Lingvistickastilistika 121218053159 Phpapp01

LINGVISTIKA STILISTIKA
Marina Katni-Bakari
Marina Katni-Bakari
Published in March 1999 by:
Open Society Institute
Center for Publishing Development
Electronic Publishing Program
Oktber 6. u. 12
H-1051 Budapest
Hungary
www.osi.hu/ep
This work was prepared under financial support from the Research Support Scheme of the Open Society
Support Foundation.
Research Support Scheme
Bartolomjsk 11
110 00 Praha 1
Czech Republic
www.rss.cz
The digitization of this report was supported by the Electronic Publishing Development Program and the
Higher Education Support Program of the Open Society Institute Budapest.
Digitization & conversion to PDF by:
Virtus
Libnsk 1
150 00 Praha 5
Czech Republic
www.virtus.cz
The information published in this work is the sole responsibility of the author and should not be construed
as representing the views of the Open Society Institute. The Open Society Institute takes no responsibility for
the accuracy and correctness of the content of this work. Any comments related to the contents of this work
should be directed to the author.
All rights reserved. No part of this work may be reproduced, in any form or by any means without
permission in writing from the author.
OPEN SOCIETY INSTITUTE
CENTER FOR PUBLISHING
DEVELOPMENT
ELECTRONIC PUBLISHING
PROGRAM
Contents
O strukturi knjige.................................................................................................................................................... 1
Jezik kao komunikacioni sistem i jezike funkcije................................................................................................. 2
Prirodni jezik - Lingvistika stilistika - Semiotika ................................................................................................. 6
Stil........................................................................................................................................................................... 9
Registar vs. stil.................................................................................................................................................. 11
Stilska markiranost i stilem................................................................................................................................... 12
Pravci u stilistici ................................................................................................................................................... 14
Impresionistika stilistika ................................................................................................................................. 14
Strukturalna lingvistika silistika...................................................................................................................... 14
Poststrukturalistika stilistika ........................................................................................................................... 15
Ka novoj stilistici .............................................................................................................................................. 15
Ostali stilistiki pravci ...................................................................................................................................... 15
Statistiki i kompjuterski metodi u stilistici...................................................................................................... 16
Retorika i stilistika................................................................................................................................................ 17
Raslojavanje jezika/jeziko variranje ................................................................................................................... 19
Socijalno raslojavanje jezika ............................................................................................................................ 19
Teritorijalno raslojavanje jezika ....................................................................................................................... 21
Individualno raslojavanje.................................................................................................................................. 22
Funkcionalno-stilsko raslojavanje .................................................................................................................... 22
Sakralni stil vs. profani stilovi ...................................................................................................................... 23
Dometi i granice klasifikacije funkcionalnih stilova .................................................................................... 24
Lingvistika stilistika i jeziki varijeteti ........................................................................................................... 25
Stilistika kompetencija.................................................................................................................................... 25
Nauni funkcionalni stil........................................................................................................................................ 26
Usko nauni podstil .......................................................................................................................................... 27
Nauno-udbeniki podstil ............................................................................................................................... 30
Administrativni stil ............................................................................................................................................... 31
Razgovorni (konverzacijski) funkcionalni stil ...................................................................................................... 34
Knjievnoumjetniki funkcionalni stil.................................................................................................................. 37
Prozni podstil .................................................................................................................................................... 39
"Tu govor" i govorna karakterizacija likova................................................................................................... 39
Funkcioniranje stranog ili vjetakog jezika u knjievnoumjetnikom tekstu.............................................. 41
Podstil poezije................................................................................................................................................... 50
Gramatiki paralelizam i gramatike opozicije............................................................................................. 51
Fonetsko - fonoloka i leksika ponavljanja u stihu ......................................................................................... 53
Podstil drame .................................................................................................................................................... 54
urnalistiki stil .................................................................................................................................................... 59
Publicistiki stil .................................................................................................................................................... 62
Publicistiki podstil........................................................................................................................................... 62
Nauno-popularni podstil ................................................................................................................................. 65
Memoarski podstil ............................................................................................................................................ 67
Knjievno-publicistiki podstil ......................................................................................................................... 68
Sekundarni stilovi ................................................................................................................................................. 71
Reklamni stil ..................................................................................................................................................... 71
Stripovni stil...................................................................................................................................................... 73
Crte.................................................................................................................................................................. 73
Retoriki stil...................................................................................................................................................... 74
Oratorski podstil ........................................................................................................................................... 75
Debatni podstil.............................................................................................................................................. 76
Esejistiki stil.................................................................................................................................................... 76
Scenaristiki stil ................................................................................................................................................ 78
Nivoi lingvostilistike analize i njihove osnovne jedinice.................................................................................... 80
Fonostilistika..................................................................................................................................................... 80
Leksika stilistika (leksikostilistika)................................................................................................................. 83
argon........................................................................................................................................................... 83
Vulgarizmi i psovke...................................................................................................................................... 84
Eufemizmi i tabu-rijei ................................................................................................................................. 85
Morfostilistika....................................................................................................................................................... 86
Gramatika sinonimija i gramatika metafora.................................................................................................. 88
Sinonimija lica.............................................................................................................................................. 88
Sintaksostilistika................................................................................................................................................... 93
Dekomponirani predikat i funkcionalno-stilska markiranost............................................................................ 93
Postupci ekspresivne sintakse........................................................................................................................... 93
Elipsa ............................................................................................................................................................ 94
Normativne reenice..................................................................................................................................... 95
Parcelacija..................................................................................................................................................... 95
Tekstualna stilistika .............................................................................................................................................. 97
Jake pozicije teksta ........................................................................................................................................... 97
Naslovi, podnaslovi i epigrafi ....................................................................................................................... 98
Inkoativna i finitivna reenica ...................................................................................................................... 99
Imena likova i imenovanja u tekstu uope.................................................................................................... 99
Stilistiki konektori......................................................................................................................................... 100
Figure kao konektori....................................................................................................................................... 100
Figure ponavljanja ...................................................................................................................................... 100
Gradacija kao konektor............................................................................................................................... 101
Retorika pitanja kao konektori .................................................................................................................. 102
Sintaksike figure permutacije - inverzija .................................................................................................. 102
Taka gledita ................................................................................................................................................. 103
Intertekstualnost, metatekst, autoreferencijalnost ........................................................................................... 104
Autoreferencijalnost........................................................................................................................................ 108
Stilistika hiperteksta i hipermedija: korak dalje.............................................................................................. 108
Figure i tropi ....................................................................................................................................................... 110
Klasifikacija figura ......................................................................................................................................... 111
Metafora i metonimija: jakobsonova teorija i njena primjena ........................................................................ 114
Narativne figure.................................................................................................................................................. 116
Taka gledita kao narativna figura ................................................................................................................ 116
Figure i funkcionalni stilovi................................................................................................................................ 119
Umjesto pogovora............................................................................................................................................... 122
Indeks pojmova................................................................................................................................................... 123
Literatura ............................................................................................................................................................ 133
Izvori................................................................................................................................................................... 137
1 O strukturi knjige
O strukturi knjige
Knjiga Lingvistika stilistika zamiljena je kao putokaz, kao svojevrsno "uputstvo za upotrebu
stilistike". Ona ne pretendira na davanje svih odgovora, ona postavlja niz pitanja i otvara niz
mogunosti. Pri tome i ova knjiga i njen autor kreiraju svoga idealnoga itatelja (Model Reader), za
koga Eco kae da mora postojati i za svako knjievno djelo i za svaki red vonje, jer svaki tekst
zahtijeva specifinu, njemu primjerenu suradnju itatelja/recipijenta poruke (Eco 1994: 16).
Osporavana kao malo koja lingvistika disciplina, stilistika se ipak izborila za svoj status,
ponekad i ponegdje stidljivo, dok drugdje ona progovara mnogo jaim glasom. U ovoj knjizi
pokuava se ustanoviti njen dosta iroki predmet prouavanja, i to uz strogost lingvistikih kriterija
i istovremeno uz stalno otvaranje ka drugim naukama, ka knjievnoj teoriji, naratologiji i, prije svega,
semiologiji. Gdje god je to bilo mogue, uvodi se vieglasje, uvode se ponekad i oprena shvatanja
nekih problema, postavljaju se nova pitanja. Takav pristup uvjetovan je uvjerenjem da je i diskurs
nauke u krajnjoj konzekvenci diskurs naracije, te da mu je u osnovi dijaloki princip.
Da bi se uope poelo sa govorom o stilistici, neophodno je krenuti od promatranja jezinih
funkcija, i to u jeziku shvaenom kao komunikacioni sistem. Uenje o razliitim jezinim funkcijama
preduvjet je prouavanja razliitih varijeteta jezika, tj. stilova. Isto tako, prirodni jezik kao sistem
znakova tijesno je povezan sa drugim znakovnim sistemima, a stilistika, bavei se konotativnim
u prirodnom jeziku, ne moe ignorirati konotativno u semiotici uope.
U daljem toku razmatraju se pitanja stila i razvoja stilistike, tumae se njeni osnovni pravci
i kole, prouava se raslojavanje jezika i jezini varijeteti uope, ponovo polazei od razliitih
shvaanja.
Posebna panja poklonjena je funkcionalno-stilskom raslojavanju i analizi konkretnih stilova
i anrova. U odreivanju osnovnih funkcija pojedinih stilova, osnovnih tipova njihove realizacije
i u kazivanju o njihovim karakteristinim jezinim sredstvima stalno se u prvom planu nalazio tekst
u cjelini, dok su se pojedini elementi niih nivoa promatrali samo kao elementi teksta u cjelini
i u mrei relacija prema drugim njegovim elementima.
Naredni vei dio knjige posveen je nivoima lingvostilistike analize i karakteristinim
jedinicama, stilemima, na svakom od tih nivoa. Uprvo se tu pokazalo kako je u stilistici sve povezano,
sve prepleteno, pa se o istim problemima govori u razliitim dijelovima knjige, ali sa razliitog
aspekta i sa odreenim pomakom. Tako se, recimo, u poglavlju o podstilu poezije govori o fonetsko-
fonolokoj strukturi stiha, da bi se kasnije u fonostilistici posebno analizirale stilogene mogunosti na
tom jezinom nivou, a na kraju, u poglavlju o figurama, ponovo se pominju neke figure koje djeluju
na fonetsko-fonolokom planu. Slino je i sa takom gledita, koja se razmatra u okviru stilistike
teksta, ali i u vezi sa govornom karakterizacijom likova u knjievnoumjetnikom stilu i unutar
narativnih figura. Svaki od ovih tekstova meusobno je povezan, ali se i razlikuje po pristupu, to
znai da itatelji njihovom kombinacijom mogu stei potpunu, vieaspekatski oformljenu informaciju.
U tome im svakako moe pomoi i indeks pojmova na kraju knjige.
Moe se rei da je knjiga zamiljena kao prikaz predmeta stilistike i razliitih pitanja kojima se
ova disciplina danas bavi, ali i kao leksikon stilistikih termina, pojmova koji sadri osnovne podatke
i o drugoj literaturi i o drugim pristupima koji danas dominiraju u stilistici. Osim toga, ona pokree
neka pitanja koja donedavno nisu razmatrana u okviru prouavanja stilistike, posebno u slavenskoj
koli (intertekstualnost, hipertekst, narativne figure i sl.), ime otvara nove pravce istraivanja i daje
naznake puta kojim bi stilistika mogla (i trebala) krenuti.
2 Jezik kao komunikacioni sistem i jezike funkcije
Jezik kao komunikacioni sistem i jezike funkcije
Jezik se veoma esto definira kao sistem znakova koji slui za komunikaciju. Roman Jakobson,
jedan od najznaajnijih lingvista 20. vijeka, na osnovu komunikacione sheme koju je preuzeo iz
teorije komunikacija, odreuje est jezikih funkcija, i to tako da svakom elementu komunikacionog
procesa odgovara jedna od tih funkcija. Mada se po pravilu moe odrediti dominantna funkcija svake
poruke, ona nije i jedina funkcija te poruke, ve dolazi sa drugim, manje ili vie izraenim
funkcijama. Jakobson istie da je verbalna struktura poruke uvijek uvjetovana dominantnom
funkcijom te poruke.
U svakom komunikacijskom dogaaju, pa tako i u svakom govornom dogaaju, koji je
komunikacijski dogaaj par excellence, poiljalac (emitent, adresant) alje poruku primaocu
(recipijentu, adresatu) o odreenom predmetu (referentu), koji Jakobson naziva kontekstom. Poruka
mora biti na kodu koji je zajedniki primaocu (koji poruku enkodira) i poiljaocu (koji poruku
dekodira), u protivnom je komunikacija nemogua, ili se uvodi posrednik (npr. prevodilac). Svaka
poruka kree se odreenim kanalom (to moe biti zrak ili ice ili elektronski impulsi).
---------------------------------- kod -----------------------------------
poiljalac ------ kanal ------ poruka ------ kanal ------ primalac
-------------------------------- referent --------------------------------
Referencijalna funkcija (denotativna, kognitivna) odnosi se na predmet poruke, tj. izraava
odnos izmeu poruke i referenta. Ona je najea funkcija svake poruke, budui da joj je u prvom
planu prenoenje poruke, tj. to objektivnije, tanije informacije o referentu. Karakteriziraju je
"neutralna" jezika sredstva, objektivnost, odsustvo emocionalno-ekspresivnih elemenata, dominiraju
forme treeg lica, te bezline i pasivne konstrukcije. Naredne reenice imaju primarno referentnu
funkciju:
Danas je u Sarajevu padala kia.
Nobelovu nagradu za knjievnost u 1997. godini dobio je Dario Fo.
Ekspresivna (emotivna) funkcija oznaava usmjerenost na emitenta poruke. Ova funkcija
izraava govornikov subjektivni stav prema poruci, ona je usmjerena na izraavanje govornikovih
emocija (stvarnih ili onih koje on eli uputiti uz poruku). Zbog toga je ova funkcija dominantna
u porukama u 1. licu jednine, u iskazima sa emocionalno-ekspresivnim sredstvima na razliitim
jezikim nivoima. Ona se prepoznaje u upotrebi uzvika, koji su "isto emotivni sloj jezika" (Jakobson
1966: 290), u specifinom duljenju vokala i slino. Evo nekoliko primjera:
Toliko sam sretna da bih mogla pjevati na sav glas.
Svi ti uliziki, sitniavi prijekori potpuno me izluuju.
Da-aa-aj, maa-maaa! Dii-i-ivno je!
Joj, joj! Hm, hm...
Ba mi idu na ivce te ruerde!
Konativna (apelativna) funkcija usmjerena je na primaoca poruke. U takvim sluajevim
komunikacija, po pravilu, ima za cilj da na neki nain djeluje na primaoca, da "apelira" na njegova
osjeanja ili misli i da izazove odreenu reakciju. U verbalnoj poruci njena su tipina jezika sredstva
vokativ, drugo lice jednine ili mnoine i, naroito, imperativ:
Zatvorite prozor, djevojko!
Gleda li ti ikad oko sebe?
Dodaj mi to, brzo!
Dragi gledaoci, dobar dan!
Ova je funkcija naroito zastupljena u razliitim oblicima propagandnog govora - u politikoj
i ekonomskoj sferi, u oratorskim tekstovima i slino. Odatle se ona i u takvim tekstovima esto
izraava drugim licem jednine ili mnoine, naroito drugim licem koje ima uopenolino znaenje
(Kupujte nae proizvode; Glasajte za nas; Izaberite najbolje...), a takoer i retorikim obraanjem.
Ove tri funkcije ve i ranije u lingvistici izdvojio je C. Buhler, i to na osnovu usmjerenosti
poruke na prvo, drugo lice i na "tree lice", tj. nekoga ili neto o emu se govori. Jakobson, meutim,
proiruje podjelu i prema preostalim elementima komunikacijskog dogaaja, te uvodi jo tri funkcije.
Fatika funkcija usmjerena je na kontakt, tj. na kanal. Ona slui prije svega uspostavljanju,
produenju ili obustavljanju komunikacije (formule pozdravljanja, obiljeja poetka i kraja
konverzacije), provjeravanju ispravnosti kanala (uje li me?; Halo, halo; Slua li me?; Jedan-dva-
tri...). Fatika je funkcija dominantna u svakodnevnim situacijama kojima nije cilj razmjena
informacija, ve prvenstveno odravanje komunikacije.
Jedno od tipinih fatikih pitanja jeste pitanje Kako ste/Kako si?, na koje se obino daje
predvidljiv odgovor (Dobro, hvala; Evo, nije loe; Pa eto, tako; Gura se...). Svaki opiran odgovor, sa
detaljnim opisom zdravstvenog stanja, neoekivan je, budui da u sluajnim susretima ovo pitanje ne
zahtijeva informaciju, ve pokazuje dobronamjernost govornika.
Ope je mjesto da Englezima razgovor o vremenu ispunjava fatiku funkciju, sa odreenim
repertoarom jezinih sredstava koja dolaze u takvoj situaciji. Naruavanje takve funkcije moe
izazvati negodovanje ili pak imati komian efekt (v. npr. kako Elisa Doolittle u Pygmalionu Bernarda
Shawa izaziva ok kod sugovornika, odnosno smijeh kod itatelja/gledatelja drame kad u okviru prie
o vremenu odjednom skrene sa fatike na drugu funkciju). Isto tako, izostavljanje oekivane formule
pozdrava pri susretu ili opratanju moe signalizirati promjenu raspoloenja sugovornika, ili pak
njihovo specifino emocionalno stanje (uporedi iskaz: Upao mi je u kancelariju bez pozdrava; Nije mi
ni zbogom rekla).
Na ovoj jezinoj funkciji poivaju obredi, sveanosti, ceremonije, porodini ili ljubavni
razgovori, ukratko, situacije u kojima se ponavljaju iste rijei, gestovi, prie - "otuda jedno, za stranca
nepodnoljivo, a za onoga ko u njemu 'uestvuje' koga se ono 'tie', euforino openje, koje mu
postaje teko onda kada prestaje da ga se tie" (Giro, 12). Prema Jakobsonu, ovakvo openje je prva
verbalna komunikacija koju djeca usvajaju. U dramskom dijalogu mogu se iskoristiti fatiki elementi
za stvaranje razlitih efekata, npr. kominih:
"E!"- ree mladi. "E!"- ree ona - "E pa evo nas" - ree on. "Evo nas" - ree ona - "A!" "Pa da"
- ree on. (Jakobson 1966: 293)
Metajezina funkcija oznaava usmjerenost poruke na kod. Ona je uvijek zastupljena
u iskazima u kojima uesnici u komunikacionom dogaaju provjeravaju da li upotrebljavaju isti kod
("ta podrazumijevate pod tim?", "Kad kaem bljak, mislim da mi se to ne svia"), u definicijama
("Semiologija je nauka o znakovima") ili citatima. Svaki citat predstavlja govor o govoru, govor
u govoru; tekst u tekstu i tekst o tekstu. Lingvistika je kao nauka o jeziku bazino metajeziki
koncipirana, ali metajeziku funkciju nalazimo i u drugim naukama (npr. Ekologija je nauka
o ouvanju ovjekove sredine...). Svakodnevni govor takoer obiluje primjerima za ovu funkciju (npr.
pri obraanju djetetu: Reci: "Hvala!"). Mnogi nesporazumi u komunikaciji proizlaze iz injenice da
sudionici nisu svjesni kako im se kodovi, tj. potkodovi razlikuju, a metajezina funkcija .
Poetska (estetska) funkcija definirana je kao usmjerenost poruke na samu sebe, pri emu
poruka prestaje biti sredstvo openja i postaje njegov cilj. Ova je funkcija svojstvena prije svega (ali
ne i jedino!) knjievnoumjetnikim tekstovima, odnosno umjetnosti uope. Naime, estetska funkcija
moe biti zastupljena i u drugim tipovima tekstova, u drugim funkcionalnim stilovima, uvijek onda
kada poruka postaje cilj komunikacije, kada se "uvre" u samu sebe. To je naroito izraeno
u razgovornom stilu, ali i u publicistikom, u reklamama, u politikim sloganima i slino. Jakobson je
stoga naglasio da se lingvistika u svom prouavanju poetske funkcije ne smije ograniiti samo na
polje knjievnosti, ali i da se funkcije jezika u knjievnom djelu ne mogu svesti samo na poetsku (ona
je pri tom uvijek dominantna, a ostale su sporedne).
Shema ovih est jezikih funkcija, uvrtena u shemu est elemenata komunikacionog procesa,
izgledat e prema tome ovako:
---------------------------------------- metajezika funkcija ----------------------------
ekspresivna(emotivna) ----- fatika ----- poetska ----- fatika ------- konativna
------------------------------------------- referencijalna ----------------------------------
Zanimljivo je da Jakobson tvrdi kako razliiti knjievni anrovi uz dominantnu poetsku
funkciju posjeduju razliite druge funkcije: epska poezija po svojoj dominaciji treeg lica imala bi
referencijalnu funkciju, lirska poezija u prvom licu dominantno bi imala emotivnu funkciju, dok bi
lirska poezija u drugom lica bila konativno obiljeena. U sutini se ovako mogu analizirati i drugi
tekstovi ili tipovi tekstova.
Mada je est funkcija izdvojeno na osnovu prirodnog jezika, one se mogu primijeniti mutatis
mutandi i na druge jezike, tj. na druge znakovne sisteme, tako da se u semiotici ovakva podjela
funkcija esto sree.
Uz ove funkcije ponekad se izdvaja ludika funkcija, funkcija igre, poigravanja jezikom, koja je
dosta zastupljena u razliitim anrovima - od brojalica i zagonetki, od stripova i reklama do
svakodnevnog govora i knjievnosti.
Tipian primjer ludike funkcije jesu krialjke, anagrami i premetaljke (rijei i fraze koje
premetanjem slova formiraju nove rijei i fraze), akrostihovi (prva slova stihova, kada se proitaju
okomito, formiraju rije ili grupu rijei; esto se u romantizmu moglo u akrostihu proitati ime osobe
kojoj su stihovi posveeni). Ludiki se aspekt realizira u pisanoj formi ili usmeno. Palindrom, npr.,
ine rijei ili grupe rijei koje se jednako itaju u oba pravca, kao u primjerima naeg jezika (Ana voli
Milovana) ili engleskog (Draw, o coward) i francuskog (Eh, ca va, la vache?).
S
T
L I N G V I S T I K A
L
I
S E M I O T I K A
T
I
K
A N A G R A M
Zanimljivo je da je osniva strukturalne lingvistike Ferdinand de Saussure prouavao anagrame
kod latinskih pjesnika, pa je u poetnim stihovima Lukrecijevog De rerum natura pronaao anagrame
grkog imena boginje Afrodite, tj. Venere, kojoj su stihovi bili posveeni (Kaler 1980: 130). Ovo
pokazuje koliko svaka jezika funkcija predstavlja podjednako znaajan dio multifunkcioniranja
jezikog sistema.
Ipak, ludika se funkcija moe smatrati dijelom poetske funkcije, isto kao i tzv. magijska
funkcija, koja potjee od mitskog miljenja, a na ovaj ili onaj nain ivi i danas (v. o tabu-rijeima
u poglavlju o leksikostilistici). Ponekad se sve tri funkcije stapaju u jedu u nekom izrazu, te je tako
sedamdesetih godina bila popularna "magijska" rije superkalafrailistikekspialidoun iz filma Mary
Poppins, koja je postala svakodnevnom uzreicom, a i dio niza popularnih pjesama tog doba.
Kada je rije o stilistici, ove su funkcije nezaobilazne pri njenim istraivanjima. Kao prvo,
funkcionalni stilovi i meustilovi imaju i razliite funkcije kao dominantne, tako da je ta osobina
izuzetno znaajna pri utvrivanju njihovih opih karakteristika i projicira se na njihove konkretne
jezike osobine i dominaciju pojedinih jezinih sredstava, odnosno odsustvo drugih. Drugo, za
lingvistiku stilistiku u cjelini, a posebno za onaj njen segment koji je posveen istraivanju jezika
knjievnog djela, kao neophodno podsjeanje treba sluiti Jakobsonovo insistiranje na osobenostima
poetske funkcije i na njenoj kombinaciji sa drugim funkcijama.
6 Prirodni jezik - Lingvistika stilistika - Semiotika
Prirodni jezik - Lingvistika stilistika - Semiotika
Kada je de Saussure anticipirao razvoj nauke koja bi prouavala funkcioniranje znakova
u drutvenom ivotu i nazvao je semiotikom, on je lingvistiku smatrao samo dijelom takve nauke.
I pored toga, za ovoga je osnivaa moderne lingvistike prirodni jezik sistem znakova par excellence,
te lingvistika moe posluiti kao model semiotici. Polazei od takve pretpostavke, Barthes e opet
semiotiku smatrati dijelom lingvistike, i to onim dijelom "koji bi na sebe uzeo velike znaenjske
jedinice izlaganja; na taj nain bi se ispoljilo jedinstvo istraivanja koja su u toku u antropologiji,
sociologiji, psihologiji i stilistici u vezi sa pojmom znaenja." (Bart 1979). Mnogi teoretiari polaze
od pretpostavke kako je nauka o znakovima svojevrsna meunauka, koja proima i povezuje
raznovrsne znanstvene discipline. U jednom od najnovijih enciklopedijskih prikaza semiotike nalazi
se ovakva definicija:
"Kao ljudska bia, mi moemo odluiti da ne jedemo ili ne pijemo, da ne priamo ili
komuniciramo, ili moda ak i da ne ivimo, ali sve dok ipak ivimo ne moemo izabrati da ne
prenosimo 'znaenje' svijetu koji nas okruuje. 'Semiotika', u najirem smislu, jeste prouavanje
bazine ljudske aktivnosti stvaranja znaenja.'Znakovi' su svi tipovi elemenata - verbalni, neverbalni,
prirodni, vjetaki itd. - koji nose znaenje." (Asher 1994: 3821-3832)
I pored raznovrsnosti znakovnih sistema, prirodni jezik ostaje kao posebno znaajan, po mnogo
emu obrazac za druge sisteme znakova, pogotovo ako se uzme u obzir injenica da je to jedini sistem
na koji se svi drugi znakovni sistemi mogu prevesti, dok obrnut proces nije uvijek mogu.
Lingvistika stilistika usmjerena je upravo na prouavanje prirodnog ljudskog jezika kao sistema
znakova koji ima svoju strukturu, kao i svoje podsisteme (potkodove). Kao i lingvistika u cjelini, ona
ne moe ostati sasvim izolirana od nauke koja prouava znakovne sisteme - od semiotike.
Znakom se moe smatrati svaki predmet (objekt) koji predstavlja (zamjenjuje, izraava) neki
drugi predmet (objekt) - odnosno, aliquid stat pro aliquo. Da bi znakovi mogli prenositi neko
znaenje, tj. da bi mogli komunicirati neko znaenje, ovjek ih mora prepoznati kao takve.
Postoji vie klasifikacija znakova, a baza im je klasifikacija C Peircea, jednog od osnivaa
semiotike, prema kojoj se govori o tri tipa znakova - o ikonikim, indeksikim znacima i simbolima
(tj. znakovima u uem smislu).
Ikone ili ikoniki znaci odlikuju se stvarnom slinou izmeu znaka i predmeta; u njima se
manifestira ista konfiguracija kvaliteta koju ima i referent (odatle u ove znakove spadaju slike,
onomatopeje, dijagrami i slino).
Indeksi ili indikatori, tj. indeksiki znaci jesu znakovi koji nisu produkt ovjekovog djelovanja
i koji se sami javljaju u vezi sa svojim predmetom na osnovu stvarne veze, najee uzrono-
posljedine (poviena temperatura je tako indeks bolesti, dim je indeksiki znak za vatru, gestovi
upuivanja takoer su indeksi). Neki autori razlikuju pri tome indikatore u kojima je interpretacija
motivirana i zovu ih simptomima (ospice kao simptom bolesti, pad barometra kao simptom promjene
vremena...), za razliku od indikatora sa nemotiviranom interpretacijom koje nazivaju znamenjima
(astroloka tumaenja poloaja zvijezda, tumaenje sudbine na osnovu dlana i slino) (kiljan 1980:
191).
Knano, znakovi u uem smislu (termin simbol ne odgovara im zato to ta rije ukazuje na
motiviranost znaka) odlikuju se nemotiviranou, tj. arbitrarnou; oni su stvar konvencije. U ovu
grupu spadaju znakovi prirodnog jezika, pisma, semaforski znakovi, matematiki znakovi i slino.
Simboli su, pak, motivirani znakovi, motivirani naknadno na osnovu slinosti ili kontigviteta.
Znaaj simbola prevazilazi samo stilistiku, tj. teoriju figura, u kojoj se oni prouavaju sa stanovita
stilogenosti u razliitim tekstovima (odatle prouavanje tipinih simbola kod nekog pjesnika, pisca...).
Naime, simboli su izuzetno znaajni za razumijevanje kulture u cjelini, ali i pojedinih tipova kultura,
njihovih slinosti i razlika.
Poznata je i podjela na tri dimenzije znaka, tj. tri dijela semiotike, u koje spadaju:
semantika, koja prouava odnos znaka prema predmetu (referentu);
sintaksa, ije je predmet istraivanje odnosa meu znakovima; te
pragmatika, dio koji prouava odnos izmeu znakova i njihovih korisnika, tj. odnos izmeu
znaka i ovjeka.
Svih est elemenata komunikacije, a takoer i njima odgovarajue jezike funkcije, relevantni
su i neophodni faktori i drugih znakovnih sistema, ne samo prirodnojezinog.
Komuniciranje znaenja u idealnom sluaju podrazumijevalo bi da svakom oznaenom
odgovara samo jedan oznaitelj. Neki semiotiki sistemi, npr. sistemi signalizacije, nauni i logiki
kodovi, zaista djeluju na tom principu (dovoljno je zamisliti probleme i posljedice koji bi nastali ako
bi crveno svjetlo semafora nekad znailo zabranjen, a nekad slobodan prolaz; ako bi isti hemijski
element mogao biti izraen simbolom Na i, recimo, S).
Drugi sistemi, umjetniki i estetski u irem smislu, oni u kojima je "konvencija slaba, ikonika
funkcija razvijena, a znak otvoren" (Giro 1975: 31) pokazuju svojstvo poliseminosti (jedan oznaitelj
upuuje na vie oznaenih, dok jedno oznaeno moe imati vie oznaitelja). Prema Girou u takvim se
sluajevima zapravo radi o skupu kodova slojevito poredanih i uklopljenih (ili o skupu potkodova
u terminologiji koja e se upotrebljavati u ovoj knjizi), to slui kao preduvjet za mogunost izbora, tj.
stila. Semiotika u tom smislu uvodi pojmove koji su znaajni i za lingvistiku stilistiku, a to su
pojmovi denotacije i konotacije. Denotaciju ini oznaeno po sebi, objektivno shvaeno kao takvo,
dok konotaciju odnosno konotativne vrijednosti podrazumijevaju sve dodatne, subjektivne vrijednosti
vezane za znak. O ovoj dihotomiji sa aspekta lingvostilistike bit e kasnije vie rijei, posebno
u poglavlju o leksikoj stilistici.
Ovdje je posebno zanimljivo zadrati se na denotaciji i konotaciji u drugim znakovnim
sistemima: uniforma denotira in i funkciju, a konotira presti i mo; reklama za juhu koja prikazuje
zadovoljnu, skladnu, lijepu obitelj uz zajedniki obrok denotira kvalitet juhe, ali uz to konotira niz
drugih elemenata: i vaa e porodica biti tako skladna ako budete kupovali ovu juhu; poto juhu
servira supruga/majka, to konotira odreeni sistem vrijednosti - porodinih, drutvenih, i slno);
u arhitekturi pedesetih godina u tadanjem Sovjetskom Savezu dominiriale su ogromne zgrade
u kojima su bile smjetene vane dravne institucije, zgrade velikih, masivnih, tekih vrata koja su se
teko otvarala - ta vrata konotirala su malu mo pojedinca u odnosu na "kolektiv", u odnosu na
dravu, a nasuprot tome znaaj i mo institucije. Ovakvih primjera ima i u drugim znakovnim
sistemima, u modi, kulinarstvu i slino. iroko shvaena, stilistika nije samo lingvistika disciplina
nego i semiotika. Za razliku od lingvostilistike, semiotika stilistika prouavala bi aspekte stila kao
rezultata izbora u svim semiotikim sistemima, posebno se bazirajui na konotacijama znaka u njima.
Izmeu ostalog, semiotiki sistemi mogli bi se klasificirati s obzirom na dominaciju denotacije ili
konotacije u njima, kao i na naine izraavanja konotacije.
Budui da znakovni sistemi ine bogatu i raznovrsnu skupinu, nije jednostavno klasificirati ih.
Naredna klasifikcija moe posluiti kao ilustracija jednog pristupa - u njoj se, naime, razlikuju logiki
kodovi, estetski i drutveni kodovi (Giro 1975).
Logiki kodovi obuhvataju:
a) paralingvistike kodove (u ovo spadaju razliite abecede, sistem gestova);
b) praktine kodove, signale - signali za upozorenje, drumska signalizacija i sl.;
c) epistemoloke kodove - to su nauni jezici (hemijski, matematiki, fiziki i drugi znakovi,
formule);
d) na kraju, mantike (ili "divlju misao") kao sisteme znakova koje ukljuuju vjetine proricanja
tipa horoskopa, gledanja u olju, karte, grah ili slino.
Estetski kodovi vezani su za razliite umjetnosti i mitove, kod kojih je konotativna strana
znakova izuzetno izraena. Osim toga, u ovim znakovnim sistemima poetska/estetska funkcija ima
centralno mjesto. Moe se govoriti o postojanju semiotike teorije umjetnosti uope, ali i o posebnim
njenim granama - o semiotici filma, teatra, knjievnosti. Semiotika knjievnosti predstavlja posebno
zanimljivo podruje za suradnju sa lingvostilistikom, tako da e o ovom aspektu jo biti rijei
u poglavljima o knjievnoumjetnikom stilu i o tekstualnoj stilistici.
Drutveni kodovi podrazumijevaju protokole, obrede, igre i mode. ovjek u drutvu uvijek
slijedi neke protokole, pravila utivosti (tano je odreeno u razliitim kulturama kako se poinje
i zavrava razgovor, da li je susret praen rukovanjem, zagrljajem, poljupcem u obraz ili ruku,
naklonom ili nekim drugim pokretom). Takve formule utivosti esto imaju fatiku funkciju u prvom
planu (pitanje Kako ste?, ve je ukazano, ne zahtijeva u svakodnevnoj situaciji podroban odgovor,
dakle, nema informativnu vrijednost). Ipak, izbor odreenog pozdrava konotira niz znaenja (stepen
bliskosti sugovornika, ponekad ak i njihovu ideoloku pripadnost). Razliiti obredi, u koje spadaju
porodine proslave, vjenanja, sahrane, proslava praznika i sl., vani su znakovi za razumijevanje
jednoga drutva. Kada je o igrama rije, onda je u prvom planu njihova ludika funkcija (ovjek je
izmeu ostaloga i homo ludens - on se igra jezikom, smilja djeije igre i igre za odrasle, igra se kada
preuzima neke uloge u porodici, drutvu...). Naravno da postoji jo niz drugih kodova - kulinarski,
kulturni, kodovi ponaanja itd., tako da je semiotika danas izuzetno razuena nauka, sistem raznih
semiotika.
U stvari, sveobuhvatnost predmeta semiotike tematizira se i u knjievnosti: u romanu Krasopis
P. Pavlii kao pripovijest u pripovijesti ubacuje priu o "ovjeku (semiologu, piscu ili moda
fiziaru)" koji otkriva zakon o neunitivosti teksta:
"Stvar se svodi na to da tekstovi koje zajednica proizvodi bivaju sauvani u drugim njezinim
proizvodima, u promijenjenom obliku. To znai da zajednica, to god inila, uvijek biljei podatke
o sebi, odnosno uskladituje tekstove u druge medije. Ona ih stavlja u sheme ulica u gradovima,
u ureenje parkova, u raspored i ritam semafora, u visoke i niske krovove, u prometne znakove,
u ceste."
(Pavlii 127)
Jasno je da prethodni primjer pokazuje kako se knjievnost ponekad bavi semiotikom
i tematizira je. Rije je zapravo o uzajamnom procesu u kojem je naroito naglaeno zanimanje
semiotike za knjievnost. Upravo ta dvostruka povezanost odlika je postmoderne misli koja insistira
na postojanju bazino istih principa u stvaranju naunih i knjievnih tekstova.
9 Stil
Stil
Ali termin "stil" govori previe i premalo.
(Umberto Eco. Six Walks in the Fictional Woods)
U razliitim sferama komunikacije svakodnevno se moe susresti rije stil, i to u sintagmama
kao to su: stil ivota, stil mode, odjee, frizure, stil politike stranke, stil ponaanja, stil namjetaja,
sve do sintagmi stil epohe, stil nekog slikara, vajara ili pisca. Upravo ta iroka upotreba ove rijei ini
je donekle nepodesnom za nauni termin, budui da se gubi jednoznanost i strogost, preciznost koju
termin treba imati. Najopija definicija kae da je stil nain na koji se neto radi. Stil u jeziku prema
tome bio bi nain izraavanja odreenog sadraja, tanije, razliiti naini izraavanja istog sadraja.
Naunici koje najvie zanima jezik knjievnosti stilom su nazivali nain pisanja nekog pisca, grupe
pisaca, odreenog pravca i slino. Danas se, meutim, postavlja pitanje da li je mogue na taj nain
odvojiti formu od sadraja, odnosno da li promjenom forme zaista ostaje potpuno isti i sadraj nekog
iskaza.
Kako neto kaemo u najmanju je ruku
vano kao i ono to kaemo; zapravo,
sadraj i forma praktino su neodvojivi
jer predstavljaju dva lica istog predmeta.
(Wardhaugh 1987: 251).
Prema nekim tumaenjima o stilu moemo govoriti samo ako postoji mogunost odabira, tj.
ako postoji vie od jedne jezike jedinice koja se u odreenom kontekstu moe upotrijebiti. S tim je u
vezi i izdvajanje sinonimije kao centralnog stilistikog pitanja. Stilistika, naime, sinonimiju posmatra
iroko, ire od semantike, posmatra je na razliitim jezikim nivoima, a stilistiki sinonimi odlikuju se
razliitom stilskom markiranou.
U rijeima mir i pir m i p nisu rezultat stilskog odabira, budui da uvjetuju razliit sadraj
leksema u ijem su sastavu. Isto tako, upotreba forme itam umjesto ita u reenici Ja itam
uvjetovana je pravilima gramatikog, a ne stilskog odabira.
Pojam stilskog odabira podrazumijeva da je na mjestu jedne jezike jedinice mogla stajati jedna
ili vie drugih - bez promjene osnovnoga sadraja, npr:
(1) Molim vas da prestanete priati. ili
Prestanite priati! ili
Da ste smjesta prestali priati! ili
Prestati s priom!
(2) Bio sam na fakultetu/faksu.
Izlazim sa djevojkom/trebom.
Na nebu se upalilo hiljadu svjetiljki. ili:
Na nebu se pojavilo hiljadu zvijezda.
Jasno je da odabir u navedenim primjerima zavisi od konteksta, od situacije u kojoj se odreeni
iskaz upotrebljava, od cilja i funkcije komunikacije. U navedenim primjerima vidi se da se mogu
uspostaviti ne samo sinonimski parovi nego i itavi sinonimski nizovi na razliitim jezikim nivoima.
Tradicionalno se, naime, smatralo da je problem odabira kljuni problem stilistike, a pojava
sinonimije centralni predmet stilistikih ispitivanja. Dok gramatika norma po pravilu zahtijeva
upotrebu jednog oblika, jedne jezine jedinice u odreenom kontekstu (gramatiki bi nepravilno bilo
rei: Izlazim sa djevojke), stilistika norma prua vee mogunosti izbora. Stilistiar moe istraivati
umjesnost (appropriatness) neke jezike jedinice u odgovarajuem kontekstu, a i tada se nerijetko
susree sa vie mogunosti.
10 Stil
Meutim, kada je rije o jeziku i stilu knjievnog teksta, onda je odabir mogu i izvan granica
uobiajene upotrebe, izvan granica norme. U takvim sluajevima individualni stil zaista je devijantan
u odnosu na normu, ali ta je devijacija opravdana, iz nje proizlazi poetska/estetska funkcija odreenog
teksta. Kao ilustracija razlike izmeu gramatike i stilistike korektnosti iskaza moe posluiti primjer
sa uvenom tvrdnjom slavnog lingvista Noama Chomskog, gdje se reenica Bezbojne zelene ideje
bijesno spavaju proglaava besmislenom. Tu tvrdnju Sestra Mary Jonathan koristi kao epigraf i kao
temu svoje pjesme You, Noam Chomsky (Vi, Noame Chomsky).
Pjesma moe posluiti kao sjajan primjer opozicije dvaju polova: gramatikog i stilistikog.
Ono to je za Chomskog kao gramatiara besmisleno, dakle, semantiki i gramatiki devijantno, za
pjesnika je poetski opravdano i inspirativno. Metafora, a uz nju i drugi tropi i figure, poivaju na
krenjima semantikih i drugih zabrana prirodnojezike upotrebe. Krenje tih zabrana stvara druga
pravila odabira, bazirana na konotacijama, na ekspresivnosti i slikovitosti.
Suvremene stilistike teorije polaze od pretpostavke da stil nije samo "odjea sadraja", ve da
izmeu stila i znaenja postoji ekvivalencija. Drugim rijeima, promjena u formi iskaza nuno mijenja
i njegovu sadrinu; naime, tvrdi se da potpunih sinonima u jeziku nema i da svaki unosi promjene na
znaenjskom ili upotrebnom nivou, a naroito esto na stilistikom. Short, meutim, pokuava
pomiriti ova dva stava, tvrdei da je sutina ove razlike u terminologiji: stil se moe odvojiti od
"sadraja", ali ne i od "znaenja", budui da je znaenje mnogo iri pojam, koji u sebe ukljuuje
sadraj, ali i konotaciju, signifikantnost i slino. Autori tekstova imaju mogunost selekcije i na planu
sadraja i na planu stila, s tim to odabir stila nuno nosi posebno znaenje u najirem smislu (Short
1994: 4377). Ovo se moe pratiti analizom sljedeeg niza:
Molim vas, da li biste bili ljubazni da mi dodate so?
Dodaj mi so (molim te)!
Soli!
Sadraj sva tri iskaza ostaje isti, ali stil i nijanse u znaenju nisu iste. Prvi primjer odgovara
izrazito formalnoj situaciji, dok bi njegova upotreba u potpuno neformalnom okruenju (npr. ua
obitelj ili prisni prijatelji) djelovala afektirano i vjerovatno bi signalizirala da se govorno lice
pokuava naaliti ili izraava ironiju/sarkazam. Drugi primjer odgovara neformalnoj situaciji, s tim to
upotreba dodatka molim te pojaava utivost, a izostanak dodatka neto vie potencira znaenje
naredbe. Trei, pak, primjer moe se smatrati stilski snienim i u veoma neformalnim uvjetima, gdje
takoer konotira grubost govornog lica. Obrnuto, ljekar koji bi u operacionoj sali upotrijebio iskaz
Makaze! ili Iglu! ne bi se, meutim, smatrao grubim i neutivim: rije je o specifinoj situaciji, gdje
jezik profesije mora maksimalno ukidati redundancu da bi odgovorio zahtjevima brzine i efikasnosti.
Prije formiranja strukturalne lingvostilistike, naroito prije formiranja teorije funkcionalnih
stilova, pojam stila najee se vezivao za jezik nekog knjievnika ili grupe knjievnika. Osim toga,
prema nekim autorima stil se moe promatrati samo na individualnom nivou (na nivou idiostila), kao
"skup jezikih karakteristika po kojima se pojedinci razlikuju - baza njihovoga linog lingvistikog
identiteta" (Crystal 1994: 66).
U tradicionalnoj stilistici dominiralo je proskriptivno tumaenje stila, koje je propisivalo
"ispravna" svojstva stila. Tako shvaen stil mogao je biti dobar ili lo, a autori prirunika iz stilistike
odreivali su odlike dobrog stila (u te odlike spadale su kratkost, jasnoa, skladnost i slino, to jasno
ukazuje na njihovu neterminoloku prirodu). Suvremena stilistika dominantno je deskriptivna: ona
biljei postojee stanje, opisuje i tumai funkcioniranje pojedinih jezinih sredstava u nekom stilu,
pokazuje promjene u stilovima i slino.
Pored individualnog stila, koji je odlika svakog pojedinca i moe se realizirati bilo pismeno
bilo usmeno, predmet stilistike svakako su i grupni stilovi shvaeni u najirem smislu. Bourdieu tvrdi:
"Govoriti znai usvajati ovaj ili onaj od izraajnih stilova koji su ve konstituirani u upotrebi
i posredstvom upotrebe i koji su objektivno obiljeeni svojim poloajem unutar hijerarhije stilova iji
poredak odraava hijerarhiju odgovarajuih grupa." (Bourdieu 1992: 36) Jedan od tipinih pravaca
11 Stil
iji su predmet prouavanja grupni stilovi svakako je funkcionalna stilistika, o kojoj e kasnije biti
vie govora. Ipak, ne treba zaboraviti veliki otpor prema upotrebi ovoga termina u znaenju kakvo on
ima u funkcionalnoj stilistici. Dok za neke autore termin stil u znaenju nekog funkcionalnog tipa
jezika "predstavlja nepotrebno prekoraenje" (Dikro, Todorov 2, 1987: 230), polazna taka u daljem
istraivanju bit e uvjerenje da su i individualni i grupni stilovi predmet prouavanja stilistike i da
svako izostavljanje jednog od ta dva tipa stilova predstavlja nepotrebno suavanja opsega lingvistike
stilistike kao discipline.
Mogue je grupne stilove promatrati u jo jednom smislu - kao stilove epoha. Stil epohe
podrazumijeva istraivanje tipinih jezino-stilskih sredstava u jednom knjievnom pravcu. Ako se
govori o semiotikoj stilistici, onda bi ona prouavala stilske karakteristike i dominante u pojedinim
periodima u umjetnosti uope. Svaki stil epohe, pravca, kole odlikuje se karakteristinim svojstvima,
konvencijama i stilemima, a zadatak je stilistiara da otkriva, rekonstruira ta svojstva i tumai ih
svojim pojmovno-kategorijalnim aparatom (o ovome v. Slawinski 1989: 491).
Registar vs. stil
Anglosaksonski lingvisti ponekad upotrebljavaju termin registar umjesto stil kada govore
o tome kako pojedinac prilagoava svoj idiolekt razliitim situacijama. U takvim sluajevima obino
se suprotstavlja formalni i neformalni registar (sa svim prelaznim sluajevima), "tehniki", tj.
profesionalni/specijalni registar "netehnikom", svakodnevnom i slino (v. npr. Turner 1979:165-
203). Neki autori vezuju registar za razliite profesionalne, tematske i specijalne varijetete, dok
formalnu i neformalnu varijantu oznaavaju terminom stil, s tim to su varijeteti i stilovi ponekad
prepleteni (Trudgill 1984: 101-102). U novije vrijeme preovladava shvatanje registara kao
funkcionalno distinktivnih jezikih varijeteta, koji se razlikuju s obzirom na vanjezike kontekste i
situacije (registar sporta, tehnikih nauka, reklame...). Tako shvaen registar veoma je blizak pojmu
funkcionalnoga stila, tim prije to se naglaava njegova razlika u odnosu na individualno variranje
jezika, tj. na dijalekte i idiolekte (Downes 1994: 3509). Registri se ipak dominantno razlikuju na
osnovu teme ili tonaliteta, dok u podjeli funkcionalnih stilova postoji vie kriterija, od kojih je
tematski manje bitan. Naime, u funkcionalnoj stilistici preovladava miljenje po kojem se ista tema
moe realizirati u vie funkcionalnih stilova.
U izvjesnom je smislu ak mogue govoriti o preplitanju funkcionalnog stila i registra. Naime,
neki se funkcionalni stil moe realizirati u vie registarskih opozicija (familijarnoj vs. oficijelnoj,
privatnoj vs. javnoj, profesionalnoj vs. laikoj). Tako se s obzirom na registar moe razlikovati recimo
realizacija razgovornog ili oratorskog stila, o emu e kasnije biti vie rijei.
Bez obzira na terminoloku razliku, injenica je da svi koji se stilistikom i stilom bave
prihvataju injenicu da jeziki sistem nije monolitan, da se moe i treba govoriti o pojavi raslojavanja
jezika ili, drugom terminoloijom, jezike varijativnosti. Nepovratno je prolo vrijeme kada su rjenici
svoju grau prikupljali gotovo iskljuivo iz knjievnoumjetnikih tekstova, a normativne gramatike,
pa i proskriptivna lingvistika u cjelini, takoer zanemarivale ogroman dio jezikih varijeteta.
12 Stilska markiranost i stilem
Stilska markiranost i stilem
Osnovna jedinica lingvostilistike jeste stilem, shvaen kao ona jedinica koja nosi odreenu
stilsku informaciju. Prema M. Riffaterreu stilemi nastaju manje predvidljivom i nepredvidljivom
upotrebom jezinih jedinica, odnosno, predstavljaju odstupanje od norme, od uobiajenoga. Budui da
svaki stilem nosi dodatnu informaciju (koja je bazino viak informacije, tj. redundantna je),
Riffaterre smatra da se moe izraunati koliina i stepen odstupanja od uobiajene upotrebe
u knjievnoumjetnikom tekstu. Za stilistiku je zato vaan kriterij u izdvajanju stilema predvidljivost,
odnosno nepredvidljivost jezine jedinice u nekom kontekstu. to je efekt iznevjerenog oekivanja
vei, to je vei stepen oneobiavanja, a samim tim stilogenost neke jedinice vea. Termin
oneobiavanje (ouenje, zaudnost, rus. ostranenije) uveli su ruski formalisti, oznaavajui njime
zadatak umjetnosti da svojim postupcima dezautomatizira vienje stvari i uini ga svaki put
neponovljivim. Postupak oneobiavanja jeste "postupak oteale forme, koji poveava tekou i duinu
percepcije" (klovski 1967: 275).
Ovakvo shvatanje stilema poneto je sueno, budui da se prvenstveno odnosi na
knjievnoumjetniki stil. Osim toga, teorija o stilemu kao odstupanju od norme zapravo izjednaava
stilem sa stilskom figurom, to takoer ukida niz znaenja stilema.
Stilemi, meutim, postoje u svim tipovima diskursa, u svim funkcionalnim stilovima, kao
osnovne jedinice koje nose stilsku informaciju, pa e dalja analiza biti usmjerena na ispitivanje
razliitih vrsta stilema. S obzirom na jezini nivo na kojem se realiziraju, stilemi se dijele na
grafostileme, fonostileme, leksikostileme, semanostileme, morfostileme, sintaksostileme
i tekstostileme (v. poglavlje Jezini nivoi lingvostilistike analize).
Zanimljivu teoriju o stilemima iznose autori Ope retorike grupe M. Oni smatraju da, kao to se
u ekologiji izuavaju tipovi sredina koji su pogodni za razvoj ovih ili onih formi ivota, tako se i opi
stilem moe definirati kao "rad pamenja", kojim se jezina jedinica vezuje za jednu ili vie
specijaliziranih sredina u kojima ona obino "boravi". Govornik (a ini se da autori Ope retorike
zaboravljaju i u ovom segmentu znaajnog primaoca poruke) na osnovu pamenja uspostavlja niz
veza i odnosa neke jedinice, odakle proistie i njena specifina stilska markiranost. "Radom
