Professional Documents
Culture Documents
HRVATSKI KARUSEL
Saboru potekla i hrvatska krv, i to iz nosa zastupnika Hrvata Drage Krpine, koji je
kidisao na zastupnike Srbina Dragana Hinića, pa mu ovaj uzvratio šakom po
nosu.
(Nastranu to, što je sam Krpina kapanje krvi iz njegova nosa proglasio povijesnim
događajem!)
Okršaj riječima u Saboru, a onda i incident između Krpine i Hinića, bili su sa svoje
strane povod da u hrvatskim medijima osvanu mnogi oštri komentari, u kojima se
kategorički odbacuju sve tvrdnje o tome da katolički vjeronauk moraju polaziti i
pravoslavna djeca i da ima i pojava prekrštavanja. U međuvremenu oglasila se
Katolička crkva. Kardinal Kuharić obratio se, u svojstvu nadbiskupa, župnim
uredima svoje nadbiskupije, da dostave izvještaje o tome što je na stvari. Odmah
da kažemo, da taj potez kardinala Kuharića treba pozdraviti, premda ne znamo i
da li će uroditi jedinim poželjnim ishodom: jasnim uvidom u stanje stvari ako ne
u svim hrvatskim nadbiskupijama i biskupijama, a ono u najvećoj. Jer, kako je
izvijestio "Večernji list" (u broju od 12. studenog 1994) već se naziru rezultati
ankete koju je kardinal zatražio: broj nekatolika koji pohađaju katolički vjeronauk
je neznatan. No, i usprkos svemu, čini nam se da Kaptol i ovim potezom
kardinala Kuharića danas posvjedočuje ulogu, kakvu možda nije igrao nikad u
ranijoj povijesti: prednjači po političkim potezima i ponašanjima koji nemaju
samo pastoralni karakter i isključivo vjersku pobudu. A to onda dovoljno govori
gdje se to našla "laička" tuđmanovska politika.
Kao što se zna, tjeranje pravoslavnih vjernika da se prekrste u katolike više je
nego sramna mrlja iz nedavne historije Crkve u Hrvata: u doba kvislinške NDH
jedan dio katoličkog klera je poticao masovno prelaženje (oko 300 tisuća ljudi) s
pravoslavlja na katolicizam, a na što su ljudi bili prisiljeni po cijenu očuvanja
golog života. Stepinčeva linija u Crkvi nije to osuđivala, naprotiv, tolerirala je,
obrazlažući da time pomaže ugroženima. Danas se nešto slično ipak ne može
ponoviti, ali i najmanji broj slučajeva upravo Crkvu u Hrvata mora siliti na oprez.
I stoga je dobro, da je ona reagirala, makar i sa zakašnjenjem, jer je već tri
godine ipak primjetno da, u atmosferi straha u društvu i među roditeljima, na
katolički vjeronauk hrle i djeca nekatoličkih roditelja i djeca ateista, često
nekrštena.
Čini se da su brojke o 11 ili 14 tisuća ili još više ili još manje djece koja su
prisiljena na vjeronaučno pokatoličenje iznošene napamet, bez istraživanja i
anketiranja. No, podaci o tome, ako se najzad i prikupe, i nisu sami po sebi
najvažniji.
Pojave mimikrije u stvari vjeronauka ne toliko djece koliko roditelja, pa ma kako
bile ili ne bile učestale, ne bi nas trebale toliko brinuti, koliko ukupno težak, više
nego nezahvalan položaj Srba u Republici Hrvatskoj, bez obzira da li su vjernici ili
ateisti, da li se nalaze u mješovitim brakovima, da li su i koliko lojalni građani, da
li su se ili nisu u bilo čemu ili na bilo koji način zamjerili državi, režimu,
sugrađanima, susjedima, onima s kojima žive, rade i dolaze u svakodnevne
kontakte.
Još prije izbijanja bilo kakvih sukoba (ako se izuzmu sitniji incidenti u ljeto 1989.
godine) između Hrvata i Srba u samoj Hrvatskoj, na zadarskoj je tržnici, na
primjer, tzv. obični svijet, piljarski, prodavačko-kupački zatražio da se Srbima iz
okolice zabrani da na tržnici prodaju svoje povrće i druge proizvode, da ih se
jednostavno s tržnice potjera. Možemo citirati vijesti, koje su o tome donijele
neke hrvatske novine u proljeće 1991. godine.
Pa je izbio neobjavljeni rat, i već u prvim mjesecima eskalacije masovno su u
mnogim hrvatskim gradovima i selima, od Osijeka preko Karlovca pa do
Metkovića i Dubrovnika, u zrak letjele kuće, lokali, auta u vlasništvu ili posjedu
građana srpske, a ponekad i crnogorske i neke druge nacionalnosti (pa i onih
Hrvata koje se drži nepodobnima ili su se nečim zamjerili). Prema izjavi hrvatskog
ministra vanjskih poslova dr Mate Granića, minirano je 5.000 kuća, a prema
tvrdnjama ljudi iz Hrvatskog helsinškog odbora za ljudska prava i 10.000.
A o onom najstrašnijem: da su ljudi, i opet zbog svoje nacionalnosti, nestajali bez
traga, da ih je gutala noć, a ponekad i dan, te da su kasnije nalaženi ili iskopavani
leševi nekih od njih, još uvijek se u Hrvatskoj rijetko tko usudi i zucnuti (čast
pojedincima kao što su Slobodan Budak, Ivan Zvonimir Čičak, Anto Nobilo,
Danijel Ivan, pa i Josip Manolić i Stipe Mesić, koji su naknadno iznijeli ponešto od
onog što su ranije, dok su bili u vrhu sadašnje vlasti, znali), a kamoli da se sačini
evidencija, povedu stvarne a ne ponekad samo fingirane istrage i na sud izvedu
počinioci.
Mnogo se od 1990. godine naovamo lagalo o brojčanoj dominaciji Srba u SUP-u i
miliciji, u medijima, u saborskim, gradskim i općinskim službama, u sudstvu, u
pojedinim poduzećima, mada su oni u nekim od tih službi i institucija bili i
prekomjerno zastupljeni. Pa se do danas provela njihova temeljita čistka i sa
gotovo svih iole odgovornih radnih mjesta, a da se o rukovodećim i ne govori.
Sumnjamo stoga i u istinitost tvrdnje, koju smo nedavno čuli iz ustiju
predsjednika Tuđmana, da Srbi čine polovicu sudaca u Karlovcu. U nekim
službama i institucijama Srba više i nema ili je ostao tek poneki. U Saboru, čija se
administracija i te kako povećala u usporedbi s onom iz "komunističkog"
vremena, Srba je među svim tamo zaposlenim još 7 ili 8! Nedavno se u Požegi
objesio i posljednji Srbin, mlad čovjek od 28 godina, koji je ostavio dvoje
malodobne djece, a koji je službovao (stražario) u tamošnjem zatvoru. Srbi na
rukovodećim položajima i ustanovama danas su prava rijetkost, u hrvatskoj Vladi
je jedan, zadužen za nacionalne manjine, na dužnosti ambasadora
(veleposlanika) ni jedan, među visokim časnicima (oficirima) Hrvatske vojske
također ni jedan (ali među običnim vojnicima ima ih valjda 5-6 posto, pa je
utoliko Hrvatska vojska ona "struktura" u kojoj su Srbi danas zapravo
najzastupljeniji!). Da se i ne govori i o potihoj politici, da se Srbima ne dopusti da
"prave poslove" i ulaze i u redove novih kapitalista u Hrvatskoj. A tek spomenimo
deložacije iz stanova bivše JNA, koje su u najvećem broju pogađale i još pogađaju
ljude srpske nacionalnosti. A spomenimo i to da nije mali broj Srba kojima se još
uvijek uskraćuju domovnice, pa i kada su se rodili u Hrvatskoj i tu su im se rađali
i živjeli i preci i stotinama godina unatrag. Itd. Moglo bi se mnogo toga iznijeti, i
potkrijepiti i podacima i primjerima, a što bi pokazalo da je daleko od svake istine
izjava zastupnika u hrvatskom Saboru Šime Đodana da u Hrvatskoj ni jednom
Srbinu nije pala ni dlaka s glave (možda nije dlaka, ali jest glava!).
Kada sve ovo spominjemo, ne previđamo ni zločine ni razbojništva, ni progone ni
sve svireposti na onoj "drugoj" strani, među Srbima u Krajini i onima koji su im
se iz Srbije, Bosne i od drugdje pridruživali, pa niti moguća ogrješenja nekih Srba
u hrvatskim gradovima i selima o Ustav i zakone uoči izbijanja samog rata, u
njegovu toku i poslije njega. No, jedno je to, a drugo su tendencije na hrvatskoj
strani i među Hrvatima da se na domaće i sve Srbe primijeni (ne)načelo
kolektivne krivnje i odgovornosti.
Pod pritiskom stanja koje vlada od 1990. godine naovamo značajan broj Srba u
Hrvatskoj pokušao se adaptirati skrivanjem svoje nacionalne pripadnosti, ili je
pak izlaz potražio u bijegu i iseljavanju.
Dok još oružje nije bilo progovorilo, ali je bila zavladala sumorna atmosfera i
odnosi postali napeti, proveden je, u proljeće 1991. godine, popis stanovništva, u
kojem su se neki Srbi već deklarirali kao Hrvati, pogotovo ako su potekli iz
mješovitih brakova. Ako bi se pak savjesno sačinio popis svih onih koji su
mijenjali svoja imena i prezimena da bi sakrili srpsku nacionalnu pripadnost, onda
bi se ustanovilo da je i takvih na tisuće. Novine su pisale o tome koliko takvih ima
osvajača i koji je na svetoj hrvatskoj zemlji, eto, uvijek bio samo instrument
tuđinske vladavine (turske, njemačke, mađarske, talijanske i najzad srbijanske)
nad Hrvatima i "remetilački čimbenik" u domovini nam Hrvatskoj, davala je i još
daje suluda i mitomanska velikosrpska politika, koja se trudila, i još je time
zaokupljena, dokazati: da Hrvati gotovo i ne postoje, da su većina Hrvata tek
pokatoličeni Srbi, da su granice Srbije u slučaju razlaza negdje na liniji Virovitica-
Karlobag, itd. Velikosrpska historiografija, ideologija i politika u tom pogledu su
možda i bolesnije i mitomanskije od velikohrvatske historiografije, ideologije i
politike. Ali su podjednako zločinačke po posljedicama na "terenu", posvuda tamo
gdje su Hrvati i Srbi stoljećima zajedno živjeli.
Srbi u Hrvatskoj (bili) su "dotepenci", odnosno "došljaci" četiri stoljeća, jednako
kao što su Hrvati to trinaest stoljeća. Nema tu kvalitativne razlike. Duže su
"dotepenci" nego i Sjeveroamerikanci na svom kontinentu, na kojem su u
međuvremenu potamanili crvenokošce. I duže su na hrvatskom tlu nego što je to
većina naroda u svijetu na svom sadašnjem tlu. Nekoliko stoljeća oni isključivo ili
u većini nastupaju u više od 1.000 naselja u Hrvatskoj. Sada su morali, nisu
valjda i željeli, ma koliko da su bili pod utjecajem, pa i prisilom nekolicine
neslavnih krajiških lidera, napustiti većinu tih naselja, ostavljajući svoja ognjišta i
grobove predaka do dvadeset generacija unatrag!
