ostalo bila je iluzija, puki rekviziti od kairanog papira na pozornici. Sto postoji, to je pravo, bili smo samo nas dvoje. "imamoto-san," rekao sam, "zato ne odemo nekamo i zajedno posluamo plou?" "To bi bilo divno", rekla je. "Imam malu vikendicu u Hakoneu. Sad je prazna, a tamo imam stereo. U ovo doba nodi stidi demo autom za sat i pol." Pogledala je na sat. I zatim u mene. "Htio bi da sad idemo onamo?" "Da", rekao sam. Stisnula je oi. "Ali ved je prolo deset. Ako sad odemo u Hakone, vratit demo se jako kasno. Ne smeta ti to?" "Ne. A tebi?" Jo jednom je pogledala na sat. I sklopila oi na dobrih deset sekundi. Kad ih je ponovno otvorila, izraz joj se posve promijenio, kao da je otila nekamo daleko, tamo neto ostavila i vratila se. "U redu", rekla je. "Idemo." Nazvao sam svojeg zamjenika i rekao mu da se pobrine za sve dok mene nemazakljua blagajnu, sredi raune i poloi zaradu u

bankovni nodni depozit. Otpjeaio sam do svojeg stana i izvezao BMW iz podzemne garae. I nazvao enu iz oblinje telefonske govornice da joj kaem kako idem u Hakone. "U ovo doba nodi?" iznenadila. "Sto te tjera da se vozi u Hakone u ovo doba?" "Moram o neemu razmisliti", rekao sam joj. "Znai, ne vrada se nodas?" "Vjerojatno ne." "Mili, mislila sam o onome to se dogodilo i zbilja mi je ao. Imao si pravo. Prodala sam sve dionice. Zato ne doe kudi?" "Ne ljutim se na tebe, Jukiko. Uopde se ne ljutim. Pusti sad to. Samo mi treba vremena da razmislim. Daj mi jednu nod, u redu?" Neko vrijeme nije nita govorila. A onda: "U redu." Zvuala je iscrpljeno. "Idi u Hakone. Ali vozi paljivo. Pada kia." "Pazit du." "Toliko toga ne razumijem", rekla je moja ena. "Reci mi samo jedno: jesam li ti ja na smetnju?" "Uopde nisi", odgovorio sam. "To nema nikakve veze s tobom. Ako i postoji problem, on je u meni. Nemoj si time razbijati glavu, u redu? Samo mi treba vremena da razmislim." Spustio sam slualicu i odvezao se do kluba. Po Jukiki-nom glasu sam shvatio da je u sebi pretresla na razgovor za rukom. Bila je umorna, zbunjena. To me rastuilo. Kia je i dalje pljutala. Pustio sam imamoto u auto. "Mora li nekome telefonirati prije no to krenemo?" upitao sam je. Bez rijei je zatresla glavom. I pritisnula lice uz staklo i zagledala se van kao na povratku s aerodroma Haneda. Na cesti do Hakonea nije bilo previe prometa. Skrenuo sam s autoputa Tomei kod Atsugija i zaputio se ravno prema Odavari po autocesti. Vozio sam izmeu sto trideset i sto etrdeset pet na sat. S vremena na vrijeme kia je lijevala kao iz kabla i nije se vidio prst pred nosom, ali znao sam svaki zavoj i uzbrdicu na putu. Dok smo se vozili autocestom, imamoto i ja jedva da smo izmijenili koju rije. Pustio sam tiho Mozartov kvartet i nisam skidao pogled s ceste. imamoto se, zagledana kroz prozor, zanijela u misli. Povremeno bi bacila pogled prema meni. Kad god me pogledala,

grlo mi se osuilo. Nekoliko sam puta gutnuo da se na silu opustim. "Hajime", rekla je. Bili smo blizu Kouzua. "Ne slua jazz kad nisi u klubu?" "Ne, ne ba. Uglavnom sluam klasiku." "Zato?" "Valjda zato to mi je jazz dio posla. Izvan kluba volim sluati neto drukije. Katkad i rock, ali gotovo nikad jazz." 176 "Kakvu vrst glazbe slua tvoja ena?" "Obino ono to sluam ja. Ona sama valjda nikad ne pusti plou. Nisam ak siguran zna li baratati gramofonom." imamoto je posegnula u pretinac i izvadila nekoliko kazeta. Na jednoj od njih bile su djeje pjesmice koje sam pjevao s kderima dok se vozimo u autu. "Pas policajac" i "Tulipan". Zapiljila se u kazetu i sliku Snoopvja na omotu s takvim izrazom da bi ovjek pomislio kako je naletjela na udovite iz dalekog svemira. Ponovo se okrenula prema meni i fiksirala me pogledom. "Hajime", rekla je nakon nekog vremena. "Dok te gledam kako vozi, doe mi da zgrabim volan i naglo ga okrenem. Bili bi na mjestu gotovi, ne?" "Poginuli bi sigurno. Vozimo se sto trideset na sat." "Radije ne bi poginuo sa mnom?" "Mogu zamisliti ugodniji nain umiranja." Nasmijao sam se. "A osim toga, nismo jo posluali plou. Zato smo ovdje, nije li tako?" "Ne brini se", rekla je. "Nedu to zbilja napraviti. Samo mi tu i tamo to padne na pamet." Bio je tek poetak listopada, ali nodi su u Hakoneu studene. Stigli smo u vikendicu; ja sam upalio svjetla i ukljuio plinsku ped u dnevnoj sobi. I s police uzeo bocu konjaka i dvije ae. Sjeli smo jedno kraj drugoga na kau, kao i toliko godina ranije, i stavio sam plou Nata Kinga Colea na gramofon. Crveni odsjaj iz pedi odraavao se u naim aama. imamoto je sjedila podvijenih nogu. Jednu je ruku prebacila preko naslona kaua, drugu polo177 ila u krilo. Ba kao nekad. Onda je vjerojatno htjela sakriti nogu i ta joj je navika ostala do danas. Nat King Cole je pjevao "Juno od granice". Koliko je godina prolo otkako sam uo tu stvar?

"Kad sam bio mali i sluao sam tu plou, zamiljao sam to lei juno od granice", rekao sam. "I ja", rekla je ona. "Kad sam odrasla i nauila engleski, razoarala sam se kad sam proitala rijei. To je samo pjesma o Meksiku. A ja sam uvijek mislila da je juno od granice neto fantastino." "Kao na primjer?" Simamoto je zabacila kosu i lagano je skupila na potiljku. "Nisam sigurna. Neto lijepo, veliko i mekano." "Neto lijepo, veliko i mekano", ponovio sam. "Jestivo?" Nasmijala se. Zubi su joj se kratko zabijelili meu usnicama. "Sumnjam." "Neto opipljivo?" "Vjerojatno." "Evo opet tebe i tvog vjerojatnog." "Svijet je pun vjerojatnog", rekla je. Ispruio sam ruku i poloio dlan na njezine prste na naslonu kaua. Jako dugo joj nisam dotaknuo tijelo, jo od leta iz Iikave. Dok sam prstima prelazio preko njezinih, na as je podigla pogled prema meni i odmah ga ponovno oborila. "Juno od granice, zapadno od Sunca", rekla je. " Zapadno od Sunca?" "Jesi uo za bolest koja se zove hvsteria siberiana?" 178 "Ne." "Negdje sam itala o tome, davno. Moda jo u srednjoj koli. Da me ubije ne mogu se sjetiti u kojoj je to bilo knjizi. U svakom sluaju, ta bolest napada seljake u Sibiru. Zamisli to. Ti si seljak i ivi sasvim sam u sibirskoj tundri. Dan za danom ore i kopa svoja polja. Dokle ti oko see nema niega. Na sjeveru samo obzor, na istoku obzor, na jugu obzor, na zapadu opet isto. Svako jutro kad Sunce izae na istoku, ide na polje i kopa. Kad ti se Sunce uspne tono iznad glave, uzme stanku za ruak. Kad se spusti na zapadu, ide doma na spavanje." "Ne ba stil ivota vlasnika jazz kluba u Tokiju." "Ne ba." Nasmijeila se i sasvim lagano nagnula glavu u stranu. "U svakom sluaju, taj se ciklus ponavlja godinu za godinom." "Ali u Sibiru zimi ne obrauju zemlju." "Zimi se odmaraju", rekla je. "Zimi ostaju doma i rade kudne

