2

Paul Auster

Timbuktu

TIMBUKTU 1999

ROBERTU McCRUMU

1.

Mr. Bones znao je da Willy nee jo dugo. Kaalj je u njemu ivio ve est mjeseci, i sad
vie nema nikakve anse da ga se rijei. Sporo i neumoljivo, nijednom ne pokazavi ni
najmanji znak poboljanja, ta je stvar zaivjela nekim vlastitim ivotom, rastui od slabog i
sluzi natopljenog podrhtavanja u pluima, dana treega veljae, do pitavih drhtaja, masnih
hraaka i greva sredinom ljeta. I kao da to ve nije bilo dovoljno loe, u posljednja se dva
tjedna nov tonalitet uvukao u tu bronhijalnu glazbu, neto napeto, tvrdo i odsjeno - napadi su
dolazili tako esto da su se inili neprekidnima. Svaki put kad bi poeo nov napad, Mr. Bones
dijelom je oekivao da e Willyjevo tijelo eksplodirati od pritiska na prsni ko. Pretpostavio
je kako je sad na redu krv, pa kad je taj kobni trenutak konano uslijedio onoga subotnjeg
popodneva, bilo je kao da su svi aneli nebeski otvorili usta i zapjevali. Mr. Bones sve je to
gledao vlastitim oima, stojei na rubu ceste koja je iz Washingtona vodila u Baltimore: Willy
je u maramicu ispljunuo nekoliko jadnih krpica crvene tvari. U tom je trenutku znao da je
nestao i onaj posljednji traak nade. Smrt je rairila krila nad Willyjem G. Christmasom, iji
se kraj bliio jednakom sigurnou kao to je sunce svjetiljka u oblacima koja se svakodnevno
pali i gasi.
I to tu moe jadno pseto? Mr. Bones je bio uz Willyja jo od prvih dana ivota, te mu je
bilo gotovo nemogue zamisliti svijet bez gospodara u njemu. Svaka misao, svako sjeanje,
svaka estica zemlje i zraka bila je zasiena Willyjevim biem. Navike umiru sporo, i
nesumnjivo ima neto istine u izreci o starim psima i novim trikovima; ipak, uas koji je
osjeao Mr. Bones nadilazio je granice ljubavi i odanosti. Bila je to ista ontoloka strava.
Ukloniti Willyja s lica zemlje znai mogunost da e i sam svijet prestati postojati.
S takvim se dvojbama Mr. Bones suoio tog kolovoskog jutra, vukui se baltimorskim
ulicama za svojim bolesnim gospodarom. Pas bez gospodara jednako je mrtav pas, pa kad
Willy ispusti svoj zadnji dah, jedino to jo moe oekivati je vlastiti i neizbjean kraj. Willy
ga je na to upozoravao danima, pa je Mr. Bones sve ve znao napamet - kako izbjegavati
intere i redarstvenike, patrolne automobile kao i one neoznaene, i licemjere iz takozvanih
humanitarnih udruga. Unato svim slatkim rijeima, rije sklonite znai samo nevolju. Sve
poinje s mreama i pitoljima za omamljivanje, pretapa se u nonu moru kaveza i
fluorescentnih svjetiljki, a zavrava smrtonosnom injekcijom ili otrovnim plinom. Daje Mr.
Bones pripadao nekoj prepoznatljivoj pasmini, moda bi i dobio priliku u svakodnevnim
revijama ljepote pred oima moguih vlasnika; naalost, Willyjev je pratilac bio prava kaa
genetskih linija - dijelom ovar, dijelom labrador, dijelom panijel, dijelom isti pasji gemit -
a da bi sve bilo gore, iz krzna su mu strili uperci, iz usta mu se irio gadan zadah, a u
zakrvavljenim mu se oima ugnijezdila neka vjeita tuga. Nitko ga nee poeljeti spasiti. Ili,
kako je to bard-beskunik volio esto ponavljati, kob je uklesana u kamenu. Ako Mr. Bones u
najblioj budunosti ne uspije pronai novog vlasnika, postat e pas osuen na zaborav.
Ako te ne dohvate pitoljima za omamljivanje, nastavljao je Willy, toga maglovitog
jutra u Baltimoreu, uhvativi se za stup uline svjetiljke kako ne bi pao, dohvatit e te
tisuama drugih stvari. Pazi se, poglavico. Nai si gazdu, ili su ti dani odbrojeni. Osvrni se
malo po ovom stravogradu. Na svakom je uglu kineski restoran, a ako misli da im slina ne
izlazi na usta dok prolazi pokraj njih, onda nema blage veze s orijentalnom kuhinjom. Mali,
oboavaju okus pseeg mesa. Kuhari im skupljaju lutalice i kolju ih u stranjim uliicama -
deset, dvadeset, trideset pasa tjedno. Ponekad ih uvaljuju na jelovnik kao patke ili svinje, ali
upueni znaju to je to; gurmane ne moe prevariti. Mislim, ako ne eli skonati kao plata
moo-goo-gai-pana, dobro promisli prije nego to mahne repom ispred nekog kineskog
pajzla. Mr. Bones, kopa to govorim? Upoznaj neprijatelja... a potom ga zaobii u irokome
luku.
Mr. Bones je shvatio. Oduvijek je razumijevao to bi mu Willy govorio. Tako je bilo
otkad pamti, pa je ingleki poznavao jednako dobro poput svakog useljenika koji ve sedam
godina prebiva na amerikome tlu. To mu je, naravno, bio drugi jezik, prilino razliit od
njegovoga materinjeg; iako je mogao samo matati o izgovoru, temeljito je ovladao svim
zamkama sintakse i gramatike. to se kod ivotinje Mr. Bonesove inteligencije ne smije
4

smatrati nimalo zaudnim. Najvei dio pasa stjee prilino dobro praktino poznavanje
dvononog jezika, a povrh toga Mr. Bones bio je blagoslovljen gospodarom koji se prema
njemu odnosio kao prema sebi jednakome. Od samog su poetka bili veselo drutvo, a ako se
tome pridoda injenica da Mr. Bones nije bio Willyju najbolji ve i jedini prijatelj, pa se jo
uzme u obzir i to da je Willy bio beskrajno zaljubljen u zvuk vlastitog glasa, istinski, do sri,
logomanijak koji ne bi prestajao govoriti od trenutka kad bi izjutra otvorio oi pa sve dok se
uveer ne bi, pijan obeznanio, bilo je savreno jasno da se Mr. Bones u njegovom materinjem
jeziku osjeao savreno kod kue. Zbrojivi i oduzevi sve, bilo je neobino samo to nije sam
nauio bolje govoriti. Dodue, usprkos svim iskrenim naporima, biologija se urotila protiv
njega, pa s takvom njukom, zubima i jezikom kakvima ga je opremio usud, najbolje to je
mogao bili su nizovi lajanja, tulea i cviljenja, isprekidan i nejasan diskurs. Bio je bolno
svjestan koliko su ti zvukovi daleko od jasnoe, ali ga je Willy uvijek putao da kae sve to
ima za rei; naposljetku, ionako je samo to bilo vano. Mr. Bones je imao pravo rei to misli,
i svaki mu je put njegov gospodar pruao punu pozornost. Da ste vidjeli Willyjevo lice dok je
svog prijatelja promatrao kako se pati ne bi li zazvuao poput pripadnika roda ljudskoga,
zakleli biste se da razumije svaku njegovu rije.
No, te je depresivne nedjelje u Baltimoreu, Mr. Bones drao jezik za zubima. Stiglo je
njihovih nekoliko posljednjih dana, moda i sati, i to nije bio trenutak za duge govorancije i
kojekakva izvrtanja; nije bio trenutak za stare viceve. Neke su okolnosti iziskivale uljudnost i
stegu, te je znao da je u njihovim sadanjim nedaama pametnije zavezati gubicu i ponaati se
poput dobroga i odanog psa. Nije se bunio ni kad mu je Willy naglo zategnuo povodac. Nije
cvilio to nije jeo ve trideset est sati; nije njukao traei kujice; nije zastajao da pomokri
svaku svjetiljku ili hidrant. Samo se vukao pokraj Willyja, slijedio je gospodara dok su po
pustim avenijama traili ulicu Calvert, broj 316.
Mr. Bones protiv Baltimorea nije imao nita osobno. Grad nije smrdio nita loije od
ikojeg u kojima su logorovali proteklih godina. No, iako je shvaao svrhu njihova puta,
alostila ga je primisao da ovjek moe odluiti da svoje posljednje sate na ovome svijetu
provede na mjestu na kojem nikada prije nije bio. Pas nikad ne bi uinio takvu glupost. Pas se
pomiri sa svijetom te se pobrine da svoj duh preda na poznatom podruju. Ipak, Willy je prije
smrti morao izvriti dvije zadae, te si je svojom poznatom tvrdoglavou utuvio u glavu da
postoji samo jedna osoba koja mu moe pomoi. Ona se zvala Bea Labudowsky, a budui da
joj je posljednja adresa bila u Baltimoreu, doli su u Baltimore potraiti je. Ma, sve je to divno
i krasno, samo ako Willyjev naum ne uspije Mr. Bones e ostati nasukan u ovom gradu
poznatom po pogaicama s rakovima i mramornim stubitima; a to tad? Telefonski bi
razgovor rijeio sve u pola minute, ali je Willy gajio filozofsku odbojnost spram telefoniranja
u vanim trenucima. Radije bi danima hodao nego uzeo u ruku jednu od tih naprava i
razgovarao s nekim koga ne vidi. Dakle, dvjesto milja kasnije, lutali su baltimorskim ulicama,
bez plana grada, tragajui za adresom koja moe i ne mora postojati.
Od dvije zadae koje se Willy jo uvijek nadao da e izvriti prije smrti, nijedna nije bila
vanija. Obje su mu bile najvanije, a budui da vie nije imao vremena za razmiljanje kako
ih rijeiti jednu po jednu, domislio se onome to je nazivao 'Gambit zaljeva Chesapeake':
akcija u trajanju jedanaest sati kojom e jednim udarcem ubiti obje muhe. Prvu smo zadau
ve raspravili u prethodnim paragrafima - pronai nove gazde svom dlakavom pratiocu.
Druga je bila dovriti sve poslove i osigurati se da e njegovi rukopisi poivati u dobrim
rukama. U tom je trenutku njegovo ivotno djelo bilo zagurano u zakljuani ormari na
autobusnom kolodvoru u ulici Fayette; dva i pol ulina bloka sjevernije od mjesta na kojem su
stajali on i Mr. Bones. Klju mu je bio u depu, pa ako ne nae nikog dovoljno dostojnog da
mu ga povjeri, nestat e sve rijei koje je ikad napisao; odloit e ih u stranu kao jo toliku
prtljagu bez vlasnika.
U dvadeset tri godine otkako je sam sebi nadjenuo nadimak Christmas, Willy je svojim
napisima ispunio sedamdeset etiri biljenice. Tu je bilo pjesama, pria, eseja, dnevnikih
zapisa, epigrama, autobiografskih crtica, i prvih tisuu osamsto stihova epa Skitniki dani koji
je bio u nastajanju. Vei dio radova nastao je na kuhinjskom stolu u majinom stanu u
Brooklynu, no, nakon njezine smrti, prije etiri godine, bio je prisiljen pisati pod vedrim
5

nebom, esto trpei udare vremena dok se po parkovima i pranjavim uliicama borio staviti
svoje misli na papir. U najdubljim zakucima due Willy nije gajio iluzije o sebi. Znao je da je
patnika dua i da ne pripada ovom svijetu; ipak, znao je da u tim biljenicama poiva prilian
broj dobrih radova, pa ve zbog toga moe ponosno uspraviti glavu. Moda da je malo vie
pazio na redovno uzimanje lijeka, ili da mu je moda tijelo bilo malo snanije; moda da nije
toliko ljubio isti viski, duh i vrevu barova, moda bi napisao jo boljih radova. To je bilo
savreno mogue, ali je sad bilo prekasno plakati nad prolou. Willy je napisao svoju zadnju
reenicu; preostalo mu je jo samo nekoliko otkucaja. Rijei u ormariu bile su sve to je
mogao pokazati u svoju obranu. Ako i one nestanu, onda nije ni ivio.
Tu u priu ulazi Bea Labudowsky. Willy je znao da cilja nasumce, no ako je i kad je
uspije nai, vrsto je vjerovao da e ona preokrenuti zemlju i nebo da mu pomogne. Jednom
davno, dok je svijet jo bio mlad, gospoa Labudowsky mu je u gimnaziji predavala engleski
jezik; da nije bilo nje, vjerojatno nikad ne bi smogao hrabrosti da o sebi razmilja kao o piscu.
Tih je dana jo uvijek bio samo William Gurevitch, mrav esnaestogodinjak koji je strasno
volio knjige i bi-bop dez; tada ga je primila u svoje okrilje, hvalei njegove rane radove
toliko pretjerano, uzdiui ih toliko iznad njihove prave vrijednosti, da je o sebi poeo
razmiljati kao o novoj velikoj nadi amerike knjievnosti. Je li bila u pravu ili nije, to nije
upitno, budui da su u tim trenucima rezultati manje vani od prave vrijednosti; gospoa
Labudowsky svakako je prepoznala njegovu nadarenost, spazila je iskru u toj neiskusnoj dui
- uostalom, nitko ne moe u ivotu postii nita, a da netko drugi ne vjeruje u njega. To je
dokazana injenica, pa dok je ostatak treeg razreda srednje kole Midwood High gospou
Labudowsky gledao kao krupnu etrdesetgodinjaki-nju debelih ruku koja je poskakivala i
mekoljila se piui po ploi, Willy ju je smatrao prelijepom, anelom koji je siao s neba i
uzeo ljudsko oblije.
Naalost, kad je ujesen zapoela nova kolska godina, gospoe Labudowsky vie nije
bilo. Suprug joj je dobio premjetaj na posao u Baltimore pa kako gospoa Labudowsky nije
bila samo uiteljica ve i supruga nije imala izbora, morala je napustiti Brooklyn i poi tamo
kuda je poao gospodin Labudowsky. Za Willyja je to bio teak udarac, ali je moglo biti i
gore; unato tome to je njegova mentorica otila daleko, nije ga zaboravila. Tijekom
nekoliko sljedeih godina, gospoa Labudowsky odravala je ivu prepisku sa svojim mladim
prijateljem, nastavila je itati i davati primjedbe na rukopise koje joj je slao; pamtila je njegov
roendan i slala mu stare ploe Charliea Parkera, te mu predlagala male asopise u koje bi
mogao slati svoje radove. Nakiena, gotovo rapsodina preporuka koju mu je napisala
pomogla je Willyju da dobije punu stipendiju za sveuilite Columbia. Gospoa Labudowsky
bila je njegova muza, njegova zatitnica i njegov talisman, sve u jednom; u tom trenutku
Willyjevog ivota, granica je bila samo nebo. No, tada je uslijedio izoidni napad 1968.
godine: bezumni fandango istine i posljedica na visokonaponskoj ici. Zatvorili su ga u
bolnicu, i nakon est mjeseci elektrookova i terapije psihofarmakopejom vie nikad nije bio
onaj stari. Willy se pridruio bezbroju patnika, pa iako je nastavio spajati svoje pjesmice i
prie, pisati u bolesti i u zdravlju, rijetko bi se sjetio odgovoriti na pisma gospoe
Labudowsky. Moda mu je bilo neugodno odravati vezu. Moda su ga smeli i privukli neki
drugi poslovi. Moda je izgubio povjerenje u ameriku potu i nije vjerovao da listonoe
kriom ne itaju pisma koja dostavljaju. No, bilo ovako ili onako, njegova se, neko opsena
korespondencija s gospoom Labudowsky svela gotovo ni na to. Godinu-dvije stizale su
povremene i smuene dopisnice, potom boine estitke kupljene po radnjama, da bi do 1976.
jednostavno i to zamrlo. Od tad nisu jedno drugome poslali ni jedno jedino slovo.
Mr. Bones znao je cijelu priu, i upravo ga je to brinulo. Prolo je sedamnaest godina.
Tada je, za Boga miloga, predsjednik bio Gerald Ford; a jo e cijelo desetljee proi do
njegovog roenja. Koga to Willy pokuava zavarati? Pomisli, to se sve moglo dogoditi za to
vrijeme. Pomisli na sve promjene do kojih moe doi u sedamnaest sekundi ili sedamnaest
minuta - da ne govorimo o sedamnaest godina. U najmanju se ruku gospoa Labudowsky
mogla preseliti na drugu adresu. Staroj curi ve je gotovo sedamdeset, pa ako nije posenilila
ili ne ivi u prikolici na Floridi, postoji velika mogunost da je mrtva. Willy je to priznao jo
6

dok su tog jutra ulazili u Baltimore, no, jebiga, rekao je, to im je zadnja nada, pa budui da je
ivot ionako kocka, zato ne ii na sve ili nita?
Ah, Willy. Ispriao je toliko pria, govorio bezbrojnim glasovima, govorei istovremeno s
bezbroj strana vlastitih usta, da Mr. Bones jednostavno nije imao pojma to moe vjerovati a
to ne. Sto je istina, a to la? Bilo je to teko odrediti kad se imalo posla s tako sloenim i
hirovitim tipom kakav je bio Willy G. Christmas. Mr. Bones se mogao zakleti samo na ono
to je vidio vlastitim oima, na ono to je iskusio na vlastitoj koi; Willy i on bili su zajedno
samo sedam godina, a ono to se ticalo prethodnih trideset osam bilo je, manje-vie,
preputeno na volju. Da Mr. Bones nije svoju mladost proveo pod istim krovom s Willyjevom
majkom, cijela pria ostala bi obavijena tamom; sluajui gospou Gurevitch i vaui njezine
izjave s izjavama njezinog sina, Mr. Bones je uspio sloiti prilino suvisli portret Willyjevog
svijeta prije svog dolaska. Nedostajale su tisue pojedinosti. Tisue drugih bile su potpuno
smuene, ali je Mr. Bones imao osjeaj za tok, osjeaj za ono to i jest i nije postojalo.
Na primjer, nije vladalo blagostanje ni veselje; ee je atmosferu u stanu proimala
gorina i beznadnost. Dodue, uzevi u obzir to je obitelj prola prije nego se doepala
Amerike, vjerojatno je bilo udo da su David Gurevitch i Ida Perlmutter uope uspjeli dobiti
sina. Od sedmero djece koje se Willyjevim djedu i baki rodilo u Varavi i Lodzu, izmeu
1910. i 1921., samo je dvoje preivjelo rat. Jedino oni nisu imali utetovirane brojeve na
podlaktici, jedino su oni imali sree i uspjeli pobjei. No, to nije znailo da im je bilo lako;
Mr. Bones nasluao se dovoljno pria od kojih mu se dizala dlaka. Deset dana proveli su
krijui se u tijesnom tavanskom prostoru u Varavi. Mjesec su dana pjeaili od Pariza do
slobodne zone na jugu, spavali po sjenicima i krali jaja kako bi preivjeli. Zatim je slijedio
izbjegliki logor u Mendeu, gdje je novac nestao na mito vodiima; potom etiri mjeseca
birokratskog pakla u Marseilleu, dok su ekali tranzitne vize za panjolsku. Tada je uslijedila
duga koma nepokretnosti u Lisabonu; mrtvoroeni sin Ida koji se rodio 1944. Dvije godine
gledanja u Atlantski ocean, dok se rat vukao u beskraj, a njihov novac nepovratno topio. Kad
su Willyjevi roditelji 1946. konano dospjeli do Brooklyna, nisu zapoinjali nov, ve vie
posthumni ivot; nekakvo meuvrijeme koje je dijelilo dvije smrti. Willyjev otac, neko
pametni mladi odvjetnik u Poljskoj, zamolio je daljeg roaka za posao, te sljedeih trinaest
godina proveo vozei se podzemnom do tvornice za izradu dugmadi na Zapadnoj 28. ulici.
Prvih je godinu dana Willyjeva majka pridonosila podukom iz klavira koju je davala malim,
razmaenim idovima u njihovom stanu; no i to je skonalo jednog jutra u studenome 1947.
godine, kad je Willy pomolio svoje lice izmeu njezinih nogu i neoekivano odbio da
prestane disati.
Odrastao je kao Amerikanac, malac iz Brooklyna koji se na ulici igrao loptom, pod
pokrivaem nou itao magazin Mad, i sluao Buddy Hollyja i Big Bop-pera. Nijedan od
roditelja nije to mogao pojmiti, no to je Willyju ionako bilo svejedno, budui da mu je najvei
ivotni cilj bio uvjeriti samoga sebe da mu otac i majka nisu pravi roditelji. Bili su mu strani,
u potpunosti zbunjujue pojave, dvije glavobolje s poljskim naglaskom i nekim udnim
obiajima; nije trebao razmiljati ni trenutak da uvidi kako e preivjeti samo i jedino ako im
se bude suprotstavljao u svemu. Kad mu je otac, s etrdeset devet godina, umro od sranog
udara, Willyjevu je tugu pomuivao potajan osjeaj olakanja. S dvanaest godina, na samom
rubu puberteta, ve je oblikovao svoju ivotnu filozofiju prihvaanja nevolja gdje god ih
pronae. Stoje ivot tei to si blie istini, do same sipljive sri postojanja; to moe biti gore
od gubitka oca samo est tjedana nakon dvanaestog roendana? To ovjeka oznaava kao
traginu pojavu, izbacuje ga iz mrtve trke za ludim nadama i sentimentalnim prividima; na
njega stavlja peat istinskog paenika. Ipak, injenica je da Willy nije pretjerano patio. Otac
mu je oduvijek predstavljao zagonetku: ovjek sklon vietjednim utnjama i neoekivanim
erupcijama bijesa; vie nego jednom znao je oamariti Willyja i za najmanju sitnicu. Ne, nije
mu se bilo nimalo teko priviknuti na ivot bez te bave baruta. Nije trebao ni najmanji napor.
Barem je tako mislio dobri Herr Doktor Bones. Moete zanemariti njegovo miljenje, no
kome ste onda spremni vjerovati? Sluajui te prie proteklih sedam godina, nije li izborio
pravo da ga smatraju vodeim svjetskim autoritetom za to pitanje?
7

Willy je ostao sam s majkom. Ona ba i nije bila neko savreno drutvo, ali je, u najmanju
ruku, gledala svoja posla, i bila prilino njena prema njemu; svojim je toplim srcem
izravnavala raune za ona vremena kad ga je gnjavila, tupila i openito mu ila na ivce.
Willy je, sa svoje strane, pokuavao biti dobar sin. Kad bi, u rijetkim trenucima, bio sposoban
prestati misliti samo na sebe, ak se svjesno naprezao da bude ljubazan prema njoj. Ako su i
bili razliiti, te razlike nisu proistjecale iz osobne netrpeljivosti, nego iz otro suprotstavljenih
pogleda na svijet. Iz teko steenog iskustva, gospoda Gurevitch je znala da e je svijet kad-
tad pobijediti, te je ivjela u skladu s time; davala je sve od sebe kako bi se klonila nevolja.
Willy je takoer znao da e ga se svijet kad-tad doepati, ali za razliku od majke, on se nije
nimalo susprezao da uzvrati udarac. To nije bila razlika izmeu pesimista i optimista -
pesimizam je kod jednoga razvio ethos straha, dok je drugoga pesimizam odveo u buno i
nepokorno preziranje svega prologa. Jedan se zgurio, drugi je mlatio oko sebe. Jedan je
iscrtavao granice, drugi ih je kriao. Veinom bi se svaali, a budui da je Willy otkrio s
kolikom lakoom moe okirati vlastitu majku, rijetko bi proputao priliku da izazove svau.
Da je bila dovoljno pametna i znala uzvratiti, on vjerojatno ne bi bio toliko uporan u
dokazivanju svojih stavova. Njezin ga je antagonizam doslovno inspirirao, gurajui ga u sve
vee krajnosti, pa kad je dolo vrijeme da ostavi kuu i krene u koled, ve se potpuno
oblikovao u svoju izabranu ulogu - nezadovoljnik, buntovnik, odmetnuti pjesnik koji vreba u
otpadnim kanalima razruenog svijeta.
Sam Bog zna koliko je droga djeak u sebe unio u dvije godine koje je proveo u
Morningside Heightsu. Spomenite bilo koju zabranjenu tvar i Willy ju je puio, mrkao ili
ubrizgavao u vene. Jedno je etati svijetom i praviti se da ste reinkarnacija Francoisa Villona;
neto posve drugo je u nestabilnog mladia strpati koliinu otrovnih tvari dostatnu da se
njome napuni stovarite otpada u Jersey Meadowlandsu - njegova tjelesna kemija jednostavno
se morala promijeniti. Willy bi moda, prije ili kasnije ionako prolupao, ali tko bi se mogao
suprotstaviti tvrdnji da psihodelija neograniene slobode njegovih studentskih dana nije
ubrzala proces? Kad je, jednog popodneva, njegov cimer uao u sobu i pronaao Willyja kako
gol poskakuje po podu, pjevajui imena iz manhattanskog telefonskog imenika i jedui zdjelu
vlastitog izmeta, akademska karijera budueg gospodara Mr. Bonesa zavrila je naglo i
nepovratno.
Zavrio je u ludnici, a potom se vratio u majin stan na aveniji Glenwood. Willyju moda
to i nije bilo idealno mjesto za ivot, ali kamo bi mogao poi takav prolupani propalitet. Prvih
est mjeseci nije slutilo na dobro. Osim to se s droge prebacio na alkohol, stanje se nije
nimalo promijenilo. Iste napetosti, isti sukobi, ista nerazumijevanja. A tada je, iz vedra neba,
krajem prosinca 1990., Willy imao viziju koja je promijenila sve; mistian susret s
blaenstvom koji ga je potpuno preobratio i ivot mu usmjerio posve drugim putem.
Bilo je pola tri ujutro. Majka mu je otila na spavanje prije nekoliko sati, a Willy se
ulogorio na podu dnevne sobe s kutijom Lucky Strikea i bocom burbona; krajikom oka
gledao je televiziju. Televizija je za njega bila nova navika, posljedica nedavnog boravka u
bolnici. Slike na ekranu nisu ga pretjerano zanimale, ali je uivao u umu i sjaju ekrana u
pozadini, te modrosivim sjenama koje je bacao po zidu. Upravo je iao Late Late Show (bilo
je neto u vezi s divovskim skakavcima koji su prodirali stanovnike kalifornijskog grada
Sacramenta), iako je najvei dio vremena pripadao napuhanim reklamama za nove i
udotvorne proizvode: noeve koje nikad ne treba otriti, vjene arulje, losione s tajnim
formulama koji uklanjaju prokletstvo elavosti. Bla, bla, bla, promrmljao si je Willy u bradu,
sve same stare gluposti i blebetanja. Upravo kad se spremio ustati i ugasiti televizor, bljesnula
je nova reklama u kojoj je Santa Claus iskakao iz kamina u dnevnoj sobi koja je izgledala kao
da se nalazi u kui u predgrau Massapequa na Long Islandu. Budui da je Boi bio pred
vratima, Willy se priviknuo na reklame u kojima su se glumci presvlaili u Santa Clausa. No
ovaj je bio bolji od ostalih - punani tip rumenih obraza i bradom koja je izgledala ba kao
prava. Willy je zastao da pogleda poetak, iskreno oekujui da e uti neto o sredstvima za
ienje sagova ili protuprovalnim alarmima, kad je Santa odjednom izgovorio rijei koje e
promijeniti njegovu sudbinu:
8

Williame Gurevitchu, progovorio je Santa Claus. Williame Gurevitchu iz Brooklyna u

New Yorku, tebi govorim.
Willy je te veeri ispio samo pola boce, a od posljednje totalne halucinacije prolo je ve
osam mjeseci. E, pa nitko ga nee natjerati da popui ovakvu glupost. Znao je razliku izmeu
stvarnosti i umiljaja, pa ako mu se Santa Claus izravno obraa iz majinog televizora, to je
samo znailo da je daleko pijaniji nego to misli.
Ma daj, odjebi, odvratio je Willy, i ne razmiljajui ni trenutka, iskljuio televizor.
Na nesreu, nije bio u stanju pustiti stvari na miru. to zbog znatielje, to da bi se uvjerio
kako nije ponovno prolupao, Willy je odluio da bi ipak trebao ponovno ukljuiti televizor -
samo da poviri, na trenutak. To ne bi smjelo koditi. Svakako je bolje odmah znati istinu nego
sljedeih etrdeset godina provesti mozgajui o toj gluposti s djedom Boinjakom.
No, dakle, sve ispoetka: na ekranu se ponovno pokazao prokleti Santa Claus, Willyju je
prijetio prstom i mahao glavom, dok mu se u oima primjeivalo tugu i razoaranje. Kad je
zaustio i progovorio (nastavljajui tono tamo gdje je stao prije deset sekundi), Willy nije
znao hoe li prasnuti u smijeh ili se baciti kroz prozor. Ljudi, ovo je stvarno. Dogaalo se ono
to se ne moe dogoditi; u tom trenutku Willy je znao da za njega svijet vie nikada nee biti
isti.
Williame, to nije bilo lijepo, rekao je Santa. Doao sam ti pomoi, ali neemo postii
nita ako mi ne da priliku da govorim. Shvaa li me, sinko?
Pitanje kao daje trailo odgovor, no Willy je oklijevao. Sluati tog klauna bilo je dovoljno
glupo. eli li uistinu pogorati stvari time to e mu odgovoriti?
Williame! javio se Santa. Glas mu je zvuao strogo i optuujue; u sebi je nosio mo
osobe s kojom se nije valjalo aliti. Ako se Willy elio izvui iz ove more, jedina mu je nada
bila prihvatiti igru.
Da, efe, promrmljao je. ujem te, jasno i glasno.
Debeljko se nasmijeio. Potom je, veoma polagano, kamera zumirala krupni plan.
Nekoliko trenutaka Santa je samo stajao i ekao bradu, oito uronio u misli.
Zna li tko sam? progovorio je naposljetku.
Znam na koga nalikuje, rekao je Willy, ali to ne znai da znam tko si. Prvo sam
pomislio da si neki glupi glumac. Zatim da si duh iz boce. Sad stvarno nemam pojma.
Moj je izgled ono to jesam.
Je, je, a ja sam ogor Hailea Selasiea.
Williame, ja sam Santa Claus. Alias Djed Mraz. Djed Boinjak glavom. Jedina vjena
sila dobra na ovome svijetu.
Santa? To bi se slovkalo S-A-N-T-A, zar ne?
Upravo tako. Tako bih i ja to slovkao.
To sam i mislio. Sad emo malo ispremijeati slova, i gle, to dobijemo - S-A-T-A-N.
Upravo to. Stari, ti si vrag glavom i bradom, a postoji samo u mom umu.
Primijetite molim kako se Willy borio protiv te prikaze, koliko je bio odluan pobiti sve
ari. On nije bio neki manijak ptijeg mozga koji doputa da ga prividi i prikaze nateu kako
im drago. Nije elio sudjelovati u ovoj halucinaciji, a odvratnost koju je osjeao i otvoreno
neprijateljstvo koje je iskazivao kad god bi se prisjetio prvih trenutaka tog susreta, dokraja su
Mr. Bonesa uvjerili da je pria istinita; da je Willy uistinu doivio viziju i da nije izmislio
cijeli taj sluaj. Sluati Santu bilo je samo po sebi skandalozno; bila je to uvreda za njegovu
inteligenciju, a od samog pogleda na tu napuhanu mjeinu klieja uzavrela mu je krv. Neka
netko drugi veselo poskakuje. Boi je prijevara, to je doba brze zarade i zvonjave blagajni; a
kao simbol tog razdoblja i kao sama sr cijele te potroake prijevare, Santa je bio najvea od
sviju lai.
No ovaj nije bio laan, nije bio ni prerueni vrag. Bio je to istinski Djed Boinjak, jedini
i pravi vladar vilenjaka i duhova, a poruka koju je doao prenijeti govorila je o dobroti,
dareljivosti i rtvovanju. Ovaj, najvei od svih izmiljaja, proturjeje svega to je Willy
zastupao, ta besmislena i bezvezna pojava u crvenom kaputiu i krznom obrubljenim
izmama - taj Santa Claus u svom sjaju avenije Madison - iskoio je iz bezdana Televizije
kako bi razorio okamenjenost Willyjevih sumnji, i duu mu vratio na mjesto. I samo to. Ako
9

je netko laan, rekao je Santa, onda je to Willy, a potom mu je poeo nizati dokaz za
dokazom, jedan vri od drugoga, propovijedajui preplaenom i zapanjenom mladiu
gotovo cijeli sat. Proglasio ga je propalicom, pozerom i netalentiranim lopovom. Nakon toga
je prebacio u viu brzinu i rekao mu da je nitica, uplja vrea i praznoglavac, malo po malo
razbijajui Willyjeve obrambene zidove i vodei ga prema prosvjetljenju. Tada je Willy ve u
suzama leao na podu, molio za milost i obeavao da e se popraviti. Shvatio je kako je Boi
stvaran, i da nee pronai ni istinu ni sreu sve dok ne prigrli taj duh. To e od tog trenutka
postati njegovom ivotnom misijom - pronositi poruku Boia svaki dan u godini, od svijeta
ne traiti nita i zauzvrat davati samo ljubav.
Drugim rijeima, Willy se odluio preobratiti u sveca.
I bi tako da je William Gurevitch zakljuio svoje poslove na ovome svijetu, a iz njegove
puti rodi se novi ovjek, imenom Willy G. Christmas. Kako bi obiljeio taj sveani dogaaj,
Willy je sljedeeg jutra odjurio na Manhattan, i na desnu nadlakticu utetovirao sliku Santa
Clausa. Bilo je to bolno iskustvo, ali je Willy radosno podnosio igle, slavei spoznaju da na
sebi nosi vidljiv znak svog preobraenja, i da e ga na sebi nositi dovijeka.
No kad se vratio u Brooklyn, i majci ponosno pokazao svoj novi ukras, gospoa
Gurevitch doslovno je podivljala, guei se u suzama i gnjevnoj nevjerici. Do ruba je nije
natjerala sama pomisao na tetoviranje (iako je ve i ona djelomino bila povod budui da su
idovski zakoni zabranjivali tetoviranje, jednako kao i znaenje koje su tetovae na idovskoj
koi imale u njezinom ivotu); ono to je prelilo au bila je upravo ova tetovaa - u
trobojnom Djedu Boinjaku utetoviranom na Willyjevoj ruci gospoa Gurevitch vidjela je
znak izdaje i neizljeivog ludila, pa je to njezin izljev osjeaja u tom trenutku uinilo poneto
razumljivijim. Sve dotad uspijevala se zavaravati matanjem o potpunom sinovljevom
oporavku. Za njegovo je stanje okrivljavala droge; pa kad sav taj otpad izbaci iz svog tijela, i
kad mu se krvna slika vrati u normalu, vjerovala je da je samo pitanje dana kad e ugasiti
televizor i vratiti se na koled. No i to je okonalo. Samo jedan pogled na tetovau, i sve lude
nade i isprazna oekivanja obruila su se na nju poput razbijenog stakla. Djed Boinjak
pripadao je protivnikoj strani. Pripadao je prezbiterijancima i rimokatolicima,
oboavateljima Isusa i mrziteljima idova, Hitleru i svima njemu slinima. Krivovjerci su
zarazili Willyjev mozak, a kad ti se oni jednom uvuku tamo, povratka nema. Boi je bio
samo prvi korak. Uskrs je slijedio za nekoliko mjeseci, a to je vrijeme kad oni vade svoje
krieve i poinju raspredati o ubojstvu; ubrzo e joj jurini odredi zakucati na vrata. Na
sinovljevoj je nadlaktici ugledala Djeda Boinjaka - to se nje ticalo, mogao si je isto tako
utetovirati i kukasti kri.
Willy je ostao iskreno zateen. Nije mislio nita loe, a u njegovom trenutanom stanju
pokajanja i preobraenja, posljednje to je elio bilo je uvrijediti majku. Unato svim rijeima
i objanjenjima, ona je odbila sluati. Vritei, nazvala ga je nacistom, a kad ju je pokuao
natjerati da shvati kako je Djed Boinjak utjelovljenje Bude, svetoga bia ija je poruka
svijetu puna milostive ljubavi i suosjeanja, zaprijetila je da e ga jo isto popodne vratiti u
bolnicu. U tom se trenutku Willy prisjetio izreke koju je u bolnici uo od jednog pacijenta:
Radije boca preda mnom nego elektrode nada mnom, i u tom trenutku shvatio to mu se
sprema ako popusti majci. Tako je, umjesto da nastavi s praznim priama, navukao ogrta i
izaao iz stana, uputivi se ravno Bog-zna-kamo.
Time je zapoeo nain ivota koji se razvukao na neto sljedeih godina. Willy bi
nekoliko mjeseci proveo s majkom, potom otiao na nekoliko mjeseci, pa bi se vratio. Prvi je
odlazak vjerojatno bio najpotresniji, ako ni zbog ega drugog onda zato to je Willy morao
nauiti sve o skitnikom ivotu. Otiao je samo nakratko, pa iako Mr. Bones nije ba znao to
Willy misli pod tim nakratko, ono to mu se dogodilo tijekom tih tjedana ili mjeseci
odsutnosti, dokazalo mu je da je pronaao svoj istinski poziv. Samo mi ne govori da su dva i
dva etiri, rekao je majci kad se vratio u Brooklyn. Pravo je pitanje: kako znamo da je dva -
dva?
Drugog je dana ponovno sjeo i poeo pisati. Bio je to prvi put da je, nakon povratka iz
bolnice, uzeo pero u ruku; rijei su potekle iz njega, izlijevajui se poput vode iz puknute
cijevi. Willy G. Christmas dokazao se kao bolji i nadahnutiji pjesnik nego to je William
10

Gurevitch ikad bio; originalnost koja je nedostajala njegovim prvim djelima nadoknaivao je
doslovno paklenom gorljivou. Trideset tri pravila ivljenja je dobar primjer. Uvodni stihovi
glase ovako:

Baci se u naruje svijeta
I zrak e te zadrati. Nekaj se,
i svijet e te zaskoiti s lea.
Hodaj bez prebite pare cestom kostiju.
Slijedi glazbu svojih koraka, a kad svjetla zgasnu
ne zvidi - pjevaj.
Ako oi dri otvorene, uvijek e se izgubiti.
Pokloni koulju, pokloni zlato,
pokloni svoje cipele prvom neznancu kog sretne.
Iz nieg e niknuti mnogo
ako plee jitterbug valcer ...