pamenja" uspostavljaju se slijedei podaci o svakoj jedinici:
a) Lokalizacija, kojom se odreuje anr, historijska epoha, geografska sredina, socijalna
i kulturna sfera, profesija i lini odnosi (polni, starosni, bliski ili zanini) u kojima dominira
upotreba tog stilema;
b) upotrebna vrijednost jedinice (frekvencija u jeziku, tvorbene sposobnosti, njena
kodificiranost kao figure ili nova upotreba, citati i slino. (Dubois, Edeline 1986: 270-271).
Moe se rei da ukupnost ovih karakteristika ini detaljan opis stilema, uz dodatak faktora
ekspresivno-emocionalne markiranosti. Na izvjestan nain itav taj opis moe predstavljati svojevrsni
stilski paso odreenog stilema. Jasno je, meutim, da ni govornik ni slualac najee nisu svjesni
tog rada pamenja, te da su kod ljudi sa manjom stilistikom kompetencijom mogue ee greke
(njihovo pamenje nema pohranjeno dovoljno podataka, tj. baza podataka im je u tu svrhu
nedovoljna) pri odreivanju stilematinosti neke jedinice i sfere njene upotrebe, odnosno njene
idealne ekoloke sredine.
Osim toga, stilogenost nije apsolutna i svakom stilemu imanentna osobina. Stilogenost svake
jezine jedinice moe se odrediti tek upotrebom te jedinice, nainom njenog funkcioniranja. Odatle,
npr, i stilski neutralne jezine jedinice mogu postati stilogene ako su upotrijebljene u neuobiajenom
kontekstu (poznato je da je Pukinove suvremenike, naviknute na teki, "uzvieni" stil prethodnih
pjesnika, okirala upotreba neutralne, svakodnevne leksike u njegovoj poeziji - takve jezine jedinice
postale su zbog toga posebno stilogene kao neoekivane i potpuno nepredvidljive u kontekstu
poezije). Zadatak stilistike i jeste ne samo da pravi inventar stilema jednog stila, jezika ili jezika
uope; njen je primarni zadatak promatranje stilogenosti jezinih jedinica.
13 Stilska markiranost i stilem
Kada se kae da je neka jezika jedinica stilski markirana (obiljeena), podrazumijeva se da
ona posjeduje dodatno stilsko obiljeje, tj. dodatnu stilsku obavijest u odnosu na jezike jedinice koje
su stilski neutralne. Elementarna podjela dijeli jezike jedinice na stilski neutralne i na stilski
markirane, koje se dalje dijele po razliitim kriterijima, npr. na one sa povienom (knjikom)
konotacijom ili pak sa snienom (razgovornom) konotacijom; formalno i neformalno markirane
jedinice; emocionalno-ekspresivno markirane i sl.
Stilska markiranost zavisi i od konteksta upotrebe neke jezine jedinice, to znai da nije uvijek
apsolutna. Osim toga, u formiranju nekog stila, i individualnog i grupnog, sudjeluju i markirane
i nemarkirane jedinice. Markiranost se mijenja dijahronijski, te neke jedinice koje su pripadale niem
stilu, tj. imale snienu markiranost, nakon izvjesnog vremena postaju neutralne; s druge strane, mnogi
neologizmi postupno prelaze u sferu arhaizama usljed razvoja nauke, tehnike i drugih ovjekovih
saznanja. Predstava o stilu koji bi bio sastavljen iskljuivo od markiranih jedinica zapravo je naivna i,
naravno, netana (izuzetak predstavljaju neki individualni prozni i poetski jezici kod kojih je otklon
od norme gotovo sam sebi cilj: npr. zaumni ili zvjezdani jezik, neki aspekti futuristike poezije i sl.).
14 Pravci u stilistici
Pravci u stilistici
Razvoj stilistike pokazuje neke ope zakonitosti, koje esto vrijede i za druge znanstvene
discpline. Naime, i stilistika je u svom razvoju oscilirala nerijetko izmeu dvije krajnosti, dva pola,
dva suprotstavljena shvaanja njenog predmeta. Tako su se smjenjivale usmjerenost na stil knjievnog
djela i usmjerenost na "neumjetnike" tekstove; nazivi knjievna stilistika naspram lingvistika, uz
modele koji se meusobno iskljuuju. I sama lingvistika stilistika, odnosno njen predmet, razliito se
shvaa kod razliitih autora, pri emu se moe izdvojiti nekoliko osnovnih pravaca istraivanja. Jedna
od moguih podjela jeste ona koja izdvaja tri dominantna pravca u stilistici: impresionistiku,
strukturalistiku i poststrukturalistiku stilistiku (Birch, 1994).
Impresionistika stilistika
Ovaj se pravac odlikuje uvjerenjem da je njeno podruje knjievno djelo, tj. jezik knjievnog
djela. Tome se, meutim, pristupa manje sa objektivnog lingvistikog stanovita, a mnogo vie
polazei od subjektivnih kriterija. Za stilistiare ove kole forma i sadraj dvije su potpuno odvojene
stvari, a analizirajui formu nekog djela oni pokuavaju dati i vrednosni sud o tom djelu,
o uspjehu/neuspjehu kod itateljske publike i slino. Po mnogo emu diskurs impresionistike
stilistike zbliava se sa diskursom eseja ili kritike, a manje je blizak naunoj, lingvistikoj metodi.
Jedan od predstavnika poststrukturalistike stilistike prilino otro (ali i vrlo uvjerljivo) ovako opisuje
impresionistiki metod: "Knjievnost se tako shvaa kao specijalna; jezik upotrijebljen u knjievnosti
smatra se specijalnim, a ljudi koji se bave stvaranjem knjievnosti i vrednovanjem knjievnosti
smatraju se specijalnima. Kritiki rezultat jeste antiracionalni diskurs koji vjeruje da se 'stil' najbolje
teoretizira estetiki, prije nego lingvistiki."(Birch, 1994: 4379)
Strukturalna lingvistika silistika
Posljednjih decenija dominantna je upravo ova stilistika kola. Njeni su predstavnici lingvisti-
strukturalisti po vokaciji; oni smatraju da se rigoroznim lingvistikim tehnikama s jedne strane mogu
dublje i preciznije analizirati knjievni tekstovi, odnosno odrediti njihov stil, a s druge strane mogu se
analizirati i svi drugi tipovi tekstova, ne samo knjievni. Tako se lingvistika stilistika ovoga tipa bavi
ili jezikom knjievnih djela, jezikom nekog odreenog pisca ili ak neke grupe pisaca (odatle naslovi
tipa Jezik savremene proze/ poezije/ drame i slino), ili se pak bavi izdvajanjem i analiziranjem
pojedinih tipova tekstova, bilo kao registara ili kao grupnih stilova. Krajnji domet ovog drugog tipa
predstavlja funkcionalna stilistika, koja svoje korijene ima u Prakom lingvistikom kruoku,
a predmet prouavanja su joj velike grupne stilske formacije, funkcionalni stilovi, o kojima e kasnije
biti vie rijei.
Jedan od najpoznatijih predstavnika strukturalne stilistike, M.N. Koina, ovako definira
predmet stilistike: "... predmet stilistike jesu izraajne mogunosti i sredstva razliitih nivoa jezikog
sistema, njihova stilistika znaenja i markiranost (drukije nazvani konotacijama), kao i zakonitosti
upotrebe jezika u razliitim sferama i situacijama komunikacije i posebna organizacija govora,
specifina za svaku sferu" (Koina, 1983: 19). Upravo ova definicija pokazuje u emu je sutina
strukturalnog pravca u lingvostilistici.
Osim toga, za strukturalne stilistiare knjievnost je zanimljiva prije svega kao jezik (krajnost
je shvaanje knjievnosti iskljuivo kao jezika, jer time se apsolutizira domet stilistike analize
i iskljuuje itav niz aspekata to ih knjievnost posjeduje). Naravno, historiari i teoretiari
knjievnosti nerijetko su se suprotstavljali ovakvom shvaanju, smatrajui jezik iskljuivo
materijalom knjievne umjetnosti (kao to je, npr., kamen materijal vajarstva). Istovremeno, i neki
lingvisti smatraju da knjievnost treba prepustiti samo knjievnim teoretiarima, ime suavaju i
vlastito polje djelovanja. Nije uzalud Jakobson pisao : "Nihil linguistici a me alienum puto" - nita
lingvistiko nije mi strano). Drugim rijeima, stilistika moe i treba uzimati u obzir sve tipove
tekstova, sve forme u kojima se jezik javlja. Otkrivajui njihove zakonitosti, njihovu strukturu i
stilogene elemente, stilistika upotpunjuje znanje o jezikom sistemu u cjelini, pa i o samoj jezikoj
djelatnosti.
S vremenom se, meutim, javlja i nova kritika strukturalne stilistike. Neki autori smatraju da
strukturalna stilistika nije imala potovanja za organsko jedinstvo teksta, te da je zanemarivala ulogu
itaoca, kontekst, ideologiju, socijalnu i institucionalnu recepciju i slino. Sve su ove kritike oznaile
poetak jedne nove etape misli, poststrukturalistike etape.
Poststrukturalistika stilistika
Poststrukturalistika stilistika nastala je u okrilju poststrukturalistike filozofije i teorije
knjievnosti. U skladu sa ovim teorijama tekst se posmatra u smislu dekonstrukcije, kao mjesto (site)
proizvoenja znaenja na jedan interaktivan, dinamiki nain.
U ovoj se koli polazi od uvjerenja da je tekst "mjesto za pregovaranje znaenja" ('a site for the
negotiation of meanings'), te da znaenja proizlaze od odnosa prema drugim tekstovima i
kontekstima. Princip komunikacije, dijaloginosti dobija ovdje i nova ira znaenja, kao to su
nagovijestili termini polifonost i vieglasje u Bahtinovom tumaenju. Drugim rijeima, teorija
intertekstualnosti, koja je moda jezgro poststrukturalistike misli uope, i u stilistici postaje polazna
taka. Svaki tekst prema takvom shvaanju jeste dio procesa proizvoenja znaenja, a pod tim se
podrazumijeva dijalog sa drugim tekstovima, diskursima - ili, kako to Derrida kae, svaki tekst je
maina "sa viestrukim glavama za itanje za druge tekstove -with multiple reading heads for other
texts", gdje "jedan tekst iitava drugi" (Derrida 1979: 107).
U krajnjoj konzekvenci poststrukturalistika stilistika shvaena je kao kritika analiza koja se
bavi diskursom kao politikim procesom, pri emu "interpretacija se nikada ne odvaja od analize;
tumaenje se nikada ne odvaja od deskripcije; kritika se nikada ne odvaja od prakse" (Birch 1994:
4382).
Zanimljivo je da u ovom stilistikom pravcu lingvistika i teorija knjievnosti nisu
suprotstavljenih pozicija, ve da zajedno sa filozofijom surauju na uistinu interdisciplinaran nain,
upravo na tragu misli o multiploj subjektivnosti ljudi kao korisnika jezika.
Ka novoj stilistici
Ako je danas neosporna vanost poststrukturalistikog pristupa stilistici, ne moe se
u potpunosti zanemariti ni vanost strukturalistike analize razliitih tipova tekstova ili ak segmenata
tekstova. U ovoj knjizi pokuava se krenuti od poststrukturalistikog stava o intertekstualnosti kao
osnovnom principu funkcioniranja tekstova, ali istovremeno e se obratiti panja i na stilogene
mogunosti pojedinih jezikih nivoa. Strukturalna i poststrukturalna stilistika, dakle, nee se shvatiti
kao dva suprotstavljena modela, ve kao dva modela koji se meusobno nadopunjuju i koja
omoguavaju cjelovitiju stilistiku analizu.
Ostali stilistiki pravci
Uz ove osnovne pravce mogu se izdvojiti jo neki. U okviru strukturalne stilistike neki autori
govore o deskriptivnoj stilistici ili stilistici izraza i o genetikoj stilistici ili stilistici pojedinca
(Guiraud 1964: 35). Stilistika izraza prouava ekspresivne i impresivne, tj. intencionalne elemente
izraza, a njen je osniva Ch. Bally. Upravo ova stilistika kasnije e razvijati svoja ispitivanja po
razliitim jezikim nivoima, o emu e kasnije biti vie rijei. Stilistika pojedinca prouava prije
svega jezik pojedinca, i to jezik pisaca, a uz to se bavi, prema Guiraudu, genetikim izuavanjem
odnosa izmeu jezika i onoga ko se njim koristi.
Kod drugih autora moe se uoiti razlikovanje stilistike poiljaoca, tj. stilistike kodiranja, od
stilistike primaoca, tj. stilistike dekodiranja. Prva disciplina analizira nain na koji je poiljalac
kodirao tekst, koje je jezine jedinice u odreenoj situaciji odabrao, prouava ekspresivna sredstva
toga teksta. Druga pak stilistika usmjerena je na primaoce, na njihovo razumijevanje tekstova
i nain/uspjeh dekodiranja onih znaenja koja je poiljalac kodirao.
Kontrastivna stilistika zapravo je lingvistika stilistika koja djeluje na kontrastivnom planu,
na planu dva ili vie jezika. Pokazujui razlike u stilemima tih jezika, razlike u funkcionalno-stilskoj
pripadnosti pojednih jezinih jedinica, kod udaljenijih jezika ak i postojanje razliitih stilova
i podstilova, ova disciplina moe imati i svoju primijenjenu ulogu: u prevoenju sa jednoga jezika na
drugi, u pisanju udbenika i stvaranju stilistike kompetencije kod govornika jednog i drugog jezika.
Funkcionalna stilistika dio je strukturalne stilistike, a bavi se teorijom, izdvajanjem,
klasifikacijom i deskripcijom funkcionalnih stilova, podstilova i anrova. Nastala u Rusiji pod jakim
utjecajem Prakog linvistikog kroka, ona se i danas razvija najvie u slavenskim zemljama. Niz
informacija o historijskom razvoju stilistike i njenih kola kao i obimna bibliografija o ovoj disciplini
moe se nai u knjizi Funkcionalni stilovi (Toovi 1998).
Statistiki i kompjuterski metodi u stilistici
Primjena statistikih, matematikih i kompjuterskih tehnika u stilistici vezana je za razvoj
strukturalne stilistike. Naime, stilistiari su se upotrebom egzaktnih tehnika eljeli osloboditi hipoteke
impresionistikog, subjektivnog pristupa i pokazati da stilistika s pravom sebe naziva naunom
disciplinom. Osim toga, razvoj kompjuterske lingvistike pogodovao je takvim ciljevima - stilistiar
koji je elio potvrditi neku svoju hipotezu o stilogenosti neke jezike jedinice kod pojedinih autora ili
u grupi tekstova obino je posezao za statistikom.
Mada se rezultati postignuti na ovaj nain ne mogu apsolutizirati, a bez odgovarajueg
tumaenja mogu ak rezultirati simplicistikim shvaanjima, statistike i kompjuterske tehnike
donijele su i neke znaajne rezultate:
1. Utvrene su statistike osobine pojedinih funkcionalnih stilova, podstilova ili anrova; poreenjem
statistikih podataka dolo se do relevantnih zakljuaka o zastupljenosti jezikih jedinica razliitih
nivoa u tim stilovima i do osobina koje iz toga proizlaze. Statistiki metod naroito je bio
zastupljen u ruskoj funkcionalnoj stilistici.
2. Statistika je bila gotovo nezaobilazna kod istraivanja jezika i stila pojedinih autora, odnosno
njihovih pojedinih tekstova.
3. U odreivanju autorstva, dakle, u atribuciji tekstova takoer se posee za statistikom
i kompjuterskim tehnikama.
17 Retorika i stilistika
Retorika i stilistika
Stilistika se nerijetko smatra nasljednicom retorike ili, drugim rijeima, "modernom retorikom"
koja postupno utvruje svoj predmet, ciljeve i metode (Guiraud 1964: 5). Danas, meutim, situacija je
jo sloenija, budui da paralelno sa stilistikom (ili stilistikama, ako elimo naglasiti razuenost ove
disipline) postoji i obnovljena retorika, koja takoer pretendira na status nasljednice antike retorike.
Potrebno je zato vidjeti i kakav je meusobni suodnos ovih dviju disciplina danas, a ne samo
u prolosti.
Retorika je roena u antikoj Grkoj i u poetku je bila shvaena kao vjetina govornitva, to
znai da je bila vezana prije svega za sferu usmene upotrebe jezika. U to doba ona je za prve sicilske
retore, Empedoklove uenike Coraxa, Tiziju i Gorgiju, bila prije svega vjetina uvjeravanja, iji je
zadatak bio da usavrava tehniku argumentacije. Postupno, meutim, i knjievnost postaje predmet
prouavanja retorike, te retorika postaje prije svega teorija ukraene forme. Aristotel ve u Poetici
(1966) posmatra neke ukrase u knjievnim djelima, a u Retorici (1987) doputa mogunost primjene
retorikih ukrasa i u knjievnosti. Postupno dolazi do potpunog preokreta: retorika se vezuje najvie
za "ukraavanje" govora (naroito knjievnih djela), dakle za poetsku funkciju jezika. Tako
koncipirana retorika u srednjem vijeku bila je jedna od sedam vjetina, a zajedno sa gramatikom i
dijalektikom inila je tri lijepe vjetine ili trivium.
Jo iz antike retorike potie podjela retorike na pet dijelova: inventio (invencija) slui
pronalaenju teme, argumenata i dokaza; dispositio (dispozicija) odgovara pojmu kompozicije;
elocutio (elokucija) bavi se ukraavanjem iskaza, odnosno predstavlja teoriju tropa i figura; actio
(akcija) obrauje nain izlaganja, gestove, intonaciju i slino, dok peti dio, memoria (pamenje)
razvija mnemotehnike postupke.
S vremenom retorika ipak postaje suvie kruta, postaje puki zbir pravila, a ukrasi (figure i tropi)
postaju sami sebi svrhom, to dovodi do njenog postupnog pada. Osim toga, dok je antika retorika
insistirala na etinosti svakog govora, u srednjem vijeku zanemaruje se taj zahtjev, tako da
s vremenom sam naziv 'retorika' dobija negativnu konotaciju, kao vjetina govora kojom se govornik
slui da bi ubijedio recipijente u svoje tvrdnje i onda kada one nisu istinite. Ipak, sedamdesetih godina
dvadesetog vijeka budi se ponovno zanimanje za retoriku, ovaj put na novim osnovama, uz vrstu
lingvistiku utemeljenost, naroito uz koritenje metoda semantike i lingvistike teksta. U centru
panje tako shvaene retorike nalaze se elocutio i dispositio, dok ostali dijelovi ili odumiru ili postaju
predmet prouavanja drugih disciplina.
Za stilistiku su tri elementa tradicionalne retorike posebno znaajna: uenje o tropima
i figurama, teorija kompozicije i teorija triju stilova.
Tropi i figure kao osnova "teorije ukrasa" dugo su bili jedini preivjeli dio retorike, prvo
u teoriji knjievnosti, a zatim i u stilistici. Protekle tri decenije oznaile su drukiji pristup, baziran na
metodima lingvistike semantike. I nova retorika i stilistika pokuavaju ustanoviti formalne,
funkcionalne i semantike kriterije po kojima se realiziraju figure. Osim toga, dok je tradicionalna
retorika figure posmatrala statiki, pod utjecajem lingvistike teksta stilistika, naroito tekstualna
stilistika, posmatra ove pojave ne samo kao ukrase, ne samo statiki, nego i kao sredstva
argumentacije, te dinamiki, kao sredstva vezivanja teksta, kao svojevrsne stilistiko-semantike
konektore.
Tekstualna stilistika na izvjestan nain nastavlja i retoriko uenje o kompoziciji (dispositio),
o rasporedu argumenata u tekstu. Uostalom, jo je Aristotelovo uenje o periodu impliciralo
ukljuenost perioda u prethodni, tj. ostali tekst, a time moglo posluiti kao inspiracija za ispitivanje
povezivanja dijelova teksta u vee cjeline i zkonitosti koje to omoguuju.
Za razvoj funkcionalne stilistike naroito je vanu ulogu imao onaj dio retorike u kojem se
izdvajaju razliiti tipovi diskursa. Antika je retorika izdvajala tri tipa diskursa (tj. tri tipa govora ili
"besjeda"): sudski, genus iudiciale, savjetodavni (politiki), genus deliberativum, te epideiktiki
(sveani) - genus demonstrativum ili laudativum. Svaki je tip morao imati dobru dispoziciju: uvod,
18 Retorika i stilistika
izlaganje predmeta, dokazivanje, pobijanje i zavretak. Jo je Aristotel pisao: "Ne bi trebalo zaboraviti
da svakom rodu besede odgovara poseban stil. Nije isti stil u pisanoj i parniarskoj besedi, niti
u skuptinskim i sudskim besedama" (Aristotel, 1987: 250). Mada je termin stil ovdje upotrijebljen
u znatno drugaijem smislu nego to se danas upotrebljava, ipak se i u ovim iskazima vidi klica
budueg izdvajanja funkcionalnih stilova na osnovu razliitih faktora. Kasnije se ovo uenje razvijalo
naroito u ruskim retorikama 17. stoljea i docnije, da bi kod Lomonosova dobilo najpotpuniju
formulaciju kao uenje o "tri stila", koje je razraivano jo u antikoj retorici. Ovim trima stilovima
(visokom, srednjem i niskom, tj. uzvienom, umjerenom i jednostavnom) odgovaraju razliita jezika
sredstva, kao i razliita sfera upotrebe.(Vomperskij, 1988; Lomonosov, 1952).
Nema, dakle, sumnje da tradicionalna retorika uenjem o razlitim tipovima govora, kasnije
uenjem o "tri stila" na izvjestan nain pred stavlja preteu funkcionalne stilistike. Istovremeno,
suvremena retorika zbliava se sa funkcionalnom stilistikom po tome to ne prouava samo jedan tip
diskursa, ve postaje "baza svakog diskursa" (Kibedi-Varga, 1976: 10). U principu se moe govoriti
i o tome da ove dvije discipline razliitim terminima odreuju iste pojave. Tako npr. autori Ope
retorike stavljaju znak jednakosti izmeu termina stilistiki postupak (stylistic device) i metabole,
kojom oni imenuju sve stilske figure u irokom smislu rijei (Dubois, Edeline 1986: 275).
19 Raslojavanje jezika/jeziko variranje
Raslojavanje jezika/jeziko variranje
Jedna od prvih sistematinih i znanstveno utemeljenih teorija o tome da jezik nije jedinstven
i da se u zavisnosti od niza faktora raslojava na pojedine podsisteme ("funkcionalne varijante", kasnije
"funkcionalne stilove") obino se vezuje za Praki lingvistiki kruok i njegove postulate. U naoj
lingvistici ustalio se termin raslojavanje, mada nije najsretnije izabran, budui da zapostavlja
injenicu kako se istovremeno odvija i suprotan proces, proces objedinjavanja tih podsistema u jezik
(u jeziki sistem). U anglosaksonskoj lingvistici preovladava termin language variation (jeziko
variranje), koji ukazuje na injenicu da svi jezici "pokazuju unutarnju varijativnost" (Akmajian,
Demers :1995, 259).
Polazei od razliitih kriterija, mogue je izdvojiti razliite tipove raslojavanja jezika. Prema
jednoj moguoj klasifikaciji razlikuju se etiri tipa raslojavanja jezika:
a) socijalno,
b) teritorijalno,
c) individualno,
d) funkcionalno-stilsko. (Radovanovi 1986)
Socijalno raslojavanje jezika
Socijalno raslojavanje jezika podrazumijeva istraivanje govornih uloga pojedinca, koje su
direktno u vezi sa brojem njegovih socijalnih uloga. Ukupan broj govornih uloga ini govorni
repertoar jedne osobe; naravno, nemaju svi iste govorne repertoare. Student matematike tako e
virtuelno imati govorne uloge studenta matematike (poznaje metajezik nauke), sina (familijaran,
neformalni stil), prijatelja (neformalan stil, uz primjesu argona, ponekad i vulgarizama), zaljubljenog
mladia (emocionalno-ekspresivna leksika), ali i niz drugih uloga (kupca, pisca molbi...). itav je niz
jezikih sredstava koja e se u tim govornim ulogama razlikovati. Ipak, jedno od tih sredstava
posebno je zanimljivo i sa sociolingvistikog i sa stilistikog aspekta: zamjenice drugog lica kao
sredstvo izraavanja formalnog/neformalnog stila.
Suprotstavljenost zamjenica vi/ti odlian je lakmus-test za tip odnosa izmeu sugovornika. Ti
zamjenica u obraanju obino se smatra znakom neformalnog stila, odnosno izrazom familijarnog
obraanja, dok se zamjenica vi definira kao izraz utivosti i distanciranosti, tj. formalnog stila. Ove su
zamjenice jo dobile oznaku zamjenica "moi i solidarnosti", to znai da uzajamna upotreba "ti"-
forme oznaava solidarnost sudionika u dijalogu, reciprona upotreba vi-forme ukazuje
distanciranost, dok vi/ti odnos, tj. odnos nereciprociteta, snano signalizira razliku u statusu
sugovornika, nadmo jednoga i potinjenost drugoga.
Na osnovu ovih injenica stilistiar moe ispitivati rasprostranjenost jedne od tri varijante (ti/ti,
vi/vi, vi/ti) u pojedinim stilovima (funkcionalnim, individualnim i drugim). Osim toga, posebno su
zanimljivi sluajevi kada u knjievnosti ili u svakodnevnim situacijama sugovornici poinju dijalog
u jednoj od tri varijante, a zatim se prekljuuju na drugu, pa ak i na treu varijantu.
(1) Kad sugovornici koji su u bliskim, neformalnim odnosima, naglo preu na vi/vi komunikaciju, to
je obino signal da su odnosi naglo zahladnjeli (time se izraava uvrijeenost ili promjena socijalnog
statusa, obino na inicijativu jednoga od sudionika) ili su preneseni u zvaninu sferu (promjena stila
uvjetuje i promjenu obraanja, npr. u komunikaciji na TV ili na sudu osoba koje se dobro poznaju), ili
se pak pred treim licima prikriva bliskost sugovornika.
Zanimljiv stilogeni primjer zabiljeen je u razgovoru dva mlada asistenta na fakultetu (jedan
tek poinje raditi, drugi je pred odbranom doktorata):
A: Nadam se da neu morati i tebi govoriti "vi" kad odbrani doktorat.
B: Ma daj, otkud ti takve ideje?
A: C je bio moj stari poznanik, ali otkad je postao docent, obraam mu se sa "vi".
B: Pa je l' mu to smeta?
A: Ma kakvi, nita mi nije rekao.
Slino je i u ehovljevoj prii "Debeli i mravi", gdje se na eljeznikoj stanici susreu dva
biva kolska druga i zapoinju komunikaciju na ti. Meutim, kada se ispostavi da je jedan od njih na
znatno viem poloaju od drugoga, ovaj drugi, do tada u razgovoru dominantniji, pokroviteljski
raspoloen prema prvome, poinje upotrebljavati vi formu i cijelo njegovo jeziko ponaanje postaje
drukije, snishodljivo. Komunikacija se naglo i prekida i pored nastojanja "monijeg" prijatelja da se
vrati na poetni familijarni, neformalni stil. Pria stvara komini efekt (tanije, tuno-komini), to je
i inae mogue oekivati u poigravanju sa ti/vi komunikacijom.
(2) Prelazak sa vi/vi na ti/ti oznaava prelazak na neformalnu, intimnu komunikaciju, po pravilu na
inicijativu jednog od sugovornika (starijeg, dominantnijeg u nekom pogledu). Poznati su Pukinovi
stihovi "Prazno vi srdanim ti ona je grekom zamijenila...", koji ukazuju na mogunosti stilogenosti
ovih formi i u poeziji.
(3) Prilikom "novouspostavljene" ti-komunikacije dogaa se da sugovornici neko vrijeme
pribjegavaju vi-formi iz navike, ali tada po pravilu slijedi korekcija:
A: Kako ste, kolegice?
B: Dobro sam, hvala, ali zar mi nismo na ti?
A: Joj, oprosti, nikako da se naviknem.
Da rezimiramo. Svaka od moguih kombinacija na ovom planu bit e stilski markirana ukoliko
je suprotstavljena drugoj, uobiajenoj u datom kontekstu. U knjievnoumjetnikom stilu ti/vi
opozicija moe biti u funkciji izraavanja razliitih odnosa meu likovima, a esto i u funkciju
stvaranja kominog efekta.
Razliite socijalne grupe takoer e se odlikovati razliitim varijetetima jezika, to se moe
pratiti na vie planova - izmeu ostalog, moe se govoriti o stilovima pojedinih profesija, o slengu
i argou (tajnom govoru nekih grupa, npr. lopova, kriminalaca, narkomana).
Danas samo kao kuriozitet treba spomenuti nekad poznatu Marrovu hipotezu o tome da
razliite socijalne klase zapravo govore razliitim jezicima, tako da engleski radnik bolje razumije
svog kolegu iz tadanjeg SSSR-a nego svog gazdu, kapitalista. Ovakav apsurdan stav pokazuje da su
pojednostavljivanja, krajnosti i iskljuivosti uvijek opasne po nauno miljenje.
Osim toga, moe se govoriti i o polnom i starosnom raslojavanju jezika. Polno raslojavanje
esto je uvjetovano upravo postojanjem socijalnih uloga namijenjenih polovima u odreenom drutvu.
Istraivanja su pokazala razliit stepen zastupljenosti pojedinih tematskih leksikih polja u govoru
ena i mukaraca (kod ena je mnogo razvijenije polje boja, mirisa, sredstava za ienje, emotivno-
ekspresivnih sredstava; kod mukaraca polje fudbala, polje oruja, rata i slino). Osim toga,
zabiljeene su neke razlike i na fonetsko-fonolokom i prozodijskom planu (duljenje vokala kao
sredstvo izraavanja emotivnog/ subjektivnog stava prema temi govora: di-i-vno, gro--o-zno ili
bogatstvo ekspresivnih intonacija kod ena). Uoeno je i da ene pokazuju veu tenju za usvajanjem
prestinijeg dijalekta, prestinijeg jezika u nekoj sredini od mukaraca. Suvremena istraivanja
pokazala su da je veina tih razlika uvjetovana razliitim odgojem, poloajem mukaraca i ena,
budui da se jasno ispoljava dominacija mukaraca. Dovoljno je pomenuti da cijeli niz profesija
i zvanja nema ekvivalenta u enskom rodu (dekan, predsjednik, doktor - kao nauno zvanje,
automehaniar, mornar i slino), a posebno injenicu da se pravi distinkcija u obraanju izmeu
gospoa i gospoica s obzirom na to da li je osoba udata ili ne, dok se mukarac uvijek oslovljava
neutralnom formom gospodin. Pod utjecajem razliitih pokreta za prava ena, koja spadaju u osnovna
ljudska prava, u engleskom jeziku poklanja se velika panja ovom pitanju i pokuavaju se unijeti
promjene u neke stereotipe o ulogama polova koji postoje u udbenicima, u tampi, u svakodnevnoj
komunikaciji - zapravo, u svim sferama komunikacija. Istina, navike se sporo mijenjaju, tako da se
promjene vie mogu uoiti u pisanim formama jezika nego u sferi usmene komunikacije (Crystal
1994: 85). Osim toga, cijeli je niz studija o tipinim svojstvima konverzacije u mukom i enskom
stilu (razliita frekvencija zapoinjanja konverzacije, upadanje u rije, razliiti naini izvinjavanja ili
davanja komplimenata...) - vidi npr. (Tannen 1991, 1994, 1995).
Kada je rije o starosnom raslojavanju jezika, onda se misli na to da u jednom trenutku u jednoj
jezinoj sredini postoji nekoliko generacija, iji se jezik u nekim aspektima razlikuje. Djeiji govor
takoer je bio predmet niza istraivanja, ali mogu se uoiti razlike izmeu govora mladih, zatim
"vodee" populacije, a uz to i starijih generacija. Tako se recimo uoava da neki leksemi koji su bili
argonski ili kolokvijalno markirani u mladosti sadanje generacije starijih pripadaju sferi neutralne
leksike u generaciji dominantne skupine. Slino se moe promatrati zastupljenost arhaizama
i neologizama kod svake skupine, a s tim u vezi i odreene promjene i razlike (zapravo, svrstavanje
razliitih leksema u te skupine kod svake od navedenih grupa).
Teritorijalno raslojavanje jezika
Pod teritorijalnim raslojavanjem podrazumijevaju se razliiti dijalekti jednoga jezika ili njegove
varijante. Dijalekti su po pravilu predmet prouavanja dijalektologije, a za stilistiku je zanimljivo
prekljuivanje sa jednog koda na drugi, tj. sa jednog dijalekta na drugi u razliitim situacijama.
Sociolingvistika prouava i tzv. urbane dijalekte, specifine govore pojedinih veih gradskih sredina.
Ovi se varijeteti odnose na gradski supstandard (Radovanovi 1986: 180) - moe se, npr., govoriti
o specifinoj redukciji samoglasnika kao obiljeju sarajevskog govora, o specifinim elipsama
i frazama ("'a ima?") i slino. Zanimljivo je uporediti situacije u kojima govornik prelazi sa manje
prestinog dijalekta na prestiniji i obrnuto; osim toga, upotreba dijalekta moe oznaavati
govornikovu elju da izrazi svoj integritet, posebnost.
U nekim situacijama preklapaju se, odnosno meusobno utiu jedno na drugo, dijalekatsko
i funkcionalno-stilsko raslojavanje. Naime, dva sugovornika (oba zaposlena u nekom nauno-
istraivakom institutu) mogu govoriti u dijalektu dok piju kavu ili u nekoj slinoj neformalnoj
situaciji, ali prelaze na standardni, knjievni jezik im se prekljue na jezik nauke. Mogu je, naravno,
i obrnuti proces, kao i niz prelaznih sluajeva.
Posebno se moe istraivati zastupljenost dijalekta u knjievnosti ili u urnalistikom
i publicistikom stilu, to moe imati nekoliko osnovnih funkcija, od kojih su najznaajnije sljedee:
1. govorna karakterizacija likova,
2. zraavanje autorove privrenosti odreenom dijalektu, njegova tenja za promjenom statusa toga
dijalekta ili za njegovim ouvanjem; obrnuto, elja za pokazivanjem niskog statusa nekog
dijalekta, ismijavanje onih koji ga upotrebljavaju - u sutini, to je politika/ ideoloka funkcija;
3. dijalekt u knjievnosti ili publicistici predstavlja svojevrstan postupak oneobiavanja (zaudnosti),
to je za stilistiku i najzanimljivija funkcija.
Mogua je i kombinacija svih ovih faktora (uporedi, npr.. Krleinu upotrebu kajkavtine).
Uz sve to, moe se govoriti i o dijalektolokoj stilistici, koja bi prouavala sve stilski markirane
osobine pojedinih dijalekata, i to na svim jezinim nivoima. Naime, smatra se da opis dijalekta ne
moe biti potpun bez opisa njegovog funkcioniranja, a svako prouavanje dijalekatskog sistema
nepotpuno je bez prouavanja njegovih stilskih svojstava, ekspresivnih varijanti i slino (Finka 1966).
Individualno raslojavanje
Individualno raslojavanje jezika bilo je u nekim stilistikim kolama shvaeno kao jedini pravi
predmet stilistike. Prouavan je individualni stil (idiostil), te je i sama stilistika bila stilistika
pojedinca.
Individualni stil podrazumijeva ukupnost jezikog ponaanja, kompletan jeziki repertoar
nekoga pojedinca. Ve tempo govora, boja glasa, specifinosti glasovnih realizacija pojedinih fonema,
repertoar intonacijskih tipova mogu posluiti kao prepoznatljive crte nekog idiostila. Sline
specifinosti mogu se odrediti i na drugim jezikim nivoima, to sve ini ukupnost tog individualnog
stila.
Poseban sluaj prouavanja idiostila jeste prouavanje individualnog stila nekog pisca
(pjesnika, dramaturga, esejista...). Lingvostilistika upravo ovaj aspekt ponekad smatra svojim
najvanijim zadatkom i predmetom, a postignuti rezultati obino donose zapaanja koja su vrijedna i
za teoriju ili historiju knjievnosti. Naravno, treba naglasiti da je tu idiolekt shvaen znatno ue, samo
kao ukupnost pismene realizacije knjievnoumjetnikog stila tog pisca, dok cijeli niz njegovih drugih
osobenosti ostaje u pozadini.
Funkcionalno-stilsko raslojavanje
Ovaj je tip raslojavanja najznaajniji za stilistiku, posebno za funkcionalnu stilistiku, iji je to
osnovni predmet prouavanja. Mada se korijeni uoavanja razliitih stilova koji su povezani sa
razliitim sferama upotrebe jezika, sa funkcionalnim potkodovima, vezuju jo za antiku retoriku (v.
o tome u poglavlju Retorika kao pretea stilistike), osnivaima ovog pravca smatraju se lingvisti iz
Prakog lingvistikog kruoka. U uvenim Tezama iz 1929. izriito se naglaava:
"Potrebno je ispitivati forme jezika u kojima ima potpunu prevagu jedna funkcija, i forme
u kojima se proimaju nekolike funkcije; pri tome, osnovno je pitanje razliitih aktuelnih
hijerarhija funkcija."
Istovremeno,
"Svaki funkcionalni jezik ima vlastiti sistem konvencija - vlastiti jezik" (Teze 1986: 163).
Na osnovu tih stavova razvijala se dalja tipologija i definiranje funkcionalnih stilova kao
potkodova koji su vezani za odreenu sferu upotrebe jezika, a odlikuju se specifinim odabirom
i kombinacijom jezinih sredstava. Nastala u okviru strukturalne lingvistike i stilistike, teorija
funkcionalnih stilova svojim pravim objektom smatra vezani tekst, te je ona primarno tekstualna
disciplina, neodvojiva od lingvistike teksta (Toovi 1988: 77). Moe se rei da se i u ovom segmentu
uspostavlja manje odnos opozicije, a vie komplementaran odnos sa poststrukturalistikom teorijom
apsolutizacije teksta. Pri tome poststrukturalna stilistika tekst shvaa kao mjesto (site) proizvoenja
znaenja na interaktivan, dinamiki nain, uz viestruke mogue interpretacije koje polaze od
razliitih njegovih itanja u razliite svrhe.
Vano je napomenuti da se termin funkcionalni stil donekle poklapa sa jednim od niza znaenja
termina diskurs: "kao brojna imenica ('a discourse'), on znai relativno diskretan podskup cijeloga
jezika, koji se upotrebljava u specifine socijalne ili institucionalne svrhe" (Asher 1994: 940). Ovome
treba dodati i termin registar, koji se u anglosaksonskoj lingvistici esto upotrebljava u znaenju
u kojem se ovdje upotrebljava funkcionalni stil (o ovome je ve bilo rijei u poglavlju Registar vs.
stil).
Funkcionalni stilovi predstavljaju sistem koji se razvija u skladu sa razvojem drutva, tako da
klasifikacije uvijek mogu biti revidirane i unaprijeene s obzirom na irenje sfera komunikacije.
Ruska funkcionalna stilistika izdvaja pet funkcionalnih stilova: nauni, publicistiki,
knjievnoumjetniki, administrativni i razgovorni. eka i poljska stilistika proiruju tu klasifikaciju,
a jedna od novijih klasifikacija jeste klasifikacija B. Toovia (1988), koji uz pet navedenih
funkcionalnih stilova uvodi i est meustilova (scenaristiki, esejistiki, reklamni, memoarski,
oratorski i epistolarni). Meustilovima ovaj autor smatra one stilove koji imaju osobine dvaju ili vie
stilova.
U ovoj knjizi ta se klasifikacija donekle mijenja. Smatra se da podjela na profane i sakralni stil
prethodi daljoj podjeli, isto kao podjela na vojni i civilne stilove.
Primarni funkcionalni stilovi jesu sljedei: nauni funkcionalni stil, urnalistiki stil,
publicistiki, knjievnoumjetniki, administrativni i razgovorni (konverzacijski). Publicistiki stil
razdvojen je, dakle, na dva stila, na urnalistiki i publicistiki. urnalistiki se vezuje za sferu svih
medija - novina, radija, televizije, a sadri dva podstila: informativni i informativno-analitiki.
Publicistiki stil dijeli se na knjievno-publicistiki, publicistiki u uem smislu, memoarski i nauno-
popularni podstil.
Novinu predstavlja svrstavanje nauno-popularnog podstila u ovaj stil, a ne u nauni, iako je
ve i ranije u literaturi ukazivano na njegovo specifino mjesto izmeu ta dva stila. Ako se poe od
stilskih, a ne tematskih karakteristika (ukazano je da ista tema moe biti realizirana u vie stilova),
vidjet e se da ovaj podstil osim teme i nekih leksikih i frazeolokih elemenata (npr. u njemu postoje
neki termini i terminoloke sintagme) nema mnogo drugih obiljeja naunosti, naroito ne njegov
formalni aparat, dok ima niz karakteristika publicistikog stila (detaljnije u ovome v. u poglavlju
Publicistiki stil).
Osim toga, i memoarski je podstil prebaen u ovaj stil umjesto u zaseban meustil, budui da su
njegove dominantne karakteristike takoer najblie takvom odreenju.
Sekundarni funkcionalni stilovi jesu: esejistiki, scenaristiki, reklamni, stripovni i retoriki.
Epistolarni stil ne izdvaja se posebno, budui da pisma mogu pripadati administrativnom stilu
(poslovna, diplomatska pisma i slino), urnalistikom i publicistikom stilu (otvorena pisma, pisma
kao podvrsta dnevniko-memoarske grae, pisma italaca), razgovornom stilu (meu bliskim
poznanicima), naunom stilu (nauna prepiska) ali mogu imati i elemente knjievnoumjetnikog stila
(ako su njegov dio, ako se radi o epistolarnoj knjievnosti, pa ak i ako su to primarno pisma nekome
upuena). Naziv sekundarni stilovi oznaava ili njihovu specifinu sloenu semiotiku prirodu, u
kojoj pored verbalne komponente postoje jo neke, npr. vizuelne ili auditivne (reklamni i stripovni
stil) ili pak njihovu uu, specijaliziranu sferu funkcioniranja i manju razuenost na podstilove
(scenaristiki, esejistiki, retoriki stil).
Sakralni stil vs. profani stilovi
Izvan podjele na funkcionalne stilove stoji podjela na sakralni stil i profane stilove. Moe se
zapravo rei da ova podjela prethodi daljoj funkcionalno-stilskoj podjeli, na neki nain je zapravo
pred-funkcionalna. Sakralni stil obuhvata sferu usmene i pismene religijske komunikacije, poev od
svetih knjiga razliitih religija pa do jezika i stila izvoenja religijskih obreda, molitvi, obraanja
vjerskih slubenika vjernicima i slino. Neki od ovih anrova preteno su monoloki, drugi pak
dijaloki, ali u oba sluaja moe se govoriti o njihovom visokom stepenu zadatosti, o postojanju
ustaljenih jezinih struktura ija upotreba oznaava pripadnost odreenoj religijskoj zajednici. Mali je
stepen mogunosti razvijanja individualnog stila, osim kod obraanja vjerskih slubenika vjernicima
(propovijedi i sl.), koje mogu stilski prei u sferu oratorskih anrova.
Znaaj svetih knjiga kao to su Biblija ili Kur'an za razvoj pismenosti kod mnogih naroda
nesumnjiv je. Tako se moe ustvrditi da distribucija sistema pisama u svijetu danas odraava mnogo
vie distribuciju religija u svijetu nego distribuciju jezinih familija (Crystal 1994: 384). S druge
strane, i svete knjige ukazuju na znaaj jezika (poznato je recimo biblijsko I bi rije koje ukazuje na
rije kao prapoelo; zanimljivo je to uporediti sa shvatanjem u Witgensteinovoj filozofiji jezika da
nema niega izvan rijei), a veina religija naglaava da je jezik boanskog porijekla.
Sakralni stil uz druge jezike funkcije posjeduje i fatiku (poznavanje ustaljenih formula kao
nain izraavanja pripadnosti jednoj vjerskoj zajednici) i magijsku funkciju. Zbog naglaavanja
vanosti te magijske funkcije mnoge religije uvaju poseban jezik za sakralnu komunikaciju, jezik
koji nije i jezik kojim se ta religijska zajednica koristi u ostalim sferama komunikacije. Takav je
primjer upotrebe latinskog u katolikoj religiji, crkvenoslavenskog u pravoslavnoj ili arapskog koji
nije i govorni arapski jezik u islamu. Na taj nain ovaj jezik postaje oneobien, a samim tim izraena
je njegova magijska funkcija, budui da on djeluje zvuanjem, ritmom, ponavljanjem i drugim
obiljejima rituala, a maksimalno je udaljen od profanog jezika u kojem rijei izanalom upotrebom
(ponekad i zloupotrebom) kao da gube svoje znaenje i smisao.
Zbog svega toga ouvanje izvornog jezika kojim su svete knjige pisane u veini religija smatra
se posebno vanim zadatkom. Taj je jezik esto arhaian, tako da se uz svete knjige daju komentari,
kao svojevrsni oblik metatekstualnog dijaloga sa izvornikom. Postupku prevoenja ovih knjiga
pristupa se uvijek sa velikom panjom (neke religije ak smatraju da prevoenjem jezik gubi svoja
sakralna izvorna obiljeja, to jo jednom pokazuje koliko i u ovom tipu tekstova poruka postaje
u centru panje, dakle, rije je o esteskoj/poetskoj funkciji jezika sa magijskim uklonom), to moe
biti predmet prouavanja kontrastivne stilistike.
Osim svih ovih aspekata, stilistiku zanimaju i sluajevi kada svete knjige postaju prototekstovi
za knjievnoumjetnike tekstove. Poznato je da se uz tematsko metatekstualno nadovezivanje (v. npr.
priu Ahasver N. Ibriimovia, roman Majstor i Margarita M. Bulgakova, Juda Iskariotski L.
Andrejeva), esto preuzimaju i citati (citat iz Kur'ana kao epigraf za roman Dervi i smrt M.
Selimovia). Stilski efekti ove svojevrsne preregistracije, intertekstualni dijalog na ovom planu i sve
implikacije koje iz toga proizlaze pruaju bogat materijal za istraivanje.
Dometi i granice klasifikacije funkcionalnih stilova
ta uraditi sa prelaznim anrovima, ili ak sa veim formama koje nisu uvijek uzimane u obzir?
Kamo sa stilom ljubavnih romana iz tzv. enskih asopisa, bajalica i zagonetki? ta je sa voznim
redom, telefonskim imenikom, jelovnikom u restoranu? Sve su ovo pitanja kojima se u novije vrijeme
pridruuju i nova: kako odrediti stil e-mail poruka, interneta? Jo je kultni teoretiar masovnih medija
Mc Luhan ukazao na to da je "medij poruka", to znai da priroda medija bitno odreuje formu, ali
i sadraj poruke. Jasno je da i stil poruke ne moe pri tome ostati nepromijenjen. Poststrukturalna
stilistika ovdje upotrebljava termin hipertekst da bi oznaila tekstove hipermedija, npr. interneta
i slino, a zbog specifine prirode takvog teksta on se ne izdvaja u okviru funkcionalnih stilova, ve se
o njemu govori u okviru stilistike teksta, u poglavlju Stilistika hiperteksta i hipermedija - novi izazov.
Da li je dovoljno odvojiti sakralne od profanih tekstova, a pri tome zasebno izdvojiti
funkcionalne stilove? Ponekad se mogu nai klasifikacije koje pomalo nasilno pokuavaju smjestiti
sve ove male, granine forme u postojee stilove ili ih opet potpuno ignoriraju.
Da nijedna klasifikacija nije idealna, pokazuje i primjer kritike i tekoe oko njenog svrstavanja
u neki stil. Naime, kritika se na osnovu svojih karakteristika moe svrstati u urnalistiki stil (ako je
rije o "dnevnoj" kritici, koja je primarno informacija o nekom umjetnikom dogaaju uz nekoliko
impresija svoga autora), moe pripadati esejistikom stilu, ukoliko je opremljena naunim aparatom
i rezultat naunog promiljanja, moe biti pisana naunim stilom. U takvim sluajevima umjesno je
govoriti o anru kritike, a stilska pripadnost odreuje se svaki put posebno, odnosno, pojedini tipovi
kritike izuavaju se u okviru svakog od tih stilova. Slian postupak moe se primijeniti i u drugim
sluajevima kod kojih se pojavljuje problem klasifikacije (npr. u ve spomenutim epistolarnim
anrovima ili kod putopisa).
Vano je shvatiti da nijedna klasifikacija stilova nije apsolutna, zauvijek data, a da razvoj
stilova, mijenjanje pripadnosti nekog anra, pojava novih stilova samo potvruju polaznu hipotezu
o funkcionalno-stilskoj diferencijaciji kao procesu koji neprekidno traje i koji je u meusobnoj
zavisnosti sa razvojem i diferencijacijom ljudskih aktivnosti.
Da je to tako, potvruje i primjer jednog malog anra koji je prvobitno zamiljen kao anr sa
izrazitom dominacijom informativne, tj. referentne funkcije - rije je o anru teatarskog programa.
U svojoj osnovi ovaj anr treba posluiti davanju podataka o nekom teatarskom dogaaju, te sadri
imena glumaca (sudionika openito) i podjelu uloga, imena reisera, dramaturga (dirigenta,
koreografa...) i slino, podatke o autoru teksta i samoj predstavi, ponekad fotografije iz te predstave ili
iz ranijih izvoenja i slino. Uz to, nije rijetkost da se u programu nae i citat iz dramskog teksta koji
se izvodi kao ilustrativni citat, koji i dalje ostaje u funkciji osnovnog zadatka - prenoenja informacije.
Meutim, ako je jedan teatarski program u cjelini zamiljen kao anr koji ima dodatnu estetsku
funkciju, te koji i sam postaje umjetnika injenica, umjetniki cjelovit tekst, u kome je vizuelna
komponenta takoer element takve injenice, onda on pokazuje mogunost prevazilaenja anrovskog
ogranienja i nagovjetava novu stilsku markiranost takvog programa (Program predstave San ljetne
noi u reiji Admira Glamoaka, ur. M. Kovaevi, Narodno pozorite u Sarajevu, 1997) kao
kolanog teksta sa veoma izraenom estetskom i konativnom funkcijom.
Lingvistika stilistika i jeziki varijeteti
Sva etiri tipa raslojavanja mogu biti predmet prouavanja u lingvistikoj stilistici;
istovremeno, neki tipovi su primarno stilistiki (funkcionalno-stilsko raslojavanje), dok su drugi
primarno predmet prouavanja za druge lingvistike discipline. Teritorijalno raslojavanje, npr.,
predmet je prouavanja dijalektologije, socijalno raslojavanje primarno se izuava u sociolingvistici, a
polno raslojavanje istrauju sociologija, psihologija, enske studije, tj. tzv. gender studies,
antropologija... Na izvjestan nain svi ovi varijeteti jezika preklapaju se u diskursu, prije svega kao
individualni i grupni stilovi ili kao njihovi elementi, tako da ih lingvostilistika analiza nuno mora
promatrati u meusobnim odnosima. Istovremeno, stilistika se moe bazirati na istraivanju pojedinih
stilova (npr. "mukog" naspram "enskog"), a pri analizi knjievnoumjetnikih tekstova pokazuje se
da govorna karakterizacija likova ne moe biti uspjena bez uzimanja u obzir razliitih tipova
raslojavanja jezika.
Stilistika kompetencija
Sve prethodno reeno moe se svesti i na pitanje stilistike kompetencije. Naime, ako je jezik
kao sistem shvaen kao kod, onda su svi jeziki varijeteti, odnosno stilovi, zapravo njegovi potkodovi.
Stilistika kompetencija pojedinca direktno je proporcionalna njegovom poznavanju razliitih jezikih
potkodova, kao i uspjenom prekljuivanju sa jednog potkoda na drugi, a takoer i njegovoj
sposobnosti da prepozna stileme u nekom tekstu i pravilno odredi "stilski paso" neke jezine
jedinice. Znaaj ovoga tipa kompetencije posebno se moe uoiti i kod uenja stranog jezika, gdje se
prvo usvajaju pravila koda - jezika kao sistema, a stilistika kompetencija usvaja se postupno i ne
uvijek do kraja. Poseban aspekt stilistike kompetencije, kvalitativno drugaiji od bazinog aspekta,
jeste stilistika kreativnost kao odlika individualnog stila pojedinca. Stilistika performanca, analogno
komunikativnoj performanci, moe se odrediti kao konkretna realizacija stilistike kompetencije
u jednom govornom aktu ili dogaaju. I ovdje su, dakle, kompetencija i performanca dva lica jednoga
novia, jednoga lista papira, i kao takve viestruko su meusobno uvjetovane.
26 Nauni funkcionalni stil
Nauni funkcionalni stil
Nauni stil ostaje oksimoronski u svojoj sri:
skroman u svojim verbalnim resursima, herojski u svojoj svrsi
nita manje ve opis realnosti".
(Gross 1996: 17)
Nauni funkcionalni stil jedan je od pet stilova koji se realiziraju primarno u pismenoj formi,
mada u okviru njega postoje i anrovi sa usmenom realizacijom. Nerijetk o se ovaj stil svrstava
i u grupu tzv. "specijalnih" stilova, tj. onih stilova koji imaju odreenu uu, specijalnu sferu upotrebe
(isp. npr. i administrativni FS).
Tradicionalno stilistiari ovome stilu pripisuju svojstva objektivnosti, preciznosti, tanosti,
a esto i racionalnosti. Pa ipak, iako su ponekad apsolutizirana upravo ova svojstva, naunom stilu ne
moe se odrei ni zastupljenost emocionalno-ekspresivnih sredstava, a samim tim i subjektivnosti.
Prije se moe rei da je povrinska objektivnost i ne-emocionalnost toga stila rezultat razliitih
stilistikih postupaka. Tim se stilistikim postupcima "uklanjaju tragovi" emocionalnosti
i ekspresivnosti, ali ona je pri tome implicite prisutna u nizu formi (svaki naunik eli uvjeriti naunu
zajednicu u ispravnost svojih ideja, misli, zakljuaka, teorija; on je duboko subjektivno uronjen u ono
o emu govori!). Odatle nije neobino to se uz stilistiku specifinostima naunog teksta bavi
i posebna disciplina, nazvana retorika nauke. Na zapadu se ova disciplina prije svega razvija sa
uvjerenjem da moe istraiti koji su najefektniji naini i sredstva za uspjeno prenoenje naune
informacije, tj. pomoi efikasnijem i efektnijem organiziranju naunog diskursa. Evo nekoliko vanih
postulata ove discipline.
A) "Retorika je vie od ureivanja izloga; ona ispituje nune i dovoljne uvjete za stvaranje
ubjeivakog diskursa u svim sferama. Nauka ne moe biti iskljuena iz toga." (Gross 1996: viii).
B) "Retoriki, stvaranje znanja jeste zadatak koji poinje od samo-ubjeivanja a zavrava sa
ubjeivanjem drugih". (Gross 1996: 3)
C) Retorika znanosti promatra znanstvene tekstove kao retorike objekte, ija je namjena
ubjeivaka; istovremeno, ona im ne odrie mogunost postojanja estetske dimenzije. Ta
dimenzija, meutim, za retoriku znanosti nije cilj po sebi - ona je uvijek "sredstvo ubjeivanja,
nain uvjeravanja znanstvenika da je neka konkretna nauka ispravna. U nauci, ljepota nije
dovoljna..." (Gross 1996:5).
Istovremeno, ova disciplina surauje sa stilistikom u prouavanju razvoja naunog stila,
promjena koje se u njemu odvijaju, u prouavanju njegove kompozicije i rasporeivanja argumenata.
Dominantna jezika funkcija naunoga stila ipak jeste referencijalna funkcija - njegov je
zadatak donoenje novih informacija; uz to, vidjeli smo, nije mu strana ni konativna (ubjeivaka,
argumentativna), pa ni ekspresivna funkcija. S obzirom na zastupljenost definicija, esto se sree
i metajezika funkcija, a ponekad i fatika (ovdje se prije svega misli na ustaljene izraze, fraze,
konektore koji signaliziraju da je rije o naunom tekstu, a sami po sebi ne prenose nove informacije).
Evo nekoliko takvih ustaljenih fraza i izraza:
U prethodnom poglavlju pokazano je da...
U daljem tekstu razmatra se...
Predmet ovoga rada jeste/ jesu...
Ovaj rad treba posluiti kao poticaj za dalja istraivanja u oblasti XX...
Zadatak ovoga rada nije davanje potpunih odgovora; on treba da svojim postavljenim pitanjima
inicira nova istraivanja...
Da zakljuimo.
Da rezimiramo.
Nerijetko se u funkcionalnoj stilistici na osnovu formalnih kriterija tvrdilo da je nauni stil
izrazito monoloki stil. Poststrukturalistika stilistika mora, meutim, uzeti u obzir injenicu da
upravo nauni tekst predstavlja sjajan primjer intertekstualnosti, a time, naravno, i dijaloginosti.
Signali intertekstualnosti u ovome su stilu signali par excellence: navodnici, citati, polucitati
i "prepriavanje" "tueg govora", dio naunog teksta poznat kao "historija pitanja", spisak koritene
literature, fusnote i slino. "Prizivanjem autoriteta prethodnih rezultata poetni dijelovi naunih
radova podvlae znaaj i relevantnost trenutnog istraivanja; citiranjem autoriteta prethodnog
postupka ovi dijelovi utvruju naunikov kredibilitet kao istraivaa" (Gross 1996: 13). Isti autor
govori kako zapravo svi nauni radovi postaju dijelom mree odnosa autoriteta. Ukratko, dijalogina,
ak polifona, vieglasna struktura naunoga stila moe posluiti kao obrazac intertekstualnosti. Odatle
postmoderna knjievnost posee i za elementima naunog stila (fusnotama i citatima) kao sredstvima
oneobiavanja svoga teksta i kao sredstvima koji na sjajan ogoljavaju intertekstualnost tih
knjievnoumjetnikih tekstova. Dovoljno je u ovome kontekstu pomenuti samo Borgesove
pripovijetke ili roman Manuela Puiga Poljubac ene pauka (detaljniju analizu vidi u poglavlju o
tekstostilistici).
Nauni stil moe se podijeliti na dva podstila: usko nauni (ili nauni u uem smislu) i nauno-
udbeniki. Neki autori izdvajaju i nauno-informativni podstil, koji bi obuhvatio referativna
i informativna izdanja - bibliografije, popise literature (Toovi 1988: 82-83). Meutim, spisak
literature ili bibliografija moe se smatrati segmentom naunog teksta, njegovom aparaturom, za ije
biljeenje postoji nekoliko standarda, ali ostaje otvoreno pitanje da li se uope sekundarna graa moe
stilski karakterizirati.
Isti autor ovdje izdvaja i naune ocjene i naune projekte, koji nikako ne mogu spadati u ovu
grupu, budui da imaju i elemente kritike, prikaza, i elemente admininstrativnoga stila jer su visoko
shematizirani.
Usko nauni podstil
Usko nauni podstil posjeduje svu naunu aparaturu (fusnote, biljeke, literaturu), dakle, sve
ono to u formalnom smislu predstavlja svojevrstan "okvir" za prezentaciju naunih saznanja. Danas
su u svijetu izuzetno razvijena pravila za uvoenje citata, za nain i mjesto biljeenja referenci; tano
su odreeni formalni kriteriji koje tekst mora zadovoljiti da bi bio objavljen u naunom asopisu
(ovdje spada nain pisanja apstrakta i rezimea, postojanje predmetnog i imenskog indeksa na kraju
knjige ili monografije, mjesto i nain navoenja literature i dr.). Mada se ovim pravilima bave druge
naune discipline, npr. bibliotekarstvo i scientologija, za stilistiku je to izuzetno znaajan aspekt
naunog stila, njegovo distinktivno obiljeje, formalni "okvir" koji uz ustaljene fraze o kojima je ve
bilo rijei i uz termine signalizira i manje upuenom itaocu da ima posla sa naunim tekstom.
Znanstveni citat po svojoj prirodi primarno je ilustrativne prirode (u knjievnosti on moe imati
i iluminativnu funkciju - o tome v. u poglavlju Intertekstualnost, metatekst, citatnost,
autoreferencijalnost), to znai da ima vie funkcija:
(a) citat signalizira da je rije o naunom tekstu i da njegov autor potuje formalne okvire toga teksta i
stila; u tom smislu njegova je funkcija i autoreferencijalna (nauni tekst ukazuje na samoga sebe
kao nauni tekst);
(b) citat treba potvrditi neku autorovu misao, ilustrirati je, ili pak pokazati stav sa kojim se autor ne
slae - "citiranje uvijek podrazumijeva vrijednosni (odnosno relacioni) sud prema faktinom
sadraju samog teksta citata" (Bakari 1996: 150);
(c) konano, citat uvijek uoljivo pokazuje dijaloginost i intertekstualnost naunog teksta; on uvijek
pokazuje upuenost na Drugoga, na Drugo, ali istovremeno postaje i dio novoga teksta, u kojem
uspostavlja nove odnose - "time je znanstveni citat i prenosnik znaenja i samo znaenje"
(Bakari 1996: 150).
Struktura naunog teksta po pravilu od kraja 19. stoljea do danas zasnovana je na bazinom
principu IMRAD. Ovaj akronim oznaava nune dijelove znanstvenog teksta: I oznaava
Introduction, tj. Uvod; M oznaava Metode; R Rezultate, a D Diskusiju. Drugim rijeima, formula
IMRAD pomae autorima da organiziraju materijal i napiu tekst, dok urednicima, recenzentima i
itaocima uope omoguava lake kretanje kroz tekst:
"Koje se pitanje (problem) prouavao? Odgovor daje Uvod. Kako je problem prouavan?
Odgovor su Metodi. Kakvi su rezultati? Odgovor su Rezultati. ta ti rezultati znae? Odgovor
je Diskusija."
(Day 1993: 7)
Kao i svaki stil, i nauni stil mijenja se tokom historijskog razvoja, a razlikuje se i s obzirom na
tip nauke, tj. naunu granu. Jezik nauke 19. vijeka nije isti kao jezik nauke 20. vijeka; stil naunog
teksta iz egzaktnih nauka razlikuje se od stila humanistikih znanosti, a unutar ovih dviju grupa
pojedine nauke takoer se razlikuju. Dovoljno je kao potvrdu uzeti nekoliko primjera. Dok je ranije
uobiajena forma za izraavanje autorove radnje bila forma 1. l. mnoine (tzv. "autorsko mi"),
u suvremenom naunom stilu tei se ka polu bezlinosti (upotreba pasivnih konstrukcija, bezlinih,