poslove. Kad doe proljede, ponovno idu u polje. Ti si taj seljak. Zamisli to." "U redu", rekao sam. "A onda jednog dana neto u tebi umre." "Kako to misli?" Zatresla je glavom. "Ne znam. Neto. Dan za danom gleda kako Sunce izlazi na istoku, putuje preko neba i tone na zapadu, i neto se u tebi slomi i umre. Baci plug i, glave potpuno ispranjene od misli, uputi se na zapad. Prema zemlji koja lei zapadno od Sunca. Kao opsjednut, hoda i hoda, dan za danom, niti jede niti pije, sve dok se ne stropota na tlo i ne umre. To je hvsteria siberiana." 179 Pokuao sam si doarati sibirskog seljaka koji lei mrtav na tlu. "Ali to je zapadno od Sunca?" upitao sam je. Ponovno je zatresla glavom. "Ne znam. Moda nita. Ili moda neto. U svakom sluaju, razliito je od onog juno od granice." Kad je Nat King Cole poeo pjevati "Pretend", imamoto je, kao i nekad davno, zapjevala tankim glasidem. Pretend vou're happy when you're blue It isn't very hard to do. "imamoto-san," rekao sam, "kad si otila, dugo sam razmiljao o tebi. Svaki dan punih est mjeseci, od jutra do veeri. Htio sam prestati, ali nisam mogao. I doao sam do ovog zakljuka. Ne mogu izdrati bez tebe. Ne elim te vie nikad izgubiti. Nikad vie ne elim uti rijei na neko vrijeme. Ili vjerojatno. Redi de mi da se ne moemo neko vrijeme viati i onda de nestati. I nitko mi nede znati redi kad se vrada. Moda se nikad i ne vrati i moda te vie nedu vidjeti do kraja ivota. A to ne mogu podnijeti. ivot ne bi imao smisla." imamoto me pogledala bez rijei, i dalje sa smijekom. Onim tihim smijekom koji nita ne moe uznemiriti i koji mi nimalo ne otkriva to se krije iza njega. Suoen s tim smijekom, osjedao sam se kao da du taj as izgubiti vlastite osjedaje. Na trenutak sam izgubio kompas, zaboravio sam tko sam i gdje sam. Nakon nekog vremena, rijei su mi se ipak vratile. "Volim te", rekao sam joj. "Nita to ne moe promijeniti. Posebni osjedaji kao to je ljubav nikad se, nikad ne

180 smiju nikome oduzeti. Mnogo sam te puta izgubio. Ali nisam te nikad smio pustiti da ode. Ovih posljednjih nekoliko mjeseci to sam shvatio. Volim te i ne elim da me vie nikad ostavi." Kad sam zavrio, sklopila je oi. Vatra je gorjela u pedi i Nat King Cole i dalje je pjevao svoje stare pjesme. Moram jo neto redi, pomislio sam, ali nieg se nisam mogao sjetiti. "Hajime," poela je, "ovo je vrlo vano pa me dobro sluaj. Kao to sam ti ved rekla, kod mene nema sredine. Ili me uzima kakvu jesam, cijelu, ili nita. Tako to ide. Ako nema nita protiv da nastavimo kao dosad, ne vidim zato ne bismo nastavili. Ne znam kako demo dugo to biti u stanju odravati, ali uinit du sve to je u mojoj modi da potraje. Kad god budem mogla dodi i posjetiti te, dodi du. Ali kad ne mogu, ne mogu. Jednostavno ne mogu dolaziti kad god mi se prohtije. Moda ti ne odgovara taj aranman, ali ako ne eli da ponovno odem, mora me prihvatiti cijelu. Sve u kompletu. Sav teret koji vuem sa sobom, sve to se nalijepilo na mene. A ja du prihvatiti cijelog tebe. Razumije to ti govorim? Razumije to to znai?" "Da", rekao sam. "Ipak i dalje eli biti sa mnom?" "Ved sam odluio, imamoto-san", rekao sam. "Razmiljao sam o tome dok te nije bilo i donio sam odluku." "Ali, Hajime, ima enu i dvoje djece. I voli ih. eli biti dobar prema njima." "Dakako da ih volim. Jako ih volim. I elim se za njih brinuti. Ali neto mi nedostaje. Imam obitelj i posao, i ni na to se ne mogu potuiti. Moglo bi se redi da sam sretan. 181 A opet, otkako smo se ponovno sreli, znam da mi neto nedostaje. Vano je pitanje to mi nedostaje. Neega nema. U meni i mojem ivotu. I taj dio mene je uvijek gladan, uvijek edan. Tu prazninu ne mogu ispuniti ni moja ena ni moja djeca. Na cijelom svijetu postoji samo jedna osoba koja to moe. Ti. Tek sada, kad je ta e utaena, znam kako sam bio prazan. I kako sam gladovao i eao toliko godine. Ne mogu se vie vratiti u takav svijet."

Simamoto me obujmila s obje ruke i poloila glavu na moje rame. Osjetio sam mekodu njezina tijela. Pritiskalo se uz mene, toplo i nametljivo. "I ja tebe volim, Hajime. Ti si jedni ovjek kojeg sam ikad voljela. Mislim da ni ne sluti koliko te silno volim. Volim te od svoje dvanaeste godine. Kad god me netko drugi grlio, mislila sam na tebe. I zato te vie nisam htjela vidjeti. Znala sam da, ako te samo jednom vidim, vie nedu modi izdrati bez tebe. Ali nisam se mogla svladati i ostati po strani. U poetku sam mislila kako du se samo uvjeriti jesi li to doista ti i onda otidi kudi. Ali kad sam te vidjela, morala sam s tobom razgovarati." Glavu je i dalje drala na mom ramenu. "Od svoje dvanaeste godine elim da me dri u naruju. To nisi znao, je li tako?" "Ne, nisam", priznao sam. "Od svoje dvanaeste godine, elim te privinuti uz sebe, golog. To sigurno nisi ni sanjao." Stegao sam je u zagrljaj i poljubio. Sklopila je oi i nije se micala. Jezici su nam se omatali jedan oko drugog, a tik ispod grudi uo sam joj otkucaje srca. Strastvene, tople otkucaje. Zatvorio sam oi i mislio na crvenu krv koja joj kola ilama. Gladio sam joj meku kosu i upijao njezin miris. Rukama mi je prelazila preko lea. Ploa je zavrila i gramofonska ruica vratila se na mjesto. Ponovno nas je obavijao samo um kie. Nakon nekog vremena, otvorila je oi. "Hajime," apnula je, "jesi siguran da je ovo u redu? Jesi siguran da eli sve odbaciti samo zbog mene?" Kimnuo sam glavom. "Da. Ved sam odluio." "Ali da me nisi sreo, mogao si mirno proivjeti ivot. Bez ikakvih dvojbi i nezadovoljstva. Ne misli tako?" "Moda. Ali sreo sam te. I to ne moemo promijeniti", rekao sam. "Ba kao to si mi jednom rekla, ima nekih stvari koje se ne mogu vratiti unatrag. Moemo samo idi naprijed. Simamoto-san, svejedno mi je gdje demo zavriti; znam samo da elim onamo s tobom. I da elim ponovno poeti." "Hajime," rekla je, "skini se da ti vidim tijelo." "Hode da se samo ja skinem?"

"Da. Prvo se ti skini do kraja. Hodu ti gledati tijelo. Ne eli se skinuti?" "Nema problema. Ako ti tako eli", rekao sam. Skinuo sam se stojedi ispred pedi. Svukao sam vjetrovku, majicu s ovratnikom, traperice, arape, potkoulju, gade. Simamoto mi je rekla da kleknem na pod. Penis mi se ved ukrutio to mi je bilo malo neugodno. Odmaknula se od mene da pogledom obuhvati cijeli prizor. I dalje je na sebi imala sako. "udno mi je da sam samo ja gol", nasmijao sam se. "Ovo je prekrasno, Hajime", rekla je. Prila mi je, njeno mi obujmila penis dlanom i poljubila me u usta. Stavila mi je ruke na prsa i beskrajno mi dugo lizala bradavice i gladila me po stidnim dlakama. Prislonila je uho uz 183 182 moj pupak i stavila moje testise u usta. Izljubila mi je cijelo tijelo. ak i tabane. Kao da se naslauje vremenom samim. Kao da miluje vrijeme, gladi ga i lie. "Nede se i ti skinuti?" upitao sam je. "Kasnije", odgovorila je. "elim prvo uivati dok samo gledam tvoje tijelo, diram ga i liem koliko mi srce eli. Ako se sad skinem, htjet de me dirati, je li tako? ak i ako ti zabranim da me dotakne, nede se modi suzdrati." "Tu ima potpuno pravo." "Ne elim tako. Dovoljno nam je dugo trebalo da doemo do ove toke i sad elim da dalje sve ide lijepo i polako. Hodu te gledati, dodirivati te ovim rukama, lizati te. Hodu sve probati polako. Ako ne probam sve, ne mogu prijedi u sljededu fazu. Hajime, ako ti ovo to radim djeluje malo udno, nemoj se brinuti, u redu? Moram ovako. Ne govori nita, samo me pusti da radim po svojem." "Ne smeta mi. Radi to god hode. Ali osjedam se malo neobino dok sam ovako izloen pogledu." "Ali ti si moj, je li tako?" "Jesam." "Znai, nema ti zbog ega biti neugodno?" "Valjda ima pravo", rekao sam. "Ali moram se na to naviknuti."