Knjievni su pokuaji jedno, iako posve razliito od toga kako se ponaa u svijetu.
Willyjeve su se pjesme moda i promijenile, ali to jo nije odgovorilo na pitanje je li se
promijenio i sam Willy. Je li uistinu postao nova osoba, ili je njegovo predavanje svetosti bio
samo prolazni hir? Je li se samo bacio u to bezizlazno stanje, ili se o njegovom ponovnom
roenju moglo rei neto vie osim prie o tetovai na desnoj nadlaktici i glupom nadimku u
kojem je uivao? Iskreno, i da, i ne, moda i pomalo od svega toga. Jer, Willy je bio slab, bio
je esto i ratoboran, a bio je i nadaren da zaboravlja. Muili su ga mentalni poremeaji pa
svaki put kad bi mu fliper u glavi zabrijao do pune brzine i stiltao, sve bi se, jednostavno,
zablokiralo. Kako se ovjek njegova kova mogao usuditi navui plat istoe? Ne samo zato
to je bio alkoholiarski pripravnik, ne stoga to je bio laac do sri sa snanom paranoidnom
crtom, ve je, za vlastito dobro, bio daleko previe smijean. Kad je jednom poeo sa svojim
vicevima, Djed Boinjak planuo je gnjevom, pa je cijela ta predstava otila ravno u vraju
mater.
No, istini za volju, bilo bi nepoteno tvrditi da nije pokuao, te da ti pokuaji ine velik
dio ove prie. Unato tome to Willy nije uvijek ivio u skladu s vlastitim oekivanjima, u
najmanju je ruku otkrio model uzornog ponaanja. U onim rijetkim trenucima kad je bio
sposoban srediti misli i zauzdati pijane ispade, Willy je dokazivao da je dorastao svim
izazovima hrabrosti i irokogrudnosti. Godine 1976. branio je osamdesetjednogodinjeg
starca kojeg su napali na Zapadnoj etrdeset treoj ulici u New Yorku; za svoj je trud zaradio
ranu od noa na ramenu i metak u nozi. Vie nego jednom dao je i posljednji dolar prijatelju u
nevolji, doputao je da mu razoarani u ljubavi i oni slomljenih srca plau na ramenu, a
tijekom godina uspio je jednog mukarca i dvije ene odgovoriti od samoubojstva. U
Willyjevoj je dui bilo dobrote, pa kad bi je otkrio, zaboravljalo bi se sve ono drugo to je
tamo takoer prebivalo. O, da, bio je ofucan i umno zaostao dave, ali kad bi mu sve daske
bile na mjestu, Willy je bio rijetka ptica, to su znali svi iji su se putovi dodirnuli s njegovim.
Kad god bi Mr. Bonesu priao o tim ranim godinama, Willy bi se obiavao prisjeati
lijepih uspomena, zaboravljajui one loe. No tko ga moe kriviti to je tako sentimentalno
gledao na prolost? Svi to inimo; i ljudi i psi, a sedamdesetih je Willy uistinu bio u cvijetu
mladosti. Savrena zdravlja, zdravih zubi i, povrh svega, s raunom u banci. Otac je od svog
ivotnog osiguranja odvojio manju svotu, pa kad je Willy, na dvadeset prvi roendan dobio
novac, bio je to deparac koji mu je mogao potrajati cijelo desetljee. No iznad svega, i novca
i mladosti, doao je i povijesni trenutak samog tog razdoblja, duh koji je vladao zemljom u
trenutku kad se Willy odao skitnji. Zemlju su preplavili otpadnici i odbjegla djeca, dugokosi
neovizionari, disfunkcionalni anarhisti i nafiksani frikovi. Usprkos svim nastranostima,
Willyja se jedva moglo uoiti u toj gomili. Bio je jo samo jedan udareni tip na amerikoj
sceni i gdje god su ga putovi nanijeli - do Pittsburga ili Plattsburga, do Pocatella ili Boca
Ratona - uvijek bi uspio pronai drutvo srodnih dua. Ili je barem tako tvrdio, a Mr. Bones
nije nalazio razloga da posumnja u njegove rijei.
11

Da i nije bilo tako, ne bi bilo nita drugaije. Taj je pas proivio dovoljno da zna da dobre
prie nuno ne moraju biti i istinite, pa kad bi odluio povjerovati u ono to je Willy priao o
svojim dogodovtinama, nije bilo vano je li Willy uistinu uinio neto ili nije; uostalom
godine su prole. A to je ono bitno. Godine, broj godina potreban da se od mladia pretvori u
neto manje mladu osobu, promatrajui kako se svijet mijenja oko njega. Do trenutka kad je
Mr. Bones ispuzao iz majine utrobe, Willyevi slavni dani bili su tek mutno sjeanje; hrpa
komposta koja je trunula na nekoj pustari. Odbjegli su dopuzali natrag mami i tati; napueni
su svoje ogrlice zamijenili svilenim kravatama; rat je zavrio. Unato svemu Willy je ostao
Willy; sjajan stihoklepac i samoproglaeni pronositelj Santine poruke - neuspjela isprika
nastala meu propalitetima i skitnicama. Vrijeme nije bilo blago prema pjesniku; tovie, nije
se vie tako dobro uklapao. Smrdio je i slinio, prema ljudima se odnosio na pogrean nain, a
rane od noa i metaka i opa propast njegovoga tijela za posljedicu su imali gubitak brzine i
njegovog dotadanjeg talenta za izvlaenje iz nevolja. Cipelarili su ga dok je spavao, palili mu
knjige, iskoritavali njegove munine i bolove. Kad je, nakon jednog takvog susreta, zavrio u
bolnici, zamuena vida i slomljene ruke, shvatio je da ne moe ii naokolo potpuno
nezatien. Razmiljao je o nabavci pitolja, no budui da se gnuao oruja, odluio se za
drugu najbolju zatitu poznatu ovjeku - etverononog tjelohranitelja.
Gospoa Gurevitch nije bila pretjerano oduevljena, ali se Willy nije predavao te je bilo
po njegovom. Mladog Mr. Bonesa otrgnuli su od majke i petero brae iz ivotinjskog azila
North Shore, i preselili u aveniju Glenwood u Brooklyn. Istini za volju, nije se previe sjeao
tih svojih ranih dana. Ingleki mu je jo uvijek bio velika nepoznanica, a uz neobine fraze
kojima se sluila gospoa Gurevitch, kao i Willyjevu omiljenu naviku govorenja razliitim
glasovima (u jednom trenutku Gabby Hayes, u drugom Louis Armstrong; ujutro Groucho
Marx, uveer Maurice Chevalier), trebalo mu je nekoliko mjeseci da polovi konce. U
meuvremenu se muio kao tene - borio se da ovlada crijevima i mjehurom, da otkrije zato
novine lee na kuhinjskom podu; trpio je udarce gospoe Gurevitch svaki put kad bi ispustio
vodu. Ona je bila hirovito staro gunalo i da nije bilo Willyjevih blagih ruku i njegovih
njenosti ivot u stanu ne bi mu bio izlet. Dolazila je zima. Uz opu smrzavicu i posoljene
plonike provodio je devedeset osam posto vremena u zatvorenom; sjedei pod Willyjevim
nogama dok je pjesnik producirao svoje novo remek-djelo ili istraujui sve zakutke svoga
novog doma. Stan se sastojao od etiri i pol sobe, pa se do proljea Mr. Bones upoznao sa
svakim komadom namjetaja, svakom mrljom na sagovima, svakim zarezom u linoleumu.
Poznavao je miris papua gospoe Gurevitch, i miris Willyjevih gaa. Znao je razlikovati
zvonjavu telefona od zvona na vratima, zveckanje kljueva i zveckanje tableta u plastinoj
kutiji; ubrzo je poimence poznavao i sve ohare koji su obitavali u ormariu ispod sudopera.
Sve je to bilo jednolino i neprekidno se ponavljalo, ali kako je Mr. Bones to mogao znati?
Bio je tek blesavo tene, psi prevelikih apa koji je lovio vlastiti rep i jeo svoja govanca; ako
je to bio jedini ivot koji je okusio, kako je mogao suditi je li siromaan ili bogat onim to
ivot ini vrijednim ivljenja?
No malog je mjeanca ekalo pravo iznenaenje! Kad je konano zatoplilo, i kad su se
cvjetovi ukazali iz pupova, shvatio je da Willy nije samo kuno piskaralo i profesionalni
umjetnik u neradu. Njegov gospodar bio je ovjek pseeg srca. Skitnica, ogrubjeli i iskusni
plaenik, jedinstveni dvonoac koji bi pravila stvarao u hodu. Jednog jutra sredinom travnja
jednostavno su se pokupili i otili, uputivi se u nepoznat beskraj, pa Mr. Bones nije uo ni
vidio Brooklyn sve do dana uoi Noi vjetica. Moe li pas traiti vie? Kad je rije o Mr.
Bonesu, on je sebe smatrao najsretnijim stvorenjem na svijetu.
Naravno, bilo je i zimskih mirovanja, povrataka domu predaka, a s njima i neizbjenost
ivota u zatvorenome; dugi mjeseci itanja pare iz radijatora, paklenih zavijanja usisaa za
prainu i miksera, jednolinosti konzervirane hrane. No, kad je Mr. Bones uhvatio ritam, nije
se mogao poaliti. Vani je bilo hladno, a u stanu je Willy; dakle, kad je uz gospodara, ivot ne
moe biti lo. inilo mu se da se i gospoa Gurevitch naposljetku pomirila s tim. Kad se rije-
ilo pitanje kunog nereda, zamijetio je da se vidljivo smekala, pa iako je i dalje gunala
zbog dlaka koje je ostavljao po njezinom kuanstvu, shvatio je da to vie ne ini od srca.
Ponekad bi mu ak dopustila da sjedne pokraj nje na sofu, te bi mu njeno ekala glavu dok
12

bi prelistavala svoje asopise; vie puta mu se znala povjeriti, sa sebe skidajui breme raznih
briga koje su je morile zbog njezinoga zabludjeloga i zastranjenog sina. Kakvu joj je alost
priredio, i kako je tuno to je takav drag djeak bio trknut u glavu. No, i pola sina bolje je od
nikakvog sina, farshtaist?, pa joj je preostalo samo da ga voli i nada se da e sve jednom poi
nabolje. Nikad mu nee dopustiti ukop na idovskom groblju - naroito ne s onom glupom
crtarijom na ruci - saznanje da mu nikad nee dopustiti da poiva uz oca i majku bilo je jo
jedna alost, jo jedna muka koja joj je izjedala um . . . no ivot je za ive, nije li tako? . . . i
Bogu hvala pa su dobrog zdravlja - kucni o drvo - ili su barem sasvim pristojno, uzevi sve u
obzir, to je samo po sebi ipak neki blagoslov, na emu bi trebali biti zahvalni . . . a to se ba i
ne kupuje za dva novia, nije li tako . . . takve se stvari ne vide po televizijskim reklamama.
Ni na televizorima u boji, ni na crno-bijelima, bez obzira kakav ureaj posjedovali. ivot nije
na prodaju, pa kad se jednom nae pred dverima Smrti, nita na tom svijetu nee ih zaustaviti
da se ne otvore.
Kako je Mr. Bones otkrio, gospoa Gurevitch i Willy nisu se toliko razlikovali koliko je
on isprva pomislio. Istina, esto se nisu slagali, istina da su mirisali posve razliito - jedan
miris nosio je prljavtinu i muki znoj; drugi mjeavinu ljiljanovih sapuna, Pond'sove kreme
za lice i kreme za zubalo s aromom peperminta - no kad bi dolo do rasprave,
ezdesetosmogodinja Mama-san mogla se suprotstaviti svakome. Kad bi zapoela jedan od
svojih beskrajnih monologa, ubrzo bi se shvatilo zato se njezin pomladak pretvorio u
ampiona svih lajavaca. Priali su o brojnim stvarima, ali su im se stilovi manje-vie
podudarali - nagla skretanja, neprekidni nizovi slobodnih asocijacija, brojne digresije i
primjedbe u zagradama, kao i cijela lepeza neverbalnih efekata, obilujui kljocajima,
cerekanjem i dubokim, grlenim rezanjem. Mr. Bones je od Willyja nauio o humoru, ironiji i
bogatstvu metafore. Od Mame-san nauio je koliko je vano biti iv. Uila ga je o zebnji i
nevolji, o bremenu svijeta na pleima, i o onom najvanijem, o blagotvornosti dobrog plaa.
Dok se te mrane nedjelje u Baltimoreu vukao pokraj svog gospodara, Mr. Bones je
otkrio da je neobino razmiljati o svemu tome. Zato se vraa na gospou Gurevitch,
pomislio je. Zato se prisjea dosade bruklinkih zima kad je u sebi nosio daleko punija i
ivlja sjeanja? Recimo, Albuquerque i onaj sjajni boravak u naputenoj tvornici kreveta prije
dvije godine. Ili, Grete, izazovne kuje s kojom je proveo deset nezaboravnih dana u
kukuruzitu izvan Iowa Cityja. Ili onog ludog popodneva u Berkleyju prije etiri godine, kad
je Willy na aveniji Telegraph prodao osamdeset est fotokopiranih primjeraka svoje poeme,
dolar po komadu. Bilo bi dobro oivjeti neke od tih trenutaka i vratiti se u vrijeme prije nego
to mu je gospodar poeo kaljati - ak i ono prole godine, prije devet ili deset mjeseci kad
su ivjeli s onom punanom curom s kojom se Willy spetljao - Wanda, Wendy, kako se ve
zvala - i koja je ivjela u svom karavanu u Denveru i voljela ga hraniti tvrdo kuhanim jajima.
Bila je pravi brija; debela, pijana i vulgarna, uvijek se previe smijala i kakljala ga po
njenom dijelu trbuha, a kad bi mu njegov ruiasti psei pimpek ispao iz korica (mislim, Mr.
Bones se nije alio), prasnula bi u smijeh, takav smijeh da bi joj lice poprimilo tamno-
ljubiaste preljeve. Tu su komediju, za to malo vremena to su proveli s njom, ponavljali
toliko esto da je Mr. Bones samo trebao uti rije Denver i Wandin bi mu smijeh ponovno
zazvonio u uima. To je za njega bio Denver, kao to je Chicago bio autobus koji ih je zalio
blatnom vodom na aveniji Michigan. Jednako kao to je Tampa bila zid svjetla koji je treperio
nad asfaltom jednog popodneva u kolovozu. Kao to je Tucson bio vreli vjetar koji je iz
pustinje donosio miris lia borovnice i grmova kadulje; neoekivano, nezemaljsko obilje u
pustom zraku.
Pokuavao je te trenutke, jedan po jedan, prizvati, uvui se u njih na nekoliko trenutaka
dok bi prelijetali pored njega, ali nije imalo koristi. Neprestano se vraao u bruklinki stan, u
jednolinost zimskih zatoenitava, do Mame-san koja ljapka po sobama u svojim bijelim,
paperjastim papuama. Nije mu preostalo nita osim da ostane tamo; shvatio je, naposljetku
se predajui silama tih beskrajnih dana i noi, shvatio je da se vratio na aveniju Glenwood
zato to je gospoda Gurevitch mrtva. Napustila je ovaj svijet onako kako se i njezin sin
pripremao da ga napusti; ispitujui tu raniju smrt, nesumnjivo se pripremao za onu koja e
13

uslijediti, smrt svih smrti, koja e njegov svijet okrenuti potpuno naglavce, a moda ga i
dokraja razoriti.
Zima je uvijek bila razdoblje pjesnikog stvaranja. Willy je kod kue radio u nonim
satima, pa bi svoj radni dan esto otpoinjao kad bi mu majka ve otila u krevet. ivot na
cesti nije doputao tako strogo ureeno stvaranje. Korak im je bio previe ustar, duh previe
peripatetiki, smetnje preeste pa bi, po papirnatim salvetama uspijevao navrljati tek poneku
zabiljeku ili reenicu. No, tijekom mjeseci koje bi provodio u Brooklynu, Willy bi obino tri
do etiri sata pisao za kuhinjskim stolom, krabajui svoje stihove u biljenice povezane
spiralom - naravno, u onim trenucima kad se ne bi opijao, bio u prevelikoj depresiji, ili bi mu
nedostajalo nadahnue. Ponekad bi, piui, mrmljao neto sebi u bradu, izgovarajui rijei
koje bi zapisivao na papir; ponekad bi otiao toliko daleko da bi se nasmijao, ili zareao, ili
ak udario akom o stol. Isprva je Mr. Bones vjerovao da su ti zvukovi upueni njemu, ali kad
je shvatio da su takvi zanosi dio stvaralakog procesa, zadovoljio bi se time da se smota ispod
stola i drijema pod gospodarevim nogama, ekajui trenutak kad e zavriti nona smjena i
kad e ga izvesti van da isprazni mjehur.
Dakle, nije sve bilo mrak i tama. ak je i Brooklyn imao svojih svijetlih trenutaka,
nekoliko izleta iz tog literarnog mlina. Ako se vratite trideset osam godina u prolost, po
pseem kalendaru, nai ete se u Simfoniji mirisa; jedinstvenom i blistavom poglavlju sage o
Willyjevom kraljevstvu, u doba jedne zime, u doba bez ijedne rijei. To su bila vremena,
pomislio je Mr. Bones, prekrasna i potpuno luda; sjeanje mu je u krv utjeralo toplu i sjajnu
nostalgiju. Da se mogao smijati, u tom bi se trenutku nasmijeio. Da je mogao plakati, sigurno
bi ispustio suzu. Uistinu, da je to mogao initi, istovremeno bi i plakao i smijao se - slavei i
oplakujui svog voljenog gospodara kojeg ubrzo vie nee biti.
Simfonija se protezala do prvih dana njihovog zajednikog ivota. Dvaput su napustili
Brooklyn, i dvaput se vratili; u tom je razdoblju Willy razvio iskrenu i vatrenu privrenost
svom etverononom prijatelju. Ne samo to se osjeao zatienim, ne samo to je s njime
dobio i sugovornika, ne samo to ga je tjeilo to se nou moe skutriti uz toplo tijelo; svi
mjeseci ivota u takvoj bliskosti natjerali su ga da zakljui da je pas savreno i nepopravljivo
dobar. Ne samo to je znao da Mr. Bones ima duu. Znao je da je njegova dua bolja od
drugih, i to je dublje ponirao u nju, otkrivao je profinjenost i plemenitost duha kojeg je tamo
pronaao. Je li Mr. Bones aneo zatoen u pseem tijelu? Willy je vjerovao da je tako. Nakon
osamnaest mjeseci najprisnijeg i najtreznijeg promatranja, Willy je bio posve siguran u to.
Kako bi inae mogao objasniti boanske igre rijei koje su mu u glavi zvonile i nou i danju?
Da bi se otkrilo pravo znaenje poruke, potrebno je samo pogledati se u zrcalo. Moe li ita
biti jasnije od toga? U psu je otkrio boga. I istinu. To je nisko bie u svojoj nutrini skrivalo
mo najviega; svemonog tvorca svega postojeega. Je li pas zbog toga poslan njemu? Je li
mogue da je Mr. Bones drugi dolazak sile koja mu je poslala Djeda Boinjaka one
prosinake noi 1969. godine? Mogue. Dodue, moda i ne. Za bilo koga drugoga to bi bilo
pitanje otvoreno za raspravu. Willyju - upravo zato to je to bio Willy - nije.
Unato svemu, Mr. Bones je ipak bio pas. Od vrha repa do vrha njuke bio je pravi
primjerak roda Cam's familiaris, pa makar kakvo boansko prisustvo mogao nositi pod
svojom koom, prvenstveno je bio onakav kako je izgledao. Gospodin Vau-vau, monsieur
vouf-vouf, strassen-potpourri. Ili, kako je to Willyju, prije etiri-pet godina u Chicagu
objasnio jedan mokri brat: Zna li sr psee filozofije. Sadrana je u samo jednoj reenici:
'Ako neto ne moe pojesti ili poeviti, popiajse na to'.
Willyja to nije zabrinjavalo. Tko zna kakve su teoloke misterije bile upletene u tu priu.
Ako je Bog svog sina poslao na zemlju u ljudskome obliju, zato onda aneo ne bi siao na
zemlju u obliku psa? Mr. Bones bio je pas i, istini za volju, Willy je uivao u toj njegovoj
psetosti; beskrajno se veselio promatrajui predstavu pseih navika njegovog subrata. Willy
nikad prije nije imao ivotinjsko drutvo. Kad je bio mali, roditelji su mu odbijali svaki
zahtjev za kunim ljubimcem. Make, kornjae, papigice, hrci, zlatne ribice - sve to nije
imalo nita zajednikog s njima. Stan je premalen, govorili su, ivotinje smrde, skupe su, ili
Willy nije dovoljno odgovoran. Posljedica toga bila je da, sve dok Mr. Bones nije uetao u
njegov ivot, nije imao priliku izbliza promatrati psee ponaanje, a nije se ni pretjerano
14

muio razmiljanjima o tome. Psi su mu bili nekakve mutne pojave, sjenovite prilike koje su
lebdjele na rubovima njegove svijesti. Izbjegavao je one koji su lajali, milovao one koji su ga
lizali. Na to se, otprilike, svodilo njegovo znanje. to se neoekivano promijenilo dva mjeseca
nakon njegovog trideset osmog roendana.
Toliko je toga trebao upiti, toliko dokaza prihvatiti, toliko toga deifrirati da je Willy
jedva znao otkuda da pone. Razlika izmeu mahanja repom i repa meu nogama. Nauljene
ui nasuprot objeenima. Valjanje na leima, tranje u krugu, njukanje anusa i reanje,
skakanje ravno uvis i okreti u zraku, povlaenje po tlu dok se prikrada, iskeeni zubi,
nakrivljena glava, i jo stotine sitnica od kojih je svaka bila izraz ili misao, osjeaj, namjera,
potreba. Osjeao se kao da ui nov jezik; kao da je naiao na dugo izgubljeno ljudsko pleme i
mora otkriti sve njihove nerazumljive obiaje i uzance. Kad je jednom probio poetne
zapreke, najvie ga je zanimala pojava koju je nazivao 'Paradoks Oko-nos', ili 'Osjetilni
cenzus'. Willy je bio ovjek, stoga se u svom razumijevanju svijeta oslanjao veinom na vid.
Mr. Bones bio je pas, stoga je bio gotovo slijep. Oi su mu pomagale samo u raspoznavanju
oblika, u odreivanju irih granica stvari, javljajui mu jesu li stvar ili bie koji su se nali
pred njim opasnost koju treba izbjei, ili saveznik koga treba izljubiti. Za onu istinsku
spoznaju, istinski uvid u stvarnost u svim njezinim bezbrojnim inaicama, vrijedio mu je
jedino nos. Ono to je Mr. Bones znao o svijetu, sve to je otkrio uvidom, strau ili
miljenjem, otkrio je voen osjetom njuha. Isprva je Willy jedva u to mogao povjerovati.
Psea strast za mirisima inila mu se bezgraninom; kad bi pas otkrio neki njemu zanimljiv
vonj nadvio bi njuku nad njim s takvom odlunou, s takvim potpunim entuzijazmom, da se
Willyju inilo kako je u tom trenutku sve drugo na svijetu prestalo postojati. Nozdrve je
pretvorio u usisne cijevi, njukajui mirise onako kako usisiva skuplja komadie razbijenog
stakla; Willyja je ponekad udilo kako se plonik nije rascijepio od sile i strasti kojom je Mr.
Bones njuio. Obino najpokornije ivo stvorenje postalo bi svojeglavo, rastreseno, dokraja
zaboravljajui vlastitog gospodara; ako bi Willy potegnuo povodac prije nego to bi Mr.
Bones bio spreman krenuti dalje, prije nego to bi upio i posljednji atom mirisa izmeta ili
mokrae, ukopao bi noge kako bi se odupro trzaju, postajui toliko nepokretan, toliko vrsto
ukotvljen na tom mjestu, da se Willy esto pitao nema li pas u apama skrivene vreice s
ljepilom koje curi na njegovu naredbu.
I kako ne biti oaran svime time? Pas posjeduje dvjesto dvadeset milijuna receptora za
miris; ovjek samo pet milijuna, pa je uz takvu razliku posve logino pretpostaviti da pas
svijet poima daleko drugaije od ovjeka. Logika dodue nikad nije bila Willyjeva jaa strana,
ali ga je u ovom sluaju tjerala ljubav jednako kao i intelektualna radoznalost; stoga se tog
pitanja uhvatio s upornou veom od uobiajene. to Mr. Bones doivljava kad onjui neto?
I, nimalo manje vano, zato njui upravo ono to njui? Pomno je promatranje Willyja
dovelo do zakljuka da Mr. Bones ima tri osnovne kategorije interesa: hrana, seks i podaci o
drugim psima. ovjek otvara jutarnje izdanje kako bi saznao to njegovi sudruzi namjeravaju;
pas to isto ini svojom njukom - njui stabla, uline svjetiljke i hidrante, skupljajui tako
podatke o lokalnoj pseoj populaciji. Rex, rotvajler otrih onjaka ostavio je potpis na onom
grmu; Molly, slatki koker-panijel, ponovno se tjera; Roger mjeanac pojeo je neto to mu
ba i nije najbolje sjelo. Toliko je bilo jasno i Willyju, i o tome se nije raspravljalo. Sve je
postajalo iznimno sloeno kad je pokuavao shvatiti to pas zapravo osjea. Da li samo
razgledava i trai podatke kako bi bio ukorak s drugim psima, ili se u tim divljakim
njuenjima skrivalo neto vie od obine vojne taktike? Moda neko zadovoljstvo? Moe li
pas, zarivi glavu u kantu za smee doivjeti neto nalik, recimo, blagom zanosu koji obuzima
mukarca kad svoj nos pritisne uz enski vrat i udahne daak skupocjena francuskog parfema?
Naravno, bilo je nemogue znati posve sigurno, ali je Willy smatrao da on zna. Zato bi,
inae, tako teko odvlaio Mr. Bonesa od nekih mjesta zasienih odreenim mirisima? Zato
to je pas uivao. Bio je intoksiciran, izgubljen u tom nosnom raju koji nije elio napustiti. No
budui da je, kako smo ve ustanovili, Willy vjerovao da Mr. Bones posjeduje duu, nije mu
se u sliku uklapalo da taj, tako produhovljen, pas ne stremi neem uzvienijem, ve onome
vrsto povezanom s tjelesnim potrebama i porivima, a ne duhovnosti, umjetnosti, netvarnoj
gladi due. Pa kako su svi filozofi koji su propitivali taj problem zakljuili da je umjetnost
15

ljudsko djelovanje koje se oslanja na osjetila koja dopiru do due, takoer nije mogao shvatiti
kako psi - barem oni Mr. Bonesova kalibra - u sebi ne osjeaju takav estetiki poriv. Zar oni
ne bi bili sposobni pojmiti umjetnost? Koliko je Willy znao, o tome jo nitko nije razmiljao.
Dakle, je li on prvi ovjek u pisanoj povijesti koji vjeruje daje mogue neto takvo? Nije
bitno. Bila je to jo samo jedna ideja kojoj je doao njezin as. Ako psi nisu sposobni shvatiti
uljanu sliku ili gudaki kvartet, tko moe tvrditi da ne bi reagirali na umjetnost koja se temelji
na osjetu njuha? Zato ne postoji olfaktorna umjetnost? Zato ne postoji umjetnost za pse koja
se bavi svijetom onakvim kakvoga poznaju psi?
Tako je poela luda zima 1988. Mr. Bones nikad prije nije vidio Willyja tako
uzbuenoga, spokojnoga i prepunog neke usmjerene energije. Tri i pol mjeseca radio je na
projektu zanemarujui sve ostalo; jedva bi zapalio pokoju cigaretu i popio koje pie. Spavao
bi samo kad bi uistinu morao; zaboravio je na sve osim pisanja, itanja i kopanja nosa.
Stvarao je planove, popise, eksperimentirao s mirisima, crtao dijagrame, gradio oblike iz drva,
platna, kartona i plastike. ekalo ga je toliko prorauna, toliko testova, toliko odgovora na
pitanja koja su obeshrabrivala. Kakav je idealan mirisni niz? Koliko bi simfonija trebala
trajati, koliko pojedinih mirisa treba sadravati? Kakav oblik mora imati idealna koncertna
dvorana? Treba li biti nainjena poput labirinta, ili napredovanje u nizu kutija u kutijama vie
odgovara pseem senzibilitetu? Treba li pas sve proivjeti sam, ili ga vlasnik treba voditi od
jedne razine izvedbe do druge? Treba li svaka pojedina simfonija u svome sreditu imati samo
jedan subjekt - na primjer, hranu ili miris enke - ili treba pomijeati razne elemente? Willy je
s Mr. Bonesom raspravljao svako pojedino pitanje, pitao ga za miljenje, traio savjet, molio
ga da se umilostivi i poslui kao pokusni kuni za bezbrojna ispitivanja i pogreke koje su
uslijedile. Pas se rijetko osjetio tako poaenim, toliko uvuenim u samu sr ljudskih
problema. Ne samo to ga je Willy trebao, ve je tu potrebu nadahnuo sam Mr. Bones. Iz
svojih pseih korijena, ne pretjerano vrijednog ni istaknutog mjeanca, pretvorio se u psa nad
psima, primjer cijele psee rase. Naravno, bio je sretan to moe odraditi svoj dio, sudjelovati
u svemu to je Willy od njega traio. to smeta ako nije potpuno razumijevao? Bio je pas, nije
li? Pa zato bi se onda alio to mora njuiti hrpu mokraom natopljenih krpa, provlaiti se
kroz vrataca ili puzati kroz tunel, sa zidovima zamrljanim ostacima pageta i bolonjekog
umaka. Ako i nije sluilo nikakvoj svrsi, barem je bilo zabavno.
Toga se prisjetio u tom trenutku - ba zabavno, ta neprekinuta bujica Willyjevog
uzbuenja. Pusti Mamu-san i njezine podrugljive primjedbe. Zaboravi da im je laboratorij bio
u podrumu zgrade, odmah pokraj kotlovnice i kanalizacijskih cijevi, da su radili na hladnom
zemljanom podu. Suraivali su u neem vanom; zajedno trpei sve tegobe u ime
znanstvenog napretka. Ako je za iim mogao aliti, mogao je aliti samo za dubinom
Willyjeve predanosti njihovom djelu. Taj ga je posao toliko obuhvatio, toliko su ga obuzele
sve sitnice projekta, da mu je postalo neizrecivo teko drati sve na uzdi. Jednoga bi dana o
svom izumu govorio kao o velikom otkriu, o izumu koji staje uz bok arulji, zrakoplovu ili
raunalnom ipu. Davit e se u novcu, govorio je, postat e milijarderi i nikad vie nee
brinuti ni o emu. Drugih bi dana, ispunjen sumnjama i nesigurnou, Mr. Bonesu izloio
argumente toliko savreno razraene, toliko cjepidlaei da se pas poeo zabrinjavati za
gospodarevo zdravlje. Ne idemo li predaleko, upitao se Willy jedne veeri, ukljuujui mirise
enki u orkestraciju simfonije? Nee li oni u psa koji ih udie raspaliti strast koja e nakoditi
njihovim estetskim tenjama, pretvarajui djelo u pornografiju, u psei porni? Odmah nakon
te izjave, Willy se poeo igrati rijeima, to je inio kad god bi mu mozak radio punim gasom.
Bez keksa nema seksa, mrmljao si je u bradu, eui zemljanim podom. isti keks lijei
seks. Kad je Mr. Bones uspio razmrsiti sve tajne tih verbalnih mjeavina, shvatio je da Willy
sentimentalnost pretpostavlja seksu, barem u sluaju simfonije, te da se u naporu pribliavanja
estetikih uitaka psima, duhovne enje moraju staviti iznad onih tjelesnih. Dakle, nakon dva
puna tjedna trljanja nosa u krpe i spuve zasiene aromama kujica koje se tjeraju, Mr. Bones
dobio je na uvid neto sasvim novo: samog Willyja u svim njegovim mirisnim oblicima.
Prljave arape, majice, cipele, maramice, gae, alove, eire - doslovno sve to je nosilo
miris njegovog gospodara. Mr. Bones je u tome uivao jednako kao to je uivao i u svemu
drugome. injenica je da je Mr. Bones bio pas, a psi uivaju njukati sve to im se daje
16

ponjuiti. To im je u prirodi; raaju se da bi to inili; kako je to Willy ispravno primijetio, to

je njihov ivotni poziv. Tom je prilikom Mr. Bones bio sretan to nije obdaren ljudskim
govorom. Da je mogao govoriti, morao bi Willyju rei istinu, a to bi prouzroilo mnoge boli.
injenica je, dragi gospodaru, vjerojatno bi bio tada rekao, da je psu cijeli svijet jedna
simfonija mirisa. Svaki sat, svaka minuta, svaki trenutak njegove budnosti je istovremeno i
tjelesno i duhovno iskustvo. Nema razlike izmeu unutarnjeg i izvanjskog, nita uzvieno ne
dijeli od niskoga. To je kao da, kao...
Ba kad je Mr. Bones zapoeo odmatati taj izmiljeni govor u svojoj glavi, prekinuo ga je
zvuk Willyjevog glasa. Zauo je: k vragu, k vragu i sve k vragu. Mr. Bones podigao je glavu
kako bi izvidio o kakvoj je nevolji rije. Poela je rijetka kia, tako sitna da je Mr. Bones nije
osjetio na svojem upavom kaputu. No, u Willyjevoj bradi blistali su mali vlani dragulji, a
crna mu je majica upila dovoljno vlage da su se na njoj poele primjeivati sitne tokice. Nije
dobro. Posljednje to Willyju treba je da prokisne, ali ako nebo isporui toliko obeavani dar,
to e se upravo i dogoditi. Mr. Bones pogledao je oblake. Uz naglu promjenu vjetra, za manje
od sata rijetka e kiica prerasti u obilan pljusak u punoj snazi. A, k vragu, pomislio je. Koliko
e jo hodati prije nego to pronau ulicu Calvert? Vrtjeli su se naokolo gotovo pola sata, a
kua Bee Labudowsky jo se nije nazirala. Ako tamo ubrzo ne stignu, nee nikada niti stii. A
nee stii zato to Willy nije imao snage nastaviti put.
Uz takvu prognozu, posljednje to je Mr. Bones oekivao bilo je da njegov gospodar
prasne u smijeh. Ali, on se smijao, grmio je iz dubina utrobe i tresao nedjeljnu tiinu; star i
poznat lave. Za trenutak je pomislio da Willy pokuava proistiti grlo, ali kad je nakon prve
salve uslijedila druga, pa trea, pa jo jedna za njom; nije mogao vjerovati onome to uje
vlastitim uima.
Gleeeeeeeedaj, staaari, progovorio je Willy, rasteui to je bolje mogao. Taj je glas
uvao za posebne trenutke; naglasak i govor koji je rabio samo u nazonosti najveih i
najluih ironija. Mr. Bonesa je zbunilo stoje to uo upravo u tom trenutku, ali je pokuao
izvui neki smisao iz te nagle promjene u Willyjevom emocionalnom nevremenu.
Willy se ukopao na ploniku. etvrt oko njih vonjala je po siromatvu i rasutom otpadu,
ali oni su stajali pred najljupkijom kuicom koju je Mr. Bones ikada vidio; gotovo poput
kuice za lutke od crvene cigle, ukraene zelenim kapcima, s tri zelene stube i blistavo bijelo
olienim vratima. Na zidu je stajala ploica, te je Willy mirkao pokuavajui proitati to
pie na njoj; zvuao je sve vie poput kauboja iz Teksasa.
Ulica North Amity, dvjesto tri, deklamirao je. Ovdje je ivio Edgar Allan Poe, 1832-
1835. Otvoreno za posjete od travnja do prosinca; od srijede do subote, 12-15.45.
Mr. Bonesu to je zvualo prilino dosadnjikavo, ali tko je on da se ali zbog gospodarevih
ushita. Willy je zvuao ivlje no ikad u protekla dva tjedna, pa iako mu je izjavu popratio
snaan napad kalja (jo lajma, guenje, udaranje nogama dok se pridravao za oluk
pokuavajui ostati iv), ali kad je bilo gotovo, brzo je ponovno ivnuo.
Dragi moj, ovo je pogodak, rekao je Willy, ispljunuvi posljednje ostatke sluzi i
plunog tkiva. Ovo nije kua gospoe Bee, ali ako mogu birati, ovo mjesto ne bih mijenjao
ni za jedno drugo na svijetu. Ovaj tip Poe bio mi je djed, veliki predak i tata svih nas
amerikih krabala. Bez njega ne bi bilo ni mene, ne bi bilo nikoga. Doli smo u Poeoljsku;
ako to izgovori dovoljno brzo, izrei e ime rodne zemlje moje pokojne mame. Ovamo nas
je doveo neki aneo, tako da namjeravam neko vrijeme sjediti ovdje i odati potovanje.
Budui da ionako nisam u stanju prijei ni koraka, bio bih veoma sretan kad bi mi se i ti
pridruio. Tako, sjedni pokraj mene dok se malo ne odmorim. Pusti kiu. To je samo nekoliko
kapi, od njih nam nee biti nita.
Willy je uzdahnuo, dugo i teko, pa se spustio na zemlju. Mr. Bonesu bio je to bolan
prizor - toliki napor za samo nekoliko centimetara - u srce mu je navrla tuga to svog
gospodara vidi u tako jadnom stanju. Nikad nije dokraja shvaao kako je to mogao znati, ali
dok je promatrao Willyja kako se sputa na plonik i leima oslanja o zid, znao je da mu
gospodar vie nikad nee ustati. Ovo je kraj njihovoga zajednikog ivota. Stigli su oni
posljednji trenuci, a mogao je samo sjediti dok iz Willyjevih oiju ne iezne i posljednji
traak svjetla.
17

Ipak, putovanje i nije prolo tako loe. Traili su jedno, pronali drugo; naposljetku je Mr.
Bonesu postalo drae ono to su pronali od onoga to nisu. Nisu bili u Baltimoreu, ve u
Poeoljskoj. Nekim udom, sreom, usudom, boanskom pravdom, Willy se uspio dovui
svome domu. Vratio se domu svojih predaka, i sad moe poinuti u miru.
Mr. Bones podigao je lijevu apu i poeo se ekati iza uha. U daljini je ugledao
mukarca i djevojicu kako se polagano udaljavaju; nije mario za njih. Hoe li doi, hoe li
otii - bilo mu je potpuno svejedno. Kia je ojaala, povjetarac je s ceste poeo podizati omote
od okolade i papirnate vreice. Onjuio je zrak jednom, dvaput, a potom zijevnuo bez
ikakvog oitog razloga. Trenutak kasnije smotao se na tlu pored Willyja, duboko izdahnuo i
ekao ono to e se dogoditi, ma to to bilo.
18

2.