kao da tekstu na formalnom planu daje vei stepen objektivnosti, neutralnosti, a time i veu teinu).
Svaka nauka tei izgradnji to preciznijeg vlastitog jezika kao svoga metajezika, u kojem e se
to vie izbjei vieznanost, a time i neodreenost i nedovoljna naunost termina. Uz termine, tom
cilju usmjereni su razliiti nauni kodovi kao neverbalna sredstva (hemijski simboli, fiziki,
matematiki znakovi...), koji s jedne strane odvajaju tu nauku od drugih oblasti ljudskog znanja,
a s druge strane je internacionaliziraju, budui da vrijede jednako u svim naunim sredinama (ili bar
indoevropskim). U tom pogledu egzaktne nauke znatno su dalje otile od humanistikih znanosti, kod
kojih su este upotrebe u znaenju termina rijei koje se sreu i u svakodnevnom govoru
u neterminolokoj upotrebi (npr. stil!). Nauni tekstovi uz verbalna sredstva mogu se koristiti
i ikonikim znakovima: grafikonima, tabelama, crteima, fotografijama, ultrazvunim snimcima itd.
Sve to u funkciji je preglednosti, loginosti, preciznosti kojoj nauka mora teiti, a ujedno tvori
ukupnost crta koje ine nauni stil.
Poseban segment naunih tekstova, vana njihova odlika, jesu saeci/rezimei, koji se nalaze na
poetku ili na kraju teksta, po pravilu na jednom od svjetskih jezika (ili na jeziku koji preporui
urednitvo). Urednitvo u uputama autorima moe naznaiti koje su bitne karakteristike saetka.
Saetak prua kratku informaciju o sadraju rada i o osnovnim zakljucima, pisan je u formi treeg
lica ili u bezlinim se-reenicama i pasivnim konstrukcijama, po pravilu nema citata. Ponekad se uz
rezime navodi nekoliko kljunih rijei, bitnih za brzu identifikaciju i klasifikaciju sadraja rada.
Ponekad upravo okvir naunog stila (ustaljene fraze, konektori, fusnote, autorska mnoina -
pluralis modestiae -, pasivne konstrukcije i drugo) stvara privid naunosti i vrijednosti rezultata koji
se daju u tekstu, te se tako moe govoriti o cijelom nizu postupaka koji slue fetiizaciji naunog stila
(kiljan 1989: 68-81). injenica je da je za fetiizaciju pogodniji jezik drutvenih disciplina od jezika
egzaktnih nauka, ali je ona univerzalno svojstvo naunog stila uope. I pored toga, okvir naunoga
teksta ima niz pozitivnih svojstava: on olakava praenje naune literature, nalaenje potrebnih
podataka, pojednostavljuje komunikaciju i traenje potrebnih jezinih obrazaca za izraavanje
odreenih misli.
Osnovni anrovi usko naunog stila jesu: nauni rad, izvorni znanstveni lanak, pregledni
lanak, struni lanak, nauna knjiga, monografija, referat, recenzija, doktorat, magistarski rad,
a poeljno bi bilo da njegove uzuse potuju i diplomske i seminarske radnje. Posebni anrovi toga
stila jesu enciklopedijski (lanci i natuknice), koji se odlikuju dodatnim svojstvom zgusnutosti,
pregnantnou stila i maksimalnom informativnou.
Mada se veina ovih anrova realizira u pismenoj formi, postoje i znanstveni anrovi sa
primarno usmenom realizacijom: usmeno predavanje ili referat na naunom kongresu, na skupu
naunika iz iste oblasti, nauna diskusija, ekspoze prilikom odbrane doktorata ili magistarskog rada
i slino.
Usmena realizacija nuno uvjetuje neke stilske specifinosti ovih anrova. Prije svega, i pored
pripremljenosti, najee i pored toga to postoji i pismeni tekst na osnovu kojeg autor govori,
u usmenom govoru javljaju se pauze, oklijevanja, potapalice (ovaj, m-m,), ponavljanja, prekidi
reenice, gubljenje toka misli, digresije i slino. U anru naune diskusije esto se biljee
emocionalno-ekspresivna sredstva, sredstva ocjene/vrednovanja (ini mi se da je kolega sjajno
uoio...; Nikako se ne moe prihvatiti tvrdnja da...; To je po mom miljenju nedovoljno ubjedljivo...
i sl.). Osim toga, ovdje su mogua i pitanja, te se realizira eksplicitan dijalog izmeu autora i drugih
kolega-naunika, uz bazino ouvanje osobina naunog stila, ali i uz dodavanje drugih elemenata, ak
i kolokvijalnih.
Istraivanja (ukareva 1985) pokazuju da u tipina jezina sredstva za izraavanje sumnje
i neslaganja u okviru naune diskusije spadaju:
(a) leksika sredstva: glagoli koji imaju semantiku neslaganja i sumnje u vjerodostojnost tvrdnje
(sumnjam, ne slaem se, pitam se...); rijece za negaciju (ne); intenzifikatori i modalne rijei
(sigurno, nipoto, teko da moe..., apsolutno, donekle...);
(b) leksiko-sintaksika sredstva (fraze i reenice koje su ve postale ablonizirane i mogu se smatrati
propozicionalnim konektorima ovoga anra): koliko ja znam, prema mojim istraivanjima, bojim
se da se ne moe prihvatiti, vjerujem da nema osnove za takvo tumaenje... i sl. Uz to, kako to
navodi ukareva, zanimljiva je specifina upotreba veznika ali (meutim) kao konektora koji
povezuje dva suprotna dijela iskaza: jedan, u kojem emitent poruke istie pozitivne strane
istupanja svoga kolege, i drugi, u kojem izraava svoje neslaganje sa nekim tvrdnjama iz tog
istupanja, npr:
Rad kolege NN predstavlja veoma zanimljiv pokuaj klasifikacije funkcionalnih stilova, ali ini
mi se da su pomijeani razliiti kriteriji...
Kad god se govori o usmenoj realizaciji nekoga teksta, onda se nuno uvode i pravila koja
vrijede u konverzacijskom stilu, to stvara specifinu kombinaciju na stilskom planu.
Nauno-udbeniki podstil
Dok je usko nauni stil namijenjen za komunikaciju izmeu naunika, dakle, izmeu ljudi koji
posjeduju veliki fond zajednikog znanja o odreenoj oblasti, nauno-udbeniki podstil namijenjen
je za obuavanje adresata koji tek postupno savladavaju neke segmente odreene nauke. Jasno je da
se pri tome razlikuje stil udbenika u zavisnosti od nivoa na kojem se odreena disciplina predstavlja
(npr., razlikuje se jezik udbenika za osnovno, srednje i visoko obrazovanje ili udbenika za
usavravanje na viim nivoima). Ta se razlika prije svega uoava u stepenu uvoenja metajezika
nauke: svaki vii stupanj obrazovanja pokazivat e vie slinosti sa usko naunim stilom, budui da e
posjedovati vie elemenata metajezika odreene nauke.
U tom smislu moe se pratiti i razliita zastupljenost formalnog naunog aparata: dok je na
prvim etapama uenja gotovo izostavljeno citiranje drugih radova, iznoenje razliitih pogleda na
neka pitanja, a po pravilu nema ni fusnota ni spiska literature, dotle univerzitetski udbenici mogu
imati veinu ovih elemenata, istina uvedenu sa mjerom i svrhom.
anrovi ovoga podstila jesu udbenici, prirunici, skripta, ali i predavanja, koja se realiziraju
u usmenoj formi, a mogu biti zabiljeena i pismeno. ak i ona predavanja koja se itaju mogu biti
isprekidana usmenim objanjenjima, tumaenjima, primjerima, analizama.
Kada se radi o usmenoj realizaciji ovoga anra, ona je praena nizom elemenata koje odlikuju
usmeno izlaganje uope, a u koje spadaju:
(a) "neleksika glasovna umetanja" tipa mmm ili hm ili aa koja su zapravo pauze, ispunjene
glasovima, a signaliziraju oklijevanje govornikovo u izboru narednih jezinih elemenata;
(b) potapalice (ovaj, onaj, je li, pa, vidite...), ija je funkcija slina prethodnoj;
(c) ponavljanja segmenata, ponavljanja fraza, rijei, razbijanje reenine strukture (naruavanje
koordinacije subjekta i predikata), mijeanje konstrukcija (zapoinjanje iskaza jednim tipom
konstrukcije, a dovravanje drugom), digresije i slino, to je sve posljedica spontanog govorenja,
trenutnih gubitaka koncentracije, a ponekad i indisponiranosti govornikove.
U usmenim anrovima nauno-udbenikog podstila mogu biti zastupljena i ubjeivaka
jezina sredstva, sredstva privlaenja panje recipijenata poruke (retorika pitanja tipa ta je to
zapravo ekologija i kako se moe definirati?; forma 2. lica u uopenolinom znaenju - Ovdje zapravo
imate estice koje su izuzetno zanimljive...; Pod mikroskopom moete vidjeti..; 1. lice mnoine
u inkluzivnom znaenju - Danas emo govoriti o tipovima znakova... itd), skretanje sa toka
predavanja i razbijanje monotonije nekom alom, anegdotom, citatom ili na drugi nain. Predava
moe izraavati svoj lini stav, svoje tvrdnje i pri tome se moe koristiti i emotivno-ekspresivnim
sredstvima koja ne bi bila svojstvena pisanoj formi.
Vano je napomenuti da se i nauno-udbeniki podstil i enciklopedijski anrovi mogu
realizirati i u drugim medijima, na radiju ili televiziji, u novije vrijeme i putem Interneta, uz ouvanje
osnovnih osobina i uz koritenje drugih vizuelnih i auditivnih kodova, to nuno uslonjava njihove
osobine. Takve su stilske karakteristike obrazovnog programa, s kojim se ponekad zbliavaju
i nauno-popularne emisije i filmovi.
31 Administrativni stil
Administrativni stil
Ovome stilu svojstven je visok stepen shematiziranosti i determiniranosti jezinih sredstava, to
je rezultat njegove funkcije. Administrativni tekstovi, naime, slue za zvaninu komunikaciju izmeu
pojedinaca i ustanova, izmeu ustanova, izmeu drava i dravnika, pojedinaca i dravnih organa...
i odlikuju se velikom anrovskom raznolikou. Da bi takva komunikacija bila efikasna u to kraem
vremenskom periodu, razvila su se manje-vie stroga pravila i sheme, obrasci za veinu tih anrova.
Evo nekoliko primjera administrativnoga stila:
(a) IZDAVAKI UGOVOR
zakljuen dana ________ u Sarajevu izmeu
1. __________ (u daljem tekstu izdava) koga zastupa ___________, direktor
i
2. ___________ iz Sarajeva (u daljem tekstu autor), sa stanom u ul. __________
I
Autor ovim ugovorom prenosi na izdavaa pravo objavljivanja, tampanja, odnosno
umnoavanja na domaem i stranom tritu, autorskog djela _______
II
Izdava se obavezuje da e za vrijeme trajanja ugovora izdati autorsko djelo u minimalnom
tirau od ______ primjeraka.
III
Bez pristanka izdavaa autor ne moe vriti promjene u rukopisu koji je predat u tampu.
Ukoliko se izvre promjene, izdava zadrava pravo da poveane trokove naplati od autora.
(...)
XV
Porez na autorski honorar plaa autor, s tim to ga izdava obustavlja pilikom uplate.
XVI
U sluaju nastanla spora koji se ne moe rijeiti na dogovoren nain, ugovorne stranke odreuju
nadlenost Suda u Sarajevu.
XVII
Ovaj ugovor je zakljuen u 4 (etiri) jednaka primjerka od kojih svaka strana zadrava po 2
(dva) primjerka.
IZDAVA: AUTOR:
Broj:_______
atum:______ (Peat)
(b) _________________
(naziv radne organizacije)
_________________
(mjesto)
Broj: ___________
__________ god.
PUTNI NALOG
Po ukazanoj potrebi, a na osnovu lana _____________ (naziv opeg akta radne organizacije)
nareujem da ___________ u zvanju_____ na radnom mjestu (poloaju) __________ slubeno
otputuje u ___________ (navesti sva mjesta u koja se putuje) sa zadatkom ____________.
Pravac puta: __________________
Polazak na put dana __________ godine u ___ sati i ___ minuta. Putovanje e trajati ______
dana, a najvie ______ dana.
Dnevnica imenovanom iznosi ___________.
(...)
Po povratku sa puta imenovani e podnijeti pismeni izvjetaj i obraun trokova putovanja
u roku od 3 dana.
(...) (potpis ovlaenog lica)
(peat)
(c) RAUN
d.d._________ Serija "E" No 601404
Sarajevo
Prodavnica br. ______ odjeljenje br._________
Evidentni
broj Naziv robe Koliina Cijena Iznos
-------------------------------------------------------------------------------
-------------------------------------------------------------------------------
-------------------------------------------------------------------------------
Datum Ukupno:
Blok sauvati u sluaju reklamacija, koje se primaju u roku od 3 dana.
Prodavac: Roba je prodata u ispravnom stanju. (Peat)
Obino se normativisti i lingvisti koji se bave kulturom govora negativno izjanjavaju o ovome
stilu u cjelini, tj. o jezinim sredstvima koja su u njemu zastupljena. Meutim, potrebno je rei da
administrativni stil po sebi nije ni dobar ni lo - kao i ostali stilovi, i on djeluje u odreenoj sferi sa
odreenom funkcijom, i tome je prilagoen. Druga je stvar to se u ovom stilu sreu stilske greke
(suvie duge reenice sa velikim brojem rijei koje nisu sintaksiki uspjeno formirane i zato su teko
razumljive, gomilanje rijei u istom padeu, najee genitivu, to stvara dvosmislenost i zabunu,
odstupanje od opejezike norme i slino). Osim toga, stilsku greku predstavlja nenamjerno
prenoenje elemenata ovoga stila u druge sfere komunikacije, posebno u konverzaciju ili u
publicistiku (namjerno prenoenje obino ima tano odreenu funkciju, i ono nije stilska greka, ve
odreeni postupak).
Obino se smatra da ovaj stil ima pet podstilova (v. npr. Toovi 1988):
(a) zakonodavno-pravni, iji su anrovi zakoni, statuti, ustavi, odluke, naredbe, rjeenja;
(b) drutveno-politiki - rezolucije, povelje, deklaracije, programi, referati, saopenja, izjave;
(c) diplomatski - kominikei, note, demari, protokoli, memorandumi;
(d) poslovni - ugovori, dopisi, fakture, sertifikati, narudbe, uplatnice, rauni, specifikacije;
(e) personalni - molbe, autobiografije, albe, punomoi, lina dokumenta, upitnici, ankete, formulari
i slino.
Administrativni stil dominantno se realizira u pismenoj formi. Na leksikom planu za njega je
karakteristino postojanje kancelarizama, ustaljenih i njemu svojstvenih rijei ili izraza (predmet;
dopis; dana toga i toga; gorenavedeni; imenovani; na osnovu lana br... donosi odluku kao
u dispozitivu... i sl.). U diplomatskom podstilu takoer se biljee shematizirane konstrukcije, npr. doi
u prijateljsku (ili zvaninu) posjetu; zadrati se u kraem i prijateljskom razgovoru; izraziti
zadovoljstvo uspjehom razgovora..., a u zakonodavno-pravnom podstilu mogu se nai i latinske rijei,
izrazi i reenice (alias, corpus delicti, vis maior, in personam itd).
Upotreba latinskog jezika odraz je viestoljetne tradicije, a ujedno ona slui kao stilsko sredstvo
za odvajanje ovog stila od stila svakodnevne komunikacije, za odavanje utiska ozbiljnosti, naunosti.
Zapravo, gotovo bi se moglo rei da latinski citati imaju ulogu bliskoj magijskoj, jer ve svojim
zvuanjem ine jezik oneobienim, vanim i dalekim od laika.
Velika panja u administrativnom stilu poklanja se tanosti i preciznosti navoenja podataka,
pa se esto broj pie i brojem i slovima (kao u prvom citiranom primjeru). U mnogim anrovima
ovoga stila kao obavezan dio dolazi potpis i peat, iji se izgled takoer odreuje posebnim aktima.
Na gramatikom planu ovaj stil je nominalni, to znai da u njemu dominiraju imenice, naroito
apstraktne i deverbativne, a est je postupak kondenzacije, naroito nominalizacije, tako da je broj
glagola dodatno smanjen. Postojei glagoli dominantno su u formi sadanjeg vremena, rjee prologa
(i to perfekta), u treem licu ili u neodreeno-linim, bezlinim i pasivnim konstrukcijama. esti su
dekomponirani predikati (donijeti odluku, izvriti pregled, podnijeti izvjetaj, izraziti protest, uputiti
estitke...).
U administrativnim tekstovima po pravilu nema emocionalno-ekspresivnih sredstava; oni su
usmjereni na prenoenje informacije i zvanino komuniciranje, to zahtijeva bar formalnu
objektivnost na jezinom planu. Uz diplomatski podstil, koji ponekad moe u notama, estitkama i
saueima uvesti ekspresivne elemente, pa i figure (najee gradacije, hiperbole ili litote),
odstupanje od takvog tonaliteta karakteristino je u nekim anrovima pravnog podstila. Naime, pravni
podstil ponekad se zbliava sa naunim stilom, ne u konkretnim zakonskim aktima, ve u teoriji
prava. ak i tada on zadrava neke mane administrativnog stila u cjelini: tautologiju, nepotrebno
uslonjavanje jezika koje stvara privid ozbiljnosti i objektivnosti, svojevrsnu pompeznost, kako tu
osobinu naziva Mellinkoff (1963), koji uz to izriito tvrdi da je pravo profesija rijei.
Openito, zakonodavno-pravni podstil razlikuje se od drugih podstilova administrativnoga stila
zato to mu u nekim anrovima moe biti svojstvena specifina retorika, koja je u Perelmanovoj
koncepciji pravne logike shvaena kao nova retorika (Hasanbegovi 1988). Neki anrovi ovoga
podstila, prije svega anr suenja, zato prelaze u retoriki stil, i to u njegov debatni podstil (v.
u poglavlju RETORIKI STIL), mada kao bazu zadravaju jezine elemente pravnog podstila.
34 Razgovorni (konverzacijski) funkcionalni stil
Razgovorni (konverzacijski) funkcionalni stil
Ovaj je stil nizom karakteristika suprotstavljen drugim funkcionalnim stilovima. Prije svega, on
se primarno realizira u usmenoj formi (svako biljeenje ovoga stila u pismenoj formi zahtijeva
uvoenje specifinih oznaka za fonetsko-intonaciona obiljeja). Zbog ovoga, kao i zbog toga to se
u RS esto radi o nepripremljenom, spontanom govoru, ponekad na rubnim podrujima norme,
lingvisti su ga dugo ignorirali u svojim prouavanjima. Tek sa pojaanim zanimanjem za dijalog, te sa
pragmalingvistikom teorijom govornih inova, lingvisti se okreu ovome stilu, shvaajui njegovu
posebnu vanost u odnosu na druge stilove. Takoer, budui da je u njemu dominantna forma forma
dijaloga, ovaj stil nerijetko slui kao podloga dramskome podstilu knjievnoumjetnikoga stila.
Dramski tekst esto oponaa, tj. stilizira razgovorni stil.
U poljskoj stilistici uobiajen je termin styl potoczny, koji donekle moe odgovarati i pojmu
konverzacijskoga stila. Tako shvaen, ovaj stil jeste prva varijanta jezika koju usvajamo kao djeca,
najjednostavnija i najblia varijanta, koja nam pri prelasku na specijalne stilove pomae da razjasnimo
i shvatimo neke stvari. Kada nekoga upitamo: "ta je to Internet?", ponekad uz dodatnu molbu da
nam se to objasni "narodski", "laiki", "svojim rijeima", onda e odgovor koji slijedi biti realiziran
u ovome stilu (Bartmin'ski 1992: 37). U istom tumaenju vrijednosti takvoga stila jesu njegov
antropocentrizam, konkretnost, koja uvjetuje i slikovitost, pa i metaforinost, zatim kolektivnost
i tipizacija. Ipak, treba naglasiti da je styl potoczny iri pojam od pojma tradicionalno shvaenog
razgovornog stila, budui da se realizira u razliitim situacionim registrima s obzirom na stupanj
zvaninosti, familijarnosti, konkretnosti, emocionalnosti (Bartmin'ski 1992: 41). Stilistika je zapravo
ponekad svodila razgovorni stil na sferu snieno markiranih jedinica, te je ovakvo shvaanje zapravo
unijelo znaajne korekcije i doprinijelo boljem razumijevanju prirode ovoga stila. ini se da je
njegovo najvanije obiljeje upotreba stilski neutralnih sredstava, i to u razliitim sferama
komunikacije, tako da je on na neki nain bazini funkcionalni stil, njegova osnova, odakle se dalje
razvijaju drugi stilovi.
Razgovorni stil odlikuje se nepripremljenou, spontanou, budui da se realizira
u neformalnim situacijama, a zahtijeva brzo reagiranje, smjenu govornika koji izmjenjuju replike,
nekada i prekidaju iskaze, upadaju u rije jedni drugima i slino. Tipino za ovaj stil jeste naglo
mijenjanje tema (zapoeta tema prekida se novom, da bi se kasnije nastavila neka trea...). Zbog
spontanosti i nepripremljenosti este su pauze, zvuci oklijevanja (hm, mm, a...), potapalice (ovaj,
onaj, razumije/razumijete...), ponavljanje dijela iskaza, te druge "greke" u performanci.
Osim toga, vaan element ovoga stila svakako je realizacija fatike funkcije, koja se prepoznaje
na vie naina. Prije svega, fatika je funkcija zastupljena u ubaenim neleksikim glasovnim
elementima u utnju (e, da..; i tako..., jah...): bez obzira na formu, oni nemaju leksiko znaenje, ve
znaenje uspostavljanja i produavanje kontakta. Drugi aspekt moe se vidjeti u komunikaciji bliskih
ljudi, u porodici, kada postoje situacije koje prizivaju stalno ponavljanje istih verbalnih obrazaca
(prepriavanje istih dogaaja, svima ve dobro poznato), specifine fraze i "privatne ale". Treba
imati na umu da fatika funkcija nije nimalo jednostavna: poznavanje/ nepoznavanje njenih nepisanih
pravila bitno odreuje status pojedinca u nekoj zajednici. Istovremeno, i ustaljene formule
pozdravljanja, oslovljavanja i predstavljanja mogu se promatrati kao zasebni govorni akti. Fatiku
funkciju imaju i specifina sredstva u svakodnevnoj komunikaciji koja se mogu tumaiti kao okvir
toga teksta (uj, sluaj, vidi, razumije, zna...). Ukoliko se vidi broj tih sredstava, nije neobian
zakljuak da "ljudi jedni drugima malo kau", te da u susretima na ulici, uz kafu, u ekaonicama
izgleda kao da se "ljudi uglavnom dogovaraju kako da uope govore" (Veli 1987: 122).
Moe se ak govoriti o utnji kao specifinom elementu ovoga stila. Naime, utnja u toku
konverzacije moe biti signal razliitih situacija, tj. raspoloenja sugovornika: moe signalizirati
uvrijeenost, ljutnju (jedan od sugovornika prestaje komunicirati sa drugima, ili svi sudionici to ine),
ali i visok stepen bliskosti sugovornika, koji mogu ugodno utjeti zajedno. Zanimljivo je da Englezi
smatraju utnju odstupanjem od norme, osim u specijalnim prilikama (u trenucima alosti, npr,) -
(Crystal 1994: 117), dok kod drugih naroda konverzacija mnogo ee moe biti "prekinuta utnjom".
Obrnuto, razgovorni stil odlikuje se i mogunou da vie osoba istovremeno govori. Mada pravila
utivosti nalau da jedna osoba govori u jedno vrijeme, moe se zabiljeiti u svakodnevnoj
komunikaciji niz odstupanja od toga pravila (u veselim drutvima, meu ljudima koji se dobro
poznaju, ali i kada se neka dominantna osoba nae u drutvu i sklona je da svoje sugovornike prekida
bez izvinjavanja).
Na fonostilistikom planu ovaj stil odlikuje se poveanom brzinom govora, s im je u vezi
i nepotpuni stil izgovora - redukcija (proputanje nekih glasova koji bi bili neophodni u zvaninom,
"potpunom" stilu izgovora). Razgovornom stilu bio bi neprimjeren briljivi izgovor svojstven
zvaninim sferama komuniciranja. S druge strane, njemu je svojstvena bogata prozodijsko-
intonaciona varijativnost, koja potpomae izraavanju emocionalnih, subjektivnih nijansi govora.
Na leksikostilistikom planu svojstvena mu je upotreba emocionalno-ekspresivne leksike, uz
prisusutvo rijei subjektivne ocjene (hipokoristika, pejorativa...). U kolokvijalnoj upotrebi biljee se
i vulgarizmi i argonizmi.
U morfostilistici razgovornog stila istie se frekventnost glagola - ovaj je stil suprotstavljen
naunom i administrativnom stilu kao imenskim stilovima. U imenskim sintagmama brie se "nosea"
imenica, a pridjev, tj. atribut openito, supstantivizira se:
Nai emo se kod "Robne" (= Robna kua Sarajka);
Bili smo na Filozofskom (= Filozofskom fakultetu);
deset u pola (=deset evapia u pola somuna);
ili se dodaje i sufiks kolokvijalne markiranosti;
Parkua (= Park-kafana).
Osim toga, razgovorni stil karakterizira prisustvo uzvika, partikula, anaforikih i kataforikih
elemenata. S tim u vezi, na sintaksikostilistikom planu dominiraju nepotpune, eliptine reenice,
reenice u kojima odsustvuje kongruencija, nepovezani ubaeni elementi.
Sudionici u govornom dogaaju po pravilu mogu izostaviti niz elemenata, tako da je
kolokvijalni dijalog esto "neeksplicitan" (Crystal 1994: 52), a kontekst omoguava jasnou
i preciznost znaenja. Vaan segment razgovornog stila svakako su i gestovi i mimika kao pomoni
jezik, kao nuna pratnja usmene realizacije. Velika eliptinost, tj. ukidanje redundancije u ovom stilu,
mogue je upravo zahvaljujui gestovima, npr:
Hoe li ovu?
Ne, tu drugu. (pokazuje rukom)
Mada se u stilistici esto tvrdilo da ovaj stil ne razlikuje anrove, moglo bi se smatrati da su
njegovi anrovi - govorni inovi, te se tako moe govoriti o inu molbe, naredbe, elje, estitanja,
savjeta, izraavana sauea, obeanja, prijekora, sa odreenim formulama poetka i kraja (inicijacije
i prekida) ina. Naruavanje ovih pravila moe biti relevantno za stilistiku kao odstupanje od norme,
tj. stilski markirana upotreba, tim prije to svi oi inovi imaju i svoje "nekolokvijalne" varijante (bilo
zvanine, diplomatske, oratorske ili neke druge).
Prouavanje konverzacije i uvjeta za njenu uspjenost takoer je povezano sa istraivanjima
razgovornog stila. Razgovor je "do neke mjere zajedniki napor i svaki sugovornik vidi nekakvu
zajedniku zajedniku svrhu, skup svrha ili makar zajedniki prihvatljivi pravac" (Grice 1987: 58)", te
bi po Griceu opi princip svake konverzacije morao biti naelo suradnje. O ovome e biti vie rijei
u poglavlju Dramski podstil, gdje se porede dijaloki principi konverzacijskog i dramskog jezika.
Moe se izdvojiti jo jedan anr ovoga stila, koji je po mnogo emu specifian. Rije je o trau,
anru koji je zanimljiv ve zato to predstavlja elementarnu narativnu formu, u kojoj se mogu
razlikovati aktanti, jezgra, indeksi - sva obijeja koja inae odlikuju narativni tekst. Tra se razvija
kao pripovijedanje, dakle, struktura mu je dominantno monoloka, ali u svakodnevnom govoru
svojstveno mu je prekidanje, zapitkivanje, komentari, "ubacivanje" sugovornika sa svojim replikama,
te se i tra, kao i ostali anrovi razgovornog stila, razvija po labilnijoj strukturi koja pokazuje grananje
osovne teme u vie pravaca ili niz digresija sa ponovnim vraanjem osnovnoj temi. Ne ulazei u
psiho-socijalne funkcije traa, moe se vidjeti da mu je esto svojstvena i fatika funkcija (odravanje
komunikacije), to se naroito esto moe primijetiti kod stalnog ponavljanja istog traa u istom krugu
ljudi. Drugim rijeima, "mada tra moe biti destruktivan, on to nije uvijek; on moe posluiti kao
krucijalna funkcija u uspostavljanju bliskosti - naroito ako nije 'prianje protiv', ve jednostavno
'prianje o'." (Tannen 1991: 96)
Zanimljivo istraivanje kolokvijalnog stila, koje je ujedno i sociolingvistiko
i antropolingvistiko, jeste istraivanje osobina svakodnevnog dijaloga s obzirom na polne razlike
sudionika. Takva ispitivanja polaze od pretpostavke da diskurs, naroito dijaloki diskurs, funkcionira
razliito s obzirom na niz kulturnih razlika izmeu sugovornika (geografskih, etnikih, starosnih,
a naroito polnih).
U studiji Gender and Discourse Deborah Tannen, jedna od najitanijih lingvista koji se obave
ovom problematikom, dolazi do nekoliko zanimljivih zakljuaka, koji prevazilaze odnos muko-
ensko i izuzetno su znaajni za razumijevanje funkcioniranja konverzacijskih pravila uope:
(1.) Problem prekidanja sugovornika, upadanja u rije, posebno je zanimljiv bez obzira na pol
sugovornika. Simultani govor u nekim je situacijama ak znak uspjenosti, zanimljivosti
konverzacije, i tada je rije o "kooperativnom preklapanju". Postoje sudionici u dijalogu iji je
stil mogue oznaiti kao "visoku angairanost" - high involvement (Tannen 1994: 62-63);
ukoliko oba sudionika (svi sudionici) imaju takav stil, upadanje u rije nije problem, ve je ak
stimulativno; ukoliko jedan od sugovornika ne posjeduje isti takav stil komunikacije, on e se
osjetiti frustriranim, prekinutim, kao da mu se namee dominacija drugoga. Stil takvih govornika
Tanner naziva stilom "visoke paljivosti".
(2.) Tematska kohezija, kako pokazuje Tannen, razliito se realizira kod mukaraca i ena: enski
razgovor vie je fokusiran i povezan, muki razgovor vie je difuzan. U svim starosnim
skupinama djevojice i djevojke ne pokazuju tekoe u iznalaenju tema za razgovor, dok djeaci
i mladii pokazuju (Tannen 1994: 99). Ipak, potrebno je rei da metod ovog istraivanja
pokazuje izvjesne slabosti: dok je snimanje konverzacije potpuno legitimno i nauno utemeljeno,
ne moe se prihvatiti uopavanje koje proizlazi iz relativno malog broja ispitanika, i to ispitanika
odreene starosne dobi, kao relevantno uope.
(3.) Kod branih parova koji due ive zajedno moe se uoiti vea senzibilnost na implicitne,
neizgovorene elemente iskaza, te sposobnost "itanja", tj. tumaenja takvih signala. Tannen tako
navodi jedan dijalog ovoga tipa:
Mu: Hajde da veeras odemo do mog efa.
ena: Zato?
Mu: Dobro, ne moramo ii.
Autorica je na osnovu ispitivanja ovih sudionika doznala da je ovaj put ena jednostavno eljela
saznati razlog posjete, ali je mu, prepoznajui pitanje zato? kao pitanje koje je u ranijim situacijama
esto izraavalo neiskazano neslaganje sa njegovim prijedlozima, i ovaj put reagirao odustajui od
svog prijedloga. Kao rezultat javlja se frustriranost oba sudionika u dijalogu, jer su poli od krivih
premisa (Tannen 1994: 183 - 184).
37 Knjievnoumjetniki funkcionalni stil
Knjievnoumjetniki funkcionalni stil
This experience of rereading a text over the course
of forty years has shown me how silly those people are
who say that dissecting a text and engaging in meticulous close reading
is the death of its magic.
(U. Eco, Six Walks in Fictional Woods)
Od poetka konstituiranja stilistike kao discipline ona je suoena sa ocjenama da knjievni
tekst, knjievnost, ne mogu biti predmet lingvistike analize, budui da posjeduju estetsku funkciju
i pripadaju umjetnosti, to ih odvaja od svih drugih tekstova. Osim toga, ak i funkcionalni stilistiari
smatrali su da knjievnost, budui da moe uzimati sva jezika sredstva iz svih resursa jezika, iz svih
drugih funkcionalnih stilova, nema pravo na status funkcionalnog stila. Nasuprot tome, postoji
gledite prema kojem je jedini predmet stilistike upravo knjievnost, tj. jezik knjievnosti. U
ogromnoj veini sluajeva takva stilistika i nije lingvistika (ili ako jeste, onda je impresionistika),
nego knjievna.
Problem preuzimanja elemenata drugih stilova u knjievnoumjetnikom tekstu anglosaksonska
nova stilistika takoer uzima u obzir, s tim to ga imenuje drugaije. U toj koli govori se o prisustvu
elemenata razliitih registara u knjievnoumjetnikom registru, odnosno o postupku preregistracije.
Pod preregistracijom podrazumijeva se mogunost preuzimanja bilo kojeg registra, pri emu knjievni
tekst, kao self-sufficient (samodovoljan) moe generirati znaenja i situacije, zapravo, virtualni svijet,
putem jezika. S jedne strane, takav postupak stvara dodatni nivo znaenja knjievnoumjetnikog
teksta, dok sa druge strane preuzeti elementi u novom okruenju poprimaju nove karakteristike,
odnosno novi semantiki i stilistiki potencijal. Preregistraciju ili preuzimanje elemenata drugih
stilova u knjievnoumjetnikom stilu moemo pratiti u nizu tekstova (v., npr., ve pomenutu pjesmu
u kojoj je preuzeta definicija Chomskog), a kao obrazac moe posluiti i nekoliko narednih primjera.
U drami Love and Other Media (Ljubav i drugi mediji) David Newby za osnovu radnje uzima
ispit iz semiologije, koji slui kao baza za dramsku obradu razliitih semiotikih disciplina (semiotika
muzike, semiotika vizualnih kodova, lingvistika semiotika i slino), uz jak ironijski pomak prema
sveopoj potrazi za znakovima i znakovnim sistemima. Odatle u drami niz naunih i pseudonaunih
termina, pojmova, definicija (tu figurira i Chomsky, semiotika, mediji, bilingvalizam...), a uz program
predstave dobija se i mali "rjenik" semiotikih termina, koji npr. uz uobiajenu definiciju semiotike
daje i drugu, koja parodira predmet i smisao ove nauke:
"SEMIOTIKA: (2) moderna buzz rije, blef-rije. Naroito efektna (i besmislena) ako se
kombinira sa drugom rijei: npr. 'socijalna semiotika', 'semiotiki Zeitgeist', 'semiotiki
scenario', itd, itd, itd.
CHOMSKY: istaknuti ameriki lingvist, esto citiran, ali rijetko itan."
(Newby 1997)
Uz ove elemente, Newby uvodi i elemente TV novinarstva, specifine konstrukcije koje imaju
i funkciju prikazivanja toga medija. Kombinacija elemenata razliitih stilova ne slabi ni tematsko ni
stilsko jedinstvo drame, to pokazuje sposobnost knjievnoumjetnikih tekstova da apsorbiraju sve
druge elemente svih drugih stilova, da ih pri tome podvrgnu preregistraciji i uine dijelovima
specifinog umjetnikog sistema.
Stilizacija je pojam koji je relativno blizak pojmu preregistracije. Njena je priroda takoer
metatekstualna, s tim to je preregistracija postupak preuzimanja drugog tipa registara u jedan osnovni
registar, a stilizacija je metakreativni anr. Nju karakterizira oponaanje jezinih sredstava
karakteristinih za neki tip jezine realizacije u svrhu ostvarivanja odreene umjetnike funkcije.
Stilizacija nije samo predmet prouavanja lingvistike stilistike nego i semiotike stilistike, budui da
se ona javlja i u drugim umjetnostima i znakovnim sistemima. U knjievnosti stilizacija se javlja kao
oponaanje neke forme (karakteristinog anra, karakteristinih elemenata toga anra, karakteristine
versifikacije), zatim kao oponaanje karakteristinog stila nekoga pravca (stila romantizma, baroka),
nekoga djela ili nekoga pisca. Ona se moe prepoznati i kao specifina govorna karakterizacija, uz niz
tipinih jezinih sredstava i slino. Stilizirani tekst najmanje je dvoglasan (uvijek postoji prototekst
i po njegovom obrascu stvoreni metatekst). Stilizacija se moe realizirati u cijelom jednom tekstu ili
samo u nekim njegovim dijelovima. Jedan od sluajeva stilizacije jeste i skaz, o kome e kasnije biti
vie rijei (poglavlje "Tui govor" i govorna karakterizacija). Skaz je uvoenje pripovjedaa u tekst,
uz ouvanje svih karakteristinih jezinih osobina koje taj lik smjetaju u neku sredinu, u odreeno
doba, socijalnu skupinu i slino.
U drugim umjetnostima stilizacija se tumai kao pojednostavljivanje, kao proces kojim se
oblici iz prirode eliminiranjem detalja svode na saetu formu koja zadrava samo sutinska obiljeja,
bez svega sluajnog, sporednog. Ponekad se rijei stilizacija pridaju negativne konotacije, u smislu da
je stiliziran oblik artificijelan oblik, daleko od onoga to je "prirodno".
Semiotika knjievnosti, naroito tzv. moskovsko-tartuska kola, posmatra umjetnost, pa tako
i knjievnu, kao sekundarni modelativni sistem u odnosu na prirodni jezik kao primarni sistem. Svako
umjetniko djelo jeste tekst na jeziku odreene umjetnosti. Budui da je fiksiran u odreenim
znakovima, taj je tekst suprotstavljen vantekstovnim strukturama: svaki primalac umjetnike poruke
mora dekodirati tekst u jeziku njemu pripadajue umjetnosti.
Za Lotmana, najpoznatijeg predstavnika ove kole, knjievni tekst jeste cjelovit znak, a svi
pojedinani prirodnojeziki znakovi u njemu su samo elementi znaka. U stvari, knjievni tekst ita se
dvorazinski: na prvoj razini on se ita kao svaki tekst na prirodnom jeziku; na drugoj razini on se ita
kao cjelovit umjetniki znak.
Osobenost jezika u ovome stilu jeste i u tome to je jezina kreativnost kvalitativno drukija od
one u drugim stilovima. Osim toga, doputeno je krenje niza zabrana koje su uobiajene u drugim
stilovima, o emu e vie rijei biti u odjeljku o jeziku poezije. Moe se ak rei da
u knjievnoumjetnikom tekstu, pod uvjetom da je to u funkciji estetske, umjetnike vrijednosti,
pisac/emitent poruke smije slijediti primjer Humpty Dumptyja iz Alise u zemlji uda i rei:
"Kada ja upotrijebim rije", ree Humpty Dumpty (...), "ona znai tano ono to ja
odluim da ona znai - ni manje ni vie."
(Carrol 1972)
Ovo je omiljeni primjer semantiara, koji, za razliku od Alise, ne doputaju sebi da budu
impresionirani i naglaavaju da bi Humpty Dumptyjeva logika bila pogubna po komunikaciju, jer bi
uvela totalnu anarhiju. Ipak, i semantiari priznaju da su u knjievnoumjetnikom tekstu mogua dva
postupka: prirodnojezike rijei u odreenom kontekstu dobijaju dodatna znaenja, specifine
konotacije koje vrijede jedino u okvirima toga teksta, ili se opet uvode okazionalizmi, nove rijei ije
znaenje, pa i forma, ne postoje izvan konkretnog teksta.
U knjievnoumjetnikom tekstu mogue je izdvojiti i stilsku dominantu, koja podrazumijeva
onaj element stila toga teksta kojem su potinjeni svi drugi njegovi elementi (Slawinski ed. 1989: 95).
Funkciju stilske dominante mogu imati svi elementi stila knjievnoumjetnikoga teksta - od
fonostilistikih, leksikostilistikih, morfostilistikih i slino, pa do jo manjih elemenata u okviru tih
skupina. Stilska dominanta nekih tekstova jesu retorika pitanja, u drugima su to elementi ekspresivne
sintakse, npr. parcelacija, dok u treima takvu ulogu imaju neke figure - npr. gradacija ili metafora.
Pojam stilske dominante moe se protumaiti i ire, kao najznaajniji element stila nekog autora, neke
skupine tekstova, umjetnikog pravca ili anra. Tako je jedna od stilskih dominanti anra basne -
alegorija, epske narodne poezije ustaljeni epiteti, ponavljanja, gramatiki paralelizam i slino.
Tradicionalna podjela knjievnosti na tri roda, ma koliko osporavana u postmodernoj teoriji,
zadrava se i u funkcionalnoj stilistici, s tim to se u tom sluaju obino govori o prozi, poeziji i drami
kao podstilovima unutar kojih dalje ide anrovska diferencijacija.
Prozni podstil
U ovom podstilu mogua je ista lingvostilistika analiza na svim jezinim nivoima kao i u svim
drugim funkcionalnim stilovima, s tim to je ovdje oslonjena jo nizom pitanja uvjetovanih
specifinom prirodom umjetnikog teksta. U prozi je zato posebno znaajna govorna karakterizacija
likova, zatim funkcioniranje take gledita i problemi kompozicije uope, uz to i itav niz drugih
stilogenih postupaka: uvoenje figura i tropa i njihovo funkcioniranje, posebno analiza narativnih
figura, a takoer i analiza intertekstualnih aspekata svakog teksta. Ova dva posljednja pitanja
promatraju se zasebno u okviru tekstualne stilistike.
"Tu govor" i govorna karakterizacija likova
Pod tuim govorom podrazumijeva se prikazani govor (engl termin represented speech), tj.
govor/iskaz nekog emitenta poruke to ga prikazuje drugi emitent poruke u vlastitom govoru/iskazu.
Drugim rijeima, to je govor u govoru i govor o govoru (Bahtin 1980: 128), to znai da mu je priroda
uvijek dijaloka i metatekstualna.
U knjievnoumjetnikom tekstu razlikuju se prema tome dva osnovna tipa govora:
A. Autorski govor,
B. Govor likova.
Govor likova ukljuuje i sluajeve postojanja pripovjedaa u tekstu, i to u razliitim
varijacijama toga oblika - od pripovjedaa u nekim segmentima teksta pa do dosljedne "Ja-forme"
u vidu skaza.
Skaz (ili kazivanje) jeste forma kod koje je uveden pripovjeda kao fikcionalni lik koji
pripovijeda u prvome licu jednine, uz dosljedno prenoenje svih obiljeja njegovog individualnog
stila; u takvim tekstovima autorski govor sveden je na nulu, a to potpuno ukidanje ravnotee u korist
govora likova svojevrsni je stilogeni postupak. Efekti takvoga postupka mogu se pratiti u nizu djela,
od kojih su posebno zanimljivi Pukinova Kapetanova ki i Babeljeva Crvena konjica ili Salingerov
Lovac u rai. Skaz, tj. kazivanje teorijski su prvi put izdvojili ruski formalisti, mada je rije o
postupku koji je i inae bio poznat u historiji knjievnosti. Za stilistiku su vani stilski efekti koji
nastaju takvom formom: gubljenje autorskog glasa, zatim stvaranje iluzije ivog, kolokvijalnog
jezika, esto sa pomakom u nekom dijalektu ili argonu.
Govor likova realizira se prije svega u vidu upravnog govora, pri emu autor dosljedno prenosi
i formu i sadraj iskaza lika (a), s tim to uz to moe dati svoj komentar, dopuniti karakteristike toga
iskaza koje se nisu mogle uiniti vidljivim drukije (b).
(a) - Smrt je meni sjedala za vrat ne jedanput, obikao sam ja nju za ovo svoga vijeka, ne morate vi
mene tediti! Ali, kaite mi, da znam!.. Pa - ili pod ledinu, ili haljine na se, pa na put!..
(L, 11)
- Kud si tak'a polazila, jadna da nisi, vala, ne bi nako umro do veeri gladan. Bruka od svijeta.
A ta je?
(Muminovi, Antologija, 474)
(b) "Oni e nas bez sumnje doekati", ree Hem muklo.
(Isakovi, Antologija, 308)
Neki vojnik stade ispred mene (...) pa glasno i razgovijetno ree: - Zato si go?
(Ibriimovi, Antologija, 370)
Ostavite, Borise, vi ste takav diplomata (deca su mnogo upotrebljavala re diplomata...)
(Tolstoj, cit. prema Uspenski, 50)
"Vi niste neki robovlasniki narod", ree. Govorio je italijanski i govorio je pijano. "Ta riva
degli Schiavoni, tamo u kukinoj Veneciji (...)"
Zanimljivo je da i u proznom tekstu postoje primjeri upravnog govora kod kojeg se u cijelom
jednom segmentu smjenjuju replike likova, pri emu njihov dijalog nije praen autorskim
kontekstom, npr:
"Ne dopadaju mi se vie ovi dobri ljudi, Slav."
"Znam, Hem."
"Zna li neki zgodan nain da ih se otarasimo, Slav?"
"Ne znam, Hem."
"Mogao bi znati, Slav. Oni su tvoji zemljaci."
Takav dijalog zbliava se formalno, ali i znaenjski sa dramskim dijalogom, poprima njegove
stilske osobine, a ujedno oznaava uvoenje dramskih elemenata u prozu kao jedan od vidova
preregistracije.
Osim toga, autor moe prepriati govor lika, prikazati njegov sadraj uz promjenu forme, to
znai - prilagoditi ga vlastitom govoru; u takvim sluajevima rije je o formi neupravnog govora.
Neupravni govor jeste prepriani govor, u treem je licu, uz niz drugih promjena (izbacivanje
emocionalno-ekspresivnih sredstava, obiljeja individualnog stila i slino).
Za ova dva tipa prenoenja tueg govora postoje tano odreeni abloni, zasebni za razliite
jezike. Meutim, posebno stilistiku zanimljivost predstavlja trei tip, nepravi upravni govor ili
slobodni neupravni govor (free indirect style). U ovom tipu dolazi do mijeanja osobina upravnog
i neupravnog govora, do njihovog stapanja u specifino stilsko dvoglasje. Po pravilu, takav govor nije
odvojen navodnicima i u formi je treeg lica, ali uva sve ostale govorne karakteristike, emocionalnu
markiranost iskaza lika. Evo nekoliko karakteristinih primjera tog funkcionalno-govornog sloja:
Ali on gledae u sebe, gdje se skupilo mnogo jada i enje. Zato, zato je ovdje? Zato ne sjedi
u svojoj sobici, kraj prozora, i ita Stormov "Immensee", te s vremena na vrijeme pogledava u
veernji vrt gdje stari orah tromo kripi. Ondje je njegovo mjesto. Neka drugi ilo i veselo pleu ako
hoe... Ne, ne, njegovo je mjesto ipak ovdje, u Inginoj blizini, pa makar stajao ovdje sam i izdalek
pokuavao da u onom brujanju, zveckanju i smijehu razabire njezin glas, u kojemu zvui topao ivot.
Te tvoje dugoljaste, modre, nasmijane oi, plava Ingo!
(Mann 102)
"Zapravo, to to javljaju ove ceduljice? Javljaju da mu je glava u torbi, koa na iljku, javljaju
da se pokupi, da bjei ne obzirui se, i je li mu ita od toga to javljaju novo, nepoznato, neoekivano?
... Zar ne ivi on itav svoj ivot sviknut na vjetruine to nikad nisu ni prestajale zloslutno hujati oko
ove lude, vrue glave, i zar nije, jo negdje tamo davno, na poetku puta, bistro i isto vidio i znao da
e sve ovo, ako se ikad desi, biti logino do zadnje konzekvence onog puta koji je on izabrao...(...)"
(Lovrenovi, 67)
U prvom primjeru forma treeg lica i odsustvo navodnika ili nekog drugog pokazatelja prelaska
sa autorskog govora na govor lika kombinirani su sa ekspresivnou i emocionalnou svojstvenom
stanju lika, njegovom unutarnjem monologu. U posljednjoj reenici retoriko obraanje i forma
drugog lica jednine (Te tvoje dugoljaste, modre, nasmijane oi, plava Ingo! nakon prethodne upotrebe
treeg lica: njezin glas) pokazuju jo vei stepen prodiranja govora lika u autorski kontekst i na
formalnom planu. Naime, u autorskom govoru dosljedno bi bila upotrijebljena forma treeg lica u tom
sluaju.
Drugi, pak, primjer specifian je po tome to je iskazu u treem licu, tj. formi slobodnog
neupravnog govora, dodato neuekivano formalno obiljeje - navodnici kao dodatno sredstvo
oneobiavanja. Tana je tvrdnja kako "ponekad izgleda da je slobodni neupravni govor efikasniji
i efektniji u prenoenju afektivnosti ak i od upravnog govora" (Vuleti, 1976: 195). U stvari, takav
efekt je i logian, budui da je stilogeniji, tj. stilski informativniji uvijek onaj postupak koji nije
jednoznaan, koji uva ambigvitetnu prirodu, a takav je sluaj sa slobodnim neupravnim govorom.
Tui govor uvijek se percipira kao govor drugoga, koji je iz vlastitog konteksta prenesen
u autorski i pri tome sauvao sadraj i neka obiljeja forme. Meutim, ni autorski govor vie ne ostaje
isti: on posjeduje odreena pravila uvoenja tueg govora u svoj kontekst, a ta pravila variraju od
opejezikih do specifinih, posebno stilogenih u nekim tekstovima. Trajno se na taj nain uva
dvoglasje kao obiljeje takvog diskursa, dvoglasje koje najee prerasta u vieglasje kad se uvodi
govor vie likova. Meutim, problem tueg govora tijesno je povezan i sa pitanjem take gledita:
kada u tekstu dominiraju jezika obiljeja tueg govora, po pravilu se radi i o uvoenju tue take
gledita na frazeolokom planu (Uspenski 1978).
Tekstovi se ak mogu gradirati po stepenu zastupljenosti i dominacije autorskog govora
u njima. Uz to gradiranje mogu se uoiti i neke razliite stilske osobine tih tekstova. Bahtin tako
razlikuje dva dominantna stila u prenoenju tueg govora - linearni stil, koji se odlikuje otrom
razgranienou autorskog konteksta i tueg govora, pri emu je tui govor prilagoen i jeziki
autorskom, nema ili veoma malo ima govorne karakterizacije likova, i slikarski stil, koji se odlikuje
slabljenjem granica izmeu autorskog i tueg govora, sve veom zastupljenou govorne
karakterizacije likova, a u svom krajnjem dometu ovaj stil pokazuje rastvaranje autorskog govora
u tuem govoru, pojavu pripovjedaa, ija je pozicija esto nepouzdana i daleko od pozicije
svevideeg pripovjedaa (Bahtin 1980: 133-136).
Funkcioniranje stranog ili vjetakog jezika u knjievnoumjetnikom tekstu
Ve na osnovu prethodnih primjera pokazano je da se govorna karakterizacija likova
u knjievnoumjetnikom tekstu moe realizirati uvoenjem elemenata drugih stilova i podstilova, kao
i zastupljenou emocionalno-ekspresivno markiranih elemenata. Poseban stilski efekt ima uvoenje
drugog prirodnog jezika u djelo koje je napisano na jednom jeziku. Ovaj postupak moe imati
nekoliko funkcija, od kojih su najznaajnije ove:
(a) govorna karakterizacija likova,
(b) oneobiavanje, tj. stvaranje zaudnosti,
(c) stvaranje kominog efekta.
(a) Najee je ovdje rije o tome da strani jezik slui piscu za prikazivanje jedne epohe, drutvene
sredine ili za govornu karakterizaciju likova. Takva je funkcija njemakog jezika u govoru
junaka Krleinih drama, francuskog jezika u Tolstojevom romanu Rat i mir. V. klovski
pokazao je kako je Tolstoj u poetku uveo francuski jezik u svoj roman zato to je prikazivao
aristokratsku rusku sredinu toga doba, koja je bila bilingvalna (u nekim aspektima i u nekim
sferama manje je poznavala maternji ruski jezik od francuskog), ali kasnije se variranjem
ruskog i francuskog koristio kao stilskim postupkom. Naroito je zanimljivo mijeanje oba
jezika u iskazima iste osobe, pa se tako dogaa da Napoleonova replika bude djelomino data
na ruskom, a djelomino na francuskom, to ponekad izraava ironian autorov odnos prema
njemu, npr:
Kad je Napoleon ugledao na onoj strani kozake (les Cosaques) i beskrajne stepe (les steppes),
usred kojih je bila Moscou la ville sainte (...) on je (...) naredio da se nastupa...
Cit. prema (klovski 1984: 282).
Ovaj je primjer interesantan i zato to se radi o specifinom slobodnom neupravnom govoru
kada je mnogo dominantniji glas autora, a glas lika uvodi se samo jednim segmentom njegovog
individualnog stila.
(b) Funkcija stvaranja zaudnosti po pravilu prati uvoenje stranog jezika u knjievnoumjetniki
tekst. Naime, tako oneobien tekst uvijek se percipira deautomatizirano, italac se na njemu
zadrava, analizira ga, prevodi, smjeta u odreeni kontekst. Ki u svojevrsnoj postanalizi
svoga romana Mansarda naglaava da nekoliko stranica na francuskom jeziku u tom romanu
jeste citat iz arobnog brijega T. Mana, ljubavni dijalog izmeu Hansa Kastorpa i madam
oa. Taj postupak po njemu imao je vie funkcija: prikazivanje unutarnjeg svijeta njegovog
junaka koji mijea stvarnost i fikciju, ruei granice izmeu umjetnosti i ivota, prihvatajui
replike junaka knjievnog djela kao svoje, a prije svega oneobiavanje, i to oneobiavanje
procesa itanja. Za tog pisca rei da neki junak ita u originalu Mana znai "kazivati a ne
prikazivati", a navesti kao odlomak-citat to to on ita znai stvoriti umjetniki efekt, natjerati
itaoca da dekodira piev postupak (Ki 1981: 138).
(c) Komian efekt (uz niz drugih funkcija) ima uvoenje dvojezinosti u ve pomenutoj drami D.
Newbyja Ljubav i drugi mediji. Dvojezini i dvostruki englesko-njemaki dijalog izmeu
suprunika Engleskinje i Nijemca, pri emu se svako od njih trudi da govori jezik blii onom
drugom (odatle i autorska napomena da govore sa stranim akcentom), dopunjen je na drugoj
ravni prevodom nevidljivih prevodilaca, koji besprijekorno pokazuju ta se krije iza prividne
smirenosti i neutralnosti njihovog razgovora. Ispostavlja se da je svaka izgvorena rije la
(odatle i emocije i vulgarizmi u prevodu kao kontrast hladnoj neutralnosti spoljanjeg govora).
Poseban postupak jeste stvaranje vjetakog, izmiljenog jezika: pisac stvara fiktivni jezik
i uvodi ga u svoj tekst kao realnu injenicu. Na izvjestan nain i elementi takvog jezika zapravo se
mogu tumaiti kao prazni (vakantni) citati u knjievnoumjetnikom tekstu i uvijek im je imanentna
metatekstualnost. Brojni su primjeri takvih fiktivnih jezika - evo nekoliko poznatih djela koja ih
sadre: Sviftova Guliverova putovanja, Tolkinov Gospodar prstenova, Bradburryjev Exchange of
rates, i drugi. Svrha takvog postupka uvijek je stvaranje zaudnosti, oneobiavanja u tekstu.
U nekim sluajevima piev individualni stil u tolikoj mjeri izlazi izvan okvira opeg,
knjievnog jezika i u tolikoj mjeri naruava njegovu strukturu da se moe govoriti o njegovom
individualnom jeziku. Obino se ovaj postupak sree kod pisaca kojima je vlastiti prirodni jezik
"tijesan", suvie ograniavajui, odnosno previe banaliziran svakodnevnom upotrebom da bi mogao
biti jezik umjetnikog djela. Takav jezik zbliava se sa individualnim poetskim jezicima (v. nie
o zaumnom jeziku kod ruskih futurista), on zahtijeva pun itaoev intelektualni angaman, obino
izaziva burne kritike suvremenika, a takoer je sloen i za prevoenje. Tipian primjer ovog stilskog
postupka jesu djela J. Joycea. Po pravilu, tako oneobien jezik vraa prozi ritmiziranost koju obino
posjeduje samo poezija; osim toga, nuno se oslukuje zvuanje rijei, svaka rije prima se sa aspekta
fonoestetskih vrijednosti, a manje semantikih.
Provjera modela : Lingvostilistika interpretacija romana Putovanje Ivana Frane
Jukia Ivana Lovrenovia
Poznato je da je lingvostilistika analiza relevantna pri interpretaciji svih tipova tekstova, svih
funkcionalnih stilova. Postoje, meutim, knjievnoumjetniki tekstovi za koja lingvostilistiko
tumaenje postaje imperativ, budui da je piev individualni stil toliko specifian i toliko vidljiv da
dominira nad ostalim slojevima djela. Ako se jo ima u vidu esto citirana tvrdnja da je figura diskurs
opaen kao takav, tj. vidljivi diskurs nasuprot neprozirnosti diskursa (Todorov 1986:29), onda takvi
tekstovi na izvjestan nain postaju jedna makrotekstualna figura, makrotekstualni stilem u ijem se
okviru nalazi niz drugih stilema i mikrostilema.
Upravo takvim tekstovima pripada i roman Putovanje Ivana Frane Jukia autora Ivana
Lovrenovia, djelo osebujnog stila, snanog izraza i jezikih svojstava koja po mnogo emu
predstavljaju izazov za stilistiku analizu. tovie, bez takve interpretacije ni drugi aspekti romana ne
bi mogli biti u potpunosti vrednovani. Pri tome se moe poi od tvrdnje da je jezik cijelog romana
u svojim ritmovima, usponima, kovitlacima u funkciji prikazivanja prelomnih, burnih trenutaka
Jukievog ivota, u funkciji slikanja njegovog strasnog temperamenta, to objanjava i naslov ovoga
rada.
Cilj istraivanja bit e, dakle, pokazati kojim jezinim/stilskim sredstvima Lovrenovi ostvaruje
takvu intoniranost romana i postie njegovu nesvakidanju stilogenost. Pri tome se polazi od tvrdnje
da je najznaajniji nivo za lingvostilistiku interpretaciju ovog djela sintaksiki nivo, i to nivo sintakse
teksta, to znai da se sve pojave promatraju kontekstualnoukljueno. ak i stilski markirane jedinice
drugih nivoa - leksikog i morfolokog - ovdje su samo dijelovi veih stilema to se izdvajaju na
nivou nadreeninog jedinstva. Sukladno tome, u radu se analiziraju slijedea pitanja:
1. Figurativnost/nefigurativnost kompozicije romana;
2. Govorna karakterizacija Jukieva (upravni i slobodni neupravni govor);
3. Postupci ekspresivne sintakse (elipsa, nominativne reenice, retorika pitanja, kumulacija,
inverzija);
4. Komutacija (transpozicija) lica;
5. Struktura narativnih perioda u romanu.
Osim toga, zanimljivo je promatrati i neke intertekstualne aspekte ovoga romana, naroito
njegovu vezu sa drugim, ne-knjievnim tekstovima istoga autora. U tom segmentu analiza zapravo
skree sa strukturalne lingvostilistike na poststrukturalnu stilistiku analizu.
Kompozicija romana
Ako se krene od diskursa u cjelini i od njegovih najkrupnijih dijelova, koje bismo ovdje mogli
identificirati kao poglavlja romana, onda je potrebno prije svega utvrditi da li se kompozicija romana
moe smatrati stilogenom. U Lovrenovievom romanu postoji okvirna pripovijest (obuhvaa ono to
se zbiva na dan smrti Jukieve 20. svibnja 1857., a ukljuuje poglavlja Na kraju puta i Epilog, kao
i neke segmente na poetku drugih poglavlja), a iz nje se kao Jukieva predsmrtna sjeanja,
retrospekcija, granaju kljune scene njegovog ivota, u kojima se najotrije vidi i njegov karakter
i njegova sudbina. Postojanje tih dvaju vremenskih planova kod Lovrenovia je uvijek i grafiki
obiljeeno: svi dijelovi to pripadaju okvirnoj pripovijesti tampani su kurzivom, te se i tako,
grafostilemski, potencira ova opozicija. Okvirna pripovijest i inae u svojoj metatekstualnoj prirodi
ima posebnu dodatnu ulogu: kao okvir, ona je pogodna da skupi raznovrsne sadraje, raznovrsne
elemente, da im dade vrstinu forme koju ne bi mogli imati po sebi. Tako i ovdje slike, scene iz
Jukievog ivota dobijaju vre romaneskne konture zahvaljujui okviru, koji ini prirodnim
vremenske prelaze, skokove to bi inae bili suvie otri bez ikakvog vezivnog tkiva. Mada ovakva
narativna figura, nastala na planu narativnog diskursa u okviru hronologije/nehronologije po principu
alternacije, smjene pojedinih vremenskih planova, ne spada u red visoko stilogenih, budui da je rije
o postupku koji u knjievnosti nije nov, vrijedi je zabiljeiti jer i ona nosi odreenu stilsku
informaciju o romanu Putovanje Ivana Frane Jukia.
Govorna karakterizacija lika
Jezik cijeloga romana podreen je govornoj karakterizaciji glavnoga lika, i to ne samo i ne
toliko slikanju karakteristinog individualnog Jukievog stila, koliko prikazivanju njegovih emocija,
strasne, buntovne prirode rastrzane izmeu elja i mogunosti. Drugim rijeima, izbor leksike, iva,
narodna frazeologija - sve to moe pomoi razumijevanju ivog Jukievog govora, njegove bliskosti
narodu, ali tek na planu sintakse, na planu vezivanja reenica u monologe, vanjske i unutarnje, to
poprimaju odlike perioda, otkriva se pieva zamisao. Frazeoloka taka gledita samo je tu segment
sloene ideoloke i psiholoke Jukieve take gledita kao dominantne u djelu. Nije stoga sluajno to
je i autorski govor prilagoen Jukievom, to je dominantna forma govora slobodni neupravni govor:
(1) "Zapravo, to to javljaju ove ceduljice? Javljaju da mu je glava u torbi, koa na iljku, javljaju
da se pokupi, da bjei ne obzirui se, i je li mu ita od toga to javljaju novo, nepoznato,
neoekivano? ... Zar ne ivi on itav svoj ivot sviknut na vjetruine to nikad nisu ni
prestajale zloslutno hujati oko ove lude, vrue glave, i zar nije, jo negdje tamo davno, na
poetku puta, bistro i isto vidio i znao da e sve ovo, ako se ikad desi, biti logino do zadnje
konzekvence onog puta koji je on izabrao...(...)"
(L, 67)
Do krajnosti dovedene osobine slobodnog neupravnog govora - forma 3. lica jednine, a s druge
strane dosljedno prenoenje misli, tanije, osobina iskaza kao u upravnom govoru - kod Lovrenovia
po pravilu su praene i navodnicima, to nije uobiajen postupak i dodatno markira taj dio teksta.
U biti se i potvruje tvrdnja kako "ponekad izgleda da je slobodni neupravni govor efikasniji