"Samo jo malo strpljenja. O ovome tako dugo sanjam." "Sanja o tome da gleda moje tijelo? Da me dira posvuda dok si ti jo odjevena od glave do pete?" "Da", odgovorila je. "Godinama zamiljam tvoje tijelo. Kakav ti je penis, kako de se dignuti, koliko de biti velik kad se digne." "Zato si o tome mislila?" "Zato?" upitala je s nevjericom. "Rekla sam ti da te volim. Pa je li udno misliti o tijelu mukarca kojeg voli? Nisi i ti mislio o mojem tijelu?" "Jesam", rekao sam. "Sigurno si mislio o mojem tijelu dok si masturbirao." "Da, u osnovnoj i srednjoj koli", rekao sam, a onda se ispravio. "Pa, zapravo, ne tako davno." "Tako je i sa mnom. Mislila sam o tvojem tijelu. I ene to isto rade, zna", rekla je. Ponovno sam je stegnuo u zagrljaj i polako je poljubio. Njezin jezik mi je sladostrasno kliznuo u usta. "Volim te, Simamoto-san", rekao sam. "Volim te, Hajime", rekla je ona. "Ne volim nikoga osim tebe. Mogu jo malo gledati tvoje tijelo?" "Samo daj", rekao sam. Njeno mi je dlanom obuhvatila penis i testise. "Ovo je divno", rekla je. "Najradije bih sve pojela." "Pa to bih onda ja?" "Ali elim ih pojesti", rekla je. Dugo, dugo drala je moje testise na dlanu, kao da ih vae. I vrlo polako i vrlo paljivo lizala je i sisala moj penis. Pogledala me. "Mogu prvi put napraviti onako kako ja elim? Doputa mi?" "Ne smeta mi. Radi to god eli", rekao sam. "Samo me, naravno, nemoj pojesti." "Malko mi je neugodno pa nemoj nita govoriti, u redu?" "Nedu", obedao sam. Dok sam kleao na podu, obavila mi je lijevu ruku oko struka. Nije skidala haljinu, ali drugom je rukom zgulila hulahopke i gadice. Onda mi je uhvatila penis i testise 184

185 desnom rukom i stala ih lizati. Drugu ruku je zavukla pod haljinu. Dok mi je sisala penis, poela je drugom rukom polako kruiti. Nisam ni pisnuo. Valjda je to bilo ono to je eljela. Promatrao sam kako joj se miu usnice i jezik i spore kretnje njezine ruke ispod haljine. Odjednom sam se sjetio Simamoto kakvu sam je vidio na parkiralitu kraj kuglaneukoenu i blijedu poput krpe. Jasno sam dozvao u sjedanje ono to sam vidio duboko u njezinim oima. Tamni prostor, okovan ledom kao kakav podzemni ledenjak. Tiinu tako duboku da je usisavala svaki zvuk i vie ga nije putala da izroni na povrinu. Apsolutnu, posvemanju tiinu. Bio mi je to prvi put da sam se naao licem u lice sa smrdu. Tako da nisam imao jasnu sliku o tome to je zapravo smrt. Ali bila je tamo, pred mojim oima, ustobo-ena na centimentar od mojeg lica. To je dakle lice smrti, pomislio sam. I smrt mi se obratila, rekla mi da de jednog dana kucnuti i moj as. Prije ili kasnije svi demo se strmoglaviti u dubine beskrajne samode, izvor sve tame, tiinu u kojoj nema odjeka. Dok sam gledao u tamni bezdan, gr straha stegnuo mi je grlo i zaustavio dah. Suoen s tim crnim, zaleenim dubinama, zazvao sam njezino ime. imamoto-san, zvao sam i zvao. Ali moj se glas gubio u beskonanom nitavilu. Koliko god da sam vikao, nita se nije mijenjalo u dubini njezinih oiju. I dalje je udno disala kao da vjetar fijue kroz pukotine. Njezino pravilno disanje kazivalo mi je da je jo na ovoj strani svijeta. Ali njezine su mi oi govorile da se ved predala smrti. Kad sam joj pogledao duboko u oi i zazvao njezino ime, i moje je tijelo neto povuklo u te dubine. Kao da je vakuum isisao sav zrak oko mene, onaj me drugi svijet polako ali sigurno uvlaio sve dublje. Jo sam sad osjedao njegovu snagu. Htio je mene. vrsto sam stisnuo oi. I odagnao te uspomene iz glave. Pogladio sam je rukom po kosi. Dotaknuo sam joj ui, poloio joj ruku na elo. Tijelo joj je bilo toplo i meko. Sisala mi je penis kao da eli isisati sam ivot. Ruka joj se i dalje ritmino kretala izmeu nogu, ispod suknje, kao da komunicira nekim tajnim znakovnim jezikom. Nedugo poslije svrio sam joj u usta; ruka pod suknjom

prestala se micati, a ona je sklopila oi. Progutala je moju spermu do posljednje kapi. "Zao mi je", rekla je Simamoto. "Nema se zato ispriavati", rekao sam. "Htjela sam da prvi put bude ovako", rekla je. "Malo nelagodno, ali to mi je trebalo. To je za nas neki obred inicijacije. Zna to hodu redi?" Privukao sam je k sebi i protrljao svoj obraz uz njezin. Obraz joj je bio topao. Podigao sam joj kosu i poljubio uho. I navirio joj se u oi. U njima sam vidio odraz svojeg lica. Duboko u njezinim oima, u vjeno bezdanim dubinama, nazirao se izvor. I negdje u daljini, svjetlo. Svjetlo ivota, pomislio sam. Jednog de se dana ugasiti, ali zasad svjetlo jo sja. Nasmijeila mi se. Kao i obino sitne su joj se boride namrekale u kutovima oiju. Poljubio sam male nabore. "Sad je na tebi red da me skine", rekla mi je. "I da radi to god poeli." 186 187 "Moda nisam ba matovit, ali najvie volim uobiajeni nain. U redu?" rekao sam. "U redu je", rekla je. "I meni se to svia." Skinuo sam joj haljinu i grudnjak, polegao je na krevet i cijelu je prekrio poljupcima. Pregledao sam svaki centimetar njezina tijela, dirao je posvuda, posvuda ljubio. Htio sam sve saznati i pohraniti u sjedanju. Istraivao sam bez urbe. Tako nam je dugo trebalo da stignemo do ove toke da, kao i ona, nisam nikako htio brzati. Odlagao sam koliko sam mogao sve dok vie nisam mogao izdrati. A onda sam polako kliznuo vi nju. Zaspali smo malo prije svitanja. Ne znam koliko smo puta vodili ljubav, katkad njeno, katkad strastveno. Jednom, usred svega, dok sam bio u njoj, stala je kao opsjednuta estoko vriskati i udarati me akama po leima. Cijelo to vrijeme sam je stiskao uz sebe. Ako je ne budem vrsto drao, inilo mi se da de se razletjeti u komadide. Dugo sam je gladio po leima da je smirim. Ljubio sam joj vrat i eljao kosu prstima. Vie to nije bila pribrana imamoto, uvijek pod kontrolom. Skrutnuti se led u njoj topio komad po komad i

plutao na povrinu. Osjedao sam njegov dah, daleke znake njegove nazonosti. Privijao sam je sebi i pustio da se njezini drhtaji uvuku u moje tijelo. Malo po malo, tako de postati moja. "elim znati sve to se o tebi moe znati", rekao sam joj. "Kako si dosad ivjela, gdje ivi. Jesi li udana ili nisi. Sve. Nema vie tajni, jer ne mogu to vie trpjeti." "Sutra", rekla je. "Sutra du ti redi sve. Zato me nita ne pitaj do sutra. Danas jo ostani kakav jesi. Da ti sve kaem sada, ne bi vie nikad mogao biti kao prije." "Ionako se ne vradam na ono to je bilo prije. A tko zna, sutra moda ne osvane novi dan. Ako ne osvane, nikad nedu saznati." "Da bar sutra nikad ne doe", rekla je. "Onda nikad ne bi ni saznao." Zaustio sam da neto kaem, ali uutkala me poljupcem. "Da bar gologlavi leinar prodere sutranji dan", rekla je. "Misli da gologlavi leinari jedu sutradane?" "Apsolutno da. Gologlavi leinari jedu umjetnost i sutradane." "Dok obini leinari jedu..." "...leeve bezimenih ljudi", rekao sam. "Sasvim druga pria od gologlavih leinara." "Gologlavi leinari, znai, jedu umjetnost i sutradane?" "Tako je." "Fina kombinacija." "A za desert maznu komadid knjievnog asopisa." imamoto se nasmijala. "U svakom sluaju, do sutra", rekla je. I sutra je dolo. Kad sam se probudio, bio sam sam. Kia je prestala padati i kroz prozor spavade sobe sjalo je jasno, prozirno jutarnje svjetlo. Sat je pokazivao iza devet. imamoto nije bila u krevetu, premda je maleno udubljenje na jastuku davalo naslutiti gdje je leala. Kao da je isparila. Ustao sam iz kreveta i otiao je potraiti u dnevnoj 189 sobi. Traio sam je u kuhinji, djejoj sobi i kupaonici. Nita. Odjeda joj je nestala, kao i cipele. Duboko sam udahnuo i potrudio se pribrati i vratiti u zbilju. Ali ta zbilja nije bila nalik niemu to sam poznavao; u toj zbilji nita nije timalo. Obukao sam se i izaao iz kude. BMW je stajao ondje gdje sam ga