Dogodilo se nije nita, i to jako dugo; izgledalo je kao da je cijela etvrt zadravala dah.
Nitko nije proao, nije se provezao nijedan automobil, nitko nije izaao niti uao u kuu. Kia
je lijevala ba kao stoje predvidio Mr. Bones, ali je oslabila, polako prelazei u kiicu, da bi
potom u velikom stilu prestala. Tijekom tih nebeskih uzbuenja Willy nije ni trepnuo. Leao
je leima oslonjen o cigleno proelje, zatvorenih oiju i napola otvorenih usta, i da nije
isputao kripave zvukove koji su u nepravilnim razmacima izlazili iz plua, Mr. Bones bi
mirno mogao pretpostaviti da mu se gospodar ve otputio na onaj svijet.
Na ono mjesto na koje ljudi odlaze kad umru. Kad se dua jednom odvoji od tijela, tijelo
se zakopa u zemlju, a dua zbrie u novi svijet. Willy je prevakavao tu temu ve nekoliko
tjedana, te je pas poeo vrsto vjerovati da je taj drugi svijet posve stvarno mjesto. Ono se
zvalo Timbuktu, pa kako je Mr. Bones uspio pohvatati, bilo je smjeteno negdje usred
pustinje, daleko od New Yorka, daleko od Baltimorea, daleko od Poljske i bilo kojih drugih
gradova koje su posjetili na svojim putovanjima. U jednom gaje trenutku Willy opisao kao
'oazu duhova'. Drugom je prilikom rekao: Na mjestu gdje zavrava karta svijeta, poinje
zemljovid Timbuktua. Da bi se tamo pristiglo, oito se moralo prijei beskrajnu zemlju
vreline i pijeska, kraljevstvo vjenog nitavila. Mr. Bonesu se to inilo izrazito napornim i
potpuno neugodnim putovanjem, ali ga je Willy uvjeravao u suprotno; da je za prijei cijelu tu
razdaljinu potreban tek treptaj oka. A kad se jednom tamo nae, rekao je, kad jednom pri-
jede granicu tog pribjeita, ne mora vie brinuti o hrani, spavanju i punom mjehuru.
Postaje jedno sa svemirom, mrljica antimaterije smjetena u Bojem mozgu. Mr. Bones je
imao tekoa zamisliti kako bi bilo ivjeti na takvom mjestu, ali je Willy o njemu govorio s
takvom enjom, s toliko njenosti koja mu je treperila u glasu, da je pas naposljetku odbacio
sve dvojbe. Tim-buk-tu. U tom ga je trenutku usreivao i sam zvuk te rijei. Tupo sazvuje
samoglasnika i suglasnika rijetko je tako pogaalo najdublje zakutke njegove due; kad god bi
se ti slogovi slili s gospodarevog jezika, cijelo bi mu tijelo protresao val blaenstva i
blagostanja - kao da sama rije obeava i jami sretnije dane.
Nije vano kakva vrelina tamo vlada. Nije vano ima li tamo hrane i pia. Ako Willy
tamo ide, onda i on eli poi. Smatrao je kako je, u trenutku kad se bude opratao s ovim
svijetom, pravino da mu bude doputeno da i na onom svijetu prebiva uz onu istu osobu koju
je toliko volio i prije. Divlje zvijeri nesumnjivo imaju vlastiti Timbuktu, beskrajne ume
kojima slobodno lutaju bez prijetnje dvononih lovaca i zamki, no lavovi i tigrovi su drugaiji
od pasa, pa nije imalo smisla divlje i ukroene na drugom svijetu smjetati zajedno. Snani bi
progutali slabe, pa bi ubrzo izginuli svi psi, prelazei u neki sljedei ivot, u neto iza neega
to je slijedilo iza neega; ima li smisla tako urediti stvari? Ako na svijetu ima imalo pravde,
ako dobar pas ima imalo utjecaja na ono to se zbiva s njegovim stvorenjima, onda bi
ovjekov najbolji prijatelj ostao uz ovjeka i kad bi dotini ovjek kao i dotini pas zajedno
otegnuli papke. I vie od toga: u Timbuktuu bi psi imali mo ljudskog govora, te s ljudima
razgovarali kao sa sebi jednakima. Tako je nalagala logika, samo tko bi znao imaju li pravda i
logika imalo vie utjecaja na onaj drugi svijet nego to imaju na ovaj. Willy je nekako
zaboravio pozabaviti se tim pitanjem, pa kako se u njihovim razgovorima o Timbuktuu Mr.
Bonesovo ime nije pojavilo nijedan jedini put, pas se jo uvijek muio s problemom svoga
posmrtnog odredita. to ako Timbuktu bude jedno od onih mjesta natrpanih arenim sago-
vima i skupocjenim starinama? to ako je kunim ljubimcima pristup zabranjen? To mu se
inilo nemoguim, ali je Mr. Bones poivio dovoljno dugo da zna kako je sve mogue, i da se
nemogue stvari dogaaju neprestano. Moda je i ovo jedna od njih, a u tome moda skrivalo
se tisuu strahova i agonija; nezamislivi uas koji bi ga opsjedao svaki put kad bi pomislio na
to.
No, usprkos svemu, upravo kad se spremao upasti u jednu od svojih depresija, nebo se
poelo razvedravati. Ne samo to je kia stala, ve su se i nabrekli oblaci pomalo poeli
razilaziti, pa gdje je prije samo sat vremena vladalo sivilo i tama, nebo je bilo proarano
19

bojama, mjeavinom ruiastih i utih trakova koji su se probijali sa zapada, polagano i

neprekidno napredujui cijelom irinom grada.
Mr. Bones je podigao glavu. Trenutak kasnije, kao da je postojala neka tajna veza, kroz
oblake se probio sunev trak. Udario je u plonik nekoliko centimetara od njegove lijeve ape,
a potom se, gotovo u istom trenutku, druga zraka pojavila pokraj desne. Pred njim se na
ploniku poela stvarati mrea svjetla i sjena, prizor je bio prelijep; osjetio ga je kao malen i
neoekivan poklon nakon toliko mnogo tuge i bola. Pogledao je Willyja, i upravo kad je
okrenuo glavu itav se slap svjetla spustio na pjesnikovo lice; svjetlo je bilo toliko silno daje
usnuli pjesnik otvorio oi kad mu je ono udarilo u kapke - eto Willyja, nimalo pokojnog,
vratio se u svijet ivih, otresao sa sebe pauinu i pokuavao se razbuditi.
Zakaljao je jednom, dvaput, zatim i trei put prije nego to je uslijedio dug napadaj
kalja. Mr. Bones bespomono je stajao dok su sluzavi mjehurii izlijetali iz gospodarevih
usta. Neki su zavrili na Willyjevoj koulji, drugi na ploniku. Bilo ih je jo, onih ljepljivih i
kliskih koji su mu klizili niz bradu. Tamo su i ostali, objeeni o bradu poput rezanaca, pa kako
je napadaj trajao, zanjihani snanim trzajima, grevima i previjanjima, ljuljali su se naprijed-
natrag u poludjelom i istrzanom ritmu plesa. Mr. Bonesa je zaprepastila silina napada. Ovo je
sigurno kraj, rekao je sam sebi; ovo je stvarno krajnja granica koju ovjek moe podnijeti. U
Willyju je ipak ostalo neto borbenosti, pa kad je rukavom sakoa obrisao lice i uspio doi do
daha, iznenadio je Mr. Bonesa razvukavi lice u irok, gotovo blaeni osmijeh. Tegobno se
namjestio udobnije, oslonivi se leima o zid kue i ispruivi noge. Kad mu se gospodar
umirio, Mr. Bones mu je spustio glavu na desno bedro. Kad ga je Willy poeo ekati po
glavi, u psee se slomljeno srce vratilo malo spokoja. Naravno, samo privremeno; bio je to
samo privid, ali to nije znailo da taj lijek nee djelovati.
Posluaj me, o, graanine etvernonoe, javio se Willy. Poinje. Sve se poinje
raspadati. Jedno po jedno, raspada se i ostaje samo ono udno, neke davnanje sitnice, nipoto
ono to sam oekivao. Ipak, ne mogu rei da se bojim. Malo sam alostan, ozlovoljuje me
ovaj preuranjeni odlazak, ali mi sve to ne ide na ivce onoliko koliko sam oekivao. Amigo,
pakiraj stvari. Put vodi do velikog raskrija, i povratka nema. Shvaa me, Mr. Bones? Prati
to govorim?
Mr. Bones je shvaao, Mr. Bones ga je pratio.
elio bih da ti sve to svedem na nekoliko odabranih rijei, nastavio je umirui ovjek,
no, ne mogu. Duhoviti epigrami, turo biserje mudrosti; Polonije izgovara svoje posljednje
replike. Za to mi nedostaje talent. Niti u zajmiti, niti posuditi; bolje sprijeiti nego lijeiti.
Bonesy, pod kapom mi malo kuha, pa mora otrpjeti sva moja lupetanja i digresije. ini mi se
da sam ja, po samoj prirodi stvari, zbunjen. ak i sad, kad ulazim u sjenovitu dolinu smrti,
misli mi ruju po talogu prolosti. A to je nezgodno, signore. Sva zbrka u glavi, praina, sve
sitnice, sve nepotrebne gluposti; sve pada s polica. Jo kako, gospodiiu moj, tuna je istina
da sam jedan priglupi medvjed.
Kao dokaz, nudim ti prisjeanje na O'Dellov tonik za ravnanje kose. Ta mi je tvar nestala
iz ivota prije etrdeset godina, a vraa se upravo sad, posljednjeg dana moga ivota. udim
za dubokoumnostima, a dobijem beznaajnu tvar, mikroba na platnu sjeanja. Majka mi ga je
obiavala utrljavati u kosu dok sam jo bio sasvim malen; jo ni djearac. Prodavali su ga u
lokalnim brijanicama; pakirali su ga u prozirne staklene boce, otprilike ovolike. ep je bio
crn, a s etikete se cerekao neki mali idiot. Potpuni i idealizirani blesan, savreno zaeljane
kose. Taj si kreten nije morao zalizivati kosu, tom ljepotanu nita nije strilo iz glave. Bilo mi
je pet ili est godina, a moja bi mi majka svako jutro to utrljavala u glavu, nadajui se da u
izgledati poput njegovog brata blizanca. Jo uvijek ujem onaj uljasti zvuk dok je tekuina
istjecala iz boce. Bila je bjelkasta i mutna, ljepljiva na dodir. Recimo, neto nalik razrijeenoj
spermi, no tko je tada ita znao o takvim stvarima? Vjerojatno su ga proizvodili tako da su
unajmili pubertetlije da drkaju u bave. Tako se u naoj slavnoj domovini stvaraju bogatstva.
Proizvede za cent, proda za dolar; ostatku se moe dovinuti i sam. I tako mi je moja
poljska mater utrljavala u tjeme O'Dellov tonik za ravnanje kose, natezala moje nepokorne
uvojke, a potom me poslala u kolu s izgledom tog dupeglavca s boice. Morao sam postati
20

Amerikanac, i to do sri; ta je kosa bila znak pripadnosti, da moji roditelji jako dobro znaju
to je to, a to nije.
No prije nego to se slomi i zaplae, prijatelju moj, dopusti mi dodati da je O'Dellov
tonik bio bezvrijedna smjesa, prijevara. Nije ravnao kosu, ve ju je lijepio. Prvih sat vremena
inilo se da obavlja svoju zadau, ali kako se jutro vuklo dalje, ljepilo bi otvrdnulo, pa bi se
malo po malo moja kosa pretvorila u masu ukruenih i ulijepljenih ica - kao da mi je netko
na glavu navukao kapicu od opruga. Kosa mi je bila toliko neobina na dodir da je
jednostavno nisam mogao ostaviti na miru. ak i dok mi je desnica drala olovku, zbrajajui
dva s tri i oduzimajui pet od est, ljevica bi odlutala uvis, pipkajui i istraujui nezemaljsku
povrinu moje glave. Do podneva se O'Dell toliko isuio, iz njega je nestao i posljednji atom
vlage, da se svaka vlas namazane kose pretvorila u otru icu. ekao sam taj trenutak, bio je
to znak za poetak posljednjeg ina te farse. Svaku pojedinu vlas uhvatio bih, u korijenu,
palcem i srednjakom te povukao. Polagano. Jako polagano; noktima sam klizao cijelom
duinom vlasi. Ah. Uitak je bio neizmjeran, neizreciv. Sav taj prah koji je letio s mene.
Oluje, meave, vrtlozi bjeline! Oprosti, to nije bio nimalo lak posao; no malo pomalo nestao
bi i zadnji O'Dellov trag. Sav trud bio bi upropaten, pa kad je zazvonilo i posljednje zvono i
uitelj nas poslao kuama, tjeme bi mi treperilo od sree. Gotovo poput dobrog seksa, mon
vieux, dobro poput svih droga i alkohola koje sam ikad ulio u svoj sistem. Petogodinjak koji
svaki dan proivljava orgiju samoobnavljanja. Nimalo udno to koli nisam posveivao ni
najmanju pozornost. Bio sam prezaposlen osjeanjem samoga sebe, prezaposlen igrama s
O'Dellom.
No, dosta. Dosta dosade. Dosta je propovijedi. Losion za ravnanje kose tek je vrak
ledenjaka, pa ako zaponem sa svim sranjima svog djetinjstva, to e potrajati sljedeih
esnaest sati. Za to nema vremena. Ni za ricinusovo ulje, ni za svjei sir, ni zgrudanu kaicu,
ni za vakae. Svi smo odrasli u tom smeu, sad ga je nestalo, dakle, koga briga za to? To su
samo tapete. Glazba u pozadini. Pranjavi Zeitgeist na namjetaju uma. Mogu se prisjetiti
pedeset jedne tisue pojedinosti, pa to s tim? Ni tebi ni meni nee biti nimalo bolje.
Razumijevanje. Samo to traim, kolega. Klju zagonetke, tajnu formulu nakon vie od etiri
desetljea lutanja u tami. A sve ove gluposti mi se i dalje podvlae pod noge. Davit e me i
kad posljednji put izdahnem. Beskorisni komadii znanja, neeljena sjeanja, maslakove
sjemenke. Sve su to trice i kuine, mladiu moj, topli zrak. ivot i razdoblje R. Mutta.
Eleanor Rigby. Cvilidreta. Ko ih jebe, molim te. Pep Boys, Ritz Brothers, Rory Calhoun.
Kapetan Video i Four Tops. Andrews Sisters, asopisi Life i Look, Bobbsey Twins. Tome
nema kraja. Henry James, Jesse James, Frank James i William James. James Joyce. Joyce
Cary. Cary Grant. Grantov viski, lice za mijeanje koktela, zubni konac; ljepilo za zubala,
krafne prelivene medom. Deleatur Dana Andrews i Dixie Duggan, dodati malo Damona
Runyona i demonova ruma, tek za dobru mjeru. Zaboravi Pali Mali, i 'Pale sam na svijetu',
Miltona Berlea i Burla Ivesa, sapune Ivory i instant palainke Tete Jemime. To mi ne treba,
jel' tako? Nee mi trebati tamo gdje idem, a ipak su tu, mariraju mi mozgom poput davno
zaboravljenih roaka. To ti je ameriki know-how. Nadire na tebe, i svake minute novo smee
potiskuje ono staro. Pomislio bi da smo se dosad uspjeli priviknuti, da proziremo sve trikove
na koje nas navlae, ali ljudima jednostavno nikad nije dosta. Vesele se, mau zastavicama,
kupuju limenu glazbu. O, da, da, sve arobne stvari, udesne stvari, ureaji koji e zapanjiti
vau matu; samo, ne zaboravimo, a ne, nemojmo zaboraviti da nismo sami na svijetu. Znanje
ne zna za granice, a kad pomisli na sve obilje koje nam dotie preko mora, to te malo smiri i
postavi tamo gdje spada. Ne mislim samo na ono oito poput krakova iz Krakova ili ilija iz
ilea. Mislim recimo i na frankfurterice iz Frankfurta. Mislim i na bol iz Bologne, milost iz
Milana, etke iz eke i greve iz Grke. Domoljublje svakako ima svoju rolu, ali ga je, na
dulje staze, najbolje dobro umotati. O da, mi Ameri svijetu smo dali Zippo, da i ne spominjem
zip-a-di-du-da i Zeppoa Marxa, ali smo takoer odgovorni i za h-bombu i hu-la-hop.
Naposljetku, sve se to svodi u ravnoteu. Ispravo kad pomisli da si glavna faca, zavri kao
krepani cucak. Mr. Bones, ne mislim na tebe. Pas kao metafora, ako me shvaa; pas kao
zatitni znak svih potlaenih, a ti, mladiu, nisi nikakva govorna figura, ti si najstvarniji
koliko moe biti.
21

Nemoj me pogreno shvatiti. Previe je toga to te stavlja na kunju. Mamac pojedinosti,

zavodljivost stvari po sebi. Mora biti slijep da im se ne bi barem povremeno predao. Nije
bitno to je to. Mogunost u sebi nosi doslovno sve to ti padne na pamet. Recimo, bljetavilo
kotaa na biciklu. Njihova lakoa, pauinasta otmjenost, sjajni rubovi i tanane bice. Ili zvuk
poklopca na ahtu koji zazvei pod kamionskim kotaima u tri sata ujutro. A da ne govorimo
o akriliku, koji je za obnovu krajobraza uinio vie od bilo ega, od izuma podzemnoga
telefonskog kabela. Time mislim na komada u tijesnim hlaicama pokraj kojeg proe na
ulici. Trebam li dodati jo togod? Mora biti mrtav da te takav prizor ne ogrije. On te bode,
uranja u tebe; zvoni ti u glavi sve dok se sve ne pretvori u beskraj rastopljenog maslaca.
Vasco da Gama u svojim pumpericama. FDR-ov cigarpic. Voltaireova napudrana perika.
Kunigunda! Kunigunda! Zamisli to se sve dogaa kad to izgovori. Pogledaj, to sve vidi
kad pomisli na neto takvo. Kartografija. Pornografija. Stenografija. Glasna zamuckivanja,
biskupske prilenice, sladoledi na tapiu i itne pahuljice. Priznajem, podlegao sam
privlanosti svega toga jednako kao i svatko drugi na ovom svijetu; nisam nimalo iznad rulje
s kojom sam se petljao svih ovih godina. Samo sam ovjek, nije li tako? Ako sam zbog toga
licemjer, neka bude.
Ponekad se jednostavno mora pokloniti s divljenjem. Netko iznese ideju na koju nitko
dotad nije nadoao, ideju toliko jednostavnu i savrenu da se upita kako si uope mogao
ivjeti bez toga. Koveg s kotaiima, na primjer. Zato nam je trebalo toliko dugo? Pedeset
tisua godina nateemo svoje breme, znojimo se i napreemo selei se s jednog mjesta na
drugo; sve to smo time dobili bili su bolni miii, iskrivljena lea i umor. Mislim, kota je
postojao. To me dere. Zato smo morali ekati da ta spravica ugleda danje svjetlo tek na
samom kraju dvadesetog stoljea? U najmanju bi se ruku dalo pomisliti da su kotu-raljke
trebale nadahnuti nekoga koji bi stvorio vezu, zbrojio dva i dva. A, ne. Prije pedeset godina,
prije sedamdeset pet godina, ljudi su i dalje navlaili svoje torbe po aerodromima i
kolodvorima, i to svaki put kad bi odlazili u posjet rodbini negdje Bogu iza nogu. Kaem ti,
prijatelju moj, nije sve tako jednostavno. Ljudski je duh otupjeli instrument, pa se ponekad ne
znamo skrbiti o sebi nimalo bolje od najgluplje gliste.
to sam god bio, nikad si nisam dopustio da postanem glista. Skakao sam, galopirao,
letio, i svaki put kad bih udario o zemlju, pridigao bih se i pokuao iznova. ak i sad, dok se
tama nadvija nada mnom, um mi se i dalje vrsto dri i odbija se predati. Prozirni toster,
drue. Imao sam viziju, prije dvije, tri noi; otad mi je glava puna ideja. Zato ne otkriti
postupak, pomislio sam, zato se ne moe promatrati kako se bijeli kruh pretvara u
zlatnosmei, zato ne pratiti taj preobraaj? to vrijedi zakljuati kruh i sakriti ga iza tog
runog nehrajueg elika? Govorim o prozirnom staklu iza kojeg sjaju naranaste zavojnice.
Ma to bi bila ljepota, umjetniko djelo u svakoj kuhinji, blistava skulptura nad kojom se
vrijedi zamisliti ak i kad izvravamo tako jednostavnu zadau kao to je priprema doruka
kojim emo se osnaiti za dan pred nama. Prozirno, vatrootporno staklo. Moemo ga obojiti u
modro, u zeleno, u koju ti boju drago, a kad ono naranasto zasjaji iznutra, zamisli sve
kombinacije, zamisli ta vizualna udesa koja bi bila mogua. Peenje tosta pretvorilo bi se u
religiozni in, u prabitak neeg nezemaljskog, u oblik molitve. Blagi Boe. Kako bih elio
imati snage i poraditi na tome, usavriti izum i istraiti kamo bi nas to odvelo. Unijeti neto
ljepote u mrak i jednolinost zakutaka ljudske due. To je mogue uiniti pomou tostera,
pomou pjesme, pruajui ruku neznancu. Nije bitno u kojem obliku. Ostaviti svijet malo
boljim nego to si ga naao. I to je najvie to ovjek moe uiniti.
Samo ti frki do mile volje. Ako iskrvarim, iskrvarit u i to je sve. Nije loe da ponekad iz
nas procuri ta ljubiasta tvar. Jesam li zbog toga glup? Moda i jesam. No i to je bolje nego
biti ogoren, bolje je slijediti uenje Djeda Boinjaka nego ivot provesti u kandama lai.
Znam to misli. Ne mora mi rei. ujem kako ti rijei zvone u glavi, mein herr, i bogme ti
se neu suprotstavljati. emu ovo lupetanje, sigurno se pita. emu sva ta krivudanja,
valjanje u praini, doivotno puzanje prema nitavilu? I dobro pita. I ja sam se to mnogo puta
upitao, a jedini odgovor koji sam dobio ne odgovara ni na to od toga. Zato to sam tako htio.
Zato to nisam imao izbora. Zato to na takva pitanja nema odgovora.
22

Neu se ispriavati. Oduvijek sam bio greno stvorenje, ovjek muen proturjejima i
nestalnou, kojeg je povuklo previe nagona. S jedne strane: isto srce, dobrota, odani
pomonik Djeda Boinjaka. S druge: lajava protuha, nihilist, poblesavjeli klaun. Gdje je
pjesnik? Negdje izmeu, pretpostavljam, u meuvremenu izmeu najboljeg i najgoreg u meni.
Ni svetac, ali ni pijana budala. ovjek s glasovima u glavi, onaj koji je ponekad uspijevao
prislukivati razgovore kamenja i stabala, koji je svako toliko glazbu oblaka uspijevao
pretoiti u rijei. teta to ee nisam bio on. No nikad nisam bio u Italiji, rodnom mjestu
samilosti, pa ako ne moe platiti kartu, onda ostaje doma.
Ipak, nisi me nikad vidio u mom najboljem izdanju, gosparu Kostogrizu; alim zbog toga.
alim to me poznaje samo kao ovjeka u propadanju. U onim danima bila je to posve
drugaija pria, u vrijeme prije nego to sam prolupao, prije onog ... kvara u motoru. Nikad
nisam elio biti protuha. To nisam planirao za sebe, nisam tako snatrio o svojoj budunosti.
Prekapanje po kantama za smee u potrazi za praznim bocama nije se ba uklapalo u tu sliku.
Kao ni pranje vjetrobrana. Kleanje pred crkvama sklopljenih oiju, s licem srednjovjekovnog
muenika, ne bi li se smilio nekom prolazniku koji bi mi bacio novi - ne, signor Puccini,
no, no, no, nisam za to doao na ovaj svijet. Ipak, ovjek ne ivi samo od rijei. Treba mu i
kruha, i to ne jedan nego dva. Jedan u dep, drugi u usta. Kruha kojim e kupiti kruh, ako me
razumije, pa ako nema onaj prvi, moe biti jako siguran da nee doprijeti ni do drugoga.
Kad nas je Mama-san napustila, bio je to teak udarac. Cucak moj, to nikako neu
poricati, i neu poricati da sam nam pogorao stanje razdijelivi sav novac. Rekao sam, bez
isprika, ali sad to elim povui i ispriati se tebi. Postupio sam brzopleto i glupo, pa smo
obojica platili to nas je ilo. Deset tisua dolara nije kutija cigareta. Proletjeli su mi kroz
prste, gledao sam kako sveanj odlazi u vjetar; smijeno kako me nije bilo briga. Bio sam
sretan to se mogu ponaati kao neka velika faca, puhati se kao neki blesavi frajer. Gospodin
Altruist. Gospodin Al Truist, taj sam; jedan jedini nepatvoreni idiot, koji je unovio majino
ivotno osiguranje i profukao ga do posljednjeg novia. Sto dolara Bennyju Shapirou.
Osamsto za Daisy Brackett. etiristo dolara Zakladi za isti zrak. Dvjesto dolara domu za
nezbrinute u ulici Henry. Tisuu petsto programu za mlade pjesnike u kolama. Otilo je brzo.
Tjedan, najvie deset dana, a kad sam ponovno otvorio oi, shvatio sam da sam ostao bez
cijelog nasljedstva. No dobro. Kako dolo tako prolo; tako su govorili nai stari, pa tko sam
ja da postupim drugaije? Hrabrost mi je u krvi; uiniti ono to nitko ne bi uinio. Pare u
vjetar - eto to sam uinio. Bila mi je to jedina prilika da se dokaem ili da zaveem; da
dokaem sebi kako uistinu mislim ono to sam sve te godine govorio, pa kad je lova stigla
nisam oklijevao. Spraio pare. Moda sam se time sjebao do grla, ali to ne znai da sam
uinio neto isprazno. Ponos je vaan, pa kad je rit dola na ekret, bilo mi je drago da nisam
uzmaknuo. Otiao sam dokraja. Skoio sam, ne marei za sva morska udovita ispod mene.
Znam tko sam, pa kako dobri mornar Popaj nikad nije izjavio, jednom u ivotu znao sam
savreno dobro to inim.
ao mije to si ti morao patiti. teta to smo propali do daske. Grozno je to smo ostali
bez naeg zimskog pribjeita i morali se snalaziti na sve nemile naine. To je imalo svoju
cijenu. Loa hrana, loa sklonita, teki udarci. Mene je to pretvorilo u bolesnika, a tebe e
uskoro pretvoriti u siroe. ao mi je, Mr. Bones. Uinio sam najbolje to sam znao, ali
ponekad i ono najbolje nije dovoljno dobro. Kad bih se barem, na samo nekoliko minuta,
mogao ponovno pridii na noge smislio bih ve neto. Smjestio bih te negdje, pobrinuo se za
to. Samo sapa mije pri kraju. Osjeam kako curi iz mene, i kako se sve raspada, jedno po
jedno. Peso, dri se ti mene. Vratit u se ja. Samo da proe ova smetenost, ve u se sabrati.
Mislim, ako proe. Ako ne proe, uvjerit e se u moju prolaznost, n'est cepas? Samo jo
malo vremena. Nekoliko minuta, da doem do daha. Onda emo vidjeti. Ili neemo. Ako
neemo vidjeti, tada e nas okruivati samo tama. Tama, posvuda, sve dokle pogled ne dopire.
Sve do mora, do oceanskih dubina nitavila, gdje nema niega, niti e ikad iega biti. Samo ja.
ak ni ja. Samo vjenost.
Tada je Willy umuknuo, a ruka koja je proteklih dvadeset pet minuta gladila Mr.
Bonesovu glavu lagano je omlitavjela, a potom se potpuno zaustavila. Mr. Bones je bio
pripravan kladiti se u vlastiti ivot da je to kraj. Kako na to ne pomisliti nakon takvih ko-
23

nanih rijei? Kako ne pomisliti da mu je gospodar umro kad je ruka koja mu je masirala
lubanju odjednom kliznula i beivotno pala na zemlju? Mr. Bones nije se usuivao podignuti
pogled. Glavu nije skidao s Willyjeva bedra i ekao je, nadajui se, usprkos svemu, da je
pogrijeio. injenica je bila da se u zraku neto uznemirilo. Odasvud su stizali zvukovi pa dok
se borio sa svojom rastuom boli, pokuavajui sluati, shvatio je da zvukovi dopiru iz
njegovog gospodara. Je li to mogue? Ne vjerujui vlastitim uima, pas je provjerio jo
jednom, branei se pred razoaranjem unato uvjerenju koje je bivalo sve snanije. Da, Willy
die. Zrak i dalje ulazi i izlazi iz plua, ulazi i izlazi iz usta, posre u starom plesu udisaja i
izdisaja, pa iako je disanje bilo plie nego juer ili prekjuer, zapravo bili su to tek nekakvi
treptaji, itanje koje je zahvaalo samo dunik i gornji dio plua, to je jo uvijek bio dah, a
gdje je dah tamo je i ivot. Gospodar mu nije mrtav. Samo je zaspao.
Ni dvije sekunde kasnije, kao da eli potvrditi Mr. Bonesovo otkrie, Willy je zahrkao.
Do tog je trenutka pas ve postao nervna ruina. Srce mu je skakalo kroz stotine obrua
strave i oaja, pa kad je shvatio da mu je odobrena odgoda, da je onaj posljednji as odgoen
za malo kasnije, gotovo se onesvijestio od iscrpljenosti. Sve je to za njega bilo previe. Kad je
ugledao kako mu gospodar sjeda na tlo i oslanja lea na zidine Poeoljske, zakleo se da e
bdjeti, da e straariti sve do gorkog kraja. To mu je bila dunost, njegova odgovornost kao
psa. Dok je u tom trenutku oslukivao poznatu mu tubalicu Willyjevog hrkanja, nije mogao
odoljeti iskuenju i sklopiti oi. Taj je zvuk na njega djelovao poput snanog sedativa. Svake
je noi, proteklih sedam godina, Mr. Bones tonuo u san na valovima te glazbe, i bez obzira
koliko bio gladan i jadan u tom trenutku, jednostavno je morao sve brige pustiti na stranu i
otplutati u zemlju snova. Poto se malo bolje smjestio, Mr. Bones je uinio upravo to. Spustio
je glavu na Willyjev trbuh, Willy je nesvjesno digao ruku, te je spustio da poiva na pseim
leima; pas je usnuo.
Tada je sanjao san u kojem je vidio Willyja kako umire. Poelo je tako da su se obojica
probudili, otvarajui oi i budei se iz sna u koji su utonuli tek trenutak ranije - u snu u kojem
su bili tog trenutka, onom istom u kojem je Mr. Bones sanjao svoj san. Willyjevo se stanje
nije nimalo pogoralo od budnog stanja. ak se, naspavan, doimao malo bolje. Prvi put,
nakon nekoliko mjeseci nije zakaljao budei se, nije dobio napad, nije zavrio u odvratnom
bjesnilu dahtanja, guenja i krvavih ispljuvaka. Malo se nakaljao i ponovno progovorio,
nastavljajui tono gdje je ranije stao.
Nastavio je nekih trideset-etrdeset minuta, juriajui u deliriju napola sroenih reenica i
razlomljenih misli. Izronio je s morskog dna, duboko udahnuo i poeo govoriti o majci.
Nainio je popis vrlina Mame-san, suprotstavio ga popisu njezinih mana, a potom zamolio
oprost za sve boli koje joj je nanio. Prije nego to je promijenio temu, prisjetio se njezinog
talenta za nespretne ale, bogato obdarujui Mr. Bonesa primjerima njezine nepogreive
duhovitosti i u posljednjem trenutku zaboravljajui poantu. Nakon toga posvetio se drugom
popisu - svih ena s kojima je ikad spavao (sa svim fizikim pojedinostima) - nakon ega je
uslijedila dugotrajna navala na sve pogibelji potroakog mentaliteta. Odjednom je, posve iz
vedra neba, zapoeo traktat o moralnoj prednosti beskunitva, zavravajui ga iskrenom
isprikom Mr. Bonesu to ga je, u jednoj potpuno bezuspjenoj potrazi, dovukao sve do
Baltimorea. Pogrijeio sam, rekao je. Nisam doao pronai Beu Labudowsky. Doao sam
otpjevati svoj labui pjev. Odmah potom poeo je recitirati novu poemu, poslanicu nevidlji-
vom Tvorcu koji se pripremao uzeti mu duu. Oito sloena na brzinu, prva je kitica glasila
otprilike ovako:

O, Gospode deset tisua usijanih pei i tamnica,
pneumatskih ekia, i pogleda poput pancirne koulje,
Mrani gospodaru rudnika soli i piramida,
Metre pjeanih dina i riba poletua,
Osluhni blebetanje tvog sirotog sluge
koji umire na obalama baltimorskim,
plovei prema Velikom nitavilu ...