i efektniji u prenoenju afektivnosti ak i od upravnog govora" (Vuleti, 1976: 195). Prethodni
primjer dodatno je markiran i prisustvom retorikog pitanja, metafore (vjetruine to zloslutno huje),
kao i anafore (javljaju - javljaju; zar - zar), to pokazuje jednu od osnovnih osobina stila romana, a to
je zasienost teksta figurama, njihova kumulativna upotreba, sve u funkciji pojaanja retorinosti
teksta.
U upravnom, pak, govoru Lovrenovi insistira na osobinama ivog narodnog govora u Jukievom iskazu (2), te
na nedovrenim, eliptinim reenicama i pauzama koje oslikavaju njegove burne emocije (3):
(2) - Smrt je meni sjedala za vrat ne jedanput, obikao sam ja nju za ovo svoga vijeka, ne morate vi
mene tediti! Ali, kaite mi, da znam!.. Pa - ili pod ledinu, ili haljine na se, pa na put!..
(L, 11)
I Beu i Stambolu Bosna je irget, dobar kad uti i tegli, a sto tapa po leima kad se uzbuni.
(L, 29)
(3) Ovako me je majka... Majka... Otkad nisam!?... Zaboravio!?...Zar se i to moe!? Nisam, nisam
zaboravio... ivot... vrijeme... hitnja... Oh, Boe, majka...
(L,13)
Bjegunac!... Ali, ne... Ne moe... Nije, zar, to sve ba tako?.. Ne moe to... To sigurno konzul
prepada Martia, a njega nije teko... A ako ipak?.. Zato bi paa onako vrdao?.. Ali, ne, ne,
ne...
(L, 68)
Razgovorna frazeologija (ili pod ledinu, ili haljine na se, pa naput;-a sto tapa po leima)
i kolokvijalne metafore - (smrt je meni sjedala za vrat; Bosna je irget...) imaju za funkciju
prikazivanje Jukieve veze sa narodom, osjeanja za njegov jezik, to Lovrenovi oito smatra
izuzetno bitnim za razumijevanje ove historijske linosti.
Uporeivanjem upravnog govora Jukievog u romanu i originalnih Jukievih tekstova (Juki
1973) moe se zakljuiti da Lovrenovi pribjegava umjerenoj stilizaciji. Sauvan je opi tonalitet
iskaza i osnovne karakteristike Jukievog govora, ali nema potpunog prenoenja jezinih osobina
(prije svega, Lovrenovi ne uva Jukiev ikavski govor, kao ni cijeli niz arhainih formi). S druge
strane, frazemi i izreke u romanu motivirane su njihovom upotrebom u Jukievim tekstovima, kao
i injenicom da ih je on zajedno sa drugim formama narodnog stvaralatva (zagonetkama,
pripovijetkama, pjesmama) skupljao i objavljivao.
Postupci ekspresivne sintakse
Eliptine i nepotpune reenice
Eliptine i nepotpune reenice svojstvo su kolokvijalnog diskursa, u kojem se esto elidiraju
redundantni elementi. Jasno je da takva elipsa nije figurativna i da moe posluiti samo u svrhu
prikazivanja kolokvijalne markiranosti teksta. Naime, preuzimajui neka obiljeja razgovornog stila,
pisci pribjegavaju postupku preregistracije, tako da se ne naruava stilsko jedinstvo
knjievnoumjetnikog teksta. I u Lovrenovievom romanu postoje takve eliptine reenice koje nisu
stilogene, ve su manje-vie preuzete iz razgovornoga stila (upotreba potpunih reenica djelovala bi
artificijelno, ne bi se vjerno prenosile osobine ivog dijaloga).
Meutim, drukije je sa elipsom kao figurom. Figurativno je , dakle stilogeno, svako
izostavljanje dijela iskaza koji je sa stanovita sintaksike i semantike informacije bitan (nije
redundantan). I ovaj tip elipse zastupljen je u Lovrenovievom romanu: po pravilu, elidirani su
dijelovi koji su bitni za komunikaciju - isp. u prethodnim primjerima elipsu predikata (Ovako me je
majka...; Otkad nisam...; a ako ipak...), tako da je i ovo sredstvo kojim se prikazuje Jukievo
uzbuenje, jake emocije.
Slino je i sa naglim prekidom reenice (ova je figura poznata kao reticence; aposiopea), koji je
zaudan i po tome to zahtijeva angaman adresata u uspostavljanju kraja reenice, u odabiru
nedostajuih elemenata. U prethodnom primjeru niu se prekinute reenice ("Ali, ne...Ne moe...Ne
moe to...") takoer sa ciljem prikazivanja Jukievog uzbuenja. Ako se ovome doda upotreba
nominativnih reenica ("ivot... vrijeme... hitnja"), kod kojih se nominalizirano predstavljaju zbivanja
i stanja, naroito njihovo brzo smjenjivanje, onda se dobija potpuna slika o ekspresivnoj sintaksi
upravnog govora u romanu.
Kumulacija i gradacija
Roman sadri i figure dodavanja, prije svega kumulaciju. Njen stilistiki efekt poiva na
markiranom proirivanju pojedinih dijelova iskaza; takav proireni, kumulirani dio iskaza usljed
redupliciranja sintaksike pozicije opaa se kao stilogen, kao gomilanje kojim se gotovo postie
"pretrpanost" diskursa pojedinostima:
(4) Jo svjee i neslegnuto areni mu se u glavi Be sa svojim zvonicima, sjajnim zapregama,
staklima, kavanama, sa svojom tampom, salonima, svojom eljeznicom, zvonima, svojim
kasarnama, dvorcima i kazalitima...
(L, 48)
(5) ...I samo je jedna elja u njemu: nestati, ieznuti, ugasiti se, usnuti mrtvo do nepostojanja...
(L, 64)
Po kumulaciji Lovrenoviev stil podsjea na Krlein, na njegova gomilanja detalja, pojedinosti.
Drugi primjer je dodatno zanimljiv jer se gomilaju bliskoznane rijei, gotovo sinonimi (rije je
o kumulaciji u uem smislu, koju odlikuje nizanje referencijalnih sinonima, od koji svaki ima
i diferencijalnu semantiku komponentu). Pri takvom nizanju realizira se svojevrsna intenzifikacija
osnovnog znaenja, te kumulacija gotovo prerasta u subjektivnu gradaciju.
Postojanje gradacije u ovako retorinom stilu, u kojem je zastupljena i specifina ritmiziranost
teksta, nije nimalo neoekivano. U narednom primjeru susreemo se sa leksiko-semantikom
gradacijom (brojni niz), ali je i cijeli segment teksta dat gradirano:
(6) ...I cijela mahala, itav ovaj gradi, izgubljen u njedrima zemlje, bogu za leima i zemlji na
enaru, smiruje se, kao to se je svaku veer smirivao, stotinu, tri stotine, tri puta po tri stotine
godina prije njega, i smirivae se tako i poslije njega (...)
(L, 68)
Retorika pitanja
Lovrenoviev roman sadri jo jedno obiljeje ekspresivne sintakse - retorika pitanja. Njihova
je funkcija u sistemu stilskih figura i inae ambigvitetna: s jedne strane, ova pitanja pogodna su za
argumentativnu, ubjeivaku funkciju (odatle njihova zastupljenost u oratorskom i reklamnom
meustilu), a s druge strane ona su takoer snano emocionalno markirana. Obje su ove funkcije nale
svoje mjesto u Jukievim monolozima, jer Lovrenovi pokazuje da kod njega emocionalna
i intelektualna uzbuenja, potreba za didaktinou i za samoobjanjenjem, uvijek idu zajedno:
(7) A kad je, oprezno i zaobilazno, spomenuo (...) svoju ideju da bi mladi (...) mogao postii
mnogo vie, eventualno "na nekom uilitu u Italiji", Juki je planuo...
U Italiju!? I dalje, kad bi se kako moglo!... Samo, to dalje!.. Da se rijeite napasti, da se
"usijana glava" slegne i ohladi!?... Da se otjera u red, u suru; da se pokloni na sve etiri strane.
"Evo me, pokornog i smjernog, na usluzi, kome god ustreba!" Ne, ne! Kamo te puste sree da
su drukija vremena (...) U Bosnu, gospodine, ne u Italiju.
(L.31)
(8) Ali o Bosni?! Ma, kome ja to?.. ta vi znate o Bosni? Vi, beka gospoda!.. Jest, rupa, turski
mrak!.. Ali, ona je meni, gospodine, tisuu puta mrkliji mrak i dublja jama nego vama (...) ali to
je moj mrak, mene taj mrak boli, ja sam sam taj mrak! Ali i svijea sam ja...
(L,11)
Navedeni primjeri pripadaju podvrsti retorikog pitanja to se naziva dijalogizam, kada
govornik "sebi postavlja pitanja i na njih odgovara" (kiljan 1985:31). Prvi navedeni primjer pri tome
je hipofora (govornik fingira dijalog; u pitanju je sadrano tue miljenje, a ne govornikovo,
a u odgovoru (antihipofori) govornik to miljenje pobija (Zima 1988:148). Drugi pak primjer jeste
schema per suggestionem (govornik formalno postavlja drugom pitanje, ali sam na njega odgovara.
Ako se vratimo na primjer (1), moe se prepoznati jo jedan tip, tzv. solilokvij. Sve ove varijacije
duboko su usklaene sa strukturom i vrstom Jukievog monologa, koji je esto obiljeen upravo
retorikim pitanjem kao svojevrsnim konektorom teksta, kao sredstvom za razvijanje misli
i argumentacije.
Upravo na ovom planu Lovrenovi stilizira Jukiev idiolekt, u kojem je retoriko pitanje,
zajedno sa eksklamativnim reenicama i drugim postupcima ekspresivne sintakse, zaista zastupljeno,
o emu svjedoi i niz primjera iz Jukievih originalnih tekstova: "... zar mi neznamo ta je liepo
i ugodno? zar mi nejmamo serca?! imamo doisto i svaki put kad pievamo, ol kad ujemo pievat nieka
outljiva slast razliva se u sercu naemu!" (Juki 1973 I: 116). Uporedi li se tonalitet slinog postupka
u Lovrenovievom romanu i u Jukievim vlastitim tekstovima, vidi se da je stilizacija sauvala
kljune osobine njegovog monologa.
Komutacija (transpozicija) lica
Jo je jedan stilski postupak karakteristian za Lovrenoviev roman - komutacija lica, i to na
razliitim planovima.
Prije svega, u upravnom Jukievom govoru prvo lice nerijetko se zamjenjuje drugim (9) ili
treim (10):
(9) Pria Juki o devetomjesenom karantenu u Rimu, pria stiano kao da se ispovijeda (...)
... ali sve je sraunato da te otrgnu od svega, da te izoliraju , da ne vidi, da zaboravi i ko si
i to si, odakle si doao i kamo ti je vratiti se (...) o Bosni niti glasa niti slova, a o povratku kad
misli, oaj te grune u prsa i u mozak (...)
(L,91)
(10) Koga bi zapalo sutra po ovoj snjeini u Kiseljak pred Atanackovia, nego Jukia?! Juki nema
dlake na jeziku, Juki smije i gospodi rei u brk (...)
A Barii je Jukia - o, dobro je to meni znano, makar oni misle da sam zelen i da ne vidim ko
mi o glavi radi - denuncirao jo prije etiri godine.
(L,28)
Drugo lice u znaenju prvoga znak je svojevrsnog "alteregocentrizma" (Lobaev, 1983),
prelaska na taku gledita adresata; ova forma uvijek je ekspresivna i uvijek nosi dozu uopavanja
vlastitog doivljaja. Kada je rije o upotrebi treeg lica u znaenju prvoga, onda Juki kao da na
trenutak preuzima taku gledita svojih protivnika, kao da razmilja o sebi na njihov nain.
Zanimljivo je i dosta neuobiajeno (samim tim jo vie stilogeno) da su u istoj reenici data oba
oblika - 1. i 3. lice - tako da se i pribjegava komutaciji lica i istovremeno se taj postupak odmah
ogoljava. Svojevrsno mijeanje taaka gledita, svojevrsno dvoglasje u tom primjeru na taj nain
postaje dvostruko stilski markirano.
Po frekventnosti u romanu posebno mjesto zauzima upotreba bezline "se-klauze" u znaenju
prvog lica. Ova je komutacija zastupljena i u upravnom govoru lika i u slobodnom neupravnom
govoru, gdje se uslonjava sinonimija prvog, treeg lica i bezline forme:
(11) Jest, tada se je jedino ispravno mislilo, i toga se ne treba odrei,(...) jer, evo, prolo je deset
godina i vidjelo se, shvatilo se da s nebesa ovjeku nikad nita, osim groma i krova na glavu,
palo nije (...)
(L,38)
(12) to znai krenuti ovim putem kojim se je krenulo, i evo dokle se je dospjelo? to je i koliko je
ta zemlja i taj svijet za koji se on bori(...)?
(L,92)
(13) Umire Juki. (...) Antipatini, tui Be, s kojim se je cijeli ivot tuklo, za koji se itava ivota
znalo da dobro iz njega nee; sjajni, cesarski, biskupski Be, u kojem se je nekad davno -
u jednom trenu slabosti volje - htjelo abdicirati, pobjei, umiriti, a sad se je dolo da se u
njemu umre... Be iz kojega su se (...) otvarale zanesene perspektive na itav onaj dolje dragi i
ukleti prostor, i kada se jo tvrdo vjerovalo u tlapnju...
(L, 107)
I ovdje se vidi da se komutacijama esto pridruuje figura take gledita. Naime, cijeli je
monolog u formi slobodnog neupravnog govora, u kojem se ukrtaju govor lika i pripovjedaev
govor, tako da "se-reenica" dolazi zapravo u funkciji semantikog prvog lica, to pokazuje
uslonjenost pievog postupka u ovom pasusu, kao i visok stupanj zaudnosti u njemu.
Kako objasniti razloge postojanje ovakve figure i njenu funkciju? Jednostavno, bezline
reenice umjesto linih potenciraju ili injenicu da je govorno lice (ili neko drugo lice) nemono da
svjesno djeluje, budui da njegovo djelovanje oteava "via sila", vanjske okolnosti kojima se to lice
ne moe suprotstaviti ili izraavaju potrebu da se umanji znaaj lica za neku radnju. Tako se
u prethodnom pasusu ponovljenom figurom komutacije s jedne strane izraava koneksija teksta,
a s druge strane Jukiev odnos prema vlastitom ivotu, prema pokuajima da se suprotstavi monim
silama, njegova nemo; ujedno je to i pokuaj da se ti pokuaji sagledaju sa distance, da se izae izvan
vlastitog "ja".
Narativne sintagme i periode u romanu
Kao to je ve pokazano da kumulacija openito zbliava Lovrenoviev stil sa Krleinim
stilom, tako na sintaksikom planu Lovrenovieve primarne narativne sintagme, pod kojima se
podrazumijevaju narativni paragrafi, tj. period
e
(narativni paragraf ili primarna narativna sintagma
kao da je "mala slika romana u kojem se nalazi, roman u malom" - Lasi 1977: 23), takoer
podsjeaju na Krleine, npr:
(14) Sve gorine, nesporazumi, sav onaj kratkovidni cinizam mahale, koji mu je i u Varcaru esto
trovao dane i ionako uznemirene nerve, sve ono uporno nepovjerenje koje je trebalo slamati uz
ogromno samosavladavanje u ime cilja koji si je postavio, sve je to sada, na ovom krvavom
logu, iz perspektive potonjeg krajikog uhapenika, oajnog samoubojice, prognanika
carigradskog, rimskog i akovskog, izmjereno onim to se je u Varcaru i iz njega za nepune tri
godine zapoelo, pokrenulo, uradilo i posijalo, sve je to potonulo na dno, kao talog redovitih
munina kojima je ovaj ivot bio praen i na koje je bio navikao kao na grubu koulju,
a preplavila je sve to, u ovom trenutku, blaga, nestvarno prozrana rasvjeta radosno-
nostalginog prisjeanja na vrijeme strasnog aktiviteta i njegovih zrelih plodova.
(L,35)
(15) Sustiui bjesomuno svoju sudbinu, sunuvi kao luda strijela iz nepismenih azijatskih,
mranih dubina Bosne, iz Fojnica, Sutjeski, Varcara, zguvanih meu eljustima brda i
uspavanih pod hladom ravnodunih uma, opkruivi zemlju i gradove, razapet na krvavom
sindiru rastegnutom izmeu Rima i Stambola, stigao je Juki u Be. Da umre. Gluho i daleko.
(L, 107)
U prvom primjeru rije je o kontrastnoj periodi koja je predstavljena opirnom tezom, tezom
to u sebi sadri nagomilane subjekatske sintagme razgranate strukture, dok je antiteza znatno manje
razuena. Osim toga, teza i antiteza suprotstavljene su i semantiki: teza je uzavrela, strasna, antiteza
smirena, kratka - ba kao to je i Jukiev ivot samo u kratkim periodima postizao smirenje i radost.
Drugi, pak, primjer predstavlja monocentrinu periodu sa teitem na kraju, koja "omoguuje,
ako ne nejskladnije, a ono najpunije, 'napinjanje' smisla: kljuna rije u kojoj e se smisao otkriti
nalazi se na kraju reenice. to su prepreke do te kljune rijei (do te kljune sintagme) vee, to je
elja da se do nje prodre ea" (Lasi 1977: 124). Upravo je ovaj tip kompleksne periode, kako to
Lasi pokazuje, posebna odlika Krleinog idiostila, a kod Lovrenovia takoer ima znaajnu funkciju.
Naime, navedena perioda ujedno je i finitivna reenica cijeloga romana, te ve sama ta
injenica zasluuje posebnu analizu, budui da finitivne reenice u svakom tipu diskursa, a da i ne
govorimo o knjievnoumjetnikom, postaju jake pozicije tog diskursa i odatle nerijetko nose teite
smisla. U Putovanju Ivana Frane Jukia kao da se u finitivnoj periodi zgusnuto javlja stilska
dominanta cijeloga romana. S jedne strane, gomilanje participskih konstrukcija vezanih paralelnom
vezom ve je samo po sebi stilski postupak (redupliciranje sintaksike pozicije!), a s druge strane
oekuje se kljuni dio periode - "stigao je Juki u Be". I ovdje Lovrenovi uvodi anteponirani
predikat, istina, oekivan u finitivnoj reenici, ali takav red rijei evocira itav niz sluajeva u kojima
je anteponirani predikat uvodio subjekt Juki u inkoativnim reenicama i bio stilski markiran. Naime,
na planu ekspresivne sintakse romana Lovrenovi se postojano koristio inverzijom u takvim
sluajevima, ime je postigao specifino oneobiavanje, pa i ritmizaciju teksta, npr:
(16) Nervozno, ushieno i napreskok raspriao se Juki.
(L,43)
Zapalio je Juki cigaretu - ko zna koju ve veeras...
(L,46)
Nalaktio se Juki na pervaz prozora, odbija dimove, i puta da misli naviru kako koja otkuda
naie.
(L,46)
Ovdje kao da se krug zatvara, kao da odjednom u posljednjoj periodi rekapituliramo cijelu
sintaksiku strukturu romana. Meutim, ako se vratimo primjeru (15), vidjet emo da je drugi dio
periode, ponovno oneobieno, dat u parceliranoj strukturi. Parcelacijom izdvojeni dijelovi zapravo
nose kljuni smisao finitivne periode (Da umre. Gluho i daleko.) i upravo svojom presjeenou,
svojom lakoninou, predstavljaju kontrast cijelom prethodnom gomilanju rijei, sintagmi
i odgovarajuoj ritmiko-melodijskoj liniji romana. Parcelacija je postupak ekspresivne sintakse
kojom se nakon junkturne pauze izdvajaju posebno znaajni dijelovi reenice, dijelovi koje nose
vanu semantiku ili stilistiku obavijest. U Lovrenovievom romanu ovaj postupak nije uobiajen, te
je samim tim posebno naglaen u ovom sluaju. Stilogenost takvog neoekivanog postupka izuzetno
je visoka, poveana je retorinost, pa i patos finitivnog paragrafa.
Ujedno, u toj periodi sintaksikim sredstvima Lovrenovi je simbolino predstavio sutinu
Jukievog ivota, Jukiev strasni, paeniki put, pun zanosa i stremljenja, patnji i razoarenja
u prvom,proirenom dijelu periode, a onda nagli tragini kraj, smrt pred kojom svako gomilanje rijei
mora biti suvino, i ostaje samo naglo presijecanje reenice, poput presijecanja ivota. Moda upravo
ovaj kraj romana najsnanije potvruje poetnu hipotezu da je u toj sposobnosti slikanja sintaksom
sutina Lovrenovievog idiostila, sutina i najvea specifinost. Ako se ovome doda sinegdoha
(Fojnica, Sutjeski, Varcara), metafore (zguvanih meu eljustima brda; razapet na krvavom sindiru
rastegnutom izmeu Rima i Stambola) i poreenje (sunuvi kao luda strijela...), onda se sve reeno
o finitivnom paragrafu romana samo potvruje: u njemu i iz njega kao da se iitavaju svi
Lovrenovievi najvaniji stilski postupci, kao da su sve niti, esto uzburkane strukture, to prolaze
kroz roman tu nale svoje puno ovaploenje i istovremeno doivjele smirenje.
O intertekstualnim aspektima romana
Poststrukturalistika stilistika, kao i poststrukturalizam u cjelini, fokusira svoju panju na tekst,
koji je uvijek dio jedinstvenog teksta Kulture i kao takav ulazi u mreu razliitih intertekstualnih
odnosa. Jedna od operativnih tvrdnji poststrukturalistike stilistike jeste ta da bi se oko svakog iskaza,
svakog teksta, mogli staviti navodnici kao znak da taj iskaz i taj tekst nisu jedinstveni, ve da su dio
"historijskog, socijalnog/kulturnog procesa pravljenja znaenja koji podrazumijeva dijalog sa drugim
diskursima, drugim tekstovima, drugim osobama, vremenima i mjestima" (Birch 1994: 4381).
Lovrenoviev roman treba svakako promatrati i sa toga aspekta, i to u nekoliko pravaca.
Prethodna lingvostilistika analiza ve je pokazala da Lovrenoviev roman na stilskom planu
stupa u intertekstualne odnose sa Krleinim romanima, to se oituje prije svega na planu postupka
kumulacije kao vanog postupka kod oba pisca, a naroito kod strukture kompleksne narativne
periode. Osim toga, oba stila odlikuju se i dugim unutarnjim ili vanjskim monolozima lika,
monolozima u kojima se gomilaju detalji, pojedinosti, opisi. Konano, uz to se ovaj intertekstualni
dijalog prepoznaje i u opoj ornamantalnosti stila kod oba pisca.
Putovanje Ivana Frane Jukia kao biografski roman nuno funkcionira prije svega u kontekstu
Jukievih sauvanih tekstova, u kontekstu asopisa koji je on ureivao, a posredno u kontekstu
i dijalogu sa diskursom franjevake knjievnosti i kulture uope. Lovrenovi u upravnom govoru lika
insistira na ouvanju onog ivog narodnog govora koji je ostao zabiljeen u Jukievim tekstovima.
Istovremeno, zanimljivo je da se Lovrenovi Jukiu i kontekstu iz koga je on potekao vraa i u svojim
drugim, neumjetnikim tekstovima, u esejima i historiografskim radovima v. npr. (Lovrenovi 1994).
injenica da isti autor za svoju temu uzima istu historijsku linost, a da je obrauje u dva razliita
stila, takoer je zanimljiva sa stanovita poststrukturalne stilistike. Naime, polazi se od pretpostavke
da su tekst i naracija apsolutni (Katni-Bakari 1997:68), te da funkcioniraju na istim principima
i u knjievnosti i u znanosti: historija je samo tekst, ona ne postoji izvan toga teksta, a historiografija
je samo interpretacija toga teksta. Odatle i autorski glas i autorska pozicija postaju sve zastupljeniji
u historiografiji (Berkhofer 1995: 226). Zbog svega toga roman Putovanje Ivana Frane Jukia
u stalnom je intertekstualnom dijalogu: s jedne strane, sa Jukievim vlastitim tekstovima, sa druge pak
strane sa svim drugim Lovrenovievim tekstovima koji tematiziraju ovu historijsku linost ili doba
u kojem je on ivio. Ma koliko se pri tome razlikovao stil Lovrenovievog romana i, kako ga on sam
naziva, "kulturno-historijskog eseja", oba se pri tome mogu promatratti kao dijelovi istog Teksta
o Jukiu.
Ka sintezi
Iako su iz obilja materijala to stilistiaru prua roman "Putovanje Ivana Frana Jukia" ovdje
izdvojeni samo neki elementi, oni to su se inili najznaajnijim za ovaj rad, ini se da se mogu
donijeti neki relevantni zakljuci.
Specifina ritmo-melodijska linija reenice i nadreeninih jedinstava, gomilanje figura, niz
sintaksostilema - sve su to obiljeja Lovrenovievog stila, koji se stoga odlikuje ornamentalnou.
Naime, ovdje treba navesti jo jednu osobinu toga stila: sve figure i svi stilski postupci imaju prije
svega funkciju prikazivanja, slikanja Jukievog karaktera, njegovih preivljavanja, stradanja i
nadanja, nadilazei pri tome puko govorno karakteriziranje.
Na strukturno-kompozicionom planu romana zanimljivost predstavlja i potpuna podreenost
svih drugih likova, pa ak i podreenost autorskog govora, Jukiu i Jukievom govoru. Ovakva
apsolutna dominacija jednoga lika na svim nivoima romana takoer je postupak oneobiavanja,
samim tim i izrazito stilski markiran postupak.
Analiza je takoer pokazala znaaj uoavanja i interpretacije intertekstualnog dijaloga
Lovrenovievog romana: od onoga sa Krleinim stilom, pa do tematskih, kulturnih i ostalih veza sa
Jukievim vlastitim tekstovima s jedne strane i do dijaloga sa drugim Lovrenovievim tekstovima koji
tematiziraju Jukia i njegov kulturno-historijski krug.
Podstil poezije
Jezik poezije suprotstavljen je proznom i dramskom jeziku ve po svojoj formalnoj strukturi:
poezija se biljei u stihovima i strofama, a bez obzira na prisustvo/odsutnost rime uvijek se odlikuje
specifinom ritmo-melodijskom strukturom.
Poetski jezik ukida zabrane i ogranienja u odabiru, ali i u kombinaciji jezinih jedinica koje
djeluju u prirodnom jeziku. Odatle u poeziji individualni neologizmi, neoekivane sintagme
i specifina konfiguracija jedinica. Takvi su primjeri mogui zbog injenice na koju ukazuju i J.M.
Lotman i U. Eco, a to je da jezini znak u poeziji nije jednak znaku prirodnog jezika, ve da je
u osnovi ikonian. Upravo zbog ikoninosti moe se govoriti o semantizaciji svih elemenata znaka
u poetskom tekstu kao jednom cjelovitom znaku. Svi fonemi koji ine neku rije u stihu dobijaju
semantiku te rijei, te je zato i mogue govoriti o glasovnom simbolizmu, ali i drugi elementi u ovom
stilu podlijeu osobenoj semantizaciji:
"Elementi znaka u sistemu prirodnog jezika: foneme, morfeme - semantizuju se i postaju
znakovi im uu u nizove izvesnih ureenih ponavljanja" (Lotman 1976: 55).
Posebno znaajno mjesto u strukturi poetskog stila predstavljaju ponavljanja, i to na razliitim
jezikim nivoima. Dok su fonetsko-fonoloka i leksika ponavljanja bila predmet prouavanja jo
u tradicionalnoj retorikoj teoriji figura, dotle gramatika ponavljanja postaju nezaobilazan predmet
prouavanja tek od uvenog rada R. Jakobsona Gramatika poezije i poezija gramatike, u kojem je
pokazano da gramatiki paralelizmi i gramatike opozicije mogu postati konstruktivni princip nekih
stihova. Poeziju takvog tipa Jakobson naziva gramatikom poezijom, nasuprot slikovnoj poeziji, kod
koje dominiraju pjesnike slike, stvorene esto uz pomo figura i tropa.
Gramatiki paralelizam i gramatike opozicije
Moe se prihvatiti pretpostavka da gramatike kategorije, kada su istaknute putem meusobnog
kontrastiranja, djeluju slino kao pjesnike slike. Drugim rijeima, "udbenici veruju u postojanje
pesama lienih slika, ali oskudnost u leksikim tropima ustvari se nadoknauje velianstvenim
gramatikim figurama i tropima" (Jakobson 1966: 319). Osim toga, stilogen postupak moe se
prepoznati i u sluajevima eliminiranja pojedinih gramatikih kategorija u pjesmi, to se percipira kao
svojevrsni minus-postupak. U tzv. bezglagolskoj poeziji, u kojoj dominiraju imenske vrste rijei,
odsustvo glagola takoer je stilogeni postupak.
Kao gramatike figure mogu dolaziti opozicije linih zamjenica (v. o tome u poglavlju o linim
zamjenicama), formi lica, vremena, glagolskih naina, tipa imenica i slino. Nasuprot tome postupku
nalazi se gramatiki paralelizam. Ipak, i on sam, koji je okosnica mnogih tipova poezije, a naroito
narodne poezije, iskazuje se u krajnjoj liniji kao opozicija razliitih semantikih znaenja
u istorodnom gramatikom kontekstu. Jakobson u ovom smislu navodi niz narodnih pjesama, ruskih
biljina, balada, gdje se mogu pratiti razliiti tipovi paralelizma kao osnovni konstruktivni princip (v.
npr. Vasilije pij, a Sofiji ne daj,/ Sofija pij, Vasiliju ne daj.// ili Vasilija ponee ljudi na glavama,/
Sofiju ponee na belim rukama.// Vasilija sahranie s desne strane,/ A Sofiju sahranie s leve strane.//
- sjevernoruska balada Vasilije i Sofija, cit. prema Jakobson 1966: 78).
Provjera modela: Gramatiki paralelizam u pjesmi Kao tekim ogromnim
ekiem A. Ahmatove
Slovno t'akim ogromnym molotom
Razdrobili slabuju grud'.
Otkupit'sja by jarkim zolotom,
Tol'ko raz, tol'ko raz otdohnut'!
Pripodnjat'sja by nad podukami,
Snova videt' irokij prud.
Snova videt', kak nad verhukami
Sizyh jelej tui plyvut.
Vs'o primu ja: bol' i otajan'e,
Dae alosti ostrijo.
Tol'ko pyl'nyj svoj pla raskajanja
Ne kladi na lico mojo.
(Ahmatova 1979: 275)
(Doslovan prevod M.K.B.: Kao tekim ogromnim ekiem/ Smrvie slabe grudi.// Da je
otkupiti se jarkim zlatom,/ Samo jednom, samo jednom se odmoriti!// Pridii se na jastucima,/ Ponovo
vidjeti iroki ribnjak.// Ponovo vidjeti, kako nad kronjama/ Sivij jela oblaci plove.// Sve u primiti:
bol i oajanje,/ ak i saaljenja otricu.// Samo pranjavi svoj ogrta kajanja/ Ne stavljaj na lice
moje.//)
Ova manje poznata pjesma pripada ranom stvaralatvu Ane Ahmatove, a prvi put je objavljena
posmrtno. Na prvi pogled to je jo jedna ispovjedno, dnevniki intonirana pjesma ove autorice,
pjesma jednostavne strukture. Lingvostilistika analiza, meutim, pokazuje izuzetno vanu, stilogenu
funkciju gramatikih formi u pjesmi, to se realizira u semantizaciji kategorije lica.
Zahvaljujui specifinoj ulozi kategorije lica kompozicija pjesme moe se uporediti sa
kretanjem filmske kamere od totala preko srednjeg plana ka krupnom planu, gdje se kamera neto
due zadrava i time zavrava scenu. Zapravo, moe se govoriti o direktno proporcionalnom odnosu
u nizanju formi od bezlinih ka linima i u porastu informativne vrijednosti stihova. Naime, tek
uvoenje linih glagolskih oblika na kraju teksta donosi konkretizaciju i ukida neodreenost stihova.
Prvi glagolski oblik nalazimo u drugom stihu- rije je o formi treeg lica mnoine
u neodreenolinom znaenju; subjekt je u takvim reenicama izostavljen, a blii kontekst ne prua
mogunost da se ustanovi vrilac/vrioci radnje. U takvim reenicama, naime, subjekt se izostavlja ili
zato to nije bitan za dati iskaz ili, kao ovdje, radi postizanja odreenog stilskog efekta. Stepen
neodreenosti u prva dva stiha tako je veoma velik, pogotovo i zato to je izostavljen i objekt radnje
(ne zna se kome su "smrvljene grudi").
Od treeg do sedmog stiha zastupljene su infinitivne bezline reenice sa esticom by, ije je
osnovno znaenje "elja da se ostvari neostvarivo" (Russkaja grammatika. T. 2. Gl. red. N.Ju.
vedova.- Moskva, 1980, str. 375). Poto je u svima njima izostavljen logiki subjekt u dativu, i dalje
se uva potpuna neizvjesnost o lirskim junacima. Izostavljanje logikog subjekta kao stilogen
postupak postalo je dvadesetih godina ovoga stoljea kod ruskih pjesnika "stilski manirizam", bez
obzira na pravac kome su pripadali (Scholz 1973: 45).
U osmom stihu dolazi oblik treeg lica, ali neizvjesnost se ne umanjuje, jer je tree lice ovdje
ne-lice i oznaava opis prirode.
Tek u posljednja etiri stiha pjesnikinja uvodi oblike prvoga i drugoga lica jednine, dakle, prave
line oblike, ime se ukida neizvjesnost i daje informacija. Istovremeno, itaocu je omogueno da
u "praznim poljima" prethodnih stihova upie odgovarajue oblike (prvi stih bi transformacijom, uz
dokidanje stilogenosti i semantike vieznanosti, mogao glasiti kao da si mi smrvio grudi).
Dakle, tek se na kraju realizira semantika opozicija linih zamjenica ja - ti, to je najee
strukturno jezgro lirskih pjesama. Na taj nain u pjesmi se polazi od potpune neizvjesnosti o vriocu
radnje, a zatim se preko bezlinih infinitivnih reenica dolazi do linih formi, nosilaca semantike
vrijednosti. Ovaj postupak u skladu je sa Ahmatovinim poigravanjem zagonetnou lica, to se prije
svega definira skrivanjem adresata i njegove uloge sve do samoa kraja stihova (Vinogradov 1970, str.
121-130). Meutim, u ovoj pjesmi taj je postupak doveden do krajnjeg stepena: ne skriva se samo
lirski adresat nego i lirsko ja. Osim toga, italac se angaira u otkrivanju smisla stihova, ali ovim
postupkom stvara se i privid objektivnosti, distanciranosti lirskog subjekta, uz istovremeno
uopavanje njegovog iskustva.
I pored toga to kraj implicira rjeenje zagonetnosti (ljubavni nesporazum umjesto fizike
nemoi, bolesti lirskog ja), i dalje ostaje izvjesna nedoreenost, nepotpunost podataka o kontekstu
opisanog doivljaja.
Ova je pjesma primjer gramatike poezije i slikanja gramatikom, ali u njoj se nalaze i tropi
(dvije metafore istoga tipa, tzv. metafore sa atributivnim genitivom saaljenja otrica i pranjavi
ogrta kajanja, metafore koje ne spadaju u osobito svjee i neoekivane), to pokazuje i mogunost
kombiniranja elemenata slikovne poezije i poezije gramatike u okviru istoga teksta.
Fonetsko - fonoloka i leksika ponavljanja u stihu
U narednom primjeru kombiniraju se ponavljanja na razliitim jezikim nivoima - na fonetsko-
fonolokom, leksikom i tvorbenom. Tematska rije pjesme (ostrva) data je u anafori, a foneme iz te
rijei u cijeloj su pjesmi posebno frekventne, tako da se susreemo i sa aliteracijom, gomilanjem istih
ili istovrsnih suglasnika:
Ostrva
Sprva su ostrva bila od perja crvenog i biserja
Bila ostrva od pitkog domaha i bliskog dna
Od lia su bila ukusnog Od vjetra Konanog raskra
Ostrva bijela od sunca slatka od sna
Sada su ostrva nae stope skrvila
Ako nas i ne bi moda u eljusti mrnje smrvila
Ne bi nas ostrva kao nekad
Od samih nas vie skrila
Ostrva pod prstima udnog buenja
Ostrva za naim kamenim plaem
Ostrva oko naeg stalnog uenja
Ostrva na klatnu sata i pod otiraem
Ostrva koja e biti i koja su bila
Ostrva ostrva ostrva
Ostrva svuda oko nas
Ostrva blaga i draga
Ostrva ova
to su se
Ostrvila
(DIZDAR, 58)
Tematska rije, predstavljena i naslovom pjesme, tokom stihova se ponavlja na razliitim
mjestima u stihu, da bi u centralnom dijelu pjesme bila organizirana u anafori i reduplikaciji. Uz to,
stalno je praena aliteracijom fonema s, t, r i v, esto i u parovima ili ak po tri zajedno (sprva,
skrvila, smrvila, skrila
)
. Sve su te rijei "teke" za izgovaranje, suglasnike skupine zbog prepreka pri
izgovoru postaju posebno vidljive i izazivaju panju italaca. Znaajno je da aliteraciju prati
i paronomazija, tj. figura koja nastaje nizanjem rijei srodnih na planu izraza, ali razliitih po
sadraju: sprva, ostrva, skrila, smrvila, skrvila, i, naroito, ostrvila, to dolazi na kraju pjesme kao
svojevrsna poanta. Paronomazija nerijetko ima funkciju izazivanja kominog efekta, a u Dizdarevoj
pjesmi ona slui za stvaranje mree asocijacija, za preplitanje razliitih motiva u kojima se krije
smisao stihova; konano, ne treba zanemariti ni ludiku funkciju, funkciju poigravanja jezikom, to
u Dizdarevoj poeziji ima znaajnu ulogu.
U poetskoj strukturi stilogene mogunosti mogu se pratiti i na svim drugim nivoima,
ukljuujui ritmo-melodijsku strukturu stihova, grafostilemske osobenosti, punktuacijske stileme i
slino.
Stilogenost interpunkcijskih postupaka zastupljena je kod razliitih pjesnika i moe imati
raznovrsne varijacije. Jedan od takvih postupaka jeste potpuno izostavljanje interpunkcijskih znakova,
kao u poeziji M. Dizdara, gdje takav minus-postupak bitno odreuje individualni pjesnikov stil.
Zapravo, kada se u takvome stilu ipak u izuzetnim sluajevima upotrijebi neki znak, on onda zbog
svoje male predvidljivosti dodatno oneobiava tekst. Dovoljno je pomenuti Modru rijeku, u kojoj se
pretposljednji stih zavrava crticom koja stvara duu pauzu, priprema na vanost posljednjeg stiha:
ima jedna modra rijeka - valja nama preko rijeke; tako izdvojen, taj se finitivni stih posebno otealo
percipira, poveana je njegova zaudnost.
Obrnuto, interpunkcijski znaci na neoekivanim mjestima i njihova poveana frekvencija
takoer postaju stilogeni. U poeziji M. Cvetajeve posebno je naglaena upotreba zagrade i crtice, te se
tako govori o poetici crtice ili zagrade u njenim stihovima. Zagrada kod te pjesnikinje uvijek prikriva
emocionalnije, meke, "enske" dijelova nasuprot prividnoj ravnodunosti ili ironiji osnovnog toka
stihova:
Crtica, pak, uvjetuje isprekidanost ritma, naglaenost pojedinih rijei i prepoznatljivu,
cvetajevsku strukturu stiha.
U narednom primjeru taka prekida tok stiha, ini ga zaudnim, a ujedno bitno formira
iskidanost ritma, te ini da se rijei to slijede jedna iza druge percipiraju kao specifino su-
postavljene:
jo uvijek tvoje lice. Nadneseno
svjetlo iznad kreveta. Trai slinost
i moje oi. gore. vruica. vuica.
(Suko, 249)
Ponavljanja u poetskom tekstu s jedne strane daju vru, formaliziranu strukturu stihu, dok sa
druge strane tu strukturu razotkrivaju, ine vidljivom. Ponavljanje elemenata u stihu ne znai da ti
elementi imaju uvijek istu semantiku, istu funkciju: oni su dati na razliitim mjestima, u razliitim
mikrokontekstima, te se ispostavlja da i oni funkcioniraju razliito. Lotman je s pravom ukazao:
"Jednaki (to jest 'Oni koji se ponavljaju') elementi nisu funkcionalno jednaki ako zauzimaju
u strukturnome pogledu razliite pozicije." (1976: 187) Ovo se moe pratiti i na primjeru refrena,
pripjeva, koji se svaki put drukije percipiraju i na drugi nain intoniraju, ali i kod rime.
Rima, naime, predstavlja specifian fenomen podudaranja glasovnog sklopa na kraju stiha
i semantikog nepodudaranja, usljed ega se stvara napetost smisla, a time i figurativnost teksta.
Podstil drame
Rije drama izvorno na starogrkom znai radnja, to ve implicira njezine specifinosti.
U stilistikim prouavanjima drama sve vie privlai panju zbog niza svojih specifinosti,
prije svega zato to je ona podstil sa najveim stepenom konverzacije i dijaloginosti. Naime, u drami
dominira dijalog (upravni govor likova) i monolog, dok je autorski govor u drugom planu, zabiljeen
u formi didaskalija i autorskih remarki. Prouavanje ovoga podstila zato je tijesno povezano sa
prouavanjem dijaloga uope, njegovih zakonitosti (ko inicira dijalog, ko moe prekidati koga i pod
kojim uvjetima i sl.), a takoer i sa prouavanjem govornih inova.
Dijalog se po pravilu deava sada i ovdje, te je uvijek dio odreene kontekstne situacije. Odatle
u njemu visok stepen elipse (da bi se izbjegla redundanca), mogunost prekidanja i ubacivanja
podteme u toku dijaloga o osnovnoj temi i slino. Istovremeno, vano je podvui da dramski dijalog
nikada nije identian dijalogu u razgovornom stilu (ve i zbog niza uslovnosti - npr. zbog vremenskog
saimanja, zbog mjesta dijaloga u razvoju dramske radnje i slino), ali da se esto koristi nekim
elementima razgovornog dijaloga, naravno, uz postupak preregistracije. U poglavlju o konverzaciji
u razgovornom stilu pokazano je da utnja unutar dijaloga moe pokazivati razliita raspoloenja,
izraavati razliita znaenja, to se takoer moe primijeniti i na dramski dijalog. U drami utnja
moe postati vaan minus-postupak, iznevjeravanje oekivanja koje zato nosi dodatnu obavijest.
Postoje dramske situacije ili cijele drame u kojima je formalni dijalog zapravo jedna vrsta
monologa, ali monologa koji naizmjenino izgovaraju dva lika (ili likovi openito), budui da se
replike nadovezuju jedna na drugu bez dramskog sukoba, dapae, logino slijede jedna iza druge. Ovo
se obino primjeuje u dramama gdje likovi prije svega funkcioniraju kao likovi-ideje ili, kao kod
Becketa, kada dva lika postaju kao jedan, kada su izgubili svoju individualnost i postali jedno:
VLADIMIR: Ima pravo. Mi smo nepresuivi.
ESTRAGON: To je zato da ne mislimo.
VLADIMIR: Imamo opravdanja.
ESTRAGON: To je zato da ne ujemo.
VLADIMIR: Imamo svoje razloge.
ESTRAGON: Sve te mrtve glasove.
VLADIMIR: to ute poput krila.
ESTRAGON: Poput lia.
VLADIMIR: Poput pijeska.
ESTRAGON: Poput lia.
(Tiina)
VLADIMIR: Svi oni govore u isti mah.
ESTRAGON: Svaki svoje.
(Tiina)
VLADIMIR: Bolje rei, apuu.
ESTRAGON: Mrmore.
VLADIMIR: ume.
ESTRAGON: Mrmore.
(Beckett, Godot, 50)
Ovaj bi se dijalog mogao transformirati u monolog (Imamo svoje razloge. Sve te mrtve glasove.
to ute poput krila. Poput pijeska. Poput lia. Svi oni govore u isti mah. Svaki svoje. Bolje rei,
apuu. Mrmore. ume. Mrmore.), monolog koji bi bio dodatno oneobien zbog parceliranih
struktura.
Dok se konverzacija obino odvija po uobiajenom komunikacionom modelu kakav je prikazan
u poglavlju Jezik kao sredstvo komuniciranja i jezike funkcije, u drami je ovaj model oslonjen:
I nivo
Emitent Recipijent
Dramski pisac Poruka Publika itaoci
II nivo
Emitent Recipijent
Lik A Lik B
Naravno, pri tome emitent i recipijent meusobno stalno zamjenjuju mjesta, te je zapravo
emitent alterirajui (lik A/lik B), a takoer i recipijent (lik B/lik A). Zahvaljujui svijesti o postojanju
takve dvorazinske strukture komunikacije u drami jednostavnije se moe protumaiti dramska ironija
i nain na koji autor putem replika likova eli saopiti neto publici (Short: 1994, 949). Evo kako se
taj efekt realizira pomou autorske remarke:
HARPAGON (za sebe): - Dobro je to sam saznao ovu tajnu; upravo ono to sam hteo.
(Glasno) - E, sine, znate ta? Treba da se reite i napustite svoju ljubav (...)
(Molijer, 65)
Istovremeno, drama na sceni jo uslonjava ovaj model, ne samo zato to je njena verbalna
komponenta tada samo dio sloenog semiotikog sistema kazalita nego i zato to tada reiser
i dramaturg predstavljaju jo jedan nivo, a glumci u odnosu na likove etvrti. Pri tome glumcima na
raspolaganju stoje sredstva jezika gestova, mimike i pokreta kao pomonih jezika, odnosno kao
drugih tipova semiotikih jezika. Drama na sceni tako postaje "sinkretika komunikativna situacija"
(Greimas and Courtes 1979, cit. prema Melrose 1988, 101) sa razliitim znakovnim sistemima i
tipovima znakova.
Da se vratimo samom dramskom dijalogu u teatru, koji je, dakle, oslonjen u odnosu na dramu
shvaenu samo kao knjievni tekst: on nuno ukljuuje faktor publike. Publika na osnovu prethodne
scene moe znati neto o liku A to lik B ne zna, i iz toga proistie dramska napetost ili pak komika.
Dramski dijalozi moraju biti bazirani na "stvarnim" dijalozima. Pod ovim se ne misli na stilsku
markiranost, budui da ima dramskih dijaloga koji su izrazito razgovorno markirani, ali i onih koji to
nisu, a da je ta artificijelnost dijaloga ipak u funkciji dramske radnje. Hoe se rei da dramski dijalog
mora potovati zakonitosti i principe nastanka i razvijanja dijaloga, pa makar te zakonitosti svjesno
bile i prekrene.
Prije svega, razgovor podrazumijeva neke preutne pretpostavke, a u poglavlju o svojstvima
konverzacije u razgovornom stilu pomenuto je naelo suradnje kao osnovno naelo neophodno za
uspjenost konverzacije. Grice uvodi neke implicitne pretpostavke, poznate kao Griceove maksime,
koje obezbjeuju tu uspjenost, obavezujui sudionike u dijalogu na potovanje nekih elementarnih
pravila. U ta pravila spadaju sljedee maksime (Grice 1987: 55-67):
(A) Kvantitet - neophodno je dati sugovornicima odgovarajuu koliinu informacija, ni manje ni vie
nego to je potrebno. Odgovor koji bi na uobiajeno pitanje poznanika na ulici "Kako ste?" glasio:
"Pritisak mi je 125/80, alergiju sam sanirala pomou lijekova i kapi za nos, srane smetnje su skoro
sasvim prestale..." znaio bi redundanciju u odnosu na uobiajene odgovore. Ukoliko bi isto pitanje
postavio ljekar pacijentu, ovako iscrpan odgovor bio bi potpuno na mjestu.
(B) Kvalitet - sudionici bi trebalo da govore istinu i samo ono za to imaju dokaze. Ako pitamo
sluajnog prolaznika za put do neke ulice, oekujemo da nam da istinita uputstva. Naravno, ova
maksima esto biva iznevjerena u komunikaciji iz razliitih razloga (elja da ublaimo neprijatnu
istinu, da izbjegnemo posljedice nekog postupka, elja da se ostvari neka korist i slino).
(C) Relevantnost - vano je i da sudionici budu relevantni (da ne priamo o fudbalu ako nas
sugovornik pita o uzgoju orhideja). Ma koliko ovo izgledalo oigledno, nerijetko se deava da
sugovornici odstupaju od ovoga pravila (u svakodnevnoj konverzaciji, ali i u zvaninim tipovima
razgovora).
(D) Modalitet - ova maksima podrazumijeva prije svega potrebu za jasnou i izbjegavanjem
dvosmislenosti, preopirnosti i naruavanja slijeda replika. Moe se rei da je upravo modalitet
stilistika kategorija i za stilistiku najaktualniji.
Kasnije autori ovome dodaju i druge maksime, npr. maksimu utivosti i maksimu
konzistentnosti. Kao to je ve pokazano, i u svakodnevnoj konverzaciji, a ne samo u dramskom
dijalogu, dolazi do odstupanja od ovih pravila. U konverzaciji je uz negativne posljedice (prekid,
neuspjeh konverzacije i slino) mogue sresti i one uvjete i posljedice odstupanja od tih pravila na
kojima se u drami grade stilski i umjetniki efekti.
Prepoznajui ova odstupanja, a takoer i na osnovu svijesti o postojanju okvira (ako se radnja
deava u bolnici, zamiljamo bijele mantile, lijeniki pribor...) i "scenarija" (Reenica: Pozvani smo
na veeru u talijanski restoran signalizira niz radnji kao pretpostavku za realizaciju) za svaki iskaz,
stilistiar moe pratiti funkcioniranje svakog, a naroito dramskog dijaloga, nain na koji se stvara
komini, metaforiki ili neki drugi efekt. Dramski pisac, pak, uvijek je svjestan raznovrsnih
mogunosti dijaloga. Dovoljno je spomenuti da se ni u jednom drugom stilu ne moe tako snano
izraziti kontrast izmeu dijaloga i radnje kao u drami, jer samo je drama - radnja po definiciji:
VLADIMIR: Onda, idemo?
ESTRAGON: Idemo!
(Ne miu se s mjesta)
Ovaj kraj drame ekajui Godota jedan je od najnavoenijih minidijaloga iz neke drame, kraj
koji na kraju brie vrijednost rijei, ini ih samo prahom, a samo radnju (koja je u ovoj drami zapravo
ne-radnja) ini istinskom.
Stilistike analize esto prouavaju osobine dramskog jezika kod Ionesca, budui da on
pokazuje rastvaranje znaenja rijei, od povratka zvuku do suprotstavljenosti znaenja i radnje, npr:
VATROGASAC: Oprostite, ne mogu dugo ostati. Skinut u kacigu, ali nemam vremena da
sjednem. (Sjedne, a da nije skinuo kacigu) (elava pjevaica).
Ionescova je drama i inae veoma poticajna za stilistika istraivanja, budui da dovodi
u pitanje sva Griceova naela o uspjenosti dijaloga, a usput krei i elementarno pravilo logike
neproturjenosti (dio o porodici Wattson); osim toga, ironiki polemizirajui sa svakodnevnom,
fatiki motiviranom konverzacijom, ovaj tekst dovodi do apsurda ne samo konverzaciju nego i
komunikaciju uope. Zaudnost toga teksta postaje, upravo zbog eksplicitne anti-komunikacije meu
likovima, pokreta izuzetne komunikacije sa publikom prilikom izvoenja drame.
Pri tome se ponovno ukazuje specifinost dramskog teksta: on se moe itati, ali je prije svega
namijenjen izvoenju na sceni. U uvjetima scene stil Ionescov postaje oigledan: "rije gubi svoj
smisao; prestaje biti leksika jedinica odreenog smisla, postaje samo baza koja omoguava razvitak
zvuka i pokreta" (Vuleti 1976: 79). Tek onda kada se dramski tekst sagleda u izvoenju, u ukupnosti
semiotike teatra, on dobija svoj puni smisao i umjetniku verifikaciju.
Ne treba zaboraviti ni drugi funkcionalno-govorni sloj dramskog teksta - sloj autorskog govora,
njegovih komentara, remarki ili didaskalija. Didaskalije su vaan dio dramskog teksta, one uvode
uputstva za izvoenje drame, autorove komentare o likovima i njihovom ponaanju, npr:
PIERROT je tjei, da je umiri, jer ona glasno narie: (...)
KOLOMBINA, bijesno: (...)
Pierrot brzo zatvori prozor. U oima mu je strah.
(KRLEA, 159-161)
Stilski tonalitet autorskog teksta razliit je kod razliitih autora. Dok su negdje uputstva tura,
a stil im ima prije svega informativnu i pragmatinu vrijednost, dotle ima dramskih pisaca koji
didaskalijama posveuju veliku panju, tako da i one posjeduju estetsku funkciju. Takav je recimo
sluaj sa Krleinom Maskeratom, kod koje autorski tekst posjeduje jak lirski naboj, poetinost, npr.:
Tapete. Zeleni ljiljani na japanskoj svili. Sve je zadahnuto prainom snova i dakom zrelih
kajsija. Sve blista kao nokti robinjice, to se smije na tigrovu krznu obasjana suncem. (...)
U kaminu udne melodije. Tamo vatra plae za blijedim cvijeem u dolinama. Boja, to kaplje
sa svjetiljke, boja je svile, zaronjene u naranin sok.
(Krlea, 145)
Teko da bi se mogla pronai razlika izmeu ovog segmenta i opisne sekvence nekog proznog
teksta, i to lirski intoniranog, teksta koji posjeduje figurativnost i posebnu ekspresivnost. Nije sluajno
to se ponekad pri dramatizaciji ovakvih dramskih tekstova posee i za tekstom didaskalija, koji se
uvodi u obliku songova ili na neki drugi nain.
Na drugom polu stoje dramski tekstovi kod kojih su didaskalije svedene na minimum, a stil je
neproziran, potpuno u drugom planu. Izmeu tih dviju krajnosti kree se veina dramskih tekstova,
a stilistika analiza uzima u obzir njihove raznovrsne aspekte.
Da rezimiramo. Lingvostilistika interpretacija dramskoga teksta moe pruiti niz relevantnih
zakljuaka o jeziku i stilu toga teksta, to doprinosi njegovom boljem razumijevanju (kako razumjeti -
i igrati i gledati -Beckettove i Ionescove drame ako se ne razumiju igre rijecima i sloeni stilski
postupci u njima?), ali i boljem razumijevanju funkcioniranja dijaloga uope. Ipak, stalno treba imati
u vidu da je to samo jedan aspekt njihove interpretacije, koji svoj puni smisao dobija u kombinaciji sa
dramatolokim i semiotikim prouavanjem drame u cjelini.
59 urnalistiki stil
urnalistiki stil
urnalistiki stil odlikuje se izuzetno irokom sferom upotrebe, velikom anrovskom
raznovrsnou, a namijenjen je velikom broju adresata. Ovaj se stil realizira u razliitim medijima :
u tampi (novinama, asopisima), na radiju i televiziji. Ve i injenica da je to stil sredstava masovnih
komunikacija ukazuje na to da je on po mnogo emu specifian.
Dvije su osnovne jezine funkcije ovoga stila: referencijalna (funkcija saopavanja) i konativna
(funkcija orijentacije na adresate, ubjeivaka ili ideoloka). ak i oni urnalistiki anrovi koji na
prvi pogled nisu ubjeivaki, ve su dominantno informativni - npr. informacija ili vijest, mogu biti
u funkciji realizacije uvjeravanja, odnosno mogu imati jaku ideoloku potku. Teoretiari smatraju da
onaj ko upravlja medijima upravlja i dravom, tako da je istraivanje ovoga stila esto ilo u pravcu
traenja onih jezinih sredstava koja su najpogodnija za argumentaciju ili pak za propagandu (v. npr.
prirunike i njihove naslove u bivem SSSR-u). S ovim je u vezi i izbor leksike i frazeologije
u urnalistikom stilu, pa se mogu pratiti razliita jezina sredstva i razliita frekvencija pojedinih
urnalizama (rijei sa urnalistikom markiranou) kod medija iz iste sredine koji se zalau za
suprotne politike opcije. Osim toga, dijahronijski se mogu analizirati promjene u karakteristinoj
leksici i frazama istih medija, koje su uvjetovane promjenom drutvenog ureenja u jednoj sredini,
smjenom vodee ideologije.
urnalistiki stil pokazuje veliku anrovsku raznovrsnost: tako se razlikuju informativni
anrovi (informacija, vijest, hronika dogaanja) i analitiki anrovi (lanak, feljton, kolumna, intervju,
komentar, reportaa, kontakt-program...). Neki se anrovi javljaju u svim medijima (intervju, vijest,
komentar...), dok su drugi specifini za pojedine medije (kontakt-emisija na radiju i televiziji, kojoj
samo u jednom aspektu pandan mogu biti pisma italaca u novinama). Ipak, i kod istih anrova
promjena medija bitno utie na stil, to je svakako u vezi sa razliitom semiotikom strukturom
svakog medija, a takoer i sa pismenom/usmenom realizacijom toga anra. Kontakt-emisije esto
sadre i elemente razgovornog stila, odlikuju se povremeno spontanou konverzacije, to ih ini
posebno atraktivnim za adresate.
Tako intervju u novinama dolazi mnogo vie u skladu sa opejezinom normom, dok na radiju
i televiziji uva sva obiljeja individualnog govora i novinara i intervjuirane osobe; u novinama je
intervju esto redigiran i poslat na autorizaciju intervjuiranome ili je ak plod duge pripreme, dok na
radiju i televiziji vie uva osobine spontanog govora, sa oklijevanjem, pauzama, lapsusima,
naruavanjem reenike strukture i slino. Istina, neki intervjui i u novinama sadre autorski
komentar, svojevrsnu govornu karakterizaciju linosti s kojom se razgovara ili pak u upravnom
govoru pokuavaju prenijeti te osobenosti (ponekad i neke vulgarizme, potapalice i sl.).
Slino je i sa anrom sportskog prenosa, koji se razlikuje na radiju i televiziji, jer na radiju
nema vizuelne komponente, te komentator mora pokuati to vjernije prenijeti svaki detalj sportskog
takmienja, dok na televiziji komentator nekad preputa slici da "govori" sama po sebi, ili moe ire
analzirati neke segmente takmienja (u tom smislu ovdje je vie rije o komentaru nego o prenosu).
U novinama, pak, kao pandan ovim anrovima dolazi lanak kao postfaktum komentar sportskih
zbivanja. Bez obzira na medij, anrovi sportskog novinarstva spadaju meu one sa najveim stepenom
predvidljivosti jezinih sredstava, sa karakteristinim frazama i konstrukcijama, esto abloniziranim
do te mjere da postaju predmet ala. Tako kiljan, navodei karakteristine fraze tipa "igrau nije
polo za nogom da...; "u igri koja je zadovoljila borbenou po veoma hladno vremenu; gosti su doli
prepolovljeni na tu utakmicu; njegov projektil otiao je pored vratnice" i slino, tvrdi da je
"govor sportskih stranica vrlo daleko od toga da izraava istinske emocije: strasti su u njemu
izlizane i, u krajnjoj konsekvenciji, vie-manje lane, zgurane u uvijek iste ili gotovo iste
istroene jezine kalupe" (kiljan 1989: 91).
Mnoge jezine karakteristike ovoga stila uvjetovane su njegovom usmjerenou na
mnogobrojne adresate razliitog porijekla, obrazovanja, socijalnog statusa, kao i injenicom da
njegovi tekstovi nastaju u veoma kratkom vremenskom roku. Dok asopisi mogu objavljivati
60 urnalistiki stil
i analitike lanke koji pripadaju publicistici i namijenjeni su onima koji ele dublje analizirati neke
pojave, a tako su koncipirane i neke emisije na radiju i televiziji, dotle dnevne novine prije svega
misle na informaciju, na njeno prezentiranje. Upravo zato urnalistiki stil esto obiluje ustaljenim
frazama, ablonima, to mu se, kao to je pokazano, esto zamjera. Sa druge strane, neki abloni
predstavljaju sredstvo koje pojednostavljuje adresatovo (itaoevo, gledaoevo, sluaoevo)
razumijevanje i omoguava novinaru da u najkraem roku napie neki tekst.
Posebno znaajan element urnalistikog stila jesu naslovi. Tekstualna stilistika smatra da su
naslovi jedna od jakih pozicija teksta, i to svakog teksta, bez obzira na njegovu funkcionalno-stilsku
pripadnost. U novinama, zadatak naslova (uz to i podnaslova, nadnaslova) jeste da privue panju
adresata, da sadri osnovnu informaciju o onome to je sadraj teksta, a uz to da bude jezino efektan,
upeatljiv. Zapravo, moe se rei da u novinskom naslovu esto dolazi do mijenjanja jezike funkcije
sa referencijalne i konativne na poetsku, budui da poruka skree panju na samu sebe. Slini
postupci mogu se pratiti i u naslovima radio i TV-emisija, te je zato ekspresivnost i stilogenost
naslova zanimljivo i nezaobilazno podruje u prouavanju urnalistikog stila.
Naslovi mogu imati razliitu reeninu ili sintagmatsku strukturu, a esto posjeduju dodatnu
ekspresivnost, kao u narednim primjerima:
Klinton je Sarajlija? (Dani, 31.1.1995, 23)
Gdje je osam miliona dolara? (Dani, sept. 1997, 44)
Stiglo se do raskra. (Osloboenje, 10.10.1997, 12)
Zdovc zavrio karijeru! (Osloboenje, 10.10.1997,22)
Sve e to narod povratiti (Dani, septembar 1997, 40)
ene u toplesu dolaze u Sarajevo (Dani, sept. 1997, 90)
Playboy iz vatrenih koija (Dani, sept. 1997, 20)
Do posljednjeg glasa (Dani, sept. 1997. 28)
Grupni portret s morem (Dani, sept. 1997, 77)
Antiobrazovanje (Osloboenje, 10.10.1997, 2)
udo bosanskog odmora (Dani, sept. 1997, 78)
Posljednji tango u Parizu (Dani, sept. 1997, 18)
Svi za jednog, jedan za sve (Dani, sept. 1997, 46)
Ovi naslovi posjeduju niz osobina koji ih ine stilogenima. Izmeu ostalog tu su i retorika
pitanja koja imaju zadatak da privuku panju italaca, da ih prividno ukljue u razmiljanje i davanje
odgovora (Gdje je osam miliona dolara? Klinton je Sarajlija?), zatim eksklamativne reenice koje su
emocionalno markirane (Zdovc zavrio karijeru!), te razliiti sluajevi sinonimije lica (obezlieno,
neodreeno-lino Stiglo se do raskra - umjesto neutralnog stigli smo (su) do raskra).
Osim toga, naslovi mogu biti predstavljeni nekom poslovicom, izrekom, krilaticom (Svi za
jednog, jedan za sve - uvena muketirska izreka u tekstu koji sa muketirima nema nikakve veze);
poseban sluaj jeste kada se poslovica, frazem, izreka, citat transformiraju na neki nain tako da
odgovaraju smislu teksta (Do posljednjeg glasa umjesto Do posljednjeg daha - naslov filma, Grupni
portret s morem umjesto Grupni portret s damom). Ovakav metatekstualni postupak pokazuje
dijaloginost teksta sa nekim drugim tekstom, a negdje je njegova funkcija isto ornamentalna, dok
drugdje ima funkciju izraavanja ironije, komike, polemike sa prototekstom (tekstom-izvornikom).
Informativna vrijednost naslova moe biti poveana i kada on neto ostavlja nedoreenim ili pak
implicira neto to sadraj teksta ne podrazumijeva. Npr., naslov ene u toplesu dolaze odnosi se na
film ene u toplesu koji dolazi na filmski festival, ali kako naziv nije uveden navodnicima niti je
sloen drugim tipom slova, stvorena je namjerna ambigvitetnost znaenja.
61 urnalistiki stil
Cijeli niz stilskih figura i tropa zastupljen je u novinskim naslovima - od antiteze (Plah oek
u pogan vakat - Slobodna Bosna, 21.9. 1997.) do metafore (Plamen nezaboravne vatre, take za
epavu politiku - Slob. Bosna, 21.9.1997.)i do gradacije.
Gradacioni niz moe u takvim sluajevima biti potpun - Sitno, sitnije, najsitnije (Veernje
novine, 7./8.12.1989, 33) ili se najvia oznaka izostavlja - estoko, ee... (Vjesnik, 4.7. 1990, 3).
Kod takvog minus-postupka gradacija se oneobiava, dolazi do efekta iznevjerenog oekivanja,
