MUSLIMANSKA KNJIEVNOST NA SRPSKOHRVATSKOM

JEZIKU U ODNOSU PREMA SRPSKOJ I HRVATSKOJ

KNJIEVNOSTI
Stania Tutnjevi

 Stania Tutnjevi

Published in March 1999 by:

OPEN SOCIETY INSTITUTE

CENTER FOR PUBLISHING
DEVELOPMENT
ELECTRONIC PUBLISHING
PROGRAM

Open Society Institute

Center for Publishing Development
Electronic Publishing Program
Oktber 6. u. 12
H-1051 Budapest
Hungary
www.osi.hu/ep

This work was prepared under financial support from the Research Support Scheme of the Open Society
Support Foundation.

Research Support Scheme

Bartolomjsk 11
110 00 Praha 1
Czech Republic
www.rss.cz

The digitization of this report was supported by the Electronic Publishing Development Program and the
Higher Education Support Program of the Open Society Institute Budapest.

Digitization & conversion to PDF by:

Virtus
Libnsk 1
150 00 Praha 5
Czech Republic
www.virtus.cz

The information published in this work is the sole responsibility of the author and should not be construed
as representing the views of the Open Society Institute. The Open Society Institute takes no responsibility for
the accuracy and correctness of the content of this work. Any comments related to the contents of this work
should be directed to the author.
All rights reserved. No part of this work may be reproduced, in any form or by any means without
permission in writing from the author.

Contents
Uvod .......................................................................................................................................................................1
Proimanje literarnih tradicija ..............................................................................................................................10
Austrougarski period ............................................................................................................................................23
Period izmeu dva rata .........................................................................................................................................40
Period poslije 1945. godine ..................................................................................................................................61
Rezime ..................................................................................................................................................................70
Summary...............................................................................................................................................................76

Uvod

Uvod
Nastala islamizacijom domaeg slovenskog ivlja muslimanska nacionalna skupina u BiH
i drugim podrujima jugoslovenskog prostora, oslanjajui se na svoje porijeklo, postupno je stvarala
i specifian sopstveni model kulture1. U njemu je sadrana slovenska osnova, ali sa znaajnim
orijentalnim primjesama. U osnovi nastanka i razvoja muslimanske nacionalne zajednice nalaze se
slovenska samosvijest i orijentalni uticaji, i zavisno od toga koja od ove dvije komponente u datom
momentu dolazi vie do izraaja, oblikuju se vee ili manje specifinosti ove kulture i pomjera njeno
mjesto u kulturnom sistemu susjednih nacionalnih zajednica.
To je najuoljivije u knjievnosti, gdje je u potpunosti zadran prvobitni jezik na kome je ta
knjievnost pisana. U pitanju je jezik kojim govore i druge nacionalne zajednice s kojima Muslimani,
manje ili vie izmijeani, vijekovima zajedno ive (Srbi, Hrvati, Crnogorci). Treba li naglaavati da se
radi o danas ve "nepostojeem" srpskohrvatskom jeziku (naziv koji emo u ovom radu u dalje morati
upotrebljavati!), jeziku koji sada jedni zovu srpskim, drugi hrvatskim, a trei, odnedavno, i bosanskim
odnosno bonjakim, na maternjem jeziku, dakle, Srba, Hrvata, Crnogoraca i Muslimana, koji se
takoer odnedavno, nazivaju Bonjacima?! To je uoljiva kulturno-knjievna injenica koja se ne
moe preko noi izbrisati: unutranju strukturu tog zajednikog jezika ne ugroavaju niti mogu
ugroziti ni pojedine faze njegovog razvoja, ni specifinosti koje se uoavaju u govoru pojedinih
zajednica, ni razlike u imenu, ili eventualnoj standardizaciji koju su neke od njih, esto i nasilno,
prilagoavale sopstvenim dnevno-politikim potrebama.
Ako jezik uzimamo u funkciji koju ima u umjetnikom djelu, gdje ga ipak nije mogue
standardizovati i podvrgnuti unaprijed dogovorenim konvencijama, sve te razlike i nijanse same po
sebi umnogome iezavaju. Iz koga god se ugla posmatralo knjievno stvaralatvo pojedinaca
i zajednica koje govore ovim jezikom, prvi i osnovni znak prepoznavanja i poetne unutranje
pretpostavke strukturiranja tog stvaraltva odvijaju se na planu jedinstvenog i zajednikog jezikog
sistema. Pri tome nije ni potrebno napominjati da jezik kao temeljni sloj umjetnikog djela u kome se
ono prvi put ostvaruje odnosno raa i kojim se potom prenosi, automatski opredjeljuje proceduru
stvaralakog procesa koji je u svakom pojedinanom sluaju drugaiji i neponovljiv. Iako se ta
neponovljivost zasniva na individualnoj stvaralakoj moi da se stvaraju novi, umjetniki svjetovi,
podloga je uvijek ista i zajednika, i sadrana je u neiscrpnim mogunostima, karakteristinim upravo
za taj konkretni jezik. Teko je dokazati, kada je u pitanju umjetniko stvaranje, da je ta mogunost
u jednom jeziku vea, a u drugom manja: svaki jezik na sebi svojstven nain, sadri sveprisutnost
ovjeka u svijetu i samo tom jeziku primjerene mogunosti da se ta sveprisutnost prepozna
i artikulie.
Na toj osnovi se knjievnost na srpskohrvatskom jeziku i u pogledu izvorne stvaralake
procedure, koja je primjerena strukturi jezika i na koju se ne moe uticati, i u pogledu knjievne
komunikacije i osnovnih pretpostavki za recepciju umjetnikog djela, koje su opet varijabilne
i podlone spoljnim intervencijama, uobliuje kao posebna cjelina koja neovisno od praktinih
podsticaja ili smetnji moe da fukcionie kao jedinstven sistem. Na ravni temeljnog, jezikog sloja
koji je osnovni preduslov za njen nastanak, ta struktura je cjelovita i neizdiferencirana na ue grupe ili
podgrupe. Na razini drugih promjenljivih i pomjerljivih kriterijuma, meutim, ostvaruje se
raslojavanje koje prerasta u posebne literarne cjeline ili korpuse, odnosno sisteme.

O razvoju i karakteru muslimanske zajednice u kontekstu nacionalnih ideologija temeljna i vrlo iva rasprava
poinje od dolaska Austrije u Bosnu, kada se bitno mijenja poloaj te zajednice. To se produava i izmeu dva
rata, a potom i poslije 1945. godine. U svakom od ovih perioda status Muslimana razmatra se u skladu sa
tadanjim prilikama, ali u svemu tome postoji kontinuitet i moe se uoiti jedna razvojna linija koja postepeno
vodi ka konstituisanju posebne, "nove" nacije u okviru srpskohrvatskog jezika.

Uvod

Otud literarno stvaralatvo ovih naroda ima izvjesne slinosti, ali i sopstvene kontinuitete
i specifinosti. Na jednoj strani je srpska knjievnost zajedno sa crnogorskom koja se istovremeno
uobliava i kao o posebna literarni korpus, na drugoj hrvatska, a izmeu je knjievno stvaralatov
Muslimana koje je djelimino obuhvaeno srpskom, odnosno hrvatskom knjievnou, jednim
dijelom ostaje "nepokriveno" tim nacionalnim knjievnim tradicijama, a istovremeno se formira i kao
poseban knjievni sistem. Sve je to opet najuoljivije u knjievnosti Bosne i Hercegovine koja se
u odreenim periodima i pod izvjesnim pretpostavkama pojavljuje i kao zaseban literarni korpus na
ovom jeziku.
Knjievno stvaralatvo Muslimana na srpskohrvatskom jeziku nije nepoznanica, ali je u vezi
s njim i dosad bilo dosta nesporazuma i nejasnoa, koje se u dananje vrijeme jo vie izotravaju.
Ideoloki i politiki motivi i ranije su znaajno uticali na imenovanje, pripadnost i osnovne
karakteristike tog knjievnog korpusa, a u dananje vrijeme idu tako daleko da se ak mijenja i ime
narodne zajednice kojoj pripada, kao i jezika na kome se pie.
O stvaralatvu muslimanskih pisaca sve do najnovijeg vremena pisano je dosta, raznovrsno
i protivurjeno. Na osnovu svega to je dosad napisano mogue je stei pouzdan uvid u opseg,
hronologiju i specifinosti tog stvaralatva, ali ne i u kriterijume na osnovu kojih se ono izdvaja kao
poseban knjievni korpus. Najee i najdue bio je u upotrebi kriterijum izveden iz vjerske
pripadnosti, tj. iz specifinosti koje je ova narodna zajednica vremenom stekla u okviru ispovijedanja
islamske religije. U dugom, postupnom, dramatinom i uzbudljivom procesu prerastanja tih
specifinosti u nacionalni kvalitet, knjievno stvaralatvo je imalo znaajnu ulogu, paralelno i samo
doivljavajui taj preobraaj. Pri tome su nacionalni kriterijumi bili izmijeani ili supstituirani
kriterijumima drugaijeg porijekla, pa uz atribuciju srpske ili hrvatske pripadnosti, najee kao jedan
od naina izbjegavanja tog za mnoge neprirodnog i napadnog svrstavanja, sreemo i srednja, prelazna
rjeenja po kojima se ovo stvaralatvo razmatra kao dio regionalnog bosanskohercegovakog
knjievnog kompleksa ili u kontekstu jugoslovenske knjievne ideje, pri emu se ne radi o istupanju
iz postojee srpsko-hrvatske nacionalne literarne tradicije, ve o posrednom, "bezbolnijem"
i "podnoljivijem" opstanku u njoj. Zajedniko svim tim bilo je ne samo odsustvo svijesti da se radi
po posebnoj nacionalnoj knjievnosti, ravnopravnoj sa ostalim knjievnostima na srpskohrvatskom
jeziku, nego, naprotiv, o vrstom uvjerenju da ni muslimanska zajednica ni njena knjievnost ne
izlaze iz postojee srpsko-hrvatske nacionalne nomenklature i jugoslovenske knjievne ideologije.
Ipak, iako su polazili od pretpostavki o pripadnosti drugaijeg karaktera, svi koji su pisali
o knjievnom stvaralatvu Muslimana, gledano iz dananje perspektive, nesvjesno su polagali temelje
za konstituisanje tog literarnog opusa na nacionalnoj osnovi.
Prelomni trenutak te pozicije zainje se krajem devetnaestog vijeka, kada muslimansko
literarno stvaralatvo dobija preporodni karakter u okviru zapadnoevropskog koncepta nacije, a itav
proces intenzivno se iz drugog plana nastavlja izmeu dva rata. Sve to odvija se sa znaajnim
zakanjenjem u odnosu na srpsku i hrvatsku knjievnost koje su zadugo bile u slinoj poziciji
u odnosu na evropska literarna zbivanja. Neke bitne faze razvoja knjievnosti u naim prilikama znale
su "ne samo da se preklapaju ve i da se javljaju u posve promenjenom redosledu u poreenju sa onim
koji je slovio upravo kao pravilo za razvojne tokove zapadnoevropske knjievnosti"; stoga je taj
proces davali mu mi "istovetne nazive kao u zapadnoevropskoj knjievnosti ili ne, ukljuivao u sebe
zapravo sistem koji bi sa puno razloga trebalo prevashodno definisati po funkciji koju je knjievnost
tada obavljala i konano i uspela da obavi u procesu izgraivanja moderne nacionalne svesti"2.
U sluaju o kome ovdje govorimo radi se i o jednoj specifinosti u kojoj osim projekta knjievnog
jugoslovenstva, koji je bio zasnovan na nekoj vrsti objedinjavanja i amalgamizacije postojeih
nacionalnih literarnih tradicija na slovenskom jugu, istovremeno uoavamo, esto upravo pod
okriljem i u okviru te ideje, postepeno odslojavanje "novih" knjievnih organizama i njihovo prvo
posredno, a potom i neposredno konstituisanje na nacionalnoj osnovi. To se posebno odnosi na

Zoran Konstantinovi, "Teoroija sistema i modela u prouavanju jugoslovenskih knjievnosti u prvoj polovini
XX stolea", Komparativno prouavanje jugoslovesnkih knjievnosti, Zagreb-Varadin 1983, str. 15.

Uvod

literarno stvaralatvo Muslimana, koji upravo u tom periodu presudno istiu svoju slovensku
samosvijest i porijeklo, ostavljajui u drugom planu forme kulturno-knjievne aktivnosti usvojene
u dugom periodu vezanosti za kulture s kojima su doli u dodir u sklopu vjerske pripadnosti islamu.
"Ve pre rata je muslimanska inteligencija koja se bavila literaturom, skoro sasvim napustila raniju
zavisnost od orijentalnih knjievnosti i obrazovala prema uzorima srpske i hrvatske literature. Nova
generacija stoji iskljuivo pod uticajem Beograda i Zagreba, u izvesnim sluajevima ak vie no to to
koristi njenoj originalnosti"3. Ovdje se radi o jednom, iroj publici manje poznatom projektu,
poznatom pod imenom nacionalizacija muslimana iji je cilj bio nacionalno osvjeivanje pripadnika
ove narodne zajednice u smislu identifikacije sa srpskom ili hrvatskom nacionalnom idejom, pri emu
se ne bi ugroavala njihova vjerska pripadnost. Time je zapravo naen kompromis po kome bi se
stavila van snage stalno prisutna primisao o potrebi njihovog povratka u pradjedovsku vjeru, ali bi se
njihov povratak sopstvenim slovenskim korijenima ostvario u okviru modernog zapadnoevropskog
koncepta nacije. Naprosto se polazilo od pretpostavke da oni jo uvijek nemaju svijest o nacionalnoj
pripadnosti, to je i bilo tano po kriterijumima shvatanja nacije u tom trenutku. Meutim, gubilo se iz
vida da je tu svijest, kao i kod ostalih, zadugo zamjenjivala vjerska pripadnost, i da zato nije realno
oekivati da bi oni mogli prihvatiti nacionalnu ideju inkubiranu u svojoj bivoj vjeri. Na drugoj strani
zajedniki jezik i porijeklo o kome se zadrala svijest u njihovom kolektivnom pamenju, bili su opet
neka pretpostavka da bi takva ideja moda i imala neke izglede.
O pitanju nacionalizacije Muslimana postoji opirna literatura. Osnovne dileme koje su se
u vezi s tim pominju izloio je ukrija Kurtovi u brouri O nacionalizovanju muslimana, objavljenoj
1914. godine u Sarajevu. U njoj su uglavnom sumirana osnovna iskustva i ideje u vezi sa ovim
kulturno-politikim projektom sve do pred sami prvi svjestki rat, pa emo se ovdje ukratko na njih
podsjetiti. Pri tome treba imati na umu da se radi o vremenu u kome su tek zavreni balkanski ratovi
u kojima je Turska, kao glavni oslonac i uzdanica bosanskih Muslimana, potpuno potisnuta sa
Balkana, tako da su oni i u prostornom pogledu ostali odsjeeni od nje i nali se u sasvim novoj jo
nepovoljnijoj politikoj realnosti. Treba imati na umu i to da je Kurtovi pripadao idealistiki
nastrojenoj nacionalistikoj jugoslovesnkoj omladini pred prvi svjetski rat koja je sanjala
o ujedinjenju junoslovenskih naroda upirui pri tome oi nade prije svega u Srbiju. Utvrujui
najvanije pretpostavke kojima se opravdava ideja o nacionalizaciji Kurtovi prvo skree panju na
nalije vievjekovne turske vladavine u Bosni i Hercegovini koje je najirem sloju muslimanskog
ivlja bilo nepoznato i strano. On upozorava da je islamsku vjeru na ovom prostoru Turska donijela
osvajanjima, a ne unutranjom, univerzalnom snagom njene moi i privlanosti koju je imala
u arapskom svijetu. Potom skree panju da je turska "uprava poivala sva na vjerskoj osnovi" to je
i bosanskim muslimanima omoguilo da pet stotina godina ive u privilegovanom stanju. Dolaskom
Austrije nova vlast "ih je stavila u isti red sa ostalim sugraanima, a vrlo esto i iza njih"4, to nije bilo
lako prihvatiti, pogotovo pod teretom zablude da e u hrianskoj dravi sada oni imati poloaj raje.
Meutim, iako se radilo o istoj vjeri, Turci su se u svemu ponaali superiorno i u skladu sa sopstvenim
interesima: "Oni su nas bos. muslimane privilegisali samo prema podanicima drugih vjera, a prema
njima smo uvijek bili mnogo nii"5. To potkrepljuje odnosom prema muslimanskim izbjeglicama iz
Bosne napominjui da "ima tih stvari mnogo"6. Pri tome se, oito, misli na otpor bosanskih
Muslimana nekim potezima i reformama centralne vlasti koji su imali razmjere velikih oruanih borbi
i rezultirali smaknuem ogromnog broja muslimanskih prvaka u BiH. Polazei od pretpostavke da
u savremenom modernom svijetu razvoj i napredak zasnovan na vjerskoj identifikaciji predstavlja
anahronizam, tim "prije, to se oko nas i meu nama sve osniva na drugoj osnovi, nacionalnoj"7, autor se zalae za aurnije ukljuivanje Muslimana u te procese. Motiv za to naao je i u politici
3

Dr Vladimir orovi, "Buenje jugoslovenskih muslimana za moderni ivot", Rije, 25, 29 (1.9.1929), 3.

O nacionalizovanju muslimana, napisao i izdao ukrija Kurtovi student, Sarajevo, 1914, tamparija Naroda,
str. 9.
5

Isto, str. 14.

Isto, str. 16.

Isto, str. 19.

Uvod

austrijske uprave koja je svemu tome ve dala neeljeni smjer, suprotstavljajui se "irenju nacionalne
ideje, osobito srpske"8 i stvarajui vjetaku "bosansku narodnost"9, pod koju je podvodila sve tri vjere
u Bosni i Hercegovini. U takvoj situaciji Kurtovi za Muslimane vidi dva puta. Prvi je da postanu
"posebna, samostalna grupa"10, to bi znailo "stvarati u Bosni i Hercegovini novi politiki narod,
muslimanski". To bi po njemu u tom trenutku znailo "baciti rukavicu i izazvati na se cijeli srpski
i hrvatski narod, to znai da postanemo zbilja onaj 'drski parazit' u tuem tijelu"11. Drugi put je,
smatra Kurtovi, "da odbacimo vjersko dijeljenje i vjersku borbu i da u zajednici sa ostalim
sugraanima drugih vjera vodimo nacionalnu borbu". Prvi put je, po autoru "naem svijetu mnogo
blii i razumljiviji. On je isti kao i dosada, a na je svijet konzervativan, ne voli radikalnih promjena
i mrzi novotarije"12. Ako pokuaju "biti posebna grupa i poseban politiki narod, muslimansko
bosanski"13, Muslimani e se nuno nai u neravnopravnoj borbi sa Srbima i Hrvatima u kojoj nemaju
nikakvih izgleda, smatra Kurtovi. Zalaui se za drugi put, tj. za "nacionalno zblienje i zajedniki
rad sa ostalim svojim suplemenicima drugih vjera"14 autor istie da prihvatanje islama bosanske
Muslimane ne moe "otcijepiti od naeg naroda, koji je ostao u staroj vjeri. Mi smo i dan danas onaj
isti narod, istoga jezika i istoga u glavnom obiaja kao to smo bili prije nego smo primili Islam. I mi
trebamo priznati taj fakat i prema njemu udesiti rad."15. "Na je jezik srpski - znai da smo mi Srbi;
odnosno hrvatski - Hrvati", kae na drugom mjestu Kurtovi. "Nai e mnogi rei: nije ovo srpski
jezik nego bosanski. To bi isto bilo kao kad bi oni u Misiru ili Tripolisu i t.d. rekli: nije ovo arapski
jezik nego misirski, tripolitanski i t.d."16. Govorei o smetnjama i preprekama koje usporavaju
nacionalizaciju Kurtovi uoava i onu koja se tie rivaliteta srpske i hrvatske nacionalne "ponude":
"Velika je nezgoda, a za tempo nacionalizovanja nas muslimana velika zapreka to, to se meu
muslimanima bore dvije nacionalne struje - srpska i hrvatska", to viestruko "teti i jednim i drugim",
jer "iri muslimanski slojevi ostaju gotovo nedirnuti nacionalizmom"17. Izlaz iz toga on vidi
u idealistikim pogledima predratne nacionalistike jugoslovenske omladine da su Srbi i Hrvati
"jedan narod, ali dva plemena"18, te da e u daljem procesu politikog ujedinjenja i stvaranju
narodnog jedinstva, kao osnovnih pretpostavki nacionalizma, ta plemenska dvojnost nestati.
Smatrajui da svaki "objektivan sudac mora uvidjeti, da pravi nacionalizam postoji samo kod Srba"19,
dok se kod Hrvata tek razvija, posebno meu mladima, autor zakljuuje da bi bilo apsurdno da se
meu Hrvatima stvara "posebni hrvatski nacionalizam, pa da u jednom narodu budu dva
nacionalizma. Oni treba da uine, pa da se dananji srpski nacionalizam ne zove samo srpski nego
srpsko-hrvatski. Ali dok je on samo kod Srba nije ga mogue drukije nazivati". Sve to se mora uzeti
u obzir i kada se radi o nacionalizaciji Muslimana: "Za tempo muslimanskog nacionalizovanja i za to
bre i sigurnije dolaenje zajednikom cilju, ne moe nikako u dananje doba biti svejedno, da li e
muslimani primiti ime srpsko ili hrvatsko"20. Tim prije, to Hrvati u BiH sainjavaju jednu "apsolutno
nenacionalizovanu masu, bez nacionalnih ideala; gdje se - naroito kod muslimanske mase - ime
'Hrvat' identifikuje sa 'Austrijanac' ili 'vladinovac'"21, dok se kod pomena srpskog imena misli na
8
9

Isto, str. 10.

Isto, str. 11.

10

Isto, str. 21.

11

Isto, str. 26.

Isto, str. 21.

12
13

Isto, str. 33.

14

Isto, str. 36.

Isto, str. 40.

15
16

Isto, str. 38.

17

Isto, str. 44.

Isto, str. 50.

18
19

Isto, str. 51.

20

Isto, str. 52.

Isto, str. 53.

21

Uvod

opozocion odnos prema austrijskoj vlasti. Srpsku nacionalnu poziciju Kurtovi brani i statistikim
podacima: "Neka se samo rauna. U Bosni i Hercegogovini ima okruglo 1,900.000 stanovnika. Od
toga je neto manje od 900.000 pravoslavnih Srba, 600.000 muslimana i neto vie od 400.000
katolika Hrvata. Da ove zemlje imadnu preteno srpski karakter potrebno je samo neto vie od
50.000 muslimana da primi srpsko ime. A sigurno nam ne osporava nijedan, ni najfrankovskiji Hrvat,
da i mnogo vie moemo uiniti. U toj borbi dakle Hrvati ne mogu nikako uspjeti"22.
Koliko je ovaj proces bio realan pokazalo je vrijeme. Sigurno je, meutim, da je Kurtovi jasno
uoio opcije pred kojima su se Muslimani nali neposredno poslije balkanskih ratova kao usplahirena
"ptica u kafezu, koja leta na sve strane" i trai izlaza... udara na prvi otvor koji nae"23. Trebalo je
mnogo vremena, u koje su stala dva svjetska rata, da bi se u Bosni i Hercegovini ipak stvorio "novi
politiki narod, muslimanski", koji je svoju, valjda posljednju fazu, u kojoj je doao i do novog imena,
zaokruio i nedavno zavrenim, graanskim ratom u Bosni.
Muslimani su se zapravo u vrijeme kada je na slovenskom jugu tekao proces nacionalnog
osvjeivanja nali na velikoj raskrsnici, nemoni da sami odluuju i racionalno utiu u kome e
smjeru krenuti. Jedan smjer bio je pomenuti projekat koji je moda ispravnije nazvati
renacionalizacijom, a drugi je podrazumijevao dugo i neizvjesno sticanje sopstvene nacionalne
samosvijesti, inkubirane, kao i kod drugih, u vjerskoj pripadnosti. Iako je u poetku, a i kasnije, sve
do najnovijeg vremena, prednost davana renacionalizaciji, pokazalo se da paralelno tee i onaj drugi
temeljniji proces ije, izgleda, konane rezultate vidimo tek u zadnje tri-etiri ratne godine. Jer velika
politika i kulturna kampanja na renacionalizaciji nailazila je na odziv samo kod inteligencije, dok je
veina obinog naroda bila ravnoduna i nepovjerljiva: "lieni svakog plemenskog opredjeljenja,
u ogromnoj veini svoga puanstva, postavie se na isto konfesijonalnu bazu24. Renacionalizacija,
naprosto, nije mogla uspjeti, jer je u sutini podrazumijevala deislamizaciju; iako nije ukljuivala
odricanje od islamske vjeroispovijesti, naprotiv, ona je znaila iskorjenjivanje bitnih znaajki
muslimanskog ovjeka koje je on usvojio i dogradio u vievjekovnom ispovijedanju pomenute
religije, a koje su ga zapravo i inile pripadnikom jedne posebne narodne skupine. Ipak, ostali su
znaajni i neizbrisivi tragovi tog procesa, koji su najuoljiviji u literaturi, ali se i tu, kasnije emo
vidjeti, uoavaju izvjesna kolebanja, nesigurnost i mimikrije.
Mada je poetno i najjae arite ovog procesa vezano za drugu polovinu devetnaestog vijeka,
tragove iskazivanja muslimanske slovenske samosvijesti knjievnim putem u rudimentarnim oblicima
sreemo i mnogo ranije: "Ali i iz ranijeg doba, kroz knjievnost, dopiru do nas glasovi za naciju i za
njenu zajednicu, glasovi ak iz polovine XVII veka, iz onog tamnog doba kad je razlika u verama
pretila da uini razliku u duama. Muhamed Hevji, iz Tuzle, obraa se svojim hrianskim
sunarodnicima ovim, za ono doba neobinim, stihovima:

22
23
24

Isto, str. 54.

Isto, str. 18
Ahmed Muradbegovi, "Jugoslovenstvo i nai muslimani", Rije (Zagreb), 25, 38 (23.11.1929), 7.

Uvod

Otac jedan, jedna mati

Prvo bi nam valja znati,
jer emo se paski klati?
------------------------------Ili:
Nek ne ini silu Slvu,
Ne primii nek se lavu;
Nek uznade svetog Savu.
Hod te nami vi na viru!"25
"Ali ovaj glas ostaje usamljen, jer verski bedemi isuvie su jo visoki da bi kroz njih moglo da
prodre bratsko dozivanje."26
Taj proces pribliavanja nije, naalost, uvijek tekao eljenim smjerom koji je preporuivao
pjesnik, nego je, moda i vie, iao u pravcu meusobnog udaljavanja i suprostavljanja. Zbog toga su
razumniji ljudi preporuivali oprez i suzdravanje od naglih odluka i hitrih poteza koji su tom
pribliavanju mogli vie tetiti nego koristiti. U vezi s tim bilo je iznijansiranih i opreznih izjava
u kojima se negativno ocjenjuje esta satanizacija Muslimana u knjievnim djelima koja je u vrijeme
romantiarskih retorinih egzaltacija moda i mogla da se pravda i razumije, ali u vrijeme kada sve
vie dolazi do izraaja svijest o njihovom slovenskom porijeklu, zajednikom korijenu i istovetnom
politikom, kulturnom i nacionalnom interesu u zajednici sa ostalim junoslovenskim narodima, takva
praksa je postala tetna i nepotrebna27.
Ve i na prvi pogled uoljivo je da se radi o vrlo dramatinom i uzbudljivom procesu u kome se
jo uvijek nepostojea nacionalna svijest Muslimana artikulie na razliite, esto protivurjene
i meusobno iskljuive naine, zbog ega stalno imamo utisak nedovrenog procesa i neloginog
ishoda28. Kriterijum svjesnog izbora koji podrazumijeva pripadnost srpskoj ili hrvatskoj nacionalnoj
knjievnosti teko je hvatao korijena ne samo zbog te alternative, nego i zato to podrazumijeva
izvjesnu elitistiku poziciju i racionalno kontrolisanje i usmjeravanje neega to na taj nain nije
mogue drati u rukama. Pri tome stalno treba imati na umu da je izbor jedne od te dvije mogunosti
u svim periodima, a vidimo to i danas, podrazumijevao i neto vie, esto i sudbonosno. To potvruje
i podatak da su neki pisci u jednom periodu svog razvoja prihvatali jednu, a u drugom drugu
alternativu29. Oekivati takvu bipolarnu raspoluenost neke drutvene zajednice, ak i kada je
u pitanju literarno stvaralatvo, neovisno o tome po kom osnovu se ona kao zajednica konstituie,
oito nije moglo poivati na realnim pretpostavkama.

25

"Nacionalizam u bos.-herc. knjievnosti", Napor Bosne i Hercegovine za osloboenje i ujedinjenje. Obradio

Pero Slijepevi, Izdanje Oblasnog Odbora Narodne odbrane u Sarajevu 1929, str. 367.
26

Isto, str. 368.

27

Nikola umonja, "Muhamedanstvo i naa knjievnost", Strailovo, 3, 21 (21.5.1887), 335.

Dramatinost tog procesa, sve do najnovijih vremena, potvruje jedan dogaaj vezan za Meu Selimovia. Na
vrhuncu svoje knjievne slave on je dobijao mnogobrojna pisma u kojima su ga itaoci, obini ljudi, hvalili, a
ponekad mu i prigovarali. Jedan od njih prigovorio mu je to se potpisuje kao Mea, a ne Mehmed, kako mu je
stvarno ime. "Ja vas potpuno shvatam, jer bih i sam elio da se zovem Nemanja a ne Mehmed, ali je na alost
tako", ispovijedao se taj italac. Slavni pisac mu je otpisao da to nema veze sa onim to njega mui, jer su ga
Meom prozvali drugovi za vrijeme studija, ubjeujui ga da nema razloga za opsesije takve vrste: "Ne bih elio
da se zovem Nemanja, mada bi mi, da sam tako roen, i to ime bilo drago kao i Mehmed. ao mi je, a i to mi je
novo kao saznanje i iskustvo, da moji zemljaci imaju takve komplekse. Nemaju nikakva razloga za to" (Kritiari
o Mei Selimoviu, priredila Razija Lagumdija, Svjetlost, Sarajevo, 1973, str. 346).
28

29

"I Srbi i Hrvati ili su meu muslimane kao dvije protivnike politike partije i traile samo privrenika meu
njima. Posve je naravno da ta veza nije mogla biti jaka i za to se vrlo esto dogaalo, da su 'osvijeteni'

Uvod

Iz veine napisa o ovom pitanju vidljivo je da se ova islamizirana slovenska narodna grupa,
izdvaja i razlikuje od drugih upravo po tome, te da i odvojeno posmatranje knjievnog stvaralatva
njenih lanova ima uporite u vjerskoj pripadnosti. Vjerski kriterijum za konstituisanje neke knjievne
cjeline ve i na prvi pogled ini se anahronim; zato se opravdano postavlja pitanje zato se u ovom
sluaju pojavljuje veliki broj tekstova u kojima se to stvaralatvo posmatra kao izdvojen segment
knjievnosti na srpskohrvatskom jeziku? Tim prije to to stvaralatvo istovremeno, i to ba u tim
tekstovima, zatiemo i u bipolarnom alternativnom dvojstvu, a ponekad i u "procijepu" izmeu srpske
i hrvatske literarne tradicije. ini se da se u navodima koje smo naprijed dali taj knjievni segment
zapravo ukazuje u izvjesnom prelaznom, hibridnom obliku i da se njegov identitet stvara na osnovu
obiljeja razliitog porijekla i kvaliteta, kao mutacija neke nepostojee nacionalne knjievnosti. Oito
je da osim njihove vjerske pripadnosti postoji i neto drugo po emu knjievnost Muslimana zasluuje
poseban tretman. To su izvjesne kulturne, pa i etnopsiholoke posebnosti koje je ova zajednica stekla
u proimanju sopstvenog slovenskog porijekla i okruenja sa kulturnim i civilizacijskim uticajima,
kojima su njeni pripadnici bili izloeni u toku vievjekovnog ispovijedanja islamske vjere. Sve to
dramatino je dolazilo do izraaja i u literanom stvaralatvu ove etnike grupe od druge polovine 19.
vijeka, kada bujaju procesi nacionalnog osvjeivanja na slovenskom jugu, pa sve do najnovijeg
vremena.
Proces "nacionalizacije" muslimanske knjievnosti u onom svom sloju koji se odnosi na
osjetnije raskidanje uticaja to su u okviru islamske vjere i turske dravne administracije dolazili sa
istoka, izvren je relativno brzo i uspjeno, jer se ipak radilo o hibridnom literarnom stvaralatvu,
i u pogledu jezika i pisma, i u pogledu anrovskih konvencija, i u pogledu motiva i pjesnikih oblika.
Sve je to umnogome bilo uvezeno, tuinsko i nepristupano irim narodnim slojevima gdje je ve
postojala snana usmena literarna tradicija na sopstvenom jeziku. Ovaj poetni sloj nacionalne
knjievne emancipacije Muslimana znaio je naputanje jednog vida literarne prakse koja se odvijala
u vie mehanikom preuzimanju i variranju uzora iz orijentalnih knjievnosti, kojim se bavio vrlo uski
sloj inteligencije, te usvajanje novog koncepta knjievnosti zasnovane na sopstvenom narodnom
jeziku i literarnom iskustvu svoje "jednokrvne" brae. Taj vid nacionalnog osvjeivanja
podrazumijevao je spoznaju o svom slovenskom porijeklu, nasuprot dotadanjem imenovanju svoje
vjerske, dravne i klasne pripadnosti turskim imenom, sa svim posljedicama koje iz toga proizlaze30.
Kada je, meutim, u pitanju onaj drugi sloj nacionalizacije Muslimana i njihove knjievnosti
koji slijedi nakon entuzijastike spoznaje o jednakosti sa svojom jednokrvnom braom, tu se
isprijeila jedna smetnja koja traje gotovo itav jedan vijek, a koja se, izgleda, konano uklanja
u tekim okolnostima tek minulog rata. To ne znai da se zuvijek i otklanja: njene tragove nije
mogue potrti i unititi. Kakva smetnja je u pitanju? Nakon steene slovenske samosvijesti, naime,
pojavila se dilema kojem od "jednokrvne" brae bi se Muslimani trebali privoljeti? Ili bi zapravo
trebalo ostati na neemu sopstvenom? Upravo ta je dilema, kao posebna smetnja u knjievnoj
nacionalizaciji Muslimana trajala sve do skora, a za neke e trajati i dalje. Smisao ovog rada upravo
i jeste da ukae kako se taj uzbudljivi proces odvijao upravo pred nama, da je pred naim oima
dramatino i zavren, ali da su poslije njega ostali uoljivi tragovi koje takoer svi ne vidimo na isti
nain.
Na poetku ovog procesa, krajem 19. vijeka, muslimanski pisci nali su se pred velikim
iskuenjem: jo nisu imali sopstvenu nacionalnu svijest, dok se, s druge strane, poneseni optim
talasom nacionalne emancipacije na slovenskom jugu, suoavaju sa alternativom da prihvate srpsku ili
hrvatsku nacionalnu ideologiju, to nimalo nije bilo jednostavno s obzirom na tradiciju i negativna
iskustva iz prolosti, ali i s obzirom na izgledno raslojavanje u sopstvenom biu koje je ta alternativa
muslimani emigrirali od Hrvata Srbima i obratno - kao iz jedne politike partije u drugu. Takvih nam ne treba ni
jednim ni drugim" (ukrija Kurtovi, navedeno djelo, str. 45).
30

Tragovi takvog sopstvenog imenovanja nalaze se i u knjievnim djelima. U prii "Pogibija i osveta Smail-age
engia" Osman Aziza u trenutku kada nastaje pometnja u Smail-aginom adoru, uje se i ovakav uzvik: "-Tko
je turin, na noge!" (Osman Aziz, Pripovijetke, Izabrana djela, knj. II, Biblioteka Kulturno nasljee, Svjetlost,
Sarajevo, 1980, str. 17.

Uvod

nuno donosila. Ta situacija umnogome se ublaavala pojavom jedne nove, jugoslovenske,

nacionalne, knjievne, a potom i dravne ideologije, iji je smisao bio u nivelisanju "plemenskih"
razlika, tako da je nacionalno osvjeivanje Muslimana u takvim okolnostima dobilo nove podsticaje,
jer su time umekane otre granice i alternative koje zapravo nisu pogodovale ovom procesu.
A proces je i dalje tekao u poetnom smjeru, pa su muslimanski pisci esto tretirani kao posebna
skupina, ali se u sluajevima kada se sve to dovodi do posljednjih konzekvenci (i kada nije bilo
drugog "izlaza"), identifikuju u okviru srpske ili hrvatske nacionalne ideologije. Prihvatljivije je,
meutim, bilo to stvaralatvo tretirati kao poseban segment jedne ire, jugoslovenske knjievne
zajednice u okviru koje istovremeno funkcioniu i koegzistiraju i ranije ve oformljene pojedinane
nacionalne literarne tradicije, prvenstveno srpska i hrvatska, u kojima se podrazumijeva, tj. koje
istovremeno obuhvataju i muslimansko literarno stvaralatvo. Pridjev "naa", to e rei jugoslovenska
knjievnost, najpoeljniji je ovir i najprihvatljiviji oblik pripadnosti za knjievno stvaralatvo
Muslimana za itavo vrijeme, sve donedavno. Naknadna knjievna pamet u tome moe vidjeti
smetnju to se muslimanska knjievnost nije "na vrijeme" konstituisala na nacionalnim osnovama,
tumaei da je putem knjievnog jugoslovenstva za dugo drana u izolaciji od tenji za sopstvenim
nacionalnim likom, ili da je, ak, na taj nain smiljeno gurana pod okrilje ve oformljenih
nacionalnih knjievnosti istog jezika31. Meutim, cjelokupno muslimansko literarno stvaralatvo kao
poseban segment moglo je da se tretira tek u okviru pojma jugoslovenske knjievnosti, jer su mu
okviri nacionalne srpske ili hrvatske knjievnosti bili uski i vodili ga prema dezintegraciji. U tom
pogledu zamisao jugoslovenske knjievnosti odigrala je itekako znaajnu ulogu, prvo u ouvanju
cjelovitosti muslimanskog literarnog stvaralatva, a potom i u nekoj vrsti njegovog uslovnog
"razgraniavanja" sa ostalim knjievnim entitetima. Tretman muslimanskog literarnog stvaralatva
kao posebnog segmenta u okviru "nae", tj. jugoslovenske knjievnosti nastao je kao posljedica
trenutne metodoloke potrebe da se ovaj ui literarni korpus moe sagledati kao dio ireg knjievnog
prostora. Meutim, kako u pojmu jugoslovenske knjievnosti trajno funkcioniu i postojee
nacionalne literature, ta metodoloka potreba neprimjetno se pojavljuje kao posrednik kojim se
muslimanska knjievnost indirektno dovodi i u neku vrstu "partnerskog" odnosa prema postojeim
nacionalnim knjievnostima. Time e se, kada kasnije i sama bude konstiuisana na nacionalnoj
osnovi, lake moi uoavati obrisi njenog odnosa prema drugim nacionalnim knjievnostima s kojima
je i u okviru kojih je nastala, a naznaka tih obrisa je uz to i jedna od pretpostavki na osnovu kojih je
bilo mogue njeno konstituisanje u posebnu knjievnost.
Slinu ulogu odigralo je i jedinstveno shvatanje knjievnosti Bosne i Hercegovine koje se
ukazuje kao svojevrsna replika knjievnog jugoslovenstva u malom. U periodu izmeu dva rata taj
knjievn korpus bio je identifikovan na regionalnoj osnovi i takoer je tretiran kao posebna cjelina
jugoslovenske knjievnosti. ore Lopii tako, na primjer, u jednoj prilici kae da naa knjievnost
"ima vie ogranaka, koji se granaju", a jedan od njih, "moda najduih, ogranaka, jeste onaj koji
izrauje iz dananje Bosne i Hercegovine, koje su dale i koje daju dobrih i jakih pretstavnika
dananjoj jugoslovenskoj literaturi i reprezentuju je dostojno. A jedan manji ogranak, zelen,
u pupolju, sve i mlad jesu savremeni mlai, odnosno najmlai muslimanski knjievni stvaraoci" iji
se "rad i razvoj" moe pratiti "kroz veinu srpskohrvatskih revija"32 U skladu sa karakterom ideologije
jugoslovenstva da se u drugi plan potiskuju ve formirani nacionalni knjievni korpusi, koncept
konstiuisanja pojedinih literarnih segmenata na regionalnoj osnovi bio je dosta izraen. Bio se ve
ustalio pojam "knjievna Bosna" (u povratnom dejstvu ponekad smo sretali ak i odrednicu
"knjievna Srbija"). Izdvojeno razmatranje knjievnog stvaralatva u Bosni i Hercegovini takoer je
predstavljalo jednu od moguih metodolokih potreba koja je funkcionisala kao instrument za
iskazivanje knjievnog jugoslovenstva u kome su se knjievno-ideoloki i prostorni kriterijum

31

. Ovdje se obino misli na jugoslovenstvo kao sredstvo kojim je vrena nacionalizacija u korist srpske
nacionalne ideologije. Koliko je to tano svjedoi injenica da je opredjeljenje muslimanskih pisaca za srpsku ili
hrvatsku knjievnost, u cjelini gledano, uglavnom uravnoteeno, tj. da srpska knjievnost u tom pogledu od
samih poetaka sve do danas nema neku "prednost" u odnosu na hrvatsku.
32
ore Lopii, "Nai najmlai muslimanski knjievni stvaraoci", Mlada Bosna, 3, 1-2 (1930), 27.

Uvod

prirodno nadupunjavali. S obzirom da je razmatranje knjievnosti po nacionalnim tokovima u cjelini

gledano ipak bilo u prvom planu, nastala je situacija po kojoj se odvojeno posmatrana "knjievna
Bosna" takoer pojavila u nekoj vrsti uslovnog partnerskog odnosa prema srpskoj i hrvatskoj
nacionalnoj knjievnosti, pri emu se, naravno, ne radi o vjetakom razgraniavanju, nego
o istovremenoj pripadnosti po kojoj se iste knjievne injenice naprosto iskazuju na razliitim
nivoima. U tako izdvojenom knjievnom segmentu muslimansko literarno stvaralatvo imalo je
istaknuto mjesto i dolazilo do velikog izraaja ve i na osnovu brojnosti i znaaja te narodne zajednice
u BiH, ali i na osnovu specifinosti cjelokupne knjievne produkcije na ovom prostoru, koje proizlaze
upravo iz civilizacijskih, mentalitetskih i drugih karakteristika ivota koje su od ta zajednice preuzeli
i drugi. U takvom kontekstu muslimanski literarni stvaraoci nekako su se vie osjeali svoji na svome
i na neki nain bili "zatieni" od pomenute nacionalizacije, tj. od zahtjeva za jednostranim
svrstavanjem u srpsku ili hrvatsku knjievnost. U meuratnom periodu ta je knjievna situacija imala
uporite u regionalnom tretmanu bosanskohercegovakog knjievnog korpusa u odnosu na
jugoslovenski koncept literature, a u periodu poslije 1945. godine taj je projekt podravan i na
dravno-politikom planu, pa je imperativ u vezi sa nacionalizacijom bio slabiji33 i muslimansko
literarno stvaralatvo preteno se identifikovalo u okviru integralnih knjievnih koncepata kao to su
pojam jugoslovenske i bosanskohercegovake knjievnosti. Naknadna pamet mogla bi i u ovom
sluaju insistirati na tome da je pozicija muslimanskog literarnog stvaralatva i u okviru ovako
shvaenog, integralistikog koncepta knjievnosti Bosne i Hercegovine, bila "nepovoljna", jer se
ukazivala kao jedna od smetnji za bre i neposrednije uspostavljanje njenog identiteta na nacionalnoj
osnovi. Meutim, kao i u sluaju jugoslovenske knjievne ideologije i ovdje se zapravo radi
o inkubatorskoj fukciji tih knjievnih projekata u okviru kojih se muslimansko literarno stvaralatvo
nesmetano razvijalo izbjegavajui rizik nacionalizacije koja je znaila utapanje u srpsku ili hrvatsku
knjievnost. Rije je, dakle, o jednoj vanoj odstupnici, kojom se odlagala asimilacija muslimanskog
knjievnog stvaralatva sve dok se ono ne konstituie kao posebna nacionalna knjievnost.

33

U popisu stanovnitva osim srpske i hrvatske nacionalne pripadnosti i jugoslovesnkog nacionalnog

izjanjavanja, pojavljuje se i kategorija "neopredijeljen", koju je obino prihvatao obini muslimanski svijet.

10

Proimanje literarnih tradicija

Proimanje literarnih tradicija

Sloenost i slojevitost knjievne nacionalizacije Muslimana na jo uzbudljiviji nain ukazuje se
kada se, uz sve naprijed reeno, uzme u obzir i knjievna slika o Muslimanima koju sreemo
u djelima srpskih i hrvatskih pisaca. U vezi s tim uoava se jedan izuzetno interesantan i znaajan
proces koji se odnosi na meusobne veze i proimanja srpske, hrvatske i muslimanske, a povremeno
i jevrejske literarne tradicije. Proces zapoinje u austrougarskom periodu, a izmeu dva rata jo vie
dobija na znaaju. Odnosi se prvenstveno na knjievnost Bosne i Hercegovine (ak se javlja i kao
jedna od pretpostavki konstituisanja knjievnosti ove sredine kao posebne cjeline u okviru literarnog
stvaralatva na srpskohrvatskom jeziku), a preko nje zahvata i cjelokupnu knjievnost na tom jeziku.
Kljunu ulogu u tom procesu odigrali su Aleksa anti i Svetozar orovi, ali se ne bi moglo rei da
su se oni javili sluajno i bez ikakve podloge: u njima se samo ovaplouje jedna situacija
svakodnevnog ivota koja je u knjievnosti multiplicirana, dublje osmiljena i oduhovljena.
anti je ovdje posebno vaan, jer se u njegovom sluaju radi o potpunoj unutranjoj
identifikaciji; u nekim svojim ostvarenjima je, naime, progovorio iz dna muslimanskog nacionalnog
bia, kao god to e u drugom vremenu Skdender Kulenovi progovoriti biem srpske nacionalne
tradicije34. Ta osobina antievog literarnog stvaralatva lako e se uoiti i kod mnogih pjesnika
izmeu dva rata. Na alost, nijedan od njih nee biti tako snana pjesnika individualnost da bi u tom
pogledu mogao makar dostii, a kamo li prevazii svoga uzora.

