RIJEŠENO MUCANJE (Martin s.

Schwartz)

UVOD

2005. godine obilježavam 37. obljetnicu rada sa Medicinskim Centrom na New York-škom sveučilištu. Većinu tog
vremena sam vodio dva života. Prvi se odnosi na moj rad na operativnom odjelu i na istraživanju poremećaja koji traju
od rođenja – posebno problema rascijepljenih usana i nepca.
Drugi je proizašao iz prvog , a sve je počelo prije 31 godinu kada sam slučajno otkrio psihološki uzrok mucanja, te
razvio tretman za njega i potom osnovao NCS ( Nacionalni Centar za mucanje). „Rođenje“ mog drugog života nije
bilo slučajno. Čim sam započeo, dočekali su me moji kolege istraživači, tvrdeći da mucanje nije moje područje, da se
trebam zadržati na osnovnim istraživanjima, te da izravan klinički posao sa osobama koje mucaju predstavlja oblik
prostituiranja koje će mi razoriti karijeru.
Sa druge strane su klinike, koje su tvrdile da sam nametljivac, da trebam ostati u svom području djelovanja i kloniti se
njihovog. Otišli su čak toliko daleko da su mi prijetili tužbom.
Razmišljao sam o tome neko vrijeme, prije nego što sam odlučio da ipak nastavim. Sada vidim da sam bio u pravu, jer
godine koje su proizašle nakon toga, su bile svjedokom promjeni u oba područja – i u našem razumijevanju i u
shvaćanju mucanja, - a sve je to potaknuto moji početnim otkrićem njegovog psihološkog uzroka.
Kad sam nastavio raditi sa osobama koje mucaju, bio sam zatečen njihovom sličnosti. Nema razlike u liječenju ljudi iz
Francuske, Nigerije, Japana ili US-a, priče i emocije su im iste.
Ovo što slijedi su zabilježena iskustva prikupljena od brojnih pacijenata: predstavljaju prototip osobe koja muca, kako
govori o svom životu ; zbog toga sam tako jako vezan za ovaj problem i zato sam nastavio raditi sa osobama koje
mucaju kad god sam mogao.

„ Zamislite ponekad da ste dijete koje muca sa svima. Podsjećam vas da ne želite mucati ali jednostavno si ne možete
pomoči. Zbog toga se često udaljavate, samo da bi izbjegli mucanje, i zbog toga vas ljudi krivo shvaćaju. Smatraju da
ste hladni, povučeni, tihi i usamljenički tip. Ali vi čeznete za ljudima, imate toliko toga za reći i sama pomisao na tu
mogućnost je čarobna. Tako bi se svake noći prije spavanja molili da ta strašna nesreća nestane. Ali to nije bilo
moguće.
Kao dijete su vas slali specijalistima, koji su vas pokušali naučiti kako da zaustavite mucanje ili kako da što manje
mucate. Nekad bi sa njima i prestali mucati, ali mucanje bi se vratilo čim bi izašli iz njihovog ureda, i svi njihovi
savjeti koji su prije bili djelotvorni, bi pali u vodu.
Mucanje vas ponižava, sramoti, uništava vaše samopoštovanje. I često kad je najgore, povećava uvrede i to vas boli.
Ljudi vam se smiju, zovu vas glupima, te vas nikada ne shvaćaju za ozbiljno.
U školi nikada ne biste postavili pitanje, čak i ako bi vas nešto zanimalo. A ako ste morali odgovoriti , a niste mogli
izgovoriti točan odgovor, vi biste odgovorili netočno jer ste samo to mogli izgovoriti. U kafiću naručujete ono što
možete izgovoriti, a ne ono što uistinu želite, i to samo da bi izbjegli poniženje.
Mnogo ste učili, i pošto ste inteligentni, dobivate odlične ocjene ali samo iz pismenih ispita. Živite u stalnom strahu od
neophodnog usmenog odgovaranja, pa molite svoje roditelje da zamole učitelje da ne morate odgovarati usmeno. Neki
su profesori bili susretljivi pa bi vam olakšali sudjelovanje u nastavi, dok su drugi inzistirali na odgovaranju, jer su
mislili da je to dobro za rješavanje problema (suočavanje) – zbog toga godinama imate noćne more, i to samo
pogoršava vašu borbu, ne samo u razredu nego svugdje.
Željeli ste ići na fakultet ali vas je užasavala pomisao na usmene prijemne. Ustvari, svaka vrsta intervju-a vam je
noćna mora. Zbog toga je vrlo teško pronaći posao, i pravi ste sretnik ako pronađete poslodavca koji ima
razumijevanja za vaš problem.
Sastanci (spojevi) su bili druga vrsta mučenja; vrlo vjerojatno su vas ispunjavali očajem. Prvi nalet mucanja odmah na
početku uništi cijelu večer. Povremeno upoznate nekog ljubaznog, osobu kojoj ne smeta vaš problem, osobu koja ne
gleda površno nego gleda dublje – u dušu. To su onda predivna vremena.
Kako odrastate postajete sve pametniji i naučite trikove za izbjegavanje mucanja, koje možete upotrebljavati bez kazne
– poput računovodstva, strojarstva, programiranja računala ili vožnje kamiona – dakle, odabirete poslove koje možete
sami obavljati.
Vaši roditelji su odustali, više i ne spominju vašu tegobu kao da je i nema, a vaši prijatelji i poznanici čine isto.
Masovna urota poricanja se postepeno spušta da zaštiti vas ali i njih, od ponašanja koje je previše bolno da bi ga itko
dopustio.

34
Probali ste alkohol i ne legalne droge, jer ste čuli da to ponekad pomaže. Ali ne i vama; samo su pogoršali stanje, pa
ste prestali. Probali ste i sredstva za smirenje, sredstva protiv grčenja, beta – blokatore, sve što je moderna medicina
mogla preporučiti kao eventualnu pomoć. Ali opet ništa.
Uključili ste se u grupu potpore sa ljudima koji imaju isti problem,ali je to bilo kao odraz u zrcalu. Posebno je bilo
teško biti sa onima koji su još gori od vas; samo je pokazivalo što vam se može dogoditi ako se mucanje još više
pogorša.
Premalo je reći da mucanje utječe na vaš život. Ono se širi kroz život, i kontrolira ga na tako podmukao način, da se
često zapitate, ima li uopće smisla nastaviti takav život. I tako odustanete. Prestanete tražiti odgovore i priključite se
zavjeri poricanja i to najbolje što znate.“

Na sreću, ovakva nesretna priča postaje stvar prošlosti. Imamo djelotvornu i brzu tehniku, koja često počne djelovati
nakon samo nekoliko minuta, i potpuno zaustavlja mucanje. Usavršili smo postupke stvaranja navike na ovu tehniku, i
ostvarili značajan napredak u odstranjivanju strahova povezanih sa mucanjem.
Imamo nade i za budućnost, jer nova istraživanja rasvjetljavaju unutarnji rad mozga: pronađen je živčani centar koji je
odgovoran za mucanje. Sve se čini da bi se u 21. stoljeću mogao pronaći lijek. Do tada mucanje možemo zaustaviti
jednostavnom tehnikom, i možemo stvoriti trajnu naviku - nakon 9 do 12 mjeseci vježbe.

Jasno je da više nitko ne mora mucati.

1.POGLAVLJE

OTKRIČE PSIHIČKOG UZROKA

Sasvim slučajno sam otkrio psihološki uzrok mucanja. To je bila jedna od onih stvari za koje nikada ne bi očekivao da
će se dogoditi. Usprkos tome, bio je to slijed događaja u mijenjanju smjera mog profesionalnog života.
Bilo je to 1974. godine. Tada sam bio profesor govornih znanosti, te sam pomagao osmisliti operaciju za poboljšanje
govora pacijentima koji su rođeni sa rasječenim nepcem. Koristio sam aparat koji se zove Sonograph ( S ). To je
ultrazvučna naprava, koju koristi liječnik za porođaje, a primjenjuje se na trbuhu da bi se vidio fetus (plod). Dio S koji
je u doticaju sa trbuhom se zove Transducer ( T ), a ja sam se dosjetio da bih ga mogao primijeniti na jednoj strani
vrata, da bih proučio grkljan – odnosno, kretanje uzoraka kod pacijenata sa rasječenim nepcem, koji su bili na listi
kandidata za operaciju. Razmatranje tih uzoraka je bilo potrebno, da bi se utvrdilo darovateljevo (donatorsko) mjesto ;
to je mjesto u grlu sa kojeg se može uzeti komadić tkiva, da bi se zatvorila rupa na nepcu, u ustima.
Jedan od pacijenata je mucao, a sa S je postalo jasno da mu se grlo snažno steže prije svakog mucanja. To je bilo
regularno i ja tu nisam mogao pomoći, ali sam ipak zastao i razmislio o ovoj neobičnoj pojavi. Zbog nemogućnosti
pronalaska brzog rješenja, sam nazvao govornog patologa, da ga pitam dali on što zna o povezanosti između stezanja
grla i mucanja, koje sam promatrao. Rekao mi je da ništa ne zna, jer od kada je on govorni patolog, nikad nije bio u
mogućnosti pogledati izravno u grlo tokom govora. Moj ultrazvučni pregled je predstavljao nešto novo. Uzbuđeni
zbog mogućnosti novog otkrića, dogovorili smo sastanke sa nekoliko ljudi koji mucaju, radi ultrazvučnog pregleda.
U roku od 2 tjedna sam pregledao petero i svi su pokazivali iste uzorke stezanja. Moja početna promatranja su se
pokazala ne jedinstvena, pa sam počeo sistematski micati T uzduž vrata da vidim dali stezanja grla variraju u
intenzitetu uzduž vertikalne dimenzije. Brzo sam dobio odgovor : stezanja postaju sve snažnija što se više spuštam niz
grlo.
Grlo se sastoji od grkljana ili glasovne kutije koja sadržava niti (glasnice). Te glasnice su dva mala naborana,
horizontalna tkiva, a smještene su unutar kutije, svaka sa jedne strane. Grkljan se nalazi na vrh dušnika (ili zviždala), i
sa prednje strane prekriva Adamovu jabučicu. Pojednostavljeno, glasnice su smještene zajedno sa nekoliko parova
mišića, tako da jedna drugu nježno diraju. Čovjek pojačava zračni pritisak ispod njih, izbacujući zrak iz pluća. Kada
zračni pritisak postane dovoljno dobar, on napinje glasnice, svaku posebno, što ih postavlja u vibracijski položaj te
nastaje zvuk. Taj zvuk je osjetljivo područje za govornu produkciju; pretvara se u govor pomicanjem usana, jezika,
zubi, vilice, nepca i drugih čimbenika jasnoće izgovora.
Kada smo primijenili T na jednoj strani grkljana osobe koja muca, dogodilo se nešto što nismo očekivali; netom prije
svakog mucanja bi se glasnice lagano digle, te bi se naglo sudarile u stezanju – obuzela bi ih žestina koja još nije

34
viđena u grlu. Tu je po mom mišljenju, bio centar aktivnosti – snažno stisnute glasnice. Iz nekog razloga su osobe koje
mucaju, napinjale svoje glasnice toliko snažno, da zrak koji je potreban za govor nije mogao proći. To me podsjetilo
na medicinski fenomen, poznat kao grkljanski grč – snažno kočenje glasnica koje se ponekad događa nakon operacije.
Zaključio sam, iz mojih ultrazvučnih ispitivanja, da su osobe koje mucaju izložene kratkotrajnom grkljanskom grču,
ali nisam znao zašto.
Osnovno objašnjenje, koje se u to vrijeme činilo neobično ali je od onda navodno i znanstveno dokazano, je da je
uzrok mucanja kočenje glasnica. Ali u to vrijeme nisam shvatio koja je veza između naprezanja, koje sam promatrao, i
glasnica. Počeo sam posvećivati više pažnje tim naprezanjima. Npr. – neki pacijenti bi udisali zrak kratko kroz usta
neposredno prije govora – to je teško disanje, no rekli su mi da im to olakšava tečnost. Uskoro je postalo jasno zašto.
Kad se brže udiše, glasnice se šire otvaraju i dozvoljavaju većoj količini zraka da prođe. Pacijenti su koristili taj brzi
pokret da bi otvorili zatvorene glasnice, da mogu započeti pričati prije nego li se one opet zatvore.
Slično su radili i drugi pacijenti, koji bi govorili na kraju daha. Oni su nesvjesno taktizirali da bi otvorili zatvorene
glasnice. Tamo su završeci plućnih živaca koji otkrivaju zračni volumen. Kada osoba izdahne većinu zraka prije
govora, ovi receptori to otkrivaju, te to tumače kao neizbježan slom pluća i kao signal mozgu da počne udisanje. Svaki
par mišića na kraju govorne kutije se počinje zatezati da bi prisilio glasnice da se odvoje u pripremi za pritok zraka.
Osoba ne može mucati kada je par mišića snažno vođen mišlju da otvori glasnice.
Drugi pacijenti su rekli da oni mogu govoriti nakon prvog gutanja. Tokom refleksa gutanja se glasnice nježno približe,
da bi spriječile tekućinu ili slanu hranu da uđe u pluća,i odmah poslije ždrijela, glasnice se refleksno snažno otvaraju ,
tako da se disanje može nastaviti – ili započeti. Pacijenti su nesvjesno shvatili da ako počnu govoriti taj tren (kada je
gutanje završeno), mogu govoriti bez mucanja. Ne mogućnost govora kod osoba koje mucaju je sada imalo smisla.
No, još uvijek nisam mogao točno shvatiti kako kočenje glasnica može dovesti do tako široke različitosti govornog
naprezanja, koje sam promatrao.

2.POGLAVLJE

TRAGANJE ZA REFLEKSOM MUCANJA

Kako zatvorene glasnice mogu prouzročiti toliko različitih govornih naprezanja?

Govorni terapeut sa kojim sam pričao, tvrdi da se naprezanja dijele u 3 kategorije:
1. Neodlučnost (oklijevanje) – ponekad zvane blokade
2. Ponavljanje – riječi, glasova, slogova
3. Odgađanje ili produljenje – opet glasova ili slogova
Ali ova kategorizacija mi se činila ne osnovanom, i kao da želi pobiti mnoge očite različitosti koje sam ja promatrao.
Također se temelji samo na govoru, totalno izostavljajući ne govorne događaje. Mnogi su govorni patolozi nejasno
koncipirali mucanje kao neusklađenost između dišnih organa, glasovnih i artikularnih mehanizama. Ipak, ispravnost
ove neusklađenosti nikada nije bila provjerena i činilo se kao da nije ni bilo istraživanja koje bi to potvrdilo. Ako je
postojala neusklađenost, zašto je ona nestajala kada je pacijent govorio naglas, nasamo ?
I zašto nije bila prisutna stalno, nego samo kod određenih riječi?
Nakon prelistavanja literature sam razmišljao, da je psihički uzrok mucanja u glasnicama i da su sve druge viđene
karakteristike bile samo reakcija na zatezanje glasnica. Ali nisam znao točan odgovor, sve dok ga nisam, jednog dana,
sasvim slučajno pronašao.
U mom uredu su vrata kroz koja prolazim svaki dan. Procedura je uvije ista. Dođem do vrata, stavim ruku na kvaku,
stisnem ju te povučem vrata da se otvore, prođem kroz njih i vrata se automatski zatvore za mnom. To uvijek
funkcionira, uvijek to očekujem na poslu i nikada se ne razočaram. Ali jedan dan sam pokidao slavinu u uredu, i voda
je polako curila kroz strop u drvena vrata. Vrata su nabrekla i zaglavila se u štoku (vratnom okviru), ali ja to nisam
znao, jer se sve polako događalo tako da to nisam ni vidio. Otišao sam do vrata, putem kojim idem svaki dan već 4
godine, stavio ruku na kvaku, povukao je i vukao, ali se nije pokrenula; bila je zaglavljena. Moja početna reakcija je
bila povući jače, ali nije uspjelo. Onda sam povukao još jače, dok konačno nisam silom otrgnuo vrata da se otvore. 20
minuta kasnije sam se vratio do vrata, i još su bila zaglavljena. Odmah sam ih snažno trgnuo, te su se otvorila. Tada
sam shvatio da sam se prilagodio. Naučio sam nakon samo jednog ispita, nekih 20 – tak minuta ranije, da snažno
trgnem vrata. Naučio sam se boriti.

34
Nabrekla vrata su istovjetna zatvorenim glasnicama, a moje trzanje je istovjetno borbenoj reakciji osobe koja muca.
Činjenica da je moja početna borba rezultirala uspjehom, da su se vrata otvorila, znači da sam bio nagrađen za svoj
trud. Prema tome, u istoj situaciji, bi se vjerojatno ponovo borio – što i jesam. Da to povežem sa mucanjem – John,
mučeći se da izgovori svoje ime (drži kvaku), nakon nekoliko trenutaka ga izgovori (otvori vrata). Činjenica da ga je
izgovorio (otvorio vrata), je postala nagrada za borbu (mucanje), što mu i omogućava da to kaže. Sad počinjem
sumnjati da su sva mucanja koja sam proučavao naučena, i sve različitosti koje sam uočio nisu ništa drugo nego rječito
uvjerenje za heterogenost ljudi, naučenog borbenog ponašanja: zajednička srž problema je grč glasnica. Tu je
naposljetku odraz mucanja. Sad su svi borbeni događaji poznati kao oslobađajući i naučeni. Dijelovi zagonetke su se
počeli spajati. Poznavajući anatomiju i psihologiju govornih organa, znao sam da postoje mali živci koji završavaju u
glasnicama, a otkrivaju napetost i šalju tu informaciju do mozga. Kada napetost u glasnicama dođe do kritične granice,
ti nervni završeci izdaju određen uzorak impulsa. Sada počinjem shvaćati da je to određen uzorak živčanih impulsa,
koji kada dođe do moga, pokreće refleks mucanja. Kao reakcija na očiti stres (za sada ne definirana), osoba koja muca
zatvori glasnice; to je urođen refleks. Zatvaranje glasnica opet rezultira mucanjem – kao naučenim refleksom. Dakle,
imamo 2 refleksa :
1. Urođen
2. Naučen
Pitao sam kolegu, (specijalista psihologije), dali je moguće da tako burno i različito ponašanje kao što je mucanje,
može stvarno biti naučeno. Odgovorio mi je tako što mi je pokazao film naučenog samoranjavanja, da pokaže da je
većina psihički agresivnih ponašanja kulturno usvojena. Borbe koje sam vidio nisu ni bile za usporedbu. Svako
ponašanje koje je nagrađeno može biti naučeno, i čin govora sa naporom je jasno dovoljna odmazda da omogući
učenje mucanja.
Nadalje mi je ukazao na postojanje još jedne nagrade koja je opće prisutna u većini naučenog ponašanja kod ljudi, i on
sumnja da je to prisutno i kod mucanja – smanjenje uznemirenosti. Bilo što, što bi moglo osobi koja muca smanjiti
uznemirenost, može biti naučeno i nagrađeno. Sjetio sam se kako su mi mnogi koji mucaju rekli da radije zamjenjuju
riječi nego da mucaju. Kada govore razmišljaju unaprijed, tako da mogu promijeniti razgovor, da izbjegnu riječi kojih
se boje, ili odmah promijene u riječ koju mogu izgovoriti. Uspješno izbjegavanje problematičnih riječi smanjuje
uznemirenost, pa je zato nagrađeno i naučeno. Izbjegavanje riječi je u biti refleksno, kao i samo mucanje. Dakle,
izbjegava ono što bi trebao razviti, navikava se gledati unaprijed, pa i to također postaje refleks.

3.POGLAVLJE

STRES

Postoji dobar razlog da se prihvati psihologijsko objašnjenje uzroka mucanja. Osobe koje mucaju znaju da im problem
postaje gori pod stresom i izvještavanjem, dok kad su sami i nisu pod stresom nemaju poteškoća. Godinama idu kod
psihijatara i psihologa da liječe njihov problem, ali rezultati nisu bili ohrabrujući. Mucanje se rijetko, ako ikad,
poboljšalo. Psiholozi obično pojašnjavaju da je problem duboko u čovjeku, da često počinje između 2. i 6. godine, te
da su potrebne godine intenzivne terapije da bi došli do njegove podloge, da bi ga mogli učinkovito liječiti. I to
usprkos činjenici što su ponovljeni psihologijski testovi pokazali, da su osobe koje mucaju u cijelosti predstavljale
normalnu populaciju.
Poznavao sam čovjeka koji je mucao, te je 17 godina išao na psihoterapiju, i to ga je koštalo 85 000 $. Sjećam se kako
sam smatrao da je taj mladi čovjek, vjerojatno najbolje prilagođena osoba koju sam ikada vidio.
Do dana današnjeg postoji mitologija da je mucanje psihički problem. Svake godine takozvani stručnjaci pišu i
objavljuju knjige sa tim tvrdnjama, a također se i u novinama i magazinima često pojavljuju članci koji pojačavaju to
vjerovanje. Psihijatri i dalje, svake godine, pokušavaju liječiti tisuće ljudi koji mucaju i to tehnikama koje su već
odavno dokazane kao neprimjerene.
Freud je znao da su ne primjerene. U jednoj od svojih ranijih knjiga je napisao : „ Što god da je izvor mucanja, nije
pogodno za tretmane koje sam ja razvio. I zato više neću ni pokušavati baviti se sa time.“ Ali mi nikad nije bilo jasno
kao sada, da stres utječe na napetost glasnica.
Raspravljao sam o ovom problemu sa prijateljem koji je specijalizirao psihijatriju i rehabilitaciju, te mi je pričao o
studiji koja je objavljenja 1953. godine. U Njemačkoj je osnovan laboratorij radi proučavanja psihologije pokreta
svjetski poznatih sportaša, sa ciljem da im poboljša sportske sposobnosti. Istraživači su, kao dio ovih istraživanja,

34
promatrali i efekte stresa. Istraživanja su pokazala da sportaši napnu svoje mišiće kada su pod stresom, ali je
najzanimljivije to što oni usmjeravaju napetost u određena područja na tijelu – najčešća su snaga mišića ramenog
pojasa, trbuha, donjeg dijela leđa, lica i ruku. Ova žarišta su poslije bila krajnji cilj, te se uspostavilo da su urođena i
često, ali ne uvijek, i nasljedna. Također postoje i druga područja, koja obuhvaćaju oko 2 % svjetske populacije, a
jedno od tih područja su i mišići glasnica. Naknadna istraživanja su otkrila da sve osobe koje mucaju dolaze iz ovih 2
% populacije.
Osobe koje mucaju su rođene sa tendencijom naprezanja glasnica kada su pod stresom. U tim studijama se također
razlikuje tijelo muškarca od tijela žene, pronađene su i spolne razlike kod zatezanja. Npr, svih 5 puta su muškarci
usmjerili svoju napetost na glasnice dok su pod stresom, dok su žene gotovo 3 puta, pod stresom, usmjerile napetost na
trbušne mišiće. Pokazao sam to istraživanje govornom patologu, i on je postavio tezu da je spolni omjer za zatezanje
glasnica 5 : 1 za muškarce, i to može precizno objasniti identični spolni omjer kod osoba koje mucaju, a koji je i
objavljen u istraživačkoj literaturi.