Ako je Hrvatska bila predziđe kršćanstva, onda su i Srbi bili značajni zatočnici
borbe "za krst časni i slobodu zlatnu" i u hrvatskim zemljama u koje su doselili,
da bi zajedno s Hrvatima lili krv za druge, ali i za Hrvatsku, kao na primjer u
NOB-u 1941-1945. godine. Junaštvo Stojana Jankovića, kao pravoslavca, ide
rame uz rame s junaštvom Ilije Smiljanića, kao katolika. (Pravoslavci su počeli
postajati Srbi, a katolici Hrvati u smislu modernog nacionalnog osjećanja tek u
19. stoljeću.) Mlečani su se plašili senjske ruke, a ona se krstila ne samo sa dva
nego i sa tri prsta. Pravoslavce među uskocima Austrija je naselila u Žumberak,
pa su se oni kasnije pounijatili, da bi se većina danas osjećala (žestokim)
Hrvatima, a neki bogme i Srbima.
Ban Josip Juraj Jelačić bio je pobornik sloge Hrvata i Srba i zbog toga što su i
jedni i drugi činili njegove krajiške postrojbe. Kada je krenuo na Mađare preko
Drave, u njegovoj je vojsci Srba bilo ne mnogo manje od Hrvata.
Neki značajni muževi Ilirskog pokreta bili su Srbi.
Jovan Sundečić, pravoslavni pop, kojeg su odgojili franjevci u Imotskom, penjao
se na Biokovo u prvoj polovici prošlog stoljeća, da bi u svojoj poemi klicao
bratstvu ne samo Hrvata i Srba, već svih južnih Slavena.
U drugoj polovici 19. stoljeća Strossmayer je pronosio ideju jugoslavenstva, ne
odričući se ni hrvatstva ni katoličanstva, i ne bi se moglo reći da je u Srbiji i među
Srbima nailazio samo na gluhoću i nerazumijevanje, uključujući čak i članove
dinastije Obrenovića. Đuro Daničić dolazi iz Srbije u Hrvatsku, da bi bio velik
neimar znanosti i jezikoslovlja, a u duhu povezivanja hrvatskog i srpskog naroda.
A Ante Starčević, koji će kasnije steći priznanje "oca domovine", pisat će još
ranije na ćirilici u Beograd, moleći da mu se tamo da zaposlenje!
Srbi u granicama Austro-Ugarske, od Vojvodine, preko Vojne krajine, do civilne
Hrvatske i Slavonije, pa do Dalmacije, a onda i Bosne i Hercegovine, kada je ona
1878. okupirana, gledali su, što je razumljivo, u kneževini, pa kraljevini Srbiji
oslonac i za svoj nacionalni identitet i samoodređenje. Iz toga se rađao i njihov
otpor, tamo gdje su bili izmiješani sa Hrvatima, da se utope u "hrvatski politički
narod", te je dolazilo i do određenog priklanjanja službeničkog sloja iz njihovih
redova više interesima Pešte ili Beča nego Zagreba. To je ono što će onda izazvati
i stanovito bijes kod Ante Starčevića, koga je inače odnjihala majka Srpkinja.
Sve što se od tih vremena konstituiranja modernog političkog života u drugoj
polovici 19. stoljeća pa do danas događalo posebno između Hrvata i Srba u
Hrvatskoj bilo je u znaku polarizacije prije svega u redovima većinskog naroda (a
ne zaboravimo, da su na onom teritoriju koji se danas nalazi u granicama
Republike Hrvatske sve do Drugog svjetskog rata Srbi činili više od 20 posto
stanovništva) u odnosu na manjinski.
HV, krenule su prema Grahovu, što nije bio nimalo lak zadatak. A padom Grahova
neprijatelji su izgubili prvu crtu obrane njihove izmišljene prijestonice, što je
među njima izazvalo pravu pometnju. "A general Vrbanac navodi da su i sve
operacije koje su prethodile "Oluji", od Maslenice i Miljevačkog platoa, zauzimanja
zaleđa Dubrovnika, pa preko Medačkog džepa, do "Bljeska", kao izrazi taktike
"mišijeg ugriza", bile zapavo njezine predigre i povodi za korekcije njenog plana.
Tuđman se faraonski odmarao na Brionima i zvao filmsku čeljad na domjenke, a
ratna mašinerija se punom parom pripremala i očekivala znak za početak "Oluje".
Razgovor u Ženevi s delegacijom iz Knina samo je spadao u taktiku zavaravanja,
kao što je uostalom i neprestanim izvještavanjem da Srbi napadaju Otočac,
Gospić, Karlovac, a što ni tih dana inače nisu činli, domaća i svjetska javnost
pripremana na ratni pohod.
I eto, ratni pohod je završio brzom pobjedom, mada se i dalje negdje dime
zgarišta. Svi leševi "mrskih neprijatelja" još nisu pokupljeni, a na područjima
kojem je "Oluja" prohujala još se, čini se, događaju i ubojstva, pali i pljačka -
pustoš koja je ostala ipak se ne može prikriti uza svu bjesomučnu "promidžbu",
trikove i parade, držanje naroda u neznanju i euforiji, pa ni "dolaska na kavu u
Knin kao hit"!
Teško je vjerovati da uz takve žrtve i posljedice i ranije prognani Hrvati, čije su
kuće najčešće popaljene, a nekima ubijeni i njihovi najbliži, mogu biti do kraja
sretni, barem većina onih koji ne prihvaćaju načelo: oko za oko, zub za zub!
Svako normalan u Hrvatskoj bio je za reintegraciju Krajine, ali ne i na način
"Oluje" i onog što se na njezinom tragu, evo, zbiva. Krajinske Srbe su predvodili i
neki notorni razbojnici, i s njima se i nije moralo pregovarati. No, zar stvari ipak
nisu sazrijevale u pravcu mirnog rješenja? Tuđmanu se, međutim, pružila prilika
da se riješi svih krajinskih Srba, kad mu je ujka Sam povjerio da "odradi" dio
posla za Pax Americana u Bosni i Hercegovini i uopće na ovim prostorima. Svi
smo, dakako, suosjećali i još suosjećamo s hrvatskim prognanicima, njihovim
stradanjima i patnjama i željeli da se vrate na svoja ognjišta i u svoje zavičaje, ali
zar čovjek, ako je čovjek, može da ne suosjeća i sa patnjama i stradanjima, te
gubitkom svega na putu bez povratka i stotine tisuća ljudi, a pogotovo žena,
djece i staraca one druge nacionalnosti, a kojima je Hrvatska također (bila)
domovina?
- Mi smo za demokratsku Evropu, ali bez Srba, Židova, ljevičara i Haškog suda!
(Hrvatska ljevica, 7/2002)
Područje Hrvatske koje su do vojno-policijske akcije "Oluja" u kolovozu prošle
godine držali pobunjeni hrvatski Srbi i područje Bosne koje su osvojile Hrvatska
vojska i Hrvatsko vijeće obrane prije i nakon "Oluje" danas čini hrvatski divlji
istok. A po svoj prilici, ono će takvim ostati možda i stoljećima pred nama. Na oko
11.500 četvornih kilometara teritorija Hrvatske koje se našlo pod vlašću
pobunjenih Srba, a zahvaljujući bivšoj Jugoslavenskoj narodnoj armiji koja ga je,
u sukobima s hrvatskim oružanim snagama, Zborom narodne garde i policijom,
zadržala pod svojom kontrolom do povlačenja u jesen i zimu 1991, a nakon
donošenja Vanceova plana, 1991. imalo je stalno prebivalište nešto više od 200
tisuća Srba, oko 80 tisuća Hrvata i desetak tisuća Jugoslavena i ostalih. Na 3.458
četvornih kilometara općina Kupres, Bosansko Grahovo, Glamoč i Titov Drvar,
područja koja su Hrvati osvojili, a s njega izbjegli svi Srbi, živjelo je 1991. 39.311
Srba, 5.156 Hrvata (uglavnom u općini Kupres), 3.104 Muslimana-Bošnjaka
(najviše u Glamoču) i 977 Jugoslavena i ostalih. Sada se na tom području
jugozapadne Bosne formira "hrvatski" kanton, a u koji još ulaze i općine Livno i
Tomislavgrad s izrazitom hrvatskom većinom (u te dvije općine živjelo je u
vrijeme popisa 1991. godine 55.300 Hrvata, 8.941 Muslimana, 4.489 Srba i 1.884
Jugoslavena i ostalih). Ako se uzmu u račun i površina i stanovništvo općine Livno
što je iza Srba ostalo "to je sada hrvatsko, to više nije srpsko ni tuđe".
Predsjednik Republike Hrvatske Franjo Tuđman bio je posebno obuzet time što je
Hrvatska nalik(ovala) perecu ili kifli. Pa je pod svaku cijenu težio i osvajanju
dijela Bosne, kako bi Hrvatska dobila i trbuh, kako bi odebljala, proširila se u
struku, gdje je doista veoma tanka.
I prije se "Oluje" u Bosni odigravalo "Ljeto 95", a nakon "Oluje" tamo je zapahao
"Maestral", koji Hrvatsku vojsku zamalo nije doveo i u Banju Luku, jer su Srbi bili
dovedeni na rub poraza ne toliko njezinim nadiranjem koliko strahovitim udarima
NATO-a iz zraka. U Daytonu se, međutim, pokazalo da osvajanje Kupresa,
Grahova, Glamoča, Drvara, Šipova, Mrkonjić Grada nije služilo za eventualnu
trampu osvojenog za Bosansku Posavinu već upravo da Hrvatska dobije trbuh, a
bude i s druge strane Dinare i da se tako strateški osigura i za sva buduća
stoljeća. A onda su Srbima vraćeni Šipovo i Mrkonjić Grad ne samo da bi im se
oduzeli dijelovi Sarajeva koje su držali, već i da bi se, u hrvatskom interesu,
presjekla cestovna i željeznička veza Bihaća sa Sarajevom. Možda "hrvatski"
kanton jugozapadne Bosne neće u dogledno vrijeme, pa ni bilo kada, biti de iure
prisajedinjen Hrvatskoj, ali više ga bez eventualnih novih ratova neće joj ni
oduzeti kao prirepak (pertinentio).
Dok se eventualno ne izgrade nove transverzale kroz Liku i Velebit između
panonske i jadranske Hrvatske, od najvećeg je strateškog interesa hrvatska
stvarna kontrola željeznice i ceste Bihać-Knin (za cestu i Livno) - Split. A ako
Muslimani-Bošnjaci ne budu uviđavni, Franjo Tuđman zasad ima u pričuvi, za
svaki slučaj, i Fikreta Abdića, koga bošnjačka strana smatra ratnim zločincem,
Hrvatska mu je davno dala domovnicu i omogućila komfor, dok većina bošnjačkog
naroda oko Velike Kladuše i Gazina još ga smatra herojem.
Nema, dakle, sumnje da se hrvatski divlji istok protegao i na jugoistok Bosne, bar
na djelić nekadašnje Turske Hrvatske.