24

Kad je izblebetao svoju poemu, zamijenio ju je novim jadikovkama i fugama,

nepredvidljivim lupetanjima na svaku moguu temu - Simfonija mirisa i zato je propao
eksperiment; Sretni Felton i Knothole banda (koji su mu pa to?), injenicu da u Japanu jedu
vie rie proizvedene u Americi nego one iz Japana. Od tamo je skrenuo na uspone i padove
svoje knjievne karijere, nekoliko minuta posvetivi jadikovkama, posipanju pepelom i
kajanju, te mranom samosaaljenju; to mu je uzdiglo duh te se raspriao o svom cimeru iz
koleda (onom istom koji gaje 1968. odvukao u bolnicu) koji se zvao Anster, Omster, tako
nekako - i koji je napisao gomilu osrednjih knjiga, obeavi jednom Willyju da e nai
izdavaa za njegove pjesme. Naravno, Willy mu nikad nije poslao rukopis i tu je prii bio
kraj; no to je dokazivalo da su ga mogli objaviti da je samo htio - a on jednostavno to nije
htio, i to je sve. Uostalom, koga boli kurac za sva ta isprazna sranja. Vano je bilo samo
stvaranje, a ne ono to bi se dogaalo kad je sve bilo gotovo; ak ni biljenice, zakljuane u
ormariu na autobusnom kolodvoru nisu vrijedile ni piljiva boba. Sto se njega tie, mogu i
izgorjeti, zavriti u smeu, neka ih ubace u zahod umjesto toaletnog papira za umorne putnike.
Kao prvo, nije ih trebao vui sve do Baltimorea. Bio je to trenutak slabosti, upravo to:
posljednji potez u onom kobnom poigravanju s Egom - a tu igru gube svi, u njoj nitko nikad
nije pobijedio. Nakon toga zastao je na nekoliko trenutaka, divei se dubinama vlastite
ogorenosti; zatim se nasmijao, dugo i pitavo, hrabro se rugajui sebi i svijetu koji je toliko
volio. Potom se vratio Omsteru, i poeo prepriavati priu o engleskom seteru kojeg je njegov
prijatelj susreo u Italiji, i koji je mogao ispisivati reenice na pisaem stroju izraenom
posebno za pse. Zatim je, posve neobjanjivo, zajecao, da bi si poeo predbacivati zato Mr.
Bonesa nije nauio itati. Kako je mogao zanemariti neto tako bitno? Pas e sad ostati sam i
trebat e mu svaka pa i najmanja prednost, a Willy ga je iznevjerio, nije uinio nita da ga
pripremi za ono to ga eka, nije mu ostavio novac, hranu, nita ime bi se mogao nositi s
pogibeljima koje su ga oekivale. Pjesnikov jezik klepetao je brzinom dva kilometra u minuti,
ali Mr. Bones nije propustio nita; Willyjeve je rijei uo savreno razgovijetno, onako kako
ih nikad prije nije uo. E, to je bilo ono udno u snu. Nije bilo izoblienja, interferencija,
neoekivanih prebacivanja kanala. San je bio poput ivota, pa iako je spavao u snu je bio
budan, stoga, to je dulje spavao, osjeao se sve vie budnim.
Negdje usred Willyjevog predavanja o itakim sposobnostima pasa, pred Poeovom se
kuom zaustavio policijski automobil, te su iz njega izala dva krupna mukarca u odorama.
Jedan je bio bijelac, drugi crnac; obojica su se znojila u kolovoskoj vrelini. Debeli dvojac u
nedjeljnoj ophodnji, sa zakonskim sredstvima oko pasa: revolverima, lisiinama, pendrecima i
koricama, baterijama i mecima. Nije bilo vremena da se naini cjelovita inventura, budui da
se, im su se izvukli iz auta, jedan od njih obratio Willyju (uj, ne moe sjediti ovdje.
Hoe li ustati?), a on se u tom trenutku okrenuo, pogledao prijatelja ravno u oi i rekao:
Bonesy, brii. Ne daj da te uhvate. Budui da je Mr. Bones znao da je doao onaj as, da se
onaj kobni trenutak nadvio nad njih, liznuo je Willyjevo lice, zacvilio kratki oprotaj dok ga je
gospodar posljednji put pomilovao po glavi, i poao, pojurivi niz ulicu North Amity najbre
to su ga noge nosile.
Iza sebe zauo je jednog policajca kako uzbueno vie (Frank, zgrabi psa! Zgrabi
prokletog psa, Frank!), ali nije zastao sve dok nije stigao do ugla, od kue udaljenog dobrih
tridesetak metara. Dotad je Frank ve odustao od namjere da ga lovi. Kad se Mr. Bones
okrenuo da vidi to se dogaa s Willyjem, spazio je bijelog policajca kako se vue prema
kui. Trenutak kasnije, pourivan od onog drugog koji je kleao nad Willyjem i panino
mahao rukama, ubrzao je korak i pridruio se partneru. Nitko vie nije mario za psa. Morali su
se pobrinuti za umiruega, pa sve dok se Mr. Bones bude drao dovoljno daleko, nee mu se
dogoditi nita.
Stajao je na uglu i promatrao, teko diui nakon kratkotrajnog bijega; nije mogao doi do
zraka. Osjetio je snanu potrebu da razjapi ralje i zatuli, da iz sebe ispusti jedan od onih
mranih tulea na mjesec od kojih se ledi krv, no zauzdao je nagon znajui da to nije trenutak
za tugovanje. U daljini je vidio crnog policajca koji je stajao pokraj automobila i neto javljao
radijem. Priguen i pucketav odgovor zazvonio je pustom ulicom. Policajac je ponovno
progovorio, zauo se niz nerazumljivih rijei, jo jedna provala buke i besmislenog lupetanja.
25

S druge strane ulice netko je otvorio vrata i izaao vidjeti to se dogaa. Bila je to ena u
utom kunom haljetku s ruiastim uvijaima na glavi. Iz druge kue izalo je dvoje djece.
Devetogodinji djeak i estogodinja djevojica; oboje u kratkim hlaama i bosonogi. U
meuvremenu Willy je bio nevidljiv, leei na istom mjestu gdje gaje ostavio Mr. Bones,
skriven od pogleda krupnim policajevim tijelom. Prolo je nekoliko minuta, pa jo nekoliko;
tada je, slabo i iz daljine, Mr. Bones uo zvuk sirene koja se pribliavala. Kad se bolniko
vozilo zaustavilo pred kuom u ulici North Amity, ve se skupilo desetak ljudi, stojei s
rukama u depovima, ili ih prekriivi na prsima. Iz stranjeg su dijela vozila iskoila dva
bolniara, odgurala nosila do kue, te se trenutak kasnije vratili s Willyjem na njima. Bilo mu
je teko vidjeti ita; znati je li mu gospodar iv ili nije. Mr. Bones je razmatrao treba li se
vratiti i baciti zadnji pogled, ali dok se odluio, bolniari su ve strpali Willyja u auto i s
treskom zatvorili vrata.
Do tog se trenutka san nije razlikovao od stvarnosti. Svaka rije, svaki pokret, bili su
tono i vjerno oponaanje dogaaja kakvi su se dogodili u stvarnosti. No kad je bolniko
vozilo krenulo, a ljudi se polagano poeli vraati u kue, Mr. Bones je osjetio kako se cijepa
na dvoje. Jedna mu je polovica ostala na uglu; pas koji je razmiljao o mranoj i nesigurnoj
budunosti, dok mu se druga pretvorila u muhu. Uzimajui u obzir samu narav sna, to moda
i nije bilo nita neobino. Svi se u snovima pretvaramo u neto drugo, pa tako ni Mr. Bones
nije bio iznimka. Znao se nai u obliku konja, krave i svinje, da i ne spominjemo nekoliko
raznih pasa; no nikad prije, sve do tog dana, nije istovremeno bio dvije stvari.
ekao ga je hitan posao koji je mogla izvesti samo muha u njemu. I dok je pasji dio njega
ekao na uglu, muha se vinula uvis, iznad zgrada, i poletjela za ambulantnim vozilom najbre
to su joj krila doputala. Budui daje to bio san, i budui daje ta muha mogla letjeti bre od
bilo koje muhe od krvi i mesa, nije mu trebalo dugo da dostigne svoj cilj. Kad je vozilo
skretalo za prvi ugao, ve se prilijepio za kvaku stranjih vrata, te se na taj nain s Willyjem
odvezao do bolnice, sa svojih gotovo dva metra prilijepljenih za vanjsku stranu kvake, molei
se da ga vjetar ne otpue. Vonja je bila prilino divlja; vozilo je prelazilo preko ahtova,
krivudalo, naglo koilo i kretalo; zrak ga je udarao iz svih smjerova, ali se uspio zadrati, pa
kad se vozilo, osam ili devet minuta kasnije, zaustavilo na ulazu u Hitnu, i dalje je bio tamo.
Skoio je s kvake trenutak prije nego to ju je bolniar zgrabio, i tad je, dok su se otvarala
vrata i dok su Willyja ubacivali u zgradu, poletio metar iznad njih; neprimjetna tokica koja je
promatrala gospodarevo lice. Isprva nije mogao odrediti je li Willy iv ili mrtav, ali kad su
nosila izgurali van i kad su kotai dodirnuli tlo, sin gospode Gurevitch otvorio je oi. Otvorio
ih je samo malo, tek toliko da u njih prodre malo svjetla i da vidi to se dogaa; no i od toga
je muhi zastalo srce. Bea Labudowsky, promrmljao je. Ulica Calvert tristo esnaest.
Moram je nazvati. Odmah. Moram joj dati klju. Bein klju. ivot i smrt. O tome se radi.
Ne brinite, rekao mu je bolniar. Pobrinut emo se za to. Nemojte govoriti. Willy,
uvajte snagu.
Willy. To je znailo da im je rekao dovoljno da znaju njegovo ime; ako je govorio u
vozilu, to bi moglo znaiti da mu moda i nije tako loe, to je opet moglo znaiti da bi se uz
prave lijekove i dobru skrb, moda mogao i izvui. Tako je barem razmiljala muha u Mr.
Bonesovom snu koja je zapravo bila Mr. Bones glavom, a budui da je on bio pristran svjedok
tih dogaaja, neemo mu dosaivati tjeei ga udima u posljednjem trenutku koja su se
dogaala i kad bi nestao i posljednji trak nade. Ali, to znaju muhe? to znaju psi? I, kad smo
ve kod toga, to znaju ljudi? Sad je sve bilo u Bojim rukama, a istina je glasila da povratka
nema.
Ipak, u preostalih se sedamnaest sati dogodio izvjestan broj neobinih stvari. Muha ih je
vidjela sve, gledajui sa stropa iznad postelje broj 34 u odjelu za nezbrinute, bolnice Nae
Gospe od alosti; pa da tamo nije bio osobno i vidio ih vlastitim oima, moda i ne bi
povjerovao da je sve to mogue. Kao prvo, pronali su gospou Labudowsky. Tri sata poto
su Willyja primili u bolnicu, stara je uiteljica ula na odjel, sestra Mary Theresa, koja je
deurala u popodnevnoj smjeni, donijela joj je stolac, te je od tog, pa sve do onog trenutka
kad je njezin uenik napustio ovaj svijet ostala uz njega. Kao drugo, nakon nekoliko sati in-
travenoznog hranjenja i neprekidnih mega-doza antibiotika i adrenalina, Willyju se malo
26

razbistrila glava, te je posljednje jutro svog ivota proveo blaen i bistar kakvog ga Mr. Bones
nikad nije pamtio. I tree, umro je bezbolno. Bez greva, bez napada, bez razarajue vatre u
grudima. Lagano je otplovio, povlaei se s ovog svijeta, malim, neprimjetnim koracima; na
kraju je bio poput kapljice vode koja isparava na suncu, smanjuje se sve vie dok potpuno ne
nestane.
Muha nije primijetila jesu li kljuevi preli iz ruke u ruku. Moda se to dogodilo u
trenutku kad nije pazio, ali je Willy moda jednostavno zaboravio na njih. U tom se trenutku
to ionako nije inilo vanim. Kad je Bea Labudowsky ula u sobu, morao je misliti na bezbroj
drugih stvari, morao je uhvatiti bezbroj rijei, osjetiti bezbroj osjeaja; jedva se mogao
prisjetiti vlastitog imena, a da i ne spominjemo Willyjev napola razraen plan za spas njegove
knjievne ostavtine.
Kosa joj je pobijeljela, udebljala se petnaest kilograma, ali u trenutku kad ju je ugledala,
muha je znala tko je ona. Fiziki gledano, nita je nije izdvajalo izmeu milijun ena njezine
dobi. Odjevena u uto-plave platnene hlaice, ipkastu bijelu bluzu, i kone sandale, izgledala
je kao da je ve odavno prestala razmiljati o vlastitom izgledu. Godine su joj samo odebljale
ruke i noge, a jamice u njezinim debelim koljenima i proirene vene na listovima, te objeene
i usaljene nadlaktice, gotovo su stvarale izgled igraice golfa iz umirovljenikog naselja;
osobe koja nema nita pametnije nego u zoru nabijati lopticu. No enina je put bila bijela, a
umjesto sunanih naoala imala je ozbiljne naoale irokih okvira. Nadalje, iza lea tih
jeftinih naoala skrivale su se najmodrije oi na svijetu. Jedan pogled, i zarobile bi vas.
Zatravile svojom toplinom i ivou, inteligencijom i pozornou; dubinama njihove
sjevernjake utljivosti. U te se oi Willy zaljubio jo kao djeak, a muha je sad shvatila u
emu je bit prie. Zaboravite kratko oianu kosu, debele noge i besmislenu odjeu. Gospoa
Labudowsky nije bila obudovjela uiteljica. Bila je boica mudrosti, i kad bi se netko jednom
zaljubio u nju volio bi je sve do smrti.
Nije bila glupaica kakvu je oekivao Mr. Bones. itavim putem do Baltimorea, sluajui
Willyjeve prie o njezinoj dobroti i irokogrudnosti, zamiljao ju je kao sentimentalku mekog
srca, jednu od onih hirovitih ena podlonih beskrajnom i neoekivanom entuzijazmu, koje bi
se slamale i ridale na i najmanji izazov, te se zaklinjale kako e svima sve rei, im bi se
drutvo bilo razilo. Prava gospoa Labudowsky nije bila nimalo nalik tome. Kad je prila
Willyjevoj postelji i zagledala se svom bivem ueniku u lice, prvi put nakon gotovo trideset
godina, muhu je zaprepastila otrina i jasnoa njezine reakcije: Isuse Kriste, Williame, rekla
je. Stvarno si napravio veliku glupost.
Bojim se da je tako, odvratio je Willy. Ja sam ono to se moe nazvati bjelosvjetski
zajeb. Kralj svih neznalica.
No barem si znao kako e pronai mene, rekla je gospoa Labudowsky, smjetajui se
u stolac koji joj je donijela sestra Mary Theresa. Zatim je primila Willyja za ruku. Trenutak
nije ba najbolji, ali bolje ikad nego nikad.
Willyju su suze navrle na oi; jedan jedini put u ivotu nije mogao izustiti ni rijei.
Williame, ti si uvijek iao na sve ili nita, nastavila je gospoa Labudowsky, pa me
ovo previe ne udi. Sigurna sam da si uinio najbolje to si znao. No, kod tebe je sve uvijek
bilo na rubu eksplozije. Hodao si naokolo sa skladitem nitroglicerina u glavi; prije ili kasnije
morao si udariti u neto. Uzevi sve u obzir, pravo je udo da nisi eksplodirao jo davno
prije.
Hodao sam cijelim putem od New Yorka, odgovorio je, posve nevezano, Willy.
Previe kilometara, a premalo benzina. To me dotuklo. No kad sam ve ovdje, drago mi je
da sam stigao.
Mora da si umoran.
Osjeam se kao stara slapa. Ipak, sad mogu umrijeti sretan.
Ne govori to. Izlijeit e te, i bit e ti bolje. Vidjet e, Williame. Za nekoliko e
tjedana opet biti onaj stari.
Da. A sljedee u se godine kandidirati za predsjednika.
To ne moe. Ve ima posao.
27

Zapravo i nemam. Ovih sam dana, recimo, nezaposlen. Tonije, nemogue me

zaposliti.
A to je s Djedom Boinjakom?
A, to.
Nisi valjda odustao? Kad si mi poslao ono pismo, zvualo je kao doivotna zadaa.
Jo sam mu uvijek na platnom spisku. Ve vie od dvadeset godina.
Mora da je to teak posao.
Jo kako. Ali, ne alim se. Nitko me nije tjerao. Prihvatio sam ga svojom slobodnom
voljom, i nikad se nisam predomiljao. Prekovremeni, nijedan slobodan dan, ali to se moe
oekivati? Nije lako initi dobra djela. Ne donose zaradu. A kad neto ne donosi novac, ljudi
se obino zbune. Misle da neto smjera, ak i kad nema nita na pameti.
Jo uvijek ima tetovau? Spomenuo si je u pismu, ali je nikad nisam vidjela.
Naravno, jo je uvijek na meni. Pogledajte, ako elite.
Gospoa Labudowsky se nagnula, zavrnula desni rukav Willyjeve bolnike pidame i
ugledala je.
Lijepo, rekla je. To je stvarno dobar Djed Boinjak.
Pedeset dolara, rekao je Willy. I vrijedi toliko.
Tako je poeo razgovor. Potrajao je cijelu no, prekidan tek povremenim posjetima
bolniarki koje su mijenjale boce za infuziju, mjerile temperaturu i praznile mu gusku.
Ponekad bi Willyju okopnjela snaga, ili bi usred reenice jednostavno zadrijemao, ali bi se
uvijek vratio iz bezdana nesvjestice i pridruio gospoi Labudowsky. Da nje nije bilo tamo
vjerojatno ne bi izdrao toliko dugo, ali je toliko uivao u njezinom drutvu da se nastavio
naprezati sve dok je mogao. No nije se opirao onome to je stizalo, pa ak i kad je poeo
nabrajati sve ono to nikad nije uinio u ivotu: nikad nije nauio voziti auto, upravljati zra-
koplovom, nikad nije posjetio nijednu stranu zemlju, niti nauio zvidati - sve ono to nikad
nije uinio, stoga nikad ni nee - nije nabrajao sa aljenjem, ve vie ravnoduno,
pokuavajui joj dokazati da to ionako nije vano. Umiranje nije neka velika fora, rekao je,
i time priznao da je spreman za polazak; da joj je zahvalan to se pobrinula da te svoje
posljednje sat ne provede okruen neznancima.
Kao to se i dalo oekivati, posljednje rijei ticale su se Mr. Bonesa. Willy se vratio na
pitanje njegove budunosti, to je ve nekoliko puta spomenuo; sad je gospoi Labudowsky
naglaavao koliko je vano da ona proelja grad i pronae ga, te da uini sve kako bi mu dala
novi dom. Zeznuo sam, rekao je. Iznevjerio sam svog cucka. A gospoa Labudowsky,
primijetivi kako je naglo malaksao, pokuala ga je umiriti s nekoliko besmislenih fraza.
Williame, ne brini, sve je u redu, to nije vano, a Willy se napregnuo posljednji put,
uspijevajui podii glavu i rei: Ne. Ne. Iznimno je vano..., i tad mu se, bez ikakvog
upozorenja, ivot ugasio.
Deurna bolniarka, sestra Margareta, prila je postelji i provjerila puls. Kad ga nije
uspjela pronai, izvukla je maleno zrcalo iz depa i pribliila ga Willyjevim usnama.
Nekoliko trenutaka poslije, odmaknula je zrcalo i pogledala ga, ali je u njemu vidjela samo
vlastiti odraz. Spremila je zrcalo u dep, i desnom rukom Willyju sklopila oi.
Prekrasna smrt, rekla je.
Umjesto odgovora,, gospoa Labudowsky, pokrila je lice rukama i zaplakala.
Mr. Bones gledao ju je kroz oi muhe, sluao je njezine bolne jecaje koji su ispunjavali
sobu, te se pitao je li ikad postojao udniji i vie zbunjujui san od ovoga. Tad je trepnuo, i
vie nije bio u bolnici, vie nije bio muha, ve se naao na uglu ulice North Amity u svojem
starom, pasjem obliju; promatrao je kako vozilo Hitne pomoi nestaje u daljini. San je
zavrio, ali je jo uvijek sanjao, to j e samo znailo da je u snu usnuo san, digresivnu
sanjariju o muhama, bolnicama i gospoama Labudowsky, i da mu je gospodar mrtav, a da se
on vratio u onaj prvi san. To je, u svakom sluaju, zamiljao, ali ta mu je misao pala na um
tek kad je i drugi put trepnuo i probudio se; ponovno se naao u Poeljskoj, uz ispruenog
Willyja koji se i sam upravo budio. Mr. Bones neko je vrijeme bio toliko smeten da nije bio
siguran je li se ponovno naao u stvarnom svijetu, ili se probudio u nekom novom snu.
28

No, to nije bilo sve. ak i kad je onjuio zrak, njukom protrljao Willyjevu nogu i
potvrdio da je ovo njegov pravi i stvaran ivot, ekale su ga nove zagonetke. Willy se
zakaljao, a dok je Mr. Bones oekivao neizbjean napad kalja, prisjetio se da Willy nije
kaljao u snu, da mu je prijatelj, barem jednom bio poteen tih muka. Sad se to, posve
neoekivano, ponovilo. Gospodar je proistio grlo, i odmah zatim progovorio. Isprva je to Mr.
Bones smatrao tek sretnom podudarnou, ali kad je Willy nastavio govoriti, silovito
juriajui s jednog kraja uma na drugi, pas je jednostavno morao zamijetiti slinost izmeu
rijei koje je sluao i onih koje je maloprije uo u snu. Nisu bile posve jednake - barem ih on
nije takvima smatrao - ali su bile sline, veoma sline. Willy se doticao jedne po jedne teme
koje je obraivao u snu, a kad je Mr. Bones shvatio da se sve dogaa savreno istim redom
kao i prije, u leima je osjetio marce. Prvo Mama-san i njezine glupe ale. Zatim popis
seksualnih pustolovina. Uslijedili su napadi i obrane, pjesma, knjievne bitke, sve po redu. A
kad je naeo cimerovu priu o psu koji je mogao tipkati na stroju, Mr. Bones se upitao ne
silazi li on sluajno s uma. Je li se moda vratio u san, ili je san bio samo ranija verzija
sadanjih dogaaja? Trepnuo je oima u nadi da e se probuditi. Trepnuo je ponovno i nije se
dogodilo nita. Nije se mogao probuditi jer je ve bio budan. Ovo je pravi i nepatvoreni ivot,
a budui da se ivi samo jednom, znao je da se kraj neizbjeno primie. Znao je da su rijei
koje se slijevaju iz gospodarevih usta posljednje rijei koje e ikad od njega uti.
Nisam osobno bio tamo, govorio je bard, ali vjerujem svjedocima. Svih tih godina
koliko smo prijateljevali, nikad nije izmiljao. To je moda bio jedan od njegovih problema -
mislim, kao pisca - ali kao prijatelj bio je uvijek iskren kao konj. Sjajan je to izraz, iako
nemam pojma to zapravo znai. Jedini konj koji je govorio bio je onaj kojeg sam vidio na
filmu. Donald O'Connor, vojska, tri do etiri glupa filma s magarcima koje sam gledao kao
djeak. Zapravo, kad bolje razmislim, moda je to bila mula. Mula u kinu, a konj na televiziji.
Kako se zvala emisija? Mr. Ed. Isuse, ponovno poinjem. Ne mogu se rijeiti tog smea. Mr.
Ed, Mr. Moto, Mr. Magoo, svi su unutra, svi do posljednjega. Mr. Daj Odjebi. No ja govorim
o psima, zar ne? Ne o konjima, o psima. Ali ne o psima koji govore. Ne o psima iz onih pria
o tipu koji ue u birc i kladi se za sve to ima da njegov pas moe govoriti; nitko mu ne
povjeruje, pas naravno ne progovori, a kad ga naposljetku tip upita zato nije nita rekao, pas
mu odgovori da mu nita pametno nije palo na pamet. Ne o psima koji govore u glupim
vicevima, ve o psu koji pie, a kojeg je moj prijatelj vidio u Italiji kad mu je bilo sedamnaest
godina. Tono, Italija. Ona Italija, zemlja puste pameti - jo jedno mjesto koje nikad nisam
posjetio.
Teta mu se tamo preselila nekoliko godina ranije, iz potpuno nepoznatih razloga; jednog
ju je ljeta otiao posjetiti i tamo proveo nekoliko tjedana. To je injenica, i upravo to daje
vjerodostojnost prii o psu, iako, istini za volju, pas uope nije bitan dio prie. itao sam
jednu knjigu; arobni brijeg, napisao ju je izvjesni Thomas Mann - koga ne smijemo
pomijeati s Thomom McAnom, poznatom seljainom obljubljenom meu masama. Zapravo,
nikad je nisam proitao do kraja jer je grozno dosadna, ali je navedeni Herr Mann bio velka
faca, prava guba u Dvorani slavnih pisaca, pa sam mislio da bi vrijedilo malo pogledati. Tako,
itam ja tu knjiurinu u kuhinji, pokraj knjige je stajala zdjela puna pahuljica, i tada ue moj
cimer Paul, vidi naslov i kae: Nikad je nisam dovrio. Poeo sam etiri puta, ali sam uvijek
stao na stranici dvjesto sedamdeset etiri. Pa, kaem ja, ja sam na dvjesto sedamdeset
prvoj. Dakle, jo malo pa sam i ja gotov. Tada mi je rekao, onako stojei na vratima i
otpuhujui dim cigarete, daje jednom prilikom sreo Mannovu udovicu. Nije se hvalio, samo je
to izrekao kao injenicu. Tako je poeo onu priu o Italiji, o posjeti svojoj teti, za koju je
otkrio da prijateljuje s jednom Mannovom kerkom. Stari je Thomas imao gomilu djece, a
ova se udala za nekog dobro potkoenog Talijana, i ivjela u kui u brdima iznad neke
vukojebine. Jednog dana pozvali su Paula i njegovu tetu na ruak, a tamo je bila i majka
njihove domaice - udovica Thomasa Manna, stara dama bijele kose koja je sjedila u ljuljaci
i gledala u prazno. Paul se rukovao s njom, nije rekao nita vano, i zatim su sjeli i ruali. Bla,
bla, bla, molim vas sol. Upravo kad bi ovjek pomislio da pria ne vodi nikamo, daje tu kraj
jednoj posve nebitnoj prii, Paul je saznao da je Mannova ki neto to bi se zvalo psiholog za
ivotinje.
29

Mr. Bones, znam jednako koliko i ti. Poslije ruka, odvede ona Paula na kat i upozna ga s
engleskim seterom po imenu Ollie, koji, koliko je on primijetio, nije bio neki biser
inteligencije; zatim mu je pokazala ogromni mehaniki pisai stroj, jedan od najveih pisaih
strojeva otkad je svijeta i vijeka. Na njemu su bile posebno izraene tipke, velike konkavne
zdjelice koje je pas pritiskao njukom. Uzela je kutiju s keksima, pozvala Ollieja da prie
stroju i Paulu pokazala to je pas u stanju uiniti.
Sve je teklo sporo i teko; takvo neto nikad ne bi oekivao. Pas je trebao otipkati
reenicu koja je glasila: 'Ollie je dobar pas.' Umjesto da mu samo izgovori rijei - ili da mu
odslovka rijei i prieka da udari tonu tipku - ona je prolazila kroz svaki pojedini zvuk, rijei
lomei na osnovne foneme, i izgovarala ih tako polagano, s udnim naglascima i grlenim
prizvucima da je zvuala poput gluhe osobe koja po-'kuava govoriti. Oooooooo, zapoela
je, Ooooooo, pa kad je pas njukom gurnuo slovo O, nagradila ga je keksom, tepanjem i
tapanjem po glavi. Tada je prela na sljedei zvuk Lllllllllll, jednako sporo i muno kao i
prije; kad je pas ponovno pogodio, dobio je jo jedan keks i tapanje po glavi. I tako, slovo po
slovo, sve dok nisu ispisali reenicu: 'Ollie je dobar pas.'
Tu mi je priu prijatelj ispriao prije dvadeset pet godina, i jo nisam siguran dokazuje li
ona ita. Ipak, neto znam: bio sam blesan. Previe sam vremena potratio na isprazna
zadovoljstva, spiskao godine na ludosti, nestvarne sitnice, bune prepirke. Trebali smo sjesti i
uiti, gospodine, svladati abecedu, uiniti neto s ovo malo vremena to smo imali. Moj
grijeh. Sve je to moj grijeh. Ne mogu rei nita o tom Ollieju, ali ti bi postigao neizmjerno
vie od njega. Ti si imao pamet, volju, hrabrost. A ja nisam vjerovao da si dorastao tome, pa
se nisam niti trudio. Lijenost, eto to. Lijenost uma. Trebao sam barem pokuati, ne prihvaati
neuspjeh. Velike se stvari raaju samo iz tvrdoglavosti. Umjesto toga, to sam uinio?
Odvukao sam te do Alove prodavaonice suvenira na Coney Islandu, eto to sam uinio. Ubacio
sam te u podzemnu izigravajui slijepca, s onim bijelim tapom tapkao sam sila-zei stubama.
Ti pokraj mene, stegnut u ormu, dobar poput najboljih pasa vodia na svijetu, samo mrvicu
ispod labradora i ovara koje koluju za to. Hvala ti na tome, amigo. Hvala ti to si tako
plemenito prihvatio igru, to si udovoljavao mojim muicama i improvizacijama. Trebao sam
biti bolji prema tebi. Trebao sam ti dati priliku da dosegne zvijezde. To je mogue, vjeruj mi,
mogue je. Samo nisam bio dovoljno uvjeren. Ipak, to je istina, prijatelju, psi mogu itati.
Zato bi inae postavljali one znakove na vratima u poti? ZABRANJENO ZA SVE PSE OSIM PASA
VODIA. Razumije to hou rei? ovjek kojeg vodi pas ne vidi, dakle, kako moe proitati
natpis? Ako on ne moe, onda tko ostaje? I upravo to ue u onim kolama za takve pse. Samo,
to nam preuuju. To dre u tajnosti; dosad je to jedna od tri najuvanije tajne u Americi.
Imaju i razloga za to. Ako se prouje, samo pomisli to se moe dogoditi. Psi pametni poput
ljudi? Bezbone li pretpostavke. Na ulicama bi dolo do pobune, spalili bi Bijelu kuu;
zavladao bi kaos. Za tri mjeseca psi bi poeli borbu za nezavisnost. Sasta-jale bi se delegacije,
poeli bi pregovori koji bi na kraju doveli do gubitka Nebraske, June Dakote i polovice
Kansasa. Izbacili bi ljude i naselili pse; time bi se naa drava rascijepala na dvoje. Sjedinjene
Ljudske Drave i Nezavisna Pasja Republika. Blagi Isuse, to bih volio vidjeti. Odmah bi se
preselio tamo i radio za tebe. Donosio bih ti papue i pripaljivao lulu. Doveo bih te do
premijerskog poloaja. Sve to poeli, efe, ja sam tvoj ovjek.
S tom je reenicom Willy naglo zavrio svoju rapsodiju. Zasmetao ga je neki zvuk; kad je
okrenuo glavu ne bi li otkrio izvor smetnji, tiho je zastenjao.
Policijski automobil polagano se pribliavao kui. Mr. Bones nije morao pogledati da zna
to je to, no ipak je pogledao. Auto je stao uz rub nogostupa; iz njega su izala dva policajca,
udarajui se po koricama i popravljajui pojase. Jedan crni, jedan bijeli, ona dva klauna
otprije. Mr. Bones je tada pogledao Willyja, Willy je pogledao njega, a kad su policajeve
rijei doprle do njih (uj, ne moe sjediti ovdje. Hoe li ustati?), Willy mu se zagledao u
oi i rekao: Bonesy, brii. Ne daj da te uhvate. Liznuo je gospodarevo lice, ukipio se za
trenutak dok ga je Willy potapao po glavi i tada zbrisao, letei niz ulicu kao da se pribliava
kraj svijeta.
30

3.

Taj se put nije zaustavio na uglu; nije zastao i ekao da se pojavi vozilo Hitne pomoi.
Uostalom, emu? Znao je da e vozilo doi, znao je kamo mu se gospodar uputio. asne
sestre i lijenici uinit e sve u njihovoj moi; gospoa Labudowsky drat e ga za ruku i
razgovarati s njim cijelu no, a nedugo nakon svitanja sutranjeg dana Willy e krenuti na put
u Timbuktu.
Mr. Bones je nastavio trati, ne razmiljajui hoe li se ispuniti sva ona slatka obeanja iz
sna; a kad je zamakao za ugao i uputio se drugom ulicom sijevnulo mu je da svijet nee
nestati. Bilo mu je gotovo ao. Ostavio je gospodara, a zemlja se nije otvorila i progutala ga.
Grad nije nestao. Nebo nije progutao plamen. Sve je bilo kao i prije, kako e i biti; to se
dogodilo, dogodilo se. Kue jo uvijek stoje, vjetar pue, gospodar e mu umrijeti. To je
saznao u snu, a budui da san nije bio samo san, ve i vizija budunosti, nije ni najmanje
sumnjao. Willyjeva je sudbina zapeaena. Hodajui plonikom i oslukujui kako se sirene
sve vie pribliavaju podruju koje je maloprije ostavio, Mr. Bones je shvatio da upravo
poinje onaj posljednji dio prie. No to vie nije bila njegova pria, pa to god se Willyju
dogodilo odsad pa nadalje, nema nikakve veze s njim. Ostao je preputen samome sebi,
svialo mu se to ili ne, morao je nastaviti, pa makar i nemao kamo.
Kako su ti posljednji sati bili zbrkani, pomislio je, kakva je to bila kaa sjeanja i
smuenih misli - ipak, Willy je u jednome bio potpuno u pravu, usprkos tome to se malo
zanio pri kraju, nije se moglo raspravljati o onome osnovnom. Da je Mr. Bones znao itati, ne
bi se sad naao u takvoj nevolji. ak i ono najosnovnije poznavanje abecede omoguilo bi mu
da pronae kuni broj 316 u ulici Calvert, pa bi sjeo pred vrata i priekao da se vrati gospoa
Labudowsky. Ona je bila jedina osoba koju je poznavao u Balti-moreu, i nakon tri sata koje je
s njom proveo u snu bio je uvjeren da bi bila sretna pustiti ga u kuu ... i dala sve od sebe da
se skrbi o njemu. To se moglo zakljuiti na prvi pogled, sluajui je kako govori. Samo, kako
pronai adresu ako ne zna itati natpise? Ako je Willy itanje smatrao toliko vanim, zato
onda nije uinio neto? Umjesto jadikovki i rezanja nad vlastitim pogrekama i
nesposobnosti, mogao je progutati suze i dati mu na brzinu nekoliko pouka. Mr. Bones je bio i
vie nego voljan pokuati. To, naravno, ne znai da bi uspio, ali kako moete znati ako ne
pokuate?
Skrenuo je za jo jedan ugao, i zastao napiti se vode iz lokve koju je za sobom ostavila
kia. Dok je jezikom zahvaao toplu i sivkastu vodu, na pamet mu je palo neto sasvim novo.
Kad je malo razmislio o tome, zamalo se razbolio od tuge. Cijeli se problem mogao rijeiti
jednostavnim i elegantnim potezom -objesiti mu poruku oko vrata. Zovem se Mr. Bones.
Molim vas, odvedite me Bei Labudowsky koja stanuje u ulici Calvert broj 316. Willy je na
poleini mogao napisati poruku gospoi Labudowsky kojom bi objasnio to mu se dogodilo,
kao i razloge zato bi trebala udomiti njegovog psa. Tako bi, kad bi se Mr. Bones naao na
ulici, postojala velika mogunost da neki neznanac mekog srca proita poruku i ispuni zamol-
bu; te bi tako, za samo nekoliko sati Mr. Bones mirno leao sklupan na sagu u dnevnoj sobi,
u kui njegove nove vlasnice. Kad se napio i poao dalje, Mr. Bones se pitao kako je takva
misao pala na pamet njemu, obinom psu, dok Willy, sposoban za zadivljujue premete i
piruete od kojih bi zastajao dah, nije niti pomislio na takvo neto. Razlog je leao u injenici
da Willy nije imao nikakvog praktinog talenta, zato to mu je mozak bio potpuno smuen, i
zato to je bio bolestan i na samrti, te stvarno vie nije mogao razabrati to je to. No, barem
je o tome razgovarao s gospoom Labudowsky - ili se barem spremao na to kad ona konano
stigne do bolnice. Proeljajte cijeli grad, rei e; zatim e joj podrobno, do najmanje
pojedinosti opisati kako Mr. Bones izgleda, uzeti je za ruku i moliti je da postupi ispravno.
Njemu treba dom. Ako ga vi ne uzmete, s njim je gotovo. Samo, Willy nee umrijeti sve do
sutra, a dok gospoa Labudowsky ode iz bolnice i vrati se kui, Mr. Bones e lutati ulicama
cijeli dan, cijelu no i dobar dio sljedeeg dana. Moda ga odlui potraiti tek kasnije, moda
tek preksutra, a Baltimore je velik grad, grad s deset tisua ulica i uliica; tko zna gdje e on
31

tada ve biti? Kako bi se pronali, trebat e im srea, golema koliina sree, srea koja ve
granii s udom. Mr. Bones, koji vie nije vjerovao u uda, rekao je samome sebi da ne
rauna na takvo neto.
Po ulicama je bilo dovoljno lokvi u kojima je mogao utaiti e, ali je hrana bila sasvim
drugi problem; budui da ve dva dana nije pojeo doslovno nita, eludac mu je tulio od elje
da ga napuni. Tijelo mu je postupno i konano nadvladalo um, pa je mrzovoljna razmiljanja
o proputenim prilikama zamijenila potpuna predanost potrazi za hranom. Bilo je ve
podnevno vrijeme, moda i rano poslijepodne, te su se ljudi konano trgnuli iz nedjeljnog
drijemea i poeli motati po kuhinjama pripremajui doruke i uine. Iz svake kue napadali
su ga mirisi prene slanine, peenih jaja iz tava, vrueg tosta koji je iskakao iz tostera.
Smatrao je to prljavim trikom; okrutnou kojoj su ga podvrgavali u njegovom trenutanom
stanju zebnje i izgladnjelosti; ipak, odupro se nagonu da po pragovima prosi otpatke, te je na-
stavio put. Willyjeve su mu se pouke urezale u pamenje. Pas lutalica nije niiji prijatelj, a
ako pone dosaivati pogrenoj osobi, zavrit e u tenari - mjestu s kojeg se nijedan pas
nikad nije vratio.
Da je uspio nauiti sam loviti i traiti hranu sad se ne bi osjetio toliko bespomonim. No
previe je godina proveo uz Willyja, povlaei se svijetom kao njegov povjerenik i chien a
tout faire, tako da su bilo kakvi vuji nagoni s kojima se rodio, ve odavno usahnuli i nestali.
Pretvorio se u mekuno i civilizirano stvorenje, psa-mislioca a ne psa-atletu; koliko god mu je
sezalo sjeanje, pamtio je da se za njegove tjelesne potrebe uvijek skrbio netko drugi. Ali, to
je bila cijena. ovjek je pruao hranu i mjesto za poinak; zauzvrat je dobivao ljubav i
odanost do groba. Sad kad je Willy nestao, morat e zaboraviti sve to je nauio i poeti
iznova. Jesu li mogue promjene takvih razmjera? Mr. Bones je u prolosti susretao pse
beskunike, ali je za njih osjeao samo samilost - samilost i malo prezira. Osamljenost
njihovih ivota bila je previe okrutna da bi o njoj razmiljao te se uvijek drao na sigurnoj
udaljenosti od njih; znao je za krpelje i buhe skrivene u njihovom krznu. Oklijevao im je prii,
strahovao je da e se boletine i beznadnost koje su u sebi nosili prilijepiti za njega. Moda se
pretvorio u snoba, ali je uvijek mogao prepoznati neko tako jadno stvorenje i sa stotinu metara
udaljenosti. Kretali su se drugaije od ostalih pasa, klizili su mranim prosjakim korakom
drei rep meu nogama; vukli su se avenijama kao da kasne na neki sastanak, dok ustvari
nisu ili nikuda. Kretali su se u krugovima, izgubljeni u limbu izmeu dvaju ni-tavila. Sad,
kad je skrenuo za drugi ugao i preao cestu, Mr. Bones je otkrio da se kree upravo poput
njih. Nije prolo ni pola sata otkako se oprostio od svog gospodara, a ve je postao jedan od
njih.
Malo pomalo, stigao je do ruba krunog toka u ijem se sreditu uzdizao otok. Na njemu
je stajao kip; Mr. Bones ga je prouio izdaleka i zakljuio da bi trebao predstavljati vojnika
koji s isukanom sabljom sjedi na konju, spreman pojuriti u boj. Vie ga je zanimalo to to se
jato golubova smjestilo na razne dijelove vojnikovog tijela, a da se i ne spomenu mjesta na
divovskom kamenom konju po kojem se gnijezdilo jo nekoliko ptijih vrsta - palii, vrapci,
kako su se god zvali - Mr. Bones se upitao nije li to dobar trenutak da provjeri svoje ubilake
sposobnosti. Ako se vie ne moe osloniti na ljude, ima li drugog izbora nego da si sam
pribavi hranu?
Do tog je trenutka promet ve postao gust pa se Mr. Bones morao dobrano potruditi da
stigne na drugu stranu; izbjegavao je automobile, koio, jurio naprijed, ponovno ekao,
procjenjivao je pokrete kako ga nitko ne bi udario. U jednom je trenutku, uz grmljavinu,
pokraj njega projurio netko na motociklu; munja blistavog crnog metala koja kao da je udarila
iz vedra neba. Mr. Bones je morao odskoiti kako bi ga izbjegao te je zavrio tono ispred
jureeg automobila, velike ute mrlje s hladnjakom koji je izgledao kao kalup za vafle; pa da
Mr. Bones nije odskoio tamo gdje je bio samo sekundu ranije (vrativi se na mjesto koje je
motocikl netom oslobodio), to bi mu vjerojatno bio kraj. Nekoliko je vozaa zatrubilo, jedan
je izbacio glavu kroz prozor i zavikao neto to je zvualo kao 'pasja crkotino'; Mr. Bones se
osjetio uvrijeenim. Stidio se samoga sebe, ponizila ga je vlastita jadna izvedba. Ne moe se
ak ni dovui na drugu stranu ceste da ne upadne u nevolju; ako mu takve sitnice stvaraju
tekoe, to e se zbiti kad postane uistinu gusto? Na kraju je doao na drugu stranu, ali kad je
32