4.POGLAVLJE

8 PSIHIČKIH UZROKA

Pošto je, izgleda, stres uvijek nužan za zatezanje glasnica, pitao sam pacijente o stresu koji izaziva njihovo mucanje.
Tražio sam zajednička podudaranja, objedinjavanje njihovih opažanja. Pripremio sam probnu listu s tipovima stresa, te
ju pokazao pacijentima, i dobio sam njihova kritična objašnjenja. Tako sam i razvio, kako ja zovem – 8 osnovnih
stresova kod osoba koje mucaju:

1.STRESNE SITUACIJE: kada sam pitao osobe koje mucaju, u kojim im je situacijama bilo najteže pričati, najčešći
odgovor je bio – preko telefona. Preko 80% odraslih ljudi koji mucaju, iskazuju neki strah od korištenja telefona.
Vidio sam devetnaestogodišnjaka koji je pokazao ovaj oblik stresa. Naočit mladić je sjedio u mom uredu i umjereno
mucao odgovarajući na moja pitanja. Kao što je i uobičajeno u mojoj dijagnostičkoj procjeni, zamolio sam ga da uzme
telefon, nazove informacije i pita broj jedne trgovine. Odbio je. Zahtijevao sam da to učini, govoreći mu da je to bitan
dio njegove procjene. Molio me da ga ne tjeram da telefonira. Priznao mi je da nije godinama telefonirao, te da ima
noćne more od toga.
Za najneobičniju stresnu situaciju sam čuo od svećenika kojeg je užasavala pomisao pričanja za govornicom. Počeo je
mucati kao dijete, ali je s godinama prerastao mucanje. Nakon zaređenja je pretpostavljen u mjesto sa malim sazivom.
Nekoliko godina poslije je dobio novi položaj, te je na prvu nedjelju ušao u crkvu i naišao na saziv od 800 ljudi.
Svladala ga je brojnost publike, glasnice su mu se zatvorile, a povratna veza receptora iz glasnica je bila povod
mucanju, kao odgovor na ono što je godinama prikriveno ležalo u njemu. Počeo je uzimati sredstva za smirenje, ali je
doza koja je bila potrebna za učinak imala nepoželjne popratne pojave. Odlučio je napustiti crkvu, kada mu je
psihijatar rekao da prestane uzimati lijekove. Predložio je biskupu svoju odluku, govoreći da je mucanje očito znak
njegove nesposobnosti. Biskup, koji je inače bio praktičan čovjek, mu je predložio da prvo proba sa govornom
terapijom.

2.RIJEČ ILI SLOVO STRESA: mnoge osobe koje mucaju izbjegavaju određene riječi i često kažu da imaju problema
sa određenim slovima. Ovaj je oblik stresa naučen kao i gotovo svi oblici stresa. Kao takav, može biti vrlo različit:
ljudi se mogu naučiti bojati bilo kojeg slova, i ti strahovi se mogu periodično mijenjati. Osoba se jednu godinu može
bojati izgovaranja slova „p“ i „t“, dok se nagodinu može početi bojati slova „b“ i „k“. Ponekad netko može izgubiti
sve svoje strahove od specifičnih zvukova, ali samo ako ih vrati na raniji period.
Strahovi od riječi su učestaliji. Skoro sve odrasle osobe koje mucaju imaju nešto od ovoga, vrlo često se boje samo
određenih riječi.
Liječio sam odvjetnika koji je mucao samo na otprilike 20-tak riječi. Zapisao ih je pa smo vježbali. Njegov problem
smo uspješno riješili u samo par susreta.
Drugi je pacijent imao problema sa izgovaranjem svog imena. Zakonski ga je promijenio u ime koje mu je uvijek bilo
lako za izgovoriti, a onda je počeo mucati i na tome imenu. Kad mi je došao, nije ga mogao izgovoriti. Hrabrio sam ga
da pokuša, i da se potrudi, unatoč poteškoćama koje je imao. Mjerio sam mu vrijeme. Blokada je trajala 2 minute i 38

34
sekundi, 2.38 totalne tišine i osobito naglih napadaja glavom, isprekidanih samo prilikama kada je trebao udahnuti.
Grčevi su konačno prestali kada je izgovorio svoje ime: David.
Jedan pacijent mi je rekao da je stalno lagao kada bi ga pitali gdje je odrastao, zato što nije mogao izgovoriti istinu
(Westport). Mnogi su mi rekli da često daju pogrešne odgovore u razredu, jer ne mogu izgovoriti ispravne, a moraju
nešto reći. Jedan pacijent koji je imao 28 godina, mi je rekao da ima godinu više od 27. Mnogi su se žalili da su često u
situaciji da u restoranima moraju jesti ono što ne žele, samo zato što nisu u mogućnosti izgovoriti ono što žele.
Zamjena riječi je u najmanju ruku mučna, te često frustrirajuća i neugodna. Uvijek je rezultat stresa od riječi ili
zvukova.

3.STRES OD AUTORITATIVNIH OSOBA: mnogi pacijenti imaju poteškoća sa govorom u razgovoru sa

pojedincima, najbolje rečeno – autoritetima. Kažu da imaju problema u razgovoru sa šefom ili učiteljem, ili kada ih se
ispituje.
Jedan je takav pacijent, kada ga je policajac zaustavio zbog brzine, morao proći test za ravnotežu, jer nije mogao
odgovoriti na policajčeva pitanja.
Drugi je tokom školovanja dobivao pitanja i pismeno odgovarao na njih, a onda je kolega naglas čitao njegove
odgovore profesoru.
Stvarno svi pacijenti kažu da često mucaju samo sa određenim ljudima, npr. sa roditeljima. Često roditelji kada
primijete da im dijete muca kod kuće, zahtijevaju da školski pedagog rješava problem. Ali dijete ne muca kad dođe
kod terapeuta. Ono čega terapeut nije svjestan je činjenica da se djetetu javlja stres samo u prisutnosti roditeljskog
autoriteta, a da je u svim ostalim situacijama odsutan. Jedan mladić je mucao samo u razgovoru sa ocem, dok sa
majkom nije. Drugi opet nije mucao sa kolegama na poslu sve dok netko od njih ne bi bio promaknut, te mu postao
nadređeni. Tada bi počeo predstavljati autoritet, i u tom smislu postaje objekt sposoban za izazivanje stresa i uzroka
mucanja.

4.STRES OD DVOJBE ( NEDOUMICE): pacijenti često imaju problema sa govorom kada dvoje oko odgovarajućeg
načina ponašanja. Npr, situacije koje nisu unutar obitelji, kao što su novi susjedi, novi posao ili upoznavanje ljudi.
Ovakav stres se također događa kada netko nije siguran u ispravnost načina izgovaranja riječi. Ovdje je stres zbog
nedoumice više izražen nego poteškoće na moje nailaze (osobe koje mucaju) u pokušajima da nauče strani jezik. Tu
postoji velik broj izvora dvojbi. Prva nesigurnost je oko izgovora, druga zbog rječnika a treća se odnosi na gramatiku.
Nije čudno što mnogi pacijenti mucaju na skoro svakoj riječi u novom jeziku.

5.PSIHIČKI STRES: osobe koje mucaju ponekad teže govore kada su umorni ili bolesni. Doduše, u 19. stoljeću u
Europi, se školska terapija temelji na tome da je osnovni povod mucanja manjak sna. Tako da od pacijenata često
zahtijevaju što više spavanja, terapija im je 14 sati dnevno. Neki prijašnji liječnici su vjerovali da je samo određen dio
tijela, obično jezik, umoran, te su konstruirali aparat da drži „umoran jezik“. Gotovo je u cijelosti napravljen od zlata
ili bjelokosti, a nosi se u ustima, te je u osnovi djelovao kao odvraćanje pažnje, i kao takav je privremeno zaustavljao
mucanje. Ali bi se mucanje vraćalo nakon najviše nekoliko dana i to sa još većim intenzitetom nego prije.
Ne moramo se vraćati u 19. stoljeće radi neobičnih terapija koje su usmjerene na prekidanje govora kao načina
rješavanja problema. Naišao sam na nekolicinu, koji su bili na tretmanu kod terapeuta iz Rusije. On je tvrdio da je
mucanje izraz prevelikog rada govornog aparata, i zato je zahtijevao od svojih pacijenata, da se suzdržavaju od
pričanja 6 tjedana. Nakon tog perioda potpune tišine, počeli su govoriti ali samo koristeći jednostavne riječi i to prvih
nekoliko tjedana, a nakon toga su počeli koristiti kratke fraze i na kraju pune rečenice. Nepotrebno je napominjati da
ova tehnika pada u vodu čim se pojavi prvi stres, te se glasnice zatvore.
Bolest je svakako uzrok stresa. Pjevač country-a Mell Tills je počeo mucati u 3. godini nakon borbe sa malarijom, a
Winston Churchill je počeo mucati nakon snažnog pada.

6.VANJSKI STRES: ovaj oblik stresa se još može nazvati i „loša vijest“. To je stres koji se javlja kada saznate da ste
upravo otpušteni, da vam rođak ima tešku bolest, ili da vam je auto ukraden. Pacijenti često kažu da vanjski stres ima
značajnu ulogu u njihovom poteškoćama. Liječio sam pacijenta koji je predivno odgovarao na moje tehnike, nakon
nekoliko dana intenzivne terapije se oslobodio simptoma vanjskog stresa u svim situacijama. Otišao je u svoj dom u
Ohio siguran u svoje nove vještine, i bilo je jednako izvjesno da će nastavak programa ojačati njegove nove navike i

34
utvrditi ih za stalno. No, kada je stigao, otkrio je da mu je kuća opljačkana i spaljena. Vanjski stres je bio toliko jak da
mu je trebalo punih 6 tjedana da povrati sposobnost kontrole mucanja.
Susreo sam i pacijenta koji je radio pod pritiskom „kuhinje“ oglašivačkog svijeta, koji je tečno govorio u većini
situacija nakon tretmana, ali nije mogao izaći na kraj sa jakim stresom od klijenata, koji stalno promatraju promjene u
agenciji. Sjetio sam se i susreta sa umjetničkim direktorom, čiji se govor jako pogoršavao kako su glavni klijenti
odbijali njegove ponude.

7.STRES BRZINE: ovo je najučestaliji stres. Odgovoran je za početak većine mucanja kod djece, a rezultat je
prebrzog pričanja. Skoro su svi pacijenti shvatili da do nekog stupnja pate zbog toga. Za jako malu djecu, stres brzine
je često jedini oblik iskustva sa stresom. Kada pričaju polako, pričaju tečno. Odrasli, na drugu ruku, su bili i pod
drugim oblicima stresa, tako da polagan govor, kod većine, nije rezultirao trenutnom tečnosti. Zapravo, većina odraslih
nije ni bila svjesna da prebrzo pričaju. Doduše, kada sam mjerio prosječan broj riječi koje izgovore u minuti (kada je
tečno), bilo je dobro – unutar normalnih granica, što je prosječno 130 riječi po minuti; nije bilo pitanje prosječne
brzine, nego koliko brzo izgovore prvu riječ svake rečenice; to jest, kojom brzinom počinju govoriti. Kada sam to
izmjerio, shvatili su, da su 4 puta brži od prosjeka.
Drugim riječima, oni napadaju svoje riječi, umjesto da počnu govoriti polako i odmorno. Jedan pacijent koji je stalno
mucao na prvoj riječi, je rekao da je glavni razlog što priča tako brzo taj što „želi pobjeći sa mjesta zločina što je brže
moguće“. Naravno, ono što nije shvatio, je da ta želja rezultira brzinskim stresom i tako pridonosi velikom zastoju koji
je upravo htio izbjeći.

8.OSNOVNI NIVO STRESA: imamo 16 mišića u, i oko glasnica, te ako stavite elektrodu na jedan od njih, može se
lako zabilježiti napetost koja je razvijena u njima. Ta je napetost prisutna cijelo vrijeme i njezina jačina može jako
fluktuirati. Fluktuacija je rezultat 2 glavna utjecaja :
 Prvi su hormoni mozga, koji su kroz svoje kemijske efekte na određene moždane centre, pokazali da imaju
mogućnost povećavanja napetosti mišića i to dramatično. Kad pacijenti izlažu, njihov se govor naglo
pogoršava a oni ne mogu pronaći očiti razlog za to. Obično se pojašnjenje nalazi u povećanju proizvodnje ovih
hormona.
 Drugi izvor napetosti je postojan, to su dugotrajni podsvjesni sukobi koji se pogoršavaju sa mijenjanjem nečije
životne okoline. Primjerice, novi posao sa šefom čije se ponašanje podudara sa roditeljskim – skupovi ishode
nižom emocionalnom reakcijom, koja je ne prepoznatljiva ali zadaje poteškoće sa govorom.
Ili supružnik, koji odluči napraviti velike promjene u životu, te dobro poremeti definiranu strukturu veze
(odnosa) - izrađuje oblike destabilizacije koji izazivaju nemir i kasniji negativni odraz na govor. Sve ovo
usprkos tome što obje strane svjesno žele promjenu.

Kada su istodobno prisutna oba faktora, i kada su u kombinaciji sa bilo kojim od drugih 7 stresova, potpuna napetost
glasnica može doći do te točke da je pacijent u potpunoj nemogućnosti govoriti. To se često viđa kod male djece, čiji
se osnovni nivo stresa s vremenom jako mijenja. Roditelji su time posebno isprovocirani, i kažu da njihova djeca često
mogu pričati tjednima a da ne mucaju, i onda se mucanje vrati u punoj snazi. Mnogu su takvu djecu doveli u moj ured
tokom njihovih „tečnih" perioda. Roditelji bi me žustro uvjeravali da njihova djeca mucaju i to ponekad jako, kao da
se ispričavaju što trenutno ne mucaju. Skoro uvijek kažu da ne znaju procijeniti ove fluktuacije, i moje iskustvo im
jako smanji krivnju ( kada im objasnim osnovni nivo stresa).

5.POGLAVLJE

4 VRSTE MUCANJA

4 vrste mucanja su nastale iz pažljivog razmatranja velikog broja pacijenata.

34
TIP 1 se smatra najčešćim. Zbog stresa se zatvaraju glasnice, što kratko prethodi mucanju, a podudara se sa vremenom
govora. Borba sa govorom ima uporište u neodlučnosti, ponavljanju i produljenju zvukova, slogova ili riječi. Kada
prosječna osoba koja ne muca, misli o mucanju – onda misli na ovaj tip 1.

TIP 2 : ovdje ponovno stres vodi do zatvaranja glasnica, što za posljedicu ima napor, ali u ovom slučaju borba nije dio
govora nego mu prethodi. Paćenje može biti naglo, ali osoba koja muca izabire da odgodi govor dok napori ne prođu –
tako da kad počne pričati, priča tečno. Osobe ovog tipa je interesantno promatrati dok telefoniraju: znaju zabacivati
glavu nekim naglim pokretima, vilica im se zna tresti, oči stezati, pritiskati ruke – dok osoba sa kojom telefonira ne
čuje ništa, samo stanku kao i u normalnom govoru. Kad bi slušalac znao kakva napetost proizlazi sa druge strane veze,
bio bi zadivljen i užasnut.
Liječio sam i takvog čovjeka u Engleskoj. Dan prije tretmana sam dogovorio sastanak sa njime na malom aerodromu,
odmah do Londona. Bio je pilot, i ponudio mi je pogled na grad iz ptičje perspektive, i kruženje nad selima. Pošto je 2.
tip mucanja, njegov govor preko radija sa tornjem je zvučao normalno, ali su napori zauzeli mjesto u pilotskoj kabini
kada smo vozili po pisti, pa sam pomislio kako ću imati nemirnu vožnju. Tako je uistinu i bilo, borbe su mu obuzele
cijelo tijelo, uključujući obje ruke i noge. I svaka rečenica koja je tečno izgovorena, je bila praćena kratkim oblikom
zračnih akrobacija od kojih mi se dizala kosa na glavi, tako da sam nakon leta bio izmoren i imao sam „zračnu bolest“.
Dogovorili smo se da će me vratiti u London. Put je trajao oko sat vremena, i ja sam neprekidno pričao, jer bi se auto
zanosio svaki put kad bi on progovorio. Drugi tip mucanja nam jasno pokazuje da je napor (da se glasnice oslobode
grča), neovisan o govoru. Činjenica da se mnogim osobama koje mucaju napor pojavljuje u govoru (tip 1), je
jednostavno izraz njihove nemoći da sačekaju i završe napore prije nego li počnu pričati.

TIP 3: stres također izaziva zatvaranje glasnica, ali je pacijent izabrao da se ne bori, nego da stane i sačeka dok se
glasnice ne opuste. Ovo se može ostvariti na nekoliko načina: može se kao malo zbuniti, može bezvoljno čekati da
stres opadne, može mirno udahnuti da otvori glasnice, ili može progutati da ostvari isti ishod.
Jedan pacijent, kojeg sam liječio, je nježno kašljao tokom tih pauza da bi razdvojio glasnice, dok bi drugi opet stao,
nasmiješio se, pogledao u plafon i pravio se da razmišlja prije odgovora. No, ako bi netko izbliza pogledao njegovu
Adamovu jabučicu, primijetio bi da titra gore – dolje, i to vrlo brzo tokom ovih zamišljenih pauza. Ono čime je
pacijent bio zapravo zauzet, je bila serija od vrlo brzih gutljaja da bi otvorio glasnice. Ako je potreban 1 gutljaj, onda
će pauza biti kratka, ali ako mu se glasnice opet zatvore, moglo bi biti potrebno progutati 2, 3 ili 4 puta u nizu, i to
brzo, da bi mogao govoriti. Iza osmjeha i jasne zamišljenosti se skriva naglost, skrivanje i osobna borba sa grčem koji
blokira oboje – i izdisanje i govor.

TIP 4: u ovom tipu mucanje može biti prekinuto i prije nego li je uopće započeto (osobe koje mucaju jako dobro
izbjegavaju, imaju naviku da svjesno traže obavijesti o prisutstvu mogućeg problema). Ovaj tip je specifičan za
prikrivene ili zatvorene mucavce (o njima nešto više u slijedećem poglavlju). 20% svih pacijenata iz NCS-a spada u
ovu kategoriju. Ovi pacijenti izbjegavaju riječi, zvukove i govorne situacije. Nitko ne zna da mucaju ali cijena koju
plaćaju za tečnost je konstantan oprez.

Tip 1 mucanja je tipičan oblik, najčešće se viđa kod osoba koje mucaju. Napori su dio govora.
Tip 2 mucanja je manje tečan, ali se označava kao mucanje, iako je govor ne taknut.
Tipovi 3 i 4 su socijalno prihvatljivi pa se ne označavaju kao oblici mucanja. Ljudi iz ove kategorije rijetko traže
pomoć, premda poremećaj ovog tipa često uzrokuje emocionalni gubitak.
Kako sam sve više ispitivao odrasle muškarce, otkrio sam mješavine sva 4 oblika. Npr, pacijent se mogao boriti sa
izgovorom svog imena, zamjenjivati jednu riječ sa drugom dok opisuje svoje zanimanje, i kašljati da oslobodi ždrijelni
grč prije opisivanja iskustva. Bio sam blizu otkrića da je mješavina svih vrsta među pacijentima pravilo, a ne iznimka.
Naravno da su postojali i čisti tipovi, koji su povremeno odlazili i do bolnica. To su uglavnom tip 1 i 2. Tipovi 3 i 4 su
se rijetko viđali, ne zato što ih je bilo malo, nego zato što nisu potražili pomoć.

6.POGLAVLJE

PRIKRIVENI MUCAVCI

34
Kroz rad sa osobama koje mucaju sam shvatio da oni mogu, pošto su vrlo inteligentni, predvidjeti nadolazak riječi od
kojih strahuju, što im omogućava prebacivanje razgovora ili zamjenjivanje riječi. Svi oni to rade do neke granice, ali
neki postanu toliko vješti u tome da se čini kao da su sasvim prestali mucati. Oni čine oko 20% pacijenata koji su
prošli tretman, a nazvao sam ih prikriveni mucavci. Winston Churchill je bio prikriven mucavac, a njegov bogat
rječnik je bio u velikoj mjeri zaslužan tome, što je stalno zamjenjivao riječi. Prikriveni mucavci su hodajući rječnik;
oni su sposobni izraditi križaljku ali se muče sa pisanjem, i dobro funkcioniraju u društvu budući da „ne mucaju“.
Sjetio sam se jednog prikrivenog mucavca s kojim sam se dopisivao. Njegova žena me nazvala da mi kaže da je
primila pismo, te ju zanima o čemu se radi, jer njezin muž u 19 godina, koliko su zajedno, nikada nije mucao. Rekao
sam joj da je on prikriveni mucavac, te da izbjegava određene riječi, zvukove i govorne situacije. Nastala je duga
stanka, a onda bujica pitanja. „Mislite li da je to razlog zbog kojeg on zahtjeva da ja obavljam telefonske razgovore, da
naručujem u restoranu i što on nikada ne priča na roditeljskom sastanku?“ Shvatila je, ispitivajući me, da se odgovor
nalazi u samim pitanjima, a ja sam osjetio po tonu njezinog glasa da počinje shvaćati o mužu nešto, što prije nije znala.
Predložio sam joj da popriča s njim o tome, jer bi njezina pomoć bila od velike važnosti za uspješnost terapije, ako bi
se on podvrgao tretmanu.
Prikriveni mucavci kažu da su na kraju dana iscrpljeni. Kod njih ne postoji bezbrižan razgovor, oni su uvijek aktivni u
traženju, izbjegavanju i zamijeni. Ustvari su oni pod većim stresom nego otvoreni mucavci, jer u njihovom slučaju svi
znaju i očekuju da će „zatajiti“ i mucati. Ali ako nitko ne zna, onda moraš stalno biti oprezan, što je uvijek naporno.
Prikriveni mucavci toliko nastoje sakriti svoje mucanje da često govore stvari koje su neprikladne, glupe ili
besmislene. Često ostave nedovršenu rečenicu, u nadi da će ju sugovornik nadopuniti riječju koja je njemu teška za
izgovoriti.
Prisjetio sam se liječenja frizera koji se zove Pierre, a imao je izražen francuski naglasak. Na početku sam ga pitao
gdje je rođen, a on mi je odgovorio: u Brooklyn–u. Pitao sam ga gdje je išao u školu, misleći da je odrastao u
Francuskoj a on mi je opet ogovorio – Brooklyn. „Dakle tvoj je naglasak lažan?“- upitao sam ga, „da“ – odgovorio je
bez traga naglaska. Otkrio mi je da ne muca kada govori na ovakav način, te mu ljudi „opraštaju“ lošiji Engleski, koji
se u biti javlja zbog njegovog zamjenjivanja riječi. Isto tako kada ne može izgovoriti neku riječ, kao npr. češalj, samo
pokaže prstom na njega i upita – „Kako se to kaže na Engleskom?“. Ova je strategija funkcionirala sve dok mu šogor
nije ponudio da radi sa njim u osiguravajućoj agenciji. Želio je taj posao, pa je i zatražio liječenje.
Prikriveni mucavci se pretjerano trude da sakriju svoje poteškoće. Liječio sam čovjeka koji je bio sudac Vrhovnog
suda u Novoj Engleskoj. Bio je prikriveni mucavac preko 30 godina, i iako je njegova navika zamjenjivanja riječi
ponekad neobično zvučala, ipak se dobro snalazio u tome. Više od 15 godina je kontrolirao stres, tako što je svaki dan
uzimao umjerenu dozu Valiuma. No, kada je sa ženom bio na krstarenju, na Karibima, odlučio je ne konzumirati
tablete, te je isti dan dobio napade koji su bili znak ovisnosti. Odmah se vratio na lijekove. Bio je poštovan član
zajednice, divili su mu se zbog njegove pravne stručnosti, pa nije ni bilo čudno kada su ga pozvali da preuzme
Federalni sud. No, on je odbio ponudu a nitko nije znao zašto. Opravdanje mu je bilo da voli svoj trenutni posao, iako
su svi znali da je Federalno mjesto zapravo nagrada. Došao je kod mene iz 2 razloga :
 Prvo jer je htio postepeno smanjiti uzimanje Valiuma, a smatrao je da se to može ostvariti rješavanjem stresa,
povezanog sa njegovim mucanjem
 Drugi, stvarni razlog posjete je bilo objašnjenje razloga ne prihvaćanja posla na Federalnom sudu. Dakle, na
Državnom sudu je mogao prepričavati optužnicu poroti, dok je na Federalnom morao čitati riječ po riječ, i
nije ih mogao zamjenjivati, te je to bio dovoljan razlog da ne prihvati posao. Sada je to prvi put priznao i
očito se oslobodio napetosti povezane sa priznanjem, te mu se znatno smanjio osnovni nivo stresa.
Nismo odmah počeli sa terapijom jer nije htio zamijeniti moju tehniku, za njegovo dobro utemeljeno izbjegavačko
ponašanje. Ali nakon godinu dana, kada su mu ponovno ponudili posao, koji je u biti i želio, samoinicijativno je došao
na liječenje i uspješno ga i završio.
Smatra se da ima otprilike 5 puta više muškaraca, nego žena koje mucaju, dok je statistika za prikrivene mucavce
obrnuta. U istraživanju koje je prikazano u dodatku ove knjige, 87 pacijenata su bili prikriveni mucavci. Ta grupa se
sastojala od 62 žene i 25 muškarca, u omjeru 2.5 : 1 za žene. Pokazalo se da žene sakrivaju mucanje češće nego
muškarci. Jedna pacijentica je otvoreno mucala do svoje 12. godine, a od tada je naučila zamjenjivati riječi i
izbjegavati situacije. Kada sam ju pitao zašto je to odlučila raditi, odgovorila mi je iskreno: „Borba nije za žene“. I
mislim da ima istine u tome. Muškarci se mogu osjećati komotno dok pokazuju svoje napore, dok žene takvo
ponašanje smatraju neprihvatljivim. Naravno, nitko ne zna dali je ovo stvarni razlog, ali činjenice su jasne – 2,5 žena
više od muškaraca su prikriveni mucavci. Prikriveni mucavci napreduju brže od otvorenih, jer moraju manje postići –