I čitav taj hrvatski divlji istok izložen je danas kolonizaciji isključivo hrvatskim
življem. Ne samo da Srbi ne mogu računati na povratak na taj prostor, već na
njemu nema mjesta ni za Muslimane-Bošnjake, a dakako pripadnici drugih etnosa
neće ni pokazivati želju da se tamo pojave.
Ma koliko god da se iz svijeta i dalje bude javljao pritisak da se Srbima izbjeglim
u "Bljesku" i "Oluji" omogući povratak u Hrvatsku i ma koliko da se računa i na
ostanak i povratak 160.000 Srba koji su sada nastanjeni u istočnoj Slavoniji,
Baranji i zapadnom Srijemu (jer, od 170.000, koliko ih se sada tamo nalazi,
možda svega 10.000 nema domicil u Hrvatskoj), područja u Hrvatskoj koja su
uglavnom ostala bez Srba neće više biti njima napučena. Neće to dopustiti
Tuđmanova vlast, a ako bi nakon nje i došla neka tolerantnija vlast, bit će
prekasno. (Štoviše, može se očekivati da će i iz istočne Slavonije, Baranje i
zapadnog Srijema, pa ma kako god da se reintegracija odvijala, ako ne većina a
ono znatan broj Srba iseliti, no o tom drugom prigodom.)
Hrvatska će se možda suglasiti sa povratkom onih koji su stari i nemoćni, pa im
se može dopustiti da se vrate na zgarišta svojih kuća ili negdje rodbini u
Hrvatskoj, da umru. A svaki muškarac koji je nosio pušku ili uniformu, pa bio ili
ne bio grešan, riskira da bude uhapšen i suđen na dugogodišnju ili višegodišnju
robiju. Čak ako se i donese zakon o amnestiji, pojedince se može optuživati za
ratne zločine, pa ako se i pokaže da ih nisu počinili, oni ostaju žigosani i izopćeni.
Itd.
Sam Franjo Tuđman je izbjeglim Srbima, kako smo vidjeli, oduzeo svaku nadu u
povratak, a njihovu imovinu proglasio hrvatskom. Jedan od njegovih političkih
skutonoša, famozni čuvar državnog pečata, Ivan Milas proslavio se, pored drugih
svojih izjava, i izjavom da je to što se Hrvatska oslobodila Srba nešto
najznačajnije u njezinoj povjesti. A treba samo slušati i čitati što govore perjanice
Hrvate izbjeglice iz Bosne i Vojvodine, čitav prostor Krajine nije se mogao duže
držati pod embargom posjeta i brojnih stranaca, novinara, diplomata, a pohrlila je
tamo, osim hrvatskih prognanika koji su nakon četiri-pet godina žurili da opet
vide zavičaj i da se nađu na ruševinama svojih kuća, i sva sila domaćih
radoznalaca, s namjerom da "popiju kavu u Kninu", ili skupe odbjeglu stoku ili
pokupe što se još moglo iz napuštenih kuća i dvorišta.
U samom toku "Oluje" hrvatske su snage bezobzirno tukle izbjegličku kolonu kod
Dvora, a onda i na cesti prema Bosanskom Petrovcu. Kada su izbjeglice za Srbiju
prolazile kroz Sisak, bili su kamenovani, neki i na smrt. Svijet je tada obišla slika
mrtve starice koju voze u izbjegličkoj koloni, a ubijena je ciglom u čelo. Američki
ambasador Peter Galbraith išao je da se priključi koloni, kako bi iskazao svoj
protest, a nakon čega je na HTV po prvi put bio bezobzirno napadnut.
No, eskadroni smrti krenuli su u potragu za Srbima, koji su ostali, tek kad je
"Oluja" protutnjala. Što bi se tek desilo sa mladima, sposobnima za oružje, da su
ostali u Krajini, kako ih je hrvatska vlast licemjerno pozivala, kada se ubija
preostala nemoćna starčad po Krajini. Uostalom, hrvatskim vojnicima je, kada su
krenuli u "Oluju", rečeno da zarobljenika nema.
jači pritisak iz svijeta, pa i onih moćnih sila kojima se Hrvatska htjela - ne htjela
mora povinovati.
Franjo Tuđman je u trenutku kada je naredio "Oluju" pozvao Srbe da ostanu, a
onda ni on ni njegove skutonoše nisu mogli sakriti veliko oduševljenje što su otišli
i što ih se Hrvatska, eto, oslobodila kao "remetilačkog faktora". Pa dok su
Tuđman i njegovi na vlasti, ni preostali Srbi neće biti faktično nediskriminirani,
niti oni koji bi se vratili u zavičaj, a i u domovinu, poželjni.
Srbi u Hrvatskoj, odnosno hrvatski Srbi utoliko su glavne žrtve ludila koje je
dovelo do raspada avnojske Jugoslavije, s epicentrima u Beogradu, Zagrebu,
Ljubljani, ali i u drugim središtima nacionalističkih birokracija koje su se bile
ukotvile na vlasti još za Titova života.
Hrvati u Bosni i Hercegovini bili su jedan od tri njezina konstitutivna naroda od
odluka ZAVNOBIH-a 1944. godine, koji je na zasjedanju u Mrkonjić gradu
proklamirao da Bosna i Hercegovina "nije ni srpska ni muslimanska ni hrvatska"
već "i srpska i muslimanska i hrvatska". U 1991. godini tamošnji Srbi počeli su,
tvrdeći da im pripada 64 posto teritorija, stvarati svoje autonomne oblasti, da bi
se 1992. godine, također uz pomoć tadašnje JNA, koja se već bila raspala i više-
manje svela na srpsko-crnogorsko ljudstvo, dohvatili i oružja. Franjo Tuđman
brinuo se da pruži "pomoć" ugroženim Hrvatima i Muslimanima-Bošnjacima,
imajući na umu ono što je već utanačio sa Slobodanom Miloševićem u
Karađorđevu, da bi onda 1993. godine inspirirao hrvatsko-bošnjački rat oko
teritorija u centralnoj Bosni, Hercegovini i Posavini, a sve na tragu svoje opsesije
da je Bosna i Hercegovina "umjetna tvorevina", a Muslimani izmišljeni narod.
I završilo je tako da su pod pritiskom iz svijeta sklopljeni sporazumi u
Washingtonu i Daytonu, da u Bosni i Hercegovini sva tri nacionalizma još
istrajavaju na svom "rješenju", da u njoj snažne vojne snage izvan održavaju
uspostavljeni status quo, i da je ona via facti pod međunarodnim protektoratom,
a koji će potrajati.
Kao najmalobrojniji, Hrvati su u Bosni i Hercegovini i najveće žrtve njezine
dezintegracije (premda su Muslimani-Bošnjaci najviše izginuli i najviše ih se
moralo preseliti). Naime, od 760 tisuća Hrvata koliko ih je u Bosni i Hercegovini
bilo 1991. godine, danas ih u njoj živi 350 tisuća. Stotinu tisuća naseljeno je
mahom u srpske kuće i na srpska imanja u Hrvatskoj. A u njihove kuće i na
njihova imanja, ukoliko nisu u ruševinama, uselili su pak Srbi iz same Bosne i
Hercegovine ili pak Srbi koji su izbegli iz Hrvatske, te Muslimani-Bošnjaci. Jedan
broj Hrvata u Bosni i Hercegovini preselio se na ranije srpske prostore (Drvar,
Glamoč, Bosanki Petrovac, pa i Kupres). A Hrvati u Herceg-Bosni (koja i dalje
postoji kao paradržava) ne daju ni Muslimanima-Bošnjacima, ni Srbima da se
vrate tamo gdje su ranije od njih i pred njima izbjegli.
U Federaciji BIH (bošnjačko-hrvatskom entitetu) brojčani odnos Muslimana i
Hrvata je 4:1, pa usprkos svim proklamacijama i garancijama potonji dospijevaju
u položaj nacionalne manjine. Hrvata je veoma malo ostalo ne samo u Banjaluci
već i u samom Sarajevu, pa u Zenici i Tuzli. Od većih gradova ostalo im je samo
zapadni Mostar. A da se i ne spominje njihov egzodus iz Bosanske Posavine, pa i
iz srednje Bosne.
Uz hrvatske Srbe, bosanski Hrvati utoliko su također glavne žrtve krvavih zapleta
i raspleta u godinama 1990-1998. A da nisu isključeni ni novi zapleti i raspleti.
Franjo Tuđman je "riješio" hrvatsko nacionalno pitanje tako da se pobrinuo da na
90 posto teritorija Bosne i Hercegovine uskoro neće biti Hrvata ni za lijek.
A Slobodan Milošević je "riješio" srpsko nacionalno pitanje tako da se pobrinuo da
Srbe u Hrvatskoj instrumentalizira i onda ostavi na cjedilu i prepusti izbjegličko-
prognaničkoj sudbini. S tim što rasplet na Kosovu tek slijedi, a ni Srbi u Bosni i
Hercegovini nemaju se čemu radovati, nakon što su se našli u svojevrsnom
rezervatu.
(HRVATSKA LJEVICA, 4/1998)
Najmanje je 30.000 obitelji Srba, onih koji su rođeni u Hrvatskoj i koji su dotad
samo u njoj živjeli, izbačeno iz stanova u hrvatskim gradovima. A za njih nema
nade u povratak, ni povratka, ukoliko im se ne vrate i stanarska prava, kao što se
to činilo i čini u slučaju hrvata povratnika. Srbi su iz Hrvatske odlazili i bježali ne
iz obijesti već iz straha i ugroženosti.
Kada je Tuđman stupio na scenu i relativno brzo pridobio hrvatsku većinu za
svoju nacionalističku politiku, u hrvatskim Srbima su se probudila sjećanja i na
sva strdanja u Drugom svjetskom ratu, a bilo im je jasno da im se ništa dobro ne
piše, kada se na čelu države nalazi čovjek koji je u ljeto 1991. godine poručivao
da će srpsko pitanje u Hrvatskoj biti riješeno kada se broj Srba u ukupnom
stanovništvu svede na tri posto (pa se u poznatom govoru u Ratnoj školi osam
godina kasnije pohvalio da je taj cilj ostvaren), te zaprijetio - ukoliko dođe do
rata - da ni jednom Srbinu u Hrvatskoj ne može garantirati sigurnost. Njegovi
govori i govori njegovih sljedbenika i oživljavanje ikonografije i parola iz vremena
NDH-e utjerivalo je Srbima strah u kosti i guralo ih je u pobunu, u kojoj su ubrzo
glavnu ulogu preuzeli i četnički elementi.
Franjo Tuđman je u govoru polaznicima Ratne škole "Ban Josip Jelačić", koji
mjesec prije smrti, izjavio da je srpsko pitanje riješeno jer da u Hrvatskoj više
nikada neće biti više od 3 do 5 posto Srba. Dakle, on je znao unaprijed podatak
koji je utvrđen, ako je utvrđen, popisom 2001. godine!
Srba je u Hrvatskoj i Slavoniji (tadašnjoj banovini Hrvatskoj) u vrijeme
posljednjeg austrougarskog popisa stanovništva 1910. godine bilo više od 25
posto, a u Dalmaciji s Bokom 17 posto. Snage hrvatskog nacionalizma u toku 20.
stoljeća, a posebno 1941-1945. i 1991-1995. godine, uspjele su, eto, u tome, da
Srbi više nisu "remetilački faktor" hrvatske države, pa ma kakva da je ona.