a interpunkcijski znak (...) umjesto treeg stepena pobuuje primaoca poruke da sam uspostavi
zavretak niza.
Za urnalistiki stil, posebno za analitike anrove, naroito je vaan postupak imenovanja, i to
na dva plana: vlastita imena uvijek su jake pozicije teksta, mjesta na kojima se posebno pojaava
panja adresata; s druge strane, imenovanje i ovdje spada u signale take gledita. Tako se npr.
ironian stav novinara prema linostima o kojima pie prepoznaje u nainu na koji ih imenuje
(davanje nadimaka, perifrastika imenovanja sa negativnom konotacijom ili ironijski obiljeena i sl.).
Meutim, posebno je zanimljivo i da ime autora teksta spada u jake pozicije: novinari u tampi, na
radiju ili televiziji mogu svojim imenom privui panju adresata, budui da je njihov stil svojom
osobenou postao prepoznatljiv. U anrove kod kojih autorova osobenost posebno dolazi do izraaja
spadaju intervjui, reportae, politiki komentari i kolumne. Kolumna je posebno znaajan novinski
anr, koji obino i postoji u novinama kada postoji novinar jake individualnosti koji moe proizvoditi
redovno tekstove za kolumnu. Pri tome kolumna stoji na granici prema publicistikom stilu, a moe se
koristiti raznovrsnim jezinim sredstvima, ukljuujui i figure, citate, kalambure, ponekad i
dijalektizme (u tom sluaju oni mogu postati stilsko obiljeje autora kolumne, njegov prepoznatljiv
znak). U njoj uvijek dominira emotivna/ekspresivna jezina funkcija u kombinaciji sa konativnom,
budui da joj je zadatak da u prvom planu ima subjektivni stav novinara, njegov pogled na neka
zbivanja, ali i da time izazove odreenu reakciju (esto - smijeh) kod italaca. Osim toga, neke
kolumne posjeduju estetsku funkciju, a o njihovim jezino-stilskim vrijednostima svjedoi i
mogunost sakupljanja na jednom mjestu kao knjige.
Na kraju treba naglasiti da se, osim anrovski i medijski, urnalistiki stil razlikuje i s obzirom
na tip tampe ili tip radio i televizijskog programa u kojem se realizira. Bitno je razliit stil dnevnih
novina, sportskih novina, enskih, omladinskih ili politikih nedjeljnika; slino tome, nije isti stil
omladinske radio ili TV emisije, sportske emisije, emisije namijenjene penzionerima i slino.
Zanimljivo je u tom kontekstu promatrati prepoznatljiv tip enske tampe, sa odreenim uzusima
i anrovima (horoskop, pisma "u povjerenju" i odgovori, lanci iz oblasti mode, visokog drutva,
intervjui sa poznatim linostima, ljubavna pria ili roman - po pravilu trivijalna, sve opremljeno
slikama, fotografijama i slino). Posebno se moe analizirati jezik i stil tzv. "ute tampe", koju
karakterizira tenja za senzacijom, traem. Budui da se radi o kratkim tekstovima praenim
fotografijom kao ilustracijom, esto se desi da centralno mjesto zauzimaju grafiki upadljivi naslovi
i podnaslovi, esto u formi upitnih ili uzvinih reenica, a da je stil samog teksta ispunjen
emocionalnim i ekspresivnim jezinim sredstvima, iji je zadatak da privuku panju adresata.
62 Publicistiki stil
Publicistiki stil
Publicistiki stil zastupljen je u razliitim medijima, ukljuujui i novine, ali realizira se
i u formi veih publikacija, npr. knjige, ili TV-serija i ciklusa radio-emisija. Budui da se na radiju
i televiziji uz verbalni element uvijek dodaju i drugi auditivni kodovi (muzika, specifini zvuni
efekti, zvuci prirode i sl.), a na televiziji kao izuzetno znaajna komponenta i vizuelni kod,
lingvostilistika analiza zadrat e se najvie na onim prirodnojezinim osobinama koje su zajedike
za sve anrove ovoga stila, nezavisno od medija realizacije. Druge aspekte prouava semiotika, koja
uz lingvostilistiku moe potpunije opisati sve karakteristike raznovrsnih anrova.
Publicistiki stil moe se podijeliti na nekoliko podstilova: publicistiki u uem smislu, koji
podrazumijeva publicistiku shvaene kao "ozbiljnije", analitiko novinarstvo (odatle i feljtoni ili
knjige posveene nekim temama, politikim, sportskim, kulturnim), knjievno-publicistiki (putopis,
reportaa, kritika koja nema osobine naune, polemika), nauno-popularni, iji su anrovi knjige,
feljtoni i lanci, i memoarski podstil (memoari, sjeanja, uspomene, dnevnici).
Granini anrovi ovoga podstila pribliavaju se nekim drugim stilovima, naroito esejistikom,
a ponekad i knjievnoumjetnikom (putopisi, dnevnici). Zanimljivo je da politiki govori i politiki
programi, koji na zapadu pripadaju oratorskom stilu, u naoj sredini esto pripadaju publicistikom
stilu, a ponekad su ak i na granici prema administrativnom stilu (uporedi jo nezaobilazni anr
referata na kongresima politikih stranaka).
Publicistiki podstil
Ve je ukazano na injenicu da je publicistika "razvijeno novinarstvo", te da taj naziv
podrazumijeva ozbiljnu pripremu za pristup nekoj temi, prouavanje niza injenica i drugog
materijala.
Provjera modela : anr kuhara, kulinarskih prirunika
Lingvistika stilistika ponekad zaobilazi istraivanje nekih tipova tekstova, bilo zato to se ne
uklapaju u postojee klasifikacije, bilo zato to na prvi pogled izgledaju trivijalno. Nema, meutim,
stilistiki irelevantnih tekstova i anrova: svaki nosi neku stilistiku informaciju, a odsustvo stilskih
obiljeja takoer je kao svojevrsni minus-postupak markirano.
Kuhari i kuharski prirunici po osnovnim svojim osobinama spadaju u publicistiki stil, ali
istovremeno sadre i dodatne elemente iz drugih stilova. Ovo se posebno odnosi na uvene kuharske
prirunike, koji daju niz uputstava, objanjenja, podataka, pri emu se koriste i specifinom
kulinarskom terminologijom, to im daje ozbiljnost gotovo naunog izlaganja. S druge strane, esto se
u ovim prirunicima nalaze elementi razgovornog stila, ali i dijalektizmi, poetizmi i elementi nekih
drugih stilova. Obiljeje suvremenih recepata jeste i navoenje razliitih nutricionistikih tabela uz
njih, kao i niza podataka koji bi mogli spadati i u nauni ili nauno-popularni stil, npr:
10 dkg paroga sadri:
22 mg kalcija
62 mg fosfora
1 mg eljeza
278 mg kalija
20 mg magnezija
vitamine A, B1, B2 i C (33 mg)
20 kalorija
(Zelena kuhinja, 1990: 7)
Ve je ukazano na stilsku neujednaenost (nasuprot shematiziranoj organizaciji teksta)
kulinarskog anra. Kao primjer mogu posluiti i eksklamativne reenice i retorika pitanja - izraz
emocionalno markiranog diskursa:
Biete iznenaeni kakvu ste ukusnu patetu dobili!
Buredici su najbolji kad ih spremi Vaa mama, a tek nana!
(Osloboenje, 24.12.1991.)
Salata - prilog ili jelo? (Zelena kuhinja 1990: 42)
Izmeu ostalog, mogu se razlikovati usmeno priopavanje recepta, koje unosi elemente
razgovornog stila (oklijevanje, potapalice, deminutive ("stavi i mrvicu eera, zna, onako malo,
navrh noa...", nepreciznosti i slino), i recepti u pisanoj formi.
Osnovna funkcija ovih tekstova jeste informativna, a nije im strana ni konativna, jer su po
prirodi upueni na uvjeravanje recipijenata, odnosno na pobuivanje na djelovanje. Kao minimalna
forma ovog tipa tekstova moe se izdvojiti pojedinani recept nekog jela; ti recepti objedinjuju se
u makrotekst pomou naslova, podnaslova i komentara. Znaajan segment kuharskih prirunika danas
su i fotografije (ranije crtei), koje na neki nain predstavljaju reklamu za neki recept. I inae se moe
promatrati izvjesna slinost recepata i reklama za neki proizvod, poev od este ideoloke
i propagandne poruke (naroito izraene kod nacionalnih kuhara), pa do toga da proizvoai nekih
prehrambenih artikala daju uz njih (ili objavljuju u novinama) recepte za ije pripremanje je taj artikl
neophodan sastojak.
Dominantna karakteristika teksta recepta jeste njegova shematiziranost, tj. takva struktura
u kojoj se razlikuju razliiti elementi u tano odreenom redoslijedu:
(a) obavezni dijelovi -
naslov
popis potrebnog materijala i pribora
poredak radnji u hronolokom redu;
(b) dodatni dijelovi -
vrijeme pripreme
teina pripreme
kalorijska vrijednost i drugi nutricionistiki podaci.
Ova struktura ini takve tekstove prepoznatljivima i diferenciranima u odnosu na druge forme
(Veli 1987: 125), to takoer svjedoi o njihovom zasebnom mjestu u sistemu tekstova.
Naslovi i podnaslovi u ovom anru pokazuju jezinu raznolikost, te se tako mogu nai
i metafore i druge figure i igre rijeima, slino kao u urnalistikom i publicistikom stilu uope:
Patlidani, ljubiasti zavodnici
Poljupci artioka
Graak - zeleni dragulj
Zlatno zrnje kukuruza
Korabica zelenglavica
Krastavac za lijepi stas
(Zelena kuhinja 1990)
Istovremeno, u podnaslovima i komentarima, ali i u tekstu recepata, biljei se drugo lice
mnoine, imperativne forme (a), prvo lice mnoine sa inkluzivnim znaenjem (ja i vi, adresati) koje
ima konotaciju solidarnosti, pribliavanja adresatu (b) ili zvaninija, neutralnija forma infinitiva (c):
(a) Tarator
Grka hladna juha s jogurtom
PRIPREMITE: 2 paprike (zelenu i crvenu), 2 mala patlidana, maslinovo ulje, jogurt, limunov
sok, sol, papar, enjak.
Patlidane nareite na manje komade, malo ih nauljite i ispecite na eravici ili u penici. Isto
tako pecite cijele paprike. Ogulite i protisnite i papriku i patlidane zajedno s enjakom. Dodajte
jogurt, posolite, zauljite, zakiselite limunovim sokom i popaprite. Posluite vrlo hladno.
(Zelena kuhinja 1990: 4)
(b) POIRANA JAJA NA LOVAKI NAIN - Oeufs poches chasseur
(...) Jetra nareemo na ploke i peemo ih na maslacu tako da ostanu jo malo krvava, posolimo
ih i njima napunimo tortice. (...)
(Pellaprat 1969: 233)
(c) Reform-torta
(...) Ulupati vrst snijeg od bjelanjaka, pa dodati eer pomijean sa orasima i kaikom brana.
Pei, vie suiti, u podmazanom plehu.(...)
(Osloboenje, 24.12.1991.)
Rezultat specifine orijentiranosti na razliite tipove kuhinja, razliite kulture, jeste i upotreba
stranih rijei, naziva pojedinih jela ili namirnica, pa se mogu prepoznati i rijei razliitih jezika (ve
navedena oeufs poches chasseur, buredici, zatim lasagne i niz drugih naziva jela), od kojih se neka
i odomauju u novim jezinim sredinama.
Osim toga, hrana predstavlja zanimljiv semiotiki sistem, u kojem se, kako to pokazuju
semiotiari i antropolozi, mogu prepoznati sintagmatski i paradigmatski odnosi, karakteristini za
pojedine kulture, a takoer i razliite opozicije tipa sirovo - peeno, kuhano - peeno itd. Na
sintagmatskom planu prate se mogunosti kombinacije jela (koje jelo po pravilu slijedi iza kojega,
zato nakon jedne juhe ne slijedi druga, kad dolazi desert i sl.), a na paradigmatskom planu prouava
se odabir u okviru mjesta u sistemu (ta je glavno jelo, ta predjelo i sl.). Pored kulturolokih razlika,
mogu se pratiti i dijahronijske promjene u ovim pravilima na osi selekcije i kombinacije.
Pojedine vrste hrane i pia postaju moderni mitovi, te tako R. Barthes govori o crnom vinu i
siru kao o francuskom mitu; u Sarajevu bi se moglo govoriti o kafi/kahvi/kavi kao o posebnom mitu;
coca-cola i Mc Donald's restorani mitovi su suvremenog amerikog drutva i amerikanizacije cijeloga
svijeta. Zbog svega toga i diskurs pripremanja hrane sa karakteristinim tekstovima nije nimalo
jednostavan i jednoznaan, te se uklapa u semiotike sisteme kulture uope.
Nije zato udno to se u nekim knjievnoumjetnikim tekstovima tematizira kulinarstvo -
roman J.M. Simmela Moe i bez kavijara sadri niz recepata koji razbijaju suspense (rije je o
pijunskom romanu pisanom u lakom, esto kominom kljuu): glavni junak, pijun, kuha u odlunim
trenucima, te kuhanje i uvoenje recepata ima funkciju retardacije radnje i ujedno, naravno, funkciju
stvaranja zaudnosti. Posebno zanimljiv roman u ovome smislu jeste roman Guntera Grassa Lumbur,
gdje se historija odnosa meu mukarcem i enom i historija ovjeanstva uope kristalizira pomou
razvoja kuhanja, razliitih recepata i prehrambenih obiaja. Devet mjeseci u razvoju djeteta to ga
nosi pripovjedaeva ena povezano je sa devet etapa u razvoju kuhinje. Budui da kombinacija
razliitih registara i stilova predstavlja vaan stilski prosede u Grassovom romanu, tu se nalaze i
pjesme, od kojih su neke posveene hrani (a), a na drugim mjestima opisuje se karakteristina hrana,
esto i uz emocionalnu markiranost opisa (b):
(a) O EMU PIEM
O jelu, okusu nakon njega.
Naknadno o gostima to nepozvani
dooe, il gotovo stoljee prekasno.
O skuinoj elji za cijeenim limunom.
Od svih riba prvenstveno o lumburu.
(...)
Meso: kuhano i prijesno,
mravi, ovlaknjuje, meura se, kopni.
O svakodnevnoj kai,
o svemu to je ve prevakano: datirana povijest,
bitka kod Tannenberga Wittstocka Kolina,
to preostaje, zapisujem:
kosti, ljuture, utrobice i kobasica.
(...)
O svima nama za oienim stolom
pisat u; i o tebi i o meni i o kosti u grlu.
(Grass 1979: 12-13)
(b) Kad strepi iznutra: tripice od etvrtog kravljeg eluca. Kad si alostan, bezdano otpao od
svekolike prirode, alostan nasmrt: fileki koji nas razveseljuju i daju ivotu smisao. Ili
s prijateljima koji imaju duha i dovoljno su bezboni da od svega prave ruglo: iz dubokog
tanjura licom jesti tripice zainjene kimlom. (...) Za suhe zime i istonog vjetra koji udara
u prozore i tvoju Ilsebill tjera da se zavue u rupu od jada: utrobice pirjane s kiselim vrhnjem,
s prilogom od oguljenih krompira, to pomae. Ili kad se moramo rastajati, samo na trenutak ili
zauvijek, kao onda kad sam sjedio u Kuli Katnici a ki mi je po posljednji put servirala
zapaprenu utrobicu.
(Grass 1979: 196)
Poseban anr tekstova posvenih kulinarstvu jeste kritika kulinarskih prirunika, lanaka, te
kritika hrane i pia u restoranima. U ovakvim tekstovima ve se biljei prelazak ka kritikim
anrovima, ali tematski se moe vezati za kulinarstvo (rije je o metakulinarskim tekstovima). Osim
toga, i ovi tekstovi esto su praeni ilustracijama, a na stilskom planu odlikuju se subjektivnou
(spadaju esto u tzv. impresionistiku kritiku), emotivnou i ekspresivnou. U tom smislu
zanimljiva je zavrna fraza iz takve jedne kritike/ prikaza:
Kako je bog (Neptun) najprije sebi bradu stvorio, od uivanja u recepturama g. mikia toliko
su mi puna usta da vie ne mogu doi do rijei.
(Mandi, Tjednik, 24.10. 1997, 67)
Ovakva finitivna reenica cijeloga teksta podsjea na formule zavretka bajki, te pokazuje da uz
aksioloke sudove, koji dominiraju u kritikama, u ovim metakulinarskim anrovima mogu biti
zastupljena raznovrsna sredstva, ukljuujui i figure i druge stileme, to znai da se moe pratiti
i skretanje teksta ka poetskoj funkciji.
Nauno-popularni podstil
Ovaj se podstil odlikuje publicistikom obradom neke naune teme, a namijenjen je irokom
krugu adresata (ne samo uskom krugu strunjaka kao nauni stil). Njegova je primarna funkcija
komunikativna, odnosno referencijalna.
Iz naunog stila ovaj podstil preuzima termine i terminoloke sintagme, dok ostali elementi
naune aparature nisu obavezni (moe se uvsti neki citat, ali i ne mora; fusnota nema ili ih ima veoma
malo; nema eksperimenata; nema detaljnog opisa metoda, hipoteze i sl.). Umjesto toga, nauno-
popularni stil moe imati emocionalno-ekspresivna sredstva, moe sadrati i figure i obraanja itaocu
(forma 2. lica jednine ili mnoine), kao u narednom tekstu:
Ako se ponekad, itajui knjigu ili sluajui naveer uene rasprave na radiju, osjetite strancem
u svojem materinjem jeziku, ako vam se uini da netko prekrasno govori ali da ne moete
nikako proniknuti u to o emu govori, razmislite da li ste doista vi sami tome krivi ili se moda
ipak negdje iza takva iskaza pomaljaju golema usta malenog vraika, idola Jezika.
(kiljan 1989: 81)
Ironija (uene rasprave), metafora (golema usta malenog vraika, idola Jezika) i drugo lice
mnoine kao signal konativne funkcije - sve su to obiljeja nauno-popularnog podstila, i to
metalingvistikog (rije je o kritici metajezika lingvistike). Vano je, meutim, rei da tekst koji po
formalno-stilskim osobinama pripada nauno-popularnim tekstovima na planu sadrine ne mora biti
nimalo manje vrijedan u odnosu na nauni stil, te da moe donijeti znanstveno relevantne zakljuke.
Na izvjestan nain moe se smatrati da se ovdje radi o prevoenju naunog stila u publicistiki,
o njegovom prilagoavanju irokom krugu recipijenata razliitog obrazovanja.
Nauno-popularni stil, dakle, moe se realizirati i u formi TV ili radio-emisije ili u formi
nauno-popularnog filma. Ako je realiziran u pismenoj formi, onda se javlja u razliitim anrovima -
kao informacija (a), lanak (b), feljton, kao knjiga (c).
(a) Tvornica organa
Britanski znanstvenici uspjeli su manipuliranjem odreenih gena "proizvesti" embrije abe bez
glave. Dr. Patrick Dixon, autor knjige The Genetic Revolution i jedan od vodeih znanstvenika
s podruja kloniranja ivotinja, predvidio je na osnovu postignua rast organa i tkiva potrebnih
za medicinske transplantacije u bezglavim ljudskim klonovima. Naravno, etika pitanja dolaze
u prvi plan, odmah uz bok tehnolokih proboja (...)
(Tjednik, 24.10.1997., 64)
(b) HOEMO LI PREIVJETI NAILAZEI KLIMATSKI OK
Temperatura zraka na Zemlji nezaustavljivo raste. Kao posljedica topljenja ledenjaka, razina
svjetskog mora nekontrolirano se die, a vie nitko ne moe stati na kraj podivjalim
epidemijama tropskih bolesti. (...) Je li doista realna procjena aktivista iz brojnih drutava za
zatitu okolia da ve zvoni zvono na uzbunu i da je globlni klimatski kolaps pred nama? (...)
(Tjednik, 24.10.1997., 64)
Kometi pripadaju meu najromantinije objekte u svemiru. Dolazei iz najudaljenijih kutova
Suneva sustava ili ak interstelarnog prostora, pojavljuju se kao sjajne zvijezde
s velianstvenim blistavim repom to jure naim nebom. (...)
Postoji bliska veza izmeu kometa i meteora i to se mene tie tunguska je tajna jednom
zauvijek rijeena informacijom koju sam upravo otkrio u djelu dra J.G. Portera Kometi i rojevi
meteora (1952).
Sve dok se nije razvila radioastronomija nije bilo poznato da postoje rojevi meteora koji nikad
nisu bili otriveni zato to se pojavljuju samo na danjem nebu. Jedan od najistaknutijih - beta-
Tauridi, o kojem su 1947. prvi izvijestili Lovell i njegove kolege - svake godine u isto vrijeme
susree Zemlju dok obilazi njezinom putanjom.
(Clarke 1989: 174)
Svi primjeri pokazuju "eklektinost" nauno-popularnog stila, tj. kombinaciju razliitih
elemenata u njemu. U primjeru (c) moe se pratiti takva kombinacija (epiteti kao izraz subjektivnog
stava - velianstven blistavi rep; prvo lice jednine; citirana literatura, preprian sadraj naunog rada,
termini i imena - beta-Tauridi, ....). Odabrani tekst zanimljiv je i zato to je rije o knjizi Misterije
svijeta, uz koju je paralelno emitirana i TV serija sa Clarkeom u ulozi naratora. Uz to, moe se pratiti
i upotreba retorikih pitanja (primjer b), kombinacija naunog i publicistikog pristupa. ali sa
dominantno stilskim obiljejima publicistikog stila.
Memoarski podstil
Memoarski podstil obuhvata forme memoara i nekih dnevnikih zapisa. Pri tome on moe
sadrati elemente drugih stilova: esto tu dolaze dokumenta, izvjetaji, odluke, potvrde i sl., koji slue
za potkrepljavanje onoga o emu se govori. Istovremeno, ovdje se mogu nai novinski lanci, citati iz
novina, radio i TV emisija, fotografije, skice i slino.
Samo u jednom tomu Churchillovih memoara mogu se nai sljedei tipovi tekstova:
a) karte i dijagrami (karte po pravilu pokazuju stanje na frontu, pravce ofanziva, puteve bitki i sl.,
a dijagrami raznovrsne podatke -npr. stanje borbene gotovosti u odreenom periodu (Churchill
255);
b) tabele (npr. brojno stanje aviona za vrijeme bitke za Britaniju, 1940. str 664);
c) prepiska (line poruke i telegrami predsjednika vlade, prepiska izmeu Churchilla i drugih
znaajnih linosti);
d) govori samog Churchilla i drugih znaajnih linosti;
e) opis i prepriavanje pojedinih dogaaja, njihova analiza i komentar (lino Churchillovo
vienje).
I pored zastupljenosti tako stilski raznovrsnih tekstova, koji osciliraju izmeu administrativnog,
ponekad i naunog stila, izmeu elemenata oratorskog stila, ponekad i razgovornog ili esejistikog,
dominantna crta memoara jeste njihova pripadnost publicistikom stilu koji okuplja sav raznorodni
materijal i na specifian se nain koristi njime, podvrgavajui ga svojim ciljevima.
U izuzetnim sluajevima memoari prevazilaze granice publicistike i postaju
knjievnoumjetnika injenica (poznato je da je sir Winston Churchill dobio Nobelovu nagradu za
knjievnost upravo za memoare). Takav je sluaj i sa dnevnicima, sa sjeanjima i zapisima, kod kojih
se moe govoriti o dominaciji poetske funkcije i prelasku u sferu umjetnosti. Sjeanja i zapisi,
ponekad i dnevnici i inae najee pripadaju knjievnoumjetnikom stilu, to se moe odrediti po
stilskim karakteristikama - onda kad im dominantna funkcija nije referencijalna ni konativna, kada je
poetska funkcija u tekstu dominantna.
Memoarski podstil zanimljiv je zbog odreene ambigvitetnosti: s jedne strane, autor memoara
pokuava objektivno prikazati neke dogaaje u kojima je sudjelovao ili im je bio svjedok, sluei se
pri tome dokumentima i stvarnim historijskim izvorima. Istovremeno, najee je ta formalna
objektivnost praena subjektivnom takom gledita: memoari su po pravilu subjektivni, njihov glavni
junak nisu uvijek dogaaji, ve je to i sam autor memoara. Naravno, ta subjektivnost nije nedostatak
ovoga podstila, budui da itaoce uvijek zanima lini pogled na zbivanja znaajnih linosti.
Stilistiaru ova osobina prua mogunost za praenje specifine take gledita i stalnu oscilaciju
izmeu objektivnosti dokumenata i njihove subjektivne selekcije i tumaenja.
Ovo je naroito uoljivo ukoliko se sueli jezik dokumenata ili navede tabela (npr. tabela
nedjeljnih gubitaka na moru - str. 662), sa svojom prepoznatljivom administrativnom markiranou,
i emocionalno- ekspresivno markirani stil govora (npr. uvena reenica iz Churchillovog govora
u Donjem domu engleskog parlamenta 13.5. 1940.: "Nemam nita da ponudim sem krvi, muka, znoja
i suza" - str. 25, kasnije citirana i koritena u drugim tipovima tekstova) ili komentara na kraju jednog
poglavlja:
"I sad su se ta Britanija i njena prostrana asocijacija drava i poseda, koji su, inilo se, bili na
rubu propasti, i ije je samo srce trebalo da bude probodeno, obuavali svoje ljudstvo i unosili
u borbu svoje beskrajno raznovrsne ivotne snage. S uzdahom iznenaenja i olakanja su
mnogi neutralci i podjarmljene drave videli da zvezde jo uvek sijaju na nebu. U srcima
miliona ljudi ponovo se razbuktala nada i u njoj arka oseanja. (...) Zastava Slobode, koja je u
tom asu bila Junion Dek, i dalje e leprati na svim vetrovima to duvaju." (575)
Retorinost cijelog odlomka uvjetovana je zastupljenou figura, i to figura koje imaju
usmjerenost na primaoca poruke, to svjedoi i o ideolokoj komponenti memoarskog stila. Ta je
ideoloka komponenta uvjetovana ideolokom takom gledita autora memoara i pokazuje da i ovaj
podstil, kao i publicistiki stil uope, esto svojim izborom jezinih sredstava potencira upravo
ideoloku komponentu (kao podvrstu ubjeivake funkcije).
Ponekad se kao protutea ovakvom povienom tonalitetu moe smatrati navoenje trivijalnih
situacija ili opis svakodnevnih radnji, to takoer poprima vrijednost fakta. Takav je naredni opis:
"Oko deset asova, svi su zauzeli svoja mesta za stolom gde je sluena veera. Sedeo sam
s desne strane g. Renoa, dok se s moje desne strane nalazio general De Gol. Imali smo supu,
kajganu ili tako neto, kafu i belo vino.(...)
Neto docnije, kad smo napustili trpezu i seli za sto sa kafom i brendijem, g. Reno mi je rekao
da ga je maral Peten obavestio da e biti potrebno da Francuska zatrai primirje (...)" (146)
Kontrast izmeu ozbiljnosti situacije i kljunih pitanja za budunost dviju zemalja i navoenja
menija i izbora pia takoer je zanimljiv postupak. Da nije rije o tako historijski znaajnom susretu
dravnika, gotovo bi se moglo oekivati da je rije o utoj tampi koja opisuje okupljanja svjetske
elite uz obavezan opis menija, dakle, da je rije o urnalistikom tekstu. Ovako, fakta svakodnevice
samo potenciraju sutinu teksta.
Memoari su, dakle, specifian anr publicistikog stila, anr koji, kao i podstil u cjelini, stalno
stoji na rubu prema knjievnoumjetnikom stilu, a ipak je po mnogo emu zasluio da bude posebno
izdvojen i opisan.
Knjievno-publicistiki podstil
Karakteristika ovoga podstila vidi se i iz njegovog naziva - to je granini poloaj iz publicistike
prema knjievnosti ili prema eseju. U njegove anrove spadaju polemika, neki tipovi kritike (koji nisu
eseji ili nauna kritika), putopisi i neke reportae. Osnovno obiljeje svih tih tekstova jeste postojanje
i estetske funkcije, i to ne samo uzgred, ve kao jedne od kljunih funkcija. Uz to, svojstvena im je
i konativna funkcija (ona proistie iz publicistike komponente ovih tekstova), zatim nta manje
i emotivna/ ekspresivna, a svakako i referentna funkcija.
Polemika
Polemika je anr u kojem se pisac teksta suprotstavlja nekom stavu, miljenju ili pojavi tako to
odgovara zastupnicima tog shvatanja. Moe se polemizirati o najrazliitijim kategorijama - od linih
do opeljudskih, od umjetnikih (estetskih) do politikih. U nekim sluajevima ona podsjea na
otvoreno pismo, budui da moe sadrati i direktna obraanja adresatima (koji bi se u naratolokom
smislu mogli nazvati protivnicima). Polemika je uvijek metatekstualni anr, budui da ona nastaje kao
reakcija na neki tekst, i to po principu negativnog odnosa (Moranjak-Bambura 1991). One polemike
koje nemaju estetsku funkciju ne spadaju u knjievno-publicistiki stil, ve u neki drugi: tako se
razlikuje nauna polemika kao anr naunog stila, ili dnevnopolitika polemika, koja spada
u urnalistike anrove. I inae, vano je naglasiti da polemika moe biti realizirana u formi jednog ili
vie tekstova (lanaka), ili pak moe biti predstavljena itavom knjigom.
Osnovne stilske karakteristike polemike jesu sljedee:
a) kombinacija objektivnih elemenata iz sfere referentne funkcije i izrazito subjektivnih elemenata
kojima se realizira emotivna/ ekspresivna funkcija;
b) sredstva ubjeivakog diskursa - retorika pitanja, vjete igre rijeima, eksklamacije;
c) sve stilske figure i tropi koje mogu posluiti efektnosti teksta i usmjerenosti na formu, poruku
(poetska funkcija) ili pak njegovoj uvjerljivosti, ubjeivakoj funkciji;
d) citati iz prototeksta s kojim se polemizira, kao i drugi citati po potrebi (esto i autocitati);
u polemici nije rijedak sluaj da se citati vaenjem iz konteksta prikau besmislenima,
pogrenima, tetnima;
e) knjievna polemika uvijek ukljuuje i elemente knjievne kritike; ona moe sadravati
i elemente drugih stilova (dokumenta, novinske vijesti, knjievne anrove i slino).
U narednim odlomcima iz Krleinog Antibarbarusa mogu se pratiti neki od ovih postupaka
i njima svojstvenih jezinih sredstava:
(a) Ovo lirsko kenjkalo, koje se tu pred svima nama kmezi i pekmezi ve nekoliko godina, koje
luaki neodgovorno izrie smrtne osude (...)
S ucjenjivaima, sa klevetnicima i s politikim provokatorima, koji tu mranu rabotu vre pod
krinkom dijalektike samo zato da bi time zatitili svoju knjievnu sposobnost, s takvim nezdravim
pojavama treba obraunati, konano i neopozivo.
(Krlea, Antibarbarus, 249)
(b) avolski je mrano na ovoj naoj mrtvoj strai pameti ljudske!
(Krlea, A, 11)
emu je bila potrebna ova devijacija?
(76)
(c) Mili moj gospodine, unato svemu ja vam od srca opratam i vjerujte mi na rije, koliko god se
ne mogu s vama sloiti (...) ja vam, eto, javno priznajem da itav va napis u Tiljkovoj
"Kulturi" ni po emu nije manje prevrtlji i manje besmislen i manje perfidan od Pricinog u
"Izrazu", ali da je vjetije napisan, da ima vie dijalektikog lifa, da se mjestimino gotovo
pjeni od dijalektike duhovitosti kao marksistiki ampanjac spram Pricinog kiselog umotvora
(...)
(67)
(d) Promatrajui slapove gluposti kako se rue u ponore odvratne zloe, guei se u smradu
avolskih gubica koje nam se kese iz svakoga prikrajka, u tom budalastokratkovidnom sumraku
gdje se razlijee ao i zlokoban jauk sumanute, goropadne opaine uma ljudskog, u toj blatnoj
pomrini obezglavljenih jarosti, da mi je ikada itko iv bio prorekao da u u danima
krvoliptanja, kakvo ne bi polokati mogi ni svi biblijski niti ivoderski psi, biti prisiljen da piem
polemike (...) ja bih takvom zlogukom proroku ipak bio odgovorio da mu je proroanstvo
u najmanju ruku ludorija!
(Krlea, 11)
Ve ovakvi primjeri pokazuju da polemika moe sadrati i sniene rijei, rijei subjektivne
ocjene i drugu leksiku sa snienom markiranou ili negativne konotacije (kenjkalo, kmezi se
i pekmezi, ucjenjivai, klevetnici, politiki provokatori), retorika pitanja i obraanja (b), metafore
(mrtva straa pameti ljudske) i razvijene metafore, gotovo alegorije (d), poreenja (pjeni se kao
ampanjac spram kiselog umotvora), a uz to i direktno obraanje oponentu (c). Kumulacija i svi
postupci gomilanja, koji su i inae svojstveni Krleinom stilu, u polemici postaju posebno stilogeno
sredstvo, koje snano djeluje na adresate. Ornamentalnost stila, ve je naglaeno, posebno je pogodna
za upotrebu u tekstovima sa ubjeivakom funkcijom.
Jo jedna znaajna polemika, polemika knjiga Danila Kia as anatomije analizira se posebno
u poglavlju Preregistracija, gdje se pokazuje njena polistilska priroda, zasnovana na nizu
intertekstualnih postulata i metatekstualnih signala. Uz ostalo, ona se i stilski i svojom borbom protiv
gluposti i umalosti jedne sredine nadovezuje na Antibarbarus.
71 Sekundarni stilovi
Sekundarni stilovi
Reklamni stil
Reklame su u tolikoj mjeri postale dio suvremenog ivota i jedno od obiljeja masovne kulture
i civilizacije da nije neobino to se njima bavi cijeli niz disciplina - od psihologije, sociologije, preko
marketinga do semiotike. Za stilistiare reklama predstavlja vid jezike upotrebe koji po mnogo emu
zasluuje panju.
Specifinost reklamnog stila jeste u tome to se on ne svodi samo na verbalni, prirodnojezini
kod. Reklama, naime, sadri jo i vizuelni kod (termin "vizuelni registar" to ga uvodi Eko moe
izazvati zabunu s obzirom na znaenje termina registar u angloamerikoj stilistici). Osim toga,
reklama u zavisnosti od medija u kojem se realizira moe imati i auditivni kod (auditivnu neverbalnu
komponentu, pod im se podrazumijeva muzika, zvukovi iz prirode, glasanje ivotinja i slino) - npr.
uz tekst Kvaliteta koja se uje prikazuje se otvaranje boce osvjeavajueg napitka, uz naglaen zvuk
pri toenju i napisan i izgovoren onomatopejski Schweppes. Vizuelna i auditivna neverbalna
komponenta u nekim reklamama dolaze samostalno, bez verbalne, prirodnojezike.
Funkcionalna stilistika nije jednostavno odredila mjesto reklame u sistemu funkcionalnih
stilova. U poetku je bilo pokuaja da se reklama svrsta u administrativni stil (po analogiji sa
oglasima, ne uzimajui u obzir njihove razliite jezike karakteristike i funkciju), zatim u
publicistiki, da bi se kasnije izdvojila kao zaseban stil. Upravo na ovom primjeru moe se vidjeti
kako se sistem funkcionalnih stilova stalno razvija, obogauje, a klasifikacija treba taj razvoj pratiti.
Budui da je reklamna tehnika "zasnovana na informacijskoj pretpostavci da jedna reklama vie
privlai panju posmatraa ukoliko vie kri ve steene komunikacione norme (pa, prema tome,
razbija sistem retorikih oekivanja)" (Eko 1973: 180), to znai da i u verbalnom segmentu reklama
po pravilu odstupa od lako predvidljivog, oekivanog.
Izbor jezikih sredstava u reklami uvjetovan je i njenom dominantnom jezikom funkcijom -
konativnom. Reklama je prije svega ubjeivaka poruka, ona uvijek sadri retoriku i ideoloku
komponentu, usmjerena je na recipijente. Odatle u reklami i jezika sredstva koja se obino i vezuju
za konativnu funkciju: forma 2. lica jednine i mnoine, obraanja, imperativi, stilske figure usmjerene
na adresate. Forma prvog lica mnoine izraava stav i samopouzdanje proizvoaa (na proizvod,
nudimo vam) ili se radi o 1.l. inkluzivne mnoine, kojim se objedinjuju proizvoa i potroai
(emitent i recipijenti poruke), ime se implicira solidarnost, bliskost izmeu njih (odjeu nosimo svaki
dan u primjeru d i sl.).
(a) Doite na koncert!
(b) Nature's Plus
Va korak ka zdravlju
(...)
Uvjerite se u vrhunsku kvalitetu naih proizvoda
Pruite vaem tijelu samo najbolje
Potraite u svim ljekarnama i biljnim ljekarnama
(Gloria br. 117. 1997)
ak i one figure koje nisu primarno konativne usmjerene su na recipijente svojom strukturom ili
eljom da se recipijent identificira sa tekstom i slikom:
(c) mali KEKSI - VELIKI uitak
(Gloria br. 117, 1997)
(d) Odjea za posebne prilike mora izgledati posebno.
U tome se i razlikuje od odjee koju obino nosimo svaki dan.
Ali to je sa enom koja u svakom novom danu vidi posebnu priliku, koja svaki dan eli
izgledati posebno, koja eli biti...
Svaki dan
Nesvakidanja
Corina del Conte
(Gloria 146, 1997)
U kratkom sloganu o keksima ukrtena su dva postupka - antiteza mali - veliki i grafostilem,
koji drugim tipom slova povezuje rijei keksi i veliki, te se sekundarno na vizuelnom planu dobija
sintagma veliki keksi.
Druga, pak, reklama praena je slikom mlade lijepe ene, oito poslovne (notes u ruci konotira
taj aspekt), odjevene u reklamirani proizvod. Proizvoa, dakle, usmjerava poruku na tano odreenu
grupu recipijenata, pa je i tekst usmjeren na to da, prvo, kod poslovnih ena izazove elju za
elegancijom koja se reklamira, i, drugo, da izazove identifikaciju sa likom mlade lijepe i uspjene
ene (zato i ja ne bih ovko izgledala?), a samim tim da izazove akciju (kupovinu). Slogan svaki dan -
nesvakidanja jednostavno se pamti, konstruiran je po glasovnoj i semantikoj paronimijskoj atrakciji
koja u principu sadri poetsku funkciju.
Reklamni stil, meutim, moe posjedovati i sve ostale jezike funkcije, a u pojedinim
porukama svaka od njih moe postati dominantna. Referencijalna funkcija nalazi se u opisu proizvoda
koji se reklamira, u davanju podataka o njemu, a po pravilu dolazi u kombinaciji iza nekih drugih
funkcija. Ekspresivnu funkciju sadre oni elementi teksta reklame u kojima se susreemo sa oblicima
1. l.jednine ili mnoine, u kojima poiljalac poruke izraava svoje stavove ili emocije. Metajezika
funkcija takoer je esta u definicijama tipa XX je novo sredstvo za ienje mrlja.
Ima sluajeva u kojima neka slabo referencijalna poruka snano djeluje zahvaljujui
dominantnoj fatikoj funkciji. Ovo se deava u reklamama koje se esto emitiraju, makar bile i veoma
kratke, ali zapravo samo stalno ponovljenim imenom proizvoda govore "jo smo tu", podsjeajui
recipijente na sebe.
Estetska/poetska funkcija u reklami ima poseban znaaj, tako da ima reklama koje postaju
i umjetnike injenice. Sa estetskom funkcijom susreemo se tamo gdje se verbalna komponenta
oneobiava, gdje su jezina sredstva manje predvidljiva, samim tim stilistiki informativnija.
Upotreba stranog jezika u reklami moe imati takvu funkciju (uz funkciju evociranja prestia nekog
jezika u odreenoj sferi). Nekoliko reklama za mineralnu vodu Radenska funkcioniralo je na tom
principu, prikazujui jednom Japanca, drugi put Italijana, kako pria na svom jeziku i uz svoja jela
(kao postupak egzotizacije) pije Radensku i pominje njeno ime, oito u pozitivnom kontekstu. Time je
ova reklama implicirala kvalitet svog proizvoda i njegovu zastupljenost u cijelom svijetu.
Poznato je da su neke stihovane reklame Majakovskog kasnije uvrtavane u njegove zbirke
poezije jer su po estetskim kriterijima tu mogle dospjeti. Zanimljiv je sluaj kada se neki
knjievnoumjetniki tekst citira u reklami nekog proizvoda. Takve su reklame manje neoekivane
onda kada se reklamira proizvod kulture (npr. pozorina predstava dijelom iz predstave). Manja
predvidljivost, a samim tim i vea retorinost, pa i stilogenost biljei se onda kada se reklamira
predmet iz svakodnevne upotrebe na ovaj nain (npr. Geteovi stihovi kao reklama protiv puenja to
ih navodi D. Orai Toli - 1990, 210 uz komentar da "suvremena kultura Goethea ne ita, ali ga -
citira" ). S ovim je u vezi i koritenje razliitih metatekstualnih postupaka u reklami (npr. u reklami za
Renaultov novi model automobila prepoznaje se aluzija na uveni film Kum Francisa Forda Copole,
to nema direktnu vezu sa reklamiranim proizvodom, ve svojom efektnou privlai panju
recipijenata i, eventualno, signalizira da je i taj proizvod remek-djelo kao citirani film).
Na stilskom planu reklame karakterizira mogunost odabira jezikih jedinica iz svih slojeva
jezika. Reklami nije strana ni razgovorna leksika, ni argon, ali ni poetizmi, ni profesionalizmi, ni
arhaizmi, neologizmi... Ukratko, poput knjievnoumjetnikog stila, i reklamna verbalna poruka moe
biti formirana od najrazliitijih resursa jezika, samo pod uvjetom da je to u funkciji njene
argumentativne vrijednosti (ne primarno estetske kao u KFS).
Stripovni stil
Strip obino nije izdvojen kao zaseban stil, emu je vjerovatno uzrok injenica da je strip kod
purista smatran bezvrijednim, trivijalnim, a njegov jezik manje vrijednim jezikom. Osim toga,
injenica je da je strip semiotiki sloen sistem, budui da uz verbalni, prirodni ljudski jezik sadri
i vizuelnu komponentu, realiziranu ikonikim znacima - slikama, tj. crteima.
Danas je strip nazvan i "osmom umjetnou", a njegovi klasici zavreuju punu panju
i lingvista, a svakako i semiotiara. Strip, mada proizvod masovne kulture, u svojim vrhunskim
dometima posjeduje i estetsku funkciju, to ga ini zanimljivim i vrijednim za stilistiku analizu.
Odmah na poetku potrebno je naglasiti da pojam jezik stripa moe podrazumijevati sve semiotike
sisteme koji u stripu postoje, tako da e u daljem tekstu uvijek posebno biti naglaeno kada se
istrauje stil stripa, odnosno kada se raspravlja o verbalnim, prirodnojezikim elementima stripa.
Verbalni dio stripa po pravilu se nalazi u "oblaiu", koji na taj nain predstavlja
konvencionalni znak za repliku, a ujedno i svojevrsni okvir te replike. Kao to u dramskom tekstu ili
u scenariju svakoj replici prethodi ime lika koji je izgovara, tako u stripu izdueni kraj oblaia dolazi
do lica govornika, tj. poiljaoca poruke; unutarnji monolog lika umjesto izduenog kraja oblaia
oznaen je nizom kruia.
Crte
Postupak sa kruiima primjenjuje se ponekad i u stripu u kojem su glavni likovi ivotinje:
u popularnom stripu Garfield autor pokazuje unutarnji govor maka Garfielda pomou kruia, dok
njegov ospoljeni "govor", tj. razliite onomatopeje kao prikaz toga glasanja dolaze u oblaiu sa
iljatim krajem.
Ovo je, dakle, jedna od tipinih konvencija stila stripa, s tim to treba napomenuti da "u
trenutku kad se pojave u 'oblaiu', svakodnevni izrazi dobijaju znaenje koje esto vai samo u
okviru pravila stripa. U tom smislu, dakle, 'oblai' nije samo konvencionalni element koji pripada
repertoaru znakova, on je i element metajezika: bolje reeno, jedna vrsta prethodnog signala koji nas
prisiljava da se za deifrovanje znakova koji se u njemu nalaze pozivamo na odreeni kodeks" (Eko
1975: 62).
Na fonostilistikom planu strip je zanimljiv i zato to moe sadravati onomatopeje (neke od
njih su ustaljene: bum, tras, fljas, zviz; z-z-z- oznaava da lik spava), aliteracije ili asonance.
Meutim, posebno je vrijedno istraiti grafostilemska obiljeja u stripu. Budui da je mogunost za
redundancu u stripu znatno smanjena, postoji cijeli niz konvencija na ovom planu koje recipijentima
jasno prenese poruku: lik koji se ljuti i poinje da galami u oblaiu obavezno ima velika, masna
slova, nekad su ta slova data u gradaciji; obrnuto, kada neko sve tie govori, slova su manja, svjetlija.
U. Eco ukazao je na specifinu pojavu koja se realizira na grafostilemskom nivou, pojavu
vizualizacije metafore. Naime, testera u oblaiu vizualizirana je predstava izraza "hre kao testera";
zvijezde oko glave lika koji je dobio udarac oznaavaju frazem "vidjeti sve zvijezde"; sijalica -
"upalila mu se lampica" i slino.
Leksikostilistike, morfostilistike i sintaksostilistike osobenosti stripa direktno proizlaze iz
njegove prirode. Prije svega, verbalni jeziki izraz u stripu mora biti to manje redundantan, to vie
saet, lakonian, budui da je u okviru jedne sliice prostor ogranien. Osim toga, crte ve prenosi
vizuelnu informaciju, tako da verbalna poruka najee slui tek kao njena dopuna. Mogue su
zapravo dvije kontrastne situacije izmeu kojih se smjeta veina stripova: u prvom sluaju vizuelna
poruka je dominantna, verbalna poruka svedena je na minimum (odsustvo prirodnojezikog aspekta tu
postaje minus-postupak koji nosi odreene konotacije); u drugom sluaju verbalna poruka je
natprosjeno razvijena, ona dominira nad crteom ili ponavlja ono to je iz crtea ve oigledno (Eko
to naziva "pleonastikim pretjerivanjem u govornom jeziku" - rije je o svojevrsnom postupku
dodavanja, plus-postupku).
Vidjeli smo da je govor lika kao "tui govor" uvijek smjeten u oblai; autorski komentar,
autorska naracija kao neophodan uvod u priu ili kao naracija neophodna na pojedinim mjestima
u stripu, po pravilu je smjetena u etvrtastom okviru koji zauzima gornji dio crtea. Na taj nain
nema mogue zabune niti mijeanja autorskog i direktnog govora.
Izbor leksike, izbor jezikog varijeteta - argona ili ak dijalekta - moe biti raznovrstan
u zavisnosti od teme stripa, od njegovih hronotopskih karakteristika i slino. Poigravanje govornom
karakterizacijom lika takoer je frekventan postupak u nekim stripovima. Asterix, npr., moe posluiti
kao ilustracija veoma vjetih stilogenih postupaka, te je to strip u kojem je poigravanje suodnosom
verbalnog i vizuelnog, prebacivanjem sa jednog koda na drugi, kreacijom pseudojezika, dovedeno do
kljunog stilskog postupka.
Igre rijeima, kalamburi, kombinacija elemenata razliitih jezika u cilju stvaranja kominog
efekta i govorne karakterizacije lika omoguavaju autorima ovoga stripa da na minimumu prostora
postignu maksimum stilistike informacije - drugim rijeima, tekst postaje izrazito stilematian. Ovo
se moe ostvariti tako to se na postojei korijen rijei dodaje latinski ili pseudolatinski prefiks ili
afiks (ili obrnuto) ili pak kombinacijom grafikih sredstava. Goti i njihov jezik prepoznaju se tako to
su njihove replike, inae na francuskom jeziku, napisane slovima to podsjeaju na goticu; Egipani
u oblaiu imaju pseudohijeroglife, odnosno ideograme: "Ideogrami su metajezik stripa, 'oblaii'
u 'oblaiu', istorijski predak (i to kakav!). Stoga su 'egipatski' iskazi posebna poslastica, u kojoj se
dugo i mnogo uiva sa kontekstom govora, govorom tela i najzad 'prevodom' ideograma...
u oblaiima."(Slapak 1997:120).
Specifina stilizacija na ovom planu nerijetko se susree i u drugim stripovima, u kojima se
opaa arhaizacija govora likova (u stripovima sa historijskom tematikom) ili pak stilizacija drugih
jezikih varijeteta. Za poststrukturaliste prava poslastica jeste prisusutvo citata u stripu, jer autori
citiraju sve, od ekspira do Dojsa, od politiara do rok-muziara, nekad u funkciji stvaranja
kominog efekta, nekad u funkciji bijega od naturalizma i poetizacije iskaza.
Ukratko, istraivanje stripa kao zasebnog stila viestruko je opravdano, ak i neophodno. Strip
je u semiotikim istraivanjima ve odavno dobio svoje mjesto, a funkcionalna stilistika neopravdano
ga je zanemarivala. Po svojim osobinama ovaj stil zbliava se sa scenaristikim stilom, a specifinim
ga ini niz stilskih odlika na razliitim jezikim nivoima.
Retoriki stil
Retoriki stil posebno je zanimljiv budui da je on razvijan jo u okviru antike retorike, te da
je ak bio njen prvi i osnovni predmet. Oratori, tj. retori, imali su specijalni sistem obrazovanja
(odatle i naslov Kvintilijanove i danas esto citirane retorike Obrazovanje govornika). Vjetina
govornitva bila je jedna od najcjenjenijih vjetina kroz vei dio historije, da bi sa padom retorike
dolo i do njenog pada. Danas se oratorstvo prouava i u kulturama koje nemaju pismenost, ali
poznaju mo rijei, kao i u visokorazvijenim kulturama Zapada.
Ope je mjesto da se osnovnom retorikom funkcijom smatra ubjeivaka, persuasivna - odatle
i njena ideoloka funkcija kao neodvojiv dio. Zadatak govornika prije svega jeste da ubijedi auditorij
u svoje tvrdnje; da utjee na njega tehnikom argumentacije. Budui da je orijentiran na primaoce
poruke, govor i debata kao osnovni anrovi retorikog stila posjeduju konativnu funkciju (odatle esta
retorika obraanja, upotreba drugog lica jednine i mnoine, imperativa).
Retoriki stil moe se podijeliti na dva podstila: oratorski, koji podrazumijeva prije svega
govore, dakle, monoloki je u svojoj strukturi, i debatni, koji podrazumijeva debate (javne,
parlamentarne i slino) i jezik sudnice, tj. suenja.
Oratorski podstil
Govori kao dio oratorskog podstila realiziraju se dominantno usmeno, a funkcija im je, ve je
ukazano, preteno persuasivna. Ima, meutim, govora ija je funkcija prije svega fatika i emotivna -
oni se realiziraju u sveanim prilikama, forma im je visoko formalizirana, sa manjim odstupanjima,
a zadatak im je da se jedna skupina ljudi (porodica ili neka drutvena skupina) prepozna kao
jedinstvena, dok im informativna vrijednost nije u prvom planu. Ovdje spadaju govori povodom
proslave vjenanja, diplome, nekog familijarnog skupa, odlaska u penziju, komemorativni govori,
govori povodom dodjele nekog priznanja i drugo. injenica je da u razliitim kulturama prilike za
dranje govora nisu uvijek iste, niti je njegovanje oratorskih vjetina jednako vano. O antropolokim
istraivanjima na ovom planu vidi: Yankah 1994.
Postoje i govori koji su zbog svojih specifinih kvaliteta i karakteristika esto citirani,
a posjeduju poetsku/estetsku funkciju uz persuasivnu. U takve govore spadaju npr. Sokratov
predsmrtni govor, govor Martina Luthera Kinga, W. Churchila, Kenedijev govor (Churchilov
i Kenedijev govor iroko su citirani u filmovima, muz. grupa zvala se Blood, Sweat and Tears po
kljunim rijeima erilovog govora, u muzikom spotu danas se citira Kingovo I have a dream -
Imam san).
anrovski, govori variraju od javnih do privatnih, porodinih; od politikih do kominih.
Izdvajajui "govore u specijalnim prilikama", u koje spadaju govori predstavljanja, komemorativni
govori, govori na poetku ili na kraju veere (mada ne moraju biti povezani sa veerom), te adaptacija
govora za radio ili TV, moemo opaziti njihovu iznenaujuu slinost "u formi i stilu, ako ne
u sadraju" (Ross 1970:233). Jezika sredstva nee biti ista u zvaninom politikom govoru
i u neobaveznom "afterdinner" govoru (govoru poslije veere), ali oratorski podstil u cjelini posjeduje
neke zajednike specifine karakteristike, ukljuujui i shematiziranost kompozicije.
Oratorski podstil ima vanu ulogu i za kulture bez pismenosti, mada se susreu i pismene
realizacije govora (on moe biti prvobitno pripremljen u pismenoj formi ili, u nekim sluajevima,
zapisan nakon to je usmeno izgovoren). Njega karakterizira komunikacija "licem u lice" (ili se taj
efekt simulira kod TV govora), to odreuje niz njegovih posebnosti. I tradicionalne retorike (npr.
Kvintilijanova) i suvremeni prirunici (npr. Rossov iz 1970) ukazuju na neophodnost pripreme, na
vanost govornikovog nastupa (od naina suzbijanja treme, preko odijevanja, do gestova i mimike).
Izuzetno je vana pravilna artikulacija, jasna dikcija, variranje intonacijskih tipova, izbjegavanje
monotonosti; ritam govora ne smije biti ni prebrz ni prespor.
Na planu leksike vano je briljivo odabrati onu leksiku koja odgovara datoj situaciji
(dozvoljena je emocionalna i ekspresivna leksika, ali primjereno temi i prilici). Frazeologizmi,
poslovice, citati - sve to moe doi u govoru, s tim to neke reenice i same postaju poslovine,
odnosno postaju krilatice. Poeci i krajevi govora manje-vie su formalizirani za razliite tipove
oratorskih anrova. Govornik se moe opredijeliti i za neke argonske elemente ili dijalektizme
ukoliko je njegov auditorij takav da je to umjesno, odnosno da bi se pribliio auditoriju u nekim
sredinama, pokazao da je "jedan od njih".
Oratorski podstil podrazumijeva i upotrebu tropa i figura (v. o tome u poglavlju Figure
i funkcionalni stilovi), upotrebu ekspresivne sintakse, iji je zadatak da pojaa efekt onoga to se
govori. Ve je bilo govora o postojanju ustaljenih dijelova govora (obraanje, uvod, centralni dio,
zakljuak, zakljune formule) i ustaljenih fraza u nekim od tih dijelova. Kompozicija je, dakle,
izuzetno znaajan element govora, a njegove jake pozicije moraju biti paljivo rasporeene. Zanimljiv
je primjer sela Falefa u Zapadnoj Samoi, gdje formalni govor sadri sedam dijelova, od kojih je est
ustaljenih (izrazi zahvalnosti Bogu, zahvalnosti seoskom vijeu, formalni pozdravi i obraanje,
jutarnja zahvalnost za vane dogaaje, elje za dug ivot i "vedro nebo"...), a samo jedan dio odnosi
se na konkretan problem o kome se taj dan raspravlja, i to na vrlo uopen nain (Crystal 1994: 49).
Debatni podstil
Drugi podstil retorikoga stila, debatni stil, kombinira monoloke forme sa dijalokom, ali
dijaloka forma posebno mu je znaajna. Debata se nalazi u temeljima moderne demokratije,
predstavljajui istinsku razmjenu miljenja. Ona poiva na argumentacijskoj tehnici kao neoretorikoj
kljunoj postavci, na odreenim pravilima anra i slino. Bilo da je rije o parlamentarnoj ili nekoj
drugoj javnoj debati, postoje dva suprotna miljenja, a sudionici u debati dokazuju ili pobijaju
odreene stavove, koristei se logikom i retorikom. (O debatama v.: Vlaisavljevi 1997).
Specifian podtip ovoga podstila jeste jezik suenja. Za novu retoriku kao pravnu logiku
prirodni jezik jeste jedino sredstvo pravne argumentacije, a sve su argumentativne tehnike zapravo
diskurzivne tehnike (Hasanbegovi 1988: 120). Odatle i proizlazi znaaj retorike za jezik suenja
i prava openito. anr suenja realizira se u usmenoj formi, a uz pravnike, advokate, suce, vjetake,
ukljuuje i laike (kao svjedoke optube ili odbrane, ili u nekim zemljama i kao porotu). Zbog toga uz
profesionalni jezik prava ovdje moe doi i konverzacijski stil (ponekad ak i argonska ili
dijalekatska sredstva u iskazima laika) ili pak elementi nekih drugih specijalnih stilova (zavisno od
konkretnog sudskog procesa). Suenje je velika narativna forma, koja posjeduje niz etapa: uvod,
sredinu i kraj, a od drugih narativnih formi razlikuje se po tome to nju pria vie lica i to postoji
u najmanje dvije suprotstavljene verzije (Crystal 1994: 386). ak i ta razlika zapravo je relativna jer
i u knjievnosti, u teatru ili na filmu ima niz primjera u kojima isti dogaaj pria vie lica, njihove su
verzije suprotstavljene i u tome se krije poseban stilski postupak (film Raomon Akira Kurosave
i pria koja mu je posluila kao predloak za scenarij). U odnosu na suenje ovdje su mogui
i sluajevi bez konane "presude", kada se itatelju/ recipijentu preputa konana odluka o tome ija
je verzija "ispravna", "tana".
I jezik debate i jezik sudnice po pravilu su dijaloki utemeljeni, to odgovara shvatanju po
kojem "pravnom govoru, ako se on shvati kao izraz vlasti, tj. nametanja volje, odgovara monolog, dok
onom koji pretenduje da bude otelovljenje razuma i da bude primeren demokratiji, odgovara dijalog"
(Hasanbegovi 1988: 124). Odatle i nije sluajno to sa razvojem drutva pravni stil, koji je jedno
vrijeme i po stilskim osobinama odgovarao administrativnom stilu, u nekim svojim anrovima prelazi
u retoriki stil, uz bitnu promjenu jezino-stilske prirode. Ovo je jo jedan pokazatelj kako se sistem
funkcionalnih stilova razvija u skladu sa razvojem drutva, te se stoga klasifikacije moraju obnavljati
i mijenjati u skladu sa tim promjenama.
Esejistiki stil
Esej izvorno znai pokuaj, ogled; njegovo ime datira od kraja 16. stoljea (Montaigne ga je
upotrijebio 1580. godine, a Bacon 1597.). Ovaj stil duge (i est o slavne) tradicije posebno je
zanimljiv upravo zbog svoje djelomine unutarnje suprotnosti: po tematici izuzetno bogat, blizak
naunom stilu, po jeziko-stilskim sredstvima esej podsjea na knjievnost. Za razliku od naunog
teksta, esej po pravilu nema nauni aparat (spisak literature, izvore, rezime, apstrakt, fusnote, tane
citate - esej prije prepriava nego to citira), mada moe imati neke njegove elemente. Tematika mu je
veoma raznovrsna: esej moe biti biografija, moe obraivati neku historijsku, politiku, filozofsku,
bioloku ili ma koju prirodnoznanstvenu temu, tema eseja moe biti umjetniko djelo, pravac,
izvedba, svakodnevni ivot... Tema eseja moe biti i neki drugi esej ili ak esej kao anr, kao stil -
rije je, dakle, o "eseju o eseju" ili metaeseju. Esejistiar svakoj temi pristupa subjektivno, iznosei
svoje utiske, stavove, pri emu moe doi do zakljuaka koji su izuzetno zanimljivi i za nauku barem
kao ideje (ak i ako se zna da esej nije rezultat sistematinog istraivanja korpusa, da nije nastao na
osnovu eksperimenata i slino).
Govorei o tome da esej ima i spoznajnu i estetsku stranu, te da esejistika lakoa jeste lakoa
jezika, stila, ali da nije izraz povrnosti, Foht (1976: 37) dodaje da je ta lakoa "manifestacija ivosti
i ivotvornosti, za razliku od suhih, isparenih, mrtvaki-uozbiljenih, krutih, tvrdih i zgrenih reenica
koje se muno raaju iz dogmatike sistema. Mi nipoto ne smijemo prihvatiti dosadu kao legitimaciju
dubine i naune ozbiljnosti."
Osnovne jeziko-stilske karakteristike eseja jesu sljedee:
(a) U njemu za izraavanje autorskog govora dominira forma prvog lica jednine; autor eseja nikada
se nije krio iza "svemonog" mi kome su pribjegavali naunici, niti pak iza bezlino-pasivnih
konstrukcija kojima se prividno stvara objektivnost naunih tekstova. Ako postoji mi u eseju,
ono je tzv. inkluzivno mi, koje znai ja i vi (ja, autor eseja, i vi, moji itaoci, recipijenti).
Ovakva forma odlika je anrova sa apelativnom funkcijom, funkcijom djelovanja na adresate,
te se nalazi u oratorskim tekstovima, u predavanjima - ukratko, svuda tamo gdje treba stvoriti
istomiljenike od recipijenata, uiniti ih aktivnim sudionicima u zakljuivanju, pobuditi njihovo
zanimanje. Ovo je oigledno u narednom primjeru, gdje se sa mi prelazi na ja sa promjenom
fokusiranja od fokusiranja na recipijente do usmjerenosti na izraavanje vlastitog stava, tvrdnje:
ta se postie esejom, to smo rekli. Meutim, ta je od toga vidljivo? elim da kaem da kroz
esejistiko postupanje postaju vidljive konture stvari...
(Benze 1976:25)
(b) Konativna funkcija eseja jo je izraenija u iskazima sa direktnim obraanjem recipijentu, sa
upotrebom drugog lica (ee mnoine), koje dobija i znaenje uopenosti:
Izvrite inventar onoga to bi u vaem ivotu moglo da se nazove banalnim i nevaeim
i videete da, bez sumnje, ni jedna posebna banalnost nije bila neizbena (...)
(Belani 1976: 41)
Ista je i funkcija retorikog pitanja, koje u eseju zaustavlja tok teksta, skree na sebe panju
italaca, pobuuje ih da i sami razmiljaju, budu aktivni sudionici u razvoju osnovne ideje, to
zorno pokazuje naredni primjer:
Time smo na daljoj taki definisanja naeg posmatranja. Zar nije neobino da su svi veliki
esejisti kritiari? Zar nije neobino da su sva stolea karakteristina po esejistici bitno kritika
stolea? ta to znai?
(Benze 1976: 23).
(c) Esej je nuno subjektivan, u njemu dominira ekspresivna funkcija, stoga u njemu moemo
pratiti upotrebu razliitih emocionalno-ekspresivnih jezikih sredstava, ukljuujui i
vrednovanje. Kao oblik kritike kategorije naeg duha, kako ga naziva Benze, esej posee i za
ironijom, i za satirom, i za cinizmom.
U ovom kontekstu treba obratiti panju i na vanost pojedinih reenica-aforizama u eseju,