34
oni već dobro funkcioniraju u društvu, vršnjaci ih (kao ni oni sami sebe) ne gledaju kao hendikepirane. Njihovo
samopouzdanje i društvene vještine su dobre, i kad prestanu zamjenjivati riječi, imaju stvarno besprijekoran prijelaz u
njihove svakodnevne aktivnosti.
S druge strane, otvoreni mucavci ostavljaju izravan i negativan učinak u svom okruženju i pate zbog toga. Njihove
društvene vještine su slabe, pa kada prestanu mucati moraju razvijati nove vještine za komunikaciju sa vršnjacima.
Tako mi je jedan pacijent rekao: „Dr. Schwartz, sada kada ne mucam, što da kažem ljudima, o čemu da pričam?“
Često znam reći prikrivenim mucavcima: „Ako mucate otvoreno i onda prestanete, to je dar svijetu, jer više neće
morati gledati ni slušati vaše mucanje – i dar samo vama, jer sada znate da se više ne morate patiti. Ali kad si
prikriveni mucavac, to je dar samo tebi. Ne možeš očekivati od okoline da zna, brine ili da ih zanima tvoj skriveni
problem. Dar je naravno nevjerojatan osjećaj slobode, da možeš reći što god želiš, gdje god to želiš i kad god želiš –
bez straha.“
Jednom sam liječio prikrivenog mucavca koji me nakon uspješnog svladavanja tehnike i vježbanja nekoliko mjeseci,
nazvao da mi kaže kako mu je kolega u uredu rekao : „John, ne znam zašto ali tvoj govor sada ima puno više smisla.“

7.POGLAVLJE

PRIMARNO NASUPROT SEKUNDARNOM MUCANJU

Naša razmatranja govornih simptoma mucanja, bi bila nepotpuna, bez primjećivanja razlike između početnog i
naprednog oblika poremećaja. Nazivam ih primarno i sekundarno mucanje, i općenito su određeni jačinom i mjestom
borbe. Kod primarnog mucanja se spomenuto iskazuje bez problema, ponavljanja se događaju samo na početku
rečenice, dok se kod sekundarnog mucanja snažni napori mogu pojaviti bilo gdje u rečenici. Ispitivanjem pacijenata
sam zaključio, da razlika u borbi ne dokazuje ništa; npr. tip 3 ili 4 nikada ne pokazuju borbu otvoreno, ali su svejedno
napredni oblici poremećaja. Zbog toga sam razvio 3 dijagnostička pitanja koja sam postavljao da bi dobio puno više
korisnih informacija. To su :
1. Kada pričaš, dali ponekad razmišljaš unaprijed tražeći teške riječi, i trudiš li se zamijeniti iz za druge
riječi?
2. Dali obično možeš predvidjeti kada će se mucanje pojaviti?
3. Dali mucaš kada pričaš sam, na glas?
Primarni mucavci će negativno odgovoriti na sva 3 pitanja. Ipak, za vrlo malo dijete ova pitanja ne moraju imati
smisla, to pomanjkanje razumijevanja je pozitivan znak, da dijete nema preuranjeni stres. Ta će djeca stalno ponavljati
ili oklijevati samo na početku rečenice. Ipak, takvo ponašanje može biti uvjerljivo.
Sekundarni mucavci bi obično pozitivno odgovorili na prva 2 pitanja i negativno na 3. Ako i na zadnje pitanje
odgovore pozitivno, to je pokazatelj da je sveukupni nivo stresa jako visok. Sekundarni mucavac obično pokazuje jake
napore, koji se mogu događati bilo gdje u rečenici.
Dokazao sam kako je netočna tvrdnja da je jačina napora glavna razlika između 1. i 2. mucanja. Npr. 20% pacijenata
su prikriveni mucavci. Oni nikada ne mucaju, radije unaprijed traže teške riječi, zvukove i situacije, te ih izbjegavaju.
Nitko ne zna da mucaju. Njihovi simptomi borbe su više nego blagi, ili se čak ni ne vide. Dakle, razlika između
primarnog i sekundarnog mucanja ne može biti jačina napora, nego je u prisutstvu ili odsutstvu preuranjenog stresa.
Dali pacijent predviđa zvukove, riječi ili govorne situacije od kojih strahuje? Za većinu djece mlađe od 7 godina je
odgovor negativan, i oni su primarni, dok je za većinu djece starije od 10 godina odgovor pozitivan, i oni su
sekundarni. Tokom trogodišnjeg razdoblja između ova 2 stadija se nalazi period koji nazivamo Prijelazno mucanje.
Tokom tog perioda dijete može ojačati strah od govora u određenim situacijama, iako ne zna od kojih riječi ili zvukova
bi mogao imati poteškoće. Također, u ovom periodu će neka djeca reći da mogu predvidjeti samo neke riječi kojih se
plaše, dok će se druge pojavljivati iznenadno. Prosječan osmogodišnjak će razumjeti slijedeća pitanja:
1. „Ponekad imaš problema sa govorom, zar ne?“
2. „Dali znaš koje riječi mogu predstavljati problem, možeš li ih predvidjeti?“
-dijete može odgovoriti – ponekad, što je i odgovor na slijedeće pitanje
3. „Dali se češće događa iznenađenje ili češće možeš pričati?“
Ako dijete potvrdi da se češće događa iznenađenje, možemo biti prilično sigurni da je na početku prijelaznog
razdoblja. Ali ako kaže da češće može reći, onda ga moramo promatrati kao odraslog mucavca i tako ga i tretirati.
Uobičajeno je da su djeca mlađa od 7 godina tip1., a starija od 10 godina tip 2., no jasno je da postoje iznimke. Vidio

34
sam naprednog petogodišnjaka sa dobro utemeljenim zvukovima, riječima i situacijama kojih se boji, te jakim
naporom prilikom izgovora i zamjenjivanja riječi. Također znam i tinejdžera koji nema predosjećaj za zvukove i sa
manjim naporom ponavlja samo početak rečenice.
Drugi razlog za promatranje prisutnosti ili odsutnosti predvidivog stresa, je taj što on izravno utječe na očekivani ishod
terapije. Dijete koje nema strah od riječi nije svjesno svoje poteškoće, pa prema tome i ne pati puno. Samomotivacija
da učini nešto u svezi toga problema je mala, tako da je zaštićena mogućnost oporavka.
S druge strane sekundarni mucavci žive u stalnom predviđanju riječi i zvukova od kojih se plaše, što uzrokuje
značajnu emocionalnu patnju. Prema tome, imaju veliku motivaciju za poboljšanje.
Pokušao sam liječiti nekoliko djece, koji su očito bili primarni ili u početnom prijelaznom mucanju. Na svakom nivou
bi dijete naučilo tehnike za zaustavljanje mucanja, a kod kuće bi vježbali sa roditeljima. Na svakom nivou je tehnika
rezultirala potpunom tečnosti, ali nisu imali motivacije da nastave sa zadanim vježbama. Roditelji su shvatili da muče
djecu, te da je početna želja nestala i pretvorila se u stalne svađe. Nazvali bi me da izraze nezadovoljstvo, a ja bi im
savjetovao da pomiješaju vježbe. Ali i to bi ubrzo izgubilo snagu u zadržavanju interesa. Onda smo uveli sistem
nagrađivanja, u kojem bi djetetu dodijelili zlatnu zvijezdu za ispravno izgovorenu rečenicu. Kasnije to može biti i
iskupljenje za nagradu. Sistem nagrađivanja je za neke dobro funkcionirao, ali za neke nije. Postalo je jasno da izravna
terapija sa primarnim mucavcima nije uvijek uspješna. U nastavku knjige ću predstaviti niz indirektnih pristupa koji su
se pokazali uspješnim kod većine primarnih mucavaca.
Zabilježio sam nekoliko bezuspješnih pokušaja rada sa djecom kada su bila primarni mucavci, ali su pokazali uspješan
oporavak nakon 5 godina, kada su postali sekundarni. Ustvari, to je kao kod upale pluća; možda ih nećete moći liječiti
dok su prehlađeni, ali ćete moći kad dobiju upalu pluća.

II DIO
LIJEČENJE

8.POGLAVLJE

POKUŠAJI KOREKCIJE

Pristupi za liječenje mucanja su bili raznovrsni. U zadnjih pola stoljeća je objavljeno na stotine knjiga i tisuće članaka
na ovu temu. U literaturi su se stalno ponavljale određene tehnike, jer su bile djelomično uspješne.

1. TEORIJA OPUŠTANJA: ona je do sada najrasprostranjeniji pristup za liječenje mucanja. Postoji nekoliko
načina ali cilj im je isti, smanjiti mišićnu napetost tijela i tako izbjeći refleks mucanja.
 Jedan pristup potiče pacijente da se usredotoče na određenu grupu mišića (obično nožne prste), stežući
ih maksimalno da bi se postigla svijest o napetosti, a onda ih opustiti koliko god je moguće. Dok god
je tijelo opušteno, svaka se grupa mišića drži odvojeno. Ovakav postupak, poznat kao napredno
opuštanje, je prvi opisao Edmund Jacobson 1923.godine, i često se upotrebljavao za liječenje
mucanja. Rezultati ove metode pokazuju napredak ali nikad potpuni uspjeh u rješavanju problema.
 Drugi tip se odnosi na jogu – izvode se vježbe istezanja. Glavni cilj je povećanje fleksibilnosti
kralježnice, a uključuje uvijanje, rotiranje i savijanje trupa. Izvodi se polako i u duboko meditativnom
položaju (stanju razmišljanja). Ove vježbe rezultiraju mirnijim ponašanjem (stabilnijim držanjem), ali
se opet radi o poboljšanju ali ne i o stalnom zadržavanju takvog stanja.
 Zamišljena slika je još jedna tehnika opuštanja koja služi i za liječenje mucanja. Pacijenti vježbaju da
zamisle neki opuštajući prizor ili mirnu aktivnost, te da je se povremeno prisjećaju tokom dana. Kod
nekih pacijenata ova tehnika rezultira značajnim opuštanjem, zbog čega se javlja poboljšanje u
govoru.
 Postoji i takozvani Biofeedback pristup. Na različite mišiće se postavljaju elektrode (obično na vrat), a
stupanj razvijanja napetosti tokom govora se zabilježava u brojilu (mjeraču). Pacijenti vježbaju, da
prateći brojilo smanje razinu napetosti. Nažalost, rezultati ove tehnike su razočaravajući, jer se
mucanje nakon tretmana rijetko poboljša.
Općenito, opuštanje poboljšava govor i smanjuje mucanje ali ga ne zaustavlja. Jednostavno, nedovoljno smanjuje
napetost glasnica.

34
2. VJEŽBE DUBOKOG DISANJA: poznato je da duboko disanje prije govora zaustavlja mucanje. Temeljeni na
ovoj pretpostavci, neki su liječnici razvili različite vježbe za duboko disanje. Neke od ovih tehnika
naglašavaju važnost disanja iz dijafragme, dok se druge baziraju na disanje iz prsnog koša. Kod jednih je
važno disati kroz nos, a kod drugih na usta. Opravdanost ovih vježbi se vidi iz čestih istraživanja koja
dokazuju da je kod osoba koje mucaju, nepravilan način disanja. Nažalost, većina pokusnih studija nije bila
uspješna.

3. GOVORNE VJEŽBE: često se koristi književni način govora, kao metoda za liječenje mucanja. Npr. neki su
liječnici pokušali doći do pravilnog govora pomoću ritma metronoma (sprave za mjerenje taktova u glazbi),
dok su drugi savjetovali korištenje takozvanog glasa pjevanja – pjesme. Neki su od pacijenata zahtijevali da
govore tiše, dok su drugi inzistirali na glasnijem govoru. Dok su jedni sugerirali da ton treba biti visok, drugi
su govorili o važnosti niskih tonova. Jedni su inzistirali na mogućnosti govora sa stranim naglaskom, dok su
drugi savjetovali pričanje prilikom izdisaja. Neki su savjetovali snažne pokrete ustima tokom govora, dok su
drugi savjetovali šaputanje. Konačan ishod ovih različitih pristupa je ne učinkovitost liječenja. Ovo ne znači
da književni način govora ne pridonosi tečnosti, naprotiv, ono često baš to i čini, ali nema učinka kao oblik
terapije jer ga pacijenti odbijaju. Onaj koji tako govori bi bio smatran čudakom, kao da nije normalan.
Pacijenti možda ne vole mucanje, ali su se na koncu navikli na njega, ali nisu navikli govoriti na način, koji
oni sami a i drugi, doživljavaju kao neobičan (čudan).Npr., poznato je da nitko u svijetu ne muca dok pjeva.
Ali pokažite mi osobu koja muca, koja je spremna pjevati svaki put kada želi komunicirati, to je jednostavno
ne prihvatljivo. Country pjevač Mell Tills je napravio karijeru na glasu, kojeg je koristio potpuno tečno u
pjevanju, nasuprot poteškoćama koje je imao kad bi pokušao pričati. Čak je zbijao šale na tu temu,
nasmijavajući publiku tom apsurdnosti. Također je poznato da neki mogu zaustaviti mucanje polaganim
govorom. Predlagači ovog pristupa su poznati kao Grupa za kontroliranje brzine. Oni tvrde da polagan govor
pomaže mucanju jer daje vremena mozgu da uspostavi izgubljenu koordinaciju između dišnog sustava,
glasnica i govornog mehanizma.
 Općenito prihvaćena metoda za usporen govor je Oslobađanje slušne povratne veze. Pacijenti pričaju
u mikrofon koji je spojen na kompjuter, koji snima, zadržava i prosljeđuje govor u slušalice. Pacijenti
čuju svoj govor nakon otprilike 2 sekunde. Teško je govoriti u takvim uvjetima; neki stalno
pokušavaju popraviti ili nadoknaditi zadržavanje. Pokazalo se da je jedini uspješan način
kompenziranja polagan govor, koji smanjuje ili čak eliminira mucanje. Osim očitog sporog govora,
nedostatak je i to što se cijelo vrijeme moraju nositi slušalice, mali aparat i govoriti u mikrofon.
 U drugoj metodi se postavlja tanak elektronski metronom iza uha. Brzina se može podesiti prema
govoru, tako što brzinu prilagođava vremenu izgovaranja koje se čuje u uhu. Ovaj aparat (nazvan
Mjerač slogova govora), rezultira tečnošću kada je puls dovoljno nizak. Ali posljedica je opet
neprirodan govor koji ovisi o elektronskom aparatu. No, predlagači pobijaju ovu posljedicu tvrdnjom
da, pacijenti mogu postepeno pojačavati brzinu metronoma, i da će govor zvučati normalno kada
dostignu dovoljnu brzinu, te ga pacijent više neće morati nositi. Ipak, iskustva osoba koje mucaju
pokazuju suprotno; kako se povećava brzina, tako se i mucanje vraća.

4. KAZNA: kao oblik tretmana, ima dugu povijest u liječenju mucanja.

 Npr., elektro – šokovi oduvijek stvaraju neugodan poticaj. Nitko ih ne voli ma koliko god blagi bili,
pa pacijenti čine sve samo da ih izbjegnu. Ali psihologija učenja nam ukazuje da ljudi uče zbog
nagrade, a šok je kazna – nešto što treba izbjegavati. Pacijenti su spremni učiniti sve samo da izbjegnu
šokove, makar to značilo da će mijenjati ton glasa, gutati, kašljati, polagano govoriti ili zvučati
neprirodno koliko god mogu. Ipak, to ne znači da su oni naučili ove tehnike, čim šokovi prestanu oni
ubrzo nastave mucati.
 Drugi oblik kažnjavanja je bila terapija ugljičnim dioksidom. Njegovo udisanje se koristilo za
liječenje depresije i drugih psihičkih problema. Često se koristilo kao zamjena za liječenje elektro
šokovima. Pacijentica u ranim šezdesetima se prisjetila kako ga je, kao dijete, morala udisati. Otac bi
ju svako jutro vodio kod doktora da kroz masku udiše čisti ugljični dioksid. Nakon 2 udaha bi se
onesvijestila, te bi je odvodili u školu kada bi došla sebi. To je trajalo godinu i pol, no bez pozitivnog

34
 učinka na njezin govor. Uspomene na ova svakodnevna mučenja su joj se usjekle u pamćenje, čak i
sada nakon više od pola stoljeća.

5. OPERACIJA: ima isti učinak dok nije nužna kazna. Kirurški pristup se u Europi primjenjuje od sredine 19.st
pa do danas, ali rjeđe. Npr., ako si 1842. godine živio u Njemačkoj i ako si mucao, bilo je najvjerojatnije da
će ti odstraniti dio ili čak cijeli jezik (treba imati na umu da se radi o periodu prije otkrića anestezije). Kirurzi
su ovaj način koristili 15 godina prije nego što su shvatili da je ne učinkovit. Čak i danas neki „ pametni “
psihijatri tvrde da je uzrok mucanja povezan sa jezikom, u dnu usta. Međutim, nema dokaza da ovo ima bilo
kakvih pozitivnih učinaka na govor, pa se samo možemo nadati da će ova praksa biti ukinuta.

6. LIJEKOVI: posljednje područje za liječenje mucanja se odnosi na terapiju lijekovima. Postoje 3 osnovna tipa:
1.) Lijekovi protiv grčenja. Neurolozi su primijetili snažne napore povezane sa mucanjem, i smatraju da oni
uzrokuju neki oblik grčevitog napadaja. No, nisu mogli znati da su te borbe naučene, jer neurolozi nemaju
dovoljno znanja iz područja psihologije. Medicinska literatura je natrpana izvještajima o zaslugama lijekova
protiv grčenja i za liječenje mucanja. Činjenica da većina pacijenata ne prestane mucati i da nuspojave ovih
lijekova mogu biti vrlo ozbiljne, čini se, ne odvraća neurologe od provođenja ovakvih tretmana.
2.) Sredstva za smirenje. Ima ih mnogo, i svi su na neki način isprobani. Mnogi su se pokazali korisnim za
smanjivanje stresa. No, opet ne rješavaju problem u potpunosti a i imaju nuspojave koje ne možemo
zanemariti. Nedavno je testirana nova vrsta, nazvana Beta – blokatori. Za sada obećavaju ali se još uvijek
istražuju.
3.) Sredstva za opuštanje mišića. Ukoliko je napetost glavni uzrok mucanja, onda ima smisla istražiti bilo koji
pristup za smanjivanje napetosti. Međutim, ustanovilo se da količina lijekova koja je potrebna da se smanji
napetost glasnica, toliko velika da su nuspojave veoma neugodne i opasne. Jasno je da postoji velik interes za
metode koje bi izliječile mucanje. Značajnom broju osoba koje mucaju mnoge donekle i pomažu, ali ni jedna
ne rješava problem u potpunosti, što ih automatski obezvrjeđuje. Ovo možemo usporediti sa rakom; ukloni se
90% raka ali ostane onih 10% koji su i dalje u vama. Osim ako ne eliminirate sve simptome mucanja,
neizbježno je da će te ponovno mucati. Isto tako, ako je uvjet za poboljšanje govora čudan govor, ili ako je
neophodno korištenje aparata, šansa za tečnost je odmah na početku osuđena na propast.