sinod parkirao. Moda se rano probudila i otila na etnju. Traio sam je oko cijele kude, a onda sam sjeo u auto i odvezao se sve do najblieg grada. Ali Simamoto nije bilo. Vratio sam se u vikendicu, nije bila ni tamo. Pomislio sam kako je moda ostavila poruku i prevrnuo sam cijelu kudu traedi je. Ali nita nisam naao. Ni traga da je ikad uopde bila tu. Bez nje, kuda je bila prazna i zaguljiva. Zrak je ispunio ljepljiv sloj praine koja me je pri svakom udisaju guila u grlu. Sjetio sam se ploe, stare ploe Nata Kinga Colea koju mi je dala. Ali koliko god da sam traio, nisam je mogao nadi. Mora da ju je uzela sa sobom. Simamoto mi je ponovno ieznula iz ivota. Ovaj put nije ostavila nita to bi mi davalo nade. Nema vie vjerojatnih. Nema vie nekog vremena. 190 15 Vratio sam se u Tokio malo prije etiri. Nadajudi se protiv svake nade da de se Simamoto vratiti, ostao sam u vikendici u Hakoneu do iza podneva. ekati mi je bilo muno pa sam kratio vrijeme istedi kuhinju i slaudi svu robu koju sam naao u kudi. Tiina me pritiskala; povremeni cvrkut ptica i um automobila koji su prolazili zvuali su mi neprirodno, fal. Svaki se zvuk svijao i drobio pod teinom neke nezaustavljive sile. A usred svega toga, ekao sam da se neto dogodi. Neto se mora dogoditi. Bio sam u to siguran. Ne moe ovako zavriti. Ali nita se nije dogodilo. Simamoto nije bila od onih ena koje donesu odluku pa onda promijene miljenje. Morao sam se vratiti u Tokio. Vjerojatnost je bila mala, ali ako ipak pokua stupiti u vezu sa mnom, uinit de to preko kluba. U svakom sluaju, ostajati dalje u vikendici nije imalo smisla. Dok sam vozio natrag, morao sam se svjesno siliti da pazim na cestu. Nisam primjedivao zavoje, nekoliko puta sam umalo proao kroz crveno svjetlo i prestrojio sam se u pogrenu traku. Kad sam stigao na parkiralite kluba, tele191 fonirao sam kudi iz govornice. Rekao sam Jukiko da sam se vratio i da idem ravno na posao.

"Ved sam se brinula zbog tebe. Mogao si se bar javiti." Glas joj je zvuao oporo i suho. "Sve je u redu. Nema se zato brinuti", rekao sam. Nisam pojma imao kako moj glas zvui njoj. "Nemam puno vremena pa idem u ured pregledati raune i onda ravno u klub." U uredu sam sjeo za pisadi stol i nekako uspio preivjeti vrijeme do veeri. U glavi sam premotavao to se sinod desilo. imamoto mora da nije oka sklopila nego je ustala dok sam ja jo spavao i iskrala se prije svitanja. Kako se vratila u grad, nisam mogao dokuiti. Glavna je cesta bila prilino daleko, a tako rano ujutro u brdima oko Hakonea sigurno nema ni autobusa ni taksija. A osim toga, nabadala je u cipelama s visokom petom. Zato me imamoto tako ostavila? Sve vrijeme dok sam vozio prema Tokiju muilo me to pitanje. Rekao sam joj da du biti njezin, a ona je rekla da de biti moja. I kad smo se potpuno prestali opirati, vodili smo ljubav. A ipak me ostavila samoga, bez i jedne rijei objanjenja. Gak je odnijela i plou za koju je rekla da mi je poklanja. Valjda je postojala neka logika u njezinim postupcima, ali nisam bio sposoban logino misliti. Misli su mi se zaglavile na sporednim kolosijecima. Dok sam se tjerao da mislim, u glavi mi je poela udarati tupa bol. Shvatio sam kako sam iscrpljen. Sjeo sam na leaj u uredu, naslonio se leima na zid i zatvorio oi. Kad sam ih jednom zatvorio, vie nisam mogao odlijepiti kapke. Mogao sam se samo sjedati. Kao vrpca koja se vrti uvijek od poetka u beskrajnom krugu, uspomene na prolu nod neprestano su mi se odmotavale pred oima. imamotino tijelo. Njezino golo tijelo dok je leala kraj pedi zatvorenih oiju, i svaka pojedinostnjezin vrat, grudi, bokovi, stidne dlaice, spolovilo, lea, struk, noge. Bili su mi preblizu, preotri. Blii i otriji nego da su pravi. Sam u toj tijesnoj sobici, ubrzo sam osjetio kako me ive slike dovode do ludila. Izletio sam iz zgrade i stao besciljno tumarati ulicama. Napokon sam otiao u klub i obrijao se u garderobi. Cijeli se dan nisam umio. I jo sam nosio odjedu od juer. Moji zaposlenici nisu nita rekli, premda sam zapazio kako me radoznalo pogledavaju. Da odem kudi i stanem pred Jukiko, znam da bih sve

priznao. Da volim imamoto, da sam proveo nod s njom i da sam spreman odbaciti svedom, kderi, posao. Znam da sam trebao redi Jukiko sve. Ali nisam mogao. Onda ne. Nisam vie posjedovao sposobnost razabrati dobro od loega pa ak ni shvatiti to mi se dogodilo. Zato se nisam vratio kudi. Otiao sam u klub i ekao da doe imamoto, posve svjestan da ekam uzalud. Prvo sam provjerio drugi klub da vidim je li tamo, a onda sam ekao u Crvendadevu gnijezdu sve do zatvaranja. Razgovarao sam s nekoliko stalnih gostiju, ali razgovor mi je sluio vie kao pozadinska buka. Isputao sam prikladne zvukove kao da sluam, dok mi je u glavi bilo samo imamotino tijelo. Kako me njezina vagina njeno prihvada. Kako izvikuje moje ime. Svaki put kad je zazvonio telefon, srce mi je poskoilo. Kad se klub zatvorio i svi su krenuli kudama, ostao sam za ankom i pio. Koliko god da sam pio, nisam se mogao 193 192 napiti. Zapravo, to sam vie pio, glava mi je bila bistrija. Kad sam stigao kudi bilo je dva ujutro, a Jukiko me ekala, budna. Nisam mogao spavati pa sam s viskijem sjeo za kuhinjski stol. Pridruila mi se sa svojom aom. "Pusti neku glazbu", rekla je. Uzeo sam najbliu kazetu, gurnuo je u liniju i stiao zvuk da ne probudimo djecu. Neko smo vrijeme utke sjedili jedno preko puta drugoga i pili viski. "Oito je da si naao drugu koja ti se svia", rekla je Jukiko, gledajudi me ravno u oi. Kimnuo sam. Rijei su joj imale odlunu jasnodu i teinu. Koliko ih je puta isprobala u sebi dok se pripremala za ovaj trenutak? "I ta ti se osoba stvarno svia. Stvar je ozbiljna." "Tono", rekao sam. "Ne radi se o obinoj avanturi. Ali nije ono to ti misli." "A kako ti zna to ja mislim?" upitala me. "Ti zbilja vjeruje da zna to ja mislim?" Nisam mogao nita redi. I Jukiko je utjela. Glazba je tiho svirala. Vivaldi ili Telemann. Jedan od njih. Nisam prepoznavao melodiju. "Mislim da su veliki izgledi da ti nema pojma to ja mislim", rekla