34

Da se ne radi o nepostojeem knjievnom pitanju svjedoe i polemike varnice u vezi sa knjievnom

nacionalnou Skendera Kulenovia. Jedni ga, u skladu sa karakterom njegovog knjievnog djela, ivotnim
putem i porodinim prilikama naprosto tretiraju samo u okviru srpske literature, ne uzimajui u obzir ni
muslilmansku ni bosanskohercegovaku knjievnost, jer ih shvataju kao vjetake dravno-politike tvorevine.
Meutim, ak i da se prihvati takva logika, valja imati na umu da knjievne injenice nastale iz politikih ili
slinih razloga i dalje ostaju knjievne injenice! Drugi, prihvatajui mogunost meusobnog preplitanja
knjievnih sistema na srpskohrvatskom jeziku zbog ega dolazi do vievalentnosti pojedinih pisaca, pojava i
dogaaja, ovog pisca istovremeno vide u svakom od ova tri literarna korusa koje nije mogue do kraja razluiti.
Trei, opet, smatraju da je Skender Kulenovi bosanskohercegovaki i muslimanski, ali ne i srpski pisac.
Razmatrajui ovo pitanje Enes Durakovi, na primjer, kae sljedee: "Otud je Kulenovieva Stojanka majka
Kneopoljka svakako najznaajnija poema muslimanske i bosanskohercegovake knjievnosti, kao to je i
antieva sevdalinkom isnpirisana Emina jedna od najljepih ljubavnih pjesama srpske i bosanskohercegovake
poezije" (Enes Durakovi, "Pjesnik na razmeu epoha", Musa azim ati: Izabrana djela, Biblioteka Kulturno
nasljee, Svjetlost, Sarajevo, 1988, str. 9.). Do nesporazuma dolazi zbog razlika u ocjeni da li se ova pojava
ravnomjerno, proporcionalno i "ravnopravno" odnosi na svaku knjievnost koju zatiemo u datom odnosu, pri
emu se konkretno podrazumijeva da S. Kulenovi "ne moe" biti srpski pisac po istom naelu po kome ni
anti ne moe biti muslimanski, jer se i u jednom i u drugom sluaju radi o istovetnoj inspiraciji drugom
nacionalnom tradicijom. To na prvi pogled djeluje logino, ali se pri tome gubi iz vida da je muslimanska
knjievnost svoj nacionalni identitet i kvalitet sticala postupno i sa velikim zakanjenjem, te da je u
meuvremenu egzistirala u okviru srpske ili hrvatske knjievne svijesti. To je izmeu ostalog, dovelo i do
pojave da su se u svim periodima do sada mnogi muslimanski pisci i sami izjanjavali i opredjeljivali kao
hrvatski ili srpski (i crnogorski), dok "reciprociteta" s duge strane u tom smislu nije bilo. Pristalice tako
shvaene "ravnopravnosti" izlaz iz te situacije pronalaze u drugaijem shvatanju same prirode procesa o kome je
rije: sve te veze i proimanja oni naprosto tretiraju samo kao literarne uticaje, a ne kao dublji i sloeniji proces
koji utie na sutinsko pomjeranje knjievne svijesti, pri emu se prisustvo muslimanskih pisaca u srpskoj i
hrvatskoj knjievnosti reducira na njihovo uee u knjievnom ivotu pojedinih kulturno-knjievnih centara. U
svojoj doktorskoj disertaciji pod naslovom Knjievno stvaranje muslimanskih pisaca u Bosni i Hercegovini u
doba austrougarske vladavine (1973) Muhsin Rizvi iscrpno razmatra opredjeljenje i ukljuivanje
muslimanskih pisaca tog doba u hravatsku i/ili srpsku knjievnost, a potom u zakljuku kae da je to
stvaralatvo uz ostale "odrednice svoje knjievne posebnosti, pokazivalo i obiljeja svoga povezivanja
(podvukao S.T.) sa knjievnostima ostalih naroda srpskohrvatskog jezika" (Muhsin Rizvi, Knjievno stvaranje
muslimanskih pisaca u Bosni i Hercegovini u doba austrougarske vladavine knj. II, ANUBiH, Sarajevo, 1973,
str. 289), to bi se prije moglo shvatiti kao proces meusobnih uticaja nego istovremene nacionalne pripadnosti.
Takvo shvatanje autor je kasnije izriitije naznaio u tekstu "Teze za pristup izuavanju bosanskohercegovake
knjievnosti i neki primjeri koji ih uvruju" (Godinjak Instituta za jezik i knjievnost, Odjeljenje za

11

Proimanje literarnih tradicija

anti kao pjesnik nezamisliv je bez mostarske ambijentacije, i to ambijentacije u kojoj

dominira muslimanski porodini i socijalni milje. U tom pogledu on je vie "muslimanski" pjesnik
nego bilo koji drugi "pravi" muslimanski pisac. antiev Mostar nije samo predmet pjesnikog
oboavanja nego i jedna posebna prepoznatljiva poetika situacija. To se posebno lijepo vidi
u njegovoj pjesmi "Tema". Pjesma je objavljena 1921. godine i predstavlja neku vrstu rezimirane
poetike antieve. Poinje slikom koja se formira nakon urednikove molbe pjesniku da mu poalje
neki pjesniki prilog. Uznemiren, on s rukama u depu hoda po sobi: smilja i trai adekvatnu "temu".
Kroz svijest mu prolazi mnogo ta, razne apstraktne, "uzviene" pjesnike teme ne zadovoljavaju ono
to mu se ini bitnim i vanim, i on zato pokuava da inspiraciju za svoju pjesmu nae neposredno tu
ispred svojih nogu:

knjievnost u Sarajevu, 1974-75, str. 227), gdje kae da je kod bosansko-muslimanskih pisaca u pitanju
"uzimanje srpskih i hrvatskih knjievnih djela kao uzora na liniji knjievnostilskih osobina srpskohrvatskog
jezika te junoslavenske, kasnije jugoslavenske uzajamnosti". U shavatanju proimanja muslimanske
knjievnosti sa srpskom i hrvatskom na razini uzora Rizvi je dosljedan, to se potvruje injenicom da je ovaj
tekst pretampavao jo nekoliko puta, u svojim knjigama Pregled knjievnosti naroda Bosne i Hercegovine,
Veselin Maslea, Sarajevo, 1985. i Bosanskohercegovake knjievne studije, Veselin Maslea, Sarajevo, 1985,
kao i u izboru tekstova nekolikko autora pod naslovom Savreman knjievnost naroda i narodnosti BiH u
knjievnoj kritici. to se tie Enesa Durakovia njegovo miljenje o S. Kulenoviu i A. antiu samo je
praktina realizacija naelnog stava, prvobitno iznesenog u tekstu "Vlastiti povijesni kontinuitet (Status
muslimanske knjievnosti i modeli njenog prouavanja..."), u zborniku Komparativna prouavanja
jugoslovesnkih knjievnosti 2, Zagreb-Varadin, travanj, svibanj, 1987, str. 46, gdje se veli da se muslimanska
knjievnost "moe izuavati i kao jedan od naporednih, kompozitnih tokova knjievnosti naroda i narodnosti
Bosne i Hercegovine, ali i kao samostalna nacionalna literatura", pri emu se izuavanje u okviru srpske ili
hrvatske knjievnosti ne predvia. U neto preraenom obliku, u skladu sa najnovijom politikom situacijom,
koja izmeu ostalog podrazumijeva i zammjenu muslimanskog imena bonjakim, taj tekst pod naslovom
Modeli izuavanja bonjake knjievnosti Durakovi je objavio i u zagrebakom asopisu Erazmus (1996, br.
18, str. 58-61); pomenuti stav ne samo da nije mijenjan, nego je na kraju teksta, gdje ga ranije nije bilo, jo
jednom ponovljen. Uoljivo je da se i u ovom sluaju predvia mogunost dvojne pripadnosti muslimanske
knjievnosti, ali se ona "dozvoljava" samo u odnosu na korpus bosanskoherdcegovake knjievnosti, ali ne i na
srpsku i hrvatsku literaturu. U osnovi svih ovih sporova je nezdrava nacionalna utakmica i surevnjvost koja
istovremeno djelovanje pojedinih pisaca u vie nacionalnih knjievnosti ne shvataju kao bogatstvo i
preimustvo, tj. koji naelo "ili, ili" (ili srpski ili muslimanski) pretpostavljaju naelu vievalentne pripadnosti
pisaca "i, i" (i srpski i muslimanski). Naprotiv, ovo drugo se doivljava kao izdaja, a sopstvene frustracije
projiciraju i na samog pisca. Oko Skendera Kulenovia i njegove poeme Stojanka majka Kneopoljka u tom
smislu stvorena je itava strategija kako bi se ta uzviena injenica da je on izvorno, iz "petnih ila" progovorio
kroz drugu nacionalnu tradiciju, nekako neutralisala i obezvrijedila, a sam pisac vratio "svom stadu". Podatak da
je pjesnik neto malo kasnije napisao i poemu Na pravi sam ti put, majko, izi'o u kojoj je glavna junakinja
majka Hanifa, nije iskoriten kao prava mjera i primjer stvaralake sublimacije i koegzistencije dviju
nacionalnih tradicija u jednom pjesniku, ve kao neka vrsta pjesnikove potajne isprike za "izdaju" koju je
nainio prvom poemom, pri emu se podatak da ova druga nije objavljena indirekno tumai kao posljedica
strane drame koju je pjesnik morao preivljavati: "Koja strana samozataja, kakva muka sa sobom i sa svojim
svijetom, kolike sve grinje i prokletstva lee iza ovakvog podatka?". Istovremeno se dva tipa majke,
heroizirani, antiki tragian tip majke Stojanke, i tip tihe, smjerne, porodinom harmijom odreene majke
Hanife, na neodgovoran nain, bez ikakvog razloga meusobno suprotstavljaju, sa jo neodgovornijim
zakljucima, inspirisanim najnovijim dnevno-politikim ratno-hukakim motivima. U takvim okolnostima se i
moe desiri da ta partizanska poema, inspirisana njemakim i ustakim pokoljem srspkih civila na Kozari za
vrijeme drugog svjetskog rata, postaje odlian "pjesniki manifest za propagandnu pripremu onih mentalnih
stanja i tipova potrebnih za stavljanje etnitva u pogon" (Ivan Lovrenovi, Ex tenebris, Sarajevski dnevnik,
AGM, Zagreb, 1994, str. 100.

12

Proimanje literarnih tradicija

Neu. To je tuno... Ja u druge grae

potraiti. Idem na prozor. Po putu
Ima hrpa tema i u svakom kutu
i kraju Mostara po koja se nae.
ini se da pjesnik konano dospijeva u sredite svog poetikog obrasca. Tu je, on, kako bi se
reklo, na svom terenu i kod svoje kue: tu su njegov pjesniki predmet i pjesniki postupak
meusobno potpuno srasli i proizlaze jedan iz drugog: pravi i najbolji anti zapravo i jeste anti
koji pjeva o onom to vidi kroz svoj prozor. Tu on, kao unom preko rijeke, svakodnevni ivotni
dogaaj bez naprezanja prevodi u sugestivnu lirsku sliku do te mjere istu, neposrednu i blisku kao da
osim nje na svijetu ne postoji nita drugo:
Eno, moj komija, to ve u svanue
Galami, pred svojim duanom na panju
Ispeenu ovcu raseca i na nju
Sve zove i vie: 'vrue, vrue'!
Na prvi pogled ini se kao da pjesnik "prepisuje" i "skida" prizore svakodnevnog ivota iz
rodnog Mostara reducirane na okno njegovog prozora. Meutim, u tom neprimjetnom pretvaranju
i prelamanju slika ivotne svakodnevice u svjee i neponovljive pjesnike slike zapravo i lei pravo
pjesniko umijee antievo. Nije, meutim, sve u tim s prozora dohvatljivim slikama nego
i u njihovom dinamikom rasporedu iza koga se nazire pravi ritam ivota jednog grada: na mostu je
jednom seljaku pa konj natovaren drvima, mimo njih djeak sa ugumom ide na esmu i zabavlja se
udarajui akom o njegovo dno kao u dobo, onamo u uglu lei pijana prljava ena sa djetetom to
plae, na raskru je slijepi svira - prosjak, heroj iz minulog rata, nad rekom je begov ardak i na
njegovom prozoru djevojka, a malo dalje eno i Pothumlja u beharu sa puteljkom kojim je pjesnik
etao s prijateljem i susretao se sa draganom.
Svaka od ovih slika ima neku sopstvenu unutranju dinamiku i redosljed zbivanja, a sve skupa
one na pravi nain predstavljaju duu jednog grada, u koju je utkana dua ovog pjesnika.
ini se da je upravo sa ovakvim nainom kombinovanja pjesnikih slika anti imao sree i da
on dovde nije doao bez prethodnog iskustva. Izvjesna prethodnica bila mu je, na primjer, i godinu
dana ranije objavljena pjesma "Sarajevski teferi" (1920) u kojoj je taj model ostvaren jo u istijem
obliku. Globalnu sliku u ovom sluaju predstavlja teferi podno Trebevia to ga pjesnik posmtra
durbinom sa balkona. U njenom okviru dinamiki se u prostoru rasporeuje i meusobnim aktivnim
odnosom oivljavaju i pokree taj ivotopisni prostor manje slikovne cjeline: s balkona se, prvo,
u zelenilu ispod Trebevia vide bijele kue ("ko stogovi snega"), nie njih, u bati, poput konjske
grive, lepra se visoki plamen zaloene vatre, uz vatru je raanj pored koga je, opet, dedo to je
"Mahramicu loja svezo na vrh pruta" i njome podmazuje kao dukat utu peenicu to se okree na
ranju, na domaku vatre se okree kolo lijepih muslimanskih djevojaka, koje igraju po taktu mlade
harfmonikaice to sjedi na panju nedaleko od njih. itava ta slika natopljena je opet izvjesnom
iindijskom tenzijom koju naruava jedan pomalo izolovan prizor - konjanik to "jezdi putanjom
ustrani"; time se otvara aktivna dinamika realcija iz te slike i prema vani.
U "svom", tj. muslimanskom ambijentu anti se posebno ugodno osjea kada pjeva o ljubavi.
Ljubavna elja to prerasta u zanos i ushienje moguim susretom ili nagovijetenim dodirom,
iskazana u slikama dosta skuenog izbora, jedno je od najeih takoer znatno reduciranih osjeanja
antieve ljubavne poezije. Ta elja esto je upuena nekoj konkretnoj djevojci - erifa se zove
djevojka za kojom ezne u pjesmi "Pod muebecima" (prvi put objavljena 1928. godine) u kojoj
naprosto sve kipti od udnje za ulnim uivanjem. Ferida je ime djevojci iz pjesme "U ljuljajci"
(1918) koja predstavlja jedan od najljepih i najistijih uzoraka produktivnog podraavanja sevdalinci.
itava pjesma je samo jedna duhovita i dosjetljiva slika puna nagovjetaja, enje i radosti, sa

13

Proimanje literarnih tradicija

poentom koju bi Pero Slijepevi okarakterisao kao "vedri sevdalijski humor"35: na ljuljajci "o
murvovoj grani" ljulja se djevojka i tabanima maltene dodiruje pjenikov prozor koji gleda na njenu
avliju. NJegovo uzbuenje i ushienje toliko je da se moe rijeiti samo ako se skrene na humorni
plan u kome se i dalje zadravaju sva ljepota i radost prizora, ali oieni bezazlenom ljubavnom
eljom:
O lijepa, plava mezimice majke,
Omakla se u moj prozor iz ljuljajke,
i ja te u svoje doekao ruke.
Ima te izvjesne humorne dosjetljivosti i u pjesmi "Kolebanje" (1918), ali je ona vie sama sebi
svrha nego to ima neko vie emotivno znaenje: ovdje pjesnik ispovijeda neku vrstu sevdaha radi
sevdaha, jer laska ljepoti i zavodljivosti dviju djevojaka ne mogui da se opredijeli koju bi od njih
prije zagrlio.
Ovo su samo neke veza u kojima se anti ostvaruje kao srpski pjesnik u okviru intimnih
preokupacija muslimanskog ovjeka. Tu posebno treba imati na umu uvenu i kultnu pjesmu "Emina"
u kojoj je anti dostigao takav stepen identifikacije sa muslimanskim nacionalnim biem da se moe
govoriti o jednoj od najuvenijih i najljepih sevdalinki - ljubavnih pjesama eminentno muslimanske
lirske tradicije! Tu treba pomenuti i uvenu pjesmu "Ostajte ovdje", pjesmu u kojoj anti poziva
Muslimane da se zbog osjeaja nelagode dolaskom Austrije u Bosnu ne sele u Tursku:
Ostaje ovdje sunce tueg neba
nee vas grijat ko to tamo grije
Grki su tamo zalogaji hleba
Gdje svoga nema i gdje brata nije36.
"anti i orovi, itamo kod Duia na jednom mjestu, su naroito pokazali ljubav za nae
muslimane, i bili puno voljeni u njihovim krugovima. orovi je napisao jedan veliki broj
pripovedaka iz muslimanskog ivota, a anti je bio najdublje dirnut seobom Srba muslimana
u Aziju". (...) "anti je bio prvi hrianski pesnik naeg jezika koji se obratio muslimanima ovakvim
reima srca. Niko to vie od njega nije mogao iskrenije uiniti. Nikad za to nije bio i ozbiljniji
momenat nego kad je ta pesma ispevana. Zato ovo nije bio samo jedan knjievni sluaj, nego jedan
sluaj savesti. Moe i ne znaiti mnogo jedna lirska pesma koja definie ceo jedan istorijski fakat, ona
je za svoj narod jedan dokumenat, i jedan zavet"37. "antieva ljubav za nae Muslimane, kae
u drugoj prilici Dui, to je jedan proroki glas koji se zaorio u ono doba koje je tek bilo svanulo
posle vekovnih verskih borbi izmeu dve nae posebne tradicije. Ta ljubav, to je jedan od najveih
ponosa srpskog naroda"38.
Kada se govori o literarnoj evokaciji mostarskog miljea koji i u vizuelnom pogledu i u pogledu
vladajueg senzibiliteta prepoznajemo po prisustvu muslimanskih narodnih obiaja, naina ivota
i tradicije uoljivo je da su stvaranju te predstave o posebnom duhu ovog grada presudno doprinijeli
srpski pisci, prije svega Aleksa anti i Svetozar orovi, a tek onda u mnogo manjoj mjeri Osman
iki i Osman Aziz (pseudonim Ivana Milievia i Osmana Nuri Hadia) ili nekih drugih manje
poznatih muslimanskih i hrvatskih pisaca.

35

Pero Slijepevi, "Aleksa anti", Ogledi o domaim temama II, Biblioteka Kulturno nasljee, Svjetlost,
Sarajevo, 1980, str. 212.
36

Ovo je prilika da se pomene i pjesma "Kuda" Riza-bega Kapetanovia, sa istom porukom, ali sa manjim
umjetnikim dometima i ne tako prestinom moralnom pozadinom, jer se radi o muslimanskom piscu koji se
obraa sopstvenom narodu.
37
38

Jovan Dui, "Knjievne impresije", Izabrana dela, knjiga peta, Slovo ljubve, Beograd, 1982, str. 173.
Zora, poasni broj, 1968/69, str. 228.

14

Proimanje literarnih tradicija

Koliko je ta literarna predstava bila sugestivna i rairena svjedoi i jedna manje poznata faza
knjievnog razvoja A. B. imia, avangardnog pjesnika hercegovakog zaviajnog porijekla koji je
u mostarskoj sredini proveo samo nekoliko sedmica (po naputanju gimnazije na irokom Brijegu).
Slinost sa tada ve poznatim pjesnicima Duiem i antiem u imievom sluaju znai uee
u popunjavanju jednog ve izgraenog pjesnikog modela u kome na vrlo plodotovoran nain dolazi
do identifikacije zajednikog zaviajnog porijekla pjesnika na razini proimanja razliitih nacionalnih
tradicija kojima oni pripadaju, proimanja koje ranije nije bilo poznato i uoeno u knjievnom
stvaralatvu na ovom jeziku. To se posebno odnosi na imievu slinost sa antiem koju otkrivamo
na planu pjesnikih motiva i njihovog ambijentalnog porijekla. Ima, meutim, i dublje podudarnosti
koja se odnosi na vrstu pjesnikog oblika i muziku stiha.
Na vie mjesta u njegovoj poeziji sreemo prisne slike i atmosferu ovog grada u iju duu je
tako duboko bio proniknuo anti. Manje se tu radi o neposrednim utiscima to ih u kratkom susretu
mogao asimilirati mladi pjesnik, a vie je, ipak, u pitanju pjesnika predstava o tom gradu, koju je on
mogao stei prvenstveno preko antia i Duia. O prirodi te zaviajne veze svjedoi i jedan njegov
aki susret sa bosanskim vojnikom na Zrinjevcu ratne 1916. godine: "Nije me ni pogledao, kao da
me nije ni opazio, ne slutei da smo krv iste krvi, sinovi iste zemlje, djeca istog kraja". Pri tome je
posebno vano napomenuti da se radi o vojniku muslimanske vjere, koga nije teko identifikovati po
fesu i pjesmi, sevdalinki. U vezi s tim je i enjiva slika Mostara koju izaziva susret sa ovim
vojnikom: "Iza sputenih trepavica vidim sve. Vidim Mostar, najljepi grad u cijeloj Bosni
i Hercegovini, a meni najmiliji na svijetu, grad nad gradovima. Vidim njegove damije i munare,
vitke stare, starinske munare, to poput izpruenih ruku skrueno mole Alaha. ujem glas staroga,
pobonog mujezina, glas akama, sjenovitog i tajanstvenoga. Vidim kafanice, pune 'turskih' lola, to
uz ibrik kave i cigaretu hercegovakog duhana provode dan pjevajui sevdalinke, orijentalne
i eznutljive, da se sve tresu duvarovi i mali penderi. Vidim stari most, rimski i turski, ujem kako se
ispod njega kotrlja Neretva srdita, bijesna i nezadovoljna sa samom sobom. Vidim prostrana, iroka
turska groblja, s vie stanovnika od samoga ivog Mostara, u travu zarasla, a po njoj se igraju djeca.
Oh, vidim Mostar, Mostar, Mostar"39.
Otud nam se ini sasvim prirodnim kada iste 1916. godine u jednoj njegovoj pjesmi nailazimo
i na stihove koji neodoljivo podsjeaju upravo na antia:
Jutro, mir i sunce. Ona baom ee
Izmeu uskih lijeha, pa se tiho smije.
U oima njenim vedar posmijeh sree,
U oima njenim tajna ar se krije.
Pjesma se zove "Uiteljeva ker"; u skladu s tim oekivali bismo urbani ambijent i situaciju
u kojoj se ljubavno ushienje iskazuje primjereno njegovim akterima. Baa kao prostor u kome se
odvijaju izvjesne ljubavne peripetije vie odgovara akterima drugaijeg porijekla. Emancipirina
uiteljeva kerka, ipak, zahtijeva i drugaiji ambijent i drugaije ljubavno osjeanje - njoj u skladu
s tim ne "pasuje" da se "baom ee". U najboljem sluaju mogla bi da po "bati eta"! U oima
njenim u tom sluaju vedar posmjeh mogao bi da se "sreta", to znai da je pjesnik imao pod rukom
i adekvatnu rimu zbog koje se smisao pjesme ne bi ni za nijansu promijenio. Rjeenje koje je izabrao
nije sluajno i oito je posljedica njegovog spontanog ukljuivanja u jedno ve postojee pjesniko
iskustvo svoga zaviaja. Potvrda za to ima i na drugim mjestima. Koliko god slika djevojke koja
"baom ee" nekontrolisano poinje da tee i dopunjava se stihovima "i pleima kree", stihovi iz
pjesme "Blagoslov ivota" moda jo i vie prizivaju u sjeanje jedan drugi aspekt antievog
pjesnikog stvaralatva:

39

A. B. imi, "Ljetne kozerije", Sabrana djela, I, August Cesarec, Zagreb, 1988, str. 340.

15

Proimanje literarnih tradicija

Pa kad glasom zvonca Podizanje jave

Dva bijela ministranta nalik na dva krina,
Puk se sagne... i klasje svine tanke glave.
Moglo bi se kod ovog mladog pjesnika nai tragova i onog sumornog i umornog antia,
ophrvanog samoom i bezizglednim perspektivama ivljenja u nemoi i patnji:
Pitali su mene, ali sada vie nitko
Nit me ita pita, nit pogleda na me.
Ja sam tom ivotu i samoi sviko,
Samac suze ronim i jecam sred tame.40
(Shanson triste)
Paljivo prebiranje po imievoj poeziji, pogotovo onoj iz ranijeg perioda, otkriva neoekivano
mnotvo slika i motiva iz bosanskog miljea koje smo ve ranije sretali kod antia i mnogih drugih,
njemu slinih, posebno muslimanskih pjesnika to su se napajali na inspirativnom izvoru sevdalinke.
Oni koji imaju uobiajenu predstavu o imiu kao avangardnom ekspresionistikom pjesniku, nemalo
e se iznenaditi kada proitaju pjesmu "Bule" objavljenu u Griu 1917. godine, za koju bi se prije
moglo rei da ju je napisao jedan od potovalaca i podraavalaca sevdalinke kakvih je u Bosni bilo
veoma mnogo, nego pjesnik koji je te iste godine poeo izdavati asopis Vijavica. Pjesma je tipian
proizvod ove vrste, bez spontanosti i lakoe koju pokazuju vjeti podraavaoci ovog anra:
Popodne. Ljeti. Grane loza kriju
ut hladnik nadno turskog ulistana;
U hladniku se utom bule smiju
i piju kavu iz arenih findana.
..................................................................
i dokle voda iz edrvana curi,
Ve snatre bule u magli modrog dima
Sklapaju oi ko pod poljupcima.
Da se ne radi u usamljenom sluaju svjedoi i pjesma "Tiha mahala", objavljena u isto vrijeme
i na istom mjestu. U njoj nije teko prepoznati sliku egom uspavane i tiinom okovane bosanske
(mostarske) kasabe, koju odreuju ivopisni folklorni detalji:
Sav predio bi mrtav i bez ivota bio,
Da djeca bosa i u arenom odijelu
ne prou putem s vodom u ibriku bijelu.

40

Interesantna je istovetnost rime ni(t)ko -sviko koju sreemo u antievoj pjesmi "Mi znamo sudbu":

Snaga je naa planinska rijeka,

NJu nee nigda ustaviti niko!
Narod je ovaj umiorati sviko
U svojoj smrti da nae lijeka.
Pri tom treba imati na umu da su rije "niko" koju sreemo u prvoobjavljenoj verziji imieve pjesme u
Hrvatskom kolu (1950, br. 3, str. 395) u "nitko" oito prepravili prireivai Sabranih djela iz kojih se vri
citiranje ovih stihova.

16

Proimanje literarnih tradicija

Tu je i tanana munara pored vode, to stremi nebu i svevinjoj moi Alaha, ali su tu i zvuk
emaneta, bijela lica djevojaka i oprez da te bula ne uara. Istom krugu pripada i pjesma
"Sevdalinke", napisana 1916., a objavljena u Vijencu 1927. godine, nesposredno poslije pjesnikove
smrti. Kafanski dim, ibrici kave, pjesma razbaruenih mladia u kojoj se zaboravljaju tuga
i svakodnevni ljudski jad, na pravi nain ispunjavaju oekivanja to proizlaze iz naslova pjesme.
Potom se cjelokupan ugoaj prenosi i opredmeuje u karakteristinoj slici bosanske mahale koja ivi
jedan svoj sasvim prepoznatljiv ivot:
Kad u akam da se iza kua glasi,
i s munara hode gradu alost jave,
Tako lijepo bude: pomole se glave
Razdraganih bula na pendere stare;
Turci na sokaku zastanu i ute
S dostojanstvom mirnim. Svatko
slua i slua,
i sve jae i jae tuguju munare.
Bitno je, meutim, uoiti da je imi sa svim tim u intimnom, ljudskom i duhovnom dosluhu
i da je za sve duboko vezan izvjesnim kolektivnim pripadnitvom kojim je u pravoj mjeri i sam
obuhvaen. Pjevajui u "kafanicama starog naeg grada" i s uenjem uzvikujui "Boe, kako nae
pjesme skladno zvone", on ide ka punoj identifikaciji s tim svijetom i njegovom iskazivanju
sevdalinkom: u njoj su "jeka naih brda, naeg vjetra glasi". Itd.
Ne radi se, meutim, samo o usputnim, sluajnim i pomodnim pjesnikim izletima
u prepoznatljivi orijentalni ambijent, nego o stvarnoj dubljoj inspirativnoj vezi sa saviajnim
duhovnim nasljeem uoljivim i na mnogim drugim mjestima, pa i na razini svakodnevnog ivotnog
podatka - rairena upotreba turcizama u imievoj poeziji, na primjer, mogla bi biti predmet posebne
rasprave.
Mada se najee ne radi o pjesnikoj autentinosti, ve i sama hercegovako-mediteranska
ambijentacija ranog imievog pjesnikog svijeta kao neka vrsta sopstvene intimne identifikacije sa
svijetom i u svijetu oko sebe, dovoljno je prepoznatljiv znak po kome se ova poezija izdvaja od
konfekcijske regionalne poezije mnogih drugih hrvatskih pjesnika tog perioda.
Snagom pjesnike imaginacije imi, s vremena na vrijeme, uspijeva zaustaviti dah tog junog
podneblja nadnesenog nad bezvremenski mir i tiinu u kojoj dozrijevaju nesluene energije ivota.
Omamljena suncem, stiana zbivanja junog podneva neprimjetno narastaju u unutranjosti ovog
svijeta nagovjetavajui obilje novih znaenja:
U zraku dah. To slazi podne vrue
sa blizih brda il die murva zrela,
to granama se sa orahom splela.
Zu! snen se cvrak na jasenu prene,
Pa opet tio: sve su krae sjene.
(Mjeseca srpnja)

17

Proimanje literarnih tradicija

Lako je uoiti da se ovaj hercegovako-mediteranski ambijent groa, smokava, murvi, ipaka,

uarenog kamena, snane svjetlosti i debelih sjendki, uronjenih u strepnju podnevnog iekivanja, na
slian nain sreu kod Duia, antia i Hume gdje istovetno funkcioniu ne samo zato to se radi
o pjesnicima istog zaviajnog porijekla, nego i zbog toga to se to porijeklo iskazuje na razini iste ili
sasvim sline pjesnike identifikacije. Mada se najee radi o njihovim ranim pjesmama u kojima
nije dostigao pravu mjeru svojih mogunosti, imiev doprinos stvaranju pjesnikog identiteta ovog
podneblja, kakav na primjer imamo u pjesmama "Seoski ivot", "Odmor uz pjevanje mladoga vina",
uopte nije za potcjenjivanje.
Kada je u pitanju pjesnika situacija po kojoj mnogi pjesnici iz jedne izvorno progovaraju
jezikom druge nacionalne tradicije, onda posebno treba imati na umu podraavalaki manir u odnosu
na sevdalinku koji je posebno uoljiv nakon antieve poezije, a ije tragove, kao to smo vidjeli,
sreemo i kod jednog takvog, avangardistikog pjesnika kao to je A. B. imi. Za razliku od antia
koji je u re-kreaciji te lirske vrste postigao savrenstvo esto nadmaujui i sam original, veina
ostalih pjesnika nije uspjela otii dalje od manje ili vie uspjenog podraavanja. Iako se radi
o usmenoj pjesmi porijeklom iz muslimanskog miljea slobodno se moe rei da su je u svom
pjesnikom stvaralatvu podjednako koristili i svi ostali pjesnici. U zbirci Pjesme (1919) Zvonimira
prajcera, na primjer, u nekolicini pjesama dominira atmosfera starog Sarajeva sa prepoznatljivim
ambijentomu kome je nastala i ivjela sevdalinka. Ve i naslovi pjesama kao to su: "Ja volim...", "U
kafani", "Uz ramazan", "Gonde", "Pod pendere", "Petak", "Fata", dovoljno govore ime je
preokupiran pjesnik, a ovi stihovi iz posljednje svjedoe na koji nain se ta preokupacija artikulie":
Kad sam onog petka na kapiji tvojoj
ugledao oi, dva zumbula plava,
sva mi pamet stade i smuti se glava
- prvi put sam doo pijan nani svojoj!
Istu tu atmosferu i sa slinim pjesnikim rezultatom, ovaj puta u antievoj, mostarskoj
ambijentaciji nai emo u pjesmi "Noni pejsa" (zbirka Talasi ivota, 1927) Jove Bokovia:
Jacija odbija sa Sahat-kule,
mujezinov glas kroz no se razlee
po kapijama aikuju bule.
Mostar mirie na sumbule svee.
O kakvom pjesnikom rezultatu, to nastaje iz podraavanja sevdalinke, moe biti govora
moda jo i ponajbolje svjedoi zbirka Motivi iz Bosne (1931, 1932) Saita Orahovca u kojoj su sve
pjesme gotovo doslovno, ali neplodotvorno "prepisivanje" tog jedinstvenog naina pjevanja u ovom
podneblju. Pri tome je sauvana i ona neophodna doza humornosti o kojoj je, povodom antia,
govorio Pero Slijepevi, kao na primjer u pjesmi "Trubadur":
Moje gonde, kad e iz askera?
Ti zamoli tvoga Kapetana
(i ak' je ljui od bibera)
Nek te pusti jednu heftu dana,
enja truje. eka te
Bisera.

18

Proimanje literarnih tradicija

Ovakve i sline primjere sreemo i kod mnogih drugih pjesnika. Sevdalinkom su inspirisani
i manje vie je doslovno eksploatiu i Augustin ii u pjesmi "U akam" iz zbirke Proljetni stihovi
(1918), Fadil Kurtagi u pjesmi "Rasema" iz zbirke Stihovi (1919), Mihialo Delibai u pjesmama
"Aik pjesma" i "Zato draga potrga ulove" iz zbirke Pesme (1927), Abdulah Alijagi u pjesmi "Niz
mahale" iz zbirke Ritmovi samoe (1928), Ilijas Dobardi u pjesmama "Akamluk" i "Pesma
propalog bega" iz zbirke Pesme niz dolove, i mnogi, mnogi drugi.
Sevdalinka, naravno nije jedini oblik usmenog stvaralatva kojim su se u iskazivanju svojih
ljubavnih osjeanja koristili ovi pjesnici. Za primjer pomenimo zbirku Divan (1927) Omera F.
ampare, sastavljenu po uzoru na orijentalne knjievnosti, od pedeset sedam ljubavnih pjesama, a iz
istog inspirativnog izvora su i njegove Gazele, objavljene u zbirci Pesme (1928). Poema Amoru iz
zbirke Golgota (1929) Mustafe Skendera Bahtijarevia, raena tehnikom akrostiha, svjedoi
i o drugim vrstama pjesnikog oblika kojim su se koristili pojedini mladi pjesnici.
Kada se u ovom kontekstu govori o antiu, uvijek se nekako podrazumijeva i orovi.
"Pripoveda mostarskog Parnasa, mladi orovi u svojim priama, punim ljubavi za muslimane
u naoj zemlji, prvi je dao znaka ovakvog razumevanja"41. Impresionira briljivost i ozbiljnost kojom
je ovaj pisac nastojao da ostvari svoje knjievne zamisli u vezi sa opisom muslimanskog ivota
u Bosni i Hercegovini, posebno u Mostaru. To, istina, najbolje potvruju njegove pripovijetke, ali da
one nisu rezultat samo talenta, nego i smiljeno graene knjievne kulutre svjedoi i njegova
kontinuirana knjievno-kritika aktivnost u odnosu na djela sa tom tematikom. Kao roeni Mostarac,
i sam pripovjeda koji se bavio ambijentom svog rodnog grada u kome je muslimanska komponenta
imala veoma znaajno mjesto, on se, na primjer, osjeao pozvanim da knjievno situira i ocijeni djelo
Ago ari Osmana Nuri Hadia, objavljeno 1894. godine, koje se u podnaslovu imenuje kao
"pripovijest iz prolosti Mostara". Tretirajui je kao idealistiku tvorevinu, daleko od uzora
svakodnevnog ivota, on kae da e se toj pripovijesti zbog svega toga smijati i sami "nai
Muhamedanci" (...) "ako je uitaju"42. orovi je kritian i prema knjizi Pogibija i osveta Smailage
engia i Marijanova rana (1895), koju su Osman Nuri Hadi i Ivan Milievi objavili pod
pseudonimom Osman-Aziz43. Svoje poglede u vezi sa ovim orovi je rezimirao u iscrpnom
knjievnom osvrtu "Bosna i Hercegovina u hrvatskoj pripovijeci", objavljenom u Letopisu matice
srpske 1901. godine. Dokazujui da se savremena bosasanskohercegovaka stvarnost u aktuelnoj
hrvatskoj knjievnoj svijesti prelama iskrivljeno i naopako, on uzrok tome vidi ne samo u nevelikim
literarnim mogunostima i skromnoj knjievnoj kulturi njenih aktera, nego i u neprirodnom, najee
vjetakom obliku (hrvatske) nacionalizacije muslimanskog kulturnog, duhovnog i posebno literarnog
stvaralatva, to u stvari i ide jedno s drugim. Tako je orovi u stvari poetikim razlozima dosta
ubjedljivo doveo u pitanje motive i rezultate knjievne integracije Muslimana u hrvatsku nacionalnu
ideju. Ne bi se moglo rei da se tu muslimanskim piscima odrie "pravo" na hrvatsku knjievnu
pripadnost, jer se ve u naslovu govori o "hrvatskoj pripovijeci" kojom su kasnije ravnopravno
obuhvaeni i hrvatski pisci Ivan Lepui, Ivan Milievi ili J. Dobanjski, kao i muslimanski pisci
Osman Nuri Hadi i Edhem Mulabdi. Temeljna orovieva zamjerka odnosi se na neku vrstu
nasilne i vjetake nacionalizacije: "Tim pripovijetkama ili romanima obino je cijelj da upoznaju
svoj hrvatski narod i sa tim njemu toliko bliskim narodom, a kad i kada da taj narod na silu
pohrvate"44. Takav vid nacionalizacije orovi dosta efektno pokazuje u odstupanju od govora,
obiaja i narodnog ivota bosanskih Muslimana kojima se u djelima koja analizira pripisuju potpuno
strane, esto ak i smijene govorne konstrukcije, obiaji ili osobine iz hrvatskog nacionalnog ivota
i ambijenta. Kao posljedica literarne nevjetine i skromne knjievne kulture, udruene sa oitom
i napadnom tenjom za hrvatskom nacionalnom identifikacijom, takva situacija pruala je oroviu

41

Jovan Dui, "Knjievne impresije", Izabrana dela, knjiga peta, Slovo ljubve, Beograd, 1982, str. 174.

42

- o - Svetozar orovi, "Osman Nuri: Ago ari, pripovijest iz prolosti Mostara, Zora, 1, 2 (1896), 75.

43

- o - Svetozar orovi, "Osman-Aziz: Pogibija i osveta Smailage engia i Marijanova rana, Zagreb,
1895, Srbobran, 12, 27 (4).
44

Svet. orovi, "Bosna i Hercegovina u hrvatskoj pripovijeci, Letopis Matice srpske, 208, 4 (1901), 110

19

Proimanje literarnih tradicija

dovoljno argumenata da se izvorni jezik i kultura Muslimana imenuju srpskim imenom: "Dodue svi
znamo, da narod u Bosni govori srpski, ali ipak ima neke razlike i u narjeju i u izgovaranju nego se
n. pr. govori u Vojvodini, Srbiji i Hrvatskoj. Lepui je to svakako morao opaziti, - ako poznaje
Bonjaka, - pa je trebao barem monologe i dijaloge da iznosi onako, kako se u Bosni govori. A on to
nije inio i s toga njegovi Bonjaci i govore isto kao oni u sred Zagreba grada"45. orovieva poetika
naela bila su zasnovana na pozitivistikim, filolokim i mimetikim kriterijumima, ali primjeri koje
isnosi zaista su impresivni, posebno kada je u pitanju mostarski knjievni tandem Osman - Aziz:
razlozi za skromne umjetnike domete najznaajnijih hrvatskih i muslimanskih proznih pisaca s kraja
vijeka koji su se bavili Bosnom i Hercegovinom s toga se u ovom njegovom lanku dosta uspjeno
adresiraju na evidentno neprirodan oblik njihove hrvatske knjievne nacionalizacije. orovieve
primjedbe jo vie dobijaju na znaaju ako se ima na umu da je ve i tada on bio objavio nekoliko
zbirki pripovjedaka u kojima se bavio istim tim temama, primjenjujui upravo naela o kojima govori
u tom lanku, a pogotovo ako se ima na umu da su kao posljedica njegovog rada na sopstvenoj
knjievnoj kulturi dolazila sve bolja i bolja prozna ostvarenja na osnovu kojih je zauzeo znaajno
mjesto u srpskoj knjievnosti tog vremena koje mu uskoro daje i sam Skerli u svojoj Istoriji:
"orovi je poeo pisati pre vremena, vrlo mlad, nevet i neuk, i njegovi prvi radovi su pokuaji pisca
koji se tek razvija i trai svoj put. Ali on se stalnio razvijao i davao sve bolja i bolja dela. On je dao
sliku dananje Hercegovine i varoke i seoske, i pravoslavne, i muslimanske, i katolike. Ta slika je
iroka, realistika i precizna."46
Koliko je orovi imao odreenu svijest i odgovornost za sliku Muslimana u svom djelu, ali
i u djelima ostalih autora, svjedoi i jedna njegova biljeka o zbirci pripovjedaka Gortakinje
Radovana Tunguza Perovia Nevesinjskog u Letopisu matice srpske 1906. godine. U tom prikazu
orovi, naime, zamjera autoru to je u zbirku unio i priu "Baliluk", u kojoj autor krivo prikazuje
mostarske Muslimane, to moe izazvati neeljene nesporazume. Ovaj oblik orovieve nacionalnoknjievne kulture znaajan je upravo zbog toga to se u ovom sluaju kritika ne upuuje
muslimanskom ili hrvatskom nego srpskom piscu.
Ta kultura jo i ponajbolje se vidi u samim orovievim priama u kojima se preteno bavi
razmeem na kome se muslimanski ovjek naao dolaskom Austrije u Bosnu, priklijeten izmeu
dvije oprene i udaljene civilizacije i kulture. "orovi je svojim kritikim okom umeo da sagleda,
a blagim humorom da oseni mane starog, umeo je da bez patetike i ulepavanja opie, a mestimino
i opeva propadanje nekadanje arije i njenih vrednosti. No u jednom irem etikom konceptu,
podstaknut otporom prema okupatoru (Austro-Ugarskoj, koja se na niovu razluivanja civilizacijskih
tradicija identifikuje s Evropom i evropskim), on je likom mudrog i humanog Muslimana zastupao
jedan idealan moral, dovodei ga u vezu kako s epsko-patrijarhalnom tradicijom starinskog
mostarskog sveta, tako i s orijentalnom islamskom tradicijom"47. U tom pogledu posebno treba istai
njegovu poznatu, gotovo kultnu pripovijetku "Ibrahimbegov oak" u kojoj potomak nekada mone
begovske porodice, sada ulini ista, strepi i prkosno brani posljednje ostatke svog porijekla
i gospodstva, na ulicu istureni oak roditeljske kue kojoj prijeti opasnost ruenja u okviru nove
urnabistike regulacije grada. Pred naletom novog vremena ljudi su nespremni, pa se povlae u sebe
ili se, ako se i uhvate u kotac sa novim nainom ivota, ne snalaze, a to njihovo neznalaenje
odraava se i u njima, nekad tragino, a nekad komino. Omer-aga, iz istoimene pripovijetke, kome je
dodijalo "gledati svojim oima kako se kaurin ispred njega iri i gospodari" prodaje svoje imanje
budzato i ponosan seli u Tursku, ali ipak na polasku od alosti za rodnim gradom, "on teko jeknu
kao ranjenik". Mahmut-beg, takoer iz pripovijetke koja nosi njegovo ime, isto tako se klonio svega
to je tuinsko, ne izlazei nikud iz svoje kue i avlije, iako mu je zbog toga propadalo imanje.
Odvojen od spoljnog, kaurskog svijeta, on ivi svoj ivot bega odakovia, pregleda i podmazuje
oruje i povremeno naoruan i opremljen razigrava svoga konja u avliji. Taman kada zanesen
45

Isto, str. 111.

46

Jovan Skerli, Istorija nove srpske knjievnosti, Prosveta, Beograd, 1967, str. 397.

47

Ivan op, Istok u srpskoj knjievnosti, est pisaca - est vienja, Institut za knjievnost i umetnost, Beograd,
1982, str. 158.