9.POGLAVLJE

TEHNIKA PASIVNOG PROTOKA ZRAKA

Dao sam oglas u lokalnim novinama: „Traži se netko tko je jako mucao kao dijete, ali sada više ne muca“. Htio sam
ispitati ljude o tehnikama kojima su se služili u rješavanju njihovog problema. Za nagradu sam ponudio 20$. Prvo smo
razgovore vodili preko telefona da bi eliminirali ljude koji ne mucaju, a zatim smo obavili 72 razgovora „u živo“.
Razgovori su pokazali da neki govore malo sporije od „normalnog govora“, iako to nije bilo previše upadljivo. Otkrio
sam još i da većina koristi slabašan protok zraka pri govoru: stavljao sam im metalno ogledalo naspram usta da bi
zabilježio kondenzaciju. Mogao sam vidjeti malu količinu zraka koju izdahnu prije nego što počnu govoriti. To se
događalo ako je svakoj rečenici prethodio mali, nečujni uzdah. Što sam više razmišljao o tome, to me više intrigiralo.
Što su značili ti blagi izdisaji? Koju su funkciju imali? Nikada to nisam uočio kod osoba koje mucaju, ali ni kod ljudi
koji nikada nisu mucali. Zašto se to onda dešava u ovoj grupi? Sjećam se da sam sjedio u uredu i baš to oponašao –
kad mi je sinulo. Odgovor je bio u protoku. Koristili su ga jer je otvarao glasnice prije govora. Protok je bio pasivan,
nikad požurivan, a opet u dovoljnoj količini da zadrži glasnice odvojene i opuštene.
Sada sam mogao objasniti bizarno ponašanje starog pacijenta koji je tvrdio da nikad ne muca kada puši. Kada sam ga
zamolio da mi to pojasni, zapalio je cigaru, uvukao dim, malo dima ispustio i počeo govoriti. Mucanja nije bilo. Kada
sam ga pitao zašto misli da mu to pomaže, odgovorio mi je da ga to opušta. U to vrijeme sam smatrao da je stvar samo
u psihi, to što on vidi rješenje problema u dimu, kojeg je ispuhivao pored mog lica. Poslije sam kroz svoja istraživanja
shvatio da centri za disanje u mozgu, kontroliraju glasnice. Kod normalnog, mirnog disanja, glasnice se lagano otvore
prije udisaja. I onda kako se mijenja protok zraka – kad počinje izdisaj, one se lagano zatvaraju. Otvaranje glasnica se
iskazuje kao aktivan proces, kao rezultat stezanja određenih parova mišića koji su smješteni na kraju glasovne kutije. S

34
druge strane, izdisaj je pasivan, unutarnji pokret glasnica, koji se događa kada se mišići počnu opuštati. Istraživanja su
pokazala da su kod normalnog i smirenog disanja glasnice najopuštenije u fazi izdisaja.
U drugim istraživanjima su stavljali elektrode na glasnice, da prouče vrstu napetosti povezanu sa govorom. Također su
i proučavali napetost glasnica prije govora. Istraživanja su pokazala da u prosjeku napinjanje glasnica počinje između
1/3 i ½ sekunde prije izgovora. Taj djelić sekunde prije izgovora se pokazao kritičnim, jer je to vrijeme u kojem se
glasnice mogu zatvoriti. Promatrao sam to i ranije na ultrazvučnim pregledima osoba koje mucaju. Zaključio sam da
bi, kada bi mogao smanjiti tu napetost glasnica prije govora, imao izvrsnu šansu da zaustavim mucanje, jer bi se
spriječilo zatvaranje glasnica. Trebalo je shvatiti kako nekoga naučiti da počne izdisanje prije govora, ali tako da
mirno i tiho diše, kao da uopće neće ništa govoriti. Treba uvjeriti mozak da govornik jednostavno samo ponovno
udiše. Ako zavaramo mozak, neće biti pred govorne napetosti u glasnicama.
Pokušao sam početi sa tehnikom protoka zraka. Započeo sam tako što sam tražio od osoba koje mucaju da uzdahnu
dugo, zvučno i opušteno. Nakon toga sam zahtijevao da još jednom udahnu, i da u pola procesa kažu jednu
jednosložnu riječ. Mucanje je prestalo. Povećavao sam broj jednosložnih riječi koje treba izgovoriti u jednom dahu, i
opet nije bilo mucanja. Zapanjio sam se. Činilo se tako jednostavno. Kako su dani prolazili, moji su se rezultati
potvrđivali – pacijenti su nastavljali tečno pričati. Bio sam sretan i uzbuđen. Pitao sam se koliko će trebati da se
mucanje vrati, ali pošto se nije vračalo, odlučio sa priječi na slijedeći korak. Zamolio sam pacijenta da diše nečujno.
Odmah je to učinio, rekavši mi da je to vježbao kod kuće, jer nije htio zvučati kao „zadihani perverznjak“. Govor mu
je sad bio u potpunosti prihvatljiv i ostao je tečan. Pomislio sam da imam terapiju koja je u suštini vrlo jednostavna.
Usredotočio sam se na ono što sam smatrao uzrokom mucanja. Pasivni protok zraka drži glasnice odvojene i opuštene,
neposredno prije govora i onemogućava da „signal koji izaziva mucanje“ dođe do mozga. Ali se kod drugih pacijenata
još pojavljuju poteškoće. Ponekad mucaju iako stalno koriste protok zraka. Što nije u redu?
Snimio sam primjere ovih događanja od nekih pacijenata, te sam otkrio 4 specifične greške koje su mi se činile kao
uzrok ponovnog pojavljivanja mucanja. Objasnio sam im ih. Nazvao sam ih - pogrešna upotreba zraka. Objasnio sam
ih pacijentima, tako da ih mogu izbjegavati (da više ne griješe).

1. Prisilno disanje: pri stresnim uvjetima pacijenti obično forsiraju disanje pa dišu prisilno, što vodi do
zatvaranja glasnica i pojavljivanja mucanja. Podsjetio sam ih da izdisaj mora biti pasivan, jer će mozak kad-
tad prepoznati prisilan izdisaj kao neki „h“, te će zaključiti da sve rečenice počinju sa „h“, te će se mucanje
vratiti.
2. Neuspješnost prijelaza: druga poteškoća se javlja zbog manjka glatkog izdisaja u prvom zvuku kod prve riječi.
Dah se nakratko pojavi ali sa pauzom između kraja daha i početka govora. To izgleda kao da pacijent hvata
dah želeći ga udahnuti. Stanka koja u međuvremenu nastane, je sasvim dovoljna da se zatvore glasnice. Rekao
sam pacijentima: „Protok zraka je žila kucavica tečnosti, unesite ga izravno u riječ.“
3. Greška u namjeri: pacijenti su često preopterećeni zbog pojavljivanja prvog glasa, pa ustima formiraju oblik
tog glasa u zadnjim trenucima protoka zraka. Tako je protok zraka narušen predviđanjem glasa, a posljedica je
uvijek napetost glasnica, što često vodi do mucanja. Podsjetio sam pacijente da je cilj protoka zraka zavarati
mozak, kao da će jednostavno samo disati, no mozak nije prevaren ako počnu oblikovati prvi glas prve riječi.
4. Zadržavanje daha: pacijenti tempiraju disanje, pa često uzdahnu i zbog zatvorenih glasnica zadrže zrak, i onda
počnu otpuštati glasnice pa se protok zraka ponovno odvija. Ako se ovo čini pod stresom, zadržavanje se
pretvara u zatvaranje i oni mucaju. Pacijentima smo savjetovali da nikada ne zadržavaju dah, nego da drže
zrak u neprekidnom pokretu, a to znači – lagano udahnuti i onda isto tako lagano izdahnuti; nikada ne smije
doći do obustave protoka zraka.

Bilo je dobro nakon što su shvatili ova upozorenja. Tehnika protoka zraka donosi značajno poboljšanje kada se
propisno primjenjuje, ali se povremeno pojavljuju mucanje i blokade. Neki pacijenti i dalje imaju poteškoće unatoč
prakticiranju naizgled savršene tehnike protoka zraka. Preispitivanjem pacijenata bi, npr. čuo mladića kako savršeno
prakticira protok zraka sve do slova „t“, a onda počne mucati. Snimio sam mnogo slučajeva ovakvih neobjašnjivih
blokada, i stalno ih preslušavao.
Jedne večeri sam ih preslušavao kod kuće, pitajući se dali ću ikada naći rješenje, kad je moja supruga ušla u sobu s
komentarom: „Znaš, ti ljudi pričaju užasno brzo.“ I onda sam shvatio ovu činjenicu – oni sami sebi stvaraju stres tako
što brzo govore. Ako se pacijent boji nekog zvuka, pa čak i ako savršeno upotrebljava tehniku, on će radije požuriti da
prođe riječ koja sadrži taj zvuk. To rezultira time da mozak predviđa nailazak brzog govora, te napne glasne mišiće.

34
To je isto kao kad trkač napne nožne mišiće na startu, kad se raskorači, očekujući početak utrke na 100m. Ali dok
trkaču naprezanje mišića daje jasnu prednost, napinjanje glasnih mišića kod osoba koje mucaju narušava protok zraka
što rezultira mucanjem. U tom smislu priprema za početak govora bi bila ista kao i priprema za trčanje maratona
dugog 26 milja. Maratoncu nije potrebno veliko početno ubrzanje kao trkaču, a ukoliko bi mjerili napetost u njegovim
nogama, sekundu prije utrke, ona bi bila značajno manja nego kod trkača na 100m. Ako je naš cilj u liječenju mucanja
da, prije početka govora glasnice riješimo napetosti što je više moguće, moramo znati da je lagani početak presudan.
Zaista mucanja nije bilo kada sam prisiljavao pacijente da prvu riječ izgovaraju polagano.
Otkrili smo da je snažna obrana protiv mucanja kombinacija pasivnog protoka zraka i polagano izgovorene prve riječi,
to je ono što ja nazivam savršenom tehnikom. Sa savršenom tehnikom je ne moguće mucati. Ukazivao sam
pacijentima tu važnu činjenicu. Organizirao sam više stresnih situacija, s namjerom da se sami uvjere u istinitost moje
tvrdnje. Pacijenti su uistinu bili pod mnogo manjim stresom i brigom (nemirom), a rezultat njihove uspješne izvedbe je
bio moćan i očigledan. Po prvi puta je bilo vrlo jasno pravilo za tečnost.

10.POGLAVLJE

RADIONICA

Počeo sam raditi sa pacijentima pojedinačno ali i u paru, pa sam shvatio da je rad u parovima učinkovitiji. Prisutstvo
drugih pacijenata pojačava stres, jer nastup nije privatan već pred malobrojnom publikom, a i element natjecanja je
pomalo oživio stvari. U početku sam sparivao pacijente prema uzrastu i spolu, ali sam poslije otkrio da nema razlike ni
kada se u paru nalaze različite osobe. Isti je slučaj kada usporedimo jačinu mucanja prikrivenog i otvorenog mucavca,
ili bilo koga iz skupina od 1 do 4.
Onda sam počeo eksperimentirati sa većim grupama. Prvo sa 3 osobe, onda sa 6 pa 12… i ponovno se nije mogla
vidjeti razlika kod članova, osim što je naravno, kako se broj povećavao, bilo potrebno i više vremena da se postignu
određeni ciljevi terapije. Stao sam na broju 15, kao maksimalnom broju pacijenata u grupi koje bi liječio odjednom,
odnosno zajedno. Svaki sam tretman produžio sa 1 sata na 3 sata, a onda i na cijeli dan, jer sam shvatio da je potreban
dan da svatko iz grupe dobije dovoljno prilika za sudjelovanje u terapiji, i održi stres, da shvati govor kao izazov a ne
kao nemogućnost. Pacijenti su učili iz međusobnih grešaka, i svaki put kada bi govorili, po definiciji bi to bio javan
govor.
Nakon mnogo pokušaja i grešaka, došli smo do načina liječenja za koji smatramo da je najučinkovitiji, te ga sada
koristimo u našim radionicama u NCS-u (nacionalnom centru za mucanje).
Počeli smo tako što smo učili pacijente da pasivno dišu kroz usta. Zatražio sam od njih da zamisle da su prehlađeni, da
im je zatvoren nos pa moraju govoriti na usta, a sve to zbog toga što moraju stalno primjenjivati savršen model
disanja. To je polagano disanje, kao kad mirno sjede i ne rade ništa, samo što je to sada disanje kroz usta. Nastavio
sam im pričati, te sam promatrao njihova usta, prsa, i trbuh da vidim znakove pasivnog protoka zraka. Kad postignemo
pasivan protok zraka kroz usta, onda možemo prijeći na korištenje pasivnog protoka zraka prije jednosložnih riječi, a
onda i na višesložne.
U ovom dijelu ćemo predstaviti nekoliko tehnika sa povratnim djelovanjem, koje su nastale radi nadgledanja protoka
zraka. One omogućavaju pacijentima da čuju svoj način disanja, te im pomažu da prepoznaju određeno svojstvo zvuka
potpuno pasivnog protoka zraka. To svojstvo se zove podrhtavanje i razlikuje se od osobe do osobe, jer nemaju svi isto
oblikovan dišni sustav. Svaki pacijent mora naučiti prepoznati svojstva vlastitog oblika podrhtavanja. Nekima ne treba
puno; ali drugima ipak treba više vježbe – no neovisno o potrebnom vremenu, bez postizanja dosljednog podrhtavanja,
nema niti napretka u terapiji protoka zraka.
Najjednostavnija i vjerojatno najučinkovitija povratna tehnika uključuje komad gumene cijevi, dugačak oko 30 cm.
Jedan dio te cijevi se stavlja ispred usta a drugi dio u uho. Tako pacijent može čuti svoje disanje.
Drugo pomoćno sredstvo je obično kasetofon. Svaki pacijent kad priča, koristi poseban mikrofon, koji snima protok
zraka, a onda preslušavaju tu snimku jer svaki pacijent mora prepoznati svoje podrhtavanje na snimci. Najvažnija stvar
kod podrhtavanje je to što njegovo prisutstvo označava pasivni protok zraka. Podrhtavanje nestaje kada protok zraka
više nije pasivan, te ga zamjenjuje jedan od 2 načina disanja: prisilni ili stisnuti dah. Prisilni protok pokazuje da
pacijent sada aktivno potpomaže izdisaj, dok je stisnuti protok zraka onaj što nastaje kada su glasnice već zatvorene, a
zrak se probija između njih. Tokom trajanja Radionice smo snimili oba načina, te ih preslušavali radi vježbe. Prisilni i
stisnuti zrak vode ka mucanju, i treba ih izbjeći pod svaku cijenu. Svijest o podrhtavanju je najvažnija, jer se tečnost

34
može postići samo kad nismo pod stresom. Naravno da će pričati tečno kada vježba kod kuće gdje je atmosfera
opuštena i udobna, no kada je u uredu može biti pod pritiskom što pojačava stres, pa se tako i mucanje vraća. Prema
tome, pacijentu treba neki oblik vanjskog pokazatelja ispravnosti ove vježbe. Takav pokazatelj je podrhtavanje.
U radionici je podrhtavanje demonstrirano korištenjem kasetofona i svaki pacijent je naučio metode za postizanje
pasivnog protoka u potpunosti. To su osnovne ali ključne faze ovog programa, pa je utrošeno dosta vremena na
njihovo uvježbavanje. Kada dosljedno proizvodimo podrhtavanje prije početnih riječi, onda ga nastavljamo koristiti i
prije kratkih fraza i kratkih rečenica. Naučili smo 2 pravila za rješavanje problema brzog početka:

1. Pravilo: se odnosi na situacije u kojima fraze ili rečenice počinju sa jednosložnom riječi. Pravilo glasi:“ Kada
rečenica ili fraza počinje sa jednosložnom riječi, moramo staviti zarez, psihičku stanku, između prve riječi i
ostatka rečenice.“
2. Pravilo: se odnosi na situacije u kojima fraze ili rečenice počinju sa višesložnom riječi. Pravilo glasi:“Kada je
prva riječ višesložna, moramo izgovarati svaki slog jednakom brzinom, odnosno što sporije – kao da to
izgovaramo u sporom ritmu me-tro-noma.

Svi su pacijenti dobili posebne liste sa frazama i rečenicama za vježbanje. Sve su se vježbe izvodile pomoću gumene
cijevi, da bi se utvrdila prisutnost ili odsutstvo podrhtavanja, te brzina prve riječi. K tome smo još i snimili uzorke u
razmacima, te ih preslušavali da vidimo ima li napretka. Kroz radionicu je tehnika počela sličiti sportu koji se sastoji
od 2 poteza: pasivnog izdaha protoka zraka koji prethodi usporenoj prvoj riječi. Za pravilnu igru je potrebno treperenje
i usporena prva riječ.
Pošto je obično javan govor težak i bolan, u prvom jutru terapije sam razvio rutinu, koja se sastojala od toga da na
kraju terapije svaki pacijent stane ispred svog partnera te održi kratak govor. Samo nekoliko sati ranije je pomisao na
tako što bila ne zamisliva; dok sada stoje i savršeno govore, bez traga mucanja. Ova vježba zahtjeva strpljenje, dok
jedan govori drugi sluša, svatko dođe na red. Tako da je vježba potpuno neprekidna. Zbog toga sam ih stalno
promatrao da budem siguran da ispravno vježbaju. Ako bi uočio pogrešan protok zraka ili ako izgovor prve riječi nije
bio spor, opomenuo bi ih javno i oštro, da naglasnim važnost pravilnog pristupa tehnici.
Razvio sam jednominutnu vježbu za rješavanje problema izbjegavanja tehnike a nazvao sam ju Sporazum (Ugovor).
Nakon što pacijenti pokažu oboje – razumijevanje i sposobnost stvaranja pasivnog protoka zraka sa usporenom prvom
riječi, zahtijevao bi da izgovore niz podataka nepovezanim rečenicama i to na glas pred publikom, u trajanju od 1
minute. Na početku sam izabrao ne povezane rečenice, jer bi povezane rečenice stvarale kontekst koji bi mogao
odvlačiti pažnju od nove tehnike. Svaka rečenica je morala biti savršena, a ako bi pacijent počeo mucati, morao je
platiti 1$ za svaki zastoj. Kada bi se to desilo obično bi im rekao:“Sada kada si pokazao da možeš kontrolirati svoje
mucanje, moraš platiti za tu čast što prenosiš svoje napore na svijet oko sebe.“ Na početku je Sporazum trajao minutu
dnevno a poslije smo mu produžili trajanje. Shvatili smo da je pod Ugovorom pacijentova pažnja usmjerena na
tehniku. Odbačena je i najmanja pomisao da se mislima „odluta“, jer znaju da će morati platiti ako zamucaju.
Najmlađi član radionice je bio zadužen za skupljanje novca od Ugovora, te bi mi za te novce kupovao ručak. Jadan ja,
često nije skupio dovoljno ni za desert.
Sjetio sam se mladića iz Houstona, čiji je otac bio poznati naftaš iz Texasa. Mjesečna primanja tog 19-estogodišnjaka
su bila 3500$. U radionicu je stigao u svom turbo Porshe-u, te mi je, kada sam mu rekao da će morati plaćati dolar za
mucanje, odgovorio:“Dr. Schwartz, to nije nikakav novac.“ Uzvratio sam mu:“Roger za tebe 50$ po mucanju“, a on
mi je odgovorio „Tako je već bolje gospodine“.
Zahtijevao sam da pacijenti nekoliko mjeseci vježbaju Ugovor sa nekim kod kuće. No, ako se vježba sa bliskim
prijateljem ili supružnikom, onda mu se ne daje novac, nego ga se baca kroz prozor. Pomisao na ovo može uzrujati
obje osobe, što potiče poriv za brižljivim pristupom tehnici. Učenje i vježbanje Ugovora u radionicama se pokazalo od
velike pomoći pacijentima, u nošenju sa stresnim situacijama, još dugo vremena nakon završetka radionice. Jedan me
pacijent nazvao u Centar da mi kaže da je bio na razgovoru za posao, i kada mu je ispitivač postavio prvo pitanje, se
prisjetio da je ta situacija vrlo slična Ugovoru, i čim je to shvatio se prebacio na, kako on to kaže „Način Ugovora“.
Pitao sam ga na što misli, a on mi je to objasnio kao psihičko stanje u kojem se nalazio dok je bio pod Ugovorom –
stanje snažne usredotočenosti na tehniku. U tom stanju ga ništa ne može omesti. Ne potrebno je napomenuti da je
razgovor prošao odlično.
Druga vježba koja se pokazala iznimno učinkovitom se zove Učvršćivanje. Služi za stvaranje otpornosti pacijenta na
brzinu govora ljudi oko njega, a odnosi se na polako odgovaranje. Odnosno, ako netko priča brzo, on kao da zahtjeva

34
da se brzo i odgovori. Ako osoba koja muca želi brzo odgovoriti, uplašit će se da nema vremena za izvedbu tehnike.
Potrebno je vremena da bi se malo zraka pasivno izdahnulo na usta, te da se uspori prva riječ. Očvršćivanje uči osobe
koje mucaju da si slobodno uzmu vremena koliko god im treba, neovisno o situaciji u kojoj se nalaze. I ova vježba
zahtjeva još jednu osobu. Ta osoba postavlja pitanja na koja pacijent odgovara jednostavnim rečenicama, koristeći
tehniku protoka zraka. U pola odgovora ga pomoćnik prekida, postavljajući mu drugo pitanje. Pacijent se mora
zaustaviti, koristiti novi protok zraka, i odgovoriti na novo pitanje cjelovitom rečenicom. Mora biti sposoban polako
odgovarati čak i kada ga prekidaju. To traje 1 minutu. Pacijentu dođe da ubrza, da odbaci tehniku kod odgovaranja na
brza, unakrsna pitanja, no cilj je zadržati pasivni protok zraka i nastaviti sa usporavanjem prve riječi neovisno o brzini
pitanja. Rekao sam pacijentima u Radionici da želim da razviju čudan oblik straha – želim da vjeruju kako sam ja
potplatio sve na svijetu da ih očvrsnu. To bi im trebalo pomoći u stavu i učiniti ih vrlo otpornim na brzinu govora koju
zahtjeva svijet oko njih.

11.POGLAVLJE

OSNOVNI TRENING

Kao što sam spomenuo,tehnika protoka zraka je kao sport. Više se koriste mali mišići nego veliki, ali se primjenjuju
ista pravila. Najvažnija stvar u sportu je vježba. Mora se stvoriti navika koja je dovoljno jaka da se uspješno bori sa
težnjom zatvaranja glasnica. Navika mora biti automatska, tako da izgleda i zvuči normalno (prirodno). Treba vremena
da bi se to postiglo – obično 12-15 tjedana. Taj period nazivam osnovni trening.
Ohrabrili smo pacijente da zamisle da su strojevi koji sjede u sobi i stvaraju savršene rečenice, jednu za drugom,
uzimajući si dovoljno vremena između rečenica, tako da mogu adekvatno proizvoditi najbolje moguće primjere
tehnike. Više smo zahtijevali kvalitetu nego kvantitetu.

Temeljne vježbe: Prva 4 tjedna osnovnog treninga su posvećena temeljnim vježbama. U njima pacijent mora pokazati
potpuno dosljednu upotrebu treperenja i usporene prve riječi u kratkim, jednostavnim rečenicama, te kratak govor
sastavljen od jednostavnih rečenica. Ova je faza ključna jer gradi osnovu za kasniji napredak. Ako u tehnici postoji i
najmanji problem, bilo koji stres će ga preuveličati što će dovesti do ponovnog mucanja. Pacijenti moraju imati
kompletnu zvučnu podlogu (temelj), ako žele izgraditi bedem potpuno tečnog govora.