reenica koje se pamte zbog svoje uvjerljivosti ili jezike vjete formulacije (neki ak tvrde da
je esej zapravo razvijeni aforizam - Foht). Ponekad se smatra da su neke reenice eseja na
granici izmeu poezije i proze, kao odlomci "savreno ulnog govora"
(Benze 1976: 23).
(d) U eseju vanu ulogu ima i estetska funkcija jezika, a ponekad i ludika, to je i bio jedan od
osnovnih razloga za dileme oko toga da li je on zapravo anr knjievnoumjetnikog stila ili
zaseban stil. Esejistiaru je kao i knjievniku jezik osnovno orue, on poznaje mo i ljepotu
rijei, odatle u eseju itav niz postupaka kao u knjievnoumjetnikom tekstu. Figure i tropi nisu
tu samo kao ornamenti stila (oni to, sreom, nisu danas ni u veini drugih stilova): stvaranjem
slika esejistiar prenosi svoje spoznaje. Evo kako funkcionira kada se upotrijebi metafora sa
tom ulogom:
Nikakva energija, upornost i trud ne mogu postii toliko ako se autor zatekne u nekakvom
rukavcu ili ak lokvi uz rijeku, pa tvrdoglavo ustrajava u neemu to mu je tue i nastoji gotovo
presahle odvojke pretvoriti u duboku vodu smisla.
(Foht 1976: 37)
Granice eseja nije uvijek jednostavno uspostaviti: u angloamerikoj tradiciji danas je esej jo
ire shvaen, pa po formi podsjea na kratku priu sa likovima, dijalozima i slino.
Umjesto zakljuka, dovoljno je na kraju rei da o eseju kao stilu, kao neemu to je uvijek na
graninom podruju, svjedoi i injenica da su u ovom tekstu isti eseji posluili i kao izvori naune
spoznaje o eseju i kao izvori, dakle, primjeri za sve jezike karakteristike toga inspirativnog oblika
upotrebe jezika.
Scenaristiki stil
Ovaj stil po mnogo emu je specifian: on je po formalnim odlikama esto blizak dramskom
podstilu, ali se obino smatra da scenarij nije knjievno djelo. Teko da bi se moglo rei kako je
scenarij etvrti knjievni rod, tipian za suvremeno doba, budui da je uvijek samo priprema,
predloak za knjigu snimanja i za sam film. I dramski tekst namijenjen je prije svega za izvoenje, ali
se dramska knjievnost moe i itati, dok scenarij itaju rijetki poznavaoci, po pravilu sa tano
odreenom funkcijom - u potrazi za scenarijem za film. Moe se rei da i scenarij ve ulazi u sferu
intersemiotikih tekstova, slino kao to verbalna komponenta stripa ili reklame nije dovoljna za
odreivanje sutine i prirode tih stilova. Ako se pri tome zna da ima filmskih autora koji rade i bez
scenarija, ad hoc, te da scenarij moe biti u obliku stripa (npr. u crtanom filmu), onda to dodatno
uslonjava prouavanje ovoga stila sa lingvistikog aspekta.
Specifinost jezinog znaka u scenariju jeste u njegovoj dvojnosti: taj znak nije samo znak
prirodnog jezika nego ujedno aludira i na znake filmskog jezika. Drugim rijeima, moe se rei da je
tipina osobina stila scenarija to to on predstavlja dinamizam "od jedne stilistike strukture - govorne
- ka drugoj stilistikoj strukturi - filmskoj", a itati scenarij znai "empirijski oiveti prelaz sa
strukture A (literarna, verbalna struktura - prim. M.K.B.) na strukturu B (filmska struktura - M.K.B.)"
(Pasolini 1978: 132).
Obino se smatra da se scenarijem planira film, i to njegova "izlagaka struktura", pod kojom
se podrazumijeva vremensko-prostorna, tj. tematska struktura i nain njenog predoavanja (Turkovi
1988: 235). Jasno je da e se i scenarij razlikovati s obzirom na vrstu filma (da li je to igrani,
dokumentarni, propagandni ili obrazovni film), a s obzirom na potencijalne teme moi e se govoriti
o elementima razliitih registara.
Na jezinom planu i u scenariju se izdvajaju dijalozi i forma autorskog komentara, poput
didaskalija u dramskom tekstu. Autorske napomene usmjerene su na pripremu filma, zato one mogu
sadrati filmske profesionalizme, tj. "filmski argon". Filmski dijalozi mogu se odlikovati veom
spontanou od dramskih, jo veom bliskou sa svakodnevnim govorom (uporedi sa upadanjem
u rije, pauzama, simultanim replikama vie likova, potapalicama). Ova se osobina, meutim,
posebno moe uoiti u filmu kao gotovom proizvodu, u njegovoj verbalnoj formi, u osobinama
izgovora, intonacije, u suodnosu pauza i govora i slino. Na taj nain lingvostilistiar moe istraivati
funkcioniranje dijalokog stila i u scenariju i u samom filmu.
Ako se uporedi dijalog u konverzacijskom stilu sa onim u scenariju, onda se moe vidjeti da
potpuna identinost ta dva oblika nije uvijek poeljna. Naime, ma koliko dijalog u scenariju potovao
tzv. "konverzacijske konvencionalnosti" i bio funkcionalan, ta svojstva ne garantiraju kvalitet
scenarija niti zanimljivost dijaloga.
"Zanimljiv je dijalog onaj u kojemu ima dosjetljivosti u replikama, u dijalokome
nadovezivanju. Vrhunski holivudski (...) filmovi uvijek su se odlikovali njegovanjem
dosjetljivih dijalokih reakcija. Gledalac moe uivati u gipkim prijevojima dijalokoga toka,
zavidjeti likovima to umiju biti na jeziku brzi, a pametni, duhoviti, neoekivani u okolnostima
u kojima nama u ivotu nita takva ne bi palo na pamet. Ako se od situacija u filmu oekuje da
su tipino zanimljivije od ivotnih, to se oekuje i od dijaloga."
(Turkovi 1997: 41)
Dijalog u filmskom scenariju zapravo je po pravilu stilizirani konverzacijski dijalog, koji uva
prepoznatljiva svojstva, ali u zgusnutoj formi, uz potenciranje nekih elemenata i uz zanemarivanje
drugih. Odatle je scenaristiki stil izuzetno zanimljiv i za prouavanje osobina dijaloga uope.
80 Nivoi lingvostilistike analize i njihove osnovne jedinice
Nivoi lingvostilistike analize i njihove osnovne jedinice
Ve je ranije istaknuto da je osnovna jedinica lingvostilistike stilem, kao minimalna jedinica
koja nosi stilistiku obavijest.
S obzirom na jezine nivoe mogu se izdvojiti i nivoi lingvostilistike analize sa
karakteristinim tipovima stilema.
Fonostilistika istrauje izraajna sredstva i stilistike postupke na fonetsko-fonolokom
i prozodijskom planu, a osnovna jedinica joj je fonostilem.
Grafostilistika posmatra sve one postupke i sredstva koji mogu postati stilogeni na grafikom
nivou; njena jedinica jeste grafostilem.
Analogno tome, dalje se po nivoima analize razlikuju morfono- i morfostilistika sa
morfonostilemom i morfostilemom kao jedinicama, leksikostilistika sa leksikostilemom,
sintaksostilistika sa sintaksostilemom, semantostilistika sa semantostilemom. Stilistika je tijesno
povezana sa semantikom, tako da bez razvoja semantike nije mogue razvijati ni stilistiku. Drugim
rijeima, nema stilistike analize bez semantike. Kao posebno aktualna danas, tekstualna stilistika ili
tekstostilistika, ija je osnovna jedinica tekstostilem ili, po nekima, makrostilem. Ovaj drugi termin
implicitno ukazuje na podjelu stilistikih istraivanja na mikro i makro. Mikrostilistika istraivanja
ukljuivala bi ispitivanje pojedinih stilema na niim nivoima (npr. fonostilistika svojstva neke
pjesme, grafostileme u nekoj reklami i slino), dok bi makrostilistika analiza podrazumijevala
pristup tekstu kao cjelini (i u njegovim intertekstualnim vezama), a zatim postupno istraivala njegove
mikrostileme. U nekim sluajevima oba postupka, mikro- i makrostilistiki, kombiniraju se i mogu
dati vrijedne rezultate. Pogledajmo sada koji su najznaajniji problemi to ih ispituju sve ove
discipline.
Fonostilistika
Smatra se da je prvi put predmet i ciljeve fonostilistike naznaio osniva strukturalne fonologije
N.F. Trubeckoj, koji je fonologiju podijelio na tri dijela: reprezentativna fonologija prouavala bi
foneme kao objektivne elemente; apelativna fonologija ima za zadatak prouavanje fonetskih varijanti
s obzirom na utisak koji one treba da ostave na sluaoca; konano, ekspresivna fonologija promatrala
bi nain izgovora, intonaciju, pauze i sl. sa stanovita govornika. Drugi i trei dio inili bi osnovu
fonostilistikih istraivanja.
Moe se izdvojiti nekoliko kljunih oblasti kojima se danas posveuje panja u fonostilistici:
1) Pitanja razliitih stilova izgovora (fonostilistiko raslojavanje jezika), ukljuujui i prozodijske
elemente;
2) Glasovni simbolizam i poetska funkcija glasova.
Naravno, uvijek se pri tome uzima u obzir postojanje mogunosti odabira i pitanje
fonostilistikih varijanti.
Pitanje glasovnog simbolizma nije samo predmet prouavanja stilistike nego i lingvistike
uope. Naime, jo od antikih vremena i od diskusije anomalista i analogista postavlja se pitanje
motiviranosti/nemotiviranosti jezinog znaka. Fonemi sami po sebi, smatra moderna lingvistika, ne
nose znaenje. Ipak, oni mogu zahvaljujui nekim svojim stvarnim svojstvima, diferencijalnim
obiljejima, i sami po sebi, u odreenom kontekstu evocirati i potencirati neka znaenja. Tako se
obino smatra da se akustiki red vokala moe dovesti u korelaciju sa odreenim semantikim redom.
U opozicijama izmiljenih leksema pil/pal, ibi/aba prvi lan para izaziva asocijacije na neto maleno,
siuno, dok drugi lan izaziva asocijacije na neto veliko, ozbiljno. Ako se ovome dodaju vokali
zadnjeg reda, o i u, onda oni obino asociraju na neto tromo, ozbiljno. I lingvisti poput A. Martineta
priznaju izvjesnu asocijativnu vezu u takvim sluajevima, to objanjavaju artikularnim osobinama
ovih glasova, a slini su zakljuci doneseni na osnovu eksperimenata i za konsonante i sonante (npr.,
kod opozicije vibranta r i laterala l ispitanike ovaj prvi podsjea na neto otro, tvrdo, oporo, gorko,
a ovaj drugi na neto blago, glatko, lagano, dobroudno - Genette 1985: 387).
Uz ovaj, uvjetno reeno, "univerzalni simbolizam", koji po pravilu promatra glasove
u opozicijama, a ne svaki glas i njegovo "znaenje", svaki jezik razvija i, nazovimo ga, sekundarni
simbolizam, koji proizlazi iz znaenja nekih rijei i njihovog zvuanja u tome jeziku. U takvim
sluajevima govornici izjavljuju, poput talijanskog pjesnika u Rusiji, da ruska rije druba
(prijateljstvo) sigurno znai neto tvrdo, otro, neprijatno, dok rije teljatina (teletina) asocira na neto
njeno, mekano, vjerovatno na rije kojom se Rusi obraaju eni koju vole. Takvih anegdotskih
primjera ima mnogo, a esto je citirana jedna reenica seljanke iz njemakog sela u vicarskoj, koju
je zabiljeio Jakobson. Ta se ena, naime, udila to njeni susjedi iz francuskog sela sir zovu fromage,
kada je kase "mnogo prirodnije" (Jakobson, cit. prema Genette 1976: 26).
Stilistiko istraivanje pokazuje da u poeziji, rjee u prozi, ali i u svim tipovima tekstova kod
kojih postoji poetska funkcija jezika, emitent poruke moe posegnuti za postupkom slikanja
glasovima. Glasovni simbolizam u knjievnoumjetnikom stilu, naroito u poeziji, ima za cilj ili
stvaranje zvune slike koja odgovara sadraju stihova (primjer a) ili da ponavljanjem glasova koji
dominiraju u kljunoj i tematskim rijeima stihova stalno potenciraju vanost tih rijei (primjer b).
(a) um penice
Iz luga vjetar dune u doba gluho
i zelenu plahtu niz obronke zatalasa.
Lelujanje se zauje tako suho.
To umi dolinama klas do klasa.
Vrijedni domain kroz otvoren prozor slua
umor klasa i smije se u dui.
I sve mu se ini kao da ve uje
kako se zrelo zrnje u hambare rui.
Miris penice dua mi snano die.
I um sluam, stojei za ogradom od trnja.
O hvala ti, Boe, to se u klasju ovom nie
i moja skromna aica zrnja.
(OP, 33)
(b) Svatovska
(...)
itka kad poute kad sazru ita
Zaele da ih anju
ene
Za hrabrene bojne
Za hrabre vojne
Za mlade
enike
I za edne pute
(...)
(DIZDAR, 162)
Kod opa moe se pratiti aliteracija utavog , te strujnih s i z:
um - penica - umi - dua - sluam - umor - die - nie;
klasje - suho - zatalasa; zrelo - zrnje...
Istovremeno, zastupljena je jo jedna aliteracija - ponavljanja sonanta l u rijeima u kojima se
biljei i asonanca a - u: klas - lug - gluho - plahta - zatalasa - lelujanje. Ova glasovna ponavljanja
stvaraju zvunu sliku talasanja, lelujanja penice (to su i tri kljune rijei pjesme), to znai da su
u funkciji dodatnog markiranja stihova u smisaonom i stilistikom smislu. Konani je dojam -
eufonija stihova, s tim to se oni i aliteracijom povezuju u cjelovit tekst.
Kod Dizdara ponavlja se fonem , ali ne u cilju stvaranja vizuelne slike, ve kao signal itaocu
da su kljune rijei ito, ene i enici. U modernoj poeziji ovakav je postupak ei nego prethodno
"slikanje glasovima".
U sutini, glasovni simbolizam je u funkciji stvaranja eufonije (milozvunosti), koja uz ritmo-
melodijsku liniju stihova predstavlja vaan element ukupne estetske funkcije poezije. Naravno,
u nekim poetskim pravcima ili kod nekih pjesnika stil pokazuje obiljeja anti-eufonije, pod im se
podrazumijeva gomilanje konsonanata i konsonantskih grupa koje su teke za izgovaranje, sve u cilju
stvaranja specifine atmosfere stihova. Ovdje se kao primjer namee refren Nevermore iz uvene
Poove pjesme Gavran, refren koji je svojevrsna sekundarna onomatopeja graktanja gavrana i kao
takav obiljeava cijelu pjesmu. U pjesnike koji su stvorili itavu poetiku anti-eufonije spadaju ruski
futuristi i Marina Cvetajeva.
Poezija Tina Ujevia moe posluiti kao obrazac i za eufoniju koja je rezultat usklaenosti
suglasnika i samoglasnika i otvorenih slogova (a), ali i za anti-eufoniju, kojom se slika mrano
raspoloenje, mune emocije (b):
(a) Noas se moje elo ari
noas se moje vjee pote;
i moje misli san ozari,
umrijeu noas od ljepote.
Dua je strasna u dubini,
ona je zublja u dnu noi;
plaimo, plaimo u tiini,
umrimo, umrimo u samoi.
(Ujevi, 404)
(b) Po ovom gustom, stalnom dadu,
to gnusno pljuti, curi s krova,
ja gutam gnevnu mranu vradu
i zubom grizem vrela slova.
(Ujevi, 71)
Uestala upotreba suglasnika g koji zbog specifinosti pri izgovoru simbolizira neto muno,
surovo praena je sazvujima to privlae panju svojom teinom izgovora (st, t, gn, kr, gr, d, me,
vr). Sve ovo, uz smisao stihova, stvara onu atmosferu koju pjesnik i opisuje. Posebno je vano
izdvojiti rijei dad i vrada, koje su na leksikom planu ekspresivne kao arhaizmi i poetizmi, dok su
na fonetsko-fonolokom planu jezgro tako koncipiranog glasovnog simbolizma i uspostavljaju mreu
skupina to evociraju odreene predodbe.
Zvuanje stihova od izuzetnog je znaaja u poeziji. Odatle su nastali pokuaji stvaranja
zasebnog pjesnikog jezika koji bi se razlikovao od svakodnevnog, koji bi iskljuivo svojim
zvuanjem stvarao predstave i asocijacije, odnosno stvarao estetsku funkciju. Poigravanje jezikom,
iskuavanje njegovih krajnjih mogunosti, uz povratak primarnoj magijskoj funkciji jezika - sve su to
ciljevi stvaranja takvog pjesnikog jezika. Jedan takav pokuaj vezan je za ruskog pjesnika
Kruoniha, koji je elio stvoriti "svjetski pjesniki jezik koji se raa organski" (Kruonih 1967: 40),
nazvavi ga zaum/ zaumni jezik (iza uma), to oznaava povratak prvobitnom uzbuenju to ga stvara
ritmo-melodijska linija stiha, raajui zaumnu pra-sliku. Ovaj je naziv esto u upotrebi kao sinonim
svakog slinog pokuaja stvaranja zasebnog, iskljuivo poetskog jezika.
Leksika stilistika (leksikostilistika)
Leksikostilistika ima veoma iroko podruje djelovanja, a tijesno je povezana sa
leksikologijom, semantikom i leksikografijom.
Jedno od posebno znaajnih podruja ove oblasti jeste izuavanje leksema jednoga jezika
s obzirom na njihovu emocionalno-ekspresivnu, funkcionalno-stilsku i registarsku karakterizaciju.
Kao praktian rezultat toga usavravaju se leksikografske oznake u rjenicima, a rjenici postaju
i stilistiki informativniji. S tim u vezi je i razlikovanje pojmova denotacije i konotacije, o emu je
ve bilo rijei u poglavlju o stilistici i semiologiji. Denotacija (ili designacija) podrazumijeva osnovno
znaenje rijei, ekstenzivno ili eksplicitno - znaenje koje prihvaaju svi govornici nekog jezika), dok
se konotacija naziva jo i intenzivnim ili implicitnim znaenjem rijei. Konotativno znaenje
podrazumijeva sve dodatne komponente leksikog znaenja, "neto to se sastoji od svih
komponenata leksikog znaenja koje pridodaju neku kontrastivnu vrijednost bazinoj, obino
designativnoj funkciji" (Zgusta 1991: 43). U leksiku sa konotacijom spada:
a) emocionalno-ekspresivna leksika
b) leksika sa odreenom funkcionalno-stilskom markiranou
c) profesionalizmi
d) neologizmi i arhaizmi
e) argonizmi, argotizmi
f) dijalektizmi, egzotizmi, itd.
Dok je posao leksikografa da nae kriterije po kojima e oznaiti leksiku sa konotacijama
(velika je neujednaenost u postojeim rjenicima sa oznakama tipa vulg. - vulgarizam, pren. -
preneseno, hipokor. - hipokoristik i slino), stilistiara zanima opozicija neutralne i markirane leksike,
njihovo funkcioniranje u jeziku i govoru, u pojedinim tipovima tekstova, u tekstovima nekog
odreenog autora i drugo.
argon
argonizmi su posebno zanimljiv sloj kolokvijalno markirane leksike. Pod argonom (engleski
termin je slang) obino se podrazumijeva specifina stilski markirana vrsta upotrebe jezika, i to vrsta
koja se ograniava na odreene socijalne grupe (po pravilu se susree argon mladih, studentski
argon - sa moguom podjelom na argone pojedinih studenata, pojedinih grupa mladih i slino).
Moe se govoriti i o argonu pojedinih profesija (ljekara, advokata, profesora...), s tim to ponekad
profesionalizmi prelaze u argon i obrnuto.
argon je uvijek prostorno i vremenski ogranien, tako da neki argonski elementi nakon
izvjesnog vremena prelaze u neutralnu leksiku. Upotreba zastarjelog, prevazienog argona sa
stanovita pripadnika argonske grupe jednako je pogrena i neprimjerena kao i upotreba
kancelarizama u reklami ili kolokvijalizama u naunom stilu.
Moe se rei da argonizmi parazitiraju na fonetsko-fonolokom i gramatikom sistemu jednog
jezika, a razlike se prate gotovo iskljuivo na leksikom nivou.
argon ima vie funkcija, prije svega sociolingvistikih: upotreba istog argona svjedoi
o pripadnosti grupi, dakle, jedan je od znakova za iskazivanje socijalne pripadnosti. Osim toga,
argon uvijek oznaava opoziciju prema neutralnom, pa prema tome i bezbojnom govoru veine; on
oznaava bijeg od kliea, ponekad bijeg od svijeta odraslih i monih, a esto i izraava tenju za
jednostavnom komunikacijom naspram jeziku medija, kole, administracije. I prouavanje argona i
sam argon jedno vrijeme su bili predmet kritike proskriptivnih tradicionalnih lingvista. Smatralo se,
naime, da je argon krivac za kvarenje jezika, naroito u sluajevima kada se u argonu preuzima
leksika iz drugih jezika.
argon se moe pojaviti i u drugim stilovima, i to sa razliitim funkcijama: stvaranje kominog
efekta, govorna karakterizacija likova, ubjeivaka funkcija u reklami, osvjeenje u novinskom stilu,
naroito u omladinskoj tampi i u jeziku drugih medija.
argonizmi mogu biti rijei domaeg ili stranog porijekla. Evo kako to funkcionira u argonu
sarajevskih mladih:
A) domae rijei sa najee metaforikom upotrebom (ara u znaenju skupo;
bunariti/izbunariti u znaenju krasti; truniti - priati dosadne, nepotrebne stvari);
B) strane rijei, gdje dominiraju anglicizmi (boss - glavni, gazda, ef; biti in ili out - biti
moderno, u trendu ili ne) i orijentalizmi (srklet, jalija, jaran islino).
Postoje pravi sinonimski argonski nizovi: udaren - opien u znaenju lud, pukao - otkaio -
prolupao (poludio, postao neorotian). Pri tome kao sinonimi mogu doi leksemi i frazemi, npr.
u znaenju odlino: mrak, strava, boli glava, pravo dobro; furati s nekim - biti u emi - biti u relaciji
(zabavljati se s nekim).
Argotizmi se vezuju za sferu argoa, tajnog jezika marginalnih drutvenih grupa (narkomana,
lopova, kriminalaca i slino). Ponegdje se distinkcija izmeu argoa i argona ne uspostavlja, budui
da su principi formiranja rijei isti.Mada su tajni jezici obino vezani upravo za "podzemlje" i za neki
oblik nezakonitih radnji, oni uz to mogu imati i ludiku funkciju (npr. kod tajnih govora djece, kod
ifriranog pisanja uz pomo brojeva ili drugih simbola). I u takvim sluajevima upotreba tajnog jezika
oznaava naglaavanje pripadnosti odreenoj grupi (postoje i porodine varijante tajnog jezika,
nedostupne ljudima izvan uske sredine te porodice), potrebu za bijegom od rutine svakodnevice
i njenog ovora, potrebu za zabavom i poigravanje jezikom kao formu verbalne kreativnosti.
Specifian oblik argona jeste atrovaki govor, tj. takav govor kod koga se permutacijom
slogova ostvaruje oneobiena leksika (ido mova umjesto Doi 'vamo; kapu umjesto puka i slino).
Umjesto zakljuka, moe se rei da argon predstavlja svojevrsno jeziko osvjeenje, dokaz
postojanja jezike kreativnosti, duhovitosti. Istovremeno, argon postaje negativna pojava onda kada
pojedinci u svom idiolektu ne posjeduju mogunost prebacivanja sa koda na kod, tj. ne posjeduju
stilistiku kompetenciju.
Vulgarizmi i psovke
Psovke i vulgarizmi nisu obavezan dio razgovornog stila, ali u njemu se najee javljaju. U
tim sluajevima razgovorni stil izlazi izvan norme. Zanimljivo je da nema mnogo istraivanja ovog
aspekta jezike upotrebe, vjerovatno upravo zbog izuzetno niskog prestia vulgarizama i uvjerenja da
je ve samo istraivanje tog fenomena takoer "snieno". Za lingvostilistiku, meutim, svaka forma
u kojoj se jezik javlja, svaki varijetet i stil mogu i treba da budu predmet prouavanja.
Psovke i vulgarizmi pripadaju sferi emocionalnog i ekspresivnog govora, a izrazito su
negativno markirane. Osim razgovornog stila, one se javljaju u knjievnoumjetnikim tekstovima u
svrhu stilizacije i govorne karakterizacije likova. U tom stilu ovi jeziki elementi mogu imati i
funkciju stvaranja kominog efekta. Posljednjih desetak godina psovke i "tabu"-rijei prodiru i u
urnalisiki stil, u jezik medija, primarno u jezik omladinske i tzv. "ute" tampe, zatim u kontakt-
emisije radija i slino. Jasno je da to irenje sfere upotrebe psovki i vulgarizama izaziva burne
diskusije, od toga da li ih uope treba uvrtavati u rjenike pa do mnogih pitanja njihove opravdanosti
u nekom kontekstu. Prema D. kiljanu u nekim aspektima vulgarizmi komunikacijski su efektniji jer
precizno imenuju predmete i pojave; "na drugoj razini, opscenosti postaju izvorom slikovitih metafora
i ostalih tropa i figura koje takoer mogu, onima koji takva stilska sredstva vole, poboljati
saobraanje jezikom. Ali na treoj razini estom i mnogostrukom upotrebom te se metafore sadrajno
prazne i mogu oznaavati doslovno bilo to, pa se pretvaraju u puke potapalice; to je i u
svakodnevnom govoru najea funkcija psovke" (kiljan 1989: 116).
Psovke su po pravilu kratke i sastoje se od samo jedne rijei ili od kratke fraze - mada se , kako
to kae Crystal, mogu zabiljeiti i due sekvence kod "vjetih" psovaa. Kao njihovi izvori najee
dolaze rijei iz semantikog polja seksa, ekskrecije i natprirodnog (pa i religijskog), iako se moe
prihvatiti trvdnja da pravo znaenje rijei iz psovki nije faktor koji uvjetuje njihovu upotrebu (Crystal
1994: 61). Funkcije psovki mogu biti raznovrsne - od naina za ispoljavanje frustracije ili reakcije na
ok pa do ispoljavanja agresivnosti, dok u nekim sluajevima one predstavljaju svojevrsni znak
pripadnosti nekoj grupi. Sociolozima ostaje da analiziraju veinu ovih pitanja, dok lingvostilistika
moe prouavati njihovu strukturu i mjesto u razliitim tipovima diskursa.
Eufemizmi i tabu-rijei
Eufemizmi su na neki nain u sistemu leksike suprotstavljeni vulgarizmima. Eufemizam,
naime, podrazumijeva upotrebu rijei ili izraza koji zamjenjuju vulgarizme, psovke ili tabu-rijei;
odnosno, eufemizmi se odnose na pojave i pojmove koji se smatraju suvie delikatnima (smrt, bolest,
neke tjelesne funkcije, seks i slino).
Rije tabu pozajmljena je iz tonganskog jezika, gdje znai "sveto" ili "nedodirljivo" (Crystal
1994: 8). Verbalni tabui poznati su u svim kulturama, a negdje su ak proireni i na sferu linih imena
(npr., u nekim australskim i novozelandskim plemenima ljudi dobijaju dva imena, jedno javno,
a drugo tajno, za koje treba znati samo najugledniji lan plemena i bog). Zanimljivo je da
i u visokorazvijenim kulturama zapada postoji itav niz tabua koji nisu samo u funkciji izbjegavanja
"nepristojnih" rijei vezanih za seks ili tjelesne funkcije izluivanja i slino (uporedi ovdje
eufemistino: Idem tamo gdje car ide pjeice umjesto Idem u toalet.), nego su odraz davnog straha da
e se pomenom tabu-rijei dozvati nepoeljna pojava (smrt, ivotinja koja je predmet straha i slino).
Odatle izraz "ono najgore" kao zamjena naziva bolesti koja izaziva strah ( "rak").
Za stilistiku eufemizmi i tabu-rijei posebno su znaajni zato to prelazi sa jednih na druge
oznaavaju prekljuivanje sa jednog stila na drugi, iz sfere neformalnog u sferu formalnog registra.
Stilistiar moe okarakterisati govor lika ili individualni stil nekog autora u zavisnosti od toga da li se
upotrebljavaju vulgarizmi i tabu-rijei ili pak eufemizmi.
86 Morfostilistika
Morfostilistika
Morfostilistika prouava funkcionalno-stilsku markiranost morfolokih kategorija i ekspresivne
vrijednosti tih kategorija. Izmeu ostalog, moe se govoriti o zastupljenosti vrsta rijei u pojedinim
stilovima. Tako se npr. razlikuju nominalni (imenski) stilovi, u kojima dominiraju imenice (nauni,
administrativni stil, neki anrovi urnalistikog stila), i verbalni (glagolski) stilovi (razgovorni stil,
podstil drame), a izmeu njih rasporeuju se i ostali stilovi.
Slino je i sa drugim vrstama rijei i morfolokim kategorijama (npr. moe se u okviru veznika
govoriti o stilski neutralnima i stilski markiranima - snieno, zvanino, arhaino i sl.). U okviru
uzronih veznika jasno se razlikuju neutralni veznici i oni koji su specijalizirani za upotrebu
u zvaninim stilovima - naunom, publicistikom i sl.: na osnovu toga to, usljed toga to, s obzirom
na to to itd.
Osim toga, morfostilistika prouava gramatiku sinonimiju openito i po pojedinim
kategorijama i vrstama rijei. Gramatika sinonimija zanimljiva je sa stilistikog, ali i semantikog
stanovita, budui da se upravo na znaenjskom planu uspostavlja najznaajnija distinkcija izmeu
pojedinih formi koje ulaze u sinonimski red.
Provjera modela : Ekspresivne mogunosti linih zamjnica u
knjievnoumjetnikom stilu
Kao uzorak istraivanja izraajnih mogunosti neke morfoloke kategorije moe posluiti
ispitivanje ekspresivne upotrebe linih zamjenica u knjievnoumjetnikom stilu. Line zamjenice nisu
sluajno odabrane: one su veoma sloena kategorija, mnogo sloenija nego to se misli
u "humboltijanskoj tradiciji", sklonoj da ih posmatra kao najprimitivniji i najelementarniji nivo jezika.
O njihovoj sloenosti svjedoi i injenica da ih djeca kasno usvajaju, a u afaziji se gube veoma rano
(Jakobson 1957: 2). Dovoljno je kao primjer ukazati na dva njihova aspekta: frekventna upotreba
linih zamjenica i njihove stilogene mogunosti u poeziji.
U bosanskom, hrvatskom i srpskom jeziku lini glagolski oblik moe posluiti kao pokazatelj
lica, tako da se lina zamjenica moe esto izostaviti u svim funkcionalnim stilovima. Dapae,
najee je neutralan upravo oblik bez line zamjenice - jo je davno ukazano kako se "line
zamjenice ja, ti, on obino... izostavljaju kad na njima nije sila govora" (Mareti 1963, 499). Upravo
zato poveana frekvencija zamjenica moe se smatrati odstupanjem od norme, tj. po pravilu je stilski
markirana.
Moe se izdvojiti zanimljiv primjer - Krleina drama "U agoniji", gdje pratimo neuobiajeno
estu stilogenu upotrebu, kao u narednim reenicama:
Molim te, ja govorim vrlo mirno! Mene boli glava, ali ja znadem to govorim! Ja sam htjela
njegovu smrt... (Krlea, 255)
Ja znadem, tebi se uri, tebe ekaju, ti si poslovno sprijeen, ti nema vremena, ti si ve
trideset puta pogledao na sat, no uza sve to, ja sam u takvoj situaciji, da ja moram govoriti
s tobom, Ivane. (Krlea, 225)
U konkretnim primjerima frekventna upotreba zamjenica u funkciji je slikanja psihikog
preivljavanja lika, njegove potrebe za fokusiranjem panje na suodnos ja/ti, tako da gotovo moemo
govoriti o svojevrsnoj figuri dodavanja, o svjesnom pleonazmu. Budui da je ovaj postupak i inae
est u Krleinim dramama, te ponekad ini njegove dramske dijaloge artificijelnima, moe se govoriti
i o drugim njegovim funkcijama: prvo, kao prikazivanje utjecaja njemakog jezika na govor likova (u
tom je jeziku lina zamjenica neophodna), to je jedan vid govorne karakterizacije likova; drugo, kao
specifinu crtu pievog idiolekta.
87 Morfostilistika
U poeziji line zamjenice mogu postati vano stilogeno sredstvo s obzirom na to da one
nerijetko ine osnovno kompoziciono jezgro teksta ili da se pak supstantiviziraju i dobijaju nove
semantiko-stilistike konotacije. U takvim sluajevima zamjenica moe dobiti "snano izraen
autosemantiki karakter, maksimalno udaljen od svake ideje supstituta", tako da lirski junak u poeziji
zapravo biva lien svih drugih koordinata, "u potpunosti je predstavljen zamjenicom" (Siljman 1970:
84).
Opozicija ja - ti esto je osnovno kompoziciono jezgro lirske poezije (mogue su i mnoge
druge opozicije: mi - vi, mi - oni, ja - on/a, ti - on/a...). Evo kako je to realizirano u Dizdarevoj pjesmi
Polifem:
Ti si velik
Straan
U veliini svojoj
Ti si
Jak
Do boga
A ja
Niko
I nita
To klju je
Za Tebe
Pa
Ipak
Moj si
Da ne bih
Tvoj
Bio... (Dizdar, 41)
Jednostavna forma, "ogoljenost" izraza, krtost u izboru leksike samo pojaavaju ekspresivnost
zamjenica u pjesmi. I dvije vrste zamjenica, line i prisvojne, meusobno su u opoziciji: line
zamjenice kao da ukazuju na dominaciju lirskog "ti", dok prisvojne zamjenice upuuju na neoekivani
obrat i konanu nadmo lirskog "ja".
Opzicija linih zamjenica moe postojati kao stilski postupak i u prozi - u narednom primjeru
suprotstavljene su zamjenice ti - oni:
Eto kakav si, i ta onda znai tvoje izdvajanje od svih, to tvoje bezizuzetno "ti i oni"! Tvoji moj-
nakloni samom sebi! "Ti" si um, ukus, poezija, etika, filozofija, a "oni" su divljina i divljatvo,
maloumlje i bezumlje (...) "Ti" si, u karajezeru, usamljenoj bari u polju lokvanj koji se izvio iz
barskog mulja i u raanje sunca otvara se nebu, a u zalazak zaspiva snom pravednika, a "oni" su ta
barutina, tmasti barski mulj i ustajala barska voda, pun smrada i gmizavaca, kojima se ne zna ni ime.
(Kulenovi 210-202)
Znaaj linih zamjenica za stilistiku svakog teksta vidi se i iz ovih nekih naznaka njihovih
stilogenih i ekspresivnih mogunosti. Zanimljiva je i njihova distribucija u razliitim tipovim
tekstova:
88 Morfostilistika
Gramatika sinonimija i gramatika metafora
Ve je ranije bilo rijei o problemu odabira kao centralnom stilistikom problemu, a time
i o problemu sinonimije, i to iroko shvaene sinonimije kao pojave koja djeluje na svim jezikim
nivoima. Ipak, postoji jo dosta suprotstavljenih shvaanja gramatike sinonimije - izmeu ostalog, da
li su svi sluajevi gramatike sinonimije ujedno i stilistiki relevantni. Za stilistiku su daleko manje
zanimljivi sluajevi tzv. sistemske sinonimije, pod kojom se podrazumijeva podudaranje osnovnih
znaenja dvaju oblika, nego sluajevi kontekstualne sinonimije, kod koje se uspostavlja bliskost
osnovnog znaenja neke forme sa sekundarnim, perifernim znaenjem druge forme ise kategorije.
Upotreba jedne forme u svom perifernom znaenju ujedno se naziva i gramatikom metaforom ili pak
transpozicijom te forme (npr. upotreba prvog lica mnoine u znaenju prvog lica jednine, upotreba
prezenta za opisivanje dogaaja iz prolosti i sl.). Kada govorimo o kontekstualnoj sinonimiji, uvijek
imamo u vidu cijeli sinonimski niz, tj. suodnos izmeu osnovnog, neutralnog oblika, i njegovih
markiranih sinonima. U takvom sinonimskom nizu forme se mogu razlikovati semantikim i/ili
stilskim nijansama, s tim to je jedna od njih neutralna, a druge markirane.
Posebno je razvijena sinonimija lica i sinonimija vremena, te neto manje sinonimija roda
i broja, a njihovu vanost i stilogenost priznavala je ve i tradicionalna retorika, nazivajui ih
figurama - enalagama (Zima 1880/1988, 209). Kao ilustracija posluit e sinonimija lica.
Sinonimija lica
Moderna retorika sinonimiju lica naziva jo i figurom povazanom sa poiljaocem i primaocem
informacije. Budui da svaki iskaz potjee od govornika (poiljaoca informacije), najvie je
mogunosti za zamjenu forma prvog lica jednine drugim formama.
Pogledajmo karakteristine oblike kojima se moe zamijeniti forma prvoga lica jednine:
1) Prvo lice mnoine
Ovdje spadaju razliiti sluajevi, a najee tzv. autorsko mi u naunom i publicistikom stilu
(U prethodnom tekstu pokazali smo da...; Smatramo da je ovo zaseban fonem...). Takvo mi jo se
naziva i mi skromnosti, jer je prvobitno imalo tu ulogu, budui da se ja smatralo suvie neskromnim.
Drugi je sluaj tzv. kraljevsko mi, kojim kraljevi i carevi izraavaju svoju radnju. Vjerovatno je ova
forma potekla u starom Rimu, za vrijeme trijumvirata, kada su svi aktovi i govori potpisivani i drani
u ime sva tri vladara, a kasnije je preraslo u ustaljenu formu. Emocionalno -ekspresivnu markiranost
imaju iskazi u razgovornom stilu, kada govorno lice izraava uvrijeenost ili, nekad, alu, npr. Nismo
ni mi ba naivni,
2) Drugo lice jednine ili mnoine
Drugo lice jednine ili mnoine u znaenju prvog lica jednine ili uopenog lica ovdje e se
posmatrti kao jedan tip komutacije, budui da 2.l. i kada izraava govornikovu radnju uvijek nosi
semantiku nijansu uopavanja radnje; vice versa, kada mu je osnovna funkcija izraavanje uopenog
lica, ono uvijek djelomino izraava i radnju govornog lica. S ovim je u vezi i esto ukrtanje taaka
gledita u ovoj figuri.
Govorno lice slui se ovom transpozicijom onda kada eli pribliiti recipijentu/recipijentima
svoje iskustvo, svoje doivljaje. Jednostavniji, manje figurativan tip te figure biljei se u unutarnjem
monologu lika, datom u formi prividnog dijaloga (ponekad se susree i tzv. alter-ego):
Podlac si ti, govorim sebi, i to od one vrste podlaca koja nikoga ne bi gurnula u vodu, ali mu ne
bi ni pruila ruku kad se topi. (...) Eto kakav si, i ta onda znai tvoje izdvajanje od svih, to
tvoje bezizuzetno "ti i oni"! Tvoji moj-nakloni samom sebi! "Ti" si um, ukus, poezija, etika,
filozofija, a "oni" su divljina i divljatvo, maloumlje i bezumlje (...)
(KULENOVI, 200-202)
89 Morfostilistika
Pokuavajui da sebe vidi sa strane, objektivno, u takvom dijalogu govorno lice kao da svoju
taku gledita razdvaja na dvije razliite take, tako da se stvara poseban efekat zaudnosti i na
tom planu. Ekspresivnost je ipak vea u narednom primjeru:
Zapali udnja stegna i tabane, pa ili poi u svijet, ili se odrei i kue i svijeta. Modane se
uspuile, misli - eka sultan da te daruje srmali tokama i elenkom. Drumovi zovu da ih
blagoslovi tabanima, a oni da ti pod noge zlato i slavu u pregrtima prospu. (...)
Poe,
kad ono... radi slave drugih, u crva se pretvori. Radi imetka nadreenih, ostane gladan kao
damijski golub. Doe pameti i zaeli kuu i zemlju. Ili lipe prije nego to pameti doe.
Vrati se ili ne vrati. Ako se vrati kui, ili sebi - svejedno, ne nae je i ne nae se ba
posve. Zemlja te zaboravila, a kad te pozna, srdito se svadi s tvojim rukama i odbije ih.
U dosadi ponekad zaali za drumovima, pa kua postane tijesna kao samica u zindanu.
Zakorai da poe, ali ti padne na um: otac je vritao u ropcu o nekakvim vodama. Uhvati te
strah od koga noge obamru.
(SUI, 39)
U tekstu dominira uopeno znaenje drugog lica jednine, ali istovremeno iz konteksta postaje
jasno da se forme drugog lica odnose i na govornikovu radnju, na radnju prvog lica jednine, budui da
se izraava njegovo vlastito iskustvo i pridaje mu se opeljudsko znaenje. Takva ambigvitetnost
tumaenja pojaava figurativnost teksta.
Razumijevanju prirode ove komutacije moe doprinijeti i zanimljivo gledite B. Z. Lobaova,
prema kojem je svaki iskaz u prvom licu jednine usmjeren prije svega na "samoiskazivanje" govornog
lica, tj. egocentrian je, dok upotreba drugog lica u tom znaenju svjedoi o usmjerenosti govornog
lica na sugovornika, znai, "alteregocentrina" je (Lobaov, 1983). Isti autor iznosi i hipotezu o veoj
alteregocentrinosti nekih jezika u odnosu na druge, to je ve teko dokazati samo na osnovu ove
komutacije. Ostaje nesumnjiva injenica da je zamjena prvog lica drugim stilogenija, zaudnija u
onim jezicima kojima je manje svojstvena (Lobaov navodi primjer francuskog jezika), a manje
stilogena tamo gdje je veoma frekventna i ima malo gramatikih ogranienja upotrebe (npr. u ruskom
jeziku). Isto tako, vrijedi jo jednom naglasiti da se u takvim sluajevima uvijek govorno lice
pokuava pribliiti adresatovoj taki gledita, odnosno pokuava spojiti svoju i adresatovu taku
gledita. Ovako udvostruena figura snano je konektorsko sredstvo u tekstovima koji su oko nje
organizirani, to pokazuje i prethodni primjer.
3) Tree lice jednine - prvo lice jednine
Tree lice jednine moe u svakodnevnom govoru doi kao izraz govornikove ljutnje,
uvrijeenosti ili pak nekog drugog emocionalnog stanja, kada treeim licem formalno pokazuje
udaljavanje od prvoga lica, npr.
E, nee vie vas majka moliti! (govori majka djeci)
Nije Mujo maji kaalj! (govori Mujo o sebi)
Zanimljvo je pogledati i neke druge sluajeve sinonimije lica, koji su vezani za izraavanje
radnje adresata ili pak treeg lica. U tom smislu esta je sinonimija linih i bezlinih formi.
Komutacija lino - bezlino
Ova zamjena odlikuje se izraavanjem radnje uesnika u komunikaciji (i tzv. "treeg lica")
razliitim bezlinim konstrukcijama.
Bezline se konstrukcije mogu podijeliti u dvije skupine:
a) bezline konstrukcije sa referentnou na lice, i
b) bezline konstrukcije bez referentnosti na lice (Scholz, 1973).
90 Morfostilistika
U sinonimiji lica ovaj drugi tip bezlinih konstrukcija dolazi kao sinonimian linim.
Zanimljivo je pogledati varijacije ove komutacije.
Naredni primjer pokazuje bezline "se- reenice" u funkciji treeg lica jednine:
Umire Juki. (...) Antipatini, tui Be, s kojim se je cijeli ivot tuklo, za koji se itava ivota
znalo da dobro iz njega nee; sjajni, cesarski, biskupski Be, u kojem se je nekad davno -
u jednom trenu slabosti volje - htjelo abdicirati, pobjei, umiriti, a sad se je dolo da se u
njemu umre... Be iz kojega su se (...) otvarale zanesene perspektive na itav onaj dolje dragi i
ukleti prostor, i kada se jo tvrdo vjerovalo u tlapnju...
(LOVRENOVI, 113)
I ovdje se vidi da se komutacijama esto pridruuje figura take gledita. Naime, cijeli je
monolog u formi nepravog upravnog govora, u kojem se ukrtaju govor lika i pripovjedaev govor,
tako da "se-reenica" dolazi zapravo u funkciji semantikog prvog lica, to pokazuje uslonjenost
pievog postupka u ovom pasusu, kao i visok stupanj zaudnosti u njemu.
Kako objasniti razloge postojanje ovakve figure i njenu funkciju? Jednostavno, bezline
reenice umjesto linih potenciraju ili injenicu da je govorno lice (ili neko drugo lice) nemono da
svjesno djeluje, budui da njegovo djelovanje oteava "via sila", vanjske okolnosti kojima se to lice
ne moe suprotstaviti ili izraavaju potrebu da se umanji znaaj lica za neku radnju. Tako se
u prethodnom pasusu ponovljenom figurom komutacije s jedne strane izraava koneksija teksta,
a s druge strane Jukiev odnos prema vlastitom ivotu, prema pokuajima da se suprotstavi monim
silama; ujedno je to i pokuaj da se ti pokuaji sagledaju sa distance, da se izae izvan vlastitog "ja".
Potpuno obezlienje putem infinitivnih reenica i pasivnih konstrukcija sa trpnim glagolskim
pridjevom takoer moe postati figurom u tekstu. U slijedeim primjerima to se moe pratiti
u odlomcima iz dramskih tekstova:
Defterdar: (...) Pismo venecijanskom dudu u vezi udvostruenog karantina za trgovce iz
Azova...
Sokolovi: Potpisano! Raspravljeno. Dalje.
Defterdar: Raspis svim kadijama, askerima i...
S. : (...) tri pisara koji su najodgovorniji za zakanjenje raspisa, kazniti! Poslati ih u vojsku na
granicu prema Karabogazu. Dvije godine! Dalje!
(...)
S.: (...) Za prekosutra sastaviti spisak odgovornih i prijedlog - koga na galiju, koga u graninu
slubu...
(SUI, V, 297)
91 Morfostilistika
Duko: Bil' malo bureka, Ivane?
Ivan: Zabranjeno. Bil' malo rakije?
D: Zabranjeno, Ivane.
I: Duko, bil' volio?
D: Zabranjeno.
(...)
I: Tri!
D: Zabranjeno! Gazi travu!
I: Zabranjeno! Hrani psa!
D: Zabranjeno! Pljuj po podu!
I: Zabranjeno. Duko!
D: Ivane!
I: Letjeti!
D: Zabranjeno!
I: Psovati!
D:Zabranjeno!
I: Lagati!
D:Zabranjeno! Ivane!
I: Duko!
(Dozivaju se iz ogromne daljine)
D: Puzati!
I:Zabranjeno!
D: Istina!
I: Zabranjeno!
D: Ubiti!
I: Puiti!
D: Znojiti se!
I: Misliti!
D: Htjeti!
I: Povraati!
D: Slutiti!
I: Ispariti!
D: Pocrveniti!
I: Imati!
D: Moi!
I: Biti! (STOJANOVI, 525-526)
92 Morfostilistika
U odlomku iz Suieve drame infinitivne i pasivne konstrukcije potenciraju naredbe
i predstavljaju stilizaciju administrativnog govora (vie o njihovoj funkciji vidi u: Stevovi, 1974).
S druge strane, u govoru lika one slue izraavanju njegove take gledita na frazeolokom planu,
dajui njegove govorne, ali i psiholoke karakteristike (rije je o ovjeku koji je navikao da nareuje,
vlada, upravlja, koji u dravnim poslovima nema vremena za subjektivan, ekspresivan stav to bi se
mogao izraziti formama prvog i drugog lica).
U Stojanovievom tekstu ponavljanje infinitivnih i pasivnih konstrukcija ne izraava samo
naredbe kojima se junaci moraju povinovati i koje daje neka neimenovana grupa lica, "via sila" ili
"sudbina". Te konstrukcije ukazuju i na svijest likova da bolest dovodi do njihovog postupnoga
obezlienja, tanije, ove konstrukcije izraavaju njihov krik zbog tog obezlienja to im prijeti (odatle
i eksklamativne infinitivne konstrukcije). Ve je ukazano na to da izmeu svih glagolskih oblika
infinitiv "nosi minimum gramatike informacije. On nita ne govori o uesnicima narativnog
dogaaja ili o relaciji tog dogaaja prema drugim narativnim ili govornim dogaajima" (Jakobson,
1957: 9). Upravo posljednji glagol, glagol biti, kao da je najjai izraz takve ope, gramatiki
minimalne informacije, te on zatvara niz gotovo kao vrhunac gradacije. Presijecanje infinitivnih
konstrukcija sa ponavljanjem pasivnog "zabranjeno" samo dodatno pojaava osnovni cilj, a ujedno
oba tipa konstrukcija svjedoe o presijecanju take gledita likova sa takom gledita likova neke
"vie sile" koja kao da upravlja njihovim ivotima. Odatle i njihov pokuaj samoubistva treba itati i
kao pokuaj uzimanja sudbine u svoje ruke, konaan otpor prema obezlienju i gubljenju vlastitoga
"ja".
Obezlienje je frekventan tip sinonimije lica, a zastupljeno je u razgovornom stilu, kao
u primjerima:
- Kako si mi? -Ma, nema se snage. / Ma, nemam snage. -- to vas nema kod nas? - Nema se
vremena (u znaenju nemamo).
Ba smo se sino proveli. Pojelo se, popilo, zaplesalo.
U knjievnoumjetnikom stilu ova figura dolazi u govoru likova (u upravnom i nepravom
upravnom govoru), manje u autorskom govoru. Stilistike funkcije obezlienja mogu biti razliite,
a najee slui da "emocionalizira narativne dijelove" (Scholz, 1973).
Tree lice jednine u znaenju drugog lica
Postupak stvaranja zaudnosti moe se pratiti i onda kada se adresatova radnja izraava
formom 3.1. jednine. Najea varijanta ove figure jeste izraavanje negativnog stava govornoga lica
prema adresatu putem prebacivanja u formu treeg lica, "ne-lica" prema Benvenistu. Govorno lice
tada govori o adresatu kao da je on odsutan, kao da glasno govori svoje misli, a ne obraa se
sugovorniku (majka govori djetetu: "Sto puta sam joj rekla, a ona opet jedno te isto..."), ime se
potencira negativan, ponekad i prezriv odnos prema njemu.
93 Sintaksostilistika
Sintaksostilistika
Sintaksika stilistika ispituje sve stileme na sintaksikom nivou, prouava njihovu
funkcionalno-stilsku i ekspresivnu markiranost. U ovom dijelu iz dosta obimne problematike moe se
izdvojiti nekoliko zanimljivih pitanja: prvo, funkcionalno-stilske diferencijacija sintaksostilema
i sintaksika sinonimija, zatim funkcioniranje dekomponiranih predikata, opozicija nominalnih
i verbalnih stilova, a pored toga i razliiti postupci ekspresivne sintakse (elipsa, parcelacija, inverzija
i slino).
Dekomponirani predikat i funkcionalno-stilska markiranost
Dekomponirani predikat sastoji se od jedne glagolske kopule ili semikopulativnog glagola
i glagolske imenice u zavisnom padeu, a po pravilu je sinonimian prostom glagolskom predikatu.
Na taj nain postoje parovi: vodi borbu - bori se; vri ispitivanje - ispituje; uzeti uee - uestvovati;
dodijeliti nagradu - nagraditi; davati savjete - savjetovati. Ponekad dekomponirani predikat nije
mogue zamijeniti prostim predikatom, ili pak izraava drugu nijansu znaenja (baciti pogled ima
dodatnu komponentu kratkotrajne, brze radnje u odnosu na pogledati). U veini sluajeva, meutim,
rije je o sintaksikim sinonimima, koji pokazuju razliitu stilsku markiranost. Primjeri sa
dekomponiranim predikatom frekventniji su u zvaninim stilovima, a njihova upotreba u
razgovornom stilu obino pokazuje da govornik ne posjeduje dovoljnu stilistiku kompetenciju,
kompetenciju koja ukljuuje prekljuivanje sa jednog potkoda na drugi. U svakodnevnoj konverzaciji
predikat izraavam aljenje umjesto alim signalizira ili govornikov pogrean stilski odabir ili je
intencionalno upotrijebljen da bi se stvorio komian efekt, da bi adresat percipirao takvu upotrebu kao
poigravanje jezikom.
Dekomponirani predikat samo je jedna od pojava koje su dio tendencije ka nominalizaciji
u jeziku. Pod nominalizacijom se openito podrazumijeva pojavljivanje nominalnih sredstava umjesto
verbalnih (Radovanovi 1990:42). Evo nekoliko karakteristinih primjera:
Postojanje tendencije neprijavljivanja gostiju - postoji tendencija da se gosti ne prijavljuju;
Pokazivanje sposobnosti dugog pamenja/ pokazivao je sposobnosti dugog pamenja (prema
Radovanovi 1990:31).
Ova je pojava dosta zastupljena u razliitim evropskim jezicima, a po pravilu je karakteristina
za neke funkcionalne stilove. Naime, nominalizirani iskazi frekventniji su u pisanim tekstovima, a od
stilova za njih su najpogodniji administrativni stil, publicistiki (naroito politiki anrovi), nauni
i donekle novinski. U tom smislu za ove stilove se moe rei da su nominalni, dok su recimo
razgovorni i knjievnoumjetniki stilovi verbalni.
Upotreba nominaliziranih iskaza vezuje se za situacije i sfere komuniciranja u kojima se
iskazuju statine, impersonalne, apstraktne informacije, dok su radnja, konkretni vrilac radnje, uvjeti
pod kojima se radnja odvija manje bitni (ili se ele takvima predstaviti: uporedi estu primjedbu da su
neki politiki govori, referati suvie uopeni, generalizirajui a time i neobavezujui). U novinskim
naslovima (pa i u naslovima naunih i drugih tekstova) ovo je jednostavno obrazloiti potrebom da se
imenuje (ili, u skladu s temom, potrebom imenovanja) neka pojava, tema, dogaaj i slino.
Postupci ekspresivne sintakse
Postupci ekspresivne sintakse mogu se nazvati i sintaksikim figurama, budui da uvijek
nastaju operacijama oduzimanja, dodavanja ili permutacije. Mada su najvie proueni
u knjievnoumjetnikom stilu, ovi postupci zastupljeni su u svim stilovima i anrovima kojima je
ekspresivnost svojstvena.
Elipsa
Pod elipsom retoriari podrazumijevaju dokidanje pojedinih dijelova iskaza, "a prava je
retorika elipsa ona u kojoj se izostavlja itav dio iskaza inae sintaktiki nuan" (kiljan, 1985: 25).
Neke su elipse rezultat umanjivanja ili dokidanja redundance u iskazu, te se ne mogu smatrati
figurativnima. Takav je sluaj est sa odgovorima na pitanje, npr:
Gdje ste ostavili potvrdu?
Na stolu.
Ovakav odgovor jeste ista rema, a kontekstualna ukljuenost omoguava izostavljanje
redundantnih dijelova. Odgovor Ostavila sam potvrdu na stolu doimao bi se kao nepotrebno opiran,
redundantan, neprirodan. Zbog toga prvi odgovor sintaksiki jeste eliptian, ali sa retorike take
gledita nije figurativan. ak bi se potpuni odgovor mogao smatrati ili stilistiki markiranim, nastalim
operacijom dodavanja, ili sa aspekta komunikativne upotrebe pogrenim.
U narednom primjeru zanimljivo je funkcioniranje elipse, ali i nekih njoj srodnih figura:
Dakle, ja sam stajao pred njim na divanu, a pismo je ve putovalo!... A i ono sa stola...,
Francuz..., i ono je ve u Stambolu, sigurno?!... Zato Omer-paa onako!... A ja njemu
"Slavodobitnicu"!... Njemu "Slavodobitnica", meni smrtovnica! I - ta bi sad Juki? U Goru?
U Austriju?!... Mi u rupi!... Bjegunac!... ali, ne... Ne moe... Nije, zar, to sve ba tako!... Ne
moe to... to sigurno konzul prepada Martia, a njega nije teko... A ako ipak?... Zato bi paa
onako vrdao?... Ali, ne, ne, ne...
(LOVRENOVI, 75)
Kao tipine elipse u tom monologu dolaze reenice u kojima je izostavljen predikat:
"Zato Omer-paa onako!" (moe se rekonstruirati predikat iz niza glagola: postupa, ini, radi,
reagira, govori...)
"A ja njemu 'Slavodobitnicu'?!" (dao, poklonio, uruio...)"
Figurativnost i poiva na potrebi itaoevog nunog angamana u pronalaenju elidirane
komponente, te na izboru izmeu niza leksema iz odreenog semantikog polja, u emu je osnovni
oslonac kontekst. Pri tome treba naglasiti da elipsa ponekad moe stvoriti i ambigvitetan smisao, to
pojaava njen efekt zaudnosti.
Najea funkcija elipse jeste prikazivanje spontanog, emotivnog, nepripremljenog govora,
povremeno i stvaranje patosa. Istovremeno, ona esto stilizira razgovorni stil i njegovu tenju ka
maksimalnom ukidanju redundance.
U prethodnom primjeru zastupljena je jo jedna figura srodna elipsi - reticencija (reticence;
aposiopea). Ona bi se mogla samtrati i podvrstom elipse, mada u tradicionalnoj retorici nju obino
smjetaju u figure sadraja, a ne izraza, te je smatraju vrstom metalogizama (Dubois, Edeline, 1986:
132), odnosno figurom "suavanja misli" (Zima, 1880: 124). Reticencija je figura nezavrenih
reenica, prekinutih iskaza, najee sa ciljem prikazivnja snanih uzbuenja. Takve su prekinute
reenice u prethodnom primjeru:
"Ali, ne... Ne moe... (...) Ne moe to..."
Niu se nedovrene reenice, kao da bi glasno izgovorena cijela misao izgledala suvie strana,
nepodnoljiva. Ovom se figurom prikazuje i brza smjena radnji, razmiljanja, burne emocije,
doivljaji...
Bliskost reticencije i elipse pokazuje i naredna reenica, u kojoj druga adverzativna klauza
moe biti smatrana i elipsom (izostavljen je predikat koji se dade rekonstruirati, jer je isti kao u prvoj
klauzi - "prepasti"), ali i reticencijojom (klauza je naglo prekinuta):
"To sigurno konzul prepada Martia, a njega nije teko..."
Dakle, i elipsa i reticencija imaju slinu funkciju u tekstu: one tekst ine zaudnim, skreu
itaoevu panju na samu formu iskaza, tj. teksta, te je njihova funkcija, kao i funkcija figura
openito, poetska, odnosno retorina. Istovremeno, one signaliziraju i raspoloenje kakvo se eli
tekstom stvoriti, a po pravilu signaliziraju i o kakvom se tipu teksta radi (najee je to upravni govor,
monolog).
Normativne reenice
Mada su sa sintaksike take gledita nominativne reenice samo jedan tip
jednokomponentnih prostih reenica (shema im je cop N1), sa stilistiko-retorike take gledita one
su markirane i takoer se mogu smatrati figurom. Kod njih se ne moe govoriti o "izostavljenom
predikatu", jer jedini glavni lan - nominativna rije ili sintagma - preuzima na sebe predikativnost, a
opa semantika tih reenica jeste postojanje predmeta ili predmetno predstavljene pojave, radnje,
stanja (vedova, Lopatin, 1989: 454). I u novijoj retorikoj literaturi naglaava se da u njima
"ponekad glagol kao da je prisutan u formi imenice - on predaje imenici svoj smisao i dio svojih
funkcija" (Dubois, Edeline, 1986: 134).
U retorici se ponekad nominativne reenice smatraju podvrstom elipse, budui da je cijeli izraz
saet, predstavljen nominacijom, imenovanjem.
Kia. Lie kao poklana perad, truhle okrajaka, triangulacija i logaritmi, zelena salata i ocat,
jedna tetka u augustu, rije: konzekvenca, neiji smijeh, zreo, krupan zalazak sunca i hlad
rijenog meandra, jedan poar u snu, nagla oeva smrt, brojni obrasci kojima se pravda ivot,
slojevita utnja i vjebe iz grammetrije, ahatsko klatno instrumenta u mozgu, taj klempavi ef
ekipe i otkaz u zelenoj koverti; (...) i ova ulica, ovaj grad, ovaj obris neba, ovo prazno popodne
i odmjeren korak i svijet u aroliji oka.
Ova figura, vidi se i iz citiranog primjera, nominalizirano predstavlja zbivanja, stanja (esto su
to zbivanja u prirodi ili smjena dinaminih zbivanja). Panja se pri tome fokusira na pojave, na
njihovo nominalizirano imenovanje, ne i na vrioca radnje, niti na samu radnju ("poneki udan
izdah"). Odatle njena zastupljenost u opisnim dijelovima teksta.
Nominativne reenice zastupljene su u razliitim stilovima, a posebno je ekspresivna njihova
upotreba u poeziji. Poznate su pjesme koje su zbog odsustva glagola, tj. zbog iskljuivog nizanja
nominativnih reenica, u ranijim epohama izazivale svojevrsnu buru (pjesma ruskog pjesnika A.A.
Feta "opot, robkoe dyhan'je") i predstavljale primjer kada je zaudnost prevazila svoj uobiajeni
stepen i bitno naruila postojei sistem, postojeu "normu odstupanja". I inae je deglagolizacija jedan
od stilogenih postupaka u poeziji, jo jedan vid gramatike poezije.
Parcelacija
Parcelacija se kao pojava ekspresivne sintakse relativno nedavno poela izuavati. Pod
parcelacijom obino se razumije realizacija jedne reenice u vie tekstovnih jedinica (ili jednog iskaza
u nizu intonaciono izdvojenih segmenata meusobno odvojenih takama) - (Aleksandrova, 1984:211).
Znai, za parcelaciju su nuna dva uvjeta: prvi je intonacioni - jezina jedinica mora biti
interjunkturno autonomizirana, dok je drugi pozicioni - jedinica trai sintaksiku postpoziciju
(Radovanovi, 1974). Usljed toga izdvaja se bazna komponenta, gramatiko-strukturalno samostalna,
i parcelat, koji je strukturno uvjetovan baznom komponentom. Uz jednu baznu komponentu moe
doi i vie parcelata, a oni meusobno mogu biti u odnosu koordinacije ili subordinacije (i tada jedan
parcelat ima ulogu druge bazne komponente za naredni parcelat). U narednom primjeru itav niz
parcelata vezuje se za jednu jedinu baznu komponentu, a sami parcelati meusobno su koordinirani:
I jedno i drugo se u bolnici nagledalo svega. Raskomadanih tijela. Krvavih pelena.
Razrogaenih pogleda oeva koji u naramcima dre svoju mrtvu djecu i trae pomo od njih.
Majki, i samih oblivenih krvlju, koje sopstvenu bol ne osjeaju od boli to razara tijelo
njihovog eda. Majki zanijemjelih. Majki koje vrite. Majki koje se tiho mole.
(CORRIDOR, septembar 1994, 12)
Ovdje su parcelirani blii objekti, koji su svi supsumirani pod sadraj objekta svega, navedenog
u baznoj komponenti. Na taj nain parcelirani su kumulirani objekti, koji, budui da su asindetski
pripojeni uz baznu komponentu, svakako nose i figurativnost asindeta. Osim toga, etiri posljednja
parcelata strukturirana su kao anafore ("majki"), tako da je figurativnost teksta viestruka, a time
i njegova zaudnost. Parcelacija ima za funkciju naglaavanje vanosti svakog elementa, isticanje
sadraja svakog pojedinog parcelata, ime se pojaava emocionalnost i retorinost teksta. Vano je
naglasiti i to da u aktualnom ralanjivanju reenice parcelacija uvijek ini njen rematski dio, iz ega
slijedi da u prethodnom tekstu rematski dio znatno dominira nad tematskim.
Budui da parcelacija ponekad asocira na elipsu, treba ukazati na osnovne razlike izmeu tih
dviju figura. Prije svega, parcelati se lako ulanjuju u prethodnu reenicu, a eliptine reenice to ne
mogu, npr:
Kraj drugog kreveta linija. Posuena. K'o i televizor. K'o i rerna s "koletima". Na podu bljeti
jambolija. A prema izlazu hodnii sa dva golema plakara. Poluprazna.