20

Proimanje literarnih tradicija

i zaboravljen dojaha konja do kapije i naredi da se ona otvori, kada mu se ini da je pronaao izlaz iz
svoje ljudske tjeskobe, ona ga ponovo savlada i sklopi se nad njime, jer vani se ne moe - tamo je
tuinac.
Kasnije emo vidjeti u kojoj mjeri i kako u identifikaciji tog podneblja uestvuje Hamza Humo,
jednom posredstvom avangaradnih pjesnikih nastojanja u Zagrebu, a drugi put iz boemskih
knjievnih krugova Beograda gdje je ekskluzivizam avangardnih literarnih programa umnogome
zamijenio i podredio zahtjevima univeralnih estetskih poetskih rezultata. O Mostaru su na slian nain
pjevali i pisali i drugi, manje znaajni pisci, ali ve i ovo to je dosada reeno vie je nego dovoljno da
se moe govoriti o jednom posebnom knjievnom fenomenu i jednoj knjievnoj situaciji koja
u knjievnostima na srpskohrvatskom jeziku zauzima posebno mjesto. Naime, dosadanjim oblicima
veza i proimanja srpske i hrvatske knjievnosti kao knjievnosti istog jezika sada se pridruuje
i jedna nova literarna tradicija koja, istina, jo nije stekla status nacionalne literature, ali praktino ima
takva svojstva i na toj osnovi funkcionie. Pri tome treba imati na umu da sve ono to se odnosi na
orijentalnu tematiku i senzibilitet, a to smo do tada imali i u srpskoj i u hrvatskoj knjievnosti, nema
kvalitet o kome se govori ovdje. To su bili vie izvanjski, ukrasni slojevi, najvie posljedica knjievne
mode i konjunkture iz romantiarskih vremena. Uz to oni su veoma esto na negativan i peorativan
nain tretirali istonjaku tradiciju u sklopu globalne ideoloke konfrontacije krsta i polumjeseca, to
je vie doprinosilo meusobnom udaljavanju nego pribliavanju nacionalnih zajednica koje govore
srpskohrvatskim jezikom. Tu posebno treba imati na umu da su zbog svega toga zakoni knjievne
komunikacije bili tako ustrojeni da su knjievna djela sa istonjakom tematikom i iz srpske i iz
hrvatske knjievosti prvenstveno bila usmjerena prema horizontu oekivanja sopstvenog itaoca, dok
muslimanska italaka publika jo ni priblino nije bila dovoljno izgraena, a ukoliko je i postojala
takva djela intimno uopte nije mogla prihvatiti.
Proces odnosno knjievna situacija o kojoj je ovdje rije sasvim je drugaije prirode u ima
sutinska znaenja. Tu se radi o vrlo stabilnoj funkciji knjievne komunikacije u kojoj klasina
realcija pisac - djelo - italac podrazumijeva i muslimanskog pisca i itaoca, pa se zbog toga odvija
bez smetnji i na unaprijed predvidljiv i oekivan nain. Pitanja ko, za koga i kako pie ovdje su
potpuno sinhronizovana, i to na taj nain da svi piu za sve, to opet znai da piu tako da zadovolje
horizont oekivanja itaoca svake nacionalne zajednice. Pri tome muslimanska nacionalna zajednica
i njen italac uivaju posebnu naklonost za koju se, ak, u vidu izvjesnog konkurentskog nadmetanja
bore srpska i hrvatska knjievnost, svakako u skladu sa globalnim zamislima i ambicijama sopstvenog
nacionalnog rasprostiranja.
Takva situacija u osnovi je imala podrku i uporite u aktuelnoj ideji knjievnog
jugoslovenstva, a naroito je znaajna za konstituisanje svijesti o posebnom bosanskohercegovakom
knjievnom korpusu na srpskohrvatskom jeziku. Najuniverazalniji oblik i najsnaniju podrku toj
knjievnoj situaciji dao je neto kasnije Ivo Andri, koga je Isidora Sekuli dosjetljivo nazvala
najboljim turskim piscem, a potom i mnogi drugi knjievni stvaraoci izmeu dva rata, pa i poslije
osloboenja 1945. godine. Andrieva literarna slika o Muslimanima stoga prestaje biti obini odnos
izmeu pisca kao subjekta i literarne grae kao objekta kojoj on daje lini peat: u ovoj situaciji graa
se u odnosu na pisca takoer pojavljuje u aktivnom stanju. Poloaj i sudbina muslimanskog ovjeka,
pogotovo u trenutku kada mu je dolaskom Austrougarske u Bosnu presjeeno intimno uporite
i zaklonjena perspektiva, ticao se pisca jo i prije, pa i izvan umjetnikog postupka kome ga je
podvrgao. Andrieno poimanje ivota i svijeta to ga je ponio iz ambijenta u kome je ponikao ve je
bilo u izvjesnom odnosu sa iskustvom svijeta koji je u vidu literarne grae postao predmetom
njegovog knjievnog interesa.
Oito je da i u sluaju Andria vidljivo funkcionie princip Goldmanovog genetikog
strukturalizma, po kome pojedinanana vizija svijera predstavlja linu participaciju u globalnoj viziji
ire drutvene grupe, i obratno. Ovdje se, meutim, to naelo ostvaruje sa dodatnim nijansama:
pripadnost iroj globalnoj drutvenoj grupi formiranoj na osnovu zajednikog porijekla, zajednikog
jezika, te zajednikog ivota i svega to uz to ide, dospijeva u odreen suodnos sa istovremenom

21

Proimanje literarnih tradicija

pripadnou uim drutvenim grupama to se uobliavaju preteno na osobinama koje proizlaze iz

vjerske pripadnosti i uticaja te pripadnosti na formiranje i ispoljavanje nacionalne svijesti.
Ima li se na umu da je formiranje muslimanske nacije teklo sa zakanjenjem, te da su svoju
nacionalnu svijest muslimanski pisci zadugo ispoljavali u okviru srpske ili hrvatske nacionalne ideje,
nee biti udno ako se kae da se kod Andria ispoljava pripadnost i kolektivnoj svijesti ovako
naznaene ire drutvene grupe i viziji svijeta uih, esto meusobno suprotstavljenih drutvenih
grupa. Na Andrievom sluaju se dosta jasno vidi kako se ne samo u jednoj knjievnoj sredini nego
doslovno i u literarnom djelu samo jednog pisca meusopno suoavaju, dopunjuju i na aktivan nain
koegzistiraju slojevi razliitog nacionalnog porijekla, pri emu se, naravno, ne radi o uobiajenoj
situaciji koja podrazumijeva uticcaje jedne literarne tradicije na drugu, nego o pretpostavkama koje se
zadovoljavaju i prije umjetnikog postupka i u samom postupku, pa i u recepciji djela.
Tome doprinosi i njegova pripadnost srpskoj knjievnosti, koju u ovoj prilici nije neophodno
objanjavati. Nije teko uoiti, na primjer, da su Andrieve pretee upravo neki srpski pisci iz Bosne
i Hercegovine, orovi i Koi prije svih, i da on u stvari i nema neku drugu i pouzdaniju prethodnicu
ni u srpskoj ni u hrvatskoj knjievnosti. To nije teko objasniti ako se ima na umu da su oni u stvari
govorili iz iste situacije, koja je nudila pretpostavke za tipsko posredovanje ivota i svijeta.
Iskuavajui, svako na svoj nain, epsko shvatanje ovjeka i istorije, oni su ostajali u iskustvu
sopstvenog nacionalnog ambijenta, a Andrieva linost s njima nije, ipak, u nekom njegovom
emigrantskom statusu u odnosu na sopstveni nacionalni ambijent, nego u tome to je u pitanju slian
ili gotovo istovetan ambijent. Drugaiji je bio jedino u mjeri i na nain kako je vjerska pripadnost
uticala na narodni ivot, ali je u pogledu zajednikog porijekla, jezika i iskustva to se nataloilo
u petovjekovnom periodu osmanske vlasti praktino ostao isti, to se jasno vidi u bogatom narodnom
stvaralatvu, posebno u epici.
Poznati su razlozi zbog koga Andria nije uputno ostavljati izvan hrvatske literarne tradicije,
posebno onih njenih pulsacija to su se osjeale u Bosni i Hercegovini; nesporno je, naravno,
i njegovo istaknuto mjesto u srpskoj knjievnosti. To to jedan Hrvat najee pie o Muslimanima,
a najuoljivije egzistira u srpskoj knjievnosti, pa time i na razini preduslova za nastanak knjievnog
djela, i u fazi njegovog literarno-pblikovnog strukturiranja, i u podruju obraanja zajednikom
itaocu, - unosi "pometnju" u uobiajeni red meu nacionalnim knjievnostima, paradoksalno je samo
na prvi pogled. To je, kao to smo vidjeli, uslovljeno sasvim odreenim okolnostima, i ovog je pisca
cjelovito mogue sagledati samo ako uzmemo u obzir i te okolnosti.
Ovdje se oito ne radi o sluajnoj literarnoj sudbini, ve o tipiziranom vidu ispoljavanja vie
nacionalnih tradicija u jednom kulturnom prostoru, to se i u izraajno-oblikovnom pogledu uzdie do
prepoznatljivog anrovskog obrasca. Za one neto upuenije jasno je da se radi o pojmu "bosanska
pripovijetka" koji je inaugurisao Jovan Kri u poznatom zborniku Sa strana zamagljenih. Literarna
pozicija veine bosanskih pripovjedaa obuhvaenih ovim fenomenom vrlo je slina ili identina
Andrievoj. Od pisaca po nacionalnosti Hrvata mogu se pomemenuti jo i Zvonimir ubi, Jaka
Kuan i Verka kurla Iliji, koja inae nije porijeklom iz Bosne, ali se oni malo ili nimalo ne razlikuju
od nekih srpskih pisaca kao to su Borivoje Jevti, Jovan Palavestra, Marko Markovi, Sra oki
i kasnije Branko opi. Izvrstan primjer mijeanja i preplitanja slojeva razliitog nacionalnog
porijekla i njihovog tipskog uobliavanja u strukturi prie na istovetan nain kao i kod ostalih
bosanskih pripovjedaa sreemo i kod Isaka Samokovlije, pisca iz jevrejske sredine u ijim priama
ve iz mjestimino posijanih odlomaka jevrejsko-panskog jezikog idioma, izvire atmosfera jednog
posebno svijeta koji se sa inkvizicijom za petama povlaio preko provincija turske imperije. Istovetan
je sluaj i sa muslimanskim piscima - pripovjedaima, kaoto su Hamza Humo, Ahmed
Muradbegovi, Hasan Kiki i kasnije Zijo Dizdarevi. Bevi se preteno sopstvenim vjerskonacionalnim miljeom, oni artikuliu onu istu predstavu o sopstvenoj ljudsko-istorijskoj situaciji
i perspektivi koju sreemo i kod ostalih bosanskih pripovjedaa.

22

Proimanje literarnih tradicija

Do izvjesnog obrasca, izraenog na razini anrovske konvencije, dolo je kod bosanskih

pripopvjedaa na taj nain to je meusobno mijeanje i strukturno urastanje razliitih nacionalnih
tradicija i kvaliteta dijalektiko-dinamikim odnosom literarne grae i umjetnikog postupka
preneseno i u strukturu prie, izraavajui se na razini literarnog kontinuiteta ove sredine, u kome su
se takoer, jo od ranije, nataloila iskustva vie kulturnih tokova.

23

Austrougarski period

Austrougarski period
Ostavljajui, u ovoj prilici, po strani stvaralatvo na orijentalnim jezicima, kao i hibridne oblike
tipa alhamiado knjievnosti iz starijih perioda, prve prave oblike knjievne aktivnosti u modernom
smislu rijei kod Muslimana uoavamo krajem 19. vijeka. Praktino svi oni koji su pisali
o muslimanskoj knjievnosti iz tog perioda, neovisno o svojoj nacionalnoj ili politikoj orijentaciji,
isticali su pedagoki, nacionalno-osvjeivaki karakter te knjievnosti u austrougarskom periodu
i njen bitno drugaiji karakter u vrijeme izmeu dva rata. Eli Finci, na primjer, kae da "predratni
knjievnici, ivei jednim patrijarahalnim nainom palanakog ivota, i shavatajui svoj knjievni
poziv kao nacionalno-patriotsku i kulturnu misiju, nisu prirodno mogli dati nita trajnije i vrednije, jer
se svaki pokuaj originalnog umjetnikog uspona razbijao o nacionalistike tendencije pisca, koji je,
uz to, pomalo bivao i politiar". Stoga su djela tadanjih pisaca "vie ostala kao izraz jednog kulturnonacionalnog posla, nego kao stvaran umjetniki domet pravih stvaralaca"48. Taj, preporodni period
muslimanske knjievnosti na karakteristian nain otvara Mehmed-beg Kapetanovi Ljubuak (18391902), a zatvara Musa azim ati (1878-1915); izmeu su pisci koji na adekvatan nain popunjavaju
tu razvojnu liniju (Osman Aziz, pseudonim Ivana Milievia i Osmana Nuri Hadia, Edhem
Mulabdi, Fadil Kurtagi, Safvet-beg Baagi, emsudin Sarajli, Riza beg Kapetanovi, Hamid
ahinovi Ekrem, Osman iki, Avdo S. Karabegovi, Avdo Karabegovi Hasanbegov, Hamdija
Muli, Abdurezak Fifzi Bjelevac). LJubuak je rodonaelnik sakupljanja narodnih umotvorina meu
Muslimanima, i u tom neposredno slijedi Vuka St. Karadia. Podsticaj za taj svoj rad dobio je od
Vuka Vrevia, jednog od Karadievih pomagaa. Muslimansko usmeno stvaralatvo koje je su
potom sakupili Hermann, L. Marjanovi i drugi, postalo je trajna inspiracija u razvoju muslimanske
knjievnosti. Ta narodnosna, slovenska preporodna karakteristika muslimanske knjievnosti tog
perioda na sopstvenom jeziku istovremeno je sadravala je i jednu uoljivu crtu uticaja nekih
orijentalnih knjievnosti (arapske, turske i persijske), to se najbolje uoava kod Baagia.
U poetikom pogledu od LJubuaka do atia muslimanska knjievnost u ovom periodu skraenim
putem je prela put za koji je razvijenijim literaturama bilo potrebno znatno vie vremena. ati je ve
prvi moderni pjesnik meu Muslimanima, sa prvim znacima "dekadencije", i njime je literatura ove
nacionalne grupe dostigla razinu savremenih pjesnikih strujanja u srpskoj i hrvatskoj knjievnosti.
Istovremeno to je i period kada su vrlo vidljivi rezultati nacionalnog osvjeivanja u okviru koga se
muslimanski pisci priklanjaju hrvatskoj ili srpskoj literanoj tradiciji, ponekad i zamjenjujuu jednu
drugom. Pripadnost hrvatskoj knjievnoj svijesti uoljivije izraavaju Osman Aziz, Edhem Mulabdi,
Fadil Kurtagi, Safvet-beg Baagi, Musa azim ati, a posebno je interesantna situcija sa Beharom,
najuglednijim i najznaajnijim muslimanskim asopisom tog doba: postoji, naime, vrlo jasna granica
do koje je ovaj asopis imao izrazito anacionalnu, muslimansku orijentaciju, a poslije koje je prihvatio
hrvatsku nacionalnu ideologiju i prikljuio se hrvatskoj knjievnoj tradiciji. Srpsku nacionalnu
i knjievnu ideju slijedili su Osman iki, Omer - beg Sulejmanpai, Avdo S. Karabegovi, Avdo
Karabegovi Hasanbegov. Ima, meutim i pisaca koji stvarajui u srpsko-hrvatskom knjievnom
ambijentu izriito ne pokazuju svijest o tome niti se u tom pogledu opredjeljuju i angauju (emsudin
Sarajli, Riza - beg Kapetanovi, Hamid ahinovi Ekrem, Hamdija Muli, Abdurezak Fifzi
Bjelevac). Istovremeno kod svih se pojavljuje i jedna linija rezerve i nedoreenosti iz koje se
nagovjetava i sopstvena muslimanska knjievna pripadnost, jo uvijek neimenovana i nedovoljno
jasno artikulisana. S tim u vezi je i injenica o kojoj govori Rizo Rami - da su muslimanski knjievni
stvaraoci stvarali "za muslimane u prvom redu", te da su "upravo po tome (...) tipini muslimanski
knjievnici"49. Time to se obraa sopstvenoj narodnoj zajednici s namjerom da utie na njenu
poziciju u novim uslovima prodora zapadne civilizacije, ovo knjievno stvaralatvo izravno se
ukljuuje u proces u kome paralelno zapoinje i nacionalnu identifikaciju tog naroda, ali i sopstvenu
identifikaciju na tim osnovama. Na jednu razinu izvedena korelacija pisac-djelo-italac iskazuje se
ovdje jedinstvom jednog odreenog shvatanja funkcije knjievnosti sa realizacijom tog shvatanja koja
bi bila primjerena takvoj funkciji. Time je, zapravo, ispunjena ona prva poetna faza u konstituisanju
48

Eli Finci, "Muslimani u naoj savremenoj knjievnosti, Jugoslovenska pota, 4, 1932, 815 (8.4.1932), 13.

49

Rizo Rami, "Tri generacije pisaca muslimana", Putokaz, 1, 2 (1937), 45.

24

Austrougarski period

jedne knjievnosti na nacionalnim osnovama, koja je prepoznatljiva u preporodnoj fazi knjievnosti

svih naroda. U ovom sluaju to, naravno, jo uvijek ne znai da je tada bila oformljena posebna
muslimanska nacionalna svijest niti svijest o knjievnosti na tim osnovama - do toga e doi mnogo
kasnije.
Sve je to sastavni dio uzbudljive potrage Muslimana za sopstvenim nacionalnim identitetom
koji se zadugo odvijao spontano i bez jasne svijesti o konanom cilju i ishodu, podstican unutranjim
energijama vlastite samobitnosti koja nije bila dovoljna da bi prerasla u novi, nacionalni kvalitet, ali
nije bila ni beznaajna da ne bi u tom pravcu stremila, stalno se prepliui, proimajui ili
poistoveujui sa srpskom ili hrvatskom nacionalnom svijeu.
Prodiranje hrvatske knjievne svijesti meu Muslimane ilo je paralelno sa globalnim
hrvatskim nacionalnim programima, posebno onim u ijem obzoru se nalazila Bosna i Hercegovina.
Ekspanziju u tom pravcu hrvatska nacionalna misao posebno je artikulisala u okviru pravake
ideologije Ante Starevia50, a na knjievno-kulturnom planu najtemeljnije realizovala putem izdanja
Matice hrvatske51. Neovisno o tome to ideja o stavljanju Bosne i Hercegovine pod starateljstvo
Austro-Ugarske nije imala isti odjek u svim segmentima globalnih programa hrvatskog nacionalnog
interesa, i to je u veem dijelu svog mandata nova uprava, bar formalno, nastojala da vodi relativno
izbalansiran odnos prema sve tri etnike grupe, u cjelini gledano moe se smatrati da je ovim
dogaajem stvarni dobitnik ideja o hrvatskom nacionalnom rasprostiranju na ovim prostorima. To je
istovremeno bilo i glavno uporite za hrvatsku knjievnu nacionalizaciju Muslimana. Time to se
Bosna konano nala u istoj dravi sa Hrvatskom i to je "carska" katolika vjera, tj. dominantna vjera
u itavom carstvu, ukljuujui i vjersku pripadnost same dinastije, bila istovremeno i vjeroispovijest
Hrvata, - hrvatski nacionalni programi su dobili povoljniji ambijent od drugih. Meu te povoljnosti
spadaju i poetne pretpostavke u vezi sa implementiranjem sopstvene nacionalne svijesti
Muslimanima, jer su i oni sami iz razloga oportunizma radije pristajali tamo gdje mogu vie dobiti52.
Jedna od povoljnosti odnosi se i na kolovanje muslimanske mladei koja je prirodno bila upuena na
univerzitetske centre u samoj Carevini, posebno na Zagreb, gdje je bila izloena domaim kulturnim
i knjievnim uticajima. Na drugoj strani, ni meu samim Muslimanima nisu sve grupacije na ta
pitanja gledale istovetno, jer su jedni lojalno uli u saradnju sa novom vlau, drugi jo uvijek upirali
oi u Tursku, a trei pratili tekue dogaaje i opredjeljivali se u skladu sa zahtjevima trenutka...
Hrvatski kulturni i knjievni uticaji, posebno u prvoj fazi nove uprave, ostvarivani su i preko
prosvjetnih radnika koji su mahom dolazili s te strane, ali i administrativnih i drugih inovnika,
"kuferaa" iz svih krajeva Monarhije, uglavnom katolika, koji su i u doslovnom i u prenosnom smislu
u Bosnu dolazili preko Hrvatske. Posebno je u prvoj fazi okupacije, u vrijeme administriranja
generala Filipovia, Bosna u svakom pogledu bila kroatizirana i tretirana malte ne kao hrvatska
provincija. Jedan od razloga to su muslimanski pisci u to vrijeme u veoj mjeri bili podloni
uticajima hrvatske knjievnosti mogue je identifikovati i u djelovanju podsvjesnih antagonistikih
naslaga koje su se vijekovima taloile na psihikoj matrici ovdanjih naroda suprotstavljenih na
znaenjima vjerskih simbola krsta i polumjeseca. Te su naslage u hrvatskom sluaju bile neto manje
i bez one snane mitske energije, karakteristine za srpsku epiku, koja je podsticala pomenuti
podsvjesni antagonizam, pa je i razumljivo to su Muslimani neto manje bili uzdrani prema
saivljavanju sa hrvatskom nacionalnom idejom. Istovremeno, neraspoloenje zbog dolaska Austro50

Treba imati na umu da je u okviru susretljivosti prema Muslimanima bosanske begove Starevi tretirao kao
"hrvatsko najstarije i najistije plemstvo" (Dr Antun Starevi, Istono pitanje, II izdanje,, Sarajevo, 1936, str.
20. (Citirano prema: Muhsin Rizvi, Knjievno stvaranje Mulimanskih pisaca u Bosni i Hercegovini u doba
Austrougarske vladavine I, ANUBiH, Sarajevo, 1973, str. 147).
51

Statistike biljee da je, na primjer, od ukupno 890 pretplatnika na Matiina izdanja 1894. godine bilo i 140
Muslimana.
52
Meu Muslimanima se "- naroito kod muslimanske mase ime 'Hrvat' identifikuje sa 'Austrijanac' ili
'vladinovac' "(...) Muslimani ne mogu da pojme da na pr. inovnik musliman moe biti ita drugo nego Hrvat".
(...) Za Srbina Muslimana dri muslimanski svijet ve tim to je Srbin, da se uhvatio u kotac s vladom" (ukrija
Kurtovi, navedno djelo, str. 53).

25

Austrougarski period

Ugarske u Bosnu, koje je bilo izraeno i oruanim otporom, Muslimani su dramatino dijelili sa
Srbima, pa je to, na drugoj strani, bilo razlog vrlo snanih rezervi prema ekspanziji hrvatskih
nacionalnih interesa u Bosni i meu Muslimanima, koji su se provlaili pod okriljem nove vlasti.
Vea distanca Muslimana prema srpskom nacionalnom interesu javljala se i zbog tenzija oko agrarne
reforme ije bi izvravanje ilo na tetu muslimanskog plemstva - aga i begova, a od koje bi najveu
korist imali hrianski, srpski seljaci-kmetovi, dok je na drugoj strani, opet, ove dvije nacionalne
grupacije ujedinjavala zajednika borba za crkveno-kolsku autonomiju.
Nagovjetaje novog dravnog okvira u kome e se uskoro nai Bosna pratila je i hrvatska
knjievna misao, sinhronizovano voena iz Matice hrvatske. Tako e se ve 1878. godine pojaviti
djelo Vjekoslava Klajia Bosna. Podaci o zemljopisu i povjesti Bosne i Hercegovine, dok e idue
1879. izai roman Josipa Eugena Tomia Zmaj od Bosne. Pripoviest iz novije bosanske poviesti.
S istom tematikom ovaj pisac 1888. godine objavljuje i pripovijest Emin-agina ljubav. Par godina
kasnije dvije zbirke pripovjedaka sa tematikom iz Bosne objavljuje Ivan Lepui: prva Slike iz Bosne
izala je 1891, a druga Bosanke 1893. godine.
Muslimansko-hrvatska knjievna integracija u kojoj aktivnu ulogu poinju da igraju i akteri iz
muslimanske nacionalne zajednice na impresivan i atraktivan nain zainje se u okviru knjievnog
pseudonima Osman-Aziz, to je u stvari tandem koji su sainjavali Ivan Milievi i Osman Nuri
Hadi, obojica roeni u Mostaru. To literarno pobratimstvo zapoelo je 1894. godine realizujui se
saradnjom u periodinim publikacijama kao to su: Prosvjeta, Mlada Hrvatska, Dom i svijet,
Hrvatska, Vienac, Narodne novine. Tu su objavljivali novele i pripovijesti pounog karaktera iz
savremenog muslimansakog ivota, za koje se ve i na osnovu toga moe rei da nisu imale vee
umjetnike vrijednosti, ali da su vrile znaajan uticaj na formiranje muslimanske italake publike
i njene integracije u jedinstven tip itaoca hrvatske knjievnosti. Izvan tog zajednikog knjievnog
imena i jedan i drugi autor imali su samostalnu knjievnu aktivnost. Ivan Milievi (1868-1950) prije
toga, ovaj puta pod sopstvenim pseudonimom Aziz Hercegovac, objavljuje rodoljubivu poeziju
prigodniarskog karaktera i skromnih umjetnikih dometa, a pod pseudonimom Ibni Mostari
samostalno pie i objavljuje i u vrijeme dok traje njegovo knjievno pobratimstvo sa Osman Nuri
Hadiem. Nekoliko proza potpisanih zajednikim psedonimom Osman-Aziz takoer najvjerovatnije
pripadaju samo Milieviu, jer im je sadrina iz ivota Hrvata u Hercegovini i uz to nisu ule ni
u jednu od zajednikih zbirki. Osman Nuri Hadi (1869-1937) svojim prvim, istina neoriginalnim
prilozima u hrvatskim asopisima javlja se od 1892, a ve 1894. godine, dakle iste godine kada
poinje da nastupa pod zajednikim imenom sa Ivanom Milieviem, prvo u asopisu Dom i sviet,
a potom i kao samostalno izdanje53, objavljuje poduu pripovijest Ago ari, zasnovanu na
muslimanskoj narodnoj epici. Iste 1894. godine objavljuje on u Zagrebu, u vlastitoj nakladi,
i publicistiko djelo Islam i kultura, u kome u stvari polemie sa lankom "Islam i njegov uticaj na
duevni i kulturni napredak naroda mu", objavljen u nastavcima u Letopisu matice srpske 1892.
godine. Ta broura interesantna je prvenstveno zbog toga to se njenim posredstvom Starevieve
ideje izravno primjenjuju na muslimanski nacionalni korpus, to je opet u direktnoj vezi sa nainom
kako se tretiraju pojedina pitanja iz savremenog muslimanskog ivota u njegovoj pripovjedakoj
djelatnosti, bilo da pie samostalno, ili u tandemu sa Ivanom Milieviem. Pod zajednikim imenom
Osman-Aziz objavili su ovi autori sljedee knjige: Bez nade, pripovijest iz mostarskog ivota (1895)54,
Pogibija i osveta Smail-age engia i Marijanova rana (1895)55, Na pragu novoga doba (1896)56,
roman Bez svrhe. Slika iz ivota (1897)57 i Pripovijesti iz bosanskog ivota (1898)58.

53

Osman Nuri Hadi, Ago ari. Pripovijest iz prolosti Mostara, Zagreb, 1894, Hrvatska biblioteka, sv. 123124, str. 1-84.
54

Osman-Aziz, Bez nade, pripovijest iz mostarskog ivota. U Zagrebu, naklada Matice hrvatske, 1895, Zabavna
knjinica Matice hrvatske, sv. CLXVI-CLXXVIII, str. 1-262
55

Osman-Aziz, Pogibija i osveta Smail-age engia. Dvije pripovijesti. Zagreb 1895. Tisak i naklada
knjiare Lav Hartman.

26

Austrougarski period

Sve su to djela u kojima individualni stvaralaki impuls nije mogao doi do izraaja ve i zbog
toga to je bilo nuno sinhronizovati dvije stvaralake individualnosti. Tematika, strukturna
organizacija i umjetniki dometi ovih djela uslovljeni su motivima udruivanja dvojice pisaca na
zajednikom kreativnom poslu i prirodnim posljedicama koje iz toga proizlaze. Otud su to djela koja
ni u svoje vrijeme nisu dobila laskave knjievne ocjene, nego su u prvom planu bile opaske o tome
s kojim uspjehom su pomenuti motivi realizovani. Radi se o tipiziranom pedagoko-upuivakom
i nacionalno-osvjeivakom proznom tivu, najee ralizovanom u okviru anrovskog odreenja
koje u sebi sadri pojam pripovijest. U stilskom pogledu tu knjievnu aktivnost zatiemo na periferiji
hrvatske realistike proze, i to s onu stranu gdje se ona spaja sa romantizmom. Svrha tog tiva je da
ukae na sloenost situacije u kojoj se naao muslimanski ivalj u bitno novim uslovima koji su
nastali dolaskom nove, austro-ugarske vlasti, te da naznai najpovoljnije modele razrjeavanja dilema
i zagonetki pred kojima se nala ova nacionalna zajednica. Nepromjenljiva konstanta, odnosno okvir
u kome se sve to odvija podrazumijeva integraciju u hrvatsku nacionalnu misao i identifikaciju sa
hrvatskim nacionalnim interesom.
Stoga nije ni udo to je recepcija tih djela bila dosta jasno raslojena: muslimanski list Bonjak,
eksponent Kalajeve bonjake ideologije, koja je bila zamiljena kao brana narastanju srpske
i hrvatske nacionalne svijesti, povodom ovih djela praktino se nije ni oglaavao, srpski listovi
i asopisi su u toj knjievnoj aktivnosti lako prepoznavali hrvatsku orijentaciju koju nisu doekivali sa
simpatijama, dok su hrvatski periodici upravo tu orijentaciju isticali, prihvatali i pozdravljali.
Muslimani su tu tretirani kao Hrvati islamske vjeroispovijesti i u okviru takve formule sve vrijednosti
i osobenosti islama prikazivane su u ruiastom svjetlu sve dotle dok ne bi ugrozile tu formulu. Lice
te slike bilo je okrenuto prosjenom pripadniku muslimanske zajednice koji je u njemu trebao
prepoznati blagonaklonost i susretljivost prema sopstvenoj vjeri, obiajima i tradiciji. Kako su likovi
ove proze koncipirani na rezonerskoj osnovi, ono to su oni govorili s pouzdanjem se moe smatrati
autorskim stavom izraenim u vidu poruke tog djela. A ono ta su oni osjeali ili govorili i kako su
postupali, upuivalo je na zakljuak da posjeduju svijest o hrvatskoj nacionalnoj pripadnosti. Tako, na
primjer, lik - rezoner koji definie poruku romana Bez svrhe na jednom mjestu kae i ovo: "Ako je po
vjeri, mi smo muslimani, a ako po narodu i jeziku, mi smo Hrvati" (str. 170). Da ne bi bilo zabune
oko poistoveivanja turske nacije i islamske religije na istom mjestu se kae da Turci govore turski,
a bosanski muslimani hrvatski. "Islam ne iskljuuje ni jednoga naroda, pa ni nama ne brani da
ostanemo po prolosti, po krvi, jeziku, po budunosti, ono, to jesmo - da ostanemo Hrvati" (str, 126),
kae isti lik na drugom mjestu.
Odziv na takvu poruku tih djela hrvatske knjievne kritike bio je sasvim adekvatan. "To je novi
vez koji e spojiti one nae zemlje sa majkom Hrvatskom, to je prva spona izme nae brae krana
i muhamedanaca", kae Jaka edomil u tekstu u kome govori o knjievnoj djelatnosti Osman-Aziza
i novoj ulozi Bosne i Hercegovine koje treba da "osnae hrvatsku domovinu"59. "Braom po krvi"
Muslimane i Hrvate naziva i uro urmin u prikazu romana Bez nade60. Da se, meutim, i tu radi
o jednom novom procesu koji je s vremena na vrijeme jo uvijek optereen ranijim stereotipnim
predstavama o negativnom civilizacijskom uinku islama, i time istovremeno podsjea na onu
optepoznatu zlu krv izmeu pomenute jednokrvne brae, svjedoi lanak Josipa Prigla koji
u knjievnom djelovanju Osman-Aziza prepoznaje znaajnu misiju i podstie ih "da prosvietle i od

56

Osman-Aziz, Na pragu novog doba. Pripoviesti. U Zagrebu, naklada Matice hrvatske, 1896. Zabavna knjiica
Matice hrvatske, sv. 193-195, str. 1-223.
57

Osman-Aziz, Bez svrhe. Slika iz ivota. U Zagrebu, naklada Matice hrvatske, 1897. Zabavna knjinica Matice
hrvatske, sv. CC - CCI, str. 1-204.
58

Osman-Aziz, Pripovijesti iz bosanskog ivota. Na sviet izdalo Drutvo sv. Jeronima. U Zagrebu, 1898, str. 177.
59
Jaka edomil Jakov uka, "Osman Aziz. Literarni prikaz", Novi viek, 2, 7 (1898), 433.
60

uro urmin, "Bez nade. Pripovijest iz mostarskog ivota", Vienac, 28, 6 (1896), 92.

27

Austrougarski period

propasti spase barem hrvatske muslomane"61. A da je u hrvatsko-muslimanskoj knjievnoj integraciji

bilo i svjesnih, ne uvijek obostrano usmjeravanih i podravanih projekata i tendencija svjedoe na
primjer i takvi podaci kao to je onaj u vezi sa priom Na Neretvi iz zbirke Na pragu novog doba,
prvobitno objavljenoj u Nadi 1895. godine, koja je kroatizirana tek naknadno, u postupku prenoenja
iz asopisa u zbirku. Tako se desilo i sa priom "Molitva" iz iste zbirke: u verziji iz Nade ne spominje
se hrvatsko narodno ime za Muslimane, to, meutim, sreemo u verziji iz zbirke62.
Za razliku od veine drugih muslimanskih pisaca koji su u prihvatanju hrvatske nacionalne
ideje, zavisno od situacije, pokazivali oscilacije i kolebanja, Osmana Nuri Hadia, moda i zbog toga
to je uee Ivana Milievia u njihovom knjievnom pobratimstvu ipak bilo dominantno, zatiemo
u "najistijem" starevievskom hrvatstvu, bez odstupnice koju su, s vremena na vrijeme, sebi
ostavljali ostali knjievni stvaraoci.
Iako est-sedam godina stariji od njih, u tematskom, idejenom i stilskom pogledu na takav
model proze nadovezuje se i Edhem Mulabdi (1862-1954). "Mulabdi u sutini nastavlja osnovnu
idejnu tenju njihovih proza, koja se sastojala u kritiko-prosvjetiteljskom osvjeivanju Muslimana,
u nastojanju da se oni aktivno prilagode novim uslovima ivota koje je sa sobom donijela okupacija",
mada "ne onoliko angaovano u propagiranju hrvatsko-starevianskog nacionalizma63. Po karakteru
gotovo istovetne, hronoloki objavljivane u kontinuitetu jedna za drugom u edicijama Matice hrvatske
prozne knjige Osman-Aziza i Edhema Mulabdia ine jedan uoljiv fragment hrvatsko- muslimanske
literarne kolaboracije, manje znaajan po knjievnim dometima i poetiki neauran u odnosu na ono
to se tada pisalo na srpskohrvatskom jeziku, a mnogo bitniji kao prvi ozbiljniji rezultat jednog
procesa koji se tek zainje i koji e na ovaj ili na onaj nain trajati itav naredni vijek, doivljavajui
odsudno iskuenje tek u dananje vrijeme. Neovisno o tome to se radi o istom tipu proze,
u knjievnom pogledu Mulabdieva djela unekoliko ipak odskau; to je i razumljivo kada se ima na
umu da se ipak radi o jedinstvenoj stvaralakoj individualnosti, dok je u sluaju Osman-Aziza
u pitanju ukrtanje stvaralakih mogunosti i iskustava dvojice ljudi. Osim toga, iako stariji, Mulabdi
se sa prvim ozbiljnim proznim radom, romanom Zeleno busenje64, javio znatno kasnije, sa 36. godina,
to znai da je imao znatno vie vremena da bi stekao potrebno znanje i intelektualno i knjievno
iskustvo65. Zbog toga se za Mulabdia opravdano moe rei ne samo da je "bio prvi pravi muslimanski
prozni pisac ovog razdoblja"66, nego i prvi pravi prozni pisac novije muslimanske knjievnosti na
srpskohrvatskom jeziku uopte, podrazumijevajui da neki raniji poetniki pokuaji ni priblino
nemaju takav znaaj i ostavljajui po strani razliite, uglavnom hibridne prozne anrove, najee na
61

Josip Prigl, "Bez nade i Na pragu novog doba". Napisali Osman-Aziz, Narodne novine, 63 (1897), 1.

62

To se, mnogo kasnije, pojavilo kao problem pri ponovnom objavljivanju Osman Azizovih djela. S obzirom da
su prvobitno tampana kod zagrebakih izdavaa njihova djela "nesumnjivo su pretrpjela jezika prilagoavanja
tadanjim knjievnojezikim normama i u pravopisu i u leksici. U kojoj mjeri je to raeno za znanjem autor
nije moguno utvrditi", kae A. Isakovi jedan od prireivaa njihovih djela. "Meutim, pripovijetke tampane
u Sarajevu (npr. u Nadi i Beharu) blie su stvarnom jeziku i jezikoj praksi Osmana Nuri Hadia i Ivana A.
Milievia, pa se moe smatrati obrascem njihovog izvornog jezika" (A. I., "Napomena prireivaa", Osman
Aziz, Izabrana djela - knjiga II. Pripovijetke, Biblioteka Kulturno nasljee, Svjetlost Sarajevo, 1980, str. 243).
Pri tome, ipak, treba imati u vidu da su hrvatski pisci iz Bosne, to je oito sluaj i sa I. Milieviem, hrvatski
knjievno-jeziki izraz usvajali svjesno i "dobrovoljno", to kod najveeg broja muslimanskih pisaca nije bio
sluaj, ve se obino radilo o neophodnim kompromisima.
63

Muhzin Rizvi, Knjievno stvaranje muslimanskih pisaca u Bosni i Hercegovini u doba austrougarske
vladavine I, Akademija nauka i umjetnosti BiH, Sarajevo, 1973, str. 167.
64

Edhem Mulabdi, Zeleno busenje. Pripovijest. Zagreb, naklada Matice hrvatske, 1898, Zabavna knjinica
Matice hrvatske, sv. CCXVI-CCXVIII, str. 1-224.
65
Pri tome treba imati na umu da je Mulabdi ostvario znaajnu karijeru prosvjetnog i kulturnog radnika: nakon
to je, jo u tursko vrijeme, u rodnom Maglaju zavrio mekteb i rudiju i zaposlio se kao iniovnik, po dolasku
Austrije zavrava Uiteljsku kolu u Sarajevu, slubuje prvo kao uitelj, potom kao nastavnik i kao kolski
nadzornik, istovremeno uestvujuii u prosvjetnim i kulturnim akcijama Muslimana.
66

Muhsin Rizvi, Pregled knjievnosti naroda Bosne i Hercegovine, Veselin Maslea, Sarajevo, 1985, str. 139.

28

Austrougarski period

orijentalnim jezicima, iz starijeg perioda. Osim romana Zeleno busenje, koji se uzima kao njegovo
najreprezentativnije prozno djelo, dvije godine kasnije objavio je Mulabdi i zbirku pripovjedaka Na
obali Bosne (1900)67. U oba sluaja dominira model proznog kazivanja kojim se pieva poruka
saoptava u vidu likova rezonera koji uestvuju u oblikovanju dogaaja i usmjeravanju radnje
proznog djela u poeljnom smjeru. U romanu Zeleno busenje struktura romana zmiljena je tako da se
istovremeno konstituiu dvije suprotne ravni ideoloke pozicije Muslimana u novom vremenu: jedna
u odnosu na novu i zvaninu vlast sa uporitem i podrkom u hrvatskoj nacionalnoj ideji, koja se
prema Muslimanima iskazuje na afirmativan nain, a druga u odnosu na srpski nacionalni interes
u okviru nove vlasti koji se daje u opozocionom odnosu prema muslimanskoj nacionalnoj zajednici.
U prvoj ravni Muslimani, nakon poetnog otpora novoj vlasti, koja je poela oruanim otporom,
postepeno prepoznavaju njene dobronamjerne i susretljive poteze i otkrivaju da ona radi za dobro
naroda. Na drugoj ravni ponaanje Varoana i njihovog predstvanika Jose Blagojevia otkriva
osvetoljubive nade i namjere prema Muslimanima koje se gaje u okviru srpskog nacionalnog
programa, a koje se oslanjaju na oekivanja da e nova kranska vlast pristati uz hriansku raju
i ukinuti feudalne i druge povlastice to su ih Muslimani uivali za vrijeme osmanske vlasti.
To meusobno suprotstavljanje hrvatske i srpske nacionalne opcije u vrijeme kada je
jugoslovenska nacionalistika omladina na zasadama ilirizma slono radila na nacionalnom
osvjeivanju i borbi protiv tuinske vlasti, na drugoj strani nije nailo na odobravanje. U tom
pogledu interesantan je podatak da je hrvatski pisac iz Zagreba Ivan Lorkovi u srpskom asopisu
Brankovo kolo prigovorio Mulabdiu to je "kao Hrvat udario na jedno visoko naelo hrvatskog
preporoda: Brat je mio koje vjere bio"68. Kao i ovaj, i ostali hrvatski kritiari pri razmatranju
Mulabdieve proze podrazumijevaju da se radi o djelima hrvatske knjievnosti sa tematikom iz
bosanskog ivota. Vladoje Dukat, po otprije poznatoj formuli, Muslimane naziva "naa
muhamedovska braa", konstatujui da prije pedeset godina niko nije mogao ni sanjati da e se "jedan
od hrvatskih pripovjedaa"69 zvati Ehem. Na drugoj strani, o tome e vie govora biti kasnije u vezi sa
razvijanjem srpske knjievne svijesti kod Muslimana. Muslimani se nazivaju Srbima
Muhamedovcima, to se vidi i u jednom prikazu Mulabdievog Zelelnog busenja gdje se, u vezi s tim
romanom, pominju "drutvene prilike Srba Muhamedovaca, u kojima ih je zastala okupacija"70.
Iako se i lino smatrao hrvatskim piscem, saraujui u hrvatskim knjievnim listovima
i asopisima i objavljujui svoje knjige kod Matice hrvatske, Mulabdi se time nije odrekao svog
muslimanskog porijekla i jedne specifine kulture kojoj je pripadao. Naprotiv, kao i mnogi drugi
muslimanski pisci i on je itavu knjievnu i kulturnu aktivnost, to se posebno odnosi na njegov rad
u asopisu Behar, usmjeravao upravo na utvrivanje identiteta i afirmaciju muslimanskog ovjeka,
njegove religije, kulture, knjievnosti i svih drugih manifestacija njegovog narodnog ivota, stvarajui
time pretpostavke na osnovu kojih e se, postepeno, znatno kasnije, izvriti konstituisanje
muslimanske nacije, pri emu e njegovo djelo i knjievna djelatnost, a to je sluaj i sa ostalim njemu
slinim piscima, dobiti odgovarajue mjesto i u hrvatskoj i u muslimanskoj literaturi.
Interesantan je sluaj i Fadila Kurtagia, pjesnika koji ne zasluuje posebnu panju u pogledu
umjetnike vrijednosti svojih pjesama, ali je takoer jedan od primjera promjenljivosti i pomjeranja
patriotskog pjesnikog angamana u skladu sa pomjeranjem sopstvene nacionalne svijesti. Svoju prvu
pjesmu Pobratim 17, 9 (1906/7), 155 on daruje "hrvatskom rodu", da bi kasnije u zbirci Stihovi,
objavljenoj u Sarajevu 1919. godine, u nekoliko patriotskih pjesama namirio svoj dug prema novoj
jugoslovenskoj dravnoj stvarnosti i onima koji su je stvorili.

67

Edhem Mulabdi, Na obali Bosne. Crtice. U Zagrebu, naklada Matice hrvatske, 1900, Zabavna knjinica
Matice hrvatske, sv. CCXXXVIII-CCXXXIX, str. 1-210.
68

Ivan Lorkovi (Zagreb), "Hrvatska knjievnost u 1898", Brankovo kolo, 5 (1899), 402.

69

Vl. Dukat, "Zeleno busenje. Pripovijest Edhema Mulabdia. Izdala Matica hrvatska, Narodne novine, 65, 89
(1899), 1.
70

Anonim, "Zeleno busenje. Pripovijest. Napisao Edhem Mulabdi, Prosvetni glasnik, 20, 4 (1899), 231-232.