Prijenosne vježbe: Slijedećih 4-5 tjedna su posvećena korištenju tehnika za situacije iz stvarnog života. Zovu se
prijenosne vježbe. Ovdje je cilj prenijeti osnovne vježbe koje smo naučili, u stvaran svijet. Ove vježbe se izvode sa
prijateljem, članom obitelji ili kolegom sa posla. U ovom djelu programa se pacijent upoznaje sa Motiv-pomagačem
(MA), elektronskim mjernim uređajem, koji sliči osobnom pager–u , i može se zakačiti za remen ili nositi u džepu.
Može se programirati da se pali u bilo kojem intervalu – 1 u min, ili 1 u danu, a kada je upaljen proizvodi (stvara)
vibracije koje traju pola sekunde, da podsjete pacijenta na primjenjivanje tehnike. Izumio ga je Dr. Steve Levinson
bolnički psiholog iz Minnesote da podsjeti pacijente na obavljanje dužnosti u odabranim intervalima. U ranijim
proučavanjima je napravio grupu od depresivnih pacijenata koji su stalno pesimistično razmišljali. Napisao je
pozitivne izjave i zahtijevao da ih pacijenti izgovore na glas 50 puta dnevno, i tako nekoliko dana. Nakon toga su
dobili MA. Svaki put kad se MA upali, moraju u sebi ponoviti (izgovoriti) pozitivnu izjavu. U regularnim intervalima
je prekinut lanac negativnih misli kod nekoliko pacijenata a i depresija se povukla.
U našem programu je MA namješten da se pali svake 3 minute, te se koristi 3 sata dnevno u periodu od 3 tjedna. Svaki
put kada se upali pacijent mora pomisliti „Slijedeću rečenicu ću izgovoriti sa savršenom tehnikom“. Nakon što se
koristi 3 tjedna, pravi se stanka od tjedan dana, te ga onda opet nastavljaju upotrebljavati. Otkrili smo da je dovoljno
nekoliko ciklusa od 3 tjedna da se stvori stalna navika upotrebe tehnike protoka zraka.
Tokom korištenja smo predstavili koncept Jeftine vježbe. Tako smo ih nazvali jer u danu svatko može naći višak
vremena, ili barem 10 minuta da vježba. Npr, mnogi ljudi autom putuju na posao, i put obično traje 20-40 min svaki
dan. U tom su vremenu zarobljeni tako da je to savršeno mjesto za vježbanje. Od pacijenta se zahtjeva da izgovori niz
nepovezanih rečenica. Predviđeno je da ako pacijent vozi prosječno sat vremena dnevno, može izgovoriti oko 5000
rečeničnih vježbi tjedno, i to sam u autu. Jedan je pacijent to prakticirao tokom tv reklama, dok je drugi svaki put kada
bi išao na toalet, a jedan mladić dok je obavljao sitne poslove. Postoje 3 tipa ove vježbe:

34
 1. Naglas: u ovoj pacijent koristi savršenu tehniku( pasivni protok zraka sa usporenom prvom riječi), tako da
izgovara rečenice na glas.
2. Tišina: u njoj pacijent tiho vježba, protok zraka je i dalje pasivan, prva riječ se i dalje izgovara sporo, ali je
artikulacija bz pratnje vibracija glasnica. Koristi se na javnim mjestima, u situacijama kada bi govorenje na
glas bilo ne kulturno, ne prikladno i kada bi smetalo drugima.
3. Tih i pokriven:u njemu pacijent ponavlja drugu vježbu(tišine) ali je nadopunjava tako što rukom prekriva usta
kada govori, gleda u plafon i pretvara se da razmišlja. Pošto se ovo može raditi bilo gdje, možemo ga prividno
koristiti u bilo kojoj situaciji. Naravno, pošto je govor tih i nitko ga ne čuje, nema ni mucanja.

Ali nebitno, pacijent se stvarno počinje osjećati bolje u takvoj situaciji. Vježbajući uzima zamah na svom putu, i ako
mu netko priđe i nešto ga upita, više je nego isto, samo na glas. U ovoj prijenosnoj fazi osnovnog treninga pacijenti
počinju pokazivati znakove automatske upotrebe tehnike. Jedan je pričao sat vremena i onda je otkrio da koristi
tehniku a da ustvari uopće nije svjestan, kad ju je tek počeo koristiti. Njegovo iskustvo je učestalo i uspješno u
stvarnom svijetu. Počeo je shvaćati da pomoću tehnike stvarno može zaustaviti mucanje, i to ne samo u određenim
situacijama, nego ima jasnu, praktičnu primjenu. Kako se sve ovo odvija mu motivacija raste, te počinje vidjeti svjetlo
na kraju tunela.

Vježbe u stvarnom svijetu: treća i završna faza osnovnog treninga je razvijena da potvrdi tehnike u svim situacijama.
Zove se vježbe u stvarnom svijetu. Sada se vidi spremnost iz svih prošlotjednih vježbi, ovo je ocjena za budućnost.
Predstavili smo pacijentima niz vježbi, napravljenih prema stupnju ometanja, što označava njihovu sposobnost da
skrenu pažnju pacijenta od korištenja tehnike. Npr, podijelili smo jednostavne govorne vježbe, koje zahtijevaju od
pacijenta da raspravljaju o nekim neutralnim, ne zanimljivim temama sa prijateljem. Kad je pacijentovo izlaganje na
ovom nivou dosljedno savršenoj tehnici, on napreduje u razgovoru, što može biti malo uznemiravajuće. Npr, ako je
pacijent zainteresiran za bejzbol , započet će rasprava na tu temu. Opet je izražena potreba za korištenjem tehnike.
U ovom djelu imamo vježbe pričanja viceva. Pričanje viceva je teško osobama koje mucaju, posebno kada dođu do
poante tj. do komičnog djela vica. To je uobičajeno visoko stresno izražavanje, povezano sa većom napetosti glasnica.
U smislu da osoba koja nema iskustva sa pričanjem viceva želi što prije doći do smiješnog djela, a time također podiže
napetost glasnica. Pacijenti su dobili zadatak da pričaju viceve različitim ljudima. Neke smo primjere snimili i poslali
u Centar na razmatranje. Iz sobe za terapiju, gdje je terapeutkinja preslušavala snimke koje joj šalju pacijenti, su se
povremeno čule erupcije smijeha. Sasvim sigurno je slušala viceve.
Nakon viceva je slijedila grupa vježbi poznatih pod nazivom Debate (rasprave). U njima se od pacijenta zahtjeva da
zauzmu stav o nekoj temi koja ih osobno zanima, te da rasprave svoje stavove sa ljudima koji imaju suprotne stavove.
Često su se debate vodile kao Ugovor, ako se pacijent zabuni i zaboravi koristiti tehniku, mora platiti zbog svog
propusta. Debate su najmoćniji način ometanja vježbi ali i pokazatelj uspješnosti svladavanja, što je i zadnja faza
osnovnog treninga. Pacijent sada ima automatsku i snažnu naviku.
Slijedeći korak je rješavanje navike predviđanja – proces u kojem unaprijed tražimo zvukove, riječi ili govorne
situacije od kojih strahujemo. Shvatio sam da postoji velik rizik od vračanja mucanja, ako pacijenti prestanu vježbati
kada više ne mucaju, a i dalje gledaju unaprijed. Da bi se osigurao trajan rezultat, moramo se riješiti svih tragova
očekivanog stresa.

12.POGLAVLJE

PREVLADAVANJE OČEKIVANJA STRESOVA

Dosljednost u korištenju protoka zraka rezultira potpunom tečnosti. Pacijenti su oduševljeni sa jednostavnošću ove
tehnike, koja bez napora uklanja mucanje. I tokom 12-15 tjedana, u periodu osnovnog treninga, ta navika postaje
snažna i automatska. Mnogi pacijenti misle da će kontinuirana upotreba ove tehnike osigurati trajnu tečnost. Ali nije
uvijek tako jednostavno. Pacijenti koriste tehniku kada je u pitanju jak stres, povezan sa određenim zvukovima,
riječima i situacijama od koji strahuju. Ti strahovi, koji su nekada bili izravan uzrok zatvaranja glasnica ali na
drugačiji način, potpuno ispunjavaju svijest pacijenta o značaju i preventivnoj pažnji na tehniku. Rezultat je

34
neizbježan: pacijent muca, što opet podiže stres, i vodi do još nekih poteškoća. Raniji uspjeh se može povratiti
upornim i dosljednim nošenjem s očekivanim stresovima. Da bi osigurali tečnost, pacijenti se moraju znati stalno
nositi sa tim stresovima. Zaista je otklanjanje ovih govornih strahova i predviđanja više nego početak tečnosti, koju
proizvodi sustav tehnike protoka zraka, te daje trajne rezultate. Ovi strahovi neće nestati sami od sebe, ipak nije
dovoljno samo željeti da oni nestanu. Oni trebaju stalnu pažnju, razmišljanje, planiranje strategije – i ponekad su
potrebni mjeseci da bi ih prevladali. Naravno, svatko ima osobne metode za nošenje sa stresom ali evo nekoliko onih
za koje smatram da su osobito učinkoviti u rješavanju očekivanja stresa kod osoba koje mucaju:

Sistematsko smanjenje emocija: razvili su ga psihijatri da bi pomogli pacijentima da prebode strahove od situacija, a
uključuje stvaranje hijerarhije po primjerima stresnih situacija (od manjih prema većim), a onda polako i uspješno
pregovarati s pacijentom o svakom koraku, da postupno steknemo samopouzdanje.
Npr, ako pacijent ima strah od razgovora za posao, onda ćemo mu savjetovati da se prvo prijavi za posao za koji uopće
nije zainteresiran. Logično je da bi bilo praktično, kad ne bi bilo stresa povezanog sa razgovorom. Nakon početnih
uspjeha, pacijent bi bio ohrabren da se prijavi za radno mjesto za koje je zainteresiran. Hijerarhija je očita: prvo bi se
prijavili za radno mjesto koje najmanje žele, a ono koje najviše žele bi ostavili za kraj. I nakon tjedan ili dva, ako su
hijerarhijski koraci dobro odabrani, strahovi od razgovora za posao bi trebali biti uništeni. Smatram da je ovaj
postupak vrlo učinkovit kod osoba koje mucaju. Primjer pokazuje značajan napredak.
Prije nekoliko godina sam liječio čovjeka iz New Jerseya koji je unatoč jakom mucanju uspio razviti uspješan posao
prodaje automobila. Tada je bio u četrdesetima,te se stvarno želio oženiti i imati obitelj. Ali uvijek je mucao kada bi se
trebao upoznavati sa ženama i razgovarati sa njima. Patio je od interesantne ako ne i neobične hijerarhijske nesreće:
Što je bila ljepša žena, stres je bio veći pa je i više mucao. To mi je priznao jedno jutro u mom uredu. Opis njegove
hijerarhije straha mi je dao ideju. Predložio sam mu da posjetimo nekoliko kafića. Ja bi ih birao, a on je trebao
pristupiti sistematskom smanjenju emocija kad bi došli u kafić. Prihvatio je moj prijedlog. U dogovoreno vrijeme smo
se našli na dogovorenom mjestu, u ne baš otmjenom djelu grada. Kada smo ušli u kafić, odmah sam primjetio
„lovinu“, kako nesretno sjedi u kutu. Pacijent mi je odgovorio, nakon što sam mu rekao da joj priđe i ponudi piće, da
to nije prikladna situacija jer mu žena nije privlačna, pa mu ni situacija nije stresna. Rekao sam mu da je za početak to
odlična situacija.
Prišao je ženi sa pićem, te joj ga ponudio. Razgovor je bio kratak, a tehnika izvrsna, od mucanja ni traga. U slijedećem
kafiću smo sreli ženu 50-tih godina koja je očito voljela piti. Već je popila nekoliko pića, te je bila pripita kada joj je
pacijent prišao i započeo razgovor. Opet je koristio tehniku i tečno pričao. Nakon toga sam mu napomenuo da je ta
žena daleko atraktivnija od one prve sa kojom je razgovarao samo 20-tak minuta ranije, te da bi zbog toga trebali
prijeći na slijedeći korak. Taksijem smo otišli na drugu stranu grada, na vrlo poznato mjesto, u koje često poslije posla
dolaze tajnice i mlade rukovoditeljice koje rade u susjedstvu. Kao slijedeću „žrtvu“ smo izabrali ženu u kasnim
tridesetim. Bila je trijezna i umjereno privlačna, ali nije baš bila zainteresirana za razgovor sa pacijentom jer je čekala
prijatelja. On je bio uporan i shvatio da ipak može koristiti tehniku, unatoč činjenici da je on pogrešno protumačio
njezinu ne zainteresiranost što je rezultiralo porastom osnovnog nivoa stresa. Poslije je rekao da je bio na rubu ali se
uspio skoncentrirati na tehniku. Odlučio sam da ne podižem težinu situacija, pa sam odabrao drugu ženu sličnih
godina za koju sam smatrao da ne očekuje nikoga ali se čini šutljiva. Odmah su se „skompali“ i dugo su pričali. Nakon
razgovora mi je rekao da mu je nivo stresa opet bio nizak. Konstantirao sam da je žena vrlo privlačna, što je on
potvrdio sa smiješkom. U slijedećem baru je bio sam, tj. ja sam otišao čim smo izabrali osobu a njegova je zadaća bila
da započne razgovor i održi savršenu tehniku. Izabrao sam izuzetno privlačnu ženu i otišao. 20-tak min kasnije,
pacijent je poskakujući izašao iz bara; vidljivo ushićen, kada mi je prilazio je izvadio komadić papira iz džepa na
kojem je bio broj telefona kojeg mu je dala. Predložio sam mu, pošto je noć mlada, da nastavi vježbati u što više kafića
sve dok strah u potpunosti ne nestane. Pristao je, i u slijedećih nekoliko dana je uništio strah koji je imao cijeli život.
Dvije i pol godine nakon toga me pozvao na vjenčanje.
Ista hijerarhijska procedura se može koristiti za rješavanje straha od riječi ili zvukova. Sličan primjer je kod poteškoća
koje neke osobe imaju kada trebaju izgovoriti svoje ime. Razlog je očigledan: ne mogu zamijeniti svoje ime niti
jednom drugom riječi a to je često i prva stvar koju kažemo u razgovoru, gdje je i razina stresa najveća. Mnogi se
sjećaju prvog dana škole, kada su sjedili u učionici, a učitelj se šetao po razredu i zahtijevao da svatko kaže svoje ime.
Kada bi došao njihov red, stres bi ih potpuno obuzeo što je rezultiralo mucanjem. Sa takvom prošlosti nije ni čudo što
neki pacijenti, da bi izbjegli mucanje pri izgovaranju svoga imena, ili ga uvijek slovkaju ili ne izlaze iz kuće bez svoje

34
posjetnice. Jedan pacijent je otišao tako daleko da si je promijenio ime u ono koje može izgovoriti, a onda je shvatio
da je stres prebacio na novo ime, te da ni njega ne može izgovoriti.
Rješenje ovog problema izgovaranja riječi od kojih strahujemo (kao što je nečije ime), je da prvo vježbamo njegovo
izgovaranje pomoću savršene tehnike i to 1000 puta. Vježbajući u svoje slobodno vrijeme oko pola sata dnevno, u 4
dana ćemo ponoviti ime dovoljan broj puta. Nakon toga smo ohrabrivali pacijente da izgovaraju svoje ime savršenom
tehnikom svojoj najbliskijoj osobi, bilo da se radi o supružniku, roditelju ili prijatelju. Dovoljno je ponavljati ga 25
puta dnevno u toku 7 dana a nakon toga, dnevno povećavaju broj osoba pred kojima vježbaju.
Ovdje je prisutan hijerarhijski koncept jer pacijenti počinju sa najlakšom osobom, osobom od koje imaju najmanje
straha, a onda napreduju prema sve težima. Slijedeći korak je lista od 800 telefonskih brojeva koje treba nazvati. Kada
se operator javi, on mora izgovoriti svoje ime pomoću savršene tehnike i onda spustiti slušalicu. Ovo se može činiti
nepristojno, ali sam to opravdao činjenicom da jedan trenutak neugodnosti za operatera nije ništa spram neugodnosti
kroz koje pacijent prolazi cijeli svoj život. Slijedeći korak je spominjanje nečijeg imena u toku razgovora. Razvijene
su brojne strategije, npr pacijent nam je pričao o svom nagluhom djedu koji nije mogao shvatiti razgovor preko
telefona. Pacijent je prepričavao- „Ja bi mu stalno govorio ovdje John Smith, ali on još uvijek nije mogao prepoznati
svog vlastitog unuka.“ Ne bitno je, dali je on stvarno imao nagluhog djeda; bitno je da je vježbao izgovaranje svog
imena u razgovoru.
Imao sam pacijente koju su zvali hotel da pitaju dali je netko njihovog imena odsjeo kod njih, ili neke koji su tražili
sami sebe preko razglasa na aerodromima, ili zvali informacije da upitaju za broj vlastitog telefona – jedan je čak
izmislio vlastitu tvrtku svog imena i koristio ju da opiše odlično ulaganje u dionice, o kojima je čuo. Naravno, ova
varka je „palila“ samo kod stranaca.
Kod nekih se slabljenje strahova od zvukova i riječi brzo događalo; dok je za druge to bio dug i naporan proces. Čini
se da je velika promjenjivost u broju uspješnih iskustava, kad zahtijevamo da pacijent podsvjesno postane uvjeren da
više nema potrebe za predviđanjem riječi ili zvukova od kojih strahujemo. Neki pojedinci su vrlo povodljivi: dovoljno
je nekoliko slučajeva da ih se nagovori; dok je kod drugih očekivani stres toliko jak da ih zadržava tjednima ili
mjesecima, prije nego što otkliže u ponor i izumre.

13.POGLAVLJE

SPRJEČAVANJE POVRATKA

Ironično, jedna od najvećih prednosti korištenja tehnike protoka zraka je brzina, kojom se često postigne potpuna
tečnost, no ona kod nekih pacijenata može biti i velika smetnja. To se odnosi na pacijenta koji u ponedjeljak jako
muca, a u utorak svugdje govori s manje napora, bez traga od svog bivšeg problema. Njegovi prijatelji i obitelj su
oduševljeni, ali terapeut mu je zabrinut. Trenutni potpuni uspjeh dobiven tehnikom protoka zraka, kod nekih
pacijenata može nestati istom brzinom kao što je i postignut, ako se ne održava pažljivo.
Pacijent je vrlo sugestibilan, upravo je prebodio glavnu poteškoću u životu, i ako mu popuste obrana i usmjerenost na
tehniku, riskira da mu se mucanje vrati čak i na najmanju provokaciju. Također se izlaže i drugoj, još goroj
komplikaciji – stanju koje ja nazivam „Napad podsvijesti“. Napad podsvijesti se samo javlja kod pacijenata sa
umjerenim ili jakim mucanjem koji su prebrzo postigli tečnost. Ubrzo nakon što postignu tečnost, pacijenti iz iskustva
kažu da imaju napade brige koji mogu varirati od nervoze do dubljeg osjećaja straha. Briga traje danima, te oni
počinju razmišljati da opet počnu mucati samo da se briga smanji. Kod malog postotka pacijenata je stres toliko velik
da podliježu iskušenju. Stres se uistinu zaustavljao nakon što su opet počeli mucati, te su se neki pacijenti zavjetovali
da više nikada neće prići ni blizu tečnosti.
Teorijsko objašnjenje napada podsvijesti bilo bi slijedeće: podsvijest ima ključnu ulogu u svačijem identitetu, a
također i u stvaranju i održavanju promjena. Podsvijest, kod osoba koje mucaju, ih također gleda kao mucavce, jer su
godinama govorili svojoj podsvijesti da ne mogu izgovoriti određene riječi zvukove ili govoriti u određenim
situacijama – i podsvijest im je povjerovala. Podsvijest nema sposobnost prosuđivanja mucanja, prosuđivanje dolazi iz
svjesnih misli a podsvijest to samo prihvati, te se pomiri sa time da to tako mora biti. Kada osoba iznenada prestane
mucati podsvijest se dezorijentira, jer tečnost nije normalno stanje; pa se krši i samoizgrađen koncept podsvijesti.
Podsvijest postaje zabrinuta za dobrobit pojedinca, i jedini odgovor na to je oglašavanje alarma, tako što podiže nivo
brige kod osobe. U psihologiji je dobro poznato da se novo naučena ponašanja, uključujući i tehniku protoka zraka,

34
izgube pod stresnim uvjetima. Porast brige je pokušaj jednog djela podsvijesti da opet uspostavi svoj koncept sebe kao
osobe koja muca, što će rezultirati odustajanjem od novo naučene tečnosti. Naišao sam opet na ovaj problem, samo u
potpuno drugačijoj situaciji, te sam ga prepoznao kao razlog koji pospješuje povratak kod pacijenata koji prebrzo
steknu tečnost.
Tokom mojih ranijih istraživanja sa osobama koje mucaju, sam shvatio da trećina onih koji prebrzo postignu tečnost
imaju napade podsvijesti. Neki su uporni pa nakon tjedan ili dva to nestaje; dok drugi podlegnu pod iskušenjem te se
vrate mucanju i iznevjere Program. Da bi riješio ovaj problem NCS je razvio tehniku kade, kao metodu liječenja.
Može se činiti neobičnom, ali je pomoću nje preko 4000 pacijenata uspješno riješilo napade podsvijesti. Potrebne su 3
stvari:

 Kada napunjena toplom vodom

 Svijeća u svijećnjaku
 Ogledalo

Upaljenu svijeću stavimo na rub kade, a ogledalo stavimo pokraj. Pacijent onda ugasi svjetlo, uđe u kadu i opruži se u
vodi, tako da mu je trup potpuno uronjen u vodu, mirno diše kroz nos, drži otvorene oči i bulji u neku točku na zidu
koja se nalazi odmah ispred njega. Svaki put kada mu zrak polako izlazi kroz nos, on misli samo na 1 riječ. Dok to
čini, misli mu mogu početi lutati, te može misliti o drugim stvarima. Svaki put kada mu se to desi, mora lagano vratiti
misli samo na onu 1 riječ. Pošto misli nisu disciplinirane, može se uhvatiti kako mu lete misli. No, ne smije odustajati
najmanje 5 minuta, i mora se namakati u kadi kao vrećica čaja. Evo kako ustvari prva faza ove tehnike djeluje:

1. Topla voda mehanički opušta mišiće tijela pacijenta.

2. Svjetlo obuzdajemo pomoću svijeće, da nam jako svjetlo ne napreže oči.
3. Fokusiranje očiju na neko mjesto na zidu sprječava pretraživanje očima (pregledavanje cijele prostorije), što je
za ovu vježbu jako važno, jer je dokazano da pokreti očima potiču napinjanje mišića.
4. Stalna pomisao samo na tu riječ ju čini beznačajnom, kao ponavljanje Hindu mantre, i to sprječava pacijenta
da misli što je trebao jučer uraditi ili što treba učiniti sutra. Takve misli povećavaju napetost.

U tih 5 minuta pokušavamo opustiti mišiće što više možemo, da što bolje stvorimo takozvano iskustvo maternice, jer
je majčina maternica najsigurnije mjesto koje znamo – toplo, mokro, tamno, daje podršku, ne obazrivo je i opuštajuće.
Koristimo taj model kao psihičko opravdanje za prvu fazu tehnike kade.
Sada prelazimo na drugu fazu. Pacijent sjedi u kadi, uzme ogledalo i namjesti ga tako da si vidi oči. Koristeći tehniku
protoka zraka počinje polako ponavljati riječ opuštanje i to vrlo blagim glasom. To radi oko 3 minute (obično se
proizvede oko 50 ponavljanja u tom vremenu). Te dvije prve faze su smišljene za opuštanje mišićne napetosti do nivoa
u kojem pristupamo podsvijesti. Sada smo spremni za treću i najvažniju fazu u programu. U njoj će si pacijent
doslovno isprati mozak; promijenit će svoj koncept o samom sebi i to i u podsvijesti.
Pacijent čita posebno pripremljenu seriju pozitivnih izjava koje se zovu Potvrda. Potvrda je pripremljena posebno za
svakog pacijenta. Čitaju ih 3 puta koristeći tehniku protoka zraka. Jedna od ovih potvrda je sastavljena također da
podsvijesti potvrdi motivaciju za vježbu. Naivno je osloniti se samo na svijest o želji, kada je podsvijest slobodna i
pristupačna. Podsvjesna motivacija je snažna ali nježna.
Primjer ovoga je pranje zuba. Gledajte na pranje zuba kao vježbu koju radimo svako jutro i veće. Nekako to smatramo
kao obvezu, jer bi nam dan bio neudoban ili nepotpun ako to ne učinimo. Nema sumnje da to nećemo napraviti. To je
nešto što svi moramo učiniti a nikada to ne zovemo vježbom. Naša podsvijest nam govori da to učinimo. Skoro nikad
nismo previše umorni za pranje zubi.
Tako da bi vježbe protoka zraka postale skoro nehotične kao i tehnika kade, one moraju utjecati na podsvijest. Svaki
pacijent je dobio hipnotički utvrđenu riječi, koju tiho izgovori prije stresne govorne situacije. Kod mnogih osoba koje
mucaju, kada kažu tu riječ , dolazi do opadanja osnovnog nivoa stresa – do točke gdje im se čini da su sami, iako su
usred velike grupe ljudi. Tada im je osigurana tečnost.