stupio na plonik, osjetio se toliko potresenim, sam se sebi toliko gadio da je poelio da nikad
nije ni pokuao prijei.
Na sreu, promet ga je natjerao da poe zaobilaznim putem, te je zavrio na sjevernoj
strani otoka. S tog je mjesta gledao kipu u lea; u konjsku stranjicu i vrke vojnikovih
ostruga, a budui da se najvei dio golubova okupio s druge strane, Mr. Bones je imao malo
vremena da doe do daha i osmisli svoj sljedei potez. Nikad nije ganjao ptice, ali je gledao
kako drugi psi to ine; iz toga je nauio dovoljno da zna to ne smije initi. Ne moe se samo
tako uletjeti i nadati se najboljem, ne smije se dizati buka, ne smije se trati, bez obzira koliko
je snano iskuenje. Namjera nije uplaiti golubove. Cilj je da jedan od njih zavri u zubima, a
u trenutku kad se potri oni polete i odlete. to se nikako ne smije zaboraviti, rekao je sebi.
Golubovi mogu letjeti, psi to ne mogu. Golubovi su moda gluplji od pasa, ali takvi su zato
to im je Bog umjesto mozga udijelio krila; kako bi nadmudrio ta krila, pasje morao skupiti
sve svoje snage i prisjetiti se svih trikova koje je nauio u ivotu.
Rjeenje se krilo u nevidljivosti. U pritajenom napadu neprijatelju iza lea. Mr. Bones je
otiao do zapadne strane postamenta i povirio iza ugla. Ugledao je dvadesetak golubova koji
su paradirali na suncu. Skutrio se, naciljao najbliu pticu; trbuh je priljubio uz tlo i poeo
puzati, napredujui to je sporije i opreznije mogao. U trenutku kad su ga ugledali, tri ili etiri
vrapca poletjela su s plonika i smjestila se na vojnikovoj glavi, no golubovi kao da ga nisu
primjeivali. Nastavili su etati, gugutati i razmetati se na onaj svoj glupi nain; dok se
primicao svojoj odabranoj rtvi, primijetio je koliko je lijep i krupan primjerak, uistinu
prvorazredan ulov. Ciljao je na vrat, namjeravao ju je napasti s lea, otvorenih eljusti, pa ako
napadne u pravom trenutku, ptica nee imati nikakve anse. Najvaniji su bili strpljenje i
izbor pravog trenutka. Zastao je, ne elei probuditi ni najmanju sumnju, te se pokuavao
stopiti s okoliem, izgledajui nepomino i mrtvo poput kamene graevine.
Samo se morao pribliiti jo malo, smanjiti razmak za pola metra prije nego to prijee u
konani napad. Tada je jedva disao, jedva mu se pomicao koji mii, no njemu zdesna, na
vanjskom rubu jata, pet-est goluba odjednom je zalepetalo krilima i vinulo se u zrak;
polijetali su prema kipu poput eskadrile helikoptera. To mu se inilo gotovo nemoguim.
Uradio je sve po pravilima, nijednom se nije udaljio od plana; golubovi su pobjegli, pa ako
brzo ne uini neto, propast e mu cijeli naum. Malena nagrada pred njim bjeala je brzim i
sigurnim koracima, povlaei se izvan njegovog dosega. Poletio je jo jedan golub, zatim
drugi i trei. Sve se raspadalo, a Mr. Bones koji je do tog trenutka mogao posluiti kao
primjer najstroe samokontrole, nije mogao smisliti nita bolje od toga da se podigne i pojuri
za rtvom. To je bio oajniki i nepromiljeni pokuaj, ali je zamalo uspio. Osjetio je kako ga
je krilo pokakljalo po nosu upravo u trenutku kad je otvarao usta, ali to je bilo najvie to je
postigao. Ruak mu je odletio, bjeei zajedno sa svim ostalim pticama; i gle, Mr. Bones je
odjednom ostao sam, jurei tamo-amo prepun bijesa i frustracije, skaui u zrak i lajui, lajui
na sve njih, lajui razgnjevljen porazom; lajao je jo dugo nakon to je i posljednja ptica
nestala iza crkvenog zvonika na drugoj strani avenije - lajao je na sebe, na svijet, na nita.
Dva sata kasnije otkrio je kornet sladoleda koji se topio na ploniku nedaleko Pomorskog
muzeja (vanilija s vinjama, eernim mrvicama, razvuena u meku i slatku mrlju), da bi,
jedva petnaest minuta kasnije, naletio na ostatke Kentucky piletine koju je netko ostavio na
klupi - crveno-bijelu kartonsku kutiju u kojoj su bila tri napola pojedena bataka, dva nedirnuta
krila, biskvit i gruda krumpir pirea natopljena smeim i slankastim preljevom. Hrana mu je
pomogla povratiti samouvjerenost, ali daleko manje nego bi se moglo pretpostaviti. Neuspjeh
na otoku duboko ga je potresao, pa su mu sjeanja na taj neuspjeli napad jo satima rovala po
sjeanju. Osramotio se, pa iako se nije trudio shvatiti to se zapravo dogodilo, nije ga
naputala primisao da je postao star i ofucan, da je njegovo vrijeme prolo.
No je proveo na pustom zemljitu, skrivajui se ispod gustog korova i iaka; jedva je
uspijevao sklopiti oi na vie od pet minuta. Dan je bio lo, a no je bila jo gora, jer je to bila
prva no koju je provodio osamljen; Willyjeva je nenazonost bila toliko snana, i gotovo
opipljiva u zraku oko njega, da je Mr. Bones mogao samo leati na tlu i eznuti za blizinom
gospodareva tijela. Kad je konano utonuo u neto nalik dubokom snu ve se gotovo danilo,
te su ga, tri etvrt sata kasnije, prve zrake izlazeeg sunca natjerale da ponovno otvori oi.
33

Ustao je i stresao se; u tom je trenutku, u svojoj nutrini osjetio jezivu teinu. Osjeao se kao
da je sve odjednom utonulo u tamu, kad da mu u dui vlada pomrina, pa iako nije bio naisto
kako je to mogao znati, bio je siguran da je doao trenutak Willyjevog odlaska s ovog svijeta.
Gospodar mu je umirao: za nekoliko e minuta sestra Margaret ui u sobu i prisloniti mu
zrcalo uz usta, a potom e gospoa Labudowsky dlanovima prekriti lice i zajecati.
Kad je stigao kobni trenutak, noge su ga izdale i pao je na tlo. Osjeao se kao da ga je
pritisnuo zrak, pa je nekoliko minuta leao izmeu epova i praznih pivskih limenki,
nesposoban da se pokrene. Osjeao se kao da e mu se tijelo raspasti, kao da e svi ivotni
sokovi istei iz njega; kad potpuno presahne, pretvorit e se u iscijeeno truplo, ostatak neko
ivog psa koji trune pod suncem Marylanda. Tada se, jednako neoekivano kao to je i dola,
teina poela dizati; osjetio je kako ivot ponovno struji u njemu. Ali Mr. Bones je eznuo za
nitavilom, pa umjesto da ustane i ode s mjesta na kojem je iskusio Willyjevu smrt, otkotrljao
se na lea i rairio sve etiri noge nebu pokazujui grlo, trbuh i genitalije. U tom je poloaju
bio potpuno bespomoan. Rairivi sve etiri, poput kakvog neiskusnog tenca, ekao je da ga
Bog udari munjom, potpuno pripravan da rtvuje sebe sada, kad mu je gospodar zauvijek
nestao. Prolo je jo nekoliko minuta. Mr. Bones je sklopio oi, pripremajui se za blistav,
ekstatian udar s neba, ali Bog nije mario za njega - ili ga nije mogao pronai - te je, malo-
pomalo, dok je sunce palilo kroz oblake, Mr. Bones shvatio da mu nije sueno umrijeti tog
jutra. Tada je, podigavi glavu prema nebu, napunio plua i ispustio dug i snaan tule.
Do deset sati ve se prikljuio bandi od est dvanaestogodinjaka. Isprva mu se uinilo da
mu se srea nasmijeila, budui da su ga prvih nekoliko sati astili upravo kraljevski. Davali
su mu perece, hot-dogove, korice od pizze; Mr. Bones uzvraao im je radei sve to je znao
kako bi ih zabavio. Nikad nije imao previe posla s djecom, ali je tijekom godina nauio da se
ponaaju nepredvidljivo. Ovi su mu se djeaci uinili grubima i bunima. Podrugivali su se,
epurili i napuhavali, a nakon nekog vremena uinilo mu se da najvei uitak nalaze u
meusobnoj tui i upuivanju neoekivanih udaraca u glavu. Uputili su se u park, pa su
sljedeih sat-dva igrali nogomet, udarajui jedni u druge takvom snagom da se Mr. Bones po-
eo pitati hoe li doi do teih ozljeda. Ljetni su se praznici bliili kraju. Ubrzo e poeti
kola, a djeacima je bilo dosadno; upravo su traili nevolju. Kad su zavrili utakmicu,
odvukli su se do ruba jezerca i poeli bacati 'abice' po povrini vode. To je brzo preraslo u
natjecanje iji e kamen najvie puta odskoiti, da bi se potom razvila una rasprava. Mr.
Bones, koji je mrzio sukobe u bilo kakvom obliku, odluio je olakati sve usijaniju atmosferu
bacivi se u vodu i izronivi kamen. Donoenje predmeta nikad ga nije zanimalo. Willy je
uvijek tvrdio da je taj sport uvreda za njegovu inteligenciju, ali je Mr. Bones znao koliko se
ljudi dive kad psi svojim gospodarima u zubima donose tapove i lopte, pa se usprkos
vlastitim stavovima bacio u vodu. Skok je snano uzburkao jezerce pa je, jo dok je ronio i
spretno zubima uhvatio kamen koji je tonuo, uo jednog djeaka kako ga proklinje zbog tog
nereda. Djeak je vikao da im je upropastio igru te da e trebati nekoliko minuta prije nego
to se voda dovoljno umiri da ponovno zaigraju. Moda i ima pravo, pomislio je Mr. Bones
izvlaei se na obalu, samo, kako e razjapiti usta kad mu ovaj kamen poloim pred noge.
Nije svaki pas u stanju izvesti neto takvo. Kad se zaustavio ispred bijesnog djeaka i spustio
kamen na tlo, doekao ga je neoekivan udarac u rebra. Glupo pseto, povikao je djeak.
Zato si nam zamutio vodu? Mr. Bones je zacvilio bolno i iznenaeno, to je meu
djeacima izazvalo novu raspravu. Neki su osuivali udarac, drugi su mu pljeskali; nedugo
poslije dva su se djeaka valjala po tlu, ponovno raspalivi staru svau izmeu snage i prava.
Mr. Bones se povukao na sigurno nekoliko metara dalje, stresao vodu iz krzna, te je tamo
stajao ekajui da ga jedan od ljubaznijih djeaka ponovno pozove. Unato svoj njegovoj
dobroj volji da mirno prijee preko svega, nije ga pozvao nitko. Tua se nastavila i kad je
naposljetku zavrila spazio ga je jedan djeak, podigao kamen i bacio ga prema njemu. Mr.
Bones je vidio dovoljno da bi shvatio poruku. Okrenuo se i odjurio, pa iako su ga jedan ili
dvojica zvali da se vrati, nije se zaustavljao sve dok nije doao do ruba parka.
Sljedeih je sat vremena proveo skrivajui se u grmovima rua. Povrijeeni ga je ponos
bolio vie od udarca; razoarao se u samome sebi to je tako loe procijenio situaciju. Morat
e nauiti biti oprezniji, manje povjerljiv, morat e pretpostavljati ono najgore sve dok ljudi
34

ne dokau svoje dobre namjere. Shvatio je da je jako tuno u starosti izvui toliko gorku
pouku, no mora ovrsnuti i krenuti dalje. Treba odrediti neka opa naela, vrsta pravila
ponaanja na koja e se moi osloniti u najteim trenucima. Prvo pravilo na popisu, s obzirom
na nedavno iskustvo, nije bilo nimalo teko uspostaviti. Nema vie djece. Nema vie ljudi
mlaih od esnaest, osobito ne djeaka. Nedostajala im je samilost, pa kad se ta znaajka
oduzme dvononoj dui, nije nimalo bolji od bijesnog psa.
Ba kad se spremao izvui ispod grma i produiti put, na pola metra od njuke spazio je
bijelu tenisicu. Bila je toliko slina onoj koja ga je udarila u trbuh, da se Mr. Bones zamalo
uguio slinom. Zar se mali gad vratio da nastavi posao? Pas je uzmaknuo i nakostrijeio
krzno. Kakva ga strana budunost oekuje, pomislio je; ipak, ima li izlaza? Mora ostati skri-
ven, potpuno se priljubiti uz tlo dok ga je bolo desetak trnova i nadati se da e se grubijan
umoriti od ekanja i otii.
No, Mr. Bonesa je tog dana oekivala potpuno drugaija sudbina. Bezobraznik se nije
micao, odbijao je odustati; umjesto da ode i radi gluposti negdje drugdje, kleknuo je ispred
grma, razmaknuo grane i pogledao unutra. Mr. Bones je zareao, spreman, ako ustreba, da
zaskoi nasilnika.
Ne boj se, rekao je djeak. Neu ti nita.
Vraga nee, pomislio je Mr. Bones, a budui da je jo uvijek bio previe uplaen da se
opusti, nije primijetio da blagi glas koji do njega dopire kroz grane nije laan - da je to glas
nekog posve drugog djeaka.
Vidio sam to su ti radili, rekao je novi djeak. To su budale. Znam ih iz kole. Ralph
Hernandez i Pete Bondy. Ako se drui s takvim propalitetima, sigurno e ti se dogoditi neto
loe.
Govornik je gotovo potpuno glavu ugurao meu granje, tako da je Mr. Bones mogao
jasno vidjeti lice; napokon je shvatio da to nije njegov muitelj. Lice je pripadalo malom
Kinezu od kojih deset, jedanaest godina; u tom je prvom i neizbrisivom trenutku Mr. Bones
shvatio da gleda u jedno od najljepih ljudskih lica koje je ikada vidio. Toliko o pravilima
ponaanja i temeljnim naelima. Mali mu nije mislio nakoditi, a ako se varao, vie se nee
smatrati psom i svoje e preostale dane proivjeti kao dikobraz.
Zovem se Henry, rekao je djeak. Henry Chow. A ti?
Aha, pomislio je Mr. Bones. Mala mudrica. I to misli, kako u mu ja odgovoriti na to?
No budui da je kraj razgovora jo bio daleko, odluio je dati najvie od sebe. Prekriven
granicama i suhim liem, podigao je glavu i triput brzo zalajao: vau-vau-vau. Savreni
anapest, u kojem je svaki slog svog imena ispravno naglasio, dodajui mu pravu teinu i
trajanje. Tijekom nekoliko prvih kratkih trenutaka, zvualo je kao da je rijei Mister Bones
ogolio do sri njihove zvunosti, do istoe glazbene fraze.
Dobar pas, odvratio je mladi Henry, pruajui desnicu kojom je nudio mir. Brzo
shvaa, je li tako?
Mr. Bones je zalajao jo jednom i time izrazio svoje slaganje, a potom poeo lizati
ponueni dlan ruke koja je lebdjela pred njim. Malo pomalo mladi ga je Henry izvukao iz
sigurnosti njegova skrovita, pa kad se Mr. Bones napokon izvukao van, djeak je sjeo na
zemlju pored njega te je, prekidajui svoju zadau brojnim milovanjima i poljupcima, paljivo
poeo istiti njegovo krzno od lia i granica koje su se nahvatale po njemu.
Tako je poelo divljenja vrijedno prijateljstvo izmeu djeaka i psa. Iako su ih dijelile
samo tri i pol godine, djeak je bio mlad a pas star, pa su upravo zbog te razlike obojica jedan
drugom dali neto to nijedan od njih nije prije imao. Henry je Mr. Bonesu dokazao da se
ljubav ne moe mjeriti. Ona uvijek negdje postoji, pa i kad je se izgubi mogue je pronai
novu. A Mr. Bones je Henryju, iji su roditelji danonono radili i bez rasprave odbijali drati
mezimce u stanu, bio odgovor na njegove molitve.
Iako ovaj tek propupali savez nije bio poteen padova i pogibelji. Kad je djeak poeo
govoriti o svojem ocu, Mr. Bones je shvatio da ljubav i nije tako vrsta kao to mu se uinila
na prvi pogled. Polagano su poli prema ulici u kojoj je ivjela obitelj Chow, pa kad je Henry
nastavio opisivati sve tegobe s kojima e se njih dvojica suoiti, Mr. Bones je u sebi osjetio
kako mu se zebnja pretvara u strah, a ovaj prerasta u istu stravu. Kao da nije bilo dovoljno
35

to Henryjev otac ne voli pse i to Mr. Bones nikad nee smjeti ui u kuu. Jo je gore
zvuala spoznaja da e se njegovo postojanje morati drati u tajnosti pred gospodinom
Chowom, ak i kad za njega pronau prikladno skrovite. Ako Henryjev otac samo namirie
psa negdje u blizini vjerojatno e poeljeti da se nikad nije rodio. A budui da je gospodin
Chow i ivio i radio u istoj zgradi, inilo im se gotovo nemoguim da tajna jednom ne izbije
na vidjelo. Obitelj je ivjela u stanu na drugom katu, poslovne prostorije imali su kat nie,
tako da je Henryjev otac uvijek bio u blizini: ili je spavao ili je radio, danju i nou.
Znam da ne izgleda dobro, rekao je Henry. Ipak, ako se slae, moemo pokuati.
Mali barem nije kukavica. A ima i ugodan glas, pomislio je Mr. Bones, dajui sve od sebe
da situaciju sagleda s one svjetlije strane i ne bude nezahvalan. Nije znao u tom trenutku da
ono najgore tek slijedi. uo je loe, uo je i ono gore, ali tek kad je Henry poeo govoriti o
moguim skrovitima, shvativi u to se uputa osjetio je onu pravu i iskonsku jezu.
U uliici, rekao je Henry. To je jedna od mogunosti, pa ako je Mr. Bones voljan spavati
u kartonskoj kutiji i obeati da nee praviti buku, moda se i izvuku. Druga je mogunost
stranje dvorite - zapravo, korovom obrateno zemljite - u kojem je, uz ogradu stajalo
nekoliko zahralih radijatora i metalnih polica; no, tamo su konobari, znali otii zapaliti
cigaretu, a nekih bi se veeri, osobito kad bi bilo toplo, i njegov otac volio tamo proetati
nekoliko minuta prije nego bi zatvorio restoran. To je nazivao 'ispijanjem zvijezda', pa kako je
to Henry tvrdio, uvijek bi spavao bolje kad bi uzeo svoj mali komadi neba prije nego to bi
se uspeo na kat i legao u postelju.
Henry je neko vrijeme raspredao o spavakim navikama njegova oca, ali Mr. Bones ga
nije vie sluao. Djeak je izgovorio onu kobnu rije; kad je Mr. Bones shvatio da spomenuti
restoran nije nekakva oronula peenjarnica, nego kineski restoran, bio je spreman okrenuti se
i pobjei. Koliko ga je puta Willy upozoravao na ta mjesta? Jo mu je juer ujutro petnaest
minuta predikao o tome; hoe li Mr. Bones zanemariti taj savjet i time izdati spomen na
voljenog gospodara? Taj Henry je bio sasvim pristojan malac, no ako je Willy imalo bio u
pravu, tada je prijateljevanje s djeakom jednako potpisivanju vlastite smrtne osude.
Usprkos svemu, nije se mogao natjerati na bijeg. S Henryjem je bio tek etrdeset minuta,
a veza je ve bila previe snana da bi mogao odjuriti bez pozdrava. Razapet izmeu straha i
privrenosti, izabrao je zlatnu sredinu, jedini mogui izlaz u takvim okolnostima. Jednostavno
je stao; ukopao se na ploniku, zatim zalegao i poeo cviliti. Henry, neiskusan s psima, nije
imao blagog pojma to znai taj nagli i neoekivani obrat. Kleknuo je pokraj Mr. Bonesa i
poeo ga milovati po glavi, dok pas, u zamci agonije neodlunosti, nije mogao ne primijetiti
koliko je njean djeakov dodir.
Ti si potpuno iscrpljen, rekao je Henry. Ja tu samo meljem, ti si umoran i gladan, a ja
nisam ni pomislio da te nahranim.
Poastio ga je Big Macom i velikom porcijom pomfrita, pa kad je Mr. Bones progutao te
delicije, srce mu se u djeakovim rukama doslovno rastopilo. Pobjegni i krepat e na cesti,
govorio si je. Poi s njim kui, i umrijet e tamo. No barem u biti s Henryjem, pa ako smrt
vreba odasvud, je li vano kamo poem?
Tako se Mr. Bones ogluio o gospodarevo uenje i odluio ivjeti pred samim paklenim
dverima.
Njegov novi dom bila je kartonska kutija u kojoj su dopremili veliki klima-ureaj. Za
svaku ju je sigurnost Henry ugurao izmeu zatitne ograde i jednog friidera u dvoritu. Tamo
je Mr. Bones nou spavao, smotan u svojoj mranoj izbi sve dok djeak ujutro ne bi doao po
njega, a budui da je Henry bio pametan te ispod ograde iskopao prolaz, Mr. Bones se mogao
provui u susjedno dvorite, izbjegavajui i stranja i bona vrata restorana, te se na kraju
ulice nai s mladim gospodarom i zapoeti dnevnu etnju.
Nemojte misliti da se pas nije plaio, ne mislite da nije bio svjestan pogibelji koje su se
nadvijale nad njim - usprkos tome, znao je da nikad nee poaliti to se vezao uz Henryja. Iz
restorana mu je stizao neprekidan niz sjajnih jela, pa je prvi put nakon smrti Mame-san prije
etiri godine, Mr. Bones imao dovoljno hrane. Rebrica i rezanci, okruglice sa sezamom i
prena ria, tofu u smeem sosu, pirjana patka i poput daka lagani won-ton; to se protezalo u
beskraj, jednom kad se upoznao sa svim sjajem kineske kuhinje jedva je mogao prestati
36

razmiljati koju e mu novost donijeti Henry. eludac mu nikad nije bio sretniji, iako bi mu
probava ponekad trpjela zbog prejakih zaina te provale u crijevima inile su mu se
nitavnom rtvom u usporedbi s uitkom koji je pronalazio u samom obroku. Ako je postojala
ijedna zadrka u tom obilju, bio je to alac neznanja koji bi osjetio svaki put kad bi mu jezik
osjetio neki neprepoznatljiv okus. Willyjeve su predrasude postale njegovim strahovima, pa
kad bi zagrizao u tu mranu i neprepoznatljivu masu, nije se mogao sprijeiti da se ne upita ne
jede li moda kojega dlakavog subrata. Tada bi prestao vakati, skamenjen od grizoduja, no
uvijek je bilo prekasno. Slina mu je ve tekla, a njegovi osjetilni pupoljci udjeli su za novim
koliinama novootkrivenih sastojaka; njegov bi ga tek uvijek nadjaao. Nakon te kratke
stanke, jezik bi mu ponovno posegnuo za hranom pa prije nego to bi sam sebi rekao da time
ini grijeh ve bi polizao tanjur. Uslijedila bi neizbjena, no kratkotrajna tuga, a potom bi sam
sebe uvjeravao da se, ako je to i njegova sudbina, moe samo nadati kako e i on biti jednako
ukusan.
Henry je donio nekoliko paketia sjemena rotkvice i zasadio ga u zemlju nedaleko Mr.
Bonesove kutije. Vrt mu je sluio kao izlika, pa kad god bi ga roditelji ispitivali zato provodi
toliko vremena u dvoritu, trebao je samo spomenuti rotkvice da oni kimnu i zaborave na sve.
Otac je dodue govorio kako je neobino tako kasno saditi vrt, ali je Henry i na to imao
pripravan odgovor. Rotkvica izrasta za osamnaest dana, odvratio je, a zima je jo daleko.
Henry, mudrica. Uvijek se znao izvui iz neugodnih situacija, a uz talent za dizanje sitnia iz
mamine novarke i none otmice ostataka iz kuhinje, sebi je i svom novom prijatelju stvorio i
vie nego podnoljiv ivot. Nije bila njegova krivnja to je njegov otac nekoliko puta nasmrt
preplaio Mr. Bonesa, izaavi usred noi da bi provjerio kako napreduju rotkvice. Svaki put
kad bi baterijom osvijetlio prostor ispred Mr. Bonesove kutije, pas bi drhtao u tami svoje izbe,
uvjeren da mu se blii kraj. Jednom ili dvaput miris straha koji mu se dizao iz tijela bio je
toliko snaan da je gospodin Chow uistinu zastao i onjuio zrak, kao da sumnja da neto nije u
redu. No nikad nije otkrio to trai, pa bi nakon nekoliko trenutaka zbunjenog razmiljanja,
ispalio nerazumljiv niz kineskih rijei i vratio se u kuu.
Sve te none uase Mr. Bones bi zaboravljao u trenutku kad bi ujutro ugledao Henryja.
Dani bi im zapoinjali na njihovom tajnom uglu, tono pred kantom za smee i kutijom s
novinama; sljedeih osam ili deset sati restoran i kartonska kutija inili bi mu se poput nekog
runog sna. Zajedno bi etali gradom, lutajui s kraja nakraj bez ikakvog vidljivog plana; Mr.
Bonesa je ta besciljnost toliko podsjeala na njegove lude dane s Willyjem da je savreno
dobro shvaao to se oekuje od njega. Henry je bio osamljeno dijete, djeak koji je navikao
na samou i ivio u svojim mislima; kad je naao prijatelja s kojim je dijelio svoje dane,
neprekidno je govorio skidajui sa sebe breme i onih najmanjih primisli koje su prolazile mo-
zgom jedanaestogodinjaka. Mr. Bones ga je volio sluati, volio je struju rijei koja je pratila
njihove korake jer su ga ti slobodni monolozi jako dobro podsjeali na mrtvog gospodara;
ponekad bi se upitao nije li Henry Chow pravi i istinski nasljednik Willyja G. Christmasa,
njegov jedinstveni i ponovno roeni duh.
No to nikako nije znailo da je Mr. Bones uvijek shvaao o emu govori njegov novi
gospodar. Henryjeve su se preokupacije uvelike razlikovale od Willyjevih, pa bi se Mr. Bones
uvijek izgubio kad bi djeak poeo raspredati o svojim omiljenim temama. Kako je Mr. Bones
mogao znati to je to prosjek prisiljenih optravanja, ili koliko pobjeda Orlovima nedostaje za
prvenstvo? Willy se, svih njihovih zajednikih godina nije nijednom dotaknuo bejzbola, koji
je, inilo mu se, preko noi postao pitanje ivota i smrti. Henry bi svakog jutra, nakon to bi
se sastao s Mr. Bonesom, ubacio nekoliko novia u otvor sanduka s novinama i kupio svoj
primjerak The Baltimore Suna. Potom bi pojurio do klupe s druge strane ulice, sjeo, otvorio
sportske stranice i Mr. Bonesu proitao izvjee o sinonjoj utakmici. Kad bi Orlovi pobijedili
glas mu je bio prepun sree i uzbuenja. Ako bi tom prilikom izgubili, glas mu je zvuao
tuno i turobno, ponekad ak i gnjevno. Mr. Bones se nauio nadati pobjedama i groziti se od
mogunosti poraza, ali nikad nije do kraja shvatio to Henry misli kad govori o ekipi. Orao je
ptica, a ne skupina ljudi, pa ako je uto stvorenje na Henryjevoj kapi uistinu ptica, kako ona
moe imati ikakve veze s neim toliko napetim i sloenim kao to je bejzbol? No svijet u koji
je uao bio je prepun takvih tajni. Orlovi su se borili s tigrovima, sojke protiv anela,
37

medvjedii su ratovali s divovima i nita od toga nije imalo nikakvog smisla. Igrai bejzbola
bili su ljudi koji su se, izgleda, ulaskom u ekipu pretvarali u ivotinje ili nekakva mutantska
bia, ili duhove koji su obitavali u raju, nedaleko Boga.
Prema Henryjevim tvrdnjama, u baltimorskom je jatu ivjela ptica koja je odudarala od
ostalih. Zvala se Cal, pa iako je bila samo orao-igra, inilo mu se da u sebi objedinjuje
atribute jo nekoliko stvorenja - izdrljivost radnog konja, hrabrost lava i snagu bika. To je
ve dovoljno zbunjivalo, ali kad je Henry odluio da e Mr. Bonesovo novo ime glasiti Cal -
skraeno od Cal Ripken Junior II - pas se potpuno smeo. Nije se alio zbog samih naela;
naime, Henryju nije mogao otkriti svoje pravo ime, a budui da ga je djeak morao nekako
zvati, Cal mu se inilo jednako dobrim kao i bilo koje drugo ime. Jedini je problem bio to se
ono rimovalo s Al; pa je Mr. Bones, kad ga je Henry prvih nekoliko puta tako pozvao,
automatski pomislio na Willyjevog starog prijatelja, ivahnog Ala Sapersteina, vlasnika
svatarnice na aveniji Surf, koju su obiavali posjeivati kad bi otili na Coney Island.
Odjednom bi mu se pred oima ukazao Ujak Al, sa svojom limunutom leptir-kravatom i
svojim sportskim sakoom; zatim bi se naao u prodavaonici i promatrao Willyja kako krstari
meu policama, prekapajui po jastucima s trubom i eksplozivnim cigarama. Bilo mu je bolno
susretati Willyja na nain da njegov stari gospodar iskoi iz sjena i pone se epiriti naokolo
kao da je iv, pa kad se ta nezvana prisjeanja spoje s Henryjevim beskrajnim priama o Calu-
orlu i tome se pridoda injenica da je Henry ime Cal koristio za dozivanje Mr. Bonesa, nije
bilo nimalo udno da pas vie i nije bio toliko siguran tko je i to bi trebao biti.
No, nije vano. Upravo je sletio na planet Henry, i znao je da e mu trebati neko vrijeme
prije nego to se tamo dokraja udomai. Nakon tjedan dana druenja ve se poeo navikavati,
i da se kalendar nije urotio protiv njih bilo bi nemogue rei kako bi napredovali. Ipak, ljeto
nije bilo jedino godinje doba, te se poelo pribliavati vrijeme Henryjevog povratka u kolu;
najednom su zavrili mirni dani ispunjeni etnjama, razgovorima i putanjem zmajeva u
parku. No uoi poetka kolske godine i polaska u esti razred, Henry se naprezao ostati
budan; leao je u krevetu otvorenih oiju sve dok nije bio siguran da su mu roditelji zaspali.
Malo poslije ponoi, kad se sve napokon smirilo, izvukao se stranjim stubitem, otiao u
dvorite i uvukao u kartonsku kutiju pored Mr. Bonesa. Zagrlivi psa, kroz suze mu je
objasnio da e odsad sve biti drugaije. Kad izae sunce, rekao je Henry, zabava e
slubeno zavriti. Cale, ja sam totalni idiot. Htio sam za tebe pronai neko drugo mjesto,
neto bolje od ove trule kutije u trulom dvoritu, ali nisam uspio. Pokuavao sam, ali mi nitko
nije htio pomoi, tako da nemamo vie vremena. Cale, nikad mi nisi trebao vjerovati. Ja sam
propalitet. Ja sam retardirani seronja koji upropasti sve. Uvijek sam bio takav, i uvijek u biti
takav. Takve se stvari dogaaju kukavicama. Previe sam se plaio razgovarati s tatom o tebi,
a da sam mu iza lea razgovarao s mamom, ona bi mu sve to rekla, a to bi samo pogoralo
sve. Ti si mi najbolji prijatelj kojeg sam ikad imao, a i tebe sam uspio iznevjeriti.
Mr. Bones je tek poeo nazirati o emu to govori Henry. Djeakovi su jecaji zaguivali
njegove rijei, ali se plima nepotpunih slogova i izmucanih reenica nastavila, te mu je ubrzo
postalo jasno da ovaj ispad nije samo neki prolazni hir. Neto nije bilo u redu, pa iako Mr.
Bones nije mogao pretjerano jasno shvatiti o emu je rije, Henryjeva je tuga poela
obuzimati i njega pa je za nekoliko minuta djeakovu tugu prihvatio kao svoju. Tako to ide
kod pasa. Moda i ne uspijevaju uhvatiti sve nijanse i primisli gospodarevih rijei, ali u ovom
mu je sluaju bilo kristalno jasno da je Henry Chow u gadnoj komi. Prolo je deset, dvadeset,
pa trideset minuta, a oni su dalje sjedili; djeak i pas, djeak koji je vrsto zagrlio psa i ridao,
dok je pas suosjeajno cvilio, svako malo podiui glavu kako bi mu polizao suze s lica.
Naposljetku su obojica zaspali. Prvo Henry, a zatim i Mr. Bones. Usprkos stijenjenom
prostoru i nedostatku zraka to je oteavalo disanje, Mr. Bones je iz topline tijela pokraj sebe
izvlaio hrabrost; uivao je to osamljen i u tami nee provesti jo jednu stravom ispunjenu
no. Prvi put otkad je ostao bez Willyja, usnuo je vrsto i duboko, ne marei za opasnosti koje
su ga okruivale.
Svanulo je. Kroz pukotinu na kutiji prodrlo je ruiasto svjetlo, te se Mr. Bones
promekoljio, pokuavajui se izvui iz Henryjevog zagrljaja i protegnuti se. Uslijedilo je
nekoliko trenutaka borbe, pa iako se pas trgao, udarajui u zidove svojeg zatvora, djeak je i
38

dalje spavao, oito ne marei za sve to ko-meanje. Sjajno je to kako djeca mogu vrsto
spavati, pomislio je Mr. Bones, napokon se izvukavi toliko da moe protegnuti svoje
ukoene miie; no jo je bilo rano - malo poslije est - pa je bilo vrlo vjerojatno da e,
uzimajui u obzir sinonji pla, Henry jo neko vrijeme biti potpuno nesvjestan svijeta oko
sebe. Pas je prouavao djeakovo zasjenjeno lice - tako glatko i zaobljeno u usporedbi s
Willyjevom drevnom i u bradu zaraslom gubicom - promatrajui malene mjehurie sline koji
su se nakupljali u kutovima njegovih poluotvorenih usana. Mr. Bonesovo srce preplavila je
njenost. Shvatio je da e, sve dok je Henry uz njega, biti spreman zauvijek ostati u toj kutiji.
Deset sekundi kasnije, iz tog ga je snatrenja trgnuo glasan udarac. Zvuk se sruio na njega
poput eksplozije, pa prije nego to ga je uspio prepoznati kao udarce ljudske noge po kutiji,
Henry je otvorio oi i zavritao. Blistavo jutarnje svjetlo na trenutak je zaslijepilo Mr. Bonesa.
Zauo je ovjeka koji je neto vikao na kineskom, a trenutak nakon toga, kutija je poletjela
prema Henryjevim nasadama rotkvica. Pred njima je stajao gospodin Chow, u majici bez
rukava i modrim gaama; na njegovom tankom vratu iskoile su ile, a bujica nerazumljivih
rijei nije prestajala. Prstom je ubadao zrak pokazujui na Mr. Bonesa, a on je zalajao na
njega, zbunjen vrelinom ovjekovog gnjeva, bukom Henryjevog jecanja i neoekivanim
kaosom koji je prevladao sve. Mukarac je krenuo na Mr. Bonesa, ali je pas uzmaknuo, drei
se na sigurnoj udaljenosti. Zatim je mukarac poao prema djeaku koji je pokuavao pobjei
kroz rupu iskopanu ispod ograde, ali budui da nije bio dovoljno brz, ili je krenuo prekasno,
otac ga je ubrzo uhvatio za noge i udario po zatiljku. Dotad se u dvoritu pojavila i gospoa
Chow, istravi kroz stranja vrata u svojoj flanelskoj nonoj koulji, pa dok je gospodin
Chow nastavljao vikati na Henryja, a Henry nastavljao sa svojim piskavim, sopranskim
vriskovima, i gospoa Chow prikljuila se opoj buci, svoje nezadovoljstvo usmjeravajui na
supruga kao i na sina. Mr. Bones povukao se u suprotni kut dvorita. Tada je ve znao da je
sve propalo. Iz ove svae nee se roditi nita dobro, barem nita za njega; pa iako mu je bilo
ao Henryja vie je alio samoga sebe. Jedino rjeenje bilo je izvui se otud, skupiti se i
pobjei.
Priekao je dok mukarac i ena nisu poeli djeaka vui u kuu. Kad su stigli do
stranjih vrata, Mr. Bones pojurio je preko dvorita i provukao se kroz rupu ispod ograde. Na
trenutak je zastao i priekao da Henry nestane u vratima. No u trenutku kad je ve stajao u
dovratku, djeak se otrgnuo roditeljima, okrenuo prema Mr. Bonesu i zavikao tim svojim
bolnim i vritavim glasom: Cal, ne ostavljaj me! Ne ostavljaj me, Cale! Kao da time
uzvraa sinovljevom oaju, otac je podigao kamen i bacio ga na Mr. Bonesa. Pas je nagonski
odskoio, ali se u tom trenutku postidio zbog vlastite kukavnosti. Promatrao je kako kamen
udara u metalnu ogradu. Tada je, opratajui se, triput zalajao, nadajui se da e djeak
shvatiti da mu time pokuava neto rei. Gospodin Chow je otvorio vrata, gospoa Chow je
Henryja gurnula unutra, a Mr. Bones je potrao.
Nije imao blagog pojma kamo je krenuo, ali je znao da ne moe stati, da mora trati sve
dok ga noge ne izdaju, ili mu ne pukne srce. Ako se imalo nadao, ako je vjerovao da postoji i
najmanja mogunost da preivi dulje od nekoliko dana, tada je morao pobjei iz Baltimorea.
U ovom gradu obitava sve zlo. To je mjesto puno smrti i oaja, ljudi koji mrze pse i kineskih
restorana; malo je nedostajalo da skona kao neko lano predjelo u malenoj bijeloj kartonskoj
kutijici. alio je za djeakom ali, uzevi u obzir koliko se brzo Mr. Bones vezao uz njega, bilo
je iznimno zanimljivo koliko je malo alio zbog odlaska. Noi koje je tamo proveo bile su
gotovo nepodnoljive, pa kakav je to dobar dom ako se u njemu ne osjea sigurnim, ako se,
upravo na mjestu koje smatra pribjeitem, prema tebi odnose kao prema nekom izopeniku?
Nije pravo zatvoriti duu u mranu kutiju. To ine nakon smrti, ali dok si iv, sve dok u sebi
ima i onaj zadnji atom snage, duan si samome sebi i svemu svetom na ovome svijetu ne
pristati na takvo ponienje. Biti iv znai disati; disanje znai ist zrak, a ist zrak znai bilo
koje mjesto koje nije grad Baltimore u saveznoj dravi Maryland.
39

4.