29

Austrougarski period

U kojoj mjeri je pitanje knjievne nacionalizacije Muslimana bilo podlono oscilacijama koje
upozoravaju da ga treba razmatrati vrlo obazrivo i bez bez otrih zakljuaka i generalizacija svjedoi
i sluaj Safvet-bega Baagia (1870-1934). Ve i sam podatak da je njegov otac Ibrahim-beg Baagi,
pod pseudonimom Edhem, pisao pjesme na turskom jeziku, svjedoi da je put muslimanskih pisaca do
sopstvenog nacionalnog knjievno-jezikog izraza na maternjem jeziku bio veoma slojevit,
kompleksan i neizvjestan. Osam godina mlai od Mulabdia, vrnjak Osman Nuri Hadia (rodio se
samo godinu dana poslije njega), on se moe smatrati najuenijim i knjievno najobrazovanijim
muslimanskim piscem tog perioda, a samim time i obrascem pisca iz te nacionalne zajednice koji se
naao na razmeu izmeu orijentalnog knjievnog obrazovanja i uticaja s jedne, te slovenskog
porijekla i knjievno-kulturne tradicije na sopstvenom, maternjem jeziku, s druge strane, pri emu ovu
drugu komponentu dijeli sa srpsko-hrvatskim knjievno-nacionalnim kompleksom. Osim sklonosti
razliitim anrovima i razlike u subjektivnim, kreativnim mogunostima, koja meu muslimanskim
piscima ovog perioda naalost nije velika, to znai da se u cjelini radi o knjievnim stvaraocima
skromnih dometa, pomenuti odnos orijentalnih uticaja i nanosa na jednoj i knjievne perspektive
utemeljene na sopstvenoj narodnoj tradiciji, situiranoj u ve postojee bogato knjievno okruenje na
srpskohrvatskom jeziku, na drugoj strani, - najuoljiviji je znak raspoznavanja meu ovim piscima.
Orijentalno knjievno obrazovanje kod Baagia oito je uticalo na neto veu prisutnost istonjakih
literarnih obrazaca i motiva u njegovoj poeziji. I kod njega, kao i kod veine muslimanskih pisaca tog
preporodnog perioda sreemo dva magistralna tematska smjera: jedan je patriotska, budnika
pjesnika evokacija prohujalih herojskih vremena i junaka, a drugi je poetski odgovor vjenim
ljubavnim izazovima i preokupacijama. I jedno i drugo tematsko usmjerenje odvijaju se na dosta
tradicionalnim i ekstenzivnim osnovama.
Patriotska, budnika poezija ovih pisaca inspirisana je bogatim sopstvenim usmenim epskim
knjievnim nasljeem i ve umnogome zakanjelim romantiarskim obrascima srpske i hrvatske
patriotske poezije. U toj poeziji ima neto nemuto, jer uopteni patriotski usklici i zanosi sami po
sebi dostiu relativno ogranien domet, pa na jednoj granici neminovno trae adresu na koju su
upueni. S obzirom da na toj taki junoslovesnkih nacionalno-osvjeivakih tenji nastaje izvjesna
pometnja, jer se epska slava i junatva jednokrvne brae hrinskog i muslimanskog porijekla
umnogome iskljuuju, a time i predmet patriotskih oboavanja pomjera, - dolazi do nedefinisanih ili
meusobno suprotstavljenih situacija, koje se ponekad i nakndno mijenjaju i preudeavaju.to se tie
ljubavne poezije ona se konstituie na senzibilitetu i obrascima narodne lirike, u ovom sluaju
prvenstveno sevdalinke na jednoj, te specifinog ljubavnog pjesnitva pisanog na orijentalnim
jezicima koje je eminentno knjievnog porijekla, to se vidi i po motivima i po poetikim
karakteristikama, na drugoj strani.
Sve ovo nije teko uoiti i u Baagievoj poeziji, posebno u njegovoj prvoj i najznaajnijoj
zbirci poezije Trofanda71, objavljenoj u vlastitoj nakladi u Zagrebu 1896. godine. Kao muslimanski
pisac hrvatske orijentacije na slian nain kao i Mulabdi, pripadajui istovremeno i muslimanskoj
i hrvatskoj knjievnosti u mjeri u kojoj se u njoj ispoljavao i iskazivao, on pokazuje dodatna kolebanja
i oscilacije u pogledu konstituisanja sopstvene nacionalne knjievne svijesti. Dovoljno je rei da su
u ovu zbirku ule njegove pjesme prethodno publikovane u listovima i asopisima iz sve tri opcije
muslimanskog nacionalno-narodnog iskazivanja i imenovanja u to vrijeme: srpska, bosanska
(Kalajeva) i hrvatska (Bosanska vila, Bonjak, Prosvjeta, Vienac, Bog i Hrvati, Pobratim, Nada).
Pjesme iz najranijeg perioda, publikovane u srpskoj periodici, reducirao je i sveo na manju mjeru, dok
je one iz Bonjaka sa izrazitim bosanskim patriotizmom izostavljao ili prepravljao i doraivao tako
to je patriotske odrednice bosanskog karaktera neutralisao ili ak kroatizirao. O emu se tu zapravo

71

Safvet beg Redepai-Baagi (Mirza Safvet), Trofanda iz hercegovake dubrave (1890-1894). Zagreb,
vlastitom nakladom pisca, 1896, str 1-196. Godine 1905. izala je njegova zbirka Misli i uvstva, a 1913.
pojavile su se i Izabrane pjesme. Pisao je jo drame, knjievno-kritike tekstove i naune rasprave od kojih su
najznaajnije Kratka uputa u prolost Bosne i Hercegovine (1899) i Bonjaci i Hercegovci u islamskoj
knjievnosti (1912) - drugu je 1910. godine u Beu odbranio kao doktorsku disertaciju.

30

Austrougarski period

radi i kakva je poezija u pitanju, lijepo se moe vidjeti iz pjesme "Bonjaku", objavljene na poetku
njegove pjesnike karijere u prvom broju lista Bonjak 1891. godine:
Zna, Bonjae, nije davno bilo
Sveg mi svjeta! nema petnaest ljeta
Kad u naoj Bosni ponositoj
i junakoj zemlji Hercegovoj
Od Trebinja do brodskijeh vrata
Nije bilo Srba ni Hrvata
A danas se kroza svoje hire
Oba stranca ko u svome ire
I jo neto, emu oko vjeto,
Hrabri ponos i srce junako
Nada sve se zauditi mora.
Oba su nas gosta saletila,
Da nam otmu najsvetije blago
Nae ime ponosno i drago.
Eto hore, eer razgovore!
Ovu patriotsku adresu Baagi je u zbirci temeljno izmijenio72 i uputio u smjeru hrvatske
nacionalne i knjievne pripadnosti. Izostavljajui mnotvo primjera koji to potkrepljuju naveemo
ovdje samo jo par stihova o jeziku iz pjesme "arobna keri":
Jer hrvatskog jezika um
Moe da goji,
Moe da spoji
Istok i zapad, pjesmu i um73.
Poslije ovog prirodno je i bilo oekivati da hrvatska knjievna kritika u prvi plan istakne
njegovu hrvatsku knjievnu pripadnost, s obzirom da se radi o piscu koji opisuje raznoliki
i kompleksni ivot "nae brae muhamedovaca u Bosni i Hercegovini"74.
Meutim, iako se ini da je nakon prve faze svog pjesnikog rada, kada je objavljivao
u srpskim knjievnim glasilima i nakon saradnje u Bonjaku definitivno i temeljno prihvatio hrvatsku
knjievnu svijest75, poslije svega toga, 1900. godine sreemo jednu njegovu izjavu u kojoj sam sebe
naziva Srbinom Muhamedovcem. Uz jednu pjesmu objavljenu u Bosanskoj vili on je, naime, poslao
72

Vie detalja i potpuniju dokumentaciju o tim izmjenama dao je M. Rizvi u knjizi Knjievno stvaranje
Muslimana..., str. 173.
73

Baagiev jezik bio je dobra prilika za kritiara mostarske Zore da izrazi aljenje to se on udaljio od svoje
prvobitne knjievne orijentacije, izraene saradnjom u Bosanskoj vili i da mu uputi prijekor to je iznevjerio svoj
zaviajni govor, napominjui da se on rodio u "naoj Toskani - na Nevesinju, gdje se govori najistiji srpski
jezik" Jonatan, "Safvet-beg Baagi (Mirza Safvet): Trofanda iz hercegovake dubrave, Zora, 1, 7, (1896),
271.
74

Anonim, "Safvet beg Redepai-Baagi (Mirza Safvet): Trofanda iz hercegovake dubrave. Zagreb, 1896,
Vienac, 28, 35 (1896, 559).
75
Da se Baagi i "sam priznaje Hrvatom" pisalo je i u hrvatskoj periodici (Anonim, "Safvet beg Baagi:
Trofanda..., Vienac, 28, 35 (1896), 560.

31

Austrougarski period

i pismo u kome kae: "uo sam da rado primate pjesme od Srbina Muhamedovca. Stoga evo i mene
kao takoga, da prvi zvuci mojih javor gusala odjeknu u naoj Bosanskoj Vili"76. Sve to ne treba
shvatati kao plod neke ideoloke kolebljivosti ili moralne nedosljednosti, ve kao realnu sliku uslova
u kojima se odvijala knjievna nacionalizacija Muslimana u jednom kljunom periodu razvoja njihove
knjievnosti, kada ona snano ispoljava svoj preporodni karakter, pokazujui prve znake uobliavanja
u posebnu nacionalnu knjievnost, koja se u toj fazi iskazuje i ispomae kroz hrvatsku i srpsku
knjievnu svijest.
U tom pogledu za itav taj proces posebno je interesantan pjesnik Musa azim ati (18781915) koji, budui da je roen iste godine kada je Austrija okupirala Bosnu, a umro usred rata u kome
je ona propala, svojim nevelikim ivotnim vijekom u cjelini ispunjava i praktino rezimira epohu
u kojoj se zainje i ubrzano razvija novija muslimanska nacionalna knjievnost. ati se smatra prvim
modernim muslimanskim piscem (Kri ga naziva prvim dekadentnim pjesnikom meu
Musalimanima), tj. piscem koji zadovoljava ustaljene i opteprihvaene literarne standarde koji su
vaili u hrvatskoj i srpskoj knjievnosti toga doba. On je zapravo jedini muslimanski knjievnik koji
umnogome moe izdrati ocjene zasnovane na knjievnim mjerilima i kome nije bila potrebna isprika
u vanknjievnim kriterijumima koji se tiu znaaja literanog stvaralatva za kulturni i opti napredak
sopstvenog naroda. To, naravno, jo uvijek ne znai da je on bio dostigao onaj stepen pjesnike
samosvijesti koju su imali najznaajniji pjesnici hrvatske i srpske knjievnosti u to vrijeme (Mato,
Kranjevi, Dui, anti, Raki, Pandurovi, DIS), niti da je bio imun na pedagoki i nacionalnoosvjeivaki karakter knjievnog ina, koji je preovladavao kod ostalih muslimanskih pisaca,
a znajno uporite jo uvijek imao i u srpskoj i hrvatskoj knjievnosti. Mijene koje se mogu pratiti
u artikulisanju sopstvene "knjievne nacionalnosti" u njegovom sluaju nisu ni drugaije ni manje
uzbudljive nego kod ostalih muslimanskih pisaca, ali su zbog poetike aurnosti u odnosu na
cjelokupno stvaralatvo na srposkohrvatskom jeziku i umjetnikih dometa njegove poezije, ostale
u drugom planu. On je najpogodniji primjer kojim se potvruje da nacionalna pripadnost pisca nije
u proporcionalnom odnosu sa "koliinom", "kvalitetom" i usmjerenjem nacionalnog "sadraja" nego
sa poetikim osobinama koje mu daju odreeno mjesto u razvoju knjievnosti svog naroda. Takvu
knjievnu svijest u veoj mjeri osvojie muslimanski pisci u nastupajuoj epohi - izmeu dva rata.
I za atia se moe rei da je proao sve tri nacionalno-osvjeivake i patriotske alternative
kojima su tada bili opsjednuti muslimanski pisci, i srpsku, i hrvatsku, i bosansku, ali da je primarno
ostao muslimanski pisac koji je istovremeno ostavio izvjesnog traga i u hrvatskoj knjievnosti.
Njegovi literarni poeci vezani su za saradnju u Bosanskoj vili (1899, 1900) i oni svjedoe o jednom
specifinom modelu literarne aktivnosti u okviru srpske nacionalne i knjievne svijesti. Radi se o tada
uobiajenoj retorikoj potpori bratskoj slozi uokvirenoj idejom Srpstva koja se ukazuje kao spas
i utoite obeshrabrenim uoptenim uzletima patriotskog zanosa i narodnog posrnua. Uz pjesmu
"Srpski ponos" 14, 8 (1899), 97 koja ve i naslovom nagovjeatva smisao i smjer svoje poruke,
treba pomenuti i pjesmu "Branko Radievi" 14, 15-16 (1899), 209 koja nije samo izraz divljenja
i potovanja ovom pjesniku ve i vid ispoljavanja odreene knjievne svijesti, koja e uskoro krenuti
u drugom smjeru: pjesme "Izrodima" i "Utjeha" 14, 22 (1899), 316 u kojima je takoer dola do
izraaja srpska nacionalna svijest, kada ih kasnije bude objavljivao u Pobratimu, on e prilagoavati
i mijenjati u skladu sa svojim novim bosanskim patriotizmom, na isti nain kao to je i Safvet-beg
Baagi neke pjesme inspirisane bosanskim patriotizmom usklaivao sa svojim novim hrvatskim
nacionalnim opredjeljenjem, koje je na kraju usvojio i sam ati. I zaista ve 1903. godine
u Bonjaku, u kome je zadugo, uporno i dosljedno propagirana Kalajeva bosanska ideologija, sreemo
pjesmu "Ja sam Bonjak (Izdajici Avdi S. Karabegoviu)" koja i naslovom i podnaslovom, naravno
ako se zna da je Avdo S. Karabegovi bio jedan od izriito prosrpskih orijentisanih muslimanskih
pisaca, sasvim precizno izraava nivo i smjer atieve nacionalno-patriotske svijesti u tom trenutku.
(U zbirci Pesme Avde S. Karabegovia, koju su posmrtno izdali njegovi kolski drugovi u Beogradu

76

Citirano prema: "Nacionalizam u bos. - her. knjievnosti", Napor Bosne i Hercegovine za osloboenje i
ujedinjenje. Obradio Pero Slijepevi. Izdanje Oblasnog odbora Narodne odbrane u Sarajevu, 1929. str. 372.

32

Austrougarski period

1905. godine, ima i pjesma "Sad poreci to si rek'o (M. . atiu)" koja je oito nastala kao rezultat
njihovog nacionalno-patriotskog pjesnikog dopisivanja).
Po zavretku erijatsko sudake kole u Sarajevu, ati je zapoeo studij prava u Zagrebu, to
je i razlog da od 1908. godine u njegovoj patriotskoj lirici dominira hrvatska nacionalna pripadnost.
U pjesmi "Bosni", na primjer, Hrvatska svijest, 1, 4 (1914), 8-9 hrvatska atribucija Bosne uzima se
kao ustaljena injenica i optepoznata istorijska istina. ivei boemskim ivotom ati je u Zagrebu
bio u doticaju sa Matoem i jo knjievno neafirmisanim Ujeviem to oito nije moglo ostati bez
posljedica na njegova knjievna ubjeenja, bilo u poetikom, bilo u nacionalnom pogledu. U pjesmi
"Matou" imaju, na primjer i ovi stihovi:
"ar hrvatskog slova sauva u dui
Ti na tuoj grudi.
Prihvatajui hrvatsku nacionalnu i knjievnu svijest on je stekao izvjesno mjesto i ime
i u okviru hrvatske knjievnosti tog doba, te je kasnije bio zastupljen u znaajnim edicijama
i antologijama hrvatske knjievnosti77. Meutim, u toku itavog svog kratkog, nesreenog boemskog
ivota i knjievnog rada, ati je istovremeno snano bio vezan za domau muslimansku narodnu
tradiciju, koristei i iskustva istonih, orijentalnih kultura, knjievnosti i civilizacija. Takoer je
predano uestvovao u vanim poduhvatima i kulturnim akcijama od znaaja za muslimanski narod,
meu kojima se posebno istie ureivaki posao na osmom goditu Behara i rad u Kalajdievom
Biseru u Mostaru, gdje je proveo dvije posljednje, najplodnije godine svoje knjievne aktivnosti.
Ocjena da je ati u svojim "prvim nazdraviarskim stihovima patetino isticao svoju pripadnost as
srpskoj as hrvatskoj nacionalnoj literaturi"78 moda i suvie bezazleno imenuje tragove atievog
uzbudljivog lutanja za sopstvenom nacionalnom i knjievnom pripadnou koja se na momemnte
ispoljava na dosta temeljan nain, pogotovo ako se ima na umu vrijeme u kome se sve to deava, kada
je nacionalna svijest Muslimana bila jo uvijek neizdiferencirana. Meutim, ispravna je opaska da se
u njegovom sluaju radi o dubljoj i temeljnijoj, prije svega literarnoj vezi sa hrvatskom i srpskom
knjievnom tradicijom koja podrazumijeva "proces pune stvaralake osmoze i oplemenjivanja"79.
Postoji opta saglasnost da se "tada muslimanska inteligencija veim dijelom opredijelila
plemenski k Hrvatstvu"80. Stoga je u prvoj, poetnoj fazi knjievne nacionalizacije Muslimana,
hrvatska knjievna misao stekla izvjesnu prednost i u hronolokom pogledu, i u obimu knjievne
aktivnosti, i u modalitetima knjievne saradnje, i u broju pisaca obuhvaenih tim projektom. Istina,
i u ranijim periodima mogue je nai pojedinane sluajeve muslimanskih knjievnih stvaralaca koji
artikuliu priguenu svijest o sopstvenom srpskom porijeklu, ali se tu zapravo radi o jo neizbrisanim
tragovima ranije pripadnosti, a ne o zamecima nove nacionalne svijesti u zapadnoevropskom smislu
o kojoj je ovdje rije. To potvruju i oni nemuti, u Uvodu ve citirani stihovi pisca alhamiado
knjievnosti Muhameda Hevji-a iz XVII vijeka, pisani u skladu sa ideologijom slovenske
uzajamnosti i manirom nae primorske renesansne knjievnosti u kojima se kao znak prepoznavanja
pojavljuje Sveti Sava.
Razlozi zbog kojih je srpska knjievna svijest u ovom procesu startovala s manje uspjeha,
djelimino su ve sadrani i u obrazloenjima zbog ega su Muslimani radije prihvatali hrvatsku
literarnu opciju. O Muslimanima u srpskoj knjievnosti veoma precizno i tano pisao je jo 1887.
77

U ediciji Pet stoljea hrvatske knjievnosti ati se nalazi u zajednikoj knjizi sa Milanom enoom i Franjom
Horvatom Kiom (1966). Zastupljen je u antologijama: Mihali - Pupai - oljan, Antologija hrvatske poezije
dvadesetog stoljea od Kranjevia do danas (Zagreb, 1966); Vlatko Pavleti, Zlatna knjiga hrvatskog
pjesnitva od poetka do danas (Zagreb, 1969, 1970, 1971).
78
Enes Durakovi, "Pjesnik na razmeu epoha", Musa azim ati: Izabrana djela, Biblioteka Kulturnio
nasljee, Svjetlost, Sarajevo, 1988, str. 8.
79

Isto, str. 9.
Salih Balj, "Osman iki pjesnik i nacionalni radnik", Spomenica Osmana ikia povodom proslave
petnaest-godinjice njegove smrti 12 i 13 juni 1927, Mostar 1927, str. 28.
80

33

Austrougarski period

godine u Strailovu, naprijed takoer ve pomenuti Nikola umonja, toliko precizno i tano da se ni
danas tome ne moe mnogo dodati. Pri tome se slobodno moe rei da se aktuelnost tog lanka ne
zavrava na trenutku kada je nastao, nego se prenosi i na itavo vrijeme poslije toga, sve do dananjeg
vremena. Zbog toga emo stavove iz toga lanka prenijeti neto iscrpnije. "Mnogi knjievnici nai
ezdesetih i sedamdesetih godina uzimali su siete svojim pesmama, pripovetkama i drugim radovima
iz ivota potlaene raje u turskom carstvu. Ko je ijole pratio razvijanje tadanje knjievnosti, lako e
se setiti, kakvim se nainom pisalo o Turcima, o njihovom Alahu, o proroku, o damijama
i o polumesecu, a setie se takoer, kako to nije bilo ba ni malo u rukavicama", kae umonja.
"Takav nain pisanja", nastavlja on, "dostigao je svoj vrak za vreme bosanskohercegovakoga
ustanka, srpsko-turskoga, crnogorsko-turskoga i rusko turskoga rata. Grae je bilo dosta: valjalo je
samo izmisliti kakav straan dogaaj, dovesti itaocu pred oi nekoliko eta Turaka krvavih oiju,
s handarima i dugim pukama, valjalo je ispaliti nekoliko hitaca, sasei - naravno sve na papiru nekoliko majki i nevine dece, prikazati tamnicu, veala, pa eto ti gotove krasne pesme, pripovetke, ili
ve to ti hoe, iz ivota potlaene raje. Posao ne toliko teak, koliko blagorodan". Ta faza u razvoju
srpske knjievnosti bila je nuna, smatra umonja, "a moe se u nekoliko i opravdati, kad se uzmu
u obzir tadanje prilike (...), ali se mora priznati, da Muhamedovci nisu bili ba ovako besni
i krvoedni, kakvima su ih opisivali pisci, koji ih nikada nisu ni videli"81. umonja, dalje, smatra da
s takvom praksom treba prestati, istovremeno nastojei da se sklonost Muslimana zadobije
povjerenjem putem kontinuiranih kulturnih i knjievnih napora. "Nikakvo nae drutvo, ni kulturno ni
drugo kakvo, nema lanova Muhamedovaca, a pogledajmo, koliko ih ima u drutvu Sv. Jeronima
i u Matici Hrvatskoj?! Od Hrvata bi mi u opte mnogo, vrlo mnogo taktike mogli da nauimo. im je
austrijska monarhija dola u blii dodir s Bosnom, izdadoe oni odmah Povijest, Zemljopis Bosne, pa
roman jednoga od najboljih pripovedaa svojih: Zmaj od Bosne, u kojem se naroito na
Muhamedovce obratila velika panja. Zato se Muhamedovci u prvi mah nehotice prihvatie hrvatskoj
brai, a to se moe i time protumaiti, to nisu imali s njima nikakvih ukrtenih interesa. Danas pak
bosanski Muhamedovci - inteligentniji naravno - uviaju i sami, koliko su im blia srpska braa,
i koliko je nunije, da se s njima uhvate u jedno kolo". umonja je obazriv i u sluaju nacionalnog
imenovanja Muslimana: "Neki kod nas rado nazivaju bosanske Muhamedovce 'Srbima vere
Muhamedove'. To ne treba, jer nema ni smisla ni celi. Razumee svaki lako, kako je gotovo
nemogue, da se srpskim imenom nazivaju oni, koji jo dobro pamte dane turske slave i nadmoi, oni
koji su od malih nogu vaspitani u narodnosti turskoj, jer druke nije moglo biti. Zato se treba ovoga
ostaviti; vreme neka uini svoje, prilike neka sobom donesu, da Muhamedovci sami priznaju, ta su
i ko su. A za sada su oni Bonjaci - i nita drugo82."
Srpsko-muslimanski "ukrteni interesi" koje umonja pominje, a koji su znaajno uticali i na
sticanje srpske knjievne svijesti kod Muslimana u to vrijeme, bili su znatno komplikovaniji nego sa
Hrvatima. Jedni su ili u prilog meusobnom zbliavanju i veoj sklonosti prema Srbima, a drugi,
pogubniji, djelovali su u suprotnom smjeru. Osim pomenutih ratova (bosanskohercegovakog
ustanka, srpsko-turskog, crnogorsko-turskog i rusko-turskog rata), tu su, kasnije, i balkanski ratovi,
81

Nikola umonja, navedeni rad, 335.

82

Isto, 3, 22 (28.5.1887), 344.

Nedoumice oko toga kako treba tretirati muslimansku vjersku skupinu koja govori srpskohrvatskim jezikom
nisu ni poele niti se zavrile sa ovim umonjinim miljenjem. Jo je Vuk Karadi u svom spisu "Srbi svi i
svuda", primjenjujui tada u Evropi aktuelan jeziki kriterijum u definisanju nacije, govorio o Srbima rimskoga
i Srbima turskoga zakona, tj. o Srbima katolicima i Srbima muslimanima, koji "ovoga imena ne e da prime,
nego oni zakona Turskoga misle da su pravi Turci, i tako se zovu, premda ni od stodine jedan ne zna turski; a
oni zakona rimskoga sami sebe ili zovu po mjestima u kojima ive, n.p. Slavonci, Bosanci (ili Bonjaci),
Dalmatinci,, Dubrovani i t.d., ili, kao to osobito ine knjievnici, starinskiojem ali Bog zna ijim imenom, Iliri
ili Ilirci" (Vuk Karadi, "Srbi svi i svuda", u: Petar Milosavljevi, Srbi i njihov jezik, hrestomatija, str. 125126). Za Muslimane Vuk veli da su odbacili "dojakonje svoje ime Srbi, koje je sa zakonom Hrianskijem i s
preanjim ivotom njihovijem vrlo skopano bilo" (str. 127) i ne slutei da e stoljee i p kasnije stei svoje
novo nacionalno ime koje e, upravo po njegovom receptu, proizai iz njihove vjerske pripadnosti i specifinog
narodnog ivota, odnosno koje e sa "zakonom Turskijem" i "preanjim ivotom njihovijem" skopano biti.

34

Austrougarski period

i u svim su Srbi i Turci bili na suprotnim stranama, a Hrvati uglavnom izvan. Potom dolaze prvi
i drugi svjetski rat, i na kraju najnoviji graannski rat od 1992-1995; i tu su Muslimani i Hrvati
indirektno ili direktno zajedno bili na jednoj, a Srbi na drugoj strani. Agrarna reforma, kao jedno od
najvanijih socijalno-politikih pitanja na kome se iskuavala opravdanost i efikasnost nove
austrougarske uprave, jo je jedno od pitanja na kome su se, zbog brojnosti pravoslavnih kmetova,
u veoj mjeri ukrstili interesi Srba i Muslimana (esta tema u knjievnosti). Posebno je znaajan,
nerijetko izgleda i presudan, uinak ideolokog faktora, zasnovan na opoziciji krsta i polumjeseca,
koji je u ovom sluaju, s obzirom na vievjekovno ropstvo Srba pod Turcima, izrastao u jednu
specifinu, vrstu i djelotvornu mitsku strukturu, koja je vrlo uspjeno funkcionisala u snanoj
i bogatoj epskoj tradiciji. Ta izvjesna, istina nikad jasno artikulisana, zavjetna kosovska misao,
u podtekstu je krila osvetne poruke, i taj je prizvuk imala u kolektivnoj psihi i jednog i drugog naroda,
to je u svakom sluaju predstavljalo prag koji nije bilo lako odjednom prei. (U hrvatskom sluaju
sve se to izraavalo u skromnijoj mjeri i sa manje izraenim tenzijama). Ako se ima na umu da je talas
turskih osvajanja sa procesom islamizacije ranije i temeljnije zapljusnuo Srbiju i Bosnu nego
Hrvatsku, otrije izraavanje tih suprotnosti je i shvatljivo, mada je to istovremeno i pretpostavka za
vee zbliavanje i proimanje srpske i muslimanske literarne tradicije. Uprkos romantiarskim
impresionistikim tezama da su bosanski Muslimani nastali od bogumila, treba imati na umu
i podatak da je veim dijelom islamizacija izvrena nad pravoslavnim, srpskim stanovnitvom, o emu
postoje vrlo uoljiva pisana svjedoanstva i dokazi meu muslimanskim porodicama koje pamte svoje
hercegovako, crnogorske ili srbijansko porijeklo. Prije dolaska Austrije Srbi i Muslimani bili su
u veem dodiru ve i samim time to su ivjeli u istoj dravi (Turskoj), a tome je doprinijela
i injenica da je jedan dio muslimanskog ivlja trajno ostao u sastavu Srbije i nakon osloboenja od
Turaka, sve do dananjeg dana. Veze izmeu Muslimana iz Sandaka, Crne Gore i Bosne znaajno su
uticale na mijeanje i meusobno proimanje ovih dvaju kultura i tradicija, a sve ovo skupa dovelo je
i do vee mentalitetske srodnosti i ujednaenosti nego to je to sluaj u odnosu Muslimana i Hrvata.
Na istom su se Srbi i Muslimani nali i u pogledu mandata koji je Austrougarska dobila u odnosu na
Bosnu i Hercegovinu: ni jedni ni drugi, mada ne iz istih razloga, nisu eljeli austrougarsku vlast Muslimani su htjeli da ostanu u okviru Turske, a Srbi ujedinjenje sa Srbijom. I jedni i drugi dolazak
Austrije shvatili su kao okupaciju, a Muslimani su, Srbi samo sporadino, pruili i oruani otpor.
Mada su kasnije meu Muslimanima postojale i oportunistike struje koje su prihvatile saradnju
i lojalno, u okviru postojee vlasti, branile interes svog naroda, postojale su i zajednike srpskomuslimanske akcije u odnosu na tu vlast kao to je borba za crkveno-kolsku autonomiju. Ispoljavanju
muslimanske knjievnsti u okviru srpske nacionalne svijesti dala je i muslimanska emigracija
u Carigradu i Beogradu, nastala nakon okupacije od strane Austrije i hercegovakog ustanka 1882.
godine. I u Carigradu i u Beogradu muslimanska omladina i intelektualci naili su na srpsku
susretljivost motivisanu zajednikim otporom prema austrijskoj vlasti u Bosni, izraenu u stvaranju
mogunosti za kolovanje i ukljuivanje u knjievni ivot. Poslije prvog i drugog svjetskog rata, zbog
razliite uloge koju su, u odnosu na Hrvate, Srbi imali prvo u stvaranju, a potom i u odbrani
zajednike jugoslovesnke drave, te njihovog ukupnog poloaja i znaaja u toj dravi i u meuratnom
periodu i poslije osloboenja, prirodno se moglo oekivati da se Muslimani u veoj mjeri oslanjaju na
Srbe, pogotovo ako se ima na umu i sve ono ranije reeno. Tako je uglavnom i bilo, to se posebno
uoava upravo u knjievnoj djelatnosti.
Srpsku knjievnu svijest u to vrijeme ispoljavali su muslimanski pisci saradnjom u srpskim
listovima i asopisima u Bosni i Hercegovini (Bosanska vila, Zora), kao i u periodinim
publikacijama u Vojvodini i Srbiji. Trojica najizrazitijih meu njima: Osman iki, Avdo S.
Karabegovi i Omer-beg Sulejmanai to svoje opredjeljenje iskazali su i zajednikom zbirkom
pjesama Pobratimstvo (Beograd, 1900)83, dok je Avdo Karabegovi Hasanbegov srpsku nacionalnu
ideju ispoljavao ne odriui se bosanskog patriotizma84. ini se da je meu ovim piscima u pogledu
83
84

U zbirci je objavljeno 9 pejasma Omer-bega Sulejmanpaia, 24 Avde S. Karabegovia i 45 Osmana ikia.

Potrebu "specijalnog bosanskog patriotizma" isticao je i Petar Koi u saborskom govoru "Agrarna politika
bosanske vlade".

35

Austrougarski period

prihvatanja srpske nacionalne svijesti bilo manje kolebanja i odstupanja nego meu onim koji su se
izjanjavali kao Hrvati. To se moe tumaiti injenicom da su svi oni ta svoja opredjeljenja ispoljavali
kao mladi ljudi koji su se nali u odreenim ivotnim okolnostima, i koji su, uz to, vrlo kratko ivjeli,
pa stoga nisu imali vremena ni za vee knjievno obrazovanje i zreliju knjievnu djelatnost, niti za
neka dublja i temeljnija preispitivanja o svrsi i smislu svoje literarne djelatnosti u bilo kom pogledu.
Na drugoj strani, u prvom talasu knjievne nacionalizacije Muslimana koja se odvijala u okviru
hrvatske nacionalne svijesti nalazila se zapravo starija, prethodna generacija pisaca sa veim ivotnim
i knjievnim iskustvom koja je ve i time bila u prilici da uoi svu sloenost i protivurijenost tog
procesa i prilagodi svoje pravo mjesto u njemu.
Osman iki (1879-1912) je svakako najuveniji muslimanski pisac tog perioda koji je
u potpunosti prihvatio srpsku knjievnu i nacionalnu svijest. U tom pogledu on je vremenom postao
paradigmatian sluaj o kome se mnogo govorilo i pisalo, esto i mimo i iznad njegovog stvarnog
knjievnog znaaja. Ponikao je u mostarskoj knjievnoj sredini, u krugu pisaca oko asopisa Zora
u kome je objavio i svoju prvu pjesmu. Tu je svesrdno uestvovao u svim kulturnim i politikim
manifestacijama probuene srpske nacionalne svijesti podnosei represivne mjere austrougarske vlasti
koja je u tome vidjela ugroavanje dravnog interesa, tako da je zbog doeka srpskih voa u borbi za
crkveno-kolsku autonomiju u Mostaru 1898. godine bio iskljuen iz petog razreda gimnazije.
kolovanje je produio u Carigradu, gdje se u vrijeme jdnoipogodinjeg boravka kretao u krugu
prosrpski orijentisane muslimanske emigracije, koja je bila u opoziciji prema austrougarskim vlastima
u Bosni i na toj osnovi saraivala sa srpskim organizacijama i vlastima. U to vrijeme objavljivao je
pjesme u Carigradskom glasniku, ali i u ostalim srpskim listovima i asopisima u Srbiji, Crnoj Gori,
Vojvodini i Dubrovniku. Na koji nain je izraavao svoja patriotska osjeanja svjedoe, na primjer,
stihovi iz pjesme "Ispovijed":
Islam mi je vjera sveta
Al mi ona nit' ne smeta
Da mi kuca srpsko bilo.
Kao "Srbin Muhamedovac" iki je u knjievnim krugovima Beograda, i u srpskoj
knjievnosti uopte, primljen veoma predusretljivo, srdano i blagonaklono, pri emu je takva njegova
nacionalna legitimnacija uspjeno nadoknaivala stvarnu knjievnu legitimnost, koja je u tampi
i knjievnoj periodici najee pokrivana uoptenim i slatkorjeivim pozdravima i pohvalama bez
dublje literarne analize i odreenijeg suda. Trezvenija ocjena njegovog knjievnog rada, data sa vee
vremenske distance, svodi se na zakljuak da njegov "literarni domet, najee, jedva dotie nivo
osrednjosti"85. Osim zbirke Pobratimstvo, koju je izdao zajedno sa Avdom S. Karabegoviem i Omerbegom Sulejmanpaiem objavio je zbirke Muslimanskoj mladei (1902) i Aiklije (1903). Bez vee
knjievne kulture (njegova lektira bili su Branko Radievi, ura Jaki, Zmaj, Vojislav i Dragutin
Ili, te narodna poezija, posebno sevdalinka, i neki opti orijentalni literarni izvori), "on je epigonski
iao za uzorima, pratei ih pri tom vie emotivno nego misaono, pa se zato cjelokupni njegov lirski
opus kree u okvirima simplificiranih osjeanja, bez duha, bez dubine, male ili nikakve misaone
nosivosti, ograniene leksike, i zastarjele lirske rekvizite". Najvie je bio pod uticajem Zmaja (kome
je posvetio dvije pjesme), ije je stihove esto preslikavao "u ritmu i rimi, mijenjajui im pri tom
samo sadraj"86. Za razliku od patriotske i religiozno didaktike poezije, njegove ljubavne pjesme su
nadahnutije i iskrenije - u njima pjesnik postie svjeiji, samosvojan i autentiniji lirski izraz.
Moderna knjievna strujanja, uoljiva u srpskoj i hrvatskoj knjievnosti na prelazu izmeu
devetnaestog i dvadesetog vijeka nisu praktino ostavila nikakvog traga na njegovu poeziju.

85

Josip Lei, predgovor u knjizi: Osman iki, Sabrana djela, biblioteka Kulturno nasljee, Svjetlost, Sarajevo,
1971, str. 9.
86
Isto, str. 19.

36

Austrougarski period

Sve to ne znai da se radi o sasvim minornoj knjievnoj i kulturnoj pojavi. "Pravu, istinitu,
uzbudljivu, nadahnutu pjesmu iki nije napisao svojim stihovima ve primjerom vlastitog ivota
i rada"87. Jer, on je kao pisac i javni i kulturni radnik i drutveni reformator (1907. godine postao je
urednik lista Musavat, 1909. sekretar drutva Gajret, 1910. pokrenuo list Samouprava, itd.) dao
znaajan doprinos kulturnom, prosvjetnom, socijalnom i politikom preobraaju Muslimana u periodu
u kome poinje dramatini i uzbudljivi proces njihovog nacionalnog osvjeivanja u modernom
smislu.
Dvojica Karabegovia, roaci Avdo S. Karabegovi i Avdo Karabegovi Hasanbegov, obojica
roeni iste 1878. godine u Modrii, malo se razlikuju u smislu pripadnosti jednom tipu muslimanskog
pisca na razmeu vijekova koji se identifikuje predvidljivim nainom izraavanja isto tako
predvidljivih linih, najee ljubavnih, i patriotskih osjeanja i preokupacija. Srednje slovo "S"
izmeu imena i prezimena prvog, prema njegovom objanjenju, znai "Srbin", dok je dodatak
"Hasanbegov" kod drugog nastao po imenu njegovog oca. Obojica su ivjeli vrlo kratko, Avdo S.
Karabegovi umro je 1908. godine, u tridesetoj, a Avdo Karabegovi Hasanbegov 1900. godine,
u dvadesetdrugoj godini. Avdo S. Karabegovi bio je obrazovaniji, nakon osnovne kole kolovanje je
nastavio u Turskoj (rudija u Adapazaru i carski licej u Carigradu), a potom je preao u Srbiju gdje se
upisuje na uiteljsku kolu u Aleksincu. Jedan banalan dogaaj zagorao je veliki dio njegovog daljeg
ivota: po zavretku prvog razreda doao je kod prijatelja u Beograd, a onda neoprezno preao u jednu
posjetu u Zemun, gdje ga je uhapsila austrougarska policija i uputila na trogodinje odsluenje vojnog
roka koje mu je po kazni produeno jo jednu godinu. Tek poslije svega toga 1905. godine zavrio je
uiteljsku kolu u Aleksincu, a odmah zatim postavljen za uitelja u Malom Zvorniku, ali je bolestan
poivio jo samo tri godine. Zbirku njegovih pjesama izdali su njegovi kolski drugovi 1905. godine
u Beogradu88. Prije odlaska u Tursku odigrao je izvjesnu ulogu i u obrazovanju svoga roaka Avde
Karabegovia Hasanbegova, kome je pomogao da naui i "zapadna slova", s obzirom da ga je otac
poslije mekteba upisao u medresu gdje takav vid pismenosti nije bio predvien. Inae, Avdo
Karabegovi Hasanbegov poslije oeve smrti zavrio je osnovnu kolu, ali se nije uspio upisati
u gimnaziju. Uskoro mu umire i majka, a ukupna ivotna situacija bila mu je pogorana i bojkotom
zbog "otpadikog" prosrpskog nacionalnog opredjeljenja. Na preporuku Koste Hermena i S. S.
Kranjevia 1900. godine primljen je u uiteljsku kolu u Sarajevu, ali je krajem te godine i umro.
Pjesme koje je slutei smrt poslao Svetozaru oroviu objavljene su sa orovievim predgovorom
u Beogradu 1902. godine89. U pjesmi "Pokojnom Avdi Karabegoviu Hasanbegovu" njegovu zlehudu
sudbinu evocirao je i Avdo S. Karabegovi.
Iako, sa veim optim i knjievnim obrazovanjem Avdo S. Karabegovi u cjelini gledano
slabiji je pjesnik od Avde Karabegovia Hasanbegova. Njegovi su stihovi nevjeti, u pogledu
pjesnike slike i ritmike nerijetko i nebriljivi, pa teko mogu podnijeti vrednosni sud vremena
u kome su nastali. Kao i kod veine pjesnika ovog tipa vie linog tona i uspjenijeg lirskog izraza
nalazimo u ljubavnoj poeziji ("Emire I-X"). to se tie patriotske lirike, ona je nazdraviarska,
deklarativna i retorika, pa neki znaaj moe imati samo kao svjedoanstvo o nainu i dometu
ispoljavanja srpske knjievne i nacionalne svijesti meu Muslimanima. Neke svoje pjesme posvetio je
srpskim piscima tog vremena: Janku Veselinoviu, Aleksi antiu, Miloradu J. Mitroviu, Stevanu
Sremcu, a jednoj je dao i naslov "Petru Koiu". Osim one posveene svom rano umrlom roaku
Avdi Karabegoviu Hasanbegovu, jednu pjesmu posvetio je i Osmanu ikiu. Za ilustraciju u kom
smjeru su ile njegove patriotske preokupacije i kako ih je lirski uobliavao naveemo stihove iz
pjesme "Handar":

87
88
89

Isto, str. 9.
Avdo Karabegovi, Pesme, Beograd, tampa . Stefanovia preko od "Ruskog cara", 1905.
Pjesme Avda Hasanbegova Karabegovia, u Beogradu, Elektrina tamparija P. uria, 1902.

37

Austrougarski period

Ali uti! ne priaj mi!

Nemoj vrjeat stare rane,
Kad si bratsku krv prolila!
Ne spominji one dane!
Na drugoj strani patriotizam Avde Karabegovia Hasanbegova je neto razueniji, jer uz srpsku
nacionalnu svijest podrazumijeva i bosansku domovinsku pripadnost. On je dobar primjer
muslimanskog pisca tog vremena u kome se prepliu patriotska osjeanja i preokupacije razliitog
porijekla i znaaja, koje se ne mogu sresti kod srpskih ili hrvatskih pisaca. To se najbolje vidi
u pomenutoj posthumno objavljenoj zbirci iz 1902. godine, gdje prve tri pjesme, svaka na svoj nain,
izraava jednu od tri mogue patriotske tenje koje se u nekim aspektima meusobno ak i iskljuuju.
To se d nagovijestiti i po njihovim naslovima: "Bosanice I-V", "U oi Vidova 1898" i "Himna NJ.
C. V. Sultanu Abdul-Hamidu Hasanu gaziji II" - u prvoj se radi o bosanskom patriotizmu, u drugoj
o ispoljavanju patriotskih osjeanja u okviru srpske nacionalne mitologije i simbolike, a u treem
o evokaciji moi i slave turskih velikodostojnika i uglednika, koja jo uvijek nije bila izbrisana sa
psihike matrice bosanskih Muslimana, gdje je funkcionisala ne samo u obliku intimnih satisfakcija
nego i u vidu realnih prieljkivanja i nada u povratak starih vremena.
U pjesmi "Bosanice" svoj bosanski patriotizam pjesnik izraava na sljedei nain:
Ja sam sinak Bosne slavne,
Ponosito njeno d'jete;
arke elje srca moga
Itu krvi i osvete.
Domovina to je moja,
Mojih djeda majka mila;
U ivotu muenikom
Kolijevkom to im bila.
Drugom pjesmom ("U oi Vidova 1898") pjesnik priziva Kosovo i asocira na sudbinski poraz,
prizivajui ispunjenje vidovdanskog zavjeta u vidu novih pobjednikih megdana:
Da li eka oj, Kosovo tuno,
Novu borbu i nova megdana?
Da li eka ej, sudbino kleta,
I srenijeg novog Vidov - dana?
Trea pjesma, u kojoj se slave mo i pobjede jednog turskog suverena i koja bi se zbog toga
moda mogla shvatiti i kao svojevrsno, makar i naknadno ucrtano, nalije druge pjesme o Kosovu
i Vidov - danu, jo je jedan dokaz o slojevitosti i protivurjenosti procesa nacionalnog osvjeivanja
bosanskih Muslimana i uloge knjievnosti u njemu. Ve i na osnovu ovih primjera patriotske lirike
Avde Karabegovia Hasanbegova vidljivo je da on svoja osjeanja izraava s neto vie lakoe
i preciznosti nego Avdo S. Karabegovi. U ljubavnoj i misaonoj poeziji ta lirska sugestivnost dolazi
do izraaja u znatno veoj mjeri, ali je jo uvijek ispod pjesnikih standarda srpske i hrvatske poezije
tog doba.
to se tie Omer-bega Sulejmanpaia njegove su knjievne mogunosti jo skrommnije od
ikia i dvojice Karabegovia. To se vidi ve i iz mjesta koje je dobio u pomenutoj zbirci
Pobratimstvo, gdje je od ukupno 78 pjesama bilo samo 9 njegovih koje su i po umjetnikoj vrijednosti
teko dostizale ikieve i Karabegovieve, takoer skromne, pjesnike domete. Njegova
zastupljenost u toj zbirci pokazala se problematinom, to se vidi iz izjave da su se te pjesme koje je

38

Austrougarski period

pisao u mladim danima "kada upravo nisam znao ta radim, jer sam bio zaveden na stramputicu i jer
sam se nalazio u prokletom inadu"90, tu nale uprkos autorovom protivljenju. Neovisno o tome da li je
ta izjava taktiki potez koji je rezultat slojevite i pomjerljive polarizacije meu muslimanskim
kulturnim i politikim radnicima ili se stvarno radi o Sulejmanpaievom kritikom osvrtu na svoj
raniji knjievni rad, njegova djelatnost na integrisanju Muslimana u srpsku nacionalnu i knjievnu
svijest ostaje znaajna injenica koja se kasnije potvruje i politikom aktivnou u Bosanskohercegovakom glasniku pokrenutom 1906. godine (izlazio do 1907. jednom sedmino u Sarajevu),
iji je vlasnik i urednik bio.
Uz pisce koji su u raznim prilikama i situacijama, privremeno ili trajno ispoljavali hrvatsku ili
srpsku knjievnu svijest bilo je i onih koji su u tom pogledu ostali uzdrani, knjievno se izraavajui
preteno u okviru ue muslimanske narodne pripadnosti, ili irih, bosanskih domovinskih osjeanja,
to ni u jednom ni u drugom sluaju, a ni zajedno, nije imalo atribute nacionalne svijesti, sa
znaenjima koja je ona u to vrijeme imala na tim prostorima i u zapadnoevropskim zemljama.
Nedostatak, nestalnost ili promjenljivost konkretne adrese kojoj se upuuju sopstvena
nacionalna i patriotska osjeanja nije beznaajan podatak kada se govori o pjesnicima koji su pjevali
na srpskohrvatskom jeziku u to vrijeme. To je pojava koja je u sluaju srpskih i hrvatskih pjesnika
prosto nezamisliva; ona se odnosi samo na muslimanske pisce iz prostog razloga to se u njihovom
sluaju jo uvijek radi o sloenom i neizvjesnom traganju za sopstvenim nacionalnim identitetom.
U vezi s tim pogreno bi bilo vriti neko rangiranje pisaca po nainu trenutnog ispoljavanja
sopstvene nacionalne svijesti, dajui prednost onima koji su se opredjeljivali ovako ili onako, ili
nikako, jer treba imati na umu da su oni u okviru bilo koje od tih opcija i dalje ostajali primarno
muslimanski pisci. U tom pogledu nije uputno davati preimustvo ni pojedinim fazama ili situacijama
u kojima su ti pisci izraavali neku od moguih opcija sopstvenog nacionalnog osvjeivanja. Imajui
to na umu ne opravdava svrhu insitiranje na onim slojevima itavog tog procesa povodom kojih bi se
moglo govoriti o veoj sauvanosti autentine muslimanske komponente u djelima pojedinih pisaca ili
o veem znaaju za konstituisanje muslimanske nacionalne knjievnosti onih pisaca koji su ostali
"imuni" u odnosu na hrvatsku ili srpsku knjievnu svijest. Naprotiv, upravo oni pisci koji su
intenzivnije prihvatali hrvatsku ili srpsku knjievnu svijest prije i lake su dolazili do iskustava
o zadacima knjievnosti u procesu nacionalnog osvjeivanja koji su se u to vrijeme bili jedna od
najznaajnijih preokupacija literarnog stvaralatva na naim prostorima, i time istovremeno sticali
dragocjene spoznaje o mjestu sopstvene narodne zajednice u tom procesu. Prihvatajui postojea
srpsko-hrvatska knjievna iskustva oni su takoer ubrzano prelazili faze nune u razvoju svake nove
i mlade knjievnosti, pa je i razumljivo da su upravo oni, i u knjievnom i nacionalno-osvjeivakom
pogledu, bili najznaajniji literarni predstavnici muslimanskog naroda.
To ne znai da ni oni drugi nisu stvarali pod uticajem i u tradiciji hrvatske ili srpske
knjievnosti. Na nain kako je Mehmed-beg Kapetanovi LJubuak (1839-1902) svojevremeno po
ugledu na sakupljaki rad Vuka Karadia, a na neposredni podsticaj Vuka Vrevia prikupio
i objavio Narodno blago, zbirku muslimanskih narodnih umotvorina, i njegov sin Riza-beg
Kapetanovi, u svojoj prvoj zbirci poezije91, koja je istovremeno i prva autorizovana zbirka
umjetnike poezije meu Muslimanima, s dosta zakanjenja pjeva u tradiciji Zmajovih ulia
i Vrazovih ulabija, ali bez njihove lakoe i preciznosti u nijansiranju ljubavnih osjeanja.
I u rodoljubivim pjesmama on slijedi primjer i iskustva srpske i hrvatske lirike, ali oni koje slavi
u njegovom sluaju su muslimanski junaci i uglednici, a njegov patriotizam izraava
bosanskohercegovaku zemaljsku pripadnost. To je i shvatljivo ako se uzme u obzir ambijent u kome
se vaspitao i odrastao: njegov otac, naime, bio potpredsjednik Bosanskog sabora i jedan od
istaknutijih muslimanskih prvaka koji su lojalno podravali austrougarsku upravu u Bosni i u takvim
okolnostima tragali za autentinim interesom Muslimana, nalazei ga, izmeu ostalog, i u Kalajevoj
ideologiji bosanstva. To, meutim, nije nailo na povoljan odjek meu srpskim i hrvatskim piscima.
90

Omer beg Sulejmanpai, "Izjava", Bonjak, 10, 51 (20.12.1900), 3.

