nedjeljinova katastrofa

prije točno 50 godina u najtežoj nesreći u

povijesti raketne tehnike, u nedjeljinu u
SSSR-u, poginulo je ili se otrovalo 126 ljudi

izgorjeli u čast
crvenog oktobra

:: Interkontinentalna raketa n-16 Nakon što je u prvom :: Hangari u podruju 42 U blizini rakete bilo je
katastrofalnom pokusu pobila najmanje 126 ljudi već je sljedeće mnogo neovlaštenih. Među njima su bili i konstruktor
godine, s dometom od 13.000 kilometara, odigrala glavnu ulogu u Mihail Jangel i maršal Mitrofan Nedjeljin koje se nitko
Kubanskoj krizi, koja je svijet dovela na rub atomskog rata nije usudio zamoliti da se uklone iz osiguranog područja

38 :: Obzor :: Večernji list

P
tekst ::::: Miroslav AMbruš-Kiš
rošle se nedjelje navršilo 50
godina od najteže nesreće
u povijesti raketne tehnike.
Na lansirnoj rampi 41 u
Bajkonuru položeni su
vijenci. Na ruskoj televiziji
prvi je put prikazan Roskosmosov
dvodijelni dokumentarac o događaju
u zapadnim obavještajnim službama
poznatom kao Nedjeljinova katastrofa.
Događaj od 24. listopada 1960. pri prvom
pokusnom ispaljivanju interkontinentalne
balističke rakete R-16 punih je 29 godina
bilo najstroža državna tajna. Jedini izvorni
slikovni dokument je 3 minute i 51 sekundu
automatski snimljene 16-milimetarske
vojne filmske metraže s koje je u
međuvremenu skinuta oznaka “strogo
povjerljivo”.
Te jeseni 1960. godine sovjetski vođa Nikita
Hruščov u hladnoratovskoj igri pokera
iščekivao je novu jaku kartu. Konstruktor
Mihail Jangel obećao je 30 metara visoku
i 141 tonu tešku raketu koja je nuklearnu
bombu od pet megatona mogla dobaciti na
udaljenost od 11 tisuća kilometara, a od tri
megatona na 13 tisuća. Cilj bi podbacila ili
prebacila u pojasu od 2,7 kilometara.
Zapovjednik sovjetskih strateških raketnih
snaga topnički maršal Mitrofan Ivanovič
Nedjeljin htio je prvo pokusno ispaljivanje
rakete Hruščovu darovati za 7. studenoga,
obljetnicu Oktobarske revolucije.
Ubojit “vražji otrov”
U rujnu 1960., svjestan brojnih teškoća,
Jangel je odobrio da počne slijed radnji
za ispaljivanje rakete. Svjedoci tvrde da
su mnogi od početka njena opremanja u
Tjuratamu, zabačenom dijelu Bajkonura,
bili svjesni da raketu prati niz pehova.
Hruščov je osobno potpisao popis imena
službenog državnog povjerenstva na čelu
s Nedjeljinom koje je pratilo taj pokus,
pripremu na Području 42 te lansiranje
rakete 23. listopada s rampe 41.
Na rampu je postavljena rano ujutro
i probrano osoblje počelo ju je u
ograničenom području puniti gorivom.
Pokazalo se da je ondje, u blizini rakete,
bilo mnogo neovlaštenih. Među njima su
bili i konstruktor Mihail Jangel i maršal
Mitrofan Nedjeljin. Šef lansirnog područja
general bojnik Konstantin Gerčik i njegovi
podređeni nisu imali tako snažan autoritet
da iz osiguranog područja blizu rakete
uklone oba nadređena i njihovu pratnju.
Vrsta goriva kojim je raketa napunjena
s razlogom nosi nadimak “vražji otrov”.
Temeljeno je na dušičnoj kiselini i iznimno
je otrovno. Kad izgara, proizvodi smrtno
otrovan plin. Raketu napunjenu gorivom
moralo se ispaliti u sljedećih 30 sati jer bi
gorivo korozijom pojelo spremnike i oplatu.
Nije bilo načina da se gorivo isprazni ako se
lansiranje obustavi.
Toga 23. listopada na postavljenoj i gorivom
napunjenoj raketi dogodilo se da je pukla
zaštitna pirotehnička membrana, jedna
od nekoliko koje su sprečavale da gorivo
dospije u motore prije odbrojavanja za
SSSR je tajio nesreću punih
29 godina, sve do Gorbačova
koji je o njoj progovorio 1989.
u magazinu “Aganjok” pod
naslovom “Područje 41”
lansiranje. To je zamijećeno, ali je ocijenjeno