Nije prestajao trati puna tri dana; cijelo to vrijeme jedva bi zastao malo odspavati ili po-
traiti hranu. Kad je naposljetku stao, Mr. Bones naao se negdje u sjevernom dijelu Virginije,
izvalivi se na livadi nekih sto ezdeset kilometara udaljen od Chowovog dvorita.
Dvjestotinjak metara pred njim sunce je zalazilo iza hrastovog umarka. Negdje izmeu njega
i ume letjelo je pet-est lastavica, letjele su nisko iznad polja eljajui zrak u lovu na
komarce; meu mranim granjem iza njega, pjevice su cvrkutale zavrne kadence prije nego
to e zavriti dnevnu gau. Dok je tamo leao u visokoj travi, teko disao, i dok mu je jezik
visio iz usta, Mr. Bones se pitao to bi se dogodilo ako sklopi oi - i ako ih sklopi, hoe li ih
sljedeeg jutra uspjeti otvoriti. Bio je umoran i gladan, a i to je priguivao napor njegovog
maratonskog trka. inilo mu se sasvim vjerojatnim da se, ako zaspi, moda i nee uspjeti
probuditi.
Promatrao je sunce dok je tonulo iza stabala; naprezao se drati oi otvorenima dok ga je
sve vie okruivala tama. Nije uspio izdrati vie od nekoliko minuta, ali prije nego to ga je
umor dokraja svladao, Mr. Bonesova se glava ve poela puniti mislima o Willyju, nejasnim
slikama prolih dana, prepunim krugova od dima i kutija Lucky Strikesa, glupih poalica
njihovog, davno ve nestalog, zajednikog ivota.
Tada je, prvi put od gospodareve smrti, uspio pomisliti na sve to ne osjeajui kako ga
lomi tuga; prvi put je shvatio da je sjeanje mjesto, stvarno mjesto koje je mogue posjetiti, te
da provesti jedno krae vrijeme u drutvu pokojnika i nije tako loe, da to zapravo moe biti
izvor velike utjehe i sree. Tada je zaspao, a Willy je i dalje bio uz njega, ponovno iv i jed-
nako zabavan; pretvarao se da je slijep dok ga je Mr. Bones vodio stubitem u podzemnu
eljeznicu. Bio je to onaj vjetrovit dan u oujku prije etiri i pol godine, ono zabavno popodne
prepuno nade i nestvarnih oekivanja kad su se zajedno odvezli do Coney Islanda kako bi
Ujaku Alu otkrili tajnu Simfonije mirisa. Kako bi obiljeio sveani trenutak Willy je navukao
kapu Djeda Boinjaka; sve je potreptine strpao u veliku, plastinu vreu za smee te je
prebacio preko ramena. Njezina ga je teina malo pogrbila, pa je izgledao kao nekakva
supijana verzija Djeda Boinjaka. No kad su tamo stigli, sve i nije polo po planu jer je Ujak
Al bio prilino neraspoloen. Naravno, on nije bio pravi ujak, ve samo prijatelj obitelji koji
je Willyjevim roditeljima pomogao nakon njihovog dolaska iz Poljske. Samo ga je nekakva
drevna odanost Mami-san i njezinom suprugu tjerala da doputa Willyju i Mr. Bonesu da se
motaju po njegovoj prodavaonici. Istini za volju, Alu taj posao nije donosio gotovo nikakvu
zaradu; njegova je roba zanimala sve manje i manje kupaca, pa su tako neki artikli skupljali
prainu na policama ve deset, dvanaest, pa ak i dvadeset godina. Tada mu je prodavaonica
sluila samo kao paravan za neke druge djelatnosti, neke ilegalne, neke ne, pa da pomalo
mutni i slatkorjeivi Al nije zaraivao prodajom raketa, klaenjem i trgovanjem ukradenim
cigaretama ne bi ni trenutka razmiljao o tome da jednom zauvijek zatvori tu pranjavu
radnju. Tko zna koja ga je nevolja oneraspoloila toga vjetrovitog dana u oujku; kad je Willy
uetao sa Simfonijom mirisa i ujaku Alu poeo klepetati o tome kako e se obojica obogatiti
njegovim izumom, vlasnik prodavaonice Whoopee-Land USA ogluio se na sve trgovake
bajke svoga lanog neaka. Willy, tebi su vrane popile mozak, rekao je Ujak Al, ti si
potpuno popizdio, shvaa? te ga izbacio zajedno s vreom za smee prepunom smradova i
montanih kartonskih labirinta. Willy se, koga ta sumnjiavost nije obeshrabrila, s velikom
voljom bacio na sastavljanje Simfonije na ploniku, odluan da Ujaku Alu dokae da je
stvorio jo jedno istinsko svjetsko udo. No tog je dana bilo iznimno vjetrovito, pa kad je
Willy posegnuo u vreu i poeo izvlaiti razliite dijelove Sedme simfonije (runici, spuve,
puloveri, gumene kaljae, plastine posude, rukavice), zahvatio ih je vjetar i otpuhao niz
ulicu, raznosei ih u razliitim smjerovima. Willy je potrao da ih pokupi, ali im je pustio
vreu, vjetar je otpuhnuo i nju. Usprkos svoj njenosti koju je moda osjeao prema obitelji
Gurevitch, Ujak Al stajao je na vratima i umirao od smijeha.
40

To se dogodilo prije etiri i pol godine, ali u snu koji je Mr. Bones sanjao na livadi, Willy
i on nikad nisu izali iz podzemne. Bez svake sumnje putovali su prema Coney Islandu (bila
je tu i crveno-bijela kapa Djeda Boinjaka, pretrpana vrea za smee i orma psa-vodia oko
Mr. Bonesovih plea), ali unato tome to je toga stvarnog popodneva vlak F bio prilino na-
trpan, taj su se put Willy i on vozili sami; bili su jedina dva putnika sve do kraja pruge. U
trenutku kad je primijetio tu razliku, Willy se samo okrenuo i rekao: Mr. Bones, ne brini.
Ovo nije tada, ovo je sad.
I to bi to trebalo znaiti? odvratio je pas, kojem su te rijei dole posve prirodno;
toliko jasne da su bile samo produkt dugogodinje i potpuno dokazane sposobnosti da govori
kad god ima to za rei, da Mr. Bonesa nije ni najmanje iznenadilo udo koje se upravo zbilo.
To znai da si sve krivo shvatio, rekao je Willy. Bijeg iz Baltimorea, povlaenje po
nekim glupim livadama; izgladnjuje se bez razloga. Prijatelju, to ti tako ne ide. Pronai
novog gospodara, ili ti koa ode na bubanj.
Pa naao sam Henryja, rekao je Mr. Bones.
Biser meu djeacima, taj je da ga sa svijeom moe traiti. Samo, to nije dovoljno. To
ti je problem s mladima. Moda i misle dobro, ali nemaju nikakve moi. Mr. Bones, mora
ciljati na visoko. Mora otkriti tko je pravi gazda. Pronai tko odluuje, a zatim se vezati za
njega. To ti je jedini nain. Treba ti nov poetak, ali za to mora poeti misliti.
Bio sam oajan. Kako sam mogao znati da e mu otac biti takav seronja?
Zato to sam te upozoravao na takva mjesta, nisam li? U trenutku kad si shvatio u to se
uvaljuje, trebao si pokupiti to ima i zbrisati.
I jesam zbrisao. A kad se sutra ujutro probudim, ponovno u brisati. Willy, takav mi je
ivot. Bjeim, i bjeat u sve dok se ne sruim.
Bonesy, nemoj tek tako odbaciti ljude. Preivio si neke teke trenutke, ali mora skupiti
snagu i pokuati iznova.
Ljudima se ne moe vjerovati. Sad to znam.
A vjeruje meni.
Willy, ti si mi jedini. Ti nisi poput ostalih ljudi, a sad kad te vie nema za mene ne
postoji nijedno sigurno mjesto. Juer su me zamalo ustrijelili. Udario sam preacem kroz
polje, a tada me poeo ganjati neki tip u crvenom kamionetu. Smijao se, ako mogu dodati, a
zatim je izvukao puku i pucao. Imao sam sreu to je promaio. No tko zna to me jo eka.
To je samo jedan ovjek. Za svakog takvog postoji jedan poput Henryja.
Gazda moj, tu si se malo preraunao. Moda postoji nekoliko zabludjelih duica koje
vole pse, ali veina nee dvaput razmiljati hoe li izvui puku u trenutku kad etveronoac
stupi na njihov posjed. Willy, bojim se. Bojim se poi na istok, bojim se poi na zapad. Kako
sada stvari stoje, mislim da mi je drae krepati od gladi ovdje u divljini, nego se dati ustri-
jeliti. Ubit e me samo zato to diem, a kad sam suoen s tolikom mrnjom, ima li smisla
pokuavati?
Dobro, ako ve hoe, odustani. Nije moja briga. Mogao bih sjediti ovdje i uvjeravati te
da e sve biti u redu, ali nema smisla lagati. Moda e biti, moda i nee. Nisam prorok, a
istini za volju, sve prie nemaju sretan zavretak.
Pa to ti upravo i govorim.
Znam. I ne tvrdim da si u krivu.
Sve do tog trenutka vlak je jurio kroz tunel, prelijetao je pokraj pustih postaja ne
zaustavljajui se. Tada je Mr. Bones zauo kripu konica i vlak je poeo usporavati. to se
dogaa? upitao je. Zato vie ne jurimo?
Moram izai, rekao je Willy.
Tako brzo?
Willy je kimnuo. Sad idem, rekao je, no prije odlaska htio bih te podsjetiti na neto to
si zaboravio. Tada je ve bio ustao i ekao da se vrata otvore. Mr. Bones, sjea se Mame-
san?
Naravno daje se sjeam. to misli, kakav sam?
Sluaj, i nju su pokuali ubiti. Progonili su je poput psa, morala je bjeati da spasi goli
ivot. Prijatelju, i ljude ponekad tretiraju kao pse, pa ponekad i oni moraju spavati po
41

sjenicima i livadama, zato to nemaju kamo. Pa prije nego to pone pretjerano aliti sebe
samoga, sjeti se samo da nisi prvi pas koji se izgubio.
esnaest sati kasnije Mr. Bones je bio petnaest kilometara junije od panjaka na kojem je
usnuo taj san; upravo se izvlaio iz umice na rubu naselja novoizgraenih katnica. Vie se
nije plaio. Bio je gladan, vjerojatno i vie nego premoren, ali je najvei dio uasa koji je
osjeao proteklih nekoliko dana bio nestao. Nije znao zato se osjea tako, ali je morao
priznati da se probudio osjeajui se neizmjerno bolje nego to se osjeao ijednom nakon
Willyjeve smrti. Znao je da Willy zapravo nije bio s njim u podzemnoj, ali je u zamiranju tog
sna o nemoguim i divnim stvarima osjeao da je Willy jo uvijek uz njega; ak i ako ne
moe biti s njim, osjeao se kao da ga odnekud promatra, i unato tome to su te oi koje su
ga promatrale bile negdje u njegovoj nutrini, to u ukupnosti doivljaja nije mijenjalo nita jer
su upravo one bile otra granica izmeu osjeaja samoe i osjeaja da je netko uz njega. Mr.
Bones nije bio osobito nadaren za ralambe snova, vizija i drugih mentalnih fenomena, ali je
bio siguran da je Willy stigao u Timbuktu, pa ako je on maloprije bio s njim, moda to znai
da ga je Willy odveo u Timbuktu. To bi moda moglo objasniti zato je odjednom osvijestio
sposobnost govora - nakon tolikih godina napora i neuspjeha. Pa ako je jednom posjetio
Timbuktu, moda i ne bi bilo pretjerano oekivati da uzmogne ponovno otii tamo -
jednostavno sklapajui oi i oekujui onaj pravi san. To nije mogao znati. No ta mu je misao
donijela utjehu, ba kao to mu je utjehu donijelo i vrijeme provedeno sa starim prijateljem
ak i ako to nije bilo stvarno, ak i ako se to nikad vie nee ponoviti.
Bilo je tri sata popodne, zrak je brujao zvukovima kosilica, prskalica i ptica. Negdje
daleko, s nevidljive je autoceste sjeverno od njega, kroz prigradski krajobraz dopiralo muklo
brujanje prometa. Netko je ukljuio radio; zapjevao je neki enski glas. Netko je u blizini
prasnuo u smijeh. Zvualo je kao da se smije maleno dijete, pa kad je Mr. Bones konano
dopro do ruba ume kojom je lutao posljednjih pola sata, pro-molio je njuku kroz grmlje i
uvjerio se da je uistinu tako. Djeak od kojih dvije ili tri godine, gotovo bijele kose, sjedio je
na zemlji nekih tri metra od njega, upao busenje trave i bacao ih u zrak. Kad bi mu travnati
pljusak zavrio na glavi, ponovno bi prasnuo u smijeh, pljeskao rukama i poskakivao kao da
je otkrio najbolji trik na svijetu. Nekoliko metara dalje od njega etala je djevojica s
naoalama, u naruju drei lutku; tiho je pjevala tom zamiljenom djetetu kao da ga
pokuava uspavati. Nije mogao odrediti koliko je stara. Vjerojatno izmeu sedam i devet,
pomislio je Mr. Bones, iako bi mogla biti i velika estogo-dinjakinja kao i malena djevojica
koja je navrila deset, a da i ne pomilja na jo razvijeniju petogodinjakinju ili posve malenu
jedanaestogodinjakinju. Njoj slijeva, ena u bijelim kratkim hlaama i bijelom topu uala je
pred lijehom crvenog i utog cvijea i lopaticom iskapala korov. Budui da je bila leima
okrenuta Mr. Bonesu i imala slamnati eir s veoma irokim obodom, njezino je lice bilo
skriveno. Mogao je samo promatrati zakrivljenost njezine kraljenice, pjege na vitkim
rukama, bjelinu koljena; ak i s tako malo podataka mogao je zakljuiti da nije stara -
dvadeset sedam, najvie dvadeset osam, to je vjerojatno znailo da je ona majka toj djeci.
Pribojavajui se izlaska, Mr. Bones je ostao na svom mjestu i promatrao prizor iz svog
skrovita na rubu ume. Nije mogao znati pripada li ta obitelj ljubiteljima ili mrziteljima pasa;
nije mogao znati hoe li biti dobri prema njemu, ili e ga otjerati s posjeda. No jedno je bilo
sigurno. Naiao je na veoma lijep travnjak. Dok je tamo stajao zagledan u pokoenu i brino
njegovanu tratinu, nije se trebao pretjerano muiti razmiljanjem o tome kako bi bilo lijepo
provaljati se po travi i osjetiti sve mirise koje je ona otputala.
Prije nego to je uspio smisliti to dalje, oduzeli su mu pravo odluivanja. Djeak je bacio
jo dvije ake trave u zrak, ali ih je taj put, umjesto da mu padnu ravno na glavu kao prije,
povjetarac ponio prema umi. Djeak je okrenuo glavu i pratio let zelenih travki, i dok je
pogledom prelazio prostorom izmeu njih, Mr. Bones je primijetio da mu se izraz lica iz,
hladne, gotovo znanstvenike nepristranosti, mijenja u izraz potpunog iznenaenja. Pas je bio
otkriven. Djeak je skoio na noge i potrao prema njemu, vritei od sree dok je teturao
omotan plastinom pelenom; upravo je u tom trenutku, u trenutku kad mu se na kocki nala
cijela budunost, Mr. Bones odluio da je ekao upravo taj trenutak. Ne samo to nije uz-
maknuo u umu, nije niti pobjegao, ve je savreno mirno i potpuno samouvjereno, paljivo
42

stupio na travnjak doputajui djeaku da ga zagrli. Peso! zavritao je maleni ovjek,

steui ga svom snagom. Dobri peso. Veliki, stari, smijeni peso.
Zatim je, trei preko tratine stigla i djevojica, drei lutku u naruju i dozivajui enu.
Mama, vidi, rekla je. Vidi to je Tigar pronaao. Unato djeakovim zagrljajima, Mr.
Bonesu je zazvonilo na uzbunu. Gdje je taj tigar o kome govori - kako tigar moe etati
podrujem u kojem ive ljudi? Willy gaje jednom odveo u zooloki vrt; znao je sve o tim veli-
kim, prugastim, praumskim makama. Bili su vei ak i od lavova, pa ako sretne jednu
takvu otrozubu micu-macu, moe se oprostiti od budunosti. Tigar bi ga razderao za
otprilike dvanaest sekundi, a ono to ne bi pojeo vjerojatno bi bila dobra veera za leinare i
crve.
Mr. Bones ak ni tad nije pobjegao. Dopustio je svom novom prijatelju da i dalje visi na
njemu, strpljivo podnosei malianovu upravo nevjerojatnu snagu; nadao se da su ga ui ipak
prevarile, i da nije uo ono to je djevojica izrekla. Pelena je bila natopljena urinom, pa je
izmeu otrog vonja amonijaka otkrio tragove mrkve, banane i mlijeka. Tada je djevojica
kleknula pred njega i zagledala se Mr. Bonesu u lice svojim modrim i uveanim oima; tajna
se u trenutku razotkrila. Tigre, obratila se djeaku. Pusti ga. Zadavit e ga.
Moj plijatelj, rekao je Tigar, steui jo jae, pa iako je Mr. Bones bio sretan otkrivi
da ga nee prodrijeti neka divlja zvijer, pritisak na grlo postajao je toliko snaan da se poeo
mekoljiti. Djeak moda i nije pravi tigar, ali to ne znai da nije opasan. Iako jo sasvim
malen, bio je vea ivotinja od Mr. Bonesa.
Na sreu, u tom je trenutku pristigla i ena, uhvatila djeaka za ruku i odvukla ga od Mr.
Bonesa prije nego to je stigao nainiti jo tete. Oprezno, Tigre, rekla je. Ne znamo je li
peso dobar ili nije.
O, je, je, javila se djevojica, milujui Mr. Bonesa po glavi. Treba ga samo pogledati
u oi. Mama, on ti je stvarno dobar. Mislim da je to najbolji pas kojeg sam ikad vidjela.
ena se nasmijala. Alice, kako to moe znati? Dosad je samo oblizao lice tvom bratu.
Alice je unula pred Mr. Bonesa i uzela njegovu gubicu u ruke. Stari, pokai nam
koliko si pametan, rekla je. Pokai nam neki trik. Zna, ono kao valjanje po travi ili stajanje
na stranjim nogama. Pokai mami da sam u pravu.
Takve zadae psu njegovog kalibra nisu predstavljale nikakvu tekou, pa se Mr. Bones
odmah pripremio da pokae za to je sposoban. Prvo se malo kotrljao po travi - ne jednom,
ve tri puta - a tada se zgrbio, prednje ape podigao sve do lica te se polagano podigao na
stranje noge. To nije radio ve godinama, no usprkos bolnim zglobovima i nestabilnosti,
uspio se u tom poloaju odrati nekoliko sekundi.
Vidi, mama? to sam ti rekla? izjavila je Alice. On ti je najpametniji pas na svijetu.
ena se prvi put spustila do Mr. Bonesa i zagledala mu se u oi, pa iako nosila sunane
naoale i nije skinula slamnati eir s glave, jasno je vidio da je jako lijepa s uvojcima plave
kose koji su joj se kovrali na vratu, i punim, izraajnim usnama. Kad je progovorila svojim
junjakim, pomalo otegnutim govorom, u njemu je neto zatreperilo, a kad gaje desnom
rukom potapala po glavi, Mr. Bones je osjetio kako mu se srce lomi u tisuu komadia.
Razumije sve to ti govorimo, zar ne, stari moj? rekla je. Ti si poseban. I umoran i
sav izmuen, a treba ti i napuniti eludac. Je li tako, stari? Sam si i izgubljen, i iscrpljen do
sri.
Je li ijedan pas lutalica bio sretniji od Mr. Bonesa tog popodneva? Bez ikakve daljnje
rasprave, i bez ikakve potrebe da ih armira i dokae im kako je stvarno dobra dua, umornog
su psa iz dvorita poveli u posveeni prostor obiteljskog doma. Tamo je, u blistavo bijeloj
kuhinji, okruen svjee olienim ormariima i blistavim metalnim posuem, te ozrajem bla-
gostanja o kakvome nije mogao niti sanjati, Mr. Bones pojeo svoj obrok, davei se preostalim
komadima peene govedine, zdjelom makarona sa sirom, dvije limenke tunjevine, tri sirove
hrenovke, a da i ne spominjemo dvije i pol zdjele vode koje je ispraznio izmeu obroka. elio
se suzdrati, elio se dokazati kao pas umjerenog teka, pas kojem ne treba prevelika skrb; no
kad su mu hranu stavili pred nos, glad koja ga je potpuno obuzela izbrisala je zavjet koji je
poloio.
43

Domaine kao da nita nije smetalo. Bili su dobra srca, znali su prepoznati gladnog psa, a
ako je Mr. Bones bio izgladnio, bili su savreno sretni to mu mogu utaiti glad. Jeo je kao u
transu; zaboravljao je na sve osim hrane koja mu je prolazila kroz usta i klizila niz jednjak.
Kad je konano zavrio, podigao je pogled da provjeri to rade ostali i primijetio da je ena
skinula eir i tamne naoale. Kad se spustila do njega da pokupi zdjele s poda, spazio je
njezine sivomodre oi i shvatio da je ona prava ljepotica, jedna od ena od kojih mukarcima
zastaje dah kad uu u sobu.
No, stari, upitala ga je, milujui ga po glavi, sad je bolje?
Mr. Bones tiho je podrignuo u znak zahvalnosti, a zatim joj je liznuo ruku. Tigar, na koga
je potpuno zaboravio, neoekivano je dojurio do njega. Privuen podrigivanjem koje ga je
neizmjerno zabavljalo, djeak se unio Mr. Bonesu ravno u lice te se i sam podrignuo na silu,
to ga je jo vie nasmijalo. Sve je poelo mirisati na prilino divlji tulum, no prije nego je
situacija izmakla nadzoru, majka ga je uzela u naruje i ustala. Pogledala je Alice koja se
naslonila na ank te ozbiljno i pomno promatrala Mr. Bonesa. Bebo, to emo s njim?
upitala je ena.
Mislim da bismo ga trebali zadrati, odgovorila je Alice.
To ne moemo. Vjerojatno pripada nekome. Ako ga zadrimo, to bi bilo jednako kao da
smo ga ukrali.
Mislim da on na svijetu nema ive due. Pogledaj ga. Vjerojatno je preao tisuu
kilometara. Ako ga mi ne uzmemo, umrijet e. Mama, a ti ga ba eli imati na savjesti?
Mala je stvarno talentirana, u to nema sumnje. Tono je znala to rei i kada, pa dok je
Mr. Bones stajao i sluao je kako razgovara s majkom, zapitao se nije li Willy malo
podcijenio mo koju su posjedovala neka djeca. Alice moda i nije bila glavna, moda i nije
donosila odluke, ali su njezine rijei pogaale samu sr problema to je svakako imalo snaan
uinak, skreui priu u eljenom smjeru.
Pogledaj mu ogrlicu, duo, rekla je ena. Moda pie neko ime ili adresa.
Mr. Bones dobro je znao da ne pie nita, budui da se Willy nikad nije gnjavio sitnicama
poput prijava, registracija ili sjajnih metalnih ploica. Alice je kleknula pored njega i poela
okretati njegovu ogrlicu, tragajui za bilo kakvim znakom identiteta ili vlasnitva; budui da
je unaprijed znao odgovor, iskoristio je taj trenutak i uivao u toplini njezinog daha koji mu je
treperio pokraj desnog uha.
Nema, mama, konano se javila. To je stara i otrcana ogrlica.
Prvi put otkad ju je upoznao, pas je primijetio da ena oklijeva; u njezinom je pogledu
otkrio zbunjenost i tugu. Alice, to se mene tie, u redu, rekla je. Samo ja ti ne mogu to
dopustiti sve dok ne porazgovaramo s tvojim ocem. Zna da on mrzi iznenaenja. Priekat
emo dok uveer ne doe kui, pa emo odluiti svi zajedno. U redu?
U redu, odgovorila je Alice, pomalo obeshrabrena tim neodreenim odgovorom. No,
imamo tri naprama jedan, ak i ako odbije. to je poteno, poteno je, je li tako? Mama,
moramo ga zadrati. Kleknut u i sve do veeri u se moliti Isusu ako to tatu natjera da
pristane.
Ne mora to raditi, rekla je ena. Ako stvarno eli pomoi, otvori vrata i pusti psa
van da obavi svoje. Onda emo vidjeti moemo li ga malo oistiti. To je jedini nain na koji
moemo uspjeti. Mora mu se svidjeti na prvi pogled.
Vrata su se otvorila u pravi trenutak. Nakon tri dana tijekom kojih je postio, hranei se tek
komadiima smea, prekapao tragajui za svime pa i onim najodvratnijim jelom koje je
mogao pronai, obilje hrane koje je pojeo svalilo mu se na eludac poput oka; probavni
sokovi bili su ponovno u punom pogonu, radili su dvostruko, trostruko bre ne bi li uzvratili
na najnoviji napad, pa je dao sve od sebe kako ne bi zaprljao kuhinjski pod i time se osudio na
trajno progonstvo. Odjurio je iza grma, pokuavajui se sakriti, ali ga je Alice pratila sve do
tamo, te je na njegovu vjenu sramotu i stid bila nazona groznoj eksploziji odvratne tekuine
koja je izletjela iz njegove guzice i zalijepila se na lie iza njega. Kad se to zbilo, ispustila je
kratak uzdah gaenja, a on se zbog toga doslovno skamenio te poelio da moe umrijeti na
licu mjesta. Ipak, Alice nije bila obina osoba, i unato tome to je to ve shvatio, nikad nije
pomislio da e ona izrei ono stoje slijedilo: Jadni peso, promrmljala je, bolnim i saalnim
44

glasom. Stvarno si bolestan, je li tako? I to je bilo sve - te dvije kratke reenice - ali kad je
Mr. Bones uo Alice kako ih izgovara, shvatio je da Willy G. Christmas nije jedino dvonono
stvorenje na ovome svijetu kome moe vjerovati. Shvatio je da ih ima jo, te da su neki od
njih jo posve mali.
Ostatak popodneva proao je u izmaglici uitaka. Oprali su ga crijevom za polijevanje
vrta, dlaku mu pretvorili u planine bijele pjene, i dok mu je est ruku njegovih novih prijatelja
ribalo lea, prsa i glavu, nije se mogao ne prisjetiti kako je poeo dan - i pomisliti kako je
udno i zagonetno da takav dan zavri ovako. Potom su isprali sapunicu, te se otiao osuiti,
nekoliko minuta trkajui po dvoritu i mokrei po grmlju i stablima unutar posjeda. Zatim je
ena sjela i, njemu se inilo da to traje itavu vjenost, poela istiti krpelje. Alici je objasnila
daje nju njezin otac, jo dok je kao djevojica ivjela u Sjevernoj Karolini, uio da je jedini
siguran nain noktima upati nametnike za glavicu. Kad bi ih se izvuklo, nije ih se moglo
samo baciti ili zdrobiti petom. Moralo ih se spaliti, pa iako nije poticala Alice da se igra
ibicama, bi li ona ipak trknula u kuhinju i donijela kutiju koja je u gornjoj ladici, desno od
tednjaka? Alice je posluala, pa su ona i njezina majka jo neko vrijeme proeljavale Mr.
Bonesovo krzno, izvlaei bezbroj od krvi nadutih krpelja, i spaljujui male napasti blistavim
plamicima fosforne vreline. I kako ne biti zahvalan? Kako ne uivati dok ti netko uklanja tu
poast svraba i bolova? Mr. Bones je osjeao toliko olakanje da se ak nije pobunio ni na
Aliceinu primjedbu koja je slijedila. Znao je da uvreda nije namjerna, no to nije znailo da ga
nije pogodila.
Nemoj se previe nadati, rekla joj je ena, iako psu ne bi bilo loe dati nekakvo ime
prije nego to se tata vrati kui. Tako e mu vie izgledati kao dio obitelji, to nam moe dati
psiholoku prednost. Duo, shvaa to ti govorim?
Ja ve znam kako se on zove, rekla je Alice. Znala sam to onog trenutka kad sam ga
ugledala.
Djevojica je zastala da se pribere. Sjea se one knjige koju si mi itala kad sam bila
mala? One crvene sa slikama i priama o ivotinjama. U njoj je bio pas koji je izgledao ba
kao ovaj. On je spasio bebu iz zapaljene kue, i znao je brojati do deset. Mama, sjea se?
Voljela sam tog psa. Kad sam vidjela Tigra kako ovoga grli kod grma, mislila sam da mi se
ostvario san.
Kako se zvao?
Munja. Zvao se Iskrica.
No dobro. Onda emo ga zvati Iskrica.
Kad je Mr. Bones uo da ena pristaje na takvu besmislicu, osjetio se povrijeenim. Ve
mu je bilo dovoljno teko priviknuti se na Cal, no ovo je ilo malo predaleko. Malo je previe
patio da bi ga jo opteretili tim slatkastim i infantilnim nadimkom, tim slinavim deminutivom,
nadahnutim nekakvom slikovnicom za male bebe. Znao je da se, ako i pozivi jo toliko koliko
je ve poivio, melankolian pas poput njega nikad nee naviknuti na to ime; da e se trgnuti
svaki put kad ga zauje, sve do posljednjeg asa.
No prije nego to se Mr. Bones stigao ozlovoljiti, u drugom je dijelu vrta dolo do nove
nevolje. Posljednjih deset minuta, dok su Alice i njezina majka upali nametnike iz njegovog
krzna, Mr. Bones je promatrao Tigra koji se igrao napucavajui loptu za plau po tratini.
Svaki put kad bi odletjela od njega, pojurio bi za njom punom brzinom, izgledajui poput
poremeenog nogometaa koji juri za loptom dvaput veom od njega. Malac je bio neumoran,
ali to nije znailo da se nee spotaknuti i nabiti prste; kad je do te neizbjene nesree konano
dolo ispustio je krik bola dovoljno glasan da otjera sunce s neba i oblake obori na zemlju.
ena je prekinula svoj osjetljivi posao i otila se pobrinuti za djeaka; podigla ga je i odnijela
u kuu. Alice se okrenula Mr. Bonesu i rekla: Tigar je takav. Devet desetina vremena ili se
smije ili plae, a kad je tiina moe biti prilino siguran da se neto kuha. Naviknut e se na
to, Iskrice. Samo mu je dvije i pol godine, a od malih djeaka ne moe se oekivati previe.
Zapravo se zove Terry, ali ga zovemo Tigar jer je stvarno neukrotiv. Ja se zovem Alice. Alice
Elizabeth Jones. Ja sam osam godina i devet mjeseci, i upravo sam krenula u etvrti razred.
Rodila sam se s rupicama u srcu i nekoliko sam puta zamalo umrla, kad sam bila mala, jo
manja nego to je Tigar. Toga se ne sjeam, ali mi je mama rekla da sam preivjela zato to je
45

u meni disao aneo i da e me taj aneo uvijek tititi. Mama se zove Polly Jones. Zvala se
Polly Danforth, ali kad se udala za tatu, promijenila je prezime u Jones. Tata je Richard Jones.
Svi ga zovu Dick, a gotovo svi kau da vie sliim njemu nego mami. On je pilot. Leti do
Kalifornije i do Teksasa, i do New Yorka, posvuda. Jednom smo mama i ja s njim letjeli do
Chicaga, prije nego to se rodio Tigar. Sad ivimo u ovoj velikoj kui. Tu smo se doselili prije
nekoliko mjeseci, tako da si stvarno imao sree, Iskrice. Imamo puno prostora, svi smo se
smjestili, pa ako tata kae da te moemo zadrati, onda e sve biti savreno.
Trudila se da se osjeti dobrodolim, ali je Aliceino brbljanje o obitelji izazvalo kod Mr.
Bonesa napad prave panike; osjetio je kako mu se izvre utroba. Budunost mu lei u rukama
osobe koju nikad nije vidio, i uzimajui u obzir sve primjedbe koje je o njoj dosad uo, inilo
mu se malo vjerojatnim da e odluka biti njemu u korist. Silina te zebnje ponovno ga je
potjerala u grmlje, te su ga po drugi put u sat vremena izdala crijeva. Nekontrolirano drhturei
dok mu je izmet curio na zemlju, molio se nekom pseem boanstvu da se pobrine za njegovo
jadno i bolesno tijelo. Stigao je u obeanu zemlju, sletio u svijet zelenih tratina, njenih ena i
obilne hrane, samo to e sve to nestati ako ga prognaju otud; traio je samo da mu skrati
muke, budui da vie nije mogao izdrati.
Kad je Dickov Volvo skrenuo na prilaz, Polly je djeci ve dala veeru - hamburgere,
peeni krumpir i smrznuti graak - koja je dijelom zavrila u Mr. Bonesovom elucu; potom
su svi etvero izali u vrt i poeli ga zalijevati dok je kasno popodne prelazilo u veer, a na
nebu se poele primjeivati prve mrljice tame. Mr. Bones je uo Polly kako govori Alice da
zrakoplov iz New Orleansa slijee na Dulles u etiri i etrdeset pet, pa ako ne kasni i ako
promet ne bude previe gust, otac bi trebao doi kui do sedam. Nekoliko minuta manje-vie,
ali Dick Jones upravo je tada i stigao. Nije ga bilo tri dana, pa kad su djeca zaula zvuk
njegovog automobila oboje je pojurilo iz dvorita i nestalo iza ugla kue. Polly nije pola za
njima. Mirno je nastavila polijevati cvijee, a Mr. Bones je ostao uz nju, ne elei je pustiti iz
vida. Znao je da je nestala i posljednja nada, i da je ona jedino stvorenje koje ga moe spasiti
od sudbine koja ga je ekala.
Nekoliko trenutaka kasnije, gospodar kue pojavio se u dvoritu nosei Tigra, dok mu se
Alice objesila o drugu ruku; budui da je na sebi imao pilotsku odoru (tamnomodre hlae;
svjetlomodra koulja s epoletama i oznakama) Mr. Bones je pomislio da je policajac. To je
bila potpuno nagonska primisao, i nije se mogao suzdrati da ne uzmakne dok se Dick pri-
bliavao; unato tome to je vlastitim oima vidio da se mukarac smije i iskreno raduje to
je ponovno sa svojom djecom. Prije nego to je Mr. Bones stigao razrijeiti cijelu tu zbrku
sumnji i proturjenih dojmova, uletio je u dramu, pa mu se inilo da se sve dogaa u istom
trenutku. Alice je ocu poela priati o psu onog trenutka kad je izaao iz auta, i jo je priala
dok je ulazio u vrt i pozdravljao enu (ovla je poljubivi u obraz); to mu je vie dosaivala i
gnjavila ga priama o sjajnom stvorenju koje su pronali, to je njezin brat postajao sve
uzbueniji. Iz sveg glasa viui: Iskrice, Tigar se istrgnuo iz oeva zagrljaja, pritrao Mr.
Bonesu i bacio mu se oko vrata. Kako je njezin maleni braco ne bi nadmaio, Alice im je
prila te se ubacila u predstavu, izvodei velianstven ou neprekidno ga grlei i ljubei kao u
nekoj melodrami; budui da su ga djeca mijesila i ljubila, pokrivajui mu ui rukama, tijelima
i licima, propustio je tri etvrtine razgovora koji su vodili odrasli. Jedino to je uspio jasno
uhvatiti bila je Dickova uvodna izjava: Dakle, to je taj slavni pas? Meni izgleda prilino
jadno.
Nakon toga bilo mu je potpuno nemogue slijediti tijek dogaaja. Polly je zatvorila vodu i
zatim neto rekla Dicku. Veinu nije mogao uti, ali je prema onih nekoliko rijei koje je
uspio poloviti, Mr. Bones shvatio da govori njemu u prilog: ... popodne je dolutao u vrt,
pametan je..., ... djeca misle..., i zatim, nakon to joj je Dick neto odvratio: Nemam
blagog pojma. Moda je pobjegao iz nekog cirkusa. To je zvualo prilino ohrabrujue, ali
upravo kad je uspio lijevo uho izvui iz Tigrovog zahvata ne bi li uo vie, Polly je bacila
crijevo na zemlju te se s Dickom uputila prema kui. Zastali su pred vratima i nastavili
razgovarati. Mr. Bones je bio siguran da se sad odluuje o najvanijim stvarima, no unato
tome to je vidio kako im se pomiu usne, nije vie mogao uti to govore.
46