91

Pjesme Riza-bega Kapetanovia - LJubuaka (1889-1893), Sarajevo 1893.

39

Austrougarski period

Jovan Dui, na primjer, prikazujui "prve pjesme prvog bosanskog Muhamedanca" u panevakom
Vesniku (29.VIII 1893) aludira upravo na tu ideologiju: njegova poezija gubi na znaaju i vrijednosti
zbog bosanstva, smatra on, jer je u pitanju neka "narodnost koju istorija nit belei nit joj znade traga,
ali koja za to ipak od nekog doba postoji"92. Slian prigovor autoru indirektno upuuje i Tugomir
Alaupovi prikazujui njegovu zbirku u zagrebakom Vijencu93.
U ovu grupu pisaca spada i emsudin Sarajli koji je stvarao u skuenim granicama proznog
modela koji su zasnovali Osman Aziz i Edhem Mulabdi. Njegovo najpoznatije prozno djelo
pripovijest Razija, prvobitno objavljena u nastavcima u asopisu Behar 7, 7-22 (1906/7), a potom
i kao posebna knjiga (Sarajevo, 1908), otkriva autora neznatnih umjetnikih mogunosti koji
ispunjava skromne knjievne zahtjeve jedne zatvorene i jo uvijek slabo razijene kulturne sredine.
Pisao je i patriotsku poeziju, ali sa uoptenim osjeanjima i bez jasnog porijekla svog rodoljublja
u pogledu roda i domovine. Po tome to u pjesmi "Zimski san" Behar, 5, 17 (1903/4), 323-324,
pjeva o narodu koji pluta u mrtvom moru neosjetljivosti na ono to se oko njega zbiva dok vrijeme
uzaludno prolazi, d se nagovijestiti da se on prvenstveno ipak obraa sopstvenoj muslimanskoj
sabrai.
Mulabdievoj i Osman Azizovoj nacionalno-upuivakoj i pedagokoj proznoj koli pripada
i Hamdija Muli (koji je objavljivao i pod pseudonimom Ata Neres), to je vidljivo ve i iz naslova
njegovog najznaajnijeg knjievnog poduhvata, zbirke Iz ivota i za ivot (Priice za islamsku
mlade), objavljene 1913. godine u Mostaru, a takoer i Hamid ahinovi Ekrem koji je pisao
i poeziju "prema domaim hrvatsko-srpskim pjesnikim uzorima"94.
Interesantan je i Abdurezak Hivzi Bjelevac koji se pripovijetkama i romanima javio pred prvi
svjetski rat95, a knjievnu djelatnost nastavio i izmeu dva rata. U njegovom sluaju akcenat sa
pounog premjeta se na zabavno, ak do te mjere da se moe govoriti o jednom sasvim novom,
avanturistiko-ljubavnom anrovskom opisu muslimanskog porodinog i socijalnog ivota, pri emu
zapaeno mjesto dobijaju i vii, aristokratski slojevi koje nerijetko sreemo u novim i nepoznatim
internacionalnim prilikama i situacijama. S obzirom da se radi o prozi takvog tipa socijalni ivot
u njoj prisutan je praktino samo ukoliko je u funkciji strukturiranosti tiva kojom se postie odabrana
anrovska forma. Stoga je i razumljivo da su neki kritiari smatrali da Bjelevac, mada Bosanac
i Musliman, "po djelima koja je napisao ni(je) ni jedno ni drugo"96 i da spada u pisce koji "degradiraju
roman na zabavnu lektiru za krugove, koji mnogo ne misle"97. Po tome ovaj pisac ima vei znaaj
zbog anrovskog iskoraka i uticaja na stvaranje ireg kruga italake publike, nego zbog umjetnike
vrijednosti njegove proze ili njenog mjesta u procesu nacionalnog osvjeivanja Muslimana
i stvaranja sopstvene knjievnosti na toj osnovi.

92

Jovan Dui, Sabrana dela, IV, Svjetlost, Sarajevo, 1969, str. 174.

93

T(Ugomir) A(laupovi), Pjesme Riza-bega Kapetanovia LJubuaka, Vienac, 25, 36 (1893), 584.

94

Rizvi, navedno djelo, knj. 2. str. 63.

Sliice i profili, Hrvatska dioniarska tiskara, Mostar 1911; Pod drugim suncem, Tisak i naklada Prve
muslimanske nakl. knjiare i tamparije (Muhamed Bekri Kalajdi), Mostar, 1914; Rene Logotetides, roman u
tri dijela, tamparija Danijel i A. Kajon, Sarajevo, 1919; Aprilske kie, Islamska dioniarska tamparija,
Sarajevo, 1921; Na kraju, izdanje Novog vijeka, Sarajevo, 1921; Minka, roman u tri dijela, 1917, 1921, Izdanje
Novog vijeka, Sarajevo, 1921; Ana Zolotti, roman, Tisak Tipografija, D.D. u Zagrebu, Zagreb, 1927; Melika,
roman savremene Muslimanke, naklada zaklade tiskare Narodnih novina, Zagreb, 1927; Zidanje srenog doma,
roman, copyright by A. H. Bjelevac, Beograd, 1034; Muhamed, Hrvatski dravni tiskarski zavod, Zagreb, 1942.
95

96
97

Ariton Mihajlovi, "Hivzi Bjelevac pisac romana Ana Zolotti i dr. dela", ivto i rad, 5, 12, 69 (1932), 1029.
LJubomir Marakovi, "Romani", Hrvatska prosvjeta, 8, 1, (1921), 19.

40

Period izmeu dva rata

Period izmeu dva rata

Za razliku od perioda austrougarske vladavine, kada je preteno imala nacionalno-osvjeivaki
i pedagoki karakter knjievnost Bosne i Hercegovine izmeu dva rata suoila se sa sasvim novom
situacijom: osnovna pitanja na koja je trebala da d svoje odgovore sada su se preselila u podruje
socijalnog ivota, a njen nacionalno-upiuivaki karakter, koji se i dalje moe pratiti, odlazi u drugi
plan. To se posebno odnosi na muslimansku knjievnost koja se u tom pogledu tada potpuno
emancipovala i izjednaila sa srpskom i hrvatskom literaturom u Bosni i Hercegovini, a s obzirom da
su najznaajniji pisci Muslimani ivjeli i stvarali u Beogradu ili Zagrebu, dolo je do izvjesnog
nivelisanja na razini cjelokupnog knjievnog stvaralatva na srpskohrvastkom jeziku.
U meuratnom periodu muslimanski knjievni stvaraoci u poetikom pogledu ve su prevladali
poetnu, preporodnu razvojnu fazu i dostigli opti nivo knjievnosti na srpskohrvatskom jeziku.
Kvalitetan pomak u razvoju ove knjievnosti u odnosu na prethodni austrougarski period na pravi
nain definie Rizo Rami u raspravi "Tri generacije pisaca muslimana": "Nazivi: 'knjievnik
musliman', i 'muslimanski knjievnik', ne odgovaraju vie poloaju i znaaju koje savremeni istinski
knjievnici muslimani imaju u naoj savremenoj knjievnosti i drutvu. Prema reenome, treba ih
tretirati u prvom redu kao pisce"98. Mada u tematskom pogledu i dalje najee ostaju u krugu
sopstvenog nacionalnog miljea, u pogledu literarnog izraza i shvatanja funkcije knjievnosti oni imaju
iste preokupacije kao i ostali jugoslovenski pisci tog vremena. Moda jo i vie nego kod drugih kod
muslimanskih pisaca dolazi do izraaja osnovna karakteristika ovog knjievnog perioda da se
nacionalno literarno opredjeljenje potiskuje u drugi plan, a na prvo mjesto dolaze avangardne poetike
inovacije i socijalni angaman literature.
Meutim i u jednom i u drugom sluaju knjievno stvaralatvo Muslimana jo uvijek se ne
iskazuje u ravni posebnog sopstvenog nacionalnog entiteta, nego kao dio pojma jugoslovenske
i bosanskohercegovake, odnosno srpske ili hrvatske knjievnosti. Evo nekih tragova takvih
shvatanja. Mladi muslimanski pjesnik Nazif Oruevi iz okoline Brkog objavio je 1921. godine
u asopisu Vidov-Dan kratku odu "Petru Mrkonjiu", sa podnaslovom "-Od muslimanskih Srba-", dok
u njegovoj zbirci Rodoljubive pesme (1927) ima i jedna patriotska pjesma sa naslovom "Ja sam Srbin"
koja poinje stihom Musliman sam, ali Srbin99. U cjelini gledano kod muslimanskih pjesnika u prvi
plan izbija jugoslovenski patriotizam: slavi se i velia sloga svih jugoslovenskih naroda i zemalja, ali
dominiraju istorijski i mitski simboli vezani za srpski doprinos stvaranju tog jedinstva u okviru
zajednike drave. to je vrijeme vie odmicalo taj patriotizam iskaziovao se sve bljee i povrnije,
gubei svaki oblik autentinosti. Primjer za to je poema Lovor Omera F. ampare (Sarajevo, 1926)
u kojoj pjesnik, podraavajui Njegoa, plete vijenac sloge jugoslovenskih zemalja kojim e ovjenati
srpske vojnike - stradaoce krfske golgote. Zbirku Golgota Mustafe Skendera Bahtijarevia (Tuzla,
1929) vrijedi spomenuti istovremeno kao najizrazitiji primjer pjesnikog poetnitva, ali i kao
nastojanje da se istakne i pojedinano patriotsko osjeanje svakog jugoslovenskog naroda. Pjresmom
"Golgota" oduuje se, kao i ampara, traginom povlaenju srpske vojske prema Krfu, pjesmom
"Strossmayeru" afirmie prethodnike i zaetnike ideje jugoslovenstva, u pjesmi "Istra" obeava
pomo s Juga, a pjesmom "Zrinjski i Frankopan na stratitu", nije teko pretpostaviti, pobuuje
hrvatsko domoljublje. Posebno je ineteresantno kako naglaava opti princip sloge u samoj Bosni, to
je oito u vezi sa iskazivanjem bosanskog patriotizma koji sreemo u austrougarskom periodu.
U pjesmi "Smrt Stjepana Tomaevia", naime, on na prihvatljiv nain "razrjeava" tragini dogaaj
pogibije posljednjeg bosanskog kralja, dok u pjesmi "Pradjed" hvali humanost svog pretka koji je
davao zatitu i pravoslavnim i katolicima. Njegovi stihovi

98

Rizo Rami, "Tri generacije pisaca muslimana", Putokaz, 1, 1 (1937), 46.

99

"Ja sam Srbin", Rodoljubive pesme, pievo izdanje, Tuzla, 1927.

41

Period izmeu dva rata

sem toga jedna krv struji

u ilama Jovi, Ivi i Muji
iz pjesme "Domovina" dobro islustruju i poetski domet i smjer patriotske lirike ne samo u ovoj
zbirci nego i u pjesnikim tvorevinama mnogih drugih pjesnika.
Na koji nain se u ovom periodu iskazuje nacionalno-knjievna pripadnost svjedoi i primjer
dvojice mladih pisaca, Hasana Kikia i Husnije engia, kada govore o Beharu, prvom znaajnom
muslimanskom knjievnom asopisu iz austrougarskog perioda, i o dvojici njegovih urednika, Safvetbegu Baagiu koji ga je ureivao u austrougarskom periodu, te Aliji Nametku, koji je radio na
njegovoj oslabljenoj i blijedoj meuratnoj verziji koja je izlazila pod naslovom Novi Behar. Pri tome
treba imati na umu da su se ova dva mlada pisca zalagali za socijalni angaman knjievnosti, to znai
da su nacionalna obiljeja knjievnosti smatrali nebitnim i nepotrebnim. Hasan Kiki, koji se u jednoj
anketi u zagrebakom Vijencu i sam izjanjava kao Hrvat100, taj asopis imenuje kao "Baagiev
hrvatsko-muslimanski Behar"101, a Husnija engi za samog Baagia kae da je "poznati hrvatski
muslimanski pjesnik"102. Ta dvojna hrvatsko-muslimanska literarna atribucija iskazuje se
i u engievoj prognozi da e Behar u meuratnom periodu "postati dobar muslimanski knjievni
asopis" koji e "zauzeti svoje mjesto u novijoj hrvatskoj knjievnosti"103. Slini su, najee usputni,
iskazi i drugih pisaca. U pomenutom tekstu "Tri generacije knjievnika muslimana" Rizo Rami, po
generacijskoj pripadnosti i poetikim shvatanjima blizak Kikiu i engiu, spominje "muslimanski
dio hrvatskog naroda"104, a u lanku "Malo razgovora o muslimanskim knjievnicima" govori o "naoj
knjievnosti i naim istinskim knjievnicima muslimanske vjere"105. Dodajmo ovdje i miljenje Jovana
Kria: u tekstu "Udeo muslimana u naoj knjievnosti" on za Edhema Mulabdia, koji je 1901.
godine od Baagia preuzeo urednitvo nad Beharom, kae da je to prvi hrvatski nacionalista meu
muslimanskim knjievnicima i da od 1908. godine vodi ovaj asopis s ciljem da "na knjievnom polju
sljubi na muslimanski svijet sa hrvatskom nacionalnom idejom"106. Lako se uoava da i Rizo Rami
i Jovan Kri govore o muslimanskom literarnom stvaralatvu u "naoj" knjievnosti, pri emu je
Rami muslimanski pisac koji Muslimane smatra dijelom hrvatskog naroda, a Kri poznati
meuratni knjievni kritiar iz uvene srpske sarajevske porodice, i pri emu obojica pod "naom"
podrazumijevaju jugoslovesnku knjievnost. U tom pogledu interesantno je uporediti anonimni lanak
"Gdje ive i ta rade nai knjievnici", objavljen u glasilu Slobodna rije 1931. godine sa tekstom
"Muslimani u naoj savremenoj knjievnosti" Elija Fincija koji sreemo godinu dana kasnije u listu
Jugoslovenska pota. Pojam nai knjievnici u prvom tekstu odnosi se samo na muslimanske pisce,
a naa savremena knjievnost u drugom tekstu na jugoslovesnku knjievnost. U oba sluaja,
meutim, govori se o muslimanskim piscima i karakteristikama njihovog stvaralatva, ali ne u smislu
pripadanja nekoj posebnoj literaturi nego kao o pojavi u jugoslovenskoj knjievnosti: u prvom se, na
primjer, veli da muslimanski pisci "danas aktivno sudjeluju sa ostalom braom drugih vjeroispovijesti
na izgraivanju nae zajednike jugoslovenske knjievnosti"107, a u drugom da su se "u jugoslovenskoj
knjievnosti" jo i prije rata javljali neki muslimanski knjievnici108. Prvi primjer je specifian i nije
usamljen: autor Musliman, u muslimanskom listu, pie o muslimanskim piscima, pa je prirodno to ih
iz te perspektive oslovljava kao nai. To isto sreemo i u lancima Demila Krvavca "Naa poratna
100

"Time nas on, kae tu Kiki za Vijenac, kao Hrvate ponosi" (Anketa Vijenca. Pet pitanja itateljima nae
knjievnosti - odgovor Hasana Kikia, Sarajevo, Vijenac, 5, knj. 7 (1927), 228).
101

Hasan Kiki, "Literarna fizionomija dananjeg Sarajeva", Knjievnik, 3, 10 (1930), 472.

102

Husnija engi, "Sarajevski knjievni asospisi", Hrvatska revija, 3, 10 (1930), 577.

103

Isto, str. 578.

Rizo Rami, "Tri generacije...", str. 21.

104
105

Rizo Rami, "Malo razgovora o muslimanskim knjievnicima", Jugoslavenski list, 18, 95 (21.4.1935), 9.

106

Jovan Kri, "Udeo muslimana i naoj knjievnosti", Kalendar Gajret za 1939, str. 194.

107

Anonim, "Gdje ive i ta rade nai knjievnici", Slobodna rije, 1, 3 (1931), 4.

Eli Finci, navedeni rad, str. 13.

108

42

Period izmeu dva rata

knjievnost i nekolike njene fizionomije" i B. B. Jalskog (pseudonim Ismeta unia) "Nai knjievni
juniori", objavljenim u Islamskom glasu 1936. godine109. Posebno je, opet, interesantan sluaj Rasima
Filipovia, koji je godinu dana ranije u Islamskom svijetu objavio lanak "Muslimani u naoj poratnoj
knjievnosti; lanak poinje rijeima "U poratnoj jugoslovenskoj literaturi ..."110, a pojam naa
knjievnost paralelno se upotrebljava i za jugoslovensku i za muslimansku knjievnost kao njen
segment. Istovetno je i u tekstu Sulejmana Gradaevia "Muslimani u jugoslovesnkoj knjievnosti",
objavljenom u Gajretu 1933. godine; u njemu ima i jedna ovakva reenica: "Pripovetka je izgleda,
kao i u celoj naoj literturi, grana gde su dosad nai pisci dali najvie"111, iz koje se jasno vidi da se
pojam naa literatura odnosi na jugoslovensku knjievnost, a nai pisci na muslimanske pisce "u
jugoslovenskoj literaturi", kako se to kae u naslovu. U naprijed pomenutom tekstu Kri upotrebljava
itavu jednu lepezu pojmova kojima se imenuje predmet o kome raspravlja, kao to su: knjievno
stvaranje naih muslimana, knjievnost pisaca muslimana, pisci muslimani, muslimanski pisci,
muslimanski knjievnici, muslimanski pesnici. Tako su postupali i drugi autori, s tim da Kri, kao i R.
Rami112 i Husnija engi113, upotrebljava i pojam muslimanska knjievnost, ali to ni u jednom sluaju
ne znai posebnu, nacionalnu muslimansku literaturu. Pri tome treba imati na umu i onu Krievu
reenicu u kojoj domete te knjievnosti sagledava u okviru stvaralatva imenovanog po
(srpskohrvatskom) jezikom kriterijumu: "Danas je knjievnost pisaca muslimana uglavnom na nivou
koji je dostigla srpskohrvatska knjievnost"114.
O svemu ovom dao je znaajna svjedoenja i Ahmed Muradbegovi, koji je dugo ivio
u Zagrebu i ostavio znaajnog traga u hrvatskoj knjievnosti. Muslimani u Bosni i Hercegovini "koji
pripadaju iskljuivo slavenskoj rasi, saivanjali su odvajkada svoje zasebno kulturno, politiko
i socijalno tijelo, svoju iskljuivo slavensku zajednicu"115, kae on u lanku "O jugoslavenskoj
muslimanskoj eni", objavljenom 1924. godine. U lanku "O karakteru i psihi naih Muslimana"
(1926) on kae da su slavenski Muslimani primili "islam, a da nisu trebali s promjenom svoje
pradjedovske vjere mijenjati i svoje mentalne i rasne osobine. NJihova se dua i njihovo bie
islamizacijom nije ni za dlaku promijenilo"116. Na drugom mjestu (lanak "Karakter i ivot
jugoslavesnkih Muslimana", 1922), on za "taj isto jugoslavenski svijet" kae i ovo: "Nezatrovani
srpskim, ni hrvatskim ovinizmom oni su najpristupaniji jugoslavenskoj koncepciji, i ne moe se rei
da je njihov gros odmah prvi pristupio jugoslavesnkoj orijentaciji". Muradbegovi tu, dalje, kae da se
ne treba zavaravati, jer "zasebni familijarni i zasebni socijalni ivot nije isto to i zasebni nacionalni
ivot"117. Nacionalni problem muslimanskog stanovnitva on u tom trenutku vidi u tome "da se
njegovo jugoslavensko osjeanje uini svjesnim, a njegova orijentacija u tom pravcu uini monom
i ekspanzivnom, jednom rijeju, da ga se uini snanim i monim pobornikom za koncepciju
integralnog jugoslavenstva"118.

109

Demil Krvavac, "Naa poratna knjievnost i nekolike njene fizionomije", Islamski glas, 2, 22 (1936), 18-19;
B. B. Jalski, "Nai knjievni juniori", Islamski glas, 2, 25 (3.4.1936), 7-8.
110
111

Rasim Filipovi, "Muslimani u naoj knjievnosti", Islamski svijet, 4, 133 (15.3.1935), 10-11.
Sulejman Gradaevi, "Muslimani u jugoslovesnkoj knjievnosti", Gajret, 14, 3-4 (1933), 61.

112

Rizo Rami, "Muslimani knjievnici u novom vremenu", Hrvatski dnevnik, 5, 1369 (1940), 12.

113

Husnija engi, "Muslimani u naoj knjievnosti", Knjievnik, 3, 9 (1930), 418-419.

114

Kri, Isto, str. 198

115
(Izabrana djela - knjiga III, Biblioteka Kulturnpo nasljee, Svjetlost, Sarajevo, 1987, str. 211)
116

Isto, str. 235.

117

Isto, str. 197.

Isto, str. 198.

118

43

Period izmeu dva rata

Kao to vidimo i u meuratnom periodu uticaji i preplitanja izmeu srpske odnosno hrvatske
i muslimanske knjievnosti i dalje zadravaju karakteristike uoene u austrougarskom periodu, ali
sada vie nisu u prvom planu kulturna i politika shvatanja i njihova primjena na knjievnom planu,
nego se preteno radi o literarnim srodnostima i njihovoj identifikaciji na poetikoj osnovi.
Najpoznatiji akter takvog opredjeljenja bio je Hamza Humo koji je u relativno kratkom vremenu
knjievno djelovao i u Zagrebu, i u Beogradu, gdje je asimilirao uticaje literarne avangarde. Uz njega
treba istai i Ahmeda Muradbegovia i Hasana Kikia koji su u pogledu ekspresinistikog postupka
duni imiu i Krlei.
Za nae razmatranje najznaajniji je, ipak, Hamza Humo koji je i u poetikom smislu, ali
i u estetskom pogledu bio dostigao onaj nivo koji se tada mogao smatrati reprezenantivnim uzorkom
stvaralatva na srpskohrvatskom jeziku. "Hamza Humo je jedini pjesnik koga su dali Muslimani
Bosne i Hercegovine, i o kome e se, bez tendencije moi u naoj literaturi progovoriti koja znaajnija
rije"119, kae Ahmed Muradbegovi. Ono po emu je ovaj pisac posebno pogodan primjer za temu
o kojoj je ovdje rije jeste podatak da je on prvo, u najranijoj fazi, svoj knjievni razvoj obiljeio
doticajima sa avangardnim knjievnim zbivanjima u hrvatskoj literaturi, a onda odmah iza toga se
uklopio u dogaaje srpske pjesnike avangarde. S obzirom da ovdje nije mogue iscrpno govoriti
o svakom piscu iz ovog perioda primjer Hume pokazae najbitnije osobenosti odnosa muslimanske
knjievnosti prema hrvatskoj i srpskoj literaturi izmeu dva rata.
Mada je u pogledu modernog senzibiliteta, a time i pjesnike tehnike, primjerene izraavanju
novih senzacija nakon prvog svjetskog rata imao znaajne prethodnike Humin modernizam je, ipak,
neto sasvim novo i odgovara avangardnim strujanjima koja se pojavljuju jo u ratnim godinama,
a snanije ispoljavaju nekoliko godina kasnije. Humo se, konkretno, oglasio iz jednog za nae prilike
ekskluzivnog pjesnikog ambijenta120 koji je po svojoj mjeri stvorio i u njemu glavnu rije vodio A. B.
imi. Nije potrebno objanjavati o kakvoj se pjesnikoj koli radi, ali je neophodno rei da je
Humina prva zbirka stihova121 skroz prepoznatljiv proizvod te u nas nadaleko uvene radionice.
Ta zbirica, od svega deset pjesama, viestruko je znaajna. Ona je, makar i njeupadljiva i po
strani postavljena kapija kroz koju je ve u prvoj godini poslije prvog svjetskog rata u muslimansku
knjievnost ula trenutno u Jugoslaviji najaktulenija pjesnika struja, koja je, opet preko A. B. imia
direktno dolazila iz Evrope. Intteresantno je da se radi o vrlo "istoj" i doslovnoj izvedbi jednog
poetikog obrasca od prve do posljednje pjesme iako Humo do tada praktino nije imao nikakvu
pjesniku biografiju: u bibliografiji njegovih radova122 nema ni jedne pojedinano objavljene pjesme
prije ove zbirke, a tek dvije godine kasnije (1921) oglaava se jednim pjesnikim prilogom u asopisu
Misao. Podatak da je tu zbirku objavio u dvadesetetvrtoj godini ivota, a da je ve u drugom razredu
gimnazije poeo da pie pjesme123 svjedoi da je do prvog istupanja u javnost i on proao odreeni
period sazrijevanja.

119

Ahmed Muradbegovi, "Hamza Humo, Grad rima i ritmova". (Pjesme), Izabrana djela - knjiga III,
Biblioteka Kulturno nasljee, Svjetlost, Sarajevo, 1987, str. 28.
120
O tom ambijentu sa njemu svojstvenom samoirnojom pisao je Humo u ivotu 1959. godine: "Vrijeme
provedeno u Zagrebu, uglavnom je bilo ispunjavano 'studijama' u Kazalinoj kafani. Nika Milievi, A. B.
imi, Krklec, Donadini, 'Vijavica', 'Juri', Kandinski, likovne izlobe, pozorite, predavaanja. Tu se nalazi i Tin
Ujevi i erina, Kosor, Kreo Kovai i ostali koji su davali zbilja jednu umjetniku atmosferu u ovoj kafani."
(Hamza Humo, "Moj film, Sabrana djela, 6, Biblioteka Kulturno nasljee, Svjetlost, Sarajevo, 1976, str. 16).
121

Hamza Humo, Nutarnji ivot, Izdanje Ra-De-Ne, Mostar, 1919.

"Bibliografija i literatiura o Hamzi Humi". Priredila Medhija Muovi, Hamza Humo, Sabrana djela 6,
Biblioteka Kulturno nasljee, Svjetlost, Sarajevo, 1976, str. 250-358.
122

123

"U drugom razredu gimnazije ve sam poeo da piem pjesme. Pisao sam ih abecedom koju sam sam izumio
jer sam se bojao da mi ih drugi ne otkriju i da me ne dignu na trehu", kae on na jednom mjestu u
autobiografskoj skici "Moj film" (Sabrana djela 6, str. 15).

44

Period izmeu dva rata

U svoje vrijeme Humin pjesniki prvenac nije naiao na adekvatan odziv. Koliko je poznato
izala su samo dva prikaza, jedan u Jugoslovenskom listu124, a drugi u Jugoslavenskoj njivi - obnovi125.
Interesantno je da je i Kri, iji su se sudovi o prvim knjigama bosanskohercegovakih pisaca
izmeu dva rata najee pokazivali ispravnim, u ovom sluaju "omanuo": "Prva knjiga njegovih
pesama, kae on u Narodu 1924. godine piui, inae, o drugoj Huminoj zbirci, odavala je veoma
mladog oveka sa malo line a jo manje literarne kulture i pismenosti i sreom ona je zaboravljena126.
Tome se ne treba mnogo uditi, jer zbog izvjesnog ekskluzivizma, koji nije odgovarao knjievnokulturnim normama veine, literarna nastojanja oko imia nisu naila na poseban odjek u knjievnoj
javnosti Bosne i Hercegovine. Uostalom, za to jo nije ni bilo dovoljno pretpostavki - prva imieva
zbirka Preobraenja izala je godinu dana poslije Humine, a njegovi asopisi Vijavica (1917-1919)
i Juri (1919) ve i po svojoj prirodi, a i po tradicionalnoj knjievnoj kulturi veine literarnih
poslenika toga doba nisu mogli imati iri uricaj. Uostalom, u tim poetnim godinama iza rata nije se
jo ni mogao znati i osjetiti pravi znaaj, smisao i uticaj imieve literarne avanture na kasnija
poetska zbivanja u nas. Uz sve to treba imati na umu da Humo nije, poput imia, svoj pjesniki
program razvijao, obrazlagao i branio na teorijskom planu, piui o drugim piscima, pojavama
i problemima umjetnosti i knjievnosti.
Treba dodati i to da je Humina zbirka i obimom i ukupnim umjetnikim dosegom ipak bila
dosta skromna, to je, takoer, diprinijelo da u trenutku kada se pojavila nije mogla imati mjesto
i znaaj koje joj danas dajemo, pri emu stalno treba imati na umu da se radi o nevelikom pjesnikom
poduhvatu kojim bosanskohercegovaaka i muslimanska poezija izlazi na istu ravan sa avangardnim,
u tom trenutku najaktulenijim pjesnikim zbivanjima u hrvatskoj, a potom i srpskoj knjievnosti.
S tim pretpostavkama se danas i daje odreeni znaaj toj zbirci - nije u pitanju velika poezija,
nego znaajan korak u poetikom auriranju pjesnikog stvaralatva u Bosni i Hercegovini sa onim
to se u to vrijeme stvaralo u hrvatskoj i srpskoj poeziji. Valja, meutim, rei da je takav tretman ove
zbirke ipak novijeg datuma. Prvi ga je, ini se, naznaio Radovan Vukovi u svojoj monografiji o A.
B. imiu 1969. godine: "Iako u Humovoj mladalakoj zbirci ima odjeka antia127 i blage idile
Mostara, ipak su mnogi elementi u njoj slini sa odgovarajuim elementima u poeziji imievoj
i Krkleevoj. Ta se slinost ogleda u nekim raspoloenjima, strahu i nemirnim slutnjama, a s tim
u vezi u metaforici i slikovitosti. (...) Osnovno raspoloenje je oseanje straha koje se potencira ili
upotrebom nekih apstraktnih pojmova (crne sene, suton, strah), ili dinamizacijom raspoloenja
gomilanjem glagola, kako je to uobiajeno osobito u imievoj poeziji toga vremena, i uopte
u ekspresinistikoj lirici (gone, grmi, liije viem)"128. Neto eksplicitnije o tome je kasnije govorio
Midhat Begi: "Humin modernizam je u punoi izbio u pjesmama zbirke Nutarnji ivot", kae on
u jednoj prilici, uz naznaku da je elemente tog modernizma neophodno "analizirati u sklopu
knjievno-pjesnike epohe, kojoj se zbirka izvanredno saobraava"129. Na ta, konkretnije, Begi
skree panju vidi se iz upozorenja na dosljednu upotrebu slobodnog stiha u svim pjesmama to
predstavlja "jedan od glavnih prozodijskih zahtjeva ekspresionistike kole tog trenutka"130. Jo je
124

Anonim, "Nutarnji ivot Hamze Hume", Jugoslovenski list, 2, 174 (12.9.1919), 3.

125

T. "Knjievni ivot u Bosni. Hamza Humo: Nutarnji ivot, Jugoslavenska njiva - obnova, 4, 13 (1920), 294.

126

Jovan Kri, "Hamza Humo: Grad rima i ritmova, Sabrana djela I, Knjievnost naroda Jugoslavije, biblioteka
Kulturno nasljee, Svjetlost, Sarajevo, 1979, str. 121.
127

Na antia upuuju i mnogi drugi kritiari, nejednako ocjenjujui karakter slinosti i stepen uticaja na ovog
pjesnika. Veina opaski u vezi s tim rezimirana je u ocjeni Ahmeda Muradbegovia koju je dao povodom
Humine zbirke Grad rima i ritmova: "Iz njegovih pjesama jo uvijek izbija antieva romantika, pokoja
antieva fraza, ali ne i ljepota antieve poezije, premda je formom ipak nadiao svoj uzor" (Ahmed
Muradbegovi, "Hamza Humo, Grad rima i ritmova". (Pjesme), Izabrana djela - knjiga III, Biblioteka Kulturno
nasljee, Svjetlost, Sarajevo, 1987, str. 28.
128
129

Radovan Vukovi, Preobraaji i preobraenja, Svjetlost, Sarajevo, 1969, str. 66.

Midhat Begi, "Nepostojea zbirka". Povodom "Nutarnjeg ivota" Hamze Hume, Djela, Raskra IV,
Bosanskohercegovake knjievne teme, Veselin Maslea, Sarajevo, 1987, str. 235.
130
Isto, str. 237.

45

Period izmeu dva rata

precizniji na kritiar kada u jednom drugom tekstu kae da je ova Humina zbirka "sasvim
ekspresionistiki" stilizovana u skladu sa godinama u kojima se javlja i da je tada Humo iao uporedo
sa imiem s kojim, to se tie stila , "ini glavnu pjesniku pojavu Bosne i Hercegovine tog
trenutka"131. Da se radi o "tipino ekspresionistiki stilizovanoj"132 zbirci smatra i Radomir
Konstantinovi. Zdenko Lei crtu njegovog modernizma pokuava utvrditi prije svega na razini
pjesnikog postupka: "Kao tipini modernistiki pjesnik iz godina poslije prvog svjetskog rata, Humo
je predmetnu stvarnost podvrgao specifinoj preobrazbi, u kojoj je ona postala izraz jedne ulno
prenadraene i emotivno prenapregnute vizije svijeta"133. Humo je, smatra Lei, "uistinu bio jedan od
onih naih pisaca koji su u velikoj avanturi ekspresije osvajali jednu sasvim novu stvarnost. ak i kad
je u pjesmi polazio od neke realne situacije, on je zaarenim jezikom osjeanja rastvarao njenu
konkretnost, pa je od krhotina realnosti tvorio jedan svijet koji kao da je izronio iz dubina snova
i podsvijesti"134. Istim tragom ide i Enes Durakovi kada analizirajui prvu pjesmu zbirke ("Suton")
zakljuuje da se i "u ovoj kao i u ostalim pjesmama iz zbirke Nutarnji ivot lako (se) uoava niz opih
karakteristika ekspresionistikog stilskog izraza i u tom smislu niz slinosti sa imievim pjesmama
koje su nastale istovremeno kada i Humine"135.
Knjievni in kao "avanturu ekspresije" lako prepoznajemo u slici iz pjesme "Suton":
U pei tutnji
kao iz daljine da jure neke horde
besne136 crvene
u beskraj jure s plamenim jezicima
i crvenim oima
i tutanj ko vetar prohuja
Idui tim tragom naili bismo i na stihove u pjesmi "Podne u kru":
Sve gori
Bahat
amor
Glasovi neki
usijani crveni
plaljivi laki
potajno snuju sakriveni.

131

Midhat Begi, "'Imati' i 'biti'", Hamze Hume, isto, str. 242.

132

Radomir Konstantinovi, "Hamza Humo", Bie i jezik, Prosveta, Beograd, Rad, Beograd, Matica srpska Novi
Sad, 1983, str. 63.
133

Zdenko Lei, "Hamza Humo: Pjesnik kao pripovjeda", Pripovjedai, Veselin Maslea, Sarajevo, 1988, str.
361.
134
Isto, str. 368.
135
136

Enes Durakovi, "Pjesnik ivotnog misterija", Rije i svijet, Svjetlost, Sarajevo, 1988, str. 154.

U skladu sa tadanjim prilikama Humo je izmeu dva rata pisao ekavsaki. Izbore svojih pjesama poslije
drugog svjetskog rata on je ijekavizirao. Citiranje njegovih stihova ovdje vri se u skladu sa uvaavanjem
posljednje pjesnikove redakcije.

46

Period izmeu dva rata

Ima, naravno i drugih primjera. Ovakav imievski ekspresionistiki status Humine prve zbirke,
neovisno o njenim stvarnim umjetnikim vrijednostima i doslovnom oslanjanju na pjesniki obrazac
kojeg e se pjesnik uskoro zatim osloboditi od posebnog je znaaja zbog toga to se ta pjesnika
orijentacija time uvrtava u kontinuitet bosanskohercegovake, a paralelno i muslimanske poezije i na
licu mjesta osnauje njen dosluh sa modernim pjesnikim tokovima poslije prvog svjetskog rata u nas.
Humina zbirka je, treba posebno naglasiti, objavljena u Mostaru i on je, neovisno o tome to je ta
zbirka u poetikom pogledu saobrazna imievoj ekspresinistikoj koli, tematikom svojih djela
i svojim daljim knjievnim razvojem prvenstveno ostao zaviajni mostarski pjesnik kao mlai sabrat
uvenog mostarskog pjesnikog kruga.
Neke informacije koje mogu biti od pomoi pri tumaenju ove Humine zbirke dao je sam
pjesnik u autobiografskoj skici Jedan let kroz moj ivot, objavljenoj u Vijencu 1925. godine: "Za
razvoj umjetnika i njegova dela, pa iako u svojim motivima prekorai granicu svog zaviaja,
otadbine ili zemlje uopte, od velike je vanosti u kome se kraju formirao. To, razume se, vai i za
mene. I danas nosim u sebi uspomene iz detinjstva, i ceo moj zaviaj, Mostarsku kotlinu. ini mi se
da ima neto neiscrpno u toj kotlini, neto alobno i treperljivo. Lii mi na bajku, po kojoj koraaju
minareta i jablanovi, a ivot u njoj na snovienje"137. Posebno je interesantan kraj biljeke: "Ovo malo
to sam o sebi napisao to je u stvari moja senka, jer o sebi je ponajtee, a meni i neugodno pisati"138.
Tridesetak godina kasnije pisao je Humo u ivotu i radu jo jednu autobiografsku biljeku o sebi pod
naslovom "Moj film" u kojoj je o svojoj prvoj zbirci poezije rekao i ovo: "Godine 1919. mjeseca
maja, u Mostaru je izala moja prva zbirka pjesama Nutarnji ivot u izdalju kruoka 'Radene'
(Radikalno demokratska napredna omladina). To su mostarski pejsai natopljeni jezom svjetla
i sjenke"139.
ini se, naprosto, da nijedan kritiar nije ovako saeto i ak tano definisao pjesniki svijet,
atmosferu i ambijent zbirke Nutarnji ivot kao to je to uinio sam pisac. Prosto je impresivno koliko
puta i na koji nain se rije sjena sree u ovoj zbirci. Od deset pjesama nema je samo u dvije,
a u veini se upotrebljava i po nekoliko puta. Na sjene se odnosi i itava jedna pjesma (One - One). Za
pojam sjene veu se atributi to izraavaju kvalitete najrazliitijeg porijekla i znaaja tako da se
u osnovi svega toga uobliava jedan specifian poetski svijet koji je zasnovan na zavidnoj razini
harmonizacije vizuelnih i ritmiko-zvukovnih efekata. Mrane, polutamne i sjenovite plohe i oblici
u stalnom pokretu izmjenjuju se na svijetloj podlozi stvarajui tako dinamian prostor u kome nije
teko prepoznati mostarsku kotlinu Huminog djetinjstva gdje se bogata mediteranska svjestlost opire
nasrtljivim sjenkama vjetrom zanjihanog drvea, zgrada i kamenih litica. Ta mediteranska igra svjetla
i sjenki u Huminoj pjesnikoj viziji, meutim, pokazuje se u novim i drugaijim ambijentalnim
oznakama i sa novim znaenjima.
Spoljni, predmetni svijet transcendntalnim putem vraa se u svoj nutarnji ivot i tek tu
doivljava puni razmah smisla i znaenja to ih krije misterija svjetla i sjenke. ta zapravo znae
i kako izgledaju u transcedentalnom obliku Humini "mostarski pejsai natopljeni jezom svjetla
i sjenke" moe se uz neto vie domiljatosti vidjeti u gotovo svakoj njegovoj pjesmi. Pokuajmo to
pokazati stihovima iz "LJubavne pesme"; bie to, moda, i pouno s obzirom na predstavu o Humi
kao sevdaliji u ijoj poeziji i poetizovanoj prozi kljua uzavrela tjelesna strast ambijentirana
u konkretne slike mahalskih noi ispunjenih aikovanjem i mjeseinom. Evo, prvo, jednog pejsaa
natopljenog jezom svjetla:

137

Hamza Humo, "Jedan let kroz moje ivot", Sabrana djela, 6, str. 18.

138

Isto, str. 20.

Hamza Humo, " Moj film", Isto, str. 16.

139

47

Period izmeu dva rata

Ti sama gori u ovoj bledoj

zaspaloj noi
- noi mrtvih sena i meseine bele
Munnare ko utvare mlade gole
blete se s osmehom
ukoenim bezbolnim
i bonim kao u mrtve
mlade ene
U meseinu se diu.
Rije svjetlost se, naravno, ovdje nigdje ne spominje, ali itavu ovu sliku ipak iznutra ispunjava
neko udesno transcendentalno ozraenje. Kada, na primjer, pjeva o bledoj zaspaloj noi mi
uoavamo priguenu smirujuu svjetlost to iznutra osvjetljava no - kao to se na licu usnule
djevojke isijava stanje unutranjeg mira i spokojstva. Metafora zaspale blede noi u ovom kontekstu,
dakle, nije uopte sluajna. Kada u narednom stihu vidimo da se radi o "noi mrtvih sena i meseine
bele", to unutranje posvjetljenje ove slike postaje jo uoljivije. Tome posvjetljenju ne doprinosi
samo bjelina mjeseine; izvjesnu priguenu svjetlost krije i metafora "mrtvih sena", ali to je
pozajmljena svjetlost iz jednog stiha na poetku pjesme gdje se kae da se "sene blede mrtve
prislukuju kradom". Nisu te sjene, dakle, samo mrtve, nego i blede - i one svijetle onom unutranjom
svjetlou koja podrazumijeva taj pojam i sadri stanje to ga on oznaava.
Puna vizualizacija i istovremeno unutranje ispunjavanje Huminog pejsaa mekim priguenim
hladnim svjetlom koje itav taj prizor odrava u svojevrsnom stanju jeze tek slijedi kada se pojavi
slika minareta to lie na mlade gole utvare uzdignute prema mjeseini. Odmah je vidljivo da se uz
munare ne vezuje epitet bijele kao to bi se moglo oekivati, ali da i one zrae nekom pritajenom
svjetlou koja u prelamanju s mjeseinom jo vie dolazi do izraaja. U ovom sluaju ta je svjetlost
pohranjena u metafori o munarama - utvarama, i to u epitetima mlade, gole koji se odnose na utvare.
Mlado, golo tijelo ve i samo po sebi oznaava i sugerie svijetao oblik; svaka asocijacija u vezi s tim
vodi ka doivljaju u kome se ta njegova osobina ispoljava na aktivan nain. Tako je i u ovoj pjesmi:
kada pjesnik kae da munare to lie ma mlade, gole utvare blete, ta do tada vie potencijalna
svjetlost sada je u punoj mjeri na djelu, pogotovo stopljena sa mjeseinom prema kojoj se munare utvare uzdiu. Tim je ono naprijed pomenuto unutranje osvjetljenje ove slike konano dovreno.
S pravom se moe rei da je to neka studena, transcendentalna svjetlost jeze; metafora o munarama
kao mladim golim utvarama koje blete ukoenim, bezbojnim osmehom mrtve ene, uostalom, najvie
se i doima jezom te svjetlosti.
Nakon ovog dolazi "pejsa" natopljen jezom tame:
Zvonik straan kao i mrk na
meseini uti
Nizanj se smrt sputa
kroz crna okna vreba
ledeno se ceri
i slua krikove noi.

