Stvari koje govore *

Nade`da ^a~inovi~

U čemu je rječitost predmeta ? I koji nam to predmeti govore? Da li samo

oni koji poput umjetničkih predmeta jasno žele privući pažnju ili i oni koji
su u svakidašnjem životu nečujni, koji nestaju u svojoj namjeri?

Za raspravu druge polovine dvadesetog stoljeća glavne su referentne

točke bili vrlo različiti autori.

Uvijek i svuda, naravno, Marx. Njegov stol koji se počinje neobično ponašati,
primjer u sjajnoj analizi fetišizma robe, cjelokupni sklop uvida o tomu kako se
odnosi između ljudi pretvaraju u odnose među stvarima, postvaruju, otuđuju:
sve to je bilo sastavni dio niza radova, od estetike robne proizvodnje do radova
o potrošačkoj konstrukciji identiteta, koji su nastajali uglavnom unutar tzv.
zapadnoga marksizma i srodnih kritičkih poduhvata. Sintagmu “robna estetika”
1
stvorio je Wolfgang Fritz Haug a potrošački se identitet nešto više istraživao u
onome što je teorija kulture ili, u anglicizmu, “kulturalna” teorija.

* Tekst koji slijedi je dio poglavlja iz opsežne knjige Vidljivost kulture, koja je još daleko od
završetka. Izabrani ulomak također ima privremeni karakter. Knjiga o kojoj je riječ unatoč razmjerno
staloženoga naslova aktivistička je knjiga, usmjerena protiv nečeg što mi se čini posebno opasnim,
protiv sivila svijeta, protiv gubitka raznovrsnosti i razlike. U nešto drugačijem rječniku: problem je
redukcija kompleksnosti. Ona se u teorijskom poslu ne može izbjeći: pojave ne objašnjavamo na razini na
kojoj ih doživljavamo. No naš se posao ne smije svesti na grisaille, na slikanje u nijansama sive boje, čak
kada je rezultat iznimno elegantan. (prim. autorice)
1
W.F.Haug, Kritik der Warenästhetik, 1971. (prevedeno)
198
 Zeničke sveske

Haugova dopuna Marxove analize svakako je vrijedna pažnje. U vrlo

jednostavnom sažetku: roba je namijenjena za prodaju, ona mora ozbiljiti svoju
razmjensku vrijednost. Kupac će dati novac za robu – za neku stvar – zbog
njezine uporabne vrijednosti a tu će ozbiljiti tek nakon što je kupnja obavljena.
Kupac, dakle, kupuje neku robu zato što od nje očekuje ispunjenje: zbog obećanja
uporabne vrijednosti, takoreći, u tuđim riječima, zbog obećanja sreće. Pojava,
privid, obećanje: sve to upućuje na estetičko obećanje uporabne vrijednosti.
2
I na čvrstom tlu materijalnih činjenica sve što je čvrsto ipak se topi u zraku.

Naravno, još je jedan aspekt sjajno formuliran kod Marxa: nezaobilaznost

naših osjetila i to da su ona proizvod ljudske povijesti. Mislioci na Marxovu tragu
beskonačno su naglašavali znanstvenost, protiv sumnje u ideologičnost; također
i materijalizam, ali oprezno, jer su željeli sačuvati odmak od pozitivizma, sačuvati
veliku konstrukciju. Hegel se s glave okreće na noge, a Kantu se kao velika
zasluga priznaje “stvar po sebi”.

Marxova analiza fetišizma robe primjereno je nastavljena u Lukacsovoj

Povijesti i klasnoj svijesti. Pitanje ostaje aktualno: kako se može izbjeći učinak
postvarenja odnosno tko može biti subjekt promjena? Za Lukacsa subjekt/objekt
povijesti klasna svijest proletarijata a ona se očituje u komunističkoj partije, a
3
ne u empirijskim oblicima uvjerenja pripadnika radničke klase. Danas nam
ostaje, ukoliko smo željni promjena, utjecati na empirijski prisutne sugrađane.
Jedna od nada njegovanih na tragu Haugovih analiza je bi da obećanje sreće s
kojim roba zavodi i neizbježno razočaranje kada nam ne promijeni život, mogu
imati subverzivni učinak. A subverzivni učinak ima i istinsko zadovoljstvo kada se
4
jednom doživi a ne može se zadržati.