je. Govorila je polako, jasno izgovarajudi svaku rije, kao da objanjava neto djeci. "Mislim da pojma nema." Kad je shvatila da nedu odgovoriti, prinijela je au ustima i otpila gutljaj. I vrlo polako zavrtjela glavom. "Nadam se da zna da nisam ba tako glupa. ivim s tobom, spavam s tobom. Ved neko vrijeme znam da ti se svia neka druga." Gledao sam je i nita nisam govorio. "Ne predbacujem ti", nastavila je. "Ako voli drugu, tu nitko nita ne moe. Voli koga voli. Ja ti nisam dovoljna. Znam to. Dobro se slaemo i dobro si se brinuo za mene. Bila sam sretna s tobom. Mislim da me i dalje voli, ali ne moemo pobjedi od injenice da ti nisam dovoljna. Znala sam da de se ovo dogoditi. Pa ti i ne zamjeram to si se zaljubio u drugu enu. Niti se ne ljutim. Morala bih se ljutiti, ali se ne ljutim. Osjedam samo bol. Uasnu bol. Mislila sam da mogu zamisliti koliko de me ovo boljeti, ali pogrijeila sam." "Zao mi je", rekao sam. "Nema potrebe da se ispriava", rekla je. "Ako me eli ostaviti, u redu je. Nedu prigovarati. eli me ostaviti?" "Ne znam", odgovorio sam. "Mogu ti objasniti to se dogodilo?" "Misli s tobom i tom enom?" "Da", rekao sam. Odluno je zatresla glavom. "Ne elim uti ni rijei o njoj. Ne tjeraj me da patim vie nego to ved patim. Ne zanima me kakvu vrstu odnosa vas dvoje imate ni kakve ste planove skovali. Ne elim to znati. Ono to elim znati je hode li me ostaviti ili nede. Ne treba mi ni kuda ni novacnita mi ne treba. Ako hode djecu, uzmi ih. Ozbiljno govorim. Ako me eli ostaviti, samo reci rije. To je sve to elim znati. Ne elim uti nita drugo. Samo reci da ili ne." "Ne znam", rekao sam. "Misli, ne zna eli li me ostaviti ili ne eli." "Ne. Ne znam jesam li ti uopde sposoban odgovoriti." J95 194 "Kad de znati?" Nemodno sam slegnuo ramenima. "No, onda razmisli o tome i nemoj se uriti." Uzdahnula je. "Nije mi teko ekati. Razmiljaj

koliko god hode." Od tada sam spavao na kauu u dnevnoj sobi. Katkad bi djeca ustala usred nodi i pitala me zato tamo spavam. Objanjavao sam kako u posljednje vrijeme tako glasno hrem da smo mama i ja odluili spavati u odvojenim sobama. Inae se mama ne moe naspavati. Jedna od curica bi se skutrila kraj mene na kauu. I ja bih je vrsto zagrlio. Katkad sam uo kako Jukiko plae u spavadoj sobi. Sljededa dva tjedna svaki sam dan u beskraj proivljavao uspomene. Prisjedao sam se svake pojedinosti nodi koju sam proveo sa imamoto i trudio se pronadi neki smisao. Pronadi poruku. Sjedao sam se njezine topline u mojem naruju. Njezinih ruku kako vire iz rukava bijele haljine. Pjesama Nata Kinga Colea. Vatre u pedi. Prizvao sam u sjedanje svaku, ba svaku rije koju smo izgovorili. I meu svim tim rijeima, ovog to je rekla ona: Kod mene nema sredine. Ovdje ne postoje osrednje stvari, a kad nema osrednjih stvari, nema ni sredine. I ovog to sam rekao ja: Ved sam odluio, imamoto-san. Razmiljao sam o tome dok te nije bilo i donio sam odluku. Sjetio sam se kako su me njezine oi gledale u autu. Taj mi se intenzivan pogled upekao u obraze. Bilo je to vie od obinog pogleda. Nad njom je lebdio vonj smrti. Planirala je umrijeti. Zato je dola u Hakoneda umre, zajedno sa mnom. "A ja du prihvatiti cijelog tebe. Razumije to ti govorim? Razumije to to znai?" Kad je to rekla, imamoto je htjela moj ivot. Tek sam sad to shvatio. Doao sam do konanog zakljuka, kao i ona. Kako sam mogao biti tako slijep? Nakon cijele nodi ljubavi, namjeravala je na putu prema Tokiju zgrabiti volan BMW-a i oboje nas ubiti. Nije joj preostala druga mogudnost. Ali neto ju je zaustavilo. I sve je to potisnula duboko u sebe i nestala. U kakvoj se oajnikoj slijepoj ulici nala? I zato? I, jo vanije, tko ju je nagnao u takav oaj? I na kraju, zato joj je jedini mogudi izlaz nudila smrt? Traio sam kljueve rjeenja, igrao se detektiva, ali nita nisam naao. Jednostavno je nestala, zajedno sa svojim

tajnama. Ovaj put nije bilo ni vjerojatnog ni nekog vremenasamo je umak-nula, tiho i bez rijei. Tijela su nam se spojila i postala jedno, ali ipak mi na kraju nije htjela otvoriti srce. Sto se jednom zakotrlja, vie se nikad ne moe vratiti na poetak, Hajime, nedvojbeno bi mi rekla. Usred nodi, dok sam leao na kauu, uo sam njezin glas kako ispreda te rijei. Kao to si rekao, kako bi krasno bilo da nas dvoje moemo nekamo otidi i poeti novi ivot. Naalost, ne mogu se izvudi od tamo gdje jesam. To je fiziki nemogude. A onda je imamoto ponovno bila esnaestogodinja curica koja stoji pred suncokretima u vrtu i stidljivo se smijei. Nisam te smjela dodi posjetititi. Znala sam to od poetka. Mogla sam predvidjeti da de to ovako ispasti. Ali nisam mogla odoljeti, jednostavno sam te morala vidjeti, a 196 197 kad sam te vidjela, morala sam s tobom razgovarati. Hajimetakva sam ja. Nije da to hodu, ali sve to taknem na kraju se upropasti. Nikad je vie nedu vidjeti, osim u sjedanju. Bilaje tu, a sad je nema. Nema sredine. Vjerojatno je rije na koju nailazimo juno od granice. Ali nikad, ba nikad zapadno od Sunca. Svaki sam dan prelistavao novine od prve do zadnje stranice traedi lanke o enama koje su poinile samoubojstvo. Mnogo se ljudi ubija, otkrio sam, ali uvijek netko drugi. Koliko znam, ta lijepa tridesetsedmogodinja ena s arobnim smijekom jo je iva. Iako je mene zauvijek napustila. Izvana su mi dani izgledali isto kao i ranije. Vozio sam djecu u vrtid i iz vrtida i putem smo nas troje pjevali u autu. Tu i tamo sam u nizu automobila pred vrtidem viao mladu enu u Mercedesu 260E i popriali bismo. Dok sam s njom razgovarao, mogao sam bar nakratko zaboraviti. Teme su nam kao i uvijek bile ograniene. Izmijenili bismo posljednje vijesti o naem kvartu, zdravoj hrani, odjedi. Sve po starom. Na poslu sam se takoer drao svoje uhodane koloteine. Svake sam veeri oblaio odijelo i obilazio svoje klubove, avrljao sa stalnim gostima, sasluao miljenja ili prigovore osoblja, sjetio se

sitnica kao to je roendanski dar za nekog zaposlenika. astio sam svakog glazbenika koji bi sluajno doao na veeru, provjeravao koktele da budem siguran kako su besprijekorno smijeani, pazio da klavir bude ugoen, na oku drao pijance koji bi mogli postati neugodnisve sam drao pod kontrolom. Sve probleme rjeavao sam u tren oka. Sve je teklo kao po koncu, ali mene vie nita nije uzbuivalo. Meutim, nitko to nije primjedivao. Naoko sam izgledao isto kao uvijek. Zapravo, ak sam bio srdaniji, ljubazniji, priljiviji no prije. Ali dok sam sjedio na stolici za ankom i razgledavao svoju gostionicu, sve mi je djelovalo monotono i neveselo. To vie nije ni izdaleka bila pomno izgraena arena kula u oblacima, nego tek tipini buni barmjesto lano, povrno i otrcano. Scenografija, nakupina rekvizita ija je jedina svrha da izvuku pijancima novac iz depova. Svaka iluzija da je posrijedi neto drugo rasprila se kao mjehur od sapunice. A sve zato to Simamoto nikad vie nede svojom nazonodu krasiti ta mjesta. Nikad vie nede sjediti za ankom, nikad vie nedu je vidjeti kako se smijei kad naruuje pide. Ni standardni raspored kod kude nije se promijenio. Veerao sam s obitelji, a u nedjelju vodio djecu na etnju ili u zooloki vrt. Jukiko se, bar naizgled, prema meni ponaala kao uvijek. Razgovarali smo o svemu i svaemu. Kao prijatelji iz djetinjstva koji sluajno ive pod istim krovom. Postojale su stanovite rijei koje nismo mogli izgovoriti, stanovite injenice koje nismo priznavali. Ali nije bilo neprikrivenog neprijateljstva u zraku. Jednostavno se nismo dodirivali. Nodu smo spavali odvojeno ja na kauu, Jukiko u spavadoj sobi. Gledano izvana, to je bila i jedina promjena u naem ivotu. Katkad nisam mogao trpjeti injenicu da se samo pretvaramo, glumimo uloge koje su nam dodijeljene. Izgubili smo neto od kljune vanosti, a opet smo i dalje 199 198 ivjeli kao prije. Osjedao sam se uasno. Ta vrst upljeg besmislenog ivota duboko je boljela Jukiko. Htio sam joj odgovoriti na pitanje, ali nisam mogao. Naravno da je ne elim ostaviti, ali tko meni daje