(CORRIDOR, septembar 1994, 10)
Jednostavnim uvrtavanjem dobijaju se reenice:
Kraj drugog kreveta (stoji) linija, posuena k'o i televizor, k'o i rerna s "koletima", na podu
bljeti jambolija, a prema izlazu (je - M.K.B.) hodnii sa dva golema poluprazna plakara.
Osim toga, i parcelat i bazna komponenta jesu iskazne realizacije jedne reenine strukture, dok
su eliptine reenice informaciono autonomne i svaka elipsa je zasebna reenica u odnosu na reenice
koje je okruuju.
Dodatna ekspresivnost parcelacije rezultat je i ritmiko-intonacionog izdvajanja parcelata
u odnosu na baznu komponentu, to je svakako uvjetovano postojanjem take i pauze koju ona
predstavlja. Tekstovi u kojima se ovaj postupak pojavljuje zbog toga su uvijek specifino ritmiki
naglaeni, to se u pisanoj formi sugerira upravo interjunkturna pozicija.
97 Tekstualna stilistika
Tekstualna stilistika
...in the famous words of Jacques Derrida (famous to people like
Robyn, anyway), 'il n'y a pas de hors-texte',there is nothing
outside the text.
(David Lodge, Nice Work)
Niega nema oko ovjeka to ne bi bilo sauvani tekst.
(Pavao Pavlii, Krasopis)
Tekstualna stilistika (ili stilistika teksta) relativno je novi segment stilistikih istraivanja. Kao
to je lingvistika u cjelini smatrala reenicu za najviu jedinicu svojih istraivanja, tako je i stilistika
ponekad gubila iz vida injenicu da je teko, ako ne i nemogue, izolirano promatrati stileme, a ne
i njihovo mjesto i funkciju u tekstu. Tekstualna stilistika posmatra tekst kao cjelinu, s tim to pri tome
analizira prije svega sve njegove stilogene elemente, meusobne odnose tih elemenata na razliitim
razinama, kao i nain na koji ti elementi odreuju funkcionalnostilsku i stilsku markiranost teksta
u cjelini.. Osim sa lingvistikom teksta, stilistika teksta zbliava se i sa teorijom knjievnosti, naroito
sa suvremenim teorijama o intertekstualnosti, kao i sa naratologijom. Uz to, u mnogo emu ona je
nasljednica retorikih istraivanja o tipovima diskursa.
U poststrukturalistikoj stilistici i analiza jednog teksta postaje nedovoljna: svaki tekst stupa
odnose sa nizom drugih tekstova nastalih prije njega ili istovremeno s njim, ili sa onima koji e tek
nastati. Tip i struktura teksta nisu samo rezultat nekih vantekstovnih konteksta; naprotiv, tekst
u mnogome odreuje vantekstovnu zbilju, slino kao to i sam jezik, u vitgentajnovskoj koncepciji,
to ini.
Dok fonostilistika, leksika stilistika, morfostilistika i sintaksostilistika analiziraju pojedine
stilogene elemente u svojoj sferi same po sebi, izolirano, pokuavajui odrediti kako oni funkcioniraju
u pojedinim stilovima i stilovima, tekstualna stilistika promatra sve te elemente
kontekstualnoukljueno, u njihovom meusobnom suodnosu i proimanju.
Mada tekstualna stilistika moe imati izuzetno raznovrsna pitanja koja istrauje, ovdje emo
prouavati nekoliko njenih aspekata. Drugim rijeima, u ovom poglavlju u centru panje nalaze se:
l. Jake pozicije teksta;
2. Stilistiki tekstualni konektori;
3. Taka gledita;
4. Intertekstualnost, metatekst, autoreferencijalnost.
Konano, kao otvorena perspektiva i inspirativno polazite za dalji razvoj stilistike teksta (i
nadrastanje okvira teksta) naznaavaju se neki aspekti hiperteksta i njegove stilistike interpretacije.
Jake pozicije teksta
Pod jakim pozicijama teksta podrazumijevaju se ona mjesta u tekstu koja su svojevrsna
smisaona i stilistika "vorita" teksta, mjesta koja su po svojoj poziciji u tekstu i po svojoj formi
izuzetno znaajna za razumijevanje toga teksta. Mada je prvobitno teorija jakih pozicija bila
orijentirana na knjievnoumjetniki stil (Arnol'd, 1978; Protenko, eremisina, 1986), ona je od
velikog znaaja za sve tekstove, kako za proizvoenje, tako i za recepciju tih tekstova. U jake pozicije
teksta spadaju prije svega:
naslov, epigraf (moto), podnaslov(i), prva i posljednja reenica teksta ili paragrafa, tj. poglavlja.
Osim toga, u irem smislu u jake pozicije mogu se ubrojati:
stilske figure i tropi, frazemi, krilatice, poslovice i izreke, citati (u najirem smislu rijei),
vlastita imena (naroito u knjievnoumjetnikom tekstu), termini (u naunom tekstu), rimovane
rijei i dr.
Ovaj broj nije konaan, i u razliitim tekstovima dolazit e razliiti tipovi jake pozicije. Da su
upravo ovo jake pozicije teksta, potvruje i injenica da se takvi segmenti lake pamte nego ostali
dijelovi teksta.
Za poststrukturaliste ove pozicije, koje oni smatraju rubnima u tekstu (posebno se to odnosi
npr. na naslov, podnaslov, nadnaslov, odrednicu anra, ime i potpis autora, kratak sadraj poglavlja,
sadraj knjige ili asopisa...), postavljaju "okvir razumijevanja teksta", a svaki taj dio na izvjestan
nain postaje nadreen cjelini. Istovremeno su to mjesta "autoreferencijskog uokvirivanja teksta" ili,
prema Derridau, mjesta cijepa, prevoja ili pregiba (Biti 1997: 27).
Naslovi, podnaslovi i epigrafi
Suvino je i naglasiti da je naslov od izuzetnog znaaja za stilistiku analizu svakoga teksta.
Birajui naslov ili podnaslov, produktor teksta polazi od potrebe da to saetije prui osnovnu
informaciju o sadraju toga teksta (referencijalna funkcija naslova), da privue panju recipijenta
(konativna funkcija), izrazi vlastitu osobnost (ekspresivna funkcija). Nerijetko naslov moe imati
i poetsku ili metajeziku funkciju, a i sam moe postati krilaticom koja e u drugim tekstovima biti
sekundarna jaka pozicija (Rat i mir, Hamlet, Tvrava, Modra rijeka, arobni brijeg, Jadi mladog
Vertera...). Poznato je koliko su pisci tragali za naslovom svojih djela, mijenjajui ga i po nekoliko
puta. ak i odsustvo naslova moe predstavljati jaku poziciju nekog teksta, jer se u tom sluaju radi
o minus-postupku, to obino stvara konotativna znaenja (uporedi pjesme bez naslova, u kojima prvi
stih nerijetko preuzima i funkciju naslova). Naslov je svojevrsni tekst o tekstu, saetak teksta, njegov
graninik, mjesto uvrtanja teksta.
Sline funkcije imaju podnaslovi i nadnaslovi, koji preciziraju sadraj teksta, odreuju ga
potpunije i adekvatnije, sluei i kao dopuna naslovu (ako je naslov metatekst, onda je podnaslov
svojevrsni metametatekst). Po pravilu u njima dominira referencijalna i autoreferencijalna funkcija,
a manje je izraena ekspresivna ili poetska.
Mada se na prvi pogled moe uiniti da epigraf ili moto prije svega ima ornamentalnu funkciju,
nema nikakve sumnje da je smisao teksta, autorov credo koji ga je potakao na pisanje nekog teksta,
esto upravo fokusiran u toj poziciji. Nisu nimalo sluajne dugotrajne rasprave o nekim epigrafima,
npr. o Tolstojevom epigrafu u Ani Karenjinoj, u Selimovievom Derviu i smrti ili u Hemingvejevom
romanu Za kim zvona zvone. Pomou epigrafa ili mota tekst se oigledno smjeta i u kontekst drugih
tekstova, dakle, ve je tu izraena intertekstualnost (odatle esta pojava epigrafa u postmodernoj
knjievnosti, uporedi npr. Ecovo Ime rue ili Lodgeov roman Krasan posao). Budui da je posebno
izdvojen, epigraf odmah skree panju na sebe, tako da na neki nain anticipira razumijevanje i
cijelog teksta (ili dijela teksta) koji njime poinje.
Donekle je ovome bliska i uloga kratkih sadraja, tj. sinopsisa poglavlja na poetku romana ili
pak apstrakta na poetku naunog teksta.
Inkoativna i finitivna reenica
Prva reenica u tekstu ili svakom nadfraznom jedinstvu (poglavlju, pasusu i slino) po pravilu
se naziva inkoativnom, a posljednja reenica finitivnom. Da su ove reenice jake pozicije teksta,
pokazuje i injenica da se posebno izdvajaju u lingvistici teksta (Sili, 1984), koja ukazuje na
kataforiku, tj. otvaraku funkciju inkoativne reenice, a anaforiku, zatvaraku funkciju finitivne.
Naime, ove dvije reenice, koje na izvjestan nain predstavljaju okvir svakoga teksta, njegovu granicu
u odnosu na druge tekstove, sadre u sebi bilo elemente koji upuuju na ono o emu e se u tekstu
govoriti (inkoativna reenica), ili rekapituliraju ono o emu se u tekstu govorilo (finitivna reenica).
Ako se poe od nekih visokoshematiziranih tipova tekstova, npr. od bajki, mogu se prepoznati
ustaljeni modeli ovih okvirnih reenica (Bio jednom jedan kralj; Bila jednom jedna...; odnosno: I onda
su dugo i sretno ivjeli; Tu sam i ja bio, i vino sam pio, jo mi je i sad jezik mokar). Meutim,
odreene konvencije, pokazano je, postoje i u naunom tekstu, kao i u nizu drugih tekstova.
Knjievnoumjetniki pak tekst, kao izuzetno otvoren stil za nove mogunosti, esto se odlikuje
ouenjem i u ovim pozicijama, to jake pozicije ini jo izraenije stilogenima.
Imena likova i imenovanja u tekstu uope
Imena likova izuzetno su znaajna kao smisaona vorita teksta i kao indikatori promjene take
gledita. U knjievnoumjetnikom stilu naroita se panja poklanja izboru imena lika, budui da
ponekad sadri elemente ocjene lika, njegove karakteristike, ili ima posebne estetske ili simbolike
konotacije.
U drugim stilovima imena takoer predstavljaju jake pozicije, budui da se na njima fokusira
panja prije svega iz informativnih razloga (npr. u novinskom stilu, u jeziku suda i slino). U nekim
drugim stilovima ime moe imati ubjeivaku funkciju, pa se i sa stanovita poiljaoca i primaoca
percipira kao posebno znaajno. U izboru imena proizvoda ili imena ugostiteljskih objekata esto se
posee za stranim rijeima koje imaju efekt oneobiavanja, tj. egzotizacije, i/ili konotiraju presti u toj
sferi. Tako, npr., u britanskom telefonskom imeniku samo na jednoj stranici pod restoranima "gotovo
pola imena bilo je na drugim jezicima , a ne engleskom - La Bella Napoli, Le Patron, Le Deux R, Le
Quatre Saisons, Mamma Mia (...), Shangri-La", dok japanski proizvoai svoje proizvode imenuju
engleskim nazivima ako ele potencirati solidnost, francuskim ako je u prvom planu elegancija,
a italijanskim obino ako je u pitanju sportski automobil (Crystal 1994: 348). Slino je i u naem
jeziku, dok neke zemlje pokuavaju zaustaviti prodor stranih jezika u takvim sluajevima, pa se
zabranjuju nazivi proizvoda ili restorana i prodavnica na drugim jezicima.
Znaaj vlastitih imena moe se pratiti i u usmenoj komunikaciji, u diskursu svakodnevnog
govora. Davanju imena novoroenom djetetu obino se posveuje mnogo panje i razmiljanja,
budui da u veini kultura kao dio podsvijesti, zapravo dio kolektivnog nesvjesnog ostaje uvjerenje da
omen est nomen (ime je znak). U nekim plemenskim kulturama pojedinci svoje ime smatraju tajnom i
uvaju ga, ili ak dobijaju dva imena, jedno koje znaju samo najblii lanovi plemena i Bog, i drugo,
koje je za iroku upotrebu (Crystal 1994: 9). Kada javne linosti, glumci, pjevai, knjievnici i sl.
biraju (ili dobijaju) umjetniko ime kao pseudonim, onda je to uvjetovano potrebom za
oneobiavanjem imena, za pridavanjem sjaja svojstvenog javnoj profesiji ili umjetnosti nasuprot
"obinom", stilski neutralnom stvarnom imenu.
Prepoznavanje jakih pozicija i njihova analiza svakako su znaajni elementi za analizu teksta
i mogu posluiti kao poetna taka u stilistikom dekodiranju svakoga teksta. Osim toga, dobro
poznavanje jakih pozicija teksta znaajno je i za prevoenje, naroito kada se radi o prevoenju
knjievnoumjetnikih tekstova, budui da su tu fokusirani posebno znaajni formalni i sadrajni
elementi koje i prevod treba sauvati u najveoj moguoj mjeri. Jake pozicije mogu imati i praktine
funkcije, odnosnu primjenu pri kodiranju teksta: a) didaktiku funkciju, prije svega s obzirom na
njihovu zapamtljivost, tako da se u predavanjima ili u udbenicima najznaajniji segmenti
pozicioniraju na takva mjesta; b) argumentativnu funkciju, tako da se kljuna mjesta za argumentaciju
nalaze na mjestu jakih pozicija - u govoru, reklami i slino.
Stilistiki konektori
Konektori su signali kontekstualne ukljuenosti reenice i signali povezanosti reenica u tekstu
(Sili 1984). Istovremeno, konektori u tekstu mogu se prouavati kao svojevrsni okvir toga teksta, te
kao metatekstualni signali koji "upuuju na to to je u iskazu tipsko ili ponovljivo, a po emu mislimo
da tekst raspoznajemo kao odreenu 'vrstu' teksta" (Veli 1987: 120). Ovaj aspekt istraivanja
konektora veoma je zanimljiv za stilistiku, posebno kao dodatni kriterij anrovske ili
funkcionalnostilske klasifikacije. Mada metatekstualni signali ne mogu biti opevaei, moe se po
pravilu uspostaviti distinkcija izmeu metatekstualnog okvira razgovornog teksta i zvaninih,
specijalnih stilova, posebno onih sa argumentativnom funkcijom. Istina, ne treba zaboraviti da su
metatekstualni signali ira kategorija od konektora, pa se kao primjer drugih metatekstualnih signala
moe uzeti nauni stil. Ovaj stil kao svoj okvir, kao metatekstualne signale ima jo neke elemente -
spisak literature i izvora, fusnote, predmetni i imenski indeks, specifino uvedene citate i slino, te ga
ova njegova osobina ini pogodnim za postupke preregistracije i stilizacije naunog stila
u knjievnoumjetnikom stilu.
Osim toga, moe se izdvojiti grupa tekstova u kojoj gotovo nema metatekstulnih signala, ali se
tip teksta prepoznaje na osnovu shematizirane strukture, na osnovu ustaljenog rasporeda sadraja
(Veli 1987: 125) - takav je npr. sluaj sa nekim anrovima administrativnog stila (formulari,
obrasci, uputstva za upotrebu) ili sa ve analiziranim kuharskim receptima i slino. Postoje, naravno, i
takvi tipovi tekstova kod kojih nema formalnih pokazatelja okvira, i tada se traga za drugim
kriterijima pri odreivanju klasifikacije tog teksta. injenica da konektori nisu dostatan i apsolutan
kriterij u distinkciji meu anrovima i stilovima ne znai da taj kriterij treba u potpunosti zanemariti,
ve da se on uzima u obzir svuda tamo gdje je to mogue.
Za lingvistiku stilistiku posebno su zanimljivi stilistiki konektori, u koje spadaju razliiti
leksiki i, rjee, gramatiki konektori koji imaju dodatnu komponentu stilogenosti, odnosno stilske
markiranosti. U osnovne njihove tipove spadaju figure, tropi, stilistiki markirani red rijei (inverzija),
a kao pratei element esto dolaze i specifina ritmika sredstva. U izuzetnim sluajevima fonostilemi
i grafostilemi takoer mogu postati stilistiki konektori.
Figure kao konektori
Figure ponavljanja
Veina istraivaa istie prije svega figure ponavljanja u konektorskoj ulozi, budui da
ponavljanja elemenata predstavljaju najvanije jeziko sredstvo za povezivanje dijelova teksta.
Anafora (a), epifora (b), simploka, anadiploza (c), paralelizam (d), polisindet (e) i ostale figure
ponavljanja mogu doi u ovoj ulozi u razliitim tipovima tekstova:
(a) Idi, rekao sam mu tiho. Idi, rekao sam. Moda nisam ni rekao, ali on je razumio, po micanju
usana, ili po pokretu ruke, jer je elio da ode, i otiao je, ne urei, da ne pokae nestrpljenje
koje ga je sigurno gonilo da to prije ostane sam s onim to je donio u oima. Idi, rekao sam,
jer on je bio svjedok moje slabosti (...)
(SELIMOVI, 46)
(b) Cijeli ivot ja samo upam i otimam vrijeme... Ja ne mogu ekati! Ono to jo moram uraditi,
to je zapoeto, to lei nedovreno, to ne moe ekati!... Mi ve predugo ekamo... Bosna ve
eka stotine godina i ne radi nita drugo nego eka!
(LOVRENOVI, 19)
(c) Jesam ja sada slobodan, a kod tebe bih bio rob ili to i rob, ali ja raunam da je vano dobro
ivjeti a svi smo mi robovi i ovako i onako. I ti si rob kod namjesnika ili njegovog brata,
namjesnik je rob kod velikog vezira, veliki vezir kod kalifa, a kalif makar kod dragog Allaha.
Rob do roba i rob iznad roba - eto to smo ti mi, ali je jednome dobro ivjeti, a drugom je malo
manje dobro, i to ti je ona vana razlika koju pametni ljudi gledaju.
(KARAHASAN, 34)
(d) Izmeu zelenila crvenjeli su se pojedini plodovi na granama, crveni kao Reginine
staromodne alice za kavu. Na staroj kupini preo je pauk mreu i sputao se u pravilnim
razmacima okomito u dubljinu kao unj nevidljivog ivaeg stroja, a sve je bilo tiho.
Daleko iza ume dopirao je sopran pastirice i zvuk klepke. Pod proplankom u dolini
vijugala se Blatnja izmeu livada i vinograda u koritu (...)
(KRLEA, 114)
(e) Knjiga postanja
Glava prva
U poetku ti stvori nebo i zemlju A zemlja bjee bez
oblija i pusta
I bjee tama nad bezdanom
I ti ree Da bude svjetlost I bi svjetlost
I vidje ti da je svjetlost dobra I rastavi od nje tamu
I svjetlost nazva dan a tamu nazva no
I bi vee I bi jutro Dan prvi
(...)
(DIZDAR, 29)
Svi ovi primjeri sjedoe o tome da su figure ponavljanja izuzetno znaajne kao konektori
u tekstu, te da su one osnovna sredstva rekurencije, tj. povezanosti teksta putem ponavljanja jezikih
jedinica. Ujedno ove figure ne gube svoju stilogenu prirodu - one uvijek oznaavaju skretanje poruke
na samu sebe u cilju stvaranja zaudnosti, a time i realizacije estetske ili argumentativne funkcije.
I drugi tipovi figura mogu postati konektori u tekstu, ali po pravilu samo ako se uestalo
ponavljaju, postajui i kompoziciono sredstvo. U poetskom tekstu fonostilemi (asonanca, aliteracija...)
mogu takoer postati stilistiki konektori, a grafostilemi (specifian grafiki nain poinjanja
poglavlja, npr., obiljeavanje jednog segmenta teksta specifinim grafikim sredstvima i sl.) uz
poetske tekstove takvu ulogu mogu imati i u drugim tipovima tekstova. Posebno znaajnu ulogu
u koneksiji teksta imaju gradacija i retorika pitanja.
Gradacija kao konektor
U gradaciji se razlikuje vie tipova konektora (leksiki, stilistiki, gramatiki i propozicionalni)
(Katni-Bakari 1996). ak i oni autori za koje nije karakteristino dovoenje u vezu retorikih
i tekstualnolingvistikih istraivanja istiu njen znaaj: npr., tematska progresija smatra se jednim od
11 formalnih sredstava gramatike teksta, a na planu sadraja odgovara joj kao sadrinska jedinica
upravo gradacija (Nikolaeva 1978: 31). Dok u publicistikim, oratorskim, reklamnim tekstovima
gradacija ima ubjeivaku funkciju, njena ekspresivna i poetska funkcija dominira
u knjievnoumjetnikom tekstu, pa i u narednom primjeru, koji pokazuje kako se segment teksta
gradacijski razvija:
Dijete je urlalo oajno, kao iza glasa, opsjednuto, suludo, opreno od sunca, kao u bunilu
sunanice i sve je bilo vie gr nerava, padaviavo privienje nego stvarnost. Drhtao je taj
ivotinjski gluhonijemi glas djeji na punoj svjetlosti, treperio je u boleivim kolutovima, irio
se u krug pred punim sjajem suncem prelivene stijene, razlijevao se po prostoru, pod krovom,
nad tornjem, nad drvoredom, kao dim se puio pod nebom pritisnut suncem i sparinom.
(KRLEA, 94)
Ve prva reenica, zasebno posmatrana, predstavlja gradaciju, a posmatranjem nadreeninog
jedinstva u cjelini vidi se da prva reenica predstavlja temu koja se razvija u narednim reenicama.
Kljuna rije u tekstu jeste rije glas, tanije, djeiji glas, koji je prikazan u gradaciji: on drhti, treperi
u boleivom kolutu, iri se, razlijeva se, i to pod krovom, nad tornjem, nad drvoredom i, konano,
ostaje zarobljen pod nebom (vrhunac). Istovremeno, kumulacija vie stilistikih konektora potencirana
je specifinim prateim ritmom.
Retorika pitanja kao konektori
Retorika pitanja odlikuju se jspecifinom crtom: pored toga to njihovim ponavljanjem
u tekstu poinje djelovati mehanizam rekurencije, ova pitanja mogu formirati svojevrsni okvir teksta,
dolazei kao inkoativna (poetna) i finitivna (krajnja) reenica. Na poetku teksta ili pasusa ta figura
ima otvaraku funkciju, pobuuje adresate da dalje prate tekst, dok na kraju teksta ima posebno
zanimljivu dvojnost, budui da formalno zavrava tekst, a stvarno tek otvara mogunosti za
razmiljanje. Ovo je postupak koji je zbog male uestalosti u poeziji posebno stilogen. Npr., u ciklusu
pjesama "Slovo o ovjeku" M. Dizdara svaka pjesma zavrava retorikim pitanjem (Prvo: Zarobljen
u meso zdrobljen u te kosti/ Prostor taj do neba/ Kako da premosti?; Peto: Zaplijenjen od tijela grub
za sebe djela/ Kad e tijelo samo da/ Postane djelo? - Dizdar, 107-111). Na ovaj nain trai se aktivni
angaman italaca u traganju za mogue odgovore - pjesma ne pretendira na konanost forme niti
odgovora, ve svako novo slovo otvara beskrajno polje mogunosti. U pjesmi A.B. imia retoriko
pitanje poinje (Ima li iko u svijetu/ kom bih se mogao obratiti?) i zavrava stihove (O hou li ikad
moi/ bar izrei taj oaj?//il vjeno/ usta mi ostat e nijema?), tako da se stvara dojam zaokruivanja,
prstenaste strukture stihova. Zavrno pitanje kao da pokazuje bezizlaznost situacije, a kompozicioni
prsten ujedno simbolizira i krug bez izlaza u kojem se kreu razmiljanja lirskog "ja".
Sintaksike figure permutacije - inverzija
Tradicionalna gramatika i retorika inverziju su posmatrale pojednostavljeno, tako to se
smatralo da je neutralan red rijei S+P+O (subjekt + predikat + objekt), a da svako njegovo
naruavanje znai i inverziju. Meutim, sintaksa teksta pokazala je da se i o inverziji moe govoriti
samo ako se red rijei promatra kontekstualnoukljueno, tj. aktualizirano.
Na taj nain, stilistikom, figurativnom inverzijom smatra se poredak N+D (novo + dato), tj.
"red komponenata pri kojem se na prvom mjestu nalazi komponenta to nosi novu obavijest",
a ekspresivnost je rezultat naruenog suodnosa forme i funkcije i specifine intonacije, u kojoj je
posebno naglaeno novo (Sili 1984: 64).
U narednim primjerima takva je antepozicija predikata (a) i postpozicija kongruentnog
atributa (b):
(a) Nalaktio se Juki na pervaz prozora, odbija dimove, i puta da misli naviru kako koja otkuda
naie.
(L,46)
Zapalio je Juki cigaretu - ko zna koju ve veeras...
(L,46)
(b) Plovidba duga
I ili smo stokrako ili lako
Prema zvijezdama
Onim
(...)
Nismo tada govorili o oku
Bilo je mnogo oiju zvjezdanih(...)
(Dizdar, 45)
Inverzija je naroito efektna i zbog ritmizacije iskaza, to posebno dolazi do izraaja kod
poveane pauze (kao u Dizdarevoj pjesmi, gdje je postponirani kongruentni atribut onim odvojen kao
zaseban stih-strofa). U tekstovima sa izraenom inverzijom ona jasno figurira kao stilistiki konektor,
kao pokazatelj odstupanja od norme, te je stoga diskurs vidljiv, figurativan.
Ovdje prikazani tipovi samo su dio velike grupe stilistikih konektora i prikazani su kao
ilustracija koja moe objasniti mehanizme njihovog djelovanja. Osim toga, prouavanjem stilistikih
konektora jo se nalazimo u sferi strukturalne stilistike teksta, koja i te kako jo ima ta rei
o funkcioniranju izraajnih i markiranih jezikih sredstava u tekstu, a ujedno se otvara i put za
naredno poglavlje, koje oznaava preorijentaciju na poststrukturalnu stilistiku.
Taka gledita
Taka gledita izuzetno je znaajna za stilistiku teksta, budui da ona pokazuje nain
organizacije teksta, poziciju sa koje tee pripovijedanje. Ve je ranije pokazano da taka gledita
moe biti tijesno povezana sa problemom komutacije lica, tj. da komutacije lica mogu signalizirati
i promjenu take gledita. Istovremeno, taka gledita ne moe se svesti samo na ovaj aspekt.
Za jednog od najznaajnijih teoretiara koji su se bavili ovim pitanjem, Borisa Uspenskog,
taka gledita predstavlja centralni kompozicioni problem knjievnoumjetnikog i umjetnikog djela
uope, budui da se ona javlja u svim reprezentativnim umjetnostima, npr. u slikarstvu i filmu
(Uspenski 1979).
Ovaj teoretiar razlikuje etiri tipa take gledita, u koje spadaju:
a) prostorno-vremenska,
b) frazeoloka,
c) ideoloka, i
d) psiholoka taka gledita.
Sve ove take gledita mogu biti spoljne i unutarnje: spoljna taka gledita jeste ona u kojoj
nosilac take gledita opisuje (prepriava) neki dogaaj iz pozicije promatraa (takav je ranije
navoeni primjer iz Le Carreovog romana kada govornik o sebi pria u treem licu), ne i sudionika,
dok unutarnja taka gledita dolazi u iskazima u kojima njen nosilac opisuje dogaaj bez distance, kao
sudionik u njemu.
Na izvjestan nain one se sve prelamaju u frazeolokoj taki, budui da ona pokazuje verbalnim
sredstvima i ostale promjene. Tako se, izmeu ostalog, promjena take gledita moe pratiti
prelaskom sa upravnog govora na neupravni, prelaskom sa autorskog govora na govor lika, a
supostojanje dviju (ili vie) taaka moe se uoiti u formi nepravog upravnog govora, to je ve ranije
ukazano.
Jo je jedan karakteristian primjer za izraavanje vremenske take gledita frazeolokim
sredstvima komutacija glagolskih vremena. Naime, komutacija (transpozicija; sinonimija) vremena
predmet je prouavanja gramatike stilistike kao i komutacija lica. Ipak, upotreba jednog vremena
u primarnoj funkciji drugoga moe biti i signal promjene take gledita. Takav je sluaj sa upotrebom
historijskog, tj. pripovjedakog prezenta za opisivanje prolog dogaaja, kao u narednom primjeru:
ta misli koga sam jue srela? Idem ti ja na posao, kad odjednom -tup!- tvoj bivi mu! Smije
se, raspoloen, u nekom novom odijelu... I pita za tebe.
U takvim sluajevima emitent sa spoljne take gledita (upotreba prolog vremena u prvoj
reenici) prelazi na unutarnju, to signalizira forma sadanjeg vremena. U takvim sluajevima
govorno lice kao da se "vraa" na onu taku vremena na kojoj je bio dogaaj koji pria, ponovo
postaje dio odreene situacije, njen unutarnji dio. Drugim rijeima, kao d se simultano odvija dogaaj
i prianje o njemu.
Slino je i sa upotrebom prezenta za izraavanje buduih radnji, to se u sintaksi vremena
obino definira kao izraavanje uvjerenja, sigurnosti da e se neka radnja realizirati u budunosti.
Takva upotreba signalizira i prelazak na unutarnju vremensku taku gledita, npr:
Sutra idem na odmor. U ovo vrijeme sutra sam na plai.
U subotu se udajem/ enim.
Ve i ova dva primjera pokazuju koliko se nuno svaka taka gledita realizira pomou frazeoloke.
Jedna od mogunosti variranja frazeoloke take gledita, a ujedno i signal promjene take
gledita, jeste i nain imenovanja lika u knjievnoumjetnikom stilu ili, openito, nain na koji
govornik imenuje sugovornika ili lice koje ne sudjeluje u dijalogu. Za stilistiku je stoga vaan zadatak
istraivanje jezinih formula kojima se imenovanjem izraava razliita taka gledita.
Tako se npr. u razgovornom stilu moe pratiti prelazak sa formalne na neformalnu taku
gledita (obraanje imenom umjesto prezimenom uz titulu ili zvanje) i obrnuto; promjena emotivnog
stava takoer je esto praena promjenom imenovanja, to svoju realizaciju nalazi
i u knjievnoumjetnikom stilu.
Da je taka gledita veoma znaajna u strukturi teksta, pokazuje i injenica da se ona prouava
i u okviru narativnih figura, pri emu su u prvom planu sluajevi odstupanja od neutralne upotrebe
(vie o tome u poglavlju Narativne figure).
Intertekstualnost, metatekst, autoreferencijalnost
Pod intertekstualnou podrazumijeva se upuenost teksta na druge tekstove koji mu prethode
ili koji ga okruuju, kao stalni dijalog sa Drugim; - jedan tekst iitava drugi, veli Derrida (1979:
107). U tom smislu svaka upotreba jezika moe se smatrati i citatom ili aluzijom na druge tekstove, te
postoji samo kao dio historijskog i kulturolokog procesa proizvoenja znaenja. Ovakva primarnost
teksta, u kojoj nije tekst determiniran vanjskim okolnostima, ve je tekst taj koji ih determinira (Birch
1994: 4381), tematizira se i u knjievnoj teoriji i u knjievnoumjetnikim tekstovima, pa je zanimljivo
uporediti dva citata koji pripadaju ovim dvjema oblastima, a kao da su oba iz semiotike teorije
teksta:
"U tom smislu nuno je zamisliti neko globalno makrojedinstvo (Kulturu kao Tekst), ija
cjelovitost poiva na meusobnoj povezanosti pojedinanih tekstova..." (Moranjak-Bambura 1991:
117); u ve citiranom romanu Krasopis P. Pavlii ovo jo ire semiotiki posmatra: "U svemu to
ovjeka okruuje, osobito u gradovima, sadrani su tekstovi to su ih ljudi, svjesno ili nesvjesno,
ispisali da ne nestanu. (...) Svi mi, drugim rijeima, ivimo u tekstovima, od kojih neke razumijemo,
a neke ne. Sluimo se njima kao kuama, ulicama, parkovima, kao arama na tapeti ili automobilima,
a oni su zapravo mnogo vie od toga." (127)
Onaj ko bi se htio upoznati sa semiotikom teorijom primarnosti i sveprisutnosti teksta mogao
bi i iz Pavliievog romana (i iz drugih njegovih romana -Koraljna vrata, Nevidljivo pismo, kola
pisanja) shvatiti njenu sutinu. I ovdje je ta teorija kao poseban registar unesena u knjievni tekst, da
bi tu doivjela transformaciju, preregistraciju. Nikada knjievna teorija i praksa nisu u toj mjeri bile
uzajamno povezane, a njihov intertekstualni odnos toliko ogoljen kao poseban postupak, kao to je to
sluaj u postmodernizmu.
Postmodernizam takoer pokazuje kako se jednostavno gubi razlika izmeu naunog
i knjievnoumjetnikog teksta kada postoji svijest o apsolutnosti teksta i naracije, kada se zna da
citatnost nije odlika samo znanosti ve svakog teksta. Odjednom se shvaa da nauka i filozofija
moraju sebe promatrati skromno tek kao jo jedan skup narativa; historija je samo tekst,
historiografija - interpretacija toga teksta. Drugim rijeima, polazi se od toga da "povjesniari piu
tekstove; oni ne govore povijest nego piu tekstove" (Ivi 1997: 12). Historijska nauka to primjenjuje
i uvoenjem pozicije autora u svoje tekstove (Berkhofer: 1995:226) ili pokuajem uvoenja
vieglasja, polifonosti u historijske tekstove ("Doli smo bili ak i do toga da je bilo historiografskih
tekstova otisnutih onako kako je Faulkner htio da bude otisnuta Buka i bijes - razliitim bojama da bi
se preplet razliitih glasova vidio" -Ivi, 1997: 13). Jo jednom treba naglasiti da je u historiografiji taj
proces najvidljiviji, najosvjeteniji, ali moe se pratiti i u drugim naukama, to znatno mijenja
dosadanje shvaanje nauke i naunog stila.
Za stilistiku ovo je viestruko zanimljivo, i to iz vie aspekata. Prvo, postavlja se pitanje
razliitog funkcioniranja vieglasja u naunom i knjievnoumjetnikom tekstu. Naime, u naunom
tekstu funkcija polifonijske strukture prije svega je kognitivna, dok je u knjievnosti njena funkcija
u krajnjem sluaju uvijek estetska. Da bi se ovo dokazalo, dovoljno je uporediti nain na koji
funkcioniraju razliiti grafiki otisci ili razliite boje u prikazivanju polifone strukture romana (ne
samo Faulknerovog, ve vilo kojeg) i bilo kojeg historijskog teksta tako koncipiranoga. Drugo,
uspostavlja se novi sistem stilistike naunog teksta, jer se moe pratiti nain realizacije autora
i autorske pozicije (od autorskog mi preko dominacije bezlinih i pasivnih konstrukcija pa do
povratka smjelome i subjektivnom ja).
U ovoj oblasti poststrukturalistika stilistika promatra i postupak preregistracije, o kojem je ve
bilo rijei pri analizi KFS. Identifikacija registara u tekstu vaan je element intertekstualne analize
tekstova i nezamjenjiva je u odreivanju stila teksta. Meutim, svojevrsna mjeavina registara nije
odlika samo knjievnosti. I drugi tekstovi esto su multiregistarski diskursi, o emu svjedoi i nova
historiografija, i reklame, i urnalistiki tekstovi, i eseji, i stripovi.
Preregistracija se moe pratiti kod uvoenja citata u knjievnoumjetniki tekst. U poglavlju
o naunom stilu bilo je rijei o uvoenju njegovih obiljeja (citata, fusnota, spiska literature)
u knjievnost. Karakteristian primjer u tom smislu svakako su Borgesove pripovijetke, koje obiluju
citatima i fusnotama, stvarnim i, jo ee, fiktivnim ("vakantnim"). Teoretiari su ve podijelili
Borgesove citate na ornamentalne i argumentalne: ovi prvi umetnuti su u tekst radi opsjene, kao stilski
ukras, manir, razmetanje, dok argumentalni unose novu informaciju, pokazuju pievu erudiciju.
Meutim, Borges se poigrava i jednima i drugima, tako da stvara atmosferu zaudnosti, atmosferu
igre. (Molloy, cit. prema Ki 1981). Postmoderna knjievnost pomou citata, aluzija i fusnota ukazuje
na to da su njena baza druga knjievna djela, a ne realnost, ona stalno ukazuje na svoju literarnost.
U tome Borges ima niz sljedbenika, a proza D. Kia. D. Lodgea, M. Bradburryja, K. Zaimovia prava
je poslastica za stilistiara.
Kao metatekstualni signali citati se dijele na potpune (potpuno prenoenje jednog segmenta
teksta-izvornika, tj. prototeksta), nepotpune (djelomino prenoenje jednog segmenta prototeksta)
i prazne, tj. vakantne, koji mogu biti pseudocitati (prototekst postoji, ali odnos izmeu citata
i prototeksta je laan) ili paracitati (kada ne postoji nikakav prototekst iz kojeg se toboe prenosi
citat) (Orai-Toli 1990: 18). Ova podjela moe posluiti kao dodatno sredstvo za razgraniavanje
naunih i knjievnoumjetnikih tekstova. U naunom stilu jedino upotreba potpunih i nepotpunih
citata smatra se legitimnom, a vakantni citat neprimjeren je stilu, dokida samu bit njegove naunosti
ili, poigravajui se tim svojstvom naunosti, razara ustaljene ablone i pokuava uspostaviti
"istinitiju" formu naunoga. U knjievnoumjetnikom stilu, naroito u modernoj i postmodernoj
knjievnosti, citat je veoma esto vakantni citat (XIV i XV pjevanje Gundulievog Osmana u
Pavliievim Koraljnim vratima; poema Bleda vatra u istoimenom romanu Vladimira Nabokova i
slino). Pri tome se paralelno odvijaju dva suprotna procesa: potpuni ili djelomini citati u
knjievnoumjetnikom tekstu esto se "skrivaju", tako da su prividno dio autorskog konteksta, dok se
vakantni citati ine vidljivima, naglaavaju se svim formalnim sredstvima; sloeniji vid ovog procesa
jeste potpuno isti nain uvoenja ovih tipova citata u tekst (uporedi razliite varijante tog postupka
kod Borgesa).
Brojni su primjeri nesporazuma na relaciji autor - itaelj zbog neprepoznavanja citata ili zbog
njegovog pogrenog smjetanja, zbog krivog tumaenja uloge koju citat ima u nekom tekstu. Odatle
neupueni optuuju za plagijat autora koji je tekst bazirao na postupku citatnosti (kao u sluaju Kieve
Grobnice za Borisa Davidovia) ili pak vakantni citat itaju kao potpuni citat, to obino izaziva
vesela prepriavanja i komentare. Kritiar je tako izmiljenog Johna Makebelievea - nije li ime ve
bilo dovoljan signal za suprotno?- i njegovu knjigu Dreambook of my friend iz 1597., nastalu u mati
dramaturga predstave San ljetne noi - Imirevi 1997, proglasio stvarnim u kritici predstave, budui
da mu je navika itanja teatarskih programa (krivo) signalizirala kako su podaci u programu tani, ne-
fiktivni.
Kao primjer funkcije citata u knjievnosti moe posluiti proza Karima Zaimovia. U priu
ovjek sa iljinim licem Zaimovi (1995: 28-30) je ukomponirao niz fiktivnih citata koji pletu tananu
mreu prividno objektivne naracije. Istovremeno, pisac ostavlja tragove koji nas navode na
intertekstualni dijalog sa Kievom prozom (naslov jednog dijela prie Rani jadi direktna je aluzija na
knjigu ovoga pisca). Istovremeno, Zaimovieva pria oslonjena je fotografijama, fotomontaama
i crteima koji su takoer citati, i to intersemiotiki i transsemiotiki citati, budui da pripadaju
drugim znakovnim sistemima (fotografijama, dijelovima stripova). Naime, prema vrsti prototeksta iz
kojeg potjeu citati mogu biti intrasemiotiki (i citat i tekst koji ga preuzima pripadaju istoj
umjetnosti), intersemiotiki (citat i tekst-cilj pripadaju dvjema razliitim umjetnostima) ili
transsemiotiki (u umjetnosti se citiraju tekstovi ne-umjetnosti) (Orai-Toli 1990: 21).
Provjera modela : Preregistracija u postmodernoj knjievnosti
Posebno zanimljiva preregistracija realizirana je u romanu M. Puiga Poljubac ene pauka. Ovaj
pisac pokazuje kako jezik nije samo orue za komuniciranje odreenog sadraja, pa i umjetnikog,
ve kako moe postati junak djela. Tako se u romanu kombiniraju razliiti stilovi (ili registri),
naravno, tako to se podreuju knjievnoumjetnikom registru: razgovorni stil u dijalogu dva glavna
lika, sa nizom emocionalnih elemenata; pseudonauni stil u fusnotama sa pseudocitatima
i pseudobibliografskim jedinicama, to ponekad dimenzijama postaje prava mala pripovijest ili mali
lanak (pseudonauni lanak); zvanini stil istrage i razgovora upravnika zatvora sa zatvorenikom, dat
kao scenarij ili moda kao zapisnik sa sasluanja, bez komentara i didaskalija; registar halucinacija
i fantazmagorinog sna uvjetovanog morfijem, u kojem se spajaju niti stvarnosti i fikcije. Ipak,
posebno je zanimljivo uvoenje segmenata u kojem jedan lik pripovijeda drugom sadraje filmova,
i to melodrama, pri emu se u potpunosti jeziki prenosi taj melodramski naboj, uvijek na granici da
skrene u patetiku. U ovom segmentu preregistracija je prevazila okvire prirodnog jezika: ona se
odvija na transsemiotikom planu, jer se jezik filma (ak i ako je taj film pseudofilm, nepostojei, prvi
put uveden Puigovom imaginacijom) prenosi, odnosno prevodi na jezik knjievnosti. U tom
"prevoenju" Puig "doputa" junaku da unosi i svoje komentare, koji su stalni signali prekljuivanja
sa jednog registra na drugi, npr:
uj, ova scena je prosto fantastina, jer nisam ti rekao da i on svira klavir, na sebi ima kuni
haljetak od brokata, (koji ti nisam opisao, a kako mu samo stoji!) sa belom svilenom maramom
oko vrata. Pri svetlosti nekoliko kandelabra on svira neto prilino tuno, jer, zaboravio sam da
ti kaem, ona silno kasni. I on veruje da ona vie nee doi. (...) Ovde se scena zavrava a da on
ni re ne izgovara, vidi se samo njegov sreni osmeh i uje se muzika. Ma, pojma nema kako
je dobra ta scena!
(Puig, 72)
U sueljavanju registara Puig realizira ironijsku distancu, koja onemoguava da jezik romana
u cjelini poprimi odliku sladunjavosti, patetinosti; uz to, pokazuje se da svaki registar pokazuje jednu
ravan deavanja, a da njihova ukupnost omoguava cjelovitu sliku.
Preregistracija u asu anatomije Danila Kia uinila je ovu u osnovi knjievnu polemiku
djelom koje se anrovski i stilski moe i drukije odrediti, a koja predstavlja poststrukturalistiki tekst
par excellence. Evo koji se sve anrovi nalaze u asu anatomije:
1. U osnovi je, naravno, polemika, sa svim jezikim prepoznatljivim sredstvima:
Ova osnovaka tehnika prepriavanja pria, od koje se jeremievskom metodom stvaraju
nakazni dajdesti unakaenih fabula, ova tehnika biljoderskog prevakivanja i preivanja
siejne grae upropauje svaku knjievnu vrednost (...)
(Ki, 248)
- Kako izgleda g. Golua?
- Izdueno.
- Kako izgleda kelner?
- On je onizak.
- Kako se naziva ovaj prosede u jeremievskoj estetici?
- "Nijansiranje likova": glavni je junak izduen, jer je glavni junak i dasa, a kelner je onizak, jer
je kelner, pa prema tome sporedan junak i on mora, dakle, kao sporedan, biti i onizak. (...)
Tanana psiholoka igra!
(Ki, 272)
Uz ironiju i sarkazam kao dominantne crte polemike, kod Kia nalazimo i zanimljive
kalambure, neoekivane poante, to je sve u funkciji pobijanja "protivnikove" pozicije.
2. Drugi znaajan element ine nauni, knjievnoteorijski i knjievnohistorijski tekstovi koje Ki
uvrtava u svoju knjigu pod nazivom "Mala hrestomatija". Oni su montirani na razliita mjesta
kao dodatni argumenti za Kievu knjievnu teoriju, za njegov prosede, uvedeni su specifinim
crteom (ikonikim znakom): rukom sa ispruenim kaiprstom, a grafiki su odvojeni tako to
su uvijek sloeni kurzivom ("to u, iz pedagokih razloga, navesti neke poune tekstove" - veli
Ki, 11). Na prvi pogled, oni su u kontrastu sa polemikom intoniranou, to samo potencira
snagu knjige i ini je zanimljivom i sa knjievnoteorijskog aspekta. Ujedno, Ki tako jasnim
naglaavanjem svojih izvora i literature koju citira potencira neznanje svojih oponenata (koji
nisu znali za legitimnost postmodernistikog montiranja drugih tekstova, citata bez navoenja
autora i slino).
3. U asu anatomije zastupljeni su i drugi registri, prije svega knjievna kritika, ali to je i djelo
koje dijelom i zbog svoje sloene strukture ima i elemente knjievnosti, dakle, estetske
elemente. Rije je o tekstu koji se ita sa uitkom, koje posjeduje i odreeni suspense, napetost
to proizlazi iz fabule i siea.
4. Na planu intertekstualnosti ovo je djelo zanimljivo sa jo dva aspekta: ono je pravi primjerak
postanalize kao specifinog metatekstualnog anra, u kojem autor analizira, tumai svoj ranije
napisani knjievnoumjetniki tekst (o tome vie u: Moranjak-Bambura 1991: 74-87).
Autoreferencijalnost
Autoreferencijalnost je tijesno povezana sa teorijom intertekstualnosti, a specifina je kao
postupak "kojim se u knjievnome djelu tematizira literarnost toga istog djela" (Pavlii 1993: 105).
Na irem semiotikom planu autoreferencijalnost je odlika i drugih umjetnikih sistema, ne samo
knjievnoga, pa se moe pratiti u filmu (namjerno uvoenje kamere u kadar, obraanje glumca publici
i slino) ili u teatru (obraanje glumca publici, pokazivanje uslovnosti scene).
Neke forme autoreferencijalnosti postojale su i ranije u knjievnosti, ali tek u postmoderni ona
postaje jedan od najaktualnijih postupaka. Svaki put kada je realistiki pisac uveo u roman ili
pripovijetku itaoca, obraajui mu se, on se koristio autoreferencijalnim signalom, ukazujui na
artificijelnost, literarnost romana; ipak, u postmodernom romanu ovaj postupak postaje esto
dominantan, potpuno potiskujui fabulu u drugi plan. U takvim djelima "autoreferencijalnost postane
jedina tema i glavni sadraj knjievnih djela" (Pavlii 1993: 113), a ukazivanje na literarnost teksta,
na njegovu artificijelnost ima za cilj ruenje knjievne iluzije (kao u romanu Ako jedne zimske noi
neki putnik... Itala Calvina). Takav postupak jeste zapravo postupak stvaranja zaudnosti
i proizvoenja estetskog, umjetnikog efekta na potpuno suprotnim premisama od uobiajenih.
Ujedno, autoreferencijalnost postaje i stilska dominanta takvih tekstova, njihov osnovni princip.
Na kraju, ve na osnovu samo ovih primjera vidi se koliko je teorija intertekstualnosti
i metatekstualnosti neophodna za tekstualnu stilistiku. Bez poznavanja ovog modela i njegovog
pojmovno-terminolokog aparata stilistiar bi ostao prikraen za itav niz zakljuaka koji su nuan
preduvjet za dalju stilistiku analizu svakoga teksta.
Stilistika hiperteksta i hipermedija: korak dalje
Poseban aspekt intertekstualnosti, zapravo, njena do krajnosti dovedena tehnoloka realizacija,
jeste hipertekst. Hipertekst se moe definirati kao "upotreba kompjutera da bi se transcendirala
linearna, povezana (bounded) i fiksirana svojstva tradicionalno pisanog teksta", pri emu italac
umjesto da dri u ruci cijelu knjigu vidi samo sliku jednog bloka teksta na kompjuterskom ekranu,
a iza te slike krije se varijabilna tekstualna struktura, niz mogunosti izbora, svojevrsna mrea ili
gnijezdo kineskih kutija, u zavisnosti od itaoeve nakane (Landow, Delany 1991: 3). Hipertekst je po
definiciji suprotstavljen pojmovima zavrenosti i konanosti klasinog teksta, on uvijek
podrazumijeva dvojnost: tekst se istovremeno percipira kao zaseban glas svoga autora i kao dio mree
odnosa sa drugim tekstovima, sa nizom drugih referenci. Pred primaocem poruke kompjuterski ekran
otvara niz izbora, informativnost i mogunost selekcije postaju neogranieni, a udaljenost od
polaznog teksta moe biti nesamjerljiva. Budui da je medij poruka, u takvoj koncepciji hiperteksta
sutinski se mijenja i priroda poruke; osim toga, uloga itaoca potpuno je drukija: italac ima
slobodu izbora (odatle metaforina upotreba naslova Borgesove pripovijetke Vrt ravastih staza, u
kojoj se implicira beskrajna mogunost izbora) u kretanju kroz hipertekst, on sam svaki put kreira
jednu od mnogih mrea odnosa.
Knjievnost je i ovdje pokazala kako umjetnika kreacija moe anticipirati razvoj nauke
u tehnologije: elemente hiperteksta njegovi teoretiari nalaze, reeno je ve, kod Borgesa, zatim
u Pavievom Hazarskom reniku, gdje italac "skakue" sa jednog segmenta teksta na drugi, te
u Kortasarovoj kolici. I klasini nauni tekst sa svojim citatnim odnosima takoer je pretea
hiperteksta, ali ne i njegova potpuna realizacija, budui da je preduvjet hiperteksta - kompjuterska
tehnolohija. Ogroman materijal implicitno se sadri u hipertekstu, a taj je hipertekstualni materijal na
istom mjestu, dok bi u formi klasinih tekstova bilo nemogue i zamisliti da se moe nalaziti ak
u jednoj zgradi.
Bitna stilistika i kompoziciona razlika izmeu klasinog teksta i hiperteksta jeste u tome to
vie nema osnovnog, glavnog teksta i njegovih dodataka (npr. fusnota, bibliografskih jedinica kao
u naunom tekstu), ve se polazni tekst koji se vidi na ekranu nalazi u ravnopravnim odnosima sa
svim daljim tekstovima i ini jednu jedinstvenu mreu hiperteksta. Odatle proistie i poseban
problem: postoji mogunost da se adresat izgubi "u hiperprostoru" (Landow 1991: 83), da se zbuni
mnotvom veza i potpuno se udalji od polazne take. Promijenjen je i status elemenata okvira teksta,
rubnih elemenata, koji ovdje i eksplicitno realiziraju svoju primarnost o kojoj se u poststrukturalizmu
govorilo. Ipak, obino teoretiari smatraju da i ua stilistiku hiperteksta vrijede osnovni principi
i pravila koji vrijede za ma koji tekst, a da italac jednostavnim sredstvima moe locirati neki segment
i doi do njega.
Upravo istraivanju hiperteksta stilistika mora pristupiti sa dva aspekta i razdvaja se na
stilistiku poiljaoca i stilistiku primaoca. Zadatak stilistike poiljaoca bio bi da prati nain na koji
kreatori materijala za hipermedije koncipiraju te materijale i kojim stilom to ine. Stilistika primaoca
imala bi za zadatak prouavanje itaoevog pristupa hipertekstu, izbora koje on pravi, a takoer bi
morala ukazati na itaoevu dvostruku ulogu, budui da uz recipijenta on postaje i emitent poruke, sa
jasno izraenom ulogom u kreiranju jednog hiperteksta od mnogih moguih.
Stilistika poiljaoca/autora moe imati deskriptivnu i preskriptivnu ulogu. U ovom drugom
aspektu ona djeluje i kao retorika, iji je zadatak odreivanje pravila za to efikasniju komunikaciju.
Kreator hipermedijskih materijala ima nekoliko zadataka u tom smislu: prvo, on mora upotrijebiti
takva stilska sredstva koja e itaocu omoguiti jednostavno kretanje (navigaciju ili surfanje kroz
razliite materijale; drugo, olakati itaocu snalaenje u novom dokumentu, i tree, pokazati kuda
vode linkovi (veze) u dokumentu, tj. ulaz i izlaz informacije (Landow, Delany 1991: 19).
Hipermediji posjeduju i svoj specifian metajezik, svoj stil, koji je maksimalno orijentiran na
jasnost, preglednost, loginost, izbjegavanje dvoznanosti. Mada u principu iz tog stila odsustvuju
emocionalno-ekspresivna sredstva, neke terminoloke metafore pokazuju i emotivan odnos kreatora
prema hipermedijima - dovoljno je samo uzeti primjer ve navedenih termina navigacija i surfanje pa
da se jasno vidi takav odnos. Osim toga, uz verbalni aspekt hipertekst ukljuuje niz grafikih rjeenja
(neki ikoniki znaci ak dominiraju nad verbalnim u signaliziranju kretanja i snalaenja
u hipermedijima), vizuelnih i auditivnih kodova koji svi ravnopravno sudjeluju u njegovom
formiranju.
Ukratko, stilistika moe i u istraivanju specifinih stilskih crta hiperteksta i u preskripciji
sredstava kojima se moe pojednostaviti kretanje kroz hipermedije i kreiranje materijala za njega
pokazati svoju neophodnost, neophodnost u svim tipovima diskursa. Istovremeno, i stilistika na ovom
putu mora biti spremna na promjene, na kvalitativan pomak od stilistike teksta ka stilistici hiperteksta.
110 Figure i tropi
Figure i tropi
Figura je diskurs opaen kao takav.
(C. Todorov)
Za lingvistiku stilistiku figure i tropi uvijek su bili posebno zanimljivi i sa aspekta strukture,
forme, i sa aspekta funkcioniranja u jeziku i u pojedinim tekstovima. Mada se nije ustalio,
karakteristian je kao potvrda te tvrdnje termin mikrostrukture stila umjesto stilske figure to ga uvodi
kreb (1983:303).
U suvremenoj stilistici pomou lingvistike semantike analize pokuava se pokazati gdje je
stvarna utemeljenost izdvajanja pojedinih figura i na emu poiva njihova stilogenost. Sa lingvistike
take gledita pri tome je i dalje relevantna dihotomija tropi - figure, dihotomija koja je jedno vrijeme
bila zanemarivana jer se smatrala nebitnom. Meutim, za lingviste ne moe biti nevana injenica da
se kod tropa radi o odnosima in absentia, dakle o paradigmatskim odnosima, dok se kod figura radi
o odnosima in praesentia, sintagmatskim odnosima. Samim tim postaje mogue razgranienje nekih
figura i tropa koji su bili neopravdano izjednaavani.
Oni lingvisti koji smatraju da i tropi i figure nastaju po istom principu tvrde da svaka figura
podrazumijeva dva segmenta procesa dekodiranja: prepoznavanje izraza kao figure (to se uspostavlja
na sintagmatskom planu) i "ispravljanje" devijantnosti, uspostavljanje "pravog" znaenja (koje se
otkriva na paradigmatskom planu, u okviru paradigme odreenog oznaitelja vs. oznaenoga). Kod
ne-tropa zanemaren je ovaj drugi, paradigmatski aspekt dekodiranja, tj. nije uoila da "svaki ne-trop
podrazumeva jedan trop":
"Na primer, uzmimo pitanje koje predstavlja figuru kada upitni oblik u stvari upuuje na
potvrdni oznaenik, 'Ko ne zna?' za /svi znaju/. Ovde stvarno imamo promenu znaenja, pa je
oigledno re o tropu. Zato ga onda zvati ne-tropom? A ta je sa inverzijom? Kau nam da je
to figura sklopa jer predstavlja sintaksiko odstupanje, to je tano, i da je ne-trop jer se ne
odnosi na znaenje, to nije tano."
(Koen 1986: 285)
Ovakva argumentacija mogla bi se prihvatiti da nije jedne bitne razlike: kod figura koje se
obino nazivaju tropima osnovna devijacija realizira se na semantikom planu; kod ostalih figura
osnovna devijacija realizira se na fonemsko-grafikom ili na sintaksikom planu. Pri tome ova druga
devijacija sekundarno dovodi i do promjene znaenja, ali ne primarno, ne apriorno kao trop.
Najvei broj dananjih istraivanja posveen je metafori, te metonimiji i sinegdohi, ali za
stilistiku nema manje atraktivnih i vie atraktivnih figura, budui da sve one mogu dobiti znaajno
mjesto u strukturi teksta. S pravom se i teoretiari knjievnosti i stilistiari pridruuju borbi protiv
takve "suene retorike" (enet, 1976: 67-83).
U najirem smislu figure i tropi tradicionalno se smatraju odstupanjem od uobiajene, neutralne
upotrebe jezika, tj. odstupanjem od norme. Pri tome se moe govoriti o razliitim stupnjevima
odstupanja, koji odgovaraju udaljenosti figurativnog izraza od nefigurativnog. Najee se smatra da
katahreza, koja jeste figura, tj. odstupanje, ali jedino mogue u datom kontekstu, budui da ne postoji
nefigurativni oznaitelj za dato oznaeno, izraava nulti stepen odstupanja. Kod katahreze (npr. noga
stola, list papira, krilo zgrade) ne postoji drugi oznaitelj, to znai da ne postoji mogunost izbora,
koja je kljuna za definiciju figurativnosti (uvijek mora postojati mogunost izbora izmeu
figurativnog i nefigurativnog izraza). Koen pokazuje da je jo Fontanier razlikovao odstupanja prvog
stepena (ustaljene figure) i odstupanja drugog stupnja (originalne figure), ali uz to predlae da samo
ove prve budu predmet stilistike, dok bi druge, originalne, bile predmet prouavanja poetike (Koen
1986: 289-280). Jasno je da je takva podjela neosnovana, budui da stilistika promatra svaku upotrebu
i svaku sferu jezika, i to sa svoga aspekta.
111 Figure i tropi
"Rei plamen da bi se oznaio plamen, ljubav da bi se oznaila ljubav, to znai podvrgnuti se
jeziku prihvatajui arbitrarne i tranzitivne rei koje nam on nudi; rei plamen za ljubav, to znai
motivisati svoj jezik (ja kaem plamen jer ljubav ee), i tako mu dati slojevitost, plastinost
i teinu ivota koji mu nedostaju u svakodnevnom kruenju univerzalne reportae." (enet
1985: 82)
Suprotstavljajui arbitrarnosti prirodnojezinog znaka motiviranost figure kao svojevrsnu
naknadnu motiviranost, enet upravo u tome nalazi smisao i konotativnu vrijednost figure. Ona uvijek
brie automatizam i, rekli bi formalisti, donosi oneobiavanje, zaudnost. Ipak, vidjeli smo da nisu sve
figure podjednako stilogene, da ne stvaraju podjednaku zaudnost, tako da enetova misao moe
vrijediti kao potencijal figurativnog izraza, ali ne uvijek i kao realizacija toga potencijala.
injenica da je figurativni izraz rezultat izbora izmeu neutralnog i markiranog izraza pokazuje
da svaki figurativni izraz ima dvojnu prirodu: on implicira neutralni izraz, a eksplicira figurativni,
oneobieni. Ako adresati nisu svjesni te neutralne prirodnojezine "podloge", oni ne mogu ni
prepoznati figuru. Odatle nekad ironija ostaje neprepoznata, jer se forma iskaza uzima kao bukvalna,
a ne kao figurativna; poiljalac poruke svjesno se nekad poigrava svojim adresatima, inei ironiju
slabo prozirnom. Ovaj se postupak naroito esto sree u dramskom dijalogu, koji zbog svoga
oslonjenog komunikacionog modela omoguava itaocima/ gledaocima da shvate ironiki intoniran
iskaz, a da pri tome budu svjesni i da neki likovi na sceni iskaz shvaaju bukvalno (ne prepoznaju
ironiju), te odatle i proistie komini efekt.
Klasifikacija figura
Klasifikacije figura esto su veoma sloene, sa nizom kriterija i potkriterija, sa grupama
podgrupama (v. npr. Lausberg 1960; Zima 1880/1988; kiljan 1985; Todorov 1967 i slino).
S obzirom na jeziki nivo na kojem se odstupanje realizira, figure se mogu podijeliti na fonetsko-
fonoloke, sintaksike i semantike. etiri su osnovne operacije kojima nastaju figure: supstancijalne
operacije mijenjaju supstanciju jedinica, a u njih spadaju dodavanje, skraivanje i supstitucija, dok su
relacione operacije zapravo permutacije (one mijenjaju samo pozicioni odnos meu jedinicama).
(Dubois, Edeline, 1986). Budui da su mnoge figure ve ranije razmatrane u knjizi u okviru
ispitivanja nekih drugih pitanja, te s obzirom na injenicu da se u ve navedenim prirunicima i
radovima moe nai iscrpna definicija i oprimjerenje svake figure, ovdje e se navesti samo podaci o
osnovnim tipovima i njihovim najkarakteristinijim predstavnicima.
Fonetsko-fonoloke figure
Fonetsko-fonoloke figure (metaplazme i metagrafemi u terminologiji autora Ope retorike)
predstavljaju odstupanja u glasovnom i grafemskom sastavu rijei i manjih dijelova rijei, morfema.
U ovoj skupini naroito su znaajne sljedee figure:
- Asonanca je ponavljanje istih vokala ili vokala istog tipa - prednjih ili zadnjih npr.
u odreenom segmentu teksta, u cilju stvaranja glasovnog simbolizma, eufonije ili asocijacije na
kljunu ili tematsku rije tog teksta.
- Aliteracija je ponavljanje istih ili istotipskih suglasnika u tekstu, sa istim zadatkom kao
i aliteracija. I asonanca i aliteracija zasnovana su na operaciji iterativnog dodavanja.
U ovu skupinu spada i niz figura koje se odlikuju pozicionim dodavanjem fonema:
proteza (dodavanje fonema na poetku rijei); epenteza (ubacivanje fonema u sredinu rijei)
i paragoga (dodavanje na kraju rijei);
ili pak njima simetrinim pozicionim oduzimanjem fonema:
afereza (oduzimanje fonema na poetku rijei); sinkopa (oduzimanje u sredini rijei) i apokopa
(oduzimanje na kraju rijei).
112 Figure i tropi
Na planu permutacije javlja se metateza kao figura u kojoj dva ili vie fonema zamjenjuju
mjesta.
Stilogene mogunosti ovih figura manje su izraene u odnosu na asonancu i aliteraciju
(naroito zato to se neke realiziraju i u nefigurativnom govoru, kao odlika razgovornog ili
neknjievnog govora); ipak, u kombinaciji sa tim dvjema figurama i one mogu biti znaajno stilogeno
sredstvo. U nekim sluajevima i rima se svrstava u ovu grupu figura, mada ona po svojim svojstvima
prevazilazi glasovna ponavljanja i vezana je za problem stiha, ritma, melodijske linije. Moe se,
meutim, rei da neke dominantno ludike forme dolaze i kao specifina realizacija figura ovoga tipa:
anagram, palindrom, kalambur.
Sintaksike figure
Sintaksike figure (metatakse) definirane su kao figure koje djeluju na planu sintakse