48

Period izmeu dva rata

Masivna kubeta i kapije stare mrko ute

u sebi crne utvare kriju
Vene tajne u senama tonu
i strana dela snuju
Koliko tamnih predmeta, tonova i pojmova koji u spletu znaenja koje im pjesnik daje uistinu
izazivaju osjeanje jeze!
Umjesto munara iz prethodne slike sada se u mjeseinu die mrk, straan i zao zvonik. Niz
njega se sputa i kroz crna okna vreba i ledeno se ceri smrt oslonjena na krikove noi. Jeza tame koja
se produuje i proiruje u slici masivnih kubeta i stare kapije to mrko uti i u sebi krije crne utvare (u
prethodnoj slici, podsjetimo, utvare su mlade, gole i "blete"), a u pozadini itavog prizora su sjene
u kojima tonu vjene tajne to "strana dela snuju".
Prva smjena svijetlih i tamnih slika odvija se po nepravilnom ritmu i nujednaenom
dinamikom. U nastavku ove pjesme, na primjer, ponovo imamo jedan tamni pejsa, ali sada
premjeten u sasvim drugu ambijentaciju. Svijetla slika to slijedi odmah iza toga dolazi iznenada,
smjetena je u podnoje tog pejsaa i zauzima vrlo malo mjesta (samo jedan stih), ali ga i odatle
gotovo u cjelini obasjava:
empresi ukoeni niu iz tamnih
sena kao iz grobova crnih
mrki hladni nepomini ekaju na
strai da se ko dini bore
mrko gledaju na lonicu tvoju to
na njoj strasti gore
Behar pada na te na noge i grudi
ti gole
Na rijei koje ovaj pejsa ine tamnim gotovo da nije ni potrebno upozoravati. empresi niu iz
tamnih sena kao iz grobova crnih; mrki i hladni ekaju, mrko gledaju... Ne treba, valjda, objanjavati
ni to odakle izvire svjetlost u posljednjem stihu
Behar pada na te na noge i grudi
ti gole
koja neprimjetno podlijeva tamnu sliku to mu prethodi. Tu vie treba skrenuti panju na
neoekivani bljesak koji odjednom, kao poslije eksplozije osvjetljava mrki pejsa ispred sebe: rije
behar, skroz neoekivano, upotrijebljena poslije niza tamnih i mrkih simbola to oko sebe ire prostor
tame, ak i zvukovno asoocira na eksploziju, a glagolom pada slikovito se asocira na bogato
rasprostiranje svjetlosti to se u toj prilici oslobaa; gole noge i grudi samo su dio te ukupne slike
u kojoj simbolizuju izvjesno smirivanje i taloenje te svjetlosti i njeno trajno povratno isijavanje.
Sav je poetski svijet Humin u ovoj zbirci doslovno jedna tamna, sjenovita arena u kojoj se,
modelirani po obliku stvarnosnog svijeta, prelamaju i preklapaju odlomci svjetla i sjenke. U jednoj te
istoj pjesmi ("Gluho doba") nai emo, na primjer, ak tri stiha u kojima se na veoma ekspresivan
nain daje slika tog pomjeranja i izmjenjivanja svjetla i sjenke:
neke bele sene neujno se miu
kae se na jednom mjestu, i tu je ve time to sjene nisu tamne ve bele na imanentan nain
izvreno to pomjeranje koje se onda naznakom da se te sjene miu istovremeno ostvaruje i dinamiki
u prostoru.

49

Period izmeu dva rata

Na drugom mjestu sreemo stih

i bele sene u tamu se gone
gdje je ta slika praktino dovedena do savrenstva: uz sve to je reeno za sintagmu bele sene,
sada se pojavljuje i tama kao konkretan prostor u kome se njihovo kretanje odvija, a kada se kae da
se one u tom prostoru gone onda itava ta slika i to kretanje u njoj dobijaju svoje konano dinamiki
proireno znaenje.
Na kraju i treim stihom
Ispod empresa crnih bude se ploe bele
isto tako se jednim potezom i na jednom mjestu daje ta slika izmjenjivosti svjetlosti i tame
kakvu na razliite naine sreemo i na drugim mjestima u ovoj zbirci.
Moglo bi se, naravno, ovim tragom ii i dalje, i u ovoj i u drugim pjesmama prve Humine
zbirke, ali se ovo, bar za sada ini dovoljnim. Nephodno bi, meutim, bilo razmotriti i jednu drugu
znaajku ove zbirke koja se odnosi na kontinuitet Huminog pjesnikog stvaralatva. Radi se o onim
slikama i pojmovima u kojima se na prvi pogled mogu uoiti nagovjetaji nekih pjesnikih osobina
Huminih po kojima je on za mnoge kasnije i bio prepoznatljiv kao pjesnik. Na ta se ovdje misli bie
jasno im se kae da je mjeseina u ovoj zbirci est ambijent, da su tu i munare, baluci, behar, pa
i gole noge i grudi. Nekom se moe initi da se tu ve sasvim jasno nagovjetava Humo kao pjesnik
mjeseine, tajnih aikovanja, sevdaha, uzavrelih ula i neotrpljive ljubavne strasti, odnosno da je ve
tu zaet njegov status pjesnika sevdalije u profanom smislu koji mu je, bar kada je u pitanju poezija,
umnogome nepravedno nametnut.
ini se da je to ipak ishitren zakljuak. Jer, mjeseina, kao to smo naprijed vidjeli, ovdje ima
sasvim drugaije znaenje. Kao i gole noge i grudi, kao i "utvare mlade i gole", ona se oglaava na
ravni drugaije, unutranje transcendentalne svjetlosti kojom se priroda, ljudi i stvari oko njih
odravaju u stanju neke udne neizvijesnosti, straha i jeze. Ne osjea li se to jasno i u stihovima
u kojima se pominju baluci:
Tad ujem da neto ko orasi zvei
i bele sene u tamu se gone
a baluci sami cere se i blete
("Gluho doba")
I behar to "pada na te noge i grudi ti gole", ranije smo ve vidjeli, ima sasvim specifinu
funkciju i takoer je potpuno izvan znaenja koje ima u sevdalinci kojom se Humo u svom kasnijem
literarnom stvaralatvu u znaajnoj mjeri inspirisao. Moe se, istina, govoriti o nagovjetaju kasnijih
Huminih pjesnikih preokupacija, ali onih vezanih za nadahnue dionizijskom raskoi ivota kakvo
emo kasnije, na primjer, sresti u ciklusu "Hercegovaki pejsai" koju prepoznajemo u ovim
stihovima iz pjesme "Proletna no":
Beharom bog ovenan stoji sav u belu
smeje se u no mladu
slua kako sve die
ape
stvara
i sokove sie.

50

Period izmeu dva rata

Sve u svemu, slobodno se moe rei da je prva Humina zbirka poezije pomalo izolovana ne
samo u odnosu na pjesniko stvaralatvo u Bosni i Hercegovini neposredno poslije prvog svjetskog
rata, nego i u odnosu na knjievni opus samog ovog pisca. U njoj je, moglo bi se rei, zahtjev
pjesnikog programa nadvladao poeziju i umnogome prerastao u manir. To, meutim, ne umnanjuje
znaaj te zbirke kao jednog od prvih vjesnika avangardnih pjesnikih strujanja u Bosni i Hercegovini,
samim time i u muslimanskoj knjievnosti, poslije prvog svjetakog rata.
U drugoj Huminoj zbirci pod naslovom Grad rima i ritmova, objavljenoj u Beogradu 1924.
godine, spone pjesnikog programa i manira poputaju i sve vie do izraaja dolazi sama poezija. Sam
Humo u jednoj prilici kae da je to njegova "glavna zbirka pjesama" i da je "inspirisana uglavnom
Mostarom i ivotom u njemu"140. Uistinu, i po obimu (etrdesetpet pjesama) i po punoj pjesnikoj
ostvarenosti, i po onom to je kao pjesnik nakon toga objavio, ova je zbirka prava pjesnika
legitimacija Humina i bez nje bi on kao pjesnik praktino bio anoniman.
Pravi znaaj ovoj Huminoj zbirci dala je i kritika neposredno nakon njenog izlaenja. Dok
Ahmed Muradbegovi kae da "Humo jo nema svoga ideala ljepote, svojih sloenih umjetnikih
principa i svoga konanog vjerovanja, bez ega se i ne moe dati izraena i dovrena poezija"141, Kri
je u svojim pohvalama izdaniji: za rzliku od prve zbirke, u drugoj je, smatra on, "brzo naao pesniki
autokriterij" razvijajui se "u smeru pozitivnih kvaliteta svoje poezije". To je, kae Kri, "pesnika
zbirka koja dolazi da ostane u naoj knjievnosti i da u nju upie jednog pesnika nesumnjivog
talenta"142. Vano je i mjesto koje Huminoj poeziji daje u odnosu na poetska zbivanja toga vremena.
Istiui da je njegova pjesnika "interpretacija u dobrom smislu moderna" Kri kae da Humo nije
samouk: "njegove forme i terminologija su u organskoj vezi sa naom novijom poezijom". Poredi ga
sa antiem, Vidriem (pjesma "Fratar Andrija") i Disom (pjesma "U podrumu"), a poseban znaaj
daje slinosti sa Rastkom Petroviem; "Meu najmlaim svojim drugovima Hamza Humo je
dinamikom i lapidarnou svoga stiha najblii Rastku Petroviu, s vie ravnotee nego on, ali sa
manje invencije"143. Upravo ovo poreenje sa Rastkom Petroviem ini se posebno interesantnim, jer
je godinu dana prije ovog Krievog lanka (1923) na istom mjestu (podlistak Naroda) Humo
prikazao Rastkovu zbirku Otkrovenja dajui usputno i neke sopstvene opservacije o modernoj poeziji.
On, naime, kae da shvata motive nekih pjesnika koji svaki svoju pomisao i senzaciju hoe "spontano
i slepo bez merila"144 da prenesu na papir, ali da poetska graa ipak mora pretrpjeti neki vid stilizacije:
"Ako elimo da kaemo neto izvan nas, drugima, treba da imamo po mogunosti, bar donekle, obzira
naprama onomu optemu merilu izvan nas po komu e nas i drugi moi shvatiti i osetiti. Bujicu naih
misli i oseaja treba da nadzire uvek na zdrav razum, ono merilo prave nam, opte zajednike, mere,
merilo na koje treba esto da oko bacimo. Ako to nemamo onda smo na moru bez kompasa"145.

140

Isto, str. 16.

Ahmed Muradbegovi, "Hamza Humo: Grad rima i ritmova (Pjesme), Izabrana djela III, biblioteka Kulturno
nasljee, Svjetlost, Sarajevo, 1987, str. 28.
141

142

Jovan Kri, "Hamza Humo: Grad rima i ritmova", Sabrana djela, I, Knjievnost naroda Jugoslavije (1),
biblioteka Kulturno nasljee, Svjetlost, Sarajevo, 1979, str. 131.
143
144

Isto, str. 132.

Hamza Humo, "Rastko Petrovi: Otkrovenja, Izabrana djela, knj. V, biblioteka Kulturno nasljee, Svjetlost,
sarajevo, 1976, str. 166.
145
Isto, str. 167.

51

Period izmeu dva rata

U odnosu na svoju prvu zbirku Humo je oito evoluirao i u pogledu shvatanja pjesnikog ina
i u praktinoj primjeni takvog shvatanja; zahtjev za veom prohodnou i komunikativnou pjesme
u odnosu na inspirativne podsticaje iz svakodnevnog ivota ostvaruje se sada u znatno veoj mjeri
nego u prvoj zbirci. Za njegovu prvu zbirku umnogome vrijedi ono to je sam Humo rekao za
umjetnost Momila Nastasijevia: "Ona nas ostavlja nekud zauene kao da nas je dovela do vrata
mranog transcendenta da osetimo njegov dah, a zatim pred nama zatvorila sav taj svet u koji je htela
da nas uvede. Otud, cela njegova umetnost deluje jo kao pokuaj"146.
U drugoj zbirci, meutim, nemuti pjesniki govor postaje razgovjetniji, oslobaa se
"pretjerane ekspresionistike stilizacije"147, ali i dalje ostaje u granicama istog stilskog izraza:
U daljinu juri huka eljeznih kotaa,
preko lananog mosta
ona je paklena njiska crvenih loaa,
pjesma skitnica na periferiji grada,
kroz polja i sela veselo klicanje djeaka;
Stilski ekspresionistiki postupak sada je cjelovitiji, zreliji i kompleksniji: nije sam sebi svrha
ve primjeren nainu da se iskau odreene pjesnike senzacije. Pjesme "Fratar Andrija", "Pesma na
mansardi", "U podrumu", "Podne" i "Gr", na primjer, dobar su primjer za to. Pjesniki doivljaj
ovdje strukturiran je i razvija se u znaku ekspanzije svim ulima istovremeno obuhvaenog
predmetnog svijeta, koji se iskazuje na razini supstituiranih ulnih utisaka od kojih se formiraju
dinamine slike meusobno isprepletenih ivih boja i udnih zvukova u pokretu, ponekad i na ivici
nadrealnog, kao u stihovima iz pjesme "Gr" u kojima je, moda, baeno sjeme iz koga e kasnije nii
udna pripovijetka "Sluaj Raba slikara" (1930):
Eno o granam duda
vise gola uda
i jedno vatreno oko
u me gleda duboko.
Sve je u ovim pjesmama reducirano na najnuniju mjeru: pjesniki doivljaj konstituie se bez
posredstva ovjetalih stilskih rekvizita, jer ekspresijom, iznutra prelazi direktno u pjesniki oblik
i u strukturi pjesme zauzima "svoje" mjesto.
Ve pomenuta Humina izjava da je ova njegova zbirka uglavnom inspirisana Mostarom
i ivotom u njemu samo je naizgled prozaina i konvencionalna informacija - uporeena za izjavom
o prvoj zbirci za koju je rekao da je ine "mostarski pejsai natopljeni jezom svjettla i sjenke" ona
moe biti vrlo znaajna. Ve iz samih tih opaski jasno se vidi da se ne radi o drugaijem vidu
prepoznavanja pjesnikovog zaviajnog miljea ve o bitno razliitom nainu pjesnikog oblikovanja
jednog te istog predmetnog svijeta. U prvoj zbirci, vidjeli smo ranije, na to upuuje i njen naslov
Nutarnji ivot, radi se o nastojanju da se zaviajni pejsa i ambijent pokae u transcendentalnom
obliku i znaenju u kome u prvi plan izbija gola egzistencijalna zbilja stvari, a po strani stoji njihovo
udomljenje u pjesniki oblik. U drugoj zbirci, pak, predmetni svijet prepoznajemo kao poseban
i samosvojan poetski svijet koji je ustrojen i funkcionie na premisama posebne, samosvojne,
pjesnike stvarnosti koja je u krajnjem ipak nepojmljiva i nemogua izvan svakodnevne ivotne
stvarnosti.

146

Hamza Humo, "Moilo Nastasijevi: Meuluko blago, muzika drama, Muzika od Svetomira Nastasijevia",
Sabrana djela, 6, str. 170.
147
Enes Durakovi, Isto, str. 161.

52

Period izmeu dva rata

U pjesmi "Oajnik", na primjer, imamo i ovakve stihove:

Draga, nad gradom mjesec visi
i no se plavi na irinama nekim,
Po batama vjetar apue i zove.
O uzalud, uzalud je sve! Ja pijem kao ubica.
iz moga srca u bijelu mjeseinu
polijeu jata crnih ptica.
Tu su no i jato crnih ptica s jedne, tu su i mjesec i bijela mjeseina, s druge strane - sve
simboli koje sreemo i u pjesmama prve zbirke. Ovdje se, meutim, posredstvom tih simbola
uobliava pjesniki doivljaj jednog trenutka u ljudskom ivotu. Taj se trenutak, za razliku od slika
u pjesmama iz prve zbirke, moe ak i "opisati": u mekoj mjeseinom ispunjenoj noi vjetar po
batama poziva na ljubavnu sreu, a pjesnik je nesretan i svoj oaj utapa u piu, jer ga, vidjeemo to
u sljedeoj strofi, mrko gleda otac njegove dragane. Poreenjem da pije ko ubica slikovito se daje
prava mjera pjesnikova oaja, a metafora o bijeloj mjeseini u koju iz njegovog srca polijeu jata
crnih ptica to pjesnikovo stanje neprekidno pojaava i ini ga trajnim. Tu se ponajbolje vidi kako
pojmovi svjetlost i tama nisu u funkciji oznaavanja studenog egzistencijalnog poretka svijeta izvan
ovjeka i njegova iskustva, kao u prvoj zbirci, ve su aktivni gradivni elementi u stvaranju uzbudljive
pjesnike slike u kojoj je pohranjeno svekoliko ljudsko iskustvo ljubavne patnje i enje.
Svjetlost, ovdje oznaena i obuhvaena pojmom bijele mjeseine ukazuje se u ovoj zbirci kao
bezgranini nedosegnuti prostor ljudske radosti, a tama, oznaena jatom crnih ptica to polijeu iz
pjesnikovog srca u tu svjetlost, predstavlja onaj drugi prostor ispunjen emerom ljudske ojaenosti;
meusobni aktivni odnos ovih dvaju sfera na nain kako ga je pjesnik dao uspostavlja vjeni humani
poredak u kome se ovjek jedino i moe ostvariti kao ljudsko bie.
Stalna izmjenjivost svijetlih i tamnih simbola kao izraz hladnog egzistencijalnog principa iz
prve zbirke u drugoj se povlai i gubi u novim mekim bojama kojima se postie sugestija odreenih
stanja i raspoloenja. Dok u prvom sluaju ubjedljivo dominiraju crna, mrka i bijela boja, u drugom se
u obilju pojavljuje plava koja se u prvoj ne pominje ni jedan jedini put. Sreemo je i u jednom od
citiranih stihova iz pjesme "Oajnik":
I no se plavi na irinama nekim
Gotovo je i nepotrebno objanjavati da plava no koju ispunjava apat i zov vjetrova u ovoj
pjesnikoj slici u prvi mah izaziva smirujue spokojno raspoloenje koje odgovara ljubavnoj srei, ali
s obzirom da je ba u takvoj atmosferi pjesnik osuen na oaj, zbog koga pije "ko ubica" - ona u ovom
sluaju dobija sasvim drugo znaenje i na principu kontrasta jo vie markira i pojaava njegovo
raspoloenje. Plava boja sa nijansama i prelivima u modru i rumenu razliva se po itavoj ovoj zbirci
i kao da ini osnovnu boju Huminog pjesnikog svijeta u ovoj fazi razvoja. Uz citirani stih evo jo
nekih koji to potkrepljuju:

53

Period izmeu dva rata

Miruje veer nad tihim, plavim vodama,

.........................................................................
Jablanovi duboko u plavim vodama lee
...........................................................................
i daljinama plau plave vode
("elje")
Na brda oko naeg grada modar je suton pao
("Sjeanje na kugu")
O lijepa Fatimo, u suton plav kada zatrepte zvijezde
("Grijeni mujezin")
Plavi se veer
("uvar")
Suton se u batama plavi
("Prognanik")
i brda lee u modroj dubini rijeke
("Odmor")
Uzrele njive rumeno zore
("Pjesma dozrelih")
smjelo jastreb krui u modrim visinama
("Lovac")
Evo im se smijee
u liu plave oi
("Podne")
Veer je. Tonu plava brda. Ja pijem sam
("Drugu")
Veer pada na me i na bregove plave
("Molitva na stijeni")
Ne bi, svakako, iz ovako uestale upotrebe jedne boje trebalo izvlaiti dalekosene zakljuke
o poetskom svijetu Hamze Hume, ali bi isto tako bilo teta ne iskoristiti mogunost to je ta injenica
nudi da bi se, bar u jednoj nijansi, potpunije sagledala jo neka znaenja tog svijeta.

54

Period izmeu dva rata

Bie to, naravno, mogue samo ako se prihvati pretpostavka da u pjesnikom govoru plava,
rumena i modra boja esto slue da bi se izrazio doivljaj daljine. ini se, naprosto, da sve to ima
veze sa pjesnikovom naznakom da je ova zbirka inspirisana Mostarom i ivotom u njemu - u vrijeme
dok je pisao ove pjesme Humo je bio daleko od zaviaja (Zagreb, Be, Beograd), pa je razumljivo to
se on u njegovoj pjesnikoj viziji ukazuje u toj nekoj plavo-modroj i rumenoj izmaglici. Ima u ovoj
Huminoj enji za zaviajnim Mostarom neke mekoe milovanja dalekih dragih oblika koju je,
otprilike u isto vrijeme, ali sa neto vie lirske upeatljivosti, svojoj Frukoj Gori upuivao Milo
Crnjanski:
sad plavim i gustim
snegom, i ledom, smeei se,
mirim sve to se zbiva
("Strailovo")
U "Sumatri", istovremeno, vidimo potok to "rumeno tee", a u jednoj drugoj pjesmi nazire se
"modro stenje" kotskih obala ija "modrina mrsi mi duu" ("Stenje").
Moe ova slinost biti sluajna, ali podatak da su ove pjesme nastajale u isto vrijeme, da je
Humina zbirka objavljena u Beogradu 1924. godine, a da se par godina prije toga i on kretao
u beogradskim pjesnikim krugovima, u najmanju ruku govori o slinom pjesnikom senzibilitetu koji
je jo jedan od dokaza Humine ukljuenosti u tadanja avangardna pjesnika zbivanja. To se
potvruje i time to je "upotreba ove boje opta osobina u poeziji i slikarstvu ovoga vremena"148.
Hrlim ti, moj bijeli grade, hrlim
klie Humo u prvom stihu prve pjesme ove zbirke ("Bjegstvo") i potom sav zaranja u topla
njedra svog rodnog grada. Tu ga, ve na prvom koraku, doekuju prepoznatljivi ambijent i atmosfera
sevdalinke kojom je njegov uveni zemljak anti ve bio proslavio ovaj grad. Dok se kod antia
ona preuzima i u umjetninku pjesmu prenosi gotovo u doslovnom obliku i smislu, kod Hume se ipak
moe govoriti o nekim inovacijama. Jedna od njih lako se moe uoiti u prvoj strofi pjesme "Nekad":
Draga,
Blijedi zora. uj, hre konj u avliji.
Put je dalek.
U ciku zore ujem smrtni lelek.
U prva tri stiha vidimo skroz prepoznatljivu sliku i stilizaciju sevdalinke: zora, nestrpljivi konj
u avliji, put. etvrti stih potpuno odudara: smrtni lelek to se uje u ciku zore sasvim je izvan te slike,
i po stilskom izrazu pripada drugaijem tipu pjesnitva. To izvjesno, gotovo incidentno provociranje
jednog optepoznatog stilskog izraza drugim, modernijim, oito nije sluajno: ono razbija monotoniju
pjesnike slike, te iskuava i preispituje osjeanje koje je u tom pjesnikom iskustvu ve prelo
u naviku, dajui mu novu snagu i jae, maltene sudbonosno znaenje.
Pomenimo jo jedan primjer iz pjesme "Njezine misli": u atmosferi tihe, mjeseinom obasjane
noi djevojka, bolna od ekanja, strahuje da joj je dragi zalutao u neije tue bijele ruke. I atmosfera
i pjesnika sredstva kojima se iskazuje to njeno nespokojstvo lako se daju prepoznati u mnotvu
takvih pjesama. Ali usred ove pjesme imaju i ovakva dva stiha koji u svemu tome ipak neto bitno
mijenjaju:
Kako naa kua udno u mjeseinu gleda,
Ko uspravan mrtvac opremljen u bijelo.

148

Radovan Vukovi, Preobraaji i preobraenja (o Antunu Branku imiu), Svjetlost, Sarajevo, 1969, str. 133.

55

Period izmeu dva rata

Prvi je u granicama pjesnikog iskustva iz koga je ova pjesma iznikla, a drugi pripada jednom
sasvim drugaijem pjesnikom govoru. I u ovom sluaju razbija se monotonija pjesnikovog kazivanja,
a osjeanje to ga pjesma izraava znatno pojaava i ini presudnijim.
Druga inovacija u Huminom transponovanju ove usmene lirske vrste odnosi se na neku vrstu
depoetizacije to se iskazuje svojevrsnim naratiziranjem pjesme. Mnoge od ovih pjesama uz
standardne pjesnike rekvizite sevdalinke imaju i izvjesnu narativnu strukturu, koja u jednom ipak
osiromauje lirski sadraj pjesme, ali u drugom, opet, takoer, doprinosi razbijanju jednolinosti
jednog optepoznatog pjesnikog osjeanja i kazivanja.
Skromna umjetnika vrijednost ovih pjesama, na alost, ne daje izgleda i ne dozvoljava
pretpostavke za zakljuak da se ovdje radi o nekim bitnim inovacijama kojima se sevdalinka
u umjetnikoj poeziji oglaava na bitno nov nain. U pitanju su vie spontana iskoraenja, a manje
svjesni pjesniki projekat sa adekvatnim posljedicama na konanom poetskom rezultatu. Gledano
u cjelini ini se da je prisustvo o0ve ljubavne lirske vrste u Huminoj poeziji do sada ipak malo
prenaglaavano. Povom njegove prve zbirke Nutarnji ivot o tragovima sevdalinke zaista bi bilo teko
govoriti, a u ovoj drugoj osim desetak pjesama u prvom dijelu knjige jo poneka ("No u vinogradu",
"Osmeh jeseni", "Samac", i sl.) u veoj mjeri je vezana za nju. Ambijentacijom i atmosferom na
sevdalinku asociraju i neke druge, ali se tu ne radi o ljubavnom osjeanju, nego o lirskim evokacijama
zaviajnih zbivanja i dogodovtina koje se odnose na neke druge, ne manje snane ljudske
preokupacije. Ako se sloimo da sevdalijski pjesniki status Humin ne potvruje ni naredna zbirka
pjesama u prozi Sa ploa istonih, objavljena 1925. godine, a ni ciklus "S Panove frule" i "Rubajie"
koje je poeo objavljivati 1928. godine, onda se predstava o Humi kao pjesniku u tom pogledu, bar
donekle, mora korigovati. Ovdje se, naravno, ne gube iz vida poetski karakter i ambijentacija njegovih
proznih radova koji predstavu o takvom pjesnikom statusu Hamze Hume na drugoj strani opet
potkrepljuje, ali je u ovom sluaju ipak rije samo o njegovoj poeziji. Sredinji dio ove zbirke to
umnogome potvruje. U tom pogledu posebno je interesantna pjesma "Zova": osjetivi njen miris
u dalekom tuem svijetu gdje je ona "ukras parkova", pjesnik se sjea jedne svoje zaviajne ljubavi,
doivljene u atmosferi i ambijentu sevdalinke:
Bilo je proljee
zova bijae procvala u batama naim,
a jednog veera, nas dvoje
stajasmo na batenoj ogradi,
i zova mirisae tuno, tuno u na rastanak.
Nije tu, meutim, u pitanju samo smjenjivanje, preplitanje ili poistoveivanje ili
poistoveivanje ljubavne enje i enje za zaviajem nego i neka vrsta emancipacije od ambijenta
u kome se ljubavni doivljaj odvija. Jer, u narednoj strofi, vidjeemo, kao podsticaj za ljubavni
dogaaj i dalje je miris zove, ali ambijent i atmosfera su sasvim drugaiji: umjesto ljubavnog
saoptavanja preko batene ograde sada imamo urbani prostor i aktere:
O, zna li da od tad zove tuno miriu,
a ti im miris i ne osjea,
ti eta parkom, smije se;
i mnogi kavaljeri prate te.
O, davno je to bilo, davno u proljee!
Park kao ambijent i kavaljeri kao akteri ljubavnog dogaaja svjedoe da inspirativni izvor za
ljubavnu Huminu liriku ipak nije samo sevdalinka. A nekolicina pjesama u ovom dijelu zbirke,
s druge strane, dokazuje sa ovaj pjesnik na istom dozom iskrenosti pjeva ne samo o ljubavi prema
eni nego i o enji za zaviajem samom po sebi, sa svim onim to on u ivotu ovjeka moe
predstavljati. U pjesmi "Jedra", na primjer, emotivni kontakt sa zaviajem ostvaruje se preko oblaka
to plove prema pjesnikovom rodnom kraju, u pjesmi "Prvi snijeg" posrednik sa toplom atmosferom

56

Period izmeu dva rata

zaviajnog doma je prvi, jo netaknuti snijeg, u pjesmi "Pismo" ta spona je pismo drugu, itd. Mada se
najee radi o dosta izravnim povodima koji se onda na isti takav nain prenose i u pjesniku sliku,
Humina lirska korespondencija sa svojim zaviajnim junim gradom s vremena na vrijeme prerasta
u pravi pjesniki doivljaj i iskazuje kao pjesniki rezultat znaajnog dometa. Pjesme "Voz za jug"
i "Juni grad", na primjer, i ekspresivnim, upeatljivim nainom pjesnikog govora i izvjesnim
univerzalnim shvatanjem i doivljavanjem putovanja i zaviaja kao vjeno izmaknutog cilja
izraavaju saobraznost sa senzibilitetom i pjesnikim zahtjevima vremena u kome su nastale, ali se
u znatnoj mjeri preporuuju i ukusu savremenog itaoca.
Zaviajna ambijentacija "junog grada" saobrazna je i pjesmama u kojima se pjeva o tihom,
slatkom samovanju ili o provodima s druinom to izazivaju plimu osjeanja o odlasku mladosti
i prolaznosti ivota. U njima se prepoznaje Humina boemska priroda koja u poeziji, meutim, ima
nova univerzalna znaenja iz kojih se nazire ne samo odreena filozofija ivljenja nego i njoj
saobrazni pjesniki stav. Mada bez veih umjetnikih dometa u tom pogledu posebno je karkteristina
pjesma "U poljima": pjesnikovo osjeanje i shvatanje ivota tu se gradacijski iskazuje prenosei se iz
jedne u drugu sliku. U prvoj slici imamo mjesec, svjetlucanje aa, veselje i pjesmu u poljima,
u drugoj se pjesnik, posrui od slatkog umora, vraa kroz polja sa smijehom drugova na leima,
a u treoj je mjesec ve zaao za brda, dok smijeh druine jo samo nanosi vjetar, pretvarajui ga
u pjesnikovoj uobrazilji u krik za ivotom. Tako je i u pjesmi "Odmor" u kojoj pjesnik s nostalgijom
zakljuuje da je sve ve iza njega ("doivljaji, drutvo i buka godina") i da je ve stigao sanjiv
i ljekovit mir. S istim osjeanjem - obuzet tiinom, pomiren sa stvarima i blaen zbog veliine
i ljepote ivota sjedi pjesnik "na steni vrh kue" u pjesmi "Molitva na steni" kao i u pjesmi "Lovac"
u kojoj poslije tog dubokog mira u saivljenosti sa prirodom ipak dolazi crna spoznaja o blizini smrti.
Naglaena ulnost Huminog poetskog svijeta nezaobilazna je tema u svakom razgovoru
o njegovoj poeziji, a gotovo u istoj mjeri odnosi se i na njegovo prozno stvaralatvo. To unekoliko
izaziva i nesporazume, jer se neki vidovi ulnog ispoljavanja karakteristini za prozu podrazmijevaju
i u poeziji i obratno, iako bolji uvid u knjievnu grau to ne potvruje. Djelimino se to odnosi i na
onaj oblik ulnog doivnjavanja svijeta koji se openito smatra karakteristikom sevdalinke. Ako se
ima na umu ustaljena predstava o ovom pjesniku to pomalo izgleda i paradoksalno; meutim, paljiva
analiza onih njegovih pjesama u ovoj zbirci koje se u veoj mjeri oslanjaju na iskustvo te usmene
lirske vrste, pokazuje da je u pitanju "pozajmljena" ulnost, najee iz proznog dijela njegovog
stvaralatva. Preovladava ulnost kao neka vrsta prokletstva i kazne149 a potom i kao univerzalni
princip obnavljanja materije u kome se omoguuje i ostvaruje produavanje ivota. Primjer za prvi
sluaj predstavlja pjesma "Ja Adam" u kojoj se ovjek koprca u ve postankom razapetim, ukletim
mreama strasti.
Mene si zarobila pjesnika iz brda
tvoj kikot u mojoj krvi vre
kae pjesnik ophrvan strau kojom je ena uklela prvog ovjeka; potom e ta strast narasti do
onog stepena nadraenosti kada se ovjek osjea izbezumljenim i ugroenim kao zvijer:
Vrisnuh ko zvijer krvlju i strau
- u kru ena se zacereka.

149

Asocijacije ovdje i nekontrolisano vode prema Andrievim priama iz toga vremena u kojima fatalistiki
doivljaj ulnog ivota izaziva duboke i tragine nesporazume likova sa sobom i svijetom oko sebe. Nije li to
jedan od pokazatelja primjerenosti Huminih literarnih preokupacija vremenu u kome su nastale ove njegove
pjesme?!

57

Period izmeu dva rata

Odmotano i zamreno klupko strasti neumoljivo se vrti i poigrava ovjekom, zapetljavajui ga

i sve vie inei robom sopstvenih ula:
O, mi smo spletenih tijela,
o gru bezdanih elja,
gorimo u suncu crvenu,
i u jeziku plamenu
strast sike ko zmija
i tijela svija, svija.
("Gr")
U istoj ovoj pjesmi sreemo nagovjetaje i one univerzalne ulnosti na kojoj poiva vjena
izmjena materije i trajno obnavljanje ivota:
O tonem u tebi eno,
tonem omamljeno,
tonem u pjane, vrele mekote
i krvlju stvaram nove ivote!
Prava pjesnika mjera te neke samodopadljive erotsko-ulne proetosti svijeta koja mu
omoguava trajno sopstveno obnavljanje iznutra nalazi se u prvoj strofi pjesme "Drugu":
Veer je. Tonu plava brda. Ja pijem sam,
Drue, parenje biljki nanosi vjetar,
otri im miris pijano posre kroz vazduh ko i ja.
Da se, meutim, u toj i takvoj osobini Huminog poetskog svijeta ne sadri samo egzistencijalni
princip postanka i opstanka svekolikog ivota nego i neka pjesnikova sopstvena filozofija ivljenja
vidjeemo u sljedeim stihovima iz pjesme "Zdravica":
I ljeto dozrijeva i zlatni ar sja
i zbivaju se na zemlji uda boija:
od klice postaje soan plod.
U zdravlje! Pij, dragi prijatelju,
dok kaplje sok
u tok.
U jesen sunce zlatne vlasi trese
u njima sja ut i soan plod.
Pij, prijatelju! ta je svrha ivota?
Sve se ponavlja i biva isto bezbrojni put
Smij se i sono zagrizi
u plod ut!

58

Period izmeu dva rata

Punu zrelu pjesniku stilizaciju ovog egzistencijalnog i ivotnog principa sreemo ponovo
u ciklusu od petnaest pjesama koje je od 1928. do 1930. godine Humo objavljivao pod naslovom "S
Panove frule", a kasnije im dao ime "Hercegovaki pejsai". (Zbirkom pjesama u prozi pod naslovom
Sa ploa istonih objavljenom 1925. i ciklusom "Rubaije"150 objavljivanom od 1928. 1930. godine,
Humo je u meuvremenu i u tematskom i u izraajnom pogledu napravio izvjestan otklon u odnosu na
svoje dotadanje pjesninko stvaralatvo pa i u odnosu na vladajui moderni pjesniki senzibilitet
i govor iskuavajui se na nekim poetikim iskustvima istonih literatura). Bie to puna pjesnika
zrelost Humina koja e u afirmaciji sopstvenog ivotnog i pjesnikog principa, ve pomalo poeti da
prelazi u manir. Te je pjesme Humo poeo objavljivati u Pregledu 1928, a zavrio u Gajretu 1930.
godine. Jo 1926. godine on je u onoj svojoj autobiografskoj skici "Jedan let kroz moj ivot",
objavljenoj u Vijencu izjavio: "Pesme ne piem vie"151. Na jednom primjerku zbirke Grad rima
i ritmova iz Narodne i univerzitetske biblioteke BiH pod signaturom II 12974 b (inventarni broj 5441)
nalazi se rukom pisana sljedea Humina posveta: "Ve zamukla glasa, poklanja Milanu svoje pesme Hamza. 1929." Humina izjava iz 1926. godine da pjesme ne pie vie (do tada je ve imao tri zbirke)
nije bila potpuno tana, ali je u sutini odgovarala stvarnom stanju njegovog pjesnikog razvoja krajem dvadesetih godina on se zaista moe smatrati pjesnikom "zamukla glasa", jer osim pomenuta
dva ciklusa i jo poneke pjesme sve do 1945. godine nije praktino vie nita napisao.
Imajui na umu da je njegovo pjesnitvo poslije osloboenja ipak vie prigodno i da osim svoje
posljednje potresne "Labudove pjesme" u tom periodu i nije napisao bog zna ta, moe se smatrati da
je ciklusom "Hercegovaki pejsai" Humo konano uobliio sopstveni pjesniki svijet i praktino
zavrio svoj pjesniki razvoj.
Erotsko-ulna dimenzija njegovog svijeta, to je u vezi sa samooploivanjem
i samoobnavljanjem materije u ovim pjesmama, prerasta u jedno posebno shvatanje ivota, ali dignuto
na razinu principa po kome je taj svijet ureen. A taj princip oliava mitoloko bie Pan koji je glavni
"akter" u pjesmama ovog ciklusa: ve na osnovu podataka da je to po grkoj mitologiji bog prirode,
stoke, pae, pastira i lovaca nije teko zakljuiti da se radi o odreenosti svijeta po izvjesnom
unutranjem gotovo ulnom obilju u stalnom kretanju iz koga se ukazuju novi, sve raznovrsniji oblici
ivota. Mada je mitolokom znaenju i izgledu Pana saobrazan i ambijent u kome se kree - bakari,
ljekari, ludira, poskakuje i podvriskuje, nije teko uoiti da se radi o zaviajnom mostarskom miljeu
sunca, kamena, bistre rijeke, vinograda i koliba u njima; nije, uostalom, bez razloga u konanom
obliku ovaj ciklus ni dobio naslov "Hercegovaki pejsai".
Bilo bi to sigurno izvjesno pojednostavljivanje ako bi se prisustvo Pana u ovim pjesmama
svodilo samo na njegove osnovne mitoloke funkcije koje se sadre u otkrivanju obilja i bogatstva
prirode i ivota, te u pronalaenju najpotpunijeg oblika uivanja u njima. U ocjeni ovog ciklusa
Huminih pjesama u tom pogledu je, donekle, napravljena i izvjesna nepravda. ini se da je i previe
istican ovaj dionizijsko-epikurejski ivotni apetit, prisutan u ovim pjesmama, i da je on na
neproduktivan i pomalo peorativan nain dovoen u vezu sa Huminim boemskim nazorima o ivotu
i njegovim statusom pjesnika sevdalije152. Zapostavljeno je, u stvari, mitoloko znaenje Pana kao
demona straha koji zadaje iznenadni, Pan(ini) strah. (Pojam "panini strah", uostalom, i dolazi iz
ovog mitolokog izvora).

150

U pitanju je rukovet od trinaest etvorostiha koji i u formalnom pogledu, a i svojom namjenom ne ispunjavaju
u dovoljnoj mjeri zahtjeve originalnog i neponovljivog pjesnikog ina. Radi se o podraavanju pjesnike forme
udomaene u perzijskoj knjievnosti koju je posebno njegovao glasoviti perzijski pjesnik Omar Hajam. U
skladu s tim predlokom Humo vjeto uobliava pjesnike stilizacije nekih vjenih istina o ivotu, smrti,
prolaznosti, srei, ljubavi, eni, vinu, itd. itd.
151
Hamza Humo, "Jedan let kroz moj ivot", Sabrana djela 6, str. 20.
152

"Ovo odbijanje 'dublje' zapitanosti nad smislom egzistencije i uporno obnavljanje jedne iste slike ovjekova
samoprepoznavanja u ustreptalim zaviajnim pejsaima, u zbirci Grad rima i ritmova, a osobito i ciklusu
"Hercegovaki pejsai", prelazi u manir, poetski neubjerljivo variranje ideje o ovjeku kao nerazdvojnom dijelu
prirode i ljubavnoj slasti kao univerzalnom principu opstojnosti" (Enes Durakovi, Rije i svijet, str. 166.

59

Period izmeu dva rata

A upravo strah je ona osnovna tenzija koja prirodu dri u stalnoj napetosti i iekivanju kao
bitnoj pretpostavci svekolikog ivotnog dogaanja:
Jezom zamro vazduh
ni list se ne mie.
Mrk oblak pun bijesa nad kotlinu pao.
Strava stegla srca.
Vjetar sapet eka.
Sa zapetim lukom Pan na stijeni stao.
("XII")
Sve zanijemi strahom u podnevu vrelom
("XIII")
Zamro dah u gaju
ne die ni granje.
("XI")
Zamrla i prestravljena, pritajena u iekivanju i napetosti priroda je zateena u onom
presudnom trenutku samopreobrazbe kada kao poslije eksplozije nastaje izvjesno olakanje i ukazuje
se novi oblik postojanja. Ovi stihovi, na primjer, kao da iznutra ostvaruju sam in i dinamiku te
eksplozije:
Nenadno prestraen krik
Nie sred modre puine
I razli strave as.
Il' jauk pade sa visine,
Il' utopljenika glas?
A onda dolazi naglo olakanje, smirenje i rezultat rog dramatinog dogaaja:
To val zaroni u dubine
A za njim bijel talas.
Takvo zbivanje u prirodi dobija i specifian pjesniki oblik - vei dio ovih pjesama strukturiran
je tako da se prvo u vidu ekspresije stvara slika prestravljenosti i napetosti iekivanja koje se, zatim,
naglo ispunjava, da bi se na kraju u armosferi smirenosti i plakanja pojavio uzrok itave te drame nov i svje oblik ivotne pojavnosti koji je istovremeno dat originalnom i uspjenom pjesnikom
slikom ili meraforom.
Poslije jednog takvog intenzivnog zbivanja u prirodi, na primjer, kao "rezultat" dobijamo ovaj
dogaaj, odnosno ovu pjesniku sliku:
Nenadan trzaj sjenke se mae.
To zlatne pauke krilom tae
Nekakve ptice otar let.

60

Period izmeu dva rata

Po izvjesnoj ukupnoj stilizaciji, svedenosti pjesnikog govora i istoti pjesnikog oblika, te

saobraznosti ivotnog i pjesnikog iskustva koje rezultira zrelim poetskim ostvarenjima, Humin ciklus
pjesama "Hercegovaki pejsai" umnogome podsjea na "Sunane pesme" Jovana Duia. i u jednom
i u drugom sluaju radi se o onom stepenu pjesnike zrelosti kada pjesniki oblik i ukupan pjesniki
doivljaj ostaju bez podrke i zatite u pjesnikim programima i manifestima, djelujui sami za sebe
i sami po sebi. Nije potrebno napominjati da u tom poreenju Humo umnogome dobija, a da Dui,
istovremeno, nita ne gubi.