pravo da odluujem? Menimukarcu koji je bio pripravan odbaciti cijelu obitelj. To to je imamoto otila i nikad se nede vratiti nikako ne znai da mogu vedro uskoiti natrag u svoj stari ivot i pretvarati se da se nita nije dogodilo. ivot nije tako jednostavan niti mislim da treba biti tako jednostavan. Osim toga, jo sam se i predobro sjedao imamoto, odvie jasno, odvie stvarno. Kad god sam zatvorio oi, ukazivalo mi se njezino tijelo sa svakom i najsitnijom pojedinosti. Dlanovi su mi pamtili dodir njezine koe, a u uhu mi je i sad aptao njezin glas. Nisam mogao voditi ljubav s Jukiko dok su mi te uspomene jo bile urezane u pamdenje. Htio sam biti sam i, kako se nieg drugog nisam mogao dosjetiti, svako sam jutro iao na plivanje na bazen. Onda sam odlazio u ured, zurio u strop i gubio se sanjaredi o imamoto. Jukikino pitanje visjelo je predamnom bez odgovora, a ja sam ivio u zrakopraznom prostoru. To nije moglo vjeno potrajati. Nije u redu. Kao ljudsko bide, kao mu i kao otac, imao sam neke odgovornosti na koje sam morao misliti. A opet, dok god me okruivao taj privid, bio sam kao oduzet. Jo je gore bilo kad je kiilo jer tad sam ivio u zabludi da de se imamoto pojaviti: da de tiho otvoriti vrata i sa sobom unijeti miris kie. Mogao sam tono zamisliti smijeak na njezinom licu. Kad kaem neto pogreno, bez rijei de zavrtjeti glavom ne prestajudi se smijeiti. Moje su rijei gubile snagu i, kao 200 kine kapi to se cijede po prozorskom staklu, polako gubile vezu sa zbiljom. Za kinih veeri jedva da sam mogao disati. Kia je iskrivljavala vrijeme i realnost. Kad me sanjaranje izmorilo, zurio sam kroz prozor. Bio sam naputen u beivotnoj, sasuenoj zemlji. Vizije su is-prale boju iz svijeta. Sve, ba sve, svaki prizor koji sam vidio, djelovao je jednodimenzionalno, kao jadan nadomjestak. Svaki je predmet kriputao poput pijeska i bio jednako bezbojan. Proganjale su me rijei koje mi je stari kolski kolega uputio na rastanku. Ima mnogo raznih naina da se ivi. I mnogo raznih naina da se umre. Ali na kraju... ostaje samo pustinja. Sljededi tjedan zaskoio me niz udnovatih dogaaja, kao da su

vrebali u zasjedi i ekali pravi trenutak. U ponedjeljak ujutro, bez ikakvog posebnog povoda, sjetio sam se omotnice sa sto tisuda jena i krenuo je traiti. Prije mnogo godina stavio sam je u ladicu pisadeg stola u uredu, zakljuanu ladicu, drugu odozgo. Kad sam se uselio u ured, s omotnicom sam u ladicu spremio i neke druge vrijedne stvari; osim to sam tu i tamo provjeravao je li jo na mjestu, nikad je nisam ni taknuo. Ali omotnica je nestala. Bilo je to udno, sasvim neobjanjivo, jer se nisam sjedao da sam je nekamo premjestio. U to sam bio siguran. Za svaki sluaj otvorio sam sve ostale ladice i temeljito ih pretraio. Nigdje omotnice. Pokuao sam se sjetiti kad sam je posljednji put vidio. Nisam mogao odrediti toan datum. Nije to bilo tako davno, ali ba ne ni nedavno. Prije moda mjesec, dva. Najvie tri. 201 Zbunjen sam se spustio na stolicu i zagledao u ladicu. Moda je netko provalio u sobu, otkljuao ladicu i uzeo omotnicu. Malo vjerojatnoosim toga, u ladici je bilo jo novca i draocjenosti, a to je sve stajalo netaknuto. Ipak, bilo je to u granicama mogudega. Ili sam se moda ja nesvjesno rijeio omotnice i iz nekog razloga izbrisao to iz sjedanja. U redu, rekao sam samom sebi, kakve to ima veze? Ionako sam je imao namjeru jedan dan ukloniti. Pritedio sam si gnjavau. Ali kad sam jednom prihvatio da je omotnica nestala, njezino postojanje i nepostojanje zamijenili su mjesta u mojoj svijesti. Obuzeo me udnovati osjedaj, nalik vrtoglavici. Sve sam vrde vjerovao da omotnica nije zapravo nikad ni postojala i to kao da mi je krvolono kljucalo mozak, mrvilo i pohlepno prodiralo prijanju sigurnost da je omotnica doista postojala. Bududi da su sjedanje i ula tako nepouzdani, tako pristrani, uvijek se oslanjamo na stanovitu realnostnazovimo je alternativnom realnoduda dokaemo kako su neki dogaaji stvarni. Do koje su mjere injenice koje prepoznajemo kao stvarne doista onakve kakve izgledaju, i do koje su mjere to injenice iskljuivo zato to ih mi nazivamo injenicama, nemogude je odrediti. Stoga, da bismo nedvojbeno odredili realnost kao realnost, treba nam druga realnost

da u odnosu na nju definiramo onu prvu. A ta druga realnost pak treba tredu realnost koja de joj posluiti kao uporina toka. U naoj se svijesti stvara beskonani lanac i upravo nam rad na odravanju svih karika tog lanca daje osjedaj da smo doista ovdje, da mi sami postojimo. Ali moe se dogoditi da se lanac prekine i tad 202 smo izgubljeni. to je zbiljsko? Je li realnost na ovoj strani prekinuta lanca? Ili ondje prijeko, na drugoj strani? Dakle, taj sam osjedaj tad imao, osjedaj prekinutosti. Zatvorio sam ladicu i odluio cijelu stvar zaboraviti. Trebao sam taj novac baciti im sam ga dobio. Pogrijeio sam to sam ga zadrao. Poslijepodne u srijedu istog tjedna vozio sam se niz Gaien Higaidori kad sam zapazio enu koja je podsjedala na Simamoto. Imala je na sebi plave pamune hlae, be baloner i bijele tenisice. I vukla je jednu nogu dok je hodala. Kad sam je vidio, u trenu se sve oko mene smrz-nulo. Gvalja zraka protisnula mi se iz grudi do grla. Simamoto, pomislio sam. Provezao sam se kraj nje da je vidim u retrovizoru, ali lice joj je sakrila gomila. Naglo sam nagazio na konicu to je natjeralo automobile iza mene na ogoreno trubljenje. Dranje te ene, duina njezine kosesve je tono odgovaralo Simamoto. Htio sam smjesta zaustaviti auto, ali uz cestu nije bilo niti jednog mjesta za parkiranje. Dvjestotinjak metara dalje, napokon sam pronaao mjesto i uspio ugurati auto te se trkom vratio natrag da je naem. Ali nisam je vie nigdje vidio. Jurio sam uokolo kao luak. epa, nije mogla otidi predaleko, govorio sam samom sebi. Gurao sam ljude, pretravao cestu na nedoputenom mjestu, i na kraju sam se popeo na pjeaki nadvonjak da promotrim sve prolaznike. Koulju mi je promoio znoj. Ubrzo mi je, meutim, neto sinulo. ena je vukla drugu nogu. A Simamoto vie ionako ne epa. Duboko sam uzdahnuo i zatresao glavom. Neto mora 203 da nije u redu sa mnom. Zamutilo mi se pred oima, uhvatila me slabost. Naslonio sam se na stup semafora i neko vrijeme zurio u svoje noge. Svjetlo se mijenjalo iz zelenog u crveno, opet iz crvenog u zeleno. Ljudi su prelazili cestu, ekali, prelazili, a ja sam

nepomino stajao, naslonjen na semafor i hvatao zrak. Odjednom sam podigao pogled i vidio Izumino lice. Sjedila je u taksiju koji je stao tono predamnom. Gledala je ravno u mene kroz prozor. Taksi je stao na crvenom svjetlu i najvie tri metra dijelilo je moje lice od njezina. Vie nije bila sedamnaestogodinjakinja koju sam poznavao, ali odmah sam je prepoznao. Djevojka koju sam drao u naruju prije dvadeset godina, prva djevojka koju sam poljubio. Djevojka koja se onog davnog jesenjeg poslijepodneva skinula do gola i izgubila abicu s haltera. Ljudi se mogu promijeniti u dvadeset godina, ali znao sam da je to ona. Djeca je se boje, rekao mi je stari kolski kolega. Tad nisam razumio to misli time redi. Nisam shvadao koje znaenje mi hode prenijeti tim rijeima. Ali sad, kad mi je Izumi bila pred oima, sve sam shvatio. Na njezinom licu nije bilo niega to bi se moglo nazvati izrazom. Ne, to nije toan opis. Moram ovako redi: kao u sobi iz koje su iznijeli i posljednji komad namjetaja, uklonjeno je to god se moglo nazvati izrazom i nije ostalo nita. Niti traak osjedaja nije joj preletio licem; izgledalo je kao dno dubokog oceana, tiho i mrtvo. I s tim posve bezizraajnim licem zurila je u mene. Bar mislim da je gledala u mene. Oi su joj piljile ravno u mojem smjeru, ali njezino mi lice nije pokazivalo nita. Tonije, pokazivalo mi je beskonanu pusto. Stajao sam zabezeknut, bez rijei. Jedva se dredi na nogama, polako sam disao. Na trenutak-dva moje ja se slomilo i obrisi moje osobe razmazali su se u gustoj, ljepljivoj kai. Nesvjesno sam posegnuo rukom i dodirnuo prozor taksija, pogladio staklo vrkovima prstiju. Nisam pojma imao zato. Nekoliko prolaznika je zapanjeno za-stalo i zagledalo se u mene. Ali to je bilo jae od mene. Preko stakla sam polako gladio bezlino lice. Izumi nije pomakla niti jedan miid niti je trepnula. Je li mrtva? Ne, nije mrtva. Jo je iva u svijetu bez treptanja. ivi u dubokom, tihom svijetu iza staklene plohe. A njezine su usnice ne miudi se govorile 0 beskrajnom nitavilu. Svjetlo se napokon promijenilo u zeleno i taksi se odvezao. Izumino lice do kraja se nije promijenilo. Stajao sam na mjestu kao ukopan i gledao za taksijem sve dok ga nije progutalo more automobila.