2
Tu rečenicu iz Manifesta Marshall Berman koristi kao naslov svoje knjige o “iskustvu moderniteta”:
All That Is Solid Melts Into Air, New York 1982.
3
Posebnost pogleda Waltera Benjamina, o kojemu malo kasnije, potvrđuje se u tomu da je u
Moskovskom dnevniku zabilježio zbilju tadašnje Moskve bez prevođenja u obavezni jezik, bez obzira na
spremnost
4
To, naravno, nije nova misao: Brecht je oduvijek preporučivao upoznavanje proletarijata s dobrim
životom kao proces osvješćivanja.
199
 ^asopis za dru{tvenu fenomenologiju i kulturnu dijalogiku

Govor stvari je povezan s rječitošću osjetila. Ona teorijska, vid i sluh, odavno
su prestala biti dovoljna, ako su ikada bila. Richard Sennet započinje svoju knjigu
5
The Conscience of the Eye slijedećim opisom:

“Stari su Grk ili Grkinja mogli upotrijebiti svoje oči kako bi vidjeli
kompleksnost života. Hramovi, tržnice, igrališta, susretišta, zidovi,
kipovi nekoga drevnoga grada predstavljali su vrijednost kulture u
religiji, politici, obiteljskom životu. Bilo bi teško reći kamo posebno
bi valjalo poći u modernome Londonu pa da se doživi kajanje. A
kada bi se moderne arhitekte tražilo da oblikuju prostor koji bi
promicao demokraciju vjerojatno bi zastali; nema modernoga nacrta
ravnoga antičkoj skupštini. Nije lako zamisliti ni moderna mjesta
primjerena za proučavanje moralne dimenzije seksualne žudnje,
kakve su za Grke bile gimnastičke dvorane – moderna mjesta puna
drugih ljudi. Gomilom drugih ljudi za razliku od gotovo potpune
nemuštosti spavaće sobe ili usamljenosti na psihijatrijskom
kauču. Kao materijal kulture kamenje modernoga grada čini se
krivo raspoređeno od planera i arhitekata, po tomu što trgovački
centar, parkiralište, stambeni blok po svojim oblicima ne sugeriraju
moguću složenost ljudskih života. Ono što su nekada bila iskustva
mjesta sada se pojavljuje kao prolazne mentalne operacije.”6

Svijet roba i spektakla mora se materijalno prizemljiti, stvari se moraju

odupirati.

U Adornovom je riječniku dijalektika definirana kao dosljedna svijest

o neidentičnome. To je stav iz Negativne dijalektike ali već mnogo prije
toga Benjamin, čiju poticajnost nesmanjeno osjećamo, polazi od svjetovne
konkretnosti. Passagen-Werk u svojoj nezavršenosti može biti i trajna opomena,
takvo ogromno djelo sastavljeno uglavnom iz citata posljedica je paralize zbog
prevelikog straha od homogenizacije, nivelizacije.

5
R.Sennet, The Conscience of the Eye, New York 1992; u svojoj najnovijoj knjizi Sennet istražuje rad
rukama…
6
Ibid.,str.XI
200
 Zeničke sveske

Naravno, uzdizanje Benjamina u divinatora, tumača onoga što je nama

običnima skriveno, još više promašuje, pretvara filozofa u patološki lik nekoga
koji u svemu traži i nalazi dublje značenje. Takvome sve govori, pa tako i stvari.
Passagen-Werk je materijalna filozofija povijesti 19.stoljeća: jednostavno rečeno,
izraz namjere da se 19.stoljeće prikaže “kako treba”. Marxova fantazmagorija iz
analize robnoga odnosa proteže se na sve fenomene.