14.POGLAVLJE

SUSTAVI PODRŠKE

34
Osobe koje mucaju nikada, ili rijetko mucaju kada pričaju sami sa sobom na glas. Prema tome, svaki pokušaj da se
napravi trajna promjena mora obuhvaćati vanjski svijet, a to je svijet individualnog govora. To je za njih jako teško,
nakon što cijeli život mucaju, odjednom počnu tečno komunicirati sa drugima, a ponekad je napor toliko velik da im
se vrate patnje i počnu opet mucati. Upućeni prijatelji i članovi obitelji mogu ponuditi umirivanje i podršku ali smo
otkrili da je najučinkovitiji sistematski program.
Zaista, da bi osigurali trajnu tečnost u svim situacijama, svako liječenje treba ponuditi i nastavak programa; nakon što
postignu tečnost u školi, kod kuće ili na poslu – a to može potrajati. Dostupno je mnogo pomoćnih sredstava, a među
njima je i sistem Pojačanja, koje je NCS razvijao u proteklih 29 godina, da im pomogne u njihovom prijelazu, te da im
pomogne očuvati tečnost. U ovom sistemu ima nekoliko komponenti, koje omogućavaju pacijentima iz Amerike da
osvježe svoju tehniku, i dobiju moralnu potporu od profesionalaca i drugih osoba koje mucaju. Pacijenti kažu da im je
ova potpora od velike pomoći, te je postala sastavni dio NCS programa.

Liječnici: njihova stalna pomoć može biti neprocjenjiva. Naši pacijenti sudjeluju u aktivnom procesu promjene sa
obučenim liječnicima, još 9-12 mjeseci nakon završetka osnovnog programa. Liječnik 1 tjedno prati pacijentova
izvođenja na kaseti i onda mu ukazuje na greške, prolazi sa njim kroz teške govorne situacije. Dok jedni mogu naučiti
da u potpunosti zaustave mucanje u nekoliko kratkih mjeseci, potrebno je puno duže da se prevlada očekivani stres –
navika pretraživanja unaprijed - zvukova, riječi ili govornih situacija kojih se bojimo. Pacijentov pretraživač se mora
uspavati, a pošto je duboko ukorijenjen u podsvijesti, to može biti kompleksan psihički proces. Mucavac mora biti
strpljiv.
Prilikom rada sa tisućama osoba koje mucaju, sam naučio da je rizik od povratka mucanja velik, ako pacijent prestane
prakticirati tehniku pasivnog protoka zraka, kad prestane mucati ali dok još uvijek pretražuje. Kada imaju stalnu
potporu od liječnika, to im daje poticaj da nastave sa programom.

Osvježavanje tečajeva: mnogi ovo smatraju neprocjenjivim, kao način glancanja tehnike i za obnavljanje motivacije
za vježbu. Vođeni su periodično kroz Ameriku, što je omogućavalo pacijentima izravan susret sa doktorom, i vrijeme
za dublje rješavanje određenih pitanja pacijenata, i osigurava priliku da se porazgovara o vrlo profinjenim strategijama
za prevladavanje neobičnih i visoko stresnih govornih situacija.
Npr, jedan pacijent je radio u nuklearnoj elektrani. Bio je noćni nadzornik i stvarno je vodio pogon. Kontrolirao je
mucanje, ali najveći strah mu je bio od kriznih situacija, kada mora davati dugačke i složene zapovijedi i to brzo,
shvatio bi da ne može to učiniti. Živio je u strahu jer ako dođe do krize, to može biti pogubno ne samo za njega, nego i
za ljude koji ovise o njemu. To ga je izjedalo te je ozbiljno razmišljao o promjeni posla. Došao je na tečaj osvježenja i
predložio sam mu sa simulira uzbunu i da onda proba govoriti što i kako treba. Vježbanje uzbune je naravno bila
rutinska procedura u nuklearki, ali to učestalo ponavljanje će ga ojačati što je više moguće, tako da će moći govoriti
pod pritiskom i naučiti kontrolirati emocije koje bi se mogle pojaviti u takvoj situaciji. 6 mjeseci poslije mi je poslao
pismo u kojem javlja da je bila stvarna uzbuna u nuklearki, te ju je on podnio bez greške. Ne samo da je postigao
osobnu pobjedu, nego su ga promaknuli na novo radno mjesto koje nije zahtijevalo da govori pod stresom. Vježba mu
je pomogla da dođe u govornu situaciju koja nije bila toliko stresna.
Nacionalni telefon za osobe koje mucaju je : 1-800-221-2483. Jedna od komponenta naše mrežne podrške, koja je
pomogla mnogima sa problemom mucanja, je poseban telefonski broj kojeg smo uspostavili za pacijente pasivnog
protoka zraka. Ovaj besplatan broj vode uvježbani profesionalci, i dostupan je svima koji mucaju, njihovim
prijateljima ili obitelji. Veoma je ohrabrujuće (ugodno) znati da su učeni terapeuti dostupni da pruže potporu i savjet.
Ako mucaš ili znaš nekoga tko muca ohrabren si da nazoveš taj broj, da dobiješ informacije o dostupnosti programa
liječenja u tvom kraju. Prije su pacijenti zvali da pitaju o određenim stvarima ili ako su imali loš dan, ili ako su
zabrinuti zbog nadolazeće govorne situacije i žele strategiju koja bi im pojačala uspjeh, ili ako su u hitnoj situaciji i
brzo trebaju pomoć.
Npr, prije nekoliko godina sam liječio pacijenta koji je radio u državnoj službi. Vrlo dobro je napredovao u karijeri jer
je bio prikriveni mucavac. Ali ga je sprječavala ne mogućnost učenja stranih jezika, što je uslov za napredak u
državnoj službi. Problem je bio što u stranom jeziku nije znao zamjenjivati riječi. Morao bi izgovarati sve zvukove od
kojih strahuje, pa mu je uznemirenost zbog toga nenormalno porasla, sama pomisao na učenje stranih jezika je bila
užasavajuća. Želio je učiti Francuski, ali su mu u prošlosti svi pokušaji propali. Vježbao je tehniku protoka zraka 6
mjeseci, te se osjećao spremnim. U državnoj službi su tečajevi uvjetovani tako da netko može intenzivno učiti strani

34
jezik – 6 sati dnevno, nekoliko tjedana, dok se ne nauče osnovni elementi koji su potrebni za razgovor. Počeo je prvi
dan učenja. Prvih pola sata je bilo dobro, a onda ga je pogodila prva ozbiljna blokada na slovu t. Osnovni nivo stresa
se podigao, i uhvatio se kako nije u mogućnosti da nastavi. Svi njegovi stari strahovi o učenju stranog jezika su se
vratili i to u punoj mjeri. Zamolio je dopuštenje da nakratko ode, otišao do najbliže govornice i nazvao besplatan broj
za pacijente. Kada se liječnica javila, savjetovala ga je o tehnici, i o strategiji. Ukazala mu je na osnove tehnike i
savjetovala mu da nastavi ali da govori mekano i polako ostatak dana. Također mu je predložila da kaže svom učitelju
da će tako govoriti, i da ju slobodno opet nazove koliko god je puta potrebno. Prvi dan je zvao puno puta. Drugi dan je
nazvao samo 2 puta. Uspješno je završio tečaj. Profesionalna potpora naših liječnika, ali i nacionalna linija za mucanje
se pokazala jako učinkovitom u pomaganju osobama koje mucaju, da ostanu tečni i usmjereni na tehniku. Shvatili smo
da uspjeh drugih osoba koje su mucale, pokazuje stvarnu psihičku potporu, jer im je najveća nada i motivacija rad na
prevladavanju svojih boli.
Razmotrimo i druge programe podrške koji su se pokazali učinkovitim

Klubovi: dijeljenje problema sa drugima koji prolaze kroz slične situacije može biti od neprocjenjive vrijednosti. U
većini glavnih gradova u Americi su osnovani klubovi za korisnike protoka zraka. Obično se sastaju 2 puta mjesečno u
lokalnim bolnicama, crkvama, knjižnicama, kao važne grupe podrške. Prevladava sistem vođenja u krug, što
omogućava svakom članu da vodi sastanak, a članovi izvode različite vježbe za poboljšanje tehnike. Najvažnije je što
mogu podijeliti svoje priče o pobjedama i porazima sa ljudima koji ih razumiju – podrška koju pružaju jedni drugima
se pokazala kao veliki poticaj za nastavak vježbe tehnike protoka zraka, i to svakodnevno. Možda neki ljudi mogu bit
nervozni na početku, ali ubrzo će osjećati olakšanje na sastancima. Napredni članovi često drže mala predavanja.
Dogovore se i održavaju grupna predavanja različitim lokalnim organizacijama, kao što su govorna predavanja na
lokalnim fakultetima, ili ženskim grupama. Njihov cilj nije samo educirati javnost o mucanju, oni istovremeno koriste
potporu kluba za proširenje iskustva u javnom govoru i građenju samopouzdanja. Novi članovi u klubu teže da se
uključe u ta predavanja, i nakon što postanu dovoljno iskusni u korištenju tehnike, su dobrodošli u nadleštvo. Mnogi
članovi također daju intervju-e za lokalne novine, te govore na radiju i tv- u. Prijelaz od osobe koja muca na osobu
koja prima pljesak za javno predavanje, predstavlja najdramatičniju promjenu vezanu za porast samopouzdanja. Osobe
koje to postignu, su jako psihički očvrsnule, te je mogućnost da se mucanje vrati iznimno teška.
Mnogi članovi pristupaju nacionalnoj organizaciji javnog govora nazvanoj Stolo-ravnatelj. Tamo imaju priliku
govoriti pred publikom svaki tjedan. Neki čak i postaju predsjednici svojih lokalnih udruženja, dok su drugi
pobjeđivali na regionalnim natjecanjima javnog govorenja.

Sistem nadgledanja: druga korisna tehnika se zasniva na starom konceptu prijateljstva. Zovu je sistem nadgledanja -
nadglednik je osoba (bračni partner ili bliski prijatelj, roditelj) koji je vrlo zainteresiran za mucanje. Može vježbati
tehniku protoka zraka sa pacijentom ili ga ohrabriti da se suoči sa govornim strahovima. On je skoro kao zamjenski
roditelj, on je kao majka ili otac, koji su prisno uključeni u djetetovu domaću zadaću. Otkrili smo da pacijenti bolje
napreduju ako imaju nekoga kod kuće ili na poslu, u školi, koji će se intenzivno uključiti u program za oporavak. Ljudi
imaju mnogo više snage da se promjene kad su sa drugom osobom nego kad su sami. S vremena na vrijeme se pojavi
osoba koja muca a živi sama, koja praktično nikoga ne pozna, da radi sama, te nema nikoga tko bi joj bio nadglednik.
Savjetovao bi da nekog unajmi, neka plati studentu nekoliko dolara po satu, da bude nadglednik. Nipošto ne smije
pokušati sama prolaziti kroz to. Mora shvatiti da je u sebi kao dijete – dijete koje treba roditeljski skrb.
Otkrili smo da je nadleštvo ključno za postizanje uspjeha, te se pacijenti koji pokušaju sami uspjeti izlažu opasnosti.
Iako neki nogu uspjeti sami, takvih je jako malo. Općenit prijedlog je – nađite si nadglednika. I ako si možete naći 2,
još bolje. (dvostruko si blagoslovljen).

Banketi: prilika koja pruža najviše zadovoljstva bivšim mucavcima, koji su pobijedili svoju bol, je prilika da podijele
svoja dostignuća sa drugima. Svake godine se održavaju banketi u mnogim gradovima. Slave postignuća učinka
tehnike protoka zraka. Poslije večere tridesetak ljudi održi kratke govore na temu „Kako mi se promijenio život“.
Njihovi govori su svjedočenja koliko su daleko dostigli mijenjajući svoj život. Moći će te pročitati neke od ovih divnih
priča u 3. djelu ove knjige.
Poziv za pričanje na nadolazećem banketu se obično šalje mjesec dana prije, te odabiru 30 ljudi koji se prvi jave.
Proteklih godina se prijavljivalo daleko više ljudi nego što je bilo vremena. Oni koji su odbijeni, su dobili prednost za

34
narednu godinu. Jedan pacijent je bio toliko razočaran što nije uspio govoriti na banketu u Washingtonu da se prijavio
u New Yorku gdje je i primljen, te je doletio na večeru.
Osobe koje su zainteresirane za učenje tehnike protoka zraka, ali još nisu počele, su pozvane na banket da slušaju
govornike poslije večere. Prošli su kroz mnoge terapije, ali niti jedna nije dugoročno trajala. Kada čuju o uspjesima
drugih ljudi, počne im se razvijati plamen nade.
Shvatili smo da su ovi sustavi potpore vrlo važni za postizanje trajnih rezultata. Bez njih su pacijenti prepušteni sami
sebi, nažalost, jako malo ih ima dovoljno snage da samovoljno urade velike promjene koje su potrebne.

15.POGLAVLJE

VODIĆ ZA ODABIR PROGRAMA LIJEČENJA

Potrebno je dosta vremena za školovanje liječnika, pa nije iznenađujuće što je broj centara za učenje tehnike protoka
zraka mali. Evo nekoliko uputa za odabir programa:

1. Provjerite dali su članovi osoblja ovjereni od NCS-a za tehniku protoka zraka.

2. Pitajte pacijente koji su prošli kroz program, kakve su rezultate postigli.
3. Pitajte dali program pruža dugoročnu popratnu podršku.
4. Ne vjerujte programima koji nude velike promjene u samo nekoliko tjedana; potpuno je ne realno da problem
koji traje cijeli život nestane tako brzo.
5. Odredite dali program uključuje i važnost osnovnog nivoa stresa i njegove promjenjivosti.
6. Ako imate bilo kakvih sumnji, nazovite Centar i pitajte ih za mišljenje (informirajte se).

Ima mnogo različitih klinika koje koriste razne pristupe, tako da ih je često teško procijeniti, ali se mogu izvući neki
krajnji zaključci. Svaki program, ako je dobar, mora rezultirati brzom početnom tečnosti. Ako tehnika to ne ispuni,
mora se prekinuti. Također treba izbjegavati klinike koje nisu specijalizirane za mucanje, a koje lijeće različite
govorne poremećaje ili psihičke probleme. Mucanje je posebno područje, i njegovo liječenje je najbolje prepustiti
onima koji imaju iskustva u tome.
I na kraju, ne treba ni započinjati terapiju u klinikama koje ne ponude statistike za eventualan uspjeh.

16.POGLAVLJE

DALJNJA ISTRAŽIVANJA: IMPLIKACIJE ZA BUDUĆNOST

Što donosi budućnost? Mislim da mnogo obećava. NICW je osigurao sredstva za nastavak istraživanja mucanja.
Nadziru se rezultati ovih istraživanja. 1989 je nekoliko istraživača otkrilo, da je dio u mozgu zaslužan za zatvaranje
glasnica kod osoba koje mucaju. Ovo otkriće znači da sada istraživači mogu početi pokušavati razviti lijekove za to
područje. Moguće je da će se u budućnosti mucanje liječiti sa tabletama.
Istražitelji su pokušavali riješiti problem mucanja pomoću injekcija (sa kemijskim sastojcima koje bi ubrizgali u
mišiće koji pokreću glasnice). Djelovanje ovih sastojaka je da privremeno oslabe ili onesposobe glasnice da bi
spriječile njihovo zatvaranje. Početni rezultati su pokazali smanjenje mucanja, a daljnja istraživanja sa većim brojem
pacijenata su u tijeku. Moguće je da će neki budući pristup liječenju mucanja uključivati injekcije u glasnice 2 puta
godišnje. Mnoge osobe koje mucaju će se vjerojatno podvrći ovoj proceduri, ako znaju da će im pomoći. Možda je
trenutno najzanimljivije istraživanje koje se temelji na nedavnoj studiji NCS – a i glavne bolnice u New Yorku. U toj
studiji smo anestezirali glasnice grupi od 4 osobe koje mucaju, da vidimo možemo li eliminirati neurološki uzrok
mucanja – živčani impuls koji javlja mozgu o napetosti glasnica. Mucanje bi se moglo izbjeći, kada mozak ne bi znao
za napetost glasnica. Živci u glasnicama su zamršen mehanizam koji u biti ima dvije funkcije:
1. To su osjetljivi živci koji otkrivaju napetosti u mišićima glasnica, te šalju te informacije do mozga.
2. Također su i motorni živci koji primaju impulse iz mozga, koji nalažu glasnicama da se zategnu ili opuste.
Svaka procedura napravljena za utrnuće živaca, mora moći odvojiti senzorski dio živca, jer utrnuće motornog djela
isto rezultirati paralizom glasnica, i onda bi naravno, govor bio ne moguć.

34
Srećom, vlakna u živcima su tako postavljena, da možemo izabrati cilj iz senzorne funkcije. Motorna vlakna koja nose
živčane impulse do mišića, se okupe zajedno u sredini, dok se senzorska vlakna koja nose živčane impulse iz mišića
nalaze na drugom mjestu.
Kada se u živac ubrizga anestetik, u početku ga blokira u oba smjera, ali nakon nekog vremena (obično 20-tak
minuta), unutarnja srž se oporavlja (motorni dio), kako se oporavlja i vanjska površina. Ako točno mislimo, injekcija
u živce sa obje strane bi odmah rezultirala potpunom paralizom glasnica, praćena početnim povratkom motorne
sposobnosti da napne glasnice, nakon čega slijedi povratak osjetila u glasnice.
4 odrasla mucavca su primila injekcije. Prvi je bio čovjek, oko 45 godina, koji cijeli život jako muca. 10 minuta nakon
primanja injekcije je postao nijem – što znači da nije mogao proizvesti niti jedan zvuk, glasnice su mu tolik oslabile da
se nisu mogle približiti jedna drugoj. Mogao je tek jako tiho izustiti neku riječ. 37 minuta nakon primitka injekcije,
čuo se slabi glas, te još nakon 26 minuta je glas postao značajno jači, kako je anestetik iznutra prestajao djelovati.
Značajan aspekt govora ovog pacijenta je da u toku 26 minutnog perioda je bio potpuno tečan – ne samo pojedinačne
riječi koje je izgovarao, nego i čitave rečenice, u toku razgovora i čak i pri telefoniranju. Nakon tog perioda tečnosti,
postupno je počeo mucati, kako se senzorski dio njegovog živca oporavio od anestezije. Tokom sljedećih 12 minuta se
potpuno vratio na prvobitno stanje mucanja.
Ostala 3 pacijenta su slično reagirala: prvo totalno izgube glas, nakon toga slijedi slab ali tečan glas, koji postepeno
dobiva na snazi, a onda na kraju počinje sa laganim mucanjem, i za kratko vrijeme se opet vraća na stanje kao i prije
anestezije.
Ovo otkriće potvrđuje naše pretpostavke da, ako bi mogli selektivno blokirati vanjsku (osjetljivu) stjenku živčanog
vlakna koji vodi do glasnica, vjerojatno bi mogli eliminirati mucanje.
Jedan moj kolega sa New Yorkškog sveučilišta trenutno radi na takvom pristupu. Rad mu je još u probnoj fazi. Mali
dijelovi pomiješanih živaca od životinja se održavaju živim u odgovarajućem nositelju, dok različiti enzime dodaju
živcima. Neki od ovih enzima su slični senzorskim živcima – u smislu da ih pojedu. Tražimo najbolji pristup za
najčešći način eliminiranja senzorskih živaca a da ne diramo motorne dijelove.
Implikacija ovog djela istrage je očita: ako spriječimo mozak od primanja senzorskih informacija iz glasnica, uklonili
smo pokretač mucanja, i mucanja više ne bi bilo. Nadalje, vjerojatno sve što je potrebno bi bila 1 injekcija sa svake
strane grkljana. Pacijent bi postao tečan za stalno.
U drugom slučaju istraživanja se pokazalo da ako osoba koja muca govori dok je iza njega velika buka, mucanje bi
potpuno nestalo. Zaista u staroj literaturi o mucanju se povremeno spominju osobe koje nisu mucale kada su pričale u
blizini vodopada. Razvila su se mnoga objašnjenja na račun ovog fenomena vodopada. Neki misle da jaka buka služi
kao ometanje, dok drugi kažu da prisutnost buke nekako vodi osobu koja muca do zaključka da se njegove riječi neće
čuti i to smanjuje stres i rezultira tečnim govorom. Podsvjesno iskustvo da buka eliminira mucanje je formiralo osnovu
za ekipu istraživača na Edinburgh – škom sveučilištu, da razviju elektronički napravu, poznatu kao Edinburgh Masker.
Princip rada je vrlo jednostavan. Mikrofon se stavi na pacijentov vrat pomoću električnog obruča. Kada glasnice
počnu vibrirati, vibraciju detektira u mikrofon i šalje impuls u mali uređaj koji se zove bijeli generator buke, a njegov
zvuk je vrlo sličan zviždanju. Kada bijeli generator buke primi impuls iz mikrofona sa vrata, on se aktivira, te se zvuk
pojača i šalje kroz slušalice koje nosi pacijent. Ovo kreira slijedeću situaciju: kada pacijent šuti nema buke, i on može
ćuti govor ljudi oko njega, ali čim on počne pričati, javlja se buka dovoljno jaka da ga onemogućuje da čuje svoj
vlastiti govor. Ovo zaustavlja mucanje, ali cijena koju pacijent plaća je očita.
 Prvo je pribor koji mora nositi cijelo vrijeme- mikrofon na vratu, pojačalo, generator buke, slušalice i
odgovarajuće žice za njihovo spajanje. Pacijent također očito ovisi i o baterijama, i nadi da se neće istrošiti
usred razgovora.
 Postoje dokazi o mogućnosti oštećenja slušnih živaca kada se dugotrajno izlažu velikoj buci.
 Poteškoća povezana sa telefonskim razgovorom, jer zbog slušalica na ušima, nema mjesta za telefonsku
slušalicu.
 Ima još jedan ozbiljan problem povezan sa ovim aparatom. Uključuje se nakon što se izgovori prvi zvuk, ali
kako smo otkrili zatvaranje glasnica se pojavljuje prije nego što govor započne. Tako da aparat ne djeluje
tokom kritičnog pred govornog razdoblja. Rezultat toga je da se glasnice još uvijek mogu zatvoriti. U namjeri
da riješe taj problem, često su prisiljeni koristiti starter (početak), tako da proizvode zvuk kratkog zujanja, da
bi se uređaj uključio te da se mogu nositi sa svojom manom.
Načelo uređaja je divno, efekt vodopada je stvaran, ali razlog što djeluje nije bio jasan do nedavno. Slušni živac,
povezan sa mozgom, je pripojen za živce koji dolaze iz glasnica. Miješaju se vlakna i impulsi. Kada čujemo buku, vrlo

34
jak signal dolazi do slušnog živca, i taj signal se mijenja, kada se miješa sa živcima glasnica. Ovaj signal uzbune više
nije ispravan poticaj za pokretanje mucanja-te se mucanje ne pojavljuje.
U budućnosti će se mali uređaji stavljati u srednje uho, da bi se postigli isti rezultati. Oni će koristiti slušni živac da
presretne impulse koji dolaze iz živaca glasnica, tako da impulsi više neće moči izazivati mucanje.
Iz prethodnog je jasno da svaka osoba na svijetu koja muca traži svoj način za izlječenje, i to onaj koji ne zahtjeva
napor. Tako da je ovaj pogled na budućnost vrlo privlačan jer je pasivan. Osim toga što mora doći na ugradnju,
pacijent ne mora sudjelovati u oporavku ni na koji drugi način, što znači da liječenje obično zahtjeva malu
intervenciju, a period oporavka je kratak.
Vjerujem da će se do kraja 2006. god, neki od ovih pristupa početi primjenjivati. Istraživanja su na dobrom putu i
znanje se ubrzano gomila (nakuplja). Slijedeće poglavlje u liječenju mucanja će vjerojatno glasiti; Mucanje: brzo,
potpuno i trajno izlječenje.