61

Period poslije 1945. godine

Period poslije 1945. godine

Ideoloki i klasni koncept drutva poslije osloboenja 1945. godine potisnuo je u drugi plan
nacionalni karakter knjievnosti, pa su muslimanski stvaraoci u svakom pogledu dijelili sudbinu sa
ostalim jugoslovenskim piscima. U prvim godinama neposredno poslije rata znak raspoznavanja
meu literarnim stvaraocima bio je mjera ispunjavanja zadatog socrealistikog poetikog obrasca,
a iza pedesetih godina mjera odstupanja od njega - muslimanski pisci nisu u tome ni prednjaili, ni
zaostajali. Model partizanske proze najuspjenije je popunjavao Dervi Sui, kao primjer uspjenog
lirskog angamana u patriotskom, antiratnom, socijalnom i opteljudskom pogledu u dosluhu sa
tradicionalnim pjesnikim iskustvima treba navesti Izeta Sarajlia, dok je Husein Tahmii
najizgraeniji pjesnik hermetinog modernistikog pjesnitva. Ugled uspjenog "klasinog"
pripovjedaa i romansijera po optoj salasnosti uivao je amil Sijari, porijeklom iz Sandaka, dok
je najugledniji knjievni kritiar, istoriar i esejista modernog senzibiliteta bio Midhat Begi. Iako su
i pomenuti pisci u svojoj generaciji po svojim poetikim karakteristikama objektivno imali
optejugoslovenski znaaj (ovdje zapravo i nema mjesta da se pomenu oni manje poznati), tek
pojavom pjesnika Maka Dizdara i Skendera Kulenovia, a posebno romanopisca Mehmeda Mee
Selimovia, muslimanska nacionalna zajednica dala je pisce najvieg dometa koji su ubrajani u najui
krug knjievnih stvaralaca na itavom jugoslovenskom prostoru u drugoj polovini ovog vijeka. Iako
muslimanska nacija jo nije bila "priznata" sve do sedamdesetih godina, status koji su uivali
pomenuti, ali i drugi muslimanski knjievni stvaraoci bio je ne samo ravnopravan u odnosu na druge
jugoslovenske pisce nego u nekim nijansama ak i "povoljniji". Ta nijansa rezultat je opte kampanje
kojom je stvoreno pozitivno raspoloenje o punoj ravnopravnosti jugoslovenskih naroda i narodnosti
kojom je izvjesna psiholoka prednost davana onim "manjim".
Meutim, koliko god je pitanje nacionalne pripadnosti muslimanskih knjievnih stvaralaca
u ovakvim okolnostima bilo sporedno i za samu knjievnost bez veeg znaaja, ono je i dalje bilo
prisutno i realizovalo se uglavnom na isti nain kao i u ranijim periodima. Kao i ranije izvjesnu ulogu
igralo je pitanje konjunkture, jer je pojedinim piscima svakako ilo u raun da se afirmiu u veim
i znaajnijim kulturno-knjievnim centrima i budu identifikovani u okviru razvijenog i konkurentnog
knjievnog trita. Zbog toga su i sami, zavisno od okolnosti i afiniteta, davali povoda da budu
tretirani kao srpski ili hrvatski pisci, a u nekim prilikama su se i lino tako izjanjavali. To se esto
moglo vidjeti ve na osnovu jezikih karakteristika, posebno kada je u pitanju upotreba ekavice ili
uoljiva kroatizacija u pogledu leksike. Sve je to bilo razlog to je veina ovih pisaca istovremeno bila
zastupljena u antologojama, edicijama, pregledima, panoramama, istorijama, i sl. koje su u jednom
sluaju nosile predznak jugoslovenske, u drugom bosanskohercegovake, u treem srpske, hrvatske ili
muslimanske knjievne pripadnosti. Izet Sarajli i Husein Tahmii, na primjer, koji su u potpunosti
ponikli i razvili se u sarajevskoj knjievnoj sredini bili su blii srpskoj literarnoj tradiciji (izmeu
ostalog pisali su ekavski), dok je Mak Dizdar na isti nain ulazio u hrvatsku literarnu tradiciju.
Posebno je interesantan "sluaj" amila Sijaria, muslimana iz Sandaka, koji je knjievno djelovao
takoer u Sarajevu: njega zatiemo u okviru knjievnosti Bosne i Hercegovine, ali i kao
muslimanskog, crnogorskog i srpskog pisca! Midhat Begi objektivno je bio blii srpskoj literarnoj
tradiciji, o njoj je najvie i pisao (nezaobilazni su njegovi radovi o Skerliu i Duiu!), ali ta veza
nekako nije prela onu granicu na osnovu koje bi uoljivo postao i dio te tradicije. Na drugoj strani po
prirodi svoga interesovanja malo i bez veeg uspjeha bavio se knjievnom graom "lokalnog"
znaaja, pri emu se misli na muslimansku knjievnost i knjievnost Bosne i Hercegovine, a upravo
pripadnost knjievnim korpusima formiranim na tim "lokalnim" kriterijumima, koji su mu u osnovi
bili strani, na kraju se pokazuje najmanje spornom. Naravno pod pretpostavkom da jugoslovenska
knjievna pripadnost i u ideolokom, i u prostornom, i u vrednosnom smislu sve vie gube na znaaju.
Dervi Sui je, opet, pisac koji je preteno se bavei "anacionalnom" partizanskom tematikom,
u nacionalnom smislu nekako ostao u praznom prostoru - nije tretiran ni kao srpski, ni kao hrvatski
pisac, a nije pokazivao interes niti je bio pogodan da se angauje u konstituisanju nacionalne
muslimanske knjievnosti, jer su mu je bila blia bosanskohercegovaka i jugoslovenska knjievna
pripadnost. Na kraju primjeri Skendera Kulenovia koji je gotovo itav knjievni vijek proveo
u Beogradu i Mee Selimovia, koji je pred kraj preao iz Sarajeva u Beograd, svjedoe

62

Period poslije 1945. godine

o pripadnicima muslimanske zajednice koji su kao vrhunski stvraoci tako duboko urasli u srpsku
literarnu tradiciju da je srpska knjievnost druge polovine ovog vijeka bez njih prosto nezamisliva.
Radi se, naravno, u isto vrijeme o najveim piscima muslimanske nacionalne knjievnosti svih
vremena, i o piscima koji zauzimaju centralno mjesto u svim pregledima knjievnosti Bosne
i Hercegovine.
U tom periodu u velikoj mjeri ve je bilo istraeno muslimansko knjievno nasljee (u tom
pogledu najvie je uradio Muhsin Rizvi) i utvreno njegovo pravo mjesto u okviru cjelokupne
knjievnosti na srpskohrvatskom jeziku. Vremenom se uvrstilo stanovite da se radi o jednoj mladoj
nacionalnoj knjievnosti koja se preteno razvijala u okviru i pod okriljem srpske i hrvatske literarne
tradicije, ali s takvim stepenom isprepletenosti i proimanja da je o nekom potpunom razgraniavanju
praktino ipak teko govoriti, ukoliko se to ne radi vjetaki ili s pozicija naknadne knjievne pameti.
Pri tome je veina istraivaa izriito ili preutno prihvatila metodoloko naelo vievalentne
pripadnosti po kome se knjievno stvaralatvo na srpskohrvatskom jeziku moe posmatrati
istovremeno na vie mjesta i iz vie planova, to se odnosi i na muslimansku knjievnost153.
U toku tek minulog rata dolazi do jo jednog dramatinog iskustva kroz koje prolazi
knjievnost muslimanske nacionalne zajednice. U skladu sa promjenom muslimanskog nacionalog
imena u bonjako preimenovano je i ime ovog knjievnog korpusa, to je jo i najmanja promjena.
Bitnije je promijenjen kontekst u kome je ona uzbudljivo fukcionisala, raspao ne samo jugoslovenski
nego i bosanskohercegovaki horizont u kome se pojavljivala, a u odnosu na srpsku i hrvatsku
literaturu muslimanska tj. sada bonjaka knjievnost (sada pisana na bosanskom jeziku!) "konano"
je postala "isto" nacionalna, i po onom ko je stvara i po tome kome je namijenjena, sa svim
posljedicama koje iz toga proizlaze.
Uzbudljivost nacionalizovanja muslimanske knjievnosti najdramatinije se iskazuje u sluaju
Mehmeda Mee Selimovia, do sada najveeg muslimanskog pisca uopte, koji se izjanjavao za
pripadnost srpskoj knjievnosti, u okviru koje takoer zauzima jedno od najistaknutijih mjesta.
Uprkos svemu ovome, povodom ovog pisca, kada je u pitanju njegova "knjievna nacionalnost", ne bi
se moglo rei nita posebno i drugaije nego o muslimanskim piscima iz austrougarskog i meuratnog
perioda. U vrijeme kada se knjievnosti na srpskohrvatskom jeziku nalaze u trendovima evropske
i svjetske knjievnosti, proimanje nacionalnih literarnih tradicija na srpskohrvatskom jeziku,
meutim, jo uvijek ima odreeni smisao i znaaj, ovaj puta preteno uslovljen autonomnim
zakonima strukturiranja umjetnikog djela. Ovdje emo, u nedostatku prostora, skrenuti panju na
jednu takvu saituaciju, upravo karakteristinu za djelo Mee Selimovia, koja se, meutim, odnosi
i na ostale moderne muslimanske pisce.
Radi se, naime, o nesporazumima u vezi sa identifikacijom muslimanskih pisaca jednim
prirunim oblikom recepcije istonjakih naslaga u njihovim djelima. Osim onog standardnog dosta
olakog prepoznavanja istonjake ulnosti sa svim moguim nijansama i posljedicama koje iz toga
proizlaze, to se odnosi i na istonjaku filozofiju koja se najee predstavlja u pojednostavljenom
i primijenjenom obliku, bez temeljnih provjera i kritikog uoavanja njenih stvarnih sadraja. Pri
tome se deavaju dosta bizarne stvari, kao to je na primjer i prosta injenica da se uopte ne vodi
rauna kada, gdje i u kom obliku je neki pisac mogao nauiti ili usvojiti odreene filozofske poglede.
Obino se podrazumijeva da je neki istonjaki senzibilitet ili pogled na svijet pripadnik muslimanske
nacionalne zajednice prihvatio u okviru osnovne vjerske obuke ili kao dio porodinog vaspitanja, a da
se to ne provjerava i ne sravnjuje sa stvarnim znanjem.

153

Bilo je, a ima jo uvijek i danas, onih koji smatraju da ne postoji ni muslimanska nacija ni muslimanska
knjievnost, kao to, na drugoj strani, neki istraivai "ne dozvoljavaju" dvojnu ili trojnu pripadnost
muslimanskim piscima, nego veze sa srpskom i hrvatskom knjievnou uoavaju samo na razini uticaja ili
uea u knjievnom ivotu (Muhsin Rizvi, Pregled knjievnosti naroda Bosne i Hercegovine, Veselin
Maslea, Sarajevo, 1985, str. 7; Enes Durakovi, "Vlastiti povijesni kontinuitet. Status muslimanske
knjievnosti i modelinjenog prouavanja", Komparativna prouavanja jugoslovesnkih knjievnosti 2, ZagrebVaradin, travanj, svibanj, 1987, str. 46).

63

Period poslije 1945. godine

Kakvi su sve tu nesporazumi mogui svjedoi i sluaj Mee Selimovia. S obzirom da se ne

radi samo o velikom romanopiscu ve i o vrsnom intelektualcu udomailo se miljenje da je slika
svijeta u njegovom djelu rezultat temeljnih prouavanja istonjakih duhovnih izvora i posebno
produktivnog studiranja Kurana i da se u stvari temelji na nekim izvornim istonjakim premisama
o shvatanju ivota. To, svakako, nije sporno, ali ima i razloga za oprez. Naveemo ovdje jedno
miljenje koje potie od velikog knjievnog znalca i uvenog pjesnika Ivana V. Lalia, pa ve i time
teko moe biti dovedeno u sumnju, ali povodom koga se taj problem u sluaju Mee Selimovia
moe vrlo plodotvorno problematizovati.
Povodom romana Dervi i smrt Lali, naime, razmatra duhovne koordinate kao "elemenat
odluan za dejstvo knjige"154. "Re je o neemu, kae Lali, to je u tesnoj korelativnoj vezi sa
istorijskom dimenzijom otvorenom u delu, ali to inae u strukturi romana ima svoju samostalnu,
u odreenom smislu kljunu funkciju. Povest o ejhu Ahmedu Nurudinu fascinira osobenom
celovitou vizije, koherentnou dogaanja, udesno vrstim (a utljivim) relacijama uzroka
i posljedica; iza te povezanosti u nacrtu funkcionisanja divnog mehanizma te povesti stoji jedan
veliki, tradicionalni misaoni sistem. Stoji filozofija Kur'ana i duh tradicije islamske misli (podvukao
S. T.). U spoju sa modernim senzibilitetom i jednim sasvim savremenim traginim oseanjem sveta,
prisustvo te tradicije dalo je ovom Selimovievom romansijerskom poduhvatu njegovu veliku
vertikalu, i univerzalnost drami koja se odvija na stranicama knjige. Ovde nam se spontano namee
konstatacija da je Mea Selimovi ovakvim spojem na odreen nain uveo islamsku misao u nau
modernu knjievnost. Preciznije reeno: elementi islamskog istoka bili su pre romana 'Dervi i smrt'
prisutni u toj knjievnosti - ali na sutinski drukije naine, i nikada odluno. Nauili smo da ih
susreemo kao regionalnu egzotiku, kao ornamentalne detalje, ili ak kao fragmente ugraene u tok
ideje nekog dela - ali uvek kao neto posmatrano i sagledano spolja. U ovom romanu Mee
Selimovia islam je u nosaima misaone arhitekture knjige: njegova misao ocrtava obris prostranog
razbojita ljudske sudbine oivljenog na tim stvarima; ona otvara, nosi i poentira dramu u ukupnom
bogatstvu njene glavne teme i mnogobrojnih, raznovrsnih sastavnih motiva"155.
Ne dovodei u pitanje ovo inspirativno kazivanje o Selimovievom romanu skrenuemo panju
samo na jedan detalj koji se esto gubi iz vida. Radi se o stihovima iz Kurana kojima se roman
zavrava, a meu kojima su i oni najee citirani:
Pozivam za svjedoka vrijeme, poetak i svretak
svega - da je svaki ovjek uvijek na gubitku.
Misao da je svaki ovjek uvijek na gubitku izuzetno je savremena i u vrijeme kada je Selimovi
pisao svoj roman imala je izvorite u poznatim negativistikim zapadno-evropskim filozofskim
spisima, posebno onim sa uporitem u filozofiji apsurda i egzistnecijalizma. Potpuna podudarnost tih
filozofskih preokupacija sa jednom kuranskom formulacijom izuzetno je atraktivna i putokaz koji je
najvei broj istraivaa koristio u slijedu sopstvenih pretpostavki o zasnovanosti slike svijeta ovog
romana na istonjakim misaonim sistemima. Meutim, najee se gubi iz vida da se kod Mee
Selimovia ne radi o doslovnoj recepciji Kurana, nego o aktiviranju onih njegovih slojeva koji
odgovaraju senzibilitetu modernog, dananjeg ovjeka. Ve i samim time teko je govoriti
o zasnovanosti njegovog djela na istonjakom kuranskom shvatanju svijeta; radi se u stvari
o savremenim filozofskim preokupacijama i shvatanju ljudske egzistencije u skladu sa modernim
zapadnoevropskim filozofskim istraivanjima koja se samo "podupiru" jednom, stvaralakom,
specifinom, danas bi se moglo rei post-modernistikom, recepcijom Kurana156. Kako izgleda ta
recepcija najbolje se vidi upravo na stihovima o kojima je rije. Ovdje je taj stih presjeen usred
njegovog osnovnog znaenja: nije ni potrebno napominjati da on izvorno ne samo da ne znai ono to
154

Ivan V. Lali, "Roman o oveku i smrt", Kritiari o Mei Selimoviu, str. 113.

155

Isto, str. 114.

156

Sam Mea Selimovi kazivao je da je njegovo poznavanje Kurana dosta povrno. "ovjek je uvijek na
gubitku, ako ne nae smisao u ljubavi. To je kontekst romana", kae pisac (Kritiari o Mei Selimoviu, str.
350).

64

Period poslije 1945. godine

pie u ovom romanu, nego da je njegov smisao upravo sasvim suprotan: nije svaki ovjek uvijek na
gubitku, nego samo onaj koji se identifikuje u odsustvu Boga.A kakvo mjesto istoriji daje u svojim
romanima i s kojim filozofskim pogledima njegovog doba korespondira slika svijeta u romanu Dervi
i smrt, pokuaemo ukazati u raspravi koja slijedi, pri emu uopte nee biti teko uoiti da to niti jesu
niti mogu biti elementi na osnovu kojih se ovaj pisac moe identifikovati kao srpski, muslimanski,
francuski, ili bilo iji.
O pojmu i shvatanju istorije dosada su napisane itave biblioteke. Stoga nije udno to se
u svemu tome naao i jedan spis sa bizarnim naslovom: O koristi i teti istorije za ivot. Njegov autor
je, ko bi to oekivao, niko drugi nego Fridrih Nie. Bizarna su i njegova poetna razmatranja
o filozfiji istorije. "Posmatraj stado koje pase pored tebe: ono ne zna ta je jue, ta je danas", kae se
tu. A onda se, na istom mjestu, ta misao razvija u ovom smjeru: "Kada bi ovek jednom upitao
ivotinju: zato mi ne pria o svojoj srei i samo me posmatra? ona bi odgovorila i rekla: to biva
stoga to uvek odmah zaboravljam ta sam trebala rei - no tu bi ve i zaboravila ovaj odgovor
i zautala"157.
Ova zamiljena scena u Nieovom spisu neprimjetno se nala na jednoj obali moje panje
u istom trenutku kada se s druge strane, kao iz negativa, postepeno poela razvijati njoj po neemu
slina jedna slika u romanu Dervi i smrt Mee Selimovia. Ta slika poinje detaljom kada Ahmed
Nurudin, oinut prvom slutnjom iskuenja koja mu predstoje, stoji pored ograde iznad rijeke,
oslukujui teko disanje noi i njene udne zvukove, "jasne i preiene, kao da su se odbijali od
stakla"158. Izuzetnost tog doivljaja na junak prepoznaje po tome to mu se tako neto dogaa
"vjerovatno jedini put u ivotu". A deava mu se da tajanstvene umove i glasove noi doivljava kao
ono to stvarno jesu: da mu se ukazuju kao znak i objava stvari izvan njegovog iskustva. On ih slua
i gleda "izdvojen, neumijean, bez tuge i bez radosti, ne kvarei ih i ne popravljajui". Oni ive sami,
bez njegovog uea i neizmijenjeni njegovim osjeanjima: "Tako samostalni, istiniti, nepretopljeni
u moju misao o njima, ostavljali su pomalo ravnoduan utisak, kao tua neprepoznata stvar, neto to
se deava, to biva mimo svega, zaludno i nepotrebno". Iz tog doivljaja razvija se u njemu spoznaja
o traginosti ulnih utisaka zarobljenih "nasiljem misli", spoznaja koja ga vraa u djetinjstvo
i "zatieno blaenstvo toplog i tamnog praizvora". Sve to prerasta u udnu viziju koja se prostire
progresivno unazad, do trenutka kada rijeka poinje da tee nazad prema izvoru, kada kamen sa
njenog dna kao riba bijelog trbuha isplivava na povrinu, a sitni nabori vode okovani srebrom
mjeseine odjednom postanu nepomini.
To zaustavljanje zbivanja i njihovo pokretanje unazad, prema poetku, vaan je putokaz za
razmatranje ovog romana sa aspekta koji je naznaen u naslovu ovog teksta. Onako kako su zbivanja
i dogaaji zapameni na filmskoj traci, i mogu se zaustavljati i pomjerati unaprijed ili unazad, tako su
i u ovoj viziji Ahmeda Nurudina dogaaji i senzacije ovjekovog ivota obuhvaeni ljudskom milju
kojom se dalje stavljaju u pokret u skladu sa svrhom i smislom na koji se u ovom sluaju ne moe
uticati i koji se ne moe kontrolisati. Spoznaja da je kljuni, tragini trenutak u svemu tome upravo
onaj kada stvari iz svoje nevinosti i istote bivaju pokrenute zbivanjem iz koga izlaze kao misao
o sebi, istovremeno je i poetak drame Ahmeda Nurudina, koju prihvatamo kao dominirajue
znaenje ovog romana. Nad slikom rijeke koja tee unazad Ahmed Nurudin postaje svjestan gdje je
i u emu je prokletstvo koje e ga pratiti i s kojim e se nositi do sudnjeg dana: "Tada mi je dolo do
svijesti da to oivljava moja misao, poinjui da preobraa ono to vidim i ujem u bol, u sjeanje,
u neostvarive elje. Iscijeeni suner moga mozga poeo je da se natapa".

157

Fridrih Nie, O koristi i teti istorije za ivot, II izdanje, preveo Milan Tabakovi, Grafos, Beograd, 1986, str.

7.
158

Obiljeavanje citata iz nekog, posebno optepoznatog belestristikog djela koje je predmet analize, oito ima
smisla samo ako su ti podaci, u okviru cjelokupnog istraivakog postupka, jedna od pretpostavki da se doe do
oekivanog rezultata. Ovdje to nije sluaj, pa se stalno ponavljanje informacija o izdavau, mjestu i godini
izdanja i stranicama sa kojih se citira, ini izlinim.

65

Period poslije 1945. godine

Mea Selimovi na ovom mjestu u svom romanu govori o jednom iznimnom trenutku
pojedinanog ljudskog ivota, a Nie u svom spisu koji smo na poetku citirali, slikovito ukazuje na
taku iz koje se razvijaju prvi obrisi istorije - kada ovjek poinje da se sjea, a ono to mu se
dogodilo pretapa u misao o tom dogaanju i tako postaje dio iskustva svekolikog ljudskog ivota.
U poreenju ove dvije slike ne samo da ne osjeamo nesrazmjeru izmeu bezmjernosti istorije
i jednog ljudskog trenutka u njoj, nego ih zatiemo praktino na istoj razini. Za ivotinju, jedinku iz
svog stada Nie kae da "ivi neistorijski: jer se raa u sadanjici, kao neka brojka"159, to jest
"pojavljuje se svakog trenutka u potpunosti kao ono to jeste"160. Zvukovi noi koje Ahmed Nurudin
oslukuje takoer su se "javljali kao ono to jesu". Dospjeli smo, dakle, do praga preko koga u jednom
sluaju prelazimo ulazei u predvorje gdje poinje istorija, dok se u drugom sluaju zatiemo
u povlatenom trenutku kada stvari svakodnevnog ovjekovog ivota dramatino poinju da nas se
tiu, prelazei iz istog i nevinog vida postojanja u neki oblik superiornog i neravnopravnog
partnerstva u odnosu na ljudsku jedinku.
Poetni impuls i u jednom i u drugom sluaju je isti. Isti je i princip kako se taj poetni dogaaj
dalje razvija: u oba sluaja on se pretapa u misao o onom to se desilo i tako reprodukuje u sopstveni,
otueni, institucionalizovani vid postojanja, sa pogubnim povratnim dejstvom. O kakvom se dejstvu
radi svjedoi i ono to slijedi, i u jednom i u drugom sluaju. Nieovo pretpostavljeno pitanje jedinki
iz stada to pase, koja kako on kae ivi neistorijski, glasi: zato mi ne pria o svojoj srei? Na
drugoj strani, junak iz Selimovievog romana poinje shvatati kako se ono to gleda i slua pored
ograde iznad rijeke milju preobraa u bol, u sjeanje i neostvarive elje - sve ono to je na suprotnoj
strani od spokojstva i sree. Linija koja dijeli prostor sree od prostora u kome se odvija ono ime se
srea iznevjerava i ugroava, prelazi se na onom mjestu i u onom trenutku kada se iz neistorijskog
prelazi u istorijski vid egzistencije, tj. kada stvar prestaje biti ono to je sama po sebi i poinje da
dobija sopstvenu "istoriju", ulazei u sistem posrednih odnosa i veza u kojima se gubi njen prvobitni
identitet. (U svakodnevnom ivotu ovjek sve to ne osjea, ne primjeuje ili, to je najee, naprosto
ne identifikuje). Taj proces, jo uvijek apstraktan kada je u pitanju shvatanje istorije, poprima
drugaije karakteristike i razmjere kada se odvija u prostoru romana, gdje se kao u svom prirodnom
ambijentu najpotpunije iskazuje i dramatino zaotrava. U Nieovoj slici radi se o zaetku pomenutog
procesa i slutnji njegovog ishoda, u Selimovievom romanu je u pitanju povratak unatrag prema
njegovom poetku, nakon to se drama odigrala, da bi se s te take jasnije mogle vidjeti posljedice
i iskuenja koja taj put donosi.
Nagovijestili smo ve, ovim, kako osnovni smisao i znaenje Selimovievog romana Dervi
i smrt, koincidiraju sa odreenim shvatanjem istorije, u ovom sluaju prenesenim na ljudski plan.
Razmatrajui odnos mitskog i istorijskog miljenja u svom tekstu Mitovi i istorija, u kome se inae
oslanja i na nae narodne umotvorine, govorei posebno o Marku Kraljeviu, Mira Eliade izmeu
ostalog govori o odbrani "pred terorom istorije" i mogunosti ovjeka da "se suprotstavi istoriji" na
jednoj, odnosno "da se skloni u podoveanskoj egzistenciji ili u bekstvu"161, na drugoj strani.
U poreenju sa onom bezazlenom Nieovom scenom u kojoj se sve to nagovjetava, ovdje su stvari
oito ve stigle predaleko: istorija se ukazuje u neoekivanom i neeljenom znaenju. Takvo
shvatanje istorije, od trenutka kada i gdje se zainje, pa do kompletne argumentacije koja ga
opravdava ili opovrgava, ne bi se moglo lako izloiti ni na daleko veem prostoru - ovdje emo, zato,
samo u par reenica, priruno i ugrubo rei na ta se tu zapravo misli.
Radi se o poimanju istorije kao jednom obliku otuene ovjekove svijesti o sebi i svome mjestu
u ivotu i svijetu. Kao to je ve nagovijeteno, po tom shvatanju ve onog trenutka kada se neto
dogodi i pree u nae pamenje, ono vie nije onaj dogaaj, ve svijest o njemu, u kojoj taj dogaaj
vie nije mogu u svom izvornom obliku. Ne radi se tu, dakle, o nekoj manipulaciji i iskrivljivanju
istine (dogaaj je istinit samo u trenutku dok se dogaa), nego o procesu, bez koga pamenje i svijest
159
160
161

Nie, str. 7.
Nie, str. 8.
Mira Eliade, "Mitovi i istorija", Mit, tradicija, savremenost, Nolit, Beograd, bez godine izdanja, str. 274.

66

Period poslije 1945. godine

o tom dogaaju ne bi bili ni mogui. U pitanju je, dakle, sutinski princip istorije koji se kasnije sve
vie razvija i ojaava, poinjui da radi za svoj raun, podreujui ono to se zbiva sopstvenim
zakonima i ogranienjima sadranim u njegovoj prirodi. U tom smislu istorija se ukazuje kao
zatvoreni sistem ili u najboljem sluaju kao dinamina struktura sa dosta izvjesnim dometom
rasprostiranja u podruje apsplutno shvaene slobode. U stroije formulisanoj verziji tog shvatanja
istorija je osamostaljeni oblik ljudskog miljenja o svijetu u kome se taj svijet ne osjea komotno
i prirodno, nego se mora skupljati i prilagoavati jednom unaprijed smiljenom kalupu u koji se ne
moe smjestiti sva njegova sutina. Istorijska svijest se tako ukazuje kao limitirana, ak lana svijest,
kao represivna svijest, svijest terora i tiranije, jednom rijeju kao otuena svijest koja svijet
prepoznaje po sopstvenim mjerilima i artikulie ga sopstvenim otuenim jezikom. U pitanju je,
naprosto, jedna beznadena situacija: istorijska svijest se ukazuje kao neka vrsta posude u koju se
smjeta sadraj koji se sam po sebi ne bi mogao odrati i ostati smislenim, niti on, taj sadraj, moe
mijenjati oblik te posude i prilagoavati ga sopstvenom stanju i izgledu.
Takva pozicija istorijske svijesti potvruje se i u obratnom smislu - kada se ona ukazuje kao
pribjeite i mirna luka u koju se stie nakon burnih dogaaja, koji tek tu dobijaju svoju konanu
mjeru i pravi smisao. Istorija se tu shvata kao zavjetrina u koju se ovjek sklanja pred potjerom
nestalnih i nesigurnih zahtjeva i mjerila svakodnevnog ivota. U njoj su dogaaji i zbivanja uhvaeni
i svedeni na liniju koja ini granicu iza koje se nazire vjenost postojanja. Ta njena vjena mjerila
u ovom sluaju se pojavljuju kao toplo gnijezdo utoita koje se oblikuje u nekoj naknadnoj
perspektivi usmjerenoj na prostor izvan, ili bolje reeno, mimo ivota. Ali i kao takva ona ne gubi
svoj otueni karakter, nego ga naprotiv jo jednom potvruje. Nosilac te ideje u romanu je hafiz
Mehmed koji je ivot provodio "nagnut nad poutjelim knjigama istorije", kao da je postojalo samo
vrijeme koje je prolo i kao da je i ono vrijeme u kome ivi zapravo samo vrijeme koje e proi.
ivei tako "sreno iskljuen iz ivota", on je "mogao da pie samo filozofiju istorije, beznadnu
filozofiju neljudskih razmjera, ravnoduan za obian ivot koji traje". A s obzirom da je ovo utoite
ipak samo posljedica potrebe da se od neega bjei, njegova beznadnost i njegove neljudske razmjere
pouzdan su pokazatelj da je istorijska svijest i u ovom sluaju otuena i da kao takva zahtijeva od
ovjeka da u odnosu na nju bude u podanikom odnosu.
Svoj takav status istorijska svijest odrava odreenim institucijama, instrumentima,
kategorijama i naelima kao to su drava, zakon, vlast, vjera, moral, itd. Kao globalna svijest koja se
slojevito i uvijek na drugaiji nain tim instrumentarijem prenosi i primjenjuje na pojedinca, a onda
u te kategorije ponovo vraa obogaivajui ih dodatnim nijansama, ona pokazuje svoju vitalnost
i sposobnost trajnog obnavljanja. S obzirom da nije od Boga data, niti je dola sama od sebe, nego je
u njeno modelovanje i odravanje uvijek ukljuen pojedinac, njena otuenost i pogubno djelovanje na
ovjeka putem pomenutih instrumenata i kategorija djeluju jo apsurdnije: to ovjek sebe zapravo
podvrgava torturi naela koja je prvo sam izmislio, a onda ih trajno titi, odrava i primjenjuje na sebi.
Vratimo se sada na Selimoviev roman Dervi i smrt, gdje sasvim jasno vidimo kako se ovako
shvaena struktura istorijske svijesti na impresivan nain prosljeuje u strukturu romana, dotiui
u njegove najudaljenije dijelove i proimajui sve njegove slojeve, istovremeno se zagrijavajui do
usijanja i prerastajui u plamen u kome kao dobrovoljne, samoprinesene rtve izgaraju njegovi likovi.
Naprijed pomenute kategorije i isntrumenti kojima se odrava i realizuje istorijska svijest temeljna su
ogranienja u okviru kojih se na uzbudljiv nain oformljuje ljudska situacija Selimovievog ovjeka.
Tu bi, valjda, prije svega, trebalo traiti razloge na osnovu kojih bi se ovo djelo moglo svrstati
u kategoriju istorijskog romana162. A po tome to se odvija u jednom udaljenom istorijskom vremenu

162

Pojam istorijski roman, kao to je poznato, prvobitno se uspostavlja u vezi sa imenom Valtera Skota.
"Takozvanom istorijskom romanu pre Valtera Skota nedostaje upravo ono to je specifino istorijsko:
motivisanje osobenosti junaka istorijskim svojstvima njihovog vremena", kae Luka (er Luka, Istoriski
roman, Kultura, Beograd, 1958, str. 9). Istorijski roman se, meutim, "principijelno ne razlikuje od romana
uopte; on ne predstavlja nikakvu posebnu vrstu ili podvrstu. NJegov specifini problem, prikaz ljudske veliine
u proteklim vremenima, mora da bude reavan u granicama optih uslova romana" (Isto, str. 118).

67

Period poslije 1945. godine

ovaj roman je moda i ponajmanje istorijski163. NJegovi likovi su rtve otuenih, institucionalizovanih
naela, ali na nain koji je samortvovanje, jer se ukazuje kao svjesni izbor, kao nastojanje da se ta
naela vatreno brane i po njima ivi.
ovjek Mee Selimovia ogrezao je u borbi izmeu slobode i naela, ali to nije ni borba za
slobodu, ni borba za naela, nego razapetost na krst nepomirljivosti ovih kategorija od kojih je svaka
uzor do koga se ne moe stii zbog prepreke koju predstavlja ona druga. Glavni lik romana Ahmed
Nurudin stalno je zapravo nad provalijom koja se otvara izmeu ta dva principa, u trajnom padanju
niz njenu prazninu, kao kroz vakum, bez izgleda da ikad stigne do dna. Jer dna i nema, niti ga moe
biti sve dok ta dva naela djeluju jedno naspram drugog, a djelovae sve dotle dok ovjek bude imao
potrebu da sopstvenom ivotu daje neki smisao164.
Paradigma takvog ovjekovog statusa upeatljivo se ukazuje u jednoj slici, opet vezanoj za
rijeku iznad koje se nalazi derviova tekija, u kojoj Ahmed Nurudin prepoznaje svoju sudbinu:
"Rjeica je slina meni, bujna i plaha ponekad, a ee tiha, neujna. Krivo mi je bilo kad su je
zagatili ispod tekije i jarkom natjerali da bude posluna i korisna, da kroz badanj tjera vodenini
toak, a radovao se kad je, nabujala, razruila ustavu i potekla slobodno. A znao sam da samo
ukroena melje ito". Sve zapravo i jeste u tome. Sama po sebi ljudska sloboda mogua je samo kao
apstraktni ideal, kao neki zamiljeni prostor u kome se ovjek kree mekim mjesearskim korakom
koji se niega ne tie i nikoga ne obavezuje, ak ni njega samoga. im se u tom koraku osjeti teina,
namjera i svrha, on vie nije slobodan i sebi dovoljan, jer ga obavezuje neki smjer i cilj. itav ovaj
roman sazdan je na tom principu, a njegov neosporno tragini karakter proizlazi iz te injenice.
Primjera za to ima toliko i oni su tako impresivni da bi naprosto bilo nepravedno izdvajati ih ili
rangirati. Jer, svi oni potvruju samo jedno i uvijek isto: trajna ovjekova tenja za slobodom
ugroena je i optereena sopstvenom svrhom i svojim konanim smislom. A kako se konana svrha
i smisao slobode u stvari iscrpljuju u tenji za njom, taj krug se neprestano i uvijek isponova ospisuje,
pri emu se ovjek pojavljuje kao talac koji uzaludnnost tog ina plaa svim svojim biem165.

163

"Istorijsko vreme, samo po sebi, to je nevano. Vana je sama pria, njen unutranji prostor (...) gde se pria
odigrava" (Predrag Palavestra, "Duh pobune u knjievnom delu Mee Selimovia", Knjievno djelo Mee
Selimovia, zbornik radova, Akademija nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine, Institut za jezik i knjievnost.
Institut za knjievnost, Sarajevo, 1990, str. 17). "Moguno je, dakako, iskonstruisati neki vek i neko mesto gde
se ovaj roman zbiva - recimo sedamnaesti vek u Sarajevu, u ariji, u tekiji smetenoj nedaleko od Miljacke i
njenih gudura, s bunama u Posavini u daljoj pozadini. Ali da li je zaista o tome re? U svakom sluaju, pria i
karakteri nisu u svom zaetku u tom veku i na tom mestu ponikli" (Svetozar Koljevi, "Apstraktna istorija u
Derviu i smrti", Djelo Mee Selimovia u knjievnoj kritici, Osloboenje, Sarajevo, 1986, str. 89). Da su
"problemi koji pred nama stoje" univerzalni i da "uopte nisu povezani za Sarajevo XVII stoljea", kako se ini
na prvi pogled, smatraju i drugi kritiari (L. Aninskij, "Mea Selimovi i njegova knjiga o ovjeku" (Kritiari o
Mei Selimoviu Sa autobiografijom, priredila Razija Lagumdija, Svjetlost, Sarajevo, 1973, str. 148). Time se i
moe objasniti injenica da je pisac odbacio "nekritiki postulat imitiranja jezika epohe" i da nain miljenja
koji "pripisuje svojim junacima, nije tesno povezan sa epohom" u koju je smjetena radnja romana (Zbignjev
Florek, "Veliki Selimoviev roman", Kritiari..., str. 142). "Selimovi je se s ljubavlju pobrinuo za
verodostojnost jedne kulise, koja je strogo funkcionalna kao kulisa, i nita vie" (Ivan Lali, "Roman o oveku i
smrti", Isto, str. 113).
to se vremena tie, u koje je roman smjeten, mada je ono zaista nebitno, ponegdje se spominje i 18. vijek, ali
se ini da se radnja zapravo odvija tridesetih godina 19. vijeka. Tada su se, naime, u romanu sasvim
prepoznatljivi, deavali poznati dogaaji u vezi sa pobunom bosanskog begovata protiv centralne turske vlasti
koju je predvodio Husein kapetan Gradaevi.
164

"Ako je u poetskoj filosofiji Mee Selimovia sadrana neka celovita vizija ivota i oveka, - a jeste - onda ta
vizija poiva na saznanju da ni Bog, ni moral, ni kultura, ni sudbina, ni bilo koji apstraktan smisao ivota nisu
dati pre linosti i nisu realnosti iznad linosti" (Milan Radulovi, "Istorijski i kulturoloki kontekst u
pripovetkama Mee Selimovia", Knjievno djelo Mee Selimovia ..., str. 103).
165

"Teka iskuenja u kojima ovek mora da upotrebljava svoju slobodu da bi izabrao izmeu ivota i smrti i
izmeu dobra i zla mogu se isto tako istinito opisati kao izazovi koji dolaze od Boga i kuanja koja dolaze od
avola" (Arnold Tojnbi, Istraivanja istorije, tom II, Prosveta, Beograd 1971, str. 217).

68

Period poslije 1945. godine

Neposredni podsticaj za ovaj roman bio je jedan tragini dogaaj u Selimovievoj porodici
kada je pisac izgubio brata, koji je negdje pred kraj 1944. godine bio strijeljan, zbog toga to je
navodno prekrio partijsku disciplinu. To je paradigmatina situacija u kojoj osamostaljeni i otueni
moralni i ideoloki zahtjevi, postavljeni u ime globalnog ovjekovog spasa i izbavljenja, na
individualnom ljudskom planu vode u poraz i propast. S obzirom na univerzalnu vanost i smisao ove
situacije, nju je bilo mogue smjestiti u bilo koje doba, zbog toga to su struktura otuene istorijske
svijesti i nain njenog funkcionisanja univerzalni u svim vremenima. Peripetije kroz koje Ahmed
Nurudin prolazi da bi spasio brata to se gubi i tone u glib institucionalizovane vlasti i njene
ideologije, na prvi pogled nemaju nita zajedniko sa onim to se deavalo sa pievim bratom
efkijom u jednom sasvim drugom vremenu, ali se radi o istom principu i istom rezultatu. (Razlog
premjetanja te situacije iz jednog nama bliskog i prepoznatljivog vremena i ambijenta u drugo
vrijeme i drugaije prilike nije teko dokuiti i tie se distance bez koje bi sve to bilo mnogo tee
uvjerljivo i sugestivno ispriati)166.
Naprijed naznaene osobenosti i struktura istorijske svijesti u saobraznosti sa jednim
prepoznatljivim shvatanjem ljudske slobode podjednako se mogu odnositi na bilo koje vrijeme167. Ali
ta situacija u svakom periodu ne bi bila ovako lako uoljiva niti bi na ovaj nain snano djelovala.
Time se moe objasniti zato je radnja romana smjetena u jednu udaljenu provinciju turske carevine,
u Bosnu, i u vrijeme u kome su institucije i instrumenti zatite vladajueg poretka bili jasno izraeni
i strogo sprovoeni. Drava, vlast i vjera kao dravna ideologija, bili su u tom periodu kasnog
feudalizma neprikosnovene institucije u okviru kojih se konstituisala i iz kojih je potom rigorozno
kontrolisana istorijska svijest tadanjeg ovjeka. One na reprezentativan nain artikuliu princip
ograniavanja ljudske slobode pomou otuenih kategorija koje je kao temeljne vrijednosti ustanovio
i stvorio sam taj ovjek. Drava, vlast i jedna partija, ija je ideologija istovremeno i dravna
ideologija iz vremena u kome je pisac ivio, na istovetan nain su uestvovali u stvaranju strukture
istorijske svijesti i na nain njenog funkcionisanja kao i u vremenu u kome se odvija radnja romana.
U oba sluaja radi se o ideologiji vjernika koja u ime ovjeka vri represiju nad njim, pri emu se
nema na umu vrednovanje ni jednog ni drugog sistema ureenja drutva odvojeno ili u porenju
jednog s drugim, ve o principu nastajanja i funkcionisanja odreene istorijske svijesti; ona je na isti
nain, u istoj mjeri, ali na manje uoljiv nain, otuena i u graanskom drutvu. Uostalom, problem
reifikacije (postvarenja ) ili otuenja, kao snana preokupacija izvjesnih intelektualnih krugova
u Evropi168 upravo u vrijeme kada je M. Selimovi doivljavao punu intelektulnu i knjievnu zrelost,
potvrenu upravo ovim romanom, i nije nastao kao pitanje identifikacije ljudi u feudalnom ili
u socijalistikom sistemu, nego kao posljedica krize zapadnoevropskih demokratija u kojima su
ljudska sloboda i ovjekov identitet bili ugroeni preorganizovanou privrednog i drutvenog ivota
u kome su nekontrolisanu mo nad ljudskom jedinkom preuzeli otueni tehnoloko-tehniki
i informatikli sistemi. U tom pogledu ovaj Selimoviev roman je izuzetno savremen, jer artiklie
zebnju i nemo evropskog ovjeka tog vremena, zarobljenog i ugroenog narastanjem otuenih
166

"Kad sam uo da je efkija strijeljan, doivio sam ok. Leao sam, nemoan da ita shvatim, i neprestano
plakao" (Kritiari o Mei Selimoviu Sa autobiografijom..., str. 341). Mnogo kasnije, kad se u horizontu
pievog intelektualnog i knjievnog iskustva sve to smirilo i stialo, bili su sazreli uslovi da se o tome napie
roman. "Sve je bilo izmeditirano, pretvoreno u mogue opte iskustvo, kao odnos i sukob izmeu ideologije i
pozlijeenog pojedinca" (Isto, str. 349). Potom je u relativno kratkom periodu za nastanak tako kapitalnog djela
(od 1962. do 1966. godine) taj roman i napisan .
167

U tom pogledu miljenje da je mehanizam represivnih prinuda, uoblien u sistem, pojava modernog doba,
unekoliko ipak podlijee provjeri (Miodrag Petrovi, Romani Mee Selimovia, Gradina, Ni, str. 89). Moe se,
dodue, rei da je ta svevremena pojava uoena i temeljno definisana tek u novije vrijeme.
168

Radi se o snanom intelektualnom naporu neomarksistike evropske ljevice, posebno u Francuskoj i Italiji,
koja je na izuzetno produktivan nain, tumaei Marksovu kategoriju fetiizam robe, pokuavala da kritikom
savremenog zapadnoevropskog graanskog drutva i temeljnom revizijom dotadanjeg tumaenja Marksa u
socijalistikim zemljama, doe do jednog novog, prihvatljivog shvatanja ljudske slobode. S obzirom na
specifinosti razvoja socijalizma u Jugoslaviji, sasvim je razumljivo da je taj napor bio veoma dobro primljen
kod slobodoumnijeg dijela jugoslovenskih intelektualaca, meu kojima je nesporno bio i Mea Selimovi.

69

Period poslije 1945. godine

institucionalnih sila koje djelujui u njegovo ime i za njegovu korist ugroavaju izvorni smisao
njegove slobode i participacije u kreiranju sopstvenog mjesta u ivotu i svijetu. Zbog toga je ovaj
roman naiao na izuzetno dobar odziv italaca ne samo kod nas nego i u svijetu.

70

Rezime

Rezime
Zamisao da se ispita odnos knjievnog stvaralatva Muslimana u Bosni i Hercegovini prema
srpskoj i hrvatskoj knjievnosti dola je u pravom trenutku. U vrijeme dok su se istorijski interesi
i odnosi tih nacionalnih grupa razrjeavali nevienim graanskim ratom, ovo istraivanje teklo je kao
primjer jednog sasvim drugaijeg sagledavanja njihovog susreta, susreta na istorijskoj i knjievnoj
pozornici. Rezultati koji su postignuti potvrdili su poetnu pretpostavku o uzbudljivom preplitanju
srpske, hrvatske i muslimanske literarne tradicije u Bosni i Hercegovni. Istovremeno, pokazalo se da
su ta knjievna pitanja neodvojivo vezana sa optim pitanjima cjelokupne knjievnosti na
srpskohrvatskom jeziku. U radu je koritena komparativna metoda, pri emu je knjievno stvaralatvo
Srba, Hrvata i Muslimana u Bosni i Hercegovini tretirano ravnopravno i razmatrano sa istog aspekta.
Time je omogueno da se stvori sasvim nova slika o odnosima i proimanju srpske, hrvatske
i muslimanske literarne tradicije - dosadanja slika bila je karakteristina po uoljivoj pristrasnosti
svake od ove tri strane. To je dovoljan razlog da se ovo istraivanje nastavi u drugim smjerovima i na
drugaijim nivoima.
U osnovi nastanka i razvoja muslimanske nacionalne zajednice nalaze se slovenska samosvijest
i orijentalni uticaji, i zavisno od toga koja od ove dvije komponente u datom momentu dolazi vie do
izraaja, oblikuju se vee ili manje specifinosti njene knjievnosti i pomjera njeno mjesto
u kulturnom sistemu susjednih nacionalnih zajednica. Knjievno stvaralatvo Muslimana na
srpskohrvatskom jeziku nije nepoznanica, ali je u vezi s njim i dosad bilo dosta nesporazuma
i nejasnoa, koje se u dananje vrijeme jo vie izotravaju. Ideoloki i politiki motivi i ranije su
znaajno uticali na imenovanje, pripadnost i osnovne karakteristike tog knjievnog korpusa,
a u dananje vrijeme idu tako daleko da se ak mijenja i ime narodne zajednice kojoj pripada, kao
i jezika na kome se pie. O stvaralatvu muslimanskih pisaca sve do najnovijeg vremena pisano je
dosta, raznovrsno i protivurjeno. Na osnovu svega to je dosad reeno mogue je stei pouzdan uvid
u razmjere, hronologiju i specifinosti tog stvaralatva, ali ne i u kriterijume na osnovu kojih se ono
izdvaja kao poseban knjievni korpus. Najee i najdue bio je u upotrebi kriterijum izveden iz
vjerske pripadnosti, tj. iz specifinosti koje je ova narodna zajednica vremenom stekla u okviru
ispovijedanja islamske religije. U dugom, postupnom, dramatinom i uzbudljivom procesu prerastanja
tih specifinosti u nacionalni kvalitet, knjievno stvaralatvo je imalo znaajnu ulogu, paralelno
i samo doivljavajui taj preobraaj. Pri tome su nacionalni kriterijumi bili izmijeani ili supstituirani
kriterijumima drugaijeg porijekla, pa uz atribuciju srpske ili hrvatske pripadnosti, sreemo i srednja,
prelazna rjeenja po kojima se ovo stvaralatvo razmatra kao dio regionalnog bosanskohercegovakog
knjievnog kompleksa ili u kontekstu jugoslovenske knjievnosti, pri emu se ne radi o istupanju iz
postojee srpsko-hrvatske nacionalne literarne tradicije, ve o posrednom, "bezbolnijem"
i "podnoljivijem" opstanku u njoj.
Prelomni trenutak dogaa se krajem devetnaestog vijeka, kada muslimansko literarno
stvaralatvo dobija preporodni karakter u okviru zapadnoevropskog koncepta nacije, a itav proces
intenzivno se iz drugog plana nastavlja izmeu dva rata. Sve to odvija se sa znaajnim zakanjenjem
u odnosu na srpsku i hrvatsku knjievnost koje su zadugo bile u slinoj poziciji u odnosu na evropska
literarna zbivanja. Muslimani u tom periodu presudno istiu svoju slovensku samosvijest i porijeklo,
ostavljajui u drugom planu forme kulturno-knjievne aktivnosti usvojene u dugom periodu vezanosti
za kulture s kojima su doli u dodir u sklopu vjerske pripadnosti islamu. Ovdje se radi o jednom, iroj
publici manje poznatom projektu, poznatom pod imenom nacionalizacija muslimana iji je cilj bio
nacionalno osvjeivanje pripadnika ove narodne zajednice u smislu identifikacije sa srpskom ili
hrvatskom nacionalnom idejom, pri emu se ne bi ugroavala njihova vjerska pripadnost. Naprosto se
polazilo od pretpostavke da oni jo uvijek nemaju izraenu nacionalnu svijest, to je i bilo tano po
kriterijumima shvatanja nacije u tom trenutku, ali se gubilo iz vida da je tu svijest, kao i kod ostalih,
zadugo zamjenjivala vjerska pripadnost, i da se zato realno nije moglo oekivati da e oni prihvatiti
nacionalnu ideju inkubiranu u svojoj bivoj, "pradjedovskoj" vjeri i istovremeno zadrati postojeu
vjersku pripadnost. Na drugoj strani zajedniki jezik i porijeklo o kome se zadrala svijest u njihovom
kolektivnom pamenju, bili su opet neka pretpostavka da bi takva ideja moda i imala neke izglede.