Primijetio je da ga Dick ipak promatra i rukom pokazuje prema njemu, nastavljajui

raspravljati s Polly; Mr. Bones je, kojem su pomalo dosadili djeji izljevi ljubavi, poeo
razmiljati ne bi li bilo dobro da preuzme inicijativu i pomogne sam sebi. Umjesto da samo
stoji dok mu budunost lei na vagi, zato ne bi pokuao zadiviti Dicka nekim pseim
tosovima, nekim trikovima koji bi vodu okrenuli na njegov mlin. Istini za volju, bio je
iscrpljen, istini za volju, jo ga je uvijek bolio eludac i osjeao je kao da su mu noge od
gume, ali nije dopustio da ga to sprijei da se otrgne i potri do drugog kraja dvorita.
Iznenaeno vritei, Tigar i Alice potrali su za njim, i upravo kad su ga se spremali uloviti,
izmaknuo se i ponovno pojurio u pravcu iz kojeg je doao. Oni su ponovno potrali, a on je
ponovno priekao trenutak prije nego to su ga uhvatili i ponovno odskoio. Ve godinama
nije trao tako brzo, pa iako je znao da se napree preko svake granice i da e jednom platiti
za to pretjerivanje, nije se predavao; ponosio se to mui samoga sebe za tako uzvien cilj.
Nakon tri-etiri runde po tratini, zaustavio se nasred dvorita i poeo im izmicati - psea
varijanta 'lovice' - iako je ve jedva dolazio do zraka, nije se predavao sve dok djeca nisu odu-
stala i sruila se na zemlju ispred njega.
U meuvremenu je sunce poelo zapadati. Nebo se proaralo ruiastim trakama oblaka,
zrak je postao hladniji. Igra je zavrila, te je dolo vrijeme da Dick i Polly objave presudu.
Dok je Mr. Bones zadihan leao na travi pokraj djece, primijetio je da su odrasli krenuli
prema tratini, pa iako mu nikad nee biti jasno je li taj manini ispad dobrog raspoloenja
imao bilo kakav utjecaj na ishod, saznao ga je po zadovoljnom smijeku koji je titrao na
rubovima Pollynih usana. Tata kae da Iskrica moe ostati, rekla je; kad je Alice skoila s
tratine i zagrlila oca, a Polly se prignula i uzela u naruje napola usnulog Tigra, poelo je
novo poglavlje u ivotu Mr. Bonesa.
Dodue, prije nego to su mogli to proslaviti, Dick je dodao nekoliko pojedinosti - onih,
otisnutih sitnim slovima, moe se rei. Najmanje eli raalostiti nekoga, tako je rekao, ali jo
neko vrijeme, to svi moraju shvatiti, pas je na 'probnom roku', pa ako ne ispuni neke uvjete -
tada je dugo i ozbiljno pogledao Alice - cijeli dogovor otpada. Kao prvo: ni u kom sluaju pas
ne ulazi u kuu. Drugo: odvest e ga veterinaru koji e ga pomno pregledati. Ako se pokae
da nije razmjerno zdrav, mora ii. Tree: najbre mogue moraju pronai slobodan termin kod
profesionalnog frizera za pse. Psa moraju oiati, urediti mu nokte, oprati, te oistiti od
krpelja, ui i buha. etvrto: mora ga se ukopiti. I peto: Alice odgovara za hranu i svjeu vodu
- to se nee odraziti na poveanje njezinog deparca.
Mr. Bones nije imao pojma to to znai ukopiti, ali je shvatio sve ostalo to mu i nije
zvualo tako loe, osim moda prve toke o zabrani ulaska u kuu, budui da mu nije bilo
jasno kako pas moe postati lanom domainstva i nijednom ne ui u obiteljski dom. Alice se
vjerojatno pitala to isto, pa im je otac raspravio i posljednju toku, umijeala se s pitanjem:
to e biti kad doe zima? upitala je. Tata, pa neemo ga valjda ostaviti vani na
hladnome?
Naravno da ne, rekao je Dick. Smjestit emo ga u garau, pa ako e mu i tamo biti
previe hladno, onda e se preseliti u podrum. Jednostavno, ne elim da ostavlja dlake po
namjetaju. Ne brini, sagradit emo mu stvarno lijepu kuu; pseu kuicu prve klase, a ja u
rnu razapeti i lanac, tamo izmeu ona dva stabla. Imat e puno prostora za etnju, pa kad se
navikne, bit e savreno sretan. Alice, nemoj ga previe aliti. On nije osoba, on je pas, a psi
ne pitaju. Oni se snalaze s onim to dobiju. S tom je odlunom primjedbom Dick dlanom
vrsto i muki stisnuo Mr. Bonesovu glavu, kao da mu eli dokazati da on nije neki dave.
To je u redu? upitao ga je. Nee se aliti? Zna da si imao sree, pa ti stvarno nije
pametno izazivati nevolje.
Taj je Dick bio stvarno poduzetan tip, iako je sutra bila nedjelja - to je znailo da
veterinar i frizer ne rade - ustao je rano, odvezao se Pollynim kamionetom do skladita s
drvima, te cijelo jutro i poslijepodne proveo sastavljajui pseu kuicu (model de luxe s
uputama za sastavljanje) te postavljajui icu izmeu stabala. Oito je pripadao onim ljudima
koji su bili daleko sretniji penjui se po ljestvama i zabijajui avle nego neobvezno
avrljajui sa suprugom i djecom. Dick je bio ovjek djela, vojnik koji se borio protiv
lijenosti, pa dok ga je Mr. Bones promatrao kako radi, odjeven u smee hlae, znojnoga ela,
47

nije mogao takvu aktivnost ne smatrati dobrim znakom. Sve to je znailo da su one puste
prie o 'probnom roku' samo varka. Dick je za novu opremu ispljunuo vie od dvjesto dolara.
Budui da je na vruini teglio vei dio dana, vjerojatno se nee tek tako odrei uloenih
napora i novca. Namoio sam noge, razmiljao je Mr. Bones, dakle, ili u potonuti, ili
zaplivati.
Sljedeeg su se jutra svi razili svojim poslom. Petnaest do osam, pred kuom se
zaustavio autobus kojim se Alice vozila do kole. etrdeset minuta kasnije, Dick se u svojoj
pilotskoj odori uputio prema aerodromu, i naposljetku, malo prije devet sati, Polly je smjestila
Tigra u njegovu sjedalicu i odvezla ga u vrti. Mr. Bones je jedva mogao povjerovati da se
sve to dogaa. Hoe li mu ivot tako izgledati, pitao se. Hoe li ga samo tako napustiti ujutro,
oekujui da e se sam snai preostali dio dana? To mu se inilo poput neukusne ale. On je
pas stvoren za drutvo, za dijeljenje ivota s drugim; bio mu je potreban dodir i rije, morao je
biti dijelom svijeta u kojem nije ivio samo on. Je li stigao do samog kraja svijeta i pronaao
ovaj blagoslovljeni raj samo za to da ljudi koji su ga prihvatili pljuju po njemu? Pretvorili su
ga u zatoenika. Prikovali su ga za tu paklenu rastezljivu icu, to metalno muilo koje je
neprestano skvialo i jealo; svaki put kad bi se pomaknuo zvukovi bi putovali s njim
podsjeajui ga da vie nije slobodan, da je roenjem steena prava prodao za bljutavu kaicu
i runu, montanu kuicu.
Upravo kad se spremao uiniti neto nepromiljeno i osvetoljubivo - na primjer, iskopati
cvijee iz lijeha, ili savakati koru mladog vinjinog stabla - Polly se vratila, i svijet je
pokazao novo lice. Ne samo to je dola u dvorite i oslobodila ga njegovih okova, ne samo
to mu je dopustila da za njom poe u kuu, popne se na kat sve do spavaonice, ve ga je, dok
se presvlaila, eljala i minkala, obavijestila da za njega postoje dvije skupine pravila:
Dickova pravila i njezina pravila. Dok je Dick u blizini, Mr. Bones mora biti vani, ali kad
Dick ode, vlast je u njezinoj ruci, to je znailo da psi smiju u kuu. Ne misli on nita loe,
rekla je Polly, ali on s vremena na vrijeme stvarno zna biti tvrdoglav, pa kad si neto utuvi u
glavu, moe ostati bez daha pokuavajui mu to izbiti. Takav je ivot u obitelji Jones,
Iskrice, i po tom pitanju ja ne mogu nita. Od tebe samo traim da ovaj mali dogovor zadri
za sebe. To je naa tajna, koju ne smiju znati ni djeca. uje me, stari? Ovo je iskljuivo
rezervirano za tebe i mene.
Samo to nije bilo sve. Kao da ta poslanica solidarnosti i privrenosti nije bila dovoljna,
neto kasnije istog jutra Mr. Bones vozio se u autu, prvi put nakon gotovo dvije godine. Nije
se morao smotati straga, gdje je obiavao sjediti, ve se smjestio na prednje sjedite, sjedei
kao suvoza pokraj otvorenog prozora dok mu je mirisni zrak Virginije ibao lice. Tu je
vonju smatrao nekakvom profinjenom naplatom - voziti se u Plymouth Voyageru pokraj
velianstvene Polly. Podrhtavanje vozila osjeao je u miiima, a nos mu se luaki trzao na
svaki miris koji ga je zapahnuo. Kad mu je konano svanulo da je to vozilo dio njegovog
novog ivota, zadivila ga je budunost koja se otvarala pred njim. ivot s Willyjem bio je do-
bar, moda e ovaj biti jo bolji. Tuna je istina glasila da pjesnici ne voze, a i kad pjeae
nekamo, ne znaju uvijek kamo su se uputili.
Posjeta frizeru bila je pomalo neugodna, ali je najbolje to je mogao otrpio viestruka
sapunanja i sisanja, ne elei se aliti zbog sve dobrote koju su mu ukazali. Kad su ga
napokon, sat i pol kasnije, zgotovili, izgledao je kao potpuno nov pas. Nestali su bunovi
dlake koji su mu visjeli s nogu, neuredni izrast sijede dlake, dlake koje su mu se uvlaile u
oi. Vie nije bio skitnica, vie nije sramotio nikoga. Uminkali su ga, pretvorili u otmjenog
cucka; taj ga je preobraaj natjerao da se malo epiri, no tko bi ga mogao kriviti zbog takve
sree. Jesemti, rekla je Polly kad su joj ga konano pokazali. Stvarno su te sredili. Prije
nego to se snae, Svjeice, poet e pobirati nagrade po izlobama.
Dvadeset etiri sata kasnije posjetili su veterinara. Mr. Bones je bio sretan to se ponovno
vozi, ali se ve i prije sretao s tim ljudima u bijelom, i budui da je znao podosta o iglama,
toplomjerima i gumenim rukavicama, imao je sve razloge za strepnju. Gospoa Gurevitch
uvijek je ugovarala odlaske lijeniku, ali nakon njezine smrti, Mr. Bones je ostao poteen
agonije suoavanja s lijenicima. Willy ili nije imao novca, ili bi zaboravio na sve to, a budui
da je i nakon etiri godine tijekom kojih nije posjetio lijenika, pas bio iv, nije shvaao
48

kakvo bi mu dobro mogao donijeti sistematski pregled. Ako si nasmrt bolestan, nee te spasiti
nijedan lijenik. A ako nisi, zato bi se dao muiti ubodima samo da bi ti rekli da si zdrav?
Za njega bi to bio ivi uas da Polly nije ostala uz njega cijelo vrijeme; drala ga je u
naruju i umirivala svojim blagim i njenim glasom. Unato njezinoj podrci, tresao se i
drhtao za vrijeme cijelog pregleda, a triput je skoio sa stola i pojurio prema vratima.
Veterinar se zvao Burnside; Walter A. Burnside. Dodue, nije ga se nimalo ticalo to se,
izgleda, sviao tom arlatanu. Mr. Bones je primijetio kako promatra Polly; na koi mladog
lijenika namirisao je uzbuenje. Zapravo je lovio nju, a simpatije koje je pokazivao prema
njezinom psu bile su samo varka, nain kojim e je odobrovoljiti i zadiviti svojim
razumijevanjem i umijeem. Nije bilo nimalo vano to je Mr. Bonesa proglasio pametnim
psom, pomilovao ga po glavi i smijao se njegovim pokuajima bijega. Sve je to inio samo da
bi se pribliio Polly, moda se ak i oeao o njezino tijelo, dok Polly, toliko obuzeta skrbi za
psa, nije ni primijetila to smjera taj pokvarenjak.
Nije loe, naposljetku je izjavio. Uzimajui u obzir to je sve proao.
On je stari vojak, rekla je Polly i poljubila Mr. Bonesa izmeu oiju. eludac mu je u
gadnom stanju. Jeim se od pomisli to je sve progutao.
Bit e u redu im ga ponete pravilno hraniti. I nemojte mu zaboraviti davati tablete
protiv glista. Za tjedan ili dva vjerojatno ete primijetiti veliko poboljanje.
Polly je zahvalila lijeniku, a kad se na odlasku rukovala s Burnsideom, Mr. Bones nije
previdio da je Senor Galantni njezinu ruku drao u svojoj dulje nego to je trebao. Kad je na
uljudni Pollyn pozdrav odvratio: Zadovoljstvo je iskljuivo moje, pas je osjetio snanu
potrebu da skoi i ugrize ga za nogu. Polly je pola. Upravo kad je otvorila vrata, lijenik je
dodao: Javite se June na recepciji. Dogovorite s njom ono drugo.
To nije moja ideja, rekla je Polly. Tako eli moj suprug.
Ima pravo, rekao je Burnside. To pojednostavnjuje sve, a dugorono e Iskrica biti
daleko sretniji.
Dick se vratio u etvrtak uveer, to je znailo da e petak ujutro biti daleko dosadniji od
prethodnih jutara. Nestali su oni potajni sati provedeni u blagostanju doma. Nema vie
sjedenja u kupaonici i promatranja Polly dok se kupa. Gotovo je s kajganom. Kao i sa
zaslaenim mlijekom iz djejih zdjelica s pahuljicama. Takvi su ga gubici obino boljeli, ali
ovog petka ujutro za posljedicu su imali tek daak zlovolje i aljenja. Mr. Bones se imao
emu nadati - znao je da e mu se, kad Dick u nedjelju popodne ode iz kue, vrata ponovno
otvoriti. U toj je misli nalazio utjehu, pa iako je tog dana kiilo, i u zraku su se osjeali prvi
hladni nagovjetaji jeseni, smjestio se u kuici s gumenom kosti koju mu je kod frizera kupila
Polly te ju je grickao dok je obitelj dorukovala u kui. uo je autobus koji je doao i otiao,
uo je kako odlazi kombi, a tada je, prije nego to se Polly vratila, Dick svratio u dvorite i
pozdravio ga. ak mu ni to nije moglo pokvariti zadovoljstvo. Pilot kao da je tog jutra prtao
od zadovoljstva, pa kad je estitao Mr. Bonesu na njegovom novom i otmjenom izgledu, te ga
priupitao kako se snalazi, psea je irokogrudnost prevladala njegove dvojbe, te mu je
odgovorio jedva primjetno, dentlmenski polizavi ruku. Nema on nita protiv Dicka. Samo
ga je alio to ne zna uivati u ivotu. Svijet je bio prepun nevienih uda, te je bilo gotovo
alosno gledati ovjeka koji svoje vrijeme trati razbijajui glavu pogrenim stvarima.
Mr. Bones je oekivao dug i dosadan dan, te se pripremio da ubija vrijeme do dolaska
djece radei to manje moe: drijemao je, vakao kost, motao se po dvoritu kad bi kia
popustila. Tog mu je dana na rasporedu bilo jedino ljenarenje, ali je Dick neprekidno
ponavljao da je danas nekakav veliki dan, stalno je pilio kako je 'naposljetku stigao trenutak
istine; nakon nekog vremena Mr. Bones se upitao nije li mu promaklo neto. Nije imao pojma
o emu to Dick govori, ali nakon svih tih tajnovitih najava, nije se iznenadio da su ga, nakon
to se Polly vratila poto je Tigra smjestila u vrti, pozvali da uskoi u auto i poveze se s
njima. Naravno, s Dickom u autu sve je bilo drugaije, ali tko bi se mogao aliti na tako sitne
promjene rasporeda? Dick je vozio, Polly je sjedila pokraj njega, a Mr. Bones se vozio straga,
leei na runiku za plau koji je Dick prebacio preko sjedita kako pas ne bi na njemu
ostavio dlake. Stranji se prozori nisu mogli spustiti, to mu je uvelike umanjilo uitak
49

vonje, no usprkos svemu uivao je u samom kretanju, i sve u svemu bio je sretan to je tamo
gdje je.
Ipak, osjetio je da meu Jonesovima ne vlada preveliki sklad. Tijekom vonje postalo mu
je jasno da je Polly neuobiajeno pokorna; zagledala se kroz prozor umjesto da promatra
Dicka, te je nakon nekog vremena njezina utnja oneraspoloila i Dicka.
Polly, sluaj, rekao je, ao mi je. Ali to je stvarno za njegovo dobro.
Ne elim razgovarati o tome, odvratila je. Ti si odluio, i tu je prii kraj. Zna to ja
mislim, dakle, emu dalje raspravljati?
Mislim, nisam ja jedini kojem je to palo na pamet, javio se Dick. To je uobiajena
praksa.
Da? A bi li ti se svialo da to netko uini tebi?
Dick je ispustio zvuk koji je bio neto izmeu gunanja i smijeha. Ma daj, duo,
prestani. On je pas. Nee znati to mu se dogodilo.
Dick, molim te. Ne elim razgovarati o tome.
Zato ne? Ako si toliko uznemirena ...
Ne. Ne pred njim. To nije poteno.
Dick se ponovno nasmijao, ali je taj put smijeh zvuao kao da je potpuno zapanjen; guio
se od smijeha i nevjerice. Mora da se ali! rekao je. Polly, za boga miloga, pa govorimo o
psu!
Misli to ti drago. Samo ja o tome u ovom autu neu vie progovoriti ni rijei.
Tako je i bilo. No Mr. Bones je uo dovoljno da se zabrine, a kad se auto naposljetku
zaustavio pred onom istom zgradom koju su on i Polly posjetili u utorak ujutro, onom
zgradom u kojoj je ordinaciju imao izvjesni Walter A. Burnside, doktor veterine, znao je da
mu se priprema neto strano.
Tako je i bilo. Ono najudnije bilo je to stoje Dick bio u pravu. Mr. Bones nikad nije
shvatio to mu se dogodilo. Zabili su mu iglu u stranjicu, a kad je zahvat bio gotov i dok su
ga vodili u auto bio je jo uvijek previe oamuen da zna gdje je - ak i tko je, ako je to jo
bio on. Tek kasnije, kad je djelovanje anestetika popustilo, osjetio je bol koju su mu nanijeli,
no ak i tad nije znao to ju je uzrokovalo. Znao je otkuda dolazi, ali to nije bilo isto kao i
znati zato je ona tamo; iako je dao sve od sebe da pregleda bolno mjesto, odloio je to za
neko vrijeme, shvativi da mu nedostaje snage kojom bi tijelo izvio u pogodan poloaj. Tada
je ve leao u kuici, sanjivo se izvalivi na lijevi bok; pred vratima je kleala Polly, milovala
ga po glavi i hranila iz ruke - narezanim komadiima slabo peenog odreska. Meso je bilo
izvanredno ukusno, ali u tom trenutku nije imao teka, pa ako je i prihvatio ponueno, to je
uinio samo da udovolji njoj. Kia je ve bila prestala. Dick je Tigra odveo nekamo, Alice je
jo uvijek bila u koli, ali biti uz Polly bila je dovoljna utjeha, jer ga ona nije prestajala
milovati po glavi i uvjeravati da e sve biti u redu; pitao se koji mu je vrag bio da ga sve tako
boli.
Neto kasnije pregledao je oteenja i otkrio to nedostaje, ali budui da je bio pas a ne
biolog ili profesor anatomije, jo uvijek nije shvaao to mu se dogodilo. Istina, vrea je bila
prazna, i ono poznato je nestalo; no, to to zapravo znai? Uvijek je uivao oblizivati taj dio
tijela, zapravo to mu je bila navika otkad je pamtio. Dodue, osim tih njenih kuglica, sve
ostalo u tom podruju izgledalo mu je nedirnuto. Kako je mogao znati da su ti nestali dijelovi
odgovorni za njegova mnogobrojna oinstva? Izuzimajui onu desetodnevnu aferu s Gretom,
aljakim malamutom iz Iowa Ciryja, sve njegove romance trajale su kratko - brza openja,
kratkotrajna udvaranja, uurbano valjanje u sijenu - tovie, nije vidio nijednog tenca kojeg
je zaeo. Da ih je i vidio, kako bi on njih mogao dovesti u vezu sa sobom? Dick Jones pretvo-
rio ga je u eunuha, ali je Mr. Bones u vlastitim oima jo uvijek bio princ ljubavi, gospodar
svih pseih zavodnika, koji e zavoditi gospe do posljednjeg daha. Jedan jedini put izmakla
mu je tragina dimenzija vlastitog postojanja. Jedino za to je mario bila je tjelesna bol, a kad
je nestala, vie nikad nije pomislio na operaciju.
Prolazili su dani. Uljuljkao se u ritmove domainstva, naviknuo se na razne dolaske i
odlaske, poeo shvaati razliku izmeu radnih dana i vikenda; razlikovao je zvuk autobusa i
zvuk potanskog kamioneta, primjeivao mirise ivotinja iz uma koje su okruivale livadu:
50

vjeverice, rakuni, zeevi, svekolike ptice. Znao je da ptice nisu vrijedne truda, ali kad god bi
koje stvorenje bez krila zalutalo na livadu preuzeo bi na sebe potjerati napasnika s posjeda, ju-
riajui na njega u divljem kovitlacu rezanja i lavea. Prije ili kasnije, shvatit e da je vezan za
tu prokletu icu, ali zasad ih se veina dovoljno plaila njegove pojave da igra i dalje ostane
zanimljiva. Osim make, naravno, ali je tako uvijek bilo s njima; crne make iz susjedstva
koja je uvijek tono znala duljinu ice kojom je vezan, to je znailo da zna toan radijus Mr.
Bonesovog kretanja po dvoritu. Ta bi se maja napast uvijek postavila na mjesto koje bi
izazivalo najvei oaj - samo nekoliko centimetara od granice dohvata. Mr. Bones nije mogao
nita. Mogao je tamo stajati i lajati do iznemoglosti, ili se mogao povui u kuicu i praviti se
da ne mari za maku; dodue, ta bi poast skoila na krov kuice i poela grepsti po gustoj
cedrovoj indri koja je prekrivala krov. To su bile mogunosti: biti izgreben ili biti ismijan -
gubio je u oba sluaja. S druge strane, osobito nou, iz svoje je kuice vidio nekoliko istinskih
uda. Recimo, srebrnu lisicu koja je pretrala tratinu u tri sata izjutra, i nestala prije nego to
je Mr. Bones mogao trepnuti; slika koja mu se usjekla u pamenje bila je toliko otra, toliko
kristalna u svojoj savrenosti da mu se vraala jo danima - prikaza, bez teine i brza, ljupkost
iskonske divljine. I one noi, krajem rujna, kad je iz ume izaao jelen, pola minute etkao
travnjakom, da bi tada, preplaen bukom nekog udaljenog vozila, odskoio u tamu,
ostavljajui za sobom iupano busenje koje je tamo stajalo jo cijeli sljedei tjedan.
Mr. Bones je sve vie volio tratinu - osjeao se kao da hoda po sagu, volio je skakavce
koji su izlijetali izmeu travki, miris zemlje koji se dizao odasvud i, kako je vrijeme prolazilo,
poelo mu je svitati da je ta duboka i iracionalna ljubav prema tratini, vjerojatno jedino
zajedniko Dicku i njemu. Mr. Bonesu je ljepota travnjaka bila dar Boji, te je osjeao da se
prema njoj treba ponaati kao prema svetome tlu.
Dick je takoer vjerovao u tu ljepotu, ali je znao da je ona roena iz ljudskog truda, pa
ako ve eli da ona traje, da to iziskuje beskrajnu skrb i trud. Pojam je glasio odravanje
travnjaka, pa je svakog tjedna sve do sredine studenoga Dick jedan cijeli dan posveivao
orezivanju i ianju svojih etvrt jutra travnjaka. Imao je svoj stroj - naranasto-bijelo vozilo
koje je izgledalo kao krianac izmeu patuljastog traktora i autia za golf - i svaki put kad bi
upalio motor Mr. Bones je bio siguran da e umrijeti. Mrzio je buku koju je dizao, mrzio je
njegovo tretanje koje mu je probijalo ui, mrzio je vonj benzina koji se uvlaio u svaki atom
zraka. Kad god bi Dick zagrmio travnjakom sakrio bi se u kuicu, zakopao glavu ispod deke,
uzaludno pokuavajui zatititi ui, no nije postojala mogunost bijega, nijedna osim da
pobjegne iz dvorita. Ali je Dick imao svoja pravila, a budui da je Mr. Bones morao biti
vani, pilot se pravio da ne primjeuje njegove patnje. Prolazili su tjedni, nastavljali su se
napadi na Mr. Bonesove ui, tako da ovaj nije mogao sprijeiti da u njemu iznikne odreen
prezir prema Dicku i tome to ga tako zanemaruje.
Sve se neupitno poboljavalo im bi Dick otiao. To je bila injenica, te ju je nauio
prihvatiti isto onako kako je neko prihvatio strogost gospoe Gurevitch. U poetku je bila
odbojna do sri, tako da je njegova prva godina u Brooklynu obilovala udarcima po nosu i
jezikovim juhama starog gunala, to je za posljedicu imalo zlu krv na obje strane. Samo, to
se sve promijenilo. Naposljetku ju je pridobio za sebe, pa tko zna moe li se to isto ponoviti i
s Dickom? U meuvremenu je pokuavao to manje razmiljati o tome. Imao je troje ljudi
koje je volio, pa nakon cijelog ivota provedenog samo s jednim gospodarom, to mu je bilo i
vie nego dovoljno. ak je i Tigar poeo pokazivati neki napredak, pa kad je Mr. Bones
nauio kako izbjegavati njegove prstie koji su neprekidno tipali, mogao se s njim stvarno
dobro zabavljati - u malim dozama. Za Alice nijedna doza nije bila prevelika. Prieljkivao je
da provodi vie vremena s njim, ali je ona u toj prokletoj koli sjedila cijele dane, a zatim su
slijedili satovi baleta utorkom i satovi klavira etvrtkom, da se i ne spominju zadae koje je
pisala svake veeri; tijekom tjedna njihovi su se susreti svodili na kratke jutarnje razgovore -
dok bi mu popravljala pokrivae i punila posude hranom i svjeom vodom - i kasnije kad bi
se vratila kui, u vrijeme prije veere, kad bi ga izvijestila o svemu to joj se od jutra dogodilo
i ispitivala ga kako je proveo dan. To je najvie volio kod nje, taj nain na koji je razgovarala
s njim, mirno prelazei s teme na temu, ne preskaui nita; kao daje sposoban razumjeti sva
pitanja i sve to ona govori. Alice je najvei dio vremena provodila u svijetu izmiljenih bia,
51

pa je u taj svijet povela i Mr. Bonesa, uinivi ga svojim suputnikom, svojim suigraem,
svojim mukim partnerom. Subote i nedjelje bile su prepune takvih improvizacija. Bili su na
ajanci kod barunice de Dunwitty, prelijepe ali opasne ene koja je smiljala urotu kojom je
eljela preoteti kraljevstvo Florianije. Zatim je uslijedio potres u Meksiku. Pa uragan na
Gibraltaru, te brodolom koji ih je ostavio na obalama otoka Nema, gdje su jeli samo granice i
irove ljuske, no ako bi uspio pronai arobnog nonog puzavca koji je ivio tik ispod
povrine zemlje i pojesti ga u jednom zalogaju, dobio bi sposobnost letenja. (Mr. Bones
progutao je glistu koju mu je dala i tada se, s Alice koja mu je uzjahala na lea, vinuo uvis te
su se tako spasili.)
Tigar je predstavljao trku i skakanje. Alice je bila rijei i susret umova. Bila je stara dua
u mladom tijelu koja je vlastite roditelje nagovorila da ga uzmu, ali sad kad je bio tamo i neko
vrijeme proveo s njima, znao je da ga Polly treba najvie od svih. Nakon nekoliko desetaka
jutara provedenih s njom, sluajui to mu govori i promatrajui to radi, Mr. Bones je shvatio
da je i ona zatoenik okolnosti ba kao i on. Kad je upoznala Dicka bilo joj je samo
osamnaest. Upravo je maturirala, te je radila kao konobarica u ribljem restoranu u Alexandriji
ne bi li zaradila neto novca prije polaska u koled. Kad je Dick prvi put doao tamo, upitao
ju je eli li izai s njim. Bio je devet godina stariji od nje, i inio joj se toliko zgodnim i
sigurnim u sebe da je otila dalje nego to je namjeravala. Ljubavna je pria potrajala jo tri-
etiri tjedna, a ona se zatim vratila u Sjevernu Karolinu i pola na koled. Namjeravala je
diplomirati pedagogiju i postati uiteljica, ali je samo mjesec dana nakon poetka semestra
otkrila daje trudna. Kad je to rekla roditeljima, ovi su bili uasnuti. Nazvali su je droljom,
izjavili da ih je osramotila svojim bludnienjem, da bi joj potom uskratili bilo kakvu pomo -
sve je to prouzroilo raskol u obitelji koji nije zacijelio ak ni nakon devet godina obostranih
isprika i pomirbi. Ona se nije eljela udati za Dicka, ali kad joj je vlastiti otac okrenuo lea,
to je drugo mogla? Dick je rekao da je voli. Neprekidno je ponavljao da je najljepa i
najprivlanija djevojka na svijetu, pa je nakon nekoliko mjeseci neodlunosti i najmranijih
razmiljanja (pobaciti; dati dijete na posvajanje; zadrati dijete i pokuati se snai sama),
popustila pritisku, napustila kolu i udala se za Dicka. Vjerovala je da e se, kad dijete dovolj-
no odraste, moi vratiti u koled, no Alice se rodila sa svim moguim medicinskim
komplikacijama, te je sljedee etiri godine Pollyn ivot bio prepun lijenika, bolnica,
eksperimentalnih operativnih zahvata - beskrajan krug lijeenja i konzultacija kojima je svoju
djevojicu odravala na ivotu. To je njezino najvee postignue kao ljudskog bia, rekla je
Mr. Bonesu jednog jutra - nain kako se skrbila za Alice i uspjela je izvui - pa iako je tada
bila mlada djevojka, poela se pitati nije li to zauvijek iscrpilo njezine snage. Kad je Alice
dovoljno prizdravila da moe poi u kolu, ponovno je poela razmiljati o povratku na
koled, ali je tada zatrudnjela drugi put, te je sve morala ponovno odgoditi. Sad je vjerojatno
prekasno. Dick je poeo dobro zaraivati, pa kad se njegovu plau zbroji s nekim ulaganjima,
ivjeli su posve pristojno. On nije elio da ona radi, a kad bi primijetila da bi ipak bilo lijepo
da radi neto, njegov bi odgovor uvijek bio isti. Ona ve ima svoju karijeru, govorio je. Biti
supruga i majka je dovoljno posla za bilo koju enu, i sve dok se on skrbi za nju, zato bi se
sve to mijenjalo samo zbog promjene? Tada je, ne bi li joj pokazao koliko je voli, kupio ovu
veliku i lijepu kuu.
Polly je voljela kuu, ali nije voljela Dicka. To je Mr. Bonesu postalo kristalno jasno, pa
iako Polly to sama nije spoznala, nee proi jo dugo prije nego to joj se istina svali na glavu.
Upravo joj je zato bio potreban Mr. Bones - zato to ju je volio vie nego itko iv na ovom
svijetu, bio je sretan da joj moe sluiti kao povjerenik i partner u razgovorima. Ona nije
imala nikoga tko bi popunio tu prazninu, pa iako je bio samo pas koji nije mogao niti
odgovarati na njezina pitanja, niti joj dati bilo kakav savjet, sama njegova nazonost kao
saveznika bila je dovoljna da poduzme neke korake koje inae ne bi poduzela. Uspostavljanje
vlastitih pravila o slobodi kretanja po kui i nije bilo neto vano, ali je na svoj nain bio in
prkosa prema Dicku, izdaja mikroskopskih razmjera koja bi za neko vrijeme mogla odvesti do
veih i znaajnijih izdaja. Mr. Bones i Polly dobro su znali da Dick ne eli psa u kui, pa je ta
zabrana samo poveala uitak njegovih posjeta, dajui im pogibeljan i tajan znaaj; osjeali su
se kao da su urotnici u nekoj zavjeri protiv kralja. Mr. Bones se dao uvui u rat ivaca i
52

tinjajuih suprotnosti - to je dulje boravio u njihovom domu, to je njegova uloga bivala

vanijom. Umjesto da si meusobno predbacuju, Dick i Polly predbacivali su njemu, sluili su
se psom kao izlikom da ojaaju svoje suprotstavljene pozicije, i premda je Mr. Bones rijetko
bivao glavnom temom razgovora, iz Pollynih je telefonskih razgovora sa sestrom nauo
dovoljno da zna kako su se oko njega vodile prilino bijesne bitke. Sluaj dlaka na sagu bio je
samo jedan od primjera. Uoi Dickovog povratka, Polly bi uvijek paljivo iz kue uklanjala
sve tragove Mr. Bonesa, pomno usisavajui svako mjesto na kojem je bio pas; ak bi se
spustila na sve etiri i selotejpom uklanjala sve zalutale dlake koje je stroj zaboravio. No
jednom nije bila dovoljno paljiva, te je Dick otkrio nekoliko Mr. Bonesovih dlaka na sagu u
dnevnoj sobi. Kako je Polly prepriala dogaaj svojoj sestri Peg koja je ivjela u Durhamu,
tih je nekoliko dlaka dovelo do podulje i prilino usijane konverzacije. Dick me pitao to te
dlake rade tamo, rekla je, sjedei za kuhinjskim stolom i puei, to je neredovito inila, pa
sam mu rekla da nemam pojma, da su ih vjerojatno donijela djeca. Onda se popeo na kat u
spavau sobu, i pronaao jo jednu na podu pokraj nonog stolia. Spustio se, drei dlaku
meu prstima i izjavio da onda vjerojatno ne znam ni za ovo, pa sam mu rekla da ne znam,
uostalom zato bih trebala znati? Moda je ispala iz Iskrine etke. Njegove etke, rekao je, i
upitao me kog vraga radim s njegovom etkom u spavaoj sobi? istila sam je, odvratila sam
najmirnije to sam mogla, i to s tim? Samo Dick nije elio prestati. Morao je prodrijeti do
same sri tajne, pa se nije predavao. Zato je nisi oistila u dvoritu, gdje bi to trebala raditi?
Zato to je kiilo, izgovorila sam otprilike petnaestu la u tom razgovoru. A zato nisi otila u
garau, upitao me. Tamo je previe mrano. Tako, kae on, ve je bio prilino poizio, dakle,
donijela si etku od psa i istila je na krevetu. Tono tako, odgovorila sam mu, istila sam je
na krevetu jer mi se tamo istilo. Polly to ti nije odvratno, upitao me. Zar ne zna koliko to
mrzim? Peg, kaem ti, to je trajalo jo deset minuta. Sve to preseravanje povremeno me do-
vodi do ludila. Ne mogu mu lagati, ali to mogu kad ponemo te glupe prepirke? On je tako
utogljen. Srce mu je na mjestu, ali vei dio vremena ne zna gdje je to. Isuse. Kad bih mu
priznala da sam psa putala u kuu, vjerojatno bi zatraio razvod. Jednostavno bi se spakirao i
otiao.
Eto, u takve je brane oluje upao Mr. Bones. Prije ili kasnije neto e puknuti, ali sve dok
se Polly potpuno ne osvijesti i izbaci tu propalicu iz kue, atmosfera e i dalje biti nabijena
intrigama i pritajenim netrpeljivostima, spletkama i protuspletkama umirue ljubavi. Mr.
Bones dao je sve od sebe kako bi se prilagodio situaciji. Sve mu je to bilo posve novo, toliko
je toga jo morao prouiti i otkriti smisao, te je usponima i padovima Pollynog braka
posveivao tek manji dio svoje energije. Jonesovi su mu otkrili svijet posve razliit od onog
kojeg mu je otkrio Willy, pa nije proao dan da nije doivio neko neoekivano otkrivenje ili
osjetio enju za neim to mu je nepovratno nestalo iz ivota. To nisu bile samo
svakodnevne vonje, ni redovni obroci ili nedostatak krpelja i buha u krznu. Bili su to rotilji
u stranjem dvoritu, kosti od odrezaka koje su mu davali, odlasci vikendom do jezera
Wanacheebee i plivanje uz Alice u hladnoj vodi - sav taj sjaj i blagostanje koji su ga
okruivali. Zatekao se u Americi garaa za dva automobila, kredita za renoviranje kua i
neorenesansnih trgovinskih centara; injenica je bila da se nije bunio. Willy je uvijek napadao
sve to, bunio se na onaj svoj pristran i gotovo komian nain, ali je Willy bio promatra iz-
vana koji je tom svijetu odbijao dati i najmanju priliku. Sad, kad se Mr. Bones naao unutra,
zapitao se gdje je to njegov gospodar pogrijeio, i zato se toliko trudio izbjei sve zamke
udobnog ivljenja. U ovom dvorcu moda i nije vladalo savrenstvo, ali ga je mogao toplo
preporuiti; kad se navikao na mehaniku sustava, nije mu vie bilo toliko vano provodi li
cijeli dan na lancu. Kad su prola dva i pol mjeseca takvog ivota, nije vie mario ni za to to
ga zovu Iskrica.
53

5.