Otpjeaio sam do auta i svalio se na sjedalo. Morao sam otidi odavde. Ba kad sam htio upaliti motor, preplavio me nagli val munine, kao da du duu izbljuvati. Ali nisam povradao. Oslonio sam obje ruke na volan i sjedio dobrih petnaest minuta. Pazuhe mi je probio znoj i uasan se vonj isparavao iz mojeg tijela. To nije bilo tijelo s kojim je imamoto njeno vodila ljubav. Bilo je to tijelo sredovjenog mukraca koje je jetko smrdjelo. Nakon nekoliko minuta autu je priao policajac i pokucao mi na prozor. Spustio sam staklo. "Ne moete ovdje stajati, gospodine", rekao mi je i zavirio u auto. "Uklonite vozilo." Kimnuo sam i upalio motor. "Izgledate jezivo. Zlo vam je?" upitao me policajac. 205 204 Bez rijei sam zatresao glavom. I krenuo. Trebalo mi je nekoliko sati da se oporavim. Bio sam posve iscijeen, od mene je ostala samo prazna ljuska. uplji je zvuk jeao kroz moje tijelo. Parkirao sam auto ispred groblja Aojama i sumorno se zagledao kroz prednje staklo u nebo iznad mene. Tamo me ekala Izumi. Uvijek je negdje i eka me. Na nekom ulinom uglu, iza nekog prozorskog stakla, eka da se pojavim. Promatra me. Samo ja to ne primjedujem. Nekoliko dana poslije toga nisam mogao govoriti. Otvarao sam usta da neto kaem, ali rijei su nestajale kao da je sve progutalo potpuno nitavilo koje je bilo Izumi. Nakon tog udnovatog susreta, meutim, uspomene na Simamoto poele su postupno blijediti. Boja se vratila u svijet i vie nisam imao bespomodan osjedaj da hodam po povrini mjeseca. Mutno, kao da kroz staklo gledam promjene koje se dogaaju nekom drugom, osjetio sam maljuni pomak u teini i kao da se s mene postupno ljuti ono to se za me zalijepilo. Neto se meni prerezalo i nestalo. Tiho. Zauvijek. Dok je trio imao stanku, priao sam pijanistu i rekao mu kako vie ne moraju svirati "Star-Crossed Lovers". Smijeio sam se to sam srdanije mogao. "Ved ste to doista dovoljno puta odsvirali za mene. Vrijeme je da prestanete."

Pogledao me kao da neto odvaguje u sebi. Nas dvojica bili smo prijatelji, dosta smo zajedno popili i preli granice uobiajena uljudnog razgovora. "Ne razumijem ba", rekao je. "Ne eli da ti posebno izlazimo u susret i sviramo tu stvar? Ili eli da je vie nikad ne sviramo? To je velika razlika i htio bih s tim biti naisto." "Ne elim da je svirate", rekao sam. "Ne svia ti se kako je sviram?" "Nemam ni jednog prigovora tvojoj svirki. Savrena je. Malo bi se glazbenika tako znalo nositi s melodijom kao ti." "Znai, vie ne eli uti tu stvar?" "Moglo bi se tako redi", odgovorio sam. "To me malo podsjeda na Casablancul" rekao je on. "Malo da", rekao sam. Od onda, povremeno, kad me vidi, pijanist odsvira nekoliko taktova "As Time Goes By". Razlog zato vie nisam htio uti tu stvar nije imao nikakve veze s uspomenama na Simamoto. Pjesma jednostavno nije vie na mene djelovala kao prije. Zato, ne znam. Ono neto posebno to sam davno osjetio u toj melodiji sad je nestalo. I dalje je to bila krasna melodija, ali nita vie od toga. A nije mi na pamet padalo da slinim nad mrtvim truplom lijepe pjesme. "O emu razmilja?" upitala me Jukiko kad je ula u sobu. Bilo je dva i trideset ujutro. Leao sam na kauu i zurio u strop. "Mislio sam o pustinji", rekao sam. "Pustinji?" upitala me. Sjela mi je kraj nogu i pogledala u mene. "O kakvoj pustinji?" "O obinoj pustinji. S pjeanim dinama i neto kaktusa. U njoj ima svega, svata ondje ivi." 207 206 "Jesam li i ja ukljuena u tu pustinju?" upitala me. "Naravno da jesi", rekao sam. "Mi svi u njoj ivimo. Ali zapravo, ono to ivi je sama pustinja. Kao na filmu." "Kojem filmu?" "Onom Disnevjevom filmu iva pustinja. Dokumenta-rac o pustinji. Nisi ga gledala kad si bila mala?" "Ne", rekla je. Pomislio sam kako je to udno. Kad sam iao u

osnovnu kolu, sve su nas tjerali u kino da gledamo taj film. Ali Jukiko je pet godina mlaa od mene. Moda je bila premala za kino kad se prikazivao. "Mogli bi ga posuditi sljedede nedjelje u videoteci i zajedno ga pogledati. Film je dobar. Priroda je prekrasna i vide se razne ivotinje i biljke. Djeci de se svidjeti." Jukiko mi se nasmijeila. Jako je dugo prolo otkako sam je vidio da se smijei. "eli me ostaviti?" upitala me. "Jukiko, volim te", rekao sam. "Moda me voli, ali pitam te da li me eli ostaviti. Odgovor je da ili ne. Drugo ne prihvadam." "Ne elim te ostaviti", rekao sam. Zavrtio sam glavom. "Vjerojatno nemam nikakva prava ovo govoriti, ali ne elim te ostaviti. Da te sad ostavim, ne znam to bi bilo sa mnom. Ne elim nikad vie biti usamljen. Radije bih umro. Ispruila je ruku i poloila mi je na prsa. I pogledala mi duboko u oi. "Pusti sad tko ima pravo. Mislim da takvo pravo nema nitko", rekla je. Osjedao sam toplinu njezine ruke na prsima i mislio na smrt. Mogao sam i poginuti onoga dana na autoputu sa imamoto. Da jesam, moje tijelo sad ne bi postojalo. Ne bi me bilo, bio bih zauvijek izgubljen. Kao i tolike druge stvari. Ali tu sam. I tu je i Jukikina topla ruka na mojim prsima. "Jukiko," rekao sam, "jako te volim. Volim te od prvog dana kad sam te sreo i jo osjedam isto. Da te nisam upoznao, moj bi ivot bio nepodnoljiv. Za to sam ti zahvalan vie no to se moe rijeima izredi. A opet, nanosim ti bol. Jer sam sebino, beznadno i bezvrijedno ljudsko bide. Bez ikakva oitog razloga nanosim bol ljudima oko sebe i na kraju nanosim bol samome sebi. Unitavam tue ivote i svoj vlastiti. Ne zato to to elim. Ali tako na kraju ispadne." "Tu nema rasprave", rekla je Jukiko tiho. Traak smijeka zadrao joj se u kutevima usana. "Ti si definitivno sebian, beznadan ovjek i da, povrijedio si me."