Poznato geslo: ili se pokori ili se ukloni! uspješnije je proveo Franjo Tuđman nego
Ante Pavelić!
Upravo je sramotno kada danas Ivica Račan tvrdi da je trostruko smanjenje broja
Srba u Hrvatskoj logična posljedica (srpske) agresije na Hrvatsku. A jadni su i
smiješni i Zdravko Tomac, Mato Arlović, Vesna Škare-Ožbolt, Jadranka Kosor,
Zlatko Tomčić, Đurđa Adlešić, da se o Ivi Sanaderu, Dragi Krpini, Antu Đapiću i
sličnima i ne govori, kada u biti poručuju da su Srbi u Hrvatskoj doživjeli ono što
su i zaslužili, odnosno da nije vršena politika etničkog čišćenja. Takvi, dakle,
inzistiraju na kolektivnoj odgovornosti Srba kao naroda.
(IZJAVA U "NOVOSTIMA SEDAM DANA", ZAGREB 31. V 2002. GODINE)
Drugi svjetski rat je na području bivše Jugoslavije odnio najmanje milijun i sto
tisuća ljudskih života. U vremenu vladavine komunista i socijalističkog poretka
govorilo se o više od milijun i sedamsto tisuća "žrtava palih za slobodu" (iako se
većina žrtava nije borila ni za kakvu slobodu!), a do te se brojke, izgleda, došlo
procjenom u Saveznom zavodu za statistiku iz 1947. godine, a ona je, kako
svjedoči i njen autor, dr Vladeta Vukić obuhvaćala sve demografske gubitke:
ubijene, poginule, umrle, iseljene, nerođene zbog smanjenog prirodnog
priraštaja. Tek u 1964. godini bio je priređen popis žrtava, ali rezultati nikad nisu
ugledali svjetlo dana. Izgleda da ti rezultati i nisu mogli biti pouzdani nakon toliko
vremena koje je proteklo od vremena rata.
Idejni nastavljači onih koji su u Drugom svjetskom ratu bili poraženi poveli su
nove ratove i sada u ulogama vlastodržaca ne samo da iznova pišu povijest nego
i zagađuju svijest naroda (svaki svog), a posebno novih, mladih naraštaja,
ogromnim količinama laži i falsifikata i izlažu ih pravom teroru starih i novih
nacionalističkih motiva, a sve u ime nekakve "duhovne obnove" hrvatskog
naroda, "konačnog istorijskog osvješćivanja" srpskog naroda, "otkrivenog
identiteta" muslimansko-bošnjačkog naroda itd.
Kao sredstva zagađivanja svijesti, cvjetaju razne statistike smrti, ne samo one iz
nedavnih ili netom prohujalih, odnosno utihnulih ratova u Sloveniji, Hrvatskoj i
Bosni i Hercegovini, nego i iz Drugog svjetskog rata i čitavog vremena poraća
1945-1990 (egzekucije u 1945, 1946, pa i 1947, stradanja na Golom otoku,
ubojstvu političkih emigranata u inozemstvu).
Napisane su i pišu se knjige (već ih ima na stotine), rasprave, članci, izlazili su i
izlaze brojni feljtoni po novinama, emitirane su i emitiraju se televizijske emisije i
serije, kojima se pokušavalo i pokušava dokazati, da su u Drugom svjetskom ratu
najviše stradali Srbi, i to uglavnom od Hrvata i Muslimana, nešto od Nijemaca,
Albanaca, Bugara, Mađara; da su najviše stradali Hrvati (Tuđman: "Hrvati,
tvrdim, nisu počinili veće zločine nego drugi. Hrvatski narod nema manje nego
više ratnih žrtava nego Srbi"), i to isključivo ili uglavnom od Srba, pa i bez obzira
da li su bili četnici ili partizani; da su najviše stradali Muslimani, i to isključivo ili
uglavnom od Srba i Crnogoraca itd. A kako je bilo u Drugom svjetskom ratu tako
se, eto, ponovilo i u ovim ratovima na razvalinama avnojske Jugoslavije!
Kragujevački neočetnički list "Pogledi" još je 1989. čitav jedan broj posvetio
zločinima partizana nad Srbima u samoj Srbiji nakon oslobođenja 1944. godine.
Komunisti su tobože u Srbiji tada poubijali 250.000 ljudi. A sudeći po raspravama
i izjavama nekih današnjih hrvatskih "mrtvozorničkih speleologa", u Bleiburgu i
nakon njega životom je platilo čak 600.000 Hrvata. Kada se saberu sve takve i
slične statistike smrti, proizlazi da je na području Jugoslavije u Drugom svjetskom
ratu i na njegovom tragu umoreno deset od ukupno nešto više od petnaest
Usporedo, gotovo da nije preostao ni jedan još živi istaknuti ustaša, u tuzemstvu
ili inozemstvu, a da ove ili one novine nisu s njime obavile razgovor i prikazale ga
i kao junaka i kao pravednika. Živi partizani nemaju prilike da se više igdje
oglase, osim na svojim rijetkim prigodnim skupovima, o čemu javnost može
nešto saznati samo ako kažu ili učine nešto "nepodobno" (slučaj osnivanja
Društva "Josip Broz Tito") ili pak na sprovodima svojih drugova. Tiskaju se djela
Ante Pavelića i Dide Kvaternika, no da li itko smije danas u Hrvatskoj tiskati bilo
što iz opusa Josipa Broza Tita, Vladimira Bakarića, pa čak i Karla Marxa.
Hrvatska je jedina zemlja u Evropi, u kojoj su antifašisti natjerani u mišju rupu i
kojima su oduzeta ranije stečena prava (čak i onima koji su ratni invalidi), a čast i
slava se danas podjeljuju onima koji su bili na strani fašizma i njegove sluge
(tobože su se i oni borili za Hrvatsku).
Svođenje gotovo pola stoljeća novije povijesti na "vrijeme mraka", "komunističke
strahovlade", "protunaravnog sustava", "jugokomunističkog nasilja",
"srbokomunističke hegemonije", a u kojem je hrvatski narod trpio nasilja i čak bio
osuđen na odumiranje i nestanak, u funkciji je opravdanja sadašnjeg "sustava" u
znaku etničkog rasizma, najprimitivnije grabežljivosti, bogaćenja stotinjak
hrvatskih obitelji po cijenu krajnjeg siromaštva velike većine hrvatskog naroda.
Mit Bleiburga i sve te priče o strahotama i zločinima bivšeg sistema, koji se poziva
na plemenite ideale socijalizma i komunizma, ali je u zbilji pokazivao i mnoge
svoje rogobatnosti, pa i svireposti, neće, međutim, na dugi rok moći zagađivati
svijest naroda, a pogotovo novih naraštaja. Rekli bismo, da sve te priče već i
sada više ocrnjuju one koji ih lansiraju nego one, iz prošlosti, protiv kojih su
uperene.
Doduše, lažno prikazivanje novije povijesti uklapa se u mitološka tumačenja
čitave hrvatske, i ne samo hrvatske, povijesti iz ugla frustriranog hrvatskog
nacionalizma: Hrvati kao tobože najstariji evropski narod, tobožnji hrvatski sabor
na Duvanjskom polju u 10. stoljeća, tobožnja pobjeda nad Tatarima kod
Grobnika.
Snage u hrvatskom društvu koje danas NDH prikazuju čak kao kulturnu i
civiliziranu državu, a Jasenovac gotovo kao sanatorijum, ipak nemaju šanse da
provedu "duhovnu obnovu" po svojim kalupima.
Po svemu sudeći, naraštaji današnje omladine u studentskom i đačkom uzrastu
Jedan je hrvatski dragovoljac šokirao sve nas koji čitamo Feral Tribune i druge
nerežimske novine priznanjem da je u Pakračkoj Poljani, Gospiću i drugdje ubio
72 čovjeka, odreda srpske nacionalnosti. Kako je rekao, on i drugi egzekutori iz
terorističke Merčepove postrojbe nisu Srbe smatrali ljudima. A u metodama i
mučenja i ubijanja nije im nedostajalo ne samo svireposti nego ni mašte.
Ispovijest tog dragovoljca naišla je na velik odjek i po svijetu, u kojem inače
hrvatski rejting sve više pada, a priča o čistom obrambenom ratu za
samoodržanje i samoodređenje ionako je već poodavno izblijedila.
Ta je ispovijest samo povećala ionako veliku, a više ili manje prikrivenu nelagodu
u hrvatskom javnom životu, preko nje nisu mogli prijeći ni oni koji su se u
vrhovima i na svim razinama današnje hrvatske vlasti sve od 1991. godine
naovamo upinjali da dokažu da Hrvati nisu činili zločine nego samo Srbi (a kasnije
i Muslimani u Bosni i Hercegovini). U tom smislu posebno se pred tri godine
svojom izjavom da Hrvati, jer se brane, ne mogo počiniti zločine, pročuo tadašnji,
a i sadašnji predsjednik Vrhovnog suda Republike Hrvatske Milan Vuković.
Ako je vjerovati anketi Tjednika, provedenoj, doduše, među samo 300 ispitanika
uz 70 hrvatskih gradova i naselja, "Hrvati u zločin ne vjeruju", kada se radi o
ratnicima, a i o neratnicima u njihovim redovima. Većina nije ni upoznata sa
ispoviješću dragovoljaca na stranicama Ferala, a od onih koji su upoznati dva i po
puta više njih mu ne vjeruje. 59,3 posto i dalje smatra da Hrvatska vojska uopće
nije mogla počiniti ratne zločine s obzirom da je vodila obrambeni rat, 22 posto
ne zna što da misli, a 18,7 posto smatra da je mogla. (vidjeti Tjednik od 19. rujna
1997. godine) Dakle, većina nacije ili zatvara oči pred onim što ne želi vidjeti ili
još ima mozgove isprane mlazevima jedne promidžbe koja, evo, bez imalo
predaha i bez ikakvih obzira, traje već sedam-osam godina.
A u tom pranju mozgova većine Hrvata i Hrvatica sudjeluju i pojedinci koji su
ranije kao savjetnici vrhovne vlasti izvodili razne trikove, da bi danas pokušavali
igrati ulogu nepristranih i tobože kritički nastrojenih publicista. Pozivajući se na
nalaz Srpskog demokratskog foruma da je, prema podacima koje je to tijelo
uspjelo prikupiti u vremenu od 1991. godine do danas, ubijeno (ne poginulo!) 186
Srba, dr Slaven Letica slavodobitno u Globusu poručuje da su "sveukupni ratni
zločni Hrvata manji od broja masakriranih Hrvata samo na Ovčari kod Vukovara"
(vidjeti Globus od 26. rujna 1997).
Licitiranje brojem zločina i stradalnika, a u svrhu poruke: koliko li smo "mi" malo
ubili "njihovih", a koliko su mnogo i premnogo "oni" pobili naših, inače je prokleta
navika i Hrvata i Srba, kada rasuđuju o odnosima ta dva naroda u ovom stoljeću.