Ideja obiteljskih praznika bila mu je potpuno nepoznata. Jo dok je bio tene u Brooklynu,
ponekad je uo gospou Gurevitch kako govori o praznicima, ali nikad tu rije nije povezivao
s pojmom obitelj. Naglo prekinuvi svoje kune poslove Mama-san bi se izvalila na sofu,
podigla noge na stoli za kavu i ispustila dug i strastven uzdah. To je to, govorila bi. Sad
sam na praznicima. Sukladno toj uporabi, rije mu se inila kao sinonim za pojam sofa, a
moda je to bio samo otmjeniji nain kojim bi se opisalo sjedanje. U svakom sluaju, pojam
nije imao nikakve veze s obitelji - kao ni s idejom putovanja. Putovao je s Willyjem, no nije
se mogao sjetiti je li rije praznici ijednom prilikom prela preko gospodarevih usta. Moda
bi bilo drugaije da je Willy negdje dobro zaraivao, ali osim nekoliko povremenih poslova
na koje je naletio putem (pranje podova u Chicagu, potrko u nekom poduzeu u
Philadelphiji), uvijek je bio vlastiti gospodar. Za njih je vrijeme teklo nesmetano, pa kalendar
nisu morali dijeliti na razdoblje rada i razdoblje odmora; nisu imali neku potrebu slaviti
dravne blagdane, godinjice ili vjerske sveanosti. ivjeli su u izdvojenom svijetu, slobod-
nom od gledanja na sat i brojanja sati to je svima ostalima oduzimalo najvei dio vremena.
Jedini izdvojeni dan u godini bio je Boi, ali ni on nije bio blagdan, ve itekako radni dan.
Kad bi stigao dvadeset peti prosinac, bez obzira koliko iscrpljen ili mamuran bio, Willy bi
uskoio u svoj kostim Djeda Boinjaka i proveo dan eui ulicama i irei nadu i dobru
volju. Na taj nain slavi svoga duhovnog oca, obiavao je govoriti, sjeajui se zavjeta istoe
i samortvovanja koje je poloio. Mr. Bonesu su gospodareve prie o miru i bratstvu bile
malo previe ljigave, ali unato svoj boli koju bi osjetio kad bi njihov novac za veeru preao
u ruke nekoga kome je bilo bolje od njih, znao je da u Willyjevom ludilu ima nekog sistema.
Dobro raa dobrim; zlo raa zlim; pa ako ti zlom odgovore na dobro koje daje, jedini je izbor
dati bolje od onog to si dobio. Inae - a to su bile tone Willyjeve rijei - emu dalje ivjeti?
Alice je prva pred njim izgovorila rijei obiteljski praznici. Bila je to subota nakon Dana
zahvalnosti, a ona je izala na dvorite nosei plastinu vreicu napunjenu preostalom
puretinom i nadjevom - jo uda iz Pollyne bijele kuhinje. Prije nego to mu je hranu
prebacila u zdjelicu, spustila se do njega i rekla: Sve je spremno, Iskrice. Idemo na praznike.
Sljedei mjesec, kad nemam kole, tata nas vodi u Disneyland. Zvuala je toliko sretna i
uzbuena, da je Mr. Bones vjerovao da su to povoljne novosti, a budui da mu nikad nije palo
na pamet da on nije ukljuen u Aliceino mi, otkrio je da ga vie zanima hrana koju se spremao
pojesti, nego mogue posljedice koje bi mogao donijeti taj novi pojam. Za oko pola minute
poistio je puricu i, nakon to je popio pola zdjelice vode, ispruio se na travi i sluao sve
pojedinosti koje mu je Alice prepriavala. Tigar e uivati kad vidi Mikija Mausa i Paka
Patka, pa iako je ona ve prerasla sve to sjeala se koliko je i sama uivala kad je bila mala.
Mr. Bones je znao tko je Miki Maus i, po onome to je uo, nije bio pretjerano zadivljen. Tko
je ikad uo za mia koji ima psa? Smijeno; zapravo, uvreda dobrom ukusu i zdravom
razumu, izoblienje prirodnog reda i poretka. Svaka budala mogla bi vam rei da mora biti
upravo suprotno. Velika su stvorenja vladala nad malima, pa ako je ita znao zasigurno, bilo
je to da su psi vei od mieva. Iskreno se zbunio, leei na travi toga subotnjeg popodneva
krajem studenog, to je uo Alice kako govori o njihovom putovanju. Jednostavno nije
shvaao to ljude tjera da prelaze tisue kilometara kako bi vidjeli nekakvog falnog mia.
ivot s Willyjem i nije imao neke prednosti, ali nitko mu nije mogao predbaciti da se nije
naputovao. Bio je svugdje, pa je za to vrijeme vidio otprilike sve. Nije se elio nametati, ali
ako Jonesovi ve trae neko zanimljivo mjesto, trebali su ga samo pitati, a on bi bio presretan
da ih odvede do jednog od desetak divnih krajeva.
O tome se tijekom vikenda vie nije govorilo. U ponedjeljak ujutro pas je uo Pollyn
razgovor sa sestrom i shvatio koliko se prevario u Aliceinim rijeima. Nije se radilo samo o
vonji, gledanju mia i povratku, ve itava dva tjedna neugodnosti i pokreta. Zrakoplovi i
hoteli, iznajmljeni automobili, i maske i peraje, rezervacije u restoranima i obiteljski popusti.
Nije bila rije samo o Floridi, ve je u priu upala i Sjeverna Karolina, a dok je Polly
54

raspravljala s Peg o Boiu u Durhamu, naposljetku mu je svanulo da njega ne vode, kamo

god se spremali poi. Treba nam odmor, govorila je Polly, i moda e nam donijeti neto
dobro. Peg, tko zna, ali ja sam voljna pokuati. Menzes mi kasni deset dana, pa ako to znai
ono to mislim da znai, moram prilino brzo razmiljati. Nakon krae utnje: Ne. Nisam
mu rekla. No ovo je putovanje njegova zamisao, pa to pokuavam shvatiti kao dobar znak.
Uslijedila je jo jedna utnja, a potom je on konano uo rijei koje su mu objasnile pravo
znaenje obiteljskih praznika: Ostavit emo ga u tenari. ula sam za jednu dobru, petnaest
kilometara odavde. Hvala to si me podsjetila. Bolje da to uredim odmah. Oko Boia tamo
moe biti prilina guva.
Stajao je i ekao da zavri razgovor, promatrao ju je onim mranim i stoikim pogledom
kakvim psi ljude promatraju ve etrdeset tisua godina. Svijeice, ne brini se, rekla mu je,
spustivi slualicu. To je samo dva tjedna. Jo ti neemo poeti nedostajati, a ve emo se
vratiti. Zatim se spustila i zagrlila ga: Nedostajat e mi daleko vie nego ja tebi. Pesonjo,
stvarno si mi se uvukao pod kou i ne mogu ivjeti bez tebe.
Dobro, ipak se vraaju. Bio je prilino vrsto uvjeren u to, no to nije znailo da ne bi
radije poao s njima. Nije osobito eznuo da ga strpaju u neku hotelsku sobu na Floridi, ni za
vonjom u prtljaniku zrakoplova, ali ga je sve to naelno smetalo. Willy ga nikad nije
ostavio. Nijednom, ni pod kojim uvjetima, te nije bio naviknut na takav odnos. Moda je bio
razmaen, ali u ovoj knjizi za pseu je sreu trebalo vie nego samo osjeati da si eljen.
Moralo se biti potreban.
Bio je to izvjestan nazadak, ali je istovremeno znao da svijetu nije kraj. To je shvatio, pa
kad bi se sve smirilo, Mr. Bones bi se vjerojatno oporavio od razoaranja, te dobrohotno i
mudro odsluio svoju zatvorsku kaznu. Proao je i vee nevolje, ali tri dana nakon to je
primio loe vijesti, osjetio je prvi od nekoliko bolnih greva u abdomenu; u sljedea su se dva
tjedna bolovi proirili na stranje noge, sve udove, pa ak i na grlo. U njemu su vrebali
zlodusi, i znao je da ih je Burnside tamo posijao. Nadrilijenik je bio previe zaposlen
buljenjem u Pollyne noge da bi ga mogao poteno pregledati, te je neto propustio - vjerojatno
neki test, ili mu krv nije pregledao pod dobrim mikroskopom. Simptomi su bili preslabi da
izazovu bilo kakvu vanjsku reakciju (nije povraao, nije imao proljev, jo nije imao greve),
ali kako su dani prolazili, Mr. Bones se sve manje osjeao kao onaj stari, pa umjesto da
novost o praznicima primi smireno, postao je mrzovoljan i mraan, brinuo se zbog svake
sitnice, pa se isprva inilo da se neko maleni kameni na putu pretvorio u katastrofu
svjetskih razmjera.
tenara sama po sebi nije bila nimalo loa. ak je i on to shvatio, pa kad su ga
sedamnaestog prosinca, Alice i njezin otac tamo ostavili, Mr. Bones je morao priznati da se
Polly stvarno potrudila. 'Psei raj' nije bio Sing Sing, ni Vraji Otok, kao ni prihvatni logor za
zlostavljane i zanemarene ivotinje. Smjeten na dvadeset jutara zemljita koje je neko
pripadalo velikoj plantai duhana, bio je to hotel s etiri zvjezdice, hotel za pse nainjen da
udovolji eljama i hirovima ak i onih najrazmaenijih i najzahtjevnijih ljubimaca. Kavezi za
spavanje stajali su pokraj istonog i zapadnog zida velikog crvenog sjenika. Bilo ih je
ezdeset, s dovoljno prostora za svakog gosta (ustvari, kavez je bio prostraniji od Mr.
Bonesove kuice). Kaveze ne samo to su svakodnevno istili, ve je u svakom stajao mek i
svjee opran poplun, kao i igraka za vakanje od sirove koe - kost, maka, mi, ovisno o
vlasnikovom ukusu. Pokraj stranjeg ulaza u sjenik, bilo je dva jutra ograenog prostora koji
je sluio kao prostor za vjebanje. Hotel je nudio i posebnu hranu, a tjedne kupke nisu
dodatno naplaivali.
No nita od toga nije bilo vano, barem ne Mr. Bonesu. Njegovo ga novo okruenje nije
zadivilo, nije se ak ni zainteresirao, pa i kad se upoznao s vlasnikom i njegovom suprugom,
te nekoliko lanova osoblja (svi redom provjereni ljubitelji pasa), nije imao nikakve elje
ostati tamo. to Dicka i Alice nije sprijeilo da ga ostave, pa iako je Mr. Bones tuleom elio
izraziti negodovanje zbog takve podlosti, nije se nipoto mogao poaliti na Alicein oprotaj
prepun suza i ljubavi. ak je i Dick, na svoj pomalo ukoen nain, djelovao razoarano to se
mora oprostiti. Potom su sjeli u auto i odvezli se; dok je Mr. Bones promatrao kako poskakuju
po blatnoj cesti i nestaju iza glavne zgrade, poelo mu je svitati u kakvoj se nevolji naao. To
55

nije samo depra, shvatio je, nije to samo zato to se boji. Neto stvarno nije kako treba, pa koji
god vrag kuhao u njemu, oito se spremao provaliti punom snagom. Boljela ga je glava, u
elucu mu je gorjelo, a slabost koju je osjeao u koljenima odjednom mu je oteala stajanje.
Dali su mu hranu, ali mu je i sama pomisao izazvala muninu. Ponudili su mu kost, no on je
samo okrenuo glavu. Prihvaao je samo vodu, no kad su mu dali zdjelicu, dvaput je srknuo i
prestao piti.
Smjestili su ga u kavez izmeu deset godina starog i sipljivog buldoga i prelijepog
zlatnog labradora. Obino bi ga enka takvog kalibra natjerala na potpuno raspameeno
njukanje, ali je te noi jedva smogao snage da je primijeti prije nego se sruio na prostirku i
onesvijestio. Za nekoliko je trenutaka ponovno poeo sanjati o Willyju, ali taj san nije bio ni-
malo nalik svojim prethodnicima; umjesto njenih ohrabrivanja i umirujuih mudrovanja,
osjetio je punu snagu gospodarevog gnjeva. Moda je to bila vruica koja je plamtjela u
njemu, ili se Willyju moda u Timbuktuu dogodilo neto, ali osoba koja je Mr. Bonesa
posjetila te noi nije bio Willy kakvog je u ivotu i smrti upoznao tijekom proteklih sedam
godina i devet mjeseci. Ovo je bio osvetoljubiv i sarkastian Willy Willy-vrag, Willy bez
trunke samilosti i njenosti, a jadni se Mr. Bones toliko prestravio da je izgubio nadzor nad
mjehurom i popikio sebe prvi put otkako je bio tene.
Jo ga je vie zbunilo to to je lani Willy izgledom bio potpuno jednak pravom Willyju,
pa kad mu se te noi ukazao u snu, na sebi je imao onaj isti ofucani kostim Djeda Boinjaka
u kojem ga je pas viao proteklih sedam Boia. I jo gore, san se nije odvijao na nekom
poznatom mjestu iz prolosti - poput onog iz podzemne eljeznice, recimo - ve u sadanjosti,
upravo u kavezu u kojem je Mr. Bones provodio no. Sklopio je oi, i kad ih je ponovno
otvorio u snu, ugledao je Willya kako sjedi u kutu, pola metra od njega, leima se oslonivi na
reetke. Ovo u ti rei samo jednom, poeo je, pa stoga sluaj dobro i zavei gubicu.
Pretvorio si se u farsu, ofucanu i bljutavu farsu, te ti zabranjujem da me ikad vie doziva u
svoje misli. Ne zaboravi. Uklei si to na dovratak svog dvorca, i vie mi nikad ne spomeni
ime - ni uzalud, ni u ljubavi, ni u kom sluaju. Ja sam mrtav, i elim svoj mir. Sve te albe i
blebetanja o tome to ti se dogodilo - misli da ja to ne sluam? Pun mi te je kufer, pseto, i
ovo je posljednji put da me vidi u svojim snovima. Razumije? Pusti me na miru, kokoji
mozgu. Daj mi malo prostora. Naao sam nove prijatelje i vie mi nisi potreban. Kopa?
ape dalje od mog posla, i dri se to dalje od mene. Zavrio sam s tobom.
Do jutra je vruica toliko ojaala da je vidio dvostruko. eludac mu se pretvorio u
bojinicu zaraenih mikroba i svaki put kad bi se pomaknuo, makar samo za dlaku, zapoeo bi
nov napad. Osjeao se kao da mu u crijevima detoniraju dubinske bombe, kao da mu otrovni
plinovi izjedaju utrobu. Budio se nekoliko puta tijekom noi i povraao, to mu je malo
umanjilo bolove, ali ti trenuci nikad nisu potrajali dovoljno dugo; kad je konano svanulo, i
kad se svjetlo probilo izmeu dasaka sjenika, primijetio je da lei izmeu pet-est jezeraca
bljuvotine: meu komadiima osuene sluzi, napola probavljenom mesu, mrljicama zgruane
krvi i ukastim uvarcima koji nisu imali ime.
Oko njega se dotad ve podigla opa uzbuna, ali Mr. Bones bio je previe bolestan da bi
je zamijetio. Drugi su se psi probudili i lajali u oekivanju novog dana, no on je mogao samo
bezvoljno leati i razmiljati o nesrei koja je zadesila njegovo tijelo. Znao je da je bolestan,
ali tono koliko, i gdje e ga to odvesti, nije imao pojma. Znao je da pas od toga moe
umrijeti, ali da se jednako tako moe i oporaviti te za nekoliko dana biti kao nov. Kad ve
moe birati, bilo mu je drae ostati na ivotu. Usprkos sinonjim dogaanjima, elio je ivjeti.
Willyjeva neoekivana okrutnost ga je zaprepastila, ali to nije znailo da Mr. Bones nije
spreman oprostiti gospodaru njegova nedjela. Ne okree se lea onome koji te samo jednom
iznevjerio - ne nakon cijelog ivota prijateljstva; ne, to se ne radi. Willy je mrtav, pa tko zna
postaju li mrtvaci ogoreni i zlobni nakon nekog vremena provedenog na drugome svijetu?
Dodue, to moda uope i nije bio Willy. ovjek iz sna mogao bi biti varalica, demon koji je
uzeo Willyjevo oblije i koga su poslali iz Timbuktua da zavara Mr. Bonesa i okrene ga protiv
njegovog gospodara. No ak i da je to bio Willy i unato tome to su mu primjedbe bile
izrazito bolne i zlonamjerne, Mr. Bones je bio dovoljno poten i priznao da u njima lei zrnce
istine. U zadnje se vrijeme malo previe saalijevao, profukao je previe dragocjenih sati na
56

nevane i sitne nepravde, a takvo je ponaanje neprikladno za psa njegovog poloaja. Morao
je biti zahvalan zbog toliko toga, morao je jo puno proivjeti. Znao je da mu je Willy
zabranio da ikad vie pomisli na njega, ali se Mr. Bones nije mogao suspregnuti. Vruica ga je
bacila u delirij i nije bio sposoban vladati mislima koje su mu prolijetale glavom, jednako kao
to nije mogao ustati i otkljuati vrata kaveza. Ako je Willy i bio u njegovim mislima, tu nije
bilo pomoi. Gospodar e morati zaepiti ui i ekati da one nestanu. Ipak, Mr. Bones se nije
vie alio. Barem je pokuavao biti dobar.
Manje od minute poto je pomislio na vrata kaveza, dola je mlada ena i otvorila zasun.
Zvala se Beth, i na sebi imala veliku modru jaknu. Debela bedra, neumjereno okruglog lica,
djeje frizure. Mr. Bones sjeao je se od juer. Ona ga je pokuavala hraniti i dala mu je vode;
ona ga je potapala po glavi i rekla da e se ujutro osjeati bolje. Draga cura, ali nikakav
dijagnostiar. Bljuvotine kao da su je uznemirile, te se spustila da bolje pogleda. to je,
Iskro, gadna no? upitala je. Mislim da bismo ovo trebali pokazati tati. Tata je bio
mukarac od juer, prisjetio se, koji ga je proveo po posjedu. Krupan tip s gustim crnim
obrvama i bez kose. Zvao se Pat - Pat Spaulding ili Pat Sprowleen, nije se mogao sjetiti. U toj
je slici bila i ena koja ih je pratila na prvom dijelu etnje. Da, sad mu se sve vraa, neto je
udno u vezi sa enom - i ona se zove Pat; Mr. Bones se sjetio da je to Alice smatrala
zabavnim, ak se i nasmijala kad je ula oba imena, a Dick ju je povukao na stranu i upozorio
je da se pristojno ponaa. Patrick i Patricia. Skraeno: Pat i Pat. Tako zbunjujue, tako strano
isprazno i zbunjujue.
Konano ga je Beth nagovorila da ustane i s njom ode do kue. Putem je jo jednom
povratio, no hladni mu je zrak ugodno milovao vrue tijelo, pa kad je iz tijela izbacio sav
otpad uinilo mu se da se bol znaajno smanjila. Ohrabren time, poao je za njom u kuu i
zahvalno prihvatio ponudu da se isprui na sagu u dnevnoj sobi. Beth je otila potraiti oca, a
Mr. Bones, koji se ve smotao ispred kamina, svoju je pozornost usmjerio na zvukove koji su
dopirali iz starog sata u hodniku. uo je deset, pa dvadeset otkucaja, a zatim zatvorio oi.
Malo prije nego to je usnuo, uznemirili su ga koraci u pribliavanju i muki glas koji je
rekao: Pusti ga. Vidjet emo kako e biti kad se probudi.
Prespavao je cijelo jutro i dobar dio popodneva. Kad se probudio, osjetio je da je ono
najgore prolo. Nije bio u vrhunskoj formi, ali je bio napola iv; temperatura mu je opala za
nekoliko stupnjeva, pa je mogao pomicati miie ne osjeajui se kao da mu je tijelo
nainjeno od cigala. Osjeao se dovoljno dobro da popije malo vode, a kad je Beth pozvala
oca da osobno procijeni stanje, e je toliko obuzela Mr. Bonesa da nije prestajao piti sve dok
nije ispraznio zdjelicu. To je bila pogreka. Nije bio u stanju zadrati u sebi toliko obilje, te je,
upravo u trenutku kad je Pat broj jedan uao u sobu, Mr. Bones ispraznio crijeva na sag u
dnevnoj sobi.
U vraju mater i ljudi koji nama ostavljaju svoje bolesne pse, rekao je. Samo nam
treba da ovaj otegne papke. Onda e uslijediti jedna krasna tuba.
Hoe da zovem doktora Burnsidea? upitala je Beth.
Moe. Reci mu da stiem. Uputio se prema vratima, ali je na pola puta zastao i
ponovno se okrenuo prema Beth. Kad bolje razmislim, neka to uini tvoja majka. Ovdje
imamo jako puno posla.
To je bila srea za Mr. Bonesa. U vremenu potrebnom da pronau Pat broj dva i dogovore
putovanje, dobio je priliku skovati plan. A bez njega nikad ne bi uspio izvesti ono to je izveo.
Nije mario je li bolestan ili zdrav, hoe li ivjeti ili umrijeti. Pruili su mu posljednju slamku
spasa, dakle onom umobolnom veterinaru odvui e ga samo mrtvog. Stoga mu je trebao
plan. Za provedbu e imati samo nekoliko sekundi, to je znailo da cijeli film mora savreno
tono odvrtjeti u glavi - i tako tono znati to uiniti i kada.
Pat broj dva izgledala je kao starija Bethina inaica. Iako malo ira, u crvenoj a ne modroj
jakni, zraila je onim istim pouzdanjem i dobrim raspoloenjem. Mr. Bonesu su one bile drae
od Pata broj jedan, pa mu je bilo pomalo ao to e zlorabiti njihovo povjerenje, osobito
nakon svih njihovih njenosti; no ovo je bilo sve ili nita, te nije imao vremena raspekmeziti
se. ena ga je na povocu odvela do auta, otvorila je suvozaeva vrata i uvela ga unutra,
putajui povodac tek u posljednjem trenutku. im su se vrata zatvorila, Mr. Bones se
57

provukao na drugu stranu i smjestio na vozaevo sjedite. To je bila sr strategije, a vic je bio
u tome da nije smio dopustiti da mu se povodac zaplete za mjenja, upravlja ili bilo koji
drugi predmet (to se nije dogodilo), te je morao stii na poetni poloaj dok ona zaobilazi
auto i otvara vrata s druge strane (u emu je uspio). Sve je to odvrtio u mislima, pa se upravo
tako dogodilo i u stvarnosti. Pat broj dva otvorila je vozaeva vrata, a Mr. Bones je iskoio. U
trku je dotaknuo zemlju i nestao prije nego to ga je stigla zgrabiti za rep ili stati na povodac.
Pojurio je prema umama sjeverno od glavne zgrade, pokuavajui ostati to dalje od
ceste. uo je Pat broj dva kako ga doziva, trenutak kasnije pridruili su joj se Beth i Pat broj
jedan. Malo poslije, zauo je automobilski motor i zvuk kotaa koji su proklizavali po zemlji,
no tada je ve bio zaao duboko u umu, i znao je da ga nikad nee pronai. U to se doba
godine tama sputala rano, pa u sljedeih sat vremena nee vie vidjeti nita.
Nastavio je prema sjeveru, provlaei se kroz smrznuti gutik dok je blijedo zimsko
svjetlo sve vie slabilo. Dok je prolazio pokraj ptica, one bi prhnule u zrak, skrivajui se u
visokim granama borova; kad bi ga zaule, vjeverice bi bjeale u svim pravcima. Mr. Bones
je znao kamo ide, pa iako nije znao kako e do tamo stii, vjerovao je da ga nos vodi pravim
putem. Dvorite Jonesovih bilo je samo petnaest kilometara dalje, pa je raunao da e tamo
stii sutra, najdalje preksutra. Nije mario to Jonesovi nisu tamo, i to ih nee biti jo dva
tjedna. Nije mario to mu je hrana bila zakljuana u garai i to nikako nee moi doprijeti do
nje. Bio je samo pas, i nije bio sposoban razmiljati toliko unaprijed. Zasad je jedino bilo
vano stii tamo gdje se uputio. Kad tamo stigne, sve e se srediti samo od sebe.
Vjerovao je da e biti tako. No alosna je istina bila da se varao. Da je bio u punoj snazi,
nesumnjivo bi stigao do cilja, ali tijelo mu nije bilo doraslo zahtjevima koje mu je postavio, te
su skokovi i trk uzimali svoj danak. Petnaest kilometara nije dug put, naroito ne ako ga se
usporedi s maratonskim dionicama koje je preao prije samo tri i pol mjeseca, ali mu je sad
rezervoar bio prazan, a pukom snagom volje pas moe prevaliti samo ogranienu udaljenost.
Zapravo, bilo je udno to je u tom stanju uspio prevaliti gotovo etiri kilometra. Iao je sve
dok su ga noge nosile, vukao se korak po korak; ni najmanje ne predviajui to slijedi,
spustio se na tlo i zaspao.
Drugi je put, u dvije noi, sanjao Willyja, a sanje ponovno bio poput onih u prolosti.
Ovom su prilikom sjedili na plai u La Jolli, na mjestu koje su posjetili na svom prvom
putovanju, dok jo nije bio potpuno odrastao. To je znailo prije mnogo, mnogo godina, u
vrijeme kad mu je sve bilo novo i nepoznato, kad mu se sve dogaalo prvi put. San je zapoeo
negdje sredinom popodneva. Sunce je sjalo, puhao je povjetarac, a Mr. Bones je leao s
glavom u Willyjevom krilu, uivajui u dodiru gospodarevih prstiju koji su mu ekali glavu.
Je li se to uistinu dogodilo? Nije se mogao sjetiti, ali je bilo dovoljno ivo da bude stvarno, i
to mu je u tom trenutku bilo jedino vano. Zgodne djevojke u kupaim kostimima, omoti od
sladoleda i tube s kremom za sunanje; crveni frizbiji letjeli su zrakom. To je ugledao kad je u
snu otvorio oi, mogao je namirisati neobinost i ljepotu prizora, kao da je jednim svojim
dijelom ve znao da je preao granicu injenica i stvarnosti. inilo mu se da sve poinje u
tiini, tiini koja je znaila odsustvo rijei; samo su se uli valovi koji su plavili obalu, i vjetar
koji je pomicao zastave i suncobrane. Tada je s nekog radija zasvirala glazba koju je pratio
enski glas: Be my baby, be my baby, be my baby now. Lijepa pjesma, lijepa i glupa pjesma, a
Mr. Bones se toliko zadubio u sluanje da nije primijetio da mu Willy neto govori. Do
trenutka kad je pozornost upravio na gospodara, ve je propustio nekoliko reenica, vjerojatno
cijele komade ivotno vanih podataka, pa mu je trebalo nekoliko trenutaka da pospaja ono
to je Willy govorio.
Pomiri se, uo je prvo, a potom je uslijedilo ao mi je, stari, i kunja. Kad su za
tim rijeima uslijedile gadna stvar i prijevara, Mr. Bones je ve gotovo polovio sve
konce. Willy-vrag bio je samo varka, trik kojim ga se eljelo navui da odbaci sjeanja na
starog gospodara. Silovita nevolja bila je samo ispit postojanosti psee privrenosti. Prevarant
mu je elio slomiti duh, pa iako je Mr. Bones bio smrtno prestravljen, nije oklijevao oprostiti
Willyju im se probudio, odbaciti sva predbacivanja i lane optube i ne razmiljati vie o
tome. Na svoj nain, ne znajui da mu se sudi, poloio je ispit. Nagrada je bila ovaj san,
posjeta svijetu lijenog i beskrajnog ljeta, prilika da se u hladnoj zimskoj noi pri pod
58

suncem, pa iako je sam san bio ugodan i umjeno nainjen, bio je tek preludij neemu
neizmjerno vanijem.
to je ovo? zauo je Mr. Bones samoga sebe kako govori, i odjednom ponovno postao
svjestan svoje sposobnosti govora, tvorenja rijei jednakom jasnoom i lakoom poput svakog
dvonoca koji je lajao svojim materinjim jezikom.
To, u jednu ruku, rekao je Willy.
to, to? javio se Mr. Bones, ne shvaajui. Kakvo, to?
To to sad radi.
Ne radim nita. Leim ovdje s tobom, na pijesku.
I razgovara sa mnom, zar ne?
Mislim da razgovaram. Zvui mi tako. No, to ne znai da ja to stvarno i radim.
A to ako ti kaem da radi?
Ne znam. Mislim da u ustati i zaplesati.
Pa, Mr. Bones, plei. Kad doe vrijeme, nee morati brinuti.
Kakvo vrijeme, Willy? O emu to govori?
Kad ti doe vrijeme za odlazak u Timbuktu.
Psi smiju tamo?
Ne svi. Samo neki. Svaki se sluaj pojedinano razmatra.
A ja mogu?
Ti moe.
Gazda, ne zavitlavaj se. Ako se zafrkava, mislim da to neu podnijeti.
Vjeruj mi, cuko, upao si. Odluili su.
Pa kad kreem?
Kad doe vrijeme. Mora biti strpljiv.
Naravno, prvo moram otegnuti papke.
Takva je procedura. U meuvremenu, elim da se pristojno ponaa. Vrati se u 'Psei raj'
i pusti da se pobrinu za tebe. Kad se Jonesovi vrate, sjeti se koliko si imao sree. Vie od
Polly i Alice ne moe traiti. One su stvarno najbolje, vjeruj mi. I jo neto: ne buni se zbog
imena koje su ti nadjenuli. Za mene e uvijek biti Mr. Bones. No ako te uistinu krene ivcira-
ti, prevedi ga na latinski i osjeat e se bolje. Iskrius. Lijepo zvui, zar ne? Iskrius Pasus.
Gledajte, stie Iskrius, najuzvieniji meu svim repatima Rima.
Uistinu, lijepo je zvualo, jako lijepo, pa kad se Mr. Bones probudio netom nakon
svitanja, jo uvijek mu je zvonilo u uima. Toliko se toga promijenilo dok je spavao, toliko se
toga dogodilo izmeu zatvaranja i otvaranja oiju, da isprva nije ni primijetio da je snijeilo
tijekom noi, niti je shvatio da onaj zvon koji je smatrao jekom rijei Iskrius zapravo
proizvode ledom okovane grane polako se njiui na vjetru. Nevoljko naputajui svijet iz
snova, Mr. Bones je tek djelomino postao svjestan hladnoe oko sebe, ali kad je poeo
osjeati hladnou, osjetio je jednako snanu vrelinu. Neto je gorjelo u njemu. Hladnoa je
bila vani, vrelina unutra; tijelo mu je prekrio snijeg, a u nutrini se vratila vruica, jednako
snana i paralizirajua kao i dan prije. Pokuao se pridii i otresti snijeg s krzna, ali su mu
noge bile kao od spuve te je morao odustati od tog pothvata. Moda kasnije, pomislio je,
moda kad izae sunce i zrak se malo ugrije. U meuvremenu je leao na zemlji i prouavao
snijeg. Napadalo je par centimetara, ali i to je bilo dovoljno da potpuno izmijeni lice svijeta. U
bjelini snijega bilo je neto zastraujue, pomislio je, promatrajui par vrabaca i crvenperki
koje su kljucale po tlu u potrazi za hranom; osjetio je kako je u njemu zatreperila samilost.
Da, ak i za te nikom potrebne budale. Nije si mogao pomoi. Snijeg kao da ih je sve spojio,
pa ih je barem jednom mogao promatrati ne kao napasti ve kao njemu bliska stvorenja,
lanove neke tajne bratovtine. Promatrajui ptice, prisjetio se Willyjevih rijei o povratku u
'Psei raj'. Dobar savjet, samo da mu je tijelo bilo doraslo toj zadai, posluao bi ga. No nije
bilo tako. Bio je previe slab za tako dalek put, pa ako ne moe raunati na to da e ga noge
odnijeti sve do tamo, morao je ostati gdje je bio. Nemajui nita pametnije, pojeo je malo
snijega i pokuao se prisjetiti sna.
Malo po malo do njega su poeli dopirati zvukovi automobila i kamiona; grmljavina
jutarnjeg prometa. Sunce je upravo izlazilo, pa dok se snijeg otapao s drvea i padao oko
59

njega, Mr. Bones se upitao je li autocesta uistinu tako blizu kao to mu se ini. Zvukovi su
znali prevariti, pa se ne jednom prevario mislei da je neto blie nego to je bilo. Nije elio
tratiti snagu na isprazne napore, ali ako je cesta tamo gdje misli da je, moda mu se prua
prilika. Promet je postajao gui, pa je uo sva mogua vozila kako jure mokrom cestom -
neprekinut niz velikih i malih automobila, kamiona i kamioneta, meugradskih autobusa. Za
upravljaem svakog vozila sjedio je ovjek, pa ako samo jedan od njih bude voljan stati i
pomoi mu, onda je moda spaen. To je znailo popeti se preko breuljka, i zatim se spustiti
na drugu stranu, pa iako je sve to bilo jako teko, morao je ustrajati. Cesta lei negdje, a on je
mora pronai. Jedino ju je morao pronai iz prve. Ako krene pogrenim pravcem, nee imati
snage da se popne na brdo i pone iznova.
No, cesta je bila tamo pa kad ju je Mr. Bones, nakon etrdeset minuta provlaenja kroz
trnje, granje i korijenje koje mu je prijeilo put, nakon klizanja i padanja po blatnim
padinama, konano ugledao, i nakon to je malo oprao krzno u blatnim ostacima snijega,
bolestan i grozniav pas shvatio je da mu je spas nadohvat ruke. Cesta je bila golema, blje-
tava; esterotrana super-autocesta po kojoj su automobili i kamioni jurili u oba pravca.
Njezina crna povrina, jo mokra od otopljenog snijega, metalne zatitne ograde i granje
stabala koje je raslo uz njezin istoni i zapadni rub, uz zimsko sunce koje je plamtjelo na nebu
i udaralo po milijunima vodenih kapljica, autocesta se Mr. Bonesu uinila poput kristalnog
sjaja, poput polja svemonog svjetla. Upravo se tome i nadao, i tada je znao da je ideja koja
mu je pala na pamet tijekom onih etrdeset minuta uspona i silaska bila jedino pravo rjeenje
njegovog problema. Kamioni i automobili mogu ga povesti s tog mjesta, ali mu jednako tako
mogu smrviti kosti i zauvijek zaustaviti dah. ire gledano, sve mu je odjednom postalo jasno.
Nije morao ekati svoj as; on mu je dolazio u susret. Samo treba zakoraiti na cestu i nai e
se u Timbuktuu. Stii e u zemlju rijei i prozirnih tostera, u zemlju kotaa od bicikla i
plamenih pustinja u kojoj psi s ljudima razgovaraju kao sa sebi ravnima. Willy e isprva
gunati, ali samo zato to je Mr. Bones tamo stigao oduzevi si ivot. No, Mr. Bones nije ni
pomislio na neto tako prizemno kao samoubojstvo. Odigrat e igru, onakvu kakvu bi zaigrao
samo bolestan i poludjeli stari pas. A on je upravo takav. Bolestan i poludjeli stari pas.
Igra se zvala 'izbjegni auto', i to je bio astan i potovan sport kojim je svaki starac mogao
vratiti trenutke mladenake slave. Bila je zabavna, osvjeavajua, bila je izazov atletskim
sposobnostima svih pasa. Treba pretrati cestu i po mogunosti ne biti udaren. to vie puta to
izvede, to si vei ampion. Prije ili kasnije, naravno, odnos u korist psa sve se vie
smanjivao, te je bilo jako malo pasa koji su igrali 'izbjegni auto' izlazei kao pobjednici. No
upravo je to bila osobita ljepota te igre. U trenutku kad si izgubio, pobijedio si.
Upravo se to i dogodilo toga blistavog i vedrog jutra u Virginiji, kad je Mr. Bones, alias
Iskrius, vjerni pratilac pokojnog pjesnika Willyja G. Christmasa, odluio dokazati da je prvak
meu prvacima. Siavi s travnjaka na istonoj strani autoceste, priekao je rupu u koloni i
tada potrao. Iako je bio slab, u nogama mu je ostalo jo malo vjetra, pa kad je uhvatio korak
osjetio se snanijim i sretnijim nego to se ikad osjetio posljednjih mjeseci. Trao je prema
buci, trao je prema svjetlu, prema bljesku i grmljavini to su se slijevali na njega iz svih
smjerova.
Uz malo sree, bit e uz Willya jo prije veeri.