i predstavljaju odstupanja od uobiajenog sklapanja reenice ili nadreeninog jedinstva. Pri tome se
u nekim sluajevima moe govoriti o leksiko-sintaksikim sredstvima koja uestvuju u realizaciji
ovakvih figura, figura specifine konfiguracije jezinih jedinica. U velikom broju ovih figura
izdvajaju se:
a) figure dodavanja, koje se odlikuju proirenjem osnovnog iskaza:
kumulacija (gomilanje elemenata koji se odlikuju istom sintaksikom pozicijom), sa
podvrstama distribucijom i sinatrezmom; za razliku od takvog tipa dodavanja, dodavanja
koordinacijom, epitet se realizira dodavanjem subordinacijom, a sastoji se u dodavanju pridjeva koji
poblie odreuje imenicu kojoj se dodaje;
b) figure iterativnog dodavanja, bazirane na ponavljanju leksikih elemenata:
anafora (ponavljanje iste rijei ili grupe rijei na poetku dvije ili vie reenice, stiha,
pasusa...), epifora (ponavljanje iste rijei ili grupe rijei na kraju dvije ili vie reenice, stiha,
pasusa...), simploka (kombinacija anafore i epifore), okruenje/ciklos (ponavljanje iste rijei ili grupe
rijei na poetku i na kraju reenice, stiha, pasusa), anadiploza (ponavljanje iste rijei ili grupe rijei
sa kraja prve reenice/ stiha na poetku naredne reenice ili stiha), reduplikacija/ geminacija
(ponavljanje iste rijei ili grupa rijei u susjednoj poziciji), polisindet (iterativno ponavljanje istog
veznika u jednom segmentu teksta);
c) figure oduzimanja, u kojima se iskaz reducira:
elipsa (izostavljanje dijela iskaza koji je bitan za komunikaciju), asindet (dokidanje veznika
i relizacija jukstapozicije u jednom segmentu teksta), reticencija (prekid reenice, nedovrena
reenica), zeugma (sintaksiko uokvirenje, kad se "dio iskaza koji bi se inae morao vie puta
ponoviti izrekne samo jedanput" (kiljan 1985: 25), postajui tako okvir iskaza, i silepsa, kao
semantika zeugma kod koje okvir ne odgovara znaenju svih preostalih dijelova;
d) figure zamjene predstavljene su specifinim sintaksikim konstrukcijama koje zamjenjuju
neutralne, tj. nefigurativne sintaksike konstrukcije:
retoriko pitanje jeste pitanje na koje nema odgovora ili ga govornik i ne oekuje, a sa svim
svojim podvrstama zamjenjuje izjavnu reenicu; slino je i sa eksklamacijom (uzvikom), koja
potencira tvrdnju intonacijom uzvika;
e) figure permutacije, kod kojih se figurativnost bazira na pozicionim promjenama - predstavnik
ovoga tipa figura jeste inverzija (figurativna promjena reda rijei); ovdje bi se mogli svrstati i drugi
sluajevi specifinog reda rijei, npr. isokolon ili paralelizam, kod kojeg se ponavlja u tekstu vie
reenica iste reenike strukture i istog reeninog reda. Kod paralelizma moe se govoriti o
pripadnosti figurama permutacije i figurama dodavanja ponavljanjem (ponavlja se struktura). U ove
figure spada i parcelacija, koju do sada retorike nisu posebno izdvajale, a koja se sastoji u realizaciji
jedne reenice u vie reenica, budui da se poziciono izdvajaju parcelati (o ovome v. vie u poglavlju
o stilistikim konektorima).
113 Figure i tropi
Semantike figure
Semantike figure (metasememi i metalogizmi prema Opoj retorici) pokazuju odstupanje na
semantikom planu kao dominantno. U ovu grupu spadaju tropi i semantike figure u uem smislu.
Kod tropa se jedan oznaitelj zamjenjuje drugim, sekundarnim, te su to figure nastale
operacijom zamjene na semantikom planu, a u njih spadaju:
metafora, kao kljuni trop, kome su posveene brojne analize i tumaenja i koji prema nekim
shvatanjima zapravo obuhvata sve druge trope kao svoje vidove realizacije; metafora se nekad
definira kao skraeno poreenje, tj. kao upotreba jednog oznaitelja umjesto drugoga na principu
odabira (paradigmatskog), a na osnovu neke slinosti sa drugim oznaenim;
metonimija je trop kod kojeg se zamjena odvija po susjednosti (metonimija je eliminiranje
konteksta: ezlo je metonimija kraljevske vlasti; dubine su metonimija mora);
sinegdoha se moe shvatiti kao samostalan trop ili kao podvrsta metonimije, budui da
funkcionira takoer na brisanju konteksta, na zamjene cjeline dijelom (plavi ljemovi kao sinegdoha
UNPROFOR-ovih vojnika), jednina umjesto mnoine (na ovjek je sve izdrao), mnoina umjesto
jednine (svako doba ima svoje hamlete);
perifraza je zamjena jedne rijei sintagmom ili izrazom istog referencijalnog znaenja,
a razliitog smisla: car ivotinja - lav, zvijezda to daje ivot Zemlji - sunce i sl.; antonomazija je
perifrastika, tj. metonimijska zamjena vlastitog imena (zemlja izlazeeg sunca - Japan);
hiperbola se sastoji u kvantitativnom pretjeravanju, preuveliavanju (sto godina te ekam,
bjelja od snijega); ona se nekad definira kao "kvar mjerne tehnike";
litota je trop koji se sastoji u skraivanju sema kvantiteta bilo u potvrdnom iskazu (Drag si mi
umjesto Volim te; Hamlet je solidna drama) bilo u negativnom iskazu koji sadri negaciju antonima
rijei koju zamjenjuje (Ne mrzim te u znaenju Volim te; Nije nesimpatino u znaenju Simpatino
je);
ironija je trop kod kojega je forma iskaza u suprotnosti sa sadrajem iskaza, te se znaenje
moe shvatiti pomou neverbalnih sredstava ili intonacije, odnosno pomou konteksta (On ti je stra-
ano pametan u znaenju On je glup, moj voljeni ef u znaenju taj mrski ef).
Semantike figure u uem smislu odlikuju se specifinim semantikim odnosima leksema koje
ih ine. Tipine su ovdje figure koje su bazirane na antitezi i kontrastu, a posebno su zanimljive dvije
figure:
oksimoron predstavlja konstrukciju u kojoj su spojeni semantiki nespojivi, protivrjeni
pojmovi (ivi le; mladi starac; kraj beskraja; glasna tiina i sl.);
antimetabola je vrsta antiteze, u kojoj se oba lana ponavljaju, ali uz izmjenu sintaksike
funkcije (Smisao znaenja i znaenje smisla, gramatika poezija i poezija gramatike).
Uz to, u ove semantike figure spada i poreenje, i to poreenje tipa simile (njena si kao
pamuk) i tipa comparatio (ljepa si od mora i neba). Prvi tip smatra se osnovom za metaforu, s tim to
ovdje jo nema zamjene koja je osnova tropinosti; umjesto toga, postoji ukazivanje na tertium
comparationis kao onu karakteristiku koja zbliava dva razliita oznaena.
114 Figure i tropi
Prelazni tipovi figura
U ove tipove spadaju figure kod kojih je teko odrediti primarnost nivoa odstupanja. Najee
se pri tome radi o kombinaciji sintaksikog i semantikog odstupanja, pa ovdje mogu doi gradacija
i razliite enalage (ili figure komutacije).
Gradacija se odlikuje specifinim sintaksikim rasporedom svojih dijelova (najmanje je
trolana), ali uz to njena je druga bitna odlika semantiki kriterij: svaki naredni lan ima jednu
dodatnu semu kvantiteta (intenziteta) u odnosnu na prethodni, a svi lanovi imaju jednu zajedniku
semu kvantiteta, arhisemu kvantiteta (intenziteta) . Odatle se gradacija shematski moe predstaviti na
sljedei nain:
X, X', X''... (', '',''' oznaavaju seme kvantiteta, tj. intenziteta).
Gradacija, dakle, predstavlja figuru intenzifikacije, realiziranu specifinim sintaksikim
sredstvima.
Prelazni poloaj enalaga takoer je jednostavno pokazati i dokazati. Naime, enalage se jo
nazivaju i gramatikom metaforom, to oznaava prenos, tj. upotrebu jedne gramatike forme u svom
sekundarnom znaenju, ali u sferi drugog oznaenog (drugog gramatikog znaenja). Takva je
upotreba drugog lica u znaenju prvoga, upotreba sadanjeg vremena u znaenju prologa i slino.
Njihova semantika devijacija realizira se na sintaksikom planu, te se u sintaksi obino govori, istina
drugom terminologijom, i o ovim pojavama. Ukratko, ponovo se dva kriterija, semantiki i
sintaksiki, pojavljuju kao jedinstveni kriterij.
Ova klasifikacija unekoliko odstupa od dominantnih postojeih klasifikacija (npr. uvoenje
parcelacije, odreivanje mjesta enalagama, semantike figure drukije se svrstavaju i sl.). Njen je cilj
bio da bude logina, razumljiva i neoptereena pretjeranim potpodjelama, podgrupama.
Metafora i metonimija: jakobsonova teorija i njena primjena
Jakobsonov rad Dva tipa jezika i dvije vrste afazikih smetnji pokazao je kako se metafora
i metonimija mogu promatrati kao dva pola jezika, vezana za osu selekcije i osu kombinacije. Isto
tako, u afaziji postoje dva tipa poremeaja: prvi je poremeaj u odabiru, nesposobnost selekcije
i zamjene, dok je drugi vezan za poremeaj u kombinaciji jezinih jedinica i stvaranju konteksta.
Prema Jakobsonu, "metafori je tu poremeaj slinosti, metonimiji poremeaj blizine" (Jakobson
1986: 229).
Ovakvo tumaenje bilo je izuzetno znaajno ne samo za lingvistiku uope nego i za teoriju
umjetnosti uope. Time se potvruje teza da su figure i tropi mnogo vie od ukrasa i da prevazilaze
okvire prirodnog jezika. Figure i tropi mogu se, naime, izdvojiti i u drugim znakovnim sistemima, to
bi mogao biti predmet semiotike stilistike kao discipline iji bi predmet nadilazio verbalni znakovni
sistem. Dihotomija metafore i metonimije (koja kod Jakobsona ukljuuje i sinegdohu) postaje tako
vaan obrazac, koji karakterizira cjelokupno verbalno ponaanje i kulturu uope.
Metaforiki pol dominira prema ovom tumaenju u drami, u poeziji, lirici, romantizmu
i simbolizmu, te nadrealizmu; metonimijski pak pol izraeniji je u filmu, u prozi, epici, realizmu
i kubizmu. Tako se realistiki pisac esto posveuje sinegdokim detaljima (pria Ruke Ranka
Marinkovia u cjelini je sinegdokog karaktera), dok je romantimu i simbolizmu svojstveno
okretanje metafori (zamjeni). Kada je rije o drami, jedan od teoretiara koji su naroito razvili
Jakobsonovu teoriju, David Lodge, naglaava da je ona nastala iz vjerskog obreda i da je gledatelji
tumae kao analogon zbilje; osim toga, svaka drama metaforina je po tome to se jasno prepoznaje
kao predstava. Film, meutim, stvara mnogo jau iluziju prirodnosti, budui da se koristi
metonimijskim sredstvima - smatra se ak da je od svih umjetnosti privid zbilje najsvojstveniji upravo
filmu. ak i kad se radi o montai, koju Jakobson smatra bitno metaforinom, imajui u vidu
supostavljanje kontrastnih kadrova, izmeu kojih se raa metaforika veza (uvene su Ejzentejnove
"montane metafore"), slijed kadrova djeluje metonimijski, a krupni plan npr. tipino je metonimijski.
115 Figure i tropi
U ovom kontekstu obino se naglaava i injenica da je lake filmskim jezikom pokazati roman nego
to je to filmovanje drame (roman pripada istom polu kao i film!).
Jo jedna zanimljiva opozicija vezana je za snove kako ih tumai Freud: naime, za Jakobsona
simbolizam snova jasno je metaforiki oznaen, dok zgusnutost i izmjetenost nekih segmenata snova
odgovara metonimijskom polu.
Ipak, kako nijedna klasifikacija nije apsolutna po svojim dometima, tako je i unutar ovakve
dihotomije mogue da se realistiki roman slui metaforama, da neki tipovi drama, ukidajui rampu
i zavjesu, skreu ka metonimijskom polu i slino. Jakobsonova dihotomija i pored toga je veoma
ipoticajna: ak i oni teoretiari figura koji apsolutiziraju metaforu, smatrajui i metonimiju samo
njenom podvrstom, vjerovatno bi morali priznati da bi se tada moralo govoriti o dvije vrste metafore
i da bi se ponovo moglo govoriti o dva razliita principa na kojem ona funkcionira.
116 Narativne figure
Narativne figure
Narativne figure relativno su novi tipovi figura, koje izdvajaju autori Ope retorike grupe M na
osnovu pojma narativnog znaka. Ove figure funkcioniraju u svim onim umjetnostima koje poivaju na
naraciji (dakle, i u filmu i u teatru), a za lingvostilistiku posebno je zanimljiva njihova analiza
u knjievnoumjetnikim tekstovima.
Retoriari grupe M polaze od strukture jezinog znaka to je daje Hjelmslev, prema kojoj je
znak jedinstvo plana izraza i plana sadraja, a svaki od ovih planova ima formu i supstancu. Forma
izraza jezinog znaka jesu zvuni signali, a supstanca izraza - zvuno polje, tj. nain na koji primalac
percipira te signale. Forma sadraja jeste pojam, a supstanca sadraja semantiko polje. Na osnovu
toga uvodi se pojam narativnog znaka, ija se struktura shematski moe predstaviti na sljedei nain:
SEMIOTIKA STRUKTURA NARACIJE
SUPSTANCA FORMA
IZRAZ Roman, film, strip Narativni diskurs
SADRAJ Realni ili zamiljeni svijet, dogaaj Pripovijedanje u uem smislu,
naracija
Drugim rijeima, narativni znak jeste suodnos izmeu forme naracije i sadraja naracije,
odnosno izmeu diskursa i naracije.
Na planu diskursa narativne figure mogu se odnositi na suodnos vremena i diskursa, na suodnos
injenica i hronologije, na prostor i diskurs, kao i na taku gledita.
Taka gledita kao narativna figura
Kod take gledita problem je u odreivanju nultog stepena, tj. onog stepena koji se moe
smatrati neutralnim polazitem u odreivanju figurativne take gledita. Ako se poe od toga da je
neutralna taka gledita ona koja je neprimjetna, onda se odstupanjem moe smatrati i uvoenje
svevideeg, autoritativnog pripovjedaa, ali i pripovijedanje u prvom licu, dok se presijecanje
razliitih taaka gledita smatra posebno figurativnim. Ve je ranije pokazano kako se moe uvesti
druga taka gledita, pa ak i unutar iskaza koji izraava taku gledita jednog lika ili pripovjedaa, ili
pak u autorski kontekst.
U nizu moguih varijacija ovoga modela figurativnosti izdvajaju se kao izuzetno stilogeni
primjeri iz "Eolske harfe" Danila Kia i iz romana "A Perfect Spy" Johna le Carrea.
U "Eolskoj harfi", kratkoj lirski obojenoj pripovijetki, na neto vie od etiri stranice
funkcionira nekoliko taaka gledita, a sve je to u kombinaciji sa figurama komutacije lica.
Pripovjeda iz perspektive zrelog ovjeka govori o sebi u prvom licu jednine:
U svojoj devetoj godini imao sam harfu.
(KI, 1987: 117)
Postupno, pripovijedanje skree u formu 2.l. mnoine u znaenju prvog lica, a uz primjesu
uopenolinog znaenja:
A i ta e vam to da priaju o vama da ste ludi kao va otac i da se pitaju to li to naslanjate
glavu na elektrinu banderu (...)
(ibid., 119)
Na kraju prie pripovjeda toga djeaka, to svoje "ja iz prolosti, kao da doivljava potpuno
odvojenog, razliitog od sebe, te upotrebljava formu treeg lica jednine:
Evo, dok dri sklopljene oi, evo ta mu peva harfa na uvo: da e uskoro prestati da radi kao
sluga kod gospodina Molnara; da se njegov otac nee nikad vratiti; (...) da e sresti devojku koju e
veno voleti; da e putovati; da e videti mora i gradove; da e - prodirui u daleku istoriju i u
biblijska vremena - istraivati svoje mutno poreklo; da e napisati priu o eolskoj harfi od elektrinih
bandera i ica.
(ibid., 121)
Zavrni paragraf prie na taj nain zavrava niz komutacija lica koje signaliziraju specifinu
figuru take gledita: 1. l. jednine kao gramatiki neutralan oblik bilo je zamijenjeno drugim licem
mnoine, a na kraju i 3.l. kao prividno najobjektivnijim licem. Pripovjeda kao da mijenja svoju
distancu od pripovijedanih dogaaja, postupno je poveava, a time u okviru jedne te iste take gledita
uvodi vie varijacija: forma 2. l. mnoine sa svojim uopavajuim znaenjem kao da se pomjera ka
itaocu/adresatu poruke, ka njegovim iskustvima. Tree lice oznaava jo veu udaljenost
pripovjedaa od svog djetinjstva, dok posljednja klauza kao da zavrava krug i signalizira kako su
pripovjeda i djeak u 3.l. zapravo jedna te ista osoba (djeak e napisati priu "Eolska harfa"; djeak
i pripovjeda ista su osoba sa pomakom u vremenu; krug se zatvara). Pripovjeda je tako preao put
od unutarnje ka spoljnoj taki gledita.
Sloenost ovakve kombinacije figura komutacije i narativnih figura svjedoi o velikom
potencijalu tih figura kao stilogenih sredstava. S tim u vezi zanimljiv je i Le Carreov roman, gdje je
kljuna figura upravo figura komutacije 3.l. i 1.l. jednine, odnosno figura "razdvojene" take gledita.
Naime, u jednom dijelu romana pripovijedanje je "objektivno", u treem licu jednine, pri emu
je pripovjeda nevidljiv, neutralan, svevidei (figura skraivanja prema autorima "Ope retorike").
Drugi dio romana, koji se daje naizmjenino sa prvim, za pripovjedaa ima glavnog junaka, Pyma,
koji pie ispovijest o svom ivotu. U toj ispovijesti on paraleno upotrebljava forme 1. l. kada govori
o sebi i forme 3. lica, po pravilu onda kada pie o sebi kao djeaku i mladiu. Takvo 3. lice po mnogo
emu je komutacija bliska onoj iz Kieve prie; ono se razlikuje od "neutralnog", nemarkiranog 3. lica
u autorskom govoru (kada pisac pripovijeda o Pymu, njegovom nestanku, ili pak kada o njemu govore
njegovi prijatelji, porodica, kolege), koje se moe pratiti u narednom primjeru:
A dark sea rain had enveloped Pym's England and he strode in it warily. It was early evening
and he had been writing for longer than he had written in his whole life (...)
(Le Carre, 167)
Kada sam Pym odluuje da u svojoj ispovijesti o sebi pie u 3. licu, onda on time pokuava da
se distancira od sebe, od svoga ivota, i da ga objektivno sagleda, to pokazuje da ni ova forma nije
neutralna, budui da i ona podrazumijeva oneobienost: posmatranje sebe sa strane, kao neke druge
osobe. Na izvjestan nain time se izraava svjesno podvajanje junakove svijesti, ali taj postupak
suptilno pokazuje i njegov problem u doivljaju sebe, svoga "ja".
Posebno markirana mjesta u tekstu jesu ona u kojima je figura dvostruka, "ogoljena": u istom
pasusu, ak i u istoj reenici, kombiniraju se 3. lice i 1. lice jednine kao sinonimini oblici. Evo kako
to izgleda u jednom sluaju:
It was in Berlin also that Pym courted your mother, Tom, and took her away from his boss and
hers, Jack Brotherhood. I am not sure that you or anybody else has a natural right to know
what accident conceived him, but I'll try to help you as best as I can. There was mischief in
Pym's motive, I won't deny it. The love, what there was of it, came later.
(ibid., 569)
Kao to se iz prethodnog primjera vidi, Pym ispovijest pie za svoga sina. U narednom primjeru
jedna te ista reenica razotkriva se kao mjesto kombiniranja 1. i 3. lica; kao da se tei itaoevom
punom angamanu u deifriranju razloga takve figure:
Lippsie taught him writing, and to this day I write a German t and put a stroke through my
small z's.
(ibid., 125)
Moe se komentirati i kraj romana: Pym tragino umire, napisavi svoju ispovijest, pobjegavi
od svih onih koji ga trae i koji trae neto od njega. Po prvi put on se vraa sebi, a time kao da se
i dvije take gledita - djeakova i ona odraslog ovjeka, stapaju u jednu.
Kao narativne figure mogu se definirati i svi metatekstualni postupci i signali koji se mogu
uoiti u tekstu. Citati su, recimo, uvijek i narativne figure. Slino je i sa postupkom dvostrukog kraja
u nekim romanima - npr. u enskoj francuskog porunika J. Fowlesa, gdje se itaocu ostavlja
mogunost odabira kraja. Takav ambigvitetni kraj svojevrsna je figura dodavanja, ali istovremeno
rije je i o neem drugome.
Naime, takav postupak pokazuje da se legitimno mogu izdvojiti figure ambigvitetnosti, tj.
dvosmislenosti, kod kojih stilogenost poiva na davanju vie opcija koje su podjednako plauzibilne, te
se u njihovom sueljavanju i stalnom meusobnom "suparnitvu" stvara mogunost dvostrukog ili
viestrukog odabira. Figure ambigvitetnosti, naravno, treba razlikovati od dvosmislenosti kao stilske
ili gramatike greke. Kada je rije o taki gledita, ambigvitetnost je karakteristina za film Raomon
Akira Kurosave, snimljen prema Akutagavinoj noveli U umi.
119 Figure i funkcionalni stilovi
Figure i funkcionalni stilovi
Funkcionalnostilistika istraivanja nerijetko zapostavljaju pitanje figura i ne smatraju ga
posebno znaajnim za vlastito polje interesa. injenica je, meutim, da figure i te kako imaju veze sa
funkcionalnim stilovima. Ovo uoavaju i poetiari koji govore primarno o registrima, a pri tome
naglaavaju da je zastupljenost figura u diskursu, tj. stepen njegove figurativnosti, jedna od etiri
karakteristike na osnovu kojih se formiraju i definiraju razliiti registri u jeziku (Todorov 1986: 28-
29). Iako je u poglavljima o pojedinim stilovima ve bilo spomena i o figurama, ova je tema zasebno
izdvojena upravo zbog toga to je posebno znaajna i nedovoljno obraena. Osim toga, u stilistici
i inae nema pravih rezultata bez poreenja, tako da e poredbena analiza u svim stilovima i stilovima
sigurno omoguiti donoenje validnih zakljuaka.
Figurativnost diskursa po pravilu se vee za knjievnoumjetniki stil, gdje je njena funkcija
primarno estetska, tj. poetska. Meutim, kako je retorika prvobitno bila "djelatnica uvjeravanja" ,
a figure u tekstu dobrim dijelom i sluile su uvjeravanju, tj. argumentaciji, to se i danas figurativnost
javlja kao vaan dio onih tekstova ija je funkcija prije svega argumentativna, ubjeivaka.
Zanimljivo je da se ponekad upravo u stilistici gubi iz vida klasina Du Marsaisova formula iz 1730.
godine, prema kojoj se vie figura "saini na trni dan, na trgu, nego tokom mnogih dana akademskih
sjednica" (Croce, 1991: 367).
S tim u vezi postavljaju se slijedea pitanja:
1. Da li se u svim funkcionalnim stilovima moe govoriti o postojanju figura, tj. da li svi funkcionalni
stilovi mogu posjedovati svojstvo figurativnosti?
2. Koji su tipovi figura svojstveni pojedinim funkcionalnim stilovima i stilovima?
3. Moe li, dakle, i kriterij figurativnosti - nefigurativnosti posluiti kao kriterij funkcionalnostilskog
raslojavanja jezika?
Nije teko pokazati da je u opoziciji figurativnost - nefigurativnost znatno vei broj stilova
i stilova koji tee polu figurativnosti. Na polu nefigurativnosti jedino se nalazi administrativni stil, pa
ak i kod njega postoje, istina male, mogunosti za realizaciju nekih figura u odreenim anrovima.
S druge strane, figurativnost je prema oekivanju najzastupljenija u knjievnoumjetnikom stilu, s tim
to se u pojedinim podstilovima javljaju razliiti tipovi figura, o emu e vie rijei biti kasnije. Iza
knjievnoumjetnikoga dolazi publicistiki stil i neki anrovi urnalistikog stila i razgovorni stil,
kome je nerijetko svojstvena i upotreba ustaljenih, "mrtvih" figura, ali i stvaranje figura sa izrazito
ludikom funkcijom. Na prvi pogled oekivalo bi se da naunom stilu figurativnost apsolutno nije
svojstvena, prije svega zbog njegove tenje ka objektivnosti i prividnom odsustvu bilo kakvih ukrasa,
ali lako se moe vidjeti da pojedini tipovi figura dolaze i u ovome stilu, ne toliko u ukrasnoj koliko
u argumentativnoj funkciji.
Meu sekundarnim stilovima gotovo bez izuzetka figurativnost je esto svojstvo tekstova, s tim
to se po osobenim tipovima figura (ne samo verbalnih) izdvaja stripovni stil, a prvo mjesto bez
konkurencije ovdje dijele reklamni i retoriki stil. Suvino je naglaavati koliko su figure nezaobilazni
segment upravo oratorskih tekstova, dok su reklame, koje su i inae, ne samo u svom verbalnom
aspektu, primjer suvremenih retorikih/ ideolokih kodova par excellence, prave riznice figura, opet
sa primarno argumentativnom, ubjeivakom funkcijom.
Drugi aspekt ovog problema jeste distribucija pojedinih figura u funkcionalnim stilovima
i stilovima.
Knjievnoumjetniki stil kao onaj stil koji je najblii polu figurativnosti svakako je na prvom
mjestu i po distribuciji tipova figura. Suvino je i naglaavati da su u njemu zastupljeni svi tipovi
figura, svi njihovi varijeteti, a da praksa knjievnog stvaranja stalno stvara novi materijal koji
teoretiari mogu "prepoznati" kao figuru i opisati ga kao takvog. Neto je vei stepen figurativnosti
u poeziji i prozi nego u drami, a izvjesne figure, npr. metaplazme, dolaze ee u poeziji nego u prozi.
U ovome stilu figure imaju dominantno estetsku/poetsku funkciju, esto i ludiku, a u manjoj mjeri
argumentativnu (ubjeivaku). Jasno je da su pri tome stilogenije one figure kojima je manja
frekvencija upotrebe, koje nisu postale "opa mjesta" jednog pisca, jednog knjievnog pravca, jednog
razdoblja.
Publicistiki i urnalistiki stil prave su riznice figura svih tipova - u njemu pored metataksi,
metasemema i metalogizama nisu rijetke ni metaplazme, a u okviru njih i metagrafemi. Ideoloka
usmjerenost ovoga stila uvjetuje njegovu visoku argumentativnost, a time posredno i retorinost, koja
je gotovo nezamisliva bez figura razliitih tipova. Pri tome figure, razumljivo je, nemaju dominantno
estetsku funkciju kao u knjievnoumjetnikom stilu, ve upravo ubjeivaku funkciju koja proizlazi iz
prirode stila.
Razgovorni stil, vidjeli smo ve, visoko je rangiran po prisustvu figurativnosti. Meutim,
figurativnost je u ovome stilu specifinoga tipa. S jedne strane, ovdje su zastupljena sva etiri osnovna
tipa figura - dovoljno je spomenuti samo neke metaplazme (apokope, sinkope, afereze - mnogo manje
asonance i aliteracije), zatim metatakse i metalogizme - elipsu, retorika pitanja i obraanja, litote,
hiperbole, metafore i dr. S druge strane, meutim, figure ovdje nisu zaudne, nemaju estetsku funkciju
- ponekad ni argumentativnu - ve su esto ve "mrtve", izlizane, i postale su u stvari uobiajeni
izrazi, norma, ne odstupanja od nje. Stilogenost figura u razgovornom stilu veoma je mala, to
donekle osporava ranije citiranu Du Marsaisovu misao i jo jednom potvruje da ni sve figure, kao ni
svi stilemi, nisu podjednako stilogene. Zasebno treba posmatrati figure koje nastaju u razgovornom
stilu sa ludikom funkcijom (to su npr. kalamburi, paronomastike atrakcije i sl.) i plod su
individualnog stvaralatva.
Figurativnost naunog stila po mnogo emu je osobena. Na prvi pogled figure naruavaju samu
strukturu i osnovne principe toga stila, njegovu objektivnost i loginost. Meutim, ve je ranije bilo
rijei o tome da emocionalnost i ekspresivnost mogu postojati u ovome stilu, naroito u nekim
njegovim anrovima, pogotovo u usmenom naunom izlaganju, ali i u onim anrovima koji su strogo
nauni -( o tome vidi u: Nistratova, 1985). Prihvatljiva je tvrdnja da u naunom stilu prirodno postoji
i etos, i patos, i logos (Gross 1996: 16). Kada je rije o tipu figura koji tu moe biti zastupljen, onda
postoji niz distribucionih ogranienja: u naunim tekstovima nema metaplazmi, nema velikog broja
metataksi (elipsa, silepsa ili zeugma zadirale bi u samu sutinu ovoga stila i smatrale bi se stilskim
grekama). S druge strane, tekstualna gradacija i retorika pitanja u veini naunih tekstova imaju
puno opravdanje, a funkcija im je argumentativna. Rije je, dakle, o upotrebi onih figura koje imaju
znaaj za organizaciju i kompoziciju samoga teksta. Enalage lica (autorsko "mi" ili bezline
konstrukcije u znaenju prvog lica jednine), izdvojene jo u antikoj retorici kao figure a kasnije
prouavane kao pojave gramatike sinonimije ili transpozicije, takoer su osobenost naunog stila.
Posebno mjesto zauzima metafora u naunom stilu, s tim to je ona specifinoga karaktera -
itav niz naunih teorija i termina nastao je na principu metaforizacije; metafora nerijetko prethodi
naunom modelu. Dovoljno je navesti samo nekoliko primjera: u knjievnoj teoriji govori se
o kompoziciji tipa matrjoke, odnosno la mise en abyme ("smjetanje u centar tita"), zatim
o ogledalnoj kompoziciji i slino; u lingvistici je bioloka koncepcija jezika donijela i odgovarajuu
terminologiju, pa se govorilo o jezinom stablu, granama, ontogenezi i filogenezi, dijalektologija je
pribjegavala metaforama iz fizike, te se tako susreemo sa talasima koji se ire u koncentrinim
krugovima i slino (Bugarski, 1972: 159-187); u suvremenoj sintaksi uobiajen je termin valentnost,
koji potjee iz hemije, itd . I u ovoj knjizi svjesno su upotrijebljene neke metafore toga tipa:
u poglavlju o stilemima prenesena je teorija autora Ope retorike o pojmu ekologije i analogiji sa njim
u definiranju stilema. Ipak, ovakav tip naune metafore moda bi bolje bilo nazivati katahrezom.
Naime, ve je pokazano da je katahreza odstupanje nultog stepena, tj. upotreba jednog oznaitelja za
njemu nepripadajue oznaeno, ali onda kada to oznaeno nema svoj oznaitelj. Naune metafore
zapravo i jesu katahreze, budui da uvijek oznaavaju takav prenos oznaitelja, i to u svrhu proirenja
spoznaje. Svi navedeni primjeri pokazuju upravo takvu vrstu pomjeranja, zato oni nisu ornamentalni,
ali mogu biti i slikoviti tek kada se uvedu u metajezik jedne nauke. Tek sa trajnom upotrebom
metaforinog/ katahretinog termina on se percipira kao nulto odstupanje (danas je valentnost za
sintaksiara isto nefigurativna kao i noga stola za sudionike u svakodnevnoj komunikaciji). Postoji
ak shvaanje da ironija, hiperbola i metafora u naunom stilu otkrivaju istinsku, skrivenu
ubjeivaku prirodu toga stila. Prema takvom shvaanju "tropi su centralni za nauni poduhvat i nikad
u potpunosti ne nestaju" (Gross 1996: 18).
Ako bismo napravili paralelu sa knjievnoumjetnikim tekstom, vidjelo bi se da su na djelu dva
suprotna procesa. Naime, knjievnom je tekstu svojstveno naglaavanje vlastite ornamentalnosti,
isticanje slikovitosti i figurativnosti, to je takoer jedna od formi pomou kojih taj tekst
samopotvruje vlastitu pripadnost diskursu knjievnosti. ak i odsustvo figurativnosti znai potvrdu
te pripadnosti, budui da takav minus-postupak jo snanije manifestira uobiajenu zastupljenost
figurativnosti. Nasuprot tome, naunom je stilu svojstveno negiranje vlastite figurativnosti, bijeg od
nje, kao svojevrsni pokuaj samopotvrivanja vlastite objektivnosti i autoritativnosti "naune istine"
kojoj nikakve figure ili drugi "ukrasi" nisu potrebni. U sutini, oba stila se narcistiki poigravaju
vlastitom prirodom i kanonima njima svojstvenima, prikrivajui svoju analognu, narativnu prirodu:
i knjievni i nauni tekst prije svega su samo tekstovi, te ne mogu izbjei ope zakonitosti teksta
i tekstualnosti.
Sve su ovo pokazatelji da naunom stilu figurativnost nije tua, ali da je njena funkcija po
mnogo emu specifina, heuristika, spoznajno-argumentativna. Upravo ova kognitivna funkcija
tropa, tanije metafore, u naunom stilu jeste differentia specifica toga stila. Ujedno, to je onaj faktor
koji proiruje polje djelovanja figurativnosti i pokazuje da je to polje izuzetno znaajno za irenje
ljudskoga saznanja. Figura, dakle, nije samo ukras, u suvremenim funkcionalnim stilovima i stilovima
ona je to sve manje - sve su ee njene druge funkcije: heuristika, argumentativna (neki je zovu jo
i ideolokom), ludika ili ak spoznajna.
Konano, na polu nefigurativnosti nalazi se administrativni stil, kod kojega su mogua samo
neznatna odstupanja u pravcu figurativnosti. Ovdje se prvenstveno misli na diplomatski podstil, gdje
se u okviru diplomatskih nota, telegrama, estitki, izraza suuti i slino moe sresti hiperbola, litota,
retorika obraanja i slino, kao i na neke proglase koji ve skreu ka oratorskom stilu, dok strogo
administrativni tekstovi apsolutno ne poznaju upotrebu figura. Ovo je jasno ako se uzme u obzir da
administrativni stil tei jednoznanosti i preciznosti, a figura, koja je uvijek rezultat izbora izmeu
figurativnog i nefigurativnog izraza, implicira ambigvitetnost.
U okviru sekundarnih stilova, ve je naglaeno, sa stanovita prisustva figura na prvom su
mjestu retoriki i reklamni stil. Na oratorskom stilu antika retorika zapravo je i modelirala svoje
tipologije i klasifikacije figura, to svjedoi o njegovoj prijemivosti za sve figure (osim, naravno, za
metagrafe, budui da je oratorski stil dominantno vezan za usmenu realizaciju), i to u funkciji
djelovanja na adresate, dakle, u ubjeivakoj funkciji. Reklamni i stripovni stil izdvajaju se ve po
tome to nisu iskljuivo verbalni, ve spadaju i u vizuelne semiotike kodove (reklame mogu sadrati
i akustike neverbalne kodove). Njihova je specifinost i u tome to vano mjesto dodjeljuju
metagrafima, figurama na planu grafije (promjene veliine i tipa slova ili prave igre grafijskim
sistemima - npr. u francuskom stripu "Asteriks"). Stripovnom je, dakle, stilu u prvom planu figura
potrebna za realizaciju ludike funkcije, dok se u reklamnom stilu nekad moe govoriti i o realizaciji
estetske funkcije pomou figura - uz osnovnu argumentativnu/ideoloku. Estetska funkcija naroito je
oigledna tamo gdje se u reklami koriste citati iz knjievnoumjetnikih tekstova.
122 Umjesto pogovora
Umjesto pogovora
Na kraju ovakve knjige uvijek ostaje autorova upitanost o stepenu realizacije prvobitnog
zadatka. itav je niz pitanja bar pokrenut, neka su promatrana detaljnije, druga su tek nagovijetena.
Lingvistika je stilistika oblast koja se teko moe omeiti, jednoznano prikazati, te je zato i knjiga
zamiljena kao poticaj za dalje istraivanje. Ona se, na tragu poststrukturalistike vizije otvorenog
djela i teksta u kome se i iz koga se iitavaju drugi tekstovi, moe itati u razliitim pravcima. Bez
pretenzija na uobiajenu (i esto bezbojnu) udbeniku glatkou, odsustvo neravnina, razliitih
pristupa, Lingvistika stilistika ipak je prvenstveno namijenjena studentima i onima koje ova oblast
zanima, koji su fascinirani jezikom i njegovim varijantama a koji ne moraju nuno biti lingvisti po
obrazovanju. Uostalom, u situaciji u kojoj je poststrukturalistika misao rezultat svojevrsnog
lingvistikog preokreta, moe se oekivati da svako ko ima ikakvo humanistiko obrazovanje,
u dovoljnoj mjeri ima i lingvistiko predznanje neophodno za susret sa ovakvom knjigom. Budui da
sam tako na kraju pokuala odrediti svoga Idealnog itatelja/ Idealnu itateljicu, preostaje mi jo
samo da poelim da i takvome njemu/ takvoj njoj ova knjiga ispuni Horizont Oekivanja.
123 Indeks pojmova
Indeks pojmova
akrostih
anagram
argo
autoreferencijalnost
autorski govor
citat
- iluminativni c.
- ilustrativni c.
- nauni c.
- nepotpuni c.
- potpuni c.
- prazni (vakantni) citat
- paracitat
- pseudocitat
citatnost
denotacija
dijalog
- dramski d.
- kolokvijalni d.
- polne razlike u kolokvijalnom d.
- tematska kohezija u kolokvijalnom d. i pol
- dijaloka priroda naunog stila
- pravila za uspjenost d.
diskurs
elipsa
ekspresivna sintaksa
enalage
eufonija
figure (stilske)
- f. ambigvitetnosti
- metagrafem
- metalogizmi
- metaplazme (fonetsko-fonoloke f.)
- afereza
- aliteracija
124 Indeks pojmova
- apokopa
- asonanca
- epenteza
- metateza
- paragoga
- proteza
- sinkopa
- metasememe
- metatakse (sintaksike f.)
- anadiploza
- anafora
- asindet
- eksklamacija
- elipsa
- epifora
- epitet
- inverzija
- kumulacija
- okruenja (ciklos)
- paralelizam (isokolon)
- parcelacija
- polisindet
- reduplikacija (geminacija)
- reticencija
- retoriko pitanje
- silepsa
- simploka
- zeugma
- prelazni tipovi f.
- enalage
- gradacija
- semantike figure
- antimetabola
- antiteza
- oksimoron
- poreenje
125 Indeks pojmova
- p. tipa comparatio
- p. tipa simile
- tropi
- antonomazija
- hiperbola
- ironija
- litota
- metafora
- metonimija
- perifraza
- sinegdoha
- narativne f.
- operacije nastajanja figura
- o. dodavanja
- o. oduzivanja
- o. permutacije
- o. zamjene
fonologija
- reprezentativna f.
- apelativna f.
- ekspresivna f.
funkcija jezika
- argumentativna f.
- apelativna f.
- ekspresivna f.
- emotivna f.
- fatika f.
- kognitivna f.
- konativna f.
- ludika f.
- magijska f.
- metajezika f.
- poetska f.
- referencijalna f.
- ubjeivaka (persuasivna) f.
glasovni simbolizam
126 Indeks pojmova
govor
slobodni indirektni g. (style indirecte libre), nepravi upravni g.
neupravni g.
upravni g.
govor likova
govorna karakterizacija likova
govorni repertoar
govorna uloga
hipertekst
ikone (ikonini znaci)
indeksi (indeksiki znaci, indikatori)
intertekstualnost
jezik
prirodni jezik
strani j. u knjievnoumjetnikom tekstu
jezik kao komunikacioni sistem
variranje j.
vjetaki jezik u knjievnoumjetnikom tekstu
kanal (komunikacijski)
katahreza
kod
- auditivni k. (auditivni registar)
- estetski k.
- epistemololi k.
- logiki k.
- mantike kao k.
- paralingvistiki k.
- potkodovi
- praktini k.
- vizuelni k. (vizuelni registar)
kompetencija stilistika
komunikacijski model jezika
komunikacijski model jezika u drami
komutacije lica
kondenzacija
konektori
127 Indeks pojmova
k. stilistiki
figure kao s.k.
konotacija
konverzacija
prekidanje, upadanje u rije sugovorniku u k.
maksime za uspjenost konverzacije
leksika
- arhaizmi kao dio l.
- emocionalno-ekspresivna l.
- funkcionalno-stilski markirana l.
- neologizmi kao dio l.
- profesionalizmi kao dio l.
markiranost (stilska)
metafora
metatekst
metonimija
mi
- autorsko mi
- kraljevsko mi
- ljekarsko mi
mikrostrukture stila
minus-postupak
naracija
naslov
- naslov kao jaka pozicija teksta
- n. u urnalistikom stilu
neutralnost (stilska)
nominalizacija
nominativne reenice
norma
norma gramatika
norma stilistika
devijacija (odstupanje) od n.
odabir
okazionalizmi
oneobiavanje (zaudnost, ostranenije)
128 Indeks pojmova
oznaeno
oznaitelj
palindrom
paralelizam
- p. gramatiki
parcelacija
podstil
- diplomatski
- dramski p.
- drutveno-politiki
- knjievno-publicistiki p.
- memoarski p.
- nauno popularni p.
- nauno-udbeniki p.
- personalni
- poslovni p.
- p. poezije
- prozni p.
- publicistiki p. u uem smislu
- usko nauni p.
- zakonodavno-pravni
ponavljanja
- gramatika p.
- p. na fonetsko-fonolokom nivou
- leksika p.
poezija
- p. gramatika
- p. slikovna
poruka
poiljalac (emitent, adresat)
predmet (referent, kontekst)
predvidljivost/nepredvidljivost jezine jedinice
preregistracija
primalac (recipijent, adresat)
psovka
raslojavanje jezika
129 Indeks pojmova
- generacijsko
- funkcionalno-stilsko
- individualno
- polno
- socijalno
- teritorijalno
registar
reticencija
retorika
- actio
- dispositio
- elocutio
- inventio
- nova r.
- r. nauke
- retoriki ukrasi
- memoria
rima
semiotiki sistem
- hrana kao semiotiki s.
semiotika
- s. knjievnosti
shematiziranost teksta
simbol (kao tip znaka)
sinonimija
- gramatika s.
- kontekstualna s.
- sistemska s.
- s. lica
- s. vremena
sleng
stil
- formalni s.
- funkcionalni s.
administrativni s.
debatni s.
130 Indeks pojmova
epistolarni s.
esejistiki s.
knjievnoumjetniki s.
nauni s.
oratorski s.
profani s.
publicistiki s.
razgovorni s.
reklamni s.
sakralni s.
scenaristiki s.
s. izovora
stripovni s.
urnalistiki s.
-grupni s.
- individualni s. (idiostil)
- neformalni s.
- nominalni s.
- verbalni s.
stilem
fonostilem
fonostilem
grafostilem
leksikostilem
morfonostilem
morfostilem
sintaksostilem
tekstostilem (makrostilem)
stilistika
deskriptivna s. (s. izraza)
fonostilistika
funkcionalna s.
genetika s. (s. pojedinca)
knjievna s.
impresionistika s.
kontrastivna s.
131 Indeks pojmova
lingvistika s.
mikro- i makro-stilistika
poststrukturalna s.
s. dekodiranja
s. kodiranja
semiotika stilistika
statistiki i kompjuterski metod u s.
strukturalna s.
pravci u s.
stilizacija
stilogenost
stilska dominanta
stilska informacija
abloni u urnalistikom stilu
tabu-rije
taka gledita
- frazeoloka t.g.
- ideoloka t.g.
- prostorno-vremenska t.g.
- psiholoka t.g.
- spoljna t.g.
- t.g. kao narativna figura
- unutarnja t.g.
tekst
- jake pozicije t.
termin
tui govor
- linearni stil u prenoemju t. govora
- slikarski stil u prenoenju tueg govora
vulgarizmi
zamjenica
- zamjenice moi i solidarnosti
- ekspresivna upotreba linih z.
- frekventna upotreba l.z.
- izostavljanje l.z.
- opozicija l.z. kao konstitutivni princip stihova
132 Indeks pojmova
zaum
znaenje
znak
jezini znak
jezini znak u scenariju
narativni znak
- tipovi znakova
- ikone, ikoniki znaci
- indeksi, indikatori, indeksiki znaci
- simptomi
- znak u uem smislu
- znamenja
znakovni sistemi
logiki kodovi
signalizacije
argon
133 Literatura
Literatura
Aleksandrova, O.V. Problemy ekspressivnogo sintaksisa.- Moskva, 1984.
Akmajian, A., Demers, R., Farmer, A., Harnish. R. Linguistics. An Introduction to Language and
Communication. Fourth Edition.- Cambridge, Massachusetts, London, England, The MIT Press, 1995.
Asher, R.E. (ed.) The Encyclopedia of Language and Linguistics.- Pergamon Press, Oxford, New York, Seoul,
Tokio, 1994.
Bahtin, Mihail. Prilog istoriji formi iskaza u konstrukcijama jezika.- U: Marksizam i filozofija jezika.- Beograd,
Nolit, 1980, s. 123-186.
Bakari, Kemal. Citati nove serije Glasnika Zemaljskog muzeja (arheologija) 1946-1986.- Glasnik Zemaljskog
muzeja Bosne i Hercegovine (Arheologija), Nova Serija, sv. 47, 1992-1995, str. 147-167.
Balbus, Stanislaw. Miedzu stylami.- Krakow, Uniwersitas, 1996.
Bartmin'ski, Jerzy. Styl potoczny.- In: Jezyk a kultura. T.5. Potocznos'c' w jezyku i w kulturze. Pod red. J.
Anusiewicza i F. Nieckuli. Wroclaw, 1992.
Benze, Maks. O eseju i njegovoj prozi.- Delo, Beograd, god. XXII, br. 5, maj 1976, str. 18-29.
Berkhofer, Robert F., Jr. Beyond the Great Story. History as Text and Discourse.- Cambridge, Massachusetts.
London, England, Harvard University Press, 1995.
Birch, D. Stylistics.- In: The Encyclopedia of Language and Linguistics. Vol. 8. Ed. R.E. Asher.- Pergamon
Press, Oxford, New York, Seoul, Tokio, 1994, pp. 4378-4383.
Biti, Vladimir. Pojmovnik suvremene knjievne teorije.- Zagreb, Matica Hrvatska, 1997.
Bourdieu, Pierre. to znai govoriti. Ekonomija jezinih razmjena.- Zagreb, Naprijed, 1992.
Bugarski, Ranko. Metafore i modeli u lingvistici.- U: Jezik i lingvistika. Beograd, Nolit, 1972, str. 159-187.
Burton, Deirdre. Dialogue and Discourse. A sociolinguistic approach to modern drama dialogue and naturally
occuring conversation.- London, Boston and Henley, Routledge & Kegan Paul, 1980.
Croce, B. Estetika kao znanost izraza i opa lingvistika.- Zagreb, 1991.
Crystal, David. The Cambridge Encyclopedia of Language.- Cambridge University Press, 1994.
Day, Robert A. How to Write & Publish a Scientific Paper. 3rd Edition.- Cambridge University Press, 1993.
Derrida, J. Living on Borderlines.- In: Bloom, H., Man, P. de, Derrida, J., et al. Deconstruction and Criticism.
Continuum, New York, 1979.
Dikro, Osvald, Todorov, Cvetan. Enciklopedijski renik nauka o jeziku. I i II. - Beograd, Prosveta, 1987.
Djakonov, K.V. Segment v ustnom naunom monologe (problemy mnogoaspektnogo analiza).- U: Naunaja
literatura. Jazyk, stil', anry. Moskva, Nauka, 1985, str. 100-117.
Downes, W. Register in Literature.- In: The Encyclopedia of Language and Linguistics. Vol. 7. Ed. R.E. Asher.-
Pergamon Press, Oxford, New York, Seoul, Tokio, 1994, pp. 3509-3511.
Eko, Umberto. Kultura - informacija - komunikacija.- Beograd, 1973.
Eko, Umberto. Stiv Kenion ili od slike do slike.- Pegaz, Revija za istoriju i teoriju stripa i vizuelnih medija.
Beograd, knj. I, br. 4-5, god. II, april-septebmar 1975, str. 59-72.
Eco, Umberto. Six Walks in the Fictional Woods.- Harvard University Press, Cambridge and London, 1994.
Filmski scenario u teoriji i praksi. Priredio Petrit Imami. Beograd, Univerzitet umetnosti, 1978.
Finka, Boidar. Stilistika u dijalektologiji.-Suvremena lingvistika I, Zagreb, 1966.
Foht, Ivan. Esej kao protutea filosofijskom sistemu.- Delo, Beorad, god. XXII, br. 5, maj 1976, str. 30-39.
Giro, Pjer. Semiologija.- Beograd, BIGZ, 1975.
Grice, Henry Paul. Logika i razgovor.-U: Kontekst i znaenje. Ur. N. Mievi i M. Potr. Biblioteka Dometi.
Rijeka, Izdavaki centar Rijeka, 1987.
134 Literatura
Gross, Alan G. The Rhetoric of Science.- Cambridge, London, 1996.
Guiraud, Pierre. Stilistika.- Sarajevo, Veselin Maslea, 1964.
Hasanbegovi, Jasminka. Perelmanova pravna logika kao nova retorika.- Beograd, 1988.
Hypermedia and Literary Studies. Edited by Paul Delany and George P. Landow.- The MIT Press, Cambridge,
Massachusetts, London England, 1991.
Ivi, Nenad. Tradicionalna i nova historiografija.- Vijenac, Zagreb, god. V, br. 96, 18. rujna 1997, str. 12-13.
Jakobson, Roman. Dva aspekta jezika i dve vrste afazikih smetnji.- U: Metafora. Figura. Znaenje. Beograd,
1986, str. 211-235.
Jakobson, Roman. Lingvistika i poetika.- Beograd, Nolit, 1966.
Jakobson, Roman. Shifters, Verbal Categories and the Russian Verb.- Harvard University, 1957, 14p.
Jezyk a kultura. T.4. Funkcje jezyka i wypowiedzi. Pod red. J. Bartminskiego i K. Gregorczykowej.- Wroclaw,
1991.
Jezyk artystyczny. Tom 9.- Katowice, 1995.
Kaler, Donatan. Sosir. Osniva moderne lingvistike.- Beograd, BIGZ, 1980.
Katni-Bakari Marina. Figure kao konektori u tekstu.- Sarajevo, 1995.
Katni-Bakari, Marina. Gradacija (Od figure do jezike kategorije).- Sarajevo, Meunarodni centar za mir,
1996.
Katni-Bakari, Marina. Utopija o tekstu u postmodernoj knjievnosti.- Odjek, Sarajevo, god. 50, br.
1/2/3,1997, str. 16.
Kibedi Varga, A. Retorika i nauka o knjievnosti - moderne perspektive.- Delo, Beograd, 1976, god. XXII, br.
1-2, str. 6-17.
Koen, an. Teorija figure.- U: Metafora, figure i znaenje. Zbornik teorijskih radova. Beograd, Prosveta, 1986,
str. 253 - 290.
Koduhov, V.I. Sposoby peredai uoj rei v russkom jazyke.- U. zapiski LGPI im. A.I. Gercena, t. 104, 1955,
s. 107-172.
Koina, M.N. Stilistika russkogo jazyka.- Moskva, 1983.
Kruonih, A. Deklaracija zaumne rijei.- U: Sovjetska knjievnost 1917-1932. Manifesti i programi. Knjievna
kritika. Nauka o knjievnosti. Uredio A. Flaker. Zagreb, Naprijed, 1967, str. 39-40.
Kvintilijan, M.F. Obrazovanje govornika. Odabrane strane.- Sarajevo, Veselin Maslea, 1985.
Landow, George P., Delany, Paul. Hypertext, Hypermedia and Literary Studies: The State of the Art.- In:
Hypermedia and Literary Studies. The MIT Press, Cambridge, Massachusetts, London England, 1991., pp. 3-50.
Landow, George P. The Rhetoric of Hypermedia: Some Rules for Authors.- In: Hypermedia and Literary
Studies.Edited by Paul Delany and George P. Landow. The MIT Press, Cambridge, London, 1991, pp.81-103.
Lasi, Stanko. Problemi narativne strukture. Prilog tipografiji narativne sintagmatike.- Zagreb, Liber, 1977.
Lei, Zdenko. Jezik i knjievno djelo.- Sarajevo, Svjetlost, 1972.
Lobaev, B.Z. O kategorijah ego- i al'teregocentrizma.- U: Problemy strukturnoj lingvistiki 1981, Moskva,
Nauka, 1983, pp. 23-37.
Lodge, David. Metafora i metonimija.- U: Naini modernog pisanja.- Zagreb, Globus, Stvarnost, 1988, str. 97-
153.
Lotko, Edvard. Retoricky styl dnes.- In: Rozwarstwienie stylistyczne jezykow slowianskich. Style funkcjonalne
i stylizacje literackie. Pod red. Anny J. Bluszcz.- Katowice, 1996, str. 69-76.
Lotman, J.M. Struktura umetnikog teksta.- Beograd, Nolit, 1976.
Mayenova, Maria Renata. Poetyka teoretyczna. Zagadnienia jezyka. Wydanie 2.- Wroclaw, Warszawa, Krakow,
Gdansk, 1979.
135 Literatura
Mellinkoff, D. The Language of the Law.- Boston, Little, Brown, 1963.
Moranjak-Bambura, Nirman. Metatekst.- Sarajevo, Studentska tamparija, 1991.
Nikolaeva, T.M. Lingvistika teksta. Sovremennoe sostojanije i perspektivy.- U: Novoe v zarubenoj lingvistike.
Vyp. 8. Lingvistika teksta, Moskva, 1978, str. 5-42.
Nistratova, S.L. Sintaksieskie sredstva vyraenija adresovannosti v ustnoj naunoj rei.- U: Naunaja literatura.
Jazyk, stil', anry. Moskva, Nauka, 1985, str. 81-99.
Orai- Toli, Dubravka. Teorija citatnosti.- Zagreb, GZH, 1990.
Pasolini, Paolo. Scenario kao "struktura koja prelazi u neku drugu".- U: Filmski scenario u teoriji i praksi.
Priredio Petrit Imami. Beograd, Univerzitet umetnosti, 1978, str. 130-133.
Richler, Howard. Take my Words.- Vancouver, Ronsdale Press, 1996.
Ross, Raymond S. Speech Communication. Fundamentals and Practice. Second edition.- Prentice-Hall, Inc.,
Englewood Cliffs, New Jersey, 1970.
Rozwarstwienie stylistyczne jezykow slowianskich. Style funkcjonalne i stylizacje literackie. Pod red. Anny J.
Bluszcz.- Katowice, 1996.
Semiotyczne olsnienia. Pod red. Anny Grzegorczyk.- Poznan' 1997.
Sholz, F. Russian Impersonal Expressions Used with Reference to a Person.- The Hague-Paris, Mouton, 1973.
Short, M. Discourse Analysis and Drama. In: Asher R.E. (ed.) The Encyclopedia of Language and Linguistics.
Vol. 2. Pergamon Press, Oxford, New York, Seoul, Tokio, 1994, pp. 949-952.
Short, M. Style: Definitions. In: Asher R.E. (ed.) The Encyclopedia of Language and Linguistics. Vol. 8.
Pergamon Press, Oxford, New York, Seoul, Tokio, 1994, pp. 4375 - 4378.
Sili, Josip. Od reenice do teksta. (Teoretsko-metodoloke pretpostavke nadreeninog jedinstva).- Zagreb,
SNL, 1984.
Siljman, T.I. Sintaktiko-stilistieskie osobennosti mestoimenij.- Voprosy jazykoznanija, Moskva, 1970, 4, str.
81-91.
Slapak, Svetlana. Galski komentari, latinska verzija.- Lica, Sarajevo, godina II, br. 1-4, april 1997, str. 117-121.
Slawinski, J. (ed.) Slownik terminow literackich.- Wroclaw, Warszawa, Krakow, Gdansk, Lodz, 1989.
Stylistika II. Przemiany stylowe.- Opole, 1993.
kiljan, Dubravko. Lingvistika svakodnevice.- Novi Sad, Knjievna zajednica Novog Sada, 1989.
kiljan, Dubravko. Pogled u lingvistiku.- Zagreb, kolska knjiga, 1980.
klovski, Viktor. Umjetnost kao postupak.- U: Sovjetska knjievnost 1917-1932. Manifesti i programi.
Knjievna kritika. Nauka o knjievnosti. Uredio A. Flaker. Zagreb, Naprijed, 1967, str. 269-284.
kreb, Zdenko, Stama, Ante. Uvod u knjievnost. Teorija, metodologija.- Zagreb, Globus, 1986.
endeljs, E.I. Grammatieskaja metafora.- NDV, Filologieskie nauki, 1972, br. 3, str. 48-57.
ukareva, N.S. Vozraenije sobesedniku i vyraenije somnenija po povodu vyskazannogo mnenija (po
materialam naunoj diskussii).- U: Naunaja literatura. Jazyk, stil', anry. Moskva, Nauka, 1985, str. 57-66.
Tannen, Deborah. You Just Don't Understand. Women in Men in Conversation.- New York, Ballantine Books,
1991.
Tannen, Deborah. Gender & Discourse. New York, Oxford, Oxford University Press, 1994.
Tannen, Deborah. Talking from 9 to 5. Women and Men in the Workplace: Language, Sex and Power.- New
York, Avon Books, 1995.
Todorov, Cvetan. Poetika.- Beograd, Filip Vinji, 1986.
Toovi, Branko. Funkcionalni stilovi.- Sarajevo, Svjetlost, 1988.
Trudgill, Peter. Sociolinguistics. An Introduction to Language and Society.- London, Penguin Books, 1984.
136 Literatura
Turkovi, Hrvoje. Je li scenarij knjievno djelo?- U: Intertekstualnost & intermedijalnost. Zavod za znanost
o knjievnosti Filozofskog fakulteta, Zagreb, 1988, str. 231-240.
Turner, G.W. Stylistics.- London, Penguin Books, 1979.
Uspenski, B.A. Poetika kompozicije.- U: Poetika kompozicije. Semiotika ikone.- Beograd, Nolit, 1979, str. 3-
248.
Utopia w jezykach, literaturach i kulturach Slowian. T. 1,2 i 3.- Katowice, 1996-97.
Veli, Mirna. Uvod u lingvistiku teksta.- Zareb, kolska knjiga, 1987.
Vinogradov, V.V. A. Ahmatova. O simvolike. O poezii.- Nachdruck der Ausgaben Petrograd 1922 und
Leningrad 1925, Munchen 1970, str. 121-130.
Vlaisavljevi, Sanja. Debata otvara vrata.- Sarajevo, Fond Otvoreno drutvo BiH, Debatni centar, 1997.
Vuleti Branko. Fonetika knjievnosti.- Zagreb, Liber, 1976.
Zgusta, Ladislav. Prirunik leksikografije.- Sarajevo, Svjetlost, 1991.
Zima, Luka. Figure u naem narodnom pjesnitvu.- Zagreb, Globus, 1988.
Young, Richard E., Becker, Alton L., Pike, Kenneth L. Rhetoric: Discovery and Change.- New York, Chicago,
San Francisco, Atlanta, Harcour, Brace & World, Inc, 1970.
Yankah, K. Rhetoric: Anthropological Perspectives.- In: Asher R.E. (ed.) The Encyclopedia of Language and
Linguistics. Vol. 8. Pergamon Press, Oxford, New York, Seoul, Tokio, 1994, pp. 3568-3571.
Wardhaugh, Ronald. An Introduction to Sociolinguistics.- Oxford, Basil Blackwell, 1987.
Widdowson, H.G. Linguistics.- Oxford University Press, 1996.
137 Izvori
Izvori
Ahmatova, Anna. Stihotvorenija i poemy.- Leningrad, 1979.
Antologija bonjake pripovijetke XX vijeka. Enes Durakovi ur.- Sarajevo, Alef, 1995.
Antologija bonjake poezije XX vijeka. Enes Durakovi ur.- Sarajevo, Alef, 1996.
Beckett, Samuel. Drame.- Zagreb, Nakladni zavod Matice hrvatske, 1981.
Belani, M. Banalno i metafora.- Delo, Beograd, god. XXII, br. 5, maj 1976, str. 40-50.
Benze, Maks. O eseju i njegovoj prozi.- Delo, Beograd, god. XXII, br. 5, maj 1976, str. 18-29.
Borges, Jorge Luis. Vrt razgranatih staza.- U: Sabrana djela 1932-1944.- Zagreb, Grafiki zavod Hrvatske,
1975.
Calvino, Italo. Ako jedne zimske noi neki putnik.- Zagreb, Znanje, 1981.
Carroll, Lewis. Through the Looking Glass. 1972.
Clarke, Arthur C. Misterije svijeta.- Zagreb, August Cesarec, 1989.
eril, Vinston. Drugi svetski rat. Tom II. Njihov najlepi trenutak. - Beograd, Prosveta, s.a.
Dizdar, Mak. Kameni spava. Savremena knjievnost naroda i narodnosti BiH u 50 knjiga. Knjiga 14.-
Sarajevo, l984/85.
Foht, Ivan. Esej kao protutea filosofijskom sistemu.- Delo, Beograd, god. XXII, br. 5, maj 1976, str. 30-49.
Grass, Gunter. Lumbur.- Zagreb, Liber, 1979.
Imirevi, Almir. I poetnici znaju tresti kopljem.- U: Program predstave San ljetne noi W. Shakespearea
u reiji A. Glamoaka, Narodno pozorite u Sarajevu, 1997.
Isakovi, Alija. Taj ovjek. Ta pria. Epidemija.- U: Antologija bonjake pripovijetke XX vijeka. Enes
Durakovi ur.- Sarajevo, Alef, 1995.
Juki, Ivan Franjo. Sabrana djela. Knjiga I, II i III.- Sarajevo, Svjetlost, 1973.
Karahasan, Devad. Istoni diwan. Muslimanska knjievnost XX vijeka. Knjiga XXV. -Sarajevo, 1991.
Ki, Danilo. as anatomije.- Beograd, Nolit, 1981.
Ki, Danilo. Eolska harfa.- U: Rani jadi. Beograd, 1987, str. 117-121.
Krlea, Miroslav. Povratak Filipa Latinovitza.- Sarajevo, 1980.
Krlea, Miroslav. Dijalektiki antibarbarus.- Sarajevo, 1983.
Krlea, Miroslav. Maskerata.- U: Legende. Osloboenje, Sarajevo, 1973.
Kulenovi, S. Ponornica.- Sarajevo, 1985.
Kulenovi, Skender. Pjesme. Pripovijetke. Savremena knjievnost naroda i narodnosti BiH u 50 knjiga.-
Sarajevo, 1984/85.
Le Carre, John. A Perfect Spy.- Coronet Books, 1986.
Lodge, David. Nice Work.- London, Penguin Books, 1989.
Lovrenovi, Ivan. Putovanje Ivana Frane Jukia.- Mostar, Prva knjievna komuna, 1977.
Lovrenovi, Ivan. Labirint i pamenje. Kulturnohistorijski esej o Bosni.- Klagenfurt/Celovec, Bosanska
biblioteka ("Bosnische Bibliothek"), 1994.
Mann, Tomas. Tonio Kroger.- U: Smrt u Veneciji. Pripovijetke. Zagreb, Liber, 1979, str. 87-144.
Newby, David. Love and Other Media.- Graz, 1996.
Molijer. Tvrdica. Tartif. - Beograd, Nolit, 1974.
Pavlii, Pavao. Krasopis.- Zagreb, Znanje, 1987.
138 Izvori
Pellaprat. Prvi kuhar svijeta Pellaprat. Moderna francuska i meunarodna umjetnost kuhanja.- Rijeka, Otokar
Kerovani, 1969.
Puig, Manuel. Poljubac ene-pauka.- Beograd, 1985.
Selimovi, Mea. Dervi i smrt.- Beograd, 1986.
Stojanovi, Velimir. Nije ovjek ko ne umre.- U: Drame. (Izbor). Savremena knjievnost naroda i narodnosti
BiH u 50 knjiga. Knjiga 49. Sarajevo, 1984/85, str. 487-527.
Sui, Dervi. Veliki vezir.- U: Drame. Izbor. Savremena knjievnost naroda i narodnosti BiH u 50 knjiga.
Knjiga 49. Sarajevo, 1984/85, str. 277-355.
Suko, Mario. Poezija. - U: Savremena knjievnost naroda i narodnosti BiH u 50 knjiga. Knjiga 39.- Sarajevo,
1984/85, str. 193-278.
Zaimovi, Karim. ovjek sa iljinim licem.- Fantom slobode. asopis za kulturu, Sarajevo, br. 1, januar 1995.
Zelena kuhinja. Poseban broj Mila.- Zagreb, VIII 1990.
Ujevi, Tin. Pjesme.- U: Antologija hrvatske poezije, Zagreb, Zora, 1966.
Novine i sedminici, asopisi:
Corridor, Sarajevo (1994, 1995)
DANI, BH informativni magazin, Sarajevo (1994-1997)
Gloria, Zagreb (1997)
Osloboenje, Sarajevo (1988, 1989, 1992)
Slobodna Bosna, Sarajevo (1997)
Tjednik, Zagreb (1997)
Veernje novine, Sarajevo (1991, 1995)
Vjesnik, Zagreb (1989)

Lingvistickastilistika 121218053159 Phpapp01

Uploaded by

Document Information

Original Title

Copyright

Available Formats

Share this document

Share or Embed Document

Sharing Options

Did you find this document useful?

Is this content inappropriate?

Copyright:

Available Formats

Lingvistickastilistika 121218053159 Phpapp01

Uploaded by

Copyright:

Available Formats

LINGVISTIKA STILISTIKA

You might also like