Prije toga George Simmel pisao je o vrču, mostu, vratima. Vrlo lijepo, vrlo
dojmljivo. To je projekt filozofije kulture: proširenje dohvata filozofije a ne toliko
njezino suočavanje s nečim što joj izmiče, iako se to naslućuje:

“Slika vanjskih stvari za nas je dvoznačna stoga što u vanjskoj

prirodi sve može važiti kao povezano, ali i kao odvojeno. Neprekidne
preobrazbe tvari i energija dovode svakog u odnos sa svakim i sve
pojedinosti tvore jedan kozmos. No s druge strane predmeti ostaju
prognanima u nemilosrdnu razdvojenost prostora, nijednom dijelu
materije njegov prostor ne može biti zajednički s nekim drugim,
zbiljsko jedinstvo raznolikoga u prostoru ne postoji. I čini se da zbog
toga što se isti zahtjev postavlja i međusobno isključivim pojmovima
prirodna egzistencija izmiče primjeni tih pojmova uopće.”7

“O stvarima” misli i Martin Heidegger. Na različite načine, pasažima iz Bitka

i vremena, tekstom o “Porijeklu umjetničkoga djela”, ali svakako višestruko
objavljivanim predavanjem iz 1950.: “Das Ding”. To je tekst koji se doima u
svojim prvim paragrafima kao anticipacija McLuhana, Virilia, Baudrillarda:

“Sve udaljenosti u prostoru i vremenu su se smanjile. Tamo

kamo je čovjek nekada putovao tjednima i mjesecima sada će
zrakoplovom stići preko noći. O onome što je čovjek ranije mogao
saznati tek nakon nekoliko godina ili nikada sada će ga radio
obavijestiti istog trenutka. Klijanje i sazrijevanje biljaka, skriveno
u godišnjim dobima, sada se na snimki može pratiti iz minute
u minutu. Udaljena mjesta najstarijih kultura film nam pokazuje

7
Georg Simmel, «Brücke und Tür», Der Tag, 15.9.2009; hrvatski prijevod K.Miladinov, u G.Simmel,
Kontrapunkti kulture, Zagreb 2001, str.158.
201
 ^asopis za dru{tvenu fenomenologiju i kulturnu dijalogiku

kao da su promet iza ugla. Vrhunac uklanjanja svake moguće

udaljenosti televizijski je prijemnik koji će uskoro prožeti i vladati
nad cjelokupnim sklopom i pomacima prometa.

Čovjek najduže staze svladava u najkraće vrijeme. Ostavlja iza sebe

najveće udaljenosti i tako postavlja pred sebe u najvećoj blizini.

Jedino što naglo dokidanje svake udaljenosti ne donosi bliskost;

bliskost se ne sastoji iz neznatne mjere udaljenosti.”8

U nastavku toga razmišljanja stvar se prije svega razlikuje od “pukoga

predmeta”, naše odnošenje spram stvar od onoga što pred-mećemo, a tijekom
izlaganja raste u otvaranje svijeta kada nam uspije preokrenuti mišljenje: ne više
objašnjavati nego pri-mišljati.

***

Claude Levi-Strauss svima nam je svratio pažnju za “divlju misao” u kojoj se

stvari pojavljuju drugačije:

“Dakako, svojstva pristupačna divljoj misli nisu ona ista koja privlače
pozornost znanstvenika. Prema svakom slučaju fizičkom se svijetu
pristupa s dvije oprečne strane: jedne, krajnje konkretne, i druge
krajnje apstraktne, ili iz kuta osjetilnih kvaliteta ili iz kuta formalnih
svojstava. Ali to da su se ta dva puta morala spojiti, barem teoretski,
i da nije došlo do naglih promjena u perspektivi, objašnjava da su i
jedan i drugi, i nezavisno od jednoga i drugoga u vremenu i prostoru,
doveli do dva različita, iako jednako pozitivna znanja: onoga kojemu je
temelj pružila teorija osjetilnog i koje i dalje zadovoljava naše osnovne
potrebe pomoću vještina civilizacije: poljodjelstva, stočarstva,
lončarstva, tkanja, čuvanja i pripremanja hrane itd., koje su se razvile
u neolitsko doba, i onoga znanja koje se odmah postavlja na plan
pojmljivoga, i iz koje je proizašla suvremena znanost.”9

8
Martin Heidegger, “Das Ding”, u Vorträge und Aufsätze, Pfullingen 1954
9
Claude Levi-Staruss, Divlja misao, pr. J.Milinković,Zagreb 2001, str291,292.,
202
 Zeničke sveske

Antropologija je neupitnost pojmovnoga mišljenja, privid njegovog lebđenja

nad stvarima načela i na samom izvoru: André Leroi_Gourhan nam je, sažeto
10
izraženo, objasnio kako moramo moći ostavljati trag da bismo mogli progovoriti.