Jedno sam je vrijeme gledao. U njezinim rijeima nije bilo naznake da me okrivljava za bilo to. Nije bila ni ljuta ni alosna. Jednostavno je objanjavala oito. Dao sam si vremena da pronaem prave rijei. "Uvijek mi se ini kao da se trudim postati netko drugi. Kao da hodu nadi neko novo mjesto, uhvatiti novi ivot, novu linost. Valjda je to dio odrastanja, ali i pokuaj da samog sebe ponovno izmislim. Da postanem drukiji ja, mogao bih se svega osloboditi. Ozbiljno sam vjerovao da mogu pobjedi od samoga sebesamo ako se potrudim. Ali uvijek zavrim u slijepoj ulici. Kamo god iao, uvijek zavrim kao ja. Ono to nedostaje nikad se ne mijenja. Okolina se moda mijenja, ali ja sam i dalje isti onaj stari nepotpuni 208 209 ja. Isti me elementi koji nedostaju mue glau koju nikad ne mogu utoliti. Mislim da je to i najblie definiciji mene nedostatak kao takav. Zbog tebe bih volio postati novi ovjek. To moda nije lako, ali ako dam sve od sebe, moda se uspijem promijeniti. Istina je, ipak, da du, ako se naem u istoj situaciji, vjerojatno napraviti sve isto. Vjerojatno du ti ponovno nanijeti bol. Nita ne mogu obedati. To sam mislio kad sam rekao da nemam nikakvo pravo. Jednostavno nemam pouzdanja da nadvladam tu silu u sebi." "A uvijek si bjeao od te sile?" "Mislim da jesam", rekao sam. Jo mi je drala ruku na prsima. "Jadniak", rekla je. Kao da ita neto napisano velikim slovima na zidu. Moda to zbilja pie na zidu, pomislio sam. "Ne znam to redi", rekao sam. "Znam da te ne elim ostaviti. Ali ne znam je li to toan odgovor. Ne znam ak ni je li na meni da to odluujem. Jukiko, ti pati. Vidim to. Osjedam tvoju ruku na sebi. Ali postoji i neto vie od onoga to se moe vidjeti i opipati. Nazovi to osjedajima. Ili mogudnostima. Naviru odnekud i mijeaju se u meni. I niti mogu o njima odluivati niti za njih odgovarati." Jukiko je dugo utjela. Svako malo cestom bi pro-tutnjao kamion. Pogledao sam kroz prozor, ali nita nisam vidio. Samo

neimenovano vrijeme i prostor to povezuju nod i svitanje. "Posljednjih nekoliko tjedana zbilja sam mislila da du umrijeti", rekla je Jukiko. "Ne kaem to zato da te prestraim. To je injenica. Tako sam usamljena i tuna bila. Umrijeti nije tako teko. Kao da se zrak isisava iz prosto210 rije, volja za ivotom polako je iscurila iz mene. Kad se to ved dogodi, umiranje uopde ne djeluje kao neki veliki korak. Nisam ak ni pomislila na djecu. Sto de biti s njima kad umrem nije mi ni palo na pamet. Tako sam bila usamljena. To nisi znao, ne? Nikad o tome nisi ozbiljno razmislio, je li tako? O tome to osjedam, to mislim, to bih mogla uiniti." Nita nisam rekao. Maknula mi je ruku s prsa i poloila je u krilo. "Uglavnom, nisam umrla, jo sam iva iz jednog razloga, a to je to mislim da du te, ako mi se vrati, modi primiti natrag. To nije pitanje prava, niti dobrog i loeg. Moda si beznadan ovjek. Bezvrijedan. I lako je mogude da de me ponovno povrijediti. Ali to nije sad vano. Ti nita ne razumije." "Po svoj prilici ne razumijem", rekao sam. "I nikad nita ne pita", rekla je ona. Zaustio sam da neto kaem, ali rijei mi nisu izlazile. Imala je pravo: nikad je nita nisam pitao. Zato nisam? Nemam pojma.. "Od sada de graditi prava", rekla je Jukiko. "Zapravo, mi demo ih graditi. Mislili smo da smo zajedno mnogo toga stvorili, ali zapravo nismo izgradili nita. ivot je tekao preglatko. Bili smo i previe sretni. Ne misli tako?" Kimnuo sam. Jukiko je prekriila ruke na grudima i pogledala me. "I ja sam imala snove, zna. Ali negdje putem su se pogubili. Prije nego to sam te upoznala. Ubila sam ih. Zgnjeila sam ih i odbacila. Kao unutarnji organ koji ti vie ne treba pa ga iupa iz tijela. Ne znam jesam li dobro po211 stupila. Ali samo sam to onda mogla... Katkad sanjam. Uvijek isti san. Netko neto nosi s obje ruke i prilazi mi i kae, gle, neto ste zaboravili. Bila sam jako sretna u ivotu s tobom. Nita mi nije

nedostajalo i ni na to se ne mogu poaliti. A opet, neto me proganja. Budim se usred nodi sva u goloj vodi. Progoni me ono to sam odbacila. Ti misli da samo tebe neto progoni, ali grijei. Nisi samo ti neto odbacio, nisi samo ti izgubio. Razumije to ti govorim?" "Mislim da razumijem", rekao sam. "Moda de me ponovno povrijediti. Ne znam kako du onda reagirati. A moda du sljededi put ja povrijediti tebe. Ni ti ni ja ne moemo nita obedati. Ali i dalje te volim." Zagrlio sam je i pogladio po kosi. "Jukiko," rekao sam, "idemo sutra poeti iznova. Danas je prekasno. elim poeti kako spada, s novim novcatim danom." Jukiko me neko vrijeme gledala. "Mislim da me jo nita nisi pitao." "Volio bih da ponemo novi ivot i to sutra. Sto misli o tome?" upitao sam je. "Mislim da je to dobra ideja", rekla je s jedva primjetnim smijekom na usnama. Kad se Jukiko vratila u spavadu sobu, jedno sam vrijeme leao na kauu i zurio u strop. Bio je to obian strop, nita posebno. Ali ipak sam ga pozorno promatrao. Svako malo, isprugalo bi ga svjetlo automobilskih farova. Vie nisam imao iluzija. Uspomene na dodir Simamotinih grudi, njezin glas, miris njezine koesve je izblijedilo. 212 Izumino bezizraajno lice pojavilo mi se u mislh*. hladno staklo prozora taksija koje nas dijeli. Sklopio sam oi i mislio na Jukiko. Prevrtao sam i prevrtao u glavi ono to mi je rekla. Sklopljenih oiju, sluao sam kako se neto krede u mojem tijelu. Moda se doista mijenjam. A i morao sam se promijeniti. Ne znam imam li snage brinuti se za Jukiko i djecu, pomislio sam. Nema vie privienja da mi pomau sanjati snove samo za sebe. Dokle pogled see, praznina je samo topraznina. Bio sam ved u toj praznini i prisilio se da se prilagodim. I sad napokon zavravam tamo gdje sam poeo i pametnije mi je da se na to naviknem. Za mene vie nitko nede satkati sansad je na meni red da sanjam za druge. To mi je sad dunost. Takvi snovi moda nemaju mod, ali

ako elim dati bilo kakav smisao svojem ivotu,, moram raditi ba to. Vjerojatno. Dok se primicala zora, odustao sam od pokuaja da zas-pem. Prebacio sam demper preko pidame, otapkao u kuhinju i skuhao kavu. Sjeo sam za kuhinjski stol i gledao kako nebo svake minute postaje sve svjetlije. Dugo je prolo otkako sam vidio zoru da svide. Na rubu neba pojavila se modra crta i, kao plava tinta na komadu papira, polako se razlila preko obzora. Da skupite sve nijanse modroga koje postoje na svijetu i izaberete one najmodrije, utjelovljenje modrog, izabrali biste ovu boju. Oslonio sam se laktovima na stol i zagledao se u taj prizor, glave ispranjene od misli. Kad se Sunce pomolilo na obzoru, obino je Sunevo svjetlo progutalo modrinu. Jedan jedini oblak plovio je iznad groblja, snijeno bijeli oblak, jasnih rubo213 va. Oblak tako otro iscrtan da se moglo pisati na njemu. Novi dan je poeo. Ali to de taj dan donijeti, nisam imao pojma. Odvest du kderi u vrtid i otidi na plivanje. Kao i uvijek. Sjetio sam se bazena u kojem sam plivao u srednjoj koli. Mirisa bazena i kako su glasovi u njemu odjekivali ispod visokog stropa. Bio sam usred procesa da postanem netko nov. Stojedi pred zrcalom, primjedivao sam promjene na svojem tijelu. Naveer, u tiini, mogao sam se zakleti da ujem kako mi raste tkivo. Bio sam na rubu da me obavije moj novi ja, da zakoraim ondje gdje nisam nikad bio. Sjededi za kuhinjskim stolom, promatrao sam jedan jedini oblak iznad groblja. Oblak se nije pomakao ni centimetar. Stajao je nepomino, kao prikovan za mjesto. Vrijeme da probudim kderi. Odavno je ved svanulo i moraju ustati. Njima treba ovaj novi dan mnogo vie no to de meni ikad trebati. Udi du u njihovu sobu, skinuti s njih pokrivae, poloiti ruke na njihova topla tijela i objaviti poetak novog dana. To sam morao napraviti. Ali nekako nisam mogao ustati od kuhinjskog stola. Sva mi je snaga istekla iz tijela kao da mi se netko priuljao otraga i tiho izvadio ep. Podboivi se s oba lakta o stol, prekrio sam lice dlanovima. U toj tami vidio sam kako kia pada na more. Kia tiho pada na

golemo more, a nikoga nema da je vidi. Kia bubnja po puini, a opet, ak ni ribe ne znaju da kii. Sve dok netko nije doao i lagano mi poloio ruku na rame, mislio sam na more.