Pa, eto, tome podliježu i ljudi poput Slavena Letice, koji uza sve stoji na čelu
"europskog" pokreta u Hrvatskoj! No, što ćemo, izgleda da nam je suđeno da
živimo ne samo sa zločincima, već i sa opsjenarima!
Da su i sa hrvatske strane vršeni zločini još 1991. godine, pa i u akciji Maslenica
1992. godine, pa u akciji Medački džep 1993. godine, pa u "Bljesku" i "Oluji"
1995. godine i poslije njih, dobro znaju svi oni među nama koji nikakav i ničiji
zločin ne odobravaju, a jednako tako i svi oni koji su te zločine, iz vrhova vlasti i
vladajuće stranke, poticali i prikrivali.
O zločinima na hrvatskoj strani je, na primjer, još jednom, a i u ovoj prilici hrabro
progovorio odvjetnik Slobodan Budak (vidjeti Nacional od 10. rujna 1997.
godine). Hrvatski helsinški odbor na čelu sa neumornim i odvažnim Ivanom
Zvonimirom Čičkom prikupio je i o tome golemu dokumentaciju, s kojom je
dijelom upoznao i međunarodne činioce. U Feralu, Tjedniku i drugim novinama
izišli su novi prilozi o zločinima u Vukovaru i prije početka sukoba, još u 1990.,
kada su leševi ubijenih Srba plivali Dunavom, pa u Gospiću i Hrvatskom primorju,
gdje su razbojnici iz redova "merčepovaca" likvidirali, izgleda, i 24 golobrada
vojnika JNA, koji su zapravo bježali svojim kućama. Zna se dovoljno i o ubijanju
Srba u Osijeku, Sisku i drugim gradovima, pa i u Zagrebu.
Nije osuđen ni Hrvat, iz jednog sela kod Zadra, koji je upao u zatvor i ubio tri
svoja susjeda Srbina, ni hrvatski policajac u Karlovcu koje je na mostu na Korani
pobio četrnaest Srba koji su se već bili predali, ni hrvatski vojnik koji je u
Gorskom kotaru isto tako u zatvoru pobio osmoricu Srba. Ubojica Hrvata Reih-
Kira i dvojice Srba Gudelj na sudu je oslobođen.
Svaka statistika zločina je, inače, sama po sebi više nego onespokojavajuća, a
pogotovo kada je vode hrvatski šovinisti da bi dokazali kako su samo Srbi činili
zločine, a srpski šovinisti da bi pak dokazali kako su samo Hrvati činili zločine.
Dosad je ekshumirano 1.406 žrtava na hrvatskoj strani, a koji su poginuli ili
ubijeni od oružja u srpskim rukama. Zločin iz Ovčare vapi za pravdom do neba.
Ali, moramo znati da nije izoliran, premda je možda najsvirepiji. Sve Srbe koji su
u ime velikosrpstva ogrezli u zločinima treba da stigne ruka pravde, ma gdje bili.
Ali i sve Hrvate koji su ubijali u ime velikohrvatstva, a izvan regula oružanih
sukoba zaraćenih vojski.
Ako se za neke zločine još i ne zna, znat će se. I nikakva politika zataškavanja i
relativiziranja zločina u ime domovine i Boga, ne samo da neće priskrbiti dobar
glas Hrvatskoj, nego ni olakšati savjest onima koji se još prave da ne znaju kako
su stvari stajale i kako stoje, a pogotovo onima koji odlučuju o tome da li će
hrvatska država sankcionirati i hrvatske zločine.
Za odnos Hrvata i Hrvatske prema sudu u Haagu osnovno je: suočiti se s istinom
da su i sa hrvatske strane, a ne samo sa srpske (i crnogorske), te muslimanske
(bošnjačke), počinjeni ratni zločini i onda iz tog suočavanja izvući zaključak da
zločince treba osuditi.
U Hrvatskoj, međutim, dosad ni jedan Hrvat nije osuđen za ratni zločin. Za ratni
su zločin osuđene, uglavnom u odsutnosti, 462 osobe srpske nacionalnosti (za
druga je djela - oružanu pobunu, sudjelovanje u ratnim okršajima, krađu
pokretne imovine i slično, na koja se mogao i može primjeniti Zakon o općem
oprostu, optuženo ili osuđeno više od 20.000 Srba). Jedino se Srbe i danas hapsi,
uglavnom na osnovu starih optužnica, te ponavljaju sudski proces ili pokreću
novi. U ovom se trenutku u hrvatskim zatvorima nalaze 83 osobe srpske
nacionalnosti, od kojih je 49 pravomoćno osuđeno za ratni zločin i izdržava kaznu
u Lepoglavi, a 39 se nalazi u pritvoru, neki odnedavno, a neki i po više godina, i
čeka suđenje. Među Srbima koji izdržavaju kaznu zatvora za ratni zločin ima i
onih za koje pravnici tvrda da su osuđeni "bez i jednog dokaza", samo na osnovu
iznuđenih priznanja, pod torturom u istrazi.
U hrvatskim se zatvorima nalazi samo pet osoba hrvatske nacionalnosti koje su
osumnjičene za ratni zločin. Radi se o tzv. gospićkoj grupi, koja se sumnjiči za
ubojstvo srpskih civila 1991. godine, a koja je u istražni zatvor privedena u
atmosferi stvorenoj nakon ubojstva Milana Levara.
U širu hrvatsku javnost, sa velikim zakašnjenjem, a uz razne relativizacije i
apriorna opravdanja, tek prodiru istine o zločinima nad Srbima 1991. godine u
Gospiću, Sisku, Karlovcu, Osijeku, a i samom Zagrebu, o mučenjima i ubojstvima
u splitskoj Lori i šibenskim Kulinama, o paljevinama, pljačkama i ubojstvima u
srpskim selima zapadne Slavonije, o egzekucijama civila, najčešće starčadi, ali i
djece, u hrvatskim oružanim akcijama u Medačkom džepu, "Bljesku" i "Oluji".
Haaški sud će, izvjesno je, optužiti nekoliko hrvatskih časnika po tzv. zapovjednoj
odgovornosti, a možda i nekog od civilnih dužnosnika. Pa hoće li Hrvati i
Hrvatska, kada do toga dođe, imati snage da se tek nakon suđenja u Haagu
suoče s istinom i o zločinima koje su počinili Hrvati na hrvatskoj strani i na tlu
Hrvatske. (Ovdje, dakle, nije riječ o onim bosanskohercegovačkim Hrvatima koje
je Haag već optužio za ratne zločine, a izručili su ih Franjo Tuđman i Gojko
Šušak).
Hrvatska je bila među inicijatorima osnivanja Haaškog suda. Pa je u vrijeme
Tuđmanove vladavine donijela i ustavni zakon o suradnji s tim sudom. Sadašnja
Vlada, u svom koprcanju, formulirala je 13 točaka o uvjetima suradnje, što je
ponukalo Carlu del Ponte da dojuri u Zagreb, a i da, kako se čini, pristane na
neke ustupke u pogledu timinga. No, ako Haaški sud još nije uručio neke
optužnice, sigurno je da će to učiniti. Kao što je sigurno i to, da će u Hrvatskoj
tada doći i do velike konsternacije i do opasnih zbivanja.
Velika je laž da Haaški sud postoji (samo) zbog Hrvata i da je oruđe zavjere
protiv Hrvatske. Tamo je, uostalom, privedeno, a i bit će još privedeno, daleko
više Srba. A i neki Muslimani će, koliko god da je taj sud spor, doći na njegovu
optuženičku klupu. Treba suditi svakome tko je počinio ratni zločin i tko je
Lov na antifašiste
Tragikomično rodoljublje
Dakako, i opet i još zadugo tema Bleiburga i tzv. Križnog puta bit će najvše
razglabana, a i povod eventualnim suđenjima pobjednicima iz rata 1941-1945.
(ako do njih dođe, što je ipak malo vjerojatno). A i u sijanju laži o Bleiburgu i u
povodu njega prednjačili su neki "povjesnici" iz Tuđmanovog doba, koji su, eto,
oslonac i današnjim vlastodršcima. Ovdje ne možemo pobliže ulaziti u priču o
Bleiburgu, no dovoljno je podsjetiti na upozorenja Danijela Ivina, jednog od
osnivača HLSL-a 1989. godine, da se u toj priči prešućuje da se radilo o
"neprijateljskoj vosjci, koja nije poštovala završetak rata", koja je "u svom očaju
da izbjegne zarobljavanje od vojske s kojom se četiri godine žestoko tukla,
napadala tu pobjedničku vojsku, napadala partizanske jedinice, i to žestoko, kako
bi se probila do engleskih i američkih sanga u Austriji", zatim se prešućuje da na
Bleiburškom polju nisu bili samo hrvatski domobrani i ustaše, već i pripadnici
slovenske Bele garde, te nekoliko tisuća četnika, uglavnom iz Cne Gore i da su "i
Slovenci i Crnogorci pogubljeni u većem postotku nego hrvatski domobrani, pa
čak više nego i ustaše", da civile na Bleiburško polje nisu otjerale partizanske
jedinice, već u najvećem broju ustaše svojim zastrašivanjima, pa i egzekucijama
onih koji su se opirali.
Istinu o Bleiburgu treba jednom utvrditi, po mogućnosti i poimenično navesti sve
ubijene i umrle na tzv. Križnom putu. A i kazniti pojedince za koje se nedvojbeno
utvrdi da su bez suđenja ubijali zarobljenike i civile.
Ali teško da istinu mogu utvrditi historičari poput Valentića i Bilandžića, a
pravedne kazne izreći hrvatsko sudstvo kakvo je danas.
No, još više nego o Bleiburgu potrebno je utvrditi istinu o tzv. domovinskom ratu
i sankcionirati sve zločince u njemu na obje ili na sve tri strane (kada se radi o
BIH). Tu istinu neće utvrditi razne udruge iznikle nakon njega, niti razni stožeri za
zaštitu njegovog digniteta, niti priče politikantskih i sumnjivih generala.