***

Teorijski se krajolik u međuvremenu promijenio. Ono što je bio etnologijsko-

11 12
antropologijski pojam materijalne kulture izrastao je u “društveni život stvari” i
počeo djelovati interdisciplinarno. U institucionalnoj filozofiji analitičkoga pravca
postalo je moguće govoriti o potrebi “metafizike običnih stvari” ( na primjer kod
13
Lynne Rudder Baker ), Miguel Tamen objavljuje svoje Prijatelje objekata koji se
14
mogu interpretirati , a Lorraine Daston predvodi čitavu školu proučavatelja Stvari
koje govore.15 Henry Petroski kao inženjer piše o evoluciji korisnih stvari.16

Petroski nije nevažan: na kraju krajeva mnogi od nas traže dokaze da je knjiga
kakvu toliko volimo, tzv. tiskani kodeks nešto poput žlice, čaše, kotača, zauvijek
koristan predmet. Sasvim na granici prema novinstvu Jezik stvari izlaže Deyan
Sudjic, stručnjak za dizajn.17 Unatoč kritičkim namjerama to je knjiga pisana
iznutra svijeta preoblikovanih stvari.

Posvuda nalazimo pomoć protiv redukcije. Miguel Tamen podsjeća nas

na porijeklo: redukcija je tehnički pojam kad nešto vidimo kao nešto drugo.
Neživi objekti zažive zbog interpretacije, zbog “prijatelja”: sve do pitanja života
i smrti, na primjer u bizantskoj teologiji i ikonoklazmu, ali problemi se protežu,
na primjer, u govorenje u “tijelima”: institucijama, korporacijama. Radovi koje je

10
André Leroi-Gourhan, La geste et la parole, I, II, Paris 1964.
11
Umjesto brojnih drugih usp. The Material Culture Reader, ur. Victor Buchli, Oxford/New York 2002
12
The Social Life of Things, ed. Arjun Appadurai, Cambridge, 1986.
13
Lynne Rudder Baker, «A Metaphysics of Ordinary Things and Why We Need It», Philosophy 83/2008
14
Miguel Tamen, Friends of Interpretable Objects, Cambridge (Mass.), 2001
15
Lorraine Daston (ed.), Things That Talk, New York 2004
16
Henry Petroski, The Evolution of Useful Things; The Pencil, The Book on the Bookshelf.
17
Deyan Sudjic, The Language of Things, London 2009
203
 ^asopis za dru{tvenu fenomenologiju i kulturnu dijalogiku

okupila Lorraine Daston šokantni su u svojoj nesvrstljivosti: Joseph Leo Koerner

istražuje “opremu” Hieronymsa Boscha: predmete kojima se služio i koji su ga
okruživali. Antoine Picon se bavi stupom u religioznoj arhitekturi osamnaestog
stoljeća. M. Norton Wise i Elaine M. Wise tzv. Paunovskim otokom u Berlinu,
kao mjestu očitovanja njemačkoga carstva, Simon Schaffer mjehurima od
sapunice, Joel Snyder dagerotipijom. Predmet Lorraine Daston su stakleni
cvjetovi iz Harvardskog prirodoslovnoga muzeja, u staklu izrađeni botanički
precizni modeli, a Peter Galison Rorschachovim testovima. Anke the Heeren
proučava izreske iz novina kako se pojavljuju u novinama i znanosti oko 1920.,
a Caroline A. Jones analizom Jacksona Pollocka kod Clementa Greenberga. Svi
su ti radovi izlagani pred ostalim sudionicima: oni su rezultat napora što ga je
malo nazvati interdisciplinarnim.

Taj je poduhvat zasada malo zapažen, a mogao bi promijeniti način

funkcioniranja znanstvene zajednice.

***

A s mojim kratkim tekstom se dogodilo ono što se jedino i moglo dogoditi:

postao je mala egzemplifikacija postupka ne-linearnoga traganja.

204