71

Rezime

Muslimani su se zapravo u vrijeme kada je na slovenskom jugu tekao proces nacionalnog

osvjeivanja nali na velikoj raskrsnici, onemogueni da sami odluuju i racionalno utiu u kome e
smjeru krenuti. Jedan smjer bio je pomenuti projekat koji je moda ispravnije nazvati
renacionalizacijom, a drugi je podrazumijevao dugo i neizvjesno sticanje sopstvene nacionalne
samosvijesti u okviru vjerske pripadnosti. Iako je u poetku, a i kasnije, sve do najnovijeg vremena,
prednost davana "nacionalizaciji", pokazalo se da paralelno tee i onaj drugi temeljniji proces ije
konane rezultate, izgleda, vidimo tek u zadnje tri-etiri ratne godine. Jer, velika politika i kulturna
kampanja na "nacionalizaciji" nailazila je na odziv samo u uskom krugu inteligencije, dok je veina
obinog naroda bila ravnoduna i nepovjerljiva. "Nacionalizacija", naprosto, nije mogla uspjeti, jer je
u sutini podrazumijevala deislamizaciju; iako nije ukljuivala odricanje od islamske vjeroispovijesti,
ona je znaila iskorjenjivanje bitnih znaajki muslimanskog ovjeka koje je usvojio i dogradio
u vievjekovnom ispovijedanju pomenute religije, a koje su ga zapravo i inile onim to jeste. Ipak,
ostali su znaajni i neizbrisivi tragovi tog procesa, koji su najuoljiviji u literaturi, ali se i tu, kasnije
emo vidjeti, uoavaju izvjesna kolebanja, nesigurnost i mimikrije.
Kada se pogledaju tragovi te "nacionalizacije",uoljivo je da se radi o vrlo dramatinom
i uzbudljivom procesu u kome se jo uvijek nepostojea nacionalna svijest Muslimana artikulie na
razliite, esto protivurjene i meusobno iskljuive naine, pa stalno imamo utisak nedovrenog
procesa i neloginog ishoda. Kriterijum svjesnog izbora koji podrazumijeva pripadnost srpskoj ili
hrvatskoj nacionalnoj knjievnosti teko je hvatao korijena izmeu ostalog i zbog toga to je izbor
jedne od te dvije mogunosti u svim periodima, a vidimo to i danas, podrazumijevao i neto vie,
esto i sudbonosno. To potvruje i podatak da su neki pisci u jednom periodu svog razvoja prihvatali
jednu, a u drugom drugu alternativu. Oekivati takvu bipolarnu raspoluenost neke drutvene
zajednice, ak i kada je u pitanju literarno stvaralatvo, neovisno o tome po kom osnovu se ona kao
zajednica konstituie, oito nije bilo realno.
Iz navoda koje smo dali vidljivo je da se ova islamizirana slovenska narodna grupa izdvaja
i razlikuje od drugih upravo po tome, te da i odvojeno posmatranje knjievnog stvaralatva njenih
lanova ima uporite u vjerskoj pripadnosti. Ali vjerski kriterijum za konstituisanje neke knjievne
cjeline ve i na prvi pogled ini se anahronim; zato se opravdano postavlja pitanje zato se pojavljuje
toliki broj tekstova u kojima se to stvaralatvo posmatra kao izdvojen segment knjievnosti na
srpskohrvatskom jeziku? Tim prije to to stvaralatvo istovremeno, i to ba u tim tekstovima,
zatiemo i u bipolarnom alternativnom dvojstvu, a ponekad i u "procijepu" izmeu srpske i hrvatske
literarne tradicije. ini se da se u navodima koje smo naprijed dali taj knjievni segment zapravo
ukazuje u izvjesnom prelaznom, hibridnom obliku i da se njegov identitet stvara na osnovu obiljeja
razliitog porijekla i kvaliteta, kao mutacija neke jo nepostojee nacionalne knjievnosti. Oito je da
osim njihove vjerske pripadnosti postoji i neto drugo po emu knjievnost Muslimana zasluuje
poseban tretman. To su izvjesne kulturne, pa i etnopsiholoke posebnosti koje je ova zajednica stekla
u proimanju sopstvenog slovenskog porijekla i okruenja sa kulturnim i civilizacijskim uticajima,
kojima su bili izloeni u toku vievjekovnog ispovijedanja islamske vjere. Sve to dramatino je
dolazilo do izraaja i u literanom stvaralatvu ove etnike grupe od druge polovine 19. vijeka, kada
bujaju procesi nacionalnog osvjeivanja na slovenskom jugu, pa sve do najnovijeg vremena.

72

Rezime

Proces "nacionalizacije" muslimanske knjievnosti u onom svom sloju koji se odnosi na

osjetnije raskidanje sa uticajima to su u okviru islamske vjere i turske dravne administracije dolazili
sa istoka, izvren je relativno brzo i uspjeno, jer se ipak radilo o hibridnom literarnom stvaralatvu,
i u pogledu jezika i pisma, i u pogledu anrovskih konvencija, i u pogledu motiva i pjesnikih oblika.
Sve je to umnogome bilo uvezeno, tuinsko i nepristupano irim narodnim slojevima gdje je ve
postojala snana usmena literarna tradicija na sopstvenom jeziku. Ovaj poetni sloj nacionalne
knjievne emancipacije Muslimana znaio je naputanje jednog vida literarne prakse koja se odvijala
u vie mehanikom preuzimanju i variranju uzora iz orijentalnih knjievnosti, kojim se bavio vrlo uski
sloj inteligencije, te usvajanje novog koncepta knjievnosti zasnovane na sopstvenom narodnom
jeziku i literarnom iskustvu svoje "jednokrvne" brae. Taj vid nacionalnog osvjeivanja
podrazumijevao je spoznaju o svom slovenskom porijeklu, nasuprot dotadanjem imenovanju svoje
vjerske, dravne i klasne pripadnosti turskim imenom, sa svim posljedicama koje iz toga proizlaze.
Kada je, meutim, u pitanju onaj drugi sloj nacionalizacije Muslimana i njihove knjievnosti
koji slijedi nakon entuzijastike spoznaje o jednakosti sa svojom jednokrvnom braom, tu se
isprijeila jedna smetnja koja traje gotovo itav jedan vijek, a koja se, izgleda, konano uklanja
u tekim okolnostima tek minulog rata.
Muslimanski pisci nali su se pred velikim iskuenjem: jo nisu imali sopstvenu nacionalnu
svijest, dok se, s druge strane, poneseni optim talasom nacionalne emancipacije na slovenskom jugu,
suoavaju sa alternativom da prihvate srpsku ili hrvatsku nacionalnu ideologiju, to nimalo nije bilo
jednostavno s obzirom na tradiciju i negativna iskustva iz prolosti, ali i s obzirom na izgledno
raslojavanje u sopstvenom biu koje je ta alternativa nuno donosila. Ta situacija umnogome se
ublaavala pojavom jedne nove, jugoslovenske, nacionalne, knjievne, a potom i dravne ideologije,
iji je smisao bio u nivelisanju "plemenskih" razlika, tako da je nacionalno osvjeivanje Muslimana
u takvim okolnostima dobilo nove podsticaje. Pridjevom "naa", to e rei jugoslovenska knjievnost,
iskazivan je objektivno najpoeljniji ovir i najprihvatljiviji oblik pripadnosti za knjievno stvaralatvo
Muslimana za itavo vrijeme, sve donedavno. Tretman muslimanskog literarnog stvaralatva kao
posebnog segmenta u okviru "nae", tj. jugoslovenske knjievnosti nastao je kao posljedica trenutne
metodoloke potrebe da se ovaj ui literarni korpus moe sagledati kao dio ireg knjievnog prostora.
Meutim, kako u pojmu jugoslovenske knjievnosti trajno funkcioniu i postojee nacionalne
literature, ta metodoloka potreba neprimjetno se pojavljuje kao posrednik kojim se muslilmanska
knjievnost indirektno dovodi i u neku vrstu "partnerskog" odnosa prema postojeim nacionalnim
knjievnostima. Time e se, kada kasnije i sama bude konstiuisana na nacionalnoj osnovi, lake moi
uoavati obrisi njenog odnosa prema drugim nacionalnim knjievnostima s kojima je i u okviru kojih
je nastala, a naznaka tih obrisa je uz to i jedna od pretpostavki na osnovu kojih je bilo mogue njeno
konstituisanje u posebnu knjievnost.
Slinu ulogu odigralo je i jedinstveno shvatanje knjievnosti Bosne i Hercegovine koje se
ukazuje kao svojevrsna replika knjievnog jugoslovenstva u malom. U periodu izmeu dva rata taj
knjievn korpus bio je identifikovan na regionalnoj osnovi i takoer je tretiran kao posebna cjelina
jugoslovenske knjievnosti. U skladu sa karakterom ideologije jugoslovenstva da se u drugi plan
potiskuju ve formirani nacionalni knjievni korpusi, koncept konstiuisanja pojedinih literarnih
segmenata na regionalnoj osnovi bio je dosta izraen. Izdvojeno razmatranje knjievnog stvaralatva
u Bosni i Hercegovini takoer je predstavljalo jednu od moguih metodolokih potreba koja je
funkcionisala kao instrument za iskazivanje knjievnog jugoslovenstva u kome su se knjievnoideoloki i prostorni kriterijum prirodno nadupunjavali. S obzirom da je razmatranje knjievnosti po
nacionalnim tokovima u cjelini gledano ipak bilo u prvom planu, nastala je situacija po kojoj se
odvojeno posmatrana "knjievna Bosna" takoer pojavila u nekoj vrsti uslovnog partnerskog odnosa
prema srpskoj i hrvatskoj nacionalnoj knjievnosti, pri emu se, naravno, ne radi o vjetakom
razgraniavanju, nego o istovremenoj pripadnosti po kojoj se iste knjievne injenice naprosto
iskazuju na razliitim nivoima. U tako izdvojenom knjievnom segmentu muslimansko literarno
stvaralatvo imalo je istaknuto mjesto i dolazilo do velikog izraaja ve i na osnovu brojnosti
i znaaja te narodne zajednice u BiH, ali i na osnovu specifinosti cjelokupne knjievne produkcije na

73

Rezime

ovom prostoru, koje proizlaze upravo iz civilizacijskih, mentalitetskih i drugih karakteristika ivota
koje su od te zajednice preuzeli i drugi. U meuratnom periodu ta je knjievna situacija imala uporite
u regionalnom tretmanu bosanskohercegovakog knjievnog korpusa u odnosu na jugoslovenski
koncept literature, a u periodu poslije 1945. godine taj je projekt podravan i na dravno-politikom
planu, pa je imperativ u vezi sa nacionalizacijom bio slabiji i muslimansko literarno stvaralatvo
preteno se identifikovalo u okviru integralnih knjievnih koncepata kao to su pojam jugoslovenske
i bosanskohercegovake knjievnosti. Ovdje se zapravo radi o inkubatorskoj fukciji tih knjievnih
projekata u okviru kojih se muslimansko literarno stvaralatvo nesmetano razvijalo izbjegavajui rizik
srpsko-hrvatske "nacionalizacije".
Ostavljajui, u ovoj prilici, po strani stvaralatvo na orijentalnim jezicima, kao i hibridne oblike
tipa alhamiado knjievnosti iz starijih perioda, prve prave oblike knjievne aktivnosti u modernom
smislu rijei kod Muslimana uoavamo krajem 19. vijeka. Praktino svi oni koji su pisali
o muslimanskoj knjievnosti iz tog perioda, neovisno o svojoj nacionalnoj ili politikoj orijentaciji,
isticali su pedagoki, nacionalno-osvjeivaki karakter te knjievnosti. Taj, preporodni period
muslimanske knjievnosti na karakteristian nain otvara Mehmed-beg Kapetanovi LJubuak (18391902), a zatvara Musa azim ati (1878-1915); izmeu su pisci koji na adekvatan nain popunjavaju
tu razvojnu liniju (Osman Aziz, pseudonim Ivana Milievia i Osmana Nuri Hadia, Edhem
Mulabdi, Fadil Kurtagi, Safvet-beg Baagi, emsudin Sarajli, Riza beg Kapetanovi, Hamid
ahinovi Ekrem, Osman iki, Avdo S. Karabegovi, Avdo Karabegovi Hasanbegov, Hamdija
Muli, Abdurezak Fifzi Bjelevac). Ljubuak je rodonaelnik sakupljanja narodnih umotvorina meu
Muslimanima, i u tom neposredno slijedi Vuka St. Karadia. Podsticaj za taj svoj rad dobio je od
Vuka Vrevia, jednog od Karadievih pomagaa. Muslimansko usmeno stvaralatvo koje su potom
sakupili Herman, L. Marjanovi i drugi, postalo je trajna inspiracija u razvoju muslimanske
knjievnosti. Ta narodnosna, slovenska preporodna karakteristika muslimanske knjievnosti iz tog
perioda na sopstvenom jeziku istovremeno je sadravala i jednu uoljivu crtu uticaja nekih
orijentalnih knjievnosti (arapske, turske i persijske), to se najbolje uoava kod Baagia.
U poetikom pogledu od Ljubuaka do atia muslimanska knjievnost u ovom periodu skraenim
putem je prela put za koji je razvijenijim literaturama bilo potrebno znatno vie vremena. ati je ve
prvi moderni pjesnik meu Muslimanima, sa prvim znacima "dekadencije", i njime je literatura ove
nacionalne grupe dostigla razinu savremenih pjesnikih strujanja u srpskoj i hrvatskoj knjievnosti.
Istovremeno to je i period kada su vrlo vidljivi rezultati nacionalnog osvjeivanja u okviru koga se
muslimanski pisci priklanjaju srpskoj ili hrvatskoj literanoj tradiciji, ponekad i zamjenjujuu jednu
drugom. Pripadnost hrvatskoj knjievnoj svijesti uoljivije izraavaju Osman Aziz, Edhem Mulabdi,
Fadil Kurtagi, Safvet-beg Baagi, Musa azim ati, a posebno je interesantna situcija sa Beharom,
najuglednijim i najznaajnijim muslimanskim asopisom tog doba: postoji, naime, vrlo jasna granica
do koje je ovaj asopis imao izrazito anacionalnu, muslimansku orijentaciju, a poslije koje je prihvatio
hrvatsku nacionalnu ideologiju i prikljuio se hrvatskoj knjievnoj tradiciji. Srpsku nacionalnu
i knjievnu ideju slijedili su Osman iki, Omer - beg Sulejmanpai, Avdo S. Karabegovi, Avdo
Karabegovi Hasanbegov. Ima, meutim i pisaca koji stvarajui u srpsko-hrvatskom knjievnom
ambijentu izriito ne pokazuju svijest o tome niti se u tom pogledu opredjeljuju i angauju (emsudin
Sarajli, Riza - beg Kapetanovi, Hamid ahinovi Ekrem, Hamdija Muli, Abdurezak Fifzi
Bjelevac). Istovremeno kod svih se pojavljuje i jedna linija rezerve i nedoreenosti iz koje se
nagovjetava i sopstvena muslimanska knjievna pripadnost. Time to se obraala sopstvenoj
narodnoj zajednici s namjerom da utie na njenu poziciju u novim uslovima prodora zapadne
civilizacije, knjievnost Muslimana izravno se ukljuuje u proces u kome paralelno zapoinje
i nacionalnu identifikaciju tog naroda, ali i sopstvenu identifikaciju na tim osnovama. Tako je,
zapravo, ispunjena ona prva poetna faza u konstituisanju jedne knjievnosti na nacionalnim
osnovama, koja je prepoznatljiva u preporodnoj fazi knjievnosti svih naroda. U ovom sluaju to,
naravno, jo uvijek ne znai da je tada bila oformljena posebna muslimanska nacionalna svijest niti
svijest o knjievnosti na tim osnovama - do toga e doi mnogo kasnije.

74

Rezime

Sve je to sastavni dio uzbudljive potrage Muslimana za sopstvenim nacionalnim identitetom

koji se zadugo odvijao spontano i bez jasne svijesti o konanom cilju i ishodu, podstican unutranjim
energijama vlastite samobitnosti koja nije bila dovoljna da bi prerasla u novi, nacionalni kvalitet, ali
nije bila ni beznaajna da ne bi u tom pravcu stremila, stalno se prepliui, proimajui ili
poistoveujui sa srpskom ili hrvatskom nacionalnom svijeu.
U meuratnom periodu muslimanski knjievni stvaraoci u poetikom pogledu ve su prevladali
poetnu, preporodnu razvojnu fazu i dostiu opti nivo knjievnosti na srpskohrvatskom jeziku. Mada
u tematskom pogledu i dalje najee ostaju u krugu sopstvenog nacionalnog miljea, u pogledu
literarnog izraza i shvatanja funkcije knjievnosti oni imaju iste preokupacije kao i ostali
jugoslovenski pisci tog vremena. To se prvenstveno odnosi na avangardna literarna nastojanja,
uoljiva neposredno poslije prvog svjetskog rata. Najpoznatiji akter takvog opredjeljenja bio je
Hamza Humo koji je u relativno kratkom vremenu knjievno djelovao prvo u Zagrebu, a potom
u Beogradu, gdje je asimilirao uticaje literarne avangarde i trajno se vezao za srpsku literarnu
tradiciju. Treba spomenuti i Ahmeda Muradbegovia koji je trpio doslovne uticaje Krlee i A. B.
imia izjanjavajui se za hrvatsku knjievnost, kao i Hasan Kiki i Husnija engi koji su se
zalagali za ideje knjievne ljevice. Knjievno stvaralatvo Muslimana jo uvijek se ne iskazuje u ravni
posebnog sopstvenog nacionalnog entiteta, nego kao dio pojma jugoslovenske
i bosanskohercegovake, odnosno srpske ili hrvatske knjievnosti.
Ideoloki i klasni koncept drutva poslije osloboenja 1945. godine potisnuo je u drugi plan
nacionalni karakter knjievnosti, pa su muslimanski stvaraoci u svakom pogledu dijelili sudbinu sa
ostalim jugoslovenskim piscima. U prvim godinama neposredno poslije rata znak raspoznavanja
meu literarnim stvaraocima bio je mjera ispunjavanja zadatog socrealistikog poetikog obrasca,
a iza pedesetih godina mjera odstupanja od njega - muslimanski pisci nisu u tome ni prednjaili, ni
zaostajali. Model partizanske proze najuspjenije je popunjavao Dervi Sui, kao primjer uspjenog
lirskog angamana u patriotskom, antiratnom, socijalnom i opteljudskom pogledu u dosluhu sa
tradicionalnim pjesnikim iskustvima treba navesti Izeta Sarajlia, dok je Husein Tahmii
najizgraeniji pjesnik hermetinog modernistikog pjesnitva. Ugled uspjenog "klasinog"
pripovjedaa i romansijera po optoj saglasnosti uivao je amil Sijari, porijeklom iz Sandaka, dok
je najugledniji knjievni kritiar, istoriar i esejista modernog senzibiliteta bio Midhat Begi. Iako su
i pomenuti pisci u svojoj generaciji po svojim poetikim karakteristikama objektivno imali
optejugoslovenski znaaj (ovdje zapravo i nema mjesta da se pomenu oni manje poznati), tek
pojavom pjesnika Maka Dizdara i Skendera Kulenovia, a posebno romanopisca Mehmeda Mee
Selimovia, muslimanska nacionalna zajednica dala je pisce najvieg dometa koji su ubrajani u najui
krug knjievnih stvaralaca na itavom jugoslovenskom prostoru u drugoj polovini ovog vijeka. Iako
muslimanska nacija jo nije bila "priznata" sve do sedamdesetih godina, status koji su uivali
pomenuti, ali i drugi muslimanski knjievni stvaraoci, nije bio drugaiji nego ostalih jugoslovenskih
pisaca.
Meutim, koliko god je pitanje nacionalne pripadnosti muslimanskih knjievnih stvaralaca
u ovakvim okolnostima bilo sporedno i za samu knjievnost bez veeg znaaja, ono je i dalje bilo
prisutno i realizovalo se uglavnom na isti nain kao i u ranijim periodima. Kao i ranije izvjesnu ulogu
igralo je pitanje konjunkture, jer je pojedinim piscima svakako ilo u raun da se afirmiu u veim
i znaajnijim kulturno-knjievnim centrima i budu identifikovani u okviru razvijenog i konkurentnog
knjievnog trita. Zbog toga su i sami, zavisno od okolnosti i afiniteta, davali povoda da budu
tretirani kao srpski ili hrvatski pisci, a u nekim prilikama su se i lino tako izjanjavali. To se esto
moglo vidjeti ve na osnovu jezikih karakteristika, posebno kada je u pitanju upotreba ekavice ili
uoljiva kroatizacija u pogledu leksike. Sve je to bilo razlog to je veina ovih pisaca istovremeno bila
zastupljena u antologojama, edicijama, pregledima, panoramama, istorijama, i sl. koje su u jednom
sluaju nosile predznak jugoslovenske, u drugom bosanskohercegovake, u treem srpske, hrvatske ili
muslimanske knjievne pripadnosti. Izet Sarajli i Husein Tahmii, na primjer, koji su u potpunosti
ponikli i razvili se u sarajevskoj knjievnoj sredini bili su blii srpskoj literarnoj tradiciji (izmeu
ostalog pisali su ekavski), dok je Mak Dizdar na isti nain ulazio u hrvatsku literarnu tradiciju.

75

Rezime

Posebno je interesantan "sluaj" amila Sijaria, Muslimana iz Sandaka, koji je knjievno djelovao
takoer u Sarajevu: njega zatiemo u okviru knjievnosti Bosne i Hercegovine, ali i kao
muslimanskog, crnogorskog i srpskog pisca! Midhat Begi objektivno je bio blii srpskoj literarnoj
tradiciji, o njoj je najvie i pisao (nezaobilazni su njegovi radovi o Skerliu i Duiu!), ali ta veza
nekako nije prela onu granicu na osnovu koje bi uoljivo postao i dio te tradicije. Na drugoj strani po
prirodi svoga interesovanja malo i bez veeg uspjeha bavio se knjievnom graom "lokalnog"
znaaja, pri emu se misli na muslimansku knjievnost i knjievnost Bosne i Hercegovine, a njegova
pripadnost knjievnim korpusima formiranim upravo na tim "lokalnim" kriterijumima, koji su mu
u osnovi bili strani, na kraju se pokazuje najmanje spornom. Naravno pod pretpostavkom da
jugoslovenska knjievna pripadnost i u ideolokom, i u prostornom, i u vrednosnom smislu sve vie
gube na znaaju. Dervi Sui je, opet, pisac koji je preteno se bavei "anacionalnom" partizanskom
tematikom, u nacionalnom smislu nekako ostao u praznom prostoru - nije tretiran ni kao srpski, ni kao
hrvatski pisac, a nije bio pogodan primjer ni za nacionalnu muslimansku knjievnosti, jer su mu je
bila blia bosanskohercegovaka i jugoslovenska knjievna pripadnost. Na kraju primjeri Skendera
Kulenovia koji je gotovo itav knjievni vijek proveo u Beogradu i Mee Selimovia, koji je pred
kraj preao iz Sarajeva u Beograd, svjedoe o pripadnicima muslimanske zajednice koji su kao
vrhunski stvaraoci tako duboko urasli u srpsku literarnu tradiciju da je srpska knjievnost druge
polovine ovog vijeka bez njih prosto nezamisliva. Radi se, naravno, u isto vrijeme o najveim piscima
muslimanske nacionalne knjievnosti svih vremena, i o piscima koji zauzimaju centralno mjesto
u svim pregledima knjievnosti Bosne i Hercegovine.
U tom periodu u velikoj mjeri ve je bilo istraeno muslimansko knjievno nasljee (u tom
pogledu najvie je uradio Muhsin Rizvi) i utvreno njegovo pravo mjesto u okviru cjelokupne
knjievnosti na srpskohrvatskom jeziku. Vremenom se uvrstilo stanovite da se radi o jednoj mladoj
nacionalnoj knjievnosti koja se preteno razvijala u okviru i pod okriljem srpske i hrvatske literarne
tradicije, ali s takvim stepenom isprepletenosti i proimanja da je o nekom potpunom razgraniavanju
praktino ipak teko govoriti, ukoliko se to ne radi vjetaki ili s pozicija naknadne knjievne pameti.
Pri tome je veina istraivaa izriito ili preutno prihvatila metodoloko naelo vievalentne
pripadnosti po kome se knjievno stvaralatvo na srpskohrvatskom jeziku moe posmatrati
istovremeno na vie mjesta i iz vie planova, to se odnosi i na muslimansku knjievnost.
U toku tek minulog rata dolazi do jo jednog dramatinog iskustva kroz koje prolazi
knjievnost muslimanske nacionalne zajednice. U skladu sa promjenom muslimanskog nacionalog
imena u bonjako preimenovano je i ime ovog knjievnog korpusa, to je jo i najmanja promjena.
Bitnije je promijenjen kontekst u kome je ona uzbudljivo fukcionisala, raspao ne samo jugoslovenski
nego i bosanskohercegovaki horizont u kome se pojavljivala, a u odnosu na srpsku i hrvatsku
literaturu muslimanska tj. sada bonjaka knjievnost (ovaj puta pisana na bosanskom jeziku!)
"konano" je postala "isto" nacionalna, i po onom ko je stvara i po tome kome je namijenjena, sa
svim posljedicama koje iz toga proizlaze.

76

Summary

Summary
The idea of exploring the relation of Muslim literature in Bosnia and Herzegovina to Serbian
and Croatian literature arrived in just the right time. In times when the historical interests and relations
of these national groups were being solved by the unprecedented civil war, this research took place as
an example of a completely different approach in exploring their encounters, both on historical and
literary stage. The accomplished results confirmed the initial assumption about an exiting intertwining
of Serbian, Croatian and Muslim literary traditions in Bosnia and Herzegovina. At the same time,
those literary issues turned out to be inseparably linked with the general questions of the entire
literature in Serbo-Croatian language. Comparative method was used in this process and the
literatures of Serbs, Croats and Muslims in Bosnia and Herzegovina were treated equally and from the
same angle. That created conditions for establishing a completely new perception of the relations and
intertwining of Serbian, Croatian and Muslim literary traditions. Before that, this perception was
burdened by visible prejudice of each of the three respective sides. This has been the reason enough
for the current research to continue in different directions and on different levels.
Slavic self-consciousness and Oriental influences were the foundation upon which Muslim
national community was established and developed. Constant change in domination of these two
influences on this community, through different periods of time, shaped the specific characteristics of
its literature as well as its place in the cultural environment of its neighbouring national communities.
Literary activity of Muslims in Serbo-Croatian language is a familiar subject, but it always involved
certain misunderstandings and vagueness, which are especially underlined today. Ideological and
political motives always strongly influenced the defining, identity and basic characteristics of the
Muslim literary opus. But today, those influences go as far as to change the name of the national
community to which this literary opus belongs, as well as the name of the language in which it was
written. Until recently, many various and contradictory studies were written about the literary work of
Muslim authors. Considering what has been said about it so far, a reliable picture about the
dimensions, chronology and specifics of the literary work created by the Muslim authors can be
established. However, the principle which distinguishes it as a separate literary tradition, remains
unclear. The criterion used most often, and for the longest time, was the one based on religious
affiliation of authors. In fact, that criterion was based on the specific characteristics of this national
community which were created through their professing of Islam. Literature played a very important
role in a long, gradual, dramatic and exciting process, during which these specific characteristics were
raised onto the level of national quality; together with literature itself which underwent the same
transformation. During that process, national criteria were confused or substituted with some others,
different ones. That resulted in the assignment of this literary opus to the Serbian or Croatian
literature, or in some kind of compromising solutions where this literary work is regarded as a part of
Bosnian-Herzegovian regional literary complex, or within the context Yugoslav literature, which does
not imply its separation from the existing Serbo-Croat national literary tradition, but provides for its
easier and painless survival as a part of that tradition.
The crucial moment takes place at the end of the nineteenth century, when Muslim literary
work acquires a revivalist character, in the context of West-European concept of the term nation. This
process continues intensively between the two wars. All these events are happening in considerate
delay in comparison with the Serbian and Croatian literatures, which were themselves for a long time
in a similar situation compared to the literary activities in Europe. The Muslims crucially emphasise
their Slavic self-awareness and origins in that period, and treat as secondary the forms of cultural and
literary activities adopted during their long attachment to the cultures close to them in the context of
their professing Islam. This process, not much familiar to a wider audience, was known as
nationalisation of Muslims. The purpose of this project was to create national consciousness of the
Muslim community in order to identify themselves with the Serbian or Croatian national idea, but
without losing their own religious affiliation. This project was based on the assumption that Muslims
still did not have an expressed national awareness, which was true according to the criterion for
understanding the term nation at that time. But it was neglected that this absent national awareness of

77

Summary

the Muslim community, had been for a long time substituted with the religious affiliation. Therefore,
it could not be expected that they could accept national idea incubated in their former, ancestors
religion, and at the same time keep the existing, present religious affiliation. On the other hand,
common language and origins shared with their ancestors and kept in their collective memory, were
ground enough for a valid assumption that this idea could have a chance for realisation. In fact,
Muslims found themselves at important cross-roads when the process of national self-awareness
began among Southern Slavs. They were unable to decide for themselves and to rationally influence
the course which they wanted to take. One of the options was the mentioned process of nationalisation
of Muslims, which could be in fact more appropriately called re-nationalisation. The other direction
involved long and uncertain establishment of their own national awareness within the context of their
religious affiliation. Even though the priority was given to the idea of nationalisation, both at the
beginning and until recently, it turned out that this other, fundamental process, was taking place at the
same time. The results of this process, as it seems, we could only see recently, in the last three or four
years of the war. The huge political and cultural campaign of nationalisation found its supporters
only in a small circle of intellectuals, while the majority of common people expressed indifference
and suspicion. Nationalisation just couldnt succeed because it necessarily required deislamization;
even though this idea didnt involve the denial of Islam, it implied the rejection of the important
elements inherent in the persons of Muslim faith, the elements which were adopted and upgraded in
their centuries-old practising of Islam, and which were the essence of their being at that time. Still, the
significant and unchangeable traces of that process remained. They are most visible in literature, but
there also, we can find certain vacillation, hesitation and mimicry.
When exploring the traces of nationalisation, it obvious that it was a very dramatic and
exciting process where the non-existent national self-awareness of Muslims articulated itself in
various, often contradictory and exclusive ways thus creating an impression of its being unfinished
and illogical. The criterion of conscious choice between affiliation to Serbian or to Croatian national
literature, was not easily accepted among the Muslims because, among other things, it meant always
something more, at times something of crucial significance. This could be seen through all the periods
as well as today. That is also confirmed by the fact that some writers accepted one alternative in one
period of their development, and another one in some other. Obviously, it could not be expected that
this binary opposition could exist inside a social group, even if we are considering only its literary
work. It was an unrealistic expectation for any social group, regardless of the principles on which it
was constituted.
We can see, then, that this islamized Slavic national group is distinguished and different from
others because of the process of islamization itself. Even if their literature is discussed as a separate
phenomenon, it must be based on their religious adherence. But at the same time, the religious
criterion for construction of a certain literary tradition seems to be an anachronism. For that reason,
very often a reasonable question is raised: why then it was a common practice in many texts to regard
that literature as a distinguished segment of literature in Serbo-Croatian language. Especially because
very often, in those same texts, we find Muslim literature in bipolar alternate duality, and sometimes
in between the Serbian and Croatian literary traditions. It seems that the assertions made before, place
this literary segment in a certain transitional, hybrid state. Its identity depends on differently
originated characteristics and quality; it appears to be a mutation of some, still non-existent national
literature. It is obvious then, that, besides their religious affiliation, there are some other reasons
which justify the special treatment of Muslim literature. Those reasons are certain cultural, as well as
ethno-psychological specifics which were created in this community as a result of intertwining of
their Slavic origins with the cultural and civilisation influences created by their centuries-old
professing of Islam. All this has been dramatically reflected in the literary works of this ethnic group,
from second half of nineteenth century, when the processes of national self-awareness started to
flourish among Southern Slavs, up till now.
The process of nationalisation of Muslim literature which involved breaking up with the
influences from the East within the framework of Islam religion and Turkish administration, was

78

Summary

completed relatively quickly and effectively. After all, it was a hybrid literature, both from the aspect
of language and alphabet, and genre conventions, motives and poetic forms. All that was mostly
imported, foreign and not accessible to wider audience of common people where strong oral literary
tradition in their own language had already existed. This initial national literary emancipation of
Muslims led, on one hand, to the abandonment of one kind of literary practice which involved
mechanical imitation and variations of the sources from Oriental literature and which was practised
only by a small circle of intellectuals. On the other hand, this emancipation led Muslims toward the
establishment of a new literary concept, based on their own national language and literary experience
of their consanguine brothers. This aspect of their national self-awareness process involved the
acceptance of their Slavic origins, as opposed to their previous practice of naming their religious, state
and class affiliations as Turkish, including all the consequences caused by such practice.
As for the other part of the nationalisation of Muslims and their literature, which took place
after their enthusiastic realisation of equality with their consanguine brothers, an obstacle appeared
remaining for almost a whole century. It seems that this obstacle is finally being removed now, in the
hard conditions of the just recently concluded war. Muslim writers found themselves facing a great
challenge: on one hand, they still didnt have their national consciousness, and on the other, they were
taken by the great wave of national emancipation among the Southern Slavs, which created for them
the alternative to accept either Serbian or Croatian national ideology. This decision was not simple for
them to make, not just because of the tradition and the negative experiences from the past, but also
because this alternative necessarily meant certain divisions among themselves. That situation
improved greatly after the establishment of a new, Yugoslav, national literary, and later political
ideology, whose essence was in levelling tribal differences, so that under these circumstances,
Muslim national awakening acquired a new impetus. Adjective our, meaning Yugoslav literature,
expressed objectively the most desirable frame and the most acceptable form of Muslim literature for
a long time, until recently. The treatment of Muslim literature as a separate segment within the
framework of our, Yugoslav literature, was the result of a momentary methodological need to
regard this narrow literary opus as part of a wider one. Since the term Yugoslav literature always
referred to the existing national literatures as well, this methodological need discretely became an
intermediator which indirectly brought Muslim literature into some kind of partnership with the
existing national literatures. Later, when Muslim literature itself was constituted on the national basis,
this helped to understand the nature of its relation to other national literatures, with which and within
the framework of which it was conceived and developed. Recognition of these relations, then,
becomes one of the presuppositions for constitution of Muslim literature as a separate entity.
A similar role was played by the understanding of Bosnian-Herzegovian literature as one,
which appears as a special, smaller copy of Yugoslav literary identity. In the period between the two
wars, the Muslim literary opus was identified on the regional basis, and it was also treated as
a separate segment of Yugoslav literature. Since the ideology of Yugoslav identity involved
repression of the already formed national literary opuses, the concept of constituting of certain literary
segments on regional basis became popular. Regarding literature in Bosnia and Herzegovina as
a separate entity, also represented one of the possible methodological needs functioning as an
instrument for expressing Yugoslav literary identity, where literary-ideological and territorial
principles naturally supplemented each other. Since the dealing with literature based on the national
criterion was predominant at that time, a situation emerged in which the separately regarded literary
Bosnia also appeared in some kind of partnership with Serbian and Croatian national literatures.
Here, naturally, we are not talking about the artificial divisions, but about simultaneous belonging,
where the same literary facts are only being expressed on different levels. Treated as a separate
literary segment, Muslim literature gained an important place and popularity, not just because of its
numerous population and their significance in Bosnia and Herzegovina, but also because of the
specific nature of the whole literary production in this region, resulting from the civilisation,
mentality, and other vital characteristics, borrowed from them by others as well. Between the two
wars, this situation in literature was based on the regional treatment of Bosnian and Herzegovian
literary opus vis--vis the Yugoslav concept of literature. In the period after 1945 though, that project

79

Summary

was also supported by the administration and politicians, which weakened the goal of nationalization.
The Muslim literary work was, then, most often identified within the scope of integral literary
concepts, such as the idea of Yugoslav and Bosnian-Herzegovian literature. Here, we are talking
about the incubating function of these literary projects that allowed Muslim literature to develop
undisturbed, avoiding the risk of Serbo-Croatian nationalisation.
If we leave aside the creative work in Oriental languages and artificial forms like alhamiado
literature from earlier periods, we can notice that the first real forms of Muslim literary creativity, in
the modern sense of the term, emerged at the end of the nineteenth century. Virtually all authors who
wrote about Muslim literature from that period, regardless of their national or political orientations,
emphasised its educational character and its importance for the process of national identification.
This, renaissance period of Muslim literature, starts in a specific way with Mehmed-bey Kapetanovi
Ljubuak (1839-1902), and ends with Musa azim atic (1878-1915); between them we find the
writers who adequately fill that developing line (Ivan Milievi i Osmana Nuri Hadic - pseudonym
Osman Aziz, Edhem Mulabdi, Fadil Kurtagi, Safvet-bey Baagi, emsudin Sarajli, Riza beg
Kapetanovi, Hamid Sahinovi Ekrem, Osman iki, Avdo S. Karabegovi, Avdo Karabegovi
Hasanbegov, Hamdija Muli, Abdurezak Fifzi Bjelevac). Ljubuak first started collecting Muslim
folk literature, and at this, he was a direct follower of Vuk St. Karadi. For this work, he was
stimulated by Vuk Vrevi, who was one of Karadis assistants. The Muslims oral tradition, which
was later collected by Hermann, L. Marjanovi and others, became a constant inspiration in the
development of Muslim literature. This folk, Slavic renaissance, characteristic of Muslim literature of
the period in their own language, contained at the same time a visible string of influence from certain
Oriental literatures (Arab, Turkish and Persian) and that was the most evident in the work of Baagi.
In poetical sense, from LJubuak to ati, Muslim literature in this period travelled a long way in
a short time, while more developed literatures needed much more time to accomplish the same. ati
is the first modern poet among the Muslims, with the first signs of decadence. He elevated literature
of this national group to the level of modern poetical streams in Serbian and Croatian literature. In the
same time, this period revealed visible results of the national self-awareness process where Muslim
authors affiliated with Serbian or Croatian literary tradition, sometimes even substituting one with
another. The affiliation to the Croatian literary tradition was very much expressed in the case of
Osman Aziz, Edhem Mulabdi, Fadil Kurtagi, Safvet-beg Baagi, Musa azim ati. Especially
interesting is the case of Behar, the most respectable and the most important Muslim magazine of that
period. For some time this magazine had completely anational, Muslim orientation, but later, it
accepted Croatian national ideology and became a part of Croatian literary tradition. Serbian national
ideology was followed by Osman ikic, Omer-bey Sulejmanpai, Avdo S. Karabegovi, Avdo
Karabegovi Hasanbegov. Still, there were certain authors who worked in Serbo-Croatian literary
scene but they didn't express awareness of that fact and they didn't affiliate or act in accordance with
that (emsudin Sarajli, Riza-bey Kapetanovi, Hamid Sahinovi Ekrem, Hamdija Muli, Abdurezak
Fifzi Bjelevac). Simultaneously, they all share certain reservations and vagueness which suggest their
own Muslim literary belonging. By addressing their own national community in order to influence its
position in new conditions of Western civilisations penetration, the literature of Muslims directly
participated in a process which simultaneously initiated the development of Muslim national identity,
and established its own identity on those terms. That, in fact, concludes the first, initial phase in the
constitution of a literature on the national basis. This stage is, in fact, present in the literary revival of
all nations. In this case, it still does not mean either that a specific Muslim national identity or literary
conscience was formed at that time - that will happen much later.
All this is a part of an exciting quest of Muslims for their own national identity, a search which
enfolded spontaneously and without a real awareness about the final goal and result. It was stimulated
by internal energies of their own being, which by itself was not sufficient to provoke a change into
a new, national quality. Still, it was significant enough for their aspirations in that direction, with
constant intertwining, penetrating and identifying with Serbian or Croatian national consciousness.

80

Summary

In the period between the two wars, Muslim authors already overcame the initial, renaissance
development phase, and reached the general level of literature in Serbo-Croatian language. Even
though Muslim authors in the thematic sense most often remained in their national milieu, their
literary expression and understanding of the function of literature, showed the same preoccupation
like the rest of the Yugoslav authors of that time. This was mainly the case in the avant-garde literary
attempts, which could be detected immediately after World War I. The most famous writer of such
orientation was Hamza Humo who, in a relatively short period of time, first worked in Zagreb, and
then in Belgrade, where he assimilated the influences of literary avant-garde and where he became
permanently attached to Serbian literary tradition. In this context we should mention Ahmed
Muradbegovi, who was exposed to the direct influence of Krlea and A.B. imi and who came out
for Croatian literature, same as Hasan Kiki and Husnija engi, who were followers of the left wing
literary idea. The literary work of Muslims at that time still did not show the characteristics of
a separate national identity, but was a part of Yugoslav and Bosnian-Herzegovian, namely Serbian or
Croatian literature.
In 1945, after the liberation, the ideological and class concept of society placed the national
character of literature into a secondary position. The Muslim authors shared their destiny with other
Yugoslav writers, in every aspect. In the first years immediately after the war, the means of
recognition among writers were seen in the extent of fulfilling the assigned social-realistic poetical
format, while after the fifties, it was found in the deviation from it. Muslim authors were not excelling
in that matter, but they were not falling behind either. The partisan prose model was the most
successfully fulfilled by Dervi Sui. Izet Sarajli's work was an example of a successful lyrical
engagement in patriotic, anti-war, social and generally human views in correlation with traditional
poetical experiences, while Husein Tahmii was the most mature poet of hermetic modernistic
poetry. amil Sijari, originally from Sandak, enjoyed a generally accepted reputation of
a successful classical narrator and novelist, while the most respectable literary critic, historian and
essayist of modern sensibility was Midhat Begi. Even though the poetic characteristics of this
generation of authors (there is no room here for mentioning the less known ones), made them
significant on a general Yugoslav level, it was only with the appearance of poets like Mak Dizdar and
Skender Kulenovi, and especially the novelist Mehmed Mea Selimovi, that the Muslim national
community produced writers of the greatest magnitude. These authors were included in the narrow
circle of the best literary artists in the entire Yugoslav territory in the second half of this century.
Although Muslim nationality was not recognised until the seventies, the status that the mentioned
authors enjoyed, as well as the other Muslim writers, was not any different from the one enjoyed by
the rest of the Yugoslav writers.
However, regardless of how irrelevant, and for literature insignificant, the question of national
affiliation of Muslim authors was, it was still present and manifested in the same way as in the earlier
periods. Like before, a question of market situation played a significant role because it was in the
interest of certain writers to establish themselves in bigger and more important cultural-literary
centres, and to be identified in the scope of a more developed and competitive literary market. For that
reason, depending on the circumstances and their aspirations, some authors were themselves
providing grounds for their treatment as Serbian or Croatian writers, and in some cases they would
even personally declare themselves as such. That could be often seen through language
characteristics, especially in the case of employing the ekavian dialect or visible Croatization in terms
of vocabulary. This caused a situation where the majority of these authors were at the same time
represented in anthologies, editions, reviews, panoramas, histories, etc. called in one case Yugoslav,
in other Bosnian-Herzegovian, while in the third case they were Serbian, Croatian or Muslim. Izet
Sarajlic and Husein Tahmiscic, for example, the writers who completely originated from and
developed in the literary setting of Sarajevo, were much closer to the Serbian literary tradition (among
other things, they wrote in ekavian dialect), while Mak Dizdar was attached to the Croatian literary
tradition in the same way. Especially interesting is the case of Camil Sijaric, a Muslim from
Sandak who also wrote in Sarajevo: we find him within the boundaries of Bosnian-Herzegovian
literature, but also as a Muslim, Montenegrin and Serbian writer! Midhat Begi was objectively closer

81

Summary

to the Serbian literary tradition; he wrote mostly about it (his works about Skerli and Dui are of
essential significance!), but still, this connection never crossed a line which would necessarily make
him a part of that tradition. His other interests included not a very successful dealing with the literary
material of local significance, which referred to Muslim literature and literature of Bosnia and
Herzegovina. His belonging to literary opuses actually based on those local criteria, which were
basically foreign to him, turned out to be the least questionable after all. Naturally, that would be the
case under a presumption that Yugoslav literary option has become less and less important in
ideological, territorial and the sense of value. Dervi Sui is, on the other hand, a writer who dealt
mostly with non-national partisan themes and that has left him, in national terms, in some kind of
empty space - he was treated neither as a Serbian nor Croatian writer, but also neither as an adequate
example for national Muslim literature, because he was closer to Bosnian-Herzegovian and Yugoslav
literary option. Finally, we have the case of Skender Kulenovi, whose almost entire literary creativity
took place in Belgrade, and Mea Selimovi, who near the end of his literary work came to Belgrade
from Sarajevo. They are an example of members of the Muslim community who were, as the firstclass artists, so deeply grown in the Serbian literary tradition that it is simply impossible to discuss
Serbian literature in the second half of this century without mentioning their names. Of course, they
are the greatest writers of the Muslim national literature of all times, the writers who take the central
place in all reviews of the Bosnian-Herzegovian literature.
The Muslim literary heritage was already explored in that period to a great extent ( most of it
done by Mushin Rizvi), and its real place within the scope of the entire literature in Serbo-Croatian
language was established. In time, it was established that this was a young national literature which
was mostly developed within the framework, and under the auspices of Serbian and Croatian literary
traditions, with such a degree of interdependence and intertwining that it is very difficult to talk about
definite separate options, unless it is done artificially or from the positions of subsequent literary
knowledge. Most researchers explicitly or tacitly accepted the methodological principle of multiple
identification that allows dealing with the literary works in Serbo-Croatian language simultaneously
in several different places and from several angles, which also applies to the Muslim literature.
During the just recently concluded war, the literature of Muslim national community went
through another dramatic process. In accordance with the of the Muslim national name into Bosnian,
the name of this literary opus was also changed, this being the least change of all. The more important
is the change in the context in which it had its exciting existence. With the dissolution of not only the
Yugoslav, but also the Bosnian-Herzegovian horizon in which it appeared, Muslim, now Bosnian
literature (this time written in Bosnian language!) has finally become pure national, based both on
its authors and its public, including all the implications arising therefrom.