Uostalom, teško da će Račanova vlada i zahtjevati da se sudi i ratnim zločincima
na hrvatskoj, a ne samo srpskoj strani. Sam Račan je u Dnevniku HTV 3.
listopada 2000. godine izjavio da je "u Hrvatskoj, u domovinskom ratu, u našoj
zajedničkoj borbi protiv velikosrpske agresije počinjeno, srećom, vrlo malo takvih
delikata. Vrlo malo! I vrlo je malo onih za koje možemo sumnjati da su ih
počinili."(!) Za zločine na hrvatskoj strani nije još osuđen ni jedan pojedinac, pa
ni onaj koji je pobio 13 zarobljenika na mostu u Karlovcu. A što se tiče
utvrđivanja zločina i kažnjavanja zločinaca iz vremena 1991-1995. godine, stvari
su kudikamo jednostavnije nego kada se radi o zločinima i zločincima iz davnog
Drugog svjetskog rata. Obavljanje tog posla i nije toliko teško, jer je protek
vremena mali, tu su i mnogi dokumenti i živi svjedoci, a i zna se za mnoge
počinioce. Trebalo bi sačiniti popis oko 13.000 poginulih i ubijenih na hrvatskoj
strani, ali i oko 7.000 poginulih i ubijenih na strani Srba u Hrvatskoj, te navesti
okolnosti u kojima su izgubili život i, ako se to može ustanoviti, od koga. Pa onda
suditi svakom i svim zločincima. A sve to ovisi o pravnoj državi i o onima koji su
danas najodgovorniji da ona i djeluje.
onima preko Une, pa i onima s ovu stranu Une, koji su se pobunili ne protiv
Hrvatske kao svoje domovine, već protiv netom uspostavljene tuđmanovske
Hrvatske, koja ih se 1991. godine, kao i pavelićevska Hrvatska 1941. godine,
htjela riješiti kao "remetilačkog faktora". Da bi Hrvati mogli biti uhićenici i
osuđenici tamo, u tom ipak nama ovdašnjima dalekom Den Haagu, Tuđman i
tuđmanovci nisu ni pomišljali sve dok 1996. godine nisu podignute prve optužnice
i upućeni zahtjevi za izručenje i nekih Hrvata (a ne samo nekih Srba), doduše,
onih iz Bosne i Hercegovine. Pod pritiskom i uz prijetnje, Tuđmanov je režim, uz
dirljivo uprizorenje na splitskom aerodromu, u Den Haag otpremio i desetoricu
Hrvata iz srednje Bosne. A tamo je već ranije dobrovoljno bio otišao nekadašnji
kapetan JNA, a onda general HVO Tihomil Blaškić, da bi prvi od Hrvata, a
žrtvovan i napušten, u međuvremenu bio osuđen i na drastičnu kaznu od 45
godina zatvora. I tada je zapravo počela hrvatska hagijada.
Kasnije je Tuđmanov režim morao isporučiti i Tutu i Štelu, protagoniste borbe za
hrvatsku stvar u Mostaru i Hercegovini, a protiv Bošnjaka, pa i Srba, kao
dindušmana roda hrvatskoga. Nekolicina bosanskohercegovačkih Hrvata uspijeva,
ne bez susretljivosti, ili bar nehaja hrvatskih vlasti, da se sakrije i još se skriva,
kako se ne bi obrela u Hagu.
Kao i onaj dio hrvatske javnosti koji želi i traži da se Republika Hrvatska oslobodi
hipotke počinjenih zločina u vremenu njezinog osamostaljenja, pa i u kasnijem
vremenu (u "Bljesku" i "Oluji" i u danima nakon njih), mi vjerujemo da će
hrvatsko pravosuđe kad-tad morati suditi počiniteljima ratnih zločina u Sisku, kao
i u Osijeku, Šibeniku, Splitu i drugim gradovima, odnosno da će morati suditi
počiniteljima ratnih zločina, kako izvršiocima tako i naredbodavcima, ma gdje u
Hrvatskoj, pa makar ih država i dobar dio javnosti i dalje amnestirali kao tobožnje
borce za hrvatsku slobodu.
Da su u Sisku 1991. godine, a i u godinama koje su uslijedile počinjeni brojni i
užasni zločini nad Srbima, a i nad nekim Hrvatima, a sve pod izlikom hrvatske
borbe za slobodu i protiv srpske agresije, o tome nema dvojbe u jednom dijelu
neslužbenog javnog mišljenja samog Siska, Banije, a i cijele Hrvatske. Da ne
spominjemo i onu "drugu" stranu, tamo preko Une i tamo preko Drine, čije se
javno mišljenje još hrani tvrdnjama o žrtvama ustaških zločina (i) u Sisku i na
Baniji. No, s druge strane, u Sisku, na Baniji i u cijeloj Hrvatskoj kao da u javnom
mnijenju još dominira uvjerenje da zločina i nije bilo, da ih nisu počinili oni koji su
ih doista počinili, da odgovornost ne trebaju snositi oni koji su doista bili
odgovorni, da nisu ostali teški ožiljci na društvenom organizmu i u mnogim
pojednicima i obiteljima, da provala mržnje i bestijalnog mahnitanja nije bilo, da
naslage mržnje više ne postoje, da se sjećanja mogu izbrisati, da se neka
sredina, etnos, grad, zemlja mogu praviti slijepima ili pak pravdati vlastitom
nevinošću, neinformiranošću, pasivnošću.
Zločini u Sisku paradigma su u tom smislu što su zorno pokazali svu svirepost i
krvoločnost politike koja je išla za etničkim čišćenjem i u Hrvatskoj, te u ime
hrvatskog etnosa poduzimala i barbarske egzekucije. A istina o njima i dan-danas
se teško probija i širi u javnost, dok se u samom Sisku još uvijek s indignacijom
odbacuju tvrdnje da je bilo zločina i da postoje zločinci.
Neki objekti u Sisku bili su 1991. godine u nekoliko navrata izloženi artiljerijskim
napadima od strane JNA, a 1995. godine, za vrijeme "Bljeska", i od strane vojno-
paravojnih snaga tzv. Republike Srpske Krajine. Bilo je materijalnih šteta, ali ne i
žrtava koje bi izazivale osvetu nad onima koji su bili radnici, umirovljenici, više
ugledni i manje ugledni stanovnici grada, susjedi, znanci, a i prijatelji, ali sumnjivi
samim tim što su one druge nacionalne pripadnosti, koje se en bloc i apriori
smatralo neprijateljskom i koju se htjelo i iskorijeniti ili pak protjerati.
Srbi su i u Sisku sumnjičeni kao Kosovci, špijuni, snajperisti, petokolonaši. I stoga
ih je ne mali broj u ljeto i jesen 1991. godine odveden iz kuća i stanova, iz ureda
i sa radnih mjesta, ili čak i ubijan u kućama i na radnim mjestima, te presretan
na ulicama i na putevima, da bi netragom nestao, ukoliko se ne bi našlo leševe.
Ako se pak ne bi našao leš nekog pojedinca, a ni najbliži srodnici nisu ništa mogli
saznati što se s njim dogodilo, proglašavalo ga se bjeguncem na drugu,
neprijateljsku stranu, četnikom, koji je otišao da se bori protiv Hrvatske, da ubija
Hrvate, kako bi se sačuvala ili obnovila velikosrpska hegemonija i u Sisku i na
Baniji i kako bi se izvojevala velika Srbija sve do crte Virovitica - Karlovac -
Karlobag. Itd.
Stvari su se na isti ili veoma sličan način odigravale i u Osijeku, Vinkovcima,
Požegi, Karlovcu, Gospiću, Zadru, Šibeniku, Splitu, i u još nekim većim i manjim
gradovima. A da i ne spominjemo sve ono što se zbivalo i u samom Zagrebu, u
lovu na snajperiste, odvođenju ljudi na Velesajam i u Pakračku poljanu, ubijanju
po haustorima, pa i u stanovima.
A kada se uspostavila srpska kontrola nad Vukovarom, Baranjom, dijelovima
zapadne Slavonije, gotovo cijelom Banijom, Kordunom, dijelovima Like i sjeverne
Dalmacije, politika i praksa koje su rađale zločine bile su i na srpskoj strani iste:
sumnjičilo se, proganjalo, ubijalo Hrvate, a i druge, u ime srpstva i u svrhu
etničkog čišćenja.
Inspiratori i počinitelji zločina odbijali su, i još to, dakako, čine da ih priznaju na
svojoj strani, a dizali su dreku i upirali prstom na svirepost, razmjere, počinitelje i
nalogodavce na onoj drugoj ili trećoj strani.
U Hrvatskoj je, da podsjetimo, i sa visokih mjesta lansirana teza da Hrvati u svom
svetom, obrambenom, oslobodilačkom ratu nisu ni mogli, niti su počinili (ratne)
zločine.
Postepeno je, međutim i najšira hrvatska javnost saznavala štošta o zločinima
počinjenim upravo na hrvatskoj strani, i to ne samo na "bojišnicima" već u
pozadini, u gradovima i selima, nad civilima. No, ta najšira javnost ni izdaleka ne
zna za mnoge zločine. A onda, kada o njima i čuje ili sazna, pa i uz predočenu
dokumentaciju i veoma uvjerljiva svjedočenja, nije spremna da ih i smatra
zločinima, da moralno osudi počinitelje, da traži i podupire i suđenja i kazne od
strane sudova, jednog od tri stupa državne vlasti.
A kako se pak ponašala i još ponaša hrvatska država, kada je riječ o zločinima u
vremenu 1991-1995, a i o nekim zločinima nakon završetka tzv. domovinskog
rata, koji se događaju sve do danas?
Još u vrijeme zbivanja u Gospiću, Sisku, Osijeku, u Pakračkoj Poljani i drugdje bili
su alarmirani Franjo Tuđman, Josip Manolić, Gojko Šušak i drugi pojedinci u
vrhovima hrvatske vlasti, te nadležna tijela i institucije. Dobijali su izvještaje o
zločinima počinjenima u ime Hrvatske i za Hrvatsku, u ime hrvatske borbe za
(nacionalnu) slobodu, obrane teritorijalnog integriteta, otpora zločinačkom
agresoru itd.
Sudeći po svemu što je dosad dospjelo u javnost, Franjo Tuđman i vlastodršci oko
njega i njemu potčinjeni tu i tamo su se zainteresirali, pa i poslali nekoga da
stvari izvidi, primili ponekog da čuju upozorenja, ali kako sada svjedoči i Josip
Manolić, drugi najmoćniji čovjek u državi od 1991. do 1994. godine, nije bilo ni
stvarnih istraga, ni procesuiranja. S državnog vrha dolazio je blagoslov da se
zločini ne utvrđuju, a time zločinci i ohrabruju za nove zločine. A mnogi su, i
nakon što se u vrhu znalo za njihove zločine, i unapređivani i odlikovani, slavljeni
i uzdizani kao veliki hrvatski vitezovi.
Na stranu to, što bi se po načelu zapovjedne odgovornosti, a kao što je i
potvrđeno s lica mjesta, pred sudom u Den Haagu našli i Franjo Tuđman i Gojko
Šušak, da su još živi.
Pod pritiskom iz svijeta, Hrvatska je bila primorana pristati na suradnju sa
Haagom u pogledu izručenja onih pojedinaca protiv kojih je tamošnje tužiteljstvo
podiglo optužnice. Pa se upravo Gojko Šušak pobrinuo da se još 1996. godine sa
splitskog aerodroma u Haag otpremi grupa Hrvata iz Bosne i Hercegovine, protiv
kojih su bile pripremljene optužnice. Kasnije su tamo otpremljeni i Mladen
Naletić-Tuta i Vinko Martinović-Štela. A kada su podignute i optužnice protiv
dvojice generala Hrvatske vojske, Ante Gotovine i Rahima Ademija, koji bi trebali
biti suđeni po zapovjednoj odgovornosti, sva se desna i desničarska Hrvatska, a
ona je i te kako snažna i bučna, digla na noge. To je bio povod za tada jedva
premošćen rascjep u novoj, koalicionoj vlasti, koja je nakon 3. siječnja 2000.
godine naslijedila vlast koju je do svoje smrti predvodio "poglavar svih hrvata"
(sam je sebe tako nazivao). Ta je vlast pogotovo bila prisiljena ispunjavati prema
Haagu obaveze na koje se već bio obavezao režim Franje Tuđmana.