da gorivo koje kaplje brzinom od 142 do
145 kapi u minuti nije osobita opasnost.
Navečer je odlučeno da će je lansirati
sljedećega jutra. General Gerčik svjedoči
da je predlagao da se gorivo koje curi
improvizirano prihvati i isprazni raketu,
a lansiranje odgodi. Ako bi ta opasna,
nikad izvedena radnja uspjela, sljedeće
bi lansiranje moglo u najboljem slučaju
biti za tjedan dana. Na to se, kaže, maršal
Nedjeljin izderao: “Da smo u nuklearnom
ratu, taj si luksuz ne bismo mogli priuštiti!”
Sljedećega jutra uzvanicima je određeno
promatračko mjesto na terasi brvnare 800
metara od rakete. Boris Konoplje, glavni
projektant nadzornog sustava, osobno ga je
nadzirao iz autobusa na lansirnoj rampi.
Kada je objavljena odgoda od još 30
minuta, Nedjeljin je – valjda pod pritiskom
iz Moskve, s kojom je bio u stalnoj vezi –
naredio da ga se odveze do rakete “da sam
ustanovi što se događa”. Brojna maršalova
:: Konstruktor Mihail Jangel :: Prekidač struje PTR za
nesreću je preživio slučajno, postavljanja rakete bio je u Nedjeljin službeno je bio
pušio je iza bunkera položaju “poslije lansiranja” poginuo u padu aviona
Konstruktor na primanju kod Hruščova:
Kad predsjednik pita: “Zašto si živ?”
Na vijest o nesreći Hruščov je brzo
formirao istražno povjerenstvo kojemu
je na čelu bio njegov kasniji nasljednik
Leonid Brežnjev. Na dnu teksta tajne
istrage Brežnjev je komentirao: “Nećemo
nikoga progoniti jer su krivci već
kažnjeni.” Mihail Jangel je čudom preživio.
Glave pune problema posavjetovao se
sa suradnicima iza bunkera, a to ga je
spasilo od eksplozije. Kada ga je Hruščov
poslije pitao: “Zašto ste preživjeli?” on
pratnja krenula je za njim. Preživjeli
suradnici tvrde da je osobnom hrabrošću
i predanošću htio motivirati sve koji na
raketi rade. Drugi su tvrdili da je to bio
nepotreban pritisak u ionako stresnoj
situaciji. Sigurnost je nalagala da se sustavi
trezveno višestruko provjeravaju jedan po
jedan. Tada su ih provjeravali i po nekoliko
istodobno. Maršalu Nedjeljinu donijeli
su čak i stolac pa je sjedio na samo 15-20
metara od rakete! Pola sata prije lansiranja,
kažu, ondje se muvalo i 250 ljudi.
Pakao u 20 sekundi
Usporedno s tim nervoznim događajima
zamijećeno je da je uređaj PTR, koji na
raketi pokreće određeni električni slijed,
nakon niza testova ostao u položaju
“poslije lansiranja”. Kad je to osoblje
u zapovjednom bunkeru shvatilo,
akumulatori su se na oba stupnja rakete
već bili napunili. Jedan svjedok kaže da je
netko baš htio akumulatore napuniti jer je
bilo vrlo hladno. Pirotehničke membrane,
kakva je dan prije jedna napukla, također
su se same aktivirale i motor drugoga
stupnja od goriva je dijelila samo jedna.
Kad je puknula, elektrika je upalila
motor drugoga stupnja, a on je potaknuo
eksploziju prvoga. Eksplozije su 20 sekundi
sustizale jedna drugu. Tko nije odmah
usmrćen, pokušavao je pobjeći što dalje
kroz plamen. One koji bi legli u poneki rov
da se zaštite od plamena ubio je otrovni
plin. Ljude u plamenu u bijegu je spriječila
klopka, žičana ograda oko rakete. Požar je
buktio dva sata. Bilanca: 126 mrtvih.
:: Maršal Mitrofan Ivanovič
mu je odgovorio: “Otišao sam zapaliti
cigaretu.” Smrt maršala Nedjeljina
prikazana je kao nesreća u padu aviona.
Godinu dana poslije izbila je kubanska
kriza u kojoj su Sovjeti s Kube SAD-u
zaprijetili raketama R-12, a Amerika je
blokirala brod s raketom R-16. Sovjeti su
opovrgavali prebjege koji su svjedočili o
nesreći. Priznali su je tek za Gorbačova
1989. u magazinu Aganjok pod naslovom
“Područje 41”.
Obzor :: Večernji list :: 39