3 DIO

PRIČE O USPJESIMA

Sada, kada ste pročitali i shvatili postupak liječenja, hajde da čujemo iz prve ruke priče od samo nekoliko ljudi (a ima
ih na tisuće), koji su uspjeli u prevladavanju mucanja. Ono što je u ovome posebno, nije samo dramatično
prepričavanje kako su neki prebrodili svoj problem, nego što su ove priče ispričali sami oni i to pred velikom
publikom na „Poslije – večernjim“ govorima.

17.POGLAVLJE

STRUČNJAK ZA RAČUNALA

Sjećam se prijatelja iz djetinjstva koji me pitao zašto ponekad smiješno pričam. Pitanje me iznenadilo, ali to je bio
početak svjesnosti da sam imao poteškoća sa govorom u to vrijeme. To je bilo kada sam imao 8 godina. Ubrzo sam
shvatio da imam poteškoća, osobito u školi, pa su me prvi put u 2. razredu upisali na govornu terapiju. Na institutu
sam upoznao djecu sa istim problemom. Više od godine dana sam pohađao terapiju, ali nisam siguran kakav je učinak
imala.
Do 3. razreda sam iskusio stvarna poniženja i frustracije u razredu zbog čitanja. Čitanje i pričanje pred grupom je
postalo iskustvo od kojeg sam strahovao. Bio sam svjestan smijeha zbog mog mucanja dok sam ponavljao rečenice.
Riječi na stranici su u mojim očima bile samo sramota i gubile su pravo značenje. Što sam se više trudio, to sam više
mucao. Najgore su bile slijedećih nekoliko godina. Pretvarao sam se da sam šutljiv da bi izbjegao nekontrolirano
mucanje, koje mi je uzrokovalo neugodnost i sram. Čuo sam kako je netko rekao da ću ja to prerasti, i tome sam se i ja
nadao.
Sjećam se perioda od nekoliko mjeseci kada jednostavno nisam mogao pričati a da ne mucam. Držao sam se nekoliko
kratkih odgovora, koje sam mogao sigurno izgovoriti; poput – negdje ovdje, ne znam. Počeo sa zamjenjivati riječi i
fraze za koje sam znao da će mi prouzročiti nevolje, te sam izgradio vrlo uspješnu sposobnost predviđanja i
zamjenjivanja riječi da bi postigao tečnost. Naravno, još je uvijek bilo neizbježnih situacija u kojima nisam mogao
zamjenjivati i u njima bi blokade bile beskonačne.
Još se dobro sjećam članka kojeg sam trebao pročitati u 1. razredu srednje škole. Bio je pun skraćenica i kratica koje
se koriste za agencije i kompanije. Trebalo mi je puno vremena da promucam ta slova koja su se stalno ponavljala.
Uspio sam proći kroz prve stranice prije nego što se pojavio smijeh. Smijao bi se i ja sam sebi, samo da se nisam
osjećao tako jadno. Naposljetku sam molećivo pogledao profesora, pogledom koji mu je govorio da nađe nekog
drugog tko će završiti čitanje umjesto mene.
Kod kuće je bilo malo bolje, iako sam imao strah od korištenja telefona. Koristio sam ga samo ako sam morao. Ako
sam bio sam kod kuće a telefon zazvoni, za mene je to bilo traumatično. Svaki put sam se borio sa mišlju dali da
podignem slušalicu. Neizbježno, kada bi se javio, mucanje je bilo katastrofalno.
Kao tinejdžer sam još uvijek mislio da ću prerasti svoju nesreću. Nisam se mogao zamisliti kao odraslog mucavca. U
2. razredu srednje škole sam se odlučio vratiti na institut na liječenje. Nakon nekoliko mjeseci grupne terapije, još

34
uvijek nisam shvaćao što smo radili, što smo pokušavali postići sa time i dali sam ja napredovao, pa sam prestao sami
ići.
Odlučio sam upisati fakultet vezan za tehniku jer mi je bilo jasno, a i mom savjetniku, da ću najbolje funkcionirati
tamo gdje mi komuniciranje neće biti teret. Povremeno sam prelistavao literaturu o govornim teorijama, i teorijama
vezanim za moj problem. Naposljetku sam shvatio da ga neću prerasti, te sam prema tome i pokušao planirati.
Kada sam odrastao, još uvijek sam izbjegavao ljude i situacije koji su mi bili problematični, te sam bio poprilično
tečan. Telefon me podsjećao na poteškoće. Izuzetno gađenje, brzi otkucaji srca, znojenje i kratki udasi su bili neke od
mojih reakcija na jednostavan telefonski poziv. Pametne zamjene i različita ometanja (npr. pisanje riječi kredom na
ploču) su me provela kroz različite situacije. Neki moji prijatelji uopće nisu ni znali da ja imam problem. Nikad nisu ni
slutili koliko sam energije i planiranja utrošio da bi govor održao pod kontrolom.
Roditelji su mi poslali knjigu o tehnici protoka zraka, prije godinu dana. Bio sam dovoljno znatiželjan da bi ju
pročitao. Postao sam uzbuđen kada sam vidio svoje frustracije zabilježene i pojašnjene na tim stranicama. Shvaćanje
problema je skoro bilo dovoljno zadovoljstvo; u početku sam bio neodlučan obvezati se na mogućnost da se
podvrgnem terapiji. Na kraju sam odlučio da je ovo prilika da se napokon suočim sa mucanjem. Zakazao sam
liječenje, znajući da i ako to ne uspije, to neće biti zbog mene (odnosno, nedostatka mog truda, barem sam pokušao).
Na kraju prvog dana liječenja i vježbanja, osjećao sam da mi je tehnika uistinu dala kontrolu nad mojim govorom po
prvi puta u životu. Prvu noć nakon tretmana sam bio vrlo uznemiren: podsvijest mi je možda odbijala priznati ono što
sam već znao. Od prvog dana sam se prestao boriti protiv zatvaranja glasnica. Naučio sam kako da to prepoznam, i da
onda odgovorim pažljivom upotrebom tehnike. Odlučio sam da ću ispravno koristiti tehniku i to cijelo vrijeme. Zadane
vježbe su mi bile najvažnije kada sam se vratio kući, te sam počeo pratiti faze terapije. Sa pomoći obitelji kod kuće i
razumijevanjem nadređenog na poslu, mogao sam vjerno nastaviti program. U visoko stresnim situacijama su mi se još
uvijek znale pojavljivati blokade, koje su stalno uzrokovane nemarnim korištenjem tehnike. Kako mi je tehnika
napredovala, tako mi je raslo samopouzdanje te sam iz situacije u situaciju bio uspješan. Zamjena riječi je bila prva
stvar koju sam odbacio. Trebalo mi je vremena dok sam se navikao da uvijek kažem točno ono što sam u biti i
namjeravao reći.
Nakon 4 mjeseca sam se prestao bojati telefona. Bilo mi je drago kad zazvoni, jer je to bila prilika da i dalje vježbama
tehniku. Predosjećanje i stalni simptomi stresa su nestali. Do 6. mjeseca sam znao da mogu biti potpuno uspješan ako
se budem držao terapije. Već sam prošao neke vrlo ozbiljne, visoko stresne situacije, te sam pričao potpuno tečno.
Nisam imao problema sa grupnim situacijama, intervju-ima ni telefonskim razgovorima. Najteže je bilo razviti visok
stupanj koncentracije na tehniku, neovisno o okruženju. Ali sve je moguće uz marljivo vježbanje i trud. Bilo je
situacija u kojima bi sugovornik ili onaj koji postavi pitanje bio nestrpljiv očekujući odgovor. Naučio sam ne reagirati
na to, uzeti si sekundu, ili koliko mi treba da se usmjerim na tehniku. Zaprepastilo me što nitko nije shvatio da
koristim protok zraka dok im ja to osobno nisam rekao i pokazao. Neki ljudi su samo rekli da su mislili da pričam
malo sporije od uobičajenog govora. Mislim da bi ovu terapiju mogao najbolje objasniti kao proces učenja. Nisam
mogao postići tečnost preko noći, ali svaki dan donosi niz situacija u kojima potvrđujem tečnost, neovisno o razini
stresa.
U 35. godini sam otvorio novu stranicu u svom životu. Ima mnogo stvari koje sam učinio protekle godine koje se prije
nisam usudio, jednostavne stvari kao što su naručivanje preko telefona, zvanje bolnice u hitnim slučajevima,
istraživanje novih mjesta, lagano pričanje sa drugima, jer mi je do sada to uvijek zadavalo probleme. Ostvario sam si
želju, predajem u svojoj Crkvi, to sam oduvijek želio i nadao se da ću moći.
Mijenjao sam poslove tokom terapije, prihvaćao sam radna mjesta koja zahtijevaju stalnu komunikaciju sa ljudima i to
u vrlo stresnim situacijama.
Riješio sam se ovisnosti o drugima koji su mi pomagali u određenim situacijama, bilo da su to sami htjeli ili da sam ja
to inicirao. Sada osjećam da drugi mogu računati na mene, i sada ja mogu ponuditi potporu i biti vođa, čega sam se
nekad sramio, i od čega sam bježao.

18.POGLAVLJE

UVOZNIK

Ispao sam i prije nego što sam počeo. NCS me nije htio primiti za pacijenta jer su mislili da je razina mog stresa vrlo
visoka, te da zbog toga ne bi mogao učinkovito prakticirati tehniku protoka zraka. Ali kada su tokom ispitivanja vidjeli

34
da tehnika funkcionira čak i kod mene, znao sam da moram doći u Radionicu. Tako je NCS pristao da me liječnik
promatra nekoliko tjedana, da vidi dali ću ja to podnijeti. Počeo sam sa liječenjem nakon mjesec dana.
Do tada je moj život bio stalna borba u pokušajima da od svih sakrijem činjenicu da mucam- negdje na putu sam
stekao dojam da nas ljudi gledaju kao mentalno zaostale. Tako da sam pod svaku cijenu sakrivao svoj govorni problem
te sam postao prikriveni mucavac. U biti mi i nije bilo važno koliko sam uspješan u tome; bilo je teško ali je vrijedilo
truda. Ustvari, da sam otvoreno priznao sebi i drugima da mucam, cijeli život bi mi bio puno lakši, a kasnije bi mi bilo
lakše to i kontrolirati. Nisam se upuštao u dublje razgovore; izbjegavao sam svaku situaciju u kojoj bi se moglo pričati;
nisam naručivao što sam htio u restoranima; ljudi su uvijek zvali mene; škola mi je bila najgora mora jer u to vrijeme
baš nisam znao zamjenjivati riječi. I što je najgore od svega, kada sam mucao (što se dešavalo i češće nego što sam si
htio priznati), nakon toga bi me strašno boljelo tijelo i um, te bi se osjećao bespomoćno.
Naravno, bio sam ja kod svih govornih pomagača i dostupnih varalica u to vrijeme, od terapije do hipnoze, no ništa
nije pomoglo. Da bi izbjegao pričanje u određenim situacijama, otišao bi tako daleko, da bi si namjerno zadavao bol u
grlu (vratu), tako da mogu opravdano prekinuti svaki govorni zadatak. Mogao sam pisati i govoriti bez mucanja ako je
zvuk samoglasnika zakačen na suglasnik tako da tvore jednu riječ – što bi rezultiralo vrlo čudnim rečenicama. Mogao
bi se prisjetiti stotine priča iz svog života koje potvrđuju da zbog mucanja nisam normalno živio – i bio sam jako
ogorčen zbog toga. Nikada me u biti to nije ni popustilo.
Prošao sam sve moguće doktore za govor i terapije, čak me ni u NCS –u metoda nije interesirala – sve do jedne noći
kada sam izlazio iz podruma i povikao ženino ime, ali nisam izašao van, nego sam počeo padati na leđa, na stepenice,
te sam bio u predivnom grču i blizu toga da slomim vrat. Samo sam se na brzinu uhvatio za ogradu. To me ponukalo
da pokušam još jednom. Njezino ime? Ellen!
Nikada neću zaboraviti kada me terapeut odveo u kafić i ohrabrivao me da koristeći tehniku protka zraka pričam sa
potpunim strancima. Po prvi puta u svom životu sam pričao bez glume i mucanja. Zagrlio sam ga, te nisam mogao
govoriti od uzbuđenja što sam mogao pričati. Nikada neću zaboraviti taj trenutak.

19.POGLAVLJE

STUDENT TEOLOGIJE

Mucam od kada znam za sebe. Sjećam se da sam kao mali ispitivao roditelje zašto mucam, ali nikada nisam bio
zadovoljan njihovim odgovorima. Jedna zanimljiva teorija je bila da je to zbog moje frustriranosti zbog igračke
vatrogasnog stroja. Imao sam 2 godine i igračka je bila prevelika za mene. Nisam mogao stopalima dohvatiti pedale, i
kažu da sam bio iznimno iziritiran što uporno pokušavajući ne mogu pomjeriti igračku. I zbog toga sam ja počeo
mucati. Dovoljno je reći da je većina mog ranog djetinjstva provedena u pokušajima da se riješi tajna mog problema
mucanja.
Zbog mucanja sam imao vrlo teško djetinjstvo. Na ljestvici od 1-10 (10 je najgore), ocijenio bi svoje mucanje u
djetinjstvu sa 6 sa sklonosti do 8. Vjerujem da sam bio normalno dijete, sa prosječnim sposobnostima u svim
područjima. Ali zbog mucanja sam se odvraćao od mogućih prijatelja i prilika. Razvio sam tendenciju odbijanja koja
me pratila većinu mog života. Čak i danas me smatraju kao ne društvenog, zbog moje tendencije gledanja na drugu
stranu.
I moje obrazovanje je patilo zbog mucanja. Učinio bi sve samo da ne moram usmeno govoriti na satu ili izvještavati.
Nisam htio postavljati pitanja ako bi me profesor prozvao. Zbog svih ovih izbjegavanja su mi ocjene malo snižene.
Sada vjerujem da bi imao mnogo veće ocjene da nisam mucao. Kada sam krenuo u srednju školu sam zakoračio u
najfrustriraniji period mog života. Prirodno je družiti se u srednjoj školi, a ja sam se udaljavao skoro od svega. Nisam
mnogo izlazio jer sam se previše bojao razgovora sa djevojkama. Kao da sam bio na crnoj listi u društvu zbog
mucanja. Želio bi ispričati poseban događaj zbog kojeg su mi se nakupile frustracije i neugodnosti iz srednjoškolskih
dana. Povremeno sam se družio sa par momaka iz razreda, i stvarno sam im htio biti prijatelj. Snažno sam se trudio da
ne mucam kada sam u njihovom društvu. Na satu smo dobili zadatak da se raspodijelimo u male grupe i usmeno
prepričamo kratku priču. Ja sam bio u grupi sa svoja 2 „prijatelja“. Kao što si možete zamisliti, to je bila jedna od
najneugodnijih situacija u mom životu. Ustali smo pred razredom i svaki je prepričao svoj dio. Ja sam bio zadnji na
redu, te me iščekivanje ubijalo. Počeo sam izvještavati u naletima, a onda sam izgubio pribranost. Blokirao sam na
riječi od koje sam strahovao, i nisam se mogao odblokirati. Samo sam stajao tamo pred cijelim razredom i zvučao kao
auto, kada ga u hladno jutro pokušavate upaliti. Lice mi je poprimilo mnogo nijansa crvene boje, a vjerujem da sam i

34
slinio. Prije nego što sam završio, sam blokirao na još nekoliko drugih riječi a dok sam se vračao na svoje mjesto da
sjednem, sjećam se da sam se osjećao jako postiđeno i osramoćeno. Nakon toga se više nisam ni družio sa onom
dvojicom prijatelja.
Bio sam razočaran sa nekoliko terapija. Sjećam se kako sam u 1. razredu 1 tjedno išao kod školskog terapeuta. To je
bilo uzaludno jer pred terapeutom baš i nisam mucao. Kad sam malo odrastao me mama odvela kod obiteljskog
doktora. Ni pred njim također nisam mucao, ali mi je on prepisao sredstvo za umirenje kao dio moje terapije. Rekao je
da je to najnovija stvar, no mislim da mi ta sredstva za umirenje uopće nisu pomagala. Nedavno sam posjetio i
govornu terapeutkinju na fakultetu kojeg još uvijek pohađam (studiram). Pored svega ostalog mi je rekao da trebam
raditi vježbe opuštanja, i da trebam usporiti govor u stresnim situacijama. Mislim da mi je ona malo pomogla, ali sam
se još uvijek osjećao frustrirano i bespomoćno. Nije mi mogla adekvatno objasniti zašto mucam, i jedino što mi je
mogla ponuditi je bilo malo poboljšanje za ostatak života. Spominjala je kontrolu ali ne i izlječenje. Čini mi se da je to
bio još jedan od pomoćnih pristupa govornoj terapiji
Sada bi povezao događaje koji su me vodili pronalasku NCS programa. Na početku mojih tinejdžerskih godina sam
naučio biti ravnodušan zbog mog govornog problema. Odlučio sam da- što manje kažem, to bolje. Čak sam pred kraj
tog razdoblja pretjerano konzumirao alkohol i droge, djelomično jer su me opuštali, i nisam toliko mucao dok sam bio
„opijen“.
U 20.-toj godini sam se trgnuo iz ravnodušnosti, kada sam primio Isusa u svoj život. Više nisam mogao šutjeti, morao
sam ispričati drugima što je On učinio za mene. Istraživao sam i prilično ustrajno svjedočio o svojoj vjeri bez obzira
na svoju govornu manu. Također sam shvatio da se želim školovati da postanem katolički svećenik. Znam, kako god,
da se nešto moralo uraditi za poboljšanje mog govora. Roditelji su mi vidjeli članak u lokalnim novinama (Dugačka
plaža), u kojem se spominje nevjerojatan uspjeh rada NCS-a na području mucanja. Kupili su mi primjerak knjige
„Riješeno mucanje“. To je samo početak novog pogleda na život. Pročitao sam knjigu i znao sam da je to rješenja
problema. Tu je terapija koja se temelji na psihičkom uzroku mucanja, i koja rješava problem tamo gdje je i nastao.
Ovo definitivno nije bio još jedan od pomoćnih pristupa govornoj terapiji. Nakon što sam pročitao knjigu, kontaktirao
sam Centar i upisao se na jedan od njihovih seminara na Zapadnoj obali.
Seminar u San Francisku je bio puna 2 dana intenzivne terapije. Otišao sam iz San Franciska u 9. oblaku , jer sam znao
da će tehnika protoka zraka djelovati. I je ! Ali ne želim da mislite da je sve tako sjajno. Stare navike teško izumiru, a
mucanje je definitivno niz loših govornih navika. Strah je vrlo moćna stvar. Zbog toga, kao neophodan dio terapije,
imamo niz vježbi koje moramo vježbati svaki dan, da bi Tehnika nadvladala stare navike zatvaranja glasnica i
mucanja. Treba strpljenja da bi se te vježbe radile svaki dan kao što je i potrebno. Ali rezultat je definitivno vrijedan
truda. Po mojoj slobodnoj procjeni, postigao sam oko 95 % tečnosti. Općenito, ako i naiđem na problem, to je zato što
nisam koristio tehniku kako treba. Moram procijeniti grešku i onda prionuti na ispravljanje problema. Vjerujem da je
snaga tehnike u tome što je ne poznavanje mucanja (neupućenost), zamijenjena sa znanjem. Ako se naiđe na problem,
može ga se analizirati i riješiti. Uvjeren sam da mogu dostići i potpunu tečnost. Tehnika protoka zraka je promijenila
moj život, dala mi je mogućnost da si sam pomognem, što je i vrlo uzbudljivo. Sada na budućnost gledam sa
pouzdanjem, a ne sa strahom, i zauvijek sam zahvalan (dužan) NCS-u.

20 POGLAVLJE

UMIROVLJENI INŽENJER MEHANIKE

Moj slučaj mucanja je poseban po tome što nisam ništa radio da ga ispravim sve do svoje 75. godine. Malo sam mucao
kao dječak, ali sam se nosio sa time bez nekih velikih problema, ali nakon fakulteta, kada sam ušao u poslovni svijet,
situacija se pogoršala pa su se i pojavile nevolje. Pokušao sam slobodno govoriti koristeći ljudsku snagu volje, ali su
rezultati bili poražavajući. Razvio sam načine kako ga izbjegavati. Često sam kašljao prije početka govora, izbjegavao
sam određene riječi – posebno one koje počinju sa slovom s, što je rezultiralo rečenicama koje su bile čudno složene
(oblikovane). Ponekad bi mi telefonski razgovori bili najneugodniji. Bio sam vrlo loš u upoznavanju sa drugima, u
ispitivanju za smjer puta, i naručivanju u restoranu. Ponekad sam htio samo pobjeći i sakriti se. Ali nisam, borio sam
se i učio kako živjeti u takvom ne normalno stanju. Često sam pomišljao da potražim pomoć, ali nisam nikad. Sada
sam sretan što nisam, jer sam nedavno od jednog mucavca, koji je prošao razne terapije saznao da nijedna od njih ne
pomaže.

34
Imao sam vrlo uspješnu poslovnu karijeru, usprkos mojoj mani, iako je sigurno mogla biti još i bolja da sam mogao
normalno komunicirati. Onda sam, prije oko 12 mjeseci pročitao članak o mucanju koji je ukratko opisivao Tehniku
protoka zraka. Zainteresiralo me, te sam dogovorio da pristupim NCS Radionici u Los Angelesu. Nakon 2 dana
razotkrivanja u Radionici, počeli smo, ponekad naporno, raditi na razvoju tehnike pod različitim okolnostima koje nam
se mogu dogoditi. Iskreno, nisam ni znao da ta loša navika govorenja može biti toliko tvrdoglava. Čini se tako lagano
svladati tehniku pod kontroliranim uvjetima, ali kako je lako zaboravit ju i vratiti se starim navikama. Uz pomoć
tjednog pregleda kazeta koje radi NCS, se hvala Bogu može uspjeti. Napredujem polagano, ali dobro, i svakim danom
sam sve bliže svom cilju da potpuno ispravim stare poteškoće.
Ima mnogo pokazatelja napretka. Automatska upotreba tehnike postaje sve snažnija. Riječi koje počinju na slovo s mi
skoro uopće ne zadaju probleme. Slobodno koristim telefon. S lakoćom se upoznajem sa ljudima. Predavao sam pred
više od 100 ljudi, iako ne još savršeno, ali osjećam slobodu kao nikada prije. Uopće ne sumnjam da će me nastavak
vježbi dovesti do oslobođenja od problema koji me tako dugo mučio. Premalo je reći da sam zahvalan. Kada se sjetim
stare mane i osjećaja slobode kojeg sada imam, sve se čini kao čudo. A sve je tako jednostavno. To je lijepo obećanje
za bezbroj osoba koje sada robuju toj groznoj nesreći.
Na kraju želim izraziti veliko priznanje posvećenosti NCS zbog njihovog predivnog rada i pomaganja osobama koje
mucaju. Odani su svom poslu i pokazuju veliku želju da pomognu svom pacijentu, ohrabre ga i grde ako je to
potrebno. Zaslužuju svaku pohvalu.