U svjetlu činjenice da je iz Haaga dosad optuženo sedamdesetak ličnosti i da je
većina njih tamo i isporučena ili dopremljena, da se u Haagu već sudi i Slobodanu
Miloševiću, da je tamo otišao i Milan Martić i da se još traži izručenje Radovana
Karadžića, Ratka Mladića, Veselina Šljivančanina, kao i još petnaestak Srba
optuženih za zločine, da će u Haag morati otići i još neki Bošnjaci, pa i Hrvati iz
Bosne i Hercegovine, treba očekivati da će u Hrvatsku stići još poneka optužnica
protiv pojedinaca iz vrhova vojske i vlasti u vremenu od 1991. do 1995. godine. A
to onda znači da treba očekivati i nove provale nezadovoljstva i prijetnji ovdašnje
snažne desnice, a i muke onih koji su sada na vlasti (ili će doći na vlast, ako
uslijede prijevremeni izbori), kako da i izvršavaju obaveze prema Haagu i da se
ne zamjere snagama koje se u Hrvatskoj i dalje protive suđenjima Hrvatima (ne,
dakako, Srbima i Bošnjacima) u Haagu, jednako tako kao što protestiraju protiv
svakog suđenja za ratne zločine na hrvatskim sudovima.
Sudovi u Hrvatskoj u ranijim su godinama osudili nekoliko stotina pojedinaca koji
su bili na strani "srpske agresije", odnosno u redovima "pobunjenih Srba",
doduše, veliku većinu njih u odsutnosti za ove ili one zločine, počinjene već 1991.
godine ili u vrijeme postojanja tzv. Republike Srpske Krajine. Sudovi se pri tom
baš i nisu naprezali da utvrde činjenice i da zločine dokažu, a kazne su nerijetko
bile drastične. U hrvatskim zatvorima danas izdržava kaznu 79 Srba, koji su bili
dostupni, a osuđeni su na tim i takvim procesima.
U Hrvatskoj, međutim, još ni jedan Hrvat (ili netko tko i ne mora biti Hrvat) nije
pravomoćno osuđen za ratni zločin počinjen sa hrvatske strane, u tzv.
domovinskom ratu (ili u vrijeme njegova trajanja, kada su pojedinci ubijali, i kada
se pojedince ubijalo, a da i nisu bili pod oružjem i u uniformama).
Vođena je istraga i nekoliko puta prekidano suđenje pojedincima osumnjčenim za
zločine u Pakračkj Poljani, izvođen je na sud ali nije osuđen Mihajlo Hrastov,
osumnjičen za ubojstvo 13 Srba na mostu na Korani u Karlovcu 1991. godine,
koji su se bili predali Hrvatskoj vojsci, zbog proceduralnih propusta u istrazi nije
se sudilo ubojicama obitelji Zec iz 1991. godine, data je abolicija ubojicama
Damjana Žilića, inženjera iz sisačke Rafinerije, ubijenog 1991. godine...
Pod velikim pritiskom izvana, a i pod pritiskom onog dijela hrvatske javnosti koja
je za suđenje ratnim zločincima, pa ma koje nacije bili i ma koga da su ubijali,
današnja je hrvatska vlast morala dati mig da se sudi tzv. gospićkoj grupi, i to u
Rijeci, te da počne suđenje i osmorici optuženih za zločine u splitskoj Lori. Teško
je prdvidjeti ishod suđenja u Rijeci, a za koje se u javnosti dobija dojam da teče
korektno. Suđenje u Splitu već se u startu odvija uz halabuku i u samoj sudnici, a
svjedoci se uglavnom ili ničega ne sjećaju ili se od straha ne odazivaju. Suđenje
nekolicini u Bjelovaru zbog ubojstva civila u Virovitici okončano je smiješnim
presudama, a drugo, onima koji su u Bjelovaru strijeljali šest ljudi završilo je
oslobađajućim presudama. Suđenje u Šibeniku ubojicama neke starčadi u Ravnim
kotarima tek je najavljeno.
Haški tribunal bdije nad suđenjem u Rijeci i Splitu i može se dogoditi, da te
slučajeve i preuzme od hrvatskih sudova, ako dođe do zaključaka da procesi baš i
nisu vođeni tako da se počinioci zločina doista sankcioniraju.
Hrvatsko pravosuđe, onakvo kako se pokazalo u proteklih deset i više godina, ne
ulijeva povjerenje, ne garantira sa svoje strane vladavinu prava i pravnu državu,
pa u tom smislu ni sankciniranje počinjenih ratnih zločina.
Bilo kako bilo, u Hrvatskoj još nitko nije osuđen za ratne zločine, a da je Hrvat i
da ih je počinio tobože u ime hrvatskog domoljublja i za hrvatsku stvar.
A zločina je i na hrvatskoj strani bilo i previše, i to upravo neshvatljivih po
svireposti.
Ne volimo se upuštati u crne prognoze, ali ni bolovati od iluzija. No, tako stvari
stoje što se tiče budućnosti.
A prošlost je uteg koji u Hrvatskoj zarobljava mozak i srce velike većine ljudi, pa
čak i onih mladih i najmlađih.
Još se vode bitke iz Drugog svjetskog rata, a onda i pogotovo iz tzv. domovinskog
rata, koji je utihnuo prije osam godina, a da u svom petogodišnjem trajanju,
1991-1995. godine, baš i nije bio ispunjen kontinuiranim i teškim ratovanjem, a
nije zahvaćao dvije trećine teritorija Hrvatske (ako se izuzmu neke veće ili manje
čarke oko garnizona JNA, dok se ona nije povukla). Zapravo, tzv. domovinski rat
je u određenom smislu bio nastavak rata na tlu Hrvatske, i Bosne i Hercegovine,
iz vremena 1941-1945. godine, a baz prisutnosti njemačkog, talijanskog,
mađarskog okupatora (a, dakako, uz prisutnost i miješanje moćnih činilaca
izvana). Ideologija i politika koje su bile pobjedničke 1945. poražene su 1991.
Političke snage, formacije, ljudi koji su 1945. trijumfirali, i njihovi sljednici, 1991.
su poraženi, a politički snage, formacije, ljudi, koji su 1945. bili poraženi, i njihovi
sljednici, 1991. su pobijedili. Dakako, i 1945. i 1991. posrijedi su bili i masovno
konvertitstvo i mimikrija golemog broja ljudi, silna pretrčavanja na stranu
pobjednika, uz ispovijedanja o tome kako se stradavalo, trpjelo, izigravalo
vlastodršce, zatomljivalo misli i osjećaje.
Da se razumijemo, to što se događalo, dogodilo i događa u Hrvatskoj samo se po
konkretnim pojavnostima razlikuje od onog što se događalo, dogodilo i događa u
Bosni i Hercegovini, Srbiji i Crnoj Gori, pa i u Sloveniji i Makedoniji.
Nijedna jedinica Zbora narodne garde, pa onda Hrvatske vojske nije nosila niti
nosi ime nekog partizana, ali su neke nosile imena poznatih ustaških zločinaca. U
tzv. domovinskom ratu nije se nigdje isticala slika Josipa Broza Tita, ali bogme
jeste slika Ante Pavelića. U Hrvatskoj vojsci nije nikad zapjevana neka
partizanska pjesma, ali se ustaške još i danas pjevaju.
Ideja pomirbe kakvu je pokušao provesti Franjo Tuđman bila je opskurna, a on se
pri tom inspirirao španjolskim fašistom Francom, itd.
Novi naraštaji se od 1990. naovamo, pa i danas, odgajaju u antipartizanskom
duhu, a koji je dobrim dijelom i proustaški. Jer, partizani i komunisti, koji su
predvodili antifašističku borbu 1941-1945. i vodili Hrvatsku od 1945. do 1990,
tobože su bili anacionalni i nacionalne izdajice. Kao da, usprkos svim
podbačajima, u vremenu 1945-1990. nije bio na djelu neslućeni prosperitet
Hrvatske, i kao da od 1990. naovamo ona gotovo u svemu nije nazadovala.
Za one koji se danas u Hrvatskoj osjećaju gubitnicima i razvlaštenima ima
opravdanja što su okrenuti prošlosti. Ali zašto su, pobogu, njome toliko
zaokupljeni i oni koji se osjećaju dobitnicima i koji su vlastodršci (makar su među
njima i oni koje kolokvijalno zovu "reformiranim komunistima")?
Bilo kako bilo, Hrvatska je zasad duboko podijeljena u pogledima na noviju
prošlost: za neke je to bilo doba "mraka", iz kojeg se, evo, izišlo na svjetlo, za
druge je to bila bolja prošlost u odnosu na lošiju sadašnjost, i tek se sada
zamračilo!
A iz različitog sagledavanja prošlosti proizlazi i različito gledanje na budućnost. Pri
tome je paradoksalno da snage koje su izvele društveni prevrat od 1990.
naovamo i koje su prisvojile društvenu moć (vlasništvo na sredstvima za
proizvodnju, novac, funkcije, te samu vlast) strahuju za budućnost naroda i
države, jer su i narod i država tobože ugroženi lošim Hrvatima i nehrvatima u
zemlji, narodima koji nisu tako dobri kao Hrvati, a i dalje su tu, blizu Hrvata, a
ponegdje još uvijek pomiješani sa Hrvatima (Srbi, Bošnjaci, Slovenci), a pogotovo
su ugroženi onima iz Evrope i svijeta koj se tobože još uvijek nisu pomirili s
postojanjem samostalne hrvatske države i koji Hrvatsku još uvijek uporno
svrstavaju na Balkan. Strahuju i od penetracije stranaca i infilitracije stranog
kapitala koji Hrvatsku uzima pod svoje. Oni jesu za kapitalizam i za slobodu i
demokraciju, za ulazak u evroatlantske integracije, za povezivanje s Evropom, ali
su uvelike i ksenofobični, zabrinuti za sam opstanak hrvatskog naroda, kojem
tobože prijeti izumiranje. Oni bi Hrvatsku ipak željeli vidjeti kao svoje leno, mada
su već faktično postali provincijalna kompradorska buržoazija, koja je malu
zemlju već učinila prezaduženom, bez perspektive razvoja sa osloncem na vlastite
resurse i na ona područja proizvodnje i usluga na kojima je moguće postići
komparativne prednosti u međunarodnoj razmjeni.
Oni koji ne odbacuju noviju povijest kao doba "mraka", zapravo drugačije, a
nikako i ksenofobično, gledaju i na hrvatsku budućnost. Ali danas poluge
društvene moći nisu u njihovim rukama.
Nadajmo se, međutim, da tako ipak neće ostati i na iole duži rok, pa makar da
Hrvatska neće bar u prvoj polovici ovog stoljeća uhvatiti korak s razvijenim
svijetom.
(Hrvatska ljevica, 9/2003)
Intelektualac je, kao što bi rekao moderni intelektualac Bernard Henry-Levi, prije
svega moderna pojava. U srednjem vijeku intelektualci su možda bili samo
dvorske lude, te teolozi i svetitelji unutar crkava, začinjavci u književnosti, a
ponekad i vladari (ali nećemo o potonjima!)