21.POGLAVLJE

SOCIJALNI RADNIK

Dobro se sjećam kada sam imao 7 godina (to je bilo prije 26 godina). Moji su roditelji uporno tvrdili „Ti u biti ne
mucaš, samo moraš naučiti razmisliti prije nego li nešto kažeš“. Ta primjedba da je sve u mojoj glavi, me povela na
nevjerojatno putovanje, od jednog do drugog terapeuta u potrazi za načinom, metodom, ili sistemom koji bi suzio moj
bolesni um i pomogao mi da prestanem mucati.
To moje jadno, razarajuće shvaćanje su još pojačavali i učitelji i školski prijatelji. Sjećam se kako su mi se u osnovnoj
školi često smijali kada sam odgovarao. Sjećam se osjećaja krajnjeg očaja koji mi je prolazio kroz leđa u iščekivanju
mog prozivanja da govorim. Sjećam se izraza razočarenja na očevom licu kada bi zapeo na nekoj riječi ili frazi.
Njegov govor tijela me jako pogađao što je još više povećavalo moje blokade. Tako sam u ranoj mladosti naučio da,
ako pasivno želim uzrujati roditelje, samo moram početi mucati – i pošto sam bio vrlo ljut, to sam radio cijelo vrijeme.
Onda su počele terapije. Prvo je to bila domaćica koja je živjela u kući punoj starina. Klasični govorni terapeut- tjerala
me da pričam, da uvijam jezik i da masiram vratne mišiće. Brzo sam izgubio interes za ovo, i osim primanja šećernih
prutića, ne sjećam se više koristi iz tog iskustva.
Moja slijedeća pustolovina je bila na institutu specijaliziranom za govoren poremećaje. U to vrijeme se liječenje
svodilo na grupne terapije, igre i vježbe opuštanja. Zamislite na trenutak bolno dosadan napredak koji se može
ostvariti u grupi punoj mucavaca koji pokušavaju međusobno komunicirati. Vrijeme je sporo prolazilo a moji
simptomi su se pojačavali.
Nakon stanke od terapeuta koja je trajala oko 3-4 godine, shvatio sam da sam mučan adolescent, sa strašnom
predodžbom o sebi. Iskreno sam mislio da sam lud pa sam natjerao roditelje da me vode psihijatru. On je bio klasični
analitičar oduševljen povezivanjem mojih adolescentskih psiho-seksualnih maštanja sa mucanjem. Pokušao me
hipnotizirati ali mu nisam vjerovao i zato nije ni uspio.
Moj društveni život je bio katastrofa. Pošto nisam mogao razgovarati na telefon, bilo mi je teško izlaziti na spojeve.
Moji prijatelji bi ponekad telefonirali umjesto mene, ali kao što možete zamisliti, bilo je ne moguće nastaviti takve
zamjenske spojeve.
U srednjoj školi sam bio dobar u pisanju , pa sam postao urednik literarnog magazina i pisao sam govore za učenike
koji su pobijedili na natjecanjima za školsku upravu. „Govorio sam kroz njih.“
Na fakultetu su se isti društveni pritisci i frustracije povećali. Zbog toga sam s osjećao vrlo loše u prve 2 godine, te
sam odlučio otići na drugu turu psiho terapije. Ovaj put je to bilo uz potporu „ego-psihologa“. Tečnost mi se nije
povećala, ali sam se počeo bolje shvaćati i značajno mi se podiglo samopoštovanje. Odlučio sam studirati socijalni rad,
i u školi sam bio počasni učenik. Sve je bilo dobro dok jedan istraživački projekt kojeg sam radio, nije zahtijevao da
koristim telefon za ispitivanje ljudi. Izmanipulirao sam situaciju, te je moja žena zvala umjesto mene, a neke sam

34
intervijue čak i lažirao. Činjenica da živim u laži me dovela do ozbiljne depresije. Koncept – bolji život kroz kemiju-
me obuhvatio pomoću tima organskih psihijatara sa fakulteta kojeg sam pohađao. Eksperimentirali su, pa su dodavali
antidepresivima sredstva za smirenje da mi se opuste vratni mišići. Potpuno sam odustao kada sam iskusio užasan
osjećaj ne mogućnosti gutanja. Prekinuo sam školovanje i otišao raditi na selo. Dobio sam posao kao socijalni radnik.
Pošto taj posao zahtjeva stalnu govornu sposobnost, pao sam u novu depresiju i zapitao se dali uopće da nastavim
raditi taj posao.
Vratio sam se na terapiju. Ovaj put sa mladim analitičarom. Nakon 5 susreta mi je mudro rekao da prestanem izvoditi,
da odustanem i pokušam pronaći sam sebe. U to vrijeme sam upoznao čovjeka koji je bio duboko uključen u
„Synanon“ – terapeutsku zajednicu koja djeluje na istoku. Znao sam da se, ako stvarno želim odrasti, moram
osloboditi tih lijekova koje su mi dobri doktori prepisali. Žena i ja smo odletjeli natrag na istok, te smo proveli 2
čarobna tjedna u detoksikaciji i samooporavku. Moja depresija je potpuno nestala u toj zajednici sa bivšim i
oporavljenim ovisnicima.
Vratili smo se na zapad, i započeli nevjerojatnu pustolovinu bez lijekova, u mogućnost iskupljenja ljudske svijesti i
praktičnog misticizma. Napokon su nam životi bili spojeni i iako sam povremeno mucao na telefonu ili u grupama, to
nije sprječavalo moj razvoj. Moj duhovni vođa Meher Baba je jednom rekao :“Daj sve od sebe, a onda se ne brini;
budi sretan a ostalo prepusti Bogu.“, uzeo sam si te riječi kao vodič (mantru) i pomirio sam se sa činjenicom da ću
vjerojatno mucati cijeli život. Ima jedna zanimljiva stvar kod pomirenja – jednom kad se stvarno pomirite sa nekom
činjenicom, obično se desi da se podiže prilika za jačanje samog sebe, čega prije niste bili svjesni.
Primijetio sam u novinama članak o Tehnici protoka zraka. Pošto sam stručnjak u napuštanju bolničkih terapija, bio
sam skeptičan na tako veliki uspjeh, ali sam bio i dovoljno znatiželjan da pročitam knjigu Riješeno mucanje. Moja
znanstvena strana je bila prilično zadovoljna kao i moja meta psihička priroda. (tajna svih tradicija je kroz godine bila
svjesna snage daha (disanja) kao ljekovitog).
Priključio sam se terapiji i već sam slijedećeg dana tečno pričao. Sada su prošle godine a ja i dalje svakodnevno
vježbam. Mog iskreno reći da se sjećam samo 10 prilika u kojima sam mucao proteklih godina, i to je bilo samo zato
što nisam koristio tehniku kako treba.
Zahvaljujem Bogu na mudrosti ove tehnike i na mojoj stalnoj snazi da iskorištavam moć izlječenja dahom-disanjem.

4 DIO

ZAVRŠNE RIJEČI

22.POGLAVLJE

ZA OSOBE KOJE MUCAJU

Ako si osoba koja muca i pročitao si knjigu do ovdje, bez sumnje si se pronašao u njoj i to više puta. Shvaćaš svoj
oblik mucanja i znaš kako se razvija. Možda si opet zainteresiran da učiniš nešto za svoj problem. Vjerojatno si prošao
tradicionalne govorne terapije i/ili psihoterapije i misliš da ovo sada nije rješenje. Bit je naravno u razumijevanju, i
ono što sam pokušao učiniti u ovoj knjizi, leži na tajni i ignoriranju okoline mucavaca. Možda ste već osjetili
smanjenje osnovnog nivoa stresa. Tretmani ovdje opisani možda nisu dovoljni da bi dalje napredovali. Tvoj stres može
biti toliko nizak da se možeš sam liječiti, ali ova knjiga ne služi kao samopomoć. Ne preporučamo samostalno
liječenje- mnogi dijelovi tehnike se moraju vidjeti, a i mnogi pacijenti prebrzo nastavljaju dalje u svojim vježbama
(prebrzo prelaze na druge vježbe), te stalno nailaze na prepreke (poteškoće). Ako ste ozbiljno pristupili svom
problemu, možete nazvati NCS na broj 1-800-221-2483 za daljnje informacije o mogućnostima vaše terapije.
Vaša motivacija je najbolja obrana. Ako pristupate terapiji zbog vanjskih pritisaka (od obitelji ili prijatelja), onda
imate krivi pristup. Ta odluka mora biti osobna, jer rad, iako nije težak zahtjeva vjeru i odlučnost. Morat ćete napraviti
veliku obvezu da bi prestruktuirali dio vašeg govora. Učenje tehnike nije teško; morate se navići da ga koristite u svim
govornim situacijama, i da uništite vaše strahove, u tome je izazov. Mnogi uzimaju govor zdravo za gotovo. Osobe
koje mucaju su se kroz život naučile boriti i izbjegavati neke situacije, iako su fizički i psihički iscrpljeni. Ali ako ste
si zadali određen cilj - bilo da se radi o pronalasku novog posla, ili želite napredovati na sadašnjem, ili se jednostavno

34
želite osloboditi ovog mučnog ograničenja tako da možete postati nova osoba - pronaći ćete snagu da podrži vašu
motivaciju te će te postići i izgraditi novu naviku.
Tisuće osoba koje mucaju su prošli vježbe tehnike protoka zraka. Dugoročni uspjeh, prema najnovijim istraživanjima,
postiže 93,4 % (pogledaj u dodatku). Ovako veliki uspjeh se može činiti iznenađujuć, zbog slabih rezultata u prošlosti.
Ali ako jednostavno pročitate ovu knjigu, shvatiti će te zašto je tehnika protoka zraka postigla tako izvrsne rezultate;
temelji se na teoriji koja bolje razlaže mucanje od bilo kojih prijašnjih teorija. Terapija je izravna, logična posljedica
teorije (proizlazi iz nje), i uključuje ne samo niz tehnika nego i pacijentovo shvaćanje razloga početka mucanja i
razloge zašto je tehnika učinkovita. To razumijevanje je ključno za rezultat a i rezultira u velikoj mjeri za praktično
zanemarivo pojavljivanje povratka na staro stanje.
Kada objašnjavam uzrok mucanja, pacijenti obično odgovore: „Znate to ima smisla. Podudara se sa onim što sam
oduvijek osjećao. Znao sam da nisam ni lud ni živčan.“
Iskreno se nadam, da će i za vas ova knjiga imati smisla. Dokaz se bazira na rezultatima rada sa tisućama ljudi poput
vas, što samo daje prednost ovom zaključku.
23.POGLAVLJE

ZA PRIJATELJE I OBITELJ :
Kako vi možete pomoći

Svatko od nas poznaje nekoga tko muca. Možda je to mladić na beninskoj postaji, ili dečko koji raznosi novine, ili
učitelj Engleskog iz srednje škole. Sjećate li se kako ste se osjećali kada ste ih vidjeli i čuli kako mucaju? Možda ste
htjeli pomoći, i možda ste umjesto njega izgovorili tu riječ koju je tako očajnički teško pokušavao reći.
Uvijek ste htjeli da vam netko kaže kako se postaviti kada sretnete nekog tko muca. Ali nitko vam nije rekao. Poput
mnogih, i vi ste mislili da je to psihološki problem ili da su im misli brže od riječi. Kako god bilo, jedno je sigurno –
bilo vam je neugodno u njihovom društvu. Poput svih ste pokušali to ignorirati. Održavali ste očni kontakt i zadržavali
miran izraz lica. Pretvarali ste se kao da se ništa ne događa, činilo se kao da je to samo postupak. Na kraju krajeva, što
ste mogli reći ili učiniti da pomognete?
Zamislite slijedeći prizor: osoba koja muca vam se obraća. Pod stresom je, napinje se i ima jake blokade a pretvara se
kao da je sve u redu. Vi, kao sugovornik, ste isto pod stresom, napeti a također se pretvarate kao da je sve u redu. Ni vi
ni on ništa ne govorite: oboje se patite, jer ste ostali zatvoreni u društveno propisanoj mani poricanja.
Zamislite sada drugi prizor, prizor zamišljenog svijeta. U tom svijetu postoji zakon koji nalaže da, ako vidite osobu
koja muca, morate joj odmah priči i reći: samo trenutak, udahni, malo pasivno izdahni, i uspori prvu riječ. Drugim
riječima, u tom zamišljenom svijetu svi znaju za zatvaranje glasnica i za odgovarajuća sredstva koja sprečavanju
njihovo zatvaranje, i nadalje svi znaju da ne smiju šutjeti kad netko muca, nego moraju po zakonu prići toj osobi, te joj
pružiti opće poznate, točne upute za ispravljanje. Nadalje, svatko tko muca zna od svog djetinjstva, da će im netko
priči svaki put kada zamucaju, te im dati prave informacije za ispravak govora. Koliko bi onda bilo osoba koje
mucaju? – Ne puno!
Što može predsjednik Amerike reći u 30 sekundi što može drastično poboljšati živote milijuna Amerikanaca sa
rakom, artritisom ili kolitisom? Ništa ! Ali kad bi on ponudio točne informacije za ispravak mucanja u 30 sekundi,
odjednom bi se poboljšao život 2,6 miliona Amerikanaca. Ali to se neće dogoditi.
Ali mi možemo učiniti najbolje, možemo pokazati osobama koje mucaju da se promijenilo shvaćanje i liječenje
mucanja. Mnoge osobe koje mucaju nisu svjesne napretka pa odustaju, išli su i prije na terapije koje nisu bile
učinkovite, pa su se pridružili zavjeri poricanja. Kako da ih uvjerite u ove prednosti?
Možda vam je neugodno samo im prići i početi pričati o njihovom problemu. U tom slučaju se javite u NCS i mi ćemo
mu poslati knjigu ili brošure. Mnogo puta su mi pacijenti dolazili u ured noseći požutjeli isječak iz novina o Centru,
koji im je prije dosta godina dao rođak ili prijatelj, ali se javljaju tek sada kada su u trenucima osobne krize. Činjenica
da su zadržali isječak, da ga nisu bacili, te ga stalno nose u novčaniku ili torbici, govori da su podsvjesno željeli riješiti
taj problem koji ih je pratio.
Jedan mi je pacijent rekao, kada sam ga pitao zašto je toliko dugo čekao da dođe; „Dr. toliko sam se razočarao u
prošlosti, da sam se bojao opet nadati.“ Podijelite ovu knjigu sa nekim tko muca, pomozite da mu se vrati nada.

24.POGLAVLJE

34
 ZA TERAPEUTE

U stanovitom smislu, imati sažetak oblasti posvećene informacijama za govorne terapeute, može pogoditi te stručnjake
kao nešto čudno. Naposljetku, nije li cijela knjiga baš to? Odgovor je naravno pozitivan, ali u ovom djelu je moja
nakana ponuditi neke savjete upozorenja. Tehnika protoka zraka se uvelike razlikuje od govornih terapija. Kao što je
jasno iz uspjeha tehnike (očito), usredotočenje samo na govorni problem je jedna od glavnih grešaka u liječenju
mucanja. Borba koja karakterizira poremećaj, nije povezana sa govorom već sa zatvaranjem glasnica, što se događa
netom prije govora. Zato je baziranje samo na govoru velika pogreška, i svaka takva terapija je sumnjive vrijednosti.
Tradicionalne vrijednosti govornih teorija (odskakanje, izvlačenje-van, i poništenje), nemaju vrijednost u sadržaju ove
knjige. Naša pažnja i pažnja naših pacijenata mora stalno biti je usmjerena na to što treba raditi prije nego li se počne
govoriti. Ako se pravilno ponašaju, odnosno koriste tehniku i polagano izgovaraju prvu riječ, njihov govor će postati
tečan. Ta preokupacija sa pripremom i potpuno ne obaziranje na govor, čini glavnu razliku između Tehnike protoka
zraka i tradicionalne govorne terapije.
NCS je razvio program vježbi klinikama za govor. Predstavlja vježbe za govorne terapeute koji su dostupni u mnogim
gradovima širom Amerike. Program se temelji na promatranju i vježbanju. U prvoj fazi terapeut promatra dvodnevni
intenzivni tretman u Radionici. Druga faza prati radionicu i sastoji se od toga da terapeuti 6 mjeseci vježba tehniku,
koja mu je pokazana u Radionici. Terapeut koji izvršava tehniku protoka zraka na svojim vlastitim pacijentima, snima
na kazetu njihovu početnu prezentaciju, i periodično snima terapiju. Te kazete onda pošalju u Centar na promatranje.
Sve kazete se vrate sa komentarima i savjetima.
Nakon šesto mjesečne faze nadgledanja, ti terapeuti demonstriraju kroz razumijevanje tehniku protoka zraka i
sposobnost prelaska koja određuje terapeutovo razumijevanje, te im se dodjeljuju ovlasti (certifikacije).
Centar održava programe treninga za govorne klinike više od 14 godina. Obično centar obuči oko 200 klinika
godišnje. Ipak ostaje još mnogo posla, pošto ima više od 60 000 govornih terapeuta u USA.

DODATAK

Istraživanje (razmatranje) dugoročnih učinaka višedimenzionalnog programa liječenja mucanja

Svrha ovog razmatranja je pokazati podatke vezane za dugoročne učinke višedimenzionalnog programa liječenja
opisanog u ovoj knjizi. Rezultati se temelje na populaciji od 625 pacijenta koji su sudjelovali u NCS programu.

Teme: eksperimentalna populacija se sastojala od 492 muškarca (prosječne dobi 31.6 godine) i 133 žene (prosječne
dobi 27.4 godine). Skoro su svi prošli govorne terapije ili psihoterapije u nekom trenutku svog života, prije nego li su
se upisali u NCS program. Za 538 pacijenata su otvoreni simptomi borbe rangirani od blagih do žestokih; kod 87
pacijenata nije bilo borbenih ponašanja, ali su bile dobro razvijene mogućnosti zamjene riječi. Ta grupa nazvana
prikriveni mucavci, sastojala se od 62 žene i 25 muškarca.

Metoda: svaki pacijent je liječen pomoću metoda opisanih u ovoj knjizi. Svi su dobivali osobne tjedne zadatke te bi
slali kazete svojim terapeutima u Centar, u prosjeku najmanje jednu tokom 10 dana u periodu liječenja. Od svih smo
zahtijevali da pohađaju sastanke u lokalnim klubovima ili da redovito komuniciraju telefonom sa kolegama
pacijentima sa svog područja. Svi su pohađali najmanje 2 redovno zakazana tečaja podsjećanja. Prije kraja, svake
godine smo zvali pacijente da ispune detaljan upitnik (anketu). Radilo se o samoprocjeni relativnog postotka govornog
uspjeha u svakoj od 12 reprezentativnih govornih situacija. Test su također ponavljali nakon 24 i 36 mjeseci da odredi
učinak u godinama nakon završetka tretmana, i pred grupnim nadzorom njihovih izvedbi.

Rezultati: na kraju početnog 12-to mjesečnog perioda, 96 % pacijenata je reklo da je program bio uspješan. Godinu
dana nakon svršetka terapije (nakon 24 mjeseca od početka), uspješnost je pala na 93 %.

Razgovori (rasprave): definicija uspjeha koju smo koristili je bila „ u osnovi se osloboditi simptoma u svim
svakodnevnim govornim situacijama“. Nismo ni pokušali definirati uspjeh kao potpuno rješavanje neželjenih navika,

34
radije smo ga definirali u funkcionalnom smislu – to je da rutinski funkcioniraju bez mucanja, zamjenjivanja riječi ili
zvukova ili izbjegavanja govornih situacija.
Mogu li pacijenti povremeno posrnuti pa zamucati? Odgovor je potvrdan. Ali se odmah mogu oporaviti, i što je
najvažnije, kažu da nisu bili psihički rastrojeni zbog te blokade. Znaju da je do nje došlo jer nisu primjenjivali tehniku
protoka zraka, te nadalje znaju da mogu odmah nešto poduzeti da bi spriječili daljnje pojavljivanje blokada. Rezultati
ovih istraživanja nam pokazuju da se kod odraslih, može očekivati kod 9 od 10, relativno trajni uspjeh sa opisanim
tehnikama, pod uvjetom da su vrlo odani u svom pridržavanju svih dijelova programa.
Ali što sa neuspjesima? Neki baš i nisu zanimljivi, npr., jedan pacijent burzovni mešetar, se priključio programu,
dobro napredovao u početnoj fazi, nakon toga je ušao u telefonsku hijerarhiju te je potrošio nevjerojatno puno vremena
na nju (4 mjeseca), vježbao je i neke druge hijerarhije da bi uspio, i u 9. mjesecu odustao. Kada smo ga testirali, i u 12
i u 24. mjesecu, pacijent je još uvijek mucao u nekim situacijama, ali je rekao da program općenito smatra uspješnim.
Otkrio je da je njegov glavni, ako ne i jedini cilj uključivanja u program, bio postići tečnost u telefonskim
razgovorima, jer bi onda mogao nazvati nove kupce i očekivati povećanje prihoda. Pretjerana količina vremena
potrošena na telefonsku hijerarhiju je bila odraz njegovog osobnog značaja. Značajno je proširio posao, i ako je mucao
u brojnim situacijama, postigao je svoj glavni cilj. Program je za njega ispunio funkciju, bio je uspješan.
Mnogi pacijenti nakon poboljšanja u nekim govornim situacijama, su prilično zadovoljni svojim dostignućem i
jednostavno prestanu vježbati. Možda ima nekoliko situacija u kojima konstantno imaju poteškoće, ali se one
pojavljuju tako rijetko, ili su u biti toliko ne važne, da je motivacija za nastavak vježbe ne postojana. Ti pojedinci su
zadovoljni postignutim rezultatima, ali s našeg stajališta ih smatramo djelom neuspješne grupe.
Pad od 3% između 12.-24. mjeseca čini oko 20 ljudi koji potvrđuju da im se vračaju poteškoće u nekim govornim
situacijama. Svih 625 pacijenata su bili godinu dana bez formalne terapije i bilo je iznenađujuće što je samo tako malo
njih imalo poteškoće. Bilo je moguće ponoviti tretman za 11 pacijenata, i nakon mjesec dana su se svi oporavili te
dostigli onaj svoj 12-to mjesečni nivo.
Ovi rezultati pokazuju da određeni oblici periodičnih tečajeva podsjećanja mogu biti potrebni za malu grupu
pacijenata, nakon formalne godine terapije. Iz istraživanja je proizašla dodatna i važna činjenica. Mogućnost povratka
mucanja može biti velika u prvih 5 mjeseci liječenja. Pacijenti su krhki. I visoko stresna situacija može uzrokovati
početak mucanja, koji ako se ne provjerava , može porazno utjecati na samu izvedbu govora.
Otkrili smo da su grupe potpore, izravne linije, tjedna nadgledanja i tečajevi podsjećanja, spasili tuce pacijenata od
povratka. Ostao nam je neizbježan zaključak, da svi programi liječenja moraju osigurati ove usluge da bi pacijent
mogao ostvarivati usporedne nivoe uspjeha.

34