Etnosti koji se ubrajaju u južne Slavene nisu zapravo u prvim stoljećima epohe
moderne, a koja počinje u Evropi s humanizmom i renesansom, ni imali
intelektualaca, osim ponekog. Sve do polovice 19. stoljeća 98 posto pripadnika tih
etnosa (a i Albanaca, Grka i Turaka na Balkanu) bilo je nepismeno. U gradovima
je živjelo tek po nekoliko postotaka stanovništva (pri čemu su u gradovima na
istočnoj obali Jadrana živjeli Slaveni i Romani, a u gradovima Balkana, Panonije i
istočnih Alpa pretežno Turci, Nijemci, Mađari). Mali, a uvelike ispremiješani,
južnoslovenski narodi tek su u 19. i 20. stoljeću stvorili svoje države (neki su ih
imali i u ranom Srednjem vijeku), svoja sveučilišta, svoje akademije znanosti.
Nacionalna svijest se također razvila u 19. i 20. stoljeću.
U Srba, Makedonaca, Crnogoraca inteligencije, pa ni intelektualaca nije bilo sve
do 19. stoljeća, ako se izuzmu neki klerici i poturčeni pojedinci, pa i neki ljudi iz
redova janjičara i usred Carigrada. Doduše, Srbi u južnoj Ugarskoj, kasnijoj
Vojvodini, stvarali su svoju inteligenciju još u 18. stoljeću, a to se odnosi i na
Srbe u Hrvatskoj (Dositej Obradović, Savo Mrkalj). U Slovenaca inteligencija se
ponijemčivala (premda od Primoža Trubara, pa preko Valentina Vodnika do
Franca Prešerna postoji kontinuitet istrajavanja na svijesti o slovenskom narodu).
Kod Hrvata intelektualci su se uglavnom školovali u germanskoj, romanskoj i
ugarskoj sredini (pa su pretežno i djelovali unutar kultura vladajućih naroda,
Talijana, Nijemaca, Mađara). Kod islamiziranih južnih Slavena (danas Bošnjaka)
učeni ljudi su se osjećali pripadnicima vladajućih Turaka (ili "Turaka"), nasuprot
"raji", a služili su se i arapskim jezikom i pismom.
Neki ljudi koji se, recimo, danas smatraju velikanima, kao što su bili Marko
Marulić, Matija Vlačić, Ruđer Bošković bili su više Evropljani nego što su se
osjećali Hrvatima. Izuzetak su bili učenici Dubrovčani, kojih nije bilo malo, a koji
su se pretežno školovali u Italiji, Španjolskoj, Francuskoj, ali su djelovali i
stvarali, bar neko vrijeme, u svom gradu-republici i osjećali se "Slovinima",
jednako kao i još neki ljudi iz drugih danas hrvatskih i crnogorsko-bokeljskih
gradova na Jadranu (Orbini, Pribojević, Hektorović, Zoranić, Vrančić, Zanovići
itd.).
Radi se, dakle, uglavnom o školovanju drugdje i o doprinosima kulturama naroda
koji su stoljećima vladali južnim Slavenima, kulturama Talijana, Germana,
Mađara, Turaka. A onda u 19. stoljeću dolazi i do odlaska na školovanje po
Njemačkoj, Francuskoj, Rusiji, Švicarskoj (da spomenemo samo dva velika imena
kod Srba, Svetozara Markovića i Jovana Cvijića), pa sve do današnjih relativno
masovnih dijaspora inteligencije i intelektualaca iz redova južnoslavenskih naroda
diljem Zapada.
Još treba imati na umu, kada se razmatra uloga intelektualaca u oblikovanju
nacionalnih identiteta, te u njihovim povezivanjima i sukobljavanjima, a do ovih
posljednjih dolazi tek u 20. stoljeću (jer, ranije i nije bilo ni političkih povezivanja
ni sukobljavanja među, još nejasno izdiferenciranim, južnoslavenskim etnosima).
Velika većina ineligencije i intelektualaca bila je, sve do najnovijeg vremena,
A što se tiče formiranja država, svoje su države u 19. stoljeću uspjeli stvoriti
jedino Srbi i Crnogorci, dok su Hrvati od ranije imali veoma reduciranu državnost
u personalnoj uniji Hrvatske i Mađarske, a pod izrazitom mađarskom
dominacijom. U prvoj jugoslavenskoj državi ni jedna nacija nije imala državnost,
premda je i u njezinom nazivu, do 1929. godine, stajalo da je to kraljevina Srba,
Hrvata i Slovenaca. U zajedničkoj antifašističkoj borbi, u sklopu Drugog svjetskog
rata, svi su narodi formirali svoje države, kao članice federacije, s tim što je
Bosna i Hercegovina konstituirana kao država i Srba i Hrvata i Muslimana.
Glavnina svakog naroda našla se u granicama svoje federalne države, no oko 40
posto Srba, oko 25 posto Hrvata i oko 20 posto Muslimana našlo se u granicama
drugih federalnih država.
Intelektualci su, ma koliko u 19. stoljeću, pa i u prvoj polovici 20. stoljeća
malobrojni, bili, dakako, protagonisti nacionalnog osvješćivanja i konstituiranja u
nacije. Sanjali su o oslobođenju svog naroda od vlasti drugih, moćnijih etnosa
(turskog, germanskog, romanskog, mađarskog), o pravu na materinjski jezik, o
prošlosti i kulturi na tom jeziku, o napretku i boljitku etnosa u kojima su ponikli i
kojima pripadaju. Bili su jedini obrazovani, poznavali historiju i znali više o svijetu
od goleme većine svojih, uglavnom nepismenih zemljaka, a nerijetko bili i
povlašteni porijeklom, zvanjem, dužnošću: svećenici i crkveni dostojanstvenici,
sve do vladika i biskupa (od Jurja Križanića do Njegoša i Strossmayera), feudalci
(grof Janko Drašković, Pavao Ritter Vitezović), oficiri (Petar Preradović) i
profesori, liječnici, pravnici (Baltazar Bogišić), pa i visoki dužnosnici (kao ban i
ujedno pjesnik Mažuranić) i prvi historičar (Ivan Kukuljević, Franjo Rački, Joakim
Ruvarac, Stojan Novaković), novinari ili jednostavno reformatori i prosvjetitelji
(kao npr. Primož Trubar, Dositej i Vuk, braća Miladinov, Valentin Vodnik),
vlastodršci (ban Jelačić, knez Mihailo), pisci i pjesnici (France Prešern, Jovan
Sundečić, Simo Milutinović-Sarajlija, Ivan Cankar i sva sila drugih), pa i prvi
Kraj
O autoru:
In memoriam
potpredsjednik SIV-a Mijat Šuković tada veliki Jugosloven, a danas još veći
Crnogorac, za razliku od Stipa Šuvara koji je ostao do poslednjeg otkucaja
njegovog plemenitog srca onakav kakav je bio te daleke godine kada smo se prvi
put sreli. Na prvi stisak ruke kazao je Šukoviću: "Ne trebaš mi barem njega
predstvljati koji ‘vedri i oblači’ dubrovačko-konavljanskom regijom, jer im usađuje
zube koji drugi vade". U razgovoru prešao je odmah na "ti".
Bio je od onih ljudi koji ne drži do autoriteta, naročito političkog, u koje je u to
vreme i sam spadao. Tu srdačnost iskazivao mi je svakim našim susretom. Postali
smo bliski, a Stipe je toplo i prijateljski znao da pokaže koliko ceni ljude. U neku
ruku postali smo ne samo prijatelji, nego i saradnici. Bio je potpredsednik
Predsedništva SFRJ, a mene je Stranka Jugoslovena odredila, kao svog
potpredsednika, da sa Stipom uspostavimo kontakte, da spasimo što se spasiti
može da zlo ne dođe. U prvim razgovorima jasno je rekao gde će nas odvesti
Milošević i Tuđman, gdeće nas pluralizam survati.
Zašto sam se latio da napišem ovih nekoliko riječi o velikom čoveku sa velikim
toplim ljudskim srcem!? Da mu barem na ovaj način vratim veliki dug i kažem -
Hvala Stipe! Adio Stipe! Njegovu ljudsku veličinu ne mogu zaboraviti, a to neće
moći ni mnogi. Iznenadnim odlaskom Stipe Šuvar kao a je hteo da nam stavi do
znanja koliko je bio veliki i koliko je vredeo! Pored svih organizacija o zaštiti
ljudskih prava, foruma, centara i pojedinaca koji slove kao "borci" za pravnu
državu, jedino su Stipe Šuvar i još nekoliko časnih i uglednih pojedinaca iz
Hrvatske, okrenuli moj telefon posle vandalskog - organizovanog terorističkog
čina, miniranja naše porodične kuće u Cavtatu. U zoru na Savin dan četrnaest
godina poslije ratnih događanja! Sa druge strane iz Zagreba odzvanjao je Stipin
glas kao da se njemu taj vandalizam desio: "Nikad ti nisi, niti će ti ikada oprostiti
"tvoj unitarizam", kao što ne opraštaju ni meni "moj unitarizam". Ono što je moj
Blažo zastrašujuće, ovdje ustašija nikad nije mirovala, niti će. Samo preko tvoje
žene Švicarkinje, preko Švicarske taži da ti država plati štetu i sve dovedu u
pređašnje stanje. To će morati. Neka uloži kao Švicarkinji, aoštar protest i zahtev
Sanaderu, jer ne može glumiti demokratu u demokraciji, a posle 14 godina rušiti
časnim ljudima domove, samo zato što su druge nacije. Sa terorom se ne ide ka
Evropi, a to im Evropa neće tolerirati. Pozdravi Mariju i neka se ne sjekir aimovina
mora biti neprikosnovena i u Hrvatskoj kao što je u njenoj Švicarskoj! Vidimo se
na promociji moje knjige u Beogradu, javiću ti se čim dođem!"
Došao je i Sanaderov odgovor u vezi sa vandalskim terorističkim činom. Pozvao
sam Stipa i pročitao odgovor hrvatskog Premijera. "Uvjeravamo Vas, štovana
gospođo Zlopaša - Surdez, da će Vlada RH sve uraditi da preko svog Ministarstva
za unutarnje poslove pronađe neodgovornog pojedinca, kako bi ste Vi osobno
privatnom tužbom naplatili štetu od istog". Ovaj svojevrsni cinizam Stipe je
kratko i duhovito prokomentarisao: "Mi Hrvati imamo jednu ‘dobru’ osobinu - što
se često, ničega ne stidimo!"
Istog dana, kada su odjeknule mine u našem domu, zvanično sam se obratio da
zaštite moja i moje porodice ljudska i građanska prava onima koji su to obavezni
da čine koji se nalaze na najvećim državnim funkcijama i takozvanim "borcima"
za ljudska i građanska prava Sonji Biserko u Srbiji, Žarku Puhovskom u Hrvatskoj
i Slobodanu Franoviću u Crnoj Gori. Do danas su samo ćutali. Stipe nije nikada
ćutao kad je u pitanju čovek i njegova sudbina.
Njegove strepnje, da zlo ne miruje, obistinile su se samo nakon mesec dana
ponovo u Cavtatu. Minirana je kuća Srbina Svičevića.
Dugujem mu veliku ljudsku zahvalnost.
Hvala Stipe. Samo si me izneverio jednom i poslednji put. Sudbina je htela da se
ne sretnemo na promociji Tvoje knjige u Beogradu.
Dr Blažo R. Zlopaša
Beograd